Medijska Kultura 004-2013 .Pdf.Pdf
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
MEDIJSKA KULTURA Međunarodni (regionalni) naučno stručni časopis MEDIA CULTURE International (regional) scientific journal Redakcija / Editorial board: Budimir Damjanović (Nikšić), Mr Željko Rutović (Podgorica), Janko Nikolovski (Skoplje), dr Đorđe Obradović (Dubrovnik), Mirko Sebić (Novi Sad), dr Zoran Tomić (Mostar) Glavni urednik / Editor: Budimir Damjanović Izdavač/Publisher: NVO Civilni forum Nikšić Grafičko oblikovanje i priprema za štampu / Design and prepress: Veljko Damjanović, Grafička radionicaSPUTNJIK , Novi Sad Adresa i kontakt: Ul. Peka Pavlovića P+4/s Nikšić, Crna Gora e-mail: [email protected] Štampa / Print: IVPE – Cetinje Tiraž / Circulation: 350 primjeraka ISSN 1800-8577 Medijska kultura je regionalni projekat naučnih časopisa MediAnali – Dubrovnik, Mioko – Novi Sad i Medijska politika – Nikšić, osnovan na I Forumu naučnih medijskih časopisa održanom u Mojkovcu 5. i 6. jula 2010. Media culture is regional project of scientific journalsMediAnali – Dubrovnik, Mioko – Novi Sad i Medijska politika – Nikšić, established on I Forum of scientific journals held in Mojkovac on 5th and 6th July of 2010. NAUČNO STRUČNI ČASOPIS IZ OBLASTI MEDIJA NIKŠIĆ + NOVI SAD + DUBROVNIK + MOSTAR Uvodni aspekti na temu: Medijska koncentracija Ne može se dovoljno naglasiti značaj ovog pitanja i temu koju posta- vlja “Medijska kultura”, čija se težina proteže, zadire i utiče na sa me temelje slobode izražavanja misli i informisanja. Položaj i značenje medijske koncentracije zahtijeva već na samome počet- ku nekoliko opštih primjedbi, kao podrška naučnim radovima i aspekata koji slijede na sledećim stranicama. Valja posebno podvući da problematika medijske koncentracije (kao jedna od opasnosti po slobodu u parlamentarnim demokratija- ma) ima svoj kontinuitet u dosadašnjoj uređivačkoj politici cr- nogorskih časopisa i istraživačkih centara posvećenih naučno – stručnim pitanjima iz oblasti medija i istraživanju medija i društva. Radi se o osmišljenoj i dugoročnoj politici rasvjetljava- nja (možda i preispitivanja) rješenja u normativi i praksi koje su obje u svakodnevnom kretanju paralelno kretanjima društvenih okolnosti koje ih određuju ili barem snažno utiču na njih. Ovdje je mjesto da se navede osmišljeni i logični redosled aktuelnih pitanja, koja još uvijek traže dio svoje definicije, ocjene stanja ili još više jasniji pogled na dalji pitanjima u ranijim izdanjima u redakciji “Medijske kulture: GOVOR MRŽNJE, SAMOREGULACI- JA, SENZACIONALIZAM, i evo sada još nedovoljno jasno pitanje KONCENTRACIJE MEDIJA. Ne zaboravljajući pritom i globalnu temu o KRIZI ŠTAMPE, koju su postavili “Medijski dijalozi”, do- bijamo zaokruženi teorijski pregled – analizu savremenih i go- rućih problema slobode izražavanja misli i nezavisnost medija i novinara. Sve je to povezano – proističe, uslovljava i svakako se pretače, čime se ukazuje na budućnost u jednoj tako važnoj i ra- nji voj sferi kao što su mediji i njihova samostalna uloga u jača- nju demokratskih kapaciteta zemalja. U tom uzavrelom kazanu spomenutih kategorija, nalaze se rješenja za budućnost, a autori- teti koji pišu u sledećem broju “Medijske kulture”, očekuje se da će skinuti i naučno, teorijski i čak praktično obraditi i učiniti upo tre b lji v im dio kristalizacije koja se već nazire na vrhu kaza- na. Pisac ovih redova se usuđuje, uz sav rizik grešaka i deman- tija, da iznese svoje misli o dimenzijama medijske koncentracije i njenom mjestu u savremenim parlamentarnim sistemima bilo da su oni republike ili monarhije. Čini se da je pitanje medijske koncentracije veoma jednostavna rela- cija (bezbroj puta na raznim forumima i nivoima postavljana na debatu): jesu li informacija i drugi proizvodi medija – roba kao i svaka druga? Jer ako jesu onda proizvođač ili modernije rečeno – provajder ili diler, znači vlasnik, ima sva prava da dizajnira, usmjeri proizvod i da mu određenu cijenu i ponudi (čitaj – na- metne) ga tržištu. Razumije se to je druga tema – ali status, rje- šenja i budućnost medijske koncentracije ključno zavise od ove definicije ili od suprotne – da su to proizvodi od naglašenog jav- nog interesa. Svi se izgleda slažu da medijska koncentracija predstavlja makar i latentnu opasnost za nezavisno novinarstvo (iako o ovom termi- nu postoje različita mišljenja) i da dovodi u krizu i sam napredak demokratskih procesa u društvu. U nekim zemljama kažu da se odgovor treba tražiti u jačanju nezavisnih medija. Ali šta su i ko- ji su nezavisni mediji i jesu li i sami novinari nezavisni ili se na mala vrata vraća autocenzura kao mračni oblik, prohujalog (da li?) jednoumlja? Sve su to pitanja koja dotiču problem medijske koncentracije, ali nijesu neposredna tema ovog zadatka koji po- stavlja “Medijska kultura”. Veoma je bitno pitanje ko su učesnici u pitanjima medijske koncen- tracije i koja je njihova uloga, bez obzira na kojoj su interesnoj strani. Treba reći da su rješenja o medijskoj koncentraciji lijepo uočena i precizno sročena u normativi i dokumentima koja se tiču novinarskog zanata i njegove etike – barem na nivou postavlje- nosti i uticaja ovog novog fenomena zvanog kao medijska kon- centracija. Ali se ti lijepi tekstovi gube pred moći nemilosrdnog vlasnika. Vlasnik može uvijek reći da se odgovori na sve dileme, pitanja ili opasnosti od medijske koncentracije nalaze u postoja- nju, djelovanju i odgovornosti GRAĐANSKOG DRUŠTVA. I ovo je pitanje u teoriji ubjedljivo riješeno. “Građansko društvo ne teži kolektivizmu, već je naprotiv posvećeno kulturnom i religijskom pluralizmu”. I govore još: da vlast (nijesu li medijski vlasnici vlast?) i građansko društvo nijesu suprostavljene instituci- je. Jer bez učešća vlasti (sve tri grane) ne može se ni zamisli- ti civilno društvo sastavljeno samo od nezavisnih revizionih organizacija: komisije, udruženja građana,... Izražavanje ra- zličitih interesa je ključ. Zajednički interes ne mora biti prihvat- ljiv za sve dijelove civilnog društva. Važno je samo obezbijedi- ti slobodu govora (izražavanja) i slobodu udruživanja – da bi se mogli izražavati različiti interesi koji ne moraju biti privlačni za sve. Medijska koncentracija bi mogla ovo sprečavati. Važno je za- to da vlast i građansko društvo ne budu krajnje suprostavljene institucije. Jer obje mogu doprinijeti obuzdavanju medijske kon- centracije. Ovo postoji u teoriji i u normativi. Praksa je već dru- gačija. A može se postaviti i pitanje jesu li svi dijelovi građan- skog društva tako nezavisni i bezgrešni – kada raspolažu velikim sumama novca i troše ga. Jeste, javno ga troše! Ipak pitanje je ko stoji iza toga i ko ima interesa od Toga? Jesu li to prije svega građani? Nema li ovo veze sa medijskom koncentracijom i ulo- gom velikih biznis i političkih interesa? Ali ako se makar samo jedno od svih ovih pitanja pokaže tačno, onda se cijeli plemeniti koncept građanskog društva dovodi u pitanje. No, smijemo li prerano amnestirati medijske redakcije i rukovodstva pa i same novinare? U svakoj prilici kada se govori o medijskim i novinarskim pitanjima, ne smije se zaboraviti na principe profesi- onalne etike! U slučajevima neetičkih medijskih sadržaja (možda oni imaju veze sa medijskom koncentracijom) “treba ukazati na etičku odgovornost medija i novinara, kao vrlo odgovornog dijela društva koji ne mogu obezbijediti etičnost društva u cjelini, ali mogu da insistiraju i proklamuju ovu vrstu vrijednosti” piše dr Mirjana Nikolić, govoreći o senzacionalizmu. Ne samo zbog eti- ke, možemo definisati da senzacionalizam podrazumijeva i ima jedno skriveno značenje: on je vjerni sluga medijske koncentracije, ili mu je barem brat rođeni! I samo još jedno spominjanje (već je ranije obrađeno u Medijskoj kul- turi): Ne zaboravimo da je jedna velika nada za vraćanje medij- skoj i novinarskoj etici skoro propala, iako se još uvijek batraga. To je samoregulacija! I na ovom terenu je sve dobro smišljeno i uređeno: vlast se ne smije miješati u samoregulaciju. Profesio- nalci se neposredno samoregulišu! Ne funkcioniše to baš glat- ko. Dokaz za to je međunarodno iskustvo koje govori o “kolapsu povjerenja u institucije” – dr Sandra Bašić Hrvatin o samoregu- laciji, a to je i zbog toga što samoregulacija kao vrsta kontrole nad medijima nije djelovala. Nije li ovaj neuspjeh samoregula- cije, otvoreni poziv državi da ona reguliše (normativno) pitanje samoregulacije. Pa sada, hoće li nas biti ili ne? A težak je, zapra- vo nemoguć odgovor na pitanje: šta je gore: državna regulacija etike ili ona takoreći nježna medijsko koncentracija koja stvara probleme i zbog kojih trebamo imati uređenu i efikasnu profesi- onalnu etiku, odnosno samoregulaciju. I ova propast ima veze sa medijskom koncentracijom. Jer, kaže jedan pisac: “sluganska duša služi gospodara a ne čovjeka”! To je sva- kako iz koristi – bilo kakve! Ne mora nužno biti velika: ponekad i tapšanje po ramenu može biti dovoljna nagrada!? Rijetko svakako. Misli za kraj Ipak ima nešto svjetlosti i u ovom mraku koji nam priprema medijska koncentracija. Optimizam je možda baš u ovim nedoslednostima i protivurječnostima, o kojima je bilo riječi u ovom tekstu. Najveću nadu treba polagati (apsurda li!) u krizi medija nego u krizi po- vjerenja. Ova kriza povjerenja čini bespredmetnim koncentraciju medijske sopstvenosti??? Iako je baš koncentracija moći i uticaja kroz medijsku sopstvenost doprinijela krizi povjerenja. Nadajmo se i vjerujmo da je čitalac, gledalac, slušalac postao oprezniji, pa recenzira i sadržaj i njegovo porijeklo. Tu bi mogao početi kraj medijske koncentracije. Ali, biće opasno ako dođu na ideju da pa- rafraziraju starog Klauzevica, pa da kažu: produžiti