UDK ISSN 2459-5128 1/2 39 7/8 902/904 93/94 (05)

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U SPLITU

ZBORNIK RADOVA FILOZOFSKOG FAKULTETA U SPLITU

JOURNAL OF FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES IN SPLIT

Zb. rad. Filoz. fak. Splitu Broj 11 (2018) Str. 1-228 Split, 2018. ZBORNIK RADOVA FILOZOFSKOG FAKULTETA U SPLITU Izdavač / Publisher

Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet / University of Split, Faculty of Humanities and Social Sciences, OdgovornaPoljička cesta urednica 35, 21000 / Chief Split

Glavna urednicaGloria Vickov/ Editor-in-Chief

UredništvoNikica / MihaljevićEditorial Board

Vedran Barbarić, Gordana Galić Kakkonen, Aleksandar Jakir, Tonći Kokić, Katarina LozićMeđunarodno Knezović, Nikica uredništvo Mihaljević, / Marijana International Tomelić Editorial Ćurlin, Brian Board Daniel Willems

Jason Blake (Ljubljana, SLO), Robert Bońkowski (Katowice, PL), Irena Prosenc (Ljubljana,Tehnički SLO), Oliver urednik Schmitt / Copy (Wien, Editor A), Frank Zenker (Lund, SE)

Tajnik uredništvaTonći Kokić / Secretary

Lektura i korektura / VedranLanguage Barbarić Editors and Proofreaders:

Lektorica za hrvatski jezik / Croatian Language Editor and Proofreader: Sonja Žarko-Krvavica Lektor za engleski jezik / English Language Editor and Proofreader: Brian Daniel Willems Lektorica za talijanski jezik / Italian LanguageNaklada Editor / Edition and Proofreader: Ingrid Damiani Einwalter

Priprema50 primjeraka i tisak / Layout / 50 copies and Print

Adresa uredništvaDalmacija / Editorial papir, Split Board Address Zbornika radova Filozofskog fakulteta u Splitu

Uredništvo Poljička cesta 35 HR-21000 Split tel: +385 (0) 21 32 92 84 fax: +385 (0) 21 32 92 88 e-adresa: [email protected] http://www.ffst.unist.hr/izdavastvo/

Godina postavljanja publikacije na mrežu: 2018. Učestalost osuvremenjivanja: jednom godišnje.

Časopis izlazi jednom godišnje, a financira ga Filozofski fakultet u Splitu te se objavljuje prema odluci br. 701/06 donesenoj na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Splitu dana 8. ožujka 2006. SADRŽAJ / CONTENTS

1 UVODNIK / EDITORIAL ČLANCI / PAPERS

The Impact of Cognates in the Croatian Local Idiom on the Development 3 ofMarijana Receptive Alujević Competence of Italian Native Speakers / Utjecaj srodnica u splitskome govoru na razvoj receptivne kompetencije kod talijanskih izvornih govornika

O herojskome ženskome djevičanstvu u hrvatskolatiničkome prikazanju “Muka 17 sveteDubravka Margarite” Dulibić-Paljar / Virginity and Female Heroism in the Croatian Medieval Drama

The Passion of Saint Margarita Deleuze’s Critique of Representation Between Post-Structuralism 35 andMatija Speculative Jelača Realism / Deleuzeova kritika reprezentacije između poststrukturalizma i spekulativnog realizma

Croatian as a Heritage Language in Canada / Hrvatski kao nasljedni jezik u 59 KanadiIvana Petrović

La “serie IX” della Regia Dogana di Foggia: plurilinguismo e pluristilismo in 73 alcuniMichele fascicoli Rainone processuali di fine Settecento / “Series IX” of the Regia Dogana of Foggia: Multilingualism and Pluristylism in Some Procedural Documents from the 18th Century

Dubrovačka Republika i Levant u 16. stoljeću: Aleksandrijski spor The 91 DubrovnikNikša Varezić Republic and the Levant in the 16th Century: Dispute over Alexandria /

Naracija o junaštvu kao dio kolektivnog pamćenja: Nikola Zrinski u usmenim i 111 pučkimEstela Banov povijesnim pjesmama / Narration About Heroism as a Part of Collective Memory: Oral and Popular Historic Songs About Nikola Zrinski

Virovitički pučki kalendari između dvaju svjetskih ratova / Folk Calendars of 135 ViroviticaDarijo Marković Between the Two World Wars U potrazi za kompetentnim govornikom In Search of the Competent Speaker 153 Blaženka Martinović, Mihaela Matešić / Neka sintaktička obilježja hrvatskih dnevnih listova / Some Syntactic Features 169 ofHelena Croatian Pavletić, Daily MarinaNewspapers Erdelji

PRIKAZI / REVIEWS

Vječni spomenik širokobriješkoj kulturnoj baštini (Zorica Jurilj „Grabovina 191 tilovinuMarko Dragić pita“, Matica hrvatska Široki Brijeg, 2018. 264 str.)

Iznimno vrijedna monografija Ivana Mimice „Di si pošla lipa zvizda“ (usmene 197 iMarko pučke Dragić pjesme moliških Hrvata), Književni krug Split; Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2017. 272 str.

Knjiga o ženskoj autobiografiji u ruskoj književnosti. Adrijana Vidić, „Ruska 201 ženskaZdenka autobiografija: Matek Šmit osobno i javno“. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada/ Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, 2016.

Sara Lorenzetti, « Figurazioni del vuoto. Per una rilettura delle “Novelle per un 203 anno”Nikica di Mihaljević Luigi Pirandello », Metauro Edizioni, Fano, 2016.

VIJESTI / NEWS

XXXII. međunarodni znanstveni skup HDPL-a „Jezik i um‟ , Rijeka, Hrvatska, od 207 3.Magdalena do 5. svibnja Nigoević, 2018. godine. Mislav Vušković

Akademiku Šimunoviću u spomen i na čast 211 Domagoj Vidović Upute suradnicima

215 Guidelines for Authors

221 UVODNIK / EDITORIAL

PoštovaneZbornika čitateljice radova i čitatelji, Filozofskog fakulteta u Splitu novi broj nastavlja dosadašnju tradiciju objavljivanja na trima jezicima, hrvatskom, engleskom i talijanskom, kako bi i dalje ostao zanimljiv čitateljima Zbornikai autorima u Hrvatskoj, ali i izvan nje. Kao i u prethodnim brojevima, uredništvo insistira na znanstvenoj vrijednosti radova koji se objavljuju u časopisu, pa u ovom broju donosimo čak devet znanstvenih i jedan stručni rad. Osim već tradicionalno zastupljenih radova iz različitih znanstvenih grana polja filologije,Zbornika u ovome broju nudimo čitateljima i jedan rad iz polja povijesti. Čitateljima skrećem pozornost na zanimljive vijesti koje mogu pročitati u ovome broju o događanjima i aktivnostima Filozofskog fakulteta u Splitu: Domagoj Vidović nas tako izvještava o međunarodnom znanstvenom skupu koji je u čast akademika Petra Šimunovića,Tragovima u onomastičkih Šimunovićevu istraživanja rodnome mjestuPetra Šimunovića Dračevici na otoku Braču, 20. srpnja 2018. organizirao Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu pod pokroviteljstvom HAZU-a: , a Magdalena Nigoević i Mislav Vušković o XXXII. međunarodnom znanstvenom skupu koji je organiziralo Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku (HDPL) u Rijeci od 3. do 5. svibnja 2018. godine. Čitateljima će biti zanimljiv i prikaz najnovije monografije, objavljene 2017., profesora emeritusa, jednogDi od si pošlautemeljitelja lipa zvizda Književnoga(usmene i krugapučke pjesmeu Splitu moliških i profesora Hrvata) jednog od najzaslužnijih za otvaranje OdjelaGrabovina za humanističke tilovinu pita znanosti u Splitu 2001. godine, Ivana Mimice Ruska ženska autobiografija: osobno i javno, te prikaz monografije Zorice Jurilj koje potpisuje Marko Dragić, zatim prikaz monografije Adrijane Vidić, , koji nam donosi Zdenka Matek Šmit, s napomenom da je riječ o prvoj hrvatskoj znanstvenojFigurazioni monografiji del vuoto. Per koja una analizira rilettura ženske delle autobiografske“Novelle per un anno”tekstove di Luigiu ruskoj Pirandello književnosti, te prikaz monografije napisane na talijanskom jeziku, autorice Sare Lorenzetti, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu , koju je pripremila Nikica Mihaljević. Sigurna sam da će sada već prepoznatljiviZbornika profil časopisa biti zanimljiv dosadašnjim, ali i novim čitateljima našeg časopisa. Za kraj, s tugom navodim da ovaj broj posvećujemo iznenada preminuloj kolegici, uvaženoj znanstvenici, prof. dr. sc. Sanji Čurković Kalebić. Zbornika radova Filozofskog fakulteta u Splitu dr. sc. Nikica Mihaljević, izv. prof. glavna urednica

1

Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

ČLANCI / PAPERS

UDK 811.163.42’373.72:811.131.1 Izvorni znanstveni rad Primljeno: 5.4.2018.

Marijana Alujević Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet HR-21000 Split, Poljička cesta 35 [email protected]

THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ON THE DEVELOPMENT OF THE RECEPTIVE COMPETENCE OF ITALIAN NATIVE SPEAKERS

Abstract

In accordance with research of crosslinguistic influences occurring on the lexical level, which bears witness to a greater initial comprehension of unfamiliar foreign language vocabulary on the basis of crosslinguistic similarities (Browne, 1982; Palmberg, 1985; Ringbom, 2007; Jarvis & Pavlenko, 2008; Rast, 2008, 2010), we have focused on the role of cognates - semantically related words, sharing phonological and/or orthographic forms in two or more languages, as defined in the psycholinguistic literature (Hammer, 1975; Browne, 1982; Carroll, 1992; Daulton, 2008). We have examined the effect of the lexical transparency of two typologically distinct idioms - the Italian language and the Split idiom, characterised by the presence of Italian loanwords, on native speakers of Italian. The examinees were subjected to a vocabulary test which aimed to show their level of understanding of 60 separate words from the Split idiom. Form and content were the parameters of similarity for the selection of the word samples. The examination was undertaken by means of translation into L1 following the research conducted by Rast (2010) and Uchida (2007). The hypothesis of this research was that the participants would, while determining meaning, use interlinguistic information from their L1. It was also assumed that the key element in the initial understanding would be the orthographic similarity of words in the Italian language and words in the Split idiom. The acquired information confirmed the abovementioned hypotheses.

Key words: crosslinguistic influences, vocabulary, cognates, Italian language, the Split idiom 1. Introduction crosslinguistic influence

The term (CLI) proposed by Kellerman and Sharwood Smith (1986) refers to a broad spectrum of ways in which a “person’s knowledge of one language may affect the acquisition and use of another language” (Jarvis et al. 2008: 3). In the last decade, the focus of interlinguistic research has changed

3 Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

in such a way that, as Medved Krajnović (2010) suggests, besides the positive or negative transfer from the mother tongue during the foreign language acquisition, the multidimensional influences of all available language systems have become the subject of empirical research. According to Ringbom (1992), the reception level, inevitably preceding the production level, is equally worthy of being studiedword-attack as a strategiesphase of production. When encountering an unfamiliar word in a foreign language, whether through reading or listening, students dispose of a number of that enable them to obtain the necessary information about the given word (Nuttall 1983). Uchida (2001) points out that a studentcontextual can grasp clues theintralingual meaning cluesof an unknowninterlingual word cluesjust by relying on conclusion strategies. When determining the meaning of a word, students can be supported by , , and (Carton 1971 in Palmberg 1988; Haastrup 1991). Within the last mentioned category, cognates occupy a very prominent role. In accordance with previous empirical research on crosslinguistic influences on the lexical level which bears witness to a greater and facilitated initial comprehension of unknown vocabulary on the basis of crosslinguistic similarities (Browne 1982; Palmberg 1985; Ringbom 2007; Jarvis et al. 2008; Rast 2008, 2010), this paper focuses on the role and effect of cognates - semantically related words, sharing phonological and/ or orthographic form in two or more languages, as defined in the psycholinguistic literature on the basis of experimental data rather than historical connections (Hammer 1975; Browne 1982; Carroll 1992; Daulton 2008). While linguists insist on the historical links between the words that constitute a pair of cognates, according to the psycholinguistic perception of the phenomenon, cognates are words related in form and meaning, regardless of their origin (Anthony 1952; Hammer 1979; Browne 1982, Carroll 1992). According to this definition, loanwords deriving from distinct languages also belong to the category of cognates (Friel et al. 2001; Melka 1997; Lubliner et al. 2011). Empirical studies have shown that the psychotypology and informant’s attitude are necessary preconditions to effectuate language transfer and cognate-pairing (Kellerman 1983; Nagy et al. 1992; D’Aquino Hilt 2000; Rast 2010). It has been empirically proven that students acquiring a foreign language lexically similar to their first language have access to potential vocabulary composed of those words – cognates – the meaning of which they are able to recognize immediately upon encountering them for the first time, even if they had been unfamiliar with these words (Palmberg 1987). Since cognates have attracted both researchers’ and educators’ interest, there has been an extensive body of empirical research on the advantages they provide over non-cognates to L2 learners. There is a large number of studies examining various combinations and relations of languages which provide results on the efficiency and importance of cognates in the process of vocabulary comprehension and acquisition (Palmberg 1985; Nation 1990; De Groot et al. 1991; Carroll 1992; Nagy et al. 1992; Granger 1993; Meara et al. 1994; Dijkstra et al. 1998, 2010; Uchida 2003; Ringbom 2007; Daulton 2008; Lam 2010; Dressler et al. 2011 and others). The empirical findings thus suggest that cognates can serve as a significant source of positive transfer and provide a “springboard” into learning a new language

4 Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

(Ellis 1994). Besides constituting the basis for understanding the meanings of unknown words, cognates also facilitate memorization and, analogously, vocabulary acquisition (De Groot et al. 2000). Furthermore, studies have demonstrated that cognate awareness is conditioned by individual differences, such as age and psychotypology, exposure to cognate instruction and semantic, orthographic and phonological features which characterize particular sets of cognates (August et al. 2005). Researchers have come to recognize orthographic transparency as a key factor in recognizing cognates and getting benefit from them in the SLA context (Cristoffanini et al. 1986; Durgunoglu et al. 1993). They also point to the fact that “cognate relationships are explicitly coded within the orthographic system” (Bowers et al. 2000: 1292) and that the orthographic processing of words is a better facilitator of cognate recognition than the processing of the cognates through the oral input. Along with cognates, loanwords - words adapted to the phonological and morphological system of the recipient language (Vidović 1973) - have also been recognized as important lexical resources which the L2 learner brings from his or her first language to the language classroom; so in the SLA context loanwords constitute a class of cognates, having the same facilitative effect as cognates in the EFL classroom (Granger 1993; Melka 1997). Mugford (2008) describes cognates and loanwords as different concepts from the linguistic perspective, considering their functions in the didactic context equally important for L2 users. Although Croatian, to be more precise, its variety spoken in Split, and Italian are not related languages, geographical, historical, and cultural circumstances have resulted in lexical transparency conditioned by the presence of Italianisms in the Split idiom. Owing to loanwords, the Split idiom and Italian share a number of cognates, and in spite of the fact that they are typologically distinct idioms, they share specific lexical and syntactic similarities that provide an advantage to the dialectal speakers from Split learning Italian as L2. , According to the postulates of contrastive analysis, the structures in L2 that are similar to those found in L1 impose a lighter learning burden to L2 students and as previously acquired knowledge, they get utilised to facilitate a new language learning task (Batstone 2002); in addition, it has been hypothesised and empirically proven (Alujević Jukić 2012) that the lexical similarity between the Split idiom and Italian could condition positive transfer in the context of the acquisition of Italian as a foreign language. Thus, such a circumstance could be used for didactic purposes. The assumption is that indirect exposure to the Italian lexicon through adapted loanwords in the Split idiom could lead to unconscious acquisition of such a repertoire of words, given the Input Hypothesis of unintentional and unconscious acquisition without explicit teaching (Krashen 1985). In accordance with the study carried out on a sample of Croatian students, the study presented hereafter aims at determining whether there is a reciprocal intelligibility between the two idioms, given the predispositions in the form of lexical similarity (Calvi 1995, 2004; Carrera Díaz 2007). It examines the initial comprehension of the words in the Split idiom by Italian native speakers with regard to the lexical transparency of Italian vocabulary and the vocabulary of the Split idiom.

5 Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

2. Research methodology

2.1. Aims and hypotheses

The objective of the research was to examine to what extent Italian native speakers correctly attribute the meaning to the Split idiom words in the written form and to establish the awareness of Italian native speakers of the lexical transparency and similarity between Italian words and the Split idiom equivalents. We hypothesized that the examinees would have a heightened awareness of the orthographic and semantic similarities between Italian words and the related words from the Split idiom and that the examinees would find it easier to determine the meaning of those Split idiom words which are orthographically similar to their Italian equivalents 2.2.than Sampling; the meaning Instrument; of those Procedurewhich are less similar.

In September 2017, twenty high-school-aged native speakers of Italian participated in the research by being subjected to the receptive vocabulary testing. The testing was conducted in writing while the subject teacher emailed the completed tests to the researcher. A two-part test was designed with the purpose ofYes/No examining Vocabulary the level Test of the initial comprehension of 60 separate words from the Split idiom. The first part of the test has been designed according to the pattern of the (Meara et al. 1987), a valid and reliable instrument for measuring receptive vocabulary size, which requires examinees simply to indicate whether they understandMala Floramye the given Splis’kiword or Akvarel not. The sampleRibarske of svađethe Split idiom words included in the test consists of items with a high rate of frequencyVelo misto in popularMalo literary misto works, such as , and written by the well-known author and composer Ivo Tijardović as well as and by the writer and journalist Miljenko Smoje. All of the abovementioned literary works are intended for popular festivities and comedy and since these works are written in the original everyday idiom (Sočanac 2002) they aboundRičnik in Italian splitskog loanwords. govora Special attention was Ričnikgiven tovelovareškega ensure that Splitathe chosen words occur in some prominent dictionariesRječnik splitskog and govoraglossaries of the Split idiom such as: bySplitski Tonko rječnik Radišić (2003), by Dobrila Matoković Berezina (2004), by Thomas F. Magner and Dunja Yes/No Jutronić Vocabulary (2006) Testand by Željko Petrić (2008). The Split idiom words used in the were chosen according to the frequency criterion; the chosen examples satisfied the criterion of high frequency in the local vernacular as well as the pragmatic and communication criterion considering that these words designate the phenomena of everyday life in Split (Alujević Jukić 2012). Dizionario di BaseThe selected della Lingua 60 words Italiana from the Split idiom have similar translation equivalents in the Italian language, registered in the frequency dictionary of Italian, , constituting “the core of the Italian vocabulary” (De Mauro et al. 1998). Form and content were the parameters of similarity for the selection of

6 Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

theThe word Longest samples Common in our Subsequence research, as Ratio in the study conducted by Ard and Homburg (1983). The fact that for most of the examples the orthographic similarity ratio ( , Melamed 1999) between the Italian and Split word samples exceeded 0.5 was also taken into consideration. This statistical method consists in dividing the longest sequence of letters shared by two words by the total number of letters of the longer word (Kondrak 2001) and the result figures as “a measure of the two words’ cognateness” (Adams 2008). The selected words had similar translation equivalents in the Italian language. At the same time the words did not have ortographically similar forms in French, German and Spanish in orderYes/No to prevent Vocabulary the Testparticipants from relying on their background knowledge of their L3. The was followed by a translation test into L1, yet another in a series of tests aimed at measuring receptive vocabulary Yes/No Vocabulary knowledge.Test In accordance with foreign research methodology, these tests were used simultaneously since they can provide more reliable answers thanYes/No the alone. While examining the range of vocabulary among native French speakers who study Dutch, Eyckmans (2004) also combinedYes/No the test format with translation into the mother tongue, whereas Thoma (2011) used a translation test in addition to the computer version of the test. Within the framework of this research the examinees were asked to translate into mother tongue only those lexical items they 3.previously Results and identified discussion as known.

The aim of the research was to examine to what extent Italian native speakers correctly attribute meaning to Split idiom words in the written form. We were interested in the average number of the correctly attributed words as well as the percentage of the examinees who gave the correct attribute to each and every word. In analysing the results, we have used the descriptive data analysis method. While doing so we have calculated the arithmetic mean (M) and the central value (C) as measures of central tendency. As measures of dispersion we have determined the standard deviation (SD) and the range (interval, or in other words the difference between the largest and the smallest observed value) while percentages (%) have been determined as measures of the occurrence frequency of an answer, that is, the distribution of the acquired results. For calculating the relationship between variables, we have used Pearson’s (r) correlation coefficient. We have obtained the followingTable results: 1. The average percentage of correctly attributed words of the Split idiom

C M Range SD 37.5 42.5 0-100 31.94

Due to a greater degree of dispersion, besides the arithmetic mean which slightly exceeded forty-two percent of correctly attributed meanings, the central value has also been outlined as a central tendency. We have noticed that on average the

7 Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

examinees attributed the correct meanings to more than a third of the given words. Besides the accuracy level for the whole sample we have established the percentage of correct responses for each given example.bušta poltrona The analysis shows the following facts: 100% of the participants have correctlyborša kartadeterminedpomidor the significance of the items and . A verylanterna high percentage šoldi of the participantslokanda (95%), accuratelymerlo, guessed the dišpet meaninggušt of the riga words , , tavalja , 90%grez understood the šug meaning of the wordsgoba skalinaand , 85% the wordsravanela feta andfjok beštimat 80% the wordsbeštimja , and ,šugaman 75% the wordskartolina melancanaand , 70%šufit the word , 65barufa % the words and grop kanoćal, 60% the bjankerija words , , škatula, and lavandin, 55% the wordsperikul , bokun, fažol andmudante , 50% the word lišo, 45%pitura the wordsšporkica , and fregat banj, 40%kokolat the wordfermat fonja, 35% thešporkat words and debuleca, 30% the kantunwords , and fjaka matun, 25%dištakat the words štuf, and ,brontulat 20% the wordsafitat , , , , and , 15% the words and , đita10%maštil the wordsfrigat šticat, se , švora and and 5% the words and maštil. None of the participantsfrigat correctlyšticat se attributed the meaning to the following words: , , , and . That is what we had expected for the noun and the verbs1 i because they derive from the Venetian language or Dalmatic. š bušta boršaDespitešoldi unfamiliarityšugaman withlišo šporkicathe orthographicšufit characteristics of thej Croatian language,fjok Italian examinees did notlj have anytavalja problem with theć letter in the wordskanoćal , , , , , and or with the -atletter in the word . The same goesbeštimat for thefregat letter askokolat in and the letter in the case of . The examinees were successful in understanding the suffix , meaning that the words such as , , and were actually verbs in their infinitive forms. In most cases the examinees corroborated the assumptions of the meaning of the word with an analogous example from the standard Italian language and also indicated the existence of a similar form in their mother tongue. Since direct contact with the forms characteristic of the Split idiom was ruled out as a variable that could have influenced the Italian native speakers in attributing meaning, we have assumed that the key factor in the discovery would beTable the orthographic2 similarity between the words in Italian with the words from the idiom of Split. We have examined the afore-mentioned and have shown the results in . maštîl mastèla mastèlo mastèla 1 – a loanword from Venetian language:mastel, mastela “vaso di legno fatto a doghe e cerchiato, che serve segnatamente maštîla far bucato”, “mastello”mastello (Boerio 1993: 404), (Miotto 1984: 119). In a dictionary of the Triestinemaštîl dialect: “mastello, mastella” (Pinguentini 1986: 197). According to Skok: < Venetian form (Skok 1972: 384). Matoković Berezina offers štìcat,its detailed šticávat meaning: (se) “drveno, željezno ili bakreno vjedrostizzàr (za pranje robe), čabar, kabao” (Matoković Berezina 2004: 549); stizàr se – stìcatia loanword se from Venetian language: “attizzare, ratizzare; stuzicare;stizzar stizzarsi – incollerire, adirarsi, arrabbiarsi” (Boerio 1993: 705), - “arrabiarsi” (Miotto šticat1984: šticávat200). Vinja (se) also notes: “naljutiti se, rasrditi se” and relates it to the Venetian form “attizzare” (Vinja 2004: III/193). Matoković Berezina describes its meaning in a following way: , frigat “naljutiti se (kratkotrajno), naduriti se; ljutiti, duriti (se); preneseno značenjefrigere – odustati od nekog posla” (Matoković Berezina 2004: 932);frīgere > friggere – it originates from the Dalmatic language and derives from the Latin form (Bartoli 2000: 301). Skok also relates it to the Latin form Italian form (Skok 1971: 530).

8 Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

Table 2. Results of the examination of the relationship (Pearson’s correlation coefficient) between orthographic similarities of Italian and Split words and the success in finding their meaning

Relationship r p Orthographic similarity between the Italian word and the Split idiom word and the success in finding the meaning of 0.496 .000* the word * correlation coefficient is statistically significant at the 5% level

The statistically significant correlation coefficient shows that orthographic similarity has played an important part in attributing meaning to the Split idiom words. The result is in accordance with the previous studies of the effect of cognates and thus supports the fact that orthographic transparency is the key factor in the successful identification of cognates. Post-task, some of the participants stated and explained to the teacher that they had noticed the lexical similarity of the two idioms, proving that they were aware of the lexical transfer they employed while trying to understand the meaning of the unknown lexical items. On the basis of translation equivalents in the Italian language with which they supported their affirmative answers in the vocabulary test, it is evident that they experienced the facilitation effect on the basis of those words in 4.their Conclusion L1 sharing the orthographic aspect with the Split idiom counterparts.

We have examined the effect of the lexical transparency existing between Italian and the Split idiom, as determined by the presence of Italian loanwords in the Split idiom, on the initial comprehension of Split idiom words by native speakers of Italian. The examination was undertaken by means of a vocabulary test and translation to L1. The hypothesis of this research was that the examinees would, while determining the meaning of the Split idiom words, use interlinguistic information from the Italian language. The fact that the examinees explained their suggested meanings of the Split idiom words by referring to their mother tongue and citing the Italian equivalents serves to corroborate this assumption.It was assumed and proven that the key element in the initial comprehension of words would be the orthographic similarity between the words in the Italian language and the Split idiom. The acquired information bears witness to the abovementioned hypotheses as well as to the transparency of Italian vocabulary and the vocabulary of the Split idiom - it shows the intercomprehension of two idioms based on crosslinguistic similarities on the lexical level. According to the translation equivalents in the Italian language with which the informants supported their affirmative answers it is evident that they experienced the facilitation effect on the basis of the words in their L1 which share an orthographic aspect with their Split idiom counterparts. Research has thus shown that orthographic similarity is the key element affecting the efficiency of cognates. Application of the results can serve to increase Italian native speakers’ motivation

9 Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

and sense of familiarity with the Croatian language and its variants and cultural varieties and contribute towards a more successful integration into local society. Since the effect of the lexical similarity between the Italian language and Split speech has not yet been empirically researched, this paper will contribute to the greater awareness of the linguistic advantages found in examinees who successfully applied the cognate pairing. The insights generated by this research can be practically applied to raising awareness regarding methodological procedures with lecturers who teach the Croatian language to Italian native speakers so that they could take advantage of the students’ potential vocabulary as a good basis for developing the motivation for formal language acquisition.

10 Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

References Cognate identification: Ortographic methods

Adams, J. M. (2008). . http:// mendicantbug.com/2008/01/26/cognate-identification-orthographic- Učinak prisutnosti talijanizama u splitskome čakavskom govorumethods/; na (14. inicijalno 12. 2017). razumijevanje vokabulara talijanskoga kao stranoga Alujevićjezika. Jukić, M. (2012). Language learning Doktorski rad. Zagreb: Filozofski fakultet. Anthony, E. M. (1952). “TheLearning teaching disabilities of cognates”. research and practice, 4, 3–4, pp. 79–82. August, D. [et al.] (2005).Il Dalmatico The criticalResti role di of un’antica vocabulary lingua development romanza paralatafor English da Veglialanguage a Ragusa learners. e sua collocazione nella Romania appennino-balcanica, 20, 1, pp. 50–57. Bartoli, M. G. (2000). . . Roma: Istituto della Enciclopedia Italiana fondata da Giovanni Treccani. Roma: Marchesi Grafiche Editoriali.System Batstone, R. (2002).Dizionario “Contexts del of dialetto engagement: veneziano A discourse perspective on ‘intake’ and ‘pushed output’”. , 30, pp. 1–14. Boerio, G. (1993). . Firenze: Giunti. Memory & Bowers,cognition J. [et al.] (2000). “Orthography plays a critical role in cognate priming: Evidence fromAural French/English and visual recognition and Arabic/French of cognates cognates.”and their implications for the teaching, 28, 8, pp.of cognate1289–1296. languages Browne, R. L. (1982). . Unpublished PhDCuadernos thesis, Cambridge, de filología ItalianaMA: Harvard University. Calvi, M. V. (2004). “Apprendimento del lessico di lingue affini.” , 11, pp. 61–71. Esempi di multilinguismo in Europa. Inglese Carreralingua Díaz, franca M. (2007). e Italiano “Spagnolo lingua estraniera. italiano: La da contrastività una lingua all’altra.”nella codificazione In Preite, linguisticaC.; Soliman, L.; Vecchiato, S., Second language research . Milano: Egea, pp. 249–260. Carroll, S. E. (1992). “On cognates.”On lexical inferencing and language, 8: 93–119.distance. Journal of Carton,pragmatics A. (1971). “Inferencing: A process in using and learning language.” In Palmberg, R. (1988). , 12, pp.Quarterly 207-214. journal of experimental psychology Cristoffanini, P. [et al.] (1986). “Bilingual lexical representation: The status of Spanish- English cognates.” SILFI,, 38A,Tradizione 367-393. & D’Aquinoinnovazione: Hilt, A.; II Ribas internazionale Moliné, R. della (2000). SILFI “Relazioni pericolose: problemi di apprendimentoJapan’s simultaneo built-in di lexicon italiano of English-based e spagnolo.” loanwords , Atti del VI Convegno Internazionale. Daulton, F. E. (2008). . Clevedon, Buffalo, Toronto: Multilingual Matters. Journal of memory andl anguage De Groot, A. M. B.; Nas, G. L. J. (1991). “Lexical representation of cognates and noncognates in compoundDizionario bilinguals.” di base della lingua italiana. , 30, 1, pp. 90–123. De Mauro, T. [et al.] (1998). Torino: Paravia. Dijkstra, T. [et al.] (2010). “How cross-language similarity and task demands affect

11 Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

Journal of memory and language

Journalcognate of recognition.” educational psychology , 62, 3, pp. 284–301. Durgunoglu, A.Y. [et al.]Measuring (1993). “Cross receptive language vocabulary transfer size. of phonologicalReliability and awareness.” validity of the Yes/No vocabulary test for French-speaking, 85, pp. 453–465. learners of Dutch Eyckmans, J. (2004). . Utrecht: LOT. Friel B.Bilingualism: M.; Kennison, language S. M. (2001).and cognition, “Identifying German-English cognates, false cognates, and noncognates: Methodological issues and descriptive norms.” ITL: Review of applied linguistics4, pp. 249–274. Granger, S. (1993). “Cognates: an aid or a barrier to successful L2 vocabulary development.” , 99–100, pp. 43–56. Foreign/ Haastrup,second K. language (1991). “Developing pedagogy research: learners’ A commemorative synthesis of word volume meaning for Claus in Faerchcomprehension.” In Phillipson, R.; Selinker, L.; Smith, M. S.; Swain, M. The role of English-French cognates in listening and reading comprehension. Clevedon, in Avon,the learning England: of MultilingualFrench as a Matterssecond language Ltd, pp. 120–133. Hammer, P. (1975). What’s the use of cognates? . Unpublished M.Ed. thesis. Edmonton: University of Alberta. Hammer, P. (1979). Crosslinguistic influence Edmonton, in language Alberta: and University cognition of Alberta. Jarvis, S.; Pavlenko, A. (2008). . New York/London:Language transferRoutledge. in language learning Kellerman, E. (1983). “Now you see it, now you don’t.” In Gass, S. M.; Selinker, L. (1992). . Amsterdam, Philadelphia: John Benjamins, pp. 112–134. Crosslinguistic Kellerman,influence E.; Sharwoodin second language Smith, M.acquisition (1986). “Crosslinguistic influence in second language: an introduction.” In Kellerman, E.; Sharwood Smith, M. . Oxford: Pergamon Institute of English, Proceedingspp. 1–9. of the 2nd meeting of the North American chapter of the Association Kondrak,of Computational G. (2001). “Identifying Linguistics cognates by phonetic and semantic similarity.” The input hypothesis: Issues and implications , Pittsburgh, pp. 103–110. Krashen, S. D. (1985). . New York: Longman.Canadian journal of applied linguistics Lam, Y. (2010). “Yes/No tests for foreign language placement at the post-secondary level.” Bilingual, 13, research 2, pp. 54–72. journal: The journal Lubliner,of the S.; National Hiebert, Association E. H. (2011). for “AnBilingual analysis Education of English-Spanish cognates as a source of general academic language.”Rječnik splitskog govora = A dictionary of Split dialect , 34, 1, pp. 76–93. Magner, T. F.; Jutronić, D. (2006).Ričnik velovareškega Splita . Zagreb: Durieux, Dubrovnik University Press. MatokovićLanguage Berezina, testing D. (2004). . Split: Biblioteka Berezina. Meara, P. M.; Buxton, B. (1987). “An alternative to multiple choice vocabulary tests.” , 4, pp. The142–151. Canadian modern language review/ La Revue Meara, P. M. [et al.] (1994). “The effect of cognates on the applicability of Yes/ No vocabulary tests.”

12 Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

canadienne des langues vivantes Od jednojezičnosti do višejezičnosti: Uvod u istraživanja procesa ovladavanja inim jezikom, 50, 2, pp. 296–311. Medved Krajnović, M. (2010). Computational linguistics . Zagreb: Leykam international. Melamed, I. D. (1999). “Bitext maps and alignment via pattern recognition.” Vocabulary:, 25(1),Description, pp. 107–130. acquisition and pedagogy Melka, F. (1997). “Receptive vs. productive aspects of vocabulary.” In Schmitt N.; McCarthy, M.Vocabolario del dialetto veneto-dalmata. . Cambridge: Cambridge University Press, pp. 84–102. Miotto, L. (1984). Pre-service teacher education Trieste: Edizione Lint. Mugford, G. (2008). “Keeping). Cross-language a critical eye transferon ''lexical of friends'': lexical knowledge: Cognates as bilingual critical students’pedagogy”, use of cognates , 9, pp. 129–142. Nagy, W. [et al.] (1992 Teaching (Tech.and learning Rep. No. vocabulary 558). Urbana - Champaign: University of Illinois, CenterTeaching for readingthe Study skills of Reading. in a foreign language Nation, I. S. P. (1990). . New York: Newbury House. Nuttall, C. (1983). . London: Heinemann. Palmberg,Foreign R. (1985). language “How much learning English and vocabularybilingualism do Swedish-speaking primary- school pupils know before starting to learn English at school?” In Ringbom, H., . Publications of the Research Institute ofStudies the ABO in secondAkademi language Foundation, acquisition pp. 89–97. Palmberg, R. (1987). “Patterns of vocabulary development in foreignJournal language of pragmaticslearners.” , 9, pp. 201–220. Palmberg, R. (1988).Splitski On rječnik lexical inferencing and language distance. , 12, pp.Nuovo 207–214..dizionario del dialetto Triestino storico – etimologico – Petrić, fraseologico.Ž. (2008). . Split: Naklada Bošković Pinguentini, G. (1986).Ričnik splitskoga govora : Foreign Modena: language Del Biancoinput: Initial Editore. processing Radišić, T. (2003). . Split: Columna. Rast, R. (2008). . Clevedon; Buffalo; Toronto: MultilingualLanguage Matters. learning Rast, R. (2010). “The Role of linguistic input in the first hours of adult language Languagelearning.” learning , 60: pp. 64–84. Ringbom, H. (1992).Cross-linguistic “On L1 transfer similarity in L2 in comprehension foreign language and learning L2 production.” , 42, pp. 85–112. Ringbom, H. (2007). Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Clevedon:I–IV Multilingual Matters. Skok, P. (1971–1974). Suvremena lingvistika , . Zagreb: JAZU. Sočanac, L. (2002). “Talijanizmi u hrvatskome jeziku.” EUROSLA, 28, 1–2, yearbook53-54, pp. 127–143. Thoma, D. (2011). “Guessing and risk attitude in L2 vocabulary tests.” , 11, pp. 53–74.Essex graduate student papers in language and linguistics Uchida, E. (2001). “Audio and visual identification of unknown L2 cognates involving different scripts.” , 3, pp. 211–230.

13 Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

The JASEC bulletin Uchida, E. (2003). “English loanword cognates and the teaching of English in Japan.” 12, pp. 79–91.The language teacher Uchida, E. (2007). “Oral and written identification of L2 loanword cognates by initial japanese learners of English.” Čakavska, rič31, 9, pp. 19–22. Vidović, R. (1973).Jadranske “O frekvenciji etimologije. romanskoga Jadranske leksika dopune talijanskog Skokovu etimologijskom (mletačkog) rječnikuporijeklaKnjiga u splitskom III. Pe-Ž. čakavskom govoru.” , 3, 2, pp. 5–122. Vinja, V. (2004). . Zagreb: HAZU; Školska knjiga.

14 Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

Attachment The longest common subsequence ratio of the sample words

THE WORD IN ITALIAN THE WORD IN THE LONGEST THE SPLIT IDIOM COMMON SUBSEQUENCE RATIO ravanello ravanela 0.7 asciugamano šugaman 0.5 fiacca fjaka 0.5 fregare fregat 0.7 gobba goba 0.8 cartolina kartolina 0.8 bagno banj 0.4 brontolare brontulat 0.7 debolezza debuleca 0.6 dispetto dišpet 0.6 gita đita 0.7 groppo grop 0.6 cantone kantun 0.5 coccolare kokolat 0.4 cannocchiale kanoćal 0.4 lavandino lavandin 0.8 mastello maštil 0.5 mattone matun 0.5 svelto žvelt 0.6 pericolo perikul 0.6 fermare fermat 0.7 tovaglia tavalja 0.5 affittare afitat 0.5 baruffa barufa 0.8 bestemmiare beštimat 0.4 bestemmia beštimja 0.5 biancheria bjankerija 0.7 boccone bokun 0.4 borsa borša 0.8 busta bušta 0.8 distaccare dištakat 0.5 fagiolo fažol 0.5 fetta feta 0.8 fiocco fjok 0.3 friggere frigat 0.5 fogna fonja 0.6 grezzo grez 0.6 gusto gušt 0.6 carta karta 0.8 collana kolajna 0.7 lanterna lanterna 1 liso lišo 0.7 locanda lokanda 0.8 melanzana melancana 0.8 merlo merlo 1 mutande mudante 0.7 pittura pitura 0.8 poltrona poltrona 1 pomodoro pomidor 0.7 sporchezza šporkica 0.4 stizzire šticat 0.3 riga riga 1 sugo šug 0.5 scatola škatula 0.5 scalina skalina 0.8 soffitto šufit 0.3 sporcare šporkat 0.5 suora švora 0.6 soldi šoldi 0.8 stufo štuf 0.6

15 Alujević M.: THE IMPACT OF COGNATES IN THE CROATIAN LOCAL IDIOM ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 3-16

UTJECAJ SRODNICA U SPLITSKOME GOVORU NA RAZVOJ RECEPTIVNE KOMPETENCIJE KOD TALIJANSKIH IZVORNIH GOVORNIKA

Sažetak

U skladu s istraživanjima međujezičnih utjecaja na leksičkoj razini koja svjedoče o olakšanome inicijalnom razumijevanju nepoznatoga vokabulara na osnovi srodnica, u radu se istražuje učinak leksičke transparentnosti talijanskoga jezika i splitskoga govora, uvjetovane prisutnošću talijanskih posuđenica u splitskome idiomu, na inicijalno razumijevanje riječi u splitskome govoru kod izvornih govornika talijanskoga jezika. Upotrijebljen je prijevodni test na temelju 60 riječi splitske čakavštine koje su zastupljene i u testu kojemu su podvrgnuti hrvatski ispitanici, sa svrhom ustanovljivanja svijesti o leksičkoj transparentnosti i bliskosti talijanskoga jezika i splitskoga govora kod talijanskih srednjoškolaca. Budući da je kod talijanskih izvornih govornika kao varijabla koja je mogla utjecati na uspješnost u pretpostavljanju značenja isključen direktan kontakt s oblicima karakterističnim za splitski govor, krenuli smo u istraživanje s pretpostavkom da će se kao ključan faktor u otkrivanju pokazati ortografska sličnost riječi na talijanskome jeziku i riječi splitskoga govora, te smo navedenu pretpostavku i potvrdili. Evidentno je kako navedeni podatci idu u prilog transparentnosti talijanskoga leksika i leksika splitskoga govora, odnosno potvrđuju uzajamno razumijevanje dvaju idioma na leksičkoj razini.

Ključne riječi: međujezični utjecaji, vokabular, srodnice, talijanski jezik, splitski govor

16 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

UDK 82-97.09=163.42=124 Izvorni znanstveni rad Primljeno: 9.4.2018.

Dubravka Dulibić-Paljar Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Filozofski fakultet HR-52100 Pula, I. Matetića Ronjgova 1 [email protected]

MUKA SVETE MARGARITE O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU U HRVATSKOLATINIČKOME PRIKAZANJU

Sažetak Muka svete Margarite U članku se analizira srednjovjekovno hrvatskolatiničko prikazanje . Članak je strukturiran dvodijelno: u prvome dijelu članka tematizira se žanrovska struktura hagiografskih legendi o ranokršćanskim djevicama – mučenicama te ranokršćanska konceptualizacija fenomena mučeništva i djevičanstva, dok se u drugome dijelu članka na tome tragu analizira fenomen herojskoga ženskog djevičanstva. Muka svete Margarite

Ključne riječi: , hagiografija, srednjovjekovno prikazanje, legende o djevicama – mučenicama, žensko religijsko djevičanstvo 1. Virgines Deo dicatae

Što ja nikada neću učiniti! Danas sam ili mučenica, ili djevica. Danas mi hoće istrgnuti ili jedan ili drugi vijenac. Ali se nije čulo ni za ime djevice, kad je zanijekala Začetnika djevičanstva. I kako će se čuti za djevicu, ako se pokloni prostitutki, ili ako uzljubi preljubnika, ako zatraži ljubav? Bolje je sačuvati duh djevičanstva, nego sačuvati tjelesnuLegenda neporočnost. o djevici iz NajboljeAntiohije je, ukoliko je moguće, sačuvati jedno i drugo zajedno. Ali ako je moguće, bolje je biti djevica pred Bogom, nego Oli pred djevicama svijetom (sv. Ambrozije, ). Legenda koju milanski biskup, sv. Ambrozije, ostavlja u spisu (377.) među najstarijim je ranokršćanskim pripovijestima o djevicama – mučenicama (De virgin. 2, 4). Spis je bio namijenjen biskupovoj sestri Marcelini i rimskoj zajednici kršćanskih djevica kojoj je pripadala. Ambrozije ih upućuje kako valjano čuvati djevičanstvo, objašnjava im značenje i vrijednost kršćanskoga djevičanstva, njegovu razliku od poganskih oblika veličanja djevičanstva, a kao uzor im postavlja primjere djevica – mučenica, njihovu herojsku borbu i stradanje za djevičanstvo (De virgin. 1, 2, 2, 4, 3, 7).Leti, Krajem o odgajanju 4. stoljeća, kćeri nakon Konstantinova edikta i širenja kršćanstva diljem kasnoantičkoga svijeta, takve su rasprave o djevičanstvu brojne. Tako u čuvenome pismu (403.) sv. Jeronim ostavlja iscrpna objašnjenja o tome kako ispravno odgojiti mladu djevicu (Ep. CVII. ad Laetam). U

17 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

pismu djevici Eustohiji (384.), koji će kasniji čitatelji smatrati najusustavljenijim iskazom njegove »asketske doktrine« (Cox Miller 1993: 22), izravno i bez suvišnog okolišanja obrazlaže važnu misao koju već nalazimo kod Ambrozija, a koja će podrijetlo imati u novozavjetnu Pavlovu učenju o braku i suzdržavanju (»I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom, a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu.« [1 Cor. 7:34]). Podučavajući da je pravo djevičanstvo više duhovno negoli tjelesno stanje, on djevicu upozorava da se u djevičanstvu štošta smatra nepriličnim te da se ono može izgubiti »čak i mišlju« (Ep. XXII. ad. Eust. 22: 5), imajući pritom na umu Matejevo: »A ja vamO kažem:djevičanstvu „Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.“« (Mt. 5: 28). Na jednak način, njegov antiohijski suvremenik sv. Ivan Zlatousti u spisu objašnjava kako je tjelesno djevičanstvo sasvim bezvrijedno ako ne uključuje duhovnu čednost »a pod čednošću ne mislim«, kazuje, »samo na odsutnost grješnih i sramotnih želja, odsutnost suvišnih i prekomjernih briga, nego i na neuznemirenost onim svakodnevnim1 brigama [što bi odvlačile dušude virginitate od potpune posvećenosti Bogu]« (De virg. 77). Ukratko, moglo bi se reći da te teme stalno ponavljaju dva velika žanra kasnoga 4. stoljeća: spisi o djevičanstvu ( ) i duhovna pisma koja patristički pisci razmjenjuju sa svojim pobožnim sestrama ili »duhovnim kćerima«, uglednim rimskim udovicama i djevicama s kojima dijele duhovna prijateljstva, s namjerom da pisma posluže i kao široko dostupno korisno štivo (Cloke 1995: 10). Time se međutim ne želi kazati da ranokršćanski pisci razvijaju jedinstveno tumačenje djevičanstva koje bi pretpostavljalo postojanje nekakva »autoritativna „crkvenoga viđenja djevičanstva“« u tome prvome razdoblju (Salih 2001: 21). Štoviše, kako procjenjuje Peter Brown u glasovitoj knjizi o teološkim pogledima na seksualnost i ljudsko tijelo u ranome kršćanstvu, teško da se uopće može govoriti o »monolitnome „kršćanskome“ pogledu na seksualnost« i asketsko seksualno suzdržavanje u cjelokupnoj povijesti rane Crkve (Brown 2008: xxxvii). Pa ipak, sigurno je da određene stalne preokupacije postoje te da već ortodoksni kršćanski pisci prvih stoljeća kršćanstva u središte stavljaju uvjerenje da se asketskim odricanjem, što uzor zadobiva u djevičanstvu i stalnoj čednosti, može ostvariti jedan savršeniji način života koji omogućava izravan pristup duhovnome i božanskome. U razdoblju postkonstantinovskoga kršćanstva, obilježenoga oblicima ponašanja koji se više ili manje opredjeljuju za odricanje od ‘svijeta’, to uvjerenje, opet, postaje razrađenije, uobličuje se u pravila, upute i savjete čiji je cilj bio uređivanje asketskoga načina življenja, ostvaruje se u poznatim patrističkim žanrovima kao i u novim vrstama2 hagiografske literature koje se oblikuju pod znakom sveprisutnoga asketskog ideala. Otuda se i Djelima lik djevice o Pavlu – mučenicei Tekli javlja kao karakteristična pojava 4. stoljeća, premda se tema djevičanstva kao ženskoga mučeništva, već jasno ocrtana, susreće u apokrifnim (oko 160.), a neke tipične3 crte tih kršćanskih priča o djevičanstvu potječu još iz grčkih ljubavnih romana. U grčkim romanima naime pripovijedalo se o djevičanstvu, vjernoj ljubavi i vjenčanju. Kako kaže Michel Foucault: »Ljubav, djevičanstvo i brak [tu] tvore cjelinu: dvoje ljubavnika moraju očuvati svoju 1 Ovaj i ostali ulomci tekstova, koji nisu prevedeni na hrvatski jezik, donose se u vlastitome− prijevodu. 2 O asketizaciji ranoga kršćanstva osobito vidi Brown 2008, Clark 1999, Cooper 1996, Elm 1994. 3 O odnosu klasičnih romana i ranokršćanske literature osobito vidi Hägg 1991: 154 166 i Cooper 1996: 20−68.

18 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

fizičku čestitost, ali također i čistoću srca sve do trenutka svog sjedinjenja, kojeb treba razumjeti u fizičkom, ali isto tako i u duhovnom smislu.« (Foucault 2013 : 224). Također, prema istome se autoru u tim romanima lijepo ogledala promjena koju će helenističko-rimsko razdoblje unijeti u odnosu na moralnost klasičnoga grčkog doba, a koja kao da je najavljivala visoku moralnu i duhovnu vrijednost koju će kršćanstvob pridavati seksualnom svladavanju, stalnoj uzdržljivosti i djevičanstvu (Foucault 2013 : 227−231). Ali, daleko od toga da je ta vrijednost, koja se tada pripisuje seksualnom uzdržavanju, imalab istu važnost i isto značenje koje će poslije imati u kršćanstvu (Foucault 2013 : 227−231). Štoviše, bez obzira na izvjestan kontinuitet koji posjeduje, ona će poznavati bitne rascjepe i prijepore koji se primjetno očituju i u razlici između tih dviju vrsta priča o djevičanstvu. Naime, premda su osobine koje ‘kršćanstvo’ posuđuje, a ‘poganstvo’ daje ovdje bile brojne: od načina oblikovanja likova (mladi aristokratski par s lijepom, čestitom, odvažnom junakinjom) do strukturiranja zapleta (sukobi s roditeljima, upletanje zlih sila, lutanja divljim krajevima), promjena se pokazala u tome što središnje zbivanje više nije bilo bračno sjedinjenje, već naprotiv djevičanstvo osvojeno odbacivanjem ljubavi, braka i ‘svijeta’ uopće (usp. Hägg 1991: 1541−66). Priče o djevičanstvu u klasičnoj su tradiciji tako potvrđivale važnost koju je društvo posvećivalo braku i bračnoj moralnosti, dok se kršćanske priče o djevičanstvu razvijaju unutar kulture koja je bila izrazito netradicionalna i usmjerena prema raskidu sa svim starim vrijednostima i načinima ponašanja neusklađenima s kršćanskim učenjem. U tim pričama, gdje se borba za djevičanstvo ostvarivala kao borba za kršćanstvo, u srži stvari bit će uvjerenje da ako želi svjedočiti Istinu, junakinja mora biti spremna odbaciti sebe, svoju prošlost i svoje podrijetlo, a u toj će apoteozi duhovne snage i smjelosti rano kršćanstvo povlašten izraz nove moralne autentičnosti tako naći upravo u liku djevice (Cooper 1996: 146, usp. Hefferenan 1988: 23−300). Poslije, kad sa širenjem asketizma lik djevice – mučenice počne osvajati kršćansku literaturu, većina će legendi preuzeti, pojednostavniti i više-manje shematizirati taj osnovni pripovjedni obrazac (usp. Winstead 1997: 1−19 i Salih 2001: 46−51). Štoviše, čitav4 će se njihov sadržaj zapravo moći svesti na jedan visoko stilizirani »erotski konflikt«, koji će uključivati sve ono što je rano doba pripisivalo ‘kršćanstvu’ i ‘poganstvu’, a što se tradicijom prenosilo i dalje. O tome se »erotskome konfliktu«Muka smjera svete raspravljati Margarite, u ovome priopćenju, s namjerom da se pokuša ustanoviti kako se u odabranome tekstu, hrvatskome latiničkome hagiografskome prikazanju što donosi ranosrednjovjekovnu5 legendu o ranokršćanskoj djevici i mučenici sv. Margareti Antiohijskoj, taj tematski sklop uspostavljao i razvijao. Odnosno, kako se u njegovu središtu našao kompleks herojskoga ženskog djevičanstva sa svim svojim tipičnim i specifičnim svojstvima i značenjima. No, da bi se to objasnilo, prethodno će biti potrebno ponovno se vratiti u Muka svete Margarite 4 Izraz »erotski konflikt« posuđujem iz studije E. Hercigonje (Hercigonja 2004: 234−281). 5 Kao što je poznato, dramatizirana je i versificirana legenda o sv. Margareti Antiohijskoj. Legenda vjerojatno nastaje u 5. st., u grčkome hagiografskome kontekstu, a na zapad se prenosi otprilike potkraj 8. st. (o tome više u ClaytonDabarskome i Magennis brevijaru 1994: 7−41.). U hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti prisutna je u dvjema redakcijama: mlađoj, koju donose dva glagoljska zbornika iz 14. i 15. st., i starijoj koja je sačuvana u iz 15. st., iako se pretpostavlja da potječe još iz 13. st. (Hercigonja 2004: 240). Obje redakcije oslanjaju se na najstariju Mombritiusovu latinsku tradiciju iz druge pol. 9. st., koja se slijedi i u hagiografskome prikazanju (Hercigonja 2004: 254−255), a čiji je protograf oblikovan već u 14. st. premda poznati nam zapisi nastaju kasnije (Malić 2010: 185−218).

19 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

prošlost, ali sad s ciljem da se unutar toga ranog interpretativnoga konteksta pokušaju izdvojiti osobine koje su bile karakteristično vezane uz način na koji6 su ranokršćanski 1.pisci 2. Diskurs oblikovali mučeništva, razumijevanje diskurs ženskoga djevičanstva mučeništva i djevičanstva.

Ranokršćanska interpretacija rimskih imperijalnih persekucija kao mučeništva, mučeništvo je ustalila 7 u značenju voljnoga sebe-žrtvovanja, koje uzor ima u uzvišenome žrtvovanju. Najstarije poznato izvješće o mučeništvu tako naglašava voljnost kojom se smiranski biskup Polikarp prepušta mučeništvu: »Daj da među njih danas budemPoslanici primljen Rimljanima preda te kao žrtva pretila i ugodna, kako si je pripravio, meni predkazao i sada ostvario, istiniti Bože u kome nema prevare.« (Mart. Pol. 14, 2). U čuvenoj antiohijski biskup Ignacije Antiohijski takođerExhortatio ističe ad Martyriumsvoju spremnost za mučeništvo, očekujući svoje mučeništvo kao radosno zbivanje, ostvarenje pravoga kršćanskog života (Ep. ad Rom. 4,3–7.2). U spisu Origen pripremajući mučenike za mučeništvo, na srodan način objašnjava kako je mučeničko žrtvovanje čin pokajničke odluke i spremnosti za promjenu u samome sebi (Exh. ad Mart. 4–6). Moglo bi se stoga zaključiti kako se čitav taj način razmišljanja gradio na shvaćanju da mučeništvo podrazumijeva potpunu preobrazbu koja pojedincu omogućava da se oslobodi svih vezanosti uz sebe i ‘svijet’, s ciljem dosezanja spasenja (usp. Castelli 2004: 60–63). Uvidjeti se međutim može i to da će se unutar iste interpretativne tradicije takva duhovna preobrazba pojedinca prikazivati i na određeni osobit način koji će obuhvaćati simbolički prijelaz iz Alegorijskim ženskoga u komentarimamuški rod. Ta simbolika rodova, doduše, neće biti nova. Već čuveni biblijski egzeget starog doba i ujedno helenizirani Židov Filon Aleksandrijski u svojim zapisuje: »Duhovni razvoj nije ništa drugo nego zamjenjivanje ženskoga roda muškim jer ženski je rod materijalan, pasivan, tjelesan, dok je muški aktivan, racionalan, netjelesan (…).« (Leg. All. X. I. 8). Naime, u grčkome mišljenju ljudsko biće se sagledavalo sastavljeno od svojstava čija se raspodjela nije poklapala s jednostavnom podjelom na ‘muško’ i ‘žensko’, već se razlika između ‘muškarca’ i ‘žene’ razvijala u smislu odnosa između onoga što je više ili manje dovršeno i nedovršeno, cjelovito ili djelomično, aktivno ili pasivno, duhovno ili tjelesno (usp. Lloyd 2004: 1–22). Unutar toga sustava razlika razvija se i Filonova egzegeza, no jednako tako i ranokršćanska interpretacija mučeništva kao herojskoga žrtvovanja koja će preuzimajući vojničku i sportsku retoriku grčko-rimske etike, preuzeti i njezinu naglašeno virilnu strukturu (usp. Castelli 2004: 59–61, Cobb 2008: 33−60). Međutim, kako razlaže povjesničarka ranoga kršćanstva Elizabeth A. Castelli, za određivanje te strukture virilnosti koja prožima mučeništvo, više od klasične, važnija je zapravo bila izvorna kršćanska tradicija, prije svega ona neodvojiva od Pavlove najave novih mjerila društvenoga ponašanja (Gal 3: 28). Naime, rano je kršćanstvo Pavlovu objavu da se »preoblačenjem u Krista« radikalno mijenjaju sve zatečene društvene 6 U pristupu tim temamavirginity vodim studies se prije svega spoznajama novije angloameričke diskurzivne i feminističke historiografije ranoga kršćanstva (Clark, Castelli i dr.), kao i medievističkim raspravama o djevičanstvu (tzv. ) istoga interpretativnoga horizonta (Salih, Kelly i dr.). Daljnja objašnjenja i literatura izlažu se u sljedećim bilješkama. 7 O mučeništvu kao »diskursu«, »narativu« koji u središtu kršćansku viziju »prolaznosti, patnji, žrtovanja i identiteta«, osobito vidi iznimnu studiju Castelli 2004.

20 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

kategorije te da su i rodne kategorije ‘muško’/ ’žensko’ sada stvar kontingencije, a ne više nužnosti, tumačilo tako da je sada svima (i ‘muškarcima’ i ‘ženama’) otvorena (prividno jednaka) mogućnost da dosegnu stanje »savršene muškosti« (Castelli 1991: 30, usp. Castelli 2004, Newman 1995: 3−5). »Činjenica da je muškost povezana sa spasenjem (a koja podrazumijeva da je ženskost u uskoj vezi s grješnošću), nije novost u odnosu na tradiciju«, ističe pritom Castelli, »ono što je novo, jest ideja da žena može dosegnuti svetost i spasenje „postajući muško“« (Castelli 1991: 30). U kršćanskim se tekstovima 2. i 3. stoljeća, oko te veze vrline i virilnosti, stoga razvija novi stil ženskoga herojstva, dotad nepoznat u antičkom svijetu. Apokrifna djevica Tekla, lionska mučenica Blandina, kartaška mučenica Perpetua, svetice kod kojih je virago, mučeništvo femina usko virilis, bilo miles povezanožena kojas toposom se ponaša »postajanja poput muškarca muškarcem«, neke su od poznatih figura rane hagiografske literature koje će tradicija poznavati pod imenom ( ). Povijest će te figure biti dugotrajna i obilježena ponavljanjem od ranosrednjovjekovnih djevica – mučenica Katarine Aleksandrijske, sv. Barbare i Julijane Nikodemijske i sv. Margarete Antiohijske koje će uzor imati u Teklinu herojskome djevičanstvu (usp. Winstead 1997: 7−8), do djevičanskoga ratništva francuske heroine koja će svjedočiti da je vođena djelovanjem sv. Katarine i sv. Margarete (usp. Warner 2002: 110−125), dok će svoj razrađeni oblik zadobiti u asketskome kontekstu postkonstantinovskoga kršćanstva, gdje zaslužuje značenja i vrijednosti koje će i ubuduće predstavljati važne odlike njezina esencijalno virilna karaktera. Naime, kršćanska askeza, kao i općenito asketske prakse, polazi od ideje da se samosvladavanjem8 može dosegnuti »duhovna spoznaja istine« i unaprijediti samog sebe. Ranokršćanski pisci ustraju na tome kako samosvladavanje nije poduzimano »samo za opću dobrobit neke osobe, odnosno, ne samo kako bi se postigla određena ravnoteža između tjelesnih želja i duševne smirenosti, nego radi bližeg odnosa s Bogom« (Clark 1999: 17). Međutim, kad se opisuje ženski asketizam, onda se posebno naglašava upravo ta komponenta asketske usmjerenosti na samousavršavanje. Na djelu će naime biti isti mehanizam koji upravlja konstitucijom mučeničkih identiteta: kršćansko asketsko samosvladavanje obilježeno je samoodricanjem i čistoćom koje uzor ima u djevičanstvuaktivnoga i čednosti, dakle, kvintesencijalnim ženskim vrlinama u seksualnosti, ali kad ranokršćanska literatura kodificira asketskožensko samosvladavanje, pasivno onda se konstituira model prakticiranja vrline, koji i tu ima esencijalno aktivno muški karakter. Na taj se način paradigma za vrlinu koja se vezuje uz i djelovanje u moralnosti uzdiže iz nižega vrijednosnog registra, rekonstituira se kao samosvladavanje, uobličuje tradiranim klasičnim modelima asketskoga heroizma, kakvi su zaživjeli i u mučeničkome diskursu, te artikulira idejom da se askezom mogu transcendirati uvjetovanosti zemaljske egzistencije (usp. Clark 1999: 16−17, Castelli 1986: 61−88). To neće biti9 toliko problematično u konstituiranju asketskih identiteta kršćanskih muškaraca, ali će prijepore izazivati u konstituiranju virilnih asketskih identiteta kršćanskih žena. Naime, iako ranokršćanski pisci naglašavaju da se askezom mogu prekoračiti ograničenja ‘naravi’ te da žene mogu duhom postati »počasni muškarci« (Newman 1995: 5), kao što Jeronim na primjer opisuje: »Dokle god je žena za rađanje 8 Vidi problematizaciju koncepta kršćanske askeze Elm 1994: 9−24 i Clark 1999 (posebno, 14−45). 9 S druge strane koncipiranje askeze prema ženskome modelu dovodi do različitih strategija feminizacije kršćanskih asketskih muškaraca. Vidi o tome dojmljivu analizu u Burrus 1995: 25−46 i Boyarin 1999: 195−217.

21 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

i za djecu, ona se razlikuje od čovjeka kao tijelo od duše. Ali kad odluči služiti Kristu više od svijeta, onda prestaje biti žena i počinje se nazivati muškarcem.« (Comm. ad Eph. 16. 56, o tome više u Newman 1995: 4), oni se također vrlo strogo očituju prema svim oblicima ženskoga ponašanja (što se najčešće vezuju uz ‘sveti’ transvestizam među djevicama) koji težeći preuzimanju konvencionalno muških oblika ponašanja, narušavaju ‘prirodni poredak’ svijeta i njegovu čvrstu rodnu strukturu (usp. Castelli 1988: 76). S druge strane iako se u patrističkim teorijskim i praktičnim spisima o djevičanstvu osobito naglašava sloboda koju djevičanstvo nosi oslobađajući djevicu od ‘ženske slabosti’ i uloge koja je ‘ženi’ po grijehu i po Padu10 namijenjena: seksualnosti, braka i potomstva (Post 3) (usp. Castelli 1986: 71−75),11 isto se tako ističe odgovornost koju djevici nosi, sveta »zadaća djevičanstva«. »Jedno je žena, a drugo je djevica«, naglašava naprimjer Jeronim (Ep. XXII. ad. Eust. 21), a u osnovi njegove tvrdnje leži široko rašireno uvjerenje da takva razlika između ‘žene’ i ‘djevice’ koja pretpostavlja da se djevičanstvom može preokrenuti »linearna kronologija« (Evans 2003: 27), a posvećena djevica vidjeti kao žena koja više nije ‘žena’, isto tako zahtijeva i određeni skup »pravilnih ili korektivnih radnji« (Bernau 2002: 39) nužan da se djevičanstvo ostvari. Te su radnje usko vezane uz poznata nam već objašnjenja osobite zahtjevnosti djevičanstva koje se, kako smo vidjeli, nipošto ne može svesti samo na podupiranje tijela, već uključuje i određene oblike valjana ponašanja koji su usmjereni12 prema uvijek prisutnoj zebnji da će djevičanstvom nadvladati slaba ženska narav. Takav se kompleks ženskoga djevičanstva poslije pojavljuje i u ranosrednjovjekovnim legendama o djevicama i mučenicama. Tamo se, dakle, nastavlja na rani herojski model ženskoga djevičanstva, s tipskim utjelovljenjem u liku djevice Tekle, ali ga istodobno i mijenja. Antagonistička struktura teksta koja se prvotno ispunjavala suprotnostima i sukobima između kršćanske junakinje te poganskoga antagonista, sada se udvostručuje, i to tako što se nadopunjuje unutarnjim sukobima kršćanske junakinje. Naravno, ta tema duhovne borbe nije nova, naprotiv, upravo je tipična za mučeništvo, ali se sada usko vezuje uz djevičanstvo. To je značilo da je sada valjalo pokazati kako se kršćanska junakinja bori sa samom sobom, kako odolijeva napastima i strepnjama puti koje mora svladati želi li zadržati djevičanstvo. Tako se u središte stavlja osobita stilizacija djevičanstva, njegova naglašena performativna dimenzija: djevičanstvo se očituje kao stanje koje se stalno stvara i obnavlja i koje nije zajamčeno samo tijelom, ali je svejedno bitno označeno tjelesnošću, kao stanje koje se opisuje s obzirom na temeljan stav da se njime prekoračuju granice ljudske prirode i koje svejedno ostaje obilježeno pažnjom 13 koja se pokazuje pri njegovu povezivanju s muškošću i razdvajanju od ženskosti. I naposljetku, kao stanje koje se uobičajeno

10 O patrističkome kompleksu »feminizacije puti« osobito vidi Bloch 1991: 37−65. Također, iznimnu analizu postupaka simboličke konstrukcije kategorija ‘žena’, ‘ženska slabost’, ‘žena kao Eva’ u patrističkoj literaturi vidi Clark 1994: 166−184. Također, vidi i Newman 1995: 22−28. 11 Vidi npr. Ambrozije De virgin. 1. 6., Exh. virg. 9−14, Jeronim Ep. XXII. ad. Eust. Zlatousti De virg. 64. O djevičanstvu u patrističkim teorijskim i praktičnim spisima, osobito vidi i iznimnu analizu Cloke 1995: 35–46 i Cox Miller 1993: 21−45. 12 Vidi npr. Ambrozije De virgin. 1. 6., Exh. virg. 9−14, Jeronim Ep. XXII. ad. Eust. Zlatousti De virg. 64. O djevičanstvu u patrističkim teorijskim i praktičnim spisima, osobito vidi i iznimnu analizu Cloke 1995: 35–46 i Cox Miller 1993: 21−45. 13 O performativnosti djevičanstva, s osloncem na teoriju performativnosti roda J. Butler, vidi i problematizaciju Salih 2001: 1–15.

22 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

poistovjećuje sa ženskim djevičanstvom. Ta će očita činjenica biti vrlo znakovita jer usmjerava na to da ako je djevičanstvo stanje što nije stečeno jednom zauvijek, već zahtijeva stalno provjeravanje i dokazivanje da je to upravo zbog toga što14 se zasniva na povezanosti s onim što je ‘žensko’, i na kraju krajeva, onim što je ‘žena’. S obzirom na to, analiza koja slijedi usredotočit će se na dva pitanja: prvo, na koji se način u prikazanju razvija taj antagonistički odnos između ‘kršćanstva’ i ‘poganstva’, a koji će sada valjati sagledati u svjetlu njegova oblikovanja kodovima udvorne ljubavi kojima se to visoko srednjovjekovno djelo koristi u prenošenju starih naslijeđenih sadržaja što vezani su uz kompleks herojskoga ženskog djevičanstva te drugo, kako se u prikazanju 2.predočuju Margarita te zmajoubojicaunutrašnje napetosti uvijek svojstvene ženskome djevičanstvu?

Muci Uspoređujući hagiografsko prikazanje i proznu legendu o Margareti Antiohijskoj, Hercigonja utvrđuje kako u načelno nije riječ o kakvu većemu sadržajnome odstupanju od prozne legende, već više o dramaturški motiviranim15 promjenama te nekim proširenjima istaknutih »tema i misli«passio ranoga teksta. U legendi se, podsjetimo, opisuje mučeništvo antiohijske djevice Margarite, petnaestogodišnje kćeri uglednoga poganskog svećenika. Njezin započinje otmicom koju je naredio poganski prefekt Olibrij, a kojega je privukla djevičina ljepota. Sasvim svojstveno kršćanskim pričama o djevičanstvu, Oblirij djevicu prosi, a nakon što ga odbije, izlaže je mukama. Vrhunac legende su vizije u kojima se Margarita u tamnici bori s personificiranim silama zla: zmajem i demonom, a legenda završava djevičinom mučeničkom smrću. S obzirom na to, ne čudi što su proširenja prozne legende najizrazitija upravo u scenama u tamnici (Hercigonja 2004: 259−262), iako do određenih preinaka dolazi već i u prvome dijelu prikazanja, gdje se javljaju novi elementi u oblikovanju odnosa Olibrija i Margarite. »Odstupajući tako od skicozno prikazane scene u legendi, autor prikazanja«, objašnjava kratko Hercigonja, »nadahnuto oblikuje trenutak prvog Olibrijeva susreta s Margaritom, manirom što u jednom trenutku podsjeća na izraz renesansne lirike« (Hercigonja 2004: 272). Međutim, prida li se toj promjeni veća važnost negoli je dana u Hercigonjinu opisu, moglo bi se, a u kontekstu sličnih pojava prisutnih u nekim drugim vernakularnim inačicama legende, pretpostaviti da je u pitanju bila jedna vrlo konvencionalna i, svakako, mnogo šira promjena koja je proizlazila iz povezivanja hagiografije i viteško-udvornoga kompleksa,16 a kojoj su pripadali i elementi udvornosti na koje Hercigonja upućuje. Naime, čini se da se srednjovjekovna hagiografija prema udvornoj konvenciji odnosila na način koji je donekle bio sličan onome koji je

14 O temi provjeravanja djevičanstva u legendama o djevicama –Dabarskoga mučenicama brevijara osobito vidi Heffernan 1988: 222−230 i Kelly 2000: 40−62. 15 Kao predložak prozne legende Hercigonja uzima legendu iz koju uz članak objavljuje kao prilog: »Oficij s legendom95 svete Margarete iz ‘proprium sanctorum’ Dabarskog brevijara od god. 1486. (f. 253 v−255 r ; rukopis Arhiva JAZU, sign. III. c 21)«. Na brevijarsku legendu i sama referiram kad govorim o »proznoj legendi«. 16 U tom smislu vidjeti naprimjer studije o srednjoengleskim ranokršćanskim legendama o djevicama – mučenicama koje analiziraju isprepletanje hagiografije i udvorne književnosti u Margherita 1994: 43−62, Salih 2002: 57−67, Wogan-Brown 1994: 166−197. Također, vidi kompleksnu analizu hagiografije u starofrancuskoj književnosti Gaunt 1999: 180–234.

23 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

spajao rane kršćanske priče o djevičanstvu i starogrčke ljubavne romane, odnosno da su elementi udvornosti preuzimani kao odgovor na potrebu da se što više naglasi osnovno simboličko i moralizatorsko značenje hagiografskoga teksta. S druge strane, kako su kršćanske vrijednosti držane vječnima i nepromjenjivima, nova se stilizacija odnosila samo na okvirni sloj priče koji je svoje podrijetlo ionako imao u drevnim ljubavnim zapletima, ali i u toj situaciji, uglavnom na lik poganskoga mučitelja. »Romantični heroj se preobražava u sadista, tzv. dama njegovog srca u žrtvu njegove neobuzdane strasti, strast u mučenje, romansa u nasilje«, slikovito naprimjer opisuje u studiji o srednjovjekovnojamor honestus romansi Gayle Margherita (Margherita 1994: 46). Ipak, čini se previše pojednostavnjeno ustvrditi kako hagiografija tek negira vrijednosti srednjovjekovne . Naprotiv, vjerojatnije se doima da su asketski elementi, koji su, do određene mjere, zajednički i jednome i drugome sustavu vrijednosti, mogli hagiografskim piscima biti povodom da suvremenim17 pojmovima istaknu tradicionalne razlike između ‘kršćanstva’ i ‘poganstva’. Stoga bi ovdje bila više riječ o svojevrsnome prijevodu ili komentaru tradicionalnih tema kojima se odnos između ‘kršćanstva’ i ‘poganstva’ gradio na čvrstome sustavu razlika i suprotnosti: s jedne su strane, dakle, bili oni koji su neovisni, postojani, razboriti, obuzdani, suzdržani i, napose, razvijene muške čvrstine (‘kršćanstvo’), dok su s druge strane bili oni koji su ovisni, nepostojani, nerazboriti, neobuzdani i nesuzdržani te, na kraju krajeva, feminizirani (‘poganstvo’). Da bi se to pojasnilo, valja se pozvati na važnu analizu tipskih pojava udvornosti koju daje Georges Duby. Udvorna je ljubav, kao što detaljno analizira Duby, funkcionirala kao neka vrsta igre s brižljivo razrađenim pravilima prikladnoga ophođenja. Od sudionika se očekivalo da ta pravila poznaju i da ih se pridržavaju, a svatko je imao svoju ulogu. Da bi igra započela, žena je trebala napustiti svoje uobičajeno pasivno stanje, a muškarac je u početku u pasivnome i, u odnosu na nju, podređenome položaju: on je žrtva neočekivane strasti u trenutku prvoga susreta. Ali, kako bi se igra nastavljala, uloge bi se mijenjale: muškarce se poticalo da se razvijaju u smjeru u kojemu su do izražaja najbolje dolazile, prikladnome ponašanju svojstvene, virilne osobine: odlučnost, razboritost, samokontrola, a da ne bi bila izbačena iz igre ili zamijenjena drugom damom, žena se morala prilagoditi muškome igraču i ispraviti svoju prirodnu sklonost frivolnosti, prevrtljivosti i neobuzdanoj požudnosti.18 Stoga je čitava igra zapravo funkcionirala kao muška (Duby 1994: 250−267). S obzirom na to, kako su se stvari razvijale u prikazanju? Općenito govoreći, shema je bila vrlo jednostavna i gradila se kao neko općelipošću ponavljanje udvornih situacija, ali u obliku njihove neuspješne izvedbe. Tako je naprimjer i Olibrij djevicu ugledao sasvim nenadano, ali strastveno zanesen njezinom , on ni časa ne oklijeva, već slugama nestrpljivo naređuje: Sluge moje, uhitite divojčicu ku vidite […] Brzo po ńu sad pojdite ter ju k meni dovedite.

17 O udvornoj ljubavi i asketskome kompleksu vidi npr. Leclercq 1979 i King 2009: 167–189. 18 U tom smislu vidi i Gaunt: 1995 (osobito, 286–289), Burns 2001: 23–57 i Bloch 1999: 143–165.

24 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

Na tom misti već ne stojte, sada, sada po ńu19 pojte! (29−32, 45−48)

Scena je očevidno kratka i srednjovjekovni dramatičar glasovitu temu prvoga susreta ne razvija s odviše potankosti u opisu, no svejedno Olibrija uspijeva predstaviti kao tipsku žrtvu strasti, a otmicu djevice kao očitovanje toga mahnitoga stanja u koje je doveden protiv svoje volje. Modus je prikazivanja, s druge strane, ironijski te podrazumijeva različitosti i nesukladnosti između udvornoga ideala uzvišene suzdržanosti i Olibrijeva ponašanja koje je odraz stanja u kojemu se pojedinac nalazi zbog prepuštanja vlastitim prohtjevima. U duboko negativnom stavu prema Olibriju, srednjovjekovni se dramatičar služi karakterističnim sredstvima predočivanja takva moralna propadanja ističući načelne spone između moralne slabosti i nedostatka muškosti: tu je Olibrijeva pretjerana20 govorljivost, naglašeno hirovito i prevrtljivo, mahnito i bezumno ponašanje, a tako se početnim impulsom udvornoga govorenja o ljubavi, tipski postupak karakterizacije poganskih likova, kakav je ustanovila rana martirološka literatura, u prikazanju oživljava novim izrazima poznatih starih shvaćanja. Što se događa s Margaritom? Izrazito dihotomna struktura teksta ponajprije zahtijeva oprečan proces: maskulinizaciju njezina lika. No u tim dijelovima prikazanja srednjovjekovni dramatičar prilično neupadljivo prilagođuje proznu legendu pa je dobro očuvana shema poznata iz najstarijih kršćanskih priča o djevičanstvu. To, dakle, podrazumijeva da se Margaritino odbacivanje braka uspostavlja kao čin kojim počinje njezino mučeništvo, ali i da Margarita u mučeništvu djeluje apsolutno nadmoćno u odnosu na pogansku zajednicu kojoj je suprotstavljena. Mučeništvo pretpostavlja karizmatično djelovanjezarobljenicu i objašnjenje herojske jakostidjevicu kojom će se Margarita suprotstavljati otmičarevu nasilju i sili, daje se već na početku teksta, u prvome molitvenom zazivu, što će predstaviti kao koja moli za vrline kojima će obraniti djevičanstvo i vjeru: Ti uzdrži divstvo moje, prostri ruke k meni tvoje! […] Ne omrsi pamet moju da ne pustim veru tvoju! […] Otvori mi kripost tvoja pamet i š ńom usta moja da pri neg me on umori moj mu jazik odgovori! (55−56, 61−62, 65−68)

U toj se točki, isto tako, odmah ističe i prava priroda oprečnoga odnosa između zarobljene djevice i otmičara. Otuda će djevica, unatoč svome očigledno slabijemu Zadarskom rukopisu položaju zarobljenice, moći ostvarivati prevlast u tome odnosu, a tako shvaćena 19 Tekst se donosi prema u izdanju Kapetanović et. al. 2010: 831–865. 20 Usp. i analizu Olibrijeva lika kod Hercigonje 2004: 272−274. Vidi i analizu Olibrija u Salih 2001: 59−60, koja legendu čita u vernakularnoj srednjoengleskoj varijanti.

25 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

prevlast, omogućit će joj da u svim okršajima s protivnikom postupi na način koji se čini najdjelotvornijim za ostvarenje njezina cilja. Olibrijevoj strastvenoj raspamećenosti, tako odvraća svetom disciplinom i odlučnošću koja ne dopušta da drugi ovladaju njome (153−176), njegovim se bijesnim objedama o njezinu Bogu suprotstavlja autoritetom kršćanskoga apologeta (189−204, 253−264), a kada je Olibrij silom i zastrašivanjem želi podvrgnuti svojoj volji (205−212), uzvraća mu još jačim prijetnjama (265−288) sve dok ne proglasi pobjedu: Ti ć’ poznati Boga moga muku tarpim cića koga, i reći ćeš: „Da je hvaljen po sve vike vikom. Amen!” (289−292)

Okršaj između21 Margarite i Olibrija doima se stoga kao neka vrsta igre, borbe, u punom smislu, agona. Međutim, nije riječ samo o stanovitoj preoblici udvorne igre nego o izvornome karakteru hagiografskoga teksta koji je i sam posjedovao određenu mjeru teatrabilnosti. Ranokršćanska literatura, pa tako i ranosrednjovjekovna hagiografija, u iznošenju oprečnosti između ‘kršćanstva’ i ‘poganstva’ općenito preuzima neke odlike teatarskoga izraza premda se takav odabir može učiniti neobičnim u svjetlu izrazito negativnog stava ranokršćanskih pisaca prema kazališnim i svim drugim oblicima javnih igara. U važnoj raspravi na tu temu E. A. Castelli na tragu jedne od sačuvanih propovijedi koje su pripadale sv. Augustinu donosi pojašnjenje te pojave. U toj propovijedi Augustin kršćanskoj pastvi, još uvijek navikloj na poganske svečanosti koje su uključivale različite vrste igara, kazuje da se i u crkvi, slušajući priče iz herojske kršćanske prošlosti, isto kao i iz gledališta mogu vidjeti uzbudljiva i neočekivana zbivanja, ali da sve ovisi o načinu na koji se gledaju. Postoje dva načina njihova gledanja: prvi da se o tim pričama misli materijalno i drugi da se misli duhovno. Prvi će podrazumijevati opažanje somatskoga – tu se misli na nasilje nad tijelom mučenih, dok drugome, ništa neće biti važnije od čuda i moći obnove koja uništeno tijelo nakon uskrsnuća čini čitavo. Ono će na mučeništvo gledati duhovnim očima, nalazeći iza materijalnih tijela, oblik drukčijih tijela, očitovanje božanske snage koja se pojavljuje u »nekim vrstama slika«. »To je ono što biste sa zadovoljstvom trebali vidjeti dok se u crkvi čitaju izvješća o tim zbivanjima. Ali, ako niste uspjeli prizvati neku vrstu slika onoga što se dogodilo, to znači da uopće niste slušali.« (Serm. 51.2, o tome više u Castelli 2004: 105, usp. Castelli 2004: 105−107). Stoga u toj perspektivi simboličkoga mišljenja u slikama, koje počiva na vjerovanju da su viša i neizreciva zbivanja čovjeku spoznatljiva samo posredno, dok se objavljuju vanjskim znacima, teatralno u prikazima mučeništva zadobiva opravdanu i važnu funkciju – ono se javlja u službi poziva na pokajanje i obraćenje preuzimajući od ‘poganske’‘ispravno’ kulture ‘lažno’važnost koja se pridaje gledanome i onome koji gleda. Od publike – tekstualne kao i one izvantekstualne – očekuje se zato aktivna uloga, a na razlici između i usmjerenoga pogleda uspostavlja se shema važna za kršćansko predstavljanje mučeništva (Castelli 2004: 121−123). viđenja U prikazanju nije teško pronaći ostvarenje takve sheme: ono se karakteristično gradi na sukobljavanju dviju perspektiva, dvaju načina istih zbivanja –

21 Usp. tumačenje koje daje Hercigonja 2004: 260.

26 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

‘kršćanskoga’ i ‘poganskoga’. Međutim, to nipošto ne podrazumijeva‘istinito’ da je prisutna težnja za stvaranjemistinu kakve kompleksno uređene unutarnje strukture‘lažno borbe za istinu, već se, ‘slijepo’naprotiv, samo ide za time da postoji gledište koje je , i koje može vidjeti u onome što se odvija, kao i gledište koje je ’, i koje je samo po sebi . U toj shematičnosti, istinito se objavljuje na različite načine i različitim znacima: najočitije u vizijama te u prizorima djevičina čuda i beatizacije gdje je dodir s božanskim najsnažniji, isto kao što se pojavljuje i niz različitih manifestacija onoga što je tvorilo ‘pogansko sljepilo’. To se naročito dobro pokazuje u prvome dijelu prikazanja gdje se Olibrij još uvijek javlja kao Margaritin udvarač, a ne persekutor. Okvir je tih zbivanja već poznat i uspostavlja se razlikom između pasivnosti i aktivnosti, koju, opet, valja razumijevati kao razliku između ženskosti i muškosti. Tako pasivna uloga namijenjena Olibriju u svemu dokazuje njegovu sklonost prema opsjenama materijalna svijeta: Olibrij kod Margarite može uočiti samo njezinu tjelesnu ljepotu, olako shvaćajući njezino djevičanstvo. Čak, njezino odbijanje razumijeva kao dio ljubavne igre koja bi bračno sjedinjenje trebala učiniti veličanstvenijim te joj opetovano nudi brak naglašavajući dobrobiti bračnoga života (147–152, 179–186). On Margaritu potiče da se zaokupi sobom,22 da se pobrine oko svoga tijela čija ljepota nestaje zatrta mučenjem (345–364), a njezinu voljnost za umiranje za djevičanstvo i kršćanskoga Boga zbog svega toga vidi drskom,23 besmislenom, a ponajviše nepotrebnim izborom (141–146, 177–180, 293–300). I upravo se u tome pretjeranome i, zapravo, parodičnome Olibrijevu nerazumijevanju Margaritinih24 postupaka ogoljuje to jednostavno didaktično iskustvo pogrešna gledanja. Ono također uči da je Olibrij tek slijepi promatrač zbivanja kojima u potpunosti upravlja mučena zarobljenica te da ni kao udvarač ni kao persekutor ne posjeduje stvarnu moć nad njezinim životom ni smrću – djevica, uz božansku pomoć, o sebi isključivo odlučuje sama. Tu stoga možemo pronaći izraz onoga paradoksalnoga načina kojemu je u kršćanskim pričama o djevičanstvu bilo namijenjenoslabiji da se preokretanjem jači nedjelovanje uobičajenihdjelovanje značenja smrt zajamči život. kršćanska istina žrtvi o mučeništvu: trpimučeništvo simbolički izjednačenovrši sa žrtvovanjem značilo jeaktivna da se prikazuje kao , kao , kao To jest, da se , onomeMartyr koji nasilje, a ne onome koji nasilje, pripisuje središnja i (i ‘muška’) uloga (usp. Castelli 2004: 33−69). S druge strane, ni ‘mučeništvo’ nije jednoznačno. je žrtva, ali i svjedok. Mučeništvo podrazumijeva i žrtvovanje i svjedočenje za Istinu. Međutim, kao što pokazuje Castelli, tako uspostavljen model mučeništva zahtijevao je ne samo novu formu žrtvovanja nego i novu formu svjedočenja. Svjedok tako više nije onaj koji svjedoči o onome što je vidio, već postaje onaj čijemu se svjedočenju svjedoči, odnosno onaj čije svjedočenje traži potvrdu svjedočenjem drugih. To, dakle, 22 Kao ilustraciju donosim neke od stihova: »Maragrita, kud [s’] se dila / Ča si sebi ti nemila? / Ne vidiš li tvoje tilo / da nigdire nije cilo?« (345−348). 23 »Zač nišćeti toj se daješ / tere život svoj izdaješ? / Ne htij tako morit tebe, / jur pomiluj sama sebe! / Htij štovati naši bozi, / Darovat ću [t’] dari mnozi.« (141–146). 24 Parodičnost je element koji se često ističe u analizi Olibrijeva lika, kao i drugih poganskih likova unutar žanra djevica – mučenica (usp. npr. Salih 2001: 60). Ovdje međutim mislim na specifičnu upotrebu toga pojma koji uvodi Castelli opisujući kako se u kontrakulturnome kršćanskome tumačenju mučeništva vrlo često usvajaju i u obratne svrhe preokreću običajne rimske predodžbe o kršćanima (upravo poput njihova fanatična, bezumna, besmislena prepuštanja mučeništvu). U tom je smislu parodično ovdje lišeno svake humorističnosti (Castelli 2004: 126).

27 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

svjedočenje činjenje sebe gledanim viđenim, podrazumijeva javno gledanje i javno prepoznavanje, a i , u punom smislu postaju tako usko povezani s preobraćenjem: učiniti sebe svjedokom znači dobitiono potvrdu što se svoga gleda, svjedočenja, a ne onaj koji učiniti gleda, druge da postanu svjedokom (usp. Castelli 1995: 2−5). Osim toga, to jednako tako znači da ni takva pozicija svjedoka, koji postaje nije u ustaljenome smislu ni pasivna ni slaba (ni ‘ženska’) u odnosu na promatrače (Castelli 1995: 4), već da, naprotiv, svojom aktivnošću patnje svjedok na vidjelo iznosi 25 potrebu za odgovarajućom »transformacijom pogleda« nužnom za preobraćenje. Ali, to je u ovome kontekstu i najvažnije, i značilo je da se u mučeništvu, koje svoj oblik potražuje u djevičanstvu, taj ritual svjedočenja ostvaruje kao prepoznavanje djevičanstva. A uvijek prisutna potreba da se djevičanstvo provjerava i potvrđuje u tome diskursu, dobila je svoj prikladni okvir. Vratimo li se sad ponovo prikazanju, ono što sad postaje uočljivo, a bitno je utemeljeno u strukturnoj logici kršćanskih priča o djevičanstvu, to je da nakon Margaritine objave odluke o djevičanstvu, slijede kušnje kojima objavu valja potvrditi i dokazati. Te kušnje, kako već priroda žanra određuje, isprva dolaze u obliku izazova braka i ugodna življenja u materijalnome blagostanju koje brak podrazumijeva i Margarita ih u verbalnome nadmetanju s Olibrijem s lakoćom i bezuvjetno odbija. Također, tu su i unutarnje kušnje kojima pripada djevičin strah da se ne »smuti« i poklekne, da ostane otvorene »pameti« pred zlim mislima: Učin’, Bože, kripost tvoja da ga smože jakost moja! Ne znam zač se bije sa mnom ter me koļe smartnom ranom. Želi tilo da duh pusti, da me poždre on čeļusti, da me unese u pećinu, u ńoj smartno da poginu. Bože, budi voļa tvoja, ne ča hoće mladost moja. (499–458)

Vrlo je bitno ovdje razlučiti da je djevičino preispitivanje vlastite slabosti povezano s činjenicom da se javlja samo u prizorima kad Margarita komunicira s božanskim Ocem otkrivajući se u svojim kolebanjima i strahovima, svojoj ženskoj slabosti. Ti su prizori ključni jer upućuju na to da pravo središte mučeništva nije borba s poganima, već duhovna borba kojom djevica treba dokazati i obraniti svoje djevičanstvo, i koja se donosi na dvama načinima: s jedne strane neposredno u vizijama, a s druge strane posredno u prizorima mučenja. Vizije su imale proročanski i bitno eshatološki karakter; one se otkrivale što mučenicu očekuje u mučeništvu i s kime se ona zapravo bori. Prva vizija donosi djevičinu borbu sa zmajem koji proguta djevicu, a ona se oslobodi znakom križa i neozlijeđena izađe iz njegove rasprsnute utrobe. Taj je događaj u proznoj legendi opisan ukratko, dok se u prikazanju ne propušta prilika da se bolje osvijetle slike budućnosti i onoga svijeta. Tako se može steći dojam da se evociraju motivi koji su u upotrebi u . 25 Izraz »transformacija pogleda« preuzimam od P. Hadota. Vidi usto autorovu problematizaciju kršćanskoga obraćenja Hadot 2013: 172−180

28 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

biblijskoj apokaliptici poput Kristova silaska iz raja u pakao koji se obično ikonografski zamišljao kao Levitijanova ili zmajeva usta (usp. Larson 2002: 35) i sukoba Žene i zmaja – sotone u 12. gl. Otkrivenja, koji naznačuje pobjedu Druge Eve koja porobljuje zmiju/ zmaja pod nogama (usp. Hercigonja 2004: 259), dok se rasprsnućem zmajeve utrobe potvrđuje asocijativna snaga novoga početka koja ukida biblijsko neprijateljstvo između žene i zmije (Post, 3:15) (usp. Heffernan 1988: 282−286). Simboličko rođenje djevice iz tijela žene, simbolizam ponovnoga krštenja (503−506) i uskrsnuća (499−502) i sami izrastaju iz toga konteksta. U drugoj viziji Margarita se sukobljava s antropomorfiziranim demonom. Osobine svojstvenedjavla agresivnosti arhaičnih virilnih mučenica primjetnije su negoli drugdje u tekstu i u središtu je vizije Margaritina maskulina jakost. Srednjovjekovna bizantinska ikonografija inače prikazuje kao maloga kržljavog čovjeka na kojega svetica nasrće čekićem, dok rana grčka egzegeza čekić tumači kao alegoriju božanske milosti, pomoć danu kako bi se ostvarila pobjeda u duhovnoj borbi sa stranim silama. Zapadna hagiografska ni ikonografska linija ne poznaje taj motiv, ali zadržava silovitost djevičina napada na demona (usp. Larson 2002: 23−35) pa tako i u prikazanju čim se pojavi u tamnici, djevica nasrne na nj, potegne ga »za vlasi i varže š nim na tla i sta mu na garlo« (567−568). Za vizije je stoga bila karakteristična dvostruka funkcija: one su trebale potvrditi sva prethodna zbivanja i najaviti buduća. Tu je bila riječ o dramatičnome iskazu slabosti ljudske duše, namjeri da se učine vidljivima duhovna iskustva – iskušenja, bitke i pobjeda – od kojih se sastoji stizanje do Istine. U svjetlu vizija, djevičanstvo se potvrđuje kao duhovna borba u kojoj se mučenica nadmeće s napastima koje joj se pojavljuju u vidljivome obliku, ali i najavljuje kao izabrana prilika za napuštanjem ovoga svijeta i usklađivanjem sa svijetom u budućnosti. Oslobađanje od ‘ženskosti’, što je simbolički prikazano izlaskom djevice iz tijela Zmaja/žene, stoga predstavlja početak transformacije kojom se mučenica – djevica oslobađa od ranije egzistencije koju ‘ženskost’ simbolizira; borba s demonom, opet, stoji u znak pobjedonosne ‘muškosti’ što se odnosi na svetost i spasenje što se očekuje. S druge strane dokazi se djevičanstva objavljuju i u prizorima mučenja koji slijede poslije vizija i koji će pripadati augustinovskome gledanju »duhovnim očima« koje bi vođeno »božanskim pogledom« ispod vidljiva pojavna oblika trebalo razabrati skriveno istinito značenje. Ono što pokreće te prizore, dinamiziranje je razlike između ‘istinito’ i ‘lažno’ vođena pogleda onih koji gledaju prizore mučenja razapetoga i nagoga ženskog tijela. U legendi, ni u prikazanju, ne dolazi do izravna tematiziranja raspusna ‘sljepila’ poganske publike koja bi u tim prizorima mučenja tražila priliku za čulnim uživanjem u obnaženosti mučene žene, iako se ono jasno naznačuje opisom mekoputnoga Olibrijeva ponašanja i raspusnosti njegovih poganskih sluga. Isto kao što se podrazumijeva da je publika koja na kraju doživljava masovno preobraćenje, prizore Margaritina mučenja uspjela doživjeti u drugome svjetlu dobivši unutar krvavoga spektakla nasilja, patnje26 i boli dokaze koji Margaritu čine dostojnom žrtvom, vjerodostojnim svjedokom. Tu27 u središte dospijeva slika Margaritina visoko uzdignuta i razapeta naga tijela. Ono čin je okajavajuća. 26 O fenomenu voajerizma u mučeničkome kontekstu vidi provokativnu analizu Castelli 1995: 1−20 O seksualnoj dimenziji nasilja u žanru djevica – mučenica, vidi osobito Mills 2005: 106−145. 27 O religijskom simbolizmu ženske nagosti u ranokršćanskome mučeničkome i asketskome kontekstu iscrpno vidi Miles 2006.

29 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

imitatio Christi

žrtvovanja, . Ono govori o trijumfu kršćanstva nad poganstvom i stoji u znak djevičina beskompromisna odbacivanja staroga poretka braka i potomstva, njezina oslobađanja od vlastite ženske prirode i uloge. To se usko veže uz patrističku misao koja obznanjuje da svaka asketska odluka ženama znači radikalnu promjenu, viziju slobode, oslobođenja i virilnosti: Margaritino nago tijelo tako utjelovljuje najavu ‘novoga čovjeka’ koji bi u svojoj sveprožimajućoj ‘muškosti’ trebao poništiti sadašnje značenje podjele na ‘muško’ i ‘žensko’ koju simbolizira ‘ženskost’ i na kraju ‘žena’. I otuda se razvijajući Margaritinu preobrazbu u ‘muškarca/djevicu’, prikazanje usredotočuje na ishodišnu kontradikciju ‘žena’ – ‘djevica’, a čitav se proces preobrazbe predočava uništavanjem Margaritina tijela. »Radovala se«, komentira naprimjer Ambrozije mučeništvopromijenjena djevice Sotere tijelau jednome od spisa o djevičanstvu,28 »što gubitkom ljepote bit će uklonjena svaka pobuda na grijeh« (Exh. virg. 4. 12). I upravo se ta misao da se ‘žene’preko ‘djevicu/muškarca’ može ponovno steći iskonska neovisnost i sloboda lišena seksualnosti, krivnje i srama, pokazuje središnjom za Margaritinu promjenu iz u . U svojoj nagosti, umjesto požudnosti i virgo grijeha, Deo njezino dedicata je ranjeno tijelo, sada trebalo obećati neovisnost i čistoću, postajući vidljivo izložen dokaz njezina djevičanstva. Svjedok preobrazbe ‘slabe žene’ u . Na taj način opredmećuje se vizija izlaska djevice iz raspuknuta tijela Žene/zmaja koja se ponovno javlja u završnim prizorima kad djevica čudom izađe iz kotla vrele vode (913–966). Kotao za druge, za djevicu je »studenac karsta«. Djevičino razdijeljeno tijelo, sada je potpuno obnovljeno, očišćeno od svake nečistoće i grijeha, 3.a tijekom Zaključak toga čuda, tisuće se ljudi preobrate na kršćanstvo.

Herojske priče o ženskome djevičanstvu ulaze u širok okvir zbivanja iz rane kršćanske prošlosti. One pripovijedaju kršćansku verziju rimskih progona kršćana i pokazuju važnost koja se u tome razdoblju pridavala pitanjima seksualnosti, braka i djevičanstva, a koja će bitno odrediti kasnija razumijevanja tih tema. Svakako, takva razmatranja nisu neposrednoMuci prisutna svete Margarite u tim pričama, već se iskazuju visoko simboličkim sklopom uvriježenih pripovjednih rješenja. U legendi o antiohijskoj djevici Margariti, koju čitamo u , nalazimo na mnoge tipične elemente takvih razmatranja, a koji su predstavljeni topikom herojskoga djevičanstva. To je struktura koja djevičanstvo izravno označava kao nešto što je ‘natprirodno’, nešto što prelazi granice onoga što je poznato kao ‘prirodno’ i što je neposredno povezano s vizijom autentične ‘ljudske prirode’, koja kao takva ne poznaje značenja i vrijednosti sadašnje razlike ‘žene’ i ‘muškarca’. U skladu s time u prikazanju se uspostavljaju različiti strukturni odnosi: ako se žena/djevica trijumfalno bori za svoju neovisnost: kršćanstvo i djevičanstvo, onda to pretpostavlja drukčiju i suštinski novu vrstu odnosa između ‘muškarca’ i ‘žene’. I upravo se na tome, na činjenici da ‘slaba žena’ može uspostaviti vlast nad ‘prirodno’ nadmoćnijim muškarcem, u tekstu utemeljuje simbolička struktura trijumfalna odnosa između ‘kršćanstva’ i ‘poganstva’. Ako se, opet, toj borbi pripiše značenje ‘duhovne’ borbe, tada proizlazi da je pobjeda 28 O fenomenima feminizacije estetike i teologizacije estetike u ranome kršćanskome kontekstu inače vidi Bloch 1991: 37−65.

30 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

ostvarena unatoč ‘prirodnoj’ ‘ženskoj slabosti’, i u tom smislu preobrazba ‘slabe žene’ u ‘djevicu’ postaje mirakulozan čin vrijedan preobraćenja. Ta je preobrazba tako razmjerna ideji da je spasenje nužno povezano s ‘muškošću’ i da se ono može ostvariti samo odbacivanjem ‘ženskosti’ i ‘postajanjem muškarcem’. Ona ‘djevici’ – ženi koja više nije ‘žena’ i ženi koja je ‘muškarac’ – treba omogućiti povlašten položaj u okviru oslobođenosti od prirodne raspodjele vrlina između ‘muškarca’ i ‘žene’. Istodobno, ta će preobrazba podrazumijevati da se to stanje nikad za života ne može posve do kraja provesti i da djevičanstvo tako nikad posve oslobođeno ženske krivnje i srama, zahtijeva svoje stalno provjeravanje i dokazivanje. Unutar tih proturječnosti herojskoga ženskog djevičanstva, koje pozivaju da promislimo i Literaturapostojeće proturječnosti, zaključujem ovo čitanje. Spisi o djevičanstvu

Ambrozije, “sv. De Virginibus.” (Sv. Ambrozije. [2001]. “O djevicama.” U [str. 15–89]. Mons.Spisi Jozo Marendić o djevičanstvu [prev.]. Split: Symposion) – De virgin. Ambrozije, “sv. Exhortatio virginitatis.” (Sv. Ambrozije. [2001]. “Nagovori o djevičanstvu.”Medieval U Misogyny and the [str. Invention 203–248]. of Western Mons. Romantic Jozo Marendić Love (prev.). Split: Symposion) – Exh. virg. Bloch, R. H. (1991). ELO. Chicago: University of Chicago Press. Boyarin, D. (1999).The “Virgins Body in and Brothels: Society: Gender Men, Women and Religious and Sexual Ecotypfication.” Renunciation in, Early5, 195−217. Christianity Brown, P. (2008). . New York: Signs:Columbia Journal University of Women Press. in Culture and Society Burns, E. J. (2001). “Courtly Love: Who Needs It? Recent Feminist Work in the Medieval French Tradition.” , 27, 1, 23–57.Journal of Early Christian Studies Burrus, V. (1995). “Reading Agnes: The Rhetoric of Gender in Ambrose and Prudentius.” Jurnal of Feminist Studies in Religion, 3/1, 25−46. Castelli, E. A. (1986). “Virginity and its meaning for women’s sexuality in early Christianity.” , 2/1, 61−88. Castelli, E. A. (1991). “‘I WillBody Make Guards: Mary The Male’: Cultural Pieties Politics of the of BodyGender and Ambiguity Gender Transformation of Christian Women in Late Antiquity.” In Julia Epstein, Kristina Straub (ed.), (pp. 29−49). New York;Protocol London: of Routledge.the Colloquy of the Center for Hermeneutical Castelli,Studies E. A. (1995). “Visions and voyarism: holy women and the politics of sight in early Christianity.”Martyrdom and Memory: Early Christian Culture Making , 2, 1−20. Castelli, E. A. (2004). . New York: Columbia UniversityJournal Press. of Early Christian Studies Clark, E. A. (1994). “Ideology,Reading HistoryRenunciation: and the Asceticism Construction and of Scripture ‘Woman in in Early Late ChristianityAntique Christianity’.” , 2, 155−184. Clark, E. A. (1999). The Old English Lives of St. Margaret . Princeton: Princeton University Press. Clayton, M.; Magennis, H. (1994). . Cambridge;

31 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

‛This Female Man of God’: Women and spiritual power in the patristic age,New AD York: 350−450 Cambridge University Press. Cloke, G. (1995). Dying to be Men: Gender and Language in Early Christian Martyr Texts. . London: Routledge. Cobb, L. S. (2008). The Virgin and the Bride: Idealized Womanhood in Late Antiquity New York: Columbia University Press. Cooper, K. (1996). . Cambridge; London:Journal Harvardof the Christian University Studies Press. Cox Miller, P. (1993). “The Blazing Body: Ascetic Desire in Jerome’s Letter to AEustochium”. History of Women in the West Volume II:, Silences1/1, 21−45. of the Middle Ages Duby, G. (1994). “The Courtly Model.” In Christiane Klapisch-Zuber [et. al.] (ed.), Virgins of God’: The Making, of Asceticism in Late Antiquity. (pp. 250−267). Cambridge; London: Harvard University Press. Elm, S. (1994). ‘ MedievalOxford: Women’sClarendon Writing Press. Evans, R. Legum (2003). Allegoriarum “Virginities.” InThe Caroly Works Dinshaw, of Philo David Wallace (eds.), (pp. 21−39). Cambridge: Cambridge University Press. Filon, A. Povijest seksualnosti. ( 2 [1995]. Charles Duke Yonge [transl]. Peabody,a Povijest MA: seksualnostiHedickson Publishers.) 3 – Leg. All. Foucault, M. (2013b).Gender and Genre in .Medieval Zlatko Wurzberg French (prev.). Literature Zagreb: Domino. Foucault, M. (2013 ). . Zlatko Wurzberg (prev.). Zagreb: Domino. Gaunt, S. (1995). . Cambridge: CambridgeRadovi University Staroslavenskog Press. instituta Grabar, B. “ApokrifnaDuhovne Djela vježbe apostolska i antička u hrvatskoglagoljskoj filozofija literaturi”, 3. Djela Pavla i Tekle. , knj. 7, 24−29. Hadot, P. (2013).The Novel in Antiquity . Zlatko Wurzberg (prev.). Zagreb: Sandrof & Mizantrop. Hägg, T. (1991). Sacred Biography:. Berkeley; Saints Losand Angeles: Their Biographers University in of the California Middle AgesPress. Heffernan, T. J. (1992). Na temeljima hrvatske književne kulture . New York; Oxford: Oxford University Press. Hercigonja, E. (2004). . Zagreb: Matica hrvatska. Apostolski oci I Ignacije Antiohijski, “sv. Epistola Ad Romanos.” [Ignacije Antiohijski. ļ2010]. Rimljanima.Izabrane U poslanice [str. 65-72] . Split: Verbum) - Ep. ad Rom. Jeronim, “sv. Epistula XXII. Ad Eustochium.” (Sveti Jeronim. [1990]. Eustohiji (Ep. XXII). U [str. 20−60]. Ivan Marković [prev]. Split: Književni krug. − Ep. 22. ad. Eust. Izabrane poslanice Jeronim, “sv. Epistula CVII. Ad Laetam, de institutione filae.” (Sveti Jeronim. [1990]. “Leti, o odgajanjuPerforming kćeri” (Ep. Virginity CVII). andU Testing Chastity [str. in the 159−172]. Middle AgesIvan Marković [prev]. Split: Književni krug − Ep. CVII. ad Laetam. Kelly, K. C. (2000). The Oxford. HandbookLondon: Routledge. of Philosophy of Emotion King, P. (2009). “Emotions in Medieval Thought.” In Peter Goldie (ed.), (pp. 167–189). Oxford: Oxford University Press.

32 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

Gender and Larson,Holiness, W. R. (2002). Men, “Thewomen role and of patronage saints in lateand audiencemedieval inEurope the cults of Sts Margaret and Marina of Antioch.” In Samantha J. E. Riches, Sarah Salih (ed.), Monks and Love in Twelfth-Century France(pp. 23−35). New York; London: Routledge. Leclercq J. (1979).Srednjovjekovni imaginarij . Oxford: Oxford UniversityThe Press. Man of Reason: ’Male’& ‘Female’ in Western Philosophy Le Goff, J. (1993). . Zagreb: Antibarbarus. Lloyd, G. (2004). Colloquia Maruliana. London: Routledge. Malić, D. (2010). „ZaštoThe ‘Margarita’ Romance of nije Origins: Marulićeva.” Language and Sexual Difference, XIX, in Middle185−218. English Literature Margherita, G. (1994).Carnal Knowing: Female Nakedness and Religious Meaning in the Christian West. . Philadelphia: University of Pennsylvania Press. Miles, M. R. (2006).Suspended Animation: Pain, Pleaure and Punishment in Medieval Culture Origen: Wiph&Stock. MukeMills, svete R. (2006). Margarite. . London:Hrvatsko Reaktion srednjovjekovno Books. pjesništvo. Pjesme, plačevi i prikazanja na starohrvatskom (2010). jeziku U Amir Kapetanović, Dragica Malić, Kristina Štrkalj Despot (ur.), From Virile Woman (str. 792−865). to Womanchrist: Zagreb: StudiesInstitut in za Medieval hrvatski Religion jezik i andjezikoslovlje. Literature Newman,Exhortatio B. (1995). ad Martyrium An Exhortation to Martyrdom. . Philadelphia University of Pennsylvania Press. TheOrigen. Passion of Perpetua and Felicity. (Origen. [1979]. Rowan A. Greer [transl]. New York: Paulist Press) − Exh. ad Mart. . Versions of Virginity. (2012). in Late Thomas Medieval J. Heffernan England [transl]. Oxford; New York: Oxford University Press. Salih, S (2001). The Blood of Martyrs: Unintended Consequences. Cambridge: of Ancient D. S. ViolenceBrewer. Salisbury, J. E. (2004). On Virginity. Against Remarriage. New York; London: Routledge.Studies in Women and Religion 9 Zlatousti, I. “sv. De Virginitate.” (Chrysostom, John. [1983]. . ShoreJoan of Sally Arc: RiegerThe Image [transl]. of Female Heroism . New York: Edwin Mellen Press) – De virg. Warner, M. (2002). Virgin Martyrs: Legends of Sainthood. Berkeley; in Late Los MedievalAngeles: University of California Press. England. Winstead, K. A. (1997). Itacha; London: Cornell University Press.

33 Dulibić-Paljar D.: O HEROJSKOME ŽENSKOME DJEVIČANSTVU ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 17-34

THE PASSION OF SAINT MARGARITA VIRGINITY AND FEMALE HEROISM IN THE CROATIAN MEDIEVAL DRAMA

Abstract The Passion of the Saint Margarita This paper analyzes the Croatian medieval drama . The first part of the paper deals with the genre structure of virgin martyrs legends, while the focus is on the early Christian conceptualizationThe of thePassion phenomenon of the Saint of martyrdomMargarita and virginity. Proceeding from the above, the second part of this paper analyzes the phenomenon of women’s heroic virginity in . The Passion of the Saint Margarita

Key words: Croatian medieval drama, , virgin martyr legends, Christian virginity, female virginity.

34 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

UDK 1Deleuze, G. Izvorni znanstveni rad Primljeno: 6.4.2018.

Matija Jelača Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Filozofski fakultet HR-52100 Pula, I. Matetića Ronjgova 1 [email protected]

DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION BETWEEN POST-STRUCTURALISM AND SPECULATIVE REALISM

Abstract Gilles Deleuze’s thought is uniquely placed at the interface of post-structuralism and the speculative/ontological turn which marked the humanities in general and continental philosophy in particular at the beginning of the twenty-first century. On the one hand, Deleuze shares with his post-structuralist contemporaries the commitment to Nietzsche’saegis project of overturning Platonism and the critique of representation. On the other hand, while post-structuralism for the most part unfolded under the of Heidegger’s pronouncements on the end of philosophy and the overcoming of metaphysics, for Deleuze the critique of representation constitutes the necessary condition for the reaffirmation of philosophy’s rights to metaphysical speculation. In this respect, Deleuze can be regarded as an important predecessor to the speculative/ontological turn. Therefore an engagement with Deleuze’s thought presents an opportunity to better understand the current conjuncture in the humanities. This paper presents an account of Deleuze’s critique of representation by tracing his argument against representation and in favour of intuitive knowledge and speculative metaphysics through a close reading of a few select and particularly revealing places in Deleuze’s early writings. The conclusion then places this discussion of Deleuze’s thought in the context of the recent turn in the humanities and continental philosophy away from post-structuralism and towards speculative realism.

Key words: post-structuralism, Gilles Deleuze, critique of representation, intuitive knowledge, metaphysical speculation, speculative realism, speculative/ontological turn. 1. Introduction

The critique1 of representation constitutes an essential aspect of post-structuralist thought. In fact, it could be argued that the critique of representation is the very thread that binds together otherwise disparate philosophical projects such as those put forward by Gilles Deleuze, Jacques Derrida and Michel Foucault which are usually

1 Needles to say, the account of post-structuralism offered here is merely one possible way of framing such a complex subject. For an alternative account that challenges some of the assumptions about post-structuralism presented here see Dillet (2013). I am indebted to an anonymous reviewer for suggesting this important resource.

35 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

all gathered under the post-structuralist banner. The anti-representationalism of these thinkers is to be understood in the context2 of theirrenversement shared commitment to Nietzsche’s project of overturning Platonism. As Deleuze put it most succinctly: “The task of modern philosophy has been defined: to overturn ( ) Platonism” (Deleuze 1994: 59). While Deleuze was the one to explicitly formulate this formidable task in terms of the critique of representation, it is not hard to recognize theepisteme close proximity of Deleuze’s project to Derrida’s deconstruction of “the metaphysics of presence” or to Foucault’s account (and critique) of the classical and modern in terms of representation. However, there is a crucial difference separating Deleuze from these two thinkers. This difference concerns their respective perspectivesaegis on the fate of philosophy in general and metaphysics in particular. For Derrida and Foucault, the project of overturning Platonism is to be pursued under the of Heidegger’s3 pronouncements on the end of philosophy and the overcoming of metaphysics. Deleuze, on the other hand, not only claims that he “never worried about going beyond metaphysics or the death of philosophy” (1995: 88) but also emphatically thestates linguistic to be “a turn pure metaphysician” (1981: 41–42). In this regard, while Derrida’s and Foucualt’s theoretical4 projects can be construed as constituting the very apex of in the humanities (andspeculative philosophy ontologicalin particular) turn of the twentieth century, Deleuze’s explicitly metaphysical philosophical project is to be understood as an important predecessor to the or which has marked decidedly contemporary5 continental philosophy and theory at the start of the twenty-first century. Given Deleuze’s unique placement at the interface of post-structuralism and the speculative/ontological turn, an engagement with his thought presents an opportunity to better understand and evaluate the current conjuncture in the humanities. Deleuze’s critique of representation is paramount in this regard for it is precisely this aspect of his thought that makes it possible to appreciate the way in which Deleuze departs from his post-structuralist contemporaries, and the influence his thought has had on the contemporary reaffirmation of philosophy’s rights to metaphysical speculation. In order to elaborate on oeuvre,this, it6 is first necessary to explicate Deleuze’s account and critique of representation. While Deleuze’s confrontation with representationinverted Platonism spans the entirety of his his most explicit

2 “My philosophy is an : the farther removed from true being, the purer, the finer, the better it is. Living in semblance as goal” (Nietzsche as cited in Smith 2012: 4). 3 For readings that would challenge such an account of Derrida and Foucault see for instance Han (2002), Deleuze (1988), Patton and Protevi (2003), Custer (2016), Rekret (2017). Here again I am grateful to an anonymous reviewer for making these suggestions. 4 While the term itself originated in the context of analytic philosophy, namely as the title of an eponymous collection edited by Richard Rorty (1967), it soon came to be recognized as an apt designation for the developments in the humanities in general and continental philosophy in particular of the second half of the twentieth century. For an account of the linguistic turn in continental philosophy see Colebrook (2010). 5 “The Speculative Turn” is the name of the first edited collection dedicated to speculative realism and published in 2010, while “The Ontological Turn in Contemporary Philosophy” was the name of a summer school in philosophy held at the University of Bonn (Germany) in 2012. 6 While Deleuze’s “critique of representation” is here interpreted as an attempt to argue against and move beyond representation, for an alternative reading of Deleuze’s position as an account of the phenomenological genesis of representation see Hughes (2008).

36 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

and direct formulationsDifference in this and regard Repetition are to be found in the early stages of his work, encompassing the period of his first published writings in 1946, and ending with the publication of in 1968. Furthermore, compared with his later works, which were in a state of constant terminological flux, Deleuze’s early writings exhibit a somewhat greater terminological consistency which makes them more appropriate for our purposes. Accordingly, we shall focus our attention on those select few places of his early writings where Deleuze states his case against 2.representation Deleuze’s Reversal as explicitly of Platonism and unequivocally as possible.

renversement The project of overturning, or more appropriately in this context, reversal ( ) of Platonism constitutes the framework in which Deleuze’s philosophical system in general and his critique of representation in particular unfolds, and this is therefore the first aspect of Deleuze’s thought that needs to be explicated. We will do so by way of a close reading of Deleuze’s “Plato and the Simulacrum”, a text explicitly dedicated to answering the question “What does it mean ‘to reverse Platonism?’” (Deleuze 1967: 253). Nietzsche himself, whom Deleuze credits as being the first to formulate this demand, seems to have believed that the reversal of Platonism implies the abolition of both the world of essences as well as the world of appearances. In “Howwith the the ‘Real real World’ world at we Last have Became also abolished a Myth” theNietzsche apparent famously world! claims: “We have abolished the real world: what world is left? the apparent world perhaps? . . . But no! ” (Nietzsche 1990: 51). But Deleuze warns against such an interpretation: “the dual denunciation of essences and appearances dates back to Hegel or, better yet, to Kant” (Deleuze 1967: 253), and thereby cannot be considered peculiar to Nietzsche. According to Deleuze, if we are to understand the meaning of the reversal of Platonism, we first have to track down and make explicit the motivation behind Plato’s theory of Ideas. And this motive is to be sought in “a will to select and to choose. It is a question methodof ‘making of division a difference’, of distinguishing the ‘thing’ itself from its images, the original from the copy, the model from the simulacrum” (Deleuze 1967: 253). Plato’s is devised precisely in order to address this problem. In light of this, Deleuze highlights a distinction copies-iconshe sees as crucial for defining the motivationsimulacra- phantasmsof Platonism more precisely.Copies Plato, according to Deleuze’s reading, distinguishes between two kinds of images-idols: simulacra on the one hand, and on the other. “ are secondary possessors. They are well-founded pretenders, guaranteed by resemblance; are like false pretenders, built upon a dissimilarity” (Deleuze 1967: 256). Following from this, the true motivation of Platonism, for Deleuze, is not to distinguish the Idea from its image, the original from a copy, or the model from a simulacrum; it has to do instead “with selecting among the pretenders, distinguishing good and bad copies or, rather, copies (always well-founded) and simulacra (always engulfed in dissimilarity). It is a question of assuring the triumph of the copies over simulacra” (Deleuze 1967: 257). So, in Deleuze’s interpretation, the true motivation of Plato’s theory of Ideas is to uphold the distinction between two kinds of images, namely copies and simulacra, and to

37 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

provide a criterion or principle of selection among them (Deleuze 1967: 257). Copies and simulacra are indeed to be distinguished in termsresemblance of their respective relations to Ideas. As we have just seen, copies can be said to be well-founded pretenders or good images because they are endowed with . But resemblance in this case is not to be understood as “an external relation” between two different things, but as an “internal relation” between a thing and an Idea. “The copy truly resembles something only to the degree that it resembles the Idea of that thing (...) It is the superior identity of the Idea which founds the good pretension of the copies, as it bases it on an internal or derived resemblance” (Deleuze 1967: 257). Simulacra, on the other hand, are images without resemblance, false images grounded on a dissimilarity. “That to which they pretend (the object, the quality etc.), they pretend to underhandedly (...) without passing through the Idea. Theirs is an unfounded pretension, concealing a dissimilarity which is an internal imbalance” (Deleuze 1967: 257). Yet although simulacra “internalize a dissimilarity” and are “built upon a disparity or upon a difference”, they nonetheless produce an “effect” or an “impression” of resemblance: “but this is an effect of the whole, completely external and produced by totally different means than those at work within the model (...) an effect obtained by ruse or subversion” (Deleuze 1967: 258). Therefore, copies and simulacra can be said to constitute two opposite ways of arriving at resemblance. Two formulas encapsulate this dualism: “only that which resembles differs” and “only differences can resemble each other” (Deleuze 1967: 261). According to Deleuze, these are two distinct readings of the world: one invites us to think difference from the standpoint of a previous similitude or identity; whereas the other invites us to think similitude and even identity as the product of a deep disparity. The first reading precisely defines the world of copies or representation; it posits the world as icon. The second, contrary to the first, defines the world of simulacra; it posits the world itself as phantasm (Deleuze 1967: 261–262).

The world of copies or representation is a world founded by Platonism. This world, as we have seen, has the Idea or “the Same” as its foundation (that which possesses something in the primary way) and is populated by the copies-icons or “the Similar” (the pretender which possesses something in the secondary way in virtue of its resemblance to the foundation) (Deleuze 1967: 259). In this world, the simulacra- phantasms, as that which is founded on difference and endowed with dissimilarity, are to be “repressed as deeply as possible”, and “shut up in a cavern at the bottom at the Ocean” (Deleuze 1967: 259). Finally we arrive at Deleuze’s answer to the question with which we opened our investigation: So ‘to reverse Platonism’ means to make the simulacra rise and to affirm their rights among icons and copies. The problem no longer has to do with the distinction Essence-Appearance or Model-Copy. This distinction operates completely within the world of representation. Rather, it has to do with undertaking the subversion of this world – the ‘twilight of the idols.’ The simulacrum is not a degraded copy. It harbours a positive power which

38 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

the original and the copy, the model and the reproduction.

denies (Deleuze 1967: 262)

Contrary to Platonism, for which simulacra are to be defined in negative terms as infinitely degraded copies, for Deleuze, “the reversal of Platonism” begins precisely with the affirmation of the positive power of the simulacra to deny the very distinction between the original and the copy upon which the world of representation is founded. By denying this distinction the simulacra are able to undertake the subversion of this world, and inaugurate in its stead a world of their own. In the world of simulacra, resemblance subsists, but it is produced as the external effect of the simulacrum, inasmuch as it is built upon divergent series and makes them resonate. Identity subsists, but it is produced as the law which complicates all the series and makes them all return to each one in the course of the forced movement. In the reversal of Platonism, resemblancesimulated is said of internalized difference, and identity of the Different as primary power. The same and the similar no longer have an essence except as , that is as expressing the functioningsimulation of the simulacrum. (Deleuze 1967: 262) effect Deleuze warns against conflating with appearance or illusion: simulation designates the power of the simulacra to produce an , and therefore it is fully real (Deleuze 1967: 263). Deleuze invokes Nietzsche’s eternal return as crucial for the process of simulation and consequently the reversal of Platonism: “Simulation understood in this way is inseparable from the eternal return, for it is in the eternal return that the reversal of the icons or the subversion of the world of representation is decided” (Deleuze 1967: 262). According to Deleuze’s admittedly highly controversialsame interpretation, it is a mistake to read Nietzsche’s idea of the eternal return7 as an expression of a cyclical conception of time or as the eternal return of the . What the thought of the eternal return affirms instead is the exact opposite, i.e. the return of the Different: “Only the divergent series, insofar as they are divergent, return” (Deleuze 1967: 264). It is precisely by affirming that only that which differs returns, that the eternal return constitutes the Same and the Similar: Thus, the eternal return is, in fact, the Same and the Similar, but only insofar as they are simulated, produced by the simulation, through the functioning of the simulacrum (the will to power). It is in this sense that it reverses representation and destroys the icons. It does not presuppose the Same and the Similar; on the contrary, it constitutes the only Same – the Same of that which differs, and the only resemblance – the resemblance of the unmatched. (Deleuze 1967: 264)

Finally, Deleuze reveals that the eternal return has the same function in the world of simulacra to the one that the theory of Ideas had in the world of representation, i.e. that it is a principle of selection:everything

And it does not make come back. It is still selective, madeit ‘makes not a difference’, but not at all in the manner of Plato. What is selected are all the procedures opposed to selection; what is excluded, what is 7 For an exegetical account of the series of translation mistakes which resulted in Deleuze’s interpretation see D’Iorio (2011).

39 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

to

return, is that which presupposes the Same and the Similar, that which pretends to correct divergence, to recenter the circles or order the chaos, and to provide a model or make a copy (Deleuze 1967: 265).

So, to put it in simplest possible terms, “to reverse Platonism” is to reverse the relation between identity and difference which defines the world of representation. While in the world of representation, difference is to be conceived as subordinated to identity, in the world of simulacra, constituted as it is by the reversal of Platonism, identity is to be thought of as a product of difference which is affirmed as a primary power. If it is true thatDifference Deleuze’s and entire Repetition philosophical enterprise is best read as a sustained attempt to reverse Platonism thus defined, there is little doubt that Deleuze’s masterpiece (1968) represents the most compelling chapter of this formidable venture. For it is in this book precisely that Deleuze undertakes his most systematic attempt to explicitly think difference and repetition as released from “the requirements of representation”; that is, to think “difference in itself” (or the simulacrum), i.e., difference not subordinated to identity; and “repetition for itself” (the eternal returnDifference of the Different), and Repetition i.e., repetition not reduced to generality (or the eternal return of the Same). A complete account of Deleuze’s philosophical system as it is presented in is beyond the purview of this article, and our engagement with it will be restricted to those parts of the book where Deleuze 3.develops Aristotle further and the his Requirements account and critiqueof Representation of representation.

As we have previously learned, “the world of representation”, according to Deleuze, is founded by Platonism. But this should not be taken to imply that the world of representation is already fully established with Plato nor that it is simply to be identified with Platonism. In fact, Deleuze argues that it is only with Aristotle that the world of representation is fully established and difference completely subordinated to identity (Deleuze 1994: 127). For Aristotle, Plato’s method of division is a bad and illicit syllogism for it lacks the middle term, the mediation or the reason according to which it could decide the selection between false and true claimants (Deleuze 1994: 59). In order to establish a genuine philosophical method, Aristotle supplants Plato’s theory of Ideas with his theory of the categories and it is with this gesture that, according to Deleuze, the world of representation is fully constituted (Deleuze 1994: 127). According to Aristotle, everything there is (Being) can be classified or divided into one of thegenos ten categories: substance, quantity, quality, relation, place, time, situation,eidos condition, action, passion. Aristotle conceives these ten categories as the highest genera ( : kind orinfima family) species which can in turn be divided into species ( ), which can then be further divideddifferentia into subspeciesdiaphora and so on until we reach the level of the lowest species ( ) and finally individual substances. A genus is divided intoeidopoios species diaphora by the ( ), which are also called “specific differences” because they are8 defined by Aristotle as the difference that “makes a species” ( ).

8 This account of Aristotle is indebted to Smith (2017).

40 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

Understanding why Aristotle’s theory of categories in general and his conception of difference in particular are problematic for Deleuze should not be difficult. First and foremost, Aristotle clearly conceives difference not in itself but in relation to the identity of the concept. Generic, specific and individual differences, for Aristotle, are to be conceived in relation to the identity of the concepts of Being, genus, and species respectively. In order for two things to differ they first have to have something in common: they either have to belong to the same genus, or to the same species, or be in an analogical relation to Being (Deleuze 1994: 30). However, while Aristotle certainly applies the same general conception of difference across all the different levels of analysis, not all of the resulting particular conceptions of difference (generic, specific megisteand individual) teleios enjoy the same status in his system. In fact, as Deleuze highlights, for Aristotle “there is a difference which is at once the greatest and the most perfect, and ” (Deleuze 1994: 30). In Deleuze’s reading, only contrariety in the genus (the opposition of predicates) or specific difference is, for Aristotle, deserving of the title of “the perfect and maximal difference” (Deleuze 1994: 30). However, as Deleuze notes, specific difference can be said to be “the greatest” only in relative terms. For, speaking in absolute terms, contradiction is greater than contrariety and generic difference greater than the specific one. And indeed, Deleuze argues, it is only in relation to the supposed identity of a concept that the specific difference can be called the greatest (Deleuze 1994: 31). Crucially, Deleuze concludes, “specific difference, therefore, in no way represents a universal concept (that is to say, an Idea) encompassing all the singularities and turnings of difference, but rather refers to a particular moment in which difference is merely reconciled with the concept in general” (Deleuze 1994: 31-32). It is precisely at this “Greek propitious moment” (Deleuze 1994: 29), at which the determination of the concept of difference is confused with the inscription of difference in the identity of an undetermined concept that the world of representation is fully constituted. All the other aspects of this world follow from this disastrous confusion. In order to understand better what these other aspects are we have to get back to the notion of generic difference. As we have seen earlier, specific difference can be said to be the greatest and the most perfect difference only on condition of the identity of an undetermined concept. But compared to the generic difference or the difference between the categories as ultimate determinable concepts it is actually rather small, possibly even “insignificant” (Deleuze 1994: 32). For, as Deleuze argues, the categories are, strictly speaking, not “subject to the condition that they share an identical concept or a common genus” (Deleuze 1994: 32). Being is the only term to which the categories9 are subordinated. Andare Being, as Aristotle famously proclaims, cannot be a genus. The argument goes as follows: genus cannot be predicatedanother of its differentia. And insofar as differences (or have being), Being cannot be a genus. From this Deleuze concludes thatMetaphysics for Aristotle generic differenceThe Basic is Works of of Aristotlenature than the specific 9 See Aristotle, , III, 3, 998b22–7, in , 723: “It is not possible that either unity or being should be a single genus of things; for the differentiae of any genus must each of them both have being and be one, but it is not possible for the genus taken apart from its species (any more than for the species of the genus) to be predicated of its proper differentiae; so that if unity or being is a genus, no differentia will either have being or be one.”

41 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

10 difference (Deleuze 1994: 32). In short, while species or concepts in general are univocal, that is, they are said in a single and same sense of everything of which they are said, Being is equivocal, that is, it is said in many different senses. Categories are nothing but these different senses in which Being can be said (Deleuze 1994: 32-33). However, while Deleuze does proclaim generic difference to be of another nature than the specific one, this should not be taken to imply that he considers the equivocity of Being to fall completely outside of Aristotle’s conception of difference. To say that Being is equivocal is not to say that all these different senses (categories) in which it is said have nothing in common. There is still a respect in which Being can be said to be an identical and common concept in relation to the categories, but not in the same manner in which the categories/genera themselves can be said to be identical and common in relation to their species. In other words, there is a “common sense” to all the different ways in which Being can be said (categories). But this common sense is not collective, that is, it does not have a content in itself which could be applied to all of its subsumed terms in the same manner. It is “distributed” and “hierarchical” instead, that is, it has content only in proportion to the categories of which it is predicated. This is why Deleuze argues that Aristotle’s equivocity of Being is to be understood in terms of “analogy” (Deleuze 1994: 33). Furthermore, according to Deleuze, “judgement” plays a crucial role in Aristotle’s equivocal conception of Being (Deleuze 1994: 33). To make a judgement is to predicate a concept of a subject. To do so is first and foremost to select and apply the appropriate concepts to the corresponding subjects. Or in Deleuze’s terms, it is to “distribute” Being or everything there is by partitioning the concepts to the appropriate subjects. This in turn implies a “hierarchization”, which corresponds to the second function of a judgment: for to distribute Being is to evaluate each subject and apportion it to its rightful place in the “great chain of being”. The faculty of judgement known as common sense allows us to apply concepts to the appropriate subjects, which in turns allows the faculty of good sense to evaluate each particular subject (Deleuze 1994: 33). According to Deleuze, every philosophy of categories from Aristotle all the way through Kant (and Hegel) takes judgement for its model (Deleuze 1994: 33). The problem with this gesture, for Deleuze, is that “the analogy of judgement allows the identity of a concept to subsist” (Deleuze 1994: 33). For, as Deleuze further argues, “analogy is itself the analogue of identity within judgement. Analogy is the essence of judgement, but the analogy within judgement is the analogy of the identity of concepts” (Deleuze 1994: 33). Finally, Deleuze concludes, this is why we cannot expect that generic or categorial difference, any more than specific difference, will deliver us a proper concept of difference. Whereas specific difference is content to inscribe difference in the identity of the indeterminate concept in general, generic (distributive and hierarchical)judgement difference is content in turn to inscribe difference in the quasi-identity of the most general determinable concepts; that is, in the analogy within infima speciesitself. (Deleuze 1994: 33)

What remains to be seen is the status of the (or the smallest species) in Aristotle’s system and their relation to the individuals subsumed under them. 10 For an illuminating discussion of this particular aspect of Deleuze’s reading of Aristotle see Daniela Voss (2014: 40).

42 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

Unsurprisingly, Deleuze once again notes how the logic of “the Small” reflects the logic of “the Large”: whileresemblances the categories or “the large units (...) are determined according to relations of analogy, (...) the little genera or species, are determined by a direct perception of ” (Deleuze 1994: 34). In other words, while the categories are determined by the relations of analogy between them with regards to Being, the smallest species are determined by the perceptual resemblances between the various individuals subsumed under them. Clearly, once again difference is subordinated to identity: individual differences are to be conceived in terms of the perceived similarity between the individual substances which belong to the same species. Taken together these different aspects of Aristotle’s theory of the categories form what Deleuze terms “the requirements of representation”: “the identity of the concept, the opposition of predicates, the analogy of judgement and the resemblance of perception” (Deleuze 1994: 34). It is by forging these “four heads or four shackles of mediation” (Deleuze 1994: 29) that Aristotle has definitively enchained difference 4.in Transcendentalitself and fully established Empiricism thefrom world Bergson of representation. to Deleuze Difference and Repetition

As we have stated above, as a whole represents Deleuze’s most sustained attempt to release difference from these shackles of mediation and escape the world of representation. At various places in the book Deleuze refers to his philosophical project by the terms “transcendental” or “superior empiricism”. One passage in particular stands out in this regard:

Empiricism truly becomes transcendental,of and aesthetics an apodictic discipline, only when we apprehend directly in the sensible that which can only be sensed, the very being the sensible: difference, potential difference and difference in intensity as the reason behind qualitative diversity. (...) The intense world of differences, in which we find the reason behind qualities and the being of the sensible, is precisely the object of a superior empiricism. (Deleuze 1994: 56-57)

This passage is best read in conjunction with a later one in which Deleuze clearly albeit implicitly refers to the same ideas: We have contrasted representation with a different kind of formation. The elementary concepts of representation are the categories defined as the conditions of possible experience. These, however, are too general or too large for the real. The net is so loose that the largest fish pass through. (...) Everything changes once we determine the conditions of real experience, which are not larger than the conditioned and which differ in kind from the categories. (Deleuze 1994: 68, tm)

The importance of these two passages for understanding Deleuze’s philosophical project in general and his account of representation in particular can hardly be overestimated. However, if we are to understand the ideas expressed here in full, it will be necessary to go back to Deleuze’s earlier writings where Deleuze can be

43 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

seen making virtually the exact same claims but explicating them in moreBergsonism detail. Deleuze’s various writings on Bergson are particularly relevant in this regard and we shall start our discussion by exploring a few relevant themes from (1966), Deleuze’s most systematic and complete account of Bergson’s philosophy. In Deleuze’s reading of Bergson, “experience itself offers us nothing but composites” (Deleuze 1991:representation 22); or to put the same point in other, slightly different, yet very revealing terms, “things are mixed in reality”, and “this mixture is our experience itself, our ” (Deleuze 1991: 26, my emphasis). A composite, an impure mixture or a representation, for Bergson, is a “fundamental illusion” (Deleuze 1991: 20) which can only be dispelled by dividing it “according to its natural articulations, that is, into elements which differ in kind” (Deleuze 1991: 22). Only tendencies or pure presences can be said to differ in kind, and therefore a composite or a representation “must be divided according to qualitative and qualified tendencies” (Deleuze 1991: 22) or “pure presences that do not allow themselves to be represented” (Deleuze 1991: 26). The task of performing such a division Deleuze attributes to Bergson’s notion of “intuition as a method of division, Platonic in inspiration” (Deleuze 1991: 26). Deleuze here notes the similarities between Bergson’s intuition as a method of divisionen droit and Kant’s transcendental method: “If the composite represents the fact, it must be divided into tendencies or into pure presences that only exist in principle ( ). We go beyond experience, toward the conditions of experience (but these are not, in the Kantian manner, the conditions of all possible experience: They are the conditions of real experience)” (Deleuze 1991: 23). Not only does Deleuze present Bergson’s conception of intuition as a continuation of Kant’s transcendental method, but he also reveals in what respect the former supposedly represents an advance over the latter. A few pages later Deleuze reiterates this crucial point: “Intuition leads us to go beyond the state of experience toward the conditions of experience. But these conditions are neither general nor abstract. They are no broader than the conditioned: they are the conditions of real experience” (Deleuze 1991: 27). To further differentiate Bergson’s intuition from Kant’s transcendental method, Deleuze warns against construing the (Bergsonian) beyond-experience in terms of (Kantian) concepts: This going beyond does not consist in going beyond experience toward concepts. For concepts only define, in the Kantian manner, the conditions of all possible experience in general. Here, on the other hand, it is a case of real experience in all its peculiarities. And if we must (...) go beyond it, this is only in order to find the articulations on which these peculiarities depend. So that the conditions of experience are less determined in concepts than in pure percepts. And, while these percepts themselves are united in a concept, it is a concept modelled on the thing itself, which only suits that thing, and which, in this sense, is no broader than what it must account for. (Deleuze 1991: 27)

Clearly, the problem with Kantian concepts, for Deleuze, is that they are general and therefore inadequate to capture the real experience whichsingular is supposedly singular. Insofar as concepts on Bergson’s account are involved in the determination of the conditions of real experience, these concepts are supposed to be , that is, modelled on and suitable only to the thing itself, the thing which they are supposed to be the condition of.

44 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

To this capacity of intuition to go beyond real experience towards its concreteDifference conditions and RepetitionDeleuze gives the name of “superior empiricism” (Deleuze 1991: 30). What this brief discussion reveals is thatDifference Deleuze’s and project Repetition in is essentially a continuation of Bergson’s philosophical project. Even a cursory glance at the two passages from quoted before confirms that Deleuze characterizes his own project of transcendental empiricism in the very same terms to those in which he construes Bergson’s project of superior empiricism. Just like Bergson before him, Deleuze too considers representation to be beyond“a site of transcendental illusion” (Deleuze 1994: 265), a fundamental or inevitable illusion which has to be dispelled. And the only way to accomplish this is by going experience, as it is given to us in representation, towards the conditions of experience. By construing his project in transcendental terms as11 the quest for the conditions of experience, Deleuze affirms his Kantian lineage. However, to the extent that Kant conceives the transcendental in terms of the inquiry into the conditions of experience in general or possible experience, he remains, according to Deleuze, beholden to the domain of representation. In fact, Kantian categories (as the conditions of pure understanding), for Deleuze, are the “elementary concepts of representation”, and as such are “too general or tooreal large for the real. The net is so loose that the largest fish pass through” (Deleuze 1994: 68). Therefore, Deleuze argues, if transcendental philosophy is to think the in its singularity, it has to become an inquiry into “the conditions of real experience, which are not larger than the conditioned and which differ in kind from the categories” (Deleuze 1994: 68). Deleuze gives the name of “transcendental empiricism” to such a philosophical inquiry into the conditions of real experience: “Empiricism truly becomes transcendental (...) only when we apprehend directly in the sensible that which can only be sensed, the very being the sensible: difference, potential difference and difference in intensity as thedirect reason apprehension behind qualitative diversity” (Deleuze 1994: 56-57). Here it is important to emphasize that Deleuze construes his transcendental empiricism in terms of a of the intense world of differences as the conditions of real experience. In positing the possibility of such a direct apprehension of the conditions of experience Deleuze is clearly following Bergson once again, namely Bergson’s affirmationDifference of intuitive and Repetition knowledge. In fact, it could be argued that Deleuze’s doctrine of “the transcendent exercise of the faculties” as it is elaborated in the central chapter of entitled “The Image of Thought” is nothing other than a reformulation of Bergson’s notion of “intuition as method of philosophy” (see Jelača 2014). Bergsonism. To fully grasp the implications of this, it is necessary to return to Deleuze’s discussion of Bergson’s notion of intuitionduration in spaceAccording to Deleuze, the fundamental dualism for Bergson, the dualism which all his other numerous dualisms presuppose, is the one betweendiscrete andcontinuous . This dualism is based in Bergson’s appropriation and transformation of Bernhard Riemann’s distinction between two types of multiplicities, and multiplicities. In 11 Deleuze’s relation to Kant’s critical legacy is notoriously difficult to disentangle and the account of it presented here is merely a sketch. For some of the most systematic and comprehensive scholarship in this regard (some of which would challenge the present reading) see Kerslake (2009), Sommers-Hall (2012), Voss (2014) and Lundy (2015).

45 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

discrete

Riemann’s usage, multiplicitiescontinuous are those that “contain the principle of their own metrics (the measure of one of their parts being given by the number of elements they contain)”, while are the ones that find “a metrical principle in something else, even if only in phenomena unfolding in them space or in the forces acting in them” (Deleuze 1991: 39). For Riemann, a mathematician and a physicist, these two types of multiplicities designate two distinct aspects ofand . Bergson’s crucial advance over Riemann consists in the insight that the distinction between discrete and continuous multiplicities is to be applied to space duration, with space being conceived in terms of discrete multiplicities and duration in terms of continuous ones. To be more precise, for Bergson,discontinuous space is “a multiplicityactual of exteriority, of simultaneity, of juxtaposition, of order, of quantitative differentiation, of difference in degree; it is a numerical multiplicity, and virtual”; and durationcontinuous is, in turn, “an internal multiplicity of succession, of fusion, of organization, of heterogeneity, of qualitative discrimination, or of difference in kind; it is a and multiplicity that cannot be reduced to numbers” (Deleuze 1991: 38). As we have learned above, experience, according to Bergson, always presents us with a composite which is to be divided according to its natural articulations into tendencies which differ in kind. Let us now supplement this by noting that this composite is always composed of space and duration. It might seem to follow that space and duration represent the two tendencies which differ in kind into which the composite is to be divided. But to see that suchdegree a conclusion would be overly hasty it will be enough to recall that for Bergson space is a homogenous andkind numerical multiplicity or a multiplicity of differences in while duration is a heterogeneous and continuous multiplicity or a multiplicity of differences in . In other words, only duration presents us with differences in kind. If the task of intuition as method is to divide the composite which is given to us in experience into articulations which differ in kind, and if only duration presents us with differences in kind, then it follows that if intuition is to achieve its task it has to think in terms of duration. And this is precisely the “fundamental meaning” of intuition: “intuition presupposes duration, it consists in thinking in terms of duration” (Deleuze 1991: 31). The evolution of Bergson’s conception of space parallels the evolution of his conception of duration and Deleuze shows how these two trajectories of Bergson’s thought merge together: Duration seemed to him to be less and less reducible to a psychological experience and became instead the variable essence of things, providing the theme of a complex ontology. But, simultaneously, space seemed to him to be less and less reducible to a fiction separating us from this psychological reality, rather, it was itself grounded in being. (...) The absolute, said Bergson, has two sides (aspects): spirit imbued with metaphysics and matter known by science. But the point is that science is not a relative knowledge, a symbolic discipline that commends itself only by its successes or its effectiveness; science is part of ontology, it is one of ontology’s two halves. The Absolute is difference, but difference has two facets, differences in degree and differences in kind. It can, therefore, be seen that when we grasp simple differences in degree between things, when science itself invites us to see the world in this way, we are again in an absolute (...). It

46 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

corresponding in the final instanceis, however, an illusion. (...) If the illusion can be repressed it is because of (...) duration, which gives us differences in kind to differences of proportion as they appear in space, and already in matter and extension. (Deleuze 1991: 35)

From being conceived as two aspects of psychological experience, space and duration became for Bergson two aspects of being itself or of the Absolute. Furthermore, insofar as Bergson conceives space in terms of differences in degree, and duration in terms of differences in kind, Deleuze identifies being or the Absolute with difference itself. By the same token, insofar as science invites us to think the world in terms of differences in degree, while metaphysics inquires about differences in kind, these two disciplines constitute two halves of ontology as the science of being or the Absolute. And while space or differences in degree do indeed constitute one aspect of being, and science one of the two halves of ontology, it would be an illusion to think that science on its own can provide access to being itself or the Absolute. This illusion can be repressed and access to being secured only by metaphysics, whichBergsonism by way of intuition as its method reveals to us the articulations of the real or true differences in kind. Similarly, in the afterword to the English translation of Deleuze claims: “For Bergson, duration becomes the metaphysical correlate of modern science. (...) For Bergson, science is never ‘reductionist’ but, on the contrary, demands a metaphysics - without which it would remain abstract, deprived of meaning or intuition” (Deleuze 1991: 116). Deleuze, as we have seen, construes Bergson’s notion of intuition as method as a re-articulation of Kant’s transcendental method. It will therefore be instructive to briefly contrast Bergson’s project as we have sketched it here to basic tenets of Kant’s philosophy. Kant famously proclaims the impossibility of us having intellectual intuition and consequently attaining knowledge of things in themselves. Insofar as we do not possess intellectual but only sensible intuition, we cannot know things as they are in themselves (noumena) but only as they appear to us (phenomena) in experience. Therefore, we must not inquire about the essences of things but ask instead about the conditions under which they are given to us in experience. These conditions, for Kant, are constituted by space and time as pure forms of intuition, and categories as pure concepts of the understanding. Bergson, as we have seen, goes against all of these fundamental Kantian postulates. First and foremost, his intuition as method is nothing but a reaffirmation of intellectual intuition. Just as intellectual intuition would grant us immediate knowledge of the “in-itself”, so too Bergson’s intuition as method allows us to grasp the Absolute. Or to be more precise, insofar as the Absolute, according to Bergson, has two aspects, duration or differences in kind and space or differences in degree, intuition, which consists in thinking in terms of duration, allows us to immediately apprehend that aspect of the Absolute which pertains to duration. And seeing that, for Bergson, duration constitutes “the variable essence of things”, it follows that intuition allowsour experience us to grasp nothing less than the essences (or singular conditions) of things themselves. Furthermore, while for Kant, space and time constitute the conditions of of things, Bergson in turn conceives space and duration (time) as two aspects of the Absolute or Being itself. In other words, while Kant construes his transcendental method in epistemological

47 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

terms, Bergson’s intuition as method is to be conceived in ontological terms instead. Clearly, Bergson’s intuition as method could hardly be any more distant from Kant’s transcendental method. While, for Kant, the transcendental method constituted part and parcel of his critique of dogmatic metaphysics, Bergson conceived intuition instead precisely as the method of his speculative metaphysics. Furthermore, while for Kant the goal of transcendental philosophy was to show how knowledge of the world which the science provides us is possible, Bergson, on the other hand, considered modern science to be abstract and incomplete if it is not complemented with metaphysics based on intuition. And this brings us to what may very well be the only real point of convergence between Kant and Bergson: both of them would certainly agree that science needs philosophy. But with regards to their respective conceptions of the nature of this relation, once again, these two could not be further apart. Now it is important to emphasize that Deleuze closely follows Bergson not only with regard to his critique of representation and the affirmation of intuitive knowledge, as we have shown before, but also with regards to Bergson’s account of the relation between science and metaphysics. Deleuze explicitly confirms this when he states: “I feel I am a pure metaphysician. (...) I feel that I am Bergsonian – when Bergson says that modern science has not found its metaphysics, the metaphysics it needs. It is that metaphysics that interests me” (Deleuze 1981: 41-42). One more place in Deleuze’s early writings on Bergson is of singular import in this context for it ties together all these various strands of thought that Deleuze inherits from Bergson. The passage in question is to be found in the text “Bergson, 1859 – 1941” (1956) and due to its significance is worth citing in full: The first characteristic of intuition is that in it and through it something is presented, is given in person, instead of being inferred from something else and concluded. Here, already, the general orientation of philosophy comes into question, for it is not enough to say that philosophy is at the origin of the sciences and that it was their mother; rather, now that they are grown up and well established, we must ask why there is still philosophy, in what respect science is not sufficient. Philosophy has only ever responded to such a question in two ways, doubtless because there are only two possible responses. One says that science gives us a knowledge of things, that it is therefore in a certain relation with them, and philosophy can renounce its rivalry with science, can leave things to science and present itselfan solely other in a critical manner, as a reflection an on other this knowledge of things. On the contrary view, philosophy seeks to establish, or rather restore, relationship to things, and therefore knowledge, a knowledge and a relationship that precisely science hides from us, of which it deprives us, because it allows us only to conclude and to infer without ever presenting, giving to us the thing in itself. It is this second path that Bergson takes by repudiating critical philosophies when he shows us in science, in technical activity, intelligence, everyday language, social life, practical need and, most importantly, in space—the many forms and relations that separate us from things and from their interiority. (Deleuze 1956: 23) oeuvre Arguably, this passage constitutes the single most straightforward and explicit metaphilosophical statement of Deleuze’s entire for it reveals in unequivocal

48 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

terms the motivation behind his philosophical venture as a whole. It is thereby revealed that what is truly at stake in Deleuze’s critique of representation and the affirmation of intuition and speculative metaphysics is nothing other than the justification of philosophy itself. According to Deleuze, there are only two possible ways to justify philosophy’s relevance in the wake of the advent of the modern sciences. The first one relinquishes to the sciences the task of arriving at the knowledge of things, and restricts philosophy to a critical or reflective discourse on this knowledge. Kant was the one to set philosophy on this critical path. The other way is to affirm of philosophy itself the capacity to arrive at knowledge of things independently of the sciences. However, in order to justify this second path it is necessaryrepresentation to first show that scientific knowledge is in some way lacking, and that there is a need for philosophy to supplement it. This is why Deleuze, following Bergson, argues against , which, in Deleuze’s usage, as the above quote reveals, is a complex notion encapsulating not only the discourse of the sciences and critical philosophy but also “technical activity, intelligence, everyday language, social life, practical need andan (...)other space”. Representation thus conceived is, as we have previously seen, a fundamental illusion for the world that it reveals to us in experience is not all there is. There is aspect to this world and only transcendenta philosophy capable of going beyond representation can secure the knowledge of this otherimmanent domain. Deleuze is adamant about not construing this other aspect of the world in terms and, in affirming the thesis of the univocity of Being, he upholdsbeyond an ontology instead – there is no other world, this world is all there is. However, to the extent that Deleuze construes his philosophical projectmetaphysics in terms of a going experience as it is given to us in representation, which, among other things, is constituted by the sciences, his philosophy quite literally is a . And just like all the other great metaphysical philosophers before him, from Plato to Bergson, Deleuze too construes temporalthe knowledge difference of this other domain in terms of an intuitive or immediate knowledge. Finally, by construing this other domain that intuitive knowledge reveals in terms of , Deleuze’s ontology trulyin is a reversed Platonism. As is well known, Plato presents a dualistic two worldoutside ontology: beyond the world of sensible appearances (images, simulacra, difference) existing time, there is an other world of intelligible essences (Forms, Ideas, the Same) of time. Deleuze retains most of the distinctions which constitute Plato’s transcendent ontology but reformulates them in immanent terms. First, Deleuze follows Kant in substituting Plato’s disjunctive distinction between appearances and essences with the conjunctive distinction between apparitions and conditions of appearing (see Deleuze 1978). In this regard, Deleuze is a successor to Kant’s transcendental turn. However, while Kant conceives the transcendental in epistemological terms, i.e. as a quest for the conditions of the possibility of knowledge or experience in general, Deleuze, following Bergson, construes it in ontological terms instead, i.e. as the search for the conditions of real experience. What the engagement with Deleuze’s writingsactualization on Bergson of things reveals themselves is that Deleuze’sthe world oftenitself used formulation “the conditions of real experience” is to be understood as an ontological quest into the conditions of the or . Crucially, Deleuze also follows Bergson in postulating time or temporal differencebut as constituting such conditions of actualization. In a nutshell, whereas Plato believed in another world outside of time, for Deleuze, there is nothing beyond this world time.

49 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

5. Conclusion

Let us conclude this discussion of Deleuze’s critique of representation and affirmation of speculativespeculative metaphysics realism by placing it in the context of recent developments in contemporary continental philosophy and humanities in general. The appearance of has arguably been one of the most significant events in contemporary continental philosophy at the beginning of the twenty first century. Initially, “speculative realism” was meant merely as the name for a one day workshop held at Goldsmiths College, University of London in 2007, which gathered together four previously relatively unknown philosophers: Ray Brassier, Iain H. Grant, Graham Harman and Quentin Meillassoux. Many things have been written about speculative realism to this day; however, the programme which announced the workshop still remains the best testament to what speculative realism was meant to be in the first place and due to its importance it is worth citing in full: Contemporary “continental” philosophy often prides itself on having overcome the age-old metaphysical battles between realism and idealism. Subject-object dualism, whose repudiation has turned into a conditioned reflex of contemporary theory, has supposedly been destroyed by the critique of representation and supplanted by various ways of thinking the fundamental correlation between thought and world. But perhaps this anti-representational (or “correlationist”) consensus–which exceeds philosophy proper and thrives in many domains of the humanities and the social sciences–hides a deeper and more insidious idealism. Is realism really so “naïve”? And is the widespread dismissal of representation and objectivity the radical, critical stance it so often claims to be? This workshop will bring together four philosophers whose work, although shaped by different concerns, questions some of the basic tenets of a “continental” orthodoxy while eschewing the reactionary prejudices of common-sense. Speculative realism is not a doctrine but the umbrella term for a variety of research programmes committed to upholding the autonomy of reality, whether in the name of transcendental physicalism, object- oriented philosophy, or abstract materialism, against the depredations of anthropocentrism. (Brassier and Toscano 2007: 306)

From a compromise umbrella term undermovement which four divergent philosophical trajectories could be subsumed during a one day workshop, “speculative realism” soon came to be used as the name of a new in contemporary continental philosophy. But as it was obvious from the programme that announced the Goldsmiths event, speculative realism was never meant to be a unified philosophical movement, and given major divergences between its four main participants which became even more apparent (and insurmountable in some cases) with time, it is now clear that it never could have turned into one in the first place. However, while it might not be accurate to use “speculative realism” as the name of a unified philosophical movement,first this is not to say that the tendency itself which it named was not real. In fact, it is my contention that “speculative realism” is to be understood precisely as the name given to the tendency away from idealism and towards realism in contemporary continental philosophy which became quite apparent at

50 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

the beginning of the twenty first century. Many other names followed soon after, “the ontological turn” and “the speculative turn” being the most prominent ones. Each of these different names singles out certain aspects of this tendency as a whole. What initially brought together not only the four participants of the Goldsmiths event but also everybody else that enthusiastically accepted the advent After of speculative Finitude: Anrealism Essay was on thetheir Necessity shared repudiationof Contingency of what Quentin Meillassoux famously termed “correlationism”. Meillassoux defines this notion in his seminal book (2008): correlation. The central notion of modern philosophy since Kant seems to be that of By ‘correlation’ we mean the idea according to which we only correlationismever have access to the correlation between thinking and being, and never to either term considered apart from the other. We will henceforth call any current of thought which maintains the unsurpassable character of the correlation so defined. (Meillassoux 2008: 5)

Given that Kant was taken to be the founder of correlationism thus defined, many believed that the rejection of correlationism implies a wholesale rejection of Kant’s critical project and its entire legacy. This was in turn then taken as a license for unbridled metaphysical speculation freed from the critical constraints Kant bestowed upon us. The argument could be reconstructed as follows: Kant was the one who proclaimed the impossibility of knowledge of things-in-themselves and critically delimited our knowledge to phenomena or things as they appear to us. In light of this, he posited as the task of philosophy the transcendental inquiry into the conditions under which things appear to us or the conditions of knowledge/ experience. Speculative realism breaks with Kant’s injunction against the possibility of knowledge of things-in-themselves. Therefore, to the extent that it affirms the possibility of such a knowledge it abolishes us of the obligation to critically inquire into the conditions of knowledge and licenses free speculation on the structure of reality. In light of such reasoning the term “speculative turn” seems most appropriate to refer to the tendency that we are describing here. The same point could be put in terms of “the ontological turn” that we have also mentioned before: given that Kant privileged epistemology at the expense of ontology, a repudiation of Kant implies an abandonment of epistemological concerns and a turn towards ontology. As it was suggested in the introduction, Deleuze’s critique of representation can be construed as a particularly sophisticated instance of the “anti-representational consensus” characteristic of the humanities in general and post-structuralism in particular of the second half of the twentieth century. However, while it is certainly true that in this regard Deleuze is indeed a prime representative of the philosophy of his time, there is another respect in which Deleuze is to be considered an important predecessor of the speculative/ontological turn described above. In fact, it is safe to say that Deleuze (along with Alain Badiou), through the Anglophone reception of his philosophy beginning already in the 1990s, constituted the major impetus towards the said speculative/ontological turn. Utterly disillusioned with the state of continental philosophy at the end of the twentieth century and in particular with its post-structuralist textualist-idealist secession of thought from the real, the younger generation of philosophers found precisely in Deleuze their “line of flight”

51 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

im)possibility from such a situation. Instead of interminable post-structuralist reflections on the conditions of ( of knowledge of the real, Deleuze offered this younger generation of philosophers an incredibly rich and audacious ontological account of the structure of reality, precisely of the kind that every other philosopher of his time claimed to be impossible. Soon enough Deleuze became by far the most significant French philosopher in Anglophone continental philosophy and his influence has not diminished significantly to this day. This brings me to the main point of my discussion. There is little doubt that Deleuze’s influence was at first extremely beneficial for continental philosophy for it allowed it to finally reaffirm again its long forsaken ontological pretensions. However, it could be argued that Deleuze’s influence has also had some quite pernicious side effects for these newly awakened realist ambitions of contemporary thought. As we have seen, Deleuze was quite unequivocal about his intentions to reaffirm the rights of philosophy to metaphysical speculation freed from any critical constraints. Therefore, it does not seem unreasonable to assume that the wholesale repudiation of Kant’s legacy outlined above was at least in part due to Deleuze’s influence. Now it is my contention that by following Deleuze in this regard contemporary continental philosophy is in danger of falling into a trap possibly even more insidious than the post-structuralist one it hoped to extricate itself from. If post-structuralism could be construed as the apex of Kant’s injunction against the possibility of knowledge of things-in-themselves, then various contemporary uncritical reaffirmations of metaphysical speculation mark the other, possibly even much more dangerous extreme. As was suggested above, the initial appeal of speculative realism was in large part due to its promise of doing away with the scepticism and relativism of post-modernism. However, the recent flourishing of various speculative metaphysical programs in contemporary continental philosophy reads more like a perverse realization of the proverbial12 postmodernist “anything goes” attitude than a delivery to this initial promise. The turn towards the work of the analytic philosopher Wilfrid Sellars (1912- 1989), initiated by Ray Brassier and followed by many others, most notably Peter Wolfendale, Reza Negarestani, Daniel Sacilloto and Fabio Gironi, can in part be read precisely as a reaction to this unfortunate conjuncture. What Sellars provides in this context is the much needed critical sobriety necessary to curb the speculative exuberances of contemporary continental metaphysics. Sellars’ most important contribution in this regard lies in his call for a return to Kant. Although originally voiced almost fifty years ago in the context of analytic philosophy of his time, Sellars’ famous pronouncement on the necessity of philosophy’s “slow climb back to Kant” (1967: 29), rings even more true today in the context of contemporary continental philosophy. In fact, Sellars conceived of his own philosophical project to a large extent as a rewriting in contemporary terms of some of the most important lessons learned from Kant. Among these, surely the most relevant for the present context is Sellars’ critique of the myth of the given which is nothing other than a contemporary reaffirmation of Kant’s injunction against the possibility of us humans having Object-Oriented Philosophy: The Noumenon’s New Clothes 12 The worst excesses of this kind have been documented in painstaking detail by Peter Wolfendale in his book (2014).

52 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

intellectual intuition (see Sellars 1956). Human intuition can only be sensible and our understanding discursive or conceptual. It is only by combining the two that we arrive at the knowledge of the world. As soon as this critical insight is forgotten, the threat of idealism looms large. However, in contrast to Kant, for Sellars, the injunction against intellectual intuition does not preclude the possibility of us having knowledge of things-in-themselves. While Sellars certainly acknowledges “the gulf between appearances and things-in-themselves” as “a genuine one”, he nonetheless believes that this gulf can in principle be bridged by replacing “the static concept of Divine Truth with a Peircean conception of truth as the ‘ideal outcome of scientific inquiry’” (Sellars 1967: 50). In short, Sellars reinscribes Kant’s distinction between noumena and phenomena in terms of his distinction between “scientific” and “manifest images-of-man-in-the-world” (see Sellars 1962). Science and not philosophy can give us knowledge of the in-itself, albeit the in-itself is here to be understood in Peircean terms as the “ideal outcome of scientific inquiry”. Therefore, continental Sellarsians have found in Sellars not only the critical means necessary to counterbalance the speculative excesses of various contemporary metaphysical programs, but also the resources13 needed for the construction of a truly transcendental realism and/or naturalism. One last question remains. If science, according to Sellars, gives us knowledge of the in-itself, what role is there left for philosophy? In his programmatic essay “Philosophy and the Scientific Image of Man” (1962) Sellars proclaims that the aim of philosophy is to understand “how things in the broadest possible sense of the term hang together in the broadest possible sense of the term” (Sellars 1962: 1), or to fuse into one stereoscopic vision two competing perspectives on the world, namely the scientific and the manifest images-of-manreflectively in the world (Sellars 1962: 4). Compound this with another of Sellars’ important metaphilosophical statements: “The ideal aim of philosophizing is to become at home in the full complexity of the multi-dimensional conceptual system in terms of which we suffer, think, and act” (Sellars 1971: I, 3). If we compare these pronouncements with Deleuze’s views regarding the relation between science and philosophy encountered above, it is clear that Sellars upholds the very position that Deleuze argues against. Sellars relegates to the sciences the task of arriving at the knowledge of reality and reserves for philosophy the apparently much more modest task of reflectively understanding how the emerging scientific image hangs together with the manifest image. Deleuze, on the other hand, considers scientific knowledge incapable of apprehending reality in full and therefore in need of being supplemented by a philosophy that reaffirms its metaphysical ambitions to attain (intuitive) knowledge of that which lies beyond the reach of science. The alternative that Deleuze and Sellars exhibit here is as pertinent today in the context of the speculative/ontological turn in contemporary continental philosophy as it ever was. Any invocation of philosophical realism today faces a crucial question – what role is science to have in relation to philosophy’s reawakened realist ambitions? Deleuze’s and Sellars’ respective positions constitute two contrasting

13 Brassier’s text “Concepts and Objects” (2010) can be taken as programmatic in this regard. See also Wolfendale (2013).

53 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

ways of addressing this question. The first option is to take the same path as Deleuze and affirm the ability of philosophy to know the real independently of science. This in turn implies postulating, again with Deleuze, an other knowledge of things to the one that science provides. If scientific knowledge is representational then this other knowledge can only be immediate or intuitive and philosophy that asserts such intuitive knowledge a speculative metaphysics. For those, on the other hand, who remain committed to Kant’s injunction against the possibility of intellectual intuition and by extension Sellars’ critiquealliance of the myth of the given this is clearly not the pathrivalry to take. The only other option is to go down the same road as Sellars and try to develop a philosophical realism in with the sciences instead of in a supposed with them. Barring the postulation of some kind of intuitive knowledge, it is hard to see in what way philosophy alone could meaningfully lay claim to a knowledge of the real. If, following Kant, knowledgea priori is construed in terms of representation as a result of the synthesis of sensible intuition and conceptual understanding, thenPace knowledge of the real is out of bounds of philosophical speculation and attainable only by empirical scientific inquiry. Where does that leave philosophy at? Deleuze and all those who share his concerns in this regard, it must be emphasized that by delegating to the sciences the task of arriving at the knowledge of the real philosophy has by no means made itself either a servant to the sciences (as it is too often put), nor redundant. In fact, quite the opposite is true – it is only by acknowledging its constitutive limitations and dividing the cognitive labour with the empirical sciences that philosophy can truly move forward and retain its relevance today. In this division of labour, what philosophy can lay claim to is the conceptual realm. Now depending on the manner in which this conceptual realm is construed, the specific metaphilosophical position one upholds will vary. Sellars conceives “concepts” in normative terms as rules of inference. By construing the conceptual realm in normative terms Sellars has secured for philosophy an important place in relation to the sciences: while the sciences explore and describe the structure of reality, only philosophy has the resources to address and investigate the normative-conceptual realm or the “logical space of reasons” (Sellars 1956: 169) in which every knowledge (and by extension, every empirical-scientific) claim is placed. The redeployment of Sellars’ metaphilosophical framework in the context of contemporary continental invocationsscientism of realism by Ray Brassier and others has been met with two contrasting reactions. On the one hand, Graham Harman has made the proverbial accusation of against this line of thought (see Harman in Iliadis (2013)). However, even the mere sketch of Sellars’ metaphilosophical perspective presented above should be enough to make it obvious that such an accusation is misguided at best and intentionally deceiving at worst. On the other hand, Scott Bakker has made the exact opposite claim to the effect that the contemporary continental invocation of Sellarsian normativism is nothing but a desperate attempt to rescue philosophy from the unstoppable advances of the sciencesa priori by circumscribing a conceptual domain over which only philosophy presides (see Bakker 2015). According to Bakker, all similar historical attempts to determine what sciences can and cannot know have had a poor track record, and there is no reason to believe it will be different this time around. Nothing can be proclaimed as in principle beyond the reach of

54 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

science, and neither should the conceptual-normative realm be construed as such. Continental Sellarsianism traces its path between these two extremestranscendental of uncritical realismmetaphysical speculation independent from scientific knowledgetogether on the on hand, and irreducible an unabashed scientism on the other, in order to develop a which would inquire into the structure of the real with the sciences but to them. In its attempt to rehabilitate representation in the face of the “anti-representational consensus” of the humanities and its ambition to renegotiate the notoriously contentious relationship continental philosophy has had with the sciences, this project constitutes arguably the most compelling and sustained effort to definitively break with continental orthodoxy and deliver on the promise of the Referencesinitial speculative realism workshop. The Basic Works of Aristotle

Aristotle (2001). . New York: The Modern Library. Bakker, S. R. (2015). “Reason, Bondage, Discipline”. (21/3/2018). Brassier, R.; Toscano, A. (2007). “Speculative Realism”. In Robin Mackay, , Vol 3, (p. 306). Falmouth:The Speculative Urbanomic. Turn: Continental Materialism and Realism Brassier, R. (2011). “Concepts and Objects”. In Levi Bryant, Nick Srnicek and Graham Harman (ed.), , (pp. 47-65). Melbourne:The History Re.press. of Continental Philosophy, Colebrook, C. (2010). “The Linguistic Turn in Continental Philosophy”. In Alan D. Schrift (ed.), Foucault/DerridaVol. 6, Fifty (pp. Years 279-309). Later Chicago: The University of Chicago Press. Custer, O.; Deutscher, P.; Haddad, S. (eds.) (2016). Desert Islands. andNew Other York: Texts,Columbia 1953-1974 University Press. Deleuze, G. (1956). “Bergson, 1859–1941”. In David Lapoujade (ed.),The Logic of Sense , (pp. 22-31). New York: Semiotext(e). Deleuze, G. (1967). “Plato and the Simulacrum”. In Gilles Deleuze, , (pp. 253-266). New York: Columbia University Press. Deleuze, G. (1978). “Synthesis and Time”. (15/1/2018). Deleuze, G. (1981).Foucault “Responses to a Series of Questions”. In Robin Mackay (ed.), , Vol The3, 2007, Logic (pp. of Sense 39-43). Falmouth: Urbanomic. Deleuze, G. (1988). Bergsonism. Minneapolis: University of Minnesota Press. Deleuze, G. (1990). Difference and Repetition. New York: Columbia University Press. Deleuze, G. (1991). Negotiations. New York: Zone Books. Deleuze, G. (1994).Desert Islands and Other Texts,. New 1953–1974 York: Columbia University Press. Deleuze, G. (1995). . New York: ColumbiaThe University Edinburgh Press. Companion to Deleuze,Poststructuralism G. (2004). . New York: Semiotext(e). Dillet, B.; MacKenzie, I.; Porter, R. (eds.) (2013). The Agonist: A Nietzsche Circle. Edinburgh: Journal Edinburgh University Press. D’Iorio, P. (2011). “The Eternal Return: Genesis and Interpretation”. , IV, I, Spring (pp. 1-43),

55 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

Foucault’s Critical Project. APRIL_2011.pdf>Deleuze (21/3/2018). and the Genesis of Representation Han, B. (2002). Stanford: Stanford University Press. Hughes, J. (2008). . London: Continuum. Iliadis, A. (2013). “Interview with Graham Harman”. (21/3/2018). Jelača, M. (2014). “SellarsImmanence Contra and Deleuze the Vertigo on Intuitive of Philosophy: Knowledge”. From Kant to Deleuze, 5, (pp. 92-126). Kerslake, C. (2009). At the Edges of Thought: Deleuze and Post-Kantian. PhilosophyEdinburgh: Edinburgh University Press. Lundy, C.; Voss, D. (eds.) After(2015). Finitude: An Essay on the Necessity of Contingency . Edinburgh: Edinburgh University Press. Meillassoux, Q. (2008). Between Deleuze and Derrida . London: Continuum.Derrida and Foucault: Philosophy, Politics and Polemics Patton, P.; Protevi, J. (ed.) (2003). . London: Continuum. Rekret, P. (2017). The Linguistic Turn . London and New York: Rowman & Littlefield International. Rorty, R.Science, (ed.) (1967). Perception and Reality. . Chicago: The University of Chicago Press. Sellars, W. (1956). “Empiricism and the Philosophy of Mind”. In Wilfrid Sellars, Science, Perception and Reality. Atascadero: Ridgeview, (pp. 127-196). Sellars, W. (1962). Science“Philosophy and Metaphysics. and the Scientific Image of Man”. In Wilfrid Sellars, Atascadero: Ridgeview, (pp. 1-40). Sellars, W. (1967). Atascadero: Ridgeview. Sellars, W. (1971).Science, “The StructurePerception of and Knowledge”. Reality Science and (21/3/2018). Metaphysics: Variations on Kantian Themes Sellars, W. (1991). . Atascadero: Ridgeview. Sellars, W. (1992).Essays on Deleuze . Atascadero: Ridgeview. Stanford Encyclopaedia of Philosophy Smith, D. (2012). . Edinburgh: Edinburgh University Press. Smith, R. (2017). “Aristotle’s Logic”. In . Deleuze, and the Critique of Representation: Dialectics of(21/3/2018). Negation and Difference Somers-Hall, H. Conditions(2012). of Thought: Deleuze and Trasncendental Ideas . Albany NY: SUNY Press. Voss, D. (2014). . Edinburgh: Edinburgh University Press. Wolfendale, P. (2013). “Essay on Transcendental Realism”. (15/1/ 2018). Wolfendale, P. (2014). . Falmouth: Urbanomic.

56 Jelača M.: DELEUZE’S CRITIQUE OF REPRESENTATION ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 35-57

DELEUZEOVA KRITIKA REPREZENTACIJE IZMEĐU POSTSTRUKTURALIZMA I SPEKULATIVNOG REALIZMA

Sažetak

Misao Gillesa Deleuzea smještena je na razmeđu poststrukturalizma i spekulativnog/ ontološkog obrata koji je početkom dvadeset prvog stoljeća obilježio humanistiku i kontinentalnu filozofiju. S jedne strane, Deleuze sa svojim poststrukturalističkim suvremenicima dijeli predanost Nietzscheovu projektu prevrata platonizma i kritike reprezentacije. S druge strane, dok se poststrukturalizam najvećim dijelom odvijao pod znakom Heideggerovih proglasa o kraju filozofije i nadilaženju metafizike, za Deleuzea kritika reprezentacije predstavlja nužan uvjet reafirmacije prava filozofije na metafizičku spekulaciju. U ovom pogledu Deleuzea se može smatrati važnim prethodnikom spekulativnog/ontološkog obrata, stoga je bavljenje njegovom mišlju prilika za bolje razumijevanje trenutačnog stanja humanistike. Ovaj rad predstavlja Deleuzeovu kritiku reprezentacije u korist intuitivne spoznaje i spekulativne metafizike pomnim čitanjem nekoliko važnih mjesta Deleuzeovih ranih radova. U zaključku se ovo bavljenje Deleuzeovom mišlju smješta u kontekst recentnog obrata od poststrukturalizma k spekulativnom realizmu u humanistici i kontinentalnoj filozofiji.

Ključne riječi: poststrukturalizam, Gilles Deleuze, kritika reprezentacije, intuitivna spoznaja, metafizička spekulacija, spekulativni realizam, spekulativni/ontološki obrat

57 58 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

UDK 81’246.2=163.42=111(71) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 30.3.2018.

Ivana Petrović Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet HR-21000 Split, Poljička cesta 35 [email protected]

CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA

Abstract

This paper examines some aspects of language contact in a Croatian-English bilingual speech community in Canada. The primary goal of the paper is to better understand language proficiency, language use, and attitudes of second-generation heritage speakers of Croatian. In officially multicultural Canada, the roles of Croatian and English are both complementary and distinct. Indeed, there is an obvious imbalance in the position and use of the two languages. Whereas English functions as a dominant or majority language (one of the two official languages), Croatian is a heritage or minority language. Although many studies have been conducted on different heritage languages, little attention has been paid to Croatian as an immigrant heritage language in Canada. Therefore, a closer examination of heritage language development and practices in this bilingual speech community is necessary. The research presented here is based on data from two sources: the Canadian census data and the data from a sociolinguistic survey conducted in the Croatian community in the greater Toronto area through a questionnaire. In order to describe linguistic practices in the community and create a linguistic profile of the second-generation heritage speaker of Croatian, the study focuses on the following issues: the acquisition of language skills in English and Croatian, the use of the two languages in everyday life, the learning of the heritage language, and attitudes towards maintenance of the heritage language.

Key words: language contact, heritage language, minority language, Croatian-English bilingualism, Croatian, Canada 1. Introduction

As people more extensively than ever migrate around the world for economic and other reasons, interest in the topic of language contact in the émigré context is growing steadily.heritage Within language this wider thematic frame, of particular and continuing relevance are the issues of heritage language use and maintenance. In general, the term refers to all languages other than the language(s) dominantly used in a society. According to Cummins and Danesi (1990), in the Canadian context, the definition of heritage languages includes all languages except for Aboriginal languages and the official languages of Canada, English and French. On the other hand, Fishman (2001), approaching the issue from a primarily U.S.

59 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

perspective, uses the term to refer to indigenous, colonial, and immigrant languages; hence, he considersminority any languagelanguage othercommunity than English language a heritageancestral language. language Clearly,ethnic the languageterminologyimmigrant is far from language, standardized home language and to add tonon-official the confusion language a variety of other terms such as , , , , , or heritage language may bespeaker used to referbackground to the same speaker concept. ethnic community speaker Some clarification is also needed. in relation to the term heritage language(or speaker as used in Australia and as used in Europe (Montrul, 2008: 93)) According to Valdes (2001), the term refers to an individual raised in a home where a heritage language was spoken and who can speak or understand the language, and is somewhat bilingual in that language and in English. Certainly, as Polinsky and Kagan (2007: 3) point out, this definition is “English-centered”; however, as they emphasize, in a different context English could be replaced by any other majority language. Although one of the central elements in defining a heritage language speaker is early bilingualism in the majority language and heritage language (Montrul, 2008), the level of linguistic competence in the two languages is not relevant for the definition. In other words, heritage language speakers could be both balanced and dominant bilinguals. However, it seems that heritage language speakers are usually dominant in the majority language (Montrul 2016: 18). Finally, in order to label someone as a heritage language speaker, personal relation to the language, motivation for heritage language learning, and positive attitudes towards the language and culture could be more important than the language ability itself (cf. Fishman 2001, Valdes 2001). The topic of heritage language use and maintenance has received significant attention in the linguistic literature. A number of factors have been identified that could promote either language maintenance or language shift in a community and various models have been proposed to explain or even predict the possible outcome of a language contact situation (see Clyne, 2003 for an overview). For instance, Fishman (1966) observed that in immigrant communities in North America the shift to the dominant language, and thus the loss of the heritage language, generally occurs over a three-generation period. In the three-generation language shift model, successfully applied in various settings, first-generation immigrants mostly use the heritage language. Their children are generally bilingual and speak the dominant language fluently while still using the heritage language at home, mostly when communicating with their parents and other first-generation immigrants in the community. However, when it comes to first-generation immigrants’ grandchildren, they are rarely bilingual and almost exclusively use the dominant language. The importance of family and the ethnic community for immigrant heritage language maintenance in the majority-speaking country is undisputable. Fishman (1991) points out that family is crucial in transmitting the language to the next generation. In the family environment, children receive the majority of input in the heritage language. Hence, in cases of reduced exposure to the language in the family, they tend to gradually lose ability in the heritage language (Montrul 2008: 162). Another element of great significance for the preservation of the heritage language is personal connection to the language and culture (Fishman, 2001). Personal experience is

60 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

reflected in greater motivation for learning and maintaining the language. Apart from benefiting the individual who is a heritage language speaker, many recent studies have emphasized that heritage languages are a valuable and important resource for the wider community and society as a whole (Peyton, Ranard, McGinnis, 2001; Cummins, 2005). Consequently, Cummins (2005) argues that heritage language maintenance should be promoted on the national level and adequate language policies should be put in place, so as to allow heritage language speakers to further develop their language skills. It has been established that the development of bilingual language skills enhances general cognitive performance. Research has highlighted that bilingualism improves not just verbal but also non-verbal general cognitive abilities; bilingualism is also associated with slower cognitive decline and later onset of dementia (see Bialystok, Craik, and Luk, 2012). Evidently, there are cognitive as well as economic benefits to heritage language maintenance and more work should be invested in supporting heritage language development and research 2.of Aimmigrant demographic heritage profile languages, of the Croatian such as community Croatian in in Canada. Canada

The largest wave of Croatian immigrants arrived to Canada in the 1960s and 1970s. During this period, Croatians migrated mostly for political and economic reasons and settled in the urban centers of Ontario (Rasporich, 1982). The most recent wave of migration to Canada happened in the 1990s, during the war in Croatia and in its aftermath. The latest available Canadian census data (2016) show that 133,970 Canadian residents self-identified as being of Croatian ethnic origin, a growth of 14.2% since 2011 when 114,880 Canadians reported being of Croatian descent. In 2006 and 2001, the respective figures were 110,880 and 97,050, which represents an increase of 3.5% from 2006 to 2011, and an increase of 12.5% from 2001 to 2006. While in Canadian terms these numbers are not very high (population 35.15 million according to the 2016 census), in Croatian terms (population 4.28 million according to the 2011 census) they are sizeable. Of particular interest are census data on the single and multiple ethnic origin of people of Croatian descent living in Canada. The 2016 census data reveal that 41.5% (55,595) of Croatians living in Canada declared a single ethnic origin, whereas 58.5% (78,370) claimed multiple ethnic origins (they reported Croatian origin as well as some other ethnic origin). In 2011 the respective figures were 45.1% and 54.9%. As the census data show, between 2001 and 2016 the percentage of people of Croatian descent reporting a single ethnic origin declined by 18.5 percentage points; in 2001 there were 40% multiple- origin responses, compared to 49.1% in 2006, 54.9% in 2011, and 58.5% in 2016. Clearly, a growing number of Croatians living in Canada choose not to identify with a single ethnic group, but adopt multiple ethnic identities. Looking at the geographic concentration of the Croatian ethnic group, the most recent available census data (2016) show that the majority of all Canadians of Croatian descent (82,220) live in the province of Ontario, with the largest community being in Toronto area. Other Canadian cities with a considerable population of Croatian origin are Vancouver, Hamilton, Kitchener, Calgary, and Montreal.

61 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

Census data (2016) on the linguistic characteristics of Canadians of Croatian descent reveal that 52.1% (69,840) of them speak Croatian. In other words, almost one half of all people of Croatian descent living in Canada do not speak Croatian. In 2011, 55.2% of Canadians of Croatian descent reported speaking Croatian. In 2006 and 2001, the respective figures were 65.6% and 73.9%. It is evident that between 2001 and 2016 there was a significant drop of 21.8% in the percentage of people of Croatian ancestry who can speak Croatian. A decrease was also recorded in the percentage of Croatian-Canadians who use the heritage language at home most often. In 2006, 19.9% of all people of Croatian descent reported Croatian as the language spoken most often at home. Equivalent figures from previous censuses are 16.3% (2011) and 12.5% (2016), which amounts to a 7.4% drop over ten years. The census data presented here indicate that the demographic structure of the Croatian population in Canada is changing. The majority of Croatian immigrants who arrived in Canada in the 1960s and 1970s, during the largest wave of Croatian migration to Canada, are retired or are approaching retirement. It is undoubtable that the community is aging and that its ethnic homogeneity is declining. Generally, it is the first generation of immigrants that mostly uses the heritage language. They are also crucial in transferring the language and culture to the next generation. The second generation of immigrants is usually bilingual, but majority-language dominant. Therefore, with the population of Croatian descent aging and a slowdown in immigration from Croatia, it is not surprising that the percentage of community members who can speak Croatian is in decline, creating major challenges for heritage 3.language Study methodology maintenance and in theprofile community. of participants

The data for this study were collected in the Croatian community in the greater Toronto area through a sociolinguistic questionnaire. The data were collected in 2013. The questions were constructed to gather demographic information and to cover a range of linguistic topics such as the acquisition of language skills in English and Croatian, the use of the two languages in everyday life, the learning of the heritage language, and attitudes towards maintenance of the heritage language. The paper-based questionnaire contained 41 questions. Most questions were close-ended (demographic questions, rating scales, multiple- choice questions), however, in some cases open-ended questions were used to allow participants to offer their viewpoints on certain topics. The questionnaire was written in both English and Croatian to ensure it was understandable and easy for participants to use. Participants, who all took part in the study voluntarily, were instructed to respond in either language, according to their preference. The great majority responded in English. To be included in the study all participants had to meet the following conditions: both of their parents had to be first-generation Croatian immigrants to Canada; they themselves had to be Canadian born or had to have come to Canada as young children. They were recruited through personal contacts and snowball sampling. One hundred and ten (N=110) second-generation Croatian-Canadians participated in the study

62 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

(60 females and 50 males). The average age was 33.1 (age range 14-54). Of the 110 participants, 95 were born in Canada, 7 were born in Croatia, 5 were born in Bosnia and Herzegovina, 2 in Germany, and 1 in France. All non-Canadian-born participants came to Canada before they turned 6 and started formal schooling in Canada. At the time of the study, 24 participants indicated high school as the highest level of education obtained (8 of these were still enrolled in high-school), 25 had a college degree, 39 a bachelor’s degree, 21 a master’s degree, and 1 4.participant Study findings had a doctoral degree.

4.1. First language

One of the initial questions in the linguistic section of the questionnaire invited participants to identify their first language, the language they know best. Not surprisingly, all participants (N=110) named English as their first language and Croatian as their second language. Although for many of them Croatian was the first language they acquired and very often the only language of their early childhood, from the very beginning they were educated in English and it later became their dominant language. This is in line with Montrul’s (2016: 18) conclusion about heritage language speakers usually being dominant in the majority language. In itself, this is an indication of a potential problem for Croatian language maintenance in the community as fluent heritage language speakers are needed to transmit the 4.2.language Self-assessment to the next of generation. language skills

poor fairSubsequently,good participantsexcellent were asked to assess their listening, speaking, reading, and writing skills in English and Croatian on a four-point rating scale (1- , 2- , 3- , 4- ). Participants’ objective proficiency was not tested and the results presented here show only their subjective proficiency ratings. Overall, the results reveal that self-ratings of proficiency in English are higher than self-ratings of proficiency in Croatian. Due to the fact that all participants named English as their first language and Croatian as their second language, these results are not surprising. What is surprising, however, is that participants were somewhat self-critical in terms of their language abilities in their first language. Even though they rated their own English proficiency highly (the mean for writing, reading, speaking, and listening ranging from 3.94 to 3.97), not all participants rated themselves the highest in all English language skills (see Table 1). Perhaps this indicates some kind of uncertainty about their general language proficiency. Of the four English language skills, listening scored the highest (3.97) and writing the lowest (3.94), with small variability in participants’ self-assessments (lower standard deviation) (see Table 1).

63 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

Table 1. Self-rated proficiency in English (on a 4-point scale) with the mean (M) and the standard deviation (SD)

Skill N % Listening poor 0 0.0% fair 0 0.0% M=3.97 Speaking good 3 2.7% SD=0.16 excellent 107 97.3% poor 0 0.0% fair 0 0.0% M=3.95 Reading good 5 4.5% SD=0.21 excellent 105 95.5% poor 0 0.0% fair 0 0.0% M=3.95 Writing good 5 4.5% SD=0.21 excellent 105 95.5% poor 0 0.0% fair 0 0.0% M=3.94 good 7 6.4% SD=0.25 excellent 103 93.6% The self-assessment of skills in Croatian (Table 2) shows that participants rated themselves highest in listening (the mean being 3.48) and lowest in writing (the mean being 2.53) (see Hlavac, 2003: 19 for comparison). This is not especially surprising given that Croatian was the language they were mainly exposed to in early childhood and the first language learned for most of them. Out of 110 participants, 61 rated their Croatian listening ability as excellent, and, what is more, not a single participant rated their Croatian listening ability as poor (see Table 2). On the other hand, only 13 participants rated their Croatian writing ability as excellent, whereas 14 of them rated it as poor (see Table 2). Also, the self-assessment of listening proficiency was higher than the self-assessments of other skills. The difference in rating between writing, reading, and speaking was rather small with the mean ranging from 2.53 to 2.87 (see Table 2). The results also show higher standard deviation scores for proficiency in Croatian compared to standard deviation scores for proficiency in English, indicating greater variance in the self-assessment of Croatian language skills. Again, it has to be pointed out that these are only participants’ own impressions of their ability, and not the results of language testing.

64 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

Table 2. Self-rated proficiency in Croatian (on a 4-point scale) with the mean (M) and the standard deviation (SD)

Skill N % Listening

poor 0 0.0% M=3.48 fair 8 7.3% Speaking good 41 37.3% SD=0.63 excellent 61 55.5% poor 2 1.8% M=2.87 fair 30 27.3% Reading good 58 52.7% SD=0.72 excellent 20 18.2% poor 13 11.8% M=2.68 fair 32 29.1% Writing good 42 38.2% SD=0.94 excellent 23 20.9% poor 14 12.7% M=2.53 fair 37 33.6% good 46 41.8% SD=0.86 excellent 13 11.8% 4.3. Heritage language use

The subsequent set of questions in the linguistic section of the questionnaire attempted to outline the use of the heritage language in everyday communication. Participants reported that they used English 77.9% of the time and Croatian 22.1% of the time. In this respect, it could be argued that the community exhibits the classic pattern of language shift, with the second-generation shifting towards the majority language. Speaking generally, we could say that the two languages (English and Croatian) are used in different domains: Croatian is the language commonly used in the family domain and English is the language used in the work and school domains. However, participants reported that they also used English in the family domain, for communication with the younger generation, their siblings, cousins, and friends who are bilingual, but mostly English-dominant. On the other hand, when communicating with older members of the community, who are generally Croatian- dominant, they reported that they tended to start the conversation in Croatian and use more Croatian words. These results are consistent with Hlavac’s (2003) findings. In his study of the speech of second-generation Croatian-Australians he observed that English was the language his informants predominantly used with their own generation, their siblings and relatives, whereas Croatian was the language they used with their parents, and older relatives. As previously mentioned, first-generation immigrants have a central role in passing the heritage language on to the second generation. They mostly focus their efforts on using the heritage language regularly, and often exclusively, at home. In this sense, first-generation Croatian immigrants to Canada conform to the norm, seeing that the great majority of participants (95.5%; N=105) reported Croatian as the language

65 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

primarily spoken at home when they were children (see Table 3). These results strongly indicate that first-generation Croatian-Canadians were concerned about preserving the heritage language and that, through parental input and positive attitudes towards heritage language maintenance, they were actively supporting the intergenerational transmissionTable of3. LanguageCroatian. use in childhood

Which language was N % primarily used at home Croatian when you were a child? English 105 95.5% 5 4.5% 4.4. Heritage language learning

Several questions in the questionnaire attempted to identify participants’ involvement in heritage language learning and various community organizations and activities that promote Croatian language and culture. In immigrant communities ethnic language is often seen as a key element of cultural identity. That was one of the reasons why it was very important for first-generation Croatians to transfer their language and their culture to the next generation. At first, the Croatian language was primarily maintained at home, by the family. In the 1960s and 1970s, the first language schools were established in many communities across Canada, with the goal of promoting and cultivating Croatian language and culture among the new generation (Sopta, 2012). Croatian language classes were usually held on Saturdays in churches and community centers. At present, many school boards in Canada offer Croatian language instruction as part of their heritage language programs (also known as international language programs) in elementary and secondary schools. Likewise, post-secondary Croatian heritage language programs are available at several universities across the country. During the research phase, many participants expressed that they were quite unhappy about going to Croatian school on Saturdays when they were children and that they attended Croatian language classes only at their parents’ insistence. It needs to be noted that their parents’ resolution to transmit the heritage language to the next generation is also reflected in the very high attendance rates in Croatian language schools as the great majority of participants (92.7%; N=102) reported that they attendedTable Croatian 4. Participants’ language enrollmentclasses (Table into Croatian 4). language classes

N % Did you attend Croatian Yes language classes? No 102 92.7% 8 7.3% Although very unenthusiastic about learning Croatian in their childhood years, many participants now feel grateful to have had the opportunity to improve their heritage language skills and to have stayed in contact with Croatian language and culture. Not

66 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

only did heritage language class help with their proficiency in Croatian, it also gave them an opportunity to build ties with other members of the Croatian community and expand their ethnic network. Closer affiliation with the ethnic group could also be established via membership in various ethnic organizations, thus creating another setting in which to use and maintain the heritage language. In order to understand participants’ involvement in various community activities that promote Croatian language and culture, they were asked if they belonged to any Croatian organization(s) in Canada. The results show that about half of the participants (52.7%; N=58) belonged to one or more Croatian ethnic organizations (see Table 5). This finding appears to be an indication of their dedication and commitment to creating connections with other community members,Table 5. Participants’ thus strengthening membership their in Croatian ethnic identity.ethnic organizations

Are you are a member of any N % Croatian organization(s) in Yes Canada? No 58 52.7% 52 47.3%

For many immigrants, travelling to their country of origin is another important way to improve their heritage language skills and strengthen ties to the homeland. Despite the great geographical distance between Canada and Croatia, and significant travel expenses, the majority of participants (80%; N=88) reported that they had visited Croatia more than once (see Table 6). Out of 110 participants, only 3 reported to never have visited theirTable parents’ 6. Number country of times of travelled origin. to Croatia N % Have you ever visited Never Croatia? Once Many times 3 2.7% 19 17.3% 88 80.0% Not only did the great majority of participants report having travelled to Croatia (97.3%; N=107), all of them (N=110) reported that they planned to visit Croatia again in the future (see Table 7), thereby potentially creating opportunities to enhance their knowledge ofTable the heritage 7. Future language.travel to Croatia

Do you plan to visit Croatia N % Yes (again)? No 110 100.0% 0 0.0% 4.5. Attitudes towards Croatian heritage language maintenance

One of the numerous factors that contribute to either language maintenance or shift in an ethnic community is the attitude a group has towards its language. In order

67 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

to better understand all aspects of heritage language maintenance in the Croatian community in Canada, attitudes of second-generation Croatians towards the maintenance of their heritage language were also investigated. Participants were asked about the importance of Croatian language maintenance and about passing the language on to the next (i.e. third) generation. Although data show that the knowledge of Croatian among participants is somewhat limited (based on their own assessments), and that the use of Croatian in everyday life is relatively low (again, based on participants’ own assessment), a remarkable number of participants (99.1%; N=109) declared that it was very important for Croatians in Canada to preserve the CroatianTable language 8. Attitudes (Table toward 8). the maintenance of Croatian

Do you think it is important N % for Croatians in Canada to Yes maintain their language? No 109 99.1% 1 0.9%

What is more, an equally surprising number (95.5%; N=105) expressed their willingness to transmit the language to their own children (Table 9). What emerges from these results is that their personal connection to the language is strong and that they have very positive attitudes about its preservation, both generally regarded as some of theTable key factors 9. Attitudes for heritageabout transmitting language Croatian maintenance. to the next generation

Will you encourage your N % children to learn Croatian Yes (if you have any now or in No the future)? 105 95.5% 5 4.5% 5. Conclusions

The present study focused on Croatian as an immigrant heritage language in Canada. The aim was to investigate linguistic practices in the Croatian-English bilingual speech community in Toronto and to create a linguistic profile of the second-generation heritage speaker of Croatian. In order to achieve these study goals, emphasis was placed on the following topics: self-assessment of language dominance, self- assessment of language skills in English and Croatian, use of the two languages in everyday life, learning the heritage language, and attitudes towards maintenance of the heritage language. The study combined the analysis of Canadian census data pertaining to ethnicity and language with a sociolinguistic survey conducted in the Croatian community in the Toronto area. The analysis of Canadian demographic census data shows that the number of people who declare Croatian descent has been growing over the years. However, the percentage of Croatian-Canadians who declare a single-ethnic origin has been steadily declining as an increasing number of ethnic Croatians also report some

68 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

other ethnic origin. What is more, as the linguistic census data further reveal, the percentage of Canadians of Croatian ancestry who can speak Croatian has also been declining in recent decades as well as the percentage of those who use Croatian at home most often. Fluent heritage language speakers have a pivotal role in transferring the language to the next generation. Therefore, both the decline in the percentage of Croatian-Canadians who can speak Croatian and those who use it at home most often could likely negatively impact the maintenance of the language. Altogether, the census data presented here strongly suggest that the community is aging and, as a result, heritage language maintenance represents a major challenge. The analysis of the sociolinguistic questionnaire data shows that second-generation heritage speakers of Croatian are English-dominant bilinguals who, in everyday communication, mostly use the English language. However, they declare Croatian as the language primarily used when they were children, indicating that it is possible that their language dominance changed over time. All participants surveyed name English as the language they know best, hence it is not at all surprising that they rate their English proficiency higher than their Croatian proficiency. The majority of them consider their listening ability in Croatian as excellent whereas speaking, reading, and writing abilities in Croatian are not rated as highly. Overall, the results reveal that listening is rated as the strongest skill and writing as the weakest skill in both English and Croatian. The analysis of sociolinguistic questionnaire data further reveals that the Croatian language is generally used in the family domain, especially in communication with parents and older relatives. It also shows that the overwhelming majority of participants regularly attended Croatian language classes when they were children, therefore demonstrating that first-generation Croatian immigrants to Canada were concerned about the preservation of Croatian language and culture and that they actively supported their children in heritage language learning and development. However, it appears that the majority language is slowly entering the family domain as most second-generation Croatians tend to use English to communicate with their own generation, even in the family setting. As previously noted, research has proven that there are many benefits to heritage language maintenance both for the individual and society. Croatian heritage language maintenance is crucial for Croatian ethnic identity maintenance. Thus, it is encouraging that a remarkable number of second-generation Croatian-Canadians have positive attitudes about the preservation of the Croatian language and are willing to pass the language on to the next generation. However, as the study results suggest, the ageing population of Croatian descent, the lack of fluent speakers of Croatian, and the decline in the use of Croatian in the family setting will present a challenge both to individuals and to the ethnic community in reaching that goal.

69 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

References

Trends in Cognitive Sciences Bialystok, E.; Craik,Dynamics F. I. M.; Luk, of Language G. (2012). Contact: “Bilingualism: English Consequences and Immigrant for Languages Mind and Brain.” , 16 (4), pp. 240–250. Clyne, M. (2003). . Cambridge: Cambridge University Press. Cummins, J. (2005).Modern “A Proposal Language for Journal Action: Strategies for Recognizing Heritage Language Competence Heritage as a Learning Languages: Resource The Development within the and Mainstream Denial of Canada’sClassroom.” Linguistic Resources. 89, pp. 585–592. Cummins J.; Danesi,Language M. (1990). Loyalty in the United States Reversing Language Toronto: Shift Garamond Press. Fishman, J. (1966). . The Hague: Mouton. Fishman, J. (1991). . Clevedon: Multilingual Matters. Fishman,Heritage J. (2001). Languages “300-plus in America:Years of HeritagePreserving Language a National Education Resource, in the United. States.” In Joy Kreeft Peyton; Ranard, Donald A.; McGinnis, Scott (Eds.). Second-generation Speech: Lexicon, Code-switching andpp. Morpho- 81–97 syntaxWashington of Croatian-English DC: Center for Bilinguals. Applied Linguistics. Hlavac, J. (2003). Incomplete Acquisition in Bilingualism: Re-examining the Age Factor. Bern: Peter Lang. Montrul, S. (2008). The Acquisition of Heritage Languages Amsterdam: John Benjamins. Montrul, S. (2016). . HeritageCambridge: Languages Cambridge in America:University Preserving Press. a National Resource. Peyton, J. K.; Ranard, D. A.; McGinnis, S. (eds.) (2001). Washington DC: Center for Applied Linguistics. Language and Linguistics Compass Polinsky, M.; Kagan, O. (2007). “Heritage Languages: In the ‘Wild’ and in the Classroom.” For a Better Life A History of 1 the (5), Croatians 368–395. in Blackwell Canada. Publishing. Rasporich, A. W. Hrvati (1982). u Kanadi [Croatians: in Canada]. Toronto: McClelland and Stewart. Sopta, M. (2012). Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Heritage Languages Valdes,in G. America: (2001). Preserving “Heritage a Language National Students:Resource, Profiles and. Possibilities.” In Joy Kreeft Peyton; Ranard, Donald A.; McGinnis, Scott (Eds.). pp. 37–80 Washington DC: Center for Applied Linguistics.

70 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

Online sources

Census,Agglomerations Ethnic Origin, Sex and Single and Multiple Responses for Population, for Canada, Provinces, Territories, Census Metropolitan Areas and Census , Statistics Canada, Ottawa, 2003, http://www.statcan.gc.ca. Census,Agglomerations Various Non-Official Languages Spoken, Age Groups and Sex for Population, for Canada, Provinces, Territories, Census Metropolitan Areas and Census , Statistics Canada, Ottawa, http://www.statcan.gc.ca. Census of Canada,Census Ethnic AgglomerationsOrigin, Single and Multiple Ethnic Origin Responses and Sex for the Population of Canada, Provinces, Territories, Census Metropolitan Areas and , Statistics Canada, Ottawa, 2008, http:// www.statcan.gc.ca. CensusAgglomerations of Canada, Various Languages Spoken, Age Groups and Sex for the Population of Canada, Provinces, Territories, Census Metropolitan Areas and Census , Statistics Canada, Ottawa, http://www.statcan.gc.ca. National Household Survey, Ethnic Origin, Single and Multiple Ethnic Origin Responses, Census Generation Agglomerations Status, Age Groups and Sex for the Population in Private Households of Canada, Provinces, Territories, Census Metropolitan Census AreasProfile, and 2016 Census, , Statistics Canada, Ottawa, 2013, http:// www.statcan.gc.ca. Statistics Canada, Ottawa, http://www.statcan.gc.ca. Detailed Language Spoken Most Often at Home, Detailed Other Languages Spoken Regularly at Home,Agglomerations, Age Groups and Sex for the Population Excluding Institutional Residents of Canada, Provinces, Territories, Census Metropolitan Areas and Census 2011 Census, Statistics Canada, Ottawa, 2012, http://www.statcan.gc.ca. Detailed Language Spoken Most Often at Home, Other Language Spoken Regularly at Home, Mother20% Tongue, Sample Age Data Groups and Sex for the Population of Canada, Provinces, Territories, Census Metropolitan Areas and Census Agglomerations, 2006 Census – , Statistics Canada, Ottawa, 2007, http:// www.statcan.gc.ca.

71 Petrović I.: CROATIAN AS A HERITAGE LANGUAGE IN CANADA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 59-72

Tables

Table 1. Self-rated proficiency in English (on a 4-point scale) with the mean (M) and the standard deviation (SD) Table 2. Self-rated proficiency in Croatian (on a 4-point scale) with the mean (M) and the standard deviation (SD) Table 3. Language use in childhood Table 4. Participants’ enrolment into Croatian language classes Table 5. Participants’ membership in Croatian ethnic organizations Table 6. Number of times travelled to Croatia Table 7. Future travel to Croatia Table 8. Attitudes towards the maintenance of Croatian Table 9. Attitudes about transmitting Croatian to the next generation

HRVATSKI KAO NASLJEDNI JEZIK U KANADI

Sažetak

Ovaj rad bavi se proučavanjem jezičnih dodira u hrvatsko-engleskoj dvojezičnoj govornoj zajednici u Kanadi. Osnovni cilj rada je bolje razumijevanje poznavanja i upotrebe hrvatskog jezika te stavova o hrvatskom jeziku kod druge generacije nasljednih govornika. Kanada je multikulturalna država na službenoj razini, a uloge hrvatskog i engleskog jezika jasno su odijeljene te postoji izražena neravnoteža u položaju dvaju jezika i u njihovoj upotrebi. Dok je engleski dominantan ili većinski jezik (jedan od dvaju službenih jezika Kanade), hrvatski je nasljedni ili manjinski jezik. Premda postoje mnoge studije o različitim nasljednim jezicima, o hrvatskom kao nasljednom jeziku u Kanadi malo se zna zbog čega je nužno pobliže ispitati razvoj hrvatskoga kao nasljednog jezika i opisati jezične prakse. Podatci na kojima se temelji ova studija potječu iz dvaju izvora: popisa stanovništva Kanade i sociolingvističkog istraživanja upitnikom u hrvatskoj zajednici na širem području grada Toronta. Kako bi se opisale jezične prakse u zajednici i stvorio lingvistički profil nasljednoga govornika hrvatskoga, studija se usredotočuje na sljedeće teme: stjecanje jezičnih vještina na engleskom i hrvatskom, upotreba dvaju jezika u svakodnevnom životu, učenje nasljednog jezika i stavove o očuvanju nasljednog jezika.

Ključne riječi: jezični kontakt, jezični dodir, nasljedni jezik, hrvatsko-engleska dvojezičnost, hrvatski jezik, Kanada

72 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

UDK 811.131.1’282.3 Izvorni znanstveni rad Primljeno: 10.5.2017.

Michele Rainone Università degli Studi di Roma “La Sapienza” Dipartimento di Scienze Documentarie Linguistico Filologiche e Geografiche IT-00185 Roma, Piazzale Aldo Moro 5 [email protected]

LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISMO E PLURISTILISMO IN ALCUNI FASCICOLI PROCESSUALI DI FINE SETTECENTO*

Riassunto La “Regia Dogana della mena delle pecore” è stata una delle istituzioni più importanti dell’antico Regno di Napoli tra il XV e XIX secolo. Circa un migliaio di fascicoli processuali è attualmente custodito nella “serie IX” nel fondo dell’Archivio di Statocorpus di Foggia dedicato alla plurisecolare attività del suo tribunale: essi riguardano i crimini commessi soprattutto nella Capitanata tra il 1770 e il 1806. Questo lavoro è basato su un di 35 documenti tratti da tale serie e intende mettere in evidenza la peculiarità delle scritture degli ufficiali, caratterizzate sia dalla coesistenza tra la lingua latina e la lingua italiana sia da costrutti, forme e usi appartenenti a varietà linguistiche opposte. Da una parte infatti si rilevano tratti specifici dell’italiano burocratico, dall’altra forme e usi ascrivibili all’italiano dei semicolti. Mediante l’analisi di due deposizioni sul furto di un animale e su un’aggressione, e commentando alcune forme verbali, aggettivali e nominali, il contributo evidenzia in che modo e in che misura le varietà orali abbiano influenzato la scrittura. Parole chiave: dialetti della Capitanata, italiano burocratico, italiano dei semicolti, plurilinguismo, usi linguistici del secolo XVIII, Regia Dogana della mena delle pecore 1. La “Regia Dogana della mena delle pecore” di Foggia e la “serie IX” dell’Archivio di Stato

La “Regia Dogana della mena delle pecore” di Foggia è stata per circa quattro secoli, dalla fondazione con la prammatica del primo agosto 1447 di Alfonso d’Aragona fino alla soppressione nel 21 maggio 1806 mediante una legge promulgata da Giuseppe Bonaparte, una delle istituzioni più importanti dell’antico Regno di Napoli.tratturi Fondata per la regolamentazione della transumanza dai monti abruzzesi alle pianure pugliesi,1 all’interno dell’imponente sistema di comunicazione costituito dai , le sue funzioni furono progressivamente ampliate sino all’istituzione, durante il regno di

* Ringrazio Grazia Battista dell’Archivio di Stato di Foggia,tratturi Adriana Di Biase e Francesco Bianco per i preziosi consigli e suggerimenti. Naturalmente la responsabilità di quanto affermato resta di chi scrive. 1 Larghi 111 metri e lunghi migliaia di chilometri, i sono i sentieri deputati al pascolo formatisi a séguito del continuo calpestio delle greggi. Chiamati in genere con il nome deitratturo centri che collegano, sono stati candidati nel 2006 a patrimonio dell’UNESCO e sono testimoni di «una cultura e di una civiltà pastorale uniche in Italia» (Palasciano 1984: 22). Per la storia della voce (< TRACTORIUM) cfr. la recente ricostruzione in Cipriani & Masselli 2016.

73 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

doganati Ferrante I d’Aragona, di un tribunale che esercitò la sua giurisdizione su coloro che furono iscritti nel corso dei secoli nei registri doganali, i cosiddetti . Soprattutto a causa dell’ingente perdita di documenti dovuta alla generale incuria in cui versavano gli archivi già in tempi antichi, al terremoto del 1731 e agli incenerimenti imposti a partire dal XIX secolo (Di Cicco 1988: 945–46), non è possibile ricostruire in dettagli l’estensione dell’area di competenza del tribunale. È certo tuttavia che essa comprendeva quindici province (L’Aquila, Chieti, Pescara, Teramo, Campobasso, Isernia,corpus Foggia, Bari, Brindisi, Taranto, Lecce, Avellino, Benevento,2 Potenza e Matera) tra l’Abruzzo, il Molise, la Puglia, la Campania e la Basilicata. Il su cui si basa questo lavoro è costituitoProcessi da criminalitrentacinque fascicoli processuali attualmente raccolti nella “serie IX” del fondo dell’Archivio di Stato di Foggia dedicato alla Dogana. La serie, che porta il titolo di , è l’ultima e anche la più povera di documenti: è tuttavia l’unica testimone dei processi penali celebrati tra il 1770 e il 1806 dal tribunale (Di Cicco 1988: 945). Più precisamente3 essa custodisce fascicoli costituiti da un numero variabile di pagine riguardanti processi di varia natura e complessità, estendendosi i reati4 oggetto delle querele dall’ingiuria al furto, dalla violenza sessuale all’omicidio. La tipologia dei documenti è altrettanto varia e dipende dalla fattispecie del reato. Oltre alla descrizione puntuale dei fatti accaduti, alle deposizioni dei testimoni5 e delle parti interrogate, sono presenti infatti le relazioni di perizia degli esperti,6 le comunicazioni tra una sezione e l’altra della Dogana e talvolta anche la sentenza. 2 Una recente e dettagliata ricostruzione è stata proposta in una carta realizzata da P. di Cicco ed E. Caruso poi integrata da M.C. Nardella e S. Russo: un importante lavoro di «semplificazione di una geografia di terre e diritti molto complessa e articolata» (d’Atri & Russo 2008: 30). Sulla storia della Dogana e sulle dimensioni dell’area cfr. almeno Archivio di Stato di Foggia 1984; Palasciano 1984; Di Cicco 1988. 3 Il fascicolo XXX è costituito ad esempio da oltre cento pagine mentre il XXXV da meno di una decina. 4 Ogni fascicolo è indicato con un numero romano a partire da I. Di seguito se ne riportano le informazioni principali, cioè oltre al numero identificativo la data impressa sulla copertina, i comuni di provenienza e residenza degli interrogati (che non sempre coincidono), e tra parentesi la collocazione nel fondo archivistico: I: 1770 – Cagnano, Carpino, Monte Sant’Angelo, San Giovanni Rotondo (7, 161); II: 1773 – Ascoli Satriano, Terra di Aschi (Ortona dei Marsi, L’Aquila) (37, 719); III: 1770 – Lucera (7, 159); IV: 1782 – Alberona, San Bartolomeo in Galdo (75, 1415); V: 1770 – Foggia (7, 160); VI: 1773 – Foggia, Ugento (37, 717); VII: 1770 – Foggia (7, 158); VIII: 1771 – Foggia, Roma, Torremaggiore (7, 142); IX: 1782 – Faeto, Greci (75, 1413); X: 1782 – Foggia, Montepeloso (oggi Irsina) (75, 1425); XI: 1784 – Rodi, San Marco in Lamis (100, 1796); XII: 1771 – San Marco in Lamis, Terra di Costarella (San Severino, Salerno) (7, 152); XIII: 1784 – Foggia (100, 1784); XIV: 1773 – Alberona, Castellammare, Santa Maria in Vulgano, Terra di Biccari (37, 725); XV: 1771 – Acquaviva di Bari, Castellaneta, Foggia, Pietramontecorvino (7, 139); XVI: 1782 – Casalnuovo, San Paolo, San Severo (75, 1412); XVII: 1782 – Foggia (75, 1410); XVIII: 1782 – Foggia, Roccaraso (75, 1411); XIX: 1773 – Foggia (37, 728); XX: 1773 – Foggia (41, 795); XXI: 1782 – Apricena, Foggia (75, 1418); XXII: 1773 – Corato, Foggia, Pietra (forse Pietramontecorvino) (37, 723); XXIII: 1771 – Lucera, San Severo (7, 148); XXIV: 1773 – Carpino, Cerignola, Foggia, Ischitella, Torremaggiore (37, 714); XXV: 1770 – San Severo (1, 5); XXVI: 1770 – Castelluccio Vallemaggiore, Montefalcone, Roseto, Stornara (1, 1); XXVII: 1784 – Ariano, Ascoli Satriano, Bisaccia, Candida, Foggia (101, 1802); XXVIII: 1770 – Foggia (2, 24); XXIX: 1770 – Monteleone (1, 12); XXX: 1771 – Altamura, Andria, Cerignola, Gravina, Pisticci, Tolve, Valenzano (12, 263); XXXI: 1771 – San Nicandro, San Severo (12, 269); XXXII: 1771 –barbiere Foggia, Sandottor Marco fisico in Lamischirurgo (11, 252);pratico XXXIII: in chirurgia 1770 – San Severo (3, 51); XXXIV: 1770 – Foggia, Lucera, San Severo (3, 52); XXXV: 1771 – Vico (11, 248). 5 Ad esempio quelle del , , o quando il reato consiste in una ferita o in un omicidio (su tali professioni cfr. Pellegrino 2007). 6 Ogni documento peraltro è tipologicamente diverso dagli altri: nei verbali in cui è ricostruito il reato e nelle deposizioni dei testimoni prevale la funzione narrativo-espositiva; nelle deposizioni degli esperti quella descrittiva; negli atti più ufficiali quella prescrittiva.

74 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

2. Plurilinguismo e pluristilismo nelle scritture ufficiali: un corpus di varietà intermedie

2.1. Caratteristiche linguistiche generali tra norma grammaticale, uso e condizionamenti testuali

7 I testi risultano particolarmente interessanti per via della loro natura plurilingue: i documenti sono caratterizzati infatti sia dalla coesistenza tra la lingua italiana e quella latina, quest’ultima attestata soprattutto in alcune sezioni dei singoli testi, in alcune formule ricorrenti e soprattutto nelle sentenze, sia dalla coesistenza di varietà linguistiche di segno opposto. Sono attestati in effetti da una parte forme, costrutti e usi che si inserisconocontinuum nel solco della secolare tradizione burocratica, dunque marcati diafasicamente come alti; dall’altra tratti marcati come8 bassi in diastratia e in diatopia e ascrivibili al delle scritture semicolte. Fra i primi rientrano ad esempio i latinismi fonetici e sintattici, la particolare topologia dei costituenti frasali caratterizzata da inversioni e tmesi, nonché le «forme bandiera della produzione cancelleresca» (Lubello 2017: 49) affermatesi nella lingua delle amministrazioni. Fra i secondi invece rientrano in genere forme e costrutti dovuti talvolta ai meccanismi di semplificazione e ristrutturazione del sistema messi in atto dal semicolto (Berruto 1983), talaltra al contatto con il soggiacente sostrato dialettale: ne sono esempio le analogietenere verbali, starele forme graficheavere che riproduconoessere fenomeni fonetici specifici dell’area oppure alcuni usi lessicali altrettanto marcati9 diatopicamente, come il ricorso ai verbi e in luogo di ed continuum. Nessun testo può essere pertanto marcato in modo esclusivo come diafasicamente e diastraticamente basso o alto: al contrario tutti sono collocabili lungo il esistente fra il polo dell’italiano burocratico e quello dell’italiano dei semicolti. Si consideri inoltre che nella valutazione delle singole forme e più in generale della competenza dello scrivano è necessario tener conto non solo delle grammatiche viddicoeve ma anche di variabili altrettanto rilevanti quali l’uso e la tipologia testuale di riferimento. Riguardo al primo si consideri ad esempio la toutforma court di passato remoto : condannata dalle grammatiche coeve (cfr. ad esempio Mastrofini 1814: 652), essa non può essere tuttavia valutata come substandard poiché oltre a ricorrere in queste 10 scritture, attribuibili a scrivani che dovevano essere senz’altro mediamente istruiti, sono attestate anche in alcune lettere di mittenti colti di primo 7 Al riguardo si segnalano le osservazioni di Claudio Marazzini sul plurilinguismo nei testi giuridici di altre aree: «La categoria stessa di “lingua ufficiale” [...] mostra subito, appena ci si accosta alla concretezza dei testi, la sua natura plurilingue, caratterizzata da varietà di registri, a seconda delle situazioni, da compromessi con vari livelli di tecnicismo, che veicolano inevitabilmente anche il dialettismo, oltre che il latinismo giuridico o ecclesiastico» (1996: 79). Sull’argomento cfr. anche Marazzini 1998. 8 Ѐ stato ormai abbandonato l’approccio all’analisi linguistica basato sulla dicotomiacontinuum italiano standard (letterario)/italiano dei semicolti; si tende a considerare invece quella di semicolto come nozione «scalare» (Bianco e Špička 2017: 21) e a collocare tali scritture lungo un : «La necessità continuumdi superare [...] rigide categorizzazioni [...] ha accentuato [...] la tendenza a soffermare lo sguardo sulle varietà intermedie [...] piuttosto che sulle produzioni collocabili ai poli estremi di un ideale di scrittura» (Fresu 2016: 333). Riguardo alle scritture semicolte parla di «considerevole repertorio di possibilità» Rita Librandi (2004: 97). 9 Sui tratti areali e sui dialetti della Puglia cfr. almeno Avolio 1995; Loporcaro 2009, 2016; De Blasi 2014. 10 Dalle prammatiche si apprende infatti che l’ufficiale avrebbe dovuto essere un «idoneo, e buono scrittore» (di Stefano 1731: 520, § 24).

75 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

quale Ottocento (Antonelli 2003: 156). Riguardo alla tipologia testuale si consideri invece l’uso del relativo senza articolo: ritenuto un «abuso de’ volgari» dal Corticelli (1754: 79), esso rappresenta non solo una tra le principali risorse con funzione coesiva impiegate dagli scrivani ma anche un tratto tipico della lingua burocratica del Quattrocento attestato nei secoli successivi in testi tipologicamente affini (Palermo 1994: 179–84); valutare l’una e l’altra forma considerando solo la norma grammaticale11 coeva significherebbe pertanto offrire una visione parziale e limitata del dato. Mediante l’analisi di due deposizioni, l’una su un furto l’altra su un’aggressione, e di forme nominali, aggettivali e verbali tratte da altri testi, questo contributo intende mostrare in che misura coesistano le varietà d’italiano burocratico dei semicolti, considerando tanto la norma grammaticale quanto l’uso coevo e i condizionamenti 2.2.dovuti Tra alla italiano tipologia burocratico testuale cui e tali italiano scritture dei appartengono. semicolti: alcuni esempi tratti dalle deposizioni12

Si consideri la seguente deposizione di Nunzio13 del Forno della città di Carpino su un furto ai danni del querelante Aniello Scanzuso trascritta dallo scrivano Fiorentino: Eodem retro(scri)pto die ibidem, et Coram eodem Nunzio del Forno di questa Terra di Carpino dice vivere del suo | di età d’anni cinquant’uno in Circa ut d(ixi)t Testis | Cum iuram(en)to int(errogat)us, et exam(inatu) s sup(e)r p(rese)nti Inf(ormation)e, et primo Int(errogat)us che Sa’ esso Testimonio del furto commesso al Mag(nifi)co Aniello Scan- | suso di q(uest)a sud(dett)a Terra di Carpino dica da chi, quando, dove | in che modo, e che cosa gli sia stata rubbata; R(espondi)t Sig(no)re | La veritả sopra questo fatto, che V(os)S(ignoria) mi domandi, e’ questa che | Io le diro’ e Si è come, mi ricordo benissimo, che verso la fine del mese | di settembre di questo cor(ren)te anno mille sette Cento Settanta | non ricordandomi il giorno precise p(er) la Lunghezza del tem- | po, intesi dire dalle genti, e fra le genti di q(uest)a sudetta | Terra di Caprino mia Padria che essendo stata rubbata | e Scorticata una Vacca al sud(dett)o Mag(nific)o Aniello Scansuso di | q(uest)a sud(dett)a Terra, e che con le diligenze pratticate da questa | Principal Corte, nella Casa della Vidua Lionarda di Marti= | no di questa pred(ett)a Terra mia paesana, e Conoscente, si era | trovato in Casa della stessa Vidua Lionarda

a 11 Sui condizionamenti testuali e sul rapporto tra uso e norma coeva cfr. Rainone 2018 . 12 I testi sono trascritti fedelmente: sono mantenuti pertanto i r segni d’interpunzione, le maiuscole e le minuscole. Riguardo a queste ultime per i casi d’incertezza si è preferito trascrivere il grafema con il maiuscoletto (è frequente ad esempio che lo scrivano usi minuscolo con modulo più grande per indicare sia le iniziali dei nomi propri sia quelle dei nomi comuni: in tale contesto perciò il maiuscoletto è stato usato sistematicamente). Le forme commentate sono citate indicando tra parentesi il numero del foglio e quello della riga in cui compaiono. Dalla numerazione progressiva dei fogli sono stati esclusi quelli bianchi e privi di testo. Talvolta lo scrivano inserisce i numeri di pagina in alto a destra, prima o dopo la prima riga di testo del documento: ai fini della numerazione i numeri non allineati perfettamente a tale riga sono stati considerati come appartenenti a quella precedente o successiva. Le abbreviazioni sono state sciolte con le parentesi tonde ( ) solo nei casi sicuri; per quelli incerti si è preferito non procedere allo scioglimento e a trascrivere fedelmente quanto scritto dallo scrivano. Le interruzioni di riga sono state indicate con la singola barra verticale | mentre per l’inizio di una nuova pagina è stata usata la doppia barra ||. Nelle due deposizioni,Scansuso per indicareScanzuso le interruzioni di riga si è preferito talvolta andareinfra a capo per mettere in evidenza la struttura del documento e la sua divisione in sezioni. 13 Sull’alternanza tra le forme e in tutto il fascicolo processuale cfr. il § 2.4.3.

76 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

di Marti- | no, una Certa quantità di 14Carne Vaccina, ed alcuni pez- | zi di Coio anche Vaccini, ed una menna di Vacca, fatte | di fresco, e che percio’ La Sud(dett)a Vacca si diceva essere sta- | ta rubbata, e Scorticata dalla figlia di essa Vidua Lio= | narda per nome Laura di Gregorio, di unita con | il suo fratello, chiamato Nicola di Gregorio, e di altri | Loro amici, e aderenti, ed Io tutto Cio’ lo credei, Confor- | me lo credo, che Cosi sia la verità, anche perche || sempre dall’ora fin oggi si e’ sempre raccontato detto furto | nella maniera, che ho detto Come sopra, ed è la verita de | Causa Scientiae, dixit omnia scire modo quo Supra.

Int(errogat)us se esso Test(imoni)o sà di che qualita’, vita, e fama, Sono le sud(dett)e | Vidua Lionarda, e le di Lui figlie, e figlio, e Come vengono ri- | putate in q(uest)a Terra; D(ixi) t Sig(no)re, Chiunque Persona hà cono- | sciuto, e conosce le Sud(dett)e persone di Sopra descritte, l’han- | no stimate Sempre per Donne, ed Uomini di pessima vi- | ta, e fama, sempre da Ladri, e donne di mal’odore, e | cosi anche le med(esi)me, e precise la sud(dett)a Laura, la quale e’ una | Diavola in Carne, essendo stato anche il sud(dett)o Nicola suo Fra- | tello più volte Carcerato per furti Commessi, ed un altro | Loro Fratello ucciso, e Cosỉ le hò stimate, e tenute anche Io | per essere Uomo vecchio, e prattico del paese, e † è la verita’ | in causa Scientiae, de loco, et temp(o)re dixit omnia per modu(m) | ut supra.

Int(errogat)us de Contestibus da Antonio del Forno, da M(aestr)o Onofrio Arciu- | lo, e da altri di questo Paese, essendo cosa publica, e noto-| ria. Nunzio del Forno depone come sopra // N. Liborius Fiorentino Off(icia)lis Deleg(at)us (I, 70–71) corpus La suddivisione in sezioni si ripresentaInterrogatus in modoInterrogata pressoché simile in tutte le deposizioni del : alla dichiarazione delle generalità dell’interrogato segue la formula di domanda aperta dal participio latino ( per le testimoni, come in XXIV, 32, 5). Al riguardo si confrontino le seguenti formule, la prima tratta dalla deposizione appena trascritta e relativa al già citato furto ai danni di Aniello Scanzuso (1), la seconda tratta dalla deposizione di Rosa di Turzo e relativa a una ferita inferta a Roberto Laviano (2), la terza infine dalla deposizione di Salvadore Leone e relativa all’eventuale esperienza da questi già acquisita in merito alla perizia per cui è stato interpellato (3): 1. Int(errogat)us che Sa’ esso Testimonio del furto commesso al Mag(nifi)co Aniello Scan- | suso [...] dica da chi, quando, dove | in che modo, e che cosa gli sia stata rubbata (I, 70, 6–8); 2. Interrog(a)ta, che sa essa Testim(oni)a della ferita seguita in persona | di Roberto Laviano di questa Città di Foggia, da chi, | quando, dove, in che modo, con che istrom(en)to, e per | che causa? (X, 25, 7–10); 3. Interrog(atu)s Se Esso Test(imoni)o Si fusse trovato p(rese)nte a qualche diligenza fiscale q(uan)do, | dove, in che modo, d’ord(i)ne di chi, e Cosa co(n) d(et)ta diligenza siasi rin- | venuta (XXX, 27, 7–9).

Ѐ evidente che si tratti della medesima formula rimaneggiata dall’ufficiale in base ai reati commessi e al contenuto della deposizione: l’interrogato è infatti chiamato a deporre rispondendo quasi sempre sul reo («da chi»),fatte sullafatta collocazione temporale 14 Non è possibile stabilire con certezza se lofatte scrivano abbia scritto o ; tuttavia poiché le deposizioni del fascicolo sono generalmente esemplate su quelle precedenti si ritiene opportuno accogliere la prima forma e non la seconda, giacché il plurale ricorre esattamente nello stesso contesto in I, 49, 12 e I, 64, 23; la medesima forma participiale è usata peraltro anche in un documento successivo (I, 72,19).

77 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

del reato e sul luogo in cui questo è stato commesso («quando» e «dove») nonché Dixitsulle relative modalità («in che modo»). Respondit Alla formula di domanda segue poi l’intera deposizione, in genere aperta dai verbiè la verita’ (come | in causa ad esempio Scientiae, in de XIII, loco, 24, et 12)temp(o)re o, come dixit in omnia questo per caso, modu(m) da | ut supra. La deposizione è quasi sempre chiusa dalla formula attestata nel brano riprodotto: Int us de Contestibus . Ad essa segue la sezione in cui vengono citati i testimoni che si apre invece con la subordinata (errogat) . usus scribendi La formularità caratterizza non solo le sezioni che costituiscono la struttura tipica del documento ma più in generale anche l’ degli ufficiali, ricorrendo nei vari testi da essi prodotti altre formule fisse, peraltro non solo in lingua latina. Esse compaiono ad esempio nei verbali e nelle trascrizioni delle deposizioni, dunque negli atti del fascicolo che più di ogni altro consentono di valutare con un certo grado di attendibilità la competenza linguistica di ogni scrivente: tali documenti non sono infatti semplici rimaneggiamenti di un modello di riferimento adattato in base al fine della comunicazione; si tratta invece di rielaborazioni individuali di quanto deposto dall’interrogato scritte contestualmente o successivamente al colloquio. La presenza di formule ricorrenti all’interno di tali testi dimostra senz’altro che lo scrivano avesse a disposizione non solo modelli di riferimento ma anche delle formule fisse da usare all’occorrenzanon ricordandomi che il si giorno erano andate affermando col tempo tra i professionisti dellanon scrittura. ricordandomi Si vedano il tempo alcuni esempi tratti dalla dalledeposizione genti e fraproposta le genti come esempio: è attestato anche in I, 30, 9–10;tra leXXIX, genti 1, e23; per la le variante genti è invece in I, 57, 3; si paesanatrova anche e conoscente in I, 34, 14–5; XXVI, 66, 13–4; XXVII, 41, 20; la variantevita e fama invece in XI, 26, 3; XI, 26, 14; XXXII, 69, 14–5. Tra le dittologie si segnalano , presente anche in XIII,15 16, 17; XIII, 24, 17; , attestato anche in I, 5, 5; XV, 26, 11; XXVI, 8, 22, 3. Oltre ad essere rigido nella sua organizzazione il testo è Testimonio caratterizzato anche da un Terraelevato grado di coesione, Terra dovuto furtoanche all’impiego di risorse linguistico-testuali aventi funzione deittico-anaforica, come si nota in esso , questa suddetta , questa predetta , detto ecc.: usi che iper-caratterizzano questo tipo di prosa in quanto «stilemi burocratici» (Lubello 2014: 240). Riguardo alla sintassi si segnalapercio’ inoltre16 come il latino non abbia influenzato soltanto l’ordine dei costituenti17 frasali : latineggiante infatti è anche il costrutto dell’accusativo con l’infinitolo credei, Confor- in | me loLa credo, Sud(dett)a hà cono- |Vacca sciuto, sie conoscediceva essere sta- | ta infra 15 Per le dittologie come , caratterizzate dalla ripetizione del infra verbo, flesso prima al passato poi al presente, cfr. il commento alla seconda deposizione. 16 Al riguardo cfr. il commento alla seconda deposizione che offre un maggior numero di esempi di inversioni e tmesi. 17 Skytte descrive lo definisce «costrutto infinitivo con soggetto proprio» (1978: 281). Sull’argomento cfr. anche Skytte 1983. Si noti che il costrutto conosce un progressivo declino a partire dal Seicento (Migliorini 1987:ibidem 427), quando inizia ad essere rifiutato anche dai grammatici: «il Beni, dopo aver citato parecchi esempi boccacceschi, avverte che “tal maniera di ragionare [...] non può non offender l’orecchie”» ( ). Nell’Ottocento tuttavia il costrutto recupera vitalità e risulta ben attestato in tutti i vari tipi di prosa, soprattutto in quella giornalistica e burocratica: al riguardo parla di «aulicismo di massa» Giuseppe Antonelli (2003: 180).

78 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

dalla figlia di essa Vidua Lio= | narda rubbata, e Scorticata . Gli esempi commentati sinora dimostrano senz’altro che lo scrivano non fosse un semicolto. Nel testorubbata è tuttavia possibile rinvenire una serie di tratti ascrivibili alle varietà substandard, soprattuttomenna forme marcate diatopicamente: si vedano al riguardo il participio , in cui è riprodotta la geminazione della bilabiale intervocalica,trovato o il meridionalismo una Certa‘mammella’. quantità di Carne Vaccina, ed alcuni Relativamentepez- | zi di Coio allaanche morfosintassi Vaccini, ed una si segnalamenna di inoltre Vacca la mancanza di accordo fra il participio e i sintagmi di . Non si può escludere che si tratti di un banale errore dovuto a una revisione del testo scarsa18 o del tutto assente, poiché anche altrisi esempi si era sembranotrovato confermare tale prassi. Si consideri peraltro che la flessione al singolare del participio19 potrebbe dipendere anche dal valore «passivante» di in . La presenza nel testo di forme grafiche in cui sono riprodotti i fenomeni fonetici areali induce a ritenere tuttavia che la mancanza di accordo in questo caso sia 20interpretabile come conseguenza di una norma non completamente interiorizzata. Offre ulteriori esempi di coesistenza fra tratti ascrivibili a varietà diafasicamente e diastraticamente opposte la seguente deposizione del dottor chirurgo Pasquale Cammisa sulle ferite inferte a Filippo Mantino firmata dall’ufficiale Michele Burlini e dal notaio Roccant(oni)o Picucci: Die Secunda M(ensi)s Martii Milles(i)mi Septincentes(i)mi Octuages(i)mi | Secundi, S(ancti) Pauli, et cora(m) D(omi)no Off(icia)li Dohanali eiusde(m) Mag(nifi)co D(on) Pasquale Cammisa di questa T(er)ra di S(an) Paolo, dice essere D(otto) r Chirurgo, d’età sua d’anni cin- | quantantrè circa, ut dixit, Testis cu(m) juram(en)to | int(errogat)us, et exam(inatu)s Super p(rese)nti informat(ion)e, et p(ri)mo

Int(errogat)us, che sà esso testimone delle ferite com(m)esse | in persona di Filippo Mantino della T(er)ra di Calsalnuovo, e da più anni com(m)orante | in questa di S(an) Paolo, quando, dove, in che | modo, e con che armi; Respondit oggi che | si contano i due di questo cam(m)inante21 Mese | di Marzo, ed anno 178due, di ord(in)e di V(os) S(ignoria), es= | sendom’io conferito in unione di Michele | Coronato Maestro Barbiere, e pratico in Chirurgia, nella Casa di Filippo Mantino | nel luogo detto le Case nuove, ivi abbiamo ritrovato lo stesso, al quale avendoci V(os)S(ignoria) | ordinato di riconoscerlo, perche dolevasi | di essere stato ferito in più parti del | suo Corpo, avendolo perciò nella p(rese)nza | di V(os)S(ignoria) fatto denundare, e con ogni dovuta | diligenza passato ad osservarlo a carne || nuda, abbiamo visto, conforme ho veduto, | osservato, e riconosciuto io, che lo stesso | in primo luogo tiene una ferita nella pianta della sua mano sinistra, e pro= | priam(en)te nel Carpo d’essa in parte laterale | esterna; lunga la med(esim)a trè dita per tra= | verso, e larga quanto un cozzo di Sciabla; | e profonda circa un dito medio anchesempre | peranche traverso perche ||trasversalm(en)tedall’ora fin oggi si e’ raccontato detto furto | nella maniera, che ho detto Come sopra 18 Nella deposizione èsi attestata infatti la ripetizione di in Sempre si Sempreivi . 19 Sull’accordo tra il « passivante» e il participio passato cfr. Serianni 2009: § XI. 364b; sul « passivante» cfr. invece , § XI. 12. Alcuni casi di mancato accordo nella prosa letteraria del primo Ottocento sono considerati arcaizzanti in Serianni 1989: 92. Per la diffusione del fenomeno nell’italiano dei semicolti cfr. infraD’Achille 1994: 71. 20 Non sempre però la riproduzione grafica dei fenomeni foneticisendom’io identifica conferito uno scrivente pocoCammisa= istruito: cfr. la n. 24. 21 Fuori dal blocco di testo della deposizione e a sinistra di si trova scritto .

79 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

portato, con | insistente, effusione di Sangue, fatta, e cagionata la sud(dett)a da taglio di Accetta, op= | pure Sciabla, o altro Simile istrum(en)to, e di | fresco, imperocchè fresco, e del suo natural | colore era il Sangue, che tuttavia sgor- | gava, ed usciva: la stessa ben vero pe- | ricolosa di vita per accidens, non già | per lo luogo ove d(ett) a ferita esiste, essen- | do meno nobile di tutte le altre parti | del Corpo; ma sibbene (per) gli accidenti pro- | dotti, vale a dire di essersi incisi alcuni corpi venosi, ed in conseguenza temo, | che non corrigendosi la Sfrenata emor- | raggia abbia a perire dissanguato; e || 6 | poiche in d(ett)o luogo ferito vi Sono benanche | dè cordellini nati per lo moto, e Senzo | della mano, e dita della stessa, quali | abbiamo osservati, e veduti, come ho | osservato, e veduto io, altresì incisi; | chepperciò temo parim(en)ti, che le trè | dita, cioè il medio, l’anulare, ed au= | ricolare, non abbiano a rimanere | contratti. Dippiù tiene d(ett)o Filippo nel | suo braccio destro, e propriam(en)te quattro | dita al disopra del cubito in parte latera- | le esterna, un’altra cutanea, e super= | ficiale ferita, lunga trè dita a un di= | presso per traverso, larga quanto un | capo di filo, con picciola apparenza di | Sangue, cagionata dagl’istessi Istrum(en)ti | della prima divisata ferita, ed eziandio | fatta di fresco per le med(esim)e ragioni di Sop(r)a | asserite, e la stessa senza verun pe- | ricolo di vita. In fine tiene quattro dita di Sotto la Scapola destra una | contusione, larga la med(esim)a trè dita per || traverso per ogni lato, e senza verun perico- | lo di vita, e cagionata da Istrum(en)to contun- | dente, come mazza, palo, cozzo di Accetta, | od altro simile. E questo io lo sò, giudico, e | depongo, come D(otto) r Chirurgo, ed esperto in | simili ricogniz(io)ni De Causa Scientiae, de loco, et tempore, dixit | ut Supra Int(errogat)us de contestibus, dixit quel tanto da me si è deposto, si puole anche deporre da Michele Coronato Maestro Bar= | biere, e Pratico in Chirurgia, che me- | co è intervenuto a tale ricogniz(io)ne D(otto)r Chirurgo Pasquale Cammisa depone come sopra // Michele Burlini Off(icia)le D(ogana)le | Not(ar) Roccant(oni)o Picucci S(criva)no Estraord(ina)rio (XVI, 13–16) testimone ferita luogo Oltre all’impiego degli attributi deittico-anaforici che contribuiscono all’ipercoesione testuale (esso , detta , detto ecc.) si veda come la topologia dei costituenti frasali abbia risentito dell’influenzanatural della | linguacolore latina,Sfrenata essendo emor- |caratterizzata raggia un’altra con cutanea, evidenza e siasuper= dalle | inversionificiale ferita tra il determinato e il determinante (ad esempio fra il sostantivo e l’attributo,Dippiù come in d(ett)o Filippo nel, | suo braccio destro, e, propriam(en)te quattro | dita al disopra) sia del dalle cubito tmesi in parte (ad esempio latera- |tra le esterna,il verbo e l’oggetto diretto, come in tieneIn fine quattro dita di Sotto la Scapola destra verba timendiun’altra cutanea,parim(en)ti, e super= |che ficiale le trè ferita; | dita, cioè il tiene medio, l’anulare, ed au= | ricolare, una | contusione).| contratti Latineggiante è anche l’uso della negazione coi in temo , | che non corrigendosi la Sfrenata emor- | raggia dissanguato non abbiano a rimanere , peraltro non attestato in precedenza nel medesimo contesto (temo abbiamo visto, conforme ho veduto, | osservato, abbia a eperire riconosciuto abbiamo). osservati, e veduti, come ho | osservato, e veduto io Il particolare uso retorico dei verbi in e , in cui le forme verbali sono flesse alla prima persona plurale e alla prima singolare, è attestato soprattutto nelle deposizioni degli esperti interpellati dalla Dogana e più raramente nelle trascrizioni delle dichiarazioni di semplici testimoni (ad esempio di coloro che

80 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

hanno assistito a un’aggressione fisica). Tale uso potrebbe dipendere dalla prassi di interpellare sistematicamente gli esperti in coppia, a prescindere dall’oggetto della perizia: usando la prima persona singolare lo scrivano sottolineerebbe così la partecipazione del singolo all’attività di controllo. Si tratta ad ogni modo di un uso retorico cristallizzatopratici che siin iscrive chirurgia nel solco della tradizione burocratica; ricorrono infatti ulteriori attestazioni in altre deposizioni, ad esempio nelle22 relazioni di perizia non solo di esperti come Pasqual’Angiolo Colletta (4), Diodato Farina (5) e 23 Pasquale Calvitto (6) ma anche nella perizia del muratore Antonio Presutto4. abbiamo (7): trovato ho’ veduto e trovato io

5. abbiamo vi- | sto, siccome ho veduto, |io , che il d(ett)o Matteo tiene una ferita con_ | contusione all’interno (XI, 10, 1–3); 6. abbiamo veduto , edconforme osservato ho [...] ve- che | duto d(ett)oed Gius(epp)eosservato jo tiene [...] una | ferita ed incisione di carne, ed effusione di sangue (XXV, 7, 16–20); 7. abbiamo ri- | trovato, , siccomeho ritrovato e veduto, , che il pollice [...] sta- | va ammaccato nell’unghia (XXXII, 40, 3–5); [...] Siccome , | io la Sud(dett)a Cantina nuova Sterrata (XXIII, 37, 1–3).

Relativamente alle varietà substandard si considerino invece siaemorraggia le forme che, come nella prima deposizione, riproducono i fenomeni fonetici dell’area sia alcuni usisenzo lessicali altrettanto marcati in diatopia: tra le prime rientrano , che riproduce la geminazionetenere dell’affricata avereprepalataletiene sonora una ferita in posizionetiene una intervocalica, contusione24 e , che invece riproduce l’affricazione della sibilante in contesto postnasale. Tra i secondi il ricorso a in luogo di in , puole ecc. A tali forme si aggiungono quelle che, pur non essendo marcate diatopicamente,25 sono comunque invise alle grammatiche coeve: si consideri l’analogica che ricorre ad esempio anche in I, 62, 19; XI, 10, 18; XXVI, 185, 17) ed è ritenutaManuale, errata o sia guidatra gli per altri migliorare dal Corticelli lo stile (1754: di cancelleria 150) e dal Mastrofini (1814: 449). Ai fini della valutazione di tale forma è significativo notare inoltre che nel suo Giuseppe Dembsher precisi che «PUOTE è poetico; PUÒ è delle prose; PUOLE è errore» (Lubello 2016: 55). L’accumulo di coordinate e di subordinate, dunque la particolare complessità del periodo dovuta alla ricorrenza di proposizioni di grado elevato,Pasquale e Angelo l’assenza Colletta o la 22 Non è l’unica variante foneticax attestata: l’esperto+ si firma infatti come in XI, 10, 19. Si noti che la presenza di unasignum firma crucis autografa non è sistematica nei documenti, poiché in genere il testimone pone una o una croce alla fine della deposizione trascritta dall’ufficiale (cui segue generalmente la formula latina ). 23 L’uso delle dittologie verbali è registrato anche in testi coevi tipologicamentedicemo e ordinamo affini di area veneziana (Tomasin 2001: 84). In certi casi peraltro alcune coppie di verbi risultano caratterizzate-emo -amo sistematicamente dallo stesso tipo di desinenza; si pensi ad esempio a , attestate pressoché sistematicamente nelle comunicazioni ufficiali della Dogana e terminanti in e : sono forme stereotipate riscontrabili già nella lingua cancelleresca (Lubello 2014: 235; 238). 24 In merito all’affricazione della sibilante in tale contesto cfr. Librandi 2004, in cui vengono commentate alcune forme attestate nella produzione di Giambattista Vico; esse rientrerebbero nei «tratti [...] che, attraversando dal basso verso l’alto diverse varietà di scrittura, più a lungo di altri resistono contro la pressione della norma letteraria» (96). Permaneibidem cioè «una sorta di intesa tacita su una “grafia panmeridionale”, dove alcuni tratti attraversano le tipologievuole dei testi e non sono percepiti da chi scrive come devianti rispetto alla lingua letteraria» ( ). 25 Cfr. Rohlfs 1968: § 548 che ne ipotizza la formazione su .

81 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

lo stesso26 scarsezza di segni d’interpunzione quali il punto e il punto e virgola possono contribuire all’uso ridondantelo stessodei pronomi. Si veda ad esempio l’uso di in (8): 8. ivi abbiamo ritrovato , al quale avendoci V(os)S(ignoria) | ordinato di riconoscerlo, perche dolevasi | di essere stato ferito in più parti del | suo Corpo, avendolo perciò nella p(rese)nza | di V(os)S(ignoria)lo stesso fatto denundare, e con ogni dovuta | diligenza passato ad osservarlo a carne || nuda, abbiamo visto, conforme ho veduto, | osservato, e riconosciuto io, che | in primo luogo tiene una ferita nella pianta della sua mano sinistra. 2.3. Esempi di forme marcate diatopicamente nelle comunicazioni formali

Ѐ significativo che le forme marcate in diatopia siano registrate anche nelle comunicazioni ufficiali evidentementereggia esemplatereggio su un modello di riferimento e per tale motivo influenzate solo in minima parte dalla27 competenza e dagli usi dello scrivano. Alcuni esempi sono le geminate e che ricorrono ad esempio in subbito(9), un atto mediante cui si comunica che si è stati incaricati di «procedere all’esecuzione della pena» per un furto «in danno del Mag(nifi)co Aniello Scanzuso», e la geminata in (10), il classico documento con cui la Dogana ordina di recarsi presso la propria sede.

9. ReggiaStả a noi incaricato di procedere [...] Contra Nicola, Alesandra, Laura, Vittoria, e Frances=Subbito | Sca di Gregorio, e Lonarda Martino [...] Come Contumaci in d(ett)a Dogana [...] Senza farne il Contrario (I, 88, 7–22); 10. si portino sopra il Palazzo di questa | regia Dogana, per Servizio del regio Fisco, Senza farsene | il contrario (XIX, 8, 6–8). 2.4. Casi di analogia e incertezze grafiche quali esempi di una norma parzialmente acquisita

2.4.1. Passato remoto in -arono e -orono: alcuni esempi di oscillazione

L’instabilità di una norma imperfettamente acquisita emerge con chiarezza quando l’ufficiale ricorre all’interno dello stesso documento o nel medesimo periodo a due forme di segno opposto, quella normativa e consigliata-orono dalle grammatiche e quella invece da esse rifiutata. Si considerino ad esempio alcuni casi relativi-arono alla morfologia verbale, precisamente le forme di passato remoto in che negli 28esempi (11), (12), (13), (14), (15) ricorrono contestualmente alle standard in : 26 Anche se in questa sede non è possibile soffermarsi sugli usi interpuntori degli scrivani essi sono in parte descrivibili citando lo «smarrimento interpuntorio» di cui parla Cortelazzo in uno dei più noti lavori sull’italiano popolare (1986: 119) sostenendo che «Il valore e la funzione dei segni d’interpunzione sonoivi valutabili proprio mediante la penosa difficoltà di lettura di certe pagine, dove una punteggiatura perplessa ed erratica e spesso mancante oscura un testo sostanzialmente chiaro e accessibile» ( , 121); in parte eè altrettantoche evidente tuttavia come l’uso della punteggiatura risponda a criteri di tipo sintattico, se si considera ad esempio la ricorrenza pressoché sistematica della virgola prima delle congiunzioni e : sull’argomento cfr. il recente lavoro di Angela Ferrari che fissa tra il Cinquecento e il Settecento «la storia del perfezionamentoivi del criterio morfosintattico» (2018: 179) e considera il secondo Ottocento il periodo di «svolta verso un uso della punteggiatura a base comunicativa-orono che troverà un primo assetto a inizio Novecento»-ò ( , 185). 27 Per le quali valgono le considerazioni alla n.affondorono 24. -arono 28 Le forme in si sono formate per attrazione della desinenza della terza persona singolare (cfr. Rohlfs 1968: § 568). Tali forme, ad esempio , sono corrette in dal Gigli (1729: 118) e «si riprovano» per il Mastrofini (1814: 51).

82 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

Cominciorono pregarono 29 11. Si pre= | garono | a lagnare Con me [...] e perciὀ a me che mi fussi tornoronoportata in | Casa (I, 46, 15–19); 12. e miportarono [...] e [...] se n’andie= | dero via, a Capo di altroappurorono poco tempo a venire (I, 52, 19–26); 30 13. si portarono avanti | al m(agnific)o Innocenzio Pirelli [...] in dove [...] , che il debito sud(dett)o era | diaccomodorono docati cento, e dodeci (XXVI, 8, 11–15); 14. Silasciarono essi rubricati [...] e dopo che [...] avevono comme(ss)o | un tal furto di detti quattro sacchi di grano [...] se l’ Calvalcorono | sopra a due Somari (XXX, 3, 5–14); 15. [...] due di d(ett)i Sacchi pieni, e due altri | venivano asportati con la corpusguida di essi Totaro, | e montanari, che essi somarri (XXX, 42, 3–7).

Il offre vari esempi in cui l’oscillazionerobba tra una forma e l’altra è registrata persino a rubatadistanza di poche righe, com’è attestato in (16) in cui una forma con la bilabiale geminata intervocalica (roba ) è seguita da una forma con la bilabiale scempia ( ); lo scrivano può anche scrivere la medesima parola in modo diverso, come accade in (17), dove è scritto prima con la bilabiale geminata poi con la bilabialep farlo scempia: ar- | restare colla avendolo Io fermato, e detto, come | si mieteva La , che non era sua, mi há | 16. risposto(er) ed aven- | doli[...] Io replicatorobba rubata quale (XXII, az- 2,| zione 7–8);avea egli sopra la 17. degl’altri mi ha soggiunto, che non poteva | cio’ farerobba [...] [...] roba [...] (XXII, 7, 6–19). andorono andiedero L’oscillazioneandorono può riguardare anche due diverse forme analogiche dello stesso31 verbo, come si nota in (18), dove l’ufficiale usa prima 32 andiederopoi 33 : 18. e l’ a’ Cer- | care, che volevano un paro di Scanate di pane, e [...] dissi, che fussero ritorna- | te [...], Come in | fatti se ne la prima sera, e tornorono poi (I, 56, 18–22). 2.4.2. Assimilazione -ND- > -nn-: esempi di oscillazione nelle formule fisse

Gli esempi (19), (20) e (21) illustrano in modo ancor più chiaro come l’oralità abbia influenzato la scrittura. Sono le trascrizioni dell’inizio di tre deposizioni diverse raccolte dall’ufficiale Fiorentinoa sul furto ad Aniello Scanzuso: la prima è attribuibile 29 Si noti l’uso della preposizione dinanzi all’oggetto diretto: un esempio di oggetto preposizionale. In una frase con sequenza SVO e oggetto diretto caratterizzato dal tratto [+ umano] ed espresso o da un sostantivo o da un pronome il costrutto è tipico delle varietà centro-meridionali. In altri contesti tuttavia, ad esempio con particolari verbi o nel caso di oggetto diretto dislocato a destra o sinistra, la vitalità del costrutto non è circoscrivibile alla sola area centro-meridionale; nel caso delle dislocazioni a sinistra e con certi tipi di verbi o espressioni è infatti persino panitaliano ed è attestato inoltre anche in varietà né popolari né regionali. Sull’argomento si citano solo pochi studi orientativi di una bibliografia vastissima: per la diffusione areale del costrutto cfr. almeno Rohlfs 1969:pregare § 632; Avolio 1995: 94–95; pera la presenza in italiano settentrionale cfr. Berretta 1991; una sintesi è in D’Achille 2006: 183.ro Si consideri infineno che il Tommaseo-Bellini registra esempiappurono con il verbo in cui la preposizioneandiedi precede l’oggetto diretto. diedi -orono 30 La seconda sillaba è sovrascritta a : lo scrivano avevaandiede dunque scritto . andò 31 Per Rohlfs il tipo si è formato per analogia su (1968: § 579). Come le forme in anche queste sono rifiutate dalle grammatiche coeve: ad-aro esempio è corretto in dal Gigli (1729:-aro 121); dal Mastrofini inoltre è considerato «incerto, erroneo» (1814: 91). 32 Senz’altro areale ma latamente antitoscano è l’esito -ARIUM > . Sulla diffusione dei dialettalismi in nella lingua italiana cfr. Avolio 1994: 593–5. 33 ‘Pagnotte’.

83 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

34 ad Agostino Tabbacco, la seconda a Gaetano Miucci, la terza a Matteo Maccarone, tutti lavoratori di Carpino.ricordando

19. per quanto mi | vado mmentanno, che circa la fine di settembre, e principio di Novem- | bre del Cor(ren)te anno 1770 non ricordandomi il giorno precise (I, 32, 8–10); 20. per q(ua)nto mi va= | rammentannodo , mi pare che fusse stato quello dè trenta di 7(m)bre | dell’anno Cor(ren)te millesette Cento Settanta (I, 34, 11–13); 21. per q(ua)nto mi vado , mi pa= | re che fusse Stato quello di trenta di 7(m)bre del Cor(ren)te anno mille | Sette Cento Settanta ((I, 36, 10–12).

Si noti anzitutto come l’ufficiale rimaneggi la medesimaricordare formula per sottolineare l’incertezza del testimone sulla collocazionemmentanno temporale del fatto. In secondorammentanno luogo si consideri che viene usata prima la forma standard ; poi vengono35 -nn- impiegate le due forme marcate diatopicamente a- ‘ammentando’ e ‘rammentando’ che riproducono l’assimilazione mm progressiva -ND- > tipica dell’area; la primacorpus anche l’aferesi di con il conseguente mantenimento di una sequenza di grafemi 36inammissibile a inizio parola ( ). Non si tratta dell’unico caso attestato nel ma è rilevante poiché i fenomeni fono-morfologici marcati diatopicamente ricorrono soprattutto nei discorsi diretti attribuitib ai vari testimoni e non in altri luoghi del testo (al riguardo cfr. Rainone 2018 ). L’esempio conferma dunque ancora una volta come l’incertezza37 tipica delle scritture dei semicolti si 2.4.3.manifesti Oscillazione anche all’interno nella resa di grafica formule degli fisse. antroponimi

L’oscillazione e l’incertezza tipiche delle scritture semicolte si manifestano anche nella resa grafica degli antroponimi. Si consideri il caso del cognome di Grazia Tabasso, attestato con la bilabiale intervocalica scempia inScansuso gran parte dei documenti del fascicolo XXIX (ad esempio in 1, 2; 1, 4; 10, 6) ma con la geminata38 nella copertina. Si pensi inoltre al cognomeScanzuso del querelante Aniello, .Scansuso Il testo lascia registrare forme con e senza affricazione della sibilante in contesto post-nasale: sono attestate difatti sia (I, 1, 13; I, 4, 15; I, 5, 13 ecc.) sia (I, 10, 9; signum crucis 34 La forma con la bilabiale intervocalica geminata è attestata non solo nella deposizione del testimone (I, 31, 4), che tuttavia si firma apponendo esclusivamente il alla fine del documento, ma anche nelle altre pagine del fascicolo processuale (ad esempio in I, 22 nell’elenco degli interrogati) o nel verbale d’apertura (I, 4, 9). Essa è parimenti attestata (ad esempio in I, 4, 10; I, 33, 2) perTabacco indicareTabbacco il cognome del figlio del testimone, Pasquale. Neanche in questo caso viene apposta la firma allainfra fine dell’atto. Non Ammentarsiè possibile stabilire con certezza dunque se ils.v. cognome ammentare dei due testimoni fosse o (si consideris.v. ammentarsi tuttavia che non sempre lea firme autografe sono affidabili: al riguardo cfr. il § 2.4.3). 35 è registrato sia nella 4 Crusca ( ) sia nel Dizionario dell’Alberti di Villanova ( ), dove si legge peraltro «e dici Rammentarsi». Il verbo è considerato fuor d’uso nel secolo XIX dal Dizionario mmanodi Policarpotenitolo, Petrocchi. tenitolo, Dato che il vảsignificato co lo | Cortiello assunto mmano nel contesto, non può riflettere assolutamente il carpinese [m:ən’dan:ə] ‘inventando’. 36 Ѐ presente anche la forma in (V, 41, 11–12). 37 Non è invece persuasiva l’ipotesi di un’interferenzaper quanto mi diafasica,vado ricordando secondo cui lo scrivano sarebbe stato influenzato dalle modalità espressive dell’interrogato:scansare è improbabile infatti che tutti gli interrogati abbiano-o -u pronunciato le-oso stesse parole ( ). 38 Probabilmente costruita sulla base verbale , la forma riprodurrebbe nel caso la metafonesi di in del suffisso . Su alcune forme metafonetiche che tradirebbero unab provenienza non di area foggiana ma probabilmente napoletana di alcuni scrivani cfr. Rainone 2018 : 223–225.

84 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

I, 13, 4; I, 16, 8 ecc.); la prima compare anche in un documento firmatoScanzuso dall’avvocato fiscale Carlo Maria Valletta (senz’altro più istruito di unoAniello scrivano), Scanzuso precisamente Ratifico e fo istanzain I, 87, come 9. Il cognomesopra del querelante dovrebbe essere tuttavia : alla fine della sua deposizione infattiductus si trova scritta la formula (I, 15, 5), non attribuibile all’ufficiale ma molto probabilmente all’interrogato,Scanzuso poichéScansuso il delle due scritture è differente. Ciò non induce a concludere con assoluta certezza che il cognome del testimone fosse Clerico Novizio e non poiché talvolta è laLuiggi firma Fedele dell’interrogato a riprodurre i fenomeni fonetici dell’area. Un caso significativo in tal senso è attestato in XXIV, in cui il Cambanello Luigi Fedele si firma comeIo Antonio cambanello (104, o 20). deposto Un ulteriore come | sopraesempio relativo alla scrittura dei testimoni è nel testo XXII: l’interrogato Campanella si firma come nella formula (28, 12–3). La forma in questo caso non riproduce solo la sonorizzazione della bilabiale in contesto post-nasale: essa è caratterizzata anche da un cambiamento di 2.5.genere, Conclusione tendenza peraltro usuale nelle firme dei semicolti (Fabiano 2016: 37).

I casi sinora commentati ben esemplificano la peculiarità linguistica delle scritture degli ufficiali della Dogana, caratterizzate dalla presenza di tratti fonetici, morfologici e sintattici ascrivibili a due varietà opposte, l’italiano burocratico e l’italiano dei semicolti. Se da una parte ad esempio la sintassi è influenzata dalla lingua latina (si considerino la particolare topologia dei costituenti frasali oppure il costrutto dell’accusativo con l’infinito), dall’altra può risentire talvolta della capacità solo parziale di organizzazione del discorso (anche 39mediante i segni d’interpunzione) che contraddistingue le scritture dei semicolti.sempre A ciò si aggiunga la necessità di velocizzare il disbrigo delle pratiche che comporta una revisione del testo scarsa o del tutto assente (cfr. la ripetizione di segnalata alla n. 18). Se da una parte inoltre il lessico è caratterizzatomenna dalla presenza (scontata per un testo burocratico) di latinismi, dall’altra lascia registrare la presenza (non altrettanto scontata) di meridionalismi (è il caso di ‘mammella’). Ѐ del tutto evidente pertanto che pur essendo dei professionisti della scrittura gli scrivani avessero interiorizzato solo parzialmente la norma. Lo dimostrano soprattutto i casi di oscillazione tra le forme normative e le forme rifiutate dalle grammatiche coeve registrati all’interno dello stesso documento,andorono nonchéandiedero quelli in cui all’interno del medesimo periodo lo scrivano ricorre a forme analogiche diverse per lo stesso verbo, come accade nell’esempio (18) con robbae rubata. Al riguardo è significativarobba l’oscillazioneroba tra le forme che riproducono i fenomeni fonetici dell’area e quelle non marcate diatopicamente: è il caso di dell’esempioScansuso Scanzuso (16) o di e nell’esempio (17). L’incertezza si manifesta chiaramente nella resa grafica degli antroponimi: si pensi alle diverse attestazioni di e discusse nel § 2.4.3. 39 Si noti tuttavia che tali considerazioni non possono essere estese indistintamente a tutte le produzioni scritte collocabili ai livelli bassi dell’asse diastratico: al riguardo cfr. le considerazioni di Fresu 2014: 201–202.

85 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

corpus Pur tenendo conto della specificità delle singole produzioni, quindi anche delle diverse modalità con cui ogni scrivano si è accostato alla scrittura, il può essere senz’altro considerato come un insiemecontinuum di varietà intermedie ascrivibili, in base alla competenza del singolo ufficiale, e tenendo conto di variabili quali l’uso e la tipologia testuale di riferimento, a un posto tra il polo alto della lingua della burocrazia e quello basso delle scritture semicolte nell’àmbito di «un’ampia zona […] di passaggio e di incontro fra testi orali e scritti» (Lubello 2014: 23).

86 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

Riferimenti bibliografici Dizionario universale critico, enciclopedico della lingua italiana. A-CA Alberti di Villanova, F.Tipologia (1797). linguistica del genere epistolare nel primo Ottocento. Sondaggi sulle. Lucca:lettere Domenicofamiliari di Marescandoli. mittenti cólti Antonelli, G. (2003). Cinque secoli, un archivio: mostra documentaria: Foggia, 15-31 ottobre 1984, Palazzo Dogana . Roma: Edizioni dell’Ateneo. Archivio di Stato di Foggia (1984). Storia della lingua italiana. Le altre lingue. Foggia: Grafsud. Avolio, F. (1994). ”IBommèsprə. dialettismi dell’italiano”.Profilo linguistico In Luca dell’Italia Serianni, centro-meridionale Pietro Trifone (a cura di), (pp. 561–95). Torino: Einaudi. Avolio, F. (1995). . San LinguisticaSevero: Gerni. Berretta, M. (1991). ”Note sulla sintassi dell’accusativo preposizionale in italiano”.Vox Romanica , 31, 211–32. Berruto, G. (1983). ”L’italiano popolare e la semplificazione linguistica”. , 42, 38–79. Perché scrivere? Motivazioni, scelte, risultati. Atti del Bianco,convegno F. e Špička, internazionale J. (2017). ”Una di studi domanda (Olomouc, (ancora) 27–28 aperta”. marzo In 2015) Francesco Bianco, Jiří Špička (a cura di), (pp. 13–28). Firenze: Cesati. Unità linguistica Cipriani,meridionale. G.; Masselli, Studi G. M. (2016). e ricerche ”Da inCALLES ricordo a TRACTURI. di Michele Per Melillo una storia della voce ‘tratturi’”. In Pasquale Caratù, Annaluisa Rubano (a cura di), Avviamento critico allo studio della dialettologia (pp. 165–199). popolare. LineamentiModugno: Edizioni di italiano del popolare Rosone. Cortelazzo, M. (1986).Regole ed osservazioni della lingua toscana ridotte a metodo ed in tre libri distribuite . Pisa: Pacini. Corticelli, S. (1754).Vocabolario degli accademici della Crusca . Bologna: Lelio dalla Volpe. CRUSCA I = (1612). Venezia: Giovanni Alberti.Storia della lingua italiana. Scritto e parlato D’Achille, P. (1994). L’italiano”L’italiano contemporaneo dei semicolti”. In Luca Serianni, Pietro Trifone (a cura di), (pp. 41–79). Torino: Einaudi. D’Achille, P.Sulle (2006). tracce della Dogana. Tra archivi. Bologna: e territorio il Mulino. d’Atri, S.; Russo, S. (2008). ”Il Tavoliere e la transumanza”. In Stefano Russo (a cura di), Geografia e storia dell’italiano regionale (pp. 27–32). Foggia: Claudio Grenzi. De Blasi, N. (2014).Mélanges de l’Ecole française de Rome. Moyen-Age,. Bologna: Temps Il Mulino. modernes Di Cicco, P. (1988). ”Fonti per la storia della Dogana delle pecore nell’Archivio di Stato di Foggia”. La Ragion Pastorale, over Comento sù la Pramatica LXXIX. de, officio100, 937–946. Procuratoris Caesaris di Stefano, S. (1731). Unità linguistica. Napoli: meridionale.Domenico Roselli. Studi e ricerche in ricordo di Fabiano,Michele M. (2016). Melillo ”Accordo di genere nei cognomi”. In Pasquale Caratù, Annaluisa Rubano (a cura di), (pp. 37–42). Foggia: Edizioni del Rosone. Ferrari, A. (2018). ”Punteggiatura”. In Giuseppe Antonelli, Matteo Motolese, Lorenzo

87 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

Storia dell’italiano scritto. Grammatiche

Tomasin (a cura di), (pp. 169–202). Roma: Carocci. Storia dell’italiano scritto. Italiano dell’uso Fresu, R. (2014). ”Scritture dei semicolti”. In Giuseppe Antonelli, Matteo Motolese, Lorenzo Tomasin (a cura di), Manuale (pp. di linguistica195–223). italianaRoma: Carocci. Fresu, R. (2016).Lezioni ”L’italiano di lingua dei semicolti”. Toscana In Sergio Lubello (a cura di), (pp. 328–350). Berlino: Walter de Gruyter GmbH & Co KG. Gigli, G. (1729). . Venezia: Giambatista Pasquali.La variabilité en Librandi,langue. R. (2004). Langue ”Varietà parlée intermedie et langue écrite di italiano dans lein présenttesti preunitari”. et dans le In passé Rika Van Deyck, Rosanna Sornicola, Johannes Kabatek (a cura di), Profilo linguistico dei dialetti italiani (pp. 77–103). Gand: Communication & Cognition. Manuale di Loporcaro,linguistica M. (2009). italiana . Bari: Editori Laterza. Loporcaro, M. (2016).Il linguaggio ”L’Italia dialettale”. burocratico In Sergio Lubello (a cura di), La lingua(pp. del 275–300). diritto e dell’amministrazione Berlino: Walter de Gruyter GmbH & Co KG. Lubello, S. (2014). Giuseppe Dembsher.. Roma: Manuale, Carocci oEditore. sia guida per migliorare Lubello,lo S.stile (2017). di cancelleria . Bologna: il Mulino. Lubello, S. (a cura di). (2016). Plurilinguismo. Sesto Fiorentino: apice libri. Marazzini, C. (1996). ”Plurilinguismo giuridico e burocratico prima dell’Unità d’Italia”. , 3, 69–82. La «Lingua Marazzini,d’Italia»: C. (1998). usi pubblici ”La linguae istituzionali. degli Stati Atti italiani.del XXIX convegno L’uso pubblico della SLI e burocratico(Malta, 3–5 novembreprima dell’Unità”. 1995) In Gabriella Alfieri, Arnold Cassola (a cura di), Teoria e prospetto ossia Dizionario critico de’ verbi italiani coniugati specialmente(pp. 1–27). degli Roma: anomali Bulzoni. e malnoti nelle cadenze Mastrofini, M. (1814). Storia della lingua italiana . Roma: De Romanis. Le lunghe vie erbose (Tratturi e pastori nella Puglia Migliorini,di ieri) B. (1987). . Milano: Bompiani/RCS LibriPalasciano,Il Carteggio I. (1984). Vaianese (1537–39). Un contributo allo studio della lingua .d’uso Lecce: nel Capone. Cinquecento Palermo, M. (1994). La Capitanata . Firenze: Accademia della Crusca Pellegrino, L. (2007).Dizionario ”Dal dottor universale fisico barbieredella lingua chirurgo italiana. al A-K medico-chirurgo in Capitanata”. , 21, 213–222. Petrocchi, P. (1887). . Milano: Fratelli Trèves Editori.a Rainone, M. (2018 ). Italica ”Su una Belgradensia querela per stupro del 1770: norma grammaticale, lingua d’uso e condizionamenti testuali in alcuni documenti burocratici di area pugliese”.b , 1, 7–26. Rainone, M. (2018 ). ”FenomeniItalica Wratislaviensia areali e tracce di parlato semi-spontaneo nelle scritture processualiGrammatica della storica “Regia dellaDogana lingua della italiana mena delle e dei pecore” suoi dialetti. di fine Morfologia’700 in Capitanata”. , 9(1), 209–229. Rohlfs, G. (1968). . Torino: Giulio Einaudi.

88 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

Grammatica storica della lingua italiana e dei suoi dialetti. Sintassi e formazione delle parole Rohlfs, G. (1969). Il primo Ottocento: dall’età giacobina all’Unità Italiano. Grammatica. Torino: Giulio Sintassi Einaudi. Dubbi Serianni, L. (1989). . Bologna: il Mulino. Serianni, L. (2009).Studi di Grammatica Italiana . Milano: Garzanti Libri. Skytte, G. (1978). ”Il cosiddetto costrutto dotto di accusativo con l’infinitoRevue romane in italiano moderno”. , 7, 281–315. Skytte, G. (1983). ”LaIl volgare sintassi e dell’infinitola legge. Storia in italianolinguistica moderno”. del diritto veneziano (secoli, 27, XIII-XVIII)1–579. Tomasin, L. (2001). Dizionario della lingua italiana . Padova: Esedra. Tommaseo, N.; Bellini, B. (1861–1879). . Torino: Unione Tipografico-Editrice.

89 Rainone M.: LA “SERIE IX” DELLA REGIA DOGANA DI FOGGIA: PLURILINGUISIMO E ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 73-90

“SERIES IX” OF THE REGIA DOGANA OF FOGGIA: MULTILINGUALISMth AND PLURISTYLISM IN SOME PROCEDURAL DOCUMENTS FROM THE 18 CENTURY

Abstract

The Regia Dogana della mena delle Pecore was one ofth the mostth important institutions of the ancient Kingdom of Naples between the 15 and 19 centuries. At present, about a thousand trial files are kept in the “serie IX” of the Foggia’s Archives fonds dedicatedcorpus to the centuries-old activity of its court: they concern crimes mostly committed in the area of the Capitanata between 1770 and 1806. This work is based on a consisting of 35 trial files belonging to the above-mentioned series and it aims to highlight the peculiarities of officers’ writings, which are characterised both by the coexistence of Latin and Italian, and by the uses and forms of antitheticitaliano deilinguistic semicolti varieties. On the one side, in fact, some forms and uses are specific to bureaucratic Italian; on the other side, some forms and uses are specific to . Two depositions for a theft and an aggression, and some examples related to nominal, adjectival and verbal forms are analysed, and the results show how and to what extent oral varieties influenced writing. italiano dei semicolti, th Key words: bureaucratic Italian, linguistic uses in the 18 century, multilingualism, dialects of the Capitanata area, Regia Dogana della mena delle pecore

90 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

UDK 94(497.584-37Dubrovnik)“15“ Izvorni znanstveni rad Primljeno: 5.4.2018.

Nikša Varezić Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet HR-21000 Split, Poljička cesta 35 [email protected]

DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR

Sažetak Dubrovačka Republika jedinstvena je pojava ne samo u povijesti istočnog Jadrana već i u širem mediteranskom kontekstu. Međunarodnu poziciju Dubrovnika tijekom stoljeća potrebno je razmatrati u kontekstu često vrlo zamršenih relacija i politika onih država čiji su dinamični međuodnosi, svaki na svoj način, doticali i oblikovali položaj Dubrovnika, podjednako unutar jadransko-mediteranskoga, kao i onoga geopolitičkog okvira, koji obuhvaća jugoistočnu Europu. Rad razmatra pozicije Dubrovačke Republike na Levantu unutar konteksta doista turbulentnog 16. stoljeća, kada je unatoč definiranim uvjetima koji su proizlazili iz dubrovačkoga vazalnog statusa unutar Osmanskog Carstva, trebalo ulagati dodatan diplomatski trud kako bi se održale krucijalno važne trgovačke pozicije na tom dijelu Mediterana narušene novom geopolitičkom konstelacijom 16. stoljeća.

Ključne riječi: Dubrovačka Republika, Osmansko Carstvo, Francuska, Aleksandrija, transkonfesionalna diplomacija, transimperijalni čimbenici 1. Uvod: Dubrovnik – sudionik srednjovjekovne »ekonomije svijeta«

Dubrovnik je još tijekom srednjovjekovlja predstavljao jednumoru od onih svjetske mediteranskih ekonomije komuna koje su zahvaljujući povoljnom geopolitičkom položaju i vlastitoj snažnoj1 inicijativi obilježili glavne trendove koji su se odvijali na tome . Zbog prvotne inferiornosti kopnenog zaleđa, agilni utjecaj ovakvih gradskih društava osjećao se znatno dublje u unutrašnjosti od samih mediteranskih obala. Dubrovčani su, primjerice, svoje slavensko zaleđe u znatnoj mjeri podredili svojim ekonomskim interesima, pozicioniravši2 se kao gospodarski posrednik između jadranskoga i balkanskog tržišta. Tu je činjenicu nevoljko morao poštovati ne samo balkanski svijet, koji je u međuvremenu tijekom srednjovjekovlja u političkom smislu osjetno dozreo, već i tadašnji dubrovački politički3 sizeren ‒ Mletačka Republika ‒ koja nije imala vlastitih balkanskih uporišta. Grad podno Srđa znao je potom maksimalno iskoristiti sve prednosti rubnog položaja unutar Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva b 1 Za ekonomiju srednjovjekovnih gradova pogledati više u Braudel 1992 : 96‒155. 2 Više o tome u Dinić 1955: 1‒109, Krekić 1980, Ćirković 1981: 41‒69, Ćirković 1990: 15‒26, Kovačević-Kojić 1990: 61‒78.a 3 O tome više u Foretić 1980 : 81‒95, Harris 2006: 43‒59.

91 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

dobivši doista velike gospodarske, ali i političke povlastice. Iako će Dubrovčani sve do 1526. godine formalno priznavati hrvatsko-ugarsko vrhovništvo, zapravo već od 1358. dubrovačka autonomija dobivala je sve jasnije konture (Janeković Römer 2003: 64–141). Trgovački ugovori koje su Dubrovčani sklopili tijekom druge polovice 12. stoljeća s najvažnijim lukama s obiju strana Jadrana pokazuju domete i pomorske potencijale dubrovačke trgovine. Ugovor s Pisom utoliko je važniji jer ne svjedoči samo o prodoru dubrovačke trgovine izvan jadranskog okvira već se jednoma svojom odredbom spominje i dubrovačkihin partes trgovaca ultramarinas na Levantu (Foretić 1980 : 41–42). Kasniji trgovački ugovori postignuti s Venecijom 1232., između ostalog definiraju i propise koji reguliraju trgovanje , što je svakako pretpostavljalo razmjenu u lukama Egipta i Sirije (Krekić 1956: 100). Budući da je mletačka fiskalna politika imala svrhu ukloniti na tako važnim trgovištima svake konkurencije mletačkim trgovcima, preduvjeti za potpuno ostvarenje dubrovačkih pomorskih potencijala ostvarit će se tek zbacivanjem mletačkog vrhovništva, tim više što su spomenute restrikcije istovremenoa ograničavale i slobodan razvoj dubrovačkog brodarstva (Foretić 1980 : 60-62). Samim time i prisutnost dubrovačkih trgovaca na Levantu znatnije je porastao tek u razdoblju nakon završetka mletačkog vrhovništva. Iako je zauzećem Tripolija od mameluka 1289. proglašena papinska zabrana trgovanja s »nevjernicima« upućena svim kršćanima, s vremenom se percepcija muslimanskog istoka počela mijenjati. Tome su kumovali određeni čimbenici geopolitičke prirode kao i prijeka potreba za trgovačkom razmjenom, čija zabrana teško da je mogla dugoročno ustrajati na ideološkim principima. U skladu s tim, ali i stupnju ugroženosti kršćanskog zapada, jedan je dio islamskog Sredozemlja u očima kršćanskog zapada morao biti rehabilitiran. Tijekom prve polovice 14. stoljeća Sveta Stolica je zbog vojnog angažmana »za interese kršćanstva« omogućila Đenovljanima i Mlečanima privremenu slobodu trgovanja s egipatskim mamelučkim lukama. Papinska koncesija zapravo je predstavljala svojevrsnu reparaciju za vojni angažman koji su ovi poduzeli protiv maloazijskih Turaka zbog čega je došlo do prekida trgovine u egejskom bazenu (Carrkršćanske 2015: 453–460). republike Zanimljivo je primijetiti kako partikularni interes, koji istovremeno nije nudio određeni angažman u svojstvu svojevrsne protuusluge za dobrobit , tijekom te iste prve polovice 14. stoljeća nije se smatrao dovoljno dobrim razlogom takvom papinskom izuzeću. Primjerice, Rim domalo nije imao sluha udovoljiti Mlečanima na novi zahtjev za dodjelom istovjetnoga trgovačkog privilegija kojeg su ovi argumentirali tek jednostavnim navodom o nužnosti trgovine s (»nevjerničkim«) Levantom (Carr 2015: 458). Iako su Dubrovčani trgovali u AleksandrijiPrivilegium još navigationistijekom 13. stoljeća, ad partes promet Orientis s tom lukom, ali i ostalim levantinskim lukama, znatno je porastao nakon što je 1433. Bazelski koncil posebnim povlasticama ( ) odobrio Dubrovčanima trgovanje s islamskim svijetom, odnosno s levantinskim lukama, zabranivši jedino trgovinu »zabranjenom robom« (Krekić 1956: 102–103). Tom prilikom zasigurno je uzeta u obzir činjenica specifičnoga geostrateškog smještaja samog Dubrovnika, međutim, potrebno je imati na umu da je malena Republika tijekom 15. stoljeća, suprotno praksi idućih stoljeća, pokazivala znatno izraženije

92 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

protuosmansko raspoloženje. Logistička potpora Dubrovčana u okviru tadašnjih različitiha protuosmanskih4 inicijativa bila je vrlo važna (Krekić 1980: 11, Foretić 1980 : 201‒216). Ipak je to bilo razdoblje kad su se još uvijek polagale velike nade u zajedničku ofenzivu i uspjeh ujedinjenih kršćanskih snaga u potiskivanju Osmanlija s Balkana. Bazelski privilegij dodijeljen Dubrovčanima postao je model koji će prihvaćati svaki sljedeći papa, istodobno izazivajući nerijetko mrzovolju, ponajviše jadranskoga trgovačkog konkurenta ‒ Venecije. Podjednako kao što su to već učinili Mlečani, Đenovljani i Ankonitanci tijekom 15. stoljeća, Dubrovčani su također sklopili trgovačke ugovore s mamelučkim vladarima Egipta 1510. godine, čime su domalo izborili i pravo držanja svoga konzula u aleksandrijskoj luci (Vojnović 1912: 90). Dubrovački konzul u Aleksandriji imao je u svojoj nadležnosti i Tripoli u Siriji (Biegman 1967: 67). Izvještavajući 1516. ugarskoga kralja Vladislava II. o osvajanjima mamelučkih prostora na Levantu od osmanskog sultana Selima I., dubrovačka5 vlada pozivala se na izvješća dubrovačkih trgovaca i svoga konzula iz Aleksandrije. Uskoro su ustrajni Dubrovčani i od Visoke porte dobili suglasnost i privilegij koja im je posebnim fermanom 1519. potvrdila pravo držanja 2.svoga Prilike konzula na Sredozemlju u Aleksandriji 16. stoljeća(Vojnović 1898: 100, 101, Popović 1973: 105).

Upravo su francuska invazija u Italiji krajem 15. stoljeća, potom španjolska intervencija koja je uslijedila, otvorile sasvim novu epohu europske političke povijesti. Politički pragmatizam, odnosno načela realne politike, koja su tom prigodom došla6 do izražaja, profilirala su i potpuno novi, pragmatični stav prema Osmanlijama. Izvan političke arene, kalkulaciju prema Osmanlija pojačale su i ekonomske ambicije europskih trgovačkih velesila koje su u osmanskom tržištu vidjele velike mogućnosti (Partner 1997: 206). Francusko-habsburški sukob oko prevlasti na Apeninu olabavio je 1529. godine sklapanjem mira između Franje I. i Karla V., nakon čega više nije predstavljao prvorazredan politički problem. Kongresom u Bologni te iste godine potvrđen je poredak i prevlast carske politike na poluotoku. Ono što je preusmjerilo fokus europske politike bilo je Osmansko Carstvo Sulejmana Veličanstvenoga koje 4 Svakako treba spomenuti i geostratešku ulogu koju je Dubrovnik zauzimao u planovima na koncu nerealiziranoga protuosmanskog pohoda pape Pija II. (Lučić 1994: 25‒46, Raukar 1997: 93‒95). 5 “… ad nos misse Andrinopoli per Solimam magni Turci filium, gubernatorem Constantinopolis, de victoria sui patris, quam in Siria contra magnum Egipti soldanum ferebant consequutum. Nuper vero alterius epistole copiam de eadem victoria magni Turci, per hunc nuncium fideliter ab origine tralatum, mittimus ad prelibatam maiestatem vestram, plenum fidelitatis nostre officium erga illam ostensuri. Quam victoriam consul et mercatores nostri suis ad nos literis ab Alexandria missis confirmaverunt, et eundem Turcum Tripolim, Alepium, Damascum, magnas Sirie civitates, cepisse ferebunt." (Gelcich, Thallóczy 1887: br. 433.Rex Pismo Christinaissimus od 13. studenoga 1516.) 6 U geopolitičkoj konstelaciji prve polovice 16. stoljeća dogodilo se da je francuski vladar, koji se dičio titulom »Najkršćanskijeg Kralja« ( ), sklopio politički savez s osmanskim sultanom uperen protiv španjolskoga »Katoličkog Kralja«. Nadalje, političke intrige španjolskog i francuskog vladara, koje su imale izravne i široke odjeke na Apeninima, primorale su još krajem 15. stoljeća i samog papu Aleksandra VI. (1492. – 1503.) na razmišljanje o savezu s osmanskim sultanom u pokušaju suprotstavljanja francuskom kralju Karlu VIII., koji je namjeravao prodrijeti u Italiju i preoteti Napuljsko Kraljevstvo njegovim legalnim baštinicima, Aragoncima. Papa nije bio jedini talijanski vladar koji je kovao takve političke manevre. (Ricci 2013: 405‒418). Usp. García Hernán 2012: 181‒202.

93 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

je od trećeg desetljeća 16. stoljeća ofenzivno napredovalo prema središnjoj Europi, težeći ujedno i potpunoj pomorskoj dominaciji nad Sredozemljem. Habsburško-osmansko rivalstvo tijekom prve polovice 16. stoljeća odmjeravalo je svoje snage na nekoliko fronta. Isprva, Osmansko Carstvo svu je svoju pozornost usmjerilo napredovanju prema srednjoj Europi i prijestolnici austrijskih Habsburgovaca pa su tim povodom pokrenute ofenzive tijekom 1529. i 1532. Međutim, one nisu rezultirale očekivanim uspjehom tako da je daljnje osmansko napredovanje na toj bojišnici zaustavljeno. Štoviše, dok je glavnina osmanskih snaga ratovala u Ugarskoj, habsburška mornarica ojačana prelaskom Andree Dorije iz francuskog tabora u španjolski, godine 1532. oduzela je Osmanlijama Patras i Koron na Peloponezu. Ovakav razvoj događaja nagnao je Visoku portu na promišljanje novih geopolitičkih smjernica, što je rezultiralo otvaranjem nove fronte u nadmetanju s Habsburgovcima. Želeći povratiti netom izgubljena pomorska uporišta, osmanski sultan je nastojao istovremeno izboriti konačnupresidios prevagu na Mediteranu. No za ostvarenje tog cilja bilo je potrebno zagospodariti sjevernoafričkom obalom, gdje je španjolska kruna već prije imala svoja vojna uporišta ( ). U tom nastojanju Osmanlije su pronašli strateškoga pomorskog partnera ‒ sjevernoafričke gusare pod vodstvom Hajrudina Barbarose – koji će u nakani očuvanja svojih nesigurnih uzdužobalnih pozicija na tom dijelu Mediterana, u osmanskoj logistici steći potrebnu potporu u odnosu na nepouzdane sjevernoafričke plemenske elite (Gürkan 2010: 125–163). Takva konstelacija snaga unutar mediteranskoga geopolitičkog mozaika nagnala je osmanskog sultana na otvoreno svrstavanje uz bok španjolskog rivala, Francuske. Za Mletačku Republiku to je bila delikatna situacija jer je mletačka podrška kršćanskoj vojnoj koaliciji, koju je nastojao okupiti Pavao III., bila presudno važna. Ofenzivan stav Osmanlija koji je uslijedio nakon mletačkog odbijanja Sulejmanova poziva na formiranje združene francusko-osmansko-mletačke protušpanjolske inicijative, rezultirao je ugrožavanjem mletačkih posjeda na Peloponezu, što je naposljetku ipak primoralo Mlečane na pristajanjeSerenissime uz papinsko-habsburški tabor (Jačov 2001: 31). Sveta liga potpisana je u veljači 1538. pristupanjem pape, Karla V., austrijskog vladara te Venecije. Budući da se snaga odražavala na talijansku politiku Karla V., španjolski kralj nije pokazao spremnost podržati mletačke pozicije na Peloponezu fokusirajući se ponajviše na jačanje vlastitih pozicija u sjevernoj Africi. Duboka pak upletenost Venecije u kopneno ratovanje i talijansku politiku tijekom prve polovice 16. stoljeća, odvlačila je njezinu pozornost od maksimalne usredotočenosti na održanje svoga položaja naSerenissimu Levantu, što je zasigurno pridonijelo činjenici7 da se 1540. odlučila na potpisivanje nepovoljnoga separatnog mira sa sultanom. Stiješnjenost između dvaju velikih carstava će sve više preusmjeravati politici izolacionizma. Karlo V. ovom će prigodom na zapadnom Mediteranu također doživjeti neuspjeh u pomorskom obračunu s Osmanlijama, a ni austrijski car neće bolje proći na kopnenom bojištu u Ugarskoj. Realna snaga Osmanlija, koja se očitovala u ovom razdoblju, relevantnim je faktorima kršćanskog Ponenta učinila veoma važnim geostrateški položaj Dubrovačke Republike. Naročito se to pokazalo8 evidentnim unutar globalnih interesa papinskog Rima i španjolskih Habsburgovaca. 7 Mirovnim ugovorom iz 1540. godine Osmanlije su preuzeli gotovo sve mletačke posjede u Egeju pa tako i Malvaziju i Nauplij. Mletačkoj Republici ostala je kao slaba utjeha odredba o proširenju trgovačkih povlastica na teritoriju Osmanskog Carstva. (Čoralić 2004: 138). 8 Više o tome u Varezić 2018: 25–94.

94 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

Druga polovica 16. stoljeća protekla je u stanju relativnog mira i oporavka. Unatoč razvoju atlantske i kolonijalne trgovine, posrednička uloga tradicionalnih sredozemnih putova razmjene te u skladu s tim i trgovačka aktivnost talijanskih gradova zapravo nije drastično opala. Upravo u tom kontekstu strateška važnost Cipra, kao ključnog punkta u kontroli starih trgovačkih putova, bila je iznimno važna. Italija i njezini gradovi nastavili su sudjelovati u blagodatima konjunkturnog napretka, čija je pravila diktirala atlantska Europa (Procacci 1996: 101–103). Nakon što su Portugalci tijekom prve polovice 16. stoljeća zalihama mirodija prekinuli kanale dostave do Egipta, 60-ih godina, zahvaljujući ponajprije nekontroliranom krijumčarenju portugalskih preprodavača, protok začinima kroz Crveno more bio je jednak onom posljednjih desetljeća 15. stoljeća kad su Mlečani bili isključivi monopolisti na zapadu u trgovini ovom robom. Ponuda začinima na levantinskim trgovima bila je tako obilna da su Mlečani začinima ponovno opskrbljivali talijansko 3.i njemačko Mediteransko tržište pograničje: te znatan dubrovačkidio francuskog doprinos tržišta (Lane 2007: 318).

Dominaciju srednjovjekovnih gradova-država dokinulo je formiranje ranonovovjekovnih teritorijalnih država. Međutim, tijekom 16. stoljeća Sredozemlju će, barem u ekonomskom smislu, još uvijek snažan pečat davati upravo poticaji proizašli iz gradskih društava. Velikim središtima poput Venecije, Genove, Firence, Milana, Barcelone, Seville, Alžira, Napulja, Carigrada i Kaira, treba pridodati i niz manjih urbanih središta čija a inicijativa bijaše obrnuto proporcionalna njihovoj fizičkoj veličini (Braudel 1992 : 199–222). Među ove potonje svakako treba ubrojiti i Dubrovnik. Tzv. teritorijalna ekonomija ranonovovjekovnih država, našavši se tek u svojim začetcima, nije mogla ugušiti onu gradsku, koja će joj predstavljati znatan oslonac. Države još uvijek nisu bile sposobne eksploatirati ogromne ekonomske mogućnosti velikog prostora koji se našao unutar njihovih granica. Upravo poticaj proizašao iz spomenutih gradskih sredina bio je potreban kao svojevrsna potpora i nadomjestak državnoj inicijativi (Braudel 1997: 360–370). Ne treba stoga začuditi dopis upućen iz Istanbula budimskom beglerbegu u studenom 1575. kao odgovor na njegovu prethodnu relaciju,đumruk u povodu prigovora kojeg su mu uputili dubrovački trgovci žaleći se na budimske emine koji su od njih počeli potraživati isplatu određenog podavanja ( ). Ovim dopisom Porta je potvrdila dubrovačke argumente koji su svjedočili tome kako Dubrovčani nisu ni prethodno isplaćivali u Budimu takvo podavanje, tim više »što će zbog takve prakse odustati. od dolaska u ove pogranične krajeve, što će prouzročiti znatnu oskudicu vjernicima9 i vojnicima Islama, [stoga je] prisustvo Dubrovčana potrebno u ovim krajevima« Važnost mediteranskih gradova tijekom ranonovovjekovlja na poseban način došla je do izražaja upravo u posredničkoj ulozi koju su iznijeli, premošćujući vjerske i političke barijere između kršćanskog dijela Mediterana i onog islamskoga, posebno u atmosferi

9 Transkripciju ove isprave sastavljene u Istanbulu 29. 11. 1575., potom upućene budimskom beglerbegu Mustafi-paši Sokoloviću, nećaku velikog vezira Mehmet-paše Sokolovića, kao odgovor na njegov prethodni dopis, u prilogu donosi Biegman 1967: 101. Isprava se svojim sadržajem referira na prisutnost dubrovačkih trgovaca unutar osmanskog Podunavlja i na važnu ulogu koju je dubrovačka trgovačka mreža imala unutar ekonomije osmanskog Balkana uopće. O tome više u Moroni 2011.

95 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

izrazite imperijalne i vjerske polarizacije tijekom 16. i 17. stoljeća. Zasigurno je ta uloga bila potpomognuta iskustvom dijaloga s islamskim dijelom Mediterana kojeg su ostvarili tijekom prethodnih stoljeća. Upravo se u tim relacijama čitav prostor ranonovovjekovnog Mediterana prepoznaje kao svijet koji je predstavljao krajnje specifično pograničje, odnosno kontaktnu zonu unutar koje su sve etničke i vjerske zajednice dijelile zajedničko more često na konfliktan način, međutim, podjednako predstavljajući i zajednički prostor komunikacije i interakcije (Darling 2006: 173–189). Pritom svakako treba apostrofirati činjenicu specifičnu upravo za istočnojadranski prostor na kojem je egzistirala i Dubrovačka Republika,10 a odnosi se na najneposredniji kontakt koji je ta zona ostvarivala s Osmanlijama. Tamošnja pogranična društva, s obiju strana političko-vjerske granice, bila su najčešće više upućena jedni na druge negoli na prostrano zaleđe svoje teritorijalne države, odnosno vlastitoga civilizacijskogapiù di ogni kruga. altro divotissimaDubrovačka allaRepublika Chiesa je Romana upravo zahvaljujući svojem dvostrukom identitetu – onom »najvjernijeg sultanovog haračara«, ali i »najodanije kćeri Rimske Crkve« ( 11 ) ‒ uspješno iznijela ulogu transimperijalnoga posredničkog faktora. Međutim, kako se razmatranje ranonovovjekovnog Mediterana ne bi svelo na razinu rasprave u korist artikulacije sposobnosti posrednika, ili pak s druge strane, umanjivanja vjerske i političke napetosti, naglašavajući pretjerano transkonfesionalne veze i fluidnost identiteta transimperijalnih faktora, potrebno je najpreciznije artikulirati sve kompleksnosti određenoga povijesnog trenutka. Stoga, nasuprot predodžbi Mediterana kao zoni mirne razmjene, ili pak trajnog sukoba, kontekstualizacijom konkretnih situacija i uzroka koji su omogućili mobilizaciju, ili pak suspenziju te redefiniranje konfesionalnih granica za potrebe diplomacije i trgovine, potrebno je težiti što preciznijom, odnosno vjerodostojnijom slikom ranonovovjekovnog Mediterana. Arhivska vrela veoma zorno upućuju na niz transkulturalnih praksa koje su ostvarivali Dubrovčani zahvaljujući svojoj prisutnosti unutar Osmanskog Carstva. Primjerice, nakon svog povratka iz Istanbula, ninski biskup Pietro Cedolini u srpnju 1581. poslao je u Rim izvještaj o stanju i potrebama katoličkoga kulta u tom gradu (Archivio Segreto Vaticano: Fondo Pio, vol. 107, 58r-62v.Quattro Memoriali lasciati a N. S.re dal Vescouo di Nona nel suo ritorno da Contantinopoli a X. di luglio 1581). 10 Na čitavom istočnojadranskom i podunavskom potezu, upravo zbog izravnog dodira, istovremeno su se s praksom obrambenih strategija razvijali i različiti modaliteti suživota s Osmanlijama. U okviru karpatske i transkarpatske zone, Poljsko Kraljevstvo, odnosno vojvodstvo Galicije i Podolije, graničilo je s Osmanskim Carstvom uz posredovanje Kneževine Transilvanije i Moldavije ‒ kršćanskih vazala Visoke porte. Tek su na krajnjem istoku Veliko Vojvodstvo Litve i Poljsko Kraljevstvo (od 1569), vojvodstvom Braclava i Kijeva, napučenih kozacima, izravno oponirali najisturenijim osmanskim vazalnim prostorima ‒ ejaletu Silistrije i krimskom (tatarskom) kanatu. Međutim, na tom prostoru granica bijaše teško opipljiva i razvučena nepreglednim prostranstvom azijskih stepa. Sličan efekt tijekom ranonovovjekovlja imala je i sredozemna morska pučina, predstavljajući svojevrsnu tampon- zonu između kršćanske i islamske civilizacije. (Ivetić 2014: 123‒125). 11 U okviru historiografije ranonovovjekovnog Mediterana prepoznatiu su posrednički čimbenici koji se uklapaju u profil ranonovovjekovnih tzv. transimperijalnih faktora. Termin se referira na subjekte koje su doživjeli promjenu u svom pravnom ili vjerskom status ili čiji je status postao fluidan. Upravo je hibridno svojstvo obiju kultura/civilizacija koje su posjedovali, doprinijelo premošćivanju civilizacijskog jaza, stoga dominiraju u okviru diplomatskih diskursa i drugih transkulturnih pojava. Njihovo posredovanje proizilazilo je iz pripadanja obama svjetovima, što se smatra nužnim preduvjetom za premošćivanje kulturne i jezične podjele. (Van Gelder, Krstić 2015: 93‒105). O međunarodnom položaju i onovremenoj percepciji statusa Dubrovačke Republike više u Kunčević 2013: 91‒122.

96 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

Predloženo je kako bi se svake tri godine tamo trebao poslati gvardijan franjevačkog samostana kojeg bi krasile sve kršćanske i intelektualne vrline, kao i ostale kvalitete dostojne svećeničke službe. Pratnju bi mu trebalo činiti dvanaest franjevačkih redovnika istih odlika, … … ne mlađih od četrdeset godina, među kojima, što je moguće više onih koji govore grčkim i ilirskim jezikom, nacije što je moguće manje mrske i sumnjive Turcima, suzdržavajući se koliko god se može od slanja Španjolaca,12 Portugalaca, Sicilijanaca ili kojeg drugog podanika [Napuljskog] Kraljevstva.

Po svemu sudeći, spomenuta je projekcija bila odraz realnih prilika koje su činile ilirskimsvakodnevicu one grupe kršćana koja je u osmanskoj prijestolnici prakticirala katoličko bogoslužje. Zacijelo je unutar sveukupnog broja onih koji su govorili13 jezikom veliki udio otpadao upravo na pripadnike dubrovačke kolonije. Iako se u ovom izvještaju izrijekom ne spominju, Dubrovčani su zapravo bili posve prikladna spona između stvarnih potreba i realnih zadanosti u kojima je egzistirao katolički kult unutar osmanske prijestolnice, kao i Carstva u cjelini. Od cjelokupnoga podčinjenog slavenskog elementa unutar osmanske države, Dubrovčani su znatno mogli poslužiti interesima katoličanstva zato što… … ovo mjesto [tj. Konstantinopol] zahtijeva osobu s mnogo više vrijednosti, mudrog, spretnog, urešenog svakom vrlinom, što je moguće više udaljenog od svakog poroka, neumjerenosti i lakomosti, s obzirom da se ovdje nalazi tek nekolicina kršćana previše sklonih izazivanju sablazni, kao i mnogi neprijatelji i suparnici Svete katoličke vjere, i potrebno je da se zna ophoditi s veleposlanicima kršćanskih vladara, s onim građanima,14 subraćom, s Grcima, Armencima i sa Židovima, a povrhnekolicine svega sa Turcima. kršćana

Referirajući se na neprimjereno ponašanje , ujedno i katoličkih oponenata, veoma je izgledno da je spomenuti izvještaj svjedočio o prisutnosti engleskih trgovaca, čiji je dolazak na levantinsko tržište tijekom 80-ih godina 16. stoljeća pokazao evidentnu 15 nefleksibilnost te nesnalaženje tek pristiglih sjevernjaka u komunikaciji s Islamom. Više je to negoli zanimljiv detalj iz svakodnevice ranonovovjekovnog 12 “La prima et principal prouisione che sarrebbe da fare per lo bisogno della Relligion Cattolica in Constantinopoli è che di tre in tre anni si mandasse in Pera un Ministro di Conuento di Santo Francesco non qualche imprudente, auaro, ò con puoco timore de Dio, ma dotto, sauio pieno di Carità et prouato in altri carichi, con dodici altri frati di eta matura, non meno di quarant'anni, de lingua Greca, et Illirica, più che se puo, et di Natione meno odiosa, et men sospetta a Turchi che sia possibile, astenendosi più che si può di mandarci Spagnoli, Portughesi, Siciliani, et Regnicoli, fra questi dudoci ci uorrebbe almeno un ualente ministro in theologia et discreto Predicatore per la Quatragesima, et per l'Aduento, et un'altro di manco portata da supplicare fra l'anno."(Fondo Pio, vol. 107, 58r) 13 O dubrovačkoj prisutnosti u okviru ranonovovjekovne svakodnevnice Istanbula više u Miović 2003: 213‒233. 14 “Quel loco riceua persona di tanto più ualore, prudente, destro, ornata d'ogni uirtu, et lontanissima d'ogni uitio massime di incontinenza, et d'auaritia, quanto ci sonno pochi christiani, et quelli facilissimi a scandalizzarsi, et molti nemici, et emuli della Santa Religion Cattolica, et bisogna che sappia trattenersi con li ambasciatori di Principi Christiani, con quei cittadini, confrati, con Greci, con Armeni, et con Hebrei, et sopra tutto con Turchi… "(Fondo Pio, vol. 107, 59v. [Di] suffraganeo al Patriarca Latino per Constantinopoli. Memoriale secondo.) 15 O ekscesnim oblicima ponašanja koja su manifestirali engleski trgovci tijekom prvih godina nakon svog dolaska na Levant ‒ poput pretjeranoga konzumiranja alkohola, remećenja javnog reda i mira, posebno u vrijeme muslimanske molitve ‒ više u Darling 2006: 173‒189.

97 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

Mediterana, zorno svjedočanstvo o iznimnoj ulozi apeninskih čimbenika, podjednako kao i samog Dubrovnika, čije su prethodne višestoljetne relacije i iskustvo dijaloga s Islamom omogućili da Sredozemlje u ranonovovjekovnom kontekstu funkcionira doista kao dinamična kontaktna zona ovih dvaju civilizacijskih krugova, unatoč mnogim kriznim momentima. Obrazloživši u nastavku spomenutog izvještaja potrebu slanja biskupa u Istanbul, koji je zbog nemogućnosti boravka latinskog patrijarha u tom gradu trebao vršiti službu njegova vikara u sufraganskom svojstvu, između ostalih kvaliteta koje dotična sredina traži, istaknuto je »neka bude nacije ili jezika. grčkog ili ilirskog, jer obično bi bolje izvršavao svoju službu, budući su mu vjernici od16 ova dva jezika, a i zbog toga jer bi bio prihvaćen kod Turaka i pod manjom sumnjom« Znakovit je pak podatak koji svjedoči o tome kako je nešto prije francuski kralj Franjo I., zasigurno nimalo slučajno, odlučio poslati upravo Dubrovčanina Serafina Gučetića osmanskom sultanu, nastojeći 17postići s Portom političko savezništvo usmjereno protiv zajedničkog rivala ‒ Španjolske. Koliko god da se taj čin može promatrati kroz prizmu osobnog uspjeha postignutoga od jednog pojedinca, francuski dvor je svakako računao s bogatim diplomatskim naslijeđem koje je 4.ovaj Stari Dubrovčanin animoziteti baštinio višestoljetnim dubrovačkim posredničkim iskustvom.

Podjednako kao i ostali gradovi-države, negdašnji sredozemni div ‒ Mletačka Republika ‒ našla se tijekom 16. stoljeća stiješnjena habsburškim pritiskom i ofenzivnim Osmanskim Carstvom, i nalazila adekvatan način prilagodbe aktualnoj političkoj konstelaciji. Kao ishod takvih nastojanja pokazao se i pojačani pritisak prema malenome istočnojadranskom trgovačkom suparniku, koji je relativno uspješno odolijevao izazovima ranonovovjekovne mediteranske geopolitike. Jedini vanjskopolitički cilj kojem su bila podređena sva dubrovačka diplomatska nastojanja, bio je očuvanje političke neutralnosti koja bi omogućila nesmetano sudjelovanje unutar globalne ekonomske razmjene, kojoj su dubrovački trgovci i dalje predstavljali važnu kariku. Adekvatnu potporu dubrovačkoj neutralnosti u okviru kršćanskog zapada – u skladu, opet, sa svojim vanjskopolitičkim interesima ‒ pružali su španjolski18 kralj, kao najvažniji ponentinski politički čimbenik, podjednako kao i papinski Rim. Prije su relacije Dubrovnika sa španjolskom krunom bile prvenstveno ekonomske naravi. U 16. stoljeću one sazrijevaju na sasvim novoj, puno kompleksnijoj razini međusobno isprepletenih političkih interesa. Dubrovnik je za španjolsku krunu u tom razdoblju bio izniman geopolitički punkt, koji je omogućavao izravnije involviranje u jadransku geopolitiku, znatno više negoli je tolimesu dotad bilo moguće sprovesti s pomoću utjecaja Napuljskog Potkraljevstva. Ta angažiranost bila je izravno usmjerena prema Osmanlijama, odnosno istočnojadranskom , ali i prema dotad nedodirljivoj

16 “… però è da cercare che sia il suffragananeo di Natione ò di Lingua Greca ò Illirica, si perch' ordinariamente adempirebbe l'offitio suo meglio, essendo i suoi sudditi di questi doi linguaggi, si anche perche sarrebbe accetto et men sospetto apresso a Turchi." (Fondo Pio, vol. 107, 59v. [Di] suffraganeo al Patriarca Latino per Constantinopoli. Memoriale secondo.) 17 Serafin Gučetić bio je u službi francuskoga kralja te upućen na Portu kao prethodnica službenom francuskom izaslanstvu s Jeanom de La Forestom, koje je i formalno sklopilo trgovačko i političko savezništvo Francuske i Osmanskog Carstva 1536. (Popović 1973: 173). 18 O ulozi i važnosti Dubrovačke Republike unutar globalnih interesa Rimske kurije, ali i španjolske monarhije, više u Varezić 2018: 25–94.

98 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

vladarici Jadrana, Mletačkoj Republici.19 To je predstavljalo dodatan razlog nevoljkoga gledanja Mlečana na Dubrovnik. modusPodjednako vivendi kao što je ekonomski status Dubrovčana krajem srednjovjekovlja ovisio o njihovim pozicijama na Balkanu, zbog čega su još u 15. stoljeću morali naći određeni s novim balkanskim gospodarom,Serenissime Osmanlijama, tako je i Mletačka Republika bila primorana na istovjetan pristup prema Visokoj porti jer je mletački gospodarski integritet ovisio o položaju na Levantu. Međutim, sve znatnija prisutnost dubrovačke trgovačke flote na levantinskomSvetih liga tržištu tijekom 15. i 16. stoljeća, kod Mlečana nije izazivala osobite simpatije. Zahvaljujući neutralnom statusu, Dubrovčani će osobito tijekom protuosmanskih ratova, dviju , tijekom 16. stoljeća odigrati veoma zapaženu ulogu transimperijalnog posrednika20 pokazavši se pritom adekvatnom trgovačkom poveznicom između Levanta i Ponenta. Kad već nisu bili u stanju djelovati protiv osmanskih trgovačkih privilegija dodijeljenih Francuzima, a s vremenom i ostalim ponentinskim čimbenicima, Mlečani su nastojali kompromitirati politički manje važnu, ali trgovački konkurentnu Republiku sv. Vlaha. Tijekom Svete lige okupljene 1538., financijski ne baš dobrostojeći Rim, podjednako kao i Španjolci koji su pod teretom upravo završene sjevernoafričke ekspedicije te sukoba s Francuskom prepustili koordinacijsku inicijativu Mletačkoj Republici, Veneciji21 je omogućena važna pozicija s koje je mogla djelovati i prema Dubrovčanima. Međutim, prihvaćanje dubrovačke realne politike za njegove je zaštitnike s obaju suprotstavljenih polova Mediterana pretpostavljalo određeno odstupanje od ideološko-političkih normativa, odnosno, uvažavanje činjenice političkog pokroviteljstva nad Republikom istovremeno i one druge, protivničke strane te određenih obveza Dubrovčana prema njoj. Pristajanje na takav vid kompromisa, podjednako od Osmanskog Carstva, kao i dubrovačkih pokrovitelja unutar kršćanskog korpusa, odražava realnu važnost i ulogu malenog Dubrovnika u geopolitičkom mozaiku Sredozemlja tijekom 16. stoljeća. Naposljetku, stiješnjena zbog francusko-habsburškoga apeninskog sukoba, podjednako kao i zbog rata s Turcima (1538. – 1540.) koji je u konačnici rezultirao gubitkom njezinih egejskih posjeda, Mletačka Republika se odlučila

19 O faktoru tzv. habsburškog okruženja koji se u geopolitičkom smislu tijekom druge polovice 16. st., a potom i prvih desetljeća 17. stoljeća, manifestirao prvenstveno na prostoru sjevernog Jadrana, više u Cozzi et al. 2007: 83‒88, 95‒97, 107‒111, Lane 2007: 417‒428. 20 Upravo je suparnički odnos Dubrovčana i Mletačke Republike tijekom 16. stoljećaSerenissime rezultirao određenim tenzijama zbog čega su se na polju međunarodne politike preispitivale stvarne dubrovačke pozicije unutar kršćanskoga korpusa. Tom prigodom reflektirali su se ne samo odnosi prema Dubrovčanima već i prema relevantnim akterimaSvetih jadranske liga i mediteranske političke arene, ujedno i dubrovačkih političkih zaštitnika. Upravo po odnosu prema dubrovačkoj neutralnosti moguće je razmotriti međusobne pozicije glavnih aktera , sklopljenih tijekom 16. stoljeća, ponajprije Svete Stolice i Mletačke Republike. Više o tome u Varezić 2018: 58-94. O samoj trgovačkoj posredničkoj bilanci koju su Dubrovčani tada ostvarili više u Di Vittorio 1994: 25–35. 21 Isprva su Mlečani nastojali realizirati univerzalnu zabranu, ishođenu od pape, koja bi kršćanskim trgovcima branila prodaju Dubrovčanima one robe koju potražuje ratna konjunktura. Argument tomu bio je tobožnje sprječavanje njezina dospijeća u neprijateljske, osmanske ruke, ali i onemogućavanje izdašne dubrovačke trgovačke bilance. Još opasnija je bila mletačka nakana kojom se trebalo prisiliti Dubrovčane na javno pristajanje uz članice kršćanske koalicije, što je pretpostavljalo i određene obveze usmjerene protiv dubrovačkoga političkog sizerena, Visoke porte. To bi omelo ne samo dubrovačku trgovinu s Osmanlijama već im dalo povoda i fizički ugroziti integritet Republike. Podjednako pogubnim činio se mletački naum vojničkog zauzimanja dubrovačkog teritorija, što se pred članicama saveza pravdalo nužnošću kojom bi se preduhitrio očekivani istovjetan osmanski potez. Više o tome u Cvjetković 1922: 125‒145, Krasić 1998: 69‒97.

99 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

na potez vanjskopolitičke suzdržanosti i izolacionizma, nastojeći zadržati ono malo slobode i inicijative koja je bila primjerena njezinoj rastućoj slabosti. Štoviše, dvojeći o obrambenom pristupu, Mlečani nisu bili potpuno spremni prekinuti izolacionističku politiku čak ni u trenutku kada se strateški ključan ciparski posjed 1570. našao na meti novih osmanskih osvajanja (Procacci 1996: 101‒103). Takav pragmatičan stav tim više bi trebao biti jasniji uzme li se u obzir činjenica da je antički put mirodija kroz Crveno i Sredozemno more iznova ušao u uporabu između 1550. i 1570., omogućivši tako Veneciji ponovno korištenje povoljne gospodarske konjunkture te upuštanje u utrku s Portugalom za potrebe europskog tržišta (Lane 2007: 318). Bojazan da bi se novi rat kršćanske koalicije Serenissimuprotiv Osmanlija ovog puta mogao podosta odužiti, a mletačko sudjelovanje na strani protuosmanske inicijative ugasiti prijeko potrebnu trgovinu s levantinskim lukama, je nagnalo na krajnje oklijevanje oko pristupanja novoj Svetoj ligi, bez obzira na osmansku ugrozu preostalih mletačkih uporišta na Serenissimeistočnom Mediteranu. Ratovi koje je Venecija vodila s Visokom portom tijekom 15. stoljeća, uključujući i one tijekom prvih godina 16. stoljeća, nisu se odražavali na trgovinu s Egiptom i Sirijom jer su te prostore Osmanlije osvojili tek 1519. Za trajanja Prve Svete lige (1537. ‒ 1540.) mletački trgovci nisu ni participirali u trgovini s istočnjačkim začinima i ostalom skupocjenom robom zato što je monopol nad njom preuzela portugalska kruna. Međutim, izbijanjem Ciparskog rata 1570. okolnosti su se pokazale bitno drukčijima. U usporedbi s prethodnim iskustvima, kada je »Osmansko Carstvo bijaše manje silno te ne bijaše još zagospodarilo Egiptom i Sirijom, trgovina sa Aleksandrijom i Egiptom,22 s kojom su se Mletci mogli održati, usprkos ratu je opstala, što danas ne bi mogla«, stoga je mletački Senat dvojio treba li se aktualnoj osmanskoj ofenzivi oduprijeti samostalno ili pak u sklopu šire kršćanske koalicije, što bi zasigurno potpuno ugrozilo vitalno važnu ekonomsku bilancu. Potrebno je istaknuti i činjenicu kako su u trgovini istočnjačkim začinima upravo dubrovački trgovci tijekom 16. stoljeća predstavljali ozbiljnu konkurenciju onim mletačkim, tim više što su Dubrovčane štitile sultanoveSignorie kapitulacije i mogućnosti23 koje su proizlazile iz statusa osmanskoga haračara (Harris 2006: 166, Lane 2007: 316). Bio je to dodatan razlog za ljubomoran stav mletačke prema svome istočnojadranskom trgovačkom konkurentu, posebice sagledavši razmjere trgovačke bilance, pod neutralnom zastavom dubrovačke trgovačke mornarice, tijekom prethodne Svete lige. Mletačka vlada nije namjeravala podržati ponovnu dubrovačku neutralnost niti dati suglasnost za sudjelovanje u novoj protuosmanskoj koaliciji 1570. sve dok nije bila potpuno sigurna u nemogućnost postizanja dogovora s Visokom portom (Braudel 22 “… restarsi libera di poter troppo lo star in guerra col Turco per le eccesiva angherie, che di necessità s`impongono et per lo mancamento del commercio, del quale quasi la città tutta si mantiene et se la Republica guerreggiò altre volte col Turco 16 anni continui, che l`Impero Ottomano era all`hora meno potente, non essendosi ancora impadronito dell`Egitto et della Soria et che non ostante la guerra restava il commercio d`Alessandria et dell`Egitto, col quale la Città si poteva sostentareSegretaria, cosa che dinon Stato si puoVenezia far di presente. Et per questo si vede che la Republica nel [15]38 parendole non haver dai collegati quella corrispondenza che stimava necessaria…” (Archivio Segreto Vaticano: , , vol. 8, 168v-169r. Mletački nuncij papinom nećaku, kardinalu Alessandrinu, 24. 3. 1571.). Citat je preuzet iz registra mletačke nuncijature, gdje je zabilježena korespondencija mletačkog nuncija s rimskim kurijalnim instancijama zbog nastojanja Rima da se privoli Mletačku Republiku konačnom pristajanju uz protuosmansku koaliciju, čime se konačno i službeno imala oformiti (Druga) Sveta liga. 23 O pozicijama dubrovačkeb trgovine na Levantu više u Vojnović 1912, Popović 1973: 100‒105, 223‒226, Foretić 1980 : 92‒95.

100 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

1998: 463). Vijesti o pregovorima između Mletaka i Osmanlija motivirale su francuskoga kralja da se nametne kao mirovni posrednik. Bijaše to rezultat ne samo dobrih francusko- osmanskih odnosa već i dobro promišljena kalkulacija Francuza kojima nije pogodovalo jačanje habsburškog utjecaja u okviru europske politike, koje bi donijela i svaka nova pobjeda sazivajuće protuosmanske koalicije (Braudel 1998: 468). Nije poznato je li ova francuska inicijativa rezultirala povlačenjem njihova veleposlanika pri Visokoj porti s ciljem da ga se nadomjesti prikladnijim kadrom ili je doista bila riječ samo o određenim optužbama zbog kojih se Njegova Ekselencija morala osobno opravdati pred kraljem. Svakako, ostalo je zabilježeno kako je uputivši24 se u tu svrhu u Francusku, francuski veleposlanik prolazio preko Dubrovnika. Izvještaj dalje navodi kako je u iščekivanju njegova dolaska nestrpljenje bivalo tim veće25 jer su ga Dubrovčani zadržali u karanteni, što je znatno odužilo njegovo putovanje. Francuska inicijativa nije posustajala ni nakon službenog objavljivanja Svete lige, čak sve do uoči same Lepantske bitke. Novi veleposlanikSerenissime francuskoga kralja na putu u Istanbul, prolazeći kroz Veneciju početkom rujna 1571., predao je pismo mletačkom duždu kojim je Karlo IX. ponudio posredovanje u odnosima i Visoke porte te »naposljetku zamolio Njegovu Prejasnost [tj. dužda] da se udovolji osigurati [veleposlaniku] kakav brod za prijeći do Dubrovnika, kao što je26 bilo uobičajeno činiti i sa ostalim kraljevim poslanicima koji su bili na putu za Levant«. Ipak, glavni protagonisti ovih razgovora ostali su mletački bailo i osmanski pregovarači, koji ovom prilikom nisu uspjeli dogovoriti (Braudel 1998: 468‒470).sveti ciljUnatoč lepantskoj pobjedi 1571. i zanosu koji je potom uslijedio, ubrzo su se pokazale sve proturječnosti koncepta tzv. kršćanske republike. Uzajamnu slogu te zajednički ponovno su potisnuli partikularistički interesi. Španjolska nesigurnost i oklijevanje u pogledu nastavka rata na istočnom Sredozemlju, naveli su opreznu mletačku diplomaciju na izlazak iz rata te sklapanje kompromisnog mira s Turcima. Mletačkim saveznicima taj je čin izgledao kao izdaja, no glavni motiv koji je naveo Veneciju da pregovaranjem izađe iz rata, izuzmemo li golem financijski trošak ratovanja, valja pronaći u brizi za očuvanje trgovačkih pozicija na istočnom Sredozemlju, koje su tradicionalno činile mletački gospodarski temelj (Cozzi et al. 2007: 80–81).

24 “Io intendo che Monsignor Grancians, Ambasciatore del Segretaria Re di Francia di Stato appressoVenezia il Turco si trova hora in Ragusa, et se ne verra qua per passare in Francia, la causa ch` egli dice è per scolparsi dell`imputatione che gli sono state date presso il Re." ( , , vol. 8, 113v. Mletački nuncij kardinalu Alessandrinu, 30. 12. 1570.). 25 “Monsignor di Grancians che era Ambasciatore del Re di Francia in Constantinopoli et che si trovava in Ragusa non venne altrimenti con la Galera Donata come si credeva. La cagione che và attorno è che venendo egli da luogo sospetto di peste gli è necessario di star in Ragusa alcuni giorni in disparte che chiamanoSegretaria far di laStato contumacia,Venezia fin tanto che si chiarisca, che ne esso ne alcuni de suoi vienne apestato... S. Ambaciator di Francia [in Venetia] sta di giorno in giorno aspetando la venuta di esso Grancians..." ( , , vol. 8, 132v-133r. Mletački nuncij kardinalu Alessandrinu, 24. 1. 1571.). 26 “Onde Sua Maestà si come prima stimava salutare la pace alla Republica cosi da di poi giudicato, che le possa esser utile et avvantagiosa la guerra, et ha pensato che esso Monsignor d`Aigni non tratasse cosa alcuna di pace, ma attendesse ad altre occorenze et stesse in quella Ambassiaria a servitio del Christianesimo per tutti li accidenti che potessero occorrere, et cosi che esso se si andrebbe a Constantinopoli con animi di far tutti i servigi , che potesse a questa con animo di far Ser.ma Rep.ca…. Et inSegretaria ultimo fece di StatoinstanzaVenezia che Sua Ser.ta fusse contenta di farlo accommodare di qualche legno per passar sin Ragusi, si come era stata solita di fare con gli altri ministri del Rè, che erano passati in Levante." ( , , vol. 9, 95v. Mletački nuncij kardinalu Alessandrinu, 15. 9. 1571.).

101 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

5. Novi suparnici: Aleksandrijski spor

Francuzi su svoj prvi konzulat u Aleksandriji otvorili još 1507. godine kao rezultat pregovora koje su tada vodili s mamelučkim sultanom. Tom prilikom dodijeljen im je privilegij u skladu s kojim je njihov konzul mogao zastupati sve preostale kršćanske zemlje koje do tada s vladarima Egipta i Sirije nisu uspjele dogovoriti pravo držanja svoga konzularnog predstavnika u toj luci. Izgleda da je Francuz tih godina povremeno zastupao i interese Dubrovčana (Popović 1973: 103). Upravo će povećanje trgovačkih poslova s tom lukom, ali i sve češći sporovi s francusko- katalonskim konzulom, natjerati Dubrovčane na pregovore s mamelucima oko dobivanja suglasnosti u svezi s držanjem dubrovačkoga konzula, što će im u konačnici i poći za rukom 1515. godine. Od samog početka francuski konzul nije prihvaćao Dubrovčane kao izuzetak ‒ niti tijekom posljednje faze mamelučke vladavine Egiptom niti nakon osvajanja tog dijela Levanta od Osmanlija. Unatoč činjenici da je i osmanski sultan Dubrovčanima dodijelio pravo imenovanja vlastitoga konzula u Aleksandriji, francusko-osmansko političko savezništvo davalo je zahtjevima francuskog konzula vjetar u leđa. Doduše, još je N. H. Biegman primijetio da pravo imenovanja vlastitoga konzula, koje su Dubrovčani dobili od mamelučkog sultana, a kojeg su poslije redovito potvrđivali i osmanski sultani, ne implicira ujedno i nužnost da taj konzul mora biti Dubrovčanin niti odbacuje mogućnost da u međuvremenu dubrovačke trgovce može opsluživati konzul druge narodnosti (Biegman 1967: 67-bilješka br. 54). To je svakako ostavljalo prostora za upletanje i nametanje jurisdikcije nad Dubrovčanima od stranih konzula. Francuzi su ponovno svoj konzulat u Aleksandriji otvorili tek 1548., nedugo nakon čega su zabilježeni novi sporovi između francuskoga konzula i Dubrovčana, koji su odlučno nastojali obraniti stečena prava i povlastice zagarantirana sultanovim fermanima. Francuzi su idućih godina inzistirali ne samo na nadređenosti njihova aleksandrijskoga konzula već i o potrebi plovidbe Dubrovčana, podjednako kao i ostalih ponentinskih brodova, pod francuskom zastavom u vodama Levanta. Takve francuske intencije bile su poduprte činjenicom da je francusko političko savezništvo za Visoku portu ponovno bilo važno, naročito od latinske kraja 1560-ih kada se naziralo izbijanje novoga kršćansko- osmanskog sukoba. U tom kontekstu valja promatrati i ustupak osmanskog sultana koji je odredio kako sve države, osim Mletačke Republike, moraju ploviti pod francuskom zastavom (Vojnović 1912: 93). Ovi trgovački ugovori imali su za svrhu potaknuti francusku trgovačku bilancu, podjednako kao i potvrditi francuski politički prestiž u okviru onih odnosa koje je Ponent gajio s Osmanskim Carstvom. U tom trenutku, po svemu sudeći, izuzimanje francuskih trgovaca od plaćanja određenih daća osmanskoj državnoj blagajni nije predstavljalo odricanje od velikih prihoda, s obzirom na to da je prisutnost27 Francuza u odnosu na ostale trgovce s kršćanskog Ponenta ipak bila znatno manja. S druge pak strane, protektorat francuske zastave pretpostavljao 27 Prevaga koju je na Levantu ostvario Marseille u odnosu na Veneciju, ali i Dubrovnik, počela se ostvarivati tek tijekom posljednja dva desetljeća 16. stoljeća, potpuno se potvrdivši tijekom prve polovice 17. stoljeća. U toj se činjenici ogleda nova mediteranska stvarnost: konačnu prevlast ekonomske inicijative teritorijalne države – kojoj je Marseille predstavljao prozor na mediteransko tržište – nad onim obrascima koje su do tada ispisivali sredozemni gradovi-države. Uspjeh marsejske trgovine, koja je u prvim desetljećima XVII. stoljeća premašila mletačku, proizlazi iz činjenice da su marsejske lađe ‒ brojnije, lakše, manje i brže ‒ mogle napraviti više putovanja do levantinskih luka i nazad, u vremenu koje je Mlečanima bilo potrebno za jednu plovidbu na istoj toj relaciji. Većinu robe koja bi se pokupila na Levantu činili su luksuzni dosta traženi predmeti koji nisu zahtijevali preveliki skladišni brodski prostor. Brzina i učestalost transporta pokazali su se važnijima od količine koja bi se jednokratno dopremila. O tome u recentnom naslovu više u Miller 2015.

102 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

je određene prihode namijenjene francuskom konzulu, što je bio važan ustupak koji je, između ostalog, podržavao političko savezništvo osmanskog sultana s francuskim kraljem. Francusko inzistiranje da se takva odredba primjenjuje i na dubrovačke trgovce, koji se izrijekom i ne spominju u sultanovoj ispravi izdanoj u korist Francuza, evidentno ne uzima u obzir poseban status dubrovačkoga vazalnog položaja unutar Osmanskog Carstva, u okviru kojeg je svim sultanovim vazalima sigurnost zajamčena od samog vladara. Nepopustljivost francuske strane u odnosu na Dubrovčane sugerira znatnu prisutnost i ulogu koju su dubrovački trgovci obnašali unutar trgovačke razmjene na Levantu te sukladno s tim, nevoljkost Francuza da se odreknu znatnih pristojbi za koje28 su smatrali da imaju pravo potraživati od Dubrovčana prema stečenim privilegijima. Potvrđujući 1566. godine pred novim sultanom Selimom II. povlastice proizašle iz njihova vazalnog statusa, dubrovački izaslanici osvrnuli su se i na one privilegije potvrđene prethodno od Sulejmana Veličanstvenog na kojima su počivale njihove trgovačke pozicije u Egiptu. Prema spomenutim povlasticama, Dubrovčanima je bilo dopušteno držati u Aleksandriji svoga konzula koji je bio izuzet od bilo kakve jurisdikcije ostalih ponentinskih konzula, poimenice ističući onoga mletačkoga i đenoveškoga, podjednako kao i katalonskoga, kojemu se i u Kairu odricalo pravo bilo kakve jurisdikcije nad dubrovačkim trgovcima (Vojnović 1912: 91). Situacija, kao i dopis dubrovačkog Senata upućen svojim poslanicima pri Visokoj porti u svibnju 1572., dosta zorno svjedoče o učinkovitosti transkonfesionalnoga diplomatskog diskursa. Nakon bahatog nastupa francuskog veleposlanika Françoisa de Noaillesa, koji je pred velikim vezirom Mehmet-pašom Sokolovićem nastojao izboriti prvenstvo francuskoga konzula, podjednako i u odnosu na Dubrovčane (Vojnović 1912: 94), uslijedila je dubrovačka reakcija koja je rezultirala dobrim prijamom kod Velikog vezira. To ne predstavlja ishod proizašao samo iz naklonjenosti prema »braći istog jezika« već i posve tipičnog pristupa Republike – krajnje servilnog,29 potpuno drukčijeg od onog kojeg je ovom prilikom iskazao francuski veleposlanik ‒ gdje se opetovano isticala i pravna utemeljenost dubrovačkih molbi referirajući se na prethodne privilegije izdane još od mamelučkih vladara, podjednako kao i osmanskih sultana: … jer ako nam je sultan Guri [mamelučki sultan Kansu el Guri 1501. ‒ 1516.], kome nismo plaćali nikakav tribut, dodijelio da naši sugrađani budu slobodni u Aleksandriji, ne imajući ikakva posla s Francuzima, ili bilo kojim drugim narodom, utoliko bi i od Njegove Visosti [tj. sultana] trebali biti zaštićeni povlasticama koje nam je udijelio, i čiji smo najvjerniji haračari, i kome želimo vlastitom krvlju služiti u svemu što nam je zapovjeđeno, stoga nije pravo da u zemlji Velikog Gospodina budemo ikom drugome podložni (Državni arhiv u Dubrovniku: Lettere e Commissioni di Levante, sv. 31, 246v. Dubrovački Senat poslanicima na Porti, 8. 5. 1572.).

28 Znakovita je izjava francuskoga konzula iz Aleksandrije koji je u ožujku 1571. poslao izvještaj francuskom kralju navodeći kako je odmetanje dubrovačkih trgovaca od njegove jurisdikcije toliko štetno za njegov autoritet »…budući ima toliko velikih troškova, da ih prihodi Vaših podanika [tj. francuskih iltrgovaca, quale ci opa.ha dato a.] ne una bi letterani izdaleka di cotesto mogli Ill.monadoknaditi«. S.re Amb.re(Vojnović francese, 1912: nella 94). quale con parole 29 Naminaccevoli sličan način ci accennò Francuz persistere je nastupio nella i opinione prema Dubrovčanimasua. Lettere e kojimaCommissioni je u Dubrovnikdi Levante uputio svog izaslanika, ( sv. 31, 278v. Senat A. Bondi i Đivu Restiju, 9. 8. 1572.).

103 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

U nastavku dopisa Dubrovčani su, nimalo slučajno, isticali svoju lojalnost Porti, ispunjavajući sve obveze koje slijede iz njihova vazalnog statusa, napomenuvši svoje poklisare… … kako uvrštavamo također i pismo Presvijetlom Gospodinu Mehmet Paši, dajući mu nove obavijesti, [stoga] pođite čim prije predstavitiLettere ga e CommissioniNjegovom Presvijetlom di Levante Gospodstvu te mu recite da ćemo biti oprezni i da ćemo ga obavijestiti o svim novostima koje ćemo saznati putem glasonoša ( , sv. 31, 247v. Dubrovački Senat poslanicima na Porti, 8. 5. 1572.).

Naime, osmansko poimanje vazalnog statusa, u ovom slučaju onoga dubrovačkoga, zahtijevalo je od podložnika Visoke porte redovito slanje obavijesti o svim detaljima koji bi joj išli u korist, osobito one o stanju i kretanju kršćanskih snaga tijekom međusobnih sukoba. To je bila dubrovačka obveza i dužnost, na kojoj suambasciatori Osmanlije delposebno Tributo inzistirali (Kumrular 2011: 47). Referirajući se uskoro na pisma koja su prethodno iz Istanbula poslali u Dubrovnik Andrija Bonda i Đivo Resti ( ), Senat je izrazio zadovoljstvo »što mu je dana na znanje ispravna i povoljna odluka koju se je udostojio donijeti Presvijetli Gospodin Mehmet Paša za naše trgovce koji trguju u Aleksandriji«. U nastavku, decidirano se naređuje da nakon povratka u Dubrovnik ovo dvoje izaslanika donesu dvije30 ili tri kopije te odluke Velikog vezira, jer bi sigurno mogle pomoći u budućnosti. Kontinuitet Portinih koncesija bilo je moguće31 realizirati, između ostalog, i predanim dokumentiranjem prethodno dodijeljenih. Svaki ponovljeni zahtjev naposljetku se argumentirao i pravednonavođenjem djelo koncesija prije dodijeljenih od Visoke porte, stoga je svaka aktualna garnitura osmanskih dužnosnika trebala imati doista valjan razlog da ne ponovi svojih prethodnika. Svako daljnje inzistiranje francuskoga konzula na francuskom prvenstvu, nailazilo je na odlučan otpor Dubrovčana kojima je naloženo da imaju podsjetiti Velikog vezira na bitnu činjenicu s obzirom na to … da je [dopuštena] slobodna trgovina Francuzima, koji, može se reći, tek od jučer služe Njegovoj Visosti Velikom Gospodinu, stoga bi ispravno bilo da također i naši sugrađani budu slobodni,Lettere budući e daCommissioni smo nekoliko di Levante stotina godina naovamo najvjerniji haračari Njegove Visosti, služeći Visokoj Porti u svim stvarima koje su nam zapovjeđene ( , sv. 31, 258r. Senat Andriji Bondi i Đivu Restiju, 28. 5. 1572.).

Podjednako kao što se zanemarivala činjenica da je Republika sultanov vazal, Dubrovčani su pred Francuzima trebali braniti i neutralnost koju im je tijekom kršćansko-osmanskog rata službeno zajamčila i Sveta liga formirana 1571. NeutralnostLettere e Commissioni dubrovačke di Levante zastave nije samo omogućivala dubrovačkim trgovcima

30 , sv. 31, 254r. Dubrovački Senat poslanicima na Porti, 22. 5. 1572. 31 Primjerice, tijekom spomenute prepiske dubrovačkog Senata sa svojim opunomoćenicima pri Visokoj porti, kao snažna pravna argumentacija njihovim potraživanjima poslane su na uvid sve prethodne povelje izdane u korist Dubrovčana: “possiate difendere la causa nostra con maggiore fondamento secondo la instruttione che di gia vi è stata dana, vi mandiamo quattro cochiumi, uno di Soltan Gauro, l`altro di Selimo il vecchio, l`altro di Solimano, et l`altro del presente Selimo, nei quali apparisce chiaramente come la nostra natione.” Lettere è statae Commissioni et ha da diessere Levante libera nel paese del Gran`Sig.re, ne ha che fare con la natione francese, o Spagnola, perche per gratia di Sua Alt.za non habbiamo bisogno nel suo paese del loro favore et patrocinio ( , sv. 31, 260r. Senat Andriji Bondi i Đivu Restiju, 20. 6. 1572.).

104 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

neometano trgovanje već i povećanu zaradu dubrovačkoga konzula koji je ubirao prihode svih onih brodova koji su u levantinske luke uplovljavali zaštićeni neutralnom zastavom sv. Vlaha. Iz pozicije francuskih interesa, bio je to dodatan razlog dokinuća dubrovačke zastave inzistirajući da se i na dubrovačkim brodovima koji su plovili u levantinske vode vijori francuska zastava. I za vladavine Murata III. Dubrovčani su osporavali pretenzije francuskoga konzula u Aleksandriji i Tripoliju u Siriji argumentom Portinih haračara (Biegman 1967: 68). Dopis poslan u svibnju 1575. iz Istanbula sandžakbegu Tripolija i tripolijskom kadiji davao je za32 pravo Dubrovčanima od kojih je francuski konzul potraživao dadžbine i pristojbe. Tom prigodom spomenut je prethodni ferman izdan u istu svrhu od sultanova oca Selima II. iz 1572. Stoga je Murat III. naredio »da se adresati imaju ponašati u skladu s odredbama fermana koji su prethodno već izdani po ovom pitanju te da ne dozvole da se itko ponaša protivno njima ili protivno Ahd-nȃmi izdanoj u korist Dubrovčana«. Zasigurno je upravo prisutnost dubrovačkih brodova na Levantu opravdavala držanje dubrovačkih konzula u lukama Egipta i Sirije. Nakon smrti konzula Stijepa Cerve33 1578. godine Republika više nije imenovala novoga konzula, već je zbog više razloga njegovu dužnost 1580. preuzeo francuski konzul (Vojnović 1912: 121). Krajem 1579. novi francuski veleposlanik pri Visokoj porti započeo je pregovore o obnovi trgovačkih kapitulacija koje su sklopljene u lipnju 1581. Ovaj osmansko- francuski ugovor, osim Mlečana, Đenovljana, Engleza, Portugalaca, Španjolaca, katalonskih trgovaca, Sicilijanaca te Ankonitanaca, spominje i Dubrovčane, kao one ponentinske faktore koji su na Levantu imali brodariti pod francuskom zastavom. Osim političke uvjetovanosti proizašle ugovorom između Murata III. i Henrika III., pozadina ovakvom razvoju događaja zasigurno34 ponajviše leži i u sve očitijoj prisutnosti 6.francuskih Zaključak brodova u levantinskim lukama.

O pitanju francusko-dubrovačkog spora oko konzularne nadležnosti u Aleksandriji, razvoj situacije najviše je ovisio o raspoloženju samih Francuza. Iako su Dubrovčani presezanja francuskoga konzula nastojali dokinuti intervencijom same Porte, Osmanlije nikad nisu bili spremni toliko rezolutno ustrajati uz dubrovačke interese 32 Transkripciju ove ispraveLettere sastavljene e Commissioni u Istanbulu di Levante 22. ‒ 31. 5. 1575. u prilogu donosi Biegman 1967: 85–86. 33 Pisma upućena tijekom kolovoza i studenoga 1576. poslanicima na Visoku delle portu parti ili d`Egitto izravno Stijepu Cervi u Aleksandriju ( , sv. 33, 47v-48r, 60r 67rv.) referiraju se na kvalitet i kvantitet dubrovačke trgovine na Levantu, odnosno zabranu izvoza salitre , kojoj su Dubrovčani bili podvrgnuti, protivno, opet, ispravama koje su ranije dobili od Sulejmana. Nadalje, zapis iz ožujka 1577. spominje da je Stijepo Cerva zbog nekog razloga bio opozvan s konzularne dužnosti te upućen na disciplinski postupak (sv. 33, 72v). Ono što je posebno zanimljivo jest podatak koji spominje dugove koje je Dubrovčanin ostavio iza svoje smrti, što je svakako predstavljalo smetnju normalnom odvijanju trgovine. Iako jedna od stavki dubrovačko-osmanskog ugovora izričito spominje kako se dug preminulog Dubrovčanina ne može prenijeti na njegove sunarodnjake (Biegman 1967: 49, bilješka br. 14) izgleda da su oštećenici »hanno ottenuto dalla Porta Cochiumi da potersi prevalere del credito loro, nelle persone e beni, delli nostri mercanti, li quali si trovano e potriano trovarsi per l`avenire nel detto luogo di Alessandria, il che quando fusse vero sarebbe un gran disordine, con molta offesa del nostro achchiama« (sv. 33, 241v. Senat poklisarima na Porti, 5. 11. 1579.). Iako konačan pravni ishod nije poznat, u izvještajima poslanim poslanicima u Istanbul još tijekom siječnja, travnja, svibnja i srpnja 1580. (sv. 33, 264v-265v, 283v-284r; sv. 34, 6v-7r, 10v-11r, 22v-23r) prisutno je spominjanje spora. 34 Pogledati bilješku br. 27.

105 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

s obzirom na tonajvjernijim da je političko haračarima savezništvo s francuskim kraljem bilo iznimno važno u okviru globalne vanjske politike Osmanskog Carstva. Pravna zaštita koju je Porta nudila svojim , nijenajkršćanskijeg ujedno za Dubrovčane kralja jamčila konačno rješavanje spora. Nastup francuskoga konzula u Egiptu u odnosu na Dubrovčane, odražavao je realne pozicije dužnosnika , proizašle podjednako iz međunarodne konstelacije 16. stoljeća, odnosno međusobne osmansko-francuske upućenosti, toliko i iz njegova ugleda što ga je svakodnevno uživao na levantinskim trgovištima. Takva konstelacija prilika na Mediteranu u prvi je plan izbacila globalne političke interese velikih monarhija, predmodernih teritorijalnih država i carstava, zbog čega su dotadašnji pokretači mediteranske ekonomije, gradovi-države, morali pronaći vlastiti model opstanka unutar novog odnosa centara moći. To je za stare mediteranske republike značilo potrebu repozicioniranja ne samo u odnosu na velike političke igrače već i na činjenicu pojačanog rivalstva između njih samih. Upravo se kroz tu prizmu mogu promatrati i mletačko-dubrovačke relacije 16. stoljeća, odnosno međusobne tenzije proizašle iz trajnog nastojanja negdašnjih monopolista da u novonastalim prilikama očuvaju što boljecinquecenta, ekonomske pozicije. Ujedno, to je za Dubrovčane značilo upregnuti sav svoj diplomatski potencijal. Involviranost unutar geopolitičkoga konteksta mediteranskog malenu je istočnojadransku Republiku upućivalo na široku mrežu doista zamršenih odnosa te na istovremene relacije s tolikim brojem relevantnih političkih adresata na način kakvog do tada još nisu iskusili. Konačno, ishod će se pokazati ne samo krunom diplomatskog manevriranja sazdanog na iskustvu prethodnih stoljeća već će biti i odraz specifičnih uvjetovanosti ranonovovjekovnog Mediterana. Fizički prostor Sredozemlja tijekom ranonovovjekovlja činio je tampon-zonu dvaju suprotstavljenih carstava pa i antagonističkih civilizacija. Istovremeno, predstavljao je i ostvarenje posebnoga duhovnog ozračja koje je unatoč čestim razdobljima konfrontacije, čitav Mediteran činilo i susretištem koje je uspijevalo iznijeti izuzetnu razinu ekonomske i kulturalne razmjene. Upravo je dvojaki identitet Dubrovnika omogućio Republici ulogu tzv. transimperijalnog faktora, svrstavši je u specifičnu fenomenološku skupinu onih čimbenika koji su omogućili transfer robe, informacija i ostalih dobara, učinivši za potrebe većeg dijela sredozemnog kolaža, političke i konfesionalne granice znatno Literaturafleksibilnijim i propulzivnijim. The Turco-Ragusan relationship according to the firmans of Murad III (1575-1595) Biegman, N. H. (1967). Igra razmjene. Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII.a stoljeća . Hague; Paris: Mouton. Braudel, F. (1992 ). Vrijeme svijeta. Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII.b stoljeća. Zagreb: August Cesarec. Braudel, F. (1992 ). Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II . Zagreb: August Cesarec. Braudel, F. (1997). Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II,, 1. Zagreb: Antibarbarus. Braudel, F. (1998). 2. Zagreb: Antibarbarus. Carr, M. (2015). “Papal Trade Liceneces, Italian Merchants, and Changing Perceptions

106 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

Union and Separation. Diasporic Groups and Identities in the Eastern Mediterraneanof the Mamluks (1100-1800) and Turkish Beyliks in the fourteenth Centery.” In G. Christ [et al.] (ed.), Povijest Venecije (pp. 453–460). Rim: Viella. Cozzi, G.; Knapton, Michael; Scarrabello, Giovanni.Narodna (2007). starina , II. Zagreb: Antibarbarus. Venecija, Kraljica mora s lagunarnih sprudova. Cvjetković, B. (1922). „Dubrovnik i Svete lige.” , 1/2, 125–145. Čoralić, L. (2004). Samobor: Meridijani.Precious Ćirković,Metals S. (1981). in the Age“The of production Expansion of gold, silver and copper in the central parts of the Balkans from 13th to the 16th century.” U H. Kellenbez (ed.), Ragusa e il Mediterraneo: ruolo (pp. e 41–69). funzioni Stuttgart: de una repubblica Klett-Cotta. marinara tra Ćirković,medioevo S. (1990). ed età“Ragusa moderna. e il suo Atti retroterra del convegno nel internationaleMedio Evo.” U diA. studi,Di Vittorio Bari, 21-22(ed.), ottobre 1988

(pp. 15–26). Bari: Cacucci. The Ottoman Empire: Myths, Darling,Realities L. (2006). and »Black “Mediterranean Holes« Borderlands: Early English Merchants in the Levant.” U Eugenia Kameli, Oktay Özel (ed.), (pp. 173–189). Istanbul: The IsisRagusa Press. (Dubrovnik): Di Vittorio,Una repubblica A. (1994). adriatica. “Motivazioni Saggi di economiche storia economica della neutralitàe finanziaria di Ragusa nel Cinquecento.” U A. Di Vittorio, S. Anselmi, P. Pierucci (ur.), Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni (str. 25–56). Bologna: Monduzzi Editore. Dinić, M. (1955). Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni, vol. 1. Beograd: Naučno delo. Dinić, M. (1962). Povijest Dubrovnika do 1808. , vol. 2. Beograd: Naučno delo. a Foretić, Vinko. (1980Povijest). Dubrovnika do 1808. , I. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.b Foretić, V. (1980 ). , II. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. Iran and the World in García theHernán, Safavid E. (2012). Age “The Holy See, the Spanish Monarchy, and Safavid Persia in the 16th Century.” U Willem Floor, Edmund Herzig (ed.), (181–206). London; New York: I. TurkishB. Tauris. Historical Review Gürkan, E. S. (2010). “The centre and the frontier: Ottoman cooperation with the North AfricanPovijest corsairs Dubrovnika in the sixteenth century.” , 1, 125–163. Un confine nel Mediterraneo. L`Adriatico orientale tra Italia e Slavia Harris,(1300-1900) R. (2006). . Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga. Ivetić, E. (2014). L`Europa tra conquiste ottomane e leghe sante. . Roma: Viella. Jačov, M. (2001). Višegradski ugovor temelj Dubrovačke CittàRepublike del Vaticano: Biblioteca Apostolica Vaticana. Janeković Römer, Z. (2003). . Zagreb: Golden marketing.Ragusa e il Mediterraneo: ruolo e funzioni de una repubblica Kovačević-Kojić,marinara D. tra (1990). medioevo “Il commercio ed età moderna. Raguseo Atti di terraferma del convegno nel internationale medio Evo.” U A. di Di Vittorio (ed.),

107 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

studi, Bari, 21-22 ottobre 1988

(pp. 61–78). Bari: Cacucci.Zbornik Diplomatske Krasić,akademije S. (1998). „Dubrovačka Republika i diplomatsko umijeće čuvanja neutralnosti u međunarodnim sukobima.” U M. Granić [et al.] (ur.), Dubrovnik 3 (str. 69–97). i Levant Zagreb: 1280-1460 Diplomatska akademija, Ministarstvo vanjskih poslovaDubrovnik, Republike Italy Hrvatske.and the Balkans in the late middle ages Krekić, B. (1956). . Beograd: Naučno delo. Krekić, B. (1980). . London: Variorum Reprints. Kunčević,The L. European (2013). Janus-faced Tributary Sovereignty: States of the The Ottoman International Empire Status in the of Sixteenth the Ragusan and SeventeenthRepublic in theCenturies Early Modern Period. U Gábor Kármán, Lovro Kunčević (ed.),

(91–122). Leiden; Boston: Brill. Tajna diplomacija u Kumrular,Dubrovniku Ö. (2011). u XVI.„Dubrovnik, stoljeću izvor obavijesti između Istoka i Zapada (Dubrovnik, Mletci, VisokaPovijest Porta).” Mletačke U Mirjana Republike Polić Bobić, (ur.), (str. 38–49). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu. Lane, F. C. (2007). . Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga. Vatikan i Dubrovnik Lučić, Josip. (1994). „Dubrovnik u očekivanju dolaska pape Pija II (1464).” U Želimir Puljić (ur.), Peiresc`s Mediterranean (str. 25–46). World Dubrovnik: Biskupski ordinarijat Dubrovnik. Miller, P. N. (2015). Dubrovačka diplomacija u Istanbulu.. Cambridge; London: Harvard University Press. Miović, V. (2003). L`impero di San Biago. Ragusa e i commerci Dubrovnik; balcanici Zagreb: dopo HAZU la conquistaZavod za povijesne turca (1521-1620). znanosti. Moroni, M. (2011).Il Dio degli eserciti. Islam e Cristianesimo: le guerre sante Bologna: Il Mulino. Partner, P. (1997). Povijest Talijana . Torino: Giulio EinaudiTurska editore. i Dubrovnik u XVI veku Procacci, G.. (1996).Hrvatsko srednjovjekovlje. Zagreb: Barbat. Popović, T. (1973). . Beograd: Srpska književna zadruga. Raukar, T. (1997).Papato e politica internazionale. nellaZagreb: prima Školska età moderna knjiga. Ricci, G. (2013). “Alessandro VI fra Carlo VIII e Bayazid.” U Maria Antonietta Visceglia (ed.), (pp. 405–418). Roma: Viella, 2013. Journal of Van Gelder,Early M.;Modern Krstić, History T. (2015). “Introduction: Cross-Confessional Diplomacy and Diplomatic Intermediaries„Dosta je reći u inRimu the da Early bi se Modern reklo čitavom Mediterranean.” svijetu“. Dubrovačka Republika i Sveta Stolica, 19, tijekom 93–105. 16. i 17. stoljeća Varezić, N. (2018). Dubrovnik i Osmansko Carstvo. Zagreb; Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku. Vojnović, L. (1898). . Beograd: Srpska kraljevskaKnjiževni časoviakademija. Vojnović, L. (1912). „Aleksandrijsko pitanje (1572.–1579.).” U L. Vojnović, (str. 83–123). Zagreb: Knjižara M. Breyer.

108 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

Neobjavljeni izvori Fondo Pio Segretaria di Stato Venezia , Lettere e Commissioni di Levante, Archivio Segreto Vaticano, , vol. 107, , , vol. 8, 9 ObjavljeniDržavni izvori arhiv u Dubrovniku sv. 31, 33, 34 Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum Regno Hungariae Gelcich, József; Thallóczy, Lajos (ed.) (1887). . Budapest: A. M. T. Akadémia Tört. Bizottsága.

109 Varezić N.: DUBROVAČKA REPUBLIKA I LEVANT U 16. STOLJEĆU: ALEKSANDRIJSKI SPOR Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 91-110

THE DUBROVNIK REPUBLIC AND THE LEVANT IN THE 16TH CENTURY: DISPUTE OVER ALEXANDRIA

Abstract The Republic of Dubrovnik is a unique phenomenon not only in the history of the eastern Adriatic but also in the broader Mediterranean context. The international position of Dubrovnik over the centuries needs to be considered in the context of often very intricate relations and policies of those powers whose dynamic interdependencies, each in their own way, touched and shaped the position of the Republic, equally within the Adriatic-Mediterranean, as well as within a geopolitical framework that includes South-Eastern Europe. The paper deals with the positions of the Dubrovnik Republic and the Levant within the context of the truly turbulent 16th century. In spite of the defined conditions that came from the Dubrovnik vassal status within the Ottoman Empire, additional diplomatic effort was needed to maintain the crucially important trade positions in this part of the Mediterranean, which was disturbed by the new geopolitical constellation of the 16th century.

Key words: the Republic of Dubrovnik, Ottoman Empire, France, Alexandria, trans- confessional diplomacy, trans-imperial subjects

110 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

UDK 821.163.42-142.09 Pregledni rad Primljeno: 23.5.2018.

Estela Banov Sveučilište u Rijeci, Filozofski Fakultet HR-51000 Rijeka, Sveučilišna avenija 4 [email protected]

NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: NIKOLA ZRINSKI U USMENIM I PUČKIM POVIJESNIM PJESMAMA

Sažetak Ban Nikola Zrinski, nazivan u usmenim pjesmama i ban Zrinović ili ban Zrinjanin, čest je lik tradicionalne hrvatske usmene poezije, a prisutan je i u pučkoj povijesnoj pjesmi. U radu se analiziraju stilski postupci i narativni obrasci karakteristični za obradu ovoga povijesnog junaka u nekoliko tradicionalnih usmenih pjesmama različitih vrsta i versifikacijskih osobina. Primjeri usmenih pjesama o banu Zrinoviću nastajali su usporedo s književnim tekstovima obrazovanih autora već od kraja 16. stoljeća, a zabilježeni su tekstovi spjevani različitim stihovima: u dvanaestercima, dugom stihu bugaršćice, asimetričnim desetercima i osmercima namijenjenim Pismaizvedbi od u novljanskom bana Zrinovića kolu. i cara U zapisima Sulemana nastalim trećega, od koji 19. obsidestoljeća Seget najzastupljenije ungarski i pod su njimdeseteračke umri na pjesme.1566. Kačićeva deseteračka pučka povijesna pjesma pod naslovom

detaljno opisuje Sigetsku bitku te povezuje povijesno utemeljene činjenice i stilizacijske postupke karakteristične za deseteračku epsku poeziju. Pjesme u kojima se pojavljuje ovaj tradicionalni junak mogu obrađivati povijesne teme i motive, ali i prizore iz svakodnevnog života tradicijskih zajednica, ljubavnu tematiku i obredne situacije. Kreativna mašta pučkih pjevača oblikovala je priče o ovom omiljenom junaku koje slušateljima pomažu da ga upoznaju i u svakodnevnim situacijama o čemu svjedoče brojne zapisane balade, romance i lirske pjesme.

Ključne riječi: ban Nikola Zrinski, usmena poezija, pučka povijesna pjesma, Sigetska bitka, inačice 1. Uvod

Usmene epske pjesme nastajale su obično kao odjek Ilijadavažnih povijesnihOdiseja događaja i u središtu su imale povijesne likove1 koji su prikazivani kao predvodnici zajednica i uzori budućim generacijama. Klasični grčki epovi i u temelju su europske civilizacije, a njihova istraživanja u sklopu klasične filologije od tridesetih godina 20. stoljeća bila su povezana s južnoslavenskim epskim tradicijama. Povijesna epska pjesma ujedno je priča o povijesti i priča o junaštvu, a njezina su ishodišta u usmenoj predaji. Da bi usmena epska pjesmaNarativni u diskursizajednici – spremišta nastala kolektivnog i bila prihvaćena, pamćenja i kulturnih identiteta 1 Tekst je nastao u sklopu rada na projektu (Uniri 13.04.1.3.20) koji podupire Sveučilište u Rijeci.

111 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

nužno je da postoje tematski i izvedbeni okvir za njezino oblikovanje. Život epske pjesme započinje stvarnim događajem važnim za narodnu sredinu, a u njezinu su središtu povijesne ličnost koje postaju junaci o kojima pjevaju narodne pjesme. Ambijentalna zainteresiranost za epsku tradiciju potiče nastajanje i prijenos pjesama, a pjesnici i pjevači koji generacijama prenose pjesme omogućuju njihovu povijesnu opstojnost. Ova četiri temeljna uvjeta za postojanje epske pjesme kao svjetskoga kulturnog fenomena (opjevani događaji, povijesne ličnosti – junaci epskih pjesma, ambijentalna zainteresiranost i pjevači) realiziraju se u specifičnim nacionalnim i regionalnim okvirima na karakterističan način. Kulturni utjecaj i promjene vezane uz bilo koji od njih, djelovali su na povijesnu dinamiku i razvoj usmene epike. Istraživanje usmene poezije od pojave predromantičkog interesa za narodno stvaralaštvo temeljeno je većinom na zapisanim, odnosno tiskanim i u antologijama okupljenim primjerima pjesama. Broj takvih zapisa znatno je manji od broja tekstova i njihovih inačica koje su bile u optjecaju. Neki su od zapisa zbog svoje književnopovijesne i estetske vrijednosti bili prepoznati i višekratno objavljivani u antologijama usmene poezije te su tako postali svojevrstan kanon usmenog stvaralaštva. Sigetska bitka iz 1566. godine važan je događaj hrvatske povijesti koji je opjevan i u hrvatskoj i mađarskoj književnosti. Ban Nikola Zrinski, koji je poginuo braneći Siget u boju s turskim osvajačima nakon dulje opsade, postao je od povijesne Sigetskiličnosti bojepski u hrvatskoj junak čija epici je hrabrost upamćena zbog važnosti tog događaja za europsku povijest. Odabrani hrvatski epski tekstovi o ovoj temi objavljeni su u knjizi (Pranjić 2016). Središnje su povijesne ličnosti urastale u tradicijsku epsku poeziju i postale dio kolektivne svijesti zajednice o vlastitom identitetu. Kako su na južnoslavenskom prostoru brojni događaji i ličnosti koje su sudjelovale u kršćansko-islamskim sukobima tijekom ranoga novog vijeka opjevani u usmenim stihovima, istraživači su krajem 19. i tijekom prve polovice 20. stoljeća grupirali zapisane junačke pjesme prema ciklusima – većim2 tematskimCiklus Marka blokovima Kraljevića povezanima i odjeci s povijesnim francusko-talijanske događajima viteškei skupinama književnosti junaka. U studiji pod naslovom , Nikola Banašević bavio se, među ostalim temama, i procesom transformacije povijesne ličnosti u usmenim narativnim tekstovima. Uspoređujući slavensku i romansku epsku građu, autor je ustanovio kako su konkretni povijesni događaji bili poticaj da njihovi sudionici postanu junaci o kojima su narodne

2 Vrijeme u kojem je prevladavala usmena poezija prethodilo je vremenu formiranja modernih nacija u 19. stoljeću pa su često isti junaci opjevani u različitim južnoslavenskim usmenim poetskim korpusima. Povijesni događaji koji su bili temelj nastanku nekih epskih pjesama i povijesne ličnosti koje su postale njihovi junaci, istraživačima usmene epike poslužiliHrvatskih su kao kriterij narodnih njihove pjesama klasifikacije. Takav tematski kriterij bio je prisutan i pri objavljivanju građe koju su u drugoj polovici 19. stoljeća sabrali suradnici Matice hrvatske. Druga knjiga Matičine edicije (HNP II) koju je uredio Stjepan Bosanac, objavljena je 1897. godine i donosi 72 junačke pjesme o kraljeviću Marku s komentarima i inačicama iz raznih hrvatskih krajeva. Poredbena istraživanja Nikole Banaševića također se bave ciklusom kraljevića Marka i odjecima romanske viteške poezije na južnoslavenskom prostoru (Banašević 1935). Petar Grgec opširnije je pisao o ciklusu narodnih pjesama o hrvatskim banovima (Grgec 1942), a pregled važnijih ciklusa južnoslavenske usmene epike uključio je u poglavlje o usmenoj epskoj poeziji Tvrtko Čubelić (Čubelić 1990: 166–187).

112 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

pjesme pjevale. Opisao je proces nastajanja ciklusa o pojedinim povijesnim ličnostima i pritom naglasio kako te ličnosti najčešće ulaze u usmenu predaju po jednom izdvojenom događaju u svom životu. Pjevanje i pripovijedanje događaja iz života epskih junaka vodi oblikovanju novih pjesama koje nerijetko preuzimaju i međunarodno poznate motive i epizode. Ovisno o tome je li ključni događaj iz junakova života povezan s njegovom smrću, novije pjesme mogu zahvatiti samo ranije ili i ranije i kasnije događaje. Kraljević Marko nadživio je povod za ulazak u epsku tradiciju, pa su novije epske pjesme pjevale o kasnijim zbivanjima, a nastale su i pjesme s motivima njegove smrti (Banašević 1935: 44). Nikola Zrinski pripada onom krugu povijesnih ličnosti čija je pogibija ključni povijesni događaj i povod za ulazak u usmenu poeziju, pa se kasnije nastale pjesme bave uglavnom zbivanjima iz mladosti i ljubavnim zgodama. Iako se Nikola Zrinski kao povijesna ličnost najčešće pojavljuje kao ban Zrinjanin i junak epskih pjesmama, njegovo ime spominje se i u usmenoj lirici. Kao i njegov ujak Ivan Karlović ili Karlović Ivo, koji je bio hrvatski ban od 1521. do 1524. i ponovno od 1527. do 1531., i Nikola Zrinski ušao je u usmenu3 poeziju nizom priča koje nisu uvijek bile povezane s povijesnim događajima. Kako je povijesna udaljenost od konkretnog događaja rasla, u kolektivnom usmenom pamćenju postupno je blijedjela realističnost prikaza povijesnih zbivanja, a uz4 junake usmenih pjesama vezivale su se priče koje nisu imale uporište u stvarnosti. Iako bi se očekivalo da je motiv stvarne povijesne ličnosti najčešće obrađivan u povijesnim epskim pjesmama, ban Zrinjanin pojavljuje se u različitim usmenim poetskim vrstama zabilježenima u kraćem ili duljem razdoblju nakon opsade Sigeta. Osim veoma brojnih zapisa usmenih pjesama nastalih u vremenu intenzivnog interesa za folklor i usmeno pjesništvo koje u većini europskih zemalja počinje pri kraju osamnaestoga stoljeća nadovezujući se na Herderovu estetiku, na hrvatskom prostoru pjesme o ovom junaku bilježene su i nešto ranije, od kraja 16. do 18. stoljeća. Lirski i baladni primjeri u kojima se Zrinjanin javlja kao lik univerzalno proširenih narativnih zapleta upućuju na ukorijenjenost ovog junaka u sferu pučkih idealizacija. Među povijesnim ličnostima koje su postale junaci usmene poezije izdvaja se kraljević Marko, pa prema navedenoj studiji brojne pjesme u kojima je on glavni junak čine zaseban ciklus. Iako je lik bana Zrinjanina izuzetno popularan ne samo u umjetničkim književnim djelima već i u hrvatskoj usmenoj poeziji, dosadašnji autori

3 O Ivi Karloviću Vitezović je zabilježio sljedeće deseterce: Kuliko je u Lici gradova, sedamdeset i sedam gradova; ni divojke ni neviste mlade, koju ni Karlović ljubio. Pjevanje o ljubavnim uspjesima junaka tradicionalne poezije sastavni je dio kreiranja slike o njihovoj muževnosti u patrijarhalnoj epskoj kulturi.

4 I raniji istraživači uočili su odstupanje epske poezije od povijesnih činjenica. Armin Pavić Popevkausporedio o Svilojeviću,je deseteračke pjesme zapisane u 19. stoljeću s bugaršćicama iz starijih zapisa te je pronašao veću sličnost s povijesnim činjenicama u starijim zapisima usmenih pjesama. U bugaršćici koja je pronađena u ostavštini Petra Zrinjskoga, Pavić je uočio anakronistično ugrađivanje lika kraljevića Marka oblikovanog prema povijesnoj ličnosti iz 14. stoljeća u opisu događaja s početka druge polovice 15. stoljeća. (Pavić 1879: 113).

113 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

koji su se bavili pjesmama čiji je on središnji lik (npr. Grgec 1942., Grafenauer 1953.– 1954., Kekez 1986., Mijatović 1987: 81–82 i 152–157, Pšihistal 2010.), ne izdvajaju te pjesme kao zaseban ciklus, već se u skladu s tematskom podjelom epskih pjesama 2.one Usmene razmatraju i pučke u okvirupjesme ciklusao Nikoli pjesama Zrinskom o ihrvatskim njihova klasifikacija banovima.

Za razumijevanje hrvatske književne povijesti, osim upoznavanja baštine očuvane u rukopisnim i tiskanim tekstovima, važno je i razumijevanje tradicije pjevanja o povijesnim junacima i događajima u usmenoj poeziji i njezinim rukopisnim i tiskanim zapisima. Zato bi mjesto Nikole Zrinskoga u hrvatskoj kulturnoj tradiciji bilo fragmentarno prikazano kad bi izostao prikaz njegova lika u usmenoj poeziji i folkloru. U nastavku rada bit će prikazane neke od pjesama o banu Zrinjaninu koje su zapisane i objavljene od kraja 16. do početka 20. stoljeća te će se tako, na primjeru obrade jedne povijesne ličnosti i njezina prerastanja u junaka usmene tradicije, pratiti stilizacijski i idejni elementi koji svjedoče o razvojnim procesima u povijesti hrvatske usmene književnosti. Primjeri pjesma bit će analizirani prema vremenu nastanka njihovih zapisa, a usporedbom pjesama iz starijih i novijih zapisa nastoji se pridonijeti i boljem razumijevanju dinamike povijesnih mijena usmenih tekstova. Primjeri pjesama o opsadi Sigeta i banu Zrinjaninu 5rasuti su u brojnim rukopisnim, tiskanim i antologijskim zbirkama usmene poezije. Kako su opsadu Sigeta opjevali i kršćanski i muslimanski pjevači, pjesme nastale u različitim kulturnim krugovima zauzimaju i drukčiji stav prema povijesnim junacima. Lik Nikole ZrinskogErlangenskog javlja se već rukopisau zapisima usmene poezije s kraja 16. i početka 17. stoljeća, njegovo se ime spominje u bugaršticama zapisanima tijekom 17. i 18. stoljeća, u pjesmama i u pučkim povijesnim pjesmama. Pjesme o tom junaku zabilježene su i u više rukopisnih zbirki nastalih tijekom 19. stoljeća na poziv Matice hrvatske. Najvrjednije od tih pjesama ušle su u Matičina tiskanaPet stoljećaizdanja, hrvatskeali znatan književnosti dio zapisa izPjesma te zbirke o Sigetu još uvijekPrekmurske nije tiskan. pjesmariceAntologijskeRopstvo pjesme oi oslobođenjeovom junaku Zrinovića tijekom 20.bana i 21. stoljećaStoljeća hrvatskeušle su u književnostizbirke epskeZrinović poezije iiz Sulejman kolekcija god. 1566. 8. rujna ( iz i 6 ) i ( ). Kad je riječ o širokom rasponu tekstova koji se međusobno razlikuju i po7 tematskim i po stilskim karakteristikama, opisu građe prethodi njezina klasifikacija. Versifikacijske

5 Na kraju rada u opisu korištene građe navodi se točan popis tiskanih izvora iz kojih su preuzete pjesme o kojima se u tekstu raspravlja. Uz versifikacijske osobine pjesama i motivsko-tematsku bliskost primjera, vrijeme nastanka najstarijeg zapisa pojedinih primjeraObrana osnovni Sigeta. je Okriterij 420. obljetnici. u slijedu 1566.–1986analize pojedinih pjesama. 6 Popis usmenih pjesama o Nikoli Zrinskom objavljen je u monografiji . (Mijatović 1987: 81–82). Veći broj inačica pjesama o oslobađanju bana Zrinjanina iz turske tamnice naveden je uz radove o inačicama pjesme u kojima je opisana emocionalna veza uznika i pripadnice suprotnog tabora. Usp. Grafenauer 1953.–1954.: 241 i Pšihistal 2010: 165. 7 Ruth Finnegan izdvojila je nekoliko klasifikacijskih kriterija relevantnih za razlikovanje i proučavanje usmenih književnih vrsta među kojima se izdvajaju: 1. Stilske ili formalne karakteristike, 2. Tematski i motivski elementi, predmet obrade, 3. Prigoda, uloga i izvedbeni kontekst, odnosno kada i zašto se tekst izvodi, 4. Izvedbene karakteristike, 5. Mjesna terminologija i taksonomija te 6. Specifično mjesto, vrijeme i okolnosti važni za razumijevanje povijesne dinamike (Finnegan 1991: 134-136). Dok je tijekom 19. i početkom 20. stoljeća u istraživanjima epske poezije prevladavao tematski kriterij

114 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

i stilske osobine usmenih pjesama mogu, uz njihove funkcije ili načine upotrebe u zajednici, pomoći u kategorizaciji i klasifikaciji zapisanih tekstova pjesama iz starijih i novijih razdoblja. Usmena poezija spjevana je stalnim versifikacijskim oblicima koji nisu bili samo oblik poetiziranja obrađenih tema već su svojim stalnim ritmičkim obrascima olakšavali pamćenje sadržaja ključnih za identitet zajednice. U skupini pjesama o banu Zrinoviću iz ranog novovjekovlja sačuvan je jedan primjer pjesme u dvanaestercima i dva zapisa bugaršćica, usmenih epskih pjesama i balada spjevanih dugim stihovima koji su imali raspon od petnaesteraca do osamnaesteraca. Od 18. stoljeća postupno se u oblikovanju povijesnih i narativnih tema ustaljuju pjesme oblikovane asimetričnim epskim desetercem, koji tijekom 19. stoljeća postaje najrasprostranjeniji stih usmenog pjesništva. Najveći broj pjesama o banu Zrinoviću zapisanih u rukopisnim zbirkama nastalim u okviru sabiračke akcije Matice hrvatske, spjevan je ovim stihom. U Novom Vinodolskom zabilježene su dvije pjesme u osmercima koje su svojim življim ritmom bile prilagođene plesanju u kolu. Pjesme koje opisuju postupke bana Zrinjanina tijekom opsade Sigeta bile su brojnije u ranijim povijesnim8 razdobljima, dok se kasnije uz istoga povijesnog junaka vezuju druge teme i motivi. Na nekima od primjera koji su ušli u korpus tekstova za ovaj rad, moguće je pratiti prepletanja poetike usmene i pučke književnosti, odnosno suodnos usmene tradicije i književnosti pa i pisanih dokumenata. Najstarije pisano svjedočanstvo o opsadi Sigeta iz pera Franje Črnka (Črnko 2016), kroničara, pisara i komornika Nikole Zrinskoga, intertekstualno je ugrađeno i u kasnije Razgovorusmene i ugodnipučke priče naroda u slovinskoga,stihovima o tom događaju. Kačićeva pučka povijesna pjesma pod naslovom Pisma od bana Zrinovića i cara Sulemana trećega, uključena u donekle se izdvaja od ostalih ovdje promatranih primjera, osobito zato što autor namjerava puku pružiti podatke i činjenice o konkretnom povijesnom događaju. Ta je autorska intencija uvjetovala interferentnu prisutnost povijesnih

u njezinu razvrstavanju, folkloristika druge polovice 20. stoljeća okrenula se izučavanju izvedbenog konteksta nakon njegovaPostanak isticanja i razvoj u radovima hrvatskog američkih tradicionalnog neofolklorista a osobito (Dundes, epskog pjesništva Ben-Amos), pa su prigoda i način izvedbe pojedinih pjesma polazište i kriterij novijih klasifikacija. 8 U studiji pod naslovom Krešimir Mlač predložio je podjelu zapisa tradicionalnih epskih pjesama na sljedeće skupine: 1. starinske pjesme, 2. pjesme od istine, 3. pjesme od junaka, 4. pjesme od kola i 5. pjesme za družinu (Mlač 1980: 384). Ova je klasifikacija određena funkcijom narativnih ili epskih pjesama za zajednicu u kojoj se one pjevaju. Dodatni klasifikacijski kriterij kojim se ovaj autor koristio je i »način upotrebe«, što sugerira povezanost s izvedbenim kontekstom i odnosom zajednice prema pjesmama. I sam je autor uočio da je skupina pod nazivom »pjesme od junaka« relativno dvojbena kategorija ove klasifikacije, jer većina pjesama drugih skupina, ovisno o vrsti događaja koji su u njima opjevani i o okolnostima u kojima se pjesme izvode, pjevaPrekmurske i o junacima. pjesmarice Iako pjesme I o banu Zrinjaninu primarno pripadaju kruguZagrebačkog »pjesama rukopisaod junaka«, br. one638 se istovremeno mogu razvrstati na preostale četiri skupine. »Starinskim pjesmama« pripadaju zapisi iz sa samog kraja 16. stoljeća i bugaršćice iz koji je nastao u Boki Kotorskoj (Bogišić 1878: 135–136). »Pjesme od istine« pjesme su o banu Zrinjaninu koje istovremeno pjevaju i o opsadiHrvatske Sigeta, narodnepa bi toj skupini pjesme pripadali, (čakavske) uz dva već navedena starija teksta, i primjeri pjesama čija je poetika bliska osobinamaZrinjski pučke povijesnebane i njegov pjesme. konj DvaZrinski zapisa bane iz i trećegdjevojka izdanja od Dunaja zbirke pod naslovom Stjepana Mažuranića, uz koje je navedeno da se pjesme pjevaju u novljanskom kolu ( i ), pripadaju skupini »pjesama od kola«, a niz zapisanih inačica o oslobađanju bana Zrinjanina iz tamnice uz pomoć lijepe muslimanske djevojke pripadaju posljednjoj skupini – »pjesmama za družinu«.

115 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

zapisa i dokumenata u oblikovanju svih pjesama zbirke. Iako je Kačićeva pjesma jedini autorski tekst među usmenim pjesmama koje se analiziraju u radu, ona je uvrštena u građu zbog snažnih intertekstualnih poveznica s usmenom književnošću – deseteračkom versifikacijomRazgovor ugodni i stilizacijom na tragu usmene epske pjesme. Njezin je autor oblikujući svoje stihove slijedio niz poetičkih zakonitosti usmene poezije (Šetka 1954), a nije bio samo knjiga za čitanje već su se brojne pjesme prenosile usmenom izvedbom na isti način kao i tradicijske usmene pjesme. Još uvijek nije dovoljno istraženo kako su i koliko ove pjesme utjecale na korpus 3.usmene Usmene književnosti pjesme o Mikloušu kasnijih Zrinjskome razdoblja na u zapisimačitavom južnoslavenskomod 16. do 18. stoljeća prostoru.

Sigetska bitka u usmenoj književnosti iMeđu usmena studijama književnost koje use sigetskojposebno epopejibave odjekom od Karnarutića opsade Sigeta, do Vitezovića u usmenoj tradiciji nalazi se rad Josipa Kekeza pod naslovom u kojem su prezentirani neki tekstovi pjesama povezani s prikazom povijesnog događaja u usmenoj tradiciji i obrađeni interferentni motivi karakteristični za suodnos usmene i pisane književnosti u ranom novom vijeku (Kekez 1986). Autor je izdvojio i nekoliko primjera pjesama u kojima je pamćenjePjesma povijesnog o Sigetu događaja stilizirano tePrekmurske tako samo pjesmaricepoetski naznačeno, ali ne i eksplicitno opisano. Najstariji je dosad poznati zapis iz hrvatske kajkavske s kraja 16. ili iz prve polovice 17. stoljeća. Pjesmarica je ispunjena zapisima nekoliko pisara te je vjerojatno dulje nastajala. Zapis ove pjesme, nažalost, očuvan je samo djelomično, bez početka (Bratulić 2016: III). Unatoč fragmentarnosti, po općoj strukturi pjesmarice u kojoj je pjesma zapisana i po duljini teksta,9 može se zaključiti da je riječ o zapisu oblikovanom kao podsjetnik za izvođenje. Pjesma je spjevana u dvanaestercima i stilizacijskim obrascima priziva arhaično viteški intonirano raspoloženje i feudalni društveni kontekst u kojem su likovi izjednačeni sa staleškim društvenim ulogama: Zrinski Nikolauš hitro gori skoči svojimi vitezmi, z lepimi hajduki, i Prekmurskapočne on pojti pjesmarica po širokom I polje, preik bistre Drave hitro mi šetuje. ( 1977: 212)

Iako se stilski razlikuje od kasnijih usmenih pjesama, osnovna obilježja usmene naracije o sukobu s Osmanlijama već su ovdje prisutna. Komunikacija između Povijesna tipologija zapisa hrvatskih usmenih tradicija 9 Zapisi usmene poezije iz raznih povijesnih razdoblja nastajali su s različitom namjenom. U raspravi izložen je pregled povijesnih tipova zapisa usmenih tekstova među kojima su: 1. Pravni spisi koji kodificiraju običajno pravo, 2. Rukopisne pjesmarice pučkih pjesnika nastale kao mnemotehnička pomagala, 3. Rane inicijative za bilježenje usmenih tekstova u koje su bili uključeni đaci, 4. Teorijski osmišljeni projekti Matice hrvatske i JAZU u kojimaPrekmurska je sabiranje pjesmarica bilo povezano s prethodnim detaljnim uputama i kvestionarima te konačno 5. Zapisi povezani s novim tehnologijama auditivnog, a kasnije i audiovizualnog bilježenja (Banov-Depope 2003: 28). i primjeri zapisani u njoj po svojim obilježjima pripadaju drugoj skupini zapisa za koju su karakteristične rukopisne pjesmarice koje su služile kao mnemotehnička pomagala za izvođenje, a njihov je nastanak prethodio razdoblju intenzivnog sabiranja usmenih tekstova na terenu.

116 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

Zrinskog i turskog cara opisana je kao listovna razmjena: Vnogokrat mi car Zrinskomu lista piše i z leipom rečjom Sigeta prosaše: Ako li ga ne daš, hočem ga sam vzeti, bolje bi ti ga vezdaj z mirom dati. (Isto: 213) Zrinović i Sulejman god. 1566. 8. rujna Neki kasniji zapisi usmenih i pučkih pjesma o opsadi Sigeta, kao na primjer pjesma koju je zapisao Luka Ilić Oriovčanin, zadržali su epistolarni postupak stilizacije zbivanja. Komunikacija među vođama sukobljenih strana u usmenim i pučkim pjesmama nerijetko se odvija pismima, pa su sintagme poput »knjigu piše« ili »knjigu šalje« česti formulativni početci asimetričnih deseteraca. Pjesma završava konstatacijom da je iza Zrinskog Nikolauša nakon smrti ostao pošten i dobar glas te navođenjem godine u kojoj se bitka odvijala, a na tragu arhaične stilizacije i općeg molitvenog tona pjesmarice, i završna strofa obilježena je lirskom emocionalnošću: Žalosne pesmi vezdaj nam se pojo, a prvle so se nam veselo speivale. Zato prosimo vsi Gospodna Boga, da nas obaruje od hudih poganov. Amen. (Isto: 223) Pjesma o Sigetu

Za navedenu pjesmu Josip Kekez kaže: » , u izvorniku je bez naslova, nasljedovala unutrašnja bugaršćička poetičkaBan svojstva: Mikloš Zrinjski stilematiku, u Sigetu ugođajnost, gradu tromi ritam, leksik, sintagmatiku.« (Kekez 1993: 40). U nastavku autor uočava poetičku bliskost ovog primjeraZagrebačkog s bugaršticom rukopisa br. 638 . Navedena bugarštica prepisana je početkom 18. stoljeća u Boki Kotorskoj iz starijeg rukopisa i nalazi se u okviru . te zauzima istaknuto mjesto među starijim i arhaičnijim zapisanim pjesmama o Nikoli Zrinskom. Usmene pjesme dugoga nepravilnog stiha koje se nazivaju bugaršticama i pripadaju razdoblju ranoga novog vijeka, uglavnom su baladnog raspoloženja i odišu viteškim tonom. Psihologija junaka u njima gradi se prepletanjem intimnog, privatnog i obiteljskog života s povijesnim kontekstom kojem pripadaju likovi, najčešće junaci oblikovani prema stvarnim povijesnim ličnostima vladara i velikaša. BaltazarBugarštice Bogišić objavio je prvu opsežniju zbirku zapisanih primjera (Bogišić 1878), a povijest zapisivanja ove specifične usmenoknjiževne vrste detaljno je opisana u studiji (Bošković- Stulli 2004). Josip Kekez u svojoj antologiji zabilježenih bugaršćica uvrstio je ovu pjesmu u skupinu lirsko-epskih primjera. Autor je odredio tipične primjere najkvalitetnijih bugaršćica kao balade te je pritom istaknuo da se u ovim pjesmama fabula nalazi u funkciji portretiranja likova: Bugaršćica ne razvija radnju, da bi ispripovjedila događaj ili da bi slavila epsku prošlost ili pak likove epskih vremena; njezina radnja ne teče od jezgre prema epskoj opširnosti i epskoj objektivnosti nego obratno: usmjerena je prema jezgri sižea; bugaršćica će se u više slučajeva poslužiti

117 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

fabulom, ali samo zato da bi izabrane motive psihološki što vještije iznijansirala i unutrašnje ljudske sadržaje, pozitivne ali još radije negativne, na toj fabularnoj podlozi što ilustrativnije istaknula. (Kekez 1989: 21).

U primjeru o opsadi Sigeta prepleće se stvarno povijesno vrijeme događaja i mitsko vrijeme usmene poezije u kojem je opisani događaj najavljen početnom situacijom razgovora cara Sulimana i sivogLo sokola. Balzino Ovim se oblikovnim postupkom služi niz arhaičnih bugarštica:Vile slovinke najstarija zabilježena samo fragmentarno u talijanskom spjevu Ruggiera de Pazzienze i antologijska pjesma o Majci Margariti iz Barakovićeve . U ovoj pjesmi brojčani nerazmjer između branitelja i napadača prikazuje se metaforičkim odnosom sokola i golubova: U njih ti se umutiše kako soko u golube, Tu sve Turke vitezove pod sabljicu obratiše, Ti Ugri banovi. Malo bjehu ponaprijeda Ugričići projezdili, Namjera ih nanije na veće jato vrlijeh Turak, Te Ugre banove, Na svakoga Ugričića dvadeset Turak dopadahu, U njih bi se umutiše kako soko u golube, Ti Ugri banovi. (Kekez 1989: 187)

Brojčani podatci o sudionicima sukobljenih strana karakterističniji su za poetiku pučke povijesne pjesme nego za poetiku usmene epike. U bugaršticama oni se javljaju veoma rijetko, no brojčana je neravnoteža između branitelja Sigeta i osmanlijskih osvajača jedan od ključnih pokazatelja junaštva Nikole Zrinjskoga i njegovih ratnika. U tom kontekstu ovaj je poetički postupak funkcionalan, no on je istovremeno i svjedočanstvo intertekstualne umreženosti pisanih povijesnih tekstova, umjetničke, pučke i tradicijske usmene književnosti. Iz ovih primjera najstarijih zapisa usmenih pjesama o sigetskom junaku vidi se da su njihovi kazivači i kada su pjevali o stvarnim povijesnim zbivanjima, svojim pjesmama željeli slušateljima predočiti važnost junaka za zajednicu ističući njihove vrline, ponajprije hrabrost i požrtvovnost. Poetika pučke povijesne pjesme tu će 4.intenciju Kačićeva dodatno pjesma istaknuti. o Nikoli Zrinskome i tradicija pučke povijesne pjesme

Sigetski junak u povijesti hrvatskoga pjesničtva Lik sigetskog Leonide Nikole Zrinskoga bio je stoljećima omiljeni junak književne tradicije. Milivoj Šrepel u studiji dao je pregled povijesti obrade teme opsade Sigeta u hrvatskoj pisanoj književnosti tijekom Razgovorčetiristotinjak ugodni godina. naroda Opisao slovinskoga je versifikacijske osobine najpoznatijih autorskih djela o ovoj tematici i podijelio obradu sigetske tematike. Djelo Andrije Kačića Miošića objavljeno početkom druge polovice 18. stoljeća, ovaj autor smatra prekretnicom u obradi teme jer je ona tada prvi put obrađena u desetercima i na tragu poetike usmenog stvaralaštva (Šrepel 1902: 90). Interes za usmenu deseteračku epsku poeziju jačao je tijekom 18. i 19. stoljeća, dok su istovremeno bugarštice polagano zaboravljane, a mjesni primjeri koji su

118 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

obrađivali novije događaje, svojom su se poetikom sve više približavali poetici deseteračke epike. U hijerarhiji usmenih književnih oblika, deseteračke priče o junaštvu i ključnim povijesnim ličnostima za zajednice koje su prenosile kronike u stihovima o svojim vladarima, bile su i oblik usmene publicistike, ali i podsjetnik na junaštvo kao jednu od temeljnih etičkih vrlina patrijarhalnih zajednica. Stoga je ovaj književni žanr bio podjednako zanimljiv pripadnicima zajednica u kojima se njegovala usmena tradicija i obrazovanim pripadnicima intelektualnih elita koji su bili potaknuti predromantičkim i romantičkim interesom za folklor i egzotiku krajeva na istoku Europe i njihovih osmanlijskih osvajača. Uz tradicionalnu usmenu poeziju od 18. stoljeća razvija se i prijelazni književni oblik autorske pučke povijesne pjesme čiji je začetnik bio Andrija Kačić Miošić. Ove pjesme intertekstualno su zahvaćale i sastavnice povijesnih dokumenata i stilizacijskeRazgovor ugodniobrasce naroda karakteristične slovinskoga, za usmenu poeziju. Kačićeva zbirka pučkih povijesnih deseteračkih pjesama povezanih proznim interpolacijama pod naslovom najpoznatiji je primjer prepletanja poetika usmene i pisane književnosti i istovremeno izraz historicizma karakterističnog za razdoblje predromantizma. U želji da najširim slojevima puka ponudi poetske tekstove o junačkoj povijesti, Kačić se koristio povijesnim dokumentima i građom, a odabrane teme oblikovao je načinom i stilom izražavanja karakterističnim za usmenu epiku. Zbog bliskosti poetici i stilizaciji usmene poezije, na Kačićeve povijesne pjesme mogao bi se primijeniti naziv »napisane usmene pjesme«. Ovim terminom koristi se američki teoretičar usmene književnosti John Miles Foley za pjesme koje su oblikovane u pisanom mediju, koje su najčešće prezentirane tiskom i čija je recepcija povezana s komunikacijom u pisanom mediju,10 ali sadrže formulativne poetičke obrasce karakteristične za usmenu poeziju. Književni povjesničari koji su se bavili Kačićevim književnim obradama epskih tema, nisu mogli zaobići suodnos usmenog i pisanog segmenta hrvatskoga književnog korpusa. Autorski poetski tekstovi, oblikovani stilizacijom usmene poetike uz korištenje pisanih povijesnih izvora i dokumenata, sociološki su relevantni za oblikovanje kolektivnog pamćenja i tijek kulturnih sadržaja među različitim socijalnim slojevima hrvatskog društva. Analizirajući Kačićev poetički program u kontekstu poetičkih programa osamnaestostoljetne hrvatske književnosti, posebno povezano sa stavovima koje je izložio Matija Antun Relković, Dunja Fališevac zaključila je da su njihovi programski stavovi imali brojne demokratske i liberalne posljedice te da su omogućili prodor književnosti u niže društvene slojeve i njezinu demokratsku sekularizaciju (Fališevac 2007: 118). Interes za junačku povijest i stvarna povijesna zbivanja kod tradicionalne publike usmenih pjesama postoji i nakon širenja tiska i demokratizacije pismenosti. Oblici pučkih povijesnih pjesama pojavili su se kako bi ugodili takvom Razgovor interesu ugodnipublike. naroda slovinskoga Primjeri narativnih pučkih povijesnih1 2 pjesama uključenih u zbirku , ( 1756, 1759) stariji su od većine zapisa usmenih deseteračkih epskih i drugih narativnih tekstova jer sustavno sabiranje i zapisivanje usmene poezije počinje tek uKako 19. čitati stoljeću. usmenu Ovaj pjesmu? segmentHow to Read Kačićeva an Oral opusa Poem? ključan Gorski vijenac 10 Ovaj autor naveo je u svojoj knjizi [ ] Njegošev kao primjer za skupinu napisanih usmenih pjesama.

119 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

je za razumijevanje kompleksnoga književnog procesa međusobnih utjecaja i dodira usmene i pisane književnosti u hrvatskome književnom korpusu. Kačićeve pjesme nastajale su potaknute poetikom tradicijske usmene poezije te su se toliko približile ovom poetičkom obrascu da su u prijenosu i recepciji dijelom nastavile postojati u usmenom mediju. Deseteračka ritmička struktura pjesama olakšavala je memoriranje stihova te je u zajednicama sa snažnom epskom tradicijom znatan broj Kačićevih stihova nastavio svoje postojanje kao upamćeniRazgovoru tekstovi, ugodnomu pa su pjesme bile poticajne za oblikovanje i doradu na način usmene poezije. Antonija Zaradija-Kiš pristupila je Kačićevu u kontekstu pučke književnosti te izdvojila tri temeljna pojma: propovijed, strah Božji i junaštvo. Ti su pojmovi međusobno povezani pa je strah Božji pritajeno ishodište junaštva (Zaradija-Kiš 2007: 173). Autorica Kačićevo djelo smatra središnjim u oblikovanju predodžbi o Turcima u hrvatskoj književnosti. Borba između kršćanske i islamske strane, osnovna je misao koju Kačić višestruko ističe u cijeloj zbirci. Hrvatska književnost identitetski je obilježena imagološkim predodžbama o Osmanlijama, pa je način oblikovanja odnosa prema predstavnicima protivničke vojske u različitim tipovima autorskih i usmenih tekstova ujednoa i pokazatelj transformativnih procesa koji su je oblikovali (usp. Dukić 1998 i 2004 ). Lik Nikole ZrinjskogaPismi od spominje bana Zrinovića se u šesnaestak i cara Sulemana pjesama trećega, zbirke koji kao obside »usporedni Seget ungarskikorelat za i pod junaštvo« njim umri (Botica na 1566. 2003: 159), no najdetaljniji prikaz njegova junaštva Kačić je dao u Kao što je naznačio u ovom duljem opisnom naslovu pjesme, u njoj je psihološki oblikovao dvije vladarske figure koje su bile u središtu sukoba. Dok se postupak kreiranja lika u tradicionalnoj usmenoj poeziji oslanja na asocijativnu metaforiku i stalne formulaične obrasce, Kačić se u svojoj pjesmi oslanja i na pisane dokumente i izvore na latinskom i talijanskom jeziku te njihov sadržaj preoblikuje u skladu s poetikom usmene poezije kako bi ga približio čitateljstvu kojem izvorni dokumenti nisu bili razumljivi. Usporednom analizom pronađene su brojne podudarnosti između Kačićeva opisa opsade Sigeta i transpozicije istoga povijesnog događaja u djelu Giovannija Sagreda koji se oslanja na neki od prijevoda Črnkova djela (Palameta 2014: 209). Kačić na početku pjesme o Sigetskoj bitci opisuje niz vojnih pobjeda i junačkih djela Nikole Zrinjskoga da bi na temelju njih iz perspektive cara Sulejmana ustvrdio: Sada nejma većega junaka u Turčina ni u kaurina ni žešćega meni dušmanina od Nikole Zrinovića, bana. (Kačić Miošić 1988: 479)

Tradicijska epika, za razliku od suvremene narativne proze koja junake prikazuje kao individualizirane pojedince, u junacima vidi istaknute predstavnike i predvodnike zajednice koje poetski iskaz predstavlja kao uzore koji utjelovljuju vrline patrijarhalne kulture. Zrinović ban na tragu klasične epske invokacije zazivlje Božji blagoslov na svoju sablju:

120 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

»Ako l’ se je približalo vrime, umrićemo kano mučenici, da mi našu krvcu prolijemo od slavnoga naroda vojnici, braneć svetu viru Isusovu z golim sabljam u desnici ruci, i svijetlu krunu cesarovu, al’ će platit i nevirni Turci.« (Isto: 481)

Kačić opisuje i smrt cara Sulemana i oporuku koju zaviješta svom vazalu: »Amet-paša, desno krilo moje! »Ukopaj me, virna slugo moja, Ako meni sudnji danak dođe, dino devet cara ukopano, postavi me na kočije brze dino barjak sveca Muhameda ter me vozi g bilu Carigradu.« i feredža Azreta Alije.«

To izusti, a dušicu pusti na kriocu Sokolović-paše, da od vojske i ne znade niko pod Segetom, pod bijelim gradom. (Isto: 483–484)

Kao što je obećao caru na samrtnoj postelji, turski paša krije smrt vladara od svoje vojske kako se vojnici ne bi pokolebali i odustali od borbe, što je povijesni podatak koji je Kačić uključio u svoju obradu povijesne teme. Način pričanja o samom događaju kod Kačića slijedi poetiku tradicijske epike – u početku se upravnim govorom ističe želja vladara, a zatim se, da bi semantički ritam u pjesmi bio dosljedno prisutan, sličnim formulativnim konstrukcijama opisuje provedba njegove želje. Retoričko pitanje kojim pjesma završava, poentira narativnu konstrukciju te ističe junačku figuru bana Zrinovića kao borca na kršćanskoj strani čije se junaštvo neće lako nadmašiti. Mrtav bane crnoj zemlji pade, g zemlji pade, Bogu dušu dade. Zrinoviću, pokojna ti duša! Ko će Turske odsicati glave? (Isto: 486) Fra AndrijaKačićeva Kačić pjesma Miošić o i Sigetunarodna oblikovana pjesma je i stilizirana s jakom infiltracijom formulativnih obrazaca karakterističnih za deseteračku epiku. U raspravi Jeronim Šetka prikazao je sličnosti i razlike između poetike usmene poezije i Kačićevih pučkih povijesnih pjesma (Šetka 1954). Među stilskim postupcima koji povezuju dvije poetike, nalaze se, naprimjer, neke od formula usmene književnosti kao što su stalni epiteti, zazivi i epistolarna naracija koja započinje ustaljenim obrascem »knjigu piše (…)«. Postoje i stilski postupci koji se oslanjaju na vizualne grafičke mogućnosti koji ovu pjesmu, kao i druge povijesne primjere iz Kačićeve zbirke, smještaju u prijelazno područje između usmene i pisane književnosti kao što su npr. oblikovanje sadržaja u strofama, česti srokovi i detaljni opisni naslovi. Sve Kačićeve pjesme su naslovljene, a njihovi naslovi vrlo često služe određivanju glavnih sudionika događaja i točne godine kad se neki događaj zbio. Usmene pjesme pamte se po početnim stihovima i naslove im obično pridaju priređivači izdanja u kojima su objavljene.

121 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

U tradicijskim usmenim pjesmama gotovo se nikad ne spominje godina u kojoj se zbio opisani događaj, dok je poetika pučke pjesme razvila specifičnu formulu koju je Divna Zečević nazvala »temporalni obrazac situiranja radnje« (Zečević 1986: 108). U ostale novije formule karakteristične za pučke povijesne pjesme, ubraja se i pozivanje na povijesne dokumente te isticanje brojčanih podataka o sudionicima boja na jednoj i drugoj strani. I ovo je obilježje prisutno u Kačićevoj pjesmi o opsadi Sigeta. U spomenutoj studiji Miroslav Palameta navodi da se u rukopisnim zbirkama Matice hrvatske, zabilježenim od primorskih i hercegovačkih pjevača, pojavljuju varijante Kačićeve pjesme o banu Zrinoviću (Palameta 2014: 207). To je jedan od pokazatelja recepcijskog odjeka toga teksta i posredničke uloge koju je pučki književni fenomen Zrinovićimao i na i usmenuSulejman književnost. god. 1566. 8. rujna Još jednu deseteračku pjesmu u kojoj je opisana pogibija bana Zrinovića pod naslovom b zapisao je Luka Ilić Oriovčanin sredinom 19. stoljeća (Dukić 2004 : 117–124). Pjesma pokazuje kompozicijske i motivske sličnosti sa starijim usmenim tekstovima o istoj temi. I ova pjesma započinje sagledavanjem Sulejmanove perspektive i naraciju oblikuje u epistolarnoj formi: Knjigu piše care gospodine po imenu Mehmed Sulejmane, baš na ruke Zrinovića bana, Slavonijeb ravne gospodara. (Dukić 2004: 117)

Specifičnost ovog primjera je u isticanju uloge nećaka bana Zrinovića u obrani Sigeta. U svome kroničarskom izvještaju Franjo Črnko spominje Gašpara Alapija, banova nećaka, za kojega ban od svoje vojske traži da ga poštuju kao njegova nasljednika. U ovoj pjesmi je uz bana Zrinovića glavni junak njegov sestrić koji prije bitke pokazuje odanost i spremnost na lojalnost do svoga posljednjeg časa pa umjesto da ode iz Sigeta u Beč tražiti pomoć od cara, poručuje banu: »Oj, ujače, Zrinoviću bane! Na milosti što ću ti kazati; ti imadeš jednu malu vojsku, mala vojska, al’ silni junaci, pa ti traži boljega junaka, koj će ići do ‘nog Beča grada, do ‘nog Beča caru gospodinu, a ja mlađan nikuda nikamo dok ja vidim jednoga Turčina, il dok nosim na ramenu glavu.« (Isto: 119)

Junaštvo je temeljna vrlina koju usmeni pjesnik ističe ne samo kod Zrinjskog već i kod njegove cijele vojske, a osobito kod najbližih pomoćnika. I nakon bitke Sulejman šalje Zrinjskome još jedno pismo te mu nudi pašaluk u Bosni ako preda Siget. Ovaj motiv prepoznatljiv je iz bugarštice koja je zabilježena dva stoljeća ranije. Ban šalje osoran odgovor i odbija takvu nečasnu ponudu uz prijetnju, a pjesnik opisuje reakciju

122 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

turskog vladara riječima: »Od žuči je care poludio / i od jada dušu izpustio.« (Isto: 123). Završni dio pjesme opisuje posljednji dan bitke za Siget. Nepoznati pjesnik naglašava brojčani nerazmjer sudionika suprotstavljenih strana: branitelja je bilo svega pet stotina, a turskih osvajača dvadeset tisuća. Posljednji stihovi od kraja Kačićeve pučke pjesme razlikuju se usporedbom junačke smrti bana Zrinjskoga na bojnom polju i smrti turskog vladara: Pade bane, pokojna mu duša, pade bane nuz turskoga cara, mertav care, a mertav i bane, car od jada, bane od oružja, car ko žena, Zrinović ko junak! Čuješ, care, kamo tvoja hvala? (Isto: 124)

Ova pjesma stilizacijom sugerira dodire s pisanom književnošću i pučkom poetikom. To je vidljivo iz naslova koji je oblikovan kao temporalni obrazac situiranja radnje, iz odabira i prezentacije glavnih likova te iz više stihova koji su bliski navedenoj Kačićevoj pjesmi. Priređivač zbirke navodi podatke o bilježenju ove pjesme: »Zrinovićevo pismo turskom caru antologijski je vrijedan fragment. On, kao i neki drugi dijelovi pjesme (primjerice kraj), sugerira spretno poigravanje bneke autorske ruke s frazeologijom i figurama narodne epske pjesme.« (Dukić, 2004 : 400). Tako ovaj zapis deseteračke povijesne pjesme iz 19. stoljeća svjedoči ne samo o povijesnom događaju kojeg opisuje već i o dodirima poetika usmene i pisane 5.književnosti Zapisi osmeračkih u kreiranju pjesama povijesnog o banu pamćenja Zrinjaninu širih koje društvenih se izvode u krugova.novljanskom kolu

Da je lik bana Zrinjskoga bio popularan na cijelom hrvatskom prostoru, pokazuju i primjeri pjesama zabilježeni u Istri i na kvarnerskom prostoru. U jednoj pjesmi zapisanoj u Istri u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća glavna junakinja nastoji uplašiti i otjerati Koruna Vojvodu koji ništa ne radi, već robi djevojke riječima: »Sela jesam Bana Zrinovića, / ljubi jesam Marka Kraljevića!« (HNPIKO 1880: 80). Kad se uspije izbaviti od prijeteće opasnosti uzvikuje: »Bogu fala i Mariji Divoj, da sam mlada momče prevarila, nisam sele Bana Zrinovića, nit sam ljuba Marka Kraljevića, već ja jesam Anica divojka, koju me je s prolića prosio, ma me nije mila majka dala: držala me za lipotu dvora!« (Isto: 81) Hrvatske narodne pjesme Istre i kvarnerskih otoka

Iako je ova pjesma u zbirci objavljena među junačkim pjesmama, ona je primjer prepletanja lirskih i epskih motiva i načina njihove obrade. Usmena povijesna epika prenosi priče o povijesnim junacima na način koji je blizak tradicijskom patrijarhalnom sustavu vrijednosti,

123 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

no među pojedinim primjerima uočljive su specifične idejne razlike. Te su razlike katkad ovisne o kazivačevoj ili pjevačevoj perspektivi, a katkad su posljedica izbora zapisivača i urednika zbiraka usmene poezije. Osim primjera tipično narativnih epskih pjesama u kojima su povijesni junaci prikazani kao personifikacija narodnoga junaštva, u hrvatskoj usmenoj tradiciji česte su i pjesme koje problematiziraju stalne likove usmene epike na lirskiZrinski način. bane Dvije i djevojkatakve pjesme od Dunaja o banu Zrinjaninu zapisane u NovomZrinjski Vinodolskom bane i njegov objavio konj je Stjepan Mažuranić u svojoj zbirci čakavskih pjesama. Uz primjere pod naslovom (Mažuranić 1907: 206– 207) i 11 (Mažuranić 1907: 207), zabilježeno je da se pjevaju u novljanskom kolu. Obje pjesme spjevane su u osmercima i bržim se ritmom i zgusnutijim prikazom događaja razlikuju od deseteračkih primjera. Druga pjesma u cijelosti glasi: Konja jaše Zrinjski bane priko polja Teriharca, kad je bio nasrid polja, nasrid polja Teriharca, dobar konj mu posrnuo. Govori mu Zrinjski bane: »Oj vrančiću, dobro moje, je li tebi dodijalo tvrdo sedlo banjalučko, ili su ti dodijale oštre uzde kostajničke?« Dobar konj mu govorio: »Gospodine, Zrinjski bane, nije meni dodijalo tvrdo sedlo banjalučko, niti su mi dodijale oštre uzde kostajničke, već su meni dodijali česti puti ljubi tvojoj.« (Mažuranić 1907: 207) Što je konju dodijalo

Inačica ove pjesme pod naslovom objavljena je pod rednim brojem 353. u sedmoj knjizi Matičine edicije u kojoj su objavljene kraće ljubavne pjesme prema zapisu iz Požege iz starog zbornika Tome Kraljevića (god. 1796.), no u toj pjesmi glavni junak nije Zrinjski bane, već Janko. U istoj knjizi pod brojem 362. tiskana je i druga pjesma iz Mažuranićeve zbirke. Obje pjesme urednik zbirke Nikola Andrić uvrstio je u četvrtu podskupinu u kojoj su pjesme koje je nazvao »pričalicama« (Andrić 1929: 7) jer su najbliže pjesmama iz šeste knjige o kojima će biti riječi u sljedećem poglavlju. Specifičnost percepcije govorne poruke u primarnojOve dvije pjesmeusmenostirazlikuju se prvenstveno po izvedbenim osobinama od ostatka ovdje analiziranih primjera. U radu opisana je razlika između odnosa publike prema izvedbi epske 11 U komentaru navedene klasifikacije Krešimir Mlač izdvojio je pjesme koje se pjevaju u kolu zbog njihove povezanosti s društvenim okupljanjima, obredima i slavljima te naveo kako su te pjesme često novije inačice veoma starih motiva koji se katkada povezuju uz jedne, a katkada uz druge poznate junake (Mlač 1980: 384).

124 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

pjesme i pjesama koje se pjevaju u kolu (Banov-Depope 2005: 130–132). Specifičnost izvedbe novljanskih pjesama očituje se u postojanju manje skupine pretpjevača koji započinju pjevanje i u isticanju jednakosti među sudionicima folklornih tradicija. Zbog svoje izrazite ritmičnosti, kao i zbog pjevanja u skupini gdje je nužna međusobna usklađenost pjevača, pjesme su manje podložne variranju i tekst je stabilniji od teksta epskih pjesama koje izvode pojedinci. Povijesne uzroke i proces u kojem se na širem europskom prostoru počelo u kolu plesati uz junačke pjesme opisala je Mira Sertić pišući o razvoju balade (Sertić 1965: 366–367). Kako rukopisni zapisi nastali krajem 19. stoljeća, nažalost, nisu sačuvali izvedbeni kontekst relevantan za estetski doživljaj pjesama, njega je moguće rekonstruirati samo na temelju zapisanih iskaza sudionika tih zbivanja. Ove dvije pjesme primjer su uklapanja omiljenoga narodnog junaka u tradicionalne folklorne forme. Inačice u kojima se mijenja glavni junak pokazuju da je u tim pjesmama narativni segment stabilniji od imena junaka koji se 6.u njimaPričalice pojavljuje. o banu Zrinjaninu iz Matičinih zbirki

U drugoj polovici 19. stoljeća, povezano sa sabiračkom akcijom Matice hrvatske, zabilježeno je više desetaka inačica pjesme koja opisuje bijeg bana Zrinjanina iz turskog ropstva uz pomoć lijepe Turkinje. Iako je motiv u kojem junaku u bijegu iz ropstva pomaže pripadnica suprotnog tabora međunarodniHrvatske inačice motiv praobrazcu naracije u baladestihu, ove „Kralj su pjesmeMatjaž nekimv turški segmentima ječi“ svoje stilizacije međusobno uže povezane. Ivan Grafenauer pokazao je u svojoj raspravi chansona de geste srodnost između skupine pjesama koje opisuju spašavanje kršćanskog junaka iz turskog ropstva i o Guillaumu d’Orange (Grafenauer 1953.–1954: 261). Takvim se pristupom ovoj poetskoj građi metodološki nadovezao na navedenu Banaševićevu raspravu o romanskim dodirima s južnoslavenskom epskom građom. Ivan Mimica izdvojioBan Zrinjanin je dva primjera i lijepa Turkinjapjesama uo hrvatskimNikoli Zrinjskome usmenim uključena pjesmama: u velikuljubavna Matičinu priča sigetskoga ediciju i zabilježena junaka na području porječja Krke (Mimica 2009). U radu pod naslovom Ružica Pšihistal analizirala je inačice pjesama o oslobađanju bana Zrinjanina iz turskog ropstva te prikazala narativne i stilske osobine pjesama koje pričaju o jednoj ljubavnoj epizodi u životu ovog junaka. I ona navodi da je riječ o široko rasprostranjenoj temi oslobađanja junaka iz tamnice uz pomoć pripadnice protivničkog tabora te da se u nizu pjesama slične tematike javljaju i drugi junaci (Pšihistal 2010: 164). Iako su ove pjesme većinom spjevane u desetercima, većina autora koja im se temeljitije posvetila tipološki ih je izrazitije razlikovala od pjesama koje opisuju opsadu Sigeta. Epske pjesme, ranije nazivane »junačkim« pjesmama, bile su usmena književna vrsta koja se najranije počela sustavno sabirati i koja je svojim zapisivačima predstavljala poseban izazov. Kada je Matica hrvatska, nakon što su se njezinu pozivu iz 1877. odazvali brojni zapisivači iz svih hrvatskih krajeva, odlučila početi izdavati reprezentativnu antologijsku zbirku estetski najvrjednijih zapisa usmene poetske građe, najprije su u razdoblju od 1896. do 1900. objavljene četiri knjige »junačkih« pjesma, a tek 1909. izdan je i prvi svezak lirskih ili »ženskih« pjesama. U ediciji su objavljene četiri knjige posvećene takozvanom »ženskom«

125 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

pjesništvu i izdvojene su Matičineu zasebni zbirke »drugi ženskih odio«. Petu,pjesama: šestu, sto sedmu godina i desetu nakon sveskuedicije „Hrvatskeuredio je Nikola narodne Andrić pjesme” te su one obilježene urednikovim stavovima o klasifikaciji usmene poezije. U radu Antologiji(1896–1942.) pjesničtva opisani hrvatskoga su važniji i srpskoga, aspekti umjetnoga Andrićeva iuredničkog narodnoga pristupa (Delić 1997). Iako je već August Šenoa prije izlaženja Matičina poziva 1876. godine u svojoj klasificirao usmenu poeziju na lirsku i epsku, Matičina izdanja kontinuirano se koriste terminima »junačko« i »žensko« pjesništvo. Granica između tipičnih epskih (ili »junačkih« pjesama) i lirskih (za koje se u Matičinim izdanjima koristio termin »ženskih«) pjesama nije čvrsta ni stabilna. Između ove dvije velike skupine primjera smjestile su se brojne narativne pjesme i primjeri koji se ne bave tipičnim epskim temama povijesnih zbivanja i događaja, već oko klasičnih junaka tradicionalne epike isprepleću priče o njihovim ljubavima, obiteljima, odnosima sa zajednicom, stanjima bolesti, zarobljeništva ili o nekim drugim situacijama koje junake prikazuju u stanju emocionalne ranjivosti i bave se nizom sličnih tema u kojima se prikazuje osjećajni svijet epskih junaka na način koji nije tipičan za epske pjesme. Pjesme ove skupine nazivaju se obično baladama ili romancama, a drugi svezak Matičinih lirskih pjesama (HNP VI) obuhvaća primjere koje je Nikola Andrić nazvao pričalicama: »(...) imenom pričalice nazvao sam pjesme koje pričaju i opisuju ženski događaj bez tragičkog i tužnog završetka. Dakle pjesme, koje se ne mogu ubrojiti među balade i romance, a svojim osnovnim karakterom nikako ne spadaju među junačke (...)« (Andrić 1914: V–VI). U ovu knjigu Andrić je uvrstio i dvije od zapisanih inačica koje opisuju događaj oslobađanja bana Zrinjanina iz turskog ropstva pri čemu mu pomaže mlada Turkinja. U oba primjera pomoćnica nakon uspješnog bijega i smrti ranije žene, želi postati druga žena bana Zrinjanina. Pjesma pod brojem 33 zabilježena je u Kninu, a inačica br. 34 iz Žerjave je u Gornjoj krajini. Kako su inačice ove pjesme veoma proširene, zanimljivo je uočiti i stilizacijske razlike među pojedinim zapisima. Iako primjeri ne opisuju omiljenu epsku temu borbe protiv neprijatelja druge vjere, u nekim je od zapisa na suptilan način sugerirana superiornost kršćanstva.

126 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

Knjigu štie liepa djevojka, O moj brate, novski Mustaj-beže! Knjigu štie grootom se smije. Da ti znadeš, o, moj brate dragi, Drugu piše svojoj staroj majci, Kako j’ lipo Zrinju na Krajini »Nebudali stara moja majko; Isusovu viru virovati Da ti znadeš, kako Kaur ljubi, I svojim se krstom pokrstiti, Ne bi ni ti za Turčinom bila: SavZrinjanin bi, brate, ban Novi i Begzada ostavio, djevojka NeRobstvo bi dala i oslobođenjemoga Zrinjanina, Zrinjanina bana A iša bi Zrinju na Krajinu Da mi dadeš polak carevine.« ( ) ( )

Kazivači ili kazivačice, na sebi svojstven način, ali u skladu s načinima komunikacije karakterističnim za patrijarhalnu kulturu, sugerirali su i ovaj vjerski element. U većini objavljenih zapisa nedostaju podatci o kontekstu u kojem se pjesma izvodila, pa su zato zapisi kazivačaIstarske i zapisivača narodne pjesmeo izvedbenom kontekstu još dragocjeniji za razumijevanje funkcije ove usmene vrste u zajednici. Za inačicu pjesme objavljene u opatijskoj zbirci iz 1924. godine, koju je zabilježio Stjepan Žiža na otoku Unije nedaleko od Lošinja, u zasebnoj rukopisnoj bilježnici postoji detaljnija bilješka. Njezina kazivačica Marija Karčić rođena Radoslović istom zapisivaču kazivala je ukupno 40 pjesama koje je on zabilježio u zasebnoj rukopisnoj zbirci. Najzanimljiviji podatak koji ovaj zapisivač donosi, jest da je pjesma izvođena na svadbama. Obredni kontekst u kojem su pjesme izvođene upućuje na arhaičnost12 mitskog sloja te govori u prilog Andrićevoj tezi o arhaičnosti ovih pjesama. Da je Andrić sustavno promišljao o starosti pojedinih zapisanih primjera usmene poezije, iako takve misli nije oblikovao u popratnim tekstovima objavljenih pjesama, može se razabrati iz njegove privatne korespondencije. U nedavno objavljenom dopisivanju Nikole Andrića i Vatroslava Jagića zabilježeno je Andrićevo promišljanje o starosti usmene lirike i epike i njihovu međusobnom odnosu: Dolazim pomalo do uvjerenja, da su one naše pjesničke pričalice, u kojima se ne spominju imena poznatih junaka, starije od svih historičkih, a da je narod tek kasnije umetao ta imena, da mu priče postanu bliže, konkretnije i narodnije, i da su tako postale neke hist. pjesme. Jer evo! Kad se u hist. pjesmama javlja koji opći, internacionalni motiv, onda je taj motiv redovno zamućen po gdjekojom tobože historičkom crtom onih junaka koji su narodu bili poznatiji kojom drugom crtom. (Andrić u Mandić Hekman 2010: 88–89).

Andrićevo Predgovoru dugogodišnje sustavno proučavanje Matičinih rukopisnih zbirki doprinijelo je njegovu dobrom poznavanju ukupnoga korpusa hrvatske usmene poezije. U šeste knjige on je istaknuo da se Matičina izdanja svojim kritičkim aparatom i folklorističkim aspektima izdvajaju od svih dotadašnjih izdanja usmene poezije među Slavenima. »Ne samo da je zapisano, tko ju je slušao, nego i gdje i od koga (što ne spominju samo neki sabirači) pa čak i – gdje se moglo – od koga je pjevačica pjesmu naučila.« (Andrić 1914: IX). Uvid u takvu građu omogućio je i 12 U bilješki o kazivačici Žiža piše: »Marija Karčić rođena Radoslović – Marija Lunga iz otoka Unije kod Malog Lošinja štramacera po zanatu i kuharica na pirima. (…) Kmetska je žena ne zna ni čitati ni pisati, ali čim se ju čuje govoriti odmah se opazi, da je izvrsna govornica, pjesme koje znade naučila je na Unijama kao kuharica na pirima.« (Žiža 1881.–1899: 331–332). Ovom prilikom zahvaljujem djelatnicima Odsjeka za etnologiju HAZU Jakši Primorcu i Klementini Batina na pomoći u istraživanju rukopisne građe ovog sakupljača.

127 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

oblikovanje spoznaja koje su uvažavale izvedbeni i komunikacijski aspekt usmene 7.transmisije Zaključna i razmišljanja tako se približile suvremenijim konceptima usmene književnosti.

Epske pjesme usmena su vrsta koja, da bi bila živa i dinamična, mora imati svoju publiku i izvođače koji njeguju tradicijsku izvedbu. U epskim zonama i razdobljima kada je usmena poezija bila dio svakodnevne komunikacije u zajednici, u pamćenju su se čuvale priče o junacima, a njihova su junačka djela bila model vrijednosne orijentacije. U povijesnim razdobljima koja su u hrvatskoj književnosti obilježena konfliktom s osmanlijskim osvajačima, pjesme o kršćanskim junacima čija je slava, poput slave bana Zrinjanina, nadrasla uže mjesne okvire, bile su u zajednici koja ih je prenosila izvor oblikovanja kolektivnog identiteta i ponosa na pripadnost skupini koja je imala takve junake u svojim redovima. Iako su i stvarni povijesni likovi i povijesni događaji ugrađeni u tradiciju usmenih povijesnih pjesama, neki su dijelovi povijesnih priča, kako je vrijeme od stvarnog događaja protjecalo, postupno izmijenjeni, a povijesne ličnosti zamijenjene su nekim drugim karakterističnim junacima usmene poezije. Tako su stvarne povijesne ličnosti, nakon što su pjesme o njihovim junaštvima postale dio repertoara usmenih pjevača, postale i karakteristični junaci usmene poezije. Isti su likovi postajali i junaci pjesama koje nisu temeljene na povijesnim događajima ili su pak zamijenili neke druge stvarne povijesne ličnosti koje usmenim pjevačima nisu bile toliko poznate ili omiljene. Lik bana Zrinjanina ili bana Zrinovića ili Zrinjskog bana u hrvatskoj usmenoj poeziji omiljen je junak koji se često pojavljuje u različitim poetskim oblicima. Neke od usmenih pjesama povezuju ga uz motiv povijesnog događaja opsade Sigeta, dok se u drugim pjesmama javlja kao junak lirskih, narativnih ili epskih pjesama različitih tematskih i motivskih krugova. Usmene i pučke pjesme u kojima se kao glavni junak javlja ban Zrinjanin zastupljene su u zapisima hrvatske usmene književnosti od kraja 16. stoljeća pa do najnovijih vremena. Personificiranje cijele zajednice u liku njezina istaknutog predstavnika, osobina je tradicijskoga epskog izraza. Kako je sigetska epopeja opjevana i u kršćanskim i u muslimanskim usmenim pjesmama, pjesme ove tematike često prikazuju Nikolu Zrinskoga kao izravnog protivnika osmanlijskog vladara Sulejmana Veličanstvenoga. Riječ je o događaju koji je bio i omiljena tema autora pisane književnosti i o kojem postoje sačuvana povijesna svjedočanstva izravnih svjedoka i sudionika, pa je ova tema bila pogodna za posuđivanje, interferiranjePrekmurske i razmjenu pjesmarice motivsko-tematskih I i stilskihZagrebačkog elemenata rukopisa između tijekova pisane i usmene književnosti. U ranijim zapisima (dvanaesterački primjer iz i bugaršćica iz zabilježena početkom 18. stoljeća) prisutnije su teme o opsadi Sigeta kao povijesnom događaju kojim je ova povijesna ličnost stekla slavu i čast da kao kršćanski junak uđe u usmenu poeziju i u književnost. U tim pjesmama Zrinjanin je prikazan kao izravni protivnik osmanlijskog vladara Sulejmana i kao predstavnik kršćanske vojske. Sredinom 18. stoljeća u skladu s komunikacijskimPisma promjenama, od bana Zrinovića širenjem i cara pismenosti Sulemana i demokratizacijom tiskanih knjiga, javlja se poseban oblik pučke povijesne pjesme čiji je začetnik Andrija Kačić Miošić. Njegova

128 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133 trećega

primjer je »napisane usmene pjesme«. Za ovu skupinu karakteristične su specifične formule koje se razlikuju od formula usmene epike i predstavljaju njihovu prilagodbu novim funkcijama pučkih pjesama karakterističnim za društvene promjene koje se u tom razdoblju događaju. Usporedbom primjera iz zapisa od 16. do 19. stoljeća uočene su motivske sličnosti koje upućuju na srodnost pjesama iz različitih hrvatskih krajeva, kontinuitet oblikovanja ove teme u usmenoj predaji te na dodire usmenih i pisanih tekstova. Sustavni znanstveni interes za narodno pjesništvo na tragu herderovske orijentacije na bilježenje i objavljivanje tekstova, vodi k zapisivanju i objavljivanju niza pjesama sa svih hrvatskih prostora među kojima su i zapisi pjesama o banu Zrinoviću koje su tijekom 19. stoljeća bile u usmenom optjecaju. Većina tih zapisa uključena je u sabiračke projekte Matice hrvatske i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od sredine 20. stoljeća terensko zapisivanje javlja se kao jedna od najvažnijih djelatnosti Instituta za narodnu umjetnost, danas Instituta za etnologiju i folkloristiku. Zapisi pjesama u kojima se javlja lik bana Zrinjanina iz ovog vremena rjeđe tematiziraju stvarni povijesni događaj, a češće uključuju pjesme s lirskim infiltracijama čija se radnja povezuje sa sferom privatnog života. Pjesme lišene izravne povijesne podloge čvršće su povezane uz specifični izvedbeni, nerijetko obredni, kontekst i Građainterkulturnu – popis usmenihrazmjenu i pučkihsadržaja. pjesama o banu Zrinjaninu spomenutih u radu13 iz Prekmurske pjesmarice I. Hrvatski kajkavski pisci I. Druga polovina 16. stoljeća „Pjesma o Sigetu” (1593?) U Olga Šojat (ur.) (1977). Zagrebačkog (str. 211–223). rukopisa PSHK br.15/1. 638. Zagreb: Matica hrvatska;Bugaršćice. Zora. Starinske hrvatske narodne pjesme „Ban Mikloš Zrinjski u Sigetu gradu” (početak 18. stoljeća) iz U Josip Kekez (1989), Dubrovačkog rukopisa. (str. 185–187). Split:Narodne Književni pjesme krug. iz starijih, najviše primorskih zapisa. Knjiga „Odlomakprva popijevke s raspravom o istom o “bugaršticama” predmetu” (1758) i s rječnikom iz U Baltazar Bogišić (1878), (br. 37, str. 100–101). Biograd: DubrovačkogDržavna štamparija. rukopisa Narodne pjesme iz starijih, „Kako najviše Nikola primorskih ban Zrinski zapisa. silni Knjigavitez osveti prva s Redivoja raspravom slugu o “bugaršticama” svoga” (1758) i iz s rječnikom . U Baltazar Bogišić (1878),

(br. 112, str. 307–311). Biograd: Državna štamparija. Razgovor Kačić Miošić,ugodni A. naroda (1756). slovinskoga „Pisma od bana Zrinovića i cara Sulemana trećega, koji obside Seget ungarski i pod njim umri na 1566.” U Andrija Kačić Miošić (1988), Usmene epske pjesme (str. 479–486). I Zagreb: Sveučilišna naklada Liber. „Zrinović i Sulejman god. 1566. 8. rujna.” (sredina Narodne19. stoljeća). još netiskaneU Davor Dukić slavonske (ur.) (2004), . (str. 117–124). Zagreb: Matica hrvatska. Iz rukopisne zbirke Luke Ilića Oriovčanina

13 Pjesme su raspoređene onim redom kojim se spominju u članku, što je u većini primjera povezano s vremenom njihova zapisivanja i tipološkim osobinama. Podatci o kazivaču i zapisivaču navedeni su za pjesme za koje postoje. Budući da za dio zapisa ne znamo točno vrijeme nastanka, kod novijih zapisa iz 19. stoljeća primjeri su grupirani prema stilskim i versifikacijskim osobinama.

129 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

junačke pjesme Kolo Članci za literaturu,, ONZO umětnost MH, 26/LL, i narodni knj. II život (br. 46, str. 240–247). „Robstvo i oslobođenje Zrinjanina Bana. ”(1851). U Andria Torkvato Brlić (ur.), , Hrvatske narodne pjesme, Knjiga Istre VIII (str. i kvarnerskih 64–68). Zagreb: otoka Matica ilirska. Dragutin Rakovac priopćio Andriji Torkvatu Brliću. „Anica djevojka.” (1880). U Istarske narodne pjesme (HNPIKO 1. diel junačke br. 22, str. 80–83). Zapisao Blaž Košara u Promonturu. Isto i u [Viktor Car Emin (ur.) (1924)], (Junačke I br. Narodne22, str. 30). epske Opatija. pjesme. „Ropstvo i oslobođenje Zrinjanina Bana.” (1885). U Olinko Delorko (ur.) (1964), PSHK 24. (br. 13, str. 60–64). Zagreb: Matica hrvatska; Zora. Zapisao Filip Banić, kazivao.” Luka Banić II, (rkp. MH 2, br.Hrvatske LXXVII.). narodne Donji pjesmeDolac, Dalmacija. (čakavske) „Zrinjski bane i djevojka od Dunaja (1907). U Stjepan Mažuranić, . Skupio ih po Primorju i po Granici Stjepan Mažuranić (str. 206–207).Hrvatske Crikvenica: narodne Knjižara pjesme. Hreljanović. Knjiga sedma. Inačica Ženske s manjimpjesme jezičnimljubavne pjesmerazlikama pod naslovom „Djevojka se tuži banu Zrinskome” u Nikola Andrić (ur.) (1929), ( ) (HNP VII br. 363, str. 220) Zagreb: MaticaHrvatske hrvatska. narodne Prema pjesme zbirci (čakavske)Antuna Mažuranića br. 29. Iz Novog Vinodolskog od Matije Mažuranića. „Zrinjski bane i njegov konj.” (1907). U Stjepan Mažuranić, . Skupio ih po Primorju i po Granici Stjepan Mažuranić (str. 207). Crikvenica: Knjižara Hreljanović. Ova i prethodna pjesmaHrvatske imaju uz narodne naslov pjesme.napomenu Knjiga priređivača: šesta. Ženske »Pjeva pjesme se u kolupričalice u Novom.« i lakrdije „Tamnovanje Bana Zrinovića.” (1914). U Nikola Andrić (ur.), ( ) (HNPHrvatske VI br. narodne 33, str. pjesme.78–81). Knjiga Zagreb: šesta. Matica Ženske hrvatska. pjesme Zapisaopričalice Mihovil i lakrdije Pavlinović u Kninu. „Ban Zrinjanin i Begzada djevojka.” (1914). U Nikola Andrić (ur.), ( ) (HNP VI br. 34, str. 81– 91). Zagreb: Matica hrvatska. Zapisao LukaIstarske Marjanović narodne iz pjesmeŽerjave u Gornjoj krajini od Petra Madžara. „Zrinović bane.” (1924). U Viktor Car Emin (ur.), (Junačke II br. 11, str. 45.). Opatija. Sabrao Stjepan Žiža nadučitelj na Susku. Iz rukopisne bilježnice 10: »Ove pjesme pripovijedala mi Marija Karčić rodj. Radoslović iz Unijah kod Maloga Lošinja. Pisane su sve kako ih ona pripovidala. Broj pjesama 40.«

130 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

Literatura Hrvatske narodne pjesme. Knjiga šesta. Ženske pjesme pričalice i lakrdije Andrić, N. (1914). „Predgovor.” U Nikola Andrić (ur.), Hrvatske narodne pjesme. Knjiga sedma. Ženske pjesme ( ljubavne pjesme ). Zagreb: Matica hrvatska. Andrić, N. (1929). „Predgovor.”Ciklus Marka U Nikola Kraljevića Andrić (ur.), i odjeci francusko-talijanske viteške književnosti ( ). Zagreb: Matica hrvatska. Banašević, N. (1935). . Skopje. Zbornik Ivana Mimice: u povodu 70. Banov-Depope,rođendana E. (2003). „Povijesna tipologija zapisa hrvatskih usmenih tradicija.” U Živko Bjelanović i Šime Pilić (ur.), (str.Riječ, 23–35). časopis Split: za filologiju Visoka učiteljska škola. Banov-Depope, E. Narodne (2005). „Specifičnostpjesme iz starijih, percepcije najviše primorskih govorne poruke zapisa. u Sabrao primarnoj i na svijetusmenosti.” izdao. Knjiga prva s raspravom ,o 1/11, „bugaršticama” 123–135. i s rječnikom Glasnik Bogišić,Srpskog V. (1878). učenog društva Narodna umjetnost ( Andrija Kačić, knj.Miošić 10). Biograd: Državna štamparija. Bošković-Stulli, M. (2004). „Bugarštice.” , 41(2), 9–51. Botica, S. (2003). . Zagreb: Školska Nikola knjiga. Šubić Zrinski u hrvatskom Bratulić,stihu J. (2016). „Sigetska epopeja u hrvatskoj književnosti.” U Josip Bratulić, Vladimir Lončarević, Božidar Petrač (ur.), : [posvećenoNikola 450. Zrinski: obljetnici branitelj Sigetske Sigeta bitke grada i pretisak junačke pogibijeizdanja Antuna Nikole ŠimčikaŠubića Zrinskoga]. iz 1931. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, I–XXV. Črnko, F. (2016). ; Priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih. Zagreb: Hrvatsko Povijestknjiževno i historija društvo usmene Sv. Jeronima. narodne književnosti Čubelić, T. (1990). „Sustav, raspon i primjeri epske narodne pjesme.” U TvrtkoHrvatske Čubelić, narodne pjesme Narodna umjetnost (str. 125–205). Zagreb. Delić, S. (1997). „MatičineFigura protivnikazbirke ženskih u hrvatskoj pjesama: povijesnoj sto godina epici nakon edicije (1896. – 1942.).” , 34 (2), 79–93. Dukić, D. (1998). Sultanova djeca: predodžbe Turaka u hrvatskoj. književnosti Zagreb: Hrvatska ranog novovjekovljasveučilišnaa naklada. Dukić, D. (2004 ). Usmene epske pjesme I b . Zadar: Thema. Dukić, D. (2004 ). . Zagreb: Matica hrvatska.Fra Andrija Kačić Miošić Fališevac,i kultura D. (2007). njegova „Kačićeva doba: zbornik poetika radova u kontekstu sa znanstvenog poetičkih skupa programa Fra Andrija hrvatske Kačić Miošićknjiževne i kultura kulture njegova 18. stoljeća.” doba održanogaU Dunja Fališevac 3. – 7. (ur.), studenoga 2004. u Zagrebu, Sinju, Makarskoj, Mostaru, Bristu i Zaostrogu Oral Traditions and the Verbal Arts: A Guide to Research Practices (The ASA Research Methods) (str. 91–120). Zagreb: HAZU. Finnegan, R. (1991).How to Read an Oral Poem . London; New York: Routledge. Kralj Matjaž v Foley, J.turški M. (2002). ječi Slovenski etnograf . Urbana; Chicago: University of Illinois Press. Grafenauer, I. (1953.–1954.). „Hrvatske inačice praobrazcu balade .” . 6/7, 241–272. (14. 8. 2018.)

131 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

Hrvatsko kolo

Grgec, P. (1942). „Ciklus narodnihstarske narodne pjesama pjesme. o hrvatskim banovima.” , XXIII, 257–274. Razgovor ugodni naroda slovinskoga Car Emin, V. (ur.) (1924). I Opatija. Kačić Miošić, A. (1988). . Zagreb: Sveučilišna naklada Liber. Zadarska revija Kekez, J. (1986). „Sigetska bitka u usmenoj književnosti i usmena književnost u sigetskojBugaršćice. epopeji odStarinske Karnarutića hrvatske do narodne Vitezovića.” pjesme 35(2), 165(67)–181(83). Dani Kekez, HvarskogaJ. (1989). kazališta: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti. Split: Književni i kazalištu krug. Kekez, J. (1993). „Usmena i pisana starija kajkavska poezija u suodnosu.” Iz korespondencije Nikole Andrića s Vatroslavom Jagićem., ADRIAS19/1, 37–42. Mandić Hekman, I. (2010).Hrvatske narodne pjesme (čakavske) 17, 77–101. Mažuranić, S. (1907). Obrana Sigeta. O 420. obljetnici (1566-1986). Skupio ih po Primorju i po Granici Stjepan Mažuranić. Crikvenica: Knjižara Hreljanović. Mijatović, A. (1987). . Split: Zbornik Kačić. Godišnjak Titius: godišnjak za Mimica,interdisciplinarna I. (2009). „Usmeno istraživanja pjesništvo porječja porječja Krke Krke u knjigama velike edicije Hrvatske narodne pjesme Matice hrvatske.” Zbornik za narodni život i običaje, 2, 135–150. Mlač, K. (1980). „Postanak i razvoj hrvatskog tradicionalnog a osobito epskog pjesništva.” Nova prisutnost 48, 351–413. Palameta, M. (2014). „Povijesni izvori za Pismu od banaRAD Zrinovića JAZU i cara Sulimana Andrije Kačića Miošića.”Sigetski boj u hrvatskoj epici Vol. 12, No. 2, 205–220. PrekmurskaPavić, A. (1879). pjesmarica „Dvije stareI. hrvatske narodne pjesme.”Hrvatski kajkavski 47: 93–128. pisci I. Druga Pranjić,polovina I. (ur.) (2016). 16. stoljeća . Zagreb: Matica hrvatska. (1977). U Olga Šojat (ur.), . PSHK 15/1. Zagreb: Matica hrvatska; Zora,IX. međunarodni209–223. Pšihistal,kroatistički R. (2010). znanstveni „Ban Zrinjanin skup i lijepa Turkinja u hrvatskim usmenim pjesmama: ljubavna priča sigetskoga junaka.” U Stjepan Blažetin (ur.), (str. 163–188). Pečuh:RAD JAZU Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. ZNŽO O 250. Sertić, godišnjiciM. (1965). rođenja „Forma fra. i funkcija Andrije narodne Kačića Miošića balade.” 338, 307–373. Šetka, J. (1954). „Fra Andrija Kačić Miošić i narodna pjesma.” RAD 38, JAZU , 5–74. Šrepel, M. (1902). „Sigetski junak u povijesti hrvatskoga pjesništva.” Kačić 148, zbornik81–173. Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja Zaradija-Kiš, A. (2007). „Intencije pučkoga u Kačićevu Razgovoru ugodnomu.” : Književnost na svakom koraku (studije 39–40, i članci) 169–176. Zečević, D. (1986). Rastvaranje formula tradicionalne usmene poezije – Formule pučkih pjesama.Građa U iz Istre (Rovinjsko selo) (str. 103– 131). Osijek: Izdavački centar Revija. Žiža, S. (1881.–1899.) [sign. SZ 72 a-h]. Rukopis u arhivu Odsjeka za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Zagreb.

132 Banov E.: NARACIJA O JUNAŠTVU KAO DIO KOLEKTIVNOG PAMĆENJA: ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 111-133

NARRATION ABOUT HEROISM AS A PART OF COLLECTIVE MEMORY: ORAL AND POPULAR HISTORIC SONGS ABOUT NIKOLA ZRINSKI

Abstract Ban Nikola Zrinski, also known as ban Zrinović or ban Zrinjanin, is a common character in traditional Croatian oral poetry and popular historic songs. The paper analyses stylistic patterns and narrative forms typical for different types of songs about this hero from different historical periods. Oral songs thabout this popular hero wereth recorded and collected from the second part of the 16 century until the early 20 century, simultaneously with the literary texts of educated authors. Examples of recorded oral songs about Ban Zrinović were metrically composed in different types of traditional verses such as dodecasyllable verse, long bugarštica verses of mostly fifteen and sixteen syllables with a th caesura after the seventh and Song eighth About syllable, Ban Zrinovićoctosyllable and verse Emperor and Suleman from the III 19 century, the most common was decasyllable verse. The popular historic song by Andrija Kačić Miošić entitled describes the Siege of Szigetvár and connects historically founded facts and traditional decasyllabic stylisation. Songs featuring this traditional hero can cultivate historical themes and motifs, as well as scenes from everyday life of traditional communities, love themes and ceremonial situations. Folk singers also sang numerous stories about this beloved hero presenting his everyday life in ballads, romances, and lyrical songs.

Key words: Ban Nikola Zrinski, oral poetry, popular historic song, Siege of Szigetvár, variants

133 134 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

UDK 821.163.42-91.09(497.5Virovitica)“1918/1941“ Pregledni rad Primljeno: 30.3.2018.

Darijo Marković Osnovna škola Ivana Granđe Soblinec HR-10360 Sesvete, Soblinečka 68 [email protected]

VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA

Sažetak Mnogobrojni pučki kalendari koji su tiskani u Virovitici između dvaju svjetskih ratova bili su s obzirom na svoju brojnost i raznovrsnost izrazito popularni u virovitičkom kotaru. U radu se analizira 49 pučkih kalendara. O tim serijskim publikacijama koje obiluju pučkim književnim oblicima dosad nije bilo govora u radovima iz područja hrvatske književne periodike iako je pučko štivo aktivno sudjelovalo u dugotrajnom procesu izgradnje čitateljske populacije do koje su modernizacijski procesi, a time i sustavno obrazovanje, uvijek stizali s određenim zakašnjenjem. Budući da su virovitički kalendari izlazili u nakladi domaćih izdavača, cilj je rada ustanoviti koje su mentalitetne, kulturološke, političke i svjetonazorske posebnosti u njima prisutne. Komercijalni uspjeh virovitičkih godišnjaka može se s jedne strane tumačiti kao posljedica karakteristične poslijeratne „gladi za čitanjem“, a s druge strane kao odraz tradicijske kulture prevladavajućeg seoskog stanovništva koje je praktične savjete za život i informacije o događanjima u svijetu jednim dijelom odmjeravao prema onome što je objavljivano upravo u pučkim kalendarima. U proučavanju virovitičkih međuratnih godišnjaka autor ovog rada posebnu je pozornost posvetio poetici kalendarskoga zabavnog i poučnoga pučkog štiva, strukturi pojedinačnih publikacija te odnosu urednika prema tradiciji izdavanja pučkih kalendara.

Ključne riječi: kalendar, pučki kalendar, pučka književnost, didaktika, recepcija 1. Uvod

Pučko literarno štivo koje su pojedinci prikupljali i objavljivali u kalendarskim knjigama, najpopularnijoj formi pučkih književnih tvorevina, dugo je bilo izvan književnopovijesnih i književnoteorijskih istraživanja jer se vjerovalo da takvo štivo pripada neknjiževnim i izvanknjiževnim registrima. Pučki kalendari tek od 20. st. dolaze u fokus istraživača (Seger 1898: 325‒326, Laszowski 1904: 30‒31, Dukat 1923: 15‒38, Despot 1923: 22‒34, Dukat 1925: 194‒200, Despot 1973: 24‒31, Zečević 1973: 357‒617, Zečević 1982, Matić 1994, Ivezić 1997, Tatarin 2008) premda su već od 18. st. »imali važnu ulogu u stvaranju čitalačke publike« (Brešić 2005: 19b). U doba raširene nepismenosti, malobrojne građanske populacije i pojave Gajevih Novina horvatskih izdavači kalendarskih knjiga mogli su računati na

135 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

čitatelje »iz socijalno i obrazovno nižih slojeva, kojima je upravo ta publikacija bila jedina knjiga u kući i jedino književno štivo« (Tatarin 2008). Razvoj kalendara za opću upotrebu rezultat su prosvjetiteljskih, romantičarsko- preporodnih te komercijalnih nastojanja istaknutih pojedinaca i institucija koji su tiskanjem i distribucijom kalendarskih knjiga pridonosili kulturnoj komunikaciji između dvaju sociološki, psihološki i kulturološki odvojenih polova hrvatskoga društva. Tijekom 19. i u prvoj polovici 20. st. u tom pogledu najviše su se iskazali idejni začetnici, ravnatelji i članovi Društva svetoga Jeronima, Matice hrvatske, Hrvatskog izdavačkoga bibliografskog zavoda i Akademije. Posebno su zaslužni pojedinci iz svećeničkih i svjetovnih redova koje je povezivala želja da u recepcijski okvir uključe onaj dio puka koji bi putem kulture čitanja mogao aktivnije sudjelovati u društvenoj zajednici i racionalnije odlučivati o svojoj sudbini. Tijekom 19. i 20. st. u Hrvatskoj i Slavoniji tiskane su mnogobrojne i raznovrsne kalendarske knjige kao rezultat dugačke tradicije konzumacije1 pučkoga književnog štiva i komercijalne isplativost koja je s tim bila povezana. Popularno pučko štivo doživjelo je ekspanziju početkom 20. st. kad se »produbljuje raskol između visoke i popularne kulture« (Easthope 2006: 222). Taj raskol nije nastao sam od sebe jer »ne može postojati popularna dominantna kultura, zbog toga što se popularna kultura uvijek stvara kao reakcija na sile dominacije, a nikada kao njihov dio.« (Fiske 2001: 54). Međutim, to nikako ne znači da »pripadnici dominantnih društvenih grupa ne mogu imati udjela u popularnoj kulturi – naprotiv mogu i imaju ga« (Fiske 2001: 54). Pritom treba imati na umu da pučko i popularno literarno štivo nisu sinonimi, nego su u posebnoj korelaciji u kojoj se na polju tekstualnosti unatoč različitim diskurzivnim praksama i specifičnostima dodiruju, isprepleću i nadomještaju. Pučki kalendari svojim su tendencioznim, moralno-didaktičnim i promidžbenim sadržajima uza se trajno vezali velik broj čitatelja, najčešće slabije obrazovanih, kojima dnevne novine obično nisu bile dostupne kao ni produkcija zahtjevnije „visoke“ književnosti. Literarno štivo kalendarskih knjiga bilo je tijekom 19. st. redovito u izvanknjiževnoj utilitarističkoj funkciji bez obzira na to je li se radilo o pukoj zabavi i pouci ili su izdavači nastojali pomoći hrvatskim iseljenicima »u adaptaciji i integraciji u američko društvo« (Banov 2001: 84). Kalendarske knjige svakako su bile moćno sredstvo komunikacije s onim dijelom populacije koja je često živjela u ruralnim područjima, a kojima su se obraćali nešto obrazovaniji pojedinci, tj. izdavači, urednici i suradnici koji su poznavali tradiciju pučkoga literarnog štiva. Pučko literarno štivo kao »fenomen dugog trajanja u povijesti hrvatske kulture« (Budišćak 2017: 155), koji Divna Zečević naziva »trećim književnim fenomenom« (Zečević 1978: 480), u posebnoj je korelaciji s popularnom, trivijalnom i masovnom literaturom. O dodirnim točkama i razlikama između triju tipova literature detaljnije je pisao Pavao Pavličić (Pavličić 1987: 74‒83). U raznovrsnom pučkom štivu koje inzistira na zbilji Pavličić vidi uglavnom praktičnu korist za čitatelje, ali ne i zabavnu dimenziju kao što je svojedobno primijetila Divna Zečević (Zečević: 1988: 240). Zbog svoje iznimne popularnosti pučki kalendari od sredine 19. st. aktivno sudjeluju u stvaranju hrvatske književne periodike. U mnogim pučkim kalendarima

1 Kalendarske knjige imale su tijekom 18. st. u podravskom kraju svoju čitateljsku publiku zahvaljujući osječkim izdavačima.

136 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

svoje su tekstove objavljivali ugledni hrvatskiDanici književnici. Dovoljno je spomenuti da su A. Šenoa, J. E. Tomić, V. Novak, J. Kozarac, N. Tordinac i J. Draženović objavljivali svoje pripovijesti u svetojeronimskoj , a M. Lovrak upravo u virovitičkim kalendarskim knjigama. U središtu pučkih pripovijesti analiziranih kalendarskih knjiga obično je nekakav događaj iz svakodnevnog, najčešće seoskog života, tj. isječak koji »smjera da iz općenitog zbivanja izdigne neku jednokratnost koja u cjelini znači smisao tog zbivanja« (Jolles 1978: 144.). Takvi događaji uvijek su prikazivani konkretno, eksplicitno, denotativno i bez odgode značenja. Na taj način događaji dosegnu razinu simbola čime se »u pučkim književnim tvorevinama pojačava apstrahiranost, a time se jasnije izdvaja ‘primjer’ (događaj, priča) iz svakodnevnog toka, izdvaja se iz povijesne realnosti vremena u kojem nastaju« (Zečević 1973: 500). U najnovije vrijeme u radovima pojedinih istraživača hrvatskoga kulturnog identiteta može se primijeniti da se pučka književnost u svjetonazorskom pogledu djelomično naslanja i isprepleće s katoličkom književnosti, tj. s književnom formacijom koja2 je 2.aktivno Povijest sudjelovala tiskarstva u u oblikovanju Virovitici do hrvatskoga početka 2. svjetskognacionalnog rata i kulturnog identiteta.

Nije poznato je li u Virovitici prije svršetka 1. svjetskog rata tiskan kakav kalendar za puk, no postoje indicije da je tiskarska i izdavačka praksa u Virovitici otpočela u 2. polovici 19. st. U osječkom Izvještaju trgovačko-obrtničke komore za razdoblje do 1881. navodi se da je Gustav Ernest Margold, vlasnik tiskare u Donjem Miholjcu, izučavao štamparski zanat u Virovitici. Budući da je Margold rođen 1863., to bi se odnosilo na razdoblje 3između 1875. i 1877., no svejedno nema dokaza da je tiskara u Virovitici tada postojala. U Virovitici je od 70-ih godina 19. st. do početka 2. svjetskog rata djelovala Tiskara A. Habijanec (1877.? ‒ 1919.?), Tiskara Ivana Plevnika (1898. ‒ 1942.), Tiskara Braća Bralić (1919. ‒ 1929.; 1931. ‒ 1941.), Tiskara Bralić i Horvat (1929. ‒ 41931.), Tiskara Ivan Horvat (1932. ‒ 1941.?) i Tiskara Zlatko Čuković (1936. - 1942.?). Status grada Virovitici je dodijeljen tek 31. prosinca 1921. pa je pojava tiskarstva i nakladništva prije tog datuma signifikantna pojava jer se, s obzirom na tu5 činjenicu, mogla mjeriti s većim slavonskim i hrvatskim gradovima (Brešić 2002: 132). Početak tiskarstva u Virovitici povezan je s tiskarom udovice A. Habijanec. U njezinoj tiskari tiskani su 1890. neki promotivni materijali za Virovitičku štedionicu i Hrvatsko pjevačko društvo „Rodoljub“. Postoji mogućnost da je u to vrijeme tiskan neki pučki kalendar, ali o tome zasad nema nikakvih podataka. Povijest pučkih kalendara tiskanih u virovitičkim tiskarama počinje 1919. s Plevnikovim hrvatskim seljačkim kalendaromMali domaći za god. kalendar 1920. i IlustrovaniVelikim domaćim domaći kalendarom kalendar Noviza god. mali 1920. šaljivi Do kalendarpočetka 2.Narodni svjetskog kalendar rata u Virovitici Kića Ilustrovani je, osim toga, sv[i]jetski pokrenuto kalendar još nekolikoMali ilustrovani serijskih svjetskipublikacija: kalendar, Veliki ilustrovani svjetski, kalendar Mali ilustrovani, pučki kalendar , , , , ,

2 O tome više u Lončarević 2005: 363. 3 O tome više u Malbaša 1978: 91‒108. 4 O tome više u Malbaša 1978: 91‒108. 5 U Virovitici je 1890. živjelo samo 5609 stanovnika. Iako do 1921. nije imala status grada, Virovitica je bila trgovačko, političko i kulturno središte istoimenoga Upravnog kotara.

137 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

Mali narodni kalendar, Zabavnik veliki ilustrovani kalendar, Zabavnik mali ilustrovani kalendar, Zabavnik ilustrovani kalendar Vojnički prijatelj

i . Za pojavu virovitičkih kalendarskih knjiga posebno su zaslužni nakladnici,6 tiskari i knjižari A. Habijanec, Ivan D. Plevnik, braća Luka i Stevo Bralić, Ivan Horvat i Zlatko Čuković. Među njima Horvat7 zauzima najvažnije mjesto iako se u tiskarskom poslu najkasnije osamostalio. Pojavio se 1929. kao poslovni partner braće Bralić, no s njima se poslovno razišao 1931., otkad samostalno izdaje dnevne novine, tjednike i kalendarske knjige. Zbog nedostatka uvodnika i programskih članaka teško je utvrditi početak i kraj svih edicija, no njihova masovna pojava na malom8 prostoru u relativno kratkom 3.razdoblju Plevnikov sigurno hrvatski je rezultatseljački kalendarvelike popularnosti.

Iako nije rođeni Virovitičanin, Ivan (Dobravec) Plevnik9 (1873. ‒ 1959.) pokrenuo je 1898. u Virovitici tiskaru, knjižaru i knjigovežnicu. Najviše je poznat po tome što je 16. rujna 1899. pokrenuo prve virovitičke novine Virovitičan, kako bi, prije svega, mogao »rušiti mađaroštinu« (Brešić 2002: 132‒133). S tiskarskim i izdavačkim poslom otpočeo je u vrijeme ekspanzije raznovrsnog pučkog štiva, no zasad nije poznato je li njegov kalendar za god. 1920. u oktav formatu10 prvi virovitički pučki kalendar ili je tiskan već 1898. s prvim brojem Virovitičana. Sastavljač i izdavač Plevnikova kalendara vjerojatno je bio Ivan11 Plevnik koji je potpisao svojevrsni programski uvodnik „Onima koji me pitaju“. U njemu se obraća uglednoj gospodi, prijateljima, znancima, obrtnicima, ratarima i seljacima iste godine u kojoj su provedeni opći saborski izbori za Konstituantu Kraljevine SHS. Prije izbora Plevnik svima poručuje da sačuvaju vlastitu obitelj, dom i selo, držeći do svoje kršćanske vjere i nacionalnog opredjeljenja unutar šire jugoslavenske zajednice kojoj, po njegovu mišljenju, treba dati šansu kako bi svi narodi živjeli u slozi i ljubavi. Plevnik se čitateljima iz ruralnih područja obraćao i u svom Virovitičanu u kojemu je obilno izvješćivao o životu virovitičkog sela. Seljacima12 je davao savjete iz gospodarenja, a oni su za njega sakupljali narodno blago. U kalendarima za god. 1920. i 1924. Plevnik zagovara bolju gospodarsku i kulturnu politiku vlasti prema selu i seljacima kojima želi bolju budućnost i dostojanstven život. Ime kalendara implicira nacionalnu i socijalnu dimenziju koje su bile osobito važne za hrvatsku13 političku stvarnost unutar centralističke i hegemonističke Kraljevine Jugoslavije. 6 Knjigovežnica, tiskara, knjižara i papirnica Ivana Horvata bile su povlaštene od Kraljevine Jugoslavije. 7 Horvat se pojavio 1929. kao poslovni partner braće Bralić. S njima se poslovno razišao 1931. nakon čega samostalno izdaje dnevne novine, tjednike i kalendarske knjige. 8 Sveučilišna knjižnica u Zagrebu posjeduje sve analizirane kalendare. U virovitičkom muzeju i knjižnici te u osječkom Muzeju Slavonije o kalendarima nema pisanih tragova. 9 PlevnikovaDanica tiskara u to vrijeme nosi ime njegove žene Eme na koju je često prenosio vlasništvo. 10 Slavno izdavačko i nakladničko Društvo sv. Jeronima otpočelo je svoj rad upravo izdavanjem pučkog kalendaraPlevnikov hrvatski kako biseljački u širim kalendar društvenim slojevima privuklo velik broj članova te osiguralo široku recepciju i veliku nakladu. O tome više u Buturac 1969: 5‒13. 11 Usp. Virovitičan za god. 1920.: 33. 12 O tome više u Brešić 2002: 137. 13 Plevnik je 1911. svoj pretvorio u pravaško stranačko glasilo. U kalendaru za god. 1924. objavio je „Crtice Ante Starčevića“ što je bila potvrda njegova političkog opredjeljenja.

138 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

Kalendar je prema ustaljenoj tradiciji sastavljanja pučkih kalendara tradicionalno podijeljen na tri tematski odvojene cjeline. Prvi dio kalendara rezerviran je za kalendarij s astronomskim, astrološkim i meteorološkim sadržajima. U središnjem poučnom i zabavnom dijelu kalendara prevladavaju informativni i promidžbeni prilozi, kraće pripovijesti te osmeračke i deseteračke pjesme rodoljubnog predznaka. U literarnom proznom štivu pisci evociraju prošla „slavna“ vremena dok pjesnici jadikuju nad opustošenim selom i zapuštenim oranicama. Tehnički nedostatak kalendara odnosi se na izostanak rubrika i nepotpisane priloge. Poetika pučkoga literarnog štiva u kalendaru temelji se na statičnoj i bezvremenskoj viziji svijeta, zazivanju sveslavenske sloge, pouci „odozgo“, mehanizmu kažnjavanja grijeha i nagrađivanju vrlina, senzacionalističkom pisanju, fascinaciji brojkama, odstupanju od moralnih konvencija, odbacivanju pomodnih pojava te na idealizaciji seoskog i kršćanskog načina života. Ljudsko spasenje pisci vide u Bogu te u tradicionalnom i patrijarhalnom14 načinu života čiju harmoniju narušavaju »razni modernizacijski procesi«. Cjelokupno literarno štivo izgrađeno je na vrijednosnim oprekama: selo ‒ grad, vjerna žena ‒ nevjerna žena, pošten seljak ‒ nepošten činovnik, dobar svećenik ‒ loš svećenik, uzorit muž ‒ poročan muž. Dihotomija dobra i zla simptomatična je i trajna odrednica većine literarnih priloga u kojima se pisci natječu u preuzimanju mesijanske uloge spasitelja moralnih vrijednosti i kršćanskog svjetonazora. Pritom se pisci koriste specifičnim postupkom pučke stilizacije objektivnih činjenica što se najbolje vidi u pokušaju da se zlo u svijetu protumači kao posljedica prijestupa pojedinaca. Didaktičan karakter pučkoga literarnog štiva svojstven je svim prilozima u kalendaru bez obzira na to je li riječ o opasnostima koje sa sobom nosi pučko 4.praznovjerje Domaći kalendari ili o bizarnim, neobičnim i ratnim događajima u svijetu.

4.1. Veliki domaći kalendar

Izdanje za god. 1920. prvi je poznati virovitički kalendar koji je tiskan kod braće Bralić. Tzv. domaći kalendari bili su izravna konkurencija Plevnikovu kalendaru. Osim u Virovitici kalendar je tiskan u čakovečkoj Međimurskoj tiskari za god. 1923., a izdanje za god. 1927. kod Miroslava Weinera iz Đurđevca. Izdanja za god. 1931., 1932., 1934., 1935. i 1936. tiskani su kod braće Bralić15 u dogovoru s Ivanom Horvatom koji ga je naručivao za potrebe vlastite knjižare. Izdavači su poneka izdanja različito nazivali zbog komercijalnih razloga pa je u podnaslovu izdanja za god. 1923. navedeno da je riječ o kalendaru sa sanovnikom i sajmovnikom, a u izdanju za god. 1927. o kalendaru sa sanovnikom za rimokatolike, pravoslavne, izraeličane i muslimane. Stilski neutralna naslovnica Velikoga domaćeg kalendara za god. 1920., 1923. i 1927. ukrašena je bordurama, a naslovnicu16 ostalih godišta krasi crtež u boji koji prikazuje svakodnevnu obiteljsku dokolicu. Na početnim stranicama svakog izdanja smještenPlevnikov je kalendarij hrvatski seljački s pripadajućim kalendar astronomskim, astrološkim, meteorološkim

14 Usp. za god. 1920: 34. 15 Horvatova knjigovežnica, tiskara, knjižara i papirnica bile su povlaštene od Kraljevine Jugoslavije. 16 Isti crtež nalazi se na naslovnicama svih „domaćih“ kalendara za god. 1935.

139 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

sadržajima i shematizam dinastije Karađorđević. Uz osnovni kalendarij u ediciji se redovito nalaze fotografije kralja Petra i njegove poruke mira upućene svim narodima Kraljevine Jugoslavije. Središnji dio Velikoga domaćeg kalendara za god. 1931. počinje programskom pjesmom „Pozdrav prijateljima 1931.“ u kojoj se lirski subjekt obraća mnogobrojnom seoskom stanovništvu moleći ga da sačuva međusobnu slogu, poslušnost, veselje, radost i čvrstu vjeru u Boga. Knjižni blok ispunjen je kratkim književnim vrstama i raznim enigmatskim sadržajima. Posebno su zastupljeni prijevodi crtica s ruskoga, francuskoga, mađarskoga, bugarskoga, slovenskoga, norveškoga i danskog jezika. Radnju crtica povezuje negativan odnos pripovjedača prema gradskom načinu života i pripadnicima viših društvenih staleža. Sadržaj kalendara izrazito je šaljiva karaktera, a najviše prostora zauzimaju upravo rubrike Šala i Dječji kutić s mnoštvom šaljivih crtica, anegdota, ilustracija, pjesama i poslovica. Osim toga u kalendaru se nalazi i nekoliko pripovijesti u kojima pisci zagovaraju statičnu viziju svijeta, idiličan seoski način života uređenim prema kršćanskim načelima te bračnu harmoniju. Poetika literarnog štiva ogleda se u idealizaciji prošlih „slavnih“ vremena, veličanju sveslavenske sloge, iskazivanju velike socijalne osjetljivosti prema siromašnom i zapuštenom seljaštvu te u obračunavanju s korumpiranim političarima koji su svojevremeno poklekli pred navalom mađarizacije i talijanizacije. U nekim proznim vrstama tematiziraju se problemi koji su indikativniji za pojedinca nego za zajednicu jer je riječ o mračnim ljudskim sudbinama, porocima, zločinima, strahovima i preljubima. Namjera pisca ide za tim da naglasi otklon od prihvatljivoga društvenog ponašanja jer je u njemu uočena »deformacija u odnosu na koncipirani red, na red kakav bi trebao biti« (Zečević 1982:17 35). U „domaćim“ kalendarima pisci se često bore protiv praznovjerja i ezoterije, pokušavajući prosvjetiteljski djelovati na seoski puk koji je često robovao lošim navikama i običajima. Informativni, propagandni i gospodarstveni prilozi i jednako su zastupljeni kao i literarni. Tematsko-motivski veoma su povezani jer pokazuju razumijevanje za suvremena tehnološka dostignuća i 4.2.modernizacijske Mali domaći kalendarprocese u društvu.

Kalendar je tiskan u oktavu i velikom oktavu bez paginacije za god. 1927., 1931., 1932. i 1935. Izlazio je zaslugom nakladnika Horvata, a 1930. reklamira ga i Virovitički hrvatski glasnik u kojem piše da je Horvatova nakladna knjižara iste godine izdala18 6 raznovrsnih kalendara koji su osim toga »vrlo lijepi, bogati štivom i jeftini«. Izdanje je opremljeno tipičnim kalendarskim obilježjima, a veći dio sadržaja pretiskan je iz drugih virovitičkih edicija. Naslovnice kalendara za god. 1927., 1931. i 1932. ukrašene su bordurama i florealnim vinjetama. S obzirom na podnaslove edicija nije imala trajnu odrednicu, no bez obzira na to je li se radilo o kalendaru za rimokatolike, pravoslavne, izraeličane i muslimane (za god. 1927.), godišnjaku za zabavu i pouku (za god. 1932.) ili o ilustrovanomVeliki godišnjaku domaći kalendar za zabavu 17 U pripovijesti „Bijela postelja“ Mate Lovraka središnje mjesto zauzima borba između poštenih seoskih žena protiv onih koje su se bavile magijskom praksom. Usp. za god. 1931. Kalendar nije paginiran. Iako je poznato da su se i muškarci bavili vještičarenjem, Luka Šešo navodiVirovitički da se takva hrvatski praksa glasnik gotovo uvijek pripisivala ženama. Usp. Šešo 2012: 1. https://hrcak.srce. hr/93972 (14. 8. 2018.) 18 Usp. , Virovitica, 5/1930.

140 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

i pouku (za god. 1935.), godišnjaci se tematsko-motivski međusobno nisu pretjerano razlikovali jer su u njima objavljivani isti prilozi. U literarnom štivu Maloga domaćeg kalendara vidi se odraz svakodnevice prema kojoj se pučki pisci odnose na sarkastičan i zajedljiv način, najčešće u formi19 pučke pjesme, crtice ili anegdote. Jednak interes posvećivali su domoljubnoj, ljubavnoj, vjerskoj i ratnoj tematici kao i svijetu mode. U prilozima o tragičnim, kriminalističkim, katastrofičnim, neobičnim i nesvakidašnjim događajimaŠala Dječji najbolje kutić. se uočavalo odstupanje od društvenih konvencija. Edicija je osim toga bogata i kratkim proznim vrstama za djecu unutar jasno naznačenih rubrika i Sadržaj rubrika otisnut je u drukčijoj boji i tiskarskom slogu, a najčešće je riječ o šaljivim pjesmicama, anegdotama, crticama, vicevima i aforizmima. Propagandni materijali standardni su dio edicije, a posebno mjesto zauzimaju reklame domaćih i inozemnih20 književnih 4.3.naslova Ilustrovani te pripovijesti domaći izkalendar hrvatske prošlosti i seljačkoga života.

Ediciju čine kalendari za god. 1936., 1937., 1938., 1939., 1940., 1941. i 1942. u nakladi i tisku I. Horvata. Kalendari su bolje likovno opremljeni od drugih „domaćih“ kalendara s kojima dijele većinu istih informativnih i promidžbenih priloga. U navedenim kalendarima zastupljena je u većoj mjeri pučka meteorologija i praksa »gonitanja vremena«, tj. predviđanje vremenskih21 prilika za svaki mjesec u godini po uzoru na stogodišnje pučke kalendare. Uredništvo se u napomenama često ograđivalo od pučkog „gatanja“ smatrajući takvu praksu zavodljivom i beskorisnom, no zbog stoljetne tradicije dopuštalo se njezino pojavljivanje u kalendaru. U kalendarima je na poseban način zastupljena ratna tematika. Vijesti o oružanim sukobima u svijetu prevladavaju na štetu literarnog štiva koje je u većini godišta gotovo iščezlo. Prilozi su opremljeni mnoštvom fotografija koje donose potresne scene s raznih bojišta. Kataklizmičko ozračje dodatno je osnaženo fotografijama koje prikazuju politička događanja, prirodne katastrofe, građanske prosvjede u svijetu i svjedočanstva o potresnim ljudskim sudbinama. Primjerci za god. 1936., 1937. i 1942. doživjeli su više izdanja22 zahvaljujući ponajviše informativnim prilozima o takvim „aktualnim“ događajima23 i 5.popularnim Novi mali sanjaricama šaljivi kalendar koje su katkad zapremale polovicu knjižnog bloka.

Kalendar je izlazio u nakladi Horvatove knjižare, a tiskan je u sedec formatu u tiskari braće Bralić. Prema jedinom dostupnom kalendaru,Znameniti izdanje i zaslužni zaHrvati god. 925. 1921., – 1925. teško je

19 Izdanje za god. 1927. donosi opsežnu reklamu knjige u povodu proslave 1000. godišnjice hrvatskoga kraljevstva, što je u skladu s pučkom tendencijom veličanja nacionalnih junaka. 20 Najzastupljenije su reklame romana A. Šenoe, V. Novaka, H. Sienkiewicza, F. M. Dostojevskoga, E. Zole, L. N. Tolstoja, W. Scotta i A. Dumasa. 21 Vremenske prilike najčešće su predviđane u formi narodnih izreka i šala. 22 Vijesti o problemima u svijetu (sukob pariških brijača s policijom, sukob policije i građana u irskom Belfastu, štrajk pariških ugostitelja, nemiri u španjolskom Santanderu, sukob štrajkaša i policije u američkom Mourveu) bile su garancija dobre prodaje svakoga kalendara jer su prikazivale maksimalno odstupanje od prihvatljivog ponašanja. 23 Opsežne sanjarice sastavni su dio izdanja za god. 1939., 1940., 1941. i 1942.

141 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

ustanoviti njegov početak, razvoj i kraj. O kalendaru nema tragova ni u tadašnjem virovitičkom novinstvu pa je moguće da nakon te godine više nije izlazio. Horvat je vjerojatno bio motiviran pojavom Plevnikova kalendara pa se pokretanjem Novoga malog šaljivog kalendara htio priključiti borbi za čitateljstvo virovitičkoga kraja. Nepostojanje ostalih godišta može se objasniti činjenicom da je Horvat godinu dana prije pokrenuo „domaće“ kalendare sličnog sadržaja. Kalendarij je sveden na najnužniji martirologij s tek ponešto zapisa iz pučke meteorologije, astronomije i astrologije, a mjesecima tijekom godine nisu pridružene uobičajene ilustracije. U središnjem dijelu kalendara prevladavaju redakcijski prilozi šaljiva karaktera koji su objedinjeni naslovom Pošalice. Pisci se koriste priprostim humorom u opisivanju svakodnevnog života seljaka dok su prema nemoralnom životu gradskih žena i uskogrudnim navikama višeg svećenstva u vrijeme poslijeratne kataklizme izrazito kritični. U kalendaru je naglašen osjećaj bijede i 6.siromaštva Narodni kalendarkoje je posebno „Kića” pogodilo seosko stanovništvo u Kraljevini Jugoslaviji.

Etimološki gledano „Kića“ je inačica imena „Kir“ koja potječe od grčke riječi „kyros“ (gazda, gospodin), što u pučkom kontekstu implicira vlasnika seoskog imanja, odnosno populaciju koja je živjela na selu. Tome u prilog ide i naslovnica kalendara koja prikazuje seljaka u narodnoj nošnji i s tamburicom u ruci nasred polja. Pored seljakovih nogu nalazi se posuda za vodu ili vino. Kalendar je izlazio za potrebe Horvatove nakladne knjižare, tiskan je u velikom oktavu, obiluje fotografijama i crtežima, a tekst je uglavnom raspoređen u dvama stupcima. Izdanje za god. 1931. izlazi zaslugom braće Bralić i Ivan Horvata, a izdanja za god. 1932., 1934. i 1935. toga ilustrovanoga godišnjaka za zabavu i pouku potpisuje samo Ivan Horvat zato što je 1932. s braćom Bralić raskinuo dvogodišnju poslovnu suradnju. Pučke pripovijesti koje se nalaze u središnjem dijelu kalendara izrazito su didaktičnoga karaktera. Tematsko-motivska okosnica većine pripovijesti u Kići tiče se sela, seljaka, narodnih običaja i mentalitetnih predodžaba ljudi koji su vjerni tradiciji i neskloni utjecaju modernizacijskih procesa iz grada. U Kići je takve pripovijesti najčešće objavljivao Mato Lovrak. Njegove pripovijesti pune su pustolovnih elemenata, a raspleti su nepredvidivi i duhoviti. Pisac se24 često koristi eliptičnim rečenicama što pridonosi zgušnjavanju radnje i napetosti. Snažna metaforika izraza, naglašena psihološka karakterizacija likova, česta upotreba aforizama, narodnih poslovica i žargonizama odlikuju njegov stil. Ljudske nedostatke prikazuje na ironičan, satiričan, groteskan i senzualan način. Lovrakove pripovijesti o mladim seoskim nevjestama koje muževi zapostavljaju, zapravo je svjedočanstvo autora o uskogrudnim, emocionalno nezrelim te psihički nesigurnim muškarcima čiji neracionalni postupci uzrokuju kod žena ljubavne patnje i frustracije. U pripovijestima odnos muškarca prema ženi prikazuje se kao odraz patrijarhalnoga seoskog odgoja u kojemu nije bilo previše razumijevanja za iskazivanje intimnosti prema voljenoj osobi. Slični ljubavni25 problemi i intrigantne26 epizode teme su Lovrakovih pripovijesti „Zemlja puca“ i „Ptica u klopci“. PučkeNarodni pripovijestikalendar Kića u Kići počivaju na veoma negativnom odnosu Narodni kalendar Kića 24 Usp. „VragNarodni u kući“. kalendar Kića za god. 1931. Kalendar nije paginiran. 25 Usp. za god. 1932. 26 Usp. za god. 1932.

142 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

27 pripovjedača prema hedonističkom i razvratnom stilu života gradske gospode, dok se u deseteračkim pjesmama, s druge strane, veliča seoski način života. 28 Osim ljubavne tematike Kića donosi i jugoslavensku političku komponentu. U tom kontekstu pučki pisci tretiraju strance kao vječito negativne i nepoželjne aktere nasuprot kojima ističu slogu južnoslavenskih naroda te vlastito nacionalno opredjeljenje. Jugoslavenska politička indoktrinacija i ratna tematika glavna su obilježja ovog izdanja pa je netom uvedena šestosiječanjska diktatura Aleksandra I. Karađorđevića protumačena kao spasonosno rješenje za problem korupcije i krutog birokratizma koji su tada bili prisutni u Kraljevini SHS. Vrhunac političke indoktrinacije vidi se u izdanju za god. 1935. Nakon atentata u Marseilleu, gdje je 1934. smrtno stradao jugoslavenski kralj Aleksandar I.29 Karađorđević, autor novinskog članka „Herojski kralj Aleksandar I. Ujedinitelj“ pridaje mu epitete mučenika, ujedinitelja i spasitelja jugoslavenske ideje. Motivsko-tematska odrednica preostalih nefikcionalnih priloga u središnjem dijelu kalendara u vezi je s bizarnim, intrigantnim i čudnovatim događajima, dok u literarnom štivu prevladavaju fantastični, morbidni i tragični motivi. Za djecu je predviđena 7.rubrika Svjetski Dječji kalendari kutić s mnoštvom šaljivih anegdota, pjesmica i narodnih poslovica.

7.1. Mali ilustrovani svjetski kalendar

Kalendar je prvi put tiskan 1925. u nakladi i tisku Ivana Horvata. Iz te edicije sačuvana su samo dva godišta, za god. 1932. te jubilarno 10. izdanje za god. 1935. S obzirom na sadržaj dostupnih izdanja, može se reći da je kalendar bio namijenjen djeci iako uredništvo u „Objavi“ poziva30 potencijalne suradnike da im šalju »pjesme, pričice i priče iz narodnoga života«. Unatoč željama uredništva pučko literarno štivo potpuno je iščeznulo iz sačuvanih primjeraka. Izuzetak je tek bogato31 ilustrirana bajka „Ružomir“ u kojoj ljubav pobjeđujeDječji kutić zlo nakonŠala mnogih prepreka. U kalendaru je vidljiva tradicionalna trodijelna podjela sadržaja, stranice su višebojne i ispunjene prilozima za djecu u rubrikama i . Edicija je bogato ilustrirana, a starijim korisnicima mogla je biti zanimljiva zbog praktičnih savjeta o upravljanju 7.2.seoskim Ilustrovani imanjem svjetski i vijesti kalendar o neobičnim svakodnevnim događajima u svijetu.

Edicija je bila veoma popularna u narodu jer su kalendari za god. 1939., 1941. i 1942. doživjeli drugo prošireno izdanje, što se može objasniti predratnom32 i ratnom kataklizmom koja je u navedenim godištima ostavila dubok trag. Osim navedenih kalendara, dostupni su i primjerci za god. 1931., 1932., 1936. i 1937. Kalendar je do Narodni kalendar Kića 1942. izlazio u velikom oktavu bez paginacije u nakladi i tisku Ivana Horvata, osim u 27 Usp. „PalankaNarodni se zabavlja“. kalendar Kića za god. 1934. 28 Veličanje jugoslavenske idejePolitike najbolje se vidi u pjesmi „Napred“ koja je preuzeta iz kalendara „Vojnički prijatelj“.Mali ilustrovani svjetski kalendar za god. 1932. 29 PreuzetoMali izilustrovani beogradske svjetski kalendar. 30 Usp. za god. 1935. Kalendar nije paginiran. 31 Usp. za god. 1932. 32 Tvrdo uvezana kalendarska knjiga za god. 1940. tek je prošireno izdanje kalendara za god. 1939.

143 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

vrijeme suradnje s braćom Bralić. Od 1942. nakladu i tisak kalendara preuzima Zlatko Čuković koji je prethodno od Horvata otkupio tiskaru i knjižaru. Vijesti i fotografije o ratnim sukobima diljem svijeta i potresnim ljudskim sudbinama uzrokovanih ratom, preplavili su sva izdanja. Ilustrovani svjetski kalendar nalik je na druge virovitičke kalendare s kojima je često dijelilo iste informativne i literarne priloge. Ispunjen je literarnim štivom anonimnih autora koji su obično svjedoci događaja o kojima pišu. U mnogim proznim oblicima prevladava kršćanski svjetonazor. U središtu pozornosti pučkih pripovijesti je odnos glavnih likova prema Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i pučkim pobožnostima. Pisci kritiziraju poroke razuzdanih seljaka koji ne mare za vlastito dostojanstvo ni za čast obiteljskog doma, upozoravaju na bešćutnost pojedinaca prema bolesnicima te progovaraju o teškom položaju seljaka tijekom povijesti u kojoj su doživljavali mnoga ponižavanja od onih koji su ih trebali štititi. S dolaskom novih političkih okolnosti krajem 30-ih godina kalendar se radikalno mijenja. Na početnim stranicama kalendara za god. 1940. otisnuta je karta Banovine Hrvatske u boji kao i fotografije Vladka Mačeka, Ivana Šubašića i Dragiše Cvetkovića, dok se u izdanjima za god. 1941. i 1942. podilazi ustaškom nacističkom režimu. Uredništvo zauzima afirmativan stav prema Hitlerovoj ulozi u svijetu, a u malobrojnim pučkim pripovijestima primjećuje se antisemitističko i rasističko ozračje. Autori priloga nazivaju Židove i Cigane pogrdnim imenima, omalovažavaju njihovu ulogu u društvu i smatraju ih odgovornim za mnoge probleme koji tište „malog“ čovjeka. Na mnogim fotografijama prikazane su „pobjedonosne“ njemačke trupe prilikom ulaska u osvojeni Pariz, a još je više onih ilustracija koje prikazuju njemačke glumce, pilote, filmove, tvornice, tehniku, ratne operacije i sl. Izdanje za god. 1942. poprimilo je obilježje glasila NDH i Ante Pavelića, volumenom i opremom nadilazi prethodna izdanja, no primjećuje se nedostatak suradnika pa su prilozi uglavnom redakcijski ili su prijevodi stranih tekstova. Osim nekoliko crtica ljubavne tematike i kratkih priča iz svakodnevnog života seljaka, u kalendarima prevladavaju kratki prilozi iz domene crne kronike, botanike, zoologije, povijesti, geografije, antropologije, domaćinstva, numizmatike, medicine i poljodjelstva. Kratki informativni prilozi potiču čitateljeŠala Dječji na kutićprihvaćanjeSatira modernijegHumor Razbibriga načina života u domaćinstvu i poljodjelstvu, no kršćanski pogled na cjelokupno životno iskustvo trajni je pečat kalendara. Rubrike , 7.3. Veliki, ilustrovani, i svjetski kalendar zauzimaju manji dio kalendara.

Kalendar za god. 1934. i 1935. tiskan je u velikom oktavu bez paginacije kao dio Horvatove nakladne edicije „Prosvjeta“. Dušan Milivojević izradio je kolažnu naslovnicu u boji na kojoj su prikazani ljudi različitih rasa i staleža, moderna prometna sredstva i građevine. U dvama poznatim izdanjima, uz uobičajene informativne i promidžbene sadržaje, svoje mjesto našle su pripovijesti Mate Lovraka, Dušana Milivojevića, Nina Nerija, Velislava Spasića, M. Borenića te pjesme Stojana Dakića. Pisci literarnog štiva koriste se shematiziranim prikazom međuljudskih odnosa i osjećaja prema uobičajenoj pučkoj stilizaciji. Likovi su tipologizirani, imena su im etički okarakterizirana, a rezultat njihova ponašanja predvidiv je i u skladu s „višim“ sudom po kojem se vrline nagrađuju, a prijestupi kažnjavaju. Radnja i likovi prikazani su iz fokusa pouzdanog svjedoka kojega autor osobno poznaje ili je autor ujedno i

144 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

svjedok događaja o kojemu piše u prvom licu. Svođenje lika na običnog prenositelja poruke zapravo je simplificiranje njegove uloge u priči koja zbog toga ima sasvim drugu, izvanknjiževnu funkciju jer »čitalac kalendara nije tako romantičan; njegov ukus više naginje realizmu.« (Čapek 1967: 161). Zato su pučki pisci i pjesnici narodni trubaduri i socijalno angažirane osobe poput Stojana Dakića koji u svim svojim pjesmama suosjeća s poniženim seljakom i zapuštenim selom. Šablonizirane pripovijesti najčešći su oblik književne komunikacije u pučkim kalendarima prve polovice 19. st. Lovrakova pripovijest „Po kamenju“ donekle izlazi iz tih književnoestetskih okvira jer metodom unutarnjeg monologa naširoko filozofira o apstraktnim pojmovima poput samoće, istine i laži, što je prilično33 neuobičajeno za nekog tko doprinosi proizvodnji pučkoga književnog štiva. Lik žene često je negativno okarakteriziran u literarnom štivu edicije. Žena najčešće utjelovljuje prevaranticu34 i bludnicu koja ne može odoljeti svojim strastima na štetu vlastitog braka. U tehničkom pogledu primjećuje se nastojanje izdavača da doradi „veliko“ izdanje svjetskih kalendara pa je polovica knjižnog bloka otisnuta u različitim bojama. Teme i motivi vezani su uz selo i prevladavaju u svim pripovijestima u kojima pisci pokušavaju odgojno djelovati na nemoralan život seljaka zbog čega ugrožavaju 8.egzistenciju Zabavnici svojih obitelji. Zabavnik Zabavnik veliki ilustrovaniPučki kalendar kalendar izlazio je u nakladi i tisku IvanaZabavnik Horvata mali pod ilustrovani različitim kalendarnaslovima. U Nacionalnoj i sveučilišnoj Zabavnikknjižnici ilustrovaniu Zagrebu čuvakalendar se za god. 1931., 1932., 1934. i 1935., za god. 1935., 1936. i 1937. te za god. 1936., 1937., 1938. i 1940. Naslovnice svih publikacija krasi crtež u boji koji je podijeljen na dva dijela, a upućuje na široku recepciju kalendara. U donjem dijelu naslovnice prikazani su seljaci u narodnim nošnjama koji stoje pored čovjeka u odijelu s knjigama u ruci. Gornji dio naslovnice prikazuje ljude iz različitih društvenih staleža koji u rukama drže knjige i novine.Zabavnika Takva naslovnica šalje snažnu i jasnu poruku o važnosti čitanja bez obzira na društveni status, ulogu i podrijetlo čitatelja. Socijalno angažirana naslovnica svih bila je sasvim u skladu s općim pokretom opismenjavanja unutar Kraljevine Jugoslavije 30-ih godina 20. st. Opismenjavanje nepismenog stanovništva zaživjelo je upravo na području današnje Virovitičko- podravske i Bjelovarsko-bilogorske županije zalaganjem kulturno-prosvjetnog društva Seljačka sloga jer je prema35 popisu stanovništva iz 1931., 51,5 % stanovništva 8.1.iznad Zabavnik 10 godina veliki bilo ilustrovani nepismeno. kalendar

Veliki Zabavnik za god. 1931., 1932., 1934. i 1935. tvrdo je uvezano i opširno izdanje u velikom oktavu što se odrazilo i na njegovu cijenu. Malo izdanje prodavalo se za Veliki ilustrovani svjetski kalendar

33 Usp. Veliki za ilustrovani god. 1934. svjetski kalendar 34 Usp. Dušan Milivojević, „Palanka se zabavlja“; Mato Lovrak, „Po kamenju“; Nino Neri, „Ljubomora“, „Slikareva žena“ i „Sebična sreća“. za god. 1934. 35 O tome više u Lečak: 567.

145 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

5, a veliko za 15 i 20 dinara. Veliki Zabavnik tiskali su Braća Bralić i Ivan Horvat za potrebe Horvatove knjižare. Taj veliki kalendar za društvo i dom, odnosno ilustrovani godišnjak za zabavu i pouku u podnaslovu je dodatno žanrovski obilježen kao zbirka pripovjetki, ilustracija i šala. Autori u pripovijestima na duhovit način svjedoče o ljudskim porocima i strastima koji ih obično odvedu u egzistencijalnu propast.36 U središtu pozornosti može biti vremešna starica ispunjena željom da se pomladi ili seoska udovica koja zavodi muževe svojih susjeda, sanjareći o tome kako će pronaći ljubav37 svog života, no epilog je uvijek porazan za glavne likove i poučanZabavniku za čitatelje. Postupci likova prikazani su na groteskan i tragikomičan način, a sve završava neuspjehom i povratkom u surovu realnost. U prevladavaju informativni prilozi ratne tematike. Najčešće je riječ o posljedicama Prvoga svjetskog rata, španjolskoga građanskog rata i raznih oružanih sukoba. U kalendaru su najviše zastupljeni pisci Ante Kovač, Dušan Milivojević, Čedomir A. Popović, Mate Lovrak, Stojan Dakić, Grigorije Božović, Stevan P. Bešević, Đuro Ljubić, Stojan Protić, Velislav Spasić, Nino Neri i M. Borenić, no njihove pripovijesti i pjesme već su prisutne u starijim edicijama virovitičkihSatira Humorkalendara.Razbibriga Ediciji jeŠala pridruženaDječji kutić popularna i opširna sanjarica kao Zabavniku garancija komercijalnog uspjeha. Prilozi šaljiva karaktera objedinjeni su rubrikama , , , i pa je svaki uzrast čitatelja mogao u 8.2.pronaći Zabavnik nešto mali za sebe. ilustrovani kalendar Zabavnik

S obzirom na ostale kalendare, „mali“ spada u lošije opremljenu serijsku publikaciju. Oskudan kalendarij s ponešto astronomskih, astroloških i meteoroloških sadržaja obogaćen je većim brojem narodnih poslovica i stihova o nadolazećim vremenskim38 prilikama u svakom mjesecu tijekom godine kojoj je kalendar namijenjen. Središnji dio kalendara rezultat je preuzimanja literarnih, publicističkih i propagandnih priloga iz drugih edicija poduzetnog nakladnika Ivana Horvata pa podsjeća na „veliki“ Zabavnik od kojeg se donekle razlikuje po količini informativnih priloga o događanjima u svijetu koji su zapravo prijevodi s engleskoga, češkoga i ruskog jezika. Pri kraju svakoga kalendara nalazi se popis sajmova koji bi uz kalendarij mogao biti dovoljan razlog za tisak i praktičnu korist za čitatelja. S obzirom na to, „mali“ Zabavnik u tehničkom i sadržajnom pogledu jedan je od najlošijih virovitičkih kalendara. 8.3. Zabavnik ilustrovani kalendar

Tvrdo ukoričena i proširena izdanja „ilustrovanog“ Zabavnika za god. 1937., 1938. i 1940. najopsežnija su od svih analiziranihZabavnik veliki ilustrovanikalendara. kalendar U ilustrovanom Zabavniku 36 Usp. pripovijest „Deran“ M. Lovraka. Veliki domaći kalendar za god. 1934. Kalendar nije paginiran. 37 Usp. pripovijest „Bijela postelja“ M. Lovraka. za god. 1931. Kalendar nije paginiran. 38 Tu se nalaze i najčešća slavenska narodna imena, razni savjeti iz gospodarstva, enigmatski sadržaji kao i shematizam vladarske obitelji Karađorđević.

146 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

prevladavaju vijesti o političkim okolnostima39 u svijetu u osvit Drugoga svjetskog rata s naglašenim antikomunističkim stavom. Vojna tematika dodatno je naglašena fotografijama, no one su dio i ostalih vijesti koje na jednako zabrinjavajući način opisuju aktualne prirodne katastrofe, građanske sukobe, povijesna događanja, razna otkrića, strane kulture i egzotična prostranstva u svijetu. Tematsko-motivska usredotočenost pučkih pisaca u izravnoj je vezi s kršćanskim svjetonazorom. U proznim literarnim oblicima posebno se problematiziraju neprimjereni odnosi seoskog stanovništva prema kršćanskim blagdanima kao i posljedice koje proizlaze iz pohlepe za materijalnim bogatstvima. U središtu događanja razni su pojedinci, najčešće seljaci i radnici, koji svojim ponašanjem postaju primjer kakav ne bi trebalo slijediti i o kojemu se treba govoriti. Osim seoskoga, tematizira se i građanski način života, a pogotovo život imućnih i utjecajnih odvjetnika, viših državnih službenika, liječnika i pohlepnih obrtnika. Lik žene negativno je okarakteriziran u mnogim pripovijestima. U pučkom štivu kalendara iz prve polovice 19. st. ženi je obično pripadala neslavna uloga krivca za probleme u obitelji ili užoj društvenoj zajednici. Žena je zbog svojih prijestupa morala snositi posljedice i okajavati svoje grijehe, a tragičan epilog njezinih postupaka služio je kao poučan primjer za sve one koji se odluče suprotstaviti „višem“ redu. U ilustriranom Zabavniku na identičan način prikazana je lošija strana građanskog načina života koji pogubno utječe na moralni život žena kojima je u fikcionalnom svijetu obično suprotstavljena osoba s usvojenim tradicionalnim 9.kršćanskim Mali narodni vrijednostima. kalendar (Mali ilustrovani pučki kalendar) Mali narodni kalendar

, odnosno ilustrovani godišnjak za zabavu i pouku za god. 1935., jedini je sačuvan primjerak te publikacije. Izlazio u Horvatovoj štampariji u oktav formatu bez paginacije u sklopu njegove nakladne bibliotekeMali ilustrovani „Prosvjeta“. pučki kalendarIlustracija na naslovnici kalendara prikazuje seljake u svakodnevnimMaloga poslovima narodnog kalendarai žene u narodnim nošnjama. Za istu godinu Horvat tiska u malom oktavu bez paginacije kao skraćenu verziju . U skraćenom izdanju nalaze se samo oni prilozi u kojima je riječ o atentatu na jugoslavenskogaMalom narodnom kralja Aleksandra kalendaru I. u Marseilleu, pa se može40 zaključiti da je taj važan povijesni događaj bio jedini razlog ponovnog tiskanja. Uz takve srodne priloge u ima i onih u kojima se pisci suprotstavljaju raširenom praznovjerju i nepismenosti, a prilozi iz gospodarstva zapravo su letci s pomoću kojih je Ministarstvo poljoprivrede dijelilo savjete o upravljanju seoskim 10.imanjem. Vojnički prijatelj Vojnički prijatelj Jugoslavenski vojnički prijatelj Kalendar prvi put je tiskan 1931. kao plod suradnje braće Bralić i Ivana Horvata. Od 1934. do 1938. izlazi kao u sklopu

39 To se u prvom redu odnosi na antikomunističku Politikeinternacionalu u španjolskom građanskom ratu te na samog diktatora Francisca Franca. 40 Svi prilozi o atentatu preuzeti su iz beogradske i opremljeni mnoštvom fotografija.

147 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

Horvatove nakladne knjižare. O kalendaru postoji tek bibliografski zapis u Građi za 11.hrvatsku Zaključak retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835.‒1940. (Rogulja 1988: 107).

UVjesnik, razdoblju Kino smotra, između Proletarac, dvaju svjetskih Seljački ratovaglas, Virovitičanin, posvuda su Osa, oživjele Osin Mućak, tiskarske Žalac, i Kinonakladničke vjesnik, aktivnosti, Savez kinovlasnika, a naročito Sokol, u Virovitici Sletski glasnik, gdje se osimVirovitički mnogobrojnih hrvatski glasnik, listova Hrvatski( glasnik, Pokret, Naša riječ, Osvit, Kroz život, Hrvatski tjednik, Simpatija

), tiskaju razne kalendarske knjige. S obzirom na imena, naslovnice i sadržaj, kalendari su bili namijenjene stanovništvu koje je živjelo uglavnom u ruralnim područjima. Kalendari su reklamirani u mnogobrojnim virovitičkim novinama što je i u gradu pridonosilo njihovoj popularnosti. U tehničkom pogledu kalendarske knjige loše su uređene zbog nepotpunog impresuma, izostanka većine uobičajenih rubrika, nepotpisanih priloga i prevlasti propagandnih sadržaja na štetu literarnih. S druge strane neka godišta pojedinih edicija doživjela su po dva izdanja što upućuje na zaključak da je njihova pojava utjecala na oživljavanje čitateljskih navika koje su u hrvatskim krajevima bile začete još u vrijeme predromantizma i romantizma. U kalendarima prevladavaju informativni i promidžbeni prilozi u kojima autori slijede senzacionalistički način pisanja, a posebno kad je riječ o kataklizmičkim događajima, građanskim nemirima, ratovima i tragičnim ljudskim sudbinama. U većini edicija prisutan je svojevrsni odmak od kalendarskog štiva prethodnog stoljeća jer autori gospodarstvenih i informativnih priloga zagovaraju upotrebu modernih tehnoloških dostignuća nasuprot tradicionalnim i zastarjelim, dok u literarnom štivu pisci posredno ismijavaju razna raširena praznovjerja na selu i ezoterijske prakse. Literarno štivo lošije je zastupljeno i sasvim je u izvanknjiževnoj utilitarnoj funkciji moralnog odgoja čitatelja i razvijanja kulture čitanja kod onog dijela populacije koji nije bio u doticaju s literarnim formama „visoke“ književnosti. Ovaj rad nudi uvid u poetiku narativnih formi za koje se u književnopovijesnim radovima najčešće koristi termin „pučka književnost“. U literarnom štivu zastupljena je socijalna osjetljivost pisaca prema zapuštenom seoskom stanovništvu kod kojeg žele potaknuti moralni, ekonomski i gospodarski razvoj te zdrav odnos prema vlastitom zavičaju i domovini. Pisci afirmiraju „slavna“ prošla vremena nasuprot nesigurnom i nepredvidivom vremenu u kojemu žive, potiču sveslavensku slogu u monarhističkoj Jugoslaviji te tradicionalan seoski način života. Fikcionalan svijet literarnog štiva grade na vrijednosnim oprekama, a epilog je najčešće u znaku pobjede dobra nad zlom kao rezultat krjeposnog, moralnog i pobožnog načina života nekog lika. Analiza je također pokazala da je u pojedinim pripovijestima sve prisutnije psihološko karakteriziranje likova, detaljnije poniranje pripovjedača u njihovu podsvijest tehnikom unutarnjeg monologa te detaljnije problematiziranje ljudske seksualnosti. To se posebno vidi u Lovrakovima pripovijestima u kojima, uz to, humor, satira i ironija zauzimaju važnu ulogu u „obračunavanju“ s moralnim konvencijama i kršćanskim svjetonazorom. Pokazao se da su sve edicije nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske pale pod utjecaj ustaške vlasti te su donosile vijesti u skladu s tadašnjom ideologijom.

148 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

Literatura Hrvatske kalendarske knjige u Sjevernoj Americi Virovitičko građansko novinstvo 1899–1941. Knjiga o Virovitici Banov, E. (2001). . Rijeka: HFD. Brešić, V. (2002). Čitanje časopisa: uvod u studij hrvatske književne periodike 19. st. Virovitica: MikešLand. Brešić, V. (2005). Jat:. časopisZagreb: studenataMatica hrvatska. kroatistike Budišćak, V. (2015). 100„Pučka godina kao popularna hrvatskog književnost: književnog društva.teorijsko razmatranje.” , Vol. 1, No. 2. Buturac, J. (1969).Marsija ili na marginama kulture. Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda. Kaj Čapek, K. (1967). Kaj Beograd: Kultura. Despot, M. (1923). „Kalendar, njegov postanak i razvoj.”Narodna , 5 starina[1923], 12, 22‒34. Despot, M. (1973). „Novi kalendar.” , 12a, 24‒31. Dukat, V. (1923). „Iz povijesti hrvatskoga kalendara.” Nastavni, sv. vjesnik4, 2 [1923], 1, 1538. Dukat, V. (1925). „TomašaVisoka Mikloušića kultura/popularna rad oko kultura: kalendara.” Srce tame i Tarzan među, 33, majmunima.194‒200. Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih Easthope,studija. A. (2006). Popularna U Dean Dudakultura. (ur.), Zagreb: Disput. Fiske, J. (2001). Hrvatski kalendari. (Preveo s engleskog Zoran Paunović). Beograd: Clio. Jednostavni oblici. Ivezić, M. (1997). Najstariji hrvatski Zagreb: kalendar. Hrvatski forum. Jolles, A. (1978). Zagreb: Biblioteka. Laszowski, E. (1904). Prosvjeta, br.Identitet 1, 30‒31. Like: korijeni i Lečak, razvitakS. (2009). „Seljačka sloga i oblikovanje kulturno-nacionalnog identiteta u Lici između dvaju svjetskih ratova.” U Željko Holjevac (ur.), (str. 563‒586).Književnost Zagreb: i hrvatski Institut katolički društvenih pokret. znanosti Ivo Pilar; Gospić: Institut društvenihPovijest znanosti tiskarstva Ivo Pilar,u Slavoniji. Područni centar. Lončarević, V. (2005). Zagreb: Alfa. Malbaša, M. (1978). Zagreb: Hrvatsko bibliotekarsko društvo. Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije Preporoda. Matić, Vinkovci:T. (1994). Slavonska „Slavonsko naklada selo u „Privlačica“ djelima hrvatskih pisaca potkraj osamnaestoga vijeka.” U Ivo Pučka,Bogner trivijalna(ur.), i masovna književnost. . Pavličić, P. (1987). Kaž. Građa za hrvatsku retrospektivnuSvetlana Slapšak bibliografiju (ur.), knjigaTrivijalna 1835.‒1940. književnost (str. 74‒83). Beograd: Radionica SIC. Rogulja, P. (1988). „Kalendar II” – Prosvjeta Zagreb: NSK, 107. Seger, M. (1898). „Najstariji hrvatskiStudia kalendar.” ethnologica Croatica, br. 10, 325‒326. Šešo, L. (2012). „Koja je žena vještica? Stereotipne predodžbe o vješticama u hrvatskimPovijest hrvatsketradicijskim književnosti. vjerovanjima.” , Vol. 24. No. 1. Zečević, D. (1973). „PučkiPučko književni književno fenomen.” štivo u hrvatskim U Maja Bošković-Stulli kalendarima prve(ur.), polovice Zagreb: Liber, 1978. Zečević, D. (1982).

149 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

19. stoljeća.

Trivijalna Osijek: Izdavački književnost. centar Revija; Radničko sveučilište Božidar Maslarić. InternetskiZečević, D. (1988).izvori Narodna umjetnost, 24, 240. Uloga pučkih kalendara u stvaranju hrvatske čitateljske publike

Tatarin, M. . Novinehttp://www.hrvatskiplus.org/article.php?id=1893&naslov (19. 2. 2018.) Virovitički hrvatski glasnik

Kalendari , Virovitica, 5/1930. Plevnikov hrvatski seljački kalenda

Veliki domaći kalendar r za god. 1920. i 1924. (Virovitica: Tiskara E. Plevnik) za god. 1920. (Virovitica: Nakl. knjižara I. Horvat ‒ Nova knjižara, Tisak braće Bralić); za god. 1923. (Virovitica: Nakl. knjižare I. Horvat ‒ Nova knjižara, Tisak medjimurske tiskare u Čakovcu); za god. 1927. (Virovitica: Nakl. knjižare I. Horvat, Tisak Miroslava Weinera u Đurđevcu); za god. 1931. (Virovitica: Nakl. I. Horvat, Tisak Bralić i Horvat); za god. 1932. i Mali domaći1934. (Virovitica: kalendar Nakl. I. Horvat); za god. 1935. i 1936. (Virovitica: Izd. bibl. „Prosvjeta“, Štamp. I. Horvata). za god. 1927. (Virovitica: Nakl. knjižare I. Horvat, Tisak Miroslava Weinera u Đurđevcu); za god. 1931. (Virovitica: Nakl. I. Horvat, IlustrovaniTisak domaći Bralić ikalendar Horvat); za god. 1932. (Virovitica: Nakl. I. Horvat); za god. 1935. (Virovitica: Izd. bibl. „Prosvjeta“, Štamp. I. Horvata). za god. 1936. ‒ 1938. (Virovitica: Izd. bibl. „Prosvjeta“, Štamp. I. Horvata); za god. 1939. i 1940. (Virovitica: Nakl. knjižare I. Horvata); Novi maliza god. šaljivi 1941. kalendar (Virovitica: Izd. Tiskare Horvat); za god. 1942. (Virovitica: Tisak i naklada Tiskare Zlatko Čuković). Narodni kalendar Kića za god. 1921. (Virovitica: Nakl. knjižare I. Horvat, Tiskara Braća Bralić). za god. 1931. (Virovitica: Nakl. I. Horvat, Tisak Bralić i Horvat); Ilustrovaniza god. sv[i]jetski 1932. ikalendar 1934. (Virovitica: Nakl. I. Horvat); za god. 1935. (Virovitica: Izd. bibl. „Prosvjeta“, Štamp. I. Horvata). za god. 1931. (Virovitica: Nakl. I. Horvat, Tisak Bralić i Horvat); za god. 1932. (Virovitica: Nakl. I. Horvat); za god. 1936. i 1937. (Virovitica: Izd. bibl. „Prosvjeta“, Štamp. I. Horvata); za god. 1939. i 1940. Mali ilustrovani(Virovitica: svjetski Nakl. kalendarknjižare I. Horvata); za god. 1941. (Virovitica: Izd. Tiskare Horvat); za god. 1942. (Virovitica: Nakl. i tisak Tiskare Zlatka Čukovića). Veliki ilustrovani svjetski kalendar za god. 1932. (Virovitica: Nakl. I. Horvat); za god. 1935. (Virovitica: Izd. bibl. „Prosvjeta“, Štamp. I. Horvata). za god. 1934. (Virovitica: Nakl. I. Horvat); za god. 1935. (Virovitica: Izd. bibl. „Prosvjeta“, Štamp. I. Horvata).

150 Marković D.: VIROVITIČKI PUČKI KALENDARI IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 135-151

Mali ilustrovani pučki kalendar

Mali narodni kalendar za god. 1935. (Virovitica: Izd. bibl. „Prosvjeta“, Štamp. I. Horvata). Zabavnik veliki ilustrovani za kalendar god. 1935. (Virovitica: Izd. bibl. „Prosvjeta“, Štamp. I. Horvata). Zabavnik mali ilustrovani kalendar za god. 1931. (Virovitica: Nakl. I. Horvat, Tisak Bralić i Horvat); za god. 1932., 1934. i 1935. (Virovitica: Nakl. I. Horvat). Zabavnik ilustrovani kalendar za god. 1935., 1936. i 1937. (Virovitica: Izd. bibl. „Prosvjeta“, Štamp. I. Horvata). za god. 1936., 1937. i 1938. (Virovitica: Izd. bibl. „Prosvjeta“, Štamp. I. Horvata); za god. 1940. (Virovitica: Nakl. knjižare I. Horvata).

FOLK CALENDARS OF VIROVITICA BETWEEN THE TWO WORLD WARS

Abstract Many folk calendars which were printed in Virovitica between the two World Wars were, considering their numbers and diversity, extremely popular in the Virovitica district. In the paper, 49 folk calendars are analysed. So far in works from the area of Croatian literary periodicals there has been no mention of these serial publications which abound in literary forms, although the folk reading matter actively participated in the long-term process of building the population’s readership determinedly delayed the process of modernization and the education system. Since the Virovitica calendars were issued by local publishers, the aim of the paper is to establish what mental, culturological, political and world-view specificities are present in them. The commercial success of the Virovitica annual editions, on the one hand, can be interpreted as a consequence of the characteristic post-war “hunger for reading”, and on the other hand as a reflection of the traditional culture of the prevailing rural population, who partly measured the practical advice for life and information about the events according to just what was published in the popular calendars. In studying the Virovitica interwar annual editions the author of this paper has dedicated special attention to the poetics of the calendars’ entertaining and educational folk texts, the structure of individual publications and the relationship of the editors towards the tradition of publishing folk calendars.

Key words: calendar, folk calendar, folk literature, didactics, reception

151 152 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

UDK 811.163.42’242 Pregledni rad Primljeno: 1.4.2017.

Blaženka Martinović Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Filozofski fakultet HR-52100 Pula, I. Matetića Ronjgova 1 [email protected]

Mihaela Matešić Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet HR-51000 Rijeka, Sveučilišna avenija 4 [email protected]

1 U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM

Sažetak Svako istraživanje naglasne stvarnosti počiva na osluškivanju govorne prakse, a ono se ograničava na određene skupine članova jezične/govorne zajednice. U radu se razmatra pitanje tko su kompetentni govornici suvremenoga hrvatskog jezika. Dosadašnja ortoepska istraživanja u kroatistici spominju širi raspon naziva za anketirane sudionike u različitim tipovima ortoepskih istraživanja, kao što su: modelski govornici, idealni govornici, profesionalni govornici i sl. Upravo takvo različito nazivanje zahtijeva da se izbistri terminologija i da se jasnije naznači koga se osluškuje u istraživanjima ortoepske norme. Kao odgovor na to pitanje nudi se shema govornikovih kompetencija sastavljena na temelju triju glotodidaktičkih modela, a koja ide putem od jezične prema komunikacijskoj kompetenciji. Pritom je važno i to da (situacijski) kompetentni govornici prilagođavaju svoj izraz i situaciji i slušaocu, pri čemu normativna korektnost ne samo da nije presudna nego katkad stvara i buku u komunikacijskome kanalu. Drugim riječima, kompetentan govornik nije onaj koji bez iznimke slijedi kodificirana pravila i ogledni je primjer normativno uzorna govora, nego onaj koji se uspješno snalazi u raslojavanju jezične, odnosno, konkretno, govorne stvarnosti.

Ključne riječi: govornik, komunikacijska kompetencija, norma, kodifikacija, varijeteti, naglasak 1. Uvodno slovo Gdje se najbolje govori?

Pitanje od samih početaka i standardnoga jezika i standardologije bilo je u žarištu jezikoslovnih prenja. Danas mu se ponovno vraćamo u ponešto izmijenjenim prilikama, u kojima sasvim prihvatljiv odgovor može glasiti i ovako: „Svima onima koji postavljaju pitanja poput ‘gdje se govori najpravilnijim književnim jezikom’ može se odgovoriti tautološki: tamo gdje se književnim jezikom govori. Uvaživši ono što književni jezik čini književnim jezikom, može se reći da se 1 Dijelovi rada izloženi su na Drugome bosanskohercegovačkome kongresu u Sarajevu, u svibnju 2015.

153 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

pravilnim književnim jezikom govori i u svim krajevima u kojim se njime govori i da pravilnim književnim jezikom govore svi koji njime govore.“ (Silić 1999 [1983]: 208). U vremenutko? kadakada? standardni jezik ponovno želimo promotriti kao realan varijetet, a ne ideal kojemu težimo, osim mjestaopćeobvezatni, u/na kojemu formalni, se njime neutralni,govori, postaje referencijalni jednako tipvažno i njime govori. Mediji, javni nastupi i pedagoška praksa prilike su u kojima se ponajviše očekuje standardnog jezika, stoga se onamo zađe kad god se želi opisati neutralni (iz) govor i neutralni varijetet standardnoga jezika. Tomu svjedoče i brojne definicije standardnoga jezika (Brozović 1972.–1973., Vukušić 1974, Zoričić 1990, Delaš 2006 itd.), u kojima se ističe da se on rabi u edukacijskome procesu, u javnim institucijama i u medijima, tj. namijenjen je (ponešto proširenije) „upotrebi u državnoj upravi, školstvu, sredstvima masovnih komunikacija i, djelomično, u literarnoj produkciji“ (Škiljan 1988: 49). Istraživanja vezana uz ortoepsku normu i uporabu podrazumijevaju, dakle, osluškivanje kako govornici govore ondje gdje se očekuje standardnojezični govor, stoga se okreće javnome govoru i govornim ostvarajima članova jezične zajednice u 2.domeni Cilj i svrha javnoga diskursa.

U pokušaju opisa govorne stvarnosti u javnome diskursu dosadašnja istraživanja usmjeravala su se na studente fonetike, kroatistike, novinarstva i glume, profesore i nastavnike (posebice hrvatskoga jezika), televizijske fonetičare, zatim spikere, novinare i glumce (i to u nejednakoj mjeri na svaku od tih skupina unutar jezične/ govorne zajednice). Težište je bilo na tome TKO i GDJE govori. Budući da se u (suvremenome) javnome govoru događa raslojavanje, namjera nam je pokazati na koji se način ono odvija i u čemu se raspoznaje u govornikovoj (govornoj) praksi. Težište stoga ne usmjeravamo samo na to TKO govori nego i KAKO i KADA osluškivani govornik govori. Zauzimamo se za to da se raslojavanje u javnome govoru uzme u obzir i u ortoepskim istraživanjima, i to ne samo kao cilj određenoga tipa ortoepskih istraživanja nego i u drugim aspektima istraživačke metodologije. Opise i primjere raslojavanja usmjeravamo prema oslikavanju govornika za koje smatramo da će moći dati vjerodostojne podatke u ortoepskim istraživanjima. Iako ovdje ne kanimo propitivati kriterije za oblikovanje reprezentativnog uzorka govornika pri istraživanjima – tome je metodološkom pitanju, naime,tko kada zbog njegove opsežnosti potrebno posvetiti zaseban rad (jer se i probiri razlikuju ovisno o ciljevima istraživanja) – već će i sámo razbistrivanje pitanja bi i trebao biti ispitanik u ortoepskim istraživanjima svakako pridonijeti pomnijemu i pouzdanijemu 3.oblikovanju Teza o (situacijski) uzoraka govornikakompetentnom u budućim govorniku istraživanjima.

Temeljna je postavka u ovome radu da su kategorije govornika koje najčešće sudjeluju u ortoepskim istraživanjima (navedene u prethodnome poglavlju) međusobno različite, a metodološki je najutjecajnija njihova nehomogenost s obzirom na tip jezičnih/govornih kompetencija koje se u pravilu mogu očekivati od njih.

154 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

Zamjetno je da se istraživanja usmjeravaju na one govornike za koje se pretpostavlja da su svakodnevno u svojem radu izloženi situacijama u kojima se od njih očekuje monitoringstandardnojezični govor i koji su ujedno osvijestili govor jer su institucionalno poučavani govorenju. Pritommonitoring se u njih svijest o govoru može oblikovati kao vlastitoga govora (usavršavanjem vlastitoga govora, npr. novinari, spikeri, glumci i sl.) ili i kao tuđegamonitoringa govora (edukatori jezika i govora,gdje npr. televizijski fonetičari, nastavnicitko hrvatskoga jezika). Oni, smatra se, ponajviše imaju / trebaju imatikako svijest o govoru, vještinu . Time se između pitanja ? (nekada vrlo živoga) i ? (danas vrlo živoga)Koga se smjestila osluškujegovornikova u istraživanjima kompetencija hrvatske ortoepskenad kodom norme? ( ?), Koga čemu se se anketira posebice u procjenamaokrećemo u poželjnostiovome radu. ortoepskih i naglasnih Polazimoostvaraja? od toga da na pitanja poput kompetentan govornik i odgovor treba biti (situacijski) . Ishodište je 4.uporabe Modeli standardnogai ideali jezika upravo on, a jednoznačnu definiciju još nemamo.

Pojam govornika koji je prikladan da se na njemu istraži govor/jezik počeo je zaokupljati lingviste osobito u prvo doba razvoja dijalektologije. Od samih su početaka dijalektologije kao lingvističke grane postavljene metodološke upute za odabir govornika koji će sloviti za pouzdana predstavnika određenoga mjesnoga govora. Pritom je vrijedio ideal da su za istraživanje pojedinoga mjesnoga govora najpogodniji oni informatori koji su cijeli život živjeli u proučavanome mjestu, kojima su roditelji i supružnik po mogućnosti također iz toga istoga mjesta, koji su prošli što kraće institucionalno obrazovanje (a još je bolje ako su nepismeni) te koji nisu dugo ni često boravili izvan svojega mjesta. Pronalaze se i savjeti o najpogodnijoj dobi ispitanika, pa se tako savjetuje da se ispituju djeca u dobi viših razreda osnovne škole te mještani u trećoj životnoj dobi. Takva metodologija odgovara pristupu prema kojem se mjesni govor istražuje s ciljem njegova genetsko-tipološkoga opisa i pri čemu se traga za što je moguće starijim i izvornijim stanjem govora, a izvan žarišta zanimanja ostaju utjecaji govornih/jezičnih adstrata i superstrata. U skladu je to s ciljem da se pronikne u jezični sustav i opišu njegove što izvornije značajke, što je tradicionalan pristup u europskoj, a, dakle, i u hrvatskoj dijalektologiji (usp. također Bašić i Malnar-Jurišić 2016: 68). Naravno, takav je pristup suprotan onomu koji je potrebno primijeniti u anketiranju govornika standardnoga jezika za ciljeve istraživanja ortoepije, pa iz te metodologije nije moguće preuzeti postavke ni postupke. Uzorke ispitanika na kojima se provode istraživanja hrvatske standardnojezične ortoepije istraživači najčešće popunjavaju članovima jezične zajednice koje nazivaju širim rasponom termina: modelskim govornicima (što preteže u kroatističkoj literaturi), idealnim govornicima, uzornim govornicima, onima kojima je govor/jezik strukom, profesionalnim govornicima te situacijski kompetentnim govornicima. Upravo takvo različito nazivanje zahtijeva da se izbistri terminologija i da se jasnije naznači koga se osluškuje u istraživanjima hrvatske ortoepske norme. Najzastupljeniji pojam, modelski govornik, u istraživanjima se odnosi na onoga člana jezične zajednice kojem je javni govor dio profesije (Banković-Mandić 2010: 133). Kroatistička istraživanja tako se okreću

155 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

2 novinarima, spikerima , nastavnicima hrvatskoga jezika, fonetičarima zaposlenima u javnim medijima, kazališnim glumcima. U domeni javnoga diskursa, međutim, ne sudjeluju samo pripadnici tih profesija, stoga je na ovome mjestu prirodno postaviti i pitanje o reprezentativnosti sastava uzorka, što je zasebna tema kojom se, kao što je već rečeno, u ovome radu nećemo podrobnije baviti. U potrazi za određivanjem što bi bila bolja ili uzorna govorna praksa, tj. primjer govorenja koji je preporučljivo slijediti, uz već spomenute profesionalne govornike nerijetko su ispitanici u istraživanju i oni govornici koji se tek pripremaju za poslove u kojima će sudjelovati u netom spomenutim domenama javnoga diskursa: studenti fonetike, kroatistike, novinarstva i glume. Za njih se pretpostavlja da su kompetentni govornici: imaju kompetenciju opažanja prozodijskih značajki te reagiraju na njih svojim vrijednosnim sudom (Škarić i Lazić 2002: 19). Studenti su svakako zahvalan uzorak jer imaju najnužnija predznanja iz fonetike i fonologije, što voditeljima olakšava provedbu ispitivanja, no istraživanja pokazuju da studiji kroatistike i fonetike vrlo malo prostora daju stjecanju vještine percepcije (prepoznavanja) poželjnih ostvaraja (Pletikos Olof et al. 2016). Naime, na hrvatskim sveučilištima u nastavi na filološkim studijima naglasak je odveć na produkciji (izgovoru), stoga se otvara pitanje stupnja do kojega su studenti kompetentni za spomenutu vrstu procjene. Nije nevažno ni to što se za potrebe anketnoga istraživanja profesionalni govornici snimaju u komunikacijski neprirodnim uvjetima, na zahtjev, te se dobivaju govorne inačice koje nisu autentične, koje su „sterilne“ od komunikacijskih adaptacija, pri čemu se na koncu dosežu idealne izvedbe koje nisu modeli za autentičnu, pragmatičnu i situacijsku komunikaciju. Strukturalna i klasična generativna lingvistika okretala se samo „idealnim jezičnim izrazima“ pa onda i idealnim govornicima. Chomsky je tako pisao o govornicima i slušaocima koji savršeno vladaju svojim jezikom u homogenoj jezičnoj zajednici, oni su bili poslije „zajednički nazivnik“ svim realnim govornicima: Linguistic theory is concerned with an ideal speaker-listener, in a completely homogenous speech-community, who knows its language perfectly and is unaffected by such grammatically irrelevant conditions as memory limitations, distractions, shifts of attention and interest, and errors (random or characteristic) in applying his knowledge of the language in actual performance. (Chomsky 1965: 3).

Ono što je u svemu bilo pomakom, jest odmak od jezičnoga korpusa i pomak k jezičnim kompetencijama. Sljedeći je korak išao u smjeru komunikacijskih kompetencija (Hymes 1971), čiji su integralni dio i stavovi o jeziku te društveno-kulturne norme. Jezična pragmatika uzima pak u obzir i neverbalne kodove, a time i varijante jezičnih izraza, pa je bliža konkretnome, realnome govorniku (Banczerowski 2006). Tzv. idealni i tzv. realni govornici nisu mogli više biti izjednačivani. Chipere (1998) u svome radu prikazuje na primjeru engleskoga jezika da izvorni govornici ne moraju

2 Slušajući govor u elektroničkim medijima, svakako treba razlučiti govor spikera i voditelja od govora novinara i izvjestitelja jer su i istraživanja pokazala da nisu jednako normativno uzorni (Zgrabljić i idealanHršak 2003). Spikeri se počesto navode kao oni koji bi trebali biti komunikacijski kompetentni, tj. mogu „služiti kao model ispravnoga govora“ (Zgrabljić i Hršak 2003: 9), i to unatoč tome što ipak „ne ostvaruju standard hrvatske govorne norme“ (Zgrabljić i Hršak 2003: 9, isticanja B. M. i M. M).

156 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

biti i nisu uvijek idealni govornici, npr. nisu svi jednako (sintaktički) produktivni, te donosi istraživanje za japanski jezik, u kojemu se pokazalo da su neki neizvorni govornici produktivniji od izvornih. Idealni govornici (u generativnome smislu) regrutiraju se i iz redova neizvornih govornika koji su se školovali i koji imaju „sklonosti jezicima“. Iako je Chomsky naznačio da su moguće i realne individualne razlike u jezičnoj kompetenciji, njegovi su sljedbenici to zanemarivali. Situacijski ili komunikacijski kompetentni govornici (Horga et al. 2009) prilagođavaju svoj izraz i situaciji i slušaocu, pri čemu normativna korektnost nije presudna (katkad stvara i buku u komunikacijskome kanalu). Takvi se govornici u našoj literaturi nazivaju također idealnima. Govor se definira idealnim kada je konceptualno adekvatan, gramatički točanmulti-competent i artikulacijski language poželjan users (Horga 1994, Granić 2003). U radovima koji opisuju usvajanje i učenje više jezika nailazimo na termin multikompetentni govornik ( ; Cook 2003, Saniei 2011). Uz takvu horizontalnu višejezičnost (govornik vlada prvim jezikom i stranim jezikom/jezicima) u lingvistici se govori i o vertikalnoj višejezičnosti (govornik vlada organskim idiomom i standardnim jezikom). Upravo se vertikalna višejezičnost često smatra karakterističnom za izvorne govornike hrvatskoga jezika (npr. Pavličević-Franić 2000, Jelaska 2003), pri čemu je jak argument činjenica da su unutar hrvatskoga jezika tri sustava: čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje. U lingvističkome smislu pritom su u odnosu višejezičnosti prema standardu oni govornici čiji organski idiom pripada nekom drugom sustavu, različitom od štokavskoga jer je fizionomija hrvatskoga standardnog jezika nedvojbeno štokavska bilo da se prihvati mišljenje prema kojem on počiva na štokavskoj osnovici bilo pak da se smatra kako je on stilizacija (točnije „novoštokavski stiliziran standardni jezik“ (Katičić 2013: 250)). Međutim, u jezičnoj praksi može se reći da su u sličnom odnosu prema standardu i govornici štokavskoga organskog idioma jer je hrvatski standardni jezik emancipiran od bilo koje organske podloge ili organskoga uzora. Napokon, i kada govornikov J1 nije organski idiom, nego neki oblik standardnoga jezika (Matešić 2013), učenje cjeline standardnoga jezika (njegovih funkcionalnih stilova) stavit će govornika također u ulogu multikompetentnoga govornika jednako ili približno jednako kao i one govornike koji uz standard vladaju nekim organskim idiomom. Idealni govornici, kako ih je zamišljao Chomsky, pripadaju jeziku kao sustavu jer se jezik ondje motri kao usvojen fenomen. Bitno je drukčije ono određenje koje pod idealnim govorom podrazumijeva onaj koji je prilagođen i situaciji i slušaocu, a to, u usporedbi s prethodnim, podsjeća na jezik kao standardzamišljen(jezik/govor idealan govorkoji se promatra kao naučen). Standardni izgovor u nas se počesto definira kao model ( ) kojemu teži komunikacijski kompetentan govornik (Mićanović 2006). Kompetentan govornik može doseći u kontroliranim uvjetima ideal, no komunikacijski kompetentan govornik (ne)svjesno odstupa od norme jer današnji kodeks nije konvergentan prema uzusu. Dolazimo do paradoksa u kojemu se kompetentni govornici u teoriji predstavljaju kao oni koji teže „idealu“, a s druge strane, u praksi, oni se (ne)svjesno odmiču od njega kad god žele biti komunikacijski kompetentni. „Ideal“ prestaje biti model jer kodeks, norma i uzus nisu u „podržavajućem“ odnosu.

157 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

Problem s hrvatskim standardnim jezikom dodatno je i u tome što njegov „idealan govor“ još nije dokraja opisan. Njegovo istraživanje i opis predstavlja nemali izazov i stoga što metodologija sociolingvističkih istraživanja, koja je usmjerena na ispitivanje jezičnih stavova u govornoj zajednici, upozorava na to da identifikaciju (ne)poželjnosti naglasnih ostvaraja zamagljuju boja glasa, izgovor vokala, intonacija, interpretacija i sl. Vrijedi li još Esihova „zapovijed“ da standardno govori onaj kojemu se ne može odrediti odakle potječe: „Najbolje izgovara onaj, po čijem je načinu izgovora najteže poznati, iz koje pokrajine potječe ili - drugim riječima - onaj, koji u svom izgovoru pokazuje najmanje lokalne značajke“ (EsihAustrȃlija 1999 Indonȇzija[1931–32]: 48)? Kodeks ne podupire svaki prihvaćeni i prošireni lik. U suvremenom govoru ne može se sa sigurnošćuAùstrālija Indònēzija procijeniti odakle je onaj tko izgovori , jer su ti likovi prošireni gotovo na cijelome području Hrvatske, ali izgovori li tko propisano , , procijenili bismo da je osoba iz južnih krajeva Hrvatske (valja spomenuti da je u cirkùsāntkinjajednome od radova koji pripadaju početcima naglašenijega zanimanjacirkusȁntkinja za stvarnost u suvremenoj hrvatskoj ortoepiji Anić (1969: 88) zaključio da primjerice izgovor čuva regionalnu komponentu za razliku od izgovora , pri čemu su raspodjelna pravila naglasaka postala upitnima) (Martinović 2014: 28). Katičić (1971: 46) svojedobno je ocijenio teško dostižnim da standardni jezik prevlada jezičnu raznolikosti u prostoru i vremenu, a da bude što bliži jeziku kojim 5.se Govornikoveljudi svakodnevno kompetencije služe, no potonji primjeri dijelom nas približavaju tomu idealu.

Standardnome jeziku ne može se osporiti autonomnost, po kojoj i jest to što jest, no upravo je ta njegova značajka, u klasifikaciji idioma, kamen spoticanja. Za suvremenu hrvatsku (socio)lingvistiku tipično je standardni jezik promatrati kao J2, ističući da standardni jezik svi uče eksplicitno i da on nikome nije materinski idiom. Sasvim je sigurno da je standardni jezik kao J2 upravo onaj standardni varijetet koji je Kalogjera (2009), slijedeći Fergusonovu terminologiju (1959), nazvao visokim varijetetom hrvatskoga standardnog jezika. Varijetet je to koji ostaje tek potencijalan većini govornika izvan uskih krugova mahom filološke (upravo kroatističke) struke. Među najistaknutijim jezičnim značajkama visokoga varijeteta (Kalogjera 2009) jesu: kodificiran govoreni ostvaraj novoštokavskih naglasaka; silazni naglasci samo na prvom slogu; ostvaraj zanaglasnih dužina; pomicanje naglaska na prednaglasnicu; suprasegmentni minimalni parovi (npr. određeni i neodređeni oblici pridjeva); razlikovanje ostvarajaoslabjeti /ǯ/ i /ӡ́/,oslabiti /č/ i /ć/;crvenjeti slogotvorni crveniti [r̥] pod dugim naglaskom; jekavizacija,njezin odnosno nejekavizacija npr. prijelaznih i neprijelaznih glagola (propisana sustavna razlika: prema , prema ); posvojna zamjenica ; padež relativnih zamjenica (relativnih veznika) određen pravilom živog i neživog antecedenta; propisana upotreba određenih i neodređenihdvjema pridjevadvama (izvan imenskoga predikata) i njihova propisana sklonidba i komparacija; stilističko iskorištavanje aorista i imperfekta; sklonidba brojeva (npr. u državama, u gradovima); „duži“ pridjevski nastavci; propisana paradigma kondicionala. Opis naglasne norme visokoga varijeteta, koju nudi Kalogjera (2009), čini se da pripada tzv. klasičnoj naglasnoj normi, koju danas možemo čuti na kazališnim daskama ili u novoštokavskim

158 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

dijalektnim ostvarajima. I u govoru spomenute uže akademske zajednice proširena je, međutim, uporaba silaznoga tona izvan početnoga sloga (doduše, u manjemu, ali ipak specifičnome broju slučajeva), prokliza je ograničena (i to brojem slogova naglasnice s koje se silina pomiče te dužinom prednaglasnice na koju se pomiče), a ostvaraj zanaglasnih dužina ovisi ponajviše o podrijetlu govornika. Takav govor i dalje, zajedno s Kalogjerom, svrstavamo u visoki varijetet. Među najistaknutijim jezičnim značajkama niskoga varijeteta (Kalogjera 2009) jesu: na razini izgovora i naglaska znatne razlike od propisanoga; ukinuto pravilo o silaznim naglascima samo na prvom slogu; rijetko se slijede pravila o pomicanju naglaska; ne ostvaruju se zanaglasne dužine;dviju slogotvorni [r̥]dvije redovito je kratak;četiriju nerazlikovanje novih izgovornogačetiri nove ostvaraja /ǯ/ i /ӡ́/, a uglavnom ni /č/ i /ć/; brojevi i pridjevi kada dolaze uz brojeve ne sklanjaju se (npr. snjen strana > s strane; od kuća >svoj od njen kuće);njegov pridjevi su u mojsklonidbitvoj najčešće, osim kad kojisu dio imenskoga predikata, u određenom obliku; oblik gotovo redovit; oslabljen je i osjećaj za razliku naprama , , pa čak i , ; relativna zamjenica u kosim je padežima bez obzira na živi ili neživi antecedent; ako se rabi aorist i imperfekt (sužena uporaba na pisanubi komunikaciju u elektroničkih medija), slabi pravilo da je aorist od svršenih, a imperfekt od nesvršenih glagola; u svim se licima u kondicionalu rabi jedinstveni oblik uz glagolski pridjev radni. Niski varijetet hrvatskoga standardnog jezika onim govornicima kojima mjesto J1 popunjava organski idiom može funkcionirati kao paralelni J1, a funkcionira kao jedini J1 onim govornicima koji nisu govornici organskoga idioma (npr. rođenima u obiteljima u kojima se nije govorilo organskim idiomom zbog niza sociolingvističkih razloga, što je vrlo često povezano i s odrastanjem u (velikim) gradovima – o tome više u Matešić 2013). Naglašavamo ovdje da nismo skloni promatrati niski varijetet kao J2 onim govornicima kojima mjesto J1 popunjava neki organski idiom, stoga što u suvremenim životnim i komunikacijskim uvjetima izloženost niskome varijetetu počinje u dobi kad se svladava J1 (npr. preko audiovizualnih medija, rano uključenje u pretprimarno institucionalno obrazovanje itd.). Skloni smo i viđenju da se između visokoga i niskoga varijeteta smjestio neutralni varijetet, koji se također uči, kao i visoki varijetet, ali je neutralniji i prošireniji. Neutralni varijetet također pripada visinskome naglasnom sustavu, ali s reduciranim zanaglasnim dužinama, ograničenom proklizom (na negaciju glagola i na jednosložni prijedlog uz zamjenice), sa slobodnijom distribucijom silaznoga naglaska te s prihvatljivim pomacima naglaska ulijevo. Drugim riječima, držimo opravdanim motrište da visoki i neutralni varijetet standardnoga jezika nikome nisu J1, no njegov niski varijetet dio govornika usvaja kao jedini J1 ili kao paralelni J1. Kad smo na planu usvajanja i učenja jezika, na planu smo glotodidaktike, pa upravo tu želimo pronaći odgovore na pitanja koja otvaramo u ovome radu. Naime, u glotodidaktici posebno se nastoji osvijetliti pitanje komunikacijskih kompetencija, što je i u temelju definicije koju tražimo za „našega govornika“. Opis tih kompetencija dajemo na temelju sinteze triju poznatih modela komunikacijskih kompetencija razvijenih u okviru glotodidaktike (Bagarić i Mihaljević Djigunović 2007: 97‒100), a to su:

I. Canale-Swainov model: jezična/gramatička kompetencija; sociolingvistička kompetencija; diskursna kompetencija – kohezija u formi, koherencija u

159 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

značenju; strateška kompetencija (Chomsky 1965, Hymes 1972, Canale i Swain 1980, 1981, Canale 1983, 1984) II. Bachman-Palmerov model (1996): jezično znanje (organizacijska znanja) – gramatičko i tekstno; pragmatička znanja – sociolingvistička i funkcionalna; strateške kompetencije III. CEF (2001: 13): jezična kompetencija; sociolingvistička kompetencija; pragmatička kompetencija (diskursna i funkcionalna).

Moguće je uočiti, dakle, da se među mnogobrojnim pristupima pojmu komunikacijskih kompetencija, u ovoj ili onoj hijerarhijskoj postavi, najčešće spominju sljedeće: 1. jezične kompetencije (koje možemo nazvati „jezičnim kompetencijama u užem smislu”); 2. sociolingvističke kompetencije; 3. diskursne kompetencije i 4. strateške kompetencije.kompetentni govornik Prema predstavljenome i zastupanome modelu, zasnovanome na glotodidaktičkome gledištu, jest onaj kojiidealnoga je komunikacijski kompetentan, što, drugim riječima, znači da posjeduje sve navedene četiri vrste jezično-komunikacijskih kompetencija (za razliku od, primjerice, govornika uz kojega se vežu ponajviše prva i druga kompetencija). Samo će takav govornik imati osviješten odnos i prema slušaocima, tj. prema njihovu stavu o određenim realizacijama u govoru, te će se komunikacijski prilagođavati situaciji i slušaocima. Posebice se ističu strateške kompetencije govornika jer se odnose na njegovo nastojanje da vodi računa o stavovima slušalaca, pri čemu kodiranje postaje konvergentnije.Kompetentni govornikKompetentni prepoznaje govornik, se udakle, uhu kompetentnoga vodi računa o stavovima slušaoca. slušalaca – oni su mu poticaj za održavanje ili promjenu svojega govornog izbora – i zato se može reći:

Kao i kompetencije govornika, i kompetencije slušaoca kategorijalno su jednake, a one su: 1. jezične kompetencije u užem smislu (slušalac poznaje i strukturu i supstanciju); 2. sociolingvističke kompetencije (slušalac je svjestan izgovornih inačica); 3. diskursne kompetencije (slušalac je svjestan izgovornih modelâ) i 4. strateške kompetencije (slušalac je objektivan u procjeni komunikacijskih prilagodbi govornika – naime, govornici katkada nesvjesno prilagođavaju govor i subjektivno doživljavaju akomodacije, a kompetentni govornici/slušaoci i u jednome i u drugome ostaju objektivni). Slušalac, tj. primateljev percepcijski sustav postaje zasebna tema istraživanja, vrlo živa primjerice u akcentologiji kada se ovjeravaju zvučni zapisi (akustičkom analizom) i kada se istražuju stavovi govornika. Činjenica da pošiljatelj „smatra“ signal „istovjetnim“, odnosno kopijom već prije poznatog signala, ne ovisi samo o signalu, o njegovim obilježjima ili svojstvima, nego u velikoj mjeri i o primatelju, percepcijskim, konceptualizacijskim, kategorizacijskim sposobnostima primatelja, o znanju primatelja i u njemu internaliziranim stereotipima, kulturnoj tradiciji itd. (Banczerowski 2006: 32).

Kada je posrijedi hrvatska naglasna norma, tada je pitanje stavova i poželjnoga ponešto zamršenije. Poželjnost (iz)govora – u smislu jezične korektnosti – ne vrijedi uvijek i svugdje, naime, poželjan je onaj govor koji je jednako kodiran i za govornika i za slušaoca (ili čak, s intencijom, nije jednako kodiran), bez obzira na korektnost

160 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

(Garrett 2010). Katkad je moguće govoriti i naglašivati tzv. visokim ili niskim stilom/varijetetom i u situacijama kada to nije potrebno/poželjno, da bi se naglasila superiornost ili inferiornost govornika koji se želi tako odmaknuti od sugovornika. Situaciju kada izostaje adaptacija i kada je komunikacija divergentna, moguće je pokazati na primjeru govora Splićana u Zagrebu: „Splićani u Zagrebu nerijetko uopće ne mijenjaju svoje govorne navike, osim ako nisu profesionalni govornici. Odašilju na taj način jasnu poruku o tome tko su, odakle dolaze.“ (Granić 2012). Komunikacijske situacije zahtijevajusocial identity komunikacijske theory prilagodbe iz nekoliko razloga: komunikacijska efikasnost, društveno odobravanje te održavanje „pozitivnoga društvenoga identiteta“ ( ) (Tajfel i Turner 1979). Motrimo li prilagodbe iz sfere hrvatske ortoepije, jasno je da je to jedina norma kojoj razlog prilagodbe nije komunikacijska efikasnost, u užem smislu prijenosa poruke (sadržaja). Komunikacijska prilagodba rezultat je ponajviše govornikove težnje da bude priznat i prepoznat u svojoj grupi3 (riječ je o društvenoj lojalnosti, a pretpostavlja kompetentnoga slušaoca) i ne smatramo je osobinom koja bi diskreditirala govornika kao uzornog u smislu ortoepske uzornosti (izostavljajući hiperakomodacije). Naprotiv, to je legitimna strateška kompetencija i za nas je ona upravo kvaliteta koja je potrebna za funkcioniranje govornika u njegovoj govornoj 6.zajednici. Govornikove akomodacije

Sociolingvistička teorija akomodacije čini se temeljnom u definiraju kompetentnoga govornika te u istraživanju stavova o njemu. Poželjan govor bio bi onaj koji je oblikovan u kodu poznatome i govorniku + i slušaocu, a kodiranje može biti:

a) divergentno (izraz –, sadržaj ) = kodiranje koje zanemaruje stav slušaoca/ sugovornika i ne obazire se na njegov + stav (važno je samo prenošenje poruke i njezin sadržaj) b) konvergentno (izraz +, sadržaj ) = kodiranje koje se odvija tako da govornik vodi računa o stavu4 slušaoca/sugovornika (važan je i sadržaj, ali i izraz kojim se prenosi poruka).

Komunikacijskim prilagodbama (konvergentnima5 ili divergentnima) govornik implementira svoje stavove u diskurs. Težnja govornika da bude priznat i prepoznat u svojoj grupi, govornoj zajednici i govornoj situaciji, društvena je potreba, no nisu neobične ni situacije u kojima se pozitivno vrednuje govornik kada se ne prilagođava situaciji jer je svjestan svoje nekompetencije, suprotno onomu govorniku koji se 3 „Prosudbe jezičnih obilježja, npr. varijeteta ili naglasaka, ne odražavaju ni jezičnu ni estetsku kvalitetu kao takvu, nego jezične ideologije koje pak odražavaju svijest o društvenome položaju i prestižu koji se pridaju govornicima takvih varijeteta. Istraživanja pokazuju da su društveni status i grupna solidarnost dvije glavne dimenzije oko kojih jezični stavovi variraju.“ (Struna < http://struna.ihjj.hr/ naziv/jezicni-stav/25056/>). 4 „Idealna govorna izvedba osigurava identičnost i jezičnog i govornog znaka i za govornika i za slušatelja.“ (Granić 2003). 5 “Convergence refers to a strategy of reducing dissimilarities in the communication features used with communication partners, and divergence refers to a strategy of accentuating differences.” (Garrett 2010: 105–106).

161 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

prilagođava6 bez obzira na poznavanje idioma kojemu se priklanja (Garrett 2010: 109). Lojalnost govornoj zajednici kao sociološki fenomen snažno utječe na jezičnu (ne)akomodaciju, što izvrsno oslikava opiranje prestižu standardne norme. Govornik koji, želeći se približiti sugovorniku u konkretnoj komunikacijskoj situaciji, svjesno čini odmake od preskribirane standardne naglasne inačice lingvistički je divergentan, ali je psiho-sociološki konvergentan. Nekompetentni govornici definirani prema stupnju akomodacije mogu se svrstati u tri skupine s obzirom na prilagodbu: underaccommodation

1. nedovoljno komunikacijski prilagodljivi ( misaccommodation) – nedovoljno su usvojene jezične kompetencije 2. neprimjereno komunikacijski prilagodljivi (hyperaccommodation) – nedovoljno su usvojene sociolingvističke kompetencije 3. pretjerano komunikacijski prilagodljivi ( ) – vidan je nedostatak pragmatičnih i strateških kompetencija.

Kompetencija govornika i slušaoca može se prepoznati i u stupnju objektivnosti prema akomodacijama (kada ih uspijeva sagledati objektivno, a ne doživljavati subjektivno), pri čemu stavovi govornika imaju veliku ulogu (Giles i Coupland 1991). Dobro prilagodljiv govornik može biti lošije rangiran na ljestvici poželjnosti ako izvanjske značajke podliježu stereotipima. Na primjeru hrvatske ortoepske norme možemo posvjedočiti o vrlo živome divergentnome kodiranju kao plodu nekoliko čimbenika: 1. složena naglasna tipološka pravila standardnoga visinskoga naglasnog sustava teško su doseziva govornicima sa startnim udarnim naglasnim sustavom; 2. zanemarena je kultura govorenja (i slušanja) u obrazovnome7 procesu i u javnome životu; 3. ne postoji konsenzus jezikoslovne struke o neutralnome varijetetu hrvatskoga standarda i prostoru njegove uporabe; 4. sve je jača dominacija medija (radio i televizija) kojima se taba prestižni govorni varijetet, a u kojemu je „sugovornik“ (gledalac, slušalac) 7.izvan Raslojavanje dinamičnoga izgovorne procesa stvarnosti u komunikacijskome kanalu.

Ortoepska norma hrvatskoga jezika još uvijek nije opisana u svojemu raslojavanju. U dosadašnjim istraživanjima ortoepske stvarnosti i u kodificiranju tražio se i zamišljao „idealni, modelski, uzorni govornik“, koji bez iznimke slijedi normativna pravila. Ono što u svemu tome nije bilo realno, jest činjenica da se ne uzima u obzir raslojavanje jezične stvarnosti, prilagodba govornika situaciji, koja ne pretpostavlja „model“, nego „modele“. Prema modelskome govorniku dosad su se istraživanja postavljala kao da je 6 Primjer bi za takvo jezično ponašanje mogli biti slučajevi kada javna osoba, npr. gradonačelnik koji nije izvorni govornik lokalnoga urbolekta pokušava govoriti tim urbolektom i izaziva pritom podsmijeh govorne zajednice toga urbolekta. Analogno tome, moglo bi se reći da u govornome medijskom prostoru djeluju javni govornici (spikeri, novinari, političari i dr.) koji kao plod „izvanjskoga pritiska“ (situacije) konvergiraju standardnojezičnoj normi, no nedovoljno usvojenoj na naglasnoj razini – pokazateljem nedovoljne usvojenosti smatramo pritom pojave naglasnih hiperkorekcija, i to ponajviše onih koje pripadaju prijenosu uzlaznih naglaska na prefiks pri izvođenju glagola i unutar glagolskih paradigmi. 7 Procjena govornika prema načelima iz pojedinih suvremenih priručnika daje različite rezultate jer opisi standardnoga jezika i naglašivanja ovise o tome jesu li autori skloniji jezičnim ili izvanjezičnim čimbenici.

162 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

on lišen prakse prilagođavanja funkcionalnim stilovima variranjem jezičnih činjenica i da provodi tu vrstu prilagođavanja varirajući tek formalnu organizaciju teksta. Jasno je da ne postoji samo jedna ortoepska realizacija za sve stilove / diskursne tipove / varijetete unutar jednoga standardnoga jezika, jer ne postoji ni za druge razine. Uočavamo u svakodnevnome govoru više ortoepskih realizacija, ovisno o komunikacijskim situacijama, a možemo ih označiti visokim, neutralnim ili niskim (u skladuPet s je teorijom naranača o diglosijina mome i stolu. motrenju Pet inačicaje naranča prema na mom nekoliko stolu. varijeteta).Pet naranči U jegramatikama na mom stolu. se primjericePet naranača mogu na mom pronaći je stolu. kao normativno prihvatljive sve ove inačice: , , , U takvu raslojavanju na primjeru gramatičke norme jasno je koja inačica pripada kojemu varijetetu (uz napomenu da je potonja ograničena na književnoumjetnički stil). S druge strane, ortoepska stvarnost, koja je kodeksom poduprta, pokazuje još veću inakost, a koja nije plod jezičnoga raslojavanja, nego otvorenih pitanja uzora, kodifikacije, jezičnoga planiranja (posebice faze kodifikacije bez suglasja o selekciji). Evo primjera rečenice naglašeneNáčēlnīk prema i podatcimaprèdstāvnīk iz općinerazličitih u kojojsuvremenih se stanovnici rječnika: bave poljoprȉvredōm ne odustaje od davanja zàjmōvā samo onima koji u roku predaju molbe i žȉvotopīse, i NHKJ:to bez izuzétākā. Náčelnīk i prédstāvnīk općine u kojoj se stanovnici bave poljoprìvredōm ne odustaje od davanja zájmōvā samo onima koji u roku predaju molbe i žȉvotopise, i HJS:to bez izuzétākā. ŠRHJ: Náčelnīk i prèdstāvnīk općine u kojoj se stanovnici bave poljoprìvredōm ne odustaje od davanja zájmōvā samo onima koji u roku predaju molbe i životòpise, i to bez izùzētākā. Náčelnīk i prèdstāvnīk općine u kojoj se stanovnici bave poljoprìvredōm ne odustaje od davanja zájmōvā samo onima koji u roku predaju molbe i životòpise, i RHJ-LZ:to bez izùzētākā. Náčelnīk i prédstāvnīk općine u kojoj se stanovnici bave poljoprìvredōm ne odustaje od davanja zájmōvā samo onima koji u roku predaju molbe i životòpise, i HER:to bez izùzētākā. Náčelnīk i prédstāvnīk općine u kojoj se stanovnici bave poljoprìvredōm/ poljoprȉvredōm ne odustaje od davanja zájmōvā samo onima koji u roku predaju AN-VRHJ:molbe i životòpise, i to bez izùzētākā. Náčelnīk i prédstāvnīk općine u kojoj se stanovnici bave poljoprìvredōm ne odustaje od davanja zájmōvā samo onima koji u roku predaju molbe i žȉvotopise, i VRH:to bez izuzétākā.

Varijetetnost na primjeru ortoepskih podataka razasutih po normativnim priručnicima tek je prividna, naime svjedoči o nestabilnosti norme, a ne o raslojavanju jezične stvarnosti. Podcrtani primjeri ogledni su primjeri neuređene naglasne norme i na leksičkoj, i na paradigmatskoj, i na tipološkoj razini. Priručnici ne naznačuju donose li visoki ili neutralni varijetet, pa inačice koje se pojavljuju ne možemo uvijek sa sigurnošću probirati i svrstavati u jedan od tih dvaju varijeteta.

163 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

Pitanje je još zamršenije uzmemo li u obzir raslojavanje ortoepske stvarnosti koje je kodeksom prešućeno, a tiče se revizije distribucijskih pravila (i prihvaćanja silaznoga tona izvan početnoga sloga u određenim položajima), neizgovaranja zanaglasnih dužina (od napuštanja dužina u nekim kategorijama do potpuna zanemarivanja) i posve ograničene proklize. U pristupu tome otvorenom pitanju najdalji je korak dosad napravljen u Silić-Pranjkovićevoj gramatici (2005: 20–21). Razdvojivši „gramatiku“ od „komunikacije“, autori metodološki tumače dužinu kao činjenicu gramatike, dok je njezin status u komunikaciji drukčiji. Govornoj riječi s prednaglasnicom daju pak mogućnost dvojaka izgovora (s pomicanjem siline i bez pomicanja), ovisno o komunikacijskoj situaciji / varijetetu kojim se služimo. U naznačenome metodološkom pristupu ima potencijala za mirenje norme i uzusa, i to, što je važno, bez posljedica za njezinu sustavnost i njegovu faktičnost. Zasad ipak bez obuhvatne primjene te (ili koje druge) metodologije možemo govoriti o spomenutu tipu raslojavanja samo unutar individualnoga jezičnogU planiranja. intervjùu je dȁo nȅkolikoDanašnji krîvīh kodeks pòdātākā donosi jȅr visoki se ȕvijēk varijetet žúrī (iakozà njōm ga nȁ se vlāk tako. još ne imenuje), ondje su naglasna pravila beziznimna (primjerice u njemu nalazimo: ) Priručnici još uvijek ne opisuju neutralno naglašivanje i ne raslojavaju govor na varijetete koji su konkurentni visokome varijetetu do te mjere da ih jezična zajednica smatra vjernijom slikom uprosječena,U intervjȕu standardizirana je dȁo nȅkoliko jezikakrîvīh podâtākā nego što jer bi se tu ȕvijēk sliku žúrī dala zà primjena njōm na vlâk visokoga varijeteta. Još uvijek ne donose sustavno pravila prema kojima bi bilo primjerice i ovo: ., a ne upućuje ni na slučajeve na granici udarnoga i visinskoga naglasnog sustava, u kojima se ponajprije standardizira mjesto naglaska, gotovo jedino dokučivo (prosječnim)8 8.govornicima Zaključak sa startnim udarnim naglasnim sustavom. Taj posao tek čeka normirce.

Stanje u suvremenoj hrvatskoj ortoepskoj normi obilježeno je njezinim ostankom izvan jezičnoga planiranja: ni faza selekcije nije poduprta konsenzusom, deskripcija i kodifikacija počesto se odvijaju iz sfere autorstva i dominacije idioma onoga autoriteta (ne nužno jezičnoga) koji ga promovira. Rješenje vidimo u jezičnome planiranju koje će ići od individualnoga prema kolektivnome, u priznavanju implicitne norme te u selekciji koja će probirati sustavna rješenja kao neutralna. Istraživanje uzusa u hrvatskome slučaju znači istraživanje paralelne norme, one koja svojim obilježjima predstavlja neutralan izričaj, različit od onoga koji je bio zamišljen u kodifikacijskim nacrtima, a ostao je neproveden u govornoj praksi cjeline jezične zajednice. Ispitivanja koja imaju u cilju opis tako shvaćena uzusa / uporabne stvarnosti valja provoditi uzimajući u obzir one govornike koji posjeduju sve četiri vrste jezično-komunikacijskih kompetencija koje se spominju u okviru različitih glotodidaktičkih pristupa: jezične kompetencije, sociolingvističke kompetencije, diskursne kompetencije i strateške kompetencije. Takav govornik ima osviješten odnos prema govornim raslojavanjima te prema slušaocima, tj. prema stavu slušalaca Za kol’ač mi tr’ebaju č’etri 8 n’arančeRaslojavanje pratimo dakako i izvan standardnogaZa kolâč mi trȅbaju jezika, četȉri naime narânče govornici mogu biti lojalni i lokalnim idiomima (gradskim govorima s udarnim naglasnim sustavom, npr.: . ili mjesnim govorima, npr.: .).

164 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

o pojedinim ostvarajima u javnome govoru. Drugim riječima, takav se govornik komunikacijski prilagođava situaciji i slušaocima. Kompetentan govornik jest onaj koji zna što želi reći, kako i kada to reći. I, napokon, o kompetentnome govorniku možemo govoriti tek nakon faze elaboracije koja se odvija u objektivnoj procjeni kompetentnoga slušaoca. Kompetentan slušalac pak zna što je kultura slušanja, s lakoćom procesira govor i ima stav o govornoj izvedbi. Govor koji je ortoepski korektan ne donosi veću količinu obavijesti u svim okolnostima, no budući da kreira stav slušaoca, modificira se gdje nije ili čak jest identičan slušačevu kodu. Svjesna odstupanja od preskribirane naglasne norme u određenim komunikacijskim situacijama čine govornu izvedbu i idealnom i poželjnom. Među poželjnim kompetencijama govornika koji u ortoepskim istraživanjima sudjeluju u ulozi vjerodostojnih ispitanika, mora se nalaziti i govornikov osviješten odnos prema raslojavanju govorne stvarnosti. Raslojavanje podrazumijeva postojanje različitih modela, a govornik se kompetentno (s)nalazi u onome koji mu u određenoj komunikacijskoj situaciji treba. Kompetentni govornik standardnoga jezika nije onaj tko se u govornim situacijama ponaša jednoobrazno, nego onaj koji objektivno bira model govorenja koji mu jamči najučinkovitiju komunikaciju. On ne pokušava pritom biti samo pravilan nego i prihvatljiv i prihvaćen. Iza takva jezičnoga ponašanja nalazi se osviješten govornik, a konvergiranje kao posljedica takve osviještenosti dokazom je da jezična zajednica u javnome jezičnom prostoru ustrajno gradi poveznicu koja funkcionira kao homogenizirajuće sredstvo, što je i Kraticebitna oznaka jezika kao komunikacijskoga sredstva, ne i komunikacijskoga cilja. Veliki rječnik hrvatskoga jezika Hrvatski enciklopedijski rječnik AN-VRHJ = Anić, V. (2009). Hrvatski jezični savjetnik . Zagreb: Novi Liber. HER = Anić, V. [et. al.] (2002). . Zagreb: Novi Liber. HJS = Barić, E. [et. al.] (1999). . Zagreb:Naglasak Institut u hrvatskomeza hrvatski jezikknjiževnom i jezikoslovlje; jeziku Pergamena – Školske novine. NHKJ = Vukušić,Rječnik S.; hrvatskoga Zoričić, I.; jezikaGrasselli-Vukušić, M. (2007). Miroslav Krleža. Zagreb: Nakladni zavod Globus. RHJ-LZ = Školski. (2000). rječnik J. Šonjehrvatskoga (ur.). Zagreb:jezika Leksikografski zavod – Školska knjiga. ŠRHJ = VelikiBirtić, rječnikM. [et. hrvatskogaal.] (2012). standardnog jezika . Zagreb: Školska knjiga – Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. VRH = . (2015). Lj. Jojić (ur.). Zagreb: LiteraturaŠkolska knjiga.

Jezik Anić, V. (1969). „O jednom akcenatskomLanguage procesu Testing u različitim in Practice: službama Designing književnog and Developingjezika.” Useful, XVI/3, Language 84–89. Tests. Bachman, L. F.; Palmer, A. S. (1996). Oxford: Oxford University Press. Bagarić, V.; Mihaljević Djigunović, J. (2007). “Defining Communicative Competence.”

165 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

Metodika

, 8/1, 94–103. Proizvodnja i percepcija govora zbornik radova Banković-Mandić, I. (2010). „(Ne)prelaženje uzlaznih naglasaka na prethodni slog.” U V. Mildner,, M. Liker (ur.), Fluminensia – (str. 132–139). Zagreb: Filozofski fakultet. Banczerowski J. (2006). „Prirodni jezik kao predmet lingvistike.” , 18/1, 25–37. Croatica Bašić, M.; Malnar-Jurišić, M. (2016). „Hrvatska dijalektološka istraživanja – ščȇra, danȁs,Jezik jȕtra.” , XL, 60, 63–74. Brozović, D. (1972.–1973.). „O ortoepskoj vrijednosti dugoga i produženog ijekavskog jata.” . 20/3-5, 65–74, 106–118, 142–149. Language and Communication Canale, M. (1983). “From communicative competence to communicative language pedagogy.” U J. C. Richards, R. W. Schmidt (ur.), (str. 2–27). London: Longman. Communicative competence approaches Canale,to M. language (1984). “Aproficiency communicative assessment: approach Research to language and application proficiency assessment in a minority setting.” U C. Rivera (ur.), (str. 107–122). Clevedon: Multilingual Matters. Applied Linguistics Canale, M.; Swain, M. (1980). “Theoretical bases of communicative approaches to second language teaching and testing.” The construct, 1, 1–47. validation of Canale,test M.; of Swain,communicative M. (1981). competence “A Theoretical Framework for Communicative Competence.” U A. Palmer, P. Groot, G. Trosper (ur.), (str. 31–36). Washington DC: Georgetown University. Chipere, N. (1998). RealAspects Language of the theory Users. of syntax (26. 3. 2017.) Effects od Chomsky,the N.Second (1965). Language on the First . Cambridge: MA. MIT Press. Cook, V. J. (2003). “The changing L1 in the L2 user’s mind.” U J. V. Cook (ur.), Hrvatski jezik u(str. XX. 1–18). stoljeću Clevedon: – Zbornik Multilingual radova Matters. Delaš, H. (2006). „Proučavanje hrvatske prozodije u 20. stoljeću.” U M. Samardžija, I. Pranjković (ur.), (str. 71–89).Norme iZagreb: normiranje Matica hrvatskoga hrvatska. standardnoga jezika . Esih, I. (1999 [1931. – 32 ]). „Nekoliko misli o normi.” U M. Samardžija (ur.), (str. 42–48)Language Zagreb: and Matica social contexthrvatska. Ferguson, C. A. (1959,Attitudes 1972). to Language“Diglossia.” U P. P. Giglioli (ur.), (str. 232–251). Harmondsworth:Language: context Penguin. nad consequences Garrett, P. (2010). . Cambridge University Press. Giles, H.; Coupland, N. (1991). . Buckingham: GovorOpen University Press. Granić, J. (2003). „Idealne govorne izvedbe – idealni govornici i idealni slušatelji.”Slobodna Dalmacija, 20/1–2, 99–106. Granić, J. (2012). „Splićani nemaju jezični kompleks manje sredine.” , 21. 4. 2012. (28. 3. 2017.) Horga, D. (1994). „Tečnost govora u elektroničkim medijima.” , 11/2, 15–21.

166 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

Horga, D.; Požgaj Hadži,Slawische V.; Carović, Sprachkorrelationen I. (2009). „Fonetsko-fonološke 2, Die Unterschiede razlike zwischen govora dem Bosnischen/Bosniakischen,u beogradskom, sarajevskom Kroatischen i zagrebačkom und Serbischen, televizijskom Band 2 dnevniku.” U B. Tošović (ur.), (str. 379–391). Graz, Austrija: LIT VERLAG. Hymes, D. (1971).Anthropologic “On Linguistic Perspectives Theory on Education Communicative Competence and the Education of Disadvantaged Children.” U M. L. Wax, S. A. Diamond, F. Gearing, F. (ur.), (str. 51–66). New York: Basic SociolinguisticsBooks. Hymes, D. H. (1972). “On Communicative Competence.” U J. B. Pride, J. Holmes (ur.), (str. 269–293). Baltimore, USA: Penguin Education; Penguin BooksKomunikacijska Ltd. kompetencija u višejezičnoj sredini II Jelaska, Z. (2003). „Hrvatski jezik i višejezičnost.” U D. Pavličević-Franić, M. Kovačević (ur.), . Jezična (str. 106–125). politika iZagreb: jezična Sveučilište stvarnost u / Zagrebu Language i Naklada Policy and „Slap“. Language Reality Kalogjera, D. (2009). „Iz diglosijske perspektive.” U J. Granić (ur.), Jezikoslovni ogledi (str. 551–558). Zagreb: HrvatskoHrvatski društvo jezik za primijenjenu lingvistiku. Katičić, R. (1971). Na putu do . naglasne Zagreb: Školska norme knjiga. Katičić, R. (2013). . Zagreb: Školska knjiga. Martinović, B. (2014). . Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada i Sveučilište JurjaPrvi, Dobrile drugi, u iniPuli. jezik: hrvatsko-makedonske usporedbe Matešić, M. (2013). „Kako doista govori izvorni govornik hrvatskoga jezika?” U L. Cvikić, E. PetroskaHrvatski (ur.), s naglaskom (str. 22–33). Mićanović,Radim K. ù(2006). škōli? Radim u škȏli Jezik. Zagreb: Disput. Milas, M. (2014). „Prenošenje silaznoga naglaska na prednaglasnicu. Je li ispravno ili Napredak,?” , 61/4–5, 131–139. Pavličević-Franić, D. (2000). „Usvajanje hrvatskoga standardnoga jezika u sustavu okomite dvojezičnosti.” 141, 1, 75–86. Metodologija i primjena Pletikoslingvističkih Olof, E.; Vlašić istraživanja. Duić, J.; Martinović, Zbornik radova B. (2016). s međunarodnoga „Metode mjerenja znanstvenoga naglasnih skupakompetencija.” HDPL‑a U S. L. Udier i K. Cergol Kovačević (ur.), International Proceedings of Economics Development (str. 293–307). and Research Zagreb: Srednja Europa. Saniei, A. (2011). “Who Is An Ideal Native Speaker?” Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga, Vol. jezika 26, 74–78. . Silić, J. (1999 [1983]). „Nekoliko misli o normi.” U M. Samardžija (ur.), Gramatika hrvatskoga. (str. jezika 203–211) (za gimnazije Zagreb: i Matica visoka učilišta)hrvatska. Silić, J.; Pranjković, I. (2005). Govor . Zagreb: Školska knjiga. Škarić, I.; Lazić, N.Jezična (2002). politika „Vrijednosni sudovi o hrvatskim naglascima.” , XIX/1: 5–34. Škiljan, D. (1988). . Zagreb: Naprijed. Tajfel, H.; Turner, J. C. (1979). “An integrative theory of intergroup conflict.” U W.

167 Martinović B., Matešić M.: U POTRAZI ZA KOMPETENTNIM GOVORNIKOM Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 153-168

The social psychology of intergroup relations?

G. Austin, S. Worchel (ur.), Jezik (str. 33–47). Monterey, CA: Brooks Cole. Vukušić, S. (1974). Naglasci uporabne norme na osnovi startnog jezika. , XXI/3– 4, 114–120.Govor Zgrabljić, N.; Hršak,Naglasni S. (2003). odnosi Akcenti i norma na Hrvatskome javnom radiju: Škarićeve teze na provjeri. , 20/1–2, 133–147. InternetskiZoričić, I. (1990). izvori . Zagreb: Školske novine. Common European Framework of Refference for Languages: Learning, teaching, assessment CEF: (2001). Cambridge University Press. (27. 3. 2017.) Struna < http://struna.ihjj.hr/naziv/jezicni-stav/25056/> (28. 3. 2017.)

IN SEARCH OF THE COMPETENT SPEAKER

Abstract Any investigation into the accentual reality of the Croatian language is based on listening to communicative practice and in this case the investigation is limited to specific groups within the language community. Who are the competent speakers of the Croatian language? The literature mentions the model speaker, the ideal speaker, and the professional speaker. Precise differences in terminology requires clarifications and clear indications of whom we investigate within the research of Croatian orthoepic standards. We offer a wider model, based on the approaches initially developed within glottodidactics, and which follows the path from linguistic competence towards communicative competence. Situationally competent speakers adapt their expressions to the situation and the listener, and in these cases normative correctness is not critical (sometimes it even creates noise in the communication channel). In other words, a competent speaker is not one who invariably follows the normative rules, who is a representation of exemplary speech, but rather one who takes into account the layers of linguistic reality.

Key words: speaker, communicative competence, norms, normative books, varieties, accent

168 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

UDK 811.163.42’367(046) Stručni rad Primljeno: 6.4.2018.

Helena Pavletić Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti HR-52100 Pula, I. Matetića Ronjgova 1 [email protected]

Marina Erdelji HR-40326 Sveta Marija, Mirka Dvorskog 11 [email protected]

NEKA SINTAKTIČKA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA

Sažetak 24sata SportskeU radu se novostis normativnogaJutarnji i list, funkcionalnoga Novi list Večernjistajališta list opisuju sintaktička obilježja u publicističkome funkcionalnom stilu na primjeru hrvatskih dnevnih listova ( , , i ), odnosno ona sintaktička obilježja koja se u njegovu opisivanju određuju razlikovnim. Ta se obilježja odnose na uprosječivanje sintakse, raspodjelu glagolskih vremena, bilježenje upravnoga i neupravnoga govora, nominalizaciju, sintaktičke pleonazme i tekstno povezivanje. Na temelju provedenoga istraživanja zaključuje se o karakterističnim, ali i nepoželjnim sintaktičkim značajkama obavijesnih žanrova publicističkoga stila. Potvrđena sintaktička obilježja ujedno su i dokaz povezanosti publicističkoga stila s drugim apstraktnim stilovima.

Ključne riječi: sintaktička obilježja, publicistički funkcionalni stil, hrvatski dnevni listovi 1. Uvod

U radu se opisuju sintaktička obilježja u publicističkome funkcionalnom stilu, odnosno ona obilježja koja publicistički stil razlikuju u odnosu na druge funkcionalne stilove: uprosječivanje sintakse,24sata Jutarnjega raspodjela lista glagolskihVečernjega vremena, lista, Novoga upravni lista i Sportskih neupravni novosti. govor, nominalizacija, sintaktički pleonazmi i tekstno povezivanje na primjerima hrvatskih1 dnevnih listova: , , i Sintaktička se obilježja opisuju s normativnoga i funkcionalnoga stajališta te oprimjeruju potvrdama iz hrvatskih dnevnih listova u cilju utvrđivanja (ne) poštivanja normativnih pravila. S obzirom na to da korpus istraživanja čine hrvatski dnevni listovi, normativna se pravila odnose na žanrove publicističkoga stila koji imaju funkciju obavještavanja većeg broja ljudi, što zahtijeva uporabu neutralnoga načina izražavanja.

1 U radu se za imenovanja dnevnih listova koriste oznake JL, VL, NL i SN.

169 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

2. Publicistički funkcionalni stil

Kolo Istraživanja suFunkcionalni funkcionalnih stilovi stilova hrvatskoga u hrvatskome jezika jezikoslovlju potaknuta člancima Josipa Silića u časopisu 1996. i 1997. i njihovim objedinjavanjem u monografiji (2006). Opisujući jezična obilježja publicističkoga funkcionalnog stila Silić ističe svojevrsno klišejiziranje i uprosječivanje gramatike obavijesnih žanrova uz navođenje gramatičkih (morfoloških i sintaktičkih) značajka. Opisujući razlike među funkcionalnim stilovima na sintaktičkoj razini, Pranjković (1996, 2001) posebno naglašava nominalizaciju koja je svojstvena apstraktnim stilovima pa tako i publicističkome stilu. Hudeček i Mihaljević (2009) opisuju sintaktička obilježja publicističkoga stila (vrste rečenica, uprosječivanje sintakse, raspodjelu glagolskih vremena, upravni i neupravni govor i tekstne konektore) koja ga razlikuju od drugih funkcionalnih stilova. Usto donose cijeli niz oprimjerenih nepoželjnih i poželjnih jezičnih obilježja te razmatraju utjecaj engleskoga jezika koji se posebno očituje u publicističkome stilu. Stalan je interes za sintaksu publicističkoga stila (i publicistički stil općenito), a kompleksnost toga funkcionalnog stila proizlazi iz njegovih mnogobrojnih2 funkcija te raznovrsnosti. Stil je to koji je najpodložniji utjecaju drugih stilova , a s druge strane upravo publicistički funkcionalni stil najviše utječe na jezičnu kulturu govornika hrvatskoga jezika. Odlikuju ga posebna obilježja na svim jezičnim razinama, a od gramatičkih su upravo sintaktička obilježja najbrojnija i najraznovrsnija (Pranjković 2001). Na sintaktičkoj razini, također, često dolazi do odstupanja od standardnojezične norme. S tim je u vezi i potreba proučavanja jezika publicističkoga stila, odnosno potreba za istraživanjem i opisivanjem njegovih 3.obilježja Analiza u odabranih cilju razvoja sintaktičkih jezične kulture obilježja hrvatskih govornika.

3.1. Uprosječivanje sintakse

U skladu s nastojanjem da jezik medija bude što jednostavniji i razumljiviji te da se u njemu poštuju standardnojezične norme, u obavijesnimporadi eda se ažanrovima nekmoli publicističkoga stila biraju stilski neobilježena sintaktička sredstva. Dakle, izbjegavaju se zastarjeli te negostilski obilježeniveć veznici i veznički skupovi (npr. , ako, li) koji nisu uočeni ni u hrvatskim dnevnim listovima. Normativna se preporuka odnosi na uporabu veznika Ne, umjesto nije ozlijeđen u suprotnimkod onog penala, rečenicama kako isu veznika se neki u Maksimiru umjesto šalili, u pogodbenim već još nije potpunorečenicama, spreman, no primjetno pa Petev nije je daželio su riskirati oni u hrvatskimSN dnevnim listovimaBudu li igrali potvrđeni, kao u Vinkovcima,npr. bolje im je da na Rujevicu niti ne idu 24sata . ( , 2. ožujka 2017: 6); . ( , 3. ožujka 2017: 59). Uprosječivanje sintakse u obavijesnim žanrovima prikazuje se i sredstvima za Dolgopolovizricanje posvojnosti je stvorio 0:40 jer sena biraju Čilićev ona servis koja i drugom su stilski loptom neobilježena. došao do poravnanja SN Najzastupljenije je takvo sredstvo u hrvatskim dnevnim listovima posvojni pridjev, npr. . ( , 2. 2 Taj se utjecaj očituje mnogim neželjenim obilježjima, stoga Rišner (2016: 259) publicistički funkcionalni stil naziva »’skupljačem’ različitih jezičnih obilježja«.

170 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

Film se temelji na brodwayskom mjuziklu “Cabaret“, ali je upotpunjen “Berlinskimožujka 2017: pričama“ 22), odnosno Christophera normativno Isherwooda neupitan (...). 24sata posvojni genitiv, a tada je Kvalitetnu dvorječan predstavuili višerječan, prepoznali npr. su i gledatelji koji su znali nagraditi igrače trenera Vjekoslava Kobešćaka SN ( (...) a, četiri2. ožujka minute 2017: i 15 73); sekundi prije kraja upisao se i u listu strijelaca nakon još jedne u nizu polukontri SN . ( , 2. ožujkaod 2017: + G 20) ili je u množini: žena od brata . ( , 2. ožujka 2017: 20). Prijedložna skupina u pravomeod sestrane posvojnom + G značenjuNo, i prije nestvaranja preporučuje takve vlade(npr. već su počeli prosvjedi,). Na takve prijetnje se izraze i uvrede u hrvatskim od strane dnevnim oporbe listovima koja je do ne sada nailazi, bez problemano pojavljuje bila sena posvojnavlasti s istim konstrukcija predstavnicima Albanaca., npr.JL

( , 1. ožujka 2017: 25). Takve pasivne konstrukcije često nastaju prevođenjem iz engleskoga jezika, ali se uporaba širi i na rečenice koje nisu nastale prevođenjem.kod Prema normativnim savjetima u hrvatskome ih jeziku treba, kad god je moguće, zamijenitiU petak ćeaktivnim Slaven Belupokonstrukcijama. gostovati kodIzražavanje Istre 1961 posvojnosti u Puli. SN konstrukcijom + ZanimljivoG, iako je karakteristika je da se stopa rakarazgovornoga povećava šeststila, puta često brže je u kod hrvatskim debelih dnevnimžena nego listovima, kod muškaraca npr. JL ( , 1. ožujka 2017: 8); u + G Publika mora . da( , je2. gladnaožujka 2017: priča 33). sa ženskim likovimaU tome sekada značenju je ekranizacija upotrebljava bestselera i ustrojstvo Paule Hawkins postala čija je uporabatakav hit u proširena kinima, pa u čakhrvatskim i u nas dnevnimJL listovima, npr.

. ( , 2. ožujka 2017: 30). PosvojniVidjeli dativ smo takođermnoge suigrače pripada mu standardnome iz čuvene 1982. jeziku, godine no (...) rijedak SN je u hrvatskim dnevnimNije selistovima, odrekao a omiljene u obavijesnim mu bevande, žanrovima pa si nije je priuštio poželjan nekoliko zbog stilske čašica. neutralnosti,24sata npr. . ( , 3. ožujka 2017: 10); kojega/kojemu ( , 2. ožujkaTakođer 2017: 61). smo popričali i o Europskom prvenstvu U-17 kojeg smo domaćini, pa Posvojnifinalu Hrvatskog relativ kupa u Varaždinu u hrvatskimSN se dnevnim listovima pojavljuje rijetko, npr. . ( , 1. ožujka 2017: 2.). na čelu kojega je kojega jeNjegova osnivač se kojemuuporaba je uglavnom urednik ograničavaSve na se skupine snage i karakterističneumijeće zato udruženim za publicistički snagama stil svihu sportskim, klupskih struktura,političkim a ili poglavito gospodarskim stručnog kontekstima: stožera, na čeluskupine kojeg je Zoran Zekić, stavljaju, samo u funkciju, predstojećeg derbija i sl., npr. s Hajdukom SN u sklopu kojeg, na temelju kojeg Za mjesec dana .selimo ( , 3. ožujkase u novi 2017: kamp 6). u sklopu kojeg jeTakođer sagrađen nisu i novičeste stadion ni skupine na kojem tipične ćemo za apstraktne od travnja funkcionalne igrati domaće stilove utakmice. ( SN Pita), senpr. na temelju kojeg zakona banka njegov ugovor može dati drugoj firmi bez njegova pristanka i dozvole 24sata ( , 2. ožujka 2017: 9); čiji . ( Plivalište, 3. ožujka se 2017:sastoji 7). od zatvorenog bazenaPosvojni 50x25x2 je, pak, relativ metra, čija, uz vrijednostposvojni pridjev, radova najzastupljenije iznosi oko 50 milijunasredstvo za kuna izricanje te od vanjskihposvojnosti bazena u hrvatskim (dva bazena, dnevnim tobogan, listovima, sunčalište), npr. čija je vrijednost radova oko 10 milijuna kuna SN

. ( , 1. ožujka 2017: 18).

171 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

3.2. Raspodjela glagolskih vremena

Budući da je osnovna funkcija obavijesnih žanrova publicističkoga stila obavijestiti, pojednostavnjenje sintakse ogleda se i u raspodjeli glagolskih vremena koja su u tome žanru vrlo ograničena. S obzirom na to da se u dnevnim listovima najčešće obavještava o kakvu prošlome3 događaju, perfekt je najzastupljenije4 glagolsko vrijeme5 toga žanra. No uz perfekt uvelikeMarić je navodi zastupljen da je od i prezent34 godine, radnoga čest jeiskustva i futur u I.sustavu, npr. HŽ-a proveo više od 25 godina te je u toj tvrtki najviše gradio i stekao profesionalni životopis JL Poručio je da će činiti sve kako bi povratio povjerenje građana 24sata . ( , 3. ožujka 2017: 6). . ( , 2. ožujka 2017: 21).

Ostala glagolska vremena nisu karakteristikom obavijesnih žanrova publicističkoga stila koji trebaju dati jednostavne, sažete i razumljive obavijesti. U hrvatskim je dnevnim listovima iznimno rijetka uporaba aorista ili pluskvamperfekta što je i u skladu s obavijesnimKao što već karakterom rekoh, nismo dnevnih ovo što listovajesmo zbog za koje toga nije da tipična bismo dobivali izrazita takvefigurativnost nagrade, izraza: ali lagao bih kad bih rekao da ne bismo voljeli osvojiti tu priznatu i prestižnu nagradu VL

Nije ‒ uskočio je s odgovorom povjerenik za suce Ante Kulušić, premijerov stranački. ( , 2. ožujka 2017: 35). kolega, na što HNS-ovci klimnuše glavama u znak slaganja. SN ‒ ( , 1. ožujka 2017: 2). 3.3. Upravni i neupravni govor

U vezi je s informativnom funkcijom obavijesnih žanrova i navođenje izvora informacija, odnosno rečenice su često strukturirane u obliku upravnoga i neupravnoga govora te se koriste različiti načini za označavanje upravnoga govora u 3.3.1.hrvatskim Upravni dnevnim govor listovima.

a)Hrvatski Uvođenje pravopis upravnoga govora navodnicima Jedan je od načina uvođenja upravnoga govora – navodnicima (znakovima u paru). Norma ( 2013) preporučujeSportskim dva oblika: novostima „...“ i »...«, no oni se manje rabeU ovomu hrvatskim trenutku dnevnim može se listovima posegnuti u za odnosu frazom na jednog npr. uporabu stručnog crtica komentatora ili je njihova koji biuporaba rekao: „Sretnonesustavna. juniorima Prvi je Dinama oblik („...“) u uzvratnoj potvrđen utakmici.“ u SN jednim primjerom:

( , 2. ožujka 2017: 5). U hrvatskim dnevnim listovima pojavljuje“Mislim da se neto oblik uplatitelji navodnika nisu u kojemuspremni se preuzeti uvodi cjelokupnii završava doprinos gornjim Britanije“, navodnicima rekao (“...“), je Oettinger. no takođerJL rijetko, što bi s normativnoga stajališta trebalo izbjegavati, npr. ( , 1. ožujka 2017: 4). 3 Označen je podebljanom crtom. 4 Označen je običnom crtom. 5 Označen je običnom crtom.

172 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

Često je u hrvatskim dnevnim listovima navođenje jednostrukih navodnika ‘...’ za označavanje navoda u tekstu, no i taj oblik označavanja upravnoga govora norma ne preporučuje:Uvijek vođeni onom kako je jedan novinar SN davno u prelijepom članku opisao naš klub i ljude ovoga grada: ‘Čovjek daje sve za obraz, a obraz ne daje ni za što, a to su Vinkovci i Vinkovčani!’ SN

( , 2. ožujka 2017: 8).

Primjetna je uporaba različitih– Gledajte, oznaka na Forumu u istome pred tekstu gradskom kada palačom se u okviru imate navodabijesne nalazii očajne kakva ljude druga koji djecicitirana moraju rečenica. kupiti Tada hranu, se upotrebljavaju knjige, a nisu dobilinavodnici plaću, unutar a u Zagrebunavoda označenogakomentatore crticama, koji to gledaju npr. i kažu »pošaljite ih kući, nećemo ih plaćati novcem poreznih obveznika«. NL

Novome listu( , 3. rujna 2018: 4). Za obilježavanje navoda unutar navoda pravopisna norma propisuje uporabu jednostrukih navodnika, no to se pravilo ne potvrđuje u praksi. U se, osim označavanja navoda crticama, u manjojVlada mjeri je potvrđuju odgovorila i frazama,primjeri a označavanja na dramatično navoda upozorenje tiskanim Mostove (šiljastim) zastupnice navodnicima iz Uljanika (»...«), su odgovorili a posebno da »nekada komentiraju je riječ o uklopljenostiizjave dane u političkoj takvih elemenata ili sličnoj uraspravi, tekst, npr.bilo da idu od političara, njihovih komentatora, sindikata ili dežurnih kroničara«. NL

( , 2. rujna 2018: 2).

b) Uvođenje– upravnogaNašim planom govora normativnih crticama aktivnosti predložena će biti revizija Najčešćitog zakona je i načinnaša državna uvođenja tajnica upravnoga za sport govora Janica uKostelić hrvatskim sa svojim dnevnim suradnicima listovima radi – dvjemana tim rješenjima crticama: – dodao je Plenković VL

. ( , 1. ožujka, 2017: 5). Takav način navođenja upravnoga govora uz izostavljanje točke nakon izjavne rečenice uobičajen je u hrvatskim dnevnim listovima i u skladu je s normativnim prijedlozima (usp. HudečekVL i MihaljevićNL 2016, 2017). Odstupanja se u takvu obilježavanju navoda odnose na čestu uporabu kraćih crtica (tj. spojnica)- Ovo je ludilo, (iznimka nemojte reći su da se i snovi ) neili ostvarujunavođenje - rekao dvostruke je glumac bjeline24sata umjesto crtice, npr. Kod 3:0 za Alumnus nisam mogao više gledati. Izašao sam izvan dvorane i šetao okolo dok mi nisu javili da smo prvaci rekao je Danijel Jandrečić, alfa. ( i omega, 3. ožujka kluba. 2017: VL 48). – ( , 2. ožujka 2017: 41).

Pritom su također– Lukina potvrđeni majka i ja primjeri više nismo u kojima zajedno se i trudimo kombiniraju se da dužaod toga i kraća ne pravimo crtica probleme.(spojnica), Kada što se bi ljudi trebalo razvedu, izbjegavati ne bude jer to sve je riječtako lijepo, o nepravilnoj no trudili uporabismo se da pravopisnih to na njega štoznakova, manje npr. utječe. Možda je i zbog toga bilo dobro što je on bio u Madridu, u svom svijetu jer tamo je to na njega možda manje utjecao - kazao je tata Dončić VL

. ( , 2. ožujka 2017: 40).

c) Neoznačavanje upravnoga govora Potvrđeni su i primjeri neoznačavanja upravnoga govora u intervjuima, što je također u skladu s normativnim preporukama jer bi uz već označenu razliku između pitanja

173 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

i odgovora (podebljana i obična slova), dodatno označavanje upravnoga govora bilo redundantno.Što vam je bila nit vodilja u stvaranju albuma? Gibonni je zaslužan za sve pjesme na albumu, stoga kao autor tu nemam što reći. Pjesme su vrlo dobre, svaki ima svoje pjesme, a zatim smo napravili tri dueta VL

Novi list. ( , 3. ožujka 2017: 35).

Ipak, u formi intervjua, uz pitanje koje je označeno posebnim tipom slova, donosi odgovorRekli ste dakoji ste se pokušali redovito isprovocirati uvodi crticom: reakciju igrača. Jeste li u tome uspjeli? – Vidjet ćemo. (NL,

2. rujna 2018: 50).

Upravni se govor posebno ne označuje ni u opremi teksta (naslov, podnaslov, nadnaslov, uvod, tekst u okvirima) te je takav način potvrđen u dnevnim listovima, npr. Ćorić: Savršen meč NL Naslov (imeNe bojim + navod se destabilizacije ili navod bez koalicije komentara): zbog Milinovića NL ( , 2. rujna 2018: 53). ( , 3. rujna 2018: 4). Na tri dana grad će postati mjesto susreta različitih kultura s područja koje Okviri: obuhvaća 65 posto svjetskog stanovništva, ali i 40 posto svjetskog BDP-a NL

Neozbiljno, neodgovorno i nepotrebno ponašanje, sve se moglo riješiti( s, Povjerenstvom2. rujna 2018: 64). NL

(Andrej Plenković) ( , 31. kolovoza 2018: 9).

Ni u podnaslovu se navod posebno ne označuje, a izraz s glagolom govorenja odvojen je zarezomU gradili crticom će se što sliti pokazuje stotinjak neusustavljenost: predstavnika kulturnih i gastronomskih organizacija, ali i poslovnih ljudi iz velikog broja zemalja koje se nalaze na drevnom Putu svile, kaže predsjednica Festivala Jasna Vukas NL

– Sada je na igračima pokazati odlučnost, drugo lice. Da mogu,( ,to 2. su rujna već potvrdili.2018: 64). Moraju pokazati više odlučnosti, taktičke discipline i odgovornosti – kaže Kek NL

( , 2. rujna 2018: 50).

d) Upravni govor uveden zarezima Upravni se govor u dnevnim listovima stilu označava i zarezima, koji preuzimaju funkciju navodnika i crtica, što je također uobičajen i dopušten način označavanja upravnogaKako govora: bismo odgovorili na izazove, danas ćemo osnovati Vijeće, rekao je na jučerašnjoj sjednici Vlade premijer Andrej Plenković 24sata

. ( , 3. ožujka 2017: 22).

Taj je način označavanja navoda u novinskome tekstu poželjan jer izrazito dinamizira tekst. Česti su i primjeri da se upravni govor naznačuje kombinacijom crtice i zareza (crticom započinje navod, a zarezom završava):

174 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

– Nisam znao da nam je ovakav rejting na razini Hrvatske, za grad Rijeku smo znali, kaže nam Svetozar Nilović, osnivač voditelj, »alfa i omega« Muzeja djetinjstva i onog starih računala Peek&Poke u Rijeci. NL

( , 2. rujna 2018: 20).

Iako normativno neodređen, taj je način bilježenja čest u dnevnim listovima, a uporaba je zareza i ovdje u funkciji cjelovitosti strukture i dinamizma rečeničnoga sadržaja. Neusustavljenost označavanja upravnoga govora u dnevnim listovima trebala bi biti izbjegnuta barem dosljednim navođenjem u jednome listuNovoga koje lista je utemeljeno na normativnim pravilima hrvatskoga jezika. Odstupanje od tog pravila potvrđujemo primjerom iz koji pokazuje nesustavnost u uporabi znakova za označavanje navoda u jednome tekstu, tj. kod jednog autora,Ne bih npr. rekao da je Neil Armstrong sebe smatrao američkim junakom, ili ako hoćete junakom generalno, upravo suprotno izjavio je Ryan Gosling na konferenciji» za novinare, očito se ne slažući s mišljenjem većine o slavnom američkom astronautu i nastavio: «, I u razgovorima koje sam vodio s njegovom obitelji, shvatio sam da niti oni u njemu ne vide junaka (...) kazao je Gosling. NL – 3.3.2. Neupravni govor – ( , 31. kolovoza 2018: 30).

U obavijesnim žanrovima uz rečeniceda ukako upravnome govoru u jednakoj su mjeri zastupljene i rečenice s neupravnim govorom. Glavna rečenica informira čije se riječi navode i povezuje se veznicima i , a zavisna navodi misao te je najčešće objektna (rjeđe subjektna) izrična rečenica. Tipične su rečenice u publicističkome stilu objektne rečenice s glagolima govorenja i mišljenja u glavnoj surečenici. U hrvatskimJedan su visokidnevnim dužnosnik listovima je kazao potvrđeni da bi proračun brojni State primjeri Departmenta takvih rečenica: mogao biti skresan za čak 30 posto (...) VL Napomenuo je da ono što je privatni sektor radio u vrijeme krize država mora raditi sada, a to je restrukturiranje. ( , 1. javnogaožujka 2017: sektora 14).JL, (...) Alex Ferguson je za njega rekao da je „rođen u zaleđu“ (...). SN . ( 1. ožujka 2017: 5). ( , 2. ožujka 2017: 13).

Prepoznatljivo su sintaktičko obilježje publicističkoga stila i izrične subjektne rečenice koje u glavnoj surečenici imaju koji od glagola govorenja, no u hrvatskim su dnevnimPriča listovima se također nešto da rjeđe je, navodno, u odnosu bila na ambiciozna objektne rečenice: u željama i zahtijevanju slobodnih ruku, pa da je i to razlog što do dogovora s vrhom HDZ-a nije došlo VL . ( , 2. ožujka 2017: 9).

Obilježje su publicističkoga stila na sintaktičkoj razini i subjektne rečenice u kojima nije u prvomeKako je planu osuđen onaj na kaznukoji obavijest veću od pet daje, godina, već onaj automatski koji je muprima. je određen Te su irečenice česte u hrvatskimistražni zatvor, dnevnim a neslužbeno listovima: se čuje da će se najkasnije danas sam javiti u zatvor u Remetincu VL Nije poznato koliki je broj građana posrijedi VL . ( , 1. ožujka 2017: 11). . ( , 3. ožujka 2017: 10).

175 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

mi: U funkciji su označavanja autora/autorice članka, redakcije i sl. objektne rečenice s neizrečenimUsput subjektom doznajemo da je religija, pogotovo ona organizirana, ne zanima, ali je intrigira svaka vrsta spiritualnosti JL Dejana Lovrena nije povukao ni Euro, sumnjamo da će izlet na zapad SAD-a. SN . ( , 2. ožujka 2017: 29).

( , 2. ožujka 2017:kako 2).

Pojavljuju se i strukture + glagol kojima se označuje službena nepotvrđenost izneseneKako informacije: doznajemo , predsjednik SDP-a Davor Bernardić još nije odlučio tko će zamijeniti Milanovića u Saboru. 24sata kako No, neslužbeno doznajemo, već je( u tadašnjoj, 2. ožujka radnoj 2017: skupini 20). zaključeno da bi olakšiceIsto se postiže trebalo i rečenicamaukinuti, no dou kojima toga nije je došlo izostavljen, zbog vremenske npr. stiske u kojoj nije bilo moguće napraviti analize JL

. ( , 1. ožujka 2017: 7). 3.4. Nominalizacija nominalizacije poimeničenje 6 Pojam u sintaksi neki autori izjednačuju s pojmom , a drugi pod tim nazivima ne smatraju samo uporabu7 imenice umjesto glagola, nego i uporabu infinitiva, glagolskih priloga i pridjeva. Budući da publicistički stil pripada apstraktnim stilovima, Pranjković (1996, 2001) navodi da su mu svojstvenije imenske konstrukcije koje su izvedene iz glagolskih, a takvo »izvođenje«, odnosno »način da se pojedina struktura učini statičnom, ‘deprocesualiziranom’, obezličenom, ‘opredmećenom’« naziva nominalizacijom.8 Iako je nominalizacija značajka administrativnoga i znanstvenoga stila , pojedini autori ipak uporabu ustrojstva s dekomponiranim predikatom ne smatraju poželjnom značajkom nijednoga funkcionalnog stila te se preporučuje da9 se to ustrojstvo, kad god je to moguće, zamijeni glagolom iste osnove kao imenica. Prevladava mišljenje da imenice čine jezični izraz apstraktnim, a apstraktnost uvjetuje manju razumljivost izraza (Rišner i Glušac 2006: 181). Različite su nominalne strukture potvrđene u hrvatskim dnevnim listovima. 3.4.1. Kondenzacija

U hrvatskim dnevnim listovima zamjetna je vrsta nominalizacije koja se naziva kondenzacijom, tj. »nerečeničnom predikacijom«, a riječ je o zamjeni ličnih glagolskih oblika nerečeničnim sredstvima.

6 Barić i dr. (1995) i Katičić (2002) nominalizaciju ili poimeničenje definiraju kao preobliku kojom se jedna rečenica uvrštava u drugu tako da se njezin glagolski predikat preoblikuje u imenicu. Prema Katičiću se dodaje poimeničenje i preoblika pridjevskoganominalizacija predikata izričaja) u imenicu, a poimeničiti se može i priložni predikat (2002: 521). 7 U Barić i dr. (1999) ( opisuje se kao prevlast nerečeničnih oblika i ustrojstva nad glagolskim oblicima i rečeničnim konstrukcijama. 8 Usp. Barić i dr. (1999) i Pranjković (2001) koji navodi da je nominalizacija odraz funkcionalno-stilske raslojenosti. 9 Usp. Frančić, Hudeček i Mihaljević (2005), Frančić i Petrović (2013), Hudeček i Mihaljević (2009).

176 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

Vrlo se često u hrvatskim dnevnim listovima nailazi na zamjenjivanje ličnih glagolskih oblika participima (glagolskim prilogom radnim i glagolskim prilogom trpnim): Dok su sjedali za stol, rukujući se, Plenković je dobacio: - Je li bio penal? SN – glagolski prilog radni: ( , 1. ožujka 2017: 2). Došavši u rodno selo, točno se sjećao puta do svoje kuće iako je prošlo 26 godina –VL glagolski prilog trpni: . ( , 2. ožujka 2017: 34).

Iako se uporaba participa u hrvatskome standardnom jeziku ne smatra pogreškom, njegova se učestala uporaba ne preporučuje. Isto tako potrebno je pripaziti na to o kakvu je glagoluIzvor će riječ, biti svršenome državni i privatni ili nesvršenome kapital, a jer time se čestoćemo rabi stvoriti pogrešan desetke prilog, tisuća npr. novih radnih mjesta, poručio je Trump spominjući Eisenhowera. JL

( , 2. ožujka 2017: 19).

Također, kondenzacija se često u hrvatskim dnevnim listovima ostvaruje u obliku odglagolskih imenica, odglagolskih priloga, odglagolskih pridjeva i deadjektivnih imenica: Ruska feministička punk-grupa Pussy Riot, osobito popularna zbog izravnog protivljenja– odglagolska ruskome imenica: predsjedniku Vladimiru Putinu, uskoro će na kazališnim daskama ispripovijedati svoju priču. VL

( , 2. ožujka 2017: 33). Od siline udarca kćerkica je ocu izletjela iz ruku i pala na pločnik, dok je on ostao– odglagolski nepomično prilog: ležati. 24sata

( , 2. ožujka 2017: 14). Preporučljiva dnevna količina za trudnice od četvrtog mjeseca trudnoće je 10 mikrograma– odglagolski pridjev:24sata

. ( , 3. ožujka 2017: 42). O realnosti tih poslova dosta će vam reći podatak da Transfermarkt vrijednost 514.– deadjektivna nogometaša imenica: u 16 kineskih prvoligaša procijenjuje na 400 milijuna eura (...). SN

3.4.2. Dekompozicija ( , 3. ožujka predikata 2017: 14).

Dekompozicija predikata označuje predikaciju koja se »rastavlja na glagolsku (kopulativnu ili semikopulativnu) i imensku sastavnicu« (Pranjković 1996: 521) i također je vrlo čest tip nominalizacije u hrvatskim dnevnim listovima. Česti su primjeri koji se sastoje od pomoćnoga glagola s prijedložnim ili besprijedložnim izrazom u kojemu je odglagolska imenica: Vjerujemo da bi oni istog časa doveli u HNS nove ljude, kad bi bili u mogućnosti, ali– kopula nisu. SN+ odglagolska imenica u lokativu:

( , 1. ožujka 2017: 2).

177 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

Ta putovanja osim same vožnje obuhvaćaju odrađivanje sastanka, obilazak gradilišta i– slično kopula pa + smo besprijedložni mišljenja da ilinavedena prijedložni tehnička genitiv: karakteristika ne predstavlja luksuz već isključivo olakšava obavljanje radnih zadataka. JL

( , 2. ožujka 2017: 6).

Od semikopulativnih glagola u sastavu dekomponiranoga predikata u hrvatskim dnevnimimati listovima najčešće se pojavljuju glagoli: Velika je stvar imati mogućnost s klupe ubacivati igrače (...). SN – (iskustvo, namjeru, mogućnost i sl.): ( , 3. ožujka 2017:ostvariti 18). U razdoblju rujan/listopad 2015. – srpanj/kolovoz 2016. Saponija je ostvarila najveću– količinsku (prodaju, prodaju pobjedu u kategorijii sl.): ‘deterdženata za pranje rublja’. VL

( , 1. ožujkavoditi 2017: 40). (...) a rođak iz Zagreba, utjecajan u nekadašnjem izdavačkom divu Vjesniku, vodio– je (razgovore,razgovore s brigu,plavima borbu,VL računa i sl.):

pružiti . ( , 1. ožujka, 2017: 36). Ti ilegalni vrtići (...) pružaju mogućnost boravka u svojim prostorima (...). NL – (mogućnost, uslugu, informaciju): ( , 3. rujna, 2018: 13).

3.4.3.Uz proširenje Prepozicionalizacija strukture naglašava se sadržaj koji se prenosi.

U hrvatskim dnevnim listovima vrlo se često pojavljuje poseban oblik nominalizacije, tzv. prepozicionalizacija, odnosno uporaba prijedloga uz imenice gdje bi inače stajao veznik,Štoviše, npr. Puklavec je imao priliku za više, jer je izborio borbu za broncu, ali ju je morao predati zbog ozljede SN

. ( , 2. ožujka 2017: 22).

3.4.4.Takvim Intenzifikacija se strukturama ostvaruje ekonomičnost na sintaktičkoj i semantičkoj razini.

Intenzifikacija označuje proširenje pojedinih imenskih konstrukcija novim imenskim (pleonastičnim)Afrička tvrtka, elementima, koja je inače a cilj jedan im je od isticanje većih svjetskih ili preciziranje proizvođača sadržaja i distributera poruke, npr. kakao proizvoda, odnosno sirovine za proizvodnju čokolade, tereti ih za počinjenje niza kaznenih djela iz područja gospodarskih poslovanja JL

(...) činjenica da igraonica može raditi kao uslužni obrt, kojeg ne nadzire. ( , ni 2. jednaožujka institucija 2017: 9). iz domene odgoja i obrazovanja, otvorila je sivu zonu... NL

( , 3. rujna 2018: 13).

178 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

Pleonastične su konstrukcije karakteristika administrativnoga stila, no sve su zamjetnije i u obavijesnim žanrovima publicističkoga stila. Dnevni listovi imaju zadatak prijenosa različitih brojnih informacija i/ili događaja koji pritom često zahtijevaju 3.5.dodatna Sintaktički pojašnjenja, pleonazmi a to se postiže upravo eksplicitnim načinom izražavanja.

Zbog želje za što točnijim načinom izražavanja, mnogi se iskazi šire i razvijaju tako da se postojećim riječima dodaju istoznačne ili bliskoznačne riječi. To dovodi do pojave pleonazama, odnosno do ponavljanja (udvostručavanja, utrostručavanja itd.) značenja postojeće riječi. Pleonazam se određuje kao »zalihost izražajnih sredstava koja se upotrebljavaju za prijenos leksičkoga i gramatičkoga značenja« (Hudeček, Lewis i Mihaljević 2011: 41). 10 kako i na koji način,Postoje no razne međutim, podjele na vrijeme pleonazama. od četiri godine,S funkcionalno-stilskoga oko stotinu gledišta smatraju se jednom »od najtežih bolesti administrativno-poslovnoga stila« (npr. ) (Silić 2006: 68). Pranjković (1996: 522) naglašava uobičajenu uporabu pleonazama u apstraktnim stilovima, a pogreškom smatra njihovu pretjeranu uporabu ili uporabu u funkcionalnome stilu kojemu nisu svojstveni. S normativnoga stajališta njihova11 se uporaba ne preporučuje jer se povezuju s nepoznavanjem standardnoga jezika. U novinskome diskursu uporabom pleonazama ostvaruje se proširenje rečenične strukture s funkcijom naglašavanja sadržaja. Sintaktičke smo pleonazme iz hrvatskih dnevnih listova svrstali u nekoliko skupina: pleonastične sveze (razlikuju se s obzirom na promjenjivost sastavnih elemenata), pleonastične veznike, pleonastični 3.5.1.niz, pleonastične Pleonastične rečenice sveze i kontekstne pleonazme.

U hrvatskim dnevnim listovima zastupljene su pleonastične sveze koje imaju promjenjive članove, odnosnox one koji imaju stalnu formulu. U takvim se pleonastičnim svezama jedan član može označiti na dva načina. Prvi je način da se promjenjivix član izražava s : Poseban šarm ostavit će kombinacija plavih zidova i detalja u žutoj ili zagasito – boje:zlatnoj boji. Poseban odnos imaju kombinacija plave boje zidova i bijelog namještaja koji će vam pružiti ljetni ugođaj kroz cijelu godinu 24sata

žuta zlatna plava . ( , 1. ožujka 2017: žutih 25). ili zagasito zlatnih detalja plavih zidova Podrazumijeva se da su , i boje, pa je dovoljno reći: x ; . Svi oni koji su čekali kraj zime napokon su došli na svoje s obzirom na to da će mjeseci – mjesecod travnja : do kolovoza u većini Hrvatske biti barem malo topliji od prosjeka, tako prognozira meteorolog Zoran Vakula u svom Meteo kutku VL

. ( , 2. ožujka 2017: 48).

10 Usp. Hudeček, Lewis i Mihaljević (2011) i Silić (2006). 11 Usp. Frančić, Hudeček i Mihaljević (2005).

179 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

mjesec (...) s obzirom na to da će od travnja do kolovoza u većini Hrvatske biti barem malo toplije (...) Suvišnim se smatra uporaba imenice uz njegove nazive. Dovoljno je reći: x . Grad Đakovo nalazi se u srcu Slavonije, na istoku Lijepe Naše VL – grad/mjesto : Zastavu je podigao Luka Ligenza, učenik osnovne škole iz mjesta. ( Čaglina, 1. ožujkaJL 2017: 30). . ( , 1.grad ožujkamjesto 2017: 10). Đakovo Čaglin Imenice i vrlo se često upotrebljavaju uz nazive gradova i mjesta, no takva je uporaba nepotrebnox proširena. Dovoljno jex reći samo i . Mnogi posjetitelji zastali su kod štanda Arba Nautike kako bi se raspitali o – podizloženom imenom/imena kompletu te proizvoda pod nazivom/naziva pod nazivom FiberFix: , koji služi za hitni popravak raznih slomljenih ručki i drški alata, probušenih cijevi i crijeva, bez obzira na vrstu materijala JL

FiberFix . ( , 1. ožujka 2017: 22). pod nazivom/pod imenom Izraz je ime, odnosno naziv proizvoda što je već istaknuto jer je napisan velikim slovom, Zlatko stoga je Pejaković suvišno nastupat pisati će pod umjetničkim imenom. Međutim, Zlatkos, ako a bradatise uz imenicu Mladen nalazi Grdović pridjev, kao Grdos takva 24satakonstrukcija nije pleonastična jer ona dodatno objašnjava, npr. . ( , 3. ožujka 2017: 52). Drugiredni je način broj da se promjenjivi član označava gramatičkom kategorijom, npr. (...) rekao je karlovački frizer Tomislav Pudina (41), koji već sedmu godinu – zaredom godina u svojem zaredom/po salonu mušterije redu: šiša pod maskom 24sata

Propust koji je obilježio ovogodišnju, 89. po redu dodjelu. ( Oscara,, 2.pogrešno ožujka prozivanje“La2017: 15). La Landa“ kao filma koji je dobio nagradu za najbolji film (...). JL

( , 1. ožujka 2017: 28). zaredom po redu sedmuRedni brojevigodinu izriču89. podjelu ʻkoje je što po reduʼ, stoga se suvišnim smatra pisanje priloga i prijedložno-imenične skupine uz redne brojeve. Pravilno bi bilo: glagol imenica, koja. ima isti korijen kao glagol Za razliku od prvoligaša s Drave, momčad s Rujevice sigurnim koracima kroči – kroz + prvenstvo SN : Würzburg još uvijek nije prebrinuo brige oko ostanka među elitom, blizu je zone ispadanja,. ( no, 1. četiriožujka pobjede 2017: 7).više od predzadnje Raste ostavljaju im prostora za disanje SN

. ( , 3. ožujka 2017: 9). kroči prebrinuo U navedenim primjerima suvišna je uporaba imeniceU Barceloni jer na živi sadržaj trenerski upućuje život kao sam u kipućemglagol, stoga loncu je SN dovoljno: i , no kada se uz imenicu nalazi kakav pridjev, tada konstrukcija nije pleonastična, npr. . ( , 3. ožujka 2017: 12). imenica pridjev

– područje, plan, sektor, sfera, segment, djelatnost + ili + područje, plan, sektor, sfera, segment, djelatnost:

180 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

Cilj je poboljšati zdravlje zubi djece prije upisa u osnovnu školu, za što će se dobivati Zubna putovnica kao “potvrda o dentalnom zdravlju“ koja će imati isti izgled na području cijele Hrvatske JL Okolnosti vam idu naruku pa ćete se dokazati na poslovnom planu 24sata . ( , 2. ožujka 2017: 12). Nakon punih sedam godina duboke krize u građevinskom sektoru, lani. ( je prvi, put3. ožujka zabilježen 2017: rast 34). obujma građevinskih aktivnosti VL

. ( , 2. ožujka 2017:područje, 20). plan, djelatnost Ponavljanje se sadržajau cijeloj ostvaruje Hrvatskoj zalihosnomu poslu uporabomu građevinarstvu riječi itd. u strukturama koje uključuju drugu imenicu ili pridjev. Ti su izrazi zamjena za prijedlog u: proces , , i posljedica su (...)utjecaja ali za administrativnoga sada je naša glavna stila. ambicija nastaviti proces postupnog napretka. SN Sličan je primjer uporabe imenice uz imenicu koja i sama znači proces, npr. ( , 1. ožujka 2017: 22). glagolska imenica (...) povezao ostale u zločinačko udruženje s ciljem izvlačenja gotovine iz – s namjerom,vlastitih tvrtki s ciljem, na temelju sa svrhom fiktivnih i dr. faktura + i lažnih ugovora: o cesiji JL

. ( , 2. ožujka 2017: 15). s namjerom s ciljem radi radi izvlačenja gotovine Eksplicitan se način izražavanja očituje i u uporabi izraza i + glagolska imenica umjesto prijedloga i namjerne rečenice: . 3.5.2.U skladu Veznički s time pleonazmi pojavljuju se i eksplicitna vezna sredstva.

U hrvatskim dnevnim listovimaprilog vrlo+ prilog se čestoprilog pojavljuju+ veznik dvorječni i višerječni pleonazmi u vezničkome izrazu. Dvorječni se tako pleonazmi u vezničkome izrazu pojavljuju utamo konstrukcijamagdje i : Ovu utakmicu moramo ostaviti tamo gdje joj je mjesto (...) SN – prilog + prilog (mjesna rečenica): onda kad . ( , 2. ožujka 2017: 7). Ja sam bio za jugoslavenstvo još onda kad je Austro-Ugarsku trebalo otjerati s našeg– prilog ognjišta... + prilog JL (vremenska rečenica):

onako ( , 1. ožujkakako 2017: 30). (...) ali sve je u Philadelphiji okončao onako kako to Sixersi posljednjih godina u pravilu– prilog rade. SN + prilog (načinska rečenica):

onoliko ( , 2. ožujkakoliko 2017: 19). Također, nije li vječita ekonomska istina da se plaće smiju povećati samo onoliko koliko– prilog raste produktivnost? + prilog VL (količinska rečenica):

zato jer ( , 2. ožujka 2017: 23). (...) pa Dinamo nije obranio naslov 1983. zato jer je Cvetković kupio nove traperice.– prilog SN + veznik (uzročna rečenica):

( , 3. ožujka 2017: 10).

181 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

gdje kad kako koliko jer/zato što Budući da se dvaput ponavlja isto, dovoljno bi bilo upotrijebiti: , , , , . I ovi primjeri potvrđuju proširenje strukture izraza te udvostručenje veznih sredstava sa svrhom pojašnjenja prenesenih sadržaja. Višerječnim pleonazmima u vezničkome izrazu pripadaju oni složeni veznici koji sadržavaju »obično imenicu od kojih se odnosni pridjev nalazi u nazivu rečenice« (Hudeček, Lewis i Mihaljević 2011: 58), iako često i druge imenice tih značenja. U hrvatskim dnevnimvrijeme listovimatrenutak dijelomrazdoblje su složenihdoba vezničkih izraza: Jednom, još u vrijeme dok je nacionalni rekord gurao od 5,50 prema gore, izgovorio– imenice je to na glas, SN , , (vremenska rečenica):

slučaj uvjet. ( , 2. ožujka 2017: 17). Predsjednik SAD-a u najsigurnijoj limuzini svijeta ima zalihe svoje krvi u slučaju– imenice da zatreba i transfuziju (pogodbena24sata rečenica): Iako zakon zastupnicima ne brani da zapošljavaju članove obitelji kao savjetnike pod uvjetom da doista i rade taj. ( posao,, u3. ovomožujka je 2017:slučaju 25). bilo previše upitnika JL . ( , 2. ožujkanačin 2017: 20). Ostaje pitanje koliko je većinski vlasnik zainteresiran za širenje HPB-a, koje bi omogućilo– imenica na način (načinska da sam rečenica):osigura dodatni kapital (...). JL

cilj ( , 1. ožujka 2017: 21). Pozvao je birače da se ujedine oko njega, osudio pravne manevare koji su orkestrirani– imenica s ciljem(namjerna da ga rečenica): se odvrati od kandidature (...). JL

razlog ( , 2. ožujka 2017: 20). Čak i ako je to istina, a ja nemam razloga ne vjerovati, nećemo se upuštati u istragu iz– imenicarazloga što za to (uzročna nemamo rečenica):ni ljudi ni vremena (...). 24sata

( , 2. ožujka 2017: 69). kad dok akoTakvagdje eksplicitnakako radi jer vezna sredstva karakteristikom su administrativnoga funkcionalnog stila te se upotrebljavaju umjesto jednostavnih veznika: ili , , , , i . Mogu se tumačiti kao pleonastična, ali i kao složeni veznik koji je u funkciji isticanja i preciziranja, odnosno »u priložnim rečenicama takve su skupine pleonastične, a u atributnima to nisu« (Hudeček, Lewis i Mihaljević 2011: 59). To je katkad vrlo teško odrediti jer ista rečenica može biti i atributna i priložna. Ipak, možemo zaključiti da su takve strukture također svojstvene eksplicitnom načinu izražavanja, ali bi njihovu uporabu trebalo ograničiti na manji broj konteksta 3.5.3.u kojima Pleonastični se pojedini niz sadržaj želi posebno naglasiti. i ili

U pleonastičnome nizu mogu biti povezani sinonimi sa zarezom te veznikom ili . Takvi pleonazmiVeć u to doba često je pokazivaose pojavljuju talent, u hrvatskim želju, htijenje dnevnim i veliku upornostlistovima, (...) npr.SN . ( , 3. ožujka 2017: 10).

182 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

Nikad i ni u jednom trenutku nismo znali koliko naplaćuje kojem roditelju (...). JL

( , 2. ožujka 2017: 27).

Uporaba tih konstrukcija uvjetovana je potrebom za naglašavanjem i objašnjenjem, 3.5.4.no bolje Pleonastične ih je izbjegavati rečenice u kontekstima u kojima nisu nužne.

Katkad se o ponavljanju obavijesti govori na razini rečenice, a u hrvatskim je dnevnim listovima ono najčešće u rečenicama s usporednim dijelovima, i to najčešće kao objektOno – što objektna nismo znali rečenica jest kakvo i objekt će nas iznenađenje– objekt – čekatiobjektnaVL rečenica, npr. Ono što je bilo posebno složeno jest što su u ovom postupku oštećeni roditelji (...). VL . ( , 2. ožujka 2017: 25).

( , 1. ožujka 2017: 11).

Riječ je o nepotrebnome udvajanju istovrsnih ili usporedivih dijelova. S obzirom na to da su objektne rečenice najčešće rečenice koje se pojavljuju u obavijesnim žanrovima publicističkoganešto stila,netko ne čudinekakav što se upravo one pojavljuju u pleonastičnim strukturama. Neodređene zamjenice , , i sl. također su vrlo česte u hrvatskim dnevnimAko listovima, netko od npr. njih pritisne dugme, mogli bi zauvijek riješiti svoje financijske probleme i dobiti milijun dolara 24sata Ako nekomu ona ne odgovara, može se žaliti i ući u postupak kojim će dokazivati da mu se treba platiti. (više 24sata, 3. ožujka 2017: 65).

. ( , 3. ožujka 2017: 10). ne- Ako tko od njih pritisne dugme (...). Ako komu ona ne odgovaraTakve su strukture(...). pleonastične ako su zamjenjiveDoći s neodređenom će netko zamjenicom bez prefiksa , stoga je pravilnije: i , a nisu pleonastične u tipu rečenice . Također česti su u hrvatskim dnevnim listovima na rečeničnoj razini i oni pleonazmi koji su utemeljeniDalija Orešković na predikatnoj tek nam je antonimiji,rekla da će nanpr. javnoj sjednici Povjerenstva, za koju nije specificirana kada će se održati, utvrditi ima li razloga pokrenuti postupak protiv predsjednice RH-a ili nema, odnosno je li prijava osnovana ili nije VL Armin Hodžić je hladnokrvno realizirao inkriminalni ‘penal’, u igri nije vidio je li bio ili ne. ,( tako, 2. da ožujka ga nema 2017: smisla 4). prozivati zbog ‘fair-playa’ JL

. ( , 1. ožujka 2017: 37).

U kontekstima u kojima se donose sadržaji čija točnost nije sa sigurnošću određena koriste se pleonastične strukture temeljene na antonimnome odnosu koje uz 3.5.5.proširenje Kontekstni izrazne pleonazmi strukture naglašavaju upitnost sadržaja koji se prenosi.

zajednoKatkad ses pleonastični izrazi određuju s obzirom na kontekst, odnosno situaciju u kojoj se ostvaruju. Vrlo je čest takav izraz u hrvatskim dnevnim listovima skupina , npr.

183 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

Zajedno s bratom Vinkom potpisivao je ugovore i drugu dokumentaciju koju im je pripremala suokrivljena tajnica JL

. ( , 1. ožujka 2017: 12). zajedno s skupa s Nadam se da će se pričaČesto svidjetise u istome onima značenju koji će doći pod pogledati utjecajem - kazao razgovornoga je Tarik Filipović stila skupina koji je upravo u tom u trenutkuhrvatskim kad dnevnim je razgovarao listovima s nama zamjenjuje skupa skupinoms Ćirom davao intervju, npr. jednom hrvatskom tjedniku SN

. ( , 1. ožujka 2017: 24).

3.6.I kontekstni Tekstno povezivanjesu pleonazmi posljedica nastojanja za eksplicitnim načinom izražavanja.

Budući da se novinski članak sastoji od manjih odjeljaka, odnosno logičkih cjelina u kojima se iznosi i zaokružuje misao, rečenice se u tim člancima i tekstu u cjelini međusobno povezuju u veće sintaktičke cjeline tekstnim konektorima, jednočlanim ili višečlanim jedinicama koje su vezna sredstva na razini teksta.12 Ovisno o autorima postoje različite podjele konektorataj , no u obavijesnim su žanrovima publicističkoga stila brojni neutralni konektori (bez naglašene pragmatičke vrijednosti). Jedan je od takvih konektor (odnosno svi njegovi oblici) kao najčešćiZnanstvenici konektor svjetske i u hrvatskim meteorološke dnevnim organizacije listovima, (WMO) npr. izmjerili su 17,5 Celzijevih stupnjeva. To je novi rekord 24sata

to . ( , 3. ožujka 2017: 6).

Konektor upućuje na sadržaj prethodne rečenice,to odnosno izravno se povezujeovo. s objektom (može i predikatom i subjektom) prethodneon, onaj, rečenice. takav, onakavNo vrlo se često u takvome anaforičkome upućivanju zamjenica zamjenjuje zamjenicom Česta je uporaba tog i ostalih deiktičkih konektora ( ) jer imaju susptitutivnu ulogu, tj. upućuju na rečeno bez suvišnoga ponavljanja sadržaja. Budući da se u obavijesnim žanrovimastoga zato publicističkogazbog toga stila govori o različitim uzročno-posljedičnim vezama kakvih događaja, u hrvatskim su dnevnim listovima česti uzročno-posljedičniDakako da bi se u slučaju konektori pobjede i u, Pulu iputovalo u potpuno: drugačijem raspoloženju nego što je ovo sada, nakon neplaniranog poraza. Stoga će jedan od najvažnijih zadataka trenera Željka Kopića uoči gostovanja na Drosini biti psihološka priprema igrača pojedinačno te momčadi u cjelini SN

U super nagradnoj igri koju vam donose 24sata možete osvojiti. (supertelevizor, 2. ožujka Samsung,2017: 8). kombinirani hladnjak Samsung, usisavač, aparat za obradu hrane, glačalo s generatorom pare i sokovnik. Zato sutra požurite na kioske po vaše najbolje novine i počnite sa sakupljanjem kupona 24sata

. ( , 1. ožujka 2017: 73).

Tim se konektorima uvodi sadržaj koji je posljedicano međutim sadržaja iznesenog u prethodnoj rečenici. Među zastupljenijima su i suprotni konektori i :

12 Usp. Silić (1984), Velčić (1987), Silić i Pranjković (2007).

184 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

Valja napomenuti da se ove godine u online glasanje uključio dosad najveći broj Večernjakovih čitatelja. No, iako jedan od najuspješnijih naših poduzetnika, Nenad Baić nije laureatom postao zato što je ponovno postigao neki uspjeh u tom području VL Unatoč tome, sud je Tunića najprije proglasio krivim i osudio na 12 godina zatvora. Međutim. ( , Vrhovni, 2. ožujka sud 2017: nedavno 24). je ukinuo presudu, s argumentacijom da se krivnja ne može temeljiti samo na jednome iskazu JL

. ( , 3. ožujka 2017: 15).

Osim povezivačke, suprotni konektori imajudapače i funkcijujasno uvođenjanaravno suprotstavljena sadržaja u odnosu na sadržaj iznesen u prethodnoj rečenici. Također, često se pojavljuju modalni izrazi , , i dr. kojima se izriče odnosMarin prema Čilić (na sadržaju slici) ušao rečenice: je u četvrtfinale ATP 500 turnira u Meksičkom ljetovalištu Acapulcu nakon što je u hrvatskom derbiju i četvrti put bio bolji od Borne Ćorića. Dapače, i rezultat je bio sličan kao i prije dva tjedna u Rotterdamu (...). VL Doći će sad drugi ljudi koji će uložiti i pokušati podignuti klub na još višu razinu. Naravno, ( šteta, 3. jeožujka samo 2017: što Dario 39). Šimić više nije savjetnik kluba sa Sicilije SN

. ( , 2. ožujka 2017: 24).

Uporabom modalnih izraza uvodi se sadržaj u vezi s kojim se izražava stav govornoga subjekta prema sadržaju koji se prenosi, bilo da se on (ne)prihvaća, naimeističe, precizira drugim riječima,ili naglašava. ipak pritom usto U hrvatskim su dnevnim listovima česti i objasnidbeni konektori i Kad dopusni se analizira konektor zašto je odluku te konektori objavio baš sada, i onda: analitičari Primere misle kako je to samo psihološka motivacija. Naime, u Barceloni su svi glasno šaputali kako je trener bivši te kako se traži njegov nasljednik SN

Dr. Car je također istaknuo da bi se trebalo razgovarati o viziji. (zdravstvenog, 3. ožujka turizma2017: 12). koji može preživjeti u globalnome selu. Drugim riječima, istaknuo je da se odabir Hrvatske kao destinacije ne bi trebao temeljiti na nižoj cijeni ili ljepoti mora, već na kvaliteti usluge. NL

( , 3. rujna 2018: 19).

Objasnidbeni konektori česti su u tekstovima dnevnih listova jer uz povezivačku imaju važnu funkciju uvođenja objašnjenja sadržaja prethodne rečenice. Dopusni konektori, pak, upućuju na dopuštanje ostvarenja sadržaja koje je u suprotnostiIskustvo s izrečenim u partizanima sadržajem tada mu prethodne je itekako pomoglo rečenice: glede izgleda partizanskih uniformi i njihovog načina života. Ipak, najveća priznanja dobio je za uređenje urbanih interijera iz tridesetih godina u filmu “Jubilej gospodina Ikla“, te za suvremene interijere u remek-djelo Branka Bauera “Samo ljudi“, “Tri Ane“ i “Martin u oblacima“. JL

pritom usto ( , 3. ožujka 2017: 33).

KonektoriInteres je velik,i konkurentidodatno razvijaju su u problemima, sadržaj kojia za je Hrvatsku iznesen se u prethodnojzanimaju oni rečenici: koji dosad nisu. Pritom, Slavonija je sinonim, cijela unutrašnjost zemlje ima

185 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

priliku hvatati priključak s balom VL U prosincu iste godine istražni zatvor zamijenjen mu je jamstvom od 14 milijuna kuna, radilo se o nekretnini Alfonsine Vlahović. ( u, Samoboru2. ožujka 2017:vrijednoj 31). 7,63 milijuna kuna u gotovini. Usto su mu izrečene i spomenute mjere opreza JL

štoviše još čak. ( , 1. ožujka 2017: 11).

Također se često pojavljuju i pojačivači , i kojima je funkcija pojačavanje sadržajaSvatko ili dijela će dobiti sadržaja po jedan rečenica primjerak u kojima šest aparata se nalaze: uz koje vam kućanski poslovi neće biti gnjavaža. Štoviše, uživat ćete u novim pomagačima uz koje će vaš stan biti najurednije i najugodnije mjesto za život 24sata

Zamparini je inače bio poznat kao kontroverzan. ( predsjednik, 1. ožujka 2017: kad se 73). radilo o promjenama na trenerskoj klupi. Čak je različitih 29 trenera u njegovoj predsjedničkoj eri sjedilo na klupi Palerma, a trenerskih promjena je bilo 40 SN . ( , 2. ožujka 2017: 24). dakle,

Uobičajen je u hrvatskim dnevnim listovima i zaključni konektor što je u skladu sa sadržajima koji se donose u dnevnim listovima te se često uz pojedine teme iznoseIpak različiti taj pogodak opći Peroševića ili pojedinačni mnogo zaključci: mijenja na stvari uoči Gradskog vrta koji će “gorjeti“ na uzvratnom polufinalnom srazu. Dakle, zaključak nakon prvih dvoboja polufinala Kupa je slijedeći – sve ide k očekivanom finalu dvije najbolje hrvatske momčadi SN

. ( u svakom, 2. ožujka slučaju: 2017: 5).

U zaključnojU svakom je funkciji slučaju i , konektor ako je zaista istina ona stara izreka da ljubav ide kroz želudac, Rijeka bi trebala biti grad u kojem caruju ljubav i sreća u što će se, vjerujemo, uvjeriti svi koji 7. i 8. rujna dođu u Exportdrvo na Delti. NL

( , 2. rujna 2018: 19).

PotvrđeniImaju su ičetiri primjeri trgovine, naglašene dvije su uporabe izvan Hrvatske: veznika u Frankfurtuu konektorskoj i Mostaru. ulozi, I web npr. shop. I cijelu vojsku obožavateljica među kojima su i Hrvatice JL

Producentica je popularne televizijske kulinarske emisije, voli svojeg. ( , 3. zgodnog ožujka supruga,2017: 30). ima predivan dom koji dijele u Los Angelesu. A sada nosi njihovo prvo dijete 24sata

. ( , 1. ožujka 2017: 61).

Takvo sintaktičko ustrojstvo karakteristično je za književnoumjetnički stil jer nije stilski neutralno kao što se to očekuje u obavijesnim žanrovima publicističkoga stila 4.te Zaključakbi ga trebalo izbjegavati u uporabi u dnevnim listovima.

Provedena je analiza pojedinih sintaktičkih obilježja hrvatskih dnevnih listova potvrdila povezanost publicističkoga stila s drugim apstraktnim funkcionalnim stilovima, administrativnim i znanstvenim. Zajedničke su im značajke nominalizacija, eksplicitni način izražavanja, uporaba pleonastičnih konstrukcija i tekstnih konektora.

186 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

Na korpusu hrvatskih dnevnih listova potvrđena je i opća značajka obavijesnih žanrova publicističkoga stila, a to je uporaba neutralnih jezičnih sredstava, što na sintaktičkoj razini rezultira njezinim pojednostavnjenjem. čiji Reducirana je uporaba glagolskih vremena, najčešće na perfekt, prezent i futur I. Posvojnost se najčešće izražava posvojnim pridjevom i posvojnim relativom . Karakteristično je navođenje upravnoga govora crticama (dvjema ili jednom) koje su često različitih duljina (zamjenjuju se sa spojnicama), no daje im se prednost u odnosu na uporabu navodnika i zareza. Neusustavljenost se označavanja upravnoga govora očituje i u uporabi različitih načina navođenja u jednome dnevnom listu: najčešće crticama i šiljastim navodnicima. U vezi s problematikom navođenja u tiskanim medijima uočena je potreba za jasnim normativnim kriterijima koji bi trebali biti navedeni u normativnim priručnicima. miPodjednako su zastupljenekako rečenice s neupravnim govorom, i to objektne i subjektne rečenice s glagolima govorenja i mišljenja, s neizrečenim subjektom te s konstrukcijom + glagol. Dominantno je obilježje obavijesnih žanrova publicističkoga stila nominalizacija koja se u hrvatskim dnevnim listovima ostvaruje u gotovo svakoj rečenici u vidu kondenzacije, dekompozicije predikata, prepozicionalizacije i/ili intenzifikacije. Nepoželjna su ustrojstva s dekomponiranim predikatom te primjeri intenzifikacije koja dovodi do pojave pleonastičnih konstrukcija posljedica utjecaja administrativnoga stila. Iako doprinose intelektualizaciji iskaza, njima se postiže željena eksplikativnost tekstova obavijesnih žanrova. Sintaktički su pleonazmi brojni u hrvatskim dnevnim listovima, a pojavljuju se u obliku pleonastičnih sveza, vezničkih pleonazama, pleonastičnoga niza, pleonastičnih rečenica i kontekstnih pleonazama. Iako su neprihvatljivi s normativnoga stajališta, u obavijesnim žanrovima publicističkoga stila uporaba pleonazama ima funkciju točnoga shvaćanja obavijesti koje se prenose te služe stvaranju jačega dojma. Ipak, pretjeranu bi uporabu pleonastičnih konstrukcija, koje su karakteristične za administrativni stil, trebalo izbjegavati u tekstovima obavijesnih žanrova publicističkoga stila. Pojednostavnjenje sintakse ogleda se i u uporabi tekstnih konektora jer se biraju neutralna vezna sredstva kojima se ostvaruje povezanost iznesenih sadržaja. I uporaba je ostalih potvrđenih konektora u funkciji povezanosti struktura na sintaktičkoj i semantičkoj razini. Zaključno se može reći da su potvrđena sva sintaktička obilježja koja karakteriziraju obavijesne žanrove publicističkoga stila, no uočeno je često nepoštivanje normativnih pravila standardnoga jezika na pravopisnoj i gramatičkoj razini. Razvijanje svijesti hrvatskih govornika o nužnosti poznavanja i poštivanja jezičnih pravila te jasno određenje tih pravila u normativnim priručnicima preduvjet je za smanjenje Literaturanormativnih odstupanja koja su česta u obavijesnim žanrovima publicističkoga stila. Hrvatska gramatika Hrvatski jezični savjetnik Barić, E. i dr. (1995). . Zagreb:Normativnost Školska knjiga. i višefunkcionalnost u Barić, E.hrvatskome i dr. (1999). standardnom jeziku . Zagreb: Pergamena; Školske novine. Frančić, A.; Hudeček, L.; Mihaljević,Hrvatski M. (2005).jezik i jezična kultura . Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. Frančić, A.; Petrović, B. (2013). . Zaprešić: Visoka škola

187 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

Hrvatski pravopis za poslovanje i upravljanje „Baltazar Adam Krčelić“. HP = Jozić, Ž. i dr. (2013). Jezik medija:. publicistički Zagreb: Institut funkcionalni za hrvatski stil jezik i jezikoslovlje. Hudeček, L.; Mihaljević, M. (2009). . Zagreb: Hrvatska sveučilišnaJezik medija naklada. nekada i sada. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Hudeček,održanoga L.; Mihaljević, 6. i 7. lipnja M. (2016). 2014. godine „Navođenje na Filozofskom u novinskome fakultetu tekstu.” u Osijeku U: Vlasta Rišner (ur.), (str. 164–183).Hrvatski Zagreb: jezik Hrvatska , sveučilišna naklada; Osijek: Filozofski fakultet. Hudeček, L.; Mihaljević, M. (2017). „Funkcionalni pravopis: Pravopis i novinski tekst.” Rasprave 4/2, 1–10. Hudeček, L.; Lewis, K.; Mihaljević, M. (2011). „PleonazmiJezični u savjeti hrvatskome standardnom jeziku.” 37/1 41–72. Hudeček, L.; Mihaljević,Sintaksa M.; Vukojević, hrvatskoga L. književnog(2010). jezika . Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Katičić, R. (2002). Suvremena. 3. poboljšano lingvistika, izdanje. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Nakladni zavod Globus. Pranjković, I. (1996).Druga „Funkcionalni hrvatska skladnja. stilovi i sintaksa.”Sintaktičke rasprave. 1–2, 519–527. Pranjković, I. (2001). Kroz mijene i dodire publicističkoga Zagreb: stila Hrvatska sveučilišna naklada. Rišner, V.; Glušac, M. (2011). . Osijek: JezikFilozofski fakultet SveučilištaZbornik J. J. Strossmayera radova sa znanstvenoga u Osijeku. skupa održanoga Rišner,6. V. i(2016). 7. lipnja „Jezik2014. medija godine kao na s(t)jecište Filozofskom različitih fakultetu stilova.” u Osijeku U: Vlasta Rišner (ur.), medija nekada i sada. Od rečenice do teksta (str. 236–262). Zagreb: HrvatskaFunkcionalni sveučilišna stilovi hrvatskoga naklada; Osijek: jezika Filozofski fakultet. Silić, J. (1984). Gramatika. Zagreb: hrvatskoga Sveučilišna jezika naklada za Liber. gimnazije i visoka Silić, J. učilišta(2006). . Zagreb: Disput. Silić, J.; Pranjković, I. (2007).Gramatika hrvatskoga jezika: priručnik za osnovno jezično obrazovanje.. 2. izdanje. Zagreb: Školska knjiga. Težak, S. i Babić, S.Uvod (1992). u lingvistiku teksta Zagreb: Školska knjiga. Velčić, M. (1987). Hrvatski. Zagreb:jezik u 20. Školska stoljeću knjiga. Znika, M. (2006). „Sintaktička norma hrvatskoga jezika u 20. stoljeću.” U: Marko Samardžija; Ivo Pranjković, (str. 109–144). Zagreb: Matica hrvatska.

188 Pavletić H., Erdelji M.: NEKA SINTAKTIČA OBILJEŽJA HRVATSKIH DNEVNIH LISTOVA Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 169-189

Izvori: 24sata Jutarnji Novi list,, 1. – 10. ožujka 2015.; 1. – 3. ožujka 2017. Sportskelist, novosti 1. – 3. ožujka 2017. Večernji list31. kolovoza – 3. rujna 2018. , 1. – 3. ožujka 2017. , 1. – 3. ožujka 2017.

SOME SYNTACTIC FEATURES OF CROATIAN DAILY NEWSPAPERS

Abstract This paper describes24sata Sportske syntactic novosti featuresJutarnji of list, the Novi publicist list functionalVečernji list style from the normative and functional point of view, using examples from Croatian daily newspapers ( , , and ), i.e. the syntactic features which can be defined as distinctive in the description of the style. These features include simplification of syntax, specific use of tenses, signalling of direct and indirect speech, nominalization, syntactic pleonasms and textual coherence. On the basis of the conducted research, conclusions are made about the typical as well as undesirable syntactic features of informational genres within the publicist style. The identified syntactic features are also a proof of the connection between the publicist style and other abstract styles.

Key words: syntactic features, publicist functional style, Croatian daily newspapers

189 190 Dragić M.: VJEČNI SPOMENIK ŠIROKOBRIJEŠKOJ KULTURNOJ BAŠTINI Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 191-195

PRIKAZI / REVIEWS

Marko Dragić Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet HR-21000 Split, Poljička cesta 35 [email protected]

Grabovina tilovinu pita VJEČNI SPOMENIK ŠIROKOBRIJEŠKOJ KULTURNOJ BAŠTINI (Zorica Jurilj , Matica hrvatska Široki Brijeg, 2018., 264. str.) Grabovina tilovinu pita Znanstvena monografija dr. sc. Zorice Jurilj poetskoga je i simboličnoga naslova . Grab i tilovina rastu u Hercegovini. Grab raste u srednjoj i južnoj Europi te u jugozapadnoj Aziji. Grab je tvrdo, žilavo i visokokalorično drvo koje je otporno na vjetar i vrućine. Grab živi od 100 do 150 godina. Tilovina (negnjil, zanovijet, tila) listopadni je grm koji raste u Hercegovini, jugozapadnoj Bosni, u dolini rijeka Neretve i Cetine, srednjoj i južnoj Dalmaciji, Dubrovačkom primorju i na otocima. Tilovina naraste do tri metra visoko. Cvatnja traje 30 dana. Cvijet je sličan cvijetu žutog bagrema, a poznat je po nazivu zanovijet. Med od toga cvijeta iznimne je kvalitete. Za vrijeme Austro-Ugarske sav med od tilovine odlazio je u Carstvo. U Uvodustolačkom kraju djevojke su preko noći pod jastuk stavljale tilovinu. Vjerovalo se da će se udati za onoga kojega budu tu noć sanjale. U autorica piše o Širokome Brijegu i uopće oSustav Hercegovini usmene navodećiknjiževnosti kulturološki aspekt u povijesnom kontekstu te nastavlja pisati o hrvatskoj usmenoj književnosti ističući važnost te vrste književnosti.Usmene Prvo lirske poglavlje pjesme obuhvaća razvojne etape i nazivlje za usmenu književnost te sustav usmene književnosti. PutničkaDrugo poglavlje pisma, Brojkavicanaslovljeno (brojalica, je broja, džotavica),, a u Ganga, njemu Uspavanke, je riječ o svjetovnim Pjesme uz kolo,i vjerskim Narodna usmenim kola, Sadržaj lirskim pjesama, pjesmama. Tradicijska U tom glazbala. poglavlju nalaze se potpoglavlja: Vjerska usmena lirika

naslovU Ime je trećeg Oca ipoglavlja. Sina i Duha Zorica Svetoga Jurilj na početku toga poglavlja na str. 37 piše: »Hercegovački je puk pjesmama pratio liturgijsku, crkvenu godinu. Svaki bi posao počinjao i na početku bi svakoga posla zamolio pomoćSvete odpisme, Boga Sadržaj i Blažene molitve, Gospe. Svakodnevna Tako je bilo molitva, i na početku Molitva pjevanja.« krunice, SlavodobitnaAutorica nadalje (Isusova) navodi krunica, i interpretira Sadržaj žanrove Isusove vjerskeKrunice, usmene Jutarnje lirike, molitve, a nakon Korizmene toga molitve,su potpoglavlja: Večernje molitve, Prigodne molitve, Molitva hercegovačkih sestara franjevki, Molitva djece, Blagoslov i škropljenje, Blagoslov kuća, Blagoslov polja – misa na greblju, Blagoslovni izričaji. Usmena epska poezija.

Četvrto poglavlje naslovljeno je U tom poglavlju kraći je pregled svjetske usmene epske poezije te važniji podatci o hrvatskoj usmenoj epskoj poeziji

191 Dragić M.: VJEČNI SPOMENIK ŠIROKOBRIJEŠKOJ KULTURNOJ BAŠTINI Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 191-195

Itinerarium od 1531. godine kada je Benedikt KuripešičRobinja u svom putopisu Razgovorzapisao ugodni da narodaHrvati u slovinskoga Bosni i Hercegovini puno pjevaju o junacima.Satir iliti Zorica divji čovik Jurilj nadalje navodi golem doprinos: Hanibala Lucića ( ), Andrije Kačića Miošića ( ), Matije Antuna Reljkovića ( ), Đure de Mateje Matijaševića, Matije Erlangenski Petra Katančića, rukopis Julija Bajamontija, Luke Ilića Oriovčanina, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Gerharda Gesemanna koji je u njemačkom gradu Erlangenu otkrio tzv. , zbirku usmenih pjesama nastalih u okolici Požege. U dvadesetom stoljeću nastavljeno je zapisivanje usmenih pjesama (Nikola Andrić, Stjepan Banović, Branko Vodnik, David Bogdanović, Petar Grgec...). U Bosni Usmenei Hercegovini priče (pripovijetke)usmene pjesme zapisivali su franjevci: Ivan Franjo Jukić, Grgo Martić, Marijan Šunjić. označene su kao 5. poglavlje. Autorica na početku navodi nazivlje za usmene priče u Hrvata i drugih europskih naroda. Slijede vrste usmenih priča te potpoglavlja.Povijesne predaje U prvom potpoglavlju riječ je o povijesnim predajama, a u tom dijelu Zorica Jurilj piše o stećcima, zavjetnim grobovima,Etiološke tetoviranju predaje, (križićanju). Mitske predaje,Na kraju Demonološke predaje, završavaju Pričanja pisanjem iz života, oAnegdote hajducima, Vicevi posebice o harambaši Andrijici Šimiću. U nastavku poglavlja interpretiraju se: Drama Retorički Mikrostrukture.i . Daljnji sadržaj monografije obuhvaća preostale usmenoknjiževne žanrove: (folklorno kazalište), (govornički) oblici, Iznimnu Blagdanivrijednost u tom dijelu ima 359 poslovica, 90 izreka, 49 poredaba, 47 izraza koje je autorica dugi niz godina zapisivala. su označeni kao 9. poglavlje. Na početku poglavlja na str. 107 Zorica Jurilj piše:

Naš je narod od davnina,godovine. a to čini i danas, na različite načine obilježavao značajna vremena i nadnevke života svoje Crkve. Proslave tih događanja oduvijek su znane kao (...) Kako su one bile dijelom života i znane svakom Hercegovcu, narod se često po njima ravnao u različitim životnim situacijama. Koliko su mu bile značajne proslave svetaca i mučenika njegove vjere, narod je pokazivao i time što je svojoj djeci davao imena po godovinama na kojeIva, su, Ivana, ili, oko Ivan, kojih Lucija, su rođena. Bože, Jure, Tako Ante, su naša Antonija, djeca, Marija, uz to Stjepan,što su dobivala Blaž, Josip, imena Josipa, po Marko,starijim Petar, članovima Petra, Pavao,svoje obitelji, Ilija, Franjo, nosila Andrija... i imena svetaca svoje vjere: .

Slijede potpoglavlja o korizmi, Uskrsu, vremenu tijekom godine, došašću i božićnom vremenu.Liturgijski i sakramentalni život naslov je 10. poglavlja, a u njemu je riječ o krštenju, krizmi, ispovijedi, pričesti, svećeničkom redu, ženidbi, bolesničkom pomazanju i smrti.Sujevjerja i divinacije

Jedanaesto poglavlje naslovljeno je . Na str. 130 Zorica Jurilj navodi: Najviše je vjerovanja koja su nastala uz čovjekov svakodnevni život i rad. Iz straha ili iz vlastitog običajnihneznanja, propisa. ljudi su, za svaki slučaj, zazirali od nekih poslova, putovanja, ljudi, životinja, stvari... Malo je onih koji bar nekad nisu postupili po nekom od Mnoštvo je znakova po kojima su

192 Dragić M.: VJEČNI SPOMENIK ŠIROKOBRIJEŠKOJ KULTURNOJ BAŠTINI Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 191-195

ljudi iščitavali buduće događaje i postupke koje su ljudi činili ili nisu, ovisno o pravilu, a sve kako bi se ‘zaštitili’ od nevolja.

Navodi pedesetakPučka meteorologija vlastitih zapisa praznovjerja u širokobriješkom kraju. Praznovjerja se vezuju i uz zloguke ptice i životinje, piše Zorica Jurilj, Divinacije te navodi početrdesetak danima, mjesecimaprimjera. i svecima treće je potpoglavlje 11. poglavlja u kojem se navodi i interpretira petnaestak primjera. Četvrto potpoglavlje Sanjati majku je uvijek pozitivan i dobar znak.obuhvaća Ako sanjaš dvadesetak kako razgovaraš interpretiranih s ocem, ili primjera već umrlim koje ocem, je Zorica znak jeJurilj velike zapisala. sreće. Među tim su primjerima na str. 136 i sljedeći: Puk i svagdanji život bilom U 12. poglavlju autorica piše o tradicijskoj‘rani, hrani, pripremi jela, kruhu našem svagdašnjem, jelu s mesom, smoku, jelima od povrća (zeleni, zeljije), jelima od žita, piću, slatkarijama,mladu blagdanskoj postu i nemrsu, godinama gladi, hrani u poslovicama i pjesmama. U 13. potpoglavlju riječ je o starinskoj ženskoj, muškoj i dječjoj odjeći, nošnji za , torbama, trećaricama (trećeredicama), Pučkatradicijskoj medicina nošnji u pjesmama i poslovicama, tradicijskim mjerama, meteorološkimlikarima odrednicama. tila bolešćurinama likarijama naslov je 13. poglavlja. U tom poglavlju riječ je o prvim u Hercegovini, liječenjuStarinske duše i igre, tradicijskoj medicini, i protiv njih, liječenjima postom, molitvom i zavjetom, svecima zaštitnicima od bolesti. Slijediizbi 14. poglavlje konava u kojemvrića... na str. 187 piše: »Igralo se uglavnom vani, na čistom zraku, a rekviziti su bili ono što je čovjek imao u svojoj okolici, u prirodi, u : kamen, piljak, , držalica, « Potom se navode i opisuju starinske igre piljaka, miškanja (skrivanje i pronalaženje prstena ili nekoga drugoga sitnog Domaćepredmeta životinje na sijelu), u tradicijskoj čelične ruke, kulturi klisanja, frlje (kasnije klikera), skok u dalj, smista i izatrke, utrka u vrećama, preskakanje konopa, povlačenje konopa... krmetu (gudinu), naslovkokoši je 15. poglavljaćuki u kojem autoricačeli piše o održavanju blaga, komunikacijama sa životinjama te o konju, ovci, kozi, magarcu (kenjcu, tovaru), mački, , psu ( ), pčeli ( ). Potom Ženaautorica u hercegovačkojpiše o zoonimiji, tradicionalnoj poveznicama sredini između ljudi i životinja. Poglavlje završava potpoglavljem o domaćim životinjama u poslovicama. naslov je 16. poglavlja koje počinje citatom iz Biblije: Tko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje. Muževljevo se srce uzda u nju i blagom neće oskudijevati. Ona mu čini dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg. Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim. Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno. Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima. Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu. Plod joj dajte ruku njezinih i neka je na Vratima hvale djela njezina! (Izr 31, 10–13).

U prvom potpoglavlju Zorica Jurilj na str. 206 piše o hercegovačkoj uzor-ženi ističući: Koliko bi god puk bio spreman kritizirati žensko, često i nepravedno, među mnogim je ženama morao ustuknuti, odati im duboko poštovanje. Bilo je nekih kategorija žena koje su uvijek bile slavljene, poštovane, zaštićene.

193 Dragić M.: VJEČNI SPOMENIK ŠIROKOBRIJEŠKOJ KULTURNOJ BAŠTINI Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 191-195

svaka na mistu Najveće je blago kuće ako u njoj obitava žena kojoj je čast te kuće na prvom mjestu, žena koja puno ne govori, ali kad progovori da joj je . Takva je žena bila stup kuće i slavilaŽena se među u patrijarhalnoj ukućanima, a i hercegovačkoju selu. sredini

Poglavlje se nastavlja potpoglavljem te odrastanju od djeteta do udaje. Poglavlje završava interpretacijom pedesetak poslovica o ženama. U 17. poglavlju riječ je o narodnom jeziku širokobriješkoga kraja. To je ikavski jezik štokavskoga narječja. Ikavicu Zorica Jurilj afirmira i natpisom na Kočerinskoj ploči iz 1404. godine. Pišući o leksiku širokobriješkogaPočetci pismenosti. kraja, navode se mnogobrojni Početniciturcizmi. (BukvaruZorica Jurilj navodi i fonološke i morfološke značajke govora u širokobriješkom Antroponimijakraju te nastavlja potpoglavljem Potom slijedi tekst o ), pismu, spomenaru. je 18. poglavlje doktorske disertacije. I u tom poglavlju, kao i u cijeloj monografiji, Zorica Jurilj određeneMate, Luka, je pojmove Marko, Ivan,objasnila Šimun, i afirmirala Petar, Jakov, s nekoliko Andrija, citataFilip, Toma,iz Staroga Marija, i Novoga Magdalena, zavjeta Katarina navodeći da je najveći sloj hrvatskih imena motiviranRenata, Robert,starokršćanskim Marlena, Viola,imenima: Dijana, Žaklina, Žana, Silva, Sandra ... Nadalje se navode pomodna strana imena: Slobodan, Svjetlana,... Nastanak Borislav, tih imena Tatjana. na str. 228 Jurilj tumači medijskim utjecajem:starinska »U vrijeme proruske politike u bivšoj Jugoslaviji u ove su krajeve došla i neka atipična imena ( ..). Bila su to vremena kada su StanićpojedinaAnić, Jurić, imena Damjanović, davana Perić, kao nadimci Ivanković, u šaljivom Mandić, Markići pejorativnom tonu.« Pišući o nastanku prezimena,Drežnjak, autorica Vlaho, navodi Primorac, da ih Crnogorac, je najviše Zadro...motivirano rodočelnicima: , Kovač, Kovačić, Lončar, Medić, Kožul, Tokić... Neka prezimena govore o podrijetlu: Rječnik Zanimanjem su motivirana prezimena, primjerice: ... Poglavlje nastavlja tekstom o nadimcima i rodbinskim nazivima. je nakon 18. poglavlja i obuhvaća oko 600 nepoznatih i manje poznatih riječi te lokalizama.

U Zaključku na str. 245 Zorica Jurilj piše: Stvarnost se ovih ljudi zrcalila kroz njihovu usmenu književnost. Ona je bila stalnom pratiteljicom puka i vjernom slikom svih događanja u puku. U svim su književnim, usmenim oblicima širokobriješkoga kraja sadržana, zbijena i izrečena sva prošla događanja i sve ono što je činilo život ovoga čovjeka: navike ljudi ovoga kraja, njihovi običaji, jezik, norme i pravila ponašanja. Književnost je bila kritikom i pokudom svima onima koji su zaboravljali ljudske i Božje zakone, ali i onaj vedri, šaljivi dio hercegovačkoga duha koji je ostao zdrav i u najtežim trenutcima života.

Jurilj upozorava na nužnost očuvanja tradicijskih vrijednosti jer »...bez znanja o svojoj prošlosti nijedan narod ne može razmišljati o svojoj sadašnjosti, a ni o svojoj budućnosti.«

Nematerijalnom kulturnom baštinom smatraju se: jezik, dijalekti, govori i toponimija, te usmena književnost svih vrsta; folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote; tradicijska umijeća i

194 Dragić M.: VJEČNI SPOMENIK ŠIROKOBRIJEŠKOJ KULTURNOJ BAŠTINI Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 191-195

obrti. Prema UNESCO-voj Konvenciji iz 2003. godine nematerijalna kulturna baština je ključni segment prepoznavanja i definiranjaGrabovina kulturnih tilovinu identiteta pita koji su osobito ugroženi. Iznimna vrijednost monografije Zorice Jurilj ogleda se i u mnogobrojnim autoričinim izvornim terenskim zapisima nematerijalne kulturne baštine širokobriješkoga kraja. U tim je primjerima iznimno filološko, etnološko i antropološko blago. Zorica Jurilj svojom monografijom sačuvala je golem dio nematerijalne kulturne baštine širokobriješkoga kraja. Ovu, 2018., godinuGrabovina UNESCO tilovinuje proglasio pita. Godinom kulture. Širokobriježanima i njihovim potomcima, kao i uopće hrvatskome narodu, na najbolji način posrećila se ta godina monografijom Zasluge i čestitke za to pripadaju Zorici Jurilj koja je pokazala kako se treba odnositi prema baštini naših davno upokojenih predaka i tu baštinu ostaviti u nasljeđe pokoljenjima.

195 196 Dragić M.: IZNIMNO VRIJEDNA MONOGRAFIJA IVANA MIMICE DI SI POŠLA ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 197-200

Marko Dragić Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet HR-21000 Split, Poljička cesta 35 [email protected]

DI SI POŠLA LIPA ZVIZDA

IZNIMNO VRIJEDNA MONOGRAFIJA IVANA MIMICE

(usmene i pučke pjesme moliških Hrvata), Književni krug Split;1 Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2017. 272 str.

Samozatajni prof. emeritus dr. sc. Ivan Mimica dao je neizmjeran doprinos duhovnosti Splita i Dalmacije. Jedan je od utemeljitelja Književnoga kruga u Splitu. Dugogodišnji je profesor, ravnatelj te dekan na Višoj pedagoškoj školi u Splitu. Dobitnik je Nagrade grada Splita 1970. godine za osobite uspjehe u odgoju i obrazovanju studenata. Počasno zvanje profesor emeritus dodijeljeno mu je 2003. godine za »priznatu nastavnu i znanstvenu izvrsnost te zasluge za napredak i razvitak Sveučilišta u Splitu«. Godine 2006. dodijeljena mu je nagrada „Kruno Prijatelj“ koju dodjeljuje Slobodna Dalmacija za znanost. Ivan Mimica najzaslužniji je za otvaranje Odjela za humanističke znanostiDi u si Splitu pošla 2001. lipa zvizda godine koji je 2005. godine stapanjem s Visokom učiteljskom akademijom prerastao u Filozofski fakultet SveučilištaUsmene u Splitu. i Najnovijupučke pjesme monografiju molizanskih Hrvata. (usmene i pučke pjesme moliških Hrvata) Ivan Mimica komponirao je od dva dijela. Prvi dio naslovljen je To je opsežna znanstvena studija u kojoj autor piše o kulturnim i povijesnim prilikama kada su se Hrvati bježeći od Turaka u drugoj polovici 15. stoljeća, nastanili u srednjoj Italiji, u pokrajini Molise. Ondašnji Hrvati nazivaju se moliškim ili molizanskim. Ugledni filolog, molizanski Hrvat Mario Spadanuda, ističe da je jedino pravilno koristiti se nazivom molizanski. Stoga se i autor monografije koristi tim nazivom. Ugovorom o pravima i zaštiti manjina između Republike Hrvatske i Republike Italije od 15. studenoga 1996. godine molizanski Hrvati priznati su kao hrvatska manjina. Molizanski Hrvati danas su mala zajednica; 1961. godine brojila je 4053 žitelja, a 1983. samo 2531, navodi Mimica. O dolasku u Molise sačuvane su predaje da je Hrvate predvodio vojvoda Mirko. Kao dokaz za to autor s pravom navodi da je u Kruču (Živavodi) čest antroponim Mirko kao i činjenica da su potomci vojvode Mirka imali najljepšu zemlju. U selu Bačini kod Ploča početkom 20. stoljeća postojale su ruševine dvora, a prema tadašnjoj tradiciji bili su to ostatci Mirkovih dvora. Bježeći pred Turcima, Hrvati su sa svojih pradjedovskih ognjišta u novu domovinu jedino donijeli svoju nematerijalnu kulturnu baštinu, u kojoj je posebno mjesto zauzimala tradicijska usmena književnost. Upravo kod molizanskih Hrvata zabilježena je najstarija bugaršćica. Najbolji proučavatelj bugaršćica Josip Kekez te je pjesme nazvao hrvatskim državotvornim Suvremena pitanja 1 Prikaz je pod naslovom „Iznimno vrijedna monografija Ivana Mimice ‘Di si pošla lipa zvizda’“ objavljen u časopisu 25, 2018., str. 179–183.

197 Dragić M.: IZNIMNO VRIJEDNA MONOGRAFIJA IVANA MIMICE DI SI POŠLA ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 197-200

Tamnovanje vojevode Sibinjanin Janka pjesmama te je ustvrdio da je najstarija bugaršćica zapisana posljednja: Ora’ vija’ se nad gradom Smederevom. Nitkore ne ćaše s njime govoriti, nego Janko vojvoda govoraše iz tamnice: »Molim ti se, orle, sidi malo niže da s tobome progovoru. Bogom te brata zimaju, pođi do smederevske gospode da s’ mole slavnomu despotu da m’ otpusti iz tamnice smederevske. I ako mi Bog pomože i slavni dispot pusti iz smederevske tamnice, ja te ću napitati črvene krvce turečke, beloga tela viteškoga.«

Ta bugaršćica pjeva o Janku Sibinjaninu (Janošu Hunyadiju, Hunyad; Erdelj, 1387. – Zemun, 1456.) jednom od najistaknutijih i najuspješnijih boraca protiv Turaka. Godine 1448. prodro je na Kosovo, ali je izdajom raškoga despota Đurđa Brankovića zasužnjen. Oslobođen je uz veliku otkupninu. Obranio je 1456. godine Beograd Tamnovanjei 11. kolovoza vojevode te godine Sibinjanin umro. OtacJanka je ugarskoga kralja Matije Korvina. Omiljen je u Hrvata i Srba koji i danas o njemu pripovijedaju. Bugaršćicu najčešće nazivanu zapisao je Ruggero de Pazienza 1. lipnja 1497. g. (četvrtkom) u mjestu Gioia del Colle nedaleko od Barija. Plešući, pjevali su je prognani Hrvati iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije u čast kraljice Izabele del Bolzo. Mimica nadalje piše o jezičnim značajkama molizanskih Hrvata te o sabiranju i publiciranju usmene pjesničke građe. Pritom autor navodi da su istraživačima na periferiji interesa ostali usmeno-pjesnički ostvaraji. Autor se u svojoj monografiji koristio zapisima Giovannija de Rubertisa iz Kruča, Graziadija Ascolija i Rista Kovačića iz Boke kotorske. Ti zapisi nastali su u drugoj polovici 19. stoljeća. Risto Kovačić najviše pjesama je zapisao od Antonije Matasse (87 god.) i Concete Silvestri, djev. Vetta (82 god.). Autor posebno ističe ugledne Splićane: odvjetnika Josipa Smodlaku i prof. Josipa Barača koji su u nekoliko navrata boravili u Moliseu istražujući život, običaje i usmeno-književnu baštinu naših sunarodnjaka tamo. Barač je u Kruču 1904. godine zapisao: »Puk rado pjeva u mnogim prigodama: poslije večere o badnjem dne, kad nose momci smrčke po selu pred kućna vrata seoskih djevojaka, pa o pokladama, u prvoj polovini mjeseca maja, pa i kad se ide u ‘maslin’. No sve te pjesme pjevaju talijanskim tekstom.« Mimica piše kako Barač 1904. godine navodi da je u Kruču »prije šezdesetak godina u narodu životarila hrvatska riječ.« Di si pošlaProfesor lipa Riccardo zvizda Orel iz Gorizije od 1954. do 1963. godine boravio je u Moliseu desetak puta prikupljajući pjesme i napjeve. U Mundimitru je zapisao pjesmu prema kojoj je prof. Mimica dao naslov svoje monografije. Pišući o izvorima usmenog pjesništva i analizi važnijih ostvarenja, Ivan Mimica je, s pravom, ustvrdio da zapisana i sačuvana usmena poezija molizanskih Hrvata količinski nije velika, ali je vrlo zanimljiva i vrijedna »i za same žitelje Kruča, Mundimitra i Stifilića, i za hrvatsku usmenu književnost i za znanost o usmenoj književnosti uopće.«

198 Dragić M.: IZNIMNO VRIJEDNA MONOGRAFIJA IVANA MIMICE DI SI POŠLA ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 197-200

Zabilježeni su primjeri ljubavnih, vjerskih, šaljivih, obrednih i ophodnih pjesama te naricaljki, pjesama uz rad. Među sačuvanim pjesmama najbrojnije su inačice o Ivanu Karloviću. Njih su slušali i zapisivali ili snimali gotovo svi istraživači u sva tri hrvatska naselja, i to od sredine druge polovice 19. st. do kraja šezdesetih godina 20. stoljeća. Pjesme o banu Ivanu Karloviću (? 1485. – Medvedgrad, 9. kolovoza 1531.) svjedoče o interesu molizanskih Hrvata za domovinu iz koje su morali pobjeći, kao i ponos na junake svoga roda koji su se borili protiv Turaka. Takav je bio i Ivan Karlović, hrvatski ban od 1521. do 1524. te od 1527. do 1531. godine, koji se dokazao kao vrsni organizator i borac u obrani hrvatskih zemalja od Turaka. ZanimljiviNarodne su i zapisi pjesme prvosvibanjskih molizanskih Hrvata običaja, u srednjoj obreda, Italiji ophoda i usmenih lirskih. prigodnih pjesama. Tam na dole jena crikvica U zbirci Božidar Vidov 1968 godine objavio je tekst i melodiju pjesme iz Stifilića : Tam na dole je ’na crikvica, dve golubice zgužu, Mater Boži budu: »Ustani se, Mâle, ke sad ti nosu sina na križ! Dol’ križa kaplje krv zgor oltare gred. Angeli ga kupu, na nebu ga nosu.« Mat’ se maravilja, ke misa sinjina sa govore se govore u alta voč, ke Bog je umbra na Kroč. »Sa plačete nu votu, plačete dvi vote, plačete tri vote, semaj Boga maš tu plakat.« Crkvica se gradi Diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i drugdje gdje žive Hrvati katolici, i danas je u usmenom optjecaju dijaloška molitva sa sličnim motivima kao u navedenoj molitvi molizanskih Hrvata. Autor korektno navodi 127 bilješki. Monografija sadrži sažetke na engleskom i talijanskom jeziku. Prof. Mimica nakon studije navodi 73 usmeno-književna primjera koje je žanrovski klasificirao na: Pjesme o Ivanu Karloviću; Šaljive o Ivanu Karloviću; Ljubavne pjesme; Šaljive pjesme; Svibanjske pjesme; Religiozne pjesme; Tužbalice; Uspavanke i basme; Stihovane poslovice. Poslije pjesama autor navodi važnijuDi literaturu, si pošla lipa potom zvizda rječnik te podatke o pjesmama i pogovor. Monografija poetskoga naslova (usmene i pučke pjesme moliških Hrvata) golem je doprinos hrvatskoj filologiji. Njezina iznimna važnost

199 Dragić M.: IZNIMNO VRIJEDNA MONOGRAFIJA IVANA MIMICE DI SI POŠLA ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 197-200

Diogleda si pošla se u lipaizvrsnoj zvizda studiji, primjerima koji su objedinjeni, znalački klasificirani te na hrvatskom jeziku molizanskih Hrvata publicirani. Uz ostale vrijednosti i monografija prof. emeritusa Ivana Mimice intravenozno će ući u korpus hrvatske filologije. Monografija je dobro došla teoretičarima i povjesničarima hrvatske književnosti, jezikoslovcima, etnolozima, antropolozima, povjesničarima i svim poštovateljima nematerijalne tradicijske kulturne baštine. Uz ostalo, i zbog toga profesoru Mimici dugujemo zahvalnost!

200 Matek Šmit Z.: KNJIGA O ŽENSKOJ AUTOBIOGRAFIJI U RUSKOJ KNJIŽEVNOSTI Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 201-202

Zdenka Matek Šmit Sveučilište u Zadru, Odjel za rusistiku HR-23000 Zadar, Obala kralja Petra Krešimira IV. 2 [email protected]

Ruska ženska autobiografija: osobno i javno. KNJIGA O ŽENSKOJ AUTOBIOGRAFIJI U RUSKOJ KNJIŽEVNOSTI Adrijana Vidić, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada/Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, 2016.

U ormaru sestre Valerije živi Puškin, onaj isti crnac s kovrčama i sijevajućim bjeloočnicama. No prije bjeloočnica postoji drugo sijevanje: vlastitih zelenih očiju u zrcalu, jer je ormar obmanjujući, zrcalan, dvokrilan, u svakom krilu – ja, a ako se sretno namjestim nosom nasuprot tom razvođu dobiju se niti dva niti jedan nos – neki neprepoznatljiv. M. Cvetajeva

Na temelju disertacije obranjene na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2011., a u izdanjuRuska Hrvatske ženska sveučilišne autobiografija: naklade osobno i biblioteke i javno. L–Zavoda za znanost književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, u prosincu 2016. objavljena je knjiga Adrijane Vidić Docentica Vidić zaposlena je na Odjelu za rusistiku (donedavno, do početka akademske godine 2018./2019., na Odsjeku za ruski jezik i književnost Odjela za kroatistiku i slavistiku) Sveučilišta u Zadru. Ističemo kako je riječ o prvoj hrvatskoj znanstvenoj monografiji koja analizira ženske autobiografske tekstove u ruskoj književnosti. Od svih autobiografkinja, njih pet, našoj široj javnosti poznata je jedino M. Cvetajeva (ili Cvetaeva, kako njezino ime u transliteriranom obliku navodi autorica knjige). Natalija (Natal’ja) Dolgorukova, Ana (Anna) Labzina, Jekaterina (Ekaterina) Daškova, Nadježda (Nadežda) Durova i jedina stvarna spisateljica među njima, Marina Cvetajeva, autorice su interesantnih sudbina i afiniteta, a svaka je od njih sa svojim htijenjima i postignućima, sa svojom intelektualnom i emocionalnom snagom daleko ispred svoga vremena. Monografija je razdijeljena na sedam poglavlja, od čega prva dva tematiziraju povijest ruske ženske autobiografije te se bave teorijskom i metodološkom problematikom, dok pet preostalih poglavlja obrađuju pet autobiografskih tekstova autorica 18., 19. i 20. stoljeća, počevši s prvom poznatom, i jedinom u 18. stoljeću, ruskom autobiografkinjom, kneginjom Dologorukovom. U pet odvojenih poglavlja poredanih kronološki nudi se svojevrsno iščitavanje ruske ženske povijesti. Primjerice, spomenuta plemkinja u vrlo mladoj dobi – kako su to učinile i žene dekabrista stoljeće poslije (svjesno žrtvujući privilegije svoga staleža, koje su im do kraja života ostale uskraćene) – prati supruga u progonstvo u Sibir, ne smatrajući to ni žrtvom ni iznimnim činom, već svojom prirodnom obvezom. Upravo takvu – aktivnu – ulogu Dolgorukova preuzima i u svojoj autobiografskoj prozi. Osobito je neobična kao

201 Matek Šmit Z.: KNJIGA O ŽENSKOJ AUTOBIOGRAFIJI U RUSKOJ KNJIŽEVNOSTI Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 201-202

ličnost „djeva-konjanik“ (kako se naziva u svojim dnevničkim zapisima) N. Durova koja, prerušena u vojnika, sudjeluje u brojnim bitkama, između ostalih i onima u Domovinskom ratu 1812. Zanimljivo je da pri opisu susreta s Puškinom za se koristi oba roda naizmjence! Osobna građa svake od protagonistica javno se reproducira, izlaže u književnom žanru autobiografije, a suprotstavljenost osobnoga i javnoga propituje se upućivanjem na njezinu pokretljivost i prilagodljivost široj smisaonoj cjelini. Naglašava se i značenje matrilinearnosti – modela ili uloge majke – što se u Labzine i Cvetajeve povezuje s postupcima mitologizacije. Autorica se u prvom redu služi zapadnom feminističkom autobiografskom teorijom, ali i ruskim teorijskim izvorima, s pravom – mudro i s dozom suzdržanosti – obraćajući pozornost na različitost, odnosno katkad dvojbenu primjerenost ruskih i zapadnjačkihmémoires metoda u proučavanju građe (pa čakmemoari kad je riječ i o samoj terminologiji: autobiografijRusi će praviti finu distinkciju između memoara i autobiografije te će se češće – od franc. , uspomene – koristiti pojmom od, na zapadu uobičajene, e). Vrijednost je ove knjige – osim što je, kako smo istaknuli na početku, prva takve vrste u nas, te je već po tome neosporivo znanstveno relevantna – u bogatstvu i raznovrsnosti njezina sadržaja: uz uvod u teoriju autobiografije, ona daje i kratku povijest žanra u ruskom kontekstu, kao i pet konkretnih studija autobiografskih tekstova koji se promatraju, tj. raščlanjuju s više teoretskih aspekata. Monografiju Ruskakrasi iženska iscrpnost autobiografija: literature: zastupljenoosobno i javno je više od dvjesto različitih bibliografskih jedinica. autorice Adrijane Vidić itekako je važna u proučavanju autobiografije i u širim, ne samo hrvatskim, znanstvenim okvirima i time predstavlja dragocjen doprinos ne samo rusistici nego i filologiji u općem smislu.

202 Mihaljević N.: SARA LORENZETTI, FIGURAZIONI DEL VUOTO ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 203-206

Nikica Mihaljević Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet HR-21000 Split, Poljička cesta 35 [email protected]

FIGURAZIONI DEL VUOTO. PER UNA RILETTURA DELLE “NOVELLE PER UN ANNO” DI LUIGI PIRANDELLO, SARA LORENZETTI, METAURO EDIZIONI, FANO, 2016.

Nel suo lungo e meticoloso lavoro di ricerca scientifica, iniziato prima di aver conseguito il titolo di dottore di ricerca in Italianistica, la professoressa Sara Lorenzetti si è occupata delle opere di vari autori italiani dell’Ottocento(«Voi sarete...ile Novecento, mio tutto». mentre Un ultimamente epistolario amorososi è focalizzata di Caterina anche Franceschi sulla narrativa migrante«Andare in in lingua mare italiana. senza barca». Tuttavia, Le dopo lettere aver di Monaldopubblicato Leopardi tre libri, ad diAnnesio cui due Nobili: monografie un carteggio per «La voce della Ragione» (2006), Architetture interiori. Immagini domestiche nella letteratura femminile del Novecento italiano (Aleramo, Ginzburg, (2008)) Prato, Lussu)e un volume che ha curato insieme con Chiara Cretella (

(2008)) noché numerosi articoli dedicati alla letteratura italiana dall’Ottocento ad oggi, questa volta Sara Lorenzetti sceglie di riprendere il lavoro su degli studi novecenteschi e di esaminare l’opera di un autore, su cui, come rileva lei stessa nell’introduzione al volume, «esiste infatti una letteratura tanto vasta, da far pensare che ogni aspetto sia stato affrontato in modo esaustivo» (Lorenzetti 2016: 9). Ciononostante, l’autriceFigurazioni riesce a dimostrare del vuoto. che Per Luigi una Pirandello, rilettura nonostantedelle “Novelle tutto, per continua un anno” ancor’oggi di Luigi Pirandelload offrire parecchi spunti di riflessione ai suoi numerosi lettori. Il libro , pubblicato da Metauro Edizioni nell’ambito della collana diretta da Corrado Donati, autore particolarmente attento agli studi pirandelliani, offre una lettura avvincente, per gli studiosi di Pirandello, come pure per quei lettori che, caso mai, avessero letto solo alcune opere dell’agrigentino. Infatti, un dettaglio da apprezzare di questo volume sono i minuziosi commenti nelle note che Lorenzetti offre nell’accompagnare il testo in cui elenca e commenta i numerosi studi dell’opera pirandelliana. Vi individua anche quei contributi nei quali gli autori sostengono ed esprimono atteggiamenti opposti. Ne sono testimonianza più di 250 voci trovate nei riferimenti bibliografici, tra i molteplici volumi, articoli e saggi su Pirandello e sul pensiero pirandelliano: temi del vuoto, del nulla, delle illusioni,Novelle delle per un forme anno e del sogno. Questo dettaglio è ancora di più significativo se teniamo a mente che in questo studio Lorenzetti circoscriveSe la sua ricerca soltantoIl buon alle cuore , che comprende, come rileva l’autrice, «un arco di tempo che corrisponde a tutta l’attività creativa dell’autore ( ... uscì nel 1894 mentre fu pubblicato postumo nel 1937), [...]» (Lorenzetti 2016: 9). Il libro è suddiviso in quattro capitoli, preceduti da un’introduzione e seguiti da osservazioni conclusive, una bibliografia ed un indice dei nomi. Nell’introduzione,

203 Mihaljević N.: SARA LORENZETTI, FIGURAZIONI DEL VUOTO ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 203-206

oltre ad aver definito il corpus su cui intende focalizzare la sua ricerca, l’autrice rileva il tema del quale intende occuparsi, ovvero il tema del vuoto, definito, dalla Lorenzetti, come «un concetto enigmatico e sfuggente, la cui centralità è stata ormai ampiamente riconosciuta nelle espressioni filosofiche, artistiche e scientifiche del Novecento e della contemporaneità» (Lorenzetti 2016: 9). Segue la descrizionePhisica del percorso dello studio su questo argomento, partendo dalle origini della cultura greca, individuando la prima trattazione sistematica sul vuoto nel IV libro della di Aristotele (Lorenzetti 2016: 11) passando per i pensieri che sono seguiti a partire dal XII secolo attraverso le teorie di Galilei e Torricelli, alla filosofia presocratica, per toccare gli sviluppi della fisica nel Novecento che a loro volta, riportano l’attenzione sul concetto del vuoto e arrivano alle indagini recenti della Micropsicoanalisi, il metodo di investigazione psicoanalitica di derivazione freudiana. Inoltre, l’autrice stabilisce l’obiettivo del suo studio, nel concetto di «restituire centralità ad un concetto relegato per un lungo periodo ad un ruolo secondario nelle vicende filosofiche, a cui invece le recenti risultanze emerse dagli studi nei diversi campi del sapere hanno riconosciuto una valenza ermeneutica fondamentale [...]» (Lorenzettiin primis2016: 14). Tuttavia, Lorenzetti rileva che, in quest’indagine, dovrà tenere conto di tutta una serie di premesse strettamente correlate al concetto del vuoto, come, , l’indeterminato e il nulla. Dato che «[l]e categorie tematiche di vuoto e di nulla costituiscono alcuni dei motivi di maggior interesseweltanschauung anche nella storia della letteratura italiana ed in quella del Novecento [...] analizzarli in un autore come Pirandello, poi, significaIl vuoto addentrarsi di forme nel cuore della sua » (Lorenzetti 2016: 18). Nel primo capitolo Lorenzetti sottolinea l’insistenza dell’autore agrigentino su alcuni temi come vita, illusione, morte, vuoto e sogno, nonché su altri strettamente correlati ad essi, i quali appaiono costantemente nella produzione novellistica pirandelliana, dai primi agli ultimi testi. Così l’analisi della Lorenzetti parte proprio dal concetto di vita, offrendo numerosi esempi e analizzando le sfumature che questo concetto assume da una novella pirandelliana all’altra per arrivare alla conclusione, che è, allo stesso tempo, una delle idee principali della poetica pirandelliana, quella su «l’eterna contraddizione»: [...] ogni forma è nello stesso tempo un’ affermazione dell’essere, in quanto si pone come sua specificazione e determinazione, e una sua negazione o morte, in quanto costituisce una fine dell’essere nella sua totalità, una sua limitazione. La vita dell’essere, allora, sarebbe concepibile solo come un movimento circolare e continuo, che, nel momento stesso in cui pone una forma, la toglie: una successione ininterrotta vita-morte (Lorenzetti 2016: 39).

Da questa premessa Lorenzetti deduce la tesi che il flusso della vita possa essere spiegato «alla luce della categoria della vacuità: esso si configura infatti come un magma indistinto e mobile che, se potenzialmente contiene tutte le forme, rimane in se stesso completamenteIl multiforme indeterminato volto edella perciò morte “vuoto” rispetto a ciascuna di esse [...]» (Lorenzetti 2016: 40). Nel secondo capitolo l’autrice parte dall’ipotesitopos che la morte richiamata numerose volte nell’opera pirandelliana sia come un luogo opposto alla vita-flusso, ovvero sia come correlata ad essa. Anche questo ,

204 Mihaljević N.: SARA LORENZETTI, FIGURAZIONI DEL VUOTO ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 203-206

leitmotif rileva Lorenzetti, appare nelle prime opere dell’autore, e non solo nelle novelle, e diventa «un che coinvolge una miriade di personaggi e si esprime in una notevole varietà di toni, dal comico fino all’assurdo, dall’umoristico fino al tragico» (Lorenzetti 2016: 71). Questo tema centrale delle novelle pirandelliane assume una varietà di significati in correlazione con il concetto della vita, dalla fine dell’illusione, intesa come «immagine arbitraria che l’uomo si costruisce del mondo» (Lorenzetti 2016: 75) all’accezione che questo concetto assume in relazione alla forma, in quanto ogni forma è allo stesso tempo l’affermazione dell’Essere e la sua manifestazione nonché una sua fissazione che non è altro che una morte. Inoltre, prendere consapevolezza della forma signfica che in essa è subentrata la morte. In questo capitolo Lorenzetti indaga non solo sulla riflessione dei personaggi sulla morte ma anche sulla crudeltà deltopos destino nei confronti dell’individuo, passando dalla morte che colpisce i personaggi improvvisamente alla morte che uccide lentamente. Nell’analisi su questo , ritengo interessante mettere in rilievo che il tema della morte in guerra, nonostante la Prima guerra mondiale determini tutta una serie di pubblicazioni letterarie in Italia nella prima metà del Novecento, nelle novelle di Pirandello sembra una presenza rimossa. Nonostante questa singolarità, lo studio dettagliatoLe figure sul concetto del vuoto della morte nelle novelle pirandelliane ci porta al terzo capitolo in cui si definisce il vuoto in correlazione con la vita e con la morte. Il terzo capitolo parte dal presupposto pirandelliano che l’uomo non ha altra scelta che vivere illudendosi e che la disgregazione dell’illusione porti alla consapevolezza della forma, che è, contemporaneamente, consapevolezza del vuoto della vita. Perciò in questo capitolo l’autrice indaga su due casi: «da una parte la fine dell’illusione è l’effetto di un cambiamento della cosa o della persona su cui si era modellata la nostra immagine; dall’altra, può subentrare anche un mutamento del sentimento che la alimentava [...]» (Lorenzetti 2016: 98). Questo porta al fatto che subentra la disgregazione dell’illusione e che l’uomo, non riconoscendo più il suo mondo, secondo Lorenzetti, si sente vaneggiare nel vuoto. In una seconda accezione, il concetto della morte fa riferimento alla forma come arresto del flusso della vita, e, perciò, l’autrice deduce che si può indagare su «come si possa giungere all’epifania del vuoto costitutivo della vita anche a partire dalla “trappola”» (Lorenzetti 2016: 103). In questo, Lorenzetti ritiene che l’epifania del vuoto assuma un volto duplice ed antitetico, il quale, alla fine, assume le sembianze della modalità con la quale l’uomo può, per un attimo, attingere al flusso dell’Essere. L’analisi che fa in questo capitolo porta l’autrice a concludere che «il vuoto è originario e costitutivo e perciò riconducibile a cause ontologiche (e non materiali e contigenti) [...]» (Lorenzetti 2016: 119). Inoltre, in questo capitolo l’autrice esamina come la morte fisica porti all’epifania del vuoto la quale viene affrontata ed esaminata da Pirandello in una lunga serie di accezioni, dalla percezione dell’estraneità da se stessi e dal mondo all’insensantezza esistenziale e, infine, alla percezione della lontananza dell’essere, che assume frequentemente anche le sembianze di un sogno, che è un ulteriore esito dell’epifania. Qui l’autrice conclude con l’osservazioneIl sogno che l’epifania è comunque sempre irriversibile, e dopo il riconoscimento delle illusioni, non èaltra più possibile tornare a illudersi come prima. Nell’ultimo capitolo, , Lorenzetti parte proprio da quest’ulteriore esito dell’epifania, ovvero da una realtà ed ineluttabilmente distante. Anche questo

205 Mihaljević N.: SARA LORENZETTI, FIGURAZIONI DEL VUOTO ... Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 203-206

lemma nella produzione novellistica pirandelliana presenta un ampio spettro semantico. Nella sua prima accezione, sottolinea Lorenzetti, il sogno rimanda ad un’aspirazione «che l’io proietta comunque in una dimensione di lontananza» (Lorenzetti 2016: 145). Perciò il sogno è determinato in primo luogo dai sentimenti del personaggio ed appare condizionato dalla realtà esterna solo marginalmente ed indirettamente. Anche in questo capitolo l’autrice espone ed elabora latopos sua tesi attraverso una serie di esempi trovati nelle novelle, che sono sempre più frequenti verso l’ultima fase della produzione novellistica dell’autore. Comunque, tra il del sogno e il concetto del vuoto, secondo Lorenzetti, si intrecciano varie correlazioni, che si possono riassumere in due modalità: «da un lato il vuoto indica la mancanza di senso della vita, dall’altra esso attiva nel soggetto la riduzione dell’io e della realtà circostante ad “ombre evanescenti” e si esprime in una sensazione di lontananza dal mondo in cui si vive» (Lorenzetti 2016: 154). Però, quello che èuccide fondamentale riguardo al termine sogno è che esso assume una positività in quanto delinea e permette ai personaggi di percepire una realtàtrappola contrapposta alla realtà che la vita, ovvero la realtà della forma. Ciò significa che in questa realtà è possibile una fuga, anche se temporanea, dalla prigione della topos . Assumendo la forma di allucinazione o pazzia, il sogno tuttavia può causare nel personaggio sia lo stupore che l’entusiasmo. A causa della frequenza di questo nella narrativa pirandelliana, altra Lorenzetti conclude che la sua opera «è inseribile all’interno di una “letteratura dell’oltre” [...]» (Lorenzetti 2016: 170), per quanto la sfera onirica rappresenti del tutto un’ dimensione. Quindi, con un’analisi minuziosa, l’autrice è riuscita a proporre una mappatura nuova e diversa delle novelle pirandelliane, partendo dal concetto del vuoto, sia nella sua accezione che rimanda al vacuo o vano, sia in quella che non propone significati precisi ma rimane indeterminata. Ciò ha permesso di ampliare il discorsotopoi e mettere in correlazione il lemma vuoto con altri termini: vita, illusione, forma, morte, rivelazione del vuoto nonché di verificare la permanenza e la consistenza di alcuni presenti in diversitopoi generi letterari dell’autore, rendendo legittima, inoltre, «una lettura sincronica dell’opera» (Lorenzetti 2016: 187). Il libro si chiude con la domanda se «il ricorrere di certi , come l’epifania del nulla, la morte ed il sogno, possa essere espressione di una crisi storico-sociale che l’autore percepisce facendosene portavoce» (Lorenzetti 2016: 188) concludendo subito con l’affermazione che «[l’] uomo pirandelliano attraversa perciò una crisi che sente non come storica, ma come ontologica» (Lorenzetti 2016: 190). Con questa nuova rilettura del corpus novellistico pirandelliano, attraverso il concetto del vuoto, che Lorenzetti propone in questo studio di alto valore scientifico, sposta lo sguardo lì dove altri studiosi dell’opera pirandelliana, forse,opus non hanno tuttavia indagato. A noi lettori propone, in questo modo, una riflessione intrigante sulle novelle di Pirandello, che possa portare ad ulteriori approfondimenti di questo che ancor’oggi rimane una fonte inesauribile di ispirazione e di riflessione ontologica. In questo senso, la monografia rappresenta un valente contributo sia per gli studi pirandelliani, sia per gli studi ontologici in senso più ampio.

206 JEZIK I UM

Nigoević M., Vušković M.: XXXII. MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP HDPL-a Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 207-209

VIJESTI / NEWS

Magdalena Nigoević Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet HR-21000 Split, Poljička cesta 35 [email protected]

Mislav Vušković HR-21000 Split, Šižgorićeva 18 [email protected]

JEZIK I UM

XXXII. MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP HDPL-a Rijeka, Hrvatska, od 3. do 5. svibnja 2018. godine

Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku (HDPL) organiziralo je XXXII. međunarodni znanstveni skup u Rijeci od 3. do 5. svibnja 2018. godine. To je već tradicionalno okupljanjeJezik i um lingvista iz Hrvatske i inozemstva koje se etabliralo kao prigoda za razmjenu novih saznanja, iskustava i dosega u lingvistici. Naslov ovogodišnjeg izdanja Skupa upućuje na širinu i sveobuhvatnost lingvističkih istraživanja sudionika, kao i na njihovu trajnu predanost pomicanju granica razumijevanja jezika s ciljem sve dubljeg poniranja u osnovne mehanizme funkcioniranja i upotrebe samog jezika. Najveće zasluge svakako pripadaju glavnim organizatoricama s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, prije svega predsjednici HDPL-a Mihaeli Matešić, ali i njezinim najbližim suradnicama, Aniti Memišević i Anastaziji Vlastelić koje su nas profesionalno, kolegijalnoEtička i stručno pitanja provele u suvremenim kroz sva trilingvističkim dana skupa. istraživanjima Skupu HDPL-a i ove godine prethodio je vrlo dobro posjećen pretkonferencijski događaj ‒ 3. simpozij SCIMETH pod naslovom koji se održao 2. svibnja 2018. godine kao plod suradnje Riječkoga regionalnog aktiva Hrvatskog društva za primijenjenu lingvistiku (HDPL) i Centra za jezična istraživanja (CJI) Filozofskog fakulteta u Rijeci, a koji je organizirala voditeljica Riječkoga aktiva HDPL-a Anastazija Vlastelić. Na Skupu HDPL-a sudjelovalo je pet plenarnih predavača te 144 sudionika s 95 izlaganja na trima jezicima (hrvatskom, engleskom i talijanskom) u 20 tematskih sekcija. Među sudionicima bio je i velik broj izlagača s različitih inozemnih sveučilišta, iz Bosne i Hercegovine, Češke Republike, Francuske, Italije, Makedonije, Nizozemske, Njemačke, Poljske, Rusije, SAD-a, Slovenije, Španjolske i Velike Britanije. Ova činjenica potvrđuje i upućuje na međunarodni ugled i odjek koji Skup HDPL-a uživa ne samo u Europi nego i šire. Prvog dana Skupa u svečanoj dvoraniLanguage Ewa learning Dąbrowska as cooperative sa Sveučilišta interaction u Birminghamu between implicitodržala and je pozvano explicit processes predavanje o odnosu između usvajanja materinskog jezika i stranog jezika u odrasloj dobi ( ). Istaknula je kako su razlike za koje se dugo vjerovalo da postoje između ova dva procesa učenja jezika velikim dijelom prenaglašene te

207 JEZIK I UM

Nigoević M., Vušković M.: XXXII. MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP HDPL-a Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 207-209

da su djeca, ne samo sposobna nego i motivirana učiti formalne jezične strukture. Izlagačica je na konkretnim primjerima pokazala da uspješno usvajanje jezika, kako kod djece tako i kod odraslih, ovisi o kombinaciji i interakciji eksplicitnih i implicitnih metoda učenja jezika. Nakon uvodnog predavanja, sudionici i izlagači raspoređeni su u četiri prostorije gdje su cijeli dan mogli pratiti različita izlaganja u četirima paralelnim sekcijama. Službeni Language dio prvog and dana mind: Skupa the (in)extricable zatvoren je inextricabilityplenarnim izlaganjem Maje Brala-Vukanović sa Sveučilišta u Rijeci o odnosu jezika i uma iz perspektive kognitivne lingvistike ( ) u kojem se posebno bavila pokaznim česticama, tj. vezom koja ide od geste do jezika te se osvrnula na pitanje je li kognitivna lingvistika tijekom svojih istraživanja uspjela dati odgovore na ona pitanje koja si je zadala u svojim početcima. Navečer, nakon izlaganja, organizatori Skupa priredili su domjenak. Drugi radni dan, petak 4. svibnja, započeoZnačenje je Skupštinom u jeziku – od HDPL-a individualnoga na kojoj do je, javnoga između ostaloga, dogovoreno da će se 33. znanstveni skup HDPL-a organizirati u svibnju 2019. godine u Rijeci i da će tema biti . Uslijedilo je plenarno izlaganje WillemaCognitive Hollmanna sociolinguistics: sa Sveučilišta from inspiration u Lancasteru to innovationkoji je govorio o nastanku kognitivne sociolingvistike ističući njezin metodološki i teorijski doprinos lingvistici ( ). Prikazao je i moguće smjerove razvoja kognitivne sociolingvistike navodeći područja koja predstavljaju njezinu budućnost, s posebnim naglaskom na psihologiju, antropologiju, sociologiju i samu lingvistiku. Cijeli petak prošao je u brojnim i raznolikim izlaganjima u četirima paralelnim sekcijama s kratkom stankom za ručak. Prije popodnevnih sekcija Ljiljana ContrastingŠarić sa Sveučilišta similar languagesu Oslu izlagala from je a cognitiveo komparativnoj perspective: analizi The prefigiranihcase of prefixed glagola verbs u in slavenskim Slavic . jezicima u okvirima teorijskog pristupa kognitivne lingvistike ( ) Uz navođenje poteškoća s kojima se susreću istraživači pri komparativnoj analizi glagolskih prefikasa u slavenskim jezicima, izlagačica je istaknula model radijalne mreže pri analizi prefikasa i hipotezu preklapanja u proučavanju značenja glagolskih prefikasa. Nakon popodnevnih sekcija uslijedilo je organizirano vođenje kroz grad Rijeku uz pratnju stručnog vodiča i odlazak na zajedničku večeru u restoran u gradskom središtu. U subotu ujutro Anita Peti Stantić sa SveučilištaLanguages u Zagrebu in održala the mind: je i posljednje systematic variabilityplenarno izlaganjeof agreement o odnosu and word semantičkih order interface i sintaktičkih options karakteristika procesa slaganja i reda riječi u hrvatskom jeziku ( ) predstavljajući mentalnu gramatiku kao višedimenzionalan, višeslojan prostor u kojem se istražuju učinci onih čimbenika koji su do sada ostali neistraženi u klasičnim pristupima. Pokazujući rezultate dosadašnjih istraživanja na hrvatskom jeziku o slaganju koordiniranih imenskih struktura u rodu, istaknula je međuovisnost sintaktičkoga i semantičkog aspekta u procesu slaganja. Skup je završen nakon što su završena izlaganja po pojedinim sekcijama. Budući da je HDPL lingvistički skup, važno je nešto reći i o službenim jezicima na Skupu: najveći broj izlaganja održan je na hrvatskome jeziku (54), slijedi engleski jezik (31) i talijanski jezik sa samo četirima (4) izlaganjima. Očito je da je broj izlaganja na talijanskome jeziku nerazmjerno malen u odnosu na druga dva službena

208 JEZIK I UM

Nigoević M., Vušković M.: XXXII. MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP HDPL-a Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 207-209

jezika. Osim što to predstavlja i dodatni logistički izazov organizatorima (u ovom konkretnom slučaju morali su odvojiti jednu sekciju za četiri izlaganja), sekcija na talijanskom jeziku je, u odnosu na druge paralelne sekcije, bila slabo posjećena. Svaki jezik lingvističkoj znanosti donosi svoje osobitosti i oblikuje poseban pogled na svijet koji utječe i na onoga koji proučava jezik i na sam predmet proučavanja. Stoga je prava šteta što je jedan jezik tako bogat poviješću, kulturom i tradicijom pao u drugi plan, barem kao jezik izlaganja. Premda nam se čini da bi ukidanje jednoga službenog jezika predstavljalo gubitak za Skup, ipak bi trebalo razmisliti može li se i dalje logistički opravdati njegovo postojanje kao službenog jezika. Ono što je karakteriziralo veliki dio izlaganja i što je obilježilo ovogodišnji Skup, jest kritičko preispitivanje trendova i metoda poučavanja jezika, tj. uvriježenih mišljenja o interakciji jezika i uma posljednjih desetljeća. U skladu s tim rezultati velikog broja predstavljenih istraživanja naglašavaju potrebu povratka „tradicionalnim“, eksplicitnim metodama poučavanja jezika jer su se te metode pokazale važne u poticanju i kreiranju neraskidivih odnosa jezika i uma. Takve tendencije uočene su u rezultatima brojnih istraživanja već od prvoga plenarnog izlaganja Ewe Dąbrowske te su bile posebno naglašene u mnogim izlaganjima održanima na hrvatskome jeziku. Radovi sa Skupa bit će objavljeni u domaćemu zborniku u izdanju HDPL-a i srednje Europe (na svim jezicima Skupa) i u međunarodnome zborniku u izdanju HDPL-a i njemačkoga izdavača Petera Langa (na engleskome i njemačkome jeziku). Domaći zbornik bit će objavljen usporedo u tiskanome i elektroničkome obliku, odnosno u slobodnome dostupu na mrežnim stranicama Društva. Na temelju svega viđenoga i izrečenoga, jasno je da Skup HDPL-a čeka svijetla budućnost. Ovom prilikom valja uputiti posebnu zahvalu svima koji su sudjelovali i doprinijeli organizaciji Skupa, koji su uspjeli besprijekorno uskladiti veliki broj izlaganja i sekcija, zanimljive i plodonosne rasprave s, ne manje bitnim, neformalnim druženjima za vrijeme stanki za kavu i domjenke, što je uvelike pridonijelo ugodnoj atmosferi na Skupu i želji da se što prije ponovno vidimo u Rijeci 2019. godine.

209 210 Vidović D.: AKADEMIKU ŠIMUNOVIĆU U SPOMEN I NA ČAST Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 211-213

Domagoj Vidović Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje HR-10000 Zagreb, Republike Austrije 16 [email protected]

AKADEMIKU ŠIMUNOVIĆU U SPOMEN I NA ČAST

Za neke se ljude može reći da je, kad god nas napuste, uvijek prerano jer nam se čini da nam nisu dospjeli reći sve što su mogli i htjeli. Za neke, pak, čak i suvremenici tvrde da će ih djela nadživjeti. Ako i samo površno pogledamo u opus akademika Petra Šimunovića (1933. – 2014.) i ako smo se s njim uživo susreli samo jedanput, uviđamo da za njega vrijede obje tvrdnje. Akademik je Petar Šimunović bio veliki znanstvenik, ali i veliki zanesenjak, i ljubiteljHumanističke svojega poziva, znanosti i vatreni pripovjedač,Studia iMediterranea usmeni prenositelj znanja. U svemu će ga tome malo tko moći nadmašiti. Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Doktorski studij i Centar Tragovima onomastičkih pod pokroviteljstvom istraživanja su PetraHAZU-a Šimunovića. u Šimunovićevu rodnome mjestu Dračevici na otoku Braču 20. srpnja 2018. organizirali Međunarodni znanstveni skup Bila je to prigoda da se prisjetimo uloge akademika Šimunovića ponajprije kao čakavologa i onomastičara, ali i kao čovjeka. Kao čakavolog akademik se Šimunović bavio i jezičnom prošlošću i sadašnjošću. Baveći se prošlošću, pokazao je koliko je čakavsko narječje (kao danas tek treće po broju govornika) bilo važno u oblikovanju hrvatskoga narodnog bića jer je ono bilo prvim hrvatskim književnim jezikom. Nije li, uostalom, bilo materinskim jezikom hrvatskih primorskih knezova i kraljeva? Šimunović se osobito bavio povijesnim rasprostiranjem toga narječja upućujući na čakavsko-štokavske veze na krajnjemu hrvatskom jugu (u Dubrovniku te na Mljetu i Elafitima), koje su se pretprošlostoljetnoj i djelomično u prošlostoljetnoj dijalektologiji prešućivale nauštrb veza dubrovačkoga govora s govorima u njegovu duboku zaleđu, a očit se čakavski utjecaj (koji je najzorniji u glasovnome sustavu) gotovo potpuno zanemarivao ponajprije stoga što je čakavsko narječje isključivo hrvatsko. Treba istaknuti da je Šimunović na to upućivao i u razdobljima kad to nije bilo ni najlakše ni najpametnije. Kao toponomastičar je, pak, u svojim radovima primjenjivao najsuvremenijePovaljske listine istraživačke metode te je od rodnoga otoka Brača učinio ogledni primjer ne samo na hrvatskoj, nego i svjetskoj Nemanjarazini. Proučavao je, među ostalim, i onimiju ističući brojne neobične podatke, primjerice činjenicu kako je na tome spomeniku potvrđeno osobno ime te je napominjući i da potvrde toga osobnog imena nalazimo i na Krku u XII. stoljeću, pokazao da su prve potvrde toga osobnog imena hrvatske. Praktično je primjenjivao svoja znanja u Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova Grada Zagreba nastojeći, koliko je moguće, uspostaviti red u šumi različitih imena u kojoj smo se našli mijenjajući političke sustave. Ujedno je određivao temeljne likove mnogih čakavskih ojkonima koji su se različito zapisivali. Znajući koliko su Hrvati

211 Vidović D.: AKADEMIKU ŠIMUNOVIĆU U SPOMEN I NA ČAST Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 211-213

potrebiti prosvjetiteljstva, pisao je i popularnoznanstvene radove nastojeći približiti složenu onomastičku problematiku puku te ga zabaviti i poučiti, kako su nas učili klasični retoričari. Nekoć je gotovo svako otočko mjesto imalo teatrin te je u duhu tih teatrina i Šimunović volio poruke koje lijepo zvuče natopljene humorom te je uvijek bio na pola puta između znanstvenika i pjesnika, o čemu je tijekom skupa i neformalnoga druženja ponajviše govorio njegov brat Ivo Šimunović. S obzirom na broj Bračana koji imaju uspomene na akademika Šimunovića i prepričavaju različite dogodovštine, već je za života polako prerastao u legendu, postao svojevrsnim usmenoknjiževnim likom. Nije li to najljepša pohvala čovjeku koji je, koliko god da je obilazio daleke zemlje i udaljena mora, toliko volio rodni otok? Međunarodni je znanstveni skup, kako i priliči, okupio onomastičare iz četiriju hrvatskih onomastičkih centara – Splita, Zadra, Pule i Zagreba, okupio je i dio Šimunovićevih suradnika iz drugih jezikoslovnih i inih područja, a štih su mu međunarodnosti dali talijanski i crnogorski znanstvenici. Izlaganja bismo na skupu mogli uvjetno podijeliti na ona izravno naslonjena na Šimunovićeva istraživanja te na nove onomastičke prinose iako se svaki izlagač dotaknuo osobnoga odnosa s akademikom Petrom Šimunovićem i barem u jednome dijelu vlastita izlaganja osvrnuo na neki od njegovih radovaPoetičnost ili metodoloških toponima postupaka. Skup je otvoren intimnim izlaganjem Dunje Brozović Rončević u kojemu se prisjetila Šimunovića kao isprva mentora, zatim savjetnika i suradnika te na koncu prijatelja s kojim je podijelila mnogo lijepih trenutaka, ali i provela godine u ekscerpiranju svekolike onomastičke građe. Izlaganja Osobnasu izravno imena naslonjena u na Šimunovićeva onomastička Petra istraživanjaŠimunovića održali Anđela Frančić, Vukić Pulević, Domagoj Vidović i Novica Vujović. Anđela Frančić u Invazivniizlaganju fitonimi Rječniku bračkih čakavskih govora ukazala je na potrebu za izradbom rječnika bračkih osobnih imena. Vukić Pulević u izlaganju prisjetio se zajedničkoga rada s akademikom Šimunovićem u obradbi fitonima i fitotoponima te uputio na promjene u crnogorskome fitonimijskom Toponimijinazivlju, a Domagoj otoka Brača Vidović iznio je neke nove podatkeCrnogorska o toponimiji onomastička nekoć najvećega građa ubračkog proučavanjima mjesta Petra Pučišća, Šimunovića čija je toponimijska građa obrađena u Šimunovićevoj . Novica Vujović u izlaganju podsjetio je na Šimunovićevo izravno i neizravno bavljenje toponimijom na području današnje Crne Gore. Izlaganja koja možemo uvjetno svrstati među nove onomastičke prinose mogu se podijeliti na antroponomastička i toponomastička. Autori su antroponomastičkih radova Inoslav Bešker, Enzo Caffarelli, Goran Filipi i Barbara Bušić Giudici te I Vladimircognomi comeSkračić. indicatori Inoslav di Bešker spazi linguistici, svoje je fisici izlaganje e sociali posvetio nekoć posve uobičajenomu višejezičnom zapisivanju imenske formule, a Enzo Caffareli u izlaganju je predložio novu podjelu prezimena Obiteljskikao pokazatelja nadimci podrijetla, u selima Šušnjevici prostornoga i Šišanu određenja te društveno-profesionalnih i psihosociokulturnih odnosa. Goran Filipi i Barba Bušić Giudici dotaknuli su se u radu Imena nahoda u dalmatinskim brefotrofijima najnepostojanije i različitim jezičnim utjecajima najizloženije antroponimijske kategorije – nadimaka. Vladimir Skračić u radu se bavio imenima dalmatinskih

212 Vidović D.: AKADEMIKU ŠIMUNOVIĆU U SPOMEN I NA ČAST Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 211-213

nahoda koja uvelike odstupaju od ustaljenih obrazaca nadijevanja osobnih imena. SvojeToponimija su nove otoka toponomastičke Sveti Andrija prinose (Svetac) iznijeli Joško Božanić, Katarina Lozić Knezović, Marina Marasović Alujević i Maria Mariola Glavan. Joško Božanić u radu je uza toponomastičke podatke iznio i iznimno količinu izvanjezičnih podataka bez kojih je nemoguće odrediti etiologiju obrađenih toponima. Oko 170Istraživanje toponima etimologija u Kaštel Sućurcu nekih neprozirnih obradila je toponima Katarina otočjaLozić Knezović splitskog podsjetivši akvatorija kako se i Šimunović bavio kaštelanskom toponimijom i mjesnim govorima. U radu Marina Marasović-Alujević nastojala je, među ostalim, rastumačiti različite danas nepronične apelative dajući i mnogobrojne terenske potvrde za različite zemljopisne objekte koji imaju zajedničko ime (poput toponima Krušica na Braču, Čiovu, Drveniku, Hvaru i Šolti). Romanske je toponime u Privlaci nedaleko od Zadra obradila Maria Mariola Glavan. Skup je ispunio dva temeljna cilja, na čemu treba odsrca čestitati organizatorima: njime je iskazana počast akademiku Petru Šimunovića, a rasponom je otvorenih tema i istraživanja opravdao epitete znanstveni i međunarodni. Organizatorima ujedno treba čestitati i na tome što su usred ljetne vreve uspjeli okupiti znanstvenike iz četiriju hrvatskih onomastičkih centara te iz triju država. Ponovno se pokazalo da hrvatskim (i inim) onomastičarima nedostaje specijaliziranih skupova te su svi sudionici poduprli zamisao da brački onomastički susreti postanu redovitima, akademiku Šimunoviću u spomen.

213 214 Upute suradnicima Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 215-220

UPUTE SURADNICIMA Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu

objavljuje znanstvene i stručne članke iz humanističkih znanosti, jezikoslovlja, znanosti o književnosti, povijesti, povijesti umjetnosti, znanosti o umjetnosti, filozofije, arheologije, teologije, etnologije i antropologije. Časopis objavljuje i ocjene, prikaze, osvrte na knjige i časopise, prijevode, nekrologe, vijesti kao i druge priloge od znanstvenog interesa. Ne prihvaćaju se već objavljeni članci (na istom i/ili na drugom stranom jeziku) ili članci istodobno poslani na procjenu nekom drugom časopisu. Ne prihvaća se više od jednog rada autora za određeni broj.

Časopis izlazi jednom godišnje, a prilozi se zaprimaju tijekom cijele godine. Za časopis u tekućoj godini članci se zaprimaju do 1. travnja. Preporučeni je opseg članka minimalno jedan autorski arak (28 800 znakova), a maksimalno do dva autorska arka FONT(57 600 znakova). Iznimno, uredništvo može prihvatiti i članke većeg opsega.

justify Članke treba pisati fontom Times New Roman, veličine 12, s proredom 1,5. Treba ih poravnati s obiju strana ( ) ne uvlačeći prvi redak odlomka. Ako se upotrebljava kojibold poseban font, potrebno ga je priložiti, a u ispisu rukopisa takve znakove posebno obilježiti. Ako se u tekstu nešto posebno naglašava, treba to učiniti masnim slovima IZGLED( ). ČLANKA

Autori su obavezni slijediti obrazac za izradu članka prilikom grafičkog oblikovanja teksta.

Naslovi poglavlja (i potpoglavlja) označuju se redom arapskim brojkama. Citate (kraće od tri retka) potrebno je označiti šiljastim navodnicima (»citat«), tekst unutar citata ili neke pojmove drugim oblikom navodnika („tekst”), a značenja polunavodnicima (‘značenje’). Slike, tablice, grafikoni i sl. označuju se redom arapskim brojkama (npr. Slika 1.). Slike je potrebno dostaviti u odvojenom prilogu u digitalnome formatu jpg.

Svi prilozi u tekstu (Popisi, Tablice, itd.) navode se iza Literature, a prije Sažetka na stranom jeziku. Zakonom o autorskom pravuAutori i su srodnim obavezni pravima priložiti potvrdu o poštivanju autorskih prava pri korištenju slika, fotografija i ostalih materijala čija su autorska prava zaštićena kojom ujedno preuzimaju odgovornost u slučaju mogućeg spora vezanih uz povredu autorskih prava.

Kod navođenjaZborniku imena ispitanika koji su sudjelovali u provedenom. istraživanju, autori su dužni dostaviti potvrdu o suglasnosti ispitanika da se njihova imena smiju objaviti u te da su bili suglasni sudjelovati u ispitivanju

215 Upute suradnicima Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 215-220

PRVA STRANICA RADA I NASLOV

Na prvoj stranici u lijevome gornjem kutu iznad naslova navode se ime i prezime autora, ustanova, adresa ustanove (država, grad, adresa) i e-pošta autora. Kod dva ili više autora, e-pošta za svakog autora navodi se na kraju svih ostalih podataka, iza adrese. Naslov članka treba napisati velikim slovima, centrirano. Naslove poglavlja i podnaslove, odnosno naslove potpoglavlja, treba pisati malim slovima u kurzivu, ne SAŽETAKcentrirano.

Rukopisu se na jeziku članka prilaže sažetak koji treba sadržavati do 250 riječi, s ključnim riječima (do 10). Riječ „Sažetak” treba napisati iznad teksta sažetka centrirano (bez bolda). Tekst sažetka treba pisati fontom Times New Roman veličine 10 s proredom 1, uvučen u odnosu na lijevu i desnu marginu za jedan tabulator. Ključne riječi navode se na kraju sažetka, odvojene jednim retkom razmaka od teksta sažetka. Sažetak s ključnim riječima na jeziku članka treba stajati ispod naslova na početku članka, a sažetak s naslovom i ključnim riječima na stranom jeziku, odnosno na hrvatskom jeziku ukoliko je članak pisan na engleskom ili talijanskom jeziku, JEZIKtreba stajati na kraju članka iza popisa literature.

Prihvaćaju se članci pisani na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku. Kada je članak pisan na jednome od dva navedena strana jezika, sažetak i ključne riječi moraju biti na jeziku kojim je napisan rad (na početku rada) te na drugom stranom jeziku ili na hrvatskom jeziku (na kraju članka, iza popisa literature). Članci moraju CITIRANJEbiti jezično uređeni.

Citiranje unutar teksta treba navoditi na sljedeći način: (Mihaljević 2014: 135). Citiranje u bilješkama treba navoditi na sljedeći način: O tome više u Mihaljević 2014: 135. Usp. Mihaljević 2014:ibid op.cit 135. U slučaju zajedničkog više autora koristi se oblik et al.: (Barić et al. 1979: 202). Ne koriste se oblici poput , ., i slično.

Ako je citat duži od tri retka, treba ga izdvojiti iz teksta članka na način da se jednim retkom razmaka odvoji od teksta koji slijedi te ga treba pisati fontom Times New Roman, veličine 10, s proredom 1 i uvući ga u odnosu na lijevu i desnu marginu za jedan tabulator. Takvi se citati ne označavaju navodnicima.

Treba izbjegavati, osim u slučaju objašnjenja dijelova teksta ili riječi u tekstu, bilješke. Ukoliko se bilješke koriste, potrebno ih je navoditi iza interpunkcijskih znakova. Bilješke treba pisati fontom Times New Roman, veličine 10, s proredom 1.

216 Upute suradnicima Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 215-220

LITERATURA

Literatura References Jedinice literature korištene u članku, navodeRiferimenti se iza bibliografici teksta članka, pod nazivom (za članke pisane na hrvatskom jeziku), odnosno (za članke pisane na engleskom jeziku) ili Internetski izvori (za Online članke sources pisane na talijanskom jeziku). U popisu literatureSiti Internet prvo se navode neobjavljeni izvori, objavljeni izvori, tiskane publikacije, a na kraju ( za članke pisane na engleskom jeziku; za članke pisane na talijanskom jeziku). U Internetskim izvorima navode se samo one internetske stranice koje ne sadrže imena i prezimena autora, odnosno naslove djela. Drugi redak svake jedinice navedene u popisu literature, treba biti uvučen za jedan tabulator.

Jedinice literature navode se abecednim redom prema prezimenima autora, a radovi istoga autora kronološki, pri čemu se navedene jedinice a istoga b autora c s istom godinom izdanja obilježavaju brojevima (primjerice 2015 , 2015 , 2015 , itd.). Prilikom navođenja stranica u literaturi treba koristiti crticu a ne spojnicu, bez razmaka (npr.: str. 23–35).

Popis literature i izvora treba pisati abecednim redom na kraju članka, prije sažetka, TISKANEusklađen PUBLIKACIJEprema sljedećim primjerima:

Staroslavenska gramatika Knjiga koja ima jednoga autora Hamm, J. (1974). . Zagreb: Školska knjiga. O russkih familijah Knjiga koja ima dva ili tri autora Superanskaja, A. V.; Suslova, A. V. (2008). . Sankt Peterburg: Avalon – Azbuka-klassika. Hrvatski jezični savjetnik Knjiga koja ima četiri i više autora Barić, E. [et al.] (1999). . Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 10 godina Filozofskog fakulteta u Splitu (2005.– Urednička2015.) knjiga Galić Kakkonen, G. (ur.) (2015). . Split: Filozofski fakultet. Osnoven sistem i terminologija na slovenskata onomastika Knjiga koja nema podatak o autoru (1983). Skopje: MANU.

Poglavlje u knjizi Mulc, I. (2004). Glagoljica „O pučkim i blagdanskim hrvatski glagolizam imenima u hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama”. U Marija-Ana Dürrigl, Milan Mihaljević, Franjo Velčić (ur.), (str. 637–646). Zagreb: Staroslavenski institut; Krk: Krčka biskupija.

217 Upute suradnicima Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 215-220

Radovi Zavoda za Rad u časopisuslavensku filologiju Moguš, M. (1971). „O jedinstvu čakavske akcentuacije”. , 12, 7–12.

Rječnik, leksikon i enciklopedija Hrvatski enciklopedijski rječnik HER = Anić, V.; Brozović Rončević, D.; Goldstein, I.; Goldstein, S.; Jojić, Lj.; Matasović, R.; Pranjković, I. (2002). . Zagreb: Novi Liber. Rječnik hrvatskoga jezika Rječnik, leksikon i enciklopedija koji nemaju podatak o autoru RHJ = (2000). Jure Šonje (ur.). Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža – Školska knjiga. Hrvatska enciklopedija Natuknica u enciklopediji Narječje // . Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža (1999), sv. 7. Council Conclusions of 13 July 2001 on Citiranje međunarodnihthe Follow-up of organizacija the Report on the Concrete Future Objectives of Education Counciland ofTraining the European Systems Union (2001).

Project 2000:, A2001/C new preparation 204/03. Brussels: for practice European Council. United Kingdom Central Council for Nursing, Midwifery and Health Visiting (1986). . London: UKCC. Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Zakoni Narodne novine broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 2/07 - OUSRH, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14 - O, RUSRH i 60/15 - OUSRH. Ako je preuzimano s interneta i: http://www.propisi.hr/print. MREŽNA I php?id=5767ELEKTRONIČKA (4. VRELA11. 2016.)

Estudio de los apodos familiares de Blesa (Teruel) Tekst na mrežnoj stranici Lozano Allueva, F. J. 2012. . http://www.blesa.info/cul_apodos_Blesa%28JLozano%29.pdf.The rise and fall of suburbia (21. 12. 2012.) Fishman, R. 2005. . Chester: Castle Press. (5. 6. 2005.). Hyeronimus Rad u elektroničkome časopisu Vodanović, B. 2007. „Prezimena na otoku Pašmanu danas”. , I, 157–176. http://www.unizd.hr/Portals/43/broj_1_2007/Barbara_ Vodanovic_Prezimena_ na_otoku_Pasmanu_danas.pdf. (14. 5. 2013.) Rječnik hrvatskoga jezika Elektronički medij (CD-ROM, DVD-ROM i sl.) Anić, V. 2007. . (CD-ROM). Zagreb: Novi Liber – Europapress holding.

218 Upute suradnicima Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 215-220

DIPLOMSKI, MAGISTARSKI I DOKTORSKI RAD

Afirmativna američka drama

Nikčević, S. 1998. . Doktorski rad. Zagreb: Filozofski fakultet.

Kada se citiraju izvori koji predstavljaju elektroničku inačicu tiskanih publikacija (npr. knjige ili članci u pdf formatu preuzeti s neke baze podataka poput Jstor-a ili s portal Hrčak), nije potrebno u bilješkama i popisu literature navoditi mrežno mjesto, već se radovi citiraju na isti način kao njihova tiskana verzija.

RECENZIRANJE

Pristigli članci prolaze obavezan postupak dvije neovisne recenzije, a po potrebi i tri odnosno četiri recenzije. Uredništvo osigurava standardni recenzijski postupak – dvostruko slijepu recenziju, pri čemu nije poznat identitet ni autora ni recenzenata. Recenzent predlaže kategoriju članka, a konačnu odluku o tome donose glavni urednik zajedno s uredništvom. Autori su dužni prepraviti članak sukladno eventualnim uputama recenzenata, a rad dobivaju na kontrolu lektorskih ispravaka i posljednju korekturu. RecenziraniIzvorni (znanstveni)članci kategoriziraju članak seoriginal kao: (scientific) paper

• – sadrži do sada neobjavljivana izvorna istraživanja iskazana na objektivno provjerljivPrethodno način; priopćenje – preliminary note

• sadrži nove rezultate znanstvenih istraživanja koji zahtijevaju brzo objavljivanje i nePregledni mora omogućiti članak review provjeru iznijetih rezultata;

• – originalan, sažet i kritički prikaz jednog područja ili njegova dijela u kojem autor i sam aktivno sudjeluje i u kojemu mora biti naglašen autorov izvorni doprinos u tomStručni području članak u odnosuprofessional na već paper objavljene radove, kao i pregled tih radova;

• – sadrži korisne priloge iz određene struke i ne mora predstavljati izvorna istraživanja.

Ispravljenu inačicu članka nakon recenzentskog postupka treba u digitalnom obliku dostaviti e-poštom na [email protected].

DOSTAVLJANJE ČLANAKA Microsoft Word for Windows Članci se dostavljaju u privitku e-pošte, a običnom poštom jedan primjerak ispisa u računalnom programu . Radovi koji nisu napisani prema tehničkim uputama i uputama za navođenje jedinica literature neće biti razmatrani za objavljivanje. Dostavljeni materijali se ne vraćaju.

219 Upute suradnicima Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 215-220

Članci se ne honoriraju, a autor priloga koji podliježe recenzentskom postupku dobiva jedan besplatni primjerak časopisa.

Priloge običnomZbornika poštom radova slati Filozofskog na: fakulteta u Splitu

Uredništvo Filozofski fakultet u Splitu HR-21000 Split, Poljička cesta 35 e-adresa: [email protected]

220 Guidelines for authors Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 221-227

Journal of Faculty of HumanitiesGUIDELINES and Social FOR Sciences AUTHORS in Split

The publishes scientific and professional papers in the fields of humanities, such as linguistics, literature, history, art history, arts, philosophy, archaeology, theology, ethnology and anthropology. The journal also publishes opinion articles, perspective articles, book and journal reviews, translations, obituaries, news and other contributions of scientific interest. Articles that have already been published elsewhere (even if translated in another language) and articles that are simultaneously submitted to other journals are not accepted. Only one article per author may be accepted for publication in each issue.

The journal is published once a year and manuscripts can be submitted at any time throughout the year. The submission deadline for an issue which is to be published in the current year is April 1. The recommended length for an article is a minimum of 28,800 characters and a maximum of 57,600 characters. Exceptionally, the editorial board may accept longer articles. FONT

Articles should use Times New Roman 12 point font, with 1.5 line spacing. They should be aligned on both sides (justified) without indenting the first line of a paragraph. If a particular font is used, it should be enclosed and such symbols should be marked in the printed version of the article. For any special emphasis in the text, bold font style should be used. COMPOSITION OF THE ARTICLE

Authors are obliged to follow the instructions for the composition of articles with regard to the graphic structure of the text.

Chapter titles (and subchapter titles) are sequentially numbered using Arabic numerals. For articles written in English, in-text citations (fewer than three lines) should be enclosed within double angle quotation marks (”citation”), pieces of text within citations or any other terms shouldmeaning be enclosed within single quotation marks (‘text’) and meanings that are emphasized or indicate specific words or phrases and foreign words should in italics ( ). For articles written in Italian, in-text citations (fewer than three lines) should be enclosed within double angle quotation marks («citation»), pieces of text within citations or any other terms should meaningbe enclosed within double-quotation marks (”text”) and meanings that are emphasized or indicate specific words or phrases and foreign words should be in italics ( ).

Images, tables, figures, etc. are sequentially numbered using Arabic numerals (e.g. Image 1). Images must be submitted as separate attachments in the .jpg digital format.

All appendices to the text (Lists, Tables etc.) are listed after the References, and before the Abstract in a foreign language.

221 Guidelines for authors Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 221-227

Berne Convention for the Protection ofAuthors Literary are and obliged Artistic to Workscertify the protection of authors’ rights when using images, photographs and other materials protected by the , an international agreement governing copyright.

If listing the names of participants in research, the authors must enclose a signed confirmation which certifies the participants’ consent to having their names published in the journal and to having taken part in the research. THE FIRST PAGE OF THE ARTICLE AND THE TITLE

The author’s name and surname, name of department and institution, as well as the address of the institution (country, city, address) and the author’s e-mail address should be written on the first page, in the upper-left corner above the title. The title of the article should be written in upper-case letters and centred. Chapter titles and subtitles, i.e. subchapter titles, should be written in lower-case letters and in italics, not centred. ABSTRACT

Manuscripts are submitted together with an abstract written in the same language as the article. It should not be longer than 250 words, with no more than 10 key words. The word ”Abstract” (or ”Sažetak” for articles written in Croatian, i.e. ”Riassunto” for articles written in Italian) should be written above the text of the abstract, centred (not bolded). The text of the abstract should be written in Times New Roman 10 point font, with 1.0 line spacing, indented on both sides (from both the left and the right margins) by one tab. Key words are listed at the end of the abstract, separated from the text of the abstract by a line break. The abstract with key words in the language of the article should be below the title at the beginning of the article, and the abstract with the title and key words in a foreign language, i.e. in Croatian if the article is written in English or Italian, should be at the end of the article after the bibliographical references. LANGUAGE

Articles may be written in Croatian, English or Italian. When the article is written in one of the foreign languages (English or Italian), the abstract and key words should be in the language of the article (at the beginning of the article) and in the other foreign language or in Croatian (at the end of the article, after the bibliographical references). Articles must be proofread before being submitted.

222 Guidelines for authors Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 221-227

CITATIONS

In-text citations should be formatted as follows: (Mihaljević 2014: 135).

Citations in footnotes should be formatted as follows: More on this in Mihaljević 2014: 135.

See Mihaljević 2014: 135. et al. ibid op.cit If there are three or more authors, the form is used: (Barić et al. 1979: 202). Forms such as , . and similar are not used.

If the citation is longer than three lines, it should be placed in a free-standing block of text, i.e. separated from the text of the article by a line break, written in Times New Roman 10 point font, with 1.0 line spacing, indented on both sides (from both the left and the right margins) by one tab. For such citations, quotation marks are omitted.

The use of footnotes is not recommended, unless to explain parts of the text or words in the text. In case footnotes are used, they are indicated in-text after the punctuation of the phrase or clause to which the note refers. Footnotes are written in Times New Roman 10 point font, with 1.0 line spacing. REFERENCES

References Literatura BibliographicalRiferimenti references bibliografici used in the article are listed after the text of the article, titled (for articles written in English), i.e. (for articles written in Croatian) or Internetski izvori (for articles written in Italian). AuthorsSiti Internet should first list unpublished sources, published sources, printed publications and, at the end, Online sources ( for articles written in Croatian, for articles written in Italian). Only such websites which do not contain the author’s name and surname, i.e. the title of the work, are listed as Online sources. The second line of each reference list entry should be indented by one tab.

Reference list entries should be listed alphabetically by the author’s last name, and more entries by the same author should be listed chronologically, whereby entries by the samea authorb withc the same year of publication are marked with numerals (e.g. 2015 , 2015 , 2015 , etc.). When citing page numbers in the reference list, en dashes are used, not hyphens, and there are no spaces (e.g. pp. 23­–35).

References and sources should be listed alphabetically, at the end of the article preceding the abstract and compiled as follows:

223 Guidelines for authors Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 221-227

PRINTED PUBLICATIONS

Staroslavenska gramatika Book with one author Hamm, J. (1974). . Zagreb: Školska knjiga. O russkih familijah Book with two or three authors Superanskaja, A. V.; Suslova, A. V. (2008). . Sankt Peterburg: Avalon – Azbuka-klassika. Hrvatski jezi ni savjetnik Book with four and more authors Barić, E. [et al.] (1999). č . Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 10 godina Filozofskog fakulteta u Splitu 2005 Edited book2015 Galić Kakkonen, G. (ur.) (2015). ( .– .). Split: Filozofski fakultet. Osnoven sistem i terminologija na slovenskata onomastika Book with no author (1983). Skopje: MANU.

Chapter of a book Mulc, I. (2004). Glagoljica „O pučkim i blagdanskim hrvatski glagolizam imenima u hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama”. U Marija-Ana Dürrigl, Milan Mihaljević, Franjo Velčić (ur.), (str. 637–646). Zagreb: Staroslavenski institut; Krk: Krčka biskupija. Radovi Zavoda za Article in aslavensku scholarlyfilologiju journal Moguš, M. (1971). „O jedinstvu čakavske akcentuacije”. , 12, 7–12.

Dictionary, lexicon and encyclopedia Hrvatski enciklopedijski rje nik HER = Anić, V.; Brozović Rončević, D.; Goldstein, I.; Goldstein, S.; Jojić, Lj.; Matasović, R.; Pranjković, I. (2002). č . Zagreb: Novi Liber. Rje nik hrvatskoga jezika Dictionary, lexicon and encyclopedia with no author information RHJ = č (2000). Jure Šonje (ed.). Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža – Školska knjiga. Hrvatska enciklopedija An entry in an encyclopaedia Narječje // . Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža (1999), sv. 7. Council Conclusions of 13 July 2001 on Publicationsthe by Follow-up international of the organizations Report on the Concrete Future Objectives of Education Counciland ofTraining the European Systems Union (2001).

Project 2000:, A2001/C new preparation 204/03. Brussels: for practice European Council. United Kingdom Central Council for Nursing, Midwifery and Health Visiting (1986). . London: UKCC.

224 Guidelines for authors Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 221-227

Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Legal materials / - Narodne novine broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 2/07 - OUSRH, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14 - O, RUSRH i 60 15 OUSRH. If accessed online also: http://www.propisi.hr/print.php?id=5767 (04/11/2016) INTERNET AND ELECTRONIC SOURCES

Estudio de los apodos familiares de Blesa Text on a web(Teruel) page Lozano Allueva, F. J. 2012. . (21/12/2012) Fishman, R. 2005. . Chester: Castle Press. (05/06/2005). Hyeronimus Article in an online scholarly journal Vodanović, B. 2007. „Prezimena na otoku Pašmanu danas”. , I, 157– 176. http://www.unizd.hr/Portals/43/broj_1_2007/Barbara_Vodanovic_ Prezimena_ na_otoku_Pasmanu_danas.pdf. (14/05/2013) Rje nik hrvatskoga jezika Electronic media (CD-ROM, DVD-ROM, etc.) Anić, V. (2007). č . (CD-ROM). Zagreb: Novi Liber – DIPLOMA THESIS,Europapress MASTER holding. THESIS, DOCTORAL THESIS

Afirmativna ameri ka drama

Nikčević, S. (1998). č . Doctoral dissertation. Zagreb: Filozofski fakultet.

When citing sources representing an electronic version of the printed publication (such as a book or an article in pdf format downloadable from JSTOR or Hrčak platforms), it is not necessary to quote it in a footnote and use the online link in the References: such works should be cited in the same way as their printed version.

225 Guidelines for authors Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 221-227

PEER REVIEW PROCESS

The selected articles undergo an obligatory procedure of two independent peer reviews and, if necessary, up to three or four peer reviews. The editorial board ensures that the standard peer review procedure is followed - a double-blind peer review, wherein both the author and the reviewer are anonymous. The reviewer proposes a category of the article and the final decision is made by the editor in chief together with members of the editorial board.

Authors are obliged to correct their article in accordance with eventual instructions provided by reviewers, as well as to control editorial corrections and to do a final proofreading.

ReviewedOriginal articles (scientific) are categorized paper as:

• contains so far unpublished original research presented in an objectively verifiablePreliminary way; note

• contains new results of scientific research that require rapid publication and doesReview not have to provide verification of the results presented in the article;

• original, concise and critical review of a field or its part in which the author also actively participates, and in which the author’s original contribution to the field is emphasized, in relation to already published works, as well as a review of those works;Professional paper

• contains useful contributions from a specific profession and does not have to present an original research.

After the review process, the corrected version of the article should be sent in digital form by e-mail to [email protected].

226 Guidelines for authors Zb. rad. Filoz. fak. Splitu, 11 (2018), 221-227

ARTICLE SUBMISSION Microsoft Word for Windows Articles are submitted as e-mail attachments, while one printed copy of the article using should be sent by regular mail. Articles that are not written according to the technical specifications and instructions for the compilation of reference lists will not be considered for publication. Submitted materials are not returned.

Authors do not get paid, and authors of contributions which go through peer review process get a free copy of the journal.

Articles are Zbornikamailed to: radova Filozofskog fakulteta u Splitu

Uredništvo Filozofski fakultet u Splitu Poljička cesta 35 HR-21000 Split e-mail: [email protected]

227 Časopis izlazi jednom godišnje i objavljuje ga Filozofski fakultet u Splitu, Poljička cesta 35, 21000 Split, Hrvatska. Cijena primjerka: 90,00 kn. Žiroračun: Filozofski fakultet Split IBAN: HR5124070001100571320 (s naznakom: za Zb. rad. Filoz. fak. Splitu)

Pitanja o pretplatiZbornika i sva radova ostala Filozofskog pitanja upućuju fakulteta se nau Splitu adresu: Uredništvo Filozofski fakultet u Splitu Poljička cesta 35 HR-21000 Split e-mail: [email protected].

The journal is published once a year by Filozofski fakultet u Splitu, Poljička cesta 35, 21000 Split, Croatia. One issue price is 90,00 kn, or the corresponding amount in other currencies. Currency account: Filozofski fakultet Split IBAN: HR5124070001100571320 SWIFT: OTPVHR2X (addressed to: za Zb. rad. Filoz. fak. Splitu)

SubscriptionZbornika inquiries radova and all Filozofskog other correspondance fakulteta u Splitu should be sent to: Uredništvo Filozofski fakultet u Splitu Poljička cesta 35 HR-21000 Split e-mail: [email protected]

228