SVEUČILIŠTE U ZADRU ODJEL ZA POVIJEST

Mr. sc. Mateo Bratanić Hrvatski zbjegovi u Egipat 1943.-1946.

Doktorski rad

Mentor: prof. dr. sc. Mithad Kozličić

Zadar, 2009. 1. UVOD

U ratnim okolnostima ljudi uvijek pate. Bez obzira je li riječ o onima koji su uključeni u vojne operacije, ili se pak radi o nenaoružanom življu koji nema aktivne uloge u ratu, tragedija rata zahvaća jedne i druge. Posljedice ratnih zbivanja ostavljaju trajne ožiljke na svima onima koji su u ratu sudjelovali, ili su ga samo svjedočili. Jedna od težih posljedica ratova svakako su seljenja stanovništva usred ratnih operacija, opasnosti od neprijateljskog napada ili opće nesigurnosti života uzrokovane glađu, bolestima i ostalim nedaćama. Pored različitih elementarnih nepogoda, ratna zbivanja ostaju do danas najvažniji uzročnik premještanja stanovništva. Tragedija napuštanja domova i seljenje u druge nepoznate krajeve s nadom da će se u budućnosti ostvariti povratak kući dio je sličnog obrasca koji se ponavlja u gotovo svim ratnim vremenima. Takvo kolektivno povijesno događanje, koje također ima društveni karakter, u žiži je interesa ove disertacije. Cilj disertacije je integralni i znanstveni prikaz pojave koja se zbila u tijeku Drugog svjetskog rata, a obuhvaća višestruke zbjegove hrvatskog stanovništva s područja južne Hrvatske, ali i šire. Višeznačnost imenice "zbjeg" omogućuje da se koristi pri opisivanju kretanja stanovništva na određenom prostoru u smislu sklanjanja pred ratnom opasnošću, zatim kao skupinu izbjeglog življa koja je negdje smještena, tj. nalazi se u fazi nekretanja, ali taj prostor nije njihov domicilni teritorij. Dakle, više manjih zbjegova koji se u različito vrijeme kreću prema nekoj destinaciji zahtijeva korištenje gramatičke množine ove imenice, dok statičnost izbjeglog stanovništva koje trenutačno boravi na jednom prostoru zahtjeva da govorimo o zbjegu u jednini promatrajući ga kao kompaktnu cjelinu. Iz tog razloga u naslovu disertacije koristi se množina kojom se obuhvaća kretanja više skupina izbjeglica, njihova statičnost na mjestu gdje su privremeno smješteni, a na kraju i njihov povratak, kada se zbjegovi pretvaraju u tzv. repatrijacijske skupine koje se vraćaju na mjesto s kojeg su pošle u zbjeg. Okvirno razdoblje u kojom se promatraju zbjegovi obuhvaća razdoblje od kraja 1943. do početka 1946. kada su se posljednje izbjeglice vratile i zbjeg se u potpunosti završio. U nešto više od dvije godine ostalo je zabilježeno jedinstveno kretanje stanovništva s hrvatskih područja u druge, prekomorske, krajeve, njihov boravak i život u izbjeglištvu, i, na kraju, povratak u domovinu. To razdoblje hrvatskih zbjegova iznimno je i specifično u odnosu na prethodna kretanja stanovništva. Naime, nikad prije nije zabilježeno kretanje tolikog broja hrvatskog pučanstva u iznimno organiziranom sustavu

2 dislokacije koja je zahtijevala aktivno sudjelovanje većeg broja raznih čimbenika. Višestruki naleti zbjegova, nekoliko transportnih dionica, tri kontinenta, i više država na kojima se proces vrši, samo su neki elementi koji govore o iznimnosti ove pojave ne samo u hrvatskoj, već i svjetskoj povijesti. U različite etape zbjegova uključeno je više ratnih i politički zainteresiranih strana, od partizanskog pokreta s Josipom Brozom Titom na čelu, preko britanskih vojnih snaga na Sredozemlju, kao i američkih Saveznika, rojalističkih elemenata Kraljevine Jugoslavije koji pokušavaju ostati involvirani u cjelokupan proces, do lokalnog življa koje se pojavljuje na pojedinim dionicama zbjegova. Proces kretanja zbjegova iz Dalmacije započinje uslijed lokalnih ratnih operacija koje su uslijedile nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine. Na prostor koji je do tada kontrolirala talijanska vojska ulaze partizanske postrojbe i, uz potporu lokalnog stanovništva, oduzimaju oružje, hranu i ostali materijal od Talijana. Zamašnjak partizanskog pokreta na prostoru Dalmacije neće potrajati dugo. Zbog njemačke ofenzive, koja je u studenom i prosincu krenula prema osvajanju cjelokupne Dalmacije, došlo je do masovnih zbjegova stanovništva, koje se s partizanskim snagama povlači s kopna na srednjodalmatinske otoke, a uslijed daljnjih napada na otok Vis. Kada je situacija postala kritična, na samom kraju 1943., započelo je prebacivanje izbjeglica na prostor južne Italije, što je učinjeno ponajviše zaslugom britanskih Saveznika, koji su od jeseni 1943. aktivno pomagali partizanski pokret u naoružanju i hrani. Najveći intenzitet zbjegova prema južnoj Italiji zabilježen je u siječnju 1944. Od tada zbjegovi postaju manji ali i dalje redovito pristižu u Italiju sve do jeseni 1944. godine. Prostor južne Italije na kojemu se akumuliralo izbjeglo stanovništvo bio je izrazito životopisan, jer su se, pored hrvatskih zbjegova, tu nalazile savezničke postrojbe koje su se spremale za prodor prema sjeveru Italije, brojno internirano stanovništvo koje su Talijani prethodnih godina dovodili s osvojenih teritorija, kao i izbjeglice, koje su zbog istih razloga kao i hrvatske, pobjegle iz Grčke. Kompleksnu situaciju dodatno su pogoršavale pristalice kraljevske vlade u egzilu koje su unosile nemir i pomutnju među hrvatske zbjegove koji su većinom podržavali partizansku liniju. U takvim okolnostima prostor južne Italije nije bio dovoljan za smještaj svih hrvatskih zbjegova pa se tražila alternativa. Saveznici su predložili premještanje većine zbjegova na prostor Egipta koji je u to vrijeme bio izvan ratnih zbivanja, a postojali su već formirani logori britanske vojske koji su se prethodnih godina koristili uslijed ratnih operacija u sjevernoj Africi. Prva polovica 1944. bilježi transporte hrvatskih zbjegova prema Egiptu i njihovo naseljavanje u sinajskoj pustinji u logoru El Shatt na istočnoj strani Sueskog kanala.

3 Kasnije se otvaraju dodatni logori u El Khatatbi i Tolumbatu, budući da su kapaciteti El Shatta bili prepunjeni. Nove životne okolnosti hrvatskih izbjeglica, koji su se našli u drugačijim klimatskim i prostornim uvjetima u odnosu na one u domovini, obilježje su dvogodišnjeg boravka u Egiptu. U okruženju pustinje i pod utjecajem teških vremenskih uvjeta, životi izbjeglica poprimaju novu dimenziju koja će se pretvoriti u borbu za opstanak i život u iznimno surovim okolnostima. Pored prostorno-klimatskih problema, zbjegovi su se morali suočiti s iskušenjima u suradnji s britanskim Saveznicima koji su upravljali logorima, kao i s utjecajima kraljevske vlade u egzilu koja je htjela preuzeti kontrolu nad logorima. Unutar logora prevladavala je dominantna politika pod utjecajem KPJ i antifašističkog pokreta, koji su svoje obrasce ponašanja i djelovanja preslikali na logorski život. Ustrojstvo samouprave po uzoru na narodnooslobodilačke odbore u domovini bilo je prisutno na svim razinama, od logora do svakog rajona i šatora. Na takav način željelo se postići što veću unificiranost naroda, kako u političkom opredjeljenju, tako i u njegovanju želje za što brži povratak u domovinu. Sa smanjivanjem ratnih operacija u domovini početkom 1945. i oslobođenjem južne Hrvatske pristupilo se, u suradnji sa Saveznicima, procesu repatrijacije iz Italije i Egipta. Dok je taj proces iz Italije prema Dalmaciji funkcionirao bez većih poteškoća, repatrijacija iz Egipta produžila se na više od godinu dana, zbog toga što se organizacija transporta u domovinu prebacila iz djelokruga britanske vojske na brigu civilnoj organizaciji UNRRA-i. Duži zastoji između pojedinih repatrijacijskih transporta uzrokovali su nervozu među pučanstvom zbjega u egipatskim logorima, pa su brojni mislili da se nikada neće vratiti u domovinu. Međutim, pored svih problema u ožujku 1946. okončan je proces repatrijacije za sve one koji su se htjeli vratiti u domovinu, a pojedinci koji su ostali u Egiptu odselili su u druge zemlje ili su ostali i dalje živjeti u Egiptu. Ljude koji su se vratili u domovinu, u većini slučajeva, dočekao je srušen ili barem opljačkan dom, što je zahtijevalo ulaganje novih napora u procesu izgradnje i obnove. Ovako kompleksan proces hrvatskih zbjegova u Egipat, od 1943. do 1946. god., zahtjeva višestruki pristup historijskom istraživanju, analizi i interpretaciji. Raznovrsnost elemenata zbjega, vojne operacije, transporti, smještaji, društveni odnosi, kulturne pojave, geografske determinacije, zdravstveni uvjeti, izbjeglički standardi, kao i ostali brojni fenomeni koji će se analizirati u ovoj disertaciji, čine ovu temu kompleksnom i zahtjevnom. Do sada nisu provedena neka važnija istraživanja, a sve što je napisano o ovoj temi ima pečat marksistički ideologizirane historiografije, kakva je dominirala u

4 poslijeratnom razdoblju na prostoru socijalističke Jugoslavije. Premda i takvi radovi imaju korisnih informacija i zaključaka, njihovo usmjerenje na ideološke elemente onemogućilo je uvid u širu sliku hrvatskih zbjegova u Drugom svjetskom ratu. Također, historiografija se od tog vremena bitno razvila pa je, pored političkog i vojnog okvira, moguće upotrijebiti neke nove pristupe historiografskom istraživanju, kao što su nova kulturna historija, antropologija i oralna historija, koji nam pomažu da dobijemo pouzdaniji, realniji i cjelovitiji uvid u proces hrvatskih zbjegova u Egipat. Također, u ovoj disertaciji po prvi put se koristi arhivska građa inozemne provenijencije, koja u ranijim istraživanjima uopće nije konzultirana. Takva građa omogućuje drugačiji pogled, a onemogućava da se istraživač oklizne u pripovijedanju i analizi radeći samo na domaćim izvorima koji su, ipak, nastali pod utjecajem specifičnih ideoloških i političkih premisa. Važnost istraživanja ove teme prvenstveno treba gledati kroz prizmu suvremene hrvatske povijesne znanosti. Uvažavajući slobodu istraživanja, koja je osnova svakog znanstvenog rada, a na poseban način historiografskog, tema, koje se ovdje predstavlja i analizira, teži da bude maleni doprinos istraživanju hrvatske povijesti 20. stoljeća. Premda smo vremenski najbliži tom razdoblju, o njemu ima malo kvalitetnih i nepristranih radova. Razlog tome je skoro pola stoljeća dogmatske historiografije koja je bila u službi vladajuće ideologije pa su i radovi pisani na ideološkim postavkama. To je naravno ono najgore što se može dogoditi u historijskom radu, tj. kada potragu za istinom, zamijene neki drugi prioriteti. Suvremena hrvatska historiografija zadnjih godina otvara se različitim pitanjima Drugog svjetskog rata i druge polovice 20. stoljeća koja traže nove znanstvene analize koristeći nove izvore, odgovore na neriješene probleme i povjesničare koji će nedogmatskim i znanstvenim integritetom krenuti u istraživanje ovog, premda vremenski bliskog, ali u nekim elementima najmanje proučavanog razdoblja. Teme koje se stavljaju kao izazovi pred povjesničare još su uvijek aktualne u društvenom životu naroda, a učestalo su i izvor različitih ideoloških i društvenih previranja i podjela kao nezavršena povijest koja i danas "progoni" pojedince i skupine. Upravo iz tog razloga, potrebna su nova istraživanja, koja će se provesti u skladu sa suvremenim historiografskim metodama, pa će i rezultati imati širu društvenu korist u nadilaženju prošlosti i okretanju ka sadašnjosti i budućnosti. Tema o hrvatskim zbjegovima u Egipat također je prisutna u suvremenom hrvatskom društvu. Kada se pojavi u tisku, na televiziji ili u svakidašnjem govoru, uvijek u prvi plan izranja sintagma "El Shatt" što je u biti naziv za mjesto u egipatskoj pustinji gdje

5 je bilo smješteno najviše izbjeglog stanovništva. Ta imenica postala je dio kolektivnog sjećanja na teško razdoblje povijesti pojedinaca i skupina koje je zatekla jedna od najgorih sudbina koja se može dogoditi čovjeku, a to je da mora, uslijed ratnih okolnosti, napustiti vlastiti dom. U proteklih nešto više od 60 godina, imenica El Shatt je u hrvatskom jeziku poprimila sasvim specifične konotacije koje aludiraju na rat, izbjeglištvo i na napušteni dom. U procesu hrvatskih zbjegova u Egipat brojni su umrli. Neki od starosti, drugi od iscrpljenosti i bolesti, a treći od tuge za rodnim krajem. Međutim, i danas među nama žive oni ljudi koji su kao djeca sa svojom roditeljima, ponajviše majkama, krenuli na put izbjeglištva prema egipatskoj pustinji. Također, ima i onih koji su se rodili u zbjegu pa su zahvaljujući tome, neki od njih dobili specifična imena koja nose, kao obilježje, na surovi početak svog života izvan roditeljskog kraja. Takva imena su npr. Sinaj, Nila i Elšatka. Svi su ti ljudi dio kolektivnog sjećanja koje živi u hrvatskom narodu, a koje će se sigurno nastaviti i nakon što posljednji sudionik hrvatskih zbjegova u Egiptu ode s ovog svijeta. Zato je i ova disertacija pokušaj da se na znanstveni način utvrdi jedan dio tog sjećanja i tako ga se istrgne iz zaborava. Za nadati se je da je to barem djelomice postignuto.

6 2. METODOLOGIJA RADA

Proces rada u historiji obilježen je s nekoliko faza znanstvenog postupka koje se primjenjuju u ovoj disertaciji. Na početku daje se pregled dosadašnje literature o zacrtanoj temi, zatim se pristupa heuristici i kritici izvora, nakon čega slijedi interpretacija uz korištenje definiranih historiografijskih metoda, a na kraju se podastire izvješće u obliku zaokružene monografske cjeline.1 Dosadašnje spoznaje o zbjegu hrvatskog stanovništva u Egipat na razini su događajne historiografije, umotane u hagiografiju komunističke ideologije. Rijetki su znanstveni radovi koji su objavljeni o ovoj temi, a začuđujuće, znanstvenih monografija uopće nema. Ono što je publicirano prilično jednoobrazno promatra problematiku zbjegova kroz veličanje postignuća Komunističke partije Jugoslavije i sveopće narodne sloge u logorima. Razvoj događaja uslijed kojega je došlo do zbjegova prikazan je istinito, naravno izbjegavajući portretiranje metoda na koji su način neke izbjeglice izvlačene u zbjeg, a zanemarivao se i prikaz partizanskih neuspjeha u ratnim operacijama uslijed kojih je došlo do masovnog kretanja pučanstva. Situacija u Italiji i Egiptu prikazana je kao svojevrsna borba između progresivnih antifašističkih snaga i nazadne reakcije koja pokušava zaustaviti nastanak novog socijalističkog društva. Odnosi sa Saveznicima opisani su kao ravnopravni, dok se izbjegavalo naglasiti da su odluke o kretanju zbjegova i premještaju u Egipat bile donošene sa savezničke strane, a rukovodeće strukture unutar partizanskog pokreta morale su pristajati na odluke Saveznika, jer se njihove samostalne odluke nisu mogle provesti u djelo. Historiografski rezultati su nastali na postojećim memoarima i izvornoj građi sačuvanoj unutar Jugoslavije. Zamjetno je da su neki radovi djelo sudionika zbjega pa se time dovodi u pitanje njihova historiografska vrijednost, ali se mogu koristiti kao izvor informacija. Teoretski dosezi dosadašnjih publiciranih radova na temu zbjega su zastarjeli. Pored dogmatskih elemenata, članci su pisani u maniri tradicionalne pozitivističke historiografije gdje je nizanje događaja primarni element, uz učestalo veličanje dosega socijalizma i njegove manifestacije kroz različite etape i aktivnosti u zbjegu. Radovi hagiografskom metodom opisuju dosege stanovništva u zbjegu, njegove požrtvovnosti i hrabrosti, socijalističke "prosvjećenosti" i visoko razvijene društveno-kulturne aktivnosti.

1 GROSS, 2001., 384-416.

7 Najobimniji i najvrjedniji rad djelo je Dušana Plenče Jugoslavenski zbjeg u Italiji i Egiptu.2 U njemu se, koristeći arhivsku građu, donosi sveobuhvatan pregled problematike zbjegova. Taj rad obiluje s najviše informacija o zbjegovima, a cjelokupnu dionicu opisuje sa stajališta marksističke historiografije u želji da se prikažu brojna postignuća KP-a u zbjegu u stvaranju novog socijalističkog društva. Prevladava izvjesni dualizam, tj. nastojanje da se na problem gleda kao na borbu dviju suprotstavljenih strana. Drugi značajni doprinos tematici zbjegova je zbornik radova sa znanstvenostručnog skupa održanog u Podgori 1979. god. pod naslovom Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El Šatu 1944-1945.3 U zborniku su doneseni različiti aspekti iz domena obrazovanja, sporta, umjetnosti i ostalih društvenih aktivnosti stanovništva u zbjegu. Izloženi radovi su na razini pozitivističke historiografe uz usputno veličanje prosvjetno-kulturnih postignuća izbjeglog pučanstva, te nedostatak bilo kakve sociološke, antropološke i psihološke analize. Većina radova pripada sudionicima zbjega pa je njihovo pisanje rezultat sjećanja, a manjim dijelom utemeljeno na pravilnom znanstveno-istraživačkom radu. Slična je situacija i s radovima Mate Barbića, koji je u egipatskim logorima vršio dužnost sekretara COZ-a. Njegova dva rada Jugoslavenski zbjeg u južnoj Italiji i Egiptu (1943-1946)4 i Zbjeg s biokovsko-neretvanskog i otočnog područja u južnoj Italiji i El Shattu5 više su nam izvor dragocjenih informacija kroz prizmu sjećanja, nego utemeljena znanstvena analiza. Oba rada donose kronološki pregled zbjega, aktivnosti pojedinaca i skupina, ne ulazeći u dublje historijske i sociološke analize. Ante Palavršić autor je nekoliko kraćih priloga o različitim aspektima zbjega, a najvažnija njegova zasluga je iscrpan Inventar arhivskog fonda Jugoslavenski zbjeg u Italiji i Egiptu, pohranjen u splitskom Državnom arhivu.6 Zahvaljujući njegovom arhivističkom radu olakšano je snalaženje u moru dokumenata i ostalog materijala, koji bi bez toga rada bili samo neupotrebljiv materijal u kojemu bi se teško moglo snaći. Uz rad na sređivanju građe Palavršić je objavio nekoliko vrijednih tekstova o zbjegovima iz kojih se može vidjeti pravilna uporaba arhivskog gradiva, kao i putokaz za dublja istraživanja. Od tih radova ističu se: Jugoslavenski zbjeg u Italiji,7 jedini rad koji zaustavlja svoj kut

2 PLENČA, 1967. 3 U zborniku je objavljeno više radova različitih autora koji su u popisu literature doneseni pojedinačno radi lakšeg citiranja. Zbornik je objavljen 1980. god. u Zagrebu. 4 BARBIĆ, 1975. 5 BARBIĆ, 1983. 6 PALAVRŠIĆ, 1963. 7 PALAVRŠIĆ, 1977.

8 gledanja na talijansku dionicu zbjegova, bez da se upušta u detaljnije analize. Ostali njegovi radovi s područja prosvjete i kulture objavljeni su u gore istaknutom zborniku. Zatim slijedi niz autora koji su se javljali s različitim temama iz područja zbjegova u kratkim radovima kojima, većinom, nedostaje historijska metoda i znanstveni aparat, ali su ipak značajni zbog ponekoga podatka koji se teško može naći u arhivskom gradivu. Među ostalim potrebno je istaknuti rad Šime Vlasnovića Zbjeg iz sjeverne Dalmacije8 u kojemu autor ističe povode, uzroke i kretanja izbjeglica prema Visu iz navedenog geografskog područja. Ante Dragić u svom radu Partizanski grad na vrućem azijskom pijesku9 prikazuje u kratkim crtama logor u El Shattu fokusirajući se na izbjeglo stanovništvo s Dugog otoka. Potrebno je istaknuti i rad Zorana Palčoka Zapisi o zbjegu u Africi,10 kao i rad Veljka Škomrlja Od dalmatinskog krša do afričkog pijeska,11 obojice sudionika zbjegova i važnih rukovodioca. * U procesu kretanja zbjegova prema Italiji istaknutu ulogu zauzima otok Vis kao odredišna točka dolaska svih zbjegova, ali i kao polazišna točka u napuštanju istočne obale Jadrana. U nekoliko postojećih radova promatra se uloga otoka Visa u ovim procesima. Na prvom mjestu potrebno je istaknuti Veseljka Huljića koji se u svojoj monografiji Vis 1941- 1945.12 dotiče uloge ovog otoka u procesu kretanja zbjegova prema Italiji. Slično je i s njegovim radom Otok Vis kao prihvatno-otpremni centar izbjeglica iz srednje i drugih područja Dalmacije.13 Ovom temom se bavio i Fabijan Trgo u svoja dva rada Strategijsko- politički značaj o. Visa krajem 1943. i u 1944 godini14 i Strategijsko-političko značenje otoka Visa u NOR-u,15 kao i Ivo Šišević u radu Vis - baza naše transportne flote.16 Značajan je znanstveni rad Nade Jaman koja tretira proces repatrijacije hrvatskih zbjegova Povratak jugoslavenskog zbjega iz Italije i Egipta (1945-1946)17 gdje se daje prikaz repatrijacijskih nizova u svjetlu oslobođenja Hrvatske od okupacije. * U nastavku treba skrenuti pozornost i na niz monografskih radova u kojim se na posredan način piše o tematici zbjegova ili se daju određene informacije koje pomažu u

8 VLASNOVIĆ, 1978. 9 DRAGIĆ, 1997. 10 PALČOK, 1951. 11 ŠKOMRLJ, 1961. 12 HULJIĆ, 1979. 13 HULJIĆ, 1983. 14 TRGO, 1954. 15 TRGO, 1964. 16 ŠIŠEVIĆ, 1964. 17 JAMAN, 1986.

9 stvaranju cjelovite slike o ovoj temi. To su pregledne monografije koje sadržavaju teme iz povijesti Drugog svjetskog rata ili općenito pišu o hrvatskoj povijesti 20. st. Ovdje je samo naznaka najvažnijih. Monografija Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske: 1941.-1945.18 autora Nikole Anića može poslužiti za snalaženje u kaotičnom sastavu partizanskih postrojbi, divizija i korpusa za vrijeme kretanja zbjegova prema Visu. Djelo Ivana Jelića Hrvatska u ratu i revoluciji 1941.-1945.19 koristi se za dobivanje uvida u razvoj Komunističke partije i njene uloge u Narodnooslobodilačkoj borbi. Naravno, budući da je djelo ideološki obojeno, potrebno je pripaziti da se odvoji sloj informacija od glorifikacije komunističkog pokreta. Najrecentniji prikaz hrvatske povijesti Ive Goldsteina Hrvatska 1918.-2008.20 pomaže nam u sagledavanju različitih političkih procesa 20. stoljeća, kao i u pregledu Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije. Uz djelo je dragocjen i opsežni popis literature. * Nakon ovih djela koja imaju znanstveni karakter potrebno je istaknuti nekoliko naslova koji su više memoarski određeni, iako i u njima ima pokušaja da se dade privid ozbiljnog rada. Dragocjen izvor informacija djela su Drage Gizdića Dalmacija 1943.21 i Dalmacija 1944-1945.22 koja, uz prateću dogmatsku opterećenost, donose i kronologiju zbjega. Kao član Narodnooslobodilačkog odbora u Dalmaciji, Gizdić je za vrijeme rata skupio izrazito veliku količinu dragocjenih informacija koje je objavio u ovom nizu o Dalmaciji u Narodnooslobodilačkoj borbi. Gizdić je također autor vrlo vrijedne fotomonografije Dalmacija 1941.-1945.23 koja donosi brojne fotografije iz logora koje su svakako vrijedan izvor pri analizi ove teme. Potrebno je još istaknuti i Gizdićev rad Dalmatinski zbjeg u Italiji i Egiptu,24 koji je samo malo izmijenjena varijanta teksta kojega je autor ponovno objavio u Dalmacija 1944.-1945.25 Vrlo vrijedne informacije donosi nam nekoliko memoarskih radova sudionika zbjegova. Na prvom mjestu to je manja monografija El Shatt26 Danice Nole u kojoj se autorica fokusira na postignuća na prosvjetno-kulturnom planu. Autor Neven Bogdanić u

18 ANIĆ, 2005. 19 JELIĆ, 1978. 20 GOLDSTEIN, 2008. 21 GIZDIĆ, 1962. 22 GIZDIĆ, 1964. 23 GIZDIĆ, 1964a. 24 GIZDIĆ, 1961. 25 Tekst iz GIZDIĆ 1961., 732-766, u malo izmijenjenoj varijanti objavljen je u GIZDIĆ, 1964., 383-426. 26 NOLA, 1988.

10 djelu El Shatt naš nezaboravljeni27 usmjerio je pozornost na vjerske prilike u egipatskim logorima, kao i na sjećanje na one koji su tamo preminuli. Zadnjih nekoliko godina dogodio se mali "revival" memoaristike o zbjegu jer su objavljene tri knjige u kojima autori - sudionici zbjegova pišu s vlastitog gledišta o cjelokupnom procesu kretanja, kao i životu u egipatskim logorima. To su djela: Sjećanje na El Shatt: platneni grad dalmatinskih izbjeglica 1944./1945. Ive Srhoja,28 Od Korčule do El Shatta u pješčanoj pustinji Sinaja Frane Klisure29 i U pustinji El Shatta. O doživljenom i pročitanom Vjere Nižetić.30 Djela memoarskog karaktera poput ovih od iznimne su koristi jer donose osobne impresije u kombinaciji s opisivanjem stvarnih događaja, što nam može pomoći pri analizi mentaliteta pojedinca i skupina. Uz to, po raznovrsnoj domaćoj periodici nalaze se brojni članci i feljtoni koji tretiraju različite etape zbjega, kao i različite probleme iz njegove povijesti. Publicirana su i dva kataloga s izložbi u Makarskoj Makarski primorci u zbjegu 1943.-1946.31 i Zadru Hrvatski zbjeg u El Shatt 1944-1946.,32 koji donose kratke prikaze zbjega i popis izložene građe, mahom fotografskog materijala. Krajem 2007. godine u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu otvorena je izložba El Shatt: Zbjeg iz Hrvatske u pustinju Sinaja, Egipat (1944.-1946.), uz koju je publiciran katalog istoga naziva, što predstavlja, do sada, najpotpuniji prikaz procesa hrvatskih zbjegova u Egipat. Katalog, pored fotografija s izložbe, donosi nekoliko tekstova vrsnih hrvatskih muzealki, koje su s gledišta struke obradile kulturno-umjetnički rad i djelovanje u zbjegu.33 Nažalost, od strane literature osim jednog kratkog članka, nema drugih djela koja su se bavila pitanjem hrvatskih zbjegova. Autor članka Yugoslav Refugees in Camps in Egypt and Austria 1944-194734 John Corsellis radio je kao humanitarni djelatnik u hrvatskim logorima u Egiptu. Tekst donosi samo najosnovnije informacije o hrvatskim logorima. Od strane literature može se još samo navesti djelo Fitzroya Macleana, voditelja Savezničke misije pri Vrhovnom štabu,35 koji se u svojim memoarima s pokojom rečenicom spominje zbjegova.36

27 BOGDANIĆ, 1994. 28 SRHOJ, 2005. 29 KLISURA, 2007. 30 NIŽETIĆ, 2007. 31 URLIĆ, 2003. 32 ALAVANJA, 2006. 33 KATALOG, 2007. 34 CORSELLIS, 1993. 35 Suvremeni hrvatski jezik za vojno sjedište koristi riječ "stožer", a ne "štab", međutim u radu se ostavlja termin koji je bio aktualan tijekom rata, sljedeći ustaljeni način hrvatske historiografije. Za inozemne vojne

11 * Izvori koji se koriste u ovoj disertaciji mogu se podijeliti na domaće i inozemne. Dok su prethodni autori, koji su pisali o ovoj temi, koristili samo domaće izvore, ovdje se po prvi put koriste inozemni izvori, tj. dokumenti koji su nastali djelovanjem Saveznika, a pohranjeni su u britanskom arhivu The National Archives u Londonu. Pri korištenju gradiva domaće provenijencije potreban je naročit oprez, zbog mogućnosti da se informacije koje se dobiju ne podudaraju s istinom. To se posebno odnosi na različita izvješća koja pokušavaju predočiti pozitivnu sliku razvoja događaja i aktivnosti u logorima kroz veličanje socijalističkih postignuća. Dominantan je naglasak uspjeha, a propusti i negativne pojavnosti su rijetke. Međutim, i pored tih nedostataka, takvi izvori su dragocjeni, jer su nastali tijekom promatranog procesa, pa nude sustav razmišljanja, vrijednosti i ideja sudionika zbjega. Ogroman je broj domaćih dokumenata o promatranoj tematici. Sustavno čitanje i analiza svih dokumenata vremenski bi nadilazila čovjekov životni vijek. Zbog toga, pristupilo se ciljanom traženju i analizi onih dokumenata koji svjedoče o najznačajnijim pojavama i procesima hrvatskih zbjegova. U sklopu Državnog arhiva u Splitu nalazi se fond Jugoslavenski zbjeg u Italiji i Egiptu koji sadrži većinu svih dokumenata potrebnih za rad na ovoj temi.37 Zahvaljujući radu, gore navedenog, Ante Palavršića, arhivsko gradivo je sređeno, tako da se pomoću kataloga može potražiti specifične dokumente koji istraživača zanimaju.38 Gradivo je podijeljeno na knjige i spise. Knjige su nastale unutar djelovanja različitih službi u zbjegu, najviše su to različiti protokoli, blagajničke knjige, nastavni dnevnici, zapisnici odbora i drugih tijela u zbjegu. Važniji dio izvora čine spisi koji nam daju uvid u političku situaciju u logorima, kao i u odnose sa Saveznicima i ostalim političkim tijelima izvan logora. Važno je naglasiti da su svi logorski odbori, odjeli, odsjeci, pa sve do najnižeg tijela, pisali mjesečna izvješća o svom radu, tako da se broj dokumenata umnaža brojem tijela u logorima. Većina knjiga je pisana rukopisom, a spisi su nastali na pisaćem stroju. Brojni su duplikati izvora koji su rasijani po drugim arhivima, a u Splitu ih se sve može naći na jednom mjestu. Tako veliki broj izvora, premda za istraživača znači ulaganje dodatnog napora, ujedno predstavlja mogućnost komparacije

postrojbe koristi se aktualni izraz "stožer". Također, vojni činovi inozemnih postrojbi usuglašavaju se sa suvremenom hrvatskom vojnom nomenklaturom činova. 36 MACLEAN, 1964. 37 Arhivsko je gradivo podijeljeno prema svežnjevima na signature Jugoslavenskog zbjega (J.Z.) s pripadajućim brojem. Unutar svežnja nema posebnih oznaka za svaki dokument, pa se prilikom citiranja koristi opis dokumenta, a u slučaju da je to pismo navodi se adresat i pošiljatelj s relevantnim datumom. 38 PALAVRŠIĆ, 1963.

12 čime se postiže jače približavanje povijesnoj istini. U svakom slučaju, bogatstvo pohranjenih izvora u Državnom arhivu u Splitu zalog su potencijalne kvalitete znanstvenog rada. Pored ovog arhiva, koristila se i građa Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu gdje se nalaze dokumenti Komunističke partije iz zbjega. Važnost ovih izvora je u tome što su nastali "unutar" jednog tijela i koriste se samo za potrebe tog tijela, pa je u njima prisutan nivo samokritike i ukazivanje na negativne pojave i propuste. Zahvaljujući stipendiji udruge British Scholarship Trust bilo je moguće izvršiti istraživanja u, gore spomenutom, arhivu u Londonu.39 Gradivo koje se tamo nalazi od izvanredne je vrijednosti za dobivanje pravilnog uvida u istraživačku temu. Tamošnji dokumenti izvor su, do sada, nepoznatih informacija, ali su i korektiv dokumenata domaće provenijencije. Zahvaljujući činjenici da je vanjsku upravu nad zbjegovima i njihovim kretanjem vodila saveznička vojska, uglavnom britanska, nastao je niz dokumenta o toj tematici koji su dali drugačiji pogled na temu. Višestruki pogledi su jamstvo kvalitete i vrijednosti predstavljenih rezultata. Dokumente u britanskom Nacionalnom arhivu možemo podijeliti na dva dijela. To su oni koji su nastali u sklopu Ministarstva rata (War Office) i u sklopu Ministarstva vanjskih poslova (Foreign Office). Iz dokumenata Ministarstva rata dobiva se uvid u kretanje zbjegova, njihov smještaj, političke okolnosti, odnose s rojalistima i ostale detalje koje su bilježile britanske vojne snage. Za rad na tim dokumentima bilo je potrebno uložiti dodatni napor jer su većinom šifrirani. Dokumenti Ministarstva vanjskih poslova daju uvid u širu političku sliku zbjegova, posebice odnos prema Narodnooslobodilačkom pokretu, balansiranje između Tita i kraljevske vlasti, a sve u odnosu na problematiku zbjegova. Nisu to neke velike analize, nego većinom pojedinačni slučajevi iz kojih se može dobiti slika ukupnih prilika. Sa sigurnošću se može konstatirati da bi disertacija bez britanskih izvora bila izrazito osiromašena, a možda čak i historiografski upitna. Britanski izvori služe kako bi se mogao dobiti uvid u neke procese koji nisu istaknuti u domaćim izvorima, ili su, pak, zanemareni. Također, kroz te izvore može se ocrtati realnija slika o odnosu predstavnika partizanskog pokreta i zbjega naspram savezničke vojske, ali i gledišta Saveznika prema zbjegovima općenito. Dok su domaći izvori više pristrani kada prikazuju proces zbjegova i njihovo preživljavanje u logorima,

39 Arhivsko gradivo ima svoje signature svežnjeva (FO - Foreign Office, WO - War Office, CAB - Cabinet) kao i pripadajući broj. Unutar nekih svežnjeva dokumenti imaju dodatnu oznaku koja se naznačuje prilikom pozivanja. Međutim, ima i onih koji je nemaju, pa se, zbog toga, navodi naslov dokumenta.

13 britanski izvori iznose pojave određenih negativnosti unutar zbjegova koje se ne navode u domaćim izvorima. Tako se konzultirajući britanske izvore može utvrditi da odluka o smještaju zbjegova u Egiptu nije bila toliko stvar konsenzusa obje strane, već unilateralna odluka Saveznika na koju je vodstvo partizanskog pokreta naprosto moralo pristati. Isto tako, pravi uvid u odnose predstavnika partizanskog pokreta i predstavnika zbjegova s rojalistima nije moguće ostvariti bez pomoći britanskih izvora. Ovo se posebno odnosi na talijansku dionicu povijesti zbjegova, kada su na području južne Italije prisutni različiti rojalistički i četnički elementi. Dok domaći izvori jednostrano prikazuju sukobe s rojalistima, kao vrstu "borbe s reakcijom", britanski izvori korigiraju te poglede kroz realniji prikaz odnosa ovih, uvjetno rečeno, dviju suprotnih pozicija. Transporti zbjegova od Italije prema Egiptu isključivo se mogu pratiti zahvaljujući britanskim vojnim izvorima. Iz njih se uočavaju polasci i kretanja brodova, brojčano stanje transporta i problemi s kojima se suočavaju pri kretanjima. Cjelovit proces odnosa savezničkih zapovjedništava u Italiji i na Bliskom istoku s odlukama o terminima prijevoza i broju ljudi dostupan je samo zahvaljujući britanskim izvorima. Također, iz njih se mogu saznati ideje o nekim alternativnim lokacijama smještaja izbjeglica, koje nisu bile realizirane. Za egipatsku dionicu hrvatskih zbjegova britanski izvori nam donose podatke o razvoju odnosa između unutarnjeg vodstva zbjega i savezničkog zapovjedništva za logore. Dok bi se promatrajući samo domaće izvore dobila slika kako je djelovanje unutarnjih organa zbjega proces borbe za samoupravu, kroz britanske izvore vidimo da se ipak radi o sukobu ideologija s obje strane, ali da je bilo i neodmjerenih stavova Centralnog odbora zbjega prema Saveznicima. Također, domaći izvori škrto govore o sukobima političkih ideologija unutar egipatskih logora, dok britanski izvori naglašavaju postojanje sukoba u kojima dominira vodstvo logora sa svojom komunističkom ideologijom. Pored toga, britanski izvori važni su nam kako bi se mogla dobiti "izvanjska" slika o zbjegovima, tj. kako drugi percipiraju život zbjegova u Italiji i Egiptu. Naravno, u više slučajeva strani izvori nam služe za potvrdu onoga što pronalazimo u domaćim izvorima. * Pored neobjavljenih arhivskih izvora, u radu su se koristile i objavljene zbirke izvora. To su serijske publikacije s dokumentima o Narodnooslobodilačkoj borbi u

14 Hrvatskoj,40 dokumentima Vrhovnog štaba,41 kao i posebna serija Dejstva na Jadranu.42 Uz to, važni su zbornici dokumenata o Narodnooslobodilačkoj borbi u Dalmaciji,43 kao i dvosveščano izdanje dokumenta o vanjskoj politici SFRJ-a od 1941. do 1945. god.44 Budući da se u ovim publikacijama daje hrestomatija dokumenata, a ne svi postojeći dokumenti, potreban je oprez da bi se provjerila točnost, kao i komparacija s drugim izvorima. * Istraživanje teme predstavljalo je izazov zbog nemogućnosti da se iskoristi neka postojeća historijska metoda koja bi bila prikladna za istraživanje problema zbjegova unutar ratnih okolnosti. Kako ova tema ima više implikacija, od političke, pomorske, vojne, društvene i kulturne povijesti, bilo je potrebno pristupiti istraživanju na način da se sve te tematske dionice jednakomjerno inkorporiraju. Također, pitanje izbjeglištva, koje je u svjetskoj historiografiji dobilo poseban status, u hrvatskoj historiografiji, kao zasebna disciplina, ne postoji. Zbog toga je bilo potrebno potražiti primjere iz inozemstva koji mogu dati pravac kretanja u ovakvom istraživanju. S tim ciljem od izrazite vrijednosti su radovi Petera Gatrella Introduction: World Wars and Population Displacement in Europe in the Twentieth Century45 i Displacing and Re-placing Population in the Two World Wars: Armenia and Poland Compared.46 Iz tih radova može se dobiti uvid u problem izbjeglištva i osnovne istraživačke podteme kao što su međukulturni susreti, utjecaji nacionalnih ideologija, izmještenost iz domaćeg prostora i sl. Odgovore na pitanja što su to izbjeglice, logor, granica i sl. mogu se potražiti u teoretskim radovima objavljenim u časopisu Treći program Radio Beograda u tematskoj cjelini Studije o izbeglištvu.47 Premda je časopis publiciran u trenutku kada je disertacija bila oblikovana, pristupilo se određenim izmjenama, kako bi se inkorporirale ideje iz spomenutih tekstova. * Disertacija je pisana s pozicije zbjegova. Kroz cijeli proces kretanja zbjegova postoje različite varijable koje uključuju politiku, vojsku, diplomaciju i svakodnevicu. Važno je istaći da su zbjegovi "glavni lik" ovog rada i da se sve drugo što je bilo potrebno

40 ZB. NOR, V, sv. 1-39. 41 ZB. NOR, II, sv. 1-15. 42 ZB. NOR, VIII, sv. 1-3. 43 NOB U DALMACIJI, sv. 1-10. 44 DOSP, sv. 1-2. 45 GATRELL, 2007a. 46 GATRELL, 2007b. 47 To su radovi sljedećih autora: Hannah ARENDT, Giorgio AGAMBEN, Bülen DIKEN, Suvendrini PERERA i Etienne BALIBAR, 2008.

15 istaći mjeri prema intenzitetu utjecaja na problem zbjegova. Ništa drugo nije važno, ako ne utječe neposredno ili posredno na zbjegove. Struktura disertacije prati kronološki razvoj procesa hrvatskih zbjegova, a u nju su utkane teoretska podloga, analize i tumačenja određenih pojava. Na početku se daje prikaz vojno-političkih zbivanja koja će dovesti do Drugog svjetskog rata, fokusirajući se na područja i skupine koji će u procesu zbjegova imati određene funkcije. Zatim se prelazi na samu pojavu zbjegova, sagledavajući uzroke i pojave koje su dovele do pokreta stanovništva, pravce kretanja na istočnoj obali Jadrana, sve do polaska za južnu Italiju. Posebno poglavlje posvećeno je situaciji u Italiji u kojoj se prikazuje dolazak zbjegova s Visa, njihov razmještaj u Italiji, pravce kretanja, odnosi sa Saveznicima i rojalistima, kao i daljnje kretanje prema Egiptu. Ovo poglavlje podijeljeno je na dva dijela s obzirom na vremensko razdoblje boravka hrvatskih zbjegova u Italiji: tranzitno razdoblje i razdoblje stalnog boravka. Središnji dio disertacije zauzima poglavlje o životu hrvatskih zbjegova u Egiptu. Ono je također podijeljeno na više manjih, ali se mogu uglavnom raspoznati dvije veće cjeline: političko-organizacijska komponenta i prikaz logorske svakodnevice. Prva se cjelina fokusira na društveno-političke prilike nastanka logora, odnose sa Saveznicima i rojalistima, kao i unutarnje uređenje logora. Druga cjelina pokušava portretirati čovjeka kao pojedinca, a često i skupine u svakodnevnom životu koji se nalazi izvan političkih okolnosti. U tom smislu, promatraju se različite aktivnosti svakodnevice kao što su rad, prehrana, obrazovanje, kulturne aktivnosti, vjerski život i zdravstvo. Proces repatrijacije iz Italije i Egipta dio je zasebnog poglavlja zbog specifičnosti koje je taj postupak predstavljao kako za Saveznike, tako i za hrvatske zbjegove. S tim poglavljem zatvara se puni krug i izbjeglice dolaze na mjesto s kojeg su krenuli u zbjeg. Na kraju se daju zaključak, popis izvora, literatura i prilozi. * U radu se koristilo nekoliko historijskih metoda. Na prvom mjestu tu je nova kulturna historija koja nam pomaže da se društveno-političke prilike mogu promatrati kroz kulturne pojavnosti, rituale, simbole i određene naracije koje dominiraju u tom društvu.48 Ta metoda je izrazito važna kada se analizira život u logorima sa svim praksama i ritualima koji su tamo vršeni. U radu je prisutna vojno-politička povijest koja nam objašnjava kako je došlo do pojave zbjegova, daje pravce kretanja i političke odnose. Za praćenje kretanja

48 Usp. BONNEL - HUNT, 1999; HUNT, 2001.

16 zbjegova, od izrazite je važnosti i pomorska povijest jer su sva kretanja obavljana morskim putem. Da bi se promotrili uvjeti života hrvatskih zbjegova u Egiptu u odnosu na prostor koristila se metoda historije okoliša (ekohistorija). Komparacija prirodnih okoliša iz domovine i egipatskih logora, i kako su te promjene okoliša utjecale na život izbjeglica, posebno je zanimljiv aspekt ovog rada. Na kraju, tu je i metoda oralne historije, jer se uz pomoć živućih sudionika zbjegova mogu dobiti vrijedne informacije i razmišljanja koja potvrđuju pouzdanost pisanih izvora, ali i daju impresije koje se nikada ne mogu naći u dokumentima. Na kraju se može konstatirati da je ovo prava integralna povijest hrvatskih zbjegova u Egipat u Drugom svjetskom ratu, koja uključuje povijest kao događajnicu, i povijest kao problem, tj. namjeru da se prikažu svi važni događaji iz procesa zbjegova, ali da ih se analizira i obrazloži korištenjem metoda historijske profesije.

17 3. VOJNO-POLITIČKA SITUACIJA DO POJAVE ZBJEGOVA

Povijest 20. stoljeća bremenito je obilježena dvama svjetskim ratovima. Premda su i prethodna stoljeća svjedočila ratnim sukobima na općem planu koja su se istovremeno zbivala na različitim stranama zemaljske kugle, neosporno je da su u ovom stoljeću ratovi poprimili karakter općeg svjetskog konflikta. Prvi i Drugi svjetski rat postali su tako odrednice cjelokupne povijesti 20. st., prijelomni trenutci nakon kojih dolazi do velikih promjena na političkom, gospodarskom i društvenom planu onodobnog svijeta. Prvi svjetski rat samo je ostavio posljedice koje će doprinijeti razbuktavanju novog globalnog sukoba. Stvorena je nova Europa u kojoj više nije bilo moćnog Habsburškog carstva koje je vladalo njenim središnjim djelom, a na istoku je nestalo moćnog carstva Romanovih koje se preobrazilo u novu komunističku državu koja će obilježiti 20. stoljeće. Staro Otomansko carstvo, smješteno na dodirnoj točki Azije i Europe također je prestalo postojati zbog svoje uloge u ratu, kao i unutarnjih državnih reformi. Na prostoru ta tri stara carstva niknut će male nacionalne državice koje se neće moći snaći u gospodarskim i političkim previranjima međuraća. Rješenja koja su donesena i nametnuta nakon završetka rata postat će u bliskoj budućnosti djelomični uzroci koji će izazvati novu opću ratnu tragediju. Samo dvadeset godina49 nakon nove versajske Europe ponovno je umjesto diplomacije i pregovaranja, trgovine i gospodarstva, progovorilo oružje. Međuratna Europa bila je nagomilana frustracijama i nedostatnim rješenjima koja su proizašla iz versajskih podjela dogovorenih nakon Prvog svjetskog rata. U tim podjelama iskristalizirali su se pobjednici i gubitnici. Britanija i Francuska kao prvenstveni pobjednici u ratu, uz priključenje SAD-a, diktirale su uvjete i donosile rješenja oko političkog uređenja nove Europe. Nekoliko ugovora koji su nastali nakon rata ostavili su Njemačku u lošem položaju, Austriju suzili, Tursku raskomadali, dok su Bugarsku i Mađarsku podijelili.50 Upravo krhkost nove podjele Europe i nedefinirani ishod Prvog svjetskog rata čine dugoročne povode novog sukoba.51 Dok su europski pobjednici i poraženi bili oslabljeni četverogodišnjim sukobom, na suprotnim stranama zemaljske kugle ekonomski i vojno su ojačali SAD i Japan. Obje su zemlje mogle u međuratnom razdoblju parirati bilo kojoj europskoj kolonijalnoj sili.

49 Britanski povjesničar E. H. Carr nazvao je svoju studiju međunarodnih odnosa u međuratnom razdoblju The Twenty Years' Crisis (Dvadesetogodišnja kriza). 50 SULZBERGER, 2005., sv. 1, 17. 51 To su teze najpoznatijeg britanskog povjesničara A. J. P. Taylora koje iznosi HENIG, 2005., 4.

18 Najveći konferencijski gubitnik bila je svakako Njemačka, izravno odgovorna za rat i stradanja, s nametnutim reparacijama i razoružanjem. Nametnuti zahtjevi Saveznika koje je trebalo izvršavati nisu bili provedivi bez njemačkog pristanka i suradnje pa su britanskoj i francuskoj vladi preostala dva rješenja: nasilna implementacija Versajskog sporazuma ili polagano popuštanje uzde, prvenstveno smanjivanjem uvjeta, a kasnije zatvaranje očiju pred jasnim njemačkim naoružavanjem i vojnom proizvodnjom. Većina Nijemaca nije prihvatila da je prethodni rat izgubljen, pa tako nisu prihvaćali ni versajske namete. Niti jedna njemačka vlada nije mogla dvadesetih godina pristati na te uvjete bez da to izazove javni prezir unutar države. U takvim okolnostima razvija se stanje svijesti koje će Njemačku odvesti na novi put koji je vodio u drugi rat. "Sramota Versaillesa" i "laž o ratnoj krivnji" stalne su teme koje su zaokupljale njemačke nacionaliste, a neprijatelji koji su "zabili Nijemcima nož u leđa" bili su Židovi, socijalisti, komunisti i druge izdajice.52 Krhka demokracija Weimarske republike nije uspjela održavati uvjete Versaillesa pred starim birokratskim i vojnim elitama koje nisu priznavale poraz u Prvom svjetskom ratu. Preko milijun vojnika isključeno je iz operativnog sustava, 1923. tenzije su porasle problemom oko predaje Rurske oblasti Francuskoj što je duboko potreslo državu. Tek je Gustav Stresemann, kancelar (1923.) i ministar vanjskih poslova (1923.-1929.) za kratko vrijeme, doprinio stabilizaciji republike kroz stabilizaciju valute koja je bila na putu hiperinflacije, prizivajući kraj građanske neposlušnosti u Ruhru i Rajnskoj oblast nakon francuske invazije, radeći na umjerenom revizionizmu kroz bolje odnose s Francuskom i ublažavanju mirovnih uvjeta. Međutim, svi su ti pozitivni pokušaji doživjeli svoj krah nakon početka velike gospodarske krize 1929. koja se žestoko prelila u Njemačku. Nastupila je nova hiperinflacija, rapidno se povećavala nezaposlenost i stvorila se situacija u kojoj je svima bilo vidljivo da se više ne mogu otplaćivati reparacije. U takvim okolnostima uspon Nacionalsocijalističke stranke s Adolfom Hitlerom na vlast bio je olakšan i ubrzan. Stanovništvo je vjerovalo Hitlerovim tvrdnjama po kojima su za patnju naroda krivi versajski nameti kao i međunarodna konspiracija židovskih komunista. Nacistička stranka bilježila je progresivni uspjeh na izborima što je kulminiralo 1933. kada je svaki treći Nijemac glasovao za tu stranku, a Hitler je postao kancelar i dobio kontrolu nad Reichstagom.53 Ermächtigungesetz (Zakon o ovlaštenju) iz ožujka 1933. dao je Hitleru diktatorske ovlasti nakon čega je imao punu kontrolu nad državom i njenim aparatom. Nakon tog sudbonosnog događaja uslijedila je dobro poznata šestogodišnja

52 HENIG, 2005., 5. 53 SULZBERGER, 2005., sv. 1, 19.

19 etapa njemačke povijesti na putu prema ratu. To je razdoblje ubrzane militarizacije, kovanja vojnih planova, širenja svijesti o njemačkom "životnom prostoru", kao i mračnih rasističkih stavova koji su doveli do tragičnog proganjanja Židova i svih ostalih koji se nisu uklapali u Hitlerov "novi poredak".54 Sile pobjednice prvog rata zbunjeno su i sa čuđenjem gledale na događanja u Njemačkoj. Hitlerovi planovi militarizacije jasno su ukazivali na mogućnost novog rata, a vanjskopolitička djelovanja pokazala su regrutiranje saveznika prema njegovim političkim i vojnim ambicijama. Progoni i umorstva Židova, postupci s onima koji nisu bili njegovi istomišljenici, kao i metode strahovlade ukazivali su na ideje i metode provođenja Hitlerove ideologije. Austrijski Anschluss 1938. kao i okupacija Sudeta iste godine bili su zadnji upečatljivi dokaz da je opći rat na pomolu. * Hitlerova vanjskopolitička ofenziva priskrbit će mu najvažnijeg ratnog saveznika: Kraljevinu Italiju. Ta je zemlja iz Prvog svjetskog rata izašla kao pobjednička sila ušavši u rat 1915. na strani Saveznika, a svoje je zasluge zajamčene Londonskim ugovorom pokušavala naplatiti akvizicijom novih teritorija na štetu susjeda. Najveće aspiracije fokusirale su se na istočnu obalu Jadrana što je Italija većim dijelom realizirala Rapallskim ugovorom 1920. s Kraljevstvom SHS-a koja nije mogla pregovarački parirati snažnoj Italiji.55 Unutarnji problemi Italije nakon završetka Prvog svjetskog rata bili su opterećeni zahtjevima za ekonomskim promjenama i demobilizacijom. Partikularni stranački interesi i sukobi, posebice na relaciji Socijalistička stranka - Katolička crkva, bili su zasjenjeni pojavom fašističkog pokreta, koji će uzrokovati dodatnu destabilizaciju.56 Upravo su fragmentacija stranaka i zajednička neprijateljstva onemogućili formiranje ujedinjene antifašističke platforme, što je pospješilo dolazak na vlast Benita Mussolinija u poznatom maršu na Rim 1922., kojeg su fašisti nazivali vlastitom "revolucijom".57 Od tada Mussolinijeva fašistička Italija prolazi kroz nekoliko faza. Na početku, od 1922. do 1925., vrijeme je zajedničke vladavine sa starim elitama, a vlada je još uvijek imala nefašističkih članova. Nakon što su 1924. fašisti oteli i ubili Giacoma Matteottija, istaknutog umjerenog socijalista,58 nastupila je veća nelagoda prema fašizmu na koju je Mussolini odgovorio pojačavajući totalitarno djelovanje s ograničenjem na svim područjima javnog života. Zabranjen je stranački život, a fašisti su se infiltrirali u sudstvo i

54 HENIG, 2005., 11-21. 55 GOLDSTEIN, 2008., 37-40. 56 BLINKHORN, 2006., 17-23. 57 BOSWORTH, 2002., 167-168; BLINKHORN, 2006., 27-28. 58 BLINKHORN, 2006., 33. Kao posljedica ovog ubojstva izbila je tzv. "Matteottijeva kriza" 1925. god., što se pokazalo presudnim trenutkom u razvoju fašističkog režima.

20 osnovali javne organizacije ukidajući stare sindikate, klubove i društva. Lateranski sporazum koji je 1929. utanačio Mussolini s papom prekinuo je sukob star 60 godina između papinstva i Kraljevine Italije. Tim sporazumom stvorena je država Vatikan i riješeni su crkveno-državni odnosi, a Mussolini je dobio potporu umjerenih konzervativnih snaga, brojnih, inače pasivnih, katolika koji bi inače bili protivnici njegovog režima i djelovanja.59 Sljedeća faza fašističkog djelovanja koja je dobila međunarodnu pozornost rat je u Abesiniji (1935.-1936.) kojim je Mussolini htio učvrstiti poziciju u domovini kroz formiranje talijanskog Istočno-afričkog carstva. Bila je to prva naznaka velikog rata zbog počinjenih strašnih zlodjela koja će kasnije postati uobičajena praksa.60 Drugi simptom svakako je Španjolski građanski rat u kojem su Mussolini i Hitler imali svog udjela pomažući desničarskim snagama predvođenim Franciscom Francom.61 Zajedničko djelovanje u Španjolskoj pridonijelo je sklapanju sporazuma u studenom 1936. koji je Mussolini nazvao "osovinom". Bio je to sporazum Berlina i Rima koji se pokazao prvim korakom budućeg bliskog odnosa, a nakon njemačkog pripojenja Austrije, čime je Italija došla na granicu s Njemačkom, potpisan je Minhenski sporazum prema kojem je Hitler dobio slobodne ruke u istočnoj Europi.62 Već sljedeće godine globalni rat započeo je s Hitlerovim napadom na Poljsku 1. rujna 1939., a Mussolini se, još pola godine ranije, okomio na Albaniju. Italija je službeno stupila u rat u srpnju 1940. godine objavivši rat Britaniji i Francuskoj. * Te dvije savezničke države sigurno su najodgovornije što nisu na vrijeme reagirale na očiglednu ratnu opasnost koja se spremala iz Njemačke. Kao pobjednice prethodnog sukoba uživale su u vlastitoj dominaciji nad poslijeratnim uređenjem Europe i u nametima poraženim silama, prvenstveno Njemačkoj. Snažno Britansko carstvo, izgrađeno na kolonijalnim akvizicijama prethodnih stoljeća iz kojih se crpila gospodarska i ljudska sila, bilo je svjesno novih prilika koje je prouzročio rat i moralo se prilagoditi novom svjetskom poretku. Nova sila na zapadu - Sjedinjene Američke Države - polako je preuzela onu ulogu

59 BOSWORTH, 2002., 237-238; BLINKHORN, 2006., 52. 60 SULZBERGER, 2005., sv.1, 20. 61 Španjolski građanski rat (1936.-1939.) smatra se u više pogleda najavom Drugog svjetskog rata. Bio je to prvi sukob modernog doba u kojem su se koristile pomorske, zračne i ostale mehanizirane snage. Francisco Franco s grupom generala podignuo je vojničku bunu protiv antiklerikalne republike. Buna se iz Maroka prelila na Iberski poluotok i pretvorila u trogodišnji krvavi građanski sukob koji je završio pobjedom antirepublikanskih snaga. Tu stranu je pomagao Hitler šaljući tenkove, zrakoplove i ljudstvo (HENIG, 2005., 30.), kao i Mussolini koji je u tom sukobu vidio mogućnost širenja talijanskog utjecaja na zapadno Sredozemlje (BLINKHORN, 2006., 65-66). 62 SULZBERGER, 2005., sv.1, 20.

21 koju je Velika Britanija imala prethodnih stoljeća. Ideja o ostvarivanju potpune neovisnosti malih naroda koju je američki predsjednik Woodrow Wilson iznio kroz četrnaest točaka, osim u Europi, bila je prihvaćena u Aziji i Africi što je potkopalo kolonijalnu snagu Britanskog carstva. Opća gospodarska kriza snažno je uzdrmala industrijsku proizvodnju zbog prekida svjetske trgovine, uzročne pojave nezaposlenosti i ostalih financijskih problema. U takvim okolnostima nije se na vrijeme reagiralo na rastuću prijetnju koja je dolazila iz Njemačke, a većinom se i zatvaralo oči pred očiglednim opasnostima. Posljednjih godina pred rat Britanija se polako oporavljala od gospodarske depresije, što je koincidiralo s izborom Nevila Chamberlaina kao premijera u svibnju 1937. godine.63 On je imao nesreću da postane premijer u trenutku kada je rat već bio izvjestan. Nakon napada na Poljsku nije bilo drugog rješenja nego objaviti rat Njemačkoj. Britanija i Francuska to su učinile 3. rujna 1939. nakon što je istekao dvadesetčetverosatni ultimatum Njemačkoj da se povuče iz Poljske. Na Sredozemlju, uz Francusku, Britanija je bila ključni čimbenik stabilnosti što je bilo neprihvatljivo Mussoliniju koji je uz pomoć Njemačke želio poništiti tu situaciju. Upravo na tom području, na kojem se u ratu odvijaju zbjegovi koji se analiziraju u ovom radu, Britanija je imala nekoliko interesnih područja, među kojima se posebno ističu Gibraltar, Malta, Bliski istok i Egipat. Krajnja odredišna točka hrvatskih zbjegova u Drugom svjetskom ratu - Egipat - bila je izrazito nerazvijena država koja je od 1882. bila pod upravom Velika Britanije. U Prvom svjetskom ratu proglašena je britanskim protektoratom, a služila je kao britanska baza za ofenzive protiv otomanskih presezanja na Levantu. Nakon rata egipatski su nacionalisti zatražili neovisnost na principu samoodređenja prema Wilsonovim točkama. Pregovori s Britanijom nisu urodili plodom, pa je London 1922. izdao unilateralnu deklaraciju kojom je Egiptu dana formalna neovisnost, a zadržani su kontrola nad Suezom, vojna prisutnost, zaštita stranaca i manjina. Egipat je 1923. postao ustavotvorna monarhija s kraljem Fuadom I. na prijestolju. U početku je kralj bio eksponent britanske politike, a kasnije to postaje Wafd kao predstavnik egipatskog naroda s kojim se Britanija lako sporazumijeva. Nakon talijanske invazije Abesinije postaje vidljiva britanska slabost kao i egipatska ranjivost od napada. Godine 1936. potpisan je britansko-egipatski sporazum u kojem je okončana britanska vojna nazočnost, a sljedeće godine Egipat je primljen u Ligu

63 DONNELY, 2005., 6.

22 naroda. Sporazum je priznao egipatsku suverenost nad Sueskim kanalom, ali su i dalje zadržane britanske postrojbe zbog sigurnosti carstva. Britanske vojne vlasti sporazumom su stekle pravo korištenja egipatskog teritorija i luka, a na prostoru Sueskog kanala Britanci su mogli podizati i vojne logore kako bi zaštitili nesmetanu plovidbu kroz kanal. Među ostalim logorima, 1938. izgrađen je logor u El Shattu, uz istočnu stranu kanala, na kojem su uređeni tereni za podizanje dvije tisuće šatora u kojima su se vojne postrojbe mogle duže zadržati.64 Kao i ostatak svijeta, Egipat je osjetio posljedice velike gospodarske krize. Ona je utisnula nove ideje na nacionalnom i ideološkom planu. Dok su dvadesete godine bile više liberalne i sekularne, tridesetih se bilježi zaokret prema egipatskom identitetu kao arapskoj i islamskoj zemlji. Muslimansko bratstvo koje se osniva 1928. u početku zahtijeva društvene i moralne reforme, a kasnije se znatno politizira. Kada je izbio Drugi svjetski rat Egipat je ostao neutralan, čak i u trenutku kada su sile Osovine prodrle iz Libije. U isto vrijeme britanska vojna prisutnost nadišla je gabarite utanačene sporazumom iz 1936. god.65 U ratnom vihoru na područje Egipta početkom 1943. god. prispjet će brojne izbjeglice iz hrvatskih krajeva, a britanska vojna uloga u tom procesu bit će od presudne važnosti.

64 PLENČA, 1967., 359. 65 Informacije o egipatskoj međuratnoj povijesti crpljene su iz EUROPE SINCE 1914, 2006., sv. 2, 934-938.

23 3.1. Kraljevina Jugoslavija prije zbjegova

U vremenu Prvog svjetskog rata raspadala su se velika carstva, a mali narodi, koji su prethodnih stoljeća bili dio tih velikih zemalja, koristili su prilike da nacionalno osviješteni pokušaju zatvoriti svoj etnički prostor unutar granica vlastite države. Kraljevina SHS nastala je u zadnjoj godini velikog rata, u teškim uvjetima europskih vojnih i političkih prilika.66 Sastavnice te države bili su Država SHS, područje bivše Austro- Ugarske monarhije (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina i Vojvodina), nastala nešto više od mjesec dana prije ujedinjenja, zatim Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Srbija koje su se u 19. stoljeću oslobodile otomanske prevlasti. Ideja jugoslavenskog ujedinjenja postojala je još u 19. st. prvenstveno u Hrvatskoj kroz djelovanje iliraca i biskupa Strossmayera.67 Nova država je uređena kao parlamentarna monarhija na čelu sa srpskom kraljevskom kućom Karađorđevića. Prve godine obilježene su nesređenom situacijom s granicama države o kojima se raspravljalo na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Posebno teški pregovori vođeni su s Kraljevinom Italijom koja nije htjela odstupiti od onoga što su joj Saveznici obećali Londonskim ugovorom, a kao jača sila i članica pobjedničke koalicije mogla je pristupati s boljih pregovaračkih pozicija. Uz to, njena vojska je pod kraj rata okupirala Istru i dio Dalmacije do rta Ploča, kao i većinu dalmatinskog otočja. Također, tešku situaciju za pregovore još je više otežao talijanski fašistički pjesnik Gabrielle D'Annunzio koji je ujesen 1919. upao u Rijeku sa svojim postrojbama gdje je terorom i politikom "svršenog čina" pokušao taj grad priključiti Italiji.68 Kraljevina SHS bila je u lošoj pregovaračkoj poziciji i njena diplomatska nastojanja nisu mogla lako uroditi plodom. Predvođena šefom delegacije Nikolom Pašićem, koji nije baš mario za hrvatsku stranu granice, sav pregovarački napor činio je Ante Trumbić, ministar vanjskih poslova. Na njenu stranu stao je američki predsjednik Wilson koji je pokušao ublažiti talijanske pretenzije i predložiti vlastita rješenja koja nisu bila u potpunom skladu s Londonskim ugovorom koji SAD-e nisu ni potpisale. Međutim, talijanska strana je ostajala u više navrata čvrsto na vlastitim pozicijama po cijenu napuštanja konferencije. Dogodilo se najgore. Konferencija je okončana u siječnju 1920. god. a sporazum o razgraničenju između Italije i Kraljevine SHS nije postignut. Sada su

66 Zemlja se na početku službeno zvala Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, od Vidovdanskog ustava 1921. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a nakon uvođenja diktature 1929. Kraljevina Jugoslavija. 67 MATKOVIĆ, 1995., 7-9, 20-23. 68 GOLDSTEIN, 2008., 37; MATKOVIĆ, 1995., 78-80.

24 obje države trebale nastaviti razgovore u direktnim pregovorima koji su se vodili u više navrata a okončani su Rapallskim ugovorom iz studenog 1920. god. Prema tom ugovoru Italija je dobila Istru, Snežnik i Idriju, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu, te grad Zadar.69 Rijeka je proglašena slobodnom državom, međutim već 1924. pripast će Italiji Rimskom sporazumom. Talijanske postrojbe trebale su se povući s ostalih okupiranih dijelova istočne obale Jadrana, što se moralo definirati dodatnim ugovorom. U travnju 1921. započelo je povlačenje talijanskih vojnih snaga odlaskom s Korčule, Hvara, Visa i Mljeta, a Šibenik su napustile u lipnju iste godine. Lokalno stanovništvo s velikim je olakšanjem i ushitom popratilo odlazak Talijana, ne znajući da će se oni ponovno vratiti za točno dvadeset godina unutar novog ratnog sukoba. Pored uređenja granice prema Italiji, Kraljevina SHS je separatnim sporazumima uredila svoje granice s Austrijom (u Saint-Germainu u rujnu 1919.) i Mađarskom (u Trianonu u lipnju 1920.), većim dijelom dijelu na vlastitu štetu.70 * Život u Kraljevini Jugoslaviji nije bio za hrvatski narod ono što su zamišljali idejni začetnici jugoslavenstva u 19. stoljeću. Dominacija Karađorđevića na političkom planu, prvenstveno kroz djelovanje srpske Radikalne stranke pokazivala je velikosrpske ideje koje su se provodile u političkom, društvenom, gospodarskom i kulturnom životu. Izborni sustav je pogodovao Radikalnoj stranci, tako što je uz minimalnu izbornu pobjedu ostvarivala premoćan broj zastupnika u Narodnoj skupštini. Hrvatske interese branila je Hrvatska seljačka stranka na čelu sa Stjepanom Radićem koji je bio popularan u hrvatskom narodu, posebice među seljacima koji su činili većinu u industrijski nerazvijenoj zemlji. Radić predvodeći HSS prolazi kroz različite faze političke borbe, od oštrog sukobljavanja sa srpskom stranom do sporazuma s radikalima, a kasnije i s Demokratskom strankom s kojom je formirao Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK). U centralističkoj i unitarističkoj državi bilo je potrebno tražiti različite mogućnosti za poboljšanje položaja hrvatskog naroda. Međutim, njegovo djelovanje okončano je u tragičnom atentatu u lipnju 1928. u Narodnoj skupštini kada je na članove stranke pucao poslanik radikala Puniša Račić. Mjesec i pol dana od atentata Stjepan Radić je preminuo u Zagrebu a hrvatski narod time je još više dobio poticaj da se bori za svoja prava u zajedničkoj državi. Međutim, već sljedeće godine kralj Aleksandar pristupa uspostavi diktature i ukidanju parlamentarnog života, a vodstvo HSS-a preuzima Vladko Maček. U rujnu 1931.

69 MATKOVIĆ, 1995., 81. 70 GOLDSTEIN, 2008., 41; MATKOVIĆ, 1995., 81.

25 donesen je Oktroirani ustav kojim se vraća parlamentarni život ali uz čvrstu kraljevu kontrolu što je nazvano "prikrivenim apsolutizmom". Osnovana je režimska politička formacija koja će se prozvati Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS), a djelovat će na pozicijama Oktroiranog ustava i po nalozima kralja. U takvim okolnostima djelovanje Seljačko-demokratske koalicije i Vladka Mačeka bilo je znatno otežano, a učestala su bila i uhićenja koja su rezultirala dugotrajnim internacijama. Nakon što je kralj Aleksandar ubijen u atentatu u Marseilleu 1934. god. što ga je organizirala ustaška emigracija, formirano je tročlano namjesništvo na čelu s knezom Pavlom koje je trebalo ostati na vlasti do punoljetnosti Aleksandrovog sina kralja Petra II.71 Zaredali su novi izbori (1935. god.) u kojima je polako ojačala pozicija SDK, i unutar nje HSS-a, premda je izborni sustav i dalje bio na strani pobjednika (vladine liste na čelu s Bogoljubom Jeftićem). Još veći uspjeh postignut je na izborima 1938. Premda i dalje ostaje u opoziciji zbog nepoštenog izbornog sustava, Maček je postao osoba bez koje se nije moglo obavljati normalno funkcioniranje vlasti. Knez Pavle, uklonivši Milana Stojadinovića, za novog premijera postavio je Dragišu Cvetkovića koji će u kolovozu 1939., samo nekoliko dana pred njemački napad na Poljsku, sporazumjevši se s Mačekom, dopustiti formiranje Banovine Hrvatske. Ona je funkcionirala kao upravna jedinica s kojom je razgrađen centralistički ustroj koji je bio u osnovi Kraljevine Jugoslavije.72 Banovina Hrvatska imala je svoj definirani teritorij, nadležnosti nad različitim privrednim i društvenim granama, kao i zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju. Dr. Ivan Šubašić imenovan je za bana.73 Međutim, ovakvo rješenje imalo je svojih pristaša i protivnika među hrvatskim narodom ali je u svakom slučaju bilo kratkotrajno zbog nastupajućih ratnih okolnosti. * Ovdje je potrebno ukazati i na pojavu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) koja će preuzeti odlučujuću ulogu u ratnim okolnostima u sklopu partizanskog pokreta, a bit će i jedan od ključnih čimbenika u funkcioniranju hrvatskih zbjegova koji su u središtu interesa ovog rada. Ova je stranka74 osnovana u Beogradu 1919. god. kao Socijalistička radnička partija Jugoslavije, a program koji je uzela bio je na platformi Treće internacionale, tj. Kominterne (Komunističke internacionale) čije je sjedište bilo u Moskvi. Takav boljševički i lenjinistički koncept društvenog uređenja produbljen je na Drugom kongresu

71 MATKOVIĆ, 1995., 144. 72 GOLDSTEIN, 2008., 189-190. 73 MATKOVIĆ, 1995., 155-158. 74 U daljnjem tekstu koristiti će se izraz "partija" kako se stranka sama nazivala.

26 u Vukovaru 1920. kad se ime partije mijenja u KPJ, a svoju konačnu potvrdu dobiva na Trećem kongresu u Beču 1926. god.75 U sklopu partije snažnu ulogu imao je pomladak, tj. organizacija Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) iz koje su se iznjedrili brojni ugledni pojedinci. Članstvo partije najvećim djelom sastojalo se od radnika i socijalno ugroženog građanstva, mladih intelektualaca koji su kritički gledali na društveno uređenje, na monarhističku represiju i težak položaj radnika i seljaka. Osnova programa partije bilo je rušenje kapitalističkog uređenja Kraljevine Jugoslavije i uvođenje sovjetske republike što je potpuni odmak od socijaldemokratskih principa komunizma prethodnog stoljeća. S pozicije nacionalnog pitanja KPJ je u početku zagovarala unitarizam jugoslavenske nacije, ali je od 1924. prešla na ideju o više nacija koje su imale pravo na svoje samoodređenje i odcjepljenje. Naravno, takav program nastao je pod utjecajem moskovske Kominterne. Nakon prvih izbora 1920. god., na kojima je KPJ dobila treće mjesto po broju zastupnika u skupštini, vladajuće strukture više nisu mogle tolerirati njeno djelovanje zbog ideja koje su se kosile s ustrojstvom države i njenim legalnim poretkom, pa je pred sami kraj 1920. donesena tzv. Obznana - uredba kojom se zabranjuje komunistička djelatnost, a sljedeće godine Zakon o zaštiti države kojim su propisane teške kazne za komunističku aktivnost.76 Nakon toga nastupilo je ilegalno djelovanje KPJ koje je imalo svojih uspona i padova. Različite frakcije u partiji sukobljavale su se oko ideoloških pitanja što je dovelo u pitanje egzistenciju KPJ. Potkraj dvadesetih godina partija ponovno skuplja svoje rasute snage predvođena metalskim radnikom Đurom Đakovićem, a posebno zapaženu ulogu dobivaju, na Osmoj zagrebačkoj partijskoj konferenciji 1929. god., Josip Broz (kasnije nazvan Tito) i Andrija Hebrang koji pokušavaju smiriti frakcijske sukobe te usmjeriti partiju više k "radničkoj klasi i strujanjima u narodu".77 Iste godine Josip Broz uhićen je s grupom komunista i suđeno mu je na tzv. Bombaškom procesu. Bilo je to vrijeme nakon atentata na Stjepana Radića kada je cijela zemlja bila u stanju destabilizacije, što je rezultiralo uvođenjem diktature unutar koje je uslijedio još jači val progona komunista što će do krajnjih granica oslabiti KPJ. Već u to vrijeme rukovodstvo partije je na ideološkim principima Kominterne zagovaralo politiku oružanog ustanka, što je osujećeno snažnim policijskim djelovanjem protiv njenog članstva.

75 MATKOVIĆ, 1995., 99-100; GOLDSTEIN, 2008., 51-52, 111. 76 MATKOVIĆ, 1995., 100. 77 GOLDSTEIN, 2008., 112.

27 U sljedećih nekoliko godina, u razdoblju "bijelog terora" nastupila su ubijanja, progoni i zatvaranje komunista. Prema nekim procjenama ubijeno je 328 osoba, dok druge procjene iznose više brojke ubijenih, među kojima je i organizacijski sekretar KPJ Đuro Đaković.78 Napuštena je ideja oružanog ustanka, ali je zadržan stav među članovima o revolucionarnom putu i oslobođenju proletera. Nakon zatvorske kazne Josip Broz je neko vrijeme boravio u inozemstvu, a povratkom u jesen 1936. preuzeo je vodstvo KPJ.79 Iste godine osnovana je i KP Hrvatske, a zatim i ostale nacionalne KP unutar Jugoslavije što pokazuje okretanje partije prema nacionalnim vrijednostima kroz ideje nacionalne slobode, ravnopravnosti, bratstva i jedinstva na čemu će se kasnije izgraditi ideologija ustrojstva druge Jugoslavije. Unutar partije osuđeno je stvaranje Banovine Hrvatske kojom se hrvatsko nacionalno pitanje nije riješilo, a s druge strane nije bio zadovoljan ni jedan dio srpskog građanstva što je dodatno potpirivalo "nacionalni šovinizam".80 U takvim okolnostima KPH kao i KPJ povećavaju svoje članstvo koje je nezadovoljno političkom i gospodarskom klimom u državi, a u isto vrijeme antiimperijalistički i antifašistički stavovi partije mnogima predstavljaju pravo rješenje jer se čini da Jugoslaviju rat neće mimoići.

78 GOLDSTEIN, 2008., 113. Također u to vrijeme SKOJ je izgubio dosta članova, a među njima i sedam rukovodioca, poznatih kao "sedam sekretara SKOJ-a" što se pretvorilo u legendu u vrijeme socijalističke Jugoslavije. 79 JELIĆ, 1978., 14-21. 80 JELIĆ, 1978., 26.

28 3.2. Prve tri ratne godine

U proljeće 1941. rat je trajao već godinu i pol dana, otvoreno je više fronti, a Hitler je kovao planove za napad na SSSR. U takvim okolnostima trebalo je stabilizirati situaciju na Balkanu, osigurati talijansku pobjedu u Grčkoj kao i neutralizirati sve potencijalne opasnosti. Već prethodno, Trojnom paktu pristupile su Mađarska, Rumunjska i Bugarska, nakon čega je Njemačka htjela osigurati i poziciju Jugoslavije. Pritisci oko pristupa Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu urodili su plodom 25. ožujka 1941. god. kada je ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Marković potpisao u Beču Protokol o pristupanju.81 U zemlji su reakcije na pristupanje bile negativne, još prije su održane manje demonstracije u nekim gradovima, a nakon pristupa one su se intenzivirale. U nekim mjestima demonstracije su održane na inicijativu komunista. 27. ožujka uslijedio je vojni puč kojeg su izvršili probritanski nastrojeni časnici na inicijativu britanskih obavještajnih službi i samog ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena. Britanska namjera je bila da Hitleru pomrsi planove u stvaranju Balkana kao sigurne zone za koju nije trebalo izdvajati vojne potencijale.82 Čak je i britanski premijer Winston Churchill reagirao izdavši priopćenje u kojemu veliča "patriotski pokret" protiv sila Osovine i obećava pomoć Britanskog carstva i SAD-a.83 Pučisti su svrgnuli namjesništvo i instalirali prestolonasljednika kao punoljetnog kralja Petra II., a knez Pavle je napustio zemlju otputovavši preko Grčke, za Južnu Afriku. General Dušan Simović formirao je koalicijsku vladu u kojoj je bilo ljudi iz različitih stranaka i oprečnih političkih gledišta. Uskoro je bilo evidentno da su britanska obećanja ostala bez stvarne realizacije pa se Simovićeva vlada preplašila svog postupka. Uvjeravali su Njemačku da vlada nije istupila iz Trojnog pakta nego da je puč unutarnja stvar države i da se i dalje ostaje pri potpisanom dokumentu.84 Međutim, Hitlera takve garancije nisu uopće zanimale nego je brzom reakcijom odlučio Jugoslaviju napasti i pokoriti. Početak ratnih operacija na području Kraljevine Jugoslavije zbio se 6. travnja 1941. ulaskom njemačke vojske iz više pravaca i

81 GOLDSTEIN, 2008., 2005-2006; MATKOVIĆ, 1995., 166. Njemačka je tom prilikom obećala Jugoslaviji da se njen teritorij neće koristiti za ratne operacije, niti će tražiti sudjelovanje jugoslavenskih vojnika u ratnim operacijama, a nakon rata imat će u vidu jugoslavenske želje za izlazak na more kod Soluna. To su bili tajni segmenti Protokola za koje ostali članovi Trojnog pakta nisu trebali znati. 82 BARKER, 1978., 98-100. Pučiste su predvodili generali Bora Mirković i Dušan Simović koji su bili u dosluhu s britanskim agentima. Zanimljivo je da je puč izveden bez prolijevanja krvi i da komunisti nisu znali da se sprema državni udar. 83 DOSP, sv. 1, 15-16. 84 GOLDSTEIN, 2008., 207; MATKOVIĆ, 1995., 168.

29 bombardiranjem prijestolnice Beograda.85 Njemačkom napadu priključila se i Italija koja je imala svoje velike na interese istočnoj obali Jadrana i u zaleđu. Travanjski rat potrajao je vrlo kratko jer se demoralizirana i slabo opremljena i obučena jugoslavenska vojska nije mogla oduprijeti njemačkoj sili. Jugoslavenski časnici, opterećeni antikomunizmom i nacionalnim razlikama u vojsci, nisu bili dorasli njemačkom vojnom mentalitetu "Blitzkriega", već su veličali francusko i srpsko iskustvo iz Prvog svjetskog rata. Takav mentalni sklop pridonio je da se već 17. travnja 1941. potpiše bezuvjetna kapitulacija što je učinio general Radivoje Janković. Kralj Petar II. zajedno s vladom povukao se iz Beograda i preko Užica, Sarajeva i Nikšića napustio zemlju, ponijevši sa sobom sve zlatne rezerve državne blagajne.86 Država je uskoro bila podijeljena u interesne zone između Njemačke i Italije, a određena područja pripojena su Mađarskoj i Bugarskoj. Na prostoru Hrvatske i BiH osnovana je Nezavisna Država Hrvatska, kontradiktorno svom nazivu - iznimno zavisna i pod utjecajem njemačke i talijanske samovolje. Italiji je Rimskim ugovorom od 18. svibnja 1941. pripao veći dio istočne obale Jadrana,87 a i ostatak države bio je podijeljen na njemačku i talijansku zonu. Vladajuća elita, koju je predvodio Ante Pavelić, proistekla je iz ustaškog pokreta koji je u međuratnom razdoblju ojačao u emigraciji i sada je iskoristio ratnu situaciju za dolazak na vlast. Većina članova HSS-a i Maček ostali su rezervirani prema novoj državi, prvenstveno zbog zavisnosti o fašističkim snagama, a zatim i zbog zločinačkih i rasističkih djelovanja. Naime, NDH je sustavno provodila teror i genocid nad Židovima, Romima i Srbima što je bila politika Trećeg Reicha.88 Oduzimana im je imovina, a oni su deportirani ili odvođeni u koncentracijske logore, gdje su vršene masovne likvidacije. Među proganjanima bili su i Hrvati koji se nisu slagali s državnom politikom ili su bili članovi i podupiratelji komunističkog pokreta. * Postojeće stanje u zemlji najbolje je iskoristila KPJ. Broj njenih članova bio je u stalnom porastu, a ratne okolnosti zahtijevale su početak borbe protiv okupatora. Nakon što je Njemačka u lipnju 1941. napala SSSR, što je značilo prekid pakta o prijateljstvu između ove dvije države, KPJ na čelu s Titom prestala je sa suzdržavanjem od napada na njemačke

85 GILBERT, 2003., 165-176. 86 GOLDSTEIN, 2008., 208-209; MATKOVIĆ, 1995., 168; ANIĆ, 2005., 17. 87 Nakon potpisivanja Rimskih ugovora, NDH je svoju obalu svela na podvelebitski dio Hrvatskog primorja i obalu od Omiša do Dubrovnika s otocima Pagom, Bračem i Hvarom. Zabranjeno je bilo građenje vojnih objekata na tom teritoriju kao i formiranje ratne mornarice, osim za potrebe policije i financijske službe. Također, Italiji je ponuđeno da njihov kralj Viktor Emanuel III., uzme "krunu kralja Zvonimira" i tako Hrvatska postane kraljevina. Više kod MATKOVIĆ, 1995., 172. 88 O tome kod GOLDSTEIN, 2008., 256-271.

30 snage.89 Za koncept ratovanja uzet je partizanski (gerilski) način, koji je omogućavao male akcije diverzantskog tipa, veliki faktor iznenađenja, kao i dobro skrivanje od neprijatelja u brdovitim i teško pristupačnim krajevima. Komunisti su svoju borbu prozvali Narodnooslobodilačkom borbom (NOB) u cilju privlačenja što šireg broja ljudi s antifašističkom orijentacijom među kojima je bio velik broj nepartijskih članova.90 Prve veće akcije zabilježene su u ljeto 1941. napadima na neprijateljske postaje, željezničke pruge, skladišta oružja i streljiva, kao i ostale strateške točke. Formiraju se partizanski odredi, ustrojava se vojna disciplina, a cijela borba dobiva strukturu i zapovjedni lanac.91 Naravno, unutar partizanskog pokreta postojale su razmirice ideološkog porijekla, nije to bio jedinstven pokret, a unutarnje stanje često je rješavano strijeljanjem i likvidacijom. Tako je zabilježeno "lijevo skretanje", ponajviše u Bosni i Crnoj Gori, gdje se pokušalo akcentirati ideološku nad vojnom komponentom pokreta. Međutim, takav smjer je potisnut u drugi plan najviše zbog pritiska Kominterne i očuvanja kompaktnosti pokreta, dok je oslobođenje i antifašizam prekrio ideološki i klasni sadržaj.92 Uz sukobe s okupatorskim postrojbama i ustašama, poseban problem partizanskog ratovanja svakako predstavljaju okršaji s četnicima. Oni su bili velikosrpske vojne snage oformljene pod vodstvom pukovnika Draže Mihailovića. Predstavljali su se kao vojska debelirane Kraljevine Jugoslavije. Izbjegla vlada u Londonu priznala je četnički pokret kao državnu vojsku, a Mihailović je promaknut u generala. Još u jesen 1941. Tito i Mihailović sastajali su se i surađivali u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Međutim, ideološke razlike kao i određeni rivalitet na terenu urodili su četničkim napadima na partizane, koji su već u proljeće 1942. postali učestali pa su izbili sukobi u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Četnički pokret je bio razjedinjen, bez zajedničkog vođe, a u ljeto 1942. jedan odred uključen je u talijanske postrojbe pa su ga ustaške snage bile prisiljene priznati kao saveznika.93 Kroz cijelu 1942. god. Narodnooslobodilački pokret (NOP) bilježi razvoj s uspjehom u borbi. Učvršćuje se vojna hijerarhija, formira se zapovjedni lanac tako da

89 Prvi organizirani otpor uslijedio je nakon što je u šumi Brezovica nedaleko od Siska formiran Sisački partizanski odred koji je već 23. lipnja minirao željezničku prugu između Siska i Slunja kod Blinjskog Kuta, ANIĆ 2005., 34; GOLDSTEIN, 2008., 279. 90 JELIĆ, 1978., 61-73. Programska podloga borbe bila je "sprječavanje bratoubilačkog rata i raspirivanja nacionalne mržnje što ih zagovaraju i potiču okupacijske sile i njihovi domaći saveznici". 91 Objedinjavanje partizanskog ratovanja, struktura postrojbi i planiranje taktike napada riješeno je na sastanku u selu Stolice kraj Krupnja 26. rujna 1941. Dotadašnji Glavni štab preimenovan je u Vrhovni štab, a formirani su i pokrajinski glavni štabovi, budući republički štabovi. O tome više kod ANIĆ, 2005., 47-51 i passim. 92 GOLDSTEIN, 2008., 287. 93 GOLDSTEIN, 2008., 292.

31 partizanski pokret dobiva na snazi i organiziranosti. Dolazi do oslobođenja pojedinih naselja i širih teritorija, a rezultat toga je mogućnost tiskanja vlastitih novina, te rad na kulturnom i edukativnom području. Također se na okupiranim teritorijima širi svijest o partizanskom pokretu što potiče na masovne ustanke. U srpnju 1942. zabilježen je ustanak protiv Talijana na dalmatinskim otocima, a središte ustanka je bilo u Malom Ižu odakle se dvjestotinjak mladića uputilo u partizane. * Život u Dalmaciji pod talijanskom okupacijom bio je izrazito težak; uz opću nestašicu hrane i ostalih životnih potrepština, provođena je jezična i kulturna talijanizacija. Talijani su otvorili logor na Molatu u kojemu su smještali obitelji čiji su se članovi priključili partizanskom pokretu. Molat je služio i kao sabirni logor odakle su brojni zarobljenici transportirani u Italiju na prisilne radove ili u druge logore.94 U logoru na Molatu samo je u razdoblju od lipnja do kraja studenog 1942. preko 400 ljudi umrlo od tuberkuloze, malarije i nestašice hrane. Pored logora na Molatu postojali su i talijanski logori u Lovranu i Kamporu na Rabu u kojem su deportirani slovenski građani. Talijani su formirali i logor na Zlarinu u ožujku 1943., gdje su deportirali muškarce starije od 15 godina s područja Šibenika, Trogira i Drniša.95 Talijanska vojska počinila je niz zločina, a najupečatljivije je u narodu ostalo, pored ubojstava, učestalo paljenje kuća. Početkom 1943. god. Hitler je bio duboko svjestan "komunističkog problema" koji je okupacijskim postrojbama zadavao sve više muke. Zbog toga je pokrenuta nova ofenziva, poznata kao operacija "Weiss"96 koja je natjerala partizanske formacije na povlačenje prema jugoistoku Bosne. Rezultat ovog njemačko-talijanskog napredovanja dvije su velike bitke, na Neretvi i Sutjesci, koje su partizanskim snagama zadale velike gubitke. Te dvije bitke bile su posljednji veliki udar partizanskom pokretu, nakon čega Nijemci više nikada nisu mogli udariti na glavninu partizanskih snaga, niti im nanijeti nenadoknadive gubitke. Pored borbenih djelovanja partizani su paralelno radili na organizaciji narodne vlasti kao civilnih organa koji su se osnivali u selima i gradovima pod partizanskom kontrolom. Bilo je i istih koji su se osnivali na okupiranim područjima, naravno kao ilegalni organi. KPJ je šireći razinu svoje borbe na prostoru cijele Jugoslavije formirala i predstavničko tijelo jugoslavenskih zemalja u Bihaću u studenom 1942. Bilo je to

94 Početkom 1944. god. dobar dio tih "interniraca" priključivat će se pojedinim zbjegovima u južnoj Italiji, odakle će se vraćati u borbu u domovinu ili će, pak, produžiti sa zbjegovima prema Egiptu. 95 GOLDSTEIN, 2008., 303. 96 ANIĆ, 2005., 109.

32 Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) koje je imalo ulogu stvaranja buduće zajednice ravnopravnih naroda. U lipnju 1943. formirano je i Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) koje je funkcioniralo kao predstavničko tijelo hrvatskog naroda i ostalih narodnosti u Hrvatskoj. Međutim, u stvarnosti Tito i KPJ imali su i dalje vodeću ulogu u političkom i vojnom životu.97 U svakom slučaju, 1943. pokazala se kao presudna godina u Drugom svjetskom ratu, kako na svjetskoj tako i na domaćoj fronti. Veliki rat već je trajao na području Europe pune četiri godine kada je u rujnu 1943. kapitulirala Italija. To je i trenutak kada se pokreće proces koji je u središtu pozornosti ove disertacije.

97 MATKOVIĆ, 1995., 186-187.

33 4. U ZBJEG

U srpnju 1943. britanske i američke trupe iskrcale su se na Siciliji.98 U brzom napredovanju preko otoka bilo je evidentno da će uskoro prijeći na talijansko kopno. Mussolinijeva politička i vojna pozicija naglo se urušila, pa ga je krajem mjeseca fašističko Veliko vijeće svrgnulo, a kralj je na njegovo mjesto imenovao maršala Badoglia. Prestanak Mussolinijeva vodstva bio je značajni događaj nakon kojeg Njemačka gubi najvažnijeg europskog Saveznika. Badogliova vlada je "okrenula kabanicu"99 i sporazumjevši se sa Saveznicima potpisala kapitulaciju Italije 8. rujna 1943. godine. Istog dana savezničke snage otpočele su operaciju "Avalanche", započevši iskrcavanje na talijansko kopno u Salernu, a Hitler je izdao zapovijed za početak operacije "Axis", tj. njemačku okupaciju Italije.100 Kapitulacijom Italije nastupile su nove okolnosti na bojišnici širom Jugoslavije. Specifično se takva situacija odražava kroz nagle promjene koje su nastupile u Istri, Primorju i Dalmaciji. Na prostorima gdje nije bilo partizanskih postrojbi javljaju se spontani ustanci kao reakcija na talijansku kapitulaciju. Cjelokupna Istra, osim Pule, oslobođena je do 13. rujna.101 Na području Dalmacije u to vrijeme nalazilo se više talijanskih vojnih formacija, kao i dvije potpune divizije talijanske vojske. U sjevernoj Dalmaciji nalazila se divizija "Zara", a u srednjoj Dalmaciji divizija "Bergamo", dok se na području južne Dalmacije nalazio dio divizije "Marche". Na otocima i uzduž obale bilo je još raspoređenih postrojbi talijanske vojske.102 Istovremeno u Dalmaciji je dodatno osnažio partizanski pokret unutar kojeg se formiraju nove postrojbe unutar reformirane Operativne zone (OZ).103 Evidentno je da su se partizanske postrojbe spremale u potpunosti iskoristiti povlačenje Talijana iz rata kako u zauzimanju okupiranog prostora, tako i u oduzimanju talijanskog naoružanja. U tome pravcu Tito je izdao zapovijed da se stupi s Talijanima u vezu radi "predavanja oružja i eventualne suradnje protiv Nijemaca". Uz to je naložio da se

98 Prije iskrcavanja na Siciliju, u razdoblju od studenog 1942. do svibnja 1943. provedena je operacija "Torch" (baklja), najveće amfibijsko iskrcavanje dotad, u kojom je sjeverna Afrika oslobođena od njemačke i talijanske prisutnosti; GILBERT, 2003., 371-380. 99 SULZBERGER, 2005., sv. 2, 371. 100 GILBERT, 2003., 459. 101 GOLDSTEIN, 2008., 318. 102 KVESIĆ, 1960., 600; ANIĆ, 2005., 165. 103 Pred kraj kolovoza 1943. obnovljen je Štab 4. OZ, koji je zamijenio Operativni štab za Dalmaciju. Unutar ovog štaba postojale su Operativna grupa (9. divizija u formiranju), Grupa bataljuna sjeverne Dalmacije, Grupa bataljuna iz Muća, Šibenski partizanski odred, Splitski odred, Grupa bataljuna Trilja, te Cetinski i Biokovski partizanski odred. Pri Štabu je bila i britanska Vojna misija; ANIĆ, 2004., 47.

34 izbjegavaju jače borbe s Nijemcima "dok ne dođe do jače demoralizacije među njima".104 Zamjetno je da se uz partizanski pokret u Dalmaciji, u razoružavanju Talijana, u više slučajeva, uključio i narod. Naime, dvogodišnja talijanska okupacija, kao i ustaški režim, ostavili su tragove među pučanstvom koje, do tada, nije aktivno sudjelovalo u ratnim operacijama. Budući da se više vremena osjećao raspad fašizma i talijanske vojske, u narodu se sa snažnim oduševljenjem dočekala kapitulacija Italije i odlazak neomiljene vojske. Sve više ljudi pristupa uz Narodnooslobodilački pokret (NOP) i uključuje se u aktivnosti pljenidbe talijanskog oružja i zaliha hrane. Kapitulacija Italije izazvala je u narodu veliku euforiju, uvećanu partizanskim zauzimanjem obale i otoka, a neki su smatrali da je i rat završen.105 Među prvim velikim gradovima koji će biti oslobođen od fašističke okupacije nalazio se Split. Već sljedeći dan nakon kapitulacije u Splitu, Vicko Krstulović i Ivo Lola Ribar pregovarali su sa zapovjednikom talijanske divizije "Bergamo" oko predaje. Talijanima je dopušten transport u Italiju osim za one koji su počinili ratne zločine, dok se od onih koji su dragovoljno prešli na partizansku stranu formirao bataljun dragovoljaca "Garibaldi" koji je ušao u sastav 1. dalmatinske brigade.106 Nakon Splita oslobođena je skoro cijela dalmatinska obala i otoci, osim Zadra, Šibenika, Knina, Trogira, Sinja, Omiša i Makarske. Talijanska divizija "Marche", koja se nalazila na dubrovačkom području, također je bila voljna predati se. Međutim, tamo su Nijemci brzom akcijom ušli u grad, sukobili se s Talijanima, od kojih su nekolicinu strijeljali, a grad je brzo prešao u njihove ruke.107 Na području Dalmacije u vrijeme nakon talijanske kapitulacije osjeća se zamašnjak unutar Narodnooslobodilačke borbe. Sve više ljudi aktivno se uključuje u partizanske postrojbe smatrajući da je oslobođenje zemlje blizu. Prema grubim procjenama u Dalmaciji je neposredno nakon kapitulacije razoružano preko 20.000 talijanskih vojnika i drugih vojnih osoba, a u nekoliko sljedećih tjedana taj se broj udvostručio.108 Popriličan broj različitog oružja koji je ostao Talijanima sada se stavlja u aktivnu funkciju unutar NOB-a. Također, dolazi se u posjed veće količine hrane i druge opreme koja se nalazila po talijanskim vojnim skladištima. Tradicionalna historiografija govori o "dobro pripremljenom i organiziranom ustanku" na novooslobođenim područjima, dok su novija

104 DOSP, sv. 1, dok. 241, 377. 105 ANIĆ, 2005., 169; KVESIĆ, 1960., 608-610. 106 ANIĆ, 2005., 169. 107 GIZDIĆ, 1962., 560. 108 GIZDIĆ, 1962., 537-538.

35 istraživanja pokazala kako NOP (Narodnooslobodilački pokret) nije svugdje mogao kanalizirati antifašističko raspoloženje na pravi način; lokalni rukovodeći kadar bio je iznenađen silinom narodnog odaziva i pokreta koje je trebalo "ispravno" politički angažirati.109 U takvim, često kaotičnim okolnostima, naoružanje dobivaju i mlađi članovi NOB-a, tzv. skojevci,110 koji su u većini slučajeva nepunoljetne osobe koje su se priključile NOB-u u euforiji nakon talijanske kapitulacije. Osjeća se brojčana jakost postrojbi, moralna nadmoć i sigurnost u cilj borbe. Sve ovo je zahtijevalo vojni preustroj formacija na način povećane efikasnosti, kontrole nad postrojbama, koordiniranu zapovjednu vertikalu po pitanjima borbenih akcija i discipline. S tim ciljem pristupilo se preustroju vojske prema sektorima i brojčanoj snazi. Sektorska podjela uključivala je Šibenski (uključuje Šibensku i Trogirsku brigadu), Sinjski (uključuje 9. dalmatinsku diviziju i Splitsku brigadu), Imotski (uključuje Cetinsku brigadu, Omišku grupu bataljuna i Imotski odred) i Obalni sektor (uključuje srednjodalmatinske otoke sa 1. otočkom i Biokovskom brigadom).111 Međutim, ovakav se teritorijalno-zapovjedni ustroj nije mogao duže održati pa se u Glavnom štabu Hrvatske i Vrhovnom štabu (VŠ) razmatrala mogućnost formiranja korpusa. Put do formiranja korpusa išao je ujedinjavanjem više brigada unutar divizija, tako da su pred osnivanje korpusa postojale četiri dalmatinske divizije koje su djelovale unutar, a ponekad i izvan područja ove regije. Konačno je 7. listopada 1943. donesena "Odluka o formiranju Osmog korpusa"112 koju je potpisao vrhovni zapovjednik Tito. Prema tekstu odluke u korpus ulaze 8., 9., 20. i 26. divizija NOVJ-a, kao i svi partizanski odredi koji su djelovali na teritoriju kopnene Dalmacije i na otocima. Na čelo korpusa postavljen je Pavle Ilić, za političkog komesara imenovan je Ivo Kukoč, a načelnik je bio Maks Baće.113 Osnutkom korpusa prestalo je djelovanje 4. Štaba operativne zone. Samo desetak dana kasnije nakon osnutka 8. dalmatinskog korpusa osnovana je i Mornarica NOVJ-a.114 Naime, nakon povlačenja Talijana s obalnog područja, otvorila se mogućnost za širenjem djelovanja na moru i iskorištavanje svih potencijala koje takvo

109 GOLDSTEIN, 2008., 318. 110 SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije) i USAOJ (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije) s hrvatskim ogrankom USAOH okupljali su većinu mladosti koja se stavila na raspolaganje NOB. Razlika između ovih dvaju organizacija u tome je što je SKOJ partijska organizacija komunističkog pokreta, dok se USAOJ više fokusira na zajedničko antifašističko djelovanje partijskih i nepartijskih članova. 111 ANIĆ, 2005., 171. 112 Tekst odluke vidjeti kod GIZDIĆ, 1962., 664-665. 113 Ovakvo ustrojstvo Štaba zadržat će se do prosinca 1943. kada je zbog "jednog perifernog događaja" (ANIĆ, 2005., 173.) došlo do smjene glavnih zapovjednika. Na čelo je došao Sreten Žujović (NOB U DALMACIJI, 9, dok. 123, 355-360.), kojeg će kasnije zamijeniti Pero Ćetković. 114 ANIĆ, 2005., 172.

36 djelovanje može dati. Od talijanske vojske preuzeti su parobrodi "Bakar", "Ston", "Vardar", "Albanija", "Bosna" i "Doksat" kao i više manjih plovila. Određeni broj njih preuređen je i naoružan, od čega su formirane ratne flotile, a duž oslobođenog dijela istočne jadranske obale osnovano je pet mornaričkih baza, od kojih je svaka raspolagala flotilom naoružanih brodova.115 Kao i kod kopnenih postrojbi, veliki porast pomorskih snaga zahtijevao je određeni preustroj, pa je Vrhovni štab 18. listopada donio odluku da se formira Štab Mornarice NOVJ kako bi se moglo jedinstveno rukovoditi pomorskim snagama i vojnim operacijama na moru. Za zapovjednika Mornarice imenovan je Srećko Manola, načelnik štaba postao je Velimir Škorpik, a političkim komesarom imenovan je Sergije Machiedo.116 Šest dana nakon te odluke za zapovjednika Mornarice postavljen je Josip Černi, kapetan korvete bivše jugoslavenske vojske, a Srećko Manola je imenovan njegovim zamjenikom. Štab je u početku imao sjedište u mjestu Hvaru, a kasnije je prebačen na Vis. Prvenstveni cilj Štaba bilo je organiziranje jedinstvene Mornarice, obrana otoka i zaštita obalnih komunikacija, prvenstveno na potezu od Visa do Podgore. Detaljno je razrađena unutarnja organizacija mornarice, propisane su dužnosti, prava i odgovornosti unutarnjih organa, kao i zadaće i rad pojedinih sastavnica. Oslobođeni dio Jadrana podijeljen je na pet pomorskih obalnih sektora (POS) od kojih je svaki imao svoj štab.117 Snaga Mornarice prvenstveno se manifestirala u malim pokretnim čamcima s izvrsnim maritimnim karakteristikama koji su mogli izvršavati različite zadaće napada, diverzija, brzog udaljavanja i povlačenja, tj. svega onoga što je situacija nalagala. Pokazalo se da je upravo mali brod najinventivnije i najkvalitetnije mornaričko plovilo što je tradicija hrvatskog brodarstva iz prethodnih stoljeća.118 Problem mornaričkih snaga i njihovog djelovanja od izrazite je važnosti za zbjegove s područja Dalmacije koji će uslijediti neposredno nakon formiranja Štaba Mornarice NOVJ. Upravo će mornaričke snage napraviti prve kontakte sa Saveznicima na zapadnoj stani Jadrana i tako, na određeni način, odrediti pravac kretanja zbjegova koji su uslijedili. Ova dva procesa, formiranje mornaričkih snaga i njihovi kontakti sa Saveznicima, kao i zbjegovi koji će uslijedili, na određeni način su komplementarni i zato je potrebno njihov razvoj paralelno promatrati. *

115 KVESIĆ, 1960., 632-634. 116 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 40, 126. Zapovjedna struktura mornarice NOVJ učestalo će se mijenjati zbog preraspodjela na nove dužnosti. 117 VASILJEVIĆ, 1978., 80. 118 KOZLIČIĆ, 1993., 229 i passim.

37 Pojavu prvih zbjegova i njihovo kretanje uočava se jačim prodiranjem njemačkih snaga na područje Dalmacije. Prostor koji su zauzele partizanske trupe Nijemci nisu odlučili olako prepustiti, što se manifestiralo zamjetnim akumuliranjem vojnih snaga s kojim su namjeravali zauzeti istočnu obalu Jadrana i tako ponovno zavladati područjem koje im je izmaklo talijanskom kapitulacijom. Najveća bojazan bila je mogućnost iskrcavanja anglo-američkih snaga na istočnoj obali Jadrana ili u Grčkoj, pa se iz tog razloga pristupilo preustroju zapovjedne strukture i vojnih snaga na jugoistoku Europe. U tu svrhu dovode se nove trupe, a područje Hrvatske našlo se u središtu zbivanja za budući tijek ratnih operacija u ovom dijelu Europe. Njemački operativni plan "Achse" koji je stupio na snagu u trenutku talijanske kapitulacije podrazumijevao je novi zapovjedni raspored kao i kretanje armija u ponovnom osvajanju teritorija. Zapovjednik 2. oklopne armije, povučene s istočne fronte, Lothar Rendulic dobio je ovim planom zadaću razoružati talijanske postrojbe, zauzeti teritorij na kojem su one prethodno djelovale i slomiti svaki otpor NOVJ-a. Rendulic je svoje snage rasporedio najviše po Hrvatskoj, tako da je 13. SS oklopni korpus postavio u središnjoj Hrvatskoj na razmeđu Zagreb - Sisak - Karlovac, pričuvni 69. korpus doveo je na sektor Bjelovar - Slavonija, brdski 15. armijski korpus (s hrvatskom legionarskom divizijom "Tigar" i 114. lovačkom divizijom) na teritorij Like, Gorskog kotara, Zapadne Bosne i dijela Dalmacije, a 5. SS brdski korpus (sa 7. SS divizijom "Prinz Eugen" i 118. lovačkom divizijom) usmjeren je u Dalmaciju na područje između Splita i Dubrovnika.119 Na područje Istre usmjerene su postrojbe 2. SS oklopnog korpusa pod zapovjedništvom generala Hausera, koji se sa svojim korpusom istaknuo na afričkom ratištu pod vodstvom poznatog generala Erwina Rommela.120 Ovako velik i osnažen broj njemačkih korpusa naznačio je da NOVJ neće moći, bez iznimnih napora, pružiti učinkovit otpor. Bilo je evidentno da će se pojedini teritoriji, zauzeti odlaskom Talijana, ponovno naći u rukama okupatora. Kretanje njemačkih trupa prema oslobođenim obalnim područjima uslijedilo je odmah po kapitulaciji Italije, što je bila naznaka da će doći do žestokih borbi, u kojima je NOVJ bila još uvijek neravnopravni protivnik. Područje Istre Nijemci su, pod vodstvom generala Hausera, osvojili bez većih problema, a također se u borbama za Sušak nije mogla snažnije oduprijeti 3. primorsko- goranska brigada, pa je uz goleme gubitke i to područje uskoro palo pod njemačku okupaciju. Snažniji otpor pred njemačkim nadiranjem pružen je u Dalmaciji. Njemačke trupe su prodirale iz tri smjera s područja Bosne i Hercegovine: 114. lovačka divizija sa

119 Podaci o rasporedu postrojbi crpljeni su iz ANIĆ, 2005., 164. 120 GOLDSTEIN, 2005., 320.

38 sjevera preko Knina odakle se širi u smjeru sjeverne Dalmacije, tj. područja Zadra i Šibenika, drugi pravac prodora iz područja Bosne išao je preko Sinja sa ciljem što bržeg dolaska na Kliški prijevoj i osvajanje Splita, a treći pravac prodora 7. SS divizije "Prinz Eugen" išao je iz Mostara dolinom Neretve, odakle se račvao jednim krakom prema Imotskom, a drugim prema Metkoviću i Pločama. U sjevernoj Dalmaciji postrojbe 114. lovačke divizije pred kapitulaciju Italije ušle su u Knin i Drniš i tamo razoružale talijanske garnizone. Zatim su glavnim komunikacijskim pravcima krenuli prema Zadru i Šibeniku s istim ciljem razoružavanja talijanske vojske. U Zadar su ušli bez problema, a tom prilikom predali su im se dijelovi talijanske divizije "Zara". U Šibenik je nešto ranije ušao jedan bataljun Šibenskog- trogirskog odreda kojemu nije pošlo za rukom uspješno pregovorima okončati predaju oružja i organizaciju obrane grada od Nijemaca, tako da je i taj grad s talijanskim garnizonom pao u njemačke ruke. Partizanske snage su uspjele uspješno zaposjesti otočni arhipelag, kao i manja područja u Bukovici koja su bila udaljena od važnijih komunikacijskih pravaca.121 Tek početkom listopada zabilježeni su prvi njemački pokušaji iskrcavanja na zadarskom otočju.122 Na srednjodalmatinskom području sva pozornost njemačke vojske bila je usmjerena na napredovanje prema Splitu. Pravac prodiranja ide od Sinja prema Klisu na kojem se potezu vrše sučeljavanja s partizanskim snagama koje su lošije naoružane, ali unatoč tome pružaju snažan otpor. Jedna njemačka postrojba utvrdila se u kliškoj tvrđavi i odatle je čekala priključenje ostalim vojnim snagama koje nadiru iz pravca Sinja. U više navrata njemačke zračne snage bombardiraju Split i okolna područja.123 Ovakva situacija dovela je do prvog većeg zbjega građana Splita koji se prebacuje partizanskim brodicama na obližnje otoke. Najviše ih prelazi na Šoltu i Brač, a nešto manje na otok Hvar. Brigu o njima vode Narodnooslobodilački odbori (NOO), organi civilne vlasti, formirani unutar NOB, koji ih smještaju po kućama lokalnog stanovništva, a organizirane su i "prehrambene kuhinje" koje vrše brigu o opskrbi zbjega osnovnim namirnicama i pripremom dnevnih obroka. Nije ostao zabilježen broj pučanstva koji se našao u ovome zbjegu.124 Već iz ovog prvog zbjega, kojem će se uskoro priključiti niz drugih iz više dijelova Dalmacije, može se naslutiti način na koji će se partizanske snage i KP postaviti prema izbjeglom pučanstvu. Naime, pored prisutne humane brige oko života ljudi, smještaja i

121 KVESIĆ, 1960., 612-613. 122 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 24, 79-80. 123 KVESIĆ, 1960., 628. 124 GIZDIĆ, 1962., 609.

39 prehrane izbjeglica, vidljiv je i princip postupanja koji je vezan uz NOO koji će pored funkcionalne skrbi o zbjegovima preuzeti i političko-administrativnu funkciju. Već kod sljedećih zbjegova još će se jasnije ocrtati metode i postupanja na ideološkoj, strateškoj i indoktrinacijskoj razini. U drugoj polovici rujna njemački nasrtaji prema Splitu sve su učestaliji, borbe se vode svakodnevno i polako se kristalizira činjenica da je obrana grada nemoguća. U subotu 25. rujna pripreme oko napuštanja grada u punom su jeku, iz Splita se povlače zapovjedništva i partizanske postrojbe prema Mosoru i Biokovu, a zatim preko Brača u Marinu. Nijemci su ušli u grad 28. rujna, nakon 17 dana teških borbi.125 Prilikom ulaska u grad strijeljali su 78 ljudi na gradskom groblju što je dodatno povećalo anksioznost civilnog stanovništva i strah pred onim što bi Nijemci mogli učiniti kad osvoje pojedino naselje. Povlačenjem iz Splita povećao se broj izbjeglog pučanstva na Šolti i Braču. Dok je prvih dana uzrok zbjega bilo učestalo njemačko bombardiranje grada, sada je prevagnula potencijalna mogućnost njemačke odmazde. Kolika je bila realna opasnost takvog razvoja situacije teško je utvrditi s velikom sigurnošću. Činjenica je da se dolazak Nijemaca, koji su u četiri godine tj. od početka novoga svjetskog rata postali zastrašujući faktor, činio pučanstvu užasavajućim događajem. Posebno su se bojali oni koji su surađivali s KP-om i NOVJ-om, i čija je rodbina bila uključena u partizanske postrojbe. U takvom kontekstu bojazan od odmazde postaje realna, pa se dio stanovništva povlači iz grada s partizanskim postrojbama. Nekoliko stotina ljudi pridružuje se izbjeglicama koje su kao prethodnica pobjegle pred njemačkim bombardiranjem. Broj izbjeglica sada se kretao oko tisuću, a većina njih bila je smještena na Šolti i Braču, dok se manji broj nalazio na otoku Hvaru. Povećanje broja izbjeglica iziskivalo je dodatne načine nabave hrane koja je bila oskudna. Tako je Kotarski narodnooslobodilački odbor (KNOO) Hvara donio odluku o ribarenju. U sporazumu s vlasnicima ribarskih mreža sve su stavljene na raspolaganje, a od ulova najprije se opskrbljuju bolnice, zatim prolazne kuhinje,126 a ostalo se dijeli narodu "po cijeni od 120 kuna za kilogram srdela i 160 kuna za skuše i lokarde".127 * Kao što je prethodno navedeno, problem transporta zbjegova neraskidivo je vezan prvenstveno uz djelovanje Mornarice NOVJ-a. Nakon što se izbjeglo stanovništvo sklanja

125 KVESIĆ, 1960., 632; GIZDIĆ, 1962., 627. 126 Prolazne kuhinje su tip montažnih kuhinja u kojima se pripremala hrana za pripadnike zbjegova, kao i ostalo stanovništvo u potrebi (lokalno, borce i ranjenike). Osnovni inventar takvih kuhinja bilo je posuđe, a priprema i kuhanje bi se prilagodilo mjestu trenutnog boravka (korištenje privatnih kuća, komina, drva za vatru itd.). 127 GIZDIĆ, 1962., 608.

40 na srednjodalmatinske otoke, a situacija s njemačkim prodiranjem postaje sve opasnija, problem novih zbjegova i njihov smještaj svakim danom postajao je sve akutniji. Geografsko obilježje otoka naprosto nije ostavljalo mogućnosti za daljnje kretanje izbjeglica osim preko mora. Postojala je potencijalna opasnost da dođe u pitanje daljnje kretanje u slučaju da Nijemci zauzmu otoke. To je samo jedan od razloga zašto je bilo potrebno da se stupi u kontakt sa Saveznicima na Apeninskom poluotoku. Uspostava kontakta značit će involviranje jednog novog i značajnog čimbenika u problemu hrvatskih zbjegova od 1943. god., tj. savezničkih snaga, među kojima će Britanci imati presudnu ulogu. Početkom listopada 1943. isplovio je iz luke Stari Grad na otoku Hvaru parobrod "Bakar"128 za talijansku luku Bari sa zadaćom stupanja u kontakt sa savezničkim snagama u južnoj Italiji i osnivanju Pomorske opskrbne baze u Bariju. Od Saveznika će se zahtijevati povrat brodova koje su Talijani oduzeli za vrijeme okupacije. Također, trebalo je sa Saveznicima voditi pregovore oko prihvata i liječenja ranjenika smještenih na otocima, kao i pomoći u hrani. Pored ranjenika na parobrodu su bili ukrcani talijanski vojnici koji su u Dalmaciji zaostali od kapitulacije iz prethodnog mjeseca.129 Zadaću stupanja u kontakt sa Saveznicima dobili su Sergije Machiedo, u tom trenutku zapovjednik flotile naoružanih brodova, i inženjer Adam Armanda, časnik za vezu, obojica izvrsni poznavatelji talijanskog jezika. Na brodu je bila izvješena jugoslavenska zastava s petokrakom, što predstavlja prvu plovidbu s tim obilježjem u međunarodne vode. Ideja za ovaj poduhvat potekla je iz Pokrajinskog komiteta KPH, tj. od Ante Marasovića-Mirka, koji je u ime Štaba Obalnog zapovjedništva ovlastio zapovjednika Velimira Škorpika da pokrene akciju stupanja u kontakt sa Saveznicima. U trenutku isplovljavanja ni Vrhovni štab na čelu s Titom kao ni Štab IV. operativne zone nisu znali za ovu akciju.130 Međutim, nakon povratka i opsežnog pisanog izvješća koje je podnio Sergije Machiedo poduhvat su uspješno ocijenili VŠ i Tito.

128 Parobrod "Bakar" spada među najznačajnije partizanske brodove koji su vršili funkciju transporta izbjeglog stanovništva preko Jadranskog mora. Brod je izgrađen 1931. u engleskom brodogradilištu J. Samuel White & Co. Ltd. u Cowesu za Jadransku plovidbu d.d. iz Sušaka. U predratnom razdoblju obavljao je prijevoz putnika u srednjodalmatinskom akvatoriju, prvo na ruti Split - Makarska - Metković, a kasnije Split - Vis. Talijani su nakon kapitulacije ostavili napušten brod u splitskoj luci, a preuzeo ga je kapetan Ante Matešić s petoricom mornara i prevezao ga u bračke uvale Stipanska, Milna i, na kraju, Bobovišće. Mornarica NOVJ-a naoružava ga jednim topom i dvama puškomitraljezima. Prva značajni zadaća bila je upravo međunarodna plovidba za Bari. Nakon rata parobrod je stekao posebnu slavu i popularnost zbog ratnih podviga, a danas je izložen u Pomorskom muzeju u Splitu, NIŽETIĆ, 2007., 155-157. 129 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 22, 76-77, dok. 27, 92. 130 DOSP, sv. 1, dok. 254, 390-391; GIZDIĆ, 1962., 645.

41 U izvješću131 se daje opsežan pregled aktivnosti koje su učinjene od dolaska u Bari. Nakon što su ranjenici smješteni u talijansku vojnu bolnicu, Machiedo i Armanda su se predstavili savezničkom zapovjedništvu gdje ih je primio general 86. zone Trollop. Budući da se on nije smatrao nadležnim za rješavanje njihovih zahtjeva upućeni su u Brindisi gdje ih je primio general Mason Macfarlane, šef savezničke misije u Italiji. Međutim, ni on se nije smatrao nadležnim pa su upućeni dalje u Glavni stožer savezničke vojske za Sredozemlje u Alžiru132 gdje su otputovali posebnim zrakoplovom. Tamo ih je primio general Strong koji ih je stavio u vezu s bojnikom Louisom Huotom, članom Savezničke misije za Jugoslaviju u Kairu od kojeg su dobili načelni pristanak na iznesene zahtjeve koje je trebalo provesti savezničko zapovjedništvo u Italiji. U Bari su se vratili 9. listopada u pratnji bojnika Huota i poručnika Roberta Thompsona pa je od tog trenutka krenuo rad na rješavanju njihovih zahtjeva i drugih aktualnih problema. Na prvom mjestu Machiedo navodi osiguravanje pošiljke od 200 tona hrane koja je ukrcana u parobrod "Bakar", kao i na još neke brodove koji trebaju otploviti prema Visu i drugim oslobođenim područjima.133 Također je dogovorena tjedna isporuka oko 500 tona hrane i ostalog materijala koja bi se slala prema istočnom Jadranu. Drugi problem, koji se također uspješno riješio, bilo je preuzimanje jugoslavenskih brodova koje su Saveznici oduzeli Talijanima.134 Neki su brodovi bili u neispravnom stanju s različitim oštećenjima pa su Saveznici pomogli u popravcima, opskrbi gorivom i ostalim materijalom. Veliki problem na koji je naišlo izaslanstvo bio je pitanje interniraca.135 Nakon savezničkog prodora u Italiju internirci su, u početku bili prepušteni sami sebi, a kasnije su smještani u logore gdje su bili u dosta nezavidnom položaju, a saveznička vojska nije znala kako se ispravno postaviti prema njima. Dodatni problem jugoslavenskih interniraca bila je

131 DOSP, sv. 1, dok. 259, 396-402; ZB. NOR., VIII, 1, dok. 39, 120-125. 132 Savezničko zapovjedništvo nad Sredozemljem (Allied Mediterranean Forces Headquarters – AMFHQ) dijelilo se na Zapovjedništvo za Srednji istok i na Zapovjedništvo za Sredozemlje a granica je išla sredinom Jadrana tako da su dvije jadranske obale bile pod različitim zapovjedništvima. Od prosinca 1943. američki general Dwight Eisenhower postao je vrhovni zapovjednik savezničkih snaga na Sredozemlju; COLLIER, 2003., 67. 133 Prva pošiljka je otpremljena za Vis 17. listopada a pored hrane ukrcano je 10 tona sanitetskog materijala, 10 tona benzina i nafte, razna odjeća i velika količina oružja; HULJIĆ, 1979., 206. 134 Preuzeti su parobrodi "Sitnica", "Morava", "Galeb" i remorker "Radnik". U luci Taranto preuzeti su parobrodi "Kumanovo", "Srbin" i "Solin". Od motornih jedrenjaka preuzeti su "Marija", "Anđeo", "Jadran", "Sv. Nikola" Cavtat, "Sv. Nikola" Trogir, "Jastreb", "Hvala Bogu" i "Palača". 135 Internirci su za vrijeme talijanske okupacije prevoženi s istočne obale Jadrana u više navrata. To su bili najviše oni koji su se sukobili s talijanskom vojskom, kao i članovi njihovih obitelji koji su silom odvođeni u internaciju, na prisilan rad ili za ostale potrebe. Prema britanskim dokumentima (TNA, WO 204/2871, 1, 4 i passim) u Italiji je u ljeto 1943. prema tvrdnjama jugoslavenske kraljevske vlade bilo između 70 i 80 tisuća ljudi s prostora Jugoslavije, od čega je 40 tisuća bilo sposobno za vojnu službu, a ostalo su bili žene, djeca i starci. Taj je broj svakako pretjeran jer je kraljevska vlada na sve načine pokušavala podići svoju važnost i ulogu u pogledu ratnih pitanja oko Jugoslavije što joj je sve teže polazilo za rukom.

42 politička i ideološka različitost koja se najviše manifestirala kroz sukobe četnika s simpatizerima partizanskog pokreta. Četnici136 su u Italiju pribjegli iz Hrvatskog primorja i Boke kotorske, a bili su u službi jugoslavenske izbjegličke vlade. Budući da su bili naoružani vršili su pritisak da se internirci priključe u tzv. "jugoslavensku legiju". Premda je izaslanstvo tražilo strogu separaciju interniraca od četnika, Saveznici su bili neodlučni u rješavanju ovog problema.137 Taj problem treba gledati kroz prizmu cjelokupnog odnosa Britanske vlade s Jugoslavenskom vladom, kao i s partizanskim pokretom.138 Izaslanstvo je uspjelo formirati brigadu, kasnije i više njih, među internircima (tzv. prekomorske brigade) koje će se prebaciti u borbu na istočnu obalu Jadrana. Unutar brigada radilo se na "političkom osvještavanju", tumačio se cilj NOB-a, kao i komunističke ideje. Sve je to smatrano potrebnim budući da je većina njih bila dvije godine u internaciji, pa nije imala jasan pogled na prilike u domovini. Pored ovih informacija Machiedo u izvješću piše o stanju jugoslavenske vojske u Kairu,139 kao i o engleskim motornim torpiljarkama koje su određene za akcije u Jadranu. Saveznička pomoć koja će u sljedećim mjesecima biti od izuzetne važnosti za pomoć izbjeglom pučanstvu i partizanskim postrojbama rezultat je djelovanja Vojne misije NOVJ-a u Bariju osnovane nakon dolaska parobroda "Bakar" s vojnim izaslanstvom u Bari. Drugi presudan čimbenik djelovanje je britanske Vojne misije pri VŠ NOVJ-a. Prva britanska misija u Titovom štabu zabilježena je 28. svibnja 1943. god.,140 nakon čega će započeti dugotrajni proces otklona Britanske vlade od pokreta Draže Mihailovića, kao i postupno jačanje podrške partizanskom pokretu s Titovim vodstvom. Posebnu ulogu u etabliranju partizanskog pokreta kod savezničkih snaga odigrao je stožerni brigadir Fitzroy Maclean koji je 18 mjeseci, od rujna 1943. do ožujka 1945. bio na čelu britanske Vojne misije pri VŠ.141 Maclean je preuzeo zapovjedništvo nad svim savezničkim časnicima u Jugoslaviji, a imao je zadaću posredovanja između Britanske vlade i VŠ-a, kao i brigu oko

136 Partizanski dokumenti najčešće ne prave razliku između četnika i rojalista (simpatizera kraljevske jugoslavenske vlasti koja je pobjegla iz zemlje početkom rata). Ta dva izraza ponekad su sinonimi iako je u kontekstu dokumenta vidljivo da je potrebno uočiti distinkciju. 137 TNA, WO 204/2871, 37. 138 Analiza ovog odnosa pratit će se kronološki kroz pojedine etape hrvatskih zbjegova u Egipat, posebice u poglavlju o zbjegovima u Italiji i Egiptu, gdje ti odnosi najviše dolaze do izražaja. 139 Prilično je opsežan dio izvješća u kojem Machiedo piše o jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci na Bliskom istoku, njenom formiranju, moralnom stanju i "vrlo lošem glasu" među Saveznicima. 140 DEAKIN, 1975., 254. 141 BARKER, 1978., 446 (Knjiga donosi izlaganje F. Macleana na konferenciji o britanskim službenim stavovima prema pokretu otpora u Jugoslaviji održanoj na Historijskom odjelu School of Slavonic and East European Studies u Londonu).

43 opskrbe partizanskog pokreta hranom i svim ostalim potrebnim materijalom.142 Do kraja svoje predstavničke misije sudjelovao je i posredovao u svim važnijim kontaktima između Tita i Saveznika, posebice Britanaca.143 Izgleda da su rezultati prvog kontakta sa Saveznicima bili više nego zadovoljavajući jer se stvaraju trajne veze između NOVJ-a u Dalmaciji i Saveznika, prvenstveno Britanaca, koje će sljedećih mjeseci biti vrlo značajne kada se intenziviraju njemački napadi i osvajanja u Dalmaciji. * Upravo je intenzitet njemačkih napada u zadnja tri mjeseca 1943. god. pokrenuo lavinu izbjeglog stanovništva koje se prebacivalo s kopna na srednjodalmatinske otoke, a zatim s otoka na otoke, uzevši kao krajnju destinaciju Vis nakon čega više nije bilo moguće kratkoročno, a svakako i dugoročno, riješiti njihov smještaj i zbrinjavanje. Nakon napuštanja Splita i razmještaja izbjeglica po otocima vojna se situacija dodatno zakomplicirala. Bilo je očigledno da će Nijemci krenuti u daljnje napade na kopnu i otocima, što je ostavljalo malo manevarskog prostora za povlačenje i izvlačenje, pogotovo što se trebalo brinuti o civilnom pučanstvu koje su većinom sačinjavali žene, djeca i starci. Pokrajinski komitet za Dalmaciju u jednom pismu ističe da otoci trebaju postati neosvojivi ratni logori i da narod treba mobilizirati u tom pravcu.144 Mogućnost da se vojska i izbjeglice povlače prema unutrašnjosti Dalmacije nije bila realna budući da su Nijemci zauzeli cjelokupno obalno područje od Šibenika do Makarske.145 U listopadu su se obistinila predviđanja o njemačkim napadima. Nakon akumulacije snaga na potezu između Zadra i Šibenika uslijedilo je iskrcavanje na pojedine otoke šibenskog akvatorija. Paralelno s iskrcavanjem na šibensko otočje započele su intenzivne operacije njemačkih i ustaških snaga u srednjoj i južnoj Dalmaciji.146 U noći sa 21. na 22. listopad zabilježen je pokušaj njemačko-ustaškog iskrcavanja na otok Brač (kod Pučišća, Povlja i Milne), međutim partizanske postrojbe su s uspjehom spriječile iskrcavanje i tom prilikom je obranjen otok od daljnjih napada.147 Izgleda da je ovaj napad bilo samo najava onoga što će uslijediti sljedećeg dana kada je pokrenuta prva faza njemačke operacije "Herbstgewitter" koja je imala za cilj zauzimanje srednjodalmatinskog

142 ZB. NOR., II, 10, dok. 156, 331-332. 143 U knjizi "Rat na Balkanu" MACLEAN, 1964., je opisao boravak među partizanima za vrijeme svoje osamnaestomjesečne predstavničke misije. 144 GIZDIĆ, 1962., 686. 145 HULJIĆ, 1983., 780. 146 VASILJEVIĆ, 1978., 86. 147 HULJIĆ, 1983., 782; GIZDIĆ, 1962., 711.

44 akvatorija. Tijekom nje napadnut je poluotok Pelješac s dva bataljuna 7. SS divizije iskrcavanjem sa sjevera kod Crkvice sa zadaćom osvajanja poluotoka. Na poluotoku se nalazila 13. dalmatinska brigada s većinom snaga raspoređenih u pravcu Stona. Međutim, snažni njemački prodori prema središtu Pelješca nisu se mogli zaustaviti zbog potpore artiljerije i minobacača iz pravca Neuma i Ploča. Tek nakon što su partizanske snage povukle dva bataljuna iz područja Stona i morskim putem ih prebacile do Orebića privremeno je zaustavljen daljnji njemački prodor preko Pelješca. Takvo stanje održalo se dok Nijemci nisu operacijom "Landsturm" napali položaje 8. korpusa na Makarskom primorju, pa je donesena odluka da se Pelješac više ne brani, da se bataljuni prebace u Podgoru, a 13. dalmatinska brigada na otok Korčulu.148 Kako piše u "Izvještaju Štaba 5. POS od 16. studenog 1943. god. Štabu Mornarice NOVJ-a o evakuaciji poluotoka Pelješca" u noći 10. na 11. studeni "izvršena je u potpunom redu i predviđenom planu evakuacija poluotoka. Također, evakuirano je i pučanstvo koje je to htjelo, a stoka je prebačena na otok Korčulu".149 Broj izbjeglica koji su prebačeni s Pelješca na Korčulu bio je oko "2.200 muškaraca, žena, staraca i djece", a također se evakuira i stanovništvo Korčule prema unutrašnjosti otoka, negdje oko 1.700 ljudi, zbog njemačkih postrojbi koje se nalaze u neposrednoj blizini na Pelješcu.150 Prihvat izbjeglica na Korčuli vršio je KNOO Korčule a smještaj je osiguran po obiteljskim kućama na Korčuli i na Lastovu.151 Među izbjeglicama na Korčuli nalazilo se oko 200 Židova koje su Talijani konfinirali za vrijeme okupacije. Većina njih tražila je da se što prije prebace u Italiju na prostor koji su oslobodili Saveznici.152 S otoka Veli i Mali Drvenik došlo je nekoliko stotina izbjeglica na otok Hvar nakon što su se Nijemci 9. studenog iskrcali na ove otoke. Na tim otocima bilo je izbjeglica i iz trogirskog kraja koji su se još ranije povukli pred njemačkim napadima.153 Izgleda da Nijemci nisu ovim napadima ispunili sve svoje kratkoročne planove jer je istovremeno na podbiokovskom području izvršen još snažniji prodor, koji će problem izbjeglištva na srednjodalmatinskim otocima učiniti gorućim i presudnim za buduće vojne operacije.

148 VASILJEVIĆ, 1978., 86. 149 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 83, 240-241; ZB. NOR., V, 21, dok. 152, 526. 150 NOB U DALMACIJI, 9, dok. 61, 163-165. 151 GIZDIĆ, 1962., 722. 152 GIZDIĆ, 1962., 762-763. Židovi su za vrijeme talijanske okupacije progonjeni po istom obrascu kako su to radili i nacisti. Na Korčuli je bilo zatočeno oko 300 Židova, a neki od njih su prebačeni prvom plovidbom parobroda "Bakar" za Bari početkom listopada 1943. god. U mjestu Kampor na otoku Rabu bilo je još zatočenih pripadnika židovskog naroda, koji će također biti uključeni u hrvatske zbjegove prema Italiji i Egiptu. O tome u nastavku. 153 HULJIĆ, 1983., 783.

45 Njemački prodor kretao se prema Biokovu iz pravca Splita, Trilja i Imotskog. Također je zabilježen prodor iz Zadvarja preko Gornjih Brela i Dubaca prema Baškoj Vodi. Bilo je vidljivo da slabije partizanske snage neće moći odoljeti tolikom pritisku neprijateljske vojske. Budući da su ovi napadi većinom išli u pravcu obale ili su se kretali duž obale, jedina moguća opcija povlačenja bila je morskim putem do obližnjih otoka. Štab 26. divizije NOVJ-a donio je odluku da se tri brigade i nekoliko odreda koji su bili uključeni u ove okršaje prebace brodovima na Brač i Hvar. Zadaću povlačenja dobile su postrojbe 4. POS-a Mornarice NOVJ-a koje su u olujnoj noći 16. na 17. studenog trebali iz luka Podgore, Drašnica i Igrana prebaciti vojsku i izbjeglice na otoke.154 Zbog velikog nevremena i uzburkanosti mora prebacivanje izbjeglica bilo je do krajnosti otežano. Pošto su ljudi zauzeli ukupan brodski prostor nije se moglo izvući teško naoružanje i ostala oprema, pa je sve pobacano u more.155 Brodovima je prebačeno oko 4.000 izbjeglica i oko 7.000 boraca i to u luke Sućuraj, Bristova i Vrboska na otoku Hvaru, a manje vojne postrojbe i grupe izbjeglica prebačeni su u luku Sumartin na otoku Braču.156 U samo jednoj noći od sumraka pa do osam sati idućeg dana prebačeno je ukupno oko 10.000 ljudi, što čini ovaj poduhvat izvanrednim uspjehom za Mornaricu NOVJ-a.157 Isti dan kada je povlačenje okončano, Nijemci su ušli u Podgoru i ostala naselja Makarskog primorja, čime su zaposjeli cjelokupnu kopnenu obalu Dalmacije, koja je bila oslobođena nakon talijanske kapitulacije. * Dolazak zbjega iz Makarskog primorja na otoke Brač i Hvar, kao i zbjega s Pelješca na Korčulu i Lastovo, postao je ozbiljan problem za NOVJ i sve organe upravljanja. Broj stanovništva koje je trebalo hraniti znatno se povećao tako da je na otoku Hvaru na dva stanovnika bio po jedan izbjeglica. Veliku ulogu u brizi oko izbjeglica na otocima odigralo je lokalno stanovništvo koje je bez zazora primalo izbjegle ljude u svoje kuće i s njima dijelilo sve što su imali. Izbjeglice su se oduživale lokalnom življu na takav

154 ZB. NOR., V, 21, dok. 152, 528-529; NOB U DALMACIJI, 9, dok. 83, depeša 171, 264; VASILJEVIĆ, 1978., 86; GIZDIĆ, 1962., 774-775. 155 KVESIĆ, 1960., 664. 156 DEDIER, 1951., 644-645, u svome Dnevniku opisuje povlačenje stanovništva Makarskog primorja prema Podgori i ukrcavanje na brodove: "U Podgoru smo stigli oko četiri posle podne. U štabu Dvadeset šeste divizije drugovi su nas obavestili da će verovatno u roku od 24 časa morati da evakuišu Podgoru i Makarsko Primorje i da pređu na ostrvo Hvar, koje smo mi držali. Zajedno s vojskom pred Nemcima se povlačilo na hiljade žena, staraca i dece iz Makarskog Primorja. Zbeg je bio zakrčio Podgoru i čekalo se na jedrenjake radi prebacivanja na ostrva. Bura je ometala evakuaciju". 157 HULJIĆ, 1983., 782.

46 način da su im pomagale radom u polju, poglavito u berbi i preradi maslina.158 Bilo je potrebno intenzivirati i ribarske aktivnosti koje su zbog opasnosti bile ograničene na 500 m od obale. Naravno da je i lokalno stanovništvo u ratnim prilikama oskudijevalo sa svime, pa su se i oni u većini slučajeva našli na teretu NOO-a. Najveći problem bila je redovita prehrana. Pomoć u brašnu dao je Oblasni NOO što nije bilo dovoljno za redovite obroke. Bilo je predviđeno po 35 dag brašna dnevno po jednom izbjeglici, kao i male količine ulja. Vino, kojega je na otocima bilo dovoljno, nadoknađivalo je lošu prehranu dijela izbjeglica.159 Hrana je većim djelom dolazila iz savezničke pomoći koja se preko Jadrana brodovima dostavljala na otok Vis, a odatle se distribuirala po drugim otocima, kao i na kopno, budući da su kopnene postrojbe u unutrašnjosti bile u velikoj oskudici.160 Ukoliko bi se hrana zaplijenila s neprijateljskih brodova, dijelila bi se u omjeru jedna trećina mornarici, druga postrojbama 8. korpusa, a treća izbjeglicama i lokalnom stanovništvu. Veliki broj izbjeglica predstavljao je i stvaran problem na organizacijskom planu. KP je među tim ženama, djecom i starcima vidjela potrebu za političkim i kulturnim radom. Također je bilo potrebno osnovati neke civilne institucije društva kako bi se dobio privid normalnog funkcioniranja života. Među zbjegovima na otocima najveći broj su činili oni čiji su članovi obitelji i rodbina bili uključeni u NOVJ, pa su smatrali da im postoji realna opasnost od njemačkih i ustaških snaga u slučaju da zaostanu na okupiranom teritoriju. U zbjeg su išli i oni kojima je privatna imovina bila uništena, kuće spaljene, zalihe hrane otete ili istrošene, kao i oni koje su partizanske postrojbe upornim nagovaranjem, i ponekad zastrašivanjem od onoga "što Nijemci rade" natjerale u zbjeg. Veliki broj novih pripadnika NOVJ-a nakon kapitulacije Italije povećavao je i broj njihovih obitelji i rodbine koja se priključuje zbjegu. Međutim, nisu svi koji se priključuju partizanskom pokretu pripadnici KP-a, i analogno mali broj izbjeglica je faktički učlanjen u KP. Šarolikost političkih opcija Kraljevine Jugoslavije nastavit će se i među hrvatskim zbjegovima sve do kraja ovog procesa. Naravno da je KP kao predvodnik NOVJ-a i antifašističke borbe imala glavnu ulogu u organizaciji i vođenju brige oko zbjegova. Dok se izbjeglo stanovništvo u drugoj polovici studenog i u prosincu 1943. nalazi na srednjodalmatinskim otocima uočavaju se pokušaji partijske indoktrinacije, kao i promicanje svjetonazora KP-a. Pod prizmom ratne opasnosti takvi uplivi su uspješniji i postižu se nekakvi rezultati.

158 Studeni i prosinac su vrijeme intenzivne berbe i prerade maslina pa se taj rad izvanredno poklopio s prilivom zbjegova na otoke. 159 GIZDIĆ, 1962., 786. 160 PLENČA, 1967., 338.

47 Unutar zbjega organiziraju se odbori, u kojima su članovi NOO-a koji se s okupiranih teritorija povlače s narodom.161 Budući da su u zbjegovima najviše zastupljene žene i mladi, KP čini iznimne napore na osnivanju sekcija Antifašističkog fronta žena (AFŽ), kao i omladinskih USAOJ organizacija. Kroz predavanja o "aktualnom političkom trenutku" i stanju u svijetu, ljudi dobivaju informacije gledane kroz prizmu partijskog pokreta, ideološki obojene stavove o bivšoj državi, kapitalizmu, SSSR-u i ostalim temama iz političkog života. Ove organizacije imaju i edukativnu funkciju jer se na predavanjima sluša o zaštiti od raznih zaraznih bolesti, o povećavanju osobne higijene, prehrani i obradi namirnica, kao i ostalim korisnim savjetima potrebnim za funkcioniranje u ratnoj svakodnevici i općoj neimaštini. Također, pokušavaju se provesti izbori za NOO-e na Korčuli u studenom, a na Hvaru u prosincu, koji trebaju dati legitimnost ljudima koji se nalaze u NOO-u tako da ih narod može smatrati s pravom kao svoje nadređene, a u ratnim okolnostima i zapovjednike. Izbori su provedeni u ratnoj euforiji i raspoloženju tako da je njihov ishod uvijek išao u prilog partijskoj organizaciji.162 Na kulturnom planu radilo se najviše na podizanju morala, za što su bile priređivane kazališne predstave, pjevački zborski nastupi, kao i čitanja iz različitih književnih dijela. Bila je potrebna opća konsolidacija i kontrola nad narodom u ratnim okolnostima u kojima je postojala realna opasnost od novih neprijateljskih napada i zauzimanja već bitno smanjenog slobodnog teritorija. U takvoj situaciji pokazala se potreba za formiranjem tijela koje će biti na čelu zbjega i čije će se zadaće fokusirati neposredno na problematiku zbjegova kao i posredovanje s ostalim vojnim i partijskim organizacijama. Takvo tijelo formiralo se 22. studenog u Vrboskoj na otoku Hvaru posredstvom izbjegličkih delegata. Na osnivajućem dijelu konferencije sudjelovali su i predstavnici Okružnih komiteta, ONOO srednjodalmatinskih otoka i južne Dalmacije, te Kotarski komiteti i KNOO s otoka Hvara i Pelješca. Formirana je privremena Centralna komisija zbjega na čelu s Ivom Markićem koji je podnio izvješće o broju izbjeglica. Prema njegovim podacima u zbjegu je u tom trenutku bilo 10.185 ljudi, što je uključivalo i 2.500 ljudi koji su izbjegli iz grada Korčule,163 kao i 300 Židova koje su Talijani internirali na Korčuli.164 Najveći broj izbjeglica bio je s Makarskog primorja, oko 4.000, dok je s Pelješca bilo negdje oko 2.680 ljudi. Broj

161 GIZDIĆ, 1962., 787. 162 GIZDIĆ, 1962., 777, 837. 163 Premda grad Korčula nije bio okupiran, neposredna opasnost od njemačkih postrojbi, koje su se nalazile u susjednom Orebiću na Pelješcu, zahtijevala je svekoliko napuštanje mjesta. 164 Broj Židova bio je umanjen za stotinu jer su neki otputovali u Italiju s prvom plovidbom parobroda "Bakar" u Bari.

48 izbjeglica koji su stigli s područja Splita još u rujnu prilikom njemačkog osvajanja grada nije bio poznat, ali svakako nije bio zanemariv. Političko raspoloženje zbjega ocijenio je odličnim, budući da se ispred neprijatelja povukao "politički najbolji dio naroda". Razvijen je politički rad kroz skupove, savjetovanja i kulturne manifestacije. Markić ističe da je zdravlje ljudi glavni problem zbog nedostatka hrane i jednolične prehrane koja se najviše sastoji od kruha, rjeđe od blitve i ribe, a u ublažavanju nestašice hrane pomaže lokalno stanovništvo koliko je u mogućnosti. Izbjeglice su uključene u radne skupine i bataljune koji se upućuju na rad gdje se ukaže potreba, dok djeca, zajedno s domaćom djecom, pohađaju škole. Veliki je problem predstavljao i nedostatak kvalitetne odjeće i obuće jer je većina izbjeglica napustila kuće u žurbi, a kako su nastupali zimski dani i hladnoća taj se problem dodatno osjećao. Također je zamjetan i nedostatak posteljine.165 Nakon što se diskutiralo o Markićevom izvješću, kao i ostalim problemima koje su iznijeli delegati, pristupilo se formiranju Centralnog odbora zbjega (COZ) za sve otoke, tj. za sve zbjegove koji su se nalazili na srednjodalmatinskom otočju. Osnovna zadaća odbora bila je organizirati pododbore zbjega po otocima, te razviti političku, društvenu, kulturnu i edukacijsku aktivnost. Za predsjednika je izabran Ivo Markić, za tajnika Kruno Mariani, odgovornost za gospodarska pitanja preuzeo je Mate Barbić, skrb o zdravlju zbjega povjerena je Miljenku Boriću, Ante Olujić je zadužen za prosvjetu, Josip Kirigin za propagandu i agitaciju, vodstvo AFŽ-a preuzela je Milka Bogunović, a USAOH-a Anka Nola.166 Većina članova COZ-a bili su s biokovsko-neretvanskog područja budući da je uglavnom na Hvaru većina izbjeglica bila s tog dijela istočne obale Jadrana.167 Privremenim sjedištem COZ-a proglašen je Stari Grad na Hvaru.168 Za razliku od otoka Hvara, Brača i Korčule, gdje su većinom bile smještene izbjeglice, Vis će postati otok za prihvat ranjenika i ostalih bolesnika. Sredinom listopada u Komiži je formirana glavna bolnica 8. korpusa, a u Visu područna vojna bolnica koja je imala ulogu sanitetsko-trijažnog centra. Osnivanjem ovih institucija Vis je postao središte zbrinjavanja ranjenika i bolesnika sa šireg dalmatinskog područja, kao i iz susjednih regija. Međutim, bolnički resursi na Visu vrlo brzo postigli su svoj maksimum pa je ranjenike trebalo zbrinuti na drugačiji način. S tim uvezi ostvarena plovidbena komunikacija sa Saveznicima u Bariju pokazala se kao spasonosno rješenje. Vrhovno savezničko

165 GIZDIĆ, 1962., 788-789. 166 GIZDIĆ, 1962., 789; zanimljivo je da BARBIĆ, 1975, 797, ne navodi sebe kao člana COZ-a, dok u članku BARBIĆ, 1983., 771 (osam godina kasnije) ipak navodi. Članstvo COZ-a će se učestalo mijenjati, tako da je uskoro na dužnosti tajnika Krunu Marianija zamijenio Duško Ćurčija, a njega Zvonko Bešker. 167 HULJIĆ, 1983., 783. 168 DASt, J.Z. 520, 2. 12. 1943.

49 zapovjedništvo za Sredozemlje odobrilo je 30. studenog prebacivanje 1.600 ranjenika u savezničke bolnice južne Italije, druge sanitetske ustanove, kao i na otok Maltu.169 Početkom prosinca VŠ zapovjedio je da odmah otpočne redovito prebacivanje teških ranjenika preko Visa za južnu Italiju. U takvim okolnostima otok Vis postao je važna točka morske komunikacije sa Saveznicima, te sabirno mjesto za transporte prema južnoj Italiji.170 * Gubitkom Makarskog primorja i poluotoka Pelješca, oslobođeni teritorij u Dalmaciji sveo se na zadarsko, šibensko i srednjodalmatinsko otočje. Na zadarsko otočje Nijemci su se iskrcavali više puta u studenom,171 ali su ostavili samo manje garnizone na Pašmanu i Ugljanu, tako da se na ostalim otocima moglo i dalje operirati. Obalni prostor od Splita do Makarske bio je u potpunosti pod njemačkom kontrolom, kao i ušće Neretve, koje je predstavljalo prometni koridor gdje su se u svakom trenutku mogle dovući nove trupe s kopna. U tom smislu srednjodalmatinski otoci koji su bili prenapučeni izbjeglicama i vojskom u povlačenju trebali su postati "čvrste tvrđave" za obranu od neprijatelja. Također ti otoci činili su značajan plovni pravac koji je Nijemcima, u zimskom razdoblju, trebao služiti za opskrbu njihovih snaga hranom i naoružanjem. U tom smislu formiraju se operativni sektori za obranu otoka u koje su uključuju postojeće partizanske postrojbe na otocima, kao i one koje su se povukle s kopna.172 U obrani otoka presudnu ulogu morala je imati Mornarica NOVJ-a koja je u slučaju opasnosti trebala posjedovati spremne brodove za moguću evakuaciju. Veći dio prosinca prošao je u neizvjesnoj i napetoj situaciji zbog mogućih novih njemačkih napada. Partizanske snage su pokušavale s manjim diverzantskim akcijama uzdrmati na više mjesta njemačke postrojbe, no sve je to ostalo bez većeg uspjeha. Nastavak operacije "Herbstgewitter" započeo je rano ujutro 22. prosinca, a cilj je bilo osvojiti otok Korčulu. Prvi desantni odred iskrcao se u uvali Samograd, zapadno od Račišća, a drugi u uvali Banja, blizu grada Korčule. Potpomognuti topništvom Nijemci su uskoro osvojili grad Korčulu, probili se do sela Pupnata i presjekli komunikaciju istočnog sa zapadnim dijelom otoka. Pokušaji partizanskih snaga da se otok obrani trajali su dva dana, međutim kada se još jedan njemački desantni odred iskrcao u uvali Karbuni, odlučeno je da se otok evakuira i napusti. Prema nekim podacima na Korčuli je "izbačeno

169 HULJIĆ, 1979., 292-293. 170 UJDUROVIĆ, 1980., 9-11. 171 NOB U DALMACIJI, 9, dok. 74, 235-236. 172 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 85., 245-248.

50 iz stroja" preko 1.000 partizanskih boraca, izgubljeno je mnogo topova i drugog ratnog materijala pa se ovaj poraz smatra najtežim na tlu Dalmacije u tijeku NOB-a.173 Povlačenjem s Korčule odlučeno je da se napusti i Mljet koji je, kao pučinski otok, bilo teško braniti zbog loših veza s drugim postrojbama. Evakuacija izbjeglica s Korčule bila je iznimno težak poduhvat koji je dodatno otežan lošim vremenom i panikom koja je zahvatila vojne snage i izbjeglice.174 Veći dio evakuacije realiziran je u noći sa 24. na 25., kao i sa 25. na 26. prosinca. Prve noći prijevoz je vršilo 20 trabakula koji su prebacivali ljude na otoke Šćedro i Hvar, a druge noći upućeno je pet brodova, te jedan veliki u pratnji motornog čamca i jednog leuta koji su se vratili zbog nepovoljnih vremenskih prilika. Od četiri manja broda, koji su bili upućeni u drugu luku, samo su dva evakuirali vojne postrojbe i nekoliko građana te ih prebacili u grad Hvar.175 U sljedećih nekoliko dana otok Korčula u potpunosti je napuštena, a samo su povremeno partizanske postrojbe izvršavale, većinom neučinkovite, diverzije.176 * S borbenim operacijama na Korčuli i očiglednom nepovoljnom situacijom status izbjeglica na srednjodalmatinskim otocima postao je krajnje neizvjestan. Dolasci novih izbjeglica s Korčule, gdje su bile i pelješke izbjeglice, značili su humanitarnu tragediju iz koje je što prije trebalo naći izlaz. Opasnost od novih njemačkih napada bila je izvjesna, što bi značilo da će tako mnogobrojni živalj pasti u zarobljeništvo. Sav zbjeg Brača prebacivao se na Hvar i Vis, budući da je i Brač bio bliže kopnu, a time izloženiji potencijalnom njemačkom napadu. Izlaz iz ove krize tražio se u cijelom zapovjednom lancu NOVJ-a, posebno u Vrhovnom štabu. Jedino rješenje, kojim bi se brojne izbjeglice sklonile od neposredne neprijateljske opasnosti, bilo je uputiti ih pravcem kojim su se transportirali ranjenici, tj. preko Visa za južnu Italiju.177 Inicijativa je krenula od Oblasnog NOO-a za Dalmaciju koji je 23. prosinca predložio VŠ-u da ispita mogućnost prebacivanja zbjega u južnu Italiju na skrb Saveznicima. U depeši koju je 23. prosinca VŠ-u uputio Svetislav Stefanović-Ćeća, delegat Centralnog komiteta KPJ pri Oblasnom komitetu za Dalmaciju, traži se da se zbog nemogućnosti prebacivanja zbjega na kopno žurno razmotri

173 VASILJEVIĆ, 1978., 88-89. 174 KLISURA, 2007., 22-23, sudionik zbjega s Korčule opisuje noćnu plovidbu do Hvara: "Na otvorenom moru, u kanalima između Hvara i Visa, bura bjesni i diže velike valove, a naši mali brodovi poigravaju na njima kao igračke. Među putnicima se osjeća nespokojstvo i uznemirenost, a to stanje je još pojačano pojavom jednog udaljenog svijetla koje se ukazalo na pučini… " 175 ZB. NOR., V, 23, dok. 24, 84; ZB. NOR., VIII, 1, dok. 134, 368-370. 176 NOB U DALMACIJI, 9, dok. 174, 516-517. 177 ZB. NOR., VIII., 1, dok. 190, depeša 347, 542-543.

51 mogućnost transporta u Italiju.178 Suradnja sa Saveznicima i njihova pomoć proteklih mjeseci pokazala se uspješnom,179 pa se moglo očekivati da će Saveznici dopustiti da putem ranjenika u južnu Italiju krenu i zbjegovi sa srednjodalmatinskog otočja. Kako je situacija bila kritična VŠ je 24. prosinca 1943. prihvatio prijedlog ONOO-a za Dalmaciju i uputio radio-depešu Vojnoj misiji NOVJ-a u Bariju da se osigura prihvat i smještaj zbjega kod Saveznika u južnoj Italiji.180 Savezničke snage su bile svjesne mogućnosti iznimnog priljeva izbjeglica s istočnog Jadrana tijekom cijelog prosinca 1943. god. U komunikaciji sa Sredozemnim stožerom naglašavano je da se neće evakuirati zbjegovi dok se ne dobije Titovo odobrenje.181 Međutim, nakon što je upućen 24. prosinca zahtjev VŠ-a bilo je evidentno da se trebaju primiti izbjeglice. Zapovjedništvo za Srednji istok inzistiralo je da se provede evakuacija, dok je Stožer za Sredozemlje tvrdio da smještajni kapaciteti, kao i ostali materijalni resursi, u južnoj Italiji neće moći podnijeti toliki broj ljudi.182 Već tada Saveznici su donijeli odluku da se izbjeglice ne mogu trajno smjestiti u Italiji već da ih je potrebno prebaciti na Bliski istok. S takvim kompromisnim rješenjem složile su se oba saveznička zapovjedništva, pa je priljev izbjeglica u Italiju mogao započeti.183 VŠ je izdao zapovijed štabu Mornarice NOVJ-a da se organizira evakuacija ne samo dotadašnjih zbjegova, već da se u Italiju uputi i stanovništvo s otoka Šolte, Brača, Hvara i Visa. Imenovan je Odbor za zbjeg čija je zadaća bila briga oko evakuacije, rasporeda polazaka, discipline i prehrane izbjeglica do Italije. Na čelo odbora postavljen je Zvonko Bešker.184 U ime Okružnog komiteta KPH za Dalmaciju Andrija Božanić bio je zadužen za organizaciju etapnih stanica i za transfer stanovništva preko otoka Visa. Imenovana je i posebna komisija za prihvat izbjeglica u Italiji, na čelu s Milošom Žankom,185 čija je zadaća bilo pomoći savezničkim vojnim vlastima oko prihvata, organizacije i smještaja

178 ZB. NOR., VIII., 1, dok. 163, depeša 239, 458. Tekst depeše glasi: "Na otocima ima deset hiljada zbjega iz Splita, Makarskog Primorja i Pelješca. U vezi sa nesigurnošću otoka i novonastale situacije na Korčuli, pitanje zbjega postaje težak problem. Na Korčuli ima sada pet hiljada zbjega - gubitkom Korčule ili drugog kojeg otoka zbjeg će se povećati. Pošto ne postoji mogućnost za prebacivanje i smještaj na kopnu zbjeg bi morao ostati na otocima gdje mu prijeti ozbiljna opasnost. Postoji mogućnost prebacivanja u Italiju. Hitno nam je potreban vaš savjet". 179 Saveznička pomoć partizanskom pokretu bila je tema Teheranske konferencije održane od 28. studenog do 1. prosinca 1943. god. Kao jedan od zaključaka dogovorena je maksimalna pomoć u hrani i opremi partizanskom pokretu, kao i operacije komandosa na teritoriju Jugoslavije; CHURCHILL, 1985., sv. 5, 357. 180 PLENČA, 1967., 339. 181 TNA, WO 204/6662, 34A. 182 TNA, WO 204/6662, 35A, 36A, 37A. 183 TNA, WO 204/6662, 40A, 47A. 184 DASt, J.Z. 520, 24.12.1943. 185 PLENČA, 1967., 340.

52 zbjegova u Italiji.186 U sastav komisije sa Žankom krajem prosinca u Bari su prešli Mate Jakšić i Zvonko Bešker. Sve su to bila tijela s preliminarnim sastavom kojeg je trebao potvrditi VŠ. Još ranije u Bari su prebačene žene s djecom visokih partijskih dužnosnika koje su na vrijeme sklonili od potencijalne opasnosti pod izlikom pripremanja uvjeta za prihvat i zbrinjavanje izbjeglica.187 Pored organizacijskih problema koje je trebalo riješiti, rukovodstvo zbjega trebalo se pobrinuti da se među pučanstvom nastavi i "politički rad". Skupovi i sastanci bili su izvrstan poligon da se izbjeglicama, od kojih su nemali broj bile nepismene osobe, govori o ratnoj situaciji, o stanju na bojišnicama diljem svijeta i u domovini.188 Bile su to prilike u kojima se podizalo "moralno jedinstvo naroda", govorilo o bratstvu i jedinstvu, kao i "domaćim izdajicama" koje ga pokušavaju narušiti. Sve su to bili elementi društvene kohezije koji su trebali olakšati težinu života u zbjegu i nove izazove koji su se nametnuli zbog novih dislokacija. * Posljednji dani 1943. bili su izrazito teški za mnoštvo izbjeglog stanovništva, kao i za pučanstvo otoka na kojima su se izbjeglice nalazile. Problemi su se umnožili, neizvjesnost pred svakim novim danom bila je više nego očita. Zalihe hrane bile su pri kraju, higijenski uvjeti su bili loši, hladna zima je donijela i prve zarazne bolesti, a sve to se nije moglo mjeriti sa strahom od novih njemačkih napada. Vijest o obveznom polasku za Italiju bila je tragična za većinu, posebno žene i starce koji su se bojali da polaze na put bez povrataka. Italija je u njihovoj svijesti bila mrska zemlja koja je još od Prvog svjetskog rata imala neke zahtjeve prema Jugoslaviji, posebice istočnoj obali Jadrana, a ponašanja talijanskih vojnika tijekom aktualnog rata bila su zastrašujuća. Premda su izbjeglice znale da idu na teritorij koji su Saveznici oslobodili i dalje im je sjećanje na talijanske vojnike i njihovo postupanje bilo predmetom mržnje i straha. Većina življa u svom životu nikada nije putovala dalje od urbanog sjedišta svoje pokrajine, a poneki se nikada u životu nisu pomakli iz svog naselja tako da je ovo bio put u nepoznato. Ljubav za rodni kraj i privrženost zavičaju dodatno su pogoršavali psihološko stanje stanovništva u zbjegu. Istovremeno kada je VŠ poslao zahtjev Saveznicima za prebacivanje izbjeglica u Italiju, uputio je i zapovijed Vojnoj misiji NOVJ-a u Bariju od koje traži da se pošalju svi

186 O organizaciji, djelovanju i radu COZ-a, kao i zbjegovima u Italiji vidi sljedeće poglavlje. 187 HULJIĆ, 1983., 784-785, navodi žene - aktivistkinje sljedećih članova KP (Vicka Krstulovića, Drage Gizdića, Vice Buljana, dr. Oresta Žunkovića, dr. Miloša Žanka, dr. Josipa Smodlake, dr. Ljube Leontića i dr.). 188 PLENČA, 1967., 340.

53 parobrodi prema Komiži zbog evakuacije zbjega.189 Prema podacima iz ožujka 1944. god. Misija u Bariju imala je u službi 13 parobroda, 19 motornih jedrenjaka i 3 motorna čamca.190 Većina brodova bila je u lošem stanju budući da su ih više godina koristile talijanske snage, a nakon kapitulacije ostali su na vezovima u lukama, često pod naletima savezničkih bombardiranja. Dodatna nevolja je bila da su se upravo krajem godine pokvarili parobrodi "Bakar" i "Makarska", pa je bilo potrebno sve te brodove poslati na remont koji je trajao deset dana.191 Uvjeti transporta bili su otežani lošim zimskim vremenom i nesigurnošću plovidbe zbog mogućih njemačkih napada.192 Iz tog razloga Saveznici su preuzeli obvezu transporta izbjeglica vlastitim brodovima193 i to tempom od 1.000 ljudi dnevno.194 Potvrda savezničke pomoći oko prijevoza izbjeglica u Italiju dobivena je na razgovorima početkom siječnja 1994. na Visu koji su vođeni između Fitzroy Macleana i Vojne misije NOVJ-a u Italiji koju je predvodio Vladimir Velebit.195 Etapne stanice zbjega organizirane su na otocima Šolti, Braču i Hvaru odakle su se izbjeglice prebacivale na Vis, posljednju etapnu stanicu, gdje su se vršile pripreme za ukrcavanje na brodove za Italiju. Svrha sabirno-etapnih stanica, posebice posljednje na Visu, bila je sanitetski i trijažno obraditi izbjeglice, osigurati da se ne ide u zbjeg s nekom znatnom prtljagom, kao i izdvojiti one koji su bili sposobni za borbene postrojbe. Takvima je put u Italiju bio zabranjen. Najznačajnije prihvatilište izbjeglica, na putu za Italiju, bilo je u Komiži u crkvi "Gospe gusarice", a stožer za prihvat i prebacivanje bio je u privatnoj kući Kate Žuanić.196 Posljednjeg dana 1943. god., s izbjeglicama na Vis stizale su i ostale mornaričke i kopnene snage iz Dalmacije sklanjajući se pred prijetnjom od njemačkog napada. Snage 26. divizije NOVJ-a koncentrirale su se na Visu u skladu s odlukom da se ovaj otok brani od neprijateljskog napada, osiguravajući tako koridor za odlazak zbjegova prema Italiji.

189 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 163, depeša 267, 460. 190 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 23, 76-80. 191 NOB U DALMACIJI, 9, dok. 507-508. 192 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 163, depeša 284, 460-463. 193 Saveznici su za plovidbu Jadranom i za komunikacije s partizanima, transport hrane i ostalog materijala, a također i izbjeglica, koristili motorne torpedne čamce (Motor Torpedo Boats /MTB/) čija je dužina bio oko 22 m, nosivost oko 47 tona, a brzina između 33 i 40 čvorova; TNA, CAB 122/729, 8. 194 NOB U DALMACIJI, 10, dok. 3, 15-18. 195 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 163, depeše 323 i 332. U odvojenim razgovorima koje su s Macleanom vodili Maks Baće, zapovjednik 26. divizije i Josip Černi, zapovjednik Mornarice NOVJ-a, sa svojim zamjenikom Srećkom Manolom, obećana je djelomična potpora britanskih Saveznika obrani otoka, što su partizanski predstavnici primili sa skepsom zbog lošeg iskustva prilikom obrane Korčule kada je saveznička pomoć zakazala. Usp. HULJIĆ 1979., 222-223; GIZDIĆ, 1964., 8. 196 HULJIĆ, 1979., 296; DASt, J.Z. 520, 30. 12.1943. i passim.

54 Prvi polazak izbjeglica za Italiju bio je 30. prosinca 1943., kada je na dvama partizanskim i jednim britanskim ratnim brodom otišla skupina od 2.600 ljudi.197 Najveći udio ove skupine činili su bolesnici i nesposobni, žene sa sitnom djecom, te manji broj staraca. S ovim zbjegom u Italiju je krenuo Ivo Tijardović, poznati skladatelj, kao i Mate Barbić, član COZ-a. Prilikom polaska izvođene su borbene pjesme, a bio je priređen i "topli drugarski ispraćaj".198 Sutradan, 31. prosinca, također je otpremljeno novih 3.500 izbjeglica za Italiju.199 Prvih nekoliko dana 1944. god. nastavljen je intenzivan prijevoz izbjeglica. Dobra organizacija na svim razinama, kao i koordinacija s britanskim Saveznicima učinili su da cijeli proces teče glatko i bez većih zastoja. Jedini otežavajući čimbenik bilo je povremeno loše vrijeme za kojeg je bilo riskantno isploviti, pa bi u najgorem slučaju plovidba bila odgođena za sutradan. 3. siječnja nedostajalo je brodova pa je otpremljeno za Bari samo 300 ljudi, a na Visu je na transport čekalo 8.000 izbjeglica. Partizanski brodovi bili su zauzeti prebacivanjem vojnika s Hvara i Brača na Vis, a tom prilikom prebačeno je i 2.500 novih izbjeglica. Dok je Vis za izbjeglice bio samo tranzitna postaja, za vojnike je to bio novi borbeni položaj. Prvi put se javila ideja među partizanskim rukovodstvom da bi trebalo u zbjeg uputiti i stanovništvo otoka Visa kako bi se njihovi domovi iskoristili za smještaj vojske.200 Do 5. siječnja u Italiju je odaslano oko 6.650 ljudi u zbjeg, a na otoku se nalazilo 10.620 novih koji su čekali svoj prijevoz. Toliki broj ljudi bio je raspoređen u dva najvažnija naselja u Visu (5.730)201 i u Komiži (4.890).202 Sljedeći zabilježeni polazak bio je 6. siječnja kada je s Visa otpremljena za Bari skupina od 2.100 izbjeglica, a tako veliki kontingenti nastavljeni su i sljedećih nekoliko dana. Do 9. siječnja otpremljeno je u Italiju oko 9.000 osoba, a do 12. siječnja broj otpremljenih se popeo na 15.000.203 Razdoblje od 30. prosinca 1943. do 12. siječnja 1944. god. spada u doba najintenzivnijeg prijevoza izbjeglica s Visa u Italiju. U nepunih 15 dana intenzivnog prometa savezničkih i partizanskih brodova prebačen je najveći dio zbjegova s područja srednje Dalmacije. S

197 Ovaj prvi transport imao je neugodnu plovidbu zbog nemirnog mora i velike zime. Sretno su stigli u Bari 31. prosinca 1943. god. Usp. NOB U DALMACIJI, 10, dok. 3, 15-18. 198 GIZDIĆ, 1962., 887. 199 GIZDIĆ, 1962., 888. 200 GIZDIĆ, 1964., 13-14. 201 DASt, J.Z. 415, popis zbjega u Visu s područjima dolaska (Mljet 23, Pelješac 962, Korčula 915 [uključujući 148 Židova], makarsko područje 1.131, Brač i Šolta 1.404, i Hvar 1.295). Na dokumentu je naknadno dopisan datum "12-I-44", premda se analogijom iz drugih izvora može utvrditi da je to stanje od 5. siječnja 1944. 202 GIZDIĆ, 1964, 18; (Makarsko primorje 1.960, Split 1.116, Hvar 743, Brač i Šolta 708, Omiš 90, Židova 140 i 133 iz raznih drugih područja). 203 DASt, J.Z. 415, dok. od 27. 9. 1944. sa sumarnim popisima i passim; GIZDIĆ, 1964., 32.

55 njima u zbjeg je upućeno 208 članova partije koji nisu bili sposobni za operativne vojne zadaće, ali su zato bili "politički jaki", s iskustvom u političkom i partijskom radu.204 Njihova zadaća bila je političko educiranje zbjegova, uvođenje partijskih ideja i stavova u svakodnevni život, kao i izgradnja slike o narodu i njihovoj privrženosti Titu i odlukama AVNOJ-a u očima Saveznika. U radu sa zbjegom vodeću ulogu trebali su preuzeti NOO, te organizacije AFŽ-a i USAOH-a. * U siječnju se paralelno s intenzivnim polascima zbjegova za Italiju unutar NOVJ-a pojavila dvojba oko uloge Visa u daljnjim vojnim akcijama, a time posredno i kao tranzitnog središta zbjegova za Italiju. Nakon katastrofalnog gubitka Korčule i povlačenja s Mljeta, uslijedilo je 11. siječnja njemačko iskrcavanje na Šoltu, a dva dana kasnije na Brač. Partizanske postrojbe blagovremeno su se povukle na Hvar i Vis, tako da nisu pretrpjele gubitke u ljudstvu. Snage stacionirane na Visu kao i glavni Operativni štab za obranu otoka i Oblasni komitet KPH bili su svjesni trenutne situacije, neposredne opasnosti, ali i važnosti otoka kao posljednjeg bastiona u obrani Mornarice, zbrinjavanja ranjenika, posljednje etapne stanice zbjegova prema Italiji te i komunikacijske točke sa Saveznicima. Odlučna i čvrsta obrana otoka činila se jedinim rješenjem, jer bi njemačko osvajanje otoka ili pak njegovo napuštanje imalo dramatične posljedice. Kada su se Nijemci 19. siječnja iskrcali na otok Hvar "Viška dilema" je bila na vrhuncu.205 Za razliku od Mornarice NOVJ-a i 26. divizije smještene na otoku, 8. dalmatinski korpus je smatrao da se otok ne može obraniti pa je zahtijevao izvlačenje 800 vojnika na kopno s kojima bi se kompletirala 13. brigada, a da na otoku ostanu samo pomoćne postrojbe.206 To bi značilo definitivno prepuštanje otoka njemačkim snagama. Energično izmjenjivanje depeša između 8. korpusa i Mornarice s 26. divizijom na Visu ukazivalo je na veliku razliku u stavovima.207 Vrhovni štab je s pozornošću pratio cjelokupnu situaciju tražeći najbolje rješenje. Dvojba između čvrste obrane otoka, koja bi mogla završiti novim velikim gubicima ili prebacivanjem snaga na kopno za predviđene operacije, riješena je 20. siječnja 1944. kada je VŠ uputio depešu u kojoj se traži utvrđivanje otoka, postavljanje prepreka i mina i traženje cjelovitije savezničke pomoći.208 Ovom odlukom Vrhovnog štaba otok Vis je dobio povijesno značenje u NOB-u kako zbog svoje uloge u transportu

204 NOB U DALMACIJI, 10, dok. 26, 147. 205 VASILJEVIĆ, 1978., 89-91. 206 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 163, depeša 316, 466. 207 HULJIĆ, 1979., 218-229. 208 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 187, depeša 8, 526.

56 zbjegova, tako i zbog formiranja snažne vojno-pomorske baze NOVJ-a koja će u sljedeće dvije godine biti poprište važnih događaja koji su vodili do konačnog završetka rata.209 Međutim, ovakav razvoj situacije negativno se odrazio na stanovništvo otoka koje je, na vlastitu žalost, bilo prisiljeno krenuti putem brojnih zbjegova koji su prešli preko otoka. Tako je krajem veljače i početkom ožujka 1944. na put za Italiju otpremljeno 3.784 stanovnika Visa koji su svoje kuće prepustili za potrebe vojske i tranzita drugih zbjegova.210 * Završetkom prve faze intenzivnih prijevoza hrvatskih zbjegova u Italiju sredinom siječnja 1944., započinje druga faza koja, za razliku od prve nema takav intenzitet u broju prebačenih ljudi i kratkoći vremena, a potrajat će sve do kraja listopada 1944. god. Pored smanjenog intenziteta prijevoza i manje akumulacije izbjeglica na jednom prostoru pripravnih za transport, u ovoj fazi proširen je broj područja s kojih su izbjeglice krenule u zbjeg. Zbjegovi se početkom 1944. proširuju na sjevernu Dalmaciju, jednako na otoke i kopno, a zamjećuje se i polazak u zbjeg manje grupe ljudi s područja Like. Zbjegu će se pridružiti i Židovi koje su Talijani bili konfinirali u Kamporu na otoku Rabu. Isto tako, potrebno je uočiti povode i uzroke polaska u zbjeg koji se u pojedinim slučajevima mijenjaju u odnosu na dotadašnje. Stanovništvu je prijetila opasnost zbog stalnih vojnih operacija koje su se vodile u sjevernoj Dalmaciji. Sukobi su se vodili uz promjenjivu ratnu sreću tako da su teritoriji prelazili iz ruke jednih u druge. Takvo stanje je dodatno utjecalo na stav stanovništva da je potrebno krenuti putem kojim su prethodno krenule izbjeglice iz srednje Dalmacije. Vijesti o teroru i pljački njemačkih i četničkih snaga posebno su bile uzrok zbjegova s prostora Kistanja, Knina, Benkovca, Drniša i Šibenika.211 Uzroke dolazaka zbjegova s područja Vodica i Like partizani su tumačili operativnim razlozima.212 Naime, nisu mogli pristupiti poduzimanju akcija protiv okupatora bez da prethodno uklone domaće stanovništvo koje se nalazilo u opasnosti. Na otocima je vladala velika nestašica hrane što je bilo neposredan povod da se ostavi vlastiti dom i krene prema Visu.213 Zbog opće nesigurnosti na osvojenom području Nijemci su početkom veljače 1944. god. izdali zapovijed o hvatanju ili deportiranju muškog stanovništva primorskog i otočnog područja koje je trebalo staviti

209 Usp. TRGO, 1964., 19-35; PLENČA 1964a, 107-130; PLENČA 1964b, 184-196; HULJIĆ, 1983., 779- 788. 210 Usp. PLENČA, 1964b, 184-196; HULJIĆ, 1979., 298. 211 VLASNOVIĆ, 1978., 981. 212 DASt, J.Z. 414, 5.08.1944. 213 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 94, 314-319.

57 u službu ustaških postrojbi ili deportirati u slučaju iskrcavanja Saveznika da ne bi doveli u pitanje obranu prostora. Također, zapovjeđena je vremenska priprema za evakuaciju civilnog stanovništva s obale iz istih razloga.214 Ovi su njemački postupci povećavali bojazan kod civilnog stanovništva koje bi se radije odlučivalo na zbjeg, nego da ih se stavi u službu njemačkih i ustaških postrojbi. U veljači 1944. god. uslijedilo je prebacivanje izbjeglica iz sjeverne Dalmacije najviše iz Vodica, Šibenika, Biograda, Benkovca, Kistanja, sa zadarskog i šibenskog otočja, a organizirani su i manji prolazni logori na Kornatima i Dugom otoku. Također je bila formirana etapna stanica na Murteru kojoj su gravitirale izbjeglice sa zadarskog i šibenskog prostora. Kroz etapnu stanicu u Murteru prošlo je 4.000 izbjeglica s područja Vodica, 399 iz Zadra, 288 iz Biograda, 653 iz Like i 1.929 iz Šibenika. Kopnene etapne stanice formirane su u selu Brštanovo pod planinom Moseć, u selu Danilo Kraljici kod Šibenika i u Paršićima u Bukovici. Kroz te stanice prošlo je 1.065 izbjeglica iz Kistanja, 185 iz Drniša, 803 iz Knina, 108 iz Muća i 384 iz Benkovca. 215 Zbjegovi su se stvarali na okupiranom teritoriju, pa bi se na različite načine pod okriljem noći prebacivali na slobodni teritorij, gdje su bile organizirane etapne stanice s kojih su se brodovima upućivali na Vis. Kroz proljeće i ljeto 1944. organizirali su se zbjegovi na kopnu koji su se kretali iz unutrašnjosti prema obali do unaprijed utvrđenih etapnih stanica, odakle bi se malim brodovima prebacivali do obližnjih neokupiranih otoka. Kopnene putove kojima se prilazilo obali koristile su partizanske postrojbe kao svoje komunikacijske veze, pa je te dionice štitila vojska koja je izviđanjem potvrđivala vrijeme kad je povoljno krenuti u zbjeg. Veće skupine su imale oružanu pratnju, a starci i djeca često su bili nošeni da bi se što brže i sigurnije prošlo kroz opasna područja. Najznačajnije obalne etapne stanice bile su Cerovac pod Velebitom, Modrave kod Murtera, Prosike, Sovlja kod Tribunja i Peleš. S tih točaka zbjegovi bi se prevozili do Lavse, Žirja i Kornata,216 gdje bi se čekalo i više dana do dolaska broda koji će ih prebaciti na Vis. Etapne stanice na otocima, zvane i relejne stanice jer su imale i vojno-obavještajnu funkciju, imale su uvjete za smještaj, prehranu i zdravstvenu zaštitu zbjegova. Ovo je posebno bilo važno ako bi se na transport za Vis čekalo više dana. Taj posao obavljale su mornaričke postrojbe 2. i 3. Pomorskog obalnog sektora koje su koristile svoje brodove za

214 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 188, 627-629. 215 Ovi brojčani podaci preuzeti su iz PLENČA, 1964b, 184-196, koji ih citira koristeći ŠKOMRLJ, 1961., 188-193. Točnost ovih brojeva nije potvrđena izvorima, zato ih treba uzeti s rezervom. 216 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 31, 95-97. Ustaljene pomorske veze bile su: Kornati - Dugi otok - Modrava, Žirje - Tribunj - Peleš. S Dugog otoka povremeno su plovili brodovi za Krk preko Oliba, za Podvelebitski kanal kroz Povljanski kanal i Ljubač, a za Zadar kroz Ždrelac i Pašmanski kanal. Usp. VASILJEVIĆ, 1978., 98.

58 prijevoz zbjegova nakon povratka s akcija ili bi iskrcavši izbjeglice na Visu ukrcali naoružanje i hranu koja je pristizala od Saveznika. Problemi zbjegova nisu bili više tako akutni, pa su se transporti prilagođavali ratnim okolnostima, kao i mogućnostima Mornarice NOVJ-a. Već u ožujku 1944. Štab mornarice je tražio od postrojbi 2. i 3. POS-a da nagovaraju narod protiv napuštanja vlastitih domova osim ako je u pitanju krajnja neophodnost.217 Ostalo je zabilježeno i nekoliko nesreća među kojima je svakako jedna od većih tragedija kada je njemački zrakoplov nedaleko od Sali mitraljirao brod pun žena i djece, pri čemu je ubijeno 15, a ranjene 24 osobe.218 Također, južno od Kornata dogodila se tragedija kada je njemački torpedni čamac zarobio oko 210 ranjenika i izbjeglica na četiri broda.219 Saveznici su se posebno zalagali za zbrinjavanje 211 Židova koji su bili smješteni na otoku Rabu, još od kada su ih tamo Talijani internirali za vrijeme okupacije. Prepiska o ovom problemu vodila se između Savezničkog stožera u Alžiru i britanskog Ministarstva rata još od studenog 1943.220 Odlučeno je da se zamoli partizanske snage da pomognu Židovima novčano kako bi im se olakšao boravak i odlazak u Italiju, a kasnije su zamolili partizane da ih svojim brodovima transportiraju u Italiju, što je i učinjeno.221 * Zbjegovi koji su krenuli prema Italiji od sredine siječnja pa kroz čitavu 1944. god. imaju različito obilježje od onih s kraja 1943. i samog početka 1944. god. Više se ne bilježi takva masovnost niti toliki intenzitet pokreta i transporta u tako kratkom vremenu. Transport prema Bariju sve više preuzimaju partizanski brodovi, a britanski se koriste sve rjeđe. U očuvanoj "Evidenciji odlazaka Zbjega"222 za razdoblje od 1. travnja do 18. rujna 1944., kada je zabilježen posljednji zbjeg, upisano je 68 isplovljenja partizanskih i samo osam isplovljenja britanskih brodova. Dok za savezničke brodove stoji samo naznaka "engleski" za partizansko brodovlje naveden je naziv broda, te vrsta i broj izbjeglica koje se prebacilo u Italiju.223 Pored brodskih zabilježeni su i zrakoplovni transporti kojima su se prebacivala djeca iz Like, Korduna, Banije, Slavonije i Kupresa, pa je u sedam letova u Italiju prebačeno oko 600 djece sa 100 odraslih osoba.

217 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 57, depeša 311, 175. 218 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 94, 318. 219 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 112, 383-384. 220 TNA, CAB 122/729, passim. 221 TNA, CAB 122/729, 4. 222 DASt, J.Z. 2, Evidencija odlazaka Zbjega. 223 Motorni jedrenjak i parobrod su tipovi brodova koje su partizani koristili za transporte do Italije. Brodovi koji su najčešće plovili prema "Evidenciji" bili su motorni jedrenjaci "Velebit", "Otac Petar", "Dinara", "Ban Jelačić", a parobrodi "Bakar", "Makarska", "Morava" i "Cetina".

59 Nakon što je rukovodeći kadar Centralnog odbora zbjega prešao s izbjeglicama u Italiju, na Visu se formirala Komisija za prihvat izbjeglica (kasnije nazvana Centralna komisija zbjega) koja je od lipnja 1944. promijenila svoje sjedište iz Komiže na otok Biševo pokraj Visa.224 Komisija je djelovala do početka studenog 1944. kada je raspuštena prema direktivi Okružnog NOO-a Vis.225 Ovo tijelo obavilo je veliki posao i kroz rad njegovih aktivista prošle su gotovo sve izbjeglice koje su upućene u Italiju. Od prvog transporta 30. prosinca 1943. pa do posljednjeg 18. rujna 1944. god.,226 Komisija je zabilježila polazak 34.995 osoba koje su upućene u zbjeg. Prema razdobljima, najviše je ljudi upućeno do kraja travnja 1944. - 27.791 izbjeglica, a zatim u svibnju 2.824, u lipnju 1.624, u srpnju 1.785, u kolovozu 594, i u rujnu 377 osoba.227 Rad Komisije u ratnim uvjetima prvih zbjegova iz siječnja 1944. sa svim pogreškama i nedostacima, unaprijeđen je stečenim iskustvom koje se kasnije, s velikom pažnjom, primjenjivalo na nove zbjegove. Ovako veliki broj ljudi zahtijevao je vođenje detaljne evidencije, sistematizaciju poslova, političku pažljivost, umijeće kontrole nad masama, higijensku osjetljivost, kao i smisao za razne detalje koji su se znali pojavljivati. Razvijen je sustav rada koji je onemogućavao pojavu kaosa i gužvi. Detaljno su propisani uvjeti pod kojima se netko mogao slati u zbjeg: obitelji partizanskih boraca imale su prednost pri polasku u zbjeg, osobe koje su bile vojno sposobne bi se zaustavljale, politički neistomišljenici bi se slali ali bi se držali pod posebnom prismotrom, a neke osobe koje su bile antipartijski nastrojene prisilno bi se slale u zbjeg.228 Bio je povećan oprez zbog pojave dezerterstva, neprijateljskih špijuna i ostalih "sumnjivih lica". U zbjeg je poslana grupa književnika, slikara i ostalih umjetnika.229 Propisi su nalagali da se prilikom tranzita zbjega kroz Vis, a kasnije kroz Biševo, vodi računa o osobnoj higijeni, zdravstvenim uvjetima i sprječavanju širenja zaraznih bolesti. Kod pojedinaca u zbjegu nije bila razvijena svijest o osobnoj higijeni pa se pristupalo različitim metodama "raskuživanja" koje su često uključivale ponekad prisilno šišanje, pranje u morskoj vodi, paljenje odjeće kao i ostale "interventne" metode.230

224 DASt, J.Z. 414, 10. 6. 1944., Oblasni NOO Dalmacije upućuje dopis Okružnom NOO-u srednjodalmatinskog otočja. 225 DASt, J.Z. 414, 3. 11. 1944. 226 Posljednjim službenim transportom izbjeglica od 18. rujna 1944. prevezeno je 74 osoba s područja Trogira i Solina, međutim u "Evidenciji" zabilježen je s nadnevkom 13. listopada prijevoz partizanskih bolesnika i talijanskih državljana što ne pripada izbjegličkim transportima. Usp. DASt, J.Z. 2, Evidencija odlazaka Zbjega. 227 DASt, J.Z. 415, Dopis Centralne komisije zbjega na Biševu upućen Okružnom NOO-u od 27. studenog 1944. 228 DASt, J. Z. 507, Popis osoba koje su u zbjeg dovedene prisilno, te podaci o njihovom djelovanju. 229 DASt, J.Z. 415, Popis zbjega umjetnika i književnika. 230 DASt, J.Z. 414, 15. 3. 1944., 10. 6. 1944.

60 Liječnički pregledi bili su obvezni, pri čemu je ženama dodijeljena liječnica, a muškarcima liječnik. Neko vrijeme liječničke poslove vršio je liječnik - njemački zarobljenik.231 Pazilo se da se održi minimalna razina osobne higijene jer su Saveznici imali često prigovore toga tipa pa je i na tom planu dolazila do izražaja "partijska" disciplina. Za vrijeme čekanja prijevoza za Italiju zbjegovi su bili smješteni po privatnim kućama Višana koji su prethodno otišli u zbjeg, kasnije na Biševu, gdje je organizirana prehrana u većim kuhinjama koje su se opskrbljivale savezničkim pošiljkama, rijetko ulovljenom ribom ili kojom drugom domaćom namirnicom. Jelovnik je bio siromašan, hrana se sastojala iz sljedećih namirnica: brašna, riže ili sočiva ili juhe u prahu, rijetko mesa ili ribe, mornarske juhe, konzerviranih jaja u prahu, ulja ili slanine, a kao desert bilo je marmelade ili kompota.232 Ukrcajem na brod za Italiju tek je dolazio najteži dio puta koji je znao potrajati do dva dana. Strah od puta preko mora često su kod izbjeglica znao prouzročiti napade nervoze i različite fizičke ispade zbog kojih su liječnici trebali intervenirati. Žene s malom djecom ili u trudnoći posebno su teško proživljavale transport u Italiju. Mučnine na moru bile su česte a javljale su se kao posljedica nemirnog mora, nedostatka pitke vode, kao i psihoza koje su se javljale u klaustrofobičnoj utrobi broda.233 Većina se bojala mora jer nisu znali ni plivati što je predstavljalo realni strah u slučaju havarije ili napada neprijatelja. Za sve njih to je bio put u nepoznato nad kojim je lebdjela pomisao da više nikada neće vidjeti rodni prag. Međutim, umjesto rodnog praga na vidiku je bila Italija.

231 DASt, J.Z. 414, 8.06.1944. 232 DASt, J.Z. 414, Tablica ishrane od 15. 6. 1944. 233 KLISURA, 2007., 26 opisuje plovidbu Jadranom: "Brod kojim smo krenuli zove se 'Otac Petar'. To je veliki motorni jedrenjak, zapravo div prema ostalima. Međutim, i on noćas jedva odolijeva valovima. Na izlasku iz viške luke bura kao da nas je čekala, pa je pojačala snagu i bijesno more je pjenilo. Iako jak i stabilan brod na tim valovima je izgledao kao igračka. Velikom broju ovih ispaćenih putnika more je pozlilo, pa su po brodskoj palubi i u njegovoj utrobi ležali kao mrtvaci… A kad je ujutro svanulo i bura popustila, ljudi su se pridizali, izlazili na palubu i pogledima nastojali uočiti obalu tuđe zemlje."

61 5. ITALIJA

Povijest hrvatskih zbjegova Drugog svjetskog rata u Italiji počinje uplovljavanjem parobroda "Bakar" u luku Bari početkom listopada 1943. god. Ova plovidba otvorila je put brojnim zbjegovima koji će se slijevati u sljedećih godinu dana prema južnoj Italiji. Premda su izaslanici Mornarice NOVJ-a Machiedo i Armanda zaplovili prema Bariju samo uz podršku Pokrajinskog komiteta KPH-a, uspjeh njihove akcije pozdravio je i Vrhovni štab predvođen Titom. Ostvareni kontakti sa Saveznicima bili su pozitivni; 29. listopada 1943. formirana je Delegacija NOVJ-a sa sjedištem u Bariju, koja je razvila svoje djelovanje kao vojno predstavništvo u inozemstvu. Delegacija je imala svoje odsjeke (pomorsko-brodarski, tehnički i glavnu intendanturu) s pododsjecima koji su svestrano djelovali na suradnji sa Saveznicima, kao i pomoći vojnim postrojbama u domovini.234 Prvi rezultati rada Delegacije NOVJ-a u Bariju bit će organiziranje Prve prekomorske brigade sastavljene od jugoslavenskih interniraca, koji će već krajem listopada biti odaslani u domovinu, a čiji je prvi vatreni okršaj u njemačkom napadu na Korčulu završio brojnim žrtvama. Uskoro su zaredale i druge prekomorske brigade koje su sve odreda slane u domovinu, a kasnije inkorporirane u već postojeće divizije i korpuse NOVJ-a.235 Pored rada na osnivanju brigada, Delegacija je od Saveznika uspjela dobiti većinu brodova koje su Talijani oteli za vrijeme okupacije i osposobiti ih za plovidbu i ratne operacije. Najvažniji rezultati rada Delegacije NOVJ-a (kasnije Vojne misije NOVJ-a) u pregovorima sa Saveznicima, bili su svestrana pomoć u hrani, naoružanju, vojnoj podršci u operacijama, a na kraju i prihvatom hrvatskih zbjegova. Boravak zbjegova na području Italije može se podijeliti na dvije faze. Prva faza uključuje vrijeme od dolaska prvog zbjega u Bari 31. prosinca 1943. do polaska zadnjeg zbjega za Egipat 11. lipnja 1944. god. i naziva se "tranzitno razdoblje". Druga faza, nazvana "razdobljem stalnog boravka", uključuje vrijeme od 12. lipnja 1944. pa do 6. ožujka 1945. kada je provedena repatrijacija posljednje skupine. U ovom poglavlju analiziraju se ove dvije faze, dok se proces repatrijacije promatra u posebnom poglavlju zajedno s egipatskim. Kroz kretanja hrvatskih zbjegova po talijanskim logorima, kao i njihovu odašiljanju u Egipat konstruira se slika o političkom, društvenom, kulturnom, zdravstvenom, intelektualnom te svakom drugom aspektu života u zbjegu.

234 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 48, 148-150. 235 ANIĆ, 2005., 182.

62 5.1. Tranzitno razdoblje

S početkom pristizanja zbjegova u Italiju bilo je očito da se oni tamo neće moći trajno smjestiti. Južna Italija bila je prostor na kojem su se intenzivno gomilale savezničke snage za prodor prema sjevernoj Italiji. Pored vojske, logori južne Italiji bili su pretrpani internircima, koje su Talijani, za vrijeme fašističkog režima, iz političkih i vojnih razloga zatvarali ili iskorištavali kao radnu snagu. Prema podacima koje je Kraljevska jugoslavenska vlada dostavila savezničkim snagama broj interniraca kretao se između 70 i 80 tisuća.236 Pored jugoslavenskih državljana bio je u internaciji i veliki broj Grka, što je savezničkim snagama stvaralo teškoće kako u održavanju kontrole, tako u prehrani, koordinaciji i smještaju tako velikog broja ljudi. Brzi povratak u matične zemlje bio je nemoguć, pa se pristupalo različitim metodama kontrole i obuzdavanja nad bivšim internircima. Oni su sada bili slobodni ljudi koji su imali svoja prava, te ih se nije moglo prisiljavati na rad ili popunjavanje vojnih postrojbi. Savezničke snage su smatrale da se problem interniraca treba riješiti zajedno s vladom zemlje odakle oni potječu. U tom smislu konačni sud o njihovom potencijalnom novačenju u vojne postrojbe donosila je njihova domicilna vlada, koja je u ovom slučaju bila Kraljevska vlada u egzilu.237 Većina jugoslavenskih interniraca bili su ljudi koji su za vrijeme talijanske okupacije kao pripadnici NOP-a pružili otpor okupatoru, ili su bili simpatizeri NOP-a, članovi njihovih obitelji i ostale osobe koje su Talijani smatrali opasnim za njihove namjere. Takav sastav interniraca nije odobravao djelovanje Kraljevske vlade niti ju je nakon što je upoznat s odlukama 2. zasjedanja AVNOJ-a smatrao "svojom vladom". Delegacija NOVJ radila je na tome da ukaže savezničkim snagama kako većina interniraca ne podupire Kraljevsku vladu već partizanski pokret kojemu ih treba i pridružiti ako su sposobni za borbu. Među internircima nalazio se i manji broj četnika koji su bili na liniji Kraljevske vlade često izazivajući nerede i sukobe u logorima zbog različitih političkih i nacionalnih gledišta. Tako je s kapitulacijom Italije u Bari prispjela skupina od 50 četnika koji su radili nerede po gradu šireći propagandu protiv partizanske i britanske suradnje. Jednom prilikom upali su u glavni hotel, u gradu, prijeteći američkim časnicima strijeljanjem zbog opskrbljivanja partizana.238 Također, savezničkim snagama je jasno da se četnici bore s

236 TNA, WO 204/2871, 4. 237 TNA, WO 204/2871, 14. 238 TNA, WO 204/2871, 37.

63 njemačkim snagama protiv partizana na području Jugoslavije, a sumnjali su da četnici u Bariju vrše špijunažu za Nijemce.239 Ovo stanje, koje se nametnulo Saveznicima koji su balansirali između Delegacije NOVJ-a tj. partizanskog pokreta, i rojalističkih snaga koje su debelacijom imale pravnu snagu na području okupirane Jugoslavije, bit će problem koji svoje rješenje dobiva u prvoj polovici 1944. kada hrvatski zbjegovi sa snažnom partizanskom kontrolom stižu na prostor južne Italije. Britanci su za pomaganje pokreta otpora na prostoru Balkana formirali Postrojbu 133 ("Force 133") čiji se glavni stožer nalazio u Kairu, a imali su i predstavništvo u Bariju. Bila je to postrojba podređena Savezničkom vojnom stožeru s političkim i vojnim pravima u odnosu na snage pokreta otpora u balkanskim zemljama, sa zadaćom održavanja veze s partizanima u Jugoslaviji. Djelovanje Saveznika i njihov odnos prema zbjegovima dio je procesa ukupnog odnosa prema ratnim prilikama na području Jugoslavije. * Dolazak velikog broja izbjeglica s istočne obale Jadrana od zadnjeg dana 1943. god. pa dalje značio je za Saveznike veliki strateški posao oko prihvata ljudi, njihova smještaja, svakodnevne dostave hrane, kao i ostalih životnih potrepština. Unutar savezničkih snaga postojalo je nekoliko institucija koje su bile specijalizirane za potrebe izmještenog civilnog stanovništva. Na prvom mjestu postojala je Potkomisija za izmještene osobe (Displaced Persons Sub Comission), zatim Potkomisija za ratne zarobljenike (P. W. Sub Comission), i već spomenuta Postrojba 133.240 Sve ove sekcije trebale su surađivati s Delegacijom NOVJ-a koja je predstavljala stranu s koje su zbjegovi pristizali. Delegacija je izvršavala zapovijedi VŠ NOVJ-a koje su se, među ostalim, odnosile i na probleme zbjegova. Zbog velikog broja ljudi koji su pristizali u prvim danima 1944. Saveznici su poduzeli žurne operacije koje su podrazumijevale čišćenje prostora na kojima će se privremeno smještati zbjegovi. Brigadir Mortimer, zapovjednik 4. obalne postrojbe (4. Beach Gp.) dobio je zadaću da preuzme odgovornost za prihvat zbjegova i organiziranje trajnih logora na "peti" Italije za najmanje 20.000 ljudi, a bojnik H. S. Walter, zapovjednik 3. okružja, dobio je zapovijed organizirati zapovjedništvo u stožeru 2. okružja, odakle će koordinirati transportom zbjegova iz Visa za Italiju i njihovim iskrcavanjem u Bariju. Kako je već u prvom većem zbjegu s Visa pristigao veliki broj ljudi bilo je očigledno da se takav broj neće moći smjestiti u logorima južne Italije. Sama po sebi

239 TNA, WO 204/2872, 147. 240 TNA, WO 204/6662, 167A/1.

64 nametala se potreba da se zbjegovi upute na neku drugu lokaciju gdje bi se mogli smjestiti. Takva je lokacija trebala biti izvan vojnih operacija, pogodna za žene, djecu i starce, kao većinu zbjega, a također i za dostavu pomoći u hrani i ostalim životnim potrepštinama. Još u prosincu 1943. Saveznici su se usuglasili da će se zbjegovi s područja Jugoslavije prosljeđivati na Bliski istok.241 Kao povoljnu lokaciju Saveznici su još u prosincu 1943. vidjeli Egipat, prostor Sueza, istočno od toka rijeke Nil. To je bio prostor gdje su bile stacionirane snage 8. britanske armije 1942. za vrijeme El Alameinskih bitaka, a kasnije, nakon što su Saveznici u svibnju 1943. ostvarili kontrolu nad Sredozemljem od Gibraltara do Aleksandrije, Egipat postaje strateška baza na razmeđi triju kontinenata. Pozicija se pokazala idealnom, jer su se uz malu logističku pomoć mogli podići šatori i omogućiti ostali neophodni uvjeti za život. Prevelika udaljenost od domovine i nenaviknutost na afričku klimu bili su glavni argumenti koje je Delegacija NOVJ-a u Italiji podastirala savezničkim snagama. Međutim, Vrhovni štab NOVJ-a bio je svjestan neodrživog stanja zbjegova u Italiji i prenapučenosti logora, koji su sa svakim novim zbjegom dosizali kritičnu razinu, pa je pristao na transportiranje zbjegova u Egipat.242 Pregovore sa Saveznicima oko upućivanja zbjegova za Egipat predvodio je Vladimir Velebit, zapovjednik Vojne misije NOVJ-a pri Savezničkom zapovjedništvu za Srednji istok,243 koji je o svemu potanko izvješćivao Vrhovni štab NOVJ-a kao zadnju instancu pri donošenju odluka koje bi se dostavljale Saveznicima. Pregovori koji su započeti početkom siječnja na Visu oko transporta izbjeglica u Italiju, nastavljeni su u Bariju gdje se razgovaralo o njihovu razmještaju u Italiji, te o daljnjem transportu za Egipat. Bezizlaznost situacije s pozicije zbjega i njihovog vodstva nije ostavila mogućnosti za druga rješenja pa su predstavnici NOVJ-a po nalogu Vrhovnog štaba pristali na prebacivanje zbjegova za Egipat, nesvjesni što će izbjeglice tamo dočekati. Pored Egipta postojale su još neke opcije koje će se pojavljivati kao pričuvna mjesta na koja bi se slalo zbjegove sve do ljeta 1944. god. Zanimljivo je da Miloš Žanko, voditelj Komisije za prihvat zbjegova u Italiji, u svom Izvješću od 13. siječnja 1944. bilježi kako bi izbjeglice

241 TNA, WO 204/2874, 148, 179. u dokumentima ustaljeni termin je "Mideast", što bi u doslovnom hrvatskom prijevodu značilo Srednji istok. Međutim, u hrvatskom jeziku, područje koje se prostire od jugoistoka Sredozemlja do Perzijskog zaljeva naziva se Bliski istok (što uključuje i Egipat), pa će se taj termin koristiti kao geografska odrednica, dok će se termin "Srednji istok" koristiti u smislu savezničkog zapovjedništva za to područje. 242 Već iz prvog izvješća Miloša Žanka iz Barija 1. siječnja 1944. Oblasnom komitetu KPH-a za Dalmaciju o pristizanju zbjega s Visa vidljivo je da će se zbjegovi prosljeđivati prema Egiptu. Usp. NOB U DALMACIJI, 10, dok. 3, 15-18. 243 DOSP, 2, dok. 15, 31 i passim.

65 "bile smještene oko kanala Sueza gdje je šumoviti i najpovoljniji kraj odnosno tamo najzdraviji".244 Kasnije se pokazalo da je situacija upravo obrnuta.245 Prema Dušanu Plenči246 pregovori između VŠ NOVJ-a i Savezničkog zapovjedništva za Sredozemlje okončani su 20. siječnja 1944. kada je usuglašen sporazum o transportu zbjegova u Egipat koji je imao 12 točaka. Prema sporazumu privremeni smještaj u Italiji bit će zamijenjen premještajem zbjega u Egipat na užem primorskom pojasu u jedan ili više dotadašnjih anglo-američkih logora. Saveznici će brigu oko materijalnog zbrinjavanja izbjeglica prepustiti MERRA-i (Middle East Relief and Refugee Administration), britanskoj vojnoj organizaciji zadružnoj za humanitarnu pomoć ratom

244 NOB U DALMACIJI, 10, dok. 31, 158-161. 245 O ovome u poglavlju o hrvatskim zbjegovima u Egiptu. 246 PLENČA, 1967., 344. Ovaj sporazum se ne nalazi u savezničkoj dokumentaciji britanskog arhiva The National Archives u Londonu, kao ni u arhivu Jugoslavenskog zbjega u Italiji i Egiptu, Državnog arhiva u Splitu, tako da njegovo postojanje treba uzeti s rezervom. Plenča ne navodi konkretno odakle mu tekst sporazuma koji se ovdje, zbog važnosti, citira u cijelosti: "1. Uvažavajući zahtjev i molbu Vrhovnog štaba NOVJ i POJ o zbrinjavanju i smještaju izbjeglica, Saveznička komanda AMFHQ (Allied Mediterranean Forces Headquarters) je prihvatila i privremeno zbrinula jugoslavenski zbjeg koji se sada nalazi u srednjoj i južnoj Italiji i koji će biti naknadno povučen iz zemlje; 2. AMFHQ preuzima na sebe obavezu da savezničkim jugoslavenskim jedinicama pruži materijalnu, zdravstvenu, kao i svu ostalu pomoć, koja će se stavljati na ruke zvaničnim predstavnicima zbjega. Jugoslavensko rukovodstvo zbjega je dužno da raspodjelu hrane, odjeće i obuće izbjeglicama vrši po utvrđenim savezničkim tablicama, a bez obzira na političku opredijeljenost i stranačku pripadnost svakog pojedinca izbjeglice; 3. AMFHQ će materijalno zbrinjavanje izbjeglica prepustiti Administraciji Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu (UNRRA) i njenim organima, odnosno organima Uprave za zbrinjavanje izbjeglica pri Komandi za Srednji istok (MERRA) koja će danom preuzimanja obaveza oko zbrinjavanja izbjeglica, preuzeti i sve obaveze koje proizlaze iz ovog ugovora; 4. Jugoslavenski zbjeg zadržava potpuno pravo samouprave i jedino izbjeglice imaju pravo da se same brinu o svojoj lokalnoj samoupravi, koja će imati puna prava odlučivanja kao i saveznički komandant o svim pitanjima organizacije, raspodjele živežnih namirnica, zdravstvene njege, raspodjele radne snage na svim logorskim radnim objektima, pravo prijema i otpuštanja izbjeglica; 5. AMFHQ će iz redova savezničkih oficira imenovati komandanta zbjega, kao i komandante pojedinih logora. Komandantu zbjega biti će podređeno cjelokupno savezničko pomoćno osoblje zaposleno u zbjegu (liječnici, bolničari, šoferi i drugi specijalisti); 6. Vrhovni štab NOVJ i POJ imenovat će posebnu misiju ili će ovlastiti određeno lice koje će zastupati interese zbjega pred nadležnim vojnim i ostalim savezničkim ustanovama; 7. Privremeni smještaj u Italiji u najskorije vrijeme biti će zamijenjen premještanjem zbjega u Egipat, na užem primorskom pojasu, a u jedan ili više (najviše pet) dosadašnjih anglo-američkih logora koji su služili za oporavak vojnih rekonvalescenata. Boravak zbjega u Africi treba smatrati privremenim, najvjerojatnije do potpunijeg oslobođenja Italije, odnosno Jugoslavije. Bez prethodne suglasnosti maršala Tita, jugoslavenski zbjeg ne može biti premješten na bilo koje drugo područje; 8. AMFHQ ili MERRA su dužne da na zahtjev maršala Tita, a najduže u roku od šest mjeseci po završetku rata, evakuiraju i prebace čitav zbjeg u Jugoslaviju sredstvima Saveznika ili UNRRA-e; 9. predstavnicima maršala Tita dozvoljava se organizacija privremenog logora u Italiji, čiji broj ne može da bude veći od deset tisuća lica. Ovaj zbjeg u Italiji imati će karakter tranzitnog logora na relaciji Jugoslavija - sjeverna Afrika. Iznimno, neograničen boravak biti će dozvoljen izbjeglicama - invalidima i drugim defektnim osobama, kojima je nužna liječnička pomoć, kao i djeci koja su ostala bez oba roditelja; 10. AMFHQ će spriječiti svako miješanje vlade Kraljevine Jugoslavije i njenih organa u bilo koje probleme zbjega, kao i djelatnost njegovih upravnih organa. Vlada Kraljevine Jugoslavije nema pravo da stupa u bilo kakav dodir s jugoslavenskim građanima koje kao izbjeglice u zbjegu uživaju punu zaštitu anglo-američkih vojnih vlasti, ukoliko to direktno ne zatraže jugoslavenski organi upravljanja zbjegom ili polovina i više izbjeglica; 11. Sve izbjeglice u jugoslavenskom zbjegu o kojima je riječ imaju se smatrati aktivnim pristalicama maršala Tita i uživaju sva prava savezničkih jugoslavenskih partizana; 12. Po dolasku u Afriku, ovlašteni predstavnik maršala Tita i organizacije MERRA mogu posebnim sporazumom regulirati tekuće probleme zbjega, ali taj sporazum kako svojim slovom, tako i svojim duhom ne može biti u suprotnosti sa duhom i slovom ovog sporazuma".

66 ugroženom stanovništvu. Ovu će organizaciju od svibnja 1944. god. apsorbirati UNRRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration) koja će započeti djelovati kao civilna humanitarna organizacija na Bliskom i Srednjem istoku. Zbjeg će dobiti potpuno pravo samouprave, a surađivat će sa savezničkim zapovjednikom oko pitanja organizacije i života u zbjegu. Bez dopuštenja Tita zbjeg se ne smije prebacivati na neku treću lokaciju, a također na njegov zahtjev zbjeg se mora najkasnije šest mjeseci od zahtjeva transportirati natrag u domovinu. Vlada Kraljevine Jugoslavije nema nikakva prava upravljanja nad zbjegom, niti se može na ikakve načine miješati u problematiku zbjega. Opće odredbe sporazuma odnose se na ukupne hrvatske zbjegove u Italiji i Egiptu. Premda je postojanje teksta ovog sporazuma, kako ga citira Plenča, krajnje upitno jer se nigdje u izvorima ni jedna od strana ne referira na njega, činjenica je da se upravo na osnovama onoga što stoji u ovom "sporazumu" odvijao život u izbjegličkim logorima, kao i komunikacija i odnosi sa savezničkim snagama. Posebno je važno istaknuti stupanj autonomije koji je ovaj zbjeg stekao kroz samoupravu koja će biti ona značajna karakteristika hrvatskih zbjegova u Italiji i Egiptu koja ga u očima Saveznika čini različitim od drugih zbjegova na prostoru Sredozemlja. Ta činjenica još više dobiva na važnosti ako se uzme u obzir da su sastav izbjeglog pučanstva većim dijelom činile žene, djeca i starci. Naravno, rukovodeći kadar, koji je upućivan sa zbjegovima, činili su provjereni partijski članovi koji su svoj rad temeljili na razvijenim metodama društveno- partijskog rada koji su implementirani unutar svakodnevice izbjegličkog života. * U tranzitnom razdoblju kretanje zbjegova južnom Italijom obilježeno je učestalom promjenom logora koja je u većini slučajeva završavala daljnjim upućivanjem u Egipat. Posebno teška iskustva zbjegovi su imali u siječnju kada većina izbjeglica nije znala za svoju daljnju sudbinu i pravac kretanja. Nakon iskrcavanja u Bariju vlakom bi se prebacivali u selo Tuturano kod Brindisija gdje je bila neka vrsta prihvatnog logora u kojem se vršila dezinfekcija, presvlačenje, dodjela obuće i odjeće. Kao tranzitni kamp Tuturano je bio podijeljen na dva dijela, jedan "čisti" i jedan "prljavi".247 Izbjeglice koje bi stizale na stanicu u Tuturanu odvozile bi se kamionima u "prljavu" polovicu kampa na dezinfekciju. Taj proces je bio ograničavajući čimbenik zbog kojeg se dnevno moglo maksimalno obraditi do 1.200 ljudi. Nakon dezinfekcije izbjeglice bi se privremeno smještale u "čisti" dio logora gdje su se zadržavale dok se nisu ostvarile mogućnosti za

247 TNA, WO 204/6662, 167A/4.

67 prebacivanje u trajnije logore. Uvjeti u "čistom" dijelu logora bili su izrazito teški jer nije bilo kreveta, a često ni prekrivača, pa se spavalo na betonu. Ovaj logor je bio u funkciji do 10. svibnja 1944. kao tranzitni logor za upućivanje zbjegova prema Egiptu preko luke Taranto, ali i za upućivanje zbjegova za trajniji boravak u ostalim talijanskim izbjegličkim logorima. Drugi tranzitni logor bila je Carbonara pokraj Barija. Njegova funkcija je bila slična kao i logora u Tuturanu, s time da je on pored hrvatskih zbjegova akomodirao ljude drugih zbjegova, najčešće Grke, Poljake i Čehe, čime je imao međunarodno obilježje.248 Iz ova dva tranzitna logora izbjeglice su transportirane vlakovima, a često i kamionima do drugih logora na jugu Italije, a učestalo i direktno do Taranta gdje bi se ukrcavali na savezničke ratne brodove koji su plovili u pravcu Egipta. Pored tranzitnih logora u prvoj polovici 1944. god. formirani su logori trajnijeg karaktera u kojima su se smještali hrvatski zbjegovi koji su duže čekali na transport za Egipat, ili su pak trajno boravili na ovom području, do repatrijacije u domovinu. Dva najznačajnija bili su Santa Maria al Bagno i Santa Maria di Leuca, a oba su imali svoje podlogore ili dodatne smještajne prostore specijalizirane za različite potrebe zbjegova. Santa Maria al Bagno smješten je na obali Tarantskog zaljeva, južno od Taranta, pokraj grada Nardò u pokrajini Lecce. Logor se sastojao od tri manja logora od kojih je jedan nosio naziv kao i ukupni logor, dok su se ostala dva zvali Santa Caterina i Santa Croce. Drugi značajni izbjeglički logor, Santa Maria di Leuca, bio je smješten na krajnjoj južnoj točki Salentinskog poluotoka.249 I ovaj je logor pored tranzitne funkcije, imao veliki broj "stalnih" izbjeglica. Od manjih logora koji su njemu gravitirali potrebno je istaknuti bolnicu u mjestu Maglie koja se nalazila sjeverno od Santa Maria di Leuce. Pored ova dva logora postojao je i jedan manji u mjestu Santa Cesarea, sjeverno od Santa Maria al Bagno, na putu za luku Taranto. U njemu su većinom bila smještena djeca bez roditelja, kao i djeca rekonvalescenti koja su uspjela preživjeti neku od teških bolesti koje su tada harale. Kasnije, u razdoblju stalnog boravka, privremeno će se otvoriti još neki smještajni kapaciteti. * Od prvog dolaska zbjega zadnjeg dana 1943. god., pa do polaska prve skupine za Egipat proteklo je samo deset dana, jer je već 10. siječnja 1944. god. kao prethodnica upućena skupina od 198 ljudi, porijeklom iz Drvenika pokraj Makarske, koji su u Port Said stigli 13. siječnja. Sve su to bili komunistički orijentirani ljudi koji su bezuvjetno

248 KATALOG, 2007., 15. 249 NOB U DALMACIJI, 10, dok. 3, 16; TNA, WO 204/2872, Informal Routing Slip, 13. 1. 1944.

68 podupirali NOB, izvanredno disciplinirani i organizirani, kako su to primijetili Saveznici.250 Drugi po redu, a prvi veliki transport za Egipat krenuo je iz Taranta 27. na 28. siječnja 1944. Vlakovi koji su transportirali izbjeglice iz logora Santa Maria al Bagno do Taranta, dnevno su prevozili oko 1.100 ljudi u razdoblju od 21. do. 24. siječnja, tako da se nekoliko dana čekalo na ukrcaj u tranzitnom logoru u Tarantu. Ovim transportom je obuhvaćeno 4.079 izbjeglica porijeklom s biokovsko-neretvanskog područja i otoka Korčule. Pomoć oko ukrcaja pružio je bojnik P. B. Webb koji je dobio funkciju časnika za vezu između Britanije i MERRA-e, organizacije koja će preuzeti brigu o izbjeglicama kada stignu u Egipat.251 Sa sobom je s Bliskog istoka doveo grupu zdravstvenih djelatnika, tzv. Ambulantnu postrojbu prijatelja (Friends Ambulance Unit), koja je pomagala izbjeglicama prilikom čekanja u Tarantu i ukrcaja na brodove.252 Za Egipat su krenula dva parobroda: "Batory" i "Empire Pride" u pratnji britanskih vojnopomorskih snaga.253 Cjelokupni proces obavljen je s velikom razinom discipline i reda među zbjegovima, što su Saveznici učestalo isticali u svojim izvješćima.254 Među savezničkim zapovjedništvima bilo je utanačeno da se pošalje maksimalno 20.000 izbjeglica za Egipat. Međutim, već krajem siječnja bilo je očigledno da će se taj broj trebati povećati zbog konstantnog pristizanja novih zbjegova s Visa. Zapovjedništvo za Srednji istok u početku je odbijalo povećanje broja izbjeglica, ali je na kraju ipak to prihvatilo jer se pokazalo da MERRA može omogućiti dodatne resurse kako bi se smjestile sve izbjeglice. Povećan je maksimum na 25.500 ljudi koje bi se prebacilo na Bliski istok,255 što ponovno nije bila konačna brojka, jer se u svibnju, formiranjem novih logora u Egiptu, odobravaju novi transporti iz Italije. Po uzoru na prvi, organizirani su i ostali transporti za Egipat. Krajem siječnja upućen je još jedan veliki transport od 4.380 izbjeglica, a u veljači upućena su tri transporta s ukupno 8.389 ljudi. U ožujku je nakon kraćeg vremenskog zastoja upućeno 1.230 izbjeglica, a u travnju 3.721 osoba. Početkom svibnja upućen je jedan veliko konvoj od 5.883 izbjeglice, nakon čega je ukupan broj ljudi koji su evakuirani prema Egiptu

250 TNA, FO 371/44334, R1482. 251 HDAZg, HR-HDA-1663-3, KP 194/234, Izvješće bojnika P. B. Webba generalnom direktoru MERRA-e od 17. 1. 1944. 252 Friends Ambulance Unit je pacifistička organizacija koja se specijalizirala za nevojne aspekte koji se pokažu potrebnim u ratovima. Najčešće je to bila humanitarna zdravstvena pomoć, zatim skrb o ranjenicima i ostalim bolesnicima. Pripadnici su protestantske denominacije Quakera (Society of Friends) koja se razvila u Engleskoj u 17. stoljeću. Usp. CORSELLIS, 1993., 40-54; DAVIS, 1947. 253 TNA, WO 204/6662, 142A; "Batory" je bio poljski trgovački brod koji je u Drugom svjetskom ratu služio za transport, a "Empire Pride" je bio britanski trgovački brod koji je također vršio transportnu funkciju za vrijeme rata. U savezničkim izvorima navodi se još i poljski transportni brod "Koscuiszko" kojega je trebalo raskužiti jer su izbjeglice bile pune ušiju i svraba. Usp. TNA, WO 204/4626, 40487. 254 TNA, WO 204/6662, 167A/5. 255 TNA, WO 204/2872, 45564, 50633.

69 dosegao oko 25 tisuća izbjeglica.256 Krajem svibnja upućena je skupina od 2.235 hrvatskih izbjeglica, a s njima je bilo poslano i 568 Židova.257 U posljednjem transportu koji je upućen za Egipat 11. lipnja 1944. god. bilo je 3.313 izbjeglica,258 čime je broj ljudi koji su prebačeni u Egipat dosegnuo preko 28 tisuća.259 Proces opremanja i slanja izbjeglica za Egipat bila je izrazito složena operacija koja je, za Saveznike i Centralni odbor zbjega u Italiji, predstavljala izazov s mnogo problema i nepredviđenih okolnosti koje su se učestalo pojavljivale. Saveznici su za svaki transport koji je trebao biti upućen prema Bliskom istoku obavljali pripremne radnje koje su podrazumijevale vojno-obavještajnu pripremu o stanju na Sredozemlju, ispitivali su sigurnost konvoja i pravce kojima je trebalo preploviti Sredozemno more. Šifrirane poruke su razmjenjivane između Savezničkog zapovjedništva za Srednji istok i Postrojbe 133 koje su koordinirale vrijeme polaska pojedinog konvoja, vojnu pratnju, pravce kretanja, kao i ostale sigurnosne radnje koje je trebalo poduzeti.260 Kontroliranje tako velikog broja izbjeglica bio je težak posao koji je i pored izvrsne, vojničke, organizacije nailazio na zapreke. Prvenstvo polaska imali su zdravi ljudi, većinom žene, djeca i stariji, dok su ranjenici i bolesnici većinom ostajali u Italiji i bili raspoređeni po posebno formiranim izbjegličkim bolnicama i stacionarima. Partizanski dužnosnici koji su kontrolirali otpremanje zbjegova s Visa, kao i njihovo razmještanje u Italiji, izvlačili su zdravije muškarce, mlađe i srednje dobi, i vraćali ih u domovinu radi uključivanja u NOVJ-a. Takva praksa učestalo je značila i primjenu sile jer su pojedinci iz ideoloških ili osobnih razloga odbijali sudjelovati u ratnim operacijama. * Kao što je to prethodno istaknuto, u zbjegovima je bilo ljudi koji nisu bili na ideološkoj liniji Komunističke partije i partizanskog pokreta. Većinom su to bili rojalistički orijentirani jugoslavenski državljani koji su u svemu podržavali legitimnu Kraljevsku izbjegličku vladu sa sjedištem u Londonu. Takve skupine ljudi imale su različite razloge zbog kojih su podupirali Kraljevsku vladu, na prvom mjestu to su bili četnici s više skupina

256 TNA, WO 204/2872, sumarna tablica s popisom izbjeglica. 257 TNA, WO 204/4626, IDP/5278/55-1. 258 TNA, WO 204/2872, F59305. 259 Brojčani podaci u izvorima često se razlikuju, posebice na relaciji partizanski - saveznički dokumenti. U savezničkim brojevima inkorporirani su i rojalisti koji su se u pojedinom transportu prebacivali na Bliski istok. Prezentirane brojke uzete su iz savezničkih izvora koji su nastali na osnovi broja izbjeglica ukrcanih u transportne brodove za Egipat, zbog čega se mogu smatrati preciznijim. Naravno, i tu je bilo odstupanja od stvarnog broja zbog različitih nepredvidivih okolnosti: umiranja prilikom transporta, odbijanja pojedinaca da se ukrcaju na brod za Egipat i slično. 260 TNA, WO 204/6662, 29A-90A i passim.

70 prisutnih u južnoj Italiji, zatim je bilo ljudi koji nisu bili četnički orijentirani nego su poštivali legitimitet kralja i njegove vlade kao jedinog pravnog faktora okupirane Jugoslavije. Njih je bilo i među hrvatskim življem, počevši od onih koji su imali dobre položaje i zaposlenja u Kraljevini Jugoslaviji, najčešće na državnim poslovima, do članova drugih političkih stranaka koje su imale utjecaja u Banovini Hrvatskoj. Ovim skupinama svakako treba pribrojati i one koji nisu gajili prevelike simpatije za kralja, ali su, jednostavno, bili antikomunistički raspoloženi, i u komunistima su vidjeli veću prijetnju nego u Kraljevskoj vladi. Svi ti različiti društveni slojevi od strane KP-a i svih joj pripadajućih organa u domovini i zbjegu svedeni su pod isti naziv: rojalisti ili četnici.261 Rukovodioci zbjega u njima su vidjeli najopasniji element za narušavanje kompaktnosti zbjega na političkom i ideološkom planu. Odluke donesene na 2. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu krajem studenog 1943. god. kojima su oduzeta prava izbjegličke vlade posebno se razjarile četničko djelovanje u južnoj Italiji. Saveznici su partizansko ophođenje u zbjegovima vidjeli "na sovjetskoj liniji" pa im je bilo lako uočiti postojanje različitog svjetonazora u odnosu na rojaliste. Često se u dokumentima isticalo da Jugoslaveni nisu ujedinjena nacija.262 Nastojanja da se grupacije rojalista odvoje od hrvatskih zbjegova bili su imperativ već nakon prvih sukoba koji su se pojavili u siječnju 1944. god. Takav način postupanja Saveznici su utanačili i s predstavnicima NOVJ-a u Bariju, a držali su ga se i zbog potencijalnih problema koji bi takvi sukobi izazvali u redovitom vojnički ustrojenom sustavu. Međutim, postupanje Saveznika bilo je otežano činjenicom da je Kraljevska vlada i dalje imala svoj utjecaj koji je proizlazio iz njene legitimnosti koju je trebalo poštovati. Utjecaj te vlade u Italiji manifestirao se kroz bivše časnike jugoslavenske vojske koji su na više načina pokušavali razoriti kompaktnost zbjegova, unijeti razdor među izbjeglice i proširiti sumnje u NOP i Tita, kao i u dobre namjere Saveznika. Pokušaji su se kretali od širenja lažnih informacija da će se prilikom transporta brodovi potopiti, pa do opisivanja negostoljubive egipatske klime koja će povećati smrtnost među izbjeglicama (što se kasnije pokazalo točnim). Najraširenija dezinformacija koju su proširili bila je da se izbjeglice više nikada neće vratiti u domovinu, što je najviše pogađalo većinu članova zbjega.

261 Ti nazivi se redovito koriste u partizanskim dokumentima, tako da je ponekad teško definirati kojoj društveno-političkoj skupini pripadaju. Premda su obje skupine podupirale Kraljevsku vladu u egzilu, o četnicima više se govori s vojnog stajališta, dok su "rojalisti" širi izraz kojim se obuhvaća sve skupine koje su na strani kraljevske vlade. 262 TNA, WO 204/2871, 56.

71 Takva propaganda imala je djelomični uspjeh jer je zabilježeno izlaženje pojedinaca i cijelih obitelji iz zbjega, a jednom prilikom to je učinila skupina od 164 Višana, koji su onda prisilno evakuirani za Egipat.263 Inicijative za takve akcije išle su od same vlade u Londonu, koja je preko svojih opunomoćenika tražila da se njima prepusti kontrola nad zbjegovima, pa kada je takav zahtjev kategorički odbijen, traženo je izdvajanje iz zbjegova onih koji ne podržavaju partizanski pokret. Jovan Đonović, delegat Jugoslavenske vlade za Bliski, Srednji i Daleki istok, kao i za sjevernu Afriku, sa sjedištem u Kairu, tražio je priznavanje kontrole, od strane Saveznika, nad jugoslavenskim internircima koji su se našli nakon kapitulacije po talijanskim logorima.264 U Bariju je grupa četnika osnovala udrugu "Comitato Yugoslavo" kojoj je osnovna zadaća bilo razaranje odnosa između britanskih Saveznika i partizana, kao i destrukcija kompaktnosti naroda u zbjegovima. Jedan od članova Komiteta, izvjesni Grisogono, tražio je dozvolu za emitiranje programa za Jugoslaviju preko radija u Bariju.265 Prema procjenama britanske vojske u siječnju 1944. god. bilo je na prostoru južne Italije više tisuća četnika raširenim po više mjesta i logora.266 Pored kaosa koji su četnici pokušavali posijati među zbjegovima, za Saveznike oni su bili i obavještajni problem jer su sumnjali da Nijemcima dostavljaju različite informacije o stanju u južnoj Italiji, i odnosu s NOVJ-om. Iz tih razloga provedena je akcija kojom su uklonjeni iz Barija i smješteni u jedan logor u mjestu Pisticci u provinciji Matera. Također, Saveznicima je bilo očigledno da bi bilo pogubno četnike i pripadnike zbjegova poslati istim transportom za Egipat. U početku je prevladavalo mišljene da bi četnike trebalo zadržati u Italiji na jednom mjestu, izvan kontakta s partizanima, dok bi većinu zbjegova trebalo prebaciti za Egipat.267 Međutim, takav sustav nije bilo moguće održati jer su kapaciteti u južnoj Italiji bili pretrpani, a kraljevska vlada je tražila prebacivanje svojih "simpatizera" na Bliski istok. Pukovnik Radovičić, predstavnik Jugoslavenske vojne misije u Italiji, tražio je da se rojalisti prebace također na Bliski istok.268 Nakon što je Zapovjedništvo za Srednji istok pristalo primiti rojaliste,269 već se u veljači 1944. u jedan transport uključilo 15 rojalista iz logora Pisticci,270 a u drugi transport

263 DASt, J.Z. 424, "Zapisnik konferencije po pitanjima Zbjega održane dana 30. jula 1944 u 10 sati u sobi Komandanta Štaba Baze N.O.V.J u Bari-u." 264 TNA, WO 204/2871, 4. 265 TNA, WO 204/2871, 37. 266 TNA, WO 204/2872, 147. 267 TNA, WO 204/2872, Military Government Section od 20. 1. 1944. 268 TNA, WO 204/2872, 90. 269 TNA, WO 204/2872, 59357; WO 304/4626, A1/64522. 270 TNA, WO 204/2872, 5038. Britanski izvori u ovim slučajevima koriste termin "četnik".

72 bilo je uključeno 300 rojalista,271 nakon čega to postaje uobičajena praksa. 272 Broj rojalista koji su mogli biti transportirani na Bliski istok u početku je bio ograničen na 500, a kasnije je ta brojka podignuta na 900. * U hrvatske zbjegove koji su se našli na prostoru južne Italije svakako je potrebno ubrojiti i više grupa Židova koji su pred njemačkim terorom pobjegli iz Hrvatske. Bile su to grupe koje su Talijani konfinirali na Korčuli i Rabu, a koje su uz partizansku pomoć prešle u Italiju. Židovi se nisu izdvajali kao posebna skupina iz zbjega nego su zajednički funkcionirali s ostalim izbjeglicama noseći partizanska obilježja. Bojnik P. B. Webb u svom izvješću tvrdi da partizani nisu antisemitski nastrojeni, ali da je potrebno skupinu od 500 do 600 Židova izdvojiti u posebnu grupu jer financijski bolje stoje i nose sa sobom veliku količinu prtljage koju su im vojne vlasti u Bariju odbile proslijediti u daljnji transport zbog akutnog nedostatka transportnog prostora. Navodi kako su Židovi koji su stigli u Bari "partizani samo zato jer je to sigurnije biti ovog trenutka".273 Želja židovskog zbjega bila je svakako odlazak na Bliski istok u Palestinu, zemlju njihova porijekla. Međutim, bojnik Webb bio je mišljenja da je to moguće samo za one Židove koji imaju ispravnu Palestinsku imigracijsku potvrdu,274 što je osporilo britansko Ministarstvo vanjskih poslova koje je potvrdilo da se na Bliski istok mogu prebaciti sve židovske izbjeglice.275 Situacija je riješena tako da su židovske izbjeglice upućene na Bliski istok transportom krajem svibnja 1944. god.,276 među kojima je grupa od 122 izbjeglice smještena s ostalim hrvatskim zbjegovima u Egiptu. * S odlaskom zadnjeg zbjega za Egipat u lipnju 1944. god. nije riješen problem prenapučenih talijanskih logora. Izbjeglice s istočne obale Jadrana i dalje su pristizale u velikom broju pa je situacija u logorima južne Italije i dalje bila kritična. Slanje novih kontingenata izbjeglica u Egipat bilo je nemoguće jer su tamo kapaciteti bili ispunjeni.277 Tražilo se novo rješenje gdje bi se poslao višak izbjeglica s kojima su bili pretrpani talijanski logori, kao i logistika čije je djelovanje trebalo usmjeriti prema vojnim

271 TNA, WO 204/2872, A 17469. 272 TNA, WO 204/2872, A1/79714, u Egiptu se će se formirati poseban logor za rojaliste. 273 HDAZg, HR-HDA-1663-3, KP 194/234, Izvješće bojnika P. B. Webba generalnom direktoru MERRA-e od 17. 1. 1944. 274 TNA, WO 204/2872, 154. 275 TNA, WO 204/2872, dopis "Removal of Jews to the Delta" od 18. 2. 1944., bez signature. 276 TNA, WO 204/2872, F59305. 277 Pored hrvatskih zbjegova na Bliskom istoku bile su izbjeglice iz Grčke i Poljske, tako da je bilo kakvo proširenje smještajnih kapaciteta bila nemoguća opcija.

73 operacijama. Već u travnju Saveznici su razmišljali o otvaranju novih logora na nekoj drugoj lokaciji gdje bi se smjestile hrvatske izbjeglice. U opcije su dolazile nove lokacije u sjevernoj Africi, tako da se razmišljalo o Maroku, Tunisu ili Alžiru, područjima na kojima su, kao i u Egiptu, prije bile stacionirane britanske trupe.278 Zapovjednik Vojne misije NOVJ-a Vladimir Velebit predložio je Siriju kao moguću novu lokaciju, no ona je odbijena zbog pojavljivanja antikršćanskog raspoloženja kod lokalnih Arapa. U razmatranje se uzimalo i područje Cyrenaike i Tripolitanije, a na kraju je prevladala ideja o francuskoj sjevernoj Africi s kojom se složio i general Velebit.279 To je bilo područje na obali Alžira s kojim je zapovijedala francuska vojska, pa se tražio pristanak Francuza za prihvat hrvatskih zbjegova. Načelni pristanak Francuza stigao je početkom srpnja 1944. god. u kojem je francuski general Bethouart u ime francuske privremene vlade prihvatio da se na području Philippevillea primi 10.000 izbjeglica.280 Philippeville (današnja Skikda) grad je u sjeveroistočnom Alžiru koji je bio pod kontrolom francuske vojske, a 1944. god. dovoljno izvan ratne zone. Zbjegovi koji bi se prebacili u Philippeville, budući da su ih u pravilu činili civili, bili bi podložni francuskim zakonima, logorom bi upravljale savezničke snage, a humanitarnu pomoć u hrani, odjeći i ostalim potrepštinama dostavljala bi UNRRA, kao što je to bio slučaj u Egiptu.281 Formirana je posebna komisija sa zadaćom provođenja svih odluka o osnivanju logora, a zbog neiskustva u radu s izbjeglicama, francuske vlasti su pristale da logorom upravlja britanska vojska dok se ne ostvare uvjeti da Francuzi sami ne preuzmu kontrolu nad logorom. Potencijalni zločini i prijestupnici bit će pod jurisdikcijom francuskih sudova i zakona. Međutim, budući da je u ljeto 1944. polako oslabio pritisak novih izbjeglica s prostora istočnog Jadrana, formirani logor u Philippevilleu postao je opcija koja bi se iskoristila samo u slučaju krajnje potrebe. Razmatralo se da se pošalje samo 1.000 izbjeglica u namjeri da se Saveznicima olakša posao u južnoj Italiji i da se rastereti logistika u hrani, kao i kapaciteti bolnica.282 Tito je tražio da se izbjeglice smjeste na prostoru koji je što bliži Jugoslaviji, tako da se u danom trenutku olakša proces repatrijacije. Sredinom kolovoza 1944., pukovnik Nikolić, čelnik Jugoslavenske

278 TNA, WO 204/2872, 170. 279 TNA, WO 204/2872, 190. 280 TNA, WO 204/2885, engleski prijevod dopisa general Bethouarta od 4. 7. 1944. upućen generalu Gammellu, zapovjedniku savezničkog stožera. 281 TNA, WO 204/2885, pismo generala Gammela upućeno generalu Bethouartu od 12. 7. 1944. 282 TNA, WO 204/2872, 90.

74 medicinske misije u Bariju, u pratnji bojnika Goldsmitha posjetio je Philippeville da bi procijenio kakav tip izbjeglica bi se najlakše snašao na tom prostoru.283 Krajem kolovoza Saveznici su donijeli odluku prema kojoj se izbjeglice više neće upućivati izvan Italije ukoliko se ne bi njihov priljev iz Jugoslavije povećao na više od dvije tisuće. Odlučeno je da se siročad i djeca bez jednog roditelja također neće upućivati iz Italije, bilo prema Bliskom istoku ili francuskoj sjevernoj Africi. Maksimalan broj ljudi koji je mogao biti smješten u južnoj Italiji postavljen je na devet tisuća, a ako bi se ta brojka probila, ponovno bi se razmotrile mogućnosti slanja u pravcu Afrike. Logor u Philippevilleu trebao je biti stavljen u pripravnost ukoliko bi se dotok izbjeglica povećao, a također je bilo sugerirano da se neodređeni broj izbjeglica iz Egipta prebaci na ovo područje. Naglašeno je da se ne šalju ljudi s kroničnim bolestima kao što je tuberkuloza i nepokretni invalidi.284 U drugoj polovici mjeseca rujna 1944. Saveznici su odlučili prebaciti u Philippeville skupinu od 2.000 ljudi, međutim na nagovor generala Branka Poljanca, predstavnika Delegacije NOVJ u Bariju, i predsjednice COZ-a u Italiji Ružice Markotić odustalo se od te namjere.285 Pored inzistiranja predstavnika zbjega, glavni razlog odustajanja od slanja izbjeglica u Philippeville je u smanjenom broju novih izbjeglica koji su pristizali, kao i u Titovom inzistiranju da se više nikog ne šalje u Egipat ili francusku sjevernu Afriku. U to vrijeme krenuli su manji repatrijacijski kontingenti iz Italije prema domovini, pa je situacija bila olakšana. Logor u Philippevilleu koji je ostavljen UNRRA-i na upravljanje, postat će potencijalni logor za sve savezničke izbjeglice, upravo zahvaljujući hrvatskim zbjegovima koji tamo ipak nisu nikada otišli.286

283 TNA, WO 204/2872, F84007. 284 TNA, WO 204/2872, dopis pod naslovom "Policy on Displaced Persons - Yugoslavia" od 29. 8. 1944. 285 TNA, WO 204/2872, FX 29311. 286 TNA, WO 204/2885, passim. Početkom 1945. god. u logor Philippeville u sjevernu Afriku stigli su Židovi koji su uspjeli izaći iz njemačkog koncentracijskog logora Bergen-Belsen zahvaljujući razmjeni zarobljenika sa Saveznicima.

75 5.2. Razdoblje stalnog boravka

U kaosu rata i prebacivanja izbjeglica prema Egiptu funkcionirao je i svakodnevni život. Boravak u Italiji za neke je izbjeglice trajao kraće, za druge duže, međutim za većinu to je bilo vrijeme života u tuđini i čekanja na povratak u domovinu. "Vrijeme čekanja", koje je za većinu izbjeglica bilo teško, obilježeno je različitim aktivnostima koje su imali za cilj održavanje svakodnevnih životnih aktivnosti. Funkcioniranje života na stranom prostoru s jedne strane bilo je razrađeno do sitnih detalja, a s druge strane bilo je puno nepoznanica. Promatranje života u zbjegu zahtijeva uočavanje različitih struktura koje su imale odlučujuću riječ pri ispunjavanju svakodnevice, ideološkoj stimulaciji, vanjskim uvjetima, kao i unutarnjem mentalnom stanju izbjeglica. Svi su ti aspekti dodatno izraženi u ratnim okolnostima koje čine da se takve strukture manifestiraju na poseban način. Različiti obrasci ponašanja i djelovanja u ratnim uvjetima poprimaju drugačija obilježja nego u doba mira, a kada se uzme u obzir izmještenost stanovništva iz poznatog, domaćeg, okruženja tada su ti obrasci još više istaknuti. Struktura ljudi u zbjegovima, kako je prethodno istaknuto, većinom se sastojala od žena, maloljetnika i starijih osoba, što je potrebno imati na umu kada se donose generalni zaključci, ali i kad se formira mišljenje o pojedincima. Kroz sve je potrebno uočiti ideološku podlogu koja je modificirana prema mogućnostima i okolnostima u kojima se zbjegovi nalaze. S otoka Visa zbjegovi su transportirani u Italiju u organizaciji partijskih struktura, kao i uz pomoć britanskih Saveznika. Partijskim strukturama je bilo izrazito važno da se prikaže kompaktnost zbjegova i bezrezervna podrška NOVJ-u i Titu. S tom namjerom bilo je potrebno maksimalizirati kontrolu nad zbjegovima što je učinjeno uspostavom čvrste organizacijske strukture, pažljivim kadroviranjem partijskih članova na bitna mjesta i formiranjem ciljanih antifašističkih organizacija unutar zbjegova pod rukovodstvom prokušanih ljudi. Kada se odozgo promatra struktura predstavnika NOVJ-a i zbjega u Italiji na prvom je mjestu Vojna misija NOVJ-a pri Savezničkom zapovjedništvu za Srednji istok u Bariju, koja je prvenstveno funkcionirala kao najvažnije predstavničko tijelo NOB-a prema Saveznicima. Unutar Vojne misije postojao je Odsjek za zbjeg, čija je zadaća bila koordinacija sa Saveznicima u pogledu transporta izbjeglica za Egipat, kao i ostalih pitanja koja su podrazumijevala kretanje izbjeglica. Postojalo je posebno tijelo "Zastupstvo nacionalnog komiteta" koje je samo drugačija formacija istih članova Vojne misije koje je vodilo pregovore sa Saveznicima. Nacionalni komitet je funkcionirao kao partijsko tijelo, a

76 vodio je pregovore sa Saveznicima jer je imao nacionalno, a ne regionalno obilježje.287 Osnovna komunikacija sa Saveznicima odvijala se preko "oficira za vezu" koji je bio smješten u savezničkom zapovjedništvu u mjestu Lecce.288 Za takvu poziciju, koja je podrazumijevala znanje stranih jezika, poglavito engleskog i talijanskog, bila je potrebna obrazovana osoba koja će moći prevoditi dopise, biti uljuđena i suzdržana, na civilizacijskoj razini savezničkih časnika. Do svibnja 1944. tu funkciju vršio je dr. sc. Cvito Fisković, poznati hrvatski povjesničar umjetnosti, a nakon što je preraspodijeljen u domovinu na funkciju referenta za prosvjetu ONOO-a Dalmacije, zamijenio ga je poznati splitski pjesnik Tomislav Zupa.289 Kao i u domovini, tako je u Italiji bio formiran Centralni odbor zbjega. To je bilo glavno tijelo koje je upravljalo svim unutarnjim pitanjima koja bi se pojavila u zbjegu, a ujedno je služilo za predstavljanje zbjegova prema Saveznicima i drugim strancima. Za svoj rad COZ je odgovarao zapovjedništvu Vojne misije u Bariju i Oblasnom NOO-u za Dalmaciju. U početku brojio je više članova, a kasnije samo pet, jer su neki otišli s transportima u Egipat organizirati tamo poseban COZ.290 U siječnju 1944. članovi COZ-a su bili: Ružica Markotić, Zvonko Bešker, Ivo Markić, Ante Babić, Paula Zon i Ivan Jurlina. Nakon odlaska većine iz tog sastava u Egipat početkom ožujka članovi su bili: Ružica Markotić, Ante Babić, Ivo Markić i Mate Barbić. Sredinom ožujka, Barbića koji je otišao za Egipat, zamijenio je Ivan Kreft, a kasnije su se COZ-u pridružili Ante Bojanić, Šime Petrić i Milivoj Ivčić. Tijekom cijelog djelovanja predsjednica COZ-a bila je Ružica Markotić. Sjedište COZ-a bilo je u logoru Santa Maria al Bagno, a kasnije u Monopoliju, odnosno u Bariju. Naravno postojalo je i partijsko rukovodstvo zbjega unutar COZ-a, kojeg su sačinjavali Šime Petrić kao sekretar, Ružica Markotić i Ivan Kreft, kao članovi, te Anka Nola, kao sekretar skojevskog rukovodstva.291 U sastavu COZ-a nalazila su se četiri odjela: Upravno-administrativni, Privredni, Zdravstveni i Kulturno-prosvjetni.292 Kroz rad tih odjela može se rekonstruirati život zbjegova u talijanskim logorima, kao i ideološki elementi koje je KP razvijala među izbjeglicama. Imenovani pročelnici su rukovodili odjelima, a zajedno s predsjednicom Markotić sačinjavali su COZ. U takvom ustrojstvu

287 GIZDIĆ, 1964., 384-386. 288 DASt, J. Z. 432, passim. 289 Tomislav Zupa ostavio je nekoliko pjesama i pripovijetki o zbjegovima koji se čuvaju u DASt, J. Z. 443. 290 PLENČA, 1967., 350. 291 GIZDIĆ, 1964., 385-386. 292 PLENČA, 1967., 350.

77 COZ je bio odgovoran za svoj rad Oblasnom NOO-u za Dalmaciju i Vojnoj misiji NOVJ-a u Bariju.293 Cilj KP-a bio je prikazati zbjeg kao zasebnu organizaciju koja je odvojena od vojske i koja ima civilno obilježje koje slijedi i podržava NOVJ i partizansku borbu protiv okupatora. Na takav se način htjelo prikazati da civilno stanovništvo podržava partijsko rukovodstvo kao i pravac budućeg ustroja Jugoslavije utemeljenog na II. zasjedanju AVNOJ-a. U tom smislu poslana je "Direktiva Centralnog komiteta KPJ" 17. veljače 1944. Oblasnom komitetu KPH za Dalmaciju u kojoj stoji: "Zbjeg potpuno odvajati od vojske i vojnih ustanova i po tome se držati naših ranijih direktiva". Drugi dio direktive je glasio: "U vojnim bazama, jedinicama i ustanovama moraju postojati part.[ijske] organizacije, a vi ih povezivati, a ne stvarati jedinstveno rukovodstvo. Part.[ijski] i ostali materijal vi ćete im redovito slati. Koordinaciju vojnih poslova neka vrši misija preko vojnih komanda".294 Provedba ove direktive postat će značajna u daljnjem tijeku zbjega, a na takav način će se pokušati prikazati zbjeg prema vani. Potreba reprezentacije zbjegova prema vani bila je najvažnija zadaća koju su partijske strukture sebi i izbjeglicama nametnule za vrijeme cjelokupnog procesa. Reprezentacija prema vani imala je ulogu etabliranja KP-a kao začetnika i predvodnika borbe protiv okupatora u Jugoslaviji, a zatim i kao stranke koja uživa bezrezervnu podršku svih antifašista. Reprezentacija je zahtijevala izgradnju slike o zbjegovima kao kompaktnoj cjelini koja je vođena zajedničkim ciljem u kojem sposobnosti i snage za izgradnju novog poretka ne nedostaje. Inzistiranje na visokoj neovisnosti zbjegova, vlastitom radu, funkcioniranje kulturnih i prosvjetnih institucija, bilo je od presudne važnosti za izgradnju slike prema vani. Zaokupljenost svakodnevnim aktivnostima, pored izgradnje slike o zbjegovima, imalo je funkciju održavanja psihičke snage ljudi u zbjegu i lakšeg čekanja na trenutak povratka u domovinu. Razvijen je funkcionalni politički jezik koji je imao za cilj izgraditi osjećaj zajedništva, razviti iste težnje na području društvenih, političkih i kulturnih aktivnosti.295 Osjećaj o pripadnosti zajednici koja ima slične interese snažno se razvijao u zbjegovima, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da se skupina ne nalazi na poznatom domaćem terenu. Nedostatak domaćeg prostora nadoknađuje se mentalnom vezom koja se manifestira prvenstveno kroz zajednički politički jezik, kulturnu aktivnost

293 DASt, J. Z. 424, passim. 294 NOB U DALMACIJI, 10, dok. 151, 628. 295 Kako funkcionira politički jezik u svrhu izgradnje osjećaja zajedništva pokazala je Lynn Hunt na primjeru Francuske revolucije. Ovdje se koristi ta paradigma da bi se pokazalo kako politički jezik služi u svrhu očuvanja monolitnosti zbjegova. Usp. HUNT, 2001., 45.

78 koja je misaono vezana uz "izgubljeni" domaći prostor, edukaciju koja razvija osobnost, kao i rad koristan za potrebe zbjega. Budući da su zbjegovi u Italiji, za razliku onih u Egiptu, izrazito podložni kretanju, i kraće su se zadržali nego egipatski, svi ovi elementi nisu se uspjeli manifestirati u punom izražaju, nego su ponekad bili tek naznaka onoga što se stvarno htjelo postići. * Nakon odlaska posljednjeg transporta za Egipat u lipnju 1944. aktivno je pet logora hrvatskih zbjegova u Italiji. To su logori: Carbonara, Santa Maria di Leuca, Santa Maria al Bagno, Santa Cesarea i Taranto. U svim logorima ustrojeni su odbori koji su slični mjesnim NOO-ima u domovini. Međutim, ne samo da su NOO-i imali organizacijsku strukturu kao u domovini, nego su popunjavani članovima koji su bili ujedno i članovi KP- a, ili su barem bili aspiranti za članstvo. Na takav način se održavala strukturna stabilnost svakog logora u slučaju da se pojavi veći broj "disonantnih" glasova. Logorski odbori su funkcionirali, kao i COZ, na osnovi podjele rada i resora. Pored onih osnovnih koji su postojali pri COZ-u, logorski odbori imali su specifične resore koji su bili prilagođeni prilikama pojedinih logora. Tako su postojali odsjeci za smještaj, za propagandu, za kulturno-prosvjetni rad, za tehnički rad, za higijenu i zdravstvo itd. U izvješćima se redovito ističe kako su svi odbori "savjesno i požrtvovno" obavljali sve poslove i kako narod u njih ima "potpuno povjerenje".296 U većini slučajeva situacija je bila upravo takva, no postojale su iznimke kada je dolazilo do razmimoilaženja u mišljenu s pojedincima u zbjegu, najviše iz ideoloških razloga, a učestalo i zbog loših životnih uvjeta. Broj izbjeglica koji je ostao u Italiji kretao se oko 7 tisuća. Tako je u mjesecu rujnu 1944. zabilježeno 7.007 izbjeglica podijeljenih na četiri logora (Santa Maria al Bagno, Santa Maria di Leuca, Santa Cesarea i Aversa), tri bolnice (Maglie, Poggiardo i Bari), dvije radne skupine (Maglie i Lecce) i kancelariju u Bariju.297 Od ukupnog broja izbjeglica, djece mlađe od 16 godina bilo je 3.801 ili 54%.298 S takvim stalnim brojem, koji će od studenog 1944. opadati zbog početka repatrijacije, moglo se upravljati.299 Kada su zbjegovi bili trajno smješteni u jednom logoru, aktivnosti COZ-a i logorskih odbora postale su djelotvornije, pa se lakše moglo Saveznicima podastrijeti broj ljudi s njihovim potrebama.

296 DASt, J. Z. 424, "Zapisnik konferencije po pitanjima Zbjega održane dana 30. jula 1944 u 10 sati u sobi Komandanata Štaba Baze N.O.V.J. u Bari-u." 297 DASt, J.Z. 424, Centralni odbor zbjega piše dopis Sanitetskom odjeljenju Štaba Baze NOVJ-a Jugoslavije u Bariju od 7. 10. 1944. 298 Kada se analiziraju različiti aspekti izbjegličkog života u Italiji, uvijek je potrebno imati na umu visoku zastupljenost djece u logorima, jer bez toga slika o radu logora mogla bi biti prilično iskrivljena. 299 TNA, WO 204/2872, 6617.

79 Jedna od osnovnih ideja koju je COZ pokušao provesti u hrvatskim logorima bilo je uvođenje samouprave. Prepreke, koje su bile na putu postizanja tog cilja, nije bilo jednostavno riješiti. Budući da je logore osnovala saveznička vojska i to na teritoriju treće zemlje - Italije, želja za postizanjem samouprave bila je nedovoljna. Trebalo je pokazati da su zbjegovi sposobni upravljati logorima, da se može među ljudima naći one s organizacijskim sposobnostima, radnim navikama i voljom za rješavanje potencijalnih problema. Razina samouprave ne bi nikada bila maksimalna, jer je saveznička pomoć u hrani i ostalim potrebama bila nezamjenjiva bilo kakvim unutarnjim radom. Logorski odbori zbjega koji su djelovali kao tijela narodne vlasti (NOO) svoj su legitimitet crpili na osnovu situacije u domovini, pa su, na takav način, istu sliku pokušali reflektirati u zbjegovima. Proces djelomične emancipacije logorskih odbora od savezničke uprave kretao se na dvije razine. Na prvoj razini to je bilo kroz djelovanje ukupnog COZ-a u Italiji koji je predstavljao sve logore, a na drugoj razini proces emancipacije, u slučajevima pojedinih logora, kretao se kroz djelovanje logorskih odbora, samostalnost u obavljanju određenih zadaća, organiziranosti u logorima, pa do djelovanja svakog pojedinca. COZ je pokušavao, po uzoru na rad partijskih tijela u domovini, organizirati takvo djelovanje u zbjegovima. Kroz rad takvih organizacija pokušalo se poslati sliku Saveznicima o uređenom upravljačkom sustavu i izvrsnoj kontroli nad ljudima u zbjegu. Takvi su se napori protezali sve do logorskih odbora koji su svojim djelovanjem pokušali doprijeti do svakog pojedinca koji je bio voljan odgovorno vršiti svoje zadaće i dužnosti. Najviše prepreka na ovom putu postavljali su rojalistički simpatizeri kojih se, pored strogog razdvajanja, našlo u svakom logoru, a koji su pokušavali unijeti nemir i pomutnju među članove zbjega. Tako velike suprotnosti bile su prepreka da Saveznici u potpunosti prepuste COZ-u i logorskim odborima samoupravu nad logorima. Svaki je logor imao savezničkog zapovjednika koji je upravljao logorom i čija je zadaća bila osigurati pravilno funkcioniranje svih logorskih sastavnica. Tu su do izražaja često dolazili osobni stavovi pojedinih zapovjednika koji su se kretali od velike simpatije prema izbjeglicama pa do antipatija, koje nisu bile toliko usmjerene prema ljudima u zbjegu, koliko prema komunističkom svjetonazoru koji je bio dominantan u zbjegovima. U takvim okolnostima, situacija se razlikovala od logora do logora. Tamo gdje su logorski odbori izgradili sa Saveznicima veće povjerenje prepušten im je i veći stupanj samouprave, a tamo gdje je bilo razmirica, ili je saveznički zapovjednik gajio antipatiju prema komunističkom djelovanju, djelovanje logorskih odbora bilo je ograničeno.

80 U jednom Izvješću COZ-a ukazuje se na "neprijateljsko držanje dvaju savezničkih podoficira u Cesarei čije držanje prema našem narodu potpuno je slično kao da smo mi neprijateljski narod".300 Tako je npr. pukovnik Oldfield u logoru Santa Maria al Bagno razmirice između partizanskih časnika i rojalista često dizao na razinu političkog pitanja u kojemu su partizani često bili upozoravani zbog svojih postupanja.301 Isti pukovnik je smatrao COZ isključivo političkim tijelom zbjega, pa je nastojao život u logoru odvojiti nezavisno od direktiva COZ-a. Takva i slične situacije ponekad su dovodile do nesporazuma između Glavnog stožera Saveznika u Leece-u i COZ-a, ali se situacija nije nikada toliko pogoršala da bi se prekinula suradnja. Također, savezničke radionice Crvenog križa u logorima u početku su bile prepuštene vodstvu savezničkih časnika, a ljudima iz zbjega bilo je zabranjeno preuzeti rukovodeće funkcije, što se kasnije ipak promijenilo. Težnja za samoupravom kod COZ-a bila je imperativ kako bi se u logorima stvorile pretpostavke jugoslavenskog nacionalnog suvereniteta s KPJ kao jedinim nositeljem izvršne vlasti. Naravno da je prihvaćanje takve vlasti od strane naroda bio dugotrajan proces na kojemu je trebalo mnogo raditi. U svim izvješćima COZ-a detaljno se analizira "političko i moralno stanje" u zbjegu, iz čega je vidljivo koliko je napora uloženo da bi se ljudi u zbjegu prikazali prema vani kao kompaktna cjelina istih političkih i ideoloških svjetonazora. U čitavom zbjegu u Italiji bilo je 39 članova KPJ što je bio relativno malen broj za potrebe tako velikog zbjega.302 Ti članovi su popunjavali sve važnije organizacije u zbjegu, mijenjali su se na različitim pozicijama od COZ-a pa do logorskih odbora, s obzirom da su neki odlazili za Egipat, a neki se vraćali u domovinu, a ostatak bi se primao iz aktivista zbjega koji su imali simpatije prema komunističkom pokretu. Napori koji su u tom pravcu činjeni manifestiraju se kroz formiranje "masovnih antifašističkih organizacija" u logorima, kao i kroz "kulturno-propagandni rad". Djelovanje masovnih organizacija AFŽ-a i USAOJ-a (USAOH-a) prvenstveno je fokusirano na ljude u zbjegu koji su sačinjavali većinu: žene i djecu, tj. mlade. Premda su te organizacije imale prvenstveno antifašističko obilježje, a ne toliko partijsko, kroz njihovo djelovanje provlačile su se partijske ideje za formiranje "pravilnih" stavova o ratu, o bivšoj državi, o odlukama AVNOJ-a, o SSSR-u i Crvenoj armiji, Saveznicima itd.

300 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a u Italiji za rujan 1944. 301 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a u Italiji za listopad 1944. 302 PLENČA, 1967., 355.

81 Dok je teorija reflektirala ideje KP-a, praksa je bila više neposrednija, a kroz nju su se svladavale raznolike vještine potrebne za život u logorima. One su obuhvaćale znanja o svakodnevnom radu na čišćenju logora, kuhanju, pranju rublja, osobnoj higijeni, zdravstvenoj zaštiti i ostalim vještinama potrebnim za život u logoru. Članstvo u ovim organizacijama doista je bilo masovno, a praktične vještine koje su naučene kroz njih, u zbjegu, više su vrijedile nego teoretske. Budući da su logori u Italiji imali veliki postotak djece i prema njima je bio usmjeren politički rad. "Njihovo ponašanje, i njihova politička svijest može poslužiti na izgled starijima" piše u Izvješću COZ-a za mjesec rujan 1944. god. Izgleda da su djeca, lakše nego odrasli, prihvaćali ideje koje su se iznosile na predavanjima, ili ih je pak, zbog nerazvijene političke svijesti, bilo lakše usmjeriti na "pravi put". Pionirska organizacija zbjega u Italiji bila je vrlo razvijena. Svi logori su još u proljeće 1944. god. imali osnovane pionirske brigade, koje su se dijelile na vodove i desetine. Tako je pionirska organizacija u Italiji imala 5 brigada, 19 odreda i 38 vodova u kojima je obuhvaćeno oko 2.849 predškolske djece.303 S obzirom da se radilo o predškolskoj djeci, pitanje je koliki je stvarni učinak ovakve formacije na život u zbjegu! "Cijeli naš narod u Zbjegu živi isključivo mislima na domovinu".304 Ova rečenica iz Izvješća COZ-a za mjesec listopad 1944. god. najbolje opisuje poziciju zbjega u Italiji. Doista se živjelo u iščekivanju trenutka kada će se krenuti nazad u domovinu. Sav život u logorima, način smještaja pojedinih obitelji, tako da su ljudi iz istog mjesta boravili u istom logoru, zajedničko okupljanje i razgovor o rodnom mjestu, prisjećanje na poginule u ratu, pjevanje domaćih pjesama i različite druge aktivnosti, pojačavali su svijest o rodnom kraju i potrebi što bržeg povratka. Tipičan dan u logoru sastojao se od pospremanja, rada, fizičkog i misaonog, vježbanja, političkog sata, edukacije, prehrane i odmora. Dan je bio ispunjen od 6.30h ujutro pa do 23.00h na večer kada je bilo vrijeme za spavanje.305 Sve je funkcioniralo po vojničkoj disciplini, što je posebno bio prikladan način da bi se kontrolirao veliki broj djece koja su, po prirodi svoje životne dobi, živahna i teško podložna disciplini, posebice u tako velikom broju. Kao i u svakom društvu, pa i u izbjegličkim logorima, na površinu izniknu različite vrste društveno neprihvatljivog ponašanja. Tako je u Italiju sa zbjegovima došlo i nekoliko prostitutki što je za uređeno i moralno društvo kakvim se htjela prikazati KP pred

303 PLENČA, 1967., 356. 304 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a u Italiji za listopad 1944., 4. 305 DASt, J.Z. 422, Sobni red od 21. 8. 1944.

82 Saveznicima bilo krajnje neprihvatljivo. Takva i slična kaznena djela kao što su krađe ili fizički napadi najstrože su se kažnjavali. COZ u dopisu ONOO-u za Dalmaciju ističe: "Sa ovakvima imamo mnogo muke i usprkos naših nastojanja da ih svedemo na pravi put, trud naš ostaje bez rezultata… Sve je ovo nezgodno, pogotovo kad se to događa u tuđoj zemlji, gdje su naše odgojne mogućnosti određene i skučene".306 COZ je tražio da se ovakve osobe više ne šalju u zbjeg, a i one koje se nalaze u Italiji da se nekako vrate nazad. U odgovoru ONOO je osudio "nemoralne žene koje kaljaju dostojanstvo žena i čitavog naroda naše domovine" i naložio da se takve osobe, sa svim opisanim karakteristikama, pošalju nazad u domovinu, osim onih koji se uz pravilno ukazivanje problema odluče popraviti, a ONOO će ih transportirati na otok Sv. Andrija (Svetac), gdje će im djelovanje biti skučeno.307 Najveći problem talijanskih logora za hrvatske zbjegove bili su neadekvatni prostori za smještaj. Krajnje nemogući uvjeti boravka s početka 1944. god., vremenom su se donekle poboljšavali na traženje COZ-a i uz veliku pomoć Saveznika. U logoru Santa Maria al Bagno izbjeglice su bile smještene u napuštene ljetnikovce bogatih talijanskih obitelji koje su se prodorom Saveznika povukle prema sjeveru Italije. Te kuće su bile napuštene i prljave, bez vrata i prozora, što je u zimskim uvjetima bilo neizdrživo za boravak. U drugim logorima korištene su javne zgrade bez osnovnih uvjeta za život, koje su također bile demolirane. Budući da su prve izbjeglice došle u Italiju bez ičega, ponekad su spavale na betonskim podovima bez strunjača i prekrivača. Situaciju je dodatno pogoršavala zima koja je bila izrazito jaka. Izbjeglice su koristile preostali namještaj, vrata i prozore, kao drva za vatru jer u južnoj Italiji nije bilo drva za ogrjev. Nesolidno građene zgrade s poroznim kamenom zimi su bile neupotrebljive za stanovanje. Velika količina vlage, a često i kiša koja je naplavljivala zgrade, stvarala je nemoguće uvjete za boravak. Najkvalitetnije zgrade u svim logorima nisu bile rekvirirane već su i dalje ostale na raspolaganje talijanskim vlasnicima. Slična situacija je bila u logoru Santa Maria di Leuca. Posebno teško stanje bilo je u logoru Santa Cesarea gdje se jedna zgrada trebala proglasiti neupotrebljivom za boravak. Međutim, zbog nedostatka drugog smještajnog prostora djeca, koja su tu bila u većini, nisu se mogla premjestiti u drugu zgradu. U jednoj zgradi je bilo toliko vode da ju je trebalo kantama izbacivati vani.308 Zgrada koja je bila pogodna za boravak dana je "Amerikancima koji su namjeravali otvoriti dućan". Najbolji

306 DASt, J.Z. 521, Dopis COZ-a upućen ONOO-u za Dalmaciju 27. 7. 1944. 307 DASt, J.Z. 521, Dopis ONOO-a za Dalmaciju upućen COZ-u u Italiji 2. 8. 1944. 308 DASt, J.Z. 424, Zapisnik konferencije održane dana 5. 10. 1944. u prostorijama Centralnog odbora zbjega u Bariju.

83 smještajni uvjeti bili su u logoru Aversa u provinciji Caserta, gdje je narod bio smješten u velikoj zidanoj zgradi, "bivšoj ludnici", u kojoj je svaki pojedinac imao svoj krevet. Taj logor, za razliku od ostalih, bio je međunarodnog karaktera, u njemu je bilo smješteno mnogo Talijana i Grka, pa se nije moglo hrvatske zbjegove iz nepogodnih logora prebaciti u njega. Najveća potreba svih ostalih logora bili su kreveti, tako je u logoru Santa Maria di Leuca 900 izbjeglica bilo bez kreveta, u Santa Maria al Bagno 1.500 i u Santa Cesareai također 900. Na povećanju kreveta najviše je radio COZ preko Savezničkog zapovjedništva i Vojne misije NOVJ-a. Kako Saveznici nisu imali odakle dostaviti nedostatni broj kreveta, COZ je pokrenuo inicijativu za nabavu drva za njihovu izradu preko Vojne misije koja je kod Saveznika uspjela nabaviti određenu količinu materijala, od kojeg su se u logorskim radionicama izrađivali kreveti. Pri punoj aktivnosti u logoru Santa Maria di Bagno dnevno bi se napravilo 25 kreveta, a da je bilo više drva na raspolaganju, moglo se izraditi i do 50 kreveta. Pored kreveta, druga potreba bila je u odjeći i obući. Svako tko je došao iz domovine pri prolazu kroz tranzitne logore u Carbonari i Tuturanu, ili pak u logoru gdje se stalno smjestio, dobivao bi po koji komad ljetne odjeće. Međutim, to se većinom uslijed upotrebe pokidalo, a zimska odjeća nije se ni dijelila. Tek na jesen 1944. godine Saveznici su preko Crvenog križa počeli s dostavom zimske odjeće. Situacija s obućom bila je još i teža; u sva tri trajna logora (s izuzetkom Averse gdje nije bila problematična) preko 70% izbjeglica bilo je bez obuće, doslovno bosi. One izbjeglice koje su imale barem jedan par obuće, u kratkom vremenu bi ga istrošile, što je i prirodno kada uvijek imate iste cipele na nogama. Bilo je potrebno preko 4.000 pari cipela, a od tog broja 2.900 za djecu. Kao i kod odjeće, Crveni križ je na jesen 1944. krenuo s dostavom obuće, no te količine nisu mogle zadovoljiti ni 20% potreba. Poseban problem, o kojem je trebalo voditi najviše brige, bila je prehrana. U ratnim okolnostima, kada se općenito oskudijeva hranom, situacija među zbjegovima u Italiji bila je vrlo teška. Saveznici su dostavljali hranu, koje nije bilo mnogo, a najviše su to bili suhi vojni obroci koji su kod izbjeglica znali uzrokovati probavne smetnje i bolove. Ovi problemi su se pojavljivali tijekom tranzitnog razdoblja zbog nepredvidivog priljeva izbjeglica iz Hrvatske, kao i neredovitih polazaka za Egipat. Dnevno sljedovanje se sastojalo od pola kilograma kruha, konzervirane hrane i malo rajčica. Isti obroci bili su predviđeni za djecu i odrasle. Kasnije se opskrba hranom ustalila, ali je njena raznolikost i hranjiva vrijednost bila i dalje izrazito loša. Izbjeglice, koje su bile nenaviknute na

84 konzerviranu hranu, razmjenjivale su je za povrće kod lokalnih seljaka i tako sebi kuhali variva, najviše kupus i blitvu s krumpirom.309 Lošom ishranom najviše je bio pogođen logor Santa Cesarea u kojemu su mahom bila djeca, što je predstavljalo prepreku zdravom razvoju i često uzrokovalo pojave različitih bolesti. Tu se pristupilo otvaranju dječje kuhinje koja bi ponudila raznolikiju prehranu prikladnu za dječji uzrast. Da bi se spriječila česta pojava dijareje kod djece od preostalog brašna i šećera pravljeni su slatkiši i peciva koja su djeci popravljala zdravstveno stanje. U Santa Maria di Leuci slastičar logora pekao je kolače za djecu tri puta tjedno. U Izvješću COZ-a iz Italije za mjesec rujan, koji je podastrt ZAVNOH-u i ostalim organima u domovini, donesena je i tablica dnevnog sljedovanja hrane iz logora Santa Maria di Bagno po osobi, koja je, kako je naglašeno, slična kao i u ostalim logorima, a sastojala se od pola kilograma kruha, 5,7 dag svježeg mesa, 5,72 dag konzerviranog mesa, 22,88 dag svježeg povrća (velike tikve koje izbjeglice nisu voljele), 11,44 dag graha, 28,60 dag krumpira, 5,72 dag voća, 7,15 dag tjestenine, 0,82 dag čaja, 4,29 dag kave i 3,27 dag šećera, što je ukupno iznosilo 147,54 dag hrane.310 Dostupnost i zalihe vode bile se osigurane, voda se dobivala u dovoljnim količinama za piće i osobnu higijenu. Odrasli su dobivali nešto cigareta i kutiju žigica tjedno. Situacija u stvarnosti učestalo je bila drugačija, jer je ponekad nedostajalo određene vrste namirnica, a posebno se oskudijevalo u voću i povrću što je osnova razvojne prehrane kod djece. Od Saveznika su se tražile tablete s vitaminima, što je značilo 30 do 35 tisuća tableta vitamina za 7 tisuća ljudi.311 U idealnim uvjetima, kada bi se poštivala tablica dnevnog sljedovanja, to bi značilo unos od 1.300 kcal po osobi, dok minimalni iznos za normalno funkcioniranje osobe iznosi 2.100 kcal dnevno prema suvremenim standardima za izbjeglice.312 Uzevši u obzir dodatne količine kilokalorija koje su bile potrebne trudnicama (300 kcal) i dojiljama (500 kcal), može se zaključiti da ishrana nije bila dostatna za pravilno funkcioniranje života. Izbjeglice su u većini slučajeva bile zadovoljne prehranom, s obzirom da su se nalazile u nepoznatoj zemlji i da im je situacija prilikom

309 DASt, J.Z. 424, Izvješće za mjesec kolovoz 1944. koje COZ u Italiji upućuje ONOO-u za Dalmaciju na Visu. 310 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a u Italiji ZAVNOH-u, ONOO-u za Dalmaciju i Vojnoj bazi NOVJ-a u Bariju za mjesec rujan 1944. god. 311 DASt, J.Z. 424, Zapisnik konferencije održane dana 5. 10. 1944. u prostorijama Centralnog odbora zbjega u Bariju. 312 TOOLKIT, 2008., 402.

85 polaska iz Dalmacije bila još gora. Čak se znalo događati da se od viškova kruha u Santa Maria al Bagno pravi dvopek koji bi se slao u domovinu.313 * Međutim problemi sa stanovanjem, odijevanjem i prehranom, pokazat će se kao sitnica u odnosu na probleme sa zdravstvom. Uz brojne izbjeglice u Italiju, iz Dalmacije su prebačeni ranjenici i invalidi iz prethodnih godina ratovanja. Najveći priljev izbjeglica bio je u zimsko doba uz brojne nedaće što je dodatno pogoršavalo zdravstveno stanje u zbjegovima. Higijenske navike bile su na iznimno niskoj razini, a tijekom transporta nisu uvijek bile ni provedive. Pored toga, u procesu transporta, kada su velike skupne ljudi zbijene na malom prostoru, otežano je vršenje fizioloških funkcija, a sanitarni čvorovi bili su rijetki i nehigijenski. Svi ti čimbenici doveli su do situacije da su zbjegovi u Italiju stizali u lošem zdravstvenom stanju, opterećeni kroničnim i akutnim bolestima, puni ušiju i svraba, opterećeni i ostalim zdravstveno-higijenskim problemima. Smrtnost je među zbjegovima bila svakodnevna pojava. Briga o bolesnicima i ranjenicima u Italiji zahtijevala je od Saveznika dosta umješnosti. Na prvom mjestu trebalo je izbjeći zajednički smještaj u bolnice partizanskih ranjenika i rojalista. To se prakticiralo zbog mogućih sukoba koji bi poremetili redovito funkcioniranje bolnice. Veliki broj ranjenika koji su posljedica ratnih zbivanja nije se moglo adekvatno smjestiti na malom prostoru. Zato su tražene dodatne lokacije gdje bi se poslali tekući ranjenici, kao i rekonvalescenti, a među više opcija izabrana je Malta kao najpovoljnije rješenje. Međutim, i pored ovog, priljev bolesnika iz hrvatskih zbjegova u talijanske savezničke bolnice bio je ogroman. Dok su se nedostaci bolničkih prostora i kreveta rješavali improvizacijom, nedostatak medicinskog osoblja nije bilo lako nadoknaditi. Taj se nedostatak osjećao u svim etapama zbjega, a Saveznici su ponekad očajnički tražili da se iz Jugoslavije pošalje kvalificirano medicinsko osoblje koje će raditi s izbjeglicama. Međutim, većina takvog osoblja bila je zauzeta na domaćoj fronti, jer je broj novih ranjenika bio konstantan. Ono malo medicinskog osoblja koje je pošlo u zbjeg bilo je toliko pretrpano poslom u Italiji da su Saveznici inzistirali da se, prilikom transporta zbjegova u Egipat, prvim sljedećim prijevozom moraju vratiti u Italiju.314

313 DASt, J. Z. 422, Izvješće Jugoslavenskog odbora zbjega Santa Maria al Bagno za COZ u Italiji za mjesec rujan 1944. god. 314 TNA, WO 204/6662, passim.

86 Prema savezničkom izvješću iz travnja 1944. god. jugoslavensko medicinsko osoblje u Italiji podijeljeno je na vojno i civilno. U vojnom sastavu ima 11 medicinskih časnika (liječnika) i 104 sestre koje prolaze obuku, dok u civilnom sastavu ima 5 liječnika, 36 medicinskih sestara i 10 bolničara. Svi su bili u potpunosti opterećeni poslom i nitko se nije mogao poslati na Bliski istok.315 Među njima najistaknutiju ulogu imali su sljedeći liječnici: Baldo Politeo, Juraj Krstinić, Žarko Amulić, Elsa Karanfilović, Damjana Jelačin- Bebler i Vedran Palčok.316 Kada se ustalilo transportiranje izbjeglica za Egipat, Zapovjedništvo za Srednji istok pristalo je na prihvat dugotrajnih bolesnika i rekonvalescenata, tj. one za koje nije potrebna osobna njega, što je donekle smanjilo prenatrpanost talijanskih bolnica. Predstavnici NOVJ-a i COZ-a u Italiji često su inzistirali na organiziranju obuke za medicinsko osoblje, ponajviše medicinske sestre, što su Saveznici s oduševljenjem i čuđenjem prihvaćali, pošto na takvu inicijativu nisu nailazili kod izbjeglica iz drugih zemalja.317 * Pored zdravstvene skrbi u bolnicama, važno je bilo pravilno provođenje zdravstveno-higijenske službe u logorima. Saveznici su učestalo ukazivali na niske higijenske navike, kao i na ljude koji se nisu brinuli o svom zdravstvenom stanju premda su bili svjesni svojih bolesti. U tom smislu COZ je poduzimao cijeli niz radnji da bi se poboljšali zdravstveno-higijenski uvjeti u logorima. S pozicije da je preventiva važnija od kurative radilo se da se maksimalno osnaže higijenski uvjeti u logorima, da se pravilno educiraju izbjeglice o osobnoj higijeni, pranju hrane i ostalim zdravstvenim preventivnim aktivnostima. Nakon što su negativne higijenske navike prvih mjeseci u zbjegu donijele svoje posljedice pristupilo se pozornijem provođenju higijenskih prilika u logorima. Tako se u izvješćima COZ-a ističe da je čistoća po logorima na priličnoj razini, a održava se vlastitim snagama, čemu najviše doprinose tzv. Higijenske komisije koje djeluju u svakom logoru. Kupatila s tuševima postoje u svim logorima, što u punoj mjeri pruža mogućnost "održavanja tjelesne čistoće", a kupanje je "obavezno" dva puta na tjedan za sve pripadnike zbjega.318 Također u svim logorima osnovane su tzv. "Antimalarične grupe" koje se uz pomoć savezničkih stručnjaka educiraju o radu na sanaciji terena gdje su bila legla malaričnih komaraca i muha. Pažnja se posvećivala tjelesnom odgoju u svrhu čega je u

315 TNA, WO 204/6663, 3076/2. 316 GIZDIĆ, 1964., 392. 317 DASt, J. Z. 422, Izvješće COZ-a Oblasnom NOO-u Vis dana 9. 5. 1944. iz logora Santa Maria al Bagno. 318 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a iz logora Santa Maria di Bagno od 24. 7. 1944.

87 logoru Santa Maria al Bagno izgrađeno nogometno igralište s atletskom stazom, kao i tereni za odbojku i druge sportske discipline.319 Najvažnije je bilo adekvatno zaštititi djecu koja su boravila bez jednog roditelja (oca), a često su ostajali i siročad. Teško stanje, zbog neadekvatnog smještaja i prehrane, koje se najčešće manifestiralo kroz pojave različitih crijevnih bolesti, najbolje opisuje jedna rečenica iz izvješća COZ-a gdje stoji za logor Santa Cesarea: "Za vrijeme sadašnjih kiša voda provaljuje u spavaone i djeca bez kreveta plivaju u vodi".320 Djeca su bila najizloženiji dio zbjega, što se manifestiralo u visokoj stopi smrtnosti koja se kretala između 30 i 50%. Veliki stupanj smrtnosti u Santa Cesarei uzbudio je i Saveznike koji su proveli istragu. Oni su to pripisali epidemiji ospica koja je zavladala među djecom, a na koju su odrasli bili otporni.321 Referent za zdravstvo pri COZ-u dr. Vedran Palčok pisao je mjesečna izvješća o zdravstvenom stanju zbjega u kojima je podastirao analitiku bolesti, kurativna djelovanja, administraciju profilakse, kao i ostale akcije kojima se pokušavalo popraviti opće zdravstveno stanje u zbjegu.322 Loše zdravstveno stanje u zbjegu pripisuje se neadekvatnim stambenim uvjetima, lošoj odjeći i obući, i jednoličnoj prehrani. Od akutnih zaraznih bolesti zabilježeni su sljedeći slučajevi: morbili (ospice, male boginje), parotisis (zaušnjaci), pertussis (veliki kašalj, hripavac), typhus abdominalis (trbušni tifus), scarlatina (šarlah), diphtheria i dysenteria (srdobolja, griža).323 Kao posljedica ovih bolesti događale su se komplikacije, najviše kod djece, koje su onda uzrokovale nove bolesti, a zatim, u krajnjem slučaju, dovodile do smrti. Tako je u kolovozu 1944. god. oko 800 djece oboljelo od različitih zaraznih bolesti. U prvim danima mnogo ih je umiralo, a sveukupno do kraja mjeseca umrlo je 57 djece. U rujnu 1944. u bolnici Maglie umrlo je 25 djece u starosti do šest godina od čega ih je 10 umrlo od ospica.324 Ukupno, u kolovozu i listopadu 1944. god., od ukupnog broja umrlih, djeca do 16 godina činila su 80%. Dr. Palčok je inzistirao da se djecu više ne šalje u Maglie jer tamo nema adekvatnih uvjeta za liječenje djece, koja se dodatno iscrpe na putu zbog dugotrajnog transporta.325

319 GIZDIĆ, 1964., 393. 320 DASt, J.Z. 424, Centralni odbor zbjega piše dopis Sanitetskom odjeljenju Vojne baze NOVJ-a u Bariju od 7. 10. 1944. 321 TNA, FO 371/48917, R1800/13. 322 DASt, J.Z. 422, passim. 323 Prijevodi latinskih naziva bolesti prema MARCOVITCH, 2005., passim. 324 GIZDIĆ, 1964., 392. 325 DASt, J.Z. 424, Zapisnik konferencije održane 5. 10. 1944. u prostorijama Centralnog odbora zbjega u Bariju.

88 Posebnu grupu su činili tuberkulozni bolesnici koji su bili smješteni u tri bolničke zgrade u Santa Maria di Leuci. Budući da su uvjeti za liječenje takvih bolesnika u ovoj bolnici bili nepovoljni, tražio se premještaj u drugu, adekvatniju bolnicu. Međutim, to je išlo vrlo sporo, pa su smrtni slučajevi među tuberkuloznim bolesnicima bili česti, jer je liječenje bilo konzervativno. U dokumentima koji donose podatke o zdravstvenim prilikama hrvatskih zbjegova u Italiji, za razliku od egipatskih, nema podataka o psihosomatskim bolestima, što ne znači da takvih bolesti nije bilo. * Nedostatak jugoslavenskog medicinskog osoblja u bolnicama i stacionarima nadopunjavan je većim brojem talijanskim liječnicima, ali i onima drugih nacionalnosti. Međutim, hrvatske izbjeglice bile su pune nepovjerenja prema stranim liječnicima, najviše talijanskim, što ih je odvraćalo od boravka u bolnici i prijavljivanja same bolesti. Takvi postupci nisu bili bezrazložni jer Palčok u jednom izvješću bilježi primjere loše prakse talijanskih liječnika koji su davali djeci krive lijekove koji su ih u krajnjem slučaju mogli usmrtiti.326 Tako je jedan talijanski "liječnik" djetetu bezrazložno administrirao injekciju kamfora u srce, od čega je dijete preminulo, a liječnik je prijavljen savezničkom zapovjedništvu. Nekolicina talijanskih liječnika bili su članovi fašističke stranke pa su ih se bolesne žene i starci plašili imajući na umu iskustava iz domovine. Općenito je kod izbjeglica, ali i kod jugoslavenskih liječnika i ostalog medicinskog osoblja, postojao visoki stupanj nepovjerenja prema stranom medicinskom osoblju, koji je ponekad bio i opravdan. Stanje s prehranom u svim je bolnicama bilo zadovoljavajuće jer su se Saveznici brinuli da se u takvim ustanovama ne osjeti nedostatak hrane. Slična je situacija bila i s lijekovima, čije su se zalihe na vrijeme obnavljale. * Pored svih nedaća sa smještajem i nagomilanim zdravstvenim problemima aktivnost u logorima nije nikada popuštala. Kako su kuće u kojima su izbjeglice smještene bile u lošem stanju, pristupilo se popravcima, zbog čega se osnivaju drvodjeljske radionice u kojima se izrađuju vrata i prozori za zatvaranje kuća. U tim radionicama se, također, izrađuju drveni kreveti, kojih je nedostajalo u velikom broju. Drvo se nabavljalo u Bariju preko Vojne misije NOVJ-a.327 Uz ove radionice postojale se krojačke, cipelarske i mehaničke. U krojačkim radionicama, koje je vodio Crveni križ, izrađivala se odjeća,

326 DASt, J.Z. 422, Izvješće pročelnika Zdravstvenog odjela zbjega od 8. 10. 1944. 327 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a u Italiji za rujan 1944.

89 rublje i prekrivači za članove zbjega, a u cipelarskim radionicama vršili su se popravci cipela, kao i izrada opanaka i druge obuće. U mehaničkim radionicama najviše se izrađivalo kuhinjsko posuđe i vršili različiti popravci. Postojala je zidarska grupa koja je popravljala zgrade i kuće u kojima su zbjegovi smješteni, a žene su najviše bile zauzete oko pranja, glačanja i kuhanja.328 Radne aktivnosti bile su izrazito važan aspekt djelovanja zbjegova u Italiji pomoću čega se izgrađivala slika o partizanskom pokretu, vrijednosti i upornosti pripadnika zbjegova, kao i svih ostalih podupiratelja antifašističkog pokreta u domovini. * Posebna pažnja se pridavala kulturno-prosvjetnom radu. Premda su izbjeglice napustile svoje domove uslijed ratnih okolnosti, život nije stao, pa je bilo potrebno nastaviti s obrazovanjem djece i odraslih, kao i razvijanjem različitih vrsta kulturnih aktivnosti. Natpolovičan broj djece u talijanskim logorima zahtijevao je izniman trud u organizaciji, točnije improvizaciji, nastave. U svim logorima bile su pokrenute osnovne škole, a u nekima i gimnazije. Prema Izvješću za mjesec rujan 1944. u logoru Santa Maria al Bagno bile su dvije osnovne škole i jedna gimnazija sa 580 polaznika, u logoru Santa Cesarea bila je jedna osnovna škola i jedna gimnazija sa 744 polaznika, a u logoru Santa Maria di Leuca djelovale su dvije osnovne škole sa 276 polaznika.329 Broj djece koja su bila obvezna pohađati škole bio je za nekoliko stotina veći, međutim ta djeca su zbog različitih okolnosti, ponajviše zdravstvenih, taj mjesec izbivala s nastave. Organizacija nastave, u nedostatku nastavnika, knjiga i ostalih pomagala, bila je dobro izvedena, a program, po kojem se nastava izvodila preuzet je od Prosvjetnog odjela ZAVNOH-a. Razredi su se formirali po sustavu za početnike i napredne, a nastavno gradivo obrađivalo se kroz cikluse, tako da se obuhvati što veći broj djece. Od predmeta koji su se predavali u gimnaziji spominju se: vjeronauk, hrvatski jezik, matematika, povijest, geografija, prirodopis, higijena, crtanje i gimnastika. Katolički vjeronauk je imao isti status kao i ostali predmeti. Zbog malog broja nastavnika, u nastavu su uključeni ljudi drugih struka, kao i gimnazijski maturanti koji su se isticali znanjem i vještinama u radu s djecom. Nastava je često bila prekidana, ponekad i na razdoblje od mjesec dana, zbog proglašenih karantena uslijed pojave zaraznih bolesti. Disciplina u školama provodila se djelotvorno, a i pored toga dolazilo je do uobičajenih dječjih nepodopština koje su

328 GIZDIĆ, 1964., 390. 329 DASt, J.Z. 422, Kulturno-prosvjetno izvješće za mjesec rujan 1944.

90 karakteristične za pubertetske godine, koje su nastavnici u rijetkim slučajevima kažnjavali fizički, pošto ukori i izbacivanje iz škole nisu imali nikakvog efekta. Veliki broj ljudi, posebice žena, bio je nepismen, pa se pristupilo organiziranju analfabetskih tečajeva u svim logorima. Stariji su se teže odazivali na ovakve tečajeve jer su smatrali da je opismenjavanje za njih došlo prekasno ili da je nepotrebno. U provođenju tečajeva posebno se angažirao AFŽ šireći propagandu među ženama o koristi poznavanja pisma i čitanja. * Kulturno-prosvjetni rad u zbjegu je, pored uloge prijenosa znanja, imao i zadaću da ljude zabavi i tako da im približi rodni kraj kroz kazališne predstave, zborske nastupe i slikarske izložbe. Većina logora imala je organizirane kazališne diletantske grupe koje su mjesečno spremale nove komade u kojima su se predstavljala djela iz svjetske i jugoslavenske književnosti. Zborski nastupi su također bili učestali, a repertoar se kretao od partizanskih skladbi do popularnih engleskih i američkih pjesama. U proljeće 1944. otvorena je izložba slikarskih radova Ivana Čagre u logoru Santa Maria di Leuca, a također je organizirana izložba, slikara i kipara (M. Detonija, Đ. Tiljka, O. Postružnika, I. Čagre, M. Studina i dr.), u Cozzanu, koja je nakon rata bila postavljena u Splitu.330 Održavanje predavanja o raznim temama u logorima bio je tipičan način "kulturno- propagandnog" rada. Putem zborova koji su se održavali jednom tjedno u svakom logoru narod je obavještavan "o svemu što je potrebno da zna".331 Predavanja su obuhvaćala različite teme iz političkog života, povijesti društva, razvoja znanosti i tehnike, pa do praktičnih tema iz higijene, zdravlja i pripreme hrane, koje su bile korisne za život u logorima. Postojao je osjetan nedostatak stručnih ljudi koji su mogli meritorno govoriti o pojedinim temama, kao što je nedostajalo i nastavnika za rad u školama. Posebno se vodila briga da se učestalo govori o temama iz NOB-a i partizanskog pokreta, želeći kod naroda razviti odobravanje i potporu za borbu koja se odvijala u domovini. Osjetljive teme iz aktualnog političkog života, poput sporazuma Tito-Šubašić, prenošene su na takav način da ih se "pravilno" rastumači narodu. Kroz predavanja i organizaciju zborova u logorima može se uočiti formiranje političkog jezika koji je imao za cilj izgradnju osjećaja jedinstva i zajedništva. Druga vrsta širenja informacija bile su zidne novine koje su postojale u svim logorima. Bio je to efikasan sustav širenja informacija koje su na takav način bile dostupne svima, pa i onima,

330 GIZDIĆ, 1964., 391. 331 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a u Italiji za rujan 1944.

91 koji nisu htjeli prisustvovati predavanjima i zborovima. Zidne novine, koje su se davale na čitanje, nisu bile tiskane, većinom su to bili članci koje su članovi logorskih odbora sastavljali na pisaćem stroju. Pored toga, ponekad su iz domovine i Egipta, stizale prave tiskane novine, koje bi se onda distribuirale među izbjeglicama, ili bi se postavile na zid. Na takav način ljudi bi se povezivali sa situacijom u domovini, kao i sa zbjegovima koji su otputovali za Egipat.

***

Povijest hrvatskih zbjegova u Italiji potrebno je promatrati kao jednu etapu povijesti hrvatskih zbjegova od 1943. do 1946. god. Italija je prvenstveno značajna kao prostor kroz koji su prošle sve izbjeglice, za većinu njih samo stanica za put u Egipat, a za manjinu i trajno boravište do povratka u domovinu. Italija je također značajna kao prostor na kojemu se događa vojna suradnja partizanskog pokreta sa Saveznicima, mjesto gdje su se utanačili najvažniji operativni segmenti hrvatskih zbjegova, gdje je razrađen odnos sa Saveznicima, kao i značaj koji su zbjegovi mogli imati na stranom prostoru. Ova manjina hrvatskih zbjegova, koja je maksimalno brojila oko sedam tisuća ljudi, bila je svjedok teške svakodnevice u talijanskim logorima. Nemogući uvjeti stanovanja, loša odjevenost, nedostatna prehrana, sukobi s rojalistima samo su neki od čimbenika teškog života u talijanskim logorima. Ipak, najteže okolnosti bile su one zdravstvene prirode. Različite bolesti nisu štedjele pripadnike zbjega, posebice djecu, koja su umirala zbog neadekvatne medicinske skrbi. Pored svih nevolja život se u logorima nastavljao, a bio je ispunjen različitim aktivnostima na društvenom, radnom i kulturno-prosvjetnom planu uz koje je čekanje na povratak u domovinu brže prolazilo. Djelovanje hrvatskih zbjegova u talijanskim logorima nastavilo se do povratka zadnje grupe pripadnika zbjega iz Italije u ožujku 1945. god. Unutar takvih odnosa, aktivnosti i djelovanje zbjegova u Italiji samo su mala naznaka onoga što se, vremenski paralelno, događalo u Egiptu.

92 6. EGIPAT

Najvažniji dio cjelokupnog procesa kretanja hrvatskih zbjegova u Drugom svjetskom ratu obilježen je dvogodišnjim boravkom u Egiptu. Na prostoru, koji je prilično udaljen od domovine, razvio se život izbjeglica u nekoliko logora, obilježen intenzivnim radom i aktivnostima koje su usmjerene na ispunjavanje vremena provedenog u čekanju na povratak. Parola "ne zaboravi domovinu" obilježavala je logorsku svakodnevicu, a sve aktivnosti bile su organizirane na takav način da se radilo i živjelo s mislima na povratak. Da bi se dobio potpuni uvid u situaciju i život u logorima dvogodišnji boravak potrebno je sagledati iz više kutova. Kroz razmatranje kako svestranije sagledati ovaj problem, nametnule su se dvije tematske cjeline kroz koje se analizira egipatska dionica hrvatskih zbjegova. Na prvom mjestu tu je političko-administrativna komponenta koja nam daje uvid u nastanak logora, odnose različitih struktura moći, i kako su te strukture pokušale utjecati na život "običnog" čovjeka u logorima. Predstavljaju se odnosi na relaciji Saveznici - Centralni odbor zbjega, kao i pomoć humanitarnih organizacija MERRA-e i UNRRA-e, koje omogućavaju opskrbu logora hranom, odjećom i ostalim potrepštinama. Dominantna komunistička ideologija koja je imala odlučujuću ulogu unutar zbjegova nije uvijek dobrodošla u očima Saveznika. Povremeni sukobi i razmimoilaženja između rukovodstva zbjega i Saveznika s vremenom se harmoniziraju, što dovodi do opuštene i prijateljske atmosfere u logorima. U logorski život upleteno je djelovanje rojalista - podupiratelja kraljevske vlade u egzilu, koji na svoj način utječu na oblikovanje političke situacije među hrvatskim zbjegovima u Egiptu. Komunistička partija koja je odigrala dominantnu političku i ideološku ulogu u logorima razvila je sustav "samouprave" koji je djelovao na svim razinama, od ukupnog zbjega pa do svakog pojedinog šatora. Unutar takvih relacija funkcioniraju sustavi širenja političke propagande i indoktrinacije koji se obilno upotrebljavaju. Druga tematska cjelina pokušava dati sliku logorske svakodnevice. Kada se odmaknemo od političkih i ideoloških sukoba u logorima, na površinu ispliva čovjek koji je svoj svakodnevni život ispunjavao različitim aktivnostima u kojima je iščekivao povratak u domovinu. U ovom dijelu daje se fizički opis logora, počevši od šatora pa do cijelog rajona sa svim objektima koji su bili na raspolaganju izbjeglicama. Zatim se

93 analiziraju pojedini aspekti koji su ispunjavali svakodnevni život, kao što su rad, prosvjeta, kulturno-umjetnička djelatnost, vjerski život i, na kraju, zdravstvo.

94 6.1. Dolazak i naseljavanje logora

Plovidba od Taranta prema Egiptu trajala je između pet i šest dana. Pravac kojim su se brodovi kretali išao je uz obalu poluotoka Calabrije, zatim uz istočnu obalu Sicilije, odakle su brodovi plovili u pravcu jugoistoka prema sjevernoj obali Afrike do Bengazija u Libiji, a zatim prateći afričku obalu u pravcu istoka do Port Saida u Egiptu.332 Za zbjegove to je bilo putovanje u nepoznato, obilježeno strahovima i opasnostima na moru. Trgovačke brodove, kojima su transportirane izbjeglice, pratili su britanski razarači i podmornice, a danom su imali zaštitu vojnog zrakoplovstva Saveznika.333 Bila je potrebna maksimalna sigurnost, pa su ljudima podijeljeni pojasevi za spašavanje, a često su bile izvođene vježbe za slučajeve opasnosti. Naravno, izbjeglice nisu mogle znati da jedna od tih vježbi nije prava uzbuna, tako da se svako oglašavanje brodske sirene za uzbunu primalo s velikom panikom. Mogućnosti njemačkog napada iz zraka bile su realne, čega su izbjeglice bile svjesne, pa je anksioznost bila jako izražena. Ona se osjećala u napadajima panike i straha, koji su bili učestali, posebice među ženama i djecom. Ljudi su bili smješteni po zatvorenim dijelovima broda, blagovaonicama, velikim kabinama i skladištima za robu u kojima su sami zauzimali svoje kutke, na kojima bi prostirali deke i odjeću za spavanje. Uz lošu prehranu, slabu higijenu i smještaj velikog broja ljudi na malom brodskom prostoru, bilo je teško podnijeti tih nekoliko dana plovidbe Sredozemljem. U takvim okolnostima neke su žene rodile, neki su umrli, a drugi su opet bili bolesni što se manifestiralo povraćanjem, jakim kašljem i drugim simptomima. Ljudi su bili puni ušiju i svraba, što je dodatno stvaralo nervozu. Uz sve to širili su se neugodni mirisi koji su ispunjavali prostorije broda. Port Said, odredišna točka svih transporta iz Italije, dočekivana je s veliki olakšanjem. U tom trenutku barem je nestajala opasnost od mogućeg mitraljiranja brodova, što bi dovelo do sigurne smrti većeg broja izbjeglica. Na ulazu u Sueski kanal, u luci Port Said pristajali su brodovi hrvatskih izbjeglica. Prvo što je većina zapazila bio je veliki spomenik Ferdinanda Lessepsa, projektanta Sueskog kanala, prostora koji će uskoro postati domaći krajolik izbjegličkog života. Nedaleko pristaništa ljudi su se ukrcavali u željezničke teretne vagone, odakle su kretali na

332 TNA, WO 204/6662, passim. U britanskim dokumentima ne navodi se pravac kretanja brodova s izbjeglicama jer je to bila strogo čuvana tajna, ali se naznačuju pojedine točke na Sredozemlju s kojih bi krenula pomoć u slučaju havarije ili neprijateljskog napada. Ovu opisanu rutu, koja se ustalila zbog sigurnosti plovidbe i blizine obale, navode SRHOJ, 2005., 51 i KLISURA, 2007., 30. 333 NIŽETIĆ, 2007., 69.

95 cjelonoćnu vožnju do krajnjeg odredišta na istočnoj strani Sueskog kanala.334 Putovanje vlakom završilo bi u pustinji, na nepostojećoj stanici, odakle ih se kamionima prebacivalo do nekoliko minuta udaljenog logora, gdje su trebali biti smješteni. Bio je to El Shatt,335 šatorsko naselje smješteno dva kilometra istočno od kanala, koje se nalazilo na Sinajskom poluotoku na suprotnoj strani od grada Sueza.336 To je bio prostor na kojem se formirao logor 8. britanske armije u vrijeme čuvenih bitki kod El Alameina iz 1942. god. Kasnije, nakon što se neposredna vojna opasnost udaljila od Egipta, Savezničko zapovjedništvo za Srednji istok taj prostor je namijenilo za smještanje izbjeglica i pozadinske vojne snage. Prva veća skupina izbjeglica, koja je u El Shatt stigla 2. veljače 1944. god., zatekla je tamo brojne šatore koje su postavljali britanski vojnici. Osim tri zgrade građene od cigle, namijenjene za kuhanje, jednu izgrađenu od lima, kao i nekoliko manjih montažnih tuševa i toaleta, sve je ostalo bilo pustinja.337 Izbjeglice su se teško privikavale na činjenicu da je ovo njihov novi privremeni dom. Pri dolasku, budući da svi šatori nisu bili postavljeni, bilo je potrebno naučiti kako se postavlja šator, donijeti unutra krevete i ležaljke koje su bile iskrcane iz kamiona, i uzeti ostale stvari koje su im bile stavljene na raspolaganje od strane Saveznika. Prvi dani su bili najteži, jer se trebalo prilagoditi na novo okruženje i novi život. Nakon života u dalmatinskom kršu, uz bujnu vegetaciju i brdoviti teren, priviknuti se na sivi pustinjski pijesak bilo je jako teško. Pored Saveznika, prvu veću skupinu izbjeglica, u El Shattu je dočekala prethodnica od 198 izbjeglica koji su u Egipat stigli u prvoj polovici siječnja u privremeni logor Amirya kod Aleksandrije. Bili su to odreda probrani partijski simpatizeri koji su u dogovoru sa Saveznicima poslani da pomognu oko uređenja i prihvata nadolazećih zbjegova.338 MERRA je izvijestila savezničke snage da su to najzahvalnije izbjeglice s kojima su ikada imali posla. Sami su upravljali logorom s odličnom disciplinom i mnogo inicijative. Nekoliko dana pred dolazak prvog velikog zbjega došli su u El Shatt gdje su se pridružili savezničkim vojnicima radeći na postavljanju šatora, postavljanju kuhinja i radu na ostalim pripremnim poslovima. Pored njih, tu je zatečeno 300 dobrovoljaca za NOVJ, mahom Slovenaca, koje su kao talijanske vojnike zarobili Saveznici u sjevernoj Africi. Saveznici su ih htjeli pripojiti vojsci izbjegličke vlade, ravnajući se prema zemlji porijekla. Međutim, oni su otkazali poslušnost izbjegličkoj vladi i izjasnili se za priključenje

334 SRHOJ, 2005., 52-60; NIŽETIĆ, 2007., 73. 335 El Shatt se nalazi na 29°57' geografske širine i 32°36' geografske dužine. 336 Sinajski poluotok prostor je koji pripada Aziji kao kontinentu, a ne Africi, što se često u literaturi pogrešno ističe, kada se piše o El Shattu. 337 UJDUR, 1992., 7. 338 TNA, FO 371/44334, R1482.

96 partizanskim postrojbama, pa su ih Saveznici prebacili u El Shatt da pomažu oko izgradnje logora.339 Kada je stigla prva velika skupina izbjeglica 2. veljače 1944. službeno je započelo formiranje logora u El Shattu. Bile su to izbjeglice s biokovsko-neretvanskog područja i otoka Korčule. S njima je u logor stiglo partijsko rukovodstvo i predvodnica COZ-a koju su sačinjavali Zvonko Bešker, Milivoj Visković i Ivan Jurlina. S ovim zbjegom stigla je iz Italije jedna kazališna grupa i tehnika za umnožavanje novina. Krajem siječnja iz Italije je upućen drugi veliki transport od 4.380 ljudi koji je u El Shatt stigao 7. veljače. Kada je ovaj zbjeg stigao u Port Said, na brod se ukrcalo nekoliko agenata kraljevske vlade koji su pokušali demoralizirati ljude. Govorili su im o teškim uvjetima koji ih čekaju u logoru, pokušavajući ih nagovoriti na izlazak iz zbjega kako bi se srušila kompaktnost zbjega i njegova podrška NOB-u.340 Međutim, ta akcija nije imala nekog uspjeha, premda je među zbjegom bilo rojalističkih pristalica, jer je u tom trenutku osjećaj zajedništva i jednake sudbine nadilazio politička i ideološka uvjerenja.341 Kasnije će se situacija djelomično promijeniti, pa će određeni broj ljudi tražiti premještaj u rojalistički logor. Pristizanjem zbjegova u prvoj polovici 1944. formiraju se hrvatski logori u Egiptu. Od prva dva zbjega u El Shattu formiran je logor I., a od sljedeća tri zbjega koja su stigla tijekom veljače, formiran je logor II. Oba logora su se nalazila na istočnoj strani Sueskog kanala, međusobno udaljena 8 km, imali su vezu kamionom, a kasnije i telefonom. Tijekom ožujka i travnja, zbog priljeva novih zbjegova, formiran je logor III. u blizini logora I. Nakon što su formirana ova tri logora, u drugoj polovici travnja pristigli su novi zbjegovi za koje nije bilo moguće širiti šatorski prostor u El Shattu. Saveznici su ove zbjegove smjestili u logor IV. u El Khatatbi sjeveroistočno od Kaira, gdje su uvjeti za život bili teži nego u El Shattu zbog izrazito visokih temperatura.342 Opremljenost ovog logora bila je slična kao u El Shattu, jedino su šatori za stanovanje izbjeglica bili nešto manji, a bilo je i nešto građevinskih objekata. Transporti izbjeglica koji su stizali u svibnju i u lipnju raspoređivali su se na logore II. i III. u El Shattu i logor IV. u El Khatatbi. Nakon dolaska posljednjeg zbjega 16. lipnja 1944. god. završeno je naseljavanje izbjegličkih logora u Egiptu.

339 GIZDIĆ, 1961., 745. 340 GIZDIĆ, 1961.,746. 341 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće Partijskog biroa za mjesec veljaču 1944. godine. 342 Ova imenica, kao i El Shatt, ima član "El" ispred imena. Unatoč tome u literaturi se ustalilo pisanje bez tog člana što nije ispravno. Ovdje se taj naziv daje na ispravan način.

97 Prema podacima iz srpnja 1944. god. broj izbjeglica je iznosio 27.042 što je prema logorima bilo raspoređeno ovako: u El Shattu logor I. imao je 6.018 članova zbjega, logor II. 7.391, logor III. 7.050, a logor IV. u El Khatatbi 6.583 izbjeglice. Prema starosnoj dobi djece do jedne godine bilo je 426, do dvije godine 754, ostale djece predškolske dobi 3.288, djece školske dobi 5.796, odraslih muškaraca 6.701 i odraslih žena 10.077. Prema vjerskoj pripadnosti bilo je 24.875 katolika, 2.000 pravoslavnih, 122 Židova, 30 starokatolika, četiri muslimana i jedan evangelik.343 Svakako ove brojeve treba uzeti kao trenutačni pokazatelj ukupnog broja ljudi u zbjegu, kao i sastava prema starosnoj dobi, međutim zbog učestalih rađanja i umiranja, kao i zbog izlazaka pojedinaca i manjih skupina iz zbjega, taj se broj konstantno mijenjao. * Budući da su djeca u logorima teško podnosila visoke temperature, posebice u ljetnim mjesecima, a učestale su bile i epidemije ospica, predstavnici COZ-a i Vojne misije Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) sa sjedištem u Kairu, tražili su od predstavnika UNRRA-e otvaranje nove lokacije na kojoj bi se smjestila bolesna djeca, kao i ona koja teško podnose vrućine u El Shattu i El Khatatbi. Tražena lokacija trebala je biti na obali Sredozemnog mora gdje su vremenske i klimatske okolnosti bile donekle povoljnije. Izabran je logor Tolumbat, istočno od Aleksandrije, uz morsku obalu. Taj logor, koji je prethodno koristila izbjeglička jugoslavenska vlada za smještaj svojih pristalica, sada je stavljen na raspolaganje djeci iz partizanskih zbjegova.344 Premještaj djece s majkama u logor Tolumbat započeo je u kolovozu 1944. god. i trajao je do listopada iste godine, kada taj logor broji 2.190 izbjeglica, od čega je djece do 13 godina bilo 1.075.345 Teški vremenski uvjeti u El Khatatbi uzrokovali su veliki broj oboljelih, posebice djece među kojima je vladala epidemija ospica. Osobito je bilo teško u ljetnim mjesecima kada je umro veliki broj djece u najranijoj životnoj dobi. COZ je od početka inzistirao kod Saveznika i UNRRA-e da se rasformira El Khatatba i da se izbjeglice preraspodjele po logorima u El Shattu. Tek u rujnu 1944., na inzistiranje Vojne misije NKOJ-a u Kairu, a kao posljedica učestalog umiranja djece, UNRRA je dopustila da se rasformira logor u El Khatatbi. Odrasli su prebačeni u El Shatt, a većina djece u Tolumbat kako bi se oporavljala od različitih bolesti koje su stekli u El Khatatbi. Nakon što je izvršen premještaj zbjega iz

343 DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića. 344 PLENČA, 1967., 362. 345 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec listopad 1944. god.

98 El Khatatbe, u El Shattu izvršena je reorganizacija logora. Izbjeglice iz El Khatatbe priključene su logorima II. i III., koji su u tu svrhu podijeljeni na takav način da je logor II. podijeljen na logore II. i IV., a logor III. na logore III. i V. Pored ovih pet logora, formiran je logor VI. koji je funkcionirao kao radni logor u El Shattu. U njemu su bili koncentrirani radnici iz zbjega koji su obavljali različite poslove za potreba Saveznika i zbjegova. Prethodno su te poslove vršili indijski vojnici, članovi britanskih postrojbi, kao i domaći Arapi, a kasnije su te poslove, u potpunosti, preuzeli članovi zbjega. Također je formiran poseban logor za ranjenike - rekonvalescente, pod upravom Zdravstvenog odjela COZ-a, a bio je smješten na obali Crvenog mora južno od Sueza. U takvom obliku logori u El Shattu funkcionirali su do početka repatrijacije u travnju 1945. god. Kako su pojedine skupine repatrirane u domovinu, zatvarani su dotad korišteni logori, do potpunog gašenja logora u El Shattu krajem ožujka 1946. kada je i posljednja skupina izbjeglica krenula nazad u domovinu.

99 6.2. Upravljanje logorima

U Drugom svjetskom ratu pored koncentracijskih logora u kojima su vršeni najstrašniji zločini u ljudskoj povijesti, postojala je i druga vrsta logora u kojima se smještalo izbjeglice što su silom ratnih prilika morale napustiti svoj domaći prostor. Giorgio Agamben definira logor kao "izvanredni prostor: jedan dio teritorija smješten izvan normalnog pravnog poretka, što ga ne čini vanjskim prostorom".346 Dakle, logor je prostor trajnog "izvanrednog stanja", koje se suspendira onog trenutka kad se pojavi mogućnost povratka izbjeglica na vlastiti teritorij, ili raseljavanje na neku treću lokaciju. U takvom izvanrednom stanju, stvara se novi i stabilni poredak, s novim pravilima igre i ophođenja, koji mogu biti modifikacije nekog redovitog stanja. Logor kao mjesto posebnosti, funkcionira unutar nekakvog političkog uređenja, ali je podložan i lokalnim utjecajima, kao i vanjskom faktoru koji omogućava formiranje logora.347 U kontekstu takvih teoretskih postavki jednostavno je rasvijetliti funkcioniranje logora hrvatskih zbjegova u Egiptu. Na prvoj razini, kao vanjski faktor postoji saveznička administracija koja je prisutna zbog ratnih okolnosti, jer se zbjegovi nalaze na teritoriju kojim upravljaju britanske postrojbe. Za humanitarnu pomoć koja se pruža zbjegovima zadužena je britanska organizacija MERRA (Middle East Relief Refugees Administration), odnosno od početka svibnja 1944. god. UNRRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration). Na drugoj razini postoji unutarnja organizacija vlasti, tzv. samouprava, čiji su nositelji članovi KP-a posebno zbog toga upućeni sa zbjegovima. Oni su sačinjavali većinu u COZ-u, a bili su odgovorni Vojnoj misiji NKOJ-a u Kairu, kao i ONOO-u za Dalmaciju. Organiziranje vlasti u zbjegovima započinje još u domovini. Po uzoru na NOO- e, koji su predstavljali jedinice mjesnog, lokalnog i regionalnog upravljanja, za koje su se vršili izbori u domovini bez obzira na ratne okolnosti, u logorima se formiraju kao organi upravljanja u zbjegovima. Promatranje ove dvije razine "vlasti" omogućava nam realniji uvid u stanje i život u logorima. Na vanjskoj razini upravljanja najvažnije tijelo bilo je Glavno savezničko zapovjedništvo za zbjeg koje je imalo sjedište u logoru I. u zgradi NAFFI-ja.348 Bila je to najveća zgrada u logoru sazidana od cigle, a uključivala je kuhinju, bolnicu i niz dodatnih

346 AGAMBEN, 2008., 43. 347 PERERA, 2008., 49. 348 NAAFI (Navy Army & Air Force Institute) posebna je trgovačka organizacija Britanskih vojnih snaga osnovana 1921. god. NAAFI vrši ugostiteljske i prodajne poslove za Britansku vojsku (trgovine, pubovi itd). Zgrada NAAFI-ja u El Shattu izgrađena je 1942. god. u doba velikih bitki u sjevernoj Africi.

100 soba. U jednoj sobi djelovao je i COZ za Egipat. Na čelu Glavnog zapovjedništva za zbjeg na početku bio je bojnik Langman, kojemu su bili podčinjeni zapovjednici tri logora u El Shattu (u logoru I. bojnik Edwards, u logoru II. bojnik Bekker i u logoru III. bojnik Davidson), logora El Khatatba (bojnik Butt) i logora Tolumbat (bojnik Surath).349 Svaki je zapovjednik imao potpunu ingerenciju nad svojim logorom, dok je bojnik Langman posredovao između njih i COZ-a. Drugi vanjski čimbenik koji je utjecao na zbjeg bila je britanska poluvojna organizacija MERRA koja je bila zadužena za pomoć izbjeglicama na području Srednjeg istoka. Premda je na papiru MERRA bila civilna organizacija njeno zastupanje u logorima vršili su časnici Britanske vojske. Vojska je također dopremala hranu i veći dio odjeće i lijekova za potrebe logora. Ostali materijal za potrebe izbjeglica MERRA je nabavljala preko dobrotvornih društava koja su djelovali kao Vijeće dobrotvornih društava sa sjedištem u Kairu.350 Glavni direktor MERRA-e bio je Sir William Matthews koji se brinuo oko svih detalja koji su se pojavljivali u radu s izbjeglicama.351 MERRA je, u suradnji sa zapovjednicima logora, dostavljala pomoć za izbjeglice, a ona se dalje distribuirala uz pomoć unutarnje samouprave do svakog šatora, kao i pojedinca. U studenom 1943. god. u Washingtonu je osnovana UNRRA, organizacija Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu. Formiranje organizacije nastalo je na inicijativu američkog predsjednika F. D. Roosevelta, koji je, uz prethodnu potporu Ujedinjenog kraljevstva, Kine i SSSR-a, Kongresu SAD-a predložio program za obnovu zemalja koje bi Saveznici oslobodili od sila Osovine.352 U Bijeloj kući osnivački dokument UNRRA-e potpisale su 44 zemlje, među kojima je bila i Kraljevina Jugoslavija, što je bila činjenica koja će kasnije postati kamen smutnje u odnosima UNRRA-e i COZ-a, kao i nove Jugoslavije. Ubrzo nakon osnivanja, UNRRA je započela obavljati svoju funkciju na svim područjima pod savezničkom kontrolom gdje se pokazala potrebnom. Prva njena operacija bila je upravo "Balkanska misija" usmjerena prema zemljama Balkana pod okupacijom, kao i izbjeglicama iz tih zemalja. Izmjenom pisama između generalnog direktora Herberta

349 PLENČA, 1967., 364; DASt, J.Z. 510, passim. 350 WOODBRIDGE, 1950., sv. 2, 83. 351 TNA, FO 371/42767, W 4883. 352 WOODBRIDGE, 1950., sv. 1, passim. Na čelu UNRRA-e bio je generalni direktor koji je upravljao Vijećem u kojem su bili predstavnici svih zemalja potpisnica osnivačkog dokumenta. Postojalo je i Središnje povjerenstvo (Central Committee) kojeg su popunjavali predstavnici SAD-a, SSSR-a, Kine, Kanadskog dominiona i Ujedinjenog kraljevstva. Zanimljivo je da se UNRRA zvala organizacijom "Ujedinjenih naroda", premda je osnovana prije Ujedinjenih naroda. Taj se izraz ovdje koristio za zemlje koje su bile Saveznice u Drugom svjetskom ratu.

101 Lehmana i Lorda Moynea, britanskog ministra rezidenta na Srednjem istoku, UNRRA je preuzela od Ujedinjenog kraljevstva financijsku i administrativnu odgovornost za izbjegličke logore kojima je, dotada, upravljala MERRA. Lehman je uspio isposlovati da se UNRRA-ino osoblje ne integrira u vojnu organizaciju, već da UNRRA funkcionira kao pridružena organizacija Saveznicima koja ima vlastiti zapovjedni lanac. Međutim, situacija na terenu bila je drugačija, pa je UNRRA zahtijevala pomoć od britanskog vojnog osoblja, istih onih koji su iskustvo stekli u MERRA-i, sve dok se ne nađe dovoljan broj civila koji bi sudjelovao na poslovima pomoći izbjeglicama.353 UNRRA je bila zadužena nadgledati pokrete izbjeglica na Bliskom istoku, u Africi i Indiji i pregovarati s vladama zemalja na tim područjima za prihvat dodatnih izbjeglica. "Kairskim sporazumom" koji je potpisan 3. travnja 1944. UNRRA je od MERRA-e preuzela pomaganje izbjeglicama koje su bile dio programa vojne pomoći "Balkanska misija".354 Izbjeglički logori, za koje je UNRRA preuzela nadležnost, nalazili su se u Egiptu, Palestini i Siriji. UNRRA je preuzela odgovornost za više tisuća Grka i stanovnika Dodekaneških otoka koji su protjerani iz svojih domova 1942. i 1943. uslijed njemačke i talijanske invazije. Preko tranzitnog logora u Aleppu u Siriji, Grci su se usmjeravali u trajne logore: Nuseirat, blizu Gaze u Palestini, i na Mojsijeve izvore, staru egipatsku karantensku stanicu na Sueskom kanalu za hodočasnike u Meku.355 Također, preuzeta je briga za poljske izbjeglice koje su stigle u dva velika vala preko SSSR-a, Turske i Irana 1942. god. Među njima bili su i poljski ranjenici koji su se borili u poljskim odredima u inozemstvu.356 Naravno, UNRRA je preuzela odgovornost i za logore hrvatskih zbjegova: El Shatt, El Khatatbu i Tolumbat koji je u početku bio naseljen jugoslavenskim rojalistima, kao i drugim političkim provokatorima iz grčkih logora. Sir William Matthews, čelnik MERRA-e, preuzeo je odgovornost za UNRRA-inu "Balkansku misiju" sa sjedištem u Kairu.357 Službeni prijenos ovlasti s MERRA-e na UNRRA-u bio je 1. svibnja 1944. sa čime prestaje djelovanje MERRA-e kao agencije za pomoć i prihvat izbjeglica.358 Druga razina upravljanja logorima vršila se iznutra. Na način kako je to bilo u Italiji, i u Egiptu su formirani organi "samouprave" čija je zadaća bila funkcioniranje

353 TNA, WO 204/2872, Copy of Telegram from Resident Minister, Cairo to Resident Minister, Algiers, No. 289 of 19th May. 354 WOODBRIDGE, 1950., sv. 2, 81-82. UNRRA-ina namjera unutar operacije "Balkanska misija" nije se samo odnosila na pomoć izbjeglicama, već i na svestranu pomoć Albaniji, Grčkoj i Jugoslaviji u hrani, kao i poslijeratnoj obnovi. Usp. KRŽIŠNIK-BUKIĆ, 1988., 59-76. 355 TNA, FO 371/42767, W 2167. 356 VERNANT, 1953., 409. 357 WOODBRIDGE, 1950., sv. 2, 83-84. 358 TNA, FO 371/42767, W 7882/181/48.

102 svakodnevnog života uz sve one zasade koje su bile u skladu s ideologijom KP-a. Kao što je to prethodno navedeno, u zbjeg je s narodom upućena odabrana grupa članova KP-a kojima je zadaća bila da se život i djelovanje izbjeglica u logorima provodi sukladno ideologiji koja pruža podršku antifašizmu, NOB-u i Titu kao predvodniku borbe. COZ, koji je bio najvažnije tijelo unutar zbjega, funkcionirao je kao predstavničko tijelo zbjega prema Saveznicima i kao organ upravljanja unutar logora. Na razini logora formirani su logorski odbori, a nakon podjele logora na rajone, stvaraju se i rajonski odbori. Takvim ustrojstvom pokrivaju se sve razine upravljanja logorima, od COZ-a kao središnjeg tijela pa do svakog šatora koji je imao svog rukovodioca koji je surađivao s rajonskim odborom. Na takav način, premrežene su sve razine upravljanja unutar logora i stvorena je hijerarhija koja je sustavom nadležnosti osiguravala kontrolu nad zbjegovima, kao i moguće nedostatke ukoliko bi se pojavili. Unutar takve hijerarhije svaka je razina vlasti imala svoje dužnosti koje su bile propisane. COZ je predstavljao čitav zbjeg i rukovodio organizacijom života i rada u zbjegu, održavao je vezu sa Saveznicima preko zapovjedništva svakog logora i za svoju aktivnost odgovarao je NOO-u u domovini. Logorski odbori su predstavljali narod u pojedinom logoru i organizirali su život i rad u logoru. Sa savezničkim zapovjedništvom logora mogli su surađivati po svim pitanjima, osim po onima koja su bila načelne prirode. Za svoj rad odgovarali su COZ-u. Rajonski odbori predstavljali su narod svakog rajona i rukovodili su organizacijom rada i života u rajonu, a bili su odgovorni logorskim odborima.359 COZ je imenovao logorske i rajonske odbore sustavom kooptiranja, tako da se nije poštivalo pravo na izbor. Većina odbornika su prethodno su bili birani u domovini, a jedan manji dio kooptiranjem se uključio u rad odbora. Pitanje izbora često se postavljalo u zbjegovima u Egiptu, najviše od strane rojalističkih simpatizera, kojih je bilo među izbjeglicama, ali COZ je na to pitanje odgovarao ovako: "Ogroman broj žena i djece u zbjegu su djeca, braća i sestre boraca, koji u ovom času daju živote za oslobođenje i bilo bi nepravilno i nepravedno postavljati pitanje izbora u zbjegu".360 Premda se organiziranje izbora provodilo u najtežim trenutcima polazaka zbjegova u studenom i prosincu 1943. na Korčuli i Hvaru, sad u izbjeglištvu, u Egiptu, kada nije bilo ratnih opasnosti, odustalo se od provedbe izbora. Naime, nije se smjela dopustiti situacija koja bi na bilo kakav način ugrozila strukture KP-a, kao odlučujući čimbenik u logorima.

359 DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića, 2. 360 DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića, 1.

103 COZ je mijenjao svoj sastav od samog dolaska, prvenstveno zbog povećanja broja izbjeglica, preraspodjele rada, osnivanja novih odsjeka, a nakon početka repatrijacije, i zbog odlaska pojedinih odbornika u domovinu. Nakon dolaska prvih zbjegova u veljači 1944. sastav COZ-a bio je ovakav: predsjednik Ivo Markić, sekretar Zvonko Bešker, te članovi Milivoj Visković, Ivan Jurlina, Marin Franičević, Dušan Ćurčija i Savka Dabčević. Svaki od članova COZ-a bio je zadužen za rad pojedinog odjela ili odsjeka. Nakon dolaska Mate Barbića s transportima izbjeglica u ožujku 1944., on postaje sekretarom, a umjesto Dušana Ćurčije u COZ ulazi Mate Plosnić.361 Ustroj odjela i odsjeka COZ-a temeljio se na ustroju NOO-a u domovini. Postojalo je šest odjela koji su se dodatno dijelili na odsjeke. Prvi odjel bio je upravno- administrativni, a na njegovom čelu bio je Mate Barbić. Unutar njega postojali su sudski odsjek, partizanska straža, odsjek za poštu i ured za administraciju. Sudski odsjek vodili su pravnici, a rješavali su pitanja iz područja bračnih sporova, nesuglasica među članovima zbjega, kaznenih prijestupa kao što su krađe, fizički napadi i sl. Sudski sporovi rješavali su se saslušanjem, izvođenjem dokaza, utvrđivanjem činjenica i donošenjem presude koja je u većini slučajeva bila mirenje između sukobljenih strana. Zanimljivo je istaknuti, da je zbjeg, formiranjem vlastitih sudova na tuđem državnom teritoriju, dobio pravnu autonomiju, što je izrazito rijedak slučaj. Partizanska straža, koja je djelovala odmah po dolasku prvog transporta iz Italije, imala je zadaću očuvanja reda i sprječavanja kaznenih djela među članovima zbjega. Pošta je bila organizirana pri COZ-u, a vršila se redovita dostava pošte u sve logore i rajone, kao i slanje pošte u domovinu uz pomoć Saveznika. Sva pošta koja je pristizala i odlazila iz logora prolazila je kroz cenzuru. Ured za administraciju obavljao je sve korespondencijske poslove, sastavljao anagrafe i statistiku o svim područjima života u zbjegu. Gospodarski odjel dijelio se na odsjek za ishranu, odsjek za kantinu, odsjek za odjeću i obuću i odsjek za blagajnu. Sastav ovog odjela, s navedenim odsjecima, prilično se razlikovao od takvih odjela u NOO-ima u domovini, zbog specifičnosti zbjega koji je hranu, odjeću i obuću nabavljao zahvaljujući pomoći UNRRA-e. Poseban status imala je blagajna, gdje se također uz pomoć Saveznika, vršila promjena kuna, koje je narod ponio sa sobom, u egipatske funte. Na čelu gospodarskog odjela bio je Mate Plosnić.

361 GIZDIĆ, 1961., 746.

104 Posebna pažnja u zbjegu pridavala se prosvjetnom odjelu na čijem je čelu bio Ivo Markić. Odjel se dijelio na odsjek za škole, odsjek za izvanškolski rad, vjerski odsjek i sportski odsjek.362 Kao četvrti odjel COZ-a, na čijem je čelu bio Ivan Jurlina, djelovao je kulturno- informativni odjel, unutar kojeg su postojali tri odsjeka. Bili su to odsjek za usmene informacije, odsjek za štampu i odsjek za umjetnost. Ovaj odjel, sa svojim odsjecima, imao je izrazito važnu ulogu u zbjegu, a ona se sastojala u okupljanju ljudi, očuvanju kompaktnosti zbjega na političkoj i ideološkoj razini, kao i u razvoju kulturnih aktivnosti u logorima. Na čelu tehničkog odjela COZ-a bio je Zvonko Bešker. Kao i prosvjetni odjel, i tehnički je imao četiri odsjeka, a to su bili: građevinski odsjek, odsjek za radionice, odsjek za terenske radove i prometni odsjek. Važnost ovih odsjeka prvenstveno je bila u upornom radu na kojem se inzistiralo u zbjegu. Radom tehničkog odjela, narod u logorima pokazao je Saveznicima visoki stupanj samostalnosti i želje da se pridonese i pomogne Saveznicima oko svih poslova na uređenju i tehničkoj izvedbi logora, a često i na poslovima koji nisu bili neposredno vezani uz logorske potrebe. Kao šesti odjel COZ-a, djelovao je zdravstveni i higijenski odjel, koji se upravo tako i dijelio na odsjeke. Važnost ovog odjela izražena je kroz zdravstvenu situaciju ljudi u zbjegu, koji su zbog klimatskih prilika, ali i drugih razloga, bili podložni učestalim oboljenjima, koja su ponekad imala i smrtne posljedice. Odsjek za higijenu brinuo je o širenju pravilnih higijenskih navika među stanovništvom, koje su, uslijed života pod šatorima, bile često manjkave. Na čelu ovog odjela bio je dr. Milivoj Visković. Raspored odjela i odsjeka Centralnog odbora zbjega koji je ovdje predstavljen bio je podložan promjenama.363 Kako se, početkom repatrijacije, smanjivao broj ljudi u zbjegu tako su se neki odsjeci objedinjavali, a neki i ukidali. Prilagođavalo se potrebama i prilikama u zbjegu, a važno je istaknuti kako se u svim odjelima vodila izvrsna i detaljna evidencija. Sastavljana su mjesečna izvješća svih aktivnosti i rezultata koji su postignuti u radu svakog pojedinog odjela. *

362 O radu ovog odjela više u poglavlju o prosvjeti. 363 DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića, 2-12.

105 U travnju 1944. oformljena je Vojna misija NKOJ-a u Kairu, na čijem je čelu bio Mato Jakšić.364 Ta misija imala je zadaću uspostaviti dobru suradnju sa Saveznicima po pitanju izbjegličkih logora i raditi na priznavanju samouprave zbjegova u logorima. Međutim, u praksi Vojna misija NKOJ-a bila je odlučujući čimbenik i unutar zbjegova, tj. COZ-a, ukoliko bi došlo do neke situacije koju nisu sami mogli razriješiti. Sugestije Mate Jakšića kao šefa Vojne misije slušale su se jer je on predstavljao Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije na čijem je čelu bio Tito. Tako je na Prvoj konferenciji odbornika zbjega koja je održana između 25. i 28. lipnja 1944. god. bilo otvoreno pitanje proširenja COZ-a zbog dolaska posljednjih zbjegova, među kojima su bili i Srbi iz Bukovice. Mato Jakšić "u ime Okružnog NOO-a za Dalmaciju" izvršio je proširenje Centralnog odbora zbjega.365 U COZ su kao odbornici ušli: dr. Dušan Arneri - predsjednik ONOO-a za južnu Dalmaciju, Ivo Franetović - predsjednik KNOO-a Hvar, Niko Oklopdžija - "sekretar KNOO-a Kistanje kao Srbin", Milan Bjelić - "član KNOO-a Kistanje kao Srbin", don Andro Štambuk - glavni vikar katoličke crkve u zbjegu, Zoran Palčok - sekretar KNOO-a Korčula i Marija Lujak kao član Oblasnog AFŽ-a za Dalmaciju. Dužnosti unutar COZ-a su preraspodijeljene, također na inicijativu Mate Jakšića, tako da je sastav rukovodstva COZ- a po dužnostima izgledao ovako: Ivo Markić, predsjednik, Mate Barbić - sekretar, dr. Dušan Arneri bio je zadužen za Upravno-administrativni odjel, Mate Plosnić i Niko Oklopdžija za Gospodarski odjel, Zoran Palčok i don Andro Štambuk za Prosvjetni odjel, Ivan Jurlina i Marija Lujak za Kulturno-informativni odjel, Zvonko Bešker i Ivo Franetović za Tehnički odjel, a dr. Milivoj Visković i Milan Bjelić za Zdravstveni odjel. Ovakav sastav COZ-a djelovao je sve do kraja studenog 1944. god. kada se na poziv ZAVNOH-a u domovinu vraćaju, zrakoplovom preko Kaira i Barija, Dušan Arneri, Zoran Palčok i Marin Franičević. Početkom 1945. god. u domovinu su se vratili Milivoj Visković, Marija Lujak, Ivo Franetović, Mate Plosnić i Zvonko Bešker.366 Nakon njihovog povratka započeo je proces repatrijacije za domovinu, koji će potrajati preko godinu dana, sve do ožujka 1946. U takvim okolnostima sastav članova COZ-a učestalo se mijenjao, a obim odjela i aktivnosti se smanjivao. Do kraja će s izbjeglicama ostati sekretar Mate Barbić, a posljednji predsjednik COZ-a bio je don Andro Štambuk.

364 Mato Jakšić je bio pravnik iz Dubrovnika, u predratnom razdoblju francuski vicekonzul u istom gradu. Prema zapažanima Saveznika, bio je umjerenih pogleda, zbog čega je dobro posredovao između njih i COZ-a čija su gledišta u nekim pitanjima bila tvrda. Usp. TNA, FO 371/44371, R10692 Note of Yugoslav Affairs in the Middle East as at 24th June 1944., 3; JAKŠIĆ, 1980., 12-18. 365 DASt, J. Z. 445, Izvješće COZ-a od 10. 8. 1944., 5. 366 GIZDIĆ, 1964., 425.

106 Nastojanja COZ-a bila su sačuvati kompaktnost zbjegova u logorima, pokazati njihovu ideološku i antifašističku opredijeljenost Saveznicima, i demonstrirati da mogu samostalno organizirati život i rad u logorima. Odnos COZ-a prema Saveznicima u početku nije bio povoljan jer se vidjelo veliko razmimoilaženje u političkim gledištima, kao i u načinu kako upravljati logorima. Ti sukobi, koji se naviše očituju na relaciji COZ - bojnik Langman posebno su bili intenzivni prvih mjeseci boravka u Egiptu. Premda je COZ inzistirao na činjenici da su svi članovi zbjega simpatizeri partizanskog pokreta, situacija je bila drugačija, što je često dovodilo do situacija u kojima je bojnik Langman morao intervenirati u pogledu nekih ljudi koji se nisu slagali s radom COZ-a. Pri dolasku prvog velikog zbjega, početkom veljače 1944., Jurlina i Bešker su Langmanu tvrdili da su ljudi koji su u zbjegu posebno selektirani na Visu kao partizanski simpatizeri koji nisu mogli sudjelovati u borbama. Iz te činjenice, prema njihovoj tvrdnji, svatko je u logoru aktivni podupiratelj partizanskog pokreta i svojevoljno je krenuo u zbjeg, stavivši se tako pod jurisdikciju COZ-a. Međutim, već prvih dana nakon dolaska jedna je osoba došla u Langmanov ured tvrdeći da je rođak jednog ministra kraljevske vlade, i da je potpuni rojalistički simpatizer koji ne prihvaća autoritet partizanske vlasti u logoru. Tražio je žurni premještaj u rojalistički logor s nekolicinom ljudi koji su bili istih svjetonazora. Nakon toga, bojniku Langmanu u ured je došao jedan rimokatolički svećenik, s još jednim čovjekom, koji se bojao za vlastit život zbog "komunističke kontrole" koja je vladala logorom. Kazao je da su vlasti u logoru zabranile ljudima komunicirati sa savezničkim osobljem. Na upit bojnika Langmana koja je njegova politička opcija, svećenik je odgovorio da ne podupire ni partizane ni rojaliste, tj. da je neutralan. Budući da izvjestan broj ljudi ne podupire partizansku kontrolu nad logorom, Langman mu je savjetovao da se odupre komunističkoj kontroli i da skupa s istomišljenicima nametne demokratsko uređenje logora.367 Međutim, u stvarnosti to nije bilo moguće jer su snage koje su prokomunistički orijentirane bile dominantne. Već sutradan predsjednik COZ-a priznao je Langmanu da među zbjegom ima ljudi koji se smatraju rojalistima, i da bi ih trebalo "odmah odstraniti" jer im COZ ne može garantirati sigurnost u logoru. Langman je odmah odlučio te ljude razdvojiti od ostalih prije nego što ih se uputi u rojalistički kamp. Formirano je posebno odvojeno mjesto od nekoliko šatora pod stražom britanskih vojnika, a ljudima koji su se htjeli izdvojiti u poseban logor dano je da potpišu izjavu kojom pristaju priključiti se rojalističkom logoru. Tijekom istog dana

367 TNA, FO 371/42767, W 4037, Report on the Political Situation at El Shatt Refugee Camp up to 23.2.44., 1.

107 pristupilo je 80 ljudi koji su zatražili odvajanje od ostatka zbjega. Na nekolicinu njih svjetina je vikala, bacajući kamenje sve dok jedan britanski časnik nije izvadio fotoaparat i počeo slikati, što je odmah zaustavilo nerede. Utvrđeno je da su nerede izazivali mladi, mahom između 14. i 20. godine. Bojnik Langman zahtijevao je od COZ-a bolju kontrolu nad ljudima u zbjegu, na što su oni odgovorili da to ne mogu provoditi dok god se Saveznici miješaju u interne stvari u logoru, što se protivi obećanjima koja su dana predstavnicima zbjegova u Bariju kada se raspravljalo o transportima za Egipat. Također su tvrdili, da ti ljudi koji su se izjasnili za rojalističku stranu, na Visu su izrazili potpuno oprečno mišljenje i da je njihov zahtjev za izlazak iz logora više posljedica šoka od pustinje, šatora i uvjeta života, nego političkog stanovišta. COZ je tražio da oni bez nadzora Saveznika izvrše ispitivanje tih ljudi što je Langman odbio, pa je izvršen razgovor uz njegov nadzor. Takav razgovor je polučio realnije odgovore na situaciju koja se stvorila, a iz njega Langman izvodi ove zaključke: 1. Ni jedna osoba nije pokazala želju napustiti logor i prebaciti se u rojalistički, premda bi rado da se potraži mjesto s boljim uvjetima za život; 2. Sve osobe su izjavile da su rojalisti; 3. Većina njih je bila iznenađena činjenicom da, ako si partizan automatski ne možeš biti rojalist, a također si i neprijatelj rojalista i obrnuto; 4. Većina njih bili su vladini službenici koji su radili u žandarmeriji, pošti, općinskim uredima i kao takvi su položili prisegu kralju, pa se je moraju držati; 5. Jedan je čovjek izjavio da je jugoslavenski vojni pilot, koji je htio napustiti Jugoslaviju da bi se pridružio kralju, pa je u evakuaciji iz Dalmacije vidio jedini način da to napravi; 6. Nekolicina su bili bivši talijanski internirci po svjetonazoru rojalisti; 7. Nekolicinu su partizanske snage silom natjerale priključenju zbjegovima i 8. Pitanja koje je postavljao predstavnik COZ-a ukazivala su da je netko s više instance naložio pripadnicima zbjegova da se ne smije približavati i razgovarati s britanskim zapovjednicima logora.368 Iz ovog razgovora mogu se prepoznati neki stavovi koji pojašnjavaju pojavu različitih političkih svjetonazora u logorima, koji će se učestalo pojavljivati za vrijeme cjelokupnog boravka u Egiptu. Ljudi koji su se sad protivili načinu rada COZ-a, dok su bili u Jugoslaviji, bili su voljni boriti se protiv Nijemaca i ustaša, kao i pomagati partizanima u svakoj prilici, što ne znači da su otkazali poslušnost kralju. Međutim, sada kada se nalaze na stranom teritoriju, ne prihvaćaju partizansko stanovište da je kralj na strani okupatora, već smatraju da je kralj protivnik Nijemaca, a oni kao demokrati i jugoslavenski

368 TNA, FO 371/42767, W 4037, Report on the Political Situation at El Shatt Refugee Camp up to 23.2.44., 3.

108 nacionalisti svakako se žele priključiti ostalim rojalistima u borbi protiv komunističke namjere da zavlada Jugoslavijom pod plaštem nacionalnog otpora protiv Nijemaca. Kako je COZ učestalo naglašavao da su pristalice kralja neprijatelji partizana, došlo je do situacije u kojoj su morali birati strane i oni koji nisu crno-bijelo gledali na tu situaciju. Takvo "dualističko" stanovište COZ-a po sustavu "ako nisi za nas, onda si protiv nas" obilježit će odnose ljudi u hrvatskim logorima u Egiptu što će učestalo dovoditi do brojnih sukoba i razdavanja ljudi po političkoj osnovi. COZ je jasno poručio bojniku Langmanu da ne žele ljude u logorima s kojima se politički ne slažu i da za takve ljude ne mogu preuzeti odgovornost. Također, nakon razgovora, COZ je priznao da su sa zbjegovima povukli iz Jugoslavije svakoga, bez obzira bio on njihov pristalica ili protivnik, a u domovini su ostavili samo one koji se mogu boriti protiv neprijatelja. Zbog vlastite sigurnosti, na silu su upućeni u zbjeg svi oni kojima partizani nisu mogli vjerovati. Među njima su bili i članovi HSS-a, za koje su partizani držali da gaje simpatije prema ustaškom pokretu. Neki od tih ljudi izrazili su lojalnost kralju i zanijekali svoju pronjemačku ili proustašku orijentaciju. U Izvješću Partijskog biroa za mjesec veljaču 1944. god. iz El Shatta vidljivo je kako partija "iznutra" analizira ovakvo stanje u logorima koje je dovelo do razmirica između COZ-a i savezničkog zapovjednika.369 Naime, neki članovi partije bili su "neprilagođeni novim metodama i taktici nastupanja" pa su skretali "u lijevo" što je samo povećavalo "reakciju u zbjegu". Članovi, s više iskustva u partijskom radu, dobili su zadaću osujetiti lijevo skretanje koje bi samo pogoršalo odnose sa Saveznicima. Za realizaciju te zadaće čekalo se Ružicu Markotić, koja je bila predsjednik COZ-a u Italiji, međutim, njene obveze tamo bile su važnije od dolaska u Egipat i unutarpartijskog rada. Zbog toga su neki drugi članovi trebali preuzeti ovu zadaću. Bilo je evidentno da se ekstremnim stanovištima neće ništa postići. S dolaskom novih zbjegova u Egipat kroz proljeće 1944. broj rojalista naglo je rastao, tako da ih je bilo više od 2.000, zbog čega je situacija često bila napeta, pa su izbijali verbalni sukobi, koji su znali prijeći u fizičke obračune. Takvo postupanje samo je donosilo dodatne probleme u koje su se onda morali umiješati saveznički časnici. Odnosi između COZ-a i glavnog zapovjednika svih logora bojnika Langmana pogoršavali su se jer je on učestalo štitio rojaliste i pomagao im u izlasku iz logora. Također, kao osoba bio je izrazito antikomunistički nastrojen što je pospješivalo loš odnos između COZ-a i njega.

369 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće Partijskog biroa za mjesec veljaču 1944. god.

109 Budući da se situacija između COZ-a i bojnika Langmana nije mijenjala, Saveznici su u ožujku 1944. odlučili uputiti brzojav stožernom brigadiru Fitzroyu Macleanu, predstavniku Saveznika kod Vrhovnog štaba i Tita. U njemu su molili Macleana da obavijesti Tita o ponašanju "partizanskih izbjeglica" (pritom misleći na COZ) u El Shattu, kao i o zabrinutosti Saveznika zbog nevolja koje takvo ponašanje može izazvati.370 Premda nema pisanih tragova o tome kako je Maclean izvijestio Tita, činjenica je da u travnju dolazi u Kairo Mato Jakšić koji će osnovati Vojnu misiju NKOJ-a, kao tijelo koje će ubuduće posredovati u nesporazumima između COZ-a i Saveznika. Isto tako, izborom Mate Jakšića, kao umjerene osobe, koja je sposobna primiriti neobuzdana skretanja COZ-a, Tito je pokazao da mu je cilj bio razvijati pozitivne odnose prema Saveznicima, kojima ipak duguje zahvalnost za primitak i smještaj tako velikog broja ljudi. Potvrdu Titova stava u odnosu na zbjegove u Egiptu i Saveznike može se iščitati iz pisma koje je uputio iz Drvara 14. travnja 1944. u Bari dr. Josipu Smodlaki, povjereniku za vanjske poslove NKOJ-a. U pismu Tito ističe: "U pitanju prebacivanja izbjeglica iz Italije u Egipat ne bi trebalo intervenirati kod Saveznika za odlaganje takvih prebacivanja. Ishrana većih naših zbjegova u Italiji zahtjeva veće napore Saveznika, naročito ako se uzme u obzir da se količine hrane moraju prebacivati brodovljem vrlo potrebnim za podmirivanje zahtjeva rata. Stoga se u pogledu smještaja i materijalne brige oko izbjeglica moramo do velike mjere podvrći njihovim ocjenama o najpogodnijim mjestima i načinu snabdijevanja."371 Jakšić je u Izvješću od 14. svibnja 1944. napisao kako je "Englezima bila čudna naša jedinstvenost" i kako su "skloni vjerovati da naše čuvanje te jedinstvenosti, koja se manifestira u naročitoj osjetljivosti na sve ono što se odnosi na našu samoupravu u zbjegu, treba pripisati utjecaju jedne određene političke grupe koja hoće spriječiti svako razmimoilaženje i diskusiju i zadržati svu vlast u svojoj ruci."372 Nakon što su Markić i Barbić preuzeli vođenje COZ-a, koji su se u svom radu postavljali elastičnije prema Saveznicima, radeći s njima kao sa suradnicima, a ne s potencijalnim neprijateljem, situacija se donekle smirila. Svakako, problemi s rojalistima kao i s pojedinim britanskim zapovjednicima, koji su bili antikomunistički nastrojeni, i dalje se nastavljaju. Razvoj odnosa sa Saveznicima još se više popravio nakon što je 8. kolovoza 1944. smijenjen bojnik Langman kao zapovjednik svih hrvatskih logora. U toj smjeni glavu

370 TNA, FO 371/42767, W 4227. 371 DOSP, 2, dok. 66, 91. 372 Citirano prema PLENČA, 1967., 366, bilješka 121.

110 ulogu imao je Mato Jakšić koji je u više navrata razgovarao s brigadirom Rossom, zapovjednikom svih izbjegličkih logora za Srednji istok.373 Ukazujući na nepremostiva razmimoilaženja između bojnika Langmana i COZ-a, Jakšić je inzistirao da se netko drugi postavi na njegovu poziciju, što će olakšati odnose između Saveznika i COZ-a. Kada se to napokon ostvarilo, za novog je zapovjednika imenovan bojnik A. J. Bekker, dotadašnji zapovjednik logora II. u El Shattu.374 Budući da se Bekker odnosio prijateljski prema partizanskim zbjegovima došlo je do poboljšavana odnosa između COZ-a i savezničkih časnika koji su zapovijedali pojedinim logorima. U takvim okolnostima životni uvjeti u logorima donekle se poboljšavaju, povećava se materijalna pomoć UNRRA-e i zdravstvena zaštita, mladi se šalju na zanatsku izobrazbu i vozačke tečajeve, a kulturne i umjetničke grupe iz zbjegova nastupaju u savezničkim ustanovama i gradovima u sjevernom Egiptu. Cjelokupni odnos između Saveznika i zbjegova podiže se na višu razinu, što će potrajati sve do kraja repatrijacije.

373 JAKŠIĆ, 1980., 12-18. 374 PLENČA, 1967., 368.

111 6.3. Odnosi s rojalistima

Pored odnosa između hrvatskih zbjegova i Saveznika u Egiptu, potrebno je promotriti i odnose između zbjegova i rojalističkih snaga na Bliskom istoku. Već prethodno je istaknuto kako se unutar zbjegova javljaju skupine i pojedinci koji su tražili izlazak iz logora, što će se ovdje detaljnije obraditi. Na prostoru Egipta nalazile su se brojni pripadnici i simpatizeri kraljevske izbjegličke vlade. Uz London, Kairo je bilo drugo sjedište ove vlade gdje su se nalazili neki ministri i djelatnici vlade, a također u Egiptu je bio smješten određeni broj časnika i vojnika kraljevske vojske. Ujedinjeno kraljevstvo imalo je svoje veleposlanstvo za Jugoslaviju smješteno u Kairu,375 putem kojeg su se vršili kontakti i nadgledanje djelovanja kraljevskih političara i časnika u Egiptu.376 Iz Kaira je djelovala kraljevska vlada na čelu s premijerom Božidarem Purićem, koji se nije htio odreći četničkog pokreta u Jugoslaviji na čemu je inzistirao britanski premijer Winston Churchill. Međutim, kad je predstavnik Draže Mihailovića u Londonu izjavio da se četnici nisu mogli boriti protiv Nijemaca zbog slabe potpore zapadnih Saveznika, pritisak Churchillove vlade na kralja Petra II. i Purića da promjene stajališta prema četničkom pokretu je porastao. U dogovoru sa SSSR-om Britanska vlada je radila na tome da Purićevu vladu zamjeni drugom, koja bi stekla barem minimalno povjerenje NOP-a, i imala sposobnosti pregovarati s NKOJ-em o rješenju jugoslavenskog pitanja.377 Nakon snažne diplomatske aktivnosti Churchill je uspio maknuti Purića, a za novog premijera uspio je nametnuti dr. Ivana Šubašića, bivšeg bana Banovine Hrvatske, koji je veći dio rata proveo u SAD-u.378 Šubašićeva zadaća bila je približavanje NOP-u i Titu, kao i pregovarati oko uređenja buduće Jugoslavije. Rezultat Churchillovih nastojanja sklapanje je sporazuma Tito - Šubašić koji je realiziran na Visu 17. lipnja 1944. god. Bio je to kompromis po kojem je Šubašićeva vlada prihvatila federativno uređenje Jugoslavije (prema zaključcima AVNOJ- a). Također, Šubašić je pristao da u sastav vlade uđu političari koji se nisu kompromitirali u svom djelovanju protiv NOP-a, da će ta vlada pomagati djelovanje partizanskog pokreta,

375 Britansko veleposlanstvu za Jugoslaviju u rujnu 1943. prebacilo se iz Londona u Kairo, pošto je s tog područja djelovala kraljevska izbjeglička vlada. 376 TNA, FO 371/44371, R 9203 i passim. 377 PLENČA, 1962., 247-251. 378 CHURCHILL, 1985., sv. 5, 420-423.

112 te se potpuno odreći četnika koje je predvodio Draža Mihailović. Tito se obvezao da se neće pokretati pitanje uređenja države (monarhije ili republike) sve dok rat ne završi.379 Prestankom djelovanja Purićeve vlade u Kairu, pristupa se procesu zatvaranja britanskog veleposlanstva za Jugoslaviju lociranog u tom gradu, što je dovršeno 31. srpnja 1944. god.380 S tim trenutkom rojalističke snage u Egiptu postaju teret za Saveznike i UNRRA-u koji se moraju za njih brinuti. U rekapitulaciji "Jugoslavenskih poslova na Srednjem istoku" koja se sastavila u britanskom veleposlanstvu u Kairu prilikom zatvaranja, daje se pregled jugoslavenskih aktivnosti, logora, ureda i poslova na spomenutom području.381 Uz partizanske logore u El Shattu i El Khatatbi, postojao je i rojalistički logor u Tolumbatu, pokraj Aleksandrije. U logoru je bilo smješteno 400 rojalista, od kojih su neki bili vojnici kraljevske vojske, a neki civili, koji, prema rekapitulaciji, nisu radili probleme. Većina njih su bile osobe koje su došle s transportima iz južne Italije do El Shatta, pa su na vlastiti zahtjev prebačeni u ovaj rojalistički logor zbog političkog neslaganja sa COZ-om.382 S njima je u logoru bilo i 300 grčkih i talijanskih izbjeglica s kojima su živjeli u slozi. U kolovozu 1944. taj se logor prenamijenio za djecu partizanskih izbjeglica iz El Shatta i El Khatatbe, pa se vrši iseljavanje svih dotadašnjih korisnika ovog logora. Rojaliste se prebacuje u njihovu vojnu bazu u El Arish, koja se s vremenom pretvara u mješavinu vojnog i civilnog logora jugoslavenskih kraljevskih simpatizera. Taj logor se nalazio na sjeveru Sinajskog poluotoka, tj. na obali Sredozemnog mora. U početku je služio kao baza rojalističke vojske, a od 1944. sve više poprima oblik klasičnog logora za izbjeglice i one koji nemaju domovine. Prema britanskom gledištu među rojalistima su postojale dvije frakcije. Vojni stožer u Kairu i vojna baza u El Arishu bili su izrazito pročetnički orijentirani, dok su ostaci bataljuna Jugoslavenske kraljevske garde, smješteni u Palestini, bili više neutralni, tj. nisu podupirali ni četnike ni partizane. Od kraljevskih vojnih brodova u aleksandrijskoj luci bili su jedna podmornica i dva motorna čamca koja su bila stara i spremna za rezalište. U Cyrenaici se nalazio odred kraljevskih zračnih snaga koji je treniran za bombarderske letove. Međutim, Britanska vojska promijenila je prioritet i na tom prostoru počela trenirati partizanske zrakoplovce.

379 GOLDSTEIN, 2008., 337. Drugim sporazumom, koji je sklopljen početkom studenog 1944. u Beogradu, Tito i Šubašić su se usuglasili o formiranju jedinstvene vlade koja će biti sastavljena od članova izbjegličke vlade i predstavnika NOP-a, kao i o tome da se kralj Petar II. neće vraćati u zemlju dok narod o tome ne odluči. 380 TNA, FO 371/44371, R 12363. 381 TNA, FO 371/44371, R10692, Note of Yugoslav Affairs in the Middle East as at 24th June 1944., 1-8. 382 TNA, FO 371/42767, W 5558.

113 Predloženo je da se od kraljevskih vojnika, koji su prethodno završili obuku u Južnoj Africi i Rodeziji, formira jedan odred koji će se pridružiti Britanskim zračnim snagama (RAF) za operacije na sredozemnom području. Od kraljevskih časnika koji su ostali u Kairu, rekapitulacija navodi pukovnika Putnika kao zapovjednika kraljevske vojske na Srednjem istoku. Između 1941. i 1942. služio je kao jugoslavenski vojni ataše u Rusiji. Premda se nije izjašnjavao kao četnik, veliki je podupiratelj Draže Mihailovića. Zatim, u Kairu je bio pukovnik Žujović koji je djelovao u četničkim odredima u Jugoslaviji, a 1943. poslan je na područje Splita da preuzme zapovjedništvo nad četničkim postrojbama. Nakon kapitulacije Italije pobjegao je iz Jugoslavije za Egipat. Pukovnik Bjelajac djelovao je kao četnički vođa u dalmatinskom zaleđu, a iz Jugoslavije je pobjegao 1943. god. I kao posljednji iz Kaira, u rekapitulaciji se spominje potpukovnik Ivanišević koji je također kao četnički vođa surađivao s Talijanima protiv partizana 1942. i 1943. god. Ostacima bataljuna Jugoslavenske kraljevske garde u Palestini zapovijedao je pukovnik Stropnik, Slovenac, koji nije odobravao pročetničke tendencije rojalističke vojske, već je bio simpatizer NOVJ-a. Međutim, kao odani časnik nije htio prekršiti prisegu koju je dao kralju Petru.383 Pored ovih časnika, kao civil, spominje se i general Petar Živković, bivši jugoslavenski premijer za vrijeme šestosiječanjske diktature, koji živi u Kairu povučenim životom. U Kairu djeluje i dr. Ilija Jukić, zamjenik ministra vanjskih poslova u jugoslavenskim vladama od 1939. do 1943. god. Nije podupirao ni partizanske ni četničke snage, a ostao je odan svom bivšem predsjedniku stranke dr. Mačeku. Također, u Egiptu su bili trojica braće Anđelinovića, Grga, Berislav i Danko, koji se nalaze u nedoumici jer ne podnose komunističko određenje partizana, niti prosrpsko određenje četnika. U takvim okolnostima britanski cilj bio je provesti disoluciju rojalističkih vojnih snaga na način da se onima koji su voljni prijeći partizanskom pokretu to omogući, a da se ostatak smjesti u El Arish i proglasi civilnim izbjeglicama. * Odnos COZ-a prema rojalistima bio je jasan. Svako tko bi na bilo kakav način izrazio svoju sumnju ili neodobravanje prema partizanskom pokretu smatrao se narodnim neprijateljem i jednostrano je bio proglašen rojalistom ili četnikom. Spektar onih koji se mogu nazvati "drugi" kretao se od stvarnih pristalica četničkog pokreta, pristalica kralja Petra, uglednih ljudi koji su imali svoja namještenja u Kraljevini Jugoslaviji, pa do onih

383 TNA, FO 371/44371, R10692, Note of Yugoslav Affairs in the Middle East as at 24th June 1944., 4-5.

114 koji nisu mogli prihvatiti komunističku vlast nad logorima, a nakon rata, također i u Jugoslaviji. U okolnostima kakve su vladale u logoru neki su sakrivali svoje uvjerenje iz straha od partizana, drugi su tražili izlaz iz logora, a treći su ostali u logoru, ali su cijelo vrijeme mrmljali i rovarili protiv COZ-a i komunističke vlasti. Pojedinci su se izjašnjavali kao antifašisti i borci protiv okupatora, ali nisu pod nikakvim uvjetima htjeli prihvatiti komunistički svjetonazor NOP-a, koji je naravno postojao u logorima. Svakako bilo je i onih koji su iz rojalističkih logora prešli u partizanske, među kojima su neki promijenili ideološki svjetonazor, a ostali su to učinili iz čistog oportunizma da bi sebi olakšali povratak u domovinu. Nakon početnih nesporazuma s britanskim zapovjednikom Langmanom, kojemu je COZ-a tvrdio da u logoru nema onih koji ne podupiru partizanski pokret, što se pokazalo neistinitim, utvrđen je sustav po kojem su oni koji su se otvoreno izjašnjavali kao pristalice kralja Petra izdvajani iz partizanskih logora i upućivali u logor u El Arishu. COZ je u Egiptu zahtijevao od nadležnih u domovini da se više ne šalju u zbjeg ljudi koji su "neprijateljski raspoloženi". Predsjedništvo NKOJ-a je, u odgovoru kojeg je potpisao Edvard Kardelj, inzistiralo da se u zbjeg šalju svi ljudi koji su u opasnosti od okupatora, pogotovo iz onih krajeva koji su "mnogo dali za narodnooslobodilačku borbu".384 NKOJ je inzistirao na tome da COZ u Egiptu ne predstavlja ni jedan pokret nego cijelu Jugoslaviju, i stoga se nikog ne može lišavati njegovih prava. Namjera je bila zadobiti povjerenje svih izbjeglica iz države, što će se postići tako da će COZ izvješćivati o pravom stanju u zemlji, pravilnim radom istrgnuti iz utjecaja neprijatelja i tako preorijentirati svjetonazore pojedinaca i skupina. Iz ove upute NKOJ-a vidljivo je da je rukovodstvu KPJ-a bilo izrazito važno zadobiti što šire povjerenje onih koji nisu bili na partijskoj liniji, kako bi se izgradila što šira potpora za poslijeratno preuzimanje vlasti. Vodeći se ovakvim preporukama NKOJ-a, COZ je nastojao zadržati što više ljudi unutar zbjegova, pa je samo u slučajevima kada su pojedinci inzistirali na vlastitom opredjeljenju za rojaliste odobravao izlazak iz logora. Usprkos takvim nastojanjima broj ljudi koji su zahtijevali premještaj u rojalistički logor nije bio malen. Popisi koje je COZ upućivao u Kairo bojniku Mati Jakšiću na odobrenje za napuštanje logora u El Shattu, El Khatatbi i Tolumbatu za rojalistički logor u El Arishu donose imena, mjesto podrijetla, godinu rođenja, bračni status i jedinstveni broj koji je svaki izbjeglica dobivao prilikom smještaja u logoru. Iz tih potpisa vidljivo je da su izbjeglice iz različitih dijelova

384 DASt, J.Z. 446, Dopis NKOJ-a upućen COZ-u u El Shatt i bojniku Mati Jakšiću u Kairo od 15. 6. 1944.

115 Dalmacije, bez nekog pravila prema mjestu dolaska, životnoj dobi ili nacionalnosti, zahtijevala premještaj u El Arish.385 Tako, popisi navode pojedince i skupine s Visa, Korčule, Brača, zatim iz Splita, Makarske, Tučepa, Benkovca itd. Razloge zašto ovi ljudi traže premještaj u El Arish treba potražiti u njihovom antikomunističkom svjetonazoru, podržavanju legalne vlasti Kraljevine Jugoslavije, za koju su pretpostavljali da će se nakon rata vratiti na vlast, kao i u ostalim društvenim i gospodarskim privilegijama koje su uživali prije rata. Također, nadali su se boljim životnim uvjetima u El Arishu koji se, za razliku od El Shatta, nije nalazio u pustinji, već na sredozemnoj obali, gdje je klima bila povoljnija i ugodnija za život. Britanski veleposlanik za Jugoslaviju Ralph Stevenson u siječnju 1945. u razgovoru s brigadirom Rossom, zapovjednikom svih izbjegličkih logora na ovom području, došao je do procjene da je od 28 tisuća ljudi u partizanskim logorima u Egiptu, negdje oko 4 tisuće (što uključuje pojedince s obiteljima) onih koji se smatraju protivnicima komunističkog poretka.386 Brigadir Ross je izjavio da COZ sačinjava popise onih kojima će se "posvetiti posebna pažnja" ako se odluče vratiti u Jugoslaviju.387 Svakako, ovaj pravac kretanja nije bio jednosmjeran, jer su pojedinci dolazili iz rojalističkog logora u El Shatt. Međutim, njih je bilo daleko manje. Zanimljiv je slučaj izvjesnog Stevana Kovačevića koji je prešao iz kraljevske vojske u NOVJ s još nekoliko vojnika izjasnivši se kao pristaša NOP-a. Tom prilikom darovao je dvije egipatske funte kao pomoć partizanskim izbjeglicama. Međutim, kasnije se odlučio vratiti kraljevskoj vladi što su otkrili članovi COZ-a, pa su mu poštom vratili darovani novac.388

385 DASt, J.Z. 507, passim. 386 TNA, FO 371/48917 R 1729. 387 Činjenica je da se u DASt, J.Z. 507, nalaze popisi onih koji su odlazili u logor El Arish, međutim da li su oni koji su se vratili u Jugoslaviju imali bilo kakvih problema zbog toga, teško je ustanoviti. 388 DASt, J.Z. 446, Pismo COZ-a Stevanu Kovačiću od 1. 3. 1944.

116 6.4. Politički život

Život izbjeglica u egipatskim logorima obojen je izrazitim političkim djelovanjem. Čak i oni ljudi koje po prirodi nije zanimala politika, niti su željeli imati ikakve veze s njom, u izbjeglištvu su bili prisiljeni zauzeti politički stav. Svi, od djece pa do starijih bili su uključeni u političku aktivnost, barem na razini pasivnih promatrača. Ratne okolnosti u kojima se događa izbjeglištvo u Egiptu, dodatni su razlog vehementnog političkog života u hrvatskim izbjegličkim logorima. "Treba odgajati tamo narod u svijesti da se borba još uvijek vodi i da je nemoguće da se ne odrazi i kod njega, kao i da će kad se i završi trebati raditi…"389 Ova rečenica iz dopisa koji je upućen COZ-u u Egipat možda najbolje opisuje sustav političkog djelovanja koji se provodio u zbjegu. Centralni odbor zbjega kao vodeće tijelo u zbjegu, imao je zadaću provoditi takvu politiku koja će osigurati jedinstvenost svih izbjeglica. Naravno, ta jedinstvenost trebala je odražavati one političke ideje koje su odozgo nametnute kroz COZ, a onda i kroz sva manja tijela u logorima. Pošto su u zbjegovima iz Jugoslavije, kako je to prethodno utvrđeno, krenuli ljudi različitih političkih i ideoloških pogleda, nije bilo jednostavno provoditi takvu politiku u kojoj bi svi bili na istim stanovištima u pogledu najvažnijih pitanja političkog i društvenog života. Iz tih razlog događa se da je politička pripadnost učestalo bila uzrokom razmimoilaženja na razini zajednice koja živi u egipatskim logorima. Budući da se središte moći nalazi u rukama KP-a, evidentno je da će takva ideologija biti dominantna među izbjeglicama. U tom kontekstu širenje ideja vrši se kroz mrežu institucija, koje se kreću od različitih tijela koja se okupljaju vođena zajedničkim karakteristikama i interesima, kao i kroz ostale metode propagandno- političkog djelovanja kojima se može doprijeti do posljednjeg člana zbjega. Za provođenje ovakve politike bio je potreban što veći broj članova KP-a, međutim zbog potreba u domovini, taj broj nije nikada bio velik, a učestalo se događalo da su stručniji članovi bili pozivani natrag u domovinu na važnije zadaće. U egipatskim logorima u lipnju 1944. bilo je 371 članova partije i 132 kandidata za članstvo, od čega je u roku od dvije godine primljeno samo 56 novih članova.390 Tako malen broj članova, na veliko mnoštvo ljudi u logorima, predstavljao je ozbiljnu zapreku vršenju svih onih zadaća koje su se pred njih postavljale. Naravno, i među članstvom su postojale razlike u pogledima na neke probleme, pa nije izostalo ni unutarpartijskih previranja i sukoba. Izrečeno je 14

389 DASt, J.Z. 521, Pismo COZ-a iz Italije upućeno COZ-u u Egipat od 3. 5. 1944. 390 PLENČA, 1967., 378.

117 disciplinskih kazni, a pet komunista je isključeno iz KP-a. Razlike su se najviše pojavljivale u pogledu intenziteta provođenja pojedinih zadaća, krećući se od onih ekstremno lijevih, pa do onih koji su bili spremni na kompromise. Komunisti su djelovali na takav način da su se udruživali u ćelije, manje skupine članova, koje su bile vezane uz rad određenog logorskog odbora ili tijela. Tako su postojale partijske ćelije unutar COZ-a, svakog logora, pa sve do pojedinih rajona, ako je bilo moguće formirati ćeliju. Također, postajala je podjela na Komitet zbjega, logorske komitete i rajonske biroe. Bila je to neka vrsta dvostrukog premrežavanja vlasti na svim razinama. Činjenica je da nisu samo komunisti radili na rukovodećim položajima u zbjegu, nego je to bila mješavina komunista i sposobnih, stručnih, ljudi koji su zajednički činili jedno tijelo. Tipičan primjer je rad katoličkog svećenika don Andre Štambuka, koji je kao član COZ-a bio zadužen za prosvjetu, a pri kraju boravka u Egiptu vršio je funkciju predsjednika COZ-a.391 Stručnost pojedinaca, kao što su liječnici, prosvjetari i umjetnici, svakako je bila od iznimne važnosti za potrebe zbjega, pa su i oni bili uključeni u rad pojedinih tijela. Rad partijskih ćelija u logorima bio je intenzivan. Sastojao se od sastanaka s teoretskim radom, agitacijom i propagandom, a djelovala je i obavještajna služba.392 Teoretski sastanci su se odvijali dva puta tjedno a na njima se čitala i analizirala stručna literatura, Titovi govori, Deklaracija AVNOJ-a i slični politički materijali. Kroz analizu tekstova, članovi su razvijali "pravilna" mišljenja i stavove o pojedinim temama iz suvremene politike u zemlji i svijetu. Najčešći oblik rada na sastancima bila je "samokritika".393 Bio je to govorni oblik u kojem su pojedinci isticali vlastite nedostatke i na takav način dolazili do višeg stupnja partijske svjesnosti. Naravno, bilo je i onih kojima je to lošije išlo pa su im drugi pomagali ističući njihove nedostatke. Organizacija unutar komunističkih ćelija nije uvijek bila na razini, često se osjećala nestručnost pojedinih članova, kao i odvojenost od matice u Jugoslaviji, zbog čega se primjećuje bezidejnost i površnost u radu. Bilo je onih koji su postali komunisti, a nisu imali pojma što to u biti znači i koje su njihove obveze proizlazile iz toga. Tako se jedan član, kodnog imena "Vinov", obraća "drugarici Ružici" pismom u Italiju u kojem navodi: "Ovdje stanje nije dobro u pogledu partijskog rada, a veze nemamo nikakove od kada smo god došli, niti prema tome poznamo novu partijsku perspektivu. (…) Članovi su partije dolazili sa

391 PETEŠIĆ, 1982., 218-220. 392 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće o partijskom radu za mjesec ožujak 1944. god. 393 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće o radu partijske ćelije pri COZ-u za mjesec lipanj 1945. god.

118 zbjegom, a da ni jedan nije imao svoju biografiju. Imali smo slučaja, da su nam se trojica htjeli prošvercati u partiju izjavivši da su njeni članovi, a bili nisu".394 KP je svoj pomladak u zbjegu crpila iz SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije) koji je funkcionirao kao platforma za idejno, političko i kulturno usmjeravanje mladih. Organizacija je funkcionirala kao disciplinirani pomladak koji služi kao uzor drugima, posebice vršnjacima, djelujući na društveno-političkom planu, prvenstveno kroz kulturne i fizičke aktivnosti. SKOJ se ustrojavao kao i KP, kroz logorske i rajonske komitete, ustanove i radionice u zbjegu. Krajem lipnja 1944. god. postojala su četiri logorska komiteta i 22 rajonska biroa, s ukupno 699 članova SKOJ-a.395 Prvih mjesec od dolaska u Egipat, skojevska organizacija nije dobro funkcionirala. Zbog nesposobnosti pojedinih rukovodilaca osjećala se bezidejnost i među skojevcima vladalo je pravo "mrtvilo".396 Među mladima je bilo različitih gledišta i svađa, što je naravno slika situacije koja se nije prikazivala prema vani.397 Najveći problem bio je organizacijske prirode, tj. kako komitete i biroe povezati u zajedničkom djelovanju. To je učinjeno tako da su se rukovodioci, koji su bili predviđeni za komitet SKOJ-a, upućivali u logorske odbore kao sekretari koji su onda kroz određene aktivnosti, sa starijim članovima, stjecali potrebna iskustva. Nakon početnih teškoća u drugoj polovici 1944. i 1945. skojevska organizacija doživljava svoj preustroj, tako da se ukidaju rajonski biroi, a rukovodstvo svim aktivnostima preuzimaju logorski komiteti i komitet za čitav zbjeg. Sastav komiteta činili su: Savka Dabčević, politički sekretar, Ivo Bojanić, organizacijski sekretar, a ostali članovi bili su: Stipe Gurdulić, Ante Josipović i Ivko Gugić.398 * Pored partijskih organizacija u logorima, bile su organizirane i masovne antifašističke organizacije. KP je kroz ta tijela pokušao obuhvatiti što više ljudi, koji nisu bili članovi partije, a čiji je zajedničko obilježje bio antifašizam. Svakako da je taj cilj u ratnim okolnostima bilo lakše ostvariti, jer i oni koji nisu bili simpatizeri partije, bili su antifašističkog opredjeljenja zbog zločina koje je okupator počinio u domovini. Najpoznatija masovna antifašistička organizacija bila je AFŽ (Antifašistički front žena). Specifičnost ove organizacije njeno je rodno obilježje u vremenima kada su formirane

394 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Pismo "Vinova" Ružici Markotić, 31. 7. 1944. 395 PLENČA, 1967., 379. 396 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće Komiteta zbjega KPH za Oblasni komitet KPH za Dalmaciju od 5. 6. 1944.,11. 397 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Politička situacija na području biroa pri NAAFI od 5. 7. 1944. U Izvješću piše: "Skojevke u samoj bolnici su počele bolje djelovati u zadnje vrijeme, te sada nema kod ovih onih stalnih svađa koje su prije bile". 398 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće Komiteta zbjega KPJ Komitetu KPH za Dalmaciju od 31. 12. 1944.

119 rijetke političke grupe u svijetu, u koje se udružuje samo ženski spol. Bila je to neka vrsta političke emancipacije žena koje su svoje interese i stavove izražavale kroz ovakvu organizaciju. AFŽ je formiran odmah po dolasku prvih zbjegova na proljeće 1944., a sastojao se od Centralnog odbora AFŽ-a u kojemu je bilo šest članica, po uzoru na kojeg se formiraju logorski i rajonski odbori.399 Organizacija je od 6.137 članica u srpnju 1944. narasla na 8.416 članica u veljači 1945. god.400 Prema ovim brojevima AFŽ je najmasovnija organizacija koja je djelovala među izbjeglicama u Egiptu. Ovi podaci i nisu iznenađenje, ako se uzme u obzir da je u zbjegovima u Egiptu bilo preko 10 tisuća žena starijih od 18 godina. Djelovanje AFŽ-a u logorima bilo je svestrano jer su uvjeti života bili takvi da je rad ženskih ruku uvelike olakšavao tešku svakodnevicu koja je bila obilježena bolestima, umiranjima, te dnevnim poslovima u kojima su se žene najbolje snalazile svojim umijećima i samoprijegorom.401 Rad unutar AFŽ-a imao je svoj teoretski i praktični dio. Na teoretskom planu održavali su se brojni sastanci na kojima se raspravljalo o različitim pitanjima iz političkog i kulturnog života u domovini i zbjegu. Također, zabilježeno je održavanje brojnih analfabetskih tečajeva na kojima se vršilo opismenjavanje, a za naprednije bilo je organizirano učenje osnovnih elemenata iz književnosti, umjetnosti i kulture. Veliki značaj za život u logorima imalo je organiziranje praktičnih tečajeva za žene iz onih područja djelovanja koja su bila u svakodnevlju. Tako je bolničarski tečaj pohađalo 510 žena, a 426 djevojaka se javilo za sudjelovanje u NOVJ-u. Veliki broj žena završio je higijenske tečajeve koji su bili izrazito potrebni kako bi se smanjio broj zaraznih bolesti, a buduće majke su polazile tečajeve za trudnice. Žene su naravno dale svoj obol i u fizičkom radu, u kojem su znale raditi bolje i upornije nego mnogo muškaraca. Također, može se primijetiti da su žene bile istaknute i na rukovodećim položajima u različitim odborima, poput Ružice Markotić koja je vodila COZ u Italiji ili Savke Dabčević koja je bila tajnica SKOJ-a, a kasnije je bila i na drugim rukovodećim pozicijama u zbjegu. Svoj obol AFŽ je dao i u izdavačkoj djelatnosti, tako što su radili na izdavanju tjednika "Žena zbjega" u kojemu su publicirani tekstovi koji su obrađivali različite aspekte ženskog djelovanja i rada u zbjegu, kao i mnogi praktični savjeti s područja higijene, zdravstva i odgoja djece.

399 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće o radu partije kroz mjesec siječanj - veljača ove godine (1944. god.), 7. 400 PLENČA, 1967., 380. 401 DASt, J.Z. 468, passim.

120 Druga masovna antifašistička organizacija bila je USAOJ (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije), odnosno njen republički ogranak USAOH. Intencija ove organizacije okupljanje je što većeg broja mladih oko ideje antifašizma. Za razliku od SKOJ-a koji je bio partijska organizacija, USAOJ je funkcionirao kao izvanpartijsko tijelo s namjerom privlačenja svih mladih u logorima. Konce djelovanja USAOJ-a držali su rukovodioci SKOJ-a propagirajući na takav način ideje antifašizma i komunističke partije.402 Snage USAOJ-a su se u većini slučajeva fokusirale na djelovanje unutar radnih akcija, sportskih natjecanja i kulturnih priredbi, dok je političko djelovanje bilo manje izraženo. Unutar organizacija USAOJ-a formiranje su i pionirske organizacije sa 5.126 članova, koje su bile strukturirane prema školama i dječjim vrtićima.403 Zadaća pionirske organizacije bio je "pravilan" pristup učenika prema školi i drugim obvezama iz područja kulture i odgoja.404 * Komunističkoj partiji bilo je u interesu, prvenstveno zbog djelovanja rojalista, ali i drugih protivnika NOP-a, privući što šire mase ljudi različitih nacionalnosti, društvenih slojeva i političkih opredjeljenja. S tim ciljem pristupilo se formiranju tijela koja bi nastupala s istim interesom, a to je bio povratak u domovinu. Naime, bila je to reakcija na UNRRA-inu akciju kojom se vršila registracija ljudi za povratak iz zbjega. UNRRA-ini činovnici, koji su vodili evidenciju za povratak, po točki 12. upitnika postavljali su pitanje u koju se zemlju osoba želi vratiti.405 To je naravno ostavljalo mogućnost da se ljudi izraze za neku drugu zemlju, a ne za Jugoslaviju, iz koje su svi krenuli u zbjeg. Tako je bilo ljudi koji su se prijavljivali za odlazak kod članova svojih obitelji, iseljenika, u SAD, Južnu Ameriku, Australiju, Novi Zeland i neke druge države.406 Takav rad UNRRA-e protumačen je kao pokušaj "reakcije" da uzdrma jedinstvo u logorima, što se htjelo spriječiti formiranjem jednog masovnog tijela u koje bi ušli članovi drugih stranaka što bi pokazalo zajedništvo i odlučnost za povratak u domovinu. Nekolicina članova opozicijskih stranka uvjetovala je ulazak u to tijelo time što bi COZ izdao proglas kojim bi se priznala ravnopravnost između građanske opozicije i KP-a. COZ je ovo odbio jer bi se time

402 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Partijski biro za logor IV. u El Khatatbi, izvješće za mjesec svibanj 1944., 8. 403 PLENČA, 1967., 382. 404 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće o partijskom radu za mjesec ožujak 1944. god. Usp. KLISURA, 1980., 87-94. 405 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 302, 3. 406 DASt, J.Z. 447, passim.

121 priznalo postojanje više političkih grupa u logorima, što bi za reprezentaciju zbjega u očima Saveznika bilo neprihvatljivo.407 Na inicijativu Mate Jakšića pristupilo se formiranju osnivačkog povjerenstva Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF) u koje je ušlo deset članova Hrvatske seljačke stranke, dvoje članova KP-a, dvije izvanstranačke osobe, jedan član Radikalne stranke, jedan član Jugoslavenske nacionalne stranke i jedan član Srpske demokratske stranke. Uz učešće AFŽ-a i USAOJ-a, kao i drugih masovnih organizacija u zbjegu, povjerenstvo se izjasnilo da prihvaća program JNOF-a za Hrvatsku, a zatim je donijelo odluku kako je potrebno narodu obrazlagati važnost formiranja JNOF-a u zbjegu kako bi se u njega uključilo što više neaktivnih i nezadovoljnih ljudi iz logora. Tako je u rad JNOF-a uključeno mnogo ljudi koji su inače bili nezadovoljni djelovanjem COZ-a u zbjegu. Povjerenstvo je donijelo zaključak kako je potrebno razgovarati sa svim ljudima koji podupiru rad JNOF-a, a nezadovoljni su s radom COZ-a. S obzirom na širinu JNOF-a odustalo se od glasovanja za rukovodioce prema političkim stranka, pa je aklamacija prihvaćena kao optimalno rješenje. Način je bio takav da osobe starije od 14 godina imaju pravo predlagati i biti birane, a neće se glasovati prema listi, već će narod pojedinačno glasovati pljeskanjem za svakog člana. Tek ako neki kandidat ne bi dobio potporu naroda drugi se mogao javiti za kandidaturu. Izbori su održani 21. prosinca 1944., prilikom čega se glasovalo na 46 mjesta u logorima. Odaziv je bio između 95 i 100%, a u većini slučajeva izabrani su ljudi koji su bili simpatizeri NOP-a.408 U prvoj polovici siječnja 1945. god. provedena je konstitucija logorskih i rajonskih odbora, a 28. siječnja održan je Prvi plenum odbora JNOF-a na kojemu je izabran Izvršni odbor. Glavni zaključak plenuma bio je da se na konferencijama narodu tumači ispravnost i potreba izvršavanja svih zadaća koje postavlja COZ, kako bi se učvrstilo jedinstvo ljudi u zbjegu i pokazao savez s organima narodne vlasti.409 Djelovanje JNOF-a bilo je vrlo aktivno sljedećih godinu dana života u zbjegu, a služilo je okupljanju naroda oko zajedničkog cilja, povratka u domovinu. Logorski i rajonski odbori JNOF-a posebno su se istakli u organizaciji procesa repatrijacije koji je potrajao više od godine dana. Na sjednicama su se tumačili razlozi zastoja repatrijacije, ljudima se pomagalo savjetima kako preživjeti u surovim klimatskim uvjetima, rješavali su se sporovi i svađe među članovima

407 DASt, J.Z., 468, Dvomjesečno izvješće s pregledom općeg političkog i organizacionog stanja u zbjegu za prosinac 1944. i siječanj 1945., 5. 408 DASt, J.Z., 468, Dvomjesečno izvješće s pregledom općeg političkog i organizacionog stanja u zbjegu za prosinac 1944. i siječanj 1945., 1-12. 409 PLENČA, 1967., 387.

122 zbjega, kao i brojni drugi problemi koji su se pojavljivali. Djelovanje JNOF-a izrazito je pridonijelo koheziji većine članova zbjega,410 a također je razvijalo ideju zajedništva svih nacija u Jugoslaviji.411 Na Drugom plenumu JNOF-a u zbjegu, koji je održan 5. travnja 1945., sudjelovao je pravoslavni svećenik, potpukovnik Blažo Marković, koji je u svom pozdravnom govoru istaknuo: "Ja kad se budem vraćao odavde ponijeti ću najljepšu sliku koju sam mogao da steknem, a to je da je naš narod zbrisao jedanput za svagda onaj jaz između Srba i Hrvata, kojega su za 22 godine razne političke grupe i partije toliko produbljivale…"412 Sa sigurnošću se može konstatirati da je JNOF najsnažnije postignuće KP-a u zbjegu, jer se kroz djelovanje tog tijela najviše učinilo za širenje komunističke ideologije, a ujedno se pridonijelo društvenoj koheziji velikog broja ljudi u zbjegu. * Komunisti su unutar logora razvili djelovanje obavještajne službe pomoću koje su dolazili do raznovrsnih informacija o ljudima u zbjegu, njihovom izjavama, političkim stavovima i prigovorima na upravljanje logorima. Bio je to način da se kontroliraju oni koji su bili politički protivnici, kao i oni koji su bili spremni napraviti nešto što bi umrljalo ugled zbjega u očima Saveznika. Najaktivniji špijuni, koji su redovito podnosili svoja izvješća komunističkoj ćeliji u COZ-u, imali su pseudonime. Tri su najpoznatija iz raspoložive arhivske građe: Jasenov, Beda i Ivo. Oni su pisali redovita izvješća na temelju podataka koje su primali s terena. Dio te faktografije dostavljali su im niže rangirani operativci, među ostalim: Lija, Proljeće, Ante, Jadran i drugi. Iz dokumenata nije moguće utvrditi identitet niti jednog od njih, no svakako se može konstatirati da su bili neobično agilni i aktivni špijuni, prenoseći skoro svaku izjavu koja je odstupala od dominantne ideologije. Svakako, rad obavještajne službe bio je prvenstveno usmjeren na one za koje se znalo da se ideološki ne slažu s KPJ i na one koji su silom iz domovine odvedeni sa zbjegovima. Najveći dio takvih izvješća zauzimaju opisi i izjave osoba koje su bile etiketirane kao četnici. Tako Jasenov piše za razdoblje od 14. do 22. svibnja 1945.: "Obavijestio me drug Mihojlović da je govorio Božanić Ante 15.V. t.g. večer preko radio vijesti iz Londona (komentar o Trstu) da će opet doći kralj Petar u Jugoslaviju i da što je mislio Tito i ostali

410 DASt, J.Z. 142 i 149, passim. 411 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 311. 3. U govoru povodom izbora Stipe Ostojić član COZ-a je kazao: "JNOF nas mora okupiti sve redom, kao što je i naša narodna armija okupila sve Srbe, Hrvate, Makedonce i Crnogorce. Jer tek okupljeni u JNOF moći ćemo učiniti sve što je potrebno za obnovu domovine". 412 DASt, J.Z. 468, Sastanak Plenuma JNOF-a u zbjegu održan 5. 4. 1945., 2.

123 komunistički razbojnici da odnesu tuđu zemlju ali da neće, jer da će saveznici uzeti komandu nad partizanima, i da će sa čitavom vojskom rukovoditi kralj".413 U istom izvješću Jasenov piše o ljudima koji su govorili protiv Tita i komunističke partije. Tako je: "Krtolačić Ante iz Vignja govorio protiv Tita, da je on uništio Španiju, pa će i Jugoslaviju, da on neće nikad u domovinu, jer da on vidi kakvi su lopovi i razbojnici ovamo, da su u domovini sto puta gori. Vojnović Spasoje je govorio da on neprizna narodnu vlast, jer da su samo komunisti, a nisu zaslužili da budu ni čobani. Da zašto mrzimo kralja Petra, ali da nam je uzalud, da će on doći". U sljedećem izvješću za razdoblje od 22. do 30. svibnja ponovno je pozornost usmjerena na Antu Krtolačića koji je prilikom posjeta dvojice mornara koji su razgovarali s narodom u logoru V. rajon B, njima izjavio: "da oni ništa neznaju, jer da su u Jugoslaviji partizani ubijali poštene ljude, a ovi (mornari) su istome odgovorili, da je to žalosno čuti od njega i da on nevoli Jugoslaviju kad tako govoru, on je rekao da je on bolji Jugoslaven nego oni, ali da nevoli Tita nego kralja Petra, da on neće u domovinu da partizani ubijaju, još da se vidi kako Tito hoće ugrabiti Trst Talijanima i da je propala Titova diplomacija, isti su mu odgovorili da je lud i da nije zaslužan da se povrati u Jugoslaviju".414 Špijuni u El Shattu često bilježe izjave ljudi koji su simpatizirali kraljev režim na način kako žele premještaj u četnički logor i, kako za to traže dopuštenje od Saveznika. U više su navrata nezadovoljnici u zbjegu prelazili u El Arish, a odatle se u većini slučajeva raseljavali po različitim stranama svijeta. Pored različitih kritika na račun komunista i narodne vlasti, negativni stav se izražavao i o postignućima NOB-a i drugim aktivnostima komunističke partije u domovini. Jasenov bilježi kako je 23. prosinca 1945.: "Kalaj Djuro u logoru III, sa najprostijim riječima i izrazima govorio protiv novog Ustava. Rekao je da on hoće u domovinu, ali da Ustav neće poštovati, jer da ga je samo prihvatila omladina, koja se dade lako zavesti, stariji pametniji ga ne priznaju. Amerika i Engleska ga neće priznati pošto je Jugoslavija kraljevina".415 Uz rojalistički nastrojene pojedince, druga po važnosti "opasna tema", bili su pripadnici Hrvatske seljačke stranke koje doušnici jednostavno oslovljavaju kao Mačekovci. Oni nisu predstavljali toliko važan i gorući problem kao što su bili četnici, ali su bili prijetnja budućem ustroju zemlje zbog svojih stavova oko provedbe izbora i snažne političke uloge koju su imali u predratnoj Jugoslaviji. Doušnik Beda u svom izvješću za

413 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 14. 5. do 22. 5. 1944., u potpisu Jasenov. 414 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 22. 5. do 30. 5. 1944., u potpisu Jasenov. 415 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 23. 12. 1945. do 1. 1. 1946., u potpisu Jasenov.

124 razdoblje od 10. do 26. veljače 1945. piše kako se 17. veljače u radnom logoru sastalo deset osoba koje su ostale na sastanku do ponoći. Sastanak je vjerojatno imao politički karakter jer su sljedeće jutro bili u logoru razbacani letci pisani na duhanskom papiru. Na letcima je pisalo: "Smrt fašizmu i komunizmu, Živjela demokracija, Dole jamari, Živjela prava demokracija, Dole jamari i anarhija, Dole razbojnici".416 U daljnjem tekstu izvješća navedena su "lica" koja su bila na sastanku, njihovo zanimanje i mjesto porijekla. U izvješću od 23. do 27. ožujka 1945. na meti je Petar Padovan, učitelj, Mačekovac, koji je pri povratku iz Kaira izjavio sljedeće: "Bio sam u Kairu i došao u dodir s jednim Mačekovcem koji mi je dobar prijatelj kao i Dr. Šubašiću i rekao mi je 'Bivši političari mogu se povratiti u Jugoslaviju slobodno. Ima nas 250. Tu se nalazi Dr. Živković Petar, Jeftić i dr. Oni putuju iz Londona i parobrod je trebao pristati u Aleksandriju ali u zadnje vrijeme se doznaje da brod ne će dolaziti ovamo pak će zato svi iz Kaira po svoj prilici poći avionom"'. Također u daljnjem tekstu piše kako je Padovan u Kairu čuo kako se: "Tito jedva drži jer ga u Hrvatskoj i Srbiji ne voli narod. Tamo će sigurno doći do potresa koji će izazvati pad Titove politike a to se jasnom vidi po tome što amerikanski listovi javno optužuju Tita kao komunistu".417 Najčešće teme o kojima doušnici javljaju vezane su uz komentare o aktualnoj vojno-političkoj situaciji u domovini i svijetu. Međutim, pored ovih tema, postoji i niz ostalih zanimljivih problema o kojima se piše. Nezadovoljnici u zbjegu izražavaju želju kako se ne bi vratili u domovinu, nego se preselili negdje drugdje po svijetu. Tu opciju lakše mogu iskoristiti oni koji imaju rodbinu raseljenu po svijetu. Uz pomoć saveznika i UNRRA-e ovo pitanje se može pozitivno riješiti i postoji određeni broj slučajeva kada se dopušta putovanje u Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju ili pak Novi Zeland. Stav Centralnog odbor zbjega oko iseljavanja oblikuje se prema političkoj poziciji osobe koja želi izaći iz logora i otići u inozemstvo. Tako Jasenov u izvješću za razdoblje od 22. do 31. listopada 1945. god. prenosi raport jednog od doušnika s terena: "29/X.45. Bio sam sa Papić Antom i Buselić Matom. Papić govori da je došla komisija od U.N.R.R.A., u vezi nas, Busolić je nastavio, ja sam znao da će doći, da vide kako oni drže diktaturu. Zašto neće Centralni da odobrava molbe u Ameriku. Oni su kadri da nama sve naprave, ali ih Saveznici dobro poznaju, to su sve lopovi i hajduci".418 U izvješću za razdoblje od 1. do 10. siječnja 1946. Jasenov piše: "3/I. t.g. Veliki mačekovac /nezadovoljnik/ Suić Filip

416 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 10. 2. do 26. 2. 1945., u potpisu Beda. 417 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 10. 2. do 26. 2. 1945., u potpisu Šumski. 418 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 22. 10. 1945. do 31. 10. 1945., u potpisu Jasenov.

125 otišao je u S.A.D., postao je isti amerikanski državljanin". U istom izvješću stoji: "15/XII.44. Majtrovec Frano je pisao pismo u Australiju, između ostalog je pisao kako je australijska vlada izglasala zakon za primanje godišnje 70000 emigranata i da su na prvom mjestu jugoslavenske izbjeglice. Isti je primio dva pisma iz S.A.D. od predsjednika H.B.Z.e Butkovića, između ostalog mu piše da će on sve poraditi kako bi došao tamo, da su poteškoće. Drugo mu je pisala nekakva Milka 27/XI.44., da mu ona nemože ništa pomoć, jer da ona traži pasa-port, čim istog dobije da odmah ide u Jugoslaviju. Pismo, kao i prijepis sačuvani".419 Iz ovog izvješća vidljivo je da su špijuni, pored usmene komunikacije, imali i potpuni nadzor nad svom poštom koja je izlazila i ulazila u logor. Kako je El-Shatt bio veliki logor u kojem je, na vrhuncu, bilo smješteno oko 28 tisuća ljudi, bilo je potrebno održavati red i mir, funkcioniranje svih životnih i društvenih potreba. Naravno da je bilo među ovolikim brojem ljudi kriminala, najviše krađa i sukoba oko imovine, ali znalo se dogoditi i pokoje ubojstvo i samoubojstvo. Centralni odbor zbjega pokušavao je umanjiti broj prijestupa, ako se već nije u potpunosti mogao iskorijeniti, posebice iz razloga da se pokaže Saveznicima funkcioniranje jednog sređenog i uspješnog komunističkog društva. S tom svrhom djelovala je i špijunska služba izvješćujući o svim pojavama krađa, gomilanju privatnog vlasništva bez poznavanja podrijetla, kao i sukobima i svađama među narodom u zbjegu. Tako u prethodno navedenom izvješću za razdoblje od 1. do 10. siječnja 1946. piše Jasenov: "3/I. t.g. Izvršena je premetačina šatora Botica Draga u logoru I, iz Račišća na Korčuli /nezadovoljnik kapitalista/ po partizanskoj straži logora I; a naređenju direktora UNRRA-e. Istome pronađene 14 pari basih novih cipela, 9 ženskih kaputa, 7 ženskih vesta, 5 ženskih novih kombineta i drugih stvari. Zaplijenjene stvari predane En. komandi logora I. /Bio upoznat C.O.Z./" U krađama su učestalo sudjelovali i Arapi, lokalno stanovništvo koje je najčešće radilo u engleskoj službi. Jasenov izvješćuje kako je: "u logoru IV. u noći 9. na 10. V. t.g. napadalo nekoliko puta viši broj Arapa na šatore kao i na engleski magazin i komandu iz kojega su bili pokupili sve kartoteke i registraciju, ali su ih naši stražari primijetili, te su isto ostavili i pobjegli. Engleski komandant i policija je čestitala stražarima. 12/V. t.g. u noći u logoru VI. odneseno je iz krojačke radione dvije glave mašine 'Singer' i nekoliko robe. Istoga dana su se našle mašine po policiji u pustinji, samo se roba nije našla. U ovim slučajevima izgleda da ima i provokacije".420 *

419 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 1. 1. 1946. do 10. 1. 1946., u potpisu Jasenov. 420 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 6. 5. do 14. 5. 1944., u potpisu Jasenov.

126 U logorima se nisu samo prikupljale informacije. Njih se i oblikovalo pa odašiljalo među izbjeglice, te se tako pokušavalo utjecati na najveći dio tog ljudstva. Naime, širenje propagande svakako je bila najraširenija metoda utjecaja na sve članove zbjega. Informacije su se širile usmenim i pismenim putem, a cilj tog postupka nadilazio je političko-informativnu zadaću. Politički jezikom koji se izgrađivao kroz zborove na kojima su se slušali govori, kao i kroz tekstove koji su se objavljivali u logorskom tisku, razvijao se osjećaj zajedništva i na taj način izgrađivalo jedinstvo u logorima.421 Dominantne naracije koje su se javljale kroz verbalnu i pisanu formu, bez obzira da li su istinite ili su fiktivne, uspješno su pridonijeli stvaranju društvene kohezije. Takve naracije duboko su se ispreplele sa životom u logorima, tako da su postale jedna vrsta uporišta u kaotičnom logorskom životu daleko od rodnog kraja.422 Budući da je život u logorima bio premrežen različitim upravnim i partijskim tijelima koja su, u većini slučajeva, redovito održavala sastanke i sjednice, izgovorena riječ se širila do velikog broja ljudi. Posebno je potrebno istaknuti ona tijela koja su okupljala veći broj ljudi, poput JNOF-a, gdje su se održavali plenumi na kojima se postizala velika prisutnost. Ljude su privlačile i kulturne aktivnosti kao što su kazališne predstave, omladinske manifestacije, predavanja pučkog sveučilišta i zborski nastupi, a relativno su dobro bile posjećene i sportske aktivnosti poput različitih natjecanja i nastupa sportskih sekcija. Također, obilježavali su se važni datumi iz prošlosti poput godišnjice II. zasjedanja AVNOJ-a, Oktobarske revolucije u Rusiji, proslave rođendana britanskog kralja Georgea VI. i sl. U takvim i sličnim prilikama održavali bi se pozdravni, zatim programski i izvještajni govori. To su najčešće bile duže retoričke forme u kojima bi govornik izlagao informacije o različitim problemima iz logora, napretku u radu, postignućima na kulturnom planu, političkoj situaciji u svijetu, uspjesima NOVJ-a u domovini, borbi protiv reakcije i ostalim pitanjima koja su okupirala svijest svakog pojedinca u zbjegu. Također, u sličnim prilikama čitali bi se sastavci školske djece, kao i starijih književnika u kojima se govorilo o različitim aspektima života i borbe za slobodu u zbjegu i domovini. Govori bi završavali općim pljeskom, tj. aklamacijom, a često bi se čuli povici poput ovih: "Živio Tito, živio NOP, živjela socijalistička Jugoslavija, živio SSSR-a, živjeli Saveznici, dolje reakcija". Kao primjer jednog političkog govora ovdje se uzima izlaganje Stipe Gurdulića "Referat o političkoj situaciji" s konferencije aktivista JNOF-a koja je održana u prosincu

421 HUNT, 2001., 45. 422 O pitanjima naracije i njenoj ulozi u različitim vrstama zajednica više u BONNEL - HUNT, 1999., 165- 181; članak K. Halttunen "The Challenge of Narrativity".

127 1945. god.423 To je vrijeme nakon završetka rata, u važnim trenutcima oblikovanja nove Jugoslavije, a također cjelokupne Europe i svijeta. Gurdulić započinje govor s prikazom političke situacije u svijetu u kojem ocrtava pad fašizma koji je doživio poraz, osim u Španjolskoj, Portugalu i Argentini. Podržava odluke Postdamske konferencije na kojoj je bilo zaključeno "da se uništi fašistička Njemačka i fašizam u svim zemljama gdje postoji". Ističe da i dalje u svijetu postoji reakcija, koja je ujedinjena kao i za vrijeme rata. Da bi se osigurao mir u svijetu potrebno je uhititi sve ratne zločince, kao i one koji ih podržavaju. Po Gurduliću najveći broj zločinaca štite "Vatikan i visoki kler" koji hoće da se zaborave zločini. Zatim pristupa nabrajanju domaćih zločinaca, mahom bivših članova kraljevske vlade, za koje tvrdi da ih štiti britanska vlada. U nastavku prelazi na probleme radništva, a kao primjer buduće samouprave ističe pobjedu laburista nad konzervativcima u Velikoj Britaniji, i izražava nadu da će oni istrgnuti velike industrije, rudnike i banke iz ruku krupnog kapitala, provesti nacionalizaciju i dati ih radnicima na samoupravu. Zatim prelazi na političku situaciju u Jugoslaviji, za koju tvrdi da je "svijetao primjer i putokaz balkanskim narodima". Ona je zauzela značajno mjesto u sređivanju prilika u jugoistočnoj Europi, a svoj međunarodni ugled podigla je na takvu razinu da je cijene "svi slobodoljubljivi narodi svijeta". Reakcija u Jugoslaviji, koja je imala potporu "međunarodne reakcije", prema Gurduliću, doživjela je poraz. Najjači dokaz tog poraza jedinstvo je koje je iskazao narod 11. studenog 1945. kada je "jedinstveno glasao za svoju narodnu vlast - za republike". Naglašava i potrebu za obnovom zemlje koja je zbog rata razrušena u čemu vidi ulogu svakog pojedinca koji će doprinijeti izgradnji nove Jugoslavije. U zadnjem dijelu prelazi na ulogu zbjega u izgradnji nove države i potpori koju treba pružiti narodnoj vlasti. Gurdulić kaže: "Mi u zbjegu moramo naše jedinstvo produbljivati, uzdizati našu Narodnu vlast i spremati narod na zadatke koji ga čekaju u obnovi domovine. Ljude koji još nisu aktivni u Frontu, ili se ne osjećaju da su u Frontu treba povezivati, okupljati, jer time ćemo najbolje učvrstiti naše jedinstvo. Narod zbjega, organiziran u Narodnom frontu mora čuvati i produbljivati ugled kojeg je naša Federativna Narodna Republika Jugoslavija stekla u svijetu, jer i mi smo ovdje jedan njen konstruktivan dio." Drugi referat na konferenciji aktivista JNOF-a održao je Petar Antičević koji se u svom izlaganju posebno fokusirao na stanje u zbjegu.424 Rekapitulirajući godinu djelovanja JNOF-a, Antičević pokušava istaknuti pozitivne i negativne aspekte djelovanja ove

423 DASt, J.Z. 468, Stipe Gurdulić, Referat o političkoj situaciji, 41-46. 424 DASt, J.Z. 468, Petar Antičević, Organizacioni referat narodnog fronta u zbjegu, 52-57.

128 organizacije u danom razdoblju. Na početku se pita je li učinjeno dovoljno s aktivnostima i zadaćama koji su zacrtani prilikom osnivanja JNOF-a. Odgovor na to pitanje leži u rezultatima koji su postignuti, i u tom smislu bolje je da djela govore, a da se pozornost posveti onom što nije učinjeno, a trebalo je biti. Po njemu, potrebno je u aktivnosti JNOF-a uključiti što veći broj ljudi koji se još nisu aktivirali, a ne prema njima upućivati zlonamjerne primjedbe. U nastavku izlaganja, Antičević se osvrće na rad u zbjegu i nostalgiju za domovinom. Ističe kako postoji velika ljubav za domovinom, koja je dobra strana svih, ali s vremenom prelazi u "bolest" povratka. Zbog nostalgije, dobar dio rukovodioca gubi "partizanski" tempo u radu koji vlada u El Shattu. Po Antičeviću narodne mase su bolji radni aktivisti, nego pojedini rukovodioci. Također upućuje kritiku zbog nedostatka diskusija na pojedinim konferencijama u logorima, jer su rukovodioci nesposobni slušati glas naroda i razviti ozbiljne diskusije. Smatra da narodna kritika mora biti svetinja za svakog rukovodioca narodnog fronta. Zbog nezadovoljstava koje se pojavilo uslijed zastoja u repatrijaciji potrebno je narod poticati da se strpi još kratko vrijeme dok se taj proces ne privede kraju. Na kraju svog izlaganja Antičević je pozvao odgovorne da prepoznaju vlastite greške koje je on istakao u svom govoru i da ih pokušaju otkloniti. Iz ukratko predočenih govora mogu se uočiti neki elementi koji čine specifičnost političkog jezika koji dominira u zbjegu. Započinje se prikazom političke situacije u svijetu koja se sastoji u ocrtavanju dualizma između naprednih demokratskih i nazadnih fašističkih snaga koje još djeluju. Takav dualizam onda se transponira na život u logoru, koji se također odvija u borbi između naprednih snaga i reakcije. Zatim se može uočiti pokušaj približavanja događanjima koja se aktualna u domovini. Prvo se ističu postignuća, pa zatim opasnosti koje leže pred novom državom. Pozivom na obnovu, u koju se na svoj način uključuje i zbjeg, stvara se zajedništvo s ljudima u domovini, koje je naravno važno da bi se održalo jedinstvo u zbjegu. Ističe se da to zajedništvo treba imati samo pozitivne odlike, dok nostalgija, koja neke onemogućava da normalno rade i djeluju, treba biti potisnuta. Govori su sastavljeni kao niz problema za koje se nude rješenja. Na takav način ne ostavlja se prostora apatiji i bezidejnosti. Za sve probleme moguće je naći rješenje, što je mjera optimizma koji se ulijeva u narod koji žarko iščekuje povratak kući. U govorima se ne štede oni unutar zbjega koji ne obavljaju svoje dužnosti u skladu sa zahtjevima narodne vlasti, a svatko je pozvan da se popravi i djeluje u skladu sa situacijom u kojoj se zbjeg nalazi. *

129 U logorima je bilo jako važno izgraditi zajedništvo između Hrvata i Srba koje je bilo narušeno velikosrpskom politikom u Kraljevini Jugoslaviji, kao i sukobima zločinačkih skupina obaju strana u ratu. Često se u govorima isticala potreba za bratstvom i jedinstvom, posebice nakon što je Jugoslavija uređena kao federalna država. Pozdravno pismo koje Srbi iz zbjega upućuju Titu, povodom održavanja kongresa Srba u Hrvatskoj, primjer je složenica kakve su bile uobičajene u izgrađivanju međunacionalne komunikacije. U pismu se ističe kako Srbi u zbjegu obećavaju da će i dalje "produbljivati i učvršćivati bratstvo s Hrvatima" i da će "jedinstveni i okupljeni oko svoje narodne vlasti u zbjegu, spremati se još bolje za zadatke, koje ćemo pod vašim (Titovim) mudrim rukovodstvom izvršiti po povratku, u domovinu u radu na obnovi i izgradnji naše uže domovine Hrvatske u Demokratskoj Federativnoj Republici Jugoslaviji".425 Pismo sličnog sadržaja upućeno je i vladi Republike Hrvatske u Zagreb od strane srpskog naroda u zbjegu. Propaganda u logorima širila se i pisanim putem. S tim ciljem u sklopu COZ-a formiran je Kulturno-informativni odjel u sklopu kojega su djelovali Odsjek za štampu i Odsjek za usmene informacije.426 U sastavu ovog Odjela djelovali su tijekom dvije godine života u zbjegu sljedeći ljudi: Ivan Jurlina, Marija Lujak, Marin Franičević, Savka Dabčević, Ranko Marinković i Todor Srdanović.427 Zadaća Odsjeka za štampu bilo je pripremanje i tiskanje dnevnih novina i drugog tiska, zatim organizacija dopisništva iz svih logora i rajona, kao i razvijanje propagande preko zidnih novina, plakata i parola. Tiskarska tehnika je bila izrazito skromna, tekstovi su se pisali na starom pisaćem stroju, a umnožavali na roto-aparatu koji je dopremljen iz Italije.428 U početku je nedostajalo papira, a kasnije su ga Saveznici redovito dopremali. Odmah po dolasku počeo je izlaziti dnevnik "Naš list" kao službeni organ COZ-a. Nakon osnutka JNOF-a u prosincu 1944. list postaje glasilo JNOF-a u zbjegu. Prva urednica bila je Paula Zon, a nakon što je ona premještena u Vojnu misiju NKOJ-a u Kairo, naslijedio ju je Marin Franičević. Kasnije su se na poziciji urednika izmijenile još neke osobe iz zbjega. Početkom 1945. god. naklada "Našeg lista" iznosila je 830 brojeva tiskanih na latinici i 130 brojeva tiskanih ćirilicom. List je izlazio svaki dan bez prekida, u početku na dvije, a kasnije na četiri stranice. Za Božić i Uskrs tiskani su brojevi s osam stranica. "Naš list" imao je funkciju informiranja svih izbjeglica o najvažnijim zbivanjima

425 DASt, J.Z. 468, Pozdravno pismo maršalu Josipu Brozu Titu od srpskog naroda u zbjegu. 426 DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića, 7. 427 PLENČA, 1967., 436. 428 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 358, 2.

130 na domaćoj i svjetskoj fronti, kao i o svim novostima iz života u zbjegu. Opće informacije prikupljale su se slušanjem savezničkih radio-postaja, a kasnije i radija Beograda. Dopisništva iz logora izvješćivala su o najvažnijim događanjima u zbjegu, tako što su dostavljala redovita tjedna izvješća iz svakog rajona, a po potrebi i izvanredne vijesti. Bilo je tiskano "Uputstvo za pisanje i suradnju u novinama" u kojem su stajale instrukcije kako se prikuplja informacija i kako se sastavlja tekst za novine. "Naš list" s vremenom je prema zamisli COZ-a dobio zadaću prenositi direktivne članke, političke uvodnike i rasprave o pojedinim pitanjima iz političkog i društvenog života. U njemu su se objavljivali zaključci s pojedinih sjednica u zbjegu, donosila "pravilna mišljenja" o nekim političkim problemima u svijetu, pisalo se o II. zasjedanju AVNOJ-a, maršalu Titu i konferencijama različitih partijskih tijela u domovini. U listu su objavljivani književni tekstovi iz zbjega, kao i kraći tekstovi dječjih radova s temama o ratu i povratku u domovinu koji su bili dio posebnog "Pionirskog priloga". Uslijed manjka didaktičkih materijala tekstovi iz "Pionirskog priloga" koristili su se kao školska literatura. Zbog udaljenosti od El Shatta, u logoru El Khatatbi izlazio je poseban dnevnik koji je nosio naslov "Vijesti". Na inicijativu logorskog odbora u El Khatatbi prvi broj je tiskan 3. svibnja 1944.,429 a list je od tada povremeno izlazio zbog učestale nestašice rotacionog papira. Glavni urednik bio je Duško Ćurčija, a ukupno je tiskano 145 brojeva, čija se naklada kretala od 150 do 350 primjeraka. Po uzoru na "Vijesti" iz El Khatatbe, i u logoru Tolumbat tiskan je list istog naziva. Dnevni listovi u logorima djelomice su funkcionirali i kao zidne novine jer je naklada bila premalena da zadovolji sve potrebe zbjega. Pored dnevne postojala je i periodična publikacija kao što je dvotjedno glasilo AFŽ-a, "Žena zbjega", čija je glavna urednica bila Nikica Šoljan. Ta revija bila je izraz djelovanja žena u zbjegu, a donosila je priloge s područja kulture, umjetnosti, politike, zdravlja i higijene. U zbjegu se povremeno tiskala "Omladinska riječ" kao glasilo USAOJ- a, "Kronika zbjega", bilten COZ-a za potrebe domaćeg i stranog tiska, i "Članci o JNOF- u", zbirka teoretskih tekstova koji su preuzeti iz literature kao materijal za ideološki rad u odborima JNOF-a.430 Za potrebe prosvjete tiskano je više manjih testova i brošura, među kojima je svakako najpoznatija "Početnica" s ilustracijama Kuzme Vitaljića.431 Pisana riječ koja se širila kroz logorski tisak bila je još snažnija nego ona izgovorena na različitim skupovima i konferencijama. U tisku prevladava jezik zajedništva

429 DASt, J.Z. 525, Vijesti, br. 1. 430 DASt, J.Z. 526 i 527, passim. Usp. PLENČA, 1967., 440-44. 431 KATALOG, 2007., 68-78.

131 koji je imao za cilj širenje nade u brzi povratak u domovinu. I sam naslov dnevnika "Naš list" djelovao je na povezivanje ljudi u tom zajedničkom iščekivanju povratka. Takvo čekanje bilo je ispunjeno napornim radom, kulturnim aktivnostima, vjerskim slavljima i dubokim suživljavanjem s događanjima u domovini. Kao i kod verbalnih formi, i ovdje se navodi nekoliko primjera koji potvrđuju razvoj specifičnog jezika kojim se držalo mase na okupu na fizičkom, ali i na metalnom nivou. U prvom broju "Našeg lista" prvi članak nosi naslov "Pristupimo radu". Među ostalim, u tekstu stoji: "U ovoj zemlji pristupimo radu, približimo se jedni drugima bliže, organizirajmo život tako da posluži na čast našim borcima, jer jedan od rezultata njihove borbe je zbrinjavanje ovog zbjega sa strane Saveznika. Produbimo osjećaje bratstva, ljubavi i solidarnosti i poradimo da se svojoj domovini povratimo čvršći, bolji i organizovaniji nego smo iz nje otišli".432 Učvršćivanje ugleda i sposobnosti ljudi u zbjegu u očima Saveznika, nije bilo manifestirano samo kroz marljivost u radu. Pokazivalo se da se poštuje britanska kultura, posebice kroz učenje engleskog jezika, zatim kroz izvođenje engleskih pjesama prilikom nastupa za savezničke časnike i vojsku, pa sve do obilježavanja prigodnih proslava kao što je bio rođendan engleskog kralja Georgea VI. Tako "Naš list" donosi izvješće iz logora II. gdje je narod svečano proslavio rođendan "Nj. Vel. kralja Đure VI. i iskrcavanje savezničkih invazionih trupa na zapadu u Francuskoj. (…) Sretni smo da ovo naše spontano oduševljenje možemo povezati s velikim praznikom britanskog naroda, koji u ovim velikim i značajnim danima slavi rođendan Nj. Vel. kralja Đorđa VI. Pridružujemo se mislima i željama naroda Vel. Britanije, koji svome kralju želi zdravlje u pobjedonosnom vladanju za ostvarenje savezničke stvari".433 U tiskovinama se također širila ideja o bratstvu i jedinstvu Hrvata i Srba u zbjegu i domovini. Tako u "Našem listu" piše kako je "Srpski narod ispunio i ispunjava svoju dužnost pred historijom i pred čitavim čovječanstvom. Ovo vrijedi i u punoj mjeri i za Srbe u Hrvatskoj. U budućoj federativnoj Jugoslaviji oni će imati punu ravnopravnost i slobodu. Danas se oni bore na bojnom i političkom polju. Bore se da raskrinkaju i onemoguće svaki pokušaj velikosrpskih hegemonista koji su se povezali s okupatorom protiv svog naroda".434 Najveći dio tekstova posvećen je ratu u domovini i uspjesima NOVJ-a. Tako se, među ostalim, bilježi oslobođenje Zadra 31. listopada 1944. s dosta slikovitim tekstom iz

432 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 1, 1-2. 433 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 118, 3. 434 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 57, 3.

132 kojeg se želi pokazati, kako je Zadar, nakon brojnih okupacija u prošlosti, napokon slobodan. U "Našem listu " piše: "Bizantinski i venecijanski moreplovci s oboružanih galija na kojima su stenjali okovani robovi, austrougarska soldateska, danuncijevski arditi, musolinijevi crnokošuljaši, gestapovci, esesovci, ustaški koljači i četnički krvopije gazili su ulicama ovog hrvatskog grada. Vjekovi su prolazili, a glas ovog hrvatskog, slovinskog barda Petra Zoranića nije zamuknuo. Nije ga zaglušila buka arditskih bukača, ni teror fašističkih razbojnika. Zadrom danas prolaze pobjedničke brigade Narodno-oslobodilačke vojske. Simbolički je razvijena narodna zastava, a petokraka na njoj je simbol nove slobode i nove budućnosti napaćenog grada Zadra".435 Prisjećanje na domovinu uvijek s dozom čežnje i nostalgije, često je prisutno u novinskim tekstovima. Tako jedan naslov iz "Našeg lista" glasi "Čekamo čas kad ćete se vratiti u slobodnu domovinu", što je bila poruka NOO-a iz Makarske u kojoj, među ostalim, piše: "Čekamo čas kada ćete se povratiti u slobodnu domovinu i kad ćete s nama i našim narodom, koji je ostao graditi novu državu, slobodnu, demokratsku, federativnu Jugoslaviju. Svojim primjerom pokažite tamo našim Saveznicima da ste dostojni sinovi naše zemlje… Iako ste otišli daleko od nas, Općinski N.O.O. Makarske, uz pomoć mjesnih N.O.O. pobrinuo se je da obradi vašu zemlju".436 Budući da su ljudi u logorima živjeli na sasvim drugačijem prostoru, nego što je domaći dalmatinski krš i more, jako im je nedostajao poznati domaći krajobraz, koji je u Egiptu zamijenila negostoljubiva pustinja. Aluzije na domaći krajolik učestale su u tekstovima, pridonoseći tako još jačoj čežnji za zavičajem. U "Našem listu" piše Ante Bojanić "Pismo sa Hvara" u kojem stoji: "Vraćam se opet na Hvar. Moramo biti sa narodom, sa narodom koji nikada nije bio tako čvrsto vezan sa našom borbom kao danas. Vi koji ste pošli preko mora ne zaboravite ni na trenutak da ste dio onog naroda koji svojom borbom zadivljuje cijeli svijet. Kad se budete vratili donesite sa sobom žarku, beskrajnu ljubav za hridine našeg kraja kojeg ste morali napustiti".437 Ljudi su se prisjećali života iz domovine, vjerskih proslava i svečanosti, koje su održavali u logorima, ne želeći izgubiti običaje i tradicije koje su ih vezivale uz rodni grad ili mjesto. Tako se u "Našem list" nalazi tekst "Sveti Duje u El Shattu" u kojem piše: "Sa naročitom čežnjom taj izbjeglički Split jučer se sjetio svojih, koje je kod kuće ostavio pod najtežim okolnostima i redao mile uspomene iz prošlih godina, kada je, danas mrtvi grad,

435 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 226, 1 436 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 162, 3. 437 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 55, 3.

133 živio punim životom. Posebno, dakako, spominjali su se veselo provedeni blagdani Sv. Duje iz prošlih godina, sva ona tipična splitska živahnost i ono šarenilo tradicionalnih obilježja. Kako svaki Splićanin po svojoj je veseloj ćudi sklon šali i humoru, ovogodišnji Sv. Duje ovdje u El Shattu poprimio je onaj naročiti ton što ga Splićanin ima po svojoj prirodi".438 Tiskovine su prenosile kako se iz domovine promatra život u egipatskim logorima. Bio je to dodatni imperativ da se izbjeglice pokažu u što boljem svijetlu kroz rad i ostale aktivnosti. Tako "Vijesti" iz Tolumbata donose tekst s naslovom "Sa velikim interesom prati se naš rad i život u zbjegu",439 u kojem se izvješćuje o predavanju Mate Jakšića na Beogradskom sveučilištu gdje je govorio o životu u egipatskim logorima. Za njegovo predavanje vladao je veliki interes što je istaknuto u članku, kako bi se pokazalo da ljudi u domovini misle na izbjeglice čekajući na njihov povratak iz Egipta. Nakon povratka u Egipat Mato Jakšić je izbjeglicama prenio poruku Tita koja ih je hrabrila u strpljivom očekivanju na povratak u domovinu. U "Našem listu" posebno je istaknut taj tekst koji glasi: "Maršal Tito vam poručuje da isto onako samoprijegorno kao što ste do sada radili budete i od sada čvrsto povezani uz svoje rukovodstvo da bi ste što pravilnije organizirali izvršenje vašeg novog zadatka, a to je povratak vašim domovima".440 Pored tiska potrebno je istaknuti i važnost zidnih novina koje su postojale u svim rajonima. Postavljane su na mjesta gdje su se ljudi okupljali zbog druženja i razgovora i na takav način su dopirale i do onih koji nisu bili previše zainteresirani za događanja oko sebe. Pošto je bilo dosta nepismenih ljudi, učestalo se događalo da bi netko sa zidnih ili iz tiskanih novina čitao članke, dok bi se oko njega okupila skupina ljudi, koja bi s pozornošću slušala. Takva okupljanja bi se nastavila raspravom oko neke vijesti koja je izazvala zanimanje, te bi razgovori među ljudima otišli u raznim pravcima od prisjećanja na domovinu i rodni kraj pa do pitanja hoće li ga ikada ponovno vidjeti.

438 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 81, 3. 439 DASt J.Z. 525, Vijesti, br. 253, 3-4. 440 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 459. 4.

134 6.5. Svakodnevica

Kada se odmaknemo od ratnih zbivanja i političkih previranja koja su utjecala na hrvatske zbjegove u Egiptu možemo uočiti život pojedinca i grupe na dnevnoj razini, opisati ono što povjesničari i antropolozi nazivaju "svakodnevicom", u kojoj se život nastavljao uz sva ona previranja koja su se pojavljivala izvan logora, a na koja "mali" čovjek nije mogao utjecati. Ako se pođe od premise da je svima prva misao bila usmjerena na povratak i da su svi živjeli pod krilaticom "ne zaboravi domovinu", može se jednostavnije uočiti određene rituale koji su se manifestirali u životima pojedinaca i grupa, a koji u sebi imaju poveznicu s domaćim teritorijem. Budući da je zemlja simbolički definirana i posjeduje sakralne i prirodne forme kao što su crkve, groblja, naselja, planine i otoke, važnost prostora nadilazi čisto vlasničku atribuciju. Stav izbjeglica prema novom teritoriju na kojem borave bazira se na pitanju jesu li oni silom potjerani sa svog teritorija ili su otišli samovoljno. Kako je većina izbjeglica otišla dragovoljno, pred naletom okupatora, a samo su rijetki bili oni koje su partizanske postrojbe na silu izvukle, može se kazati da je stav prema novom prostoru bio konstruktivan i kreativan. Naravno, u slučaju onih koji su bili silom dovučeni na novi prostor, stav prema njemu bio je više pasivan.441 Budući da se identitet stvara u akciji, kada se započinje život na novom teritoriju, radi se na tome da se taj teritorij pokušava inkorporirati u dosadašnji identitet. Situacija postaje specifična ako se izbjeglice trebaju naseliti u prostor koje nisu same izabrale, što je upravo slučaj kod hrvatskih zbjegova u Egiptu. U takvim slučajevima ljudi nikad ne prihvaćaju taj teritorij kao vlastiti, nego uvijek misle na povratak u domovinu. Čekajući na trenutak povratka izbjeglice rekonstruiraju vlastiti teritorij unutar novog teritorija. Ta se rekonstrukcija manifestira na svakidašnjoj razini kroz rad, običaje, kulturne i vjerske aktivnosti. U većini slučajeva cilj je rekreirati zavičaj kakvim ga pamte u trenutku polaska. Pored općih prikaza života u zbjegu u tekstu će se iznositi konkretni primjeri koji dobro ilustriraju sudbine ljudi, kao i događanja iz svakodnevice logorskog života. * Kao što je prethodno istaknuto izbjeglice su bile nastanjene u šatorima. Bili su to šatori britanske vojske pogodni za duži boravak u pustinjskim uvjetima, namijenjeni za desetinu odreda. Sastojali su se od tri sloja platna, od kojih je vanjski bio boje pijeska,

441 O značenju teritorija u formiranju identiteta nacije i etničke grupe vidi MACH, 1993., 173-210.

135 srednji plave boje, a unutarnji blago žute boje. Između svakog sloja platna bio je prazan prostor namijenjen za cirkuliranje zraka, što je uslijed velikih vrućina smanjivalo temperaturu u šatorima. Visina šatora bila je tolika da je odrasla osoba mogla uspravno stajati u svakom dijelu. Šator je bio dug između 16 i 18 m, a širok oko 5 do 5,50 m.442 Kapacitet šatora za izbjeglice bio je između 18 i 20 ljudi. Postojali su i mali šatori s kapacitetom od šest ljudi. Način smještaja slijedio je obrazac iz domovine, tako da su ljudi iz jednom mjesta bili koncentrirani u istom rajonu. Unutar jednog šatora bio je smješteno više obitelji koje su bile rodbinski vezane ili su pak bili susjedi u domovini. Na takav način se održavala povezanost i stvarao se osjećaj zavičaja. Unutar šatora bili su poredani kreveti na udaljenosti od 30 cm, a ponekad i kraćoj. Na ulazu su bila platnena vrata koja bi se konopcem vezivala za stjenku šatora i tako učvršćivala u slučajevima jakog vjetra. Oko nekih šatora postojali su mali vrtovi, a budući da je pijesak bio plodan ako se polijeva vodom, a uslijed bacanja koštica od lubenica i naranača, izrasle su male biljke.443 Život u tako skučenom prostoru gdje je spavalo po 20 ljudi svih životnih dobi, muškaraca i žena, staraca i djece, nije u ničemu sličan životu u domovini. Bilo je i šatora s više od 20 osoba, ne zbog smanjenog kapaciteta logora, već zato što se neke obitelji nisu htjele razdvojiti.444 U istom prostoru funkcionirala je dnevna soba, spavaća soba, a ponekad i kuhinja s blagovaonicom. Tu su se obavljale sve dnevne aktivnosti, počevši od spavanja, presvlačenja, odmora, sjedenja do konzumiranje hrane. Ljudi su se morali prilagoditi novim okolnostima u kojima su se žene presvlačila pred muškarcima, djeca plakala i tako remetila noćni san, starci umirali itd. Bio je to novi svijet zajedničkog života na koji se trebalo naviknuti. Šatori su bili udaljeni po nekoliko metara, a između njih prostirali su se kanali s jamama za dostavu vode. Pitka voda se dobivala iz rukavca Nila, nakon što je prethodno sedimentirana i klorirana. Zanimljivo je da je voda, za koju bi se očekivalo da će biti problem u pustinjskim uvjetima, bila redovita s dopuštenom potrošnjom od 50 litara po osobi dnevno. Sustav izgrađenih kanala, u koje se ulijevala voda i pumpama distribuirala duž logora, izvrsno je funkcionirao, a privremeni nedostatci vode događali su se u ljetnim mjesecima, ili kada se voda konvojima crpila i odvozila za druge lokacije.445 Za kupanje i vršenje fizoloških potreba postojale su posebne montažne kućice u kojima je bila dostupna voda putem sustava cijevi. Toaleti su funkcionirali kao prostor na

442 SRHOJ, 2005., 69-71. 443 NIŽETIĆ, 2007., 2007., 101-102. 444 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela za lipanj 1944., 2. 445 DASt, J.Z. 469, Higijenski odsjek COZ-a, mjesečno izvješće za kolovoz 1944.

136 kojemu je iskopana rupa u tlu, pa kada bi se ispunila, montažna kućica bi se prenijela na drugo mjesto, a rupa bi se zatrpala. Budući da su toaleti za neke šatore bili prilično udaljeni, neki su koristili i tzv. noćne zahode u šatorima.446 S vremenom je stanje sa zahodima popravljeno, omogućio se lakši pristup za starije i invalide, a kad su prvi repatrijacijski transporti upućeni u domovinu, situacija je postala mnogo bolja. Izvan šatora postojale su i bačve u kojima se odlagalo smeće, koje se redovito odvozilo zbog navala muha i štakora. U svakom logoru bile su organizirane brijačnice u kojim se obavljalo redovito šišanje kose, a za muškarce i brijanje. U početku se osjećao nedostatak potrebnog alata, kao i stručnog osoblja, a kasnije, uz pomoć UNRRA-e dostavljena je sva potrebna oprema. K tome pojedinci su u logorima prošli tečaj za brijače, pa je taj dio logorskih aktivnosti funkcionirao besprijekorno.447 Iznimno važan dio svakodnevice u logoru bili su prehrana i rad kuhinje. U početku se hrana služila u nekim većim šatorima, a kasnije za potrebe zbjega izgrađene su kuhinje u kombinaciji cigla-lim s pripadajućim blagovaonicama u kojima se tri puta dnevno posluživala hrana. Pored standarde kuhinje, postojala je dijetna i dječja kuhinja. Dijetna kuhinja je djelovala uz bolnice gdje su bili smješteni ljudi s posebnim potrebama u prehrani, a dječje kuhinje su postojale u Tolumbatu i logorima u El Shatt gdje je bila veća koncentracija djece. Svu hranu dostavljala je MERRA preko britanskog vojnog osoblja, a kasnije izravno UNRRA. Distribucija hrane bila je takva da se moglo u sat vremena nahraniti 5 tisuća osoba. Prvi mjesec tipični jelovnik bio je izrazito siromašan, a sastojao se od jednog tanjura juhe s rižom, kriške kruha, malog komadića sira, jedne naranče i čaše vode, što je bilo nedovoljno za normalno funkcioniranje organizama.448 Nakon što je UNRRA preuzela brigu o izbjeglicama, hrana se popravila i postala je raznovrsnija.449 Na jelovniku je bilo mesa, riže, povrća, a rjeđe voća. U popisu primljene hrane u Tolumbatu, koji je bio logor za djecu, možemo naći ove namirnice: marmelada, margarin, sir, mlijeko, suho voće, kava, kakao, sol, čaj, riža, grašak, šećer, brašno, ulje, tjestenina, papar, kruh, meso, keksi, krumpir, rajčica, naranče, limuni, krastavci, kapula i grah.450 Naravno, bilo je ostavljeno umijeću djelatnika u kuhinji koja će jela iz tih namirnica pripremiti. Iz izvješća logora u El Khatatbi saznaje se da je hrana bila "odveć masna", a da nedostaje "naše ulje i

446 DASt, J.Z. 469, Higijenski odsjek COZ-a, mjesečno izvješće za studeni 1944. 447 DASt, J.Z. 469, Higijenski odsjek COZ-a, izvješće za mjesec ožujak 1944. 448 TNA, WO 204/2872, Conditions at Yugoslav Evacuees Camp at Suez (MERRA). 449 DASt, J.Z. 73, passim. 450 DASt, J.Z. 492, Izvješće za mjesec listopad 1944. god., 9.

137 zelenje" na koje se narod u Dalmaciji navikao.451 Također, za djecu je bio problem unos tako teške hrane što im je uzrokovalo želučane poteškoće. Pri radu u kuhinji najveća pozornost pridavala se čistoći i higijeni. Budući da je prostor logora bio pogodno tlo za širenje štakora i muha, bilo je jako važno pravilno skladištenje namirnica, redovito pranje svog posuđa i odlaganje otpadaka. Postojala je i bakteriološka stanica koja je uzimala uzorke hrane, što je bila dodatna sigurnosna mjera u održavanju čistoće.452 * Veliki broj ljudi koji je živio u šatorima, zajednički se hranio u kuhinjskim menzama, dijelio prostore za kupanje, bio je upućen jedan na drugoga. Zajednički suživot imao je pozitivnih i negativnih strana. U logorima ljudi su se upoznavali, družili, zaljubljivali, vjenčavali i dobivali djecu. Bilo je tu svađa, prepirki i različitih vrsta kaznenih djela. Život u zajednici preslik je života u domovini sa svim pojavama svakodnevnog života koji nije prestao funkcionirati u izbjeglištvu. Na takav način ljudi su pokazivali da njihovo vrijeme, provedeno u čekanju povratka, nije izgubljeno, već da je to nastavak života u izvanrednim okolnostima. Brojni su primjeri brakova koji su sklopljeni u logorima. Postoje i međunacionalni brakovi. Tako je zabilježeno sklapanje braka između Hrvatica i britanskih vojnika, a bilo je i primjera udaje za domaće Egipćane.453 U takvim slučajevima žene su tražile izlazak iz zbjega, kako bi se mogle pridružiti svojim muževima u matičnoj zemlji. U slučaju takvih međunacionalnih brakova postojali su posebni propisi kojih su se zainteresirani morali pridržavati, a propisala ih je UNRRA u suradnji s Ministarstvom vanjskih poslova Egipta.454 Bilo je potrebno osigurati da će žena udajom za državljanina druge zemlje dobiti državljanstvo, putovnicu i sva ostala prava koja joj pripadaju. Muž je morao dokazati da je sposoban uzdržavati ženu, kako ne bi, kao izbjeglica, pala na teret države. Tako Katarina Beović iz Supetra moli dopuštenje da sklopi brak s engleskim državljaninom Georgeom Gancyjem. U svojoj zamolbi ona piše: "Ja sam se u El Shattu upoznala sa George Gancy koji me je zaprosio, a ja imam namjeru da se udam za njega jer smatram da je čestit i ispravan čovjek u svakom pogledu. Moj zaručnik je engl. državljanin iz Malte, a stalno nastanjen u Aleksandriji, kamo bi i ja želila otići nakon vjenčanja. Molim

451 DASt, J.Z. 490, Izvješće logorskog odbora iz El Khatatbe za mjesec svibanj, od 15. 5. 1944. do 31. 5. 1944. 452 DASt, J.Z. 469, Higijenski odsjek COZ-a, izvješće za mjesec lipanj 1944. 453 DASt, J.Z. 447, passim. 454 DASt, J.Z. 446, Udaja za egipatske podanike, dopis od 25. 5. 1945.

138 da mi se dozvoli vjenčanje…"455 Upravno-administrativni odjel COZ-a pozitivno je odgovorio na ovu zamolbu. Pored sklapanja brakova, postojali su i drugi razlozi za izlazak iz zbjega. Ljudi koji su imali rodbinu izvan Jugoslavije učestalo su tražili da ih se pusti k njihovoj rodbinu najviše u Australiju, Novi Zeland, i obje Amerike. Pri odobravanju izlaska COZ se držao unaprijed utvrđenog pravila po kojem se puštalo samo one koji bi se u inozemstvu htjeli pridružiti svojoj najbližoj rodbini, tj. mužu, ženi i djeci. Time se htjelo osujetiti UNRRA- inu namjeru koja je dopuštala ljudima da se rasele u strane zemlje po svom izboru. Tako Bernarda Dedola sa Šolte traži od COZ-a da je se pusti kako bi se pridružila Govanniju Dedoli, talijanskom državljaninu iz Tiessija sa Sardinije. Oni su se vjenčali 20. rujna 1943., a nakon toga on se pridružio partizanskoj vojsci odakle je otpušten polovinom 1945. god., nakon čega se vratio svojoj kući. Bernarda Dedola traži da sa sinom Antoniom prijeđe u talijanski zbjeg, odakle bi se pridružila svome mužu na Sardiniju. COZ je pozitivno odgovorio i na ovu zamolbu. U zbjegu je bio slučajeva rađanja nezakonite djece. Tako je Perica Zaninović iz Staroga Grada na Hvaru, rodila muško dijete kojem je dala ime Nenad, a čiji je otac bio britanski vojnik Tony Hoddinott. U svom iskazu iznosi kako je upoznala britanskog vojnika koji ju je posjećivao u šatoru i koji joj je obećavao da će je nakon rata vjenčati. S njim je zanijela dijete, pa sada moli "narodnu vlast" da poduzme potrebne mjere u pogledu djeteta i potencijalnog oca. Nakon obavljene sudske istrage utvrđeno je očinstvo djeteta, tako što ga je otac priznao, pa je sud donio presudu da se iz matice rođenih briše prezime "Zaninović" a da se unese ime i prezime Nenad Eduard Hoddinott.456 Poseban slučaj koji se sačuvao u savezničkoj dokumentaciji izlazak je iz zbjega troje djece i njihovo upućivanje ocu u Boliviju.457 Rodom iz Nerežišća na Braču, Juan Antonio Perić živio je i radio 45 godina u Oruru u Boliviji. Od troje djece, najmlađa Branka rodila se u Milanu u Italiji, a dvoje starijih, Julia i Damita, rodile su se u Boliviji. Premda dokumenti to izričito ne navode, izgleda da su se djeca uslijed ratnih okolnosti našla na Braču odvojeni od svog oca. Kako u Egiptu nije postojao bolivijski predstavnik, britansko Ministarstvo vanjskih poslova od bolivijskog konzula u Londonu zatražilo je dopuštenje za otpremanje djece u Boliviju.458 Nakon što je stiglo dopuštenje bolivijske vlade, njihov konzul u Londonu izdao je putovnice za dvoje djece koja su se rodila u

455 DASt, J.Z. 447, Zapisnik sa saslušanja Katarine Beović od 22. 9. 1944. 456 DASt, J.Z. 451, Presuda Sudskog odsjeka u slučaju Perice Zaninović od 14. 8. 1945. 457 TNA, FO 371/42799, W 5621. 458 TNA, FO 371/42799, W 7488.

139 Boliviji i vizu za treće dijete koje se rodilo u inozemstvu. Sve troškove oko prijevoza djece do Bolivije podmirio je njihov otac. Tom prilikom iz jugoslavenske iseljeničke kolonije u Oruru upućena je donacija u protuvrijednosti od 750 britanski funti za potrebe zbjega. Zanimljivo je da su donatori inzistirali da se novac ne preda jugoslavenskim vlastima, već da se oko njegovog pravilnog trošenja pobrinu britanske vlasti. Budući da je u to vrijeme UNRRA preuzela humanitarnu skrb za logore, taj novac doznačen je na račun ove organizacije, kako bi ga iskoristila za pomoć izbjeglicama iz Jugoslavije.459 * Primjere negativnih pojava u zbjegovima možemo promatrati kroz djelovanje partizanske straže i logorskih sudova. Društveno neprihvatljivo ponašanje, koje postoji u svim oblicima zajednica, postojalo je i unutar zbjegova. Partizanska staža funkcionirala je kao neka vrsta policije koja se brinula za javni red i mir, proganjala prijestupnike i privodila ih pred sud. Članovi straže bili su u većini slučajeva mladi vojnici koji su se pripremali za odlazak na frontu i bivši partizanski vojnici, najčešće ranjenici koji su se donekle uspjeli oporaviti, pa su i dalje željeli na nekakav način pridonositi NOP-u. Postupak stražara u većini slučajeva bio je korektan, no bilo je i pretjeranih ispada i prekoračenja dužnosti, posebice kod starijih stražara, koji su frontu zamijenili zbjegom, pa im je svako nedolično ponašanje bilo poziv na strogi postupak. S vremenom sastavljen je pravilnik postupanja, kojeg su se u većini slučajeva držali, ali su se i dalje pojavljivala povremena prekoračenja ovlasti. Najviše je zabilježeno slučajeva krađe, a krali su se različiti odjevni predmeti, kao i hrana iz skladišta i kuhinje. Ljudi su uzimali ono što im je najviše nedostajalo. Međutim, zabilježeno je i pravo razbojstvo, kada je opljačkana crkva koja se nalazila unutar jednog šatora. Crkva je provaljena tako da je netko nožem napravio ulaz u šator, a odneseni su predmeti koji se koriste prilikom misnog obreda. Među ostalim odneseno je nekoliko planita, komada svile, stolnjaka, pa po jedna stola, košulja, drvena kutija s dva pozlaćena kaleža, jednom monstrancom i piksidom. Partizanska straža sastavila je zapisnik i pristupila istrazi.460 Iz dokumenata nije poznato je li prijestupnik uhićen. Mogućnosti istrage bile su ograničene, i ako se prijestupnik nije uhitio na djelu bilo je teško za očekivati da će se ikada naći. Iz tog razloga, partizanska straža pribjegavala je pretresanju šatora onih za koje je držala da su potencijalni sumnjivci. Međutim, takva metoda

459 TNA, FO 371/42799, W 7089. 460 DASt, J.Z. 451, Partizanska straža, izvješće od 3. 3. 1945.

140 provodila se i kada su u pitanju bili politički protivnici, koje se na taj način pokušavalo omesti i osujetiti u djelovanju. Partizanska straža pokušavala je spriječiti prostituciju i slobodno ponašanje koje se ponekad događalo u logorima. Tako je stražar u logoru VI. ulovio "četiri drugarice koje su bile po onom poslu u šatoru 42 C". U svom izvješću navodi da ih je tamo dovezao kamion, što znači da je stvar bila organizirana. Stražar ih je zaustavio, a one su ga vrijeđale i govorile mu da je fašist, da one priznaju narodnu vlast a ne njega, premda je on bio izvršni organ te ovlasti. Ušle su u šator i svašta mu govorile i pokazivale rukom, na što se on udaljio.461 U više navrata stražari bi u logorima uhvatili u prijestupu lokalne Arape, najviše kako iznose robu iz skladišta ili kako kradu ljudima stvari iz šatora. Takvi slučajevi bi se rješavali na način da bi ih se predalo savezničkom zapovjedništvu.462 Odnos izbjeglica prema Arapima bio je inače primjeren. Budući da su oni radili teške fizičke poslove za savezničku vojsku, kao što su kopanje rupa i kanala, ljudi bi se sažalijevali nad njima pa bi im često davali poneki komad hrane, što je bilo strogo zabranjeno. Arapski radnici bili su neka vrsta polurobova jer su ih na rad tjerali bičevima, pa su izbjeglice gledajući njih shvaćali da se ipak oni nalaze u boljem položaju od Arapa, što je bila doza psihološkog umirenja da uvijek može biti gore.463

461 DASt, J.Z. 57, Knjiga zapisnika partizanske straže logora VI. za 21. - 22. 5. 1945. 462 DASt, J.Z. 57, Knjiga zapisnika partizanske straže logora VI., passim. 463 NIŽETIĆ, 2007., 107-110

141 6.6. Rad

Rad je značio kvalitetno ispunjavanje vremena do povratka u domovinu. Kroz rad poboljšavali su se uvjeti života u logorima i pokazivao se veliki stupanj samostalnosti u odnosu na Saveznike. Komunistička partija smatrala je da je rad, pored političke, kulturne i prosvjetne aktivnosti, najvažniji čimbenik u oblikovanju narodnih masa. Pored opće koristi koja je proizlazila iz rada, postojala je i obrazovna funkcija koja nije bila zanemariva. U logorima su sve izbjeglice sličnog materijalnog stanja, pa nema onih razlika koje su postojale u domovini. U takvim okolnostima svi su mogli pristupiti radu s istih početnih pozicija, pa je zbjeg postao veliki kolektiv radnika. Naravno, KP je u radu vidjela mogućnost za stvaranje novih socijalističkih odnosa, a iskustvo koje je stečeno u zbjegu, naveliko će se primjenjivati nakon rata u domovini.464 Već prilikom dolaska u Egipat organizirane su radne brigade koje su dobile različite zadaće. Dijelile su se na stolare, graditelje i mehaničare. Prilikom dolaska novih zbjegova iz Italije, radne brigade bi radile na svim potrebnim poslovima oko prihvata novih izbjeglica. Prve zadaće sastojale su se u popravljanju sanitarnih uvjeta, gradnji crkve, škola, zatvorenih blagovaonica koje bi zamijenile šatore i popravcima na stazama i vodnim sustavima. Sav rad se planirao unaprijed prema planu najhitnijih potreba u logorima. Saveznici ističu kako "nitko od radnika nije htio primiti plaću za svoj rad, jer su to smatrali časnim poslom".465 Arthur Clader-Marshall, britanski scenarist, zapisao je: "Partizani izgledaju kao čudni ljudi. Npr. grčke izbjeglice, koje se nalaze 15 milja dalje na Mojsijevim izvorima, imaju Arape za sluge. Partizani su htjeli sami obavljati svoje poslove. Ako su Grci neki posao izvršili, za to su bili plaćeni. Partizani su govorili: Naši vojnici nisu plaćeni, pa tako ni mi ne možemo biti plaćeni. Mi ćemo raditi posao koji želite, dobrovoljno i besplatno".466 Upravo kroz veliku želju za radom i oplemenjivanjem prostora oko sebe, zbjeg je izborio veliki stupanj autonomije. Kada je, nakon dolaska, COZ išao s ultimativnim zahtjevima za samostalnošću prema Saveznicima, to nije urodilo plodom. Međutim, kroz vlastiti rad, koji se njegovao u logorima, Saveznici i UNRRA dopustili su veći stupanj

464 PLENČA, 1967., 396-397. 465 TNA, WO 204/2872, Conditions at Yugoslav Evacuees Camp at Suez (MERRA). 466 DASt, J.Z. 510, The Star and the Sun by Arthur Clader Marshall. Bio je to scenarij dokumentarnog filma koji je snimila britanska kuća Merlin film u suradnji s UNRRA-om, COZ-om i Jugoslavenskim centralnim zborom kojeg je vodio maestro Hatze. Hrvatski zbjegovi u tom su filmu portretirani kao marljivi i radni narod koji samostalno i sa zadovoljstvom obavlja sve poslove u logorima, kulturno se uzdiže i s nestrpljenjem čeka povratak u domovinu. Usp. KATALOG, 2007., 57-58.

142 samouprave, vidjevši da se izbjeglice same mogu brinuti za sebe, dok se pomoć iz vani ograničavala na dostavu materijala i sirovina za rad, potrepština za bolnice, kao i dostavu odjeće, obuće i živežnih namirnica.467 Rad se u zbjegu organizirao kroz djelovanje dvaju odjela i jednog posebnog radnog logora, smještenog odmah do Sueskog kanala. Gospodarski i Tehnički odjel podijelili su djelokrug svojih poslova na takav način da se Gospodarski odjel brinuo za neposrednije potrebe stanovništva u zbjegu, kao što su stanovanje, odijevanje i prehrana, dok se Tehnički odjel više fokusirao na građevinske, terenske i zanatske poslove. Građevinskim poslovima Tehničkog odjela rukovodili su inženjeri Helen Baldasar i Luka Marinković, a nakon početka repatrijacije, kada su ovi inženjeri otišli zbog potreba obnove u domovinu, Odjel je preuzeo Stipe Gurdulić. Najviše se radilo na prilagođavanju logora potrebama izbjeglica, izgradnji kuhinja i blagovaonica, higijenskih objekta, bolnica, različitih društvenih prostorija i groblja. Unutar Građevinskog odsjeka djelovala je grupa projektanata koja je izradila nacrte i građevinsku dokumentaciju društvenih prostorija, higijenskih objekata, kuhinja, bolnica, praonica, dječjih vrtića itd. Sveukupno je načinjeno 112 nacrta za različite potrebe izgradnje u logoru.468 Kako su logori prvobitno služili za vojne potrebe bilo je potrebno načiniti brojne prilagodbe kako bi se s njima mogli koristiti žene, djeca, starci i invalidi. Tako su pristupilo popločavanju šatora, podizanju zidova koji su služili kao privremena zaštita od sunca, izgradnji putova za promet motornih vozila, kao i pješčanih staza za pješake. Kako su se logori povećavali, tako je bilo potrebno pristupiti povećanju svih ovih objekata da bi zadovoljili potrebe novih izbjeglica. Tako je dograđeno 5 km novih putova, izgrađeni su pristupni putovi za svaki rajon, kao i prometnice koje su povezivale logore u El Shattu.469 Posebna pažnja pridavala se kanalima za vodu koji su se trebali održavati čistim, kao i širiti pri dolasku novih izbjeglica. Bilo je izgrađeno preko 4 km novih kanala za vodovodnu mrežu.470 Premda je nadležnost nad kanalima imala britanska vojska, Građevinski odsjek učestalo je pomagao u održavanju i čišćenju kanala. Pored održavanja objekata koji su bili neophodni za svakodnevni život, gradili su se objekti za potrebe kulturno-sportskih aktivnosti i vjerske obrede. Tako su uređeni vanjski prostori za sportske aktivnosti kao što su nogometno igralište, na kojem su se mogli igrati i

467 DASt, J.Z. 68, Popis primljene robe za 1944. i 1945. god. 468 DASt, J.Z. 473, Mjesečna izvješća Tehničkog odjela, passim. 469 DASt, J.Z. 473, Mjesečna izvješća Građevinskog odsjeka, passim. 470 PLENČA, 1967., 407.

143 drugi momčadski i individualni sportovi.471 Podizale su se bine za održavanje predstava, zborske nastupe i ostale kulturne aktivnosti. Za sve te potrebe, prilagođavali su se unutarnji prostori, najviše blagovaonice i sale. Pojedini šatori su se pretvarali u crkve za koje je građevinska služba sastavljala drvene oltare, a izgrađen je i jedan kameni. Pošto hrvatski zbjegovi nisu imali svoje groblje, a umiralo se skoro svakodnevno, u početku su se mrtvi pokapali na grčko groblje pokraj Mojsijevih izvora. S vremenom se pokazala potreba za izgradnjom groblja, pa je na inicijativu COZ-a, i uz pristanak Saveznika, inž. Helen Baldasar načinio idejni projekt groblja u obliku zvijezde petokrake.472 U sredini groblja kipar Ante Kostiović izgradio je spomenik "Majka Dalmatinka (Domovina)", koji svojim monumentalnim izgledom dominira nad čitavim grobljem.473 * Druga velika grana koja je obilježila rad u zbjegu bila je obrtništvo. Budući da su većinu muških članova zbjega činili težaci, sitni obrtnici i ribari, bilo ih je lako osposobiti za rad na sitnim poslovima čime se mnogo pomoglo u svakodnevnim životnim potrebama. Uz tehničku pomoć Saveznika, u logorima se pristupilo organiziranju različitih radionica u kojima su se vršile sitne izrade i popravci svega što je bilo potrebno za ljude u zbjegu. U siječnju 1945., dakle pred sam početak repatrijacija, zabilježeno je postojanje 48 radionica, od čega je bilo 8 brijačnica, 7 stolarija, 7 krojačnica, 6 postolarskih radionica, 3 kovačnice, 3 radionice za igračke, 2 urarske, 2 šivalačke, 2 bojadiserse i po jedna mehaničarska i pekarska radionica. Tu se, također, ubrajaju knjigovežnica i garaža. U svim ovim radionicama radilo je 945 radnika, od čega je bilo 216 s kvalifikacijama, 166 pomoćnika, 272 šegrta, 32 vozača, 2 mehaničara, 1 kovač, 14 vozačkih pripravnika, 8 mehaničarskih pripravnika i 134 manualna radnika.474 Obrtničke radionice bile su rasprostranjene po svim logorima prema potrebi, najčešće smještene u malim limenim kućicama ili unutar pojedinih šatora. Materijal za rad dobiven je od Saveznika ili je izrađen unutar pojedine radionice. Rad je bio organiziran dvokratno, da bi se izbjegle podnevne vrućine. Svaku radionicu vodio je rukovodilac koji je bio kvalificirani obrtnik ili zanatlija, pa je samostalno odlučivao koga će uzeti za pripravnika, kako će se raditi i koji će biti prioriteti. Redovita mjesečna izvješća koje je podnosio Tehnički odjel COZ-a donose popise stvari

471 PETRIĆ, 1980., 79-86. 472 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 364, 2. 473 BOGDANIĆ, 1996., 40-47. Nakon rata, groblje je u više navrata bilo devastirano, posebice u Izraelsko- egipatskom ratu 1967., a i kasnije. Posljednja obnova groblja izvršena je 2005. god. na inicijativu Vlade Republike Hrvatske. 474 DASt, J.Z. 473, Tehnički odjel, izvješće za mjesec siječanj 1945. god., 3.

144 koje su se izradile ili popravljale u radionicama. Mjesečna postignuća su stvarno impozantna, a kreću se od izrade stolova, vrata, kreveta, kovčega, popravaka odjeće i obuće, izrade kovčega, posuda za hranu, zvijezda petokraka, ploča za školski rad, sjekira, vješalica, dječjih igračaka itd. 475 Nevjerojatna je ta agilnost i snaga za rad koju su ljudi pokazivali tako daleko od kuće. Uz pomoć Saveznika i UNRRA-e organizirani su brojni vanjski tečajevi na kojima su se mladi osposobljavali za zanate i zanimanja koja su bila potrebna za funkcioniranje života u zbjegu i svih njegovih elemenata. Tako je školovano 200 vozača, 500 bolničarki, 25 zubotehničara, 50 medicinskih laboranata, 10 instrumentatora, 100 automehaničara, 150 traktorista i 400 ostalih zanimanja. Ove tečajeve mladi su pohađali u zanatskoj školi u El Madu i britanskom vojno-stručnom logoru Almaca pokraj Kaira.476 Ovi ljudi su se raspoređivali na rad u logorima, a mnogi su se upućivali u domovinu kako bi sudjelovali u NOB-u i pomogli u obnovi porušene zemlje. Osnivanje posebnog radnog logora nastalo je iz potrebe obrazovanja na nekim specifičnim zanimanjima, kao i djelatnostima koje su se mogle zajednički vršiti za sve logore iz istog mjesta. U radnom logoru boravili su muškarci koji su pohađali tečajeve za vozače i mehaničare, svi djelatnici bolnice, zubne ambulante, higijenske i dezinfekcijske grupe, te osoblje koje je radilo pri ljekarni i medicinskom laboratoriju. Također, u ovom logoru djelovala je i pekara za potrebe svih u El Shattu.477 Zbog specifičnosti rada i radnog vremena, život je bio organiziran na drugačiji način nego u standardnim logorima, što se posebno manifestiralo kroz rad kuhinje, rad u dvije smjene, kao i noćni rad. Kao i u ostalim logorima, i ovdje je postojalo organizacijsko ustrojstvo podijeljeno na odbore, a također se vodio i aktivan kulturno-politički život. * Posebnu pažnju potrebno je usmjeriti ženskom radu i umijeću u zbjegu. Žene, koje su činile većinu u zbjegu, sudjelovale su u svim poslovima s jednakim intenzitetom i žarom kao i muškarci. Iskustvo teškog fizičkog rada, koje su u domovini stekle radeći na zemlji, ovdje u zbjegu primjenjuju na poslovima oko proširivanja kanala za vodu, kopanja podova u šatorima i ostalim fizičkim poslovima koji su se pojavljivali. Pored toga radile su u kuhinjama, praonicama, krojačnicama, šivalačkim radionicama i na svim ostalim mjestima gdje se ukazala potreba. Na njihova leđa padala je i briga za djecu, bolesnike,

475 DASt, J.Z. 473, Mjesečna izvješća Tehničkog odjela, passim. 476 PLENČA, 1967., 410. 477 DASt, J.Z. 500, Izvješće radnog logora bez naznake mjeseca.

145 starce i invalide, kao i za sve one koji se nisu mogli samostalno brinuti o sebi. Kako je većina njih stigla iz domovine iz velike neimaštine, nije im se bilo teško naviknuti na tešku situaciju u logorima. One su se najlakše adaptirale na nove uvjete života, prihvatile pomoć koja im je bila pružena, a od onoga što su dobili, ostvarili su maksimalni učinak. Oko šatora niknuli su mali vrtovi, od šatorskog materijala šivale su odjeću i obuću, dječje igračke i torbe. Od školjaka iz Crnog mora izrađivale su nakit, kao i ukrase za šatore, koje su estetski prilagođavale da izgledaju kao pravi dom.478 Upravo se kroz njihov rad najviše manifestira povezanost s domovinom koja je davala onaj osjećaj privremenosti života u logorima, ali je i pozivala na što brži povratak.

478 Na izložbi u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu predstavljena su postignuća ženske umješnosti kroz nekoliko izložaka poput dječjih haljina, igračaka, torbica i sl. Usp. KATALOG, 2007.

146 6.7. Prosvjeta

Važnost prosvjete za život u zbjegu treba promatrati s više gledišta.479 Na prvom mjestu tu je ideja Komunističke partije koja je u prosvjeti željela postaviti visoke standarde društvene nadgradnje. Zatim, bilo je potrebno pokazati prema vani, kako je "novo društvo" utemeljeno na snažim prosvjetnim aktivnostima, koje pored rada i kulture, čine važnu sastavnicu života u zbjegu. Na početku je djelovao Prosvjetno-propagandni odjel u kojemu su bili inkorporirani školstvo i propagandne aktivnosti, međutim u ožujku 1944. pristupilo se formiranju zasebnog Prosvjetnog odjela koji bi se bavio školstvom, a propaganda je prebačena u Kulturno-informativni odjel. COZ je odmah pri dolasku odvojio kulturu i prosvjetu kako bi na takav način aktivirao sve slojeve društva i uključio u aktivnosti što veći broj ljudi.480 Drugo gledište snažnog zamaha prosvjete može se vidjeti kroz veliki broj sudionika u takvim aktivnostima. Budući da je oko 35% sudionika zbjega bilo iz redova djece predškolske i školske dobi, pokazala se potreba za osnivanjem školskih ustanova u kojima bi ta djeca nastavila svoje obrazovanje prekinuto uslijed ratnih prilika u domovini. Odgoj i obrazovanje djece bili su izrazio važni aspekti rada, kao bi se djeca, prema zamisli COZ-a, od početka odgajala u socijalističkom duhu. Pored toga u prosvjetnu djelatnost uključen je veći broj punoljetnih osoba kroz izvanškolski rad, posebice oni kojima je nedostajalo osnovno obrazovanje, a bilo je i onih koji nisu poznavali osnove pismenosti. U aktivnosti izvanškolskog rada ubrajaju se, već spomenuti tečajevi kojima su se pojedinci i grupe osposobljavale za specifična zanimanja potrebna za život u zbjegu i obnovu domovine. Kroz prosvjetnu djelatnost razvijao se i sport kao još jedan važan aspekt socijalističkog odgoja. Osnovna zadaća prosvjetne aktivnosti bilo je stvaranje "suvremene socijalističke škole" koje bi bila najuže povezana s društvenom zajednicom. Naglašavala se potreba permanentnog obrazovanja koje bi se produžilo kroz cijeli život, tako da bi se nakon završetka školskog dijela obrazovanja pohađalo tečajeve, slušalo predavanja iz različitih područja znanosti, prisustvovalo kulturnim i sportskim događanjima.481 Sve je to bila jedna velika prosvjetna aktivnost u kojoj je svaki član zbjega trebao pronaći svoje mjesto. S takvim planom rada podijeljen je

479 Premda je u hrvatskom jeziku ustaljena riječ "obrazovanje", ovdje će se koristi riječ "prosvjeta" koja se koristila u dokumentima, a koja nije strana hrvatskom jeziku. 480 PLENČA, 1967., 417-418. 481 NOLA, 1988., 22-23.

147 Prosvjetni odjel na odsjeke za škole, izvanškolski rad, sport i vjeru.482 Na čelu Odjela za prosvjetu na početku je bio Ivo Markić, predsjednik COZ-a, a kasnije su tu dužnost dijelili Zoran Palčok i don Andro Štambuk, a sekretarom Odjela imenovan je Veljko Škovrlj. Nakon odlaska Palčoka, početkom 1945. god. u domovinu, čelništvo je preuzeo don Andro Štambuk koji je vodio ovaj Odjel do listopada 1945. kada je preuzeo dužnost predsjednika COZ-a. Nakon toga nova pročelnica Odjela postala je Marija Definis koja je Odjel vodila sve do rasformiranja uslijed kraja repatrijacijskog procesa.483 Organizacija prosvjete započela je odmah po dolasku prvih zbjegova u Egipat.484 Saveznici izvješćuju kako COZ čini posebne napore za organizaciju prosvjetnog sustava. Postoje velike poteškoće zbog nedostatka tehničkog pribora kao što su knjige, papir, olovke i sl. Zbog toga je COZ, trećeg dana po dolasku, zatražio od Saveznika 20 tisuća listova papira, tiskarski stroj i matrice za umnožavanje kako bi sami mogli tiskati udžbenike. Saveznici još ističu kako je COZ izrazio namjeru da se pristupi učenju engleskog jezika po principu večernjih škola u kojima bi sudjelovao veliki broj ljudi.485 Koncentracija velikog broja školske djece, različite životne dobi, a time i na različitom stupnju obrazovanja, bila je prepreka da se organizira uniformirani školski sustav. Budući da su djeca bila raspršena po svim logorima u El Shattu, kao i u El Khatatbi i Tolumbatu, bilo je teško sastaviti razrede koji bi bili usklađeni s dječjom dobi i dotadašnjim stupnjem obrazovanja. Također se osjećao nedostatak stručnog kadra, pa je i u tom smislu bilo potrebno pristupiti obrazovanju novih kadrova, kao i preraspodjeli postojećih, na takav način da se zadovolje potrebe većine razreda i ostalih prosvjetnih skupina. * Već 22. veljače 1944. u El Shattu započeo je rad u školama. Nakon svečanog otvaranja, djeca su se razišla pustinjom sa svojim nastavnicima, zauzeli mjesta u pijesku i tako je započeo rad u "razredima". Ubrzo su se šatori pretvorili u razrede, pa su djeca dobila standardno mjesto na kojemu će slušati predavanja, polagati ispite i imati različite druge aktivnosti. Saveznici su dostavili školski pribor,486 izrađene su školske klupe u stolarijama, ploča je napravljena od limenog neobojenog materijala, pa se nastava mogla

482 Ovdje će se obraditi školski i izvanškolski rad, kao i sport, dok će se vjerski život prikazati u posebnom poglavlju zbog određenih specifičnosti. 483 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za studeni 1945. god. 484 PALČOK, 1951., 380-387. 485 TNA, WO 204/2872, Conditions at Yugoslav Evacuees Camp at Suez (MERRA). 486 Tijekom 1944. Saveznici su dostavili za rad u školama 2.575 bilježnica, 800 olovaka, 4.032 bloka, 4.000 crtanki i više drugog sitnog pribora. Usp. DASt, J.Z. 461, Godišnje izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za 1944. god.

148 nesmetano izvoditi. Formiranje škola i razrednih odjeljenja u El Shattu završeno je u travnju 1944., dok je u El Khatatbi taj proces okončan u svibnju iste godine.487 Škola je formirana na dvije razine, kao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Radilo se po programu Prosvjetnog odjela ZAVNOH-a s desetogodišnjim školovanjem, a bio je izrađen i privremeni plan i program za Narodne osnovne škole u zbjegu. Razlog tome je u činjenici da se zadnjih ratnih godina školovanje nije redovito odvijalo ili ga uopće nije bilo, pa su se trebale premostiti razlike među djecom istog uzrasta s različitim stupnjem završenog obrazovanja. U osnovnim školama, pored klasična četiri razreda, postojali su i dopunski razredi za one koji su u domovini bili u ratnim godinama izvan škole. Kako se do kraja lipnja 1944. povećavao broj učenika u školama neprestano je bilo potrebno vršiti reorganizaciju, proširivati razrede i pojedina odjeljenja. Tako je u srpnju 1944. u zbjegu bilo 11 osnovnih škola, šest razrednih grupa sa 144 odjela, a broj učenika premašio je 5 tisuća. Za tako veliki broj učenika postojala su samo 144 nastavnika, od čega je 101 bio pomoćni, što znači bez završenog stupnja za rad u školama.488 Prva školska godina završila je krajem 1944., a već 15. siječnja 1945. započela je druga školska godina u zbjegu. Tijekom ove godine broj škola i razreda polako se umanjivao kako su započeli repatrijacijski transporti. Budući da se većina djece iz iste škole upućivala kući u istom transportu, nastava se vršila i na brodovima tijekom plovidbe za domovinu. * Privremeni plan i program kojeg je donio Prosvjetni odjel COZ-a bio je modifikacija plana Prosvjetnog odjela ZAVNOH-a prilagođena životu i potrebama zbjega.489 Predviđeno je trajanje nastavne godine od 10 mjeseci sa sljedećim predmetima za 1 i 2. razred: narodni jezik, račun s geometrijom, početna stvarna nastava i vjeronauk za djecu čiji roditelji izjave na početku nastave da žele da im djeca pohađaju vjeronauk. U 3. i 4. razredu bili su predviđeni sljedeći predmeti: narodni jezik, račun s geometrijom, povijest, zemljopis, prirodne nauke, higijena, crtanje i vjeronauk.490 Posebno je interesantno pogledati program "početne stvarne nastave" s kojoj se djecu htjelo odgojiti za život u zbjegu. Tako je gradivo raspoređeno prema ovim temama: "1. zbjeg (putovanje zbjega od kuće do Azije), 2. škola (upoznavanje djece s učiteljem i međusobno), 3. šator i život u njemu (roditeljski dom, život u zajednici i međusobna

487 DASt, J.Z. 461, Godišnje izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za 1944. god. 488 PLENČA, 1967., 419. 489 PIVAC, 1980., 30-36; OGRIZOVIĆ, 1980., 37-42; MARINKOVIĆ, 1980., 102-107. 490 DASt, J.Z. 445, Nastavni plan i program Narodne osnovne škole.

149 pomoć), 4. kuhinja i blagovaonica (kuhanje jela, kuhinjski predmeti, kuhinjsko osoblje, čistoća u kuhinji, smočnica, život u blagovaonici, podjela hrane, ostaci hrane, vladanje kod stola, pranje suđa - česma), 5. rajon - selo (što sve ima u rajonu, škola, crkva, odbor, ambulanta, zahodi, voda, kupatilo, život na vodi, čistoća ulice, kante za gašenje požara, invalidi), 6. pojam logora (kroz zanatske radionice: brijač, postolar itd.), 7. kantina (kao trgovina mješovite robe), 8. ambulanta, bolnica, kupatilo, 9. dječje igralište (igre, igračke, dvorana za priredbe), 10. most na kanalu (prometna sredstva, pošta), 11. deva (kao pustinjska životinja), 12. prigodno obraditi vrijeme kao godišnja doba".491 Iz izloženog programa vidljivo je da je nastava imala praktičnu primjenu na stanje u kojem su se djeca nalazila. Kroz ovaj predmet pokušalo se djecu uvesti u svijet logorskog života, upoznati ih s uređenjem, upozoriti na opasnosti pustinje i educirati o svim ostalim stvarima i pojavama koje su se oko njih nalazile. Programi iz ostalih predmeta bili su sastavljeni na takav način da se djecu educira u osnovnim vještinama čitanja, pisanja, računanja, dok se kroz prirodne znanosti dobivalo osnovne informacije iz područja biologije i primijenjenih znanosti, a programi zemljopisa i povijesti bili su posvećeni temama iz domovine. * Srednje škole bile su otvorene samo u El Shattu. U travnju je otvorena Prva realna gimnazija zbjega u kojoj je bilo 10 odjeljenja s dva razreda. Zbog povećanja broja izbjeglica otvorena je i Druga realna gimnazija u logoru II. Po dolasku svih izbjeglica iz Italije, učinjena je reorganizacija gimnazija tako da je djelovala jedna gimnazija za prvi i treći logor, dok je gimnazija u logoru II. proširena za novopridošle izbjeglice.492 Nastavna godina bila je ista kao i u osnovnim školama, a nastavni predmeti podijeljeni su na prirodne i društvene. Među ostalima, postojao je predmet o odgoju i obrazovanju koji je trebao dati marksistički pravac obrazovanja, sa specifičnim pogledima na estetiku i društvo.493 U El Shattu djelovala je i Srednja stručna škola koju su pohađali učenici koji su se htjeli obrazovati za specifične poslove i zanate potrebne za svakodnevni život u zbjegu.494 Predmeti su bili podijeljeni na teoretske i praktične, a nastavnici su bili isti ljudi koji su radili u osnovnim školama i gimnazijama.

491 DASt, J.Z. 445, Nastavni plan i program Narodne osnovne škole, Nastavni program za I. razred osnovne škole. 492 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu Prosvjetnog odjela Centralnog odbora zbjega iz Jugoslavije, bez datuma. 493 PLENČA, 1967., 421. 494 DASt, J.Z. 83, Dnevnik rada Narodne stručne škole, El Shatt, za 1944. i 1945. godinu.

150 U školskom radu osjećao se veliki nedostatak nastavnog kadra.495 Zbog toga se otvorio tečaj za pomoćne nastavnike koji je bio organiziran za one koji su uspješno završili gimnaziju i bili stariji od 18 godina. Organizirana su dva tečaja koje su vodili profesori Luka Ivanković i Pavle Valerijev. Na tim tečajevima stjecala su se znanja iz specifičnih predmeta potrebnih za rad u školama kao što su opća pedagogija, didaktika, psihologija, psihologija djeteta i učenika, metodika, školski rad, školska administracija itd. Po završetku tečajeva novi prosvjetni radnici rasporedili bi se po osnovnim školama, a svatko bi dobio vlastiti razred na zaduženje uz superviziju mentora.496 * Izvanškolski prosvjetni rad težio je obuhvaćanju što šireg broja izbjeglica. Budući da su većinu pripadnika zbjega činili seljaci, ribari i ostali neobrazovani, pristupilo se, na dobrovoljnoj osnovi, edukaciji koja bi nadoknađivala propuste u dotadašnjem obrazovanju, kao i razvijanju specifičnih znanja i vještina koja su bila potrebna za život u zbjegu. Pojedinci, čije je dotadašnje obrazovanje bilo siromašno, vidjeli su priliku o tečajevima koji su se nudili, kako bi nadoknadili propušteno, jer ionako u pustinji nisu imali nekog važnijeg posla. Svi tečajevi bili su organizirani unutar institucije koja se zvala Pučko sveučilište, što je bio samo drugi naziv za Odsjek za izvanškolski rad. Na prvom mjestu potrebno je istaknuti analfabetske tečajeve. Na njima su se stjecale osnove pismenosti, kao i računske operacije do broja 100. Tečajeve su vodili prosvjetni i politički radnici, što je bila prilika da se radi i na političkom formiranju pojedinaca. Ovakve vrste tečaja završilo je 1.924 osoba, a nakon zbjega ostalo je samo 180 nepismenih ljudi.497 Iznad analfabetskog tečaja postojala su dva stupnja prosvjetnih tečajeva, niži i srednji, koji su se izvodili po programu ZAVNOH-a za prosvjetne tečajeve.498 Tečajevi su bili stupnjevani prema prethodnom obrazovanju koje su pristupnici imali. Niži prosvjetni stupanj bio je namijenjen za one koji su bili pismeni, ali nisu imali nikakvo formalno obrazovanje. Na njima su se slušala predavanja iz narodnog jezika, računa, početne stvarne nastave (za odrasle), povijesti, zemljopisa i higijene s prirodopisom. Tečaj je trajao 45 dana s dva sata nastave dnevno. Ostalo je zabilježeno da je 1.513 osoba završilo ovaj tečaj. Srednji prosvjetni tečaj bio je organiziran kao nastavak nižeg, a na njemu su najbrojniji bili invalidi NOB-a, kao i osobe koje su imale nezavršeno

495 PIVAC, 1980., 68-78. 496 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za travanj 1944. god. 497 OGRIZOVIĆ, 1960., 117. 498 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu Prosvjetnog odjela Centralnog odbora zbjega iz Jugoslavije, bez datuma.

151 osnovnoškolsko obrazovanje. Ovaj tečaj završilo je 1.254 pristupnika, a od tog broja 1.186 otpada na mlade koji su u predratnom razdoblju prekinuli pohađanje osnovne škole.499 Pored ovih tečajeva, postojali su i specijalistički tečajevi za pojedine grane gospodarstva i obrtništva. Kako su neki tečajevi prethodno navedeni pri raspravljanju o radu, ovdje će se posvetiti pažnja samo onima koji gore nisu spomenuti. Budući da je većina izbjeglica bila iz težačkog sloja organiziran je poljoprivredni tečaj na kojemu se slušalo o vinogradarstvu, maslinarstvu, povrtlarstvu, pčelarstvu, ribarstvu, pedologiji i zaštiti biljaka od štetočina. Prvi poljoprivredni tečaj organiziran je u logoru El Khatatbi gdje je postojalo malo poljoprivredno dobro na kojemu se vršila praksa, a drugi u El Shattu nakon zatvaranja logora u El Khatatbi. Oba tečaja završilo je 89 pristupnika. Pored poljoprivrednog, organiziran je i tečaj za privredni rad na kojemu su se slušale osnove knjigovodstva, gospodarstvo, postavke društvenog vlasništva u socijalizmu, proizvodnja i trgovina.500 Po uzoru na privredni, organiziran je i tečaj o zadrugarstvu, koji je imao osposobiti polaznike za rukovodeće funkcije u vođenju zadružnih poslova.501 Najpopularniji su bili tečajevi stranih jezika. Pohađali su se tečajevi engleskog i ruskog jezika, a bilo je i onih koji su slušali francuski i esperanto. Tečaj se dijelio na tri stupnja prema prethodnom poznavanju jezika.502 Za engleski jezik bilo je najviše zainteresiranih, što je naravno posljedica života u savezničkim logorima i među njihovim vojnicima. MERRA je za potrebe tečaja pribavila udžbenike za engleski jezik što je bio veliki doprinos s obzirom na opću oskudicu udžbenika i drugih knjiga. Tijekom 1944. god. niži tečaj engleskog jezika završilo je 1.511 osoba, a srednji i viši ukupno 189 osoba, koji su kasnije postali predavači na nižem tečaju.503 Zbog nedostatka nastavnika ruskog i francuskog jezika, kao i udžbenika za te jezike, ti su tečajevi bili rjeđi i manje posjećeni. COZ je inzistirao na učenju ruskog jezika zbog političke bliskosti sa SSSR-om. Posebnu posjećenost imala su predavanja u organizaciji Pučkog sveučilišta na kojima su se predavale različite teme iz političkog, gospodarskog, kulturnog i znanstvenog života. Predavanja su se održavala nakon redovitih sjednica odbora različitih tijela, a posjećenost je bila velika. Neke od tema bile su: grom, kultura starog Egipta, sport,

499 DASt, J.Z. 461, Statistički podaci o radu Prosvjetnog odjela COZ-a. 500 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za siječanj 1945. god. 501 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za ožujak 1945. god. 502 DASt, J.Z. 461, Izvješće prosvjetnog odjela COZ-a za rujan 1944. god. 503 DASt, J.Z. 461, Godišnje izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za 1944. god.

152 Slaveni, značaj književnosti, Moskovska i Teheranska konferencija, uvod u opću povijest itd.504 * Unutar Prosvjetnog odjela COZ-a djelovao je Odsjek za sport. U duhu socijalističkog svjetonazora tzv. "fizička kultura" činila je bitnu odrednicu u razvoja ljudskog tijela, ali svakako i duha. Akademski kipar Ante Šikić poznatu krilaticu "u zdravom tijelu zdrav duh" uobličio je u plakat koji je pozivao na sportske aktivnosti.505 Pročelnik Odsjeka za sport bio je Tomislav Markotić, kojega od kolovoza 1944. mijenja Svetozar Radica, koji će na toj funkciji ostati do kraj boravka zbjega u Egiptu. Aktivnosti Odsjeka za sport mogu se podijeliti na tjelesni odgoj u školama, aktivnosti sportskih klubova i rekreaciju. Naziv za tadašnji tjelesni odgoj - "gimnastika", bio je zastupljen u svim razredima srednje škole. Za osnovne škole gimnastika se izvodila u sklopu pionirske organizacije, a kasnije je tjelesni odgoj podignut na razinu školskog predmeta s jednim satom tjedne nastave.506 Izvannastavne sportske aktivnosti bile su zastupljene u svim logorima. Zbog velikih vrućina treninzi, aktivnosti i utakmice održavale su se u jutarnjim ili večernjim satima. U svim logorima djelovali su sportski klubovi koji su se međusobno nadmetali. Među ostalim najpoznatiji su bili: "Jadran", "Borac", "Partizan", "Sloga", "Udarnik", "Dalmatinac", "Sloboda" i "Slaven".507 Međutim, najpoznatiji klub u zbjegu bio je nogometni klub "Jedinstvo" koji je formiran u radnom logoru.508 Taj je klub bio sastavljen od najboljih igrača iz svih klubova u zbjegu, odigravši sveukupno 55 utakmica. Poseban utisak na zbjeg ostavilo je gostovanje nogometnog kluba "Hajduk" iz Splita. Tijekom četiri dana boravka u El Shattu, "hajdukovci" su obišli sve logore, a 11. travnja 1945. odigrali su utakmicu s "Jedinstvom", ostvarivši pobjedu od 4:0.509 Gostovanje "Hajduka" u logorima imalo je veliki odjek među izbjeglicama, tako pridonijevši njegovanju osjećaja za što brži povratak u domovinu. U sklopu sportskih klubova, pored nogometa, bila je zastupljena košarka, odbojka, gimnastika, stolni tenis i šah. U rekreativnim aktivnostima bili su zastupljeni širi slojevi ljudi u zbjegu. Povremeni susreti rekreativaca bili su više stvar druženja i zabave, nego sportskog prestiža. Na takav način ljudi su se opuštali nakon redovitih dnevnih aktivnosti.

504 DASt, J.Z. 461, Izvješća Prosvjetnog odjela COZ-a za svibanj i lipanj 1944. god. 505 PETRIĆ, 1986a, 42. 506 PETRIĆ, 1980., 82. 507 PETRIĆ, 1986a, 44. 508 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za siječanj 1945. god. 509 PETRIĆ, 1986b, 124.

153 U logoru su organizirana dva sleta (demonstracija sportske aktivnosti učenika). Prvi slet je održan 21. siječnja 1945., a drugi 1. svibnja 1945., u povodu Praznika rada.510 Na sletovima su se veličala postignuća NOB-a kroz zajedničke gimnastičke nastupe. Tako se program prvog sleta sastojao od sljedećih nastupa: "slikoviti nastup 'Tito' s petokrakom zvijezdom, zajedničke proste vježbe pionira i pionirki, centralne proste vježbe omladinki, 'Po šumama i gorama' simbolična vježba omladinaca i omladinki".511

510 PETRIĆ, 1986c, 208-210. 511 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za siječanj 1945. god.

154 6.8. Kultura

Kroz kulturne aktivnost najsnažnije se osjećala povezanost s domovinom. Kako je kultura nešto što se ugrađuje u čovjeka od djetinjstva pa kroz čitavi životni vijek, čovjek sa sobom, gdje god krenuo, nosi svoju kulturu. Naravno, budući da je život u logorima sadržavao jaku komponentu društvenosti, zajedničke kulturne aktivnosti još su snažnije manifestirale privid domovine. U kulturni život bila je utkana socijalistička komponenta koja je kulturu i umjetnost promovirala kao moralno-odgojnu stvarnost, kroz koju se komuniciraju određene političke i ideološke vrijednosti.512 Kulturno-umjetnička aktivnost imala je didaktičku ulogu koja je bila usmjerena prema promatračima, kao i prema sudionicima takvih aktivnosti. Kako je svaka aktivnost na kulturnome planu uvjetovana vremenom, prostorom i okolnostima u kojima nastaje, jednostavnije je uočiti teme i motive koji su dominirali u zbjegu. Struktura izbjeglica bila je takva da su većina bili s niskim obrazovanjem ili u potpunosti bez njega, a broj visokoobrazovanih i intelektualaca iznosio je oko 1%. Među njima bilo je književnika, skladatelja, kipara, slikara i arhitekata, sveukupno 37 ljudi koji su svojim dotadašnjim obrazovanjem i umjetničkim profilom mogli pokrenuti aktivnosti na kulturno-umjetničkom planu.513 Odmah po dolasku prvog velikog zbjega u El Shatt, COZ je formirao Prosvjetno- propagandni odjel.514 Taj Odjel, na čijem je čelu bio Marin Franičević, brinuo se o školstvu, propagandi, izdavačkoj i kulturnoj djelatnosti. Ubrzo se uvidjelo da se unutar tako glomaznog Odjela ne mogu uspješno vršiti sve predviđene aktivnosti, pa je podijeljen na Prosvjetni i na Kulturno-informativni. Kulturno-informativni odjel inkorporirao je Odsjeke za usmene informacije, za štampu i za umjetnost. Ustrojstvo Odjela ukazuje na intenciju COZ-a da se kroz djelovanje odsjeka pokuša oblikovati razmišljanje i djelovanje stanovnika logora. Na čelo Odjela postavljen je Ivan Jurlina, a Ranko Marinković ravnao je Odsjekom za umjetnost, Paula Zon Odsjekom za štampu i Marin Franičević Odsjekom za usmene informacije. Nakon što je krajem 1944. god. formiran JNOF, došlo je do ponovne reorganizacije Odjela na takav način da su u sastav Izvršnog odbora JNOF-a prešli Odsjeci za usmene informacije i štampu, a unutar Kulturno-informativnog odjela

512 KNEZOVIĆ, 1975., 93-99. 513 PLENČA, 1967., 442. 514 DASt, J.Z. 466, Izvješće o radu Prosvjetnog i Propagandnog odjela kroz mjesec ožujak 1944. god.

155 formirani su Odsjeci za umjetnost, kroniku i dopisništvo s inostranstvom.515 Za pročelnika je imenovana Marija Lujak, koju je u siječnju 1945. god., zbog odlaska u domovinu, zamijenio Milan Bijelić.516 Još jedna promjena čelništva izvršena je u svibnju 1945. god., kada je izložba "Jugoslavenskog zbjega u Africi" premještena iz El Shatta u domovinu, a s njom je otišao i Milan Bijelić. Za novog pročelnika imenovan je Tomislav Markotić.517 * U okvirima NOB-a, kulturnoj aktivnosti se uvijek davala velika pažnja. U stankama između vojnih akcija i borbi uvijek se nalazilo prostora za manifestacije kroz pjesmu, predstave i druge različite vrste umjetničkih aktivnosti.518 Djelovanje na kulturnom i umjetničkom planu započelo je sa samim polaskom u zbjeg.519 Već na srednjodalmatinskim otocima organizirani su zborski nastupi, amaterske kazališne predstave, nastupi i recitacije pionirskih organizacija. Takva se aktivnost nastavila u južnoj Italiji u teškim uvjetima prolaska kroz tranzitne logore, kao i na brodovima do Egipta. Po dolasku u egipatske logore razvoj kulturne djelatnosti bio je samo logični nastavak već započetog. Unutar Odsjeka za umjetnost formiranje su sekcije (sektori) za glazbu, likovnu i dramsku umjetnost, foto-sekcija i sekcija za primijenjenu umjetnost. Zabilježeno je djelovanje ovih sekcija u svim logorima prema mogućnostima i broju ljudi koji su bili nadareni za pojedine discipline. Krajem veljače održana je prva konferencija umjetnika u zbjegu na kojoj su postavljeni ciljevi za rad u zbjegu. Planirano je stvaranje ateljea za slikare i kipare, tiskanje literarnih radova, priručnika za rad dramskih sekcija, organiziranje kazališnih grupa i zborskih sastava. Najistaknutiji rezultati postignuti su na području glazbe. Veliki broj talentiranih, školovanih i neškolovanih glasova maestro Josip Hatze uključio je u rad Velikog mješovitog zbora Centralne kazališne grupe COZ-a koji je postignuo velike uspjehe ne samo u logoru, nego se proslavio i izvan zbjega. Djelovanje maestra Hatzea ostalo je zapaženo po velikoj upornosti i požrtvovnosti kojom je brojnima prenio ljubav za glazbu. Svakodnevno je vježbao sa svojim zborom po nekoliko sati na visokim temperaturama, a posebno je ostalo zabilježeno njegovo uporno dirigiranje uslijed čega bi se preznojavao na suncu. Takva upornost privukla je brojne mlade koji su se htjeli uključiti u rad zbora, što je

515 DASt, J.Z. 466, Izvješće Kulturno-informativnog odjela COZ-a za mjesec studeni 1944. god. 516 DASt, J.Z. 466, Izvješće Kulturno-informativnog odjela COZ-a za mjesec siječanj 1945. god. 517 DASt, J.Z. 466, Izvješće Kulturnog-informativnog odjela COZ-a za mjesec svibanj 1945. god. 518 ZANINOVIĆ, 1980., 301-325. 519 Pošto je prethodno analizirana politička agitacija kroz predavanja i tisak, ovdje će pažnja biti usmjerena isključivo na kulturno-umjetničke aktivnosti.

156 smatrano nekom vrstom prestiža. U početku je bilo problema zbog nedostatka notnih zapisa i partitura, instrumenata i ostalog pomoćnog materijala. Kroz prvu godinu rada u zbjegu Veliki mješoviti zbor postigao je zapažene rezultate, a počeli su i nastupi izvan logora, za savezničke vojnike u Kairu, Suezu, Aleksandriji, ali i šire. U svojim nastupima zbor je uvijek ravnopravno rasporedio program između domaćih partizanskih i popularnih savezničkih skladbi postigavši na takav način zadovoljstvo u redovima Saveznika. Tijekom 18 mjeseci djelovanja u zbjegu priređena su 163 koncerta, a o zboru su pisali engleski, francuski, talijanski i egipatski tisak. U El Shatt je pristigla ekipa BBC radija s namjerom snimanja zborskih antifašističkih pjesama za gramofonsku ploču. Te pjesme su kasnije izvođene na BBC-ju, kao i na radio postajama u SAD-u. Iz zahvalnosti BBC je poslao maestru pijanino i hrpu notnog papira kao pomoć u daljnjem radu zbora. Savezničko vojno zapovjedništvo inzistiralo je na turneji zbora po Velikoj Britaniji i SAD-u, međutim planovi se nisu ostvarili zbog političkih okolnosti.520 Repertoar zbora bio je raznolik, a iznosio je više od 100 pjesama. Na programu su se mogle čuti partizanske, narodne, američke, crnačke duhovne i ostale skladbe.521 Među pjesmama na repertoaru su bile i operetne skladbe Ive Tijardovića poput "Male Floramy", "Splitskog akvarela" koje su među izbjeglicama budile nostalgiju za Splitom i rodnim krajem. Maestro Hatze također je napisao više prigodnih partizanskih pjesama za ovaj zbor koje su sačuvane u rukovetu od "30 partizanskih pjesama".522 Pored Velikog mješovitog zbora, svaki logor je imao svoj manji zbor koji je izvodio pjesme u povodu važnijih događanja, posjete Saveznika, delegata Vojne misije NKOJ-a iz Kaira, kao i važnijih proslava u logoru. Zborovi su sudjelovali i prilikom katoličkih crkvenih obreda. Pored zborskih nastupa, na podruju glazbene umjetnosti djelovale su folklorne grupe i pionirske baletne sekcije. Budući da je narod u sebi nosio bogatu folklornu tradiciju, nije bilo teško nastaviti istim stopama u zbjegu i prenijeti je na mlade. Nedostatak narodnih nošnji za nastupe vrlo brzo kompenziran je novim kostimima koji su nastali unutar krojačnica i šivaonica, u rukama vrijednih žena koje su ih izrađivale po sjećanju ili po nekom uzorku koji su ponijele sa sobom u zbjeg. Na sličan način djelovao je pionirski balet stvarajući svoj repertoar na narodnim i partizanskim pjesmama.523 Dramska sekcija nije postigla toliko zapažene rezultate kao glazbena, prvenstveno zbog nedostatka profesionalne osobe koja bi ih, poput Hatzea u glazbi, mogla detaljnije

520 KATUNARIĆ, 1980., 120. 521 DASt, J.Z. 466, Izvješće Kulturno-informativnog odjela COZ-a za mjesec travanj 1945. i passim. 522 BANČIĆ, 1980., 123. 523 NOLA, 1975., 427-431.

157 uputiti u tajne profesije. Njihovi dosezi nisu imali veliku umjetničku snagu, ali su također oduševljavali prvenstveno ljude u zbjegu, a manje savezničke vojnike zbog jezične barijere. Poput velikog mješovitog zbora u sklopu Centralne kazališne grupe, djelovala je kazališna ekipa koja je svoje nastupe ispunila domaćim dramskim komadima, rekreacijama scena iz NOB-a, recitacijama i ostalim scenskim nastupima koje su izvodili na zadovoljstvo i zabavu izbjeglica u logorima. U svakom logoru postojala je zasebna kazališna grupa koja je povremeno nastupala za publiku u svim logorima, tako se rotirajući i povećavajući repertoar koji je svatko mogao pogledati. * U egipatskim logorima djelovalo je nekoliko poznatih hrvatskih književnika koji su u svom radu ostavili djela koja su ušla u sve antologije hrvatske književnosti 20. st. Na prvom mjestu, potrebno je spomenuti Ranka Marinkovića, jednog od najznačajnijih hrvatskih pisaca ovog razdoblja, koji je u El Shattu neko vrijeme rukovodio Odsjekom za umjetnosti pri Kulturno-informativnom odjelu. Zbjegu se priključio iz internacije u Italiji, a u karakteristikama koje su sastavljene za pojedince u zbjegu piše: "odan NOP-u, discipliniran, pošten, sposoban, pomalo lijen u izvršenju zadataka koji nisu strogo u njegovom djelokrugu rada".524 Za potrebe kazališnih grupa napisao je jednočinke "Podzemni bataljon", "Moj grijeh" i "Četnik". Marin Franičević, poznati čakavski pjesnik, u zbjegu je vršio visoke dužnosti u sklopu Prosvjetnog i Kulturno-informativno odjela.525 Posebno se istaknuo u propagandnom radu pišući za "Naš list" i ostale tiskovine u zbjegu, a održao je, za pripadnike zbjega, brojna predavanja iz područja književnosti. Napisao je brojne pjesme prilagođene za recitiranje, kao i zborsku recitaciju "Na zgarištima". Pored njih potrebno je spomenuti i rad Vjekoslava Kaleba, Šime Vučetića, Petra Šegedina, Miroslava Feldmana i Andrije Ujdurovića. Svi književnici najviše su dali u radu s narodom kroz kulturne večeri na kojima su održavana predavanja i scenski nastupi. Umijeće njihove pisane i izgovorene riječi povezivalo je narod s domovinom. Uz književnost, u zbjegu su bile zastupljene likovne umjetnosti. Nekolicina slikara, kipara i arhitekata svojim je radom doprinijela popularizaciji zbjega, izradama predmeta primijenjene umjetnosti, kao i plakata, portreta, slika i skulptura koje su na realističan način portretirale život u zbjegu. Među umjetnicima, najpoznatiji su bili slikari Kuzma

524 DASt, J.Z. 521, Prijedlog za odlikovanje ordenom zasluge za narod II. reda, Ranko Marinković, pok. Vicka. 525 DASt, J.Z. 521, Prijedlog za odlikovanje ordenom zasluge za narod II. reda, Marin Franičević Antunov.

158 Vitaljić, Ljubo Nakić, Mate Radmilović, Živko Kljaković i Rudolf Bunk, kipari Ante Šitić i Ante Kostović, arhitekti Helen Baldasar i Boris Katunarić.526 U zbjegu je djelovala foto-sekcija koji je vodio poznati fotograf Ljubomir Garbin.527 Pored velikog nedostatka fotoaparata, filmova, kao i prostora za razvijanje, foto- sekcija je uspjela napraviti oko dvije tisuće snimaka koje portretiraju život i svakodnevicu zbjega. Sačuvane fotografije vrijedan su izvor koji ponajbolje govori o životu u zbjegu. Zahvaljujući velikoj aktivnosti umjetnika i malih obrtnika priređeno je nekoliko izložbi na temu postignuća ljudi u egipatskim logorima. Prva izložba, pod nazivom "Borbom i radom" otvorena je u El Shattu 25. lipnja 1944., a na njoj su prikazani predmeti primijenjene umjetnosti koji su nastali iz ruku obrtnika za potrebe zbjega. Tako su bili izloženi kućni predmeti i potrepštine za svakodnevnu uporabu, tokarski stroj, žrvanj na ručni pogon, kotlovi, papuče, zastori izrađeni od starih vreća, ženski ručni radovi, dječje igračke i sl.528 Po uzoru na ovu, u svim logorima bile su održane manje izložbe koje su ljudi sa zadovoljstvom posjećivali, krateći tako monotoniju svakodnevnog rada i života. Druga izložba na inicijativu COZ-a i Vojne misije NKOJ-a otvorena je u Kairu. Pod nazivom "Jugoslavenska narodna umjetnost i zanati" otvorena je u klubu "Kraljevskog inženjerskog društva" s preko tisuću izložaka koji su nastali kao proizvod rada u zbjegu. Bili su izloženi predmeti obrtničkog rada, alati, sitne skulpture, ručni radovi i sl. Također je bilo postavljeno 150 fotografija iz NOB-a. Izložba je bila otvorena 29. studenog 1944. na godišnjicu II. zasjedanja AVNOJ-a. Nakon zatvaranja izložbe u Kairu, bila je otvorena i u Aleksandriji između 21. prosinca 1944. i 7. siječnja 1945. god.529

526 DASt, J.Z. 466, Izvješća Kulturno-informativnog odjela COZ-a, passim. 527 KATALOG, 2007., 52-60. 528 DASt, J.Z. 466, Izvješće o prvoj općoj izložbi zbjega iz Jugoslavije. 529 DASt, J.Z. 466, Izvješće Kulturno-informativnog odjela COZ-a za mjesec siječanj 1945. god.

159 6.9. Vjerski život

Poznata uzrečica Karla Marxa, kako je "religija opijum za mase" s kojom su bili upoznati članovi KP-a, nije negativno utjecala na odvijanje vjerskog života u logorima. Lijeva skretanja koja su zabilježena u Bosni i Crnoj Gori tijekom rata po pitanju bore li se partizani za oslobođenje ili za stvaranje komunističkog društva, u Komunističkoj partiji Hrvatske nisu bila toliko izražena.530 Pod utjecajem Kominterne od travnja 1942. naglasak se stavlja na oslobodilačku borbu, a ne toliko na klasne sadržaje. U tom smislu ne pokušava se negativno gledati na prakticiranje religije, već se dopušta da se upražnjavanje vjere odvija svojim tijekom. Premda je među članovima KP-a u zbjegu bilo onih koji su zastupali ekstremna gledišta na religiju, prevladavala je umjerena struja koja je podržavala održavanje vjerskih obreda. Štoviše, čini se da su religijske prakse i obredi imali pozitivnu ulogu na logorsku svakodnevicu. Kako je religija vrlo važna odrednica u životu ljudi zauzimajući određeni prostor i vrijeme svakodnevice, jer ljudi žive između krštenja, vjenčanja, sprovoda i ostalih vjerskih obreda i proslava, bilo je potrebno da se takvi običaji nastave u egipatskim logorima. Kroz redovito obavljanje religijskih praksi postizao se dojam da život u izbjeglištvu nije stao, obredi su bili redoviti i time se činilo kako je barem dio života i atmosfere prenijet iz domovine u egipatske logore. I ove aktivnosti su, možda najsnažnije, podsjećale na domovinu i pojačavale želje za što skorijim povratkom. U izvješćima COZ-a redovito se donosi stanje stanovništva prema vjerskoj pripadnosti. Od 27 tisuća stanovnika logora 92% bili su rimokatolici, 7% pravoslavni, a ispod 1% bilo je starokatolika, muslimana i evangelika.531 Prema podacima iz kolovoza 1944. god. od ukupnog broja ljudi u logoru, bili je samo desetoro onih koji nisu bili evidentirani prema vjerskoj pripadnosti.532 U sklopu Prosvjetnog odjela djelovao je Odsjek za vjere na čijem je čelu bio don Andro Štambuk, katolički svećenik, član COZ-a. U izvješćima Prosvjetnog odjela redovito se spominje i vjerski odsjek za kojega se u kratkim crtama, u većini slučajeva, ponavljaju iste rečenice: "Vjeronauk se održava u školama jedanput sedmično. Vjerski obredi se obavljaju redovito. Smetnje u obavljanju vjerskih obreda nema".533 Budući da se eksplicitno ističe kako "smetnja nema" u obavljanju obreda, izgleda kao je postojala opasnost da ih bude ili se, pak, htjelo naglasiti kako oni koji su protiv vršenja vjerskih funkcija u logorima nisu uspjeli u svojoj namjeri.

530 GOLDSTEIN, 2008., 287. 531 DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića. 532 DASt, Izvješće COZ-a od 10 .8.1944. 533 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za kolovoz 1944. god. i passim.

160 Zanimljivo je vidjeti kako se religijske prakse i blagdani pokušavaju pomiješati s NOB-om i komunističkom ideologijom. S tim ciljem uzet će se nekoliko tekstova iz "Našeg lista" koji su nastali povodom najvažnijih kršćanskih blagdana. Tako se za Uskrs 1944. na naslovnici pojavio članak u kojem, među ostalim, stoji: "Sutra je Uskrs. Četvrti neobični Uskrs. Na Uskrs 1941. nad naša se ognjišta nadvila jeza… I sutra četvrtog krvavog Uskrsa, padat će žrtve zemljom Jugoslavijom. Pucat će puške partizanske. Donijet će život puške ubojite, Uskrs će donijeti. Pravi, svijetli Uskrs".534 Za pravoslavni Božić početkom 1945. god. u "Našem listu" objavljen je tekst pod naslovom "Četvrti Božić" u kojem stoji: "I četvrti dočekujem u krvi, pretrpili smo i spremni smo podnijeti još mnogo. Tri godine mjesto Božićnog badnjaka, gorili su domovi naši. Tri Božića slavili smo u šumi, u špiljama, protjerani, prognani… Krvnici su iskoristili vjeru Hristovu, zavadiše braću i u propast ih htjedoše gurnuti. Istina nam je pukla pred očima, Titova zvijezda put nam je obasjala. Brat mi je mio koje vjere bio, smrt fašizmu - bile su ideje, koje su nas kroz tri Božića vodile, ideje koje su novi pravi narodni Božić rodile… Mi sigurno idemo ka Božiću u slobodi. Tada će opet na ognjištima zasjati plamen Božićnog badnjaka, oko kojeg će sjediti starci na koljenima zibajući unučad, djecu palih sinova svojih, pričati o junačkim bitkama Titovih junaka, krvavim Božićima pretečama prvog slobodnog Božića".535 U miješanju religijske tematike i dominantne ideologije, možda najupečatljiviji primjer je gdje se Tito poistovjećuje sa zvijezdom koja obasjava put, aludirajući na zvijezdu Danicu koja je obasjavala put kraljevima pri dolasku u Betlehem. Također, evidentno je da se kroz religijske blagdane pokušava eliminirati "zavađenost" hrvatskog i srpskog naroda koja je rezultat djelovanja ustaškog i četničkog pokreta tijekom rata. Iz ovih primjera, čini se, da je vjerski život služio kao kohezijski čimbenik između stanovnika logora, a također je simbolizirao nastavak životnih ciklusa izvan poznatog domaćeg teritorija. S obzirom na udio vjerske denominacije stanovništva logora, najrasprostranjeniji su bili obredi i običaji Katoličke crkve. Prilikom polazaka zbjegova u Italiju s njima je krenulo nekoliko svećenika i redovnika, većinom pripadnika Hvarsko-bračko-viške biskupije, s čijeg je područja najviše stanovnika krenulo u zbjeg.536 Ostalo je zabilježeno da su u zbjegu djelovali već spomenuti don Andro Štambuk, zatim don Ivan Moškatelo, don Toma Moškatelo, don Niko Ivanović, don Niko Bogdanić i don Juraj Burić. U sklopu

534 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 58, 1. 535 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 327, 1. 536 Krajem studenog 1943. na konferenciji NOO-a za otok Hvar sudjelovao je hvarski biskup Miho Pušić s nekoliko svojih svećenika. Tom prilikom biskup Pušić je obećao lojalno držanje svećenika njegove biskupije prema NOP-u, pa i u slučaju ako se partizani povuku s otoka, što se i dogodilo. Usp. PETEŠIĆ, 1982., 217; GIZDIĆ, 1962., 807.

161 logora u El Shattu formirane su župe s crkvama koje su bile improviziranje u šatorima.537 Crkve su bile posvećene svecima - patronima, istim kojim su crkve bile posvećene u pojedinom mjestu u domovini. Tako, ako je unutar jednog rajona, bila većina ljudi iz jednog kraja, crkva bi se posvetila svecu koji se štovao upravo u tom mjestu ili kotaru. U logoru I. bila je crkva Sv. Mihovila, u logoru II. crkva Sv. Jeronima, u logoru III. crkva Sv. Josipa, za logor u El Khatatbi nije poznato ime patrona, a u Tolumbatu je bila crkva Sv. Mihovila. Svaka crkva je imala svoj drveni oltar, a u jednoj je bio napravljen od kamena. Na ulazu u crkve nalazili su se izrađeni portali, a unutrašnjost, kao i oprema, bili su podložni onom što su svećenici sa sobom ponijeli u zbjeg. Također, u sklopu različitih radionica, izrađivani su predmeti za upotrebu u crkvenim obredima, kao što su bili ferali, kaleži, plitice i sl. Osnivanje župa potvrdio je biskup Port Saida Ange Marie Hiral, pod čijom su se jurisdikcijom nalazili logori u El Shattu. Jednom prilikom biskup je posjetio logor i u tri dana podijelio krizmu za 5.140 djece. "Naš list" prenosi da su ga dočekali predsjednik i sekretar COZ-a, koji su prisustvovali obredu u crkvi logora I. Biskupu je bio priređen ručak u zgradi NAFFI-ja na kojem su bili predstavnici Saveznika i narodne vlasti. Tom prilikom biskup Hiral je izjavio kako je osjetio veliku duhovnu radost u logorima.538 U takvim prilikama u logorima se osjećala velika povezanost među izbjeglicama jer su ih okolnosti proslava podsjećale na slične trenutka iz domovine. Najveći vjerski događaj u logorima zbio se tijekom Velikog tjedna 1944. kada je bila organizirana tradicionalna procesija "Za križem". Nakon što su izbjeglice s Hvara doznale da su njemački okupatori zabranili održavanje procesije na Hvaru, odlučeno je da se procesija, u znak neprekinutog stoljetnog trajanja, održi u El Shattu. Procesija se odvijala u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak kada su izbjeglice porijeklom iz pet otočnih mjesta: Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača, Vrbanja i Vrboske krenuli u procesiju. Njima su se pridružile i ostale izbjeglice iz logora.539 COZ je za potrebe procesije osigurao sve uvjete, a ljudima je bilo preporučeno da se aktiviraju u procesiji ili da sudjeluju tako da dočekuju procesiju na pojedinim postajama.540 Za potrebe procesije Rudolf Bunk je naslikao oltar "Božjeg groba" koji je bio u crkvi Sv. Josipa.541 Djelovanje katoličkih svećenika u egipatskim logorima bilo je otežano zbog velikog broja vjernika, nedostataka potpore domaćeg biskupa, kao i brojnih nevolja koje su

537 BOGDANIĆ, 1994., 27. 538 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 305, 4. 539 PAVIČIĆ, 2008., 55-57. 540 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 55, 4. 541 BOGDANIĆ, 1994., 33.

162 pritiskale narod. Svećenici su se našli u procjepu između narodne vlasti koja je inzistirala da se oni izjasne kao "narodni svećenici" i Vatikana kojemu su bili vjerni.542 U takvim okolnostima bilo je potrebno pristati na kompromise, ponekad zatvoriti uši, kada je riječ komunista bila usmjerena protiv djelovanja pape i utjecaja Crkve na narod, sve u namjeri kako bi mogli ostati među narodom i vršiti vjerske obrede.543 Posebno je zanimljiva sudbina dvojice svećenika: don Andre Štambuka i don Nike Bogdanića. Don Andro Štambuk, kao visokoobrazovana osoba, rimski doktor teologije, vršio je visoke funkcije unutar COZ-a. Izrazito je bio aktivan na prosvjetnom i kulturnom planu. Kao član COZ-a često je surađivao sa Saveznicima, što je pomoglo članovima KP-a da se demantira rašireno mišljenje Saveznika, kako se u NOB-u progone svećenici. U logoru je obavljao službu svećeničkog dekana, pa se brinuo o drugim kolegama svećenicima.544 Među dokumentacijom postoji i prijedlog da ga se odlikuje ordenom "Bratstvo i jedinstvo 2. reda" zbog velikih zasluga za rad u logorima. Međutim, po završetku rata, nije htio prijeći u stalež narodnih svećenika, kako su mu predlagali iz KP-a, već je ostao vjeran papi i svom ordinariju, zbog čega je više puta bio na robiji. Izabran je za biskupa Hvarsko-bračko-viške biskupije, a uskoro nakon toga, napali su ga mladi razbijači, najvjerojatnije članovi KP-a. Nakon toga se povukao u potpuno izolaciju, a uskoro je, možda od posljedica batinanja, umro u splitskoj bolnici.545 Druga zanimljiva ličnost, don Niko Bogdanić, mladi svećenik, bio je veliki protivnik komunističkog pokreta. U vrijeme rata bio je na službi u Gdinju na Hvaru, gdje se suprotstavljao i talijanskim okrutnostima, kao i kasnijim komunističkim metodama rada.546 Na silu je odveden u zbjeg gdje je radio na pastoralnim aktivnostima u logoru II. u El Shattu u sklopu župe Sv. Josipa. Početkom 1945. stradao je u prometnoj nesreći na pruzi Port Taufiq - Suez, a sahranjen je na izbjegličkom groblju u El Shattu.547 Komunisti ga

542 DASt, J.Z. 525, Naš list, br. 48, 2. Članak "Svećenici u našoj borbi" donosi podatke kako je mnogo pravoslavnih svećenika dalo potporu NOB-u, a također se i broj katoličkih, svakim danom povećava. 543 Tako se na skupovima i predavanjima narodu često govorilo protiv Vatikana i pape, a svećenstvo se optuživalo da potpomaže reakciju. Za nadbiskupa Stepinca u domovini se jednom prilikom na predavanju govorilo da je glavni oslonac reakcije u zemlji, jer je poslao pastirsko pismo u kojem je tražio da svećenici ostanu vjerni papi. Usp. DASt, J.Z. 142, Zapisnik sjednice članova logorskog odbora JNOF-a od 26. 10. 1945. 544 HDAZg, HR-HDA-1663-3, KP 342/8. U ovom fondu KP-a nalazi se pismo don Andre Štambuka hvarsko- bračko-viškom biskupu Mihi Pušiću od 5. 11. 1944. U pismu don Andro izvješćuje biskupa o stanju među svećenicima i narodom u logoru. Zanimljivo je da se pismo nalazi u fondu KP-a, što implicira da pismo nije nikada stiglo do biskupa, ili mu je poslan prijepis, a također da je cenzura redovito pratila njegovu korespondenciju. 545 BEZINA, 2000., 123-124. 546 BEZINA, 2000., 459-461. 547 BOGDANIĆ, 1994., 27-31.

163 nisu nikako prihvaćali jer je bio otvoren i znao je ukazati na sve negativnosti koje su izlazile na površinu u logorima. Oko dvije tisuće pravoslavnih vjernika, većinom Srba iz Bukovice i Like, nisu imali svog svećenika u logoru. Za njih je vjersku službu obavljao grčki pravoslavni svećenik koji je dolazio iz obližnjeg grčkog logora. Krajem 1944. logor je posjetio vijećnik AVNOJ-a, Blažo Marković koji je bio i potpukovnik NOVJ-a, kao i pravoslavni svećenik. Prilikom posjeta na improviziranom oltaru na otvorenom, vjerske obrede za poginule borce NOB-a održali su Blažo Marković i don Andro Štambuk.548 Blažo Marković je, kao vijećnik AVNOJ-a, sudjelovao u radu Izvršnog odbora JNOF-a, uputivši pozdravni govor u kojem je iskazao podršku narodu u zbjegu, pozdravivši okupljene u ime AVNOJ-a. Mala skupina od 122 Židova, koja je čekala imigracijske dozvole za prelazak na teritorij Palestine,549 također je imala svoje vjerske obrede u El Shattu. Vršili su redovito svoje obrede pod vodstvom kantora Leona Altarca, a povremeno je logore posjećivao rabin. Mala grupica starokatolika također je imala svog svećenika iz Bogomolja na Hvaru. Bio je to Juraj-Ivo Barbarić koji je vršio obrede na narodnom jeziku. Kao katolički župnik 1915. istupio je iz Katoličke crkve i pridružio se Starokatoličkoj crkvi, osnovavši župu 1924. u Bogomolju na Hvaru.550 Muslimanski vjernici svoje su vjerske obrede mogli obavljati bez smetnje zahvaljujući činjenici da je Egipat bio dominantno muslimanska zemlja.

548 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 403, 3-4. 549 TNA, FO 371/42767, W 4138. 550 KATALOG, 2007., 65-66.

164 6.10. Zdravstvo

U okolnostima kakve su postojale od polaska zbjegova pa tijekom cjelokupnog boravka u Egiptu zdravstvene prilike čine posebnu dionicu ove povijesti. Već prethodno je navedeno kako su zdravstvene okolnosti bile izrazito teške prilikom prijevoza izbjeglica za Italiju i Egipat. Isto tako, u Italiji su zdravstvene prilike bile loše, kako zbog brojnih ranjenika s fronti, koji su smještani po savezničkim bolnicama, tako i zbog općeg stanja izbjeglica, ponajviše djece, od kojih su brojni umrli. U takvim okolnostima zdravstvene neprilike pratile su zbjegove i u Egiptu. Da bi se uočili svi čimbenici općeg zdravstvenog stanja, potrebno je usporediti okoliš u kojem su izbjeglice bile smještene u odnosu na domaći prostor. Zatim je potrebno prikazati higijenske navike pojedinaca i skupina koje su utjecale na zdravstveno stanje i pojave bolesti. Na kraju će se prikazati pojave pojedinih bolesti, organizaciju zdravstvene službe i rezultate liječenja. * U povijesti ljudskog društva zabilježene su brojne prilike ljudskog utjecaja na okoliš. Također, evidentan je i povratni odnos, tj. utjecaj okoliša na čovjeka.551 Čovjekova determiniranost okolišem manifestira se na različitim stupnjevima djelovanja, od mentaliteta do fizičke konstitucije. Odrastanje u jednom okruženju dovodi do prilagođavanja uvjetima tog okoliša, što podrazumijeva utjecaje klimatskih i geografskih odrednica. To prilagođavanje je cjeloživotni proces koji oblikuje čovjeka na svim razinama. U takvim okolnostima premještaj pojedinca iz njegovog prirodnog okoliša ostavlja posljedice na mentalno, zdravstveno i društveno stanje. Karakterističnu mediteranska klimu koja je prevladavala u domovini, izbjeglice su zamijenile za suhu pustinjsku klimu. Isto tako, krški, planinski i morski okoliš zamijenjen je sivo-žutom bojom pustinjskog pijeska koji se prostirao svugdje oko logora, osim prema zapadu gdje se nalazio Sueski kanal. Uz to, urbani okoliš Splita, komunalno okružje dalmatinskih otoka, pitoma sela Makarskog primorja, zamijenjena su za šatorska naselja u pijesku. U novom okruženju, daleko od rodnog kraja, s pitanjem hoće li se ikada vratiti, mentalni sklop izbjeglica poprima drugačija obilježja, unutar čega se pogoršava zdravstveno stanje.

551 DELORT - WALTER, 2002., passim.

165 Pustinja je okoliš koji ima vrlo nisku razinu oborina, s dnevnim i sezonskim izmjenama temperature, tako da se danju temperatura popne do 45° C, a noću se spusti prema 0° C. Zdravstveni odjel COZ-a vršio je mjerenje dnevne temperature u hladu 1944. između travnja i srpnja kada je zabilježena prosječna dnevna temperatura od 38° C, dok su dnevne vrijednosti rasle do 42° C, što je zabilježeno u srpnju. Slične vrijednosti zabilježene su i 1945. god. kada je prosječna dnevna temperatura mjerena u hladu iznosila 37° C, a najveća zabilježena temperatura od 42° C bila je 10. srpnja i 16. kolovoza 1945. god.552 Noćne temperature nisu mjerene, međutim u više izvješća ostalo je zabilježeno da je temperatura padala ispod 10° C. Dnevne temperature, zbog nedostatka vlage, izazivaju drugačiji osjet vrućine koji je teže podnošljiv nego kod sličnih temperatura u Dalmaciji. Također, potrebno je naglasiti da visoke ljetne temperature u Egiptu traju od travnja do studenog, a zatim slijedi blaga zima kada je prosječna dnevna temperatura oko 20° C. Specifičnost ovog prostora je i pustinjski vjetar "ghibli" koji je zbjegovima pričinjavao veliki problem. Ghibli je vrući, suhi južno-jugoistočni pustinjski vjetar koji sa sobom nosi pijesak koji ispunjava sve pore na čovjekovom tijelu, posebice oči, zasipa prašinom šatore i stvara probleme dišnog sustava. Vjetar toliko intenzivno nosi prašinu da se umanji dnevna svjetlost pa se dobije dojam naglog zamračenja što je ostavljalo psihološki efekt na izbjeglice.553 U takvim okolnostima dogodila se potpuna preobrazba svakodnevnog života koja je ostavila trag na, ionako krhkoj, zdravstvenoj konstituciji izbjeglica. * Odmah po dolasku, COZ je pristupio osnivanju Zdravstvenog odjela koji se dijelio na Higijenski i Sanitetski odsjek. Na čelu Odjela bio je dr. Milivoj Visković koji je vodio i Sanitetski odsjek, dok je prof. Frano Bulić vodio Higijenski odsjek.554 Od početka 1945. vodstvo Odjela preuzima dr. Ivo Mariani, a Sanitetski odsjek vodi Miroslav Aleksić.555 Nakon odlaska prof. Frane Bulića i Miroslava Aleksića, Higijenski odjel preuzet će Ivo Ivelja, a Sanitetski odsjek dr. Ivo Mariani koji je i dalje vodio Zdravstveni odjel. U takvom sastavu Zdravstveni odjel djeluje do kraja repatrijacije.556 Budući da je zdravstveno stanje u logorima bilo od velike važnosti Saveznicima formiran je Sanitetski odsjek MERRA-e, kasnije UNRRA-e, kojeg je vodio brigadir

552 DASt, J.Z. 446, Temperatura godine 1944. i 1945. god. u hladu El Shattske pustinje. 553 SRHOJ, 2005., 113-114; NIŽETIĆ, 2007., 114-115. 554 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec kolovoz 1944. god. 555 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela za mjesec veljaču 1945. god. 556 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela za mjesec siječanj 1946. god.

166 Wright, koji je organizirao sanitet u logorima hrvatskih izbjeglica. Voditelj saniteta u El Shattu bio je dr. Fyndleon, u El Khatatbi dr. Eliott, a higijenskom službom upravljao je dr. Duff.557 Imenovanjem svojih ljudi na čelo sanitetskih i higijenskih službi Saveznici su pokazali da im je stalo do održavanja općeg zdravstvenog stanja u logorima. Unutar Higijenskog odsjeka djelovale su službe koje su se brinule o higijenskim standardima u logorima, prosvjećivale izbjeglice o svakodnevnoj potrebi održavanja čistoće tijela, hrane i šatora. Higijenska služba djelovala je na svim razinama logora, a zadaće su se kretali od preventive do protuepidemijskih mjera. U svakom logoru i rajonu postojale su higijenske službe koje je vodio bolničar - higijeničar, a u rad su se uključivali aktivisti AFŽ-a, USAOJ-a i Crvenog križa. Na takav način pokušavalo se doprijeti do svakog pojedinca objašnjavajuću važnost osobne higijene, čistoću namirnica i vode za piće. Prethodno je istaknuto kako su održavana predavanja iz područja higijene na svim razinama. U školama je higijena bila dio nastavnog plana i programa, a na pučkim sveučilištima i narodnim zborovima učestalo se drže predavanja i demonstracije održavanja higijenskih navika pod egidom zdravijeg života. Takvim navikama pripisivao se pojam napretka i višeg stupnja razvoja što je bilo u skladu sa socijalističkim duhom.558 U izvješćima se često ističe da sve izbjeglice ne pristupaju na isti način osobnoj higijeni, pri čemu se navodi kako su primorci tu temeljitiji, dok "oni iz unutrašnjosti" nemaju higijenskih navika i vrlo ih je teško "preodgajati". Iz tih razloga ponekad su se higijenske mjere prisilno provodile. Mjere su podrazumijevale inspekcije šatora, provjeravanje vrši li se redovita promjena posteljine i donjeg rublja, prisilna upotreba kupatila ili držanje pojedinaca u improviziranoj karanteni sve dok ne pristanu na kupanje. Bili su organizirani tzv. tjedne higijenske smotre u kojima su se provodile intenzivnije kontrole.559 Takve akcije su se prethodno najavile putem zidnih novina, pa bi to preventivno djelovalo na pojedince koji bi onda pristupili održavanju higijene. Pored prosvjećivanja naroda, Higijenski odsjek se brinuo protiv najezda muha i štakora koji su se periodički pojavljivali. Budući da su ti nametnici prenosioci zaraznih bolesti razvijena je snažna propagandna aktivnost u obliku plakata i zidnih novina na kojima se upozoravalo na štetočine, a provodile su se i akcije na njihovom uklanjanju. Akcije su bile uspješne, međutim zbog periodičnih kretanja muha, uzrokovanih

557 DASt, J.Z. 510, Organizacija sanitetske službe Saveznika od 23. 5. 1944. god. 558 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec svibanj 1944. god. 559 PLENČA, 1967., 466.

167 premještanjem sanitarnih čvorova, one bi se učestalo vraćale. Tada bi se pristupilo novim akcijama na njihovom eliminiranju. U logoru su se povremeno pojavljivali i komarci, tipa anofeles, koji su bili nosioci malarije. Saveznici su organizirali antimalarične tečajeve koje su pohađali predstavnici Higijenskih odjela iz svakog logora.560 * Problemi s kojima se borio Sanitetski odsjek bili su dosta teži. Utjecaj ratnih okolnosti, napuštanje vlastitih domova, transport u neodgovarajućim uvjetima, neizvjesnost na putu i drugo, sve su to bili čimbenici koji su se odražavali na zdravstveno stanje izbjeglica. U takvim okolnostima imunitet pada, javljaju se psihološke smetnje i sve to utječe na čovjekovu izdržljivost. Rezultat toga pojava je različitih zaraznih bolesti, akutne upale kod kroničnih bolesnika, kao i različite psihičke smetnje. Nedostatak domaćih liječnika i medicinskog osoblja jako se osjećao. Još pri polascima za Egipat, Saveznici su inzistirali da se uputi što više medicinskog osoblja, čemu se nije moglo udovoljiti, prvenstveno zbog nedostatka kadrova, kao i njihove zauzetosti na fronti u Jugoslaviji. U prvoj godini boravka u Egiptu djelovala su samo tri domaća liječnika, pored spomenutog dr. Viskovića, koji je vodio Zdravstveni odjel COZ-a, djelovali su još dr. Feldman i dr. Pansini. Od siječnja 1945. Viskovića je zamijenio dr. Mariani, satnik NOVJ-a, koji će ostati do kraja repatrijacije glavni liječnik u zbjegu. Spomenuti saveznički liječnici bili su većinom vojno osoblje koje je bilo nenaviknuto raditi s civilima, a također i liječiti "civilne bolesti", pa je njihov rad bio često površan u nedostatku volje i ljubavi prema pacijentima.561 Među savezničkim liječnicima djelovao je dr. Almuslino koji je prije rata vodio dječju bolnicu u Beču, a kako je bio rođen u Sarajevu poznavao je jezik, pa mu je to olakšavalo kontakt s pacijentima, posebice s djecom za koju je iskazivao posebnu brigu. Saveznici su obećali da će iz Palestine doći dodatni broj liječnika što je nakon dužeg vremena ostvareno, pa se broj liječnika povećao, međutim, i dalje, nedovoljno za potrebe svih logora. Jezičina barijera koja je postojala između liječnika i pacijenata bila je često izvor problema, jer su prevodioci znali improvizirati i krivo interpretirati pojedine savjete. Također, to je onemogućavalo razvoj povjerenja na relaciji liječnik-pacijent, što je izrazito važan čimbenik u takvim situacijama. Konzervativne izbjeglice znale su odbijati svlačenje i pregledavanje, a poneki su u potpunosti odbijali savezničke liječnike. Osim nedostatka

560 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec kolovoz 1944. god. 561 DASt, J.Z. 469, Izvješće o zdravstvenom stanju jugoslavenskog zbjega na Bliskom istoku u godini 1944., 2.

168 liječnika, osjećao se nedostatak i pomoćnog medicinskog osoblja. Ta se situacija rješavala na takav način da su se angažirale nestručne osobe iz zbjega, koje su prolazile tečajeve za osposobljavanje u medicinskom radu. Najviše je tečajeva bilo organizirano za medicinske sestre i ostalo pomoćno osoblje kao što su laboranti, higijeničari, farmaceuti i sl. Već u kolovozu 1944. u izvješću Zdravstvenog odjela navodi se da je situacija u pogledu pomoćnog osoblja zadovoljavajuća.562 Ovisnost o savezničkoj pomoći nije postojala samo zbog liječnika i drugog medicinskog osoblja, već se ta pomoć protezala na osnivanje bolnica, klinika i ambulanti u logorima, kao i na slanje pojedinih teških pacijenata u egipatske bolnice. Također, opremanje bolnica i ostalih ustanova s medicinskom opremom i lijekovima u potpunosti je ovisilo o izvanlogorskoj pomoći. U takvoj situaciji, pored Saveznika, veliku ulogu odigrala je UNRRA, kao i međunarodni Crveni križ. Pored lijekova, UNRRA i Crveni križ, logorskim bolnicama dostavljali su posteljinu, invalidska pomagala, različite vrste protetike, sredstva za previjanje, laboratorijsku opremu i sl. Crveni križ je djelovao kao jugoslavenska organizacija za potrebe zbjega, sa sjedištem u Kairu. Pored materijalne pomoći, često bi se dostavljala novčana sredstva od kojih bi se kupovale potrepštine, ne samo za zdravstvene, već i za ostale potrebe zbjega.563 Za sve logore organizirana je glavna bolnica u El Shattu i El Khatatbi. To su bile bolnice s više odjela i kapacitetom preko 600 kreveta, u kojima se vršio prihvat svih pacijenata iz zbjegova. Formiranje glavne bolnice u El Shattu bio je dugotrajni i mukotrpni proces za koji je bila potrebna godina dana rada. U početku je kapacitet bio vrlo nizak, samo 60 kreveta, a u studenom 1944. taj se kapacitet ustalio na 400 kreveta od čega se 60 kreveta nalazilo u zidanoj zgradi. Djelovali su sljedeći odjeli: ženski, muški, dječji za interne slučajeve, rodilište, odjel za zarazne bolesti i tuberkulozu. U planu je bilo formiranje odjela za malu kirurgiju, kožne i očne bolesti. Za veće kirurške zahvate koristila se saveznička Vojna bolnica u Suezu, gdje je uvijek boravio između 60 i 70 bolesnika. Duševni bolesnici slali su se u vojnu bolnicu kod Beiruta u Siriji. Za potrebe logora u Tolumbatu formirana je prihvatna bolnica, dok su se teži pacijenti slali u aleksandijske bolnice.564 U logorima su bile podignute poliklinike za liječenje svraba, te male bolnice od 25 kreveta što se improviziralo spajanjem više šatora. Ako liječenje ne bi uspjelo, pacijente bi

562 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec kolovoz 1944. god. 563 DASt, J.Z. 506, Spisi Crvenog križa u zbjegu i u Kairu, passim. 564 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec studeni 1944. god.

169 se upućivalo u logorske bolnice. Također su organizirane dječje poliklinike za djecu do tri godine, a u njima bi se obavljali porodi, kupanje djece i dojenje. Mladim majkama su se davali savjeti u vezi odgoja i pravilne higijenske skrbi oko djece. U svakom logoru djelovale su dvije do tri dnevne ambulante u kojima su se vršili svi mogući pregledi, previjanja, lakše operacije, ispiranje očiju i ušiju, podjela lijekova i ostalo. Kroz liječničke preglede dnevno je prolazilo 3% ukupne populacije zbjega, 10% ih je dnevno dolazilo zbog različitih lijekova, previjanja, savjeta i sličnih poslova.565 Zbog tako velikog broja dnevnih posjeta bila je potrebna strpljivost kako medicinskog osoblja tako i pacijenata, jer se dugo čekalo na potrebne medicinske zahvate, pa su sagrađene i posebne čekaonice da bi se izbjegla gužva u ambulantnim prostorijama. S vremenom se pristupilo stvaranju kartona i zajedničke kartoteke u kojima su se vodile evidencije o pacijentima. Za potrebe nepokretnih bolesnika bila je organizirana sanitetska služba, koja ih je kamionima prevozila do bolnica ili ambulanti, a ponekad su liječnici išli u šatorske posjete. U pojedinim logorima i rajonima postojale su male sanitetske službe čije je djelovanje bilo vrlo skučeno zbog nepostojana formalnog medicinskog obrazovanja. * Prilikom dolaska izbjeglica iz Italije u El Shatt ljudi su, kada bi prvi put ugledali šatore u pijesku i nekoliko zidanih zgrada, prolazili kroz pravi šok. Raširili bi se sjedeći po podu s razbacanom prtljagom, prljavi, puni ušiju i svraba, čekajući na dezinfekciju rublja i prvo kupanje. Bilo je predviđeno da se u 12 sati na takav način procesuira cijeli zbjeg od četiri tisuće ljudi što je bilo nemoguće, pa bi se događalo da neki preskoče ovaj postupak.566 Uslijedio je tada razmještaj po šatorima, koji su zamijenili tipične kamene dalmatinske kuće u kojima su ljudi cijeli život boravili. Neki su se brzo prilagodili novim okolnostima, a drugi, ponajviše stariji, u potpunosti su odbijali prihvatiti nastalu situaciju. U tim uvjetima povlačili su se u sebe, dnevne aktivnosti svodili na minimum, u očekivanju da se situacija izmijeni. Naravno, mnogi su bili bez nade da će se ikada vratiti u domovinu. Takva situaciji ostavljala je posljedice na zdravstvenom planu. Odmah po dolasku prvih zbjegova, u veljači 1944. god., izbila je epidemija influence, hripavca, zaušnjaka i svraba. Zbog profilaktične vakcinacije, koju su svi primali pri dolasku, većini izbjeglica porasla je temperatura. U takvim okolnostima u svakom šatoru barem je jedna osoba ležala u temperaturi, a u nekima i svi. Velika oscilacija dnevno-noćne vanjske temperature

565 DASt, J.Z. 469, Izvješće o zdravstvenom stanju jugoslavenskog zbjega na Bliskom istoku u godini 1944., 2. 566 DASt, J.Z. 469, Izvješće o zdravstvenom stanju jugoslavenskog zbjega na Bliskom istoku u godini 1944., 1.

170 dodatno je pogoršala stanje, tako da su se visoke tjelesne temperature zadržavale po 12 dana. U takvim okolnosti dolazilo je do komplikacija koje su rezultirale upalama pluća, koje su učestalo vodile do smrti. U ožujku nastavila se slična situacija. Epidemija influence je i dalje harala, a pojavljivale su se i teže komplikacije kod hripavca. Učestalo kašljanje deralo je dušnik, koji bi se s vremenom razderao, tako da je dolazilo do smrtnih posljedica. Dr. Almuslino ustvrdio je kako nikada u životu nije vidio takvu epidemiju hripavca.567 U travnju i svibnju 1944. stanje se donekle poboljšalo. Smanjena je epidemija influence i hripavca, kao i ostalih zaraznih bolesti. Međutim zdravstveno stanje djece ispod tri godine postalo je zabrinjavajuće. Uslijed nadolaska ljetnog vremena, naglih povećanja vanjskih temperatura i neadekvatne prehrane za djecu, pojavile su se upale pluća, dijareje, a u El Shattu je došlo do velike epidemije ospica.568 Već u lipnju 1944. god., u izvješću Zdravstvenog odjela stoji kako je "mortalitet djece do tri godine upravo zabrinjavajući".569 U lipnju je zabilježeno 123 umrle djece do desete godine života.570 Zbog toga je kod Saveznika i UNRRA-e, preko bojnika Mate Jakšića, povedena inicijativa da se djecu prebaci na prostor gdje su klimatske prilike povoljnije, i gdje ne bi dolazilo do ovakvih pojava ospica. Međutim, premještaj u Tolumbat, koji je izabran za smještaj bolesne djece, započeo je tek u kolovozu i potrajao sve do listopada.571 Tijekom ljeta 1944. epidemija ospica zaustavljena je u logorima II. i IV., a drugim logorima bilo je još pojedinačnih slučajeva. Pored ospica, među djecom širi se konjunktivitis, upala očne spojnice,572 koja se širila zbog utjecaja pijeska, prilikom čega su djeca rukicama trljala oči. Od ostalih bolesti zabilježena su tuberkuloza, trbušni tifus, šarlah, rubela i različite vrste kožnih oboljenja zbog utjecaja jakog sunca.573 Do kraja godine zdravstvena situacija se poboljšala, ali je i dalje bilo povremenih slučajeva ospica, kao i drugih bolesti koje su imale smrtne posljedice. Zaključno sa 15. prosincem 1944. zabilježeno je 589 smrtnih slučajeva u logorima. Prema životnoj dobi do 1. godine života umrlo je 147 djece, između 1. i 2. godine 118, između 2. i 3. godine 65, između 3. i 5.

567 DASt, J.Z. 469, Izvješće o zdravstvenom stanju jugoslavenskog zbjega na Bliskom istoku u godini 1944., 1. 568 Ospice ili morbili spadaju među najteže dječje virusne bolesti. Šire se kihanjem, a manifestiraju izbijanjem osipa, visokom temperaturom koja dovodi do upale pluća i encefalitisa. Dok je danas ta bolest rijetka zahvaljujući vakcinaciji, u vrijeme Drugog svjetskog rata bila je izrazito raširena. Usp. MARCOVITCH, 2005., 127. 569 DASt, J.Z. 469, Izvješće zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec lipanj 1944. god. 570 DASt, J.Z. 469, Umrli i rođeni u čitavom jug. zbjegu od dolaska 3. 2. do 31. 7. 1944. god. 571 DASt, J.Z. 469, Dopis COZ-a dr. Milivoju Viskoviću, pročelniku Zdravstvenog odjela od 12. 8. 1944. u kojom ga obavještava da će prva skupina djece za Tolumbat biti otpremljena 24. 8. 1944. 572 MARCOVITCH, 2005., 261. 573 DASt, J.Z. 469, Tablica rada logorskih ambulanti za vrijeme tromjesečnog takmičenja, bez naznake datuma.

171 godine 44, između 5. i 10. godine 35 i između 10. i 20. godine umrlo je 31 dijete. Kod starijih, između 20. i 40. godine života umrla su 32 čovjeka, između 40. i 60. godine umrlo je 40, a preko 60. godine umrlo je 77 ljudi.574 Tijekom 1945. god. zdravstvena situacija bitno se poboljšala. I dalje su izbijale povremene epidemije ospica, influence, slučajevi tuberkuloze kao i ostalih bolesti.575 Rad ambulanti i poliklinika i dalje je bio intenzivan. U veljači 1945. zabilježeno je skoro 15 tisuća liječničkih pregleda.576 U 1945. god. zabilježena su 104 smrtna slučaja. Prema životnoj dobi do 1. godine života umrlo je 24 djece, od 1. do 10. godine 16 djece, od 10. do 20. godine 8 djece, a kod odraslih, između 20. i 60. godine zabilježeno je 28 smrtnih slučajeva, kod onih preko 60 godina broj smrti je također bio 28.577 Ovakvo stanje posljedica je repatrijacija koje su uslijedile tijekom 1945. god. Repatrijacije su imale dvostruko značenje za Zdravstveni odjel COZ-a. Zahvaljujući njima, smanjivao se broj ljudi u logorima, posebice onih najbolesnijih, pa je posla oko njege i primanja pacijenata bilo sve manje. Međutim, zbog pravila repatrijacijskog procesa, prema kojima su prioritet imali oni s težim bolestima, medicinsko osoblje dobilo je dodatnog posla u procjenjivanju tko ima prioritet ukrcati se na sljedeći brod za domovinu.578 Kako je većina htjela što prije napustiti logore, posao liječnika i pomoćnog osoblja, znatno se zakomplicirao. Među onima koji su dolazili na pregled, bilo ih je koji su bili zdravi, ali su inzistirali da ih se obilježi kao bolesne. Situacija je bila vrlo nezgodna za liječnike, pa je bilo i slučajeva kada je trebala intervenirati partizanska straža. * Međutim, zahvaljujući repatrijacijskim pregledima i određivanju prioriteta polaska za domovinu, može se nešto više kazati o ukupnom zdravstvenom stanju izbjeglica, i napose, o psihičkom stanju, koje nije bilo uključeno u redovita mjesečna izvješća, iz razloga što su se takvi pacijenti slali u bolnice izvan logora. Prije polaska za domovinu svaki je sudionik zbjega trebao obaviti dva liječnička pregleda. Pri prvom vršila se vakcinacija, a pri drugom provjeravalo se opće zdravstveno stanje sa ciljem stvaranja liste prioriteta.579 Liste su sastavljene na takav način da se unosilo ime i prezime, registarski broj izbjeglice, i logorska adresa (logor, rajon, šator). U rubrici "nalaz bolesti" za 90%

574 DASt, J.Z. 469, Izvješće o zdravstvenom stanju jugoslavenskog zbjega na Bliskom istoku u godini 1944., 2. 575 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec travanj 1945. god. 576 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec veljaču 1945. god. 577 DASt, J.Z. 469, Godišnje izvješće zdravstvenog odjela COZ-a za 1945., 7. 578 O problemima i procesu repatrijacije vidjeti sljedeće poglavlje. 579 DASt, J.Z. 512, Opća uputstva u vezi repatrijacije, 7.

172 slučajeva navedene su varijante iste bolesti koja se zove neurastenija (neurastenija gravis, histeroneurastenija, neurastenija srca).580 Suvremeni naziv te bolesti bio bi "kronični sindrom umora". U kontekstu situacije hrvatskih zbjegova u Egiptu s velikom sigurnošću može se zaključiti da je uzrok neurastenije među izbjeglicama bio kombinacija nostalgije za rodnim krajem i teških životnih prilika u logorima uzrokovanih klimatskim smetnjama. Organizam ljudi nije se mogao naviknuti na nove uvjete života, a neki stariji odbijali su prihvatiti sudbinu da su se našli tako daleko od rodnog praga. U takvim okolnostima događali su se poremećaji na psihičkom i somatskom planu, organizam je kopnio od tuge za domovinom i teških uvjeta života u logorima. Takvo stanje dovelo bi do neke akutne bolesti, od koje bi se, zbog slabosti organizma, vrlo brzo umrlo. Iz tih razloga, liječnici su smatrali da je jedini lijek takvog stanja što brži povratak u domovinu, u nadi da će se dogoditi pozitivna promjena, i da će se pacijenti trgnuti iz opće letargije. Pored neurastenije, pri polasku zabilježeno je nekoliko primjera živčanih bolesnika, koji su isto tako imali prednost pri repatrijaciji. Za njih je bilo potrebno da se repatriraju prije nastupa ljetnih žega 1945. god. jer su im one samo pogoršavale zdravstveno stanje.581 Među prioritetnim izbjeglicama bilo je i više slučajeva šizofrenije, epilepsije, histerije, hipertonije, paranoje, kao i ostalih bolesti. Za sve njih se, povratak u domovinu, smatrao pozitivnom terapijom. ***

Djelovanje hrvatskih zbjegova u Egiptu jedna je od fascinantnih dionica hrvatske povijesti. Premda su izbjeglice u opasnosti napustile svoje domove, nisu prestali živjeti i djelovati u egipatskim logorima. Život je bio obilježen političkom ideologijom Komunističke partije koja je htjela prikazati unificiranost naroda i njegovu podršku Narodnooslobodilačkoj borbi. Otpor rojalističkim snagama, koje su učestalo uz pomoć Saveznika, pokušale narušiti kompaktnost zbjegova, pokazao se uspješnim, premda je određeni broj ljudi otpao od zbjega. Bez pomoći MERRA-e i UNRRA-e život u egipatskoj

580 DASt, J.Z. 512, Knjiga pregledanih bolesnika u svrhu repatrijacije. Neurastenija je danas zastarjeli izraz za funkcionalni poremećaj psiho-organske prirode nepoznatog podrijetla. Simptomi neurastenije su psihički i fizički umor uzrokovan psihičkim i fizičkim aktivnostima koje uključuju bolove u mišićima, nedostatak sna, poremećeno raspoloženje i koncentraciju. Pojedini pacijenti osjećaju zujanje u ušima, znojenje i tahikardiju. Pacijenti ne pokazuju interes za svijet oko sebe, odbijaju redovitu prehranu i povlače se u sebe. Dolazi do opće slabosti organizma. Liječenje ove bolesti provodi se na takav način da se ukloni uzrok ovog stanja. Većina ljudi koji su imali neurasteniju pripadaju dobi od 40 godina pa na više, ali među njima je bilo i mlađih. Usp. MARCOVITCH, 2005., 137. 581 DASt, J.Z. 512, Dopis Zdravstvenog odjela COZ-a svim logorskim odborima od 23. 4. 1944.

173 pustinji bi bio nemoguć. Ove humanitarne organizacije, u suradnji sa Saveznicima, opskrbljivale su zbjegove hranom, odjećom, obućom i ostalim potrebnim materijalom, kojega su izbjeglice koristile na najbolji mogući način. Na unutrašnjem planu logori su se razvili u prostore rada, prosvjete i kulture. Odlaskom iz domovine život nije prestao, nego se samo prilagodio prostornim uvjetima egipatske pustinje. Bilo je teško prilagoditi se novoj klimi uslijed čega su brojni umrli. Međutim, oni koji su imali snage za život, iskoristili su svoje mogućnosti za rad. Unutar logora radilo se s puno volje i snage kako bi se pokazala odlučnost za novi život, ali i nada u povratak. Obrazovni sustav koji je svoje temelje dobio u Egiptu, kasnije će se modificirati i primijeniti u oslobođenoj zemlji. Bogate kulturne i vjerske aktivnosti kojima su se kratili trenutci do povratka u domovinu obilježili su dvogodišnji boravak hrvatskih zbjegova u egipatskim logorima.

174 7. REPATRIJACIJA

Tijekom čitave 1944. god. zbjegovi su povremeno napuštali domovinu. Kada je u rujnu 1944. god. posljednja skupina izbjeglica isplovila za Italiju, situacija na bojišnici širom Jugoslavije razvijala se u prilog NOP-a. Vis, koji je bio odredišna točka za kretanje izbjeglica prema Italiji, nekoliko mjeseci bio je i sjedište Vrhovnog štaba s Titom na čelu.582 U rujnu, s tog otoka kreće protuofenziva prema srednjodalmatinskom otočju. 26. divizija i Mornarica NOVJ-a, krenuli su u kontraofenzivu, zauzimajući jedan za drugim srednjodalmatinsko otočje. Na Hvar je izvršeno iskrcavanje 8., na Brač 11., na Korčulu 14., a na poluotok Pelješac 15. rujna.583 Dubrovnik je oslobođen 18. listopada, a do kraja mjeseca oslobođeni su svi otoci, pa su se partizanske postrojbe s poluotoka Pelješca prebacile na područje Neuma gdje su porazili njemačku legionarsku diviziju 22. listopada u bitci kod Vukovog klanca.584 U ovim napadima partizanske snage bile su potpomognute savezničkim brodovima, topništvom i zrakoplovima. Paralelno s oslobađanjem otoka, snage 8. korpusa vršile su operacije po kopnenom dijelu Dalmacije. Operacije su podrazumijevale presijecanje prometnica, kao i osvajanje važnijih njemačkih točaka. Uspjeh ovih operacija bio je izrazit jer se do kraja listopada zauzimaju sva veća naselja unutrašnjosti, kao i primorski gradovi. Split je oslobođen 28. listopada, a do kraja mjeseca partizanske postrojbe su ušle u Šibenik i Zadar. Početkom prosinca 1944., nakon teških borbi, Nijemci su prepustili Knin, čime je oslobođenje Dalmacije dovršeno.585 Početak 1945. god. na području Jugoslavije obilježen je daljnjim operacijama na partizanskom oslobođenju zemlje. Formirane su četiri vrlo jake grupacije vojnih snaga Jugoslavenske armije koje vrše ratna djelovanja širom Jugoslavije.586 Njemačke postrojbe pokušavaju održati prometnu vezu s Grčkom, preko Sarajeva i istočne Bosne, kako bi se moglo provesti povlačenje njihovih snaga. Tijekom prva četiri mjeseca vode se borbe na više mjesta u kojima njemačke trupe, u većini slučajeva, trpe gubitke, pa se nižu oslobođenja većih naselja u koja ulaze partizanske snage. Početkom travnja postrojbe Četvrte armije zauzimaju Hrvatsko primorje i Liku, a zatim je uslijedilo oslobađanje kvarnerskog otočja, kao i riječke okolice. Snažnim prodorom partizanske su postrojbe 1. svibnja ušle u Trst, usput osvojivši Goricu i Tržič, tako se našavši na rijeci Soči. Saveznici

582 TRGO, 1964., 19-35. 583 KVESIĆ, 1960., 697-703. 584 ANIĆ, 2005., 211. 585 GOLSTEIN, 2008., 346. 586 Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije preimenovana je u Jugoslavensku armiju 1. ožujka 1945. god.

175 su u Trst ušli dan poslije partizanskih postrojbi, te dolazi do spora u kojem je Tito popustio pod izrazitom pritiskom Saveznika i SSSR-a, pa su partizani u lipnju napustili grad.587 Početkom svibnja oslobođena je Rijeka, a 8. su partizanske postrojbe ušle u Zagreb bez da je itko pružao otpor.588 Oslobođenje zemlje značilo je uklanjanje prepreka za zbjegove da se vrate u domovinu. I prije oslobođenja Dalmacije, manje grupe izbjeglica vraćale su se u domovinu. Bile su to uvježbane omladinske postrojbe koje su se priključivale NOVJ-u, osobe sa završenim medicinskim tečajevima kao i komunistički kadrovi potrebni za partijski rad na formiranju organa nove vlasti na svim razinama. Štoviše, nakon oslobođenja Dalmacije takvi skupni povratci probranih kadrova postat će učestali. Budući da je južna Italija bila relativno blizu, rukovodeći kadar jednostavnije je fluktuirao na relaciji Bari - istočna obala Jadrana. Pojedinci su se vraćali u Jugoslaviju, a njih je zamjenjivao mlađi kadar, novačen iz SKOJ-a u Italiji ili u domovini. Slična situacija bila je u Egiptu. Krajem studenog 1944. god. zrakoplovom iz Kaira za Bari su se vratili: Dušan Arneri, Zoran i Zora Palčok, te Marin Franičević. Početkom 1945. vraćaju se Milivoj Visković, Marija Lujak, Ivo Franetović, Milan Plosnić i Zvonko Bešker, svi odreda članovi COZ-a.589 Nakon njihovog odlaska provodi se reorganizacija COZ-a, koji sada broji devet članova. Prva veća skupina potrebnih kadrova, dobrovoljaca i bolničarki, ukupno 1.015 ljudi vratila se u domovinu 16. veljače 1945. s namjerom priključivanja NOVJ-u. Ostatak ljudstva u zbjegu bio je podložan redovitoj repatrijaciji.

587 PLENČA, 1962., 398-403. 588 GOLDSTEIN, 2008., 347-349. 589 GIZDIĆ, 1964., 425. Marin Franičević će se kasnije vratiti u Egipat.

176 7.1. Repatrijacija iz Italije

Geografska blizina Dalmacije južnoj Italiji značila je jednostavniji i brži proces repatrijacije. Ta je činjenica značila i dodatnu okolnost koja neće postojati u slučaju Egipta. Naime, za repatrijaciju iz Italije nije bila potreba logistička pomoć Saveznika. Pomorski promet između Italije i Dalmacije funkcionirao je od kraja 1943., a broj parobroda s kojim je Mornarica NOVJ-a raspolagala omogućavao je transport oružja, hrane i ostalog potrebnog materijala tijekom čitave 1944. god. Po oslobođenju četiri dalmatinska obalna grada (Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika), kao i ukupne Dalmacije, pristupilo se oformljavanju redovitog parobrodarskog prometa. Prvo je na redu bilo potrebno povezati Split sa susjednim otočjem (Vis, Korčula), a zatim je uvedena linija Split - Dubrovnik - Bari - Vis. U studenom 1944. dolazi do izmjena na linijama, pa se u promet uključuju Hvar, Rogač na Šolti i Milna na Braču. Uslijedilo je povezivanje splitskog područja sa Šibenikom i Zadrom. Parobrod je plovio na liniji Zadar - Biograd - Šibenik - Split.590 Formiranje ovih linija, pored redovitih potreba, omogućavalo je disperziju zbjegova nakon što bi se oni iz Italije, a kasnije i iz Egipta, prebacili u Split ili bližu okolicu. Proces repatrijacije sedam tisuća ljudi iz Italije zahtijevao je da se obave pripremne radnje na obje obale Jadrana. U Italiji je bilo potrebno dopremiti izbjeglice iz logora do Monopolija gdje je formirana otpremna stanica s koje bi se vršio ukrcaj na brodove. Budući da se dan i sat isplovljavanja nije mogao točno predvidjeti, trebalo je osigurati hranu i privremeni smještaj dok se čeka na ukrcaj na brod. Repatrijacija se događala u kasnu jesen i zimu, pa su loša vremena onemogućavala da se uvijek može isploviti. Za potrebe prihvata u Dalmaciji, COZ iz Italije trebao je dostaviti ONOO-u za Dalmaciju informacije o broju osoba koje će po pojedinom transportu upućivati u domovinu, distribuciju osoba prema mjestu podrijetla i osobne podatke kao što su ime i prezime, spol, starost i zanimanje. Također, svaki odbor logora iz Italije trebao je imati pismenu potvrdu o predmetima koje nose sa sobom u domovinu. Na takav način izbjegavale su se krađe i stvaranje neugodne situacije u očima Saveznika. Pri otpremanju zbjega trebalo je pripaziti da se ne priključe osobe koje su prethodno "otpale od zbjega, ne htijući dijeliti sudbinu ostalog naroda", a svaka je skupina trebala imati rukovodioca koji će upravljati zbjegom do prihvatne stanice u domovini.591 Međutim, bilo je dopušteno priključiti se onim osobama

590 TUDOR, 1986., 522. 591 DASt, J.Z. 520, Dopis ONOO-a za Dalmaciju COZ-u u Bari od 25. 10. 1944.

177 koje se nisu ogriješile o NOP, a podrijetlom su bile s prostora Jugoslavije. Tako će se s jednim transportom u domovinu vratiti 500 Židova. U dopisu, u kojem se instruira COZ kako otpremiti zbjegove za domovinu, stoji i napomena kako ljude treba upozoriti na teško stanje po pitanju prehrane, kao i nikakve mogućnosti pomoći u odjeći i obući. Situacija je bila izrazito teška na otocima, s kojih je okupator tek mjesec dana prije bio istjeran. Ove informacije trebalo je predočiti svima koji se vraćaju iz Italije kako bi se izbjegle dodatne komplikacije i šokovi. Na istočnoj obali Jadrana pripreme oko prihvata ljudi bile su daleko veće. Plan je bio da se po transportu maksimalno preveze dvije tisuće izbjeglica, kako bi se prihvat mogao obaviti bez veće gužve. Za iskrcaj predviđale su se dvije alternative: Hvar ili sjeverna splitska luka. Pri prihvatu ljudi bilo je potrebno dostaviti rasklopne tipizirane barake u kojima bi ljudi čekali polazak broda ili kamiona za svoje mjestu. Zatim, bilo je potrebno pripremiti odjeću, obuću, ležajeve, prekrivače, hranu i sredstva za osnovnu higijenu (sapun, četkicu za zube s pastom). Uz to, predviđeno je formiranje ambulanti kako bi se moglo intervenirati u slučaju potrebe, spriječiti prehlade, liječiti morsku bolest i cijepiti protiv mogućih epidemija. Prilikom otpuštanja kući, svaki pojedinac trebao je dobiti najnužniju opremu: odjeću, obuću, prekrivače, higijenske potrepštine, hranu za 10 dana, iglu i konac, pribor za jelo i žigice.592 Međutim, jedno su bile želje i planovi, a drugo je bila stvarnost. Ovakve upute treba promatrati kroz prizmu stanja u Dalmaciji koja je u to vrijeme bila osiromašena uslijed ratnih operacija, a kuće većine izbjeglica bile su ispražnjene, opljačkane, porušene, a neke, još iz vremena talijanske okupacije, spaljene. Kako je studeni mjesec u kojem se vrši berba maslina, prednost za povratak u domovinu dobili su poljoprivrednici. General Poljanac iz Vojne misije u Bariju tražio je od Saveznika da se uputi 1.500 poljoprivrednika s Hvara, Brača, Korčule, Dugog otoka i Ugljana koji bi brali masline.593 Budući da je područje sjeverne Dalmacije (Benkovac, Kistanje, Knin i Zadar) bilo i dalje vojno nesigurno, osobe iz ovih krajeva trebale su još neko vrijeme ostati u Italiji. Isto se odnosilo i na pojedince iz Like, Korduna i Banije.594 Tako je prvenstvo povratka dobilo otočno stanovništvo i ono s područja Makarskog primorja. Nakon drugog povratnog transporta bit će dopušten povratak i za stanovnike Murtera i Žirja.

592 DASt, J.Z. 424, "Izveštaj po pitanju jugoslavenkih izbeglica u inostranstvu, podnosi sekretar Delegacije N.K.O.J. i predstavnik delegacije u pododboru 'F' Dušan Nikolić, 2." Datum na dokumentu je 31. 10. 1944. 593 TNA, WO 204/2872, FX 54423. 594 DASt, J.Z. 520, Dopis COZ-a iz Italije ONOO-u za Dalmaciju 20. 10. 1944.

178 Savezničko zapovjedništvo dalo je generalno dopuštenje na otpremanje izbjeglica za Dalmaciju, međutim nisu točno utvrđeni termini povratka.595 Pošto je Vojna misija u Bariju organizirala nekoliko prebacivanja u Dalmaciju bez da su Saveznici autorizirali svaki transport pojedinačno, došlo je do manjeg nesporazuma, koji je ubrzo izglađen.596 Prvi organizirani povratak za Dalmaciju krenuo je 7. studenog 1944. iz Monopolija parobrodom "Ljubljana". Na brodu su bile 672 osobe koje su boravile u zbjegu u Italiji.597 Parobrod je 8. studenog pristao u Komižu gdje se iskrcalo 66 osoba. U Korčuli se iskrcalo 410 osoba, od kojih je 295 bilo Korčulana, a ostali su pripadali kotaru Pelješac - Mljet. Na Hvaru se iskrcalo 95, a u bračkoj Milni 101 osoba. Rukovodilac ove transportne skupine bio je Josip Horvatić, koji je izvijestio nadležne kako su svi stigli "sretno i zdravo". U istom dopisu ONOO-a za Dalmaciju ponavlja se upozorenje o nestašici hrane, kao i savjet da se za kraj ostavi pučanstvo s kninskog i ličkog područja, zbog nesigurnosti koja je tamo vladala. Drugi transport, također parobrodom "Ljubljana", s oko 500 osoba kojima je rukovodio inženjer Josip Kodel, stigao je u Split 16. studenog, prethodno pristavši na Visu i u bračkoj Milni. Iz Splita su izbjeglice bile proslijeđene svojim kućama. Na dopisu kojim se izvještava COZ o prispijeću ove skupine pročelnik Socijalnog odjela ONOO-a Miloš Žanko upozorava kako s prebacivanjem zbjegova ne treba žuriti jer je stanje u Dalmaciji teško. Dodaje kako bi trebalo brodski prostor prvenstveno rezervirati za vojsku i hranu, a da je "na posljednjem mjestu zbjeg jer - ponovno naglašavamo - stanje prehrane je vrlo teško".598 Upravo iz ovog je vidljivo zašto su prvi transporti imali tako nizak broj ljudi. Brodski kapaciteti su se prvenstveno koristili za prijevoz hrane. U navedenom drugom transportu, pored ljudi, bilo je prebačeno više tona hrane, mahom krumpiri, kobasice, tjestenina, riža i sl.599 Do kraja studenog 1944. bilo je vraćeno još oko tisuću osoba u tri navrata. Tako je 17. studenog upućeno 106, 27. studenog 426 i 28. studenog 472 osobe.600 U svim transportima prioritet je i dalje bila hrana. Međutim, početkom prosinca pojačan je broj izbjeglica po svakom transportu tako da je u tri navrata, 5., 6. i 7. prosinca upućeno oko

595 TNA, WO 207/2872, 310. 596 TNA, WO 207/2872, 383,7-2. 597 DASt, J.Z. 521, Dopis ONOO-a Dalmacije, Socijalni odjel, COZ-u u Italiju od 11. 11. 1944. Prema savezničkim podacima otplovilo je tom prilikom za Dalmaciju 670 osoba. Brojčani podaci u savezničkim i domaćim dokumentima često se znaju razlikovati. Usp. TNA, WO 204/2872, 7948. 598 DASt, J.Z. 521, Dopis ONOO-a Dalmacije, Socijalni odjel, COZ-u u Italiju od 16. 11. 1944. 599 DASt, J.Z. 520, Ivan Kodel piše Ivan Kreftu, članu COZ-a. Datum pisma je 14. 11. 1944. 600 TNA, WO 204/2872, 7948.

179 3.000 ljudi čime je broj repatriranih dosegao oko 5.000.601 Izbjeglice koje su ovim transportima repatrirane pripadaju različitim kotarevima u Dalmaciji: Hvar, Brač, Vrgorac, Metković, Trogir, Murter, Biograd, Split itd. Istodobno, dopremljene su i izbjeglice iz Knina, Like, Korduna i Banije koje su se morale zadržati u Dalmaciji dok se ne oslobode njihovi krajevi.602 Ovako ogroman priljev povratnika snažno je opteretio ONOO za Dalmaciju, pošto su svi ljudi trebali biti privremeno smješteni, nahranjeni i zbrinuti do upućivanja u rodni kraj. Zbog toga su prekinuti daljnji transporti iz Italije dok se ne oslobodi pritisak koji su povratnici stvorili svojim brojem. Ostatak, od oko dvije tisuće ljudi prebacivan je u više manjih plovidbi tijekom siječnja i veljače 1945. god. U izvorima se ne navode detalji o broju i datumi prispijeća. Aktivnosti zbjega okončane su u Italiji 23. veljače 1945. kada je organizirana svečanost s proslavom 27. godišnjice Crvene armije. Tom prilikom bile su uručene nagrade savezničkim časnicima brigadiru Oldfieldu i satniku Bloomfieldu koji su pokazali veliko razumijevanje i pomoć za zbjegove i njihov život u južnoj Italiji. Posljednji transport kojim je iz Italije otišla radna skupina, isplovio je 6. ožujka 1945. god. Time je talijanska dionica hrvatskih zbjegova bila okončana.603 * Kako je prethodno istaknuto, na plovidbi prema Splitu parobrodi bi pristali u lukama srednjodalmatinskih otoka, ako je bilo na brodu povratnika s tih područja. Za većinu ostalih, odredišna luka Split značila je samo postaju do upućivanja prema vlastitom mjestu. U Splitu je bilo velike gužve, posebice u prosincu kada su u tri transporta pristigli brojni povratnici. Bili su smještani u zgradi Klasične gimnazije odakle su prvim linijama odašiljani prema svojim mjestima. Izdana im je hrana za sedam dana i dvije deke, dok ostale planirane pomoći nije bilo u dovoljnim količinama. Socijalni odjel gradskog NOO-a Split organizirao je Komisiju za prihvat zbjega koja se brinula o smještaju, podjeli sljedovanja hrane, kao i otpremi povratnika do konačne destinacije. Ta destinacija je, za većinu, izazivala dvostruki osjećaj. Dok je bilo ugodno napokon se vratiti svome domu, na drugoj strani bilo je teško vidjeti u kakvom je stanju taj dom bio. Na poslovima oko zbrinjavanja povratnika iz Italije, Komisija za prihvat zbjega samo je mogla naslutiti kakav ih posao čeka prilikom dolaska pet puta brojnijeg zbjega iz Egipta.

601 Ne navode se precizni brojevi nego se daju procjene. Usp. TNA, WO 204/2872, 360/08; DASt, J.Z. 520, Dopis Socijalnog odjela ONOO-a bez datuma i adresata. 602 Upravo početkom prosinca oslobođen je Knin. Međutim, izbjeglice se nisu mogle odmah vratiti u grad, dok se ne obavi čišćenje. 603 PALAVRŠIĆ, 1977., 281.

180 7.2. Repatrijacija iz Egipta

Za razliku od prilično jednostavnog procesa kakva je bila repatrijacija iz Italije, ona iz Egipta bila je duža i kompliciranija. Dva najznačajnija razloga ovakve situacije leže u udaljenosti od domovine i velikom broju izbjeglica. Organizacija povratka sastojala se od više čimbenika na koje COZ u suradnji s NKOJ-em nije mogao utjecati. Iz tog razloga u repatrijacijski proces morali su biti uključeni Saveznici i UNRRA. Već u prosincu 1944. god. Savezničko vojno zapovjedništvo za Sredozemlje piše UNRRA-i, kao i svojim podzapovjedništvima, kako je potrebno krenuti s planovima za repatrijaciju grčkih i jugoslavenskih izbjeglica sa ciljem da se olakša pritisak na smještaj i administraciju. Premda vojne operacije u Jugoslaviji još nisu bile gotove, prostor na koji bi se izbjeglice repatrirale je čist, a humanitarnu pomoć bi trebalo usmjeriti prema toj regiji. S tim ciljem bilo je potrebno pristupiti vladama obiju zemalja (Jugoslavije i Grčke) da se izjasne kada bi proces mogao započeti.604 Istog mjeseca dolazi povratna informacija prema kojoj situacija u Jugoslaviji još nije dostigla točku kada bi se mogla započeti repatrijacija zbog oskudnih zaliha hrane.605 Pomoć UNRRA-e u domovini bila je ograničena neriješenim odnosima ove organizacije prema novoj Jugoslaviji. Kako je prethodno istaknuto, osnivački dokument UNRRA-e supotpisan je od strane predstavnika vlade Kraljevine Jugoslavije, pa je time stav Tita prema toj organizaciji bio u najmanju ruku oprezan. U srpnju 1944. Saveznici su uputili upit NKOJ-u u kojemu postavljaju pitanje o pomoći nakon rata. Tito je bio krajnje oprezan prema djelovanju ove organizacije jer je kroz nju vidio pokušaj povratka starih "reakcionarnih snaga". Još je Kairski sporazum iz travnja 1944. god. predviđao da se unutar "Balkanske misije" određeni broj jugoslavenskih luka stavi pod kontrolu Saveznika kako bi se olakšala dostava pomoći.606 Prema Titu, jedini način kako je UNRRA mogla pomagati unutar Jugoslavije je da organi narodne vlasti dijele pomoć unutar granica zemlje, što je UNRRA odbila. Iz tog razloga UNRRA je svoje ovlasti u pogledu dostave pomoći prenijela na Savezničku vojnu vezu (Allied Military Liaison) koja će do daljnjega dostavljati hranu i ostalu pomoć, potrebnu za obnovu Jugoslavije što je u principu bio nastavak odnosa između Saveznika i NOP-a, još iz 1943. kada je započela pomoć u naoružanju i hrani. "Interval vojničke pomoći" trajao je do 15. travnja 1945., nakon čega je

604 TNA, WO 204/2872, 65. 605 TNA, WO 204/2872, 54-9-12. 606 WOODBRIDGE, 1950., sv. 2, 81-85.

181 stupio na snagu sporazum potpisan između vlade Demokratske Federativne Jugoslavije i UNRRA-e koji je potpisan 24. ožujka 1945. god. unutar kojeg su uređeni odnosi u vezi dostave hrane i materijalne pomoći za novu državu.607 Na unutarnjem planu Povjerenstvo za socijalnu politiku NKOJ-a je 9. veljače 1944. izradilo "Plan za repatrijaciju zbjega iz Afrike".608 Prema tom planu potpukovnik Mato Jakšić trebao je UNRRA-i poslati pismeno priopćenje u ime NKOJ-a u kojem će ih izvijestiti da su vlasti u zemlji spremne za prijem zbjega od početka svibnja 1945. Također, Jakšić je trebao naglasiti da se zbjeg prema želji vlade, prebaci kroz svibanj, lipanj i srpanj natrag u Jugoslaviju. Unutar zbjega COZ je trebao formirati Komisiju za repatrijaciju koja će rukovoditi organizacijskim detaljima repatrijacije. Pri ONOO-a za Dalmaciju formira se Komisija za prihvat zbjega, s uredima u Splitu i Dubrovniku, čija je zadaća organiziranje prihvata i razmještaja zbjega kako bude stizao u Dalmaciju. Povjerenstvo za socijalnu politiku od predsjednika NKOJ-a zatražilo je da kod Saveznika izvrši intervenciju kako bi se predviđeni plan mogao provesti. Izvršenjem plana u Egiptu rukovodit će Vojna komisija NKOJ-a u Velikoj Britaniji, ured u Kairu, preko COZ-a i Komisije za repatrijaciju, a u Dalmaciji ONOO za Dalmaciju preko Komisije za prihvat zbjega, a sve pod nadzorom Povjerenstva za socijalnu politiku NKOJ-a. Naravno da su planovi Povjerenstva za socijalnu politiku NKOJ-a u pogledu vremena za izvršenje repatrijacije bili neostvarivi. Međutim, moguće je bilo barem formirati tijela koja je Povjerenstvo predložilo. Tako je COZ u sporazumu s Vojnom misijom NKOJ-a na sjednici održanoj 28. ožujka 1945. imenovao Komisiju za repatrijaciju zbjega od 18 članova.609 U sastav komisije ušlo je četvero članova COZ-a, dvoje članova JNOF-a kao i više članova logorskih odbora.610 Komisija se sastala isti dan i za predsjednika izabrala Petra Ivičevića, a za sekretara Miru Borića, koji je bio zadužen za odnose sa savezničkim časnikom za repatrijaciju. Kao i unutar rada COZ-a, i Komisija za repatrijaciju formirala je svoje odjele. Tako je na čelo Upravno-administrativnog odjela imenovan Dimitar Machiedo, na čelo Prosvjetnog odjela Novica Letica, na čelo Kulturno- informativnog odjela Lina Kuničić, na čelo Tehničkog odjela Nikola Arnerić, na čelo

607 KRŽIŠNIK-BUKIĆ, 1988., 64-65. 608 DASt, J.Z. 512, Plan za repatrijaciju zbjega iz Afrike od 9. 2. 1944. 609 DASt, J.Z. 512, COZ iz Jugoslavije, predmet: Obrazovanje "Komisije za repatrijaciju zbjega". 610 Sastav komisije pri imenovanju je izgledao ovako: Mate Barbić, Ivo Mariani, Nikola Okopdžija, Nikola Arnerić, Savka Dabčević, Toni Andrijašević, Petar Ivičević, Ivo Ivelja, Dimitar Machiedo, Lina Kuničić, Jurica Jurišić, Novica Letica, Miro Boričaj, Ljubo Rusković, Kure Cvitanović, Bosiljka Milun, Svetozar Radica i Josip Srića.

182 Zdravstvenog odjela Ivo Mariani i na čelo Higijenskog odjela Ivo Ivelja.611 Ovakvim rasporedom dužnosti htjelo se nastaviti s istom praksom kakva se vršila u logorima. Intencija je bila da se nastavi rad na svim područjima ne samo tijekom pripreme za polazak, nego i tijekom plovidbe prema Dalmaciji. Također, određeni su povjerenici za svaki logor, kao i Potkomisija za repatrijaciju Tolumbata. Najteži posao imao je Upravno-administrativni odjel koji se morao brinuti o sastavljanju popisa povratnika po svakom transportu. Taj posao iziskivao je dosta preciznosti, organizacije i strpljivosti jer su se događale učestale promjene polaska i broja ljudi koji se mogu repatrirati. Zadaća Prosvjetnog odjela sastojala se u organiziranju predavanja i školskih aktivnosti na brodovima na kojima su većinu činila djeca. Na taj način nastavljale su se obrazovne aktivnosti sve do dolaska u domovinu. Kulturno- informativni odjel najviše je radio na obavještavanju ljudi kroz zidne novine i "Naš list". Sazivane su konferencije pred odlazak, na kojima su se ljudi obavještavali o načinu i organizaciji kretanja, ukrcaju, plovidbi i iskrcaju s broda. Ovaj Odjel također je prikupljao različite predmete za organizaciju izložbe o zbjegu u domovini. Posebnu važnost imao je Zdravstveni odjel koji je vršio selekciju prioriteta povratnika na osnovu općeg zdravstvenog stanja, a Higijenski odjel brinuo se o čistoći na svim etapama povratka. Plan repatrijacije podrazumijevao je proces priprema koji je predložila UNRRA, a kojega je trebala prihvatiti Komisija za repatrijaciju.612 Repatrijacije će početi od logora I. u kojem su boravili oni koji su prvi stigli u El Shatt. U istom logoru formira se posebni tranzitni kamp kroz koji svatko treba proći pri izlasku iz logora. Predviđeno je da se prijeđe na zapadnu obalu Sueza odakle će se povratnici prebaciti kamionima do željezničke stanice na pristaništu Maracab, a zatim, vlakom do ukrcajne luke. Komisija za repatrijaciju mijenjat će svoje sjedište prema logoru iz kojeg se vrši repatrijacija. U repatrijaciju se neće uključivati radnici koji su neophodni za rad i održavanje logora. Izbjeglice kojima je COZ izdao dopusnicu za izlazak iz zbjega neće se uključivati u popise za repatrijaciju. Sa sobom je dopušteno ponijeti do 135 kg prtljage, kao i deke koje su dobili prilikom dolaska u logor. Svu ostalu prtljagu treba sigurno zapakirati i povezati jasno naznačivši ime i broj vlasnika. Za to je predviđena specijalna naljepnica za natpis. Bilo je zabranjeno napisati luku iskrcaja. Dostavit će se posebna užad i vreće za pakiranje, a zabranjeno je koristiti šatorsku opremu i užad. Teška prtljaga će se tri dana prije polaska uputiti prema ukrcajnoj luci.

611 Sastav Komisije i čelništvo pojedinih odjela će se mijenjati kako se bude odvijao proces repatrijacije. 612 DASt, J.Z. 512, Warning Order by Lt. Com. A. J. Bekker, Officer, Commander, UNRRA Camps, El Shatt.

183 COZ i Komisija za repatrijaciju će oformiti tim za prtljagu koji će se brinuti o njoj na svakoj dionici puta. Izbjeglice mogu u logoru zamijeniti egipatske funte za britansku vojnu monetu dva do tri dana prije polaska. U ambulantama će svi polaznici biti cijepljeni po propisima struke. Higijenski povjerenik brinut će se da se provedu higijenske mjere do luke ukrcaja i da se sva prtljaga očisti od insekata. Topli obrok podijeliti će se na željezničkoj stanici prilikom ukrcaja. Nalog o pokretu izdat će zapovjednik logora kada se za to steknu uvjeti. Ove upute UNRRA-e dodatno su razrađene u "Općim upustvima u vezi sa repatrijacijom" koje je propisala Komisija za repatrijaciju.613 Prema tom planu repatrijacija će se vršiti od logora I. prema logoru II. itd. Također unutar logora, na isti način, ići će se od rajona A, sljedeći abecedni niz. Izvan tog reda repatrirat će se osobe koje COZ šalje u domovinu zbog posebnih interesa, bolesnici koji bi bili ugroženi dolaskom ljetnih žega, obitelji pripadnika radnog logora koji ostaju na radu a nisu zaposlene, već prema rajonu gdje su živjele prije prelaska u radni logor. Skupine za repatrijaciju popisuju se unutar rajonskih odbora koji se dostavljaju Komisiji za repatrijaciju. Popis treba slijediti raspored šatora s ukupnim sastavom pojedine obitelji, pazeći da se nekoga ne izostavi. Popis mora sadržavati broj MERRA-e, broj UNRRA-e, ime i prezime, spol, godinu rođenja, mjesto i kotar prema kojem putuju. Jedinica za repatrijaciju naziva se "putna grupa" a sastoji se od 22 osobe. To je grupa odgovorna za pripadnike pojedinog rajona pri repatrijaciji, a njena je zadaća briga i pomoć svakome pri izlasku iz logora, kao i na putovanju do odredišne luke. Zaposlenici pri različitim ustanovama ne mogu se repatrirati sa svojim rajonom, nego trebaju čekati trenutak kada nadležno tijelo odluči da njihov posao više nije potreban za funkcioniranje logora. To se ponajviše odnosi na djelatnike bolnice, ambulanti, klinika, kuhinja i COZ-a. Za pravilnu organizaciju repatrijacije ustrojena su rukovodstva i ekipe koji će na sebe preuzeti operativne poslove pri svakom transportu. Na čelu je Transportni odbor koji rukovodi skupinom koja se upućuje u domovinu. Taj Odbor predstavlja skupinu prema savezničkom zapovjedništvu i ostalim ustanovama. Njegova dužnost je da se provode sve odluke Komisije za repatrijaciju u vezi organizacije skupine i odlaska u domovinu. Zatim se formira Odbor za prtljagu koji se brine o transportu i nadzoru nad prtljagom od njene predaje u logoru do uručenja u domovini. Odbor putuje s prtljagom nekoliko dana prije ukrcaja skupine i treba kontrolirati utovar, istovar i uskladištenje prtljage.

613 DASt, J.Z. 512, Opća uputstva u vezi s repatrijacijom.

184 Posebno velika zaduženja imao je "odgovorni grupe". On je grupu predstavljao pred Transportnim odborom i izvršavao sve obveze koje mu je ovaj Odbor nalagao. Također, morao se brinuti da se zapakira propisna količina prtljage koju je trebao dostaviti Odboru za prtljagu, zatim da svatko iz njegove grupe pristupi liječničkom pregledu, da se počisti rajon u kojemu su boravili i da pripazi da se sve stvari razduže, kako ne bi netko ponio sa sobom nešto što mu nije pripadalo. Na brodu se trebao brinuti oko čistoće prostora gdje grupa boravi, zaduženja pribora za jelo, deka, jastuka, slamarica i sl. Dužnost odgovornog grupe trajala je dok ga transportni odbor ne razriješi. Svaki transport na putovanju u domovinu prati partizanska straža. Sastojala se od 15 do 25 ljudi koji su istu dužnost vršili u logorima ili su unovačeni iz pripadnika repatrijacijskog transporta. Na put sa svakim transportom upućuje se i radna skupina koja će obavljati sve fizičke poslove za koje se ukaže potreba prilikom prijevoza. U povratak su bile uključene higijenska i zdravstvena ekipa koje su se brinule o zdravlju i čistoći skupine koja je upućena u domovinu. Svi zaduženi za pojedine poslove nosit će posebne znakove za raspoznavanje. Posebne upute izdane su u vezi liječničkih pregleda pred odlazak, koji je uključivao cijepljenje.614 Pregled se vršio dva puta; prvi put prilikom cijepljenja i drugi put pred odlazak. Vršila su se cijepljenja protiv trbušnog i pjegavog tifusa, dok su sva djeca rođena nakon 1934. god. trebala dobiti dvije injekcije protiv difterije. Prilikom pregleda zaustavljale su se osobe koje su imale zarazne bolesti poput ospica, tuberkuloze, hripavca, kožnih bolesti i sl. Također su se zaustavljali i oni koji su imali svrab, uši i gnjide. Prednost polaska imali su samo oni bolesnici za koje su utvrđene različite bolesti poput neurastenije i drugih psihičkih smetnji zbog kojih bi još više patili za dolaska ljetnih žega. Takve ljude imao je pregledati isključivo dr. Ivo Mariani koji je sastavljao liste prednosti polaska.615 Posljednji dio uputa odnosi se na ukrcavanje i odlazak.616 U tranzitnom logoru postavljene su tablice s rednim brojem uz koje se trebala poredati svaka skupina sa svojim odgovornim rukovodiocem. Svatko je kod sebe trebao imati svoju UNRRA iskaznicu. Uslijedilo je prozivanje prema popisima, a onaj tko ne bi bio na popisu trebao se vratiti u logor. Zatim se pristupilo ukrcavanju osobne prtljage, a nakon toga skupine prema redu prozivanja. Prilikom ovog postupka bilo je važno da se održi disciplina i red, pa je Komisija za repatrijaciju tražila od pojedinih logorskih odbora i masovnih organizacija da

614 DASt, J.Z. 512, Opća uputstva u vezi s repatrijacijom, 5-6. 615 O tome nešto više u poglavlju o zdravstvu. 616 DASt, J.Z. 512, Opća uputstva u vezi s repatrijacijom, 6-7.

185 upozoravaju narod da se sa strpljenjem i pažnjom pristupi ovom procesu. Pri polasku bilo je potrebno oduzeti svu necenzuriranu poštu koju bi pojedinci nosili u domovinu. Isto tako bilo je zabranjeno sa sobom uzimati bilo kakve životinje, pse, mačke, ptice i ostale kućne ljubimce. Nitko nije smio sa sobom nositi bilo kakva alkoholna pića, a fotografski aparat i dalekozore bilo je potrebno predati časniku prilikom ulaska na brod. Nakon što se izvrši ukrcaj na vlak i brod bilo je zabranjeno izlaziti. Sustav kakav je zamišljen ovim planom bio je idealna varijanata. Naravno, prilikom svakog transporta dolazilo je do različitih manjih problema koji nisu općenito utjecali na pravilno izvršenje predviđenih postupaka. Kao najveći problem pokazat će se neizvjesnost oko datuma polaska i sporost cjelokupnog procesa. * Repatrijacijski proces može se podijeliti na dvije faze, između kojih je uslijedila duža vremenska stanka. U prvoj fazi između 11. travnja i 18. srpnja 1945. god. otpremljeno je u domovinu 10 repatrijacijskih transporata s ukupno 15.985 ljudi.617 U drugoj fazi između 20. listopada 1945. i 20. ožujka 1946. obuhvaćano je 9 repatrijacijskih transporata s ukupno 9.089 izbjeglica.618 Tijekom travnja 1945. za domovinu su upućena tri transporta. Prvi je krenuo 11. sa 1.298 ljudi, većinom iz Makarskog primorja, drugi 22. sa 1.731 ljudi i treći 27. travnja sa 1.290 ljudi, većinom stanovnika srednjodalmatinskih otoka. S drugim transportom otputovali su Pionirsko kazalište i Kazališna grupa koji su ponijeli kostime i kulise izrađene u zbjegu. Kroz prva tri transporta predviđeni postupak otpreme izbjeglica dobio je ustaljenu formu, a manji propusti su evidentirani i uklonjeni. Naravno, ovoliki broj repatriranog pučanstva uvijek je bio izvorom potencijalnih nepredviđenih okolnosti. Pri otpremi 1. transporta postojala je tendencija UNRRA-e da nadzire sve postupke Komisije za repatrijaciju uključujući proces do ukrcaja na brod. Međutim, nakon sljedeća dva transporta UNRRA je uvidjela da se Komisija prilično dobro nosi s organizacijom pa je svoj posao svela na dostavu potrepština i određivanje termina polaska, broja putnika i sl. Od drugog transporta Komisija je na sebe preuzela sljedeće funkcije: utvrđivanje reda repatrijacije, administrativni rad s preseljavanjem osoba iz logora u tranzitni logor, sastavljanje popisa povratnika, tehničku organizaciju transporta (sastavljanje putnih grupa, ekipa, odbora, upravljanje prtljagom, upoznavanje naroda s dužnostima preko

617 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za repatrijaciju za vrijeme od početka (28. 3. 1945.) do 1. 8. 1945. 618 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za vrijeme od 1. 8. 1945. do 1. 3. 1946. god. U navedenu brojku uključen je i 19. transport od 18. 3. 1946., koji nije predmet ovog izvješća.

186 konferencija, sastanaka i "Našeg lista"), izradu plana ukrcaja na kamione i vlak, kao i organizaciju prozivki, organizaciju higijenskih i zdravstvenih kontrola, ispraćaj transporta do luke i ukrcaj na brod.619 Kao i u travnju, tijekom svibnja 1945. otputovala su tri transporta za domovinu. Četvrti transport s ukupno 1.719 ljudi uputio se 11. svibnja. U tom transportu većinu su činili Korčulani, a bilo je tu Hvarana, Šoltana, Bračana, Makarana i Splićana, kao i manji broj ljudi iz drugih kotareva. Petim transportom koji je otputovao 14. svibnja otpremljeno je 1.299 ljudi, također sa sličnim sastavom.620 Šestim transportom koji je otplovio iz Egipta 22. svibnja upućene su 2.002 osobe većinom s područja kotareva Makarske i Hvara. 621 U lipnju 1945. uslijedila su dva transporta, čije je odvijanje praćeno određenim poteškoćama. One su nastale uslijed reorganizacije UNRRA-e u Kairu, kao i odlaska potpukovnika Bekkera iz logora. Nakon odlaska Williama Matthewsa, direktor UNRRA-e za Srednji istok, novim direktorom postaje potpukovnik Hyde, a njegovim pomoćnicima imenovani su Pierce i Sachs, civilne osobe.622 Zbog neslaganja sa savjetima Piercea koji je predlagao da se pokuša razbiti organizaciju zbjega i ohrabriti rojaliste, Bekker je smijenjen a na njegovo mjesto imenovan je John Conway, koji je preuzeo zapovjedništvo nad logorom u El Shattu. Prilikom odlaska Bekkera priređen je svečani oproštaj u organizaciji COZ-a na kojem mu je iskazana velika zahvalnost na svemu što je učinio za narod u zbjegu.623 S ovim preimenovanjima nastupile su značajne promjene jer se iz upravne vlasti UNRRA-e povlače vojne osobe, a upravljanje se prepušta civilima. To će dovesti do polaganog početka slabljenja organizacije repatrijacije, prvenstveno zbog nedostataka potpore britanskih vojnih snaga, što će se najviše manifestirati u stalnom prolongiranju datuma polaska određenog transporta, a zatim i do potpunog nedostatka brodova koji bi prevezli izbjeglice do domovine. Već sa sedmim transportom započele su poteškoće. Premda je polazak bio predviđen za 27. svibnja 1945., odgađan je skoro svaki dan, pa je, napokon, uslijedio 5. lipnja. Prtljaga je bila otpremljena još 24. svibnja što je ljudima koji su morali čekati na

619 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za repatrijaciju za vrijeme od početka (28. 3. 1945.) do 1. 8. 1945., 2. 620 U drugom izvoru navodi se da je ovim transportom upućeno 1.412 ljudi. Učestala je, ponekad i znatna, razlika u brojevima između dva izvora. Razlog tome treba tražiti u okolnostima koje su nastale prilikom stvaranja popisa za transport kada bi se popisu dodavale osobe koje su imale prioritet, npr. bolesnici, članovi obitelji čija su djeca bila u Tolumbatu i sl. Usp. DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija po kotarevima upućenih u domovinu petim transportom. 621 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za repatrijaciju za vrijeme od početka (28. 3. 1945.) do 1. 8. 1945., 6; DASt, J.Z. 515, passim. 622 KATALOG, 2007., 42. 623 DASt, J.Z. 446, Dopis COZ-a svim logorskim odborima od 22. 4. 1944.

187 polazak predstavljalo teškoću zbog nedostatka odjeće i ostalih osobnih stvari. Također, za ovaj transport UNRRA je učestalo mijenjala broj ljudi koje se može prevesti, pa je konačna brojka od preko dvije tisuće svedena na 1.306 ljudi. S ovim transportom u domovinu je otišlo najviše Hvarana, Trogirana i Šibenčana.624 Slično je bilo i s osmim transportom koji je u dva navrata odgađan, da bi napokon krenuo 9. lipnja sa 2.010 osoba. U ovom transportu najzastupljeniji su bili Šibenčani, Splićani, Trogirani, Vodičani i Korčulani.625 Tijekom lipnja u više se navrata odgađao polazak devetog transporta, a 26. stigla je obavijest da su brodovi iskorišteni za vojne potrebe, pa je do daljnjega repatrijacija odgođena. Međutim, izgleda da se samo tražio veći brod koji bi mogao prevesti više izbjeglica. Tako je deveti transport upućen za domovinu 2. srpnja sa 2.008 ljudi.626 U ovom transportu najviše je bilo izbjeglica iz Šibenika, Korčule, Vrgorca, Visa, Brača i Preka.627 Međutim, po odlasku ovog transporta nastali su najveći repatrijacijski problemi za izbjeglice u El Shattu. Početkom srpnja UNRRA je izvijestila Komisiju za repatrijaciju da će se u domovinu uputiti nova tri transporta sredinom mjeseca. U te transporte bit će uključena i repatrijacija Tolumbata. Već 5. srpnja izmijenjen je raspored isplovljavanja, a dodan je i 13. transport za kojega je trebalo obaviti pripreme, načiniti popise i sve ostalo. Sredinom srpnja časnik UNRRA-e za vezu s Komisijom izvijestio je da su UNRRA-i oduzeti svi brodovi i da je slobodan samo jedan brod, "Kap Touran", koji može transportirati oko 1.300 osoba. To je značilo novu reviziju popisa polaznika, što je među izbjeglice unosilo nemir i strahovit psihološki pritisak. Nakon što je taj časnik obećao da će uskoro uslijediti polazak i 11. transporta upućena je zajedno prtljaga 10. i 11. transporta prema Port Saidu. Napokon je 10. transport otputovao 18. srpnja sa 1.327 osoba, a s njime i prtljaga sljedećeg 11. transporta. U 10. transportu najviše je ljudi bilo iz kotareva Vis, Korčula i Vodice.628 Nakon odlaska 10. transporta repatrijacija je prekinuta. Izbjeglice koje su uputile svoju prtljagu s tim transportom ostale su bez odjeće i obuće. Upravo je ova situacija pogodila ljude koje su prethodno boravili u El Khatatbi, pa im je to bio još jedan dodatni šok koji su morali izdržati. Oni su kod sebe ostavili dva prekrivača i odjeću za jednu promjenu, a budući da su sve ostalo poslali s teškom prtljagom za domovinu, nisu imali u

624 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih u domovinu sa sedmim transportom, pregledno po kotarevima. 625 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih u domovinu s osmim transportom, pregledno po kotarevima. 626 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu Komisije za repatrijaciju za vrijeme od početka (28. 3. 1945.) do 1. 8. 1945., 3-5. 627 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih s devetim transportom u domovinu po kotarima. 628 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih s desetim transportom u domovinu pregledno po kotarima.

188 što preodjenuti se. Na intervenciju COZ-a i Komisije za repatrijaciju UNRRA je dostavila nešto ljetne odjeće za prvo vrijeme, ali kako se vrijeme čekanja odužilo uskoro se pokazala potreba za toplijom odjećom. Početkom rujna UNRRA je za potrebe osoba koje su bile iznevjerene navodnim polaskom 11. transporta dostavila veću količinu odjeće, a u pomoć je priskočio i Crveni križ s nešto ženskih haljina i muških košulja. Osim toga, izbjeglice su primile po jednu deku, koju su prilikom odlaska mogle zadržati, kao i slamaricu, koju je trebalo vratiti.629 Međutim, najveći problem bio je zdravstvene prirode. Pokazalo se da brojni nisu uspjeli pretrpjeti taj šok, pa je uslijed takve situacije, došlo do povećanja temperature i različitih psihičkih smetnji.630 Sličnu situaciju pretrpjele su izbjeglice smještene u Tolumbatu. Naime, kroz prva četiri povratna transporta u travnju i svibnju 1945. u domovinu je upućeno 758 osoba, a ostatak od 1.778 izbjeglica bio je planiran za repatrijaciju u srpnju. Međutim, zbog iste situacije kao u El Shattu, polazak je odgađan u više navrata, a smanjivan je i broj ljudi. Sredinom mjeseca bilo je potrebno vratiti dvije od tri skupine koje su se spremile za put. Do kraja mjeseca došla je obavijest da se neće moću uputiti ni treća skupina što je izazvalo veliko nezadovoljstvo i uzbuđenje kod naroda. Rad Potkomisije za repatrijaciju u Tolumbatu bio je težak jer su morali korigirati popise povratnika, a kasnije i potpuno opozivati odlazak što je usmjeravalo bijes naroda prema njima. Od početka kolovoza do sredine rujna 1945. Potkomisija je očekivala poziv UNRRA-e prema kojem bi se zbjeg iz Tolumbata uputio u El Shatt. Na inzistiranje Vojne misije u Kairu odgođeno je prebacivanje zbjega iz Tolumbata u El Shatt dok ne prođu ljetne vrućine koje bi teško podnosila djeca koja su činila većinu u Tolumbatu. Napokon početkom listopada u dva transporta prebačeno je 1.337 hrvatskih izbjeglica iz Tolumbata u El Shatt.631 Zastoj u repatrijaciji potrajao je puna tri mjeseca. Bila su to upravo tri mjeseca ljetnih vrućina i iščekivanja koja su dodatno uzdrmala slabo zdravlje izbjeglica. U tom međuvremenu dogodile su se organizacijske promjene unutar Komisije za repatrijaciju zbog odlazaka pojedinih članova u domovinu. Za novog predsjednika imenovan je Ivo Cvitanić, a Prosvjetni odjel eliminiran je zbog odlaska većine nastavnika i učenika u domovinu s prethodnim transportima. Druge manje strukturalne promjene događat će se uslijed polazaka novih transporata kako pojedini članovi Komisije budu upućivani za domovinu.

629 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu Komisije za vrijeme od 1. 8. 1945. do 1. 3. 1946. god., 3. 630 DASt, J.Z. 512, Dopis Komisije za repatrijaciju upućen COZ-u, od 17. 7. 1944. 631 DASt, J.Z. 512, Izvješće sveukupnog rada Potkomisije za repatrijaciju zbjega iz Jugoslavije logora Tolumbat od 4. 10. 1944.

189 Tijekom ova tri mjeseca UNRRA bi povremeno najavljivala mogućnost novih polazaka koji bi onda zahtijevali obavljanje svih potrebnih priprema, međutim, na kraju bi se uvijek sve izjalovilo. Razlog ovoj situaciji treba potražiti u nedostatku brodova kojima bi se obavio prijevoz do Dalmacije. Kako je istaknuto, u svibnju 1945. nadležnost nad logorima i izbjeglicama potpuno je prešla u ruke UNRRA-e čiji su resursi u pogledu transportnih sredstava bili ograničeni. Budući da je većina brodova bila zauzeta transportom britanskih i američkih postrojba s prostora Bliskog istoka, Afrike i Italije prema Velikoj Britaniji i SAD-u, UNRRA nije mogla naći adekvatan brod koji bi obavljao transport izbjeglica. Povremeno bi se ukazala prilika za najam određenog broda, nakon čega bi UNRRA obavijestila Komisiju da krene s pripremama, što bi se uskoro pokazalo kao lažna nada za izbjeglice. U to vrijeme Ministarstvo socijalne politike Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije u više navrata inzistiralo je kod predstavnika UNRRA-e u Beogradu da se što prije dovrši proces repatrijacije iz Egipta.632 Međutim, odgovor je bio isti: nedostatak adekvatnih brodova za transport. 14. rujna 1945. u Šibenik su uplovili ratni brodovi "Hvar" i "Nada" s 34 člana posade koji su boravili u El Shattu. S njima je bio član Komisije za repatrijaciju, dr. Dimitar Machiedo, koji je također potvrdio da je jedini razlog zastoja transporta "pomanjkanje brodova".633 * Drugi faza repatrijacijskog procesa iz Egipta započela je 20. listopada 1945. kada je upućen u domovinu 11. transport. Kao i kod nekoliko prethodnih transporta dogodilo se uzastopno odgađanje polaska u roku od nekoliko dana. Bila je spremljena i prtljaga za 12. transport međutim ovaj je otkazan, a broj osoba za 11. je smanjen sa 1.900, koliko je bilo predviđeno, na 1.830 koliko ih je ovim transportom upućeno u domovinu.634 Među izbjeglicama koje su upućene ovim transportom većinu čine oni koji su još u srpnju trebali biti upućeni u domovinu, kao i izbjeglice koje su se početkom listopada prebacile iz Tolumbata u El Shatt. Najviše je bilo stanovnika Korčule, Šibenika, Vrgorca, Vodica i Kistanja.635 Nakon što je otputovao 11. transport dogodio se novi zastoj. Ponovno je problem bio u nedostatku brodova. U studenom UNRRA je imala u planu angažirati jedan vojni

632 DASt, J.Z. 517, Dopis Ministarstva socijalne politike Misiji UNRRA-e za Jugoslaviju od 17. 9. 1945. 633 DASt, J.Z. 517, Dopis Oblasne komisije za repatrijaciju iz Splita Ministarstvu socijalne politike od 23. 9. 1945. 634 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za vrijeme od 1. 8. 1945. do 1. 3. 1946. god., 4. 635 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa jedanaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarevima.

190 brod koji je bio na pristaništu u Aleksandriji a mogao je ukrcati 600 muških osoba starijih od 12 godine. Nakon što je UNRRA obavijestila Komisiju za repatrijaciju, ona je sastavila popise polaznika prema njihovoj obavijesti. Čekala se dozvola isplovljavanja iz Londona, međutim od polaska nije bilo ništa. U međuvremenu je 9. studenog repatrirano 27 bolesnika iz bolnice u El Shattu i 39 psihičkih bolesnika koji su bili smješteni u bolnici u Siriji. Repatrijacija je obavljena brodom Crvenog križa bez pratnje rukovodioca iz zbjega, a nije se uspjelo ukrcati ni prtljagu koju su bolesnici imali u El Shattu. UNRRA je tvrdila da će bolesnici dobiti putem odjeću i obuću, međutim izgleda da su iskrcani u Šibeniku u istoj odjeći s kojom su izašli iz bolnice. Komisija za repatrijaciju se pobrinula da se njihova prtljaga dostavi sljedećim transportom.636 U međuvremenu jugoslavenske vlasti ponovno su intervenirale kod britanskog veleposlanika da se ubrza proces repatrijacije naglasivši da su izbjeglice potrebne za obnovu zemlje. Prvi tajnik Britanskog veleposlanstva u Beogradu William Deakin u pismu Phillipu Bordu, predstavniku britanskog Ministarstva vanjskih poslova u Caserti, piše 29. studenog 1945. kako su Jugoslaveni vrlo nezadovoljni sporim tempom repatrijacije jer im narod treba za obnovu zemlje. U pismu se pita je li to istina, budući da je većina članova zbjega nesposobna za rad. Deakin predlaže da se repatrijacija proglasi "vojnom misijom" kako bi se ubrzao proces, naglašavajući kako je anglo-jugoslavenska suradnja po pitanju izbjeglica jedna od rijetkih koja je prošla dobro i da bi bila šteta da se okonča u ozračju optužbi i ogorčenja.637 U odgovoru britanskog Ministarstva vanjskih poslova ističe se kako je ministar jugoslavenskom veleposlaniku u Londonu, Leontiću, kazao kako su svi brodovi pod Ministarstvom ratnog transporta i kako trenutno nije moguće dodijeliti niti jedan brod za repatrijaciju izbjeglica. Većina brodova bila je zauzeta prebacivanjem vojnog osoblja s Bliskog i Srednjeg istoka prema Europi i Velikoj Britaniji. Kad bi se otvorio slobodan prostor na brodovima koji su se iz Afrike vraćali prema Europi krcali bi grčke i jugoslavenske izbjeglice. Međutim, situacija je varirala od mjeseca do mjeseca, pa se nikad nije moglo točno precizirati da će biti prostora za repatrijaciju. Ministar vanjskih poslova uvjerio je veleposlanika Leontića kako britanske vlasti žele da se proces repatrijacije ubrza i što prije okonča. Na kraju je naglasio kako je Zbor britanskih generala predložio da se u proces uključe jugoslavenski vojni brodovi, i da bi se kod jugoslavenskih vlasti trebalo razmotriti ovaj prijedlog.638

636 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za vrijeme od 1. 8. 1945. do 1. 3. 1946. god., 6. 637 TNA, FO 371/51184, WR 3379/21/55/45. 638 TNA, FO, 371/51184, WR 3379/475/48.

191 U međuvremenu, igra sa živcima izbjeglica i dalje je nastavljena. UNRRA je početkom prosinca 1945. pregovarala oko angažiranju broda "Transilvania" koji može ukrcati 1.290 osoba, i samo 48 kg prtljage po osobi. Inače je bilo dozvoljeno 135 kg. UNRRA-in časnik za vezu Detwiler priopćio je Komisiji za repatrijaciju da je brod siguran samo što se još treba dogovoriti oko plaćanja prijevoza po osobi. Planirani polazak bio je predviđen za 20. prosinca, međutim ponovno dolazi do odgode jer se UNRRA nije mogla sporazumjeti s vlasnikom broda oko cijene prijevoza, pa je taj brod kao opcija bio isključen. One izbjeglice koje su se nadale da će kraj 1945. dočekati u domovini, ponovno su bile razočarane. Krajem godine došla je u logore informacija kako se Tito osobno zainteresirao za problem repatrijacije što je izbjeglicama ulijevalo novu nadu.639 Repatrijacija se nastavila 12. transportom 1. siječnja 1946. god. Komisija za repatrijaciju dobila je informaciju o polasku i broju ljudi tek 30. prosinca pa je trebala opsežan posao obaviti u roku od 24 sata. U ovom transportu otpremljene su 782 osobe, mahom ljudi koji su se u protekla dva mjeseca već tri puta spremali na put. Među njima su bili vozači i mehaničari, kao i 66 osoba iz Slovenije i Istre. To su bili bivši internirci talijanskih logora. U ostatku transporta većinu su činili Šibenčani, Vodičani, Trogirani i Bračani.640 Zanimljivo je da je s ovim transportom trebao otputovati dotadašnji predsjednik COZ-a Ivo Markić sa svojom suprugom. Međutim, u Aleksandriji se udaljio od broda i, kasnije, nije stigao na vrijeme ukrcati se budući da je brod isplovio.641 Već 2. siječnja Komisija je počela sastavljati novi popis za polazak muškaraca starijih od 12 godina koji bi se uputili vojnim brodom za Jugoslaviju. Premda je broj muškaraca starijih od 12 godina u zbjegu sada bio vrlo malen uspjelo se spremiti 493 osobe za polazak. Ovaj 13. transport otputovao je 6. siječnja iz El Shatta, a u njemu je najviše bilo izbjeglica iz Preka, Vodica, Kistanja, Trogira i Visa.642 14. repatrijacijski transport otputovao je za domovinu 18. siječnja sa 775 izbjeglica i 25 vojnih osoba iz Kaira. U ovaj transport uključeni su ostatci izbjeglica koje su boravile u Tolumbatu, obitelji bolesnika koji su ranije otpremljeni, kao i izbjeglice iz rajona F koji su tek tada došli na red za repatrijaciju. Vojne osobe nisu ušle u popise povratnika premda je Komisija inzistirala da se uključe. Za njih je Vojna misija u Kairu vodila posebnu evidenciju. Većina ljudi koji su repatrirani ovim transportom pripadaju kotarima Vis,

639 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za vrijeme od 1 .8. 1945. do 1. 3 .1946. god., 6. 640 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa dvanaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima. 641 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za vrijeme od 01.08.1945. do 01.03.1946. god., 6-7. 642 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa trinaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima.

192 Vodice, Preko, Brač, Korčula, Hvar, Trogir, Kistanje i Knin.643 Repatrijacija 15. transporta uslijedila je 29. siječnja 1946. Tom prilikom u domovinu je otputovalo 480 osoba, pripadnika rajona F, većina porijeklom iz Vodica, Trogira, Kistanja i Šibenika.644 Krajem siječnja 1946. pored 15. transporta, bio je u planu 16. i 17. Međutim kako je brod koji je bio predviđen za repatrijaciju 16. transporta bio opozvan, izbjeglice koje su predviđene za ovaj transport, otputovale su brodom 17. transporta. Tako je 16. transportom u domovinu upućeno 777 osoba logora III., među kojima je upućeno, preko reda, sedam trudnica s njihovim obiteljima, kao i nekoliko osoba iz radnog logora.645 U ovom transportu najviše je bilo upućeno stanovnika Knina i Trogira.646 10. veljače 1946. otputovao je za domovinu 17. transport sa 1.997 osoba. Premda je za ovaj transport bilo predviđeno 800 osoba, UNRRA je uspjela osigurati veći brod pa se mogao povećati broj povratnika. To su bili pripadnici logora III., rajona G, B i C kao i nekoliko bolesnika iz glavne bolnice u El Shattu. O njihovom polasku odlučeno je u zadnji trenutak jer se pokazalo da je veliki brod prikladan za njihov smještaj. Međutim, članovi njihovih obitelji nisu mogli biti upućeni jer nisu mogli spakirati prtljagu na vrijeme za polazak. Njima je obećano da će biti upućeni sljedećim transportom. U ovom, 17. transportu, većinu su činili stanovnici Visa, Knina, Preka, Šibenika i Vodica.647 18. transport upućen je u domovinu 13. veljače 1946. god. Njime su otišle 483 osobe, među kojima je bilo "Pionirsko kazalište" koje je gostovalo u Kairu, njihovi roditelji, kao i obitelji bolesnika koje su poslane prethodnim transportom. U ovom transportu bilo je najviše stanovnika Visa.648 * Nakon odlaska 18. transporta ponovno je došlo do novog zastoja. On je uzrokovan novim problemima oko osiguranja broda za transport, kao i razrješenjem pitanja oko repatriranja skupina koji se nisu htjele vratiti u Jugoslaviju. Naime, budući da je izgledalo da će se sa 19. transportom repatrirati ukupno pučanstvo El Shatta pojavilo se pitanje repatrijacije onih koji su odbijali vratiti se u Jugoslaviju iz različitih razloga, najviše političkih i socijalnih. U svrhu rješenja ovog pitanja održan je 25. veljače sastanak u uredu direktora UNRRA između predstavnika COZ-a koje su zastupali don Andro Štambuk,

643 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa četrnaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima. 644 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa petnaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima. 645 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za vrijeme od 1. 8. 1945. do 1. 3. 1946. god., 10. 646 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa šesnaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima. 647 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa sedamnaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima. 648 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa osamnaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima.

193 Mate Barbić i Đuro Batinić. Sa strane UNRRA-e bili su prisutni direktor logora Hughes, satnik Jord i gospođica Mackalek.649 Na sastanku su predstavnici UNRRA-e iznijeli svoja stanovišta o načinu eliminacije logora u El Shattu. Na prvom mjestu istaknuto je kako je principijelna politika UNRRA-e da se sve izbjeglice vrate u zemlju kojoj pripadaju. Odluku su samostalno mogle donijeti osobe starije od 18 godina. UNRRA će se moći brinuti o onima koji zaostanu najviše šest mjeseci nakon polaska zadnjeg transporta. Od onih koji se odluče na ostanak neće se pitati razlog. Kod svih odluka i izjava pojedinaca prisustvovat će predstavnici UNRRA-e i COZ-a. Izbjeglice koje ostanu nakon posljednjeg transporta izvan logora mogu biti deportirane od strane egipatskih vlasti. Djeca čiji su roditelji ili jedan roditelj u domovini, moraju se vratiti zadnjim transportom. COZ nije imao većih primjedbi na sugestije članova UNRRA-e, već je samo dodao kako se ni jedan izbjeglica ne treba bojati povrataka u domovinu i, prema tome, svi se mogu slobodno vratiti. Također je sugerirano sa strane COZ-a da se ove odluke izlože narodu na mitingu 26. veljače na koje bi se pozvale obitelji koje su odlučile ostati u Egiptu ili oni koji čekaju na polazak u neku treću zemlju. Isto tako, svatko tko je odlučio ostati trebao je to izjaviti pred predstavnicom COZ-a Emilijom Šeparović i predstavnicom UNRRA-e gospođicom Mackalek.650 Za prijevoz 19. transporta bilo je predviđeno nekoliko brodova. Na početku je UNRRA izvijestila Komisiju da će brod "Princess Kathleen" otputovati za Jugoslaviju 20. veljače sa 777 osoba. Nakon što je ovaj brod, iz nepoznatih razloga, isključen iz kombinacije, pojavila se opcija s brodom "Marigot" koji je trebao ukrcati 280 ljudi i otputovati iz Egipta između 22. i 24. veljače. Međutim, i ovaj plan je opozvan, a kao novo rješenje pojavio se brod "Ville d'Oran" s kojim je trebao otploviti za domovinu čitav preostali zbjeg. Polazak je bio zakazan za kraj veljače. Ova je informacija obradovala cjelokupan zbjeg jer se napokon dogodilo da skupine neće zaostajati i čekati na novi transport. Međutim, krajem veljače UNRRA je informirala Komisiju da je "Ville d'Oran" poslan na popravak, i da se polazak odgađa za drugu polovicu ožujka 1946. god.651 Naravno, ni ovo odgađanje polaska nije prošlo bez nemira među narodom koji je jedva čekao na povratak u domovinu. Štoviše, tu nije bio kraj drame zadnjeg transporta. 10. ožujka UNRRA-in časnik za vezu izvijestio je Komisiju za repatrijaciju da je otkazan polazak brodom "Ville d'Oran", ali da je moguće prevesti sve izbjeglice engleskim brodom

649 Direktor Hughes zamijenio je Johna Conwaya 1. prosinca 1945. god. 650 DASt, J.Z. 515, Sporazum između direkcije UNRRA-e i COZ-a u vezi zadnje skupine. 651 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu Komisije za vrijeme od 1. 8. 1945. do 1. 3. 1946. god., 13.

194 "Dunnotar Castle" koji se nalazi u Port Saidu. Pored svih nesigurnosti na koje je narod naviknuo, pristupilo se pakiranju i slanju prtljage. 16. ožujka, kada je Komisija sazvala sastanak odgovornih za grupe, došla je obavijest jugoslavenske vlade iz Beograda da se otkaže put jer se u lukama Port Saida i Aleksandrije pojavila kuga. Postojala je mogućnost da bi netko iz transporta prenio bolest u Jugoslaviju. Zbog toga se sastanak nije održao, a Komisija je obavijestila COZ o nalogu iz Jugoslavije. Isti dan u logor je stigao predstavnik jugoslavenske vlade u Kairu Badnjević koji je trebao prisustvovati oproštaju zbjega i odavanju posljednje počasti za preminule na elšatskom groblju. Badnjević je prenio iste informacije od jugoslavenske vlade. Održan je sastanak COZ-a, Komisije za repatrijaciju i Badnjevića na kojemu je razmatrano ovo pitanje. Ustanovljeno je da su slučajevi kuge u Port Saidu i Aleksandriji rijetki i da su poduzete mjere da se bolest ne proširi. Navodno su svi bolesnici bili u karanteni. Odučeno je da se ipak krene za Jugoslaviju 20. ožujka o čemu je upućen telegram vladi. Dan prije polaska održan je posljednji sastanak Komisije za repatrijaciju na kojoj je zaključen njen rad te je članstvo upoznato sa zaključivanjem knjiga i protokola koje je Komisija vodila.652 Sa zadnjim, 19. transportom koji je za domovinu krenuo 20. ožujka 1946., otputovale su 1.472 osobe. Među njima najviše je bilo stanovnika Vodica, Knina, Kistanja, Hvara i Makarske.653 S odlaskom ovog transporta završila je dvije godine i 46 dana duga epopeja hrvatskih zbjegova u Egiptu. Logor u El Shattu nastavio je funkcionirati i nakon odlaska posljednjeg transporta. U njemu je boravilo nekoliko stotina jugoslavenskih rojalista preseljenih iz El Arisha, kao i oni koji su ostali u El Shattu,654 a u logor su smješteni i ostaci Grka, Poljaka, Talijana i Austrijanaca s Bliskog istoka. Uprava UNRRA-e nad logorom trajala je do lipnja 1947. god., kada je logor preuzela Međunarodna izbjeglička organizacija (International Refugee Organisation - IRO) osnovana 20. kolovoza 1946. god. Nakon što je IRO otvorila ured u Kairu preuzela je brigu o 1.100 izbjeglica koje su boravile u El Shattu. Do zatvaranja logora krajem 1948. god. 820 izbjeglica se raselilo (594 u Australiju i 117 u Argentinu), dok ih se 106 repatriralo. Neki od njih ostali su u Egiptu i tako postali državljani zemlje koja ih je ugostila kao izbjeglice.655 *

652 DASt, J.Z. 512, Dodatak izvješću komisije, otprema devetnaestog (zadnjeg) transporta. 653 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa devetnaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima. 654 TNA, FO 371/66715, passim. Nije moguće utvrditi koliki je broj bivših jugoslavenskih državljana bio u El Shattu, no sigurno je da je premašivao polovicu sveukupnog broja stanovnika logora. 655 VERNANT, 1953., 409.

195 Svih 19 povratničkih transporta iz Egipta sretno se vratilo u domovinu.656 Prihvat je vršila Komisija za prihvat i otpremu zbjegova u Splitu. Postojala je i Jugoslavenska državna komisija za repatrijaciju, a pri socijalnim odjelima NOO-a formirane su manje okružne, gradske i mjesne komisije. Sve su komisije obavljale posao iz svog djelokruga prema oskudnim mogućnostima kakve su postojale. Njihov posao kretao se od koordinacije u vezi pomorskog i kopnenog prometa, rada za zdravstvenim odjelima unutar NOO-a, Crvenim križem i masovnim organizacijama koje su se stavile na raspolaganje za prihvat zbjega.657 Premda je bilo predviđeno da se u Dubrovniku formira isto tijelo kao i u Splitu, kasnije se to pokazalo nepotrebnim jer su svi brodovi pristajali u Splitu i okolici. Uz Split, prihvatna stanica organizirana je u Kaštel Starom gdje se iskrcalo nekoliko transporta. Organizacija prihvata i otpreme zbjegova prema kotarevima porijekla bila je izrazito složen postupak zbog velikog broja ljudi, te teške prtljage koja je s izbjeglicama pristizala. Nije to bio samo postupak prihvata i upućivanja kući, već je u određenom broju slučajeva trebalo izbjeglice zadržati duže na području Splita iz razloga što su im domovi bili spaljeni i opljačkani pa se nisu imali gdje vratiti. Neki su upućeni i na druge lokacije gdje će započeti s gradnjom novog života. Najsloženiji dio prihvata izbjeglica sastojao se u procesu iskrcaja ljudi i prtljage iz brodova. Prilikom pristanka broda u luku Komisija za prihvat došla bi na brod i, zajedno, s predstavnicima UNRRA-e i zapovjedništva broda, obavila dogovor o način istovara prtljage i iskrcaja ljudi. Prilikom dolaska prvih nekoliko transporata postojale su razlike u načinu kako pristupiti ovom postupku. Dok se zapovjedništvo broda htjelo odmah po pristanku riješiti izbjeglica, tj. da se narod prvo iskrca, a zatim da se pristupi istovaru prtljage, Komisija je inzistirala da je potrebno prvo pobrinuti se za prtljagu koja će se složiti na pristaništu, a onda određenim redom prema kotarevima iskrcati ljude, kako bi ih se lakše moglo uputiti na manje brodove i druga prijevozna sredstva kojima bi stigli do svojih domova. Već prilikom iskrcaja drugog transporta predstavnici Komisije uspjeli su uvjeriti zapovjedništvo broda da se usvoji ovaj način rada.658 I prilikom nekoliko sljedećih prihvata ponovit će se isti problem oko način iskrcaja, koji će Komisija za prihvat s većim

656 Prvi transport je pristao 18. travnja 1945., drugi 29. travnja, treći 5. svibnja, četvrti 11. svibnja, peti 14. svibnja, šesti 29. svibnja, sedmi 13. lipnja, osmi 16. lipnja, deveti 8. srpnja, deseti 26. srpnja i jedanaesti 26. listopada 1945. god. Dvanaesti transport je stigao 6. siječnja 1946., trinaesti 12. siječnja, četrnaesti 21. siječnja, petnaesti 3. veljače, šesnaesti 6. veljače, sedamnaesti 15. veljače, osamnaesti 17. veljače i devetnaesti 24 ožujka. Usp. DASt, J.Z. 513 i 515, passim. 657 JAMAN, 1986., 552-553. 658 DASt, J.Z. 517, Oblasna centralna komisija za prihvat i otpremu zbjega izvješćuje ONOO, Socijalni odjel o prihvatu drugog transporta., od 1. 5. 1945.

196 poteškoćama uspjeti svladati. Istovar teške prtljage izazivao je veliki problem zbog manjka ljudi koji bi radili, kao i zastarjele lučke opreme. Budući da su većinu povratnika činili djeca, žene i starci, a broj sposobnih muškaraca bio je malen, trebalo je angažirati ljude sa strane koji bi pomogli pri istovaru. U tu svrhu koristili su se njemački zarobljenici. Tako je prilikom istovara 11. transporta zatraženo najmanje 80 ratnih zarobljenika koji su radili čitavo vrijeme na iskrcaju prtljage iz stive broda.659 U takvim prilikama učestalo su se događale nezgode, najčešće su se kvarile dizalice, ili bi pucale, a bilo je situacija kada bi prtljaga završila na morskom dnu. Za razliku od nekoliko prethodnih transporata koji su pristali u Kaštela, 6. je pristao uz lukobran u Splitu. Francuski brod "Eridan" pristao je sa 2.003 osobe,660 a proces oko iskrcaja prtljage i ljudi dogovoren je s posadom broda. Prtljaga se počela istovarivati u podne što je potrajalo do 2 sata u noći. Nedostatak obalnog prostora i brodovlja za daljnji transport prtljage stvarao je gužvu na lukobranu. Na kovčezima nisu pisala imena niti kotarevi, pa je osoblje na osnovu brojeva koji su bili naznačeni trebalo razlučivati prema kojem kotaru treba odaslati pojedini paket, kovčeg i sl. Nakon ovoga uslijedilo je iskrcavanje povratnika, od kojih su neki odmah ukrcani na manje parobrode i jedrenjake kojima su otpravljeni za svoje kotareve, a drugi su se zadržali u Splitu, čekajući svoj prijevoz.661 10. transportom koji je pristigao 26. srpnja 1945. stigla je i prtljaga 11. transporta. Budući da je 11. transport na polazak iz Egipta čekao tri mjeseca, Komisija za prihvat zbjega pospremila je njihovu prtljagu u skladište sjedišta Komisije. Međutim, kako se osjećao nedostatak skladišnog prostora, određeni broj paketa poslan je članovima obitelji 11. transporta da ih oni sačuvaju do dolaska vlasnika u domovinu.662 Povratnici koji se nisu odmah mogli uputiti kući zadržavani su u Splitu sve dok se ne nađe prikladan prijevoz. Tako je za potrebe 12. transporta korišteno šest parobroda ("Pašman", "Knin", "Morava", "Oplenac", "Bakar" i "Makarska") i jedan remorker ("Radnik") koji su oko 500 ljudi prebacili do Trogira, Makarske, Metkovića, Suska, Zadra, Visa, Hvara, Brača, Šolte, Dubrovnika, Korčule i Vele Luke. Motorni jedrenjak "Bog Snami" je iz Kaštela prebacio 60 ljudi do Marine kod Trogira.663 Za prve transporte

659 DASt, J.Z. 517, Izvješće o prihvatu jedanaestog transporta zbjega iz Afrike od 30. 10. 1945. 660 Iz Egipta su krenule 2.002 osobe. Vjerojatno se netko rodio na brodu. 661 DASt, J.Z. 517, Oblasna komisija za repatrijaciju Split izvješćuje ONOO, Socijalni odjel, o prihvatu šestog transporta 31. 5. 1945. 662 DASt, J.Z. 517, Izvješće desetog transporta iz Afrike od 26. 7. 1945. 663 DASt, J.Z. 517, Dopis Oblasne komisije za repatrijaciju Direkciji pomorske plovidbe u Splitu od 8. 1. 1946.

197 Komisija za prihvat izdavala je potvrde o besplatnim kartama koje bi povratnici koristili za putovanje kući. Za kopneno putovanje povratnika kreditirala se prevoznina. Ministarstvo saobraćaja je preko Komercijalne naredbe direktora državnih željeznica izdalo rješenje o kreditiranju prijevoza povratnika željeznicom, dok je Komisija za prihvat dogovorila to isto s Pomorskim poglavarstvom u Splitu.664 Međutim, veliki broj povratnika duže se zadržavao u Splitu jer nisu imali gdje krenuti. Kuće su im bile spaljene i opljačkane a muški članovi poginuli na fronti. Za njih je gradski Narodni odbor, njegov Stambeni odjel, osigurao smještaj u "bivšem Hrvatskom domu u Sokolskoj ulici, školi Manuš, Realnoj i Klasičnoj gimnaziji". Priprema hrane bila je osigurana u zgradi Komisije za prihvat na I. katu.665 Komisija za prihvat je često, preko svojih mogućnosti, vršila prihvat i smještaj onih koji nisu imali kamo. Učestalo se događalo da su i druge službe u gradu slale ljude za koje se trebalo brinuti ovoj Komisiji, premda ona nije bila nadležna za njih. Pojedini Splićani su na povratku iz Egipta u svojim stanovima zaticali druge obitelji, pa su dolazili na smještaj i prehranu kod Komisije dok se ne riješi situacija oko njihovog stana. Oni koji niti nakon dužeg čekanja nisu imali gdje bili su upućeni u kolonizaciju prema Bačkoj i Banatu.666

***

Proces repatrijacije hrvatskih zbjegova iz Italije i Egipta pretvorio se u dugotrajan i mukotrpan posao za većinu izbjeglica. Dok su se privilegirani pojedinci vraćali u domovinu izvan repatrijacijskih transporata, "obične" izbjeglice sa strpljenjem su čekale na trenutak povratka. Repatrijacija iz Italije bila je jednostavnija zbog geografske blizine i neuplitanja Saveznika i UNRRA-e, pa se proces obavio u nepunih pet mjeseci od studenog 1944. do ožujka 1945. god. Iz Italije je repatrirano oko 7.000 osoba. Za razliku od Italije, repatrijacija iz Egipta bila je mnogo teža i dugotrajnija. U tom procesu, koji se nije mogao izvršiti bez pomoći Saveznika i UNRRA-e, bilo je repatrirano u 19 navrata preko 25.000 osoba. Također ih je preko tisuću stiglo u domovinu prije početka repatrijacije posebnim kanalima. Odlazak iz Egipta u domovinu pretvorio se u dugotrajno čekanje od skoro godinu dana, od travnja 1945. do ožujka 1946. koji neki,

664 DASt, J.Z. 517, Objave za kreditiranu prevozninu od 11. 8. 1945. 665 DASt, J.Z. 517, Dopis Oblasne komisije za repatrijaciju Oblasnom narodnom odboru, Socijalni odjel, od 8. 10. 1945. 666 DASt, J.Z. 517, Dopis Oblasne komisije za repatrijaciju Oblasnom NOO-u Dalmacije, Socijalni odjel, od 5. 6. 1945.

198 nažalost, nisu dočekali. Za one koji su se vratili, kraj nevolja nije prestao, jer su morali pristupiti obnovi svojih domova, kao i novoj izgradnji osobne egzistencije. Određeni broj ljudi svoj je život započeo graditi iznova kolonizirajući neobrađene ravnice Bačke i Banata, a bilo je i onih koji su svoju sreću potražili u inozemstvu.

199 8. SJEĆANJA O HRVATSKIM ZBJEGOVIMA U EGIPAT

Oralna historija istraživačka je i interpretativna grana povijesnih znanosti koja pokušava doći do informacija iz povijesti nekonvencionalnim putem.667 Taj put sastoji se od toga da se određene informacije preuzmu od sudionika povijesnih zbivanja usmenim putem, ili da ih sudionici zapišu nakon određenog razdoblja pa se njihova sjećanja interpretiraju kroz različite modele koji nam mogu dati dragocjene rezultate. Do 1970-ih oralnim svjedočanstvima povjesničari su pristupali kao i pisanim izvorima s ciljem crpljenja podataka, a od tada oralna historija okreće se u novom smjeru, pretvarajući krhkost ljudskog sjećanja u snagu. Naime, na temelju tih sjećanja razvija se interpretativna snaga oralne historije do razmjera da se tumači "oblikovanje sjećanja", koje je možda neistinito, ali ipak govori o dimenzijama preživjelog, podsvjesnim dojmovima i novostvorenoj slici promatranog povijesnog procesa.668 Iz takvog zaokreta u razvoju ove grane povijesnih znanosti moguće je na dvostruki način pristupiti interpretiranju dobivenih informacija.669 Na prvom mjestu oralna historija obavještava nas o onome što je teže spoznati na osnovu klasičnih izvora. To su podaci koji ne pripadaju političkim i vojnim aspektima prošlosti, već su to informacije o svakodnevnom životu iz perspektive "običnih, malih ljudi" koji nam pomažu da opišemo život u logorima, mentalitete pojedinaca i skupine. Drugo, važnost rezultata oralne historije sastoji se u mogućnosti da se interpretiraju ostaci sjećanja koji postoje u svijesti pripadnika zbjegova više od 60 godina nakon tog povijesnog zbivanja. Budući da je ovaj prvi vid oralne historije ugrađen u raspravu disertacije, ovdje, u svojevrsnom dodatku, pristupit će se predstavljanju i analizi osobnih i kolektivnih sjećanja koja su ostala prisutna do danas. Potrebno je naglasiti da se u ovom prilogu više koriste interpretativne mogućnosti metode oralne historije, a ne toliko njen praktični sustav rada. * Za potrebe ove analize koriste se sjećanja nekolicine sudionika zbjegova s kojima je vođen razgovor, a koji su svoja sjećanja zapisali u obliku manjih monografija koje će se ovdje koristiti za citiranje. Sudionici zbjegova čija se sjećanja analiziraju rođeni su između 1928. i 1931. god., što znači da su za vrijeme boravka u Egiptu imali između 13 i 18

667 THOMPSON, 2000., 82-117. 668 GREEN - TROUP, 1999., 231-232. 669 PERKS - THOMSON, 2002., 38-52.

200 godina.670 Time se dodatno osnažuje njihovo sjećanje jer su bili u dobi adolescencije kada se stječu prva znanja i zapaža se svijet oko sebe s posebnom pozornošću. U analizi se koriste i sjećanja dvojice izbjeglica s kojima se nije usmeno razgovaralo, a koji su sjećanja ostavili u obliku rukopisa.671 Također, koriste se i odgovori na upitnik koji se poslan elektroničkom poštom jednom sudioniku zbjega koji je trajno nastanjen u SAD-u.672 Uzimajući u obzir preživjele sudionike zbjegova moguće je formirati točke sjećanja, tj. one etape zbjegova koje su iz nekih razloga najviše ostale u sjećanju sudionicima zbjegova. Točke sjećanja ne moraju biti neka fizička realnost nego skup memorije o pojedinim dionicama hrvatskih zbjegova koji su se na poseban način zadržali u današnjoj kolektivnoj memoriji. Naime, radi se o apstraktnom konceptu koji je vezan uz neko upečatljivo događanje iz prošlosti. Na takav način formira se kolektivno sjećanje koje, kako odmiče vrijeme od promatranog povijesnog događanja, dobiva specifičnu formu.673 Dok se povijesna znanost koja crpi iz izvora fokusira na transformaciju, kolektivno sjećanje fokusira se na stabilnu, neizmjenjivu esenciju koja s vremenom dobiva izvjesnu zatvorenu formu. Prava točka sjećanja je El Shatt. Već prethodno je, u radu, istaknuto da je ta imenica postala sintagma za pojam izbjeglištva u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Neven Bogdanić ga nazva "El Shatt naš nezaboravljeni",674 čime naglašava značenje ovog toponima kolektivne svijesti za godine provedene u zbjegu. El Shatt je postalo mjesto koje svi živući sudionici zbjega izgovaraju s uvažavanje i respektom jer su tamo proveli nekoliko godina svog života. Takvo značenje transferira se na djecu i rodbinu koji slušaju priče svojih starijih o teškom životu na egipatskoj pustinji, pa se s vremenom formirala prava naracija o tom fenomenu iz prošlosti. U tu naraciju uključuju se daljnje točke sjećanja. Polazak zauzima posebno mjesto u sjećanju jer nam govori kako su ljudi otrgnuti iz svakidašnjeg života pošli u zbjeg. Tako se Vjera Nižetić sjeća svog polaska s Brača u noći 27. prosinca 1943.: "U svima nama strah. Noćna tama, vjetar, podivljalo more s kišom. Zastrašeni od nevremena i neizvjesnosti. Idemo li u gore nego što je na Braču i kamo nas vode?"675 Ivo Srhoj se sjeća plovidbe s Korčule na Hvar 24. prosinca 1943.: "Ova je noć bila tamna i užasna. Mnogima je ostala u vječnom sjećanju, kao nešto najgore što su mogli

670 BOGDANIĆ, 1994; SRHOJ, 2005; KLISURA, 2007; NIŽETIĆ, 2007. 671 MARELIĆ (s.a.); UJDUR, 1992. 672 Odgovori Josepha TALAICHA u posjedu disertanta. 673 WERTSCH, 2002., 33-51. 674 BOGDANIĆ, 1994. 675 NIZETIĆ, 2007., 60.

201 doživjeti. Bila je neopisiva gužva koja se ne može zamisliti u normalnim prilikama. Plovilo se i starim i malim trabakulima i to samo noću, jer su danju svi strahovali od njemačkih aviona".676 Dakle, polazak u zbjeg za izbjeglice pretvorio se u traumatično iskustvo u kojemu su dominirali osjećaji straha i neizvjesnosti. Takvo stanje bilo je uvjetovano mogućnošću njemačkih napada, kao i nepoznanicama koje su se nalazile pred izbjeglicama. Budući da se nije znala konačna destinacija kretanja još više su potencirani strahovi s kojima se izbjeglice suočavaju. Sljedeća točka sjećanja prolazak je kroz Italiju. Italija je za većinu antifašista i članove njihovih obitelji bila predmetom blagog prezira jer su znali da je to prostor na kojemu se razvio fašizam i da su od tamo dolazili fašisti koji su im počinili dosta zla. Šimun Ujdur sjeća se prolaska kroz Italiju i priča kako su izbjeglice gledale na Talijane: "Kako se osjećaju ovi Talijani koji su pljačkali i spaljivali naše domove, ubijali naše ljude? Promatrali smo ove ljude koji su u ime Ducea htjeli slomiti naš narod i porobiti našu hrvatsku naciju. Međutim, uskoro smo shvatili da su većina ovih jadnih talijanskih ljudi seljaci, koji su proklinjali one koji su im tako mnogo obećali, a onda su uzeli sve od njih."677 Dakle, talijanska dionica zbjegova bila je prožeta sjećanjima na nedavne talijanske zločine u domovini, koji su kod izbjeglica izazivali osjećaj gnušanja i straha, premda su bili svjesni da nije svaki Talijan bio fašist. Bilo je i pozitivnih iskustava. Tako se Frano Klisura sjeća boravka u talijanskom ljetnikovcu: "Vlasnik kuće, jedan apotekar iz obližnjeg grada Nardò, posjetio nas je i zamolio nas da ne vadimo lozu, jer shvaća da nam drvo treba, pa nam je donio drva. Istovremeno nam je ponudio, da će drvenim daskama prekriti betonski pod, ako saznamo da ćemo tu duže ostati, jer mi smo spavali na betonu."678 Prolazak kroz Italiju u sjećanju je ostao kao nastavak neizvjesnosti u pogledu konačne destinacije, negativne uspomene na talijanske fašiste, kao i teških životnih prilika u tranzitnim logorima. Posebno sjećanje vezano je uz plovidbu brodova Sredozemljem do Egipta. Kako se radi o dužoj plovidbi, u odnosu na onu jadransku, ostali su u sjećanju strah i neizvjesnost koja je trajala sve do pristanka u Port Saidu. Ivo Srhoj se sjeća plovidbe: "Pratili su nas vojni brodovi cijelo vrijeme, a preko dana i avioni. Kako su borbeni brodovi bili brži od naših, išli su ispred nas, pa bi se vratili i pravili krug oko naših brodova."679 Slično je sjećanje i Vjere Nižetić: "Krećemo u konvoju, razarač, naš brod. S jedne strane torpiljarka,

676 SRHOJ, 2005., 20. 677 UJDUR, 1992., 3. 678 KLISURA, 2007., 28-29. 679 SRHOJ, 2005., 44.

202 s druge podmornica - nekad uroni, a nekad plovi uz nas."680 Sjećanja na plovidbu do Egipta nastala su iz specifičnosti situacije u kojoj su se izbjeglice našle. Dugotrajna plovidba uz pratnju ratnih brodova jedinstveno je iskustvo u životu pojedinaca, s kojega se memoriraju one stvari koje se vide po prvi put u životu. Svim sjećanjima zajedničko obilježje strah je od mogućih napada, kao i očekivanje trenutka kada će pristati. Naravno, najviše točaka sjećanja vezano je uz boravak hrvatskih zbjegova u egipatskim logorima. To je i logično ako se uzme u obzir jedinstvenost krajobraza u kojem su se logori nalazili, kao i dugotrajni boravak u logorima. Egipatska pustinja predstavlja posebnu točku sjećanja jer je toliko različita od domaćeg krajobraza, pa je, tim više, ostala kao posebna tema u opisivanju života u Egiptu. Osobito je ostao upečatljiv prvi susret s pustinjom koji su izbjeglice primile u stanju šoka. Šimun Ujdur se sjeća: "Odmah po dolasku moral izbjeglica je bio slomljen uz stravičan prizor beskrajne i ogoljele pustinje."681 Sjećanja Vjere Nižetić su slična: "Nigdje ničega, ravan pijesak uz prugu, pa neke male uzvisine pijeska, sve je tiho, baš ničeg nema. Nijemi smo. Ne vjerujemo da su nas baš tu doveli. Valjda će nas odavde odvesti negdje gdje je drugačije - gdje će biti kakvog-takvog života. Pa zašto su nas toliko vozali okolo, pa preko Sredozemnog mora, da nas iskrcaju u pustinji?"682 Pustinjski uvjeti nisu samo bili uzrok prvog šoka, već su se problemi privikavanja i života nastavili tijekom cjelokupnog boravka u Egiptu. Teških životnih uvjeta prisjeća se Ivo Srhoj: "Pustinja je jeziva i negostoljubiva, jednostavno neprihvatljiva za ljude i općenito za život. U podne kada sunce dođe u zenit, a temperatura se podigne 40 pa čak i 50 stupnjeva iznad nule, nastaje užas i započinje borba čovjeka s prirodom. Nigdje nema hladovine, a sunce nemilosrdno peče. Pijesak je takav da bosom nogom ne možeš stati na njega, peče dolje, a još više gore, a i jedno i drugo je nepodnošljivo. Čovjek teško diše jer je zrak suh i užaren."683 Joseph Talaich se također prisjeća teških životnih uvjeta u pustinji: "Po danu nitko nije izlazio. Mladost logora I. koji je bio najbliže kanala često bi išla na kupanje. Većina svijeta boravila je u šatorima dok najgore ne prođe."684 Općenito, pustinjski uvjeti i suha klima točke su sjećanja koje su jedinstvene za sve izbjeglice koje su boravile u El Shattu. To je najučestalija tema o kojoj se govori jer se dodirivala svakog pojedinca, bez iznimke.

680 NIŽETIĆ, 2007., 69. 681 UJDUR, 1992., 6. 682 NIŽETIĆ, 2007., 73. 683 SRHOJ, 2005., 117. 684 Odgovor na pitanje broj 8. Josepha Talaicha.

203 Uz pustinjske uvjete vezan je i vjetar "ghibli" koji je također točka sjećanja zadržana u kolektivnoj memoriji živućih izbjeglica. Svatko od ispitanika sjeća se ovog vjetra, a kako je netipičan za jadranski prostor, tim više je ostao urezan u njihovoj memoriji. Teofil Marelić piše u svojim sjećanjima na El Shatt: "Bilo je dana kad bi topli vjetar, pun pijeska, zvani gibli, zastirao sunce i dnevnu svjetlost pretvarao u tamu".685 Vjera Nižetić se također sjeća teških uvjeta uslijed pojave ghiblija: "Naglo bi došao taj vjetar koji podiže gomile pijeska. Ponekad je vrlo jak, začas napuni oči, mora se stati i okrenuti leđa vjetru. Pijesak udara po licu, po nezaštićenoj koži, kao da te bodu iglicama".686 Pored teških prirodnih uvjeta, izbjeglice se najviše prisjećaju života u šatorima. Pošto su šatori bili nešto nepoznato u njihovom dotadašnjem životu, privikavanje i boravak u njima predmet je brojnih sjećanja, kako individualnih, tako i kolektivnih. Franjo Klisura prisjeća se podizanja šatora po dolasku u El Shatt: "Već sljedećeg dana otpočeli su radovi. Šatori niču brzo, baš kao gljive poslije kiše. Brzo smo usvojili proceduru."687 Ivo Srhoj se sjeća kako je svaki šator pretvoren u pravi mali dom: "Šator je sve zamjenjivao, ama baš sve: kuhinju, tinel, dnevnu sobu. Sve se obavljalo na krevetu. Na krevetu se spavalo, jelo, sjedilo, odmaralo, razmišljalo. Šator nam je doista bio sve, na njega smo se navikli i zavoljeli ga, kao da je najmoderniji stan."688 Vjera Nižetić, ženskom senzibilnošću sjeća se stvari koje muškarcima nisu u prvom planu: "U naše platnene nastambe unosili smo drvene sanduke od naranača preuređene za police, a od iznošenih odjevnih predmeta pravile su se zavjesice te su tako nastali naši noćni ormarići".689 Izbjeglicama su u memoriji ostali kontakti s lokalnim stanovništvom. Kada pripovijedaju o Arapima često ih subjektivno opisuju gledajući u njima ljude koje su smatrali neobrazovanima, zaostalima i pod zapovjedništvom britanskih vojnika. Tako se Joseph Talaich prisjeća odnosa Britanaca prema Arapima: "Nas su Arapi više voljeli nego Engleze. Engleski vojnici bi doveli neke radnike na posao pa kada bi vidjeli da malo zaostaju u radu ili da se odmaraju onda bi ih s kandžijom udarili oko njihovih haljina. To je bilo grozno vidjeti kako su ih tretirali."690 Slično pripovijeda i Vjera Nižetić: "Radili su na pomoćnim poslovima u logorima, kopali kanale, jame i obavljali slične poslove. Te jadnike bilo je teško doživljavati kao ljudska bića. Bili su gladni, očajni, siromašni i bez

685 MARELIĆ, (s.a.), 50. 686 NIZETIĆ, 2007., 114. 687 KLISURA, 2007., 35. 688 SRHOJ, 2005., 69-70. 689 NIŽETIĆ, 2007., 101. 690 Odgovor na pitanje broj 6. Josepha Talaicha.

204 najosnovnijih ljudskih prava i navika. (…) Na svakih deset radnika imali su svog predradnika s bičem. (…) Kad bi radnik prestao s radom, slijedilo je upozorenje, a zatim je proradio bič."691 Ivo Srhoj arapske radnike naziva "robovima 20. stoljeća".692 Čini se da je sjećanje na arapske radnike oblikovano u odnosu na vlastiti položaj izbjeglica u logoru. Dok su oni u bili u teškom stanju u izbjeglištvu, uspoređivali su se s lokalnim stanovništvom kojemu je, očigledno, bilo teže, pa su u tome pronalazili neku vrstu utjehe i kulturne superiornosti. Posebne točke sjećanja vezane su uz zdravstveno stanje i umiranje. Naravno, to je razumljiv način ljudskog postojanja da se sjeća svojih koji su bili u teškom zdravstvenom stanju ili su pak preminuli u izbjeglištvu. Na pitanje čega se najviše sjeća u logoru, Joseph Talaich odgovara: " Epidemije ospica kod male djece u svih pet logora", a zatim dodaje "smrti najviše male djece".693 Neven Bogdanić također veliki dio svojih sjećanja posvećuje preminulima u El Shattu. Posebno se dotiče groblja na kojemu su pokopane izbjeglice preminule u El Shattu.694 Groblje kao važnu točku sjećanja ne preskače nitko od izbjeglica u svom sjećanju. Ivo Srhoj o groblju razmišlja ovako: "Nesretna je sudbina onih koji su ostali u vrelom pustinjskom pijesku - na izbjegličkom groblju, umjesto da su se vratili u domovinu, na svoj rodni prag, gdje su odrasli i gdje su živjeli kao mi. Ostati u tuđoj zemlji, daleko od domovine koju su voljeli, a koju nikada neće vidjeti, uistinu je teško i pomisliti, a kamoli doživjeti. Sve su to priče, svaka za sebe, teške i tragične."695 Upravo je sjećanje na groblje tijekom zadnjih šest desetljeća najizraženija poveznica s povijesti hrvatskih zbjegova u Egiptu. Budući da je groblje mjesto susreta sa svojim preminulima ljudi se na takav način povezuju i s ukupnom poviješću ovih događanja. Groblje je bilo nekoliko puta devastirano, pa zatim obnavljano, što je u hrvatskim medijima i među preživjelim izbjeglicama bio povod novih sjećanja na egipatsku dionicu povijesti hrvatskih zbjegova. * Naravno pored gore istaknutih točki sjećanja mogu se naći druge, međutim ove imaju najveći intenzitet, i zastupljene su kod svih ispitanika. Upravo se kroz ove točke sjećanja formira poslijeratna kolektivna memorija o El Shattu. Toponim je poprimio oznaku sinonima za proces hrvatskih zbjegova u Drugom svjetskom ratu. Ostale točke sjećanja imaju zavisne pozicije u odnosu na El Shatt. Polazak u zbjeg važan je budući da je

691 NIŽETIĆ, 2007., 107. 692 SRHOJ, 2005., 141. 693 Odgovor na pitanje 4. Josepha Talaicha. 694 BOGDANIĆ, 1994., 40-48. 695 SRHOJ, 2005., 137.

205 to prvo formirano sjećanje koje je uvjetovano promjenama koje su izmijenile svakidašnji život. Talijanska dionica zbjega obilježena je prvim susretom s "drugim", tj. sa svijetom koji nije bio dio svakodnevne kolotečine. Dakako, najviše sjećanja vezano je uz El Shatt i boravak u pustinji. Sjećanja su vezana uz lokalni krajobraz i prostorne uvjete novog okruženja. Prvi dojam pri dolasku duboko je urezan u sjećanjima, a zatim sljede predodžbe o prirodnim uvjetima i životu u šatorima. Naravno, na kraju najtrajnija sjećanja su vezana uz preminulu rodbinu koja je pokopana na elšatskom groblju. Na takav način El Shatt se dodatno učvršćuje u pojedinačnoj i kolektivnoj memoriji preživjelih pripadnika hrvatskih zbjegova.

206 9. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Hrvatski zbjegovi u Egipat u razdoblju od 1943. do 1946. god. važna su sastavnica hrvatske povijesti 20. st. Nikada prije, u tako kratkom vremenu, nije zabilježeno kretanje tako velikog broja stanovništva s područja hrvatskih zemlja na neko strano područje uslijed ratnih okolnosti. Specifičnost ove pojave svakako zahtijeva da bude posebnom temom historijskog istraživanja. Problemu zbjegova i izbjeglištva do sada se u hrvatskoj historiografiji nije pridavala dužna pažnja. Postoje samo radovi u kojima se na zbjeg gleda kroz prizmu komunističke ideologije i napretka socijalistički usmjerenog života. Zato je ova disertacija imala zadaću prekinuti tu "nezainteresiranost" i otvoriti neka nova pitanja i poglede na način kako istraživati, analizirati i tumačiti pojavu hrvatskih zbjegova u Drugom svjetskom ratu. Budući da su zbjegovi društvena pojava u kretanju koja uključuje više različitih čimbenika, pristupanje istraživanju i analiza ove pojave predstavlja osjetljivu historijsku zadaću. U prvom redu bilo je potrebno uočiti koja je dublja povijesna podloga političkog i društvenog aspekta na prostorima na kojima će se kasnije pojaviti problem zbjegova. Razlozi pojave kretanja stanovništva nisu uvijek pitanje određenog trenutka i opasnosti, nego često imaju dublje društvene i političke razloge, koji će se onda pri kretanju dodatno oblikovati i manifestirati u različitim kontekstima. Zatim je bilo potrebno uočiti kako dolazi do stvaranja situacije u kojoj se stanovništvo pokreće, koji su to uzroci, povodi i načini kretanja u kojima se formira nova jedinstvena društvena pojavnost koju nazivamo zbjeg. Za uočiti razloge polaska u zbjeg potrebno je evidentirati ratne okolnosti u kojim se ta pojava formira, kako ona utječe na civilno stanovništva i koji su konkretni razlozi pokreta pojedinaca i skupina. Sljedeći problem koji se analizira je kako se zbjegovi koncentriraju na jednom području čekajući na polazak na sigurni teritorij. U takvim trenucima stvaraju se neki zajednički interesi, dolazi do društvene i sigurnosne kohezije u kojoj je problem pojedinca - problem skupine. Na takav način dijeli se zajednička kolektivna sudbina koju je lakše apsolvirati i prihvatiti. Kretanje zbjegova prema području izvan ratnih okolnosti također je izvan moći unutarnjeg odlučivanja. Iz toga proizlazi da je i izbor teritorija na kojemu se privremeno nastavlja život također odluka čimbenika izvan zbjega. Taj novi teritorij postaje predmetom oblikovanja u suglasju sa starim, domaćim, prostorom. Na takav način

207 se nastavlja kontinuitet preživljavanja u iščekivanju povratka kako bi se mogao nastaviti redoviti život. Takav sklop problema koji se postavljaju pred istraživača zahtijeva poznavanje različitih metoda historijskog istraživanja i analize koji bi mogli sustavno prikazati i objasniti sve aspekte u procesu pojave, kretanja, statičnosti i povratka zbjegova. Kroz sve te elemente treba uzeti u obzir spomenute vanjske čimbenike koji utječu na zbjegove i oblikuju njihovu unutarnju strukturu. Važno je naglasiti da je problem zbjegova višestran, što znači da to nije samo jedan faktor koji bi se mogao pratiti, već je u pitanju više, ponekad, jako različitih okolnosti i pojava koje onda zahtijevaju pristup različitih metoda i vještina. Iz toga proizlazi da je potrebno poznavanje političke, vojne i pomorske povijesti. Potrebno je komparirati, kronološki mjeriti, analizirati, formirati statističke premise i onda ih stavljati u kontekst zbjegova. Međutim, da bi se upoznali zbjegovi "iznutra" potrebne su neke druge metode koje nam pomažu da promotrimo stanje svijesti kako političke, tako društvene, kulturne, mentalne i zdravstvene, koje prevladavaju unutar zbjegova. U onom trenutku kada skupine ljudi stignu na teritorij svog privremenog boravišta one se pretvaraju u zbjeg, tj. jedinstvenu skupinu, koja ima zajedničke interese ali i suprotnosti, a sve je svedeno pod jednu ideju: izlazak iz te privremenosti života. Za takvo stanje najbolja historijska metoda je tzv. nova kulturna historija, pravac koji kroz aktivnosti skupine, njihove običaje, rituale i tekstove, iščitava različita "skrivena" značenja i tendencije kojima skupina teži. Druga metoda koja se pokazala korisnom za rad je tzv. ekohistorija, tj. analiza kako grupe utječu na okoliš, i kako okoliš utječe na grupe. U ovom kontekstu važno je bilo promotriti kako je promjena okoliša utjecala na zbjeg i kako se zbjeg prilagodio novim životnim uvjetima. Tu je i metoda oralne historije, koja je bila dragocjena kako bi neke detalje koji nisu dobro potkrijepljeni i jasni iz izvora, dodatno potvrdili i modificirali još danas, živi pripadnici zbjega. Za promatranje procesa hrvatskih zbjegova u Egipat uzet je kronološki aspekt u kojega se prema potrebi ugrađuju sve ove metode. Zbjeg se prati od nastanka, kroz sve faze kretanja, boravka u logorima u Italiji i Egiptu, i, na kraju, kroz repatrijacijski proces povratka u domovinu. U svim fazama uzimane su u obzir gore navedene metode kako bi se objasnile određene pojave. * Za razliku od nekih povijesnih procesa čiji se početak može naslutiti dublje u povijesti, hrvatski zbjegovi su, kao pojava, nastali u roku od tri mjeseca, od vremena kapitulacije Italije 1943. pa do kraja iste godine. Bila je to nagla preobrazba euforije u

208 strah. Kapitulacijom Italije 8. rujna 1943., otvaraju se na istočnoj obali Jadrana novi prostori za širenje partizanskog pokreta. Oslobođenje obale popraćeno je pristupanjem velikog broja ljudi NOP-u, posebice mladih, ali i svih onih koji su trpjeli posljedice talijanske okupacije. Oslobođeni su Split s okolicom, svi otoci u Dalmaciji, veći dio obalnog prostora, uključujući i Istru. Gradove Zadar, Šibenik i Dubrovnik Talijani su direktno izručili u njemačke ruke. Povlačeći se prema Italiji, talijanske postrojbe ostavile su po skladištima veću količinu naoružanja, vojne opreme, hrane i ostalog materijala koji dolazi u ruke partizana. U nekim mjestima prije će ga se dokopati lokalno stanovništvo nego sami partizani. Ovakav razvoj situacija osnažio je partizanski pokret u Dalmaciji koji će u sljedeća dva mjeseca doživjeti veće strukturne promjene. Osnivanje 8. korpusa 7. listopada 1943. postiglo se okrupnjavanjem manjih brigada i divizija koje su bile raštrkane po različitim dijelovima Dalmacije. Deset dana kasnije pristupilo se formiranju Mornarice NOVJ-a. Preduvjet za osnivanje Mornarice svakako leži u oslobođenju obalnih i otočnih područja, kao i u preuzimanju više parobroda i drugim manjih plovila koje su, do tada, koristili Talijani. Paralelno s partizanskim uspjesima na novooslobođenim područjima, u južnoj Italiji vrši se koncentracija savezničkih snaga čija je zadaća usmjerena na daljini prodor preko Apeninskog poluotoka, ali i na pomoć svim antifašističkim snagama. U tom kontekstu tijekom 1943. god. službena britanska politika polako se okreće od podrške četničkom pokretu, za kojeg se smatralo da pruža otpor fašizmu, a kojeg je podupirala i kraljevska vlada u egzilu. Dolazi do prvih kontakata između Vrhovnog štaba NOVJ-a i britanskih vlasti. Pri Vrhovnom štabu formira se britanska Vojna misija na čelu sa stožernim brigadirom Fitzroyem Macleanom koji će od rujna 1943. intenzivno raditi na koordinaciji između Saveznika i NOVJ-a. "Otvaranje očiju" Saveznika pospješit će pristizanje prve vojne i materijalne pomoći u Dalmaciju, kao i u ostale krajeve Jugoslavije. Međutim, prvi kontakti, pomorskog tipa, ostvareni su kada je parobrod "Bakar" s izaslanstvom Mornarice NOVJ-a pristao u luku Bari početkom listopada 1943. god. Ovaj kontakt rezultirat će formiranjem Delegacije, kasnije Vojne misije NOVJ-a pri savezničkom zapovjedništvu u Bariju, iz čega će se razviti dugoročna suradnja u pomoći Saveznika NOP-u. U početku ta se pomoć manifestirala u pošiljkama hrane i sitnog naoružanja, a kasnije će se pretvoriti u vojnu pomoć, intervencije zrakoplova, ratnih brodova, akcije britanskih komandosa, hospitalizaciju ranjenika i svega ostalog što se pokaže potrebnim u suzbijanju njemačke moći. Međutim, za ovu temu najvažnije je da će

209 se odnos Saveznika prema NOP-u ogledati i kroz prihvat zbjegova iz južne Hrvatske koji će uskoro početi pristizati na jug Apeninskog poluotoka. * S partizanskim zauzimanjem obale i otoka krenuo je i njemački plan osvajana istog područja. Naime, bilo je očigledno da Nijemci neće tek tako prepustiti strateški značajne prostore, koje su im prije osiguravali Talijani, u ruke partizana. Uzevši u obzir da su prostor istočnog Jadrana, kao i samo Jadransko more, bili od izuzete strateške vrijednosti zbog komunikacije s Grčkom, kao i potencijalne mogućnosti da Saveznici krenu u iskrcavanje na istočnu obalu Jadrana, bilo je potrebno zauzeti to područje i osigurati se od mogućih napada. S tim ciljem pristupilo se akumulaciji snaga koje su od sredine rujna krenule u postupno osvajanje istočne obale Jadrana. Sljedećih mjeseci napadi njemačkih snaga bili su nezaustavljivi. U takvim okolnostima među civilnim stanovništvom javlja se strah od njemačke odmazde. Posebice su se bojali oni čiji su članovi obitelji pristupili partizanskim postrojbama ili su ih aktivno pomagali. O užasima njemačke okupacije u Europi slušalo se od 1939. god., a sada se ta okupacija opasno približila području Dalmacije, što je kod stanovništva izazivalo dodatnu uznemirenost. Činilo se da je bolje napustiti vlastiti dom i krenuti s partizanskim postrojbama na sigurno područje, nego ostali na milost i nemilost njemačkih okupatora. Uz to, brzina njemačkog osvajanja stvarala je dodatni pritisak koji je natjerao ljude u bijeg. Nekoliko dana i mjeseci provedenih u slobodi bili su dragocjeno iskustvo kojega se brojni nisu htjeli odreći. Iz tog razloga bilo je važnije ostaviti vlastiti dom i otići s partizanima na slobodno područje. Naravno, većina onih koji su krenuli u zbjeg bili su simpatizeri NOP-a pa su zato smatrali da im prijeti opasnost od njemačke odmazde. Međutim, i partizanske postrojbe ponekad su znale pojačavati kolektivnu psihozu i naglašavati opasnost od Nijemaca, pa je i to djelomice utjecalo na kretanje stanovništva. Pored toga, primjenjivana je sila nad onima koji nisu htjeli krenuti u zbjeg, a koje su partizani smatrali opasnima ako dođu u kontakt s Nijemcima. Bili su to najčešće članovi predratnih stranaka, ponajviše HSS-a, ali i oni koji su podržavali ustaški ili četnički pokret. Među onima koji su na silu odvučeni u zbjeg bilo je i katoličkog svećenstva. Prvi pokreti izbjeglica bilježe se padom Splita 28. rujna 1943. kada stanovništvo napušta grad prebacujući se na otoke Šoltu i Brač. Već u listopadu bilo je evidentno da će se njemačka osvajanja intenzivirati kada su krenuli u osvajanje poluotoka Pelješca, pri čemu se tamošnje stanovništvo povlačilo na Korčulu. Uz pomoć Mornarice NOVJ-a evakuiran je poluotok, a stanovništvo se koncentriralo na zapadni dio otoka Korčule zbog

210 blizine Pelješca i mogućnosti daljnje ofenzive. Kroz mjesec studeni 1943. intenzivirat će se njemački napadi pa će nekoliko stotina ljudi napustiti Veli i Mali Drvenik, a tijekom mjeseca polako će krenuti napuštanje Makarskog područja. Međutim, situacija se pogoršavala iz dana u dan, pa će u noći sa 16. na 17. studeni započeti intenzivno napuštanje Makarskog područja, kada je prebačeno oko 4.000 izbjeglica i 7.000 boraca koji su smješteni na otocima Hvaru i Braču. U takvim okolnostima udvostručava se broj ljudi na ta dva otoka, a uzevši u obzir i veliki broj ljudi na Korčuli, situacija postaje neodrživa zbog nedostatka hrane. Zbog velikog broja ljudi u bijegu pristupilo se stvaranju organizacije izbjeglica na čijem je čelu formiran Centralni odbor zbjega u Vrboskoj na Hvaru 22. studenog 1943. Međutim, ni tu nije bio kraj jer je opasnost od novih njemačkih napada bila stvarna, pa se nije moglo razmišljati o dugoročnom boravku izbjeglica na ova tri otoka. Opasnost se potvrdila njemačkim zauzimanjem Korčule uslijed čega je u kaotičnom stanju izvršena evakuacija u noći sa 24. na 25., kao i sa 25. na 26 prosinca. Uslijedilo je prebacivanje izbjeglica na Hvar, a od tamo na Vis na kojemu se koncentrira najveći broj partizanskih postrojbi u povlačenju pred njemačkim prodorima. * Opasnost osvajanja svih srednjodalmatinskih otoka nagnala je formacije lokalne vlasti (Oblasni narodnooslobodilački odbor za Dalmaciju) da uz podršku Vrhovnog štaba izlaz potraži na zapadnoj obali Jadrana, tj. u okrilju zaštite savezničkih snaga. Savezničko zapovjedništvo za Sredozemlje odobrilo je evakuaciju izbjeglica nakon što je 24. prosinca upućen zahtjev Vrhovnog štaba. 30. prosinca 1943. uslijedilo je početak transporta hrvatskih zbjegova s Visa u južnu Italiju. Na dva partizanska i jednom engleskom ratnom brodu otputovalo je za Bari 2.600 osoba. Sljedećih dana, na početku same 1944. god., intenzivno se radi na nastavku transporta izbjeglica za Italiju. Do 9. siječnja otpremljeno je u Italiju oko 9.000 ljudi, a već 12. siječnja taj se broj popeo na 15.000. Iz toga proizlazi da je razdoblje između 30. prosinca 1943. i 12. siječnja 1944. vrijeme najvećeg intenziteta odlaska hrvatskih zbjegova prema južnoj Italiji. Sa zbjegom u Italiju upućeno je 208 članova Komunističke partije čija je zadaću bila održavanje političke i ideološke kompaktnosti ljudi u zbjegu, kao i preuzimanje unutarnjeg upravljanja nad zbjegovima. U siječnju se paralelno s odašiljanjem zbjegova prema Italiji pojavila i "Viška dilema" u kojoj su se iskristalizirale dva različita gledišta uloge otoka Visa u daljnjoj borbi. Mornarica NOVJ-a i 26. divizija, koji su bili pozicionirani na otoku, inzistirali su da se Vis brani po svaku cijenu od njemačkog napada, jer ako bi on pao bio bi onemogućen pomorski kontakt sa Saveznicima, slanje izbjeglica, dostava hrane i naoružanja. Na drugoj

211 strani vodstvo 8. korpusa bilo je mišljenja da se otok ne može obraniti, već da je potrebno izvući 800 vojnika na kopno kako bi se kompletirala 13. brigada i tako pospješile akcije ove postrojbe. Ova dvojba riješena je 20. siječnja kada je Vrhovni štab uputio depešu u kojoj se traži utvrđivanje otoka, postavljanje prepreka i traženje potpunije savezničke vojne pomoći. Na takav način Vis dobiva posebnu ulogu u NOB-u koja će se kroz 1944. god. potvrditi. Vis će postati utvrđeni vojni otok s kojega će se i dalje slati zbjegovi prema Italiji, vršiti pripreme za desantne operacije na otoke i kopno, a ugostit će Vrhovni štab i Tita u razdoblju između lipnja i listopada 1944. god. Ovakva funkcija otoka bila je najgora po domaće stanovništvo koje je bilo prisiljeno uputiti se u zbjeg. Zato će se učestalo događati da veći broj Višana izlazi iz zbjega i zauzima druge političke opcije, ponajviše se priklanjajući rojalističkim snagama. Početkom 1944. god. područje s kojih dolaze zbjegovi proširuje se na sjevernu Dalmaciju i Liku. Stanovništvu ovih područja prijetila je stalna opasnost zbog vojnih operacija. Vijesti o teroru i pljački njemačkih i četničkih snaga uzrok su zbjegova s prostora Knina, Kistanja, Benkovca, Drniša, Vodica i Šibenika. Na otocima sjeverne Dalmacije osjeća se veliki nedostatak hrane i opća nesigurnost koju je izazvalo njemačko hvatanje mlađeg stanovništva koje bi se deportiralo i stavljalo u službu ustaških postrojbi. Svi su ti elementi utjecali na odluku o odlasku u zbjeg. Uz pomoć partizanskih postrojbi koje su izvlačile stanovništvo kopnenim i morskim putem, zbjegovima je i dalje posljednja destinacija bila Vis, kasnije Biševo, s kojeg su upućivani, više partizanskim, a manje savezničkim, brodovima prema Bariju u Italiji. Tijekom 1944. god. intenzitet kretanja zbjegova prema Italiji je u opadanju. Kako se nižu uspjesi partizanskih postrojbi, tako se umanjuje razlog odlaska u zbjeg pa zbjegovi postaju brojčano manji i rjeđi. Pored brodskih prijevoza, zabilježeni su i zrakoplovni, kada je u sedam letova prebačeno oko 600 djece s područja Like, Korduna, Banije, Slavonije i Kupresa. Posljednji zabilježeni polazak izbjeglica bio je 18. rujna 1944. kada se uputilo 72 izbjeglice s područja Trogira i Solina parobrodom "Makarska". Ostalo je zabilježeno da je u zbjeg upućeno 34.995 osoba, po razdobljima, najviše do kraja travnja 1944. kada je otišla 27.791 osoba, u svibnju 2.824 osobe, u lipnju 1.624, u srpnju 1.785, u kolovozu 594 i u rujnu 377 osoba. Naravno potrebno je uzeti u obzir da su se s izbjeglicama u Italiju upućivali ranjenici, kao i rukovodeći kadar koji je učestalo fluktuirao između dviju obala, pa nije moguće utvrditi precizan broj onih koje se mogu okarakterizirati samo kao izbjeglice. *

212 Već pri dolasku prvih zbjegova u južnu Italiju Saveznicima je bilo jasno da se ne može dopustiti gomilanje civilnog stanovništva na tako strateški važnom području. Pored izbjeglica koje su intenzivno pristizale kroz siječanj 1944. god., u južnoj Italiji nalazilo se ogroman broj bivših talijanskih interniraca s područja Jugoslavije, koji su u novim uvjetima trebali biti slobodni, pa su se priključivali zbjegovima ili su uvježbavani za vojne potrebe. Također, na području južne Italije bio je prisutan veći broj rojalističkih snaga, podupiratelja kralja Petra II. i njegove vlade u egzilu, kojima su bili bliski i četnici. Svi su oni u očima Saveznika predstavljali teret zbog zbrinjavanja, ali i operativnu opasnost jer se sumnjalo da prenose informacije Nijemcima. U južnoj Italiji bilo je prisutno i grčkih zbjegova koji su iz istog razloga, kao i hrvatski, pobjegli iz svoje domovine. Veliko gomilanje hrvatskih zbjegova, ali i ostalih elemenata, značilo je za Saveznike potrebu traženja druge lokacije gdje bi ih se moglo privremeno izmjestiti. To je moralo biti udaljeno i zaštićeno područje od ratnih operacija, na kojemu bi se mogla izvršiti akomodacija i briga oko izbjeglica. Prema britanskim izvorima još u prosincu 1943. spominjao se Egipat kao moguća lokacija na koju će se uputiti izbjeglice iz Jugoslavije. Do sredine siječnja 1944. bilo je evidentno da će se upravo takva mogućnost iskoristiti. Premda su predstavnici NOVJ-a u Italiji nevoljko gledali na daljnje kretanje izbjeglica, morali su pristati na zahtjev Saveznika jer bi, u protivnom bio prekinut dotok novih zbjegova u Italiju. Odlučeno je da se izbjeglice u više navrata brodovima prebace za Egipat gdje će se formirati posebni logori na području na kojem su nekad boravile britanske postrojbe u jeku velikih bitki u sjevernoj Africi iz 1942. god. Logorima će upravljati britanski Saveznici, a humanitarnu pomoć dostavljat će MERRA, britanska vojna organizacija za pomoć stanovništvu u ratnim okolnostima. Tranzitno razdoblje hrvatskih zbjegova u Italiji traje od dolaska prvih zbjegova u Italiju, pa do zadnjeg polaska za Egipat. U tom razdoblju, koje je bilo mučno i neizvjesno za zbjegove, događaju se brojna kretanja po južnoj Italiji. Formirani su tranzitni logori, u Tuturanu i Carbonari, u kojima su izbjeglice bile pripremane na polazak za Egipat. Ta se priprema sastojala od pranja, dezinfekcije, a zatim se čekalo na polazak uz male količine hrane. Čekanje na daljnje kretanje za većinu je bilo vrijeme provedeno u strahu i neizvjesnosti. Rojalističke pristaše pokušavali su na različite načine zastrašiti izbjeglice, govoreći o negostoljubivoj egipatskoj klimi, pa čak i o tome kako će se svi potopiti na putu do Egipta uslijed napada Nijemaca. Sve to stvaralo je dodatni pritisak kod, ionako traumatiziranog zbjega, koji je bio lošeg zdravstvenog stanja.

213 Prvi veliki transport za Egipat isplovio je iz Taranta 27. na 28. siječnja sa 4.079 izbjeglica na brodovima "Batory" i "Empire Pride". Cjelokupan proces transporta izbjeglica do Taranta, čekanje na ukrcaj, zatim sam ukrcaj i plovidba do Egipta, obavljeni su s velikom razinom discipline i reda među zbjegovima. Proces transporta zbjegova prema Egiptu nastavio se sljedećih nekoliko mjeseci, okončavši se s transportom od 3.313 izbjeglica koji je upućen za Egipat 11. lipnja 1944. god. Ukupno je na ovakav način prebačeno oko 28 tisuća ljudi, što uključuje ne samo izbjeglice, već i više stotina rojalista i četnika koji su izazivali nerede po logorima južne Italije. Oni su direktno prebacivani u rojalističke logore u Egiptu. Nakon odlaska posljednjeg transporta za Egipat broj izbjeglica u Italiji kretao se oko 7.000 osoba od čega je djece mlađe od 16 godina bilo 54%. Izbjeglice su bile smještene u četiri logora (Santa Maria al Bagno, Santa Maria di Leuca, Santa Cesarea i Aversa), tri bolnice (Maglie, Poggiardo i Bari) i kancelariju u Bariju. Za tranzitnog razdoblja korišteni su još neki logori. Logorski život bio je tako definiran da su vanjsku upravu vršili Saveznici, a unutrašnji život bio je pod kontrolom Centralnog odbora zbjega. To tijelo bilo je sastavljeno od prokušanih kadrova Komunističke partije čija je zadaća bio održavanje jedinstva u zbjegu i osiguranje podrške NOB-u, odlukama AVNOJ-a i Titu. Na čelu COZ- a bila je Ružica Markotić, a članstvo, koje je bilo promjenjivo, sačinjavali su: Ante Babić, Mate Barbić (do polaska u Egipat), Ivan Kreft, Ante Bojanić, Šime Petrić i Milivoj Ivičić. Sjedište COZ-a na početku bilo je u logoru Santa Maria al Bagno, a kasnije u Monopoliju. U sastavu COZ-a djelovala su četiri odjela koja su pokrivala upravno-administrativni, privredni, zdravstveni i kulturno-prosvjetni život izbjeglica. * U veljači 1944. poslana je direktiva Centralnog komiteta KPJ svim izbjegličkim logorima prema kojoj se moraju u potpunosti odvojiti od vojske i vojnih ustanova, a unutar svih tijela potrebno je formirati partijske organizacije. U očima Saveznika bilo je potrebno prikazati kako se stvara jedno novo socijalističko društvo koje može samostalno upravljati životom i radom svojih ljudi na idejama komunističkog svjetonazora. Glavni neprijatelj novog društva, bile su naravno "rojalističke reakcijske snage" koje su pokušavale stvoriti neslogu među izbjeglicama i tako osigurati podršku starom režimu. Napori koje je KP u talijanskim logorima činila bili su fokusirani na osnivanje masovnih antifašističkih organizacija, prvenstveno AFŽ-a i USAOJ-a kojim bi privukli šire mase kroz ideju antifašističkog otpora. Organizacije su se fokusirale na ljude u zbjegu koji su činili većinu:

214 žene i mlade. Kroz teoretski rad provlačile su se ideje Komunističke partije, dok je praksa bila neposrednija, jer su se tu stjecala znanja potrebna za svakodnevni život u logorima. U svim logorima bili su ustrojeni odbori slični NOO-ima u domovini. Regulacija i intenzitet samouprave u svakom logoru ovisio je o naklonosti savezničkog zapovjednika prema izbjeglicama i partizanskom pokretu. Tamo gdje su logorski odbori izgradili sa Saveznicima veće povjerenje, prepušten im je i veći stupanj samouprave, a tamo gdje je bilo razmirica ili gdje je zapovjednik gajio antipatije prema komunistima, djelovanje logorskih odbora bilo je ograničeno. Život u logorima bio je izrazito težak. Najveći problem činili su neadekvatni prostori za smještaj. Tako je u logoru Santa Maria al Bagno zbjeg bio smješten u napuštenim ljetnikovcima bogatih talijanskih obitelji koji su bili opustošeni prodorom Saveznika prema sjeveru. Takve kuće bile su neprikladne za život, posebice u zimskim mjesecima kada je prodirala vlaga, a kiša je učestalo naplavljivala prostorije. Ponekad se znalo dogoditi da bi se djeca usred noći probudila u vodi. Osjećao se i veliki nedostatak kreveta, koji su izrađivani u logorskim radionicama. Međutim, i pored aktivnosti radionica brojne izbjeglice su se vratile u domovinu, a da nisu, u logoru, spavale na krevetu. Također, veliki je bio nedostatak zimske odjeće i obuće, tako da je 70% izbjeglica bilo boso. Prehrana je bila redovita, premda ne dovoljno raznolika i sadržajna za potrebe djece. Najčešće se sastojala od različitih konzerviranih namirnica, a zamjetan je veliki nedostatak voća, pa su se tražili vitaminski nadomjesci. Izbjeglicama je nedostajala tipična dalmatinska hrana koja sadrži maslinovo ulje i variva. Posebno je bilo teško zdravstveno stanje koje se dodatno pogoršalo uslijed neadekvatnih životnih uvjeta, kao i loših higijenskih navika izbjeglica. U tom smislu COZ je poduzimao cijeli niz akcija da bi se poboljšali zdravstveno-higijenski uvjeti u logorima. Na prvom mjestu provodila se edukacija izbjeglica o osobnoj higijeni, pranju hrane i ostalim preventivnim aktivnostima. Ponekad je bilo potrebno upotrijebiti i silu da bi se neke izbjeglice privele minimalnom održavanju higijene. Bile su formiranje tzv. "Antimalarične grupe" na kojima se uz pomoć savezničkih stručnjaka provodila edukacija o radu na sanaciji terena gdje su postojala legla malaričnih komaraca i muha. Poboljšanju zdravstvenog stanja pristupalo se i kroz održavanje sportskih aktivnosti. Epidemije zaraznih bolesti najviše su pogađale djecu. Najteža je bila epidemija ospica od koje je tijekom kolovoza i rujna 1944. umrlo 67 djece. Pored ospica zabilježene su epidemije hripavca, tifusa, šarlaha i zaušnjaka. Bilo je i slučajeva tuberkuloze, od čega

215 je nekoliko osoba umrlo. Odnos talijanskih liječnika prema izbjeglicama bio je loš, pa su se pojedinci, najčešće žene, bojali priznati da su bolesni i prijaviti se u bolnice. Bez obzira na teške zdravstvene prilike u zbjegu život u logorima obilježen je snažnom radnom, prosvjetnom i kulturnom aktivnošću. Rad se fokusirao na poboljšanju smještajnih uvjeta, izradi kreveta, šivanju odjeće i obuće. U mehaničkim radionicama izrađivalo se kuhinjsko posuđe i vršili različiti popravci. Kulturno-prosvjetni rad bio je usmjeren najviše prema djeci kojoj je trebalo omogućiti nastavak prekinutog školovanja. Pokušala se iskorijeniti nepismenost organiziranjem analfabetskih tečajeva kojima su pristupale osobe bez ikakvog formalnog obrazovanja, najviše stariji. Među njima bilo je i onih koji su odbijali učiti čitati i pisati u tako poznoj životnoj dobi. Kroz kulturne aktivnosti pokušalo se ljude zabaviti, približiti im rodni kraj kroz kazališne izvedbe, zborske nastupe i razna predavanja. Organizirane su slikarske i kiparske izložbe poznatih umjetnika u zbjegu. Funkcija kulture i informiranja bila je da se kroz teme o domovini, ratu i antifašizmu izgradi osjećaj zajedništva u iščekivanju trenutka povratka u domovinu. Talijanska etapa hrvatskih zbjegova značajna je prvenstveno kao tranzitni prostor kroz koji je prošla većina zbjegova na putu za Egipat. To je prostor gdje se zbjegovi susreću sa vanjskim čimbenicima koji su utjecali na njihovu poziciju, kretanje i stanje u logorima. U suradnji sa Saveznicima formiraju se logori, omogućeno je redovito funkcioniranje života, uz brojne nedaće, a unutarnja samouprava zbjegova pod kontrolom COZ-a i članova Komunističke partije samo je naznaka onog što se u većoj mjeri razvilo u Egiptu. Od oko sedam tisuća ljudi koji su u razdoblju stalnog boravka živjeli u talijanskim logorima, njih 345 je umrlo, ponajviše djece, a pokopani su na lokalnim talijanskim grobljima. * Djelovanje i boravak hrvatskih zbjegova u Egiptu najvažnija je sastavnica ove povijesti. U tom dijelu do kraja se manifestiraju određeni procesi i pojave koji su započeti još polaskom iz domovine, zatim se uobličuju u Italiji, da bi u Egiptu došli do punog izražaja. Da bi se ti procesi mogli uočiti djelovanje zbjegova podijeljeno je na dvije komponente. U prvoj se analiziraju političko-administrativni elementi nastanka logora, odnosi različitih struktura moći i kako se ti koncepti odražavaju na život izbjeglica. Druga komponenta obuhvaća pogled na logorsku svakodnevicu, tj. pokušava se analizirati život pojedinaca koji se sastoji od svakodnevnih aktivnosti kojima se ispunjava ta svakodnevica. Analizira se kako te aktivnosti funkcioniraju u odnosu na dominantnu ideologiju, kao i stvaranje osjećaja zajedništva koji se manifestira kroz želju za što bržim povratkom u

216 domovinu. Također se daje fizički opis logora, počevši od šatora, kao osnovne stambene jedinice, pa do izgleda rajona i ukupnog logora sa svim popratnim sadržajima. Dolazak i naseljavanje logora provedeno je kroz prvu polovicu 1944. god. Nakon višednevne plovidbe Sredozemljem, brodovi sa zbjegovima pristajali su u Port Saidu odakle bi se vlakovima transportirali do El Shatta, šatorskog naselja smještenog dva kilometra istočno od Sueskog kanala na Sinajskom poluotoku, tj. na suprotnoj strani od grada Sueza. Pored El Shatta, u funkciju logora za hrvatske zbjegove stavljena su još dva prostora. Sjeveroistočno od Kaira formiran je logor u El Khatatbi, a na obali Sredozemlja, istočno od Aleksandrije, logor u Tolumbatu. Naime, prostor El Shatta pokazao se nedovoljnim za veliki broj izbjeglica koji su pristizali iz Italije pa su se u svibnju i lipnju pojedini zbjegovi preusmjeravali u El Khatatbu. Logor u Tolumbatu, otvoren je za potrebe djece iz zbjega, jer su klimatski uvjeti El Shatta i El Khatatbe bili nepodnošljivi za njihovu tjelesnu konstituciju. Logor u El Shattu djelovao je od početka dolaska zbjegova pa do kraja repatrijacijskog procesa. Sastojao se od tri manja logora, a nakon zatvaranja El Khatatbe, od šest logora, od kojih je jedan bio radni, isključivo namijenjen za radnike i njihove obitelji. Logor u El Khatatbi djelovao je od druge polovice travnja pa do kraja listopada 1944., kada je rasformiran zbog nesnosnih vremenski uvjeta, a odrasle izbjeglice prebačene su u El Shatt. Djeca su poslana u Tolumbat, zajedno s određenim brojem djece iz El Shatta, gdje su boravili do rasformiranja ovog logora u listopadu 1945. god. Organizacija upravljanja logorima imala je vanjsku i unutarnju formu. Na vanjskoj razini upravu nad logorima vršili su britanski Saveznici kroz sustav zapovjedništva nad svakim logorom, kao i zajedničkog zapovjednika za sve logore. U početku to je bio bojnik Langman, a kasnije bojnik Bekker. Drugu vanjsku formu upravljanja imale su humanitarne organizacije MERRA i UNRRA. Do svibnja 1944. MERRA je djelovala kao britanska vojna humanitarna organizacija koja se brinula o ljudima koji su trpjeli posljedice rata na Bliskom i Srednjem istoku. U tom kontekstu preuzela je brigu i nad logorima hrvatskih izbjeglica, koja se sastojala u pomoći hranom, odjećom i obućom, kao i ostalim materijalnim potrepštinama. Od svibnja MERRA-u je apsorbirala UNRRA, organizacija nastala inicijativom američkog predsjednika F. D. Roosevelta, kojoj su pristupile 44 zemlje među kojima je i Kraljevina Jugoslavija. UNRRA-ina zadaća bila je pomoć svim zemljama koje se bore protiv fašizma i nacizma. Prva njena operacija bila je upravo "Balkanska misija" usmjerena prema zemljama Balkana pod okupacijom, kao i izbjeglicama s tog područja. Preuzevši brigu o logorima od MERRA-e, UNRRA će djelovati unutar logora i nakon što se završi repatrijacijski proces. Početno nepovjerenje logorskih tijela prema

217 UNRRA-i proizlazi iz činjenice da je vlada u egzilu bila jedan od suosnivača ove organizacije. Kasnije, kako se bude etablirala samouprava u zbjegu, UNRRA će sve više prepuštati konce upravljanja unutarnjim organima, a brinut će se o dostavi humanitarne pomoći, kao i o izvršenju repatrijacije. Unutarnja forma upravljanja logorima provedena je korištenjem obrazaca narodnooslobodilačkih odbora u domovini, bez provedbe izbora. Naravno, sastav tih odbora pokrivalo se većinom komunističkim kadrovima i aspirantima za partijsko članstvo. Pored toga uključen je i određeni broj stručnih ljudi, različitih profila, koji su u očima Saveznika bili nužni korektiv kako ne bi unutarnju upravu u potpunosti proglasili komunističkom. Britanski izvori opisuju upravljanje logorima "na sovjetskoj liniji" što je podrazumijevalo da se osjeća snažni komunistički utjecaj. Međutim, snažna unutarnja organizacija, želja za radom i uniformnost svih aspekata života fascinirala je Saveznike koji su te logore uspoređivali s grčkima, gdje je trebalo uložiti puno više vanjskog utjecaja i truda da bi se osiguralo pravilno funkcioniranje logora. Na čelu "samouprave" logora djelovao je, kao i u Italiji, Centralni odbor zbjega, čiji se utjecaj širio na logorske i rajonske odbore. Na čelu COZ-a bio je Ivo Markić, a funkciju sekretara vršio je Mate Barbić. Nakon odlaska Markića za domovinu u siječnju 1946., novi predsjednik COZ-a postao je don Andro Štambuk. Drugi članovi COZ-a mijenjali su se prema potrebama i odlascima u domovinu. COZ je po uzoru na NOO-e bio podijeljen na Administrativno-upravni, Gospodarski, Prosvjetni, Kulturno-informativni i Zdravstveni odjel. Unutar svakog odjela postojali su odsjeci koji su se bavili pojedinim područjima djelatnosti iz djelokruga odjela. Važno je naglasiti da su odjeli formirani s dvostrukom ulogom. Na prvom mjestu je bilo važno da se kroz odjele provodi i kontrolira funkcioniranje logora u svim potrebnim aspektima. Druga uloga tih tijela bila je da se među izbjeglicama šire političke i ideološke forme antifašističkog i komunističkog tipa. Na takav način provodila se indoktrinacija i čuvala kompaktnost naroda. U travnju 1944. oformljena je Vojna misija NKOJ-a u Kairu koja je imala zadaću uspostaviti dobru suradnju sa Saveznicima, ali i djelovati kao regulativ samouprave u logorima. Mato Jakšić, čelnik Vojne misije, u više je navrata u logorima djelovao kao odlučujući čimbenik ukoliko bi se pojavila bilo kakva razmimoilaženja. Na takav način vršen je nadzor nad logorima izvana, tj. iz Jugoslavije od strane izvršne vlasti AVNOJ-a. * Politički život u logorima nije bio tako jednoobrazan kako bi se na prvi pogled činilo. Sa zbjegom je krenuo i određeni broj ljudi koji su bili pristalice antifašizma, a nisu

218 bili pobornici Komunističke partije. Ti ljudi su podržavali legitimitet kraljeve vlasti u Jugoslaviji i, nakon rata, očekivali nastavak istog uređenja države. Bile su to osobe s namještenjima u bivšoj državi, pa članovi drugih stranka, ponajviše HSS-a i sl. Takve osobe, koje su se protivile dominantnoj komunističkoj ideologiji, prozivane su rojalistima, a učestalo i četnicima. Uz to, u Egiptu je bio snažan utjecaj kraljevske vlade koja je tamo neko vrijeme imala svoje sjedište, kao i brojne vojne postrojbe smještene u bazi u El Arishu. Zato se rojalistički utjecaj protezao i na logore, premda je COZ činio sve da se to umanji. Vodeći se preporukama NKOJ-a, COZ je nastojao zadržati što više ljudi unutar zbjegova, pa je samo u slučajevima kada su pojedinci inzistirali na vlastitom opredjeljenju za rojaliste odobravao izlazak iz logora. Cjelokupno djelovanje i uređenje logora služilo je da se stvori slika o "novom društvu" koje će poslije rata imati snage preuzeti upravu nad Jugoslavijom. U tom smislu rojalistički simpatizeri proglašavani su reakcijskim elementom koji je trebalo preobratiti ili odstraniti iz logora. Iz tog razloga učestalo se događalo da su neke izbjeglice prelazile u rojalističku vojnu bazu, kasnije logor, u El Arishu. Život izbjeglica unutar logora bio je obilježen izrazitim političkim djelovanjem. Centralni odbor zbjega pokušao je kroz organiziranje masovnih antifašističkih organizacija privući što više ljudi. U logoru je djelovao AFŽ, koji je bio formiran odmah po dolasku prvih zbjegova na proljeće 1944. god. Organizacija je imala preko šest tisuća članica koje su sudjelovale u teoretskom i praktičnom radu ovog tijela. Dok se teoretski rad sastojao u održavanje različitih sastanaka i konferencija gdje se raspravljalo o različitim temama iz političkog i kulturnog života, praktični rad ciljao je na poboljšanje uvjeta života u zbjegu. Na sličan način djelovao je USAOJ, čiji se rad fokusirao na mlađe pripadnike zbjega. Međutim, najvažniji pokušaj stvaranja kohezije među pripadnicima zbjega osnivanje je Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte gdje su pokušalo kroz zajednički cilj povratka u domovinu, privući pripadnike drugih stranka i drugih ideoloških opredjeljenja. Izbori za JNOF koji su se proveli sustavom javnog predlaganja i aklamacije pokazali su da se ta širina političkih opcija brzo pretvorila u uski krug članova Izvršnog odbora koji su vukli konce propagirajući komunističku ideologiju. Politička kontrola u logorima provedena je i kroz djelovanje obavještajne službe koja je prikupljala podatke o "nezadovoljnicima", nadzirala ih i sastavljala izvješća o njihovim izjavama i kretanjima. Provodila se i cenzura pošte kako bi se spriječilo širenje reakcijskih elemenata, nadgledala korespondencija rojalista, a prilikom repatrijacije pazilo se da ljudi u zbjegu ne dobiju informacije o teškom stanju u domovinu. Međutim, najupečatljiviji način djelovanja na logorske mase bio je kroz propagandni sustav, koji je

219 podrazumijevao pisanu i verbalnu formu. Pisani oblik provodio se kroz tiskanje novina, ponajviše dnevnika "Naš list" i "Vijesti" u kojima su se donosili afirmativni tekstovi s novostima iz domovine i zbjega, kao i s drugih strana svijeta. Tekstovi su pisani u funkciji jačanja zajedništva, kroz koje se provlačila nada o što bržem povratku u domovinu. Isto tako koristila se i verbalna forma kroz različita izlaganja na kulturnim priredbama, omladinskim manifestacijama, predavanjima Pučkog sveučilišta i sportskim aktivnostima. To su bile duže retoričke forme u kojima bi govornik izlagao informacije o životu u logoru, napretku u radu, postignućima na kulturnom planu, političkoj situaciji u domovini i svijetu i uspjesima NOB-a. Kroz takva izlaganja, koja su većini običnog puka bila "dubokoumna", širio se osjećaj povezanosti s domovinom i s onima koji su se tamo borili protiv okupatora. * Pored intenzivnog političkog života u logorima postojao je i onaj svakodnevni koji se sastojao od redovitih dnevnih rituala u koje su ugrađen rad, obrazovanje, te kulturne i vjerske aktivnosti. Svakodnevica je bila prilagođena uvjetima logorskog života što je od ljudi tražilo navikavanje na promjene u odnosu na život u domovini. Osnovna stambena jedinica bio je šator u kojem je živjelo do 20 rodbinski povezanih ljudi. U rajonu su bili stanovnici iz istog mjesta ili kotara, a u logoru ljudi iz istog kotara ili šire regije. Na takva se način stvarao privid života koji nalikuje onome u domovini, a logor je funkcionirao kao prostor trajnog "izvanrednog stanja" u kojemu se čeka na povratak. To "izvanredno stanje" za koje nitko nije bio svjestan koliko će potrajati, provodilo se u rekreiranju života kakav je bio u domovini. Za to postoje brojni primjeri. Šatori su se uređivali kao male kuće, vješajući slike bližnjih, ukrašavajući ga ornamentima koje su izrađivale žene, čisteći ga s pažnjom kakvom se pristupa vlastitom domu. Izvan šatora sađeno je cvijeće, pažljivo se brinulo o zajedničkim prostorijama kao što su kuhinje i blagovaonice, toaleti, kupatila i sl. Sve su to bili mali elementi oko kojih su se okupljale izbjeglice uvijek pričajući o domovini s osjećajem sjete i nostalgije. Unutar takve svakodnevnice uklapaju se radne aktivnosti čija je zadaća bila povećanje kvalitete života, stvaranje ugleda u očima Saveznika, ali i ispunjavanje slobodnog vremena. Kroz prosvjetne aktivnosti stvarali su se visoki standardi koji su išli za time da svatko dobije osnove obrazovanja, od onih koji nikada nisu pohađali škole, pa do djece čije je školovanje uslijed ratnih okolnosti prekinuto. Zbjeg je trebalo prikazati kao društvo utemeljeno na snažnim temeljima obrazovanja koji čine važnu sastavnicu života. S tim ciljem osnivane su osnovne i srednje škole, pristupalo se organizaciji različitih tečajeva za sve slojeve društva, a nisu izostale ni sportske aktivnosti u duhu socijalističkog

220 svjetonazora. Posebno su bila posjećena predavanja Pučkog sveučilišta na kojima je narod slušao o različitim temama iz područja povijesti, biologije, znanosti i kulture. Kao u Italiji, i u Egiptu su se organizirali analfabetski tečajevi sa ciljem smanjivanja nepismenosti. * Posebnu funkciju imale su kulturne aktivnosti u koje je bila utkana socijalistička komponenta koja je kulturu i umjetnost promovirala kao moralno-odgojnu stvarnost kroz koju se komuniciraju određene vrijednosti. Kulturna postignuća, posebice na planu glazbe, bila su toliko velika, da se za njih čulo izvan logora. Posebnu pozornost privukao je Veliki mješoviti zbor pod vodstvom maestra Josipa Hatzea koji je ostvario brojne nastupe izvan logora, po Egiptu i domovini. Taj zbor bio je premosnica boljeg razumijevanja Saveznika i izbjeglica, jer je u svoj repertoar ugradio savezničke pjesme koje su primane s oduševljenjem. U logorima su djelovali književnici, kipari i slikari koji su na svoj način ostavili traga na izbjeglički život u Egiptu. Možda najveće postignuće kip je "Majka Domovina" Ante Kostovića koji je učinjen za logorsko groblje u El Shattu. Vjerski život u logorima imao je pozitivni utjecaj na logorsku svakodnevicu. Budući da je religijska praksa važna odrednica u životu, vjerski običaji i rituali bez smetnje su obavljani u logorima. Članovi Komunističke partije nisu se tome protivili jer su znali da je to jako važan aspekt ljudskog života i da bi miješanje ideologije u upražnjavanju religije u logorskom životu bilo neprimjereno, a u krajnju ruku izazvalo bi negativne posljedice. Premda se ponekad na ideološkim predavanjima negativno osvrtalo na Crkvu i na njenu ulogu u svijetu, u praksi se nikada nije sprječavalo izvođenje vjerskih običaja, nego se, dapače, pomagalo na sve moguće načine. Bio je to još jedan vid kako se rekreirala domovina u logorima. Pored katolika, koji su činili većinu, i druge su vjeroispovijesti prakticirale svoje obrede, sve u skladu s mogućnostima. Jedan od najtežih vidova života u logoru bilo je privikavanje na promijenjene životne uvjete. Karakterističnu mediteransku klimu kakva je prevladavala u domovini, izbjeglice su zamijenile za suhu pustinjsku klimu. Krajobraz krša, planina i otočja zamijenjen je sivo-žutom pustinjom. U novom okružju događaju se promjene na zdravstvenom planu. Privikavanje na novi prostor najteže su podnosila djeca i stariji. Dok su među djecom harale zarazne bolesti, stariji su se povlačili u sebe, gubeći zainteresiranost za svijet oko sebe i čeznući za domovinom. U takvim okolnostima zabilježena je velika smrtnost među djecom, a ukupan broj umrlih u egipatskim logorima popeo se na 715 osoba. Prilikom liječničkih pregleda za repatrijaciju većem broju osoba

221 dijagnosticirana je neurastenija, psiho-organski poremećaj koji je nastao kao posljedica teškog života u egipatskim logorima i nostalgije za domovinom. * Proces repatrijacije uslijedio je po oslobođenju Dalmacije u jesen 1944. god. Prvo se provodila repatrijacija iz Italije koje je bila jednostavnija i brža jer nije bilo potrebno tražiti logističku pomoć Saveznika. Proces je trajao između studenog 1944. i ožujka 1945. kada je repatrirano oko sedam tisuća osoba. Daleko zahtjevnija bila je repatrijacija iz Egipta, a zbog udaljenosti od domovine u proces su se trebali uključiti Saveznici i UNRRA. Repatrijacija se izvodila prema dobro organiziranom i provedenom planu, koji je imao samo jedan negativni aspekt. To je bio nedostatak brodova koji su usporavali proces i stvarali nervozu među izbjeglicama koje su jedva čekale vratiti se u domovinu. U razdoblju od travnja 1945. do ožujka 1946. s nekoliko većih zastoja organizirano je 19 transporata unutar kojih se vratilo u domovinu oko 25 tisuća ljudi. Izvan ovih polazaka prethodno je vraćeno u domovinu oko 1.100 ljudi koji su se priključili NOVJ-u ili su vršili različite funkcije unutar upravnih tijela nove države. Prihvat izbjeglica u domovini također je bio težak i mukotrpan proces koji je zahtijevao iznimnu organizaciju uslijed dolaska tako velikog broja ljudi, njihovog smještaja i upućivanja domovima. Agonija za većinu izbjeglica nije prestala dolaskom kući jer su naišli na spaljeni ili opljačkani dom, zbog čega je trebalo pristupiti novoj izgradnji i stvaranju nove egzistencije. Boravak u zbjegu bilo je samo jedno međuvrijeme između prethodnog života i onog novoga, koji je tek započinjao. U svakom slučaju, svima koji su se živi vratili, vrijeme provedeno u Italiji ili Egiptu, ostati će u trajnom sjećanju.

***

Povijest hrvatskih zbjegova u Egipat od 1943. do 1946. fascinantna je dionica hrvatske, ali i svjetske povijesti. U njoj se odražavaju vojne, političke, društvene, gospodarske i kulturne odrednice Drugog svjetskog rata. Povijest zbjegova povijest je društvene preobrazbe kroz koju prolaze izbjeglice na prostoru izvan domovine. Brojni procesi koji su u zbjegovima započeli, ili se samo mogu naslutiti, nastavit će se u novoj socijalističkoj Jugoslaviji. Zato se s velikom sigurnošću može ustvrditi da je povijest zbjegova važna za poznavanje preobrazbe političkog i društvenog uređenja Jugoslavije kroz Drugi svjetski rat. Naravno, istraživanje i pisanje o ovoj složenoj temi ovim radom ne prestaje. Ovo je samo mali prilog proučavanju hrvatske povijesti Drugog svjetskog rata,

222 kao i općenito hrvatske povijesti 20. stoljeća. Buduća istraživanja i historiografski rad pokazat će koliko su rezultati, ovdje predstavljeni, podložni promjenama i novim interpretacijama.

223 10. IZVORI I LITERATURA

10.1. Izvori 10.1.1. Neobjavljeni izvori

Državni arhiv u Splitu (DASt)

Fond: Jugoslavenski zbjeg u Italiji i Egiptu (J.Z.)696

J.Z. 2. - Knjiga evidencije dolaska izbjeglica u Italiju, godina 1944. J.Z. 6. - Knjiga zapisnika sjednica mjesnog odbora u Santa Maria di Bagno, godina 1944. J.Z. 32. - Dnevnik Centralnog odbora zbjega u Bariju sa raznim bilješkama godina 1944. J.Z. 34. - Knjiga zapisnika Centralnog odbora zbjega u Bariju, godina 1944. J.Z. 57. - Knjiga zapisnika partizanske straže logora broj VI., El Shatt, godina 1945. J.Z. 67. - Knjiga primljenog i isplaćenog džeparca po logorima, El Shatt, godine 1944. i 1945. J.Z. 68. - Popis primljene robe, El Shatt, godine 1944. i 1945. J.Z. 73. - Knjiga rada gospodarskog odjela, El Shatt, godine 1944. i 1945. J.Z. 83. - Dnevnik rada narodne stručne škole, El Shatt, godine 1944. i 1945. J.Z. 142. - Zapisnik sjednica Centralnog odbora JNOF, El Shatt, godina 1945. J.Z. 149. - Zapisnik sastanaka JNOF radnog logora, godina 1945. J.Z. 152. - Kronika rajona F, El Shatt, godine 1944. i 1945. J.Z. 162. - Dnevnik o radu zdravstvenog odjela, El Shatt, godina 1945. J.Z. 163. - Knjiga zapisnika sastanaka komisije za suzbijanje dizenterije, El Shatt, godina 1945. J.Z. 166. - Razni popisi s područja zdravstvene brige, El Shatt, godine 1944. i 1945. J.Z. 414. - Spisi Centralne komisije zbjega u Starom gradu, te Komisije za otpremu zbjega na Visu i Biševu, 1943. i 1944. J.Z. 415. - Izvještaji s brojčanim podacima o dolasku izbjeglica na Vis, godine 1943. i 1944. J.Z. 416. - Izvještaji (popisi) o upućenim izbjeglicama u Italiju, godina 1944. J.Z. 422. - Spisi i izvještaji Centralnog odbora zbjega u mjestu Santa Maria di Bagno, godine 1944. i 1945. J.Z. 424. - Spisi i izvještaji kancelarije Centralnog odbora zbjega, te vojne misije NOVJ, Bari, godine 1944. i 1945. J.Z. 432. - Korespondencija oficira za vezu NOVJ sa savezničkom komandom u mjestu Lecce, Italija, godina 1944.

696 Način pobližeg opisa i naslova pojedinog svežnja, kao i signatura (J.Z.) preuzet je iz PALAVRŠIĆ, 1963., CCCXXVII-CCCXLV.

224 J.Z. 435. - Spisi o zbjegu, te spisi nautičkog odsjeka baze NOVJ, Monopoli, Italija, godina 1944. J.Z. 443. - Spisi razni o životu izbjeglica u Italiji, godine 1944. i 1945. J.Z. 445. - Izvještaji Centralnog odbora zbjega, sekretara COZ, te izvještaji komisije za repatrijaciju, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946. J.Z. 446. - Spisi upravno-administrativnog odjela COZ, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946., svežanj I. J.Z. 447. - Spisi upravno-administrativnog odjela COZ, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946., svežanj II. J.Z. 451. - Spisi disciplinsko-sudske naravi, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946. J.Z. 461. - Izvještaji o radu prosvjetnog odjela, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946. J.Z. 466. - Izvještaji kulturno-informativnog odjela, te raznih kulturnih ustanova, El Shatt, godine 1944., 1945.i 1946. J.Z. 468. - Spisi i izvještaji JNOP, USAOJ, AFŽ, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946. J.Z. 469. - Izvještaji o radu zdravstvenog odjela, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946. J.Z. 473. - Izvještaji o radu tehničkog odjela, te spisi odjela, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946. J.Z. 490. - Izvještaji i spisi upravno-administrativnog odjela logora Khatatba, godina 1944. J.Z. 492. - Izvještaji i spisi upravno-administrativnog odjela logora Tolumbat, godine 1944. i 1945. J.Z. 494. - Izvještaji upravno-administrativnog odjela, te popisi, statistički podaci i podaci o partizanskoj straži logora II. i IV., El Shatt, godine 1944. i 1945. J.Z. 497. - Izvještaji i spisi upravno-administrativnog odjela logora II. i V., El Shatt, godine 1944. i 1945. J.Z. 500. - Izvještaji i spisi upravno-administrativnog odjela logora VI., El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946. J.Z. 502. - Izvještaji i spisi upravno-administrativnog, te zdravstvenog odjela logora VII., El Shatt. J.Z. 506. - Spisi Crvenog križa u zbjegu, u Kairu te u domovini, godine 1944. i 1945. J.Z. 507. - Razni spisi političke naravi, te izvještaji o političkom stanju u zbjegu, godine 1944., 1945. i 1946. J.Z. 510. - Korespondencija izbjegličkih odbora sa savezničkom komandom u El Shattu, godine 1944, 1945. i 1946. J.Z. 512. - Izvještaji i spisi komisije za repatrijaciju zbjega, El Shatt, godine 1945. i 1946. J.Z. 513. - Popis povratnika po pojedinom transportu, godine 1945. i 1946. J.Z. 515. - Popisi s popratnim spisima pojedinog transporta povratnika, godine 1945. i 1946. J.Z. 517. - Spisi Oblasne komisije za prihvat zbjega u Splitu, godine 1944., 1945. i 1946. J.Z. 519. - Spisi Oblasne komisije za prihvat zbjega u Splitu o prehrani povratnika i upućivanju u mjesta stalnog boravka, godine 1944. i 1945.

225 J.Z. 520. - Spisi Oblasnog NOO Dalmacije u vezi sa zbjegom, godine 1943. i 1944. J.Z. 521. - Spisi Oblasnog NOO Dalmacije u vezi s zbjegom, godine 1944., 1945. i 1946. J.Z. 523. - "Naš list" glasilo Centralnog odbora zbjega, od broja 1 do 300. J.Z. 524. - "Naš list" glasilo Centralnog odbora zbjega, od broja 301 do kraja. J.Z. 525. - "Vijesti" glasilo logorskog odbora u Katatbi, te ostala štampa koja je izlazila u zbjegu. J.Z. 527. - Razna štampa i publikacije (domaća i strana) o zbjegu.

Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (HDAZg)

Fond: El Shatt, Komitet Komunističke partije zbjega iz Jugoslavije EL-Shatt, sign. 1663, kutija 1, 2 i 3.

The National Archives, Kew, London, Ujedinjeno kraljevstvo (TNA)

CAB 122/729. - Yugoslav refugees on the Island of Rab 1944. FO 371/42767. - Situation in Yugoslav refugee camps 1944. FO 371/42799. -Yugoslav refugee children: entry to Bolivia 1944. FO 371/44334. - Camp for Partisan refugees in Egypt 1944. FO 371/44371. - Closing of British Embassy to Yugoslav Government in Cairo: note on Yugoslav affairs in the Middle East including Yugoslav refugee camps 1944. FO 371/48917. - Position in Partisan refugee camps in Egypt: treatment of Yugoslav dissidents abroad 1945. FO 371/51184. - Evacuation of Yugoslav refugees from El-Shatt 1945. FO 371/66715. - Yugoslav dissidents at El-Shatt 1947. WO 204/2871. - Yugoslav refugees in the Mediterranean and Middle East Theatres: administration, movement and repatriation 1943 Jul-Dec. WO 204/2872. - Yugoslav refugees in the Mediterranean and Middle East Theatres: administration, movement and repatriation 1943 Dec – 1944 Dec. WO 204/2881. - Yugoslav refugees in North Africa: accommodation and maintenance 1944 May-Dec. WO 204/2885. - Yugoslav refugee camp in North Africa: French participation in administration 1944 Jun-Nov. WO 204/4626. - Italy: administration and movement of Yugoslav refugees and wounded partisans 1944 Jan-Jul. WO 204/6662. - Yugoslav refugees and wounded partisans: movement and treatment policy 1943 Dec – 1944 Feb. WO 204/6663. - Yugoslav refugees and partisans: hospitalisation 1944 Feb-Nov. WO 204/7764. - Evacuation of Yugoslav refugees from Italy 1944 May-Aug.

226

10.1.2. Objavljeni izvori

DOSP. - Dokumenti o spoljnjoj politici SFRJ 1941-1945, sv. 1-2, Jugoslavenski pregled, Beograd, 1988.-1989. NOB U DALMACIJI. – Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji: zbornik dokumenata, sv. 1-10, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1981-1986. ZB. NOR., II. - Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, Dokumenta Vrhovnog štaba narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, sv.1-15, Istoriski institut Jugoslavenske narodne armije, Beograd, 1949-1982. ZB. NOR., V. - Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, Borbe u Hrvatskoj, sv. 1-39, Istoriski institut Jugoslavenske narodne armije, Beograd, 1952-1979. ZB. NOR., VIII. – Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, Dejstva na Jadranu, sv. 1-3, Istoriski institut Jugoslavenske narodne armije, Beograd, 1959-1962.

10.1.3. Sjećanja

BOGDANIĆ, Neven, 1994. El Shatt naš nezaboravljeni. 50. obljetnica Hrvatskog zbjega na Sinaju 1944-1994., Crkva u svijetu, Split, 1994. KLISURA, Frano, 2007. Od Korčule do El Shatta u pješčanoj pustinji Sinaja, Vlastita naklada, Korčula, 2007. MARELIĆ, Teofil, (s.a). El Shatt - Sjećanja i zabilješke, neobjavljeni rukopis, s.a. NIŽETIĆ, Vjera 2007. U pustinji El Shatta. O doživljenom i pročitanom, Naklada Bošković, Split, 2007. SRHOJ, Ivo, 2005. Sjećanje na El Shatt: platneni grad dalmatinskih izbjeglica 1944./1945., Vlastita naklada, Dubrovnik, 2005. UJDUR, Šimun, 1992. From Gradac Dalmacija, Hrvatska Via El-Shatt 1944 to New Zealand 1946, (neobjavljeni rukopis), 1992.

227 10.2. Literatura

AGAMBEN, Giorgio, 2008. Šta je logor?, Treći program Radio Beograda, 137-138(I-II), Beograd, 2008, 42-46. ALAVANJA, Vladimir, 2006. Hrvatski zbjeg u El Shattu: 1944-1946, katalog izložbe, Udruga za stradalnike II. svjetskog rata pod okupacijom Italije i Njemačke 1941.- 1945., Zadar, 2006. ANIĆ, Nikola, 2004. Povijest Osmog dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske: 1943.-1945., Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Splita, Split, 2004. ANIĆ, Nikola, 2005. Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske: 1941.-1945., Multigraf marketing, Zagreb, 2005. ARENDT, Hannah, 2008. Mi izbeglice, Treći program Radio Beograda, 137-138(I-II), Beograd, 2008, 9-19. ATIJAS, Jakov, 1980. Prosvjetno-kulturna djelatnost boraca-invalida, u: Prosvjetno- kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 149-151. BALIBAR, Etienne, 2008. Šta je granica?, Treći program Radio Beograda, 137-138(I-II), Beograd, 2008, 98-106. BANČIĆ, Slavo, 1980. Djelovanje Josipa Hatzea, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 122-125. BARBIĆ, Mate, 1975. Jugoslavenski zbjeg u južnoj Italiji i Egiptu (1943-1946), Zbornik instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 3, Split, 1975, 797-807. BARBIĆ Mate, 1983. Zbjeg s biokovsko-neretvanskog i otočnog područja u južnoj Italiji i El Shattu, u: Biokovo u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941-1945., Split, 1983, 771-778. BARČOT, Tonko, 2007. Jugonacionalisti na otoku Korčuli, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 42, Zadar, 2007, 691-720. BARKER, Elizabeth, 1978. Britanska politika prema jugoistočnoj Evropi u Drugom svjetskom ratu, Globus, Zagreb, 1978. BATINICA, Ante, 1980. Kulturno-prosvjetna i književna djelatnost, u: Prosvjetno- kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 132-141. BEZIĆ-BOŽANIĆ, Nevenka, 1980. Likovno-pedagoški rad, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 95-101. BEZINA, Petar, 2000. Progoni biskupa, svećenika i redovnika splitske metropolije i zadarske nadbiskupije 1941.-1992., Split, 2000. BLINKHORN, Martin, 2006. Mussolini and Fascist Italy, Routledge, New York, 2006. BONNELL, Victoria, - HUNT, Lynn (ur.), 1999. Beyond the Cultural Turn: New Directions in the Study of Society and Culture, University of California Press, Berkley and Los Angeles, 1999. BOSWORTH, Richard, 2002. Mussolini, Arnold -Hodder Headline Group, London, 2002. CHURCHILL, Winston, 1985. The Second World War, sv. 1-6, Houghton Mifflin Company, Boston, 1985.

228 COLIER, Paul, 2003. The Second World War (4): The Mediterranean 1940-1945, Osprey Publishing, Oxford, 2003. CONNERTON, Paul, 2002. Kako društva pamte, Samizdat B92, Beograd, 2002. CORSELLIS, John, 1993. Yugoslav Refugees in Camps in Egypt and Austria 1944-1947, North Dakota Quarterly, 61(1), 1993, 40-54. DAVIES, A. Tegla, 1947. Friends Ambulance Unit: The Story of the F.A.U. in the Second World War 1939-1946. George Allen and Unwin Limited, 1947. DEAKIN, Bill, 1975. Britanska politika prema Jugoslaviji (kraj 1942. – rujan 1943.), Zbornik instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 3, Split, 1975, 251-257. DEDIER, Vladimir, 1951, Dnevnik, drugo izdanje (sažeto u jednu knjigu), Jugoslovenska knjiga, Beograd, 1951. DELORT, Robert, - WALTER, François, 2002. Povijest europskog okoliša, Barbat, Zagreb, 2002. DIKEN, Bülent, 2008. Od izbegličkih logora do ograđenih zajednica: biopolitika i kraj grada, Treći program Radio Beograda, 137-138(I-II), Beograd, 2008, 70-97. DONNELLY, Mark, 2005. Britain in the Second World War, Routledge, London - New York, 2005. DRAGIĆ, Ante, 1997, Partizanski grad na vrućem azijskom pijesku (uz 45. godišnjicu zbjega u El Shattu), Dugi otok: zbornik radova, 1997, 495-513. EUROPE SINCE 1914, 2006. Europe since 1914: Encyclopedia of the Age of War and Reconstruction, sv. 1-5, Scribner Library of Modern Europe, Detroit - New York - San Francisco - New Haven - Waterville - London - Munich, 2006. GATRELL, Peter, 2007a. Introduction: World Wars and Population Displacement in Europe in the Twentieth Century, Contemporary European History, 16, (4), Cambridge University Press, 2007, 415-426. GATRELL, Peter, 2007b. Displacing and Re-placing Population in the Two World Wars: Armenia and Poland Compared, Contemporary European History, 16, (4), Cambridge University Press, 2007, 511-527. GEERTZ, Clifford, 1998. Tumačenje kultura, sv. 1-2, Biblioteka XX. vek, Beograd, 1998. GILBERT, Martin, 2003. Second World War, Phoenix Press, London, 2003. GIZDIĆ, Drago, 1961. Dalmatinski zbjeg u Italiji i Egiptu, Mogućnosti, 8, Split, 1961, 732-766. GIZDIĆ, Drago, 1962. Dalmacija 1943, Prilozi historiji narodnooslobodilačke borbe, Epoha, Zagreb, 1962. GIZDIĆ, Drago, 1964. Dalmacija 1944-1945., Prilozi historiji narodnooslobodilačke borbe, Epoha, Zagreb, 1964. GIZDIĆ, Drago, 1964a. Dalmacija 1941-1945., Agencija za fotodokumentaciju, Zagreb 1964. GOLDSTEIN, Ivo, 2008. Hrvatska 1918-2008., EPH Liber, Zagreb, 2008. GREEN, Anna, - TROUP, Kathleen (ur.), 1999. The Houses of History, Manchester University Press, Manchester, 1999.

229 GROSS, Mirjana, 2001. Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja, Novi liber, zagreb, 2001. HANDBOOK, 2007. Handbook for Emergencies, United Nations High Commissioner for Refugees, Geneva, 2007. HENIG, Ruth, 2005. The Origins of the Second World War 1933-1941, Routledge, London - New York, 2005. HULJIĆ, Veseljko, 1979. Vis 1941-1945, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1979. HULJIĆ, Veseljko, 1983. Otok Vis kao prihvatno-otpremni centar izbjeglica iz srednje i drugih područja Dalmacije, u: Biokovo u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941-1945., Split, 1983, 779-788. HUNT, Lynn (ur.), 2001. Nova kulturna historija, Naklada Ljevak, Zagreb, 2001. IVANKOVIĆ, Luka, 1980. Rad kazališne grupe Centralnog odbora zbjega, u: Prosvjetno- kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 112-115. JAKŠIĆ, Mato, 1980. Međunarodni značaj kulturno-prosvjetnog djelovanja zbjega u El Šatu, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 12-19. JAMAN, Nada, 1986. Povratak jugoslavenskog zbjega iz Italije i Egipta (1945-1946), u: Oslobođenje Hrvatske 1945. godine - zbornik, Zagreb, 1986, 539-555. JELIĆ, Ivan, 1978. Hrvatska u ratu i revoluciji 1941.-1945., Školska knjiga, Zagreb, 1978. KASTROPIL, Ivo, 1980. Nastava pismenog izražavanja u školama i tečajevima, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 108- 111. KATALOG, 2007. El Shatt. Zbjeg iz Hrvatske u pustinju Sinaja, Egipat (1944.-1946.), katalog izložbe, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, 2007. KATUNARIĆ, Boris, 1980. Glazbena djelatnost, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 116-121. KLISURA, Frano, 1980. Pionirska i omladinska organizacija, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 87-94. KNEZOVIĆ, Zlata, 1975. Umjetnost kao komunikacija i kao nosilac moralne poruke u NOB-u, u: Kultura i umjetnost u NOB-u i socijalističkoj revoluciji u Hrvatskoj, Zagreb, 1975, 93-99. KOZLIČIĆ, Mithad, 1993. Hrvatsko brodovlje, Književni krug, Split, 1993. KRŽIŠNIK-BUKIĆ, Vera, 1988. Hrana kao glavni vid UNRRA-ine pomoći Jugoslaviji 1943.-1948., Časopis za suvremenu povijest, 20(3), Zagreb, 1988, 59-76. KVESIĆ, Sibe, 1960. Dalmacija u narodnooslobodilačkoj borbi, Biblioteka narodne revolucije, Zagreb, 1960. MACH, Zdzisław, 1993. Symbols, Conflict and Identity: Essays in Political Antropology, State University of New York Press, Albany, 1993. MACLEAN, Fitzroy, 1964. Rat na Balkanu, Stvarnost, Zagreb, 1964.

230 MALKKI, Liisa, 2008. Nacionalna geografija: ukorenjivanje ljudi i teritorizacija nacionalnog identiteta iz ugla teoretičara i izbeglica, Treći program Radio Beograda, 137-138(I-II), Beograd, 2008, 20-41. MARCOVITCH, Harvey, 2005. Black's Medical Dictionary, A&C Black, London, 2005. MARINKOVIĆ, Andrija, 1980. Organizacija i rad osnovnih škola, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 102-107. MATKOVIĆ, Hrvoje, 1995. Suvremena politička povijest Hrvatske, MUP, Zagreb, 1995. MATOŠIĆ, Jerko, 1980. Izdavačka djelatnost, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 126-131. MLIKOTA, Ivo, 1980. Izvorni podaci o jugoslavenskom zbjegu izvan domovine, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 157- 163. NOLA, Danica, 1975. Pionirsko kazalište El Shatt, u: Kultura i umjetnost u NOB-u i socijalističkoj revoluciji u Hrvatskoj, Zagreb, 1975, 427-431. NOLA, Danica, 1980. El Šat - odgojno-obrazovna zajednica, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 20-29. NOLA, Danica, 1988. El-Shatt, Školske novine, Zagreb, 1988. OGRIZOVIĆ, Mihajlo, 1960, Prosvjetni i kulturni rad s odraslima u Hrvatskoj za NOB-e, Savez "Narodnih sveučilišta" Hrvatske, Zagreb, 1960. OGRIZOVIĆ, Mihajlo, 1980. Sadržaj odgoja i obrazovanja u školama El Šata, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 37-42. PALAVRŠIĆ, Ante, 1963. Inventar arhivskog fonda "Jugoslavenski zbjeg u Italiji i Egiptu", Arhivist, 1-2, Zagreb, 1963, dodatak XIV, CCCXXVII-CCCXLV. PALAVRŠIĆ, Ante, 1970. Kulturno-prosvjetni rad u jugoslavenskom zbjegu u Egiptu, Zbornik instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 1, Split, 1970, 357-379. PALAVRŠIĆ, Ante, 1975. Scensko-muzička aktivnost jugoslavenskog zbjega u Egiptu, Zbornik instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 3, Split, 1975, 781-796. PALAVRŠIĆ, Ante, 1977. Jugoslavenski zbjeg u Italiji, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 9, Split, 1977, 259-282. PALAVRŠIĆ, Ante, 1980a. Narodno prosvjećivanje u jugoslavenskom zbjegu u Egiptu, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 48-56. PALAVRŠIĆ, Ante, 1980b. Stručna izobrazba naroda u El Šatu, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 57-66. PALČOK, Zoran, 1951. Zapisi o zbjegu u Africi, Kulturni radnik, 7-8, Zagreb, 1951, 380- 387. PAVIČIĆ, Marko, 2008. Za križem u riječi i slici, Grad Stari Grad, Stari Grad, 2008. PAVLETIĆ, Zlatko, 1980. Prosvjetno-kulturna djelatnost invalida, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 142-147. PERERA, Suvendrini, 2008. Šta je logor?, Treći program Radio Beograda, 137-138(I-II), Beograd, 2008, 47-69.

231 PERKS, Robert - THOMSON, Alistar (ur.) 2002, The Oral History Reader, Routledge, London-New York, 2002. PETEŠIĆ, Ćiril, 1982. Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941-1945, Vjesnikova press agencija, Zagreb, 1982. PETRIĆ, Toni, 1980. Fizička kultura, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 79-86. PETRIĆ, Toni, 1985. Sportske aktivnosti u zbjegu u El-Shattu (Egipat) 1944-46. godine (1), Povijest sporta, 66, Zagreb, 1985, 572-574. PETRIĆ, Toni, 1986a. Sportske aktivnosti u zbjegu u El-Shattu (Egipat) 1944-46 godine (2), Povijest sporta, 67, Zagreb, 1986, 41-45. PETRIĆ, Toni, 1986b. Sportske aktivnosti u zbjegu u El-Shattu (Egipat) 1944-46. godine (3), Povijest sporta, 68, Zagreb, 1986, 122-125. PETRIĆ, Toni, 1986c. Sportske aktivnosti u zbjegu u El-Shattu (Egipat) 1944-1946. godine (4), Povijest sporta, 69, Zagreb, 1986, 204-212. PIVAC, Josip, 1980. Neke karakteristike organizacije odgojno-obrazovnog rada u jugoslavenskom zbjegu u El Šatu s posebnim osvrtom na "Narodnu srednju školu", u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 30- 36. PIVAC, Željko, 1980. Učenici, nastavnici i škole u El Šatu, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 67-78. PLENČA, Dušan, 1962. Međunarodni odnosi Jugoslavije u toku Drugog svjetskog rata, Institut društvenih nauka - Odeljenje za istorijske nauke, Beograd, 1962. PLENČA, Dušan, 1964a. Mjesto i uloga otoka Visa u borbi nove Jugoslavije za međunarodno priznanje, Pomorski zbornik, 2, Zadar, 1964, 107-130. PLENČA, Dušan, 1964b. Organizacija i evakuacija dalmatinskog zbjega preko otoka Visa (1943.-1944.), Pomorski zbornik, 2, Zadar, 1964, 184-196. PLENČA, Dušan, 1967. Jugoslavenski zbjeg u Italiji i Egiptu, Istorija radničkog pokreta – Zbornik radova, 4, Beograd, 1967, 335-477. STOESSINGER, John George, 1956. The Refugee and the World Community, The University of Minnesota Press, Minneapolis, 1956. SULZBERBER, Cyrus Leo, 2005. Drugi svjetski rat, sv. 1 i 2, Marijan tisak, Split, 2005. ŠIŠEVIĆ, Ivo, 1964. Vis - baza naše transportne flote, Pomorski zbornik, 2, Zadar, 1964, 197-204. ŠKOMRLJ, Marko, 1961. Od dalmatinskog krša do afričkog pijeska, Mornarički glasnik, 2, Split, 1961, 188-193. THOMPSON, Paul, 2000. The Voice of the Past, Oxford University Press, Oxford, 2000. TOOLKIT, 2008. Camp Management Toolkit, Norwegian Refugee Council, 2008. TRGO, Fabijan, 1954. Strategijsko-politički značaj o. Visa krajem 1943. i u 1944 godini, Vojnoistorijski glasnik, 3, god. V., Beograd, 1954, 27-46. TRGO, Fabijan, 1964. Strategijsko-političko značenje otoka Visa u NOR-u, Pomorski zbornik, 2, Zadar, 1964, 19-35.

232 TUDOR, Gordana, 1986. Pomorstvo Dalmacije u 1945. godini, u: Oslobođenje Hrvatske 1945. godine - zbornik, Zagreb, 1986, 521-538. UJDUROVIĆ, Miroslav, 1980. Okolnosti nastanka dalmatinskog zbjega krajem 1943. i početkom 1944. godine, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944- 1945., Zagreb, 1980, 9-11. URLIĆ, Velimir, 2003. Makarski primorci u zbjegu, 1943.-1946., Gradski muzej Makarska, Makarska, 2003. VASILJEVIĆ, Jovan, 1978. Vojnopomorska historija - II deo: Narodnooslobodilački rat i bitka za Jadran, SSNO - Uprava RM, Beograd, 1978. VERNANT, Jacques, 1953. The Refugee in the Post-War World, Yale University Press, New Haven, 1953. VLAHOVIĆ, Staniša R., 1985. Zbornik dokumenata iz Britanske arhive. Anglo- jugoslavenski odnosi 1941-1948., Birmingham, 1985. VLASNOVIĆ, Šime, 1978. Zbjeg iz sjeverne Dalmacije, Zbornik instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 4, Split, 1978, 977-987. WERTSCH, James V., 2002. Voices of Collective Remembering, Cambridge University Press, Cambridge, 2002. WOODBRIDGE, George, 1950, UNRRA: The History of the United Nations Relief and Rehabilitation Administration, sv. I. i II., Columbia University Press, New York, 1950. ZANINOVIĆ, Mate, 1975. Kulturno-prosvjetna djelatnost u Dalmaciji za vrijeme NOB-a, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1975, 301- 325. ZANINOVIĆ, Mate, 1980. Odgojna uloga početnice u El Šatu, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 43-47. ŽALAC, Tomo, 1980. Školstvo El Šata u našoj historiografiji i publicistici, u: Prosvjetno- kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 152-156.

233 Popis kratica

AFŽ Antifašistički front žena AMFHQ Allied Mediterranean Forces Headquarters AVNOJ Antifašističko vijeće nacionalnog oslobođenja Jugoslavije BBC British Broadcasting Company COZ Centralni odbor zbjega DASt Državni arhiv u Splitu HDAZg Hrvatski državni arhiv u Zagrebu HSS Hrvatska seljačka stranka IRO International Refugee Organisation JNOF Jedinstvena narodnooslobodilačka fronta JNS Jugoslavenska nacionalna stranka KNOO Kotarski narodnooslobodilački odbor KP Komunistička partija KPH Komunistička partija Hrvatske KPJ Komunistička partija Jugoslavije MERRA Middle East Relief and Refugee Administration NAAFI Navy Army & Air Force Institute NDH Nezavisna Država Hrvatska NKOJ Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije NOB Narodnooslobodilačka borba NOO Narodnooslobodilački odbor NOP Narodnooslobodilački pokret NOV Narodnooslobodilačka vojska NOVJ Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije ONOO Okružni narodnooslobodilački odbor OZ Operativna zona POS Pomorski obalni sektor SDK Seljačko-demokratska koalicija SKOJ Savez komunističke omladine Jugoslavije TNA The National Archives UNRRA United Nations Relief and Rehabilitation Administration USAOH Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske USAOJ Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije ZAVNOH Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske

234 PRILOZI

Tabla I. Broj izbjeglica u logorima u studenom 1944. Tabla II. Distribucija izbjeglica prema vjeroispovijesti u egipatskim logorima Karta I. Istočno Sredozemlje s pravcem kretanja hrvatskih zbjegova od Visa do Egipta, karta izrađena u računalnom programu "Google Earth" Karta II. Jug Apeninskog poluotoka s pozicijama logora hrvatskih zbjegova, karta izrađena u računalnom programu "Google Earth" Karta III. Salenitanski poluotok s pozicijama logora i bolnica hrvatskih zbjegova, karta izrađena u računalnom programu "Google Earth" Karta IV. Egipat s pozicijama logora hrvatskih zbjegova i važnijim gradovima, karta izrađena u računalnom programu "Google Earth" Slike I. i II. Šatorska naselja u El Shattu Slike III. i IV. Radionice u El Shattu Slika V. Veliki mješoviti zbor COZ-a pod ravnanjem maestra Josipa Hatzea Slika VI. Sportske aktivnosti u zbjegu Slika VII. Groblje u El Shattu sa spomenikom "Majka Domovina" Ante Kostovića Slika VIII. Ukrcaj na brod za domovinu

235 Tabla I. Broj izbjeglica u logorima u studenom 1944.

Područje Smještaj Broj izbjeglica El Shatt - logor I. 6.018 El Shatt - logor II. 7.391 Egipat El Shatt - logor III. 7.050 El Khatatba - logor IV. 6.583 Ukupno Egipat 27.042 Sta Maria al Bagno 2.641 Sta Maria di Leuca 2.139 Sta Cesarea 1.305 Aversa 426 Carbonara 94 Italija Maglie (bolnica) 206 Maglie (radna skupina) 41 Poggiardo 60 Lecce (radna skupina) 12 Bari (ured) 17 Bari i okolica (bolnice) 66 Ukupno Italija 7.007

UKUPNO 34.049

1% 0% 1% 4% 6%

8%

19% 61%

El Shatt El Khatatba Sta Maria al Bagno Sta Maria di Leuca Sta Cesarea Aversa Carbonara ostalo (Italija)

Izvor: DASt, J.Z. 424, Dopis COZ-a Sanitetskom odjelu Vojne misije NOVJ-a u Bariju.

236

Tabla II. Distribucija izbjeglica prema vjeroispovijesti u egipatskim logorima

Vjera broj % katolici 24.875 92,02 pravoslavni 2.000 7,40 židovi 122 0,45 muslimani 4 0,01 starokatolici 30 0,11 evangelici 1 0,00 UKUPNO 27.032 100

katolici pravoslavni židovi muslimani starokatolici evangelici

Izvor: DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića.

237

Karta I. Istočno Sredozemlje s pravcem kretanja hrvatskih zbjegova od Visa do Egipta, karta izrađena u računalnom programu "Google Earth"

238

Karta II. Jug Apeninskog poluotoka s pozicijama logora hrvatskih zbjegova, karta izrađena u računalnom programu "Google Earth"

239

Karta III. Salenitanski poluotok s pozicijama logora i bolnica hrvatskih zbjegova, karta izrađena u računalnom programu "Google Earth"

240

Karta IV. Egipat s pozicijama logora hrvatskih zbjegova i važnijim gradovima, karta izrađena u računalnom programu "Google Earth"

241

Slike I. i II. Šatorska naselja u El Shattu, DASt, J.Z. 443.

242

Slike III. i IV. Radionice u El Shattu, DASt, J.Z. 443.

243

Slika V. Veliki mješoviti zbor COZ-a pod ravnanjem maestra Josipa Hatzea, DASt, J.Z. 443.

Slika VI. Sportske aktivnosti u zbjegu, DASt, J.Z. 443.

244

Slika VII. Groblje u El Shattu sa spomenikom "Majka Domovina" Ante Kostovića, DASt, J.Z. 443.

245

Slika VII. Ukrcaj na brod za domovinu, DASt, J.Z. 443.

246 Sažetak

U ovoj disertaciji obrađuje se proces hrvatski zbjegova u Egipat u razdoblju od 1943. pa do 1946. godine. Jedinstvena je to pojava u hrvatskoj povijesti, kada uslijed ratnih operacija preko 34 tisuće ljudi s istočne obale Jadrana kreće u izbjeglištvo prema Italiji, i dalje prema Egiptu. Disertacija je napisana korištenjem domaćih i inozemnih izvora kako bi se dobila zaokružena slika ovog procesa. Proces zbjegova promatra se s vojnog, političkog, društvenog i kulturnog aspekta. Rad je strukturiran kronološki, prateći hrvatske zbjegove od uzroka i pojave kretanja, preko prolaska i smještaja kroz Italiju, pa sve do boravka u Egiptu. Središnji dio disertacije započinje poglavljem u kojemu se daje slika međuratnog razdoblja u Europi i Kraljevini Jugoslaviji. Posebna se pozornost posvećuje onim geografskim područjima na kojima će se vršiti tijek hrvatskih zbjegova. Pojava zbjegova promatra se kao rezultat vojne situacije na istočnom Jadranu uslijed kapitulacije Italije i novih njemačkih prodora. U takvom kontekstu promatra se uloga partizanskog pokreta i suradnja sa Saveznicima, koja će doprinijeti odluci da se zbjegovi sklanjaju na zapadnu obalu Jadrana, tj. u južnu Italiju. U poglavlju se analiziraju pokreti zbjegova, pravci kretanja i uloga otoka Visa kao odredišne točke s koje se zbjegovi upućuju u Italiju. Sljedeće poglavlje prati djelovanje hrvatskih zbjegova u južnoj Italiji. Zapažaju se dva razdoblja tog djelovanja: tranzitno razdoblje i razdoblje stalnog boravka. Tranzitno razdoblje obilježilo je prvu polovicu 1944. god. a ispunjeno je pokretima zbjegova kroz Italiju i upućivanjem prema novoj destinaciji - Egiptu. Uz pomoć Saveznika organizirani su brodski transporti Sredozemljem kako bi se veliki broj izbjeglica uputio na novu destinaciju gdje će biti stvoreni uvjeti za dugotrajniji boravak. Određeni broj izbjeglica trajnije se zadržava u Italiji u nekoliko logora što se analizira u nastavku poglavlja o Italiji. Najopsežniji dio disertacije obuhvaća analizu života hrvatskih zbjegova u Egiptu. U razdoblju od veljače 1944. pa do ožujka 1946. promatra se aktivnost i boravak izbjeglica u nekoliko egipatskih logora. Struktura središnjeg poglavlja može se podijeliti na dva dijela. U prvom djelu stavlja se naglasak na dolazak zbjegova, administraciju logora, političke i društvene prilike. Promatra se upravljanje logorima kroz djelovanje Saveznika na vanjskoj razini i Centralnog odbora zbjega unutar logora. U drugom dijelu pozornost se usmjerava svakodnevici logorskog života. Daje se fizički opis logora, šatora i ostalih objekata iz

247 svakodnevne upotrebe. Zatim se prelazi na izlaganje o djelovanju pojedinaca i grupa u logorima. Daju se primjeri iz svakodnevnog života, izlažu se ljudske priče i sudbine. U nastavku se svakodnevica promatra kroz nekoliko aspekata. Na prvom mjestu je rad, a zatim slijedi prosvjeta, kultura, te vjerski život. Kroz sve te aspekte analiziraju se postignuća hrvatskih zbjegova i način kako se ispunjavalo vrijeme čekajući povratak u domovinu. U posljednjem dijelu poglavlja o Egiptu analiziraju se zdravstvene prilike u logorima, utjecaj krajobraza na izbjeglice, iznose se podaci o bolestima i načinu kako se pristupalo zdravstvenoj zaštiti. Proces repatrijacije tema je pretposljednjeg poglavlja središnjeg dijela disertacije. Uslijedio je po oslobođenju Dalmacije u jesen 1944. godine. Na prvom mjestu analizira se proces repatrijacije iz Italije koji se vrši u razdoblju od studenog 1944. do ožujka 1945., koji je relativno jednostavno protekao. Repatrijacija iz Egipta pretvorila se u dugotrajan proces koji je potrajao od travnja 1945. do ožujka 1946. godine. U 19 transporata, praćeni brojim nedaćama, u domovinu se vratila većina izbjeglica. Sjećanja živućih izbjeglica na dane izbjeglištva u Drugom svjetskom ratu tema su posebnog poglavlja. U njemu se analiziraju točke sjećanja, tj. one slike iz prošlosti zbjegova koje čine zajedničko kolektivno sjećanje na hrvatske zbjegove u Egiptu više od šest desetljeća od kraja tog procesa. Na kraju disertacije daju se zaključna razmatranja, popisi izvora, literature i kratica, kao i nekoliko tabličnih, kartografskih i slikovnih priloga. Značenje ove disertacije je u tome što je ovo prava integralna povijest hrvatskih zbjegova u Egipat u Drugom svjetskom ratu, koja uključuje povijest kao događajnicu, i povijest kao problem, tj. namjeru da se prikažu svi važni događaji iz procesa zbjegova, ali da ih se analizira i obrazloži korištenjem metoda historijske profesije.

Ključne riječi: zbjegovi, Drugi svjetski rat, partizanski pokret, Saveznici, Italija, Egipat, logori, repatrijacija.

248 Summary

This doctoral thesis explores the exodus of Croatian refugees to Egypt from 1943 to 1946. It is a unique phenomenon of Croatian history. During the World War II engulfed in military operations more than 34 thousands refugees are being transported from the eastern Adriatic coast to Italy and from there to Egypt. The research is based using local and foreign sources in order to gain complete picture of the process. The exodus is analysed from military, political, social and cultural points of view. The text has chronological structure, tracking refugees from the start of flight, following transport to Italy, and onwards to Egypt. The central part of the dissertation commences with the chapter outlining interwar situation in Europe and the Kingdom of Yugoslavia. Special attention is drawn to areas relevant for the exodus of Croatian refugees. The start of exodus is described as a result military situation on the eastern Adriatic due to Italian capitulation and new German foray. The significance of partisan movement and the cooperation with the Allies would determine the course of flight to western Adriatic coast, i.e. southern Italy. This chapter analyses the movement of refugees and the significance of the island of Vis as a central point of forwarding refugees to Italy. The following chapter deals with the stay of refugees in southern Italy. Two separate periods can be noticed: transit period and settlement period. The transit period marked the first half of 1944 with the movement of refugees through south Italy and forwarding to the new destination - Egypt. With the Allies' aid the ship transporting is organised in order to move the majority of the refugees to the new location of permanent settlement. A minor number of refugees are situated in several Italian camps. The most extensive part of dissertation deals with the life of Croatian refugees in Egypt. The settlement in the Egyptian camps lasted from February 1944 until March 1946. The structure of the chapter can be divided in two parts. The first explores the arrival, administration of camps, political and social situation. The management of the camps is divided between Allies who have external command and Central refugees' committee with the internal control. The second part is focused of everyday life inside camps. It is presented with depiction of the camp, tents and other facilities. The narration is focused on individuals and groups with the examples of everyday life with human stories and destinies. The commonplace happening is represented through work, education, culture

249 and religious life. The last part of the chapter deals with the health situation inside Egyptian camps, analysing the effect of the environment on the refugees, diseases and the health protection. The process of repatriation is the focus of the following chapter. It starts after the liberation of Dalmatia in autumn of 1944. The repatriation from Italy is taking place from November of 1944 till March of 1945 and the repatriation from Egypt from April of 1945 till March of 1946. While repatriation from Italy was relatively easy process, the one from Egypt was full of troubles. During the course of 19 transports most of the refugees returned to homeland. The memories on the period of exodus of still living refugees are the topic of special chapter. It analyses the places of memory, i.e. those images which hold collective memory of the Croatian refugees in Egypt more than six decades after the end of exodus. The dissertation is ended with the concluding remarks, list of sources, bibliography and abbreviations. The appendix contains several tables, charts and pictures. The significance of this dissertation is for its integral history of the exodus of Croatian refugees to Egypt during World War II which includes history as the narration of the past events, and history as analysis with the application of proper historical methodology.

Key words: refugees, World War II, partisan movement, Allies, Italy, Egypt, camps, repatriation.

250 Sadržaj

1. Uvod 2 2. Metodologija rada 7 3. Vojno-politička situacija do pojave zbjegova 18 3.1. Kraljevina Jugoslavija prije zbjegova 24 3.2. Prve tri ratne godine 29 4. U zbjeg 34 5. Italija 62 5.1. Tranzitno razdoblje 63 5.2. Razdoblje stalnog boravka 76 6. Egipat 93 6.1. Dolazak i naseljavanje logora 95 6.2. Upravljanje logorima 100 6.3. Odnosi s rojalistima 112 6.4. Politički život 117 6.5. Svakodnevica 135 6.6. Rad 142 6.7. Prosvjeta 147 6.8. Kultura 155 6.9. Vjerski život 160 6.10. Zdravstvo 165 7. Repatrijacija 175 7.1. Repatrijacija iz Italije 177 7.2. Repatrijacija iz Egipta 181 8. Sjećanja o hrvatskim zbjegovima u Egipat 200 9. Zaključna razmatranja 207 10. Izvori i literatura 224 10.1. Izvori 224 10.1.1. Neobjavljeni izvori 224 10.1.2. Objavljeni izvori 227 10.1.3. Sjećanja 227 10.2. Literatura 228 Popis kratica 234 Prilozi 235 Sažetak na hrvatskom jeziku 247 Sažetak na engleskom jeziku 249

251