Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine Суд Босна и Херцеговина

Predmet br.: S1 1 K 008793 14 Kžk

Datum donošenja: 29.10.2014. godine Datum objavljivanja: 20.11.2014. godine

Pred Apelacionim vijećem u sastavu: sudija Miletić Azra, predsjednica vijeća sudija Tihomir Lukes, član vijeća sudija dr Babić Miloš, član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE protiv Sarić Gorana

DRUGOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Čobović Mirjana

Branilac optuženog: Advokat Jakšić Ozrenka

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88 Telefon: 033 707 100; Fax: 033 707 155

SADRŽAJ:

I. TOK POSTUPKA ...... 6

A. PRETRES PRED APELACIONIM VIJEĆEM ...... 6

B. PODNESAK TUŽILAŠTVA OD 12.09.2014. GODINE ...... 8

II. UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE ...... 9

1. Formiranje Stanice javne bezbjednosti Centar i položaj optuženog kao načelnika “novoformirane Stanice javne bezbjednosti - SJB Centar” ...... 10 2. Tačka 1. izreke presude ...... 26 3. Tačka 2...... 31 (a) Tačka 2. a) ...... 32 (b) Tačka 2. b) ...... 36 (c) Tačka 2. c) ...... 42 4. Zaključak ...... 47

III. ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA ...... 49

IV. ANEX I ...... 50

1. Svjedoci Tužilaštva BiH ...... 50 2. Materijalni dokazi Tužilaštva BiH ...... 50 3. Saslušani svjedoci odbrane ...... 53 4. Materijalni dokazi odbrane ...... 53 5. Dokaz suda ...... 57

2

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

Broj: S1 1 K 008793 14 Kžk Sarajevo, 29.10.2014. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Apelacionog odjeljenja1, sastavljenom od sudije Miletić Azre, kao predsjednice vijeća, te sudija Lukes Tihomira i dr. Babić Miloša, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravne savjetnice Čano – Sejfović Belme, u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Sarić Gorana, zbog krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa članom 180. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine2, odlučujući po optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine, broj T20 0 KTRZ 0001272 07 od 26.1.2012. godine, nakon održanog javnog pretresa u prisustvu tužiteljice Tužilaštva Bosne i Hercegovine Čobović Mirjane, optuženog i njegove braniteljice, advokata Jakšić Ozrenke, na osnovu člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine3, donio je 29.10.2014. godine, a predsjednik vijeća dana 20.11.2014. godine objavio sljedeću

P R E S U D U

Optuženi Sarić Goran, sin Save i majke Mare rođene Kujunđić, rođen 18.09.1964. godine u mjestu Jezero, općina Konjic, nastanjen na adresi ...... br...... , mjesto ...... , općina ...... , oženjen, po nacionalnosti ...... , državljanin ...... , penzioner, sa završenom Vojnom akademijom u Beogradu, slabog imovnog stanja,

Na osnovu člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine

OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBE

Da je

1 U daljem tekstu: Apelaciono vijeće/Vijeće 2 Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10; U daljem tekstu: KZ BiH 3 Službeni glasnik BiH, broj 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06m, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13; U daljem tekstu: ZKP BiH

3

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

U periodu od početka juna 1992. godine do kraja jula 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada Vojske Republike Srpske, policije i paravojnih jedinica, na civilno bošnjačko stanovništvo sarajevske općine Centar, znajući za taj napad i da njegove radnje čine dio tog napada, na dužnosti načelnika novoformirane SJB Centar za područje Srpske općine Centar, koja je bila smještena u krugu dotadašnje Psihijatrijske bolnice Jagomir u Sarajevu, zajedno sa pripadnicima Koševske brigade i paravojnih formacija, izvršio progon bošnjačkog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi i to ubistvima, zatvaranjem i prisilnim preseljenjem stanovništva, tako što je:

1. dana 19.6.1992. godine, svi muškarci Bošnjaci stanovnici Nahoreva i Nahorevskih brda, od strane milicionera SJB Centar i vojnika pozvani da se okupe u prostorije MZ Nahorevo, pa nakon što je u prostorije MZ Nahorevo došlo oko 100 Bošnjaka, milicionari SJB Centar u saradnji sa vojnicima Koševske brigade opkolili su zgradu MZ i prisilili Bošnjake da se penju na dva teretna vozila, sa kojima su ih prevezli do prostorija psihijatrijske bolnice Jagomir i zatvorili ih u više prostorija na spratu zgrade zvane „Paviljon“ gdje su ih obezbjeđivali pripadnici milicije i vojnici Koševske brigade, a istog dana nakon što su zatvorili sve muškarce, njemu podređeni milicionari SJB Centar i vojnici Koševske brigade VRS pozvali sve preostale Bošnjake Nahoreva, starce, žene i djecu, njih preko 200, da se okupe ispred MZ Nahorevo, pa nakon što su se svi okupili, kamionima i putničkim vozilima milicionari i vojnici su ih prisilno transportovali do linije razdvajanja i uputili ih preko borbene linije na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, prisiljavajući ih da ostave svu pokretnu i nepokretnu imovinu;

2. dana 21.6.1992.godine u prostorijama psihijatrijske bolnice Jagomir vršio i nadzirao razdvajanje zatvorenih civila Bošnjaka u tri grupe prema spisku sa koga su čitana njihova imena, tako što je: a) Grupu od oko 60 zatočenih Bošnjaka, među kojima su bili: Pandžić Salko, svjedok „S1“, Halid Muharemović, svjedok „S3“, Pandžić Šaban, Pandžić Derviš, Pandžić Ramiz, Gljiva Munib, svjedok „S4“, Pandžić Adil, Pandžić Mehmed, Ismet Gljiva, Jusuf Gljiva, svjedok „S6“, Ismet Čormehmedović, Pandžić Derviš, Ismet Pandžić, Muhamed Pandžić, Murat Pandžić, Pandžić Rašid, Kožljak Ragib, Pandžić Smajo, Muharemović Omer, Muharemović Hasib, Pandžić Mujo, Pandžić Ferid, Pandžić Sudo, Pandžić Fuad, Pandžić Ibro, Pandžić Sefer, Pandžić Bešir, Muharemović Abid, Muharemović Ahmed, Pandžić Ramo, Pandžić Ramiz, ef. Zuhdija Hasanović i drugi, prozvao po spisku jedan pripadnik vojske, pa nakon što su izašli i postrojili se ispred 4

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

Paviljona, govor im održao Goran Sarić, objasnio im da idu u Sarajevo i da ne žale za kućama i traktorima, nakon čega su ih pripadnici vojske i milicije po njegovom naređenju prisilno sproveli do linije razdvajanja i uputili na teritoriju pod kontrolom Armije BiH; b) Nakon što je prva grupa prisilno preseljena na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, prozvana je druga grupa zatvorenih Bošnjaka koji su određeni za logor „Bunker“, njih 29 i to: Bošnjak Ševko, Đanović Šerif, Išerić Fikret, Muharemović Mustafa, Muharemović Edhem, Muharemović Ragib, Muharemović Zejnil, Muharemović Rasim, Muharemović Nezir, Muharemović Hasan, Medić Avdija, Pandžić Asim, Pandžić Ismet, Pandžić Amir, Pandžić Nedim, Pandžić Abid, Pandžić Miralem, Pandžić Sakib, Pandžić Hasan, Pandžić Đemal, Pandžić Mensur, svjedok „S2“, Pandžić Enver, Ruhotina Muhamed, Selimanović Zijad, „S-10“, Kožljak Nahid, Muharemović Kasim i Kokić Miralem, Sarić Goran naredio da se penju na teretni kamion, pa prije polaska kamiona sa istog skinuo predratnog radnog kolegu Nahida Kožljaka, a na molbu Sakiba Pandžića sa kamiona skinuo njegovog sina “S-10“, te dozvolio da napusti kamion i Muharemović Kasim, a potom naredio da se 26 preostalih zatvorenika uz pratnju milicije transportuje u logor „Bunker“ u Vogošći, gdje su milicionari zatvorene Bošnjake predali upravniku logora Vlačo Branku, u logoru „Bunker“ gdje su ostali zatočeni duži vremenski period, a Nahida Kožljaka, “S-10“ i Murahemović Kasima, koje je izdvojio iz grupe koja je upućena u „Bunker“, sa putničkim vozilom i sa još jednim milicionerom, odvezao do linije razdvajanja i prisilno ih uputio na teritoriju pod kontrolom Armije BiH; c) Iz treće grupe od 11 zatočenih Bošnjaka koji su označeni kao „ekstremi“, a koji su se nalazili u barakama u blizini Paviljona u krugu psihijatrijske bolnice Jagomir, Goran Sarić izdvojio svjedoka „S-1“ i Gljiva Jusufa i premjestio ih u grupu zatvorenika koja je prisilno preseljena na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, Pandžić Ismeta izdvojio i predao na zatočenje u logor „Bunker„ u Vogošći gdje je nakon nekoliko dana smrtno stradao, a Pandžić Đulagu, Pandžić Hamida, Pandžić Esada, Pandžić Sanela, Pandžić Ahmeda, Gljiva Seju, Smajlović Ramiza i Kožljak Mustafu, znajući da će biti ubijeni, zadržao u krugu bolnice Jagomir, nakon čega su isti odvedeni i likvidirani na nepoznatoj lokaciji, a njihova tijela su ekshumirana na lokalitetu Lisičine – Skakavac, općina Centar Sarajevo,

čime bi, počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i to pod tačkom 1) zatvaranjem i prisilnim 5

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

preseljenjem stanovništva, tačkom 2a) prisilnim preseljenjem stanovništva, tačkom 2b) zatvaranjem i tačkom 2c) ubistvom, zatvaranjem i prisilnim preseljenjem stanovništva, sve u vezi sa članom 29. KZ BiH.

Na osnovu člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine troškovi krivičnog postupka iz člana 185. stav (2) tačka a) do f) ovog zakona, kao i nužni izdaci i nagrada branilaca padaju na teret budžetskih sredstava.

O B R A Z L O Ž E NJ E

I. TOK POSTUPKA

1. Presudom Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 1 K 008793 12 KrI od 28.08.2013. godine, optuženi Sarić Goran oglašen je krivim da je radnjama opisanim u izreci iste počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH) i to tačkom 1) zatvaranjem i prisilnim preseljenjem stanovništva, tačkom 2a) prisilnim preseljenjem stanovništva, tačkom 2b) zatvaranjem i tačkom 2c) ubistvom, zatvaranjem i prisilnim preseljenjem stanovništva, sve u vezi sa članom 29. KZ BiH. Za ovo krivično djelo optuženi je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina, u koju se ima uračunati i vrijeme provedeno u pritvoru od 02.11.2011. godine pa do 16.11.2012. godine.

2. Apelaciono vijeće je presudom broj, S1 1 K 008793 14 Krž 6 od 27.05.2014. godine, odlučujući po žalbi Tužilaštva Bosne i Hercegovine (Tužilaštvo BiH) i žalbama tadašnjih branilaca optuženog, advokata Jakšić Ozrenke i Serdarević Refika, izjavljenim protiv pomenute prvostepene presude, odbilo kao neosnovanu žalbu tužilaštva u odnosu na oslobađajući dio i u tom dijelu potvrdilo prvostepenu presudu, dok su žalbe branilaca optuženog uvažene te je presuda od 28.08.2013. godine ukinuta u osuđujućem dijelu i određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem.

A. PRETRES PRED APELACIONIM VIJEĆEM 3. Apelaciono vijeće je dana 05.09.2014. godine održalo predpretresno ročište, na kojem je strankama i braniocu optuženog data mogućnost da se izjasne o dokaznim prijedlozima.

4. Međutim, Apelaciono vijeće je prije održavanja navedenog ročišta pozvalo optuženog da se izjasni o potrebi da i u nastavku postupka formalnu odbranu pružaju dva

6

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

branioca po službenoj dužnosti, imajući u vidu fazu postupka i prirodu drugostepenog pretresa.

5. Naime, optuženom su rješenjima, broj S1 1 K 007771 11 Krn od 02.11.2011. godine odnosno, broj: S1 1 K 008793 12 KrI od 16.05.2012. godine, za branioca po službenoj dužnosti postavljeni advokati Jakšić Ozrenka, kao glavni branilac i advokat Serdarević Refik, kao dodatni branilac po službenoj dužnosti. Međutim, imajući u vidu da drugostepeni postupak po svojoj prirodi podrazumijeva provođenje dokaza i pokretanje činjeničnih i pravnih pitanja koja su već pretresana u toku prvostepenog postupka, učešće glavnog i dodatnog branioca može se pokazati kao suvišno.

6. Optuženi se u dopisu od 27.08.2014. godine izjasnio da će ga u postupku pred Apelacionim vijećem zastupati advokat Jakšić Ozrenka. Apelaciono vijeće je stoga, rješenjem od 22.09.2014. godine razriješilo dužnosti advokata Serdarević Refika.

7. U odgovoru na dopis ovog Vijeća, Tužilaštvo je predložilo da se prihvate svi dokazi provedeni u prvostepenom postupku, a da se na pretresu reprodukuju iskazi 33 svjedoka, kao i da se prihvate sve utvrđene činjenice, koje su bile prihvaćene i u prvostepenom postupku. Odbrana je smatrala da se radi o prevelikom broju svjedoka, za koje se predlaže reprodukovanje izjava, navodeći da se sa daleko manjim brojem svjedoka može postići ista svrha, te da se odbrana može saglasiti sa svega nekoliko od predloženih svjedoka. S obzirom da se stranke nisu mogle usaglasiti o dokaznim prijedlozima, Apelaciono vijeće je naložilo tužilaštvu i odbrani da pismenim putem dostave prijedloge dokaza.

8. Pretres pred Apelacionim vijećem otvoren je dana 23.09.2014. godine, kada su prihvaćeni usaglašeni prijedlozi tužilaštva i odbrane u pogledu dokaza.

9. Članom 317. stav (2) ZKP BiH propisano je da se u drugostepenom postupku, onda kada je potrebno ponovno izvesti dokaze provedene u glavnom pretresu, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka te matrijalni dokazi mogu biti prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani, ukoliko ispunjavaju zakonom propisane uslove. Budući da su stranke i branilac optuženog dali saglasnost da se pred Apelacionim vijećem reprodukuju iskazi koje su svjedoci dali na glavnom pretresu, u ponovljenom pretresu provedeni su dokazi preslušavanjem snimaka iskaza svjedoka Pandžić Ibre, Kožljak Nahida, Pandžić Salke, svjedoka S -1, svjedoka S-5, Gljiva Ismeta, Trifković Danila, Grujić Željka, Milinković Slavka, Pavlović – Malešić Petra, svjedoka S-8 i Rašević Bogdana, po prijedlogu 7

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

Tužilaštva BiH, dok je po prijedlogu odbrane optuženog provedeno preslušavanje iskaza svjedoka Pejić Radovana, Božić (Neđo) Slavka i Mirosavić Tomislava.

10. Apelaciono vijeće je, uz prethodni prijedlog i saglasnost stranaka, preuzelo sve ostale dokaze, subjektivne i materijalne, provedene u prvostepnom postupku, utvrdivši da isti ispunjavaju uslove propisane članom 317. stav (2) ZKP BiH4.

B. PODNESAK TUŽILAŠTVA OD 12.09.2014. GODINE 11. Tužilaštvo BiH je dana 12.09.2014. godine dostavilo Apelacionom vijeću podnesak, u kojem se navodi da se u skladu sa nalogom Apelacionog vijeća dostavlja izmijenjeni činjenični opis optužnice Tužilaštva BiH, broj T 20 0 KTRZ 0001272 07 od 26.01.2012. godine.

12. Apelaciono vijeće, najprije, ističe da nije dalo nikakvu uputu ili nalog tužilaštvu u pogledu uređenja optužnice, budući da sud uopšte i nema takvo ovlaštenje. Svaka izmjena optužnice isključivo je u tužilačkoj nadležnosti i odluku o tome donosi postupajući tužilac, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka. Tužilaštvo, u skladu sa članom 275. ZKP BiH, ima mogućnost da do kraja glavnog pretresa, odnosno pretresa pred Apelacionim vijećem izmijeni optužnicu, ukoliko ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje.

13. Međutim, u konkretnom slučaju, dopis koji je dostavljen Apelacionom vijeće i ne predstavlja izmjenu optužnice, u smislu navedene zakonske odredbe. Naime, nikakve izmjene nisu unesene u činjenični opis niti je isti preciziran. U suštini, radilo se o pokušaju izvjesnog uređenja činjeničnog opisa, na način da se iz činjeničnog opisa izostavi dio radnji izvršenja za koje je optuženi pravnosnažno oslobođen. Pri tome su, međutim, u ovaj izmijenjeni činjenični opis uneseni elementi koji se odnose na postojanje udruženog zločinačnog poduhvata, a koje prvostepeno vijeće nije prihvatilo i koji su izostavljeni iz činjeničnog opisa izreke prvostepene presude i u kojem dijelu je prvostepena presuda potvrđena.

14. Apelaciono vijeće napominje da je tužilaštvo žalbu izjavilo samo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, tako da činjenično utvrđenje prvostepenog suda nije dovedeno u

4 Svi preuzeti materijalni dokazi optužbe i odbrane posebno su navedeni u Aneksu I ove presude

8

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

pitanje ni u odnosu na postojanje udruženog zločinačnog poduhvata i učešća optuženog u radnjama izvršenja, u tom kontekstu.

15. Stoga, izmjena optužnice kojom se u činjenični opis vraća dio optuženja, za koje je optuženi de facto oslobođen prvostepenom presudom, a da, pri tome, ne postoji žalba tužilaštva kojom se osporava pravilnost i potpunost činjeničnog stanja, potpuno je neprihvatljiva.

16. Naime, u konkrentom slučaju prvostepena presuda je, uvažavanjem žalbi branilaca optuženog, ukinuta zbog utvrđenih povreda iz člana 297. stav (1) tačka k) ZKP BiH. S obzirom da nije bilo žalbe tužilaštva kojom se ukazuje na bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, osnova za drugostepeni postupak je izreka prvostepene presude. Nastojanje tužilaštva da u drugostepenom postupku izmijeni optužnicu, na način da se iz ranijeg činjeničnog opisa optužnice izostavi radnja u odnosu na koju je optuženi pravosnažno oslobođen, a da se ponovno uvede UZP, ovo Vijeće nije prihvatilo, upravo iz razloga što tužilaštvo nije ni osporavalo utvrđenje prvostepenog suda u pogledu nepostojanja UZP-a.

17. Zbog svega navedenog, Apelaciono vijeće nije prihvatilo navedenu izmjenu optužnice i nije smatralo neophodnim istu ni proslijeđivati odbrani na izjašnjenje, jer se radilo o očito neprihvatljivim izmjenama.

II. UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE

18. Apelaciono vijeće je utvrdilo da nije dokazano van svake razumne sumnje da je optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavljalo na teret, onako kako je opisano u izreci prvostepene presude. Stoga je Apelaciono vijeće, primjenom principa in dubio pro reo, optuženog oslobodilo krivnje za krivično djelo zločini protiv čovječnosti.

19. Naime, načelo in dubio pro reo, kao jedno od osnovnih načela krivičnog postupka, u direktnoj je vezi sa načelom pretpostavke nevinosti i predstavlja izraz pogodnosti na strani oputuženih osoba. Tačnije, ovo načelo nalaže da „...sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog“, kako je propisano u članu 3. stav (2) ZKP BiH. Ovo načelo ostvaruje se dvojako, najprije kada se od suda zahtjeva da sve one činjenice koje terete optuženog (in peius) utvrdi sa sigurnošću, odnosno van svake razumne sumnje, dok sve one činjenice i okolnosti koje idu u prilog optuženom (in

9

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

favorem), sud uzima kao dokazane čak i onda kada su samo vjerovatne i postoji sumnja u njihovo postojanje. Sud je obavezan tako postupiti i onda kada je vjerovatnije postojanje činjenica na štetu optuženog, ali iste ipak nisu dokazane sa potpunom sigurnošću. Stoga, primjenom ovog načela sud je dužan donijeti presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe ne samo kada je dokazana nevinost, već i kada nije dokazan krivnja optuženog5.

20. Apelaciono vijeće je, rukovodeći se naprijed iznesenim, utvrdilo da nije van svake razumne sumnje dokazano da je optuženi zauzimao položaj načelnika SJB Centar, kao ni da je poduzeo sve one radnje koje su mu se u izreci presude, pod tačkama 1. i 2. a), b) i c) stavljale na teret, zbog čega je isti oslobođen od optužbe da je počino krivično djelo zločini protiv čovječnosti, iz razloga koji slijede.

1. Formiranje Stanice javne bezbjednosti Centar i položaj optuženog kao načelnika “novoformirane Stanice javne bezbjednosti - SJB Centar” 21. Optužnica se temelji na tvrdnji da je u inkriminisanom periodu, na području Nahoreva, bila formirana Stanica javne bezbjednosti Centar (SJB Centar) za područje Srpske Opštine Centar (SO Centar), a na čijem čelu se, u svojstvu načelnika, nalazio optuženi. Odgovornost optuženog za radnje opisane u izreci ove presude, proističu upravo iz navodnog položaja načelnika SJB. Optuženom se, naime, stavlja na teret da je „na dužnosti načelnika novoformirane SJB za područje Srpske općine Centar…zajedno sa pripadnicima Koševske brigade i paravojnih formacija, izvršio progon bošnjačkog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi i to ubistvima, zatvaranjem i prisilnim preseljenjem stanovništva” radnjama koje su potom opisane kroz tačke 1. i 2.a), b) i c) optužnice, odnosno izreke prvostepene presude.

22. Odbrana optuženog je u cijelosti osporavala ovu tvrdnju tužilaštva, navodeći da u inkriminisanom periodu još nije postojala ni SJB Centar, odnosno da nije ni formirana SO Centar, kao preduslov za formiranje stanice javne bezbjednosti, a naročito da optuženi nije bio na položaju načelnika SJB Centar.

23. Ispitujući navedenu tvrdnju tužilaštva, Apelaciono vijeće je, najprije, razmotrilo koji su to objektivni uslovi za formiranje stanice javne bezbjednosti, te da li su ti uslovi u konkretnom slučaju bili ispunjeni. Potom je ovo Vijeće preispitalo da li je moguće da, usljed

5 Komentar Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, Vijeće Evrope i Evropska komisija, 2005. godine, Sarajevo, str 47. i 48.

10

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

opšte situacije u inkriminsanom periodu, nije došlo do formiranja stanice javne bezbjednosti de iure, ali da je ista i pored toga, de facto funkcionisala na terenu, sa odgovarajućim zadacima i ljudstvom.

24. Na okolnost (ne)postojanja stanice javne bezbjednosti i funkciju optuženog kao načelnika SJB dokaze su izvodili i optužba i odbrana, pa je Apelaciono vijeće sa jednakom pažnjom cijenilo iskaze svih saslušanih svjedoka, kao i materijalne dokaze koju su obje strane ulagale.

25. Tužilaštvo je putem svjedoka Milinković Slavka – Bobana, Grujić Željka, Milić Nedeljka, Trifković Danila, Terzić Milorada, Grujić Miše - „Garinčija“, Pavlović – Melešić Petra, Grujić Željka i drugih, nastojalo dokazati svoju tvrdnju o postojanju stanice javne bezbjednosti i položaja optuženog kao načelnika iste. Međutim, Apelaciono vijeće nalazi da iskazima ovih svjedoka nije otklonjena sumnja u pogledu postojanja SJB Srpske opštine Centar, kako se optužnicom tvrdi, a niti sumnja u pogledu statusa optuženog.

26. Svjedoci Milinković Slavko, Trifković Danilo i Milić Nedeljko potvrdili su da je na području Nahoreva, nakon otpočinjanja sukoba došlo do okupljanja prijeratnih aktivnih i rezervnih policajaca srpske nacionalnosti, koji su živjeli na tom području. Svjedoci su, međutim, imali različita shvatanja o organizaciji djelovanja policajaca u spornom periodu, pa je tako svjedok Trifković Danilo, koji je prijeratni rezervni policajac pri Stanici policije Bjelave, naveo da je nakon 04.04.1992. godine prešao na područje Nahoreva i da su nastavili sa djelovanjem pri rezervnoj stanici policije (milicije), koja je aktivirana nakon otpočinjanja sukoba6. Svjedok Milić Nedeljko, također prijeratni rezervni policajac, naveo je da je Milinković Slavko - Boban pozvao rezervne policajce na okupljanje u prostorijama mjesne zajednice. Svjedok je potvrdio i da je Milinkovića smatrao za pretpostavljenog, s obzirom da je bio aktivni policajac, da je bio stariji i mještanin, koji je poznavao sve ljude sa tog područja7. Svjedok Milinković Slavko također je potvrdio da se radilo o ratnoj stanici milicije8, u kojoj je on preuzeo ulogu komandira, zbog svog ranijeg staža i iskustva.

6 Svjedok: mi kao rezervni sastav stanice policije smo ostali sa djelovanjem u Mjesnoj zajednici Pionirska dolina, a ove kolege su ostale na, na Bjelavama. Tužilac: Znači, došlo je do raslojavanja te stanice. Svjedok: Do razdvajanja, da. Tužilac: U kom smislu je ona razdvojena, po kom ključu? Svjedok: Pa, Srbi su otišli u Stanicu policije Pionirska dolina, odnosno, mjesnu zajednicu, a ove kolege su... – Transkript svjedočenja svjedoka Trifković Danila na glavnom pretresu od 19.10.2012. godine 7 Tužilac: Jeste Vi imali nekog svog pretpostavljenog, je li? Svjedok: Pazite, tada na momenat je meni došao neko, a čini mi se da je to bio Pero Rudić, stari, ja sam se vrać'o unazad, ne mogu tačno da se, ali izgleda Pero Rudić taj...Tužilac: Dobro. Svjedok: ... nisam ga nigdje naveo, i on je meni došao kući i kaže

11

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

27. O potrebi da se djeluje odmah, kao i djelovanju na principima „samoorganizovanja“, bez adekvatnih naloga sa nekih viših instanci, govorili su mnogi svjedoci i optužbe i odbrane, među kojima i Milinković Slavko, Trifković Danilo, Đokić Vaso i drugi, koji su govorili o čuvanju straža na punktovima i ispred svojih kuća, o potpunom nedostatku nekog složenijeg oblika funkcionisanja i rukovodne i hijerarhijske strukture. Naime, iskazi svjedoka Milinković Slavka, Trifković Danila, Grujić Željka i drugih potvrđuju da je na području Nahoreva postojala određena policijska struktura, koja je izvršavala određene obaveze, poput čuvanja straže na „punktovima“. Međutim, svjedoci su govorili o policijskoj stanici, odnosno stanici milcije, kao strukturalno nižem obliku organizovanja policijskih snaga. Također, svjedoci Trifković Danilo, Grujić Željko, Milić Nedeljko potvrdili su da je upravo Milinković Slavko bio osoba od koje su dobijali rasporede straža, koji je zapravo preuzeo funkciju komandira stanice milicije, a što je i sam svjedok Milinković Slavko potvrdio.

28. Međutim, Apelaciono vijeće primjećuje da navedeni svjedoci saglasno ukazuju da se radi o stanici policije, a ne stanici javne bezbjednosti, koje pojmove je nužno razlikovati, budući da je stanica policije niža organizaciona jedinica, u odnosu na stanicu javne bezbjednosti. Svjedoci su potvrdili, dakle, da se radilo o rezervnoj stanici policije, koja je prije rata bila pod okriljem SJB Centar Sarajevo i koja je aktivirana nakon otpočinjanja ratnih dejstava, odnosno podjele MUP-a R BiH. U okviru ove stanice policije djelovali su prijeratni rezervni policajci, kojima su se priključili i aktivni policajci sa područja Jezera i Nahoreva.

ovo je sve kaže izgleda blokirano, taj rezervni sastav neki kaže što ste imali kaže otiđite gore u mjesnu zajednicu znači Jagomir, tu je jedna mjesna zajednica bila, kaže skupite se tu da vidimo šta dalje činiti. Tužilac: Aha. Svjedok: I (nejasno) rek'o je Boban, Boban taj, Milinković, odnosno Slavko Milinković, on ti je kaže poručio i ostalim da se tu kaže nađete. Tužilac: U mjesnoj zajednici, je li? Svjedok: Jeste. Tužilac: Dobro. Svjedok: I odatle je krenulo, tu smo se i našli. Tužilac: Aha. Kol'ko se vas otprilike okupilo? Svjedok: Pa moglo je, kol'ko sam ja onda doš'o, to su, bilo jedno možda pet, šest, sedam onih poznati, što sam ih ga naveo, to su uniforme bile šarovite, ono, neko civil, neko plavo, neko ono, neko iz rezervnog sastava, nešto ono. Uglavnom pet, šest, eventualno sedam; Tužilac: Imate li svog pretpostavljenog? Svjedok: Da. Pa ja, lično sam ja smatro da mi je tada dotični prtpostavljeni bio upravo taj Slavko Milinković zvani Boban. Tužilac: Aha. Svjedok: Jer on, njega smo smatrali da je on kao eto neki milic'oner aktivni tada i on je tu i mještanin bio. – Transkript suđenja svjedoka Milić Nedeljka od 20.05.2013. godine 8 Tužilac: Mhm. I nakon početka rata, jeste li, šta ste nastavili, jeste li nastavili biti policajac? Svjedok: Bio sam u rezervnoj stanici, rezervnoj stanici ovaj policije Koševo II; Tužilac: Dakle, ovaj ovaj dokument sugeriše da je postojala ta je li stanica i da ste Vi bili neki komandir je li tako? Svjedok: Pa ja sam pošto sam bio dole u, u Koševu u rezervnoj stanici zamjenik komandira pa sam gore prešo i pošto sam bio najstariji policajac – Transkript suđenja svjedoka Milinković Slavka od 29.10.2012. godine

12

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

29. Na sve navedene okolnosti, u spis je uložen nalaz i mišljenje vještaka Matijević Mileta9, kao dokaz odbrane optuženog. Apelaciono vijeće primjećuje da se nalaz i mišljenje vještaka svode na kompiliranje zakonskih i podzakonskih propisa, kojima je ova materija bila uređena u inkriminasnom periodu. Radi se dakle, o pravnim propisima, kojima su određeni uslovi za formiranje i funkcionisanje ministarstva i nižih organizacionih jedinica. Vještak, ujedno, daje i osvrt na samo formiranje SJB SO Centar, čime na izvjestan način ulazi u sferu iznošenja zaključaka o činjenicama u ovom predmetu, pa stoga, u tom segmentu, Apelaciono vijeće nije razmatralo utvrđenja vještaka. Naime, pitanje da li se radilo o novoformiranoj SJB na čijem čelu je bio optuženi je faktičko pitanje, na koje će sud dati odgovor utemeljen na provedenim dokazima. Zadatak vještaka nije i ne može biti da daje odgovor na pitanja koja se tiču činjeničnog utvrđenja i ocjene provedenih dokaza.

30. Apelaciono vijeće, ipak, nalazi da je vještak na jednom mjestu obuhvatio i dao pregled svih relevantnih propisa koji su bili na snazi u inkriminisano vrijeme, iznio i opisao strukturu Ministarstva unutrašnjih poslova Srpske republike BiH (MUP SR BiH) te ukazao na vremensku liniju formiranja ministarstva i organizacionih jedinica. Iz tih razloga ovo Vijeće se oslonilo na nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem se referira na relevantne odredbe zakona i podzakonskih akata, kojima su propisane uslovi i procedure za uspostavu MUP-a SR BiH, CSB i SJB.

31. Zakonom o unutrašnjim poslovima SR BiH propisana je organizaciona struktura ministarstva, na način da se predviđa postojanje ministarstva u sjedištu, centara službi bezbjednosti po regionalnom principu i stanica javne bezbjednosti za područja opština. Pitanje formiranja stanica javne bezbjednosti regulisano je članom 26. Zakona o unutrašnjim poslovima i Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine od 29.01.1990. godine, kako vještak Matijević Mile ispravno konstatuje u nalazu i mišljenju. Stanice javne bezbjednosti, prema tim aktima, formiraju se kao područne organizacione jedinice centara službi bezbjednosti i za područje jedne opštine.

32. Dakle, de iure uslov za formiranje stanice javne bezbjednosti jeste i postojanje opštine, kao jedinice lokalne uprave, za čije područje se stanica javne bezbjednosti osniva, kako je odbrana tvrdila. U konkretnom slučaju, tužilaštvo je tvrdilo da je SJB Centar

9 Vještačenje prof. dr. Matijević Mile, april 2013. godine - DO-57 13

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

formirana za područje Srpske opštine Centar, iako u toku postupka nije ulagalo dokaze da je formiranju SJB Centar prethodilo formiranje Srpske opštine Centar. S druge strane, odbrana optuženog je ukazivala na to da ovaj formalni uslov za formiranje ma koje stanice javne bezbjednosti, prema ranije pomenutim odredbama, u inkriminisano vrijeme nije bio ispunjen i da je do formiranja Srpske opštine Centar Sarajevo, te nakon toga i stanice javne bezbjednosti, došlo nakon vremena izvršenja inkriminisanih radnji.

33. U kontekstu formiranja Srpske opštine Centar Sarajevo, Apelaciono vijeće je imalo u vidu Zakon o obrazovanju Srpske opštine Centar Sarajevo broj 01-1508/92 od 11.08.1992.godine10, gdje se u članu 1. navodi da se obrazuje „Srpska opština Centar Sarajevo sa sjedištem u Sarajevu, koju čine teritorije sadašnje i bivše opštine Centar Sarajevo“. U članu 2. navedenog Zakona propisano je da njegovim stupanjem na snagu prestaju da postoje ranije opštine, prema Zakonu o područjima opština u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini i Zakona o utvrđivanju naseljenih mjesta i o izmjenama i nazivima naseljenih mjesta u određenim opštinama, dok je u članu 3. propisano da zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku Republike Srpske.

34. Međutim, iako je, na osnovu navedenog, Srpska opština Centar Sarajevo de iure uspostavljena tek u novembru 1992. godine, provedeni dokazi ukazuju da je faktičko stanje drugačije i da je već u toku juna mjeseca 1992. godine došlo do formiranja ove opštine.

35. Svjedok Šljivić Radoslav je tako naveo da mu je poznato da su delegati iz prijeratne opštine Centar Sarajevo, koji su se zatekli na području koje su kontrolisale srpske snage nastavili sa djelovanjem u svojstvu delegata Srpske opštine Centar i da je do formiranja opštine došlo na Vidovdan (28.06.) 1992. godine. Navode ovog svjedoka u pogledu formiranja Srpske Opštine Centar potvrdio je i svjedok odbrane Petrović Luka, koji je potvrdio da je prije početka sukoba bio odbornik u Skupštini opštine Centar Sarajevo, te da u maju i junu 1992. godine nije bila formirana civilna vlast na području Pionirske doline, odnosno dijela teritorije prijeratne opštine Centar Sarajevo, koja je bila pod kontrolom srpskih snaga. Svjedok je potvrdio i da je do formiranja Srpske opštine Centar došlo 28.06.1992. godine, kada je izabran za predsjednika opštine, a da je opštinu činilo još jedanaest odbornika koji su već bili odbornici u Skupštini opštine Centar, prije otpočinjanja

14

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

sukoba. Svjedok je pojasnio i da se tada oficijelni naziv bio Skupština opštine Centar, a da je prefiks „Srpska“ dodat kasnije.

36. Oslanjajući se na iskaze svjedoka Šljivić Radoslava i Petrović Luke, koji su bili direktni sudionici događaja o kojima svjedoče, a koji su pri davanju iskaza na glavnom pretresu bili uvjerljivi pogledu činjenica i sigurni u ono što su pred sudom iznosili, te cijeneći istovremeno da je sadržina njihovih iskaza u odnosu na relevantne činjenice podudarna, ovo Vijeće je utvrdilo da u vrijeme izvršenja konkretnih radnji koje se optuženom stavljaju na teret, opisanih u tačkama 1. i 2. a), b) i c) izreke presude, Srpska opština Centar de iure i de facto još uvijek nije bila formirana. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće zaključuje da nije postojala osnovna pretpostavka za uspostavljanje stanice javne bezbjednosti, u punom funkcionalnom smislu, na način propisan zakonom.

37. Međutim, neophodno je imati u vidu i opšte okolnosti koje su vladale u inkriminisanom periodu, neposredno nakon otpočinjanja sukoba, kada objektivno nije bilo realno za očekivati da uspostava civilnih struktura vlasti teče po mirnodopskim uvjetima. Radilo se o vremenu koje karakteriše visok nivo neizvjesnoti i djelovanja ad hoc i po potrebi, gdje faktičko stanje na terenu i zaduženjima ponekad nisu pratili i formalni aspekti, odnosno formalni akti. Upravo stoga, ovo Vijeće se nije baziralo samo na ispitivanje okolnosti da li je formalno postojala Srpska opština Centar, kao teritorija za čije područje se stanica javne bezbjednosti formira.

38. Apelaciono vijeće je na temelju provedenih dokaza optužbe, ispitalo da li je faktičko stanje na terenu, iako nisu postojale pretpostavke za uspostavljanje stanice javne bezbjednosti, ukazivalo da je na relevantnom području djelovala policijska formacija, koja bi po funkcionalnoj nadležnosti mogla biti definisana kao novoformirana stanica javne bezbjednosti, na čijem čelu bi se, u funkciji načelnika, nalazio optuženi.

39. Naime, vještak Matijević Mile u nalazu i mišljenju navodi da je zbog fluktuacije linija razrganičenja i čestih promjena u pogledu kontrole na terenu MUP RS „ostao na stanovištu da za područje svake opštine uspostavi ili da nastavi da funkcioniše [S]tanica javne bezbjednosti za područje opštine bez obzira da li je teritorija opštine u predratnom kapacitetu ili samo djelomično pod kontrolom „sprskih snaga““, te da je „[U]pravo na takvoj koncepciji postojanja SJB uspostavljena SJB Centar Sarajevo, koja je faktički obuhvatala

10Službeni glasnik Republike Srpske, broj 17 od 9.11.1992.godine - Dokaz odbrane optuženog broj O-64

15

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

nekoliko naselja koja su bila pod faktičkom kontrolom snaga Srpske Republike BiH“. Vještak, dalje, navodi da je tako bilo i na području opštine Centar Sarajevo „gdje se u nekom trenutku pristupilo uspostavljanju [S]tanice javne bezbjednosti, iako je pod kontrolom srpskih snaga bio samo manji dio teritorije te opštine“. Vještak, međutim, napominje da „u periodu do kraja juna 1992. godine ne postoji dokumentacija koja se tiče funkcionisanja i uspostavljanja Srpske opštine Centar Sarajevo“ pa zaključuje da ista nije ni postojala i da je stoga, „nemoguće govoriti o uspostavljanju SJB Centar – Srpsko Sarajevo u punom kapacitetu“.

40. Iako vještak, po ocjeni ovog Vijeća, prelazi granice svojih zadataka i iznosi zaključke u pogledu činjenica koje nisu bile predmetom njegovog vještačenja, pa tako iznosi zaključak o postojanju Srpske opštine Centar, Vijeće nalazi da se radilo o osvrtu na okolnosti koje su u uskoj vezi sa onime što je odbrana tražila od vještaka. Apelaciono vijeće, međutim, na osnovu navedenog nalaza i mišljenja vještaka, zaključuje da je na području teritorija koje su pripadale prijeratnoj opštini Centar Sarajevo, uspostavljena stanica javne bezbjednosti, iako nije postojala formalna osnova za njeno uspostavljanje u punom kapacitetu.

41. Međutim, vještak odbrane Matijević Mile u nalazu ukazuje i da SJB Centar nije formirana istovremeno sa Centrom službi bezbjednosti (CSB) Romanijsko – Birćanskim, što je vidljivo iz dva dokaza odbrane, odnosno Spiska operativnih radnika MUP Sarajevo od 15.05.1992. godine i Aktu Romanijsko – Birćanskog CSB, Odjeljenje za suzbijanje kriminaliteta Sarajevo od 30.07.1992. godine, u kojima se uopšte ne spominje SJB Centar. Vještak je također ukazao i da osnivanje SJB Centar nije bilo regulisano odgovarajućim aktima, pozivajući se na Izvještaj o radu Romanijsko – Birćanskog CSB za period juli – septembar 1992. godine, u kojem se ukazuje na funkcionalne nedostatke u SJB Centar, čak i nakon inkriminisanog perioda.

42. Vještak Matijević Mile u nalazu i mišljenju je također utvrdio da je na spornom području djelovala stanica policije pod nazivom Stanica milicije Centar, gdje se u julu 1992. godine spominje broj od sedam aktivnih i tridesetpet rezervnih policajaca. Vještak pri tome navodi da nema podataka o prijemu u rezervni sastav policije, „odnosno da li se radi o pripadnicima rezervnog sastava koji su mobilisani prije rata ili se radi o onim koji su primljeni nakon otpočinjanja oružanog sukoba“. Vještak konstatuje da se „na osnovu prezentiranih fakata o organizacionom i funkcionalnom djelovanju tzv. SJB Centar Sarajevo, može [se] konstatovati da taj organizacioni oblik više podsjeća na 16

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

[S]tanicu milicije, koja nema sve predviđenje organizacione strukture...“

43. Ovo Vijeće primjećuje i da se na spiskovima aktivnih i rezervnih radnika, kojima je isplaćivana akontacija ličnog dohodka, za inkrimnisani period, jasno naznačava da se radi o stanici milicije11. U samom zaglavlju na pomenutim spiskovima navodi se samo MUP RS ili CSB – SM Centar, bez poveznice o postojanju stanice javne bezbjednosti, a na što je ukazao u nalazu i mišljenju i vještak Matijević Mile. Nadalje, na Spisku pripadnika Ratne stanice milicije Srpske opštine Centar Sarajevo od 02.05.1992. godine (DT – 15), ponovno je jasno vidljivo da se radi o stanici milicije, a ne stanici javne bezbjednosti.

44. Nadalje, u pogledu pomenutih spiskova aktivnih i rezervnih radnika koji su primili platu u junu i julu 1992. godine, isti su od strane više svjedoka dovedeni u pitanje. Naime, svjedok Mirosavić Tomislav koji je naveden kao inspektor na spisku broj 244-7/92 od 20.07.1992. godine osporio je da je ikada bio uopšte angažovan u stanici milicije na području Nahoreva, kao i da je primio bilo kakav novac po tom osnovu. Svjedok je naveo da ranije nije ni vidio navedeni spisak i da isti nije potpisao. Svjedok Pavlović – Malešić Petar također je osporio da se na spisku rezervnih pripadnika stanice milicije, u kojem stoji da je primio platu za mjesec juli nalazi njegov potpis i da je ikada i primio tu platu, navodeći da je to potpisivao Grujić Mišo12. Svjedoci Božić (Milivoja) Slavko i Božić (Neđe) Slavko također su potvrdili da iako se nalaze na spiskovima, nikad nisu bili pripadnici MUP-a.

45. Svjedok Milinković Slavko je na okolnosti sastavljanja ovih spiskova najprije potvrdio da je upravo njegov potpis na svakoj od lista, a naveo je i da u suštini i ne zna kako su se neka imena našla na spiskovima, već da se to uradilo da se podijeli novac, da su spiskovi sačinjeni u prostorijama Srpske demokratske zajednice (SDS) i da se upravo pečat stranke nalazi na spiskovima, a ne pečat stanice milicije13.

11 DT – 8 Spisak aktivnih radnika koji su tokom mjeseca juna 1992. godine obavljali poslove u ovoj SM i kojima je isplaćena akontacija LD za ovaj mjesec; DT – 9 Spisak aktivnih radnika koji su tokom mjeseca jula 1992. godine obavljali poslove u ovoj SM i kojima je isplaćena akontacija LD za ovaj mjesec; DT 12 - Spisak rezervnih radnika milicije koji su tokom mjeseca jula 1992. godine obavljali poslove u ovoj SM i kojima je isplaćena akontacija LD za ovaj mjesec 12 Svjedok: Nemam. Plate, nekima sam bio, dobijo plate, plate nikad nisam dobio. Potpisani vamo Grujić Mišo, nije moj potpis. Branilac: A Vi ste vidjeli negdje Vaš potpis da je? Svjedok: Da. Branilac: To Vam je pokazano od strane tužilaštva? Svjedok: Da. Branilac: I Vi ste rekli da nije to Vaš potpis? Svjedok: Nikad nisam primio plate, niti je moj potpis na gdje sam zadužio pla, primio platu, ne nisam to. 13 Svjedok:Pa ja sam pošto sam bio dole u, u Koševu u rezervnoj stanici zamjenik komandira pa sam gore prešo i pošto sam bio najstariji policajac, gospodin Vitomir Žepinić je naišao na punkt pošto je imao

17

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

46. Sve navedeno po ocjeni Apelacionog vijeća, dovodi u pitanje vjerodostojnost pomenutih spiskova, zbog čega ovo vijeće ne može istima pokloniti vjeru i uzeti da služe kao dokaz o okolnostima koje se u njima navode.

47. Međutim, Apelaciono vijeće je imalo u vidu i materijalne dokaze uložene u spis, u kojima se, u relevantnom periodu, govori o postojanju SJB Centar. Među tim dokazima je i Dopis od 04.07.1992. godine14, koji je upućen načelniku CSB Sarajevo, gdje u zaglavlju istoga stoji SJB Centar Sarajevo, a u potpisu načelnik Sarić Goran, kojim se obavještava o stanju u Stanici milicije Srpske opštine Centar, kao i personalni upitnik15, popunjen od strane optuženog u kojem se, pod tačkokm 14., navodi da je, od 05.05.1992. godine pa do 01.07.1992. godine, optuženi bio na poziciji načelnika SJB Centar. Na ovu okolnost tužilaštvo je uložilo i Izvještaj16, koji je Šljivić Radoslav podnio nakon dolaska na poziciju načelnika SJB Centar, u kojem se navodi „[N]ije mi poznato kada je tačno otpočela sa radom SJB, vjerovatno maja mjeseca kada je za načelnika postavljen Sarić Goran...“.

48. Već prema samom sadržaju navedenog izvještaja, jasno je da se radi o nepotkrijepljenim i neprovjerenim navodima, koji predstavljaju sumnju i pretpostavku Šljivić Radoslava. Apelaciono vijeće nalazi da ovi navodi nisu provjereni niti pouzdani, naročito kada je se ima u vidu svjedočenje Šljivić Radoslava na glavnom pretresu, koji je bio izričit u tvrdnji da je SJB Srpske opštine Centar uspostavljena i u punom kapacitetu funkcionisala tek njegovim dolaskom na mjesto načelnika u augustu 1992. godine.

49. Nadalje, istinitost onoga što je navedeno u naprijed navedenim dokazi optužbe dovedena je u pitanje provedenim dokazima odbrane, a naročito svjedočenjem Pejić Radovana, koji je u inkriminisano vrijeme radio u centru veza u CSB Romanijsko – Birćanskom, koji je pokrivao kompletnu teritoriju opštine Centar Sarajevo, koja je bila pod kontrolom srpskih snaga, pa tako i područje relevatno za ovu optužbu. Svjedok je detaljno opisao da su u sastav CSB-a ulazile pojedine stanice javne bezbjednosti, koje su bivale fomirane za područja pojedinih tzv. srpskih opština, naglasivši da su među prvima bila Srpska opština Ilidža, Sokolac Pale, jer su to bile opštine u kojima je bilo najmanje podjela „jer su bile čiste“. Svjedok je također potvrdio da je centar veza od strane načelnika

vikendicu gore na, na Poljinama i kaže ovaj Milinkoviću napravi spisak kaže vi ste jedini na tom dijelu koji još nema sukoba ratnih, kaže da donesem kaže da, da vas isplatim plate. Taj spisak je napravljen vjerovatno u mjesnoj zajednici ja nisam imao mašine u mjesnoj zajednici i ko je to pečatio, vjerujte da ne znam. 14 DT – 46 15 DT - 34

18

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

pojedine stanice javne bezbjednosti morao biti obaviješten o postojanju te stanice, kako bi se uključio u imenik daljih komunikacija, kako bi stanici bila dodijeljena šifra i i kako bi uopšte mogla da se odvija komunikacija. Svjedok je naveo i da je morala postojati informacija za svaku stanicu javne bezbjednosti ko je načelnik, između ostalog, i radi vršenja autentifikacija depeša koja su stizale preko teleprintera. Svjedok je bio izričit i siguran u tvrdnji da je prvi načelnik SJB Centar bio Šljivić Rade, navodeći da „[Z]a opštinu Centar mi u centru veze, odnosno mom odjeljenju smo saznali kada je Šljivić Rade postavljen za načelnika te stanice javne bezbjednosti i to je prva informacija da je i u toj opštini formirana policijska stanica, odnosno stanica javne bezbjednosti.” Svjedok je naveo i da centar veze nikada nije dobio bilo kakvo pismeno ili depešu u čijem bi potpisu stajalo ime optuženog17.

50. Svjedok Radović Rade potvrdio je da je u julu 1992. godine dobio naredbu da obiđe sve stanice javne bezbjednosti, i stanice policije “kako je već gdje šta egzistiralo”, da utvrdi stanje na terenu i formalno i stvarno18. Svjedok je potvrdio da je izvršenom zadatku sastavio Izvještaj o obilasku Romanijsko – Birčanskog centra službi bezbjednosti i SJB na području istog, od 03.08.1992. godine, koji je odbrana uložila kao dokaz19 i da je tom prilikom, utvrdio, što se konstatuje i u Izvještaju, da je na području Srpske opštine Centar egzistirala stanica milicije, koja broji ukupno pet aktivnih i tridesetpet rezervnih policajaca, „što je dovoljno za rad u sadašnjim okolnostima“.

51. Apelaciono vijeće je na temelju provedenih dokaza van svake razumne sumnje utvrdilo da je, u relevantnom periodu, na području Nahoreva postojala stanica milicije, dok za postojanje stanice javne bezbjednosti ovom vijeću nije prezentovano dovoljno dokaza, na osnovu kojih bi se moglo sa sigurnošću utvrditi da je ovaj oblik organizacione strukture djelovao na tom području. Dokazi tužilaštva ukazuju na indicije o djelovanju SJB Centar u periodu prije dolaska Šljivić Radoslava za načelnika, odnosno i prije 01.08.1992. godine. Međutim, upravo na tome se dokazi tužilaštva iscrpljuju. Radi se o nizu indikativnih

16 DT-23 17 Svjedok: U, ja kažem da depešom nikad niko nije bio obavješten niti smo mi dobili iz te policijske stanice ikad bilo kakvu pismeno ko ide putem veze kript ili kriptozaštitom da u potpisu stoji Goran Sarić. 18 Branilac: Da li nam možete konkretizovati koje područje ste Vi bili u obavezi da, da utvrdite to (preklapanje) Svjedok: Upravo područje ovog, ovog, centra romanijsko-bičanskog, tako kako se terminološki, ne mogu se tačno sjetiti, tako se, mislim da se tako zvao. Znači to je: Ilidža, Vogošća, od poteza Ilidže do Pala, Sokoca, Han Pijeska, Vlasenice i Bratunca, ne znam, u Bratunac nisam iš'o, znam da nisam iš'o tamo. Bratunac, Skelani, nisam... 19 DO - 5

19

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

dokaza, koji međutim nisu u takvoj međusobnoj vezi, niti u vezi sa drugim provedenim dokazima, da bi se moglo govoriti o zatvorenom krugu indicija.

52. Okolnost da optuženi sam sebe identifikuje kao načelnika SJB Centar u periodu od 05.05.1992. godine do 01.08.1992. godine, kao i činjenica da se u pojedinim dokumentima tek uzgred spominje postojanje SJB Centar, nije dovoljna da bi se moglo utvrditi postojanje stanice javne bezbjednosti, niti de iure niti de facto, kada se ima u vidu da sudu nije predočen nijedan konkretan materijalni dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je zaista i došlo do uspostave SJB Centar, a da su svjedoci optužbe Šljivić Radoslav i Milinković Slavko, kao i svjedoci optužbe Pejić Radovan i Radović Rade bili izričiti u tvrdnji da je u tom periodu djelovala samo stanica milicije, a ne stanica javne bezbjednosti. Također, svjedoci Trifković Danilo, Grujić Željko i Milić Nedeljko, koji su bili aktivni, odnosno rezervni policajci, u svojim iskazima govorili su o stanici milicije, a ne stanici javne bezbjednosti.

53. Materijalna dokumentacija uložena od strane optužbe također ne daje osnova za zaključak da se radilo o višem stepenu organizacijskog djelovanja od stanice milicije. Spiskovi pripadnika na koje se tužilaštvo u više navrata pozivalo jasno govore o pripadnicima stanice milicije, jednako kao i spiskovi radnika kojima je isplaćivana plata u periodu maj – juli 1992. godine. Gotovo sva pismena korespodencija iz perioda obuhvaćenog optužbom nosi oznaku isključivo stanice milicije, dok nakon perioda od 01.08.1992. godine, dakle nakon dolaska Šljivić Radoslava i onoga što on tvrdi da je bila zvanična uspostava stanice javne bezbjednosti, evidentno je da pismena i akti nose oznaku SJB Centar.

54. Apelaciono vijeće nalazi da, ipak, dokazima tužilaštva nije otklonjena sumnja u pogledu organizacione strukture policije na inkriminisanom području u inkriminisano vrijeme. Iskazima svjedoka i provedenim materijalnim dokazima van svake sumnje je dokazano da je određena policijska struktura postojala i djelovala. Međutim Apelaciono vijeće nalazi da sumnja u pogledu toga da li se radilo o stanici javne bezbjednosti ili pak stanici policije (milicije) provedenim dokazima nije otklonjena.

55. Ovo Vijeće podsjeća da se radi o jednoj od odlučnih činjenica, odnosno na činjenici na kojoj optužba bazira svojstvo optuženog i njegovo djelovanje u izvršenju inkriminisanih radnji. Nije moguće zanemariti ove nesuglasnosti i nejasnoće koje proizlaze iz samih dokaza optužbe i povući paralelu između stanice javne bezbjednosti i stanice milicije, te utvrditi da se u suštini radilo o jednom te istom. Tužilaštvo je u optužnici tvrdilo da se radi o

20

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

stanici javne bezbjednosti i do te tvrdnje je ostalo do kraja kako prvostepenog, tako i drugostepenog postupka. Međutim, ovo Vijeće nalazi da provedeni dokazi jednostavno ne potkrepljuju ovu tvrdnju tužilaštva i ostavljaju mjesta sumnji o kojoj formaciji je riječ. Iako je nesporno da kroz pojedine dokumente20 spominje postojanje stanice javne bezbjednosti, ovo Vijeće nije moglo zanemariti sve nekonzistentnosti između provedenih dokaza i naći osnovanom i utvrđenom tezu optužbe o postojanju novoformirane SJB. Svi dokazi optužbe koji su provedeni na okolnost formiranja SJB u suštini govore o uspostavljanju stanice milicije, kojem je prethodilo samoorganizovanje u pogledu čuvanja seoskih straži na samom početku ratnih dejstava (koji svjedoci su o ovome govorili). Ovom Vijeću nije prezentovan nijedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je donesena bilo kakva odluka o uspostavljanju stanice javne bezbjednosti, da je u tom pravcu poduzet bilo kakav napor ili da je neki izvještaj u tom smislu podnesen, u inkriminisanom periodu i prije dolaska Šljivić Radoslava, na poziciju načelnika.

56. U neposrednoj vezi sa pitanjem formiranja stanice javne bezbjednosti jeste i tvrdnja tužilaštva da je optuženi u periodu optuženja, radnje izvršenja poduzeo kao načelnik SJB Centar. U činjeničnom opisu radnji koje se optuženom stavljaju na teret jasno je vidljiva tvrdnja tužilaštva da je inkriminisane radnje poduzeo „na dužnosti načelnika novoformirane Stanice javne bezbjednosti Centar za područje Srpske općine Centar”.

57. Apelaciono vijeće primjećuje da se radi o izričitoj tvrdnji, koja kao takva podrazumijeva i de iure i de facto djelovanje optuženog na navedenoj poziciji. Tužilaštvo se, dakle, niti u činjeničnom opisu, a niti u dokaznom postupku nije ograničilo na ustanovljenje de iure ili de facto položaja optuženog, niti je u toku dokaznog postupka precizirano da li se radi o faktičkom postupanju optuženog, koje je shodno situaciji i uvijetima koji su u inkriminisanom periodu vladali na području Nahoreva i okolnih naselja. Tužilaštvo je ustrajalo na tvrdnji da se radi o punoj funkcionalnoj nadležnosti i odgovornosti optuženog te njegovom kapacitetu, da kao nadređeno lice u policijskim organima ima ovlaštenje da rukovodi policijskim snagama, izdaje naređenja, organizuje rad policijskih struktura i sarađuje sa vojnom komponentom, u čijoj zoni odgovornosti je bilo područje Nahoreva.

58. Međutim, Apelaciono vijeće nalazi na osnovu provedenih dokaza tužilaštva da nisu otklonjenje sumnje i proturječnosti u pogledu toga koji organizacioni oblici policijskih

20 Dopis od 04.07.1992. godine – DT - 46 21

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

organa su u inkriminisano vrijeme postojali i djelovali na relevantnom području. Jednako tome, Apelaciono vijeće nalazi da nije dokazano niti da je optuženi u periodu maj - juli 1992. godine bio na dužnosti načelnika SJB Centar za područje Srpske opštine Centar Sarajevo, najprije iz razloga što nije dokazano da je u to vrijeme uopšte formirana Srpska opština Centar, pa zatim ni SJB Centar, te naročito da je optuženi imao rukovodnu dužnost u inkriminisanom periodu.

59. Naime, dokazi tužilaštva koji su provođeni na ovu okolnost su dokazi posredne prirode. U spis su uloženi brojni dokumenti iz kojih je vidljivo koje je pozicije optuženi zauzimao još od prije početka ratnih dešavanja pa do njegovog penzionisanja. Osim navoda u personalnom upitniku, koji je optuženi lično popunio, niti u jednom zvaničnom dokumentu nije navedeno da je optuženi ikada, a naročito ne u periodu koji je obuhvaćen optužnicom bio postavljen na dužnost načelnika SJB Centar. Dokazi tužilaštva i u ovom segmentu ostaju na nivou indicija i sumnje, te se tu iscrpljuju. Tužilaštvo provedenim dokazima nije uspjelo isključiti svaku drugu mogućnost, otkloniti sve sumnje i dati odgovor na sva pitanja koja je odbrana pokrenula, osporavajući tvrdnju da je optuženi zauzimao položaj načelnika SJB Centar.

60. Pored činjenice da u spis nije uložena bilo kakva odluka, naredba ili rješenje o imenovanju optuženog na dužnost načelnika, Apelaciono vijeće nalazi da ni iskazima svjedoka koje je tužilaštvo saslušalo na ovu okolnost, nije potvrđena teza da je optuženi bio na čelu SJB Centar.

61. Niti jedan od saslušanih svjedoka nije izričito potvrdio da je optuženi postavljen na poziciju načelnika SJB Centar i da je u tom svojstvu izdavao bilo kakva naređenja. Navodi svjedoka svode se na pretpostavke i sumnje, koje se baziraju u najvećem dijelu na činjenici da je optuženi bio prijeratni rukovodni kadar i da je imao viši stupanj obrazovanja od svih aktivnih i rezervnih policajaca koji su djelovali u Stanici milicije Centar.

62. Svjedok Milinković Slavko, za koje su svi saslušani policajci potvrdili da je bio komandir Stanice milicije Centar, naveo je da mu je optuženi bio nadređen, no pri tome precizira da je bilo po „nekoj logici“ da optuženi preuzme21, jer je bio školovaniji. Radi se, dakle, o pretpostavci svjedoka, a ne o saznanju koje je utemeljeno na nekoj konkretnoj

22

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

okolnosti ili činjenici. Svjedok nije naveo da li ga je neko od pretpostavljenih obavijestio o dolasku optuženog i njegovoj funkciji, niti je naveo da mu se optuženi predstavio kao nadređeni. Svjedok također nije naveo niti da mu je optuženi davao bilo kakve naredbe ili da je optuženom podnosio bilo kakve izvještaje.

63. Nadalje, svjedoci Trifković Danilo, Milić Nedeljko i Grujić Željko saglasno navode da je nadređeni bio upravo Milinković Slavko, da su sa njim dogovarali straže, kao i da je Milinković taj koji je pozvao aktivne policajce i pripadnike rezervnog sastava da se jave u mjesnu zajednicu. Svjedok Trifković Danilo navodi da je u početku sve teklo na principu samoorganizovanja, pri čemu se nije mogao sjetiti ko je pravio raspored straže niti ko je izdavao naredbe, navodeći da je cjelokupan period bio raspođeren na borbenim linijama na Kromolju. U odnosu na položaj optuženog, svjedok je naveo da je mislio da je on „glavni“, jer su ga viđali na linijama22: Međutim, u toku unakrsnog ispitivanja svjedok je potvrdio da se zapravo radilo o njegovoj pretpostavci da je optuženi imao neku rukovodnu funkciju, s obzirom da je prije rata imao funkciju zamjenika komandira u stanici policije na Marin Dvoru23. Cijeneći iskaz ovog svjedoka, Apelaciono vijeće je našlo da svjedok, u pogledu funkcionisanja policije u periodu maj – juni 1992. godine, u suštini iznosi svoje pretpostavke o tome kako je policija funkcionisala, u kojem obimu, koja je rukovodna struktura, gdje je bilo sjedište i uopšte o kojoj policijskoj stanici se radilo. Svjedok je, pri tome, pojasnio da je prvobitno bio raspoređen na liniji na Kromolju, da je optuženog više viđao na liniji, kada je isti obilazio položaje, a nešto manje u prostorijama, koje je kako svjedok smatra, koristila stanica policije. Apelaciono vijeće je također, imalo u vidu i navod svjedoka Trifković Danila da je čuo da je optuženi prije rata bio policajac i da je bio zamjenik komandira stanice policije na Marin Dvoru u opštini Centar Sarajevo, pa da je

21 Tužilac: Mhm. I ovaj jeste li Vi, je li, je li od Vas tad preuzeta ta rukovodeća pozicija? Svjedok: Čim su došli oni onda po nekoj logici ja pošto sam ja srednju stručnu spremu imam da, da bi oni trebali preuzeti stanicu. – Transkript svjedoka Milinković Slavka od 29.10.2012. godine 22 Tužilac: Pa, kako ste inače onda znali da je on tu glavni? Svjedok: Pa, čovek je većinom bio, naprimjer, više smo se viđali na liniji, nego na, na, što se tiče stanice, čovjek je uvijek bio u obilasku ljudi, šta ja znam. Tužilac: Vi ste znali da Vam je on glavni? Svjedok: Da. – Transkript svjedočenja svjedoka Trifković Danila na glavnom pretresu 19.10.2012. godine 23 Branilac: Tom prilikom Vama se Goran Sarić pretstavlja i kaže, ja sam komandir, jesam li u pravu? Kaže li nešto tako Goran Sarić? Svjedok: Pa, čujte da Vam kažem ja sam više čoveka po priči kolega mojih odredio taj čin, jer je čovek bio prije rata zamjenik komandira na Marin Dvoru i po priči kolega sam, ovaj, nekako kako bi Vam reko, sam sebi dao da bi mogo kod nas samo biti komandir i ništa drugo. Branilac: Vi ste to, znači, sami sebi odredili.Svjedok: E, to je to. Branilac: Dakle, Vi nemate nikakvo saznanje...Svjedok: Nikakvo saznanje, nikakvo saznanje da je postavljen nekim dekretom, šta ja znam, za komandira i, jer je čovek prije rata bio zamjenik komandira na Marin Dvoru i po tom svemu nije ga moglo ništa drugo spadat osim komandira. – ibidem

23

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

zbog toga optuženom „odredio taj čin“ i da je „sam sebi rekao...da bi ...mogao biti komandir i ništa drugo“.

64. Svjedoci Grujić Mišo i Pavlović – Malešić Petar su naveli da im nije poznato koju je funkciju obnašao optuženi, odnosno da im nije poznato da li je isti bio na dužnosti načelnika. Svjedok Grujić Mišo, koji je imao nadimak „Garinči“, potvrdio je da jedina naredba koju je optuženi izdao, a za koju svjedok zna, naredba da se iz tvornice automobila „TAS“ ne izvoze auti. Svjedok Varešić Veljko naveo je da je čuo za Sarića, ali da istoga nije nikada lično vidio niti da je znao na kojoj funkciji i dužnosti se nalazi.

65. Svjedok Milić Nedeljko je naveo da je smatrao da mu je Milinković Slavko pretpostavljeni, da su se njemu za sve javljali, da su u njega gledali kao u nekoga koga se treba pitati. Svjedok je naveo i da je optuženi došao naknadno, pa da je stoga smatrao da je „eto on kao glavni“, a da je Milinković Slavko potčinjen. Svjedok izričito navodi da je „zamišljao“ da je optuženi glavni i nadređen Milinkoviću, upravo na okolnosti da je prije rata imao rukovodnu poziciju i da je naknadno došao na teritoriju Nahoreva24.

66. Svjedok Grujić Željko je potvrdio da je skupa sa optuženim i Mirosavić Tomislavom došao na područje Nahoreva 06.05.1992. godine, kada se priključio stanici milicije. Svjedok je potvrdio i da se na raspolaganje stavio Milinković Slavku, jer mu je onda kada mu je odobren premještaj sa Vraca na Nahorevo i rečeno da se javi Milinkoviću. Svjedok je u odnosu na optuženog naveo da mu nije poznato zašto optuženi odlazi sa Vraca, niti u kojoj funkciji, odnosno u kojem svojstvu je optuženi bio raspoređen na području Nahoreva, kazavši da je optuženi vjerovatno bio pripadnik stanice, ali da se ne može o tome decidno izjasniti, jer mu nije poznato25.

67. Više svjedoka saslušanih u toku glavnog pretresa, među kojima i Milinković Slavko, Pavlović – Malešić Petar i Trifković Danilo, potvrdili su da je policija prvobitno koristila prostorije MZ Nahorevo, a kasnije da je prešla u prostorije Zavoda za alkoholizam u bolnici

24 Tužilac: Dobro. Kažete danas se niste decidno izjasnili oko pozicije Gorana Sarića, osim da je on bio pretpostavljeni Milinković Slavku, tako ste kazali, ako sam ja dobro razumio. Svjedok: Ne Milinković Slavko, nego mislim da je on ipak bio školovaniji od sviju čovek i kulturan, nije, nije bio zao, nije nikakvu... (preklapanje) Tužilac: Dobro. Vi ste rekli da je nadređeni dakle bio i Slavku, što znači...Svjedok: Pa ja sam ga tak'og zamišljao, evo. – Transkript svjedočenja svjedoka Milić Nedeljka na glavnom pretresu 20.05.2013.godine 25 Svjedok: Nije sporno da je čovjek bio tu, ali ja ne znam i sad se izjasniti o njegovoj ulozi, da li je on ispred centra bezbjednosti, odnosno tadašnjeg MUP-a bio neki kontrolor tu, da li je vršio neku superviziju, da li je se jednostavno sklonio s Vraca tu, to mi zaista nije poznato. – Transkript od 19.10.2012. godine

24

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

Jagomir. Međutim, kako pojašnjava svjedok Milinković Slavko nije bilo ustrojavanja stanice policije, već su se stvari dešavale po principu samoorganizovanja i rasporeda seoskih straža. Da je optuženi Sarić Goran boravio u prostorijama Zavoda za alkoholizam potvrdilo je također više svjedoka, među kojima i Mirosavić Tomislav. Međutim, sama okolnost da je optuženi boravio u navedenim prostorijama ne može predstavljati potvrdu da je ujedno imao i funkciju načelnika CJB ili komandira SJB, koja u to vrijeme još nije bila de iure i de facto formirana.

68. Svjedoci su potvrdili da je optuženi došao na područje Nahoreva i da je tu boravio u periodu maj-juli 1992. godine, međutim, niko od svjedoka nije potvrdio da je optuženi imao nadređenu ulogu prema tada aktivnim policajcima i da je bio na funkciji načelnika SJB. Svjedok Grujić Željko jasno je naveo da se na raspolaganje stavio Milinković Slavki. Svjedok Milinković Slavko potvrdio je da je bio najstariji policajac na području Nahoreva, pa da je zbog toga na neki način preuzeo rukovođenje policijskim poslovima na tom području. Svjedok je detaljno opisao situaciju u inkiminisano vrijeme, u pogledu postojanja i funkcionisanja policije, rekavši da stanica policije kao takva nije postojala, da nije imala nikakvih zvaničnih obilježja, a da su mu rezervni policajci rekli da on bude komandir, jer je najstariji. Svjedok je potvrdio i da nije dobio nikakvo zvanično rješenje o tom imenovanju, a da je prvi načelnik SJB bio Šljivić Rade, dok mu se optuženi nikad nije tako predstavio niti ga je svjedok tako doživljavao. Također, svjedok je naveo da se ne sjeća od koga je dobijao naređenja u periodu maj – juli 1992. godine, te je istovremeno potvrdio da je njegov potpis na listama isplaćenih akontacija na ime ličnog dohodka. Svjedok je pri tome, pojasnio da se radilo o spiskovima sastavljenim u SDS-u, te da je nešto novca isplaćeno licima koja su držala straže i punktove.

69. Dokazi provedeni u toku ovog krivičnog postupka pokazuju da u inkriminisano vrijeme, na području Nahoreva, nije bila konstituisana stanica policije sa svim neophodnim elementima, poput rukovodne strukture, obilježja, ljudstva i sredstava. Svjedok Pejić Radovan jasno je potvrdio da u inkriminisanom periodu nije bila oformljena stanica Centar niti CJB Centar, da o tome centar veze nije imao nikakvih podataka, a da je svjedok zvog prirode svog posla bio upoznat sa svim informacijama oko formiranja stanica i postavljanja načelnika, te potvrđuje da je veza sa CJB Centar uspostavljena tek nakon dolaska Šljivić Radoslava i da nikada nije bio obaviješten da je optuženi obavljao tu funkciju.

25

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

70. Niti jedan svjedok nije potvrdio da je optuženi izdao ma kakvu naredbu, koja se odnosi na dešavanja opisana u tačkama 1. i 2. a), b) i c) izreke presude, a niti je tužilaštvo dokazalo da je optuženi uopšte imao ovlaštenje da izda takve naredbe. Da bi se moglo govoriti o komandnoj odgovornosti i ovlaštenju za izdavanje naredbi, tužilaštvo je moralo dokazati da je postojala formirana i funkcionalna stanica policije, prikazati i dokazati odnos podređeni – nadređeni, dokazati da je optuženi imao efektivnu kontrolu nad policajcima na području Nahoreva. Milan Grujić zvani „Garinči“ nije mogao potvrditi ko je dao naredbu za prevoz zatočenih Bošnjaka, navodeći da je to to možda bio Milinović Slavko, a možda i optuženi. Pavlović – Malešić Petar također je potvrdio i da je prilikom razdvajanja bio prisutan Krajišnik Miroslav, ispred vojske, a ujedno je naveo i da mu optuženi nije dao bilo kakvu naredbu za prevoz zatočenika.

71. Na osnovu svega navedenog Apelaciono vijeće nalazi da nije dokazano da je optuženi zaista bio na čelu SJB Centar i da je u inkriminisano vrijeme postupao u tom kapacitetu niti de iure, a niti de facto.

2. Tačka 1. izreke presude 72. U odnosu na tačku 1. Apelaciono vijeće, najprije, ističe da iz činjeničnog opisa radnji izvršenja nije sasvim jasno u čemu se ogleda radnja izvršenja optuženog. Naime, u činjeničnom opisu se navodi da su „njemu podređeni milicionari SJB Centar i vojnici Koševske brigade VRS pozvali sve preostale Bošnjake Nahoreva i prisilno ih transportovali do linije razdvajanja i uputili ih preko borbene linije na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, prisiljavajući ih da ostave svu pokretnu i nepokretnu imovinu“.

73. Međutim, na osnovu ovakvog činjeničnog opisa nije jasno koji je doprinos optuženog izvršenju krivičnog djela, odnosno da li su milicioneri SJB postupali po naređenju optuženog ili je optuženi vršio neki vid nadzora, budući da njegove radnje nisu precizno ni opisane. Ukoliko se pak radnje optuženog posmatraju kao radnje nadređenog, da bi se moglo utvrditi da se raditi o tom obliku odgovornosti, bilo je neophodno utvrditi prije svega, da je zaista postojala SJB Centar i da je optuženi bio na njenom čelu, da je imao ovlasti da izda naredbu za takvo postupanje i da li su milicioneri SJB postupali po njegovom naređenju, odnosno da je optuženi imao efektivnu kontrolu nad postupanjem podređenih.

74. U odnosu na navode iz optužnice, da je optuženi bio na položaju načelnika SJB Centar, ovo Vijeće se već izjasnilo u prethodnom dijelu ove presude, te se neće ponovno

26

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

osvrtati na to pitanje. Međutim, Apelaciono vijeće nalazi da na osnovu provedenih dokaza nije moguće utvrditi niti ko je zaista organizovao, planirao i na kraju dao nalog ili odobrenje da se pozovu Bošnjaci Nahoreva da se okupe u prostorije MZ Nahorevo i po čijem nalogu su postupali vojnici i policajci, a što se prema činjeničnom opisu dovodi u vezu sa postupanjem optuženog. U činjeničnom opisu se navodi da su „njemu podređeni milicionari SJB Centar i vojnici Koševske brigade VRS“ izvršili prisilno transportovanje preostalih Bošnjaka, a bez da je ijednim dokazom tužilaštva utvrđeno da je optuženi imao kontrolu nad radnjama ne samo policajaca, već i pripadnicima vojnih jedinica. Apelaciono vijeće primjećuje da, u suštini, pored toga što radnje optuženog nisu jasno opisane, nije jasno vidljiva ni uzročna veza između njegovog navodnog položaja i posljedice koja je nastupila, odnosno zatvaranja, razdvajanja i deportacije Bošnjaka, na način opisan u tčaki 1. izreke ove presude. Također, provedeni dokazi optužbe ne daju osnova za zaključak da je optuženi na bilo koji način bio uključen u opisane radnje, bilo kroz izdavanje nekih naloga navodno podređenim policajcima i vojnicima, niti lično, odnosno neposredno u ma kojoj radnji opisanoj u izreci presude.

75. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su Bošnjaci Nahoreva pozvani da se okupe u MZ Nahorevo, da su odatle transportovani do Jagomira, gdje je izvršeno razdvajanje muškaraca, nakon čega su žene, djeca i starci prisilno transportovani do linija razgraničenja sa Armijom BiH. Za ovo Vijeće nije sporno da su se ti događaji zaista i odigrali. Međutim, po ocjeni Apelacionog vijeća, iz provedenih dokaza ne proizlazi da je optuženi izdao ma kakvu naredbu policajcima, a naročito ne vojnicima Koševske brigade, kako u pogledu pozivanja na sastanak u MZ Nahorevo, tako i u odnosu na razdvajanje i prisilno preseljenje civila na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, a niti je vidljivo da je vršio bilo kakav nadzor nad izvršenjem radnji opisanih u tački 1. izreke prvostepene presude.

76. Svjedoci Pandžić Miralem, Gljiva Ismet, Kožljak Nahid, Kožljak Emina, Pandžić Meho, Muharemović Halid i drugi su potvrdili da su od strane pripadnika vojske pozvani da dođu u prostorije MZ Nahorevo, premda su pojedini svjedoci, poput Kožljak Fatime, tvrdili da se radilo o pripadnicima policije. Naime, svjedoci su saglasno potvrdili da su dana 19.06.1992. godine pozivani od strane pripadnika vojske i policije da se okupe u prostorije Mjesne zajednice (MZ) Nahorevo, radi dogovora o daljem suživotu, gdje su se i okupili, nakon čega su bili prisiljeni da se penju na kamione i odakle su odveženi u prostorije bolnice „Jagomir“. Svjedoci su potvrdili da su se okupili u zgradi škole, kada je ista bila opkoljena od strane vojske i policije, nakon čega im je naređeno da se penju na kamione i

27

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

odakle su odvedeni u „Jagomir“.

77. Svjedok Kožljak Nahid navodi da su pozvani od strane nekih osoba u policijskom automobilu da se okupe u prostorijama MZ Nahorevo, da bi po dolasku u te prostorije primijetio da se okupljeni samo Bošnjaci, odakle su sprovedeni u prostorije bolnice „Jagomir“, kako im je rečeno na ispitivanje26.

78. Svjedok Pandžić Miralem je tako naveo da je od brata obaviješten da muškarci Bošnjaci moraju da idu u zgradu škole u Nahorevu, da je po dolasku sala bila puna i da im je tu naređeno da se penju na kamione, te su odvezeni u bolnicu „Jagomir“27, što je potvrdio i svjedok Muharemović Halid28. Svjedok Gljiva Ismet također je potvrdio da su Bošnjaci pozivani da se skupe u prostorijama MZ Nahorevo, putem megafona29. Svjedok Pandžić Mensur potvrđuje da su muškarci Bošnjaci pozvani da se jave u prostorije MZ Nahorevo, gdje im je održan govor i odakle su prebačeni u bolnicu „Jagomir“30.

26 Svjedok: Jeste. I upravo to 19-tog jutarnji sati sjedimo za klupom ispred kuće brata. I tu je bio prisutan i ovaj komšija nam Mikić Manojle. Sjedili smo onako zajedno, pričali. U međuvremenu negdje oko 10 sati je, dolazi policijsko vozilo i sa puta kroz otvoren prozor govori da svi muškarci u 11 sati trebaju da dođu u mjesnu zajednicu dole, to je bila škola i mjesna zajednica, svi da se okupe. Tužilac: Svi muškarci? Svjedok: Svi muškarci da se okupe u mjesnu zajednicu... Tužilac: Bez obzira na nacionalnost, je li? Svjedok: Bez obzira na nacionalnost. I upravo u tom trenutku, Manojle ovaj Mikić, spominje, kaže ne znam imam li ja potrebe da idem dole. I tako smo se i rastali. On je otišao svojoj kući, Manojle, pošto pored njegove kuće prolazimo, nije se pojavio. Uglavnom kad smo došli dole ovaj, bili su samo muškarci bošnjačke nacional., muslimanske nacionalnosti, u tom periodu, bošnjačke šta ja znam....Svjedok: I ušli smo u ove obje sale. Bilo je ovaj, i policije u uniformi i bilo vojnih lica, nikog od ovih mještana nisam u tom trenutku poznao. I saopšteno nam je da idemo u Jagomir bolnicu na dva, tri dana, da se izvrše neke provjere, odnosno kao vide ko hoće, ima želju da napusti selo, odnosno ko će, ima želju da se ovaj, vrati nazad, da, i normalno im se ovaj, taj neki način ponašanja ubuduće, da se saopšti. Tužilac: Je li to bio poziv ili, ili ste Vi to morali izvršiti? Svjedok: Pa mi smo morali se okupiti i više nije bilo, mi smo faktički bili u tom trenutku u tim salama, prostorijama zarobljenici. Kad je to saopšteno, to je trajalo nekih, haj da kažem, 15-tak, 20 minuta, pripremljeni su bili kamioni ispred ulaza u mjesnu zajednicu...Tužilac: Je li bilo naoružanih lica oko vas? Svjedok: Pa jeste, vojnika je bilo naoružanih i, i, i bilo je i policajaca u uniformi. Tužilac: Dobro. 27 Svjedok: I onda smo ponovo pozvati, zapravo mene je brat zovnuo i rekao mi je onaj da imamo da svi muškarci idu u školu u, u dole onaj u Nahorevo. I tada smo dole otišli, bila je malo kad sam ja došao i brat maltene puna sala je bila, ta. Posle toga ne znam nekoliko vremena naređeno nam je da idemo na, na kamione da idemo da je u, prema Jagormiu dole, u Jagomir. – Transkript svjedočenja Pandžić Miralema na glavnom pretresu od 29.10.2012. godine 28 Svjedok: Nakon to., toga, onaj, dolazi do jedne obavijesti da treba da održimo jedan sastanak, tada je bila gore mjesna zajednica, nekad je bila to područna škola, o da., o daljnjem životu u Nahorevu i o samoj situaciji koja se dešavala, kako će se dalje nastaviti, nastaviti živjeti. Doš., došlo je onaj, ali skrenuta je pažnja samo muško, muško stanovništvo. Većina naroda je došla...- Transkript svjedočenja Muharemović Halida na glavnom pretresu od 18.06.2012. godine 29 Svjedok: Pa to je trajalo do pred Bajram na nekoliko dana. Onda se pojavilo, tenk sa Brda mi tako zovemo, tamo s Poljina isto neko oklopno, to je zapucalo. Raja se isprepadala. U tom je neko na megafon pozvo da se predamo, da idemo prema mjesnoj zajednici, školi, što smo i učinili i eto. – Transkript svjedočenja Gljiva Ismeta na glavnom pretresu dana 17.09.2012. godine 30 Svjedok: Tu smo bili oko jedno 5-6 dana i došli su i rekli da moramo ići u mjesnu zajednicu radi nekog dogovora. Kad sm došli u mjesnu zajednicu...Tužilac: Ko Vam to kaže i ko treba ići u mjesnu zajednicu?

28

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

79. Svjedok Pandžić Amila također je potvrdila da su muškarci Bošnjaci pozvani da se jave u MZ Nahorevo, odakle su odvezeni kamionima31. Svjedok je potvrdila i da su nakon toga žene i djeca, odnosno kompletno preostalo stanovništvo, okupljeni i deportovani u grad32.

80. Međutim, na osnovu iskaza naprijed navedenih svjedoka, te drugih svjedoka saslušanih na ove okolnosti, Apelaciono vijeće je utvrdilo da nije moguće precizirati ko je zapravo vršio pozivanje Bošnjaka, a drugih dokaza na tu okolnost optužba nije izvodila. Međutim, indicirano je da su u te radnje, na određeni način uključeni i pripadnici policije, budući da su neki od svjedoka navodili da su pozivanje vršili policajci. Svjedoci navode da se radilo o pripadnicima vojske ili policije, mnogi od njih nisu ni sigurni o kome se radi, neki spominju vojnike u maskirnim uniformama i sa stranim naglascima, poput svjedoka Ruhotina Muhameda i Pandžić Mensura.

81. Međutim, sama činjenica da je neko od svjedoka rekao da je među licima koja su vršila pozivanje bilo i policajaca ni u kom slučaju ne može biti osnov utvrđivanje za odgovornost optuženog, s obzirom da ne postoji niti jedan dokaz koji bi potvrdio ili da je optuženi izdao kakvu naredbu, da se saglasio sa naredbom nekog trećeg lica pa čak i da

Svjedok: Tu dolaze, vojnici, policija ne znam ni ja šta je. Sa autom došli i obavjestili nas da moramo ići u mjesnu zajednicu radi nekih dogovora...Tužilac: A ko treba, je li cijelo stanovništvo? Svjedok: Muško cijelo stanovništvo. Tužilac: Muško? Svjedok: Sve muško stanovništvo. Tužilac: Je li svih nacionalnosti? Svjedok: Ha, ha ma ne svi. Tužilac: Nego ko? Svjedok: Pa Muslimani. Tužilac: Aha, dobro. Ispričajte dalje. Svjedok: I tu su nam održali neki govor i onda su nas, neke su pustili mlađe i starije a nas potovarili u kamione i u Jagomir nas prevezli. To je bilo... 31 Svjedok: Pa mi smo narednih pet, šest dana stva, išla sam na spavanje kod djevera, uveden je policijski sat ujutru od sedam naveče do 19 sati moglo se kretati po Nahorevu tako da ja sa, sa dvoje maloljetne djece nisam smjela spavati u svojoj kući, spavala sam kod djevera da bi mislim da je bio petak 19. da bi ovaj izdat proglas da se svi muškarci skupe u mjesnu zajednicu na sastanak. Međutim, od tog sastanka šta je bilo, doveženi su kamioni koje su vozili ljudi iz Nahoreva i, po, iz raznih firmi gdje je ko radio, odveze, dovezeni su kamioni i ljudi su po stavljeni na kamione, potrpani i odveženi u Jagomir. Tužilac: Jeste li Vi to imali priliku vidjeti? Svjedok:Ja sam to vidjela sa terase kad su ljudi se penjali na kamione, tad su ih odvozili. – Transkript svjedočenja Pandžić Amile na glavnom pretresu od 02.07.2012. godine 32 Tužilac: Dobro, dobro. Evo nastavite, šta se desilo sa Vama dakle i sa djecom? Svjedok:O, ja sam otišla kući, krenula kući međutim, rečeno nam je da imamo roka 15 minuta da uzmemo osnovno što mislimo da nam treba, da i, da idemo u grad, međutim, ja nisam baš bila toliko uvjerena da ćemo ići u grad, da će nas, pardon, da će nas tek tako pustiti da idemo. Svi smo se skupili kod granapa po, popeli smo se na kamione, ja se sjećam da sam se ja sa, sa dva sina svoja popela na kamion firme „Magros“ koji je vozio prije rata Hasan Pandžić i da je vozio jedan od sinova Riste Đokića da li je Ratko, da li Radenko ja se ne sjećam koji je bio i do, do Radave cerada na kamionu je bila podignuta. Kad smo došli u Radavu neko je nisam mogla vidjet s kamiona ko je samo viknuo spustite ceradu. Došli smo do, do Jagomira, Ristin sin je upitao gdje ću s njima. Neko mu je sa kapije Jagomira rekao vozi do Lipovog hlada nek dalje idu za grad. Doveženi smo do Lipovog hlada, odatle smo preko Stare Breke ja sam se smjestila kod svog djevera. Gore. Bila sam jedno vrijeme gore, kasnije. Tužilac: Gdje su u to vrijeme kad vas transportuju kod linije muškarci? Svjedok: Muškarci su ostali u Jagomiru. - ibidem

29

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

je uopšte bio upoznat sa time da se vrši pozivanje i okupljanje Bošnjaka u objektu MZ Nahorevo.

82. Jednako tome, Apelaciono vijeće nalazi i da je nije dokazano da je optuženi imao ikakvog utjecaja na odluku o razdvajanju muškaraca od žena, djece i staraca nakon njihovog dolaska u Jagomir, te na odluku o zadržavanju muškaraca i prisilnom transportu žena, djece i staraca. Iskazi saslušanih svjedoka Kožljak Nahida, Gljiva Ismeta, S-4, Ibre Pandžića, Salke Pandžića i drugih ukazuju da je obezbjeđenje zatvorenih muškaraca, nakon razdvajanja, u objektu bolnice Jagomir vršila vojska, ali da su bili prisutni i pojedini pripadnici policije, poput Milinković Slavke zv. „Bobana“. Svjedoci Đokić Vaso i svjedok S- 8 ukazuju da je optuženi imao neka saznanja o tome da se zarobljeni Bošnjaci drže u prostorijama bolnice „Jagomir“, pa svjedok Đokić Vaso, koji optuženog nije poznavao od ranije, tvrdi da mu je optuženi dao zadatak da vrši obezbjeđenje prostorija u „Jagomiru“, dok svjedok S-8 navodi da je od strane optuženog rečeno da je potrebno da se vrši obezbjeđenje kada Bošnjaci izađu iz „Paviljona“, da ne bi došlo do nekog incidenta.

83. Međutim, provedeni dokazi ne daju saznanja o tome ko je zapravo naredio da se Bošnjaci zadrže i smjeste u objekat bolnice Jagomir. Iz činjeničnog opisa nije ni vidljivo da li se optuženi uopšte tereti za tu radnju ili za određeni vid nadzora ili po principu komandne odgovornosti, odnosno na koji se način uopšte dovodi u vezu sa prisilnim preseljenjem, pa stoga Apelaciono vijeće nije moglo niti ispitati tu okolnost. Apelaciono vijeće na temelju iskaza ovih svjedoka i svih drugih provedenih dokaza, osim indicije da se optuženi nalazio na licu mjesta u vrijeme spornih dešavanja, nije moglo utvrditi koji je njegov stvarni doprinos radnjama koje mu se stavljaju na teret.

84. Tačkom 1. izreke prvostepene presude opisuju se radnje policajaca i vojnika, a bez da se iste dovode u vezu sa optuženim. Apelaciono vijeće nalazi da tužilaštvo nije dokazalo da je postojala efektivna kontrola optuženog nad policajcima i vojnicima, niti uspostavljen odnos podređeni-nadređeni, usljed čega se ne može uopšte govoriti o odgovornosti optuženog za radnje iz navedene tačke presude. Također, nije vidljivo da je optuženi učestvovao na bilo koji način u radnjama koje su opisane tačkom 1., bilo kao lice koje je izdalo neke naredbe ili kao lice koje je neposrednom radnjom uzelo učešće u radnjama izvršenja krivičnog djela zločina protiv čovječnosti i to progonom, kako se tačkom 1. optuženom stavljalo na teret.

85. Stoga, budući da po ocjeni ovog Vijeća nije van svake razumne sumnje dokazano

30

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

da je optuženi uzeo učešće u radnjama opisanim u tački 1., optuženi je oslobođen od optužbe, kao u izreci ove presude.

3. Tačka 2. izreke presude 86. U odnosu na radnje opisane pod tačkom 2. izreke prvostepene presude, optuženom se na teret stavlja da je „vršio i nadzirao razdvajanje zatvorenih civila Bošnjaka u tri grupe“ prema spisku sa kojeg su čitana njihova imena, na način pobliže opisan pod tačkama a), b) i c).

87. Međutim, Apelaciono vijeće nalazi da nije dokazano da je optuženi izvršio radnje koje mu se navedenim tačkama optužnice, odnosno izreke presude stavljaju na teret. Niti jedan provedeni dokaz ne potvrđuje tezu tužilaštva da je optuženi izvršio ili nadzirao razdvajanje. Niti jedan provedeni dokaz ne potvrđuje čak ni da je optuženi bio upoznat sa time da se vrši razdvajanje zatvorenih civila i da se neki od njih premještaju na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, dio za logor „Bunker“ u Vogošči, a naročito da je optuženi imao ikakva saznanja i odlučnu ulogu u pogledu tzv. treće grupe, odnosno grupe zatvorenih Bošnjaka koji su se nalazili u barakama u blizini Paviljona psihijatrijske bolnice Jagomir.

88. Apelaciono vijeće primjećuje da se prema tački 2. izreke presude navodi optuženom na teret stavlja da je „vršio i nadzirao razdvajanje zatvorenih civila Bošnjaka u tri grupe prema spisku sa koga su čitana njihova imena“. Pri tome, dakle, radi se o dvije odvojene radnje – radnja u kojoj optuženi „vrši“ razdvajanje, a koja pretpostavlja donošenje odluke o razdvajanju i kojom se optuženom imputira takvo svojstvo da ima nadležnost i mogućnost da o tome odlučuje, te radnja „nadzora“ u kojoj optuženi pristupa realizaciji svoje odluke o razdvajanju.

89. Međutim, na osnovu provedenih dokaza tužilaštva Apelaciono vijeće nije moglo utvrditi ko je zapravo odlučio o zatvaranju, a potom i razdvajanju grupe, te ko je donio odluku o tome da dio zarobljenih muškaraca bude prebačen u Sarajevo, a dio transportovan za logor u Vogošći. Dokazima tužilaštva ustanovljeno je postojanje indicija da je optuženi na neki način bio uključen u radnje opisane u tački 2., međutim, u kojem svojstvu i sa kojim ovlaštenjima, Apelaciono vijeće nije moglo utvrditi van svake razumne sumnje.

90. Znanje optuženog o ukupnim dešavanjima na području Nahoreva, kao i njegov eventualni doprinos u inkriminisanim radnjama, u smislu odlučivanja o tretmanu i sudbini zarobljenih Bošnjaka, nije moguće utvrditi na osnovu iskaza tih istih zarobljenih 31

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

Bošnjaka, koji objektivno o tim okolnostima nisu mogli imati relevantna saznanja. Od svjedoka koji su u inkriminisano vrijeme bili zarobljeni i zatvoreni u prostorijama „Paviljona“ nije moguće tražiti odgovore na pitanja koja se tiču radnji optuženog, kao navodnog načelnika SJB Centar, budući da njihova saznanja mogu biti samo posredna i u suštini se svode na pretpostavke i zaključke svjedoka koji se baziraju na onome što su načuli, za vrijeme zatočeništva, a ne na objektivnim činjenicama i neposrednom opažanju. Nije realno očekivati od zarobljenih Bošnjaka da mogu znati rukovodnu strukturu vojske i policije srpskih snaga, nadležnosti pojedinih lica i naročito, imati relevantne i pouzdane informacije o tome na koji način i ko je donosio odluke o njihovom kretanju. Saznanja ovih svjedoka svode se na indicije i pretpostavke u pogledu određenih okolnosti, koje su morale biti potkrijepljene drugim dokazima. Međutim, u konkretnom slučaju ti potkrepljujući dokazi su u cijelosti izostali.

(a) Tačka 2. a) 91. Naime, u samom činjeničnom opisu tačke 2.a navodi se da je prozivanje zatočenih Bošnjaka izvršio pripadnik vojske, koju činjenicu su potvrdili i svjedoci i drugi. Na osnovu provedenih dokaza Apelaciono vijeće nije izvelo zaključak da je optuženi imao ikakve veze sa sačinjavanjem tog spiska i sa odlukom o razdvajanju zatočenih Bošnjaka, odnosno odlukom ko ide za grad, a ko u logor u Vogošći, kako se optužnicom implicira.

92. Dokazima tužilaštva nije rasvijeteljeno u kojem momentu je i ko donio odluku o zatvaranju Bošnjaka i ko je i kada donio odluku o njihovom razdvajanju. Pojedini svjedoci poput Muharemović Halida su naveli da je optuženi čitao imena sa spiska, ali ujedno drugi svjedoci potvrđuju da je isti spisak postojao već ranije, kada je nepoznati vojnik u prostoriji u kojoj su muškarci Bošnjaci bili zadržani čitao njihova imena. Ko je sačinio ovaj spisak ostalo je u cijelosti nepoznato. Niti jedan provedeni dokaz ne ukazuje na optuženog kao na lice koje imalo bilo kakvog doprinosa u sačinjavanju spiska i odluci o sudbini zarobljenih muškaraca Bošnjaka.

93. Naime, na temelju iskaza svjedoka Pandžić Abida, Kožljak Nahida, S-10, Išerić Fikreta i Pandžić Ibre optuženi se, nakon što je razdvajanje već izvršeno u prostorijama paviljona, obratio Bošnjacima ispred „Paviljona“. Odbrana nije ni sporila da se optuženi tog dana nalazio na području Jagomira i da se obratio zarobljenim Bošnjacima, nakon što su isti izvedeni ispred Paviljona, tvrdeći da se ne radi o nečemu što predstavlja krivično djelo.

32

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

94. Svjedoci Kožljak Nahid33, S-434, Pandžić Mensur35, Išerić Fikret36, S-1037 i Muharemović Halid38 potvrdili su da je u prostorijama Paviljona u Jagomiru, gdje su bili zatočeni, drugog dana njihovog zatočenja došao vojnik, koji je za neke bio nepoznat, dok su ga određeni svjedoci, potpu Kožljak Nahida i Iščerić Fikreta identifikovali kao Petković Dragana – „Kupresa“ i prozvao sa spiska imena zarobljenih Bošnjaka i naredio im da izađu ispred zgrade. Svjedoci su potvrdili i da neki od njih nisu bili na tom spisku, te da su ostali u „Paviljonu“ i nakon što je prva grupa Bošnjaka, koji su bili na spisku, izvedena ispred „Paviljona“.

95. Apelaciono vijeće, kako je već navedeno, na osnovu iskaza ovih svjedoka, nije moglo utvrditi ko je donio odluku o njihovom razdvajanju, a naročito da je optuženi odlučio o tome. Svjedoci jednostavno nisu mogli ni ponuditi ovakva saznaja, budući da se radi o okolnosti o kojoj nemaju čak ni posredna saznanja. Apelaciono vijeće, ipak, posebno

33 Svjedok: Ovaj, znači u prijepodnevnim satima ulazi Kupres, Dragan Petković sa još nekim vojnikom i nosi neki spisak. Kaže koga pročitam sada ustaće i ide za mnom iz ove prostorije gdje smo bili, to boravili ove prethodne dane. Nisam bio odmah na tom spisku, nego kad je pogledao mene, rekao je kako se zoveš i dopisao je moje ime. I izašao sam, ne znajući šta će se dešavati. Tamo u toj jednoj odvojenoj prostoriji bilo nas je 33, u tom datom trenutku. – Transkript svjedočenja Kožljak Nahida na glavnom pretresu 18.06.2012. godine 34 Svjedok: Tu smo ostali do 19. čini mi se 19. I ulazi njihov neki meni nepoznat čovjek i s vrata čita ime i prezime, prvo saopštaje koga prozovem nek izađe na hodnik. I prvo proziva mene ime i prezime i nadimak koji imam, koji nosim od rođenja. Izašlo je nas petnestak iz te sobe, eh onda saopštaje ovi iz sobe nek izađu i idu dole na, na krug a ovi se što su pročitani vraćaju u sobu. – Transkript svjedočenja S-4 na glavnom pretresu od 27.08.2012. godine 35 Svjedok: Pa ha u moju sobu svi koji su trebali da ostanu, da idu za „Sonja“-u, i ostali tu u moju sobu su prebačeni. A ovi što su trebali za grad izašli su dole postrojili ih i puštali ih za grad.Tužilac: Kako se to dešava? Kako oni izlaze, je li izlazi ko hoće ili ili po nekom? Svjedok: A ne, spisak se čitao. Tužilac: Ko je čitao spisak? I gdje se čitao? Je li u vašoj sobi ili negdje drugo? Svjedok: Mislim da je Kupres čito', ne znam tačno kada. Tužilac: A gdje je čitan taj spisak za vas? Svjedok: Čitan je na hodniku spisak. Koji su prozivani prvo su izašli iz sobe prozivani izašli napolje. I onda koji su prozivani ponovo su u našu sobu dolazili.- Transkript svjedočenja Pandžić Mensura na glavnom pretresu 11.06.2012. godine 36 Svjedok: Nakon te dvije noći se ništa nije dešavalo, s tim da, da znači bilo smo zatvoreni u tim prostorijama, a znam da je drugi znači, posle druge noći došao taj Kupres, maloprije što sam ga pomeno, posle sam sazno da je Kupres, i uzeo nam i nakit, ko je imo nakit, sve nam je dokumente oduzeo, i rasporedio onaj, znači bilo je tu raspoređeni su u tri grupe ti ljudi trebali, trebali su se da se rasporede u tri grupe. Jedna grupa je bila da ide u grad, druga grupa je bila da ide na Pale, a treća je bila da ide u Vogošću u Sonju, u bunker...- Transkript svjedočenja Išerić Fikreta na glavnom pretresu od 24.08.2012. godine 37 Svjedok: Ništa. 3 dan bilo je ono, došao je neki, da li su dvojica ušla, kol'ko ih je u prostoriju, poćeli su spiskove da prozivaju. Kaže koji prozovemo spisak ide se za grad. Prvi spisak. Znaći ti ljudi ko je bio, da li je bio neko iz moje prostorije, ko je otiš'o za grad ili nije, toga se ne sjećam. – Transkript svjedočenja S-10 na glavnom pretresu od 25.03.2013. godine 38 Svjedok: Onda onaj, kasnije ulazi u prostoriju ne znam nepoznat mi je taj tip bio, ali po naglasku, ja ne znam onaj, ekavicu je pričao, da li je tu negdje oko Jagomira bio podstanak ili je čovjek došao sa strane negdje, uglavnom nosio je sa sobom spisak, čitao je znači kao ko ide za grad, ko ostaje tu. Da bi onaj kasnije, koji su pročitani da idu za grad, izašli dole pred zgradu. Oni koji ostaju, oni su i ostali gore u, u zgradi. Izašli smo dole pred zgradu postrojili se, postro., ustvari naređeno nam je da se postrojimo. Zatim je Goran vršio prozivku tih koji trebaju za grad da idu. Tužilac: Znači ponovo čitao spisak. – Transkript svjedočenja Muharemović Halida na glavnom pretresu dana 18.06.2012. godine

33

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

primjećuje da su svjedoci saglasni u tome da je čitanje sa već pripremljenog spiska vršio vojnik, odnosno više vojnika, među kojima i „Kupres“ za kojeg su mnogi svjedoci potvrdili da je bio pripadnik neke paravojne formacije. Na osnovu provedenih dokaza ovo Vijeće nalazi da nije ukazano da li je postojala neka veza između optuženog i ovih vojnika, a posebno „Kupresa“, da bi isti izvršavali eventualne naredbe optuženog, ako bi isti uopšte imao mogućnost i ovlaštenje da iste izdaje. Sve navedeno ostaje na nivou špekulacija i pretpostavki i ničim nije učinjeno čak ni vjerovatnim, a naročito ne dokazanim van svake razume sumnje.

96. Indicija da je optuženi na neki način odlučivao o razdvajanju Bošnjaka i odlučivanju ko će biti u „grupi za grad“, kako se u toku postupka navodilo, bazira se i na okolnosti da se optuženi obratio muškarcima Bošnjacima, čija su imena pročitana sa spiska i koji su potom postrojeni ispred „Paviljona“. Apelaciono vijeće je na temelju iskaza svjedoka saslušanih na ovu okolnost utvrdilo da je optuženi uživao određeni autoritet među pripadnicima policije i vojske, budući da je upravo on taj koji se obraća zarobljenim Bošnjacima. Međutim, osim te činjenice da optuženi, kao osoba koja je među policajcima imala najveći stepen obrazovanja i koja je prijeratni rukovodni kadar, uživa određeni autoritet, Apelaciono vijeće na osnovu provedenih dokaza nije moglo utvrditi da se radi o govoru i obraćanju iz kojeg bi se izvukao, kao jedini mogući, zaključak da upravo optuženi disponira sa sudbinom zarobljenih Bošnjaka.

97. Oslanjajući se na iskaze svjedoka S-439, Kožljak Nahida40, S-141, Pandžić Ibre42, Milić Nedeljka, i drugih, Apelaciono vijeće je utvrdilo da se radilo o govoru, koji po svojoj

39 Čuli smo dole, neko drži predavanje, govor i izvedeno je ljudi kaže, evo vidite kako smo mi dobri, pustamo vas da idete u Sarajevo, na stadionu je zarobljeno 700 Srba i neće da ih puste, mi vas pustamo a ovi što su ostali oni ostaju do daljnjega, njih su pustili. 40 Tada sam poznao glas Gorana Sarića, koji im se obratio i rekao da ih pusta u grad na slobodu, iako na stadionu Juka Prazina drži između 5 i 6 hiljada Srba, a on ih pušta da mogu ići. Mi ostali koji smo ostali bićemo isto razmijenjeni za nekoliko dana, s tim da idemo kod Sonje u Vogošću. 41 Poznam ljude iz Nahoreva, pojma nemam ni kad su oni tu dovedeni, ni šta je bilo. I ovaj, bio je tu Goran Sarić, bilo je njegovim momaka tu. Postrojio nas je. Tužilac: Ko vas postrojava? Svjedok: Goran Sarić. Rekao nam je, ljudi vi idete u grad. Recite ovima na Breci samo da ne pucaju, ovo je srpska država, nemaju šta ovde tražiti, nemoj da me ljute, da se naljutim, ja ako se naljutim, da li je to ozbiljno mislio ili se šalio, doći ću za dva sata do Begove džamije da pijem kafu. I ovaj, recite da vas je pustio Goran Sarić. Idete u kolonu dole do Lipovog hlada, jedne kafane poznate, đe je zadnji punkt ovaj, srpske vojske, pa ima neutralna zona preko jednog mosta gdje su bile mine tenkovske ovo-ono, nemojte, kontejnere nemojte dirati ništa, upozorili su ljudi. Dočekače vas tamo kod jedne stare garaže srušene, kaže ta naša neka patrola il' ovo-ono, straža. Tako je i bilo. – Transkript svjedočenja S-1 na glavnom pretresu od 31.08.2012. godine 42 Svjedok: Pročito je mislili smo da idemo svi na razmjenu, dobro se, dobro se sjećam, imate na, na stadionu Koševo pet hiljada Zelenih beretki, moj vam je savjet nemojte uzimati oružje, izginućete i što je još

34

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

suštini i sadržaju ne može služiti kao osnov za utvrđivanje krivnje optuženog, za one radnje koje mu se stavljaju na teret. Radi se dakle, o govoru koji u sebi sadrži neku vrstu upozorenja, ali istovremeno i pozivanje na smirivanje situacije, odnosno govoru koji, uzimajući u obzir sve okolnosti tog vremena, ne ukazuje na diskriminatorsku namjeru ili namjerno zatrašivanje zatočenika. Činjenica da se optuženi obratio zatočenicima ispred Paviljona, kada je navodno rekao da ne žale za svojom imovinom, traktorima, vozilima, kućama sama po sebi ne može biti osnova za utvrđenje i da je optuženi vršio razdvajanje, odlučivao ko ide za grad, a ko za logor i da je pravio neke spiskove, odnosno da je znao šta će biti sa zatočenicima i da ova njegova radnja predstavlja odlučujući doprinos u izvršenju inkriminisanih radnji.

98. Apelaciono vijeće još jednom podsjeća na načelo in dubio pro reo i obavezu suda da sve one činjenice u pogledu kojih postoji sumnja, kada idu na štetu optuženog, tumači tako da iste smatra nedokazanim. U konkretnom slučaju, postoje indicije da je optuženi na neki način bio uključen u proces razdvajanja zarobljenih Bošnjaka. Međutim, osim činjenice da se optuženi obratio zarobljenim Bošnjacima postrojenim ispred „Paviljona“ te prema navodima pojedenih svjedoka i sam tu, kada su već izvedeni ispred „Paviljona“, pročitao njihova imena sa spiska, ovom Vijeću nisu prezentovani dokazi na osnovu kojih bi se van svake sumnje utvrditi da je optuženi zaista imao vlast nad zarobljenim Bošnjacima, da je imao ovlaštenje da odlučuje o tome da li će i gdje biti držani te da je konačno, donio odluku i izvršio razdvajanje Bošnjaka i prisilno preseljenje prve grupe u grad.

99. Svi saslušani svjedoci, koji su u to vrijeme bili zarobljeni u Paviljonu su potvrdili da su njihovo obezbjeđenje vršili pripadnici vojske, najčešće spominjući „Kupresa“, a od policajaca viđen je Milinković Slavko, koji je opet bio začuđen kada je sreo Kožljak Mustafu, prijeratnog kolegu, što upućuje da ni Milinković Slavko, kao navodni komandir stanice milicije, nije znao ko je sve zarobljen u „Paviljonu“.

100. Niti jedan dokaz ne ukazuje na optuženog Sarića kao lice koje je naredilo da zarobljeni muškarci budu prevedeni do linije razdvajanja. Uloga optuženog se u radnjama opisanim u izreci presude pod tačkom 2.b) iscrpljuje u obraćanju zarobljenicima ispred „Paviljona“. Svjedoci Muharemović Halid i S-1 potvrdili su da su se u grupi kretali do linija

ostalo mi u pamćenju ovi što su ostali ostaće 2 sata na informativnom razgovoru. – Transkript svjedočenja pandžić Ibre na glavnom pretresu od 28.05.2012. godine

35

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

razdvajanja i da su imali pratnju od strane vojske i policije, no ovi svjedoci nisu naveli da je optuženi odredio tu pratnju. Svjedok Đokić Vaso, koji se nalazio među licima koja su ispratila prvu grupu zarobljenih Bošnjaka do linije razdvajanja je pak naveo da im optuženi nije direktno izdao naredbu da vrše pratnju. Nadasve, svjedok Đokić Vaso je bio pripadnik vojske, pa je stoga upitno kako bi uopšte optuženi, kao pripadnik civilne formacije, mogao izdati bilo kakav nalog pripadniku vojske. Na ova pitanja nije odgovoreno provedenim dokazima optužbe, usljed čega postoji sumnja da je optuženi postupio na način opisan u tački 2.a) izreke, što čini opravdanim primjenu člana 284. tačka c) ZKP BiH.

(b) Tačka 2. b) 101. Nadalje, Apelaciono vijeće nalazi da provedenim dokazima tužilaštva nije dokazano da je optuženi počinio radnje koje su opisane pod 2. b) izreke presude.

102. Optuženom je, naime, na teret stavljeno da je grupi zarobljenih Bošnjaka „naredio da se penju na teretni kamion“, sa kojega je potom „skinuo“ prijeratnog kolegu svjedoka Kožljak Nahida, Muharemović Kasima i svjedoka S-10, a zatim da je „naredio da se 26 preostalih zatvorenika uz pratnju milicije transportuje u logor „Bunker“ u Vogošći“. Odbrana, pri tome, nije sporila da je optuženi bio prisutan ispred „Paviljona“ i da je zadržao prijeratnog kolegu Kožljak Nahida, prilikom penjanja na kamion, da su uz Kožljak Nahida još dva lica sišla sa kamiona, te da je optuženi iste ispratio do linije razdvajanja između položaja pod kontrolom bosanskih snaga i srpskih snaga.

103. Apelaciono vijeće se već ranije izjasnilo o pitanju izdavanja naredbe za razdvajanje i odluke o tome gdje će koja od grupa zarobljenih muškaraca Bošnjaka biti prebačena. U tom smislu ovo Vijeće je našlo da nije dokazano da je optuženi uopšte imao takav položaj i svojstvo da je mogao izdati naredbu o zatvaranju, razdvajanju i premještaju zarobljenih muškaraca Bošnjaka i njihovom izmještanju u Vogošću, odnosno logor „Bunker“, a naročito nije dokazana njegova svijest i znanje o tome kako će se sa istim postupati nakon dolaska u logor „Bunker“ i nakon što su isti predani u nadležnost upravniku logora.

104. Naime, tužilaštvo dokazni postupak usmjerava na samu činjenicu fizičkog prisustva optuženog činu penjanja zarobljenih muškaraca na kamion ispred „Paviljona“ te njihovo upućivanje u logor „Bunker“, potpuno izostavivši da sudu predoči jasne dokaze iz kojih bi bilo vidljivo ko je zaista donio odluku o zatvaranju i razdvajanju zarobljenih muškaraca Bošnjaka, ko je odlučio ko će biti pridružen kojoj grupi, ko je donio odluku o izmještanju zarobljenih muškaraca i koja je to uloga optuženog bila u svim tim radnjama. Umjesto

36

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

toga, optužba se oslanja samo na iskaze zarobljenih muškaraca očevidaca, koji u odnosu na inkriminisane radnje mogu ponuditi samo djelomična saznanja i pretpostavke, budući da isti ne raspolažu podacima o tome koja je bila rukovodna struktura u inkriminisano vrijeme na inkriminisanom prostoru, ko je donosio odluke vezane za njihovo zarobljavanje i dalje premještanje. Svjedoci su mogli ponuditi saznanja samo o onome što im se direktno dešavalo, o događajima koji su uslijedili nakon donošenja odluke o razdvajanju i premještanju i o tome nemaju nikakvih relevantnih saznanja.

105. Apelaciono vijeće nalazi da samo prisustvo optuženog, nakon što su neka druga, nepoznata lica pročitala imena sa spiska i nakon što je došlo do razdvajanja zarobljenih muškaraca Bošnjaka, ne daje osnova za utvrđenje da je optuženi imao naredbodavnu ulogu, da je odluka o zarobljavanju i razdvajanju bila njegova odluka, pa čak ni da je znao i bio upoznat sa tim planom i da se svjesno istome pridružio, u namjeri progona i deportacije, kako mu se to stavljalo na teret. Provedeni dokazi ne daju osnova za zaključak da je optuženi izdao naredbu o razdvajanju ili da je lično odlučio o tome ko će biti u kojoj „grupi“, kako je to ovo Vijeće već ranije utvrdilo.

106. Naime, svjedoci Ruhotina Muhamed, Pandžić Enver, Pandžić Hasan, Pandžić Mensur, Išerić Fikret, Kožljak Nahid, Muharemović Kasim i S-10 potvrdili su da su bili zatočeni u prostorijama „Paviljona“, te da je došlo do razdvajanja zarobljenih muškaraca Bošnjaka u više grupa, odnosno da jedna grupa odvojena i izmještena za Sarajevo, dok je grupa u kojoj su se oni nalazili trebala biti prebačena u Vogošću, radi razmjene. Međutim, iskazi svjedoka doprinose utvrđenju objektivne činjenice razdvajanja i premještanja dijela zarobljenih muškaraca za Vogošću, odnosno logor „Bunker“, dok na temelju ovih iskaza nije moguće van svake sumnje utvrditi ko je izdao naredbu za razdvajanje i premještanje zarobljenika u logor, a naročito ne da je te radnje poduzeo optuženi.

107. Teza tužilaštva da je optuženi taj koji je donio naredbu o razdvajanju i da je on taj koji je odlučio da će zarobljenici biti prebačeni u logor temelji se na okolnosti da je isti „naredio da se penju na teretni kamion“ i da je „naredio da se 26 preostalih zatvorenika uz pratnju milicije transportuje u logor „Bunker“ u Vogošći“. Međutim, iskazi pomenutih svjedoka ne daju osnova za zaključak da je optuženi postupio na opisani način.

108. Prije svega, svjedoci nisu bili saglasni u pogledu činjenice ko je i u kojoj prilici čitao i prozivao imena sa spiska. Tako svjedoci Ruhotina Muhamed i Pandžić Hasan navode da je optuženi prozivao imena sa spiska i tako vršio razdvajanje i to ispred objekta „Paviljon“.

37

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

Nasuprot tome, svjedoci Pandžić Enver, Pandžić Mensur, Išerić Fikret, Kožljak Nahid, Muharemović Kasim i svjedok S-10 saglasno navode da je čitanje spiska obavljeno unutar prostorija „Paviljona“ u kojima su zarobljenici bili zatočeni i to tako što su imena čitana sa spiska i oni čija su imena bila prozvana bi izlazili ispred zgrade. Niti jedan od ovih svjedoka ne pominje optuženog kao lice koje je prozivalo ili čitalo imena sa spiska, pa tako svjedoci Kožljak Nahid i Pandžić Mensur navode da je prozivanje sa spiska vršio Petrović Dragan „Kupres“, dok se svjedoci Muharemović Kasim i svjedok S-10 nisu mogli izjasniti o tome ko je vršio proizivanje, navodeći da su to bila neka nepoznata lica, dva nepoznata vojnika.

109. Cijeneći iskaze pomenutih svjedoka, kao i iskaze svjedoka Išerić Fikreta, Gljiva Jusufa i drugih, čije iskaze je ovo Vijeće razmatralo u kontekstu tačke 2. a), Apelaciono vijeće zaključuje da su svjedoci Ruhotina Muhamed i Pandžić Hasan jedini identifikovali optuženog kao lice koje je navodno čitalo imena sa spiska, odnosno vršilo razdvajanje zarobljenih muškaraca Bošnjaka i to ispred „Paviljona“. Pri tome je ovo Vijeće imalo u vidu da svjedoci optuženog nisu poznavali ranije, da ni u momentu spornih dešavanja nisu znali ko je Sarić Goran, već da na osnovu priča drugih zarobljenika i pretpostavki dovode u vezu lice koje je vršilo prozivanje i optuženog.

110. Nasuprot tome, lica koja su dobro poznavala optuženog i prije spornih dešavanja, poput Kožljak Nahida, koji je prijeratni kolega sa optuženim, jasno navode da optuženi nije lice koje je vršilo prozivanje. Svjedok Kožljak Nahid je decidan u izjavi da je „Kupres“ taj koji je vršio prozivanje, a što potvrđuje i svjedok Pandžić Mensur.

111. Nadalje, Apelaciono vijeće nalazi da provedeni dokazi ne potvrđuju da je optuženi naredio zarobljenim Bošnjacima da se penju na kamion. Naime, svjedok Pandžić Enver se nije mogao izjasniti ko je dao naredbu da se zarobljenici penju na kamion, svjedok Muharemović Kasim je naveo da je „komanda“ rekla da se penju na kamion, svjedok S-10 navodi da su to bila neka njemu nepoznata lica, svjedok Kožljak Nahid se na tu okolnosti nije izjasnio, osim što je potvrdio da mu je optuženi rekao da zastane i da se ne penje na već postavljeni kamion. Svjedok Pandžić Mensur, također, ne navodi da je optuženi izdao bilo kakvu naredbu, a svjedok Ruhotina Muhamed navodi samo da im je rečeno da se penju na kamion. Svi svjedoci su bili saglasni u tome da je kamion na koji su se trebali penjati već bio postavljen ispred „Paviljona“ kada su izvedeni, te da su se tako postrojeni u koloni krenuli penjati na kamion. Svjedoci Pandžić Enver, Pandžić Hasan, Pandžić Mensur Išerić Fikret i svjedok S-10 naveli su da im je rečeno da će ići u Vogošću na razmjenu, ne

38

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

spominjući pri tome optuženog, dok je samo svjedok Muharemović Kasim naveo da mu je optuženi to saopštio.

112. Na osnovu iskaza navedenih svjedoka Apelaciono vijeće je van svake sumnje utvrdilo da je došlo do razdavajanja zarobljenih muškaraca Bošnjaka i da je pri tome, evidentno određeno da će grupa od približno trideset muškaraca biti prebačena u Vogošću, odnosno do logora „Bunker“. Međutim, Apelaciono vijeće nalazi da nije dokazano da je optuženi imao ulogu u donošenju tih odluka, odnosno da je, kako mu se optužnicom stavljalo na teret, naredio i da se izvrši razdvajanje i da se zarobljeni muškarci prebace u logor, znajući i pristajući na sve ono što će im se dalje u logoru dešavati.

113. Teza tužilaštva da je optuženi bio taj koji je odlučivao o sudbini zarobljenih muškaraca, odnosno da je on taj koji je odlučio o razdvajanju, da je on taj koji je sačinio spiskove sa kojih su zarobljenici prozivani, po ocjeni ovog Vijeća osporena je upravo provedenih dokazima optužbe. Pored onoga na što je ovo Vijeće već ukazivalo, a odnosi se na propust da se opiše i dokaže tok događaja koji je prethodio onome o čemu su svjedoci dali iskaze, iskazi saslušanih svjedoka osporavaju i tvrdnju optužbe da je optuženi bio u kapacitetu da izdaje naredbe i donosi odluke o rasporedu zarobljenika.

114. Naime, svjedoci Kožljak Nahid43 i Pandžić Mensur44 potvrdili su najprije da je „Kupres“ čitao imena i prozivao zarobljenike, kao i da je optuženi došao u sukob sa „Kupresom“ kada je zaustavio kolegu Kožljak Nahida da se ne penje na kamion, pa tako Kožljak Nahid navodi da je u tom trenutku došao „Kupres“ psujući i zabranjujući da sa kamiona siđe i Pandžić Dževad45. Svjedok Išerić Fikret naveo je da je „Kupres“ dozvolio

43 Svjedok Kožljak Nahid: Ovaj, znači u prijepodnevnim satima ulazi Kupres, Dragan Petković sa još nekim vojnikom i nosi neki spisak. Kaže koga pročitam sada ustaće i ide za mnom iz ove prostorije gdje smo bili, to boravili ove prethodne dane. Nisam bio odmah na tom spisku, nego kad je pogledao mene, rekao je kako se zoveš i dopisao je moje ime. I izašao sam, ne znajući šta će se dešavati. – transkript od 18.06.2012. godine 44 Svjedok Pandžić Mensur: Pa ha u moju sobu svi koji su trebali da ostanu, da idu za „Sonja“-u, i ostali tu u moju sobu su prebačeni. A ovi što su trebali za grad izašli su dole postrojili ih i puštali ih za grad. Tužilac: Kako se to dešava? Kako oni izlaze, je li izlazi ko hoće ili ili po nekom? Svjedok: A ne, spisak se čitao. Tužilac: Ko je čitao spisak? I gdje se čitao? Je li u vašoj sobi ili negdje drugo? Svjedok: Mislim da je Kupres čito', ne znam tačno kada. Tužilac: A gdje je čitan taj spisak za vas? Svjedok: Čitan je na hodniku spisak. Koji su prozivani prvo su izašli iz sobe prozivani izašli napolje. I onda koji su prozivani ponovo su u našu sobu dolazili. Tužilac: Aha. Znači u vašoj sobi su ostali oni koji neće ići, je li? Svjedok: Da. – trankript od 11.06.2012. godine 45 Iskaz svjedoka Kožljak Nahida

39

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

da ide za Vogošću, nakon što je jedan od pripadnika policije pitao „Kupresa“ da pusti svjedoka46.

115. Okolnost da je optuženi, iskoristivši utjecaj koji je evidentno imao, uspio da sa kamiona na kojem su bili ukrcani muškarci Bošnjaci koji su trebali biti prevezeni za Vogošću prepoznao svog prijeratnog kolegu Kožljak Nahida i istog „skinuo“ sa kamiona, po ocjeni ovog Vijeća jasno ukazuje da optuženi nije znao ni ko je sve zatočen u „Paviljonu“, ko je raspoređen da ide na koju stranu, a naročito ne da je on o tome odlučivao. Tvrdnja tužilaštva da je optuženi vršio razdvajanje i odlučivao o tome ko će biti premješten u Vogpšću, a onda nakon toga sa kamiona „skinuo“ svog kolegu i još dva lica, nema logičkog, a ni uporišta u provedenim dokazima. Svjedok S-8 je tvrdio da je „Kupres“ taj koji je odredio ko ide za Vogošću, odnosno da je on bio glavni47. Svjedok Pavlović Malešić Petar potvrdio je da je upravo on vozio kamion kojim su zarobljenici prevezeni do logora „Bunker“, međutim, svjedok ne navodi da je naredbu za to ili bilo što drugo dobio od optuženog. Tačnije, svjedok je naveo da mu je preko strine poručeno da se javi u „Paviljon“ a da je usput sreo optuženog i istog povezao sa sobom, kojom prilikom mu je optuženi rekao da se „nešto dešava“.

116. Apelaciono vijeće je utvrdilo da nema dokaza koji bi potvrdilo tezu tužilaštva da je optuženi naredio da se razdvoje zatočeni Bošnjaci, da se grupa uputi u logor u Vogošći, a niti da je naredio da se penju na kamion. Sama činjenica da je optuženi bio prisutan ne može biti dovoljna da bi se utvrdila njegova odgovornost i krivica. Također, sve ono što se dešavalo sa zatočenim Bošnjacima, nakon njihovog odlaska iz „Paviljona“, pogotovo ne može biti dovedeno u vezu sa optuženim, budući da provedeni dokazi ne uspostavljaju

46 Tužilac: Dobro. Evo Vi ste sad dakle određeni ovaj, čuli ste da, od Kupresa je li da ćete ići u Vogošću, šta se dešava dalje? Svjedok: Čuo sam od Beke, Beko mi je prišo, reko eto... Tužilac: A Beko....Svjedok: Onaj, završio sam ti onaj, u tom smislu da nam je pomogo da idemo za Vogošću. I on je, vjerovatno je Beko znao o čemu se radi, i. Tužilac: A kako Vam je to saopštio? Svjedok: Pa rekao je posle kad je, kad mu je taj Kupres rekao da idemo, da možemo za Vogošću, onda je meni prišo, eto dobro je idete za Vogošću, i kao da mi je pomogo. ...Branilac: Vi kažete da moguće da su pročitani neki spiskovi? Svjedok: Pa je pročito me, znam da smo, ipak 20 godina je prošlo, ne mogu se ja tačno sjetiti i ne mogu ono što tačno ne znam neću da govorim, ali znam da smo odvojeni bili u prostoriju tu gdje smo određeni bili za Pale, sto posto. I bilo je tu malo ljudi. A ljude koje nisam ja poznavao. Branilac: Ko pročitao taj spisak? Svjedok: Molim? Branilac: Ko je pročitao taj spisak? Svjedok: Taj mislim Kupres. – Transkript saslušanja svjedoka Išerić Fikreta na glavnom pretresu od 24.08.2012. godine 47 Tužilac: A kako je došlo do toga da se oni tovare na kamion? Svjedok: Kako je došlo? Tužilac: Ja. Svjedok: Došlo, izvedeni su ko i ovi ljudi, postrojeni i sad kamion je tu, i penjite se. I bio je, ja ga nisam naveo, nisam znao ni kako Kupres ga zovu, kako, on je glavni bio za taj utovar ljudi u kamion. Tužilac: On bio glavni? Svjedok: Jeste. – Transkript od 31.08.2012. godine

40

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

nikakvu kauzalnu vezu između djelovanja optuženog i onoga što se za zatočenim licima dalje dešavalo, nakon dolaska u logor, gdje su bili pod kontrolom nekih drugih lica.

117. Niti jedan dokaz tužilaštva se ne odnosi na dešavanja koja su prethodila samom momenutu kada su zarobljeni muškarci, čije je razdvajanje već izvršeno po opisanoj proceduri, dovedeni do kamiona i kada su se na isti popeli, nakon čega su sa kamionom odvezeni u Vogošću. Provedenim dokazima nije uspostavljena veza između djelovanja optuženog i akta razdvajanja muškaraca, navodna naredbodavna uloga optuženog o tome da zarobljenici uopšte budu razdvojeni u više grupa, kao i navodna odluka optuženog o tome ko će se od zarobljenika rasporediti u koju grupu, zatim navodna naredba optuženog da se muškarci transportuju u logor u Vogošći. Ove tvrdnje optužbe ostaju na nivou pretpostavki i indicija, koje provedenim dokazima nisu potvrđene van svake sumnje. Sama činjenica da se optuženi fizički nalazio na prostoru na kojem su se naprijed opisane radnje dešavale, odnosno da su svjedoci primjetili njegovo prisustvo, pa čak i da je, kako je svjedok Muharemović Kasim rekao, da se spusti cerada na kamionu, nakon što su se zarobljeni muškarci na isti popeli, ne potvrđuje i da je optuženi lice koje je naredilo da se zarobljenici razdvoje i da se „druga grupa“ prebaci u Vogošću, odnosno logor „Bunker“.

118. Apelaciono vijeće posebno primjećuje da optužba nije prezentovala niti jedan konkretan dokaz iz kojeg bi se dao vidjeti odnos optuženog prema ovim radnjama, odnosno njegova namjera i htijenje da izvrši prisilno preseljenje i da pri tome zarobljene muškarce transportuje do logora u Vogošći, kako bi isti tamo bili zatočeni i podvrgnuti posebno okrutnom tretmanu.

119. Tužilaštvo je nastojalo izvesti naredbodavnu ulogu optuženog u radnjama opisanim pod tačkom 2. b) izreke presude, iz okolnosti da je isti zaustavio prijeratnog kolegu Kožljak Nahida da se ne penje na kamion, te da je pomogao da sa kamiona siđu još dva lica. Međutim, ovo Vijeće je imalo u vidu izjavu svjedoka Išerić Fikreta koji je potvrdio da je njegovo puštanje odobrio „Kupres“, kao i svjedoka Muharemović Kasima, koji također navodi da je upravo „Kupresa“ molio da mu dozvoli da siđe sa kamiona. Naime, svjedok je potvrdio da je nakon što su se zarobljenici popeli na kamion, da je upravo „Kupres“ naveo

41

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

da ima previše ljudi na kamionu, nakon čega je svjedok molio da njega pusti i to nakon što je odbio da siđe, bojeći se šta će biti, obrativši mu se riječima „siđi brko“48.

120. Svjedok S-10 je također potvrdio da mu je dozvoljeno da siđe sa kamiona, a nakon što su zarobljeni muškarci molili da mu se to dozvoli, jer je u to vrijeme bio maloljetan. Svjedok se ipak, nije mogao izjasniti koje je to lice koje mu je dozvolilo da siđe sa kamiona.

121. Nadalje, Apelaciono vijeće je uzelo u obzir navode svjedoka koji su potvrdili da „Kupres“ optuženom nije dozvolio da sa kamiona „skine“ još i Pandžić Dževada, odnosno da su ušli u sukob zbog toga što je optuženi dozvoljavao da iko siđe sa kamiona.

122. Sve naprijed navedeno opredijelilo je Apelaciono vijeće u zaključku da nije moguće van svake razumne sumnje zaključiti da je optuženi izdao naredbe za razdvajanje i za deportaciju i zatočenje zarobljenih Bošnjaka.

(c) Tačka 2. c) 123. Tačkom 2. c) izreke presude optuženom se stavljalo na teret da je (1) „izdvojio svjedoka „S-1“ i Gljiva Jusufa i premjestio ih u grupu zatvorenika koja je prisilno preseljena na teritoriju pod kontrolom Armije BiH“, (2) „Pandžić Ismeta izdvojio i predao na zatočenje u logor „Bunker„ u Vogošći gdje je nakon nekoliko dana smrtno stradao“ te „Pandžić Đulagu, Pandžić Hamida, Pandžić Esada, Pandžić Sanela, Pandžić Ahmeda, Gljiva Seju, Smajlović Ramiza i Kožljak Mustafu, znajući da će biti ubijeni, zadržao u krugu bolnice Jagomir“.

124. Apelaciono vijeće je utvrdilo, na temelju provedenih dokaza, a naročito iskaza svjedoka optužbe svjedoka S-1, svjedoka Gljiva Jusufa, Ruhotina Muhameda, Đokić Vase, Pandžić Mensura, svjedoka S-5, da nije dokazano van svake razumne sumnje da je optuženi uopšte znao da su lica navedena u ovoj tački izreke presude bila zatočena i smještena u prostorije Barake u krugu bolnice Jagomir, a naročito ne da je optuženi

48 Svjedok:Kožljak. Kožljak Nahid. Mi ga zovemo Samir, e sad pravo ime vjerovatno mu je Nahid ovaj Kožljak. On je sišao sad ovaj mi ne znajući šta će se desiti sa, sa tim što će sići ali eto ljudi kao mole, misle da će pustiti, misle da će pustiti ovaj da idu. Počeli su moliti ovaj jedan Sakib Pandžić počeo moliti za svog sina pošto je bio maloljetan Benjamin i mi smo onda svi kad je on počeo hajde nek siđe on, ovaj ajde reko siđi. Sišo je on e onda sad prišo je jedan ne znam kako se zove reko ovome Ziji Selmanoviću Zijo siđi ti, Zijo nije reko, neću ja, nije htio da siđe, vjerovatno iz razloga što je mislio da, da se neće dobro provesti. E na to kad sam ja vidio da on neće da siđe ja sam samo ovaj pošto je tu bio i Kupres i samo sam reko Kupres

42

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

odlučivao o tome šta će biti sa zarobljenicima, pa da je znajući da će biti ubijeni zadržao Pandžić Đulagu, Pandžić Hamida, Pandžić Esada, Pandžić Sanela, Pandžić Ahmeda, Gljiva Seju, Smajlović Ramiza i Kožljak Mustafu u krugu bolnice Jagomir.

125. Apelaciono vijeće, najprije, ukazuje na nedorečenost u činjeničnom opisu djela, kada se navodi da je optuženi „zadržao“ zarobljenike u krugu bolnice. Naime, potpuno je nejasno šta se pod time smatra, da li je u pitanju neka radnja optuženog koja se manifestuje u spoljnom svijetu u smislu fizičkog djelovanja ili se pak radi o nekom nalogu ili naredbi optuženog. Već zbog ove okolnosti, Apelaciono vijeće nije moglo utvrditi o kakvoj radnji i djelovanju optuženog se u suštini radi. Pored navedenog, iz iskaza saslušanih svjedoka ne može se izvesti zaključak da je optuženi na bilo koji način „zadržao“ zaobljenike u prostorijama Barake.

126. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka S-1, Gljiva Jusufa49, Pandžić Fadile, Pandžić Mensura50, svjedoka S-451 i Muharemović Halida52 proizlazi da je lišenje slobode i

mogu li ja isto ko đak on je reko siđi brko. I ja sam sišo. I ovaj viče dosta je... – Transkipt svjedočenja Muharemović Kasima na glavnom pretresu od 27.08.2012. godine 49 Tužilac: Dobro. Dobro. Evo šta se to desilo za Bajram ono čega se Vi samo sjećate? Šta se desilo za taj Bajram? Svjedok: Za Bajram, e 'vako je bilo, bilo je spremano šta ja znam i kurbani i svašta je bilo, šta ja znam tako, slatkarije i tako slično što se radilo. Tužilac: Dobro. To je one pripreme redovne...Svjedok: Ja. Tužilac: Nećemo o tome. Jel' se desilo nešto vezano od događaja ratnih? Svjedok: Momentalno taj dan nije. A jesu nas pokupili i u zatvor otišli. Tužilac: Koji je to dan bio? Svjedok: Prvi dan Bajrama. Tužilac: Aha. I šta je, gdje su odvedeni u zatvor? Svjedok: Bili smo cijeli dan u komšiluku kod jednoga Pandžića, cijeli dan. Pred mrak odveli nas u Sonju. Tužilac: Aha. Svjedok: I u Sonji smo prenoćili. Tužilac: Aha. Svjedok: I iz Sonje ovaj, odveli nas oni na Kromolj, i na Kromolju smo bili cijeli dan, al' u kolima. Tužilac: Aha. Svjedok: TAM-ić jedan bio. E onda opet otale, odvukli su nas na Pale. Tužilac: Aha. Svjedok: I na Palama nije bilo mjesta, šta ja znam, za one zatvorenike i vratili nas opet u, u, na Kromolj tu. Te onda kasnije su nas prebacili gore, ne znam kako se kaže ona, ona bolnica (nejasno) šta ja znam ono u Jagomiru. Tužilac: Aha. Svjedok: E tu smo predanili cijeli dan i jednu noć. Tužilac: Aha. Svjedok: I otale nas izveli i onda otišli u Jagomir, prva ulica, prva ona zgrada na lijevu stranu, baraka. – Transkript svjedočenja Gljiva Jusfa od 17.09.2012. godine 50 Svjedok: Nisam ni tada vidio. Oni su bili tamo u posebnoj prostoriji smješteni. Tužilac: A gdje ste čuli, gdje su bili? Svjedok: Ne znam tačno, ali znam da su bili 'vamo negdje odvojeni od nas, nisu uopšte sa nama bili. Hamid, Mujica, Ahmed Pandžić. – Transkript iskaza svjedoka Pandžić Mensura 51 Svjedok: Nisam imao priliku vidjeti ali znam da su ih pohapsili. Znam da su ih pohapsili jer kad smo mi bili gore, ja pardon, nisam to ovaj, nisam to spominjao. Dok smo mi bili gore u Nahorevu oni su stalno dolazili i traže ovoga, traže onoga, pretresali su naselja, kuće, odnosili sve šta, šta im se svidlo, ovaj Tužilac: Za koga Vi znate da je uhapšen tad? Svjedok: Ne znam, mislim nisam vidio ali znam sto posto da pohapšeni su recimo svi ovi koji su ubijeni. Sad treba da, da nabrajam koji su ubijeni i nađeni gore ovaj kasnije u, u prema Skakavcu. Onda par njih je uhapšeno kao Selim i ovi koji su završili na Palama i likvidirani su. Pa to je otprilike 15ak ljudi u startu, u startu koji su pohapšeni iz nekih razloga, zašto ne znam, uglavnom su tražili. Zašto su tražili, zašto su ih okrivljivali ne znam. Ja garantujem i tvrdim sad da niko ništa kriv nije. Tvrdim isto ko što i ja. Nit smo šta znali ni, ni jednostavno malo smo se kao organizovali, šetali oko kuća, čuvali da nas ne bi ko iznenadio da nas podavi na spavanju. Jer s obzirom, znali smo kakva je situacija, ovaj, prethodna bila. Koliko su sela ovaj kako su završili i, i šta su radili. I jesu oni hapsili i odvodili ljude. Zahida Pandžića eto i Ahmeda i Đulagu i kasnije ovaj onog malog ne znam mi smo ga zvali (nerazumljivo) Ramiza, pa nekog Seju malog dijete koje nije imalo 20 godina, zašto pojma nemam. To niko ništa nije kriv. Pod čijom, normalno, ko

43

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

zatvaranje lica koja su držana u barakama bilo potpuno odvojeno od zatvaranja ostalih Bošnjaka dana 19.06.1992. godine, odnosno da je za ova lica važio poseban tretman i da je njihovo osiguranje vršila isključivo vojska.

127. Na okolnosti zarobljavanja lica pod tačkom 2.c) svjedoci su potvrdili da su u tome učestvovali vojnici i policajci, gdje su svjedoci u najvećem dijelu spominjali Petković Dragana „Kupresa“. Svjedok Pandžić Fadila53 je bila izričita u tvrdnji da su njenog supruga Đulagu odveli „Kupres“ i još neka lica u maskirnim uniformama, a da je tu bio prisutan i „Garinči“, također u maskirnoj uniformi. Imajući u vidu da je svjedok Grujić Mišo zvani „Garinči“ naveo da nikad i nije bio u policiji i osporio i sam spisak pripadnika stanice milicije, kao dokaz Tužilaštva broj DT-8 i DT-9, ovo Vijeće nije našlo osnova za zaključak da je u zarobljavanju i odvođenju Pandžiž Đulage na bilo koji način učestvovao i optuženi, kao ni da je isti bio barem upoznat i saglasan sa tim radnjama. Jednako tako, kada govore o zarobljavanju lica pod tačkom 2.c), u onoj mjeri koliko im je poznati, svjedoci Kožljak Nahid, Pandžić Mensur i S-4 govore o pripadnicima vojske, posebno istučući Petković Dragana „Kupresa“. Svi svjedoci koji su saslušani u toku glavnog pretresa na okolnost zarobljavanja i boravka u bolnici Jagomir, među kojima i već navedeni Kožljak Nahid, S-1, Pandžić Mensur i drugi potvrdili su da dio zarobljenika, koji se nalazio u barakama, nije boravio skupa sa njima u zgradi „Paviljona“, odnosno da su u cijelosti bili odvojeni i da čak nisu ni znali ko je sve bio među tim zarobljenicima.

128. Nadalje, svjedok S-1 izričito je naveo da su ga zarobili pripadnici vojske, među kojima je posebno izdvojio komandanta „Zoku“54 i to 11. juna 1992. godine, dakle prije

je god bio tu od tih vojnika ko se god zadesio tu, ko je to radio i tražio i to znači da su imali neka naređenja i komande. – Transkript svjedočenja S-4 na glavnom pretresu 27.08.2012. godine 52 Tužilac: Aha. Dobro, evo prilikom ovaj, tog Vašeg boravka u pritvoru, jeste Vi imali priliku vidjeti ikog od ovih, jel' iko bio u Vašoj prostoriji, od ovih koje ste spominjali? Svjedok: Od kojih? Tužilac: Od ovih što su ubijeni? Svjedok: Nije, oni su bili za., zas., zasebno onaj, zatvoreni, ja mislim skroz u drugoj zgradi, da, da nisu uopšte u ovoj gdje smo mi bili. Tužilac: Aha, dobro. – Transkript iskaza Muharemović Halida od 18.06.2012. godine 53 Svjedok: Ćola je imo' one maskirne hlaće na sebi. Ne sjećam se gore. Kupres je imo' crne hlaće i crnu majcu, a ovi mladići što su ćekali na avliji sa Golf-om imali su crvene berete i zelene uniforme. Tužilac: Dobro. Kažete da su odveli ovaj Džulagu...Svjedok: Jeste, odveli su ga. To je bilo oko 2 sata. Tužilac: I jeste li saznali gdje su ga odveli? Svjedok: Odveli su ga da traži po Nahorevu, da traži pušku, cijev, rekli su cijev šta ja znam. I kad ni., to je zadnji susret sa njim. Onda su, ja sam tu ostala pred kućom, oni su otišli, bio je tu i Pandžić Zahir i S2, sa njim otišao. – Transkript svjedočenja Pandžić Fadile na glavnom pretresu 17.08.2012. godine 54 Svjedok: Tu smo bili jedno vrijeme, straža je bila ispred te kuće, nismo smjeli izaći iz kuće. Bilo je preturanja te vojske, trčali su negdje gore-dole. Vidio sam da je, čuli smo pod komandama su zvali tog nekog izvjesnog Zoka, bio je komandant te, to su bili po mom mišljenju ljudi kako su i pričali ekavski da su bili iz Srbije ljudi. – Transkript svjedočenja od 31.08.2012. godine

44

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

nego su ostali stanovnici područja Nahoreva, kako se navodi u tački 1. izreke presude, zarobljeni i deportovani. Svjedok je, također, detaljno opisao kako je transportovan nakon zarobljavanja, odnosno kuda je vođen prije nego je konačno smješten barakama u krugu bolnice Jagomir, pa je tako naveo i da je grupa zarobljenih muškaraca Bošnjaka, u kojoj se nalazio, vođena na razmjenu na Pale, koja ipak nije uspjela. Svjedok je opisao i incident, kada je po dolasku ove grupe u krug bolnice Jagomir, izvjesni Ćuković Miodrag zvani „Gedora“, nasrtao na zarobljenike i prijetio im, kada je u njihovu zaštitu stao upravo optuženi.

129. Nadalje, u pogledu dešavanja u barakama, svjedok S-1 je izričito naveo da su barake osiguravali vojnici u vojnim SMB i maskirnim uniformama. Svjedok je potvrdio i da je iz prostorija baraka vođen na ispitivanje, ali nije mogao precizirati o kakvim se prostorijama radilo, da li se radilo o prostorijama policijske stanice, komande ili kriznog štaba.

130. U odnosu na optuženog, svjedok je naveo da je u sobu, u kojoj je boravio sa Pandžić Ismetom i Gljiva Jusufom jedno jutro došao optuženi, skupa sa Terzić Miloradom i „Garinčijem“, kada mu je Sarić rekao da će možda za grad55. Međutim, Apelaciono vijeće primjećuje da svjedok nije bio siguran niti je tvrdio da je upravo optuženi lice koje je odlučivalo o tome da li će zaista biti pušten u grad, navodeći da misli da su „Terza“ i „Garinči“ urgirali da se svjedok pusti, jer su se poznavali od ranije.

131. Sama činjenica da se optuženi obratio svjedoku S-1 ne daje osnova za zaključak da je isti imao mogućnost, ovlaštenje i obavezu da odlučuje šta će biti sa ostalim zarobljenim Bošnjacima. Ovo vijeće je već našlo nespornim da je optuženi uživao određeni autoritet i ugled, koji je demonstriorao i iskoristio kada je omogućio svjedoku Kožljak Nahidu da siđe sa kamiona za Vogošću ili kada se obratio zarobljenim muškarcima prije nego su isti premješteni u Sarajevo. Međutim, ova činjenica sama za sebe ne može biti dovoljna da se zaključi i da je optuženi imao stvarnu i realnu nadležnost nad zarobljenim Bošnjacima, odnosno da je on odlučivao šta će sa njima biti, pa da je potpuno svjestan i znajući da će isti biti lišeni života, na neki način to i omogućio, kako mu se optužnicom stavljalo na teret.

55 Rekao je, spomenuvši mene, vidjećemo možda danas odeš u grad, kao sa i da ovi urgiraju da Terza i, jer oni su ipak, mi se znamo, ja sam gore i, i rođen i družili smo se i znali smo i on isto tako, da urgiraju, da se ja pustim. Pa ćemo kaje da vidimo. Tu se i završilo. Tužilac: A kod koga oni urgiraju? Svjedok: Ne, ne to Goran Sarić mi se obratio tako. Da oni urgiraju, pa vjerovatno kod njega ili u komandi nekoj njihovoj da urgiraju kod svojih ljudi nekih, šta ja znam. - ibidem

45

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

132. Apelaciono vijeće je na temelju iskaza ovih svjedoka utvrdilo da optuženi ne može biti doveden u vezu sa zatvaranjem ovih lica, niti da je uopšte imao ikakvu nadležnost nad istima. Niti jedan svjedok nije naveo da je optuženi učestvovao u donošenju odluke o zarobljavanju i zatvaranju Pandžić Đulage, Pandžić Hamide, Pandžić Esada, Pandžić Sanela, Pandžić Ahmeda, Gljiva Seje, Smajlović Ramiza i Kožljak Mustafe u barakama, pa čak nije moguće sa sigurnošću zaključiti niti da je optuženi znao da se sva ova lica uopšte nalaze u barakama. Na temelju provedenih dokaza optužbe nije bilo moguće utvrditi niti ko je izdao naredbu da se ova lica zarobe i drže zatočenima, a naročito ne ko je donio odluku da se isti liše života. Pored navedenog, po ocjeni ovog Vijeća, tužilaštvo je propustilo prezentovati dokaze iz kojih bi se dalo vidjeti da se je optuženi znao da su ova lica zarobljena i da postoji namjera i plan da se isti liše života, pa da je onda potpuno svjestan toga i u namjeri da doprinese ostvarenju tog plana, poduzeo neke radnje kako bi „zadržao“ ova lica u barakama, kako mu se to optužnicom stavlja na teret. Ova tvrdnja optužbe ostaje na nivou pretpostavke, koja nije potkrijepljena čak ni posrednim dokazima. U konkretnom slučaju, ne može se govoriti čak ni o indiciji, s obzirom da ne postoje dokazi koji bi uopšte doveli optuženog u vezu sa lišenjem života lica iz tačke 2. c), usljed čega ovo Vijeće zaključuje da se radi o potpuno neosnovnoj pretpostavci i praznoj tvrdnji.

133. Na okolnost da je optuženi navodno znao da će zarobljeni muškarci Pandžić Đulagu, Pandžić Hamida, Pandžić Esada, Pandžić Sanela, Pandžić Ahmeda, Gljiva Seju, Smajlović Ramiza i Kožljak Mustafu biti lišeni života nije proveden niti jedan dokaz. Za ovo Vijeće nije sporno da su zaista lišeni života. O tome su u predmetni spis uloženi nesporni dokazi, u vidu zapisnika o ekshumaciji, fotodokuimentacije i identifikacije56. Međutim, između činjenice da su ta lica bila zarobljena i zatočena u barakama u krugu bolnice Jagomir, da su ista u nekom momentu, od nepoznatih počinilaca i na nepoznat način lišena života, te uloge optuženog nije uspostavljena uzročno-posljedična veza. Niti jednim dokazom tužilaštva nije čak ni ukazano koja su izvršioci ubistva zarobljenih Bošnjaka, pa tako nije čak ni indicirano u kakvoj je vezi optuženi bio sa istima. Iz činjeničnog opisa bi proizlazilo da je optuženi radnjom „zadržavanja“ doprinio izvršenju krivičnog djela i ubistva

56 T-60- Zapisnik o Ekshumaciji i obdukciji,Kantonalni sud u Sarajevu broj kri-216/99 od 20.09.1999.godine, T-61-Zapisnik o saslusanju svjedoka vjestaka Ilijas Dobraca, broj kri:216/99 od 28.09.1999.godine, T-62-Akt o dostavljanju foto dokumentacije MUP PS Centar Sarajevo broj 05/2-04-0-552,2/99 od 30.09.1999.godine i Fotodokumentacija obilježavanja grobnice lokalni put Nahorevo-Skakavac broj 2075/99 od 19.09.1999.godine, T-63-Foto dokumentacija ekshumacije,obdukcije i identifikacije Nahorevo Lisičine od 20.09.1999.godine broj 2086/99 (49 fotografija),

46

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

navedenih lica, no osim tvrdnje optužbe da je taj doprinos ostvaren, niti jedan dokaz na tu okolnost nije proveden.

134. Apelaciono vijeće je posebno imalo u vidu navode saslušanih svjedoka o reakciji optuženog, nakon što je ova grupa zatočenika, među kojima svjedok S-1, vraćena sa razmjene na Palama. Svjedoci S-1, S-5 i Božić Slavko potvrdili su da je optuženi najprije zaštitio ta lica, kada je Ćuković Miodrag, zvani Gedora, htio ubiti, a potom nije htio da preuzme bilo kakvu odgovornost za ova lica, rekavši „šta si ih meni doveo, nisam ti ih ja ni poslao“57.

135. Nadalje, ovo je Vijeće uzelo u obzir i iskaze svjedoka Đokić Vase, Grujić Miše, svjedoka S-5, Terzić Milorada, Gljiva Ismeta, Pandžić Ibre, svjedoka S-4, Pandžić Salke, Pandžić Sakiba i drugih, koji su imali određena saznanja vezano za zarobljenike koji su lišeni slobode oko 11. ili 12. juna 1992. godine, te koji su bili zatočeni u barakama. Međutim, Apelaciono vijeće cijeni da se radi o iskazima svjedoka koji imaju samo posredna znanja o događajima opisanim u optužnici, odnosno o samoj okolnosti da su Pandžić Đulaga, Pandžić Hamid, Pandžić Esad, Pandžić Sanel, Pandžić Ahmed, Gljiva Sejo, Smajlović Ramiz i Kožljak Mustafa bili smješteni u barakama, dok nisu imali relevantna saznanja o tome ko je naredio da se ova lica zarobe i smjeste u prostorije baraka, ko je donio odluku da se isti liše života i znanju optuženog o tome, kao i ko je na kraju izvršio opisana ubistva.

4. Zaključak 136. Po ocjeni Apelacionog vijeća, svi provedeni dokazi optužbe ostavljaju tvrdnje tužilaštva na nivou pretpostavki i indicija, koje ne pružaju osnova za izvođenje zaključka o krivici optuženog. Krug indicija, koji bi ukazivao na samo jedan mogući zaključak, u ovom slučaju nije zatvoren. Na temelju provedenih dokaza nije moguće utvrditi da je kod optuženog postojala svijest i namjera o djelovanju, na način opisan u optužnici. Okolnost da je optuženi bio prisutan u nakon razdvajanja zatočenih muškaraca u „Paviljonu“, da im se obratio umjerenim govorom, te da je bio u blizini kada su muškarci Bošnjaci trebali biti prevezeni u logor u Vogošći ne daju osnov za zaključak da je optuženi donio naredbe o zatvaranju, zatim i naredbu o razdvajanju, odlučio ko će biti u kojoj grupi i pri tome bio

57 Svjedok:Pa doveo sam tu odakle su, odakle su i pošli. Tužilac: Ja. Svjedok: Jer mi se ja mislim Goran da je bio tuj ne znam da li je još neko, da li je od Tužilac: Koji Goran? Svjedok: Sarić.Tužilac:Ja? I šta je

47

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

potpuno svjestan šta će sa kojom grupom desiti, odnosno da će dio zatočenih Bošnjaka biti preveden u logor u Vogošći, a dio da će biti lišen života.

137. Na osnovu svega naprijed navedenog, Apelaciono vijeće je utvrdilo da nije dokazano da je optuženi počinio radnje koje mu se pojedinim tačkama optužnice stavljaju na teret, a koje predstavljaju radnje progona u osnovi kriivčnog djela zločina protiv čovječnosti, odnosno da nije naredio zatvaranje i razdvajanje zatočenih Bošnjaka na području Nahoreva, da nije razdvajao i vršio nadzor nad zatočenim muškarcima Bošnjacima, niti odlučivao o slanju muškaraca Bošnjaka u logor u Vogošću, kao i da nije zadržao tzv. treću grupu u barakama, znajući da će kasnije biti ubijeni. Također, Apelaciono vijeće nalazi da nije dokazano da je optuženi postupao kao načelnik SJB Centar, da je imao nadređeni položaj u odnosu na tada aktivne i rezervne policajce na području Nahoreva i da je svojim radnjama ili radnjama preko podređenih dao odlučujući doprinos izvršenju krivičnog djela zločina protiv čovječnosti. Kako nije dokazano da je optuženi počinio radnje u osnovi krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, to vijeće nije bilo u obavezi utvrđivati postojanje diskriminatorne namjere i opštih elemenata ovog krivičnog djela.

138. Na kraju, Apelaciono vijeće napominje, da iako je u spis uložen veliki broj materijalnih dokaza i saslušan veliki broj svjedoka, ne postoji obaveza da se ovo vijeće u presudi osvrne na baš svaki od njih. Naime, sud je u obavezi dati razloge kojima se rukovodio pri donošenju odluke, u smislu člana 290. stav (6) i (7) ZKP BiH, kao i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na obrazloženu sudsku odluku nesporno je jedno od osnovnih prava svakog lica koje je pod teretom krivične optužbe i služi kao jedan od temeljnih mehanizama u ostvarenju i osiguranju pravičnosti postupka. Međutim, pravo na obrazloženu sudsku odluku ne podrazumijeva obavezu suda da se osvrne na apsolutno svaki provedeni dokaz i svaki istaknuti prigovor, koji stav je zauzeo i Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hiro Balani protiv Španije od 09.12.1994 godine i predmetu Ruiz

Torija protiv Španije od 09.12.1994. godine.

bilo? Svjedok: I reko mi je šta si meni ih doveo nisam ti ih ja kaže poslo. – Transkript saslušanja svjedoka S- 5 od 28.09.2012. godine

48

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

III. ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA

139. Članom 189. stav (1) ZKP BiH propisano je da će u slučaju kada se donese presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe, troškovi krivičnog postupka pasti na teret budžetskih sredstava. Budući da je u konkretnom slučaju, optuženi u cijelosti oslobođen od optužbe, ovom presudom je istovremeno izrečeno i da će troškovi krivičnog postupka iz člana 185. stav (2) tačka a) do f) ZKP BiH, kao i nužni izdaci optuženog i nužni izdaci i nagrada branioca, pasti na teret budžetskih sredstava.

140. Na osnovu svega naprijed navedenog, Apelaciono vijeće je odlučilo kao u izreci ove presude.

ZAPISNIČARKA: PREDSJEDNICA VIJEĆA

Pravna savjetnica SUDIJA

Belma Čano – Sejfović Azra Miletić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.

49

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

IV. ANEX I

1. Svjedoci Tužilaštva BiH 141. Apelaciono vijeće je prezelo iskaze svjedoka koje je u toku glavnog pretresa saslušalo Tužilaštvo BiH i to svjedoka Pandžić Ibre, Pandžić Hasana, Ruhotina Muhameda, Pandžić Mensura, Pandžić Abida, Muharemović Halida, Kožljak Nahida, Pandžić Amilu, Pandžić Aldiana, Pandžić Arminu, Pandžić Adilu, Pandžić Muhamedu, Pandžić Fadilu, S3, Išerić Fikreta, Muharemović Kasima, S4, S1, S8, Đokić Vasu, Pandžić Envera, Varešić Rajka, Terzić Milorada, Pandžić Mehu, Varešić Veljka, Grujić Mišu, Pavlović Malešić Petra, Gljiva Jusufa, Gljiva Ismeta, S-5, Pandžić Ismeta, Močević Radmila, Čormehmedović Ismeta, Grujić Željka, Trifković Danila, Pandžić Salku, Smajlović Ramizu, Milinković Slavka, Pandžić Miralema, Pandžić Sakiba, Varešić Vukašina, Kožljak Eminu, Kožljak Fatimu, Čolić Zekiru, S-6, S-7, Šljivić Radoslava, Šabanović Zijada, S-9, Šehić Esada, Nogo Čedu, S-10, Masnopita Halida i Milić Nedeljka.

2. Materijalni dokazi Tužilaštva BiH T-1 Zapisnik o saslušanju svjedoka Armina Pandžića broj: 16-13/3-1-29/12 od 25.01.2012. godine, T-2 Zapisnik o saslušanju svjedoka Đokić Petka broj: T20 0 KTRZ 0001272 07 od 15.11.2011. godine, T-3 Zapisnik o saslušanju svjedoka Đokić Vase broj: T20 0 KTRZ 0001272 07 od 23.12.2011. godine, T-4 Zapisnik o saslušanju svjedoka Varešić Rajka broj: T20 0 KTRZ 0001272 07 od 16.11.2011. godine, T-5 Zapisnik o saslušanju svjedoka Terzić Milorada broj T20 0 KTRZ 0001272 07 od 28.12.2011. godine uz Službenu zabilješku Tužilaštva broj T20 0 KTRZ 0001272 07 od 28.12.2011. godine i Audio snimke sa diktafona od 28. i 29. 12. 2011. godine o saslušanju svjedoka Terzić Milorada, Varešić Veljka i Trifković Danila, T- 6 Zapisnik o saslušanju svjedoka Pandžić Mehe broj 16-13/3- 1-16/12 od 17.01.2012. godine, T-7 Zapisnik o saslušanju svjedoka Grujić Miše broj T20 0 KTRZ 0001272 07 od 28.12.2011. godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka Grujić Miše broj 16-13/3-1-279/11 od 12.12. 2011. godine ( uz audio snimak ), T-8 Spisak aktivnih radnika koji su tokom mjeseca juna 1992. godine obavljali poslove u ovoj SM i kojima je isplaćena akontacija LD za ovaj mjesec izdan od strane Srpske Republike BiH, MUP-a Sarajevo od 20.07.1992. godine, T-9 Spisak aktivnih radnika koji su tokom mjeseca jula 1992. godine obavljali poslove u CSB- SM Centar i kojima je isplaćena akontacija LD za ovaj mjesec izdan od strane Srpske Republike BiH, MUP-a Sarajevo, T-10 Spisak aktivnih radnika koji su tokom mjeseca avgusta 1992. godine obavljali poslove u CSB- SM Centar i kojima je

50

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

isplaćena akontacija LD za ovaj mjesec izdan od strane Srpske Republike, MUP Romanijsko-birčanski CSB, Stanica javne bezbjednosti Centar od 02.09.1992. godine, T- 11 Zapisnik o saslušanju svjedoka Trifković Danila sasatavljen dana 29.12.2011. godine u prostorijama Tužilaštva BiH, T-12 Spisak rezervnih radnika milicije koji su tokom mjeseca jula 1992. godine obavljali poslove u ovoj SM i kojima je isplaćena akontacija LD za ovaj mjesec, izdan od Srpska Republika BiH, MUP Sarajevo CSB-SM Centar, T-13 Spisak aktivnih radnika koji su tokom mjeseca oktobra 1992. godine obavljali poslove u ovoj SM i kojima je isplaćena akontacija LD-a za ovaj mjesec, izdan od Republike Srpske MUP Romanijsko- Birčanski CSB Sarajevo, T-14 Spisak radnika koji su tokom mjeseca novemba 1992. godine obavljali poslove u ovoj SM i kojima je isplaćen topli obrok u iznosu 5000 din, izdan od strane Republike Srpske MUP-a Romanijsko- birčanski CSB, Stanica javne bezbjednosti Centar, Sarajevo, T-15 Spisak pripadnika Ratne stanice milicije Srpske opštine Centar Sarajevo broj 08/92 od 02.05.1992. godine, T-16 Zapisnik o saslušanju svjedoka Varšić Vukašina broj T 20 KTRZ 0001272 07 od 23.12.2011. godine, T-17- Zapisnik o saslušanju svjedoka S-6 broj 16-13/3-1-255/11 od 21.11.2011. godine, T-18- Zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka S-7 broj 16-13/3-1-254/11 od 18.11.2011. godine, T-19- Izvještaj o zatečenom stanju u SJB Centar Sarajevo, broj sl., od 02.08.1992. godine, izdan od strane Ministarstva za unutrašnje poslove Romanijsko- birčanski CSB, Stanica javne bezbjednosti Centar, Sarajevo, T-20- Informacija o stanju u Stanici javne bezbjednosti Centar, broj 4/92 od 06.08.1992. godine, izdan od strane Ministarstva za unutrašnje poslove Romanijsko- birčanski CSB, Stanica javne bezbjednosti Centar, Sarajevo, T-21- Stanje opreme i naoružanja broj 5/92 od 06.08.1992. godine, izdan od strane Ministarstva za unutrašnje poslove Romanijsko- birčanski CSB, Stanica javne bezbjednosti Centar, Sarajevo, T-22- Spisak radnika milicije sa tabelama broj 02-53/92 od 22.09.1992. godine, izdan od strane Ministarstva za unutrašnje poslove Romanijsko- birčanski CSB, Stanica javne bezbjednosti Centar, Sarajevo, T-23- Rad stanice javne bezbjednosti Centar Sarajevo,broj 01/1351/52 od 30.11.1992. godine, izdan od strane Ministarstva za unutrašnje poslove Romanijsko- birčanski CSB, Stanica javne bezbjednosti Centar, Sarajevo, T-24- Izvještaj o izvršenim poslovima i zadacima u Stanici javne bezbjednosti Centar Sarajevo od 01.12. do 16.12.1992. od 19.12.1992.godine, T-25- Zapisnik o saslušanju svjedok Nogo Čedo od 17.11.2011.godine, T-26- Zapisnik o ispitivanje osumnjičenog sa iskazom i transkriptom od 02.11.2011.godine +CD, T-27- Zapisnik o lišenju slobode optuženog Gorana Sarića od 02.11.2011.godine i Zapisnik o predaji lica lišenog slobode nadležnom tužiocu od 02.11.2011.godine, T-28- Personalni dosije Gorana Sarića broj 02/3-12385/11od 28.11.2011.godine, T-29- Rješenje SR BiH 51

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

MUP, broj 10-448 od 01.04.1992.godine, T-30- Rješenje RS MUP Bijeljina broj 120-244 od 18.01.1994.godine, T-31- Rješenje RS MUP Sarajevo broj 09-6536 od 24.02.1994.godine, T-32- Rješenje RS MUP Sarajevo broj K/3-134-608 od 20.10.1995.godine, T-33- Rješenje o prestanku radnog odnosa RS MUP Banja Luka,broj 03/1-2-126-53 od 05.04..2000 godine, T-34- Personalni upitnik RS MUP Sarajevo, broj sl.legitimacije:5555, T-35- Personalni upitnik za utvrđivanje čina ovlaštenog službenog lica RS MUP, T-36- Ukaz predsjednika RS o vanrednom unapređenju u čin general-majora policije, broj:01-515/96 od 03.april.1996.godine, T-37-Zahtjev za penzionisanje upućen ministru MUP RS od 29.02.2000.godine, T-38-Fotokopija radne knjizice na ime Goran Sarić (4.stranice), T-39- Diploma o visokom stručnom obrazovanju Goran Sarić, Centar visokih vojnih škola kopnene vojske, Beograd 25.07.1987.godine, T-40- Rjesenje SR BiH Republički sekretarijat za unutrašnje poslove Sarajevo, broj 10/2-120/125 od 21.04.1990.godine, T- 41-Rjesenje o raspoređivanju na poslove i zadatke zamjenika komandira SM Marijin Dvor, SR BiH Republički sekretarijat za unutrašnje poslove Sarajevo, broj 09/4-120-1971 od 21.12.1990.godine, T-42-Rjesenje o prestanku radnog odnosa po sili zakon sa 06.04.1992.godine MUP R BiH Sarajevo broj 09/4-120, T-43- Ukaz o dodeli odlikovanja (Sl.glasnik RS broj 21/92), T-44- Izvještaj o učešću u b/d i radu u 1992.godini, uputio Goran Sarić viši inspektor milicije, od 01.09.1993.godine, T-45- Naredba o postavljanju komandnog kadra u Koševskoj brigadi, po.broj 612-5/92 od 27.05.1992.godine, T-46- Akt MUP SR BiH broj01-72/92 od 20.05.1992.godine, izdat od MUP-a SJB Centar Sarajevo od 04.07.1992.godine, T-47- Operativni izvještaj za period 25.06.-06.07.1992.godine, Komanda OG Vogošća,strogo pov broj 75/92 od 07.07.1992.godine-Vojna tajna strogo pov., T-48- Akt Sarajevsko Romanijskom Korpusu, Komanda OG Vogošća strogo pov.br.94/92 od 18.07.1992.godine, T-49-Spisak zatovrenika na dan 26.07.1992.godine,SR BiH Srpska opština Vogošća Uprava zatvora, T-50-Izvjestaj o zatecenom stanju u SJB Centar Sarajevo,broj sl od 02.08.1992.godine, T-51-Spisak rezervnog sastava milicije, Stanice milicije Centar Stanično odjeljenje SJB Mrkovići, T-52- Odluka o strateškim ciljevima Srpskog naroda u BiH „Sl.glasnik Republike Srpske“ broj 22/93, T-53- Zapisnik sa 16. sjednice Skupštine srpskog naroda u BiH održane 12.maja.1992.godine u Banja Luci, T-54- Popratni akt FbiH KS MUP PU Centar Sarajevo broj:05/2-04-0-5521/99 od 22.09.1999.godine, T-55- Službena zabilješka MUP PU Centar Sarajevo broj 05/2-456/99 od 19.09.1999.godine, T-56- Službena zabilješka, MUP Sarajevo PU Centar broj:05/2-457/99 od 12.09.1999.godine, T-57- Službena zabilješka MUP Sarajevo PU Centar broj 05/2-458/99 od 21.09.1999.godine, T-58- Izvještaj sa službe upućen PU Centar PS Sarajevo od Kerić Edin i Amidžić Nihad od 52

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

19.09.1999.godine, T-59- Rješenje, Kantonalni Sud u Sarajevu broj:kri-216/99 od 20.09.1999.godine, T-60- Zapisnik o Ekshumaciji i obdukciji,Kantonalni sud u Sarajevu broj kri-216/99 od 20.09.1999.godine, T-61-Zapisnik o saslusanju svjedoka vjestaka Ilijas Dobraca, broj kri:216/99 od 28.09.1999.godine, T-62-Akt o dostavljanju foto dokumentacije MUP PS Centar Sarajevo broj 05/2-04-0-552,2/99 od 30.09.1999.godine i Fotodokumentacija obilježavanja grobnice lokalni put Nahorevo-Skakavac broj 2075/99 od 19.09.1999.godine, T-63-Foto dokumentacija ekshumacije,obdukcije i identifikacije Nahorevo Lisičine od 20.09.1999.godine broj 2086/99 (49 fotografija), T-64- Fotodokumentacija Duplikat fotodokumentacije pokazivanja lica mjesta Jagomir od 28.09.1999.godine, MUP Sektor kriminalističke policije Odjeljenje kriminalističke tehniku, forenziku i KDZ Sarajevo broj: O.R.1217/99 + kopija, T-65- Akt o dostavi traženih podataka, Institut za nestale osobe BiH broj 03/1-40-2-4420/11 od 29.11.2011.godine, T- 66- Spisak radnika uprave milicije za isplatu akontacije ličnog dohotka za mjesec juli 1992.godine od 07.08.1992.godine, T–67 - Fotokopija iskaza svjedoka Nedeljka Milića data SIPA-i, broj 16-13/3-1-105/12 od 05.04.2012.godine, T–68 - Akt SJB Centar Sarajevo od 04.07.1992.godine u potpisu Goran Sarić, T–69 - Naredba o imenovanju Krajišnik Miroslava za komandanta Koševske brogade od 06.06.1992.godine – kopija sud izvršio uvid u original, T–70 - Izvod iz MKU za Milorada Zubera broj 06/4-202-219/13 od 10.05.2013. i Iskaz svjedoka Zuber Milorada od 22.02.2012.godine 16-13/3-1-49/12 - kopije, sud izvršio uvid u original

3. Saslušani svjedoci odbrane 142. Po prijedlogu odbrane optuženog preuzeti su iskazi saslušanja svjedoka Planojević Dobre, Njeguš Radomira, Radović Radeta, Pejić Radovana, Petrović Luku, Đokić Nedu, Vujadinović Željka, Todić Borislava, Đokanović Miću, Todorović Zorana, Božović Slavka (sin Milivoja), Božović Slavka (sin Neđa), Rašević Bogdana, Đokanović Nedeljka, Mirosavić Tomislava, S-2, Gljiva Muniba, Šljivić Radoslava te vještaka Novokmet Miodraga i vještaka Matijević Mileta.

4. Materijalni dokazi odbrane O-1 Zapisnik o saslušanju svjedoka Pandžić Muhameda broj: 16.13/3-1-28/11 od 03.02.2011. godine, O-2 Rješenje o privremenom zaposlenju i raspoređivanju radnika, broj 10-2279 od 28.07.1992.godine, O-3 Naredba Ministarstva unutrašnjih poslova broj 10- 17/92 od 27.07.1992. godine, O-4 Naredba Ministarstva unutrašnjih poslova broj 01- 136/92 od 28.07.1992.godine,Zoran Cvijetić u potpisu, O-5 Izvjestaj od 03.08.1992.godine,o realizaciji naredbe broj 10-17/92 od 27.07.1992.godine ( nema 53

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

poslednje strane), O-6 Izvještaj sačinjen od strane Radeta Radovića, o izvršenom obilasku Romanijsko – Birčanskog centra od 10.08.1992.godine, O-7 Otpusna lista bolnice Sokolac na ime Vujadinović Željko, broj 2165/V-19/92 od 08.06.1992.godine, O-8 Rješenje na ime Mirosavić Tomislav broj 10-34 od 01.04.1992.godine, O-9 Rješenje o privremenom zaposlenju i raspoređivanju na ime Mirosavić Tomislav broj 10-2280 od 28.07.1992.godine, O-10 Zapisnik o saslušanju iz istrage svjedoka S-2 pred SIPA-om broj 16-13/3-1-36/11 od 11.02.2011.godine, O-11 Zapsinik o saslušanju svjedoka pred SIPA- om Gljiva Muniba broj 16-13/3-1-42/11, O–12 Izvještaj o ponašanju pripadnika četničke organizacije na područiju opštine Centar, broj 051-15/92 od 10.09.1992.godine, O–13 Dokument, Obavjest Prazina Asim i „Dedo“ broj 4/92 od 06.08.1992.godine, O–14 Dokument, podaci o uočenim problemima u vezi sa dejstvom vojske i milicije, broj 2/92 od 06.08.1992.godine, O–15 Dvije Fotografije, O–16 Dokument Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite broj 16-03/3.2.-1-835-2313/12 od 15.10.2012. godine, O-17 – Vještačenje vojne stručne oblasti, Ekspertski izvještaj vojnog vještaka Novokmet Miodraga, Sarajevo 2013.godine, Mapa + CD, O-18 - Odluka o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriji Republike BiH broj: 01-011-306/92 od 09.04.1992. godine; O-19 - Uredba o ukidanju dosadašnjeg republičkog štaba teritorijalne odbrane, i obrazovanju štaba teritorijalne odbrane Republike BiH Predsjednika Predsjedništava RBiH Alije Izetbegovića, broj:01-011-303/92 od 08.04.1992. godine; O-20 - Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti Predsjednika Predsjedništava RBiH Alije Izetbegovića broj: 01-011-301/92 od 08.04.1992. godine; O-21 - Uredba sa zakonskom snagom o oružanim snagama Republike BiH od 20.05.1992. godine, Uredba sa zakonskom snagom o zdravstvenoj zaštiti pripadnika teritorijalne odbrane RBiH od 14.05.1992. godine, Uredba sa zakonskom snagom o pravu na izuzetnu penziju za pripadnike sastava teritorijalne odbrane RBiH od 14.05.1992. godine, Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama zakona o državnoj upravi Predsjednika predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića; O-22 – Naredba Predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića od 23.06.1992. godine; O-23 – Odluka o proglašenju ratnog stanja Predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića od 20.06.1992. godine; O-24 – Uredba sa zakonskom snagom o odbrani Predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića, PR 1153/92, od 14.05.1992. godine; O-25 - Odluka Ministra narodne odbrane Srpske RBiH, Bogdana Subotića, broj: 1/92 od 16.04.1992. godine; O-26 – Odluka o formiranju vojske Srpske RBiH Predsjednika Skupštine srpskog naroda BiH, broj: 03-234/92 od 12.05.1992. godine; O-27 - Odluka o utvrđivanju graničnog pojasa, oblika i sadržaja graničnog obilježja Srpske RBiH broj: 02-236/92 od 12.05.1992. godine; O- 54

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

28 – Naredba MUP RBiH, broj:10-70, od 29.04.1992. godine; O-29 – Bilten bezbjednosnih događaja Ministarstva za unutrašnje poslove Srpske RBiH broj: 1, od 10.04.1992. godine; O-30 – Bilten o sukobima u BiH; O-31 – Informacija o stanju bezbednosti i drugim pojavama i događajima na teritoriji Srpske RBiH Ministarstva za unutrašnje poslove Srpske RBiH od 01.06.1992. godine; O-32 – Naređenje komadanta Štaba TO RBiH Sefera Halilovića, broj: POV 02/349-17 od 04.06.1992. godine; O-33 – Akt Štaba TO RBiH broj: POV 02/349- od 05.06.1992. godine; O-34 – Zahtjev /obnovljen/ komadanta Štaba TO RBiH Sefera Halilovića, broj: 02/349-21 od 05.06.1992. godine; O-35 – Naredba komadanta Štaba TO RBiH Sefer Halilovića broj: S1/92. 02/349-25 od 05.06.1992. godine; O-36 - Naredba komadanta Štaba TO RBiH Sefera Halilovića broj: 02/349-47 od 08.06.1992. godine; O-37 – Zahtjev komadanta Štaba TO RBiH Sefera Halilovića broj: 02/349-48 od 08.06.1992. godine; O-38 - Akt komadanta Štaba TO RBiH Sefera Halilovića broj: 02/349-56 od 09.06.1992. godine; O-39 – Zahtjev komadanta Štaba TO RBiH Sefera Halilovića broj: 02/349-57 od 09.06.1992. godine; O-40 – Naredba komadanta Štaba TO RBiH Sefera Halilovića broj: 02/349-63 od 10.06.1992. godine; O-41 – Naredba komadanta Štaba TO RBiH Sefera Halilovića broj: 02/349-64 od 10.06.1992. godine; O-42 – Direktiva za dalja dejstva komadanta glavnog Štaba vojske Srpske RBiH Ratka Mladića broj: str.pov.br.0275-22 od 06.06.1992. godine; O-43 – Naredba komadanta glavnog Štaba vojske Srpske RBiH Ratka Mladića str.pov.br.02/5-31 od 04.06.1992. godine; O-44 – Naredba o formiranju i ustrojstvu Srpske RBiH komadanta glavnog Štaba vojske Srpske RBiH Ratka Mladića str.pov.br.30/18-17 od 16.06.1992. godine; O-45 – Naredba o primjeni pravila međunarodnog ratnog prava u vojsci Srpske RBiH predsjednika Predsjedništva Srpske RBiH Radovana Karadžića, broj: 01/53/92 od 13.05.1992. godine; O-46 – Uputstvo o postupanju sa zarobljenim licima Ministra odbrane Gordan Subotića broj: 21-26/92 od 13.06.1992. godine; O-47 – Izvještaj Načelnika glavnog štaba oružanih snaga RBiH, Šemsudina Nožića broj:_ od 30.06.1992. godine; O-48 – Nacionalni sastav stanovništva (rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991. godine), Statistički Bilten RBiH, decembar 1993. godine; O-49 – Odluka o zabrani formiranja i djelovanja naoružanih grupa i pojedinaca na teritoriji republike koje nisu pod jedinstvenom komandom vojske ili milicije predsjednika Predsjedništva Srpske RBiH Radovana Karađića broj: 01-51/92 od 13.06.1992. godine; O-50 – Spisak aktivnih vojnih lica komadanta Vukote Vukovića, str.pov.br.220/92 od 30.08.1992. godine; O-51 – Akt komadanta brigade Vogošće, Mladin Trifq, pov.br.1-139/92 i 1-139a/92; O-52 – Uvjerenje na ime vojnika Ranka Gračanina o vremenu provedenom u službi u oružanim snagama u Vojnoj pošti te o smrtonosnim povredama od kojih je odmah preminuo; O-53 – Uvjerenje na ime vojnika 55

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

Ljubislava Trifunovića o vremenu provedenom u službi u oružanim snagama u Vojnoj pošti te o teškim povredama uslijed kojih je uslijedila smrt; O-54 – Uvjerenje Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, na ime Pavla Baričanina koji je kao pripadnik VP 7033 Vogošća poginuo u mjestu Poljine, broj: 16-03/5-835-3205-1/09 od 24.05.2011. godine; O-55 – Potvrda o smrti Slavka Petrovića od 23.05.1994. godine, Sarajevo, dr. Dragoslav Divčić; O-56 – Uvjerenje komadanta VP 7108, Mire Krajišnika o smrti Slavka Petrovića, pov.br.26.12.1992. godine; O - 57 - Nalaz i mišljenje vještaka Mila Matijevića , april 2013.godine, O – 58 - Akt pomoćnika ministra Momčila Mandića broj 02-2482 od 31.03.1992.godine, O – 59 - Akt kolegija MUP-a SRBiH od 01.04.1992.godine, O – 60 - Rješenje MUP-a Sarajevo broj 01-25/92 od 25.04.1992.godine u potpisu Mićo Stanišić, O – 61 - Akt MUP-a broj 01-72/92 od 20.05.1992.godine u potpisu Mićo Stanišić, O – 62 - Izvještaj o radu za period juli/ septembar 1992.godine MUP-a CSB Sarajevo, O - 63 - Spisak operativnih radnika na područiju grada Sarajeva od 15.05.1992.godine, O – 64 - Zakon o obrazovanju Srpske opštine Centar Sarajevo broj 01-1508/92 od 11.08.1992.godine (Sl.gl.broj 17 od 9.11.1992.godine), O – 65 - Akt CSB Centar Sarajevo broj 051-15/92 od 10.09.1992.godine, O – 66 - Akt Glavnog štaba V SR BiH od 28.07.1992.godine, naređenje, O – 67 - Akt MUPA-a Sarajevo broj 01-1/92 od 15.05.1992.godine, O - 68 - Odluka o verifikaciji proglašenih srpskih opština u BiH 15.01.1992.godine, relevantan je član 4, O – 69 - Akt MUP-a Uprava za pravne i kadrovske poslove u okviru Vlade RS-a od 18.06.2012.godine, personalni dosije za Grujić Mišu, O – 70 - Rješenje MUP-a RS Bijeljnina 03/4-120-4238 od 26.12.1997.godine, O – 71 - Dokument brigade policije od 01.06.1998.godine – zahtjev podnesen od strane Grujić Mišo, O – 72 - Dokument od 16.06.1998.godine zahtjev za izradu rješenja o sporazumnom prestanku radnog odnosa na ime Grujić Mišo, O – 73 - Rješenje za sporazumni prekid radnog odnosa na ime Grujić Miša broj 06/3-126-3776 od 07.07.1998.godine, O – 74 - Izjava o novim ustavnim aranžmanima za BiH Lisabon od 22.02.1992.godine, O – 75 - Rješenje MUP-a 09/4-120-3/394 od 08.08.1991. godine, O – 76 - Kopija radne knjižice Gorana Sarića, O – 77 - Bilten od 29.07.1992.godine srpske opštine Vogošća u potpisu Vlačo Branko, O – 78 - Dokument srpske opštine Vogošća, bilten od 18.07.1992.godine o razmjeni zatvorenika, u potpisu Vlačo Branko,O – 79 - Dokument SDS-a sekretarijat broj 05-1-678-11/12 od 27.11.2012.godine – odgovor na zahtjev odbrane, O – 80 - Dokument MUP-a uprava za kadrovske i pravne poslove broj 04/2-110,2-59 i 62/12 od 03.04.2012.godine, O – 81 - Akt Federalnog ministrarstva za pitanje boraca i invalida odbranbeno-oslobodilačkog rata broj 07/03-71-1/12 od 10.07.2012.godine, O – 82 - Izvještaj o sastanku rukovodnih radnika po liniji kriminaliteta sa područija Romanijskog 56

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine

– Birčanskog CSB od 28.07.1992.godine, O – 83 - Akt SDA-a od 15.08.1997.godine, prijedlog kandidata za dodjelu priznanja i posebnih zasluga

5. Dokaz suda D-S-1 – Zapisnik o obilasku lica mjesta od 09.11.2012.godine + CD snimak uviđaja + CD fotografije lica mjesta

57

S1 1 K 008793 14 Kžk 29.10.2014. godine