Zbornik HIZ 2014.Indd

2014 Summaries in English Resumenes en Español ISSN 1330-3724 HRVATSKI iseljenički ZBORNIK

HRVATSKI ISELJENI^KI ZBORNIK 2014.

Hrvatska matica iseljenika Zagreb, 2013. Nakladnik / Publisher / Editorial Hrvatska matica iseljenika / Croatian Heritage Foundation / Fundación para la Emigración Croata Zagreb, Trg Stjepana Radića 3 E-mail: [email protected] www.matis.hr

Za nakladnika / For the publisher / Por la editorial Marin Knezović

Urednica / Editor / Editora en jefe Vesna Kukavica

Uredništvo / Editorial Board / Consejo Editorial Marija Hećimović, Marin Knezović, Vesna Kukavica

Prevoditelji / Translators / Traductores Neven Ferenčić - za engleski / for English / croata - inglés Darko Mažuranić - za španjolski / for Spanish / para espańol

Lektori / Language Editors / Correctores de estilo Ivana Ujević - za hrvatski / for Croatian / croata Nebojša Mudri - za engleski / for English / inglés Olja Ljubišić - za španjolski / for Spanish / para espańol

Tajnica / Secretary / Secretaria Snježana Đuričković

Fotograﬁ je / Photographs / Fotograﬁ as Arhiva HMI, FAH, Ratko Mavar, Snježana Radoš

Design Luka Gusić

DTP Denona

Tiskara / Printing house / Imprenta Denona

Naklada / Print run / Edición 1000 www.matis.hr/zbornik HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014.

CROATIAN EMIGRANT ALMANAC 2014

ANUARIO PARA LA EMIGRACIÓN CROATA 2014

ISSN 1330-3724

Naslovnica Bela Čikoš Sesija, Penelopa, 1903. Izložba Alegorija i Arkadija – antički motivi u umjetnosti hrvatske moderne, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2013. Autorica izložbe Petra Vugrinec i sur.

Cover Bela Čikoš Sesija, Penelope, 1903. From the 2013 Allegory & Arcadia – Antiquity Motifs in Croatian Modern Art exhibition at Zagreb’s Klovićevi Dvori Gallery, by Petra Vugrinec et al.

Portada Bela Čikoš Sesija, Penélope, 1903. Exposición Alegoria y Arcadia – motivos de la Antigüedad en la época moderna croata, Galería Klovićevi dvori, Zagreb, 2013. Autora de la exposicion Petra Vugrinec y colaboradores

PREDGOVOR

rvatska je članica Europske unije od 1. srpnja 2013. Uplovljavanje u milenijsku luku domovina je ljetos obilježila mnogim svečanostima, praćenim dalekosežnim kulturnim, društvenim i političkim odlukama. Hrvatska matica iseljenika i naša Hnajstarija fraternalistička organizacija u svijetu – Hrvatska bratska zajednica Amerike tom su prigodom u Zagrebu priredile festival Kulturne federacije mladih američkih Hrvata. Zaživio je Matičin prvi Hrvatski internetski tečaj, koji poučavanje našega materinskoga jezika dovodi u svaki iseljenički dom i to u trenutku kada hrvatski postaje dvadesetčetvrtim Unijinim službenim jezikom. Kulturni su djelatnici, kojima se pridružuju i Hrvati iz srednjoeuropskoga susjedstva, povukli više sredstava iz EU fondova nego što smo uplatiti u EU proračun, zahvaljujući potpori inovativnim projektima koje koordinira Ministarstvo kulture. Vlada Republike Hrvatske osnovala je 6. lipnja 2013. Savjet za Hrvate izvan RH te imenovala njegove članove koji će joj sukreirati migracijske politike i programe namijenjene našim građanima koji žive izvan granica Lijepe Naše. U organizaciji Državnoga ureda za Hrvate izvan RH, održana je i prva konstituirajuća sjednica Savjeta 19. prosinca 2013. Savjet čine, uz čelnike najvažnijih institucija iz domovine, ugledni predstavnici hrvatskih zajednica iz inozemstva te pojedinci aﬁ rmirani u raznim granama ljudske djelatnosti u zemljama prijma. Time je napokon stvoren institucionalni okvir za stvaranje obostrano korisnih veza domovine i iseljeništva. Sve su te teme, s više ili manje informacija, dotaknute u ovom broju Matičina godišnjaka, čije su priloge pisali vrsni domaći i strani stručnjaci poput D. Gjenera, D. Rosandića, H. S. Tomić, A. Z. Kinda-Berlakovich, S. Vulić, V. Grubišića, T. Rudež, E. Marina, R. Marcha, V. Bailey... Od mnoštva pristiglih radova uredništvo Hrvatskoga iseljeničkog zbornika odabralo je za ovaj svezak 34 samostalna autorska priloga, a ostali će biti objavljivani u idućim godištima Matičina ljetopisa. Tematske cjeline Znaci vremena, Kroatistički obzori, Mostovi, Povjesnica, Baština, Duhovnost, Znanost te Nove knjige sadržavaju vrlo raznorodnu građu o našim mladim znanstvenim i književnim zvijezdama, jezikoslovcima, umjetnicima različitih provenijencija od elitnih modernista (na naslovnici mitska Penelopa B. Čikoša, 1903.) do suvremenih performera. Nisu izostale ni uobičajene uzbudljive priče vezane za životne izazove raseljenih hrvatskih obitelji s udaljenih meridijana i paralela. Izvrsno su opisane dosad nepoznate hrvatske fraternalističke prilike australske zlatne groznice (W. F. Lalich), prva desetljeća naše američke dijaspore (I. Čizmić), madridski krug hrvatskih egzilanata pedesetih 20. stoljeća (G. Borić) te odrazi novijih migracija na obiteljski život najiseljenijega dijela domovine, to jest Ličko-senjske županije, koje su studiozno istražile vrsne mlade etnologinje M. Rajković Iveta i M. Mišetić sa zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta – procjenjujući, uz ostalo, kako se danas migrantske obitelji brže međusobno povezuju putem Facebooka. Poticajni prilog o humanoj geograﬁ ji u djelima hrvatsko-američkih pisaca napisala je studentica ovjenčana ovogodišnjom Nagradom rektora Sveučilišta u Zagrebu Mirjana Galić. INTRODUCTION

s of July 1st 2013 Croatia is a member of the European Union. Our arrival in this millennial port was celebrated in the homeland this summer with a number of gala events, accompanied by far-reaching cultural, social and political decisions. The ACroatian Heritage Foundation and the Croatian Fraternal Union of America – our oldest fraternal organisation in the world – organised a Junior Cultural Federation of American festival in Zagreb to mark the occasion. The CHF’s fi rst Croatian Language Internet Course was also launched, bringing instruction in our mother tongue to every emigrant home at a time when Croatian has become the twenty-fourth offi cial language of the European Union. Culture professionals, joined by Croatians in our Central European neighbourhood, drew on more EU funds than we have paid into the EU budget, thanks to the support and innovative projects coordinated by the Ministry of Culture. On June 6th Croatian Government founded a Council on Croatians Abroad and appointed its members – who will join forces in forming migration policy and programmes targeted to our citizens living abroad. The fi rst session of the Council was organised by the State Offi ce for Croatians Abroad on December 19th. The Council pools the heads of leading homeland institutions, eminent representatives of our communities abroad, and individuals established in many branches of human activity in the recipient countries. This has fi nally created an institutional framework for mutually benefi cial links between the homeland and emigrant communities. All of these topics are treated in this issue of the CHF Almanac, with articles penned by domestic and foreign experts such as D. Gjenero, D. Rosandić, H. S. Tomić, A. Z. Kinda-Berlakovich, S. Vulić, V. Grubišić, T. Rudež, E. Marin, R. March and V. Bailey. Thirty-four papers were selected by the editorial board of the Croatian Emigrant Almanac for this issue, with the remainder to be published in upcoming editions. Eight topical sections offer a great diversity of material concerning our young research and literary stars, linguists and artists of various provenances – from modernists (Bela Čikoš Sesija’s mythical 1903 Penelope on this issue’s cover) to contemporary performers. There is no dearth of exciting stories concerning the challenges facing migrant Croatian families living in distant meridians and parallels. There are brilliant descriptions of previously unknown fraternal life during the Australian gold rushes (W. F. Lalich), the fi rst decades of our American Diaspora (I. Čizmić), the Madrid circle of Croatian exiles in the 1950s (G. Borić) and the impact of more recent migrations on family life in Lika-Senj County – our most depopulated region – studiously researched by brilliant young ethnologists M. Rajković Iveta and M. Mišetić of the University of Zagreb’s Faculty of the Humanities and Social Sciences – noting that migrant families are now quickly connecting via networks such as Facebook. M. Galić, a student and recipient of this year’s University of Zagreb Rector’s Award, offers an encouraging article on human geography in the works of Croatian- American writers. INTRODUCCIÓN

roacia es miembro de la Unión Europea desde el 1ro. de julio de 2013. Celebró la entrada al puerto milenario con diversas ceremonias, seguidas por decisiones culturales, sociales y políticas de largo alcance. Sumándose a la celebración, la Fundación para la Emigración Croata y nuestra organización fraternal más antigua Cdel mundo –la Unión Fraternal Croata de Norteamérica organizaron en Zagreb el Festival de la Federación Cultural de jóvenes croatas norteamericanos. Asimismo, se inició el primer Curso Croata por Internet, que acerca a cada hogar el estudio de nuestro idioma materno en momentos en que el croata se convierte en el vigésimo cuarto idioma ofi cial de la UE. Los funcionarios culturales, a los que se suman los croatas del vecindario centroeuropeo, retiraron más medios de los fondos europeos de lo que aportó Croacia al presupuesto de la UE, gracias al apoyo para proyectos innovadores que coordina el Ministerio de Cultura. El Gobierno de la República de Croacia fundó el 6 de junio de 2013 el Consejo para los Croatas del exterior y designó a sus miembros que ayudarán a crear una política y un programa de migraciones para nuestros ciudadanos que viven fuera de las fronteras de Croacia. Organizada por el Departamento Estatal para los Croatas del exterior, el 19 de diciembre de 2013 se efectuó la primera asamblea constitutiva del Consejo. Dicho Consejo lo componen, además de diversos directivos de las más importantes instituciones de la Patria, renombrados representantes de las comunidades croatas de la emigración y algunas personas que se han afi anzado en diversas ramas de las actividades humanas en los países receptores. Con ello, por fi n se creó un marco institucional que permitirá establecer vínculos mutuos entre la Patria y la diáspora. Todos estos temas son tratados en el presente Anuario 2014, cuyos aportes fueron escritos por excelentes expertos locales y extranjeros como D. Gjenero, D. Rosandić, H.S. Tomić, A.Z. Kinda- Berlakovich, S. Vulić, V. Grubišić, T. Rudež, E. Marin, R. March, V. Bailey... De los muchos trabajos recibidos, la dirección del Anuario 2014 eligió 34 aportes independientes para este número. El resto será publicado en los próximos Anuarios de la Matica. Ocho unidades temáticas abundan en variados textos sobre nuestras jóvenes estrellas científi cas y literarias, lingüistas, artistas de distinta procedencia desde modernistas de élite (la portada trae la mítica Penélope de B. Čikoš, 1903) hasta intérpretes contemporáneos. No faltan las acostumbradas emotivas historias sobre los desafíos de vida de las familias croatas dispersas por alejados meridianos y paralelos. Han sido excelentemente descriptas las hasta ahora desconocidas condiciones fraternalistas croatas de la Fiebre de Oro en Australia (W.F. Lalich), las primeras décadas de nuestra diáspora norteamericana (I. Čizmić), el círculo madrileño de los exiliados croatas de la década de los años cincuenta del siglo 20 (G. Borić), y los efectos que producen sobre la vida familiar las recientes migraciones del condado de Lika-Senj, la región más despoblada de Croacia. Dicho fenómeno fue minuciosamente investigado por las talentosas jóvenes etnólogas M. Rajković Iveta y M. Mišetić de la Facultad de Filosofía de Zagreb – quienes descubrieron, entre otros, que hoy en día las familias migrantes se vinculan más rápido entre sí a través de Facebook. Un artículo incentivador sobre Geografía humana en obras de escritores croato- norteamericanos fue escrito por la estudiante Marija Galić, que este año fue premiada por el rector de la Universidad de Zagreb.

ZNACI VREMENA začetnika začetnika

Sunčana polja

Odu radosti. ji ispred crkve Marka). Svečani sv. program proslave pristupanjaHrvatske EU

fotograﬁ parlamenata i vlada te ostali ugledni uzvanici iz zemaljaUnije i njezina susjedstva (na na Trgu bana Jelačića završen je uz hrvatsku himnu, skladbom Sabora Josipa Leku, među visokim uzvanicima Zagrebu u bili su brojni predsjednici država, EU, uzEU, predsjednika RH Ivu Josipovića, predsjednika Vlade Zorana Milanovića i predsjednika stjecanja državne neovisnosti prije23 godine. Svečanosti obilježavanja ulaska Hrvatske u Hrvatska je od 1. srpnja 2013. sastavniHrvatska srpnja dio Europske 2013. je od unije, 1. čije članstvo je željela jošod hrvatske glazbene moderne Blagoja Berse kao i himnu EU

DAVOR GJENERO HRVATSKA – 28. ČLANICA EUROPSKE UNIJE

Hrvatska je 28. članicom Europske unije postala 1. srpnja 2013. nakon pet i pol godina pretpristupnih pregovora, prema do sada najstrožim pravilima. Iako je tijekom pregovora bila višestruko opstruirana zbog jednostranih interesa nekih zemalja članica. Hrvatska je bila relativno uspješna u cijelom pristupnom razdoblju - od predaje zahtjeva za članstvo, pregovora, sklapanja ugovora, pa do ratiﬁ kacije tog ugovora u parlamentima zemalja članica, prije svega zato što je u hrvatskoj političkoj areni bio uspostavljen politički konsenzus svih stranaka „ustavnoga luka” o prioritetnom značenju europeizacije i euroatlantizma u hrvatskoj politici. Pristupanjem Uniji taj je konsenzus iscrpljen, a želi li Hrvatska biti uspješnom članicom nužni su uspostava novoga konsenzusa o europ skim ciljevima i prioritetima Hrvatske, deﬁ niranje zajedničkoga stajališta prema njezinu prirodnom srednjoeuropskom okruženju, prema prostoru balkanskoga susjedstva te prema daljnjim integracijskim procesima.

ad je u veljači 2003., u vrijeme grčkog predsjedanja Europskom unijom, pokojni Ivica Račan u ime hrvatske Vlade u Ateni predao zahtjev za prijam u punopravno članstvo Europske unije, njegova je Vlada već uživala „tanku” parlamentarnu Kpot poru, a njezin se mandat bližio kraju. Iako je utjecaj tadašnje administracije bio u ozbiljnoj krizi, a HSLS, kao izborni partner Račanova SDP-a, već je tada bio napustio Vladu, a bilo je jasno da administracija neće izdržati puni mandat, niti ima izgleda na izborima osvojiti novi, predajom zahtjeva za članstvo premijer Račan nije povukao potez za koji ne bi imao legitimiteta. Štoviše, učinio je potez, za koji je imao konsensualnu potporu cijeloga parlamentarnoga „ustavnog luka”, a predajom zahtjeva za članstvo u EU u hrvatskoj je politici počelo razdoblje u kojem je postojala čvrsta zajednička vrednota koja nije dolazila u pitanje zbog aktualnih međustranačkih razmirica. Konsenzus je bio širi od pukog pristupanja Europskoj uniji. Strateški i geopolitički, uostalom, „eurocentrizam” je uvijek bio dio hrvatskoga političkog identiteta. Hrvatska je, uz Slove niju, u vrijeme raspada komunizma, bila zemlja s najsnažnijim eurooptimizmom, a projekt njezina osamostaljenja bio je čvrsto vezan i za projekt ujedinjenja Europe. U vrijeme Račanove administracije u Hrvatskoj je formaliziran i geopolitički projekt „euroatlantizma”, pa sjevernoatlantsko političko i vojno savezništvo postaje dijelom nacionalnog konsenzusa. Ozbiljne promjene sustava nacionalne sigurnosti, provođene radi harmonizacije sustava nacionalne sigurnosti i obrane sa standardima NATO saveza, počele su nakon pristupanja Hrvatske Partnerstvu za mir, 2000. godine, a pregovori o pristupanju u zadnju su fazu ušli 2008. godine, nakon poziva Hrvatskoj da pristupi NATO savezu. Hrvatska je članica NATO-a od 14 2014 D. GJENERO

2009., a pristupanje tom savezu Hrvatsku je, na neki način, počelo politički vraćati u njezin stari povijesni kontekst srednje Europe. Mađarska je bila svojevrsni mentor Hrvatskoj u pristupanju NATO-u, a u tom razdoblju počinje jačati hrvatska politička suradnja sa srednjoeuropskim zemljama, ponajprije s Višegradskom skupinom (Mađarska, Slovačka, Češka, Poljska). Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji bilo je najsloženije do sada. Hrvatska je prva dobila novi pre govarački okvir, kojim je Europska komisija nastojala otkloniti sve nedostatke pristupnih pregovora, uočene u vrijeme pristupanja zemalja iz paketa Ugovora iz Nice, posebno Bugarske i Rumunjske. Te dvije države, koje su u Uniji od 2007., još su pod posebnim nadzorom Europske komisije, ponajprije zbog korištenja europskim strukturnim i razvojnim fondovima. Utvrđeno je, naime, da te države u pristupnom razdoblju nisu u dovoljnoj mjeri razvile mehanizme vladavine prava, sprečavanja korupcije i onemogućivanja evazije javnog novca, pa je za njih osmišljen mehanizam suradnje i veriﬁ kacije (CVM), dakle, posebnog nadzora. Jedan od deklariranih ciljeva Komisije u vrijeme hrvatskog pristupanja bio je da Hrvatska ne dođe u situaciju da se nad njom moraju primijeniti takvi mehanizmi. Zato je imala daleko strože kriterije praćenja pregovora, prva je dobila „mjerila” (benchmarks) za otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja, ali je i nakon završetka pregovora dobila praćenje provedbe (monitoring) - prije svega, vezan za nadzor provedbe europskih pravila u području vladavine prava i tržišnog natjecanja - koji je trajao od potpisivanja Ugovora o pristupanju, 9. prosinca 2012., do službenog pristupanja Uniji, 1. srpnja 2013.

Suočavanje s prošlošću i nada u bolju europsku budućnost Hrvatska je jedina nova članica Unije koja je u vrijeme osamostaljivanja bila žrtva ratne agresije, tako da je i jedina u pristupnom razdoblju imala obveze vezane za „suočavanje s novijom prošlošću” i kažnjavanje počinitelja ratnih zločina u obrambenom ratu. Hrvatskoj je Europska komisija deﬁ nirala tri „predkopenhaška” kriterija za pristupanje Uniji: zaštitu manjina, regionalnu suradnju i suradnju s haškim Međunarodnim ad hoc sudom za ratne zločine. Či nje- nice da su Račanovoj Vladi zastupnici manjina u Saboru davali potporu i osiguravali joj većinu, doduše, bez formalne koalicije, a da je prva Sanaderova Vlada i službeno bila utemeljena na koaliciji HDZ-a s manjinskim zastupnicima (uključujući i tri zastupnika srpske nacionalne manjine), te da je prije potpisivanja Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatska donijela Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, kojim je uspostavljen sustav visoke razine zaštite prava pripadnika manjinskih zajednica, bile su dokaz o zadovoljavanju prvog kriterija. Kriterij „regionalne suradnje” u vrijeme hrvatskog početka pregovora o pristupanju Uniji nije „visoko podizao letvicu”, jer zemlje iz hrvatskog susjedstva u to vrijeme uglavnom nisu pokazivale performanse za normalno europsko dobrosusjedstvo. Tek poslije, tijekom hrvatskog pristupanja Uniji, uspostavljani su mehanizmi gospodarske suradnje i razmjene u susjedstvu, na primjer, posredstvom slobodne trgovine u sklopu sporazuma CEFTA. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 15

Predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović i predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso u Zagrebu prigodom ljetošnje proslave ulaska RH u EU.

Za Hrvatsku je ozbiljnije bilo pitanje suradnje s haškim ad hoc sudom, pa su zato i početak službenih pregovora, odnosno prva međuvladina konferencija, kasnili sedam mjeseci (kon fe- rencija je održana 4. listopada, a ne 17. ožujka 2008. godine, kao što je bilo prvotno planirano). Razdoblje pristupanja Europskoj uniji obilježilo je vjerojatno najžešće zatezanje odnosa sa Slo- venijom u cijeloj hrvatskoj nacionalnoj povijesti. Ona je, uvjetujući napredak Hrvatske prema članstvu u Uniji, sustavno pokušavala maksimalizirati svoje dobiti, posebice one vezane za razgraničenje, ali i gospodarske, vezane za pristup tržištima. Ni Europska komisija, ni zemlje članice, nisu nalazile učinkovite mehanizme posredovanja, usklađivanja interesa, pa ni primjene europskih načela dobrosusjedstva ili dobrog upravljanja u razrješavanju slovensko-hrvatskog sukoba. Naime, o primanju novih članica Europska unija odlučuje konsenzusom svih zemalja članica, a među članicama vrijedi načelo solidarnosti. Načelo solidarnosti u ovom je slučaju značilo da, ako nastane bilo kakav sukob između zemlje članice Unije i zemlje koja nije njezina punopravna članica, ostale zemlje podupiru članicu u ostvarivanju njezinih interesa. To znači da, čak i ako druge države smatraju da želja neke članice da maksimalizira svoje dobiti u odnosu na neku nečlanicu ili zemlju u procesu pristupanja, nije zasnovana na međunarodnom pravu, ostale članice trebaju šutjeti o sukobu. Slovenija je bez problema mogla maksimalizirati svoje dobiti u sukobima s Hrvatskom vezano za proglašenje Zaštićene ekološko-ribolovne zone na Jadranu (ZERP). Hrvatska je ZERP, kao oblik gospodarskog pojasa, proglasila 3. listopada 2003. godine, na kraju mandata Račanove administracije, s odgodom primjene na godinu dana. ZERP se najprije nije primjenjivao na 16 2014 D. GJENERO brodove pod zastavom zemalja EU, ali je u prosincu 2006. Sabor izmijenio prvotnu odluku i primjenu ZERP-a proširio i na brodove iz zemalja EU, i to od 1. siječnja 2008. Sukob u vezi s područjem na Jadranu nije bio spor Hrvatske i Slovenije, nego, ponajprije Hrvatske i Italije, a Slovenija se u njega uključila samo zato da bi spriječila „zatvaranje” Jadrana i svoju „izolaciju” u teritorijalnim vodama na sjeveru Jadrana. Pritisak na Hrvatsku zbog proširene primjene ZERP-a zato je bio snažan, pa je Sabor morao odustati od svoje odluke, i to samo dva mjeseca nakon što je ona stupila na snagu, u ožujku 2008. Prosinac 2008. donio je novu, ozbiljniju pregovaračku blokadu. Slovenija je zbog pitanja raz- gra ničenja na Jadranu, dakle pitanja koje nije dio Pravne stečevine Europske unije (fr. acquis communautaire), blokirala pregovore s Hrvatskom o svim poglavljima, osim poglavlja o pra- vosuđu i temeljnim pravima. Ovoga puta situacija je za Sloveniju bila ozbiljnija, a za razliku od pitanja ZERP-a, u ovom slučaju ona nije imala potporu nijedne članice Unije. Problem je pokušao riješiti tadašnji europski povjerenik za proširenje Olly Rehn, najprije prijedlogom za političko posredovanje između Slovenije i Hrvatske bivšega ﬁ nskog predsjednika Marttija Ahtissarija, a nakon toga i deﬁ niranjem teksta sporazuma. Tijekom Rehnova kruga pregovora već se počela oblikovati volja nekih zemalja članica da prema Sloveniji primijene amsterdamske mehanizme (iz odlučivanja o nekom pitanju Europska unija može isključiti zemlju članicu koja sustavno

Odlikovani građani RH koji su pridonijeli europskom licu Hrvatske 25. lipnja 2013. Glavni pregovarač s EU V. Drobnjak, prva sutkinja iz RH na E. sudu u Strasbourgu N. Vajić, znanstvenik Ivica Puljak, član ekipe CERN-a koja je otkrila Higgsov bozon, dopisnica HRT-a pri EU u Bruxellesu V. Tomašek… HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 17 krši načela vladavine prava), jer je blokadom Hrvatske došla u pitanje jedna od zajedničkih europskih politika − politika proširenja, a da argumenti za blokadu te politike, što ih je iznosila Slovenija, nisu bili zasnovani na acquisu, dakle, na načelu vladavine prava. Međutim, u lipnju je Hrvatska odbila Rehnov prijedlog o političkoj arbitraži o graničnom pitanju i na taj način dala Sloveniji prostor za tvrdnju da je Hrvatska istupila iz pregovora, a nakon toga su i EK i zemlje članice posve prekinule svako posredovanje u pregovaračkoj krizi. Promjena na čelu hrvatske Vlade, izbor Jadranke Kosor za premijerku, dovela je do promjene hrvatskog pregovaračkog stajališta. Hrvatski pregovarači uspjeli su uspostaviti neposrednu komunikaciju s Ljubljanom, pritom su imali snažnu „euroatlantsku potporu” SAD-a, pa se za prevladavanje krize čak osobno angažirala tadašnja državna tajnica Hillary Clinton. Rezultat pregovora za Hrvatsku bio je praktički najbolji: ona je, doduše, morala odustati od toga da se međudržavni problem iznese pred Međunarodni sud UN-a u Haagu (International Court of Justice – ICJ), ali je dogovoreno da će se razgraničenje obaviti pred ad hoc sudom s pet članova, od kojih dva arbitra imenuje svaka od zemalja u sporu, a tri obje zemlje dogovorno, i to s popisa što ga predlaže Europska komisija. Proces je počeo nakon potpisivanja hrvatskog Ugovora o pristupanju, tako da je izbjegnuta bilo kakva pristranost EK u tom slučaju, a zemlje su se obvezale da će rezultat arbitraže prihvatiti kao obvezan i konačan, da na nj ne mogu ulagati žalbu i da moraju provesti pravorijek arbitražnog suda. Nakon početka procesa imenovani su arbitri, od kojih je jedan bivši sudac, a drugi bivši predsjednik ICJ, što je jamstvo da će tribunal suditi prema sudskoj praksi UN-ova međudržavnog suda. Jedini aspekt, nepovoljniji za Hrvatsku od iznošenja slučaja pred ICJ, je to što tako zemlje u sporu podmiruju troškove rada arbitara, a sudovanje pred ICJ je za članice UN-a besplatno. Saga o sukobima sa Slovenijom, nažalost, nije bila dovršena potpisivanjem Sporazuma o arbi- traži, što su ga hrvatska premijerka i slovenski premijer u rujnu 2009. potpisali u Stockholmu, uz svjedočenje tadašnjega švedskog predsjedništva Unije, nego je nastavljeno sve do prije samog pristupanja Uniji, to jest do ratiﬁ kacije hrvatskog Ugovora o pristupanju u slovenskom parlamentu. Problem je riješen Memorandumom o razumijevanju, iz kojeg nije posve jasno obvezuju li se strane u sporu na prekid ili zastoj sporova hrvatskih banaka protiv Ljubljanske banke i slovenske države pred hrvatskim sudovima, zbog problema prenesene štednje hrvatskih građana u Ljubljanskoj banci, koju je devedesetih godina isplatila hrvatska država. Prema svemu sudeći, to će pitanje ostati izvor napetosti među državama i u budućem razdoblju, u kojem su obje zemlje članice EU, i kad se presude hrvatskih sudova moraju ispunjavati u Sloveniji (i obrnuto). Za razliku od zaoštravanja odnosa sa Slovenijom, Hrvatska je u pristupnom razdoblju izrazito ojačala odnose s grupacijom srednjoeuropskih država okupljenih u Višegradsku skupinu. Mađarska je 2008. preuzela ulogu hrvatskog mentora u pripremi za članstvo u NATO-savezu, onu ulogu koju sada Hrvatska obavlja prema Crnoj Gori, a mađarsko predsjedništvo Europske unije, 18 2014 D. GJENERO koje je trajalo od početka 2011. do kraja lipnja te godine, bilo je izrazito usmjereno na potporu završetku hrvatskih pristupnih pregovora. Palicu promotora hrvatskog članstva od Mađarske je preuzela Poljska, koja je 1. srpnja 2011. preuzela predsjedavanje Europskom unijom, a poslovi oko sklapanja hrvatskog Ugovora o pristupanju bili su visoko među prioritetima tog predsjedanja. Hrvatska se danas, unatoč nekim napetostima s Mađarskom, i to zbog nerazjašnjenih elemenata u ugovorima između nacionalnih naftnih kompanija INA-e i MOL-a, tretira kao pridružena članica Višegradske skupine i uključena je u energetske projekte tih srednjoeuropskih zemalja.

Povratak srednjoeuropskom krugu i novi politički konsenzus Osim povratka srednjoeuropskom identitetu, za Hrvatsku su pristupni pregovori značili, ponajprije, uspostavu sređene države, razvijanje javne uprave kao jamstva stabilnosti i kontinuiteta, uspostavu načela vladavine prava kao elementa racionalnosti u političkom sustavu i kontrole nad ostalim granama vlasti te uspostavu okvira koji jamči zaštitu od regresivnih procesa i mogućnosti pojave „ludih careva” na položajima vlasti. Problem Hrvatske činjenica je da je nacionalni politički konsenzus, završetkom pregovora, potpisivanjem Ugovora o pristupanju, i na kraju, službenim pristupanjem Uniji, posve iscrpljen. Politička klasa u proteklom razdoblju nije, međutim, radila na deﬁ niranju i oblikovanju novo ga političkog konsenzusa. Hrvatska nije jasno deﬁ nirala kako se želi razvijati: je li za nju pristupanje Uniji, ponajprije, bijeg iz balkanskog konteksta i vezivanje uz srednjoeuropski blok, ili i dalje želi obavljati neku ulogu spojnice Balkana i Europe. Nije određeno ni to vidi li Hrvatska svoje mjesto u budućoj Uniji, koja će uspostavljati sve više federalnih funkcija, ili u Europi, koja će ostati, prije svega, savez suverenih država. Ne zna se ni to kojoj će se školi mišljenja Hrvatska priklanjati pri donošenju zajedničkih europskih odluka o politici proširenja EU i o zajedničkoj europskoj politici prema europskom susjedstvu. Temeljni konsenzus o unutarnjopolitičkim prioritetima i osnovama vanjske politike pretpostavka je za uspostavu kontinuiteta u institucijama EU te predvidivoga i logičnog ponašanja hrvatskih predstavnika u tim tijelima, ali i uspostava dugoročnih odnosa s ostalim zemljama članicama Unije. Uspostava novoga političkog konsenzusa u Hrvatskoj preduvjet je i za njezino uspješno članstvo u Europskoj uniji. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 19

SUMMARY CROATIA – 28th MEMBER OF THE EUROPEAN UNION

n July 1st of 2013 Croatia became the 28th member of the European Union, following a fi ve and a half year pre-accession negotiation period, subject to the strictest rules to date. Although obstructed on many occasions during the negotiation process as Oa result of the one-sided interests of some member states, Croatia was relatively successful in the entire accession period – from the submission of the membership application, the negotiations, the treaty process, to the ratifi cation of the document by the parliaments of the member states; above all because a consensus had been achieved among the parties of the “constitutional arch” in the Croatian political arena that “Europization” and “Euro-Atlantism” had priority in Croatian politics. With the accession to the Union this consensus has been exhausted, and if Croatia wishes to be a successful member a new consensus is required on Croatia’s European objectives and priorities, defi ning a common position towards its natural Central European environment, towards the neighbouring Balkan area and towards further integration processes. Besides a return to a Central European identity, for Croatia the negotiations meant, above all, putting our own house in order, developing our public administration as a guarantor of stability and continuity, establishing the rule of law as an element of rationality in the political system and of the control of other branches of government and the establishment of a framework that guarantees protection from regressive processes. A new core consensus on internal policy priorities and the foundations of foreign policy is a prerequisite for establishing continuity in EU institutions and the predictable and logical behaviour of Croatian representatives in these bodies, and for the establishment of long-term relationships with other Union member states. The establishment of a new political consensus in Croatia is a precondition to its successful membership in the European Union. 20 2014 D. GJENERO

RESÚMEN CROACIA – 28vo MIEMBRO DE LA UE

l 1ro. de julio de 2013 Croacia se convirtió en el 28vo. miembro de la Unión Europea tras cinco años y medio de extenuantes negociaciones, que fueron las más rigurosas en la historia de la Unión. Si bien las negociaciones fueron obstruídas por los intereses Eparticulares de algunos países miembros, Croacia fue relativamente exitosa durante todo el proceso de adhesión a la UE. Recordemos que dicho proceso había comenzado con la entrega de la solicitud para la membresía, le siguieron las negociaciones, y todo fi nalizó con la fi rma del Acuerdo y la ratifi cación en los parlamentos de los países miembros. El proceso fue exitoso en primer lugar porque en el ruedo político croata existía un consenso entre todos los partidos políticos sobre la importancia de pertenecer a Europa y a las integraciones euroatlánticas. Con el ingreso de Croacia en la UE, dicho consenso se diluyó. Si desea ser un miembro exitoso, Croacia debe lograr necesariamente un nuevo consenso acerca de las metas europeas y sobre sus prioridades. En ese caso también debe defi nir una postura común hacia su entorno natural centroeuropeo, hacia el espacio balcánico del vecindario, y hacia los próximos procesos integradores. Para Croacia, las negociaciones de adhesión signifi caron el retorno a la identidad centroeuropea, el establecimiento de un país ordenado, el adelantamiento de la administración pública como garante de estabilidad y continuidad, el establecimiento del estado de derecho como elemento de racionalidad en el sistema político, y fi nalmente, el control sobre los demás segmentos del gobierno y el establecimiento de un marco que impedirá eventuales retrocesos. Un nuevo consenso básico sobre las prioridades en política interna y externa es una condición sine qua non para una continuidad en las instituciones de la UE y para el comportamiento predecible y lógico de los representantes croatas en dichas instituciones, pero también para el establecimiento de relaciones largoplacistas con los restantes países miembros de la UE. El establecimiento de un nuevo consenso en Croacia es una condición indispensable para su exitosa membresía en la Unión Europea. MARIN KNEZOVIĆ IZAZOVI SAVJETA VLADE RH ZA HRVATE IZVAN REPUBLIKE HRVATSKE

Iseljeničko civilizacijsko iskustvo značajno je obilježje koje veze s Hrvatima izvan domovine čini tako važnima. Malo je naroda koji se mogu pohvaliti da se njihovi pripadnici uspijevaju, ne samo održati, nego i napredovati u tako različitim političkim, kulturnim, gospodarskim i klimatskim sredinama. Osjećaji često čine temelj ljudskoga odlučivanja. Oni posebno dolaze do izražaja u politici jer se putem emocija puno lakše mogu dosegnuti ljudska srca nego putem argumentirane rasprave. Ipak, pri donošenju odluka od, trajnoga, strateškoga značenja argumenti su temelj političkoga odlučivanja. Ovih je dana u Zagrebu, točnije 19. i 20. prosinca 2013., održana prva konstituirajuća sjednica Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Tim povodom ravnatelj Hrvatske matice iseljenika analizira argumente u prilog jačanju veza s Hrvatima u svijetu s naglaskom na izazove suvremenoga doba, ističući obostrane kulturne i gospodarske probitke.

splati li se to? Kada su u nevolji, kada zapadnu u teškoće, ljudi na tegobnu situaciju čes- to odgovaraju tako da se zatvaraju u sebe. Izbjegavaju se prijatelji, znancima se jedva otpozdravlja, ručak i večera u obiteljskome krugu protječu u tišini. Takav je slučaj i s Idržavama. U razdobljima krize države imaju niz problema i sve ono što se događa izvan njihovih granica čini se koji put, na žalost, manje važnim. Obje te reakcije, pojedinca i velike zajednice, razumljive su i prihvatljive. Zatvaranjem u sebe nitko se nije spasio! Nepovjerljivosti prema drugome nitko se nije okoristio. Podijeljenost hrvatskoga suvremenog društva, izmučenog tranzicijskim izazovima, koji put u te druge uvrsti i hrvatske zajednice izvan hrvatskoga dr- žavnog područja. No, uspješnost svake zajednice, svake državne zajednice, ponajprije se mjeri sposobnošću da zaštiti interese svojih pripadnika, a posebno onih koji su osobito ranjivi. Sje tite se samo kako je u Djelima apostolskim sv. Pavao isticao zaštitu koju mu pruža rimsko građanstvo i koliko se zaštićenim svojim državljanstvom smatra danas prosječni Amerikanac. Nema većeg izvora sigurnosti, osim možda majčina zagrljaja, od one koju pruža vaša politička, kulturna, vjerska i krvna zajednica. Zanemarujući svoje pripadnike, pa bili oni prostorno i interesno jako udaljeni, zajednica is- kazuje svoju nevjerodostojnost koja će ju kompromitirati u očima drugih zajednica, ali i vlas titih pripadnika. Osjećaji često čine temelj ljudskog odlučivanja. Oni posebno dolaze do izražaja u politici jer se putem emocija puno lakše mogu dosegnuti narodne mase nego putem argumentirane rasprave. Ipak, pri donošenju odluka od, trajnoga, strateškoga značenja argumenti 22 2014 M. KNEZOVIĆ su ipak osnova političkog odlučivanja1. Ovih je dana u Zagrebu, točnije 19. i 20. prosinca 2013., održana prva konstituirajuća sjednica Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan RH u organizaciji Državnoga ureda za Hrvate izvan RH. Tom smo prigodom analizirali argumente u prilog jačanju veza s Hrvatima izvan Hrvatske2. Tijekom sjednice razgovaralo se otvoreno, s naglaskom na izazove suvremenoga doba, o kulturnim i gospodarskim blagodatima od Hrvata izvan Hrvatske za Hrvate u domovini. Iseljeničke doznake, kao što je poznato, čine važan dio hrvatskoga gospodarstva već više od stoljeća. Dobrim dijelom na njemu je utemeljena moć hrvatskih ﬁ nancijskih institucija od početka pa sve do kraja dvadesetog stoljeća. Žilave hrvatske banke, koje su dugo bile najmoćnije takve institucije na jugoistoku Europe, bile su utemeljene na iseljeničkim nadnicama, tj. skrbi sina iz Australije za staru majku u rodnome kraju, na potrebi oca iz Kalifornije da sinu u domovini osigura pristojno obrazovanje, na brizi starog strica iz Punta Arenasa za održavanje obiteljske grobnice u kakvome malome dalmatinskom selu3. Od „gastarbajtera“ šezdesetih do visoko obrazovane emigracije s kraja dvadesetog i početka 21. stoljeća ta se je priča o višestrukoj korisnosti iseljeničkih doznaka malo promijenila. Ipak, ne smije se zaboraviti da je posao, pa i onaj kada ga pokreću iseljenici u zemlji svojih predaka ili povratnici u rodnome kraju, nešto što treba biti utemeljeno na profesionalnoj etici i zakonitostima ekonomske struke poput bilo kojeg rutinskog poslovnog pothvata s nekim strancem koji se odluči ulagati u Hrvatsku. Prednost iseljenika pritom je tek znanje o zemlji, kulturi i društvu koje većina drugih ulagača iz inozemstva ne posjeduje u startu. Kratkoročno, Hrvatska će ostati i dalje iseljenička zemlja. Prenaseljenost neke zemlje u suvremeno doba ne određuje broj stanovnika po četvornom kilometru, nego broj radnih mjesta koje neka država generira za svoje stanovništvo. Zadnjih pedeset godina, od polovice 60-tih prošloga do prvih desetljeća 21. stoljeća, Hrvatska na žalost radi stupnja tehnološkoga kao i cjelokupnoga gospodarskog razvitka ne može dati u dovoljnoj mjeri kruha svojoj djeci. Nužno, jedan važan dio mlađe generacije iselit će se iz zemlje. Njihovo održavanje veza s domovinom za nas znači i povrat barem dijela obiteljskih4 i proračunskih resursa uloženih u njihov odgoj

1 Strategija o suradnji RH s Hrvatima izvan RH i Zakon o odnosima RH s Hrvatima izvan RH, NN 124/11, 16/12. Skrb za Hrvate izvan RH sastavni je dio unutarnje i vanjske politike RH. Uz Strategiju, potkraj 2011., usvojen je Zakon o odnosima RH s Hrvatima izvan RH. Početkom 2012. g. osnovan je Državni ured za Hrvate izvan RH. Time su stvorene temeljne pravne i institucionalne pretpostavke za izgradnju sustavne i učinkovite suradnje s pripadnicima hrvatskog naroda koji žive izvan granica RH: 1. bosanskohercegovačkim Hrvatima, 2. hrvatskoj nacionalnoj manjini u 12 europskih i susjednih zemalja, 3. te s hrvatskim europskim i prekooceanskim iseljeništvom. 2 Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika mr. sc. Marin Knezović, član je Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH po položaju, uz zamjenike ministara te ravnatelje važnih državnih ustanova. 3 Ekonomistica A. Poprženović (Lund University, Švedska) procijenila kako su dva najčešća oblika doznaka RH iz iseljeništva ulaganje u nekretnine i ljudski kapital. Vidi: A. Poprženović: Učinci iseljeničkih doznaka na raspodjelu prihoda, HIZ 2009, HMI, 39 - 60, Zagreb, 2008.; Ofﬁ ce of Graduate Studies and Research, University of California, San Diego, 2006, str. 144. ocjenjuje RH među prvih deset država s najviše primljenih iseljeničkih doznaka po glavi stanovnika. 4 Paradigmatičan je primjer znanstvenika Ivana Đikića (Njemačka) koji u medijskim istupima rado ističe da je, školujući se u domovini u okviru proračunske kvote, izvrsno obrazovanje stekao zahvaljujući i ulaganjima svojih roditelja (Izvor: emisija HRT- a Nedjeljom u dva, urednika A. Stankovića). HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 23 i obrazovanje5. To je, istodobno i emotivna i materijalna, stavka koje se nikako ne možemo odreći! Drugo važno obilježje koje veze s Hrvatima izvan domovine čini tako značajnima jest iseljeničko civilizacijsko iskustvo. Malo je naroda koji se mogu pohvaliti da se njihovi pripadnici uspijevaju, ne samo održati, nego i napredovati u tako različitim političkim, kulturnim, gospodarskim i klimatskim sredinama. To pokazuje da su Hrvati narod iznimne prilagodljivosti, i u tome ih podržavaju vlastiti sunarodnjaci - koji stasaju i rade u multikulturalnim sredinama razvijenoga svijeta kamo su se oni ili njihovi preci uselili. To migrantsko obilježje znatno olakšava političko, gospodarsko i kulturno povezivanje Hrvatske s udaljenim zemljama i narodima. Kakva je to riznica višekulturnih i višejezičnih iskustva i znanja, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, ako samo i pomislimo na radnike u čeličanama Pennsylvanije, rudare salitre u Čileu, predradnike u Mercedes Benzu i Audiju, vinogradare u Gradišću i na Novom Zelandu, znanstvenike na švicarskim institutima6 itd. Ako su znanje i iskustvo izvor bogatstva, mi sjedimo na zlatnom rudniku naše emigracije.

Slojevitost hrvatskog identiteta Korištenje velikih mogućnosti koje sa sobom nosi hrvatsko iseljeništvo povezano je s mnogim poteškoćama i zaprekama. One dijelom izviru iz onih istih obilježja koje veze s iseljeništvom čine tako korisnima. Činjenica da Hrvati napreduju i u tako raznolikim sredinama, dokazano brojnim povijesnim i kulturnim iskustvima, dovodi i do različitog shvaćanja hrvatskog identiteta. Primjerice i na ograničenom geografskom području u našemu europskom susjeds tvu doživljaj hrvatskog identiteta među heterogenim hrvatskim skupinama može se bitno razlikovati. Hrvatstvo gradišćanskog Hrvata u čijem je identitetu utkano polutisućljetno iskustvo izmještenosti iz matične zemlje i onoga austrijskoga „gastarbajtera“ koji je nedavno pristigao, recimo, na bečko tržište rada ili u Gornju Austriju sa (ne)znanjem njemačkoga jezika bitno se razlikuju. U pravilu, u odnosu prema domovini, identitet iseljeništva je konzervativan. Utemeljen je na tradiciji koju su iseljeni Hrvati razvili na temelju predaje prvih doseljenika, često i izolirano od utjecaja iz matice domovine7. U tome Hrvati nisu iznimka i to je obilježje iseljeničkih skupina

5 RH, kao srednje razvijena zemlja stvara obrazovni kadar za visoko razvijene zemlje, što je jedan od generatora produbljivanja njezine nerazvijenosti. Ako se u analizu ide detaljnije, vidjet će se kako je RH ne samo obrazovni eldorado visoko razvijenih zemalja, već i njihov jako veliki opskrbljivač (brain drain). Veliki broj tih suvremenih iseljenika ima doktorat ili magisterij znanosti, što čini čak 3,2% ukupnog broja stanovnika RH na privremenom radu u inozemstvu. Izvor: Herak, J.: Istraživači tajne života, HIZ, HMI, Zagreb, 2011, str. 367. 6 Autor se, uz ostale, referira na Europski laboratorij za ﬁ ziku čestica – CERN, institut u Švicarskoj koji se smatra najvećim istraživačkim laboratorijem na svijetu. CERN-om upravlja 20 zemalja članica EU, a s ostalih 38 zemalja CERN surađuje na temelju ugovora, čija je potpisnica i RH, koji povezuje velik broj hrvatskih istraživača kao što je I. Puljak, član ekipe CERN-a koja je otkrila Higgsov bozon. 7 Čitatelji znaju da je Hrvatska tijekom 20. stoljeća bila u sastavu četiriju država (Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina Jugoslavija, fašistička NDH, SFR Jugoslavija te samostalna Republika Hrvatska) i tri ekonomsko-politička sustava (ustavna monarhija, socijalistička federacija, parlamentarna demokracija), a sve to je utjecalo na trajnu nestabilnost društvenog konteksta i nedovršenost modernizacijskih procesa u svim područjima života, pa i u migracijama s naših prostora. 24 2014 M. KNEZOVIĆ i drugih naroda. Ta različita shvaćanja identiteta ponekad mogu uzrokovati mnoga razočaranja i izazvati nove traume. Kada se susretnu iseljenik i matica domovina, nakon prvog ushita, često slijedi osjećaj nelagode. Niti je Hrvatska ono što je iseljenik očekivao, a niti iseljenik odgovara slici koju su o njemu gradili Hrvati u domovini. Za to su važne stalne kulturne veze iseljenika i domovine! Ne samo da iseljenik ili pripadnik hrvatske manjine u inozemstvu treba imati realnu sliku svoje domovine nego, što se često zanemaruje, i Hrvati u domovini - moraju steći nužna znanja o Hrvatima i građanima našega podrijetla izvan Hrvatske. Ovaj potonji problem, prema mojemu mišljenju, još je veći i pogubniji od problema neinformiranosti dijaspore (koji je u digitalno doba zapravo – precijenjen!). U tom susretu (ne)znanaca najviše pozornosti privlače tvrdnje koje su uvjetovane različitim ideološkim podlogama. Poseban naboj za izazivanje novoga sukoba ima „mesijansko“ hrvatstvo dijela Hrvata izvan Hrvatske. Ono se temelji na predodžbi da su up ravo Hrvati izvan Hrvatske sačuvali „pravi“ hrvatski identitet, a onaj identitet koji posjeduju Hrvati u matici karakterizira se iskvarenim i to posebno iskustvom komunističke vladavine. Na drugoj strani Hrvati u Hrvatskoj, izmučeni devedesetih ratom, ratnim proﬁ terstvom, pri- vatizacijom i nepravednom pretvorbom, često doživljavaju Hrvate izvan domovine u prvom redu kao – strance s rijetkim i iskrivljenim tragovima hrvatskog identiteta koji zapravo teže, bez prave utemeljenosti, ovladati ionako oskudnim resursima siromašne Hrvatske. Primjerice, u predodžbi običnoga hrvatskoga radnika u posrnulim brodogradilištima, koji radi i mjesecima ne prima plaću, radilo bi se tako samo o slabo zamaskiranom nastavku strane represije domaćeg - istinski hrvatskog stanovništva. Na kraju treba odgovoriti na dvojbe koje otvoreno sugerira početak ovog teksta. Isplati li se ulagati u veze Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske? Možemo li iz toga izvući korist (to se odnosi na Hrvate u domovini i na one izvan Hrvatske) ili se radi o još jednoj proračunskoj stavci na koju se uzalud troši novac poreznih obveznika? Ako ćemo povezivanje s Hrvatima izvan Hrvatske doživjeti samo kao ispunjenje deklarativne, Ustavom RH utemeljene obveze − slaba je od toga korist. Mala je korist ako najveći dio uloženog novca ode na plaće činovnika u službama koje se skrbe za Hrvate izvan Hrvatske. Ono što treba Hrvatima u Hrvatskoj i onima izvan nje jest - provedba održivog razvitka kulturnih, gospodarskih i obrazovnih zadaća spram dijaspore utemeljenih na konkretnim programima, čiji su rezultati potom, na ovaj ili onaj način, konkretno mjerljivi. Na primjer, osigurati besplatno korištenje Matičinog Hrvatskog internetskog tečaja za poučavanje hrvatskoga jezika i kulture diljem planete, zaustaviti osipanje broja učenika u razredima hrvatske nastave u višejezičnim i višekulturnim metropolama obiju Amerika kao i Australije te Novoga Zelanda i to jačanjem kulturnog turizma i ekskurzijama na autentične lokalitete u staroj domovini, povećati tzv. modrenu mobilnost u obrazovnom procesu tj. kvote razmjene učenika i studenata humanističkih znanosti i umjetničkih akademija, kao i znanstvenih novaka te broja istraživača koje povezuje Fond Jedinstvo uz pomoć znanja MZOS- a i sl. Isto vrijedi i za naše manjine iz 12 europskih zemalja. Nadalje, povratnička migracija umirovljenika, ali jednako tako i produženi boravak u domovini tijekom ljetnih mjeseci HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 25 iseljenika treće životne dobi zahtijeva ozbiljne programe, ako računamo da se zlatna generacija u 21. stoljeću sve češće susreće na prestižnim međunarodnim turističkim turama diljem Me- diterana. No, nama je osobito potrebna sustavna i pažljivo izgrađena briga za djecu rođenu izvan domovine, drugim riječima potomke hrvatskoga iseljeništva u različitim generacijama - izložene naravnim procesima akulturacije budući da se u domicilnim sredinama ne susreću s reprezentativnim uzorcima suvremene hrvatske kulture. Pažljivo i sustavno izgra đen odnos s ovim skupinama znači siguran dugoročni politički, kulturni i gospodarski probitak za Hrvate u Hrvatskoj i za one izvan domovine. Trenutačno, Republici Hrvatskoj je poseban problem aktualni migracijski val tj. najnovije ise- ljeništvo i to ono od početka 90-ih godina 20.st. na ovamo. Ti suvremeni hrvatski iseljenici pokazuju posebne kulturne potrebe s bitno različitom ideološkom podlogom od onog starijeg iseljeništva. Toj se skupini, osim Hrvatske matice iseljenika u okviru njezinih skromnih proračunskih sredstava, gotovo nitko nije još posvetio premda ona posjeduje i najveći potencijal u okviru rastuće kreativne industrije zelenog planeta. Isplativo? Sigurno. Zamršeno? Naravno, ali nas to ne smije obeshrabriti.

Prilog: Konstituirajuća sjednica Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske U Zagrebu je održana dvodnevna prava sjednica Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, na kojoj su 19. prosinca izabrani predsjednik i potpredsjednici Savjeta. Za predsjednika Savjeta izabran je prof. dr.sc. Nevenko Herceg, a potpredsjednici su: Tomislav Žigmanov, predstavnik hrvatske nacionalne manjine, Luka Krilić, predstavnik hrvatskog iseljeništva/dijaspore iz europskih zemalja, John Peter Kraljic, predstavnik hrvatskog iseljeništva/dijaspore iz prekooceanskih zemalja i Ilija Nakić, predstavnik Hrvata iz Bosne i

Sudionici prve sjednice Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Zagreb, 19. - 20. 12. 2013. 26 2014 M. KNEZOVIĆ

Hercegovine. Na prvoj sjednici sudjelovalo je 55 članova Savjeta – predstavnika Hrvata izvan RH i 27 članova Savjeta po položaju iz Republike Hrvatske. Članovi Savjeta iz reda pripadnika Hrvata izvan RH su predstavnici udruga, organizacija i institucija Hrvata izvan RH. To su osobe cijenjene u sredinama u kojima žive, angažirane na očuvanju i jačanju hrvatskog identiteta svojih zajednica i na unapređenju odnosa s domovinom. Imenovane su na prijedlog hrvatskih zajednica iz država iz kojih dolaze, na četverogodišnji mandat te ne primaju novčanu naknadu za svoj rad. Članovi Savjeta po položaju su predstavnici državnih tijela i institucija u RH. Zastupljenost Hrvata izvan RH u Savjetu Vlade određena je u skladu s brojnosti i važnosti Hrvata u pojedinoj državi, aktivnosti i povezanosti zajednice s domovinom te radu na aﬁ rmaciji hrvatskog ugleda i imena u svijetu. Tako bosanskohercegovački Hrvati imaju 9, hrvatska manjina u europskim i susjednim zemljama 17, a hrvatsko iseljeništvo 29 predstavnika. Plenarna sjednica Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH održana je 20. prosinca 2013., na kojoj su doneseni Nacrt deklaracije i zaključci. Predsjednik RH prof. dr. Ivo Josipović obratio se članovima Savjeta na svečanoj večeri 19. 12. 2013. pozvavši ih u nadahnutom govoru da predano rade na ostvarenju svojih dogovorenih zadaća. Tijekom sjednice pohvaljena je potpora iseljeništvu Vlade Republike Hrvatske koja je, donijevši Strategiju i Zakon te osnovavši Državni ured za Hrvate izvan RH − učinila velik zakonodavni, institucionalni i demokratski iskorak u stvaranju odnosa između Hrvatske i njezinih građana koji žive u inozemstvu. Predstojnica Državnog ureda za Hrvate izvan RH mr. sc. Daria Krstičević zahvalila je članovima Savjeta na svemu što su učinili i čine za dobrobit naše zajedničke domovine, posebno u očuvanju i razvitku hrvatskoga kulturnog identiteta i jezika. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 27

SUMMARY THE CHALLENGES OF THE COUNCIL FOR CROATIANS ABROAD

roatian Government has established a Council for Croats Abroad and appointed its members, who will assist in creating and implementing policies, activities and programmes targeted to Croatians living outside of Our Beautiful Homeland. The fi rst session of the Council was organised by the State Offi ce for Croats Abroad, C th th led by head of offi ce Daria Krstičević, on December 19 and 20 2013. The meeting elected the Council’s fi rst president, Ph. D. Nevenko Herceg of Bosnia and Herzegovina. The Council is comprised of the most eminent representatives of Croatian communities from around the world and representatives of leading institutions in the homeland. They will all assist Croatian Government in creating and implementing policies, activities and programmes targeted to Croatians living outside our borders. Members of the Council come from the ranks of Croatians living abroad and represent Croatian associations, organisations and institutions, persons respected in their domicile countries, active in preserving and strengthening the Croatian identity in their communities and in improving relations with the Croatian homeland. The Croatian communities abroad proposed their representatives to the Council from among the leading and largest associations and organisations. Their representation corresponds to the size and position of a Croatian community in its domicile country, activities and links with Croatia, and their work on the affi rmation of Croatia’s good standing and interests. Croatian Government’s Council for Croats Abroad pools nine representatives of Croatians in Bosnia-Herzegovina, seventeen representatives of Croatian minority communities, twenty-nine representatives of Croatian emigrant/Diaspora communities and twenty-seven Council members representing the Republic of Croatia. 28 2014 M. KNEZOVIĆ

RESÚMEN DESAFÍOS DEL CONSEJO DE LOS CROATAS FUERA DE LA REPÚBLICA DE CROACIA

l Gobierno de la República de Croacia fundó el Consejo para los Croatas fuera de la República de Croacia y designó a sus miembros que ayudarán a crear una política y un programa de migraciones para nuestros ciudadanos que viven fuera de las Efronteras de la Patria. El Departamento Estatal para los Croatas fuera de la República de Croacia, a cuyo frente se encuentra la mr. sc. Daria Krstičević, organizó del 19 al 20 de diciembre de 2013 la primera Asamblea constitutiva del Consejo. En la oportunidad, fue elegido democráticamente el profesor Nevenko Herceg para ocupar el cargo de primer presidente del Consejo para los Croatas fuera de la República de Croacia. El mismo está compuesto por los más distinguidos representantes de las comunidades croatas del mundo y de las instituciones más relevantes del país. Según se informó del Gobierno, todos ellos ayudarán al Gobierno Croata a crear e implementar tanto la política como las actividades y programas para los croatas que viven fuera de las fronteras de Croacia. Los miembros del Consejo que provienen del exterior, son representantes de diversas fundaciones, organizaciones e instituciones croatas que se encuentran fuera de la República de Croacia y de personalidades distinguidas de la diáspora dedicadas a la conservación y fortalecimiento de la identidad croata dentro de sus comunidades y al adelantamiento de las relaciones con la Patria. Las comunidades croatas fuera de la República de Croacia propusieron ser representadas ante el Consejo por personalidades provenientes de sus organizaciones más relevantes y distinguidas. La cantidad de representantes en el Consejo está deﬁ nida por la cantidad de croatas que viven en determinado país, por la importancia de sus actividades, por la solidez de sus vínculos con la madre Patria y por la magnitud de su labor a favor de la reputación de la República de Croacia. El Consejo para los Croatas fuera de la República de Croacia está compuesto por 9 representantes croatas de Bosnia-Herzegovina, 17 representantes de las minorías croatas, 29 representantes de la diáspora y 27 miembros del Consejo de la República de Croacia. HELENA SABLIĆ TOMIĆ PREGLED KULTURNIH DOGAĐANJA

Iz mnoštva kulturnih događaja u Hrvatskoj tijekom 2013. vidljivo je da ulaskom RH u EU počinje novo poglavlje u raspravi o kulturnom identitetu. Autorica izdvaja poticajne kulturne događaje i manifestacije, ne zanemarujući pri tom zanimljive iskorake suvremenih neformalnih umjetničkih skupina i pojedinca diljem Lijepe Naše. Među muzejsko-galerijskim projektima izdvojene su izložbe remek djela domaćih i inozemnih autora Galerije Klovićevi dvori iz Zagreba. Izdvojen je glazbeni festival Terraneo iz Šibenika, koji je bio nominiran za najbolji europski festival te nagradu vezanu za ekološku izuzetnost. Iz svijeta knjige pohvaljeni su internetski Hrvatski pravopis i novi zagrebački Festival svjetske književnosti. Istaknuta je bibliofi lska izložba knjiga Hlapićevih 100 u 100. Kad je u pitanju audiovizualna umjetnost autorica je izdvojila 60. Pulski fi lmski festival, ali i prvi fi lm snimljen prema romanu Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane B. Mažuranić. Od etabliranih manifestacija izdvojene su, uz ine, Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto...

a odgovor na pitanje možemo li u jednom kratkom preglednom pospremanju hrvatske kulture tijekom jedne godine, u ovom slučaju 2013., u kojoj je Hrvatska postala 28. punopravna članica Europe, a hrvatski jezik 24. ravnopravni europski jezik - napisati Zkako je umjetnost društveno relevantna, tragat ćemo kroz ovaj tekst. U kontekstu aktualnih političkih događaja nemoguće je ne zapaziti da su mnogi u Hrvatskoj zapali u od- ređenu krizu analize i promišljanja pa, kada se otkrije cijeli niz kriza koje potresaju društvo, od tržišne ekonomije do medija i kada se zna da je naša stvarnost potpuno uronjena u njih, koje nam mogućnosti preostaju za progresivno razmišljanje i djelovanje u umjetnosti? Nicolas Bourriaud u Relacijskoj estetici i u Postprodukciji nudi jednostavna rješenja za sve one koji su posumnjali u moć i značenje umjetnosti u suvremenom društvu. Prema njegovu mišljenju svako umjetničko djelo poziva na iskazivanje stajališta, većina njih želi pokrenuti interakciju i stupiti u komunikaciju s njezinim primateljem. Kao takva, umjetnost postaje relacijska i duboko društvena. I zato možemo reći kako je izložba najslavnijeg majstora 20. stoljeća Pabla Picassa „Remek-djela iz Muzeja Picasso, Pariz”, postavljena u Klovićevim dvorima, ona koja nudi dijalog ne samo s njezinim autorom i njegovim umjetninama nego i sa širim europskim umjetničkim kontekstom jer je početkom srpnja 2013. upravo ona bila u Hrvatskoj. Izložba je najraznovrsnijim oblicima usporednih izražajnih formi pokazala bogatstvo različitosti, neiscrpnu kreativnost, nenadmašno majstorstvo u svim umjetničkim fazama toga velikog stvaratelja začudnosti. Međutim, pogledom preko ramena u dane i mjesece 2013., a sinoćnjim dolaskom s izložbe postavljene na istome mjestu nametnulo mi se pitanje jesmo li u Europu ušli na dobar način ili smo možda mogli izborom djela s ove naslovljene „Alegorija i Arkadija: antički motivi u umjetnosti 30 2014 H. SABLIĆ TOMIĆ hrvatske moderne” i one iz siječnja imenom „Praška četvorica” kliknuti posljednje lipanjske noći „Hrvatska je u Europi!”. I to u trenutku kada je u svim većim hrvatskim gradovima otpjevana Beethovenova Oda radosti, himna Vijeća Europe. Te noći na ponedjeljak kada je otkucavala ponoć bila sam s Iris na granici Hrvatske i Mađarske na mostu preko Drave kod Donjega Miholjca. Tada je 185 zboraša iz HDP „Lipa” iz Osijeka i mješovitog pjevačkog zbora „Mecsek” iz Pečuha izvelo himnu Vijeća Europe i Europske unije - Odu radosti1. Uz Panonsku fi lharmoniju iz Pečuha nastupili su oni prethodno na koncertu u Zsolnay museum centru izvodeći djela skladatelja iz šest europskih zemalja, na sedam jezika. Samo da podsjetim, „Praška četvorica” neslužbeni je naziv za četvoricu hrvatskih slikara, generacijskih prijatelja koji su se oblikovali u Pragu tijekom Prvoga svjetskoga rata i neposredno nakon njega. Riječ je o Milivoju Uzelcu, Marijanu Trepšeu, Vladimiru Varlaju i Vilku Gecanu. Njihovo praško iskustvo vežu mnoge zajedničke teme, zajednička motivska i stilska ishodišta, od kubizma do ekspresionizma. Ova izložba, uz spomenutu izložbu antičkih motiva u djelima slikara Vlahe Bukovca, Bele Čikoša, Mate Celestina Medovića, Roberta Auera, Ivana Tišova, te kipara Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca i Ivana Meštrovića pokazuje kako su ti hrvatski Europljani oni s kojima smo zasigurno mogli krenuti toga srpnja na put umjetnosti prema europskim galerijama. I ne biti samo zadnja postaja prije vraćanja velikog umjetnika u Pariz, nego prostor iz kojega kreće jedna nova, možda nedovoljno poznata, ali vrlo identitetna likovna energija. Tome reprezentativnom sastavu tada bi se mogao pridružiti i jedan dio s izložbe najvećega hrvatskoga i europskog minijaturista renesansnoga razdoblja Julija Klovića koja je u Klovićevim dvorima bila otvorena potkraj 2012. Na taj bi način oni koji možda još dovoljno jasno ne vide europski kontekst hrvatske umjetnosti još jedanput s njime bili upoznati. Spomenula bih u tome nizu i zapaženu izložbu u Kabinetu grafi ke pri HDLU mlade Iločanke, akademske grafi čarke Ane Sladetić naslovljenu Zidovi identiteta na kojoj se osjećate posve uvučeni u koloplet složenih suodnosa objekta, prostora, stvarnosti, sjećanja i osjećaja materijaliziranih u metonimijsko- simboličkom motivu zida kao barijere i zaštite. Njima su dodani i lirsko-intimistički zapisi ciklusa „Gdje je dom?” za koji je autorica dobila jedno od recentnijih priznanja struke na 6. Hrvatskom trijenalu grafi ke u Zagrebu. Riječ je o bakropisima u lightboxovima dimenzija 50x70 ispod kojih je crtež na foliji, a paljenjem ili gašenjem svjetla sadržaj se mijenja. Dok je svjetlo ugašeno vidi se samo bakropis koji se paljenjem svjetla kombinira s crtežom. Taj rad je osobne tematike i problematizira sigurni prostor, tj. prostor obiteljskog života i njegovo gubljenje. U svakoj kući postoji svjetlo, kaže autorica, pa čak i kada je mrak, postoji mogućnost da ga zapališ. Ako se poželimo u traganju za kulturnim događajima 2013. ukrcati npr. iz Osijeka na vlak prema Šibeniku onda se prema iskustvu putovanja vlakom trebamo odnositi kao prema dokoličarskom čistom užitku u kojemu se može u jednoličnom ritmu čitati sve o Festivalu svjetske književnosti

1 Vijeće Europe i EU dijele himnu. Naime, Oda radosti – završni dio Beethovenove Devete simfonije prvotno je 1972. godine prihvaćena kao himna Vijeća Europe. Tu je glasovitu skladbu 1985. i EU prihvatila za himnu Europe, kojom je prilikom upućen i poziv znamenitom dirigentu Herbertu von Karajanu da glazbeno aranžira Odu. Himna EU ne zamjenjuje nacionalnu himnu zemalja članica već slavi zajedničke vrijednosti europskih zemalja i simbolizira ideju mira, slobode i solidarnosti u Europi. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 31 koji se u rujnu prvi puta dogodio u Zagrebu, kao i o postavljanju Spomen-ploče hrvatskom fi lmskom redatelju, glumcu, performeru, multimedijalnom i konceptualnom umjetniku Tomislavu Gotovcu na pločniku ispred bivšeg kina Lika u središtu Zagreba. Postavljena je ona u znak sjećanja na Gotovčev performans „Zagreb, volim te“ održan prije 32 godine. Kroz trag Gotovčevih stopala ploča nudi mogućnost konstantne prisutnosti umjetnika u javnom prostoru. „U petak, 13. studenoga 1981. godine, točno u podne, Tomislav Gotovac izveo je performans tako što je potpuno nag hodao iz haustora u Ilici 8 prema tadašnjem Trgu Republike. Gotovac je uzdizao ruke i lijegao na tlo ljubeći ga. Na ulasku na Trg zaustavio ga je milicajac zbog remećenja javnog reda i mira, čime je akcija okončana sedam minuta nakon što je počela.” Iz današnje perspektive taj se umjetnički događaj smatra jednim od temeljnih djela radikalne umjetničke prakse i vjerojatno njegovim najpoznatijim radom. Gotovac je među prvim umjetnicima u Hrvatskoj problematizirao odnos umjetnosti i svakodnevnog života postavljajući naoko banalne životne situacije poput zaposlenja, udisanja zraka ili vlastitog izgleda u dotad strogo ograničen prostor umjetnosti. Vozeći se vlakom prema cilju putovanja pozornost privlači vanjski krajolik šumovitoga Gorskoga kotara, posebice ako se u tim listanjima novosti naiđe na podatak kako se u Ogulinu fi nalizira digitalizacija suvremenika Ivane Brlić Mažuranić prigodom obilježavanja stote obljetnice tiskanja njezine knjige Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Taj roman hrvatskog Andersena smatra se najčitanijim hrvatskim dječjim romanom. Prevođene su njezine proze za djecu od Čilea do europskih zemalja. Priča o šegrtu Hlapiću doživjela je više od 130 domaćih i inozemnih izdanja, postavši najobjavljivaniji i najprevođeniji hrvatski roman svih vremena što pokazuje izložba knjiga „Hlapićevih 100 u 100” koju je ovih dana priredila skupina bibliofi la iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Nakon uspješnoga crtanog fi lma o šegrtu Hlapiću napokon je ove godine završen prvi dugometražni igrani fi lm naslovljen njegovim imenom. Snimljen je prema istoimenome romanu Ivane Brlić Mažuranić, a scenarist i redatelj je Silvije Petranović.

Šibenski glazbeni festival Terraneo Na kolodvoru s kraja putovanja dočekat će nas još jedan početak igre. Šibenski Terraneo je ove godine jedini iz Hrvatske sudjelovao u utrci za nagradu Green Operations Award, uz britanski Camp Bestival, njemački Hurricane/Southside, danski Northside i druge, festivalska je scena koja kolovoških dana postaje predvodnikom zelenog pokreta u Europi. Terraneo je festival zamišljen kao onaj koji objedinjuje alternativnu i indie glazbu s ekologijom uz dodatak morske plaže, sunca i kupanja. Ove godine odjek njegovih noćnih zvukova uzburkao je stranice tiskovne i virtualne dnevne kulture. Južnije od Šibenika, u istome mjesecu, na Dubrovačkim ljetnim igrama, osječki HNK imao je dobro posjećenu ambijentalnu izvedbu već nagrađivane predstave Unterstadt u režiji Zlatka Svibena, a prema tekstu Ivane Šojat Kuči. Došli su oni na poziv intendanta Igara Krešimira Dolenčića koji je dubrovačkoj publici želio predstaviti najuspješniju predstavu prošle sezone. Tako je priča o jednoj osječkoj obitelji njemačkog podrijetla i njezinim stradanjima 32 2014 H. SABLIĆ TOMIĆ

Glazbeni festival Terraneo iz Šibenika - nominiran za najbolji europski festival te nagradu vezanu za ekološku izuzetnost. doslovno prošetala starim gradom. Ambijentalnost Dubrovnika ovdje je bila u službi priče o svim ratovima svijeta, pobjednicima, gubitnicima, osvetama, ženama koje čuvaju opstanak. Na sjevero-zapadu Hrvatske, i opet u tim ljetnim noćima, otvorio se 60. Pulski fi lmski festival što je važan događaj ne samo za hrvatsku kinematografi ju nego i cijelu kulturu. Najstariji je to nacionalni festival na svijetu, a i festival s najvećim prosječnim brojem gledatelja po pojedinom fi lmu, što je zasluga golemoga gledališta u Areni, kako se popularno naziva dobro sačuvani Vespazijanov amfi teatar iz prvog stoljeća poslije Krista. Direktor festivala, Slovenac Marijan Rotar pokrenuo je prvi fi lmski festival – reviju domaćeg fi lma prije šest desetljeća u organizaciji Udruženja kinematografa Hrvatske, Jadran-fi lma iz Zagreba i Gradskoga kinematografskog poduzeća u Puli. Jedino su Dubrovačke ljetne igre osnovane još 1950., a Splitsko ljeto sličnog kazališno-glazbenog usmjerenja vršnjak je Pule, jer je utemeljeno 1954. Na ovogodišnjem festivalu bilo je prijavljeno četrnaest hrvatskih cjelovečernjih igranih fi lmova uz deset manjinskih produkcija. Pula očito kreće u ostvarivanje velikoga nacionalnog festivala koji će se moći mjeriti s najpoznatijim europskim manifestacijama te vrste, uz prednost najdulje tradicije i najimpresivnijega gledališta, a i uhodanoga natjecateljskog programa europskog fi lma. U ljetnim riječkim večerima premijerno je izvedena, a u prosincu proglašena najboljom dramskom predstavom kazališne sezone, 2012./2013., predstava „Kafka project: Frontiere / Granice / Meje / Grens / Borders...“ talijanske drame riječkoga HNK Ivana pl. Zajca. Najbolju operu ove godine postavio je ansambl HNK u Zagrebu u koprodukciji s Franačkim teatrom Würzburg. Riječ je o operi izvedenoj u ožujku u povodu 200. godišnjice rođenja Richarda Wagnera „Lohengrin” HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 33 pod dirigentskom palicom Nikše Bareze. Ta je opera dijelom bajka, dijelom povijesni mit, a dijelom tragična ljubavna priča. Wagnerov „Lohengrin” traga za odgovorom na pitanje mogu li apsolutno povjerenje i bezuvjetna ljubav opstati u svijetu u kojem apsolutno ne postoji i u kojem je gotovo sve uvjetovano?

Jubilej Ranka Marinkovića i Digitalizirana baština Kazališna godina 2013. zasigurno će ostati zapamćena i kao ona u kojoj se obilježavala 100. godišnjica rođenja Ranka Marinkovića. Upravo je na dan njegova rođenja 22. veljače u zagrebačkom HNK održana premijera predstave „U znaku vage”, mladih redatelja Helene Petković, Ivana Plazibata i Olje Lozice. Oni su u suradnji s troje mladih dramaturga na scenu doveli brojne likove koji u mediteranskom ozračju ljube, pate, žive i razmišljaju o životu, nikada ne gubeći ironičan smiješak i pokoju suzu. Varaždinski HNK postavio je predstavu „Ruke po Ranku” Vesne Kosec-Torjanac koja je uspješno praizvedena u Hrvatskom domu u Visu. Dramski tekst temeljen je na noveli Ruke, a motivski se dotiče novela Mrtve duše, Samotni život tvoj i Zagrljaj. Iako je motiv ruku prisutan u svakoj noveli, u Rukama su Lijeva i Desna autonomni likovi s pomoću kojih autor postavlja epistemološka i ontološka pitanja u svojemu osebujnom doživljaju stvarnoga svijeta, problematizirajući smisao ljudske egzistencije, smisao sebe, smisao pisanja i uopće stvaranja. Šibenski HNK također se odlučio odati počast tom Mediterancu pa je njegov ansambl izveo „Gloriju” u režiji Zorana Mužića koji je, kako sam kaže, jednoga dana kao učenik u klasi Ranka Marinkovića prišao svojemu profesoru i razgovarao o tome što bi bila Glorija te 1990. Ono što je tada naučio od njega poetski je princip koji Gloriju onda, kao i

Virtualno izdanje Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dostupno je na internetskoj stranici www.pravopis.hr od 27. lipnja 2013. 34 2014 H. SABLIĆ TOMIĆ danas 2013., defi nira kao dramu zaljubljenih mladih ljudi. Kao osobit kulturni događaj istaknula bih oživljavanje nove kazališne scene u Karlovcu u Zorin domu zahvaljujući energiji ravnatelja Srećka Šestana. Posebice je intrigantna njihova lutkarska varijeta „Još si zelen” Karlovčanina Peđe Gvozdića i Talijana Guliana Settima s mottom „Vjerujte u sebe jer u ovom današnjem svijetu sve je teže, ne znaš gdje će biti budućnost pa jedina stvar koju možeš je vjerovati u sebe.“ Sve je glasnija i nezavisna kazališna produkcija Plemena, Planet Art i kazališta Manje je više. Ne treba ovom prigodom zaboraviti ni uspješnicu ZekaM-a „Alan Ford” u režiji Daria Harjačeka koja četrdeset godina nakon prve objave stripa Alan Forda u Hrvatskoj kroz teatarsku verziju pokušava ući u duh jezika i smisao grotesknog humora njegovih tvoraca Magnusa i Maxa Bunkera. Predstava temeljena na stripu željela je razbiti sliku o sirotinji kao nositelju moralne čistoće postavljajući tezu da tako dugo dok je novac kanonska vrijednost sustava i siromašni i bogati zapravo robuju istom Bogu, jednako su smiješni i jednako vrijedni prijezira. Govorenje o kazališnim događajima ne može se završiti, a da se ne spomene 6. Dioniz – među- narodni festival kazališnih akademija (u organizaciji Umjetničke akademije u Osijeku; inicijator i producent Robert Raponja) koji se u ožujku održao u Đakovu i Osijeku te na jednome mjestu okupio dvjestotinjak studenata glume iz desetak europskih akademija. Oni su tijekom nekoliko dana s pomoću radionica i prezentacija svojih produkcija pokazali jedan posve novi, svježi i interdisciplinarni pristup scenskom pokretu, govoru, glumi i lutkarstvu. Ono što mnoge nije ostavilo ravnodušnim, a o čemu se i u danima nakon festivala govorilo, bi lo je prikazivanje crno bijeloga fi lma „Krstarica Potemkin” Sergeja M. Ejzenštajna iz 1925. u neobnovljenom ambijentu staroga kina Europa u Zagrebu uz nastup uživo Zagrebačke fi l- harmonije pod ravnanjem Krešimira Batinića. Događaji s platna međusobno su se prožimali

Šegrt Hlapić: najgledaniji hrvatski dječji igrani ﬁ lm od osamostaljenja RH. Film je prema romanu I. B. Mažuranić režirao S. Petranović. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 35 s glazbom u pet stavaka zbog kojih je cijeli ﬁ lm postao sinestezija osjetila za koju je teško povjerovati da je stara gotovo stotinu godina. Zaslužila je ta izvedba ovacije i pljesak koji je dobila jer spoj mjesta, osoba i trenutka dao joj je posve neobičnu energiju. Događaji od važnosti za cjelokupnu hrvatsku kulturu zbivaju se i u virtualnoj stvarnosti, gdje godinama dominira projekt Digitalizirana baština. No, ima i drugih odličnih projekata koji su u krvotoku umjetničkog stvaralaštva i gotovo neprimjetni! Četrnaest mladih zagrebačkih autora i voditelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dr. sc. Željko Jozić, primjerice, pretvorili su Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u nezaobilazno nacionalno središte za razvitak jezičnih tehnologija i besplatno dostupnu hrvatsku digitalnu jezičnu riznicu s rječnicima, gramatikama i pravopisom. Zanimljivo, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje predstavio je tiskano izdanje Hrvatskoga pravopisa 16. prosinca 2013. u Zagrebu, dok je digitalno izdanje, prilagođeno i osobama ošte- ćena vida, dostupno na internetskoj stranici www.pravopis.hr još od 27. lipnja 2013.

Novo poglavlje u raspravi o hrvatskom kulturnom identitetu Na temelju mnogih i različitih kulturnih događaja tijekom 2013. vjerujem kako je vidljivo da ulaskom Hrvatske u EU počinje novo poglavlje u raspravi o hrvatskom kulturnom identitetu. On sada postaje pitanje, izazov i rizik. Kulturni događaji, bez obzira na to jesu li kazališni, likovni, glazbeni ili ﬁ lmski, su oni na kojima se često pitamo zašto smo ovdje. Ne znam, šarmiraju li nas oni toliko da uz njih želimo prestati biti pasivni ili tek na njima uspostavljamo neki novi odnos sami sa sobom i s javnim prostorom. Naime, nakon njih kao da imamo osjećaj kako smo dobili neko posve novo iskustvo. Ako se svijet neprestano mijenja, i to pred našim očima, zar je moguće ustvrditi da je sve već viđeno? Čak se i Heraklitovom idejom o nemogućnosti da dvaput zagazimo u istu rijeku možemo poigrati na nešto suvremeniji način. Kulturni događaji u Hrvatskoj tijekom 2013. to pokazuju.

Kreativna Europa – migracije i kultura Novo iskustvo – nude nam i suvremene kulturne mreže. Zaklada „Hrvatska kuća“ postala je punopravnom članicom mreže međunarodnih kulturnih instituta zemalja članica Europske unije EUNIC, tijekom godišnjeg općeg zasjedanja, koje se odvijalo od 11. do 13. prosinca u Bruxellesu. Zaklada će s radom započeti s prvim danom 2014. godine, a pristupanje ovoj mreži omogućit ce joj programsko umrežavanje na međunarodnoj razini. Mreža EUNIC trenutno ima 29 članova iz 25 zemalja, a djeluje u više od 150 zemalja s više od 2 tisuće podružnica. Njihov rad usmjeren je na područje umjetnosti, jezika, mladih, obrazovanja, znanosti, interkulturnoga dijaloga i razvoja sektora. Zakladu „Hrvatska kuća“ je na općem zasjedanju predstavila načelnica Sektora za međunarodne kulturne odnose i europske poslove, dr. sc. Martina Borovac Pečarević, te je općim konsenzusom svih članova EUNICA, Zaklada postala punopravnom članicom. U okviru općeg zasjedanja održana je konferencija na temu migracija i kulturne integracije u Europi, te se raspravljalo o daljnjim akcijama u mapiranju kulture u vanjskim odnosima EU. Predstavljeni su i mnogobrojni konkretni projekti u kojima mreža sudjeluje, a u kojima ce od sljedeće godine sudjelovati i „Hrvatska kuća“. Hrvatska je iznijela nekoliko prijedloga za sudjelovanje mreže u upravo otvorenom natječaju za europske mreže u okviru programa Kreativna Europa. 36 2014 H. SABLIĆ TOMIĆ

SUMMARY AN OVERVIEW OF CROATIAN CULTURE IN 2013

work of art invites an opinion; it initiates interaction and communication. As such, Croatian art becomes relational and profoundly social. It is evident from the numerous and diverse culture events in 2013 that, with Croatian accession to the EU, a new chapter has been opened in the deliberations concerning Croatian cultural identity.A Culture events, irrespective of whether they occur as theatre (plays marking the birth of R. Wagner or R. Marinković, the contemporary ZKM theatre, the independent productions of Plemen, Planet Art and the Less Is More theatre), art (Picasso, Klović, the Prague Four, Allegory & Arcadia), music (Terraneo) or ﬁ lm (the 60th Pula ﬁ lm festival, Battleship Potemkin) offer dialogue not only with the authors, the artists and their art, but also with the broader European artistic context. They charm us; one cannot remain passive alongside them; through them a new relationship towards the self and the public space is created. The Croatian culture scene in 2013 is a continually changing one – playfully interacting with heritage, tradition, national identity and new technologies in a more modern fashion.

RESÚMEN RESEÑA DE EVENTOS CULTURALES

e los múltiples eventos culturales realizados en Croacia en el transcurso del año 2013, es evidente que desde el ingreso de la República de Croacia en la Unión Europea comienza un nuevo capítulo en lo referente al debate sobre la identidad cultural. DLa autora destaca determinados eventos y manifestaciones culturales a lo largo y a lo ancho de Croacia, pero sin dejar de mencionar por eso a algunos interesantes artistas o agrupaciones artísticas contemporáneas informales de vanguardia. Entre los diversos proyectos organizados por museos y galerías, se han subrayado el Festival Musical Terráneo de Šibenik, nominado para el mejor festival europeo, y un Premio relacionado con la excelencia Ecológica. Del mundo del Libro, fue particularmente elogiado el nuevo Festival Zagrebiense de Literatura Mundial. La autora también destaca la exposición biblióﬁ la de libros titulada Hlapićevih 100 u 100. En cuanto al Arte Audiovisual, en el artículo se menciona el 60mo. Festival de Cine de Pula, como así también la primera película ﬁ lmada de acuerdo a la novela para niños Las Aventuras del Aprendiz Hlapić de Ivana B. Mažuranić. De las manifestaciones tradicionales, se han individualizado los Juegos de Verano de Dubrovnik y el Verano de Split… ANA LUKIČEK HRVATSKA KULTURA I EU FONDOVI

Poduzetnici su podijeljeni oko toga hoćemo li ove godine povući više sredstava iz EU fondova nego što ćemo uplatiti u EU proračun. Međutim, veliki dio hrvatske kulturne javnosti nije, jer iznosi potpore projektima koje koordinira Ministarstvo kulture isplaćeni su u razdoblju od 2007. do 2013. višestruko veći kako za razvoj i realizaciju, tako i za edukaciju te strateško planiranje. U tri godine dobiveno je 660 tisuća eura za književne prijevode na hrvatski jezik kao dio jedne uvjetno rečeno manje natječajne kategorije u odnosu na 170 tisuća eura godišnje članarine koju je Hrvatska izdvajala za program Kultura 2007. - 2013. Za hrvatske projekte u istom programu izdvojeno je zaključno s 2012. godinom 3,8 milijuna eura, u projektu Media za potporu audiovizualnih projekata 2,7 milijuna eura dok su pretpristupni IPA fondovi do sada osigurali kroz projekte regionalnoga razvoja za kulturne prioritetne projekte gotovo deset milijuna eura.

pravo se unutar tih programa kulturna djelatnost polako, ali sigurno probija među najprofi tabilnije sektore Europske unije. Hrvatska je po prvi puta na samome vrhu uspješnosti u dobivanju europskih fi nancijskih sredstava i to upravo u domeni kulture. UU tri godine dobiveno je 660 tisuća eura za književne prijevode na hrvatski jezik kao dio jedne uvjetno rečeno manje natječajne kategorije u odnosu na 170 tisuća eura godišnje članarine koju je Hrvatska izdvajala za program Kultura 2007. - 2013. Za hrvatske projekte u istom programu izdvojeno je zaključno s 2012. godinom 3,8 milijuna eura, u projektu Media za potporu audiovizualnih projekata 2,7 milijuna eura dok su pretpristupni IPA fondovi do sada osigurali kroz projekte regionalnog razvoja za kulturne prioritetne projekte gotovo deset milijuna eura. I tu brojke ne staju jer će upravo projekti obnove tvrđave Sv. Nikole u Šibeniku, zadarske Dvije palače, osječke Tvrđe, ogulinske Ivanine kuće bajke, Palače Moise na Cresu, Kompleksa Rikard Benčić u Rijeci te Maškovića Han biti sedam veličanstvenih kojima bi Ministarstvo kulture trebalo opravdati visoka očekivanja Europske unije i uložena sredstva desetaka milijuna eura u pretvaranje tih kulturnih središta u mjesta održivog kulturnog razvoja. O trendu rasta unutar kulturne djelatnosti svjedoče i iskustva europskih susjeda gdje je kulturna industrija već pretekla automobilsku i tekstilnu industriju po profi tu. Zbog toga Ministarstvo kulture maksimalnu pozornost posvećuje projektu zakazanom za 2020. godinu, kada će Eu- ropska prijestolnica kulture, uz jedan irski, biti i jedan hrvatski grad. Nekoliko hrvatskih gradova već je iskazalo interes za natjecanje za tu laskavu titulu, a sama utrka službeno će započeti kroz nekoliko mjeseci, kada će Ministarstvo kulture raspisati natječaj. 38 2014 A. LUKIČEK

Zagreb, HDA, Radionica za menadžere u kulturi (2013.) • Edukaciju sustavno potiče Ministarstvo kulture RH – što ga je svrstalo na sam vrh uspješnosti u dobivanju sredstava iz EU fondova.

U političkim i kulturnim kuloarima mogu se čuti odlučni planovi lokalnih vlasti o pripremama za kandidaturu pa se nerijetko ističu Split, Osijek i Rijeka kao gradovi između kojih će se voditi žestoka bitka. Jer dosadašnji uspjesi programa Europska prijestolnica kulture nastavljaju se do 2033. godine, što predstavlja veliku priliku za odabrane gradove koji će morati dodatno ojačati politiku europske dimenzije. Pored usmjeravanja na dugoročne politike kulturne ponude, gradovi moraju predstaviti raspored aktivnosti za privlačenje sredstava. A primamljivi iznosi koji se prema kriteriju izvrsnosti nepovratno dodjeljuju gradu pobjedniku iznose gotovo nepojmljive iznose za hrvatske prilike pa je tako primjerice Marseille, Europska prijestolnica kulture za 2013., uz drugi najveći slovački grad Košice koji nosi istu titulu, uspio pridobiti iznos od 100 milijuna eura. „Ponijeti titulu Europske prijestolnice kulture za jedan od hrvatskih gradova isplatit će se, i to sa sigurnošću možemo tvrditi, na gotovo svim razinama. Grane kulture, turizma te poduzetništva proﬁ tirat će nedvojbeno, a dugoročna promocija i svrstavanje na kartu vrijednih i istaknutih gradova osigurava odskočnu dasku za daljnji razvoj. Ključ uspjeha je u sinergiji rada lokalne zajednice, od koje mora postojati inicijativa, i Ministarstva kulture. Mi danas, već znamo da nas čeka sedam godina planiranja i razvoja strategije, kako se ne bismo doveli u situaciju poput Maribora gdje nisu proveli svaki korak ispravno pa samim time nisu niti uspjeli zatvoriti HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 39

fi nancijsku konstrukciju na način koji su planirali. Moramo pokazati da smo sposobni privući sredstva iz različitih izvora, a povlačenje sredstava iz strukturnih fondova EU bit će potvrda dosadašnjeg rada. Taj projekt je zaista kruna kulturnog prosperiteta, a važan je i za oživljavanje cijele zajednice. Primjeri drugih gradova pokazuju različite načine na koji se cijela zajednica oživjela, rekonstru- irala gospodarstvo i društvo. Biti grad Europska prijestolnica kulture postao je brend. „I ukoliko ćemo to iskoristiti na dobar način, nedvojbeno će svi profi tirati, pa čak i država. Prvi korak ka tome cilju nedavno je održana konferencija na kojoj su sudjelovale sve zainteresirane strane. Dobili smo već i pohvale Europske komisije za afi rmiranost lokalne vlasti i zajednice“, ističu u Ministarstvu kulture, gdje tim stručnjaka potiče osmišljavanje ideja održivog razvoja i gdje se susreću tematski ciljevi kulture sa svim ostalim granama društvenog napretka.

Razvoj audiovizualne industrije No, hrvatska kulturna scena nije oživjela samim pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji. De facto, 1. srpanj 2013. nije se mnogo toga promijenio jer je Hrvatska potpisivanjem brojnih ugovora tijekom posljednjeg desetljeća stekla pravo korištenja mnogih predpristupnih fondova i programa. Primjerice, Hrvatska je punopravna članica Eurimagesa, koprodukcijskog fonda Vijeća Europe od 2004. godine koji daje potporu europskim ﬁ lmskim koprodukcijama, distribuciji i prikazivaštvu europskih ﬁ lmskih dijela kroz mrežu Europa Cinemas. Hrvatska je od tada pa sve do ulaska u članstvo Programa MEDIA u svibnju 2008. godine os tvarila potporu za kinodistribuciju i kinoprikazivaštvo od gotovo 605 tisuća kuna. Nakon

Centar za posjetitelje Ivanina kuća bajke (ilustracija), otvoren u Frankopan- skom kaštelu u rodnom gradu I. B. Mažuranić - Ogulinu 13.12. 2013. 40 2014 A. LUKIČEK potpisivanja Memoranduma o razumijevanju još početkom 2008. godine Hrvatska je postala 32. članicom Programa medija, jedinim programom Europske unije namijenjenom razvoju europske audiovizualne industrije. Dužnost svake članice je osnovati ured MEDIA desk, što je u hrvatskom primjeru učinjeno 15. rujna 2008. godine – osnivanjem MEDIA deska Hrvatske pri Hrvatskom audiovizualnom centru. Od tada pa do danas hrvatski korisnici uspjeli su na svakom natječaju povući, odnosno dobiti sredstva, bilo da se radilo o potpori za razvoj projekata, o potpori festivalima, o potpori za distribuciju ili o potpori kinima. Hrvatski korisnici osigurali su zaključno s 1. listopadom 2013. godine europska sredstva u ukupnom iznosu od 2,789.410 eura. Ukoliko se ovom iznosu dodaju i dodijeljene stipendije, onda govorimo o ukupnom iznosu koji se kreće oko 2,9 milijuna eura. Sredstvima Programa MEDIA omogućena je potpora za razvoj 17 hrvatskih fi lmova, pet hrvatskih fi lmskih festivala, digitalizaciju četiriju hrvatskih kina, automatsku i selektivnu distribuciju europskoga fi lma u Hrvatskoj, sufi nancirano je 11 hrvatskih kina u okviru mreže EUROPA CINEMAS, kao i pojedinačni projekti u okviru programa potpore i2i, kontinuiranoga usavršavanja te razvoja skupnih projekata. „Ono što bih najviše voljela istaknuti jest da su hrvatski projekti na posljednjem natječaju 2012./2013. uspjeli osigurati ukupan iznos od 520.303 eura, odnosno, drugim riječima, povučeno je 7,45 puta više sredstava iz Programa MEDIA u odnosu na članarinu koju uplaćuje Hrvatska na godišnjoj razini. Također, rezultati 2009./2010. pozicioniraju Hrvatsku na visoko drugo mjesto kad je riječ o festivalima, te na osmo mjesto kad govorimo o razvoju projekata, u odnosu na 32 zemlje članice Programa MEDIA“, ističe Martina Petrović, voditeljica Media deska Hrvatske, koja je u suradnji s domaćim fi lmskim djelatnicima osigurala dodatne fi nancijske poticaje fi lmovima među kojima su se našli poznati naslovi „Koko i duhovi“, „Noćni brodovi“, „Mehaničke fi gure“, „Otok ljubavi“ i drugi.

Kreativna Europa Najčešće potpore su one u okviru razvoja pojedinačnoga projekta, festivala, automatske i selek- tivne distribucije. Iako Hrvatska pripada skupini „malih zemalja“, odnosno zemalja s niskim produkcijskim kapacitetom, od ove godine svoje mjesto pod festivalskim suncem pronalazi i Pula Film Festival, kojemu se osigurava potpora u iznosu od 20.000 eura. Od ove godine, uz Pulu, još četiri hrvatska fi lmska festivala uspijevaju biti poduprta od strane Programa MEDIA: Animafest Zagreb s 21 tisućom, Motovun s 35.969 eura, ZagrebDox s 20 tisuća eura, te Zagreb Film Festival s 46.710 eura. Nije pretjerano reći kako se radi se o rekordnom ukupnom iznosu od 143.679 eura. „Prije samoga usvajanja Programa Kreativna Europa krajem studenoga prošle godine, nažalost, u kuloarima europskih parlamentaraca europski fi lm bio je često povezivan s pojmovima glamura i prestiža, a postojao je i određeni strah da će se fi lm u okviru novoga Programa stopiti s ostalim vidovima umjetnosti. Usvajanjem jedinstvenoga programa, europskom audiovizualnom sektoru HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 41 određen je iznos od 900 milijuna eura, i to za razdoblje od 2014. do 2020. godine. Svakako se može govoriti o određenom povećanju fi nancijskih sredstava, govorimo li o audiovizualnome sektoru, imajući na umu spajanje Programa MEDIA i MEDIA Mundus – putem kojega zemlje članice mogu surađivati sa zemljama koje nisu dio Kreativne Europe – kao i izdvajanje posebnih sredstava za digitalizaciju. U tijeku su pregovori na političkoj i profesionalnoj razni o tome kako će program Kreativna Europa zaista funkcionirati. Zajedničkim i sustavnim radom hrvatskih fi lmaša te MEDIA deska Hrvatske – budućega Kreativnoga europskog deska – nadalje ćemo nastojati uvećavati stopu osiguravanja fi nancijskih sredstava. Na taj će se način vrlo brzo opravdati za sada neodređeni, ali svakako zasluženi dio kreativnoga kolača“, objašnjava Martina Petrović. Izvjesne promjene s početkom 2014. godine zahvatit će i aspekt audiovizualne djelatnosti, često neopravdano zanemaren, barem u Hrvatskoj, pa program Kreativna Europa s potprogramima MEDIA, Kultura i MEDIA Mundus -koji se ističu proračunima od 1,46 milijardi eura - uvodi i koprodukcijski fond, razvoj publike te video igre, pa od sada i game developeri postaju dio kreativne utrke na europske milijune. I dok se neki projekti mogu pohvaliti izvrsnim rezultatima, mit o zahtjevnosti i administrativnim preprekama koje za sobom nose aplikacije za potraživanje fi nancijskih sredstava EU fondova ne jenjava. Makar i u samom ministarstvu priznaju kako su nezavisne kulturne kuće i organizacije

Dubravka Vrgoč - ravnateljica ZeKaeMa i Festivala svjetskog kazališta te predsjednica Europske kazališne konvencije 42 2014 A. LUKIČEK puno otvorenije i odvažnije u korištenju europskih fondova kao jedan vid ﬁ nanciranja projekata, mnogi, još uvijek začahureni i okovani pravilima nekih prošlih sustava i vremena, ne poduzimaju ništa. I to na vlastitu štetu. Upravo je kazalište ZeKaeM, koje je posljednjih desetak godina doživjelo potpunu reinkarnaciju modernim programom, jedno od vodećih kulturnih subjekata koje je zahvaljujući europskim fondovima udvostručilo svoj budžet povećavši kulturnu proizvodnju maksimalno. „Mogu osobno posvjedočiti kako se open minded pristup isplati. Mi smo aplicirali i dobili sredstva kojima smo broj kazališnih premijera udvostručili, broj koprodukcija povećali, a edukaciju iskoristili do maksimuma, organizirajući i gostovanja diljem Europe, baš kao i ulažući u naš kazališni tim. No predrasude našeg mentaliteta još uvijek mnoge koče u nastojanjima da se dio budžeta i udvostruči, ukoliko se uz maštovitost i edukaciju kreće u napad. Moram naglasiti da Europska komisija jamči pojednostavljenje priprema projekata koji se u svakom svom koraku moraju strateški opravdati i dobro osmisliti. No, beneﬁ ti su mnogostruki“, govori ravnateljica ZeKaeM-a Dubravka Vrgoč, čiji su odvažni koraci ka Europi to kazalište svrstali među najkreativnija kazališta europske kulturne scene, a zagrebačkoj metropoli osigurali status kulturnog središta regije. Sudeći prema stoljetnom kulturnom nasljedstvu koje Hrvatska baštini činjenica je kako su potencijali enormni. Svrstati se rame uz rame europskih kulturnih središta više nije nedostižno sanjarenje zakletih idealista nego izvjesna opcija uz educiran kadar te strateško planiranje ciljeva godinama unaprijed. No pitanje je tek sposobnosti i vremena hoćemo li uspjeti zadovoljiti te opravdati visoke i stroge kriterije koje nameće Bruxelles. Ili ćemo poput ostalih gospodarskih djelatnost, koje očajnički traže odgovore na pitanje kako opstati u ekonomskom crnilu gdje se ispred milijunskih iznosa pretežito nalaze minusi, ispisivati stranice „nekulturne“ hrvatske budućnosti? HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 43

SUMMARY CROATIAN CULTURE AND EU FUNDS

he private sector is divided on whether we will draw more funds from the EU this year than the country will pay into the EU budget. A large part of the Croatian culture scene is not, however, as the support for projects coordinated by the Ministry Tof Culture paid out in the period from 2007 to 2013 is several times greater, both for development and implementation, and for education and strategic planning. 660 thousand euro have been received over three years for translations of books into Croatian as part of what could be called a smaller tender category in relation to the 170 thousand euro of annual membership that Croatia contributed for culture programmes in 2007 to 2013. During that same period up to 2012 3.8 million euro was set aside for Croatian projects in the same programme, 2.7 million euro in the Media Project for the support of audio-visual projects, while pre-accession IPA funds have so far secured almost ten million through regional development projects for culture priority projects. The ﬁ gures do not stop there as the projects to renovate St Nicholas fortress in Šibenik, Zadar’s two palaces, the fortress of Osijek, Ivana’s House of Fairies in Ogulin, the Moise palace on the island of Cres, the Rikard Benčić complex in Rijeka and Maškovića Han will be the magniﬁ cent seven through which the Ministry of Culture should justify the high expectations of the European Union and some ten million euro invested into making these culture hubs centres of sustainable cultural development. 44 2014 A. LUKIČEK

RESÚMEN LA CULTURA CROATA Y LOS FONDOS DE LA UE

as opiniones entre los empresarios croatas están divididas; unos creen que este año lograremos retirar más fondos de la Unión Europea de los que habremos de aportar al presupuesto común, otros opinan lo contrario. Sin embargo, gran parte de la opinión Lpública croata del ámbito de la cultura no tiene ese dilema, porque la ayuda recibida para los diversos proyectos coordinados por el Ministerio de Cultura entre 2007 y 2013 tanto para su desarrollo y realización, como para la educación y el planeamiento estratégico, supera varias veces lo aportado por nuestro país al fondo común. En tres años se recibieron 660 mil euros para traducciones literarias al idioma croata como parte de un concurso - expresado en forma condicional- de inferior categoría en comparación con la cuota anual de 170 mil euros que pagó Croacia como socia para el programa Cultura 2007-2013. Hasta fi nes de 2012 para diversos proyectos croatas del programa antes mencionado se adjudicaron 3,8 millones de euros, y para el programa Media de apoyo a proyectos audiovisuales, se adjudicaron 2,7 millones de euros, mientras que hasta ahora los fondos IPA de preaccesión aseguraron a través de los programas de desarrollo regional para proyectos culturales prioritarios, casi diez millones de euros. Y aquí no paran las cifras, porque precisamente los proyectos para la renovación de la fortaleza de sv. Nikola en Šibenik, dos palacios en Zadar, la fortaleza Tvrđa de Osijek, la casa de cuentos de hadas de Ivana en Ogulin, el palacio Moise en Cres, el complejo Rikard Benčić en Rijeka y Maškovića Han serán „los siete magnífi cos“ con los cuales el Ministerio de Cultura habrá de justifi car las grandes expectativas de la Unión Europea, como así también los medios invertidos de decenas de millones de euros para convertir esos centros culturales en lugares de desarrollo cultural sostenible.

KROATISTIČKI OBZORI

Novomji u ju u djelima hrvatsko američkih pisaca te pregled

hrvatskoga jezika i kulture dosad je privukla fotograﬁ djece (na 1.080 predmetnih udžbenika za višejezične kulturne sredine Dragutin Rosandić.Mala škola metodike hrvatskoga jezika književnosti i Sveučilištu na u Zagrebu i pisac nagrađivanih Obrazovni kurikulum Matičine Male škole hrvatskoga jezika i kulture skicirao je nestor

obuhvaća, uz ostalo, humanu geograﬁ Hrvata.gradišćanskih Vinodolskom polaznici, 2013.) izVinodolskom 33 europske i prekooceanske polaznici, 2013.) zemlje • Tematska cjelina književnoga stvaralaštva s migrantskom pozadinom kao i razvojni put književnoga jezika

DRAGUTIN ROSANDIĆ MATERINSKI JEZIK U MIGRACIJSKOME KONTEKSTU

Obrazovni kurikulum Matičine Male škole hrvatskoga jezika i kulture, koja slavi 20. godišnjicu uspješnoga djelovanja, skicirao je nestor hrvatske metodike Dragutin Rosandić, osnivač prve katedre za metodiku hrvatskoga jezika i književnosti na Sveučilištu u Zagrebu i pisac niza nagrađivanih predmetnih udžbenika za višejezične kulturne sredine. Skica je pisana temeljem netom objavljene jubilarne Monograﬁ je Male škole hrvatskoga jezika i kulture 1993. – 2012. pod naslovom Spomenak, urednice i autorice Lade Kanajet Šimić, čiji je stručni rad utkan u temelje tog inovativnoga obrazovnoga programa Hrvatske matice iseljenika – koji je dosad privukao 1.080 djece iz 33 europske i prekooceanske zemlje te 60 stručnih voditelja različita proﬁ la. Mala škola hrvatskoga jezika i kulture tradicionalni je projekt Hrvatske matice iseljenika koji se provodi u kontinuitetu od 1993. Namijenjen je djeci u dobi od 9 do 16 godina koja žive i školuju se izvan RH, s temeljnim ciljem da, kroz razne radionice, unaprijede svoje znanje hrvatskoga jezika te upoznaju kulturnu i prirodnu baštinu Hrvatske i kraja u kojemu borave.

ala škola hrvatskoga jezika i kulture objavljuje tekstove, slike i grafose koji prikazuju njezino djelovanje u poučavanju i učenju hrvatskoga jezika i kulture hrvatske djece i mladeži u dijaspori. Naslovna umilnica monografi je SPOMENAK, Msvojom emocionalnom konotacijom, najavljuje sjećanja i uspomene na ukupnu organizaciju života i rada, odgojno-obrazovnu djelatnost u razvoju nacionalnoga i kulturnoga identiteta djece i mladeži hrvatskoga podrijetla koja odrastaju u migracijskim uvjetima (socijalnim, jezičnim, kulturnim, nacionalnim). Uz emocionalni obzor što ga uspostavlja naslov SPOMENAK, sadržaj obljetničke monografi je otvara i dodatne obzore koji uključuju teorijsko promišljanje poruka koje prenose tekstovi i fotografi je o odgojno-obrazovnoj djelatnosti, tj. učenju i poučavanju hrvatskoga jezika i kulture kao materinskoga jezika i nacionalne kulture u migracijskom kontekstu. Na predlošku objavljenih tekstova čiji su autori polaznici te škole (djeca i mladež) te pedagozi (učitelji) različitih zanimanja mogu se odrediti posebnosti pedagoško-metodičkih pristupa u učenju i poučavanju hrvatskoga jezika i kulture u migracijskim uvjetima, uvjetima dvojezičnosti/ višejezičnosti, interkulturalizma i globalizacije. Polaznice/polaznici Male škole dolaze učiti hrvatski (svoj materinski jezik) i kulturu iz raz- ličitih zemalja, iz različitih integracijskih uvjeta, različitih jezika i kultura. U Spomenku se, kro nološki slijedom, navode zemlje iz kojih dolaze polaznice/polaznici Male škole. Spominju se zemlje: Njemačka, Mađarska, Švicarska, Rumunjska, SAD, Austrija, Australija, Kanada, Francuska, Slovačka, Češka, Italija, Kuvajt, Čile, Švedska, Velika Britanija, Belgija, Bugarska, 48 2014 D. ROSANDIĆ

Argentina, Nizozemska, Venezuela, Ujedinjeni Arapski Emirati, Finska, Norveška, Turska te države bivše Jugoslavije (Srbija/Vojvodina, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Slovenija, Makedonija). Popis zemalja iz kojih dolaze polaznice/polaznici Male škole upućuje na širok i raznovrstan migracijski kontekst, tj. na jezični i kulturni pluralizam koji utječe na učenje i poučavanje materinskoga jezika i nacionalne kulture. Razgranati migracijski kontekst otvara prostor mul ti- kulturalizmu, interkulturalizmu i višejezičnosti. Migracijska stvarnost nameće se u promišljanju učenja i poučavanja materinskoga jezika kao važna odrednica u utvrđivanju uvjeta za učenje i poučavanje materinskoga jezika koji se ne očituje kao prvi jezik (L1) u javnoj komunikaciji. Strategije učenja i poučavanja materinskoga jezika kao drugoga jezika utemeljuje se na teoriji dvojezičnosti/višejezičnosti, teoriji multikulturalizma i interkulturalizma, teoriji nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Migracijski kontekst iz kojeg dolaze polaznice/polaznici Male škole ilustriraju imena i prezimena pojedinih potpisnika (autora) tekstova. Uz hrvatska imena i prezimena pojavljuju se imena i prezimena polaznica/polaznika koja pripadaju drugim jezicima i kulturama. Evo tih imena i prezimena: Silvia Suchec, Maria Jasmina Latchici, Milan Vatav, Katarina Holtzapple, Marianna Peca, Daniel Christovic, Giacomo Pegoraro, Jakob Helf, Marta Boscan, Marisol Szichta, Lauri Autio, Joseph Dworski Cartwright… Polaznice/polaznici donose u Malu školu i materinski jezik koji pokazuje utjecaje drugih jezika, tj. jezika sredine u kojoj polaznici žive. Riječ je o pojavi bilingvizma koji se očituje kao važna odrednica u organizaciji nastave (učenja i poučavanja) materinskoga jezika kao drugova jezika (L2) jezika. Polaznice/polaznici Male škole donose i svoj materinski jezik kao polazište za njegovo učenje u organiziranom pedagoško-metodičkom modelu (bilingvalnom modelu učenja materinskoga jezika). Nekoliko primjera autentičnoga jezika polaznica/polaznika Male škole u tekstovima koji su objavljeni u Spomenku pokazuje pojavu interferencije (preuzimanje jezičnih elemenata iz drugoga jezika u materinski jezik – leksika, gramatičkih oblika, pravopisa). Subotu navečer morali smo prezentirati naše zemlje porjekle. Večerni program se zovilo „Noć od zemalja”. Sve zemlje skupa su bile, skoro 15. Svaki dečko ili cura je morao prestavljiati svoija zemlja. Iza nas imale su dijapositive koje su pokazale foto od naša zemlja ili od naše poznate stvari ili marke. Za primjer, ja i Ruben smo pričali o Pavarottiu, lasagne, pizza i Venezia. Poslje, morali smo reciti nešto na naša jezika i neko drugo je morao ponoviti. Jako je bilo lijepo zato svi smo znali nešto više od druge zemlje. (Giacomo Pegoraro) Svi ljudi ovdje znaju da sobe nisu perfektno. Ali moja priča je nešto slično. Teško je živjeti u sobu tko koju je razbacenj i šporka. Dugo traje čistitii prohodat do tvoj krevet po noč. Kada tražiš stvari možeš tražiti do po noći i nece nać. I nikad snaš što je tvoj. Ja bi ipak volio zahvaliti moj HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 49 priatelj i ljudi ko živu s menom ovdle. Hvala za pomoć, stirpljenje i za tvoj priateljstvo. (Mihovil Gašpić) O migracijskoj stvarnosti iz koje dolaze polaznice/polaznici Male škole progovorili su i roditelji. Roditelj Nikić iz Austrije komentira rad Male škole i migracijski kontekst iz koje djeca dolaze: Mislimo da je ovakav način rada s djecom iznimno koristan i dobro osmišljen, a znanja koja stječu puno će im pomoći da ne zaborave svoj materinski jezik. Jer, koliko se god mi roditelji trudili da djeca govore hrvatski, oni ipak žive u drugim sredinama i polako se asimiliraju gubeći svoje korijenske veze. Iako naša djeca pohađaju i dopunsku hrvatsku školu, ovaj boravak u Maloj školi puno će im pomoći u obnovi starih i stjecanju novih znanja iz hrvatskog jezika, ali kulture i povijesti. To je velika pomoć i nama roditeljima koji se uvelike trudimo da nam djeca ne zaborave svoju domovinu i lijepi hrvatski jezik. U programiranju sadržaja odgojno-obrazovnoga procesa u Maloj školi te pedagoško-metodičke strategije u učenju i poučavanju hrvatskoga jezika i kulture nužno je poštovati migracijski kontekst, tj. jezični i kulturni kontekst u kojem djeca odrastaju izvrgnuta opasnostima da izgube materinski jezik, nacionalni identitet i asimiliraju se u drugu kulturu i drugi jezik. Programiranje odgojno-obrazovne djelatnosti, strategija učenja i poučavanja u bilingvalnom modelu počinje utvrđivanjem jezične spremnosti na hrvatskome jeziku i utvrđivanju prvoga

Autor priloga Dragutin Rosandić i urednica monograﬁ je Male škole hrvatskoga jezika i kulture 1993. – 2012. / Spomenak - Lada Kanajet Šimić, čiji je rad utkan u temelje tog Matičinog inovativnog obrazovnog programa. 50 2014 D. ROSANDIĆ jezika koje polaznice/polaznici donose iz zemlje boravka. Na temelju utvrđivanja jezične spremnosti (leksičke, gramatičke, govorne, pisane, komunikacijske) utvrđuje se sastav skupine, program učenja i poučavanja te metodičke strategije u dvojezičnom odgojno-obrazovnome modelu.

Pedagoški eros i kreativnost učiteljica/učitelja U zapisima o svojoj pedagoško-metodičkoj djelatnosti u Maloj školi učiteljice/učitelji (različitih proﬁ la), uz informacije o ostvarivanju odgojno-obrazovne djelatnosti (metodičkoj strategiji) iskazali su i svoj pedagoški eros. Upravo taj pedagoški eros nameće se kao posebna vrijednost tih zapisa i pretpostavka za stvaralačku djelatnost. Gotovo u svakom učiteljskom zapisu nameću se rečenice koje iskazuju pedagoški eros i stvaralačku radost u poučavanju i suradničkom stvaranju. Danas, kada se prisjećam svih tih dana provedenih u Školici, još uvijek ne mogu sebi objasniti kako smo uspjeli toliko toga ostvariti u samo deset dana, i ne samo u likovnoj radionici. A tek završna priredba! I sada ostajem bez daha. Naime, kako u svojoj školi sudjelujem u izvedbi raznovrsnih priredbi i uz to vodim i školske novine, znam koliko je za sve to potrebno truda. A mi smo u Školici s djecom radili takve završne priredbe da bi nam mnoge škole, koje utroše znatno više vremena, mogle pozavidjeti. Jesu li ta djeca iz nas izvukla maksimum ili mi iz njih, ili i jedno i drugo, teško mi je odgovoriti. No, činjenica je da su svi na svoj način sudjelovali u završnom programu i pokazali punim srcem što su naučili i doživjeli. Ostaje mi radost i ponos što sam bio dio tog svijeta, čarobnog svijeta dječjeg stvaralaštva naše obljubljene Školice. (Pavao Jerolimov, prof.) I ostali zapisi potvrđuju pedagoški eros i Malu školu kao kreativno biće utemeljeno na stvaralačkoj suradnji učenica/učenika, učiteljica/učitelja – sustvaralaštvu i ljepoti suradnje.

Radionice – stvaraonice U Maloj školi ne postoje razredni odjeli. Umjesto razrednih odjela i učionica postoje odgojno- obrazovne skupine (družine) u koje su uključene polaznice/polaznici različite životne (kro no- loške) dobi. Te odgojno-obrazovne družine (skupine) uključuju se u radionice-stvaraonice u kojima uče i stvaraju u različitim oblicima odgojno-obrazovne djelatnosti koja je usmjerena na hrvatski materinski jezik i nacionalnu kulturu. Radionice-stvaraonice prikazane u Spomenku su: jezična, dramska, novinarska, radionica o hrvatskoj kulturi i baštini, ﬁ lmska radionica (ﬁ lmski kutić), lutkarska radionica, likovna radionica. Svaka radionica objavljuje svoju odgojno-obrazovnu djelatnost koja je usklađena s prirodom sadržaja koji se uključuje u učenje, poučavanje i stvaranje. Upravo te tri temeljne djelatnosti: HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 51 učenje, poučavanje i STVARANJE daju Maloj školi poseban pedagoški status, poseban peda- goški identitet. Voditelji radionica-stvaraonica prikazali su svoju odgojno-obrazovnu djelatnost. Na temelju tih prikaza može se uspostaviti posebna pedagoško-metodička teorija o učenju i poučavanju hrvatskoga jezika i kulture za djecu i mladež koja živi izvan domovine u migracijskim uvjetima odrastanja, školovanja i uključivanja u migracijsku stvarnost. Jezična radionica utemeljena je na kreativnom učenju glasovnoga sustava hrvatskoga standardnog jezika, rječnika, gramatike i razvoju jezičnih djelatnosti: slušanju, govorenju, čitanju i pisanju. Kao predlošci za učenje pojavljuju se književno-umjetnički tekstovi (sadržajno i jezično primjereni) jezičnim mogućnostima učenica/učenika i komunikacijske situacije. Voditeljica Jezične radionice navodi ove jezične vježbe: fonetičke, izgovorne (govorne), stva- ralačke (stvaranje tekstova – usmeno) sa sadržajima iz hrvatske povijesti. Odredila je i odgojno-obrazovnu namjenu (funkciju) vježbi: „... razvijanje spontanosti, mašte, stvaralaštva i samopouzdanja” u učenju hrvatskoga jezika i kulture (povijesne baštine).

Radionice, stvaraonice, vode 60 stručnih voditelja različita proﬁ la za djecu u dobi od 9 do 16 godina. 52 2014 D. ROSANDIĆ

Kao posebnu vrstu jezičnih vježbi navodi vježbe koje su utemeljene na književnoumjetničkim tekstovima hrvatskih dječjih pjesnika, poput Grigora Viteza i Mladena Kušeca. Stvaralačke vježbe utemeljene na povijesnim sadržajima zamišljene su kao „putovanje u povijest”. Ishodišta vježbi su povijesni događaji i osobe, a oblikovane su „dramskim tehnikama preoblikovanja, dogradnje i mijenjanja” u „konkretnom društveno-povijesnom okruženju”. Tak- vim metodičkim postupcima nastajale su „prekrasne male scenske cjeline” i one su prika zivane na završnim priredbama koje su bile prava svečana smotra dječjeg stvaralaštva. Na temelju opisa metodičkih postupaka i vrsta jezičnih vježbi o kojima govori dramska pe- dagoginja, voditeljica Jezične radionice Gordana Lajić Horvat, može se uspostaviti tipologija jezičnih vježbi koje su utemeljene na stvaralačkoj djelatnosti (zamišljanju, uživljavanju, pre- oblikovanju, dogradnji…). U organizaciji i ostvarivanju jezičnih vježbi (jezičnog stvaralaštva) posebnu pozornost privlači lutka – „prijateljica i učiteljica” o kojoj govori dr. sc. Livija Kroﬂ in. Prikazavši lutku kao „pri ja teljicu i učiteljicu”, kao dragocjeno nastavno pomagalo u usvajanju znanja iz različitih područja, a osobito za učenje jezika, „kako prvoga, tako i svih sljedećih”, uključila ju je u Malu školu – u lutkarsku radionicu, i ustvrdila je, na temelju svojega pedagoškog iskustva u radu s polaznicama/polaznicima Male škole, da je lutka „najučinkovitiji, najzabavniji i najpoticajniji” sudionik odgojno-obrazovnog procesa. Posredovanje lutke u organizaciji stvaralačkih vježbi posebno se izdvajaju igrokazi koji su nastajali u lutkarskoj radionici na predlošku književnoumjetničkih tekstova za koje su polaznice/ polaznici Male škole izrađivali lutke, dekor i rekvizite, stvarali su tekst, pronalazili glumački i lutkarski izraz, odgovarajuću glazbenu pratnju i zvučne efekte. Tako razgranata stvaralačka djelatnost čini odgojno-obrazovni proces zanimljivim i atraktivnim o čemu svjedoče predstave na završnoj večeri ozarene radošću i popraćene „smijehom i pljeskom razdragane publike”. Novinarska radionica uvodila je polaznice i polaznike Male škole u stvaranje novinskih tekstova različitih vrsta: vijest, komentar, intervju, putopis, reportažu, portret, crticu, kritički prikaz. Svaka spomenuta novinska vrsta ima posebna jezično-stilska obilježja te metodičke postupke kojima se pokreće pisanje određene vrste. Polaznice/polaznici novinarske radionice uključivali su se u životni prostor boravka, aktualne događaje i poznate osobe te susrete s novinarima koji su posjećivali Malu školu. Pisali su svojim jezikom koji pokazuje miješanje jezičnih elemenata prvoga i drugoga (hrvatskoga jezika): U srpnju Utorak 27.7. je Melani imala rožendana. Pjeval smo ji pjesmu. Jeli smo kolaža, i veseli smo se. Melani je dobila poklon. Dobila je jednu loptu koja se napuchne. Melani je bila jako vesela. (Jessica Tomašić) Voditelj novinarske radionice Igor Matijašić ističe zainteresiranost polaznika/polaznica radionice: Iako katkad umorni, novinari su s osmijehom na licu pristizali nakon ručka na poslijepodnevnu radionicu, a mnogi su tražili i još više zadataka od postavljenih. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 53

Posebnu stvaralačku djelatnost polaznica i polaznika Male škole otkriva Radionica o hrvatskoj kulturi i baštini. Od prikupljenih stvarčica u okolišu (kamenčića, češera, komadića kore, školjkica, ručnika za plažu, suncobrana…) stvarali su kompozicije jedrenjaka, bunara, povijesne (hrvatske) znamenitosti: istarski kažun, zagorsku kućicu, pulsku arenu, đakovačku katedralu, vučedolsku golubicu, zvonik Sv. Duje, dubrovačke zidine i sl. Voditeljica radionice Marina Mandac zaključuje svoj prikaz: Radionica o hrvatskoj kulturi i baštini združuje maštu i ideju, prirodu koja nas okružuje u našoj Villi Rustici, vremenske prilike i neprilike koje nas svakog dana griju i hlade, boje Novoga Vinodolskoga i slavnu povijest naših Mažuranića. A najljepše od svega je što djeca upravo svojim djelom i stvaralaštvom najviše nauče o kulturi i povijesti svoga naroda. U ovu vrstu stvaralaštva uključuju se hrvatske riječi i nazivi i tako se uz ručno stvaralaštvo povezuju i jezični sadržaji koji obogaćuju rječnik i nazive kulturno-povijesnih znamenitosti. Jezik i nacionalna kultura i baština uče se iz neposredne stvarnosti u stvaralačkom oblikovanju. Tekst o Filmskom kutiću – Filmskoj radionici (autora Pavla Jerolimova) metodički je osmišljen. Prikazuje, na primjerima, kako su polaznice/polaznici motivirani za gledanje fi lmova, kako su reagirali na pojedine fi lmove, posebno animirane fi lmove Duška Vukotića, na crtić o profesoru Baltazaru i odgojne poruke fi lma, fi lmove o ljepotama hrvatskih nacionalnih parkova. Prikazani fi lmovi bili su u „funkciji učenja hrvatskoga jezika, počevši od toga da je uvod voditelja uvijek bio na hrvatskom jeziku, kao i svi prikazani fi lmovi, a nerijetko su predstavljene projekcije bile i sadržaj jezičnih i ostalih radionica”. Radionice su svoju stvaralačku djelatnost scenski oživotvorile na završnim priredbama.

Završne priredbe – stvaralačke svečanosti Pedagoški i stvaralački rad Male škole predstavljen je na završnim priredbama koje se očituju kao Mala scena koja povezuje stvaralačku djelatnost gotovo svih radionica. Mala scena povezuje stvaralačku djelatnost lutkarsko-kazališne, recitatorske, lutkarsko-likovne, dramske, jezične, radionice jezika i kulture, novinarske, radionice kulture i ﬁ lma. Svoju stvaralačku osobnost svaka radionica prikazuje u skladu sa svojim izražajnim sredstvima – posebnim scenskim govorom koji obuhvaća verbalni, vizualni (kinestetički), likovni, glazbeni i scenski izričaj. Scenski izraz usklađuje se s prirodom sadržaja što ga obuhvaćaju pojedine radionice. Riječ je o jezičnom, književnoumjetničkom, likovnom, glazbenom, ﬁ lmskom, dramskom, povijesnom, zemljopisnom, etnografskom sadržaju. Primjerice: književnoumjetnički sadržaj predstavljaju tekstovi hrvatskih književnika Vladimira Nazora, Tina Kolumbića, Stjepana Jakševca, Željke Horvat-Vukelje, Marina Držića, Grigora Viteza i dr. Završne priredbe popraćene su novinskim prikazima koji bilježe stvaralačka postignuća Male scene, stvaralačka postignuća polaznica/polaznika iz različitih zemalja te stvaralačka postignuća pedagoga/voditelja pojedinih radionica. 54 2014 D. ROSANDIĆ

Cijela stvaralačka djelatnost Male škole oživotvoruje nova teorijska i praktična postignuća kreativne pedagogije, pedagogijskih disciplina koje se bave dječjim stvaralaštvom.

Pedagoško-metodički obzor Djelatnost Male škole hrvatskoga jezika i kulture uključuje se u pedagoško-metodički obzor (obzor znanstvenih disciplina koje se bave učenicima/učenicama kao subjektima odgojno- obrazovnoga procesa, učiteljima kao kreatorima/moderatorima odgojno-obrazovnog procesa, društvenim, kulturnim, gospodarskim uvjetima, odgojno-obrazovnim strategijama učenja i poučavanja, vrednovanjem odgojno-obrazovnih postignuća, razvojem odgojno-obrazovnoga sustava…). Sva odgojno-obrazovna djelatnost pojedine škole (pojedinih vrsta škola/odgojno-obrazovnih sustava) objavljuje se u posebnim vrstama obrazovnih kurikuluma koji utvrđuju posebnosti ciljeva i zadataka odgojno-obrazovnoga procesa, organizaciju, funkcioniranje i vrednovanje te razvijanje/unapređivanje sustava). Kad je riječ o Maloj školi hrvatskoga jezika i kulture, u pedagoško-metodički (odgojno-obrazovni) kontekst uključuju se dvojezični učenici/učenice koji posjeduju drukčiju jezičnu spremnost za učenje hrvatskoga (materinskoga) jezika od učenika/učenica koji ne žive u migracijskom

Novi Vinodolski • Ovogodišnji polaznici Male škole hrvatskoga jezika i kulture, koja je dosad privukla 1.080 djece iz 33 zemlje svijeta. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 55 kontekstu (kojima je hrvatski jezik prvi jezik). U stvaranju obrazovnoga kurikuluma za Malu školu kao ishodišni postupak u koncipiranju odgojno-obrazovnoga procesa (učenja i poučavanja hrvatskoga jezika kao drugoga jezika i kulture) odnosi se na utvrđivanje jezične spremnosti (leksičke, gramatičke, govorne, pisane, komunikacijske na hrvatskome jeziku) te utvrđivanje prvoga jezika što ga učenik/učenica donosi u Malu školu te dob kao psihološka odrednica za učenje jezika. Uz utvrđivanje prvoga jezika povezuje se migracijski kontekst koji obuhvaća socijalnu, kulturnu, pedagošku stvarnost u kojoj učenik/učenica živi. U Spomenku su predstavljeni učenici/učenice (polaznici/polaznice) koji pripadaju različitim jezicima i kulturama i donose u Malu školu posebnosti svojega prvoga jezika. Uporišta za poučavanje dvojezičnih učenica/učenika kojima je hrvatski kao materinski jezik drugi jezik (L2) pružaju znanstvena istraživanja u psiholingvističkim projektima. Ta su istraživanja pojačana u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća i povezana su s migracijskim procesima. Uz učenike/učenice u Spomenku su predstavljeni učitelji/učiteljice (pedagozi/pedagoginje) raz- ličitih zanimanja koji se uključuju u odgojno-obrazovni proces razgranatih sadržaja (jezičnih, književnih, likovnih, povijesnih, kulturoloških, ﬁ lmskih, glazbenih…) Svaki učitelj/učiteljica u ostvarivanju obrazovnoga kurikuluma Male škole unosi u odgojno- obrazovni proces posebnosti svoje pedagoško-metodičke kompetencije i usklađuje je s peda- goško-metodičkim kompetencijama suradnica/suradnika u pojedinoj radionici. Riječ je o pedagoško-metodičkom sustvaralaštvu što pokazuju završne priredbe. Učitelji/uči- teljice Male škole ostvaruju poseban tip odgojno-obrazovnoga procesa na načelima posebne metodike (integrirane metodike). Posebnosti metodičkih pristupa objavljeni su u autentičnim iskazima učiteljica/učitelja koji su obogaćeni pedagoškim erosom. Obrazovni kurikulum za Malu školu hrvatskoga jezika i kulture uključuje programiranje sadržaja iz područja hrvatskoga jezika (jezikoslovnih disciplina – fonetike, gramatike, leksikologije), književnosti, povijesti, zemljopisa, kulturne baštine… Izbor sadržaja usklađuje se s recepcijskim, kognitivnim te jezičnim mogućnostima učenica/ učenika u pojedinim odgojno-obrazovnim skupinama. Uz sadržaje povezuju se nastavna sredstva i pomagala te metodičke strategije u ostvarivanju odgojno-obrazovnoga procesa i oblici odgojno-obrazovne djelatnosti. Spomenak sadržava sve sastavnice obrazovnoga kurikuluma koji se odnosi na učenje i poučavanje hrvatskoga jezika i kulture (kao drugoga jezika) u migracijskim uvjetima. Na temelju objavljenih tekstova, fotograﬁ ja i grafosa može se oblikovati reprezentativni obrazovni kurikulum za Malu školu hrvatskoga jezika i kulture i tako će se višegodišnja djelatnost Male škole prerasti u posebnu pedagoško-metodičku matricu. 56 2014 D. ROSANDIĆ

S radošću iskazujem priznanje svim sudionicima Male škole za stvaralačka postignuća u ostvarivanju odgoja i obrazovanja hrvatske djece i mladeži u dijaspori, u očuvanju i raz vo ju materinskoga (hrvatskoga) jezika i kulture te nacionalnoga identiteta u procesima globalizacije. Stvaralačkim naporima očekivanih autora obrazovnoga kurikuluma za Malu školu hrvatskoga jezika i kulture pridružujem svoju knjigu Riječ materinska (1993.) i Riječ hrvatska u višejezičnom i višekulturnom ozračju (1991.) te dvojezični udžbenik Riječ hrvatska (u suautorstvu s dr. sc. Irenom Rosandić. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 57

SUMMARY THE MOTHER TONGUE IN THE MIGRANT CONTEXT

he educational curriculum of the CHF’s Little School of Croatian Language & Culture, celebrating twenty years of successful activity, was outlined by the Nestor of Croatian methodology professor Dragutin Rosandić DSc, founder of the ﬁ rst Tchair of studies of Croatian language and literature methodology at the University of Zagreb and the author of a number of award-winning textbooks on the subject for multilingual cultural environments. The outline was written on the basis of the recently published jubilee Spomenak – A Monograph of the Little School of Croatian Language & Culture from 1993 to 2012, authored and edited by Lada Kanajet Šimić, whose specialist work is woven into the foundations of this innovative Croatian Heritage Foundation educational programme, which has to date drawn one thousand eighty children from thirty-three European and overseas countries and sixty expert leaders of diverse backgrounds. The Little School of Croatian Language and Culture is a traditional project organised by the Croatian Heritage Foundation in continuity since 1993. It is targeted to children from the ages of 9 to 16 who live and are receiving their education outside Croatia with the goal of developing their knowledge of the Croatian language and learning about the cultural and natural heritage of Croatia and the regions they reside in through diverse workshops. The Spomenak contains all the elements of the educational curriculum that relate to the instruction and learning of Croatian language and culture (as a second language) in migratory conditions. Coupled with the creative efforts of the authors of the educational curriculum for the Little School of Croatian Language & Culture are the volumes The Mother Tongue (Riječ materinska, 1993) and The Croatian Tongue (Riječ hrvatska) For a Multilingual and Multicultural Envi- ronment (1991) and the bilingual textbook The Croatian Tongue (co-authored with Irena Rosandić DSc). 58 2014 D. ROSANDIĆ

RESÚMEN EL IDIOMA MATERNO EN EL CONTEXTO DE LAS MIGRACIONES

l plan de estudios de Idioma y Cultura Croata de la Pequeña Escuela de la Matica, que celebra sus 20 años de exitosa labor, fue esbozado por el profesor dr.sc. Dragutin Rosandić, adalíd de la metódica croata y fundador de la primera cátedra de metódica Ede estudio de Idioma y Literatura croata en la Universidad de Zagreb y autor de una serie de libros de texto destinado a ámbitos multilingües. El boceto fue escrito en base a la Monografía jubilar de la Pequeña Escuela de Idioma y Cultura Croata 1993-2012 recientemente publicada y que lleva por título Spomenak, de la directora y autora Lada Kanaet Šimić, cuya labor profesional está entrelazada con los cimientos de este programa de enseñanza innovador de la Fundación para la Emigración Croata- que hasta ahora atrajo a 1.080 niños de 33 países europeos y de ultramar y a 60 educadores profesionales de diversos perﬁ les. La Pequeña Escuela de Idioma y Cultura Croata es un proyecto tradicional de la Fundación para la Emigración Croata y que funciona ininterrumpidamente desde el año 1993. Está destinado a niños de 9 a 16 años que viven y se educan fuera de la República de Croacia, con la ﬁ nalidad de que a través de los talleres de trabajo adelanten el conocimiento del idioma croata y que aprendan la cultura y el patrimonio de la naturaleza de Croacia y de la región donde permanecen temporariamente. El Spomenak contiene todas las componentes del plan de estudios referente al aprendizaje y estudio del idioma y de la cultura croata (como segundo idioma) en la emigración. Rosandić se suma a los esfuerzos creativos de los autores del plan de estudios para la Pequeña Escuela con sus libros Riječ materinska (La palabra materna, 1993), Riječ hrvatska u višeje- zičnom i višekulturnom ozračju (La palabra croata en un entorno multicultural y plurilingüe, 1991) y con el texto bilingüe Riječ hrvatska (La palabra croata) cuya autoría comparte con la dr. sc. Irena Rosandić. MARIJA GALIĆ HUMANA GEOGRAFIJA U DJELIMA HRVATSKO-AMERIČKIH PISACA

Autorica u eseju ukazuje na specifi čne značajke europske i američke geografi je koje se čine važnima za narativne strukture književnih djela uronjenih u posebno migrantsko iskustvo troje hrvatsko- američkih pisaca, i to Edwarda Ifkovica, Josipa Novakovicha i Mary Helen Stefaniak. Kako bi lakše pristupila složenom europsko-američkom geografskom kontekstu, na diskurs romana to troje naših vrhunskih pisaca iz prekooceanskih metropola, autorica, studentica ovjenčana ovogodišnjom Nagradom rektora Sveučilišta u Zagrebu, primjenjuje četiri različita okvira - od geopolitičkoga do feminističkoga. Koristeći se metodom pomnoga čitanja mlada autorica izdvaja iz te proze umjetničke izazove, koji su u nekoj mjeri opterećeni specifi čnom geografi jom transatlantskoga putovanja, dajući zamjetni doprinos humanoj geografi ji - interdisciplinarnom povezivanju geografi je i književnosti u djelima američkih Hrvata.

roje američkih pisaca čiji se stvaralački rad barem donekle može smatrati dijelom korpusa onih tekstova koji bi se prije mogli odrediti kao hrvatsko-američki, nego kao isključivo američki zasigurno su Edward Ifkovic, Josip Novakovich i Mary THelen Stefaniak. Ono što bi moglo pomoći smještanju djela tih pisaca u odgovarajući kontekst nedvojbeno je hrvatsko-australska perspektiva kojom se Boris Škvorc koristi u svojemu eseju Egzilna i emigrantska književnost: Dva modela diskontinuiteta u sustavu nacionalnog književnog korpusa u doba kulturalnih studija. I dok Škvorc radove Edwarda Ifkovica i Mary Helen Stefaniak, čije obitelji pripadaju posebnom okviru Hrvata koji su emigrirali u Ameriku, prepoznaje kao dio modela etničke književnosti, Novakovich, kao Amerikanac rođen u Hr- vatskoj, pripada modelu dobrovoljnog egzila. Već u uvodnom dijelu, koji je obilježen pokušajem smještanja radova tih troje autora unutar korpusa one književnosti „s kojom dijele prostor postojanja i komunikacije“ (Škvorc 86), na vidjelo izlazi složena geografska pozadina svakog od spomenutih pisaca. Čini se da ta složena geografi ja nije važna samo pri pronalaženju odgovarajućeg okvira kojemu bi ti pisci pripadali, nego i pri pobližem razmatranju njihova opusa. Upravo je to prepoznavanje geografske slo- ženosti kao jednog od temeljnih problema koji se pojavljuju u trenutku ne samo smještanja tih autora u odgovarajući kontekst, nego i pobližeg razmatranja njihovih tekstova važno za početak analitičkog postupka koji je u središtu ovoga rada. Cilj ovog rada je pokušati u određenoj mjeri pridonijeti potrebi da se razlika između geografi je i književnosti, dvaju disciplina o kojima je uvriježeno razmišljati odvojeno, premosti. Iako je 60 2014 M. GALIĆ u anglosaksonskim i u hrvatskim akademskim krugovima određeni napor već uložen ne bi li se dvije discipline spojile, taj zadatak nije potpuno dovršen. U namjeri da se razlike barem malo ublaže, u ovom ćemo radu pokušati pronaći veze između geografi je i književnosti, ma kako neznatne one bile, unutar narativnih struktura fi kcionalnih i nefi kcionalnih tekstova koji pripadaju još poprilično novoj i nepoznatoj hrvatsko-američkoj književnoj proizvodnji. Zanimljivo je da književna proizvodnja svakog od spomenutih autora sadržava tekstove opte- rećene kompleksnom geografskom sponom između Amerike i Europe. Upravo je ta geografska veza, svojstvena ne samo hrvatskom nego i svakom drugom imigrantskom iskustvu, ono što narativne tekstove hrvatsko-američkih autora čini korisnim štivom kada je riječ o pokušaju obnove veze između geografi je i književnosti. Pomnijim razmatranjem narativne strukture romana Mary Helen Stefaniak The Turk and My Mother, romana Edwarda Ifkovica Anna Ma- rinkovich te Novakovicheva teksta Plum Brandy, pokušat ćemo prepoznati i analizirati kom- pleksnu geografi ju koja prožima i utječe na strukturu tih triju narativa.

1. Teorija i metodologija Iako još nije potpuno zadovoljena, potreba da se veza između geografi je i književnosti ostvari već se dugo osjeća i u anglosaksonskoj i u hrvatskoj akademskoj zajednici. Upravo je nastojanje da se ta dva znanstvena polja povežu potaknulo Williama E. Malloryja i Paula Simpson-Housleyja da sastave zbirku eseja te tako pokušaju pridonijeti tomu novom interdisciplinarnom pristupu književnosti. U predgovoru zbirke znakovitog naslova Geografi ja i književnost, autori tvrde da je njihov rad isključivo interdisciplinaran jer su „kao profesionalni geografi i književnici pridonijeli opisu književnih mjesta“ (xi). Slično Malloryju i Simpson-Houselyju, čija zbirka eseja otkriva da i u američkom akademskom kontekstu postoji potreba da se spoje geografi ja i književnost, Stipe Grgas, svojom knjigom Ispisivanje prostora, svjedoči o postojanju tog procesa u hrvatskoj akademskoj zajednici: „Općenito se ocjenjuje da prostor i vrijeme kao temeljne odrednice ljudskog postojanja nisu privukli podjednako zanimanje u znanostima o čovjeku.“ (16) Nakon što smo pozornost obratili na barem dio istraživanja koja su, kada je riječ o inter dis- ciplinarnoj sponi između geografi je i književnosti, provedena u sklopu američke i hrvatske misli, pozornost bi valjalo usmjeriti na one bibliografske jedinice koje će poslužiti kao teorijska pozadina u analizi geografi je i književnosti unutar hrvatsko-američke književne produkcije. Cilj ovoga rada je zadržati interdisciplinarni pristup i povezati književnost i geografi ju na način koji bi za obje mogao biti koristan. Kako bismo to postigli, u radu ćemo se koristiti izvorima koji pripadaju različitim znanstvenim disciplinama. Teorijsku pozadinu prvog dijela analitičkog postupka, koji se bavi određenim aspektima europske geografi je unutar triju narativa, tako čine neke fi lozofske kategorije Etiennea Balibara i Jürgena Habermasa. Uz taj fi lozofski okvir, u prvom ćemo dijelu rada upotrijebiti sociološku i povijesnu perspektivu koju nam nude Oskar Halecki i George Steinmetz. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 61

Nadalje, u drugom dijelu rada, koji se pak bavi određenim aspektima američke geografi je unutar triju spomenutih narativa, temeljnu teorijsku podlogu činit će tekstovi Benedicta Andersona i Doreen Massey. Dotaknut ćemo se i poljsko-američke perspektive kojom se služe Celia Berdes i Adam A. Zych te geografske Marka Ellisa i Richarda Wrighta. Prije nego što zaključimo ovo kratko predstavljanje teorije na kojoj se temelji naš rad, potrebno je istaknuti kako je pojam geografi je i svega onoga što on podrazumijeva ovdje uporabljen više u kulturnom nego u političkom smislu, čime je rad stavljen u okvir humanističkih znanosti (upravo je zbog toga u samom naslovu rada pridjev humana) te mu je omogućeno spajanje s književnosti. Predstavivši teorijsku pozadinu ovoga rada, potrebno je nešto reći o metodologiji koju ćemo upotrijebiti u analizi. Metodom uobičajenom u anglosaksonskoj tradiciji književne teorije, točnije onom pomnog čitanja, iz narativnih struktura tekstova Edwarda Ifkovica, Josipa Novakovicha i Mary Helen Stefaniak pokušat ćemo izvući određene aspekte europske i američke geografi je.

2. Analiza

2.1. EUROPA Prvi veći analitički dio rada, u kojem ćemo se usredotočiti na način na koji su u tekstovima predstavljeni određeni aspekti europske geograﬁ je, bavi se problemom geopolitičke nestabilnosti jugoistočne Europe te problemom granica.

2.1.1. Geopolitička nestabilnost (jugoistočne) Europe Kada je riječ o geograﬁ ji jugoistočne Europe ili, točnije, Hrvatske i njezine šire okoline, na samom početku ove analize važno je istaknuti do koje su mjere geopolitičke okolnosti toga područja podložne promjeni. Važnost toga geopolitičkog konteksta koji se neprestano mijenja nešto je što naratorica romana Mary Helen Stefaniak prepoznaje već u prvom odlomku, koji čitatelja uvodi u okolnosti u kojima je ispričana prva priča o turskom vojniku i Georgijevoj majci: „Mislim da su ljudi tada brže starjeli, pogotovo oni koji su živjeli teškim životom u selima poput njezina, u dijelu Europe koji bi na kraju svakoga većega ili manjeg rata poput kolača bio raskomadan i podijeljen, pa je tako moja majka, kad je bila dijete, znala tko je kralj, ali ne i čime vlada.“ (15) Iznenađujuće sličnu tvrdnju, zanimljivo, na samom početku svojega putopisa iznosi Josip No- vakovich: „‘Ne možeš dvaput ući u jednu te istu rijeku’ na Balkanu bi se moglo parafrazirati u ‘Ne možeš dvaput ući u jednu te istu zemlju’“ (11). Iako nam u ovom radu nije namjera baviti se razlozima geopolitičke nestabilnosti ovog dijela Europe, ona bi se mogla pripisati unutarnjem europskom imperijalizmu, kojemu su, kako u jednom svojemu eseju tvrdi Oskar Halecki, „više od ostalih bili izloženi slavenski narodi te općenito narodi istočne Europe“ (1). Politička se moć može, a i trebala bi se, tvrdi Jürgen Habermas, „razumijevati u svojoj ulozi globalne civilizacijske 62 2014 M. GALIĆ

Književna zvijezda sigurna sjaja i sveučilišni profesor kreativnog pisanja - Josip Novakovich (SAD), nominiran za ovogodišnju nagradu Man Booker sile“ (34), no činjenica da uz civilizaciju imperijalizam nosi i opasnost geopolitičke nestabilnosti ne bi se trebala posve zane- mariti. Kao što smo u prethodnom odlomku već ustvrdili, jedno od sredstava koje možemo iskoristiti kako bismo lakše pristupili raz ličitim europskim kontekstima koji prožimaju tri narativna teksta zasigurno je paradigma nestabilnosti. U želji da se taj argument dalje razvije, valjalo bi reći da sva tri narativa geopolitičku nestabilnost jugoistočne Europe uspijevaju predstaviti koristeći se četirima različitim vremenskim okvirima. Svaki od tih vremenskih okvira u glavni narativni tijek uvodi se putem sekundarnih, umetnutih priča i nekih drugih narativnih postupaka, čime se specifi čnoj europskoj geografi ji pripisuje određeni politički kontekst. Na taj način promjenjive političke okolnosti zorno prikazuju nestabilnost jugoistočne Europe te uspijevaju unijeti neprestane promjene geopolitike Hrvatske i područja koja je okružuju u stabilnu geografi ju Sjedinjenih Država. Međutim, potrebno je istaknuti da, dok se narativi romana The Turk and My Mother i putopisa Plum Brandy više ili manje uspješno prilagođavaju ograničenjima spomenutoga analitičkog okvira, roman Anna Marinkovich u tome u određenoj mjeri ne uspijeva. Točnije, dok su prva tri vremenska okvira, koja obuhvaćaju prvu polovicu dvadesetog stoljeća, prisutna u sva tri teksta, četvrti vremenski okvir, koji obuhvaća drugu polovicu dvadesetog stoljeća, iako prisutan u tekstovima Mary Helen Stefaniak i Josipa Novakovicha, u Ifkovicevu romanu zbog stroge vremenske strukture narativa ne postoji. Nakon što smo kratko predstavili okvir koji ćemo rabiti kako bismo se pozabavili problemom nestabilnosti specifi čne europske geopolitike, u odlomcima koji slijede usredotočit ćemo se na svaki od spomenutih vremenskih okvira i pomnije razmotriti način na koji su uneseni u samo narativno tkivo spomenutih triju tekstova. Prvi vremenski okvir koji obuhvaća razdoblje prije i za vrijeme Prvoga svjetskog rata u narativ romana Mary Helen Stefaniak unosi ljubavna priča djevojke Agnes. U želji da svojim unucima ispriča priču o srpskom vojniku koji nije uspio uvjeriti stanovnike Novog Sela u to da je Turčin i da se zove Tas Akbulut (zapravo, u to nije uspio uvjeriti nikoga osim Georgijeve majke), Staramajka se dotiče i političkog konteksta u koji je na početku dvadesetog stoljeća bilo uronjeno HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 63 njeno rodno selo i sva okolna područja: „U Barči postoji veliki most kojim teretna vozila idu preko. ‘U Jugoslaviju?’ Da, samo što to tada nije bila Jugoslavija. Sve što je bilo s druge strane rijeke pripadalo je Austriji i Mađarskoj, ali, da, sada to pripada Srbima.“ (55) Odlomak koji smo upravo citirali upućuje na način na koji vremenski okvir koji obuhvaća razdoblje prije i tijekom Prvoga svjetskog rata otkriva geopolitičku nestabilnost toga dijela Europe, koji je nekada pripadao Austrijancima, ali je za vrijeme pripovijedanja pod vlašću srpskog kralja. Nadalje, u narativ romana Anna Marinkovich taj prvi vremenski okvir unosi lik Mame: u jednom trenutku ona političku nestabilnost Hrvatske i njezina širega geografskog konteksta na početku dvadesetog stoljeća priziva u relativno stabilan kontekst Amerike kasnih 1930-ih: „Počela je govoriti o svojoj rodnoj kući i opisivati Ani, kada bi s njom sjedila u kuhinji, stara polja i ljude iz sela… Dvojica su ujaka poginula u velikom ratu, rekla je, jedan od njih čak u Budimpešti.“ (235) Na sličan način, kroz životnu priču Josipova djeda, narativ putopisa Plum Brandy upućuje na raspad Austro-Ugarske te na političke promjene koje će preplaviti tada nesamostalnu Hrvatsku: „Pavle je emigrirao iz Austro-Ugarske; u to vrijeme, kada fotografi je na putovnicama nisu postojale, on je uspio iskoristiti potvrdu za izvoz jedne austrijske krave ne bi li došao do Sjedinjenih Država.“ (22) Nakon što smo obratili pozornost na one dijelove narativnih tekstova koji se odnose na razdoblje prije i za vrijeme Prvoga svjetskog rata, analitički proces valjalo bi nastaviti te se usredotočiti na ono što privremeno nazivamo drugi vremenski okvir. Drugi vremenski okvir obuhvaća političke promjene koje su preplavile jugoistočnu Europu nakon Prvoga svjetskog rata i uvele Hrvate u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a poslije i u Kraljevinu Jugoslaviju. Dok se glavna narativna linija Ifkoviceva romana, čiji je vremenski tijek jasno određen njegovom trodijelnom strukturom, potpuno uklapa u granice drugoga vremenskog okvira, roman The Turk and My Mother i Novakovichev putopis Plum Brandy u svoj narativni tijek geopolitičku nestabilnost Hrvatske u godinama nakon Prvog Svjetskog rata unose pomoću različitih narativnih postupaka. U romanu Mary Helen Stefaniak na velike geopolitičke promjene koje je donio raspad Austro- Ugarske i uspostava Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca upućuje tek prisutnost pisama koje 1930-ih Georgijevoj obitelji šalje stric Marko. Novakovich se pak koristi djedovom životnom pričom kako bi izravno upozorio na to koliko je politička karta jugoistočne Europe sklona promjenama: „Mary je rodila moju majku, živjeli su u Clevelandu do njezine treće godine, kada je Pavle, Hrvat grkokatoličke vjere, čuo da je uspostavljena nova, sjajna država: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, malih naroda koji su do tada bili žrtve velikih carstava. Zajedno će južni Slaveni biti jači.“ (22) U romanu Anna Marinkovich, kao što je to već rečeno u prethodnom paragrafu, sam vremenski tijek narativa i pisma koja povremeno stižu iz domovine upućuju na istu nestabilnost. Nadalje, geopolitičke promjene koje su nakon Drugoga svjetskog rata uzdrmale taj dio Europe, a koje će opstati tijekom većeg dijela druge polovice dvadesetog stoljeća donosi treći vremenski 64 2014 M. GALIĆ okvir, koji svaki od ta tri narativna teksta gradi na svoj, poseban način. Tako narativ romana Mary Helen Stefaniak uspijeva te političke promjene, koje je donio svršetak Drugoga svjetskog rata, sažeti u jednoj epizodi koja se događa 1982. godine, kada Georgie sa svojom rođakinjom Marie Sinyakovich putuje u Novo Selo, rodno mjesto svojih roditelja. Kada je pak riječ o Josipu Novakovichu i njegovu djelu, potrebno je istaknuti jedan od ukupno četiri dijela putopisa Plum Brandy, onaj naslovljen Sawdust Memories, u kojemu je opisan način na koji mladi Novakovich doživljava nove geopolitičke okolnosti u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, čiji je Hrvatska postala dio potkraj Drugoga svjetskog rata. I naposljetku, kako bismo zaključili ovaj manji dio rada koji se bavi onime što privremeno nazivamo treći vremenski okvir, valjalo bi još jedanput pomnije razmotriti narativ Ifkoviceva romana. Tek na kraju drugog dijela, čiji je vremenski tijek omeđen 1935. i 1936. godinom, u njega ulaze geopolitičke promjene koje će u Hrvatsku i njezino šire okružje donijeti Drugi svjetski rat: „Čim je stigao u Jugoslaviju, vlasti su ga privele, smatrajući ga izdajicom. Podvrgnut je strogom i iscrpnom ispitivanju… Što zna o ubojstvu kralja Aleksandra? Pripada li zabranjenom ustaškom pokretu?“ (158) Upravo citirani odlomak primjer je načina na koji je pismo kao narativno sredstvo ne samo u Ifkovicevu romanu, nego i u ostala dva djela korisno u unošenju elemenata geopolitičke nestabilnosti Hrvatske u američki geografski kontekst. Napokon, u želji da ovaj dio rada u kojem smo se posvetili pomnijem razmatranju načina na koji narativi prikazuju geopolitičku nestabilnost jugoistočne Europe, kratko ćemo se usredotočiti na posljednji, četvrti vremenski okvir. Taj vremenski okvir je sredstvo koje upućuje na one geopolitičke promjene koje su na tom području slijedile nakon pada komunizma, a kojima je vrhunac bio u ratu u kojem je Hrvatska morala obraniti netom proglašenu neovisnost. Dok u Novakovichevu tekstu upravo taj vremenski okvir (kao i promjene koje je on donio) služi za stvaranje biti djela, u narativu romana Mary Helen Stefaniak on se samo usputno spominje. Zapravo, četvrti vremenski okvir u tom romanu predstavlja putovanje u staru domovinu na koje Mary Helen odlazi nakon očeve smrti, u kojem je u roman posljednji put unesen dašak geografske nestabilnosti Novog Sela i područja koja ga okružuju.

2.1.2. Europske granice Razmišljajući o načinu na koji u narativnim strukturama spomenutih triju tekstova funkcionira europska geograﬁ ja, zamjećujemo da se javlja još jedan važan problem. Usko vezan za fenomen geopolitičke nestabilnosti, o kojem smo govorili u prethodnom potpoglavlju, zasigurno je pojam granice. Ali prije nego što pomnije razmotrimo narativne strukture tekstova Mary Helen Stefaniak i Josipa Novakovicha, valjalo bi se kratko usredotočiti na sam pojam granice. Etienne Balibar na početku svojega eseja The Borders of Europe, zanimljivo, obraća pozornost na prirođenu nestabilnost granica u Europi. Upravo je ta nepostojanost europskih granica ono što, prema Balibaru, predstavlja jedan od temelja zajedničkog europskog identiteta: „Ova nepostojanost utječe na samu našu svijest o europskom ‘identitetu’, s obzirom na to da Europa HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 65

Mary Helen Stefaniak · Slavnoj američkoj spisateljici hrvatskog porijekla M. H. Stefaniak krajem 2013. zagrebački je Disput, pretekavši HMI, objavio hrvatski prijevod nagrađivanog romana The Turk and My Mother

predstavlja točku iz koje su granice potekle i upisale se u ostatak svijeta jer je ona domovina same reprezentacije granice.“ (216) Nakon što smo upozorili na vezu između dva dijela ovoga rada koji se bave određenim aspektima europske geografi je unutar triju hrvatsko-američkih narativnih tekstova, analitički ćemo postupak nastaviti i najprije se usredotočiti na način na koji pojam granice funkcionira u romanu Mary Helen Stefaniak. Za razliku od Novakovicheva putopisa, koji cijeli jedan svoj dio posvećuje onome što je Josip doživio u ratom pogođenoj Hrvatskoj te tako pruža opsežniji uvid u samu paradigmu granice, unutar narativa romana The Turk and My Mother govoriti možemo samo o jednoj granici u geografskom kontekstu jugoistočne Europe, na koju se tekst u jednom trenutku fokusira. Granica koju čini rijeka Drava pokazat će se važnom za barem dvije sporedne narativne linije romana Mary Helen Stefaniak. Kako bismo ovu analizu načina na koji europska geografi ja funkcionira u narativnim strukturama triju tekstova nastavili na odgovarajući način, u odlomcima koji slijede usredotočit ćemo se na narativno sredstvo koje predstavlja spomenuta rijeka Drava. Ali najprije promotrimo primjer uzet iz prvog dijela romana: Tijekom tih čestih i žustrih svađa, Rosa je upoznala mladog vojnika, stražara na splavi koja je povezivala Novo Selo sa selom na drugoj strani rijeke. To se selo sada nalazilo u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, onome što će uskoro postati federacija Jugoslavije. (Rosa nikako nije mogla shvatiti zašto joj je, da bi prešla na drugu stranu, sada bila potrebna nekakva glupa putovnica i to još s njezinom fotografi jom). (60) Odlomak koji smo citirali otkriva najmanje dva značenja koja narativ pripisuje rijeci. S jedne strane, ta se geografska jedinica može protumačiti kao razmeđe između dviju novih političkih tvorevina. Točnije, kako se u naraciji lika Staremajke izričito spominje geopolitička situacija u kojoj se jugoistočna Europa nalazi na početku dvadesetog stoljeća, dvije političke tvorevine o kojima možemo govoriti je ne samo Mađarska, koja je u to doba istupila iz Austro-Ugarske, nego i o onome što će tek nastati, a to je „jugoslavenska federacija“. U citiranom ulomku rijeka Drava funkcionira kao još jedan u nizu narativnih postupaka koji upućuju na naoko neprekidan 66 2014 M. GALIĆ proces pomicanja granica unutar šireg okvira geopolitičke nestabilnosti onoga što neki nazivaju Balkanom. S druge pak strane, taj odlomak otkriva još jedno značenje kojim narativ prožima rijeku Dravu. U trima ljubavnim pričama koje su u samom središtu pripovijedanja Staremajke, ta rijeka, koja označuje prirodnu i povijesnu granicu između Hrvatske i Mađarske, rađa i romantične veze, tako se barem nakratko uspijevajući oduprijeti nacionalnim, kulturnim i etničkim razlikama, koje su, kako to ističe George Steinmetz, bile itekako prisutne u Austro-Ugarskoj zbog „imperijalnog principa multinacionalnosti“ ugrađenog „u dualističko ustrojstvo“ (343). Upravo su kod rijeke turski vojnik i Agnes prvi put razgovarali i „izbjegavali pogledati jedno drugo gledajući preko mirnog, zelenog toka prema jugu, očiju uprtih u identičnu zelenu obalu na drugoj strani rijeke“ (41). Važnost Drave u stvaranju veza među ljudima najjasnije je izražena u epizodi koja kao da je umetnuta na kraj drugog dijela romana i koja na trenutak pokazuje život Staremajke (to jest Jelene) kao trinaestogodišnje djevojčice. Plivajući zelenim tokom rijeke Drave, tijela i životi Ištvana, slijepog Cigančića, čija je glazbena virtuoznost poznata u cijeloj zemlji, i Jelene, jednostavne djevojke iz jednoga hrvatskog sela, barem na trenutak bez obzira na njihove kulturne i etničke različitosti postaju neraskidivo povezani upravo tom vodenom granicom. Za razliku od poprilično stabilne granice na rijeci Dravi, koja je izrazito važna za razvoj spomenutih narativnih linija romana The Turk and My Mother, narativ putopisa Plum Brandy ne koristi se samo stalno promjenjivim granicama onoga što defi niramo kao Balkan, nego i nesigurnim granicama Hrvatske na istoku i jugu za vrijeme Domovinskog rata. „Reorganizacija društava istočne i srednje Europe nakon raspada Sovjetskog Saveza“ (Habermas 31) pretvorila se u proces koji je u nekim njezinim dijelovima ipak, čini se, bilo teško provesti. Tako je reorganizacija jugoistočne Europe nakon pada istočnog bloka onemogućena urođenom geopo- litičkom nestabilnošću toga područja i neprestanom promjenjivošću njezinih granica. U svojemu se putopisu Novakovich pokušava suočiti ne samo s krvavim ratom u današnjoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego i s načinom na koji se ta tragedija uklapa upravo u paradigmu nestabilnosti granica Balkana. U putopisu Plum Brandy Josip Novakovich svoja iskustva ratom pogođene Hrvatske i Bosne stavlja u kontekst prirođene nestabilnosti koncepta Balkana. To inzistiranje na činjenici da su granice, a pogotovo one zapadne, ove geopolitičke tvorevine nestabilne najbolje se očituje na početku dijela putopisa naslovljenog Countries without Bridges: „Gdje počinje balkanski poluotok? Odgovori na to pitanje različiti su i imaju manje veze s geografi jom nego s politikom“ (100). Malo dalje Novaković tvrdi da „ako pitate Mađare gdje počinje Balkan, oni će pokazati na granicu s Hrvatskom, ako pak pitate Hrvate, oni će pokazati na granicu s Bosnom i Srbijom“ (100). Korijeni toga geopolitičkog nereda mogu se čak vidjeti i u onome što Edward Said razumijeva kao „europska superiornost nad orijentalnom zaostalošću“ (8). Čini se da je upravo ta ideja orijentalne zaostalosti ono što je posijalo sjeme povijesti podvrgnuća u jugoistočnoj Europi. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 67

Ta Novakovicheva razmišljanja o nestabilnosti balkanskih granica funkcioniraju, čini se, samo kao okvir za pripovijedanje trumatičnih iskustava u Domovinskom ratu. U svojemu eseju The Borders of Europe koji je predstavljen 1993. godine na konferenciji „L’idée de l’Europe et la philosophie“ u Poitiersu, u Francuskoj, Etienne Balibar podsjeća da je: [institucionalni oblik granice] rezultat dugog procesa nastajanja, niza odabira od kojih nijedan nije bio nužan, ali koji su vodili jedan do drugoga te koji se podudaraju s univerzalizacijom jednog određenog oblika države poteklog iz Europe, nacionalne države. Zadovoljstvo mi je napomenuti da ova institucija danas nepovratno nestaje. (218) Zanimljivo je da za Balibara institucionalni oblik granice počinje nestajati početkom 1990- ih, dok na Balkanu isto razdoblje donosi potpuno obrnut proces. Iako je novonastala hrvatska država nastojala svoje političke granice očuvati u krvavom ratu, one su istodobno bile toliko propusne da Novakovich „nije znao u kojem su trenutku“ on i njegov prijatelj „ušli u Bosnu i Hercegovinu. Granica je trebala biti, ali je ipak nije bilo“ (110).

2.2. AMERIKA Nakon što smo analizom pokušali obuhvatiti barem neke aspekte načina na koji različita europska područja funkcioniraju unutar romana Edwarda Ifkovica i Mary Helen Stefaniak te Novakovicheva putopisa, valjalo bi prijeći na drugi veći analitički dio ovoga rada, u kojem ćemo pozornost premjestiti s Europe na Ameriku. U prvom potpoglavlju drugog dijela ovog rada pokušat ćemo analizirati fenomen koji se pojavljuje u narativnim strukturama svakog od spomenutih triju tekstova, a koji ćemo provizorno nazvati „upisivanje geograﬁ je Starog svijeta u onu Novog svijeta“. Nadalje, postoji još jedna perspektiva koja bi mogla biti korisna kada je riječ o problemima američke geograﬁ je unutar narativnih struktura triju hrvatsko-američkih književnih tekstova. Točnije, u drugom potpoglavlju drugog većeg dijela rada pokušat ćemo iskoristiti rodnu perspektivu u geografskom kontekstu Amerike.

2.2.1. Upisivanje geografi je Starog svijeta u kontekst Novog svijeta Mogući se uzrok fenomena koji provizorno nazivamo „upisivanje geografi je Starog svijeta u kontekst Novog svijeta“ može primijetiti u pronicljivoj primjedbi Benedicta Andersona prema kojoj Europa pokazuje svojevrsnu sklonost stvaranju „novih“ verzija „starih“ toponima: „New York, Nueva Leon, Nouvelle Orléans, Nova Lisboa, Nieuw Amsterdam. Već su u šesnaestom stoljeću Europljani stvorili čudnu naviku pripisivanja ’novih‘ verzija (tada već) ’starih‘ toponima njihovih rodnih zemalja udaljenim mjestima, najprije u dvjema Amerikama i Africi, a kasnije i u Aziji, Australiji i Oceaniji“ (187). Hrvatski doseljenici svojim američkim zajednicama nisu nadjenuli imena hrvatskih mjesta, ali narativne strukture tri hrvatsko-američka teksta itekako upućuju na sklonost upisivanja određenih aspekata hrvatske geografi je u novu američku geografi ju. 68 2014 M. GALIĆ

U romanu Mary Helen Stefaniak The Turk and My Mother fenomen upisivanja geografi je Starog svijeta u onu Novog svijeta potaknula je Josefova emigracija u Ameriku. Josefova odluka da napusti rodno Novo Selo i ode u Sjedinjene Države dobro se uklapa u obrazac onoga što Celia Berdes i Adam A. Zych nazivaju „prvim valom [imigracije] kojem pripadaju putnici (‘za chlebem,’ ili ‘za kruhom’) prije 1929. godine“ (44). Čini se da je taj zanimljivi proces upisivanja određenih aspekata europske geografi je u onu američku i danas živo prisutan u Sjedinjenim Državama pa tako američki geografi Mark Ellis i Richard Wright osjećaju itekako potrebnim pozabaviti se tim fenomenom, koji oni pak, zanimljivo, nazivaju balkanizacijom: Kao prostorna metafora koja se koristi kako bi se opisali obrasci urbanog i regionalnog naseljavanja u SAD-u, balkanizacija podrazumijeva etničku raznolikost kao proizvođača populacijskih migracija, etničkih podjela, socijalno-prostornih rascjepa. Razlozi tih dioba su masovna imigracija te, prešutno, nemogućnost novih doseljenika da se prilagode. (691) Baš kao i Josefu, koji je u Ameriku došao početkom dvadesetog stoljeća, i današnjim se imigrantima koji su u Sjedinjene Države došli relativno nedavno, čini se, teško prilagoditi te oni tako pribjegavaju stvaranju manjih zajednica koje do određene mjere odražavaju kulturne i političke aspekte njihovih starih geografi ja. Josef, njegova obitelj, pa čak i njihovi susjedi sami su počeli stvarati svoje europeizirane geografi je čim su se našli u stranom kontekstu Amerike. Ne samo da su u dijelu Milwaukeeja gdje ta hrvatska obitelj živi prezimena na kućnim vratima (Tomasic, Salopek, Longinovich) pretežno južnoslavenskog podrijetla, nego ta obitelj dijeli kuću s jednom srpskom obitelji, koja živi u prizemlju. Činjenica da hrvatska i srpska obitelj žive zajedno u istoj kući dobro odražava, čini se, geopolitičke prilike u jugoistočnoj Europi u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Nadalje, potrebu za upisivanje dijela zemlje Starog svijeta u onu Novog svijeta također dobro utjelovljuje lik Staremajke, koja je u Ameriku pokušala prokrijumčariti neke hrvatske biljke: „’Zašto si sa sobom ponijela biljke?‘ Upitao sam je. ’Zato što sam ih htjela posaditi u Americi, u Milwaukeeju!‘ rekla je Staramajka, ’ali su mi te protuhe sve zaplijenile u Bologni Surmi (…) Zato je vinova loza jedino što imamo iz stare zemlje.‘“ (67) Kada je pak riječ o Ifkovicevu romanu, čini se da i njegova narativna struktura otkriva fenomen upisivanja europske u geografi ju Amerike. Međutim, dok se u romanu The Turk and My Mother taj postupak očituje u geografskom kontekstu malog susjedstva u Milwaukeeju, glavna narativna linija romana Anna Marinkovich koristi se nekim drugim narativnim postupcima kako bi upozorila na isti proces. Točnije, za razliku od susjedstva Josefa i Agnes, gdje je stanovništvo većinom južnoslavenskog podrijetla, geopolitička karta Staroga svijeta ne odražava se na tako očit način u geografi ji New Havena, gdje živi Annina obitelj. Umjesto da dijele kuću s nekom srpskom obitelji, obitelj Marinkovich njeguje blisko prijateljstvo sa svojim talijanskim, njemačkim i američkim susjedima. Ipak, narativ, kao što smo već istaknuli, ne zaobilazi posve taj fenomen upisivanja određenih aspekata europske geografi je u novu, američku geografi ju te kako bi taj zadatak potpuno ispunio, on se koristi nekim drugim narativnim postupcima. Prvi narativni postupak koji je u tom smislu iskorišten jest prikaz izleta koji se pojavljuje u HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 69 prvom dijelu romana, drugi narativni postupak iskorišten u istu svrhu u tekstu jest učestali motiv voćnjaka. Godišnji izlet hrvatskih doseljenika, koji čini jezgru trećeg poglavlja romana, barem nakratko pretvara „slabo održavane parkove“ Miltowna u prave male hrvatske zajednice koje na iznenađujuće sveobuhvatan način odražavaju jednu posebnu geografi ju Starog svijeta: „Tata i Mama opazili su neka poznata lica. Svi tamo bili su Hrvati, bio je to godišnji izlet doseljenika i njihove djece… Jesenski izlet, održavan u jednom od neuređenih parkova, bio je povratak u staru domovinu, mjerilo sentimentalnosti: proslava jesenske žetve, ubiranja zrelih plodova.“ (36) Nadalje, postoji još jedan narativni postupak, dosta važan kada je riječ o upisivanju geografi je Starog svijeta u Novi svijet. Učestali motiv voćnjaka, koji se na kraju pretvara u svojevrsno groblje obitelji Marinkovich, služi upravo toj svrsi te na iznenađujuće sličan, ali istodobno različit način ponavlja želju Staremajke da dio hrvatske zemlje prenese u Ameriku: „I probuditi se jednog jutra i biti prisiljen pokopati Michaela, prvog člana naše obitelji kojeg ćemo položiti u američko tlo. Nije on bio dio ove zemlje.“ (31) Nakon što smo upozorili na ona mjesta u tekstovima Mary Helen Stefaniak i Edwarda Ifkovica koja se čine relevantnima za ovaj dio analize, valjalo bi pomnije razmotriti putopis Josipa Novakovicha. U prologu svojemu putopisu Josip Novakovich priča životnu priču Djebe, čovjeka koji, preživjevši strahote Drugoga svjetskog rata, odlučuje krenuti ispočetka u Clevelandu. Upletanje te manje umetnute narativne linije u glavni tijek pripovijedanja ne služi samo kao uvod u ono što je Novakovich proživio u ratom pogođenoj Hrvatskoj 1990-ih, nego ono otkriva i neke narativne postupke koji bi mogli biti korisni za ovu raspravu. Točnije, dio Clevelanda u kojem Djeba počinje novi život na način sličan spomenutom Josefovu susjedstvu u Milwaukeeju odražava geopolitiku Staroga svijeta: Hrvatsko, slovensko i mađarsko naselje na East Sideu nestalo je. Pretvorilo se u siromašnu crnačku četvrt. Zbog rasizma ili iz čistog straha, mnogo je bijelaca pobjeglo u predgrađe. Slo- venci i Hrvati ostali su među zadnjima možda i ne toliko zbog nedostatka fobije i rasizma koliko zbog siromaštva te su tako mnogi od njih još uvijek tamo, uključujući i čovjeka s knjižarom, Djebu. (16) Ono što je u ovom kontekstu također zanimljivo jest to što Djeba svoju hrvatsku knjižaru otvara u pretežno južnoslavenskoj četvrti, što također upućuje na jaku želju za stvaranje određenih prostora, mjesta koja bi odražavala neke aspekte te posebne geografi je Starog svijeta.

2.2.2. Ženska (i)mobilnost U drugom potpoglavlju ovog dijela našega rada, valjalo bi pokušati pristupiti problemu američke geografi je u trima hrvatsko-američkim tekstovima iz rodne perspektive. Djelo Doreen Massey, britanske društvene znanstvenice i geografa, u tom bi nam smislu moglo biti korisno. U svojoj knjizi Place, Space, and Gender, Doreen Massey tvrdi kako je „[i]straživanje za istraživanjem pokazalo da je, ne zbog kapitala, nego zbog muškaraca, ženska mobilnost, na 70 2014 M. GALIĆ primjer, ograničena – i to na mnogo različitih načina: fi zičkim nasiljem, time što ih nepristojno odmjeravaju ili pak time što im je jednostavno nametnut osjećaj „neumjesnosti“ (148). U ovom dijelu rada pozornost ćemo premjestiti na žensku imobilnost, čije ćemo tragove pokušati otkriti još jedanput u narativnim strukturama tekstova Edwarda Ifkovica, Josipa Novakovicha i Mary Helen Stefaniak. Zbog činjenice da romani Edwarda Ifkovica i Mary Helen Stefaniak pokazuju određeni paralelizam kada je riječ o fenomenu ženske imobilnosti u geografskom kontekstu Amerike, odlomci koji slijede nude komparativnu analizu narativnih struktura tih dvaju romana. Čini se da oba narativa svoje ženske likove smještaju u tu paradigmu te tako upućuju na neke zanimljive pojave. Kada razmatramo fenomen ženske imobilnosti u američkom geografskom kontekstu, na vidjelo izlaze svojevrsne generacijske razlike. Točnije, ono što bismo htjeli predložiti to je da u oba romana ženski likovi koji pripadaju drugoj generaciji rođenoj u Americi (Georgijeva sestra Madeline, Anna, Annina sestra Maria, njihova mlada susjeda Nola Pellegrini) uživaju nešto veću mobilnost od njihovih majki i baka rođenih u Hrvatskoj. Imobilnost prve generacije hrvatskih doseljenika skupljena je, čini se, u majčinsku fi guru svakog od tih obiteljskih okruženja. U romanu The Turk and My Mother Josefov sin Georgie više puta ističe svojoj kćeri, Mary Helen, kako je njegov otac rijetko bio kod kuće (za razliku od majke) i kako mu nikada nije uspio postaviti pitanja koja su ga mučila: „Moj je otac imao dva posla: razvrstavao je ugljen u poduzeću ‘Milwaukee Solvay Coke Company’ i gradio željeznicu (…) Danju je rijetko bio kod kuće. Tijekom godina u glavi sam izradio popis pitanja koja sam mu htio postaviti, ako bih ikada za to dobio priliku.“ (24) Činjenica da je Georgijev otac imao dva posla, a da mu je majka bila vezana za ograničenu kućnu sredinu odražava koncept ženske imobilnosti Doreen Massey. Narativna struktura Ifkoviceva romana na sličan način nameće ograničenja geografskoj mobilnosti Mami Marinkovich, koja je sputana različitim kućanskim poslovima: „Ovdje sada postoje dva svijeta: dom u kojem vlada stara domovina sa starim jezikom, starim običajima, suprugom koja se odijeva kao što su se odijevale žene rodne grude; i svijet kamenoloma.“ (55) Odlomak koji smo citirali upućuje na to da je, baš kao Georgijeva majka, majka obitelji Marin- kovich određenim običajima Starog svijeta ograničena na prostor kućanstva. Ti običaji ne nestaju, ali na neki način slabe u drugoj generaciji hrvatskih doseljenika rođenih u Americi. Zato ne iznenađuje što u romanima Edwarda Ifkovica i Mary Helen Stefaniak ženski likovi koji pripadaju drugoj generaciji (Anna, njezina sestra Maria, Georgijeva sestra Madeline) počinju raditi u svojim rodnim gradovima čim postaju dovoljno stari te tako svoju mobilnost poprilično proširuju. Međutim, moramo zamijetiti da mobilnost tih mladih djevojaka ipak nadziru ne samo njihovi roditelji, nego i fi nancijske potrebe kućanstva: mobilnost Anne, Marije i Madeline može se proširiti upravo zbog toga što im je potreban posao kojim će pripomoći u opskrbi obitelji. Nadalje, ako pak ženska mobilnost izlazi iz tih točno određenih okvira, ona se lako pretvara u devijaciju sa snažnim implikacijama raspuštene seksualnosti. Lik Nole Pellegrini, mlade djevojke kojoj majka često prigovara zbog toga što previše vremena provodi u društvu mladića, HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 71 dobar je primjer opasnosti koje skriva ženska mobilnost u Novom svijetu: „Anni je bilo bolno misliti na Nolu, djevojku tamne kože i kose, očiju ipak malo prevelikih za onakvo lice. Ta je djevojka umrla lutajući nekim gradom – New Havenom ili možda Bridgeportom – s malim kovčegom u ruci i djetetom u trbuhu. Ili možda ipak nije? Što ona uopće zna o djevojkama kao što je Nola.“ (215) Iako smo prije ustvrdili kako je prva generacija hrvatskih doseljenika barem dio svoje imobilnosti naslijedila od Starog svijeta, valja istaknuti da se taj fenomen generacijskih razlika pojavljuje i u europskom kontekstu. Ipak, prije nego što nastavimo raspravu, korisno je podsjetiti na činjenicu da u hrvatskom kontekstu pojam „generacijskih razlika“ gubi svaku povezanost s transatlantskim putovanjem. Kako bismo još pomnije razmotrili te generacijske razlike unutar paradigme ženske imobilnosti, pribjeći ćemo romanu Mary Helen Stefaniak, koji stvara zanimljiv obrazac mobilnosti Josefove majke, Staremajke. Upravo s pomoću lika Staremajke narativ romana The Turk and My Mother uspijeva pokazati da geografski kontekst Hrvatske nije iznimka kada je riječ o generacijskim razlikama unutar ženske imobilnosti. Staramajka je važna zato što kroz nju narativ uspijeva pokazati kako se mobilnost lika s godinama mijenja. Dok je u prvom dijelu romana ona srednjovječna žena ograničena prostorom kućanstva, u drugom je dijelu predstavljena kao mlada djevojka nesputane mobilnosti. Mobilnost Staremajke u prvom dijelu romana može se iščitati iz činjenice da dok njezina dvojica sinova odlutaju na različite strane svijeta, ona i njezina snaha Agnes ostaju vezane za Novo Selo te jedino što ih može odande izvući je karta za parobrod, koju bi joj iz Amerike mogao poslati sin Josef. Nadalje, u drugi dio romana umetnuta je dodatna narativna linija s pomoću koje možemo zaviriti u život Staremajke kao mlade djevojke iz Novog Sela, a koja upućuje na zanimljiv obrat unutar obrasca ženske imobilnosti. Točnije, mlada Staramajka uspijeva slobodno lunjati unatoč ograničenjima koja joj obitelj nameće: „Staramajka je pokušala nagovoriti oca da joj dopusti da ide s njima, ali on joj to, naravno, nije dopustio. I ona je otišla! Samo tako. Otišli su sve do Pecsa. Tri dana ih nije bilo. Otac joj je rekao ne, ali ona se usred noći iskrala iz kuće. Pobjegla je! Sa Ciganima!“ (147) Time smo željeli pokazati kako na paradigmu mobilnosti utječe dob određene osobe i njezin geografski, kulturni i društveni kontekst. Unatoč činjenici da se ovaj dio rada ponajprije bavi određenim aspektima američke geografi je, korisno je zamijetiti da je isti fenomen prisutan i u onom dijelu narativa romana The Turk and My Mother smještenom u Europi. Kao primjer obrasca ženske imobilnosti u europskom kontekstu mogao bi poslužiti lik Nadye. Prvi svjetski rat Josefova brata Marka odvodi sve do Sibira, gdje kao ratni zarobljenik upoznaje Nadyu, „kćer bogatog čizmara i Markovu buduću ženu“ (107). Lik Nadye mogao bi poslužiti kao dobar primjer rodno-uvjetovane geografske imobilnosti unutar europskog konteksta. Njezina je imobilnost na vrhuncu za vrijeme trudnoće, kada je morala provesti „posljednja dva mjeseca ležeći na svojoj strani postelje, nastojeći da joj dijete ne pobjegne, kako je to govorila njezina tetka iz sela, kao da je dijete riba ili lisica koju pokušavaju uhvatiti“ (126). Čini se da je i američka i europska geografi ja ipak više ograničena za ženske likove nego za muške. 72 2014 M. GALIĆ

Nadalje, paradigma ženske imobilnosti Doreen Massey u Novakovichevu putopisu funkcionira ipak malo drukčije. Točnije, čini se da je jedini potpuno mobilan lik, zanimljivo, jedan ženski lik koji proizlazi iz geografskog konteksta Amerike. U liku Josipove „transatlantske bake“, koja je rođena u Americi, ali se u staru domovinu preselila kad se udala za Pavla, Novakovicheva djeda, narativ akumulira nesputanu mobilnost koju kapitalističke Sjedinjene Države predstavljaju za ljude uhvaćene u represivni jugoslavenski režim: „’Zašto joj ne pišeš?‘ Rekao je otac. ’Ona bi nas mogla izvući iz ovog sranja.‘ ’Ne, ne bi nas mogla izvući. Stara je i jedva se brine za sebe.‘ ’Glupost, pa ona je Amerikanka.‘ ’I?‘ ’Piši joj. Mogla bi nam poslati papire i mogli bismo se preseliti‘“ (21). Čini se da mobilnost cijele obitelji ovisi o baki Mary, njezina američka putovnica omogućuje joj da lako prelazi granice: „Divio sam se kako baka Mary može ne biti u Jugoslaviji te sam i sam to želio.“ (25) Nesputana mobilnost bake Mary upućuje na to kako se koncepti roda, geopolitike i granice presijecaju i utječu jedan na drugog unutar okvira humane i kulturne geografi je. Iako žena, Mary prelazi granice te njezina mobilnost nije ograničena (barem na globalnoj razini) zahvaljujući geopolitičkim implikacijama kapitalističke Amerike. Zaključak U analizi iznesenoj na prethodnim stranicama pokušali smo upozoriti na određene aspekte europske i američke geografi je koji se čine važnima za narativne strukture triju tekstova uronjenih u posebno iskustvo imigracije. Kako bismo lakše pristupili složenom europsko- američkom geografskom kontekstu, na narative romana Edwarda Ifkovica, Josipa Novakovicha i Mary Helen Stefaniak pokušali smo primijeniti četiri različita okvira, od geopolitičkog do feminističkog. Koristeći se metodom pomnog čitanja unutar tih četiriju okvira, nadamo se da smo uspjeli upozoriti na barem neka mjesta koja su važna kada je riječ o traženju veza između geografi je i književnosti. Baš kao i njihovi autori, čiji su životi izravno ili neizravno promijenjeni iskustvom imigracije, spomenuta tri teksta čine se također u nekoj mjeri opterećenima spe ci- fi čnom geografi jom transatlantskog putovanja. Na kraju, valjalo bi podsjetiti da iako je određen napor i u američkim i u hrvatskim akademskim krugovima uložen u povezivanje geografi je i književnosti u novo interdisciplinarno oruđe, za konačnim ispunjenjem ovog zadatka i dalje treba težiti. S time na umu, u radu nam je cilj bio analizirati određene fenomene koji se pojavljuju u još nedovoljno poznatim tekstovima hrvatsko-američke književnosti. No treba napomenuti kako je ova analiza samo manji doprinos takvom velikom zadatku, koji bi mogao biti dovršen samo u nekim opsežnijim i sveobuhvatnijim radovima.

Literatura Anderson, Benedict. Imagined Communities. London and New York: Verso, 2006. Print. Balibar, Etienne. “The Borders of Europe.” Cosmopolitics: Thinking and Feeling beyond the Nation. Ed. Pheng Cheah and Bruce Robbins. Minneapolis: The University of Minnesota Press, 1998. Print. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 73

Berdes, Celia, and Adam A. Zych. “Immigration Incarnate: Elderly Polish Immigrants and Eth- nics Demonstrate the History of an Immigration and Its Effects on Social Class.” Polish Ameri- can Studies Spring 2005.: 43. − 51. JSTOR. Web. 14 Jan. 2012. Ellis, Mark, and Richard Wright. “The Balkanization Metaphor in the Analysis of U.S. Immi- gration.” Annals of the Association of American Geographers Dec. 1998.: 686 − 698. JSTOR. Web. 14 Jan. 2012. Grgas, Stipe. Ispisivanje prostora: čitanje suvremenoga američkog romana. Zagreb: Naklada MD, 2000. Print. Habermas, Jürgen. “Interpreting the Fall of a Monument.” The Divided West. Ed. Ciaran Cro- nin. Cambridge: Polity Press, 2006. Print. Halecki, Oskar. “Imperialism in Slavic and East European History.” American Slavic and East European Review Feb. 1952: 1. − 26. JSTOR. Web. 14 Jan. 2012. Ifkovic, Edward. Anna Marinkovich. New York: Manyland Books, 1980. Print. Mallory, William E., and Paul Simpson-Housley, eds. Geography and Literature: A Meeting of the Disciplines. New York: Syracuse University Press, 1987. Print. Massey, Doreen. Space, Place, and Gender. Minneapolis: University of Minnesota Press, 1994. Print. Novakovich, Josip. Plum Brandy. Buffalo: White Pine Press, 2003. Print. Said, Edward. Orientalism. London: Penguin Books, 1995. Print. Stefaniak, Mary Helen. The Turk and My Mother. New York and London: W.W. Norton and Company, 2004. Print. Steinmetz, George. “Return to Empire: The New U.S. Imperialism in Comparative Historical Perspective.” Sociological Theory Dec. 2005.: 339 − 367. JSTOR. Web. 14 Jan. 2012. Škvorc, Boris. Australski Hrvati: Mitovi i stvarnost. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika, 2005. Print. 74 2014 M. GALIĆ

SUMMARY HUMAN GEOGRAPHY IN THE WORKS OF CROATIAN-AMERICAN WRITERS

n the essay the author points to the specifi c characteristics of European and American geography that appear to be signifi cant to the narrative structure of texts steeped in the particular experience of the immigration of three Croatian-American writers, these being IEdward Ifkovic, Josip Novakovich and Mary Helen Stefaniak. With the objective of facilitating her approach to the complex Euro-American geographic context, the author applies four different frames to the narratives of the novels of these three Croatian writers in America – from the geopolitical to the feminist. Using the method of meticulous reading within these four frameworks, the author believes that she has succeeded in singling out the individual places that are signifi cant in seeking links between geography and literature. Just like the authors, whose lives were directly or indirectly changed by the experience of immigration, the three cited texts appear to also be in some measure burdened by the specifi c nature of transatlantic travel. In conclusion, it should be noted that an effort has been invested in both American and Croatian academic circles in linking geography and literature into a new interdisciplinary tool, but one should still strive for the fi nal fulfi lment of this task. With this in mind the essay analyses some of the phenomena that appear in what are still insuffi ciently known texts in Croatian-American literature. For this paper Marija Galić received the University of Zagreb’s Rector’s Award. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 75

RESÚMEN GEOGRAFÍA HUMANA EN LAS OBRAS DE ESCRITORES CROATO-NORTEAMERICANOS

n el presente ensayo, la autora señala las características específi cas de la geografía europea y norteamericana que infl uye sobre las estructuras narrativas de los diversos textos imbuídos de la peculiar experiencia de la emigración de los siguientes tres Eescritores croato-norteamericanos: Edward Ifkovic, Josip Novakovich y Mary Helen Stefaniak. Para abordar más fácilmente el complejo contexto geográfi co europeo- norteamericano, la autora aplica cuatro diferentes marcos para las narrativas de las novelas de la mencionada terna de escritores, desde el geopolítico hasta el feminista. La autora piensa que usando el método de lectura detallada dentro de esos cuatro marcos, el lector descubrirá determinados pasajes importantes para la identifi cación de los lazos entre la geografía y la literatura. Igual que sus autores, cuyas vidas han cambiado directa o indirectamente por la experiencia de la inmigración, los mencionados tres textos también parecen estar infl uenciados en alguna medida con la geografía específi ca del viaje transatlántico. Finalmente, cabe recordar que se invirtió bastante esfuerzo en los círculos académicos norteamericanos y croatas para vincular la geografía y la literatura en una nueva herramienta interdisciplinaria. Sin embargo, habría que continuar con esa tendencia hasta cumplir completamente la tarea. En ese sentido, en el ensayo se analizan ciertos fenómenos que aparecen en textos de la literatura croato-norteamericana y que todavía no fueron sufi cientemente divulgados. Por su trabajo, Marija Galić fue premiada por el rector de la Universidad de Zagreb. ANDREA ZORKA KINDA-BERLAKOVIĆ RAZVOJNI PUT KNJIŽEVNOGA JEZIKA GRADIŠĆANSKIH HRVATA

Ugledna bečka slavistica sažeto i cjelovito opisuje razvojni put književnoga jezika gradišćanskih Hrvata do regionalnoga hrvatskoga standardnoga jezika. Kako su razvoj jezika i razvoj identiteta neobično usko povezani, postoji opravdana težnja unutar te manjine za normiranim jezikom koji bi trebao ojačati svijest manjine i u digitalnoj epohi. Online rječnik gradišćanskohrvatskoga jezika je sastavni dio Ugovora o kulturnoj suradnji Austrije i Hrvatske, a realiziraju ga ZIGH i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba. Gradišćanski su Hrvati prije pola tisućljeća odselili iz današnje Hrvatske i BiH u Ugarsku, Austriju, Slovačku i Češku. Na početku gradišćanskohrvatske književnosti stoji fragment iz Klimpuškoga misala, napisan hrvatskim jezikom prije 450 godina, točnije 1564., a najnoviji zapisi se javljaju svaki dan na internetu.

anašnje područje naseljavanja gradišćanskih Hrvata obuhvaća hrvatska naselja u Austriji (55 sela u Gradišću), Zapadnoj Madžarskoj (19 sela) i Slovačkoj (6 sela). Uz to živi još znatan broj gradišćanskih Hrvata u Beču (oko 19.000), a oko 1.000 DHrvata živi raseljeno po Češkoj. Termin Burgenland / Gradišće javlja se prvi put 1921. kao naziv za novostvorenu austrijsku pokrajinu a izraz gradišćanskohrvatski, koji obuhvaća sve hrvatske idiome gore navedenih područja, udomaćuje se u lingvistici tek u 2. polovici 20. stoljeća. Kako među gradišćanske Hrvate uz Hrvate koji žive u današnjem Gradišću ubrajamo i sve potomke onih doseljenika iz Hrvatske i današnje sjeverozapadne Bosne koji su koncem 15. i početkom 16. stoljeća naselili područje tadašnje zapadne Ugarske, jasno je da gradišćanskohrvatski ne predstavlja naziv za „novi“ jezik (unatoč takvim ili sličnim izjavama nekih tobožnjih predstavnika), već se ovdje radi o regionalnom hrvatskom književnom jeziku. Prema lingvističkim kriterijima to je hrvatski jezik koji se genetski razvio iz sjeverozapadnih hrvatskih narječja 15. – 17. stoljeća (Hamm, 1974: 49). Zbog posebnog geografskog položaja te odvojenosti od matičnog naroda gradišćanski su Hrvati počevši od 16. stoljeća razvili svoj književni jezik, kojemu je osnovica srednjočakavska. Uz ovu izrazito čakavsku jezičnu tradiciju ima i nešto manje kajkavskih te štokavskih utjecaja pa i brojnih interferencija s njemačkim, a nešto manje i s madžarskim jezikom. Posebnost gradišćanskohrvatskog jezika uvjetovana je i različitim razvojem književnog jezika u Hr- vatskoj, jer su dijalektalna pomicanja u staroj domovini prouzrokovala jezične promjene koje nisu doprle do gradišćanskih Hrvata. Iako već od 19. stoljeća gradišćanski Hrvati pokušavaju preuzeti štokavski književni jezik, zbog dinamičnih životnih okolnosti nikada do toga nije došlo. Tek krajem 19. stoljeća a posebice u među - i neposrednom poratnom vremenu do- HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 77 lazi do znatnog približavanja (pravopis, leksik) hrvatskom standardu, no ujedno se i dalje njeguje gradišćanskohrvatska književna tradicija. U zadnjoj trećini 20. stoljeća počinje se ocrtavati i potreba za standardizacijom jezika. Dok su stoljećima neka vrsta naddijalekta pa i gradišćanskohrvatski književni jezik zadovoljavali potrebe naroda kod pisanja knjiga uglavnom vjerskog sadržaja, tiskanja novina te kalendara, sada dolazi do promjena jezično- političkih okolnosti, a time ujedno i do snažnijeg javnog ugleda manjinskih jezika u Austriji. Nakon početka emitiranja hrvatskih emisija na radiju (krajem sedamdesetih godina) i televiziji (u osamdesetim godinama), proširenjem ponude hrvatskog jezika u školama, uvođenjem gradišćanskohrvatskog kao drugog službenog jezika u Gradišću, taj se jezik morao izgraditi kako bi i dalje ostao funkcionalan. Tako je zapravo preko javne komunikacijske prakse realiziran regionalni hrvatski standardni jezik, naime gradišćanskohrvatski standardni jezik. Ovime je u diskusiji oko hrvatskog jezika koja se protezala kroz cijelo 20. stoljeće, prevagnula ona strana koja je zahtijevala razvijanje vlastitog standarda, za razliku od drugog, manjeg dijela inteligencije koji je zagovarao preuzimanje hrvatskog štokavskog standardnog jezika. Godine 1982. tiska se prvi dio dugo očekivanog Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatskoga rječnika (Bencsics, Finka, Šojat, 1982.) koji je zasigurno pojačao autonomnost gradišćanskohrvatskog jezika. Devedesetih godina tiska se prva gradišćanskohrvatska školska gramatika Mirka Berlakovića (Berlakovich, 1995.), a god. 2003. u suradnji Znanstvenoga instituta Gradišćanskih Hrvatov s Institutom za hrvatski jezik u Zagrebu izašla je Gramatika gradišćanskohrvatskog jezika (Sučić et al., 2003).

Razvoj gradišćanskohrvatskoga književnog jezika U sljedećem poglavlju ćemo kratko ocrtati razvojni put gradišćanskohrvatskog književnog jezika te ukazati na najvažnije aspekte koji su bitno utjecali na današnji jezični sustav. O govorima i o književnom jeziku gradišćanskih Hrvata do sada je već dosta objavljeno (Berlaković, 1987; Brabec, 1973; Koschat, 1978; Neweklowsky, 1978; Jembrih, 1997). Razvoj književnoga jezika u 18. i 19. stoljeću opisao je podrobno Hadrovicz (Hadrovicz, 1974. i 1995.) pa ćemo za to razdoblje dati samo kratak pregled, dok ćemo se u ovome članku uglavnom usredotočiti na jezični razvoj u 20. stoljeću, kojemu se do sada u literaturi posvećivalo manje pozornosti. Kao što je već rečeno, Hrvati u novoj domovini već od samog početka koriste svoj narodni jezik u liturgiji te razvijaju svoju bogatu književnu tradiciju koja ima čvrstu čakavsku ikavsko-ekavsku osnovu. Razlog za to ne treba isključivo tražiti u tome što toj dijalekatskoj grupi pripada najveći dio gradišćanskih Hrvata – gradišćansko-hrvatski govori dijele se na manju štokavsku i veću čakavsku grupu, dok se kajkavsko narječje očuvalo samo u nekoliko sela – već u činjenici da su pisci potjecali iz tih krajeva, odnosno pisali prvenstveno na tom narodnom jeziku. Tako Grgur Mekinić, koji nije gradišćanski Hrvat, 1609. i 1611. tiska dvije protestantske pjesmarice na narodnom jeziku. Spomenuti se mora i djelovanje franjevaca u protureformaciji koji djeluju u Željeznom na čelu s Lovrom Bogovićem, čiji se molitvenik Hiža zlata iz 1754. godine tiskao približno 30 (!) puta, što potvrđuje njegovu popularnost (Benčić, 1998: 77). 78 2014 A. ZORKA KINDA-BERLAKOVIĆ

Tako uz tipično čakavski leksik imamo mnoštvo čakavskih fonetsko-fonoloških obilježja koja su se očuvala sve do danas. Od tih osobina navest ću na ovom mjestu samo najvažnije1: Prema čakavskoj tradiciji u gh. je kontinuanta poluglasa vokal a: malin, tajedan, zamem, s manom, kade; kontinuanta nekadašnjega općeslavenskoga nazala e, iza palatala je a: žajan, žatva, jatra; prijedlog v ostvaruje se kao va: va hiži, va stanu; izvedenice glagola iti imaju u infi nitivu i prezentu oblike: najti - najdem, pojti - pojdem, dojti - dojdem; stare konsonantske skupine st`, sk`, stj, skj u većini gh. govora refl ektiraju se kao šć pa imamo plašć, gušćer, ognjišće, sveučilišće; čuva se upitno-odnosna zamjenica ki, ka, ko; nema štokavskog skupa št: stanovničtvo, seljačtvo; stara skupina čr- / čer- čuva se: črljeno, čerišnja, črip, črv. Gh. ima na mjestu nekadašnjega jata ikavsko-ekavski refl eks (nekada po zakonu Mayera-Jakubinskoga, danas je raznoraznim analogijama ikavska ili ekavska kontinuanta vezana uz pojedine riječi). U morfologiji je najuočljivije čuvanje starih nastavaka u DLI mn., pa nema ujednačavanja tih triju padeža kao u hrvatskom književnom jeziku. Karakterističan je i gubitak aorista te imperfekta. U 17. i 18. stoljeću gradišćanskohrvatski književni jezik naslanja se na kajkavsku nabožnu književnost, što se najbolje vidi u leksiku (aldovati, batriti, mentovati, kinč, oroslan, trsje, vkanjevati...), ali i u sintaksi te morfologiji. Tako se npr. uvodi nastavak -um za I sg. kod imenica ženskog roda na konsonant: npr. ričom, košćom. Ne smije se zaboraviti da su u to vrijeme tekstovi iz Hrvatske na Sjever mogli biti preneseni s minimalnim izmjenama, jer se tada književni jezik izgrađivao na osnovi svih triju hrvatskih narječja, što kasnije, nakon provođenja jezične reforme 1836. a pogotovo otkako su se probili vukovci u Hrvatskoj nije više bio slučaj: gradišćanskohrvatski i hrvatski književni jezik počinju se sve više razlikovati, tako da kod velikog dijela gradišćanskih Hrvata dolazi do odbijanja reformiranoga književnog jezika. Tako npr. imamo slučaj da već u vrijeme Bachova apsolutizma dio hrvatske inteligencije u zapadnoj Ugarskoj odbija hrvatske školske knjige koje su pisane na reformiranom književnom jeziku i koje je bečka izdavačka kuća „Schulbücherverlag“ tiskala za sve Hrvate u Monarhiji (Kinda-Berlaković, 2001: 17). Kao ispriku svećenici navode da te knjige nisu razumljive za „ovdašnje Hrvate“. Tako se nekoliko školskih udžbenika za đursku biskupiju izdaje u prerađenom izdanju koje je bilo prilagođeno gradišćanskohrvatskim govorima. Završetkom Bachova apsolutizma i proizvodnja školskih knjiga doživjela je decentralizaciju, što je opet pomoglo lokalnim tradicijama da dođu do ponovnog izražaja. Vrijedno je spomenuti da se još u 19. stoljeću (1877.) učitelj M. Naković zalaže za preuzimanje tzv. gajevice, no taj reformirani pravopis preuzima se tek nekoliko desetljeća kasnije. Uspješniji je kod izgradnje rječničkog fonda što se tiče osnovne znanstvene terminologije, gdje preuzima dosta inovacija iz Hrvatske: knjižnica, časopis, izbori, zastupnik, vinogradarstvo (Sučić, 2001.). U ovom se razdoblju iz hrvatskog književnog jezika preuzima i dosta novih riječi unatoč postojećim domaćim izrazima, tako da danas u gradišćanskohrvatskome imamo dosta dubleta: zatvor / uza, liječnik / vračitelj, sluškinja / službena, pjevati / jačiti, milostinja / milodar itd. Uz to se stvaraju i neologizmi po čakavskim kriterijima: peljačtvo (rukovodstvo), pojavljuju se brojne prevedenice (kalkovi) s njemačkog jezika: ognjobranac (od

1 Detaljniji prikaz vidi: Brabec, 1973.; Neweklowsky, 1978.; Šojat, 1980. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 79

Glavni urednik Gramatike... mr. sc. I. Sučić i dr. sc. N. Benčić, najzaslužniji su jezikoslovci i za Pravopis... te Gradišćanskohrvatski rječnik, snimljeni 2013. na simpoziju posvećenom znanstvenom opusu akademika N. Benčića u Beču. njem.: Feuerwehr, umjesto ognjogasitelj prema vatrogasac), vandavanje (od njem. Ausgaben, hrv. izdatak), nutarzimanje (njem. Eingaben, hrv. primitak). Te jezične pojave pridonijele su tome da je današnji leksik čakavsko-štokavsko izmiješan, s obiljem interferencija iz njemačkog i madžarskog jezika: šujstar / postolar, cukor, špengljar / limar, mulatovati / svečevati (Kinda- Berlaković, 2001a).

Pitanje (gradišćansko-) hrvatskoga jezika u 20. stoljeću: Od književnog do standardnog jezika Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u zapadnoj Ugarskoj dolazi do pojačanog razvoja svjetovne književnosti (lirika, novela, drama, putopisi) te do tiskanja većeg broja udžbenika za gra- dišć anskohrvatske škole. Pitanje izgradnje jezika te jedinstvene norme postaje aktualno i velik dio inteligencije težio je što većem približavanju hrvatskom književnom jeziku pa čak i posvemašnjem preuzimanju, tako da se u gradišćanskohrvatskom počinju još više preplitati jezični utjecaji stare i nove domovine. Nakon što 1903. izlazi zadnji broj Kerštjansko-katoličanskog kalendara pod vodstvom M. Borenića, pokrenuti su Kalendar svete familije i Hervatski kalendar svetoga Antona koji izlaze do 1919. g., odn. 1922. g., pa glavnu ulogu u daljnjem jezičnome razvoju preuzimaju urednici tih 80 2014 A. ZORKA KINDA-BERLAKOVIĆ kalendara (Meršić Miloradić, Semeliker, Dobrović, Domnanović, Borenić, Kuzmić). Uz to, od 1.1.1910. g. izlaze Naše novine (1910. – 1919.) koje kasnije mijenjaju svoj naziv u Hrvatske novine (1923. – 1943., 1960. – dato) i koje su do danas jedini svjetovni tjednik gradišćanskih Hrvata na gradišćanskohrvatskom jeziku. Glavni urednici netom spomenutih novina (F. Sučić, R. Sučić, T. Schneider, J. Csenar, P. Tyran) imali su uvijek najveći utjecaj kod provođenja jezičnih promjena. U svim ovim izdanjima pisalo se o važnosti očuvanja hrvatskog jezika, no što se samog jezika tiče, ne može se govoriti o nekoj normi. Pisci su objavljivali članke na svom seoskom dijalektu, odnosno onako kako su znali. Iz ovih razloga objavljuju se već u dvadesetim godinama 20. stoljeća u Hrvatskim novinama povremeno jezične upute. Tako npr. Ivan Dobrović zagovara ﬁ nitno m umjesto n, domom a ne domon, ili zagovara čuvanje glasa h na početku, hiža a ne iža. Zalaže se i za prijedlog s umjesto zis: s mojim otcem < zis mojim otcem. Posebice se Mate Meršić Miloradić, svećenik, narodni prosvjetitelj i najpoznatiji pjesnik gradišćanskih Hrvata zalaže za približavanje hrvatskomu književnomu jeziku: Ako hoćemo ostat Hrvati, se moramo književno najzad pricipit našemu stablu na Jugu ter tamo slati duha konči na ‘ južinu’.2 Godine 1919. izlazi u Djuri Miloradićeva gramatika Slovnica hervatskoga jezika za selske škole, koja treba služiti kao pomoć u približavanju hrvatskomu standardu, a koja, međutim, izrazito čuva gradišćanskohrvatsku tradiciju: tako npr. imamo čuvanje -l na kraju sloga (rekal, čul), kod konjugacije se konzekventno navodi nastavak -u u 3.l. m.n: oni tresu, nosu; u deklinaciji imamo čuvanje starih nastavaka za DLI mn.: jelenom, jelenih, jelenih; ženam, ženah, ženami; selom, selih, selih. Zanimljivo je da Miloradić vokativ ne ubraja u padeže: U jednini i množini ima klonitba šestere padeže, ki se zovu: 1. nazivni, 2. rodovni, 3. dajevni, 4. trpni, 5. mestovni, 6. oružni padež. (...) Zovni padež imamo neg za nike riči: Bože! človiče! pretelju! gospodaru! striče! teče! ujče! kume! U ovoj gramatici dolazi i do odstupanja od jednačenja po zvučnosti (opazke vs. opaske) pa i do odstupanja kod slogotvornoga r (hervatski jezik). Pripomenuti treba da u diskusiji oko jezika sudjeluje gotova sva tadašnja hrvatska inteligencija, ponajprije pisci, učitelji i svećenici. Tako već 1922. g. zahtijevaju školski nadzornik Dobrović i Klaudus, bivši zagrebački student i školski nadzornik u razdoblju nakon II. svjetskog rata, osnivanje Akademije koja bi trebala izdavati jezične priručnike te tako rješavati aktualna jezična pitanja (Weilguni, 1984: 32). Tu se prvenstveno mislilo na pitanje pravopisa3 te na problem uvođenja novih izraza. Ovdje se posebice ističe svećenik i književnik Mate Karall koji traži da osnova rječnika, gramatike pa i pravopisa bude hrvatski književni jezik SHS države te se kritično postavlja prema vlastitim novotvorenicama: Zač se udaljit od književnoga jezika, na mesto približavanja? Ćemo li moć mi va dijaspori živući Hrvati zaista tuliko delat, i tuliko dobroga dugovanja za naše ljude pisat, da je zadovoljimo! (HN, 1923/8, str. 2). I drugi utjecajni Hrvati tog vremena (političar Koloman Tomsich, svećenik Martin Mersich ml., pisci Ivan Blaževich

2 Mate Meršić Miloradić: „Poštovanoj hrvatskoj braći u Gradišću“, HN, 11, 1926, str.1. 3 Dobrovich, I. : „Jednak pravopis“, HN, 2, 1932, str. 2. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 81 i Tome Bedenik) zalažu se za preuzimanje hrvatskoga književnog jezika zauzimajući stav da može postojati samo jedan hrvatski jezik. Ovoj skupini jezičnih obnovitelja oštro se suprotstavlja svećenik Martin Mersich st. koji se svom snagom zalaže za očuvanje narodnog jezika i to onoga kojim su pisali gradišćanskohrvatski pisci (Ficko, Jordan Mušković,...): Ni triba, da si riči idemo posudit Zagreb, ali oš dalje! Vadimo neg iz svojih zviranjkov.4 Zato je i protiv osnivanja Akademije. Izgleda da je Meršićev utjecaj bio vrlo velik, jer se već godinu dana kasnije u toj polemici javlja svećenik i pisac Ignac Horvat koji priznaje da za stvaranje Akademije još nisu povoljne okolnosti te da na osnovi narodnog jezika treba razvijati književni jezik. No i kod novog utemeljenja Hrvatskog kulturnog društva (HKD- a) 1929. godine, tada jedinog zastupničkog društva gradišćanskih Hrvata, kad se napokon želi riješiti jezično pitanje, ostalo se opet samo kod praznih riječi: (...) naš stari, sobom donešeni hrvatski jezik izobraziti i razvijati; dobar hrvatski pravopis i lipo izreće narediti i skrbiti, da se vsagdir jednak, lip pisani jezik hasnuje pri ljudih. (HN, 1928/38, str. 1) Tako se u međuratnom vremenu nije iskoristila jedinstvena povijesna prilika da se prihvati hrvatski književni jezik koji bi i gradišćanskohrvatskom žiteljstvu omogućio pristup cje- lokupnoj modernoj hrvatskoj kulturi. Ostalo se samo kod kompromisnih rješenja pa tako Dobrović 1929. u svojoj Tretoj štanki, čitanci za 5. – 8. razred osnovnih škola, prelazi u većini slučajeva s morfonološkog pravopisa na fonološki (težko - teško, sudca - suca, žalostno - žalosno), uvodi pisanje slogotvornog r: (čern - črn, vert - vrt), a leksik obogaćuje preuzimanjem izraza iz hrvatskog književnog jezika: tvornica, bilježnik, časnik. Za vrijeme austrofašizma 1936. dolazi do „narodnog sporazuma“ između Vaterländische Front i zastupnika gradišćanskih Hrvata (HKD-a). Povod ovome sporazumu bila je afera u vezi s dr. Jagšićem, svećenikom u Uzlopu, bivšim zagrebačkim studentom te profesorom na Učiteljskom zavodu u Mattersburgu/ Matrštofu. Jagšić je umjesto gradišćanskohrvatskoga književnog jezika predavao hrvatski književni jezik (tada nazvan srpskohrvatskim), pa je zbog toga i izgubio radno mjesto. Čini se da je tada nekim učiteljima i svećenicima jedinstveni standardni jezik bio trn u oku, ponajviše iz tih razloga što su se uz sam naziv „srpskohrvatski“ konotirali pojmovi kao što su komunizam, jugoslavenstvo itd. U razmatranju cjelokupne dotadašnje jezične problematike jasno je da su različiti stavovi u pitanju jezika kod gradišćanskih Hrvata morali dovesti do sukoba. Ovog puta pobijedila je ideologija Ständestaata pa tako i zastupnici hrvatske manjine napominju povezanost s Austrijom te da nikako ne žele realizirati ideju „Koridora“5: Hrvatski narod u Gradišću čini jednu narodnu i kulturnu individualnost. Mi smo gradišćanski Hrvati. Ne kanimo iz ovoga naroda ništar drugo stvoriti. U Gradišću se ne će niti germanizirati i se ne će niti jugoslavizirati. 6Zanimljivo je spomenuti da je u Narodnom sporazumu gradišćanskohrvatskoj manjini ponuđeno da se u 8. razredu osnovne škole čitaju i djela na „književno-hrvatskom“,

4 M. Mersich: „Hrvatska akademija, pravopis, književni jezik?“, HN, 12, 1923, str. 2. 5 Pitanjem „slavenskog koridora“ između Čehoslovačke i SHS države bavio se B. Krizman u: „Gradišće na Pariškoj mirovnoj konferenciji (1919-20)“, Nastava povijesti, Zagreb, 4, 1974. 6 „Hrvatska inteligencija za narodni sporazum u Gradišću“, u: Hrvatske novine, 48, 1936, str. 1. 82 2014 A. ZORKA KINDA-BERLAKOVIĆ

Akademik R. Katičić, vodeći živući hrvatski ﬁ lolog i vodeći gradišćansko hrvatski ﬁ lolog dr. sc. N. Benčić, snimljeni 2013. u Beču prigodom 50 obljetnice Benčićeva rada vezanoga za gradišćanskohrvatski jezik i književnost. no ovaj prijedlog nije prihvaćen jednoglasno sa strane gradišćanskih Hrvata. Jedino se tražilo opetovano pisanje vlastite gramatike. Za vrijeme II. svjetskog rata nema javnih diskusija o jeziku gradišćanskih Hrvata. Hrvatski jezik izbačen je iz škole i javne uporabe, a hrvatsko je pučanstvo zastrašivano i bilo izloženo teroru. Vjerojatno je još 1940.g. Ignac Horvat napisao Kratak pravopis, preradu Borenićeva Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika koji čakavizira te prilagođuje gradišćanskohrvatskim prilikama. Iz područja morfologije daje jezične savjete, kao npr. savjet o pravilnoj upotrebi instrumentala s prijedlogom i bez njega. Uvodi povratno- posvojnu zamjenicu svoj. Oblike pokaznih zamjenica štokavizira: ov, va, vo > ov, ova, ovo; ota, oto > ta, to; on, na, no > on, na, no > on, ona, ono, itd. Kod konjugacije u 3.l. m.n daje prednost završetku -ju: znadu > znaju. U genitivu mn. daje prednost kratkim oblicima: ženov > žen, divojkov > divojak. Tek nakon II. svjetskog rata pitanje hrvatskog jezika postaje opet aktualno.

Dvojba naših suvremenika Predlažu se dvije mogućnosti: (1) da se od danas na sutra uvede hrvatski književni jezik HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 83

(2) da se stupnjevito prelazi iz narječja na književni jezik, tako da se u domaćem razgovoru ipak zadrži „naš jezik“, ali da narod bude u stanju čitati i pisati na hrvatskom književnom jeziku. Iako uvođenje jedinstvenoga književnog jezika nije uspjelo, dolazi do znatnog približavanja hrvatskom književnom jeziku. Naš tjednik (1947. – 1960.) kao stalnu rubriku uvodi „Jezični kut“ u kojem se objavljuju jezične upute kojih se gradišćanski Hrvati do danas uglavnom konzekventno pridržavaju, pa se zato s pravom može govoriti o Jezičnoj reformi7 krajem četr- desetih godina (1948./49.) dvadesetog stoljeća, koja se oslanja na Horvatov Kratak pravopis, te Miloradićevu pa i Maretićevu gramatiku8. Uvodi se jednačenje suglasnika po zvučnosti: težko > teško; -h se gubi u LI mn.: u crikvah, školah > u crikva, škola, na svih tih trih visokih brigih > na svi ti tri visoki brigi; u G mn. čuva se h kod pridjeva, zamjenica i brojeva, dok se kod imenica gubi: svih onih velikih ljudih > svih onih velikih ljudi; -l na kraju sloga prelazi u -o: pakal / pakao, andjel / andjeo, bil / bio, govoril / govorio; zamjenice ov, va odn. ota, oto zamjenjuju se štokavskim zamjenicama: ov, ta, to; kod imenica ž.r. probija se kraći oblik; instrumental imenica i-deklinacije glasi -ju: radošću, ričju a ne ričom; kod imenica m. i sr. roda zamjenjuje se nastavak -i u L sg. nastavkom -u: na polji > na polju; glasovna grupa vs prelazi u sv: vsaki, vse, vsejedno > svaki, sve, svejedno; kod glagola u 3.l. mn. preporučuje se nastavak –u / -ju umjesto starog nastavka -du: govoru > govoridu; prijedlog va zamjenjuje se prijedlogom u: va crikvu > u crikvu, sonant r ostvaruje se kao u hkj. slogotvorno: kerv, perst, vert > krv, prst, vrt. Napušta se ekavsko/ikavska realizacija jata (delo, lipo) i uvodi se (i)jekavsko / ikavsko pisanje. Ekavska kontinuanta koja se diftongira kao (ie:) bilježi se grafemima je / ije, distribuiranim kao u hkj., dok se kontinuanta i čuva: bijel, vjera, mliko. Kod ikavskog reﬂ eksa moguće su i dublete: brig / brijeg, svist / svijest. Nastavlja se borba protiv germanizama i kalk-prijevoda s time da se preporučuju kroatizmi: novine < cajtung, žučni kamenci < goljštajn, sudjelivati < diozeti.9 Unatoč različitim pokušajima da se u ortograﬁ ji uvede đ, ostaje se kod grafema dj. Ove jezične reforme ne prihvaća prosti narod koji se ljuti da jezik nije „po našu“ nego po hrvačansku, srpsku, slovačku, pa čak i rusku. Zagovornicima promjena, ponajviše školskom nadzorniku Klaudusu, predbacuje se da uvođenjem „ijekavice“ rade „komunističku i Titovu propagandu“ (Weilguni, 1984: 67). Otpor se javlja i protiv preuzetih „hrvačanskih riči“ kao što su to napokon, doduše, prisutan: No, još gorje (nego upotreba internacionalizama, napom. aut.) je, ako si posudiš u manjkanju domaćega izraza, kakovu rič iz hrvatskoga ričnika. (...) Onda bi morao čuti njihove glasne kletve i prigovore! Ar latinski, nimški, francuski, hja, to je nešto bolje, nešto više! Ali ‘hrvačanski’, ne, to je gotov škandal.10 Dok se u Gradišću teško prihvaćaju reforme koje su narušavale dotadašnji kontinuitet, mlada gradišćanskohrvatska inteligencija koja se sakupljala u društvu Hrvatski akademski klub HAK

7 Horvath, Ignac: „Razvitak gradišćanskoga hrvatskoga pisma“, u: Gradišće kalendar, 1971, str. 70: Nismo došli do hrvatskoga književnoga jezika! A to je on poslovični Rubikon, na kom će se odlučiti sudbina naše gradišćanske narodne kulture. 8 Ribar: „Jezični kut: Za jedinstven fonetički pravopis“, NT, 1947, 29, str. 3. 9 Usp. Horvath, Ignac: „25 ljet u Austriji“, G. kalendar, 1947: 33, detaljniji prikaz vidi kod Hajszan, 1979: 93. 10 Ignac Horvat: „Mi ‘narodni pisci“, NT, 12, 1948, str. 2. 84 2014 A. ZORKA KINDA-BERLAKOVIĆ kreće šezdesetih godina novim putem. U svojem časopisu Glas ti se mladi reformatori jezika beskompromisno zauzimaju za hrvatski književni jezik, jer su mišljenja da gradišćanskohrvatski dijalekti ne mogu dostignuti nivo standardnog jezika. U Glasu, koji izlazi između 1957. i 1963., mladi pjesnici (A. Blazović, Vl. Vuković, B. Frank) objavljuju svoje pjesme na hrvatskom književnom jeziku, a aktivisti (N. Benčić, Prikosović i dr.) razlažu u broju 3, str. 2 iz 1959. godine svoj program: Naša najveća zadaća, naš cilj, pa ako hoćete, da to nazovem programom, jeste, da polako sprovodimo hrvatski književni jezik u naš hrvatsko-gradišćanski prostor. Zadaća naše nove generacije mora se sastojati u tome, da mi evolucionim putem prihvatimo hrvatski književni jezik i da ga prilagodimo našoj nacionalnoj manjini, kao književni jezik svih danas živućih Hrvata. Ova mlada generacija koja je bila za preuzimanje hrvatskog standarda, a u kojem se ni sama nije znala dovoljno dobro izraziti jer ga nije imala gdje naučiti, biva izložena oštrim napadajima i izrugivanju11. Konačno nije uspio ni ovaj drugi pokušaj da se preuzme hrvatski standard. Razloge za to treba najvjerojatnije tražiti u nedostajanju građanskog sloja kod gradišćanskih Hrvata koji bi bio forsirao upotrebu jedinstvenoga, normiranog jezika. Za seljački sloj bio je dovoljan seoski dijalekt, odn. neka vrsta naddijalekta. Inteligencija pak, koja se zauzimala za hrvatski standard, živjela je odvojeno od matične zemlje, uglavnom u Beču, te tako nije mogla utjecati na jezični razvoj. Uz pokušaj mladih Hakovaca mora se spomenuti i uzaludno nastojanje poslijeratnih nadzornika za hrvatske škole u Gradišću, R. Klaudusa i K. Meršića. Kao pristaše hrvatskoga književnog jezika težili su za jedinstvenim nastavnim jezikom te kanili prekinuti dotadašnju praksu da se predaje u seoskom govoru. U tu svrhu Klaudus od 1953. – 1962. uređuje školski list Mladost u kojem su prilozi bili uglavnom na hrvatskom književnom jeziku, a Meršić 1957. pod imenom Naš jezik izdaje gramatiku hrvatskoga književnog jezika koju ipak neznatno prilagođuje gradišćanskohrvatskim prilikama. Ni prvi ni drugi nisu računali s tihim protestom većine dvojezičnih učitelja koji nisu vladali hrvatskim standardom12 te zato ta pomagala u nastavi uglavnom nisu ni koristili, već su ih ocijenili „preteškim ili nerazumljivim“ (Kinda-Berlakovich, 2002: 144, 288, 358). Ovaj do sada najradikalniji potez izazvao je otpor ponajviše kod Robakovih13 asimilanata koji su Klaudusu predbacivali da narod prodaje „ju- gokomunistom“ te da je „jugosimpatizant“ (ibid.: 145). Ovu prvenstveno emocionalnu odbojnost prema „srpskohrvatskomu“ jeziku („to nije naše, to ne razumimo“) najbolje izražava članak J. Kostanja u Hrvatskim novinama 1963.14, gdje autor zastupa mišljenje da spas hrvatskog naroda u Gradišću nikada ne može ležati u umjetno konstruiranom jeziku nekih Balkanaca već u materinjem dijalektu: Hoćemo da ostanemo dalje gradišćanski Hrvati? Onda dajmo cesaru ča

11 Pisac A. Blazović uspoređuje ove mlade reformatore jezika sa seljacima koji na svoja kola, koja vuku volovi, stavljaju retrovizor i sirenu. Blazović zastupa mišljenje da novo u jeziku ne treba isključivati staro, već da se treba povezati jedno s drugim, pa je tako već prije 50 godina ukazao na razvojni put gradišćanskohrvatskoga jezika. 12 Klaudusov i Meršićev pokušaj uvođenja hkj. u to vrijeme nije mogao uspjeti jer gradišćanski Hrvati nisu imali niti jednu jedinu srednju ili višu školu gdje bi se bio mogao naučiti hkj. Tako ni sami učitelji nisu imali odgovarajuću jezičnu kompetenciju. 13 Fritz Robak, gradišćanski Hrvat i poslijeratni zastupnik SPÖ-a, Socijalističke stranke Austrije, provodio je otvorenu asimilatorsku politiku (nastupao je npr. javno protiv hrvatskoga jezika u školama). 14 Kostanj, J.: “Naše narječje ili književni jezik?”, HN, 3, 1963, str. 3. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 85 je cesara, a narodu ča je naroda: Hrvatski gradišćanski materinski jezik u zipku, u crikvu i u školu! I imat će nas gradišćanskih Hrvatov i za daljih četirih sto ljet! Mora se priznati da je u želji za što većim približavanjem prema novoštokavskom standardu sve češće dolazilo i do potiskivanja tipičnih čakavizama (kot > kao, jur > već, zvana > osim) pa i do uvođenja nepoznatih balkanizama: tako se uz pastir uvodi čoban ili uz zdenac izraz bunar. Kao reakcija na ovo pojačano štokaviziranje gradišćanskohrvatskoga jezika počinje se, počevši od sedamdesetih godina u školstvu15 te u časopisima i novinama, forsirati čakavština. Godine 1982. izlazi i I. dio Rječnika, kao što smo već spomenuli u uvodu ovome članku, kojim su stvoreni jezični preduvjeti za normiranje jezika. Ako imamo u vidu sve gore navedene čimbenike, vidimo da su vrlo različiti razlozi zahtijevali standardizaciju gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika. Ovime smo ujedno i kratko obrazložili zašto nije mogao biti preuzet hrvatski (štokavski) standardni jezik.

Literatura Nikola Benčić, Književnost gradišćanskih Hrvata od 16. stoljeća do 1921., Zagreb, 1998. Bencsics, Finka, Šojat et al., Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatski rječnik / Deutsch- burgenländischkroatisch-kroatisches Wörterbuch, Eisenstadt/Zagreb, 1982. Mirko Berlakovich, Hrvatska gramatika. Mali pregled gramatike gradišćanskohrvatskoga i hrvatskoga jezika, Benua Verlag, Großpetersdorf, 1995. Andrea Zorka Berlakovich, Govor Velikoga Borištofa, sela u srednjem Gradišću, Diplomski rad, Zadar, 1987. Ivan Brabec, „Hrvatski govori u Gradišću“, u: Gradišćanski Hrvati, Čakavski sabor, Zagreb, 1973, str. 61–90. Ivan Brabec, „Dijakronski pogled na gradišćanskohrvatski jezik“, u: Gradišćanski Hrvati 1553 - 1983, 1983, str. 59 – 71. Dalibor Brozović, „Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti“, u: Hrvatska književnost u europskom kontekstu, Zagreb, 1978, str. 9 – 83. Stefan Geositis, Die burgenländischen Kroaten im Wandel der Zeiten, Edition Tusch, Wien, 1986. László Hadrovicz, Schrifttum und Sprache der burgenländischen Kroaten im 18. und 19. Jahrhundert, Akademiai Kiado, Budapest, 1974.

15 Godine 1973. je J. Ibesich proglašen novim nadzornikom za hrvatske škole u Gradišću. On je protiv uvođenja hkj. kao nastavnog jezika, pa je i predsjednik Radne zajednice za izrađivanje školskih knjiga na gradišćanskohrvatskim govorima. 86 2014 A. ZORKA KINDA-BERLAKOVIĆ

László Hadrovicz, „Povijest gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika“, u: Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata, ur. Ivan Kampuš, Globus, Zagreb, 1995. Robert Hajszan, Ignac Horvat, Pinkovac, 1979. Josip Hamm, „Položaj i značaj gradišćansko-hrvatskoga jezika unutar slavenske jezične grupe“, u: Symposion Croaticon - Gradišćanski Hrvati/Die Burgenländischen Kroaten, Beč, 1974, str. 45 – 52. Alojz Jembrih, Na izvorima gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti, Gradišćanskohrvatske studije 1, Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov, Željezno, 1997. Radoslav Katičić, „Die burgenländischen Kroaten an sprachlichen Scheidewegen“, u: Pontes Slavici, Festschrift für Stanislaus Hafner zum 70. Geburtstag, Akademische Druck-u. Verlagsanstalt Graz-Austria, 1986, str. 179 – 187. Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, Das zweisprachige Pfl ichtschulwesen der burgenländischen Kroaten in der Vor- und Nachkriegszeit. Eine Dokumentation mit Kurzbiografi en und Zeit- zeugenberichten / Dvojezično školstvo gradišćasnkih Hrvatov u pred- i pobojnom vrimenu. Dokumentacija s biografi jami i izvještaji svidokov, VHS der Burgenländischen Kroaten/NVŠ Gradišćanskih Hrvatov, Eisenstadt/Željezno, 2001. Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, „Die kroatische Unterrichtssprache im Burgenland. Bilingulaes Pfl ichtschulwesen von 1921-2001“, LIT-Verlag, Interkulturelle Pädagogik, sv. 2, Beč, 2005. Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, „Njemačke interferencije u jeziku gradišćanskih Hrvata“, u: Drugi Hrvatski slavistički kongres, Zbornik radova I., Zagreb, 2001a, str. 461– 467. Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, „Gradišćanskohrvatski prema hrvatskom standardu“, u: Bosanski, hrvatski, srpski, ur. Gerhard Neweklowsky, Međunarodni skup „Aktuelna pitanja jezika Bošnjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca“, Wiener Slawistischer Almanach, Sonderband 57, Beč, 2003, str. 111–122. Helene Koschat, „Die čakavische Mundart von Baumgarten im Burgenland“, Schriften der Balkankommission, Linguistische Abteilung XXIV, 2, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1978. Bogdan Krizman, „Gradišće na Pariškoj mirovnoj konferenciji (1919/20)“, u: Nastava povijesti, 4, 1974. Gerhard Neweklowsky, „Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete“, Schriften der Balkankommission, Linguistische Abteilung XXV, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1978. Ivo Sučić et al., Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika, Znanstveni institut Gradišćanskih Hrvatov, Željezno, 2003. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 87

Antun Šojat, „O jeziku i rječniku gradišćanskih Hrvata“, u: Rasprave Zavoda za jezik, knj. 6 – 7, 1980 - 1981, str. 305 – 318. Werner Weilguni, Die Diskussion um die Standardsprache bei den Burgenländerkroaten. Sprachpolitische und kulturpolitische Tendenzen seit der Mitte des 19. Jahrhunderts, Disertacija, Sveučilište Beč, 1984. 88 2014 A. ZORKA KINDA-BERLAKOVIĆ

SUMMARY THE DEVELOPMENTAL ROUTE OF THE GRADIŠĆE STANDARD CROATIAN

s the development of language and the development of identity are unusually closely interrelated among the Croatians of the Gradišće (Burgenland) region, there was a justiﬁ ed ambition within this ethnic minority for the codiﬁ cation/standardisation of Athe language, which would serve to heighten the minority’s self-awareness and be a strong support in its struggle for national survival. The article analyses the development of language among the Gradišće Croatian community who, as a result of their distinct geographic position and separation from the nation of origin, were unable to follow linguistic development in the ancient homeland, and who nurtured and developed their own Croatian Standard from the moment they arrived in their new homeland. The article, penned by a respected Slavicist from the University of Vienna, offers the complete and encapsulated developmental route from the literary language of the Gradišće Croatians to a regional Croatian Standard. An online dictionary of the Gradišće Croatian Language is a constituent part of the Cultural Cooperation Agreement signed by Croatia and Austria, and is implemented by the Gradišće Croatian Institute of Sciences and the Zagreb-based Institute of Croatian Language and Linguistics. The Gradišće Croatians are a part of the Croatian people who migrated 500 years ago from present day Croatia and Bosnia-Herzegovina to Hungary, Austria, Slovakia and the Czech Republic. For half a millennium these Croatians have nurtured the language as they spoke it in the ancient homeland and passed it on from generation to generation. Standing at the beginnings of the Gradišće Croatian literary language is a fragment from the Klingenbach Missal (Klimpuški missal) written in the Croatian of the second half of the 16th century, i.e. in 1564, while the latest works continue to appear daily on the Internet. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 89

RESÚMEN TRAYECTORIA EVOLUTIVA DEL IDIOMA DE LOS CROATAS DE GRADIŠĆE

omo la evolución del idioma y la identidad de los croatas de Gradišće están ín ti- mamente relacionados, existió y existe en esa minoría nacional una tendencia justifi cada de codifi car/estandarizar el idioma que debería fortalecer la conciencia Cde la minoría y ser un puntal en la lucha por la supervivencia nacional. En el presente artículo se analiza la evolución del idioma empleado por los croatas de Gardišće, que por su peculiar situación geográfi ca y por vivir separados de Croacia no pudieron acompañar los cambios lingüísticos en la antigua Patria, por lo cual desde el momento en que llegaron a su nueva Patria cultivaron y desarrollaron su propio idioma literario. El artículo de la renombrada eslavista de la Universidad de Viena trae el completo y resumido camino evolutivo del idioma literario de los croatas de Gradišće hasta la lengua estándar croata regional. El Diccionario online del idioma de los croatas de Gradišće forma parte del Acuerdo de Cooperación Cultural entre Austria y Croacia. El proyecto es realizado por ZIGH y por el Instituto Croata de la Lengua y Lingüística de Zagreb. Los croatas de Gradišće son aquéllos miembros de la nación croata, que hace 500 años emigraron de las actuales repúblicas de Croacia y Bosnia-Herzegovina a Hungría, Austria, Eslovaquia y Chequía. Durante medio milenio estos croatas conservaron y cultivaron el idioma que llevaron consigo de la antigua Patria y que transmitieron de generación en generación. Desde el comienzo de la literatura croato-gradišćana se conserva el fragmento del misal conocido como Klimpuški misal, escrito en el idioma croata que se hablaba en la segunda mitad del siglo 16, más precisamente en el año 1564, mientras que versiones actuales de escritura se pueden ver todos los días en internet. HELENA SABLIĆ TOMIĆ ČOVJEK JE DUŽAN SVOME ZAVIČAJU

U aktualnoj hrvatskoj književnoj produkciji 2013. zanimljiv je nakladnički pothvat Sabranih djela nobelovca Ive Andrića (1892. – 1975.) priređivača akademika Krešimira Nemeca. Među živućim autorima osobitom stvaralačkom energijom ističe se Ivan Aralica, čiji novi roman Japundže propituje posljedice rata u Bosni i Hercegovini, a uz rubove teksta teče priča o povijesti boli i ljubavi, što odaje Araličinu ukorijenjenost u europskoj prozi referentnoga okvira - porodične sage. Pisac pritome ima stav kako političke ili društvene promjene ostavljaju trajne posljedice na mnoge pojedince. O tajnama, tabuima i posljedicama koje one ostavljaju zapaženo su također pisali i naši drugi pisci poput S. Petlevski, P. Pavličića, R. Cvetnića, M. Gašpar, Ž. Periša i teoretičarke književnosti D. Oraić Tolić. Narativni mostovi skicirani u ovome skraćenome pregledu protkani su sudbinama pojedinaca, njihovim tajnama, ljubavima, boli, strahovima, a odražavaju snažne autorske osobnosti koje nadilaze povijesne prijepore, uspostavljajući dijalog između različitih kultura, nacija i civilizacija.

a samom početku teksta o najznačajnijim knjigama koje su u Hrvatskoj objavljene tijekom 2013. krenula bih s njezina kraja. Naime, u studenome je na 36. Interliberu svečano predstavljen hvalevrijedan izdavački projekt Školske knjige iz Zagreba. Riječ Nje o prvom kolu Sabranih djela Ive Andrića koja se po prvi put od osamostaljenja kao umjetnička cjelina pojavljuju na hrvatskom recepcijskom tržištu knjige. Riječ je o izboru koji se može nazvati The best of Ivo Andrić. Djela će obuhvatiti sve Andrićeve romane („Na Drini ćuprija“, „Travnička kronika“, „Gospođica“, „Omer-paša Latas“), izbor iz novelistike u tri sveska, knjigu pjesama i lirske proze, putopise, eseje i kritike te jedinstvenu zbirku Andrićeve mudrosti „Znakovi pored puta“. Oko Andrićeve biograﬁ je često su se prepletale kontroverze koje kao da su svoj odjek imale u njegovim vlastitim riječima: „Čovek negdje mora da se rodi. Biti pisac znači postaviti između sebe i ostalih ljudi brdašce od štampane hartije i čitavu planinu od netačnosti i nesporazuma.“ Ne treba zaboraviti da Andrić u trenutku kad zauvijek napušta Zagreb ima 28 godina: on je, dakle, u svakom pogledu formiran i kao čovjek i kao pisac. Nakon odlaska iz Zagreba, sve do 1941., uglavnom je u diplomatskoj službi diljem Europe (Rim, Bukurešt, Madrid, Marseille, Pariz, Bruxelles, Ženeva, Graz, Berlin). Recepciju djela Ive Andrića kao da pokreće i nastavlja Karahasanova „Knjiga vrtova“ koja pokazuje kako „sve kulture govore o univerzalnim vrijednostima, a univerzalne vrijednosti nisu ničiji privatni posjed niti to mogu postati“. Upravo te rečenice u Andrićevim romanima i novelama prepoznaju čitatelji jer kulture se ne upućuju na sebe, nego na stvarnost izvan sebe. Priznavanjem njihove različitosti ponajbolje se može uspostaviti i vlastiti identitet osobito ukoliko se on javlja kao posljedica jasne komunikacije s Drugima. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 91

Sabrana djela nobelovca Ive Andrića (1892. – 1975.), objavljuje zagrebačka Školska knjiga, koje je priredio akademik Krešimir Nemec.

Tijekom 2013. zapaženiji knjigovni istup imala je autorica zbirke dvadeset i jedne kratke priče naslovljene „Slatkiš, duhan, britva“, Mihaela Gašpar (Disput, Zagreb, 2013.), koja je kroz prozno kazivanje zgusnutog daha uspjela spojiti stvarnost i poetsku imaginaciju. Okupljene su ove priče u svojevrsni literarni obiteljski album. Svaka priča na svoj osobit i osoban način nosi fotografi je iz obiteljskog života koje se čuvaju u intimnim i zajedničkim sjećanjima. To su priče koje tematiziraju odnose unutar obitelji. Najčešće se radi o onim zakopanim tajnama koje ima svaka obitelj, a za koje nas još kao djecu uče da se ne govore drugima, da ih moramo čuvati bolje i od obiteljskog naslijeđa iako je ovo drugo obično neka vrijednost dok su te tajne bez prave materijalne vrijednosti, no mogu poružniti brižno građenu sliku obitelji, dakle, prouzrokuju štetu izvanjskom. Gotovo se može napisati kako je ovo godina u kojoj dominiraju zbirke proza pa se čini kao da se upravo kratka priča prepoznaje kao žanr koji je u njoj doživio svoj slavni povratak. Na tome tragu vrijedno je spomenuti zbirku Želimira Periša „Mučenice“ (Algoritam, Zagreb, 2013.) u kojoj dominira jasno angažiran muški krik u korist ženskoga teksta, ženskog identiteta i načina egzistencije žene u suvremenom vremenu. On je izvrsno izbalansiran jer zaista je zanimljivo vidjeti na koji način autor stvara jedan odmak od stereotipa prikazivanja mučnih ženskih sudbina. Ugodno iznenađuje stilsko i jezično oblikovanje pristupa interpretaciji teške 92 2014 H. SABLIĆ TOMIĆ sudbine pojedinih žena. Periš kroz govor o povijesno ovjerenim i mitološko znanim osobama progovara i o suvremenim ženama, dajući upravo njima još jedan poticaj u buntovništvu protiv pristajanja na loš tretman u obitelji, u društvu, u poslovnim ili privatnim okruženjima. Priče u zbirci okuplja perspektiva jednog muškarca koji prilazi ženi ispod kože, koji se izvrsno suočava s njezinim traumama pa čitatelj ne zna je li riječ o pripovjedaču koji sjajno poznaje žene ili se je izvrsno pripremio čitajući o psihologizaciji ženskih likova i ženskoga svakodnevlja. Ženski su osjećaji, osjećaji vremena napisala je u knjizi „Marina ili o biografi ji“ Irena Vrkljan, a jedan se posve neobičan osjet stvarnosti i odgovor na nju čita u trilogiji o društvenim tabuima Sibile Petlevski koja 2013. objavljuje njezin završni dio naslovljen „Stanje sumraka: Tabu III“ (Fraktura, Zagreb, 2013.). U njemu ova autorica precizno i jasno povezuje sudbine likova i pripovjedne silnice iz predhodnih romana „Vrijeme laži“ i „Bilo nam je tako lijepo!“. U središtu romaneskne priče nalazi se najznačajniji hrvatski psihoanalitičar Viktor Tausk koji je kao stvarna osoba bio vizionar, čovjek ispred svoga vremena, u prvotnoj fazi i učenik Sigmunda Freuda. U trećem dijelu nastavlja se prepletati prošlost i sadašnjost pokazujući kako je stanje sumraka konstanta u kojoj žive ljudi prepuni inhibicija, opterećeni političkim, rasnim, vjerskim, seksualnim i bilo kojim drugim kontekstima. Viktor Tausk amblematična je figura našeg vremena, čovjek spreman otkrivati nove svjetove, bez straha stremiti drugačijemu i drugome i, što je najvažnije, čovjek koji se usudio postavljati pitanja sebi i drugima. „Stanje sumraka“ jedan je od onih romana koji pred čitatelja postavljaju najveći izazov jer tjera da razmislimo o sebi i svojim bližnjima. Njegov naslov kao da je posuđen iz psihijatrijske prakse, a odnosi se na halucinogena stanja ponekad izazvana i ratnom traumom. Ovaj je roman hibrid transhumanističkog science-fi ctiona, dokumentarističke proze i parabole o zlu. Iako se svaki od romana iz trilogije može čitati kao odvojeno djelo, zajedno tvore idealnu cjelinu, pa neke od linija zapleta koje su postavljene u „Vremenu laži“, u trećem dijelu se razrađuju. Tim romanom afi rmira se i razrađuje već predhodno naznačena tema stroja za navođenje masa, u njemu se životne tragedije likova sagledavaju u povijesnom kontekstu. Ova trilogija posvećena je nekonvencionalnim oblicima sreće i našim zabludama u olakom prihvaćanju gotovih rješenja za sreću i onima koji se ne boje slobode koju potpuna sreća donosi. Jer napisat će autorica „U umjetnosti ima zadovoljstva, u znanosti ima ushita, u politici ima entuzijazma, ali sreće ima samo u ljubavi.“ Tabu danas nije ono nedodirljivo nego ono neprikazivo jer danas u vremenu neprimjetne cenzure može se govoriti sve, baš sve, osim onoga bitnoga. Prilog razotkrivanju tajni dao je i Ratko Cvetnić u romanu „Povijest Instituta“ (Mozaik knjiga, Zagreb, 2013.) koji kroz zanimljivu povijest nekoliko likova i uz okvir ljubavne priče pripovjedača i njegovih obiteljsko-socijalnih drama analizira preklapanje politike, medija, tajnih društva i službi. Aktivan Cvetnićev stav prema vremenu i prostoru prepoznaje se kao izazov kojim se autor hvata u koštac s nepoznanicama i nejasnoćama pokušavajući ih shvatiti, racionalizirati i protumačiti. Otključava on tim povodom zaslone koji priječe pristup razumijevanju svakodnevice što je bilo vidljivo u njegovoj dnevničkoj prozi „Kratki izlet“ (1997) koje se HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 93 pojavila dok su odjeci rata još bili sasvim svježi kao i u romanu „Polusan“ (2009) u kojem je pisao o vremenu rasapa bivše države neposredno prije početka Domovinskog rata. „Povijest Instituta“ priča je o sudbini dvojice prijatelja, o načinu na koji funkcionira društvo u tranziciji i o uzrocima takvog ponašanja čiji su duboki korijeni u jednom drugom vremenu. Pripovjedač romana, koji sebe predstavlja kao „povjesničara i vikend-novinara specijalizirana za političku povijest nakon Drugog svjetskog rata“, izlaže priču o svom prijatelju Velimiru Košniku Vekiju, „zvijezdi kioska“, koji piše monografi ju o Institutu koji je osnovan kao „Kraljevski zemaljski učevni zavod“ u Zagrebu povodom stote godišnjice njegova postojanja. Jedna od najvažnijih tema kojima se u „Povijesti Instituta“ bavi Cvetnić, svakako su mediji: zakulisne igre oko novinara i urednika, uređivačka politika, njihovo profesionalno i moralno srozavanje. Roman karakterizira aluzivnost, politička provokativnost, uopće sklonost da se suvremenim pojavama pa i tabuima pogleda u zube, da se svemu priđe sa stavom makar čitatelj mislio o tome sasvim drukčije. Valja pažljivo osluhnuti pripovjedačev komentar vlastita iskustva: „Treba obrađivati svoj vrt, usprkos opasnosti da u njemu nađete nečije kosti.“

Proza Pavla Pavličića i teorijska studija Dubravke Oraić Tolić Još jedan roman rastvara prošlo vrijeme, ali zadržavajući se na onom vidljivom. Riječ je o „Narodnom veselju“ Pavla Pavličića, (Mozaik knjiga, 2013) dobitkom nagrade „K.S.Gjalski“ za najbolju prozu u 2013. U njemu se rekonstruiraju šezdesete godine prošlog stoljeća na duhovit način se npr. opisuju zadnji krikovi mode 1950-ih i 1960-ih, vrijeme buđenja pop kulture, kao i obiteljske zgode vezane uz pojavu prvih televizora. „Narodno veselje“ slijedi poetiku „Šapudla“, „Kruha i masti“, „Vodiča po Vukovaru“ kroz gledište pripovjedača odraslog u Vukovaru za- pisana je kulturna i politička amblematika jednoga prohujaloga vremena. Zasigurno najznačajnija istraživačka knjiga u 2013. koja je u istome trenutku detaljan, upućen i dokumentarno utemeljen kulturološki projekt je „Čitanja Matoša“ Dubravka Oraić Tolić, (Naklada Ljevak, Zagreb, 2013). Ova svojevrsna sinteza autoričinih znanja i spoznaja o jednome od najvećih hrvatskih pisaca podijeljena je u dva teorijsko-metodološka bloka: „stara“ i „nova“ čitanja. „Stara“ su čitanja pisana u znaku stilističke analize i strukturalne semiotike. Tu je uvršteni esej „Matoš i avangarda“, studija „Matoševa proza“ i dvije interpretacije antologijskih tekstova: pripovijetke „Camao“ i putopisa „Oko Lobora“. „Nova“ čitanja, nastala nakon 2010., pisana su iz interdisciplinarne vizure na presjecištu kulturologije, antropologije i imagologije. Tako se u eseju „Matoševe metropole – Matoševe provincije“ autorova ideologija veže uz imagologiju grada i sela te se Zagreb razotkriva kao oksimoronski imagem grada-sela s afektima „ljubav-mržnja“. U intrigantnom eseju „Matoš i žene“ autorica prati Matoševe iskaze o ženama i umjetničke imaginacije žena, otkrivajući kako je rani Matoš bio rodno korektniji i zaigraniji od kasnoga Matoša. Do sličnih nalaza autorica dolazi i u studiji „Matoševa poetika sna“. Knjigu poentira esej „Matoš i nacija“. Iščitavanje Matoševe multimedijske publicističke proze tu je rezultiralo političko-kulturnim modelom nacije koji je upravo danas aktualan, a novi 94 2014 H. SABLIĆ TOMIĆ pogled na estetske reprezentacije nacije razotkrio je znane i neznane postupke dezideologizacije velike moderne teme.

Novi roman Ivana Aralice Uoči samoga kraja 2013. imali smo prigode čitati novi roman Ivana Aralice „Japundže“ s temom o posljedicama rata u Bosni i Hercegovini. Progovara se u njemu i o pitanju egzila kao o stanju izmještenosti iz vlastitog prostora. U ovom se romanesknom tekstu susreću putnici kojima je cijela imovina kofer s kojim su došli u nove prostore, u neka posve različita vremena, u posve različite običaje i navike. Problematizira Aralica u njemu i pitanje doma, domovine, međuljudsku povezanost onih koji se nastoje uklopiti u novu sredinu, prikazuje on i brojne tranzicijske duhovne i moralne devalvacije. U Zagrebu je junakinja romana Stanom Antolović svoj mikroprostor pronašla u velikom, sivom, teškom kaputu, japundži posebice u prvim danima izvan rodnog joj Visa, seoceta u blizini Žepča. Japundže su ogrtač protiv kiše i snijega, on je kišna kabanica od valjane vune. Motiv kaputa Aralica uvodi kao metaforu kroz koju problematizira mogućnost gubitka identiteta uslijed suočavanja s nestajanjem primarne stvarnosti na koju se japundža i referira. Stana gubeći svijet s kojim bi se identiﬁ cirala, gledajući u njega spremljenog i čuvanog u različitim ormarima ili u samo jednom malom koferu, ne izražava sumnju u stvarnost vlastitog postojanja, odnosno vlastite prošlosti koju, bez obzira na odsuće fotograﬁ ja, ipak posjeduje.

Književnik Ivan Aralica, objavio je novi roman Japundže u kojem propituje posljedice rata u I. Aralica: Japundže, ŠK, Zg. 2013. Bosni i Hercegovini HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 95

Upravo Araličina širina naracije, njegov prepoznatljivo višestruko složen, spori, životnom ﬁ lozoﬁ čnošću natopljen diskurs pokazuje u kolikoj je mjeri krhka granica između lokalne tradicije i procesa globalizacije, liberalizma i konzervativnih društvenih vrijednosti, između religija i etničkih grupa, prostora i ljudi u njemu, daljina i blizina, između prava na pripadanje i pripadnosti same. „Japundže“ su samoj jedan od pokazatelja kako sama povijest nije ništa jača od osobnog krhkog pamćenja. Ovo je isključivo personalizirana priča u kojoj je naglasak stavljen na pomirenje glavne junakinje sa sobom samom, sa osobnim načinom „preživljavanja” najgore patnje. Na svojim rubovima roman se čita i kao priča o povijesti boli i ljubavi što odaje njegovu ukorijenjenost u europskoj prozi slične tematike upućujući pri tome na referentni okvir porodične sage, ali i na stav kako političke ili društvene promjene ostavljaju trajne posljedice na mnoge pojedince.

Festival svjetske književnosti Umjesto zaključnih riječi ovoga književnog pregleda 2013. imam potrebu napisati kako su se u vremenima za Hrvatsku ne baš dobrih ekonomskih vibracija inicirala dva književno-kulturološki značajna projekta. Prvi je pokrenut zahvaljujući nakladničkoj kući „Fraktura“ koja je u rujnu bila domaćinom prvom Festivalu svjetske književnosti. U desetak dana Zagreb je postao jedno od središta svjetske književnosti, mjesto gdje se predstavljaju nove knjige svjetskih i hrvatskih autora, gdje pisci razgovaraju o svojim djelima. Festival se održavao u Zagrebačkom kazalištu mladih uz književni, likovni i glazbeni program. Drugi, a koji je u istome trenutku i prvi, vezan je uz prosinački Sajam knjige u Puli. Na njemu se ove godine prvi put u Hrvatskoj ostvario program za knjiške profesionalce naslovljen „Fellowship: Kumpanija od libra“. On otvara nove mogućnosti poslovnih suradnji između organizatora poznatih književnih manifestacija, književnih agenata, prevoditelja, urednika te izdavača iz Hrvatske, Europe i svijeta postajući tako prostorom na kojem će se dogovarati objavljivanje hrvatskih autora u inozemstvu te njihovo predstavljanje na značajnim svjetskim književnim festivalima. Narativni mostovi kao što se iz ovoga kratkog pregleda sluti, protkani su sudbinama pojedinaca, njihovim tajnama, ljubavima, njihovom boli, jadom, strahovima. Njima su hrvatski književnici nastojali nadići povijest i uspostaviti „dijalog između različitih kultura, nacija, konfesija i civilizacija“. Živjeti da bi se pripovijedalo Marguezova je sintagma, a pripovijedati da bi se povezivalo način je kojim pisci prevladavaju neugode, praznine i smrti pretapajući povijesno pamćenje i suvremeno mišljenje. Jer „čovjek je dužan svom zavičaju“, kaže u jednoj pripovijetci Ivo Andrić kroz usta velikog vezira Jusufa. 96 2014 H. SABLIĆ TOMIĆ

SUMMARY WHAT WE OWE TO OUR NATIVE LAND

he collected works of Ivo Andrić, edited by academician Krešimir Nemec, is a signifi cant publishing achievement in the context of Croatian literature in 2013. For the fi rst time since Croatia regained its independence, Andrić’s oeuvre is Tpresented as an integral artistic body of work. The energy of writer Ivan Aralica is also commendable – in his latest novel Japundže he treats the consequences of the war in Bosnia-Herzegovina and, on the margins of the story, discusses the history of pain and love, betraying his deep roots in European prose of similar thematic focus, pointing, in the process, to the referential framework of the family saga, and to the attitude that political or societal change leaves lasting consequences on many individuals. Sibila Petlevski and Ratko Cvetnić are noteworthy in their treatment of secrets and taboos and their consequences, while the books of Mihaela Gašpar and Tatjana Gromača relate personal family tales in which we fi nd a fi ne, discrete critique of the public sphere and dominant opinions. The narrative bridges touched upon in this short overview are interwoven with individual fates, their secrets, loves, pain, misery and fears – wherein Croatian writers transcend history and establish a dialogue between various cultures, nations and civilisations. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 97

RESÚMEN EL HOMBRE LE DEBE GRATITUD A SU PATRIA

n el contexto de la literatura croata y de las publicaciones en el año 2013, es signiﬁ cativo el proyecto editorial de las Obras Selectas de Ivo Andrić preparado por el académico Krešimir Nemec. En dicho proyecto, por primera vez desde la independencia Ede Croacia, las obras de Andrić aparecen como una unidad artística. También es meritoria la energía literaria de Ivan Aralica, que en su nueva novela „Japundže“, cuya temática son las consecuencias de la guerra en Bosnia-Herzegovina, escribe entre líneas una historia de dolor y amor que revela su arraigamiento en la prosa europea de temáticas similares, orientando de paso al lector hacia el marco de referencia de la saga familiar y hacia la premisa de que los cambios políticos y sociales dejan secuelas permanentes en las personas. Sobre los secretos, tabúes y las secuelas que los cambios antes mencionados dejan sobre las personas, escribieron con mucho conocimiento Sibila Petlevski y Ratko Cvetnić, mientras que Mihaela Gašpar y Tatjana Gromača escriben en sus libros sobre los cuentos personales familiares de los cuales se desprende una crítica reﬁ nada y discreta del espacio público y del pensamiento que domina en éste. Los puentes narrativos señalados en esta breve reseña se entretejen con los destinos de las personas, sus secretos, sus amores, su dolor, su desdicha y sus temores, debido a lo cual los escritores croatas trascienden la historia y establecen el diálogo entre las distintas culturas, naciones y civilizaciones. BORIS PERIĆ KRIMINALISTIČKE PRIČE NAŠIH AUTORA IZ DIJASPORE

Hrvatski pisci krimića iz Njemačke poput Silvije Hinzmann (57), Ranke Keser (47) i Zorana Drvenkara (46) u središtu su pozornosti književnoga kritičara Borisa Perića. Našlo bi se u nepreglednoj paleti svjetskih autora kriminalističkih priča književnika hrvatskoga podrijetla zasigurno još – poput uglednoga čileanskoga pisaca Ramóna Díaza Eterovica (57), proslavljenoga majstora kriminalističkih zapleta u kojima nas kroz mnoštvo avantura vode privatni istražitelj Heredia i njegov mačak Simenon. Zahvaljujući ekranizaciji Heredijinih zgoda na čileanskoj nacionalnoj televiziji, Eterovic je stekao zasluženu slavu diljem Južne Amerike. Čitajući esej doznat ćete mnoge zanimljivosti o kriminalističkom književnom žanru od vremena slavne Agathe Christie do suvremenih hrvatskih pisaca krimića u domovini poput Pavla Pavličića (67) i Gorana Tribusona (65). Uz to, esej donosi skicu za pregled negativaca hrvatskih prezimena u stranim krimićima.

ratki pogled u prodajnu statistiku bilo kojeg sajma knjiga ne ostavlja mjesta sumnji: krimići su neuništiv literarni žanr, kao što je očito neuništiva i ljudska preokupacija zločinom. Zašto je tome tako, odgonetnut će kad-tad antropolozi, a jedno od boljih Kzasad ponuđenih objašnjenja svakako je ono da u zločinu nesvjesno naslućujemo nešto iskonski ljudsko, dok nam se dobra djela… no, dobro, pustimo sad to. Sve u svemu, žanr star koliko i čovječanstvo, od Kaina i Abela do kojekakvih CSI-a vuče se krvava nit kriminalističke priče i razumljivo je da ta u svojemu pobjedničkom pohodu na čitalačke police, velike i male ekrane nije zaobišla zemlju poput Hrvatske, premda se u njoj posljednjih desetljeća prečesto može čuti pitanje trebaju li nam u ovako kriminalnoj svakodnevici uopće još fi ktivni krimići ili nasušnu potrebu za zločinom, napetom neizvjesnošću i mrklom jezom možemo zadovoljiti listanjem novina i gledanjem televizijskih dnevnika. Ako vas zločin osim s fi ktivne strane zanima i s one naoko isplativije, praktične, imajte na umu da jedno bez drugoga očito ne ide, jer u hrvatskim se zatvorima, kažu statistike tamošnjih knjižnica, još najradije čita kriminalistička literatura. A ona nas, opet, ne samo kod F. M. Dos- tojevskog, podsjeća da uz zločin nužno ide kazna, ma što mi o tome mislili. S druge strane, iako je nesporno da će domaći čitatelj, sklon razvikanim bestselerima, rjeđe posegnuti za knjigom domaćeg autora, ne valja zaboraviti da Hrvatska ipak ima kakvu-takvu tradiciju kriminalističke literature, od novinskih romana u nastavcima ranog 20. stoljeća, do uspješnica Pavla Pavličića, Gorana Tribusona ili, pak, više autora čija se imena nužno ne vežu za žanr, ali su se bar jedanput okušali u pisanju krimića. A gdje smo, zapravo, kad je o tome riječ u svjetskim razmjerima i ima li nas tamo uopće? Odnosno, ljepše oblikovano, ubija li Hrvatska i na stranicama globalne HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 99 beletristike tako perfi dno i učinkovito, kao što onkraj svake fi kcije ubija, primjerice, svoje gospodarstvo i socijalu? Iako naši autori kriminalističke provenijencije u svijetu baš i ne preplavljuju knjižarska tržišta, možemo mirne duše reći: ubija! I pljačka i krade i vara i iznuđuje i otima i reketari i sve! I to je ujedno jedna od rijetkih prigoda u kojima se zbog takve konstelacije ne moramo zabrinuti, niti postidjeti, naprotiv! A ima nas, da stvar bude zanimljivija, i među autorima i među likovima globalne kriminalističke fi kcije. U posljednjem slučaju, spomenimo to odmah, uglavnom s pogrešne strane zakona, ali ni to nije baš tako bezazleno, uzme li se u obzir očita činjenica da naklonjeni čitatelj kriminalističke literature nerijetko itekako simpatizira negativce.

Skica za pregled negativaca hrvatskih prezimena u stranim krimićima Jedan od prvih Hrvata, koji je zablistao na stranicama svjetske kriminalistike, bio je, koliko je poznato, određeni “Karkoff”. Koliko ljudi tog prezimena zapravo poznajemo? On je potencijalni zlikovac iz romana Ironsideova solo igra (Ironside’s Lone Hand) britanskog pisca Victora Gunna (1941.), jednog iz niza za žanr toliko tipičnih serijala, ovaj put o glavnom inspektoru Billu Cromwellu, znanom u Scotland Yardu i pod nadimkom Ironside ili Old Iron. Njega, pak, živcira “demonski Hrvat” spomenutog prezimena, opaki, opskurni južnjak, koji u putujućem cirkusu baca svoje “ubojite noževe” i samim time postaje glavni osumnjičenik, nakon što je teta jednoga uglednoga moždanog kirurga pronađena zaklana “hrvatskim nožem”. Ali taman kad zlikovca – u čiji se lik tako dražesno slila sva onodobna politička nekorektnost – treba ispitati, on i sam postane žrtva vlastitog oružja… Podjednak ushit izazvat će kod svakog čestitog ljubitelja krimića i hrvatski negativac iz romana Deset savjeta kako prekinuti s ubijanjem i započeti s pranjem posuđa (10 ráð: til að haetta að drepa fólk og byrja að vaska upp) Islanđanina Hallgrímura Helgasona iz 2008. Njujorški profesionalni ubojica Tomislav Bokšić, koji – a kako bi drukčije i mogao? – u svom mračnom miljeu ordinira pod zlogukim imenom Toxic, u bijegu pred zakonom mijenja identitet, pa pre- rušen u televizijskog propovjednika dolazi u Reykjavik, ali na miroljubivom Islandu, gdje svatko svakog poznaje, ko za vraga nema koga ubijati, a još se uz to i kobno zaljubljuje u lijepe nordijske domorotkinje… Sve u svemu, simpatično, pa i komično štivo, a možda i odgovor na pitanje zašto nas je Island prvi diplomatski priznao. Bitno drukčiju ulogu Hrvati će odigrati u romanu Dvoboj u sjeni (Duell im Schatten) Njemice Romy Fölck (2012.), na čijim će stranicama policijski istražitelji nakon otkrića tijela postarijeg drezdenskog ugostitelja hrvatskog podrijetla, umotana u neobične svećeničke halje i obješena s jednog mosta preko Labe, nakon što ga je ubojica užarenim željeznom obilježio još i jednim sasvim speciﬁ čnim slovom, isprva tapkati u mraku, ali kad će u žrtvinu podrumu uz bibliju i krunicu pronaći još i pištolj te lubanju, postat će jasno da je riječ o mutnim obračunima, pre- živjelima iz jednog mračnog, mračnog vremena, koje ni njemačku kolektivnu savjest ne može ostaviti hladnom… Slovo je, dakako, lako pogoditi. 100 2014 B. PERIĆ

I zasad posljednji rat, koji je ove naše prostore prije dvadeset i koju godinu stavio u središte zanimanja međunarodnih medija, pronašao je mjesto u kriminalističkim pričama, bilo kao pozadina u osnovi sasvim drukčijih, individualnih priča, kao, primjerice, u romanima A onda ćeš umrijeti (And Then You Die) američke autorice Iris Johansen (1998.) ili Dobra sestra (De gode søstre) Danca Leifa Davidsena (2001.), bilo kao topos ratnih zločina, koje tek treba kriminalistički rasvijetliti, poput sumnjiva ubojstva mladog Thomasa Cavara, koji u romanu Hladan san (Der kalte Traum) Nijemca Olivera Bottinija (2012.) u osvit rata uviđa da mu je Hrvatska također domovina, odlazi na ratište i s njega se više ne vraća u rodnu Njemačku, otvarajući svojom tajnovitom smrću nerazmrsivu enigmu za kriminaliste, novinare, obavještajce… Spomenimo na kraju ovog nimalo potpunog pregleda upotrebe Hrvatske i Hrvata u kri- minalističkoj literaturi i jednu svijetlu točku, jer ima i krimića u kojima se lišće naših gora nužno ne javlja kao zločinac ili žrtva. Jedan od njih svakako je Selo ubojica (Das Dorf der Mör- der) njemačke autorice Elisabeth Hermann (2013.), u kojem mlada berlinska policajka hrvatskog podrijetla Sanela Beara sasvim nepozvana rasvjetljava mučne i mutne okolnosti koliko bizarnog, toliko i okrutnog ubojstva u berlinskom zoološkom vrtu, gdje onesviještena čovjeka proždire horda gladnih brazilskih divljih svinja. “Na početku i sama će vam stvarati probleme, ali na kraju ćete je svakako zavoljeti”, kaže autorica o svojoj junakinji. Naposljetku, da ostanemo u Njemačkoj, a načas skliznemo iz književnosti, tu je i rado gledana kriminalistička tv-serija Mjesto zločina (Tatort), među čijim junacima, ovaj put krajnje pozitivnima, posljednjih dvadesetak godina kao polovica minhenskog investigativnog dvojca “Batić i Leitmayr” često ordinira i očito hrvatski inspektor Ivo Batić, čiju ulogu od 1991. utjelovljuje njemački glumac zagrebačkih korijena Miroslav Nemec. On se, napustivši Hrvatsku još u nježnoj djetinjoj dobi, isprva namjeravao posvetiti glazbeničkoj karijeri, ali se nakon toga s jednakim uspjehom okrenuo i glumačkoj.

Hrvatski pisci krimića iz dijaspore: Silvija Hinzmann, Ranka Keser, Zoran Drvenkar… Da ostanemo u Njemačkoj, kliznemo natrag na stranice beletristike, a ostanemo vjerni kri- minalističkom žanru i dotaknemo se napokon produkcije naših autora, koji su se u svijetu, gdje krimići iz raznih razloga kojima će se morati pozabaviti antropolozi i sociolozi ipak broje veću zajednicu pristaša negoli ovdje, odazvali njegovim izazovima, sad svakako valja spomenuti dvije autorice, koje su se u čitalačkim krugovima odavna etablirale kao imena za čijim se uracima rado poseže kad su u pitanju razbojstva i ubojstva. “Najnapetije priče piše život sam, zato ja pišem krimiće”, kaže Silvija Hinzmann, štutgartska književnica rođena 1956. u Čakovcu. Nakon odrastanja u Daruvaru, Silvija Hinzmann je kao dijete stigla u Stuttgart, gdje je radila u različitim poduzećima i javnim službama, sve dok 1993. nije položila državni ispit za prevoditeljicu i posvetila se slobodnoj profesiji. Prevodeći za potrebe pravosuđa, pronašla je nepresušno vrelo inspiracije i za svoju novu, književnu preokupaciju, što HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 101

Najproduktivnija hrvatska autorica krimića u Njemačkoj Silvija Hinzmann

samo po sebi već obećava mnogo, prisjetimo li se, primjerice, i da je poznati austrijski pisac Thomas Bernhard nadahnuće za svoju zbirku crnih crtica Imitator glasova uvelike crpio i iz posla sudskog izvjestitelja. Fiktivni svijet iz radionice Silvije Hinzmann obuhvaća zasad jedan roman – Boja neba (Die Farbe des Himmels), zajedno s Britt Reißmann, 2002. – te niz pripovjedaka, objavljenih u zamijećenim žanrovskim antologijama, od kojih neke potpisuje i kao urednica. U Boji neba sve vrvi od lokalnog kolorita, priča o zločinu događa se takoreći pred kućnim vratima, jedan tvorničar tekstila pronađen je na smrt pretučen u svojoj vili u Stuttgartu. Istražujući njegovo ubojstvo mlada inspektorica Thea Engel zapleće se zajedno s čitateljem u mreži intriga i laži, a ubrzo se otkriva još jedno truplo… Uz to, doznat ćemo zanimljivosti o životu same inspektorice, koja ne samo da je nova u svojemu poslu i muči se s bahatim kolegama, nego se kao siroče, odraslo u dječjim domovima, mora patiti još i s odjecima vlastite socijalizacije. Obje razine radnje stapaju se postupno u jednu i – slažu se kritičari – bude čitalačku znatiželju, jer Thea Engel svakako zaslužuje još romana. Učini li nam se to još i okvirom za, istina, uspjelu, ali u biti i sasvim konvencionalnu žanrovsku fabulu, antologijske pripovijetke Silvije Hinzmann i njezinih kolegica iz strukovnih udruženja kao što su “Ubojite sestre” (Mörderische Schwestern) svakako izmiču stereotipima kakve rado gajimo o kriminalističkim pričama kraćeg formata. Zbirka Herrgotts Bescheißerle – teško prevediva naslova, posebice ako bismo, nevični njemačkom, u korijenu druge riječi naslutili nešto zlobno ili čak degutantno, jer riječ je ipak samo o specijalitetu iz njemačke kuhinje – odvodi nas, recimo, u svijet kulinarstva, koji, tome su nas bar poučili britanski detektivski klasici, i sam može biti itekako krvav, stapajući uz mnogo humora i nevjerice zločin i lokalnu kuhinju (dokumentiranu receptima) u mješavinu slasnog i napetog štiva. Ako su se u toj zbirci klasični modeli kriminalističke priče još miješali s nepčanim užicima, druga zbirka – Mördchen für’s Örtchen – sugerira upravo suprotnu senzaciju, jer posrijedi su “malena ubojstva” namijenjena jednom sasvim određenom “mjestašcu”, koje će nam, baš da i ne znamo njemački, otkriti rola toaletnog papira na ovitku knjige. U toj zbirci Silvija 102 2014 B. PERIĆ

Hinzmann zastupljena je pripovijetkom Ah, Beč (Ach, Wien), dok je u prvu, koju je ujedno i uredila, uvrstila dijalektalno obojenu Kitzebeile (Ledena kiša). Slijedi još nekoliko priređenih zbirki, dijelom ponovno na gastronomske, ali i na enološke teme, a kad smo već spomenuli kako visoko u zatvorima kotiraju krimići, tome svakako valja dodati da je Silvija Hinzmann svojom pričom Treći čovjek (Der dritte Mann) osvanula i u nedavno objavljenoj zbirci Prosijan zrak (Gesiebte Luft), gdje se, slijedom inicijative socijalnih službi kazneno-popravne ustanove Rottenburg, radovi etabliranih autora žanra izmjenjuju s uracima onih koji i sami sjede iza rešetaka. Zatvor, ovaj put ne kao završna točka, nego kao ishodište, pa i poprište kriminalističke literature svakako je književna novina. “Pisanje je”, reći će Silvija Hinzmann, “uranjanje u istodobni svijet, u kojem ja režiram ili, pak, dopuštam likovima, koji izranjaju niotkuda, da me zavode i vode. To je poput kopanja u rudniku: čovjek otkriva slojeve, traži zlatne žile i drago kamenje.” Za autoricu, radnja čijeg bi sljedećeg romana trebala biti smještena i u Hrvatskoj, “rudnik” je ujedno i oblik tepanja pisaćem stolu, čiju fotograﬁ ju uporni tragači i obožavatelji mogu pronaći i na internetu. Usred tipičnog kreativnog nereda, kojim dominiraju tipični spisateljski rekviziti kao što su cigarete, upaljač ili šalica s kavom, ističe se monograﬁ ja s motivima Rovinja. Hoće li se sljedeći zločin dogoditi u nekoj mračnoj istarskoj konobi, skrovitih šifri upisanih u malvaziju i bisku, pršut i tartufe? Valja se nadati. Nemoguće svakako nije. Ranka Keser, rođena 1966. u Rijeci, odakle vrlo rano odlazi u Njemačku, zaljubljuje se u München i u njemu trajno nastanjuje. Objavila je, istina, već dosta knjiga, uglavnom dječjih i ženskih, dok je kao autorica krimića svoj debi proslavila 2002. romanom Prvo skoči, onda reci hop (Sag nicht hopp, bevor du springst). Priča, intrigantna, a nekome valjda i egzotična, odvodi čitatelja u hrvatsku pokrajinu, gdje se skriva ne odveć spektakularno, ali zato idilično selce Mala Šuma. Mjesto zločina je vrt, u kojem Borisa Klica ujutro nakon njegova vjenčanja pronalaze glave razmrskane sjekirom. Inspektor Marko Ban – to je zacijelo puka slučajnost, no zamijeti li itko koliko taj, pa i onaj prije spomenuti Batić, prezimenima podsjećaju na Tribusonova Nikolu Banića? – prihvaća se istrage, ali u uspaničenom selu ne žanje uspjeh, a kad mu u pomoć priteknu Vedrana Juretić, koju svi u selu drže ludom, i Nirvana Reljac, koju drže blago rečeno neobičnom, stvari kao da će se maknuti s mrtve točke, ali tu je opet novo ubojstvo… Kritike, nepodijeljeno pozitivne, hvalile su uglavnom činjenicu da Ranka Keser svojim čitateljima pruža dubok uvid u hrvatski krajolik i način života, ne izostavljajući pritom iz priče ni najvažnije probleme hrvatske zbilje, koje ovdje zaista ne treba posebno nabrajati. Ono što upada u oči, promatra li se recepcija te knjige i njoj sličnih, jest da Hrvatsku u općoj čitalačkoj predodžbi takozvanog bijelog svijeta očito i dalje rese pusti epiteti egzotike, ali da upravo zahvaljujući takvoj literaturi odavna više nije terra incognita, koja bi kao topos više otežavala negoli olakšavala tkanje klasične detektivske priče. Na tragu takva uvida valjalo bi se iznova zapitati zašto, primjerice, jedan Norbert Gstrein, koji, istina, ne piše klasične krimiće, ali je nesporno neka vrsta hrvatskog zeta, privatne istrage junaka svojih romana smješta upravo među ovdašnje zemljopisno-povijesne odrednice, odnosno, malo jednostavnije, zašto se famozno ubojstvo u HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 103

Spisateljica Silvija Hinzmann s njemačkim autoricama objavljuje u zanimljivim antologijama

Orijent ekspresu Agathe Christie dogodilo baš u Vinkovcima? Isključivo krimiće ne piše ni Zoran Drvenkar koji se, rođen 1967. u Kri ževcima, s tri godine doselio s roditeljima u Njemačku i sad živi u Berlinu. Hrvatski je, prema vlastitom priznanju, već prilično zaboravio, ali čini mu se da mu se prezime prevodi kao “car drva”. Za bavljenje književnim radom to je svakako dobar početak, posebice što se tiče mašte, koje mu očito ne manjka. U žanrovskoj sceni zablistao je trima kri mićima, koji redom pokazuju ned vo smislene tendencije prema psihološki intoniranom trileru koji se, čitamo li, primjerice, Sebastiana Fitzeka, sve više pokazuje kao for- mula uspješnosti unutar kriminalističke proze. Uz to, čini se da ni Berlin kao topos nije baš najlošiji izbor pri pisanju trilera, Berlin, prožet djetinjim uspomenama, ali i Berlin, u kojem, kako Drvenkar rado ističe, čovjeka nitko ne pita tko je i što je. “Uzmi čovjeka koji putuje po cijeloj Njemačkoj i ne zna za milost”, čitamo na početku Drvenkarova zasad posljednjeg trilera Ti (Du, 2010.): “Kamo god on stigao, nitko ne ostaje na životu. Nazovi ga ‘putnikom’, napravi od njega mit i pristupaj mu sa strahom.” Taj opsesivni putnik, a riječ je o samo jednom nositelju radnje tog napetog romana, nije više ni prisan, ni stran, on nije sjećanje, on je noćna mora i pripada istom onom zastrašujućem svijetu iz kojeg se Val, protagonistkinja Drvenkarova prvijenca Prebrza si (Du bist zu schnell, 2003.), zbunjena budi u psihijatrijskoj ustanovi, svjesna tek da je vidjela nešto što nije trebalo vidjeti. Isto vrijedi i za Drvenkarov drugi roman Sorry (2009.), koji su kritičari zasad najviše pohvalili. To je priča o četvero mladih prijatelja, čiji se svijet nakon jednog telefonskog poziva korjenito mijenja, naravno, nagore. I sve je hladno i ledeno i beznadno. “Obožavam hladnoću”, otkrit će nam Drvenkar pomalo zagonetno na svojoj internetskoj stranici: “Ja sam zimsko dijete i rođen sam u osvit dana – iz snijega. Bio je 19. srpnja 1967. 104 2014 B. PERIĆ i snijeg je nad mojim rodnim gradom Križevcima bio napadao do visine koljena. Zadržao se samo deset minuta. Onda sam rođen ja i snijega je nestalo kao da ga nikada i nije bilo. Nitko to nije shvatio.” Što zaključiti iz te meteorološke metaforike (ako je riječ zaista o metafori), nego da se rodna gruda, daleka i nepoznata, i opet pokazuje kao zemlja čuda, koja u konkretnom slučaju više ne utječe toliko na fabulu romana, koliko sudbinski oblikuje autora? Našlo bi se u nepreglednoj paleti svjetskih autora kriminalističkih priča književnika hrvatskog podrijetla zasigurno još – poput uglednog suvremenog čileanskoga pisaca Ramóna Díaza Eterovica, proslavljenog majstora kriminalističkih zapleta u kojima nas kroz mnoštvo avantura vode privatni istražitelj Heredia i njegov mačak Simenon. Pustolovine privatnoga istražitelja godinama pratimo u knjižnom nizu Eteroviceve stalne naklade LOM iz Santiaga de Chilea, a taj pisac kriminalističkih romana iznimnoga književnoga dara, zahvaljujući ekranizaciji Heredijinih zgoda i nezgoda na čileanskoj nacionalnoj televiziji, stekao je zasluženu slavu diljem hispanističkoga svijeta – osobito u zemljama Južne Amerike. Nadalje, tu je Ivan Vladislavić, koji je u rodnoj Pretoriji, a svakako i daleko šire, već dogurao do respektabilnog književnog imena i svakako bi ga, ako se već i ne bavi kriminalistikom, valjalo upamtiti po rečenicama kao: “Samo je mali dio društva kriminalan, ali mu uspijeva da ostatak društva drži taocem.” Malčice preinačena, ta bi se rečenica ionako mogla pronaći kao lajtmotiv u mnogim današnjim trilerima.

Od Agathe Christie do Pavla Pavličića i Gorana Tribusona No, vratimo se mi na početak. Opčinjenost kriminalom, potvrđuju prodajne statistike globalnog knjižarskog tržišta, ugodna je i više nego legitimna motivacija da se u samotan večernji sat posegne za knjigom i da se ona iz ruku ne ispušta do zore, kad se krvavih očiju panično trzamo na svaki šum, jer priča je postigla željeni cilj. Da se u tom beskrajnom labirintu ubojstava i raz bojstava, istraga, potjera i hladne, logičke detekcije i Hrvatska od Agathe Christie naovamo zgodimice znala pokazati malom zemljom za veliki zločin zaslužuje pohvalu, baš kao i činjenica da nas među svjetskim autorima krimića (ipak) ima. Bestselerima ćemo se, čini se, moći nadati tek kad nam brutalna stvarnost prestane tako bestidno sustizati i prestizati najhrabrije ﬁ ktivne priče. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 105

SUMMARY CRIME NOVELS BY OUR AUTHORS IN THE DIASPORA

roatian crime novel writers in Germany such as Silvija Hinzmann, Ranka Keser and Zoran Drvenkar are in the focus of literary critic Boris Perić. There are certainly many others in the vast range of international crime novel authors of Croatian Cextraction – people like famed Chilean writer of Croatian roots Ramón Díaz Eterovic, celebrated master of the crime plot through which we follow the adventures of the detective Heredia and his cat Simenon. For years we have followed the adventures of Eterovic’s private investigator in a series of books released by his long-time publisher, LOM of Santiago de Chile. This exceptional gifted crime novel writer, thanks to a TV series based on Heredia’s adventures and misadventures broadcast on Chilean national TV, has earned deserved fame throughout the Hispanic world, especially in the countries of South America. There is also Ivan Vladislavić, who has become a respected literary ﬁ gure in his native Pretoria, and certainly much farther abroad, and should certainly be remembered for thoughts such, “Only a small portion of society is criminal, but it has succeeded in keeping hostage the remainder of society.” Somewhat altered, this sentence could be the leitmotif of many of today’s thrillers. In reading this essay one learns a number of interesting things about the crime novel genre from the time of the famed Agatha Christie to contemporary Croatian crime novel writers in the homeland such as Pavao Pavličić and Goran Tribuson. The essay also offers a sketch for an overview of villains bearing Croatian surnames in foreign crime novels. 106 2014 B. PERIĆ

RESÚMEN NOVELAS DE CRIMEN Y MISTERIO DE NUESTROS AUTORES DE LA DIÁSPORA

os escritores croatas de novelas de crimen y misterio radicados en Alemania como Silvija Hinzmann, Ranka Keser y Zoran Drvenkar, son analizados por el crítico literario Boris Perić. En la inconmensurable nómina de autores mundiales de novelas Lde crimen y misterio, seguramente debe haber más escritores de nuestras raíces, como el famoso escritor chileno de raíces croatas Ramón Díaz Eterovic, un verdadero maestro de enredos criminalísticos que son resueltos, después de muchas peripecias, por el investigador privado Heredia y su gato Simeón. Durante una punta de años venimos siguiendo las aventuras del investigador privado Heredia en una serie de obras de Eterovic que son publicadas periódicamente por la Editorial LOM de Santiago de Chile. Este escritor de novelas policiales extremadamente talentoso, gracias a la puesta en pantalla de las aventuras y desventuras de Heredia en la Televisión Nacional Chilena, se ganó una merecida reputación en el mundo de habla hispana, particularmente en los países de Sudamérica. También está Ivan Vladislavić, que tanto en su Pretoria natal como en el exterior, ya alcanzó un envidiable renombre. Si bien no se dedica exclusivamente a escribir novelas policiales, debería ser recordado por la siguiente famosa frase suya: „Solo una ínﬁ ma parte de la sociedad es criminal, pero mantiene de rehén al resto de la sociedad“. Esta frase, un poco modiﬁ cada, podría encontrarse hoy en día como leitmotiv en un sinnúmero de películas policiales. Leyendo el presente ensayo, el lector se enterará de muchas cosas interesantes acerca del género de novelas de crimen y misterio, desde la época de la célebre Agatha Christie hasta los escritores croatas contemporáneos de novelas policiales en la Patria como Pavao Pavličić y Goran Tribuson. Finalmente, el ensayo trae un listado con los personajes negativos con apellido croata que aparecen en diversas novelas policiales extranjeras. MOSTOVI

R. F. Mihanovića, R.R. Valdeca F. i I. Meštrovića. europskog esteticizma Bukovca, poputM. C. Medovića, V. I. Tišova, R. Auera, B. Čikoša S., strana svijeta, ali i zanimljivim tekstom o remek-djelima naših slikara i kiparasu dionici koji interneta • Tematska cjelina obiluje prilozima iz stvaralaštva hrvatskih zajednicaraznih s u Ličko-senjskoj županiji. Raseljene se obitelji brže danas međusobno povezuju putem zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta. Istraživanje su provele u najiseljenijem dijelu Hrvatske Odraz migracija na obiteljski život u središtu je pozornosti mladih etnologinja sa

MARIJETA RAJKOVIĆ IVETA & MARTINA MIŠETIĆ ODRAZ MIGRACIJA NA OBITELJSKI ŽIVOT LOVINAČKOGA KRAJA

Odraz migracija na obiteljski život Lovinčana i Svetoročana u središtu je pozornosti mladih etnologinja sa zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta. Istraživanje su provele u najiseljenijem dijelu RH u Ličko-senjskoj županiji i to u obiteljima iz Lovinca, Vagana, Sekulića, Smokrića, Piplica, Ričica te Brnčeva i Sv. Roka. Raseljene se obitelji danas brže međusobno povezuju uz pomoć Facebooka. Uz procjenu utjecaja migracija na obiteljski život, autorice su istražile odnose iseljenika prema mjestu podrijetla. Uočeno je da su naši ljudi iz prekooceanske dijaspore slali obilnu novčanu pomoć za izgradnju pojedinih objekata na cijelom području općine Lovinac. Zabilježene su povratničke migracije umirovljenika, ali i doseljavanje mladih. S negdašnjih 11.091 stanovnika, koliko ih je bilo prema popisu iz 1900. godine – migracijski saldo smanjio se na samo 1.096 osoba.

a području općine Lovinac u Lici istraživale smo tri puta: u studenome 2009., te u ožujku i svibnju 2010. godine.1 Svako terensko istraživanje provodilo se tjedan dana. Svrha rada bila je istražiti migracije stanovništva u 20. stoljeću, točnije, potisne i privlačne čimbenike iseljavanja. Krenuvši od saznanja da su Lovinčani N 2 dio bunjevačkog stanovništva te da su im izvori prihoda i način života slični primorskim Bunjevcima, kao polazišne radove s kojima smo sastavljale upitnicu3 za intervjue, koristile smo se člancima Marijete Rajković objavljenima u etnološko povijesnoj monograﬁ ji Živjeti na Krivom Putu: Pregled suvremenih migracija Krivopućana i Selidbe na ljetne stanove. Nadalje, istražujući za doktorsku disertaciju pod naslovom: Primorski Bunjevci: migracije (1919. - 1939.), akulturacije, translokalizam, identitet, M. Rajković Iveta često je u literaturi nailazila na podatke o transkontinentalnim migracijama Primoraca i Ličana u SAD i Kanadu.4 Zbog

1 Istraživanje je provedeno u sklopu kolegija Prakse terenskog istraživanja na dodiplomskom studiju etnologije i kulturne antropologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i projekta Identitet i etnokulturno oblikovanje Bunjevaca voditeljice prof. dr. sc. Milane Černelić. Zahvaljujemo načelniku općine Lovinac Danijelu Jurjeviću na pomoći i svim kazivačima te svim stanovnicima lovinačkoga kraja koji su nam pomogli u istraživanju. 2 Više o etnološkim istraživanjima Bunjevaca vidi u radovima posljednja dva znanstvena projekta voditeljice M. Černelić na: https://bib.irb.hr/lista-radova. O bunjevačkom stanovništvu također vidi radove: L. PAVIČIĆ 1987, 76.-79., 235.; PAVELIĆ, Rikard (1991.): Stope predaka. Bunjevci u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Lici. Rijeka; ŠARIĆ, Marko (2008.): Bunjevci u ranome novom vijeku. Postanak i razvoj jedne predmoderne etnije. U: Živjeti na Krivom Putu. Etnološko- povijesna monograﬁ ja o primorskim Bunjevcima sv. I. (ur. Milana Černelić, Marijeta Rajković, Tihana Rubić), FF Press, Zagreb, Senj, str. 15.-45. 3 Kako je svako područje speciﬁ čno, a i tema ovoga rada nije identična navedenim radovima, upitnicu smo prilagodile istraživanom području. 4 Više vidi u radovima: LJ. ANTIĆ, 2002.; P. JONJIĆ – A. LAUŠIĆ, 1989.; V. HOLJEVAC, 1967. 110 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ istih prezimena, koje prepoznajemo kao bunjevačka,5 istih smjerova putovanja te mjesta u koja se emigriralo, poslova koje su ondje radili, istim naseljima u kojima u stanovali – često se ne može utvrditi jesu li autori pisali o primorskim ili ličkim Bunjevcima. Tek ponekad navedeni su lokaliteti iz kojih su emigranti bili podrijetlom, a među njima bio je i Lovinac. Istraživanje se provodilo na području općine Lovinac, u mjestima: Lovincu, Vaganu, Sekulićima, Smokriću, Piplici, Ričicama, Brnčevu, Sv. Roku. Nastojalo se razgovarati s Lovinčanima koji su sami bili migranti, ili što bliže obiteljski povezani s njima. Zbog toga su pitanja za polustrukturirane i strukturirane intervjue prilagođavana pojedinom kazivaču, ili vrsti migracije.6 Razgovaralo se s dvadeset i devet kazivača obaju spolova.7 Razgovarale smo s migrantima koji su bili na sezonskim i privremenim migracijama sredinom 20. stoljeća i u drugoj polovini 20. stoljeća te s povratnicima. Podatci o migracijskim kretanjima u prvim desetljećima 20. stoljeća dobiveni su prema sjećanjima na priče iz djetinjstva članova obitelji i zato su fragmentarni.8 Lovinac pripada Ličko-senjskoj županiji koja je danas najdepopuliranije područje Republike Hrvatske. Na temelju usporedbe broja stanovnika tijekom 20. stoljeća, vidljivo je da se ono smanjilo za više od 90% (usp. Tablicu 1.). Zato je istraživanje počelo od pretpostavke da su i migracije pridonijele smanjivanju broja stanovnika, jer je migracija uvijek reakcija na više ekonomskih, socijalnih i političkih poticaja izvana na okolinu i pojedinca u njoj… Ako osoba ili cijele skupine zbog nekih promjena u vlastitoj okolini postanu nezadovoljni… povećava se njihova spremnost da zamijene taj prostor onim koji je privlačniji.9 Prvo pitanje na koje se željelo odgovoriti jest: Koji su uzroci (odbojnosti i privlačnosti) koji su djelovali na pojedince i skupine da napuste jedno područje i budu privučene u drugo? Postoje tri glavna teorijska pristupa problemu migracijskog procesa: neoklasična teorija; povijesno – strukturalistički pristup i teorija migracijskih sustava.10 Unutar neoklasične teorije ekonomskog ekvilibrija (poznata kao push - pull teorija) ispituju se potisni (push) i privlačni (pull) čimbenici koji su potaknuli migracijske mobilnosti. Teorija sustavnih migracija, kao interdisciplinarna kritika, podrazumijeva da se svaki proces migracije može promatrati kao rezultat međudjelovanja mikrostruktura i makrostruktura. Mikrostrukture obuhvaćaju mreže uzajamnosti, kulturne prakse i uvjerenja samih migranata, a makrostrukture obuhvaćaju politiku svjetskog gospodarstva, odnose među migrantskim i imigrantskim državama, te pravne i političke čimbenike migrantskih država (zakoni, institucionalne strukture i političke prakse). Mikrostrukture obuhvaćaju neformalne društvene mreže koje su odgovor migranata na stresne učinke migracije i naseljavanja u stranoj zemlji, kao osobne i rodbinske

5 Bunjevačka prezimena vidi u radu: LJUBOVIĆ, Enver (2009.): Prezimena, osobna imena, obiteljski i osobni nadimci Krivopućana. U: Živjeti na Krivom Putu. Etnološka monograﬁ ja o primorskim Bunjevcima sv. II. (ur. Milana Černelić, Marijeta Rajković, Tihana Rubić), FF Press, Zagreb, Senj, str. 91. - 110. 6 Sva skupljena građa nije se koristila u ovom prilogu jer bi premašila granice jednog rada. 7 U članku je korišten i rukopis jedne Lovinčanke, o sjećanju na život u Lovincu. U vrijeme istraživanja stanovala je u Osijeku a rukopis nam je dala na uvid preko kćeri. 8 Trajne migracije promatrane su preko kazivanja članova obitelji koji su ostali u Lici. Idućim istraživanjima trebalo bi obuhvatiti iseljenike i njihove potomke na prostorima u današnjim mjestima i državama stanovanja. 9 LEWIS prema I. ŽIVKOVIĆ et al., 1995., 11. 10 Usp. HUGO, 1993., 7.-12. prema S. CASTELS – M. J. MILLER, 2003., 22. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 111 odnose, načine planiranja obitelji i kućanstva, prijateljske odnose i komunikaciju te uzajamnu pomoć u kriznim situacijama, što sve zajedno tvori socijalni kapital.11 Takav oblik povezanosti i dinamika kulturne akcije i reakcije migranata vrlo su važni jer potiču stvaranje etničkih kolektiva i pogoduju stvaranju transnacionalnih obitelji i jačanju unutargrupnih veza. Migracijski procesi Lovinčana i Svetoročana bili su potaknuti inicijalnim kretanjem mladih (obično muških) „pionira”. Kada je taj migracijski smjer uspostavljen, drugi migranti (članovi obitelji, rodbina ili prijatelji) slijedili su isti „uhodani smjer”, pritom su im pomagali ljudi koji su se naselili u imigrantskoj zemlji.12 Teorije o stvaranju društvenih odnosa i društvenih sustava usko su povezane s teorijama migracija. Antropolozi proučavaju ulogu mreža stvorenih srodničkim i prijateljskim vezama, i to u procesu lančanih migracija network mediated migration.13 To znači da migranti nemaju nužno samo nekoliko opcija kamo bi otišli, nego oni traže posao najprije na jednomu mjestu, a zatim na nekom drugom, gdje imaju prijatelje ili obitelj. Ta se vrsta migracije može gledati i kao korak po korak migracija, gdje je posljednje odredište mjesto gdje će se migranti naseliti. U istraživanju pozornost se posvetila utjecaju socijalnog kapitala14 te važnosti teorije migrantskih mreža.15 Dakle, drugo pitanje na koje se u ovom radu želi dobiti odgovor jest: je li socijalni kapital olakšao migracijski proces, čineći ga sigurnijim i izvedivim za migrante i njihove obitelji, i to u transkontinentalnom području, zapadnoeuropskim zemljama i mjestima u unutrašnjosti Hrvatske. Uz pomoć svega spomenutog promatrat će se utjecaj migracija na obiteljski život te odnos iseljenika prema mjestu podrijetla. Kod mnogih smjerova migracijskih mobilnosti uočava se transformacija iz jedne u drugu brstu migracije. Zato će se u ovom radu nastojati saznati zašto su se privremene migracije pretvorile u trajne, zašto su se događale remigracija, te jesu li se događale povratničke migracije (return migration), i to koristeći se teorijskim i empirijskim radovima Georga Gmelcha (1980.) i Jasne Čapo-Žmegač (2003.). Tijekom 20. stoljeća migracije iz općine Lovinac mogu se podijeliti na nekoliko tipova. Kao prvo, migracije se mogu promatrati prema odredištu, pa su tako bile vanjske i unutarnje. S druge strane, mogu se promatrati kroz vrijeme trajanja, te su kao takve bile sezonske, privremene i trajne. Prema uzrocima, migracije Lovinčana dijelimo na dobrovoljne i prisilne. Međutim, osim tih dobro poznatih vrsta migracija u radovima iz migracijskih studija, na ovom empirijskom istraživanju lovinačkog kraja naši naratori opisali su mnoga življena iskustva migracijskih smjerova i praksi te smo zabilježile mnoge podtipove migracija. Strukturu rada odlučile smo napraviti tako da prikažemo migracije prema trajanju. Nakon prikaza uzroka migracije, prikazat će se sezonski, zatim privremeni odlasci, a nakon toga trajna preseljenja. Sezonske migracije

11 Usp. BOURDIEU – WACQUANT, 1992., 119 prema S. CASTELS – M. J. MILER, 2003., 22. Više o socijalnom kapitalu, vidi: Meštrović Matko i Štulhofer, Aleksandar (1998.): Socio – kulturni kapital i tranzicija u Hrvatskoj, Hrvatsko Sociološko društvo, Zagreb; Tarrow, Sidney (2006.): Power in movement, social movement, collective action and politics, Cambridge University Press; Fernando Vega – Redondo (2006.): Building social capital in changing world, Journal of economic dynamics & control 30. (http://www.sciencedirect.com). 12 Imigranti su budućim useljenicima slali pozivna pisma i potvrde da će im oni omogućiti smještaj, pronaći prvi posao i sl. 13 WILSON 1994. prema C. BRETTELL, 2000., 107. 14 S. CASTELS – M. J. MILLER 2003; C. BRETTELL i J. HOLLIFIELD, 2000. 15 S. D. MASSEY et al., 2003., 263.-267. 112 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ

Lovinčanka Ana Šojat u Lovincu 1920-ih godina. Vlasništvo Marije Klepić, Seke Čokine, Lovinac. podijele smo na migracije u Slavoniju, ljetne selidbe na stanove za ljetnu ispašu domaćih životinja. Privremene migracije bile su vanjske iz ekonomskih razloga, trajna privremenost u zapadnu Europu, privremene migracije uzrokovane političkim razlozima, zatim privremene unutarnje migracije zbog odlaska na školovanje te privremene unutarnje migracije zbog ekonomskih razloga. Mnoge od tih privremenih migracija pretvorile su se u višedesetljetnu trajnu privremenost i/ili postale trajne migracije. Svakim od navedenih prikaza podtipa migracija upozorit će se na posljedice migracija na obiteljski život, s time da će se na kraju izdvojiti nekoliko cjelina u kojima će se osvrnuti na materijalnu pomoć iz iseljeništva, na kontakte, posjete iseljenika i njihovih potomaka rodnom kraju, odlaske rodbine iseljenicima, zatim međusobna druženja iseljenika. Istraživale smo i praksu pokapanja u lovinačkom kraju, te dolaske treće i četvrte generacije iseljenika u Lovinac zbog traženja obiteljskih korijena. Zabilježile su se povratničke migracije najčešće umirovljenika, s time da mnoge takve migracije možemo smatrati sezonskim povratničkim migracijama tijekom ljeta. Također se upozorava na recentna doseljavanja u Lovinac. Kao što je navedeno na početku uvoda, jer Lovinčane možemo smatrati Bunjevcima, a to su potvrdila i terenska istraživanja,16 u zaključnom razmatranju usporedit će

16 Usp. rad Kristine Vugdelije: Lokalno, regionalno, nacionalno – razine identifi kacija na primjeru lovinačkog kraja objavljenog u Senjskom zborniku. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 113 se migracije primorskih Bunjevaca s migracijama Lovinčana. Sustavnih istraživanja migracija stanovništva lovinačkog kraja dosad nije bilo. Pri pisanju rada koristile smo se i literaturom koju ćemo navesti u sljedećim rečenicama te ukratko predstaviti na koji nam je način pomogla u istraživanju i pisanju rada. O Lovincu su napisane dvije monografi je. Prva, Lovinac, monografi ja (1987.) autora Lovinčana Luke Pavičića u kojoj saznajemo zemljopisni položaj, dobivamo kratki povijesni pregled i gospodarski razvoj Lovinca. Jedno poglavlje autor je naslovio Stanovništvo, te u njemu donosi crtice iz svakidašnjeg života ljudi, pregled nacionalnog sastava, vjerskog života, mogućnostima školovanja i sl. U nekoliko različitih cjelina, samo u nekoliko rečenica, spomenuti su odlasci muškaraca u druga područja zbog zarada, iseljavanje stanovništva, te odnos iseljenika prema Lovincu.17 Drugu monografi ju, pod nazivom Lovinački kraj. Vrijeme i ljudi (2000.), napisao je također Lovinčan Mile Japunčić. Ta knjiga sadržava fragmente o životu u Lovincu, te smo se njome koristile za potvrdu pojedinih vrsta migracija. Autor, također spominje smjerove iseljavanja Lovinčana, doprinos i odnos iseljenika prema rodnom kraju te donošenje noviteta. O uzrocima sezonskih i trajnih migracija u Slavoniju tijekom 20. stoljeća pisali su Ivan Lajić i Marijo Bara u radu: Etnodemografski razvoj Slavonije u dvadesetom stoljeću (2010.). O preseljenju Bunjevaca Krivopućana u Viroviticu saznajemo u članku: Primorski Bunjevci Krivopućani na području Virovitice (studija slučaja unutarnje migracije), autorica Marijete Rajković i Jasmine Jurković (2006.). Ta dva rada pomogla su da se unutarnje migracije Lovinčana u Slavoniju usporede s istim migracijama drugih bunjevačkih ogranaka, konkretno stanovništva iz Hrvatskog primorja i velebitskog Podgorja. Članak Razlozi doseljavanja u Zagreb (1996.) autora Zorana Stiperskog i Željke Kamenov upozorio je na privlačne i potisne čimbenike koji su uvjetovali migracije u Zagreb te nam pomogao da se migracije Lovinčana i Svetoročana promatraju u kontekstu unutarnjih migracija iz Like u Zagreb. U drugoj polovini 20. stoljeća mnogi Hrvati, posebice iz pasivnih dijelova Hrvatske, što uključuje Liku i lovinački kraj, odlaze na privremene rad u inozemstvo. U članku Trajna privremenost u Njemačkoj i povratak hrvatskih ekonomskih migranata (2005.) Jasna Čapo Žmegač predstavlja uvjete pod kojima je nastajala trajna privremenost ekonomskih migranata, a zatim i povratničke migracije. Jedna od specifi čnosti bunjevačkog stanovništva je da im je glavna gospodarska grana bilo stočarstvo, to jest za potrebe ispaše selili su se s domaćim životinjama, najčešće ovcama, prema višim nadmorskim visinama i ondje imali privremene nastambe – ljetne stanove. Neizravne i djelomične podatke o tome pronalazimo u Upitnicama Etnološkog atlasa.18 S područja općine Lovinac zabilježeni su podatci samo za dva naselja, Vranik i Sv. Rok. Od 158 tema u četiri sveska, dvije teme koje se

17 Zahvaljujemo povjesničaru dr. sc. Marku Šariću s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, podrijetlom Lovinčanu, na preporuci i posudbi ove knjige. 18 U okviru Etnološkog atlasa tadašnjeg Odsjeka za etnologiju Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća prikupljani su podatci u oko 3100 lokaliteta na području tadašnje Jugoslavije. Na temelju pitanja prilagođenih kasnijim kartografskim obradama cilj je bio zapisati kulturne elemente iz područja materijalne, društvene i duhovne kulture. 114 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ nalaze u svesku I., koristile su se za ovaj rad: tema broj 26. Stočarski stanovi i torovi i tema broj 37. Gospodarske i stambene zgrade izvan naselja.

O uzrocima migracija Izvori prihoda Lovinčana i Svetoročana u 20. stoljeću mogu se svrstati u nekoliko kategorija. Prihodi najvećeg broja stanovništva, i to uglavnom onih koji su živjeli u okolnim selima i zaselcima, bili su: stočarstvo, zemljoradnja, pčelarstvo, lov na divlje životinje te rad u rudniku barita.19 U rudniku barita u Ličkom Cerju radio je velik broj Lovinčana i stanovnika iz susjednih područja od 1948. do 1983. godine kada je rudnik zatvoren.20 Pojedinci su ostvarivali prihode kirijanjem (izvlačenjem trupaca iz šume konjima i transportom zapregom), prodajom drva za ogrjev ili drvenih predmeta Dalmatincima, to jest mijenjali su ih za vino, maslinovo ulje, sol, voće, usitnjavanjem kamena za popravak cesta, odlascima u nadnice i sl. Manji dio stanovništva, oni koji su uglavnom stanovali u središtu Lovinca tijekom prve polovine 20. stoljeća bili su bogati trgovci, gostioničari, obrtnici (kovači, postolari, kolari, tkalje, krojačice…) to jest, prema riječima kazivača, Lovinac je bio pravi mali grad. Status „bogatih građana” kazivači su dodjeljivali obiteljima koje su imale djevojku za pomoć u kućanstvu koja je stanovala kod njih, postojanjem klavira u kući, naručivanjem odjeće preko kataloga iz Zagreba i Beča te praćenjem tendencija građanskog društva u međuratnom razdoblju. Suprotno tome, dio stanovništva koji je stanovao u raštrkanim selima i zaselcima općine Lovinac, prema objašnjenju kazivača, bio je siromašan. Lovinčani i Svetoročani govorili su da je najčešći razlog svih vrsta migracija do početka Drugog svjetskog rata bila obiteljsko i/ili osobno loše gospodarsko stanje. Do početka Drugog svjetskog rata migracije su bile dobrovoljne i ekonomske. Prema kazivačima, a to potvrđuje i literatura, Lovinac je prije Drugog svjetskog rata bio u svom najvećem usponu čemu je pridonio i povratak emigranata: Ljudi su radili, trgovali, putovali po svijetu, a mnogi se i vraćali iz Amerike ili koje druge zemlje čime je lovinački kraj postao razvijeniji, a osobito grad Lovinac. Nastupilo je vrijeme u kojem je bilo vrlo živo, vrijeme najvećeg stvaranja i porasta broja stanovnika.21 U tom razdoblju na istraživanom području postojali su pošta s brzojavom, liječnik opće prakse, veterinar, hotel, ugostiteljski objekti, dakle vrlo razvijena infrastruktura. U široj okolici Lovinac je bio poznat po velikom sajmu, placi, koje se održavao svakog utorka do 1923. godine, a zatim svakog četvrtka.22 Tijekom ratova, Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, stanovništvo je bilo prisiljeno napustiti domove. Te prisilne migracije tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog

19 Ovčarstvo i govedarstvo su, prema izjavama kazivača, bili vrlo razvijeni bilo da se radi o uzgoju životinja ili o preprodaji na sajmovima. Kazivači su isticali da je u njihovu djetinjstvu, sredinom 20 stoljeća, na sajmove u Lovinac iz širih područja Like dovezeno i nekoliko desetina parova teglećih životinja. O izvorima prihoda Lovinčana te gospodarskom razvoju također vidi: L. PAVIČIĆ, 1987., 99.-102., 208.-213., 230., 242.; M. JAPUNČIĆ, 2000., 10., 170.-181. 20 M. JAPUNČIĆ, 2000., 173. – 174., 178. 21 M. JAPUNČIĆ, 2000.,116. 22 Više vidi: Ibid., 131. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 115 rata bile su uzrokovane političkim razlozima. Mišljenja o odnosu Lovinčana i ustaške vlasti su dvojaka, ovisno o pojedinom izvoru, vremenu njegova nastanka ili kazivaču.23 Međutim, svi izvori se slažu da su pripadnici ustaške vojske i članovi njihovih obitelji, nakon 1944. godine tražili spas u zapadnoeuropskim zemljama, Južnoj Americi, ili u rodbine i prijatelja koji su prije 1941. godine odselili u Slavoniju ili Zagreb. Veći dolazak skupine Gudurana u Zagreb početkom 1943. godine, koji su naseljeni u … Pavelićevo naselje u Dubravi, stvorilo je kakvu- takvu bazu za prihvat rođaka i prijatelja. U Zagrebu se postupno starala lovinačka „struja” s tradicionalnim sastancima „kod ure” ili u Maksimiru. Bila su to druženja uz natjecanje u narodnim sportovima i drugim oblicima zabave.24 Lovinačni i Svetoročani su jedni drugima pružili privremeni smještaj te pomagali pri traženju zaposlenja. Mnogi Lovinčani odselili su tijekom kolonizacije 1946. i 1947. godine u koju su prisilno poslane cijele obitelji. Najčešće na područje Petrinje i Županje, ali i u druga područja Hrvatske ili Vojvodine.25 Pedesetih godina 20. stoljeća najčešće su bile ilegalne vanjske migracije, u Austriju ili Italiju. Bježali su skriveni u vagonima, u hladnjačama, preko kopna ili mora…26 Lovinac gubi status općine od 1955. do 1993. godine, zbog potpore „pogrešnoj političkoj” strani.27, to jest u tom razdoblju pripada općini Gračac.28 U vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon njega broj stanovnika u Lovincu i Sv. Roku opada, to jest pojačana su trajna iseljavanja. Od 1960-ih godina razlozi migracija su ponovno gospodarski. Lovinčani odlaze u unutrašnjost Hrvatske, najčešće Slavoniju, te na privremeni rad u inozemstvo, na tzv. gastarbajterske migracije u zapadnu Europu.29 Gastarbajterske migracije bile su potaknute gospodarskim razlozima, no njihova glavna pozadina, prema kazivačima, bila je psihološka jer nepodobni Lovinčani i Svetoročani tijekom socijalističke

23 U dvjema monograﬁ jama, čija su obojica autora Lovinčani, podatci su slični, ali i različiti, kao i politički kontekst u kojem su zapisani. Od L. PAVIČIĆA saznajemo: Ustaška ideja nije imala širu podršku hrvatskog naroda u lovinačkoj općini (1987., 110.). Dok M. JAPUNČIĆ piše o događaju potkraj 1944. kada Lovinac zauzimaju partizani ...u narodu (je) zavladala tuga i nezapamćeni strah. (…) Samo rijetki su uspjeli naći spas na Zapadu dok su mnogi poubijani, neki teški i ponižavajući, Križni put… a mnogi nisu preživjeli... (2000., 155.). 24 M. JAPUNČIĆ, 2000., 162. 25 Ibid., 169. 26 Ibid., 168. 27 Ovaj razlog naveli su svi kazivači, no dr. sc. Marko Šarić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu upućuje na to da općina 1955. nije ukinuta zbog „krive strane” kako to objašnjavaju kazivači, nego da je riječ o tipičnoj „aktualizaciji povijesti” kojom se želi legitimirati jedna ili druga politička opcija ili opet ideologija. Naime, iste te godine ukinute su i „ustaničke općine” Bruvno i Zrmanja i pripojene Gračacu. Razlog je bio ponajprije demografske i ekonomske prirode. Jednostavno rečeno, ratni gubici, poslijeratna kolonizacija u Vojvodinu i Slavoniju, industrijalizacija i urbanizacija koje prati odljev iz sela u gradove došli su „na naplatu” i ličkim Srbima i ličkim Hrvatima. 28 O važnosti Lovinca kao središta govori podatak da je od uspostave lovinačke satnije 1746. godine sjedište područne uprave. U njemu djeluje općinsko poglavarstvo uspostavljeno nakon razvojačenja Vojne krajine između 1873. i 1881. godine kada je Lovinac dobio prvog načelnika općine. Općenito o procesu reforme uprave, osnivanja općina i upravnih kotara tijekom razvojačenja Vojne krajine (1873. – 1881.) vidi u: Mirko VALENTIĆ. Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849. – 1881., Zagreb, 1981., 266.-269. O formiranju 10 katastarskih općina unutar općine Lovinac od 1892. do 1902. vidi L. PAVIČIĆ, 96.-100. M. JAPUNČIĆ navodi: Prema crkvenim i županijskim inspekcijskim izvješćima te izvješćima učiteljske udruge iz Gospića kao i po nizu konkretnih primjera i pokazatelja (autor ne navodi kojih op.a.) Lovinac je koncem 19. stoljeća bio jedno od najnaprednijih hrvatskih naselja (2000., 20.). Dakako, tu tvrdnju treba promatrati kroz autorov romantičarski pogled na zavičaj, no u svakom slučaju i prema kazivačima Lovinac je bio vrlo razvijena općina. 29 Gastarbajter njem. izraz za vrstu migranta; od njem. gast - gost + arbeiter - radnik, radnik gost (E. HERŠAK, 1998., 69.). 116 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ

Jugoslavije, ili, prema riječima naratora, „Titove države i vladavine” nisu mogli dobiti posao zbog svoje političke prošlosti, to jest obiteljske potpore Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Pored kazivača, i literatura potvrđuje takvo višedesetljetno stanje: Tko god je mogao i imao gdje, odlazio je ili je slao mlađe članove obitelji. Izgledi za egzistenciju bili su slabi. Kako su mladi odlazili, stanovništvo je bilo sve starije.30 Političke elite Jugoslavije su, prema kazivačima i literaturi, poticale stanovništvo na iseljavanje. Kao što je vidljivo prema statističkim podatcima u priloženoj tablici, najveće opadanje broja stanovnika u općini Lovinac bilježimo nakon Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. U odnosu na 1931. godinu kad je bilo 10783 stanovnika, taj broj se na idućem popisu 1948. godine smanjio na 6750 stanovnika. Na idućim popisima, svakih desetak godina broj se smanjuje za 500 do 1000 stanovnika, a nakon 1991. godine smanjio se za gotovo 2000 stanovnika. Odnosno, ako promatramo cijelo 20. stoljeće, na području općine Lovinac gdje je živio 11091 stanovnik (1900. godine) na početku 21. stoljeća (2001. godine) ondje je samo 1096 stanovnika! Stanovništvo se dakle smanjilo za više od 90%. Međutim, sva naselja u toj općini ne bilježe jednak pad stanovnika. Naime, samo mjesto Lovinac ipak manjim intenzitetom bilježi pad, jer, prema kazivanjima kazivača, razlog tome je preseljenje stanovnika unutar općine tijekom druge polovine 20. stoljeća. Nakon iseljavanja bogatih Lovinčana njihove nekretnine su kupovali Lovinčani iz okolnih sela i zaselaka i tako gravitirali prema središtu. Dakako, velik broj njih početni kapital stjecao je radeći na privremenim radovima u drugim europskim državama ili Americi. Iseljavanjem i gravitiranjem središtu, mnoga sela u vrijeme istraživanja bila su nenaseljena ili tek s pokojim stanovnikom, a o tome također svjedoče statistički podatci (usp. Gornja Ploča, Kik, Raduč, Vranik).31

Tablica32 U demografskoj i sociološkoj literaturi možemo saznati da je upravo Ličko-senjska županija, u kojoj se nalazi općina Lovinac, županija s najvećom stopom depopulacije tijekom druge polovine 20. stoljeća, a posebice od 1970-ih godina. Opadanje broja stanovnika, kao rezultat radne migracije, istodobno su posljedica i uzrok zaostajanja u regionalnom razvoju. Budući da se iseljava mlado stanovništvo, nedostatak radne snage te smanjenje nataliteta uzrokuje zastoj u regionalnom razvoju.33

Sezonske migracije U obiteljima Lovinčana, u kojima izvori prihoda u mjestu stanovanja nisu bili dostatni za prehranjivanje obitelji muškarci su pronalazili izvore prihoda odlazeći na sezonski i privremeni

30 M. JAPUNČIĆ, 2000., 168. 31 Detaljna analiza kretanja stanovnika ostaje socijalnim demograﬁ ma. 32 Naselje Sveti Rok od 1971. do 1991. godine iskazivano je pod imenom Rok (www.dzs.hr). 33 Više o regionalnom zaostajanju Ličko-senjske županije vidi u radovima: D. PEJNOVIĆ, 2004., 2004.a, 2005.; A. AKRAP, 2004. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 117

Ličko Gornja Vranik Štikada Sv. Rok32 Smokrić Ričice Raduč Lovinac Kik Lovinac Cerje Ploča 402 1643 1830 811 808 1015 1135 811 318 1435 10208 1890 424 1787 1928 859 883 1110 1320 801 352 1555 11019 1900 356 1709 1728 793 740 1081 1352 640 331 1410 10140 1910 318 1780 1762 739 732 945 1365 644 365 1452 10102 1921 291 2437 1747 732 718 909 1456 633 358 1502 10783 1931 221 497 1404 472 675 729 929 596 231 996 6750 1948 192 523 1312 424 594 704 954 656 243 939 6450 1953 141 601 1130 288 500 724 869 502 232 924 5911 1961 98 554 997 257 376 523 869 409 171 675 4929 1971 74 513 727 177 268 407 640 287 134 494 3721 1981 49 545 654 102 169 336 533 196 126 344 3054 1991 19 175 292 55 114 11 288 117 3 22 1096 2001

Tablica 1. Broj stanovnika naselja Lovinac s pripadajućim zaselcima od 1890. do 2001. godine (http://www.dzs.hr/Hrv/Popis%202001/popis/popis). rad.34 Lovinčani su sezonske poslove obavljali zimi i ljeti, nakon što su kod kuće obavili gospodarske radove. S obzirom na mjesto migracije, sezonske migracije bile su unutarnje i vanjske. Unutarnje migracije tijekom prve polovine 20. stoljeća bile su vezane za Slavoniju.35 U Slavoniju se odlazilo na rad u šume i ciglane, s time da je sezona šumskih radova trajala od listopada do početka ožujka, a na ciglanama od ožujka do listopada ili studenoga.36 Osim spomenutih poslova, zabilježeni su odlasci tijekom sezone berbe šljiva i pripremanja pekmeza te zbog čišćenja kanala. Odlasku na sezonske i privremene radove prema kontinentalnom dijelu Hrvatske pridonijela je i dobra komunikacijska povezanost. Naime, željeznička pruga koja prolazi Lovincem do Zagreba postoji od 1924. godine. (glavna željeznička postaja je Lovinac, a postaje su: Ličko Cerje, Ričice i Štikada.). Kazivači su napominjali da u prvoj polovini 20. stoljeća pojedinci nisu imali novca za karte te su u Slavoniju, pa i u Vojvodinu odlazili pješice. U prvoj polovini 20. stoljeća, muškarci su samo donosili odluku o tome tko će kamo otići na rad. Najčešće je zabilježeno da je najstariji muški član obitelji – otac imao ulogu u određivanju obveza pri svakodnevnim poslovima, a samo u jednom kazivanju, na području Piplica, kazivači su istaknuli da se sve zajednički dogovaralo. Nakon Drugog svjetskog rata smanjuje se broj odlazaka muškaraca na sezonske radove iz nekoliko razloga, kao što su naveli

34 Sezonska migracija je oblik privremene migracije, povezan sa zapošljavanjem na poslovima u drugom mjestu koji se obavljaju u određenome godišnjem dobu, tj. u „sezoni”, primjerice, zbog zapošljavanja na poljoprivrednim radovima i djelatnostima koje traže dodatnu radnu snagu samo za nekoliko mjeseci (Usp. E. HERŠAK, 1998., 250.). 35 Preseljenje iz Like u Slavoniju već je bio uhodani smjer i tijekom druge polovine 19. stoljeća. Više vidi u: M. VUKOVIĆ, 2010., 108.-110. 36 O Slavoniji kao poželjnom imigracijskom odredištu u prvoj polovini 20. stoljeća vidi više u: M. BARA – I. LAJIĆ, 2010., 91.- 102.; M. VUKOVIĆ, 2010., 108.-110. 118 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ kazivači: smanjenje broja stanovništva zbog pogibije tijekom rata, smanjenjem broja djece u obitelji, prakticiranjem migracija selo - grad, odlaskom u zapadnu Europu. Članovi obitelji koji su stalno boravili u Lovincu stjecali su osnovne prihode, odnosno obavljali poljodjelske poslove i skrbili se o domaćim životinjama. Oni su prakticirali selidbe na ljetne stanove, koje bismo migracijskom terminologijom mogli nazvati sezonske migracije vezane za gospodarsku godinu. To jest, preko ljeta vodili su stoku na ljetnu ispašu u viša planinska predjela na tzv. ljetne stanove. Sezonske migracije u Slavoniju U Slavoniju se odlazilo na rad u šume i ciglane. Svi kazivači poznaju nekog tko je išao raditi u Slavoniju, te navode da su to bili najjači i najsnažniji muškarci. Išli su ljudi šumari preko zime... tamo je Slavonija bogata šuma. Onda su išli ljeti, di je malo veća familija... na ciglanu. Isto u Slavoniju, naveo je kazivač iz Piplice (r. 1919. ), objašnjavajući da se takav oblik migracije prakticirao generacijama: Onda su išli ranije, naši čak pradjedovi, išli su u Slavoniju brat šljive, peć pekmez. E to su pripovidali. Isto je potvrdio za svoje i suprugine djedove kazivač iz Ričica (r. 1941.) za 1920-e i 1930-e godine: Moj did i njegov did i njezin did odavde su išli pišice u vukovarsku šumu. ... u Spačvu, ona je šuma i danas. Pješice u 10. misecu. Budu do ova doba godine (op. a. kraj ožujka) i onda se vraćaju nazad pišice da mogu se vratit na polje i donijet dici i platiti poreze koje je bilo, kupit opanke.37 Šume i ciglane bile su na vukovarskom i vinkovačkom području. Mjesta na koja se odlazilo u šumarske poslove kazivači su naveli: Našice, Đeletovce, Vinkovce, a ciglane Vukovar (ciglana Velić), Osijek, Gašinci kod Đakova, Đakovo, Vinkovce (ciglana Dilj), te u ciglanu kod Gutmanna.38 Budući da je u obitelji bilo više djece, zarada mladih muškaraca, najčešće neoženjenih sinova koristila se za podmirivanje poreza i ostalih dađbina. Jedini novac s kojim se to moglo inače podmirit je bila prodaja blaga, a ovako su sačuvali blago. To je bilo bitno, ko je imo blaga taj je rečimo bio bogat.39 Potvrdu o odlascima u Slavoniju na rad u šume i ciglane kao pojavu koja se javlja desetak godina prije i poslije Drugog svjetskog rata zabilježena je kod većine lovinačkih i svetoročkih obitelji s kojima smo razgovarale. Za razliku od prve polovine 20. stoljeća kada su žene s djecom ostajale u Lovincu, nakon Drugog svjetskog rata cijele obitelji su se selile u veća urbana središta, najčešće Zagreb; muškarci su i dalje odlazili na sezonske ili privremene poslove u Slavoniju, a žene su s djecom boravile u Za- grebu. Takav je primjer vidljiv u kazivanju obitelji iz Ričica. Kazivač r. 1941. godine, u dobi od tridesetak godina, tijekom 1969., 1970. i 1971. godine odlazio je raditi u Slavoniji (na dva tjedna do mjesec dana u sezoni grijanja, ali i drugih poslova). Kako navodi: A ja sam ti majko, jedno u Vinkovci spavao stotinu puta. U Borinci bra jabuke. … to sam puštao u pogon prije trideset

37 O odlascima u slavonske šume djedova i očeva govorili su kazivači iz Sekulića, Brnčeva, Lovinca i Sv. Roka. 38 Kazivači nisu znali navesti grad, nego samo da je u Slavoniji. 39 Kazivač iz Lovinca, r. 1930. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 119 godina - grijanje; pa Lubanj motel tamo u Starim Hrastovima, u Graditelju Vinkovci puno radili, u Metalu Vinkovcim (…) u Bošnjacim sam krave muza… Puno me bilo, puno me bilo u Vinkovcim. … zimski to je bilo, servisirali smo grijanje. ... Obitelj se preselila iz Ričica u Zagreb 1965./1966. godine (vidi više u podcjelini o privremenim migracijama). Opisujući suprugin život s malim djetetom u Zagrebu tih godina, tijekom vlastita izbivanja kazivač je rekao: Baba (op. a. kazivačeva supruga) je rodila. A ja sam otiša u Osijek. Bila je na bolovanju 100 dana. Radila je u trgovini. I našla je tko će čuvati dijete. I sad ćemo ispričati samo jednu smjenu. Kad ide raditi od 1 u trgovini, onda nosi dite kod susjede. I naveče se vraća u 9 sati. Uzme to dite, nosi ga kući i u onoj peleni to mora počistit i oprat, osušit i sutra ujutro ide radit u prvu smjenu. Tako je kod trgovaca, danas popodne, sutra dopodne. E onda to dijete zbudi, prikrpi i nosi na isto mjesto. Njegova supruga, r. 1947. godine, istaknula je kako joj to nije bilo lako životno razdoblje. U to vrijeme gradili su obiteljsku kuću u Zagrebu. Tijekom izbivanja supruga bračni par nije komunicirao telefonom, niti su jedno drugom slali pisma i novac.

Stanovi za ljetnu ispašu Domaće životinje preko ljeta vodilo se na ljetnu ispašu pod brdo. Primjerice iz Ričica, Smokrića i Vagana na pašnjake u brda u blizini kuće. Te pašnjake zvali su Dolina ili Glavica. Svako selo, ali i pojedina obitelj imala je svoju Glavicu na koju su odlazili svakodnevno. Kazivači su isticali da blago nikada nije vani prenoćilo. Pojedini kazivači govorili su da nije odlazila cijela obitelj nego samo jedan član, muškarac kojeg su zvali čoban. Tako su s područja Ričica stoku vodili pod brdo Resnik. U vlasništvu obitelji s tog područja bila je kuća koju su ondje imali. Također u Ričicama, drugi kazivači su objasnili da je cijelu godinu jedan dio obitelji bio na stanu na brdu koje se zvalo Vrh Jelovi, dok je drugi dio obitelji stanovao u kući u Ričicama. Bili, bili stanovi. Odavde je manje-više u svakoj kući bilo po deset članova i možda čak do petnaest i znalo je biti po desetero djece. Onda jedan dio obitelji bio ovdje, drugi dio gore. I recimo da su oni, oni su slali mlijeko ovim, a onda su ovi koji su došli po mlijeko, onda su nosili namirnice za sebe, koje im trebaju u toku dana i za slijedeći dan. I tako. ... Kad je recimo stoka inače bila gore i preko zime, onda su gore bili, uz stoku tu. Preko ljeta su, u proljeće su orali, obrađivali zemlju, sadili žitarice. Na takav način, blago se na ljetnu ispašu vodilo do 1941. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata velik broj stanova je uništen, a ostali su s vremenom propali. 40Za istraživanja saznale smo da sin jednog kazivača s područja Sekulića i u današnje vrijeme ondje, točnije, na Kiku boravi sa stokom. Tamo postoji kućica kojom se koristi: On metne sebi krevet i tamo je spava kod krava. Uveče ih zatvori… ujutro pušti… Čitavo lito bile su (tamo).41 U upitnicama Etnološkog atlasa, navodi se da na području Vranika i Sv. Roka ne postoje gospodarske i stambene zgrade izvan

40 Selidbe na ljetne stanove trebalo bi detaljnije istražiti u budućim istraživanjima. Naime dio kazivača rekao je da ta selidba nije postojala, dio kazivača da je postojala, ali oni sami ili njihove obitelji, to nisu prakticirali jer su oko kuće imali dovoljno zemlje i livada za ispašu. Četvero kazivača je od starijih Lovinčana čulo da se odlazilo, ali nisu znali konkretne lokalitete ni detaljnije podatke. 41 Kazivač iz Sekulića, r. 1932. Zbog kratkog boravka ne terenu nismo uspjele razgovarat sa sinom. 120 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ naselja.42 Prema upitnicama Etnološkog atlasa na području Vranika nije zabilježeno postojanje stočarskih stanova i torova.43 Na području Sv. Roka je potvrđeno postojanje pastirskog naselja koje se zvalo stan. Ti stanovi su građeni samo za neko vrijeme, nisu izgrađeni za stalno.44 Navedeno je da svako pojedino kućanstvo ne posjeduje vlastiti stan za svoju stoku i pastira te da ne postoje pokretne pastirske kolibice, kao ni zgrade koje su služile samo za stanovanje ljudi. Nadalje, podatak koji navodi da su se torovi mogli premještati po pašnjaku, nije dovoljno precizan jer iz njega ne saznajemo kada se, ni koliko često premještalo torove.45 Podatke o ispašama ovaca pronalazimo i u lokalnim monograﬁ jama. Od L. Pavičića saznajemo da su ovce gotovo dvije trećine godine provodile na prostranim pašnjacima (…) U doba Vojne krajine seljaci su s područja Lovinca izgonili stoku na Velebit i Resnik.46 Autor smatra da o egzistenciji tih stanova svjedoče mnogi toponimi, koje i navodi, a navodi i smjerove kuda se iz kojih lovinačkih sela vodilo životinje na ispašu. Zanimljiv je podatak da su se poneki lokaliteti ljetnih stanova nakon razvojačenja Vojne krajine 1871. godine pretvarali u stalna naselja, a naselile su ih porodice iz kućnih zadruga koje su tu prije izgonile stoku na ispašu.47 Također saznajemo da su stočari izgonili stoku na kraće vrijeme i da nisu za to vrijeme izgona prekidali sa svojim osnovnim i glavnim gospodarstvom u nizini, tj. veza je funkcionirala svaki dan. (…) Izgon je bio potreban da se zaštite usjevi u sezoni ljetnih dozrijevanja u nizinskim predjelima. Uz ljetnu ispašu bilo je olakšano prikupljanje planinskog sijena na planinskim košanicama. 48Unatoč tome što Svetoročani također pripadaju bunjevačkom stanovništvu, ljetne ispaše ovaca zbog zemljopisnog položaja i tadašnje granice Vojne krajine prakticirani su sasvim drukčije. Prema istom autoru saznajemo: Svetoročki stočari su izgonili svoju stoku na Velebit u rajon „Kurcel“ – „Žuline“ – „Male i Duboke jasle”. Ovi pašnjaci su ležali u blizini ili uz samu zemaljsku granicu koja je dijelila tadašnju Hrvatsku (Vojna krajina) i Dalmaciju… Za ove ličke pašnjake bili su zainteresirani i Dalmatinci, te će se rano razviti običaj međusobnog pašnjačkog ispomaganja. Taj se običaj već u početku 18. stoljeća preobrazio u narodno pravo koje se održalo sve do 19. stoljeća. Prema tom narodnom pravu imali su dalmatinski stočari slobodu prijelaza stare „Zemaljske” granice i slobodu ispaše na ličkim pašnjacima. Za tu uslugu Ličanima su dalmatinske vlasti dopuštale da mogu spuštati svoja stada na zimovnike u dio primorja koji je bio u sastavu dalmatinske uprave. Tamo su se svetoročka stada zadržavala do početka proljeća, kada su se kretala natrag u Sv. Rok. Tako su nekoć svetoročki stočari imali dva godišnja kretanja sa stokom. Ljeti su izlazili na Velebit u svoje sezonske stanove, u proljeće i jesen su se zadržavali u svom selu, a zimu su provodili u toplom Primorju.49

42 Usp. sig. gF 412, inv. br. 2336, tema 37.; sig. HF 211, inv. br. 2319, tema 37. 43 Usp. Ibid., tema 26. 44 U upitnici nije jasno naznačeno u koje vrijeme godine se rade stanovi i rade li se svake godine iznova. Također nisu navedeni drugi podatci, primjerice: građevinski materijal od kojeg su građeni, veličina objekta, interijer i sl. 45 Usp. sig. HF 211, br. 2319, teme 26. 46 L. PAVIČIĆ 1987., 214. 47 Ibid., 215. 48 Ibid. 49 Ibid. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 121

Prema navedenim podatcima, možemo vidjeti dvije prakse ispaše ovaca. Te su prakse uvjetovane blizinom i visinom okolnih brda, zato bi ispravan način njihova promatranja bio kroz prizmu ekohistorije.50 Slične su s ljetnim ispašama koje su prakticirali primorski Bunjevci na područjima Krivoga Puta i Krmpota koji prakticiraju jednu etapu selidbe.51 No za razliku od njih, nije potvrđeno da su se Lovinčani na ljetnim stanovima bavili zemljoradnjom ni ostalim gospodarskim radovima,52 nije zabilježeno da su selili svi članovi obitelji, u visoko ljeto nisu prakticirali odlazak na još višu nadmorsku visinu, nije jasno jesu li odlazili s govedima ili samo s ovcama i sl. Ukratko, nisu potvrđena osnovna obilježja alpskog tipa stočarstva.53 Ispaše Svetoročana podsjećaju na neki podoblik transhumantnog tipa stočarstva.54

Privremene migracije Uzroci privremenih migracija Lovinčana i Svetoročana, prema sakupljenim empirijskim podatcima, mogu se podijeliti u tri skupine: ekonomski, politički i zbog odlaska na školovanje. Ekonomski razlozi i odlasci na školovanje prisutni su cijelo 20. stoljeće, a politički razlozi tijekom ratova i nekoliko godina nakon njih. Zbog tih razloga političke su migracije većim dijelom bile prisilne, a manjim dobrovoljne, i to onda kada su bile u sprezi s ekonomskim uzrocima. Ekonomski uzroci zabilježeni su za odlazaka u inozemstvo te u druge dijelove Hrvatske. Literatura o lovinačkom kraju također potvrđuje odlaske na privremene radove u Ameriku, Slavoniju i Vojvodinu zbog ekonomskih razloga.55

50 Povijest okoliša (ekohistorija, ekopovijest, ekološka povijest) od svojih početaka …proučava interakciju između kulture nekog društva i prirode (...) Najopćenitija i pojednostavljena deﬁ nicija povijesti okoliša bila bi ova: povijest okoliša proučava interakciju između ljudi i okoliša u prošlosti. Ekohistorija se u Hrvatskoj javlja krajem 20. stoljeća unutar međunarodnog istraživačkog projekta „Triplex Conﬁ nium“ voditelja prof. dr. Drage Roksandića. Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju osnovano je 2005. godine, a objavljuje časopis Ekonomska i ekohistorija. 51 O selidbama na ljetne stanove primorskih Bunjevaca vidi u: M. RAJKOVIĆ IVETA, 2010., 291.- 365. 52 M. JAPUNČIĆ donosi iste podatke o odlascima na ljetne ispaše kao L. Pavičić, s time da u jednoj rečenici navodi: Uz pašu stočari su uređivali vrtove i kosili livadu (usp. 2000., 109.). Možemo pretpostaviti da se u vrtovima sadilo sezonsko povrće, no nije jasno jesu li obrađivali njive i sadili žitarice, što bi upućivalo na ozbiljnije bavljenje zemljoradnjom na ljetnom stanu te na alpski oblik stočarstva. 53 Važna obilježja alpskog stočarstva su: zimi je cijela obitelj zajedno sa stokom u matičnom selu i stoku hrane sijenom, a u proljeće se odvija iz cijelog sela zajedno sa stokom. Ondje obrađuju vrtove (motičarstvo) i nerijetko njive te prikupljaju sijeno za zimu. Sredinom ljeta (srpanj, kolovoz), dok obitelj i dalje živi i radi u ljetnom stanu, pastiri odlaze sa stokom na planinu, tj. na visoke pašnjake gdje imaju stanove i kolibe za pripremu sira. Alpski stočari uzgajaju ponajprije goveda, a u znatno manjoj mjeri još i koze i svinje. U jesen pastiri se sa stokom vraćaju na majska selišta. Nakon toga svi se spremaju za silazak u donje, zimsko selo i sa sobom nose plodine i sijeno za krmu. 54 Osnovno obilježje transhumantnog stočarenja jest da su vlasnici stada (u pravilu je riječ o ovcama) žive u stalnim naseljima gdje se bave skromnom zemljoradnjom, dok su stada i ljeti i zimi na pašnjacima gdje ih čuvaju pastiri. Ovo potonje bilo je uvjetovano činjenicom da pojedini vlasnici stada sve donedavno nisu prikupljali krmu (sijeno) za zimu, pa je stoka morala zimi tražiti pašu u toplijim krajevima uz more (V. BELAJ, 2004., 9.). Zbog nedostatka kvalitativnih podataka, to su samo okvirne kategorije, sustavno istraživanje i daljnja usporedba i analiza ovih praksi bunjevačkog stanovništva ostaje tema nekog sljedećeg istraživanja. 55 Usp. L. PAVIČIĆ 1987., 101.; M. JAPUNČIĆ, 2000., 115. 122 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ

Privremene vanjske migracije zbog ekonomskih razloga Privremene vanjske migracije Lovinčana iz ekonomskih razloga, prema podatcima dobivenim od kazivača, možemo okarakterizirati kao migracije koje su trajale tri i više godina. Kronološki, vezane su za odlazak na rad: u Ameriku, Kanadu, zatim u Austriju, Argentinu i Venezuelu, te u Njemačku. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, te u prvim desetljećima 20. stoljeća najčešći odlasci bili su u Sjedinjene Američke Države. Unatoč tome što su odlasci u Ameriku bili učestali, kazivači o njima znaju samo ponešto informacija koje su čuli od svojih roditelja i starijih sumještana. Primjerice, očevi bračnog para s područja Ričica radili su u Americi.56 O odlasku svog oca kazivač je rekao: On je bio otiša tamo, al su ga brzo vratili nazad. Jer je tjera pravdu. Bije puno za radnika i tako onda. (19) 27, 8 do tridesete, tu je bio. O emigracijama Ličana nalazimo potvrdu u literaturi o hrvatskom iseljeništvu u Americi. Prema nazivu koji su dali mjestu u kojem su stanovali možemo pretpostaviti da ih je barem dio, ako ne i većina, bila iz Lovinca: U Calgary su naši Ličani nazvali svoje naselje Lovinac. Većina tih useljenika u Alberti i Saskatchewanu bili su Hrvati iz Like.57 Autor ne navodi da su podrijetlom iz Lovinca, nego samo da su Ličani, no zbog bunjevačkih prezimena koja spominje možemo pretpostaviti da je riječ o bunjevačkom ličkom stanovništvu, a ova prezimena i danas su prisutna u Lovincu: Ponajviše su radili na zemlji i postali zapaženi farmeri. Među njima bili su mnogi Prpići, Tomljenovići, Pavelići, Zdunići, Brkići.58 Većeslav Holjevac donosi podatak da 1907. godine u pokrajinu Saskatchewan dolazi naš prvi useljenik N. Pavelić iz Lovinca, a ubrzo poslije njega braća Prpić, zatim Tomljenović i dr. – svi iz Lovinca.59 Podatci o Lovinčanima u SAD-u i Kanadi su samo fragmentarni jer nema sustavnih radova o doseljavanju Lovinčana na ove prostore. Terenska istraživanja pokazuju da se ovaj tip migracije događao u kontekstu općih transkontinentalnih migracija s hrvatskog prostora, pa saznajemo da su na području Kanade Hrvati u najvećem broju bili zaposleni u rudokopima i tvornicama provincija Ontario, Quebec i British Columbia.60 Većina migracija trajala je po nekoliko godina da se popravi stara kuća, izgradi nova kuća i/ili šterna (spremište za kišnicu), kupi obradiva zemlje, osigura početni kapital za preseljenje u centar Lovinca ili u drugu hrvatsku regiju bogatiju zemljom, otvori obrt i sl. Zbog svega navedenoga pojedinci su odlazili po nekoliko puta u transkontinentalna odredišta, a za poneke se ova privremenost pretvorila u gotovo trajnu privremenost od po dva ili više desetljeća. Primjerice, otac jednog kazivača iz Lovinca (r. 1942. godine) u Kanadi je radio dvadeset i dvije godine. Kazivačev otac je otišao u Kanadu prije njegova rođenja 1930-ih godina: E prvi put nije osam godina dolazije… jel teško se on skućio i tamo, rečemo. Je to bilo manje-više neoženjeno,

56 Supružnici su rođeni 1937. i 1942. godine. Kazivač nije znao navesti mjesto u kojem je njegov otac bio, ni kojim se poslom bavio, dok kazivačica nije znala navesti vrijeme ni mjesto migracije svoga oca, zna jedino da je bio u Americi dok još nije bio oženjen. 57 LJ., ANTIĆ, 2002., 149. 58 Ibid. 59 Usp. V. HOLJEVAC, 1967., 163. 60 Usp. LJ. ANTIĆ, 2002., 148.-156.; P. JONJIĆ – I. LAUŠIĆ, 1989., 10.; V. HOLJEVAC, 1967., 163., 165.-168. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 123 moralo samo sebi kuvat i bije ima dupli trošak, veći neg da mu je familija bila tamo. A on je uvijek patije… on patije da mu djeca i familija tu ostanu, rečemo. Poslije je u Liku dolazio svake tri-četiri godine, i to najčešće ljeti da ujedno pomogne obitelji obaviti poljoprivredne poslove. Kazivačev otac je slao novac i pisma obitelji preko poznanika ili člana rodbine koji su iz Kanade dolazili u Liku. Zato možemo pretpostaviti da su muškarci odlazili u skupinama, ondje zajedno ili u blizini stanovali, a što podrazumijeva i iste ili slične poslove koje su ondje radili. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova zabilježeno je da su muškarci u Kanadi radili kao drvosječe, to jest na šumarskim poslovima. Kazivačeva majka je bila u Lovincu, brinula se o djeci i gospodarskim poslovima. Obitelji je bilo ﬁ nancijski lakše jer je kazivačev otac slao novac od kojega su mogli izgraditi kuću i gospodarske zgrade. Kako kazivač navodi: Majki je svakoj teže neg ocu, da smo mi načisto. Svakoj je teže. E. A ona vrimena pogotovo. Ona vremena pogotovo. Ćaća radije dosta veliku štalu i veliku kuću i tu bunar taj kopa. Onda je se ona morala dignut prvo dana (prije svitanja op. a.) doć ovdje u Lovinac da bi odnila dvi kile čavala. A puno puta nije novaca bilo. Puno je puta morala reć onome trgovcu: Ti mene zapiši. … Čudo, teško bilo i gotovo. Teško, e. U obiteljima kada su transkontinentalne migracije u obje Amerike trajale više godina pa i desetljeća, pojedina djeca odrastala su samo s majkom. Žene su velik dio života provodile kao bijele udovice, živeći same s djecom ili sa suprugovim roditeljima koji su o svemu odlučivali. Takve sudbine potvrđuje kazivanje iz Piplica, kazivačice koja je rođena nakon što je njezin otac otišao raditi u Argentinu 1928. godine, a vratio se kad je ona rodila svoje prvo dijete 1952. godine: Ja sam vam se cure rodila osmi dan kad je moj ćaća otiša u Argentinu. To je bilo. Prvi put sam ga vidila kad je, ova (kćer op.a.) što je sad u Norveškoj, kad joj je bilo devet miseci. Tad je doša. Kazivačica navodi kako je život njezine majke bez supruga bio težak. Sama se morala brinuti o malodobnoj djeci, a uz to se nije dobro slagala s njegovim roditeljima. Pojedine žene ostale su bijele udovice nakon što im je suprug nestao u Americi, kao što je primjer u obitelji iz Ričica čijem se djedu izgubio trag. Od šezdesetih godina 20. stoljeća Lovinčani su odlazili u Austriju. U početku su jedni drugima pribavljali radne dozvole, kao što je bio primjer kazivača iz Ričica (r. 1936.) koji je radio u Austriji u razdoblju od 1966. do 1970. godine u drvnoj industriji, a zatim u tvornici u gradu Vöcklabrucku. Kazivačeva supruga, koja je to razdoblje opisala vrlo teškim životnim razdobljem, u Lici je ostala s djecom i svekrvom. Kazivač je u Liku dolazio jedanput na godinu, tijekom godišnjeg odmora. Zabilježeno je više primjera privremenih radnih migracija u Njemačku, na koje su odlazili muškarci, a žene su s obitelji ostajale u Lovincu. Primjerice, suprug jedne kazivačice iz Piplica (r. 1929.) radio je u Njemačkoj na baušteli pet godina. Tijekom tog razdoblja dolazio je kući kada je mogao, neovisno o blagdanima, po petnaestak dana. U to vrijeme ona je živjela sa svekrom, svekrvom, stricem, strinom te djecom. Suprug kazivačice iz Vagana (r. 1932.) radio je tri godine (od 1973. do 1976.) u njemačkom rudniku u Kőlnu, a kući je dolazio za veće blagdane i košnju. Njezin život se promijenio utoliko što je preuzela brigu za poslove vezane za gospodarstvo. U svemu su joj pomagali sinovi koji su u to vrijeme imali oko četrnaest godina. Za potrebe većih gospodarskih poslova, za koje su njezini sinovi bili premladi, pomagali su joj susjedi. Kazivačičin suprug je otišao u Kőln i planirao je odseliti u Kanadu, no tijekom ove prve etape trajnog preseljenja 124 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ predomislio se iz razloga koji je objasnila njegova supruga: Ali kad se razmislije i vidio valjda, potreﬁ o u rudnik da tuđa zemlja nije sjajna, onda se je vratio kući. Više nije iša.

Privremene i/ili trajne migracije u zapadnu Europu Od 1930. do 1938. godine povećava se zanimanje za migracije iz hrvatskih područja u zapadnoeuropske zemlje. Odlasci u europske zemlje postaju veći jer su Sjedinjene Države donijele restriktivni zakon o imigraciji. Dopuštena godišnja kvota za ulazak u SAD bila je kudikamo premalena za potrebe i zanimanje potencijalnih emigranata. Lovinčani i Svetoročani su spominjali i potvrđivali te migracije, no nisu znali detaljnije podatke. Najčešće su spominjali odlazak u Njemačku i radove u rudnicima61, na poljoprivrednim dobrima i građevinskim poslovima (na bauštelu62). Priče Lovinčana možemo staviti u kontekst odlazaka na privremeni rad iz Like i susjednih regija u Njemačku. Radna snaga se sakupljala iz pasivnih krajeva Hrvatske: brinjskog, gospićkog, koreničkoga kotara… Svi su ti ljudi odlazili na poljoprivredni rad ili kao građevinski, odnosno cestovni radnici.63 Nakon šezdesetih godina 20. stoljeća migracije prema zapadnoj Europi se povećavaju te bismo prema opisima Lovinačana te migracije mogli svrstali u gastarbajterske migracije. Terminom „gastarbeiter” obilježavala se ta privremena i promjenjiva radna snaga, pretežno muškarci mlađi od 40 godina.64 Na području Sekulića zabilježeno je da je Njemačka, u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, bila „usputna postaja” za odlazak u druge zemlje. Najčešće se remigriralo u Kanadu, Australiju i Francusku. Duljina boravka na tom privremenom radu varirala je od pojedinca do pojedinca, od nekoliko mjeseci do nekoliko godina s prekidima. Poneki su odlazili na tri mjeseca u tijekom trajanja turističke vize, kao što je zabilježeno u razgovoru s kazivačem iz Sekulića (r. 1932.). Na rad u Njemačku u rudnik blizu Göttingena odlazio je dva puta (1970. i 1972.) po tri mjeseca (od veljače do svibnja) s turističkom vizom, a pri pronalasku posla pomogao mu je prijatelj. Dok je bio u Njemačkoj, njegova supruga živjela je u Lici s troje djece i svekrvom i brinula se o gospodarstvu. Kazivačeva supruga (r. 1936.) to razdoblje života opisala je riječima: Po vražju ja i svekrva i naše, naše troje dice, tri cure su bile. … Imali smo po četri, pet krava, dva velika konja, jedno dvadeset pet, trideset ovaca. Snig, ledeno. U proliće moraš ić orat, moraš … vozit. Moraš! Tijekom izbivanja muškarca žene su preuzimale većinu muških poslova. Za razliku od prve polovine 20. stoljeća, kada su uglavnom odlazili muškarci, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća migriraju i žene, i to najčešće djevojke, ili žene, ali kao pasivne migrantice na poziv supruga.65 Unatoč tome što je većina gastarbajterskih migracija bila u organizaciji zavoda za zapošljavanje i one su također bile lančane i potpomognute članovima uže obitelji. Primjerice, od kazivača

61 Primjerice, djed kazivača iz Ričica (kazivač je rođen 1943. godine) radio je u rudnicima, ali kazivač nije znao mjesto u kojem je rudnik bio, niti odrediti vrijeme kad je njegov djed radio u Njemačkoj. 62 Bauštela, od njemačkog: der Bau (-e/es, Bauten) – građevina, zgrada, izgradnja (usp. I. MEDIĆ et al., 1993., 28.); bauen (h.) – graditi, praviti (Ibid.); stelen (sich) (h.) – (po)staviti (se), namjestiti (se), metnuti (Ibid., 179.). 63 I. ČIZMIĆ et al. 2005., 229.-231. 64 J. ČAPO ŽMEGAČ, 2005., 257. 65 Ova praksa potvrđena je u više primjera. Nismo uspjele razgovarati sa ženom aktivnom migranticom. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 125 iz Lovinca (r. 1930.) najprije je otišao brat, nakon toga kazivač 1973. godine u Köln, a njegova supruga godinu poslije. Oba supružnika su radni vijek provela u Njemačkoj. Njihove dvije kćeri tijekom školovanja bile su u Zagrebu kod kazivačicine sestre. Bračni par je dolazio u Lovinac ljeti na godišnji odmor te za Božić, a djeca su za školskih praznika dolazila njima u Köln. Osim ekonomskih razloga pojedini kazivači odlazak u zapadnu Europu objašnjavali su tadašnjom „modom” takvih odlazaka. Mladi dečki odlazili su na privremeni rad i ubrzo se vraćali lijepo odjeveni u novom automobilu što je bilo popularno kod lokalnih djevojaka.66 Želja da i oni budu popularni potaknula je nekolicinu emigranata s kojima smo razgovarale. Osim, privremenih migracija, bilježe se primjeri kada su pojedinci cijeli radni vijek proveli u inozemstvu. O životu u Austriji i Njemačkoj razgovarale smo kazivačem iz Lovinca (r. 1942.). U Austriju je otišao 1970. godine uz pomoć prijatelja koji je već bio ondje i poslao mu dokumente tzv. jamstveno pismo, kojim mu je bio osiguran posao. To, kako je kazivač objasnio, jamstvo je označavalo probni rok i dobivanje boravišne dozvole u trajanju od jedne godine. Nakon tog razdoblja, kazivač je sam pronašao bolje plaćeni posao: E mora sam odraditi, oni su meni dali stan tamo... samački hotel je bije. I tamo sam godinu dana odradio. Onda ti moreš, moga si ostat do sada, ali ja sam gleda di ću više zaraditi i bolje leđa prodati. U početku je stanovao u samačkom hotelu u Schönbronnu, a zatim u Kaltenbachu. U Kaltenbachu je upoznao buduću suprugu i u tom gradu su ostali živjeti nakon vjenčanja. Tijekom radnog vijeka, dok je kazivačev otac bio živ, dolazio je preko ljeta pomagati ocu u poljoprivrednim radovima. Tim prigodama ostajao je oko mjesec dana, ovisno o trajanju godišnjeg odmora: A dolazija sam u ljetna doba radit ćaći tu. Ćaća je gore, ja sam u Smokriću rođen, odavde jedno tri, četiri kilometra (sada stanuje u središtu Lovinca op. a.)… Onda sam dolazije pomagat ocu. Tako da ja nisam ima puno lufta za šetnje. Ocu je u poslovima pomagao i kazivačev brat koji je odselio u Zagreb. Osim preko ljeta, kazivač je dolazio i za velike blagdane, Božić i Uskrs, te za crkveni god sv. Antuna. O razlogu dolaska na te datume naveo je: Jer ja nekako nisam, ja sam volije te moje roditelje i nisam moga dozvolit da oni budu Božić imali bez nas, bez mene. Za vrijeme posjeta iz Austrije je donosio prehrambene proizvode, poljoprivredne strojeve i odjeću. S ocem je komunicirao telefonom koji je postojao u zgradi pošte u Lovincu. Prema kazivačevim navodima, tijekom četrdeset godina koliko je radio u Njemačkoj, sto osamnaest puta je putovao iz Austrije i Njemačke u Liku. Tijekom Domovinskog rata jedanput na mjesec slao je novac nećaku koji živi u Krapini. O privremenim migracijama u Njemačku Jasna Čapo Žmegač zaključuje da se privremeni boravak ekonomskih migranata pretvorio u trajni, iako sami migranti nikad nisu prestali razmišljati o napuštanju Njemačke i povratku u domovinu.67 Povratak se ostvaruje kada se strukturni čimbenici (loše gospodarsko stanje) podudaraju sa subjektivnim mišljenjem migranata (kada su migranti zadovoljni sa zarađenim novcem koji će im omogućiti sigurnu budućnost u domovini).68 Te zaključke potvrđuju i trajne

66 Zabilježeno u Sv. Roku. 67 Usp. J. ČAPO ŽMEGAČ, 2005., 258. 68 Ibid., 265. 126 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ privremenosti Lovinčana, koji su od prvotnih privremenih migracija cijeli radni vijek proveli u zapadnoeuropskim zemljama, najviše u Njemačkoj i Švicarskoj, a tek odlaskom u mirovinu vratili se u Lovinac.

Privremene migracije uzrokovane političkim razlozima Privremene migracije uzrokovane političkim razlozima vezane su za ratne godine, Drugi svjetski rat i Domovinski rat te za poratne godine. Tijekom ratova stanovništvo je moralo prisilno iseliti iz svojih domova. Velik dio Lovinčana i Svetoročana izbjegao je u Gospić, Zagreb i Slavoniju, najčešće kod rodbine. Sudbine Lovinčana su različite i teško se mogu generalizirati. Primjer bijega krajem Drugog svjetskog rata vidljiv je u supruga kazivačice iz Lovinca (r. 1934.). Njezin tadašnji momak, prije nego što su se vjenčali, zbog političke je pripadnosti članova svoje obitelji te zbog loše obiteljske materijalne situacije u kojoj su se našli upravo zbog političkih mišljenja, kao jedini muški član obitelji otišao u Budrovce (okolica Đakova): Jedini je muškarac bio u kući, trebalo je skrbit o njima svima, jel.69 U Budrovcima je radio kao čuvar svinja od 1943. godine do polovice 1944. godine kada je otišao u Zagreb na školovanje. Iz Budrovaca obitelji je slao paketiće: I onda je tata skupljao, čuvao svinje i onda kad bi se pokosilo i pokupilo žito, onda je on sa strništa skupljao što je ostalo i u vrećice male i onda tako slao to kući. U velikom broju obitelji s čijim smo članovima razgovarale, bilježe se česte remigracije, ispre- pletene prisilnim i gospodarskim potisnim čimbenicima te odlascima na školovanje. Pritom je važno napomenuti da su članovi obitelji i danas raseljeni, no da komunikacija i posjeti traju. Takvo stanje zrcali se u migrantskoj priči kazivačice iz Lovinca (r. 1934.). Krajem Drugog svjetskog rata, u dobi od osam godina, zbog neprilika koje je imala zato što je njezina obitelj podupirala ustašku vlast, kazivačica je otišla u Zagreb. Ondje je počela srednjoškolsko obrazovanje koje je završila u Gospiću. S obitelji je ponovno migrirala 1944. godine u Ivankovo (kod Vinkovaca), a onda se nakon udaje sa suprugom i djecom 1970. godine odselila u Zagreb. Sa suprugom se 1982. godine vratila u Lovinac, a djeca su im ostala u Zagrebu. Kazivačicina kćer u vrijeme istraživanja stanovala je u Zagrebu s bratom i sestrom te njihovim obiteljima, no često posjećuju majku u Lovincu. Kćer (r. 1954.), koja je bila u posjetu majci odluku o preseljenju u Zagreb 1970. godine objasnila je: Nije to nama ni dan danas žao, al jednostavno se nije dalo izdržat. A moj tata nikad nije htio da mi budemo podijeljeni. Da su djeca … u Zagrebu u školi ili bilo gdje drugdje, a da su oni ovdje. I onda je tata odlučio prodat sve, jer stvarno su ga maltretirali, i njega i mamu, i onda je odlučio da odemo. Analizirajući iskaze kazivača, saznaje se da odabir mjesta u kojem će stanovati ponajviše ovisi o mjestima gdje već žive članovi obitelji.70 Česte remigracije uzrokovane su upravo obiteljskim odlukama i potaknute obiteljskom ispomoći, kao što potvrđuje migrantska priča kazivačice iz Vagana (r. 1932.). Naime, zbog obiteljskog prezimena koje je bilo označeno kao nepodobno i neprijateljsko od 1943. do 1953. godine, kazivačica je boravila u

69 Navodi njegova kći, kazivačica je r. 1954. u Lovincu, od 1970. živi u Zagrebu. 70 O obiteljskom životu vidi više u tekstu: Normalno da će on pomoć: obiteljski život i međugeneracijska uzajamna pomoć u lovinačkom kraju, autorica T. RUBIĆ – P. PETRAK objavljenom u ovom broju Senjskog zbornika. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 127

Slavoniji u okolici Đakova kod očeve sestre. U prvo vrijeme oni su im ujedno pomogli da se snađu u novoj okolini i pronađu zaposlenje. U Slavoniju je otišla s roditeljima, a u Vaganu je ostala njezina udana sestra. Kazivačica je sestri iz Slavonije četiri puta na mjesec vlakom slala hranu. Paketi s hranom su smjeli težiti do pet kilograma. Kazivačica se u Vagan vratila 1953. godine jer je njezin otac posljednje godine života htio provesti u Vaganu. Ujedno se brinula o sestrinu svekru nakon što je sestra tih godina otišla raditi u Kanadu. O povratku u Liku rekla je: Tako sam ja putovala u moju Liku nakon devet godina da upoznam, da je vidim. Al mi se ni dopalo, al, kud roditelji, tamo sam morala i ja. Većina kazivača s kojima smo razgovarale, kao jedno od najtežih životnih iskustva navodili su bijeg preko Velebita tijekom Domovinskog rata.71 Nakon dugog prelaska Velebita pješice, s time da treba uzeti u obzir velik broj starih teško pokretnih ljudi, žena i djece, Lovinčani i Svetoročani privremeno su boravili kod rodbine, uglavnom djece (najčešće su navodili Zagreb) ili u organiziranim prihvatilištima (uglavnom u Opatiji – u Ičićima). Stariji bračni parovi uglavnom su cijelo vrijeme zajedno migrirali. Dakako, mlađi muškarci imali su vojnu obvezu. Pojedine obitelji prognaničko vrijeme nisu provele na jednome mjestu nego su se selili u više gradova. Primjerice, jedna se obitelj selila: Zagreb, Karlobag, Gračac, Banja Luka; druga obitelj: Gospić, Gračac, Zagreb. Kazivači su napominjali, kako se tko snašao i imao kod koga biti. Kućama su se vratili nakon oslobođenja Lovinca, 1995. godine.

Privremene unutarnje migracije zbog odlaska na školovanje Tijekom prve polovine 20. stoljeća neka su djeca boravila kod rodbine ili obiteljskih prijatelja za školovanja. Tek pojedini primjeri zabilježeni su za potrebe osnovnoškolskog obrazovanja. Svoje iskustvo ispričala je kazivačica iz Ričica (r. 1947.). Kazivačica je 6., 7. i 8. razred osnovne škole pohađala u Slavonskom Brodu. Razlog tome je bio taj što je njezina rodna kuća bila udaljena od ceste oko 1km, a kako su zime na tom području tada bile jake, njezini su roditelji odlučili kako bi za nju bilo bolje da ide u školu u Slavonskom Brodu. Ondje je kazivačica imala ujaka i ujnu kod kojih je stanovala. Tijekom školovanja s roditeljima je komunicirala pismima:… kad sam bila u Brodu u školi, onda sam mami mojoj pisala. Ne, često. Jer pismo ne može stići po misic dana. Kući je dolazila za vrijeme zimskih i ljetnih školskih praznika. Najčešća prva faza buduće trajne migracije bili su odlasci na srednjoškolsko obrazovanje, i to najviše u Zagreb. Takva je praksa vidljiva u priči kazivača iz Brnčeva (r. 1941.) kojoj je sin u dobi od trinaest godina otišao u Zagreb da izuči zanat. Posao mu je pomogao pronaći stariji bratić koji je radio u Zagrebu. Kazivač je u Zagrebu upoznao svoju suprugu, ondje su se vjenčali, osnovali obitelj i proveli radni vijek.72 Isti kazivač navodi da je svake godine sa suprugom dolazio u Brnčevo na košnju: Nikada nisu pokosili sijeno tu bez mene, moje žene i to. Gotovo svi kazivači potvrdili su dolazak iseljenika tijekom lipnja kada je bila sjenokoša na

71 Više o razdoblju Domovinskog rata vidi kod M. JAPUNČIĆ, 2000., 181.-200. 72 Nakon odlaska u mirovinu, obitelj se vratila u Liku tijekom 2007./2008. godine. 128 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ području Lovinca i Sv. Roka. Godišnje odmore provodili su pomažući obitelji spremati sijeno za duge zime. Zbog velike količine potrebnog sijena košnja je trajala i do mjesec dana, ovisno o vremenskim uvjetima. Pojedinci nisu imali prilike otići u veći grad na redovito školovanje, nego su kao odrasli odlazili u veće gradove u potrazi za boljim životom i nastavili se školovati gotovo cijeli život. Želju za školovanjem isticala je kazivačica (r. 1940.) u Vaganu koja je sa sedamnaest godina (dakle 1957.) otišla u Karlovac i ondje ostala do 1965. godine. Onda sam u Karlovcu završila osmoljetku u večernjoj školi. Radila sam u tvornici, strašno težak život. Kazivačica je ondje imala sestru, ali nije bila kod nje smještena. Razlog odabira Karlovca objasnila je činjenicom da je on bio industrijski grad i nadala se da će ondje lakše dobiti posao i zaposliti se te da će se moći nastaviti školovati. Kazivačica je živjela u Francuskoj, zatim Švicarskoj i Kanadi te kao izvanredna studentica studirala engleski i francuski jezik.

Privremene unutarnje migracije zbog gospodarskih razloga Nakon završetka Drugog svjetskog rata povećavaju se migracije selo – grad. Mladi Lovinčani i Svetoročani zbog nemogućnosti dobivanja posla u rodnome mjestu odlazili su u velike gradove, najčešće Zagreb. Te su migracije bile u kontekstu deruralizacije i deagrarizacije tada širih jugoslavenskih gospodarskih politika. Kao točka preokreta uzima se reforma 1965. godine. Naime, u tom razdoblju „ekstenzivni” razvoj biva zamijenjen strategijom „intenzivnog” razvoja. Ekstenzivni razvoj obilježava razdoblje industrijalizacije nakon rata prema sovjetskom uzoru. Osnovno obilježje takvog modela zasniva se na masovnom odlasku radne snage iz sela u grad, tj. iz poljoprivrede u industriju.73 Mjera gospodarske politike prema selu i poljoprivredi djelovala je destimulirajuće na razvoj poljoprivrede i ostanak na selu. Socijalna nesigurnost i podređeni položaj seljaka, prometna izoliranost, nedostatak agrarne infrastrukture, kulturnih sadržaja te slabi razvoj društvenih djelatnosti – temeljni su potisni činitelji deagrarizacije i deruralizacije.74 O razlozima doseljavanja u Zagreb pisali su Stiperski i Kamenov, u članku pod nazivom Razlozi doseljavanja u Zagreb (1996.), u kojem iznose rezultate ankete provedene tijekom 1994. godine. Kao privlačne čimbenike migracije u Zagreb ispitanici su naveli u najvećem postotku (68%) mogućnost zapošljavanja, a zatim školovanja (57%).75 Te su razloge navodili i naši kazivači. U početku su te migracije zamišljene kao privremene, no preko razgovora s kazivačima i njih bismo mogli okarakterizirati trajnom privremenošću jer su imigranti cijeli radni vijek proveli u Zagrebu. Tijekom tog razdoblja obnavljali su obiteljske kuće ili gradili nove s namjerom da se vrate u rodno mjesto. Te su se želje uglavnom ostvarile tek nakon stjecanja mirovine. Razgovarale smo s dva bračna para i jednom kazivačicom koji su privremeno migrirali u Zagreb. Kazivač iz Ričica (r. 1941.) otišao je u Zagreb 1965. godine, a njegova supruga (r. 1947.) godinu poslije.

73 I. ŽIVKOVIĆ et.al., 1995., 14. 74 Više vidi u: V. PULJIZ V, Ruralno –sociološka istraživanja i glavni trendovi promjena u našem selu, Sociologija sela, 95.-97., 1987.; V. PULJIZ, Eksodus poljoprivrednika, Biblioteka sociologija sela, IDIS, Zagreb, 1977., 173.-177. 75 Usp. 1996.: 151. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 129

Kazivačica se prisjetila: Goli i bosi, gladni i žedni otišli trbuhom za kruhom u Zagreb. Tko je imao koga, taj bi neko radno mjesto mu je našao, snalazio se, tako je to ovdje bilo. … Nisam imala kud druguda. Nekako u Zagrebu ima najviše, najviše otvorena vrata za zapošljenje. E zato, zato. Kud si mogo otić? U Bjelovar. Nemaš pojma tamo, nego Zagreb je nama Ličanima. Pa po’ (pola op. a.) Zagreba su Ličani. …Najprije Ličani i svi ti koji su prognani to je sve došlo u Zagreb. Bračni par se vratio u Liku nakon odlaska u mirovinu (1996. godine). U Zagrebu su im se rodila dvojica sinova koji su ondje osnovali obitelji i ostali živjeti. Preseljenje u Zagreb, također nije bilo jednostavno. Kazivači su navodili faze selidbe, ili oblik preseljenja koji bismo mogli nazvati polu remigracijom, preciznije migracijom u dva smjera, s time da je jedan član obitelji bio na privremenoj lokaciji/migraciji, a dio na trajnoj. Takvo je iskustvo proživjela kazivačica iz Ričica (r. 1937.), koja je 1968. godine odselila s djecom u Zagreb,76 dok je njezin suprug radio u Austriji. Skoro sam ja, odnosno mi, ja i supruga bili zadnji koji smo recimo u ono vrijeme, mlađi napuštali ovaj kraj, rekao je njezin suprug. To je ujedno i primjer lančane migracije i obiteljske međupomoći. Naime, dolaskom u Zagreb kazivačica je s djecom stanovala kod sestre sve dok se njezin suprug 1970. godine nije vratio iz Austrije, to jest zaradio dovoljno novca da kupe vlastitu kuću u Dugom Selu. Dok je stanovala kod sestre s djecom, zapravo dok nije dobila posao u poduzeću, kazivačica je pomagala susjedima u poljodjelskim poslovima poput okopavanja krumpira, sadnje cvijeća, okopavanje i berbe kukuruza i sl. Kazivačica je isticala da je, i nakon što je dobila posao u tvornici, svaki trenutak posvećivala brizi za djecu: …moje žene idu na gablec... a ja odjurim kući da vidim kako su mi djeca. Ja dođem tako, pogledam ih, poljubim... sve je dobro bilo, nikad nije, neka šteta il nešto da su napravili. Ja onda dođem na posa ... pojedem, stojeć uz mašinu i nastavim dalje. Svakako je bilo. Teško je bilo, najviše. Al sve je to, išlo je to. Mislim ono, mi nismo bili ono neki, bili smo ipak složni. Dica su ta odgajana kako treba... . I ta je obitelj radni vijek provela u Dugom Selu, a nakon stjecanja mirovine 1996. godine vratila se u Liku. U Dugom Selu su ostali kazivačicina kći i sin s obiteljima.

Trajne migracije Tijekom 20. stoljeća velik dio privremenih migracija pretvorio se u višegodišnje migracije, ili trajnu privremenost, a velik broj Lovinčana nikada se nije vratio u rodni kraj. Trajne migracije s lovinačkog područja možemo promatrati prema mjestu odredišta, pa imamo unutarnje i vanjske. Unutarnje su vezane za: Rijeku, Gospić, Perušić, Osijek, Vukovar, Dugo Selo, Krapinu, Jastrebarsko, Zagreb, Karlovac, Stubičke Toplice i Slavoniju (kazivači često nisu znali naziv mjesta). Vanjske su bile u Njemačku, Sloveniju, Kanadu, Srbiju, Francusku, Norvešku, Argentinu, Venezuelu, Australiju, Novi Zeland i Ameriku. Dok su u prvoj polovini 20. stoljeća privremene emigracije bile isključivo zbog ekonomskih razloga, te su se postupno pretvarale u

76 Većina kazivača navodi grad Zagreb u kojem su radili, no kuće su kupovali u tada prigradskim naseljima Zagreba, kao što se Dugo Selo i Sesvete. 130 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ trajna preseljenja, a masovni valovi iseljavanja, koji su od početka imali trajni karakter, počinju poslije Dugog svjetskog rata. Od 1943. godine, nakon dolaska partizana u Lovinac, ili, kako Lovinčani kažu, pada Lovinca, te u kratkom razdoblju nakon rata bilježi se velik broj političkih emigranata, pripadnika ustaške vojske i njihovih obitelji, ili samo ljudi koji su bili u takvu okruženju i koji kao takvi nisu bili sigurni za svoje živote pa su odlazili, to jest, kako kazivači kažu, bižali iz Lovinca pred OZNOM77. Tijekom Drugog svjetskog rata pojedina sela lovinačkog kraja potpuno su spaljena i raseljena zbog političkih razloga. Primjerice, tijekom 1941. godine selo Gudurac je spaljeno i svi su stanovnici iselili.78 Zabilježen je primjer kada je samo jedan član obitelji otišao, ili samo muškarci, dok su žene, djeca i njihovi roditelji ostajali u Lovincu. Otac kazivačice79 je 1945. godine otišao to jest, kako je ona rekla, prebjegao, s bratom i sinom u Ameriku. Kazivačica je s majkom, braćom i sestrom ostala u Hrvatskoj. Nakon rata ona je s majkom, braćom i sestrom najprije bila u Zagrebu, a zatim su se morali vratiti u Lovinac, pješice preko Senja, Karlobaga, Jesenica i Velebita. U Lovincu je bio kazivačicin djed koji im je pomagao kad su se vratili. Obitelj je prije rata bila među bogatijim Lovinčanima, no u novonastaloj situaciji kazivačica i njezina sestra promijenile su način života i počele obavljati ﬁ zičke poslove da bi pomogle majci. Kad smo došli tu, onda je reko (op. a. kazivačicin djed) ovako je uzeo, a bio je visok dva metera: Evo vam, to vam je što imamo u kući. Kukuruznog onog brašna, kolko može stat u mušku šaku. … Jel. E onda je mama rekla: Mi se pokorit ne smijemo. … I to su bile strašne obaveze. Poslije ono ‘45. … sve do o, ‘51., ‘52.- a kad se ono Tito sa Staljinom se posvađao, to je bila opća glad, glad, blokada, od nikuda nisi dobivao ništa. Kad je moja mama rekla: Djeco moramo se naučit radit. I onda smo mi svako jutro, ja i sestra tu u ovo brdo što se vidi, i još nas nekolko familija, ujutro rano u 3 sata digni se, nareži drva i na ramena preko, napravi ko Dalmatinke, znaš ono. I nosi. Godine 1955. kazivačicina majka, braća i sestra pridružili ocu i obitelji u emigraciji, dok je kazivačica sa suprugom i djecom ostala u Hrvatskoj. Većina kazivača govorila je da njihovim obiteljima, očevima i majkama životi nisu bili ugroženi, no da su zbog stajališta jugoslavenske političke elite prema tom području, ne ulaganja u infrastrukturu i tvornice bili prisiljeni iseliti. Zato je nakon rata i pedesetih godina 20. stoljeća velik broj migracija s istraživanog prostora bio ilegalan, uglavnom prebjezi preko Italije. Ondje su tražili azil i nakon nekog vremena najčešće odlazili u Australiju ili Novi Zeland. Pojedinci su se privremeno sklonili u veće hrvatske gradove kod rodbine, a nakon što su dobili priliku odlazili su u druge zemlje.80

77 OZNA je skraćenica za Odjeljenje za zaštitu naroda. Zloglasna komunistička tajna policija (siguronosno-obavještajna služba) Jugoslavije. Više vidi u: Davor Kovačić, Djelovanje obavještajne službe Nezavisne Države Hrvatske i Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN-A) krajem Drugog svjetskog rata, 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Hrvatskom institutu za povijest 2005. godine (ur. N. Kisić Kolanović, M. Jerebi K. Spehnjak), Zagreb, Hrvatski institut za povijest, 2006., 383.-398. 78 Teta kazivačice iz Ričica (r. 1947.) stanovala je u Gudurcu do 1941. godine, a onda je odselila u Osijek, gdje i danas stanuje njezina obitelj. Za ostale stanovnike ne zna se sudbina, jer nije istraživano. 79 Kazivačica iz Lovinca, r. 1934. 80 Primjer je brat kazivačice s područja Ričica koji je najprije bio u Zagrebu, a zatim je prema kazivanju ilegalno pobjegao u Kanadu 1968. godine. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 131

Od šezdesetih godina 20. stoljeća, povećava se odlazak u zapadnoeuropske zemlje. Nakon kraćih sezonskih i privremenih migracija, koje su za Lovinčane najčešće bile u Njemačku, Austriju, Švicarsku i Francusku, njihovi odlasci postaju sve dulji i dovode do trajne privremenosti, a za neke i trajnih migracija. Te vanjske migracije također su bile u kontekstu tada aktualnih migracija hrvatskog stanovništva. U sklopu „gastarbajterskog” modela međunarodnih migracija hrvatski su građani bili znatno zastupljeni, pogotovo u ondašnjoj SR Njemačkoj. Savezna Republika Njemačka i Austrija privukle su oko pola milijuna jugoslavenskih radnika koje je slijedio nepoznat broj članova obitelji.81 Pojedini su emigranti odlazak u zapadnoeuropske zemlje pedesetih godina iskoristili su za dobivanje vize za zemlje u koje su se htjeli trajno preseliti.82 Sestra kazivačice iz Vagana (r. 1932.) je 1953. godine migrirala u Austriju, ondje je čekala dvije godine i nekoliko mjeseci dok nije dobila odobrenje za odlazak u Kanadu. Dok je bila u Austriji, novčano joj je pomagao stric iz Kanade. Dolazak u Kanadu olakšali su joj stric i djeverovi koji su joj pomagali pri snalaženju u novoj sredini. Da bi došla u Kanadu, kao željeno odredište, kazivačica rođena u Vaganu (r. 1940.), iz Karlovca je godine 1965. otišla u Švicarsku, iz Švicarske u Francusku te iz Francuske u Kanadu (Toronto) kamo je stigla 1967. godine. Na pitanje zašto je odlučila otići iz Hrvatske odgovorila je: …radnički život je bio vrlo težak. Nije bilo nikakvog izgleda da ću ja dobit nekakvu stipendiju, da ću ja moć nastavit školovanje, da ću ja dobit nekakav stan, da ću moći pristojno odgajati dijete. To je mene potjeralo. Inače mene nije nitko proganjao. Dok je boravila u Švicarskoj i Francuskoj, studirala je. U Švicarsku je otišla jer je iz nje namjeravala u Kanadu jer je i njezin suprug emigrirao u Kanadu. Međutim, u Švicarskoj nije dobila dozvolu za ulazak u Kanadu i zato je otišla u Francusku. Nakon godinu dana boravka u Francuskoj dobila je dozvolu za preseljenje u Kanadu. Godine 1972. kazivačica se namjeravala vratiti u Hrvatsku, no kako je njezin suprug ilegalno emigrirao u Kanadu, nisu se mogli vratiti. Budući da je u Vaganu imala staru majku, pozvala ju je k sebi u Kanadu 1968. godine. Majka je s njom stanovala do smrti 1995. godine. Kazivačica je istaknula da je tako svima bilo bolje, ona se brinula za majku, a njezina majka je čuvala unuke: …onda su meni rekli (braća i sestre op. a.) ti si najmlađa, tebe poslala u školu 4 godine, jel, ovaj ti se nekako i dužna voditi brigu. To je bilo tako uzajamno, ja sam pomagala njoj, ona meni.

Materijalna pomoć iseljenika Budući da je velik broj migracija bio uzrokovan lošom materijalnom situacijom, poneki iseljenici materijalno su pomagali članovima obitelji koji su ostali živjeti u Lovincu. Slanje darova za blagdane i rođendane zabilježeno je u ponekih kazivača, uglavnom između djece i roditelja, braće

81 H. FASSMANN – R. MÜNZ, 1995., 69. 82 Sličan primjer zabilježen je kod kazivačice iz Ričica (r. 1937.), čiji je djever 1969. godine emigrirao u Austriju, ondje se zadržao kratko vrijeme, a zatim je remigriao u Australiju. Zapravo, kazivačicin je suprug bio u Austriji i namjeravao migrirati u Australiju, a tada mu se pridružio brat. Kazivačicin suprug koji je imao sve pripremljene dokumente za sebe za Australiju, dao ih je mlađem bratu koji je bio neoženjen te mu je bilo jednostavnije otići: I nije to baš bila dobra zarada, slabo je to... tolko da je. Eto sad da sam bila i ja ono, al nije mi se ono dalo, reko otić s djecom u tuđi svijet. A da smo bili obadvoje, možda bi bilo bolje. Ma dobro je, fala Bogu nek su meni djeca živa i zdrava i imaju svak svoju kuću i rade i djeca su ovo i unučad, školuju se... 132 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ i sestara te u prvoj generaciji migranata. Takvi znakovi pažnje gube se s daljnjim srodstvom i prema idućim generacijama migranata. Materijalna pomoć bila je posebno dobrodošla tijekom ratnih godina i godinama nakon ratova. Iseljenici su pomagali članovima obitelji slanjem novca, odjeće i prehrambenih proizvoda tijekom Drugog svjetskog rata, Domovinskog rata te nakon povratka u Lovinac i Sveti Rok nakon Domovinskog rata.83 Braća, sestre, stričevi, ujaci, odnosno članovi proširenih obitelji iz izvaneuropskih zemlja do šezdesetih godina 20. stoljeća osim novca slali su odjeću84 i hranu, posebice brašno.85 Tako se jedna Lovinčanka 86 prisjeća paketa koji joj je poslao nećak Vlatka: Poslije rata 1948. ili 1949. stigao nam je paket iz Austrije iz Salzburga... u paketu je bila njegova fotograﬁ ja, uskrsni prigodni pokloni, sjećam se ﬁ nog sapuna. Iseljenici su slali pojedine prehrambene proizvode tijekom njihove nestašice u socijalističkoj Jugoslaviji. Primjerice, osamdesetih godina kazivačici iz Ričica (r. 1947.) stric iz Australije slao je kavu. Stric je slao i pakete za blagdane te jedanput na godinu za rođendane. Obiteljska međupomoć različita je od obitelji do obitelji, no uočava se da se prenosi od generacije na generaciju, to jest da je uzajamna. Samo u jedne kazivačice zabilježeno je slanje i primanje paketa i novca.87 Kazivačica je iz Đakova tijekom Drugog svjetskog rata sestri u Lovinac slala nekoliko puta godišnje paketiće hrane. Njezina sestra poslije je odselila u Kanadu, odakle joj je stalno slala novac s kojim je kazivačicina obitelj uspjela obnoviti kuću koja je bila uništena u Domovinskom ratu: Samo što ja nisam nikad tražila novaca (…) Tako da mi je uvijek, nekad 20 dolara, nekad 10 dolara. Onda ja to šparam pa onda smo poslije kuću pravili pa šternu, bunar, pa zemlju kupili. Razgovarale smo s emigranticom koja je iz Kanade došla u posjet rodnom Vaganu. O slanju novca i materijalnoj pomoći obitelji rekla je: Novce sam im uvijek slala, da. Uvijek su kolko god ja nisam imala, nikada jako puno, al zapravo mi nije nikada jako puno ni trebalo. O slanju darova za veće prigode, poput krštenja i vjenčanja te dolasku iseljenika na obiteljske proslave dobiveni su negativni podatci: Rijetko, baš rijetko, rijetko dolaze i rijetko šalju dar.88 Kazivači su napominjali da nikada ništa nisu tražili jer im ne treba, ali da jesu i ako bi im trebalo da bi im članovi obitelji pomogli: Da nam treba pomoć, pomogla bi. Kažem, zasad nam ne treba.89 Slanje novca tijekom Domovinskog rata i nakon njega zabilježeno je u: Sv. Roku, Lovincu, Piplicama, Sekulićima. Osim obiteljske pomoći, pojedini kazivači rekli su da se među raseljenim Lovinčanima od sedamdesetih do devedesetih godina često prikupljala pomoć za izgradnju pojedinih objekata u Lovincu, primjerice, za izgradnju zgrade Doma zdravlja, vodovoda, asfaltiranja cesta i sl. Pojedini povratnici iz zapadne Europe izjavili su da su novčano pomagali Hrvatsku državu tijekom Domovinskog rata. Hrana, odjeća, lijekovi i novac ciljano su

83 Od dvanaest kazivača ispitanih o ovoj temi, osmero je potvrdilo da su primali materijalne predmete i novac od svojih obitelji koje su živjele u inozemstvu. 84 Slanje odjeće zabilježeno je u: Ričicama iz Australije, u Piplici iz Njemačke, u Sv. Roku i Ričicama iz Amerike. 85 Slanje hrane zabilježeno je u Ričicama i Sv. Roku. 86 Kazivačica je rođena u Lovincu 1933, a sada živi u Osijeku. Kazivačicina obitelj je u to vrijeme stanovala u Zagrebu. 87 Kazivačica iz Vagana, r. 1932. 88 Kazivačica iz Lovinca, r. 1929. 89 Rekao je kazivač iz Piplica, r. 1919., za kćer. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 133 skupljani u crkvama i u hrvatskim domovima. Pojedinci su isticali da su oni i pojedine hrvatske obitelji u pet godina dali i do nekoliko desetina tisuća eura. No, danas su zbog toga razočarani iz više razloga. Prvo zato što se nakon završetka rata nisu imali gdje vratiti u Lovinac i Sv. Rok, makar su tu godinama ulagali i gradili nove kuće. Kuće su im tijekom Domovinskog rata bile srušene, a kako u njima nije bilo stalnih stanovnika nisu poslije imali pravo na državnu obnovu te su sami morali graditi nove. Drugo još veće razočarenje bilo je saznanje da njihov novac nije trošen svrsishodno.

Kontakti Do uvođenja telefonskih linija devedesetih godina,90 kontakti s obitelji bili su preko pisama. Ovisno o udaljenosti, do sredine 20. stoljeća pisma su putovala i po mjesec dana, zato su bila rijetka. Kazivači su napominjali da su transkontinentalni migranti većinom bili nepismeni: Ja ne znam je iko tad bio da je imo osnovnu školu. I onda kad odu tamo onda su se oni siromaci mučili. Mučili se puno koga će nać od svojih ljudi da piše kući pa da i njemu napiše pismo kući. Onda su pisali, al njemu bilo teško pa napiši, u po godine ako dođe jedno pismo, dobro, ako ne čekaj Božić. Za Božić su se nekako nastojali javit.91 Osim osobnih tema u pismima su se pisalo o svim iseljenicima iz ovoga kraja: Onda kad dođe pismo iz Amerike u Sv. Rok, onda se ovde iz Lovinca skupe po dvi – tri žene i odu tamo vidit jel piše u otomu pismo jesu li njihovi ljudi (supruzi op.a.) živi il nisu kroz smijeh je govorio isti kazivač. Transkontinentalni emigranti su pismima tražili i nevjestu. Lovinčanka (r. 1933), koja sada stanuje u Osijeku prisjetila se: Moj je djeda otpremio curu u Ameriku našem momku, koja je služila u njegovoj kući. Naime, kada su se naši momci odlučili na ženidbu tada su se obraćali poznatim gazdama iz svog zavičaja s molbom da im preporuče cure vrijedne i upućene u obavljanje kućanskih poslova. Spomenuta cura se zvala Milka, i ostala je, odnosno brak je uspio. Najčešće teme o kojima se pisalo bile su: novosti u obiteljima, o djeci, o unucima. Kazivačica iz Piplica navela je da su ona i sestra (koja živi u Njemačkoj) pismima izmjenjivale fotograﬁ je djece. Slanje čestitki za blagdane, posebice Božić i Novu godinu bilo je vrlo rašireno do uporabe telefona. Uvođenjem telefona komunikacija je postala jednostavnija, no učestalost kontakata varira.92 Također se bilježi nestajanje kontakata. Kao uzrok tomu kazivači su naveli izumiranje starijih članova obitelji koji su emigrirali, a koje su oni poznavali. Članove druge generacije migranata najčešće osobno ne poznaju, a sljedeće generacije ne govore hrvatski jezik. Katkada se izgubila i komunikacija između roditelja i djece, primjerice, jedne kazivačice čiji je otac emigrirao u Argentinu i više se nije javio. U političkih emigranata, zbog bojazni o presretanju

90 Telefoni su uvedeni između 1996. i 2000. godine, ovisno kako u koje selo. 91 Kazivač iz Lovinca, r. 1930. 92 Svaki dan s unucima i djecom iz Zagreba telefonom razgovara kazivačica iz Ričica (r. 1937.), što je i jedni primjer svakodnevne komunikacije koji smo zabilježile. Svaki drugi dan sa sinovima iz Karlovca razgovara se kazivačica iz Sv. Roka (r. 1935). Dva puta mjesečno s kćeri iz Norveške razgovaraju se kazivači iz Piplica (r. 1929.). Jedanput na godinu sa sestričnom u Australiji čuje se kazivačica iz Ričica (r. 1947.). Većina kazivača potvrdila je kontakte s vremena na vrijeme, no nisu mogli precizirati učestalost. 134 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ pisama komunikacija je prekinuta na nekoliko godina. Nakon nekog vremena komunikacija je opet počela slanjem razglednica, ali s izmišljenim podatcima o pošiljatelju, a poslije i pisama. Samo u jednom primjeru zabilježena je kombinacija telefonske i internetske komunikacije dva puta tjedno u iseljenika u Americi.93

Posjeti Posjeti između imigranata i obitelji mogu se podijeliti na dvije vrste: prvu skupinu čine posjeti iseljenika lovinačkom kraju, a drugu čine posjeti stanovništva s lovinačkog područja imigrantima. Posjeti iseljenika rodnom kraju su brojniji. Posjeti se razlikuju prema duljini trajanja.

Posjeti iseljenika lovinačkom kraju Posjeti lovinačkom kraju, prema kazivanjima, vezani su za godišnji odmor tijekom ljeta i blagdana. Većina iseljenika nastoji prisustvovati obilježavanju crkvenih godova: u Sv. Roku crkveni god je 16. kolovoza na sv. Roka - Rokova, u Ričicama 22. srpnja na Sv. Mariju Magdalenu - Mandelina,94 a u Lovincu 29. rujna na sv. Mihovila - Mijolja. Na navedene spomendane svetaca zaštitnika okupljaju se članovi raseljenih obitelji i te dane provode zajedno. Na samu proslavu, obično svetu misu u lokalnoj crkvi ili kapelici, dolaze ljudi iz susjednih zaselaka te obližnjih gradova. Na obilježavanje spomendana lokalnog sveca dolaze djeca s unucima iz Zagreba, Karlobaga, Rijeke, Pakoštana, Gračaca, Gospića, ali i iz drugih hrvatskih regija, ponajviše iz Slavonije. Ako proslava spomendana pada na vikend, a posebice ako je ljeti tijekom godišnjih odmora, nerijetko dolaze iseljenici iz europskih zemalja, ali i prekooceanskih. Iseljenici, posebice čiji roditelji žive u Lovincu i Sv. Roku, dolaze u posjet i tijekom velikih blagdana poput Uskrsa i Božića. Osim navedenoga, važan datum za posjet je i dan Svih svetih (1. studenoga) kada se nastoje obići grobovi. Svi ti posjeti važni su za obitelji, ali i koheziju lokalne zajednice. Posjeti iseljenika ovise o mjestu u koje su iselili i imaju li užu ili daljnju rodbinu na lovinačkom području. Iseljenici iz drugih hrvatskih gradova ponekad dolaze svake godine.95 Tijekom ljeta posjeti iseljene rodbine traju nekoliko tjedana. Većina starijih iseljenika barem jednom u životu posjete rodni kraj i često sa sobom vode djecu i unuke.96 Pojedini iseljenici iz zapadnoeuropskih zemalja dolaze dok im zdravstvene okolnosti to dopuštaju, kao što je zabilježeno u Piplicama. Naime kazivačičina sestra iz Njemačke je posjećivala Liku nekoliko puta, dok nije bila u starijoj životnoj dobi. Tijekom ljeta, na putu prema Jadranskom moru emigranti i članovi njihovih

93 Kazivačica iz Lovinca, r. 1934. 94 Pojedini kazivači rekli su Mandalina, primjerice iz Ričica. 95 Teta kazivačice iz Ričica (r. 1947.), koja stanuje u Osijeku. 96 Tijekom života, sestra jedne kazivačice dva puta je posjetila rodnu kuću u Vaganu, i boravila ondje šest tjedana. Brat kazivačice iz Lovinca (r. 1932.), došao je iz Australije sa svojom obitelji 1997., a ovo ljeto, 2010. godine, Lovinac planira posjetiti njegova kći s obitelji. Brat kazivača iz Sekulića (r. 1932.), migrirao je u Kanadu 1957, a prvi put je posjetio Liku 2009. Brat kazivača iz Ričica (r. 1931.) migrirao je u Australiju 1969. i do svoje smrti 1999. Liku je posjetio dva puta sa svojom obitelji. Nakon njegove smrti njegova supruga je jedanput bila u Lici. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 135

Članovi obitelj Sekulić i Klepić iz Venezuele i Hrvatske tijekom ljetnih praznika u Lovincu 2009. Vlasništvo Marije Klepić, Seke Čokine, Lovinac. obitelji se znaju u Lici zaustaviti na nekoliko sati. Ovaj, iđe doli na more i onda navrate ovde i malo budu i tako. ... Već je njima teško vozit.97 Pojedinci, koji planiraju povratak u Hrvatsku, to jest u Lovinac, svake godine dolaze u posjet i iz Amerike, kao što su članovi obitelji iz Lovinca koji žive u Venezueli. (Sl. 2) Hrvatsku posjećuju svake godine od travnja do rujna, a ovdje su izgradili i kuću. Budući da je obitelj velika ne dolaze svi članovi svake godine, nego kako je tko u mogućnosti i sa sobom dovode prijatelje. Kazivačicine sestre dolazi svake godine. U kazivanju kazivačice iz Ričica (r. 1947.) zabilježeno je dolaženje unuka preko ljetnih i zimskih školskih praznika, ali i tijekom vikenda kada su unuci u mogućnosti doći. Oni dolaze tu često, telefon je tu, mi se svaki dan čujemo. Sad će mi za Uskrs, svi će mi doći i veliki i mali, a ovaj onda unuk taj jedan već u 16-oj godini, on je srednjoškolac. On će doći još ranije; on obožava Liku, obožava. Svaki dan on zove: Bako ‘ko je bio kod tebe?, Bako šta ste danas radili?, Što si kuhala?, ma sve, sve, sve. On je u toku. Taj najstariji unuk strašno je vezan za Liku i za nas. … Sad će biti tjedan dana na uskrsnim praznicima... Onda opet vikendom dođu. A onda ljetno ferije i zimsko ferije, to obavezno. Pojedini kazivači navodili su povećavanje broja posjeta nakon

97 Kazivačica iz Ričica, r. 1943. 136 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ situiranja iseljenika i nakon odlaska u mirovinu. Kazivačica s područja Vagana (r. 1940.), koja je trajno migrirala u Kanadu 1967. godine o posjetima Lici rekla je: A u početku rijetko, mislim prvih 12 godina nisam dolazila. Onda sam poslije možda svake 3 do 4, možda 5 godina, kako kad. Onda sam došla kad se Lovinac oslobodio ‘95-e, ja sam došla odma ‘96-e ... poslije sam došla ‘98-e, ... onda sam otišla u mirovinu i dolazila svake godine. Uspoređujući terenske podatke saznaje se da se kontakti najviše gube kod trajnih transkontinentalnih migracija.98 Na obiteljske proslave, poput svadbe, iseljenici rijetko dolaze u Liku, a isto tako i članovi obitelji iz Like rijetko odlaze iseljenicima (kao razloge kazivači su naveli nedostatak materijalnih sredstava). Od kazivačice iz Vagana (r. 1932.) mamina sestra je između dvaju svjetskih ratova migrirala u Kanadu. Njezina unuka, poznata kanadska političarka, treća generacija migranata iz Kanade bila je 2008. godine drugi put u posjetu Lovincu.99 Prilikom posjeta koji je trajao nekoliko dana bila je smještena kod liječnika u Lovincu jer on govori engleski jezik. To ujedno potvrđuje da treća generacija migranata više ne zna hrvatski jezik. U posjet su došli suprug, koji je također rodom iz Lovinca iz Smokrića, dvije kćeri i zet. Tom prigodom posjetili su Jadransku obalu i grad Zadar.

Posjeti Lovinčana i Svetoročana članovima obitelji u iseljeništvu Posjeti Lovinčana i Svetoročana članovima obitelji u iseljeništvu rijetki su najčešće zbog ﬁ nancijske situacije koja im to nije omogućivala. Zabilježeno je samo nekoliko posjeta u prekooceanske zemlje. Kazivačica iz Vagana (r. 1932.) jednom je posjetila sestru u Kanadi 1983. godine, kao i njezina ostala braća i sestre: A svak je dolazio po jednom. Mislim, sestre (op. a. obje sestre su živjele u Hrvatskoj) i brat (op. a. živio je u Sloveniji). Po jednom se bili svaki od njih. Pa ostali su između tri i šest tjedana. Zavisi kako tko. Brat je još bio u radnom odnosu, a sestre nisu bile u radnom odnosu kad su dolazile.100 Također smo saznale da je jedna Lovinčanka iz Piplica (r. 1929.) dva puta posjetila sestru u Njemačkoj. U svim troškovima putovanja u posjet sudjelovali su iseljenici ili su ga potpuno ﬁ nancirali. Kontakti s obitelji raseljenoj po Hrvatskoj češći su, a kazivači su naveli da su zbog bolje prometne povezanosti te posjedovanja osobnih automobila od sedamdesetih i osamdesetih olakšani. Tako se bilježe odlasci na vjenčanja i pokope u druge hrvatske gradove. Primjerice, jedan kazivač iz Sekulića (r. 1932.) je dva puta odlazio nećacima na svadbu u Stubičke Toplice. Njegova supruga je ostala u Lici, a kao razlog navela je zdravstvene probleme: A joj, a boli mene noga … Pa ja šepam do crne zemlje. Pa što ću ić tamo da gledaju za mnom kako idem? Sram me ić tamo već. A i onda ne mogu Stipu (kazivačicin sin, op. a.) ostavit samog kod kuće. Ima toga puno, treba mu pomoć.

98 Zabilježeno za odlazak u: Argentinu, SAD, Venezuelu, Kanadu (u dva slučaja). 99 Kazivačica se ne sjeća kada je prvi put bila u Hrvatskoj. 100 Kazivačica iz Lovinca (r. 1934.) posjećivala je do godine 2000. obitelj u Venezueli svake dvije do tri godine. Otada nije išla u Venezuelu zbog tamošnjeg nepovoljnog političkog stanja. Nećakinja iste kazivačice namjerava godine 2010. ljetni odmor od tri tjedna provesti kod obitelji u Venezueli. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 137

Druženja iseljenika u iseljeništvu Kao što je već prije spomenuto u ovom radu, većina prvih iseljenika pozivala je rodbinu i prijatelje, što je rezultiralo da nakon takvih oblika lančanih migracija nastanu cijele zajednice Lovinčana na jednom području. Zanimalo nas je jesu li se iseljenici družili u pojedinim gradovima i državama i kojim prigodama.101 Budući da je većina kazivača dio života provela u Zagrebu, bilo radeći ili tamo boraveći kod rodbine tijekom progonstva u ratnim godinama, najčešće su navodili druženja u Zagrebu. Najbliža povezanost i susreti u iseljeništvu najčešće su bili između prvih generacija iseljenika. Tako otac kazivačice koja je emigrirala u Norvešku navodi da se njegova kći sastajala s rodbinom dok su bili živi članovi bliže rodbine. Kako su oni izumirali daljnje su generacije smanjivale kontakte. Osim druženja unutar uže i proširene obitelji u njihovim kućama, kazivači su navodili druženja u hrvatskim domovima u zapadnoj Europi i transkontinentalnim područjima. Kazivačica iz Lovinca (r. 1934.) rekla je da se njezina obitelj gotovo svake nedjelje sastaje na ručku u Hrvatskom domu u Venezueli ili na imanju ujaka preko vikenda. Brojnost susreta ovisi o slobodnom vremenu pojedinih članova obitelji. Budući da su obitelji na početku 20. stoljeća bile brojne, često je veći broj djece odselio u jednu državu. Primjerice, baka kazivačice, r. 1932. u Vaganu, imala je devetero djece, od kojih je petero otišlo u Kanadu u prvim desetljećima 20. stoljeća. Treća i četvrta generacija iseljenika organizirala je obiteljsko okupljanje u Saskatoonu, u Kanadi (kazivačica nije znala točnu godinu, no misli da je to bilo između 1980. i 1990. godine). Tom prigodom okupilo se dvjesto osamdeset članova obitelji koji sada trajno žive u Kanadi, a potječu iz lovinačkog kraja. U povodu okupljanja jedna članica obitelji sastavila je „knjigu” u kojoj su obiteljska stabla, fotograﬁ je članova obitelji, Lovinca i života u Kanadi. Knjigu su umnožili i podijelili svakom članu obitelji, i poslali rodbini s kojom su u kontaktu u Hrvatskoj (Sl. 3). Osim obiteljskih okupljanja, u literaturi pronalazimo i podatke o osnivanju zavičajnih klubova žitelja općine Lovinac u Zagrebu i Kanadi tijekom devedesetih godina 20. stoljeća.102

Pokopi u Lici Istražujući migracijske mobilnosti Lovinčana, saznaje se da se pojedinci koji su živjeli u drugim hrvatskim gradovima ili inozemstvu, tijekom života iskazali želju da budu pokopani u rodnome mjestu. Australija i Kanada, najudaljenija su područja odakle su prevezeni posmrtni ostatci. Iz Australije je u Sv. Roku pokopan emigrant iz Sv. Roka, a iseljenik iz Lovinca koji je živio u Kanadi 1982. godine pokopan je u Lovincu. Osim vlastitih želja, i djeca pojedinaca pretpostavljajući njihove želje organizirala su pokop u domovini. Majka kazivačice iz Vagana (r. 1940.) umrla je u Kanadi, a pokopana je u Lovincu. Budući da je u Hrvatskoj bio rat kada je kazivačicina majka umrla, ona ju je pokopala u Kanadi, a čim je Lovinac oslobođen ona je tijelo prevezla u Lovinac: Meni je to nekako bilo važno da ona bude sahranjena u Lovincu.

101 Detaljniji prikaz ove teme, za koju treba provesti dopunska istraživanja, bit će tema nekog budućega rada 102 Više vidi u: M. JAPUNČIĆ 2000., 184. 138 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ

Knjiga članova obitelji Klepić u Kanadi podrijetlom iz Vagana. Snimila M. Mišetić u ožujku 2010. Vlasništvo Kate Klepić iz Vagana.

Nakon njezinoga mukotrpnoga života, da bude sahranjena tamo. Mada ona nije nikad kazala kakve sklonosti gdje bi htjela bit sahranjena, jer nije me ona htjela zamarati još i s tim, jel. Pojedini kazivači navodili su da bi takvih želja možda bilo i više, ali da je najčešće zapreka skup zrakoplovni prijevoz iz izvaneuropskih zemalja te organizacija prijevoza. Suprotno tome, jedan kazivač navodi da su ukopna mjesta u drugim državama skuplja nego u Hrvatskoj što je razlog zašto iseljenici žele biti pokopani u lovinačkom kraju, no također smatra da je to samo izgovor da bi bili bliže ostalim članovima obitelji. Drugi razlog zašto se ne pokapaju u rodnom kraju je taj što se osobe u starijoj životnoj dobi ne vraćaju u Liku, jer tamo više nemaju ni kuće gdje bi stanovale, niti se tko ima brinuti za njih. Često se bilježi da ljudi u starijoj životnoj dobi žele sebi osigurati grobno mjesto. Tako je bračni par iz Ričica (r. 1936. i 1937.), stanujući tijekom ratnih godina u Zagrebu ondje kupio grobna mjesta, no, nakon što su se vratili u Liku, prodali su ih i kupili nova na groblju u Ričicama.

Traženje obiteljskih korijena Dio kazivača, posebice oni koji stanuju u središtu Lovinca, rekoše da pojedini potomci migranata dolaze u posjet lovinačkom kraju da potraže rodbinu, vide ostatke kuće ili više saznaju o kraju HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 139 odakle su podrijetlom. Kazivačice koje stanuju u središtu Lovinca, majka (r. 1934.) i kći (r. 1954.), navele su primjer osobe koja je tražila podrijetlo svoje obitelji čiji su članovi 1920. godine migrirali u Kanadu. Nakon nekoliko dana traženja i razgovora, uspjeli su povezati podatke koje su dobili od članova obitelji iz Kanade i pronaći svoje pretke.103 Kćer je navela da lakšem pronalaženju podataka danas pridonosi internetska mreža facebook na kojoj se mladi prepoznaju prema prezimenima i uspostavljaju kontakte. Razgovarajući s kazivačima uočava se da su to najčešće pripadnici treće i četvrte generacije migranata i da većinom ne razumiju hrvatski jezik. Kazivač iz Lovinca (r. 1942.), koji također stanuje u središtu mjesta, naveo je nekoliko primjera traženja obiteljskih korijena, i to ljudi koji dolaze iz Kanade, Amerike i Australije. Kazivač je napominjao da im on pokušava pomoći, ali to nije uvijek lako: Onda malo riječi razumiju po ovome našem, malo... Ja znam otkle su oni po prezimenu, reć ovima ćošak, nas Šarića gore, Šarić. Ima Tomljenović tu u Muntanji, ima Pavičića, Sekulića. Ja znam otprilike kome oni pripadaju. Al ništa višega, e. Ništa više. Ja ne mogu reć, ta je kuća završila ovako, ta je familija završila onako, to ne mogu. To malo i oni stariji od mene znadu. Katkad i kada se pronađu rođaci, nakon jednog posjeta opet se prekidaju veze. Tako su kazivaču iz Piplica (r. 1919.) prije nekoliko godina navratili daljnji rođaci iz Kanade koji su istraživali podrijetlo svoje obitelji. Ali on im nije mogao rastumačiti točne obiteljske veze jer su zbog zanemarivanja brojna imena predaka i srodstva zaboravljena. O zanemarivanju obiteljskih veza i njihovu ponovnu traženju kazivač je rekao: I on brzo odlazi onda ako nema ništa. Ima ih kad dođe tamo pa vidi zgarište svoje, evo ovaki kuća ima, on dođe tu i pita, a što ću ja sad tu. Najbolje da ja iđem nazad. On sida u auto iodlazi nazad. A da je bio ovde, ne bi kuća bila onakva.

Povratničke migracije Šetajući Lovincem i Sv. Rokom, osim okolice školskih igrališta, uglavnom se pronalaze stariji sumještani. Velik broj umirovljenika jednim dijelom rezultat je povratničkih migracija. Kao što je već rečeno, zbog nemogućnosti pronalaska posla u lovinačkom kraju i bližoj okolici, većina je radni vijek provela izvan lovinačkog kraja. Određen dio njih planirao se vratiti u rodno mjesto i zato su ondje obnavljali stare obiteljske kuće ili gradili nove. Budući da djeca današnjih umirovljenika stanuju i rade u velikim gradovima, umirovljenici (a posebice kada je jedan supružnik već umro) teško mogu bez pomoći djece. Stoga se velik broj njih odlučio na oblik povratka koji bismo mogli nazvati sezonska povratnička migracija. Riječ je o boravku umirovljenika tijekom ljeta u rodnom kraju, a zimi su kod djece u gradovima. Primjerice, supruzi u Ričicama (r. 1936. i 1937.) borave od ožujka do kraja studenoga, a zatim odlaze djeci u Zagreb. Kao razlog toga bilokalnog načina stanovanja kazivači ističu nepovoljne vremenske uvjete. Naime u Lici je zimi hladnije nego u Zagrebu, a kako im djeca nabavljaju prehrambene

103 Uspješnom pronalaženju predaka posvjedočila je i kazivačica iz Vagana (r. 1932.), koja je pomogla pronaći pretke potomcima iz Kanade. 140 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ proizvode, boravak zimi u Lici bio bi veliki problem. Pojedini gastarbajteri iz Njemačke i Švicarske, nakon četrdesetak godina radnog staža vratili su se u Lovinac i Sv. Rok. Budući da su muškarci ranije otišli u mirovinu, naime stariji su od supruga, oni su se vratili, a supruge još rade u inozemstvu; ili su ostale pomagati djeci i čuvati unuke. Sami su rekli da nisu zamišljali samački život pod stare dane, no teško im se odlučiti između želje za životom u rodnom kraju i životu s obitelji u inozemstvu. Svjesni su da za djecu povratak u Lovinac nije budućnost i jer se tu nemaju gdje zaposliti, a ni djeca to ne žele, jer su se uglavnom dobro integrirala u države u kojima su odrasla i da imaju njihovo državljanstvo. Zato ti povratnici tijekom godine nekoliko puta posjećuju obitelji u zapadnoeuropskim državama, a njihova obitelj ljetne praznike i pojedine blagdane provodi s njima u Hrvatskoj. Kako je od Lovinca do Jadranskog mora oko 45 minuta vožnje automobilom, prednost ljetnog boravka u Lovincu i Sv. Roku je ta da svaki dan mogu otići na kupanje. Uz takav dislociran obiteljski život učestala je komunikacija telefonom. Pojedine obitelji žele se vratiti u Hrvatsku, no, kako njihova rodbina kaže, ta odluka nije lagana. U jedne obitelji iz Lovinca zabilježen je privremeni, probni povratak. Naime, pripadnik treće generacije migranata, rođen u Venezueli, podrijetlom iz Lovinca, godinu je dana (od rujna 2008. do rujna 2009.), s obitelji boravio u Zagrebu da bi istražili okolnosti života u Hrvatskoj. Tih godinu dana svi su učili hrvatski jezik, međusobno si pomagali u snalaženju i družili se. Djeca su išla u školu, a kazivačica iz Lovinca (r. 1934.) im je nastojala biti od pomoći: ...ja sam išla djeci pomagat, tu i tamo ako je nešto zapelo u školi i tako. Prvo polugodište, drugo polugodište nisam više trebala. Članovi obitelji su svjesni da povratkom u Lovinac ne bi pronašli odgovarajuće zaposlenje, jer su svi visokoobrazovani i na odgovornim i dobro plaćenim radnim mjestima, pa razmišljaju o povratku u neki veliki hrvatski grad. U Lovincu su izgradili kuću u kojoj mogu biti tijekom godišnjeg odmora. Budući da razmišljaju da se svi vrate, mišljenja su podvojena: A sad kakva je situacija u Venezueli. Venezuela je sad onako poprilično kritična, sad ne znam. Imam jednog bratića koji je već tu bio godinu dana na jednoj vrsti probe, ipak su oni treća generacija koja je rođena tamo... al dolaze svake godine. Malo, malo. I onda svi poprilično govore hrvatski. Nešto su i stekli. To su fakultetski obrazovani ljudi, koji su eto tako imaju koliko – toliko za krenut nekuda. Međutim, nije to jednostavno, jel. Bez obzira kolko zemlja bila, kolko je teško živit sada, nije to jednostavno ipak ostavit. E sad, jedan dio obitelji se slaže da bi za ovaj mir ovdje dali sve, i vraćaju se svakako.104

Zaključak U ovom radu, koji je rezultat terenskih istraživanja, željelo se prikazati migracije stanovništva lovinačkog kraja tijekom 20. stoljeća te ih usporediti s migracijama primorskih Bunjevaca radi utvrđivanja sličnosti i razlika, ali i njihovih uzroka. U dosadašnjoj etnološkoj literaturi pronalazimo podatke da je obilježje bunjevačkog stanovništva bavljenje stočarstvom te odlazak i boravak u ljetnim mjesecima na višim nadmorskim visinama. Na temelju usporedbe pojedinih

104 Kazivačica iz Lovinca, r. 1954. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 141 kazivanja, podataka iz UEA i lokalnih monografi ja možemo vidjeti dvije prakse ispaše ovaca, koje su uvjetovane blizinom i visinom okolnih brda. Sličnosti s odlascima na ljetnu ispašu koju su prakticirali primorski Bunjevci vrlo su male. Ispaša Lovinčana samo je djelomično slična ispaši Krivopućana i Krmpoćana koji imaju jednu etapu selidbe, i ne uključuju obilježja alpskog tipa stočarstva, dok ispaša koju su prakticirali Svetoročani podsjeća na neki podoblik transhumantnog oblika stočarstva. To je vjerojatno rezultat geografskih obilježja brdskih područja koja okružuju Lovinac i Sv. Rok te višedesetljetne, ako ne i višestoljetne prakse. Povijesni izvori potvrđuju da ih nije mogla promijeniti ni granica tadašnje Vojne krajine. Praksa dolaska Dalmatinaca na ličku stanu Velebita te Ličana na dalmatinsku u početku 18. stoljeća pretvorila se u narodno pravo koje se održalo sve do 19. stoljeća, prema kojemu su stočari imali slobodu prijelaza stare „Zemaljske” granice.105 Tijekom prve polovine 20. stoljeća velik broj mladih muškaraca bio je prisiljen otići iz rodnog kraja u bogatija hrvatska područja, posebice Slavoniju, zbog stjecanja dodatnih izvora prihoda na sezonskim poslovima. Iz Primorja, Podgorja, ali i Lovinca muškarci su odlazili raditi teške fi zičke poslove, poput šumarskih poslova.106 Iz svih navedenih područja u ovom razdoblju odlazili su i na privremene radove prema transkontinentalnim smjerovima, SAD-u, Kanadi, zatim Južnoj Americi. I pritom su obavljali jednake fi zičke poslove, zajedno putovali i stanovali.107 Dakako, dio tih sezonskih i privremenih migracija pretvorio se u trajne migracije. Treba napomenuti da su sve te migracije bile više-manje u kontekstu migracijskih mobilnosti s cijelog hrvatskog područja.108 Razlika između migracija Lovinčana i migracija primorskih Bunjevaca je u tome što su Bu- njevci stanovali u raštrkanim ruralnim zaleđima po obroncima Velike Kapele i Velebita,109 a lovinačko stanovništvo se tijekom prve polovine 20. stoljeća dijelilo na siromašno stanovništvo u okolnim selima i na bogate Lovinčane koji su živjeli u središtu, i to u skladu s trendovima građanskog društva u međuratnom razdoblju. Dakako, ti bogati Lovinčani u prvoj polovini 20. stoljeća nisu imali potrebe odlaziti raditi dodatne poslove. Druga razlika je u tome što je većina Lovinčana i Svetoročana dala potporu, a dijelom i pripadala tadašnjoj politički eliti Nezavisne Države Hrvatske. Zato, krajem rata i u poslijeratnim godinama na području Lovinca bilježimo velik broj prisilnih političkih migracija, koje su u primorskih Bunjevaca bile samo pojedinačne. Dakle, nakon Drugog svjetskog rata, mnogi bogati Lovinčani iseljavali su iz Lovinca, bilo zbog političkih razloga ili smanjenja broja stanovništva, odnosno zato što više nisu više imali kome dati svoje obrtničke, ugostiteljske i druge usluge. Povratkom iz iseljeništva ili stjecanjem početnog kapitala stanovništvo iz okolnih zaselaka kupuje kuće i zemljišta u središtu Lovinca.

105 Za buduća sustavna istraživanja ostaje pitanje jesu li Bunjevci nositelji alpskog tipa stočarstva i razlikuju li se po tome od ostalih stočarskih naroda, primjerice Vlaha stočara, odnosno, ako su Bunjevci prakticirali alpski tip stočarstva zašto dolaskom u lovinački kraj nisu nastavili takav oblik ispaše? I konačno, može se pokušati odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri možemo pomoću oblika stočarstva dobiti saznanja o etnokulturnom oblikovanju i podrijetlu Bunjevaca. (usp. V. BELAJ, 2004., 5.-31.; M. RAJKOVIĆ IVETA, 2010., 291.-357.). 106 Usp. M. RAJKOVIĆ – J. JURKOVIĆ, 2006.; M. RAJKOVIĆ, 2009.; M. RAJKOVIĆ IVETA, 2010., 210.- 261. 107 Usp. M. RAJKOVIĆ IVETA, 2010., 99.- 207. 108 O hrvatskoj dijaspori i iseljeništvu više vidi u: J. GRBIĆ, 2006.; V. HOLJEVAC, 1967.; I. ČIZMIĆ et al., 2005. 109 O načinu života primorskih Bunjevaca vidi Ibid. 25.-48., 72.-84. 142 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ

Tako smo zabilježile lokalne remigracije koje ostaju tema sljedećih istraživanja. Nakon Drugog svjetskog rata nastupio je val masovnih preseljenja iz sela u gradove te ilegalne migracije, najprije u susjedne europske zemlje, a zatim na druge kontinente. U prvoj polovini 20. stoljeća privremene migracije bile su isključivo zbog gospodarskih razloga, pa su se postupno pretvarale u trajna preseljenja. Masovni valovi iseljavanja, koji su od početka imali trajni karakter, počinju nakon Dugog svjetskog rata. Iz svih istraživanih sela najveći valovi iseljavanja bili su odmah nakon završetka rata. Mladi ljudi odlazili su u potrazi za poslom prema većim industrijskim gradovima. Pedesetih godina 20. stoljeća mladi ljudi ilegalnim putovima bježe iz svih navedenih područja Primorja, Podgorja, Lovinca, a otvaranjem granica odlaze na privremene radove u zapadnoeuropske zemlje. Sve te migracije, opet su u kontekstu migracijskih mobilnosti s hrvatskih područja, no kod Lovinčana je izrazito istaknut gospodarski i demografski pad kao posljedica političke pripadnosti i stajališta.110 Neulaganje u infrastrukturu i nemogućnost zapošljavanja prema svim primorskim Bunjevcima i Lovinčanima, glavni su razlozi iseljavanja. Nakon Domovinskog rata Lovinac ponovno dobiva status općinskog središta. Na temelju terenskog istraživanja možemo reći da je taj status za sada samo formalan. U vrijeme istraživanja u Lovincu postoje liječnik, pošta, trgovina, gostionica, no sve je to daleko od onog bogatstva gospodarske infrastrukture i slike maloga grada. Malo svjetlo na kraju tunela pojedinim obiteljima koje se samozapošljavanju, preko oblika obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, predstavlja Poljoprivredna zadruga Lovinac koja otkupljuje ponajviše krumpir. Mlađi kazivači, u tridesetim i četrdesetim godinama života, rekli su da velike površine neobrađene zemlje čekaju prazne, ali da i ono malo što uzgoje nemaju kome prodati, i da sve se vrti u začaranom krugu. Da bi potaknuli demografsku i gospodarsku sliku omogućeno je naseljavanje desetak mladih obitelji. Čelništvo Općine Lovinac i dalje poziva građane, a pogotovo mlade obitelji, koje žive na području Republike Hrvatske, pogotovo one koji na bilo koji način vuku porijeklo iz ovoga kraja, a uz to nemaju nikakvog privatnog vlasništva, da se jave u Općinu koja će im osigurati životnu egzistenciju.111 Godine 2003., tadašnji načelnik Lovinca Hrvoje Račić, objasnio je da projekt naseljavanja općina radi s Ministarstvom mora, turizma, obnove i razvitka RH: Osiguravanjem gradilišta i građevinskog materijala za gradnju 13 kuća Općina Lovinac prva u Lici želi naseljavanjem mijenjati svoju lošu demografsku sliku koja prati cijelu Liku. Ona se zbog prosječne starosti stanovnika iznad 60 godina smatra staračkom hrvatskom regijom. Općina Lovinac ima svega 1100 stanovnika, od toga 80 posto 70-godišnjaka. Plan nam je u idućih nekoliko godina osigurati gradnju stotinjak kuća i time naseliti u općinu sto mladih obitelji. Želimo više svadbi i krštenja nego sprovoda koji su danas naša svakidašnjica.112 Terensko istraživanje rezultiralo je saznanjima da se migracije stanovništva lovinačkog kraja tijekom 20. stoljeća mogu podijeliti na nekoliko oblika. Kao prvo, migracije se mogu

110 Više vidi u radu Mihovila Gotala, Crveno versus crno – utjecaj politike na život stanovnika lovinačkog kraja kroz prizmu kolektivnog sjećanja, objavljenog u ovom broju Senjskog zbornika. 111 http://novine.novilist.hr/default.asp?WCI=Rubrike&WCU. 112 http://www.forum.hr/showthread.php?t=163826. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 143 promatrati prema odredištu, pa su tako bile vanjske i unutarnje. S druge strane, mogu se promatrati s obzirom na vrijeme trajanja, te su kao takve bile sezonske, privremene i trajne. Prema uzrocima, migracije Lovinčana dijelimo na dobrovoljne i prisilne. Međutim, osim tih dobro poznatih oblika migracija u radovima iz migracijskih studija, na ovom empirijskom istraživanju lovinačkog kraja naši naratori opisali su mnoga življena iskustva migracijskih smjerova i praksi, pa smo zabilježile i neke nove podvrste migracija. Sezonske migracije bile su u Slavoniju, i to zimske (šumarski poslovi) i ljetne (rad u ciglanama). Uočile smo nekoliko podvrsta privremenih migracija koje su bile: vanjske iz ekonomskih razloga, oblik migracije koji možemo nazvati trajna privremenost u zapadnoj Europi, privremene migracije uzrokovane političkim razlozima, zatim privremene unutarnje migracije zbog odlaska na školovanje te privremene unutarnje migracije zbog ekonomskih razloga. Mnoge od tih privremenih migracija pretvorile su se u višedesetljetnu trajnu privremenost i/ili postale trajne migracije. Također smo zabilježile migraciju koju smo nazvale polu remigracijom, a označava migraciju članova obitelji u dva smjera, s time da je jedan član obitelji na privremenoj lokaciji/migraciji, a drugi dio obitelji na trajnoj lokaciji. U svakom od spomenutih prikaza podvrste migracija uočila se velika važnost socijalnog kapitala pri odabiru migracijskog odredišta te važnost migrantskih mreža i mikrokonteksta u promatranju migracija. Zabilježile smo povratničke migracije (najčešće umirovljenika) s time da su mnoge takve migracije speciﬁ čne (a nazvale smo ih sezonskim povratničkim migracijama tijekom ljeta), a kao tema budućih istraživanja postavilo se pitanje etapnih povratničkih migracija, kao što je privremena povratnička migracija.

Literatura Anđelko AKRAP, Zapošljavanje u inozemstvu i pripadna depopulacija seoskih naselja, Društvena istraživanja, 72.-73., god. 13., br. 4.-5., Zagreb, 2004., 675.-.699. Ljubomir ANTIĆ, Hrvati i Amerika. Hrvatska sveučilišna naknada. Hrvatska matica iseljenika, (2. dopunjeno izdanje) Zagreb, 2002. Vitomir BELAJ, Tradicijsko planinsko stočarstvo na Velebitu i bunjevačka etnogeneza, Studia ethnologica Croatica, 16, Zagreb, 2004., 5.-31. Caroline BRETTEL – James Frank HOLLIFIELD, Migration Theory: Talking Across the Disciplines. Routledge, New York, 2001., 27., 97.-136. Caroline BRETTEL, Theorizing Migration in Anthropology. The Social Construction on Networks, Identities, Communities, and Globalscapes, u: Migration theory: Talking across Disciplines (ur. Caroline Brettel i James Frank Holliﬁ eld), Routledge, New York, 2000., 97.- 136. Stephen CASTELS – Mark J. MILLER, The age of Migration. London, Palgrave Macmillan, London, 2003, 21.-49. 144 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ

Jasna ČAPO ŽMEGAČ, Dva lokaliteta, dvije države, dva doma. Transmigracija hrvatskih ekonomskih migranata u Münchenu, Narodna umjetnost. Hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 40/2, Zagreb, 2003., 117.-131. Jasna ČAPO ŽMEGAČ, Trajna privremenost u Njemačkoj i povratak hrvatskih ekonomskih migracija, U: Stanovništvo Hrvatske – dosadašnji razvoj i perspektive (ur. Dražen Živić, Nenad Pokos, Anka Mišetić), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2005., 257.-273. Milana ČERNELIĆ, Bunjevačke studije, FF Press, Zagreb, 2006. Ivan ČIZMIĆ – Marin SOPTA – Vlado ŠAKIĆ, Iseljena Hrvatska, Zagreb: Golden Marketing- Tehnička knjiga, Zagreb, 2005. Heinz FASSMANN – Rainer MÜNZ, Migracije istok-zapad u Europi od 1918. – 1992., Migracijske teme, vol. 11., br. 1, Zagreb, 1995., 53.-87. George GMELCH, Return migration, Annual Reviews of Anthropology, 9, 1980., 135.-159. Jadranka GRBIĆ, Hrvatska dijaspora i iseljeništvo, u: Narodne nošnje Hrvata u svijetu, tradicijsko odijevanje Hrvata izvan Republike Hrvatske (ur. Josip Forjan), Posudionica i radionica narodnih nošnji, Zagreb, 2006., 4.-27. Većeslav HOLJEVAC, Hrvati izvan domovine, Matica iseljenika Hrvatske, Zagreb,1967. Emil HERŠAK, Leksikon migracijskog i etničkoga nazivlja, Školska knjiga, Zagreb, 1998. Mile JAPUNČIĆ, Lovinački kraj. Vrijeme i ljudi, vl. naklada, Zagreb, 2000. Pavao JONJIĆ – Ante LAUŠIĆ, Izvješća iseljeničkog komesarijata u Zagrebu 1922. – 1939., Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 1998. Bratoljub KLAIĆ, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1990., 471. Ivan LAJIĆ – Mario BARA, Etnodemografski razvoj Slavonije u dvadesetom stoljeću, u: Migracije i regionalni razvoj Hrvatske (ur. Ivan Lajić), Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 2010., 91.-102. S. Douglas MASSEY – Joaquin ARANGO – Graaeme HUGO – Ali KOUAOUCI – Adela PELLEGRINO – J. Edward TAYLOR, Causes of Migration, u: The Ethnicity Reader nationalism, Multiculturalism and Migration (ur. Guibernau, Montserrat i John Rex). Polity, 2003., 257.-268. Ivo MEDIĆ – Irena MEDIĆ – Silvija BOSNER, Njemačko-hrvatski i hrvatsko njemački džepni rječnik za osnovnu školu, Školska knjiga, Zagreb, 1993. Luka PAVIČIĆ, Lovinac, monograﬁ ja. Mjesna zajednica: Lovinac, Ploča, Ričice i Sv. Rok. vl. naklada, Zagreb, 1987. Dane PEJNOVIĆ, Uzroci i posljedice iseljavanja stanovništva s područja Gospićko-senjske biskupije, U: Prošlost obvezuje: povijesni korijeni Gospićko-senjske biskupije: zbornik biskupa Mile Bogovića (ur. Hoško, Franjo Emanuel), Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci, Rijeka, 2004., 503.-550. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 145

Dane PEJNOVIĆ, Depopulacija županija i disparitet u regionalnom razvoju Hrvatske, Društvena istraživanja, 4.-5. (72.-73.), Zagreb, 2004.a, 701.-726. Dane PEJNOVIĆ, Lika – najveće problemsko područje Hrvatske, Zbornik znanstvenog skupa Problemi regionalnog razvoja Hrvatske i susjednih zemalja, Geografski odsjek PMF-a i Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 2005., 237.-245. Marijeta RAJKOVIĆ, Pregled suvremenih migracija Krivopućana, u: Živjeti na Krivom Putu – etnološka monograﬁ ja o primorskim Bunjevcima, svezak 1, (ur. Milana Černelić, Marijeta Rajković, Tihana Rubić), FF Press, Zagreb-Senj, 2009., 79.-94. Marijeta RAJKOVIĆ – Jasmina JURKOVIĆ, Primorski Bunjevci Krivopućani na području Virovitice (studija slučaja unutarnje migracije), Studia ethnologica Croatica, 18, Zagreb, 2006., 231.- 279. Marijeta RAJKOVIĆ, Gospodarstvo. U: Živjeti na Krivom Putu – etnološka monograﬁ ja o primorskim Bunjevcima, svezak 1. (ur. Milana Černelić, Marijeta Rajković, Tihana Rubić), FF Press, Zagreb-Senj, 2009., 157.-278. Marijeta RAJKOVIĆ IVETA, Primorski Bunjevci: migracije (1919. – 1939.), akulturacije, translokalizam, identitet, Filozofski fakultet, Disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2010. Zoran STIPERSKI – Željka KAMENOV, Razlozi doseljavanja u Zagreb. Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, Vol. 4(1996.), No. 2.(12.), Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, Zagreb, 1996., 147.-156. Marinko VUKOVIĆ, Migracije, održavanje i transformacija identiteta u ruralnim zajednicama slavonske Posavine, Filozofski fakultet, Disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2010. Ilija ŽIVKOVIĆ – Željka ŠPORER – Duško SEKULIĆ, Asimilacija i identitet. Studija o hrvatskom iseljeništvu u SAD-u i Kanadi, Školska knjiga, Zagreb, 1995.

Izvori UPITNICE ETNOLOŠKOG ATLASA (UEA), svezak I, tema broj 26: Stočarski stanovi i torovi; svezak I, tema broj 37: Gospodarske i stambene zgrade izvan naselja; Arhiv Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju, Filozofski fakultet u Zagrebu. Lokaliteti: Vranik sig. gF 412, inv. br. 2336, i Sv. Rok sig. HF 211, inv. br. 2319. Naseljavanje i dalje aktualno, Novi list online. 13. svibnja 2003. Naseljavanje Hrvata u mjestima s lošim demografskim stanjem. Državni zavoda za statistiku Republike Hrvatske 146 2014 M. RAJKOVIĆ IVETA & M. MIŠETIĆ

SUMMARY THE IMPACT OF MIGRATION ON FAMILY LIFE IN THE LOVINAC REGION

he article treats the migration of people from the settlements of Lovinac and Sveti Rok in the 20th century. Migratory mobility is observed with regard to destination (external and internal), duration (temporary, seasonal, permanent) and cause T(economic and political). The aim of this paper is to show the impact of migration on family life, and the relationship between immigrants by place of origin. The article also notes reports of returnee migration, for the most part by retirees, but also the arrival of young people in Lovinac. The natives of this settlement moved for temporary work, in terms of transcontinental direction, to the USA, Canada and to the countries of Central and South America. A part of these temporary migrants did, of course, become permanent emigrants. It should be noted that all of these migrations were more or less incorporated into the context of migration mobility from all Croatian regions. Data on people from Lovinac in overseas countries are fragmentary - there being no systematic studies of the immigration of Lovinac natives into these areas. Upon their return from emigration, i.e. upon accruing starting capital, the population of neighbouring hamlets of the broader Lovinac region purchase homes and land in the core of the town of Lovinac. After the Homeland War of Independence Lovinac regained the status of a municipality seat. The municipal government implemented an immigration project in collaboration with the Croatian Ministry of Maritime Affairs, Tourism, Reconstruction and Development that met with a response from among returnees from abroad. The Municipality of Lovinac is the ﬁ rst in the Lika region that aims by an immigration policy to address the unfortunate demographic situation typical of the entire region. With an average age among the population above 60 it is considered an aging Croatian region. The Municipality of Lovinac has a population of only 1,100, eight percent of who are in their seventies. Their plan is to provide for the construction of about a hundred new homes over the coming several years providing young families with an opportunity to settle in the municipality. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 147

RESÚMEN CÓMO SE REFLEJAN EN LA VIDA FAMILIAR LAS MIGRACIONES DE LOVINAC

n este artículo se analizan las migraciones de los habitantes de Lovinac y Sveti Rok durante el siglo 20. Las movilidades migracionales se clasifi can de acuerdo al destino (exteriores e interiores), al tiempo de duración (provisorias, estivales, Epermanentes) y por último, de acuerdo a las causas (económicas y políticas). La fi nalidad del presente trabajo es señalar la infl uencia de las migraciones sobre la vida familiar y la relación de los emigrantes hacia su lugar de orígen. Se han registrado migraciones de retorno, especialmente de jubilados, pero también hubo casos de habitantes jóvenes que han elegido Lovinac para establecerse. Cuando los habitantes de Lovinac emigraban hacia países transcontinentales para realizar trabajos temporarios, generalmente elegían como destino los Estados Unidos, Canadá, Centroamérica o América del Sur. Por supuesto, en algunas ocasiones, esas migraciones temporales se convertían en mudanzas defi nitivas. Es necesario señalar, que todas estas migraciones de algún modo formaban parte de las movilidades migracionales que afectaban todo el territorio croata. Lamentablemente, no existen trabajos exahustivos sobre la inmigración lovinense a países de ultramar, pues sólo se dispone de datos fragmentados. Al retornar de la emigración, es decir al volver con cierto capital, fruto de su trabajo en el exterior, los habitantes de los pueblitos próximos a la región de Lovinac solían comprar casas y terrenos en el centro de Lovinac. Después de la Guerra Patria Lovinac volvió a adquirir el status de sede de municipio. Las autoridades municipales, junto con el Ministerio del Mar, Turismo, Renovación y Desarrollo de la República de Croacia, llevan adelante el proyecto destinado a poblar la región de Lovinac. Los emigrantes retornados del exterior acudieron al llamado y participan gustosos del proyecto. Poblando la región, la municipalidad de Lovinac se propone ser la primera en revertir el lastimoso cuadro demográfi co que caracteriza a toda Lika. Con habitantes cuya edad promedio supera los 60 años, Lika es considerada una región vetusta. La municipalidad de Lovinac tiene 1100 pobladores, de los cuales el 80 por ciento cumplió 70 años. Las autoridades locales planean construir en los próximos años un centenar de viviendas para poblar la región con familias jóvenes. SLAVEN KALE HRVATI U POLJSKOJ

Poljska je oduvijek privlačila istaknute hrvatske političare, znanstvenike i umjetnike, uključujući i izvrsne studente raznih proﬁ la – osobito nakon ulaska RH u EU. Hrvate nalazimo na značajnim položajima još na poljskim kraljevskim dvorovima u Krakovu i Varšavi. Danas hrvatska zajednica u Poljskoj broji oko tristo pripadnika. Uz Veleposlanstvo RH i četiri počasna konzulata te katoličku misiju, u Poljskoj djeluje Poljsko-hrvatsko društvo i Hrvatska nastava. Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, u okviru radnoga posjeta Republici Poljskoj, posjetio je 23. studenoga Hrvatsku nastavu u Varšavi. Predsjednika Josipovića i njegovu suprugu Tatjanu u Veleposlanstvu RH u Poljskoj, uz veleposlanicu Andreu Bekić, s velikim uzbuđenjem dočekali su učenici Hrvatske nastave.

oljska i Hrvatska dijele isti srednjoeuropski kulturni i politički prostor. Zbog toga nije teško naći sličnosti u njihovim povijestima: obje su se nazivale predziđem krš- ćan stva, dulje vrijeme njima su vladale iste kraljevske dinastije, dijelovi Poljske i PHrvatska bili su u istoj državi, za obje je kraj Drugog svjetskog rata označio vladavinu komunizma, početak devedesetih demokratske promijene, a novo tisućljeće povratak Europi ulaskom u Europsku uniju. Hrvate i Poljake povezuje i pripadnost slavenskoj skupini naroda i rimokatolička vjeroispovijest, zbog čega se često o njima govorilo kao o dva bratska naroda. Preskočit ćemo teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata, prema kojoj je dio Bijelih Hrvata ostao u svojoj pradomovini (koja se dijelom nalazi oko grada Krakova), te legendu prema kojoj Poljaci (potomci Leha) potječu iz okolice Krapine. Rad ćemo početi petoricom najvažnijih uglednika iz Hrvatske, koji su boravili na dvorovima poljskih kraljeva ili djelovali u poljskim prijestolnicama: šibenskim biskupom, diplomatom i trogirskim arhiđakonom Ivanom Štafi lićem, humanistom Andrijom Dudićem, liječnikom i trebinjsko-mrkanskim biskupom Tomom Budislavićem, ispovjednikom Josipom Gallom i znanstvenikom i diplomatom Ruđerom Boškovićem. Na dvoru poljskog kralja Sigismunda I. u Krakovu početkom 16. stoljeća nalazimo Ivana Šta- fi lića (Stafi lea). Štafi lić je na tom dvoru dugo godina bio papinski poslanik, a za njegove mu je zasluge kralj 1512. dodijelio poljsko plemstvo. Na istom je dvoru, tada u poljskog kralja Sigismunda II. boravio jedan od najvažnijih humanista svojeg vremena Andrija Dudić. Dudić je ondje od 1566. godine djelovao kao poslanik cara Mak- similijana II. Trinaest godina poslije stalno se naselio u poljski grad Wrocław, gdje je i umro. U drugoj polovici 16. stoljeća u Krakovu je jedno vrijeme proveo Dubrovčanin Toma Budislavić. Tamošnji ga je biskup Piotr Myszkowski imenovao osobnim liječnikom i kanonikom Krakovske HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 149 biskupije, a još veću čast ukazao mu je poljski kralj Stjepan Bathory, koji mu je dodijelio titulu poljskog plemića i naslov kraljevskog liječnika. Na poljskom dvoru 1733. boravio je Josip Gall, i to na istaknutom položaju osobnog ispovjednika poljskog kralja Augusta III. Posljednji od istaknute petorke jest isusovac Ruđer Bošković. U Varšavi je 1763. upoznao budućega poljskog kralja Stanisława Augusta Poniatowskog, koji ga je pratio na njegovim astronomskim putovanjima. Bošković je upoznao i Stanisławowa brata Kazimierza, poslije poljskog primasa. Uz spomenute, poljske kraljeve u Krakovu posjetili su i banovi Matko Talovac i Petar Berisla- vić.

Pola tisućljeća akademskih veza s krakovskim sveučilištem Još od kraja 15. stoljeća, krakovsko je sveučilište privlačilo studente iz Hrvatske. Ondje ih je samo potkraj 15. i početkom 16. stoljeća studiralo stotinjak. Iz ta dva stoljeća spomenut ćemo humanista Vinka Pribojevića, pisca i kardinala Antuna Vrančića te kardinala i bana Jurja II. Draškovića. Zanimanje za Jagielonsko sveučilište među Hrvatima ponovno se javilo potkraj 19. stoljeća. Od studenata koji su u idućem stoljeću stjecali znanje u Krakovu istaknut ćemo Julija Benešića, Ivu Andrića, Stjepana Musulina, Stjepana Ivšića, Branka Drechslera (Vodnika), Josipa Hamma i Vilima Frančića. Frančić je poslije postao profesor toga sveučilišta i, uz Julija Benešića, obilježio je hrvatsko-poljske veze 20. stoljeća. Održavao je tečajeve hrvatskog jezika za srednjoškolce, organizirao izlete poljskih studenata u Hrvatsku, popularizirao je Hrvatsku u poljskom te Polj- sku u hrvatskom tisku. Hrvati su tijekom 20. stoljeća studirali i na drugim poljskim sveučilištima, u Wrocławu, Wa- dowicama i Lavovu. U Lavovu su bili Antun Vilko Dorotić i već spomenuti Josip Hamm, a dvadesetih godina na tom je sveučilištu lektorat vodio Franjo Crnek. Uz sveučilištarce, Krakov je privlačio i hrvatske vojskovođe, političare, književnike i znanstvenike. Od vojskovođa u tom su gradu služili Đuro Jelačić, podmaršal Đano Čanić i feldmaršal Anton Lipošćak. Čanić je bio pročelnik Glavnog stožera pješačke divizije u Krakovu, a Lipošćak vojni guverner Poljske. Feldmaršal Lipošćak bio je zadnja osoba na tom položaju, prije povratka poljske neovisnosti (1918.). Govoreći o hrvatskim vojskovođama, treba podsjetiti da je u poljskom gradu Łańcutu gotovo osam godina služio Josip Jelačić. Vratimo se Krakovu. Koliko je taj grad privlačio istaknute hrvatske kulturne, političke i znanstvene djelatnike može se vidjeti već iz letimičnog pogleda imena osoba koje su ga posjetile: Stjepan Radić, August Harambašić, Ksaver Šandor Gjalski, Zdenka Marković, a u tom je gradu 150 2014 S. KALE dio djetinjstva proveo i Andrija Maurović. Strahote Drugog svjetskog rata koje su pogodile Krakov, za svojega je boravka ondje naslikao Ivan Topolčić.

Hrvati u Varšavi Uz Krakov, zanimanje Hrvata pobuđivala je Varšava. U njoj su kraće ili dulje vrijeme boravili Ljudevit Gaj, Milan Begović, Miroslav Krleža i Julije Benešić. Miroslav Krleža dvostruka je poveznica između Hrvatske i Poljske. Osim što je 1932. godine posjetio Varšavu, pisao je i o žestokim borbama u Galiciji tijekom Prvog svjetskog rata. U tim su sukobima sudjelovali brojni Hrvati, pri čemu su mnogi poginuli na tom, djelom poljskom području. Uz prije spomenutog Vilima Frančića, druga najvažnija osoba hrvatsko-poljskih veza 20. stoljeća bio je Julije Benešić. Osam je godina djelovao u Varšavi kao kulturno-prosvjetni jugoslavenski izaslanik (1930. − 1938.). Benešić se, uz ostalo, ondje istaknuo pokretanjem i uređivanjem knjižnice, u kojoj su na poljskom jeziku objavljena i djela velikana hrvatske književnosti (I. Mažuranića, I. Gundulića, I. Vojnovića, I. Andrića). Nakon plodnih hrvatsko-poljskih veza u međuraću, slijedilo je mračno razdoblje Drugog svjetskog rata. Rani vrtlog pojedince iz Hrvatske odveo je u nacistički koncentracijski logor Auschwitz, gdje su mnogi ubijeni. U ratu su se na poljskoj i poslije savezničkoj strani istaknula dvojica hrvatskih potomaka: pilot Miroslav Ferić i general Stanisław Maček. Ferić se istaknuo u bitci za Veliku Britaniji, a Maček svojim zapovjedništvom poljske oklopne divizije. Pišući o Drugom svjetskom ratu mora se spomenuti i hrvatski iseljenik liječnik Eduard Milo- slavić, sudionik međunarodnoga liječničkog povjerenstva, koje je istraživalo sovjetski zločin nad Poljacima u Katynskoj šumi.

Hrvati u Poljskoj danas Tek nakon Domovinskog rata vidljiva je pojačana emigracija Hrvata u Poljsku. Prema podacima poljskoga Glavnog ureda za statistiku, godine 2011. u Poljskoj su živjele 232 oso be hrvatskog državljanstva, od čega čak 199 muškaraca. Veleposlanstvo RH u Varšavi procjenjuje da je u Poljskoj tristotinjak Hrvata. Hrvatska zajednica u toj zemlji najbrojnija je i najbolje organizirana u Varšavi. Tamo se priprema službena registracija Zajednice Hrvata u Poljskoj. Na čelu te inicijative su Jurica Zorman i Valentin Nikolić, koji uređuju i internetsku stranicu Zajednice chorwat.org.pl. Hrvatski iseljenici okupljaju se u varšavskim restoranima, čiji su vlasnici Hrvati, a o njihovoj duhovnoj skrbi brine se svećenik Mihovil Filipović. Filipović djeluje u Częstochowi, a mise na hrvatskom služi i u Varšavi. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 151

Predsjednik Ivo Josipović sa suprugom Tatjanom i veleposlanicom RH u Poljskoj Andreom Bekić posjetili su učiteljicu Timeu Šakan-Škrlin i učenike Hrvatske nastave u Varšavi (2013.).

U Poljskoj, uz Veleposlanstvo RH, djeluju četiri počasna konzulata: u Krakovu, Poznańu, Białystoku i Bydgoszczu, a u Varšavi i Krakovu Poljsko-hrvatsko društvo. U prostorijama Vele- poslanstva u Varšavi od školske godine 2012./2013. održava se nastava na hrvatskom jeziku, koju vodi Timea Šakan-Škrlin. Kao zanimljivost navest ćemo da u Poljskoj djeluje udruga ljubitelja Hrvatske Cromanijaci. Riječ je o Poljacima koji Hrvatsku osjećaju svojom drugom domovinom. Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, u okviru radnog posjeta Republici Poljskoj, posje tio je 23. studenog 2013. Hrvatsku nastavu u Varšavi. Predsjednika Josipovića i njegovu suprugu Tatjanu u Veleposlanstvu RH u Poljskoj, uz veleposlanicu Andreu Bekić, s velikim uzbuđenjem dočekali su učenici Hrvatske nastave.

Sportske veze Važnu skupinu Hrvata u Poljskoj čine sportaši. Izvrstan primjer je rukometni klub VIVE Targi Kielce. U njemu igraju Ivan Čupić, Venio Lozert, Manuel Štrlek, Željko Musa i Denis Buntić, a karijeru je ondje završio Mirza Džomba. Iz košarkaškog svijeta istaknut ćemo današnjega 152 2014 S. KALE

Istaknuti sveučilišni profesor u Krakovu Vilim Fračić (Daruvar, 1896. - Krakov, 1978.), koji je uz J. Benešića, obilježio hrvatsko-poljske veze 20. stoljeća.

hrvatskoga košarkaškog izbornika Jasmina Repešu, koji je trenirao poljski klub Śląsk Wrocław, iz odbojkaškog hrvatske reprezentativke Anu Grbac i Mateu Ikić, a iz nogometnog Ivana Turinu i Ivicu Vrdoljaka. Posljednji je ostavio najvažniji trag u Poljskoj: od 2010. do 2012. bio je kapetan Legie Varšava, za koju i dalje igra.

Zaključak Poljska je oduvijek privlačila istaknute hrvatske političare, znanstvenike i književnike. Hrvate nalazimo na važnim položajima na poljskim kraljevskim dvorovima u Krakovu i Varšavi. Sveučilište u Kra- kovu bilo je mjesto odlaska hrvatskih studenata još od kraja petnaestog stoljeća. U Poljskoj su služili hrvatski vojni zapovjednici, primjerice ban Josip Jelačić. Od osoba koje su djelovale u Krakovu najvažniji je slavist Vilim Frančić, a od onih u Varšavi jezikoslovac Julije Benešić. Tijekom Drugog svjetskog rata pojedine Hrvate ratni je vihor odveo u nacistički logor Auschwitz. U tom su se ratu na poljskoj i savezničkoj strani istaknuli pilot Miroslav Ferić i general Stanisław Maček, obojica hrvatskog podrijetla. Danas hrvatska zajednica u Poljskoj ima oko tristo pripadnika. U pripremi je registracija Hrvatske zajednice u Varšavi, koju vode Jurica Zorman i Valentin Nikolić. Od institucija i organizacija u toj zemlji djeluju Veleposlanstvo RH, četiri počasna konzulata, hrvatska škola i Poljsko-hrvatsko društvo. Duhovnu skrb o Hrvatima vodi svećenik Mihovil Filipović. Iz hrvatske zajednice u Poljskoj danas su hrvatskoj i poljskoj javnosti najpoznatiji hrvatski sportaši. Nedavnim ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, za očekivati je osnaživanje veza hrvatske zajednice u Poljskoj s matičnom državom, što će pridonijeti daljnjem jačanju aktivnosti te male hrvatske zajednice i boljoj promidžbi Hrvatske u Poljskoj. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 153

SUMMARY CROATIANS IN POLAND

oland has always attracted leading Croatian politicians, scientists and writers. We fi nd Croatians at prominent posts in Polish royal courts in Cracow and Warsaw. Croatians have studied at the University of Cracow since as far back as the late fi fteenth century. PCroatian military commanders such as Josip Jelačić, who went on to become the Croatian Ban, served in Poland. The most prominent of the Croatians to have worked in Cracow was slavist Vilim Frančić, and among those in Warsaw the linguist Julije Benešić. In World War II some Croatians found themselves interred in the Nazi concentration camp at Auschwitz. Leading fi gures on the Polish and Allied side in the war were pilot Miroslav Ferić and general Stanisław Maček, both of Croatian origin. The present day Croatian community in Poland numbers some three hundred people. Preparations are underway to register the Croatian Community in Warsaw as an association, an effort led by Jurica Zorman and Valentin Nikolić. Croatian institutions and organisations active in the country include the Croatian Embassy, four honorary consulates, a Croatian school and the Polish-Croatian. Society Spiritual guidance to the local Croatian community is provided by the priest Mihovil Filipović. Among the Polish and Croatians, athletes are the best-known members of the Croatian minority in Poland. With Croatian accession to the European Union we can expect the strengthening of ties between the Croatian community in Poland and the country of origin. 154 2014 S. KALE

RESÚMEN CROATAS EN POLONIA

olonia atraía desde siempre a destacados políticos, cientíﬁ cos y literatos croatas. Tal es asi, que numerosos croatas han ocupado cargos importantes en los Palacios Reales polacos de Cracovia y Varsovia. Muchos estudiantes croatas han pasado por las aulas Pde la Universidad de Cracovia todavía desde ﬁ nes del siglo XV. En Polonia hicieron su servicio algunos comandantes militares croatas, entre ellos el futuro Ban de Croacia, Josip Jelačić. De los croatas que han actuado en Cracovia, el más destacado fue el eslavista Vilim Frančić, mientras que de los que trabajaron en Varsovia, el más conocido fue el lingüista Julije Benešić. Durante la Segunda Guerra Mundial, la vorágine de la guerra arrastró a algunos croatas al campo de concentración nazi de Auschwitz. En dicha guerra se destacaron, tanto del lado polaco como del aliado, el piloto Miroslav Ferić y el general Stanislaw Maček, ambos de raíces croatas. Hoy por hoy, la comunidad croata de Polonia cuenta con aproximadamente trescientos miembros. Actualmente se encuentra en trámite el registro de la comunidad croata en Varsovia, que se encuentra liderada por Jurica Zorman y Valentin Nikolić. Entre las instituciones y organizaciones que actúan en ese país, se destacan la Embajada de la República de Croacia, cuatro Consulados Honorarios, una Escuela Croata y la Sociedad Polaco-Croata. La asistencia religiosa y espiritual para la comunidad croata está a cargo del sacerdote Mihovil Filipović. Para la opinión pública croata y polaca, los miembros más conocidos de la minoría croata en Polonia son los deportistas croatas. Ahora que Croacia ingresó en la Unión Europea, se pronostica un fortalecimiento de los lazos entre los croatas de Polonia y la madre Patria. VINKO GRUBIŠIĆ HRVATSKA AKADEMIJA AMERIKE U 21. STOLJEĆU

Hrvatska akademija Amerike (HAA) proslavila je 60. rođendan 20. travnja 2013. u New Yorku. Na slavljeničkoj sjednici održani su izbori za pojedina tijela HAA. Posebnu pozornost nazočnih privuklo je predavanje uglednog kanadskog ﬁ lologa dr. sc. Vinka Grubišića na temu „Šest desetljeća HAA: izazovi u promoviranju hrvatske kulture, povijesti i literature na sjevernoameričkom kontinentu“, koje čitateljima HIZ-a djelomično prenosimo. HAA je bila utemeljena na vrhuncu Hladnoga rata, u vrijeme kada su američki političari smatrali SFRJ prijateljskom zemljom koja je prekinula sve veze sa SSSR-om. Unatoč tomu što je nekoliko desetljeća prije Wilson isticao nacionalnu neovisnost, i u zapadnoj Europi i u SAD-u, nacionalno samoodređenje još je imalo heretički prizvuk kada je bila riječ o određenim manjim nacijama. Unatoč komplikacijama zbog neproglašene hrvatske državnosti, HAA nije mogla činiti ništa drugo nego zastupati hrvatsku nacionalnu slobodu, kulturni pluralizam i nacionalno samoodređenje. Odvjetnik John P. Kraljic, predsjednik HA A novoizabrani je potpredsjednik Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH i to kao predstavnik hrvatskog iseljeništva/dijaspore – izabran na prvoj konstituirajućoj sjednici toga Savjeta u Zagrebu 19. prosinca 2013.

olitolozi koji proučavaju razlike između demokracije i diktature često ističu da de- mokrat ske zemlje (bez obzira na koju to kategoriju može upućivati!) imaju vladu i službenu oporbu toj vladi, a diktatorski režimi imaju vladu i emigraciju s kojom je Pona u neprijateljskim odnosima. No, možda je prikladnije govoriti o organiziranim skupinama ljudi u progonstvu. Dobro je poznato da je komunistička Jugoslavija bila tipičan diktatorski režim nasuprot kojemu su postojale važne emigrantske organizacije, posebice hrvatskih iseljenika u mnogim zemljama, uglavnom kao političke, sportske i folklorne skupine i/ili udruženja. Razmjeran nedostatak kulturnih, književnih ili umjetničkih hrvatskih organizacija u tuđini možda je razumljiv u svjetlu nekih izazova s kojima se intelektualci suočavaju u iseljeništvu – ne samo jezične barijere, nego i drukčija radna etika, nove tehnologije, kulturne posebnosti, tražene vještine i problemi sa zapošljavanjem. Ovdje govorim o većini, a ne o nekoliko sretnika koje se može smatrati iznimkama. Rani dani Hrvatske akademije Amerike (u tekstu navedena i kao CAA i/ili Akademija), točno prije šest desetljeća, također prizivaju u sjećanje poteškoće koje su utemeljitelji Akademije morali svladati. Ipak, njihov je idealizam prevladao, a njihova ambicija i predanost stvorili su od Akademije cijenjenu i uspješnu organizaciju kakva je danas. 156 2014 V. GRUBIŠIĆ

Utemeljitelji Akademije sastali su se u New Yorku 19. travnja 1953. godine, a među njima je bilo sedamdesetak intelektualaca raznih proﬁ la: povjesničara, ﬁ lozofa, sociologa, liječnika, politologa, inženjera i katoličkih svećenika… Inicijatori su bili profesor sociologije Clementa S. Mihanovića (1913.-1998.) sa St. Louis Universityja i profesor povijesti sa Fordham University School of Education Waltera J. Reevea (1915.-1958.), te naš poznati egzilantski pjesnik Antun Nizeteo (1913.-2000.). Prvi predsjednik Akademije bio je profesor Clement S. Mihanovich. Članovi osnivačke skupštine bili su: Vlasta Cvitanović, Ignatius D. Duišin, Nicholas Fabijanić, Bonaventure Haggia, Ivan Ilijić, Jerome Jareb, Bruno Kolega, Clement S. Mihanović, Nicholas Milosevich, Anthony Oštrić, John Pintar, Ante Pivac, Walter J. Reeve, Lucian Reichherzer, Ivo Sivrić, Anselm Slišković, te Luka Zlošilo1. Uskoro su im se pridružili istomišljenici iz Kanade. Bez obzira na njihova politička ili ideološka opredjeljenja, dijelili su važno zajedničko stajalište da je potrebno promicati hrvatsku kulturu, umjetnost i znanost. Kako su to izrazili u Preambuli Ustava Hrvatske akademije Amerike: „Nadahnuti trajnom željom hrvatske nacije za postizanje dostojanstvenog položaja pred svim ljudima, shvaćajući da nijedan narod ne može dati odgovoran doprinos mirnom i demokratskom svijetu ako nije slobodno samoodređen, tj. ako mu se ne priznaje pravo da izabere svoju suverenu državu, prisjećajući se da je hrvatska sloboda bila stoljećima opovrgavana zbog tiranije koja je dolazila izvana i iznutra, svjesni da uskraćivanje slobode kod kuće često zahtijeva očuvanje nacionalnog duha u tuđini, imajući na umu da je prijateljska skrb za pravedne težnje ljudi uvijek bila ključna odrednica američkog gostoprimstva, mi ovime uspostavljamo i osnivamo Hrvatsku akademiju Amerike.” Ta temeljna načela uvijek su poštovali predsjednici Akademije od samog njezina začetka: Clement S. Mihanovich, Walter J. Reeve, Nicholas Fabijanić, Karlo Mirth, Duško Duišin, Ivo Vučićević, Jerome Jareb, Maria Krocker-Tuškan, Vedran Joseph Nazor i John Peter Kraljic. CAA bila je utemeljena na vrhuncu Hladnoga rata, u vrijeme kada su američki političari smatrali Jugoslaviju prijateljskom zemljom koja je prekinula sve veze sa Sovjetskim Savezom. Unatoč tomu što je nekoliko desetljeća prije Woodrow Wilson isticao nacionalnu neovisnost, i u zapadnoj Europi i u Sjedinjenim Državama, nacionalno samoodređenje još je imalo heretički prizvuk kada je riječ bila o određenim manjim nacijama. Unatoč komplikacijama zbog neproglašene hrvatske državnosti, Hrvatska akademija Amerike nije mogla činiti ništa drugo nego zastupati hrvatsku nacionalnu slobodu, demokraciju, kulturni pluralizam i nacionalno samoodređenje. Instinkti utemeljitelja i članova Akademije pokazali su se, naravno, točnima kada je 1990. prevladavajuća većina hrvatskih glasača – točnije 93,2 % – glasovala u korist državnosti i neovisnosti. Službeno, CAA nije željela biti uključena ni u jednu političku stranku ili uopće u politiku, nego je umjesto toga namjeravala obavijestiti američke sugrađane o Hrvatskoj i hrvatskim težnjama.

1 Mirth, Karlo, The Croatian Academy Of America/Fiftieth Anniversary, New York, 1953 - 2003 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 157

Urednici i istaknuti članovi HAA Karlo Mirth (Otočac, 1917.) i Jere Jareb (Šepurine, 1922.) - svojim su svestranim djelovanjem obilježili 20. stoljeće integracije hrvatskog kulturnog identiteta u multikulturni mozaik SAD-a i Kanade, kao i cjelokupnog anglo-saksonskoga svijeta, tiskajući časopise i knjige o hrvatskome društvu i kulturi na engleskome jeziku – u vrijeme kada je u domovini bila cenzura hrvatskih sadržaja od strane komunističkih vlasti SFRJ.

Većina utemeljitelja Akademije odrasla je u Hrvatskoj, gdje je latinski jezik bio u službenoj upotrebi do 1837. godine, te se u to vrijeme još poučavao u mnogim školama. Možda je stanje u Sjedinjenim Državama bila drukčije… U svakom slučaju, nikada nije objavljen nijedan broj časopisa Res Croaticae, kako je bilo izvorno planirano. Umjesto toga, od prvoga sveska nadalje, reprezen ta tiv na publikacija Hrvatske akademije Amerike bila je naslovljena Journal of Croatian Studies (Časopis za hr vatske studije). U pedesettrećem go dištu izlaženja, HAA ima najstariji časopis na engleskom jeziku koji promiče hrvatsku kulturu, povijest, umjetnost i znanost. Druge revije koje treba spomenuti su Most (The Bridge) Društva hrvatskih pisaca, koji izlazi od 1966. godine ali ne isključivo na engleskom jeziku, te važan ali na žalost kratkovječan kulturni i književni časopis British- Croatian Review (Britansko-hrvatska revija), koji je uređivao Edo Piv čević u Bristolu od 1974. do 1979. godine. Zamisao o objavljivanju godišnjaka zaživjela je među utemeljiteljima Akademije već 1953., ali okolnosti to nisu dopustile pa se prvi svezak nije pojavio do 1960. Tada su mu glavni urednici bili Karlo Mirth i Jerome Jareb koji su u prvom broju najavili: „Akademija i urednici iskreno se nadaju da će upoznati svoje američke sugrađane sa stvarnošću, naporima i postignućima relativno malobrojnog ali esencijalno starog europskog naroda koji se naselio na istočnoj obali Jadrana prije trinaest stoljeća. Njihova je zemlja ležala na mjestu gdje je drevno Rimsko Carstvo bilo podijeljeno na dvije polovice: gdje je Crkva bila raskoljena na Istočnu i Zapadnu, gdje je donesen Polumjesec pa je pustio svoj korijen pored Križa, i gdje su se nasilno sukobljavali moćni ideološki, kulturni i politički utjecaji.” 158 2014 V. GRUBIŠIĆ

„Naša je namjera”, nastavljaju ta dvojica urednika, „konačno predstaviti hrvatsku književnost, umjetnost, folklor i kulturne institucije u narednim svescima… Hrvatska akademija Amerike potrudit će se da njezin Časopis postane koristan i vrijedan posrednik informacija svima koji su angažirani u istraživanju ili se zanimaju za proučavanje u ovom polju. Dio našega programa je korištenje dokumenata iz američkih arhiva koji se odnose na hrvatsku povijest…” Pedeset tri godine nakon prvog sveska i šezdeset godina nakon utemeljenja Akademije, sa sigurnošću možemo reći da je njihova vizija ostvarena, a misija vrlo dobro obavljena. Prije mnogo stoljeća, Charles-Louis de Montesquieu sugerirao je da su najsretnije nacije one s najdosadnijom poviješću, a naša duga i složena hrvatska povijest svakako nije uvijek bila ispunjena radosnim trenutcima. Zato ne iznenađuje što je toliko mnogo stranica u Časopisu za hrvatske studije bilo posvećeno hrvatskoj povijesti, i to svim njezinim razdobljima, pri čemu su ranija hrvatska povijest te povijest Hrvata u Sjedinjenim Državama i Kanadi ipak više bile u središtu zanimanja. Što se tiče proučavanja srednjovjekovlja, u Časopisu su se također našli važni radovi o arhitekturi, lijepim umjetnostima, te srednjovjekovnoj književnosti i pismenosti. JCS također uvrštava i analize nekih od najstarijih hrvatskih pisanih dokumenata poput Vinodolskog statuta, baš kao i aktualnog Ustava Republike Hrvatske. Prinosi proučavanju hrvatskog jezika također nisu bili zanemareni, što je bilo posebno važno s obzirom na borbu za ime i identitet našeg jezika. Što se tiče književnosti, većina članaka bavila se hrvatskom renesansom koju se, naravno, smatra zlatnim dobom hrvatske književnosti. Prijevodi suvremenih stihova u nekoliko brojeva časopisa dali su dobar pregled hrvatskoga poslijeratnog pjesništva. Vidjeli smo također zanimljive radove koji se bave temama iz sociologije, ekonomije i obrazovanja. Konačno, prikaze knjiga objavljene u Časopisu može se smatrati pravom poveznicom između Hrvatske i anglofonih zemalja: stotine knjiga napisanih na hrvatskom jeziku predstavljene su čitateljima s engleskoga govornog područja i obratno, mnoge engleske knjige prikazane u Časopisu za hrvatske studije mogle su izazvati određeno zanimanje stručnjaka iz različitih istraživačkih područja u Hrvatskoj.

Znanstveni suradnici JCS – dobri poznavatelji hrvatske kulture i društva Suradnici koji su objavljivali svoje priloge u časopisu JCS bili su uglavnom američki i kanadski znanstvenici. Za vrijeme komunističke Jugoslavije, vrlo malo hrabrih znanstvenika iz te zemlje usudilo se objaviti radove u Časopisu. Bez posebnog izdvajanja nekog od autora, padaju mi na pamet neki od tih hrabrih pisaca i kritičara: Vladimir Goss Gvozdanović, Olga Grahor, velečasni Marijan Grgić, N. L. Karlović, velečasni Stjepan Krasić i jedan autor koji se potpisivao samo kao V., dodajući svom imenu podatak „autor koji živi u Hrvatskoj”. Treba također spomenuti srpsku znanstvenicu Olgu Nedeljković. Ovih nekoliko napomena o Časopisu za hrvatske studije možemo zaključiti spominjući prestižnu Davidovu nagradu koja je dodijeljena za dvobroj svezaka 45. i 46. i svezak 47., uz prepoznavanje Hrvatske akademije Amerike i njezina dugoročnog i pohvale vrijednog doprinosa promicanju hrvatske kulture, umjetnosti, književnosti i znanosti. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 159

Akademija je bila uključena u mnoge aktivnosti tijekom godina: Ogranak sa Srednjega zapada organizirao je simpozije, a njegovi su članovi sudjelovali u različitim hrvatskim kulturnim događajima; Ogranak sa Zapadne obale organizirao je u Los Angelesu izložbu slika Tomislava Gabrića, a sredstva od prodaje njegovih djela usmjerena su u fond za stipendije; a Ogranak iz Toronta, koji postoji od 1972. godine, organizirao je nekoliko simpozija, većinom zahvaljujući trudu i zauzimanju Vlade Petranovića. Od samog početka, HAA je blisko surađivala s hrvatsko- američkim kulturnim organizacijama, kao što su Hrvatski akademski klub u Clevelandu te Udruga za hrvatske studije (ACS) koja djeluje u sklopu Udruge za slavenske, istočnoeuropske i euroazijske studije (ASEEES), bivše Američke udruge za promicanje slavenskih studija (AAASS). Anotirana bibliografi ja prvih trideset svezaka Časopisa za hrvatske studije, koju je priredio Stan Granic (Kazalo, Svesci 1-30 [1960. – 1989.]), daje vrijedan povijesni pregled i koristan je podsjetnik na sadržaj Časopisa, njegove suradnike i kontekst. Uz to, brošura naslovljena „Hr- vatska akademija Amerike – Pedeseta obljetnica”, nudi povijesni pregled djelovanja Akademije od 1953. do 2003. godine. Godine 1960., nekoliko primjeraka Časopisa poslano je jednome od njegovih suradnika, Ma- rijanu Grgiću. Na svoje su odredište stigli tek nakon trideset godina, 1990., kada su zabranjeni materijali uzeti iz spremišta Jugoslavenske tajne policije i klasifi cirani u Nacionalnoj i sve- učilišnoj knjižnici u Zagrebu, i tako postali dostupni svima. Kako kaže izreka, „Ako ne znaš kamo ideš, lako možeš završiti negdje drugdje.” Možemo se zapitati treba li Akademija ili može nastaviti svoje aktivnosti u okolnostima koje su se radikalno promijenile otkako je Hrvatska postigla neovisnost. Moj bi odgovor bio glasno DA: Akademija je danas jednako nužna, a možda čak i više nego prije trideset ili šezdeset godina, i to ne samo znanstvenicima u zemljama engleskoga govornog područja, nego i onima u Hrvatskoj. Danas se Časopis za hrvatske studije smatra kulturnim blagom, jer su se u njemu našli tekstovi koji zbog različitih razloga nikada ne bi mogli biti objavljeni u Hrvatskoj. Iako časopis Res Croaticae nikada nije objavljen, moje će posljednje riječi večeras biti na latinskom jeziku: Vivat et fl oreat academia nostra! Živjela dugo i prosperitetno naša Akademija!2

2 Navedene dijelove govora održao je dr. Vinko Grubišić prigodom proslave šezdesete obljetnice Hrvatske akademije Amerike 20. travnja 2013. u New York Cityju. 160 2014 V. GRUBIŠIĆ

SUMMARY THE CROATIAN ACADEMY OF AMERICA IN THE 21st CENTURY

he Croatian Academy of America (CAA) celebrated its 60th anniversary in New York on Apr il 20 th 2013. The session also elected new members to CAA bodies. The particular attention of those on hand was given to a lecture delivered by renowned TCanadian philologist Vinko Grubišić DSc on Six Decades of the CAA: Challenges in Promoting Croatian Culture, History & Literature on the North American Continent, a summary of which the article presents for readers of the Almanac. The Academy was founded in New York on April 19th 1953 with the objective of studying Croatian literature, culture and history in North America. The CAA now publishes one of the most respected Croatian periodicals in the emigrant communities, the Journal of Croatian Studies, which offers scientifi c papers in the fi elds of history, literature, the arts and music, sociology, law, philosophy, theology, economics and the natural sciences. The creation of the CAA was encouraged in the mid 20th century by sociology professor Clement S. Mihanović (1913 – 1998) of St. Louis University, history professor Walter J. Reeve (1915 – 1958) of the Fordham University School of Education and by our well-known émigré poet Antun Nizete (1913 – 2000). Clement S. Mihanovich also served as the fi rst president of the Academy, while the current president is John Kraljic. The founding members were: Vlasta Cvitanović, Ignatius D. Duišin, Nicholas Fabijanić, Bonaventure Haggia, Ivan Ilijić, Jerome Jareb, Bruno Kolega, Clement S. Mihanović, Nicholas Milosevich, Anthony Oštrić, John Pintar, Ante Pivac, Walter J. Reeve, Lucian Reichherzer, Ivo Sivrić, Anselm Slišković and Luka Zlošilo. From its initial seventeen founding members the Academy has grown to a present membership of 274. The longest term as president of the CAA was held by the legendary and versatile intellectual Karlo Mirth, whose term as president from 27 December 1958 was democratically renewed over the following eight CAA general meetings. Dr Maria K. Tuškan, a professor at the University of Cincinnati, along with the legendary Mirth – is considered an exceptionally successful and praiseworthy president of the Academy, especially in the period from 1988 to 1999. As the fi rst woman to serve at the post she made an exceptional contribution to the development of Croatian cultural identity in the USA and to all Academy activities in various fi elds of human activity. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 161

RESÚMEN LA ACADEMIA CROATA DE LOS ESTADOS UNIDOS EN EL SIGLO 21

a Academia Croata de Norteamérica (ACN) celebró el 20 de abril de 2013 en Nueva York sus 60 años de fructífera labor. En la sesión se realizaron elecciones para los diversos cuerpos de la ACN. Llamó en particular la atención la disertación del Lrenombrado fi lólogo canadiense dr. sc. Vinko Grubišić titulada „Seis décadas de la ACN: desafíos en la promoción de la cultura, historia y literatura croata en el continente norteamericano“ y que transcribimos parcialmente para los lectores del Anuario para la Emigración Croata 2014. La Academia fue fundada el 19 de abril de 1953 en Nueva York, con la fi nalidad de estudiar la literatura, cultura e historia croata en los Estados Unidos. La ACN publica actualmente una de las revistas croatas más prestigiosas de la emigración –Journal of Croatian Studies, que trae trabajos científi cos sobre historia, literatura, música, pintura artística, sociología, derecho, fi losofía, teología, economía y ciencias naturales. La ACN comenzó a formarse a mediados del siglo 20, por iniciativa del profesor de sociología Clement S. Mihanović (1913-1998) en la St. Louis University, secundado por el profesor de Historia en la Fordham University School of Education Walter J. Reeve (1915-1958) y por nuestro conocido poeta en el exilio Antun Nizeteo (1913-2000). El primer presidente de la Academia fue el profesor Clement S. Mihanović, mientras que el actual presidente se llama John Kraljic. Los miembros de la Asamblea fundacional fueron: Vlasta Cvitanović, Ignatius D. Duišin, Nicholas Fabijanić, Bonaventure Haggia, Ivan Ilijić, Jerome Jareb, Bruno Kolega, Clement S. Mihanović, Nicholas Milosevich, Anthony Oštrić, John Pintar, Ante Pivac, Walter J. Reeve, Lucian Reichherzer, Ivo Sivrić, Anselm Slišković y Luka Zlošilo. De los diecisiete fundadores que tenía al principio, hoy la Academia cuenta con 274 miembros. Quien más tiempo condujo la ACN fue el renombrado intelectual Karlo Mirth, cuyo mandato del 27 de diciembre de 1958 fue revalidado democráticamente en ocho asambleas generales. La doctora Maria K. Tuškan, profesora en la Universidad de Cincinnati, es considerada junto con el legendario Mirth, como una excepcionalmente exitosa y meritoria presidenta de la Academia, especialmente en el período 1988-1999. Fue la primera mujer en ocupar ese alto cargo. Durante su mandato contribuyó muchísimo al desarrollo de la identidad cultural croata en los Estados Unidos y fomentó las diversas actividades que realiza la Academia. VESNA BAILEY OPTIMISTIČAN PUT U ZRELOST

Autorica pedagoških bestselera Vesna Bailey, rođena Dubrovčanka, iz Hrvatske je odselila s roditeljima u Kanadu kao desetogodišnja djevojčica. Živi u gradiću Leamingtonu u ontarijskoj pokrajini Essex sa suprugom i troje djece. Prije spisateljske karijere radila je 22 godine kao terapeutkinja komunikacijskih smetnji, budući je diplomirala psihologiju na University of Western Ontario (London, Kanada) i magistrirala komunikacijske poteškoće na Wayne State Universityju u Detroitu (Michigan). Vesninu obitelj povezuje nježna ljubav, koju međusobno osnažuju dijeleći zajedničku strast za jedrenjem. Njezine dvije nagrađivane knjige Notes To My Son - Before You Go i Notes To My Daughter - Before You Go čitatelje nenametljivo upućuju da u vlastitom srcu otkriju snažne izvore iskrenosti kako bi što lakše otkrili optimističan put u zrelost svojih sinova i kćeri. Pisane s lakoćom te su dvije knjige fascinantnom brzinom ušle u brojne kanadske obitelji kao dar prigodom Majčina ili Očeva dana.

tkrivši na Mreži dvije pedagoške uspješnice Notes To My Son - Before You Go i Notes To My Daughter - Before You Go kanadske Dubrovčanke, poslali smo joj pitanja za intervju elektroničkom poštom. Užitak u brzim odgovorima spisateljice OBailey, podijelit ćemo s čitateljima Hrvatskog iseljeničkog zbornika. Na internetu nalazimo da je čitateljska javnost vrlo naklonjena vašim knjigama. Koliko ste knjiga dosad objavili? Dosad sam objavila dvije knjige Notes To My Son - Before You Go/Poruke mome sinu – Prije nego što kreneš dalje te Notes To My Daughter - Before You Go/Poruke mojoj kćeri – Prije nego što kreneš dalje. Čitatelji me često pitaju planiram li napisati još ovakvih knjiga, kao nekakav niz. Najbolje što sam napisala za taj tip knjiga mora doći s mjesta dubokog nadahnuća, namjere i autentičnosti pa se stoga ni prije nisam dala u pisanje druge knjige samo zato da bi i taj naslov dodala nizu. Međutim, nedavni gubitak majke ostavio me, dakako, s dubokim nadahnućem da napišem Poruke mojoj majci i već sam počela raditi bilješke. Također imam i radnju za roman i nestrpljiva sam da uskoro počnem raditi na njemu. Smatrate li ih konvencionalnim knjigama, pedagoškom literaturom ili nekim drugim literarnim žanrom? Poruke mome sinu i Poruke mojoj kćeri zapravo ne pripadaju niti jednoj konvencionalnoj literarnoj kategoriji. Zapravo su one nastale kao osobno obraćanje mojoj djeci, poruke koje su napisane u namjeri da ih nadahnu, ohrabre, osiguraju im čvrst temelj i osnaže ih, a pratile su ih crno-bijele fotograﬁ je, od kojih su neke moje vlastite. Ugodno me iznenadilo što su se mnogi HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 163 ljudi diljem svijeta povezali s tom idejom. Neki te knjige smatraju pedagoškom literaturom, a drugi u njima pronalaze literarnu vrijednost. U konačnici, knjige su postale čest poklon koji ljudi daruju kako bi proslavili mnoge životne prigode. Možete li ukratko našim čitateljima opisati svoju karijeru? Većinu svoje karijere provela sam radeći kao logoped. Nakon diplome provela sam nekoliko godina radeći u kliničkom i odgojno-obrazovnom okruženju, a nakon toga sam otvorila privatnu praksu gdje sam radila dvadeset tri godine. Na preglede su mi dolazili i djeca i odrasli, sa širokim rasponom govornih i jezičnih poremećaja; nalazila sam svoj posao vrlo vrijednim i stimulirajućim, međutim, nakon što sam neočekivano objavila svoje dvije knjige kao da me obuzela potpuno nova, intenzivna strast za pisanjem! Pisanje me oduvijek radovalo, ali nikada nisam smatrala da ću se time baviti na ovoj razini. Ne samo da volim pisati, nego također uživam i u novim ljudima u mom životu, kao i u novim iskustvima koje mi je ono donijelo. Izrazito sam zahvalna na tome i svjesna sam kakav je to dar. Budući da sam donirala dio novca od prodaje knjiga programu Ujedinjenih naroda koji se bori protiv gladi u svijetu (United Nations World Food Program), pozvana sam na svečanu dodjelu nagrada kada su bivša državna tajnica Sjedinjenih Država Hillary Rodham Clinton i Bill Gates primili nagrade za svoj trud u iznalaženju rješenja za problem gladi u svijetu. Bilo je vrlo poticajno biti u društvu toliko mnogo ljudi koji dijele svoju viziju i strast za rješavanjem tako složenog i uznemirujućeg problema. Što za Vas znači Hrvatska? Osim imena Vesna, kakvu poveznicu Vi kao uspješna Kana- đanka imate s Hrvatskom? Što za mene znači Hrvatska? Ona znači mene samu. Ona je temelj iz kojeg sam se razvila i čak dok pišem ove riječi borim se s knedlom u grlu; preselili smo se u Kanadu kada mi je bilo deset godina, a vrlo je složen proces kada netko napusti svoju matičnu zemlju u dobi kada uz nju vezuje događaje na koje ima najranija, najdraža i najsnažnija sjećanja. Na primjer, živo se sjećam crveno-bijelog pojasa na napuhavanje, čak i njegova mirisa, u kojeg sam tako voljela skliznuti kako bih plivala u Jadranu dok smo živjeli u Dubrovniku. Jednako živopisno prisjećam se mirisa i tvrdoće gline u Zagorju koju smo koristili kako bi napravili malene blatne loptice, nabili ih na kraj štapa i natjecali se tko će svoju najdalje baciti. To ne znači da pamtim samo sretne trenutke; sjećam se također premetanja šume s mamom u potrazi za gljivama koje bismo mogle pojesti i skupljanja drveta da bismo mogle upaliti vatru za kuhanje i održavanje topline, i to ne u smislu da smo išle u neku zabavnu avanturu nego smo bile svjesne da to moramo učiniti kako bismo mogle jesti i ostati u toplom toga dana. Unatoč tomu, ne bih željela ništa promijeniti, istinski sam zahvalna na svemu; vjerujem da je sve to doprinijelo oblikovanju najboljih dijelova mene. Ipak, pamtim također koliko mi je po dolasku u Kanadu bilo važno, kao djetetu useljeniku, da se pokušam uklopiti i prilagoditi novoj zemlji i kulturi. Mislim da djeca useljenici prolaze kroz vrlo složen proces žongliranja s dva identiteta tijekom svoga školovanja, a većina tog procesa je izvan bilo čije kontrole. Kada promislim o svim proteklim godinama, čini mi se da sam 164 2014 V. BAILEY

Iz obiteljskog foto albuma Vesne Bailey

Vesna Bailey

Vesna Bailey i Hillary Clinton (World Food Programa, SAD, 2010).

Vesnine dvije knjige postale su pedagoške uspješnice u Americi

U Vesninom i Billovom domu u Leamingtonu, Ontario, Barica i Baldo Dedo s obitelji, Božić, 2011.

Baričina putovnica, kćeri - Zdenka i Vesna HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 165 zatvorila puni krug. Tijekom godina kada nisam živjela kod kuće, dok sam studirala, vjerojatno sam dublje utonula u kanadski identitet. Ne vjerujem da je to nešto loše; Kanada je predivna zemlja i radi odličan posao pružajući tako mnogo životnih prilika useljenicima pa mislim da u znak poštovanja treba osjećati zahvalnost zbog toga, te vjerujem da je to zdrava perspektiva koju treba prihvatiti svatko tko se nada da će se uspjeti prilagoditi životu u novoj zemlji. No, ipak sam doživjela jedno iskustvo na posljednjem putovanju u Dubrovnik koje me pomalo rastužilo. Pošla sam sama u šetnju i kada sam podešavala fotoaparat za slikanje jedan gospodin mi je prišao i ponudio se da napravi fotograﬁ ju kako bih i ja mogla biti na njoj. U kratkom razgovoru koji je uslijedio s ovim njemačkim turistom rekla sam mu da sam iz Kanade, ali da sam zapravo rođena u Dubrovniku! Tako ponosno! I tada mi je uputio najprodornije pitanje koje sam ikada čula: „Osjećate li se više kao Kanađanka ili kao Hrvatica?“ Bila sam gotovo zaprepaštena, oklijevala sam i potom odlučila biti iskrena. Zapravo sam se tijekom tih proteklih nekoliko dana osjećala više kao stranac nego kao turist. Bila sam svjesna da govorim s naglaskom, da se geste i govor tijela „lokalnih ljudi“ razlikuju od mojih, nisam se snalazila po gradu, nisam znala kako svari funkcioniraju u prodavaonicama itd. Mislim da je i logično što sam se osjećala kao „autsajder“ ali kada sam kasnije probavljala ovaj razgovor ispunio me dubokom tugom. Kako se mogu osjećati poput takvog stranca u svojoj domovini? No, mislim da je to stvarnost useljenika i treba je prihvatiti kao takvu. Odgajala sam svoje troje djece sa suprugom koji je rođeni Kanađanin i nismo bili uključeni u organiziranu hrvatsku zajednicu per se, a ipak su moja djeca odrastala sa snažnim osjećajem svoga hrvatskog identiteta i vrlo su ponosna na taj segment svoga naslijeđa. Izgleda da im kako odrastaju taj osjećaj povezanosti biva sve važniji i postaje za njih veliko izvorište ponosa. Nakon putovanja u Hrvatsku na obiteljski odmor prirodno smo ostali u kontaktu s rođacima; divno je što današnja komunikacijska tehnologija održavanje tih veza znatno olakšava, češće nego se komuniciralo u prošlim generacijama. U sljedećem segmentu naših života, polu-umirovljenju i umirovljenju, nadam se da ću provoditi sve više vremena u Hrvatskoj… i radujem se što ću se osjećati sve više kod kuće! Možda će jednoga dana moje knjige čak biti prevedene na hrvatski jezik – voljela bih to.

Obiteljsko stablo Vesne Bailey Spisateljičini roditelji dijelili su sudbinu brojnih migrantskih obitelji iz Hrvatske, koje su odselile u Kanadu olovnih šezdesetih 20. stoljeća. Njezina je majka iz Poznanovca, smještenog u Hrvatskom zagorju, Barica Dedo rođena Novački (27. listopada 1932.), a otac Baldo Dedo rođen u Dubrovniku 12. srpnja 1932. Zajedno sa sestrom Zdenkom, udatom Logan (r. 30. studenog 1954.) buduća psihologinja i spisateljica Vesna, udata Bailey (r.15. studenog 1957.) odlazi s roditeljima 1967. u inozemstvo u potrazi za zaposlenjem i boljim životom. Spisateljičina sestra Zdenka Logan ima dvoje djece Sarah i Zachary. Vesna Bailey ima troje djece Stephen, Lauren, Karyn, čija ju je životna radost inspirirala za pisanje majčinski toplih knjiga. Unuci 166 2014 V. BAILEY naših vrijednih iseljenika Barice i Balda Sarah i Zachary Logan kao i Stephen, Lauren te Karyn Bailey obožavaju bakine magične priče iz njezina djetinjstva u Hrvatskoj, koje će uskoro, nakon žalovanja po nedavnoj smrti nezaboravne Barice, objaviti njihova teta i majka u novoj knjizi radnoga naslova Šetnja prostranstvima srca – čiji ulomak ekskluzivno objavljujemo u Hrvatskom iseljeničkom zborniku.

Vesne Bailey: Šetnja prostranstvima srca – naša mama, naš predivni heroj! Ulomak iz nove knjige - Šetnja prostranstvima srca Naša mama, Barica Dedo, rođena je 27. listopada 1932. u Poznanovcu, u Zagorju. Nježno valo- viti brjegovi i doline pratili su je do posljednjeg daha. Bila je osmo od šesnaestero djece Stjepana i Katarine Novački. Njezini roditelji bili su ljubavna priča za sebe, a njihova kuća i srca bili su uvijek otvoreni svim unucima. Godišnje odmore smo uvijek provodili kod djeda i bake, o čemu bi se mogle pisati knjige. Mama je imala mnogo priča iz svoga djetinjstva. Izgleda da se znala zabavljati i uživala je u tome da svaki put iznova pripovijeda priče. Ali njezino djetinjstvo nije bilo posve zabavno, trebalo je također i naporno raditi; do zadnjeg dana ostala je ponosna na to kako je ukusna bila juha koju je sa sedam godina sama skuhala jer joj je mama bila bolesna. Naša mama bila je i vrlo bistra osoba, pa ne čudi da je jedva čekala krenuti u školu nešto ranije kada je jedan pronicljivi učitelj predložio tu ideju njezinim roditeljima. Drugi svjetski rat započeo je kada je mami bilo osam godina. Život joj se promijenio, baš kao i svima drugima. Neke od njezinih priča bile su užasne. Sjećanje koje ju je najviše proganjalo bilo je na dan kada joj je jedan vojnik gurnuo pištolj u usta kako bi otkrila gdje joj se skriva brat… odbila ga je odati. S vremenom, mamino se školovanje nastavilo i sa šesnaest godina stigla je u Zagreb i upisala školu za medicinske sestre. Do svojih posljednjih dana uživala je u prisjećanju na vrijeme kada je radila kao medicinska sestra te bi brzo podučila mlade bolničarke o „pravom načinu“ na koji će poslušati pacijentova pluća! Na kraju ju je njezina bolničarska karijera dovela čak do Dubrovnika! Jednoga dana, među njezinim pacijenatima pojavio se zapanjujuće naočit, opasno šarmantan čovjek koji je odmah primijetio ovu mladu medicinsku sestru koja je zračila ljepotom i vatrenom osobnošću – vjenčali su se godinu dana kasnije, kada su oboje imali dvadeset četiri godine. Istini za volju, iduće godine bile su izazovne i komplicirane. U tom vremenu preselili su se u Zagreb, tata je služio vojni rok, rodilo im se i prvo dijete, Zdenka, a potom je uslijedila još jedna selidba, nazad u Dubrovnik. Pronalaženje slobodnog stambenog prostora predstavljalo je ogroman problem, a povrh toga način života činio se toliko drugačijim od onoga kada je HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 167 odrastala. Unatoč tomu, mama je odlično radila svoj bolničarski posao i često je od svojih pacijenata i njihovih obitelji primala velikodušne darove u znak zahvalnosti. Negdje u tom vremenskom razdoblju tata je završio u zatvoru! Nije tu vidio dovoljno dobru perspektivu za svoju obitelj i uvjerio je mamu da trebaju pokušati prebjeći u Italiju. Pri tom pokušaju bili su uhvaćeni i tek nakon nekog vremena pušteni. Tri godine kasnije stigla je i druga kćer – ja. Mama se pokazala kao izvanredna mlada majka. Nije bilo lako. Radeći mnoge noćne smjene, uspijevala je uhvatiti malo sna na plaži nakon što nas je spremila za igru u vodi gdje su nas stotine ribica neprestano oduševljavale. Nama nije uopće bilo loše! Mama je bila izvanredna švelja i umješna u mnogim stvarima. Osjećale smo se kao lijepe princeze dok smo se okolo šepurile u našim jednakim haljinama. Jedne godine mama nam je napravila kostime od krep-papira za svečanu povorku; morali bi vidjeti fotograﬁ je da bi se uvjerili koliko su ti kostimi bili posebni. Iako su mama i tata svakodnevno proživljavali mnogo stresa, uz njih kao mladi par vežu nas čarobna sjećanja. Kada bi se spremali da izađu u grad u Dubrovniku ona nam je izgledala tako predivno i moderno, njezin ruž za usne bio je jarko crven i obožavali smo poljubiti njezine usne kako bi nešto ruža ostalo na našima! Godine 1962. mama i tata su se preselili nazad u Zagreb vođeni idejom da je Zagreb bliži maminoj obitelji i da će nam obitelj više pomagati, te da će tamo biti više prilika za pronalaženje vlastitog mjesta za stanovanje. Mama je nastavila raditi kao medicinska sestra, a kod kuće je šila po narudžbi. Tata je pokrenuo vlastiti posao. I dalje je svakodnevan život bio vrlo težak i po mnogo čemu izazovan. Financijske brige i neriješen stambeni problem bili su na vrhu popisa prioriteta. Godine 1966. mama i tata skovali su novi plan. Tata će otići u Njemačku pod krinkom da ide na poslovni put, a mama i mi ćemo doći za njim nakon tri mjeseca. Sestra i ja nismo znale za pravi plan. I tako je i bilo, tri mjeseca kasnije ukrcale smo se na vlak, ispunjene snovima i nadanjima – naša su bila djetinja, mamina zrelija ali ipak puna čarolije i optimizma za pronalaženjem boljeg života. Po dolasku smjestile smo se u njemačkom gradu Nürnbergu kako bi započele proces emigracijske prijave. Sljedećega dana mama je otišla u ured raspitati se može li početi negdje raditi – bilo gdje. Dobila je posao u restoranu sa samoposluživanjem i svakoga dana donosila bi štrucu bijeloga kruha za tost koji je imao vrlo sladak okus – poput bombona! Pet mjeseci kasnije, u srpnju 1968., mama je stigla u kanadski grad Windsor sa svojim suprugom, dvoje male djece, nekoliko kovčega, ukupno 35 američkih dolara… i velikim nadama za svijetlu budućnost. Mamin život u Kanadi priča je koja se nastavila u skladu s njezinom nepokolebljivom etikom marljivog rada i brige za svoju obitelj. Bez obzira je li punila limenke rajčicama ili prala posuđe u restoranu, radila je marljivo i dičila se time što je dobar radnik bez obzira na to koji je posao 168 2014 V. BAILEY radila. Na vrijeme je procijenila da bi najbolja opcija za nju bila početi raditi kao voditeljica domaćinstva… i to se ispostavilo kao njezina doživotna karijera u Kanadi. Obitelji za koje je radila poštivale su njezin marljiv rad, oslanjale su se na nju i mnoge su nam pomagale kako god su mogle. Vjerojatno najdraže i najugodnije poglavlje mamina života bilo je vrijeme koje je provodila sa svojih pet unuka. Oni su bili sretnici blagoslovljeni time što su imali „Babu“ kakvu se moglo vidjeti samo u staromodnim ﬁ lmovima! Kuhala je i pekla sva njihova najdraža jela, skrivala slatkiše pod njihovim jastucima i vodila ih na vožnje autobusom iz čiste zabave. Bila je vrlo ponosna na njih i iznova je pripovijedala vesele priče o njima sve do svojih posljednjih dana. Neke od njezinih savjeta unuci bi dočekivali s blagim podsmijehom, ali ove njezine skorašnje riječi zauvijek će upamtiti kao utjehu: „Živite svoj život“ i „Loše stvari mogu doći prerano, ali dobre nikada ne dolaze prekasno.“ Osim kuhanjem i pečenjem, mama je ispunjavala svoj život vrtlarenjem i predivnom čipkom koju je kukičala, a posljednjih godina počela se jako zanimati za ljekovito bilje – bila je sklona svakoga poslati kući s nečim što bi trebao popiti ili natrljati po sebi! Osvrćući se na to koliko je mamin život po mnogo čemu bio težak i možda za nju razočaravajući, shvaćam da ju je upravo njezina snažna vjera održala. Provodila je većinu dana u pažljivoj molitvi; za nju je molitva bila od najveće važnosti. Iako su mamini posljednji dani bili mučni jer se borila s rakom, vjerujemo da joj je život završio kao u bajci, što je i zaslužila… ponovno se zaljubila u svoga supruga… a on u nju. Zadnji san kojeg nam je spomenula, suptilnim čeznutljivim glasom, imao je veze s pjesmom o molu u Dubrovniku kojeg posjećuju mladi ljubavnici. Za tatu je to bio dar na rastanku kojeg će zauvijek čuvati… shvatili smo to iz pogleda u njegovim očima. Mama, hvala ti što si nas cijelo vrijeme voljela, na način kako si samo ti to znala. S ljubavlju, Zdenka i Vesna HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 169

SUMMARY AN OPTIMISTIC ROAD TO MATURITY

he article opens with an interview with Vesna Bailey, the author of pedagogical bestsellers. The second part of the article is an exclusive excerpt from Mrs Bailey’s latest book – a lasting memory of her mother, a heroine of migrant life. Vesna, a Tnative of Dubrovnik, moved to Canada with her parents as a ten year old. She lives in the town of Leamington, a municipality in Ontario’s Essex County with her husband and three children. Before embarking upon her career as a writer she worked for twenty-two years as a therapist in speech-language pathology, having graduated psychology at the University of Western Ontario (London, Canada) and earned her M.A. degree in Communication Disorders and Sciences from Wayne State University in Detroit (Michigan). Vesna’s family is bound by her love, which they mutually strengthen in their passion for sailing. Her two award-winning books Notes To My Son - Before You Go and Notes To My Daughter - Before You Go unassumingly direct readers to discover in their own hearts powerful sources of sincerity in order to facilitate their discovery of the optimistic road to the maturity of their sons and daughters. Written with an ease of style these two books were very quickly adopted by many Canadian families as a Mother’s Day or Father’s Day gift. The writer’s parents shared the fate of many migrant families from Croatia, who moved to Canada from Croatia’s dismal 1960s. Her mother Barica Dedo née Novački (27 October 1932) is from Poznanovec in the Croatian Zagorje region and her father Baldo Dedo was born in Dubrovnik on 12 July 1932. Together with her sister Zdenka Logan (born on 30 November 1954) the future psychologist and writer Vesna Bailey (born on 15 November 1957) moved abroad in 1967 in search of employment and a better life. 170 2014 V. BAILEY

RESÚMEN CAMINO OPTIMISTA HACIA LA MADUREZ

a primera parte del artículo trae una entrevista a Vesna Bailey, autora de bestselers pedagógicos. La segunda parte, trae un extracto del nuevo libro de V. Bailey, dedicado a la memoria de su madre, una heroína de la vida de emigrante. Vesna, nacida en LDubrovnik, se fue de Croacia con sus padres hacia Canadá de niña, con apenas 10 años. Actualmente vive en la pequeña ciudad de Leamington en Essex, provincia de Ontario, con su familia compuesta por su esposo y tres hijos. Antes de dedicarse a la literatura, trabajó 22 años como terapeuta en Disturbios de la Comunicación, dado que se diplomó en Psicología en la casa de altos estudios University of Western Ontario (London, Canadá) e hizo el master en Trastornos de la Comunicación en la Wayne State University en Detroit (Michigan). La familia de Vesna se mantiene unida gracias al amor recíproco, fortalecido por una pasión compartida: la navegación a vela. Con sus dos libros premiados Notes To My Son- Before You Go y Notes To My Daughter-Before You Go, la autora anima de una manera sutil al lector para que descubra en su propio corazón las fuentes de sinceridad que le permitirán descubrir más fácilmente el camino optimista hacia la madurez de sus hijos e hijas. Escritas con una facilidad notable, esas dos obras entraron con una velocidad facinante en numerosas familias canadienses como regalo para el Día de la Madre o del Padre. Los progenitores de la autora compartieron la suerte de numerosas familas que emigraron de Croacia y que se radicaron en Canadá en la difícil década de los sesenta del siglo 20. La madre de Verica, Barica Novački, nació el 27 de octubre de 1932 en Poznanovec, un pueblito de Zagorje, mientras que su padre, Baldo Dedo, nació el 12 de julio de 1932 en Dubrovnik. Junto con su hermana Zdenka (nacida el 30 de noviembre de 1954), casada Logan, la futura Psicóloga y escritora Vesna (nacida el 15 de noviembre de 1957), casada Bailey, emigró al extranjero en 1967 en busca de trabajo y mejores condiciones de vida. EDI ZELIĆ AKTIVISTI SUVREMENOG DOBA

Hrvatski svjetski kongres, koji povezuje iseljeništvo sa svih kontinenata, osnovan je u Zagrebu 2. srpnja 1993. Za prvog predsjednika HSK izabran je ing. Nikola Kirigin iz SAD-a. Rad unutar Kongresa organiziran je prema tematskim područjima: 1) humanitarna i ﬁ nancijska pomoć domovini, 2) ulaganja u Hrvatsku i njezina obnova, 3) povratak u domovinu te jačanje veza između domovine i dijaspore, 4) promidžbena djelatnost i širenje istine o Hrvatskoj u svijetu i 5) organiziranje hrvatske dijaspore. HSK je nakladnik mnoštva publikacija na više svjetskih jezika, a jedno vrijeme je djelovao i kao nevladina organizacija u UN-u s konzultativnim statusom. Članstvo HSK je sudjelovao u izradi Zakona o Hrvatima izvan domovine. Najuspješnija suvremena sportska i kulturna akcija za mlade HSK su Hrvatske svjetske igre, koje će se 2014. godine održati u Zagrebu - uz potporu Hrvatske matice iseljenika i Državnog ureda za Hrvate izvan RH, kao i ostalih utjecajnih institucija iz Hrvatske.

ime hrvatskih zajednica iz cijeloga svijeta sastali smo se u glavnom gradu svih Hrvata, Zagrebu, i osnovali prvi Svjetski hrvatski kongres 2. srpnja 1993. – tako je glasio zaključak povijesnog skupa hrvatske dijaspore na Ukojem je utemeljena krovna organizacija Hrvata izvan domovine prije točno dva desetljeća. Više od 400 izaslanika udruga i organizacija hrvatske dijaspore sa svih kontinenata okupilo se od 2. do 4. srpnja 1993. u povijesnoj sabornici hrvatskoga državnog Sabora na osnivačkom saboru Hrvatskog svjetskoga kongresa, krovne organizacije radi okupljanja svih Hrvata izvan domovine, neovisno o njihovu stranačkom, vjerskom ili svjetonazorskom opredijeljenju. Poput sličnih udruga drugih naroda s velikom dijasporom, Hrvatski svjetski kongres slijedi namjeru povezati Hrvate, u domovini i u inozemstvu, njegovati i promicati hrvatski identitet, uspostaviti suradnju s domovinskim ustanovama i čimbenicima te usklađivati zajednički rad pri obnovi Hrvatske. Dvadeset je godina prošlo od osnivanja današnjega Hrvatskoga svjetskog kongresa. Navedene smjernice rada te krovne iseljeničke organizacije, naravno, kroz godine su se mijenjale. Nakon završetka rata i uspostave punog teritorijalnog suvereniteta Republike Hrvatske, prioriteti s humanitarnog djelovanja premješteni su na nastojanja da se što kvalitetnije poveže izvandomovinska i domovinska Hrvatska. Dvadeset godina ujedno je i prigoda da se zastane i baci pogled na proteklo djelovanje, ali i dade pregled budućih izazova i tema kojima će se Hrvatski svjetski kongres zasigurno baviti idućih godina i desetljeća. Hrvatski svjetski kongres, naravno, nije prva hrvatska organizacija u iseljeništvu, ali je nastao u trenutku ostvarenja velikog sna mnogih hrvatskih iseljenika, tj. osamostaljenja Republike Hrvatske. U tom smislu euforija i velika želja da se pomogne Hrvatskoj obilježili su prve 172 2014 E. ZELIĆ godine djelovanja ambiciozno zamišljene krovne organizacije. Na mjesto prvog predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa izabran je Nikola Kirigin, ing. iz Sjedinjenih Američkih Država, glavni tajnik bio je fra Šimun Šito Ćorić iz Švicarske, a rizničarka Dijana Vukušić iz Švedske. Članovi prvog Nadzornog odbora bili su Marija Šešelja iz Australije, Petar Bašić, ing. iz Južne Afrike i Bruno Uroić iz Švicarske. „Uvijek je postojala vruća želja da se Hrvati izvan domovine, koji su uključeni u različitim organizacijama, što više povežu kako bi njihova djelatnost bila što uspješnija. Međutim, mi smo u tim nastojanjima nailazili na strašne poteškoće jer smo bili suočeni s jugoslavenstvom, boljševizmom, a to znači s velikosrpstvom. No, sada je bilo puno lakše ostvariti tu našu davnu želju, jer konačno je uspostavljena i obnovljena država Hrvatska. Prema tome, sada su naša aktivnost i naš cilj bili drukčije prirode, ne više samo da se mi povežemo, nego da kao povezani što bolje surađujemo s domovinom, s tijelima Republike Hrvatske koja su izabrana na slobodnim izborima“, rekao je na početku svojega mandata prvi predsjednik Hrvatskoga svjetskog kongresa Nikola Kirigin. Uist i nu , i mpresiva n je popis sv i h on i h koji su sv jedočili „ ra đa nju” H r vat skoga sv jet skog kong resa. Skupština u Zagrebu održana je, naime, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, a osnivačkoj sjednici nazočili su predstojnik Predsjednikova ureda dr. Jure Radić, predsjednik Sabora Stipe Mesić, kardinal Franjo Kuharić, zatim predsjednik Matice hrvatske Vlado Gotovac te Ivan Milas, predsjednik Upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika, institucije koja je od prvih dana pa sve do danas vrlo važan partner i podupiratelj rada Hrvatskoga svjetskog kongresa. Prvi saziv „kongresnika” pozdravili su predsjednik HAZU-a dr. Ivan Supek, rektor Sveučilišta u Zagrebu, dr. Marijan Sunjić, predsjednik HVO-a dr. Jadranko Prlić te biskup mostarsko-duvanjski dr. Ratko Perić, ali i mnogi drugi uglednici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hrvatski svjetski kongres osnovao je svoj Glavni odbor, Središnji odbor, Izvršni i Nadzorni odbor. Od početka je dogovoreno da će ta tijela usko surađivati s Hrvatskom maticom iseljenika. Rad unutar udruge organiziran je prema tematskim područjima: 1) humanitarna i fi nancijska pomoć domovini, 2) ulaganja u Hrvatsku i njezina obnova, 3) povratak u domovinu te jačanje veza između domovine i dijaspore, 4) promidžbena djelatnost i širenje istine o Hrvatskoj u svijetu i 5) organiziranje hrvatske dijaspore. U radu pojedinih skupina tijekom osnivačke skupštine sudjelovali su i članovi hrvatske Vlade, ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić, ministar fi nancija dr. Zoran Jašić i ministar zdravstva dr. Juraj Njavro te stručnjaci raznih agencija, banaka i drugih državnih službi. Zaključilo se, među ostalim, da je poželjno svugdje gdje postoji hrvatska dijaspora osnivati nacionalne ogranke Hrvatskoga svjetskog kongresa. I tako je, dakle, na put prepun izazova i zapreka krenula skupina entuzijasta koja se, s Hrvatskom u srcu, svesrdno zauzimala za bolje sutra svoje domovine tražeći iznad svega zajedništvo. Premda to zvuči jednostavno, upravo postizanje zajedništva može se istodobno identifi cirati i kao jedan od najistaknutijih problema Hrvatskoga svjetskog kongresa. Dobro je rekao današnji HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 173 glasnogovornik HSK, fra Šimun Šito Ćorić, tijekom proslave dvadesetog rođendana Kongresa u Zagrebu, „u našem mentalitetu nije lako osnovati ni najmanju udrugu sa složnim ljudima, a kamoli pokušavati povezivati ljude diljem svijeta. Manjak takve tradicije, međusobno nepoznavanje i nepovjerenje među našim ljudima u pojedinim gradovima i krajevima stranih država bilo je više nego očito, da ne govorimo o situaciji na globalnoj razini”, istaknuo je fra Šito ujedno zahvaljujući svima koji su godinama podupirali Hrvatski svjetski kongres na različite načine kako bi se koliko-toliko prebrodile razlike i sumnjičavosti. Humanitarna pomoć sigurno je bila u središtu pozornosti djelovanja HSK-a u prvim godinama postojanja. Sve se podređivalo skupljanju donacija i pomaganju ratom napaćenih hrvatskih ljudi, sela i gradova. Jedna od prvih gospodarskih akcija bila je tzv. „otočna veza”, spajanje hrvatskog sjevera i juga u vrijeme srpske okupacije i izoliranosti Dalmacije. Taj je projekt, kako se također prisjetio fra Šito Ćorić, bio vrijedan više od četrdeset milijuna američkih dolara, a pod stručnim vodstvom HEP-a i HBOR-a „prosvijetlilo je” u Dalmaciji za šest mjeseci. Što je vrijeme odmicalo, a rat srećom bivao prošlost, odnos hrvatskih vlasti prema dijaspori znatno se mijenjao. Raznim nerazjašnjenim aferama, političkim klijentelizmom i nepotrebnim ideologiziranjem, netransparentnošću i obezvrjeđivanjem doprinosa hrvatske dijaspore u nasta-

Aktualno predsjedništvo HSK u srdačnom razgovoru s predsjednikom RH Ivom Josipovićem; S. Asić, M. Marić, Š. Š. Ćorić i Ž. Batarilo, ravnatelj Hrvatskih svjetskih igara 2014. 174 2014 E. ZELIĆ janju hrvatske države, ali i u njezinu opstanku, primjerice golemim fi nancijskim transakcijama svake godine i potrošnjom iseljenika tijekom godišnjih odmora, postupno otuđivanje u službenim odnosima domovinske i iseljene Hrvatske bilo je zapravo neizbježno. Zato i ne iznenađuje što i glasnogovornik Šimun Ćorić u povodom otvorenja sjednice središnjeg odbora HSK-a u srpnju u Zagrebu priznaje da su se s vremenom redali kontakti s domovinskim institucijama „gdje smo bili glas vapijućeg u pustinji, stalno upozoravajući na nacionalne potrebe Hrvata izvan Hrvatske, od ‚hrvatskog CNN-a’ i dopisnoga glasovanja do programa za povratnike i potreba hrvatskog naroda u BiH”. HSK se nije predavao, i to mu treba pripisati kao jedan od najvećih uspjeha. I u otežanim okolnostima objavljene su mnoge publikacije na više svjetskih jezika, predstavke za međunarodne institucije za zaštitu ljudskih i narodnih prava, ponekad i na svih dvadesetak jezika u kojima djeluju članovi HSK, stipendije za studente u domovini, inicijativa i velika fi nancijska sredstva za izgradnju spomen-obilježja Bleiburg, članstvo kao jedina hrvatska nevladina organizacija u Ujedinjenim narodima s konzultativnim statusom (trenutačno je zamrznuto, ali ga svakako treba ponovo aktivirati), promidžba za stvaranje državnog Zakona o Hrvatima izvan domovine i suradnja u njegovu nacrtu, pjesnički susreti, pokretanje velebnih projekata poput Hrvatskih svjetskih igara – zaista je to impresivan popis projekata i aktivnosti... „Tri glavne smetnje koje su HSK-u priječile još uspješnije djelovati bile su nedostatak sposobnih i radišnih dužnosnika volontera u državama, nedostatak potpore hrvatskih državnih vlasti i − hrvatski jal, tj. negativne insinuacije, sumnjičenja i klevete”, riječi su glasnogovornika Šite Ćorića, alfe i omege, čovjeka koji je od samih početaka u Hrvatskom svjetskom kongresu i koji je također obnašao dužnost njegova predsjednika. Djelovanje Hrvatskog svjetskog kongresa danas je podijeljeno na odbore za humanitarno da- vanje, obnovu i ulaganje, kulturu, šport, školstvo i veze s Domovinom, promidžbu i informi- ranje, povratak i useljeništvo te odbor za mladež. Među ostalim, glavne točke djelovanja su fi nancijsko-monetarni doprinos isljeništva, pravo pripadnika hrvatskog naroda na hrvatsko državljanstvo, zauzimanje za ravnopravnost Hrvata u BiH, dopisno glasovanje i zakon o oporezivanju inozemnih mirovina. Globalnim akcijama ICTY Injustice nakon dugo godina pokazano je zajedništvo iseljene i domovinske Hrvatske, i to u borbi za vraćanje pravde u ravnotežu u slučajevima generala Mladena Markača i Ante Gotovine. Organiziranjem prosvjeda, pokazivanjem crvenih kartona sudu u Haagu, slanjem božićnih čestitki generalima, paljenjem plamena slobode, pjevanjem hrvatske himne i mnogi drugim akcijama, Hrvatski svjetski kongres okupio je Hrvate od Kanade, SAD-a, Brazila, Argentine, Europe do Južne Afrike i Australije. Priključili su se, naravno, i sunarodnjaci u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pravda je, na kraju, vraćena u ravnotežu puštanjem Markača i Gotovine na slobodu, a istaknuto je da se ne smiju i neće zaboraviti šestorica Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Upravo Bosna i Hercegovina mogla bi postati sve veće težište rada, aktivnosti i zauzimanja Hrvatskog svjetskog kongresa, pogotovo s obzirom na sve težu situaciju hrvatskog naroda unutar HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 175 tamošnjih (među)državnih struktura. HSK već godinama promiče ideju o uređenju Bosne i Hercegovine prema švicarskom kantonalnom modelu, poštujući nacionalne, kulturne, socijalne i vjerske posebitosti triju naroda. Međutim, od presudne važnosti za Hrvatski svjetski kongres u idućim godinama i desetljećima, svakako će biti rad s bazom, dakle članstvom u pojedinim zemljama gdje postoje nacionalni ogranci Kongresa i gdje oni mogu još biti i osnovani. Svoju snagu, utjecaj i legitimitet HSK mora i jedino može crpiti iz snažne baze, zdravog članstva koje je odlično umreženo, koje spaja sposobne i kvalifi cirane pojedince i udruge, s jedne strane radi jačanja hrvatskih zajednica i hrvatskoga lobija u zemljama diljem svijeta, a s druge strane s pogledom na kvalitetnu suradnju s domovinom Hrvatskom. Odličan temelj i vrlo važan čimbenik budućega rada Hrvatskoga svjetskog kongresa je us- po stava kvalitetnih odnosa s novoosnovanim Državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Predstojnica Državnog ureda, mr. Daria Krstičević, u povodu dvadesete obljetnice HSK izjavila je: „Hvala vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku, od materijalnih i novčanih davanja, preko lobiranja sve do uključivanja mnogih iseljenika u postrojbe Hrvatske vojske. Hrvati izvan Republike Hrvatske su jako važan potencijal i prioritet za našu zemlju. Sada više niste prepušteni samima sebi. Državni ured za Hrvate izvan Hrvatske djeluje nadstranački.

Predsjednik Odbora za Hrvate izvan RH HS-a I. Šuker, potpredsjednik I. Jelušić (ujedno i predsjednik UO HMI), predstojnica Državnog ureda D. Krstičević i ravnatelj HMI M. Knezović na obljetničkoj sjednici HSK-a, Zagreb, 2013. 176 2014 E. ZELIĆ

Osnovali smo i Savjet za Hrvate izvan RH koji će se prvi put sastati u potkraj 2013. godine. Hrvatska vlada je ponosna na djelovanje i uspjehe Hrvatskoga svjetskog kongresa i uvjerena sam da ćemo biti čvrsti partneri i graditi mostove suradnje”. Spomenuto partnerstvo bit će stavljeno na kušnju već projektom Hrvatskih svjetskih igara 2014., koje će biti održane u Zagrebu i u kojima će HSK imati potporu Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, ali i mnogih drugih utjecajnih gradskih i nacionalnih institucija i organizacija. U tom smislu još jedanput treba posebno istaknuti Hrvatsku maticu iseljenika, svojevrsni dom i prebivalište Hrvatskog svjetskog kongresa u domovini. Hrvatske svjetske igre, odnosno Cro-Olimpijada vrlo su zahtjevan, ali u istoj mjeri i vrijedan i pronicljiv projekt koji okuplja mlade generacije hrvatskih iseljenika, nastoji stvarati nova umreženja i poticati očuvanje hrvatskog jezika i identiteta. Upravo je u mladima budućnost. Aktualno predsjedništvo na čelu s Mijom Marićem mora znati motivirati i animirati nove generacije mladih da dugoročno održe kontakt s domovinom svojih predaka, da Hrvatsku ne posjećuju samo povremeno, da na raspolaganje stave sav svoj stručni i ljudski kapacitet i potencijal za dobrobit Hrvatske i svih njezinih građana. No, isto tako čelništvo HSK ima zadatak lobirati i izboriti se za uključivanje „glasa dijaspore” u sve važnije javno-političke diskurse u Hrvatskoj. S ruba sjednice Središnjeg odbora HSK u srpnju 2013. u Zagrebu činilo se da je (iznova) probuđen sluh hrvatskih vlasti za iseljeništvo i speciﬁ čne problematike iseljenih Hrvata. Udareni su dobri temelji za kvalitetnu suradnju HSK-a s Državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske, dodatno je učvršćena odlična i hvale vrijedna kooperacija HSK-a s Hrvatskom maticom iseljenika i, last but not least, polako je zamjetan trend pomlađivanja predsjedništva i članstva Hrvatskoga svjetskog kongresa. U kojoj mjeri će službene vlasti u Hrvatskoj uistinu održati riječ i popularne ﬂ oskule izrečene u slavljeničkom ambijentu pretvoriti u konkretne projekte, treba tek vidjeti. Ali ono što je sigurno jest da će prijeko potrebna smjena generacija unutar HSK-a sa sobom donijeti nove ideje, reforme, novi poticaj koji će biti potreban kako bi se u novim vremenima i okruženjima snaga iseljeništva ujedinila za dobrobit Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, odakle potječe veliki broj iseljenih Hrvata. Takvom elanu i kvaliteti neće moći odoljeti nijedna vlast, bez obzira na svoju ideološku orijentaciju. Mladi iseljenici, neopterećeni, odrasli i socijalizirani u vrijednosnim sustavima zapadnih demokracija neprocjenjivo su blago (ne samo) za Hrvatski svjetski kongres. Višejezičnost, odlično obrazovanje, visoka kultura komunikacije i snalaženje u socijalnim umreženjima najveće su prednosti mladih generacija iseljenika pred kojima stoji zadatak određivanja smjernica u odnosima s domovinom. Naime, taj odnos ne smije i ne može biti jednosmjeran. Ne treba uvijek očekivati i pitati što će domovina učiniti za nas. I iseljeništvo mora odrediti gdje će nas put (treba) voditi i u kojim društvenim poljima suradnja može biti plodonosna i poticajna za „obje” strane. I da zaključimo s fra Šitom: „Puno emocija i rada je u ovoj organizaciji, koja pripada svima nama jer domovina i iseljeništvo nedjeljivi su. Mi smo jedna duša i jedno srce.” HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 177

SUMMARY CONTEMPORARY ACTIVISTS

he author analyses the most signifi cant activities and projects undertaken by the Croatian World Congress on the occasion of the 20th anniversary of this prominent Croatian Diaspora organisation. The Congress was founded in Zagreb July 2nd T1993. Over four hundred representatives of Croatian Diaspora associations and organisations from around the world were on hand for the founding session. The Congress gathers members irrespective of their political or religious affi liations or worldview. Nikola Kirigin of the USA was elected the fi rst president of the CWC. The work of the association focuses on 1) humanitarian and fi nancial assistance to the homeland, 2) investment in Croatia and its reconstruction, 3) return to the homeland and strengthening links between the homeland and the Diaspora communities, 4) promotional activity and the dissemination of facts about Croatia around the world and 5) organising the Croatian Diaspora communities. The CWC publishes many works in a number of languages. The CWC also worked for a time as a non- governmental organisation with consultative status at the UN. CWC members took part in drafting legislation on Croatians abroad. The CWC’s most successful contemporary sports and culture project for youth are the Croatian World Games – the upcoming Games are to be held in Zagreb in 2014 with the support of the Croatian Heritage Foundation, the State Offi ce for Croats Abroad and other leading institutions in Croatia. 178 2014 E. ZELIĆ

RESÚMEN ACTIVISTAS DE LA ÉPOCA MODERNA

l autor analiza las más destacadas actividades y proyectos del Congreso Mundial Croata, con motivo del vigésimo aniversario de la fundación de esta destacada organización croata de la diáspora. El Congreso fue fundado en Zagreb el 2 de Ejulio de 1993. De la asamblea constituyente participaron más de 400 delegados de fundaciones y organizaciones de la emigración croata de todos los continentes. El Congreso nuclea a sus socios independientemente de su fi liación política o religiosa. El primer presidente fue el ing. Nikola Kirigin de los Estados Unidos. Las tareas del Congreso Mundial Croata están organizadas por áreas temáticas: 1) ayuda humanitaria y fi nanciera para la Patria, 2) inversiones en Croacia y ayuda fi nanciera para su renovación, 3) retorno a la Patria y fortalecimiento de los lazos entre la diáspora y la Patria, 4) promoción y difusión sobre la verdad de Croacia en el mundo y 5) organización de la emigración croata. El Congreso Mundial Croata edita muchas publicaciones en diversos idiomas. En una época, actuaba ante la ONU como organización no gubernamental con el status de organismo consultor. Sus miembros participaron de la redacción de la Ley sobre los croatas fuera de la Patria. En el plano deportivo y cultural, el proyecto actual más exitoso del Congreso son los Juegos Mundiales Croatas, que se realizarán en 2014 en Zagreb -con el apoyo de la Fundación para la Emigración Croata, del Departamento para los Croatas fuera de Croacia y de otras infl uyentes instituciones del país. TIHOMIR TELIŠMAN DVOJBE AUSTRALSKIH HRVATA

Integracija ili asimilacija najčešća je dvojba australskih Hrvata smatra sociolog i dugogodišnji hrvatski diplomat u Australiji mr. sc. Tihomir Telišman, koji se prethodno bavio višegodišnjim is- traživanjima iseljeništva u Americi. Ta biografska činjenica mu je omogućila usporednu analizu adaptacije i asimilacije doseljenika kako u američkom tako i u australskom društvu. Autor upozorava na određene metodološke nedosljednosti naših znanstvenika koji su istraživali hrvatsku zajednicu u Australiji. Asimilacija je očito neizbježan, ali i dugotrajan proces približavanja migranata australskom društvu. Štoviše, neki su istraživači pokazali da se uznapredovali procesi asimilacije mogu vraćati i na niže stupnjeve - ovisno o politikama prema migrantima zemalja imigracije i emigracije. Hrvatska doseljenička zajednica u Australiji poprima danas oblik postmoderne zajednice kao sustava raspršenih pojedinaca i skupina, koji se prema potrebi organizirano sastaju.

sklopu višegodišnjega znanstvenog i stručnog praćenja različitih problema hrvatskog iseljeništva, posebno u Sjedinjenim Državama, te petogodišnjega diplomatskog iskustva u vođenju konzulata RH u Perthu u Zapadnoj Australiji, kao sociolog Učesto sam razmišljao o potrebi adaptacije i integracije, te o asimilaciji hrvatskih doseljenika i njihovih potomaka, kao nužnim procesima približavanja i prilagodbe američkom i australskom društvu. No nisam to činio na način, kako to radi znanstvenica Val Colic-Peisker u svojoj uglavnom teorijskoj studiji izrađenoj na temelju 40 intervjua s dvjema bitno različitim skupinama hrvatskih doseljenika, pod naslovom Migration, Class, and Transnational Identities, Croatiansin Australia and America, svodeći etnicitet i etnički identitet hrvatskih iseljenika na potpuno beznačajnu pojavu posebno među školovanim Hrvatima, koji se prema njezinim riječima smiju na sam spomen pojma „Hrvatska dijaspora”.1 Tijekom mojega službenog boravka u Australiji svakodnevno sam se susretao s hrvatskim iseljenicima prve, druge i treće generacije, posjećivao sam hrvatske klubove i crkvu te katkad davao intervjue za hrvatske iseljeničke novine u Sydneyu i hrvatski radio sat u Perthu. Njegovao sam odnose s uglednim i uspješnim Hrvatima u Zapadnoj Australiji kao što su: poduzetnici, odvjetnici, liječnici, sveučilišni profesori, političari, novinari, umjetnici, sportaši i drugi. Nažalost autorica V. Colic-Peisker nije se sjetila intervjuirati upravo te potomke hrvatskih doseljenika i kao pripadnike australske srednje klase usporediti ih s novim VSS hrvatskim doseljenicima, što bi i metodološki bilo daleko primjerenije od usporedbe s hrvatskim doseljenicima iz 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća, koje ona naziva „Working-Class Croatians”.

1 Val Colic-Peisker, Migrations, Class, and Transnational Identities, Chicago, 2009., str. 24. 180 2014 T. TELIŠMAN

Zahvaljujući osnivanju i djelovanju The Western Australian Croatian Chamber of Commerce godine 2003. u Perthu, u čemu sam i osobno sudjelovao, još sam bolje upoznao hrvatsku doseljeničku zajednicu u Zapadnoj Australiji, posebno onaj njen dio koji je uspio u poduzetništvu, politici ili znanosti. Upoznavši članove osnivačkog odbora komore, koji su svi hrvatskog podrijetla, suočio sam se s činjenicom da jedan dio njih vrlo slabo govori hrvatski jezik i jezično su i strukturalno asimilirani u australsko društvo. Nadalje oni žive i u mješovitim brakovima, ali unatoč tome nisu kao australski državljani iskazivali istaknuto zanimanje samo za razvoj gospodarske suradnje s Republikom Hrvatskom nego i za razvoj svojega hrvatskog identiteta i jače kulturne suradnje (gostovanje hrvatskih glumaca s predstavom Kate Kapuralica na Međunarodnom festivalu u Perthu, Lada i Tamburaškog orkestra HRT-a između 2003. i 2007. godine u Perthu) između Zapadne Australije i Republike Hrvatske. Ne uvažavajući važnost hrvatskog etniciteta za nove školovane hrvatske doseljenike autorica Val Colic-Peisker odbacuje potrebu kulturnih projekata uz potporu RH i naziva ih tendenciozno „dijaspora stilom”. Očito joj nije poznata činjenica da se već i u Jugoslaviji od druge polovice sedamdesetih godina počinje koristiti termin iseljeništvo naroda i narodnosti s naglaskom na kulturno povezivanje iseljeništva u prekooceanskim zemljama s matičnim narodima. Poznato je da razgovor o nekoj etničkoj doseljeničkoj zajednici u Australiji pretpostavlja i razgovor o odnosima u toj zajednici, ali istodobno i o odnosima zajednice prema imigrantskom društvu ili procesima približavanja ili udaljavanja hrvatskih doseljenika i njihovih potomaka u odnosu prema australskom društvu. Pri tom etničku zajednicu promatramo kao organizirano ili spontano okupljanje pripadnika iste etničke skupine zbog druženja, očuvanja različitih kulturnih običaja i drugih aktivnosti vezanih za zajednički etnicitet.2 Sociologija međunarodnih migracija poznaje kao procese približavanja hrvatskih doseljenika australskom društvu ove vrste asimilacije: ekonomska, jezična, naturalizacija ili državljanska asimilacija, amalgamacija (mješoviti brakovi ) i različite stupnjeve asimilacije: akulturacija, strukturalna i identiﬁ kacijska asimilacija. Klasičnu znanstvenu sociološku studiju u tom kontekstu predstavlja knjiga poznatoga američkoga sociologa Miltona M. Gordona, Assimilationin American Life, koja je cjelovito teorijski i empirijski obradila spomenute vrste ili stupnjeve asimilacije.3 Na tragovima te studije nužno je spomenuti i vrlo dobru teorijsku sociološku studiju slovenskog sociologa dr. Petera Klinara, Međunarodne migracije…, koja se također bavi sličnim problemima.4

I. Izazovi integracije U vrijeme masovnog doseljavanja Hrvata 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća službena Australija nije priznavala hrvatski etnicitet i jezik. U to vrijeme hrvatska zajednica živjela je izolirana i iznutra etnički i socijalno slabo diferencirana. Etnička identiﬁ kacija hrvatskih doseljenika s hrvatskom zajednicom temeljila se na hrvatskim tradicijskim vrijednostima,

2 Fra Ilija Živković – Željka Šporer- Duško Sekulić, Asimilacija i identitet, Školska knjiga – Zagreb, 1995., str. 71. 3 Milton M. Gordon, Assimilationin American Life, New York, Oxford Universitty Press, 1964., str. 60. do 83. 4 Peter Klinar, Mednarodne migracije HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 181

Obrazovanje je učinkovit put integracije, sudeći prema životnom putu Zadranina Marija Dešpoje, koji je pobijedio u TV kvizu znanja, Melbourne (1963.). Na slici: voditeljica programa B. Robbins, M. Dešpoja i voditelj programa R. Strong.

djelovanju hrvatskih klubova i crkve, ali i na predrasudama i diskriminaciji prosječnih Aus- tra laca i poslodavaca. Dobar primjer diskriminacije u jednom australskom baru poslije Dru- gog svjetskog rata daje istaknuti hrvatski doseljenik u Perthu Simun Sam Sardelić u svojoj autobiograﬁ ji.5 Njega je jedan Australac isprovocirao te se s njime potukao zato što je jednu poznatu pjesmu zapjevao na talijanskom jeziku. Diskriminaciju su također hrvatski doseljenici osjećali i zbog toga jer su bili slabije plaćeni u australskim tvrtkama a i pogrešna je bila imigracijska politika službene Australije prema njima, koja npr. u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, pa čak još i za godinu 1996. i 1997. kao zemlju njihova rođenja navodi Jugoslaviju i na taj način priznaje samo jugoslavenske doseljenike.6 Tome je dakako najviše pridonijela jugoslavenska diplomacija, koja tek u drugoj polovici 70-tih godina počinje oprezno i vrlo sporo priznavati različite iseljeničke skupine naroda i narodnosti Jugoslavije. Uznapredovala asimilacija hrvatskih doseljenika i njihovih potomaka potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća sve brže mijenja hrvatsku zajednicu u Australiji iz do tada dobro strukturirane institucionalizirane etničke skupine, za što su jednostavna potvrda još i danas brojni hrvatski klubovi, u vrlo amorfnu tvorevinu ili agregat što je najvidljivije kroz sve slabije aktivnosti hrvatskih klubova u Perthu, ali i u gradovima kao što su Melbourne i Sydney npr., koje se do- gađaju uglavnom subotom i nedjeljom. Posebno je zabrinjavajuće ako razmišljamo o opstanku hrvatske zajednice, ne samo u Zapadnoj Australiji, što je oslabjela uloga i nestaju hrvatske kulturne institucije kao što su: hrvatske novine, radiosatovi, škole, folklorni ansambli ili kazališne skupine, koje su nezamjenjive u čuvanju i širenju makar i simbolične hrvatske kulture, te utvrđivanju hrvatske etničke solidarnosti i

5 Sardelic Simun, Sam, One Eye crying, Smallprint, Mandurah, 2004., str. 149. 6 Statistical Report NO. 24, Departement of Immigrationand Multicultural Affairs, Canberra, 1998, str. 15. 182 2014 T. TELIŠMAN međusobnih primarnih odnosa. Nadalje, hrvatske obitelji kao najvažniji oblik održanja etničkih odnosa u Australiji sve više pridonose uspješnoj prilagodbi potomaka hrvatskih doseljenika u australsko društvo, a sve manje čuvanju hrvatske kulture. To možda najbolje pokazuje sve manji broj hrvatske djece, koja se služe hrvatskim jezikom. Jedinstvenu, iako također oslabljenu ulogu u hrvatskoj zajednici i dalje imaju Crkva i svećenici. Kao hrvatska imigrantska institucija, koja također sve više postaje dio australskog društva, Crkva sve češće pridonosi i asimilaciji hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u australsko društvo. Npr. smanjuje se broj misa i vjenčanja na hrvatskom jeziku, a istodobno povećava njihov broj na engleskom jeziku. Hrvatska zajednica i njezini pripadnici u Australiji početkom ovog stoljeća dobro su integrirani u australsko društvo. Među ostalim to potvrđuje sve više prisutna strukturalna asimilacija kao najviši stupanj integriranosti u australsko društvo potomaka hrvatskih doseljenika ili druge generacije rođene u Australiji. Potomci hrvatskih doseljenika osjećaju se Australcima i kao takve ih doživljava i prihvaća i domaće stanovništvo. Oni su zadovoljni svojim životom u australskom društvu, svladali su čežnju za hrvatskim zavičajem i za razliku od svojih roditelja sve rjeđe su objekti diskriminacije i predrasuda. Zbog sve proširenije biološke asimilacije ili sve većeg broja mješovitih brakova još više su smanjene razlike između domicilnih Australaca i pripadnika hrvatske doseljeničke skupine u Australiji te je i to sve veća prijetnja opstanku hrvatske zajednice u Australiji.

II. Pogled na dominantne oblike asimilacije Uglavnom ruralni izvor hrvatskih doseljenika iz 60-tih i 70-tih godina XX. stoljeća ograničavao je i usporavao njihovu asimilaciju u drukčiju australsku kulturnu i etničku sredinu. Međutim daleko je od stvarne situacije stajalište: „Nedostatak kvaliﬁ kacija i siromašni engleski jezik ostavljali su većinu njih samo s jednim motivom: zaraditi novac i osigurati vlastite kuće i obitelji.”7 Današnji pogled na procese asimilacije hrvatskih doseljenika i njihovih potomaka kao prilagodbu i približavanje australskom društvu potvrđuje da je riječ o dugotrajnim procesima, koji se ne mogu provesti prisilno i organizirano u kratkom razdoblju i da vrlo često ne završavaju ni s drugom generacijom hrvatskih doseljenika u Australiji. Hrvatski doseljenici i njihovi potomci danas su u nekim društvenim područjima dobro akulturirani u australsko društvo; npr. radne navike, oblici potrošnje i ono ih u tim odnosima prihvaća. Istodobno u drugim područjima: kulturnom, obiteljskom i vjerskom Hrvati nastavljaju čuvati svoje speciﬁ čnosti i hrvatski identitet, što može poslužiti kao dobar primjer adaptacije i pluralistične integracije.

7 Val Colic-Peisker, str. 105. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 183

Pogledajmo sada, koji su tipovi i stupnjevi asimilacije zahvatili hrvatske doseljenike i njihove potomke u Australiji, koristeći određenje idealnog tipa potpune asimilacije prema američkom sociologu Miltonu Gordonu.8 Tipovi asimilacije koje Gordon razlikuje su: 1) Akulturacija ili kulturno-ponašajna asimilacija – uspostavljaju se samo sekundarni odnosi prve generacije hrvatskih doseljenika i australskog društva i to poglavito u radnoj sredini i preuzima se samo dio australske kulture; 2) Strukturalna asimilacija – zahvaća potomke ili drugu generaciju hrvatskih doseljenika, koji stupaju npr. u australske sportske klubove, organizacije i institucije (članovi spomenute komore npr. istaknuti su članovi poznatih golfskih, kriketskih i australskih nogometnih klubova u Perthu); 3) Amalgamacija – sklapanje mješovitih brakova uglavnom između potomaka hrvatskih iseljenika i npr. engleskih Australki i Australaca (nekoliko članova izvršnog odbora Zapadno- australsko-hrvatske komore u Perthu oženilo se npr. Engleskinjama); 4) Identiﬁ kacijska asimilacija – potomci hrvatskih doseljenika poistovjećuju se s australskim društvom koje ih prihvaća kao punopravne australske državljane; 5) Djelomična odsutnost predrasuda prema hrvatskim doseljenicima prisutna je više posljednjih dvadesetak godina u vrijeme sve brojnije prisutnosti potomaka hrvatskih doseljenika u hrvatskoj zajednici i dolaska prve generacije visokoškolovanih hrvatskih doseljenika; 6) Odsutnost diskriminacije prema drugoj generaciji i novim VSS hrvatskim doseljenicima prisutne npr. u izboru radnih mjesta i visini osobnih dohodaka kod prve generacije hrvatskih doseljenika 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća; 7) Državljanska asimilacija ili naturalizacija – posebno je potiče australska doseljenička politika već nakon dvije godine neprekidnog boravka u Australiji (daj podatke za Hrvate) U kulturi australskih Hrvata počeli su više prevladavati elementi australske kulture, što bi moglo utjecati i na dosezanje viših stupnjeva asimilacije. Nažalost ne postoje cjelovita znanstvena istraživanja posvećena toj temi. Uvjeren sam, na temelju mojega bogatog konzularnog iskustva, da se među australskim Hrvatima dogodila obligacijska akulturacija prihvaćanjem engleskog jezika, novoga pravnog reda, radnih i profesionalnih odnosa. Najbolji primjer za to su brojni uspješni hrvatski poduzetnici prve i druge generacije, među kojima postoji i dvadesetak milijunaša, koji posluju u skladu s australskim običajima. Hrvatski iseljenici i njihovi potomci danas više nisu izdvojena etnička zajednica u Australiji, što dokazuje i činjenica da je druga generacija hrvatskih doseljenika gotovo u cijelosti prihvatila jezičnu akulturaciju. To joj omogućuje odgovarajuću komunikaciju i sudjelovanje u australskom društvu, ali nažalost na štetu hrvatskog jezika i kulture.

8 Milton Gordon, Assimilationin American Life, New York, 1964, str. 71. 184 2014 T. TELIŠMAN

Potomci hrvatskih doseljenika, pripadnici druge i treće generacije zahvaćeni su široko strukturalnom asimilacijom u australskom društvu. Oni su već uvršteni npr. u većinu društvenih slojeva u Zapadnoj Australiji: poduzetnici, sveučilišni profesori na svih pet sveučilišta u Perthu, veći broj odvjetnika hrvatskog podrijetla, poznati liječnici, uspješni političari, ugledni sportaši i drugi. Na temelju ne malog broja visoko pozicioniranih Hrvata vidljiva je i njihova uspješna vertikalna pokretljivost. Mješoviti brakovi ili amalgamacija, koji se tiču osnovnih, intimnih obiteljskih odnosa australskih Hrvata posebno je razvijeni oblik strukturalne asimilacije. Poznato je stajalište da oženjeni hrvatski doseljenici, koji žive sa svojim obiteljima u Australiji, brže podliježu asimilaciji nego oni koji žive sami. Taj oblik asimilacije posebno pogađa djecu australskih Hrvata koja u sebi nose mješovitu australsko-hrvatsku kulturu i kao takvi postaju etnički hibridi s dvostrukim etničkim osjećajima, podijeljenom odanošću i nerijetko suprotstavljenim vrednotama. Njihovo znanje hrvatskog jezika zanemarivo je i svodi se na vrlo skromni fond hrvatskih riječi i nekoliko gramatički nepravilno sročenih rečenica. Identiﬁ kacijsku asimilaciju još rijetko susrećemo među australskim Hrvatima i njihovim potomcima, jer ona pretpostavlja napuštanje povezanosti s hrvatskom doseljeničkom zajednicom i rodbinom u Hrvatskoj. O tom, među ostalim, svjedoče i četiri hrvatske putničke agencije u Perthu, koje cijelu godinu opslužuju hrvatske iseljenike u Zapadnoj Australiji na putovanjima u Hrvatsku. Odnose s hrvatskom zajednicom Hrvati u Zapadnoj Australiji i nadalje njeguju preko hrvatskih klubova , hrvatske crkve, posjećivanjem hrvatskih trgovina i mesnica te obraćanjem na istaknute Hrvate (npr. odvjetnike i liječnike) i hrvatski konzulat u Perthu. Sama činjenica vrlo brzog stjecanja australskog državljanstva tek je početak državljanske asimilacije, koja se nastavlja obveznim glasovanjem na parlamentarnim izborima. Međutim još je daleki put od zajamčenih jednakopravnih mogućnosti za sudjelovanje u australskom političkom životu do stvarnog uključenja potomaka hrvatskih doseljenika u njega.

III. Posebne vrste asimilacije hrvatskih doseljenika Različiti oblici asimilacije odnose se na promjene u ponašanju hrvatskih doseljenika i njihovih potomaka u odnosu na različita područja društvenih događanja, kao što su: ekonomska, politička i neke druge. U skladu s time koriste se npr. i pojmovi ekonomska i politička asimilacija.

1. Ekonomska asimilacija Hrvatski doseljenici, posebno prva generacija, promijenili su pod utjecajem australske sredine navike u potrošnji (npr. odlazak u kupnju u velike trgovačke centre uz daljnje održavanje hrvatskih mesnica i minimarketa. Poseban fenomen ekonomske asimilacije Hrvata u Australiji je npr. želja za kupnjom nove kuće ili automobila i pokretanje svoje tvrtke. Dobar dio Hrvata natječe se međusobno tko će imati ljepšu kuću u što prestižnijoj četvrti Pertha. Nadalje u Perthu radi više hrvatskih odvjetnika i nekoliko liječnika od kojih jedan dio opslužuje i veći broj Hrvata. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 185

2. Individualna i grupna asimilacija Budući da je veliki dio potomaka hrvatskih doseljenika u Zapadnoj Australiji već danas teško razlikovati od ostalih Australaca, možemo reći da su oni individualno asimilirani u australsko društvo. Jedan od primjera za to je i sve rjeđa uporaba hrvatskog jezika u komunikaciji hrvatskih doseljenika i njihovih potomaka. Tako sam se i sam suočio s činjenicom da moja sestrična sa svojim kćerima i unucima u Sydneyu razgovara gotovo isključivo na engleskom jeziku. Na temelju pokazatelja koji govore u prilog grupne asimilacije hrvatskih doseljenika i njihovih potomaka u australsko društvo, možemo ustvrditi da je to vrlo uznapredovali posebni oblik asimilacije pripadnika hrvatske etničke zajednice. To se događa i zbog toga što hrvatska zajednica sve više gubi prijašnju institucionalnu potpunost i relativnu autonomiju hrvatskoga doseljeničkoga kulturnog sustava. Nestao je dobar broj kulturnih institucija, npr. hrvatske škole u Zapadnoj Australiji. Više uglavnom ne postoji prijašnja diskriminacija Hrvata na etničkoj osnovi izražena većom koncentracijom Hrvata u nižim socijalnim slojevima, slabije plaćenim ﬁ zičkim poslovima i život u siromašnijim dijelovima australskih gradova kao što su Midland ili Spearwood u Perthu. Kada sam jednom prigodom napomenuo predstavniku australskog državnog tijela za školstvo potrebu da se uvede neka vrsta nastave hrvatskog jezika u neke australske škole u Perthu, izostala je bilo kakva pozitivna reakcija.

3. Selekcionirana i regulirana asimilacija Australska država i njezine institucije za useljavanje uvijek su obavljale, a to i danas čine, pret hodnu selekciju novih doseljenika prema kriteriju njihove podobnosti za relativno brzu asimilaciju u australsko društvo. Zbog toga se ne biraju doseljenici samo prema odgovarajućoj radnoj sposobnosti i stručnoj spremi, znanju engleskog jezika, nego i prema obiteljskom statusu (poželjniji su oženjeni ili udani), te prema pripadnosti određenoj etničkoj ili religioznoj skupini. Tako su danas u Australiji najpoželjniji doseljenici iz Engleske, Novog Zelanda, Južne Afrike i Indije.9 Poseban oblik regulirane asimilacije s kojim sam se dosta često susretao je pogrešna promjena hrvatskih imena i prezimena u englesku verziju ili transkripcija imena tako da popularno hrvatsko ime Branko postaje Bryan ili se nameću engleska imena Dennis, Mary, Val, Sam, Glen i druga. Takav oblik asimilacije nerijetko stvara poteškoće hrvatskim doseljenicima i njihovim potomcima u odnosima s Republikom Hrvatskom.

Zaključak Asimilacija je očito neizbježan, ali i dugotrajan proces približavanja hrvatskih doseljenika i njihovih potomaka australskom društvu. Zato ona još dulje vrijeme neće prouzročiti potpuni nestanak hrvatske zajednice. Štoviše, neki su istraživači pokazali da se uznapredovali procesi

9 Statistical Report NO 24, str. 4. 186 2014 T. TELIŠMAN asimilacije mogu vraćati i na niže stupnjeve, ovisno i o politikama zemalja imigracije i emigracije prema iseljenicima. Ni Australija kao važna useljenička zemlja danas više ne slijedi politiku s početka XX. stoljeća, koju je poznati australski istraživač C. Price opisao riječima: „Opća je istina, da doseljenicima iz južne Europe ne bi trebalo dopustiti naseljavanje u većem broju u Australiju, a onima koji su se već doselili omogućiti brzu asimilaciju, brzo učenje engleskog, rapidnu adaptaciju na australske ekonomske i životne standarde, odbijanje bilo koje etničke skupine ili udruge, te podupiranje mješovitih brakova i nestajanje Europljana iz južne Europe kao odvojenih etničkih skupina i obitelji.”10 Hrvatska doseljenička zajednica u Australiji poprima danas sve više oblik postmoderne zajednice kao sustava raspršenih pojedinaca i skupina, koji se prema potrebi organizirano sastaju.11 Opstanak te postmoderne hrvatske zajednice uvelike ovisi i o razvoju moderne hrvatske iselje- ničke politike, koja mora slijediti velike promjene izazvane različitim procesima asimilacije u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici u Australiji.

10 C. Price, Southern Europeansin Australia, Melbourne, 1963, str. 207. 11 Fra Ilija Živković-Željka Šporer-Duško Sekulić, Asimilacija i identitet, Školska knjiga, Zagreb, 1995., str. 74. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 187

SUMMARY THE DILEMMA OF AUSTRALIAN CROATIANS

he Croatian immigrant community in Australia is now increasingly assuming the form of a postmodern community as a system of dispersed individuals and groups who meet in an organised fashion. The survival of this postmodern Croatian community Tdepends largely on the development of a modern Croatian emigrant policy, which must stay abreast of the changes caused by various assimilation processes among the Croatian community in Australia, says this Croatian analyst with many years of diplomatic experience in Australia. Assimilation is, clearly, an inevitable but also lengthy process of the convergence of Croatia immigrants and their descendants with Australian society. It shall, therefore, not cause the Croatian community to disappear for some time yet. What is more, some research has shown that advanced assimilation processes may regress to lower levels, depending on the policies of the countries of emigration and immigration towards migrants. Australia, as a major immigrant country, no longer follows the policies of the early 20th century, described by prominent Australian researcher C. Price as a generally belief that immigrants from southern Europe should not be permitted to settle in Australia in greater numbers, and for those that had already come quick assimilation should be provided for, speedy learning of English, a rapidly adaptation to Australian economic and living standards, a rejection of any ethnic group or association, support of mixed marriages and the disappearance of Europeans from southern Europe as separate ethnic groups and families. 188 2014 T. TELIŠMAN

RESÚMEN INCERTIDUMBRES DE LOS CROATAS AUSTRALIANOS

a diáspora croata en Australia se está transformando cada vez más en una comunidad postmoderna, formada por un sistema de individuos y grupos dispersos que se reúnen organizadamente en determinadas ocasiones. Según estima nuestro analítico Lcon larga experiencia como diplomático en Australia, la supervivencia de esta comunidad croata postmoderna depende en gran medida también de la evolución de la política moderna croata hacia la diáspora, que debería acompañar los grandes cambios provocados por los diversos procresos asimilatorios en la comunidad emigrada croata de Australia. Si bien la asimilación es inevitable, el proceso de acercamiento entre los inmigrantes croatas (y sus descendientes) y la sociedad australiana es una evolución a largo plazo. Por eso, la desaparición de la colectividad croata no se producirá tan pronto. Es más, algunos investigadores sostienen que los avanzados procesos de asimilación se pueden revertir varios grados, dependiendo de la política hacia los inmigrantes por parte del país receptor y de la politica del país del cual han emigrado. Hoy en día ni Australia, como importante país receptor de inmigrantes, practica la política de comienzos del siglo XX, que describió con las siguientes palabras el investigador australiano C. Price: „Lo único cierto es que no habría que permitir que los inmigrantes del Sur de Europa se radicasen en mayor número en Australia. A los que ya arribaron, habría que posibilitarles una pronta asimilación, un acelerado aprendizaje del idioma inglés y una rápida adaptación a los estándares económicos y normas de vida australianos. Asimismo, habría que rechazar cualquier agrupación o asociación étnica, y fomentar los matrimonios mixtos y la desaparición de los europeos del Sur de Europa ya sea como grupos étnicos aislados o como familias.“ GROZDANA CVITAN PUKO – UMJETNIK U PODSMJEHU I BOLU

U povodu ulaska u Europsku uniju suvremeni umjetnik s Bola na Braču Ivica Jakšić Čokrić zvani Puko (performer, slikar i kipar) s vlastitom artističkom skupinom “Šušur” priredio je u Pražnicama večer uoči 1. srpnja „Posljednju domaću večeru“ - PDV. Na taj performans stiglo je više od tisuću Bračana s raznih strana svijeta i njihovih gostiju. Nakon svečanog banketa, otvorena je Pukina kiparska izložba na kojoj je predstavljeno 9 njegovih radova, osam dovršenih i jedan poluproizvod. Sve je snimao poznati slovački umjetnik, redatelj i zaljubljenik u Brač, Peter Kršak. Izvlačila se i EU lutrija, a među glavnim zgodicima bila je EU radna dozvola za Grčku. Tom prigodom ispaljena je samo jedna raketa, i to ona – SOS! Autorica u eseju na duhoviti način opisuje stvaralaštvo bračkog performera, zaključivši da Puko redovito ljušti estetiku na račun poruke!

poznatoj pjesmi Skitnica glazbena umjetnica Jasna Zlokić poručuje „ne drži me mjesto… bježi mi se često…” i još ponešto o tome. Ivica Jakšić Čokrić Puko prihvaća ta dva dijela iskaza na vrlo čudnovat način. Puko iza sebe ima godine lutanja, ali Ukad čovjek razmisli o njemu mora zaključiti da ako išta drži na okupu tog umjetnika onda je to mjesto, njegov Bol na Braču i njegov Brač u bolu pa i kad sve izgleda drukčije, kad se život čini ležernim odmakom od svega, a ponajprije onim naukom svetog Frane o pticama nebeskim… Naravno, mnogo je u toj poruci onog još prisutnoga svakodnevnog shvaćanja o umjetnosti i umjetnicima kao bićima nedovoljno odgovornim, nedovoljno ukopanim u stvarnost, ljudima odvojenim od stvarnosti i briga svakodnevnice. A što tek misliti o umjetniku kojega je nemoguće „ukalupiti” pobližim određenjem kao što su pjesnik/književnik, slikar/kipar ili jednostavno likovni umjetnik, performer itd. Uostalom, za neke je on i glazbeni umjetnik jer su itekako zapamtili njegovu pjesmu „J… mi se za sve stranke” napisanu u predvečerje nekih prošlih izbora, a pred stavlja trajno osjećanje mnogih građana ove zemlje u odnosu prema toj temi. Ivica Jakšić Čokrić ili jednostavno Puko široj je publici postao poznat uglavnom nakon Do- movinskog rata u kojem je sudjelovao braneći područje Novigrada i Velebita. U trenucima čekanja (a najveći dio rata iskomadano je vrijeme sastavljeno od čekanja koje se lijepi između pucnjave i straha) počeo je pisati i crtati novine nazvane Bročki brovi kronen cajtung, a njihovih četrdesetak brojeva danas u autografu čuva u jednoj mapi i pitanje je hoće li ikada itko u osiromašenoj i pokradenoj Hrvatskoj imati novca da bi objavio te slavnije i kreativnije stranice naše nedavne prošlosti u kojoj su nastajali spontani spomenici hrvatskom idealizmu. Još od rušenja (nazvanog prijenos) Zida boli u Zagrebu s njegova izvornog mjesta na raskrižju Selske ceste i Ilice jasno je da ni hrvatski idealizam ni spontani spomenici nemaju potporu u strukturama koje imaju moć (i, naravno, novac) u Hrvatskoj ma s koje strane dolazili. Uostalom, 190 2014 G. CVITAN bilo čije autentične iskaze nijedna vlast nikad nije njegovala. Friziranje vijesti, javnog mišljenja pa i prosvjeda toliko je ukorijenjeno da je čudo kako neki sat o friziranju nije u planu i programu najnovijih školskih predmeta, posebice seksualnog odgoja. Mnogi su zamijetili da je znanje o seksu kod Hrvata proizvelo samo proturječnosti, a liječenje je završilo općom porukom: u siromašnoj zemlji terapije su dostupne bogatima. U vezi s bogatstvom: neke od svojih skulptura Puko radi tako da ode u mjesnu trgovinu željezarije i onda kreira, sklapa, montira neki križ, mučenika bez križa ili što slično, a kad je djelo gotovo onda trgovac i on prebroje vijke, matice i ostalu ugrađenu sitnež i Puko može platiti repromaterijal! Toliko o zalihama materijala da bi umjetnost bila moguća.

Obrana najljepše jadranske plaže Zlatni rat Čovjek koji se predstavlja kao antifašistički umjetnik, borac protiv turizma, demokracije i Coca- Cole, a živi u Bolu, godinama je s veseljem i brojnim istomišljenicima 1. listopada ispraćao turističku sezonu performansom Viroza party poslije čega je Bol mogao utonuti u posezonu u kojoj život teče davno uobičajenim tijekom. Pukini performansi često su bili itekako snažna poruka političarima, a svakako najpoznatiji od njih oni su o bolskoj plaži Zlatni rat: Premještanje plaže Zlatni rat izvan dometa birokratskih struktura, 2003. / Prodaja Zlatnog rata arapskom šeiku, Split, 2004. / Premještanje plaže Zlatni rat u Motovun 2004./ uključujući i Kupujmo hrvatsko dok ga još ima (prodaja žala na štandu), Bol, 2008. Stanovnici cijelog otoka prvog dana bitke za plažu u studenom 2003. godine na Pukin poziv došli su s kantama i premještali pijesak s plaže u središte Bola… Istog dana poništena je koncesija kojom su politika i isluženi tenisač Boljanima pokušali oteti jednu od najljepših i najpoznatijih plaža na Jadranu. Iako nas vjera uči da smo po Kristu otkupljeni i živjet ćemo vječno u kraljevstvu nebeskom, samo je Puko imao snage i vjere posvjedočiti to u svojim životopisima (na knjigama i katalozima) pišući da je rođen 6. veljače 1955. i živjet ću vječno. Pripremajući se za tu vječnost on je 1972.

Aktivist i performer I. J. Čokrić s Brača priredio je performans o bolskoj plaži: Premještanje plaže Zlatni rat izvan dometa birokratskih struktura, 2003., a 10 godina kasnije s mnoštvom poštovatelja je s PDV-om ispratio ulazak RH u EU 30. 06. 2013. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 191 završio srednju ugostiteljsku školu u Bolu, pohađao Turistički fakultet u Zagrebu, kratko vrijeme studirao na Likovnoj akademiji u Beču i uobičajene tri godine na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. A onda se vratio u Bol, gdje su od 1976. do danas nastale slike i skulpture za njegovih tridesetak samostalnih (skupne mi se ne da prebrojavati) izložbi u Hrvatskoj i Italiji. Istodobno su nastajale i njegove knjige poezije i proze Čovik, Put od križa, Gujin rode, Zlatni kalendar, Škuoj, Ježeva kućica za Hrvate, Paloc (kuća u kući) stazama revolucije, Samer tajm, (K)urbi et orbi (na 4 jezika), roman 0,03 (Crui/ne/seri – katalog sudbina), Marsadura, Crvena torba – skitnja Venecijom… S Multimedijalnom putujućom artističkom skupinom za mentalnu higijenu, ﬁ zikalnu terapiju i brzu prehranu ŠUŠUR Bol režirao je i odigrao mnoge predstave (Gujin rode, Svi smo mi judi, Apokalipsa, Već ni Božić ča je nikad bi, Cimer fraj, Paloc (kuća u kući) stazama revolucije, Ježeva kućica za Hrvate, Crvenkapica i 7 kozlića – Posljednji brački partizan, Tri škojora, Bela vita, Hrvatska Odiseja u svemiru…). O Pukinim bi se akcijama i djelima moglo mnogo toga reći i nabrojiti, mogle bi se spomenuti i nagrade koje je za svoje djelovanje dobio, ali činjenica da se Puko svemu pomalo smije i još više podsmjehuje, pokazuje kako je on jedan od onih umjetnika koji nema vremena za isključivu i uvijek dovršenu prošlost, jer svoju zadaću vidi kao djelovanje u suvremenosti, u korekciji koju zajedno s ljudima na otoku i u Hrvatskoj i želi i potiče. Zato se ne treba čuditi kad u ljutom boju između svetog Jure i zmaja jednom od njih dvojice na Pukinu kamenom reljefu ispadne mobitel – u bitci za preživljavanje sva su sredstva dopuštena. U bitci dobra i zla samo nije dopuštena pobjeda zla. Zato se boj odužio pa su i biblijski borci potrajali dovoljno dugo kako bi i mobitele uspjeli nabaviti. Mobitel ima i tuna s hrvatske strane Jadrana jer će novi europski propisi za tunolov (uvezeni u Hrvatsku zajedno s EU) dovesti u još težu situaciju domaće ribarstvo. Poduža je to priča i netko ju je morao izreći. Puko ju je uklesao u kamen. Kad drugi nemaju vremena za istinu, kad vas politika uvjerava kako ste nešto učinili jer ste to htjeli, kad vam gotovo cijeli svijet poručuje da ste napokon uspjeli, Puko „staje na loptu” i deﬁ nira svoje razmišljanje o određenoj temi. U posljednje dvije godine Puko je prestao organizirati Viroza partyje – teško je reći zašto, a sigurno najmanje zato što je izgubio bitku protiv turizma. Ona je za njega bila izgubljena još i prije početka pa to nije razlog što se u nju upustio. Ipak, najprije se povukao na dotad prepoznatljiv način iz javnosti, a onda se i doslovno povukao. U središtu Brača, duboko u kopnu otoka, na vrhu u Pražnicama počeo je rad na ciklusu reljefa, zatim i skulptura koje su mu se zbog zahtjevnosti izvedbe upravo uklopile u trenutak u kojem je Republika Hrvatska trebala postati 28. članica Europske unije. Tom činu prethodio je referendum na koji su građani odlazili pitajući se trajno zbog čega bi oni to trebali ući u Uniju. Umjesto bilo kakvih prihvatljivih objašnjenja malo im se mahalo pred nosom nekim milijunima iz pretpristupnih fondova, pazeći da se što manje spominje cijena članstva u toj istoj Uniji koju Hrvatska plaća kao članarinu u bilo kojem lovačkom društvu ili plesnoj školi (samo je ta europska mnogo veća). Kako su sva istraživanja javnog mišljenja pokazivala da Hrvati nisu ludi od sreće ni za Europom ni za Unijom, da su oni odavno svjesni da njihov komadić kopna i mora nitko iz Europe izmjestiti ne može i da ih cijela ta zbrka uglavnom zbunjuje, 192 2014 G. CVITAN

U povodu ulaska RH u EU suvremeni umjetnik s Bola na Braču I. J. Čokrić priredio je u Pražnicama „Posljednju domaću večeru“ – PDV, posljednjeg dana lipnja 2013. diverzantski pothvat da ih se u Uniju natjera pojavio se u obliku poruke ljudima na pragu gladi – umirovljenicima: Mirovine ćete dobiti budemo li u EU!

Bez trećih Što će Hrvatska izgubiti, nije govorio nitko. A i gdje govoriti kad se u zemlji svaki dan gase mediji, a oni što opstaju uglavnom su na neki od mogućih načina u vlasništvu jedne od dviju jakih političkih skupina. Trećih nema. I dok se Hrvatska politika spremala proslaviti ulazak u Europsku uniju. Puko je pozvao prijatelje, namjernike i slučajnike da se 30. lipnja pojave u „Slobodnoj autonomnoj zoni Prožnica u Republici Broč” na posljednjoj hrvatskoj večeri. Najprije su „planule” majice na kojima je u plavoj boji otisnuta poruka PDV (Posljednja Domaća Večera), slika Posljednje večere, ali u tom plavetnilu jedan od apostola (a jasno je i koji – bez Jude Posljednje večere ne bi ni bilo) u ruci drži vreću s eurima (tako je PDV prvi ušao u eurozonu)! Zatim je „planulo” stado pečene janjadi (mnogi su rekli da je za onoliko ljudi trebalo još koje stado), planule su i donatorove butelje vina uz „posljednju” butelju legalnog prošeka (koji se EU sprema uništiti preko Italije), „planuli” su i domaći raﬁ oli s posljednjom domaćom marmeladom od šipka (koju će EU izravno zabraniti), „planula” je i nagrada na lutriji (radno mjesto u Grčkoj) i napokon jedna baklja kojom se s otvorenog mora šalje S.O.S. Ovaj put taj je pomorski poziv upomoć poslan sa središta jednoga hrvatskog otoka da bi kao posljednji čin cjelovečernjeg događaja bila otvorena izložba Pukinih skulptura. Najveću od njih, nazvanu Spomenik ulaska u nju u prvim minutama Hrvatske u Europskoj uniji otkrio je Pukin prijatelj i suradnik Bager (hrvatski: ravnatelj). Središnji dio skulpture jedna je rastvorena aktovka s rupom (tajni pretinac ili dvostruko dno, prema potrebi i duboko grlo kao javna stvar). Svi posjetitelji trebali su guranjem ruke u rupu na aktovci uhvatiti dobrobit hrvatskog ulaska u EU. O tome što je u rupi bilo nije pristojno izvještavati, iako je kod HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 193 posjetitelja izložbe izazivalo buru smijeha i komentara. Najimpresivnijim činili su se veličina i tvrdoća najnovijega hrvatskog integralističkog dobitka. A i taj zahvat u rupi dio je skulpture! To je još jedan od autorovih načina da vas pozove da sudjelujete u događaju (bjelosvjetski: performansu). Skulptura nazvana Nedovršena predstavljala je običnoga dalmatinskog magarca. Nedovršenog, kako i ime poručuje. Stručnjaci govore da mu prijeti izumiranje. Tko će ga onda dovršiti? Vjerojatno naša i sve buduće generacije u vremenu što ga već drugo desetljeće nazivamo tranzicija. Možda kad jednom budu završeni i magare i tranzicija shvatimo da je sve trebalo nazvati preobražaj (kao poseban oblik pretvorbe). Tako još jedanput umjetnik govori ono što političari skrivaju. Za svaki slučaj Puko je za potrebe izložbe stvorio kipove svetog Ante i Majke Božje, jer se svi ostali pokušaji spasa hrvatskog potonuća uglavnom brzo pokažu nedjelotvornima.

U Zagrebu Beethoven, u Pražnicama Vukov Priča se da se na Trgu bana Jelačića u Zagrebu te zadnje hrvatske večeri (izvan EU) slušao Beethoven. U „Slobodnoj autonomnoj zoni Prožnica u Republici Broč” slušalo se, pjevalo i pomalo suzilo na Vicu Vukova iz velikih zvučnika, a plesalo na Grka Zorbu! Vraćao je Puko proteklih godina integritet i dignitet Ježevoj kućici, ismijavao otočni Paloc – kuću u kući, s crvenom torbom šetao u procesiji Venecijom noseći svjetlo i lice Božje u nizu zrcala koje svugdje na svijetu znače isto ma tko se u njima ogledao. U Zagrebu se još pamti njegova izložba kruzera postavljena u Domu HDLU-a (Galerija Bačva) koju je trebalo cijelu obići da bi se iza grdosija koji već davno ne sliče na brodove pokazao mali, drveni bojni brod Petar Krešimir IV. U postavljenoj konstelaciji bilo je to jedno nemoćno plovilo pored hrpe grdosija i jedini istinski brod. Puko ne radi bez poruke, angažmana. Sklon je podsmjehnuti se svemu i rastužiti istodobno. On je naučio gorčinu nositi s veseljem i pokazati je drugima. Rad na skulpturama počeo je svojevrsnim iskonskim šarenilom tako bliskim estetici Soﬁ je Naletilić Penavuše i sličnih samoukih umjetnika da bi u poruci koju smatra jednako važnom, ljuštio estetiku na račun poruke. Iz menažerije koju je skupio u ratu izradio je skulpture-poruke koje su pokazale njegov novi put u stvaralaštvu. Pokazale su da on stvara, ljuti se i prkosi istodobno. Obožavatelji njegova stvaralaštva spremni su odazvati se na njegov poziv pa ma kakav ih rezultat čekao na kraju događaja, kao i na posljednjoj domaćoj večeri posljednjeg dana lipnja u Pražnicama. Za razliku od oporoga i ciničnog Puke u vlastitom djelu, slovački umjetnik (odnedavno i vlasnik kuće u Sutivanu), redatelj i zaljubljenik u Brač Peter Kršak u dokumentarnom ﬁ lmu Zapamti zemlju, more i kamen – zapamti Brač povjerio mu je ulogu sjetnog pjesnika čije poruke ne dopiru ni dalje ni bliže od poruke pjesme Broška trilogija (zbirka Čovik, 2000.). 194 2014 G. CVITAN

Broško trilogija (Zemlja / Muore / Kamen)

Zemja Ti voliš zemju. / Jo volin zemju. / Ti živeš u velikemu grodu: / Di je zemju izi betun, / Di je gruozje na pazoru, / Di su masline u pjatu. / Jes kad vonjo zemju posli dažja? / Jes kad bosuon noguon ugazi po blatu? / A meni je, vidiš, zemja isprid kućie. / Zapanti.

Muore Ti voliš muore. / Jo volin muore. / Ti živeš u velikemu grodu: / Di se muoren zove lito, / Di se riba ji iz leda, / Di se svitu friškin gadi. / Jes kad ćuti muore u nevieri? / Jes kad goluon rukuon kosmieja izvadi? / A meni je, vidiš, muore isprid kućie. / Zapanti.

Kamen Ti voliš kamen. / Jo volin kamen. / Ti živeš u velikemu grodu: / Di se kamen skupo ploćo, / Di se luštro i namaže, / Di je njega imat srića. / Jes kad boci kamen na gomilu? / Jes kad napie pluojku za ćapat kosića? / A meni je, vidiš, kamen isprid kućie. / Zapanti. / Zapanti: zemja. / Zapanti: muore. / Zapanti: kamen. / Ti u velikemu grodu. / Zapanti. / U ime Oca i Sina i Duha svietega. / Zemja. Muore. Kamen. / Zapanti prijateju. / I rec: „Amen!“

Način na koji je Peter Kršak vidio Puku u spomenutom ﬁ lmu i pjesma iz Pukina opusa koja se kao moto ponavlja u ﬁ lmu jedno je od mogućih tumačenja i umjetnika i njegova trajnog zavičaja. Zavičaja kao luke. Utočišta. Jedinoga istinskog ozemlja na kojem se odlučio „ukopati”. Kao stablo, kuća ili kolona. Puko je izabrao biti svoj temelj pa i svoj otok – more uokolo interpretira ga svijetu i svijetom, šalje s otoka. Interpretira ga iz umjetnosti u umjetnost. Iz skulpture u događaje, iz događaja u pjesmu, iz pjesme u prozni zapis, sliku ili… Puku s krinkom u vrijeme karnevala i bez njega. Ili u karnevalu bez krinke. U onoj pjesmi s početka ovog teksta ima i stih „Više volim vjetar nego mirnu luku”. Vrlo netočan. Uvijek je voljeti jedno i drugo upravo u takvom paru. Jer nema skitalačkog vjetra bez mirne luke. U suprotnom: u odnosu na što biti miran, u odnosu na što biti vjetar? Kako biti Puko? HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 195

SUMMARY PUKO – AN ARTIST IN LAMPOONING AND BOL1

vica Jakšić Čokrić aka Puko (performer, painter and sculptor), a contemporary artist from the town of Bol on the island of Brač and his travelling multimedia art troupe Šušur, staged the Posljednju domaću večeru (PDV, “Last Local Supper”2) on July 1st to mark ICroatian accession to the European Union. The Last Local Supper performance drew over a thousand Brač island natives from around the world and their guests. Appropriately, after the gala banquet, an exhibition of Puko’s sculptures was declared open featuring nine of his works, eight completed and one half done. It was all recorded on camera by well-known Slovak artist, fi lm director and Brač enthusiast Peter Kršak. There was also a EU raffl e in which one of the top prizes was a EU work permit for Greece. Only a single fi rework was launched on the occasion – an SOS fl are! The author offers a witty description of the work of this Brač-based performer, concluding that Puko always offers a message. He is given simultaneously to lampooning everything and to sorrow. He began his work on sculptures in the kind of primeval variegation that is so close to the aesthetics of Sofi ja Naletilić Penavuša and similar self-taught artists that in presenting a message he deems equally important, he peels away aesthetics for the sake of the message. From the collection of odds and ends he collected during the Homeland War he has crafted sculpture-messages that have manifested his new path to creativity. Devotees of his work are ready to answer his invitation – whatever may await them at the end of an improvised stage play, like the events of the Last Local Supper on the last day of June in the village of Pražnica on the island of Brač.

1 A pun on the name of Bol, a town on the island of Brač; in Croatian the word “bol” also means pain, ailment, afﬂ iction and distress, i.e. the symptoms of illness. 2 In the Croatian tax code PDV is the abbreviation for porez na dodanu vrijednost, meaning Value Added Tax. 196 2014 G. CVITAN

RESÚMEN PUKO- UN ARTISTA E INTÉRPRETE CÓMICO CONTEMPORÁNEO DE BOL

on motivo de la entrada de Croacia en la Unión Europea, el artista contemporáneo, Ivica Jakšić Čokrić (a) Puko con su grupo de teatro ambulante „Šušur“, preparó en la mencionada isla en vísperas del 1ro. de julio la performance titulada PDV- C„Posljednja domaća večera“ („La última cena casera“). El artista, que es nativo de Bol en la isla de Brač, para intitular su representación de arte contemporáneo, hizo un juego de palabras con la sigla PDV, que en croata signifi ca IVA-Impuesto al Valor Agregado. Además utilizó hábilmente el doble sentido del término Bol, que además de ser el nombre de una localidad en Brač, signifi ca „dolor“. Puko es intérprete, pintor y escultor. Más de mil emigrantes croatas de Brač con sus huéspedes vinieron desde todas partes del mundo para ver la performance de Puko. Como correspondía a la ocasión, después del banquete de gala, quedó inaugurada la exposición de 9 esculturas realizadas por Puko, ocho terminadas y una incompleta. Todo el evento lo registró con su cámara un enamorado de la isla de Brač, el conocido artista eslovaco y director de cine Peter Kršak. En la velada hubo un sorteo de la UE Lotería donde el primer premio era un permiso para trabajar en Grecia. En la ocasión se disparó una única bengala, la del S.O.S.! En su ensayo, la autora describe de manera humorística el arte creativo del intérprete y artista de Brač y saca por conlusión que con sus performances Puko siempre deja mensajes. Él es proclive a reírse y entristecerse de todo al mismo tiempo. Comenzó a hacer esculturas empleando una mezcla de colores prístinos muy parecidos a los usados por Sofi ja Naletilić Penavuša y por otros artistas autodidactas con perfi l similar. La autora considera que también son importantes los mensajes que deja Puko. De los objetos exóticos que reunió durante la Guerra Patria hizo esculturas-mensaje que revelaron su talento artístico y creador. Los fans de sus obras artísticas siempre están dispuestos a acudir a su invitación, cualquiera que sea el epílogo de su improvisado acto escénico- como el descripto episodio de „La última cena casera“ interpetada el último dia de junio de 2013 en Pražnice en la isla de Brač. SANJA VULIĆ KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO ČILEANSKIH HRVATA

Hispanistkinja dr. sc. Željka Lovrenčić posljednjih se godina istaknula kao najbolja poznavateljica književnih djela čileanskih pisaca hrvatskoga podrijetla. Svoje novije spoznaje objavila je 2013. u monograﬁ ji naslovljenoj Od pustinje do ledenjaka, s podnaslovom Književnost čileanskih Hrvata, u nakladi Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika. Naslov monograﬁ je izvrsno je izabran jer se najveći broj Hrvata u Čileu nastanio u gradu Antofagasti u vrelom pustinjskom kraju sjevernoga Čilea, te na krajnjem, ledenom jugu te zemlje u gradu Punta Arenasu, a zatim i u središnjem dijelu s glavnim gradom Santiagom. Unatoč teškim životnim uvjetima prvoga naraštaja čileanskih Hrvata, velik broj njihovih potomaka postigao je zavidne rezultate u čileanskoj kulturi i znanosti, a osobito u književnosti. Upravo je književno stvaralaštvo čileanskih autora različitih naraštaja, koji su hrvatskoga podrijetla, u središtu pozornosti Željke Lovrenčić.

uvodnom poglavlju svoje monograﬁ je autorica razmatra fenomen iseljavanja Hrvata općenito. Brojke koje navodi su porazne. Riječ je o milijun i 365 tisuća Hrvata koji su iz svoje domovine iselili od sredine 19. do kraja 20. stoljeća, što je za hrvatski Unarod strahovit demografski udarac, a iseljavanje se u današnjem vremenu opet intenzivira. Budući da je velik broj Hrvata iselio u Čile, danas je u toj zemlji približno 1% stanovnika hrvatskoga podrijetla. Među njima je i velik broj živućih pisaca. Obuhvati li se pak razdoblje od posljednjih 150 godina, može se govoriti o dvjestotinjak autora hrvatskoga podrijetla, od kojih mnogi potječu s otoka Brača. Upravo te goleme brojke potaknule su autoricu da u drugom poglavlju svoje knjige razmotri uzroke iseljavanja. Podsjeća čitatelje na Vinsku klauzulu iz 1891. kada Austro-Ugarska snižava carinu za uvoz talijanskoga vina, što je izravno utjecalo na propast mnogih vinogradara u Dalmaciji. Na žalost, i današnje liberalno tržište i stihijski uvoz svega i svačega pogoduje propasti hrvatske privrede i novim iseljavanjima. U trećem se poglavlju autorica usredotočuje na glavnu temu svoje knjige, a to su Hrvati u Či- leu. Kao tri glavna središta iseljavanja izdvaja Antofagastu na sjeveru, Punta Arenas na jugu i glavni grad Santiago u središnjem dijelu Čilea. Budući da je prvi iseljenički naraštaj teško radio i uz velike žrtve školovao svoju djecu, potomci Hrvata zauzeli su mnoga značajna mjesta u čileanskom društvu. Hrvatski su jezik znali malo ili nimalo. Prihvaćanje španjolskoga kao materinskoga jezika smatrali su preduvjetom za bolji život. Ipak prate događaje u Hrvatskoj, pa su 1903. dali potporu protumađarskomu pokretu u Banskoj Hrvatskoj te šalju sunarodnjacima novčanu pomoć i pismo svesrdne potpore. Tom prigodom tiskaju i proglas naslovljen Revolucija u Hrvatskoj. Dalje se autorica posebno posvećuje Hrvatima u Antofagasti, Santiagu i Punta 198 2014 S. VULIĆ

Arenasu. Ističe pismo jednoga iseljenika iz Antofagaste Narodnomu listu u Zadru, u kojem javlja da u tom gradu živi 25 Hrvata. Zaključuje: “Svi Hrvati ovdje uživamo liepo zdravlje i skladni mir”. Danas u tom gradu djeluju Hrvatsko društvo, Hrvatski sokol, Hrvatska žena i Hrvatsko pripomoćno društvo. Kad je pak riječ o glavnom gradu Santiagu, autorica napominje da danas u tom gradu živi 60 tisuća ljudi hrvatskoga podrijetla, te da čak 36 ulica i trgova u tom gradu ima hrvatska imena. U Punta Arenasu je pak već 1899. osnovana Hrvatska čitaonica, a danas su u tom gradu Hrvatski klub, Hrvatska žena i Hrvatski sokol. U nastavku knjige autorica se usredotočuje na hrvatske književnike čileanskoga podrijetla. Prvi se među njima javljaju već u 19. stoljeću, kao npr. Arturo Givovich. Dalje predstavlja niz književnika koji u Čileu djeluju u 20. stoljeću. Među njima su npr. Lucas Bonacic Doric i Antonio Rendic Ivanovic (rođeni na Braču), Vicente Boric Crnosija, Josefa (Pepita) Turina, čiji je otac bio jedan od utemeljitelja Hrvatskoga dobrotvornoga društva u Punta Arenasu, Francisco Berzovic, Roque Esteban Skarpa Straboni, Domingo Mihovilovic Rajcevic, Fernando Josseau Eterovic, Zlatko Brncic, Yerko Moretic Castillo, Sergio Vodanovic Pistelli, Amalia Rendic, Cedomil Goic Goic, Desenka Vukasovic de Draksler, Agata Gligo i Nicolo Gligo Viel, Boris Tocigl Sega, Dinko Pavlov Miranda, Eliana Yanez Eterovic, Astrid Fugellie Gezan, Mario Banic

Dr. sc. Željka Lovrenčić istaknula se kao poznavateljica književnih djela čileanskih pisaca hr. podrijetla. Svoje spoznaje objavila je u monografi ji Od pustinje do ledenjaka u nakladi Istarskoga ogranka DHK; Fotografi ja s promocije monografi je na Interliberu, 2013. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 199

Lovrenčić, Željka: Od pustinje do ledenjaka / Književnost čileanskih Hrvata, Istarski ogranak DHK, 2013.

Illane, Patricia Stambuk Mayorga, Emilia Toro Leontic, Hernan Andradte Martinic, Antonio Carkovic Eterovic, Simon Eterovic, Mirna Huentelican Hraste, Catarina Iglesia Kalcina, Esteban Jaksic Rakela, Julio Pedrol Kusanovic, Jose Perich Slater, Maria Cristina Ursic, Angelo Mladinic Nelson, Oscar Andres Barrientos Bradasic, Luka Fertilio Nikolic, Nikola Fistonic Jerkovic, Andres Grafulic Yankovic, Zlatko Keglevic Ivancic, Milagros Mimica Soto, Jaime Bristilo Canon, Christian Formoso Bavic, Niki Kuscevic Ramirez. Među piscima koji pripadaju trećemu naraštaju hrvatskih iseljenika, autorica posebice ističe Eugenija Mimicu Barrasija (podrijetlom iz Mimica južno od Omiša), koji je rođen 1949. i odrastao na krajnjem jugu Čilea, pa se i tematika njegovih književnih djela uglavnom odnosi na to područje, uključujući i domorodačko stanovništvo. Željka Lovrenčić svrstava njegova djela u tzv. kreolsku prozu. Ističe snažnu emocionalnu povezanost toga književnika s Hrvatskom. Idući izabrani autor trećega naraštaja hrvatskih iseljenika jest Huan Mihovilovich Hernandez, koji je 1951. rođen u Punta Arenasu i odrastao u hrvatskoj četvrti toga grada, o čem piše i u svojim romanima. Treći odabrani autor Ramon Diaz Eterovic rođen je u Punta Arenasu 1956., a podrijetlom je s Brača. I ovaj je književnik odrastao u hrvatskoj četvrti rodnoga grada. Glavni lik njegova kriminalističkoga romana Trčanje za vjetrom je Hrvat Yako Rendic. Mihovilovich Hernandez i Diaz Eterovic također rado dolaze u Hrvatsku i ponosni su na svoje podrijetlo. Ž. Lovrenčić razmatra i čileansku književnost općenito jer je samo u tom kontekstu moguće odrediti važnost književnika hrvatskoga podrijetla. Na konkretnoj pak analizi djela, kojih su autori hrvatskoga podrijetla, pokazuje da su ti pisci emocionalno vezani za Hrvatsku, da – premda ne govore hrvatski – rabe u svojim djelima pojedine hrvatske izraze koje su upamtili od svojih roditelja ili djedova i baka, te da su likovi u njihovim djelima nerijetko Hrvati, s hrvatskim imenima. Neki su od tih autora uzeli i hrvatsko državljanstvo. Zanimljivo je što autorica hrvatske teme nalazi i u hrvatskih pisaca koji nisu hrvatskoga podrijetla, npr. u pripovijesti Povratak 200 2014 S. VULIĆ iz luke Eden autora Osvalda Wegemana. Osobito je hrvatskim temama sklon čileanski pisac Francisco Coloane. Najveći dio ove zanimljive monograﬁ je, tj. opsežno četvrto poglavlje, posvećeno je trojici knji- ževnika koje Ž. Lovrenčić smatra najznačajnijima, a ujedno i simbolima triju gradova u kojima su se Hrvati naselili u najvećem broju. To su Nicolas Mihovilovic Rajcevic (1916.-1986.) iz Punta Arenasa, Antonio Skarmeta Vranicic (rođ. 1940.) iz Antofagaste i Andres Morales Milohnic (rođ. 1962.) iz Santiaga. Svaki je od navedena tri autora ujedno i predstavnik jednoga naraštaja čileanskih književnika hrvatskoga podrijetla. Autorica je izabrala Nicolasa Mihovilovica Rajcevica (podrijetlom s Brača) jer je jedan od najznačajnijih čileanskih književnika koji je u tu književnost uveo regionalnu tematiku. U svom romanu Iz daleka zauvijek iz 1966. piše o nastanku grada Punta Arenasa te kako su se siromašni doseljenici s otoka Brača prilagođavali toj novoj sredini. Upravo u Mihovilovićevim djelima autorica nalazi najviše hrvatskih elemenata. Analizira i ostala djela toga autora – romane i zbirke pripovijedaka. Smatra ga začetnikom regionalne književnosti u okviru čileanske književnosti.

Spomenik iseljeniku na Trgu hrvatskih emigranata u Punta Arenasu, 7. 12. 2013. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 201

U trećem Mihovilovićevu romanu Po moru na kraju svijeta iz 1978. također ima hrvatskih tema, pa se među inim spominje i hrvatska zastava crven-bijeli-plavi. Drugi izabrani književnik, Antonio Skarmeta Vranicic, vrlo je plodan autor ljevičarske orijentacije. Njegova oba djeda i obje bake bili su doseljenici s otoka Brača. Najpoznatiji je kao prozaik i esejist. Ž. Lovrenčić Skarmetu ponajprije analizira kao pripovjedača. Osobitu pozornost pos- većuje njegovim romanima s hrvatskom tematikom, a to su romani Pjesnikova svadba i Dje- vojčica s trombonom. Također ističe Skarmetinu ljubav prema Hrvatskoj. Ipak, najviše prostora u svojoj knjizi daruje Andresu Moralesu Milohniću. Opisuje sudbinu njegove obitelji i utjecaj obitelji na njegovo stvaralaštvo. Našoj je autorici Morales najzanimljiviji kao pjesnik. Zato jednu po jednu analizira sve njegove pjesničke zbirke, i to vrlo studiozno, budući da, kao prevoditeljica Moralesovih djela na hrvatski, izvrsno poznaje njegov opus. Budući da je taj pjesnik veliki promicatelj hrvatske kulture u Čileu i čovjek koji silno voli Hrvatsku, autorica mu pristupa i s toga aspekta. Tu svoju privrženost Morales je pokazao i pjesmama koje je posvetio Hrvatskoj – zemlji u kojoj je rođena njegova majka. Zanimljivo je da je i njegova baka Ljubica Roje Milohnić (po ocu iz Splita, po majci iz Dubrovnika) također bila spisateljica. Moralesov djed dr. Mihovil Milohnić bio je otoka Krka. Zato nije začudno što Andres Morales Milohnić jako voli Hrvatsku te pokazuje veliko zanimanje za hrvatsku književnost, pa i sâm piše o hrvatskim književnicima. Na kraju svoje analize, Ž. Lovrenčić zaključuje kako Andres Morales Milohnic, Antonio Skar- meta, Juan Mihovilovich Hernandez i Ramon Diaz Eterovic pripadaju maloj skupini najboljih živućih čileanskih književnika. Zato sa žaljenjem zaključuje da se o njihovim djelima u Hr- vatskoj premalo zna. Predlaže uvođenje termina hispanistička Croatica koji se odnosi na sve autore hrvatskoga podrijetla koji pišu na španjolskom jeziku, a osim u Čileu, ima ih u Argentini, Venezueli, Peruu, Boliviji i dr. Riječ je o kvalitetnim književnicima koji žele biti i hrvatski književnici, premda pišu na španjolskom. Na kraju valja istaknuti da je autorica za svoju analizu konzultirala brojnu literaturu, ponajprije na španjolskom jeziku, ali i na hrvatskom, te iščitala na stotine književnih djela, mnoga od njih i vrlo minuciozno jer ih je prevodila na hrvatski. Zato kvaliteti ove luksuzno opremljene knjige nedvojbeno pridonosi i iscrpna bibliograﬁ ja te temeljito izrađeno kazalo osoba i mjesta. 202 2014 S. VULIĆ

SUMMARY CHILEAN-CROATIAN LITERATURE

ontemporary Chilean writers of Croatian extraction are the subject of Željka Lo- vrenčić’s literary-theoretical analysis of the literature of Chilean Croatians, presented in a unique scientifi c monograph entitled Od pustinje do ledenjaka (From Desert Cto Glaciers). The volume is a part of her doctoral dissertation – Ž. Lovrenčić DSc is an established philologist and translator and gives scientifi c affi rmation to the concept of a Hispanic Croatica in this monograph. On the list of the most used languages in the world it is well established that Spanish stands in second place, right after English – with almost 400 million native speakers, including over half a million Croatian emigrants and their descendants. As Croatians have lived in Spanish-speaking countries for almost half a millennium, from the days of the Dubrovnian republic (1272 – 1808) and have developed emigrant literary production in these lands for over a century, the interest of Hispanicist Lovrenčić for the Hispanic Croatica is logical – the Croatica of Chile, specifi cally – home to our largest South American community. Lovrenčić offers a lucid elaboration of the pronounced cultural impact, often of high aesthetic value, of the Hispanic Croatica that is to be found across Latin American countries such as Argentina, Bolivia, Chile, Paraguay, Peru, Uruguay and Venezuela. The phenomenon of Chilean writers of Croatian extraction, however, draws the greatest interest of the specialist community – evident also from Hispanicist Željka Lovrenčić’s new literary-theoretical monograph From Desert to Glaciers. The volume is much more than an overview of the literary and cultural activity of several generations of our fellow Croatians, many of whom have earned international acclaim. The 270-page tome is extensively researched and offers a comprehensive bibliography. The publisher is the Istrian chapter of the Croatian Writer’s Society in Pula. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 203

RESÚMEN CREACIONES LITERARIAS DE AUTORES CHILENO-CROATAS

os escritores contemporáneos chilenos de orígen croata son objeto del análisis teórico-literario de la monografía científi ca única en su género sobre la literatura de los croatas chilenos, titulada Od pustinje do ledenjaka (Desde el Desierto hasta los LGlaciares) de la autora dr.sc. Željka Lovrenčić. Se trata de una parte de la disertación doctoral de la renombrada fi lóloga y traductora Željka Lovrenčić, que en esta monografía consolida científi camente el concepto de Croatica hispanística. Como se sabe, en la nómina de las lenguas mundiales más importantes, el español ocupa el segundo lugar, inmediatamente después del inglés, siendo el español la lengua materna de casi 400 millones de personas, entre ellas la de más de medio millón de emigrantes croatas y sus descendientes. Como durante casi medio milenio muchísimos croatas viven - todavía de la época de la República Croata de Dubrovnik (1272-1808)- en países hispanoparlantes, y más de un siglo tienen desarrollada una actividad literaria en esas latitudes geográfi cas, es lógico el interés de la hispanista Lovrenčić por la Croatica española, concretamente de Chile, donde está establecida nuestra más numerosa comunidad sudamericana. Una huella cultural perceptible y de altos alcances estéticos como lo es la Croatica española, se puede encontrar en todos los países de América Latina como Argentina, Bolivia, Chile, Paraguay, Perú, Uruguay e incluso Venezuela, -según lo elabora de una manera visible la autora Lovrenčić. El fenómeno de los escritores chilenos de raíces croatas, no obstante, es el que más atrae el interés de los entendidos, a juzgar también por la nueva monografía teórico-literaria de la hispanista Željka Lovrenčić Desde el Desierto hasta los Glaciares. La obra es mucho más que una reseña de las actividades literarias y culturales de nuestros compatriotas- entre los cuales hay conocidos autores mundiales- pertenecientes a varias generaciones. El material del libro está distribuído en 270 páginas y viene acompañado de un exhaustivo aparato científi co y una amplia bibliografi a. La obra fue publicada por la fi lial istriana de la Sociedad de Escritores Croatas de Pula. SONJA ŠVEC ŠPANJOL ANTIČKI MITOVI U HRVATSKOJ MODERNI

Alegorija i Arkadija – antički motivi u umjetnosti hrvatske moderne – naslov je velebne izložbe u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori, koja se odvijala od rujna do prosinca 2013. Ta je izložba pokazala remek-djela naših umjetnika. Neopisiv je doživljaj na jednom mjestu uživati u Meštrovićevim djelima, Bukovčevim patricijkama, Medovićevim Pompejankama, Auerovoj Kraljici ruža te Čikoševoj Penelopi i Kirki, čiji su autori dionici početka modernih europskih migracija u Ameriku. Pomno osmišljena i kvalitetno prezentirana izložba Alegorija i Arkadija ... govori o razdoblju stvaralaštva na prijelazu 19. u 20. stoljeće, kada je umjetnost stvarala djela iznimnih formalnih dostignuća. Oživljavanje klasičnih estetskih kanona sredstvo je za izražavanje skrivenih poruka putem savršeno uprizorenih antičkih tema i motiva. Konačni cilj nije bila tehnička savršenost izvedbe, već je ona činila kulisu za izražavanje vlastitih emocija, preokupacija ili moralnih vrijednosti.

anas, kada se klasičan stil u umjetnosti više ne cijeni, kada je čak i suvremeno bavljenje ﬁ gurativnom umjetnošću degradirano, zanimljivo je podsjetiti se razdoblja kada se takav princip rada cijenio, podupirao i veličao te rezultirao nastankom niza Dremek-djela naših najpoznatijih umjetnika na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Možda bi upravo ovakve izložbe mogle utjecati na glavne aktere hrvatskoga kulturno-umjetničkog kruga, posebice onih koji oblikuju mlade talente na akademijama i podsjetiti ih da je pedagogija osnovno polazište u usmjeravanju mladih umjetnika te da treba podupirati svaki razvoj ukoliko on zadovoljava osnovne premise za likovnu naobrazbu, a ne poticati samo one čiji aﬁ nitet odgovara ukusu profesora. Pozitivan pomak vidljiv je u primjeru mladih autora koji su se posvetili stvaranju umjetnosti u stilu novoga realizma, gotovo hiperrealizma, čime se umjetnost odmiče od pukoga veličanja samo onih djela kod kojih se često možemo zapitati koliko je zapravo moćno djelo koje tako slabo komunicira da dolazi s cijelim priručnikom za interpretaciju svog izričaja i konteksta? Pomno osmišljena i kvalitetno prezentirana izložba Alegorija i Arkadija – antički motivi u umjetnosti hrvatske moderne govori o razdoblju stvaralaštva na prijelazu 19. u 20. stoljeće, kada je umjetnost, oponašajući obrasce prošlosti, stvarala djela iznimnih formalnih dostignuća. Oživljavanje klasičnih estetskih kanona sredstvo je za izražavanje skrivenih poruka putem savršeno uprizorenih antičkih tema i motiva. Konačni cilj nije bila tehnička savršenost izvedbe, već je ona činila kulisu za izražavanje vlastitih emocija, preokupacija ili moralnih vrijednosti. Ako izuzmemo stalni nedostatak organiziranosti ustanove Klovićevih dvora, izložba je hvalevrijedan projekt kustosice Petre Vugrinec, osmišljen i realiziran u suradnji s Irenom Kraševac s Instituta za povijest umjetnosti i Darijom Alujević iz Arhiva za likovne umjetnosti HAZU- HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 205

M. C. Medović: Grkinja kod toalete (1901.) a te mladim kolegama Ivanom Radmanom, zaduženim za obradu arheološkoga konteksta i povjesničarem ﬁ lma Danijelom Rafaelićem, koji je obradio ﬁ lmove s temom antičke prošlosti. Mlada skupina stručnjaka napravila je vrstan izbor prvoklasnih umjetnika, ne opterećujući izložbu mnoštvom imena, ali pomno birajući i prezentirajući crème de la crème hrvatske mo-

Galerija Klovićevi dvori • Izložba Alegorija i Arkadija – antički motivi u umjetnosti hrvatske moderne. 206 2014 S. ŠVEC ŠPANJOL derne. Iako je na izložbi prezentirano više od 130 djela, promišljen izbor i uključivanje ne samo slikarstva i kiparstva nego i primijenjene umjetnosti i ﬁ lma čini izložbu skladnom zaokruženom cjelinom koja nam pruža sveobuhvatan pregled antičkih tema i motiva, a da pritom ne dolazi do zamora posjetioca zbog bombardiranja prevelikom količinom podataka. U skladu s time, legende su pregledne te rječnikom namijenjenim širokoj publici skreću pozornost na najzanimljivije komponente pojedinoga djela, umjetnika ili razdoblja. Za razliku od često pompoznih najava izložbi u Klovićevim dvorima koje mnogo obećavaju, a malo toga u konačnici daju, ova izložba zaista pruža jedinstvenu priliku da se vide prava remek-djela, neka prvi put prikazana zagrebačkoj publici, kao što su Kirka Bele Čikoš Sesije iz Veleposlanstva Republike Mađarske u Londonu te dosad neizlagan veliki Bukovčev akt Andromeda posuđen iz Narodne galerije u Ljubljani i Toaleta Atenjanke / Posljednji retuš Vlaha Bukovca iz Muzeja istorije Jugoslavije iz Beograda.

Larpurlartizam i erudicija Izložba nas uvodi u svijet larpurlartizma, gdje umjetnost stimulirajući intelekt i osjetila op- lemenjuje svakodnevni život stvaranjem djela čiste ljepote. Prva prostorija prikaz je hu manističke naobrazbe potkraj 19. stoljeća, kada je antika bila poimana kao umjetnički vrhunac u povijesti čovječanstva. Precizne studije Auera i Mašića u tehnici olovke odlikuju se mekoćom i ﬁ noćom u obradi prikazanog lika. Izloženi sadreni odljev Here prema izvorniku iz 5. stoljeća pr. Kr. primjer

Izložba Alegorija i Arkadija... pokazuje da je antika potkraj 19. st. poimana kao umjetnički vrhunac u povijesti čovječanstva. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 207

Antička faza Mate Celestina Medovića - Bakanal, 1893.; vlasništvo Moderne galerije, Zagreb. je odljeva prema kojima su umjetnici vježbali svladavanje formalnih zakonitosti oblikovanja. Pozornost je posvećena i umjetnicama toga razdoblja koje nije zaobišla zaokupljenost antikom i svladavanje ikonografskih tema. Slika Statua Venere iz 1883., autorice Štefane Klaić-Hribar, u prvi plan stavlja pastozne nanose boje prilikom oblikovanja nabora tkanine, dok je idealizirano tijelo modelirano mekim prijelazima svjetla i sjene. Zanimljiv iskorak prilikom razgledavanja izložbe čini Pozivnica Društva umjetnosti za izlaganje, iz 1896., u tehnici laviranoga tuša. Iskorak zato što je djelo važnije kao dokumentacijski podatak negoli kao likovno djelo. Riječ je o pozivnici na Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. u povodu obilježavanja tisuću godina Ugarskoga Kraljevstva na kojoj je izlagao velik broj poznatih hrvatskih umjetnika predstavljenih i na ovoj izložbi. Neopisiv je doživljaj na jednom mjestu uživati u Bukovčevim patricijkama, Medovićevim Pompejankama, Čikoševoj Penelopi i Kirki te Auerovoj Kraljici ruža. Koncentracija naglašene ljepote, senzualnosti i suptilnosti primjer je esteticizma u punom smislu te riječi. Anđeoske djevojke bujnih kosa i rumenih usana, naglašene ženstvenosti tijela u romantičnim haljinama mekih tkanina koje naznačuju obrise njihovih tijela smještene su u romantične eksterijere mediteranskog podneblja ili luksuzne interijere s mramornim arhitektonskim elementima. Prikazane u opuštenim pozama prilikom češljanja ili pripremanja za uživanje u blagodatima rimskih kupelji, često su okružene brojnim predmetima iz antičkog doba poput bista, vaza, 208 2014 S. ŠVEC ŠPANJOL

Kraljica ruža, 1902., R. Auer; Slikarski velikan Robert Auer (Zagreb, 27. 11.1873. - Zagreb, 8. 03. 1952.) nakon putovanja Europom odlazi u svibnju 1902. sa slikarom B. S. Čikošem u SAD. Zajedno s Čikošem, nakon povratka iz SAD, restaurira freske u Mlada patricijka - V. Bukovac, 1890., vlasništvo Moder- crkvi Sv. Katarine u Zagrebu. ne galerije, Zagreb. Vlaho Bukovac (Cavtat, 4. 07.1855. - Prag, 23. 04. 1922.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih slikara svih vremena. pribora za uređivanje poput ogledala, češljeva, nakita, ukrasa za kosu i brojnih drugih dekorativnih predmeta. Postavljanje male studije koja je prethodila nastanku velikoga reprezentativnog umjetničkog djela pruža posjetiocu mogućnost usporedbe i praćenje razvoja umjetnika. Takav je slučaj i s jednim od najranijih sačuvanih radova Roberta Auera Svečani dan. Remek-djelo velikih dimenzija u izduženom formatu sadrži sve elemente koji čine Auera iznimnim slikarom. Vrhunska tehnika prisutna je u tretiranju raznovrsnih tekstura – od detaljne obrade podnoga mozaika, preko oblikovanja brončane biste i stroge arhitekture pa sve do mekih nabora odjeće mlade djevojke i delikatnog cvijeća u njezinim rukama. U istoj prostoriji izložene su Bukovčeve Patricijka III i Mlada patricijka iz 1890. Sličnosti s Auerovim ženskim likom pronalazimo u istom mediteranskom tipu djevojke klasičnoga kanona ljepote s tamnom kosom i opojnim pogledom, ovalna oblika lica s ravnim nosom i naglašenim crvenim usnama. Slika Mlada patricijka izlo- HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 209

žena na Salonu 1890. postigla je veliki uspjeh osvojivši brončanu medalju. Promatrajući sliku, vidljiva je uspješnost cjelokupne izvedbe. Zelenilo prirode čini pozadinu mlade djevojke koja sjedi na kamenoj klupi. Raskošna paunova lepeza u njezinoj ruci te bogata draperija fi nog materijala grčke haljine sa zlatnim povezima i bogato ukrašenim zlatnim porubom elementi su koji svjedoče o profi njenom ozračju cijele kompozicije. Sve je podređeno kultu ljepote. Posve drukčiji tip osjetilnosti prisutan je u slikama djevojaka s glazbenim instrumentima Ivana Tišova. Na slici Djevojka s lutnjom iz 1890. nedefi nirana pozadina usmjerava svu pozornost na ženski lik okrenut promatraču leđima. Teška tkanina smeđega tonaliteta skliznula je s ramena djevojke usredotočene na sviranje te je pritom otkrila delikatnost ženske građe s naglaskom na krhka leđa i nježan vrat. Umjetnik svjesno izabire položaj poluprofi la s leđa koji naznačuje karakter lika, zadržavajući pritom anonimnost djevojke. Tema rimskih kupelji bila je čest motiv, što je vidljivo i po djelima izloženim u jednoj od prostorija gdje Auer, Medović i Bukovac obrađuju spomenutu temu. Dodatak vitrine s izloženim predmetima koji su bili čest motiv na slikama naših umjetnika pobliže ilustrira naglašenu materijalnost i pažnju posvećenu detaljima u prikazima antičke tematike. Slike Kraljica ruža i Prije kupelji dva su maestralna djela Roberta Auera koja obrađuju njegovu najdražu tematiku – ljepotu gologa ženskog tijela. Ruže u punom cvatu na objema slikama čest su Auerov lajtmotiv, simboliziraju mladost i ljepotu, ali i njihovu prolaznost. Prikaz četrnaest djevojaka na slici Kraljica ruža čini sukus antičke ljepote. Ženstvenost je prisutna u svakom naslikanom elementu – pastelne boje prozračnih haljina, nježan inkarnat lica i tijela djevojaka, senzualnost središnjega nagog lika te naglašena ambijentalnost i eteričnost kompozicije. S obzirom da je na retrospektivnoj izložbi Mate Celestina Medovića naglasak bio više na njegovim zavičajnim pelješkim krajolicima, zanimljivo je pomnije proučiti i djela iz njegove antičke faze. Pompejanke malih formata izložene u zasebnoj prostoriji prikaz su Medovićeva

Autorice izložbe Petra S. Vugrinec (govori na svečanom otvorenju), dr. sc. Irena Kraševac i Darija Alujević – izvrsno su prikazale velikane hrvatske moderne kao što su Vlaho Bukovca, Mate Celestin Medovića, Ivan Tišov, Robert Auer, Bela Čikoša Sesija, Robert Frangeš Mihanović, Rudolf Valdec i Ivan Meštrović. 210 2014 S. ŠVEC ŠPANJOL umijeća u spajanju teme Rimljanki s monumentalne slike Bakanal i njegove terase u zavičajnoj Kuni na Pelješcu. Terasa iz stvarnoga života poslužila je kao antička kulisa za smještaj ženskih likova naslikanih poput skica, bez prepoznatljivih karakteristika koje bi ih međusobno razlikovale. Jedino Pompejanka iz 1901. ima osobnost te se izgledom uklapa u mediteranski karakter Bukovčevih patricijki, s bitnom razlikom u pozi koja nije idealna i nije namještena, već je riječ o spontanom položaju djevojke koja si popravlja frizuru. Koncentracija dosad rijetko izlaganih remek-djela hrvatskih velikana smještena je u najvećoj dvorani. Dedal i Ikar / Ikarov pad naziv je Bukovčeva diptiha posuđena iz Narodnog muzeja u Beogradu na kojem Bukovac prikazuje Ikara i Dedala prilikom namještanja krila i Ikara pri padu. Legende s citatima pjevanja iz Ovidijevih Metamorfoza vrlo slikovito dočaravaju svijet grčke mitologije. Gotovo nepoznat Bukovčev akt Andromeda djelo je iznimne kvalitete. Zavodljiva ljepota gologa ženskog tijela naglašena je kontrastom tamne pozadine stijene za koju je ženski lik privezan, a zajedno s toplim smeđim tonovima duge raspuštene kose još više ističe inkarnat senzualnoga ženskog tijela pritajene erotike. Majstor kompozicije u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, Bela Čikoš Sesija, predstavljen je, uz ostala djela, i slikom Kirka, koja je u medijima najavljivana kao najveća atrakcija izložbe. Antičke teme često su bile samo paravani za izražavanje vlastitih misli i emocija, pa je tako Čikoševa Kirka interpretirana kao parafraza umjetnikove vjernosti supruzi, a Penelopa kao vjernost Čikoševe supruge njemu za vrijeme njihove razdvojenosti. Izložene skulpture mogu se podijeliti na sadrene odljeve prema originalima iz antičkog do ba koje su služile za vježbu i studije te vrhunska ostvarenja najvažnijih predstavnika naše moderne – Roberta Frangeša Mihanovića i Rudolfa Valdeca. Skulptura je zastupljena i izborom Meštrovićevih ranih djela nastalih na klasičnoj podlozi. Karakteristično Meštrovićevo obli ko- vanje ženskog tijela prisutno u mramornom reljefu Plesačica iz 1911. nagovješćuje reduciranu stilizaciju, koja je obilježila njegovo stvaralaštvo za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Tema ple- sačice prikazana je i u formi plitkog reljefa na izloženoj Vazi dugog vrata rađenoj po narudžbi za Meštrovićeva mecenu Karla Wittgensteina, bogatoga bečkog industrijalca. Ova iznimna izložba pruža nam ulazak u svijet najvećih majstora slikarstva i kiparstva hrvatske umjetnosti na prijelazu 19. i 20. stoljeća. Velik trud mlade ekipe stručnih ljudi dotaknuo se teme koja nije u potpunosti obrađena, ozbiljno pristupio velikom poslu i uspješno napravio antologijski izbor djela te ga primjereno prezentirao hrvatskoj javnosti, pružajući pritom posjetiteljima evokativnu i poučnu izložbu. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 211

SUMMARY ANTIQUITY MOTIFS IN CROATIAN MODERN ART

llegory & Arcadia – Antiquity Motifs in Croatian Modern Art, is the title of a major exhibition staged at Zagreb’s Klovićevi Dvori gallery from September to December of 2013. Unlike many announcements for exhibitions at KlovićeviDvori Athat promise much but in the ﬁ nal tally deliver little, this exhibition truly offered a unique opportunity to see some genuine masterpieces, some shown in Zagreb for the ﬁ rst time. The experience of seeing Bukovac’s patricians, Medović’s Pompeians, Čikoš’ Penelope1 and Circe, and Auer’s Rose Queen is indescribable. Meticulously thoughtout and well presented, the Allegory & Arcadia – Antiquity Motifs in Croatian Modern Art exhibition covers a creative period at the turn of the 19th and 20th centuries, when art, imitating the patterns of the past, produced works of exceptional formal achievement. The revival of classic aesthetic canons was a means of expressing hidden messages encapsulated in perfectly framed antiquity themes and motifs. The end goal was never the technical perfection of execution, as it only set the stage for the expression of one’s own emotions, preoccupations or morality.

1 The cover of this year’s Croatian Emigrant Almanac features Bela Čikoš Sesija’s Penelope (1903), from the Allegory & Arcadia – Antiquity Motifs in Croatian Modern Art exhibition at the Klovićevi Dvori Gallery. 212 2014 S. ŠVEC ŠPANJOL

RESÚMEN MOTIVOS DE LA ANTIGÜEDAD EN LA ÉPOCA MODERNA CROATA

legoría y Arcadia: Motivos de la Antigüedad en la Época Moderna Croata – fue el título de la monumental exposición que se llevó a cabo en Zagreb, en la galería Klovičevi dvori, del 26 de septiembre al 8 de diciembre de 2013. A diferencia de Aotras exposiciones en Klovićevi dvori pomposamente promocionadas, que a veces ofrecían menos de lo anunciado, esta exposición realmente le brindó al público la oportunidad de admirar verdaderas obras maestras, algunas expuestas por primera vez. Es indescriptible la sensación de disfrutar en una misma galería de bellísimas obras como Las Patricias de Bukovac, Mujeres de Pompeya de Medović, Penélope¹ y Circe de Čikoš y Reina de las fl ores de Auer. Bien ideada y mejor representada, la exposición Alegoría y Arcadia Motivos de la Antigüedad en la Época Moderna Croata estuvo dedicada a obras creadas a fi nes del siglo 19 y comienzos del 20, o sea en la época donde el arte imitaba los cánones del pasado y en la cual surgieron obras de excepcionales logros formales y artísticos. El revival de los cánones estéticos clásicos era un medio para expresar mensajes ocultos a través de temas y motivos de la Antigüedad representados a la perfección. La meta fi nal no era la perfección técnica de la ejecución, sino que era un decorado para expresar las propias emociones y preocupaciones, y también para manifestar los propios valores morales. POVJESNICA ja: Prva ja: , 15. 01. 1949 • Uz zanimljivosti • Uz 1949 iz 01. , 15.

Napredak

križem čiji krv, su znoj i suze utkani društveni u razvoj Zapadne Australije. Fotograﬁ vrijednosti neobilježeno, koje, iako svjedoči o zlatnome tragu našega radništva pod Južnim imala svoj dom u Australiji prije Prvoga svjetskog rata. Zdanje to je neosporne povijesne rudnika zlata godina u Boulderu prije vjerojatno100 je prva slavenska organizacija koja je Hrvatsko-slavensko potpornoprosvjetno i društvoosnovali koje su naši doseljenici u blizini branitelja grada Dubrovnika. grada branitelja ovoj cjelini donosimo i potresnu crticu iz Domovinskoga rata prigodom ovogodišnjega Dana škola hrvatskoga jezika u Australiji, Boulder, povijestihrvatskoga iseljeništva u Americi te hrvatskoga egzilantskoga kruga iz Madrida u

WALTER F. LALICH HRVATSKA BAŠTINA U BOULDERU

Hrvatsko-slavensko potporno i prosvjetno društvo koje su osnovali naši doseljenici u blizini rudnika zlata u Boulderu (Zapadna Australija) vjerojatno je prva slavenska organizacija koja je imala svoje prostorije u Australiji prije Prvoga svjetskog rata. Članovi Društva izgradili su klupske prostorije 1913. godine. Marginaliziranim doseljenicima u vrijeme zlatne groznice, koji su obavljali najteže poslove kao rudari i drvosječe, bio je to dom 50 godina. Dulje od desetljeća bile su to jedine društvene prostorije hrvatskih doseljenika u Australiji. Zgrada postoji i danas, ali je promijenila i namjenu i korisnike - sada je crkva. Zdanje je to neosporno povijesne i baštinske vrijednosti koje svjedoči o zlatnome tragu našega radništva pod Južnim križem, čiji su krv, znoj i suze utkani u društveni razvoj Goldﬁ eldsa s lokalnim, komunalnim, domovinskim i svjetskim događajima. Ovaj izvorni znanstveni rad, autora australskog Dalmatinca i profesora s HS Sveučilišta Macquarie iz Sydneyja, upozorava na čimbenike osnutka Društva prije točno 100 godina, ali i izazove s kojima se to fraternalističko udruženje suočavalo u izmijenjenim tehnološkim te društvenim i ideološkim okolnostima. Pri tome su analizirane društvene snage koje su deﬁ nirale različita razdoblja njegove burne egzistencije.

rvatsko-slavensko potporno i prosvjetno društvo osnovano je u Boulderu na zlatnim poljima Zapadne Australije davne 1913. godine.1 Želimo ovim prilogom podsjetiti na stotu obljetnicu toga prvoga hrvatskoga iseljeničkog društva u Australiji, te Hna lokalne i svjetske utjecaje na egzistenciju društva, njegovih članova i ostalih hrvatskih doseljenika tijekom prve polovine prošlog stoljeća. Zgrada sada već nestalog društva i danas postoji; bila je među rijetkim javnim objektima koje su prije Prvog svjetskog rata izgradili stranci2, to jest nebritanski doseljenici u kolonijalnom britanskom okruženju Australije. Uoči velike europske kataklizme koja se osjetila i u tom udaljenom dijelu svijeta, bilo je tek oko 2000 Hrvata (Smoje, 2002.: 243) među gotovo pet milijuna stanovnika na kontinentu. Malo je napisano o tome prvome hrvatskom društvu koje je godinama bilo središte kulturnih, društvenih i političkih aktivnosti naših iseljenika u Australiji. Osim kratkog prikaza Nevena Smoje (2002.: 242-3) u lokalnoj ediciji The Australian People (James Jupp, ed. 2001.), o društvu pišu još Tkalčević (1992., 1988.), Alač (1988.), Stenning (1995.) i Marković (1973.). U sada jedinstvenoj Kalgoorlie-Boulder urbanoj zajednici malo se zna o društvu, njegovim

1 Mato Tkalčević (1992.: 32) navodi da je Hrvatsko- slavjansko društvo osnovano 1912. godine. Mary Stenning (1995.:102) citira izjavu g. Roščića, jednog od članova da je osnovano iste godine. Jedna od dviju fotografi ja hrvatskoga tamburaškog orkestra u Pascoe & Thompson (2010.:230-1) potječe iz 1910. godine, što upućuje na mogućnost da je Društvo osnovano prije. 2 „Foreigners” (King, 2003.: 101; Blainey, 1993.: 101; Alač, 1992.: 58;), opći naziv za doseljenike koji nisu bili britanskog podrijetla (britishers), pored pogrdnijih: dago, ding (Hunter, 1980., 13) koji su se odnosili na sve doseljenike iz južne Europe, isto kao i noviji wog koji je u međuvremenu kroz generacijske promjene poprimio pozitivnu identifi kacijsku važnost za razliku od izvornog. 216 2014 W. F. LALICH aktivnostima i članovima. Djelomičnom rekonstrukcijom njegove jedinstvene povijesti podsjećamo i na naše ljude koji su teškim radom u velikoj društvenoj izolaciji zarađivali nadnicu u šumama i rudnicima zlata na Goldfi eldsu Zapadne Australije. U nenaklonjenom okruženju i bez ikakve institucionalne potpore samoinicijativno su smogli volje i sredstava da izgrade zajednički dom kroz koji su izrazili svoju nacionalnu pripadnost, kulturu i političku svijest, te približili rodni kraj i unaprijedili život sebi i potomcima. Zgrada prije stotinu godina osnovanog Hrvatsko-slavenskog potpornog i prosvjetnog društva danas je jedinstven, ali i neobilježeni trajni spomenik boravka i doprinosa naših ljudi izgradnji tog udaljenog kraja. Društvo je godinama imalo važnu ulogu u životu naših iseljenika koji su se u potrazi za radom našli na velikoj udaljenosti od svojega doma. U uvodnom dijelu dajemo okvirni opis neposrednoga društvenoga, geografskoga i gospodarskog okruženja. Tekst se nastavlja s osvrtom na čimbenike koji su uvjetovali stvaranje i život društva, uključujući socijalnu marginalizaciju i Prvi svjetski rat koji je izazvao podjelu među doseljenima i internaciju mnogih naših ljudi. Slijede uvid u izgrede protiv južnoeuropskih doseljenika na Goldfi eldsu 1934. godine, te organizacijski i ideološki preustroj tijekom desetljeća. Prilog završava s osvrtom na događaje vezane za Drugi svjetski rat i poraće kada su iseljavanje, ideološke diobe i tehnološke promjene uvjetovali kraj društva.

Zlatno-crveni motor Australije: Istočni Goldﬁ elds Hrvatsko-slavensko društvo osnovano je ubrzo poslije velikog otkrića zlata 1892. godine u tom dijelu kontinenta. Sa zlatnom groznicom kroz desetljeće pohlepe (Webb & Webb, 1993.: 286) tu su pohrlili ljudi iz svih krajeva svijeta u potrazi za srećom. U Zapadnoj Australiji je 1892.

Dalmatinski pioniri australske Zlatne groznice · Perina (Petromila) Rocchi s šestero djece; Izvor: Duncan & Sonja Rocchi; Vidi više o sudbini Višanke P. R. Rocchi ovdje na str. 218 (HIZ, 2014.) HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 217

Ilustracija Dubrovnika, na pozornici Društva, nacrtao Frank Cetinić. Antifašist Frank Cetinić član Australian Imperial Forces ostavio je iza sebe bogatu fotodokumentaciju s ratišta; Izvor: Max Cetinić. Vidi više o sudbini ilustratora ovdje u odjeljku s podnaslovom Emancipa- cija za Drugoga svjetskog rata str. 228 (HIZ, 2014.) godine živjelo 58 000 pretežno britanskih doseljenika, a sljedeće desetljeće doselilo se 162 000 osoba (Webb & Webb, 1993.: 286). Do tada su samo urođenici živjeli u tom kraju, u Coolgardie gdje je te godine otkriveno zlato te u 40 kilometara uskoro daleko poznatijim nalazištima u Kalgoorlie (1893.) i Boulderu (1894.). Jedino su ekspedicije i tragatelji zlata dolazili iz šest stotina kilometara udaljenog Pertha i susjedne luke Fremantle, odnosno četiri stotine kilometara udaljenog Esperancea na Južnom oceanu, kroz koje su ubrzo došli mnogi i to ne samo iz istočnog dijela kontinenta. Poslije otvaranja površinskih i dubinskih rudokopa u istočnom Goldﬁ eldsu, slijede mnoga nalazišta preko Menziesa, Leonore i susjedne Gwalie sve do oko 500 kilometara udaljenih Lavertona i Wiluna (sjeverni Goldﬁ elds). Mnogi su došli pješice gurajući kolica s osobnim stvarima i alatima, a neki na devama s Afganistanskim goničima. Željeznička pruga od Pertha došla je ubrzo 1896. godine. Životni uvjeti na rubu pustinje bili su neizmjerno teški za sve. Uz neredovitu kišu, češće izvore slane od pitke vode, voda je bila skuplja od zlata, a tifus vrlo učestali uzrok smrti (Webb & Webb, 1993.: 395). Vodovod dug gotovo 600 kilometara od Pertha do Kalgoorlie proveden uzbrdo 1903. godine bio je tih godina smatran jednim od većih svjetskih tehničkih čuda, i danas je osnovni izvor dragocjene tekućine u tom kraju. Međutim, u mnogim mjestima se godinama i dalje dubinska slana voda kondenzacijom u rudnicima pretvarala u pitku vodu (King, 2003.; 40). Pet kilometara međusobno udaljeni Kalgoorlie i Boulder bili su 1902. godine povezani tramvajskom prugom, a svaki je godine 1908. dobio općinsku zgradu s prekrasnom kazališnom dvoranom. Željeznička pruga se 1917. godine produžuje prema Adelaideu te se taj rudama bogati kraj spaja s ostatkom kontinenta (Webb & Webb, 1993.: 522). Stanovništvo je raslo preko noći, već je 1901. zabilježeno 43 000 doseljenika, uključujući 14 000 žena; među njima je bilo gotovo šest tisuća rudara 1907. godine (Webb & Webb, 1993.: 383). Uz Australce britanskog podrijetla najviše dolaze Talijani i Hrvati iz Dalmacije, te Grci, dok 218 2014 W. F. LALICH

Zgrada društva, 1946. godine; snimio Frank Cetinić; Izvor: Max Cetinić su Afganistanci i Japanci postupno nestali u doba rasne diskriminacije i zabrane doseljavanja (Webb & Webb, 1993.: 579). Zakonom o ograničavanju useljavanja, odnosno o Bijeloj Australiji koji je donijela novostvorena australska federacija 1901. godine, kontinent je bio „predodređen” isključivo za doseljenike s britanskog otočja (Markus, 1994.: 110. – 154.). Afganistanci koji su devama otvorili taj kraj bili su uveliko diskriminirani (Webb & Webb, 1993.:108.); osobe iz Azije nisu mogli raditi u rudnicima, samo u praonicama, a žene kao prostitutke u mnogim javnim kućama (Milentis and Bridge 2004.). Neka rudarska naselja, poput Gwalie bila su pretežno naseljena talijanskim i našim doseljenicima, a koji nisu bili smatrani jednakima osobama britanskog podrijetla (Alač 1992.: 59; Markus, 1994.:144. – 151.). Grad Kalgoorlie- Boulder prema popisu iz 2011. godine ima 30 841 stanovnika, ali manje od jedan posto rođenih u južnoj Europi (ABS Census). Gwalia se smatra gradom duhova (McGowan 2002.,12 – 20.), ali je u biti muzej rudarstva s tridesetak stanovnika. Iza mnogih „instant” rudarskih naselja (Webb i Webb, 1993.:597) ostala je samo pokoja zgrada, groblje, naznaka ulica ili samo ime. Drvo je bilo isključivi izvor energije sve do 1930-ih godina, do tada je bilo posječeno 15 milijuna prostornih metara drva za gorivo, željezničke pragove i potporne stupove (Blainey, 1993.:103). Bili su to najteži ﬁ zički poslovi za drvosječe koji su ponajviše bili Talijani i Dalmatinci, uz Australce irskog prodrijetla (Blainey, 1993.:103; Hunter, 1980.:12). U sadašnjim australskim granicama slabo poznati lokalni izraz Woodline odnosi se na uskotračne željezničke pruge koje su se postavljale prema pravcima sječe šuma, a služile su za odvoz drva, prijevoz radnika, dovoz hrane, posjete liječnika, ali i održavanje školske nastave (Hunter, 1980.: 17). Bila je to jedina veza sa svijetom ljudima koji su u kampovima živjeli pod šatorima i platnenim kućicama, te sami sebi kuhali. Kako bi se šuma posjekla, pruge i cijeli popratni sadržaj, ljudi i njihova skromna imovina, preselili bi se u drugom smjeru (Blainey, 1993.: 103). Vera Rosich opisuje drvosječe koji su „...prolazeći pored naše nastambe, na povratku s dnevne sječe, izgledali tako umorno da su više podsjećali na medvjede nego na ljudska bića, jedva su vukli noge, a ﬂ anelaste HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 219

Zgrada Društva, 2012. g., Adventistička crkva (snimio W. F. Lalich). Uprava grada Bouldera pre- namijenila je zgradu početkom 1960-ih, nakon pola stoljeća djelovanja te višegodišnje stanke Društva. Vidi više ovdje na str. 234. (HIZ, 2014.)

košulje bile su od znoja bijele poput snijega” (u Bianchi & Tovey, 2007.: 165). U svojemu putopisu po Zapadnoj Australiji, Viskić ističe „...ne zna što je rad u Australiji onaj koji nije radio u šumi”3. Ne jedan se šesnaestogodišnjak koji je došao iz Dalmacije morao na svoj užas prihvatiti toga teškog posla (Šegedin, 2008.; Kosović, M., 2013.). Intenzivna deforestacija koja je trajala sve do 1950-ih godina, kada je prevladalo dizelsko gorivo, otvorila je prostor pustinjskom vjetru koji je donosio crvenu prašinu i zagorčavao život ženama koje su više puta morale prati odjeću. U mjestu Menziesu na pola puta između Kalgoorlie i 220 kilometara udaljene Leonore podignut je spomenik marljivim ženama koje su bile užasnute crvenom prašinom. Norma King (1980.: 41) i Roland Rocchiccioli (2008.) u svojim memorarima ističu kako je njihovim majkama pranje rublja bio vrlo naporan posao kojim su se bavile bar dva dana u tjednu. Lokalni nadimak toga dijela kontinenta je red dirt ili crvena prašina. Sada je turist zadivljen crvenom bojom tla, a posebno prekrasnim crvenim odsjajem zalaska sunca. Kako se tehnologija rudarstva od 1980-ih radikalno promijenila, sada se zapošljavaju ljudi s različitim stručnim zvanjima a ne oni koji su raspolagali samo golom ﬁ zičkom snagom, poput mnogih dalmatinskih seljaka koji su kopali u rudnicima u vrlo teškim uvjetima. Ne postoji statistika o broju poginulih rudara i drvosječa u tom kraju, ali se procjenjuje u stotinama (Webb & Webb, 1993.: 395). U drugom do nedavna najvažnijem rudarskom središtu Australije, Broken Hillu, poginulo je više od 800 rudara u rudnicima srebra, među njima i dvadesetak Hrvata. Na brdu izrađenom od otpadnog materijala iznad grada uz vidikovac vide se imena poginulih na spomeniku podignutom prije deset godina.

Doseljavanje proletera4 Za razliku od prijašnjih odlazaka nakon otvorenja Sueskog kanala u Novi Zeland i na istok tog kontinenta (Čizmić, 1981.; Šutalo, 2004.), otkriće zlata povod je i našim ljudima da se iskrcaju

3 Napredak, 13. prosinca 1947., 4, Kroz Zapadnu Australiju, I. Viskić. 4 Gentilli, Joseph (1983.) označio je dolaskom proletera useljavanje tijekom 1920-ih godina. 220 2014 W. F. LALICH

Gradonačelnik Kalgoorlie-Bouldera hrvatskih korijena Ron Yurjevich koji uživa 5 mandat prvog čovjeka grada i autor; snimila Vanja Lalić. u Fremantlu. Zlato u Boulderu već 1890-ih godina privlači nekoliko Račišćana s otoka Korčule (Price, 1963.:175). Može se govoriti o dva vala doseljavanja koja se razlikuju po dramatičnim događajima koji su utjecali na Hrvatsko-slavensko društvo. Prvo razdoblje odnosi se na razdoblje do Prvog svjetskog rata koje završava zatočeništvom mnogih Hrvata, državljana Austro- Ugarske .i njihovim protjeravanjem. Poslije rata dolaze novi doseljenici, i to opet ponajviše iz Dalmacije. Njihov je dolazak uvjetovan raznim ograničenjima koje se postavljaju za ulazak južnoeuropljanima5. Neki protjerani se vraćaju, a pridružuju im se manje brojni doseljenici iz drugih dijelova tadašnje Jugoslavije, posebno iz Crne Gore i Makedonije. Povjesničar Geoffrey Bolton (2008.) zorno opisuje poslijeratno razdoblje Zapadne Australije do 1933. godine kao „lijepa zemlja za umrijeti od gladi”. Procjenjuje se da je prema popisu stanovništva 1921. godine bilo oko 500 osoba hrvatskog podrijetla u Zapadnoj Australiji ili oko sedamdeset posto od oko 720 koliko ih je bilo na kontinentu (Smoje, 2002.: 243; Price, 1963.: 11) dok Tkalčević (1992.: 40) navodi 950 Hrvata u Australiji 1918. godine. Jedan od razloga velikog pada broja Hrvata u odnosu prema oko 2000 koji su došli u Fremantle do početka rata je protjeravanje 540 Hrvata bivših Austro-Ugarskih državljana brodom Frankfurt 19. rujna 1919. godine. Prema popisu stanovnika iz 1933. godine

5 Ulazne kvote bile su uspostavljene 1924. godine; 1200 za građane Jugoslavije, uz pisana jamstva i 40 funti u novcu koje su povećane na 50 funti u 1936. godini kada su ostale restrikcije ublažene (Price, 1963.:88, 94). HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 221

Grob Toma Starčevića, VC u Esperance; Lesley Thomas Starcevich je među 26 australskih dobitnika Viktorijinog križa, najvišega britanskog vojnog odličja iz Drugog svjetskog rata. Vidi više ovdje str. 230 (HIZ, 2014.); Snimio W. F. Lalich

u Zapadnoj je Australiji bilo oko 2000 osoba hrvatskog podrijetla, odnosno oko 3000 prije Drugog svjetskog rata (Smoje, 2002.: 243). Tadašnji jugoslavenski počasni konzul Marić tvrdio je da 900 njegovih sunarodnjaka živi u Kalgoorlieu i Boulderu 1933. godine uz 12 328 osoba rođenih u Australiji (Appleyard & Yiannakis, 2002.: 175). No, popisano je bilo 167 muških i 31 ženska osoba, slično broju Grka, ali tek šestinu od Talijana. Posljednji relevantan popis stanovništva tih doseljenika, tada uobičajeno zvanima „Slavs” (King, 2003.: 101; Tkalčević, 1988.: 22; Hunter, 1980.:13), navodi 5 020 osoba hrvatskog podrijetla u Australiji 1947. godine,

Kalgoorlie-Esperance cesta, skretanje u ulicu Toma Starčevića, V C; snimio W. F. Lalich 222 2014 W. F. LALICH uz manje od tisuću ostalih iz Jugoslavije (Price, 1963.: 11, 23). U svojoj knjizi Charles Price (1963.: 172) naznačuje veliku pokretljivost doseljenika s Mediterana kao problem pri utvrđivanju njihova broja u pojedinim mjestima. U najvažnijem izvoru o prijeratnim doseljenicima iz južne Europe u Australiji, Price (1963.:158) upozorava kako su doseljenici iz Italije i iz Austro-Ugarske te Jugoslavije, za razliku od Grka i Maltežana, ponajviše odlazili u unutrašnjost i u predgradska područja. Tih desetljeća talijanski i naši iseljenici dijelili su sličnu sudbinu, o čemu jezgrovito svjedoče Hunter (1992.) i Rocchiccioli (2008.). Različiti izvori ističu kako je Herbert Hoower, poslije predsjednik SAD-a, kao prvi upravnik dubinskog kopa rudnika zlata u Gwaliji 1898. godine, preferirao talijanske rudare u odnosu prema sindikalno dobro organiziranima angloaustralskim jer su bili bolji radnici, ali i navodno zato što su bili slabije plaćeni (King, 2003.: 50). Nadalje Blainey (1993.: 101) i Price (1963.: 204) ističu kako se s različitih strana, a posebno među sindikalno organiziranim angloaustralskim rudarima, stvaralo nepovjerenje, prezir ali i strah da će „stranci” doseljavanjem, marljivošću i kulturom progutati „Britance”. Žene su dolazile u taj kraj već prije Prvog svjetskog rata. Splivalo (1982.: 43) spominje udovicu Mariju Lošinjanku koja je držala pansion, boarding house, u Boulderu. Nepismena Perina Rastović-Rocchi, koja je napustila Vis 1886. godine, preselila se s obitelji iz Broken Hilla u Boulder, gdje je nakon smrti supruga Luke 1906. godine otvorila pansion blizu rudnika kako bi prehranila šestero djece. Odatle se s obitelji preselila u Spearwood blizu Fremantle 1914. godine (Smoje, 2002.: 243; Rocchi, 2013.). Pansioni su imali važnu ulogu prihvatilišta i savjetovališta, mjesta okupljanja i razonode za osobe bez znanja jezika kojima su jedino društvo činili sunarodnjaci (Splivalo, 1982.:12). Price (1963.: 93) ističe kako se spolna struktura migracije mijenja između dvaju svjetskih ratova kroz podatak kako se za velike gospodarske krize u Australiju 1929./30. godine uselilo 504 muškaraca, a iselilo ih se 947 za razliku od 96 iseljenih žena u odnosu prema 260 pridošlih. U vrijeme gospodarske krize povratna migracija južnoeuropljana bila je vrlo izražena jer Australija nije više bila smatrana atraktivnom za zaposlenje (Price, 1963.: 93,102).

Hrvatsko-slavensko potporno i prosvjetno društvo Anthony Splivalo (1993.: 12) u svojim zapažanjima komentira kako su „Dalmatinci potpuno nepripremljeni za ovdašnji život poput mrava slijedili jedan drugoga u Boulder”. Oni nisu samo na Goldﬁ eldsu (Hunter, 1980.: 12) bili daleko najprisutniji od hrvatskih doseljenika, nego i u cijeloj Australiji; među kojima su doseljenici iz makarsko-vrgoračkog područja s 42 % te s Korčule s 16 % činili dvije najveće skupine (Price, 1963.: 22). Bili su to uglavnom muškarci sa sela odvojeni od obitelji i s tek kojom godinom osnovnog obrazovanja. Velikim dijelom došli su putem lančane migracije, koja je utjecala na njihovu koncentraciju po mjestima boravka i obliku zapošljavanja (Price, 1963.:107. – 139.). Kao primjer, Price (1963.: 137) navodi kako je lanac kretanja iz makarskog područja trajao više od sedamdeset godina. Nakon dolaska morali su se prihvatiti teškoga ﬁ zičkog rada u sječi šuma i šećerne trske, te u rudnicima. Međutim, ni radni HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 223

Ploča na grobu nedužne žrtve rasističkih izgreda 1934. g. Josipa Katića iz Vrgorca, groblje Boulder; Vidi više ovdje na str. 224 (HIZ, 2014.); Snimio W. F. Lalich

uvjeti na prigradskim vrtovima, vinogradima i ribarenju oko Pertha nisu bili mnogo bolji (Kenda, 2009.; Borić, 2012.). Za veliku većinu, dolazak je značio odlazak u rudnike i sječu šuma na području od Kalgoorlie-Bouldera do Lavertona i Wilune. Isto regionalno i socijalno podrijetlo stvarali su bliske društvene veze među osobama koje su dijelile iseljeničko iskustvo nesigurnosti, teškog rada i osamljenosti. Društveni kapital prenesen iz domovine bio je dodatno protkan iseljeničkom sudbinom pojačavajući osjećaj zajedništva (Putnam, 1993.; Portes, 1998.). U svojim sjećanjima, Hunter (1980.: 12) ističe čvrste veze među doseljenicima iste nacionalne skupine. Sretali bi se na radu i poslije, pred šatorima gdje bi kuhali i jeli, ili u kućama gdje su iznajmljivali sobe. Ne jedna obitelj je, kako bi dodatno zaradila, iznajmljivala sobice radnicima, kuhala i prala za njih, tu bi se skupljali, igrali na karte i pili (Parentić, 2012.). Splivalo (1982.:15) iznenađen brojem Dalmatinaca u Boulderu istaknuo je da su među njima bile samo dvije obitelji. Ostali su stanovali samotno u kućicama od drvenog okvira prekrivenim teškim platnom u sjeni rudničkoga otpadnog materijala u predgrađu Bouldera posprdno zvanom „Ding Flat” ili „Dingbat ﬂ at”6. Na javnim mjestima, u pubovima ili u ilegalnim točionicama vina, druženje je bilo na jezičnoj osnovi. Nije bilo dodira između „Britanaca” i „stranaca” (King, 2003.: 67; Darveniza, 1986.: 121). Na blagdan bi, kao i kulturno im bliski Talijani, našli vrijeme za bakalar i balote (Hunter, 1980., 27. – 31.; Riccorcello, 2006.). Novi društveni kapital stvoren pojačanom interakcijom unutar izolirane zajednice omogućio je organiziranje i izgradnju vlastitih društvenih prostorija u neposrednoj blizini radnih mjesta pet godina nakon izgradnje gradske vijećnice Bouldera. Prvi predsjednik Hrvatsko-slavenskog društva bio je Ante Jukić, iz Vrgorca, a tajnik Jure Stela s otoka Hvara (Tkalčević, 1992: 32; Smoje, 2002.: 242); društvo je imalo 131 člana 1916. godine. Prostorije društva izgrađene od drveta u ulici Moran broj 3 bile su proširene poslije obnove 1935. godine. Trošak izgradnje je teško procijeniti, ali se može usporediti s vrijednošću nabavljenog materijala od 130 funti

6 U slobodnom prijevodu po Macquarie Dictionary, Sydney: naselje stračara čudnih stranaca (ding), 224 2014 W. F. LALICH za izgradnju manjeg kluba Jedinstvo u 500 kilometara udaljenoj Wiluni 1934. godine uz dragovoljni rad dvadeset i četiri člana (Alač, 1992.: 60). Dvorana je imala podignutu pozornicu koju bi članovi prigodno ukrašavali (Cetinić, 2012.), a koristila se za održavanje javnih tribina, dramskih predstava, nastupe tamburaškog orkestra, vjenčanja, plesove, i pouku hrvatskog jezika poslije Drugoga svjetskog rata. Igralište za balote (buće) nije izgrađeno, a kartalo se u privatnim kućama i pansionima. Nisu svi doseljenici bili članovi radi prolaznosti boravka, neimaštine, neslaganja s političkom orijentacijom i insinuacijama o potpori komunističkoj ideologiji, strahu od poslodavaca koji nisu povoljno gledali na organiziranje doseljenika (Alač, 1992.: 60). U izvješću s putovanja u Godlﬁ elds i Woodline 1948. godine, ističe se kako više od polovine doseljenih nije učlanjeno a jedan od razloga tomu su nesuglasice među pojedincima. Nadalje se žali ne samo na neaktivnost većine učlanjenih, nego i pribjegavanje piću i kocki mnogih radi brze zarade i bijega od osame7. Društvo je nakon osnutka imalo knjižnicu sa 150 knjiga te je bilo pretplaćeno na 28 hrvatskih publikacija iz cijelog svijeta (Smoje, 2002.: 242). Članovi su bili angažirani kroz tamburaški zbor Velebit koji je imao 25 instrumenta i 18 stalnih svirača, pjevačku grupu od 12 članova i sokolsku družinu Zrinski-Frankopan sa 60 članova (Smoje, 2002.: 242). U osvrtu na kulturni život na Goldﬁ eldsu, Bingley (1988.:83) ne navodi ni Velebit a ni poslije 1933. godine obnovljeni tamburaški zbor Sloga (Tkalčević, 1992.: 46) uz jedanaest glazbenih sastava koji su ondje postojali, premda su oni sudjelovali u mnogim lokalnim zbivanjima (Stenning, 1995.: 83). Pored raznih kulturnih aktivnosti, Društvo je također skretalo pozornost vlastima na nezadovoljavajući položaj Hrvata u domovini (Tkalčević, 1992.:32).

Zatočenici Prvoga svjetskog rata Povjesničar Geoffrey Blainey (1993.:106) ističe da je Društvo aﬁ rmiralo hrvatsku nacionalnost u Boulderu uz mnogo rašireniji naziv Dalmatinac. Međutim, oni su došli kao Austrijski državljani. Kad je Britansko Carstvo ušlo u tisućama kilometara udaljeni Prvi svjetski rat, Australija se odmah priključila uz otvaranje domaće fronte protiv doseljenika iz Njemačke i Austro-Ugarske. Splivalo (1982.: 48. – 53.) je zapisao kako je odmah nakon početka rata buknula nezaustavljiva ksenofobija i ratna psihoza koja je izazvala raskol među našim doseljenicima. Panslavenski i antiaustrijski osjećaji porasli su kod dijela hrvatskih doseljenika, ali svi nisu bili protu-habsburški raspoloženi (Splivalo, 1982.: 53, 203; Darveniza, 1989.:102). Mnogi naši i talijanski doseljenici nisu bili zainteresirani za rat, bili su ponajprije zainteresirani da imaju posao i svoje mjesto u novoj zemlji (Price, 1973.: 81; Blainey, 1993.: 112). Društvo već 1915. godine stvara odbor kako bi pomoglo rad Jugoslavenskog odbora u Londonu (Smoje, 2001.: 242) i sudjeluje u osnivanju odreda dragovoljaca 1917. godine u kojem su Hrvati iz Zapadne Australije činili većinu među 88 vojnika, uključujući 12 Čeha i Slovaka (Alagich & Kosovich, 2002.: 236). Odred se zatim našao u sklopu srpske vojske na solunskom frontu

7 Napredak, 31.07.1948., 5, 6., “Utisci sa posjete Goldﬁ eldsu i Woodline”, I.C. Šeman. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 225

The Daily News, Perth, 31. 01.1934. Izvor: State West Australian, Perth,30. 01.1934. Izvor: State Library of WA, Records Archive Ofﬁ ce Library of WA, Records Archive Ofﬁ ce

(Darveniza, 1986.: 129. – 30.). Mary Stenning (1995.: 20) nadalje navodi imena osmorice iz Zapadne Australije koji su bili u australskoj vojsci, a Tkalčević (1995.: 40) četvoricu poginulih u bitci za Galipolje u Turskoj 1915. godine. Društvo ipak nije ostalo pošteđeno. Dok je podupiralo saveznike i skupljalo pomoć za Crveni križ, dolazilo je do javnih sukoba sunarodnjaka suprotstavljenih stajališta, o čemu su izvještavale lokalne novine (citirano u Stenning, 1995.: 83). Prostorije su pošteđene ksenofobije koja se širila Australijom i posebno zahvatila grčke doseljenike jer se Grčka tek 1916. godine pridružila zapadnim saveznicima (Splivalo, 1982.: 54). Već 4. kolovoza 1915. godine 120 austrijskih državljana, uglavnom Hrvata, je s Goldﬁ eldsa odvedeno u koncentracijski logor na otoku Rottnestu ispred Fremantla, neki su vraćeni ali su 46 odvedena u koncentracijski logor Liverpool-Holsworthy, predgrađe Sydneya. Među njima je bio i sedamnaestogodišnji Ante Splivalo što je izazvalo nevjericu među njemačkim suputnicima (Splivalo, 1982.: 56. – 64.; Stenning, 1995.: 95). „Junge” je bila prva njemačka riječ koju je mladi Splivalo naučio u zatočeništvu nakon što je odveden iz škole u logor, a da se nije mogao oprostiti s bratom, engleskim stanodavcima i prijateljima iz škole koji su mu ostali u lijepom sjećanju. On navodi također kako tadašnji predsjednik kluba, J. Stela kao službeni prevoditelj pri ispitivanju nije ništa učinio da se izbjegnu deportacije. U mnogim slučajevima odvođenja u logor bila su arbitrarna, a ovisila su mnogo o poslodavcima i potrebi za radnom snagom (Blainey, 1993.: 226 2014 W. F. LALICH

107). Ivan Parentić podrijetlom iz Zaostroga, je s još petoricom Hrvata odveden s woodline u Lavertonu jer ga se poslodavac htio riješiti radi njegova sindikalnog rada, a njegov mlađi brat Mate, kojeg je on bio doveo u Australiju 1909. godine, ostao je raditi u rudniku u Boulderu (Stenning, 1955.: 93; Parentić, 2012.). Došlo je tada i do neslaganja poslodavaca sa sindikatima koji su, nastavljajući prijeratnu politiku suzdržanosti prema nebritanskim doseljenicima, bili neprijateljski raspoloženi i nisu htjeli raditi s državljanima zaraćenih strana. Tražili su da se njih otpusti s posla, a kada im se nije udovoljilo išli su u štrajk, pa je posebna komisija razmotrila 14. rujna 1916. godine slučaj te ispitala odanost 138 zaposlenih stranaca u rudnicima; samo petero nisu bili Hrvati. Na kraju su 33 ostali bez posla, neki i zbog osnova površnih insinuacija da su neprijateljski raspoloženi „ stranci” (Blainey, 1993.: 107). Za rata je bilo odvedeno 1100 austro-ugarskih državljana uključujući oko 780 Hrvata, uz oko 3 500 osoba njemačkog podrijetla (Fisher, 1989.:77). Podaci upućuju na to da je među zatočenim Hrvatima bilo bar 628 iz Zapadne Australije, među njima 238 rudara, 116 drvosječa i oko 200 radnika (Stenning, 1995.: 36. – 70.). U logoru su umrla 25 Hrvata, među njima i Višanin Petar Roki, djed poznatoga košarkaškog trenera Branka Radovića, uz Tomu Grubelića8 koji je ubijen u pokušaju bijega (Stenning, 1995.: 27. – 9.). Kako bi izašli iz logora, 34 zatvorenika naknadno su se prijavila u srpsku vojsku. Nakon završetka rata samo ih je stotinjak dobilo dozvolu ostanka, te se 46 zatočenika vratilo u Zapadnu Australiju, a među 540 protjeranih 1919. godine bio je i Ivan Parentić. Ti su događaji ostavili gorki okus na Antu Splivala koji nije bio protjeran ali je već krajem 1922. godine sa starijim bratom Matom odselio u SAD jer je postao vrlo pesimističan o budućnosti za „ strance” u Australiji (Splivalo, 1982.: 225). Neki prisiljeni teškom gospodarskom situacijom su se vratili u Australiju, poput Ivana Parentića. Desetak godina poslije ponovnog dolaska, ovaj put s mladom obitelji, morao se suočiti s nemilim događajima na Goldﬁ eldsu 1934. godine. Iako pun gorčine na izgubljene godine, nije nikada govorio sinu o zatočeništvu (Parentić, 2012.). Na Goldﬁ eldsu su već 1919. godine bili divlji nemiri s rušenjem imovine Talijana, Dalmatinaca i Grka u povodu zahtjeva Saveza ratnih veterana da vojnici-povratnici imaju prednost pri zapošljavanju u rudnicima na štetu „stranaca” (Price, 1963.: 183). U području prepunom doseljenika iz svih krajeva svijeta, osobe kojima engleski nije bio prvi jezik bili su građani drugog reda, zato je Mate Splivalo svojega mlađeg brata Antu nakon dolaska 1912. godine smjestio kod obitelji Quayle koja je imala trojicu sinova njegove dobi kako bi naučio jezik i lokalne običaje, riječima „...engleski sa stranim naglaskom je prokletstvo stranaca u Australiji...” (Splivalo, 1982., 14. – 5.).

8 Splivalo (1983.: 195) navodi da je ubijen Jozo Milišić. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 227

Mirror, Perth, 3.02.1934. Izvor: State Library The Daily News, Perth, 31.01.1934. Izvor: of WA, Records Archive Ofﬁ ce State Library of WA, Records Archive Ofﬁ ce

Crna mrlja u povijesti Australije9: Rasistički izgredi 1934. godine Rad u rudnicima bio je vrlo tražen jer je bio bolje plaćen od sječe drva premda i opasniji, ali površinski rudarski radovi bili su im uglavnom nedostižni. Napeta socijalna atmosfera za vrijeme krize bila je istaknuta kulturološkim razlikama i ksenofobičnim odnosom dijela lokalnog stanovništva prema svakome tko nije britanskog podrijetla, te su smatrali kako oni „Britanci” imaju prednost pri zapošljavanju. Socijalne prilike bile su dodatno opterećene neprovjerenim glasinama da su južnoeuropljani povlašteni i da poslodavce navodno podmićuju kako bi dobili bolji posao. Ali, postavljala su se i pitanja zašto poslovođe ucjenjuju i uzimaju mito od ljudi gladnih zarade (Bunbury, 1993.: 107.- 8.; Alač, 1992.: 58). Mnogi nezaposleni su se u potrazi za poslom kretali prema Goldﬁ eldsu očekujući da ga ondje mogu naći i za vrijeme gospodarske krize. Svatko je na Goldﬁ eldsu bio gladan posla, neki su se zapošljavali preko svog britanskog nasljeđa i sindikalnog članstva, drugi svojom marljivošću i poznanstvima koje su njihovi zemljaci stvorili. Neposredan uzrok nereda bio je smrt igrača australskog nogometa i vatrogasca Edwarda Jordana koji je poslije proslave državnog praznika 26. siječnja 1934. godine dvije noći zaredom

9 Vera Rosich (rođena Vladić, 1908. godine u Guilfordu, Zapadna Australija). 228 2014 W. F. LALICH provocirao talijanskog poslužitelja u pubu, odbijajući platiti račun. Claudio Mattabone ga je izbacio, a nasilnik je u padu razbio glavu i uskoro umro u bolnici. Njegova smrt isprovocirala je 29. siječnja divlju reakciju dijela pučanstva, te je mnoštvo, u kojemu je bilo više od tisuću osoba, počelo napadati imovinu nebritanskih doseljenika (Gerritsen, 1969.: 43. − 53.; Bunbary 1993.: 11. – 126.). Palili su i pljačkali trgovine, pansione, klubove, točionice vina i pubove u vlas ništvu „stranaca”,stanove te privatne kuće. Uz 25 poslovnih objekata, uništeno je 49 kuća i 68 kampova-platnenih kućica, te je 400 osoba ostalo bez stana (Gerritsen, 1969.: 55; Appleyard and Yiannakis, 2002.: 183) uz procijenjenu štetu od 100 000 funti, ili približno sadašnjih devet milijuna australskih dolara (rba.gov.au/cashrate/pre-decimal inﬂ ation calculator). Susjedi su spriječili spaljivanje prostorija Hrvatsko-slavenskog društva koje su bile uništene zajedno s arhivom, knjižnicom, glazbalima i notnim materijalom uz ostalu imovinu društva (Smoje, 2012.). Vera Rosich je nakon povratka iz rodilišta u Perthu rekla „...srce mi je puklo od tuge vidjevši popaljene kuće, kolibe i pansione...” (u Bianchi and Tovey, 2007.: 162). „Stranci” su pred ruljom pobjegli u obližnji „bush”, šumu, a neke su, i njihovu imovinu, zaštitili australski susjedi (Bunbury, 1993.: 116). Drugog dana izgreda policija je zatvorila sve točionice pića, pubove, a što je mnogo značilo uz vrućinu od preko 38 stupnjeva. Poslije paljenja i pljačke po glavnim ulicama Kalgoorlie i Bouldera, nasilnici su uništili kućerke u Ding Flat. Zalutali metak ubio je Josipa Katića, iz Vrgorca, a Marko Božović je u samoobrani ubio jednog i ranio drugog napadača (Marković, 1973.: 104). Pogrom je prestao poslije spretne reakcije nekoliko lokalnih policajca, ophodnja koje se organizirali sindikati, izoliranost rulje od većine sugrađana, i jer su se poslije dva dana pojedinci počeli trijezniti i sramotiti se radi nedjela i pljačke, a najmanje zato što je vlada tek poslije nekoliko dana uz 40 redovitih poslala još 140 policajaca iz Pertha (Casey and Mayman, 1964.: 192; Gerritsen, 1969.:52). U kraju prepunom dinamita, njime su se koristile sukobljene strane, uz nevještu uporabu vatrenog oružja. Veliko je čudo što nije bilo više mrtvih; izgrednici su ipak bili više zainteresirani za uništavanje imovine, pljačku i krađu alkohola. Poslije izgreda 92 nasilnika su uhićena; nekoliko ih je bilo osuđeno na zatvorske kazne od šest mjeseci do dvije godine, a ostali su platili novčanu kaznu; Mattaboni i Božović su bili oslobođeni krivnje (Gerritsen, 1969.: 55; Tkalčević, 1992.: 48). Jednog trenutka očekivalo se da će federalna vlada intervenirati, a Grčki, Jugoslavenski i Ta- lijanski konzuli prosvjedovali su zbog napada ne njihove državljane. Vojska spasa donosila je hranu izbjeglicama u šumi (Marković, 1973.; 104), a Jim Mc Robert (1992.: 57) je sa svojim prijateljima skupio novac koji je predao Micku (Marinko) Laliću da preda jednom stradalom rudaru kako bi mogao poći u Fremantle po obitelj koja je upravo pristigla dok mu je kuća bila spaljena, a odjeća i novac ukradeni10. Federalna je vlada isplatila 2 435 funti talijanskom konzulu za štetu učinjenu talijanskim doseljenicima (Juliano, 2010.: 172), a list The West Australian pokrenuo je veliku akciju za skupljanje pomoći stradalima. Laburistička vlada Zapadne Australije, čiji je predsjednik ispočetka nekorektno optuživao komuniste da su isprovocirali izgred

10 Izvorni citat ispravljen nakon provjere s Anthonyom Lalichom i Sonjom Rocchi na osnovi obiteljskog sjećanja. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 229

Glavna ulica Kalgoorlie, Hannan street, 2012; Pogled na bivšu gradsku vjećnicu Bouldera (1908.); snimio W. F. Lalich Snimio W. F. Lalich

(Juliano, 2010.: 36), je s vremenom isplatila 16 235 funti oštećenima (Appleyard and Yiannakis, 2002.: 185), uključujući i za djelomičnu obnovu kuća „ jugoslavenskih doseljenika” (Casey and Mayman, 1964.: 194; Marković, 1973.: 106). Također je B. Mussolini poslao 100 funti za pomoć talijanskim žrtvama nasilja (Bunbury, 1993.: 124) Ti su događaji znatno utjecali na lokalne doseljeničke zajednice, mnogi su bili duboko povri- jeđeni pa se tako osjećaju i poslije mnogo godina (Radanović, 2013.). Još u vrijeme nereda mnogi odlaze prema sigurnijem području Pertha, neki čak i na sjever u Gwaliju (Travičić, 2009.; Marković, 1973.: 196; Bunbury, 1993.: 122). Proganjani „stranci” nisu dobili veću potporu sindikata koji su za vrijeme nereda bili bespomoćni pred ruljom koja je organizirala i javni skup protiv zapošljavanja „stranaca” u rudnicima (Bunbury, 1993.: 116). Za razliku od Broken Hilla, sindikati nisu imali jako uporište u tom kraju. Rad u rudnicima bio je prekinut tjedan dana, i prekinut je uz uvjet da „stranci” moraju poznavati engleski jezik. No od 509 testiranih, ili 9 posto svih zaposlenih, samo dvojica nisu položila jezični test i to u uvjetima kada nisu postojale nikakvih mogućnosti za učenje engleskog jezika (Webb & Webb, 1993.: 677). Vijesti i glasine o neredima brzo su se proširile, no pravodobnim intervencijama policije i društvenih organizacija izgredi se nisu proširili (Alač, 1992.: 64; Smoje, 2013.; Alagić, 2011.). Neredi su bili popraćeni novinskim izvješćima u Australiji, Britaniji, Italiji te u splitskom Novom Dobu (Bezić-Filipović, 2006.: 78. – 84.). Naslovna stranica o tom događaju uvrštena je među stotinu naslova koji su deﬁ nirale Australiju (Gapps, 2010.). Na nadgrobnoj ploči Josipa Katića, pokopanog 1. veljače uz veliki ispraćaj uključujući i stotine anglo-australskih rudara (Bunbury, 1993.: 125; Marković, 1973.: 105), tekst je na hrvatskom jeziku osim jedne riječi, riots, to jest neredi ili pobuna. Rijedak je to javni dokument o događaju koji se brzo zaboravlja. Zavrjeđuje posebnu pozornost i brigu sada kada su hrvatski doseljenici gotovo nestali iz tog kraja. Hrvatsko- slavensko društvo je postavilo nadgrobnu ploču u ime jugoslavenskog iseljeništva Australije i 230 2014 W. F. LALICH

Skupina drvosječa u Lakewoodu, blizu Kalgoorlie; Izvor: pok. Marin Alagić

Novog Zelanda na kojoj se ističe da je tridesetogodišnji Josip poginuo u obrani „stranih” radnika te završava apelom „Radnici ujedinite se” aludirajući ne samo na nejedinstvo za vrijeme izgreda nego i na promjene društvenog okruženja.

Novi institucionalni okvir Poslije rasističkih nereda Hrvatsko-slavensko društvo obnavlja svoje aktivnosti i prije dobivene odštete, uz dragovoljni rad i samodoprinos povećalo je zgradu, a uz tamburaški zbor Sloga s 13 članova, osniva i tamburaški zbor za mlađe Zvijezda, žensku i sportsku sekciju za 106 članova (Alač, 1992.: 70). Međutim već krajem 1920-ih godina Društvo prestaje biti jedina iseljenička organizacija, pa su i na širem području Goldﬁ eldsa osnovana nova društva. To odražava porast broja doseljenika i potrebu za organiziranjem diljem kontinenta, kao i širenje suradnje s ostalim doseljenicima iz Jugoslavije. Pored uspostave jugoslavenske države, mnogi su doseljenici bili i pod utjecajem socijalističke i komunističke ideje koja je kroz uspjeh sovjetske revolucije postala atraktivna mnogima na margini kapitalističkog društva (Grubišić, 2008.; Alač, 1992.: 42; Alagich & Kosovich, 2001.: 236). Tkalčević (1988.: 22) je istaknuo kako su društvena i ekonomska jednakost i uklanjanje klasnih razlika bili u središtu zanimanja prijeratnih doseljenika. Od samog osnutka australske Federacije, doseljenici iz južne Europe nisu se osjećali dobrodošli, a nisu ih prihvatile ni sin- dikalne organizacije koje su bile zabrinute porastom broja marljivih „stranaca” (Blainey 1993.: 101, 139). Price (1963.: 81. – 82., 241) ističe kako su se pod utjecajem reformski orijentiranih seljačkih stranaka u Europi mnogi došljaci, a posebno Dalmatinci, približili tada još u povojima Komunističkoj partiji Australije koja je radi svog internacionalizma bila među rijetkim lokalnim HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 231

Tamburaški orkestar Sloga, Boulder, krajem 1930-ih; snimio F. Cetinić; Izvor: M. Cetinić institucijama koja im je davala potporu. Tih godina dolazi određeni broj komunista iz domovine koji su znatno utjecali na buduće organiziranje i političko usmjerenje (Alagich and Kosovich, 2001.: 236). Organizacijsko središte iseljeničkih aktivnosti prelazi u istočne države s početnim ishodištem u Broken Hillu koji je još od kraja devetnaestog stoljeća važno središte radničkog organiziranja. U Broken Hillu je krajem 1920-ih godina bilo bar 300 doseljenika iz bivše Jugoslavije, među kojima su doseljenici iz makarsko-vrgoračkog područja i s Korčule i činili većinu, koji poslije proslave Praznika rada osnivaju Borbeni radnički pokret (Militant Workers Movement) 1928. godine (Alagich & Kosovich 2001.: 236). Poslije konferencije održane 1932. godine središte prelazi u Sydney gdje prerasta u Savez jugoslavenskih iseljenika (Yugoslav Migrant Association) (Alagich & Kosovich, 2001.: 237; Tkalčević, 1992.: 42. – 46.). U skladu s takvim promjenama u želji da prihvati i ostale doseljenike iz Jugoslavije, društvo u Boulderu je preimenovano u Slavensko napredno društvo, premda se mnogi i dalje koriste izvornim nazivom (Smoje 2013.). Pod okriljem nove organizacije osniva se 30 društava diljem Australije koja se nazivaju po imenima poginulih radnika u Jugoslaviji (Marganović), općih imena (Sloboda, Jadran), po toponima iz mjesta podrijetla (Biokovo), ali i iz drugih krajeva zemlje odražavajući novu stvarnost, poput kluba Triglav u Kalgoorlieu čiji su ne samo članovi nego i dužnosnici bili Hrvati11.

11 Napredak, 6. ožujka 1948, 10. N. Kosović je tajnik društva Triglav. 232 2014 W. F. LALICH

Na posljednjoj relevantnoj konferenciji Saveza 1947. godine u Sydneyu, Hrvati čine 90 % od 1 007 članova s pravom glasa, (Marković, 1973.: 286) od kojih su 563 došla iz Zapadne Australije (Alagich & Kosovich, 2002.: 238). Međutim, i dalje postoje neformalni oblici organiziranja, i to ponajviše prema mjestima podrijetla, koji su također provodili razne aktivnosti, uključujući okupljanje na tada popularnim izletima. U Boulderu 1933. godine postoji i hrvatski nogometni klub Sparta (Tkalčević, 1992.:46), s nekoliko igrača engleskoga i irskog podrijetla, koji sudjeluje u lokalnom natjecanju s dva tima sve do početka novog rata.. Po kontinentu raspršeni članovi Saveza bili su međusobno povezani od 1937. godine tjednikom Napredak koji se počeo izdavati kao Borba 1931. godine. Nije izlazio samo prve dvije godine rata kada su vlasti zabranile tiskanje novina na drugim jezicima (Alagich & Kosovich, 2002.: 238). Poslije 1942. godine nastavio je važnu komunikacijsku ulogu u podupiranju Savezničkog ratnog napora, prikupljanja sredstava za Crveni križ, antifašističkog pokreta u domovini i Tita, novoga političkog sustava u Jugoslaviji i njezinoj materijalnoj obnovi. Poslije rata nastavlja se zauzimati za povratak u domovinu ali i davati potporu Staljinu u raskolu s Titom. Povratak mnogih u domovinu 1948. godine uz ideološki sukob, Hladni rat, te distanciranje poslijeratnih doseljenih političkih i ratnih izbjeglica uzrokuju opadanje zanimanja za organizaciju koja se gasi 1960. godine (Alagich & Kosovich, 2002.: 239).

Emancipacija za Drugoga svjetskog rata Početak rata donio je zabrinutost za obitelji u domovini jer su već 1939. ukinute brodske linije a time i komunikacija s rodnim krajem. Napad Njemačke i Italije na Jugoslaviju donio je svojevrsno olakšanje jer su sjećanja na lokalne događaje iz prethodnog rata bila još svježa. Za nekoliko dana, prije napada 27. ožujka, vladala je velika napetost; stanovi mnogih naših doseljenika bili su pretraženi, ali preko noći više nisu bili neprijatelji (Marković, 1973.: 199). Za razliku od prije, ovaj je put bilo nasilno odvedeno 4727 Talijana (Cresciani, 2001.: 503). Marković (1973.: 202) citira napis u Kalgoorlie Miner od 31. ožujka 1941. sa sastanka u društvenom domu na kojemu je dana potpora demokratskim snagama u ratu protiv agresora. Uskoro panslavenski osjećaji jačaju radi ratnog savezništva sa Sovjetskim Savezom i oslobodilačkim pokretom u domovini (Hunter, 1980.: 25, 28; Marković, 1973.: 229; Srhoy, 1998.: 79). Iznenada su se za vrijeme rata stvorili uvjeti za osjećaj ravnopravnosti doseljenika iz Jugoslavije s ostalim dijelom australske zajednice. Mnogi su se pridružili australskom vojnom naporu, a neki naturalizirani sudjeluju u sklopu AIF- a (Australian Imperial Forces) u ratnim akcijama izvan kontinenta (Marković, 1973.: 207). Član Društva, Frank Cetinić, koji je više puta ukrasio pozornicu u njegovoj dvorani, ostavio je iza sebe bogatu fotodokumentaciju s ratišta u planinskoj prašumi Kokoda u Papua-Novoj Guineji (M. Cetinić, 2011.). Bitka za Kokodu se poput prijašnjeg australskog iskustva na turskom Galipolju sada uzima kao jedna od ključnih simboličkih odrednica suvremene Australije. No Bartul Srhoy (1998.:75, 83, 92) izražava u svojim memoarima nezadovoljstvo zato što se nije mogao boriti, ali i zbog nepovoljnog položaja „stranaca” u vojsci u koju su se dobrovoljno javili. Poljoprivrednici HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 233

Veliki skup tamburaša u Perthu, 1946. godine; Napredak, 11.05.1946. su bili oslobođeni vojne obveze jer su proizvodili hranu nužnu i za prehranu i američkih vojnih jedinica smještenih u Australiji. Istodobno su upravitelji rudnika na Goldﬁ eldsu tražili da im se osigura nužna radna snaga za rad u rudnicima i popratnim djelatnostima. U svojim sjećanjima, Marković (1973.: 207. – 210.), koji je služio u Papua-Novoj Gvineji, opisuje poteškoće u pristupanju u vojsku te navodi imena desetine osoba s Goldﬁ eldsa koji su pošli u rat. Srhoy (1998.: 113) komentira kako su doseljenici iz Jugoslavije bili proporcionalno najzastupljeniji dio australske populacije u vojsci, praktično svaki četvrti bio je u vojsci. Velika tragedija zatekla je najvjerojatnije i neke članove društva i njihove prijatelje kada je 1. veljače 1942. godine Crnogorac Pero Raičević, koji je navodno razočaran što nije ‘41. godine bio primljen u vojsku, postavio eksploziv ispod prepune kuće gdje su njegovi prijatelji kartali (Marković, 1973.: 216). Ubio je četrnaest osoba, uključujući i devet Hrvata, i teško ranio osam osoba. Počinio je samoubojstvo istu večer na mjesnom groblju poslije još jednog neuspjelog atentata u hotelu gdje je stanovao. Prema drugim tumačenjima smatra se da je to učinio zato što je izgubio na kartama (Parentić, 2012.), te jer je bio psihički poremećen (Casey and Mayman, 1964.: 150). Taj tragični događaj obilježen je na nadgrobnim spomenicima u mjesnim grobljima Kalgoorlie i Bouldera, ali na većini grobova je samo metalna ploča s brojem, upućujući na osamljenost žrtava. Dr uštvo je nastavilo aktivnosti za vrijeme rata, jedna od istak nutijih bila je prik upljanje pomoći za Crveni križ po gradskim ulicama uz sviranje tamburaškog zbora, s instrumentima nabavljenim neposredno prije rata u Sisku, na kamionu u vlasništvu Tonija Kosovića kojeg su pratile djevojke u narodnim nošnjama (Afrić, 2012.; Borić, 2013.). Zajedno sa sestrinskim organizacijama 234 2014 W. F. LALICH

Prva škola hrvatskoga jezika u Australiji, Boulder; Napredak, 15.01.1949.

Saveza prikupili su tom akcijom 25 000 funti za Crveni križ. Po- četkom veljače 1944. godine održan je jednotjedni štrajk naših drvosječa u obližnjem La- kewoodu koji su tražili iste radne uvjete poput australskih kolega. Vođena je oštra rasprava na stranicama Kalgoorlie Minera od 3. do 11. veljače gdje su neki čitatelji tražili da i oni nešto žrtvuju za rat, a štrajkači su tvrdili da su i oni, uz svoje drugove u vojsci, mnogo toga već dali i da s pravom zahtijevaju jednaki tretman. Održali su sastanak u Slavenskom domu i poslali pismo predsjedniku vlade Johnu Curtinu, gdje su među ostalim istaknuli kako je 33 % njihovih sunarodnjaka u australskoj vojsci. Štrajk je završen nagodbom, premda je očito bio potaknut daljnjim negativnim odnosom i nerazumijevanjem dijela lokalne populacije prema „strancima” (u Bianchi, Bridge & Tovey 2008.: 96. – 102.). Nakon završetka rata, Napredak od 23. ožujka 1946. godine donosi vijest kako je jedan od 26 australskih dobitnika Viktorijinog križa, najvišega britanskog vojnog odličja, iz Drugog svjetskog rata, Lesley Thomas Starcevich s ocem Petrom i dvojicom braće došao 9. ožujka u posjet Goldﬁ eldsu. Petar se iselio u Australiju iz mjesta Liča u Lici i oženio se Engleskinjom Gertrudeom Waters, rodom iz Dunkirka, 1915. godine. Petorica njihovih sinova bili su u australskoj vojsci i svi su preživjeli. Starčevići su imali posjed 300 kilometara južnije prema luci Esperance. Dočekali su ih gradonačelnici obaju gradova, a zatim je za njih organizirano veliko primanje u gradskoj vijećnici na kojemu je skupljena 51 funta za pomoć Jugoslaviji. Prema riječima Tome Starčevića, jedan od ciljeva dolaska bio je poboljšati odnos između naših doseljenika i ostalog dijela lokalnog pučanstva. Napredak dalje ističe kako se Petar učlanio u Društvo, a Tom je proglašen počasnim članom. Još za vrijeme rata provodila se akcija prikupljanja pomoći za izbjeglice u El Shattu, a poslije se organiziraju druge akcije, uključujući za Dječji dom u Bihaću (Alagich & Kosovich, 2001.: 238), uz individualne inicijative pomaganja obiteljima i mjestima podrijetla. Napredak obavještava o tim akcijama, objavljuje apele za pomoć iz domovine i pisma zahvale. Također daje iscrpne HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 235 podatke po pojedinim društvima o prikupljenoj pomoći, te na primjer navodi kako je Slavensko napredno društvo iz Bouldera prikupilo 99 funti za dječji dom u Bihaću12. Procjenjuje se da je ta mala zajednica raštrkana diljem kontinenta prikupila ﬁ nancijsku i materijalnu pomoć vrijednu oko 200 000 funti, u što nije uključena neposredna pomoć obiteljima. Srhoy (1998.:104) procjenjuje da je ta pomoć iznosila oko 12 milijuna dolara 1994. godine.

Povratak kući Nakon završetka rata Društvo nastavlja aktivnosti, te su obnovljene plesne večeri nedjeljom kako bi „naše cure imali gdje plesati, a ne samo tamo gdje idu Englezi” (Radanović 2013.). Tamburaški zbor sudjeluje na skupnom koncertu hrvatskih tamburaških zborova Zapadne Australije u Perthu 17. ožujka 1946. godine. Na tom jedinstvenom koncertu zajedničkog orkestra koji čine četiri sastava iz Zapadne Australije sudjelovalo je 66 tamburaša u gradskoj vijećnici13. Pored održavanja koncerata i dramskih priredbi u vlastitim prostorijama, zajednička kazališna družina s društvom Triglav iz Kalgoorlie s dramom Krv je uskipjela posjećuje Perth i okolicu14. Društvo je aktivno u davanju potpore za povratak u rodni kraj, u dvorani se održavaju skupovi na kojima govore i jugoslavenski konzuli.15 Organiziraju se op roštajni skupovi za povratnike u domovinu, među ostalima za Franka Cetinića, a prigodom oproštaja s mladim Frankom Bratovićem prikupilo se 12 funti za izgradnju dječjeg doma u Opatiji i Lovranu.16 U središtu takvih aktivnosti, Slavensko napredno društvo 1947. godine uspostavlja školu za pouku materinskog jezika jer se osjećala potreba za prijenos jezika na mlađu generaciju. Pored brojnosti djece, Društvo se na to odlučilo najvjerojatnije iz osjećaja emancipacije koja se razvila za vrijeme rata jer u to doba strani jezici nisu bili prihvaćeni u Australiji. Najvjerojatnije je to bila prva škola za učenje nekoga slavenskog jezika na kontinentu, koji se u raznim izdanjima Napretka identiﬁ cira i kao „naš jezik”. Napredak donosi i snimku 22 učenika i tri učitelja od upisanih 36 učenika i četiri učitelja.17 Škola je najvjerojatnije trajala tri godine, jer su se neki učitelji vratili u domovinu, a učenici otišli na školovanje u Perth. Početkom 1948. godine mnogi se vraćaju kući brodovima Partizankom i Radnikom koje je za tu svrhu kupila jugoslavenska vlada (Lalić, 2010.). Taj odlazak, koji je prvi savezni ministar useljavanja Arthur Calwell nazvao egzodusom, najveći je dragovoljni kolektivni odlazak pripadnika neke etničke zajednice iz Australije. Hrvati su činili devedeset posto od 1133-oje

12 Napredak, 24. svibnja 1947., 12. 13 Napredak, 11. svibnja 1946., 2. 14 Napredak, 19. siječnja 1946., 7., „Uspjeli koncert u Boulderu”, B. D.; N, 24. siječnja 1948., 10. „S Diletantskog Turneja po Zap. Australije”, V. Borić 15 Napredak, 31. svibnja 1947., 10. „Oduševljeni doček Kosoviću na Goldﬁ eldu”, M. Lalić; N. 6. veljače.1947., 9. „Rudari oduševljeno dočekali dr. G. Zarkovića”, M. Lalić. 16 Napredak, 1. ožujka 1947., 11. „Oprost s aktivistom (F. Cetinićem)”; N. 6. ožujka 1948., 10. „Oprost s drugovima iz Boulder- Kalgoorlie povratnicima s Radnikom”; N. 31. siječnja 1948., 10, „Oprosna večer jedincu sinu” 17 Napredak, 4. listopada 1947., 11. „Škola na našem jeziku u Boulderu odlično uspijeva”, T. Erceg; N. 25. listopada 1947., 11 „Boulder - glavna godišnja sjednica”, BD; N. 15. siječnja 1949. (foto). 236 2014 W. F. LALICH

Partizanka napušta Perth 27.01.1948.; Izvor Annie Grubišić-Guska svih povratnika iz Australije, a među njima je 69 posto bilo iz Zapadne Australije. Rudari, drvosječe i radnici čine više od pedeset posto radno sposobnih povratnika, ali bilo je tu i drugih koji su prije radili u Goldﬁ eldsu. Iako su se mnogi poslije vratili u Australiju, malo tko se vratio u Goldﬁ elds. Nakon odlaska brodova s povratnicima 1948. godine, došlo je do raskida odnosa između Sovjetskog saveza i Jugoslavije. Kao i mnoge druge prijeratne lijevo orijentirane iseljeničke or ganizacije, Savez jugoslavenskih iseljenika se u ožujku 1949. godine konačno postavio protiv Tita za koga se smatralo da je izdao interese međunarodnog radničkog pokreta18. Međutim, prema različitim člancima, komentarima, raspravi i odlukama o izbacivanju pojedinaca vidljivo je kako to stajalište nije dobilo punu potporu članstva.19 Povratak je tako izgubio veliku organizacijsku i medijsku potporu. Informacije iz domovine koje su upućivale na veliku nestašicu, posebno hrane, medicinske opreme, lijekova i odjeće, uz osjećaj nesigurnosti u sve intenzivnijem hladnom ratu su isto tako utjecale na pad zanimanja za povratak (Grubišić, 2010.; Alagić 2011.). Na Partizanku se na sljedeće dvije vožnje u prvoj polovini 1949. godine, ujedno i zadnja, ukrcalo samo 196 povratnika (Lalić, 2010.: 100). Savez je pomogao organiziranje posjeta NK Hajduka polovinom 1949. godine. Bio je to prvi posjet nekoga europskoga sportskog kluba Australiji poslije rata. Hajduk je odigrao 20 utakmica

18 Napredak, 9. ožujka 1949., 3. „Izjava Glavnog odbora Saveza JIA”. 19 Napredak, 22. listopada 1949., 4. „Isključenje S. Rosandića iz SN Društva u Boulderu”, M. Lalić. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 237 diljem Australije, među ostalim u Perthu i Broken Hillu (Bezić-Filipović, 2006.), ali nije gostovao na Goldﬁ eldsu. Za pretpostaviti je da je razlog tomu velika udaljenost, zatim iseljavanje iz tog kraja te mogući nedostatak zanimanja lokalnih organizacija da podupru gostovanje. Dio odgovora bi mogao biti u konstataciji objavljenoj u Napretku 3. srpnja 1948.. godine o slaboj aktivnosti ogranaka i međuorganizacijske suradnje.

Strukturalne promjene Sadašnji izgled širokih glavnih ulica Kalgoorliea i Bouldera prepun atraktivnih zgrada, koji su od 1989. godine jedinstveni grad, samo se malo promijenio tijekom stoljeća. Poslijeratne tehnološke, ekonomske i demografske promjene znatno su utjecale na Društvo. Novi došljaci nisu bili spremni prihvatiti se sječe drva u izolaciji (Roglić, 2011.), a dizelsko gorivo ubrzo zamjenjuje drvo kao osnovno pogonsko gorivo, a time radna mjesta drvosječa nestaju. Uskoro dolazi i do krize cijene i proizvodnje zlata klasičnim postupkom i do zatvaranja pojedinih rudnika. Rudarska se industrija učvršćuje 1980-ih godina kada se otvaraju otvoreni rudnici koji traže drukčiju radnu snagu (Webb & Webb, 1993.: 916. – 31.). Gotovo svi stari rudnici nestaju, a s njima i mnoge obližnje rudarske kuće, u iskopanom golemom krateru rudnika promjera 1.5 kilometar i dubine preko 800 metara. Do dna se dolazi sporom vožnjom teškim kamionima i terenskim vozilima. Mnogi dotadašnji rudari i drvosječe svoju su budućnost sve više tražili izvan toga kraja, usmjerivši ušteđevinu u vinograde i vrtove u okolici Pertha i Fremantle, ili su slijedili svoju

Tamburaški zbor u Boulderu, prije Prvog svjetskog rata (1910.); snimio J. J. Dwyer; objavljen u Pascoe & Thomson (2010: 230). 238 2014 W. F. LALICH djecu koja se poslije školovanja nisu vraćala u Goldfi elds. Neki su tu i dalje ostali, poput Ivana Vukovića koji je imao pogrebno poduzeće u glavnoj ulici Kalgoorliea, Hannan Street. Prema njemu je i aleja na samom ulazu u gradsko groblje nazvana, Ivan Avenue. Preostali su se u generacijskim promjenama i procesima akulturacije integrirali u lokalnu sredinu, poput Rona Yurjevicha, koji počevši od 1993. godine uživa peti mandat kao gradonačelnik grada Kalgoorlie- Bouldera. Iza mnogih ostali su samo grobovi. Tijekom 1950-ih društvene prostorije nakratko postaju mjesto okupljanja i zabave i novih pri- došlica, poslijeratnih europskih izbjeglica (Radanović, 2013.). Mnogima je boravak u Gold- fi eldsu privremen te odlaze poslije završene dvogodišnje radne obveze. Ubrzo je Društvo izgubilo svoju ulogu da zadovoljava potrebe sve starijega i malobrojnijeg članstva, te poslije burne pedesetogodišnje povijesti posustaje s aktivnostima početkom 1960-ih (Radanović, 2013.). Posljednji članovi kluba ponudili su prostorije prije rata osnovanom klubu Jedinstvu sa Swana, blizu Pertha, međutim velika udaljenost bila je glavna zapreka takvom rješenju. Nakon toga je Marinko Lalić, dugogodišnji aktivni član i obnašatelj raznih dužnosti, ponudio prostorije gradu Boulderu oko 1988. godine. Gradska uprava ih je preuzela i ocijenila vrijednom povijesnom baštinom koju treba sačuvati za javnu uporabu. Uprava grada inače nije više od desetak godina naplaćivala dažbine od Društva, koje je fi nancijski loše stajalo jer više nije imalo aktivnog članstva ni aktivnosti, dok je prije i popravak dijela krova fi nanciralo rudarsko poduzeće (Ostojić, 2013.). Kratko vrijeme su prostorije služile kao opći rudarsko-komunalni

Tamburaški orkestar pomlatka Zvijezda, Boulder, kraj 1930-ih; Izvor: Vojmir Wally Borić HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 239

Detalj iz Hannan Street, glavna ulica Kalgoorlie, Hannan Street, glavna ulica Kalgoorlie, 2012 2012; snimio: W. F. Lalić klub, a onda ih je preuzela i prilagodila svojim potrebama adventistička crkva. S druge strane australskih pustinja, u drugom bivšem rudarskom središtu naših doseljenika, u Broken Hillu, rijetki su članovi kluba Napredak hrvatskog podrijetla, većinom su anglo-australskog podrijetla. U klupskim prostorijama je mali muzej koji čuva uspomenu na klupsku prošlost, a novi članovi se okupljaju igrajući na balote na četiri pokrivena zjoga uz popratne komentare na engleskom jeziku.

Epilog Malo je poznato o Hrvatsko-slavenskom potpornom i prosvjetnom društvu koje su 1913. godine osnovali prvi hrvatski doseljenici u Boulder, a koje se u pedeset godina postojanja suočavalo s najdramatičnijim zbivanjima u domovini, svijetu i Australiji. U povodu njegove stote obljetnice pokušavamo skrenuti pozornost na Društvo, okruženje i zbivanja koji su utjecali na njegov opstanak. Društvo je bilo iznimno važno, gnijezdo, (Ostojić, 2013.) ljudima koji su bili u vrlo nepovoljnom socijalnom položaju u tom velikom svjetskom središtu proizvodnje zlata. Povijest društva je zaboravljeni isječak australskoga društvenog razvoja i doseljavanja hrvatskih pionira u vrlo složenom povijesnom kontekstu. Prvi svjetski rat utjecao je na sudbinu mnogih hrvatskih doseljenika koji su ga, premda udaljeni, ipak grubo osjetili; zatočeni, ostali su bez nadnice zbog koje su došli u taj kraj. Zbivanja koja su slijedila davala su novi smjer organiziranju, ideološkom usmjeravanju i aktivnostima, ali i nedaće. Nova generacija suočila se s velikim svjetskim gospodarskim i političkim krizama, lokalnim napetostima i rasističkim izgredima, novim ideološkim kretanjima, diktaturom u domovini, Drugim svjetskim ratom i događajima koji su slijedili, uključujući povratak u domovinu i prekid odnosa Jugoslavije sa SSSR-om u doba hladnog rata. Tome treba pridodati starenje, iseljavanje uz odlazak mladih na školovanje i rad u Perth, te velike tehnološke i tržišne promjene. Svi ti čimbenici utjecali su na sudbinu društva koje je lokalnoj zajednici ostavilo mnogo više od samih povijesnih društvenih prostorija. 240 2014 W. F. LALICH

Društvo je bilo važna dodirna veza s neposrednim okruženjem i ključno mjesto komunikacije s rodnim krajem za mnoge koji su prošli kroz taj kraj radeći najteže poslove. S velikim društvenim i tehnološkim promjenama Društvo je izgubilo važnost koju je svojedobno imalo i s vremenom potonulo u zaborav. Ali ostala je njegova ostavština, premda nije zabilježena i istražena, a nalazi se ne samo u prostorijama koje imaju novu ulogu za sasvim drugi segment lokalne zajednice. Nalazi se i na nadgrobnim spomenicima na mjesnim grobljima, među kojima su mnoga ispisana na materinskom jeziku sada nerazumljivom za potomke njegovih članova i za prolaznike. Povijesna je važnost Hrvatsko-slavenskog potpornog i prosvjetnog društva i ostalih „stranaca” odražena u njihovoj ulozi u društvenom razvoju i sazrijevanju Goldﬁ eldsa (Casey and Mayman, 1964.: 197; Blainey, 1993.: 101) kroz razvoj tolerancije koja je omogućila da potomci „ stranaca”, iako malobrojni sada bivaju birani u ključna javna tijela. Nastojanja hrvatskih doseljenika prije sto godina da uspostave svoj dom, unatoč svim teškoćama i nepovoljnim društvenim okolnostima u tom važnom svjetskom rudarskom središtu na rubu australskih pustinja, vrijedna su našeg sjećanja.

Izvori Alač, Mate (1992.). Into the World. Fremantle, Fremantle Arts Centre Press. Alagich, Marin and Steven Kosovich (2001.). „Early Croatian Settlement in Eastern Australia”, u James Jupp (ed). The Australian People: An Encyclopedia of Nation, Its People, and Their Origins. Melbourne, Cambridge University Press: 235. – 239. Appleyard, Reginald. and John N. Yiannakis (2002.). Greek Pioneers in Western Australia. Perth, University of Western Australia Press. Australian Bureau of Statistics, Canberra. 2011 Census QuickStats. Bezić Filipović, Branka (2006.). Susret Svjetova Hrvatska-Australija. Split, Naklada Bosković. Bezić Filipović, Branka (2007.). Hajduk i iseljenici. Split, Hrvatska matica iseljenika. Bianchi, Phil, Bridge, Peter and Ray Tovey (2008.). Early Woodlines of the Goldfi elds: The untold story of the Woodlines to World War II. Expanded Second Edition. Perth, Hesperian Press. Bianchi, Phil and Ray Tovey (2007.). As I remember It by Vera Rosich, Lakewood Woodline 1937. to 1964.: Its Origins, Operations and People. Perth, Hesperian Press. Bingley, A. N. (1988.). Back to the Goldfi elds: Coolgardie & Kalgoorlie 1890. - 1940. Perth. Blainey, Geoffrey (1993.). The Golden Mile. Sydney, Allen & Unwin. Bolton, Geoffrey (2008.). Land of Vision and Mirage: Western Australia since 1826. Perth, University of Western Australia Press. Bunbury, Bill (1993.). Reading Labels on Jam Tins: Living through Diffi cult Times, Fremantle, Fremantle Arts Centre Press. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 241

Casey, Gavin and Ted Mayman (1964.). The Mile that Midas Touched: The Story of Kalgoorlie, Adelaide, Rigby Ltd. Cresciani, C. (2001.), pre-war Italian Migration 1922-1945, u James Jupp (ed). The Australian People: An Encyclopedia of Nation, Its People, and Their Origins. Melbourne, Cambridge University Press: 500. – 505. Čizmić, Ivan (1981.). Iz Dalmacije u Novi Zeland. Zagreb, Globus / Matica iseljenika Hrvatske. Darveniza, Zvonimir Zon (1986.), An Australian Saga, Marrickville, NSW, Southwood Press. Fischer, Gerhard (1989.). Enemy Aliens: Internment and the Homefront Experience in Australia 1914. – 1920. Brisbane, Queensland University Press. Gapps, Steven (2010.). Front pages that shaped Australia: 100 of the nations most inﬂ uential cover stories and newspaper headlines, from 1629. to 2009. Sydney/London: Pier 9-an imprint of Murdoch Press. Gentilli, Joseph (1983). Italian Roots in Australian Soil: Italian Migration to Western Australia 1829. – 1946. Marangaroo, WA, Italo-Australian Welfare Association. Gerritsen, Rolf (1969.). „The 1934. Kalgoorlie Riots: A Weste Australian Crowd”. University Studies in History. Perth, University of Western Australia Press, Vol.V, No.3: 42-75. Hunter, L.R.M. (1980.). Woodline: ﬁ ve years with the woodcutters of the Western Australian Juliano, Susanna (2010.). Vite Italiane: Italian Lives in Western Australia. Perth, UWA Publishing. King, Norma (2003.). Then they called me Norma. Perth, Hesperian Press. Lalić, Vori Walter (2010.). Egzodus iz Australije u doba Hladnog rata – povratak hrvatskih iseljenika iz Australije brodovima Partizanka i Radnik godine 1948. – 1949.. Zagreb, Gordogan, 19. – 22.: 65. – 125. Marković, Luka (1973.). Pod australskim nebom. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Markus, Andrew (1994.). Australian Race Relations. Sydney, Allen & Unwin. Milentis, Sheryl and Peter, J. Bridge (eds) (2004.), The Scarlet Stain: Harlots, Harridans & Hellholes of old Kalgoorlie, Victoria Park, WA, Hesperian Press. McGowan, Barry (2002.), Australian Ghost Towns, Melbourne, Thomas C. Lothian Pty Ltd. McRoberts, James (1992.). Jim`s Book. Perth, The Library Board of WA Pascoe, Robert and Frances Thomson (2010.), In Old Kalgoorlie: The Photographs of J. J. Dwyer, Perth, Western Australian Museum. Portes, Alejandro (1995.). „Economic Sociology and the Sociology of Immigration”, u Alejandro Portes (ed). The Sociology of Immigration. New York, Russell Sage Foundation: 1-41. Price, Charles (1963.). Southern Europeans in Australia. Melbourne, Oxford University Press. 242 2014 W. F. LALICH

Putnam, Robert (1993.). Making Democracy Work: Civic Traditions in Modern Italy. Princeton, Princeton University Press. Rocchiccioli, Roland (2008.). And be home before dark: A childhood on the edge of nowhere, Prahran, Vic, Hardie Grant Books. Smoje, Neven (2001.). „ Croatians in Western Australia”, u James Jupp (ed). The Australian People: An Encyclopedia of Nation, Its People, and Their Origins. Melbourne, Cambridge University Press: 241. – 243. Splivalo, Anthony (1982.), The Home Fires, Fremantle, Fremantle Arts Centre Press. Srhoy, Bart (1998.). Journey Beyond Origin. Perth, Hesperian Press. Stenning, Mary (1995.). Australian Slavs: Internment Camps of Australia World War One. Sydney. Sutalo, Ilija (2004.). Croatians in Australia: Pioneers, Settlers and Their Descendents. Kent Town, Wakeﬁ eld Press. Tkalčević, Mato (1992.). Hrvati u Australiji. Zagreb, Nakladni Zavod Matice Hrvatske. Tkalcevic, Mato (1988.). Croats in Australia. Burwood, Vic., Victoria College Press. Webb Martyn and Audrey Webb (1993). Golden Destiny: The Centenary History of Kalgoorlie- Boulder and the Eastern Goldﬁ elds of Western Australia. Kalgoorlie-Boulder City.

Razgovori Afrić, Miro (2009.). Perth, Zapadna Australija Alagić, Rudolf (2011.). Broken Hill, Novi Južni Wales Borić, Vojmir Wally (2012.). Armadale, Zapadna Australija Cetinić, Max (2012.). Sydney, Novi Južni Wales. pok.Grubišić, Marinko (2009.). Sydney, Novi Južni Wales. Kenda, Vinnie (2009.). Spearwood, Zapadna Australija Kosović, Marija (2013.). Sydney, Novi Južni Wales Lalić, Anthony (2013.). Perth, Zapadna Australija Ostojić, Grgo (2013.). Herne Hill, Zapadna Australija Parentić, Tony(2013.). Perth, Zapadna Australija Radanović, Petar (2013.). Perth, Zapadna Australija Rocchi, Sonja (2013.). Perth, Zapadna Australija Roglić, Grgo (2011.). Spearwood, Zapadna Australija Smoje, Neven (2012., 2013.). Perth, Zapadna Australija pok. Šegedin, Andrija (2008.). Sydney, Novi Južni Wales pok. Travičić, Kate (2008.), Kalamunda, Zapadna Australija HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 243

SUMMARY CROATIAN HERITAGE IN BOULDER

he Croatian-Slavonic Society, established by the Croatian migrants near the gold mines in Boulder, Western Australia, was probably the fi rst Slavonic association that acquired its own premises in Australia. Members acquired a hall for their communal Tuse in 1913. To the marginalised and lonely hard-working migrants – “foreigners” who did the hard labour of mining and logging – it was a communal home at the Goldfi elds for over fi fty years. For well over a decade it was the only such place acquired by Croatian migrants throughout Australia. The building still exists at the outskirts of Boulder, but it has changed both function and users; it is a church now. It is a heritage building reminder of the early social history of the Goldfi elds. Major communal, local and global events were marked at the premises. This text aims to analyse factors that led to its establishment before World War I and the challenges encountered afterwards within the new institutional framework established in a different political and ideological context. Social forces that defi ned various stages of its turbulent existence and eventually brought about its closure will be identifi ed. They vary in a diffuse but interconnected range from wars, internment and forced repatriation, racial riots, the workers movement, voluntary returns, demographic shifts, ideological and political dilemmas to industrial and social changes. 244 2014 W. F. LALICH

RESÚMEN HERENCIA CULTURAL CROATA EN BOULDER

a Sociedad Croato-Eslava, fundada por inmigrantes croatas en proximidades de la Mina de Oro en Boulder, Australia Occidental, probablemente sea la primera organización eslava establecida en Australia antes de la Primera Guerra Mudial. LSus miembros edifi caron la sede social del club en 1913. Durante cincuenta años fue un verdadero hogar para los marginalizados inmigrantes, „extranjeros“, que realizaban los más duros trabajos como mineros y taladores. Por más de una década fue el único centro de reunión de los inmigrantes croatas en Australia. El edifi cio existe hoy en día, pero cumple otra función y tiene otros usuarios; ahora es una iglesia. Tiene valor como patrimonio histórico porque evoca los grandes eventos comunales, locales y globales que fueron marcados en sus instalaciones y testimonia sobre el desarrollo social de Goldfi elds. El objeto de este aporte es señalar los factores que motivaron la fundación de dicha Sociedad antes de la Primera Guerra Mundial y los desafíos que tuvo que afrontar cuando cambiaron las circunstancias sociales e ideológicas. Al mismo tiempo, se analizan las fuerzas sociales que defi nieron diversas épocas de su turbulenta existencia y que produjeron el cese de sus actividades. Dichas fuerzas sociales se diferencian entre sí y complementan, incluyendo guerras, cautiverio y persecución, disturbios racistas, movimiento obrero, retorno al terruño nativo, cambios demográfi cos, incertidumbres políticas e ideológicas, y cambios tecnológicos y sociales. IVAN ČIZIMIĆ REAGIRANJE AMERIČKIH HRVATA NA SARAJEVSKI ATENTAT

Reagiranje američkih Hrvata na atentat G. Principa u Sarajevu1 i početak Prvoga svjetskoga rata analizira renomirani povjesničar hrvatskoga iseljeništva Ivan Čizmić. Izdvaja, uz ostalo, skupštinu hrvatskih iseljenika u Pittsburghu održanu 27. rujna 1914. na kojoj je prihvaćena rezolucija s porukom da Hrvati iz Pittsburgha zagovaraju ujedinjenje hrvatskih zemalja iz onodobnih sastavnica Austro- Ugarske Monarhije2. Hrvatski savez, najveću političku organizaciju naših iseljenika u Americi, ratni su događaji na određeni način zatekli. No, u ožujku 1915. stigao je u SAD Franko Potočnjak, član Jugoslavenskoga odbora iz Londona, za čijega je boravka u Americi priređen Jugoslavenski sabor u Chicagu na kojem su sudjelovali predstavnici južnoslavenskih iseljenika. Odlukama i radom ovoga sabora započelo je razdoblje jugoslavenskoga iseljeničkoga pokreta u SAD-u.

ijesti o atentatu na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i početak Prvog svjetskog rata ispunile su stupce iseljeničkog tiska i izazvale različite komentare iseljenika. Zajedničar, glavno glasilo Narodne hrvatske zajednice, pisao je: „Ovih Vće se dana među našim zemljacima mnogo raspravljati o događaju u Sarajevu i o odnošajima koji nastupiše u domovini uslijed tih događaja. Među našim zemljacima imade ljudi različitih političkih uvjerenja pak će nedvojbeno biti i raznih mnijenja u prosuđivanju tih događaja. Kako je običaj naših ljudi, da se o svakom važnijem događaju raspravlja u ‚saloonima’ ili drugdje uz piće, želimo braću zajedničare i sve zemljake uopće na jednu stvar upozoriti [...] Američki Hrvati ne smiju dozvoliti, da radi događaja u Sarajevu i u drugim mjestima dođe do sličnih neprijateljstava između njih [...] U kolonijama gdje imade Hrvata neka se braća ne daju zavesti u neprijateljstvo ili svađe, koje nikada dobrim rodom ne rode [...] Sloga koja je vladala među bratom do sada, osobito među članstvom naših dobrotvornih organizacija neka ne bude pomućena.” Proaustrijski usmjereni iseljenici počeli su odmah javno istupati. Tako je F. Dujić, hrvatski župnik u Alleghenyju, objavio okružno pismo: „Onaj, u koga je slavenski a napose hrvatski narod još jedino polagao nadu, onaj, onaj od kog je hrvatski narod. Uskrsnuće svoje domovine iščekivao, dan slobode i života, ubijen je.” Dujićevo okružno pismo pokazalo je da su proaustrijski raspoloženi iseljenici bili rijetki. Reakcija na Dujićev istup, kao i na slične istupe još nekolicine hrvatskih i slovenskih svećenika bila je nepovoljna i vrlo velika.

1 Sarajevski atentat, ubojstvo austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu 28. 6. 1914. koje su izvršili pripadnici Mlade Bosne (G. Princip i dr.). 2 Austro-Ugarska Monarhija, naziv dualistički uređene Habsburške Monarhije u razdoblju od Austro-ugarske nagodbe (1867) do raspada države (1918). 246 2014 I. ČIZMIĆ

Veliki dio iseljeničkog tiska ustrajnim je pisanjem nastojao što više razviti osjećaj solidarnosti među našim iseljenicima. Problemi se nisu zanemarivali, njih se nastojalo objasniti. Hrvatski svijet, glavno glasilo Hrvatskog saveza, pisao je: „Naše je uvjerenje ovo: Mi Hrvati, Srbi i Slo- venci jedan smo narod. Mi smo Hrvati uvijek, danas više nego ikada, jer hrvatstvo je jedan dio te cjeline [...] Ništa ne treba i ne smiju da žrtvuju od svoga ni Hrvati, ni Srbi, ni Slovenci, svi treba da se narodno što više usavrše i istaknu.” U prvim mjesecima rata jugoslavenski iseljenički pokret u SAD-u pokazao je znatan uspjeh. Može se čak ustvrditi da je provedena i konsolidacija u iseljeničkim redovima i stvoren zajednički temelj u borbi za jugoslavensku državu, koju je, na primjer, list Zajedničar zamišljao na ovaj način: „Ide se za tim, da se sve jugoslavenske zemlje i narodi, poimence Hrvati, Srbi, Slovenci te eventualno i Bugari, (kad se riješe svojih vladara njemačkog porijekla), slože u međusobnu svezu. Svaka od tih zemalja imala bi svoju zemaljsku posebnu upravu i nezavisnost, a sve bi zemlje i narodi sačinjavali jednu cjelinu prema vanjskom neprijatelju. Ukratko, to bi u neku ruku imale biti Sjedinjene Države Južnih Slavena. U toj bi Jugoslaviji imali Slovenci svoju upravu, Hrvati svoju, Srbi svoju. Ni jedan narod ne bi izgubio svoju potpunu slobodu, narodna obilježja i osebine, vjeru ili običaje, svaki bi ostao u svojoj zemlji neodvisan u svojem narodnom razvitku od drugih bratskih narodnosti. Misao Jugoslavije nipošto ne sadržaje u sebi to, da se ikoji jugoslavenski narod, koji bi bio jedan član te sveze, podvrgne drugome, ili mu prepusti koji dio zemlje.” Međutim, u iseljeničkom tisku i javnom životu pojavljivala su se velikonacionalistička shvaćanja. Tako je Mihajlo Pupin 17. studenoga 1914. održao u New Yorku predavanje o Srbima u ratu. Tom je prigodom Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju označio kao srpske zemlje. Hrvatski svijet je reagirao: „Kao što pobijamo šovinizam i zaslijepljenost na hrvatskoj strani, tako ćemo ga nesmiljeno pobijati i na srpskoj strani [...] Činit ćemo to, jer je to narodna nužda, jer to traži i zajedničko dobro Hrvata i Srba.” I Zajedničar je prigovorio Pupinu da se sjetio Hrvata samo onda kad ih je pozvao na skupljanje milodara za Srpski Crveni križ, srpsku siročad i Srpsku narodnu obranu. Još prije toga Zajedničar je predbacivao Pupinu radi njegovih izjava u engleskom tisku u kojem se nepovoljno izrazio o Hrvatima. U Zajedničaru se 19. kolovoza 1914. pojavio nepotpisani članak pod naslovom „Hrvatsko stanovište”. Članak je vrlo važan zbog dvaju razloga: imao je znatan odjek među iseljenicima te je stvorio temelj za pokret jednog dijela hrvatskih iseljenika, koji su se cijeli rat borili za zasebnu hrvatsku državu. U članku se kaže: „Zar da se nadamo, da će nam bilo tko nakon ovog strašnog rata darovati, pokloniti našu slobodu? Zar da vjerujemo nekim našim nadrinovinarima koji u svojoj bezglavosti pišu, da se Evropa bori za slobodu Hrvatske i ostalih slavenskih zemalja u Austriji? Zar da vjerujemo, da ćemo pod ičijom nehrvatskom vrhovnom upravom biti slobodni i gospodari svoga na svome? [...] Pa da u svojoj naivnosti ipak pomislimo, da bi nam pod kojom na primjer slavenskom, a ne hrvatskom, upravom moglo biti nešto bolje, no što nam je sad, zar bismo se mi HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 247

Hrvatski savez, najveću političku organizaciju naših iseljenika u Americi, ratni su događaji na određeni način zatekli. Skupštinu hrvatskih iseljenika u Pittsburghu održanu 27. rujna 1914. time mogli zadovoljiti? Zar bi time bile ispunjene tisućljetne sanje svakog pravog Hrvata?” Pisac dalje u članku otklanja bilo kakvu kombinaciju s Hrvatskom u kojoj bi ona dobila povlastice ili samostalnost uz koju bi morala prihvatiti kakvu vlast izvan Hrvatske. U takvom slučaju Hrvatska bi ostala samo pokrajina druge države, a to Hrvati ne smiju dopustiti. To Hrvatima nije potrebno jer su se oni mogli brinuti sami za sebe. Hrvatski narod je potpuno zreo za svoju samostalnost, na koju on ima prirodno pravo „da kao zreo i kulturan narod, potpun, a ne polovičan narod, sami sobom ravnamo i upravljamo! Nećemo zato, jer se nikad smirili ne bi bud pod čijom a ne hrvatskom upravom. Što dakle hoćemo? Hoćemo svoje! Hoćemo pravdu! Hoćemo, ukratko, ali posve odrešito i jedinstveno, Ujedinjenu Kraljevinu Hrvatsku, pod svijetlom hrvatskom krunom, pod žezlom hrvatskog kralja [...] Hrvati trebaju težiti za sjedinjenjem s ostalim Slavenima, ali pri tome trebaju očuvati svoje čisto hrvatsko ime i narodnost.” Pisac kritizira pogrešno shvaćeno jedinstvo Hrvata i Srba i ideju Jugoslavije: „No najsmješnije kod svega toga je to, da bi oni kao Hrvati htjeli biti veći i rodoljubniji Srbi od samih Srba. Opaža se upravo neka nametljivost prema Srbima od koje već i sami Srbi zaziru, pa im i nehotice pada na um, da li tu nije i lični interes po srijedi. Nitko ne dvoji da su Hrvati i Srbi sinovi majke Slavije, kao i Slovenci, Bugari i ostali, ali su Hrvati i Srbi ipak dva brata. Svaki od njih imade svoju kuću [...] pak ćemo rušiti tisućljetne stare i solidne građevine [...] i umjesto njih podizati jedinstvenu dašćaru na pjeskovitom tlu, u kojoj će im obojici biti tijesno.” U Pittsburghu je 27. rujna 1914. održana skupština hrvatskih iseljenika naseljenih u tom gradu i okolici. Na skupštini je prihvaćena rezolucija u kojoj je istaknuto kako Hrvati iz Pittsburgha i okolice izjavljuju složno i jednoglasno želju za ujedinjenje, slobodu i neovisnost hrvatskih zemalja, koje čine dio Austro-Ugarske. Hrvati Pittsburgha obvezuju se da će moralno i materijalno pridonijeti „da iz ovoga rata domovina naša Hrvatska ne padne iz jednog ropstva u drugo, nego da iz njeg iziđe ujedinjena, slobodna i nezavisna Hrvatska”. Zbog toga su Hrvati iz Pittsburgha odlučili apelirati na jedinstvo Hrvata u SAD-u i na hrvatsko novinstvo izvan domovine da pomogne ostvarenje istaknutih ciljeva. 248 2014 I. ČIZMIĆ

Dvojbe Hrvatskog saveza u Americi Ratni događaji su u najdelikatnijem položaju zatekli Hrvatski savez, najveću političku organizaciju hrvatskih iseljenika. Bez ikakvih vijesti i veza s Hrvatskom, među vrlo šarolikim političkim odnosima iseljenika, u neutralnim SAD, vodstvo Hrvatskog saveza nije se usudilo poduzeti odlučnije mjere i unatoč apelima iseljenika. Njegov prvi proglas iseljenicima 6. kolovoza 1914., kako bi ih odvratio od odlaska u austro-ugarsku vojsku, imao je više deklarativan karakter. U proglasu se među ostalim kaže da će: 1. Rad uprave i članova Hrvatskog saveza biti i unaprijed posvećen duhovnom, moralnom, političkom i društvenom odgoju hrvatskog naroda kako bi mogao stajati u jednakom položaju s ostalim naprednim i slobodnim narodima. Savez će prema svojim silama i mogućnostima nastojati otkloniti od hrvatskog naroda svaki pokušaj i nastojanje s bilo koje strane, koje bi išlo za tim da zapriječi ili onemogući istaknutu svrhu. 2. Na temelju narodnog načela Savez će raditi za jedinstvo Hrvata i Srba. Tome jedinstvu ne smije i ne može biti žrtvom narodna osebujnost, nijekanje ili gubitak narodnoga hrvatskog imena. To treba istaknuti zato da bi se onemogućilo one koji se sumnjičavo odnose prema narodnom jedinstvu. 3. Od trenutka kad su Hrvati, prije četiri stotine godina, stupili u vezu s Habsburškom monarhijom, a kojom su obje strane preuzele obveze, od onda pa do danas Habsburzi su hrvatskom narodu u svakoj prigodi kršili zadanu riječ. Zbog toga je hrvatski narod odavna oslobođen svih obveza prema toj dinastiji. Sve su to razlozi da hrvatski narod, a pogotovo oni Hrvati koji su na slobodi, otkažu bilo kakvu podaničku vjernost Austro-Ugarskoj. U drugom proglasu, što ga je Hrvatski savez uputio iseljenicima potkraj 1914., mnogo određenije se kaže da je konačni cilj američkih Hrvata sloboda Hrvatske, to jest mogućnost da hrvatski

Jugoslavenski odbor u Londonu 1916. U gornjem redu drugi sdesna F. Supilo; u donjem redu peti slijeva A. Trumbić, šesti H. Hinković i sedmi I. Meštrović. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 249 narod sam određuje svoj narodni život, da sam stvara zakone i pravila narodnog života i da ih sam mijenja onako kako to odgovara narodnim potrebama. Mali narodi ne mogu steći niti očuvati slobodu bez pomoći drugog ili drugih naroda. Hrvati to ne mogu očekivati od Austro- Ugarske. Slobodu, prema mišljenju Hrvatskog saveza, treba tražiti na drugoj strani. Obećanje ruske vlade o borbi za slobodu svih Slavena, izjave francuske i engleske vlade da se rat vodi protiv sile, za pravdu, za slobodu potlačenih naroda, sve su to moralne obveze saveznika na koje hrvatski narod treba računati.

Odluka naroda u domovini O konačnom položaju hrvatskog naroda poslije rata neće odlučiti držanje američkih Hrvata, nego zahtjevi koje će poslije rata iznijeti hrvatski narod u domovini. No i uz to, američki Hrvati imaju važni zadatak da iznesu prave težnje hrvatskog naroda koji to u ovom trenutku nije slobodan sam učiniti, a te težnje su da živi u zajednici sa susjednim slavenskim narodima. „Samo ispunjenje rečene narodne težnje može bez narodnih gubitaka i prirodnim razvitkom i nužnim odgojem dovesti do posvema izrazitog, jakog i čvrstog narodnog jedinstva.” Radi ostvarenja istaknutih ciljeva američki Hrvati trebaju prići svom prvom i u to vrijeme najprikladnijem radu, a taj je održavanje skupština u svim iseljeničkim kolonijama. Na tim skup štinama treba odrediti stajalište koje slobodni Hrvati moraju poštovati u ratnim prilikama, raspravljati o stajalištu hrvatskog novinstva, dati potporu svima koji se bore za svoju slobodu i slobodu malih naroda, osuditi Njemačku i Austriju kao neprijatelje Slavena. Ali i taj skupštinski pokret treba biti organiziran, vođen iz jednog mjesta u sklopu Hrvatskog saveza. Skupštinski pokret hrvatskih iseljenika imao je od samog početka rata veliko značenje. Skupštine su se održavale u dane praznika. Prema broju sudionika znale su se pretvoriti i u velike skupove od nekoliko tisuća ljudi. Na njima su se redovito donosile rezolucije u kojima su se iznosila politička stajališta i želje naših iseljenika. Na njima se skupljao i novac za pomoć žrtvama rata, za Crveni križ, za plaćanje rada političkih organizacija iseljenika u SAD i drugo. Skupštine su se održavale i u najmanjim iseljeničkim kolonijama. Preko skupština aktivirale su se i najšire mase iseljenika. Ali kako nije bilo jedinstvenoga političkog mišljenja među njima, tako nije bilo ni jedinstvenog skupštinskog pokreta. Skupštine su sazivale razne političke skupine i trudile se da tijek i zaključak skupštine bude u skladu s njihovim mišljenjem. Često su se na skupštinama događali ﬁ zički sukobi među iseljenicima različitih političkih mišljenja. Ali i pored tih slabosti, skupštinski pokret bio je najzapaženiji oblik rada iseljenika i najviše je pridonio političkom aktiviranju iseljenika u vrijeme Prvog svjetskog rata. U ožujku 1915. stigao je u SAD Franko Potočnjak, član Jugoslavenskog odbora u Londonu. U njegovoj nazočnosti organiziran je Jugoslavenski sabor u Chicagu na kojem su sudjelovali predstavnici južnoslavenskih iseljenika. Odlukama i radom tog sabora počelo je drugo razdoblje jugoslavenskoga iseljeničkog pokreta u SAD-u. 250 2014 I. ČIZMIĆ

SUMMARY THE REACTION OF AMERICAN CROATIANS TO THE ASSASSINATION IN SARAJEVO

he reaction of American Croatians to the assassination carried out by G. Princip in Sarajevo and the outbreak of World War I is analysed by eminent Croatian emigration historian Ivan Čizmić. He singles out, among other things, an assembly of Croatian Temigrants held in Pittsburgh on 27 September 1914 that adopted a resolution in which the Croatians of Pennsylvania advocated the uniﬁ cation of Croatian lands from what were then the constituents of the Austrian-Hungarian Monarchy. The Croatian Association, the largest political organisation among our emigrants in America, was to a certain extent caught unaware by the events of the war. However, in March of 1915 Franko Potočnjak, a member of the London-based Yugoslav Committee, arrived in the USA – during his stay in America a Yugoslav Congress was held in Chicago with the participation of numerous representatives of southern Slavic emigrant communities. The decisions and work of this congress marked the beginning of the period of the Yugoslav emigrant movement in the USA. News of the assassination of the heir presumptive to the Austrian throne and the outbreak of World War I ﬁ lled the columns of the emigrant press and elicited various commentaries from the emigrant community. The Zajedničar newspaper of the National Croatian Society, now the Croatian Fraternal Union, spoke in favour of unity between our people in the emigrant community and the homeland. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 251

RESÚMEN REACCIÓN DE LOS CROATAS NORTEAMERICANOS TRAS EL ATENTADO DE SARAJEVO

n este artículo, el remombrado historiador Ivan Čizmić, especialista para la emigración croata, analiza el comienzo de la Primera Guerra Mundial y la reacción de los croatas norteamericanos tras el atentado de Sarajevo cometido por G. Princip. Entre otros, Emenciona la Asamblea de emigrantes croatas en Pittsburgh efectuada el 27 de septiembre de 1914 en la que se aprobó una resolución por la cual los croatas de Pennsylvania abogaban por la uniﬁ cación de los territorios croatas que en aquél entonces formaban parte de la Monarquía Austro-Húngara. De algún modo, los acontecimientos bélicos tomaron por sorpresa a la Alianza Croata (Hrvatski savez), la mayor organización política de nuestros emigrantes en Norteamérica. En 1915 arribó a los Estados Unidos Franko Potočnjak, miembro de la Comisión Yugoslava de Londres. Durante su estada, se organizó el Congreso Yugoslavo en Chicago, del cual participaron numerosos representantes de la diáspora sudeslava. Con las resoluciones y la labor de este Congreso comenzó el período del movimiento yugoslavo de la emigración en los Estados Unidos. La noticia del atentado contra el Archiduque Francisco Fernando de Habsburgo y el incio de la Primera Guerra Mundial, llenaron las columnas de la prensa de la diáspora y causaron diversos comentarios entre los emigrantes. El principal vocero de la Asociación Nacional Croata Zajedničar (hoy en día Asociación Fraternal Croata) abogaba por la unión entre la diáspora y el pueblo en la Patria. GOJKO BORIĆ MADRIDSKI KRUG HRVATSKIH EGZILANATA

Stalni suradnik Matičina godišnjaka, publicist Gojko Borić iz Njemačke, autor je osvrta na djelovanje hrvatskih iseljenika u glavnom gradu Španjolske, dosad prvoga sustavnoga pregleda te vrste. Po- sebnu zahvalnost autor duguje prof. dr. Dušku Jelaviću, koji mu je stavio na raspolaganje svoje bilješke i isječke iz različitih publikacija. Hrvati su u Madrid dospjeli nakon završetka Drugoga svjetskoga rata i niza proživljenih nepravednih postupaka, stekavši ondje mir i pravo na naobrazbu i stvaralaštvo. Hrvata u španjolskoj metropoli nije bilo mnogo, oko 60 do 70, koji su se doseljavali u taj simpatičan grad, u njemu neko vrijeme živjeli, uglavnom kao studenti i intelektualci, te odlazili u ostale španjolske gradove i države zapadnog svijeta, gdje su neki od njih postigli zavidnu profesionalnu karijeru.

ije potrebno posebno isticati da je jugoslavenska promidžba optuživala gotovo cijelu hrvatsku emigraciju da je fašistička, sa svim iskrivljenim značenjem toga pojma u komunističkom smislu. O tome možemo naći dovoljno dokaza u trima najvažnijim Nknjigama o toj temi, čiji su autori Srbi Milo Bošković: Antijugoslavenska fašistička emigracija (izdanje Sloboda, Beograd, i Dnevnik, Novi Sad, 1980.), isti autor: Šesta kolona (izdanje Birotehnika, Zagreb, i Dnevnik, Novi Sad, l985.), i Obren Đorđević: Leksikon bezbed- nosti, (izdanje Partizanska knjiga, Beograd, 1986.). Daleko bi nas odvelo potanka analiza tih knjiga, kojima ne bi bilo teško dokazati neznanstvenost, jer to nije naša tema. Zanimljivo je da u njima ima vrlo malo o djelovanju hrvatskih emigranata koji su nakon Bleiburga, uglavnom preko Italije, našli utočište u glavnom gradu Španjolske, Madridu. Čak i u monumentalnoj knjizi Ivana Čizmića, Marina Sopte i Vlade Šakića Iseljena Hrvatska (naklada Golden Marketing– Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.) nema posebnog poglavlja o Hrvatima u Španjolskoj. Unatoč komunističkoj promidžbi o „ustašama“ u Francovoj Španjolskoj, hrvatska zajednica u Madridu, a u njoj je bilo više od 95 posto Hrvata u toj gostoljubivoj zemlji, bila je sve drugo samo ne ustaška, premda je slavila Dan državnosti 10. travnja, ali isključivo kao uspomenu na uskrsnuće hrvatske države, za koju se toga dana nije znalo kako će se razvijati. Nezavisna Država Hrvatska tijekom Drugoga svjetskog rata imala je veleposlanstvo u Madridu, na čelu kojeg je bio grof Janko pl. Pejačević, koji je nakon sloma NDH otišao u Argentinu, prepustivši otpravniku poslova Srećku Dragičeviću da neslužbeno zastupa Hrvatsku, što je on izvrsno obavljao dok su to dopuštale političke prilike, a to je trajalo dosta dugo. Hrvata u španjolskoj metropoli nije bilo mnogo, povremeno oko 60 do 70, koji su se doseljavali u taj simpatičan grad, u njemu neko vrijeme živjeli, uglavnom kao studenti i intelektualci, te odlazili u ostale španjolske gradove i države zapadnog svijeta, gdje su neki od njih postigli HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 253 zavidnu profesionalnu karijeru. Nekoliko njih ostalo je u Madridu, gdje su se profesionalno i ljudski dobro snašli. Možemo pretpostaviti da su jugoslavenski autori knjiga o hrvatskoj emigraciji malo znali o njezinu djelovanju u Madridu ili da nisu o tome htjeli pisati jer bi morali objaviti i nešto pozitivno, a to je bilo suprotno službenoj beogradskoj politici, koja je sve hrvatske političke emigrante, pa i one koji nisu bili djelatni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, paušalno proglašavala ustašama i time fašistima, a oni su za jugokomuniste per deﬁ nitionem – zločinci. Objašnjenje za to ne nalazimo u spomenutim knjigama, osim propagandističkih tvrdnji vrlo niske stručne razine. U njima se govori i o ostalim emigrantima iz Jugoslavije, ali najteže ocjene padaju na hrvatsku političku emigraciju, koju je glavni komunistički vođa u Hrvatskoj Vladimir Bakarić više puta nazvao „najgorom“, navodno zbog najoštrije klasne borbe (?) u Hrvatskoj u ratu i poraću. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata u zapadnoeuropske države pobjeglo je ili bilo prognano oko 25 milijuna ljudi iz svojih domovina koje su postale komunističke diktature. Od toga je samo Nijemaca bilo 12 milijuna, no oni su ubrzo bili integrirani u njemačko i austrijsko društvo. Među emigrantima bilo je i mnogo bivših „Fremdarbeitera“ (stranih radnika) iz okupiranih država što su ih nacisti silom doveli u Treći Reich, a oni se zbog političkih razloga nisu htjeli vratiti u svoju domovinu. Zapadni saveznici nazvali su te ljude „Displaced Persons“ (DP), osobama koje ne potječu iz mjesta sadašnjeg boravka. Nitko ne zna točno koliko je među DP-ovcima u zapadnoeuropskim zemljama bilo Hrvata. Bošković navodi podatke Ujedinjenih naroda iz kojih proizlazi da je 1946. na Zapadu bilo 126 000 emigranata iz Jugoslavije te dodaje da se taj broj 1958. povećao na 145 000. On dalje citira brojke Povjerenstva za izbjeglice Ujedinjenih naroda prema kojima je samo u godini 1957. iz Jugoslavije u Austriju, Njemačku, Italiju i Grčku pobjeglo 18 000 ljudi, ili 1200 do 1500 izbjeglica na mjesec. U razdoblju od 25 godina nakon Drugoga svjetskog rata Jugoslaviju je, prema službenim podacima te zemlje, ilegalno napustilo 250 000 ljudi. Vjerojatno ih je bilo mnogo više. Tomu treba dodati bijeg i progon podunavskih Nijemaca te istarskih i dalmatinskih Talijana, vjerojatno skupa više od 100 000 ljudi. Hrvati su sigurno činili veliku većinu izbjeglica iz komunističke Jugoslavije. Nakon britanskog izručenja vjerojatno više od stotinu tisuća Hrvata komunističkoj Jugoslaviji (ima procjena da ih je bilo čak i do 300 000) u austrijskom Bleiburgu, oni koji su se uspjeli spasiti nastojali su se domoći sigurnijih prebivališta u austrijskim i talijanskim izbjegličkim logorima, odakle su se pokušavali iseliti u prekomorske zemlje. Među onima koji su htjeli ostati u Europi bilo je natprosječno mnogo studenata i intelektualaca različitih zanimanja. Budući da mnogi od njih nisu mogli nastaviti studije ili naći odgovarajući posao u svojem zvanju, slali su apele različitim zapadnoeuropskim kulturnim institucijama da im udjele stipendije i/ili nađu radna mjesta koja odgovaraju njihovu zanimanju, ali odgovori na to bili su vrlo rijetki, gotovo nikakvi. Samo je Katolička crkva pozitivno reagirala na te apele, u prvome redu Crkva u Španjolskoj, koja je poučena iskustvom Građanskoga rata (1936. – 1939.) točno znala u kakvoj su situaciji prognani studenti i intelektualci iz komunističkih zemalja. Odazivajući se pozivu pape Pija XII. (1876. – 1958.) Španjolska je omogućila velikom broju izbjeglih sveučilištaraca, koji su bili po europskim logorima, da počnu ili nastave studij. Istodobno su neke kulturne ustanove u Madridu zaposlile ugledne intelektualce iz istočne i srednje Europe. To je bilo moguće zahvaljujući organizacijama 254 2014 G. BORIĆ

OCAU (Organización Católica de Asistencia Universitaria) i OCARE (Organización Católica de Asistencia Refugiados de Espańa), koje je osnovala španjolska Biskupska konferencija na papin žurni apel. U predgovoru Statuta tih dviju ustanova piše: „OCAU i OCARE osnivaju španjolski katolici s nakanom da pomogne studentima i intelektualcima iz istočne i srednje Europe čije se zemlje nalaze pod komunističkom vlašću. Na to nas obvezuje kršćanska solidarnost u ovom teškom povijesnom trenutku, i to je naš odgovor na poziv Crkve.“ Prva se javila za riječ Pax Romana, kojom je tada predsjedao Španjolac prof. Joaquin Ruiz Giménez. Na kongresu u Londonu u kolovozu 1945. pozvala je svoje nacionalne podružnice da „prouče mogućnosti pomaganja izbjeglim studentima“. Nakon povratka u Madrid španjolska podružnica Pax Romane počinje pripreme za osnivanje OCAU-a, što se vrlo brzo dogodilo, naime 1946. Pax Romana je svjetska organizacija katoličkih sveučilištaraca osnovana u švicarskome gradu Fribourgu 1921., koja se posebno snažno razvijala u Španjolskoj, Nizozemskoj i u Švicarskoj, a danas je pridružena članica Ujedinjenih naroda i Europske unije. Osnivanje dviju institucija, OCAU i OCARE, nastaje u trenutku kad Španjolska proživljava velike poteškoće. Netom izišla iz Građanskoga rata koji je iza sebe ostavio oko dva milijuna žrtava, porušene gradove i sela, iako je bila neutralna u Drugom svjetskom ratu, postala je žrtva mirovnih dogovora saveznika. Godinama je podnosila ekonomsku blokadu i političku izolaciju te je tek 1952. bila primljena u Ujedinjene narode. Strašno iskustvo Građanskoga rata i nerazumno ponašanje pobjedničkih saveznika, a osobito sjećanje na progone Crkve (7000 ubijenih svećenika, 13 biskupa i tisuće članova katoličkih organizacija te stotine uništenih crkava) urodili su osjećajem solidarnosti sa žrtvama komunizma u Europi. U plan pomaganja izbjeglim sveučilištarcima i intelektualcima bilo je uključeno materijalno osiguranje, pružanje mogućnosti studiranja i stvaranja pogodnog ozračja kako bi se, kako piše u poruci OCAU-a „...pridonijelo svestranoj intelektualnoj, stručnoj i duhovnoj izgradnji“ stipendista. U tom nastojanju i prema nakanama korisnika pomoći, sveučilištarci su činili tri skupine. Većina je odlučila početi ili nastaviti studije u Španjolskoj, drugi su koristili privremeni boravak očekujući odlazak u druge zemlje, a treći, najčešće svećenici i svećenički kandidati, dobili su povlasticu priznanja studija i slobodnog besplatnog upisa na fakultete. OCAU je djelovao dvadeset godina. U svrhu zbrinjavanja studenata iz komunističkih zemalja, riječ je o oko osam stotina sveučilištaraca i stotinjak kulturnih djelatnika iz 14 nacija koji su boravili u Madridu, a u Barceloni je bilo 150 studenata i deset kulturnjaka, u glavnome španjolskome gradu osniva se 2. svibnja 1947. Visoki zavod sv. Jakova (Colegio Mayor de Santiago Apóstol). Bilo je u tome simbolike jer je sveti Jakov zaštitnik Španjolske. U dekretu koji je prethodio osnivanju Zavoda piše: „Španjolska nacija svjesna velike odgovornosti koju nameće kršćanski osjećaj svima vjernicima u ovom povijesnom trenutku i odazivajući se pozivu Crkve, koja poziva na materijalnu i duhovnu pomoć žrtvama bezbožnoga komunizma, nastoji ublažiti patnje naše subraće. U toj nakani osniva se Colegio Mayor de Santiago Apóstol, koji će biti povjeren OCAU...“ (6. prosinca 1946.). Ravnatelj Zavoda bio je bivši slovački veleposlanik u Zagrebu Josef Cieker, koji je izvrsno poznavao hrvatsko izbjeglištvo i dobro govorio hrvatski. Ne smijemo zaboraviti da su Slovačku, nastalu nakon sporazuma Njemačke i HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 255 zapadnoeuropskih država u Münchenu, priznale mnoge demokratske zemlje pa čak i Sjedinjene Američke Države. Među tih oko 800 sveučilištaraca koji su dva desetljeća stanovali u Zavodu sv. Jakova, njih pedesetak bili su Hrvati, dok je oko 20 intelektualaca izvan Zavoda u istom razdoblju djelovalo u raznim španjolskim znanstvenim ustanovama u Madridu i ostalim španjolskim gradovima. Zavodom su upravljali istaknuti članovi Katoličke akcije i Pax Romane, i to u duhu novoga poslijeratnoga društvenoga ustroja Europe koji su vodili istaknuti državnici Konrad Adenauer (Njemačka), Alcide de Gasperi (Italija) i Robert Schuman (Francuska). Drukčije rečeno, Zavod je utemeljen na načelima moralne obnove Europe nakon katastrofa Drugoga svjetskog rata. Početna materijalna sredstva za rad Zavoda osigurala je Španjolska biskupska konferencija preko Caritasa i djelomično NCWC-a (National Catholic Welfare Conference), Vatikana i španjolskih ministarstava vanjskih poslova te odgoja i znanosti, ali i privatnih poduzeća. Colegio Mayor bio je ustrojen prema uzoru na slične koledže u Engleskoj i Irskoj u kojima su studenti uz svoje školske obveze mogli sudjelovati u svestranoj izgradnji svoje osobnosti na polju kulture, športa i društvenih djelatnosti, ali bez ikakve prisile i potpuno neovisno o tadašnjem političkom sustavu u Španjolskoj, koji, kao što se zna, nije bio demokratski, ali ni takav kakvim su ga prikazivali ljevičarski propagandisti, posebice u komunističkoj Jugoslaviji. OCAU je odlučio da se poštuju načela nacionalne pripadnosti pojedinaca i da svaku nacionalnu skupinu čini najmanje deset članova. Pax Romana bila je jedna od poluga u upravljanju Zavodom, nastojeći da „od heterogenih individualnosti oblikuje zajednicu temeljenu na načelima buduće ujedinjene Europe pod zaštitom kršćanskoga univerzalizma“. Bio je to španjolski doprinos novoj Europi, koja je tada tek težila svojem ujedinjenju, koje je počelo njemačko-francuskim prijateljstvom i još nedovršenim sadašnjim zaustavljanjem proširenja Europske unije, što je u to doba bio upravo proročki pothvat. Taj europski duh podupiran je učestalim predavanjima i susretima sveučilištaraca pa se odražavao i u njihovu osobnom približavanju.

Kulturno djelovanje Hrvata u Madridu Hrvati koji su nakon Bleiburga postupno dolazili u Madrid imali su iza sebe ne samo iskustvo bijega s najvećega hrvatskog stratišta u 20. stoljeću nego i organiziranost na nacionalnom i kulturnom području u austrijskim i talijanskim izbjegličkim logorima. Posebno je u tome pogledu bio zanimljiv kulturni rad u talijanskom izbjegličkom logoru Fermu, o čemu piše poslije vrlo aktivan novinar Karlo Mirth u Zborniku 1970. – 1990. naklade Ziral u Chicagu. U tom logoru bio je osnovan Hrvatski akademski klub i sekcija Matice hrvatske. Održavana su kulturna i politička predavanja te književne večeri. Među pjesnicima su tu bili, da spomenemo one koji su se poslije afi rmirali svojim knjigama i u emigrantskim publikacijama: Luka Brajnović, Duško Ševerđija, Husnija Hrustanović, Srećko Karaman, Gabriel Cvitan, Antun Bonifačić, Ivo Lendić, Vinko Nikolić i mnogi drugi manje poznati. Osnovano je i Pjevačko društvo koje je uspješno gostovalo u susjednim talijanskim gradovima. U Fermu su djelovali ratni intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu prof. Dušan Žanko i rektor Zagrebačkog 256 2014 G. BORIĆ sveučilišta Stjepan Horvat, ing.. Obojica su poslije postigla goleme uspjehe u svojoj struci u Venezueli i Argentini. Priređena je izložba umjetničkih radova slikara Zdravka Dučmelića, koji se poslije proslavio u Argentini, a prije toga je neko vrijeme boravio u Madridu. Jedna Dučmelićeva slika nalazi se u zbirci autoportreta glasovitih umjetnika u svjetski poznatome muzeju Galleria degli Uffi zi u Firenci. Na Božić 1946. u Fermu je objavljen prvi broj časopisa Croatia, koji je izlazio jednu godinu, a tiskan je u „maloj, primitivnoj tiskari“, kako piše Mirth. Nakon neuspješnog pokušaja da izdaju zbirku pjesama Lirika 46. logorski su pjesnici objavljivali svoje radove u mjesečniku Croatia. Intelektualci u Fermu uspostavili su veze sa svojim hrvatskim kolegama koji su živjeli u Rimu, među kojima su bili prije rata afi rmirani slikar Jozo Kljaković i vatikanski neslužbeni diplomat, svećenik Krunoslav Draganović. Na temelju toga iskustva hrvatski studenti i intelektualci u Madridu mogli su nastaviti kulturno djelovati u nešto boljim uvjetima nego što su ih imali u logoru Fermu. Hrvatska revija pod uredništvom Vinka Nikolića više je puta izvještavala o uspjesima hrvatskih kulturnjaka u glavnom španjolskome gradu. Tako Revija u broju od prosinca 1951. opisuje znanstvene uspjehe hrvatskih intelektualaca koji su bili namještenici ili vanjski suradnici institucije „Consejo Superior de Investigaciones Cientifi cas“ (Visoko vijeće za znanstvena istraživanja) u Madridu, a to su bili sociolog Anton Wurster, encikopedist i slavist Pavao Tijan, muzikolog fra Branko Marić, pravnik Vladimir Vince, enciklopedist dominikanac Hijacint Eterović, kemičar Gojko Kremenić, pravnik Marijan Gec, liječnik Ivo Tuškan, povjesničar Pero Vukota, pjesnik i medijski teoretičar Luka Brajnović, ekonomist Pavao Berkeš, politolog Boris Široki, knjižničarka Nevenka Dragičević i mnogi drugi koji su se i nakon odlaska iz Španjolske istaknuli u svojim zvanjima. U sklopu te ustanove objavili su članke, knjige i doktorske disertacije. U nekim njihovim radovima bilo je govora i o hrvatskoj problematici. Poslije su ti uspjesi bili još veći, premda hrvatski studenti u Zavodu svetoga Jakova nisu dobivali onakvu materijalnu pomoć od svoje emigracije kao što su je imali sveučilištarci drugih nacija. O tome je pisao prof. Veljko Deur (također jedan iz Zavoda) u Hrvatskoj reviji od rujna 1955. ovo: „Neke narodnosti, kao Poljaci, Ukrajinci, Slovaci, Madjari i Srbi, imali su tu sreću, da su dobivali obimnu i redovitu pomoć od raznih organizacija njihovih sunarodnjaka, osobito onih iz Sjeverne Amerike. Hrvati se, nažalost, time ne mogu pohvaliti, no svejedno su obavili svoju dužnost. Od Hrvata koji su imali sreću, da uživaju gostoprimstvo plemenite Španjolske završili su: sedmorica političko- ekonomski fakultet, trojica fi lozofi ju, trojica medicinu, dvojica veterinu, jedan kemiju i jedan Visoku školu brodogradnje. Od toga su petorica doktorirala na političko-ekonomskom fakultetu i jedan na medicinskom“. Taj Deurov navod nije mogao biti potpun jer je objavljen tek u prvoj polovini postojanja Zavoda sv. Jakova. Poslije ćemo navesti imena i neke radove najuspješnijih sudionika u kulturnom djelovanju Hrvata u Madridu, a taj popis je mnogo veći od Deurova i zaista dojmljiv. Ovdje valja istaknuti da su u Zavod sv. Jakova, iako je bio katolička institucija, bez ikakvih ograničenja bili primljeni i pripadnici ostalih vjerskih zajednica, primjerice ruski, ukrajinski i srpski pravoslavci, protestanti iz baltičkih zemalja pa i muslimani. Nitko nije bio prisiljen nazočiti vjerskim svečanostima ili se na bilo koji drugi način iskazivati kao vjernik, što je za izrazito katoličku Španjolsku bio velik dokaz snošljivosti. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 257

Organiziranost hrvatskih kulturnih djelatnika u Madridu Hrvatski su studenti i intelektualci u glavnom španjolskom gradu bili organizirani u dvama društvima: Zajednici Hrvata u Španjolskoj, koja se brinula za ondašnju hrvatsku koloniju u toj zemlji, i Croatia Academica Catholica, koja je svoje djelovanje usmjerila i izvan Španjolske. Svi studenti i intelektualci bili su članovi obaju društava. Vrlo je teško navesti sve uspjehe hrvatskih ljudi duha u Madridu i ostalim španjolskim gradovima jer njihove udruge nisu sačuvale arhive, a većina je članova spomenutih društava umrla, dok su kontakti s njihovim obiteljima gotovo nemogući, to jest rijetki. Zato će ovaj opis djelovanja Hrvata u Madridu nakon Bleiburga ostati fragmentaran. Ipak, i ono što ćemo objaviti nije malo s obzirom na to da je riječ o zaista brojčano maloj nacionalnoj zajednici u usporedbi s hrvatskim kolonijama u ostalim zemljama Europe i svijeta. Potkraj 1947. i tijekom 1948. u Španjolsku je došlo oko pedesetak Hrvata, među kojima su većinu činili studenti, a ostali su bili svećenici i intelektualci raznih zvanja. Ideju za osnivanje Zajednice Hrvata u Španjolskoj dali su franjevac Branko Marić i dominikanac Rajmund Kupareo. Osnivački sastanak održan je 23. lipnja 1948. u franjevačkom samostanu San Francisco Grande u Madridu. Nazočne su bile 42 osobe, a petorica su poslala punomoći. Nakon uvodnih izlaganja izabran je odbor Zajednice. Predsjednik je bio Srećko Dragičević, bivši otpravnik poslova hrvatskog veleposlanstva u Madridu (Španjolska je bila jedina država izvan Sila osovine koja je diplomatski priznala NDH), dopredsjednik Marijan Gec, tajnik fra B. Marić te odbornici otac R. Kupareo, Tomislav Kuraja i Stjepan Zovko. Mjesec dana poslije bila su odobrena Pravila djelovanja društva u kojima, među ostalim, piše: „Svrha organizacije Hrvata u Španjolskoj koja se zove Zajednica Hrvata u Španjolskoj (Union Croata en Espańa) kao nadstranačke organizacije jest: a) humanitarna, tj. međusobna moralna i materijalna pomoć; b) kulturna, tj. uzajamno upoznavanje i promicanje hrvatske i španjolske kulture; c) politička, tj. na nadstranačkoj osnovi djelovati na uspostavi demokratske hrvatske države.“ Posebno je važna treća točka u kojoj je riječ o uspostavi demokratske države, a ne nekakve ustaške ili tome slično. Iz godine u godinu Zajednica je nastojala ostvarivati svoj program na humanitarnom, kulturnom i političkom području. Tomu su najviše pridonosili studenti koji su činili većinu u društvu. Zajednica je izvijestila OCAU o svojem osnutku, što je spomenuta španjolska institucija srdačno pozdravila. Spomenut ćemo samo neke od nastupa članova Zajednice. Društvo je izdalo dramu R. Kuparea Pasión de Cristo, koja je prikazana u nekoliko gradova i bila emitirana preko Radio Nacional de Espańa. Otvorena je izložba umjetničkih fotografi ja s motivima hrvatskih gradova, kulturnih spomenika i krajolika pod pokroviteljstvom udruženja novinara Asociacion de la Prensa u reprezentativnim prostorijama u glavnoj madridskoj ulici Gran Via. Članovi društva P. Tijan, B. Marić, H. Eterović, I. Tuškan, M. Gec, S. Dragičević, R. Kupareo i A. Čukam održali su zapažena predavanja o politici, ljudskim pravima, medicini, fi lozofi ji i ostalim duhovnim disciplinama. 258 2014 G. BORIĆ

Zajednica je uspostavila odnose s ostalim hrvatskim društvima u dijaspori, organizirala proslave Dana hrvatske državnosti, skupljala pomoć za hrvatske zatvorenike, priređivala božićne domjenke zajedno sa španjolskim prijateljima itd. U nakani da Španjolce obavijesti o Hrvatskoj Zajednica je izdala brošuru o hrvatskoj povijesti i kulturi. Sastavili su je P. Tijan, L. Brajnović i K. Mirth, a izišla je u 500 primjeraka pod naslovom Croatia. Zahvaljujući Dušku Jelaviću i njegovoj vezi s uglednim katoličkim intelektualcem Joséom Rovirom Forsom, u Barceloni je priređen „Stepinčev tjedan“, koji je otvoren 2. svibnja 1951. s postavom umjetničkih fotograﬁ ja kakve su bile izložene u Madridu. U počasnom i radnom odboru „Stepinčeva tjedna“ bili su zastupljeni istaknuti katolički duhovnici i javni djelatnici, na čelu s biskupom Barcelone Modregom Casausom. Svi laički i vjerski mediji pohvalno su pisali o izložbi, ali i o progonima Hrvata u Jugoslaviji. Uz izložbu održano je nekoliko predavanja s hrvatskom tematikom. Uspjeh „Stepinčeva tjedna“ potaknuo je grad Vichu da ga preuzme, pa je hrvatski prijatelj J. R. Fors poslao zahvalno pismo Zajednici s ovim riječima: „Iako je bilo shvatljivih poteškoća oko organiziranja izložbe, držim da je žrtva bila korisna u ovom prvom susretu Hrvatske s Barcelonom. Nakon izložbe, predavanja i članaka u tisku, napravljen je veliki korak za hrvatsku stvar, a to je isto kao i za civilizaciju.“ Takav kompliment nije bio svakidašnji. OCAU je izdao opširnu i dokumentiranu knjigu Situación de la Iglesia en los países situados tras telón de asero, u kojoj je jedno poglavlje posvećeno Hrvatskoj, s podacima o progonima biskupa, svećenika i vjernika s uvjerljivim dokumentima. Fra B. Marić objavio je članak u časopisu Catolicismo (Madrid, siječanj 1955.) o hrvatskim mar kama, s posebnim osvrtom na vjerske motive. Službeni tjednik Španjolske biskupske konferencije Ecclesia (br. 3./1955.) prenosi iz Hrvatskoga katoličkog kalendara (Chicago) komentar o 400 ubijenih hrvatskih svećenika u komunističkoj Jugoslaviji. Bilo je još više takvih nastupa u španjolskom i latinskoameričkom javnom životu, no zbog pomanjkanja prostora nije nam moguće sve nabrojiti. Važno je istaknuti da su hrvatski javni djelatnici uvijek nastupali pod punim imenom svoje domovine Hrvatske.

Sudjelovanje na XXXV. međunarodnom euharistijskom kongresu u Barceloni Saznavši za održavanje Međunarodnog euharistijskoga kongresa u Barceloni, hrvatska zajednica u Madridu odlučila je prijaviti svoje sudjelovanje. No, prethodno je utemeljila Središnji odbor za nastup kojemu je predsjednik bio S. Dragičević, a tajnik D. Jelavić. Nadbiskup sarajevski Ivan Šarić, koji je bio progonstvu u Madridu, zamoljen je da preuzme pokroviteljstvo nad tim pothvatom, što je on spremno prihvatio. Hrvatima u svijetu upućen je apel da pošalju svoja izaslanstva na kongres. Hrvatski svećenici u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Belgiji i Francuskoj pozvani su da se pripreme za dolazak u Barcelonu, na što su oni povoljno odgovorili. O kongresu je, preko emigrantskih publikacija, obaviještena i hrvatska javnost u izbjeglištvu. U Rimu je osnovan Odbor za suradnju s madridskim Odborom, a u njemu su bili msgr. Juraj Mađerac (Zavod sv. Jeronima), fra Pavao Melada kao tajnik te savjetnici K. Draganović i I. Omrčanin. Tajnik madridskog Odbora D. Jelavić sredio je sve potrebno za hrvatsko sudjelovanje na HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 259 kongresu neposredno u Barceloni, pri čemu mu je pomogao organizator „Stepinčeva tjedna“ u tom gradu J. Rovira Fors. Uspjeh je bio još i veći jer su organizatori kongresa prihvatili Jelavićev prijedlog da se u popis sudionika te katoličke manifestacije uvrste nacije a ne samo države, pa je Hrvatska 3. ožujka 1952. prvi put u povijesti euharistijskih kongresa nastupila pod svojim imenom i u svoje ime. To je prihvatio i odjel za tisak i radio. U međuvremenu je izišla posebna brošura namijenjena kongresu pod nazivom Croatia, koju su pripremili S. Dragičević, Andrija Ilić, Luka Brajnović i fra Bruno Raspudić, te izvanredni broj hrvatske katoličke revije Osoba i duh, koju su u Madridu uređivali H. Eterović i L. Brajnović. Obje publikacije bile su višejezične. Mediji su posebnu pozornost posvetili nazočnosti predstavnika progonjene Crkve, među kojima je Hrvatska bila u središtu pozornosti. Službeno glasilo kongresa navelo je da „sarajevski nadbiskup I. Šarić predvodi hrvatske hodočasnike“. Tjednik Momento (29. 5.) objavio je članak D. Jelavića pod naslovom Croatia esta presente (Hrvatska je nazočna), s fotograﬁ jama nadbiskupa Šarića i crkvom Sv. Marka u Zagrebu. Kao vidljiv znak nazočnosti hrvatske zastave s kockastim grbom vijorile su se ispred glavnog ureda Kongresa, središnjeg oltara i na ulicama Barcelone. Na kongres su došli hrvatski hodočasnici iz Italije, Njemačke, Austrije, Francuske, Engleske, Brazila, SAD-a i Španjolske. Bilo ih je 140 u skupini od 500 predstavnika progonjene Crkve. U raznim manifestacijama sudjelovalo je oko milijun i pol vjernika iz svih dijelova svijeta koji su tu mogli biti obaviješteni o sudbini Hrvata kao naroda i pripadnika univerzalne Crkve, i to, kako rekosmo, pod vlastitim imenom i pod vlastitim zastavama. Predavanja o vjerskim i povijesnim temama na spomenutom kongresu održali su s hrvatske strane prof. P. Tijan, fra B. Raspudić, L. Brajnović, velečasni Vilim Cecelja, prof. I. Kokot i otac H. Eterović. Na završetku dnevnik Diario de Barcelona (18. 6) napisao je: „Kao dobri sinovi zemlje nadbiskupa Stepinca, Hrvati su bili s nama na nezaboravnom XXXV. euharistijskom kongresu u Barceloni. Predstavnici ove plemenite nacije bili su gosti Barcelone. Ovaj narod je dvostruki hodočasnik, kao sudionici Kongresa i kao izbjeglice, pa nije mogao izostati u ovome času jer ljubav prema Kristu prožima njegovu povijest i jer kao nitko drugi želi mir za koji molimo. I radi toga suosjećamo s njim. Sjećamo se s uzbuđenjem geste jednoga starog Španjolca koji je sa suzama u očima poljubio hrvatsku zastavu kad se približila oltaru. Naš grad je u više prilika pokazao svoje simpatije spram bratske Hrvatske koja danas pati pod jugo-srpskim komunistima. Zato nas nije iznenadilo kad nam je viteško i otmjeno hrvatsko srce uputilo s granice ovaj pozdrav: ´Sa španjolske granice, simbola vašeg tisućugodišnjeg čuvara, delegati hrvatski iz Italije, Austrije, Francuske, Njemačke, Engleske i Sjedinjenih Američkih Država šalju svoje srdačne pozdrave plemenitoj Španjolskoj i Barceloni, zahvaljujući na gostoprimstvu, razumijevanju i pažnji, pa i poradi toga što ste nas proglasili počasnim gostima Barcelone... U našem obraćanju Svevišnjemu molit ćemo se za vaš napredak i sreću vaše domovine – zemlje mučenika i svetaca – očekujući dan uspostave hrvatske države čiju borbu dostojno pomažete, u nadi da ćemo vas jednoga dana primiti u našim slobodnim domovima kao što se prima najboljega prijatelja i dragoga brata. Hvala Španjolskoj, hvala Barceloni, Hrvatska vas voli i pozdravlja.’“U spomen-knjizi kongresa u tri sveska objavljeni su teološki i povijesni radovi fra K. Balića, oca S. Sakača, dr. I. Omrčanina i nadbiskupa I. Šarića. Knjiga je izišla u veljači 1953. u Barceloni. Svi hrvatski 260 2014 G. BORIĆ hodočasnici bili su gosti Barcelone, u kojoj su im tamošnji građani priskrbili prehranu i smještaj. Zajednica Hrvata u Španjolskoj organizirala je misu zahvalnicu u povodu imenovanja nadbiskupa Stepinca kardinalom. Misu je služio primas Španjolske kardinal Enrique Pla y Daniel u nazočnosti nadbiskupa sarajevskoga Šarića i hrvatskih vjernika. U svojoj propovijedi španjolski primas nazvao je kardinala Stepinca „najznačajnijim svjedokom vjere i ljubavi prema svojoj domovini“. Barcelonski tjednik Momento (15. 1. 1953.) objavio je članak u kojem autor Luis Luna iznosi podatke o progonima Crkve u Jugoslaviji i o nečovječnom postupku s kardinalom Stepincem. Razotkriva „urotu šutnje“ i na kraju upućuje poziv: „Katolici se moraju boriti protiv ove konspiracije šutnje i lažnih antikomunista kao što su to učinili engleski katolici na čelu sa svojim biskupima, prosvjedujući i suprotstavljajući se Titovu posjetu Engleskoj“. Taj je tjednik sedam dana poslije izvijestio o prosvjedima protiv Titova dolaska u Veliku Britaniju, žaleći se što je uopće pozvan u posjet, iako se zna da je progonitelj kršćana (opširnije o kongresu u izvješću D. Jelavića Hrvatska je nazočna, objavljenu u Hrvatskom katoličkom kalendaru, 1992., Chicago).

Istaknuti intelektualci koji su studirali i/ili djelovali u Madridu Svjesni činjenice da nismo mogli skupiti sve podatke o hrvatskim studentima i intelektualcima koji su živjeli i radili u Madridu, jer nitko nije sačuvao sve dokumente o tome, ipak donosimo, premda nepotpun, popis njihovih imena i zanimanja, a poslije toga izdvojeno ćemo donijeti kraće biografi je onih koji su postigli najveće znanstvene i umjetničke uspjehe u Španjolskoj i izvan nje. Evo popisa studenata korisnika stipendija OCAU-a s oznakom zanimanja i država boravka te iseljenja: 01. Azinović, Zlatko (doktor ekonomije, Mozambique – Španjolska) 02. Bartolović, Ivan (doktor prava, Peru) 03. Batušić, Miroslav (pravnik, Brazil) 04. Borić, Gojko (novinar, Njemačka – Hrvatska) 05. Brajnović, Luka (doktor prava, dr. fi lozofi je, teoretičar publicistike, Španjolska) 06. Čukman, Alojz, (doktor prava, SAD) 07. Deur, Veljko (prof. književnosti, Francuska – Argentina) 08. Dundov, Mirko (doktor medicine, Engleska – Španjolska) 09. Dučmelić, Zdravko (prof. likovnih umjetnosti, Argentina) 10. Filipović, Josip (doktor ekonomije, Španjolska) 11. Franić, Josip (doktor ekonomije, Kanada – Španjolska) 12. Fulgosi, Ante (doktor medicine, SAD) 13. Gec, Marijan (doktor politologije, Španjolska) 14. Grgurović, Miroslav (doktor medicine, SAD) 15. Ivandić, Tomislav (doktor medicine, Njemačka) HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 261

16. Jelavić, Duško (doktor medicine, sveuč. prof., Španjolska) 17. Jurišinović, Tomislav (prof. književnosti, Francuska) 18. Karabaić, Drago (gospodarstvenik, SAD) 19. Kremenić, Gojko (doktor kemije, prof., Španjolska) 20. Kroker, Maca (doktorica medicine, prof. psihijatrije, SAD) 21. Kuraja, Tomislav (topograf, Argentina) 22. Kulenović, beg Nahid (tekstilni inženjer, Njemačka) 23. Klanjac, Petar (farmaceut, Kanada) 24. Lončarević, Ivan (doktor agronomije, Njemačka) 25. Ljevaković, Ivan (prof. književnosti, Španjolska) 26. Madirazza, Ivan (doktor geologije, Danska) 27. Marić, Drago (gospodarstvenik, Venezuela) 28. Mandić, Ante (ing. brodogradnje, Belgija – Španjolska) 29. Maruna, Petar (slikar, prof. likovnih umjetnosti, Španjolska) 30. Miletić, Marko (gospodarstvenik, SAD) 31. Mirth, Karlo (ing., novinar, publicist, Španjolska – SAD) 32. Mišić, Drago (tehničar zrakoplovstva, Peru) 33. Nagy, Eduard (doktor prava, SAD) 34. Opić, Branko (veterinar, Brazil) 35. Pančić, Franjo (veterinar, SAD) 36. Pandžić, Krešimir (industrijalac, SAD) 37. Putica, Zvonko (doktor medicine, Španjolska) 38. Tuškan, Ivo (doktor medicine, SAD) 39. Tijan, Tomislav (ing. kemije, Španjolska) 40. Turković, Branimir (ing. brodogradnje, SAD) 41. Radić, Ante (doktor fi lozofi je, Filipini) 42. Radovanović, Srećko (ing. industrije, SAD) 43. Raspudić, Bruno (prof. fi lozofi je, SAD) 44. Rupčić, Mladen (ing. arhitekture, Njemačka) 45. Strujić, Hrvoje (kemičar, SAD) 46. Subotić, Zvonimir (gospodarstvenik, Argentina) 47. Šimić, Pero (ing. građevinarstva, Španjolska) 48. Široki, Boris (doktor politologije, Venezuela) 49. Vukota, Pero (doktor politologije, Argentina) 50. Žigrović, Mladen (prof. fi lozofi je, Engleska) 262 2014 G. BORIĆ

Privremenu stipendiju s kraćim boravkom u Zavodu sv. Jakova dobila su još devetorica studenata koji u Madridu nisu završili studije, a korisnici priznanja studija i slobodnog upisa na sveučilišta (prema zakonu koji je inicirao OCAU) bili su fra Zvonimir Brajdić, fra Vlado Čujat, fra Vlado Vuljan i fra Mate Tafra. Spomenimo i da je boravak hrvatskih studenata i intelektualaca u Španjolskoj bio okrunjen i s 25 mješovitih španjolsko-hrvatskih brakova. Ve- ćina spomenutih akademičara nisu više živi, jednoga je pak, ing. Nahida bega Kulenovića, u Münchenu likvidirala Udba. Nije nam bilo lako izdvojiti one Hrvate koji su svojim znanstvenim i umjetničkim djelovanjem ostavili najdublje tragove u kulturnom životu Hrvata u Španjolskoj i uopće u kulturi te velike nacije te poslije u državama svojega konačnog iseljenja, pa se zato ispričavamo ako netko misli da je nepravedno izostavljen. Poredak kraćih biograﬁ ja plod je naše osobne prosudbe. Prof. Pavao Tijan (Senj 1908. – Madrid 1997.) slavist i enciklopedist. Gimnaziju završio u Senju, a slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je profesor u nekoliko institucija i kućni podučitelj djece istaknutih osoba. Od 1938. jedan je od prvih suradnika Mate Ujevića na pripremama Hrvatske enciklopedije, postavši književnim tajnikom Hrvatskog izdavačkog nakladnog zavoda. Objavio je mnogobrojne članke iz svoje struke, god. 1943. postaje urednik kulturne rubrike utjecajnog tjednika Spremnost. HAZU mu je objavio radove u Zborniku za narodni život i običaje. Zaslužan je za zaštitu kulturnih i povijesnih spomenika tijekom Drugoga svjetskog rata. Jedan je od utemeljitelja Sveučilišta u Sarajevu za vrijeme NDH. U svibnju 1945. napušta Hrvatsku, a u Rimu skupa s K. Draganovićem i mnogim drugim intelektualcima sudjeluje u objavljivanju spomen-knjige o stradanju hrvatskoga naroda Martyrium Croatiae (na latinskom). Godine 1947. odlazi u Madrid organizirati španjolske slavističke studije. Pokretač je i stvarni glavni urednik Španjolske kulturne enciklopedije (Enciclopedia de la Cultura Espańola). Surađivao je u mnogim španjolskim kulturnim časopisima, posebice u reviji Arbor. Bio je član Visokog vijeća za znanstvena istraživanja (Consejo Superior de Investigaciónes Cientiﬁ cas). Zahvaljujući nastojanju prof. Tijana, španjolska postaja „Radio Nacional de Es- pańa“ emitira emisije na hrvatskom jeziku, u kojima je, uz njega, naveliko sudjelovala i njegova supruga Neda Luetić-Tijan. Emisije Radio Madrida dva su desetljeća bile slobodni hrvatski glas bez ikakve cenzure (!), rado slušan u okupiranoj domovini. U svojim knjigama udbaš Bošković napada hrvatske emisije Radio Madrida, a oni koji su ih slušali izlagali su se progonima. Tijan je prevodio dramske tekstove s hrvatskoga na španjolski i obratno. Pisao je u časopisima Hrvatska revija, Osoba i duh i Studia croatica. Cijenjeni su njegovi radovi o slavenskom svijetu El mundo eslavo y la cultura europea i Proceso de Formación de las Naciones eslavas. Posebno se vrijednom smatra njegova studija Crisis del liberalismo en Europa (El Mito Masaryk), Madrid 1958. Izdao je izabrane članke velikoga hrvatskog intelektualca Vinka Kriškovića. U časopisu Studia croatica (Buenos Aires) objavio je članak o srpskoj agresiji na Hrvatsku. Znanstveni radovi P. Tijana obuhvaćaju nekoliko stotina jedinica, a objavljivani su u hrvatskim, španjolskim, američkim i talijanskim časopisima. U slobodnoj Hrvatskoj tiskane su mu studije u Hrvatskoj reviji, Maruliću i Senjskom zborniku. U Španjolskoj je označen ne samo HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 263

„velikim Hrvatom“ nego i „velikim Španjolcem“. Pokopan je na groblju San Isidro u Madridu. Prof. dr. Luka Brajnović (Kotor 1919. – Pamplona 2001.), književnik, novinar, publicist i teoretičar medija. U Hrvatskoj je bio suradnik časopisa Luč i Hrvatska straža. Objavio je romane Zaboravljene suze i Tripo Kokoljić. U Madridu je s dominikancem Hijacintom Eterovićem uređivao katoličku reviju Osoba i duh. Osnovao je nakladu „Osvit“, u kojoj je izdao djela Vinka Kriškovića, Augustina Juretića i Lucijana Kordića te Sveto pismo u pre- pravljenom prijevodu nadbiskupa Šarića. Studirao fi lozofi ju i književnost u Zagrebu i Madridu te pravo u Pamploni, gdje je doktorirao. Od 1960. do 1992. radio je kao sveučilišni profesor u Pamploni na Fakultetu informacijskih znanosti obnašajući i važne dužnosti. „Don Lucas“, kako su ga svi zvali, bio je omiljen među svojim studentima i kolegama pa je za vrijeme agresije na Hrvatsku uspješno predsjedao društvom „Amigos de Croacia“ (Prijatelji Hrvatske). Gotovo trideset godina pisao je kolumnu za vanjsku politiku u dnevniku Diario de Navarra. Istodobno je bio urednik u časopisu Nuestro Tiempo, surađujući i u nekoliko drugih revija u Španjolskoj, Portugalu i Meksiku. Objavio je niz stručnih knjiga o novinarstvu, primjerice Tecnologia de la informacion, (1967.), Deontologia periodistica, (1978.), El ambito cientifi co de la informacion, (1979.), ali i književnih djela, među ostalima Poema americano i Ex ponto, sve objavljeno u Pamploni. Sveučilište Navarra iz Pamplone dobilo je 2005. Nagradu Ine za promicanje hrvatske kulture u svijetu. Brajnović je objavio i tri knjige pjesama na hrvatskom. Neko je vrijeme uređivao glasilo HNO-a Branka Jelića Hrvatsku Državu u Madridu, ali je brzo odustao jer Jelić nije mogao podnijeti da ne bude slavljen u svakom broju. Fakultet informacijskih znanosti u Pamploni utemeljio je međunarodnu nagradu za novinare „Premio Brajnovich de la Comunicación“, koju su dobili mnogi istaknuti novinari, a među njima postumno i hrvatski novinar Siniša Glavašević, ubijen u Vukovaru. Posmrtno izlazi Brajnovićeva autobiografi ja Despeididas y Encuentros (Rastanci i sastanci), u kojoj uz svoj životni put opisuje i stradanja i težnje hrvatskoga naroda. Nakon četvrtog izdanja u Španjolskoj trebalo bi ju izdati i u hrvatskom prijevodu. O. Franjo Hijacint Eterović (Pučišća na Braču 1913. – Chicago 1981.), dominikanac, kulturni djelatnik i enciklopedist. Bježi iz Češke pred komunistima da bi se sklonio u Nizozemskoj. U Parizu na Sveučilištu La Saulchoir doktorira iz racionalnog bogoslovlja. Od 1948. do 1952. živi i djeluje u Madridu, gdje predaje na Dominikanskom učilištu. Zajedno s L. Brajnovićem 1949. pokreće duhovno-znanstvenu reviju Osoba i duh, koja je bila cijenjena po svojoj velikoj stručnoj razini. Godine 1952. odlazi u SAD-e gdje predaje na španjolskom sveučilištu u Albuquerqueu (New Mexico). Nakon toga biva predavač na Sveučilištu De Paul u Chicagu gdje osniva Hrvatski kulturni centar. Preko njega surađuje s Hrvatskom akademijom Amerike i mnogim drugim kulturnim institucijama. Objavljuje članke u časopisima Studia Croatica (Buenos Aires) i Journal of Croatian Studies. S prof. Krstom Spalatinom utemeljuje zbornik na engleskom o hrvatskoj povijesti, kulturi i politici, od kojega je izišao samo jedan svezak 1964. pod naslovom Croatia: Land, People, Culture, u nakladi Sveučilišta u Torontu. Ostala dva sveska nisu objavljena jer je glavni organizator pothvata, otac Eterović, neočekivano i 264 2014 G. BORIĆ prerano umro. Kad je saznao da je kardinal Stepinac obolio obratio se u ime udruge Croatia Academica Catholica (Madrid) američkom državnom tajniku Dullesu s molbom da omogući posjet američkih liječnika kardinalu. Nakon te intervencije Stepinca je posjetio američki liječnik dr. John H. Lawrence, koji je potvrdio da se kardinalova bolest pogoršala zbog stresova pod kojima je morao živjeti u progonstvu u Krašiću. Liječnik dr. Duško Jelavić (Madrid) koristio se Lawrenceovim saznanjima za svoje intervencije u korist bolesnoga kardinala Stepinca. Zdravko Dučmelić (Vinkovci 1923. – Buenos Aires 1989.). U rodnomu gradu završava srednju školu te potkraj rata bježi u Italiju. U Rimu otkriva svoj slikarski i crtački talent. Godine 1947. nalazimo ga kao stipendista OCAU u Madridu, gdje upisuje studij slikarstva u Kraljevskoj akademiji San Fernando. Na njega su utjecali veliki španjolski slikari 19. st. ali i oni prve polovine 20. stoljeća. Govoreći o školovanju u Madridu, Dučmelić je rekao: „Od godine 1949. do danas nije se mnogo promijenilo u mojim slikama. Uglavnom, boje su ostale jednake. Ja sam svoju paletu formirao u Španjolskoj. To je španjolska paleta s crnim bojama, sa zelenim bojama; to su ti okri, to su prirodni krajobrazi Španjolske i te sam ja zadržao uvijek.“ (Hrvatska revija, srpanj, 1988.). God. 1949. seli se u Buenos Aires. Zbog zdravstvenih razloga smješta se u gradu Mendozi na podnožju visokih Anda, gdje je imenovan profesorom na slikarskoj školi Sveučilišta Cuyo. Predavao je sve do umirovljenja god. 1980. Dučmelić se ubraja u najistaknutije argentinske slikare uopće. Sudjeluje u mnogim zajedničkim i posebnim izložbama u Argentini, ostalim latinskoameričkim zemljama i diljem svijeta. Likovni kritičari iznosili su laskave ocjene o njegovu prepoznatljivu i zapamtljivu stvaralaštvu, nazivajući ga „velikim Dučmelićem“, čiji motivi kao da su stvoreni za „ilustriranje pripovjedaka Luisa Borgesa“ (La Nación, Buenos Aires). Nakon dugogodišnjeg izbjeglištva Dučmelić 1983. posjećuje Hrvatsku, gdje izlaže u Zagrebu, Rijeci i Splitu. Prof. dr. Duško Jelavić (Veliki Prolog, 1923.). Bijegom iz Hrvatske preko Bleiburga u svibnju 1945. pukim je slučajem spasio život. Prebacio se iz Austrije u Italiju, neko vrijeme živi u izbjegličkom logoru Fermu. Iz Italije došao je na studij medicine u Madrid, gdje je završio Fakultet (1947. – 1952.). Specijalizirao je internu medicinu (1952. – 1956.) i gastroenterologiju (1956. – 1961.). Doktorirao radom Lipidos Plasmaticos en la Porfi ria Hepatocutanea Tardia (1976.). Postao je redoviti profesor Medicinskog fakulteta na Sveučilištu u Madridu 1976. Nadstojnik je odjela za gastroenterologiju. Od 1990. prof. je emeritus Sveučilišta u Madridu. Djela: Nefropatias Medicas (1962.), Lipidos Plasmaticos (1968.), Porfi ria Hepatocutanea Tardia (1969.), Nefropatias Medicas (prošireno izdanje 1972.). Suradnja u prvom i trećem svesku knjige Medicina interna, pod vodstvom prof. Schuellera. Odličja i nagrade: godišnje nagrade 1982. i 1983. udruge Sociedad Espańola de Patologia Digestiva, počasni profesor Sveučilišta LÁquila (Italija) 1982., odličje za humanitarnu djelatnost „Pro Ecclesia et Ponitifi ce“ (1977.), počasni direktor znanstvenih tečajeva „Cursos internationales de Actualización en Cirurgia de Ap. Digestivo“ (Madrid, 1993.) i liječničkog društva „Colegial Honorofi cio“, Madrid, 1998. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 265

Sudjelovao je na dvadeset nacionalnih kongresa interne medicine i na istovrsnim međunarodnim znanstvenim kongresima u Terremolinosu 1975., Ateni 1977., Rimu 1978., Madridu 1982. i 1984. Znanstvene članke objavljivao je u stručnim publikacijama u Španjolskoj, Italiji, Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Kad su u Madridu u ožujku 2002. bili održani dani hrvatske kulture (u prvome redu zahvaljujući upornom nastojanju atašea za kulturu u hrvatskom veleposlanstvu Tugi Tarle) govorilo se i o hrvatskim emigrantima koji su zadužili španjolsku kulturu i znanost. Nije bilo problema kad su spominjani L. Brajnović i P. Tijan, ali kako je rekla profesorica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. Mirjana Polić Bobić (Vjesnik, 14. travnja 2002.), „o Dušku Jelaviću, medicinskom stručnjaku i ravnatelju velike madridske bolnice nisam imala nikakvih vijesti“. To se može protumačiti specifi čnošću njegova znanstvenog djelovanja, o kojem se ne govori u široj javnosti, ali i njegovom samozatajnošću, koja je posebno dolazila do izražaja kad je riječ o njegovu političkom i humanitarnom djelovanju u korist Hrvatske. Zahvaljujući prof. Jelaviću i njegovoj supruzi Eleni, Španjolci, i to oni u visokim društvenim krugovima, saznavali su istinu o hrvatskoj borbi za slobodu za vrijeme komunizma i u Domovinskom ratu. Svojim je vezama prof. Jelavić isposlovao stručni boravak u Madridu mnogim hrvatskim studentima i liječnicima. Njeguje veze s uglednim i utjecajnim Hrvatima u inozemstvu i domovini. Priprema knjigu o međunarodnim brigadama u španjolskom građanskom ratu koja će objektivno osvijetliti to tamno poglavlje u povijesti komunizma, dosad krivotvoreno ljevičarskim legendama i izmišljotinama. Karlo Mirth (Otočac, 1917.) publicist, urednik, izdavač i esejist. U Zagrebu je 1942. završio studij šumarstva. Bježi pred komunizmom nakon Bleiburga, našavši najprije utočište u legendarnom izbjegličkom logoru Fermu (Italija). Od 1946. do 1962. studirao je novinarstvo u Rimu, španjolski jezik u Barceloni, a knjižničarstvo i informacijske znanosti u New Yorku. Pet godina živi u Madridu. U Rimu je osnovao jedinu hrvatsku novinsku službu u emigraciji „Croatia Press“ (1947.) koju premješta u Madrid (1947. – 1952.), zatim u Cleveland (1952. – 1956.), da bi ju na kraju izdavao u New Yorku (1956. – 1980.). U europskom razdoblju „Croatia Press“ donosi samo vijesti, a u američkom postaje časopis, najprije dvojezični, da bi posljednjih godina tekstovi bili pretežito na engleskom jeziku. Kao časopis Croatia Press objavljuje dokumente, političke raščlambe i bibliografi ju emigrantskih i stranih publikacija. Oslanjajući se na angloamerički način pisanja objektivnih i činjeničnih tekstova, Mirth je sa svojom Croatia Press stekao povjerenje ne samo hrvatskih nego i američkih i kanadskih publikacija i biblioteka. Otkrio je pozadinu tako važnih događaja kao što su bili zatvaranje kardinala Stepinca, ubojstvo Andrije Hebranga, gušenje Hrvatskoga proljeća, progoni potpisnika Deklaracije o hrvatskom jeziku, otmica svećenika K. Draganovića, da spomenemo važnije teme, a bilo ih je mnogo više. K. Mirth bio je jedan od osnivača Croatian Academy of America (CAA), obnašajući jedno desetljeće dužnost njezina predsjednika (1958. – 1968.). Ta neovisna kulturna ustanova osnovana je da bi akademsku javnost engleskoga govornog područja izvijestila o hrvatskoj problematici. Ali njezin je rad bio usmjeren i na učene Hrvate u sjevernoj Americi kojima je engleski bio 266 2014 G. BORIĆ bliži nego hrvatski. U tu svrhu CAA izdaje časopis Journal of Croatian Studies (JCS), u kojem pišu poznati hrvatski i strani stručnjaci iz područja povijesti, kulture, ekonomije i politike. JCS primaju istaknuta sveučilišta i znanstvene ustanove diljem svijeta. Časopis je obrađivao i monografske teme, koje su bile posvećene Ivanu Meštroviću, hrvatskom jeziku, hrvatskoj renesansi, hrvatskoj neovisnosti i hrvatskoj dijaspori u SAD-u. Nakon osamostaljenja Hrvatske CAA razvija suradnju s kulturnim ustanovama u domovini kao što su Hrvatska matica iseljenika, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Leksikografski zavod Miroslav Krleža itd. K. Mirth bio je marljiv suradnik mnogobrojnih emigrantskih publikacija. O svojemu životu u egzilu objavio je knjigu sjećanja Život u emigraciji, u kojoj nalazimo, osim vlastitih preokupacija, i živahne opise susreta s poznatim emigrantskim osobama kao što su bili Ivan Meštrović, Bogdan Radica, Vladko Maček, nadbiskup I. Šarić, slikar Kristijan Kreković, rek tor Zagrebačkog sveučilišta S. Horvat, književnik i nakladnik V. Nikolić, predsjednik HSS-a Juraj Krnjević itd. Prigodom posjeta domovini 1995. Mirth je darovao svoju bogatu pismohranu, knjige i dokumente Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Kako su ocijenili ugledni hrvatski povjesničari, njegov je arhiv „nezaobilazni izvor za prou ča vanje hrvatske dijaspore uopće, a posebno u Americi, u drugoj polovini 20. stoljeća“. Rajmond Kupareo (Vrboska na Hvaru 1914. – Zagreb 1996.), svećenik, književnik, teološki i fi lozofski pisac. Srednju je školu pohađao u Jelsi (Hvar), Bolu (Brač) i u Dubrovniku, gdje je diplomirao na studiju teologije te postao svećenik. Na Zagrebačkom sveučilištu studirao je čistu fi lozofi ju. Godine 1947. otišao je u Čehoslovačku, gdje je magistrirao teologiju. U Španjolskoj je boravio od 1948. do 1950. Suosnivač je Zajednice Hrvata u Španjolskoj. Sudjeluje u njezinu radu održavajući predavanja. God. 1950. odlazi u Čile, gdje do 1970. na Papinskom katoličkom sveučilištu u Santiagu predaje estetiku i aksiologiju. Obnašao je dužnost dekana i dorektora spomenutog sveučilišta. Utemeljuje Institut za estetička istraživanja i pokreće časopis toga instituta Aisthesis. U glavnom čileanskome gradu bio je urednik tjednika El mundo católico. Bio je član čileanske akademije „Instituto de Chile“ i „The American Society for Aesthetics“. Iz područja estetike objavio je studije Estética de la Poesia, Crítica del Drama, Estética de la Novela i Axio-logia estética. Papinsko sveučilište u Santiagu izdaje njegovo djelo El valor del arte. Nakon umirovljenja vraća se 1980. u Hrvatsku. Objavio je 25 knjiga, deset znanstvenih rasprava o estetici (na latinskom, španjolskom i hrvatskom) te četrnaest knjiga pjesama, romana, drama i pripovijesti (na hrvatskom, češkom i španjolskom). Kako piše u Leksikonu Hrvata u Argentini, u svojoj posljednjoj knjizi Svjetloznak Kupareo „sintetizira (svoju) poeziju kojom u hrvatskom duhovnom području ostaje nenadmašivi pjesnik Božića i Velikog petka te tihog i nenametljivo snažnog rodoljublja“. Predajući R. Kupareu posmrtno odličje Reda Bernardo O`Higgins, čileanski veleposlanik u Hrvatskoj Raul Orellan rekao je 27. siječnja 1997. u Dominikanskom samostanu u Zagrebu: „Moja domovina... imala je povlasticu da ga ubroji među svoje najveće vrijednosti. Taj hrvatski svećenik, kojega danas posmrtno slavimo, gajio je za Čile posebnu ljubav i poštovanje. Zbog toga cijenimo ga kao jednoga od naših, iako nikad nije prestao biti Hrvat.“ (Hrvatska revija, ožujak, 1997.) HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 267

Prof. dr. Anton Wurster, (Rijeka 1913. – Pamplona 1961.), studirao je u Zagrebu, u Italiji i Njemačkoj. U Rimu je doktorirao iz fi lozofi je. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio je tajnik hrvatskoga izaslanstva pri Svetoj stolici. Iz Rima se odselio u Madrid, gdje ga je 1946. pozvao „Consejo superior“ da radi kao suradnik te visoke kulturne ustanove. Nakon toga predavao je na sveučilištima u Valenciji i Pamploni, gdje je umro. U popisu Wursterovih radova ističe se jedan pregledni članak o fi lozofi ji u Hrvatskoj (La fi losofía en Croatia), tiskan u glasilu spomenutoga Zavoda za fi lozofi ju. U „Conseju...“ je skupa s P. Tijanom i N. Belić Dragičević osnovao slavenski odsjek. Objavljivao je znanstvene radove u španjolskim revijama Arbor, Revista de Filosofi a, Revista de Politica Internaciónal, Destino, Nuestro Tiempo i Actualidad Espańola. Pisao je i za reviju Criterio (Buenos Aires). Naklada Editoral Nacional, Madrid, objavila je Wursterovu knjigu Los Balcanes del Meditérraneo (1954.), koja sadržava njegove članke i predavanja. U knjizi je posebno zanimljiv osvrt na američku politiku prema Titovoj Jugoslaviji. Pero Vukota kritički se osvrnuo na Wursterovu knjigu pronašavši u njoj neke pogrešne zaključke autora (Hrvatska revija, prosinac 1955.). Surađivao je u časopisu Osoba i duh (Madrid). Petar (Pedro) Maruna (Podprag ispod Velebita 1938.), živio je u Zaprešiću, a pohađao i završio gimnaziju u Zagrebu. God. 1960. bježi s dvojicom braće u Italiju (jedan od njih je poslije postao vrhunski hrvatski pjesnik Boris Maruna), gdje provodi osam mjeseci u izbjegličkim logorima. Godine 196l. emigrira s braćom u Argentinu, Cordoba. Od 1962. do 1964. radi s argentinskim slikarom Ernestom Farinom. Upisao se na Likovnu akademiju u Cordobi, a 964. otputovao je u Madrid gdje nastavlja studij na Visokoj školi lijepih umjetnosti San Fernando i to kao stipendist OCAU-a. Diplomira 1969. Od 1969. do 1982. živi u Malagi, sudjelujući u osnivanju likovne skupine „Palmo“. Od 1982. stalno živi u Aranjuezu, Madrid. Kao profesionalni umjetnik izlagao je u četrdesetak samostalnih i više od stotinu skupnih izložbi. Mediji su naveliko pisali o Maruninu stvaralaštvu pa bi trebali mnogo više prostora da donesemo i samo djelić tih vrlo pohvalnih osvrta. Maruna je ilustrirao i neka izdanja Knjižnice Hrvatske revije te naslovnicu toga najboljeg emigrantskoga časopisa. Ne smije se zaboraviti da je Španjolska zemlja brojnih slikara, pa ako stranac, makar i španjolski državljanin kao što je Maruna, biva hvaljen onda je to mnogo veći uspjeh nego što ga imaju domaći umjetnici. Maruna je kao grafi čar dobio dvije španjolske nacionalne nagrade, a njegove slike izložene su u mnogim muzejima, od kojih ćemo spomenuti samo neke važnije: Museo de la Real Academia de Bellas Artes San Fernando u Madridu (tu je on jedini hrvatski umjetnik!), Museo Espańol del grabado Contemporáneo (Marbella), Museo de Bellas Artes (Malaga), Museo de Vaticano, Museum of Fine Arts (Boston), Bibliotheque Nationale (Paris), Museo-Fundacio Guayasamim (Quito) itd. Nadbiskup vrhbosanski Ivan Ev. Šarić (Travnik 1871. – Madrid 1960.). Premda nije aktivno sudjelovao u društvenom životu hrvatske zajednice u Madridu, izbjegli sarajevski nadbiskup Šarić svojom je nazočnošću kao najveći crkveni autoritet među tamošnjim Hrvatima zaslužio da ga se ubroji u najviđenije Hrvate u španjolskoj prijestolnici. Nadbiskupa Šarića često se kritiziralo što je napustio svoje stado i otišao u inozemstvo, no, kako piše K. Mirth, njemu su u Zagrebu savjetovali da pođe na Zapad i pričeka završetak rata. Da je ostao u Sarajevu vrlo bi ga 268 2014 G. BORIĆ vjerojatno komunisti ubili jer je bio veliki hrvatski rodoljub, a partizani su u Bosni i Hercegovini likvidirali svakoga četvrtog duhovnika hrvatske nacionalnosti pa ne bi prezali ni pred njihovim vrhovnim svećenikom. Boraveći neko vrijeme u Austriji i Švicarskoj, Šarić je napokon našao utočište u Madridu od prosinca 1948. do smrti u srpnju 1960. Nadbiskup je živio vrlo skromno u rezidenciji španjolskih biskupa. Iako je bio pozvan da sudjeluje u nekim vijećanjima španjolske crkvene hijerarhije, nadbiskup to nije želio, ali je ipak primao na razgovore sve strance koji su ga htjeli vidjeti, razgovarajući s njima na latinskom, kojim je besprijekorno vladao za razliku od nekih španjolskih kolega. Rado se susretao i s Hrvatima, održavajući pismenu vezu s mnogim izbjeglim svećenicima. K. Mirth opisuje nadbiskupa Šarića (Hrvatski kalendar, 1989., Chicago) kao velikog zaljubljenika u Bosnu i još većeg prijatelja naše muslimanske braće, o čemu je i stihotvorio. U Madridu je nastavio svoj književni i prevoditeljski rad na Svetom pismu. Udruga Croatia Academica Catholica izdala je Šarićev Novi zavjet, a za Stari zavjet nije bilo novca. Šarić je bio vrlo plodan pjesnik, izdao je sedam knjiga pjesama, a u Madridu zbirku Vrata sunca, kako piše Mirth, „jednostavno sročenih pjesmica, ispunjenih vjerskim i rodoljubnim ugođajem“. Brajnovićeva naklada „Osvit“ objavila je nekoliko manjih Šarićevih brošura s nabožnim sadržajima. Vrh- bosanski nadbiskup Šarić mnogo je patio u tuđini zbog nemogućnosti da bude u svojoj Bosni, koju je smatrao nerazdvojivim dijelom lijepe naše domovine Hrvatske. Uostalom, kao i mnogi drugi veliki Hrvati, od Ante Starčevića i don Mihovila Pavlinovića do Stjepana Radića i Franje Tuđmana. Bio je pokopan na groblju Nuestra Sinora de la Almudena u Madridu, ali su prije dvije godine njegovi posmrtni ostaci premješteni u Sarajevo bez ikakvih političkih i bilo kakvih drugih poteškoća.

Manje poznati, ali zaslužni hrvatski znanstvenici i kulturni djelatnici u Madridu, Španjolskoj i zapadnom svijetu Nadasve vrijedan promicatelj hrvatske književnosti i kulture u Španjolskoj Francisco Javier Juez y Gálvez spominje u članku Hrvatski emigranti u Španjolskoj o Marku Maruliću: razdoblje 1945.–1955. (Colloquia Maruliana XIII., 2004.) više hrvatskih intelektualaca u svojoj zemlji koji su tamošnju javnost izvijestili o rodoslovlju hrvatske književnosti Marka Marulića, koji je do tada bio spomenut samo u nekoliko enciklopedijskih natuknica: „Ova će se slika stubokom promijeniti djelovanjem spomenute skupine hrvatskih intelektualaca – iz različitih hrvatskih pokrajina, obrazovanih na različitim višim studijima (iako su svi općenito bili humanisti), pripadnika približno istog naraštaja (svi su se rodili između kraja prvog i kraja drugog desetljeća prošlog stoljeća). Ova je skupina osjećala veliko zanimanje prema ocu hrvatske književnosti iz različitih gledišta, koje se zanimanje odražavalo u radovima što su ih uputili, prema Tijanovu izrazu, za svoj narod strancima – a to znači da su napisani uglavnom španjolskim jezikom. Kulturni rad hrvatskih emigranata nije prošao nezapažen u kulturnim glasilima tadašnje Španjolske.“ HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 269

Ovdje su važna tri kriterija: pisanje na španjolskom jeziku i uočljivost u španjolskoj kulturnoj javnosti, ali i nastavak karijere u zapadnim zemljama. Tu su zadaću ispunili mnogobrojni hrvatski intelektualci u Španjolskoj, od kojih je većina gotovo nepoznata u Hrvatskoj pa ćemo ih ovdje samo spomenuti s po nekoliko rečenica uz napomenu kako bi bilo vrijedno o tome napisati doktorsku radnju jer sadržaja znanstvene i umjetničke vrijednosti za to ima dovoljno i pristupačni su u španjolskim knjižnicama i ostalim kulturnim institucijama zapadne hemisfere. Uzet ćemo u obzir samo one koji su na bilo koji način svojim djelovanjem dodirivali hrvatsku problematiku u najširem značenju te riječi. Naravno, mnogo više bilo je onih koji su se istaknuli u svojim posve nepolitičkim strukama, a bili su i ostali Hrvati, no ako bih ih ovdje makar i u natuknicama naveo to bi razbilo opseg ovoga članka. Nevenka Belić-Dragičević, supruga otpravnika poslova hrvatskog veleposlanstva u Madridu S. Dragičevića. S prof. A. Wursterom sudjelovala je u osnivanju slavenskog odjela u znanstvenoj instituciji „Consejo Superior de las Investigaciones Cientifi cas“. Gospođa Dragičević bila je zadužena za knjižnicu te ustanove, posvetivši posebnu pozornost hrvatskoj sekciji. Fra Branko Marić prema želji fra K. Balića odlazi iz Rima u Madrid kako bi pomogao fra Pavlu Meladi u istraživanju dokumenata u knjižnicama i arhivima, pri čemu u knjižnici El Escoriala otkriva hrvatski grb na jednom dokumentu iz 17. stoljeća. Kao muzikolog objavljivao je članke o hrvatskoj glazbi u španjolskoj muzičkoj enciklopediji Diccionario Enciclopédico de la Musica, (Barcelona, 1947.) i u časopisu Tesoro sacro-musical (Madrid, 1947.) s podnaslovom La Musica en Croatia. Prof. Veljko Deur diplomirao je u Madridu na Fakultetu fi lozofi je i književnosti te specijalizirao francuski jezik i književnost na Francuskom institutu u Madridu. Osim suradnje u hrvatskim publikacijama objavljivao je članke na španjolskom u časopisu Studia croatica (Buenos Aires), a u madridskom dnevniku ABC (24. 5. 1958.) objavljen je njegov opširni članak o Ivanu Meštroviću s reprodukcijama kipova Hrvatska povijest, Uskrsnuće i s umjetnikovim autoportretom. Dr. Alojzije Čukman nostrifi cirao je god. 1949.– 50. doktorat na Fakultetu političkih znanosti u Madridu, postignut na Sorboni disertacijom La Croatie et la Question de LÀd r ia t iqu e (1948.). Ta doktorska radnja bila bi vrijedna prijevoda na hrvatski jer se o hrvatski Jadran još danas otimaju Slovenci i Talijani. Dr. Josip Filipović diplomirao je i doktorirao iz ekonomskih i političkih znanosti na Sveučilištu u Madridu (1947. – 1955.). Radio je u Ministarstvu poljoprivrede i kao profesor na Fakultetu informacijskih znanosti. Povremeno je surađivao kao urednik na postaji „Radio y Television Espańola“. Godinama je pomagao prof. Tijanu u hrvatskim emisijama Španjolskoga radija. Dr. Marijan Gec diplomirao je na Ekonomskom i politološkom fakultetu u Madridu (1947. –54.), gdje je doktorirao radom Criminales de querra en el derecho internacional. Disertacija je zanimljiva i danas s obzirom na optužbe za ratne zločine u Domovinskom ratu. Radio je u instituciji „Consejo superior…“ 270 2014 G. BORIĆ

Prof. dr. Ivan Lončarević nakon studija agronomije u Zagrebu i Madridu diplomirao na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta Justus Liebig u Giessenu, gdje je i doktorirao. Od 1965. bio je zaposlen kao viši znanstveni suradnik u Institutu za kontinentalna agrarna i ekonomska istraživanja. U Institutu se posebna pozornost posvećivala poljoprivredi i gospodarstvu istočnoeuropskih zemalja pa i Hrvatskoj. Objavio je dvadesetak stručnih radova u njemačkim i engleskim časopisima i knjigama. Dr. Zvonko Putica Matić završio medicinu i doktorirao u Madridu (1947. – 1956.) te 1979. diplomirao novinarstvo na Sveučilištu Navarra u Pamploni. U Zaragozi je otvorio privatnu praksu. Proučavao je djelovanje izumitelja sustava daktiloskopske identiﬁ kacije Ivana Vučetića, Argentinca hrvatskog podrijetla, čije ime nosi Policijska škola u pokrajini Buenos Airesu. Ing. Pere Šimić, od 1951. do 1963. radio u Ministarstvu javnih radova u Venezueli. God. 1963. odselio se u Španjolsku gdje je djelovao u nekoliko velikih građevinskih poduzeća u Barceloni, koja su izgradila mnoge važne objekte, primjerice glavnu željezničku postaju u katalonskoj metropoli. Intervenirao u Katalonskoj enciklopediji kako bi se ukinula neznanstvena jedinica „srpsko-hrvatska literatura“ pa je u izdanju spomenute enciklopedije iz 1989. izišla natuknica „croata, adj. literatura croata“ s podacima o suvremenoj hrvatskoj književnosti skupine oko Krugova do emigrantske literature. Pisao je brojna pisma katalonskim novinama otkrivajući istinu o Hrvatskoj, često krivotvorenu jugoslavenskom promidžbom. Fra Bruno Raspudić, studirao klasične jezike na Filozofskom fakultetu u Madridu, gdje je doktorirao radnjom Marcos Marulić, humanista Croata (1957.). Od 1957. do odlaska u mirovinu 1996. posvetio se pastoralnom radu u SAD-u. U španjolskoj reviji Ecclesia (Madrid) objavio je članak Stepinčev govor pred smrt, a prigodom Međunarodne izložbe narodnih umijeća u Madridu (1955.) napisao je uvodnik i zaglavlje u brošuri Croacia. Sudjelovao u plasiranju emisija hrvatske glazbe na postaji Radio Nacional de Espańa. Dr. Pero Vukota (Dubrovnik 1923. – Argentina 1994.), u Madridu studirao ekonomske i političke znanosti (1947.–1951.) gdje je i doktorirao radnjom Formas estatales en los Balcanes. Ocijenivši da je ta disertacija vrijedna, objavilo ju je kao knjigu Društvo međunarodnih i kolonijalnih studija god. 1951. Knjiga je pozitivno recenzirana u uglednim madridskim dnevnicima ABC i Hoja de Lunes te u časopisima Oriente i Politica internacional (Madrid). Na nju su se osvrnuli dnevnici i revije u Francuskoj, Portugalu, Italiji i Njemačkoj. U hrvatskom časopisu na španjolskom Studia croatica objavio više znanstvenih radova o hrvatskoj i balkanskoj problematici, a djeluje i u ustanovi „Instituto Croata Latinoamericano de Cultura“ (Buenos Aires). Dr. Mladen Žigrović (Zagreb 1917. – London 1986.), studirao španjolski jezik i književnost u Madridu od 1947. do 1950., istodobno pripremajući doktorsku radnju koju je uspješno obranio u Rimu 1954. pod naslovom Bosna i Hercegovina od okupacije 1878. do aneksije 1909. U Londonu je djelovao u Hrvatsko-engleskom društvu te pisao članke u Hrvatskoj reviji, koja mu je objavila zbirku radova U žitu i kukolju (1986.). HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 271

Dr. Boris Široki, završio Fakultet političkih znanosti u Madridu, na kojem je obranio disertaciju El desarollo de las relaciones internacionales de Croatia desde su origen hasta la Unión con los Habsburgos (1954.). Iz Španjolske odlazi u Venezuelu, gdje je imenovan ravnateljem tamošnjeg Vijeća za djecu. Objavljivao je članke o hrvatskim problemima u venezuelskim novinama i časopisima. U časopisu La Religión (29. 3. 1964.) objavio članak Utopia yugoeslava, a u monografskom broju biltena Hrvatsko-venezuelskog centra (Caracas) 1986., zajedno sa Zdravkom Sančevićem, objavio studiju Miranda en Croatia. Ona govori o bilješkama uglednoga generala i političara Mirande tijekom posjeta Dubrovačkoj Republici, o kojoj se najpovoljnije izrazio. Nakon uspostave hrvatske države neko vrijeme obavljao dužnost počasnoga konzula RH u Venezueli. Nedjeljka Luetić-Tijan (Gradac pokraj Makarske 1916. – Madrid 2002.), nakon deset godina čekanja dobila je dozvolu da s maloljetnom kćeri napusti Jugoslaviju i nastani se sa suprugom prof. P. Tijanom u Madridu. Godinama bila omiljena spikerica u hrvatskim emisijama Španjolskog radija. Njezina knjiga uspomena na život pod komunizmom i u slobodi Krov i kruh proglašena je 1980./81. najboljom knjigom hrvatske emigracije. Vlč. Eugen Beluhan Kostelić, u Španjolsku dolazi potkraj 1946. iz talijanskoga logora Ferma. Djelovao je u nekoliko španjolskih župa, a istodobno bio hrvatski duhovnik. U akciji za proglašenje svetim bl. Nikole Tavelića prikupio je više tisuća potpisa među svojim španjolskim prijateljima. Objavio je knjigu Stepinac govori (Valencia 1967.) koja, uz blaženikovu biograﬁ ju, sadržava i mnoge njegove propovijedi, pisma i okružnice. Beluhan je umro u Valenciji 1990. Dr. Josip Franić, završava studije na Fakultetu ekonomskih znanosti u Madridu, gdje je 1964. doktorirao tezom El problema económico de America Latina. Odlazi u Kanadu i postiže zavidnu karijeru kao gospodarstvenik u kompaniji Electrolier Corp. u Montrealu, koja mu je za dugogodišnji rad dodijelila osobito priznanje. Prof. dr. Gojko Kremenić završio je studij na Kemijskom fakultetu u Madridu (1947. – 1953.), gdje je i doktorirao. Specijalizirao se za ﬁ zikalnu kemiju. Od 1960. do 1970. surađuje kao istraživač u instituciji „Consejo superior...“, gdje od 1976. do 1988. obavlja dužnost ravnatelja Instituta za katalizu i petrokemiju. Postaje profesor na Sveučilištu u Madridu i gost profesor na Sveučilištu Johns Hopkins, Baltimore i Sveučilištu Carabobo (Venezuela), te organizira istraživačke skupine u Argentini, Gvatemali i Čileu. Dobitnik je mnogih znanstvenih nagrada u SAD-u, latinskoameričkim zemljama, Portugalu i Španjolskoj. Objavio je 60 znanstvenih radova u stručnim časopisima. Ing. Ante Mandić počeo je studij za inženjera brodogradnje u Madridu, a završio ga 1955. na Sveučilištu u Louvainu (Belgija). Radio u mnogobrojnim poduzećima za brodarsku tehniku u Njemačkoj, Engleskoj i Španjolskoj. Prof. dr. Ivan Madirazza od 1948. do 1952. studirao na Fakultetu prirodnih znanosti Sveučilišta u Madridu. Studij nastavio na Sveučilištu Columbus (Ohio), gdje je doktorirao iz geologije. 272 2014 G. BORIĆ

Nakon kratkog zaposlenja u SAD-u, od 1961. živi u Danskoj, gdje radi kao profesor geologije na Sveučilištu Arhus. Prof. ing. dr. Branimir pl. Turković studirao je na Višoj školi za brodogradnju u Madridu (1947. – 1951.). Doktorirao je na Sveučilištu u Illinoisu, SAD. Predavao je na tom sveučilištu i poslije dva puta na Sveučilištu u Vermontu. Bio je gost profesor u Torinu, Pisi, Bariju, Palermu, Natalu, Durbanu i nizu sveučilišta u SAD-u. Autor je 90 publikacija u časopisima i knjigama. Dobio je desetak nagrada i odličja za svoj znanstveni rad. Član je mnogih znanstvenih institucija te posjednik nekoliko izuma u Americi i svijetu. Tomislav Jurišinović diplomirao je španjolsku ﬁ lologiju na Sveučilištu u Madridu (1986. – 1969.). U Francuskoj je na raznim učilištima predavao španjolski jezik i književnost. Dr. Zlatko Azinović studirao je ekonomske znanosti na Sveučilištu u Madridu (1948. –1953.). Nakon toga više od dva desetljeća radio je kao jedan od ravnatelja u velepoduzeću Dicca S. A. u Mozambiku. Usto je obnašao dužnost predsjednika dobrotvorne zaklade Fundación Dicca, koja se brine za siromašne u Mozambiku. Ta je zaklada velikodušno pomagala hrvatske crkvene i kulturne ustanove u domovini i dijaspori. U znak priznanja španjolska vlada imenovala ga je počasnim konzulom u toj afričkoj državi, dužnost koju je obnašao do povratka u Španjolsku 1975.

Dvojica velikana hrvatske kulture u Španjolskoj koja nisu živjela u Madridu Premda nisu živjela u Madridu, dvojica velika hrvatska kulturna djelatnika, pjesnik i nak ladn- ik Vinko Nikolić i slikar Kristijan Kreković, bili su svojim osobnim vezama i posjetima blisko povezani s hrvatskom zajednicom u glavnom španjolskom gradu. Vinko Nikolić (Šibenik 1912. – 1997.) dugo je boravio u Buenos Airesu, gdje je izdavao legendarnu Hrvatsku reviju i uređivao „Knjižnicu Hrvatske revije“. Bio je djelatan na kulturnom i promidžbenom polju za vrijeme NDH, ali se u Argentini udaljio od Pavelića i njegove politike, koji su u izbjeglištvu mogli biti samo štetiti aﬁ rmaciji i ciljevima hrvatske politike. Nikolić se sa suprugom Šteﬁ com žarko želio vratiti u Europu, kako je govorio, da se nađe Pred vratima do mo vine, što je naslov druge knjige njegovih putopisa po Sjevernoj Americi i Europi. U svibnju 1966. Nikolić se vraća s Hrvatskom revijom u Europu i naseljava u Parizu, pogrešno misleći da će ga barem u glavnom europskom kulturnom gradu poštovati. No, 18. listopada 1966. francuska policija ga uhićuje i na zahtjev komunističke Jugoslavije protjeruje iz Francuske, koja je do tada bila poznata kao utočište mnogim političkim emigrantima iz cijeloga svijeta, ali očito ne i hrvatskim. Iduće godine, 27. travnja, policija upada u tiskaru u kojoj se pripremala Hrvatska revija i razbija dvobroj toga časopisa, što je do tada bio specijalitet nacista i komunista. Nikolić se na to žalio tražeći odštetu. Francuska je ipak bila demokratska zemlja pa je pariški Upravni sud „u ime francuskog naroda“ osudio francusku državu i morala je platiti odštetu za uništeni broj Hrvatske revije. Unatoč tomu Nikoliću i njegovoj supruzi nije bilo dopušteno živjeti u „gradu svjetlosti“, pa su oni nekoliko godina lutali Europom tražeći mjesto gdje bi nesmetano mogli HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 273

Bard hrvatske emigrantske književnosti 20. st. Vinko Nikolić, nakon izgona iz Fran- cuske, dobiva azil 1967. u Španjolskoj - gdje nastavlja tiskati Hrvatsku reviju, kultni časopis hrvatske kulture.

izdavati svoju Reviju. Konačno ga je primila Španjolska i to na temelju njegova argentinskoga državljanstva. Godine 1967. Nikolić se sa suprugom nastanio u Barceloni, gdje je uz Hrvatsku reviju izdao nekoliko vrijednih knjiga, od kojih su neke nakon osamostaljenja Hrvatske bile pretiskane u Zagrebu, primjerice, Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda. Važno je istaknuti da i nakon prijelaza s autoritativne Francove vladavine na demokraciju, te poslije kad se španjolska demokracija ustalila, nikad obitelji Vinka Nikolića nije prijetila opasnost da budu prognani iz te zemlje, premda je Jugoslavija pokušavala ono što joj je uspjelo kad je Nikolić bio protjeran iz Belgije, Velike Britanije, Austrije, Njemačke i Švicarske. Španjolska je time pokazala da poštuje pravila zaštitnice progonjenih, zajamčena Poveljom Ujedinjenih naroda, mnogo bolje nego one zemlje u Europi koje su je desetljećima kritizirale, navodno, zbog demokratskih defi cita. Vinko i njegova supruga Štefi ca mogli su bez poteškoća izdavati Reviju i hrvatske knjige u gostoljubivoj Barceloni sve dok se Nikolić nije 12. srpnja 1991. napokon vratio u Hrvatsku nakon progonstva koje je trajalo 45 godina. S hrvatskom zajednicom u Madridu bio je povezan i slikar Kristijan Kreković (Koprivna, Bosna, 1901. – Palma de Mallorca 1985.), koji je 25 posljednjih godina svojega burnog života proveo na prelijepom balearskom otoku Mallorci. Bile su to uglavnom osobne veze s prijateljima, od kojih neki i danas čuvaju neke njegove slike kao dragu uspomenu na umjetnika i čovjeka. Kreković je studirao slikarstvo na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti i pariškoj Ecole des Beaux-Arts. Prvi put izložio je u Salonu francuskih umjetnika 1925. Pod utjecajem izložbe peruanskoga arheologa Julia C. Talloa u muzeju Trocadero u Parizu putuje 1930. u Peru, u zemlju koja ga je svojom pretkolumbovskom civilizacijom i kulturom nadahnjivala gotovo cijeli život. Kulturi Inka posvetio je veliki slikarski ciklus. Za vrijeme bombardiranja Pariza 1939. uništen je veći dio tih slika. Početkom Drugoga svjetskog rata vraća se u Hrvatsku i razrađuje nacrte za monumentalno preoblikovanje glavnoga zagrebačkog Trga bana Jelačića. God. 1946. 274 2014 G. BORIĆ napušta Jugoslaviju i do 1951. živi i radi u Švedskoj. Te godine ponovno putuje u Peru, gdje proučava stare kulture Inka i Preinka. Posjećuje muzeje, crta nošnje i svakidašnje predmete, upoznaje običaje i povijest tajanstvenih Inka. Godinama živi i slika u brdskim naseljima Perua, čiji ljudski likovi i krajolici ostaju njegova vječna inspiracija za slikanje golemih platana. Godine 1954. silazi s peruanskih visoravni i izlaže u Limi. Tom prigodom mu je predsjednik Perua u znak zahvalnosti dodijelio peruansko državljanstvo. Njegova djela kupuju mnogi američki muzeji. U godinama 1955. – 1958. izlaže slike pod naslovom Prošlost i sadašnjica bajoslovnoga Perua u SAD-u, Španjolskoj i Austriji. S tom kolekcijom dolazi za stalno u Španjolsku. U Palmi de Mallorci biva utemeljen „Krekovićev muzej“ koji 4. rujna 1981. dobiva svoje posljednje sjedište. Muzej je otvorila španjolska kraljica Sofi ja. Kako izvještava V. Nikolić u Hrvatskoj reviji (prosinac 1981.), član Akademije lijepih umjetnosti Gaspar Sabater u svojem pozdravnom govoru Krekovićevo je slikarstvo označio kao „djelo jednoga gorostasnog i grandioznog umjetnika, koje je španjolskom narodu darovao peruanski slikar hrvatskog podrijetla, nakon što je proputovao cijelu Ameriku u traženju motiva za svoja djela“. Kreković je bio i uspješan portretist pa su mu se kao slikaru povjerile poznate osobe kao britanska kraljica Mary, jugoslavenski kralj Aleksandar, švedski kralj Gustav, španjolski kralj Juan Carlos i Mahatma Gandi, s kojim je sklopio trajno prijateljstvo. Godine 1975. predao je papi Pavlu VI. sliku s naslovom Djevica mira. Osim slikarstvu Kreković se posvetio i promicanju svjetskog mira. U novinama Ultimas Hora (23. svibnja 1981.) Josep Rosselo govori o Krekoviću kao o „proroku nenasilja“ koji „traži jedan novi, miroljubivi odgoj mladeži na svim kontinentima, u duhu nenasilja, društvene pravde, mira, ljepote, ljubavi i snošljivosti među svim ljudima, bez razlike na rase, vjeru, jezik, spol i boju kože“. Mi bismo Hrvatima koji posjećuju Mallorcu preporučili da posjete „Museo Kreković“, koji daje uvid u njegovo stvaralaštvo, ponajprije „peruanskoga razdoblja“, s kojim o ukusu ne moramo slagati, ali je zaista dojmljivo kao nešto jedinstveno u kakofoniji suvremenoga svjetskog slikarstva, koje se u posljednje vrijeme ipak vraća konkretnim motivima, dakako na različite načine, pa su takve slike ponovno izrazito vrijedne i skupo se prodaju na izložbama i aukcijama. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 275

SUMMARY THE MADRID CIRCLE OF CROATIAN EXILES

ournalist and publicist Gojko Borić of Cologne is the author of a review of the activities of Croatian emigrants in the Spanish capital, to date the fi rst systematic overview of its kind. The text has been taken in its integral form from Hrvatska revija (The Croatian JReview, Matrix Croatica, Zagreb). The author owes a particular debt of gratitude to professor Duško Jelavić, who put his notes and excerpts from various publications at Borić’s disposal. There were not many Croatians in the Spanish metropolis, about sixty or seventy, who moved to this endearing city, lived there for a time, for the most part as students and intellectuals, and moved on to other Spanish cities and Western countries, where some of them achieved enviable professional careers. Croatians came to Madrid after World War II. After the British handover of likely over a hundred thousand Croatian refugees to the authorities of Communist Yugoslavia that took place near the Austrian town of Bleiburg, those who managed to save their skins found sanctuary in refugee camps, from whence many moved to overseas countries. Among those who wished to remain in Europe were many students and intellectuals of various profi les. As many of them were unable to complete their studies or fi nd a job in their profession, they sent appeals to cultural institutions in Western Europe, seeking scholarships and/or jobs appropriate to the professions for which they were educated, but the requests fell on deaf ears. Only the Catholic Church reacted positively to these appeals, above all the Church in Spain that, wiser for the experience of the civil war fought there (1936–1939), knew exactly what kind of situation the exiled students and intellectuals from Communist countries had found themselves in. 276 2014 G. BORIĆ

RESÚMEN CÍRCULO MADRILEÑO DE LOS EXILIADOS CROATAS

l periodista y editor Gojko Borić de Colonia (Alemania), es el autor de este artículo sobre las actividades de la emigración croata en la capital de España, siendo el primer trabajo completo y sistemático que se dedica a este tema. Retranscribimos íntegramente el texto de la publicación Hrvatska revija (Matica Hrvatska, Zagreb). EEl autor agradece especialmente al prof. dr. Duško Jelavić, por haberle facilitado sus anotaciones y recortes de diversas publicaciones. En Madrid no había muchos croatas, apenas entre 60 y 70, que se establecían en esta simpática ciudad, vivían cierto tiempo en ella, mayormente como estudiantes o intelectuales y más tarde se trasladaban a otras ciudades españolas o a otros países del mundo occidental, donde más tarde algunos de ellos alcanzaron carreras profesionales envidiables. Estos emigrantes croatas llegaron a Madrid después de la Segunda Guerra Mundial. Tras la extradición forzosa de probablemente más de cien mil croatas de la localidad austríaca de Bleiburg a la Yugoslavia comunista, los que consiguieron salvarse intentaban hallar asilo en los campos para refugiados, de donde más tarde procuraban emigrar a países de ultramar. Entre los que quisieron quedarse en Europa hubo muchos estudiantes e intelectuales de diverso perﬁ l. Dado que muchos de ellos no pudieron continuar sus estudios o encontrar un trabajo adecuado acorde a su profesión, enviaban solicitudes a diversas instituciones culturales de Europa occidental pidiendo becas o trabajo en su especialidad, pero los resultados fueron nulos. Sólo la Iglesia Católica respondió aﬁ rmativamente a esos pedidos, en primer lugar la Iglesia en España, que con la experiencia de la Guerra civil (1936-1939) sabía exactamente en qué situación se encontraban los estudiantes e intelectuales croatas expulsados de los países comunistas. NENAD BARIĆ CRTICA O DOMOVINSKOM RATU - DAN BRANITELJA DUBROVNIKA

Na Grad pod zaštitom UNESCO-a ispaljeno je u obrambenom Domovinskom ratu više od dvije tisuće projektila. Procjenjuje se da ih je najmanje 500 izravno pogodilo spomeničku jezgru oštetivši pritom nekoliko desetaka stambenih objekata, među kojima je devet povijesnih palača do temelja spaljeno. U sklopu proslave Dana dubrovačkih branitelja 6. prosinca 2013. dubrovački biskup Mate Uzinić predvodio je križni put padinama Srđa i tom prigodom blagoslovio 14 postavljenih postaja. Tim je činom ispunjen zavjet dan 9. studenoga 1991. godine, kada je katedralni župnik dr. don Stanko Lasić u okupiranom Gradu punom prognanika putem Radio postaje Dubrovnik pozvao vjernike svih religija na molitvu i pouzdanje u Božju pomoć i zaštitu. Križni put oblikovala su šestorica ponajboljih suvremenih hrvatskih kipara/kiparica i to Neven Bilić, Kuzma Kovačić, Marija Ujević Galetović, Nikola Vrljić i Miro Vuca.

a blagdan sv. Nikole 1991. u Dubrovniku je poginulo 19 osoba, ranjeno 60 civila i branitelja, a u topničkim napadima koje je JNA potpomognuta paravojnim jedinicama počela rano ujutro, na Grad pod zaštitom UNESCO-a ispaljeno je više Nod dvije tisuće projektila. Procjenjuje se da ih je najmanje 500 izravno pogodilo spomeničku jezgru oštetivši pritom više desetaka stambenih objekata, među kojima je devet povijesnih palača do temelja spaljeno. Granatiranje Dubrovnika koje je zbog olujne bure diljem Grada izazvalo požare, potrajalo je večeri. Trojica vatrogasaca poginula su pri gašenju hotela Libertas. Dubrovački branitelji na položajima od Srđa do Strinčjere i Sustjepana uspjeli su sačuvati Grad pred napadima s kopna i mora. Na svečanosti u dubrovačkoj gradskoj vijećnici 6. prosinca 2013., na Dan dubrovačkih branitelja, general Ante Gotovina preuzeo je povelju počasnoga građanina Dubrovnika koju mu je Gradsko vijeće dodijelilo 28. siječnja. General je istaknuo kako mu je čast što je postao počasnim građaninom i zahvalio svima, posebno braniteljima koji su 1991. obranili Grad. General Goto- vina u Dubrovnik je stigao u pratnji pomoćnika ministra branitelja Bojana Glavaševića, sina legendarnog vukovarskoga novinara Siniše Glavaševića ubijenog na Ovčari. U gradskoj vijećnici generala su dočekali mnogi dubrovački branitelji i gradski vijećnici, a povelju počasnoga građanina predao mu je gradonačelnik Andro Vlahušić. Pritom je istaknuo je da Dubrovnik baš ne daje počasne povelje tako često i da je Gotovina tek šesti počasni građanin. Svečanost dodjele povelje pratila je klapa Ragusavecchia koja je uz himnu otpjevala i pjesmu Srećka Kljunka Mojim prijateljima. 278 2014 N. BARIĆ

Nakon uručenja povelje slijedila je zajednička fotograﬁ ja na stubama ispred gradske vijećnice gdje se general Gotovina obratio medijima: „Budućnost je ispred nas. Jača je kuća u kojoj se ne svađamo, nego smo svi zajedno”, poručio je počasni građanin Dubrovnika. Tijekom obilaska grada, general Ante Gotovina nije zaobišao ni Srđ, ključno mjesto obrane Dubrovnika tijekom najžešćih napada 6. prosinca 1991. U sklopu proslave Dana dubrovačkih branitelja dubrovački biskup Mate Uzinić predvodio je križni put padinama Srđa i tom prigodom blagoslovio 14 postavljenih postaja. Tim je činom ispunjen zavjet dan 9. studenoga 1991. godine, kada je katedralni župnik dr. don Stanko Lasić u okupiranom i često granatiranom Dubrovniku punom prognanika putem Radio postaje Dubrovnik pozvao katolike, ali i pripadnike drugih religija, da se pouzdaju u Božju pomoć i zaštitu. Pozvao je katolike da tijekom 40 dana mole po jedan Oče naš za mir u Domovini i svijetu te obećao da će nakon konačnog oslobođenja Grada i Domovine obaviti zavjetni pohod do križa na Srđu, putem branitelja. „Obećajmo konačno da ćemo ovaj dan ubuduće obilježavati takvim zavjetnim pohodom, a kada uvjeti dopuste postaviti postaje križnog puta”, rekao je tada katedralni župnik.

Zavjetni križni put izradili vrhunski umjetnici Godine 2010. Dubrovnik je raspisao natječaj za postaje križnog puta na koji se prijavilo 54-ero umjetnika, a stručna komisija odabrala je djela šestorice uglednih hrvatskih kipara: Nevena Bilića, Kuzme Kovačića, Marije Ujević Galetović, Nikole Vrljića i Mira Vuca. U prigodnom nagovoru biskup Uzinić rekao je: „Dubrovnik se branio i ovdje na Srđu i u Gradu, koji nije bio napušten, s njegovim ulicama, kućama s provizornim skloništima i crkvama u kojima se molilo, ali i izvan Grada, počinjući od crta njegove obrane, preko okupiranih dijelova Župe, Rijeke, Konavala i Primorja, pa sve dokle god je stigla vijest o njegovu razaranju i organizirala se vojna, diplomatska, molitvena, humanitarna i svaka druga pomoć njegovoj obrani i zaštiti. Dubrovnik su branili, pridružujući mu se na njegovom križnom putu, i branitelji Grada, i oni koji su mu došli pomoći iz drugih dijelova Domovine, a njegovi su branitelji bili i vatrogasci, i policajci, i građani, i novinari, i fotograﬁ , i snimatelji, i pjesnici, i pisci, i glazbenici, i slikari, i svi drugi. Bili su to i političari, i kulturni radnici, i sudionici konvoja Libertas, i njegov tadašnji biskup sa svojim svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjernicima, ali i svi drugi hrvatski biskupi, svećenici i vjernici – uključujem ovdje i njegova kasnijega počasnoga građanina bl. Ivana Pavla II. – koji su svojim molitvama, osobito krunicom u ruci, molili za mir i slobodu Dubrovnika, Vukovara i cijele Domovine. Dubrovnik se branio u Zagrebu, Bruxellesu, New Yorku, Rimu, ali i u Vukovaru, Škabrnji i svim drugim mjestima hrvatske koja su bila izložena stradanju, kao što je i Dubrovnik branio Škabrnju, Vukovar, Zagreb, Bruxelles, New York, ali i, koliko god da to apsurdno zvuči, Trebinje, Podgoricu, Beograd, jer obrana slobode suprotstavljajući se mržnji ljubavlju – postaje križnog puta i Isus Krist kojeg slijedimo tome su najbolji znak – nije samo u korist onih koji se brane, nego i onih koji napadaju.” HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 279

Biskup je zahvalio i dubrovačkome gradonačelniku Andru Vlahušiću i svima koji su mu pomogli u ostvarenju tog projekta te pozdravio sve koji su sudjelovali u blagoslovu i pobožnosti križnog puta, posebice predstavnike braniteljskih i drugih udruga proizašlih iz Domovinskog rata. Biskup Uzinić pozvao je sve na nadilaženje same naslonjenosti postaja na duhovnost, tradiciju, povijest, baštinu, umjetnost i kulturu Grada i suočavanje sličnim situacijama u kakvima je bio Grad prije nešto više od dvadeset godina, a kojih ima i danas i izvan Grada, a i u njemu. Spomenuo je u tom kontekstu „grad prijatelj Vukovar i sve ono što on i danas podnosi jer mu neki, ne shvaćajući da njegove rane još nisu zacijeljele, nasilno žele nametnuti ono na što još nije spreman, a što je, nažalost, njegov problem proširilo i na one koji za to nisu odgovorni”. Pomoć koju je Dubrovnik u ratu primao nadilazila je državne granice, te je biskup spomenuo i ratom razdiranu Siriju te Filipine koji su teško stradali u prirodnoj katastroﬁ . „Oni kojima trebamo pomoći nisu samo izvan našeg Grada i negdje u svijetu. Njih ima i među nama, jer i među nama iz dana u dan ima sve više onih koji sve teže žive i kojima, budimo pošteni, ovaj spomenik križnog puta može malo značiti, dapače može im biti i provokacija, ako na neki način ne zahvatimo u njihove životne križne putove i pomognemo im nositi križ koji opterećuje njihove ramena.” Budući da je u biskupiji ova godina proglašena Godinom mladih dubrovački je biskup spomenuo i križ mladih „koji od svih nas i na svim razinama zahtjeva puno veću brigu za njihovu sadašnjost

Zavjetni križni put padinama Srđa, čije su postaje oblikovali kipari/kiparice i to N. Bilić, K. Kovačić, M. Ujević Galetović, N. Vrljić i M. Vuca 280 2014 N. BARIĆ

Križna postaja na Srđu, koju je oblikovao slavni kipar K. Kovačić, iznad Dubrovnika na čije je središte pod zaštitom UNESCO-a JNA ispalila 1991. više od 2.000 projektila. i za njihovu budućnost” te skrenuo pozornost na potrebu da njihova budućnost bude „obilježena onim vrijednosti kojima se ponosio ovaj Grad, za koje su se borili naši branitelji i trpjeli svi oni koji su ga na bilo koji način branili, onih vrijednosti o kojima govori i ovaj novopostavljeni križni put”. Koordinacija ratnih zapovjednika obrane Dubrovnika iz 1991. prisjetila se svih, uključujući i one iz svijeta – kako stranaca tako i iseljenika, koji su im pomagali obraniti Grad u sudbonosnim danima u jesen 1991. U herojskoj obrani Dubrovnika sudjelovale su civilne institucije kao što su Dubrovačka biskupija, Civilna zaštita Dubrovnika, Sekretarijat za poslove obrane općine Dubrovnik, Atlantska plovidba d.d., Dubrovački vatrogasci, Dubrovački vjesnik d.d., Dubrovnik radio, Obalna radio postaja, GP Dubrovnik, Hrvatska elektroprivreda d.d., Elektrojug Dubrovnik, Hrvatska radiotelevizija, Radio postaja Dubrovnik, Hrvatska radiotelevizija, HTV studio Dubrovnik, Hrvatske telekomunikacije d.d., TKC Dubrovnik, Hrvatski crveni križ Dubrovnik, Jadrolinija d.d., Lučka kapetanija Dubrovnik, Nautički centar Mokošica d.o.o., Opća bolnica Dubrovnik, Pekara Orlando, INA d.d. − Poslovnica Dubrovnik, TUP d.d., Vodovod Dubrovnik d.o.o. Postrojbe izvan Dubrovnika koje su se priključile obrani grada u okruženju su: Vod HRM Ploče, Vod sinjskih dragovoljaca 2. bojne 4 brigade ZNG, Vod Slavena Zeca 9. bojne HOS HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 281

„Rafael vitez Boban” 4. brigade ZNG, Vod Draga Grabovca 9. bojne HOS „Rafael vitez Boban” 4. brigade ZNG, Vod Majka Marasovića 9. bojne HOS „Rafael vitez Boban” 4. brigade ZNG, Vod Ivana Perkušića 9. bojne HOS „Rafael vitez Boban” 4. brigade ZNG, 1. samostalni vod 4. brigade ZNG, Satnija omiške bojne 114. brigade ZNG, Samostalna satnija VP 4. brigade ZNG, Vod 72. bojne VP Split te Samostalni vod Policijske postaje Korčula. Postrojbe izvan Dubrovnika koje su se pridružile obrani u Stonu su: 114. brigada ZNG Split, 4. brigada ZNG Split, 116. brigada HV Metković, Bitnica PZO Ploče, Vod haubica 155 mm 113. brigada HV Šibenik, HRM Ploče te Samostalna bojna ZNG Korčula, MTMD Korčula. Domaće postrojbe izvan Dubrovnika koje su sudjelovale u obrani Grada i juga domovine su: Mješoviti odred mornaričkog pješaštva Pelješac, Satnija ZNG Ston, Primorska satnija, Policijska ispostava Ston, Policijska ispostava Slano te Obalna topnička bitnica HRM Šipan. Postrojbe obrane Dubrovnika iz 1991. godine su: Zapovjedništvo obrane Grada, Samostalni vod veze obrane Grada, Vod vojne policije obrane Grada, 116. brigada ZNG, 1. bojna 116. brigade ZNG, 1. satnija 1. bojne 116. brigade ZNG, 2. satnija 1. bojne 116. brigade ZNG, 3. satnija 1. bojne 116. brigade ZNG, Samostalni vod Srđ 1. bojne 116. brigade ZNG, 2. bojna 116. brigade ZNG, 1. satnija 2. bojne 116. brigade ZNG, 2. satnija 2. bojne 116. brigade ZNG, Samostalni inženjerijski vod obrane Grada, Mješovita topnička divizija obrane Grada, Mješovita bitnica

Srđ • Zavjetna zahvala Bogu za slobodu Hrvatske i spomen na poginule hrvatske kćeri i sinove tijekom Domovinskoga rata 1991. – 1995. 282 2014 N. BARIĆ

PZO obrane Grada, Centar za obavješćivanje Općine Dubrovnik, Odred naoružanih brodova Dubrovnik, Logistička satnija obrane Grada, Logistička satnija obrane Grada − Desetina osiguranja, Logistička satnija obrane Grada − Kuharski vod, Logistička satnija obrane Grada − Prometni vod, Logistička satnija obrane Grada − Tehnički vod, Logistička satnija obrane Grada − Ronioci, Logistička satnija obrane Grada − Sanitetski vod, Zbor narodne garde Dubrovnik, Satnija MDP Dubrovnik, Hrvatska ratna mornarica, Policijska uprava Dubrovnik, Policijska uprava Dubrovnik − Operativni odjel, Policijska uprava Dubrovnik − Postaja pomorske policije, Policijska uprava Dubrovnik − Policijska postaja Cavtat, Policijska uprava Dubrovnik − Policijska postaja Dubrovnik, Policijska uprava Dubrovnik − Postaja prometne policije, Policijska uprava Dubrovnik − Specijalna jedinica policije, SZUP Dubrovnik kao i Dragovoljački odred studenata iz Zagreba za obranu Dubrovnika. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 283

SUMMARY NOTES ON THE HOMELAND WAR – DUBROVNIK VETERANS’ MEMORIAL DAY

ity of Dubrovnik Homeland War (1991 – 1995) Veterans’ Memorial Day is celebrated December 6th. It was on St Nicholas feast day, namely, in 1991 that nineteen civil- ians and defenders were killed and sixty wounded in an artillery attack launched Cby the JNA (Yugoslav armed forces), assisted by paramilitary groups, early that morning. More than two thousand projectiles were fi red against the UNESCO protected city. It is estimated that at least fi ve hundred made direct hits in the ancient city core, damaging ten residential buildings, including nine historical palaces that burned to the ground. The shelling of Dubrovnik and the rapid spread of fi re assisted by the strong bora wind blowing that day, continued into the evening. Three fi re fi ghters were killed while putting out fi res in the Libertas hotel. From their positions from Mount Srđ to Strinčjera and Sustjepan, Dubrovnik’s defenders managed to defend the city from the attacks launched from land and sea. On this Dubrovnik Homeland War Veterans’ Memorial Day Dubrovnik Bishop Mate Uzinić led the Way of the Cross along the slopes of Mount Srđ, consecrating the fourteen stations. This fulfi lled a pledge taken on November 9th 1991, when cathedral parish priest Dr Don Stanko Lasić spoke from the besieged city, packed with refugees, via Radio Dubrovnik, calling upon believers of all faiths to pray and trust in God’s succour and protection. The Way of the Cross was created by six leading contemporary Croatian sculptors; Neven Bilić, Kuzma Kovačić, Marija Ujević Galetović, Nikola Vrljić and Miro Vuca. 284 2014 N. BARIĆ

RESÚMEN ANÉCDOTA DE LA GUERRA PATRIA: DÍA DE LOS DEFENSORES DE DUBROVNIK

l Día de los Defensores de la Guerra Patria (1991 - 1995) de la ciudad de Dubrovnik se celebra los 6 de diciembre. En esa trágica fecha de 1991, en el Día de San Nicolás, en Dubrovnik sucumbieron 19 personas y resultaron heridos 60 civiles y defensores. EEn los ataques de artillería del Ejército Popular Yugoslavo, apoyado por formaciones paramilitares, comenzó a la mañana temprano el bombardeo de la Ciudad protegida por la UNESCO con más de 2000 proyectiles. Se estima que por lo menos 500 proyectiles hicieron blanco directo en el casco antiguo de la ciudad, dañando decenas de casas particulares. El bombardeo de Dubrovnik -que causó numerosos incendios que se propagaron rápidamente debido al fuerte viento bora- duró hasta la noche. Nueve palacetes históricos resultaron destruídos hasta los cimientos por las llamas. Tres bomberos perdieron la vida mientras apagaban el incendio del Hotel Libertas. Los defensores de Dubrovnik atrincherados desde Srđ hasta Strinčjera y Sustjepan, consiguieron repeler los ataques dirigidos desde el mar y el continente. En el marco de la celebración del Día de los Defensores de Dubrovnik el 6 de diciembre de 2013, el obispo de Dubrovnik Mate Uzinić celebró el Via Crucis en la ladera del monte Srđ y en la ocasión bendijo las 14 estaciones. Con ese acto religioso concluyó el voto dado el dia 9 de noviembre de 1991, cuando el párroco de la catedral Don Stanko Lasić invitó desde la emisora radial „Dubrovnik“ a los ﬁ eles de todas las religiones que se hallaban en la ciudad asediada y repleta de refugiados, a rezar y conﬁ ar en la ayuda y protección de Dios. Las imágenes de cada estación del Via Crucis fueron realizadas por cinco excelentes escultores y escultoras croatas: Neven Bilić, Kuzma Kovačić, Marija Ujević Galetović, Nikola Vrljić y Miro Vuco.

BAŠTINA

tamburaškoga glazbovanja Sjedinjenim u Američkim Državama. tradiciji, razmatra recentne tehnološke i političke promjene koje su utjecale na tradiciju etnomuzikolog Richard March, čija je znanstvena karijera počela disertacijom o tamburaškoj i pod visokim pokroviteljstvom Vlade RH u Zagrebu • Istaknuti - 6. srpnja 5. 2013 američki Annual CFU Junior Tamburitza Festival održan je u organizaciji Hrvatske matice iseljenika Tamburaški festival Kulturne federacijemladih Hrvatske bratske zajednice Amerike /

VESNA KUKAVICA FESTIVAL MLADIH AMERIČKIH HRVATA

U organizaciji Hrvatske matice iseljenika gostovao je šesti put u Zagrebu Tamburaški festival Kulturne federacije mladih Hrvatske bratske zajednice Amerike / Annual CFU Junior Tamburitza Festival i to 5. i 6. srpnja 2013. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Nastupilo je petnaest ansambala iz fraternalističkih središta SAD-a i Kanade i to iz Merrivillea, Pitsburgha, Cokeburga, Youngstownea, Puebla, McKeesporta, Rankina, Steeltona, Clevelanda, St. Loisa, Waukegana, Aliquippe, Milwaukeeja i Toronta. Izvođačima iz Amerike pridružio se KUD Sveti Juraj iz Ogulina gdje djeluje odsjek Zajednice 2001. Frankopan. Počasna dirigentica Festivala bila je Siščanka Katarina Lukačević, koju smo vidjeti i u ulozi umjetničke direktorice i koreografkinje zbora Cleveland Junior Tamburitzans. Riječ je o najljepšem festivalu mladih što se u Americi priređuje punih 47 godina radi očuvanja hrvatske glazbene i plesne baštine, čiji je umjetnički sadržaj proteklih desetljeća obogaćivan i različitim interkulturalnim fenomenima koji simboliziraju današnje multikulturno američko društvo.

irtuozi američke tamburaške glazbe poput primaša i suvremenog skladatelja Jerryja Grcevicha, upisani u Kuću slavnih tamburaša / Tamburitza Hall of Fame pretežito su izrasli u sklopu tamburaškog pokreta Hrvatske bratske zajednice Amerike i VAmeričko-hrvatskog pjevačkog saveza, utemeljenog 1949. godine u Clevelandu! Mladi tamburaši iz mnogih metropola SAD-a i Kanade, u organizaciji HMI, uspješno su gostovali sa svojim atraktivnim festivalskim koncertima u Zagrebu 1976., 1981., 1986., 1997. te prigodom domovinske proslave 110. obljetnice HBZ-a godine 2004. Naposljetku stižu nam i ovoga ljeta za naš narod povijesne 2013. godine, kada Republika Hrvatska stupa 1. srpnja u punopravno članstvo Europske unije. Prva tri festivalska gostovanja hrvatskih tamburaša iz Amerike u Staru domovinu, uz rukovodstvo HBZ-a i HMI-ja iz Pittsburgha i Zagreba, uspješno je proveo Matičin djelatnik profesor Ante Kličinović. Posljednja tri festivalska projekta u RH u poticajnom su aranžmanu voditeljice Odjela za kulturu Hrvatske matice iseljenika, profesorice anglistike s dugogodišnjim etnološkim iskustvom Srebrenke Šeravić i mogu se smatrati, obostrano korisnim, prvoklasnim etnomuzikološkim i etnokoreološkim studijskim boravkom. HMI je sudionicima festivala u zagrebačkoj KD Vatroslava Lisinskoga priredio koncert dobrodošlice. Nastupili su Tamburaški orkestar HRT-a pod ravnanjem maestra Siniše Leopolda, Zagrebački folklorni ansambl, klapa Hrvatske ratne mornarice Sveti Juraj te solisti Renata Sabljak i Đani Stipaničev. Matica, tradicionalno, mladim Zajedničarima priređuje i dvotjedne turneje po Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Izvođači sudjeluju uobičajeno u Matičinoj Školi hrvatskoga folklora i tradicijskih glazbala, radionici narodnih nošnji, ali i tečajevima hrvatskoga jezika i kulture koje 288 2014 V. KUKAVICA

Matica priređuje gotovo šest desetljeća. Takvim organizacijskim konceptom Srebrenke Šeravić i izdašnom Matičinom ljetnom programskom ponudom američka mladež hrvatskoga podrijetla lakše upoznaje kulturno-povijesna obilježja Lijepe Naše. Turistička zajednica grada Zagreba i Turistička agencija Speranza pritom su godinama pouzdani partneri HBZ-u i HMI-ju. Hrvatska matica iseljenika 62 godine kreativno surađuje s Hrvatskom bratskom zajednicom iz Amerike. Unatoč činjenici da su tijekom tih turneja Zajedničara i festivalskih gostovanja po Starom kraju najdirljiviji susreti mladih Amerikanaca s rođacima ili prezimenjacima netom otkrivenim na Facebooku, najsnažnija se energija pobudi u srcima američkih ljubitelja hrvatske tradicijske kulture kad se na grudi primi dangubica na autentičnim lokalitetima tamburaškoga glazbovanja. Koliko god u ona olovna vremena bio nezaboravan prvi dolazak mladih Zajedničara u domovinu svojih predaka nakon sloma Hrvatskoga proljeća sedamdesetih godina 20. stoljeća, u srcu svakoga američkoga i kanadskoga Hrvata na posebnom je mjestu istaknut prvi dolazak u neovisnu Republiku Hrvatsku godine 1997. nakon završetka Domovinskoga rata – tijekom kojega su njihove obitelji slale golemu humanitarnu pomoć ugroženim ljudima, poglavito ratnoj siročadi u Hrvatskoj – štićenicima Zaklade Dora.

Povijest festivala i internetske društvene mreže Otkad je prvi Tamburaški festival Kulturne federacije mladih HBZ-a održan 1967. godine u jednom od najmnogoljudnijih američkih okruga Cook Countyju na pozornici nekadašnjeg Dječjeg doma u predgrađu Chicaga u gradiću Des Plainesu – bilo je očito da će djeca hrvatskih useljenika aﬁ rmirati svoju glazbenu i plesnu etničku baštinu u sklopu američkoga kulturnog mozaika. Osnovan prije 47 godina, festival tamburice i folklora, razvio se u najmasovniji amaterski kulturni fenomen mladih Amerikanaca našega podrijetla i postao u SAD-u svojevrsni preteča planetarno modernog multikulturalizama naših dana, čija se paradigma izgrađuje na bogatstvu različitosti kultura, jezika i naroda. Ljubitelji hrvatske tradicijske kulture, rođeni i školovani u SAD-u i Kanadi, djeca su informacijsko-komunikacijskoga doba pa svoje slobodne aktivnosti logično usmjeravaju na

Od 1967. podmladak HBZ-a priređuje godišnji Festival. Na slici: svi izvođači Festivala u Detroitu, 2012. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 289 njegovanje narodnoga stvaralaštva u novoj domovini, što izlazi izvan granica one starinske prosvjetiteljske ideje njihovih predaka iz doba Prvog proljeća europskih naroda i Hrvatskoga narodnog preporoda, opterećene rekonstrukcijom okoštalih zavičajnih formi i identitetskim getoiziranjem hrvatstva. No, činjenica je da se Festival u posljednjih gotovo pet desetljeća razvijao u prilog integraciji mladih američkih Hrvata, suprotno od inzistiranja na asimilacijskoj paradigmi melting pota − postavši vidljivim kulturnim dionikom suvremenoga američkog društva. Ta se činjenica očituje u praksi američke svakodnevice, vidljive i na globalnoj internetskoj mreži. Danas su svi zborovi Kulturne federacije mladih HBZ-a povezani putem internetskih društvenih mreža poput Facebooka i Twittera. Zahvaljujući novim medijima međusobna je komunikacija zborova učestala i u virtualnom prostoru može teći u svim smjerovima, uključujući i one prema hrvatskoj digitaliziranoj baštini s bogatim fonotekama izvorne etnomuzikološke građe i notnih zapisa antologijskih skladatelja tamburaške glazbe, ali i spotova amaterskih izvođača hrvatskih narodnih napjeva dostupnih preko YouTubea. Bilo kako bilo, stvaralačka energija mladih američkih Hrvata trećega i četvrtog naraštaja, okupljenih oko Festivala i Podmlatka HBZ-a, svake festivalske sezone u srpnju otkriva kulturnoj javnosti multietničkih metropola SAD-a i Kanade magično narodno blago svojih obitelji, koje liberalno američko društvo kao speciﬁ čnu kulturnu različitost prebacuje iz javnog u privatno područje − vrijedno osobitog poštovanja. Nije zato slučajno da mladi američki Hrvati i njihovi roditelji, dirigenti i koreograﬁ , časte svoju novu domovinu svakoga ljeta tamburaškim festivalom baš prigodom Dana neovisnosti u spomen na Četvrti srpanj 1776., kada je objavljena poznata američka Deklaracija o neovisnosti. Nakon uspjeha prvoga i drugog festivala, održanih u Des Plainesu, KFM HBZ prepoznao je želju mladih izvođača i njihovih roditelja da se festivali svake godine održavaju u drugom američkom gradu, kako bi izvođači što temeljitije upoznali kulturno-povijesna obilježja svoje nove domovine. Troškove festivala i njegovih gostovanja, koji nisu mali, valja znati, uz Zajednicu, snose uglavnom roditelji naših mladih tamburaša. Odlično organizirani Festivali iz velikih središta fraternalizma SAD-a poslije počinju gostovati u hrvatskim središtima kanadskoga fraternalističkog pokreta, da bi se od sredine sedamdesetih godina, desetljeće i pol uoči pada Berlinskog zida i hrvatskog pokreta za neovisnost, počela ostvarivati dugo žuđena festivalska gostovanja i u Hrvatskoj. Nedvojbeno, taj je festival jedinstveni otisak srca mladih američkih Hrvata, koji vole svoj američki narod i cijene svoje hrvatsko kulturno nasljeđe!

Počeci djelovanja Kulturne federacije mladih HBZ-a Kulturna federacija mladih HBZ-a / CFU Junior Cultural Federation SAD-a i Kanade utemeljena je 1966. na poticaj današnjega glavnog predsjednika HBZ-a Bernarda M. Luketicha i Milana Vraneša. Kulturnoj federaciji mladih HBZ-a pridružilo se tada 19 tamburaških zborova, od kojih je jedanaest nastupilo na prvom festivalu u Illinoisu spomenute 1967. 290 2014 V. KUKAVICA

Osnivač KFM i današnji glavni predsjednik HBZ-a B. M. Luketich – pozdravlja sudionike i uzvanike 47. Festivala u Zagrebu, primivši čestitke domaćina za 35. jubilej uspješnog vođenja HBZ-a.

Trenutačno Kultura federacija mladih HBZ okuplja 40 tam- buraških sastava svirača, pje- vača i plesača iz SAD-a i Kanade u kojima hrvatsku glazbenu baštinu i folklor njeguju i šire tisuće ljubitelja magičnoga hrvatskoga etnološkoga nasljeđa na sjevernoameričkom kontinentu. Članovi zborova i orkestara uključeni su istodobno i u podmladak zajednice pa svi zborovi imaju zajednički prepoznatljivi naziv − Junior Tamburitzans. Većina američkih tamburaša tijekom 20. stoljeća, ispostavlja se, potječe iz hrvatskih područja gdje je orkestrirana tambura najkasnije dospjela − Gorski kotar, Primorje i Dalmacija. Etnomuzikolozima i folkloristima poput Richarda Marcha ili Stjepana Sremca nije bilo teško objasniti taj fenomen pa su se brzo složili s povjesničarima iseljeništva kao što su George J. Prpić i Ivan Čizmić da se uzrok tome fenomenu krije u jednostavnoj činjenici da je s tih hrvatskih područja u Ameriku odselilo najviše ljudi od sredine osamnaestog stoljeća, uključujući i najmasovniji polumilijunski val u Ameriku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Današnji tamburaški zborovi u Americi izvode pjesme i plesove iz svih hrvatskih krajeva Hrvatske − Dalmacije, Istre i Kvarnera, gorske Hrvatske, središnje i sjeverozapadne Hrvatske, Međimurja i Podravine te Slavonije, Baranje i Srijema. Priča o Kulturnoj federaciji Zajednice, koja već četvrt stoljeća ima i brojne projekte za zreliju životnu dob poput 25. festivala HBZ-a održanog lani u Washingtonu s 22 ansambla odraslih tamburaša iz cijele Amerike − doživljava se čarobnom tek kada se zajednički prisjećamo avantura i uspjeha naše djece! U kolektivnom pamćenju naših obitelji u Americi najdojmljiviji je ostao Treći tamburaški festival mladih, održan 1969. godine u središtu Pittsburgha u arhitektonskoj ljepotici izgrađenoj šezdesetih − Civic Areni, kada su pensilvanijsku publiku oduševila 22 dječja tamburaška zbora u živopisnim narodnim nošnjama. Zanos i brojnost mladih Zajedničara u tamburaškom su pokretu u Americi rasli iz godine u godinu, zato Kulturna federacija mladih HBZ-a za svoj deseti rođendan 1976. Festival šalje u glavni hrvatski grad Zagreb. Oko osamsto izvođača iz deset zborova zadivilo je hrvatsku javnost. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 291

− Bio je to most koji je spojio obitelji i mlade glazbenike iz Hrvatske i one sa sjevernoameričkog kontinenta, ponosno se prisjeća Bernard M. Luketich. Nesporno je da su zagrebačka gostovanja, Festival mladih Zajedničara, oplemenila neodoljivim šarmom radosnoga glazbenog spomenara. Desetljeće nakon toga festival je bilježio rast pjevačkih zborova i tamburaških orkestara diljem SAD-a i Kanade. Kulturnu federaciju mladih trenutačno vodi glazbenik Donald Weakley, koji je tu dužnost preuzeo od dugogodišnje uspješne predsjednice Joan Kutz uoči čikaškog 43. Festivala na godišnjoj sjednici Federacije koja je održane 24. siječnja 2009. godine u Milwaukee (WI). Tom je prigodom izabrano i novo Upravno vijeće KFM HBZ koje čine dvije potpredsjednice Bernadette Luketich-Sikaras i Goldie Malone, zatim tajnik Ivan Begg te blagajnik Ted Sebetich. U aktualnom Savjetu KF djeluju Joan Kutz, Virginia Michtich, Mary Ann Mikula i Carol Sees, dok su za članove Nadzornog odbora odabrani Don Bowman, Janet Craig, Mike Ricci, Christine Kejas, Emil Riccio i jasno Bernard M. Luketich. − U mnogim američkim gradovima, gdje djeluju odsjeci Zajednice, stvarali su se u drugoj polovici 20. stoljeća novi ansambli što je djecu hrvatskih korijena i njihove prijatelje motiviralo da uče narodne pjesme i plesove, ali i hrvatski jezik. Ne zaboravimo da je to i vrijeme procvata hrvatskih etničkih škola za učenje jezika i etničkih župa u kojima su naši ljudi slušali mise na hrvatskome jeziku. Američku je mladost hrvatskog podrijetla oduvijek očaravala folklorna baština njihovih djedova, uključujući i moje kćeri i unuke. Jednima se sviđala glazba, drugima prelijepe narodne nošnje i plesni običaji, treći su slali djecu u dopunske etničke škole jezika, a četvrtima je bila privlačnija naša raznolika et nokulinarska tradi cija, objaš njava glavni

Naraštaje američkih Hrvata privlači baština stare domovine. 292 2014 V. KUKAVICA predsjednik Zajed nice Bernard M. Luketich, koji uz odgovorne vodeće dužnosti desetljećima piše i kolumnu O Zajednici koja mari u Zajedničaru, službenom glasilu HBZ-a. Najbrojniji festival dosad, na kojem je u dvodnevnom programu nastupilo rekordnih 35 omladinskih tamburaških zborova, održan je 1987. godine u Konvencijskom centru David L. Lawrence u Pittsburghu. No, posljednja dva desetljeća ta se brojka po festivalskoj sezoni uglavnom vrti oko dvadesetak ansambala sa 700 do 800 izvođača iz SAD-a i Kanade. Iako je u Detroitu lani na 46. Festivalu nastupilo samo 17 tamburaških zborova, optimizam ne napušta Zajedničare. Godinu prije (2011.) u gradu Orlandu na 45. Festivalu sudjelovala su pak 22 ansambla s više od 800 izvođača. Festival je na Floridi gostovao u sličnom sastavu i 1991. te 2000. Nadalje, dvadeset zborova okupio je 44. Festival HBZ-a koji se održao početkom srpnja 2010. u Torontu. Te su godine, prisjetimo se, posebna priznanja prigodom 25-te obljetnice Milwaukee CFU Tamburice dobili Patsy Lucas, Nancy Požgaj, Julie Ewend i Ken Werner.

Zanimljivosti Povjesničar hrvatskoga iseljeništva dr. sc. Ivan Čizmić (1994.) ističe da je tijekom druge polovice 20. stoljeća na američkim sveučilištima postojala tradicija da se uz nastavni i znanstveni rad uvodi i neka društvena aktivnost kojom se može steći popularnost pojedinog studenta. Zato neka sveučilišta njeguju glazbena i plesna društva, atletske i nogometne klubove. Primjerice, Duquesne University Tamburitzans s Duquesne University iz Pittsburgha (PA) na svom je repertoaru imao niz popularnih hrvatskih tamburaških skladbi koje je izvodio diljem Amerike i svijeta, čime je znatno pridonio popularnosti hrvatske tamburaške glazbe među studentima Amerike, pa nije neobično što se Bernard M. Luketich povezao s glazbenikom koji je bio umjetnički direktor toga uglednoga tamburaškog zbora Walterom W. Kolarom (Waltera W. Kolara: A History of the Tambura, 1975.). Ta je suradnja donijela stručnu potporu mladim Zajedničarima – koja postoji i danas.

Sudionici 47. Tamburaškog festivala Kulturne federacije mladih HBZ-a Pod visokim pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske u Zagrebu je, od 5. do 7. srpnja 2013. godine, u organizaciji Hrvatske matice iseljenika održan 47. Tamburaški festival mladih Hrvatske bratske zajednice. Predsjednik Kulturne federacije mladih Donald Weakley i počasna dirigentica ovogodišnjeg Festivala Katarina Lukacevich u pratnji mnogih uglednih članova HBZ-a i domaćina mr. sc. Marina Knezovića, ravnatelja HMI – radovali su se nastupima mladih pjevača, plesača i tamburaša. U Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, pod budnim okom umjetničkih voditelja i publike, nastupili su ansambli: American Croatian Waukegan Tamburitzans (Waukegan, Illinois), St. George Junior Tamburitzans (Cokeburg, Pennsylvania), Sacred Heart Junior Tamburitzans (McKeesport, Pennsylvania), Milwaukee Croatian Tamburitzans (Milwaukee, Wisconsin), Rankin Junior Tamburitzans (Rankin, Pennsylvania), Okolitza Junior Tamburitzans (Pueblo, Colorado), Croatian Junior Tamburitzans HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 293

(St. Louis, Missouri), American Zagreb Junior Tamburitzans (Cleveland, Ohio), Jadran Junior Tamburitzans (Aliquippa, Pennsylvania), Happy Hearts Junior Tamburitzans (Youngstown, Ohio), Cleveland Junior Tamburitzans (Cleveland, Ohio), Sv. Lovro Junior Tamburitzans (Steelton, Pennsylvania), Hrvatski Tanac Junior Tamburitzans (Pittsburgh, Pennsylvania), Hoosier Strings Junior Tamburitzans (Merrillville, Indiana) iz SAD-a te Parish Folklore Group Jadran (Toronto, Ontario) iz Kanade. Izvođačima iz Amerike pridružio se KUD Sveti Juraj iz Ogulina, gdje djeluje odsjek Zajednice 2001. Frankopan. Festival je nadahnutim riječima blagoslovio uzoriti gospićko-senjski biskup Mile Bogović.

Zagreb: 47. Tamburaški festival mladih HBZ-a Program je dinamično tekao od 15 do 20 sati pod visokim pokroviteljstvom Vlade RH i u zajedničkoj organizaciji HMI-ja i Kulturne federacije mladih HBZ-a. Nastupilo je 15 ansambala iz Amerike i Kanade u pratnji mladih prijatelja iz Ogulina. U gledalištu dvorane Lisinski bilo je oko 2000 ljudi. Tamburaški festival Kulturne federacije mladih Hrvatske bratske zajednice Amerike: stotine i stotine mladih izvođača iz Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, članova Podmlatka Hrvatske bratske zajednice, odjeveni u hrvatske narodne nošnje na pozornici Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu 6. srpnja 2013. pjevaju Lijepu našu, The Star Spangled Banner i O Canada! − hrvatsku, američku i kanadsku himnu! Tako je počeo 47th Annual Croatian Fraternal Union Junior Tamburitza Festival.

Sudionici 47. Tamburaškog festivala Kulturne federacije mladih HBz-a Amerike / Annual CFU Junior Tamburitza Festival, Zagreb, 5.- 6. srpnja 2013. 294 2014 V. KUKAVICA

Chat • Jenny u Zagrebu na 47. Festivalu u KD Lisinski na messangeru šalje slike i čavrlja s roditeljima u Clevelandu. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 295

Prigodom 47. Festivala glavni predsjednik HBZ-a Bernard M. Luketi- ch, potpredsjednik Franjo Bertović i glavni rizničar Edward W. Pazo uručili su ček od 25.000 dolara Osmanu Kadiću, ravnatelju Klinike za dječje bolesti grada Zagreba.

Nazočni su bili ugledni gos ti: izaslanik predsjednika Hrvat skoga sabora − zastupnik Ivo Jelušić, izaslanica pokrovitelja predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića Daria Krstičević − predstojnica Državnoga ureda za Hrvate izvan Hrvatske, uime gradonačelnika Milana Bandića njegova zamjenica Vesna Kusin, ravnatelj Inozemne pastve Katoličke crkve u Hrvata fra Josip Bebić i mnogi drugi uglednici iz hrvatskoga javnog života. Voditelja festivalskoga programa Ivana Begga predstavio je glavni tajnik i dugogodišnji rizničar HBZ-a Edward W. Pazo. Ivan Begg je tajnik KFM-a HBZ-a, koji izvrsno poznaje rad ansambala, što se vidjelo tijekom Festivala. Blagoslov je svim sudionicima udijelio gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović, čestitavši roditeljima i vodstvu HBZ-a na ustrajnosti u njegovanju nacionalnoga, kulturnoga i duhovnoga identiteta hrvatskog iseljeništva na sjevernoameričkom kontinentu 120 godina, još od osnutka Zajednice 1894. godine. Uz predsjednika Kulturne federacije mladih HBZ-a Donalda Weakleya, pozdravne govore održali su ravnatelj HMI-ja Marin Knezović te zamjenica zagrebačkoga gradonačelnika Vesna Kusin. Uime pokrovitelja predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića govorila je Daria Krstičević, predstojnica Državnoga ureda za Hrvate izvan Hrvatske. Poticajan govor održao je glavni predsjednik HBZ-a Bernard M. Luketich. Uime predsjednika Sabora Josipa Leke govorio je saborski zastupnik Ivo Jelušić, ujedno i domaćin jer je aktualni predsjednik Upravnoga odbora HMI-ja, otvorivši Festival, mo rao otići. Počasnu dirigenticu 47. Tamburaškog festivala KFM-a za 2013. – Katarinu Lukačević iz Cle- velanda predstavio je predsjednik KFM-a Donald Weakley. Zatim je slijedio impresivni prvi skupni nastup svih zborova pod ravnanjem Katarine Lukačević, koji su najprije otpjevali skladbu Rukavice, zatim Dom te domaću popijevku Na Sleme. Bio je to fascinantan prizor koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Razigrani ansambli nastupali su, prema tradicionalnim pravilima KFM-a HBZ-a, utvrđenim redoslijedom po 12 minuta. Na festivalu je, pred prepunim gledalištem u KD V. Lisinskog, po- 296 2014 V. KUKAVICA

čevši od 15 do 20 sati nastupilo 15 ansambala iz SAD-a i Kanade te jedan iz Hrvatske: Hoosier Strings Junior Tamburitzans (Merrillville, Indiana), Hrvatski Tanac Junior Tamburitzans (Pittsburgh, Pennsylvania), St. George Junior Tamburitzans (Cokeburg, Pennsylvania), Happy Hearts Junior Tamburitzans (Youngstown, Ohio), Okolica Junior Tamburitzans (Pueblo, Colorado), Sacred Heart Junior Tamburitzans (McKeesport, Pennsylvania), Rankin Junior Tamburitzans (Rankin, Pennsylvania), Folklore Group Jadran (Toronto, Ontario), Sv. Lovro Junior Tamburitzans (Steelton, Pennsylvania), Cleveland Junior Tamburitzans (Cleveland, Ohio), Croatian Junior Tamburitzans (St. Louis, Missouri), American Croatian Waukegan Tamburitzans (Waukegan, Illinois), KUD Sv. Juraj (Zagorje Ogulinsko, Hrvatska), American Zagreb Junior Tamburitzans (Cleveland, Ohio), Jadran Junior Tamburitzans (Aliquippa, Pennsylvania) i Milwaukee Croatian Tamburitzans (Milwaukee, Wisconsin). U svečanoj završnici, odnosno nastupu glazbenih voditelja, koreografa i pomoćnih voditelja svih skupina pod vodstvom gostujuće dirigentice Katarine Lukačević, bilo je zaista fantastično. Slijedila je podjela priznanja sudionicima 47. Tamburaškog festivala Kulturne federacije mladih HBZ-a Amerike, kojima je priznanja dodijelio ravnatelj HMI-ja Marin Knezović. Ivo Jelušić, predsjednik Upravnoga odbora HMI-ja i izaslanik predsjednika Sabora RH Josipa Leke, uručio je prigodni dar i posebno priznanje glavnome predsjedniku HBZ-a Amerike Bernardu M. Luketichu za njegov 35. jubilej uspješnog vođenja Zajednice, kako u poslovnom tako i kulturnom životu te naše najutjecajnije iseljeničke organizacije u svijetu. U opuštenom ozračju zabava je trajala do jutra, plesalo se i pjevalo do zore. Turistička agencija Speranza i HMI dale su sve od sebe da Festival proteče u nezaboravnom ozračju. Festival je ispunio sva očekivanja Zagrepčana i njihovih američkih prijatelja, članova HBZ-a.

Tamburaška misa i izlet U rano jutro svi su izvođači Festivala, djeca i odrasli, roditelji i pratitelji iz Amerike, oni koji su spavali i oni koji nisu stigli od veselja, u potpunoj duhovnoj sabranosti sudjelovali u misi koju je u zagrebačkoj katedrali služio uzoriti pomoćni biskup Mijo Gorski u koncelebraciji s ravnateljem Inozemne pastve Katoličke crkve u Hrvata fra Josipom Bebićem i mnogobrojnim misionarima hrvatskoga iseljeništva, od Europske unije do Kanade i SAD-a. Fra Josip Bebić, čestitavši 35. jubilej Bernardu M. Luketichu, posebno je zahvalio roditeljima i čelništvu HBZ-a na iznimnom doprinosu očuvanju i razvoju etničkoga, kulturnoga i duhovnog identiteta hrvatskog naroda na sjevernoameričkom tlu, želeći da upravo takvo iskustvo naš narod u domovini prakticira ubuduće u velikoj obitelji europskih naroda – Europskoj uniji. Poslijepodne su svi izvođači i domaćini uživali na izletu u Bunčić kleti u Dugom Selu, gdje su se izmjenjivala iskustva i stvarali planovi za buduće kulturne veze iseljeništva iz SAD-a i Kanade i HMI-ja, istaknula je voditeljica Odjela za kulturu Srebrenka Šeravić. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 297

Predsjednik Josipović primio je izaslanstvo HBZ-a Predsjednik Ivo Josipović primio je 6. srpnja izaslanstvo HBZ-a i HMI-ja koje ga je izvijestilo o održavanju Tamburaškoga festivala Kulturne federacije mladih u domovini. Hrvatska bratska zajednica najstarija je i najveća organizacija Hrvata u Sjevernoj Americi te predstavlja dobrotvorno društvo hrvatskog iseljeništva koje je i ovom prigodom narodu u domovini predalo golemu donaciju. Glavni predsjednik Bernard M. Luketich predao je ček od 25.000 dolara Osmanu Kadiću, ravnatelju Klinike za dječje bolesti grada Zagreba iz Klaićeve ulice. Predsjednik Josipović zahvalio je vodstvu HBZ-a na humanitarnim aktivnostima namijenjenim narodu u domovini i svemu što naraštaji Zajedničara čine kako bi očuvali hrvatsku kulturu i nacionalni identitet.

Predsjednik RH Ivo Josipović primio je 6. 07. 2013. izaslanstvo 47. Festivala te čelništvo HBZ-a SAD-a i Kanade u pratnji ravnatelja HMI-ja Marina Knezovića.

Koncert dobrodošlice Mnoštvo pred zagrebačkom palačom glazbe i Domom iseljenika u večernjim satima. Zagrljaji, usklici dobrodošlice, fotoaparati i mobiteli, rodbina i obožavatelji, folkloristi od zanata i amateri, diplomati i obični građani, profesionalni tamburaši i pjevači, plesači i narodni svirači gajdi, glazbene zvijezde... U srcu Zagreba, ondje gdje se susreću Ulica Hrvatske bratske zajednice i Trg Stjepana Radića, na kojem su palače Hrvatske matice iseljenika i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskoga, domaćin Matičin ravnatelj Marin Knezović i voditeljica Matičina Odjela za kulturu Srebrenka Šeravić srdačno se pozdravljaju s glavnim predsjednikom HBZ-a Bernardom M. Luketichem, čelništvom HBZ-a i stotinama pristiglih mladih američkih Hrvata, sudionika i pratitelja 47. Tamburaškog festivala Kulturne federacije mladih HBZ-a Amerike. Tamburaški orkestar HRT-a, Zagrebački folklorni ansambl dr. Ivana Ivančana, solisti Đani Stipaničev i Renata Sabljak, kao i klapa Hrvatske ratne mornarice Sveti Juraj digli su publiku u Lisinskome 298 2014 V. KUKAVICA na noge! Iz gledališta su se čule samo riječi hvale za trosatni program koncerta i za sve izvođače poput ovih koje mi je rekao jedan mladi tamburaš iz Rankina − Really, really good!

List Zajedničar Službeno glasilo Hrvatske bratske zajednice Amerike, dvojezični hrvatsko-engleski dvotjednik Zajedničar izlazi u Pittsburghu sto devet godina i to od 1904. Točno 62 godine, od 1951., list je u sadržajnom smislu jezično podijeljen na šest stranica hrvatskog i šest stranica engleskog jezika. O svim festivalima Zajedničar redovito donosi opširne reportaže i predivne fotograﬁ je. Posljednjih desetak godina Zajedničar uređuje publicist Ivan Begg u suradnji s Lorraine Turkall. Kao hrvatsko iseljeničko glasilo s najvećom nakladom, list je dostupan u tiskanom i elektroničkom obliku, a naklada mu je oko 30 000 primjeraka − koji se besplatno distribuiraju članstvu diljem SAD-a i Kanade. Prvi urednik Zajedničara bio je Josip Marohnić, u javnosti poznatiji kao pionirski nakladnik hrvatskih knjiga u Americi 1890-ih. Među mnogim važnijim urednicima najveću je slavu stekao don Niko Gršković, svećenik i publicist, koji je uređivanje lista preuzeo početkom studenoga 1909. U to je doba Gršković bio jedan od najutjecajnijih hrvatskih intelektualaca u iseljeništvu (osnovao je i Hrvatski savez u Sjevernoj Americi). Ugledni intelektualci i urednici Zajedničara Josip Marohnić i Niko Gršković znatno su pridonijeli boljem statusu naše brojne dijaspore u Americi i jačanju političkih sloboda u Hrvatskoj od kraja 19. i prvim desetljećima 20. stoljeća. U znak zahvalnosti domovina im se nedavno odužila te prema njihovim slavnim imenima nazvala dvije ulice u glavnome gradu Republike Hrvatske – Zagrebu.

Službeno glasilo HBZ-a Zajedničar • Urednici J. Marohnić i N. Gršković znatno su pridonijeli statusu naše dijaspore u Americi te jačanju političkih sloboda u domovini na prijelazu 19. u 20. st. pa su u znak zahvalnosti njihovim imenima nazvane 2 ulice u Zagrebu. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 299

Uredništvo je smješteno u upravnoj zgradi HBZ-a u Pittsburghu i povezuje oko milijun i pol građana hrvatskog podrijetla na sjevernoameričkom kontinentu. Među prilozima, posebne je informativne vrijednosti u posljednja tri desetljeća kolumna glavnog predsjednika Bernarda M. Luketicha, koji se ustrajno zauzima za zajedništvo našega naroda u dijaspori. Časopis Matica, uključujući i internetski portal HMI, ostvaruju plodnu suradnju s Zajedničarom, a najviše nam je članaka tijekom tekućeg desetljeća poslao publicist i potpredsjednik HBZ-a Franjo Bertović. Hrvatska bratska zajednica i list Zajedničar u povijesti su uvijek davali potporu narodu u staroj domovini, osobito tijekom borbe za neovisnost i u Domovinskom ratu devedesetih godina 20. stoljeća. List Zajedničar svesrdno podupire rad humanitarnih organizacija. U proteklim godištima 21. stoljeća Zajedničar je podupirao učlanjenje Hrvatske u Europsku uniju, a u srpanjskom se broju pohvalio da je njihov član Tonino Picula postao član Europskog parlamenta na osnovi održanih izbora u RH za EU parlament.

Lider američkih Hrvata Glavni predsjednik Hrvatske bratske zajednice Amerike Bernard M. Luketich (Cokeburg, 1931.), istaknuti društveni i kulturni djelatnik, publicist i izdavač, postao je jedan od vodećih intelektualnih ljudi hrvatske dijaspore naših dana na sjevernoameričkome kontinentu. Pred- sjedničku dužnost te najstarije hrvatske fraternalističke organizacije, na koju je de mokratskim izborima biran devet puta, obnaša od godine 1978., proslavivši u Zagrebu 35. jubilej uspješnog poslovnog upravljanja Zajednicom. Čarobnom formulom uspjeha fraternalističke Zajednice u Luketichevu konceptu mogu se nedvojbeno smatrati kre ativni kulturni, obrazovni, sportski i humanitarni programi koje je pokrenuo u drugoj polovici 20. stoljeća, a čije pozitivne učinke uživa današnje brojno članstvo u SAD-u, Kanadi i Hrvatskoj. Utemeljitelj je Kulturne federacije mladih HBZ-a, inicijator Nacionalne federacije američkih Hrvata, Hrvatsko-američkoga poslovnog udruženja grada Pittsburgha i mnogih drugih renomiranih udruga i projekata. Odličan mu je poslovni potez akvizicija čikaške Hrvatske katoličke zajednice godine 2006. Za inovacije fraternalističkih programa primio je odlikovanje što nosi ime utemeljitelja toga važnoga američkoga socijalnog pokreta Johna Jordana Up churcha, koje mu je dodijelio Fraternalistički kongres Pennsylvanie godine 2003. Obnašao je visoke dužnosti u Nacionalnom

Glavni predsjednik HBZ-a Bernard M. Luketich primio je visoka odličja Republike Hrvatske 300 2014 V. KUKAVICA bratskom kongresu Amerike. The Tamburitzans Association of America dodijelila mu je nagradu za glazbena postignuća godine 1983. Dobio je mnoga visoka odličja Republike Hrvatske i SAD-a. 120. godišnjica Hrvatske bratske zajednice Amerike Hrvatska bratska zajednica Amerike / Croatian Fraternal Union of America moćno je potporno i osiguravajuće, neprofi tno, društvo hrvatskog iseljeništva u SAD-u i Kanadi te važna humanitarna i domovinska organizacija. Osnovana je 1894. u Allegheny koji je danas dio Pittsburgha. S manje od 300 članova 1894., danas broji oko 100 000 tisuća volontera. Imovina joj se procjenjuje na oko 400 milijuna dolara. Zajednicom su presjedali Zdravko V. Mužina, Ivan Ljubić, Petar Pavlinac, Franjo Zotti, Pavao Hajdić, Josip Marohnić, Vinko Vuk, Tomo Bešenić, Anton Gazdić, Ivan Butković, Vjekoslav I. Mandić, John Badovinac i posljednjih 35 godina Bernard M. Luketich. Riječ je o nespornom etničkom vođi koji je, za proteklih devet mandata, izdignuo HBZ u poslovnoga diva koji se ponosi svojom fi lantropijom u lokalnim iseljeničkim zajednicama. Američki fraternalizam pripada najsnažnijim socijalnim pokretima u povijesti SAD-a. Njegov program pokriva osobno i obiteljsko osiguranje za slučaj bolesti ili smrti. No, u sklopu fraternalističkih ustanova razvijale su se društvene, kulturne i sportske aktivnosti. Kroz njih su se iseljenici borili za afi rmaciju svojih etničkih prava u domicilnom društvu. Usto, preko njih su davali gospodarsku i političku potporu svojemu narodu u staroj domovini u borbi za nacionalno oslobođenje. Američki fraternalizam razvoj najviše zahvaljuje radništvu. Došavši u stranu zemlju, u kojoj su ljudi govorili različitim jezicima i imali drukčije običaje, doseljenici

Glavni predsjednik HBz-a Bernard M. Luketich s timom najbližih suradnika: CFU National Board 2013. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 301 su izgrađivali osjećaj zajedništva i solidarnosti u dvjema institucijama: etničkim crkvama i bratskim organizacijama. Te su im dvije organizacije olakšavale prijelaz u novo društvo − osiguravajući im mjesto molitve, mjesto za društveno okupljanje i mjesto gdje su učili kako prihvatiti vrijednosti novoga američkoga društva. Počeci stvaranja fraternalističkih organizacija javljaju se prije 145 godina, kada je John J. Upchurch, željezničarski radnik, organizirao prvo takvo društvo pod nazivom The Ancient Order of United Workmen. Dosad je HBZ imao 23. konvencije na kojima članstvo u pravilu zastupa oko 220 izaslanika iz 567 odsjeka i gnijezda. Najviše odsjeka djeluje u SAD-u i to 92, a nešto manje u Kanadi. Od početka 21. stoljeća šest je odsjeka utemeljeno u RH i to odsjek 2000 u Zagrebu, odsjek 2001 Ogulinu, odsjek 2004 u Koprivnici, odsjek 2005 u Rijeci, odsjek 2006 u Splitu i odsjek 2007 u Županji. Najmasovnije članstvo HBZ-a djeluje tradicionalno diljem Pennsylvanije, Ohia, Illinouisa, Cali- fornije, ali i diljem Ontaria u Kanadi. Suvremenim središtima fraternalizma mogu se smatrati Pittsburgh, Cleveland, Chicago, Los Angeles i Toronto u Kanadi.

Suvremeno poslovanje Zajednice Hrvatska bratska zajednica pokazala je stabilnost u poslovanju tijekom nedavne fi nancijske krize u Americi. Obveznice koje čine 87,7 % imovine HBZ-a zadržale su odličnu investicijsku snagu, zahvaljujući poslovnom umijeću Luketicheva tima. U prosjeku HBZ mjesečno planira prodaju oko dva milijuna dolara osiguranja, pa Zajednica na godišnjoj razini može ostvariti oko 25 milijuna dolara prodanoga novoga životnog osiguranja. Zajednica je na čelu s predsjednikom Luketichem i potpredsjednikom Franjom Bertovićem te glavnim tajnikom Edwardom W. Pazom ostvarila velik napredak. − Veselimo se što je odanost naših članova ostala istovjetna odanosti koju nam je članstvo iskazivalo u znatno produktivnijim vremenima 1980-ih i 1990-ih. Kada zbrojimo rezultate za proteklu godinu i usporedimo ih s prijašnjima, jasno se vidi da smo prije ostvarivali puno veće prihode. Međutim, zbog krize ne možemo očekivati neka velika postignuća od naših oko 150 dobrovoljnih graditelja i malog broja profesionalnih zaposlenika Glavnog ureda Zajednice, ističe glavni predsjednik Luketich. Konzervativna ulagačka politika osiguravatelja i tradicionalni fraternalistički oprez u vrijeme velikih dobitaka na burzi čine se neprivlačnima, dok u vrijeme fi nancijske krize dobivaju sasvim novo značenje, mišljenja su čelnici HBZ-a. Manji, no siguran prinos ulagaču ponovno izgleda privlačnije od većega ali rizičnijeg, što bi osiguravatelji trebali znati iskoristiti – ističu Zajedničari. Fraternalizam kao dio povijesti američke industrije osiguranja, nastao u okrilju velikih doseljeničkih zajednica uglavnom iz Europe (Poljaci, Česi, Hrvati, Mađari…) u vrijeme rane industrijalizacije SAD-a uvijek je nastojao osuvremeniti svoje poslovanje što se zorno može pratiti preko poslovnih poteza Nacionalnoga bratskog kongresa Amerike (NFCA), čiji je dugogodišnja član i HBZ. Punih 126 godina NFCA objedinjuje 74 neprofi tna bratska dobrotvorna društva koja djeluju u svih 50 država, u pokrajini Columbia i u Kanadi. To američko krovno udruženje predstavlja gotovo 10 milijuna ljudi u gotovo četrdeset tisuća lokalnih ogranaka, što ga čini jednom od najvećih mreža članstva na sjevernoameričkom kontinentu. 302 2014 V. KUKAVICA

SUMMARY A FESTIVAL OF YOUNG AMERICAN CROATIANS

he Annual CFU Junior Tamburitza Festival was staged in Zagreb for the sixth time. The event was hosted by the Croatian Heritage Foundation and held under the high patronage of Croatian Government from July 5th to 6th of 2013 at Vatroslav Lisinski TConcert Hall. Srebrenka Šeravić First, the head of the CHF culture department, an English language and literature graduate with a wealth of experience in ethnography, produced the 47th Festival in collaboration with CFU ofﬁ cials and many domestic institutions and individuals. Fifteen ensembles performed from US and Canadian fraternal centres in Merriville, Pittsburgh, Cokeburg, Youngstown, Pueblo, McKeesport, Rankin, Steelton, Cleveland, St. Louis, Waukegan, Aliquippa, Milwaukee and Toronto. The performers from America were joined by the Sveti Juraj Culture & Arts Society of Ogulin, home to the 2001 Frankopan Lodge of the CFU. The honorary festival conductor was Sisak-born American Katarina Lukačević, the art director and choreographer of the Cleveland Junior Tamburitzans. This is the premier youth festival celebrating Croatian music and dance heritage in America. Launched forty-seven years ago, the festival has been enriched in recent decades with various intercultural phenomena symbolising today’s multicultural American society. Donald Weakley, president of the CFU Junior Cultural Federation, was joined by the Festival host and CHF director Marin Knezović, who thanked all of the performers and their artistic directors. CHF director Knezović also thanked all the parents from the USA and Canada who made it possible for the children to visit Croatia. The CHF director directed his particular thanks to Croatian Fraternal Union national president Bernard M. Luketich, congratulating him on his 35th anniversary at the helm of the CFU and the upcoming 120th anniversary of the CFU of America. On hand to offer an inspired blessing for the festival participants was Gospić and Senj Bishop Monsignor Mile Bogović. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 303

RESÚMEN FESTIVAL DE LA JUVENTUD CROATO-NORTEAMERICANA

el 5 al 6 de julio de 2013 se llevó a cabo en el Salón de Conciertos Vatroslav Lisinski de Zagreb, por sexta vez, el Festival de Tamburitza de la Federación Cultural de la Juventud de la Unión Fraternal Croata de Norteamérica / Annual CFU Junior DTamburitza Festival. El evento fue organizado por la Fundación para la Emigración Croata y contó con el alto patrocinio del Gobierno de la República de Croacia. La directora del Departamento de Cultura de la Matica, la profesora de Anglística con larga experiencia etnográfi ca, Srebrenka Šeravić First, fi rmó un excelente convenio productor para la realización del 47mo. Festival con los directivos de la Unión Fraternal Croata, con numerosas instituciones del país y con algunos particulares. Actuaron 15 agrupaciones folklóricas provenientes de diversos centros de la Unión Fraternal Croata distribuídos por Estados Unidos y Canadá, más precisamente de Merriville, Pittsburgh, Cokeburg, Youngstown, Puebla, McKeesport, Rankin, Steelton, Cleveland, St. Louis, Waukegan, Aliquippa, Milwaukee y Toronto. Se sumó a los intérpretes de Norteamérica la agrupación folklórica Sveti Juraj de Ogulin, donde funciona una sucursal de la Unión Fraternal Croata denominada 2001 Frankopan. La directora honorífi ca del Festival fue Katarina Lukačević de Sisak, con dirección momentánea en los Estados Unidos, a quien hemos visto desempeñarse como coreógrafa y directora artística del conjunto Cleveland Junior Tamburizans. Se trata del más hermoso Festival de la Juvetud Croata que se viene organizando en Norteamérica por 47mo. año consecutivo con la fi nalidad de preservar el patrimonio musical y las danzas folklóricas croatas. En las últimas décadas, el contenido artístico se vió enriquecido con diversos fenómenos interculturales que simbolizan la actual sociedad multicultural norteamericana. Actualmente preside la Federación Cultural de la Juventud el distinguido Sr. Donald Weakley. Fue anfi trión del Festival el director de la Fundación para la Emigración Croata, mr.sc. Marin Knezović, quien elogió a todos los intérpretes y a sus directores artísticos. Asimismo agradeció a todos los padres de los jóvenes intérpretes de los Estados Unidos y Canadá por haber posibilitado el viaje de sus hijos a Croacia. El director de la Matica agradeció muy especialmente al presidente de la Unión Fraternal Croata Bernard M. Luketich, felicitándole además por sus 35 años de exitosa gestión al frente de la Unión y por los 120 años de existencia de la Unión Fraternal Croata en América del Norte. Finalmente, el obispo de Gospić-Senj mons. Mile Bogović, bendijo el Festival con palabras inspiradas. RICHARD MARCH SUVREMENO TAMBURAŠKO GLAZBOVANJE U SAD-u

Istaknuti američki etnomuzikolog Richard March, čija je znanstvena karijera počela doktorskom disertacijom o tamburaškoj tradiciji, razmatra recentne tehnološke i političke promjene ko je su utjecale na tradiciju tamburaškoga glazbovanja u Sjedinjenim Američkim Državama. Na vodeći konkretne primjere, raspravlja o stilskom uniﬁ ciranju kao rezultatu sve manje izolacije sjever no- američke tamburaške tradicije od Hrvatske i Vojvodine odakle potječe, te među zemljopisno odi- jeljenim američkim zajednicama. Spominje i poboljšanje komunikacija slijedom dostupnosti internetskih stranica, glazbe koja se može slušati on-line, ali i mobilnih telefona, satelitske televizije i jeftinijih zrakoplovnih putovanja. Usto autor raspravlja o utjecajima na tamburašku scenu u sje- vernoameričkim hrvatskim i srpskim zajednicama uvjetovanima padom komunizma u Europi, uspostavljanjem neovisne hrvatske države i Domovinskim ratom. Donosi i biografske podatke te razmatra glazbeni doprinos nekoliko važnih suvremenih osoba sjevernoameričke tamburaške scene kao što su Jerry Grcevich, Vjeko Dimter, Joe Kirin i Peter Kosovec.

očetkom rujna 2003. pet mladih glazbenika iz Philadelphije, Pittsburgha i Clevelanda, članova nedavno utemeljena tamburaškog sastava zvučnoga imena Otrov, odletjeli su u Hrvatsku kako bi sudjelovali na Zlatnim žicama Slavonije 2003., festivalu tamburaške Pglazbe u Slavonskoj Požegi. Iako je Otrov postojao samo nekoliko mjeseci, glazbenici su se međusobno poznavali i većina je prethodnih godina već svirala zajedno u različitim drugim kombinacijama. Oglasna ploča na internetskoj stranici tamburaland.com prepunila se dobrim željama sastavu koji čini pet tamburaša dvadesetogodišnjaka rođenih u Americi, uz njihova kolegu i glazbenog mentora Vjeku Dimtera, tridesetčetverogodišnjaka, slavonca iz Osijeka, koji od 1989. živi uglavnom u Pennsylvaniji. Drugi niz poruka poslali su im tamburaši i obožavatelji koji su tražili i dobivali savjete kako vidjeti i čuti nastup Otrova u Požegi, on-line ili putem satelitske televizije. Slijedili su pohvalni komentari njihove izvedbe Selo moje malo, nove skladbe, koju je napisao njihov svirač bugarije, Vjeko Dimter. Otrov svira mnogo novoga materijala u kojemu dominiraju Dimterove skladbe, koje često nastaju u koautorstvu s Peterom Kosovcem, primašem Otrova i pripadnikom četvrtog naraštaja američkih Hrvata. Na oglasnu je ploču netko poslao i link na fotograﬁ ju Otrova objavljenu u rubrici Scena Večernjega lista, sponzora događaja. U ponedjeljak navečer, samo jedan dan nakon Požeškog festivala, na probi Graničara, seniorskoga amaterskoga tamburaškog orkestra i zbora s područja Milwaukeeja, ravnateljica Patsy Jurković-Lucas, tragajući za novim repertoarom, odsvirala je tri napjeva s oglednog CD- a Zlatnih žica Slavonije 2003., koji je tog jutra preuzela s interneta na svoje kućno računalo. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 305

Članovima Graničara svidjela se pjesma Tajna sastava Estam, skupine koju nikad prije nisu čuli. Koristeći se računalnim programom za glazbenu notaciju, Patsy je sljedećeg tjedna otisnula vlastiti aranžman Tajne. Graničari su je odmah počeli uvježbavati te su je uvrstili u program za TamFest 2003., okupljanje seniorskih amaterskih tamburaških orkestara pod pokroviteljstvom Hrvatske bratske zajednice (HBZ, Croatian Fraternal Union), koji se potkraj listopada 2003. održao u Pittsburghu. Nekoliko dana nakon Požeškog festivala, Vjeko Dimter, webmaster Tamburalanda, javio se iz Philadelphije s porukom da je još umoran od leta, ali da će uskoro objaviti fotografi je. Za nekoliko su dana deseci fotografi ja, koje su snimili članovi Otrova, stavljeni na internetsku stranicu, dokumentirajući ne samo njihov nastup i putovanje nego i neformalne nastupe i bakanalijske posjete prijateljima i rodbini u Hrvatskoj. Humoristični, sarkastični i pohvalni komentari tih fotografi ja preplavili su oglasnu ploču Tamburalanda. Upravo opisana zbivanja tipična su i važna za američku i kanadsku suvremenu tamburašku scenu. Dakako, bila su nepojmljiva 1983., kad sam pisao svoju doktorsku disertaciju The Tamburitza Tradition (Tamburaška tradicija), sveobuhvatan rad koji je nastojao prikazati povijest i onodobni status tamburaštva i u Sjedinjenim Američkim Državama i u europskoj postojbini te glazbe (ožujak 1983.). Tijekom proteklih dvadeset godina tamburaška se tradicija promijenila. Putovanje Otrova u Požegu u rujnu 2003. i njegov glazbeni odjek tvore složeno polje kulturne komunikacije u suvremenom kontekstu u kojem su tehnološka postignuća ubrzala prijenos tradicijskog znanja i kreativnog izraza. Tako je uvijek i bilo. U uvodu sam svoje disertacije napisao: „Nekoć ograničena na usmenu predaju, [tamburaška] tradicija je otada iskoristila bilo koji medij komunikacije koji joj je stajao na raspolaganju u njezinu kulturnom okružju.” (March 1983:12). Nisam mogao ni sanjati da bi se ti mediji mogli proširiti tolikom brzinom i da bi se gotovo trenutačna svjetska komunikacijska mreža poput interneta mogla pojaviti za manje od dvadeset godina od dovršenja mojega doktorskog rada. Tamburaška se tradicija promijenila. Sve se mijenja. Uz učinke komunikacijskih tehnologija i putovanja (kućna računala, internet, mobilni telefoni i relativno jeftina putovanja zrakoplovom), očiti su i učinci proizašli iz velikih političkih promjena u područjima odakle potječu tambure − Hrvatskoj i Vojvodini (slom komunističke političke vladavine u Europi, raspad nekadašnje Jugoslavije, uspostava Hrvatske kao neovisne države i Domovinski rat). A te su promjene možda i međusobno povezane. Naime, neki su analitičari prepoznali uzročnu vezu između revolucije u međunarodnim komunikacijama i sloma autoritarnih režima (Katz 1997.). No, jedno se obilježje tamburaške tradicije u Sjedinjenim Američkim Državama nije promijenilo: ono je ostalo praktički nepoznato većini Amerikanaca, svima onima koji nekim slučajem nisu hrvatskoga ili srpskog podrijetla. Svojevrsna je iznimka tomu područje Pittsburgha, gdje su Duquesne University Tamburitzans (Tamburaši sveučilišta Duquesne) uspjeli u javnosti izgraditi jasniji profi l. Ipak, “tamburaši” su sve do današnjeg doba za većinu stanovnika Pittsburgha ostali samo ime jedne skupine, izvođačkog ansambla sa sveučilišta Duquesne, a ne istodobno i 306 2014 R. MARCH naziv za obitelj glazbala. Dakle, tamburaška je glazba većini Amerikanaca ostala slabo poznata unatoč povremenim nastupima u obećavajućim okvirima kao što su Smithsonian Folklife Festival i National Folk Festival. Predstavljajući izvanrednog pittsburškog primaša Jerryja Grcevicha, koji je s orkestrom Slanina iz Chicaga nastupio u uglednom nizu koncerata Folk Masters, folklorist Nick Spitzer tamburašku je glazbu u radijskoj emisiji 1992. godine nazvao “velikom, nepoznatom američkom tradicijskom glazbom”. Otkako je Walter Kolar, nekadašnji ravnatelj Duquesne ansambla, napisao svoju povijest tambure u dva sveska (Kolar 1973., 1975.) i od moje spomenute disertacije nije se zapravo pojavila nijedna studija o američkoj tamburi. Dobrodošla je iznimka tomu članak Hrvati i tambura u Sjedinjenim Američkim Državama Stjepana Sremca (2002.). Ipak, autor se u njemu morao uvelike oslanjati na informacije iz prethodnih publikacija. Taj se članak temelji na mojemu sudioničkom promatranju američke tamburaške scene. Nije pritom riječ o organiziranom procesu dokumentiranog istraživanja koje bi odobrio antropolog Bronislaw Malinowski (Malinowski 1922.), nego o znanju koje je prodrlo u moju svijest putem trajnog življenja te tradicije kao podupiratelja, obožavatelja, povremenoga glazbenika i trajnog prijatelja mnogih tamburaša. Moje je sudjelovanje usredotočeno na područje gdje živim. Zato je većina primjera iz Milwaukeeja, Chicaga i sjeverne Indiane, područja koji se proteže industrijskim gradovima uz jugozapadnu obalu jezera Michigan. Zbog njegova oblika, u šaljivoj

Kulturna federacija mladih Hrvatske bratske zajednice pouzdan je promicatelj hrvatske tradicijske kulture u Americi. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 307 poredbi s Mezopotamijom, jedan ga je svirač nazvao Plodnim polumjesecom tambure (Tim Sharko, kazivanje 1986.). I ja ću se povremeno koristiti tim zgodnim izrazom. Naslikat ću sliku današnje tamburaške scene i suprotstaviti je onoj od prije dvadeset godina. Pritom, međutim, ne težim iznošenju kronologije povijesnih događaja u proteklih dvadeset godina. Na primjeru putovanja Otrova u Požegu jasno je nekoliko obilježja današnje scene. Kao prvo, prije dvadeset bi godina bilo začuđujuće da skupina utemeljena samo prije nekoliko mjeseci već nastupi na nekom važnom festivalu. Tada bi također bilo začuđujuće postojanje sastava s članovima iz triju različitih, prilično udaljenih gradova. Svjedoči tome činjenica da je tijekom proteklih dvadeset godina članstvo tamburaških sastava postalo znatno pokretljivije. Trideset ili četrdeset najboljih glazbenika, koji žive u različitim gradovima Sjeverne Amerike, međusobno se poznaju, uspijevaju se okupiti i zajedno stvarati izvrsnu glazbu. Takva je situacija usporediva sa situacijom u nekim drugim etničkim glazbenim tradicijama u Americi. Komentirajući svoju irsko-američku skupinu The Green Fields of America, folklorist i izvođač Mick Moloney rekao je: „Postoji svojevrsna mreža od oko 20 raštrkanih glazbenika, a potom amo dolaze i ljudi iz Irske, kao Tommy Sands, kako bi nam se povremeno pridružili. Smjesta se može stvoriti skupina.” (Winick 1993:5). Primjer kako se to može dogoditi u svijetu tamburaštva zbio se u lipnju 2001. na Midwest Folklife Festivalu u Waterloou (Iowa). Organizatori festivala su gotovo godinu unaprijed dogovorili nastup Vatre, hrvatskoga tamburaškog sastava iz Milwaukeeja. U međuvremenu se sastav počeo osipati. Vjenčanja, promjene zaposlenja i preseljenja izmijenili su živote mladića iz skupine, pa su prestali aktivno svirati nekoliko mjeseci prije održavanja festivala. Želeći ne prekršiti ugovor i odsvirati taj važan posao, članovi Vatre iz Milwaukeeja pozvali su tri člana vrlo talentirane obitelji Kosovec iz Detroita da im se pridruže: multiinstrumentalista Petera, njegova rođaka Davida, koji svira berde i Peterovu sestru Sonju, pjevačicu. Svi su oni u Waterloo doletjeli nekoliko sati prije nastupa, u hotelskoj su sobi zajedno vježbali manje od dva sata i zatim su na glavnoj festivalskoj pozornici odsvirali izvanredan program. Njihova je glazba bila uglađena, dobro ju je prihvatila publika i osobito veliki broj Bošnjaka, uglavnom iz Velike Kladuše, koji danas žive u Waterloou. Početkom 1980-ih stanje je bilo drukčije. Tada su većinu tamburaških sastava u SAD-u i Kanadi činili glazbenici koji su živjeli u istom gradu. Članstvo se mijenjalo polako, kao i bit repertoara na koji su računali njihovi obožavatelji. Često su takvi sastavi imali redovite nastupe u gostionicama ili dvoranama. Primjerice, u južnom su se Chicagu svakog tjedna u restoranu „Golden Shell” mogli slušati Star Serenaders. Gostionica „Rafters” je od toga mjesta bila neznatno udaljena, tek za kratku vožnju, a u njoj su stalno nastupali lokalni tamburaški sastavi kao što su Kapudji Brothers, Dunav ili Popovich Brothers. U Milwaukeeju je Jack Yelich redovito svirao u Saratogi, baru u šesnaestoj ulici. Slični su tamburaški barovi postojali u mnogim sjevernoameričkim hrvatskim i srpskim zajednicama. Posljednjih godina sve manje gostionica i restorana nudi bilo kakvu živu glazbu. Štoviše, budući da većina teži privući što veći broj gostiju, još je manje onih koji bi htjeli ponuditi nekakvu 308 2014 R. MARCH egzotičnu etničku narodnu glazbu. Usto su vlasnici restorana suočeni s još jednom mjerom nepoticajnom za unajmljivanje živih glazbenika: znatnom uplatom koju zahtijevaju predstavnici glazbenih izdavačkih kuća ASCAP i BMI. Te su organizacije sve agresivnije u potraživanju naknada za živu izvedbu materijala čija autorska prava zaštićuju (Fenton Wierichs, kazivanje 1999.). Zato tamburaški barovi u današnje doba u Plodnom polumjesecu zapravo više ne postoje. Restoran „Bronko’s” u Crown Pointu u Indiani, kojim upravlja američki Crnogorac Nick Tarailo, možda je još jedini u kojem često sviraju tamburaški sastavi. Nekolicina barova, kao što su „Ale House” i „Nomad” u Milwaukeeju, koji na programu imaju eklektičan niz world music izvođača, povremeno angažiraju i tamburaške sastave. Budući da se tamburaški poklonici teško mogu zaputiti u gostionicu ili restoran u susjedstvu kako bi čuli glazbu u svojoj lokalnoj zajednici, više se pouzdaju u umreženost zajednice, hrvatska etnička događanja, izlete, večere, plesove i festivale, osobito one pod pokroviteljstvom Hrvatske bratske zajednice. Takvi se događaji planiraju dobrano unaprijed. Tamburaška se glazba smatra njihovom važnom sastavnicom te je uvijek istaknuta u obavijestima. Veći događaji, kao što su Ski Holiday (Skijaški praznik) ili National Golf Tournament (Nacionalni turnir u golfu) u sklopu Hrvatske bratske zajednice, prigode su za susret članova tamburaških sastava koji žive u različitim gradovima, a za takve su događaje spremni doputovati (dovesti se ili doletjeli) iz dosta udaljenih mjesta. Izvođački honorar zajedno s velikodušnim napojnicama, koje im za ključ za ugađanje žica zataknu oduševljeni slušatelji, cijeli takav pothvat čini ﬁ nancijski isplativim. Danas postoji više nacionalnih američkih događaja s temom tamburaške glazbe, a ljudi žele i mogu putovati zbog njih. Promoviranje amaterskih tamburaških aktivnosti temeljni je raison d’etre Hrvatske bratske zajednice. Godišnji Junior Cultural Federation Festival (Festival Omladinske kulturne federacije) Hrvatske bratske zajednice i dalje je najvažniji susret mladih sjevernoameričkih tamburaških orkestara, na kojem se svake godine okupi tridesetak takvih ansambala. Od sredine 1980-tih Hrvatska bratska zajednica organizira i TamFEST, susret sve brojnijih seniorskih amaterskih tamburaških orkestara. Ove su godine brojnošću skupina odrasli dostigli mladež: trideset jedna seniorska skupina sudjelovala je u ovogodišnjem programu. Uz to, od 1970. godine Tamburitza Extravaganza (Tamburaška ekstravagancija) je mjesto susreta profesionalnih sastava pod pokroviteljstvom Američkoga tamburaškog udruženja (Tamburitza Association of America). Nedavno je utemeljen i novi nacionalni događaj, Tamburafest, koji se održao u Pittsburghu u organizaciji mlađih glazbenika vezanih za internetsku stranicu tamburaland.com. S pokretljivijim glazbenicima i publikom tamburaška se glazba sve više stvara u nacionalnom, američkom kontekstu. Zato se sjevernoameričke regionalne stilske različitosti umanjuju. I telefoni su postali mobilni, a pretplatnici često odabiru paket s povoljnijim uvjetima telefoniranja na nacionalnoj razini. Tako je postalo uobičajeno da glazbenici koji su u prijateljskim odnosima, a u udaljenim gradovima, usputno čuju glazbu jedni drugih. Na nedavnoj probi Graničara u Milwaukeeju, prijateljica sviračice prima Nancy Požgaj nazvala je iz Pittsburgha i poslušala koji su pjesmu uvježbavali Graničari. Joe Kirin, voditelj Sloboda Junior Tamburitzans iz Chicaga, opisao je telefonski poziv upućen iz Cincinnatija u Philadelphiju dok je imao čast HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 309 biti gost dirigent „masovne izvedbe” svih mladih orkestara na Festivalu Omladinske kulturne federacije 2003.: Baš kad je trebala početi izvedba, nazvao sam Vjeku [Dimtera] na mobitel kako bi čuo izvedbu. Nekoliko me ravnatelja, a možda i još ponetko, vidjelo i [pomislilo] kao: „O, moj bože, on tijekom izvedbe razgovara na mobitel.” Tako sam postao prvi ravnatelj koji se tijekom masovne izvedbe koristio mobitelom, i novo je doba počelo (Joseph Kirin, kazivanje 2003.). Prije dvadeset je godina u tamburaških sastava Sjeverne Amerike još bilo jednostavno prepoznati regionalne stilove. Postojao je osobit zvuk Chicaga, Pittsburgha ili Youngstowna (Ohio). Danas mlađi glazbenici teže sviranju uniﬁ ciranim stilom, koji je pod većim utjecajem hrvatskih sastava kao što su Zlatni dukati (odnosno Najbolji hrvatski tamburaši), Gazde, Patria ili Berde band, čije su snimke postale lako dostupne, nego što bi bio pod utjecajem starijih tamburaša iz njihovih lokalnih zajednica. Kao rezultat toga, gube se nekadašnje očite razlike između američkih i hrvatskih tamburaških skupina. Zvučati poput europskih sastava i time postati „autentičniji” dugo je bio cilj većine američkih tamburaša. Američki stilski „naglasci” razvili su se kao posljedica stupnja njihove izoliranosti od izvora te glazbe u Hrvatskoj i Vojvodini. Kako pokazuje i primjer putovanja Otrova u Požegu, u tamburaškoj je tradiciji sve manje izoliranosti, a sve više prekomorskih utjecaja. Štoviše, smjer glazbenih utjecaja odnedavno

Dostupnost novih informacijsko komunikacijskih tehnologija omogućuje brži uvid u autentične riznice tradicijske kulture. 310 2014 R. MARCH više ne ide isključivo iz Europe u Ameriku. Jerry Grcevich iz Pittsburgha pokazao se 1990- ih jednim od najboljih svjetskih tamburaša. Odrastao je svirajući sa svojim ocem Josephom i ujakom Markom u njihovu tamburaškom sastavu Sloboda. Festival Omladinske kulturne federacije HBZ-a održao se prvi put u Zagrebu 1976. godine. Na njemu je sudjelovao i Jerry, tada još tinejdžer, no istodobno već i zapanjujući glazbenik. Otputovao je i u Novi Sad, gdje se susreo i uspostavio trajnu vezu sa Zvonkom Bogdanom i Janikom Balažem. Oko 1980. Jerry je napravio dva utjecajna LP albuma, sam svirajući svih pet tipova tambura i snimajući ih jednu na drugu. Njegova je glazba bila duboko prožeta utjecajima romskog stila Janike Balaža i bunjavačkog stila Zvonka Bogdana. Nije mu bilo prethodnika u naglasku koji je stavio na instrumentalnu virtuoznost u svim dionicama i dijelovima partiture. Mlađi su američki tamburaši ostali iznenađeni. Pišući za Tamburaland 2002., Joe Kirin, poznati svirač braca iz Chicaga, ravnatelj Sloboda Junior Tamburitzans, nekadašnji član Sinova i Slanine te današnji voditelj Tamburitza Roma, komentirao je: „Postao sam obožavatelj Jerryja i njegova sviranja. Kad je izašao njegov drugi album, pomno sam ga preslušao i opet sam bio zadivljen. Pokušao sam naučiti što više od tog materijala i pritom imao poteškoća. Njegova je glazba izazvala veliki preokret u stilu i tehnici sviranja glazbe koju sam izvodio.” (Kirin 2002.). Jerry se potvrdio kao kanalizator utjecaja romskih svirača, osobito Orkestra Janike Balaža. Poput Jerryja i Janike, mnogi su američki tamburaši počeli ugađati svoja glazbala za čitav stupanj naviše te rabiti veće, četvrtaste koštane trzalice. Sklonost Janikine skupine visoko kvalitetnim glazbalima koje je proizvodio somborski graditelj Lajoš Bocan proširila se i među američkim sviračima. Naglasak na tehničkoj virtuoznosti zahtijevao je i minuciozno izrađena glazbala. Osim Bocanovih glazbala današnji najvještiji svirači nabavljaju tambure i od Lade Krkleca iz New York Cityja ili Marinka Katulića iz Turopolja. Zvonko Bogdan i još jedan važan pjevač, Miroslav Škoro, dulje su tijekom 1980-ih boravili u Sjedinjenim Državama. Obojica su surađivala s Jerryjem i s njime načinila snimke. U jednom razgovoru 1998. Bogdan je Jerryja smjestio među pet najboljih primaša, uz bok Peri Tumbasu, Maciki Petroviću, Maksu Popovu i Janiki Balažu (Spiranović 1998.). Nešto prije početka Domovinskog rata Miroslav Škoro i Jerry zajedno su napisali i snimili Ne dirajte mi ravnicu, pjesmu koja je postala iznimno popularna u ratom izmučenoj Hrvatskoj. Stihovi pjesme koji su proklamirali „ja ću se vratiti” sentiment su kojim se oglasila čežnja izbjeglica i prognanika za domom. Zbog visokih glazbenih standarda i navike da na svojim snimkama svira sve dionice, širile su se glasine da je Jerry prevelik glazbeni perfekcionist da bi ikada osnovao skupinu za živu svirku. No, Jerry je pobio ta predviđanja osnovavši 1993. godine Jerry Grcevich Tambura Orchestra. Tijekom svake od nekoliko proteklih godina Jerry je više mjeseci provodio u Hrvatskoj, stvarajući glazbu i snimajući s ponajboljim hrvatskim tamburašima. Njegov je primjer poslužio kao uzor i drugim američkim skupinama da se zapute u Hrvatsku, tražeći prigodu da sviraju ravnopravno sa svojim hrvatskim kolegama. Primjerice, skupina Boduli iz Chicaga, koja uz tradicionalniji HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 311 tamburaški repertoar izvodi i bluesom i rockom obojene glazbene pjesme, sudjelovala je 2002. i iznova 2003. godine na Festivalu tamburaške glazbe Brodfest u Slavonskom brodu. Komentari Joea Kirina konačno potvrđuju status Jerryja Grcevicha u svijetu tamburaške glazbe: „Jerry je najbolji svirač tambure za kojega znam, točka. Postojali su Janika [Balaž], Hrvoje [Majić], Tuca [Antun Nikolić] i mnogi drugi o kojima bi se dalo raspravljati tko je bolji. Nitko od njih nije mogao svirati svaku od tambura kao Jerry.” (Kirin 2002.). Razvijajući se u sklopu svoje glazbe, tamburaši traže i usvajaju novi repertoar. Kako bi privukli pozornost, profesionalni su sastavi usvojili model „hit napjeva”. Čak ni mnoge amatere ne zadovoljava da samo sviraju te ponovno i ponovno izvode stare standarde. U prošlosti su američki tamburaši stalno morali moljakati za nove pjesme. „Kako bismo došli do novoga repertoara, obično smo morali čekati da se netko vrati iz Europe s godišnjeg odmora, s koferom punim singlica iz Jugotonove trgovine”, objasnio je Michael Jurković, glasoviti svirač bugarije iz Milwaukeeja. Trebali su čuti baš te ploče jer se u Americi skladalo vrlo malo novoga tamburaškog repertoara. Već 1960-ih većina tamburaša bila je rođena u Americi, njihovo vladanje hrvatskim jezikom ili srpskim jezikom bilo je ograničeno, pa gotovo nitko nije mogao skladati pjesme na tim jezicima. A tamburaši nisu slijedili put, primjerice, poljsko-američkih polka sastava, koji su svojemu repertoaru pridodali mnoge pjesme na engleskom jeziku. Osim prigodnoga američkog pop-napjeva za pjevanje na svadbama, američki tamburaški sastavi i dalje izbjegavaju pjevati na engleskom. Prije neovisnosti Hrvatske relativno je malo tamburaških snimki bilo proizvedeno u Jugoslaviji, pa su američki tamburaši pjesme često učili od takozvanih narodnih orkestara, koji su isticali harmoniku u istočnjački usmjerenom stilu. Mnogi srpski i bosanski „narodnjaci” poput „O majko, majko” Mehe Puzića, Tozovčev „Jeremija” i „Kafu mi, draga, ispeci” Predraga Gojkovića ustalili su se na repertoaru američkih tamburaša, bez obzira na to jesu li bili hrvatskoga ili srpskog podrijetla. Nakon početka Domovinskog rata pojačale su se međuetničke napetosti između hrvatskih i srpskih Amerikanaca, a neki izrazito glasni dijelovi publike, i srpske i hrvatske, odrekli su se etnički mješovitog repertoara. Domovinski je rat u srpsko-američkim zajednicama ubrzao proces potiskivanja tambura u korist „narodnih orkestara”, koji je već bio počeo. Nasuprot tomu, hrvatsko-američka tambura dobila je novi poticaj. Novi politički uvjeti u Hrvatskoj podupirali su više tamburaških snimki. Veoma je utjecajna bila pojava „Hrvatske pjesmarice” Zlatnih dukata, albuma dotad potisnutih domoljubnih pjesama. Aktualnima su postale stare, gotovo zaboravljene pjesme poput „Glasno, jasno” te novije domoljubne skladbe poput „Slavonac sam”.

Tamburaši Hrvatske bratske zajednice HBZ je nastavio praksu koja je počela kasnih 1970-ih da skupinama iz domovine sponzorira turneje po SAD-u i Kanadi. Cijenile su se stare, dobro znane pjesme Kiće Slabinca i Vere Svobode, no mlade su američke tamburaše uzbudile nove melodije mlađih skupina kao što su 312 2014 R. MARCH

Ex Panonia, Berde band i Patria. Novi repertoar iz Europe postao je dostupnijim, što je na posljetku kulminiralo današnjim brzim internetskim objavljivanjem i skidanjem mp3-a. No, da umjetnik poput Vjeke Dimtera, talentiran i plodan skladatelj novoga tamburaškog materijala, živi i nastupa u Sjedinjenim Državama − to je bilo nešto posve novo. Vjeko se rodio u Osijeku 1969. godine. Njegov otac, Edgar Dimter, bio je trubač u lokalnim plesnim glazbenim sastavima. Vjeko je u desetoj godini počeo svirati tamburu i gitaru, a poslije je postao član amaterskoga tamburaškog ansambla pri Milici Križan. S njim je 1989. godine otišao na turneju po Sjedinjenim Državama. Pružila mu se prigoda da sudjeluje na audiciji za Duquesne University Tamburitzans, te je bio nagrađen punom stipendijom. Od 1989. do 1993. studirao je psihologiju i jazz-gitaru te nastupao diljem Amerike s ansamblom Tamburitzans. Tijekom tih studentskih godina počeo je skladati i tamburašku i popularnu glazbu. Svirao je u američkim pop i tamburaškim sastavima, uključujući i Jerry Grcevich Tambura Orchestra. Godine 1995. i 1996. Vjeko se preselio u Zagreb, gdje je surađivao s dobro poznatim tamburaškim skupinama Šarmeri i Gazde, skladavši neke od njihovih najvećih hitova - primjerice, „Znam da me ne voliš” Šarmera i „U snu i ljubavi” Gazda. Od kraja 1996. Vjeko živi u Philadelphiji, gdje je preko dana zaposlen kao računalni stručnjak u jednoj ﬁ nancijskoj tvrtki, a usto uspješno ostvaruje svoja umjetnička nastojanja. Svoje računalne vještine stavio je u službu umjetnosti, pokrenuvši potkraj 2001. internetsku stranicu www.tamburaland.com, koja povezuje tamburaše i obožavatelje tamburaštva diljem svijeta. Godina 2002. donijela je Vjeki mnogo uspjeha. U suradnji s popularnim hrvatskim pjevačem Oliverom Dragojevićem, skladao je „Sve bi dao za nju”, pjesmu koja je osvojila Porin, nagradu hrvatske glazbene industrije, svojevrsni ekvivalent američkom Grammyju, za pjesmu 2002. godine (Vjeko Dimter, kazivanje 2003.). Vjeko je 2002. bio producent i CD-a „Kuda idu godine” s uglavnom vlastitim skladbama, kojima je zadivio američku tamburašku scenu. Na CD-u je surađivao s Peterom Kosovcem, istaknutim mladim američkim tamburašem. Uz svirače poput Ryana Wernera iz Milwaukeeja i Robija Sestilija iz Pittsburgha, Peter Kosovec je jedan od mnoštva izvanrednih mladih američkih primaša koji su se pojavili posljednjih nekoliko godina. Obitelj Kosovec iz Detroita dugo je utjecala na američku tamburašku scenu. Peterov djed Ludwig bio je vođa Detroit Tamburitza Orchestra, a njegov otac Kenneth, uz brata Dennisa, bio je član zapaženih sastava Lira i Momci. Ken je također poučavao mladu skupinu Detroit Star Tamburitzans. Peterova majka Bonnie je odlična pjevačica. Peter se rodio 1980. i rano je počeo svirati. Prisjeća se trenutka kad mu je kao petogodišnjaku otac u ruke stavio instrument: „Sjećam se točno kad mi je dao tamburu u mojoj dnevnoj sobi. To je ista ona na kojoj i danas sviram.” (Mikolajek 2001.). Nakon nekoliko godina provedenih u detroitskoj omladinskoj skupini, njegov je talent postao očit. Prvi CD snimio je u svojemu podrumskom studiju u trinaestoj godini, podijelivši vokalne dionice s majkom i sestrom Sonjom. On i Sonja, jednako kao i njegov rođak David, postali su članovi ansambla sa sveučilišta Duquesne. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 313

Zbog svoje iznimne virtuoznosti i snimki na kojima je sam odsvirao i snimio više dionica, Peter podsjeća na Jerryja Grcevicha u idućoj generaciji. No, postoje među njima ipak i velike razlike. Jerry je svoje zapanjujuće talente razvijao u većoj izolaciji. Prije 1990-ih bio je nešto poput samotnjačkoga genija. Tijekom 1980-ih tamburaški su obožavatelji iščekivali da Jerryjeve inspirativne, osobno producirane snimke izađu iz njegova kućnog studija. Nasuprot tomu, Peter je kao tamburaš pri Duquesne svoje glazbene vještine pokazivao uživo, u nastupima nadaleko i naširoko. Nakon što je diplomirao, ostao je u Pittsburghu i osnovao sastav Otrov, čijim je pustolovinama iz rujna 2003. počeo ovaj članak, pa smo zatvorili cijeli krug. Danas je američka tamburaška tradicija veoma živa i ne pokazuje znakove malaksalosti. Mladi ljudi i dalje uče svirati tambure u više od trideset omladinskih skupina, uglavnom povezanih s Omladinskom kulturnom federacijom HBZ-a. Usto i mlađi profesionalni sastavi ostavljaju traga. Na Tamburitza Extravaganza 2003. u Chicagu, tinejdžeri, članovi Mladih fakina iz Milwaukeeja, najmlađega profesionalnog sastava koji je sudjelovao, dočekani su s puno naklonosti. Tambura ostaje usko povezana s institucijama hrvatske etničke zajednice u Americi, čak i kada zbog mješovitih brakova mnoga djeca koja danas uče svirati imaju manje hrvatskih predaka. Dostupnost interneta, mobilni telefoni i lakše ostvariva putovanja za mlađi su naraštaj posve normalni i uvriježeni, što od tamburaške tradicije čini jedinstvenu, globalnu glazbenu scenu.

Literatura Katz, Jonathon. 1997. “Birth of a Digital Nation”. Wired Magazine 5, 4 (April). Internetsko izdanje: http://www.wired.com/5.04/netizen.html (3. listopada 2003.) Kirin, Joseph. 2002. “Reﬂ ections by Joe Kirin”. Internetska stranica Tamburaland: http://www.tamburaland.com/column/column.html Kolar, Walter. 1973. A History of the Tambura. Sv. 1. Pittsburgh: Duquesne University Tamburitzans, Institute of Folk Arts. Kolar, Walter. 1975. Tambura in America. Sv. 2. Pittsburgh: Duquesne University Tamburitzans, Institute of Folk Arts. Malinowski, Bronislaw. 1922. Argonauts of the Western Paciﬁ c. New York: Dutton. March, Richard. 1983. The Tamburitza Tradition. Disertacija na Indiana University. Pohranjeno u Institutu za etnologiju i folkloristiku, IEF bib 21.464. Mikolajek, Lisa V. 2001. “Tamburitzan Musician Plays and Sings His Way to International Acclaim”. The Duquesne University Times. 5. 11. 2001. Internetsko izdanje: http://www2.duq.edu/Times/ArticleBody2.cfm?Id=830 (24. listopada 2003.) Spiranović, Mladen. 1998. “Neformalni, ležerni razgovor...”. Internetska stranica http://members.eunet.at/spiranovic/Bogdan-iview10.html 314 2014 R. MARCH

Sremac, Stjepan. 2002. “Hrvati i tambura u Sjedinjenim Američkim Državama”. Etnološka tribina 25/32:57-74. Winick, Steve. 1993. “From Limerick Rake to Solid Man: The Musical Life of Mick Moloney”. Dirty Linen 48 (October/November). Internetsko izdanje: http://www.dirt- ynelson.com/linen/feature/48mick.html (3. listopada 2003.)

Bilješka Članak je preuzet iz časopisa Narodna umjetnost, čiji je nakladnik Institut za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba http://www.ief.hr/. (March, Richard. Globalno selo moje malo: suvremeno tamburaško glazbovanje u Sjedinjenim Američkim Državama. Narodna umjetnost 40/2, str. 169. – 179. Institut za etnologiju i folkloristiku. Zagreb. 2003.) Zahvaljujemo uredništvu i autoru Richardu Marchu na susretljivosti, preporučujući našim čitateljima u svijetu da putem interneta pročitaju i ostale zanimljive sveske časopisa Narodna umjetnost, koji su dostupni na besplatnom Portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske Hrčak http://hrcak.srce.hr/narodna-umjetnost. Institut za etnologiju i folkloristiku jedinstveno je središte folklorističkih, etnoloških, et- no muzikoloških i srodnih znanstvenih istraživanja u Republici Hrvatskoj s težištem na interdisciplinarnim i transdisciplinarnim kritičkim istraživanjima kulture. Institut je smješten u središtu Zagreba na adresi: Šubićeva ulica broj 42. E-mail: [email protected]; [email protected] Prikupljena građa Instituta tvori jedinstveni fundus folklorističkih i etnografskih dokumenata o hrvatskoj tradicijskoj kulturi dvadesetog stoljeća, o drugim narodnostima u Hrvatskoj kao i o Hrvatima izvan Hrvatske. Svi se podaci o građi obrađuju u kompjuterskim bazama koje se stalno nadopunjuju i proširuju, a zahvaljujući kojima su uvid u građu i pretraživanje arhiva vrlo jednostavni i brzi. Građa Instituta raspoloživa je prvenstveno djelatnicima Instituta za njihov rad na etnološkim i folklorističkim znanstvenim istraživanjima. Međutim, građa je dostupna i vanjskim korisnicima, tj. svim ustanovama i pojedincima zainteresiranim za njezinu primjenu u znanosti, obrazovanju, umjetnosti i kulturi, te u kulturnom amaterizmu – uključujući i ljubitelje hrvatske tradicijske kulture iz dijaspore. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 315

SUMMARY CONTEMPORARY TAMBURITZA MUSIC IN THE USA

rominent American ethnomusicologist Richard March (Wisconsin Arts Board, Madison), whose scientifi c career began with his doctoral dissertation on tamburitza traditions, considers the recent technological and political changes that have infl uenced Pthe tradition of tamburitza music in the United States of America. Citing concrete examples, he discusses the stylistic unifi cation that has resulted through the diminished isolation of the North American tamburitza tradition from the music’s original homelands in Croatia and Vojvodina and between geographically separated American communities. He mentions improved communications owing to the availability of Internet websites, message boards and music available to download or listen to on-line, also of mobile telephones, satellite television and cheaper airline travel. In addition, he discusses the indirect infl uences on the tamburitza scene in the Croatian- and Serbian-American communities in North America arising from the downfall of Communist governments in Europe, the establishment of an independent Croatia and the Homeland War. He provides biographical information on and discusses the musical contributions of a few key fi gures in the contemporary North American tamburitza scene such as Jerry Grcevich, Vjeko Dimter, Joe Kirin and Peter Kosovec. 316 2014 R. MARCH

RESÚMEN MÚSICA CONTEMPORÁNEA DE TAMBURITZA EN ESTADOS UNIDOS

l destacado etnomusicólogo norteamericano Richard March (Wisconsin Arts Bord, Madison), cuya carrera científi ca comenzó con una disertación sobre la tradición de la tamburitza, analiza los recientes cambios políticos y tecnológicos que infl uyeron Esobre la tradición de hacer música con tamburitza en los Estados Unidos. Citando ejemplos concretos, March analiza la unifi cación estilística como resultado de una disminución del aislamiento de la tradición de la tamburitza en Norteamérica con respecto de Croacia y Voivodina de donde es originaria, al igual que de diversas comunidades norteamericanas separadas geográfi camente. Además menciona el adelanto en las comunicaciones que permite un fácil acceso a los sitios web, gracias a lo cual se puede bajar música del internet o escucharla online. También, señala el autor, representan un adelanto en las comunicaciones los celulares, la televisión satelital y los viajes económicos en avión. Asimismo, analiza de qué modo la caída del comunismo en Europa, la independencia de Croacia y la Guerra Patria han afectado la escena de la tamburitza en la diáspora croata y serbia de los Estados Unidos. Finalmente, trae datos biográfi cos y analiza el aporte de un par de fi guras clave en la escena contemporánea norteamericana de la tamburitza como Jerry Grcevich, Vjeko Dimter, Joe Karin y Peter Kosovec.

DUHOVNOST

poslaoDalmaciju u i Istru. papa (640. Mozaik – 642.). Ivan IV. govori o pothvatu opata Martina, kojega je taj papa zemalja svijeta, ponosnih na mozaik s hrvatskom pričom čiji je mecena Dalmatinac posjećuju milijuni turista među kojima je mnoštvo hrvatskih hodočasnika iz tridesetak RimLateransku • baziliku svetog Ivana, uz glavne znamenitosti Vatikana, godišnje

EMILIO MARIN LATERANSKI MOZAIK – SIMBOL ZAJEDNIŠTVA

Mozaik nastao početkom petoga desetljeća 7. stoljeća u rimskoj kapeli Sv. Venancija pokraj Lateranske bazilike, smještene na istoimenom brežuljku Lateranu – jednom od sedam drevnih brežuljaka na kojima je izgrađen Rim, autentično je svjedočanstvo pripadnosti hrvatskoga naroda zapadnoeuropskom civilizacijskom i kršćanskom krugu. To je, temeljem povijesnih izvora, potvrdio i naš vrsni arheolog Emilio Marin, ovjenčan nizom strukovnih priznanja, uključujući i članstvo u Akademiji znanosti i umjetnosti Francuske. Lateransku baziliku svetog Ivana, tzv. papinu katedralu, godišnje posjećuju milijuni turista među kojima je mnoštvo hrvatskih hodočasnika iz tridesetak zemalja svijeta, ponosnih na taj mozaik s hrvatskom pričom čiji je mecena Dalmatinac – papa Ivan IV. (640.–642.). Mozaik govori o pothvatu opata Martina, kojega je taj papa poslao u Dalmaciju i Istru sa zadaćom da skupi relikvije mučenika te da otkupi zarobljene kršćane iz sužanjstva onodobnih novih gospodara. Analiza epigraﬁ čke baštine dokazala je povijesnu autentičnost osoba koje su prikazane na mozaiku.

z knjige o papama Liber Pontificalis saznajemo da je papa Ivan IV., rodom iz Solina, poslao u Dalmaciju i Istru opata Martina sa zadaćom da sakupi relikvije mučenika i da otkupi zarobljene kršćane iz sužanjstva novih gospodara – Slavena i Avara. To se poslanje Izbilo za kratkoga pontiﬁ kata pape Dalmatinca, koji je upravljao Crkvom od kolovoza 640. do iznenadne smrti 12. listopada 642. Znamo da je papin otac, Venancije, bio djelatan u bizantskoj administraciji, kao scolasticus, dužnosnik na ispomoći egzarha, osobito u pravnim pitanjima. Službeno sjedište egzarha bilo je u Saloni. Stoga, prema jednoj hipotezi, Ivan je vjerojatno bio rođen u gradu u kojem je njegov otac započeo vlastitu dužnosničku službu, kao nasljednik skolastika Marcela, dužnosnika u vrijeme prokonzula Marcelina, vjerojatno oko 598. godine. Svetačke su relikvije mogle biti lako dostupne opatu Martinu, također i zbog toga što je izvjestan broj Salonitanaca ipak nastavio živjeti unutar gradskih zidina, pa je Martin s njima mogao komunicirati. U konačnici, premda je Martin ipak uspio sobom ponijeti neke relikvije iz Salone, njihov veći dio je ostao in situ sve do njihove deﬁ nitivne translacije u Split, nekoliko godina kasnije. Relikvije koje su bile donesene u Rim, bile su položene u oratorij nazvan Sv. Venancije u Lateranu, koji je u toj prigodi bio ukrašen mozaikom, koji se održao do danas. Oratorij je bio posvećen sv. Venanciju, koji je papi bio pri srcu, vjerojatno i stoga što je nosio isto ime kao njegov otac. Činjenica da je na mozaiku prikazan Teodor, nasljednik pape Ivana, što je i logično, upravo podupire takvu dataciju da je mozaik bio dovršen nakon 642. 320 2014 E. MARIN

Evo redoslijeda kojim su prikazani sveci, od lijeve na desnu stranu: Paulinianus, Telius, Asterius, Anastasius, Papa Ivan IV, Venantius, sv. Ivan Evanđelista, sv. Pavao, Djevica Marija, sv. Petar, sv. Ivan Krstitelj, Domnio, jedan anonimni papa, možda papa Teodor (ili Hilarus), sveti Maurus, Septimius, Antiochianus i Gaianus. Dakle, ukupno ima deset lokalnih svetaca, među kojima su tri biskupa (Venantius, Domnio, Maurus), jedan svećenik (Asterius), jedan đakon (Septimius) i pet laika: jedan bojadisar sukna, koji je u Salonu bio došao iz Akvileje (Anastasius) i četiri vojnika (Paulinianus, Telius, Antiochianus i Gaianus). Skoro svi, od na mozaiku prikazanih svetaca, preuzeti su od Crkve u Saloni, iz vremena njezine slavne povijesti, kad je 304. proživjela Dioklecijanovo progonstvo. Samo jedan od svetaca je izvan tog kruga, tj. iz Istre – Maurus, biskup i, potom, zaštitnik Poreča. Njima valja pridodati i još jednog, koji ostaje enigmatičan i kontroverzan, Venantius, koji još nema pouzdana tumačenja u modernoj historiograﬁ ji. Liber Pontificalis, doduše, sugerira zajedničku moguću provenijenciju za one kojima je bila namijenjena misija opata Martina: reliquias de Dalmatias et Histrias praeceperat. Premda se u položaju svetaca na mozaiku u Lateranu može zamijetiti prvenstvo sv. Domnija u odnosu na sv. Venancija i prvenstvo sv. Maura u odnosu na sv. Anastazija, bez obzira na okolnost da se doista ta četvorica pojavljuju kao dva para, ostaje činjenica daje riječ o oratoriju sv. Venancija. Ustvari, prepoznavanje posmrtnih ostataka u oratoriju Sv. Venancija, koje je obavljeno 1962.–1964., pokazalo je da su tu stvarno bile relikvije te je slijedom toga potvrđena povijesna utemeljenost upornih pozivanja Crkve srednjovjekovnog Splita na to da su u njezinu posjedu

Mozaik nastao sredinom 7. stoljeća u rimskoj kapeli Sv. Venancija u Rimu - autentično je svjedočanstvo pripadnosti hrvatskoga naroda zapadnoeuropskom civilizacijskom i kršćanskom krugu. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 321

Tisuće hrvatskih hodočasnika iz tridesetak zemalja svijeta godišnje posjećuje Rim, ponoseći se mozaikom s drevnom hrvatskom pričom u rimskoj kapeli Sv. Venancija. svetačka corpora. Ta su corpora doista bila u posjedu još salonitanske Crkve i, ustvari, ono što je u prvoj polovici VII. st. bilo preneseno u Split, u nekadašnju Dioklecijanovu rezidenciju, bio je doista učinak postupka koji se naziva translatio. Toma Arhiđakon Splićanin iz XIII. st., pokazuje precizno poznavanje zbivanja u Rimu glede kulta gradskog zaštitnika: fecit depingi ymaginem beati Domnii cum palio et ceteris pon tificalibus indumentis, totum ex musio aureo. Similiter fecit ymaginem beati Anastasii inter alios sanctos. U tom pogledu, djelo Ivana IV., koje naravno bilježi Liber Pontificalis bilo je zapamćeno i u nekadašnjoj Dioklecijanovoj palači, konačnoj destinaciji Crkve i naroda iz Salone, malo prije misije opata Martina, koju je zapisao i Toma Arhiđakon. Još dva srednjovjekovna izvora spominju istu Martinovu misiju: Korčulanski kodeks i Historia Salonitana Maior.

Epigraﬁ čka baština Dalmacije i Istre – potvrda o povijesnoj autentičnosti mozaiku u Rimu Sv. Venancija lateranskog se može promatrati i kao rimsku krunu kojom se željelo na veličanstveni način zaključiti dugi niz mjesta na kojima se slavio kult mučenika na istočnojadranskoj obali, i predstavljati ga kao martyrium koji sublimira sve one prethodne iz Salone i Poreča. U vremenu Grgura Velikoga, izgleda daje bila samo jedna jedina prava translacija nekog svetačkog tijela i to 603. – 604. (sv. Donatus u Euriji, u Epiru). Stoga je razumljivo prihvatiti dvostruko značenje 322 2014 E. MARIN

Mecena rimskog mozaika s hrvatskom pričom je Dalmatinac – papa Ivan IV. (640. - 642.).

riječi reliquias u odnosu na sve- ce u Sv. Venanciju: mali ostatci tijela i relikvije koje su proizašle iz dodira, tj. komadi koji su bili u dodiru sa svetačkim tijelima. Upravo je taj posljednji koncept prevagnuo u praksi početka VII. st. Može se dometnuti kako je to bilo potvrđeno i u već spomenutoj rekogniciji, koja je bila obavljena u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, na molbu splitskoga biskupa msgr. Frane Franića i Porečko-pulskoga biskupa msgr. Dragutina Nežića, te autorizacije pape Ivana XXIII. Srećom, u epigrafi čkoj baštini Dalmacije i Istre nalazimo precizne potvrde o povijesnoj autentičnosti osoba koje su prikazane na lateranskom mozaiku. Zahvaljujući tome, sam mozaik i povijest, koja je predstavljena, ne ostavljaju mjesta ikakvoj sumnji o ostvarenju misije opata Martina, papinskog izaslanika na istočnoj jadranskoj obali. U jugoistočnom dijelu amfi teatra u Saloni bili su vidljivi ostaci fi gurativne fresko-slike, u crvenoj, žutoj i crnoj boji; iznad glave jedne od naslikanih osoba bilo je, također u boji, naj vje- rojatnije, u VI. st. napisano ime mučenika Asterija. Ustvari, prvi kršćani u III. st. rabili su dva prostora u amfi teatru, da bi ih mnogo kasnije spomenutim slikama pretvorili u memorijalne kapele; od te dvije kapele, jedna je bila posvećena sv. Asteriju i njegovim drugovima, koji su bili pokopani u obližnjem groblju Kapljuč. Slike iz tog prostora-hodnika, sada malog oratorija, koji je u svoje vrijeme bio svetište Nemeze, utjecale su na projekt mozaika u Lateranu. To naknadno oslikavanje prostora, zapravo nas nuka na dataciju natpisa u VI. st. Čak i da je neko kršćanski obilježeno sveto mjesto postojalo od ranije, tj. od druge pol. III. st., ili od trenutka kad su prestale igre u amfi teatru, prikaz koji su vidjeli Bulić i ostali bio je doista iz VI. st. Mislimo da se činjenica mozaika u Lateranu i dinamika njegova projekta mora uzeti u obzir kao kriterij pri datiranju. Druga nam potvrda stiže s mozaika na Kapljuču, poznatom salonitanskom groblju, na kojem je sačuvan natpis koji spominje mučenika s imenom Asterius početkom V. st. Treću potvrdu nalazimo na nadgrobnoj ploči – mensa petorice mučenika: četiri vojnika – Antiochianus, Gaianus, Telius, Paulinianus i Asterius, iz kraja prve četvrtine IV. st. Naravno, tu je i potvrda za biskupa i sveca Domnija (Domnio), sačuvana na dijelu nadgrobne mensa i na natpisu na sarkofagu biskupa Prima (Primus), sa Manastirina u Saloni. Konačno, tu je i potvrda i za sveca Maura (Maurus). HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 323

Du Sollier, urednik “Usuardova Martirologija”, koji 21. studenog bilježi nekog Maura, martira u Istri, i 22. studenog istoimenog martira u Rimu, tu razlikuje dva sveca; glasoviti hagiograf Delehaye, međutim, ih identiﬁ cira. Velika natpisna ploča od grubog vapnenca, nađena 1846. pod glavnim oltarom bazilike, koju je u VI. st. izgradio biskup Eufrazije, premda necjelovito sačuvana, datirana od Delehayea u razdoblje od V. do VI. st., navodi da je Maurus, confessor i episcopus, te je tako postala dokazom o istarskom Mauru, kao što je to i još jedan natpis koji je bio pronađen, koji se također odnosi na Maura. Stoga se moglo zaključiti kako je Mauro bio biskupom Poreča u IV. st., možda i mučenik u doba Dioklecijanova progonstva, kao što je to bio Domnio i drugi u Saloni, što bi onda odgovaralo njegovu liku u mozaiku apside Eufrazijane, gdje je prikazan s vijencem mučeništva u ruci. U tamnijoj biskupskoj odori i s palijem, s knjigom u rukama, i označen imenom S. Maurus, prikazanje pak u Sv. Venanciju u Lateranu. Poznati natpis Maura jest nesigurne datacije, ali je prvi bazilikalni sklop možda suvremen translaciji posmrtnih ostataka Maura sa groblja na mjesto unutar gradskih zidina, ubi episcopus et confessor est factus. Vjerojatno je do te translacije došlo u IV. st. Prema tome, moglo bi se predočiti neki scenarij za početak kulta sv. Maura, ali za vrijeme pape Ivana to je daleko teže. Zapravo, ako s izvjesnom sigurnošću možemo zamisliti tijek misije opata Martina u polunapuštenoj Saloni, koja je i sama bila u nekom smislu, mirabile dictu, u translaciji, prema nekadašnjoj Dioklecijanovoj palači, misija pak istog papinskog poslanika u Istru, točnije u Poreč, gdje je u to doba, još netaknuto u katedrali, počivalo tijelo sv. Maura (i tako će ostati za dugo, sve do 1354., kada je Venecija izgubila rat sa Genovom), iziskuje daljnje istraživanje. Najnovije izdanje o mozaiku lateranske kapele je iz pera Fabijana Veraje, vrlo poznatog hrvatskog monsignora, koji je već desetljećima Rimljanin, u nizu Collectanea Croatico–Hieronymiana de Urbe, br. 7, u nakladi Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, Rim 2008., svezak od 32 stranice, vrlo bogato ilustriran, naslovljen Kapela Sv. Venancija u Rimu i kult solinskih mučenika; opskrbljen talijanskim sažetkom Oratorio di San Venanzio a Roma e il culto dei martiri salonitani. Taj opusculum, osobito dragocjen poradi boljeg upoznavanja i vrednovanja opisane rimske riznice hrvatske Crkve i povijesti, te starokršćanske im baštine, zaslužuje da se svima preporuči. 324 2014 E. MARIN

SUMMARY THE LATERAN MOSAIC – A SYMBOL OF UNITY

mosaic created early in the fi fth decade of the 7th century in Rome’s Chapel of St Venantius next to the Lateran basilica, situated on the Lateran hill – one of the seven ancient hills upon which Rome was built – is an authentic witness to the Aaffi liation of the Croatian people with Western European society and Christianity. This was confi rmed, on the basis of historical sources, by our brilliant archaeologist Emilio Marin, recipient of a number of professional recognitions, including membership in the French Academy of Sciences. The Papal Archbasilica of St John Lateran in Rome is visited every year by millions of tourists, including many Croatian pilgrims from some thirty countries around the world, proud of this mosaic and its Croatian story, as its patron was a Dalmatian – Pope John IV (640 – 642). The mosaic tells of the mission of Abbot Martin whom the Pope sent to Dalmatia and Istria with the task of collecting the relics of martyrs and to ransom imprisoned Christians from the new rulers of the time. An analysis of Croatian epigraphic heritage has corroborated the historical authenticity of the persons depicted in the mosaic.

RESÚMEN

EL MOSAICO LATERANO- SÍMBOLO DE UNIDAD

l mosaico que surgió a comienzos de la quinta década del siglo 7 en la capilla romana de San Venancio junto a la Basílica de Letrán, ubicada sobre la colina homónima -una de las siete colinas sobre las cuales fue edifi cada Roma, es un auténtico testimonio Ede que la Nación Croata pertenece a la civilización Occidental y Europea y al mundo cristiano. Esto lo afi rmó, en base a fuentes históricas, nuestro eximio arqueólogo Emilio Marin, acreedor de toda una serie de reconocimientos entre los cuales ostenta la membresía en la Academia de Ciencias y Artes de Francia. La Basílica de San Juan de Letrán, conocida también como la catedral del Papa en Roma, es visitada anualmente por millones de turistas, entre ellos por muchísimos peregrinos croatas procedentes de una treintena de países del mundo, orgullosos de ese mosaico vinculado con Croacia, dado que fue donado por el papa y mecenas Juan IV - Dálmata (640 – 642). El mosaico nos habla sobre la gestión del abad Martin, que fuera enviado a Dalmacia e Istria por Juan IV con la misión de reunir reliquias de mártires y de rescatar con dinero a los cristianos cautivos de los nuevos amos de aquél entonces. El análisis del patrimonio Epigráfi co Croata demostró la autenticidad histórica de las personas representadas en el mencionado mosaico. MIRNA JUVANČIĆ LUDBREG – GRAD ČUDESA I LEGENDI

Neobično je to da sumnja a ne vjera, kao što bi bilo za očekivati, postane ishodištem čuda, ali baš se to dogodilo 1411. godine u Ludbregu. Svećenik je posumnjao u Isusovu prisutnost u euharistiji. Nemalo iznenađen, prije pričesti u kaležu je ugledao svježu krv. Tu krv nije popio nego je sačuvao. Na kraju života otkrio je drugom svećeniku što se dogodilo i gdje se nalazi relikvija. Od tada kreće štovanje onoga što danas poznajemo kao Ludbreško čudo ili čašćenje Predragocjene Krvi Kristove. Obilježavanje tog Ludbreškoga čuda staro je duže od pola tisućljeća, a odvija se svake godine početkom devetoga mjesesca i to 4. rujna. Taj povijesni događaj od iznimne važnosti za Crkvu, ali i za cijelu domovinu Hrvatsku - tradicionalno privuče mnoštvo hodočasnika. Papa Leon X. je župnu crkvu Presvetog Trojstva obdario oprostima. Na taj način je zapravo sam Sveti otac utemeljio to euharistijsko proštenište Predragocjene Krvi Isusove, kojemu vjernici hrle već 6 stoljeća. Putnika namjernika u Ludbregu zadivit će tamošnji spoj vjerske, znanstvene, povijesne i umjetničke baštine s drevnom usmenom predajom poput one legende o Ludbregu kao središtu svijeta.

udbreg u Podravini, na izgled, po svemu bi se morao ubrajati u dosadnu provinciju. Ali taj gradić blista začudnim zanimljivostima. Oni koji o gradu nisu ništa znali, ostaju bez daha u susretu s mnoštvom nigdje viđenih pojedinosti. Za razliku od Lmnogih znanih gradova i svjetskih središta, naš Ludbreg jedini je grad u središtu svijeta. Još od davnina oko Ludbrega ocrtani su krugovi zemaljski i na njihovim obodima smještene europske metropole. Glavnu zaslugu za otkriće te činjenice u starim pismohranama i njezino međunarodno primicanje pripada velikom prijatelju Ludbrega, švicarskom fi lozofu i povjesničaru umjetnosti dr. Erasmusu Weddigenu. On je, inače, oduševljen postmodernom, još dalje razradio tu čudesnu priču o Ludbregu kao središtu svijeta. A koncentrični krugovi u 18. stoljeću zanimali su posve drukčije znamenitoga Ludbrežanina, fi lozofa, matematičara, fi zičara, teologa i pisca Kazimira Bedekovića, velikoga popularizatora Newtonovih teorija. Dio je te začudno zanimljive povijesti i ludbrežanin Rudolf Fizir, kons- truktor zrakoplova iz pionirskih dana toga prometala. No, lako za povijest. Dio je ludbreške tradicije i temperament tamošnjih ljudi. Osebujan, neponovljiv i nezaobilazan spoj je njihove sklonosti da crpe iz različitih izvora – čudesnoga iz lokalne vjerske tradicije, legendi, fantastike i neodoljive sklonosti humoru – te poznate stvari prerade i prikažu na način zbog kojega život ne može biti dosadan. Kada se zna da su uza sve to i domaćini široka srca… 326 2014 M. JUVANČIĆ

Gosta će u Ludbregu opsjeniti tamošnji spoj vjerske, znanstvene, povijesne i umjetničke građe s davnom usmenom predajom kojoj se tragovi gube u maglovitim iskonima. Za zanimljive priče postaje posve nevažno da li im se na putu do danas štogod dodalo ili izostavilo. Neke su priče utemeljene u pseudoznanstvenim interpretacijama podrijetla imena mjesta, druge su pak plod mašte geniusa loci. Neke su od tih nagovora kao kuriozitete bilježili i povjesničari. Malo se komu za njihovu vjerodostojnost trebali čvrsti dokazi, jer ludbreška zaigranost premoćno nadmašuje McLuhanovu tezu o svijetu kao globalnom selu – Ludbreg je stoljećima bio i ostao globalni grad. Ona druga znamenita, da je medij ujedno i poruka, ovdje se potvrđuje punom snagom. Oni ne šalju nikakve poruke globalnoga tipa – tko živi u središtu, njemu je i to dovoljno za ispunjen život. Ove godine Ludbreg je bio u znaku 602. obljetnice Ludbreškoga čuda. Neobično je to da sumnja a ne vjera, kao što bi bilo za očekivati, postane ishodištem čuda, ali baš se to dogodilo 1411. godine u Ludbregu. Od tada kreće štovanje onoga što danas poznajemo kao Ludbreško čudo ili čašćenje Predragocjene Krvi Kristove. Obilježavanje 600–tog jubileja ludbreškog čuda, 4. rujna 2011., događaj je od iznimne važnosti za crkvu, ali i za cijelu domovinu Hrvatsku.

Ludbreg, grad u zapadnoj Podravini; Arheol. nalazi iz prapovijesnih razdoblja; Proštenište Presvete Krvi Isusove vezano uz čudesan događaj iz 1411. g. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 327

Tamošnje je proštenište, jedinstveno u Hrvatskoj a među rijetkima i u kršćanskom svijetu, priznato bulom pape Leona X. Ovogodišnji skup bio je veličanstveno mjesto kontinentalnog okupljanja vjernika i proslave toga jubileja velikoga za kulturu kršćanskoga svijeta. A sve je počelo čudesnim događajem iz 1411. godine u vlastelinskoj kapelici. Što se tada zapravo dogodilo? Te je davne godine u kapelici neki svećenik služio misu. U trenutku mu se pokolebala vjera u to da li se nakon riječi pretvorbe Hoc est corpus meum i Hic est calix sanguinis mei kruh i vino doista pretvaraju u tijelo i krv Isusovu. Kad je dospio do onoga dijela sv. Mise gdje se hostija lomi na tri dijela, a jedan dio spušta u kalež, opazio je da je u kaležu provrela svježa krv. Veoma uzbuđen, odslužio je misu, a kalež uklonio. O događaju je sve vrijeme šutio, ali na samrtnoj se postelji ispovjedio o čudesnom doživljaju. Sačuvani kalež s krvlju povjerio je na čuvanje u župnu crkvu Presvetoga Trojstva. Kratko poslije toga posvuda se raširio glas o čudesnom događaju. Sa svih strana hodočastili su vjernici u Ludbreg da se poklone kaležu i krvi Isusovoj. Proštenjari ovdje mole za ozdravljenje i boljitak, osobnu ili tuđu dobrobit i zavjetuju se. Mnogi naraštaji znatiželjnika već šest stoljeća dolaze čak i iz udaljenih krajeva jer žele baš tu sudjelovati u svetim sakramentima, a drugima je, jednostavno, samo do dobroga druženja. Svi oni dobiju što i očekuju. Oni koji prvi put dođu u Ludbreg na dane uoči Svete nedjelje uvijek se vraćaju s osjećajem da su doživjeli znatno više od onoga što su očekivali. Zabava i rekreacija koje prate te događaje održale su se do danas takve kakve su valjda bile i u vrijeme pojave prvog vrtuljka. Licitari, zavjetni darovi, voštane životinje, drvene igračke… pa glazba, ples, igre na sreću i lunapark; kupovanje darova na pretrpanim štandovima, bačve i druga drvenarija, pleteno pokućstvo… Sve to živahan je dekor prošteništa kakvih danas više nema u tako izvornom obliku. Djeca proštenje nestrpljivo iščekuju cijele godina, a pamte ga cijeloga života. Jedan od događaja koji će malo tko propustiti, bio dijete ili odrastao čovjek, zajedničko je podnevno blagovanje nezaobilazne mirisne kotlovine, sjedeći skromno ali ugodno na drvenim klupama pod šatorom. Usporedno s velikom rujanskom proslavom 602. obljetnice čuda zanimljivo je i dvodesetljetno uspješno djelovanje Restauratorskog centra Ludbreg – kulturne institucije međunarodnog značaja u Ludbregu. Uređeni barokni dvorac Batthyäny, pretvoren u glavnu euroregionalnu kliniku za ozdravljenje umjetnina, otvoren je godine 1992. To je dugogodišnji zajednički projekt hrvatskog Ministarstva kulture, Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine, Restauratorskog zavoda Hrvatske, te Zemaljskog ureda za očuvanje spomenika kulture Bavarske, biskupija München – Freising i Bamberg, te Hypo – Kulturstiftung i Bayerische Staatskanzeleia, koji su bitna potpora i motor razvoja centra od osnivanja još za vrijeme Domovinskoga rata. Pradavne ludbreške legende možemo prihvatiti i bez zrnca humora, uživajući u njihovoj fantastici. Mogu se privremeno ostaviti po strani ona pradavna vremena kad na ludbreškom tlu žive razvijene neolitske kulture, Iliri i Kelti; tri tisuće godina stare zemunice nađene podno župnoga dvora, pa i rimsko doba kad je naselje bilo važno vojničko i trgovačko središte i sjedište 328 2014 M. JUVANČIĆ biskupije. Nimalo slučajno, ludbreški je kraj, koji očarava idiličnom ljepotom, za tabor, a poslije i vlastelinstvo, odabrao burgundijski plemić Lodbring za svojega prvog križarskog pohoda u Svetu zemlju. Tu, gdje se slikoviti brežuljci Kalničke gore poravnavaju u pitomu podravsku ravnicu, na obali bistre, zelene rječice Bednje, uz cestu i utvrdu nastao je grad Ludbreg. Legenda o tome kako je grad dobio ime jedna je od onih pravih ludbreških priča. Prašinu zaborava s nje je otpuhnuo već spomenuti dr. Weddigen u starim pavlinskim zapisima. Opat Honorius opisao je život Ludberge, kćeri upravitelja grofovskoga imanja, rođene 1. travnja 1141. godine. Bezbrižno djetinjstvo provela je u učenju, molitvama i igri na obalama Bednje. Njezina mladost procvala je rijetko viđenom ljepotom, ali sudbina je odlučila da podlegne tjelesnom iskušenju na koje ju je naveo Nečastivi u liku mladoga viteza Ulrika. Okajavajući tu nesreću, Ludberga je sa sinom Theobaldom odbjegla i nastanila se podalje od grada u vinogradskoj kućici. Posvetila se pomaganju sirotinji i bolesnima, te radu u vinogradu. Ubrzo je njezino slatko i iskričavo vino postalo posvuda poznato. Živeći u kleti slamnata krova, kakve još od rimskih vremena ukrašavaju vinorodna brda, a ljudi ih posjećuju cijele godine, Ludberga i njezin sin neprekidno primahu goste, osobito u vrijeme berbe, uz pjesmu, titranje lampaša, pucketanje i škripu preše, u zrelu jesen kada zapucketa vatra na kojoj se peku kostanji ili o Martinju kad se krsti mlado vino. Ni prohladni zimski vjetar, a ni katkad visok snijeg nije bio – a nije ni danas – prevelika prepreka da se ne bi otišlo u klet, naložila pećica gašpar, ugrijale promrzle ruke i kući donijela koja pletenka vina.

Uređeni barokni dvorac Batthyäny - pretvoren u glavnu euroregionalnu kliniku za ozdravljenje umjetnina, otvoren g. 1992. Zajednički je to projekt Ministarstva kulture i Restauratorskog zavoda RH, te Zemaljskog ureda za očuvanje spomenika kulture Bavarske. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 329

Ludbergin je vinograd Nečastivi pokušao kupiti i ponovno je zavesti, ali ona ga je – prozrevši ga – drvenim križem odbila i takvom silinom satjerala u zemlju da je na suprotnoj strani Zemljine kugle u silnoj eksploziji gotovo nestala Antipodravina. Od nje je, kaže legenda, preostao samo južno pacifi čki vulkanski otočić Antipodes blizu Novog Zelanda. Ludbreški kraj obiluje takvim i mnogi drugim pričama i legendama koje podjednako izmiču defi nicijama fi kcije i povijesno provjerljivih događaja i pojava. Sve one utkane su u građu, temelje ambicioznoga lokalnoga projekta koji je započeo živjeti pod nazivom Ludbreg 2000. Već su tijekom zadnjeg desetljeća zaživjele promotivne poruke, karakteristična tipografi ja, logotipi i druge suvremene konstante identiteta ludbreškoga kraja. Na nacionalnim natjecanjima turistički prestižnih destinacija – svake godine se nađe ime grada Ludbrega. Zanimljiv temeljni prospekt duhom, intonacijom, stilom i ukupnom vizualnošću naviješta maniru u kojoj će nastajati i ostale ludbreške atrakcije naših dana. Kreacijski tim SHM–a razradio je i cjelovit projekt imagea, odnosno osnove strategije razvitka Ludbrega kao turističkoga grada s mnogo novih zanimljivosti za sve vrste gostiju, a osobito za udoban prihvat vikend turista. Današnji Ludbreg ipak je odredište za turista koji se dobro snalazi u ambijentima gdje se organizirani turizam tek malo odmakao od pionirskih dana, što će mnogi znati cijeniti. Ludbreg će pokušati sačuvati svoju današnju idiličnost i u snažnom pokušaju da što brže postane globalna atrakcija. Grad čudesa i legendi, prihvatio se razvoja na temeljima novih veoma zanimljivih proizvoda i usluga; a sve je obuhvaćemo istom idejom; od koncepta naziva ulica i objekata, obnavljanja starih i uvođenja novih običaja, do ponude zanimljivih suvenira kakvi se ne mogu donijeti iz drugih krajeva. I još nekoliko vrlo ambicioznih zamisli o kojima je vjerojatno prerano govoriti… Na kraju, hrvatskim televizijskim gledateljima u zemlji i svijetu bit će jasno i posve logično kako je samo u tom kraju mogao niknuti komediograf Mladen Kerstner sa svitom svojih likova iz uvijek popularne TV serije Gruntovčani: Dudekom, Regicom, Cinoberom, Imbrom Grabarićem – Presvetlim, Gaberom, Tunom i inima. Što bi on drugo mogao biti – do Ludbrežanin! Godinama je komediograf Kerstner prikupljao priče i anegdote svoga kraja, što su radili i drugi, ali on je jedini sve to zajedno vještinom maskiranog alkemičara pretapao u zlato. Televizijski gledatelji baš su ove godine uživali u još jednoj reprizi tih čudesnih Kerstnerovih Gruntovčana. Podravska tradicija, mejašenje i grunt, lukavo ali bezazleno spletkarenje, gorka hrvatska povijest i privlačan dijalekt ovoga kraja, sve je to prikazano na malim ekranima, upravo onda kad nam je svima prijetila opasnost da postanemo provincija čak poput gradića Peytona. 330 2014 M. JUVANČIĆ

SUMMARY LUDBREG – A TOWN OF MIRACLES AND LEGENDS

t is unusual that doubt, and not faith, as would be expected, should be the origin of a miracle, but that is exactly what happened in Ludbreg in the year 1411. A priest doubted in the presence of Christ in the Eucharist. He was more than a little surprised, then, when, Iprior to communion, he saw fresh blood in the chalice. He did not drink the blood, but rather preserved it. At the end of his life he revealed to another priest what had happened and where the reliquary was to be found. This was the beginning of the worship of what we now know as the Miracle of Ludbreg or the honouring of the Most Holy Blood of Christ. The celebration of the 602nd anniversary of the miracle in Ludbreg on 4 September 2013 is an event of great importance for the Church, and for the Croatian homeland. Pope Leo X granted indulgences to the parish church of the Holy Trinity. In doing so the Pope himself in fact established the Eucharistic parish fête of the Most Holy Blood of Jesus, to which the faithful have ﬂ ocked for a full six centuries. A visitor to Ludbreg will be amazed by the local blend of religious, scientiﬁ c, historical and art heritage and its ancient legends, such as the one concerning the position of Ludbreg as the centre of the world. From 1991 on, when war was waged against Croatia, and there was a need to urgently evacuate religious, art and museum items from parts of Our Beautiful Homeland threatened by armed aggression, the town of Ludbreg provided for the free use of Batthyány palace, which it owns, as a restoration centre. Evacuated works of art survived the Homeland War in this spacious palace. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 331

RESÚMEN LUDBREG – CIUDAD DE MILAGROS Y LEYENDAS

s curioso que haya sido la duda y no la fe, como sería de esperar, el punto de partida de un milagro, pero eso fue precisamente lo que ocurrió en Ludbreg en 1411. El sacerdote dudó de la presencia de Jesucristo en la Eucaristía. Con no poca sorpresa, Eantes de la Comunión, descubrió sangre verdadera en el cáliz en lugar de vino. En vez de beberla, el sacerdote la conservó en una ampolla. En su lecho de muerte, le confi ó a otro sacerdote el lugar dónde había escondido la reliquia. Desde entonces comienza la veneración de lo que hoy conocemos como el milagro de Ludbreg o veneración de la Preciosísima sangre de Jesucristo. La celebración del 600 aniversario jubilar del milagro de Ludbreg el día 4 de septiembre de 2011, es un acontecimiento de excepcional importancia para la Iglesia y para toda Croacia. El Papa León X obsequió absoluciones a la iglesia parroquial de la Santísima Trinidad. De ese modo, fue el propio Pontífi ce quien fundó el Santuario Eucarístico de la Preciosísima sangre de Jesucristo, al cual acuden multitud de peregrinos en los últimos seis siglos. Los visitantes que llegan a Ludbreg quedan sorprendidos al ver la unión de una herencia religiosa, científi ca, histórica y artística, con un legado verbal antiquísimo según el cual Ludbreg sería el Centro del Mundo. Sumado a esto, cuando a partir de 1991 como consecuencia de la guerra de agresión hubo que evacuar a lugar seguro objetos sacros, obras de arte y piezas de museo provenientes de los lugares de Croacia afectados por la guerra, la ciudad de Ludbreg le ofreció generosamente a la Patria un Centro de Restauración gratuito en el palacio Batthyány, del cual es propietaria. En las amplias dependencias de esa residencia suntuosa las obras de arte evacuadas sobrevivieron la Guerra Patria. Más tarde, en 1992, la ciudad de Ludbreg prestó el palacio Batthyány a los restauradores, al surgir la necesidad de conservar el patrimonio cultural del país. Entre otros, el proyecto recibió ayuda fi nanciera y profesional de Bavaria (Alemania). Aceptando el proyecto de Ludbreg, la República de Croacia creó allí el Centro de Restauración de Obras de Arte „Ludbreg“, que a partir de 1997 funciona como fi lial del Instituto Croata de Restauración. De este modo, la fi lial de Ludbreg se convirtió en un lugar destacado para el progreso de la profesión dedicada a la restauración y conservación de obras de arte a través de la cooperación internacional. MIJO IVUREK ŽIVOT I DJELO KRUNOSLAVA DRAGANOVIĆA

Povjesničaru prof. dr. sc. Krunoslavu Draganoviću (1903. – 1983.) svećeniku, humanitarnome djelat- niku, političkom emigrantu te komunističkom robijašu bila je posvećena 2013. godina odlukom Hrvatske kulturne zaklade iz Zagreba. Draganović je bio žrtva velikosrpske i jugoslavenske diplomatske promidžbe, uz ostale ideološke protivnike u krilu vlastitoga naroda, koji su ga zajednički proglasili kontroverznom osobom – kako bi se prikrile Draganovćeve iznimne humanitarne zasluge tijekom egzodusa dijela hrvatskoga naroda iz domovine nakon Drugoga svjetskoga rata. Sustavno su se širile laži o njegovoj ulozi u služenju Katoličkoj Crkvi, hrvatskom narodu i domovini. No, pravda je spora ali dostižna! Tako je u prigodi 110. obljetnice Draganovićeva rođenja i 30. obljetnice smrti, na poticaj zagrebačke Hrvatske kulturne zaklade, u Sarajevu (BIH) održan Međunarodni znanstveni simpozij o životu i djelu Krunoslava Draganovića.

Sarajevu je od 8. do 10. studenoga 2013. održan Međunarodni znanstveni simpozij o prof. dr. sc. Krunoslavu Draganoviću (1903. – 1983.). Međunarodni znanstveni skup održan je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u organizaciji te ugledne akademske ustanove i u suorganizaciji: Hrvatskog kulturnog društva Napredak U(HKD Napredak), Hrvatskoga katoličkoga dobrotvornog društva (HKDD) i Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba. U pozdravnom govoru istaknuti su bit i razlozi održavanja tog simpozija. Vlč. Anto Jelić, predsjednik HKDD-a istaknuo je da je Draganović „jedna od najvažnijih intelektualnih osobnosti u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a da je živio u vremenu kada nije bilo lako pisati i predavati o hrvatskoj povijesti”., Ravnateljica Hrvatskog instituta za povijest dr. Jasna Turkalj istaknula je kako Draganovićev život i rad i danas privlače pozornost javnosti, te da će sarajevski znanstveni skup dati još jedan poticaj istraživanju svih njegovih aktivnosti – kao svećenika, političara, povjesničara i humanitarnog djelatnika. Dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, mons. Pavo Jurišić, podsjetio je nazočne kako je Fakultet godine 2004. organizirao znanstveni skup o Draganoviću u obliku okruglog stola u prigodi stote obljetnice rođenja i dvadesete obljetnice smrti. „Simpozij je znak kako je sazrelo vrijeme za ozbiljan pristup proučavanju osobe i djela profesora Draganovića”, zaključio je mons. Jurišić. Sudionicima simpozija obratio se i vrhbosanski nadbiskup metropolit kardinal Vinko Puljić koji je, uz zahvalnost organizatorima i predavačima na ostvarenju simpozija, poručio: „Kao vrhbosanski nadbiskup mogu s pravom reći da smo ponosni što ne zaboravljamo prinose onih istaknutih pojedinaca koji su nas zadužili. Bez obzira na to kako ideologije i mitologije mislile i djelovale, Crkva svoje sinove ne zaboravlja.” Treba istaknuti da je kardinal Puljić vrlo pozorno pratio cijeli Međunarodni znanstveni simpozij o životu i djelu Krunoslava Draganovića. Predsjednik HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 333

Krunoslav Draganović, Filip Lukas i Karlo Mirth u Rimu, siječnja, 1951.

HKD Napredak, mons. dr. sc. Franjo Topić, studiozno je u svojemu referatu izložio sve oblike Draganovićeva rada i u sklopu Napretka te u ostalim izvaninstitucionalnim i institucionalnim kulturnim oblicima djelovanja, ističući da „Draganović zasigurno spada među najvažnije osobe južnoslavenskih prostora svojega vremena”. Međunarodni znanstveni simpozij o životu i djelu Krunoslava Draganovića otvorio je dr. sc. Franjo Topić, a tema njegova izlaganja bila je „Život i značenje Krunoslava Draganovića za Crkvu i hrvatski narod“. Uz izlagača Topića prvoga dana simpozija čula su se i druga zanimljiva izlaganja. Petar Vrankić govorio je o temi „Draganovićevo djelovanje u Italiji (1943. – 1958.) u svjetlu arhivskih izvora i najnovijih publikacija”. Zlatko Hasanbegović predavao je o Draganoviću kao Hrvoju Bošnjaninu piscu knjige „Hrvati i Herceg Bosna”. Ugledni povjesničar dr. sc. Ivo Banac govorio je o temi „Orijentalni moment Draganovićeve Bosne”.. Robert Jolić iznio je dosad nepoznate činjenice, održavši predavanje pod nazivom „Draganović u pisanoj ostavštini Dominika Mandića”. Drugi dan Međunarodnog znanstvenog simpozija počeo je izlaganjem publicista iz Zagreba Mije Ivureka, koji je iznio „Osvrt na znanstveno istraživački rad prof. dr. K. Draganovića”. Publicist Mijo Ivurek je autor i urednik knjige Život i djelo Krunoslava Draganovića, koju je 2013. objavila zagrebačka Naklada Gea d.o.o. i HKD Napredak iz Sarajeva. Hrvoje Jurčić izložio je svoja sjećanja i doživljaje družeći se s Draganovićem u Pressbaumu, Beču i Münchenu. Andrija Lukinović prikazao je arhivsku ostavštinu prof. Krunoslava Draganovića. Draganovićev kolega iz rimskih dana Milan Simčić, koji nažalost nije mogao osobno sudjelovati na simpoziju, predao rad pod naslovom: „Draganovićev odnos s Državnim tajništvom Svete stolice od 1943. do 1967.”. Među održanim izlaganjima osobito je zanimljivo bilo predavanje koje je održao Jure Krišto: „Krunoslav Draganović i spašavanje hrvatskih izbjeglica nakon Drugog svjetskog rata”. Anto Jelić predavao je o temi: „Stradanje Hrvata na križnom putu”, ocjenjujući Draganovićevu ulogu u tom ratnom egzodusu naroda s naših područja. Josip Mihaljević govorio je o temi „Krunoslav Draganović u časopisu Hrvatska revija” Vinka Nikolića. Znanstvenica Martina Ravančić Grahek 334 2014 M. IVUREK valorizirala je u svom nastupu „Doprinos Krunoslava Draganovića istraživanju komunističkih zločina”. Zagrebački povjesničar Mario Jareb analizirao je „Odnos Krunoslava Draganovića prema poglavniku Anti Paveliću i ustaškom pokretu”. Domagoj Tomas predavao je o temi „Odnos Krunoslava Draganovića i Ivana Tomasa”. Predavač Miroslav Akmadža govorio je o Krunoslavu Draganoviću u svjetlu crkveno-državnih odnosa u komunističkoj Jugoslaviji. Politolog Zdenko Radelić valorizirao je političke prilike u Jugoslaviji u vrijeme Draganovićeva povratka, a Vera Katz istražila je političke prilike u BiH u vrijeme Draganovićeva povratka. O temi povratka predavao je i Josip Dukić ocjenjujući „Povratak Krunoslava Draganovića u domovinu prema pisanju onodobnog domaćeg i inozemnog tiska”. Potresno je bilo izlaganje Mate Zovkića koji je govorio o Draganovićevu radu nakon nasilnog povratka u Jugoslaviju. Međunarodni znanstveni simpozij o prof. dr. sc. Krunoslavu Draganoviću u Sarajevu bio je vrlo dobro posjećen i privukao je pozornost stručne javnosti i studenata. Elektronički mediji su također posvetili veliku pozornost skupu, a posebno valja istaknuti brojne napise u bosansko- hercegovačkim i hrvatskim tiskanim glasilima. Kada bi ukratko ocijenili uspješnost rada znanstvenoga skupa trebali bismo svakako istaknuti sedam rasvijetljenih istinitih priloga koji su pridonijeli pravednijoj slici o liku i djelu Krunoslava Draganovića. Prvo, priloge o bogatom i tegobnom životu profesora Draganovića s različitih motrišta (od znanstveno-istraživačkog rada na proučavanju bosansko-hercegovačke i hrvatske crkvene i opće povijesti te istraživanja zločina koje su počinile Titove snage na kraju i nakon završetka Drugoga svjetskog rata). Zanimljivo, Draganović je prvi povjesničar koji je na znanstveni način u emigraciji istraživao nedjela komunističkih vlasti na Bleiburgu1 pa su ti njegovi prilozi bili temeljni za kasnija istraživanja suvremene povijesti vezane za križne putove nakon 1945. godine. Drugo, znanstvenici su dali cjelovitiji prikaz Draganovićeva socijalno-karitativnog i humani tar- nog djelovanja na spašavanju izbjeglih i prognanih, prvotno od 1943. iz talijanskih fašističkih logora nakon pada Italije i od svibnja 1945. tisuća protjeranih i izbjeglih Hrvata, ali i pripadnika drugih naroda i vjera. Treće, stručnjaci su na sarajevskom skupu pridonijeli i ocjeni Draganovićeva političkoga rada u emigraciji na traženju rješenja hrvatskog pitanja – prava na samoodređenje i vlastitu državu (samostalnu ili u okrilju širih demokratskih asocijacija srednjoeuropskih država) u okolnostima kada su velike sile već deﬁ nirale sudbinu hrvatskoga naroda i domovine. Četvrto, dopunjen je odnos profesora Draganovića prema strukturama Katoličke Crkve u domovini, hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu i općenito Svetoj Stolici.

1 Bleiburg, gradić u Koruškoj uz slovensku granicu, Austrija; na Bleiburškom polju kraj B. u svibnju 1945. britanske su snage razoružale vojne postrojbe NDH koje su se bile predale, a zatim ih, zajedno s izbjeglim civilima, izručile jugoslavenskim partizanskim jedinicama, koje su dio zarobljenika pobile, a ostale poslale na križni put. Drugim riječima, stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj Bleiburga 15. svibnja 1945. Na putu kroz Sloveniju, do više odredišta u Hrvatskoj, kolone ratnih zarobljenika bile su iscrpljivane dugotrajnim marševima i glađu, uz likvidaciju iznemoglih (pojedine skupine zarobljenika vođene su u BiH, Srbiju i Makedoniju). Na više mjesta u Sloveniji i Hrvatskoj zarobljenici su masovno likvidirani (u okolici Maribora, Celja, Kočevja, Krapine, Samobora i dr.). Stradanja su trajala od svibnja do kolovoza 1945.; broj ubijenih procjenjuje na više desetaka tisuća. Izvor: Hrvatska enciklopedija, LZ Miroslav Krleža, Zagreb, 2013. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 335

Krunoslav Draganović na Mostu slobode u Zagrebu i u Samoboru – kao tobožnji dokaz njegova „slobodnog kretanja“ u Jugoslaviji

Peto, napokon se počela obrađivati problematika prikupljanja bogate korespondencije koju je Draganović izmjenjivao s crkvenim, političkim, vojnim, diplomatskim, znanstvenim i ostalim ljudima diljem Europe i svijeta. Šesto, revalorizirana su napokon i novinska pisanja o Draganovićevu djelu na stranicama dnevnih i tjednih novina, knjiga i različitih publikacija na jugoslavenskome teritoriju. Osobito je vrijedna usporedba jugoslavenskih novinskih napisa s novinskim napisima o Draganoviću koje su pisali istaknuti strani autori toga doba, nerijetko pod utjecajem onodobnih jugoslavenskih tajnih službi, koje su u cjelini bile protuhrvatske orijentacije. Sedmo, znanstvenici koji su sudjelovali u radu skupa rasvijetlili su, na osnovi dostupne arhivske građe, osobito one objavljene na stranicama hrvatskoga iseljeničkog tiska, bogate i različite odnose Draganovića s heterogenom strukturom hrvatske političke emigracije od 1945. pa sve do Draganovićeva nasilnoga privođenja u Jugoslaviju 1967. gdje je pod nerazjašnjenim okolnostima umro godine 1983. Zaključno, sarajevski je simpozij pokazao da postoji potreba za daljnje istraživanje Draganovićeva bogata životnoga djela. Svojevrsnu zajedničku poruku sudionika Međunarodnog znanstvenog simpozija o životu i djelu Krunoslava Draganovića izrekao je dr. sc. Franjo Topić citirajući Draganovićeva velikog prijatelja iz godina progonstva Ivana Tomasa: „Nema sumnje, da je Draganović, ako ni s čim drugim, a to svojom nadljudskom borbom za čast i prava ponižene Hrvatske u razmaku između 1943. do 1963. uspio stupiti među najzaslužnije Hrvate našega vremena i proslaviti svoje ime, jer tko će sumnjati, da je Krunoslav jedan od najboljih priloga, koje je Bosna dala Hrvatskoj. On u svojoj osobi ujedinjuje umnu poduzetnost bana i kralja Tvrtka, snagu i hrabrost Hrvoja Vukčića Hrvatinića, vjeru i nadu, koja je zagrijavala grudi fra Andjela Zvizdovića, rodoljublje i idealizam svetoga predvodnika Stadlera i pjesnički polet Ivana E. Šarića”. 336 2014 M. IVUREK

Grob dr. sc. K. Draganovića na sarajevskom groblju Bare.

Sudionici Međunarodnog znanstvenog simpozija o životu i djelu Krunoslava Draganovića u nedjelju 10. studenoga bili su na misi u katedrali Srca Isusova koju je predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, a zatim su posjetili posljednje počivalište profesora Draga- novića na sarajevskom groblju Bare na kojemu u svećeničkoj grobnici počiva od 5. srpnja 1983. godine.

Biografska crtica o Krunoslavu Draganoviću Krunoslav Draganović (1903. – 1983.) svećenik, povjesničar, publicist, karitativni i socijalni radnik, političar. Školovao se u Travniku, Sarajevu i Beču. Studij ﬁ lozoﬁ je i teologije završava na Vrhbosanskoj nadbiskupiji 1928. i te je godine bio zaređen za svećenika. Na preporuku ondašnjeg vrhbosanskog nadbiskupa Ivana E. Šarića odlazi u Rim gdje na Papinskom orijentalnom institutu proučava kršćanstvo istoka i islam. Doktorira o temi: „Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje u hrvatskom jezičnom području za vrijeme turske vladavine u 17. stoljeću”. Nakon povratka iz Rima obnaša važne dužnosti u HKD Napredak i Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Od 1936. do 1939. tajnik je vrhbosanskog nadbiskupa. Godine 1940. prelazi u Zagreb na Katolički bogoslovni fakultet na kojemu od 1942. postaje redoviti profesor kolegija o crkvenoj povijesti. Godine 1943., prema preporuci kardinala Alojzija Stepinca dolazi u Rim, u katoličko predstavništvo u Vatikanu kako bi pomagao Hrvatskom caritasu i Hrvatskom crvenom križu u zbrinjavanju tisuća prognanih Hrvata, od pada Italije 1943. do progona koje su provele Titove jedinice pri kraju Drugog svjetskog rata i u poraću. S kolegama i prijateljima, okupljenim u za to utemeljenoj Bratovštini sv. Jeronima, spašava tisuće Hrvata, ali i pripadnika drugih naroda, osiguravajući im prijelaz u slobodu diljem svijeta. Jedan je od najvažnijih istraživača počinjenih zločina poslije Drugog svjetskog rata koje poznajemo pod općim nazivom i simbolom Bleiburg i Križni putovi. Njegova istraživanja tih zločina bila su temelj ostalim istraživačima. Na prijevaru je otet u Trstu 1967. godine nakon čega je bio izložen progonu i naposljetku smješten u Vrbosansku nadbiskupiju, gdje je pod budnim okom UDBE radio i predavao na fakultetu o općoj i hrvatskoj crkvenoj povijesti. Umro je u Sarajevu 5. srpnja 1983. i pokopan na sarajevskom groblju Bare. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 337

SUMMARY THE LIFE AND OEUVRE OF KRUNOSLAV DRAGANOVIĆ

niversity professor Krunoslav Draganović DSc (1903 – 1983) – priest, historian, humanitarian activist, Croatian émigré and political prisoner – was for decades maligned in the former Yugoslavia by the communist propaganda machine. UDraganović was also slandered in international waters by Greater Serbian diplomatic propaganda and declared a “controversial” ﬁ gure, with the aim of entirely supressing his contribution to the Croatian people and their homeland. Countless articles, books and papers, organised and published under the aegis of the Yugoslav secret police and state-run media, right up to his death, disseminated lies concerning his role in serving the Catholic church, the Croatian people and homeland. The truth, however, cannot forever be suppressed, hidden or obliterated. In 2013, on the 110th anniversary of his birth and the 30th anniversary of his passing the Croatian Culture Foundation of Zagreb declared professor Draganović DSc (along with Ivan Meštrović) a Deserving Croatian. An international round table was staged in Sarajevo (Bosnia- Herzegovina) on the life and oeuvre of Krunoslav Draganović, a person whose life work places him among the seminal Croatian ﬁ gures of the 20th century. 338 2014 M. IVUREK

RESÚMEN VIDA Y OBRA DE KRUNOSLAV DRAGANOVIĆ

l profesor universitario dr.sc. Krunoslav Draganović (1903-1983), sacerdote, historiador, funcionario humanitario, emigrante político croata y recluso, durante décadas fue implacablemente calumniado por la maquinaria propagandística co- Emunista del ex Estado Yugoslavo. Draganović también era difamado en los círculos internacionales debido a la infl uencia de la propaganda diplomática granserbia que lo presentaba como a una persona supuestamente controvertida, con la fi nalidad de anular sus méritos a favor del pueblo croata y de su Patria. Numerosos artículos, libros y aportes escritos y publicados por los medios ofi ciales bajo el directo control de los servicios secretos yugoslavos, durante varias décadas, hasta la muerte de Draganović, se dedicaron a difundir mentiras sobre su rol al servicio de la Iglesia Católica, del pueblo croata y de su Patria. Sin embargo, a largo plazo la verdad no se puede tergiversar, ocultar ni borrar. Por eso, con motivo del 110 aniversario de su nacimiento y a 30 años de su muerte, la Fundación Cultural Croata de Zagreb proclamó al profesor dr.sc. Draganović (junto con Ivan Meštrović) croata meritorio para el año 2013. En Sarajevo (Bosnia-Herzegovina) se realizó un Simposio Internacional Científi co sobre la semblanza de Krunoslav Draganović, un hombre que con su íntegra vida y obra se alineó con las más destacadas personalidades de Croacia del siglo 20. ZNANOST

zičar i kemičar − riječju

Bojan Žagrović uspješni je računalni biolog, matematičar, bioﬁ Voditelj istraživačke Perutz skupine na Max Laboratories F. (MFPL) Sveučilišta u Beču kojemu je donedavno djelovao. timom, u potrazi za kreativnijim znanstvenim ambijentom, napustiti splitski MedILS u znanosti. Zagrepčanin Rođeni trenutačnom s austrijskom adresom odlučios cijelim je multidisciplinarni znanstvenik, koji je proglašen jednom oddolazećih zvijezda u svjetskoj

TANJA RUDEŽ MAGIČNI MEDITERANSKI DUH ŽIVOTA

Znanstvenica Iva Tolić-Nørrelykke, voditeljica prestižnih projekata od 2005. godine na Max Planck Institutu za molekularnu staničnu biologiju i genetiku u Dresdenu, nedavno je objavljenim rezultatima istraživanja zadivila planetarnu akademsku zajednicu. O famoznom kvascu-besmrtniku, koji istražuje od 2001. godine, objavila je više zapaženih radova, uključujući i članak u američkom časopisu Current Biology. Nakon niza projekata koje Tolićevoj ﬁ nancira Njemačka zaklada za znanost, naša se znanstvena zvijezda namjerava vratiti u rodni Zagreb. Istraživačici Ivi Tolić-Nørrelykke u Njemačkoj nedostaje tek mediteranski duh života, čija će je privlačnost, srećom, vratiti na Institut Ruđer Bošković - početkom 2014. S ﬁ zičarom dr. Nenadom Pavinom ima zajednički projekt u sklopu fonda Jedinstvo uz pomoć znanja MZOS-a. Organizacija Future-ish, koja se bavi popularizacijom znanosti, proglasila je ove godine Ivu Tolić-Nørrelykke jednom od znanstvenica s najviše stila u svijetu.

za hrvatske znanstvenice dr. Ive Tolić-Nørrelykke jedna je od najuspješnijih godina u njezinoj karijeri. U 2013. godini objavili smo rezultate triju projekata. Ali to su rezultati dugogodišnjih istraživanja, a na svakom je projektu radilo oko deset znanstvenika tijekom Ipet do osam godina – rekla je Iva Tolić-Nørrelykke (39), voditeljica skupine na Max Planck Institutu za molekularnu staničnu biologiju i genetiku u Dresdenu. Njezina grupa trenutačno ima 10 članova koji dolaze iz šest različitih država. Pod vodstvom naše znanstvenice dosad je završeno šest doktorskih radova, tri magistarska rada i četiri diplomska rada. Hrvatska znanstvenica vodi šest projekata koje ﬁ nancira Njemačka zaklada za znanost, a dosad je objavila 48 znanstvenih radova u časopisima s međunarodnom recenzijom. Iva Tolić-Nørrelykke posljednjih je godina postigla velike uspjehe u svojim istraživanjima starenja, a njezina je grupa identiﬁ cirala i prvi potencijalno besmrtni organizam, kvasac afričkog piva. – Za taj se organizam može reći da je besmrtan jer ne podliježe starenju i ne umire zbog razloga povezanih sa starošću. Razlog njegove besmrtnosti je u načinu diobe stanica. Pri diobi većine drugih kvasaca stanica majka stvara mladu stanicu kćer, a sama nastavlja živjeti i dijeliti se. Nasuprot tomu, kod našega se kvasca stanica majka dijeli u dvije jednake stanice kćeri. To znači da nakon diobe stara stanica majka prestaje postojati, a ostaju samo stanice kćeri, koje su mlade jer su tek rođene – rekla je Iva Tolić-Nørrelykke. O famoznom kvascu-besmrtniku, koji istražuje još od 2001. godine, objavila je nekoliko zapa- ženih radova. Posljednji je izašao u rujnu ove godine u uglednom časopisu Current Biology. 342 2014 T. RUDEŽ

Dr. sc. Ive Tolić-Nørrelykke

– Kad se stanice toga kvasca podvrgnu negativnim utjecajima poput štetnih kemikalija ili visoke temperature, kvasac počinje starjeti. Pod takvim se stresnim uvjetima kvasac počne dijeliti na mlađe i starije stanice kćeri baš kao i ostale vrste stanica. Dok starije stanice sve više stare i na kraju umru, mlađe se reproduciraju bez problema, čak i u teškim stresnim uvjetima – objasnila je Iva Tolić-Nørrelykke svoj rad iz Current Biology koji je izazvao veliku pozornost medija diljem svijeta. – Zvali su nas iz Bilda i Zeita, ali i s mnogih njemačkih portala. Za rad su se zatim zainte- resirali britanski, francuski, brazilski, kineski i američki mediji. Čak je NASA-in časopis za astrobiologiju objavio članak o nama. Kad je krenulo, to je bila prava lančana reakcija. Svi su novinari željeli znati što smo otkrili o starenju jer je to tema koja zanima cijeli svijet – rekla je Iva Tolić-Nørrelykke.

Poticaji iz Fonda Jedinstvo uz pomoć znanja Ipak, svojim najvećim uspjehom smatra studiju na kojoj je radila zajedno s prof. Nenadom Pavinom s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF) u Zagrebu. – Otkriće je vezano za diobu stanice. Otkrili smo novi mehanizam kako stanica hvata kromosome da bi ih podijelila u dvije stanice kćeri. Taj se mehanizam temelji na vrtnji mikrotubula, proteinskih niti koje hvataju i razdvajaju kromosome – rekla je Iva Tolić-Nørrelykke. – U suradnji s prof. Nenadom Pavinom s PMF-a u Zagrebu, pokazali smo da mikrotubuli svojom vrtnjom prebrišu prostor te na taj način pretražuju stanicu u potrazi za kromosomima. Naše otkriće preispituje paradigmu u hvatu kromosoma koja se nalazi u udžbenicima, a uvedena je 80-tih godina prošloga stoljeća – dodala je Iva Tolić-Nørrelykke. Naime, Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta Vlade Republike Hrvatske (MZOS), posljednjih godina pokušava Hrvatsku učiniti poželjnim mjestom za ostvarenje karijere mladim znanstvenicima. Podsjećamo da je godine 2008. pokrenuta inicijativa o povratku znanstvenika u domovinu uz pomoć sredstava Svjetske banke. Hrvatsko Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta potpisalo je prije osam godina Ugovore o provedbi 11 projekata Fonda Jedinstvo uz HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 343 pomoć znanja. Između 39 prijava tada je odabrano 11 projekata uz pomoć više od 120 anonimnih recenzenata. Odabrani projekti odvijaju se na Sveučilištu u Zagrebu (sedam projekta), zatim po jedan projekt na Sveučilištu u Rijeci, na Institutu Ruđer Bošković, na Brodarskome institutu i na Mediteranskome institutu za istraživanje života u Splitu (MedILS). Svoje su potpise na ugovore stavili znanstvenici kao što su Emil Babić (Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Josip Horvat (Sveučilište u Wollongongu u Australiji), Hrvoje Banfi ć (Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Antonio Bedalov (Fred Hutchinson Cancer Research Center Seattle), Ivica Crnković (Sveučilište Mälardalen u Švedskoj), Marijo Žagar (Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu), Daniel Gajski (University of Califorina Irvine), Vlado Sruka (Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu), Marija Kaštelan Macan (Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu), Mira Petrović (Katalonski institut za istraživanja i napredne studije), Ivica Kostović (Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Paško Rakić (Sveučilište Yale), Ognjen Kuljača (Alcorn State University), Krunoslav Horvat (Brodarski institut), Joanne Trgovcich (Ohio State University), Stipan Jonjić (Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci), Igor Weber (Institut Ruđer Bošković u Zagrebu), Iva Tolić-Nørrelykke (Max Planck Institut za molekularnu biologiju i genetiku u Dresdenu), Ivana Weygand-Đurašević (Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Nenad Ban (ETH Zürich), Bojan Žagrović (Mediteranski institut za istraživanje života u Splitu) i Gordan Žitković (University of Texas at Austin). Uspješna znanstvenica Iva Tolić-Nørrelykke rođena je u Zagrebu u obitelji intelektualaca, Dubravke Oraić-Tolić i Benjamina Tolića. – Moja je mama nedavno dobila Državnu nagradu za životno djelo u području humanističkih znanosti. Jako sam ponosna na nju. U obrazloženju za nagradu stoje njezine knjige Teorija citatnosti, Muška moderna i ženska postmoderna (obje prevedene na njemački jezik), Akademsko pismo i druge. U mojem djetinjstvu naš je mali stan u Travnom bio zatrpan knjigama i tekstovima – prisjetila se Iva Tolić-Nørrelykke. – Mama je uvijek nešto pisala, čak i na ljetovanju u kampu. Njezin se mali narančasti pisaći stroj čuo preko cijelog igrališta pred zgradom. Tata je radio kao profesor fi lozofi je i njemačkoga, prevodio je, radio je i kao urednik na Osmojezičnom rječniku u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, a najveći mu je hobi i danas čitanje Biblije na latinskom i grčkom – dodala je Iva Tolić-Nørrelykke. Završila je Matematičko-informatički obrazovni centar (MIOC), a s ponosom se prisjeća kako je dva puta osvojila prvo mjesto na Republičkom natjecanju iz matematike. Ipak, diplomirala je molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF), a za vrijeme poslijediplomskoga studija iz biomatematike radila je kao znanstvena novakinja na Institutu Ruđer Bošković (IRB) u Zagrebu. Dio doktorskoga rada o staničnoj mehanici napravila je na Sveučilištu Harvard u Bostonu, a doktorat je obranila u Zagrebu 2002. godine. Slijedila su dva poslijedoktorska usavršavanja: na Niels Bohr Institutu u Kopenhagenu te na Sveučilištu u Firenci. Od 2005. godine, Iva Tolić-Nørrelykke radi kao voditeljica istraživačke grupe na Max Planck Institutu u Dresdenu. 344 2014 T. RUDEŽ

– U Dresdenu imam ugovor na devet godina koji uskoro istječe. Naime, Max Planck Institut zamišljen je kao odskočna daska za mlade voditelje grupa. Institut je idealno mjesto za rad. Organiziran je tako da svaki znanstvenik ima dovoljno sredstava za rad, a postoje i mnogi ljudi koji obavljaju administrativne i tehničke poslove, da bi se znanstvenici mogli usredotočiti na svoj posao. Zato se od nas očekuje da u devet godina napravimo nešto važno i zatim se stalno zaposlimo negdje drugdje, recimo kao profesori na nekom sveučilištu ili na nekom drugom Max Planck Institutu – rekla je Iva Tolić-Nørrelykke koja je u međuvremenu dobila nekoliko ponuda za posao. – Proteklu godinu prijavljivala sam se na mnoge natječaje pa sam tako dobila ponude iz Londona, Marseillea, Montpelliera i Rima – kazala je Iva Tolić-Nørrelykke. No, ona bi željela vratiti se u domovinu gdje već dugo surađuje s kolegama. Najuspješnija je njezina suradnja s fi zičarom dr. Nenadom Pavinom sa zagrebačkog PMF-a s kojim ima zajednički projekt u sklopu fonda Jedinstvo uz pomoć znanja (Unity through Knowledge Fund). – Moja je želja vratiti se na Institut Ruđer Bošković. Voljela bih sve to što sam naučila u Dresdenu prenijeti i primijeniti u Zagrebu te pokušati utemeljiti program koji bi objedinio nekoliko grupa za biofi ziku stanice – ustvrdila je Iva Tolić-Nørrelykke koja ovih dana ima pristupno predavanje na Institutu Ruđera Boškovića. – Ako sve bude išlo prema planu, trebala bih se zaposliti na Ruđeru početkom 2014. godine. Zatim bih htjela utemeljiti grupu za biofi ziku stanične diobe, a za to ću najprije morati pronaći izvore fi nanciranja – izjavila je Iva Tolić-Nørrelykke ističući da mnogim znanstvenicima povratnicima nije lako uključiti se u hrvatsku akademsku zajednicu. – Iako radim u inozemstvu već 15 godina, često sam u Zagrebu. Osobito u posljednje tri godine intenzivno surađujem s kolegama s PMF-a, pa nisam mogla izbjeći upoznavanje s problemima u domaćoj akademskoj zajednici – rekla je Iva Tolić-Nørrelykke. – Jasno je da mi neće biti lako, ali to osjećam kao izazov. Nije ni sve baš tako crno, ima puno pozitivnih stvari u hrvatskoj znanosti. Na primjer, unatoč općoj fi nancijskoj situaciji mnogi znanstvenici rade vrhunsku znanost. Također, ima puno izrazito motiviranih studenata koji žele raditi na zahtjevnim projektima – zaključila je Iva Tolić-Nørrelykke.

Stilska ljepota Zagrepčanke mediteranske duše Organizacija Future-ish, koja se bavi popularizacijom znanosti, ali i rušenjem tabua o znanstvenicima kao krutim osobama koje ne zanima ništa izvan njihovih laboratorija, proglasila je ove godine Ivu Tolić-Nørrelykke jednom od znanstvenica s najviše stila u svijetu. – Mnogi misle da bi se pravi znanstvenici trebali usmjeriti samo na svoj rad i pritom se ne baviti izgledom i odijevanjem. No, ja se ne slažem s tim: volim lijepu odjeću, a moj omiljeni dizajner je Custo iz Barcelone. Kad nosim njegove šarene haljine jakih boja, osjećam se radosno – rekla je Iva Tolić- Nørrelykke ističući kako joj se sviđa što Future-ish znanstvenike predstavlja kao zanimljive osobe sa stilom i hobijima. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 345

– Obožavam izlaske i druženja, a moj hobi je i čitanje romana. Posebno pratim naše pisce mlađe generacije. Također, hobi su mi i putovanja. No, sport ne volim – ustvrdila je Iva Tolić- Nørrelykke. Tvrdi da joj je najljepše bilo živjeti u Italiji. – Sviđa mi se talijanski način života, njihov smisao za uživanje u životu, humor, izlasci, zaigranost. Ali za posao mi je bilo najbolje u Njemačkoj, čak bolje nego u SAD-u. U Njemačkoj je sve vrlo dobro organizirano, ali mi ondje nedostaje mediteranski duh života – rekla je Iva Tolić-Nørrelykke. 346 2014 T. RUDEŽ

SUMMARY THE MAGICAL MEDITERRANEAN WAY OF LIFE

esearcher Iva Tolić-Nørrelykke (39), group leader at the Max Planck Institute of Molecular Cell Biology and Genetics in Dresden, has impressed the planetary academic community with her discoveries this year. She has published a number of Rnotable papers on the famous immortal yeast she has been researching since 2001, including an article for the prestigious American journal Current Biology. This Croatian scientist is leading six projects fi nanced by the German Science Foundation. In recent years Iva Tolić- Nørrelykke has achieved great success in her research into aging and her group identifi ed the fi rst potentially immortal organism, African millet beer yeast. In Germany, scientist Iva Tolić- Nørrelykke lacks only the Mediterranean way of life, whose magical attraction will, happily, see her back in the homeland after a fi fteen-year absence, to work from 2014 on at Zagreb’s Ruđer Bošković Institute.She sees her greatest achievement, however, in a study she worked on with professor Nenad Pavin of the University of Zagreb’s Faculty of Science. The discovery is related to cellular division.She graduated molecular biology at the Faculty of Science in Zagreb. She completed a part of her doctoral dissertation on cellular mechanics at the University of Harvard in Boston, and defended her dissertation in Zagreb in 2002. This she followed with post-doctorate work at the Niels Bohr Institute in Copenhagen and at the University of Florence. Iva Tolić-Nørrelykke has worked and lived in Dresden since 2005. Although she has received offers from London, Marseille, Montpellier and Rome, she would like to return to Croatia, where she has worked for many years with her colleagues. Her most successful collaboration has been with Dr N. Pavin of Zagreb’s Faculty of Science with whom she has a joint project in the frame of the Unity Through Knowledge Fund. Everything is wonderfully organised in Germany, but she misses the Mediterranean way of life. Future-ish, an organisation that works to popularise science and to tear down notions of scientists as unbending people without any interests outside of the laboratory, put her on this year’s list of world’s most stylish scientists. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 347

RESÚMEN MÁGICO ESPÍRITU DE VIDA MEDITERRÁNEO

on sus recientes descubrimientos, la científi ca Iva Tolić-Nørrelikke (39), jefa del grupo de investigación en Biología Celular Molecular y Genética del Instituto Max Planck de Dresde, maravilló a la comunidad mundial académica. Desde el año C2001 viene investigando la famosa levadura-imperecedera. Publicó sus trabajos, lo mismo que un artículo, en la prestigiosa revista norteamericana Current Biology, que no pasaron desapercibidos por la comunidad académica. La científi ca croata conduce seis proyectos fi nanciados por la Fundación alemana para la investigación científi ca. En los últimos años obtuvo grandes logros en sus investigaciones sobre el envejecimiento. Tal es así, que su equipo identifi có el primer organismo potencialmente inmortal, que es la levadura de cerveza africana. Estando en Alemania, la científi ca Iva Tolić-Nørrelikke añora el espíritu de vida mediterráneo, cuyo atractivo mágico, por suerte, habrá de reencontrar cuando regrese a la Patria tras 15 años de ausencia. A comienzos de 2014 trabajará en el Instituto Ruđer Bošković de Zagreb. Sin embargo, considera que su mayor logro fué un descubrimiento vinculado con la división de las células que hizo conjuntamente con el profesor Nenad Pavin de la Facultad de Ciencias Naturales y Matemática de Zagreb. Iva Tolić-Nørrelikke se graduó en Biología Molecular en la Facultad de Ciencias Naturales y Matemática de Zagreb. Parte de la tesis doctoral sobre la Mecánica de las Células la realizó en la Universidad de Harvard en Boston, obteniendo el doctorado en Zagreb en 2002. Después hizo dos posgrados: en el Instituto Niels Bohr en Copenhague y en la Universidad de Florencia. A partir de 2005 Iva Tolić-Nørrelikke trabaja en Dresde. No obstante haber recibido diversas ofertas para trabajar en Londres, Marsella, Montpellier y Roma, la doctora Tolić quisiera volver a la República de Croacia, donde está colaborando desde hace tiempo con antiguos colegas suyos. Su colaboración más exitosa la realiza con el físico dr. Nenad Pavin de la Facultad de Ciencias Naturales y Matemática de Zagreb con el cual está desarrollando un proyecto en el marco del Fondo Unity through Knowledge Fund (Unidad a través del conocimiento). Si bien en Alemania todo está bien organizado, la científi ca extraña el mágico espíritu de vida mediterráneo. La organización Future-ish, que se dedica a popularizar la ciencia y a romper el tabú de la supuesta insensibilidad de los científi cos, que supuestamente no les interesa nada que no sea su laboratorio, califi có este año a Iva Tolić-Nørrelikke como a una de las científi cas con más estilo a nivel mundial. TANJA RUDEŽ BOJAN ŽAGROVIĆ − ZNANSTVENI NOMAD

Voditelj istraživačke skupine na Max F. Perutz Laboratories (MFPL) Sveučilišta u Beču Bojan Žagrović uspješni je računalni biolog, matematičar, bioﬁ zičar i kemičar − riječju multidisciplinarni znanstvenik, koji je proglašen jednom od 30 dolazećih zvijezda u svjetskoj znanosti. On je i jedan od dobitnika bespovratnih sredstava Europskog istraživačkog vijeća (ERC) koja se dodjeljuju najboljim mladim istraživačima, a pripalo mu je 1,5 milijuna eura za petogodišnji projekt istraživanja biomolekula. Rođeni Zagrepčanin s trenutačnom austrijskom adresom odlučio je sa cijelim timom, u potrazi za kreativnijim znanstvenim ambijentom, napustiti splitski MedILS u kojemu je radio od ljeta 2007. do godine 2010. Žagrović se usavršavao od Harvarda, Stanforda do švicarskog ETH−a. Poticajna točka u Bojanovoj karijeri svakako se zbila prije 20 godina, točnije 1993. kada je od američke Hrvatice Tatjane Grgić dobio stipendiju Pacem in Terris i otišao studirati u Sjedinjene Države.

jepota znanosti je u neočekivanom. Prava i velika znanstvena otkrića uvijek u sebi imaju element iznenađenja i ne mogu su predvidjeti. Ono što znanstvenik može učiniti je dočekati ih spreman – tvrdi dr. Bojan Žagrović, donedavni znanstveni Ldirektor splitskog MedILS-a, a sada voditelj istraživačke skupine na Max F. Perutz Laboratories (MFPL) Sveučilišta u Beču. Rođen 1974. godine u Zagrebu, gdje je završio MIOC, Bojan Žagrović pravi je primjer znanstvenog nomada. Nakon što je od Tatjane Grgić / Grgich, prve supruge poznatog vinara Miljen- ka Grgića / Grgicha, dobio stipendiju Pacem in Terris, otišao je na studij u SAD. Dvije godine studirao je kemiju i biologiju u Pittsburghu, a zatim je nastavio studij na Harvardu gdje je 1997. godine diplomirao biokemijske znanosti. Zatim je Harvard zamijenio jednako prestižnim Stanfordom u Kaliforniji gdje je doktorirao 2004. godine. – Amerika je vrlo snažno utjecala na moj život i dala mi najbolje obrazovanje na svijetu. S političke i društvene strane, postoji puno aspekata po kojima me Amerika živcira i s kojima se nikad nisam mogao poistovjetiti. Ali, mnogi od najpametnijih, najpoštenijih, izrazito istinoljubivih ljudi koje sam upoznao bili su Amerikanci. Američko iskustvo preporučio bih svakome, pogotovo znanstvenicima – prisjetio se Žagrović svojega života u SAD-u gdje je proveo 10 godina. U Europu se vratio 2004. godine te je tri godine proveo na postdoktoratu na ETH (Švicarski federalni tehnološki institut) u Zürichu. Kada je u ljeto 2006. godine boravio u splitskom MedILS−u kao predavač na ljetnoj školi iz bioﬁ zike, Bojan Žagrović susreo je prof. Ivana Đikića koji ga je poslije upoznao s prof. Miroslavom Radmanom. Mladom se znanstveniku odmah svidjela Radmanova ideja MedILS-a kao interdisciplinarnog i međunarodnog instituta na kojem će se propitivati neka od najosnovnijih i najvažnijih pitanja moderne biologije. U HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 349

Dr. sc. Bojan Žagrović

ljeto 2007. godine Žagrović je prihvatio Radmanovu ponudu te postao znanstveni direktor MedILS−a i voditelj projekta iz računarske bioﬁ zike. Iako je na MedILS došao u trenutku duboke unutarnje krize i nesuglasica među dvojicom čelnih ljudi Radmana i Đikića, Žagrović se nije svrstao ni na jednu stranu. Osnovao je znanstvenu skupinu i posvetio se istraživanjima koja su mu donijela mnogo uspjeha. Tako ga je američki časopis Genome Technology, vrlo ugledni popularno-znanstveni časopis koji prati nove trendove i tehnologije, ali i izvanredne mlade znanstvenike, 2008. godine proglasio jednom od 30 mladih, nadolazećih zvijezda na području molekularne biologije. Na MedILS-u je Bojan Žagrović ostao do proljeća 2010. godine kada je prihvatio ponudu Instituta Max F. Perutz. Zajedno sa suprugom dr. Vanjom Nagy, također molekularnom biologinjom, koju je upoznao u MedILS-u, preselio se u Beč. Iako je njegov povratak u Hrvatsku bio neuspješan, Bojan Žagrović nije ogorčen. – Nakon 14 godina izvan Hrvatske, jednostavno sam osjećao da moram pokušati vratiti se. Bez obzira na sve što se u međuvremenu dogodilo, opet bih ponovio taj put. Također, ne smatram da je taj povratak bio neuspješan, ni s osobne ni sa znanstvene strane. Razvio sam ideje kojima se i danas bavim, osnovao skupinu, a i osobno mnogo naučio – rekao je Žagrović. – Žao mi je 350 2014 T. RUDEŽ

što ideja MediILS−a nije zaživjela na način na koji je bila zamišljena. Tu ponajprije mislim na MedILS kao simbol kreativne izvrsnosti koji je, medijskom pozornošću što ga je pratila, mogao i morao odigrati puno veću ulogu u razvoju hrvatskog društva nego što jest. Kad sad gledam način na koji je institut bio utemeljen, vidim puno strasti, želje i entuzijazma, ali i diletantizma, ega i nezrelosti na mnogo razina. Ipak, drago mi je zbog iskustava koja sam ondje prikupio, čak i onih loših jer su me učinila jačim i zrelijim – rekao je Žagrović. Zajedno s Bojanom Žagrovićem iz Splita se u Beč preselila i njegova znanstvena skupina s kojom je tijekom 2,5 godine rada na MedILS-u objavio 13 radova u prestižnim znanstvenim časopisima. – U 2013. godini, troje mojih prvih doktorskih studenata, dvoje Splićana i jedan Osječanin, obranili su svoje doktorate u Beču. Na njih sam jako ponosan – istaknuo je Žagrović, a zatim objasnio predmet istraživanja njegove skupine. – Mi se bavimo računarskom biofi zikom: rabimo tehnike i teorije iz fi zike i kemije da bismo s pomoću računala proučavali biološki važne molekule. Od projekata koji nas trenutačno okupiraju izdvojio bih rad na podrijetlu univerzalnoga genskog koda. U DNK su zapisani genski podaci o svojstvima cijelog organizma, ali podrijetlo same abecede, samog rječnika koji defi nira kako će se ti podaci čitati, još je zagonetno – rekao je Žagrović. – Vjerujem da smo u posljednje dvije godine dali bitan doprinos tom važnom pitanju. Ideja je da se kod razvio iz primitivne forme u kojoj je genska poruka bila izravan fi zikalno−kemijski preslik proteina za koji kodira. Osnovni pomak koji nas jako uzbuđuje je mogućnost da su glasnička RNK i protein za koji ona kodira na neki način fi zikalno−kemijski komplementarni jedno drugom, što onda i otvara mogućnost da jedno bude preslik drugoga – dodao je Žagrović. On je i jedan od nekolicine mladih hrvatskih znanstvenika dobio prestižni grant Europskog istraživačkog vijeća (ERC) koji se dodjeljuje najboljim mladim istraživačima na početku karijere, a pripao mu je 1,5 milijun eura za petogodišnji projekt istraživanja biomolekula. Projekti koje fi nancira ERC najbolja su istraživanja u Europi i znanstvenici ih dobivaju isključivo na osnovi svoje izvrsnosti. – ERC grant dodjeljuje se jednim dijelom zbog prijašnjih znanstvenih rezultata, ali najvećim dijelom za buduća istraživanja od kojih se očekuje da dovedu do bitnih, osnovnih pomaka. Sretan sam što sam grant dobio za projekt u koji stvarno vjerujem i koji me intelektualno potpuno ispunjava, a tiče se lokalizacije proteina u stanici – istaknuo je Žagrović. Osvrnuo se i na bečku akademsku zajednicu koja je u posljednjih desetak godina doživjela velike promjene. – MFPL, na kome radim, jest dio Sveučilišta u Beču. U posljednjih pet-šest godina taj je institut uložio mnogo novca i truda u novačenje novih, mladih voditelja skupina te stvaranje produktivne međunarodne, kolaborativne atmosfere. Dugo su vremena institut i Sveučilište bili opterećeni nazadnim, nepoticajnim strukturama i hijerarhijama, zastarjelim načinima napredovanja i nedostatkom sredstava. No, u posljednjih deset godina mnogo se toga promijenilo – istaknuo je Žagrović. – Dekan centra za molekularnu biologiju na kojemu radim je Englez, sastav voditelja skupina i predavača vrlo je različit, a engleski je službeni jezik komunikacije. Austrija u cjelini HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 351 ulaže mnogo u znanost, oslanja se na transparentnu, međunarodnu evaluaciju i radi mnogo na tome da postane znanstveno izvrsna. Pritom su nacionalnost ili podrijetlo znanstvenika manje bitni od znanja i stručnosti. Iako Sveučilište u Beču još nije na razini najboljih njemačkih, švicarskih ili engleskih sveučilišta, mijenja se u dobrom smjeru – ustvrdio je Žagrović koji je nakon ponovnog odlaska u inozemstvo ostao povezan s kolegama u domovini. – Nastavio sam surađivati s dr. Sanjom Tomić s Instituta Ruđer Bošković, a na Prirodoslovno− matematičkom fakultetu u Zagrebu još držim kolegij računarske biofi zike. Član sam i Upravnog odbora fonda Jedinstvo uz pomoć znanja, a u Hrvatskoj sam jedanput u dva mjeseca. Naravno, neizbježna su ljetovanja na Jadranu. Većina mojih znanstvenih kontakata nadnacionalne su prirode. U znanosti, granice ne postoje i suradnja je uvijek ponajprije zasnovana na profesionalnim razlozima – rekao je Žagrović koji sada ne razmišlja o ponovnom povratku u domovinu. – Možda bih se vratio jednog dana, ali u ovom trenutku sigurno ne. Vanjin i moj znanstveni razvoj jednostavno nije moguć u Hrvatskoj i to smo prihvatili kao činjenicu. Osobne veze s Hrvatskom ipak su nam jako važne i u to ulažemo mnogo energije – zaključio je Bojan Žagrović. Bojan Žagrović i njegova supruga Vanja Nagy, koja je u MedILS-u radila u skupini prof. Ivana Đikića, roditelji su trogodišnjeg Jana. Iako su oboje zaokupljeni svojim znanstvenim radom, uspješno ga usklađuju s obiteljskim životom. – Vienna Biocenter, gdje oboje radimo omogućuje dobru kombinaciju znanosti i obitelji. Naš sin Jan ide u vrtić na kampusu koji je odmah do Vanjina i mojega laboratorija. Život daleko od baki i djedova te šireg obiteljskog konteksta nije uvijek jednostavan, ali to je priroda znanstveničko- nomadskog života – istaknuo je Žagrović. 352 2014 T. RUDEŽ

SUMMARY BOJAN ŽAGROVIĆ − SCIENTIFIC NOMAD

esearch Group Leader at the University of Vienna’s Max F. Perutz Laboratories (MFPL) Bojan Žagrović is a successful computational biologist, mathematician, biophysicist and chemist – in short a multidisciplinary scientist, who fi ve years ago Rwas declared one of the thirty up-and-coming stars of international science. He is also one of the recipients of a grant from the European Research Council, awarded to the best young researchers at the beginning of their careers – he received 1.5 million euro for a fi ve- year bio-molecular research project. A native of Zagreb currently living in Austria, he decided, searching for a more creative research environment, to leave the Split-based MedILS where he had worked from the summer of 2007 to 2010 as research director. Although drawn to Split by signifi cant funding to the tune of 450 thousand euro for the work of seven scientists in an independent group, Žagrović’s entire group moved to Vienna where they were not offered so much money as excellent conditions for work. This perspective researcher is a wonderful example of a scientifi c nomad, who has received his education at international centres of excellence such as Harvard, Stanford, the Swiss Federal Institute of Technology (ETH) and Split’s MedILS. A turning point in Bojan’s career was certainly twenty years ago, in 1993, when he received the Pacem in Terris scholarship from Tatjana Grgić (Grgich), the fi rst wife of renowned vintner Miljenko Grgić (Grgich) and went to continue his studies in the USA. He studied chemistry and biology for two years in Pittsburgh and continued at Harvard, where he graduated in biochemi- cal science in 1997. He earned his doctorate at Stanford in 2004 and did his postdoctoral work at ETH in Zurich. He worked in the homeland for fi ve years at MedILS where he set up a research group on computational biophysics. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 353

RESÚMEN BOJAN ŽAGROVIĆ − UN CIENTÍFICO NÓMADE

l jefe del grupo investigador de Max F. Perutz Laboratories (MFPL) de la Universidad de Viena, Bojan Žagrović, es un biólogo computacional, matemático, biofísico y químico –en una palabra, un científi co multidisciplinario, que hace cinco años fue Eincluído en la lista de las treinta futuras estrellas de la ciencia mundial. Siendo uno de los acreedores de los medios sin retorno provistos por el Consejo Investigador Europeo (ERC) a los mejores investigadores al comienzo de su carrera, recibió 1,5 millón de euros para un proyecto quinquenal de investigación biomolecular. Nacido en Zagreb con dirección momentánea en Viena, decidió, en busca de un ambiente científi co más creativo, abandonar el laboratorio MedILS de Split en el cual trabajó como director científi co desde mediados de 2007 hasta fi nes de 2010. A pesar de haber conseguido una ayuda de 450 mil euros para el fi nanciamiento de la labor de siete científi cos en su propio grupo, todo el equipo de Žagrović se trasladó a Viena, donde en principio no les ofrecieron más recursos, sino excelentes condiciones de trabajo. El prometedor investigador es un magnífi co ejemplo de un científi co nómade que se perfeccionó en los centros mundiales de perfeccionamiento desde Harvard, Stanford, ETH hasta el antes mencionado MedILS de Split. No cabe duda que el punto incentivador en su carrera profesional se produjo hace veinte años, más precisamente en 1993, cuando se fue a estudiar a los Estados Unidos tras recibir la beca Pacem in Terris otorgada por Tatjana Grgić/Grgich, la primera esposa del famoso productor de vinos Miljenko Grgić/Grgich. Žagrović estudió dos años Química y Biología en Pittsburgh para continuar sus estudios en Harvard, donde se diplomó en Ciencias Bioquímicas. En 2004 se doctoró en Stanford y luego hizo su post-doctorado en el Instituto Federal Suizo de Tecnología de Zurich (ETH). En Croacia trabajó los últimos cinco años, es decir desde mediados de 2007 en el laboratorio MedILS donde fundó un grupo de Biología Computacional.

NOVE… KNJIGE Vijest o doseobi Hrvata autorskog dvojca Trpimira Macana i Željka Holjevca, . Izvori sadrže građu od Riječ je o nezaobilaznom sintetskom djelu, dojmljive likovnosti, Školska knjiga

Povijest hrvatskoga naroda

Odluke sveze s ostalim o raskidanju državno-pravne republikama i pokrajinama ju

Chilea do susjedne Mađarske. nakladništva, čitajte u ovoj tematskoj cjelini o zanimljivim autorima naraštaja mlađeg od pa sve do dana 8. listopada 1991. SFRJ koje predstavlja popularanpregled povijestihrvatskoga naroda • Uz pregled manjinskoga

objavila je zagrebačkaobjavila Monograﬁ

IVA BULJAN IZVRSNA POVIJESNA ČITANKA

Četvrto dopunjeno i izmijenjeno izdanje monograﬁ je Povijest hrvatskoga naroda, autora Trpimira Macana i Željka Holjevca, objavila je zagrebačka Školska knjiga 2013. Tekst za prvo izdanje te knjige ugledni je povjesničar T. Macan napisao godine 1970. U idućim izdanjima autor je potpunije opisivao društveni razvitak, ideološke struje, stranački život te proširio kulturološki prikaz našega društva u dijakronijskoj vizuri, unoseći u tekst i novije bitne rezultate povijesne znanosti, dopune popisa literature, indeksa osoba te priručnu čitanku izvora. Izvori su graﬁ čki izdvojeni žutom bojom pa čitatelj s lakoćom pretražuje čitanku izvora, uključivši Vijest o doseobi Hrvata… (str. 44.), kao i niz ostalih odabranih autentičnih izvora iz raznih razdoblja koji prethode Odluci o raskidanju državno- pravne sveze s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ dana 8. listopada 1991. (str. 382.). Ukratko, riječ je o nezaobilaznom sintetskom djelu, dojmljive likovnosti, koje predstavlja popularan i sažet pregled povijesti našega naroda.

onograﬁ ju Povijest hrvatskoga naroda autorskog dvojca Macan - Holjevac, nedavno je objavila ugledna zagrebačka Školska knjiga. Znamenitom autoru Trpimiru Macanu (78) pridružio se hrvatski povjesničar mlađeg naraštaja MŽeljko Holjevac (40) s Odsjeka za povijest zagrebačkoga Filozofskog fakulteta i nastavio njegov rad, dopunjujući poglavlja koja obuhvaćaju razdoblje od 1941. do početka drugog desetljeća 21. stoljeća. Uzbudljiva priča, pisana jednostavnim i lijepim rečenicama, o turbulentnim vremenima prati glavne političke, društvene, gospodarske i kulturne procese u hrvatskoj povijesti od vremena kada su Hrvati polagali temelje svojoj državi i kulturi do naših dana. Iza ove Povijesti hrvatskoga naroda Trpimira Macana stoji intrigantna priča o šutnji u nesklonim nam vremenima, u kojima je ta monograﬁ ja nastajala i onima u kojima je bila ponovno objavljivana. To je priča o knjizi koja daruje bogato znanje, razvija samosvijest i ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Povjesničar Macan je od prvoga izdanja vjerovao Školskoj knjizi kao svojemu vjerodostojnome nakladniku. Nakon prvog izdanja, povučenog iz prodaje zbog političke represije nakon 1972., u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj objavljena su dva nova izdanja, još bogatije opremljena, koja su se pokazala vrlo uspješnima i popularnima među publikom svih društvenih slojeva. Danas, petnaest godina nakon posljednjeg, trećeg izdanja, onog iz 1998., ta se zanimljiva sudbina jedne knjige sretno nastavlja. Na inicijativu predsjednika Uprave Školske knjige, dr. sc. Ante Žužula pokrenute su sveobuhvatne pripreme kako bi se objavila nova Povijest hrvatskoga naroda. Tako se autoru dr. sc. Trpimiru Macanu pridružio hrvatski povjesničar mlađeg naraštaja dr. sc. Željko Holjevac i nastavio njegov rad novim poglavljima od 1941. do 2013. godine. Većina 358 2014 I. BULJAN

„Muževi ilirske dobe“ (u sredini Janko Drašković i Ljudevit Gaj) · Zamisli iliraca o solidarnosti među južnoslavenskim narodima pokazale su se ﬁ kcijom jer zajedničke vrijednosti koje su oni pokušali promovi- rati nisu postojale u životnoj zbilji tih naroda niti su imale uporište u njihovim povijesnim iskustvima. slikovnog materijala u knjizi potpuno je obnovljena i tako je novo izdanje Povijest hrvatskoga naroda postalo pravo divot-izdanje za novo tisućljeće, povijesna čitanka koju će svaki čitatelj željan znanja o hrvatskome narodu i njegovoj prebogatoj kulturi i povijesti htjeti doživjeti na neposredan način. Metodom znanstvene naracije, jednostavnim i lijepim rečenicama suvremenog diskursa, oblikovana je velika hrvatska priča, priča jednoga maloga europskog naroda od njegovih prvih zapisanih početaka do danas. Jer sve ono što smo činili u prošlosti ima svoje odjeke u budućnosti i ostaje trajan zalog onima koji dolaze nakon nas. Povijest hrvatskog naroda Trpimira Macana i Željka Holjevca pregledna je historiografska studija, znanstveno utemeljena, pisana bez suvišnih digresija pa je nezaobilazno sintetsko djelo. Na bogatom dijagramu, čije mrežne sastavnice pletu dijakronijske i sinkronijske niti, povijesnih činjenica Macanova i Holjevčeva hrestomatija prati glavne političke, društvene, gospodarske i kulturne procese u hrvatskoj povijesti od vremena kada su Hrvati polagali temelje svojoj državi i kulturi, preko dugih stoljeća podvojenosti i različitosti, rasapa i borbe za opstanak do moderne izgradnje suvremenoga hrvatskog društva i ostvarenja državne neovisnosti. Tekst prati iscrpan znanstveni aparat, uključujući bogat izbor izabranih izvora, mnoštvo atraktivnih ilustracija i zemljovida, te popis temeljne literature i kazalo. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 359

Povjesničar Trpimir Macan je napisao tekst za prvo izdanje Povijest hrvatskog naroda 1970. godine, tri godine prije rođenja suautora četvrtog izdanja - Željka Holjevca. To se prvo izdanje knjige pojavilo na tržištu u izdanju Školske knjige u jesen 1971., uoči političkih promjena u Hrvatskoj. Godinu poslije, kada je nasilno ugušeno Hrvatsko proljeće a njegovi studentski i politički vođe utamničeni, povučena je iz prodaje, a ostatak naklade uništen je u zagrebačkoj tvornici papira. Drugo je izdanje Macanove knjige, koje nakladnički potpisuje Matica hrvatska, objavljeno povijesne 1992. u jeku obrambenoga Domovinskog rata kada je stvarana suvremena Republika Hrvatska. Macan piše: „Hrvatska je malena zemlja u jugoistočnoj Europi. Prostire se između Jadranskoga mora i rijeka Mure, Drave i Dunava. Njezino je područje u prošlosti na zapadu dopiralo do slovenskih zemalja i do rijeke Raše u Istri, a na istoku ga je obrubljivala nestalna granica. Nastavalo ga je možda nekih milijun ili nešto više Hrvata u srednjem vijeku i oko četiri i pol milijuna u 20. stoljeću. Ono je bilo okvir u kojemu se od ranoga srednjeg vijeka zbivala povijest hrvatskoga naroda, rastezao njegov narodnosni prostor i državni opseg, okvir koji hrvatska politika nije zaboravljala i koji je određivao njezin karakter i postupke. Taj prostor obilježavaju nesigurnost i nestalnost. On se, naime, nalazi na jugu baltičko-jadranskoga pojasa, međašnjega pojasa u kojemu žive različiti narodi, koji je trpio u svim razdobljima za sukoba Zapada s Istokom i plaćao gubitkom državne nezavisnosti ili podlijeganjem velikim sustavima u ratovima i društvenim prevratima. Stoga je povijesni uspjeh hrvatskoga naroda što je sačuvao najveći dio svoga prvotnog područja i što je nastavio državno živjeti u 20. stoljeću. Na hrvatsku je povijest veoma djelovao smještaj Hrvata na razmeđu Istoka i Zapada, na križalištu probitaka susjednih sila, bilo Bizanta i Franaka, bilo Mlečana i Mađara, bilo Austrije i Turaka, bilo novovjekovnih nacionalističkih država ili velikih saveza. Osim izrav- nih prijetnja mogućnošću biološkog uništenja, te su sile pogodovale unu trašnjim sredobježnim i rastoč- nim strujama, protumatičnim i po- krajin skim snagama, nadnarodnim koncepcijama. Borba za održanje samostalnosti u državnoj zajednici

Prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. sc. Franjo Tuđman 360 2014 I. BULJAN

Trpimir Macan, Željko Holjevac: Povijest hrvatskoga naroda, IV. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 2013., 422 str.

s Ugarskom i poslije s habsburškim i jugoslavenskim zemljama bila je jedna od glavnih crta hrvatske povijesti. Bez razumijevanja borbe Hrvata za državni suverenitet i zemljišnu cjelovitost − utemeljenih u nezavisnoj srednjovjekovnoj narodnoj državi i usađenih u svijest naroda koji želi sam sobom vladati i odlučivati o svojoj budućnosti − teško je proniknuti u bit hrvatske povijesti i svih pokreta koji su, plaćajući dug svome vremenu i usporedo se boreći za jedinstven narodni suverenitet, prevladavajući pokrajinsku i duhovnu razjedinjenost te težeći društ- venom i materijalnom napretku, izveli hrvatski narod na današnji put. Povijest Hrvata povijest je gotovo četrnaest stoljeća života malenoga naroda na nepovoljnu zemljopisnom položaju, među silama prati kojima je otpor često prelazio njegove snage, a kojih su se utjecaj i presezanje različito, često nepovoljno, odražavali na njegov materijalni i duhovni razvitak. Prvi su ometali ratovi i tuđinski probici, a drugi je neujednačeno tekao od prvotne pismenosti i starohrvatske umjetnosti do ukupnosti današnje kulture na stazama europske baštine i suvremenosti. Duhovni je život bio i ostao jako sredstvo povezivanja i narodne integracije Hrvata gdje god oni živjeli.” Hrvati počinju stvarati državu u prvoj polovici 9. st., dok su još priznavali vrhovnu vlast Franaka, ali znatni prostori koje su nastanili ostaju izvan njezinih granica. U vrijeme sve veće ugarske moći potkraj 11. stoljeća Hrvati ostaju bez vladarske dinastije. Državno-pravnu samostalnost gube ulaskom u državnu zajednicu s Ugrima (1102.), čiji vladari krunidbom postaju i hrvatski kraljevi. U toj zajednici ostaju do 1527., kada hrvatski velikaši na Saboru u Cetingradu biraju za kralja Ferdinanda Habsburgovca. Pod vlašću Habsburgovaca ostaju do 1918. Za toga razdoblja Hvati su, uz germanizaciju, bili izloženi turskoj opasnosti, pred kojom su u velikim migracijskim valovima napuštali svoje krajeve i premještali se dublje u unutrašnjost (Austrija, Mađarska, Slovačka te Italija). Dovođenjem novih naseljenika u osvojene hrvatske pokrajine i na granicu prema Osmanskom Carstvu neki krajevi sve više gube hrvatska kulturno obilježje. Ulaskom Hrvatske u državnu zajednicu 1918. s drugim južnoslavenskim narodima migracije pučanstva HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 361 postale su još češće, pa je i preseljavanje Hrvata iz drugih dijelova zajedničke države u Hrvatsku i inozemstvo nastavljeno. Hrvatsko državno zajedništvo s drugim južnoslavenskim narodima (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca; Jugoslavija), prekinuto je u ratu od 1941. do 1945. (kvislinška Nezavisna Država Hrvatska). Hrvatska je državnost obnovljena 1945. sa stvaranjem Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (Hrvatska kao socijalistička republika), a njezinim raspadom 1990. i 1991. Hrvatska je postala samostalna država.

O autorima Trpimir Macan rođen je 1935. godine u Dubrovniku. Diplomirao je povijest 1959. i doktorirao 1971. godine. U periodici se javlja od 1961. Pisac je knjiga Iz povijesti Donjega Poneretavlja (1972., 1990.), Miho Klaić (1980.), Susret s hrvatskom Kliom (1991.), A short history of Croatia (1992., na njemačkome 1992., na danskom 1993.), Povijesni prijepori (1992.), Hrvatska povijest (1995.), Rat i dokolica (1995.), Spremnost 1942. - 1945. (1998.), Rt Oštra u povijesti i politici (1998.). Uredio je Povijest Hrvata (1972. i poslije više izdanja) Vjekoslava Klaića, Pregled povijesti hrvatskoga naroda (1975.) Ferde Šišića, Sjećanja (1995.) Zvonimira Vrkljana, Moj životpis (1996.) Tiasa Mortigjije i Dubrovnik Martola Dupca (1997.) Tomislava Macana. Od 1990. godine uređivao je Hrvatski biografski leksikon Leksikografskoga zavoda, a od 2003. godine zbornik Biobibliographica. U mirovinu je otišao 2006. godine i tom prigodom tematski broj Kola, časopisa Matice hrvatske, posvećen je njemu u čast. Željko Holjevac rođen je 15. prosinca 1973. u Brinju. Doktorirao je povijesne znanosti 2006. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je asistent u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, a od 2007. zaposlenje na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, trenutačno u zvanju izvanrednog profesora. Predavao je na Hrvatskim studijima i Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a jedan semestar i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Predsjednik je Društva za hrvatsku povjesnicu, surađuje u Odjelu za povijest Matice hrvatske i vodi Područni centar Instituta Ivo Pilar u Gospiću kao vanjski suradnik. Član je Organizacijskog odbora Međunarodnog kulturno-povijesnog simpozija Mogersdorf. Bavi se Vojnom krajinom i gradišćanskim Hrvatima, hrvatsko-mađarskih odnosima i srodnim temama s težištem na modernom i suvremenom razdoblju. Kao autor ili suautor, objavio je dosad osam knjiga, uredio četiri zbornika radova i jednu monograﬁ ju, a okušao se i u pisanju udžbenika povijesti za osnovne škole i gimnazije. Posljednjih godina popularizira hrvatske povijesne obljetnice u mjesečniku Matica koji izdaje Hrvatska matica iseljenika. 362 2014 I. BULJAN

SUMMARY AN EXCELLENT HISTORICAL READER

agreb publisher Školska Knjiga recently released the monograph Povijest hrvatskoga naroda (History of the Croatians) by co-authors Macan and Holjevac. Esteemed author Trpimir Macan (78) was joined in this endeavour by Željko Holjevac (40), Za Croatian historian of the younger generation working at the history department of the University of Zagreb’s Faculty of the Humanities and Social Sciences, continuing on Macan’s work and supplementing the chapters covering the period from 1941 to the eve of the second decade of the 21st century. Macan and Holjevac’s History of the Croatians is a well laid out study, well grounded in research, written without excessive digression and constitutes an essential synthetic work. The rich network of the diachronic and synchronic threads of historical fact in the Macan-Holjevac study follow the chief political, societal, economic and cultural processes in Croatian history from the time when Croatians laid the foundations of their country and culture, over the many centuries of disunity and the struggle for survival, to the emergence of a contemporary Croatian society and the achievement of Croatian independence. The text is accompanied by an exhaustive research apparatus, including archival sources, many excellent illustrations and maps, a bibliography and a table of contents. Trpimir Macan penned the ﬁ rst edition of the History of the Croatians in 1970. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 363

RESÚMEN EXCELENTE LIBRO DE TEXTO DE HISTORIA

ecientemente salió de imprenta la monografía Historia de la Nación Croata de los autores Macan-Holjevac, publicada por la Editorial Školska knjiga de Zagreb. Al célebre autor Trpimir Macan (78) se le sumó el historiador croata Željko Holjevac R(40), perteneciente a una generación más joven de historiadores del Departamento de Historia de la Facultad de Filosofía de Zagreb. Holjevac continuó con el trabajo de Macan, completando los capítulos que abarcan el período comprendido entre 1941 hasta comienzos de la segunda década del siglo 21. El libro Historia de la Nación Croata de Macan y Holjevac es un estudio sinóptico y científi co, escrito sin digresiones superfl uas, por lo que representa una ineludible obra sintética de consulta. En un rico diagrama, cuyas componentes tejen una red con hilos diacrónicos y sincrónicos, los hechos históricos del estudio de Macan y Holjevac son acompañados por los principales procesos políticos, sociales, económicos y culturales de la historia croata desde la época en que los croatas colocaban las bases de su Estado y de su cultura, pasando por largos siglos de desunión y lucha por la supervivencia hasta el moderno desarrollo de la sociedad croata contemporánea y la concreción de la independencia de la República de Croacia. El texto viene acompañado de un exhaustivo aparato científi co, que incluye las fuentes de archivo, un sinnúmero de atractivas ilustraciones y mapas, el índice y una nómina de la literatura básica. Trpimir Macan escribió el texto para la primera edición de la Historia de la Nación Croata en 1970. ŽELJKA LOVRENČIĆ MAJSTOR KRATKE PRIČE

Mladom čileanskome piscu hrvatskih korijena Oscaru Andrésu Barrientosu Bradasicu ove je godine u Zagrebu objavljen prijevod prvoga romana i šest pripovijesti. Nakladnici knjigu su AGM – podružnica Zagrebačkoga holdinaga i Hrvatske matice iseljenika. Prijevod sa španjolskoga jezika potpisuje dr. sc. Željka Lovrenčić. Riječ je o zanimljivoj suvremenoj prozi naslovljenoj Vjetar je zemlja koje više nema, čija fabula opisuje događaje u gradu na krajnjem jugu Čilea nazvanom Hodočasnička Luka, gdje snažan vjetar nosi sve pred sobom. Glavni lik je ukleti pjesnik Aníbal Saratoga, koji ondje živi i nastoji upoznati njegove mitske korijene kako bi se bolje nosio s izazovima današnjice. Prepoznavši u Bradasicu književnu zvijezdu u usponu glavna urednica AGM-a Grozdana Cvitan prihvatila je Matičinu inicijativu za daljnjom aﬁ rmacijom u hrvatskoj javnosti suvremene proze pisaca iz hrvatske dijaspore. Dosad su u toj hvalevrijednoj književnoj inicijativi objavljeni prijevodi romana njemačko- hrvatske autorice Jagode Marinić (2009.), čileansko-hrvatskoga pisca Ramóna Díaza Eterovica (2010.), Juana Mihovilovicha (2007.) i Eugenia Mimice Barasija (2006.) te australske književnice hrvatskih korijena Morgan Yasbincek (2011.).

glednome čileanskome piscu hrvatskih korijena Óscaru Andrésu Barrientosu Bradasicu (39) ovih dana u Zagrebu je objavljen prijevod prvoga romana i šest pripovijesti u zajedničkoj nakladi AGM – podružnice Zagrebačkoga holdinga Ui Hrvatske matice iseljenika. Prijevod sa španjolskoga jezika potpisuje dobra poznavateljica čileanske literature i autorica ovih redaka dr. sc. Željka Lovrenčić, koja je lani na Hrvatskim studijima u Zagrebu obranila doktorsku disertaciju iz područja španjolske Croatice. Riječ je o zanimljivoj suvremenoj prozi naslovljenoj Vjetar je zemlja koje više nema, čija fabula opisuje događaje u gradu na krajnjem jugu Čilea nazvanom Hodočasnička Luka, gdje snažan vjetar nosi sve pred sobom. Glavni lik je ukleti pjesnik Aníbal Saratoga, koji ondje živi i nastoji upoznati njegove mitske korijene kako bi se bolje nosio s izazovima današnjice. Saratoga saznaje za legendarni ep Azimut i kreće u potragu za njim. Središnja fi gura epa je junak León de Abril i njegovi ratnici koji vjeruju u osvetničku prirodu vjetra. Ovaj roman na jedinstven način upozorava da je suvremeni svijet izgubio iluzije. Sveučilišni profesor i pisac hrvatskih korijena Oscar Andrés Barrientos Bradasic rođen je u Punta Arenasu 1974. godine. Doktorat je stekao na Sveučilištu u Salamanci. Živi u Valdiviji gdje radi kao sveučilišni profesor književnosti. Nagrađivan je za poeziju i prozu. Objavio je dosad i pet knjiga pripovijesti. Prepoznavši u Bradasicu književnu zvijezdu u usponu glavna urednica renomirane zagrebačke nakladničke kuće AGM Grozdana Cvitan prihvatila je Matičinu inicijativu za daljnjom HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 365 afi rmacijom u domovinskoj javnosti suvremene proze pisaca hrvatskih korijena. Dosad su u toj hvalevrijednoj književnoj inicijativi objavljeni prijevodi romana njemačko-hrvatske autorice Jagode Marinić (2009.), čileansko-hrvatskoga pisca Ramóna Díaza Eterovica (2010.), Juana Mihovilovicha (2007.) i Eugenia Mimice Barasija (2006.) te australske književnice hrvatskih korijena Morgan Yasbincek (2011.). Inicijativa je izravan rezultat Matičina šestogodišnjega projekta Hrvatske knjige izvan Hrvatske koji u sklopu knjižnične djelatnosti prezentira svake godine na zagrebačkome međunarodnom sajmu knjiga Interliberu recentnu knjižnu produkciju hrvatskoga iseljeništva iz prekooceanskih zemalja, hrvatskih manjina iz srednje i jugoistočne Europe te Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Óscar Barrientos Bradasic je autor dvaju vrlo neobičnih romana, i za latinskoameričke prilike. Prvi od njih koji smo ovom prigodom preveli, naslovljen El viento es un país que se fue (Vjetar je zemlja koje više nema, 2009.), vodi nas u daleke mitske predjele u koje se može putovati samo iz Hodočasničke Luke. S toga fi ktivnog mjesta pratimo pustolovine i u drugome Bradasicevu romanu Quimera de nariz larga (Dugonosa neman, 2011.). U njemu je, kao i u Bradasicevim sjajnim pripovijestima sabranim u Trilogiji iz Hodočasničke Luke, glavni junak okorjeli pijanac i pjesnik, boem koji obožava noćni život i epsku poeziju, Aníbal Saratoga. On je ujedno smiješni zabavljač i neumorni istraživač ulica toga grada smještenog vjerojatno u Mageljanovu tjesnacu.

Književnik Oscar Andrés B. Bradasic 366 2014 Ž. LOVRENČIĆ

Roman pripada istodobno i regionalnoj i nacionalnoj književnosti, ali je ujedno „i simbol hispa- noameričkoga jedinstva, neka vrst pandana Panamskome kanalu čime se naglašava povijesno- kulturno jedinstvo Latinske Amerike“, suglasna sam s tamošnjim čileanskim kritičarom Mar celom Melladom. No, budući da slijedi najbolju tradiciju svjetske književnosti o morskim pustolovinama i ne samo nju, prevedeni Bradasicev roman Vjetar je zemlja koje više nema još je više od toga - univerzalno djelo. Pomalo podsjeća na Melvilleove i Conradove knjige, na one Francisca Coloanea, na Homerovu Odiseju. Sličnosti ima i s Kazantzakisovom i s Borgesovim djelima te s Pustolovinama Artura Gordona Pyma Edgara Allana Poea. Ovo zamišljeno putovanje je oda Čileu i njegovoj ljepoti, kritika njegova društva kao i osvrt na ne uvijek lijepu prošlost te zemlje. Ili, kao što kaže autor Óscar Barrientos Bradasic „priča o jednoj knjizi, jednoj ženi i jednome brodu“. U Bradasicevu drugome romanu Quimera de nariz larga nastavlja se fantastično ozračje iz autorovih pripovijesti i njegova prvijenca. Susrećemo galeriju neobičnih likova kao što su podebeli ufolog, fatalna žena s mačkom na ramenu, suludi susjed saksofonist, ugledni ekonomist, okrutni operetni diktator i pjesnik koji živi u blizini Antartika. Drugim riječima, romanopisac Bradasic nastoji izgraditi prepoznatljive i stilski skladne mostove između poezije i fantastike, između priča o morskim pustolovinama i znanstvene fantastike te gotskoga romana i dnevnika. I u ovome romanu pjesnik Aníbal Saratoga luta ulicama grada na krajnjem jugu Chilea, na prostoru mnoštva legendi koje su oduvijek postojale na području Magallanesa. Ali, ni ovo djelo ne govori samo o tajanstvenome ludičkom prostoru. I u njemu se spominje čileanska povijest i stvarnost te vječna borba za vlast. U knjizi Óscara Barrientosa Bradasica na hrvatskome jeziku, uz roman Vjetar je zemlja koje više nema, objavljeno je šest odabranih pripovijesti i to: Čovjek s dvije sjene; Muza i strašilo; Smrt ima kopčeva krila; Razbijanje tužnih zrcala; Let onkraj otoka i Simbolična strvina. Roman se sastoji od četiriju dijelova: Azimut, Na području gdje puše pedeset bijesnih vjetrova, Kerguelen i Epilog. Nakon pustolovina Aníbala Saratoge za Azimutom u Epilogu, naš pjesnik vraća se tamo odakle je krenuo - u Hodočasničku Luku. Njegovim povratkom završava roman s višeslojnom simbolikom kojom se čitateljstvu poručuje da je mit jedino što preživljava u književnosti; samo se njime može održati utopija. Budući da je riječ magičnom i oniričnom putovanju, grad na kraju svijeta - Hodočasnička Luka predstavlja vrata prema mitu o kojemu saznajemo u knjizi Azimut čiji je protagonist León de Abril. Mit se obnovio preko te knjige. Kritičar Adolfo Couve smatra da se u ovome djelu prije svega govori o čileanskoj književnosti koja razgovara s arhetipovima; to je djelo koje u izrazito lirskoj formi raspravlja o umjetnosti i umjetniku dok nam se pred očima nižu besmrtni mornari, izgubljeni gradovi i barovi u kojima plešu odaliske poput one u koje se zaljubio pjesnik Saratoga. Barrientos Bradasic nastavlja vrlo dugački niz uspješnih pripadnika hispanističke Croatice iz Čilea kao što su prozaici Antonio Skármeta, Juan Mihovilovich, Ágata Gligo ili Ramón Díaz Eterovic, esejisti i sveučilišni profesori Raimundo Kupareo, Cedomil Goic, Jerko Moretic HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 367

Grozdana Cvitan, urednica hrvatskog prijevoda knjige O. A. B. Bradasica

i Ernesto Livacic ili dramaturzi Domingo Mihovilovic Tessier, Fernando Josseau Eterovic, Sergio Vodanovic i Alejandro Goić Jerez. Pripada među one koji su najdublje povezani s prirodnim i krajolikom te zemlje, prije svega svoje rodne pokrajine Magallanesa. Magallanes, to speciﬁ čno područje na krajnjem jugu Čilea, često okovano snijegom i ledom u kojemu pušu snažni vjetrovi, zavičaj je velikome broju potomaka hrvatskih doseljenika. U njemu su rođeni vrlo uspješni književnici koji su ostavili snažan trag u regionalnoj, nacionalnoj pa i međunarodnoj književnosti. Tu su, primjerice, rođeni već spomenuti Juan Mihovilovich, Ramón Díaz Eterovic, Domingo Mihovilovic Tessier, Nicolás Mihovilovic, Ágata Gligo kao i Eugenio Mimica Barassi, Nicolás Esteban Jacksic Rakela, Roque Esteban Scarpa, Nicoló Gligo, Desenka Vukasovic de Draxler i mnogi drugi koji su kvalitetom svojih djela proslavili svoju regiju vrlo složenoga zemljovida s brojnim zelenim otocima, samotnim kanalima, hladnim fjordovima i divljim morem, poznatoj po ćudljivoj i izuzetno hladnoj klimi. Danas o tome području i Čileanci govore kao o „kraju svijeta“. No, prije bismo mogli reći da je ono „početak svijeta“, odnosno, početak njihove države. Jer, upravo na tome tlu rađa se povijest države Čile. Upravo u taj predio došao je Portugalac Fernando de Magallanes po kojemu je on i dobio ime i tu, na krajnjemu jugu te dugačke zemlje, započinje njezino europsko osvajanje. Prvi europski doseljenici koji su živjeli na Magallanesu bili su najamni radnici, kapelani, liječnici, vojnici i kažnjenici. Glavni grad ove pokrajine, Punta Arenas, osnovan 18. prosinca 1848. godine bio je mjesto na koje je čileanska vlada slala najveće delinkvente. Ovdje je život bio osobito težak zbog neugodne klime, osamljenosti i nedostatka novčanih sredstava. Međutim, krajem 19. stoljeća na to područje počinju dolaziti europski useljenici među kojima su najbrojniji Hrvati. Oni se intenzivno doseljavaju od 1880. do 1940., a većina ih je iz Dalmacije, točnije s 368 2014 Ž. LOVRENČIĆ otoka Brača (neki dolaze i s Hvara, te iz okolice Splita, Dubrovnika i Zadra). Naši su zemljaci napuštali svoja ognjišta s namjerom da pobjegnu od siromaštva i da pronađu bolju budućnost. Vjerovali su da će naći zlato, obogatiti se i jednoga se dana vratiti u domovinu. Prvi hrvatski doseljenik na tome području bio je Petar Zambelić, pomorski kapetan iz Kotora. Hrvati su imali pionirsku i kolonizatorsku ulogu u Magallanesu, području na kojemu su živjela domorodačka plemena i uglavnom su bili svjedocima njihova propadanja i nestajanja. Radili su najteže ﬁ zičke poslove – primjerice, gradili su svjetionik na otočiću skupine Evangelist na zapadnome ulazu u Magellanov tjesnac (1895./96.) ili popločavali ulice. Bili su pioniri u stočarstvu i brodogradnji. Izuzetno vrijedni, brzo su napredovali na društvenoj ljestvici i mnogi od njih su se u kratkome vremenskome roku obogatili. Naravno, doseljeni Hrvati ostajali su ovdje i nikada se više nisu vratili u domovinu za kojom su čeznuli. Uspješno su se prilagodili novoj sredini, i životu u svojoj drugoj domovini. Sebi i svojoj djeci uspjeli su osigurati dostojanstveni život, a njihovi potomci danas su ugledni građani Čilea i ističu se u mnogim djelatnostima.

Oscar Bradasic živi u Valdiviji gdje radi kao sveučilišni profesor književnosti HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 369

O književnosti u Magallanesu Na području Magallanesa od najranijega doba pišu se kronike i historiograﬁ je. Prvo svjedo- čanstvo o tome dijelu svijeta napisao je Firentinac Antonio Pigaffeta, član ekspedicije Fernanda de Magellanesa. O ovome dijelu Amerike on piše kao da se radi o nekoj fantastičnoj pustolovini i zbog toga utječe na mnoge suvremene hispanoameričke pisce. O njegovome utjecaju na his- panoameričku književnost govori i Gabriel García Márquez prigodom dodjele Nobelove nagrade 1982. godine. A magični i pustolovan svijet vezan uz ovo područje, utječe i na Óscara Bradasica Barrientosa čija je pripadnost rodnoj pokrajini vrlo razvidna u njegovim djelima. Budući da su događaji o kojima ovaj pisac govori u svojim djelima uglavnom vezani uz krajnji jug čileanskoga teritorija, na prvi pogled izgleda da se radi o isključivo regionalnoj književnosti. No, nije tako. Ovaj relativno mladi autor uspješno je prešao okvire svoje regije i pripadnik je nove čileanske proze nastale u razdoblju nakon diktature, moderni pisac koji smionom uporabom parodije i lakrdije prikazuje povijest svoje zemlje i oštro kritizira njezinu stvarnost. No, Barrientos Bradasic je i izvrstan poznavatelj mitologije i svjetske književnosti; stoga je i tematika njegovih djela univerzalna. A posebnom je nježnošću vezan za zemlju svojih predaka – Hrvatsku koju često uspoređuje sa svojom domovinom. Tako primjerice u pjesmi naslovljenoj Avenida Bulnes povlači paralelu između svojega rodnoga grada Punta Arenasa i Splita:

Krovovi Punta Arenasa crveni su kao oni u Splitu. Useljenici su enciklopedija zaboravljena usred parka. Ne zaboravimo carstvo valova koji su ih doveli do ovamo ni obećanje o zemaljskome raju, oba grada pripadaju zamci tišine u kojoj živi onaj koji se nalazi južnije. 370 2014 Ž. LOVRENČIĆ

SUMMARY MASTER OF THE SHORT STORY

scar Andrés Barrientos Bradasic was born in Punta Arenas in 1974. He earned his doctorate at the University of Salamanca. He lives in Valdivia where he works as a university professor of literature. Up-and-coming Chilean writer of Croatian Oextraction Bradasic saw the translation of his ﬁ rst novel and six short stories jointly published recently in Zagreb by AGM of Zagrebački Holding and the Croatian Heritage Foundation. The translation from Spanish is by Željka Lovrenčić DSc. The book is a fascinating piece of contemporary prose entitled El Viento En Un País Que Se Fue (The Wind In A Country That Was), the plot of which describes the events in a town in the deepest south of Chile called Pilgrim’s Port, where a powerful wind sweeps everything away. The hero of the tale is the cursed poet Aníbal Saratoga, who lives there and endeavours to learn of its mythical roots with the aim of better coping with the challenges of the present day. Recognising a rising literary star in Bradasic, the chief editor of Zagreb-based publisher AGM Grozdana Cvitan embraced the CHF initiative for his further afﬁ rmation among homeland readers of the contemporary prose of writers of Croatian extraction. To date this praiseworthy literary initiative has seen the publication of translations of the novels of German-Croatian author Jagoda Marinić (2009), Chilean-Croatian writers Ramón Díaz Eterovic (2010), Juan Mihovilovich (2007) and Eugenio Mimica Barasi (2006) and Australian writer of Croatian extraction Morgan Yasbincek (2011). The initiative is the direct result of the CHF’s multi-year Croatian Books Abroad project, which aims to present recent literary production among the Croatian emigrant communities at Zagreb’s Interliber international book fair in the frame of our literary activities. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 371

RESÚMEN UN MAESTRO DEL CUENTO CORTO

scar Andrés Barrientos Bradasic nació en 1974 en Punta Arenas. Hizo el doctorado en la Universidad de Salamanca. Vive en Valdivia donde trabaja como profesor universitario de Literatura. Este año fue publicada en Zagreb la primera novela de OBradasic traducida al croata, junto con seis narraciones de este prometedor literato chileno de raíces croatas. Los editores fueron la casa editorial AGM de Zagreb y la Fundación para la Emigración Croata. La traducción del español al croata fue realizada por la dr. sc. Željka Lovrenčić. Se trata de una interesante prosa contemporánea titulada El viento es un país que se fue, cuya trama se desarrolla en una ciudad situada en el extremo Sur de Chile llamada Puerto Peregrino, donde el fuerte viento se lleva todo por delante. El principal personaje es Aníbal Saratoga, un poeta hechizado que vive allí e intenta descubrir sus raíces míticas para poder resolver más fácilmente los desafíos del presente. Habiendo reconocido en Bradasic una estrella literaria en franco ascenso, la directora general de AGM, Grozdana Cvitan, aceptó la iniciativa de la Matica de continuar aﬁ anzando en la opinión pública croata la prosa contemporánea de escritores de la diáspora croata. Hasta ahora, gracias a esa loable iniciativa, fueron publicadas las traducciones de las novelas de la autora croato-alemana Jagoda Marinić (2009), del escritor chileno-croata Ramón Díaz Eterović (2010), de Juan Mihovilovich (2007), de Eugenio Mimica Barasi (2006) y de la escritora australiana de raíces croatas Morgan Yasbincek (2011). La iniciativa fue el resultado directo del proyecto de varios años de la Matica titulado Libros croatas escritos fuera de la Patria, que en el contexto de las actividades bibliotecarias de la Matica presenta todos los años en Zagreb las últimas producciones literarias de la diáspora croata en la Feria internacional del Libro Interliber. ELIANA ČANDRLIĆ PREGLED MANJINSKOGA NAKLADNIŠTVA

Hrvatska matica iseljenika uspješno je predstavila nakladništvo hrvatskih manjina iz 12 zemalja srednje i jugoistočne Europe u Zagrebu na 36. međunarodnome sajmu knjiga Interliber (12. – 17. 11. 2013.), koji je okupio više od 240 izlagača i privukao oko 100.000 posjetitelja. Predstavljene su knjige pripadnika hrvatskih autohtonih manjina iz zemalja kao što su Austrija, Bugarska, Crna Gora, Češka, Italija, Kosovo, Mađarska, Makedonija, Rumunjska, Slovačka, Slovenija te Srbija. Izložba nakladničke djelatnosti hrvatskoga iseljeništva, hrvatskih manjina te Hrvata iz Bosne i Hercegovine održana je zahvaljujući ﬁ nancijskoj potpori Ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba. Izložbu prati Katalog Hrvatske knjige izvan Hrvatske, koji donosi bibliografske podatke te pouzdane informacije o recentnoj knjižnoj produkciji iseljenika. Dominantno mjesto na izložbi zaslužno su dobila tri najproduktivnija nakladnika stručnih monograﬁ ja: Znanstveni institut Gradišćanskih Hrvatov iz austrijskoga Trajštofa, Znanstveni zavod mađarskih Hrvata iz Pečuha te Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice.

a Zagrebačkome velesajmu 17. studenoga završena su četiri specijalizirana sajma: Interliber - sajam knjiga i učila, Sajam informacijskih tehnologija INFO, Sajam glazbe i multimedije te Educa, koji su privukli mnoštvo posjetitelja. Organizatori Nprocjenjuju da ih je bilo više od 100.000 s raznih strana. Na 36. međunarodnome sajmu knjiga Interliberu (12. – 17. 11. 2013.) nastupilo je više od 240 nakladnika, priopćili su organizatori. Među izlagačima bila je i Hrvatska matica iseljenika, koja je uspješno predstavila nakladništvo hrvatskih manjina iz 12 zemalja srednje i jugoistočne Europe kao što su Austrija, Bugarska, Crna Gora, Češka, Italija, Kosovo, Mađarska, Makedonija, Rumunjska, Slovačka, Slovenija te Srbija. Riječ je o, kako je istaknuo na Interliberu ravnatelj HMI-ja mr. sc. Marin Knezović, dijelu hrvatskoga kulturnog mainstreama koji hrvatskome kulturnom naslijeđu donosi nove vrijednosti. „To su vrijednosti vlastitoga posebnog iskustva, iskustva hrvatstva kao manjine, iz čega svi možemo jako puno naučiti“, rekao je Knezović. „Iseljeničko hrvatsko književno stvaralaštvo često se, međutim, doživljava kao nešto manje vrijedno pa je stoga svrha postojanja HMI-ja borba protiv takvih pogrešnih i štetnih koncepcija“, istaknuo je ravnatelj Knezović. Izložba nakladničke djelatnosti hrvatskoga iseljeništva, hrvatskih manjina te Hrvata iz Bosne i Hercegovine održana je zahvaljujući fi nancijskoj potpori Ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba. Izložbu prati Katalog Hrvatske knjige izvan Hrvatske, koji donosi bibliografske podatke te pouzdane informacije o recentnoj knjižnoj produkciji iseljenika. Dominantno mjesto na izložbi zaslužno su dobila tri najproduktivnija nakladnika stručnih monografi ja: Znanstveni HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 373 institut Gradišćanskih Hrvatov iz austrijskoga Trajštofa, Znanstveni zavod mađarskih Hrvata iz Pečuha te Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice. „Stručnjacima, autorima i entuzijastima koji djeluju u sklopu tih hrvatskih organizacija u Austriji, Mađarskoj i Srbiji, sudeći prema interesu struke, medija i posjetitelja, može se samo čestitati na kvalitetnim izdanjima“, istaknuo je predsjednik Ivo Josipović, ocijenivši Matičin projekt Hrvatske knjige izvan RH korisnim u kontekstu izrade nacionalnih bibliografi ja i razvitka tržišta knjiga. Predsjednik Josipović obišao je 12. studenoga Interliber, ocijenivši ga iznimno važnom manifestacijom koja pokazuje da knjiga nije mrtva kao što neki govore. Razgledao je ponudu niza nakladnika, zadržavši se u kratkom razgovoru s nekima od njih, uključujući i Matičine izlagače. Tijekom sajma predstavljena su mnogobrojna nova izdanja te održana predavanja i radionice na pozornici u paviljonu 6. Hrvatska matica iseljenika imala je jako dobro posjećene tribine s devet književnih programa u kojima je sudjelovalo 15 autora, urednika i nakladnika kao što su: Stjepan Blažetin (Pečuh); Tomislav Žigmanov, Slaven Bačić, Katarina Čeliković (Subotica); ovogodišnji Matičin publicistički laureat Petar Tyran (Beč); Ljerka Totch Naumova (Skoplje); Vladimir Jakopanec (Melbourne) i drugi. Također, održano je mnoštvo predstavljanja knjiga i gostovanja na štandovima izlagača poput Matičina izložbenoga prostora na kojem je, uz mnoge, nastupila pjesnikinja iz Makedonije Ljerka Totch Naumova. Slušali smo poznavateljicu hispanističke Croatice dr. sc. Željku Lovrenčić i to u dvostrukoj ulozi - kao autoricu i prevoditeljicu te stručnu savjetnicu na ovogodišnjemu Matičinu projektu HKIH sa zagrebačkih Hrvatskih studija prof. dr. sc. Sanju Vulić. Gostovao je bosansko-hercegovački pisac povijesnih knjiga Franjo Marić. Nastupile su također spisateljica i diplomatkinja Tuga Tarle te književnica i urednica AGM-a Grozdana

Nastup na Interliberu: Petar Tyran, Tomislav Žigmanov, ravnatelj HMI-ja Marin Knezović i Stjepan Blažetin... 374 2014 E. ČANDRLIĆ

Studenti Hrvatskih studija i dr. sc. Sanja Vulić razgledaju na 36. Interliberu štand HMI

Cvitan koja je sunakladnik s Maticom serije mladih književnih zvijezda iz iseljeništva poput Jagode Marinić, Morgan Yasbincek i netom prevedenoga i objavljenoga romana Vjetar je zemlji koje više nema čileanskoga pisca hrvatskih korijena Oscara Andrésa Barrientosa Bradasica. Zvijezda ovogodišnjega Interlibera bio je Adam Johnson, dobitnik Pulitzerove nagrade za književnost 2013. godine za roman Sin gospodara siročadi u izdanju Školske knjige koji je gostovao na sajmu i potpisivao svoje knjige. Slavni Adam Johnson potpisao je primjerak i našijencima iz Vojvodine među kojima su bile Bernadica Ivanković i Katarina Čeliković! Naime, Školska knjiga svake godine ugošćuje na svome štandu učenike hrvatske nastave iz Vojvodine i klijente subotičke Hrvatske čitaonice, obdarivši ih kvalitetnim izdanjima u suradnji s Hrvatskim centrom za dječju knjigu iz Zagreba. HMI je predstavio 14. studenoga na glavnoj pozornici Interlibera nakladništvo hrvatskih manjina, koje ove godine ima 180 naslova najzanimljivije knjižne produkcije Hrvata koji žive izvan domovine, osobito onih iz 12 zemalja srednje i jugoistočne Europe. „Nedopustivo je“, istaknuo je ravnatelj HMI-ja Marin Knezović na predstavljanju, „da se knjižna produkcija hrvatskih manjina izvan domovine sustavno ne prezentira u Hrvatskoj i ne otkupljuje. To su vrijednosti interkulturalnih procesa na europskome tlu i dvojezičnih iskustava, iz čega svi možemo jako puno naučiti“, rekao je Knezović. O stvaralaštvu Hrvata u Mađarskoj govorio je predsjednik Hrvatske državne samouprave u toj zemlji Mišo Hepp, koji je istaknuo kako je zadatak izdavačke djelatnosti iseljeništva očuvanje hrvatskoga kulturnog identiteta i nacionalne svijesti. Osim bogate izdavačke djelatnosti, uz klasična izdanja obuhvaćeno je i elektroničko nakladništvo, u čijem se repozitoriju mogu u digitalnome obliku pogledati sva tiskana izdanja. Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj i neproﬁ tna tvrtka Croatica razvili su i e-galeriju s digitaliziranim HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 375 sadržajima oko šest tisuća starih fotograﬁ ja o životu Hrvata u Mađarskoj od 60-ih godina do danas, a bave se i izdavanjem glazbenih CD-a, rekao je Hepp. Ravnatelj Znanstvenoga zavoda Hrvata u Mađarskoj iz Pečuha Stjepan Blažetin istaknuo je kako znanstvena istraživanja na hrvatskome jeziku u toj zemlji imaju daleku povijest. „Iako je primarna zadaća Zavoda znanstveno istraživanje, on ima i nakladničku djelatnost u sklopu koje je utemeljio vlastitu biblioteku koja objavljuje knjige i zbornike veće znanstvene i kulturne vrijednosti poput knjige dr. sc. Erike Rácz pod naslovom Govori pomurskih Hrvata koja se temelji na autoričinim istraživanjima zavičajnoga jezičnog blaga i prvi je sveobuhvatni opis hrvatskih govora s mađarske strane rijeke Mure“, rekao je. Svečano predstavljanje hrvatskih knjiga koje se tiskaju izvan Hrvatske na središnjoj pozornici Interlibera obuhvatilo je i nakladništvo Hrvata u Srbiji. Predstavio ga je ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov, koji je istaknuo kako je važno omogućiti vidljivost bogate nakladničke produkcije koja postoji izvan Hrvatske na institucionalno primjeren način u prikladnim institucijama u RH. „Izdavačka produkcija Hrvata u Vojvodini iznosi oko 45 naslova godišnje, uglavnom beletrističke provenijencije. I mi želimo biti dionici hrvatskoga kulturnog prostora“, rekao je Žigmanov.

Priznanje za publicistiku osvojio je ugledni publicist i urednik iz Beča Petar Tyran na fotograﬁ ji u društvu s ravnateljem HMI-ja Marinom Knezovićem 376 2014 E. ČANDRLIĆ

„U tome smislu izrazito je važno to što nam je omogućeno predstavljanje svojih izdanja na Interliberu“, dodao je. „Nakladnici u Vojvodini žele također biti vidljivi i prisutni i u prostoru kulture države u kojoj žive pa stoga redovito izlažu i na raznim sajmovima u Srbiji i regiji“, napomenuo je Žigmanov. Znanstveni novak Instituta za migracije i narodnosti Mario Bara predstavio je vojvođanski leksikografski pothvat desetljeća Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, čiji je glavni urednik dr. sc. Slaven Bačić, a nakladnik Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice. „Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice afi rmiralo se u leksikografskome radu, objavivši jedanaest svezaka Leksikona za nepuno desetljeće, počevši od 2004. Na ukupno 1.083 stranice objavljeno je dosad 1.288 članaka, koje potpisuju 133 suradnika“, istaknuo je na prezentaciji dr. Bačić. U nazočnosti mnogobrojnih posjetitelja Interlibera održana je svečana dodjela Priznanja Hrvatske matice iseljenika za publicistiku. Ravnatelj HMI-ja Knezović uručio je Priznanje istaknutome publicistu iz Austrije Petru Tyranu, uredniku Hrvatskih novina. Riječ je o uglednome publicistu i spisatelju te aktivistu za hrvatski jezik i manjinska prava našijenaca u Austriji. Od 1983. godine urednik je tjednika Hrvatske novine, najznačajnijega lista gradišćanskih Hrvata. Uredničkom politikom tog lista odredio je novi smjer za suvremenu tiskovinu jedne manjinske skupine, osiguravši joj u 21. stoljeću dobro posjećenu elektroničku inačicu na Internetu. Subota 16. studenoga na 36. Interliberu protekla je vrlo živo uz mnoštvo posjetitelja, čiju je znatiželju privlačila i Matičina matineja pročitanih knjiga od 13 do 20 sati. Razgovaralo se s raznim autorima i urednicima iz domovine i hrvatskih manjinskih zajednica poput dr. sc. Slavena Bačića i Tomislava Žigmanova, čija je predstava Bunjevački blues u zagrebačkome Histrionskome domu oduševila ljubitelje dramske pisane riječi. Družili smo se s romanopiscem Draženom Prćićem, čiji smo roman Dogovoreni brak u izdanju Minerve d.o.o. iz Subotice pročitali. Hispanistica Lovrenčić govorila je o knjizi Matilde Bilicich El camino mas corto u izdanju Grupo de escritores Argentinos. Franjo Marić, pisac iz BiH, koji se dva desetljeća bavi prikupljanjem i objavljivanjem povijesnih dokumenata te ilustracija o Hrvatima katolicima u BiH, govorio je o svojim najznačajnijim monografi jama kao što su „Hrvati-katolici u BiH između 1463. i 1995. godine prema crkvenim dokumentima“ te „Stanju katoličkih župa na području Bosne i Hercegovine između 1991. i 2011. godine“. Čitalo se pred posjetiteljima iz zanimljivih monografi ja objavljenih u Hrvatskoj koje obrađuju hrvatsku dijasporu, poput znanstvene studije Hrvati u Kanadi dr. sc. Marina Sopte. Zapitkivali smo dr. sc. Castiliu Manea-Grgin o njezinoj izvrsnoj knjizi Povijest karaševskih Hrvata u rumunjskom Banatu (16. - 18. stoljeće), koju je nedavno objavio zagrebački Filozofski fakultet, gdje je ona obranila istoimenu doktorsku disertaciju. Posebnu pozornost posjetitelja i medija privuklo je predstavljanje knjige hrvatsko-australskoga pisca Vladimira Jakopanca iz Melbournea pod naslovom U zamci nefretitis. Riječ je o suvremenoj čitkoj prozi, britkih i živih dijaloških pasaža s nizom zanimljivih digresija, koje nam otkrivaju HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 377

životnu pustolovinu glavnoga junaka Brune Granželića. Roman je pisan u prvome licu jednine, iako nije riječ o autobiograﬁ ji. Čitatelju se daju (ne)zgode glavnoga lika, izmještenog iz njegova životnog prostora u Australiju, uz opise prirodnih ljepota toga kontinenta te razmišljanja o glazbi, slikarstvu i umjetnosti. Roman je nedavno objavila Galeria iz Melbournea, a uredio ga je ugledni hrvatski novinar i pisac s australskom adresom Mate Bašić. O romanu U zamci nefretitis nadahnuto je govorila spisateljica Tuga Tarle i autor Vladimir Jakopanec. Moderatorica Matičine Matineje pročitanih knjiga bila je Vesna Kukavica, kojoj je svesrdno pomagala Ivona Đuričković. 378 2014 E. ČANDRLIĆ

SUMMARY AN OVERVIEW OF MINORITY PUBLISHING

he Croatian Heritage Foundation successfully featured the publishing activity of Croatian minority communities from twelve countries of central and southeast Europe at Zagreb’s 36th Interliber international book fair (November 12th to 17th, T2013), which pooled over 240 exhibitors and some 100 thousand visitors. The CHF presented books by members of Croatian indigenous minority communities in Austria, Bulgaria, Montenegro, the Czech Republic, Italy, Kosovo, Hungary, Macedonia, Romania, Slovakia, Slovenia and Serbia. The Exhibition of Publishing Activity of Croatian Emigrant Communities, Croatian Minority Communities and the Croatians of Bosnia-Herzegovina was staged thanks to the ﬁ nancial support of the City of Zagreb ofﬁ ce for culture, education and sport. The exhibition was accompanied by a Croatian Books Abroad catalogue providing bibliographic data and vetted information on recent literary production in the emigrant communities. A dominant place at the exhibition deservedly went to the three most productive publishers of specialist monographs: the Gradišće Croat Institute of Sciences in Austria’s Trajštof (Trausdorf), the Hungarian Croatian Institute of Sciences in Pécs, and the Institute for the Culture of Vojvodina Croatians of Subotica. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 379

RESÚMEN RESEÑA SOBRE LAS ACTIVIDADES EDITORIALES DE LAS MINORÍAS CROATAS

a Fundación para la Emigración Croata presentó exitosamente la actividad editorial de las minorías croatas de 12 países de Europa Central y Sudoriental en la 36a Feria Internacional del Libro Interliber, que tuvo lugar en Zagreb del 12 al 17 de noviembre Lde 2013 y que reunió a más de 240 expositores y atrajo a 100.000 visitantes. En dicha Feria se presentaron obras de las minorías autóctonas croatas que viven en países como Austria, Bulgaria, Montenegro, Chequía, Italia, Kosovo, Hungría, Macedonia, Rumania, Eslovaquia, Eslovenia y Serbia. La Exposición de las actividades editoriales de la diáspora croata, de las minorías autóctonas croatas y de los croatas de Bosnia-Herzegovina se realizó gracias al apoyo fi nanciero del Departamento de Cultura, Educación y Deporte de la ciudad de Zagreb. La exposición fue acompañada de un Catálogo de libros croatas escritos fuera de Croacia, que trae los datos bibliográfi cos e información fi dedigna sobre la reciente producción literaria de los emigrantes. Ocuparon un lugar dominante en la Feria las tres editoriales más productivas de monografías profesionales: el Instituto Científi co Gradišćanskih Hrvatov de Trajštof en Austria, El Instituto Científi co de los croatas de Hungría en Pečuh y el Instituto de Cultura de los croatas de Voivodina en Subotica. OLJA LJUBIŠIĆ PRVA POVJESNICA KARAŠEVSKIH HRVATA

Monograﬁ ja dr. sc. Castilie Manea-Grgin, naslovljena Povijest karaševskih Hrvata u rumunjskom Banatu (16.-18. stoljeće) prva je cjelovita historiografska studija posvećena jednoj od najstarijih grana hrvatske dijaspore, koja višestoljetno živi u Rumunjskoj kao autohtona manjinska zajednica. Studija o karaševskim Hrvatima, čija je građa raspoređena na 304 stranice, sastoji od pet poglavlja koje prati znanstveni aparat, uključujući korištene izvore i literaturu. Vrijeme dolaska karaševskih Hr vata u današnju postojbinu autorica rekonstruira temeljem pisanih izvora, otkrivši pritom dokument iz 1550. koji je ranijim istraživačima promaknuo. Sadržaj dokumenta odnosi se na obrambeni sporazum između trgovišta Karaševo i kraljevskog grada Karansebeša, koji sadrži podatke o precima današnjih Karaševaca. Spomenuti izvor nastao prije 463 godine ujedno je i najraniji dostupni pisani izvor u kojemu se Karaševo spominje kao trgovište. Knjigu je objavio Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojem je Castilia Manea-Grgin nedavno obranila doktorsku disertaciju na temu Društveni razvoj rumunjskih Hrvata - Karaševaca u 17. i 18. stoljeću. Autorica Castilia Manea-Grgin rođena je 1969. u glavnom gradu Rumunjske Bukureštu, a obiteljske su je prilike dovele u Hrvatsku.

onografi ja dr. sc. Castilie Manea-Grgin, naslovljena Povijest karaševskih Hrvata u rumunjskom Banatu (16.-18. stoljeće) prva je cjelovita historiografska studija posvećena jednoj od najstarijih grana hrvatske dijaspore, koja višestoljetno Mživi u Rumunjskoj kao autohtona manjinska zajednica. Studija o karaševskim Hrvatima, čija je građa raspoređena na 304 stranice, sastoji od pet poglavlja koje prati znanstveni aparat, uključujući korištene izvore i literaturu. Povjesničarka Manea-Grgin sustavno je istražila raspoloživu arhivsku građu o Karaševcima u kasnom srednjem i ranom novom vijeku o čemu se u hrvatskoj i rumunjskoj historiografi ji pisalo vrlo rijetko. Složenom znanstvenom metodologijom, sazdanoj temeljem ranijih historiografskih uvida u problematiku Karaševaca te uvođenjem novih tumačenja, autorica Manea-Grgin je znanstveno razriješila nekoliko povijesnih dilema ključnih za društveni razvoj te male zajednice rumunjskih Hrvata. Monografi ja zahvaća razdoblje osmanskih i habsburških vladara nad Karaševcima, počevši od sredine do pred kraj drugog tisućljeća. Tekst odlikuje jasnoća i izražajnost stila pa se knjiga čita kao odlično pustolovno štivo. U prvom poglavlju autorica, zahvaljujući erudiciji i osobnoj višejezičnosti, kvalitetno opisuje politički, ekonomski i društveni te vjerski kontekst - koji se čitatelju pokazuje korisnim za razumijevanje statusa karaševskih Hrvata u brdovitom dijelu rumunjskoga Banata od do- seljenja do suvremenog doba. Banat je svojedobno predstavljao važno područje u organizaciji osmanskih prodora prema zapadu europskog kontinenta, dok je pred kraj 17. stoljeća vladanje HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 381 tim populacijskim bazenom od Osmanlija prešlo u ruke Habsburgovaca. Autorica procjenjuje da je uoči 17. stoljeća Temišvarski okrug bio među najbogatijim pokrajinama Osmanskog Carstva. No, društveni razvoj Banata više se veže uz habsburške vlasti, zahvaljujući merkantilističkim zahvatima u poljoprivredi. Uglavnom, povratak Banata u europski politički, gospodarski i kulturni krug bio je dugotrajan proces koji se odužio sve do 18. stoljeća. Povijesni izvori o broju stanovnika u rumunjskom Banatu variraju od 100 000 do 300 000 pa autorica posebno analizira populacijsku politiku Bačke krune, unutar koje se odvijao i proces kolonizacije Banata. Rezultati te politike, konstatira Manee-Grgin, bili su vidljivi već potkraj 18. stoljeća kad je Banat dosegao 630 000 stanovnika. Među došljacima toga doba dominiraju Nijemci, Srbi i Bugari te Rumunji iz Vlaške. Kolonizacija je uvelike promijenila postojeću narodnosnu i vjersku strukturu stanovništva Banata. Autorica naglašava da su sredinom 70-ih godina 18. stoljeća u Banatu Rumunji činili otprilike 59% ukupnog stanovništva, dok su 27% činili Srbi, 14% Nijemci s tim da su neznatan udio imali Mađari, Bugari, Grci i Židovi. Unatoč činjenici da su pravoslavci činili apsolutnu većinu stanovništva tijekom habsburške dominacije rumunjskim Banatom, katolici su bolje prolazili iako su obje vjerske zajednice uživale slobode pod Bečkom krunom. U drugom poglavlju naslovljenom Karaševski Hrvati: ljudi i prostor autorica utvrđuje, među mnoštvom proturječnih teza, da su se u etničkom smislu Hrvati Karaševci oblikovali pod lokalnim etnonimom u današnjem rumunjskom zavičaju te da su se u hrvatski nacionalni korpus počeli uključivati od početka 20. st., dok se još odvijao proces integracije moderne hrvatske nacije. Castilia Manee Grgin smatra da se taj proces odvijao prvenstveno zahvaljujući ka- tolicizmu, čiji se tragovi ondje susreću već početkom 16. stoljeća. Vrijeme dolaska karaševskih Hrvata u današnju postojbinu autorica rekonstruira temeljem pisanih izvora, otkrivši pri tom dokument iz 1550. koji je ranijim istraživačima promaknuo. Sadržaj dokumenta odnosi se na obrambeni sporazum između trgovišta Karaševo i kraljevskog grada Karansebeša, koji sadrži podatke o precima današnjih Karaševaca. U tom se obrambenom sporazumu spominje i nekoliko prezimena koja postoje do danas pa autorica taj izvor smatra vjerodostojnim dokazom kako su preci karaševskih Hrvata naselili Karaševo najkasnije u prvoj polovici 16. stoljeća, a ondje su pristigli vjerojatno u drugoj polovici 15. stoljeća. Spomenuti izvor nastao prije 463 godine ujedno je i najraniji dostupan pisani izvor u kojemu se Karaševo spominje kao trgovište. Prateći razvoj Karaševa zadnjih pet stoljeća autorica opisuje i društveno- političke promjene koje su se odvijale uoči i tijekom prvog europskog proljeća naroda. U 18. stoljeću, na prvoj poznatoj karti Banata iz 1723.-25. prikazana su uz Karaševo i ostala naselja, dok topografska karta, izrađena 1769.-72. navodi ne samo naselja već i broj obitelji. Prema tome povjesničarka Manee-Grgin na empirijski način utvrđuje da je u osam naselja koja se zovu Karaševo, Klokotić, Ravnik, Lupak, Nermet, Vodnik, Jablača i Kurjačica - prema navedenom izvoru živjelo 1329 obitelji s oko 6 645 stanovnika. Taj se broj s vremenom povećavao, a porast stanovništva se tumačio relativnim razdobljem mira i novim trgovačkim procvatom, koji je 382 2014 O. LJUBIŠIĆ

Castilia Manea-Grgin: Povijest karaševskih Hrvata u rumunjskom Banatu (16.-18. stoljeće), FF press – Filozofski fakultet, Zagreb, 2012., 304 str.

donosio gospodarske i društvene promjene među karaševske Hrvate. Gospodarski i društveni razvitak osam naselja Karaševaca autorica detaljno opisuje u trećem poglavlju knjige. Gospodarske djelatnosti istraživačica rekonstruira temeljem popisa poreznih opterećenja stanovnika karaševskog kraja, koji su se bavili različitim granama poljoprivredne proizvodnje, pčelarstvom i svinjogojstvom. U razdoblju habsburške dominacije, od kraja 17. i tijekom 18. stoljeća, kako pokazuje autorica, socijalna slika karaševskih Hrvata se postupno mijenjala. Istraživanje je pokazalo da se karaševsko stanovništvo, nakon stoljeća demografske stagnacije, tijekom 18. stoljeća brojčano oporavilo, što se dovodi u vezu s jačanjem gospodarskih aktivnosti. Socijalnu sliku karaševskog društva u 18. stoljeću čine i stranci. Autorica detaljno opisuje upravno-politički status Karaševa kao jednog od najvećih naselja u rumunjskom Banatu koje je u 18. stoljeću postalo sjedište okruga. Administrativne dužnosti u pravilu su obnašali Nijemci. Matične knjige župnog arhiva u Karaševu bilježe primjerice za tri desetljeća, od 1728. do 1758., deset upravitelja pretežito njemačkog podrijetla, koji su redovito osvajali više položaje na onodobnoj društvenoj ljestvici. Crkva kod karaševskih Hrvata u 17. i 18. stoljeću naslov je četvrtog poglavlja knjige. Čitatelj u njemu saznaje niz zanimljivosti iz vjerskoga života Karaševaca poput onih opisanih prije četiri i pol stoljeća u dokumentu pape Grgura XIII iz 1572. godine u kojem se spominju franjevci i njihov samostan u Karaševu još za vrijeme osmanske vladavine. Autorica konstatira da je Karaševo bilo važno misionarsko središte i značajna župa u Banatu. Odlukom Kongregacije za širenje vjere u Karaševu je osnovana misija bosanskih franjevaca. Prvi voditelj bosanske misije u Karaševu bio je Marko Bandulović, podrijetlom iz Bosne. U 18. stoljeću karaševsku župu vode isusovci, od kojih se za trojicu pouzdano zna da su bili Hrvati. Autorica pažljivo opisuje djelatnost franjevačkih i isusovačkih svećenika u vrijeme protureformacije, njihov odnos prema lokalnom stanovništvu različitih kršćanskih skupina. Unatoč brojnim poteškoćama koje su sredinom 17. stoljeća dovele do raspada misije bosanskih franjevaca, ona je predstavljala važnu HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 383 etapu franjevačke ekspanzije u Banatu. U 18. stoljeću misionarsku ulogu u Karaševu preuzimaju opet isusovci, koje će kasnije zamijeniti franjevci provincije bugarsko-vlaške. Peto poglavlje knjige koje je naslovljeno Proces opismenjavanja i nastanak lokalne inteligencije kod karaševskih Hrvata u 18. stoljeću na nedvojben način svjedoči kako su počeci školstva na tom području povezani s prisutnošću isusovaca, kao i u drugim dijelovima Europe. Autorica navodi podatke o izgradnji prve škole u Karaševu 1760. i prvom mjesnom učitelju Luki Katiću. Opisane su i škole u ostalim naseljima Karaševaca koje su također dobile mjesne učitelje. Pravi proces opismenjavanja dogodio se u vrijeme prosvijećenog apsolutizma kojim je ujedno bilo obuhvaćeno čitavo područje Monarhije. Taj je proces omogućio karaševskom društvu stvaranje temeljnih uvjeta za formiranje vlastite inteligencije koja će se tijekom 19. stoljeća nastaviti uspješno razviti sve do naših dana. Knjigu je nedavno objavio FF press, točnije Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojem je Castilia Manea-Grgin lani obranila doktorsku disertaciju na temu Društvenog razvoja rumunjskih Hrvata - Karaševaca u 17. i 18. stoljeću. Autorica Castilia Manea-Grgin rođena je 1969. u glavnom gradu Rumunjske Bukureštu, a obiteljske su je prilike dovele u Hrvatsku. Diplomirala je povijest 1993. na Bukureštanskom sveučilištu, specijaliziravši se za historiograﬁ ju srednjega vijeka. Poslijediplomsko usavršavanje iz srednjovjekovnih studija nastavlja na Srednjoeuropskom sveučilištu (Central European University - CEU) u Budimpešti, gdje stiče akademsko zvanje Master of Arts in Medieval Studies (M.A.) godine 1994. Dr. sc. Castilia Manea-Grgin zaposlena je na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Uz materinski rumunjski jezik, aktivno se služi hrvatskim, engleskim i talijanskim te pasivno francuskim jezikom. Sudjelovala je na nekoliko domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Objavljuje znanstvene studije u raznim časopisima. 384 2014 O. LJUBIŠIĆ

SUMMARY THE FIRST HISTORY OF CARAŞOVA CROATIANS

he History of the Caraşova Croatians in the Romanian Banate (16th to 18th Cen- tury) by Castilia Manea-Grgin DSc is the ﬁ rst comprehensive historiographic study dedicated to one of the oldest branches of the Croatian Diaspora, which has lived in TRomania for centuries as an indigenous minority community. This 304-page study of the Caraşova Croatians consists of ﬁ ve chapters with references and citations of the sources and literature used. The author reconstructs the period during which the Caraşova Croatians arrived at their present home from written sources, in the process discovering a document from 1550 that had been missed by previous researchers. The content of the document pertains to a defence agreement between the market town of Caraşova and the royal city of Caransebe that contains information on the ancestors of the present day inhabitants of Caraşova. This source, created 463 years ago, is also the earliest available written source in which Caraşova is mentioned as a market town. The book was published by the University of Zagreb’s Faculty of the Humanities and Social Sciences, where Castilia Manea-Grgin recently defended her doctoral dissertation on The Social Development of Caraşova Romanian Croatians in the 17th and 18th Century. Castilia Manea-Grgin was born in the Romanian capital of Bucharest in 1969 and now lives in Croatia. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 385

RESÚMEN EL PRIMER LIBRO DE HISTORIA SOBRE LOS CROATAS DE KARAŠEVO

a monografía de la dr. sc. Castilia Manea-Grgin intitulada Historia de los croatas de Karaševo en el Banato rumano (siglo 16-18) es el primer estudio historiográfi co completo dedicado a una de las ramas más antiguas de la diáspora croata, que vive Len Rumania desde hace siglos como minoría nacional autóctona. El estudio sobre los croatas de Karaševo consta de 304 páginas, se divide en cinco capítulos con fundamento científi co e incluye las fuentes consultadas y la literatura de referencia. Basándose en fuentes escritas, sobre todo en un documento del año 1550 que otros investigadores pasaron por alto, la autora deduce la fecha de llegada de los croatas de Karaševo al asentamiento actual. El documento en cuestión, que se refi ere al Acuerdo de defensa entre la Plaza de Karaševo y la ciudad real de Karansebeš, trae los datos de los ancestros de los actuales habitantes de Karaševo. La mencionada fuente surgió hace 463 años. Asimismo es la fuente escrita más antigua en la que se menciona Karaševo como Plaza o Mercado. El libro fue recientemente publicado por la Facultad de Filosofía de la Universidad de Zagreb, donde Castilia Manea-Grgin defendiera recientemente su tesis doctoral titulada Desarrollo social de los croatas-rumanos de Karaševo en los siglos 17 y 18. La autora Castilia Manea-Grgin nació en 1969 en la capital de Rumania, Bucarest y vino a Croacia por razones familiares. ŽELJKO HOLJEVAC MAĐARSKO − HRVATSKI DODIRI

Hrvati i Mađari živjeli su 816 godina (1102. − 1918.) u jednoj te istoj državnoj tvorbi, što u sklopu Ugarskohrvatskoga kraljevstva, što u okviru Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske, dijeleći tijekom toga vrlo dugoga razdoblja sve dobrobiti i nevolje zajedničke povijesti. Na tom tragu autor didaktično iznosi prikaz monograﬁ je dr. sc. Ladislava Heke. Danas su odnosi između Hrvata i Mađara iznimno prijateljski, a nekadašnja sučeljavanja daleka prošlost. O svemu tome, s ustavnopravnoga stajališta, govori dr. sc. Ladislav Heka, docent Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Segedinu, u knjizi Osam stoljeća hrvatsko-ugarske državne zajednice s posebnim osvrtom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koju su nakon recenzije prof. dr. sc. Josipa Vrbošića zajednički objavili Hrvatsko-mađarska kulturna udruga András Dugonics u Segedinu, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici i Hrvatsko akademsko društvo u Subotici.

rvati i Mađari živjeli su 816 godina (1102. − 1918.) u jednoj te istoj državnoj tvorbi, što u sklopu Ugarsko-hrvatskoga kraljevstva, što u okviru Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske, dijeleći tijekom toga vrlo dugog razdoblja sve dobrobiti i nevolje Hzajedničke povijesti. Naročito snažne mijene u tome smislu uočljive su u rasponu od prerastanja srednjovjekovne personalne unije u realnu uniju potkraj XVIII. stoljeća do završetka Prvoga svjetskog rata i lomljenja povijesnih veza u promijenjenim geopolitičkim okolnostima, budući da je upravo to razdoblje obilovalo iskušenjima koja su ponajviše utjecala na prepoznatljiva približavanja i udaljavanja s obje strane rijeke Drave. Hrvati i Mađari, upućeni na različite načine jedni na druge, čak svojevrsna „braća po oružju“ u uvjetima zajedničke obrane od osmanskoga širenja u ranome novom vijeku, počeli su se od kraja XVIII. stoljeća razilaziti, ponajviše zbog međusobno oprečnih predodžbi i koncepcija o vlastitoj emancipaciji u uvjetima stvaranja modernog građanskog društva i oblikovanja modernih nacija. Čak su međusobno i zaratili 1848./1849., kad je hrvatski ban Josip Jelačić poveo vojsku protiv mađarske vlade koja nije uvažavala stoljetnu hrvatsku posebnost, a različiti nesporazumi dolazili su do izražaja, unatoč Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868., još desetljećima poslije toga. Stabiliziravši se tijekom „kratkog“ XX. stoljeća u obrascima dobrosusjedske komplementar- nosti, danas su odnosi između Hrvata i Mađara iznimno prijateljski, a nekadašnja sučeljavanja daleka prošlost, što je gotovo paradigmatski primjer slojevitosti i varijabilnosti u odnosima između dvaju susjednih naroda, ovisno o kontinuitetima i promjenama u pojedinim razdobljima i odgovarajućim povijesnim kontekstima. O svemu tome, s ustavnopravnog stajališta, piše dr. sc. Ladislav Heka, docent Pravnog fakulteta Sveučilišta u Segedinu, u knjizi Osam stoljeća Hrvatsko-ugarske državne zajednice s posebnim HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 387

Ladislav Heka, Osam stoljeća Hrvatsko-ugarske državne zajednice s posebnim osvrtom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, Szeged-Subotica: Bába Kiadó, 2011., 454 str.

osvrtom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koju su nakon recenzije prof. dr. sc. Josipa Vrbošića zajednički objavili Hrvatsko-mađarska kulturna udruga András Dugonics u Segedinu, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata u Su botici i Hrvatsko akademsko društvo u Subotici. Knjiga se sastoji od tri dijela: nakon pred govora i uvoda, u prvome dijelu autor daje pregled povijesti hrvatskougarske države od početaka do sabora iz 1790., u drugome se osvrće na ugarsko-hrvatski javnopravni prijepor, a u tre- ćem analizira Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Na kraju knjige nalaze se popis literature i izvora, kao i bilješka o piscu. Prvi dio knjige započinje kratkim prikazom hrvatske povijesti od doselidbe Hrvata do propasti neovisnog Hrvatskog kraljevstva. Prve hrvatske oblasti (plemenski savezi) nakon doselidbe integrirale su se u Primorsku Hrvatsku (na području bivše rimske provincije Dalmacije) i Posavsku Hrvatsku (na području bivše rimske provincije Donje Panonije) kao dvije kneževine. One su pod prvim hrvatskim kraljem Tomislavom u prvoj polovici X. stoljeća prerasle u Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske od Jadrana do Drave, a ono je 1102. ušlo u državnu zajednicu s Ugarskom. Pritom je izgubilo svoj puni međunarodni subjektivitet, ali je hrvatsko plemstvo zadržalo unutarnju političku samostalnost u personalnoj uniji s ugarskim kraljem kao svojim suverenom. Nakon što su se Mađari pod svojim prvakom Arpadom koncem IX. stoljeća doselili u Panonsku nizinu, njihov prvak Vajk pokrstio se i uzeo ime Stjepan, a od pape je 1000. dobio kraljevsku krunu i utemeljio mađarsku državu. Budući da je ugarski kralj Ladislav Arpadović poslije smrti hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira 1089. ostvario nasljedno pravo na hrvatsko prijestolje i 1094. osnovao Zagrebačku biskupiju, dvije neovisne države, Ugarska i Hrvatska, ušle su pod kraljem Kolomanom 1102. u državnu zajednicu koja se kolokvijalno naziva Ugarsko-hrvatskim kraljevstvom, što se čini pravilnijim nego obrnuti izraz Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo s obzirom da zajednički kralj kao suveren nije bio Hrvat. Za razliku od pojedinih mađarskih autora koji nerijetko pišu samo o Mađarskom kraljevstvu u srednjem vijeku, autor ovdje rabi obje gore navedene varijante, iako bi se tadašnja 388 2014 Ž. HOLJEVAC zajednička država, sudeći prema vladarskom naslovu prvih Arpadovića, mogla slobodno nazvati i Kraljevstvom Ugarske, Hrvatske i Dalmacije. U doba Arpadovića kraljevska je vlast slabila u korist feudalaca koji su jačali, osobito nakon rušilačke provale Tatara 1241. u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, a plemstvo je Zlatnom bulom Andrije II. iz 1222. steklo pravo na otpor kralju. Dolaskom dinastije Anžuvinaca na ugarsko i hrvatsko prijestolje početkom XIV. stoljeća kraljevska je vlast opet ojačala na račun feudalaca, a kad je kralj Ludovik Anžuvinac 1370. sjeo i na poljsko prijestolje, Hrvatska se privremeno našla u srednjoeuropskome kraljevstvu od Jadrana do Baltika. No, ona ni tada nije izgubila vitalne poluge svoje unutarnje samostalnosti jer apsolutističke tendencije Anžuvinaca i nekih njihovih nasljednika, npr. renesansnog kralja Matijaša Korvina, nisu poništile personalnu uniju kao osnovno obilježje srednjovjekovne ugarsko-hrvatske državne zajednice. U međuvremenu su se pred vratima Europe pojavili ratoborni Osmanlije. Nakon što su zaposjeli Balkanski poluotok od obala Male Azije do Save, oni su u bitci na Mohačkom polju 1526. uništili ugarsku i hrvatsku vojsku. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo prestalo je postojati, a „ostaci ostataka“ Ugarske i Hrvatske ušli su u državnu zajednicu s Habsburgovcima kao dvije zasebne kraljevine koje su se pridružile Habsburškoj Monarhiji s pravom na izbor kralja. No, to je pravo važilo samo u teoriji s obzirom da je Ugarska u XVI. stoljeću podijeljena na habsburški i osmanski dio, ne računajući vazalnu Kneževinu Erdelj pod vrhovništvom Visoke Porte, dok se Hrvatska (bez Dubrovnika kao samostalne gradske republike) našla na tromeđi između Habsburgovaca, Osmanlija i Mlečana koji su se u međuvremenu proširili na Jadranu. Poslije protudvorske pobune i likvidacije Zrinskih i Frankopana 1671., plemstvo je u Hrvatskoj i Ugarskoj izgubilo pravo na otpor kralju, a Habsburgovci su na Požunskom saboru 1687. proglašeni nasljednim vladarima na ugarskom i hrvatskom prijestolju. Poslije velikog rata za oslobođenje potkraj XVII. stoljeća, tijekom kojeg su Osmanlije istjerani iz Ugarske i dijelova današnje Hrvatske, te sloma mađarskog protudvorskog pokreta „pro Patria et Libertate“ pod vodstvom Ferenca II. Rákóczija, na početku XVIII. stoljeća razvio se ugarsko-hrvatski javnopravni prijepor. Dok je Hrvatska pragmatička sankcija 1712. aﬁ rmirala hrvatsku državnost i političku posebnost „trojedne kraljevine“ u odnosu prema Mađarima, što su Habsburgovci tek neizravno primili k znanju, Ugarska pragmatička sankcija iz 1723. utvrdila je, s punom privolom Habsburgovaca, da Ugarska i Hrvatska, povezane mađarskom krunom sv. Stjepana, čine državnopravnu zajednicu koja je proglašena „nedjeljivom i nerazdruživom“ cjelinom unutar Habsburške Monarhije. Čvršćim povezivanjem Hrvatske s Ugarskom 1790. i pretvaranjem personalne u realnu uniju, poslije iskustava hrvatskih i ugarskih staleža s vladavinom austrijskih prosvijećenih ap solutista poput Marije Terezije i Josipa II., otvoreno je „hrvatsko pitanje“. Doba reformi u Ugarskoj i preporodni Ilirski pokret u sjeverozapadnoj Hrvatskoj tijekom prve polovice XIX. stoljeća, u kontekstu oblikovanja modernih europskih nacija, produbili su sve brojnija sporna pitanja: pitanje pripadnosti Slavonije, Rijeke i Vojne krajine, srpsko pitanje u južnoj Ugarskoj i Hrvatskoj, itd. Mađarska ideja o pretvaranju povijesno oblikovanih zemalja ugarske krune od Karpata do HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 389

Jadrana u mađarsku nacionalnu državu, koja je revolucionarne 1848. ozakonjena, dovela je do izbijanja srpsko-mađarskog rata u južnoj Ugarskoj i hrvatsko-mađarskog rata. U rat se umiješala carska vojska i sljedeće godine uz pomoć 100.000 Rusa slomila mađarski otpor, a zatim je u sve habsburške zemlje iz Beča uveden tzv. Bachov apsolutizam, zapravo novi apsolutizam koji je privremeno suspendirao političke slobode i pokrenuo epohalnu izgradnju građanskog društva poslije ukidanja feudalnih odnosa. No, nakon što se novi apsolutizam kao sustav urušio, 1861. sastali su se opet Ugarski i Hrvatski sabor, a 1867. sklopljena je Austro-ugarska nagodba i uveden državni dualizam: „nedjeljiva i nerazdruživa“ Habsburška Monarhija podijeljena je na austrijsku i ugarsku polovicu kao dvije „odieljene i podpuno neodvisne stranke“ sa zajedničkim vladarom i nekim zajedničkim poslovima te nazvana Austro-Ugarskom. Hrvatsko-ugarskom nagodbom, utanačenom tijekom 1868. pregovorima regnikolarnih depu- tacija, uređen je položaj banske Hrvatske i Slavonije kao autonomne pokrajine unutar ugar- skog dijela Austro-Ugarske. U samoupravnoj nadležnosti Hrvatske ostavljeni su samo sudstvo, školstvo, unutarnja uprava i vjerski poslovi. Svi ostali poslovi, npr. ﬁ nancije, bili su zajednički. O autonomnim poslovima odlučivao je Hrvatski sabor, ali je autonomne zakone potvrđivao vladar na temelju mišljenja ugarske vlade o njima. Hrvatski sabor u Zagrebu bio je nadležan samo za Hrvatsku i Slavoniju. Dalmacija i Istra, koje su pripadale austrijskoj polovici Austro- Ugarske, imale su svoje posebne sabore. Hrvatski sabor slao je svoje zastupnike u Ugarski sabor koji je odlučivao o zajedničkim ugarsko- hrvatskim poslovima. U njemu su Mađari imali većinu pa je donošenje zakona ovisilo o njihovoj volji. Osnovana je autonomna zemaljska vlada u Zagrebu. Na njezinu čelu bio je ban, no njega je imenovao vladar na prijedlog predsjednika ugarske vlade. Službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji, prema hrvatskom nagodbenom zakonskom članku I. i mađarskom XXX., bio je hrvatski. Hrvatskoj je priznato pravo na Vojnu krajinu, a samo teoretski i na Dalmaciju, dok je Rijeka izdvojena u „posebno s ugarskom krunom spojeno tijelo“. Revizijom Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. ukinut je godišnji paušalni iznos od 2,2 milijuna forinti kao pokriće troškova za obavljanje hrvatskih autonomnih poslova. Poslije toga je Hrvatska u zajedničku blagajnu uplaćivala 55 % svojih prihoda, dok je preostalih 45 % zadržavala za svoje potrebe, no to je obračunavalo mađarsko Ministarstvo ﬁ nancija koje je preko svojih poreznih ureda u Hrvatskoj i Slavoniji samostalno prikupljalo hrvatske prihode. U drugoj polovici XIX. stoljeća hrvatske su zemlje, podijeljene na povijesne pokrajine, prožimali snažni nacionalno-integracijski i modernizacijski procesi. Oni su usmjeravali izgradnju građanskog društva i moderne nacije u uvjetima koje je pružao austro-ugarski i unutar njega hrvatsko-ugarski politički okvir. Gospodarski i društveni preobražaj hrvatskih zemalja postao je nešto brži nego prije, ali je i dalje bio sputan dualističkim okovima i uvelike otežan u usporedbi s razvojnim kretanjima u austrijskim pokrajinama i zapadnim europskim zemljama, a istodobno su svi pokušaji sjedinjenja hrvatskih zemalja i rje- šavanja nacionalnog pitanja u sklopu Austro-Ugarske ostali bezuspješni. 390 2014 Ž. HOLJEVAC

Pogled s obje strane Drave U vrtlogu Prvoga svjetskog rata dvojna monarhija se raspala, a osam stoljeća ugarsko-hrvatske državne zajednice postali su prošlost. To je u kratkim crtama osnova onoga o čemu se čitatelj može iscrpno obavijestiti čitajući knjigu koja je pred nama. Knjiga je intonirana priručničkim duhom i prožeta pomalo tradicionalističkim deskriptivnim pristupom, ali posjeduje neupitnu znanstvenu utemeljenost i pruža brojne korisne informacije iz prve ruke. Budući da nema previše sličnih djela sintetske naravi o problematici hrvatsko-mađarskih odnosa, knjiga je više nego dobrodošao putokaz prema čitavom nizu fenomena zajedničke povijesti s obiju strana Drave, a autoru treba odati priznanje zbog napora koji je uložio kako bi učinio to što je učinio. Neka ova knjiga pronađe svoj put do čitatelja i neka dugo živi u znanstvenoj i obrazovnoj ekumeni. Autor Ladislav Heka (Mikleuš, Hrvatska, 22. rujna 1959.) je sveučilišni docent i spisatelj iz Segedina. Aktivan je član tamošnje hrvatske zajednice. Školovao se u Belom Manastiru i Osijeku, gdje diplomira na Pravnom fakultetu. Od godine 1991. živi u Mađarskoj. Doktorirao je 2004. godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta József Attila na temu Osam stoljeća hrvatskougarske državne zajednice s posebnim osvrtom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Od 2008. godine radi na Institutu za komparativno pravo segedinskoga sveučilišta. Bavi se temama iz pravne povijesti i poredbenim pravom. Proučava povijest Hrvata u Mađarskoj, a posebice onih koji su od srednjeg vijeka živjeli u Segedinu. Pisac je udžbenika u izdanju budimpeštanske naklade Craotica i suradnik Hrvatskog kalendara, godišnjaka Hrvatske državne samouprave iz Mađarske. Objavio je potresan autobiografski roman pod naslovom Trebao sam, ali nisam o traumatičnim vremenima iz Domovinskoga rata. HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 391

SUMMARY HUNGARIAN − CROATIAN CONTACTS

he paper treats Eight Centuries of Croatian-Hungarian State Union With Particular Reference to the Croatian-Hungarian Settlement, a book by Ladislav Heka DSc published in 2011. For 816 years (1102–1918) Croatians and Hungarians lived in a uniﬁ ed state, whether as the Hungarian-Croatian Kingdom, the Habsburg Monar- Tchy or as the Austro-Hungarian Dual Monarchy, sharing over this very long period all of the upshots and drawbacks of a common history. Today the relationship between Croatians and Hungarians are very friendly and the old enmities a distant history. Ladislav Heka DSc, a senior lecturer at the University of Szeged’s Law School, writes of this from the constitutional law aspect in Eight Centuries of Croatian-Hungarian State Union With Particular Reference to the Croatian-Hungarian Settlement, reviewed by professor Josip Vrbošić DSc and jointly published by the András Dugonics Croatian-Hungarian Culture Society of Szeged, the Institute for the Culture of Vojvodina Croatians in Subotica and the Croatian Academic Society of Subotica. 392 2014 Ž. HOLJEVAC

RESÚMEN CONTACTOS HÚNGARO − CROATAS

l autor presenta el libro del dr. sc. Ladislav Heke titulado Ocho siglos de comunidad estatal Croato-Húngara con especial referencia al Acuerdo Croato-Húngaro, publicado en 2011. ELos croatas y los húngaros vivieron 816 años compartiendo el mismo Estado en el marco del Reino Húngaro-Croata, ya sea en el contexto de la Monarquía de los Habsburgo o del Imperio Austro-Húngaro, compartiendo durante ese largo período todos los beneﬁ cios e infortunios de la historia conjunta. Hoy en día, las relaciones entre croatas y húngaros son extremadamente amistosas y las antiguas confrontaciones son cosa del lejano pasado. Sobre todos estos temas vistos desde la óptica del derecho constitucional, escribe el dr. sc. Ladislav Heka, docente de la Facultad de Derecho en Segedin, en su libro Ocho siglos de comunidad estatal Croato-Húngara con especial referencia al Acuerdo Croato-Húngaro. La obra, despues ser revisada por el profesor dr. sc. Josip Vrbošić, fue publicada conjuntamente por la Fundación Cultural Croato-Húngara András Dugonics de Segedin, el Instituto de Cultura de los Croatas Voivodianos en Subotica y por la Sociedad Académica Croata en Subotica. MJESEČNA REVIJA HRVATSKE MATICE ISELJENIKA BROJ / NO. 10 MONTHLY MAGAZINE OF THE CROATIAN HERITAGE FOUNDATION LISTOPAD / OCTOBER 2013.

“LIKOVNA BAŠTINA OBITELJI PEJAČEVIĆ” u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku ISSN 1330-2140 ISSN

18. “Dani hrvatskoga ﬁlma” Razgovor s Mirjanom Piskulić 40. obljetnica Hrvatske Čitate li časopisu Orašju konzulicom RH u Sydneyju katoličke misije Bern

Uredništvo i ravnateljstvo: Hrvatska matica iseljenika Trg Stjepana Radića 3, 10 000 Zagreb, Hrvatska tel: (3851) 6115-116, faks: (3851) 6111-522 www.matis.hr e-mail: [email protected] Brzo, lako i zanimljivo ovladajte temeljima hrvatskoga jezika učite kada želite i gdje želite A fast, easy and interesting way to learn the basics of Croatian learn when and where you want

Sveučilište u Zagrebu

HIT - Prvi sveučilišni on-line tečaj hrvatskoga kao drugoga i stranoga jezika The ﬁ rst on-line course of Croatian as second and foreign language

A. ožujka – @C. svibnja @>B. / March A – May @C, @>B

E nastavnih cjelina u sustavu za e-učenje/@B sata online nastave u živo/ /E learning units in the e-learning system/@B hours of real-time communication online / experienced language instructors

Pogledajte videopriloge o tečaju na mrežnoj stranici / Look at videos about the course at web page www.matis.hr Obavĳ esti i upisi /additional information and enrollment: [email protected] HRVATSKA MATICA ISELJENIKA/CROATIAN HOMELAND FOUNDATION Trg S. Radića 3, 10000 Zagreb, CROATIA tel.: 385-1-611-5116, fax: 385-1-6111-522

PRETPLATA NA HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK/ SUBSCRIPTION TO CROATIAN EMIGRANT ALMANAC

Ime i prezime / Name and surname:

Adresa / Address: Grad / City: Država / State: Pošt. Broj / Zip code: Tel: Fax: E-Mail: Datum / Date: Godišnja pretplata/ Yearly Subscription:

ŽIRO RAČUN ZA UPLATU U KUNAMA/DOMESTIC CURRENCY ACCOUNT (IN KUNA): IBAN: HR80 2390 0011 1000 21305 Hrvatska poštanska banka DEVIZNI RAČUN/FOREIGN CURRENCY ACCOUNT: IBAN: HR06 2340 0091 5102 96717 SWIFT CODE: PBZGHR2X Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50

GODIŠNJA PRETPLATA/ YEARLY SUBSCRIPTION RATE «CROATIAN EMIGRANT ALMANAC» 15 USD, 20 CAD, 20 AUD, 15 EUR, 11 CHF, 110 ATS, 315 BEF, 50 FRF, 17 000 LIT, 70 SEK, 7 GBP, 20 NLG, 80 KN

Potpis/ Signature: (PRETPLATNIK / SUBSCRIBER)

HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 397

SADRŽAJ

Predgovor ...... 5

ZNACI VREMENA ...... 9 Davor Gjenero: Hrvatska – 28. članica EU ...... 11 Marin Knezović : Izazovi Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske ...... 19 Helena Sablić Tomić: Pregled kulturnih događanja ...... 27 Ana Lukiček: Hrvatska kultura i EU fondovi ...... 35

KROATISTIČKI OBZORI ...... 43 Dragutin Rosandić: Materinski jezik u migracijskome kontekstu ...... 45 Marija Galić: Humana geograﬁ ja u djelima hrvatsko-američkih pisaca ...... 57 Andrea Zorka Kinda-Berlakovich: Razvojni put književnoga jezika gradišćanskih Hrvata ...... 74 Helena Sablić Tomić: Čovjek je dužan svome zavičaju ...... 88 Boris Perić: Kriminalističke priče naših autora iz dijaspore ...... 96

MOSTOVI ...... 105 Marijeta Rajković Iveta & Martina Mišetić: Odraz migracija na obiteljski život lovinačkoga kraja ...... 107 Slaven Kale: Hrvati u Poljskoj ...... 146 Vinko Grubišić: Hrvatska akademija Amerike u 21. stoljeću ...... 153 Vesna Bailey: Optimističan put u zrelost ...... 160 Edi Zelić: Aktivisti suvremenog doba ...... 169 Tihomir Telišman: Dvojbe australskih Hrvata ...... 177 Grozdana Cvitan: Puko – umjetnik u podsmjehu i Bolu ...... 187 Sanja Vulić: Književno stvaralaštvo čileanskih Hrvata ...... 195 Sonja Švec Španjol: Antički motivi u hrvatskoj moderni ...... 202 398 2014 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK

POVJESNICA ...... 211 Walter F. Lalich: Hrvatska baština u Boulderu ...... 213 Ivan Čizmić: Reagiranje američkih Hrvata na sarajevski atentat ...... 243 Gojko Borić: Madridski krug hrvatskih egzilanata ...... 250 Nenad Barić: Crtica o Domovinskom ratu – Dan branitelja Dubrovnika ...... 275

BAŠTINA ...... 283 Vesna Kukavica: Festival mladih američkih Hrvata ...... 285 Richard March: Suvremeno tamburaško glazbovanje u SAD-u ...... 302

DUHOVNOST ...... 315 Emilio Marin: Lateranski mozaik – simbol zajedništva ...... 317 Mirna Juvančić: Ludbreg – grad čudesa i legendi ...... 323 Mijo Ivurek: Život i djelo Krunoslava Draganovića ...... 330

ZNANOST ...... 337 Tanja Rudež: Magični mediteranski duh života ...... 339 Tanja Rudež: Bojan Žagrović – znanstveni nomad ...... 346

NOVE KNJIGE ...... 353 Iva Buljan: Izvrsna povijesna čitanka ...... 355 Željka Lovrenčić: Majstor kratke priče ...... 362 Eliana Čandrlić: Pregled manjinskoga nakladništva ...... 370 Olja Ljubišić: Prva povjesnica karaševskih Hrvata ...... 378 Željko Holjevac: Mađarsko – hrvatski dodiri ...... 384 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 399

CONTENTS

Introduction ...... 6

SIGNS OF THE TIMES...... 9 Davor Gjenero: Croatia – 28th Member of the EU ...... 11 Marin Knezović: The Challenges of the Council for Croatians Abroad ...... 19 Helena Sablić Tomić: An Overview of Croatian Culture in 2013 ...... 27 Ana Lukiček: Croatian Culture and EU Funds ...... 35

CROATIAN PHILOLOGICAL HORIZONS ...... 43 Dragutin Rosandić: The Mother Tongue in the Migrant Context ...... 45 Marija Galić: Human Geography in the Works of Croatian-American Writers ...... 57 Andrea Zorka Kinda-Berlakovich: The Developmental Route of the Gradišće Standard Croatian ...... 74 Helena Sablić Tomić: What We Owe To Our Native Land ...... 88 Boris Perić: Crime Novels by Our Authors in the Diaspora ...... 96

BRIDGES ...... 105 Marijeta Rajković Iveta & Martina Mišetić: The Impact of Migration on Family Life in the Lovinac Region ...... 107 Slaven Kale: Croatians in Poland ...... 146 Vinko Grubišić: The Croatian Academy of America in the 21st Century ...... 153 Vesna Bailey: An Optimistic Road to Maturity ...... 160 Edi Zelić: Contemporary Activists ...... 169 Tihomir Telišman: The Dilemma of Australian Croatians ...... 177 Grozdana Cvitan: Puko – An Artist in Lampooning and Bol ...... 187 Sanja Vulić: Chilean-Croatian Literature ...... 195 Sonja Švec Španjol: Antiquity Motifs in Croatian Modern Art ...... 202 400 2014 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK

A HISTORY ...... 211 Walter F. Lalich: Croatian Heritage in Boulder ...... 213 Ivan Čizmić: The Reaction of American Croatians to the Assassination in Sarajevo .....243 Gojko Borić: The Madrid Circle of Croatian Exiles ...... 250 Nenad Barić: Notes on the Homeland War – Dubrovnik Veterans’ Memorial Day ...... 275

HERITAGE ...... 283 Vesna Kukavica: A Festival of Young American Croatians ...... 285 Richard March: Contemporary Tamburitza Music in the USA ...... 302

SPIRITUALITY ...... 315 Emilio Marin: The Lateran Mosaic – A Symbol of Unity ...... 317 Mirna Juvančić: Ludbreg – A Town of Miracles and Legends...... 323 Mijo Ivurek: The Life and Oeuvre of Krunoslav Draganović ...... 330

SCIENCE ...... 337 Tanja Rudež: The Magical Mediterranean Way of Life ...... 339 Tanja Rudež: Bojan Žagrović – Scientiﬁ c Nomad ...... 346

NEW BOOKS ...... 353 Iva Buljan: An Excellent Historical Reader ...... 355 Željka Lovrenčić: Master of the Short Story ...... 362 Eliana Čandrlić: An Overview of Minority Publishing ...... 370 Olja Ljubišić: The First History of Caraşova Croatians ...... 378 Željko Holjevac: Hungarian – Croatian Contacts ...... 384 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK 2014 401

CONTENIDO

Introducción ...... 7

LOS SIGNOS DEL TIEMPO ...... 9 Davor Gjenero: Croacia – 28vo miembro de la UE...... 11 Marin Knezović: Desafíos del Consejo de los Croatas fuera de la República Croata ...... 19 Helena Sablić Tomić: Reseña de eventos culturales ...... 27 Ana Lukiček: La Cultura Croata y los fondos de la UE ...... 35

HORIZONTES CROATÍSTICOS ...... 43 Dragutin Rosandić: El idioma materno en el contexto de las migraciones ...... 45 Marija Galić: Geografía humana en las obras de escritores croato-norteamericanos ...... 57 Andrea Zorka Kinda-Berlakovich:Trayectoria evolutiva del idioma de los croatas de Gradišće ...... 74 Helena Sablić Tomić: El hombre le debe gratitud a su Patria ...... 88 Boris Perić: Novelas de crimen y misterio de nuestros autores de la diáspora ...... 96

PUENTES...... 105 Marijeta Rajković & Martina Mišetić: Cómo se reﬂ ejan en la vida familiar las migraciones de Lovinac ...... 107 Slaven Kale: Croatas en Polonia ...... 146 Vinko Grubišić: La Academia Croata de los Estados Unidos en el Siglo 21 ...... 153 Vesna Bailey: Camino optimista hacia la madurez...... 160 Edi Zelić: Activistas de la Época Moderna ...... 169 Tihomir Telišman: Incertidumbres de los croatas australianos ...... 177 Grozdana Cvitan: Puko – un artista e intérprete cómico contemporáneo de Bol ...... 187 Sanja Vulić: Creaciones literarias de autores chileno-croatas ...... 195 Sonja Švec Španjol: Motivos de la Antigüedad en la Época Moderna Croata ...... 202 402 2014 HRVATSKI ISELJENIČKI ZBORNIK

HISTORIA ...... 211 Walter F. Lalich: Herencia cultural croata en Boulder ...... 213 Ivan Čizmić: Reacción de los croatas norteamericanos tras el atentado de Sarajevo ...... 243 Gojko Borić: Círculo madrileño de los exiliados croatas ...... 250 Nenad Barić: Anécdota de la Guerra Patria – Día de los Defensores de Dubrovnik ...... 275

HERENCIA CULTURAL ...... 283 Vesna Kukavica: Festival de la juventud croato – norteamericana ...... 285 Richard March: Música contemporánea de tamburitza en Estados Unidos...... 302

ESPIRITUALIDAD ...... 315 Emilio Marin: El mosaico Laterano – símbolo de unidad ...... 317 Mirna Juvančić: Ludbreg – ciudad de milagros y leyendas ...... 323 Mijo Ivurek: Vida y obra de Krunoslav Draganović ...... 330

CIENCIA ...... 337 Tanja Rudež: Mágico espíritu de vida mediterráneo ...... 339 Tanja Rudež: Bojan Žagrović – un cíentiﬁ co nómade ...... 346

NUEVAS PUBLICACIONES ...... 353 Iva Buljan: Excelente libro de texto de Historia ...... 355 Željka Lovrenčić: Un maestro del Cuento Corto ...... 362 Eliana Čandrlić: Reseña sobre las actividades editoriales de las minorías croatas ...... 370 Olja Ljubišić: El primer libro de Historia sobre los croatas de Karaševo ...... 378 Željko Holjevac: Contactos húngaro – croatas ...... 384

2014

Cijena: 80,00 kn