Smrt Mehmeda Spahe I Džemala Bijedića U Kontekstu Mitskih Konstrukcija
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
Husnija Kamberović1 Izvorni naučni članak Institut za istoriju UDK: 316.334.3(497.15) Sarajevo Primljeno: 02. 07. 2012. DOI: 10.2298/SOC1204607K SMRT MEHMEDA SPAHE I DŽEMALA BIJEDIĆA U KONTEKSTU MITSKIH KONSTRUKCIJA The Death of Mehmed Spaho and Džemal Bijedić in the Context of Mythical Constructions ABSTRACT During the Yugoslav period two of the most prominent personalities in the political life of Bosniaks from Bosnia and Herzegovina ended their lives while occupying prominent political offices at the Yugoslav level. Their deaths however were subject to various constructions, in scholarly as well as public discourse. These two individuals were Mehmed Spaho and Džemal Bijedić. In their political work they were connected by the Yugoslav idea, in which they both believed, by the fact that both died suddenly, and the subsequent mythologization of their deaths. This mythologization had the aim to completely revise their political actions and was mainly a product of the new political context. In this paper the author attempts to contextualize the political activities and deaths of these two figures, and to explain the reasons for the mythologization that took place afterwards. KEY WORDS Myths, Mehmed Spaho, Džemal Bijedić, Bosniak politicians APSTRAKT U jugoslavenskom razdoblju dvije najistaknutije ličnosti u političkom životu Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine svoj život su završile na istaknutim jugoslavenskim političkim pozicijama, ali je njihova smrt bila predmet raznih konstrukcija kako u nauci tako i u javnom diskursu. Riječ je o Mehmedu Spahi i Džemalu Bijediću. U njihovom političkom djelovanju povezivala ih je jugoslavenska ideja, u koju su vjerovali, činjenica da su obojica iznenada umrli, te naknadna mitologizacija njihove smrti. Ta mitologizacija je za cilj imala potpunu reviziju njihovog političkog djelovanja i uglavnom je bila produkt novog političkog konteksta. U ovom radu pokušavam kontekstualizirati njihovo političko djelovanje i njihovu smrt, te objasniti razloge mitologizacije smrti svakog od njih. KLJUČNE RIJEČI Mitovi, Mehmed Spaho, Džemal Bijedić, bošnjački političari Tokom 20. stoljeća među najistaknutijim bošnjačkim političkim ličnostima iz Bosne i Hercegovine bili su Mehmed Spaho (1883-1939) i Džemal Bijedić (1917- 1977). Obojica su u svom djelovanju, posebno pred kraj svoje političke karijere, bili zaokupljeni jugoslavenskim konceptom u čiji uspjeh su dosljedno vjerovali. Naravno, riječ o dva različita koncepta jugoslavenstva: Spahino jugoslavenstvo je bilo nekomunističko sa nacionalnom dimenzijom, a njegovo političko djelovanje u ———— 1 [email protected] 608 SOCIOLOGIJA, Vol. LIV (2012), N° 4 sebi je sadržavalo i vjerska obilježja. (Purivatra, 1977; Džaja, 2004.) S druge strane, Bijedićevo jugoslavenstvo je bilo isključivo komunističko, ali bez jugoslavenske nacionalne dimenzije, s obzirom da je njegovo političko djelovanje uključivalo i zalaganje za muslimansku nacionalnu afirmaciju. Jugoslavenstvo i muslimanstvo se u njegovom razumijevanju nisu negirali, jer ih je doživljavao kao dva različita identiteta. (Kamberović, 2011:195-200) Bijedić se sredinom 1960-ih godina snažno zalagao za afirmaciju Bosne i Hercegovine i nacionalni identitet Muslimana, a njegovo jugoslavenstvo nije bilo nacionalno nego državotvorno. To je bilo posebno jasno od sredine 1971. kada je postao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i od kada je jugoslavenstvo bilo glavna odrednica njegovog političkog djelovanja. Djelimično zbog političkog okvira, ali i zbog vlastitih političkih uvjerenja, uspjeli su doprijeti do samog vrha jugoslavenske političke hijerarhije: Mehmed Spaho je posljednje godine života proveo kao ministar u jugoslavenskoj Vladi obavljajući istodobno dužnost potpredsjednika najjače političke zajednice u tom dobu (Jugoslavenska radikalna zajednica); Džemal Bijedić je od 1971. do smrti 1977. bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća. Analizirajući njihove političke poteze u tom vremenu, može se zaključiti da su iskreno vjerovali u jugoslavenski koncept i nužnost održavanja jugoslavenskog državnog okvira, ali će se u kasnijim interpretacijama njihovog djelovanjа, posebno smrti svakog od njih, u prvi plan stavljati ne njihovo jugoslavensko opredjeljenje i djelovanje, nego politički koncepti suprotstavljeni jugoslavenstvu. Mehmed Spaho je umro u vrijeme pregovora o formiranju Banovine Hrvatske, a s obzirom na politički kontekst u kojem se desila ta smrt, kasnija literatura je imala dovoljno materijala za konstrukciju teorije o ubistvu. (Crnovršanin – Sadiković, 2007) Slična teorija o ubistvu stvorila se i nakon smrti Džemala Bijedića. On je poginuo početkom 1977. u vrijeme prilično oštrih kriza u političkom vrhu zemlje. On je na čelu savezne Vlade funkcionirao kao glavni Titov favorit čiju je podršku imao, pa će upravo to i biti jedan od razloga da su neki uvjereni da je Bijedićeva smrt dio zavjere onih koji su se nastojali nametnuti kao Titovi nasljednici. Prenosi se kako je Bijedić pred smrt u povjerenju govorio da će ga „ubiti“ zato što „puno znam“. (Bijedić, 1999) Obje ove smrti su u memoriji Bošnjaka izgradile uvjerenja kako su svi njihovi politički lideri, život završavali brzo, i pod prilično nejasnim okolnostima. Teza o obistvima se u pojedinim naučnim krugovima i javnom diskursu konstruirala u odgovarajućim političkim kontekstima i uglavnom je bila odraz tih novih političkih okolnosti i političkih debata. Ponekad nositelji tih teza i nisu bili Bošnjaci nego čak neki srpski ili hrvatski politički emigrantski krugovi (kada je riječ o smrti Mehmeda Spahe tezu o njegovom ubistvu je jedno vrijeme u emigraciji promovirao Branko Miljuš, koji se na taj način obračunavao sa Dragišom Cvetkovićem, predsjednikom jugoslavenske Vlade u vrijeme Spahine smrti). No, teza o ubistvu posebno je snažno promovirana u bošnjačkom javnom diskursu krajem 20. stoljeća, kada je nove političke činjenice, odnosno nestanak jugoslavenske države i proglašenje nezavisnosti Bosne i Husnija Kamberović: Smrt Mehmeda Spahe i Džemala Bijedića u kontekstu mitskih konstrukcija 609 Hercegovine, valjalo dodatno argumentirati historijskim činjenicama i kada su se u javnom diskursu promovirale vrijednosti kojima su se kod Bošnjaka stvarali dodatni odbojni stavovi prema svemu što je bilo jugoslavensko. Da li je baš bilo tako? Smrt Mehmeda Spahe 1939. godine Pred odlazak u Beograd, uoči svoje smrti 29. juna 1939, Mehmed Spaho je iskazivao zabrinutost zbog najavljene mogućnosti da pregovori između Vlatka Mačeka i krune mogu rezultirati podjelom Bosne i Hercegovine. Prema informacijama što ih je koncem jula 1939. Uzeir-aga Hadžihasanović iznio u razgovoru sa srpskih patrijarhom Gavrilom, koji je to zabilježio u svojim Memoarima, Mehmed Spaho je prije smrti u Sarajevu sazvao jedan sastanak bošnjačkih prvaka na kojem je govorio o pregovorima Cvetkovića i Mačeka koji bi se, prema njegovim informacijama, mogli završiti podjelom Bosne. „Bio je mnogo zabrinut. Nije ništa dobro predviđao. Izložio nam je da je skrenuo pažnju Kraljevskom namesništvu na težinu situacije i motivisao naš stav u ovome: Muslimani Bosne i Hercegovine žele iskreni sporazum Srba i Hrvata radi okončanja hrvatskog pitanja. Ali ni u kom slučaju ne bi mogli da dozvole da se Bosna i Hercegovina cepaju i dele bez pristanka naroda i njegovih predstavnika, ne samo Muslimana nego i Srba“ (Gavrilo, 1974: 245-246). Poslije duge diskusije Spaho je kazao kako će i dalje „nastaviti svoju borbu i ni u kom slučaju neće dozvoliti da Kraljevsko namesništvo donese jednu odluku koja nije po volji nama Muslimanima i našim interesima, pošto cepa pokrajine u kojima žive Muslimani i tako nas dovodi u tešku situaciju“ (Gavrilo, 1974: 246). Nakon ovoga sastanka Spaho je vozom otišao za Beograd i u hotelu „Srpski kralj“ poručio kahvu, koju je odmah popio „i za sekundu bio mrtav“. Njegova je smrt „strahovito djelovala na Muslimane“ koji su bili zabrinuti informacijama kako se sprema podjela Bosne, a da se Bošnjaci o tome uopće ne konzultiraju. Zbog toga je jedna delegacija Bošnjaka, koju je vodio Uzeir- aga Hadžihasanović, koncem jula posjetila i srpskoga patrijarha Gavrila kojom je prilikom izložila bošnjačke stavove o pitanju Bosne i Hercegovine. Njihov je stav bio „da ne žele ni u kom slučaju da se Bosna i Hercegovina cepaju“. U tome su naišli na podršku patrijarha Gavrila koji je, prema pisanju u svojim Memoarima, kazao: „Slažem se sa vama da Kraljevsko namjesništvo nije uzelo ispravan način u rešavanju hrvatskog pitanja. (...) Muslimani imaju pravo da se plaše za svoju budućnost, što je razumljivo i na svome mestu. Postavljanje granica između jedne iste pokrajine, smatram da je štetno, jer razbija sve ono što je dobro u toj pokrajini“ (Gavrilo, 1974: 258). Prema istom izvoru, patrijarh je te želje Bošnjaka početkom avgusta prenio namjesniku dr Stankoviću kazavši kako Bošnjaci „žele celinu države i ne dozvoljavaju ni u kom slučaju da se vrši cepanje Bosne i Hercegovine između Srba i 610 SOCIOLOGIJA, Vol. LIV (2012), N° 4 Hrvata“. Namjesnik Stanković je ovaj razgovor sa patrijarhom prenio i ostaloj dvojici namjesnika i sredinom avgusta obavijestio patrijarha kako namjesnici „nisu imali ništa da kažu protiv mišljenja Muslimana iz Bosne i Hercegovine. Sve će biti u redu“.(Gavrilo, 1974: 268). Međutim, potpisanim Sporazumom Bosna i Hercegovina je podijeljena između Srba i Hrvata (Boban, 1965; Đokić, 2010). Kasnija je literatura izgradila teoriju o ubojstvu Mehmeda Spahe zbog njegovog protivljenja podjeli Bosne i Hercegovine, koja je učinjena potpisivanjem Sporazuma i Uredbom o Banovini Hrvatskoj (Filipović, 2007; Crnovršanin