UNIVERZITET U NOVOM SADU POLJOPRIVREDNI FAKULTET Departman za fitomedicinu

i zaštitu ţivotne sredine

Kandidat: Mentor: Ivana Ivanović doc. dr Aleksandar Jurišić

PREVALENCIJA ZARAŢENOSTI KRPELJA VRSTE RICINUS UZROČNIKOM U ŠUMSKIM EKOSISTEMIMA

MASTER RAD

Novi Sad, 2014. Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

SADRŢAJ

SAŢETAK ...... 4

ABSTRACT ...... 5

1. UVOD...... 6

1.1. Zadatak i cilj istraţivanja ...... 7

2. PREGLED LITERATURE ...... 9 2.1. Istorijat istraţivanja krpelja i vektorske uloge Ixodes ricinus u širenju Borrelia burgdorferi u Srbiji i Evropi ...... 9

2.2. Sistematika krpelja ...... 12

2.3. Geografska distribucija i stanište vrste Ixodes ricinus ...... 13

2.4. Morfološke i anatomske karakteristike iksodidnih krpelja ...... 14

2.4.1. Reproduktivni sistem, razmnoţavanje i ţivotni ciklus krpelja ...... 17

2.5. Ishrana krpelja i njen znaĉaj u prenošenju i odrţavanju patogena ...... 19

2.6. Uticaj abiotiĉkih faktora na aktivnost vrste Ixodes ricinus ...... 23

2.7. Vektorska uloga Ixodes ricinus i rezervoari B. burgdorferi s. l. u Evropi ...... 25

2.8. Lajmska bolest ...... 27

2.8.1. Istorijat prouĉavanja Lajmske bolesti ...... 27

2.8.2. Borrelia burgdorferi sensu lato – uzroĉnik Lajmske bolesti ...... 29

2.8.3. Kliniĉka slika Lajmske bolesti ...... 33

2.8.4. Laboratorijske metode detekcije B. burgdorferi i dijagnostika Lajmske bolesti . 35

3. MATERIJAL I METODE RADA ...... 38

3.1. Prikupljanje krpelja iz prirode ...... 38

3.2. Laboratorijski pregled krpelja ...... 38

3.3. Analiza faune istraţivanih lokaliteta ...... 39

3.3.1. Berger-Parkerov indeks dominacije vrsta ...... 39

3.3.2. Seksualni indeks ...... 40

3.4. Procena rizika za Lajm boreliozu ...... 40

3.4.1. Prevalencija Borrelia burgdorferi ...... 40

3.4.2. Entomološki indeks rizika ...... 40

3.5. Opis lokaliteta ...... 41 o o 3.5.1. Andrevlje (N45 10.268’ E19 38.496’) ...... 41 o o 3.5.2. Zmajevac (N45 09.321’ E19 46.508’) ...... 42

2 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

o o 3.5.3. Kameniĉki park (N45 13.753’ E19 50.991’) ...... 42 o o 3.5.4. Šuma Instituta za topolarstvo Novi Sad (N45 17.667’ E19 54.019’) ...... 42

4. REZULTATI I DISKUSIJA ...... 46

4.1. Fauna krpelja istraţivanih lokaliteta ...... 46

4.2. Pregled registrovanih vrsta ...... 49

4.2.1. Ixodes ricinus (Linnaeus 1758) ...... 49

4.2.2. Haemaphysalis punctata (Canestrini & Fanzago 1878) ...... 52

4.2.3. Haemaphysalis concinna (Koch 1844)...... 55

4.2.4. Dermacentor marginatus (Sulzer 1776) ...... 58

4.3. Indeks dominacije vrsta...... 61

4.4. Polna i uzrasna struktura ...... 62

4.5. Sezonska dinamika aktivnosti registrivanih vrsta...... 68

4.6. Prevalencija B. burgdorferi s.l...... 72

4.7. Entomološki indeks rizika za Lajm boreliozu ...... 76

5. ZAKLJUĈAK ...... 79 6. LITERATURA ...... 81

3 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

PREVALENCIJA ZARAŢENOSTI KRPELJA VRSTE IXODES RICINUS UZROČNIKOM BORRELIA BURGDORFERI U ŠUMSKIM EKOSISTEMIMA

SAŢETAK

Osnovni cilj istraţivanja, sprovedenog u periodu od marta do decembra 2013. godine, bio je procena potencijalnog rizika od infekcije uzroĉnikom Lajmske bolesti, kao i utvrĊivanje stope inficiranosti i uĉestalosti infekcije razvojnih stadijuma krpelja vrste Ixodes ricinus bakterijom Borrelia burgdorferi sensu lato. Pored toga, istraţivanjem je obuhvaćen faunistiĉki sastav populacija krpelja u šumskim ekosistemima ispitivanog podruĉja, utvrĊivanje najĉešće prisutnih vrsta, polna i uzrasna struktura, kao i sezonska dinamika populacija krpelja sa odabranih lokaliteta.

U toku istraţivanja krpelji su prikupljani iz prirode sa ĉetiri lokaliteta, a ukupno je prikupljena i do nivoa vrste determinisana 1041 jedinka krpelja. PotvrĊeno je prisustvo ĉetiri vrste, iz tri roda: Ixodes ricinus (Linnaeus 1758), Haemaphysalis punctata (Canestrini & Fanzago 1878), Haemaphysalis concinna (Koch 1844) i Dermacentor marginatus (Sulzer 1776). Kvantitativni i kvalitativni sastav populacija krpelja pokazao je znaĉajne varijacije izmeĊu pojedinih lokaliteta.

Dokazano je postojanje krpelja inficiranih uzroĉnikom B. burgdorferi na dva lokaliteta. Proseĉna stopa infekcije bila je 18,32 %, a prevalencija kod ţenki kretala se od 0 do 42,86 %, muţjaka od 0 do 41,66 %, a nimfi od 0 do 50 %.

Najveći rizik od infekcije uzroĉnikom Lajmske bolesti zabeleţen je u junu na lokalitetu Andrevlje (0,23), dok je na lokalitetu šuma Instituta za topolarstvo rizik od infekcije potvrĊen u dva perioda u toku godine, u julu (0,05) i septembru (0,017). Najveće vrednosti entomološkog indeksa rizika zabeleţene su u periodu jun-jul, što ukazuje na postojanje pozitivne korelacije izmeĊu povećane aktivnosti krpelja i indeksa rizika.

Ključne reči: Borrelia burgdorferi s.l., krpelji, Ixodes ricinus, stopa infekcije, entomološki indeks rizika.

4 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

INFECTION PREVALENCE OF BORRELIA BURGDORFERI IN IXODES RICINUS IN FOREST ECOSYSTEMS

ABSTRACT

The main goal of this research, conducted from March to December 2013, was to assess the potential risk of infection by Lyme disease, as well as the determination of infection rates and infection frequency of different development stages of the species Ixodes ricinus caused by bacterium Borrelia burgdorferi sensu lato. In addition, this research includes the composition of the fauna of in examined areas of forest ecosystems, identification of the most common present species, identification of gender and age structure, as well as the seasonal dynamics of populations of ticks within chosen locations.

During the research unfed ticks were collected from four locations of their natural habitat, and the total amount that was collected and determined up to species level is 1041 of individual ticks. The presence of four species was confirmed, which originates from three genera: Ixodes ricinus (Linnaeus 1758), Haemaphysalis punctata (Canestrini & Fanzago 1878), Haemaphysalis concinna (Koch 1844) and Dermacentor marginatus (Sulzer 1776). Quantitative and qualitative composition of the population of ticks demonstrates considerable variation between respective locations.

Approved presence of ticks infected with B. burgdorferi was found within two locations. Average infection rate was 18.32%, and the prevalence within females ranged from 0 to 42.86%, within males from 0 to 41.66%, and within nymphs from 0 to 50%.

The greatest risk of infection by Lyme disease was recorded in June at the location Andrevlje (0.23). Risk of infection, at the location of the forest experimental area of the Institute of Lowland Forestry and Environment Novi Sad, was confirmed within two periods during the year, in July (0.05) and September (0.017). The greatest values of the entomological risk index were recorded within the period of June-July, which indicates the existence of a positive correlation between increased activity of ticks and risk index.

Keywords: Borrelia burgdorferi s.l., ticks, Ixodes ricinus, infection rate, entomological risk index.

5 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

1. UVOD

Krpelji su specifiĉni hematofagni organizmi, a s obzirom da se svaki razvojni stadijum hrani krvlju, potencijalni su vektori razliĉitih uzroĉnika infektivnih i/ili parazitskih oboljenja. Relativno sporo hranjenje na domaćinu omogućava im da preuzimaju, odrţavaju i prenose razliĉite infektivne agense i tako prouzrokuju infekciju ĉoveka i ţivotinja. Imaju visok reproduktivni potencijal i visok stepen preţivljavanja, a mnoge vrste su nespecifiĉne u pogledu izbora domaćina za hematofagnu ishranu i mogu da parazitiraju na velikom broju kiĉmenjaka. Krpelji mogu da budu vektori virusa, bakterija, protozoa i drugih mikroorganizama.

Tokom poslednje dve decenije sluĉajevi zoonoza koje prenose krpelji (kao što su Lajmska bolest, krpeljski meningoencefalitis, anaplazmoze, babezioze i druge) su u porastu i trenutno predstavljaju glavni zdravstveni problem u mnogim delovima Evrope i Severne Amerike (Paulauskas, 2009), a kao posledica globalnih klimatskih promena moţe se oĉekivati dalji rast incidencije ovih oboljenja, kao i ekspanzija vektora i patogena na nova podruĉja. Od svih vektorski prenosivih bolesti u Evropi Lajmska bojest, koju prouzrokuju bakterije Borrelia burgdorferi sensu lato, je najĉešća. Ova prirodnoţarišna zoonoza pripada grupi potencijalno teških oboljenja, a njen širok spetar kliniĉkih manifestacija, nepredvidiv tok, sklonost ka hroniĉnom toku, kao i moguća trajna oštećenja mnogih organa, ĉine je aktuelnom u savremenoj patologiji. Bolest moţe da zahvati sve sisteme organa, a najĉešće se manifestuje na koţi, nervnom sistemu, zglobovima i srcu. U poslednjih nekoliko decenija intenzivno se sprovode epidemiološka, ekološka i kliniĉka istraţivanja Lajmske bolesti, ali uprkos višedecenijskom iskustvu sa ovom bolešću mnoga pitanja vezana za dijagnostiku i terapiju ostala su nerazjašnjena.

Krpelji roda Ixodes su glavni vektori B. burgdorferi sensu lato kompleksa, u okviru kojeg je do danas opisano 18 vrsta. Lajmsku bolest u Evropi prouzrokuju tri glavna genospeciesa B. burgdorferi s.l. (B. garinii, B. afzelii, B. bugdorferi sensu stricto). Za razliku od Evrope gde više vrsta moţe uzrokovati oboljenje, u SAD B. burgdorferi sensu stricto je jedina opisana vrsta borelija koja moţe izazvati oboljenje kod ljudi. Glavni vektori B. burgdorferi u Evropi su I. ricinus i I. presulcatus.

U epizootiološki ciklus Lajm borelioze ukljuĉen je veliki broj ţivotinjskih vrsta – domaće i divlje ţivotinje, sitni sisari (naroĉito glodari) i ptice. Ĉovek je sluĉajni domaćin u ishrani krpelja i odrţavanju B. burgdorferi. Sloţena ekologija prenošenja B. burgdorferi oteţava prevenciju Lajmske bolesti, koja se zasniva na poznavanju epidemiologije ove bolesti, odnosno na poznavanju rasprostranjenosti ţarišta, sezone i naĉina infekcije ljudi. Za razumevanje sloţenih mehanizama prenošenja B. burgdorferi neophodno je poznavati

6 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

biologiju vektora i uzroĉnika, uticaj biotiĉkih i abiotiĉkih faktora na preţivljavanje, aktivnost i sezonsku dinamiku krpelja, kao i prisutnost i rasprostranjenost rezervoara uzroĉnika Lajmske bolesti.

U cilju prevencije oboljevanja ljudi i ţivotinja od Lajmske bolesti vaţno je markitati potencijalna ţarišta i proceniti eventualni rizik za nastanak infekcije, kako bi se omogućilo pravovremeno reagovanje i smanjivanje brojnosti vektora. Glavni kriterijumi za procenu rizika od Lajmske bolesti su gustina populacije i sezonska aktivnost vektora, inficiranost krpelja uzroĉnikom B. burgdorferi i duţina ekspozicije staništima vektora. Gustina populacija zavisi od kompleksnog delovanja razliĉitih faktora, meĊu kojima su najvaţniji klimatski uslovi, dostupnost domaćina za hematofagnu ishranu, struktura vegetacije, i antropogeni uticaj na odreĊenom geografskom podruĉju, zbog ĉega je gustina, ali i aktivnost krpelja sezonski i prostorno veoma promenljiva. Najveća aktivnost krpelja u našim klimatskim uslovima je od marta-aprila do oktobra-poĉetka novembra, a pojedini autori navode da I. ricinus moţe biti aktivan i tokom cele godine, ukoliko su zime blage. Budući da prostorna i vremenska distribucija i gustina populacija krpelja zavisi od razliĉitih biotiĉkih i abiotiĉkih faktora, teško je precizno definisati potencijalni indeks rizika za bolesti koje prenose ove artropode.

Prevalencija zaraţenosti krpelja je najvaţniji pokazatelj za procenu rizika od infekcije uzroĉnikom Lajm borelioze. U praksi se ĉesto potencijalni rizik iskazuje pomoću entomološkog indeksa rizika, za ĉije se odreĊivanje koriste podaci o prevalenciji infekcije krpelja B. burgdorferi i procenjenoj gustini populacije krpelja na istom lokalitetu. Imajući u vidu da je ekologija vektora, kao i uzroĉnika Lajmske bolesti veoma sloţena, teško je predvideti i precizno definisati rizik za oboljevanje od ove bolesti, pa je neophodan stalni monitoring prirodnih ţarišta Lajmske bolesti.

1.1. Zadatak i cilj istraţivanja

Prouĉavanju ovog problema pristupiće se sa faunistiĉkog i ekološkog aspekta, sa posebnim akcentom na biomedicinski znaĉaj vrste Ixodes ricinus, kao vektora Borrelia burgdorferi, uzroĉnika Lajmske bolesti kod ljudi i ţivotinja. Istraţivanjem je obuhvaćen faunistiĉki sastav krpelja u šumskim ekosistemima ispitivanog podruĉja, utvrĊivanje najĉešće prisutnih vrsta, relativne brojnosti vrsta, dinamika populacija, odnos polova i pojedinih razvojnih stadijuma krpelja, kao i uticaj ekoloških faktora, pre svega temperature i vlaţnosti, na populacionu dinamiku i aktivnost ustanovljenih vrsta krpelja.

Cilj istraţaivanja je procena potencijalnog rizika za Lajm boreliozu, stope inficiranosti i uĉestalost infekcije razvojnih stadijuma krpelja vrste I. ricinus bakterijom B. burgdorferi s.l.. Istraţivanje treba da proveri postojanje inficiranih krpelja uzroĉnikom Lajmske bolesti i da se na osnovu prevalencije utvrdi postojanje najvećeg i najmanjeg rizika od infekcije bakterijom B. burgdorferi u toku godine.

7 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Rezultati istraţivanja imaće znaĉaj za kartiranje potencijalnih ţarišta krpelja u šumskim ekosistemima na ispitivanom podruĉju, što daje mogućnost pravovremene kontrole populacija krpelja. Pored toga, dobijeni rezultati biće znaĉajni i za prevenciju pojave Lajmske bolesti kod ljudi i zivotinja, na taj naĉin što će omogućiti kartiranje prirodnih ţarišta ove bolesti. Oĉekuje se razliĉita inficiranost razvojnih stadijuma krpelja vrste Ixodes ricinus bakterijom Borrelia burgdorferi.

8 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

2. PREGLED LITERATURE

2.1. Istorijat istraţivanja krpelja i vektorske uloge Ixodes ricinus u širenju Borrelia burgdorferi u Srbiji i Evropi

Prvi dostupni podaci o istraţivanju krpelja na teritoriji bivše Jugoslavije potiĉu od grupe nemaĉkih autora (Knuth et al., 1918; loc. cit. Milutinović, 1995) koji su krajem Prvog svetskog rata kao vojna komisija izuĉavali piroplazmozu u Makedoniji. Prouĉavajući faunu krpelja u ĐevĊelijskoj i Dojranskoj kotlini, Repić (1926) prvi put navodi vrstu I. ricinus na ovim prostorima, a godinu dana kasnije Apfelbeck (1927) zabeleţio je osam vrsta u Bosni i Hercegovini. MeĊutim, prema navodima Milutinović (1995), prva istraţivanja krpelja u Srbiji zapoĉeta su u periodu od 1937. do 1940. godine, na podruĉju juţne Srbije. Posle Drugog svetskog rata prvi podaci o ovim artropodama potiĉu sa Kosova (1949-1951) i iz Vojvodine (1954). I pored toga što su prva akarološka istraţivanja zapoĉeta pre šest decenija, rasprostranjenost krpelja u Vojvodini, pa i u Srbiji, je do nedavno bila slabo prouĉena. U poslednje dve decenije u našoj zemlji sprovedena su opseţnija istraţivanja faunistiĉkog sastava, brojnosti, gustine, rasporeda i dinamike populacija iksodidnih krpelja, prvenstveno u urbanim i semiurbanim sredinama većih gradova. Pored toga sve je više studija koje se bave istraţivanjem krpelja kao vektora prouzrokovaĉa bolesti ljudi i ţivotinja, ali podataka o akarofauni i prirodnim ţarištima zoonoza u šumskim ekosistemima još uvek je relativno malo.

Faunistiĉko-ekološka istraţivanja krpelja na podruĉju Beograda vršena su u periodu od 1994-1995. godine (Milutinović i sar., 1997). Nekoliko godina kasnije, u drugoj studiji, na lisicama i jaţavcima otkrivene su vrste: Haemaphisalis punctata, H. inermis, Rhipicephalus sanguineus, R. bursa (Stajković, 1998; loc. cit. Rajković i Jurišić, 2001). Pavlović i sar. (2001) iznose rezultate dvanaestogodišnjeg istraţivanja ektoparazita lisica

Faunistiĉkim pregledom krpelja na teritoriji Novog Sada tokom 2002. godine (Jurišić i sar., 2003) ustanovljeno je prisustvo ĉetiri vrste krpelja (Dermacentor marginatus, I. ricinus, Haemaphisalis punctata, Rhipicephalus spp.). Rajković i sar. (2003) daju pregled najĉešćih vrsta krpelja izlovljenih na teritoriji Novog Sada i Sombora. Istraţivanjem zaraţenosti I. ricinus bakterijom B. burgdorferi tokom 2004. godine, utvrĊena prevalencija zaraţenih krpelja iznosila je 29,27% (Rajković i Jurišić, 2005). Tokom trogodišnjeg istraţivanja na pet lokaliteta u Novom Sadu i okolini, Jurišić i sar. (2008) registrovali su pet vrsta krpelja. Od ukupnog broja sakupljenih jedinki I. ricinus (3108) 83 jedinke bile su zaraţene bakterijom B. burgdorferi, a proseĉna inficiranost tokom istraţivanja bila je 8,17%.

9 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Milutinović i sar. (2006) daju pregled faunistiĉkog sastava, relativne brojnosti, dinamike populacija krpelja i sezonske distribucije Borrelia burgdorferi s.l. u krpeljima Ixodes ricinus na teritoriji Beograda.

Na osnovu pregleda 127 ţivotinja na teritoriji Kikinde utvrĊene su sledeće vrste krpelja: I. ricinus je bio najzastupljeniji sa 61%, sledi Dermacentor sp. sa 24%, Haemaphisalis sp. sa 8% i Rhipicephalus sp. sa 7% (Lalošević i Ivetić, 2011).

Jurišić (2012) daje pregled rezultata ĉetvorogodišnjeg istraţivanja faunistiĉkog sastava krpelja u ruralnim i urbanim sredinama svih većih gradova Srbije, prilikom ĉega je utvrĊeno devet vrsta krpelja.

Do danas je objavljen veliki broj nauĉnih i struĉnih radova i akaroloških istraţivanja usmerenih na faunistiĉki sastav populacija krpelj, njihovu biologiju, ekologiju, sezonsku dinamiku, kao i ulogu u prenošenju razliĉitih infektivnih agenasa na podruĉju Evrope.

Znaĉaj I. ricinus kao vektora Lajmske bolesti u Sloveniji istiĉu Ruţić-Sablijić et al. (1993), navodeći prevalenciju zaraţenosti adulta 23,5%, a nimfi 4,4%.

Rijpkema et al. (1996) su iz jedinki I. ricinus sakupljenih sa izlovljenih srna (Capreolus capreolus) u Holandiji izolovali B. burgdorferi sensu lato, meĊu kojima je najveću uĉestalost imala B. garinii (77,8%), zatim B.valaisiana (11,1%), B. afzelii (8,3%), a B. burgdorferi sensu stricto (2,8%). Interesantno je zapaţanje da je prevalencija inficiranosti B. burgdorferi sensu lato kod muţjaka I. ricinus, koji su bili preteţno nenasisani, bila znaĉajno veća u poreĊenju sa prevalencijom kod ţenki. U Norveškoj je zabeleţena ukupna prevalencija B. burgdorferi s.l. kod I. ricinus krpelja od 18,4% (Kirstein et al., 1997).

Tokom istraţivanja povezanosti aktivnosti krpelja vrste I. ricinus sa epidemiologijom Lajm borelioze u Švedskoj, Mejlon (2000) je zabeleţio inficiranost nimfi i adultnih stadijuma krpelja sa B. afzelii i B. garinii.

Hubálek et al. (2003a) su tokom desetogodišnjeg istraţivanja stope inficiranosti I. ricinus borelijama u Ĉeškoj utvrdili da je srednji godišnji procenat zaraţenosti nimfi ove vrste krpelja 16,8%, kod ţenki 24,9%, a kod muţjaka 26,1%. Od ukupnog broja pregledanih jedinki krpelja, više od 100 borelija utvrĊeno je, u proseku, kod 1,8% nimfi i kod 7,1% odraslih jedinki. Sliĉne rezultate navodi grupa Ĉeških autora, nakon sedmogodišnjeg praćenja prevalencije zaraţenosti I. ricinus borelijama. Tom prilikom B. burgdorferi s.l. potvrĊena je kod 5,6% nimfi, 6,9% ţenki, 10,3% muţjaka i 1,6% larvi (Ţákovská et al., 2008).

Brojne studije zasnovane na dugoroĉno prikupljanim podacima pokazuju uticaj klimatskih promena na populacije i pomeranje areala rasprostranjenosti evropskog krpelja I. ricinus. Širenje staništa krpelja na nova podruĉja i veće nadmorske visine, kao i patogena koje prenose, tokom poslednjih nekoliko decenija zabeleţio je u Ĉeškoj (Daniel et al., 2009; Danielova et al., 2006) ali i u drugim delovima centralne Evrope (Zeman & Beneš, 2004). Istraţivanja pokazuju pomeranje granice areala na oko 500 m više nadmorske visine, a Danielova et al. (2006) navode i prisustvo B. burgdorferi sensu lato u krpeljima sa ovih

10 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

prostora. Grupa istraţivaĉa ispitivala je uticaj temperature i vlaţnosti na distribuciju i abundancu I. ricinus, kao i prevalenciju B. burgdorferi na severu Slovaĉke (Hrkl’ová et al., 2008). Uticaj klimatskih promena i promena staništa na geografsku rasprostranjenost I. ricinus predstavili su Jore et al. (2014).

Malo je dostupnih podataka o inficiranosti krpelja borelijama u planinskim regionima višim od 800 m nadmorske visine. Stünzner et al. (2006) su u Austrijskoj pokrajini Štajerskoj (izmeĊu 750 i 1350 m nadmorske visine) zabeleţili 8,8% krpelja pozitivnih na borelije, od ukupno 691 pregledanih jedinki I. ricinus, dok je tokom ranijih studija u nizijskom delu Štajerske zabeleţena stopa inficiranosti 25%.

Biaduń et al. (2007) potvrĊuju da pored vrste I, ricinus vektor B. burgdorferi moţe biti i D. reticulatus. Sréter et al. (2005) prouĉavaju prostornu distribuciju I. ricinus i D. reticulatus u MaĊarskoj.

Pintur i sar. (2008) navode da je obiĉna srna (Capreolus capreolus) jedan od najznaĉajnijih domaćina adultnog stadijuma I. ricinus na podruĉju srednje Evrope i potvrĊuju visok stepen infestacije ove divljaĉi u Hrvatskoj, navodeći da njena brojnost moţe uticati na populacionu dinamiku krpelja vrste I. ricinus.

Kjelland et al. (2010) utvrdili su da je 4,4% krpelja vrste I. ricinus, koji su sakupljeni sa migratornih ptica na jugu Norveške, inficirano bakterijom B. burgdorferi sensu lato. Najzastupljenija je bila B. garinii (77,8%), zatim B. valaisiana (11,1%), B. afzelii (8,3%), a najmanja je bila prevalencija B. burgdorferi sensu stricto (2.8%). Ova studija potvrdila je ĉinjenicu da ptice mogu biti vaţne za širenje krpelja, pa samim tim i uzroĉnika Lajmske bolesti u Evropi. Prevalenciju zaraţenosti krpelja I. ricinus i I. lividus borelijama u Moldaviji, ispitivali su Movila et al. (2008).

Pangrácová et al. (2013) su tokom istraţivanja u istoĉnom delu Slovaĉke, u periodu do 2008. do 2010. godine, utvrdili da je od 670 ukupno pregledanih krpelja 10,15% zaraţeno B. burgdorferi sensu lato.

11 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

2.2. Sistematika krpelja

Red krpelja (Ixodida) obuhvata oko 870 do danas opisanih vrsta (Krantz & Walter, 2009). Krpelji pripadaju najbrojnijoj infraklasi (ili Acarina – grinje i krpelji) klase Arachnida (paukolike ţivotinje), redu Ixodida. Fauna krpelja obuhvata tri porodice, od kojih je, po broju vrsta, kao i sa medicinskog i veterinarskog stanovišta, najznaĉajnija porodica Ixodidae (tvrdi krpelji). Vrsta Ixodes ricinus pripada porodici Ixodidae podreda Ixodina, a svrstana je u podfamiliju Ixodinae. Rod Ixodes je najveći rod krpelja i obuhvata preko 250 vrsta koje su rasprostranjene širom sveta (Jurišić, 2005). Osim I. ricinus tokom istraţivanja registrovane su još tri vrste, a prema Camicas (2013) njihov sistematski poloţaj je sledeći:

Superregnum Eucaryota Regnum Animalia Subregnum Eumetazoa Phylum Arthropoda Subphylum Classis Arachnida Subclassis Micrura Infraclassis Acari Superorder Anactinotrichida Order Ixodida Suborder Ixodina Familia Ixodidae Subfamilia Ixodinae Genus Ixodes Subgenus Ixodes Species ricinus

Familia Ambylommidae Subfamilia Rhipicephalinae Genus Haemaphysalis Subgenus Haemaphysalis Species concinna

Subgenus Aboimisalis Species punctata

Genus Dermacentor Subgenus Dermacentor Species marginatus

12 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

2.3. Geografska distribucija i stanište vrste Ixodes ricinus

Krpelji naseljavaju gotovo sve delove sveta, u umerenim, a naroĉito tropskim i suptropskim klimatskim zonama. Ixodes ricinus rasprostranjen je širom Evrope, u uslovima umerene klime (slika 1.), izmeĊu 39o i 65o stepena geografske širine, od Portugala do Rusije (Bowman et al., 2008). Ova vrsta prisutna je i u severnom delu Afrike, gde je ograniĉena na hladnije i vlaţnije oblasti sa mediteranskom klimom (Tunis, Alţir i Maroko) (Estrada-Pena et. al, 2004), a na severu se prostire do Skandinavije. Ovako širok areal rasprostranjenosti podrazumeva prilagoĊenost I. ricinus razliĉitim ekološkim uslovima.

Ovoj vrsti krpelja pogoduju staništa sa vegetacijom koja odrţava visoku vlaţnost na površini zemljišta. Uglavnom naseljava listopadne i mešovite šume, gde su mikroklimatski uslovi i sastav potencijalnih domaćina pogodni za razvoj sva ĉetiri stadijuma krpelja. Budući da je I. ricinus podloţan gubitku vode, visoka vlaţnost staništa je preduslov za opstanak ove vrste. Shodno tome, I. ricinus moţe da preţivi samo u oblastima gde je vlaţnost mikrostaništa iznad 80% (Randolph et. al, 2000; loc. cit. Estrada-Pena et. al, 2004). Osim u šumama, pogodni uslovi za razvoj I. ricinus mogu da dovedu do širenja ove vrste na pašnjacima, zaparloţenim obradivim površinama, travnjacima i urbanim parkovima.

Sl. 1. Rasprostranjenost I. ricinus u Evropi. (preuzeto sa http://www.faunaeur.org/full_results.php?id=95334)

13 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

2.4. Morfološke i anatomske karakteristike iksodidnih krpelja

Usled parazitskog naĉina ţivota krpelji su razvili niz morfološko-anatomskih specifiĉnosti, pre svega u graĊi usnog aparata i digestivnog trakta. Ovi sistemi su u potpunosti prilagoĊeni za uzimanje krvnog obroka od domaćina, ali su i drugi delovi tela u većoj ili manjoj meri prilagoĊeni ovoj funkciji. Tokom procesa specijacije krpelji su se uglavnom prilagoĊavali parazitiranju na odreĊenim vrstama domaćina, pa razlike u morfološko- anatomskim karakteristikama, koje su najizraţenije na kapitulumu, predstavljaju vaţne taksonomske karaktere.

Prema Dobrivojević i Petanović (1982), telo krpelja ĉine dve morfološke strukture: glaveni region, koji se naziva gnathosoma ili kapitulum i grudno-abdominalni region, idiosoma. Kapitulum (slika 4. i 5.) se sastoji iz baze kapituluma, koja predstavlja pokretnu vezu izmeĊu gnatosome i idiosome, palpi i rostruma. Kod ţenki iksodidnih krpelja na dorzalnoj strani baze kapituluma prisutne su ĉulne strukture – area porosa (slika 5.), koje imaju znaĉajnu ulogu prilikom parenja (Milutinović i sar., 2012). Palpe se sastoje od ĉetiri ĉlanka, a postavljene su lateralno na bazu kapituluma. Imaju senzornu ulogu i omogućavaju krpeljima da prepoznaju odgovarajuće mesto za priĉvršćivanje na koţi domaćina. IzmeĊu palpi nalazi se rostrum, ĉija je primarna uloga priĉvršćivanje krpelja za domaćina. Rostrum se sastoji od hipostome i dve helicere i jedini je deo tela krpelja koji prodire u koţu domaćina, dok se palpe tokom priĉvršćivanja krpelja razmiĉu i ostaju na površini koţe. Krpelji probijaju koţu domaćina helicerama, na ĉijem se vrhu nalaze dva ili tri zubića, a hipostoma, organ u obliku harpuna sa ventralno i lateralno postavljenim nizovima zubića, omogućava priĉvršćivanje krpelja za domaćina. Helicere se sastoje od dva ĉlanka, a imaju i ulogu u potiskivanju hipostome napred kroz otvor na koţi. Bazalni delovi hipostoma i helicera formiraju bukalni kanal kroz koji prolazi usisana krv i produkti pljuvaĉnih ţlezda krpelja.

Po graĊi tela krpelji su sliĉni ostalim predstavnicima Acarina. Idiosoma je ovalnog oblika, dorzo-ventralno spljoštena, a prema mnogim autorima ĉine je dva dela: podosoma – deo tela na kome se nalaze noge i opisthosoma – deo tela iza nogu. IzmeĊu ovih delova tela ne postoji jasna granica. Polni dimorfizam iksodidnih krpelja je jasno izraţen. LeĊni štit – scutum, kod muţjaka prekriva telo u celini i naziva se conscutum, a kod ţenki i juvenilnih stadijuma prekriva samo deo tela iza baze kapituluma (slika 3.). Rastegljivi deo tela van leĊnog štita naziva se aloscutum (Evans, 1992). Telo muţjaka se ne uvećava znaĉajno prilikom ishrane, kao što je to sluĉaj sa Sl. 2. Poloţaj oĉiju na ţenkama, upravo zbog prisustva nerastegljivog leĊnog dorzalnom štitu ţenke štita. Lateralno na štitu nalaze se oĉi (slika 2.), koje nisu D. marginatus. prisutne kod rodova Ixodes i Haemaphysalis. Sa ventralne (foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

14 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

strane muţjaci I. ricinus imaju još sedam manjh štitova izmeĊu kojih se nalaze genitalna i analna brazda, dok ţenke nemaju ventralne štitove, a ventralne brazde su slabije izraţene. TakoĊe, sa ventralne strane tela prisutni su analni otvor, genitalna pora i stigmatski otvori koji se kod tvrdih krpelja nalaze iza nivoa koksi ĉetvrtog para nogu (Milutinović i sar., 2012).

Sl. 3. Ţenka, muţjak, nimfa i larva I.ricinus. (foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

1 1

2 2 5

3 4

00

Sl. 4. Kapitulum ţenke I. ricinus sa Sl. 5. Kapitulum ţenke I. ricinus sa ventralne strane (1-palpi; 2-hipostoma; dorzalne strane (1-palpi; 2-hipostoma; 3-baza kapituluma). 4-helicere; 5-Area porosa). (foto: Ivanović, Jurišić, Petrović) (foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

15 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Odrasle jedinke i nimfe imaju ĉetiri para nogu, a kod larvi su prisutna tri para. Noge krpelja sastoje se iz sedam ĉlanaka: koksa, trohanter, femur, genu, tibija, tarzus, pretarzus, a svi ĉlanci, osim koksi su pokretni. Na pretarzusu nalaze se dva povijena nokta kojima se krpelji kaĉe za razliĉite površine (Milutinović i sar., 2012). Kod iksodidnih krpelja u osnovi noktiju nalaze se ambulakre, membranozne pijavke koje omogućavaju krpeljima da se kreću po glatkim površinama. Osim motorne uloge, prvi par nogu kod krpelja ima ulogu antena kod insekata. Sa dorzalne strane tarzusa prvog para nogu smešten je Halerov organ, olfaktorno ĉulo koje ima vaţnu ulogu u pronalaţenju domaćina i partnera za parenje. Halerov organ ima sloţenu strukturu, a osim olfaktornih receptora u njemu su smešteni i receptori koji imaju gustatornu, termosenzornu i mehanosenzornu funkciju (Dobrivojević i Petanović, 1982).

Nervni sistem krpelja je ganglioneran. Mozak, singanglion, lociran je u centralnom delu tela, u nivou koksi drugog para nogu. Anteriorni deo mozga se nalazi iznad jednjaka. Od ovog kompleksa odvaja se optiĉki nerv koji inerviše oĉi, helicere i hemoreceptore (Dobrivojević i Petanović, 1982). I krpelji koji nemaju oĉi imaju optiĉke nerve i optiĉke ganglije u mozgu (Jurišić, 2008; Binnington, 1972, loc. cit. Milutinović i sar., 2012), a u integumentu imaju epitelne fotoreceptorne ćelije, preko kojih mogu da detektuju svetlost. Posteriorni deo singangliona smešten je ispod jednjaka, a ĉine ga ĉetiri para pedalnih ganglija od kojih polaze nervi koji vrše inervaciju nogu. Ĉulne organe krpelja ĉine koţne tvorevine – senzile. Primanje hemijskih nadraţaja vrši Halerov organ, u kome su smeštene guste ĉekinje koje su povezane sa nervima za ĉulo mirisa (Dobrivojević i Petanović, 1982). Iako je primarna funkcija Halerovog organa olfaktorna, u njemu su smešteni i multifunkcionalni receptori koji imaju gustatornu, termosenzornu i mehanosenzornu ulogu (Milutinović i sar., 2012). Pored Halerovog organa, hemoreceptori su prisutni i na palpima. Prvenstveno, to su gustatorni hemoreceptori koji imaju ulogu u pronalaţenju odgovarajućeg mesta za hranjenje na domaćinu.

Digestivni trakt zapoĉinje bukalnim kanalom kroz koji prolaze usisana krv domaćina u jednom, a produkti pljuvaĉnih ţlezda u drugom smeru. Pljuvaĉka ima antikoagulantno i antiinflamatorno dejstvo (Evans, 1992). Nakon uboda, oĉvršćavanjem produkata pljuvaĉnih ţlezda kod većine iksodidnih krpelja, dolazi do formiranja cementnog ĉepa proteinskog sastava koji dodatno fiksira krpelja za koţu domaćina. Bioaktivne proteinske i lipidne komponente iz pljuvaĉke vrše selekciju i koncentrisanje komponenata krvnog obroka, pri ĉemu se u organizam domaćina vraća i do 70% teĉnog sadrţaja i jonskih elemenata krvnog obroka (Bowman & Sauer, 2004; loc. cit. Milutinović i sar., 2012). Na bukalni kanal nastavlja se muskulozno ţdrelo (pharynx), ĉiji mišići sinhronizovanim kontrakcijama usmeravaju uzetu krv prema jednjaku. Jednjak (oesophagus) prolazi kroz singanglion i uliva se u srednje crevo (mezenteron), koje ispunjava najveći deo telesne duplje krpelja. Na ţelucu (srednjem crevu) pored centralne komore postoji nekoliko slepih proširenja koja se nazivaju divertikulumi ili cekumi (Dobrivojević i Petanović, 1982). Divertikulumi se mogu pruţati i u ekstremitete (Milutinović i sar., 2012). Ova proširenja povećavaju lumen ţeluca. Srednje crevo se suţava u tanko crevo, koje se završava rektalnom kesom.

16 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Kao posledica naĉina ţivota krpelja, koji podrazumeva smenjivanje perioda gladovanja i kratkih perioda uzimanja koncentrovanih krvnih obroka, ekskretorni sistem prilagoĊen je navedenim uslovima na taj naĉin što su odvojeni mehanizam za ekskreciju viška vode i jona od mehanizma za ekskreciju metabolita azota (Evans, 1992). U završnoj fazi uzimanja krvnog obroka, tokom brze koncentracije krvi, višak teĉnosti preko hemolimfe dolazi do pljuvaĉnih ţlezda i izluĉuje se u domaćina. Ekskrecija metabolita azota kod krpelja odvija se preko Malpigijevih cevĉica (Milutinović i sar., 2012).

Kao i kod ostalih artropoda, krvni sistem krpelja je otvorenog tipa. Primarna telesna teĉnost je hemolimfa koja je bezbojna i sastoji se od krvne plazme i krvnih zrnaca koja se ameboidno kreću po plazmi (Dobrivojević i Petanović, 1982).

Kod krpelja je prisutna trahealna respiracija. Sistemom trahealnih cevĉica vazduh se doprema direktno do ćelija. Traheje su sa spoljašnjom sredinom povezane preko stigmi, parnih perforiranih površina koje su smeštene ventralno iza ĉetvrtog para koksi. Oblik stigmi predstavlja vaţan taksonomski karakter.

2.4.1. Reproduktivni sistem, razmnoţavanje i ţivotni ciklus krpelja

Polni dimorfizam je kod iksodidnih krpelja jasno izraţen, a ţenke Ixodes sp. se od muţjaka razlikuju, osim po veliĉini i obliku leĊnog štita i prisustva area porosae, i po graĊi kapituluma, posebno rostruma.

Ţenski polni organi sastoje se iz jednog ovarijuma sa parnim jajovodima koji se spajaju u uterus. Ovarijum krpelja je šupalj cevasti organ tankih zidova, formira omĉu u obliku venca koja se pruţa skoro celom duţinom tela nenasisane ţenke. Na oba kraja ovarijum se suţava u jajovod koji se pruţa prema napred. Jajovodi su elastiĉne cevi sposobne za peristaltiĉke pokrete koji pomeraju jaja prema uterusu i vagini. Distalno, jajovodi se spajaju u neparni jajovod ili uterus, koji je cevastom strukturom povezan sa cervikalnim delom vagine. Ova cev kod prostriata predstavlja vrećastu tvorevinu koja ima ulogu receptaculum seminis odnosno skladištenja spermatofora i spermatida (Evans, 1992). Kod svih krpelja postoje tubularne akcesorne polne ţlezde, koje svojim ekskretima pokrivaju jaja pre njihovog izbacivanja. Kod iksodidnih krpelja postoji i lobularna akcesorna polna ţlezda, ĉiji sekret ĉini jaja, tokom prolaska kroz vaginu, delimiĉno otpornim na vodu. Ulogu stvaranja voštanog sloja koji ĉini jaja otpornim na vodu ima Dţinov organ, koji postoji kod svih ţenki krpelja, a nalazi se iznad mesta gde se spajaju kapitulum i idiosoma. Area porosa, ĉija uloga dugo nije bila poznata, zajedno sa Dţinovim organom, uĉestvuje u produkcicji inhibitora autooksidacije nezasićenih lipida koji ulaze u sastav voštanog sloja (Milutinović i sar., 2012).

Muški reproduktivni organi krpelja sastoje se od cevastih testisa, koji se pruţaju od nivoa genitalnog otvora do nivoa zadnje ivice ĉetvrtog para koksi. Apikalno, testisi se nastavljaju u parne izvode vassa efferentia, koji se spajaju u jedan vas deferens, koji se preko ejakulatornog kanala izliva u genitalni otvor (Evans, 1992).

17 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Ceo proces reprodukcije kod krpelja, pa tako i gametogeneza, vezan je za uzimanje krvnog obroka. Ovo se pre svega odnosi na oogenezu, koja se završava samo kod potpuno nasisanih jedinki. Muţjaci prostriata završavaju spermatogenezu pre uzimanja krvnog obroka na adultnom stadijumu. Formiranje muških polnih ćelija je diskontinuiran proces i sastoji se od inicijalnog razvoja u juvenilnim stadijumima i sazrevanja tokom adultnog perioda i vremena provedenog u genitalnom sistemu ţenke (Milutinović i sar., 2012).

Agregacioni feromoni imaju ulogu u grupisanju jedinki razliĉitog pola. Ţenke I. ricinus proizvode feromon koji snaţno privlaĉi muţjake, bilo da su one na domaćinu ili van njega (Bouman et al., 1999), pa se kopulacija moţe odvijati i pre poĉetka ishrane ţenki. Prema Babenko et al. (1979, loc. cit. Milutinović i sar., 2012) dve trećine nenasisanih ţenki izlovljenih u biotopu je već oploĊeno. Parenje je pozitivan stimulans za hranjenje ţenki, nezavisno od daljeg prisustva muţjaka (Barker & Walker 2014). Neposredno nakon kopulacije (do tri dana), nenasisane ţenke I. ricinus ispoljavaju pojaĉanu aktivnost za pronalaţenje domaćina (Gray, 1987; loc. cit. Milutinović i sar., 2012).

Pre ovipozicije potpuno nasisane ţenke ispoljavaju pozitivan geotropizam i traţe skrivena mesta sa pogodnom mikroklimom. Ovipozicija traje od nekoliko dana do nekoliko nedelja, zavisno od vrste krpelja i temperature. I. ricinus polaţe jaja svakih tri do dvanaest minuta, a ukupan broj poloţenih jaja kod iksodidnih krpelja moţe biti i preko 20.000. Ţenke I. ricinus polaţu oko 2.000 jaja (Donnelly, 1987; loc. cit. Milutinović i sar., 2012). Ovipozicija zahteva pojedinaĉni tretman svakog poloţenog jajeta, kako bi ona bila zaštićena vodootpornim voštanim slojem. Kritiĉna temperatura do koje voštani sloj štiti jaja vrste I. ricinus od prodora vode je 35 oC (Lees & Beament, 1984; loc. cit. Milutinović i sar., 2012). Neposredno po polaganju, jaja iksodidnih krpelja su toksiĉna za eksperimentalne ţivotinje (Neitz et al., 1981; loc. cit. Milutinović i sar., 2012). Nakon polaganja jaja ţenke uginu. Embrionalni razvoj traje 25-400 dana, zavisno od uslova sredine (Milutinović i sar., 2012).

Ţivotni ciklus I. ricinus je relativno jednostavan (slika 6.). Iz poloţenih jaja pile se larve koje imaju tri para nogu i uglavnom se kaĉe za vodozemce i gmizavce, na kojima se hrane nekoliko dana, nakon ĉega se otpuštaju i padaju na zemlju. Nakon preobraţaja u nimfu kaĉe se za sekundarne domaćine, uglavnom glodare i druge sitne sisare. Nakon uzimanja krvnog obroka padaju na tlo, gde se presvlaĉe u adulte, koji ĉekaju tercijarnog domaćina. U umerenoj zoni Evrope ţivotni ciklus I. ricinus uglavnom traje tri (2-4) godine. Izleganje larvi i presvlaĉenje nimfi i adulta se dešava krajem leta, poĉetkom jeseni, bez obzira na period godine kada su se hranili (Randolph i sar., 2002; loc. cit. Milutinović i sar., 2012). Sinhronizacija presvlaĉenja postiţe se dijapauzom. Krpelji zapoĉinju aktivno traganje za domaćinom tokom jeseni ili sledećeg proleća, a prezimljavaju ulaskom u dijapauzu.

18 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Sl. 6. Ţivotni ciklus I. ricinus. (preuzeto sa http://www.britannica.com)

Povezanost reprodukcije krpelja sa ishranom je od parazitološkog znaĉaja, s obzirom da se mnogi uzroĉnici od veterinarskog i medicinskog znaĉaja prenose transovarijalno sa ţenki koje su uzele krvni obrok koji sadrţi patogene na potomstvo. Budući da mnoge vrste krpelja polaţu veliki broj jaja, ovaj oblik prenošenja moţe da predstavlja vaţan put multiplikacije patogena.

2.5. Ishrana krpelja i njen značaj u prenošenju i odrţavanju patogena

Krpelji su obligatni hematofagi i svi razvojni stadijumi se hrane krvlju kopnenih kiĉmenjaka. Pojedine vrste pokazuju razliĉit stepen specifiĉnosti u pogledu izbora domaćina, kao i mesta za ishranu na domaćinu. Dok se jedinke Riphicephalus sanguineus uglavnom hrane na psima i samo u odsustvu primarnog domaćina parazitiraju na drugim vrstama (Evans, 1992), vrsta Ixodes ricinus parazitira na više od 300 razliĉitih kiĉmenjaka (Anderson, 1991; loc. cit. Milutinović i sar., 2012).

Svaki razvojni stadijum tvrdih krpelj uzima samo po jedan krvni obrok, nakon ĉega se juvenilni stadijumi presvlaĉe, a ţenke polaţu jaja. Zavisno od vrste, krpelji se tokom ţivotnog ciklusa mogu hraniti na jednom, dva, ili najviše tri domaćina (Evans, 1992). Ixodes ricinus je triksena vrsta, što znaĉi da se svaki razvojni stadijum pre presvlaĉenja hrani na razliĉitim domaćinima. I. ricinus uglavnom parazitira na sisarima, ali ponekad se moţe naći na nekim gmizavcima i pticama (Baker, 1999). Larve najĉešće parazitiraju na sitnim kiĉmenjacima, nimfe na glodarima i drugim sitnim sisarima, a odrasle jedinke na krupnijim ţivotinjama. Kod nekih vrsta krpelja zabeleţena je pojava kanibalizma, kada muţjak rostrumom probija

19 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

abdomen sveţe nasisane ţenke i na njoj se hrani. Ova pojava naziva se hiperparazitizam ili, ako je u pitanju ista vrsta, homoparazitizam. Prema podacima razliĉitih autora ovo je verovatno obligatni oblik ishrane pojedinih vrsta iksodidnih krpelja, kao što su Ixodes holocyclus Neumann 1899 i Ixodes moreli Arthur 1957 (Moorhouse, 1966; Moorhouse & Heath, 1975; Ntiamoa-Baidu, 1986; Laburna et al., 2007; loc. cit. Milutinović i sar., 2012).

Što se tiĉe strategije za pronalaţenje domaćina, krpelji mogu aktivno da tragaju za potencijalnim domaćinom, krećući se prema stimulansima (povišena koncentracija CO2), ili pasivno, ĉekajući potencijalnog domaćina u zasedi u gornjem delu vegetacije (trave i drugog niskog rastinja), zauzimajući aktivan „questing“ poloţaj (slika 7.), sa ispruţenim prvim parom nogu. Svi razvojni stadijumi I. ricinus ispoljavaju pasivnu strategiju ĉekanja domaćina u zasedi. Prema Milutinović i sar. (2012) duţina aktivnih perioda ove vrste varira od nekoliko ĉasova do deset i više dana, dok su periodi mirovanja duţi i u ekstremnim sluĉajevima traju i po nekoliko desetina dana. Evans (1992) navodi da je teţnja da krpelji ostanu u vršnom delu vegetacije kod I. ricinus podpomognuta izbegavanjem visoke vlaţnosti blizu površine zemlje. Krpelji koji se nisu nahranili i kod kojih je vodni balans normalan izbegavaju visoku vlaţnost pri dnu vegetacije i postavljaju se u vršnim delovima biljaka. Nakon neuspešnog perioda ĉekanja domaćina u ovom poloţaju, krpelji postaju dehidrirani i silaze u vlaţniji deo vegetacije gde miruju i usvajaju vodu, nakon ĉega su ponovo spremni za period aktivnosti. Stimulansi kojima krpelji prepoznaju neposredno pribliţavanje domaćina ukljuĉuju vibracije, zasenjivanje i mirisne signale nošene vazdušnim strujama, a toplota i dodir su signali za pokret i krpelji se snţnim kandţama kaĉe za domaćina. Nakon što dospeju na koţu domaćina, krpelji zapoĉinju potragu za odgovarajućim mestom za priĉvršćivanje. Za razliku od nekih vrsta koje se hrane na taĉno odreĊenim delovima tela domaćina, I. ricinus se moţe priĉvrstiti na gotovo svim delovima tela (Evans, 1992).

Sl. 7. Muţjak D. marginatus u aktivnom poloţaju. (foto: Ivanović)

20 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Pre priĉvršćivanja, krpelj zahvata koţu domaćina pomoću ambulakri i podiţe svoje telo pod uglom u odnosu na površinu. Probijanje koţe domaćina vrši se pokretima helicera, one prosecaju koţu, a postepeno umetanje hipostoma praćeno je pokretima ljuljanja (Evans, 1992). Iksodidni krpelji ostaju priĉvršćeni za domaćina duţi vremenski period, što im omogućavaju cementne materije koje luĉe pljuvaĉne ţlezde. Izgled cementnog ĉepa razlikuje se izmeĊu rodova (Moorhouse, 1969; loc.cit. Evans, 1992). Zubići hipostome i helicera ugraĊuju se u cementni ĉep i osiguravaju priĉvršćivanje krpelja za domaćina (Evans, 1992).

Prosecanje koţe ima za posledicu oštećenje tkiva i okolnih kapilara na mestu uboda. Evans (1992) navodi da ekskreti pljuvaĉnih ţlezda dovode do širenja kapilara i obilnog krvarenja na mestu priĉvršćivanja, što za posledicu ima formiranje potkoţne lokvice krvi koja olakšava sisanje. Hipostoma, sa ventralne, i helicere sa dorzalne strane formiraju bukalni kanal kroz koji prolazi usisana teĉnost (Milutinović i sar., 2012). Proces hranjenja se sastoji od naizmeniĉnih perioda izvlaĉenja krvi, koji traju oko 30 sekundi i ubrizgavanja produkata pljuvaĉnih ţlezda, koje traje sekund ili kraće (Evans, 1992). Ova dva procesa smenjuju se u intervalima od nekoliko sekundi do nekoliko minuta, što spreĉava mešanje i kretanje teĉnosti u pogrešnom smeru (Balashov, 1968; loc. cit. Evans, 1992).

Varenje hrane kod krpelja je spor intracelularni proces. Ovakav naĉin varenja i odsustvo digestivnih enzima kod krpelja favorizuje opstanak unetih mikroorganizama i objašnjava sposobnost krpelja da prenose veći broj patogena od bilo koje grupe zglavkara (Sonenshine 1991). Prilikom uzimanja krvi prvo se puni centralna komora ţeluca odakle se uzeta krv doprema dalje u divertikulume. Prema Milutinović i sar. (2012), uzimanje krvnog obroka kod krpelja moţe se prikazati u dve faze. Prva faza traje ĉetiri do šest dana, a u prvih 12 do 24 ĉasa organizam se priprema za hranjenje i jedinke ne sisaju. Tokom ove faze krpelji uzimaju male koliĉone krvi, a epitelne digestivne ćelije tipa I absorbuju krv iz ţeluca fagocitozom i pinocitozom. Hranljive materije osloboĊene intracelularnom digestijom koriste se za rast i razvoj tkiva i organa neophodnih tokom sledeće faze sisanja. Ova faza naziva se i faza rasta ili ekspanzije. Uzimanje prvih većih koliĉina krvi i pojava proteina osloboĊenih hemolizom u lumenu ţeluca dovodi do povećanja digestivnih ćelija tipa II u epitelu ţeluca (Raikhel, 1983; loc. cit. Milutinović i sar., 2012). Tokom druge faze uzimanja krvnog obroka idiosoma larvi, nimfi i ţenki se višestruko uvećava, dok kod muţjaka to nije sluĉaj, oni uzimaju manje koliĉine krvi ili se uopšte ne hrane.

Kod iksodidnih krpelja uzimanje i varenje hrane su usko povezani procesi i odvijaju se istovremeno. Razlikuju se tri faze. U prvoj fazi krvni obrok je koncentrisan u lumenu ţeluca, zapoĉinje hemoliza crvenih krvnih zrnaca, a nivo digestije je nizak. Tokom druge faze dolazi do intenzivne intracelularne digestije. Treću fazu karakteriše sniţen nivo digestije, praćen smanjenom metaboliĉkom aktivnošću. Tokom ovog perioda jedinke gladuju išĉekivajući naredni krvni obrok. Period gladovanja u ekstremnim sluĉajevima moţe trajati i više godina (Milutinović i sar., 2012).

Tokom uzimanja krvnog obroka krpelji koncentrišu hranljive materije, što im obezbeĊuje veći unos hranljivih elemenata. Eliminacija viška vode obavlja se preko granularnih acinusa pljuvaĉnih ţlezda (Evans, 1992). Masa nasisane ţenke tvrdih krpelja

21 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

moţe biti 50-200 puta veća od mase nenasisane ţenke (slika 8.). Kod vrste I. ricinus nenasisana ţenka teţi oko 2 mg, a usisa oko 600 mg krvi. Pre završetka procesa hranjenja eliminiše se polovina do dve trećine vode iz obroka, pa je ukupna masa nasisanih ţenki oko 240 mg (Milutinović i sar., 2012). Duţina nasisanih ţenki se poveća sa oko 3 na oko 11 mm, a boja se promeni od zutonarandţaste do plavosive (Baker, 1999). Ţenke iksodidnih krpelja ostaju priĉvršćene za domaćina 5-12 dana, a u sluĉaju da nisu oploĊene i do nekoliko nedelja, dok se muţjaci hrane 3-5 dana (Milutinović i sar., 2012). Prema Baker (1999) larve se hrane 2-6 (2-3) dana, nimfe 3-8 (4-6), a ţenke 6-12 (7-9) dana. Muţjaci, ukojiko se uopšte hrane, ostaju priĉvršćeni za domaćina kratko. Tokom hranjenja masa muţjaka se utrostruĉi, a duţina se poveća od oko 2,2 do 2,8 mm (Baker, 1999). Varenje hrane kod muţjaka nije obavezno i uglavnom se dešava kada se tokom traganja za ţenkom potroše rezerve hranljivih materija (Milutinović i sar., 2012).

Sl. 8. Ţenka I. ricinus u nasisanom (levo) i nenasisanom (desno) stanju. (foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

Kada se hranjenje završi, cementni ĉep se razgraĊuje produktima pljuvaĉnih ţlezda (Milutinović i sar., 2012), a krpelji se od mesta ishrane odvajaju povlaĉenjem helicera i otpuštanjem hipostome iz cementa pomoću mišićnih pokreta usnog aparata (Baker, 1999; Evans, 1992) i padaju na zemlju. U sluĉaju da nastupe nepovoljni klimatski uslovi potpuno nasisane jedinke mogu da ostanu priĉvršćene na domaćinu još nekoliko dana nakon završetka ishrane. Balashov (1968) je zabeleţio takav sluĉaj u okolini Lenjingrada, kada su usled naglog zahlaĊenja i sneţnih padavina nasisane jedinke I. ricinus ostale priĉvršćene na govedima, sve dok nakon tri dana goveda nisu ponovo odvedena na ispašu i tom prilikom krpelji su se odmah otpustili (loc. cit. Evans, 1992).

22 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

2.6. Uticaj abiotičkih faktora na aktivnost vrste Ixodes ricinus

Za opstanak i razviće krpelja od kljuĉnog znaĉaja su makroklimatski i mikroklimatski faktori, kao i odnos mikroklime oblasti, mezoklime biotopa i mikroklime staništa koje naseljavaju krpelji, odnosno uticaj temperature, relativne vlaţnosti vazduha, kao i koliĉina padavina. Prema Hubálek et al. (2003a) nije utvrĊena korelacija aktivnosti krpelja sa koliĉinom padavina i brzinom vetra, dok je uticaj temperature i relativne vlaţnosti najizraţeniji.

Temperatura se najĉešće oznaĉava kao osnovni ekološki faktor koji utiĉe na aktivnost krpelja. Graniĉne temperaturne vrednosti, kao i optimalne temperature za aktivnost krpelja u okviru iste vrste variraju zavisno od pola, stadijuma, fiziološkog statusa i drugih karakteristika jedinki. Prema Pretzmann i sar. (1964, loc. cit. Milutinović i sar., 2012) i Gray (1984, loc. cit. Milutinović i sar., 2012) temperatura tla izmeĊu 5 i 7 oC se navodi kao graniĉna za aktivnost vrste I. ricinus u centralnoj Evropi. Ipak, novija istraţivanja su pokazala da jedinke ove vrste mogu biti aktivne i pri temperaturama nekoliko stepeni niţim od navedenih graniĉnih vrednosti. Dautel i sar. (2008, loc. cit. Milutinović i sar., 2012) su na jednom šumskom lokalitetu u Berlinu zabeleţili aktivnost nimfi i adulta I. ricinus tokom dana sa temperaturnim maksimumom od 3,7 oC, dok su Hubálek et al. (2003) u Ĉeškoj oznaĉili ovu vrstu kao mezofilnu, sa temperaturnim pragom aktivnosti od 2,5 oC. Isti autori navode da je psihrofilna vrsta Dermacentor reticulatus pokazivala aktivnost na temperaturi od 0,7 oC, a termofilna vrsta Haemaphysalis concinna tek na 12,7 oC. Ovom studijom je potvrĊeno da porast temperature u prizemnom sloju vazduha prouzrokuje povećanu aktivnosti krpelja vrste I. ricinus i H. concinna, dok sa druge strane smanjuje aktivnost D. reticulatus, koji je uglavnom aktivniji tokom hladnijeg dela godine u centralnoj Evropi. Prema Perret i sar. (2004, loc. cit. Milutinović i sar., 2012) najveći broj aktivnih jedinki vrste I. ricinus beleţi se pri temperaturi izmeĊu 20 oC i 25 oC, kada je aktivno više od 40% odraslih i 30% nimfi, u odnosu na ukupan broj jedinki u populaciji.

Budući da I. ricinus ima široku geografsku rasprostranjenost, temperatura sredine, koja utiĉe na aktivnost i brzinu razvoja krpelja, varira širom areala. Kao odgovor na razliĉite klimatske uslove, ova vrsta pokazuje specifiĉnu dinamiku sezonske aktivnosti. Sezonska aktivnost krpelja predmet je istraţivanja brojnih studija (Danielova et al., 2006; Dautel et al., 2007; Randolph, 2002). U našem klimatskom podruĉju postoje dva sezonska maksimuma aktivnosti krpelja, prolećni u maju i junu i jesenji (septembar, oktobar), koji je nešto niţi i zavisi od godišnjih varijacija meteoroloških ĉinilaca, pre svega padavina i vlaţnosti zemljišta tokom sredine leta, kao i temperature (Mišić-Majerus et al., 2008).

Posle temperature, vlaţnost vazduha je sledeći vaţan abiotiĉki faktor koji ima uticaj na aktivnost krpelja. Krpelji su veoma osetljivi na desikaciju. Ovo je naroĉito izraţeno tokom slobodnoţivećeg perioda. Aktivno tragajući za domaćinom krpelji su izloţeni nepovoljnim uslovima i gube vodu. Kada koliĉina izgubljene teĉnosti dostigne odreĊeni nivo, krpelji se sklanjaju na mesta sa višom vlaţnošću vazduha, gde iz nezasićene atmosfere nadoknaĊuju

23 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

izgubljenu vodu. Usvajanje vode pod navedenim uslovima vrši se preko hipostome pomoću higroskopnog rastvora soli koji luĉe agranularni acinusi pljuvaĉnih ţlezda (Milutinović i sar., 2012). Naime, krpelji izluĉuju higroskopnu pljuvaĉku koja vezuje vodu iz atmosfere i kao takva se vraća u organizam krpelja.

Vrsti I. ricinus pogoduje vlaţna mikroklima. Pri visokim vrednostima vlaţnosti vazduha aktivnost krpelja uglavnom zavisi od temperature, ali niţe vrednosti pri kojima jedinke poĉinju da gube vodu, imaju limitirajući uticaj na aktivnost. Kod iksodidnih krpelja kutikula je nepropustljiva za vodu, zbog prisustva spoljašnjeg voštanog sloja, a kritiĉna temperatura voštanog sloja I. ricinus iznad koje kutikula postaje propustljiva za vodu je 32 oC. Pri temperaturi od 25 oC i relativnoj vlaţnosti od 0%, nenasisane ţenke ove vrste gube 17% telesne mase u toku 24 ĉasa (Milutinović i sar., 2012). Prema tome visoka vlaţnost sredine je preduslov za opstanak ove vrste, a Estrada-Pena et. al (2004) navode da I. ricinus moţe da preţivi samo ukoliko je relativna vlaţnost mikrostaništa preko 80%. Ukoliko je deficit zasićenosti iznad pribliţno 4 mm ţivinog stuba, ova vrsta pokazuje pozitivan geotropizam (McLeod, 1935; loc. cit. Bowman & Nuttall, 2008). U prirodnim uslovima, nagli porast deficita zasićenosti rezultira naglim smanjenjem aktivnosti krpelja u pronalaţenju domaćina. Donje graniĉne vrednosti relativne vlaţnosti vazduha, koje utiĉu na aktivnost jedinki vrste I. ricinus su 45%, kada krpelji mogu zapoĉeti traganje za domaćinom (Hubálek et al., 2003, loc. cit. Milutinović i sar., 2012) i 80% kada krpelji mogu da vrše rehidrataciju (Gray, 1991; Daniel et. al, 1998; loc. cit. Milutinović i sar., 2012). U našoj zemlji uticaj temperature i relativne vlaţnosti vazduha analiziraju Radulović i sar. (2003; loc.cit Jurišić, 2005).

Zapaţen je znaĉajan uticaj sunĉevog zraĉenja na aktivnost nimfi I. ricinus (Jensen, 2004, loc. cit. Milutinović i sar., 2012). Predpostavlja se da izloţenost krpelja direktnom sunĉevom zraĉenju moţe dovesti do akumuliranja dovoljne koliĉine toplote i izazvati poĉetak aktivnosti i na niţim temperaturama od uobiĉajenih. Pored toga, izloţenost jedinki sunĉevom zraĉenju dovodi do brţe desikacije, pa na taj naĉin moţe da ograniĉi njihovu aktivnost.

Tokom sezonske dinamike aktivnosti krpelji pokazuju dva pika aktivnosti, prvi na proleće a drugi poĉetkom jeseni (Milutinović, 2002). Dijapauza kod krpelja moţe se pojaviti u razliĉitim razvojnim stadijumima i moţe se ispoljiti na razliĉite naĉine, a generalno se moţe svrstati u bihevioralnu (koja podrazumeva oblik mirovanja krpelja u vreme nepovoljnih uslova za traţenje domaćina) i razvojnu dijapauzu, koja podrazumeva zaustavljanje razvoja nasisanih jedinki i jaja. Najvaţniji ekološki faktor koji ima uticaj na poĉetak i kraj dijapauze je duţina fotoperioda, dok temperatura moţe da ima promenjiv uticaj (Gray, 1998).

Blage zime i topla proleća doprinose ranijem izlasku iz zimske dijapauze i poĉetku aktivnosti, a topla leta dovode do povećanja uspešnosti razvoja iz jednog u sledeći razvojni stadijum. TakoĊe, duţi vegetacioni period pojedinih godina povoljno utiĉe na populaciju krpelja. Budući da krpelji prezimljavaju na površini zemljišta, sneţni pokrivaĉ, sa jedne strane, povoljno deluje na stopu preţivljavanja tokom zime na taj naĉin što spreĉava da temperatura površinskog sloja zemlje padne ispod nule, što takoĊe pogoduje i opstanku sitnih sisara, potencijalnih domaćina. MeĊutim sa druge strane, dugotrajan sneţni pokrivaĉ

24 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

nepovoljno utiĉe na veće ţivotinje, kao što su jeleni koji se hrane vegetacijom, a predstavljaju vaţne domaćine adultnih stadijuma krpelja.

Budući da klimatski faktori imaju najveći uticaj na aktivnost i distribuciju krpelja, promene klime nesumnjivo dovode do promena u rasprostranjenosti, ponašanju i sezonskoj aktivnosti krpelja. PredviĊa se da će zimske temperature nastaviti da rastu, što će se naroĉito biti izraţeno na većim geografskim širinama, u regionu će se u celini smanjivati razlike izmeĊu noćnih i dnevnih temperatura, što će usloviti produţenje vegetacionog perioda, u nekim sluĉajevima ĉak za 1-2 meseca, kako navode Christensen et al., (2001; loc. cit. Lindgren & Jaenson, 2006) za Švedsku. TakoĊe se oĉekuje povećan rizik od poplava, naroĉito u severnim i severozapadnim delovima Evrope, a ĉešće letnje suše u juţnim delovima. Svi ovi uslovi mogli bi da utiĉu na distribuciju, sastav i gustinu populacija krpelja i njihovih domaćina, kao i na sastav vegetacije staništa u narednim decenijama (Lindgren & Jaenson, 2006)

2.7. Vektorska uloga Ixodes ricinus i rezervoari B. burgdorferi s. l. u Evropi

Kao što je već pomenuto, I. ricinus je obligatni parazit na preko 300 vrsta kiĉmenjaka i sposoban je da prenosi uzroĉnike brojnih oboljenja. Velike infestacije krpeljima mogu da dovedu do smrti domaćina usled gubitka velike koliĉine krvi, ali mnogo veći znaĉaj krpelji imaju kao vektori patogenih organizama koje prenose na kiĉmenjake direktno, tokom ishrane kada su priĉvršćeni za domaćina, ili indirektno prilikom kontakta sa telesnim teĉnostima i fecesom (Balashov, 1968; loc. cit. Evans, 1992). Osim borelija krpelji prenose i druge uzroĉnike kao što su: nematode, protozoe, rikecije, druge spirohete, bakterije i virusi, a infekcije prouzrokovane ovim uzroĉnicima mogu se ispoljiti od asimptomalnih do onih sa fatalnim ishodom, što zavisi od vrste mikroorganizma i imunog odgovora domaćina (Bojić, 2000).

Prenos borelija moguć je na dva naĉina: horizontalnom i vertikalnom transmisijom. Krpelj unosi borelije prilikom ishrane na domaćinu sa spirohetemijom, a u divertikulumu srednjeg creva spirohete mogu da perzistiraju pet i više meseci (Bojić, 2000). Ukoliko se krpelj inficira u stadijumu larve, borelije se mogu preneti na sledeći razvojni stadijum u nimfe, a kasnije u odraslog krpelja. Spirohete se umnoţavaju u divertikulumu srednjeg creva i nakon što se larva otpusti sa domaćina. Nakon presvlaĉenja larvi u stadijum nimfe broj spiroheta se povećava i do 10 puta. Brojnost i dalje nastavlja da raste, a nasisane nimfe nakon završetka ishrane mogu imati i do 60.000 borelija. Nakon presvlaĉenja u adulte, koncentracija spiroheta se smanjuje 10 puta (Piesman et al., 1999). Takav prenos uzroĉnika se naziva horizontalni. Svi zaraţeni razvojni stadijumi krpelja mogu prilikom sisanja krvi da prenesu borelije na ţivotinje ili ĉoveka i time prouzrokuju infekciju. Pored toga, moguća je i vertikalna transmisija B. burgdirferi sensu lato, što podrazumeva prenošenje uzroĉnika transovarijalno, odnosno sa inficirane ţenke na potomstvo. Vertikalni prenos zavisi od kompleksa razliĉitih faktora i ima manji znaĉaj za odrţavanje inficirane populacije krpelja

25 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

(Weber, 1993). Milutinović i sar. (2012) navode da vertikalna transmisija uzroĉnika zavisi od temperature u toku embriogeneze.

Ispitivanjem prirodnih rezervoara B. burgdirferi, mikrobiološkim i serološkim metodama, utvrĊena je infekcija više od 20 vrsta ţivotinja – insektivora, glodara, kopitara, papkara, mesojeda i ptica (Dmitrović, 2002). Naroĉito je znaĉajna mogućnost prirodne infekcije domaćih ţivotinja (pas, krava, ovca, konj) koje ţive u neposrednoj blizini ĉoveka. Glavni rezervoari B. burgdirferi sensu lato u Evropi su sitni sisari, pre svega glodari, na kojima se hrane juvenilni stadijumi krpelja. Razliĉiti genospecijesi B. burgdorferi povezani su sa razliĉitim domaćinima. Prema Ginsberg & Faulde (2008) primarni rezervoari B. afzelii u Evropi su miševi (Apodemus sp.) i voluharice (Clethrionomis sp.), a rezervoari B. garinii i B. valaisiana su ptice, naroĉito fazani i ptice pevaĉice. Matuschka et al. (1996) kao rezervoare B. burgdorferi navode Microtus agrestis (poljska voluharica) Rattus rattus (crni pacov) i R. norvegicus (sivi pacov). Kao glavni domćin za adultne stadijume krpelja u srednjoj Evropi navodi se srna – Capreolus capreolus (Pintur et al., 2008) a u nekim krajevima belorepi jeleni su takoĊe znaĉajni kao domaćini adultnih stadijuma krpelja. MeĊutim, ove ţivotinje nisu pogodne kao rezervoari za odrţavanje borelija i znaĉajne su samo kao izvori krvnog obroka za krpelje. Migratorne vrste ptica mogu biti znaĉajne za prenošenje inficiranih krpelja (Kjelland et al., 2010). Na otvorenim staništima, kao što su livade i pašnjaci, glavni domaćini za ishranu krpelja su ovce, krave i druga stoka. Pored navedenih ţivotinjskih vrsta ograniĉen znaĉaj kao rezervoari borelija imaju zeĉevi, lisice, psi i maĉke (Ginsberg & Faulde, 2008). Jedna ili više vrsta borelija su pronaĊene kod mnogih vrsta krupnih ţivotinja, ali uoĉeno je da infektivni agensi nisu prelazili u krpelje prilikom ishrane. Stoga se smatra da infekcije tih ţivotinja imaju mali epidemiološki znaĉaj i da one nisu pravi rezervoari B. burgdorferi (WHO, 2008). Poznato je da su prelazni domaćini juvenilnih stadijuma krpelja gušteri, ali njigova uloga kao rezervoara borelija nije razjašnjena. Infekcije ljudi borelijama ĉešće su u oblastima u kojima ima zaraţenih glodara i krpelja. Rezultati nekih studija ukazuju na izuzetno visok stepen infestacije populacija šumske voluharice (Myodes glareolus) i ţutogrlog miša (Apodemus flavicollis) juvenilnim stadijumima krpelja, pa se predpostavlja da brojnost krpelja strogo zavisi od dostuposti zajednica domaćina i abundance pojedinih vrsta glodara (Paulauskas et al., 2009).

Osim kod ljudi, Lajmska bolest moţe da se kliniĉki ispolji i kod domaćih ţivotinja, kao što su psi, maĉke, konji i druga krupna stoka, meĊutim nije poznato da li i divlje ţivotinje razvijaju simptome (Bojić, 2000).

Danas se smatra da je oko 30% krpelja zaraţeno (Rajković i Jurišić, 2001). Iako je prevalencija zaraţenosti odraslih krpelja prema podacima brojnih studija 50%, a kod nimfi se kreće u rasponu od 20 do 25%, smatra se da su nimfe u 90% sluĉajeva odgovorne za infekciju uzroĉnikom Lajmske bolesti kod ljudi (Bojić, 2000). Razlog za ovo je njihova veliĉina zbog koje se kasno uoĉavaju i odstranjuju sa koţe, kao i poklapanje perioda maksimalne aktivnosti nimfi sa aktivnošću ljudi u prirodi. Cox i Krajden (1991) navode da se oko 90% obolelih od Lajmske bolesti registruje od maja do septembra, u vreme kada je najaktivniji razvojni stadijum nimfe.

26 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Do danas je eksperimentalno potvrĊeno da 12 vrsta krpelja predstavlja vektore B. burgdorferi s.l. To su sledeće vrste: Ixodes affinis Neumann, Ixodes jellisoni Cooley & Kohls, Cooley & Kohls, Ixodes persulcatus Schulze, Ixodes ricinus (Linnaeus), Say, Ixodes angustus Neumann, Ixodes dentatus Marx, Ixodes hexagonus Leach, Ixodes minor Neumann, Ixodes muris Bishopp & Smith i Ixodes spinipalpis Hadwen & Nuttall.

Pored prenošenja uzroĉnika Lajmske bolesti, krpelji mogu biti vektori i drugih uzroĉnika i oboljenja: Krimske-Kongo hemoragiĉne groznice, Q groznice, krpeljskog meningoencefalitisa, tularemije, erlihioze, babezioze, pegavog tifusa i Omske hemoragiĉne groznice (Jurišić, 2005). Ukoliko se ove bolesti ne leĉe blagovremeno, mogu imati fatalan ishod. I. ricinus prenosi sledeće uzroĉnike oboljenja: Anaplasma phagocytophilum, Rickettsia helvetica, Borrelia burgdorferi, Babesia sp. i virus krpeljnog meningoencefalitisa (Jongejan i Uilenberg, 2004; loc. cit Pintur et al., 2008). Od svih bolesti Lajmska bolest je najĉešća i ĉini više od 90% bolesti koje se prenose ubodom krpelja (Vukadinov i sar., 2003).

2.8. Lajmska bolest

2.8.1. Istorijat proučavanja Lajmske bolesti

Ova bolest prvobitno je opisana u gradu Lajmu (drţava Connecticut, SAD), kao novi kliniĉki entitet, 1975. godine, pod nazivom juvenilni reumatoidni artritis, a kasnije je ova dijagnoza zamenjena nazivom - lajmski artritis. Oboljenje je registrovano kod neobiĉno velikog broja dece, u letnjim mesecima, a oboleli su stanovli u delu grada u kome ima puno zelenila. Dalja istraţivanja Alena Stira i grupe ameriĉkih istraţivaĉa sa Jelskog univerziteta u gradu Lajmu, dovela su u vezu pojavu artritisa sa ranije opisanim karakteristiĉnim eritemom na koţi – Erythema chronicum migrans. Prvi podaci o pojavi karakterisitiĉnog migrirajućeg eritema potiĉu iz 1909. godine, od strane ŠveĊanina Afzeliusa. U Evropi su u biopsijskom materijalu Erythema (chronicum) migrans 1948. godine zapaţene spirohete (Lenhoff, 1948; loc. cit. Maretić, 2008).Veza ovog eritema sa ubodom krpelja kasnije će dovesti do otkrića uzroĉnika, a kasnija etiološka, epidemiološka i kliniĉka saznanja o boreliozi dala su adekvatnu terapiju usled ĉega je trajanje ovog simptoma znatno skraćeno, pa se danas koristi naziv Erythema migrans.

Sedam godina nakon pojave Lajmske bolesti Burgdorfer et al. (1982) izolovali su spirohetu iz krpelja Ixodes scapularis (I. dammini), a zatim i iz krvi, koţe i likvora obolelih od ove bolesti. Od tada do danas brojna istraţivanja usmerena su na prouĉavanje etiološkog agensa, vektora i rezervoara ovog oboljenja, kao i na najĉešće kliniĉke manifesatacije i leĉenje Lajmske bolesti. Kliniĉka istraţivanja otkrila su širok spektar kliniĉkih oblika ove bolesti i njen multisistemski karakter. O znaĉaju ove teme svedoĉi veliki broj nauĉnih i struĉnih radova objavljenih do danas.

27 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Od otkrića bolesti registruje se povećana incidencija oboljevanja, koja je jednim delom posledica boljeg poznavanja kliniĉkih manifestacija i bolje laboratorijske dijagnostike. Tako je u SAD u 2000. godini registrovano 18.000 bolesnika, što predstavlja 6,3 puta veću incidenciju u odnosu na 1975. godinu (Orloski et al, 2000; loc. cit Dulović, 2002). Proseĉna godišnja stopa oboljevanja od Lajmske bolesti u Hrvatskoj, u periodu od 1999.-2008. godine, je 6,55 obolelih na 100.000 stanovnika, a najviše obolelih registrovano je na severozapadu Hrvatske (Mulić i sar., 2011). Epidemiološka istraţivanja u razliĉitim zemljama Evrope variraju pa nije moguće precizno uoĉiti i direktno uporediti incidencije i prevalencije. Ipak prema podacima iz literature (O’Connell et al., 1989; Stanek, 1995; Strle et al., 1996; loc. cit. Maretić, 2008) u Evropi se bolest ĉešće pojavljuje i registruje u Austriji, Sloveniji, Ĉeškoj, Bugarskoj, Švarcajskoj, Nemaĉkoj, Francuskoj, Belgiji, Slovaĉkoj, Danskoj, MaĊarskoj, Italiji, Luksemburgu, Holandiji i Hrvatskoj. Na osnovu podataka o prevalenciji uoĉava se da bolest pokazuje rastući gradijent od zapada prema istoku. TakoĊe, uoĉeno je i smanjenje incidencije od juga prema severu Skandinavije i od severa prema jugu Italije, Španiji i Grĉkoj, dok su najviše incidencije zabeleţene u srednjoj Evropi (Ginsberg & Faulde, 2008). U tabeli 1. je dat prikaz incidencije Lajmske bolesti u nekim drţavama Evrope (O’Connell et al., 1989; Stanek, 1995; Strle et al., 1996; loc. cit. Maretić, 2008).

Tabela 1. Godišnja incidencija Lajmske bolesti u Evropi.

Incidencija na 100.000 Br. obolelih na Drţava stanovnika godišnjem nivou Velika Britanija 0,3 200 Irska 0,6 30 Francuska 16,0 7.200 Nemaĉka 25,0 20.000 Švajcarska 30,4 2.000 Ĉeška 39,0 3.500 Bugarska 55,0 3.500 Švedska 69,0 7.120 Slovenija 120,0 2.000 Austrija 130,0 14.000

Prva istraţivanja rizika od infekcije B. burgdorferi u našoj zemlji podrazumevala su dokazivanje aktuelnih i potencijalnih ţarišta Lajmske bolesti na pojedinim lokalitetima. U našoj zemlji Lajmska bolest prvi put je registrovana 1987. godine na teritoriji Beograda (Dmitrović i sar., 1998), a Stajković (1999; loc. cit. Jurišić, 2005) navodi 18 lokaliteta u Beogradu kao aktivna prirodna ţarišta Lajmske bolesti, od kojih su 8 lokaliteta potencijalna ţarišta ovog teškog oboljenja. Od tada do danas oboljevanje od Lajmske bolesti registrovano je gotovo u svim delovima Srbije. Stajković i sar. (1993) navode znaĉaj mišolikih glodara kao rezervoara B. burgdorferi.

28 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

U periodu od 1987.-2000. godine na teritoriji Beograda je registrovano 2.994 bolesnika sa Lajmskom bolešću (Dmitrović, 2002). Opis kliniĉkih i epidemioloških karakteristika Lajmskog artritisa daju Kerimović-Morina i sar. (2002) navodeći da je u periodu od 1987- 2002. godine registrovano 4.446 obolelih u Gradskom zavodu za zdravstvenu zaštitu u Beogradu, a kliniĉko-epidemiološke karakteristike Lajmske bolesti u Vojvodini, u periodu od 1993-1998. godine, opisuju Vukadinov i sar. (2001). U ovom periodu registrovano je 1.659 osoba sa ubodom krpelja.

Ĉik-NaĊ i sar. (2003) navode da je na teritoriji Vojvodine u periodu od 1997 – 2001. godine prijavljeno 795 obolelih od Lajmske bloesti, što ĉini 97,01% od ukupno prijavljenih transmisivnih oboljenja u tom periodu.

Krstić i Stajković (2007) potvrdili su veću uĉestalost seropozitivnosti na B. burgdorferi kod osoba koje su ĉesto izloţene staništima krpelja, odnosno ureĊuju zelene površine, a rizik od pojave Lajmske bolesti nakon uboda krpelja u odnosu na vreme provedeno u koţi istraţivali su Mladenović i sar. (2010).

2.8.2. Borrelia burgdorferi sensu lato – uzročnik Lajmske bolesti

Poznato je da Lajmsku bolest prouzrokuje kompleks borelija koje se oznaĉavaju zajedniĉkim nazivom Borrelia burgdorferi sensu lato. Globalna rasprostranjenost borelija patogenih za ljude (slika 9.) ukljuĉuje delove Severne Amerika, veći deo Evrope, sve do Japana u Aziji (Ginsberg & Faulde, 2008). Prvobitno je Borrelia burgdorferi definisana kao jedna vrsta, a nakon niza molekularnih i imunoloških istraţivanja dokzano je postojanje još najmanje 10 vrsta ove spirohete, od kojih su, prema Stajković (2000; loc. cit. Jurišić, 2005), najmanje tri patogene za ĉoveka u Evropi: Borrelia afzelii, Borrelia garinii, i Borrelia burgdorferi sensu stricto. Pored ove tri vrste Veinović, (2013) navodi još dve borelije patogene za ĉoveka, ĉije je prisustvo dokazano u Evropi: B. spielmanii (Richter i sar., 2006) i B. bavariensis (Margos i sar., 2009). Retkim uzroĉnikom infekcije ljudi smatraju se B. bissettii i B. lusitaniae (do sada samo jedan izolat), dok se potencijalnim uzroĉnikom smatra B. valaisiana. Za razliku od Evrope gde više vrsta moţe uzrokovati oboljenje, u Sjedinjenim Ameriĉkim Drţavama (SAD) B. burgdorferi sensu stricto je opisana kao jedina vrsta borelija koja moţe izazvati oboljenje kod ljudi (Veinović, 2013). Na osnovu najnovijih istraţivanja Movila et al. (2013) navode 18 vrsta iz roda Borrelia koje se mogu podeliti u tri grupe (tabela 2.). U prvoj grupi su vrste koje imaju patogeni potencijal, u drugoj grupi se nalazi 9 vrsta koje još nisu prijavljene ili izolovane iz ljudi, a u trećoj, još neimenovanoj grupi, su predloţeni genomspecijesi dva izolata sa zapada SAD.

29 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Sl. 9. Geografska distribucija Borrelia burgdorferi sensu lato kompleksa u svetu. (preuzeto sa: http://www.nature.com)

Tabela 2. Trenutno poznate vrste B. burgdorferi s. l. kompleksa (Prema Rudenko et al., 2011; Movila et al., 2013).

Geografska Borrelia sp. Vektor Rezervoar Literatura distribucija I grupa I. ricinus, B. afzelii Glodari Azija, Evropa Canica et al. (1993) I. persulcatus B. bavariensis I. ricinus Glodari Evropa Magros et al. (2009) I. ricinus, I. scapularis, B. bissettii Glodari Evropa, SAD Postic et al. (1998) I. pacificus, I. minor I. ricinus, Glodari, B. burgdorferi I. scapularis, Evropa, SAD, Baranton et al. ptice, gušteri, (1992); Alekseev et sensu stricto I. pacificus, Azija krupni sisari al. (2010) I. persulcatus B. kurtenbachii I. scapularis Glodari Evropa, SAD Margos et al. (2010)

30 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Geografska Borrelia sp. Vektor Rezervoar Literatura distribucija I. ricinus, Baranton et al. I. persulcatus, (1992); Gorelova et Ptice, gušteri, B. garinii I. hexagonus, Azija, Evropa al. (1996); I. nipponensis, glodari I. pavlovskyi, Korenberg et al. I. trianguliceps (2010) Le Fleche et al. I. ricinus, Glodari, Evropa, B. lusitaniae (1997); Alekseev et I. persulcatus gušteri Severna Afrika al. (2010) Richter et al. (2004, B. spielmanii Ixodes ricinus Glodari Evropa 2006) I. ricinus, Wang et al. (1997); B. valaisiana I. granulatus, Ptice, gušteri Azija, Evropa Alekseev et al. I. persulcatus (1998, 2010) II grupa I. pacificus, Rudenko et al. B. americana Ptice SAD I. minor (2009b) Zeĉevi roda Marconi et al. B. andersonii Ixodes dentatus SAD Sylvilagus (1995) Kengur, I. pacificus, pacov, jelen B. californiensis I. jellisoni, SAD Postic et al. (2007) (Odocoileus I. spinipalpis hemionus) Rudenko et al. B. carolinensis Ixodes minor Glodari, ptice SAD (2009a) Kawabata et al. B. japonica Ixodes ovatus Glodari Japan (1993) Masuzawa et al. B. sinica Ixodes ovatus Glodari Kina (2001) Nepoznat Fukunaga et al. B. tanukii Ixodes tanuki (moguće psi i Japan (1996) maĉke) Fukunaga et al. B. turdi Ixodes turdus Ptice Japan (1996b) I.granulatus, B. yangtze Haemaphysalis Glodari Kina Chu et al. (2008) longicornis III grupa Genomospecies Ixodes pacificus Nepoznat SAD Postic et al. (2007) 2

31 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Borelije su tanke spirohete, duţine od 8-20 µm i preĉnika 0,2-0,5 µm (Karakašević i sar., 1989). Imaju 4-10 razmakuntih, nepravilnih zavoja, savitljive su, na kraju se suţavaju u tanki, zašiljeni filament koji liĉi na flagelum. Izgled i graĊa borelije prikazani su na slici 10. Ove bakterije su dobro pokretljive, a kreću se brzim okretanjem oko uzduţne ose. Sve borelije su veoma osetljive i ne mogu da opstanu izvan ţivog organizma. Od drugih spiroheta razlikuju se po tome što osim hromozomalne imaju i plazmidnu DNK.

Kod B. burgdirferi sensu lato postoje varijacije u graĊi lipoproteinske membrane, koje se oznaĉavaju kao Osp A-E (Osp - outer surface proteins). Ove varijacije odgovorne su za specijalizaciju borelija prema razliĉitim vrstama vekrora i rezervoara. OspA i OspC dolaze do izraţaja u krpeljima, OspA ima ulogu u vezivanju borelije za epitel creva krpelja. Tokom ishrane krpelja borelije migriraju iz creva do pljuvaĉnih ţlezda krpelja, što im omogućava OspC. To objašnjava ĉinjenicu da krpelj mora biti priĉvršćen na domaćinu i hraniti se najmanje 24 od 48 h da bi došlo do prenosa borelija.

Endoflagela

Aksijalni filament

Ćelijska membrana

Periplazmatiĉni prostor

Spoljašnja membrana

Sl. 10. Šematski prikaz graĊe spirohete.

(preuzeto sa http://www.microbewiki.kenyon.edu)

32 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

2.8.3. Klinička slika Lajmske bolesti

Lajmska borelioza je multisistemsko oboljenje koje nastaje kao posledica imunog odgovora organizma na infekciju prouzrokovanu B. burgdorferi sensu lato. Ova bolest moţe da zahvati sve organe, a najĉešće se ispoljava na koţi, nervnom sistemu, zglobovima i srcu (Bojić i sar., 2002). Vreme inkubacije je, u proseku, sedam dana (Nadelman & Wormser, 1991), a prvi simptomi se najĉešće ispoljavaju izmeĊu trećeg i tridesettrećeg dana nakon infekcije (Bojić, 2000). Genotipske razlike meĊu borelijama delom su odgovorne za razliĉite kliniĉke manifestacije meĊu obolelima od Lajmske bolesti u razliĉitim geografskim regionima. Kao posledice infekcije B. burgdorferi sensu lato mogu se javiti koţne promene, promene na nervnom sistemu, promene na zglobovima i mišićno-koštanom sistemu, na srcu, a bolest zahvata i druge organe i sisteme organa. Patogeneza Lajmske bolesti je veoma kompleksna i proizilazi iz interakcije izmeĊu uzroĉnika i njegovih antigena sa imunim sistemom (Vukadinov i sar., 2004). Smatra se da su tegobe, kod većine bolesnika, prvenstveno posledica imunske reakcije prema zaostalim antigenima B. burgdorferi nego direktnog delovanja ţivih uzroĉnika (Bojić, 2002).

Kliniĉki spektar simptoma Lajm borelioze je veoma širok, a simptomi mogu znaĉajno da variraju zavisno od organizma, faze bolesti, kao i od antigena uzroĉnika. B. burgdorferi sensu stricto se najĉešće povezuje sa artritisom, B. garinii sa neurološkim poremećajima, a B. afzelii prouzrokuje hroniĉne promene na koţi koje se nazivaju acrodermatitis chronica atrophicans (ACA) (WHO, 2004).

Radi lakšeg razumevanja, tok bolesti se, prema Bojić (2000), moţe podeliti u dve faze ili tri kliniĉka stadijuma (Ginsberg & Faulde, 2008), mada bolest moţe poĉeti simptomima i znacima bilo kojeg stadijuma (Vukadinov i sar., 2004). Rana faza bolseti obuhvata I (diseminacija i Erythema migrans) i II stadijum (simptomi se javljaju i na drugim organima), a kasna faza predstavlja treći stadijum bolesti, kada dolazi do hroniĉnih tegoba.

Poĉetni simptomi se najĉešće ispoljavaju u vidu karakteristiĉne eflorescence na koţi – Erythema migrans (slika 11.), koju mogu da prate opšti simptomi infekcije. Erythema migrans je u proseku prisutna kod 55% sluĉajeva, a nastaje u periodu od 3 dana do 4 nedelje od uboda zaraţenog krpelja (Babić-Dunjić i sar., 2005). Nekoliko nedelja do nekoliko meseci nakon infekcije dolazi do drugog stadijuma bolesti, koji predstavlja diseminaciju borelija iz primarnog ţarišta. Manifestuje se razliĉitim znacima bolesti koji su karakteristiĉni za pojedine organe, a naroĉito ĉesto se ispoljavaju na nervnom sistemu i srcu. Od neuroloških poremećaja mogu se javiti meningoradikuloneuritis (Bannwarthov sindrom), meningitis, kranijalni neuritis, plexus neuritis, mononeuritis multiplex, a retko i encefalitis, mijelitis ili cerebralni vaskulitis. Promene na srcu se javljaju kod oko 10% neleĉenih pacijenata, a posledica su invazije B. burgdorferi sensu lato u srĉani mišić (Bojić i sar., 2002). U ovoj fazi bolesti mogu biti zahvaćeni mišići i zglobovi, što se manifestuje mijalgijama i napadima artritisa. Još jedna ĉesta koţna promena je borelijski limfocitom. U ovom stadijumu se retko mogu javiti i konjunktivitis, iridociklitis, neuritis oĉnog ţivca sa edemom papile, hepatitis i druge promene.

33 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Sl. 11. Erythema migrans. (preuzeto sa http://www.wiki.ggc.edu)

Kasnu fazu Lajm borelioze karakteriše trći stadijum bolesti, koji se ispoljava oko godinu dana posle nastanka infekcije. U našem geografskom podruĉju se u ovom stadijumu bolesti najĉešće javljaju neurološki, a zatim reumatološki i dermatološki simptomi i znaci bolesti. Oko 60% neleĉenih bolesnika ima kratkotrajne napade mono i oligoartikularnog artritisa, a najĉešće je zahvaćeno koleno. Hroniĉni artritis se javlja u oko 10% sluĉajeva (Pfister et al., 1994; loc. cit. Bojić, 2000). U ovoj fazi bolesti javljaju se i promene na koţi u vidu inflamacije i edema, najĉešće na ekstremititima, nakon ĉega se javlja atrofija koţe i razvija promena koja je karakteristiĉna za ACA. Ova kasna promena na koţi dovodi se u vezu sa infekcijom B. afzelii i javlja se ĉešće u srednjoj i severnoj Evropi nego u Americi (Nubetr, 1995; loc. cit. Bojić, 2000). Kasne neurološke manifestacije, koje se nazivaju i tercijarna neuroborelioza, najĉešće ukljuĉuju hroniĉni progresivni leukoencefalitis, ili hronoĉni persistentni encefalomijelitis, ispoljen sa ataksijom i spastiĉnim parezama (Pavlović i Dulović, 2002). Bolest se moţe ispoljiti i kod domaćih ţivotinja. Simptomi kod pasa se pojavljuju nekoliko nedelja do nekoliko meseci nakon infekcije borelijama. Simptomi ukljuĉuju pojavu artritisa i otok limfnih ĉvorova. TakoĊe moţe doći i do fatalnog oštećenja bubrega i funkcija srca. Kod goveda i konja kao posledica Lajmske bolesti navodi se hroniĉni gubitak telesne mase, pojava abortusa i laminitis. Kod konja se mogu javiti i neurološki poremećaji i slepilo kao posledica encefalitisa ili panuveitisa (zapeljenje oĉiju), ali moguć je i izostanak simptoma kod konja zaraţenih spirohetama (WHO, 2004).

Za prevenciju Lajmske bolesti nakon uboda krpelja vaţno je da se krpelj što pre odstrani, pravilno i u potpunosti, a dijagnostika bolesti se najĉešće zasniva na prepoznavanju karakteristiĉnih kliniĉkih manifestacija, podatku o ubodu krpelja i pojavi antitela na B. burgdorferi, koja se utvrĊuju ELISA i Western blot testovima (Dulović, 2002). Ukoliko nema jasnih kliniĉkih znakova, prisutnost imunološkog odgovora nije dovoljna za postavljanje dijagnoze, a serološke testove treba koristiti kao potvrdu, a ne za postavljanje dijagnoze (Đaković Rode i Ruţić Sabljić, 2002).

34 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

2.8.4. Laboratorijske metode detekcije B. burgdorferi i dijagnostika Lajmske bolesti

Otkrivanje infekcije kod kiĉmenjaka moţe se bazirati na serokonverziji domaćina, detekciji bakterijske DNK u telesnim teĉnostima ili tkivima, ili izolaciji ţivih borelija iz bioloških materijala domaćina. Prilikom dijagnostike Lajmske bolesti uzimaju se u obzir epidemiološki podaci, kliniĉka slika, istorija bolesti i prisutnost antitela na B. burgdorferi u krvnom serumu. Pored toga treba uzeti u obzir da li je pacijent boravio na poznatim endemskim podruĉjima B. burgdorferi. Samo u sluĉaju pojave tipiĉne erythema migrans se odmah moţe postaviti dijagnoza i nije potrebno sprovoditi serološke testove. U svim drugim sluĉajevima laboratorijska potvrda dijagnoze se preporuĉuje (Strle & Stanek, 2009). U ranoj fazi imuni odgovor moţe da izostane, što daje laţno negativan rezultat serološkog testa. Specifiĉan imunološki odgovor u kasnoj fazi bolesti retko izostaje i znaĉajan je u dijagnostici oboljenja. Većina bolesnika sa aktivnom boreliozom pokazuje znaĉajan titar antitela IgG klase, koje sve vreme moţe pratiti i odgovor antitela IgM klase (Đaković Rode i Ruţić Sabljić, 2002). Za serološku dijagnostiku, antitela IgM klase treba koristiti u poĉetnim stadijumuma Lajmske bolesti, a antitela IgG klase u kasnijim stadijumima bolesti (Zajkowska, 2014).

Za otkrivanje infekcije borelijama koriste se direktne i indirektne metode. Direktnim metodama detektuju se bakterije ili njihovi delovi (kultivacija, mikroskopija i molekularne metode) (Kybicová, 2010), a indirektne metode su uglavnom serološke i baziraju se na otkrivanju specifiĉnih antitela (Goossens & Nohlmans, 1999; loc. cit. Đaković Rode i Ruţić Sabljić, 2002) ili dokazivanju aktiviranih T limfocita.

Od direktnih metoda u literaturi se navode mikroskopiranje, kultivacija, i PCR. (Aguero-Rosenfeld et al., 2005; Wilske, 2005; loc. cit. Nordberg, 2012). Mikroskopski pregled ima ograniĉen znaĉaj u detekciji, budući da je broj borelija u kliniĉkim uzorcima mali. Osim toga, morfologija spiroheta moţe biti razliĉita (spirohetna, sferiĉna i cistiĉna) pa ih je teško razlikovati od strukture tkiva (Nordberg, 2012).

Kultivisanje borelija u hranljivim podlogama je najbolji i jedini siguran dokaz borelijske infekcije, posebno kod atipiĉnih kliniĉkih oblika i bolesnika koji ne razvijaju adekvatan, specifiĉan, imunološki odgovor (Đaković Rode i Ruţić Sabljić, 2002). MeĊutim, kod kultivacije borelija postoje ograniĉenja, kao što je odrţavanje malog broja ţivih spiroheta u biopsijskom materijalu i spor rasrt borelija (Stanek et al., 2011). Iako B. burgdorferi relativno dobro raste u laboratorijskim uslovima, spirohete je teško izolovati iz kliniĉkih uzoraka, osim u sluĉaju biopsije koţe (Kybicová, 2010). Pored toga, kultivisanje B. burgdorferi sensu lato je veoma sloţena i dugotrajna metoda, traje 9 do 12 nedelja (Aguero- Rosenfeld, 2008; Mygland et al., 2010; loc. cit. Nordberg, 2012) i moţe se raditi samo u dobro opremljenim laboratorijama. Iz navedenih razloga ovaj metod se ne koristi kao osnovna metoda za dijagnostiku, ali moţe biti od pomoći u nekim sluĉajevima. (Stanek et al., 2011).

35 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

PCR je najosetljivija metoda za detekciju B. burgdorferi, posebno u tkivima i sinovijalnoj teĉnosti. I pored toga što detekcija genetskog materijala borelija PCR metodom vaţi za visoko osetljivu i specifiĉnu metodu, vrednosti borelija otkrivenih ovom metodom u tkivima i telesnim teĉnostima nisu još nedvosmisleno ustanovljane. One pokazuju infekciju ali ne i prisustvo ţivih uzroĉnika, mada prema (Dumler, 2003) detekcija RNK ovom metodom ukazuje na prisustvo ţivih organizama, budući da se RNK degradira veoma brzo.

Za detekciju specifiĉnih antitela koriste se brojne metode, a najĉešće su u upotrebi imunoenzimski test (ELISA), Western blot test (WB) i test indirektne imunofluorescencije (IFA) (Piesman & Gern 2004). Zvaniĉna preporuka za otkrivanje borelije kod ljudi je da se prvo uradi osetljivi skrining test, kao što je ELISA, pa ukoliko je rezultat pozitivan radi se WB test za potvrdu. (Shapiro, 2008; Wilske et al., 2007; loc. cit. Norberg, 2012).

Serološki testovi nisu standardizovani, a specifiĉnost i osetljivost ovih testova je razliĉita. Testovi se razlikuju prema vrsti borelije, odnosno soju unutar vrste od koga se sprema antigen, naĉinu pripremanja antigena i metode testiranja (Goossens & Nohlmans, 1999; loc. cit. Đaković Rode i Ruţić Sabljić, 2002). Ukoliko postoje mogućnosti trebalo bi kombinovati dva razliĉita serološka testa a potom uraditi WB, pošto razliĉiti testovi imaju razliĉitu osetljivost za pojedine faze imunološkog odgovora u toku ovog oboljenja (Đaković Rode i Ruţić Sabljić, 2002).

ELISA i test indirektne imunofluorescencije su najĉešće korišćene metode za detekciju antitela B. burgdorferi (Zajkowska, 2014). Prednosti ELISA testa su veći obim testiranja i automatizovana procedura. Ovaj test ima visoku osetljivost ali malu specifiĉnost, dajući rezultate u obliku numeriĉkih vrednosti. Sistemi se zasnivaju na ćelijskim lizatima, uglavnom poreklom od jednog genospecijesa, i ograniĉeni su antigenim sastavom kulture borelija (Zajkowska, 2014).

WB je metoda koja pokazuje specifiĉnu reakciju vezivanja antitela za odreĊene proteine borelija. U WB se molekuli odvajaju po molekulskoj masi koristeći elektroforezu, što omogućava da se utvrdi koji antigeni su dominantni u razliĉitim fazama bolesti. Nedostatak ove metode je subjektivno tumaĉenje i nedostatak standardizacije izvora antigena (Norberg, 2012).

Prema preporukama Centers for Disease Control (CDC) u Severnoj Americi sve graniĉne i pozitivne rezultate ELISA ili IFA treba potvrditi WB testom. Prema kriterijumima Centra za kontrolu zaraznih bolesti za interpretaciju pozitivnog nalaza antitela IgM klase potrebno je dokazati prisustvo reakcije na barem dva od predloţena tri proteina, a za potvrdu pozitivnog nalaza antitela IgG klase potrebno je dokazati reakciju na najmanje 5 od predloţenih 10 proteina. Reaktivnost samo jednog specifiĉnog proteina u testu WB nije pozitivan nalaz (Đaković Rode i Ruţić Sabljić, 2002). Budući da su patogeni sojevi Borrelia burgdorferi senso lato u Evropi mnogo heterogeniji od patogenih sojeva iz SAD, predloţeni su drugi kriterijumi interpretacije nalaza WB testa za Evropu: dokaz za antitela IgG klase je reakcija na najmanje 2 proteina od ponuĊenih 10, a dokaz za antitela IgM klase je reakcija na najmanje 1 protein od ponuĊena 3 (Đaković Rode i Ruţić Sabljić, 2002).

36 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Nedostaci seroloških testova su mogućnost dobijanja laţno pozitivnih ili laţno negativnih rezultata, kao i to što ni jedna do sada dostupna metoda ne moţe razlikovati reaktivnost antitela koja je nastala u akutnoj infekciji od perzistiranja antitela kod osoba bez aktivne infekcije (Đaković Rode i Ruţić Sabljić, 2002).

37 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

3. MATERIJAL I METODE RADA

3.1. Prikupljanje krpelja iz prirode

Prikupljanje krpelja vršeno je na ĉetiri lokaliteta (Andrevlje, Zmajevac, Kameniĉki park i šuma Instituta za topolarstvo), u periodu od marta do decembra 2013. godine. Jedinke su prikupljane iz prirode metodom fleg-ĉasa (Maupin, 1991), povlaĉenjem belog flanelskog platna (slika 12), dimenzija 1x1 metar, po površini tla i vegetaciji, tokom jednog ĉasa. Krećući se zadatom rutom na svakih 20 m platno je pregledano sa obe strane, a ukupna duţina transekta iznosila je 100 m. Krpelji su Sl. 12. Prikupljanje krpelja metodom sa platna sakupljani entomološkom pincetom i fleg-ĉasa. deponovani u epruvete i flakone, koji su zatvarani (foto: Ivanović) perforiranim zatvaraĉima, kako bi se obezbedila aeracija, a u posudice u kojima su se nalazile odrasle jedinke stavljan je komadić gaze nakvašene vodom, da bi se obezbedila vlaţnost od 60%. Ţivi krpelji su transportovani do laboratorije za zoologiju, gde je vršena njihova determinacija.

Uzorkovanje krpelja vršeno je na svakih 15 dana, ukoliko to meteorološki uslovi dozvoljavaju, u periodu od 10-18 ĉasova. Prilikom svakog prikupljanja jedinki pomoću termohidrografa merena je temperatura i relativna vlaţnost vazduha u nivou tla.

3.2. Laboratorijski pregled krpelja

Determinacija krpelja do nivoa vrste vršena je u Laboratoriji za zoologiju, Instituta za fitomedicinu i zaštitu ţivotne sredine, na Poljoprivrednom fakultu u Novom Sadu. Krpelji su pregledani najkasnije sedam dana nakon izlovljavanja, mikroskopskim pregledom, u nativnom preparatu, pomoću binokularne lupe, uveliĉanja do 40 puta. Pregledana je dorzalna i ventralna strana krpelja, a prilikom identifikacije uzimao se u obzir oblik tela, izgled ventralne površine i poloţaj otvora genitalne pore, poloţaj i oblik stigmi, izgled i veliĉina skutuma, graĊa i veliĉina kapituluma i rostruma, prisustvo ili odsustvo i broj festona i trnova, broj ekstremiteta (u sluĉaju larvi) i drugo. Identifikacija svih razvojnih stadijuma na bazi osnovnih karaktera vršena je po kljuĉu Estrada Pena et al. (2004) i Walker et al. (2007).

38 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Nakon determinacije adultni stadijumi i nimfe pregledane su na prisustvo Borrelia burgdorferi s.l. u Laboratoriji za dijagnostiku zaraznih bolesti ţivotinja i zoonoza, Departmana za veterinarsku medicinu, Poljoprivrednog fakulteta, Univerziteta u Novom Sadu. UtvrĊivanje zaraţenosti krpelja vrste Ixodes ricinus bakterijom Borrelia burgdorferi vršeno je mikroskopskim pregledom sadrţaja srednjeg creva krpelja u tamnom polju mikroskopa, po metodi Kovalevskij (1990). Pre pregleda krpelji su izmacerirani i sadrţaj srednjeg creva je resuspenzovan u fiziološkom rastvoru. Preparati su posmatrani pod uveliĉanjem 400 do 600 puta. Ukoliko su prisutne borelije, mogu se uoĉiti po svojoj morfologiji i specifiĉnim pokretima.

3.3. Analiza faune istraţivanih lokaliteta

Kvantitativna i kvalitativna analiza faune istraţivanih lokaliteta prikazana je izraĉunavanjem Berger-Parkerovog indeksa dominacije vrsta i seksualnog indeksa.

3.3.1. Berger-Parkerov indeks dominacije vrsta

Prateći faunistiĉki sastav i brojnost populacija krpelja na svim pregledanim lokalitetima izraĉunat je indeks dominacije za sve registrovane vrste, po formuli koju su dali Berger i Parker (Southwood, 1978).

Gde je:

d – indeks dominacije

Nmax – maksimalan broj jedinki iste vrste

NT – ukupan broj individua svih registrovanih vrsta u jednom uzorku, ili jednoj sezoni

39 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

3.3.2. Seksualni indeks

Prilikom analize polne i uzrasne strukture populacija krpelja za svaku vrstu je izraĉunat seksualni indeks, po sledećoj formuli:

Si =

Gde je:

Si – seksualni indeks

f – broj ţenki

m – broj muţjaka

3.4. Procena rizika za Lajm boreliozu

Za procenu rizika inficiranja uzroĉnikom Lajmske bolesti uzima se u obzir nekoliko kriterijuma, a procenat inficiranosti krpelja uzroĉnikom B. burgdorferi je najvaţniji parametar. Potencijalni rizik od zaraze u praksi se najĉešće iskazuje pomoću entomološkog indeksa rizika.

3.4.1. Prevalencija Borrelia burgdorferi

Prevalencija zaraţenosti krpelja predstavlja odnos broja inficiranih i broja pregledanih jedinki, izraţen u procentima. Prevalencija je izraĉunata prema sledećoj formuli:

Gde je:

B – broj krpelja inficiranih bakterijom B. burgdorferi

C – ukupan broj pregledanih jedinki krpelja

3.4.2. Entomološki indeks rizika Za kvantitativno izraţavanje relativnog, potencijalnog rizika od kontakta sa zaraţenim krpeljom, na osnovu kombinacije više faktora, izraĉunava se entomološki indeks rizika (EIR) po metodi Mather et al. (1996). Za odreĊivanje entomološkog indeksa rizika koriste se podaci o procenjenoj gustini populacije krpelja (broj prikupljenih krpelja po jedinici vremena

40 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

prikupljanja) i prevalenciji infekcije krpelja bakterijom B. burgdorferi na istom lokalitetu. Ovako izraĉunat entomološki indeks rizika omogućava da se odredi trenutan, odnosno relativan potencijalni rizik na ispitivanom podruĉju, budući da razvojni ciklus I. ricinus traje dve godine, kao i zbog toga što se odreĊen broj jedinki u momentu uzorkovanja moţe nalaziti u stanju dijapauze. EIR = P G

P – prevalencija zaraţenosti krpelja

G – procenjena gustina populacije krpelja po jedinici vremena

3.5. Opis lokaliteta

Tokom istraţivanja pregledana su ĉetiri lokaliteta, a svi odabrani lokaliteti predstavljaju ruralni tip staništa za krpelje. Lokaliteti Andrevlje, Zmajevac i ogledno polje Instituta za topolarstvo su šumskog tipa i u njima se nikada ne vrši tretman kontrole populacija krpelja, a Kameniĉki park je lokalitet tipa park-šume. Odabrani lokaliteti praćeni u toku istraţivanja prikazani su na slikama 13-16.

3.5.1. Andrevlje (N45o 10.268’ E19o 38.496’)

Nalazi se na oko 30 km zapadno od Novog Sada, u opštini Beoĉin, na 6 km od fruškogorskog sela Ĉerević. Andrevlje je smešteno u Nacionalnom parku „Fruška Gora“, na nadmorskoj visini od oko 300 metara. U njegovoj blizini nalazi se Testera, jedno od najpoznatijih rekreativnih centara za decu u našoj zemlji. Andrevlje je popularno fruškogorsko izletište, sa ureĊenim pešaĉkim i planinarskim stazama, a na njemu se nalazi kongresni centar CePTOR (Centar za privredno-tehnološki razvoj Vojvodine). U blizini Andrevlja je i jedino stanište na Fruškoj Gori na kojem se gnezdi orao belorepan (Haliaeetus albicilla) i orao krstaš (Aquila heliaca).

Ovaj lokalitet predstavlja kombinaciju livadsko-šumske vegetacije, a na ovom lokalitetu dominiraju listopadne šume bukve (Fagus silvatica), a zastupljene su i šume mešovitog sastava, šume kitnjaka i graba sa kostrikom Aculeato-Querco-Carpinetum iz sveze Carpinion betuli illyrico-moesiacum. Pored bukve, obiĉnog graba (Carpinis betulus) i hrasta kitnjaka (Quercus petraea), sreću se i ĉetinarske vrste, kao i Castanea sp., Sambucus sp., Rubus sp. i druge. Od zeljaste vegetacije prisutne su uskolisne vrste iz porodice Poaceae, a od širokolisnih Equisetum arvense (rastavić), Mentha sp., Stellaria media, Portulaca oleracea, Polygonum lapathifilium i druge. Raznovrsna i bujna vegetacija, kao i veća vlaţnost vazduha usled blizine potoka, predstavlja izuzetno pogodno stanište kako za odrţavanje populacija krpelja, tako i za njihove domaćine.

41 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

3.5.2. Zmajevac (N45o 09.321’ E19o 46.508’)

Nalazi se na oko 20 km od Novog Sada, iznad naselja Rakovac. Zmajevac je poznato izletište, smešteno na 465 m nadmorske visine, u Nacionalnom parku „Fruška Gora“ i na njemu se nalazi najviši fruškogorski planinarski dom. Ovaj lokalitet ima oznaĉene planinarske staze, pa ga rekreativci posećuju tokom cele godine.

Na Zmajevcu su zastupljene mešovite listopadne šume, a znaĉajno mesto imaju zajednice bukve i lipe - Tilio-Fagetum submontanum iz sveze Fagion moesiacae. Najzastupljenije vrste drveća su Carpinus betulus (grab), Fagus sp. (bukva), Tilia sp. (lipa), Quercus sp. (hrast), a od ostalih vrsta dominantna je Rubus sp. (kupina), dok je zeljasta vegetacija relativno retka i jednoliĉna.

3.5.3. Kamenički park (N45o 13.753’ E19o 50.991’)

Po tipu staništa je park-šuma, prostire se uz desnu obalu Dunava, do naselja Sremska Kamenica, na površini od oko 20 hektara. Ovo je najveći park u Novom Sadu i u njemu se okuplja veliki broj šetaĉa, rekreativaca i dece, a najveći broj posetilaca na ovom lokalitetu se okuplja svake godine za vreme prvomajskih praznika, povodom ĉega se vrši hemijsko suzbijanje krpelja. Pored delova parka koji se redovno odrţavaju tokom godine postoje i delovi u priobalju Dunava koji su zapušteni i zakorovljeni.

Pribliţno dve trećine parka je pod šumom, a evidentirano je ukupno 88 vrsta zimzelenog i listopadnog drveća. Od drvenastih biljaka dominira vrba (Salix alba), topola (Populus sp.) i stara stabla hrastova (Quercus sp.), od uskolisnih vrsta iz porodice Poaceae najĉešći su Setaria viridis, Setaria glauca, Avena fatua, Hordeum murinum, Echinocloa crus- galli, a od širokolisnih najzastupljenije su: Chenopodium album, Amaranthus retroflexus, Artemisia vulgaris, Galium aparine, Erodium cicutarium (Jurišić, 2008).

3.5.4. Šuma Instituta za topolarstvo Novi Sad (N45o 17.667’ E19o 54.019’)

Ogledno polje „Kaćka šuma“ nalazi se na oko 10 km severoistoĉno od Novog Sada, sa leve strane autoputa Subotica-Beograd, pored naselja Kać. Šuma obuhvata površinu od 358 hektara. Ogledno dobro predstavlja ekperimentalni poligon za poljska istraţivanja bioloških, ekoloških i proizvodnih osobina nizijskih drvenastih vrsta, na polju se takoĊe nalaze i vrste namenjene za pĉelinju pašu – semenski bagrem. Zastupljene su sledeće vrste drveća: Populus sp. (topola), Salix sp. (vrba), Robinia pseudoacacia (bagrem), Quercus robur (hrast luţnjak), Fraxinus angustifolia (poljski jasen), Fraxinus excelsior (beli jasen), Prunus avium (trešnja), Sorbus sp.. Zeljasta uskolisna i širokolisna vegetacija je raznovrsna.

Zbog svoje velike površine i raznovrsne flore ovaj lokalitet predstavlja pogodno stanište za razliĉite vrste ptica, gmizavaca i sitnih sisara, pa samim tim je i odgovarajuće stanište za populacije krpelja. Krpelji su prikupljani sa dela gde se nalaze zasadi genofonda i klonski testovi topola, vrba i bagrema.

42 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Sl. 13. Lokalitet Andrevlje. Sl. 14. Lokalitet Zmajevac. (foto: Ivanović) (foto: Ivanović)

Sl. 15. Lokalitet šuma Instituta za Sl. 16. Lokalitet Kameniĉki park. topolarstvo. (foto: Ivanović) (foto: Ivanović)

43 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Sl. 17. Satelitski snimak lokaliteta Andrevlje i Zmajevac.

44 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Sl. 18. Satelitski snimak lokaliteta šuma Instituta za topolarstvo i Kameniĉki park.

Šuma instituta za topolarstvo

Kamenički park

45 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

4. REZULTATI I DISKUSIJA

4.1. Fauna krpelja istraţivanih lokaliteta

Usled uĉestalih padavina tokom proleća 2013. godine, tokom marta i aprila, tehniĉki nije bilo moguće izvršiti izlovljavanje krpelja, zbog mokrog tla i vegetacije. Iz tog razloga prikupljanje uzoraka zapoĉeto je u maju, kada su meteorološki uslovi postali povoljni za terensko uzorkovanje jedinki.

Rezultati istraţivanja kvalitativnog i kvantitativnog sastava populacija krpelja prikupljenih metodom „fleg-ĉasa“, pokazali su velika variranja u brojnosti i abundanci determinisanih vrsta izmeĊu pojedinih lokaliteta. U toku istraţivanja ukupno je prikupljena i determinisana 1041 jedinka krpelja, a identifikovane su ĉetiri vrste iz tri roda. Iz roda Ixodes registrovana je jedna vrsta – I. ricinus Linnaeus 1758, iz roda Haemaphysalis dve vrste – H. punctata Canestrini & Fanzago 1878 i H. concinna Koch 1844, a iz roda Dermacentor samo jedna vrsta – D. marginatus Sulzer 1776.

Na lokalitetu Kameniĉki park (lokalitet tipa park-šume) nije bilo izlova jedinki krpelja, što se moţe smatrati posledicom hemijskog tretmana akaricidima uoĉi prvomajskih praznika, kao i redovnim odrţavanjem i košenjem zelenih površina, ĉime se stvaraju nepovoljni mikroklimatski uslovi za odrţavanje populacija krpelja. Na svim ostalim lokalitetima, šumskog tipa, registrovane su najmanje dve vrste krpelja. Po brojnosti se izdvaja vrsta H. punctata, koja ĉini 49,47% od ukupno izlovljenih jedinki (grafik 1.), sledi vrsta I. ricinus sa udelom od 33,81%, treća po redu je vrsta H. concinna zastupljena sa 16,43%, a najmanje jedinki (svega 3) prikupljeno je od vrste D. marginatus, što ĉini 0,29% od ukupno prikupljenih jedinki.

Što se tiĉe zastupljenosti, na svim šumskim lokalitetima potvrĊeno je prisustvo vrste I. ricinus, na po dva lokaliteta evidentirane su vrste D. marginatus i vrsta H. punctata, a vrsta H. concinna potvrĊena je na jednom lokalitetu. Raspored vrsta na istraţivanim lokalitetima prikazan je na grafiku 2.

Najviše krpelja prikupljeno je sa lokaliteta Andrevlje (685), na kojem su registrovane tri vrste krpelja: H. punctata (517), I. ricinus (170) i D. marginatus (2). Drugi po veliĉini uzorka je lokalitet šuma Instituta za topolarstvo (313), na kome su takoĊe registrovane tri vrste krpelja: H. concinna (171), I. ricinus (141) i D. marginatus (1). Ova dva lokaliteta pruţaju izuzetno povoljne ekološke uslove za razvoj i odrţavanje populacija krpelja. Odlikuju se raznovrsnom florom i faunom, a bujna vegetacija odrţava povoljne mikroklimatske uslove. Znatno manje krpelja prikupljeno je sa lokaliteta Zmajevac koji, usled retke i

46 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

jednoliĉne zeljaste vegetacije, predstavlja manje pogodno stanište za krpelje. Sa ovog lokaliteta izlovljeno je ukupno 43 jedinke krpelja, a utvrĊeno je prisustvo dve vrste: I. ricinus (41) i H. punctata (2).

0,29% 16,43%

33,81% I. ricinus H. punctata H. concinna 49,47% D. marginatus

Grafik. 1. Procentualna zastupljenost vrsta od ukupnog broja prikupljenih jedinki

590

490

390

I. ricinus 290 H. punctata

Broj jedinki Broj H. concinna 190 D. marginatus

90

-10 Andrevlje Zmajevac Šuma Instituta za Kamenički park topolarstvo

Grafik. 2. Zastupljenost vrsta na pojedinim lokalitetima.

47 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Tabela 3. Broj jedinki determinisanih vrsta krpelja na pojedinim lokalitetima.

Šuma Kamenički Vrsta Lok. Andrevlje Zmajevac Instituta za park Σ topolarstvo I. ricinus 170 41 141 0 352

H. punctata 513 2 0 0 515

H. concinna 0 0 171 0 171

D. marginatus 2 0 1 0 3

Σ 685 43 313 0 1041

Spektar izlovljenih vrsta je karakteristiĉan za šumske ekosisteme. Šumski lokaliteti odlikuju se slabo izraţenim antropogenim uticajem, pa su na ovim staništima florno- faunistiĉke zajednice bogate i raznovrsne i obezbeĊuju povoljne uslove za odrţavanje populacija krpelja. Na odabranim šumskim lokalitetima do sada nije vršeno hemijsko suzbijanje. Sliĉna fauna krpelja registrovana je i na teritoriji gradova Novog Sada, Subotice, Baĉke Palanke i Vrbasa, tokom perioda 2010.-2013. (Jurišić i sar., 2013).

Staništa tipa park-šume predstavljaju lokalitete na kojima je izraţeniji antropogeni uticaj u vidu ureĊivanja terena, košenja, odnošenja opalog lišća, što ima nepovoljan uticaj na krpelje i njihove domaćine. Aktivnosti koje ĉovek sprovodi remete mikroklimatske uslove, usled ĉega se stopa preţivljavanja smanjuje, a samim tim smanjuje se i brojnost populacija krpelja. Osim na brojnost, promene staništa utiĉu i na promene u aktivnosti ovih artropoda, pa deo populacije zbog nepovoljnih uslova ulazi u dijapauzu i ostaje u površinskom sloju zemljišta.

48 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

4.2. Pregled registrovanih vrsta

4.2.1. Ixodes ricinus (Linnaeus 1758)

Ova vrsta dokazani je vektor nekoloko patogena, od kojih su najvaţnije bakterije B. burgdorferi sensu lato kompleksa. PotvrĊeno je da u Evropi I. ricinus prenosi 7 od ukupno 16 registrovanih genospecijesa B. burgdorferi (Rihter et al., 2006; loc. cit. Jurišić, 2012). Na podruĉju Evrope najĉešće prenosi B. garinii, B. afzeli i B. burgdorferi s.s., a moţe da bude vektor i Babesia sp., Anaplasma phagocitophylum, virusa Louping-ill i TBE (Tick borne encephalitis virus) (Estrada-Pena et al., 2004). Ova vrsta parazitira na širokom spektru domaćina, kao što su sitni sisari, ptice i gušteri, za juvenilne stadijume, a odrasle jedinke uglavnom se hrane na preţivarima, psima i drugim krupnim sisarima.

I. ricinus rasprostranjen je širom Evrope, u listopadnim i ĉetinarskim šumama sa populacijama jelena, na pašnjacima, ĉesto naseljava veće nadmorske visine i hladnija i vlaţna staništa. Za opstanak i aktivnost ove vrste neophodna je visoka vlaţnost staništa, a visoke temperature u toku letnjih meseci mogu biti ograniĉavajuće za aktivnost ove vrste.

Ţenke I. ricinus su veće od muţjaka (slika 19.), njihova duţina je izmeĊu 3,5 i 4 mm, a širina oko 3 mm. Nakon uzimanja krvnog obroka duţina tela ţenki se poveća na 10-11 mm, a širina 6-7 mm (Mulić i sar., 2011). Aloskutum je narandţaste boje, skutum i konskutum su tamni i bez ornamentacije, noge su crne do smeĊe, usni aparat je dug, drugi ĉlanak palpi je mnogo duţi od prvog i trećeg, oĉi i festoni su odsutni, analna brazda zaokruţuje analni otvor sa prednje strane.

Osnovne morfološke karakteristike ţenki:

Palpi su iskošeni prema unutrašnjosti Kornua je odsutna Oĉi i festoni ne postoje Tarzusi prvog para nogu su zašiljeni prema kandţi (slika 19.) Skapularne brazde na skutumu su prisutne Punktacija skutuma je jasno izraţena Sete su prisutne na celom telu Aurikule su jasne Na koksama prvog para nogu uoĉava se dug unutrašnji izraštaj Spoljašnji izraštaj na koksama 2-4 je redukovan Genitalna pora je smeštena izmeĊu koksi ĉetvrtog para nogu (Slika 22.)

Osnovne morfološke karakteristike muţjaka:

Palpi su kraći nego kod ţenki (Slika 19.) Oĉi i festoni su odsutni

49 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Tarzusi I para nogu su koniĉni Sete prisutne na celom telu Konskutum je punktiran Aurikule prisutne Na koksama I para nogu je izraţen unutrašnji izraštaj; a na koksama II-IV izraštaji su redukovani Genitalni orvor izmeĊu koksi III para nogu Ventralne ploĉe su prisutne (slika 23.)

Sl. 19. I. ricinus ţenka i muţjak sa dorzalne strane. (Foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

Sl. 20. I. ricinus nimfa sa dorzalne strne. Sl. 21. I. ricinus nimfa sa ventralne strane. (Foto: Ivanović, Jurišić, Petrović) (Foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

50 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Sl: 22. I. ricinus ţenka sa ventralne strane. (Foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

Sl. 23. I. ricinus muţjak sa ventralne strane. (Foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

51 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

4.2.2. Haemaphysalis punctata (Canestrini & Fanzago 1878)

Ova vrsta nema posebnih zahteva u pogledu uslova ţivotne sredine, u poreĊenju sa drugim vrstama krpelja. Areal rasprostranjenosti H. punctata je širok, moţe da naseljava vlaţne i hladne oblasti, poput obala Velike Britanije, kao i polu-pustinjska podruĉja, kao što je centralna Azija. H. punctata je rasprostranjena širom Evrope, sve do juga Skandinavije. U Evropi uglavnom naseljava vlaţna i hladna staništa.

H. punctata je triksena vrsta. Najĉešći domaćini ove vrste su jeleni (Cervus elaphus), srne (Capreolus capreolus), ovce i goveda, a moţe se naći i na kozama, konjima i psima. Juvenilni stadijumi uglavnom se hrane na glodarima, jeţevima i gušterima, od ptica na fazanima i evropskoj prepelici. Nimfe i adulti H. punctata se vrlo retko hrane na ĉoveku.

Vektor je brojnih prouzrokovaĉa bolesti stoke, pre svega goveda: Babesia major, Babesia bigemina, Theileria mutans, Anaplasma marginale i Anaplasma centrale, kao i ovaca: Babesia motasi, Theileria ovis. Pored navedenih, u vezu sa H. punctata dovode se i druge bolesti i prouzrokovaĉi, kao što su: paraliza, virus encefalitisa (Tick Borne Encephalitis virus), Tribec virus, Bhanja virus, virus Krimske-Kongo hemoragiĉne groznice, Babesia bovis, Theileria recondita, Coxiella burneti i Francisella tularensis.

Rod Haenmaphysalis karakteriše postojanje lateralnog proširenja na drugom segmentu palpi (koji je kod H. punctata mali, pa usni aparat nema jasan trouglast oblik, kao kod nekih vrsta ovog roda (Becker, 1998)), oĉi ne postoje, ornamentacija skutuma nije izraţena, analna brazda zaokruţuje analni otvor sa zadnje strane, ventralne ploĉe kod muţjaka su odsutne. Oba pola H. punctata imaju 11 festona, a na drugom segmentu palpi nije prisutan dorzalni izraštaj, kao ni ventralni na trećem segmentu.

Osnovne morfološke karakteristike ţenki:

Duţina nenasisanih ţenki je 3 do 3,5 mm, a nasisanih do 10 mm Skutum je gusto punktiran (slika 24.) Lateralna brazda koja je jasno izraţena okruţuje po tri festona sa obe strane Na koksama su prisutni izraštaji srednje duţine (slika 25.)

Osnovne morfološke karakteristike muţjaka:

Duţina muţjaka je 2,8 do 3,2 mm Konskutum je gusto punktiran (slika 26.) Lateralna brazda okruţuje po dva festona Kornua je kratka Sa ventralne strane na koksama ĉetvrtog para nogu postoji dugaĉak izraštaj, koji se pruţa do iza analnog otvora (slika 27.)

52 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Sl. 24. H. punctata ţenka sa dorzalne strane. (Foto: Jurišić)

Sl. 25. H. punctata ţenka sa ventralne strane. (preuzeto sa http://bristoltickid.blogs.ilrt.org/key-to-genera/haemaphysalis/haemaphysalis- punctata/)

53 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Sl. 26. H. punctata muţjak sa dorzalne strane. (Foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

Sl. 27. H. punctata muţjak sa ventralne strane. (Foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

54 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

4.2.3. Haemaphysalis concinna (Koch 1844)

Široko je rasprostranjena vrsta u šumama umerenog pojasa Evrope i Azije. Njena distribucija je ograniĉena na svetle, listopade i mešovite šume, na relativno vlaţnim mestima, sa bujnom zeljastom vegetacijom, sreće se uz obale jezera i reĉnih slivova, na proplancima i rubovima šuma. H. concinna ima nešto termofilnije zahteve u odnosu na H. punctata. Odrţava se samo u povoljnim hidrotermalnim uslovima (Lebedeva & Korenberg, 1981; loc.cit Jurišić, 2012). Zabeleţena je širom Evrope, u Španiji, Nemaĉkoj, Austriji, Italiji, Ĉeškoj, Poljskoj, MaĊarskoj, Rumuniji, Rusiji i drugim zemljama. U Srbiji je prvi put registrovana 2011. godine, u mestu Srpski Krstur, (N46o 07.561’ E20o 05.764’) (Jurišić i sar., 2012).

Ĉesti domaćini juvenilnih stadijuma ove vrste su ptice i razni sitni sisari, kao što su krtice, rovĉice (Sorex araneus), zeĉevi i mišoliki glodari. Za adultne stadijume najĉešći domaćini su papkari (Artiodactyla). Odrasle jedinke aktivne su od sredine aprila do avgusta, larve od kraja maja do oktobra, a aktivnost nimfi je najveća od sredine aprila do oktobra (Nosek, 1971).

H. concinna je vektor mnogih patogena, od kojih neki izazivaju veoma teška oboljenja– Borrelia burgdorferi, Borrelia garinii, virus encefalitisa (tick-borne encephalitis virus), Francisella tularensis, Coxiella burnetii, Rickettsia spp., Ehrlichia spp., Anaplasma spp (Bian er al., 2009). Rikettsia sibericus koju prenosi ova vrsta, izaziva krpeljsku groznicu, a kod ovaca paralizu (Petanović, 1982; loc. cit. Jurišić i sar., 2003).

Odrasle jedinke oba pola H. concinna imaju drugi segment palpi lateralno izraţen izvan baze kapituluma, hipostom je kratak sa 5 redova jednakih zubića, izraţen je izraštaj na trohanteru prvog para nogu, posmatrano sa dorzalne strane, baza kapituluma nosi dobro razvijene rogove (cornua), posteriorno se uoĉava 11 festona, izraštaj na koksi prvog para nogu je produţen.

Osnovne morfološke karakteristike odraslih ţenki:

Duţina ţenki koje se nisu hranile je 3 do 3,8 mm, a nasisane ţenke dostiţu 10 mm Baza kapituluma je široka i kratka Area porosae su ovalne (slika 28.) Kornue su tupe (slika 28.) Skutum je skoro ovalnog oblika (slika 28.) Na koksama II-IV para nogu prisutan je kratak unutrašnji izraštaj (slika 29.)

Osnovne morfološke karakteristike odraslih muţjaka:

Duţina muţjaka je 2,8-3,3 mm III segmenti palpi se preklapaju (savijeni su prema unutra) (slika 30.) Kornue su dobro razvijene i istaknute (slika 30.)

55 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Sl. 28. H. concinna ţenka sa dorzalne strane. (Foto: Jurišić)

Sl. 29. H. concinna ţenka sa ventralne strane. (Foto: Jurišić)

56 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Sl.30. H. concinna muţjak sa dorzalne strane. (Foto: Jurišić)

Sl. 31. H. concinna muţjak sa ventralne strane. (Foto: Jurišić)

57 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

4.2.4. Dermacentor marginatus (Sulzer 1776)

Ova vrsta je tipiĉan predstavnik akarofaune šumskih ekosistema sa gustom vegetacijom. Ĉesto se sreće u hrastovim i borovim šumama, naseljava vlaţna i senovita staništa, ali ima nešto termofilnije zahteve od vrsta sa kojima se ĉesto nalazi zajedno, kao što su I. ricinus i H. punctata (Estrada-Pena et al., 2004).

Parazitira na većini sisara, odrasle jedinke uglavnom na govedima, ovcama, kozama i jelenima, a domaćini ĉesto mogu biti psi (Jurišić, 2012), kao i ljudi. Larve i nimfe se uglavnom hrane na glodarima, zeĉevima, jeţevima i pticama.

D. marginatus je vektor Babesia canis (babezioza pasa), B. divergens (babezioza goveda), B. ovis, Theileria ovis, Anaplasma ovis (kod ovaca), B. caballi, B. equi (kod konja), a od prouzrokovaĉa bolesti ljudi prenosi Rickettsia slovaca (prouzrokuje tip krpeljske groznicu). D. marginatus se dovodi u vezu i sa prouzrokovaĉima kao što su: Coxiella burnetii (Q groznica), Francisella tularensis (tularemia), Rickettsia conorii (Boutonneuse fever), TBEV (virus krpeljskog meningoencefalitisa) i R. sibirica (severnoazijski krpeljski tifus).

Zajedniĉko za oba pola D. marginatus je kratak usni aparat, baza kapituluma ima ravne boĉne ivice, oĉi su prisutne, na skutumu i konskutumu prisutna je bela ornamentacija, kod oba pola uoĉljivo je 11 festona. Ventralno, koksa prvog para nogu je kratko rascepljena (slike 33. i 35.), a spoljašnji izraštaj je neznatno kraći od unutrašnjeg, stigme su smeštene iza ĉetvrtog para koksi. Izgled dorzalne i ventralne strane ţenki prikazan je na slikama 32. i 33., a muţjaka na slikama 34. i 35.

Osnovne morfološke karakteritike odraslih ţenki:

Duţina nenasisanih ţenki je izmeĊu 4,6 i 5,4 mm, a u nasisanom stanju dostiţu 15 mm Area porosa su uske, ovalne i koso pozicionirane (za razliku od D. reticulatus) Izraštaji na zadnjem delu drugog ĉlanka palpi ne postoje (sa dorzalne strane) Skutum je okruglog oblika, oko 2 mm u preĉniku Oĉi su smeštene na najširem delu skutuma Zadnji deo genitalnog otvora ima oblik koji podseća na slovo V

Osnovne morfološke karakteristike odraslih muţjaka:

Duţina muţjaka je 4,8 do 5,8 mm. Kornua je kratka Sa dorzalne strane na zadnjem delu trohantera prvog para nogu uoĉljiv je kratak izraštaj Lateralne ploĉe su nejasne Na koksama II-IV postoje kratki spoljašnji izraštaji Koksa ĉervrtog para nogu je uvećana

58 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Sl. 32. D. marginatus ţenka sa dorzalne strane. (Foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

Sl. 33. D. marginatus ţenka sa ventralne strane (Foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

59 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Sl. 34. D. marginatus muţjak sa dorzalne strane. (Foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

Sl. 35. D. marginatus muţjak sa ventralne strane. (Foto: Ivanović, Jurišić, Petrović)

60 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

4.3. Indeks dominacije vrsta

Od ukupno 1041 prikupljene jedinke krpelja, H. punctata je apsolutno dominantna vrsta (513 jedinki), a njeno prisustvo je utvrĊeno samo na jednom lokalitetu (Andrevlje). Na svim lokalitetima šumskog tipa pojavljuje se vrsta I. ricinus, koja je druga po brojnosti od ukupnog uzorka krpelja. Ova vrsta je dominantna na lokalitetu Zmajevac, dok je na lokalitetu šuma Instituta za topolastvo dominantna vrsta H. concinna. Najmanji indeks dominacija pokazuje vrsta D. marginatus. Indeks dominacije vrsta u odnosu na ukupan uzorak prikazan je u tabeli 4.

Sve registrovane vrste nisu podjednako zastupljene i ne javljaju se na svim lokalitetima. Spektar i uĉestalost pojedinih vrsta krpelja su veoma specifiĉni, jer su uslovljeni ekološkim faktorima, kao i tipom staništa i brojnošću domaćina. Uoĉava se da je na svakom od tri lokaliteta, na kojima je bilo izlova krpelja, dominantna razliĉita vrsta (tabela 5.), što bi moglo biti posledica prisustva razliĉitih domaćina na ovim lokalitetima. Na lokalitetu Andevlje krpelji su uzorkovani sa mesta na kome se povremeno napasaju ovce i krave, pa ne iznenaĊuje ĉinjenica da je na ovom lokalitetu apsolutno dominantna vrsta H. punctata, koja za hematofagnu ishranu preferira upravo ove domaćine. Još jedan mogući uzrok razliĉitom prostornom rasporedu krpelja je varijabilnost mikroklimatskih uslova staništa izmeĊu odabranih lokaliteta. Naime, lokalitet Andrevlje je povoljno stanište za krpelje, karakteriše se izuzetno bujnom vegetacijom i visokom vlaţnošću prizemnog sloja vazduha. MeĊutim, budući da se nalazi na većoj nadmorskoj visini (oko 300 m), veće su razlike izmeĊu najviše i najniţe dnevne temperature. Srednja temperatura prizemnog sloja vazduha tokom uzorkovanja krpelja sa ovog lokaliteta bila je 19o C. Navedeno potvrĊuje ĉinjenica da je na ovom lokalitetu prikupljeno njviše jedinki krpelja, kao i da su dominantne vrste H. punctata i I. ricinus, koje nemaju stroge zahteve u pogledu temperature, ali zahtevaju vlaţna staništa.

Sa druge strane, šuma Instituta za topolastvo nalazi se na niţoj nadmorskoj visini i srednja temperatura izmerena tokom uzorkovanja bila je najviša, 23o C. Ovaj lokalitet se takoĊe odlikuje bujnom vegetacijom i visokom relativnom vlaţnošću mikrostaništa, što objašnjava ĉinjenicu da je higrofilna i termofilna vrsta H. concinna dominantna i registrovana samo na ovom lokalitetu.

Dominantna vrsta na lokalitetu Zmajevac je I. ricinus, a ovaj lokalitet se odlikuje najmanje pogodnim ekološkim uslovima za odrţavanje populacija krpelja. Razlog tome je relativno retka i jednoliĉna vegetacija na površini tla, koja ne zadrţava dovoljno vlage u prizemnom sloju vazduha i ne obezbeĊuje povoljne mikroklimatske uslove za ove artropode. Iz tog razloga prikupljeno je najmanje krpelja sa ovog lokaliteta, a preko 95 % uzorka ĉine odrasle jedinke I. ricinus.

U tabeli 3. je pored indeksa donimacije vrsta prikazana i polna struktura razliĉitih vrsta krpelja, o ĉemu će biti više reĉi u sledećem poglavlju.

61 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Tabela 4. Indeks dominacije vrsta i polna struktura ukupnog uzorka krpelja sa svih lokaliteta.

Ukupan br. Indeks Br. Seksualni Br. ţenki jedinki dominacije muţjaka indeks I. ricinus 352 0,338 47 36 0,57 H. punctata 515 0,495 9 6 0,60 H. concinna 171 0,164 1 3 0,25 D. marginatus 3 0,003 1 2 0,33

Tabela 5. Indeks dominacije vrsta na pojedinim lokalitetima.

Šuma Kamenički Vrsta Lok. Andrevlje Zmajevac Instituta za park topolarstvo I. ricinus 0,248 0,953 0,451 /

H. punctata 0,749 0,047 / /

H. concinna / / 0,546 /

D. marginatus 0,003 / 0,003 /

4.4. Polna i uzrasna struktura

Analizirajući odnos polova ustanovljeno je da kod vrsta I. ricinus i H. punctata dominiraju ţenke, a kod vrsta H. concinna i D. marginatus dominiraju muţjaci (tabela 6.). Najveći udeo ţenki zabeleţen je kod vrste H. punctata (Si=0,60), a sliĉna situacija je i kod vrste I. ricinus (Si=0,57). Posmatrajući ukupan uzorak uoĉena je dominacija ţenki (Si=0,55). Polna i uzrasna struktura populacija krpelja na pojedinim lokalitetima prikazana je u tabeli 7.

Tabela 6. Seksualni indeks ustanovljenih vrsta na pojedinim lokalitetima.

Šuma Kamenički Vrsta Lok. Andrevlje Zmajevac Instituta za park topolarstvo I. ricinus 0,61 0,59 0,5 /

H. punctata 0,5 / / /

H. concinna / / 0,25 /

D. marginatus 0,5 / 1 /

62 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Tabela 7. Polna i uzrasna struktura na pojedinim lokalitetima.

Šuma Instituta za Andrevlje Zmajevac Vrsta Lok. topolarstvo ♀ ♂ n l ♀ ♂ n l ♀ ♂ n l

22 14 11 123 16 11 14 0 10 10 18 103 I. ricinus 170 41 141

9 9 24 471 0 0 0 2 / / / / H. punctata 513 2 /

/ / / / / / / / 1 3 23 144 H. concinna / / 171

1 1 0 0 / / / / / 1 / / D. marginatus 2 / 1 ♀ – ţenke; ♂ – muţjaci; n – nimfe; l – larve

Kada se posmatra uzrasna struktura populacija krpelja, uoĉava se da 81% od ukupnog uzorka prikupljenih jedinki ĉine larve (grafik 3.). Larve svih vrsta krpelja ispoljavaju najveću aktivnost u letnjim mesecima, a najveći deo uzoraka prikupljan je upravo u ovom periodu, od juna do avgusta, zbog nepovoljnih vremenskih uslova koji su usled ĉestih padavina tokom proleća (kada je najveća aktivnost adulta i nimfi) ometali prikupljanje krpelja. Shodno tome, predpostavlja se da je ovako velik udeo larvi posledica vremena uzorkovanja. Zastupljenost nimfi i adulta pribliţno je jednak, što se moţe uoĉiti na grafiku 3.

81%

larve nimfe 9% adulti 10%

Grafik 3. Udeo pojedinih razvojnih stadijuma u ukupnom uzorku krpelja sa sva ĉetiri lokaliteta.

63 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

79%

I. ricinus H. punctata H. concinna 14% D. marginatus 3% 4%

Grafik. 4. Zastupljenost vrsta u ukupnom uzorku adultnih stadijuma krpelja.

Analizirajući odnos vrsta u ukupnom uzorku adultnih stadijuma zapaţa se da dominiraju adulti I. ricinus, sledi vrsta H. punctata, a adulti H. concinna i D. marginatus su pribliţno jednako zastupljeni. Sliĉna je situacija kada se posmatra zastupljenost nimfi, vrsta I.ricinus dominira sa 48%, dok su nimfe vrste H. punctata i H. concinna 27% i 25%. Polna i uzrasna struktura pojedinih vrsta prikazana je na graficima 5 do 8.

Dobijeni rezultati se odnose na uzorkovanje krpelja sa vegetacije i predstavlju samo opšti model aktivnosti krpelja, a odnos polova i starosna struktura ne moraju predstavljeti stvarno stanje u populaciji, budući da se pomenutom metodom izlovljavaju samo jedinke koje se nalaze u aktivnoj fazi.

64 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

240 226

210

180

150 ženke 120 mužjaci nimfe 90 larve 60 47 46 36 30

0 ženke mužjaci nimfe larve

Grafik. 5. Polna i uzrasna struktura I.ricinus.

500 473 450

400

350

300 ženke 250 mužjaci 200 nimfe

150 larve

100 50 24 9 9 0 ženke mužjaci nimfe larve

Grafik. 6. Polna i uzrasna struktura H. punctata.

65 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

160 144 140

120

100 ženke 80 mužjaci nimfe 60 larve 40 23 20 1 3 0 ženke mužjaci nimfe larve

Grafik. 7. Polna i uzrasna struktura H. concinna.

3

2 2 ženke mužjaci 1 nimfe 1 larve

0 0 0 ženke mužjaci nimfe larve

Grafik. 8. Polna i uzrasna struktura D. marginatus.

66 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

140

120

100

80

60 broj jedinki broj

40

20

0 Šuma Instituta za Andrevlje Zmajevac Kamenički park topolarstvo ženke 22 16 10 0 mužjaci 14 11 10 0 nimfe 11 14 18 0 larve 123 0 103 0

Grafik 9. Polna i uzrasna struktura I. ricinus na razliĉitim lokalitetima.

Budući da je vrsta I. ricinus znaĉajna kao vektor B. burgdorferi, kao i da je njeno prisustvo potvrĊeno na svim lokalitetima na kojima je registrovana aktivnost krpelja, struktura populacije ove vrste biće posebno razmatrana. Najveći uticaj na opstanak vrste I. ricinus imaju mikroklimatski uslovi staništa i tip vegetacije, a larve su najosetljivije na nepovoljne uslova staništa. Zapaţa se da je polna struktura ove vrste na razliĉitim lokalitetima pribliţno jednaka, ali se uzrasna struktura znaĉajno razlikuje (grafik 9.). Ovakvo stanje posledica je, pre svega, razlika u uslovima staništa. Na lokalitetima koji se odlikuju raznovrsnom i gustom vegetacijom u periodu istraţivanja dominira razvojni stadijum larvi, na lokalitetu Andrevlje od ukupnog uzorka larve ĉine oko 72 %, sliĉno je i na lokalitetu šuma Instituta za topolarstvo, gde je izraĉunato da larve dominiraju sa 73 % u odnosu na ostale razvojne stadijume. MeĊutim, drugaĉija situacija zapaţa se na lokalitetu Zmajevac. Tokom uzorkovanja krpelja sa ovog lokaliteta nije sakupljena ni jedna larva I. ricinus, što se moţe objasniti drugaĉijim tipom vegetacije koji ne obezbeĊuje dovoljno neophodne vlage. Ovakav tip staništa sa retkom vegetacijom mogao bi da prouzrokuje izostanak aktivnosti larvi tokom letnjih meseci, kada je gubitak vlage usled visokih temperatura najizraţeniji. Drugi mogući uzrok izostanka aktivnosti larvi je mala gustina adekvatnih domaćina, pre svega mišolikih glodara i drugih sitnih kiĉmenjaka, što bi trebalo proveriti detaljnijim istraţivanjima.

67 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

4.5. Sezonska dinamika aktivnosti registrivanih vrsta

Poznavanje sezonskog ponašanja i aktivnosti pojedinih razvojnih stadijuma u toku godine, od kljuĉne je vaţnosti za prognozu pojave krpelja, kao i za pravovremeno reagovanje u cilju smanjivanja njihove brojnosti. Naroĉito je vaţno praćenje aktivnosti adultnih i nimfalnih stadijuma I. ricinus, koji predstavljaju glavne vektore Lajmske bolesti u Evropi. Poznavanje sezonskih adaptacija krpelja, pojave i odrţavanja razvojne dijapauze koja im omogućava sinhronizaciju ţivotnog ciklusa sa promenama ţivotne sredine, od velike je vaţnosti za prognozu pojave krpelja u prirodi (Jurišić, 2012). Hornok (2009) navodi da sezonski maksimum aktivnosti na lokalitetima u Panonskoj niziji prvo dostiţu vrste iz roda Dermacentor tokom februara, zatim tokom prolećnih meseci maksimum aktivnosti dostiţe I. ricinus a H. concinna tokom leta, što u znatnoj meri smanjuje kompeticiju izmeĊu ovih vrsta koje naseljavaju isto stanište. Na graficima 10-12 prikazana je aktivnost krpelja na tri ispitivana lokaliteta.

90

80

70

60 I. ricinus 50 H. concinna 40 D. marginatus

30

20

10

0 6.5.13 26.5.13 15.6.13 5.7.13 25.7.13 14.8.13 3.9.13 23.9.13 13.10.13 -10

Grafik 10. Dinamika aktivnosti populacija krpelja na lokalitetu šuma Instituta za topolarstvo tokom 2013. godine.

Na osnovu analize rezultata uoĉava se da je aktivnost I. ricinus na lokalitetu šuma Instituta za topolarstvo tokom proleća i leta 2013. godine bila gotovo konstantna, a pad aktivnosti zabeleţen je krajem septembra. Što se tiĉe vrste H. concinna, najveća aktivnost jedinki registrovana je krajem juna i poĉetkom jula (što se poklapa sa periodom aktivnosti larvi), nakon ĉega je sledio nagli pad aktivnosti sa stagnacijom u avgustu. Tokom septembra i oktobra nije ustanovljena aktivnost jedinki ove vrste. Vrsta D. marginatus je registrovana

68 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

samo krajem maja, što je u skladu sa rezultatima koje navodi Jurišić (2005) za 2002. i 2004. godinu, kada je zabeleţena maksimalna aktivnost ove vrsta na jednom šumskom lokalitetu od marta do polovine maja.

250

200

150 I. ricinus

H. punctata 100 D. marginatus

50

0 6.5.13 26.5.13 15.6.13 5.7.13 25.7.13 14.8.13 3.9.13 23.9.13 13.10.13 2.11.13 22.11.13

-50

Grafik 11. Dinamika aktivnosti populacija krpelja na lokalitetu Andrevlje tokom 2013. godine.

Analizirajući aktivnost krpelja na lokalitetu Andrevlje uoĉava se drugaĉiji raspored aktivnosti. Najveća aktivnost vrste I. ricinus uoĉava se u drugoj polovini juna (27.06.2013. prikupljeno je 96 jedinki), kada su aktivne uglavnom larve. Nakon ovog perioda, u julu, registrovan je drastiĉan pad aktivnosti ove vrste, a prilikom uzorkovanja krpelja sa ovog lokaliteta 27.07.2013. nije izlovljena ni jedna jedinka I. ricinus. Prestanak aktivnosti u ovom periodu moţe se smatrati posledicom visokih temperatura praćenih sušom. Moguće je da su u ovom periodu krpelji bili aktivni u periodu dana kada je vlaţnost staništa bila odgovarajuća, odnosno noću i u ranim jutarnjim ĉasovima. Ovakvu dnevnu dinamiku u toku letnjih meseci navodi Mejlon (1997) koji je, nakon ĉetvorogodišnje studije na dva šumska lokaliteta u Švedskoj, došao do zakljuĉka da se maksimum dnevne aktivnosti I. ricinus javlja izmeĊu 23 i 3 ĉasa. UtvrĊeno je da je u ovom periodu vlaţnost vazduha na optimalnom nivou, a temperatura je dovoljna za aktivnost krpelja. Ponovna aktivnost I. ricinus na Andrevlju zapaţa se krajem avgusta, a od poĉetka septembra sledi ponovni pad aktivnosti i nakon 21.09. više nije bilo registrovanih jedinki ove vrste.

Vrsta H. punctata pokazuje drugaĉiji sezonski raspored. Tokom maja i juna bili su aktivni adultni i nimfalni stadijumi ove vrste. Najviše jedinki prikupljeno je krajem jula i poĉetkom avgusta, kada je aktivan stadijum larvi, a aktivnost ostalih razvojnih stadijuma

69 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

prestaje. U septembru i oktobru registrovane su larve ali u znatno manjem broju nego tokom leta, a ponovna aktivnost nimfi zapaţa se poĉetkom novembra. Prema rezultatima Jurišić (2008) H. punctata je tokom trogodišnjeg istraţivanja dostizala maksimalnu brojnost uvek krajem juna.

Treća vrsta, D. marginatus, koja za aktivnost zahteva visoku vlaţnost i nešto niţu temperaturu nije bila akitvna tokom leta, a registrovana je samo poĉetkom oktobra. Milutinović i sar. (2002) navode da je ova vrsta na teritoriji Beograda tokom 1996. i 1997. godine bila registrovana pri temperaturi od 4,6 oC, relativnoj vlaţnosti vazduha 65% i koliĉini padavina 26,3 mm.

18

16

14

12

10 I. ricinus 8 H. punctata 6

4

2

0 6.5.13 26.5.13 15.6.13 5.7.13 25.7.13 14.8.13 3.9.13 23.9.13 -2

Grafik 12. Dinamika aktivnosti populacija krpelja na lokalitetu Zmajevac tokom 2013. godine.

Kada se posmatra aktivnost I. ricinus na lokalitetu Zmajevac, uoĉava se da se ona razlikuje u odnosu na aktivnost na predhodna dva opisana lokaliteta. Maksimalna aktivnost odraslih jedinki i nimfi zapaţa se sredinom jula, a zanimljivo je da u to vreme nije zabeleţena ni jedna jedinka na 15-ak km udaljenom loaklitetu Andrevlje. Na Zmajevcu nije registrovana ni jedna larva ove vrste, što je najverovatnije posledica nepovoljnih mikroklimatskih uslova, odnosno suvog staništa usled retke vegetacije. Nakon pika aktivnost znaĉajno opada, a tokom avgusta i septembra nije izlovljena ni jedna jedinka I. ricinus. U vreme maksimalne aktivnosti ove vrste zabeleţena je i pojava larvi H. punctata.

70 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Istraţivanja sezonske aktivnosti I. ricinus u Evropi ukazuju na postojanje dva maksimuma aktivnosti ove vrste, prvi krajem proleća - poĉetkom leta, a drugi poĉetkom jeseni (Grey, 1992). Sliĉne podatke za našu zemlju navode Milutinović i sar. (1996), kao i Jurišić (2012). Sezonska aktivnost iksodidnih krpelja nalazi se pod kompleksnim uticajem razliĉitih abiotiĉkih i biotiĉkih faktora, meĊu kojima su najznaĉajniji uticaj klime, tip vegetacije i prisustvo potencijalnih domaćina. Da temperatura moţe uticati na promene ponašanja i sezonsku aktivnost krpelja, potvrĊeno je u periodu od 2006. do 2010. godine na teritoriji Novog Sada i okoline, kada je usled blage zime uoĉena zimska aktivnost I. ricinus (Jurišić, 2012). MeĊutim, u zavisnosti od regiona ali i samog lokaliteta, sezonska aktivnost krpelja moţe biti veoma promenljiva, što se moţe primetiti posmatrajući aktivnost I. ricinus u toku 2013. godine.

Za prevenciju pojave Lajmske bolesti vaţno je praćenje aktivnosti glavnog vektora, I. ricinus, u cilju utvrĊivanja potrebe i pravovremene kontrole brojnosti ove vrste. Kriterijumi za donošenje odluke o sprovoĊenju hemijskih tretmana su prisutnost krpelja, njihova brojnost i procenat inficiranosti uzroĉnikom Lajmske bolesti. MeĊutim, ponekad se usled nepovoljnih meteoroloških uslova (naroĉito u periodu mart-maj) moţe dogoditi da se veliki procenat nimfi naĊe u fazi razvojne ili bihevioralne dijapauze, što moţe uticati na laţnu sliku smanjene aktivnosti i prevalencije u momentu uzorkovanja. Milutinović et al. (2008; loc. cit. Jurišić, 2012) navode da postoje velike vremenske i prostorne varijacije stope rizika u zavisnosti od brojnosti i prevalencije I. ricinus, kao i od drugih faktora. Procena rizika je od kljuĉnog znaĉaja za prevenciju Lajmske bolesti. Dinamika aktivnosti pojedinih razvojnih stadijuma I. ricinus zabeleţena tokom istraţivanja prikazana je na grafiku 13.

120

100

80

adulti 60 nimfe larve 40

20

0 26.4.13 16.5.13 5.6.13 25.6.13 15.7.13 4.8.13 24.8.13 13.9.13 3.10.13 23.10.13 12.11.13 2.12.13

Grafik 13. Sezonska dinamika pojedinih razvojnih stadijuma I. ricinus u odnosu na ukupan uzorak.

71 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Analizirajući aktivnost razliĉitih razvojnih stadijuma pojedinaĉno, uoĉava se da je najveća aktivnost adulta I. ricinus krajem maja i u julu, što se poklapa i sa aktivnošću nimfi ove vrste. Tokom avgusta nije registrovana aktivnost ova dva razvojna stadijuma, a tokom druge dekade septembra beleţi se ponovna, ali znatno slabija aktivnost adulta i nimfi. Aktivnost larvi registrovana je u letnjim mesecima, a najviše jedinki zabeleţeno je krajem juna. Nakon ovog perioda broj aktivnih larvi se smanjio za oko dve trećine, a krajem septembra njihova aktivnost prestaje.

Pojava Lajmske bolesti ima sezonski karakter, a najviše sluĉajeva Lajmske bolesti kod ljudi javlja se krajem proleća i u toku letnjih meseci (maj, jun, jul). To potvrĊuje navod Cox i Krajden (1991), koji tvrde da se oko 90% obolelih od Lajmske bolesti registruje od maja do septembra, u vreme kada je najaktivniji razvojni stadijum nimfi. Ustanovljena aktivnost nimfi se poklapa sa ovim periodom. MeĊutim, imajući u vidu da je aktivnost krpelja promenljiva u prostoru i vremenu, jer zavisi od niza razliĉitih abiotiĉkih i biotiĉkih faktora, sama dinamika populacija I. ricinus nije dovoljna za procenu rizika za Lajm boreliozu.

4.6. Prevalencija B. burgdorferi s.l.

Prevalencija zaraţenosti krpelja je najvaţniji pokazatelj za procenu rizika od infekcije uzroĉnikom Lajmske bolesti, a predstavlja odnos broja inficiranih i broja pregledanih jedinki, izraţen u procentima. U toku istraţivanja na prisustvo B. burgdorferi s.l. pregledano je ukupno 90 sluĉajno izabranih jedinki I. ricinus (18 nimfi, 46 ţenki, 26 muţjaka), sa sva tri lokaliteta na kojima je zabeleţeno njihovo prisustvo. S obzirom na to da je transovarijalna transmisija retka, larve krpelja nisu znaĉajni vektori B. burgdorferi (Stanek et al., 2012).

Krpelji su sa svih lokaliteta prikupljani istom metodom, a budući da je gustina populacija I. ricinus varirala izmeĊu lokaliteta, najviše preglednih krpelja na prisustvo B. burgdorferi bilo je sa lokaliteta Andrevlje – 39 jedinki (2 nimfe, 25 ţenki i 12 muţjaka), sa lokaliteta Zmajevac pregledano je 30 (5 nimfi, 14 ţenki i 11 muţjaka), a sa lokaliteta šuma Instituta za topolarstvo pregledana je 21 jedinka I. ricinus (11 nimfi, 7 ţenki i 3 muţjaka). IzmeĊu razliĉitih razvojnih stadijuma i polova utvrĊen je razliĉit stepen infekcije borelijama (tabela 8.).

72 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Tabela 8. Prevalencija zaraţenosti I. ricinus uzroĉnikom B. burgdorferi u odnosu na pol i razvojni stadijum krpelja.

♀ ♂ nimfe Br. Br. Prevalencija Br. Br. Prevalencija Br. Br. Prevalencija pregl. inf. (%) pregl. inf. (%) pregl. inf. (%)

Andrevlje 25 8 32 12 5 41,66 2 1 50 Šuma Instituta za 7 3 42,86 3 0 0 11 1 9,09 topolarstvo Zmajevac 14 0 0 11 0 0 5 0 0 Kamenički / / / / / / / / / park Σ 46 11 23,91 26 5 19,23 18 2 11,11 ♀ – ţenke; ♂ – muţjaci; Br. pregl. – broj pregledanih krpelja; Br. inf. – broj zaraţenih krpelja

Tabela 9. Prevalencija B. burgdorferi kod I. ricinus krpelja na pojedinim lokalitetima.

Br. pregledanih Br. zaraţenih Prevalencija (%)

Andrevlje 39 14 35,89

Šuma Instituta 21 4 19,05 za topolarstvo Zmajevac 30 0 0 Kamenički / / / park

Spirohete su registrovane u uzorcima krpelja sa dva lokaliteta. Od ukupno 90 pregledanih jedinki I. ricinus, 18 je bilo pozitivno na prisustvo B. burgdorferi s.l., odnosno prevalencija zaraţenih jedinki bila je 20%, što je u skaladu sa rezultatima koje navode Moran Cadenus (2007) za Švajcarsku. U našoj studiji stopa infekcije na pojedinim lokalitetima kretala se od 19,048% na lokalitetu šuma Instituta za topolarstvo, do 35,897% na Andrevlju. Prisustvo B. burgdorferi s.l. nije utvrĊeno kod krpelja uzorkovanih sa lokaliteta Zmajevac.

Prevalencija ţenki kretala se od 32% na Andrevlju do 42,86% na lokalitetu šuma Instituta za topolarstvo. Što se tiĉe nimfi, na lokalitetu Andrevlje registrovana je prevalencija od 50%, dok je na drugom lokalitetu iznosila 9,09%. Ovako visok stepen zaraţenosti nimfi na

73 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Andrevlju ne moţe se smatrati pouzdanim pokazateljem, budući da je uzorak nimfi sa ovog lokaliteta koje su pregledane na prisustvo B. burgdorferi mali (tabela 8.). Muţjaka pozitivnih na B. burgdorferi s.l. bilo je samo na Andrevlju (41,66%). Kada se analizira ukupan uzorak, najveća prevalencija utvrĊena je kod ţenki (23,91), zatim kod muţjaka (19,23), a najmanja kod nimfi (11,11). Od ukupnog broja inficiranih krpelja najveći deo ĉine ţenke, a najmanji nimfe (grafik 14.).

61% 28% ženke mužjaci

11% nimfe

Grafik 14. Udeo pojedinih razvojnih stadijuma od ukupnog broja inficiranih krpelja.

40

35

30

25

20

15 Prevalencija (%) Prevalencija

10

5

0 Andrevlje Šuma Inst. za topolarstvo Zmajevac Kamenički Park

Grafik 15. Prevalencija zaraţenosti I. ricinus na pojedinim lokalitetima.

Na teritoriji Beograda Milutinović i sar. (2004) navode prevalenciju od 20-30%, što je u skaladu sa našim rezultatima. Sliĉne podatke o prevalenciji borelije kod krpelja na teritoriji Beograda navode Krstić i Stajković (2007) i Stajković i sar. (2008). Pregledom krpelja

74 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

uzorkovanih na teritoriji Vojvodine, u periodu od 2006. do 2008. godine, Savić i et al. (2010) zabeleţili su prevalenciju B. burgdorferi u rasponu od 18,9-23,8%.

Brojne studije potvrdile su prisustvo B. burgdorferi i u drugim drţavama Evrope, a rezultati ukazuju na varijacije u prevalenciji zavisno od tipa lokaliteta, geografske rasprostranjenosti, nadmorske visine i drugih faktora. Stünzner et al. (2006) navode da se prevalencija zaraţenosti krpelja smanjuje sa porastom nadmorske visine. Da se brojnost, diverzitet i prevalencija B. burgdorferi znaĉajno razlikuje izmeĊu lokaliteta tipa park-šume i šumskih lokaliteta potvrĊuju Kirstein et al. (1997). Hubálek et al. (2003a) prilikom sliĉnog istraţivanja u Ĉeškoj potvrdili su najveću prevalenciju borelije kod muţjaka I. ricinus - 26,1%, kod ţenki 24,9%, a kod nimfi ove vrste krpelja 16,8%. Sliĉne rezultate navodi još jedna grupa Ĉeških autora, nakon sedmogodišnjeg praćenja prevalencije zaraţenosti I. ricinus borelijama. Tom prilikom B. burgdorferi s.l. potvrĊena je kod 5,6% nimfi, 6,9% ţenki, 10,3% muţjaka i 1,6% larvi (Ţákovská et al., 2008). Iako je prevalencija zaraţenosti odraslih krpelja prema podacima brojnih studija veća u odnosu na zaraţenost nimfi, što je sluĉaj i u našem istraţivanju, smatra se da su nimfe u 90% sluĉajeva odgovorne za infekciju uzroĉnikom Lajmske bolesti kod ljudi (Bojić, 2000). Razlog za ovo je kasno uoĉavanje i odstranjivanje sa koţe zbog njihove veliĉine, kao i poklapanje perioda maksimalne aktivnosti nimfi sa aktivnošću ljudi u prirodi. Podaci istraţivanja prevalencije B. burgdorferi u Evropi, radi bolje preglednosti, prikazani su u tabeli 10.

Tabela 10. Prevalencija B. burgdorferi u Evropi. Drţava Prevalencija (%) Literatura

Švajcarska 19 Moran Cadenus (2007) Austrija 8-25 Stünzner et al. (2006) Nemaĉka 12-21 Kahl et al. (1992) Slovaĉka 10,15 Pangrácová et al. (2013) Poljska 60 Cisak et al. (2006) Ĉeška 16,8-26,1 Hubálek et al. (2003) Moldavija 14 Movila et al. (2008) Portugalija 11-35 Lopes de Carvalho & Nucio (2006) Turska 15,9 Güneş et al. (2007) Hrvatska 45 Golubić i Zember (2001) Norveška 4,4 Kjelland et al. (2010) Švedska 14 Mejlon (2002) Irska 11,5-28,9 Kirstein et al. (1997)

75 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

4.7. Entomološki indeks rizika za Lajm boreliozu

Za procenu rizika od infekcije uzroĉnikom Lajmske bolesti uzima se u obzir nekoliko kriterijuma: brojnost i sezonska aktivnost krpelja, procenat inficiranosti krpelja i izloţenost staništima vektora. Iz tog razloga je teško precizno definisati potencijalni indeks rizika za bolesti koje prenose ove artropode. Potencijalni rizik od zaraze moţe se iskazati pomoću entomološkog indeksa rizika, za ĉije se odreĊivanje koriste podaci o procenjenoj gustini populacije krpelja i prevalenciji infekcije krpelja B. burgdorferi na istom lokalitetu. U praksi se, pored entomološkog, ĉesto koristi i ekološki indeks rizika, meĊutim kada se uzimaju u obzir podaci o procentu zaraţenih krpelja izlovljenih za kratak vremenski period ĉešće je u upotrebi entomološki indeks rizika. Ovakav naĉin izraĉunavanja entomološkog indeksa rizika omogućava da se odredi trenutan, odnosno relativan potencijalni rizik na ispitivanom podruĉju, dok je izraĉunavanje ukupnog entomološkog rizika veoma sloţeno i trebalo bi da obuhvati period od najmanje dve godine (koliko traje razvojni ciklus krpelja), sa posebnim osvrtom na pojavu i ponašanje nimfalnih stadijuma I. ricinus i vrlo sloţene mehanizme dijapauze (Jurišić, 2012). Imajući u vidu vrlo sloţeno ponašanje i biologiju vektora Lajmske bolesti, entomološki indeks rizika moţe se tumaĉiti i kao ukupni potencijalni rizik nekog lokaliteta.

Već je pomenuto da brojnost i aktivnost krpelja zavisi od raliĉitih faktora na koje krpelji odgovaraju sloţenim mehanizmima dijapauze. Metodom uzorkovanja krpelja moguće je sakupiti samo jedinke koje se nalaze u aktivnoj fazi, ali to ne moţe da da uvid u pravo stanje populacija krpelja na nekom lokalitetu. U sastav populacije krpelja, osim jedinki koje se u datom trenutku nalaze u aktivnoj fazi traganja za domaćinom, ulaze i jedinke koje se nalaze u fazi razvojne i bihevioralne dijapauze, kao i jedinke koje su usled gubitka vode primorane da se povuku dublje u vegetaciju, na mesta na kojima vlaţnost vazduha obezbeĊuje uslove za rehidrataciju. MeĊutim, imajući u vidu da samo aktivne jedinke predstavljaju potencijalni rizik za ĉoveka, moţe se zakljuĉiti da je izraĉunavanje entomološkog indeksa rizika opravdano za kvantitativno prikazivanje opasnosti od infekcije B. burgdorferi. Brojni autori navode postojanje pozitivne korelacije izmeĊu vrednosti entomološkog indeksa rizika i broja obolelih u toku godine, što znaĉi da se rizik od Lajmske bolesti za odreĊeni region moţe predvideti izraĉunavanjem entomološkog indeksa rizika (Mather et al., 1996; loc. cit. Savić, 2012).

U cilju prikazivanja relativnog rizika izraĉunat je entomološki indeks rizika na pojedinim lokalitetima za odreĊene mesece kada se beleţi najveća pojava krpelja (tabela 12., grafik 16.). U toku istraţivanja, vrednosti entomološkog indeksa rizika kretale su se od nule, na Zmajevcu gde prilikom pregleda nije utvrĊen ni jedan krpelj inficiran borelijama, do 0,30 na Andrevlju. Vrednosti EIR na pojedinim lokalitetima izraĉunate za celu sezonu prikazane su u tabeli 11.

76 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

Tabela 11. Entomološki indeks rizika na ispitivanim lokalitetim tokom sezone aktivnosti krpelja 2013. godine.

Prevalencija Br. jedinki po min EIR

Andrevlje 0,36 0,83 0,30 Šuma Instituta za 0,19 0,63 0,12 topolarstvo Zmajevac 0 0,68 0

Kamenički park / / /

Tabela 12. Vrednosti entomološkog indeksa rizika na pojedinim lokalitetima prikazane po mesecima.

Lok. Mesec Maj Jun Jul Avgust Septembar Oktobar

prev EIR prev EIR prev EIR prev EIR prev EIR prev EIR Andrevlje 0 0 0,28 0,23 0 0 0 0 0 0 0 0

Šuma prev EIR prev EIR prev EIR prev EIR prev EIR prev EIR Instituta za topolarstvo 0 0 0 0 0,08 0,05 0 0 0,03 0,017 0 0 prev EIR prev EIR prev EIR prev EIR prev EIR prev EIR Zmajevac 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0

prev EIR prev EIR prev EIR prev EIR prev EIR prev EIR Kamenički park / / / / / / / / / / / / prev – prevalencija EIR – entomološki indeks rizika

77 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

0,25

0,2

0,15

Šuma Instituta za topolarstvo EIR 0,1 Andrevlje Zmajevac

0,05 Kamenički park

0

Grafik 16. Entomološki indeks rizika na ispitivanim lokalitetima u toku sezone aktivnosti I. ricinus.

Najveće vrednosti entomološkog indeksa rizika beleţe se u periodu jun-jul, što ukazuje na pozitivnu korelaciju izmeĊu povećane aktivnosti krpelja i indeksa rizika. Entomološki indeks rizika oĉekivano je najveći na lokalitetu Andrevlje (0,23), sa koga je prikupljen i analiziran najveći broj krpelja. Na ovom lokalitetu postojanje rizika od infekcije B. burgdorferi beleţi se u junu. Sa druge strane, gotovo konstantna aktivnost jedinki I. ricinus (sa manjim padom brojnosti u avgustu), na lokalitetu šuma Instituta za topolarstvo rezultirala je pojavom EIR u dva perioda tokom godine, u julu i septembru. Vrednosti entomološkog indeksa rizika na ovom lokalitetu kretale su se od 0,017 do 0,05. Jurišić (2012) na istom lokalitetu pregledanom u periodu od 2006. do 2010. godine navodi najveće vrednosti entomološkog indeksa rizika upravo u periodu jun-septembar, navodeći veće vrednosti EIR za ovaj period (0,07-0,58). Druga istraţivanja na teritoriji Vojvodine ukazuju na vrednosti entomološkog indeksa rizika do 0,158 (Potkonjak i sar., 2013), a vrednosti EIR na zelenim površinama u Beogradu kreću se od 0,03 do 0,15 (Krstić i Stajković, 2007).

U literaturi se pojavljuju razliĉiti rezultati u vezi sa povezanošću indeksa rizika i incidence Lajmske bolesti. Rezultati koje iznose Daniels et al. (1998; loc. cit. Jurišić, 2012) ukazuju da nema povezanosti izmeĊu entomološkog indeksa rizika i broja prijavljenih sluĉajeva ove bolesti na jugu drţave Njujork. Nasuprot tome, u našoj zemlji na teritoriji Beograda utvrĊena je statistiĉki znaĉajna povezanost izmeĊu obolelih i gustine krpelja, seropozitivnih ispitanika i procenta inficiranosti krpelja, kao i broja seropozitivnih i vrednosti entomološkog indeksa rizika (Krstić i Stajković, 2007).

78 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

5. ZAKLJUČAK

U toku istraţivanja ukupno je prikupljena i determinisana 1041 jedinka krpelja, a identifikovane su ĉetiri vrste iz tri roda. Iz roda Ixodes registrovana je jedna vrsta – I. ricinus Linnaeus 1758, iz roda Haemaphisalis dve vrste – H. punctata Canestrini & Fanzago 1878 i H. concinna Koch 1844, a iz roda Dermacentor samo jedna vrsta – D. marginatus Sulzer 1776.

Najviše krpelja izlovljeno je sa lokaliteta Andrevlje (685), na kome su registroane tri vrste krpelja: H. punctata, I. ricinus i D. marginatus. Drugi po veliĉini uzorka je lokalitet šuma Instituta za topolarstvo (313), na kome su takoĊe registrovane tri vrste krpelja: H. concinna, I. ricinus i D. marginatus. Sa lokaliteta Zmajevac izlovljeno je ukupno 43 jedinke krpelja, a utvrĊeno je prisustvo dve vrste: I. ricinus i H. punctata.

Po brojnosti se izdvaja vrsta H. punctata, koja ĉini 49,47% od ukupno izlovljenih jedinki, sledi vrsta I. ricinus sa udelom od 33,81%, treća po redu je vrsta H. concinna zastupljena sa 16,43%, a najmanje jedinki prikupljeno je od vrste D. marginatus, 0,29% od ukupno prikupljenih jedinki.

Na svakom od tri lokaliteta na kojima je bilo izlova krpelja dominantna je razliĉita vrsta, što bi moglo biti posledica prisustva razliĉitih domaćina na ovim lokalitetima, kao i drugaĉijih uslova staništa.

Analizirajući odnos polova ustanovljeno je da kod vrsta I. ricinus i H. punctata dominiraju ţenke, a kod vrsta H. concinna i D. marginatus dominiraju muţjaci. Kada se posmatra uzrasna struktura prikupljenih krpelja uoĉava se da 81% od ukupnog uzorka prikupljenih jedinki ĉine larve. Ovako velik udeo larvi posledica je vremena uzorkovanja.

Analizirajući populacije I. ricinus sa razliĉitih lokaliteta, zapaţa se da je polna struktura ove vrste na razliĉitim lokalitetima pribliţno jednaka, ali se uzrasna struktura znaĉajno razlikuje. Pored toga razlikuje se i sezonska dinamika aktivnosti ove vrste na razliĉitim lokalitetima.

Zabeleţena je razliĉita dinamika aktivnosti I. ricinus na ispitivanim lokalitetima. Gotovo konstantna aktivnost beleţi se na lokalitetu šuma Instituta za topolarstvo tokom proleća i leta 2013. godine, a pad aktivnosti zabeleţen je krajem septembra. Najveća aktivnost vrste I. ricinus na Andrevlju uoĉava se u drugoj polovini juna, kada su aktivne uglavnom larve. Nakon ovog perioda, u julu, registrovan je dramatiĉan pad aktivnosti ove vrste. Drugi, manji pik aktivnosti zapaţa se krajem avgusta. Na lokalitetu Zmajevac maksimalna aktivnost odraslih jedinki i nimfi zapaţa se sredinom jula. Na ovom lokalitetu

79 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

nije registrovana ni jedna larva ove vrste, što je najverovatnije posledica nepovoljnih mikroklimatskih uslova.

Prevalencija zaraţenosti krpelja je najvaţniji pokazatelj za procenu rizika za Lajmsku bolest. Spirohete su registrovane u uzorcima krpelja sa dva lokaliteta. Od ukupno 90 pregledanih jedinki I. ricinus 18 je bilo pozitivno na prisustvo B. burgdorferi s.l., odnosno prevalencija zaraţenih jedinki bila je 20%. Stopa infekcije na pojedinim lokalitetima kretala se od 19,05% na lokalitetu šuma Instituta za topolarstvo, do 36% na Andrevlju.

Prevalencija infekcije ţenki kretala se od 32% na Andrevlju do 42,86% na lokalitetu šuma Instituta za topolarstvo. Što se tiĉe nimfi, na lokalitetu Andrevlje registrovana je prevalencija od 50%, dok je na drugom lokalitetu iznosila 9,09%. Ovako visok stepen zaraţenosti nimfi na Andrevlju posledica je analize malog uzorka larvi sa ovog lokaliteta. Muţjaka pozitivnih na B. burgdorferi s.l. bilo je samo na Andrevlju (41,66%).

UtvrĊeno je postojanje rizika od infekcije uzroĉnikom Lajmske bolesti na dva lokaliteta. Vrednosti entomološkog indeksa rizika kretale su se od nule na Zmajevcu, do 0,23 na Andrevlju. Na lokalitetu šuma Instituta za topolarstvo vrednost EIR kretala se od 0,017 (u septembru) do 0,05 (u julu).

Najveći entomološki indeks rizika zabeleţen je u periodu jun-jul, što ukazuje na pozitivnu korelaciju izmeĊu povećane aktivnosti krpelja i indeksa rizika. Na lokalitetu Andrevlje postojanje rizika od infekcije B. burgdorferi beleţi se u junu. Sa druge strane, na lokalitetu šuma Instituta za topolarstvo rizik od zaraze B. burgdorferi zabeleţen je u dva perioda tokom godine, u julu i septembru.

80 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

6. LITERATURA

1. Apfelbeck, V. (1927): Prilog za upoznavanje faune Ixodidae u Bosni i Hercegovini i u susednim krajevima. Glasnik Centralnog higijenskog zavoda; 3: 176

2. Babić-Dunjić, V., Dmitrović, R., Ljubić, B., Relić, T., Radivojević, S. (2005): Serološka dijagnoza Lyme borreliosis u obolelih sa ubodom krpelja na zelenim površinama Beograda. Zdravstvena zaštita, 2: 35-41. 3. Baker, A.S. (1999): Mites and ticks of domestic , An identification guide and information source. London,The Stationery Office, 240pp. ISBN 0 11 310049 3. 4. Barker, S., Walker, A. (2014): Ticks of Australia. The species that infest domestic animals and humans. Zootaxa 3816, Magnolia Press Auckland, New Zealand. ISBN 978- 1-77557-418-7 5. Becker, M. (1998): Zecken: Haemaphysalis. http://www.ijon.de/zecken/haemaphy.html (http://www.ijon.de/zecken/index.html). 6. Biaduń, Rzymowska, J., Stępień-Rukasz, H., Niemczyk, M., Chybowski J. (2007): Occurrence of Borrelia burgdorferi sensu lato in Ixodes ricinus and Dermacentor reticulatus ticks collected from roe deer and deer shot in the South-East of Poland. Bull Vet Inst Pulawy 51: 213-217. 7. Bian, Y., Yang, G., Wang, T., Yan, H., Wang, S., Sun, J., Li, K. (2009): Haemaphysalis concinna (Acari: Ixodidae): Persistent efficacy of doramectin in rabbits under laboratory conditions. Entomological research 39: 119-122. 8. Bojić, I. (2002): Patogeneza Lajmske bolesti. Acta Infectologica Yugoslavica; 7: 11-21. 9. Bojić. I., Begović, V., Đokić, M., Dimitrijević, R. (2002): Lajmska bolest. Acta medica Semendrica, 18: 49-53. 10. Bojić, I. (2000): Evropska borelioza (Lajmska bolest) i druge bolesti čiji se uzročnici prenose ubodom krpelja. Naš dom, Loznica. 11. Bouman, E., Zemek, R., Dusbábek, F., Socha, R. (1999): Sexual behaviour of the sheep tick, Ixodes ricinus (l.) (Acari, Ixodidae). Proceedings of the 3rd International Conference on Urban Pests.

12. Bowman, A., Nuttal, S., Patricia, A. (2008): Ticks Biology, Disease and Control. Cambridge University Press, USA.ISBN 978-0-521-86761-0. 13. Burgdorfer, W., Barbour, A.G. (1982): Lyme disease a tick borne spirochetosis? Science 216: 7-9.

81 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

14. Camicas, Jean-Luis (2013): Fauna Europaea: Acari, Ixodida. Fauna Europaea version 2.6.2, http://www.faunaeur.org 15. Cisak, E., Wojcik-Fatla, A., Stojek, N.M. Chmielewska- Badora, J., Zwolonski, J., Buczek, A., Dutkiewicz, J. (2006): Prevalence of Borrelia burgdorferi genospecies in Ixodes ricinus tick from Lublin region (Eastern Poland)., Ann. Agric. Environ. Med. 16. Cox, J., Krajden, M., (1991): Cardiovascular manifestations of Lyme disease. Americam Heart Journal, 122: 1449-1455. 17. Ĉik-NaĊ E., Ćosić, G., Đurić, P. (2003): Epidemiološke karakteristike i mogućnost prevencije vektorskih bolesti u Vojvodini. Ĉovek i priroda, Zarazna i parazitarna oboljenja ljudi i ţivotinja u Vojvodini. Matica srpska, Univerzitet u Novom Sadu, Novi Sad. 18. Daniel, M., Materna, J., Hönig, V., Metelka, L., Danielová1, V., Harĉarik, J., Kliegrová, S., Grubhoffer, L. (2009): Vertical distribution of the tick Ixodes ricinus and tick-borne pathogens in the Northern Moravian mountains correlated with climate warming (Jeseníky mts., Czech Republic). Cent Eur J Public Health; 17 (3): 139–145. 19. Danielova V, Rudenko N, Daniel M, Holubova I, Materna J, Golovchenko M, Schvarzova L. (2006): Extension of Ixodes ricinus tiks and agents of tick-borne disease to mountain areas in the Czech Republic. Int J Med Microbiol; 296(Suppl.1):48–53. 20. Dautel, H., Dippel, C., Kammer, D., Werkhaus, A., Kahl, O. (2007): Winter activity of Ixodes ricinus in Berlin forest area. IX International Jena Symposium on Tick-borne Diseases-Climate change and tickborne disease. Jena. 21. Dobrivojević, K., Petanović, R., (1982): Osnovi Akarologije. Univerzitet u Beogradu, Institut za zaštitu bilja i prehrambenih proizvoda, Poljoprivredni fakultet, Begrad. 22. Dmitrović, R. (2002): Zoonoze na području Beograda. Gradski zavod za zaštitu zdravlja, Beograd. 23. Dmitrović, R., Pavlović, N., Đerković, V., Marijanović, R., Babić-Dunjić, V., Peklar, P. (1998): Epidemiologija i kliničke manifestacija Lyme borreliosis na području Beograda, 1987-1997. Zbornik radova, I Beogradska konferencija o suzbijanju štetnih artropoda i glodara, Beograd, 15-21. 24. Dulović, O. (2002): Aktuelni aspekti Lajmske bolesti. Acta Infectologica Yugoslavica; 7:7-10. 25. Dumler, J.S. (2003): Molecular methods for ehrlichiosis and Lyme disease. Clin Lab Med, 23(4): 867-884. 26. Đaković Rode, O., Ruţić Sabljić, E. (2002): Lyme borelioza – diferencijalno dijagnostičke poteškoće u interpretaciji seroloških rezultata. Infektološki glasnik, vol. 22, 2: 45-49. 27. Estrada-Pena, A., Bouattour, A., Camicas, J., Walker, A. (2004): Ticks of domestic animals in the Mediterranean Region. A guide to identification of species. University of Zagaroza, Spain. ISBN: 84-96214-18-4.

82 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

28. Evans, G., (1992): Principles of Acarology. Cambridge Univesity press, ISBN 0-85198- 822-9. 29. Ginsberg, H., Faulde, M. (2008): Public health significance of urban pests. World Health Organisation. 30. Golubic D, Zember S. (2001): Dual infection: tularemia and Lyme borreliosis acquired by single tick bite in northwest Croatia. Acta Med. Croatica, 55 (4–5): 207–209. 31. Gray, J. S. (1998): The ecology of ticks transmitting Lyme Borreliosis. Experimental & Applied Acarology, 22: 249-258. 32. Güneş, T., Kaya, S., Poyraz, O. (2007): The Prevalence of Borrelia burgdorferi sensu lato in Ixodes ricinus Ticks in the Sinop Region of Turkey. Turk. J. Vet. Anim. Sci. ; 31(3): 153-158. 33. Hornok, S. (2009): Allochronic seasonal peak activities of Dermacentor and Haemaphysalis spp. under continental climate in Hungary. Vet. Parasitol., 163: 366-369. 34. Hrkl’ová, G., Nováková, M., Chystra, M., Koast’ová, C., Petko, B. (2008): Monitoring the distribution and abundance of Ixodes ricinus ticks in relevance of climate changes and prevalence of Borrelia burgdorferi sensu lato in Northern Slovakia. Folia Veterinaria, 2: 62-63. 35. Hubálek, Z., Halouzka, J., Juřicová (2003): Longitudinal surveillance of the tick Ixodes ricinus for borreliae. Medical and veterinary entomology, 17: 46-51.

36. Hubálek, Z., Halouzka, J., Juřicová, Z. (2003a): Host-seeking activity of ixodid ticks in relation to weather variables. Journal of Vector Ecology. 37. Jore1, S., Vanwambeke, S., Viljugrein, H., Isaksen, K., Kristoffersen, A., Woldehiwet, Z., Johansen, B., Brun, E., Brun-Hansen, H., Westermann, S., Larsen, I., Ytrehus, B., Hofshagen, M. (2014): Climate and environmental change drives Ixodes ricinus geographical expansion at the northern range margin. Parasites & Vectors; 7:11. 38. Jurišić, A., Petrović, A., Rajković, D., Potkonjak, A., Vraĉar, V., Lako, B. (2013): Krpelji u gradskim i prigradskim sredinama. Biljni lekar 41, 5/2013; 530-540. 39. Jurišić, A., Petrović, A., Rajković, D., Beuković, M. (2012): Monitoring krpelja (Acari:Ixodidae) u lovištima AP Vojvodine. MeĊunarodni simpozijum o lovstvu „Savremeni aspekti odrţivog gazdvovanja populacijama divljaĉi“, Zemun Beograd, Srbija; 117-120. 40. Jurišić, A. (2012): Iksodidni krpelji (Acari: Ixodidae) vektori i rezervoari uzročnika oboljenja kod ljudi i životinja. Doktorska disertacija, Univerzitet u Novom Sadu, Poljoprivredni Fakultet, Novi Sad.

41. Jurišić, A. (2008): Krpelji – prenosioci uzročnika bolesti kod ljudi i životinja. Zaduţbina Andrejević, Beograd. 42. Jurišić, A., Petrović, A., Rajković, D. (2008): Current control strategies focused on Ixodes ricinus L. as the primary vector of Lyme disease. Proceedings of the III Congress of Ecologists of Macedonia; 500-504.

83 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

43. Jurišić, A. (2005): Fauna krpelja i njihov značaj kao vektora uzročnika Lajmske bolesti u urbanoj sredini. Magistarska teza, Poljoprivredni fakultet, Univerzitet u Novom Sadu, Novi Sad.

44. Jurišić, A., Rajković, D., Ratajac, R., Gospodinović, I. (2003): Najznačajnije vrste krpelja, prenosioci uzročnika bolesti kod životinja. Savremena poljoprivreda; 3-4: 519- 522. 45. Kahl, O., Janetzki, C., Gray, J.S., Stein, J., Bauch, R.J. (1992): Tick infection rates with Borrelia: Ixodes ricinus versus Haemphysalis concinna and Demacentor reticulatus in two locations in eastern Germany. Medical Veterinary Entomology 6:(4):363–366.

46. Karakašević, B., Agoli, B., Pecić, J., Vujkov, V., Vuković, B. (1989): Mikrobiologija i parazitologija. Medicinska knjiga, Beograd 47. Kerimović-Morina, Đ., Dmitrović, R., Peklar, P. (2002): Kliničke i epidemiološke karakteristike Lajmskog artritisa. Acta Infectologica Yugoslavica; 7: 47-53. 48. Kirstein, F., Rijpkema, S., Molkenboer, M., Gray, J. (1997): Local Variations in the Distribution and Prevalence of Borrelia burgdorferi Sensu Lato Genomospecies in Ixodes ricinus Ticks. Applied And Environmental Microbiology, 3: 1102–1106. 49. Kjelland, V., Stuen, S., Skarpaas, T., Slettan, A. (2010): Borrelia burgdorferi sensu lato in Ixodes ricinus ticks collected from migratory birds in Southern Norway. Acta Veterinaria Scandinavica; 52-59. 50. Kovalevskij, V., Korenberg, E. L., Daujotas, S. V. (1990): Ocenka različnih sposobov prigatovljenija vitalnih preparatov dija vyjavlenia Borrelia u iksodidovyh kleščei. Med Parazitol, 1, 33-5. 51. Krantz, G. W., Walter, D. E. (2009): A manual of Acarology. Texas Tech University Press, ISBN 978-0-89672-620-8. 52. Krstić, M., Stajković N. (2007): Rizik od infekcije uzročnikom Lajmske bolesti kod radnika koji održavaju zelene površine u Beogradu. Vojnomedicinski pregled; 5: 313- 318. 53. Kybicová, K. (2010): Borrelia burgdorferi sensu lato and Anaplasma phagocytophilum in the Czech Republic. PhD thesis, Faculty of Science, Charles University, Prague. 54. Lalošević, V., Ivetić, J. (2011): Iksodidni krpelji nekih domaćih životinja se teritorije Kikinde. Letopis nauĉnih radova; 1: 136-143. 55. Lindgren, E., Jaenson (2006): Lyme borreliosis in Europe: influences of climate and climate change, epidemiology, ecology and adaptation measures. World Health Organization 2006 (http://www.euro.who.int/pubrequest) 56. Mather, T.N., Nicholson, M.C., Donnelly, E.F., Matyas, B.T. (1996): Entomologic indeks for human risk of Lyme disease. Am. J. Epidemiol., 144: 1066-1069. 57. Maupin, G. O. (1991): Landscape Ecology of Lyme Disease in Rosidental Area of Westchester Countri. New York. Am J Epidemiol, 133, 11,1105-1113.

84 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

58. Maretić, T. (2008): Erythema migrans. Medicus; 2: 71-83. 59. Matuschka, R., Endepols, S., Richter, D. (1996): Risk of urban Lyme disease enchanced by the presence of rats. Journal of Infectious Diseases; 174: 1108-1111. 60. Mejlon, H. (2000): Host-seeking Activity of Ixodes ricinus in Relation to the Epidemiology of Lyme Borreliosis in Sweden. Acta Universitatis Upsaliensis, Uppsala

61. Mejlon, H. (1997): Diely activity of Ixodes ricinus (Acari: Ixodidae) at two locations near Stocholm, Sweden. Exp. Apl. Acarol., 21: 247-255. 62. Milutinović, M., Radulović, Ţ., Tomanović, S., Petrović, Z. (2012): Krpelji (Acari:Ixodidae, Argasidae) Srbije. Srpska Akademija nauka i umetnosti, Beograd. 63. Milutinović, M., Radulović, Ţ., Tomanović, S., Tomanović, Ţ. (2006): Sezonska distribucija Borelija u krpeljima Ixodes ricinus na teritoriji Beograda. Archives of Biological Sciences, 3: 183-186.

64. Milutinović, M., Radulović, Ţ., Joviĉević, V., Orešĉanin, Z. (2004): Population dynamics and Borrelia burgdorferi infection rate of Ixodes ricinus ticks in the Belgrade area. Acta Veterinaria. 65. Milutinović, M., Petrović, Z., Radulović, Ţ. (2002). Bionomija i specijski diverzitet krpelja, Beograd. Kontrola štetnih organizama u urbanoj sredini. V Beogradska konferencija sa meĊunarodnim uĉešćem, Zbornik radova. 63-69. Beograd. 66. Milutinović, M., Aleksić-Bakrać, N., Pavlović, I. (1997): Ticks (Acari: Ixodidae, Argasidae) of the Belgrade area. Acta Entomologica Serbica, 1-2: 77-85. 67. Milutinović, M., Pavlović, I., Kulišić, Z., Ivović, V. (1996): Uticaj mikroklimatskih činilaca na dinamiku populacija krpelja (Acarina: Ixodidae). Veterinarski glasnik, Beograd. 68. Milutinović, M. (1995): Diverzitet krpelja (Acari: Ixodidae, Argasidae) u Jugoslaviji. (Biodiverzitet Jugoslavije sa pregledom vrsta od meĊunarodnog znaĉaja). Biološki fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd. 336-370.

69. Mišić-Majerus, Lj., Zaninović, K., Cmrk-Kadija, V., Đaković-Rode, O. (2008): Globalno zatopljenje, klimatske promjene, učinak na krpelje i krpeljom prenosive patogene. Croatian Journal of Infection 28:2, 61–68. 70. Mladenović, J., Ĉekanac, R., Stajković, N., Krstić, M. (2010): Rizik od pojave Lajmske bolesti nakon uboda krpelja. Vojnosanitetski pregled; 67(5): 369-374. 71. Moran Cadenas, F., Rais, O., Humair, P. F., Douet, V., Moret, J., Gern, L. (2007): Identification of host bloodmeal source and Borrelia burgdorferi sensu lato in field- collected Ixodes ricinus in Chaumont (Swizerland.), Journal of Medical Entomology. 72. Movila, A., Toderas, I., Dubinina, H., Uspenskaia I., Alekseev A. (2012). Zoonotic Peculiarities of Borrelia burgdorferi s.l.: Vectors Competence and Vertebrate Host Specificity, Lyme Disease. Dr. Ali Karami (Ed.), ISBN: 978-953-51-0057-7, InTech, Available from: http://www.intechopen.com/books/lyme-disease/zoonotic-peculiarities- of-borrelia-burgdorferi-s-l-vectorscompetence-and-vertebrate-host-specificit

85 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

73. Movila, M., Gatewood, A., Toderas, I., Duca, M., Papero, M., Uspenskaia, I., Conovalov, J., Fish, D. (2008): Prevalence of Borrelia burgdorferi sensu lato in Ixodes ricinus and I. lividus ticks collected from wild birds in the Republic of Moldova. International Journal of Medical Microbiology 298: 149–153. 74. Mulić, R., Petković, B., Klišmanić, Z., Jeronĉić, I. (2011): Bolesti koje se prenose krpeljima na području Hrvatske. Ljeĉnjaĉki Vjesnik; 113: 89-95. 75. Nadelman R. B., Wormser, P. G. (1991): A clinical approach to Lyme disease. M Sin J Med 57: 144-156. 76. Nordberg, M. (2012): Tick-Borne Infections in Humans. Aspects of immunopathogenesis, diagnosis and co-infections with Borrelia burgdorferi and Anaplasma phagocytophilum. Faculty of Health Sciences, Linköping University, Sweden. 77. Nosek J. (1971): The Ecology, Bionomics and Behaviour of Haemaphysalis (Haemaphysalis) concinna Tick. Zeitschrift für Parasitenkunde 17. V. 1971, Volume 36, Issue 3, pp 233-241.

78. Lopes de Carvalho, I., Nuncio, M. S. (2006): Laboratory diagnosis of Lyme borreliosis at the Portuguese. National Institute of health, Eurosuveillance. 79. Pangrácová et al. (2013): Ixodes ricinus abundance and its infection with the tick-borne pathogens in urban and suburban areas of Eastern Slovakia. Parasites & Vectors, 6: 238. 80. Paulauskas, A., Radzijevskaja, J., Rosef, O., Turcinaviciene, J., Ambrasiene, D. (2009): Infestation of mice and voles with Ixodes ricinus ticks in Lithuania and Norway. Estonian Journal of Ecology, 2009, 58, 2, 112-125. 81. Pavlović M., Dulović, O.(2002): Terapijski pristup različitim formama Lajmske bolesti. Acta Infectologica Yugoslavica; 7: 55-59. 82. Pavlović, I., Milutinović, M., Radulović, Ţ. (2001): Fauna artropoda ektoparazita lisica (Vulpes vulpes L.) u Srbiji. Zbornik rezimea, Simpozijum entomologa Srbije; 54; Goĉ. 83. Piesman, J, Gern, L. (2004): Lyme borreliosis in Europe and North America. Parasitology,129: 191-220. 84. Piesman, J., Maupin, G.O., Campos, E.G., Happ, C.M. (1991): Duration of adult female dammini attachment and transmision of Borrelia burgdirferi, with description of a needle aspiration isolation method. Journal of Infectious Disesases, 163: 895-897.

85. Pintur, K., Beck, R., Babić, I., Popović, N., Florijanĉić, T., Krapinec, K., Bošković, I. (2008): Krpeljivost srneće divljači. Proceedings 47th Croatian and 7th International Symposium on Agriculture, Opatija, Croatia; 619–623. 86. Potkonjak, A., Jurišić, A., Petrović, A., Nićin, S., Rajković, D., Lako, B., Obrenović, S. (2013): Entomološki i ekološki indeks rizika za pojavu Lajmske bolesti na području Vojvodine, Srbija. Veterinarski glasnik, 1-2: 3-13. 87. Rajković, D., Jurišić, A. (2005): Ixodes ricinus as vector and reservoir of Borrelia burgdorferi in an urban environment. Arch. Biol. Sci., Belgrade, 57 (3), 13-14.

86 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

88. Rajković D., Jurišić, A., Ratajac, R. (2003): Najčešće vrste krpelja u urbanoj sredini. MeĊunarodna Eko-konferencija, Zaštita ţivotne sredine gradova i preigradskih naselja, Zbornik radova, Novi Sad.

89. Rajković, D., Jurišić, A. (2001): Krpelji – opasnost po čoveka i životinje. Biljni lekar, Novi Sad; 5: 487-489. 90. Randolph, S. E. (2002): Predicting the risk of tick-borne diseases. Int J Med Microbiol; 291(Suppl.33): 6–10. 91. Repić, O. (1926): Fauna krpelja u Đevđelijskoj i Dojranskoj kotlini Jugoslavije. Veterinarski glasnik; 11: 212.

92. Rijpkema, S., Herbes, R., Verbeek-De Kruif, N., Schellekens J. (1996): Detection of four species of Borrelia burgdorferi sensu lato in Ixodes ricinus ticks collected from roe deer (Capreolus capreolus) in the Netherlands. Epidemiol. Infect., 117: 563-566.

93. Ruţić-Sablijić, E., Strle, F., Cimperman, J. (1993): The Ixodes ricinus tick as a vector of Borrelia burgdorferi in Slovenia. European Journal of Epidemiology, 4: 396-400. 94. Savić, S. (2012): Discovering Lyme Disease in Ticks and Dogs in Serbia – Detection and Diagnostic Methods. Lyme Disease, Dr. Ali Karami (Ed.), ISBN: 978-953-51-0057-7, InTech, Available from: http://www.intechopen.com/books/lyme-disease/discovering- lyme-disese-in-ticks-and-dogs-in-serbia-detectionand-diagnostic-methods 95. Savić, S., Vidić, B., Lazić, S., Lako, B., Potkonjak, A., Lepšanović, Z. (2010): Borrelia burgdorferi in ticks and dogs in the province of Vojvodina,Serbia. Parasite, 17: 357-361. 96. Shapiro, E.D. (2008): Lyme disease. Adv Exp Med Biol, 609: 185-195. 97. Sonenshine, D.E. (1991): Biology of ticks. Vol. 1., Oxford University Press, Oxford. 98. Southwood, T.R.J. (1978): Ecological methodes, with particular Reference to the Study of Insect Population. Chapman and Hall. London and New York. Pp. 524. 99. Sréter Z., Varga, I. (2005): Spatial distribution of Dermacentor reticulatus and Ixodes ricinus in Hungary: evidence for change? Veterinary Parasitology 128: 347–351. 100. Stajković, N., Obradović, M., Lako, B., Drndarević, D., Dmitrović, R., Đerković, V. (1993): The first isolation of B. burgdorferi in Apodemus flavicollis in Yugoslavia. Medicinski glasnik, Srpska akademija nauka; 43: 99-105. 101. Stanek, G., Fingerle, V., Hunfeld, K.P., Jaulhac, B., Kaiser, R., Krause, A., Kristoferitsch, W., O'Connell, S., Ornstein, K., Strle, F., Gray, J. (2011): Lyme borreliosis: clinical case definitions for diagnosis and management in Europe. Clin Microbiol Infect 17, 69-79. 102. Strle, F., Stanek, G. (2009): Clinical manifestations and diagnosis of Lyme borreliosis. Curr Probl Dermatol 37: 51-110. 103. Stünzner, D., Hubálek, Z., Halouzka, J., Wendelin, I., Sixl, W., Marth, E. (2006): Prevalence of Borrelia burgdorferi sensu lato in the tick Ixodes ricinus in the Styrian

87 Prevalencija zaraženosti krpelja vrste Ixodes ricinus uzročnikom Borrelia burgdorferi u šumskim ekosistemima

mountains of Austria.Wiener Klinische Wochenschrift, The Middle European Journal of Medicine 118/21–22: 682–685. 104. Veinović, G. (2013): Uticaj uslova kultivisanja na rast, razmnožavanje, preživljavanje i morfološke odlike vrsta Borrelia afzelii, Borrelia garinii i Borrelia burgdorferi sensu stricto. Doktorska disertacija. Univerzitet u Beogradu, Farmaceutski fakultet, Beograd 105. Vukadinov, J., Sević, S., Ĉanak, G., Madle-Samardţija, N., Turkulov, V., Doder, R. (2004): Lajmska bolest - novine u dijagnostici, terapiji i prevenciji. Medicina danas, 3-4: 315-323. 106. Vukadinov, J., Ĉanak, G., Madle-Samardţija, N., Doer, R., Turkulov, V., Sević, S. (2003): Lajmska bolest (Lyme Borreliosis). Ĉovek i priroda, Zarazna i parazitarna oboljenja ljudi i ţivotinja u Vojvodini, Matica srpska, Univerzitet u Novom Sadu, Novi Sad, 239-244. 107. Walker, A. R., Bouattour, A., Camicas, J. L. Estrada-Pena, A., Horak, I. G., Latif, A. A., Pegram, R. G., Preston, P. M. (2007): Ticks of Domestic Animals in Africa: a Guide to Identification of Species. Bioscience reports, Edinbourgh. 108. Weber, K., Burgdorfer, W. (1993): Aspects of Lyme borreliosis. Springer-Verlag, Berlin; 384 p. 109. WHO Regional Office for Europe (2004): The vector-borne human infections of Europe: Their distribution and burden on public health. Copenhagen, WHO Regional Office for Europe. EUR/04/5046114. www.euro.who.int/document/E82481.pdf 110. Zeman P, Beneš. Ĉ. (2004): A tick-borne encephalitis ceiling in Central Europe has moved upwards during the last 30 years: possible impact of global warming? Int J Med Microbiol; 293(Suppl.37): 48–54. 111. Zajkowska, J. (2014): Antibody-based techniques for detection of Lyme disease: a challenging issue. Antibody Technology Journal, 4: 33–44. 112. Ţákovská, A., Vostal, K., Martiníková H. (2008): A longitudinal study of the prevalence of borreliae in ticks in the urban locality of Brno - Pisárky, Czech Republic. Journal of Vector Ecology Vol. 33, no. 2: 385-388.

Mape i slike preuzete sa:

http://www.faunaeur.org/full_results.php?id=95334 http://www.bristoltickid.blogs.ilrt.org http://www.britannica.com http://www.nature.com http://www.microbewiki.kenyon.edu http://www.wiki.ggc.edu

88