dr. sc. Tomislav Dragun

LEKSIKON SURADNIKA "ALMANAHA HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA"

Knjiga osma: Zdravko Dučmelić, 2. dio

Zagreb 2019.

1 dr. sc. Tomislav Dragun

LEKSIKON SURADNIKA "ALMANAHA HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA"

Knjiga osma: Zdravko Dučmelić, 2. dio

Zagreb 2019. Ciklus: „Leksikon suradnika Almanaha hrvatskih sveučilištaraca“ knjiga osma

Vlastita naklada: dr. sc. Tomislav Dragun Zagreb, Pete poljanice 7

Urednik: dr. sc. Tomislav Dragun

ISBN: 978-953-8264-04-7 (cjelina) 2 ISBN: 978-953-8264-06-1 (osma knjiga)

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001021440.

Tisak i uvez: Studio moderna d.o.o. Zagreb – 2019.

3 Posvećujem svojoj Šokici Miri Matinoj Takšić autorici poznate šokačke knjige "Mirini vinkovački kolači"

U Zagrebu, 11. siječnja 2019.

4 5 I.

SADRŽAJ

PISMO IVANU BOSANČIĆU GRADONAČELNIKU VINKOVAČKOM I BOŽI GALIĆU ŽUPANU VUKOVARSKO-SRIJEMSKOM 1

ZA ONE ZNATIŽELJNE, PA MOŽDA, I PRISTRANE (TA LJUDI SMO) 5

9. ANTOLOGIJA SRIEMSKIH PISACA 9

10. HRVATSKA REVIJA 95

11. GLAS SV. ANTUNA 281

12. PJESNICI GOLE SLOBODE ŠPANJOLSKOG I PORTUGALSKOG JEZIKA 297

13. STRANJKINJA/LA EXTRANJERA 309

14. "STUDIA CROATICA" O ZDRAVKU DUČMELIĆU, ALI NA ŠPANJOLSKOM JEZIKU 313

II.

15. HRVATSKI BRANIK 323

16. DODATAK: HRVATSKA 1945. 333

17. ISPOD SLAVOLUKA SMRTI 349

LITERATURA 409

BILJEŠKE O AUTORU 423

6 1

PISMO IVANU BOSANČIĆU GRADONAČELNIKU VINKOVAČKOM I BOŽI GALIĆU ŽUPANU VUKOVARSKO-SRIJEMSKOM

7 2

8 3 dr. sc. Tomislav Dragun Zagreb – Pete poljanice 7

Zagreb, na dne 21. veljače 2019.

Ivan Bosančić Gradonačelnik Vinkovaca Vinkovci – Bana Jelačića 1

Božo Galić Župan Vukovarsko-srijemske županije Vukovar – Županijska 9

Uredovna obavijest: Ministarstvo kulture RH, Zagreb, Runjaninova ul. 2 Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU RH, Zagreb, Miramarska 22 Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH, Zagreb, Donje Svetice 38 Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 6 Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, Trg Republike Hrvatske 14 Matica Hrvatska, Zagreb, Ulica Matice Hrvatske 2 Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti, Zagreb, Trg Nikole šubića Zrinskog 11

Cijenjeni i uvaženi g. gradonačelniče, Evo, dostavljam Vam svoje prve dvije knjige o velikom hrvatskom slikaru, vinkovčaninu, Zdravku Dučmeliću, a koje sam složio pod naslovom "Leksikon suradnika Almanaha hrvatskih sveučilištaraca – Knjiga sedma: Zdravko Dučmelić, 1. dio" (i osma, 2. dio). Knjige su dokumentacijske i isključiva im je svrha obavijestiti, Urbi et Orbi, tko je bio i što je dao Zdravko Dučmelić, a slijedom toga da se, njemu u čast, a hrvatskom puku na korist, uoči potrebitost podizanja Spomen galerije "Dučmelić" u Vinkovcima. 4

Knjige niukoliko nisu polemične. Uostalom, ja nisam likovni kritičar, niti sam povjesničar umjetnosti, nego sam samo "suhi" financijski revizor, ali koji itekako umije reći tko je tko, što je što, i to nepogrješivo slijedeći pravilo koje kaže da su dva i dva uvijek četiri. Bez obzira o kome je riječ i s kojim se razlogom nešto čini. Inicijativni odbor za podizanje Spomen galerije "Dučmelić" održao je u Vinkovcima 20. prosinca 2018. godine radni sastanak. Neki od njegovih članova izravno su Vas informirali o njemu i njegovim zaključcima, a i ja kao njegov tajnik pismeno. Nakon toga sam Vas i telefonski nazvao. Nije Vas bilo, bili ste u Zagrebu, ali mi je Vaša tajnica rekla da ćete me nazvati. Niste to učinili, kao što ste Vi (a i g. župan) ignorirali i ranija moja pisma na ovu temu. Šutite. Zašto? Pretpostavljam da bi u pitanju mogla biti jedna od ovih mojih pretpostavki: 1. Možda Vas uopće ne zanima hrvatska kultura? 2. Možda su Vam mrski ljudi poput Zdravka Dučmelića? 3. Možda smo zadanu letvicu postavili previsoko, za "Vaš skok"?

9 Nu, meni osobno je svejedno, što je da je, ja sam svoju zadaću obavio. Moje knjige mogu čekati na bolja vremena, jer nije bez razloga Bog uspostavio načelo da jedni dolaze iza drugih. Recite zato otvoreno, jeste li Vi oni koji ste u stanju, i voljni, poduprijeti ovaj projekt ili da čekamo nekog drugog? Ako jeste, u svakom trenutku Vam stojim na raspoložbi. S poštovanjem

dr. sc. Tomislav Dragun ovlašteni financijski revizor

10 5

ZA ONE ZNATIŽELJNE, PA MOŽDA, I PRISTRANE (TA LJUDI SMO)

11 6

12 7

Ova knjiga je dokumentacijsko djelo. Zato je, vjerojatno, nepotpuna, nedovoljno homogena, bit će ponegdje i nedosljedna. Ali, istinita je. Govori o onome što je bilo, kako je bilo i zašto je tako bilo kako je bilo. Onoliko, koliko se je moglo reći kroz ono što je (pronađeno) sačuvano i što se je moglo naći, ne i sve ono, da je bilo mogućnosti, što se je htjelo prikazati i pokazati. Nikoga ona ne prosuđuje, nikoga ne ocjenjuje, nikoga ne proklinje. Ali, onako kako može, govori bez ustezanja, o onome što želi izreći i objasniti, i s, ne daj Bože, dodatnim, prikrivenim ciljevima. Ona ima svoje konkretne ciljeve, a koji se jasno i precizno daju iskazati na sljedeći način. Prvo. Ona je podloga i pomoć, onima koji rade na podizanju Spomen galerije "Dučmelić" u Vinkovcima, kako bi javnosti iznijeli svoje razloge za tu svoju nakanu i naznačili smjer u kojem misle ići da bi to ostvarili. Drugo. Ona govori o hrvatskoj intelektualnoj mladeži, o hrvatskim nacionalistima, koji nisu bili trbuhozborci i uhljebi, koji nisu bili niti ubojice, niti koljači, koji su, u razdoblju od 26. kolovoza 1939. godine, pa do 8. svibnja 1945. godine, samo htjeli stvoriti (bolje: ostvariti) svoju hrvatsku državu, i koji su na tome do (svog životnog) kraja radili, kao idealisti, svim svojim ljudski ograničenim bićem. Treće. Ona treba pokazati kako je mali (u današnje doba) hrvatski narod veliki izvor sposobnih, časnih i poštenih ljudi, koji su zbog proklete 1945. godine bili (često vrlo mladi) strijeljani, vješani, prognani. Bezrazložno i neutemeljeno. Među takve spadam i sam. Istina, nisam bio strijeljan, nisam bio obješen, nisam (ta u svibnja 1945. godine imao sam nepunih sedam godina kad sam osjetio miris Bleiburga) napustio svoju Domovinu Hrvatsku, ali sam svaki 8 svoj dan toga proživio u prognaničkom kavezu, izložen na milost i nemilost dobroj (i zloj) volji "pobjednika", gdje sam bio podoban samo za robovski rad i služenje tuđim pohlepnim potrebama i zahtjevima (i njihovim posljedicama), pa i grijesima. Neka je pokoj svim mojim prijateljima navedenim u ovoj knjizi (i onima o kojima ću govoriti u drugim sličnim knjigama, ako u tome uspijem), koje nisam imao čast izravno upoznati, ali sam cijeloga života osjećao uz sebe njihovo srce, koje se nije dalo zaustaviti, i njihovu plemenitu dušu, koja me je poticala na nezaustavljanje i na otpor koji je u stvari značio život.

Rekoh, ova je knjiga kolektivno djelo. Ne mogu ju ni zamisliti bez pomoći velikog broja onih, koji su pridonijeli njenom nastanku. Neki su, gdje je to bilo nužno, i nenapadno, i navedeni u njoj. Nu, mnogi nisu. Ali i oni će znati, iako ponaosob nisu zabilježeni, da sam mislio i na njih. Hvala im. Moram ipak spomenuti, ne poimenično, kako bih naglasio naše hrvatsko zajedništvo, da su temelji za ovu knjigu oblikovani u suradnji s divnim ljudima iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, iz Knjižnica Grada Zagreba, iz Hrvatskog Državnog Arhiva, iz Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" (Mate Ujevića). Uz jedan vrijedan osobni dodatak: Darije Toplak, Čitaonica novina i časopisa (3. kat) Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. 13 Skromni umirovljenik poput mene, osim javnog priznanja, ne može drugačije zahvaliti. Neka za to znaju svi oni, koji će iza nas dolaziti godinama, desetljećima, stoljećima, tisućljećima …

14 9

9. ANTOLOGIJA SRIEMSKIH PISACA

15 10

16 11

TRAGOM JOSIPA KOZARCA Mara Švel-Gamiršek

— Kako je izgledao? — pitaš. No, liep zbilja nije bio. Sitan, uzkih prsiju kao svi, koji naginju tuberkulozi. Imao je uzko lice, prilično šiljast nos, tanke usne, a nad njima brkove. Nije u njega bio bujan brk — kao što ga je imao tvoj tata — nego tanak, taman. Ni kosa mu nije bila bujna, prije bih rekla, riedka i smeđa. No čelo mu je bilo široko i pametno, a oči su mu znale zasjati tako živo. Gledao je blago čovjeku ravno u oči, kad je govorio, pa se je zaboravljalo, da nije liep. Glas si mu trebala čuti. Kako bih ti opisala taj glas, koji sam posljednji put čula prije četrdeset godina? Prigušen, kao da se boji nešto ili nekoga povriediti jakim, glasnim riečima. Bio je umiljat čovjek, drag. Čedan u družtvu, uglađen. Ne znam, da se je ikome kad zamjerio. Pletaće igle su prestale klapkati. Baka je maramicom brisala debela stakla svojih naočari. Bielo, pahuljasto pletivo ležalo je u krilu. Pletivo bielo kao bakina kosa. Proljeće je pjevalo u bakinu dvorištu. Ruže su cvale uz kuću: mjesečarke, mirisne la France, bliedožute čajne, i tamno-crvene kao baršun. Na šiljastom kroviću staroga bunara zazelenila se mahovina, a po njoj se penjala glicinija s ljubičastim cvjetnim grozdovima težkoga mirisa. Nekoliko je pčela zujalo i sisalo med iz bogatoga cvata. U dubokom bunaru crnila se studena voda. — Iš! — viknula je baka kvočki, koja je stala čeprkati po gredici verbene. — Hajde, potjeraj kvočku, mlada si, sinko lakše ćeš skočiti. Kad je kvočka s pilićima prešla na tratinu, a ja sjela pokraj bakina naslonjača u orahov hlad, ona je nastavila: 12

— Više puta sam ga sretala izjutra, putem. Ja sam išla na stan, a on u šumu. Tada smo komad puta nastavili zajedno. Obično do Lukova, jer bi odanle on zaokrenuo u šumu, a ja na naše njive. Jednom sam ga povela kolima. I zamisli, taj je put baš morao točak izpasti iz kola! Dok sam ja grdila kočijaša, on se smiešeći nagnuo k meni i tiho rekao: "Što mislite, gospođo, koliko smo griešni, kad se točak pod nama lomi!" — "Nismo griešni, nije se slomio nego izpao, a kočijaš je nemaran", viknula sam srdito. — Je li stanovao ondje prieko, u staroj kući debelih zidova, i tako visokog krova? — Jest. Ondje je stanovao. Takve su se kuće zidale u varmeđijskim danima. Samo su sada prozori izmienjeni. Prije su bili mnogo uži. — Sigurno se je šetao i pod onim borovima oko kuće, kojima su grane okljaštrene, a samo vršike zelene? — Sigurno je pod njima hodao. — Je li živio uviek sam? — Sam. U to doba, dok sam ga ja poznavala, živio je sam. — Zar nije nikoga volio? — Volio? — Baka se nasmiešila. — Volio možda jest. — Je li bio žalostan ili veseo? — Žalostan ili veseo? Kako bih ti to rekla? ------17 1895. godina. Proljetno jutro. Nad ravnicama je odskočilo sunce. Crveno sunce, što se pokazalo iza tamne šume i svojom oštricom prosiecalo put po vedrom nebu. Vjetrić je pretrčao preko njiva, odpuhnuo na livadi

18 13

Zdravko Dučmelić, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 22 14 loptice maslačka, protresao rosu na zelenom žitu. Orači su upregli konje u plug i zaorali mastne, crne brazde. Govedar je pustio goveda na pašnjak: bielog bika i krave s krupnim crvenkastim pjegama. Čulo se jednolično klepkanje klepke. U selu je zazvonilo prvo zvono na ranu misu. Sunce se penjalo i zasjalo kao žeženo srebro. Negdje su u toru meketale ovce. Mladi je ovčar dunuo u dvojnicu. Samo čas, a tad je prestao. Vijugavi put, koji je vodio iz sela na njive, bio je samo toliko vlažan, koliko ga je ovlažila rosa. Nasred puta ležala je mlada, crna bjelouška. Sunčala se. Podigla je glavu, prestrašena od koraka, i pobjegla u vodu kanala pored puta. Čovjek, od kojega se je zmijica prestrašila, nosio je na sebi zeleno sukneno odielo, o ramenu mu je visila puška. Za njim je, švrljajući lievo i desno, išlo lovačko pseto. Časom je stao i zagledao se za zmijom. No ona se je izgubila pod vodenim povijušama, što su cvale bielim, sitnim cvietom. Tad je čovjek krenuo dalje. Dok su mu oči nemirno sjale, u duši mu se budio sladkobolni osjećaj svježeg jutra i nekog nejasnog sjećanja. Na zavijutku puta stajao je grm divljih ruža. Dugačke grane, gibke i svedene kao poluvienci, osule se bliedoružičastim cvjetovima. Čovjek je opet stao, otvorio širom oči i punim dahom upio prefini miris. Tad se je nasmiešio.

19 Kao nježan cviet divlje ruže bile su i bliedoružičaste usne krasne, bolne mlade žene, koja mu je te noći došla na san, a s kojom se je družio u gorskom lječilištu, kamo su ga liečnici poslali, da ojača slaba pluća. Mlada je žena imala muža i diete. O njima je pričala, za njima je čeznula. Radi nekog nesporazumka s mužem je patila. Sve mu je to pričala na šetnjama u parku ili ležeći zamotana vunenim pokrivačima na terasi, radi liečenja. 15

MARA ŠVEL-GAMIRŠEK rođena je u Hrvatskoj Mitrovici 3. siečnja 1900. Srednju školu polazila je u Đakovu i Zagrebu; maturirala je u Sušaku. Nakon izpita zrelosti upisala se na medicinski fakultet u Zagrebu, no poslije par semestara napustila je te nauke radi udaje. Do svoje udaje mnogo putuje, živi u gradovima, pa je vrlo daleka selu i njegovom životu, ali konačno glas krvi i obiteljska tradicija posjednika pobjeđuju, pa Mara Švel posvećuje sve svoje slobodne trenutke boravku u rodnom kraju. Ona se toliko saživljuje s prirodom, tako je voli, da su svi tipovi njenih romana iskonski čisti; ona ne poznaje tako zvanu seosku polu-inteligenciju; ona proučava život i dušu običnog seljaka, napose seljačke žene, poznaje svaki kutić svojih žutih oranica i zelenih šuma, tuguje nad starim sasječenim grmom ruža i nadahnjuje se u sutonu na vrelu i u sunčanim jutrima u kolu pred crkvom. Trajno je do pred kratko vrieme živjela u Vrbanji (kotar Županja); sada živi u Zagrebu.

Mara Švel-Gamiršek Surađivala je u različitim dnevnim listovima, napose u "Hrvatskom ženskom listu" i "Hrvatskoj Reviji". Oveće zbirke novela poznate pod naslovom "Šuma i Šokci", pa "Portreti nepoznatih žena", te roman "Hrast" izašle su u izdanju Matice Hrvatske, dok su joj pojedini dielovi iz spomenutih djela prevedeni na njemački, slovački i bugarski.

On je dobro znao, da je izključena svaka veza između njega i bolne ljepotice, no to nije umanjivalo osjećaj razkošne čistoće, što ga je 16 osjećao kako struji od nje k njemu. Kako su se bliedo-ružičasta fina usta žedno smiešila, kad joj je on svojim pričama otvarao oči za ljepotu, kako su tamne oči grozničavo sjale! I tjelesno joj ostajući posve stran, on je dielak njezine duše nosio u sebi. Sigurno je i ona u dalek sviet poniela dio njegove. Toga mu se jutra učinilo, da je u ružičastom cvietu našao dio nježne, krhke krasote te bolne žene, koja mu je noćas došla na san. 20 — Gospodine šumaru, gospodine šumaru! On je gledao u ružin grm i nije čuo. — Gospodine Kozarac! — glasnije je viknuo tamni, duboki ženski glas. Trgnuo se kao iz sna. Visoka, žuta, štajerska kola, u koja su bila zapregnuta dva živahna, dobro hranjena vranca, svietle dlake kao nalašteni, stala su pored njega. — Sanjate li, gospodine Kozarac? — smijala se žena s kozlića. Bila je punačka, rumena, živih očiju, okratkog nosa i malo izbočenih prednjih, gornjih zubi. Smeđa joj je kosa provirivala izpod žutog, slamnog šešira. Nosila je uzan platneni haljetak, a smeđa zvonolika suknja dopuštala je, da joj se vide žute cipele nizkih peta. — Imate gotovo pravo. Dobro jutro, gospođo! Uviek ste vriedna ranoranilica. — Mora se, posao zove — odgovorila je gospođa, koja je sama kočijašila, iako je kočijaš sjedio do nje. — Hoćete li se sa mnom povesti? Liep je još komad do našeg razkršća. Miša — okrenula se kočijašu — sjedi u zakošak, da se gospodin šumar zgodno smjesti. Gospodin šumar je skinuo pušku s ramena i popeo se u kola. — Đio! — viknula je gospođa, a konji su pokasali. 17

Zdravko Dučmelić: Selska kola, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 36 18

21 Prvi komadić puta su šutjeli. On je promatrao konje i odlučnu ženu, još svježu i mladoliku, iako je tek tri četiri godine bila mlađa od njega. Tada uvidjevši, da je red progovoriti, zapitao je: — Kako je vašem gospodinu suprugu? — Mome mužu? Odputovao je u Karlsbad. Opet nije u redu nešto u njegovu želudcu — odgovorila je kratko. — O, tako! — rekao je on još kraće. — A kako vaša kćerkica? — Da vam pravo kažem, zadaje mi brige. Častne sestre u zavodu se tuže, da ne će ni plesti ni vezti. Kad je kod kuće, bježi u staju, jaši mlade konje, ma velim vam, ponaša se kao dječak. A ipak je već dvanaest godina prošla. — Kozarac se je nasmiešio. — Možda je nešto i od majke nasliedila. — Pogledao je na gospođine ruke, koje su vješto kočijašile. — Ali ja i kuham i vezem i spremam. Šta je to opet, gospodine Kozarac, vi kašljete? — viknula je zabrinuto, jer se je šumar gušio kašljem. — Prehladio sam se prošle noći u šumi. Nije ništa. — Po noći u šumi? Gospode Bože! Što radite noću u šumi? Vrebate na zvjerokradice? Pazite, da vam Šokci ne kradu drva? — Ni jedno, ni drugo. Samo sam se tako zadržao. — Samo se tako zadržao? To je lakoumno. No, koliko mi je poznato, to nije prvi put. Što zapravo tražite noću u šumi? — zapitala je radoznalo. — Ne tražim ništa, ali... mnogo nalazim. — Čudan ste vi sviet, vi pisci. Hoćete li mi pričati, što nalazite noću u šumi? — Gospođa je napustila uzde, konji su pošli korakom. Kozarac je šutio zamišljeno. — Zar mi zbilja ne ćete pričati? — Dva 19

22 Zdravko Dučmelić, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 55

23 20 su ga oka vedro i iskreno moleći pogledala. Tad je on tihim glasom započeo: — U dnu čovjekove duše drhće uviek traženje za bezkrajnim, svemirskim. Nekada to traženje zašutka dnevni život, buka, briga, ali ima časova, kad se tako snažno osjeća, da se ne može odoljeti. Tako mi je bilo sinoć. -- Vraćao sam se prilično umoran kući. Večer je dolazila. Sunce je zapalo, crven je sa zapada nestala. Nebo je probliedilo, prva, jedva vidljiva zviezda je zadrhtala. Nebo je stalo tamniti, mladi je mjesec zasjao. Šuma se zacrnila. Iz podaljega se je činila kao mrtva. — Ali kad se je i posljednji sumrak izgubio posvema, na nebu zablistale zviezde, a mladi mjesec prolio bliedo srebro na kraj, približio sam se šumi. Disala je. Čuo sam joj uzdahe. Možda me je i zvala. Preskočio sam kanal, u kojemu se je mjesec ogledavao, a žabe u njemu kreketale, i kroz prepleteno šikarje krčio put. — Na maloj čistini sam stao. Šuma je mirisala svojim mirisom: vlagom, mladim lišćem, travama, barom. Naslonio sam se leđima na hrastovo stablo, obraslo mahovinom. Stablo je bilo toplo. Toplo kao živo biće. Prešao sam rukom po mahovini. Učinilo mi se, da prelazim rukom po živom tielu. Naslonio sam uho na koru hrasta. Učinilo mi se, da mu moram čuti kucaje srdca. — Podigao sam oči. Crna su stabla stajala ukočeno, mirno. Visoko nada mnom širile se tamne, razkuštrane krošnje. Iznad krošnja: nebo osuto zviezdama. A iznad zvjezdanog neba? — Do mojih je nogu ležao pas. Čini mi se, da je kriesnica bila u grmu. No možda je bilo i trulo drvo. Oko mene je zujao komarac. Vjetar je prolazio krošnjama, nikakav sušanj, ni jedna se zvjerka

21 nije čula, ni jedno ptiče nije ciknulo. Šumski je sviet spavao, uspavanku su mu neumorno kreketale žabe u daljini. — Samo su hrastovi stajali razmišljajući, a ja s njima. Tada sam osjetio najviše, najsavršenije Biće i znao sam: hrast i ja, komarac, koji zuji kraj mene, tamno nebo, zviezde, mjesec, koji je htio, a nije mogao zaviriti u šumu, svi smo mi dio nečega veličanstvenog, dio svemira i blizi Biću. Učinilo mi se, da i nema prolaznosti, da u mienjanju oblika nema umiranja, da i nije težko prekoračiti iz života nad zviezde i ondje naći smirenje. — Mojom se je dušom prosuo mir, kao mjesečevo srebro na krajinu... Kozarac je zašutio. Kad je nastavio, činilo se, da više sam sebi govori, kao da glasno prati tok svojih misli: — Tada je nešto šušnulo. Možda je negdje spao suharak, možda se je zvjerka maknula u svom ležaju ili je pseto njuškajući probilo kakvu šibu. Ipak, onako samog, u samotnoj noći prešli su me trnci jeze. Po prirođenom nagonu čovjeka, da se boji, ali ne izbjegava jezovitost, stao sam se dalje uvlačiti u šumu. Bilo je mračno, pa sam pipao nogama i rukama, kuda ću. Dok sam se verao i pipao, naišao sam na truli panj. Sjeo sam na njega. Zalud sam tražio zviezde. Krošnje su ovdje bile guste i zaokružile su prostor, u kojemu sam se nalazio. Mrak. U tom sam mraku samo nazirao stabla oko sebe. U trulom je panju cvrčao zrikavac. Cvrk, cvrk, cv-r-r-r-r-k. Tako ozbiljno, kao da je to vrlo važan posao. 24 -- Koliko li se je toga dogodilo u toj šumi kroz — sto — dvjesta godina! Zar mi se ne bi mogla izceriti sjena ubojice, koji je ovdje — nekad — vrebao na svoju žrtvu? Zar ne bih mogao čuti uzdisanje krvave, smrtno ranjene žrtve, koja je ovdje — nekad — pala! Nije 22 li negdje — baš ovdje — ukradeno blago, koje čuva u duplji stara sova? ... Znam — djetinjarije — pa ipak! Nešto je šušnulo. Ah — suhe grančice. Jedva čujni lepet krila. Huk, huk — ili zar nije — smrt, sm-r-r-t? Zove li me zloglasna ptica? Negdje je ciknulo ptiče. Nije li ga sova uhvatila? Nešto je u mojoj blizini uzdahnulo: Ah!... Možda je moj pas zievnuo. No mene je bilo strah. Strah od većega nepoznatog. — Kad pogled ne može naći, a duša se ne može dignuti put zviezda, čovjek se osjeća kao jadan crv! — Stresao sam se. Hladno mi je bilo. Pipajući i teturajući izvukao sam se iz šume. Žurio sam se, ne obazirući se, kao da me netko progoni, a kad sam se napokon okrenuo, mlađak je zabo svoj rog u krošnju visokog hrasta. -- Šuma je daleko za mnom ostala. Opet se je činila: mrtva, crna, gluha --- Gospođa je šutjela zamišljeno. Nekoliko puta se je okrenula šumaru. Htjela je nešto reći. Nije rekla ništa. Zategla je uzde. — Hajd', Lili, hajd', Mazur! Zakasnit ćemo na posao. Konji su jedva dočekali nalog. Brzim kasom žurili se k cilju. Tada u najbržem kasu — stoj! Točak je izpao iz kola. Kola su se nagnula na jednu stranu. Gospođine oči su srdito zasjale. Kozarac se je mirno nagnuo k njoj i s blagim smieškom rekao: — Što mislite, gospođo, kako smo griešni, kad se točak pod nama lomi! — Nismo griešni, nije se slomio, nego izpao, a kočijaš je nemaran. Miša — rekla je povišenim glasom — zar nisi mogao pregledati kola prije prezanja? Zar svuda moram sama nadgledati? 23

25 Zdravko Dučmelić: Slavonsko kolo, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 70

26 24

Kočijaš je sišao s kola, češao se iza uha i bezpomoćno pitao: — Što ćemo sad? — Gospođa i Kozarac su sišli s kola. — Namjestiti točak, naravno — rekla je gospođa. Kočijaš je, uz slabu pomoć šumara, pridigao kola. Gospođa je vješto umjestila točak, i brišući ruke o travu još uviek srdito gledala u kočijaša. — Sada ćemo se požuriti — rekla je, kad su se opet u kolima smjestili, i zavitlala bičem po zraku. Na razkršću je zaustavila kola. Šumar je sišao. — Hvala vam, gospođo, i do viđenja! — Do viđenja. I čuvajte se noćne vlage u šumi. Kola su krenula desno. Kozarac je pošao lievo. Još je nešto plavkaste magle obavijalo rub šume. Prešao je most i ušao u šumu. Mislio je na svoj posao. Stručnjačkim okom je promatrao stabla. Zapažao je sa zanimanjem umjetnika u tom živom svietu ono, što je davno doznao u suhoparnoj nauci, da hrast ima sivkastu koru, izrovanu ravnim brazdama, da je u jasena sitno izvezena kora i vijugavo stablo, a briest da je crn, uzpravan kao prst, ljušturaste kore i obješenih hvoja, da su grabrovi i klenovi kvrgavi i granati. Okom je mjerio duljinu i debljinu stabala i procjenjivao im vriednost u robi i novcu. Tu je parcelu šume trebalo prirediti za prodaju. Prošao je prosjekom do šumske sječine. Posao je tekao u redu. Sječinom su ležale grane, trupci, panjevi i iverje. Radnici, Slovenci, tesali su još na trupcima. Šokci su tovarili i izvozili mrtve, okljaštrene, šumske divove.

25

Posao je tekao u redu, a Kozarčevo se je srdce steglo. Volio je šumu, zato je postao šumar. Pomoći svome narodu bio mu je cilj, a stajao je sada bezpomoćan, videći, da se krivo radi. S kojim pravom se je sjekla graničarska šuma, izvozila, prodavala, plienila, uništavala dotle, dok su graničarske potomke snizili na šumske kirijaše? Jesu li zato očevi i djedovi čuvali granicu od najezde Turaka, da se sada njihovim sinovima i unucima pred očima uništava jedan od uvjeta obstanka? Znao je: nesigurna, nizka polja nikada ne će biti izvor blagostanja Šokcu. Šuma je to bila. Šuma, draga braniteljica, u kojoj je Šokac imao sve, što je trebao: kolievku i škrinju, građu, ogradu, ogrjev, pašu za goveda i konje, žir za čopore svinja. Šuma, radi koje se Šokac davno doselio u ovaj kraj. Hrvat se je u njemu bunio radi najezde stranaca, koji su lakomo izcrpljivali neprocjenjivo šokačko bogatstvo. Pomoći nije mogao ni sebi, ni šumi, ni Šokcima. Dobro je znao, da će doći čas, kad Šokac ne će smjeti ni po suharke ići u svoju šumu. Posao je tekao u redu, ali srdce je boljelo. Promuklim glasom izdavao je zapoviesti, i udaljio se od sječine. Je li on psa ili pas njega odveo opet na čistinu, gdje je prošle noći sjedio na trulom panju? Opet se je spustio na panj i zatvorio oči. Šumom se je prosipao cvrkut iz stotinu ptičjih grla. Omamljen od jutarnjeg rosnog sjaja bacao se je s grane na granu kos, crn i žutokljun. Zviždukao je svoju pjesmu. Visoke, bogate, zelene krošnje su šumorile. Krupan pauk 27 spuštao se s visine na tankoj niti, libela prozirnih krila kružila je nad krošnjama, a nad njom visoko, visoko, po plavom nebu

26 letjeli su oblačci, bieli, lagani kao san. Iz vlažne zemlje rasle su trave tankih strukova. Kozarac je otvorio oči i duboko udahnuo miris jutra, djevičansku svježinu šume. Jednim dahom i pogledom upio je svu krasotu oko sebe. Upio i osjetio. Šuma je svojom dušom obujmila svoga pjesnika. Hrastovi su nad glavom šumorili: — Ovo je naše tlo i naše nebo. Bdijemo i čuvamo krajinu kao dobri i snažni vojnici. Čuvamo je od davnine. "Kao Graničari?" — Kao Graničari — šuštalo je kroz krošnje. "Zar vaši zelen-vrhovi ne vide mjesečinu? Zar srh bola ne prolazi kroz vas kao kroz moju dušu?" — zapitao je gorko. — A ti, zar ne znaš, da su mali žirovi pustili žilice u vlažnoj zemlji i da će iz njih nove šume rasti? — šaptalo je nešto prieteći među granama. "Dugo je to čekanje. Dvjesta — trista godina", — uzdahnuo je čovjek. — Dugo čekanje? To je mjerilo za čovjeka, ali nije za šumu i za narod. Vjetrić se je smirio, hrastovi su ušutjeli. Među hrastovima se podigao viti, svietli jasen, providne koprenaste krošnje. Kao liepa, mlada žena među kršnim vojnicima. Prkosan, izazovan — kao Tena. Jedna Tena, krasna, punokrvna, koja je srebrni smieh oko sebe prosipala kao i ljubav na sve strane. Tena, za kojom je mužki sviet ludovao, i za kojom je selo čudne stvari šaputalo: da i više nego očijuka s Ciganinom Đorđom, u čijim je 27 guslama čučao sam đavao pomame, dok su mu crne oči sjale, a iza usana plavih gotovo kao zrele kupine smijali se krupni, bieli zubi. S Ciganinom Đorđom? Ah, takvo što se je vrlo, vrlo riedko čulo u Šokadiji. Gotovo nikad. Šokica i ciganin! — Što je nagnalo tu ženu, da srlja u svoju propast? Možda prebujna narav, koja se kidala od svakidašnjice. Poznavao je on Šokce dublje od njihove dobrodušne veselosti u kolu ili uz čašu vina. Dobro je znao, da u njima, bogato nadarenim, od prirode pametnim i bistrim, bukti želja za neobičnim, za nečim većim, no što im pruža svakidašnji život, i da baš od toga plamena gube ravnotežu. O, nije on u tom času mislio na ono nekoliko Šokaca, koji su mirno izvlačili hrastove iz šume, zadovoljeni dobrom zaradom u kiriji, a nije mislio ni na one, koji su mirno sijali i orali, bez velikih uzbuđenja proživljavali poplave i suše, mirno ljubili svoje žene, rađali djecu, pod starost se povlačili na stan, i napokon tiho umirali. Mislio je na one, koji se nisu smirivali kod svojih žena, koji nisu rađali djecu, ako nisu bili sigurni, da će ih moći odgojiti u onakvom dobru, kakvo su željeli sebi i svojim potomcima; koji nisu odlazili u lugare ili pisare i služili sliepo svakog, tko ih je plaćao, kad im je postao gorak šokački kruh — mislio je na one, koji se nisu mogli obuzdati, postati tihi i krotki, nego su se borili sa zemljom, vodom, okolinom, kovali planove, ostavljali svoje pragove, odlazili u tuđinu, prkosno odbijali svoju djecu od zemlje, školovali ih iznad svojih prilika i stvarali nove nezadovoljnike, pili, razsipali, razsuli se, a 28 ostajali ponosni, čuvajući ljubomorno svoje šokačtvo, kao neku osobitost plemena, kao neko izabrano plemstvo. Ti su mu bili blizi, baš u tima je gledao srž šokačtva, kao temelj budućnosti, — jer te je na stranputice odveo oganj stvaranja u njihovim dušama. Mnogi su od takvih propadali, jer nisu znali naći pravi put. Bilo je nešto bolestno u njima, a on ih je htio izliečiti. 28

Sve je to još bio mrtav kapital: podvodna zemlja, ljudi i nad neznanjem tuđa sila. — Natrag k zemlji! — klicalo je u njemu — natrag k zemlji, jer bez zemlje i nema šokačtva. Čuvajte zemlju, sačuvat ćete i pleme! Bilo je mnogo, što ga je boljelo i jače od haračenja šume. Pa ipak! — Živjela je u njemu jedna zraka nade, koja je znala često osvietliti svu dušu. Zar ti snažni hrvatski muževi — kao šumski hrastovi — bistri i nadareni od Boga i prirode, i te liepe, jedre žene — stvorene za materinstvo — ne će izroditi sinove, pa makar nekoliko sinova, koji će naći pravi put? Zar ne će nekoliki od onih, koji su se odtisnuli u tuđinu, vratiti se natrag s bogatim izkustvom, a školovani osjetiti, kako im teče šokačka krv u žilama, koja se je morala vratiti zemlji? A ti će sinovi rađati sinove, koji će znati i htjeti "biti robovi svoje zemlje, i gospodari svojih žena!" Ti će znati prisiliti vodu, da teče, kud oni budu htjeli, ti će iz zemlje pravim radom izvlačiti bogate plodove, ti će snažni i umni izvojevati svoja stara prava. Ta buduća pokoljenja volio je kao plod svoje krvi. U njihovim budućim životima osjećao je radost svoga bivstvovanja. O njima je htio pisati veličanstvenu knjigu — o živim kapitalima — o tim krasnim ljudima, koji će doći, koji moraju doći, i koje je on naslućivao u sunčanim podnevima na njivama, među sjenama i u sunčanoj igri svietla u šumi, — o tima je sanjao u bezsnenim noćima — on — pjesnik svojih šuma i ravnica — boležljivi šumar Kozarac. — Da li je bio radostan ili žalostan? Kako da ti kažem? Težko je to prosuditi --- Baka je dovršila svoju priču. Ona je i nije tako pričala, samo ja sam je tako čula. 29

Kvočka se je davno smjestila na zabranjeno mjesto među verbenama i skupila piliće pod mekana krila. Sunce je padalo k zapadu. Bacalo je kose zrake kroz borovo granje kraj stare šumarije. Uzdahnula sam i ustala: — Ja idem, bako. — Kuda ćeš? — Kuda? Onim putem, što vodi preko njiva šumi. Možda tragom Kozarca. — Tragom Kozarca? Ne ćeš ga naći. Davno je on mrtav. — Ako ga ipak nađem? Ako i tebe s njime nađem — kao dvie prozirne sjene u mjesečini, koje idu istim putem? Što tada, bako? Baka je ustala. Ozbiljno me je gledala i palcem označila znamen križa na mom čelu. Da li se je bojala, da joj diete nije smušeno, ili je shvatila, kako je težko osjećati i patiti sa živima i mrtvima?

29 30

30 31

USPOMENE Antun Gustav Matoš Ovih dana bilo je šestnaest godina, kako sam stigao u Beograd kao austrijski vojni bjegunac. I u ljudskom životu je malo šestnaest godina, ali kad se za kratko ovo vrieme toliko pati, nada i raduje, toliko živi, vriedi napisati listak memoara. Pretjerana skromnost uviek mi se činila konvencionalna i literarna laž, a u nas je tolika oskudica osobnih uspomena, da ne će biti suvišno ovo nekoliko rieči. Najistinskiji, najiskreniji književnici govore o sebi. Subjektivnost je literarni realizam. Mene je u Srbiju dovela želja za osobnom slobodom. Za ono deset mjeseci službe osjetio sam svu brutalnu tiraniju militarizma. Život dobrog konja je imao pred zapovjednicima mnogo veću vriednost od života eventualnog književnika. Na selu, u zabačenom, blatnom, šijačkom Kutjevu izpod tužne Krndije nisam još vidio svu dubinu bezdna, koji me je dielio od družtva i od mojih ideala. Redovan život, svježi uzduh i kretanje nije hudilo mladom tielu. Brzo sam avanzirao i postao "gefreiter". Kapetan je bio doduše nabusit, ali me zaštićivao od "supaša", galoniranih gejaka, koji se kao podoficiri osvećuju gospodi, "koja uče tolike škole, a ne znaju ni konja osedlati." Tako dođe proljeće. Lug i polje se zeleni, iz sela se razlieva sok šokačke pjesme, izpod dudova duduču gajde, na šareno, ravno požežko polje truni se radost zlatne ševine pjesme. Proljeće, sunce me utješilo. Ali krajem lipnja poslaše me u Zagreb, u Podkivačku školu, odakle sam trebao biti poslan na Veterinarsku akademiju u Beč. U Zagrebu vidjeli, da sam nitko i ništa, mrtav za svaku slobodnu misao. Tužio sam se drugu, pravniku M. J-ću, i jednog liepog dana, koncem kolovoza, preobučem se u njegovom stanu, odpješačim s njim do Velike Gorice, prve stanice iza Zagreba, i za 32 dva dana sretno dospijemo u Šabac. Ali pošto smo spiskali pare, mom prijatelju klone energija, i poslije dugačkog, slinavog i suznog gledanja preko Save — na "domovinu" — smiluje nam se "flosar" Slovenac, i prebaci nas prieko. Vrieme u Boga divno. Kitnjasti Sriem pun znanaca, i svi liepo dočekuju đake putnike, koji po grabancijaškom običaju idu "per pedes apostolorum". Bostani, lubenice, Cigani, pudarice, tamburaši, tamni, ogromni lugovi sa čobanima i svinjarima u stilu Matije Antuna Reljkovića, krasne darežljive snašice ... Rođen sam Sriemac, i kao Zagrebčanin nisam nikada vidio svoju kolievku, i nije čudo, što se u meni, u zao čas probudila ljubav za rođenom grudom. Zaboravih, da sam vojnik, da sam izvan zakona. Toplo sunce, Fruška gora, Brankovo Dunavo, gostoprimljivi manastiri u sjeni drevnih lipa, snježni krstovi crveno-nožnih roda u mekoći modre visine, nepomični crkveni prsti dalekih, župnih sela, prva večernja svjetla u vandrokaškom čemernom sutonu, uplašena jata čvoraka, žuti i modri grozdovi plodnih njiva, bieli čopori glasnih gusaka u uzdušnoj, zlatnoj paučini iznad gostoljubive mahovine ratarskih krovova, tihi salaši i viloviti posavski konji, miris posljednjeg siena: ono sunce, ona zemlja, onaj dobri i pitomi narod, sve me to opilo snagom starog karlovačkog vina, pa sam živio i uživao objesenjački: kao na bielom hljebu. U selu Privlaci blizu Vinkovaca zavolio liepu, garavu Šokicu. Ostadoh kod nje, upravo kod njene tetke nekoliko dana, a moj drug J—ć čekao me u Vukovaru. Dabogme, nisam stigao u urečeno vrieme, i ostadoh sam. Raztrieznih se. Jesenje lišće, magla, kiša pada na moje putove. Bazdaličem već mjesec 31 dana. Otrcan kao prosjak, crn kao Ciganin. Ili natrag u vojsku ili u Beograd. Odlučio sam se za Srbiju, i kako nisam imao putna troška, prieđem iz Vukovara preko Dunava k mom djedu, vascieloj Bačkoj poznatom "meštru" (učitelju) Grgi, koji je tada ljetovao u ubavom selu Plavni, kraj dunavskog rita, bogatog jelenima i pticama močvaricama. Hesapio sam, da roditelji "didi" ništa nisu javili od straha, da ga ne 33

Zdravko Dučmelić, crtež Antologija sriemskih pisaca, str. 91 34 uplaše, i nisam se prevario. Povjerovao mi je, da sam na dopustu. Za dva sata doveslasmo do sela. Pod starim dudom dršću "Narodne Novine" u poznatim starim rukama. Moji rođaci, bački seljani, liepo me ugostiše, i za tri dana vratim se preko Vukovara u Mitrovicu, odakle ću ravno u Beograd. Uveče, oko sedam sati, čekao sam na stanici i zabavljao se sa vrlo ljubeznom ženom advokata, ali uto dođu u čekaonicu žandari. Uhite me. Tablo! Gospođa advokatica branila me kao Drajfusa, govorila je, da sam đak, a ne vojnik, al' sve uzaman. Izdao me vojnik iz moje čete. Slučajno se desio u Mitrovici na sudu. Turiše me u najgoru buharu. Pod daskama, tovar od mangupskog đubreta. Za nekoliko minuta napunih se ušima i stjenicama. Parcovi mi skaču u pantalone. Uzaman se za mene zauzimahu patrioti, g. Gamiršek, industrialac, i novinar M. Relić. Cio drugi dan ne dobih kore hljeba, jer u civilnom zatvoru kao vojnik nisam "imao prava" jesti. Bijah sretan, kad 32 me sutradan oko devet sati odpratio pandur na stanicu, za Petrovaradin. Tako sam gladovao, da zaboravih pobjeći. Od Rume bijasmo sami, čuvar je zadriemao, kukuruz na širokom polju je visok i gostoljubiv, ali ja ostadoh, jer se nadah odmoru i čistoj vojničkoj menaži. Ali i ta nada me iznevjerila. Moj čuvar se skine s vlaka u Majuru mjesto u Petrovaradinu, i kad stigosmo pješke u grad, vrieme ručka je već davno prošlo. Bilo je to u subotu. Pošto sutra, u nedjelju, ne rade oficiri u kancelarijama, bilo mi jasno, da ću do ponedjeljka gladovati. Turiše me u rupu na jednoj od gradskih kapija, iza Wachzimmera, s kamenom mjesto kreveta. Do nedjelje su stražili artiljeristi Česi, koje umjesto odgovora na moje zaklinjanje za hranu udarahu kundacima kroz drvenu ogradu moje menažerije. Srećom se straža izmieni, i jedan graničar infanterist dobaci mi krišom vojničkog somuna. 35

ANTUN GUSTAV MATOŠ rodio se 13. lipnja 1873. u Tovarniku (kod Šida) u Sriemu, gdje mu je otac bio pučki učitelj. G. 1875. prieđe mu otac u Zagreb (zadnje godine života bio je orguljaš crkve sv. Marka), gdje je Gustav odrastao. Svršivši normalku pođe u gimnaziju, koju je svršio samo do šestoga razreda. Tada pođe na veterinarski tečaj u Beču. Već je ranije počeo učiti čelo, u čemu se u Beču usavršavao, zanemarujući svoju "konjsku znanost". Iz Beča pođe u Prag, gdje je mnogo prijateljevao s guslačima braćom Tkalčićima Ivom i Jurom, svojim susjedima iz Jurjevske ulice u Zagrebu. Budući da je bio bez mature i veterinarskog izpita, uzeše ga u vojnike kao prostoga baku kod pastuharske pukovnije u Kutjevu. No tu radi prekršene discipline dođe doskora u vojni zatvor. Iz zatvora pobježe, prešavši Dunav,

Antun Gustav Matoš u Beograd (1894.). Tu dobije mjesto čeliste u orkestru srbskog kraljevskog kazališta. G. 1897. odputuje preko Muenchena u Ženevu, a odovud ljeti 1899. u Pariz. U Srbiju se za vrieme svoga biega iz monarkije još jedanput vratio ljeti g. 1904. Prigodom vladarevog jubileja bude pomilovan g. 1908. te se vrati u Zagreb, i tu živi kao novinar, književnik i učitelj, najprije niže, a onda više pučke škole (nakon izpita iz hrvatskoga, njemačkoga i francuzkog jezika g. 1910.). U jesen g. 1913. odputovao je u Rim i Firencu, nadajući se ondje ozdravljenju, jer je bolovao od tuberkuloze grla. Pred Božić iste godine morade se vratiti u Zagreb. Podvrgavši se ovdje triput operaciji, umro je u bolnici milosrdnih sestara 17. ožujka 1914. g. 36

Iz Beograda počeo je surađivati u sarajevskoj "Nadi" (g. 1895.), u "Brankovu Kolu" (Sriem. Karlovci), "Zori" (Mostar), u "Viencu" (1898.) i "Narodnim Novinama". Prve je svoje crtice sabrao u knjizi "Iverje", 33 Mostar 1899., a g. 1900. izda već drugu knjigu pod nadpisom "Novo Iverje", u kojoj je najveća pripoviest "Nekad bilo, sad se spominjalo". Svoje kritike i podlistke izdao je u knjizi "Ogledi", studije i impresije (Zadar 1905.). G. 1907. izda u Zagrebu zbirku eseja i impresija pod naslovom "Vidici i putovi"; g. 1909. "Umorne priče", g. 1910. "Naše ljude i krajeve", g. 1913. "Pečalbu" (izdalo Družtvo hrv. književnika). Poslije njegove smrti izdao je zagrebački nakladni zavod "Feljtone i eseje" (1917.); iste godine priredi Vladimir Lunaček Matoševe "Umorne priče" te "Vidike i putove" u novom izdanju. Pokojnikov brat izdao je g. 1925. zbirku Matoševih izabranih crtica i podlistaka pod nadpisom "Dok je srca, bit će i Kroacije". Binoza — domaći pisci izdalo je skupna djela Matoševa u sedamnaest knjiga, a Ljubo Wiesner izdao je g. 1934. skupnu knjigu "A. G. Matoš in memoriam o 20-godišnjici smrti". Kao dugogodišnji suradnik "Obzora" napisao je i objelodanio u njemu osobito posljednje četiri godine života velik broj podlistaka, kritika, crtica i eseja.

Tek u ponedjeljak me "primiše" i poslaše u široku, bielu sobu s izlazom na sjeveroiztočnu gradsku kapiju. Sa mnom je bilo još nekoliko civilista zbog prekršaja na manevrima. Na veliku moju sreću robijaši pod iztražnim zatvorom nose mundir svoje čete, i pošto u Petrovaradinu nije bilo husara, mogao sam se koristiti mojim otrcanim civilnim odielom, dok ne stigne iz moje komande uniforma. Prvi dan proživjeh prilično. Imao sam još apetita, dobro sam spavao. Moji supatnici (jedan seljak, jedan ekonom iz Križevaca i dva Ciganina) bili su ugodna gospoda. Bio sam još fizički slomljen. Najbolji liek protiv duševnih jesu tjelesni bolovi. No treći dan pustiše seljaka i ekonoma, a ja ostadoh s Ciganima. Noću mi nije više padao san na oči. Zorom sam sanjao grozne snove. Nismo smjeli pušiti, i pušili smo grozan duvan, koji nam je ukriomčario pekar oko jedanaest sati prije podne, kad smo pod puškom nosili na nužnik zajednički "kazan". Kako nismo imali žigica, palili smo cigare, zavijene u stari novinski papir, udarajući gvožđem po gvozdenoj peći i hvatajući iskru na gubi pepela od 37

34 Zdravko Dučmelić, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 116 38 suvih starih krpa. A napolju već sipi i sipi. kiša, tužna i žuta, prva jesenja kiša, a magla pritisnula duše kao sindžir od olova. Pobjeći odlučih tek dva sata prije čina. Pričam tu poznatu priču, jer sam imao dosada običaj mistificirati ljubopitljive ljude, i jer su se o tom biegu tiskale nevjerojatne verzije, n. pr. da sam sa Varadina skakao u Dunav, da su za mnom pucali i da sam tako doplivao u Beograd. Jednog, dakle, jutra, koncem rujna 1894., vrieme se razigralo, sunce je sinulo, a ja promatrah kroz rešetku sjajne i crvene nianse na hrbtu oficirskog konja, koji je mirno pasao travu, a pored njega legao nauznak "furešec", sklopio oči i zapjevao. Sjetio sam se na dugačka zimu, na samoću među tim grobničkim zidanama, na sramotu. Najviše me mučilo, što nisam smio misliti, čitati, pa da ću izaći iz te ljudske sramote kao kreten, idiot, kukavica, kandidat za propalicu. Odlučih pobjeći, još danas, što prije, odmah, umaknuti ili poginuti. Nikad ne bijah u tom kraju, ali sam znao odprilike, gdje su Novi Sad i Beograd. To se osjeća... Svaki dan poslije jedanaest sati prije podne dolazio bi narednik tamničar s onoliko momaka, koliko je bilo nas robijaša, jer je svakoga hranila druga kompanija. Vani, dva tri koraka pri tamničkom izlazu, na unutrašnjim bedemskim vratima, šeta dan i noć stražar. Trebalo je ugrabiti zgodan čas i strugnuti u trenu, kad je tamničar s momcima najdalje od tamničkog izlazka, i šmugnuti na hodnik u momentu, kad mi je vojnik okrenut leđima. Moja sudbina i dobra sreća je htjela, da sam sve te momente mogao upotriebiti. Naš stol odgurao sam prije narednikovog dolazka diagonalno od vrata u najudaljeniji ćošak, i kad je za tamničarom ušao posljednji momak s hranom, šmugnem na hodnik, i opazim, da vojnik šeta gore, ne prema meni. Dok još nije stigao do gornjeg stožera od gradske 39

35 Zdravko Dučmelić, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 126

36 40 kapije, dotrčao sam do druge, izlazne bedemske kapije, prešao sam ćupriju i na suncem obasjanom putu sretnem (malum omen!) babetinu s korpom i suncobranom. Staza srećom zakreće i gubi se iza zidova, i tako me sa gradske kapije ne mogahu opaziti eventualni gonioci. Skočim u jedan jendek, prieđem preko dva tri, sve niža i niža bedema i nađem se na stazi, što vodi na novosadski most. Zavučem se u dunavski vrbak, i kad se nađoh na mostu, zabrujaše novosadska i varadinska podnevna zvona. Ćuprija vrvi od svieta najviše vojnika, sred mosta sretnem oficira auditora, koji me primio; tako smo prošli jedan pored drugoga, da me nije mogao vidjeti zbog stupova, što diele kolski most od pješačkoga. Cielim putem se nisam okrenuo. U leđima senzacija, kao da me nekoliko dobrih strielaca uzelo na nišan. U Novom Sadu nahranila me ovčjim mliekom seljanka, a cielo poslije podne ležah u visokom kukuruzu, što kao hajdučka šuma pritisnu široko polje. Blizu, na putu na sjever spram barutane, svaki čas se pojavljuju vojničke patrole. Na jesenjem crvenom suncu gore vrhovi novosadskih zvonika, a na zelenom fruškom kalpaku plamti Petrovaradin kao prokleti grad, kao fatalni dragi kamen. Osjetih, da sam slobodan, i tko to nije osjetio, ne zna, kako grije slobodno sunce, kako duva slobodni vjetar i kako je sladak slobodni kruh! Spavajući danju i pješačeći noću, stigoh treći dan o podne u Pančevo. Umoran legnem kraj plota na uzvisici, što se spušta prema Tamišu. Beograd, nepoznata varoš, grad mojih nada, koči se nad sjajnim vodama, i ne vjerujem očima, da sam blizu cilja, da su ova modra mekana brda sloboda i Srbija. Osjetih ljutu glad, i u vrtu, nad glavom, opazim zrele jabuke. Skočim preko plota i kad napunih džepove, diže se u voćnjaku, blizu kuće, žagor, graja, i najzad se iza granja i lišća pojave dva gospodina, mlađi, plav, u prsluku, i stariji prosied i bradat, a za njima nekoliko čilih, snažnih 41

37 Zdravko Dučmelić: Kočijaš iz Bačke, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 138 42 pivarskih momaka, pa za mnom u potjeru. Kako sam bio izmožden i umoran, uhvatiše me brzo kod plota. Najprije me htjedoše ljudski izmlatiti, ali pošto moja fizionomija postade sumnjiva gazdi — starom gospodinu, viknuše gospoda svoje komšije žandare, i iza neopisivih ponižavanja odvede me, s otečenim džepovima, podnarednik žandar kroz gradsku ljubopitljivost u varošku kuću. Bilo je to oko dva sata po podne. Do šest sati u veče sjedio sam u pandurskoj sobi, čekajući na tužioca, u groznoj neizvjestnosti. Malo prije bila mi je Srbija nov život, sloboda, tako reći preko Dunava pred nosom, trebao sam tek posegnuti, a sada — jedan glupi slučaj, sitnica neka me prokaže, da sam robijaš bjegunac i sve, sve je propalo, svršeno! Nikada nisam proživio groznijih, očajnijih časova kao ono zbog nekoliko crvljivih jabuka. Čudim se, da nisam za ono četiri sata čekanja poludio, osiedio, presvisnuo. No tužilac, g. Vajfert (otac poznatog beogradskog industrialca), nije došao, i najzad me izvedoše pred policijskog šefa. Rekoh, da se zovem Ištvan (Stevan) Jurković, da sam putujući glumac, pa dođoh u Pančevo radi novosadske družine, koja je trebala doći za dan-dva. Povjerovaše mi. Policijski narednik, debeli Madžar, bijaše vrlo ljubezan. Dali su mi t. zv. otvoreni pasoš, s kojim sam mogao bezplatno putovati željeznicom, i vratiti se kući. Prenoćih na čistom ležištu i u zoru me, čilog i odmorenog, odvede uparađen pandur do tamiškog bogaza, odakle se zavukoh u najgušći dunavski vrbak.

38 Oko podne naiđu lađari i pomogao sam im vući lađu uz vodu. Tako smo prešli austrijsku financijsku stražaru. Na domak Zemuna ukrcamo se i zaveslasmo spram Beograda. Pošto nisam imao nikakvih dokaza, da sam vojnički bjegunac, poslaše me sa savske stanice u Upravu varoši. Upravniku Kasidolcu rekoh, šta je i kako je, i on me vrlo ljubezno uputi, da me mora nekoliko dana zadržati u policiji, da ću se danju moći slobodno kretati po dvorištu i da ću brzo biti pušten, ako me iz Austrije ne potraže kao običnog zlikovca. I tako padoh već prvi dan u centar najaktualnijih 43 događaja. Moji suputnici su bili učestnici Čebinčeve i "markaške" afere. Tamo pod orahom prvi put vidjeh gg. Đoku Novakovića, Acu Stanojevića, Jašu Nenadovića, Simu Đakovića. Koliko se izmienilo za ovo godina! Kad se nađoh jedno sunčano popodne na nepoznatoj kaldrmi, u žagoru poznatog razgovora bijah tako sretan, da sam veselo tražio ma kakav posao. Htjedoh u konobare, ali kafedžije nađoše, da sam suviše biedan i otrcan za tu reprezentativnu funkciju. Nisam bio ni za kelnera! Već u policiji mi rekoše, da je moj ujak, dr. Šams, državni kemičar, nedavno odputovao. Pred veče se krenem na prenoćište u Ratarskoj ulici i na tramvaju opazim prijateljsko lice. Bio je to Stjepan Brozović, sada urednik "Narodnoga Lista" u Nju-Jorku. Godinu dana prije mene pobjegao je iz iste čete u Srbiju, a prije dva dana stigao je u Beograd sa Vrške Čuke, gdje je bio majdanski pisar. Bratski me primio i pružio mi prvu pomoć. Postao sam čelist, pa novinar, literat. Nije Bog zna šta.

39 44

40 45

NA DUNAVU Josip Lovretić

Istom zarudjela na iztoku zora, a već se glasalo jasno zvono sa zvonika seoske crkve. Selo se pomalo budilo, a zvono ga još bolje razbuđiva, da se razvedre sanene oči kao ovaj liepi vedri dan, da se sklapaju ruke, da se šapću molitvice, da se slavi vječni Bog na osvitku rana jutra. Ozvanja glas zvona selom i preko sela, pa kao da ga iza sela preko šljivika i vinograda tihi Dunav sebi mami i sa sobom odvodi, — stišava se, gubi se, nestaje ga. Liepo je, vedro, proljetno jutro — još nije to ni jutro — tek je prozorje dana. Kao da je stalo zvono, a opet neki novi zvuk ozvanja selom. To ti je iza glasnog zvona na zvoniku prva seoska budilica — to je glas čekića po usijanom gvožđu. U pol sata bliže krstopuću kovački je viganj. U vignju pomješteni kopački alati; nasred vignja na panju nakovanj, a ukraj banka pritiska mladi kovač podnožnik mješine, pa razpiruje vatru na banku, da se razasije gvozdena šibka. Nosi šibku na nakovanj, udara čekićem, a šibka se pruža i savija, negdje se širi, negdje tanji, pa u čas stvara snažna ruka, što bistra pamet smišlja. — Ohladjelo gvožđe. Kovač ide snova k banku, da iznova razpiri oganj, da iznova razžari gvožđe, pa opet udara čekićem po vrelu gvozđu na nakovnju, da znadu oni, i koji ga ne vide, da tu nisu oči sanjljive, da su tu mišice napete, da je tu liepo lice ogareno, da su tu ruke radine, nažuljane. I kao da je glas čekića probudio i domamio gorsku vilu, pokaza se preko puta na vratima dvorišta velike seljačke zadruge divna djevojka. Već se je razdanilo, pa i preko puta opažaš, da je to ljepota, o kojoj se samo sniva. Djevojka je ni visoka ni malena, a 46 opet tanana, stasita. Izišla je odkrivene glave, pa, kad joj vidiš tu gustu crnu kosu, rekao bi: to je stala noćna kraljica, da na uranak jutra prkosi vedrom danu. Pod crnim obrvicama kriese joj se bistre jasne oči, nad usnicom joj malen crn madež, a lice joj se ne žari, nego je bielo, gotovo kao da je bliedo, gospodsko. Gleda ona preko puta, pa uzvisuje glavom, kao da motri preko vignja i dalje --- Stao kovač do nakovnja. Kao da mu je otežčala desna ruka, ne udara po gvožđu, pa se gvožđe hladi, a djevojka izprieka zirne kadšto malo u viganj, pa se kovaču srdce razžaruje, plamsa. Pustio je čekić iz ruke, mahne desnicom preko lieve strane prsa, da protare snažne grudi, da ih ne probije to razigrano srdce. Dobro što djevojka zađe opet u dvorište, pa kovač uzdahne, i malo mu kao odlane. — Hajd sad iznova podjaruj gvožđe. Ohladjelo je. Kovač priđe banku, metne gvožđe nad žeravicu ugljevlja, pa steže i razteže mješinu, a misli o djevojci. Kad je prišao nakovnju, spazi preko puta otvoren prozorak djevojkina kućara. Kućar je bio baš u pročelju. To je selo blizu Vukovara, a kod Vukovara je šuma Gornjak. Čuje mladić, gdje pjeva djevojka: Poduni mi, vjetre, od Gornjaka Donesi mi miris od momaka, Od momaka, vukovarskih đaka. Volio bi kovač, da je djevojka njemu što zapjevala, već Vukovarcima. Zato on stane kod nakovnja, pa odpjeva: 41 Hajde, draga, da se naučimo, Da se mladi otajno ljubimo. 47

Zdravko Dučmelić, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 159

42 48

Ti se stvori biber u dućanu, A ja ću se kalfa u zanatu. Sviet će reći: kalfa biber grize-- A ja ljubim iz potaje dragu. Spazi on, da je djevojka prišla bliže prozoru u kućaru, pa zapjeva opet: Hajde, draga, da se naučimo. Da se mladi otajno ljubimo. Ti se stvori rumena ružica, A ja ću se leptir na ružici. Sviet će reći: leptir ružu grize, A ja ljubim iz potaje dragu. I kao da ju je pjesma domamila, za čas za dva eto ti djevojke k njemu u viganj. — Ti to pjevaš, kao da mene mamiš? — poče ona, čim stupi unutra. — A nije — izgovara se kovač. — Pjevam, da nisam sam. — Vidiš — nasloni se djevojka na nakovanj — mrzko mi je, što si taki. Znam, da me voliš, a ipak nikada rieči izmamiti od tebe, da vidim, da je zbilja tako. — Pa što ću ti govoriti, kad znam, da znadeš. — E! Nije to tako. Ja sam djevojka za udaju. Ili ti mene prosi, ili ću ja druge svate domamiti. Hvala Bogu, čak me i u krajinu prose. — Pa što želiš, da učinim? Rekla si, da do jeseni ne ćeš iz kuće.

43 49

JOSIP LOVRETIĆ rodio se 29. lipnja 1865. g. u Otoku. Svršivši srednju školu u Vinkovcima, upisuje se u biskupsko sjemenište u Đakovu. Kao mlad svećenik vrši od g. 1890. poslove ravnatelja biskupske tiskare u Đakovu, a od g. 1902. upravitelj je župe u Gradištu kraj Vinkovaca. Već za svojih mlađih dana počinje se zanimati za narodni život bliže mu okoline, koji se u pogledu narodnih običaja, nošnje, pjesme, plesa te zanimljivih folklorističnih osobitosti onoga kraja upravo nuđao promatraču u velikom obilju. Tim su gledanjem protkani gotovo svi Lovretićevi književni prilozi.

Josip Lovretić

Mnogobrojne takve crtice kraćeg, a kadkada i odveć dugog sastava, izlaze mu u različitim dnevnicima ("Hrvatski Branik"), pa u "Viencu" ("Na Antunovo", "Na materinom grobu", "Triput u časti", "Lucijine suze", "Čikini ulari"), u "Prosvjeti" ("Filipovčica", "Čini", "Puška dvocjevka", "Nasmijana usta", "Tri groba", "Uz prkos"), pa u sarajevskoj "Nadi" ("Mladi i stari dani", "Na krstopuću", "Ljubav nije šala", "Milo za drago"). U "Spomen knjizi" Matice Hrvatske izlazi mu članak: "Uoči biskupova dana". Brojne njegove pjesme objelodanila je "Jeka od Osijeka" u pojedinim svojim godištima.

Danas živi Lovretić kao umirovljeni župnik na jednom gospodarskom dobru sarajevskog nadbiskupa kraj Gradačca u Bosni.

44 50

— Da, da ne ću! Ali nemoj ni ti sjedit u svom domu, uvukavši rogove, nego ded, brajine, pokucaj mom otcu na vrata. Znaš, stari je nago, — zaprosit će me drugi, a ti onda ostaj, pa jauči! Opet djevojka odtrka kući, da ne bi njezini spazili, da je nema. Mladić ostade sam. Zažario se malo, razgovarajući se s djevojkom; valjda mu srdce veselije zakucalo. Nekako mu se i mrke oči zacaklile, pa su u isti čas i vesele i tugaljive. Liepa mu gusta mrka kosa, liepo mu je i bielo lice, samo malo ogareno, jer u vignju radi. Snažan je, stasit je, — šteta samo, što je smjeran, pa ne izpravi to svoje liepo tielo, kao njegova liepa djevojka. Istom djevojka u svoj kućar, a već se odande pula pjesmica: Brate Ivo, ne b' mi bilo krivo, Danas da me zaprosiš od mame! Spomenula je i njegovo ime, pa kao da mu je viknula: — Ded, momče, ovamo! — I on koraknu, da će iz vignja, ali se opet sjeti, pa ostade, gdje je, i samo šapnu: — Danas bi bilo prerano, ali u nedjelju idem njenom otcu, pa nek onda sve selo znade. Još on u vignju misli, ali eto mu na vrata prijatelja. Drug mu dvie godine stariji od njega, a kad ga dobro pogledaš, rekao bi: braća su, nisu prijatelji. U ovoga oči tamne, kao u njega, samo se brže kreću; kosa mu gusta, mrka i mekana kao njegova, samo je po gospodski češlja u vis, pa mu kad tad koji pramen i na čelo padne. Brci mu crni i mala bradica pod usnicom, a lice mu kao ogareno, mrko. Natakao na nos očaie, lievu ruku za se zabacio, a desnom zamahuje, kad govori. Vlada se kao gospodin, a i jest gospodin — seoski blagajnik. Više put bi kovaču Ivi rekli seljani, da mu je njegova vjerenica Mara slična kao sestra, da mu je blagajnik Jakša sličan kao brat, pa 51

45 Zdravko Dučmelić: Slavonski momak, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 212

46 52 valjda je zato on i volio nju kao sestru, a njega kao brata, pa valjda se ovo jutro djevojka zato i ljuti na njega, što se on ne može da sjeti, da je on momak, a ona djevojka, da su godine tu, pa treba da bude i svatova. Drug došao kovaču u viganj, malo progovorio s njime, pa ode u obćinski ured na posao, a izprieka s prozora kućara gledalo za njim liepo oko gizdave djevojke. Za blagajnikom se pomamiše sve djevojke u selu, pa nije ni čudo, da za njim gleda i vjerenica njegova druga. On prvi momak u selu, ona najbolja djevojka u okolišu. Zato je Jakša i rekao sinoć djevojci, kad ju je skobio: — Maro, da nisi Ivina, bila bi moja! — E, pa to je lako! — požurila djevojka — ostavit ću ga, pa sam svoja i Vaša. To je djevojci u glavi, pa zato i glede tako daleko za njime, pa je zato jutros i govorila Ivi, da je brže prosi, da se ne bi tko drugi najavio. Znala je, da se kovač ne će ženiti do jeseni, pa veli: — ako ga ostavim, sam je kriv. A kovač je motri iz vignja i uživa, što ona rad njega i za drugim gleda. Bilo pred večer toga dana. Idu djevojke na Dunav po vodu. Uprtila i Mara svoju obramenicu sa dva koršova, pa se žuri, a opremila se, kao da će u crkvu. Bliže Dunavu skobi se s Jakšom. — Kamo, Maro? — stavlja on djevojku. — Na Dunav po vodu. A Vi? — Baš upravo preda te. Valjda se ne ljutiš, što sam ti ono sinoć kazo? 53

47 Zdravko Dučmelić, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 230 54

— Štogod! Zašto bih se ljutila! Nego evo stojim, pa čekam, ne bi li opet iznova. — O, drage volje. Znaš, take djevojke nema daleko. — A takog momka kao Vi?! — Što misliš, da te zaprosim? — Da Vi znate, što ja mislim, ne bi Vi mene ni prosili, nego bi rekli: — Kaži otcu, nek kupi svatove. — A ja sam darove već pripremila. — A Ivo? — Ah! — mahne djevojka rukom — kao da ga nije ni bilo. Ruku o ruku, dlan o dlan, pa ugovoriše. Samo odlučiše, da taje do jeseni. Da ih je Ivo vidio, gdje onako pouzdano razgovaraju, rekao bi: — Gle, sastali se; valjda o meni razgovaraju. Ne vratiše se skupa u selo, nego Jakša ode napried, a djevojka se vrati poslije s drugom djevojkom iz sela. Kad su došle blizu kuće, zapjevaše djevojke: Volim biti morske ribe hrana, Već ljubiti, kog mi nije kana; Volim biti sjeme od rogača, Već ljubiti garava kovača! A kovaču se u vignju razdragalo srdce, što mu je djevojka pjevala jutros za uranka, pa opet sada s večera prije počinka. Nije znao siromah, da ona sada onako misli, kao što pjeva. Opet bivalo njih troje prečesto skupa kao i prije. Nedjeljom bi prošetali selom, pa bilo gledati, kao što ono pjesma pjeva: Dva su 55

48 bora uzporedo rasla, a med njima tankovrha jela. Prevario bi se, rekao bi, dva su to brata rođena i med njima jedinica seka. Prođe im tako proljeće i ljeto, i već stade pomalo žutjeti lišće po drveću. Kad dođe to doba, onda je najživlje u tim našim selima. Što je u selu mladeži, to sve seli u vinograde u pudarinu, i što imade odraslijih, bilo priprostih, bilo gospode, sve se to šeće u vinograde, da prigleđe, kako se grožđe šari. Blagajnikov otac imao velik vinograd blizu sela. Kadgod je bila berba, pozvao bi on svu gospodu iz sela, a skupio i sve bolje seoske djevojke, pa se tu veselilo, dok ne bi sunce stalo zalaziti, a kod kuće se dalje slavilo kadkad i do dana. I te godine pozva on goste kao i prije. Bio tu i mladi kovač, drug njegova sina, pa i liepa Mara, njegova vjerenica. Uoči toga dana osokoli se kovač, pa ode Marinom otcu i zaprosi djevojku. — Pričekaj, sinko — reče mu stari, kad je čuo sve, što ovaj želi — rekao si, da želiš svatove oko svete Kate. I tri nedjelje su za zaruke dosta. Dođi onda, pa ako ti je dotle nitko ne preotme, tvoja je. Mladić bio sretan, da je samo počeo. — Veli: — dalje će već biti lakše. Sutradan bilo u berbi živo, veselo. Djevojke beru i pjevaju, gospoda pomažu i odmažu, ali ipak odmiče brazda za brazdom. Kovač i njegov drug blagajnik jedan do drugoga kao dva rođena brata. Kojoj djevojci jedan priđe, stane i drugi do nje. S kojom jedan progovori, tu i drugi ma što zapita. Nego nekako bilo čudno mladom kovaču, što mu drug stane kraj svake djevojke, svakoj makar što šapne, a Mare još ni pogledao nije. I požalio kovač malo, što mu drug ne glede djevojku.

56

Za ručkom sjedjela sva seoska gospoda za stolom u hladu velikog oraha, a djevojkama prostrli na zemlji nedaleko njihova stola. Veselo je to kao već u berbi. Djevojke pjevaju iz svog skupa, a gospoda odande prihvaćaju i gude za njima. Samo je kovač Ivo malo neveseo, kradomice pogleda svoju djevojku, pa sve misli, požalit će mu Mara na druga, što je danas slabo glede. Blagajnik kao da je osjetio, što je njegovu drugu, pa ustade od stola i priđe djevojkama. Stade do Mare. Kovaču se razvedri lice. Blagajnik uze djevojku za ruku i privede je k stolu. Domaćin natoči u čašicu vina do pole, pusti u nju dva dukata, pa nazdravi Mari — za tri nedjelje svojoj snaji. Zašutješe svi kod stola. Kovač sjedio, kao da ga je munja sinula, nu sretan bio, pa se brzo sabra, i sjedne mirno gleđući preda se. Djevojka prihvati čašu, izkapi vino, primi dukate i poljubi svekra u ruku. Sad je Jakša sasvim drugčiji već do podne. Ide k Mari, pa sve oko nje, a svog druga ne pogleda više. Pohvata se mladež u kolo, pa se igraju vanjkušca. Sad ovaj u kolo, sad onaj. Dođe red i na kovača. Čim on u kolo, povede Mara nehajno pjesmicu: U kovača liepo oko, Lice garavo. Što mi strepiš na prsima, Biela maramo? Pod maramom potitrava "Mesir"1 tanani Poljubi me, ne štedi me, 49 Još smo mlađani. 57

Kao da ga je pjesmica uslobodila, osokoli se on i stade pred Maru. Baci joj vanjkušac pred noge. Djevojka kleče, kleknu i on, pa se poljubiše. Još mu ona tiho šapnu: — Makar da ti nisam suđena, ipak te volim. To mu je bila sva hvala, što je četiri godine samo na nju mislio. Tako znade zabaviti momka samo djevojka, a onako se znadu iznevjeriti prijatelju samo gospoda. Kad se gosti raziđoše iz vinograda, da se o večeri stanu kupiti u blagajnikovu domu, ne ode kovač onamo. Prijatelj i vjerenica mu proslaviše svoje zaruke bez njega. Tri nedjelje iza toga bili svatovi Marini. Ne pozva drug druga u svatove. A i kako bi? Svanuo to liep, vedar dan, a zarana bilo još hladno kao obično s jeseni. I toga jutra glasalo se zvono seoske crkvice kao ono s proljeća; i taj dan čulo se, kako udara čekić po usijanom gvožđu na nakovnju. Samo danas ne probudi kovač djevojke. Poranila je 1 - mesir je tanko tkanje. ona još prije njega. Ni ne pjeva mladi kovač danas kao proljetos, da primami djevojku, da je u viganj domami. Otvoren joj je prozorak njezina kućara, ali nje nema na prozoru. Da je tko taj dan i bolje motrio mladoga kovača, ne bi mogao opaziti, da mu je srdce bolno. Mirno se on vlada. Valjda se kadkad sjeti prijatelja i nevjernice, ali je u njega dosta posla u vignju, pa i ne gleda pravo onamo, kamo je dosad uviek samo i gledao. Nekakva ga potajna omarina obuze oko pol dana. Kupe se pomalo svati, a njemu mravci prolaze tielom. Ipak se mladić svlada, razpiri vatru, razgrija željezo i stade do nakovnja, pa nehotice pogleda prieko, a baš dođoše do udavačina prozora njezine druge, djevojke. 58

Kovač zadrhta, no ipak se malo razabra, a djevojke zapjevaše: Seko Maro, otvaraj kapiju, Da vidimo Jakšu đuvegiju.

Mladić uzdahne, ruka mu klonu, a vrela suza kanu na usijano gvožđe — — — Ipak ga je srdce zaboljelo.

50 59

ČIČA FIRDUCIJA Iso Velikanović

Kažu ljudi, da je Gospodu Bogu sa stvorenjem svieta isto onako bilo, kao što na priliku čovjeku, kad se oženi: čim je razabrao, što je učinio, odmah se je pokajao. Tako ljudi kazuju, ali možda nije ni istina. Jer kad se stvoritelj ogleda po svietu i zapazi, na primjer, čiča Firduciju, ne može se kajati, što ga je stvorio, nego se mora i veseliti i ponositi. A jamačno mu se i veseli, dok mu je dao tolik dug viek. Zna to čiča Firducija i sam, pa se ponosi samim sobom, što je ovako dobro stvoren. Ima njemu blizu osamdeset godina. Starac je dakle po krštenom pismu. Starac je i po bieloj bradi. Ali ni po čem drugom. Lice mu je zdravo, oči žive, a glas mu je kao u lava u pustinji. A kad zubima zaškripi, bilo od ljutosti, bilo od šale, okanit ćeš se odmah svake i nesretne misli, da je čiča Firducija starac. A i živi on kao mladić. Ustaje rano izjutra i laća se posla. Zimi mu posao doduše nije težak: obilazi po kući i izmišlja, što bi radio. Ali ljeti je drugačije. Onda čiča Firducija rano rani i odmah leti u vrt. Tamo je njegovo carstvo i ništa ne smije da bude ni od čije druge ruke. Sve radi sam, i kopa, i sadi, i sije, i polieva i plievi. Njegovo je povrće, njegove su voćke, njegovo je cvieće. S njima od ranog proljeća živi, pa kako rastu oni, tako i u njemu raste radost. Njeguje ih i razgovara se s njima, jer iako se je za života dosta narazgovarao, ipak ne može mnogo da šuti ni onda, kad je sam. Govori on na priliku ruži:

60

— Šta je s tobom, gospođice? Hoću li ja tebe ljetos gologlav moliti, da se javiš, ili ćeš izvoljeti sama? Žuri se! Ja ne ću da čekam. Kakva je to lienost! Ili pita kajsiju: — A tko je tebi rekao, da toliko cvjetaš? Kud se je ona ruža ulienila, tud ti hoćeš da se provriedniš. Zabranjujem. Ja ću te polovicu skinuti, da ne prerodiš. Zar ne vidiš, ludo, da bi ti se grane izlomile? Tako on po vrtu naređuje i radi, a cvieće i voćke ga liepo slušaju, te je njegov vrt odvajkada najuredniji i najljepši. Voli njega priroda, pa i on prirodu voli. Hoda po vrtu, raduje se i hvali sebe i prirodu: — Hvala ti, Bože dobri, što si stvorio ovo šareno cvieće i što si stvorio mene. Cvieće miri, da se srdce širi, a ja živim, da se cvietu divim. Ja ga pitam: aoj, cviete mio, zašto si mi srdcu ugodio? A on veli: ja mirišem tebi, da ti život dotužio ne bi, da ti bude i na smrti lako, zato sam ti ugodio jako. Onda se obazire i pita, iako nikoga u vrtu nema: ' — Je li tako ili nije tako? A kad se narazgovara s cviećem u vrtu i nahvali se njegove krasote, onda se započne razgovarati sam sa sobom. — Čiča Firducija! — zove on sebe ponajprije tiho i kao da čeka, hoće li se tko odazvati. — Firducija! — viče onda već glasnije i nestrpljivije. — Prijatelju, zar ne čuješ? — vikne na koncu u sav glas. Onda stane i zamisli se.

51 61

Zdravko Dučmelić: Bačka ravnica, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 239 62

— Prijatelju! — progovara opet tiho. — A je li pravo i u redu, da ja tebe prijateljem krstim? Jesi li ti meni istinski prijatelj? A? Ili me lažeš? Kazuj, što te pitam! Muči ga sumnja i on se prieti štapom. — Veliš, da jesi — priznaje ipak — ali zar da ja vjerujem i tebi? Ne vjerujem ni toliko, koliko ženskom čeljadetu. Još i manje. Zar sam ja sliep, te ne vidim, kako ti mene varaš! Dobro si izpekao zanat. Sviete i narode, vidim ja. Ne mućkam ja badava glavurdu već osamdeset godina. Dokučio sam i znam, da si ti neprijatelj moj, i mrzim tebe. I sada stane redati griehe: — Ti si, prijatelju, prevario mene, čim sam na sviet stao. Ja htjedoh da budem kao djevojčica i gotovo sam već pogodio, a ti ne ćeš, i nadjačao si me. Ti hoćeš da mene strpaš u pakao, ali ja baš zato ne ću da umrem. Šta ćeš mi sada? Kad baš hoćeš, dobro, ja ću ugađati malko i tebi, ali pazi, da ne pretjeraš, jer onda ćemo se razkrstiti. Hajde dakle da se pogodimo kao ljudi. Popusti malo ti, a malo ću ja. Šta veliš, prijatelju? Ti mene ne goni preoštro, a ja ću onako uzput popuskivati. Samo da padnem, to ne ću, jer ja sam čiča Firducija filozof i izpravljam sviet. Čim spomene taj svoj posao, razžesti se jako:

52 — Sviete, sviete, nesretnice stari, pamet u se, dugo me ne jari, jer ako si ti rođeni đavo, ja od tebe nisam bolji zdravo. Il ti bio il ne bio lija, smotat će te čiča Firducija. Kad se tako ljudski zaprieti, opet se obraduje jako, pa se uhvati za bradu, sagne glavu i zapjeva tihim, krupnim glasom koju od onih krasnih pjesama, što su se nekada pjevale, a sada ih slabo tko i zna. Pjeva sladke pjesme o ljubavi, o cvieću i o ptičicama, i sve se

53 63

ISO VELIKANOVIĆ rodio se u Šidu, u Sriemu 29. ožujka 1869., gdje već sada postoji Velikanovićeva ulica, premda je njegova porodica starinom iz Bosne. Među svojim predcima broji naš Iso i jednog bosanskog fratra, franjevca, Ivana Velikanovića, koji se nije rodio u Šidu, nego u Brodu na Savi, a umro u Vukovaru (živio je od 1723. do 1803.). Prevodio je s latinskoga Upućenja katoličanska. I Iso je prevodio, samo ne s latinskoga, nego s ruskoga, poljskoga, češkoga, francuzkoga, njemačkoga, španjolskoga i englezkoga.

Iso Velikanović Iso je svršio gimnaziju u Vinkovcima, a zatim u Beču učio filozofiju i medicinu. Živio je do svjetskoga rata u Mitrovici, a odonda živi u Zagrebu — s kratkim razdobljem, koje je proveo u Samoboru. Bio je tajnik Matice Hrvatske od 1918. do 1922. Izdavao je još u Mitrovici humoristički list "Knut" (1904. do 1906.), a pokušao je izdavati i u Zagrebu jedan humoristički list, no njegov humor nije upalio u sredini, koja je navikla na druge šale. Iso je humorist bez zlobe i bez nepristojnih aluzija i dvosmislenosti. Iso Velikanović nije nikada bio u državnoj službi. Nikada nije morao glasati za vladinog kandidata. On nije nikada radio po tuđoj zapoviedi. A to znači, da je morao i štošta pretrpjeti, mnogu gorku podnieti. Živio je od svoga naslieđenog imanja i od svoga pera uz dobru svoju sestru, koja ga je nedavno ostavila preselivši se zanaviek na Mirogoj. Iso je bio neženja, momak. Kod zadnjih je izbora — 11. prosinca 1938. — i kandidirao na listini dr. Maček-dr. Ivković u gradu Zagrebu. Iso je napisao idilski humoristički epos "Otmica" (Izdala Matica Hrvatska g. 1901.) i bezbroj podlistaka, od kojih je Družtvo hrvatskih književnika izdalo malu zbirku pod 64 hvata za bradu i polaže ruku na srdce. A pjeva i mužke pjesme, te onda diže glavu i razmahuje se štapom kao buzdovanom. Tako se pjevajući vraća u kuću i onda prije podne riedko izlazi. Šeta se sobom i razmišlja, što još danas nije razmislio. Staje na priliku pred svoj lik, što mu visi nad krevetom. Slika je uljena, u pol naravne veličine, od domaćeg umjetnika, pa svatko mora reći, da je kudikamo naličnija na čiča Firduciju, nego li, na primjer, na njegovu ženu ili na koga drugog, ali to čiča Firduciji nije još dosta, nego on gotovo svaki dan staje pred sliku, diže svoj težki štap, nazvani buzdovan, i ljuto se prieti slici: — Jesam li ja onakav, kakav jesam i kako me je Bog stvorio, ili onakav, kako si me ti naslikovao? Ali se i opet smiruje i šapće: — Tu ću ja sliku poslati dabi u pakao, pa kad me na sudnjem danu bude tražio, ne će me naći. Onda gleda na ulicu, tko prolazi. 54 Sada je to sasvim liepa ulica i nema da se postidi. Široka je, na udarcu, a čiča Firduciji je taman preko puta i crkva. Zato se on, odkada je ostario, ni ne gura više u crkvu, nego sjedi kraj svojega prozora i gleda ravno na veliki oltar. Pa kad bude podizanje, prekrsti se i on, kao da je u crkvi. A na velike blagdane digne odmah i čašu, svima na zdravlje. Tako je sada, ali donedavna se je čiča Firducija strahovito srdio na tu svoju ulicu. Pred crkvom nasuli nizinu i voda se stala slievati čiča Firduciji pred kuću. Moli čiča Firducija svakojako, viče, prieti se. Ne pomaže, bara mu ostade pred kućom. Šta će onda, nego jedne subote poruči Matiji, lovcu i ribolovcu, neka mu donese dvie divlje patke i naramak trske. Obnoć sa subote na nedjelju pozabadaju njih dvojica tu trsku u baru, patke bace u trsku, a onda čiča Firducija nabije svoju staru dvocievku, koja se je već odavna odučila od tog posla, i nasloni se kraj prozora.

55 65 naslovom "Sriemske priče" (g. 1915.). Pisao je komedije i lakrdije, koje su se prikazivale i u Zagrebu i po provinciji, pa svu silu članaka, pjesama i šaljivih sastavaka. Sve, što je napisao, tako je vedro i veselo, kao da mu se nebo nije nikada naoblačilo. Brige nije perom bacao na papir. Suze je u sebi znao prigušiti. To su njegove intimne stvari, kojih nije iznosio pred javnost. Da ste ga zapitali, što je sve preveo na hrvatski jezik iz stranih književnosti, on vam ne bi znao odgovoriti. Ima li tih djela, što ih je preveo, 200 ili 300, tko bi to izbrojao! Nije znao zacielo ni on. Dosta je da reknemo: preveo je Dostojevskog, Cervantesa, Goethea! I mnogo drugih velikih pisaca. Mnogo i vrlo liepo. U stihu i prozi. Iso je majstor hrvatskog jezika. Živa gramatika. Živi rječnik. Njegovo je djelo "Šta je šta!" u hrvatskom jeziku — nekoliko hiljada tehničkih naziva za sve struke i zanate. On je znao napamet Broz-Ivekovićev rječnik, koji je veći od Vukova rječnika. Napisao je gramatiku španjolskoga jezika i španjolski rječnik. Stihotvorac bez premca, pjesnik čiste vode. Energija koja stalno, neprekidno radi. Stvara i pretvara, rađa i prerađa, piše i prevodi. Dobar, blag, ali ponosan čovjek. Memoriju imao je nevjerojatnu, naročito što se tiče rodoslovlja historijskih ličnosti. Znao je sve dinastije unatrag stotine godina. Ako je dinastija mlađa od dvjesta godina, citirat će vam sve tetke i strine i ujne, zaove i svekrve, pašance i šurjake, svakog bratića i sestrića zakonitog i vanbračnog. Nema zacielo čovjeka u Hrvatskoj, koji je pročitao bilo koje veliko djelo iz svjetske književnosti u hrvatskom prievodu, a da nije u ruci imao Velikanovićev prievod. Iso ima svoj jezik, t. j. svoj izbor rieči, koji u svim pojedinostima nije svuda uobičajen. Služi se riečima, kojih ne ćete sresti kod drugih pisaca. S prvim radovima javlja se g. 1889. u almanaku "Zvonimir", na početku devetdesetih godina u "Viencu", a onda u "Nadi", pa kasnije u "Savremeniku" s pjesmama, pripoviestima i komedijama. Pisao je komedije: "Tulumović udaje svoju kćer" (u 3 čina), "Posvatovci", lakrdija u jednom činu, prikazivana u Zagrebu 1900., "Prosci", prikazivani u Zagrebu 1896. g., "Udovičin san" ("Nada"). Matica Hrvatska izdala mu je humorističku epsku pjesmu "Knez od Ludije" ("Kolo" Matice Hrvatske 1908.). Mnoge pripoviesti i feljtone piše u "Narodnim Novinama" pod imenom Nikolaj Vaskresenskij. U tečaju II., br. 42. "Humorističke knjižnice" izlazi mu "Zašto sviet nije propao i druge šaljive pripoviesti iz Sriema". Ostali silni izvorni književni prilozi razasuti su po svima važnijim književnim časopisima i godišnjacima (napose u "Kolu" Matice Hrvatske i dr.). Velikanović je umro u Zagrebu 21. kolovoza 1940. 66

A sutradan oko deset sati, kad će gospodar načelnik baš kraj crkve proći, skoči čiča Firducija na noge lagane, zgrabi dvocievku i izpali je kroz prozor jedared, izpali je dvared. Uzbunio se sviet i sletio se pred čiča Firducijinu kuću. A čiča Firducija iztrčao i sam i zasukao nogavice i gazi blato. — Jeste li vidjeli, ljudi ljudski — veli svietu — dvared sam opalio i dvie sam divlje patke ubio! Jesam ja rekao, da se u toj bari divlje patke liežu! Odkada je čiča Firducija ovako izsušio baru, ulica je u redu. Sjedi on dakle kraj prozora i vodi brigu o ulici. Oko mu odmah zapne na svjetiljkama pred crkvom. — Šta će to? — prigovara. — Zar i ob noć treba da bude dan? Da je Bog htio samo dan, ne bi noći ni bilo. Ali Bog je odredio i dan i noć. To je nepokornost Božjim odredbama i nasilje. Ja to ne odobravam nikako i protivim se. Onda pogleda razpelo pred crkvom i još se jače natmuri. — Eto, kakvi su ljudi. Isuse Bože, ti si još vazda na krstu. Dvie hiljade godina s krsta te ne skidaju. Zločince neke, ako prikivaju, opet i skidaju. A druge i ne razapinju. Ali sada se brže lupi sam po ustima i završi:

56 — Samo ti jedini, Isuse Kriste, već dvie hiljade godina ne silaziš s krsta. Svi su oni valjda bolji od tebe! — Klima čiča Firducija glavom, škripi zubima i mrmlja: — Stari filozofi vele: čuvaj se životinje, koja se zove čovjek. Velim i ja. Samo životinja te grize za ruku, za nogu, a čovjek grize za srdce. Odgrizaj se, brate, svim zubima od brata rođenoga. Jer svi smo mi zli. Kažu zato, da je jedared na svietu bio čovjek riedak, što se tiče čestitosti. Ne znam, je li istina. I pitaju njega, kako da ga se nije primila zloća. 67

Zdravko Dučmelić, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 272 68

A on im odvrati: pitajte djevojku, koju nitko nije zaprosio, zašto se nije udala. Misli čiča Firducija i gleda na prozor, te opazi dvie šiparice. Bistre su mu oči, ne trebaju naočala, i poznade ih odmah. — Koga li ćete usrećiti — vajka se za njima — žalostna mu majka! Kiselo grožđe, čiča Firducija. U taj mah smotri Matiju, lovca i ribolovca, i zovne ga.

57 Matija je onizak čovjek u četrdesetim godinama, sitna glasa, vazda smješkav. Kad ga je čiča Firducija zovnuo, u prvi čas zastade, kao da premišlja, bi li ušao ili ne bi, ali onda se trgne i uđe. — Sjedi, sinko! — posadi ga čiča Firducija. — Hoću da te pitam za lov. Kad već ne idem, barem da čujem, kakav je. — Slab je, nikakav — odgovara Matija. — Veliš? A znaš, sinko, zašto? — Ne znam — zagleda se Matija u pod i uzme lupkati prstima po stolu. — Zato, jer su se i zvjerke opametile. Što je čovjek pametniji, pametnija je i zvjerka. Nekada su ljudi manje znali, pa su i zvjerke manje znale. Sada znaju ljudi mnogo, a znaju mnogo i zvjerke. Šta onda vriedi gojiti pamet? Govori! Matija ne govori ništa, nego se samo smješka, a čiča Firducija sjeda čelo stola i nastavlja: — Jedino još zvjerke ne znaju čitati i pisati, a onda ne znaju ni piti. Da znaju piti, ne bi više ni zvjerke bile, nego ljudi. A čitanje im i pisanje ne treba, jer se tako liepo razgovaraju i tako oštro pamte, da im je tefter suvišan. Dok sam ja mlađi bio i u lov odlazio, znao sam ja njihov razgovor razabirati valjano. I znaš li, kad se 69

Zdravko Dučmelić, crtež 58 "Antologija sriemskih pisaca", str. 278 70 pokeckaju zvjerke, kako se nagrđuju? Govore: Ne luduj! Nisi valjda čovjek. — Zašto onda, kad su pametne, mi njih bijemo iz pušaka, a ne znaju one biti nas? — pita Matija. — Zato — odgovara čiča Firducija — jer je nama ljudima dosuđena nevaljanština i mi smo njeni službenici na zemlji. Evo na priliku pogledaj: čovjek se opija i ne stidi se. Gubi lik Božji i onako se izobličen još veseli i hvali. — Nemojte, čiča Firducija! — prekine ga Matija — ta i vi volite gutnuti, kao i ja. — Dabome da volim — prizna čiča Firducija — jer volim svaku zloću i opačinu. A što govorim o tom, zato je, jer sam kao i svaki drugi izopačen i ne stidim se. Takvi smo mi ljudi. Ali pogledajde na priliku psa. On se stidi. — Šta bi se stidio, kad i ne pije? — uzprotivi se Matija. — Stidi se za gospodara svojega. Gospodar pije, a pas se stidi. Da ti samo pripovjedim. Znao si pokojnoga Franju Palića, Bog mu dao duši lako! A ako ima tamo tamburaša, dao mu je i tamburaše! Mnogo smo nas dvojica u družtvu lovili. Dvadeset je godina odtada, mlađi sam bio. Tako mi jedared prolovili u Legetu cio bogovetni dan i vratili se već pokasno kući, dabome k meni, jer ja sam na udarcu. A imao sam ja one godine fino vino, od samih sušaka s Pištinca. Sjeli, razgovorili se, a noć časom odmakla, sitni sati zakucali. Digne se onda Franjo, da će kući. Priličan je još na nogama bio. — "S Bogom!" — "S Bogom!" Ode on dakle. A s njim je bio njegov pas, fin pas, i liepo se je zvao: Diplomat. Legao ja i ni ne sanjam, da će se Franjo još namučiti do kuće. No sutradan da čuješ! Sam mi je izpripovjedio sve. Bila je mjesečina, kad smo se razstali i on ravno krenuo kući. Ali nije prošao ni trideset 71

59 Zdravko Dučmelić, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 294 72 koračaja i već zapeo. Da bi još za štogod zapeo, za što zapinju i drugi ljudi! No on zapeo za crkveni toranj. — Za crkveni toranj? — čudi se Matija. — Zar su onih godina pijani ljudi znali letjeti, da bi zapinjali za toranj? — Nisu znali. Nego evo vidiš toranj. Odande s Jalije sinuo mjesec, a toranj pružio sjenu preko ulice, ravno na žandarsku kasarnu. Došao moj Franjo donde i gleda. Ulica se svietli, ali šta se to povuklo s jedne strane na drugu kao glista i crni se? Misli on, misli, dok se napokon ne domisli. To su opet oni nesretnici od obćine izkopali jarak. Kopaju te kopaju, a ti plaćaj te plaćaj poreze i namete. Opsuje im Franjo, što im se već priliči za takav posao, a onda će da prieđe jarak. Jest, da nije preširok. Diplomat je naravski već prešao; lako njemu, kad ne pije. Šta će Franjo sada? Sjeti se ipak, pa uhvati pušku kao motku, zatrči se, odupre se puškom o zemlju i prebaci se preko jarka. Tamo dabome ljosne. Svejedno. Samo kad je prešao. Ali kako je letio, spao mu šešir s glave. Traži ga i vidi, da je baš u jarak pao. Sjedne onda na zemlju i uzme puškom dovlačiti šešir. Namučio se siromak. A kad je naposljetku dohvatio šešir i nekako ustao, šta vidi? Nema Diplomata. Zove ga te zove, nema ga. Tako ode sam kući, te istom sutradan dokuči sve. Sjeti se onda, kako ga je Diplomat prezirno gledao zato, jer misli, da je ono jarak, a on, pas zna, da je sjena crkvenoga tornja. Ali kad je uzeo preskakivati sjenu i onda izvlačiti šešir, zastidio se Diplomat za svojega gospodara strahovito, pa od stida pobjegao. Nikada on nije bježao, a sada jest. Toliko i pas eto prezire pijana čovjeka. Eto vidiš dakle! — Onda da ne pijemo, čiča Firducija? — zapita Matija. — Hmmm — otegne čiča Firducija i pogladi bradu. — Tiho, tiho, popadijo! Kako rekoh, tako dušu stekoh.

60 73

Zdravko Dučmelić: Polje snopova, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 310 74

— Kako vi to mislite? — zapita Matija još jedared, ali mu čiča Firducija ne odgovori, nego preskoči na druga kola. — Velika smo čudesa mi ljudi. A znaš li ti, Matija, kako bih ja stvorio ljude, da je kakogod taj posao meni predan bio? — Zar vama, čiča Firducija? Ne mogu nikako da znam. — Ja ću ti reći. Ja bih načinio kalup, od blata, razumije se, jer i mi smo od blata, pa bih dobro pazio, da svi ljudi budu jednaki. Svi na jedan kalup. Od toga i jest sve naše zlo, što nismo jednaki. Ja sam na priliku ljepši, pa djevojke luduju za mnom, a ti si ružniji i nijedna te ne će. Onda se moramo pobiti. Ili sam ja pametniji, bogatiji, i tako redom, a ti mi zaviđaš, i ne možeš očima da me gledaš. To je jedno, a drugo je, da ja ženskadije uobće ne bih ni stvarao. Šta će ta napast? Dok si mlad, nemaš mira od njih, a kad ostariš, izjedaš se živ, što nisi više mlad, da ih ljubkaš. A treće, ja bih smrt dokinuo, da je nema ni od korova. Doduše, znaš li ti, da sam i ja gotovo čovjeka ubio! — Ta ne može biti! — Može. Sjećaš li se još, kako su mi prije pet godina provalili kradljivci u kuću? 61 — Načuo sam nešto. — Tamo su u srednjoj sobi bili. Osjetio ja njih i prišuljao se k vratima, a onda grunem na vrata i trgnem iz džepa — šta misliš, šta? — Ne znam, čiča Firducija, dok ne reknete. — Evo ovo — izvuče čiča Firducija iz džepa kožnu kesu pištoljku. — Trgnem dakle ovo i suknem odtuda, što je bilo, pa na pustahije. A oni od straha, da ih ne poubijam, nokat u ledinu, —- pobjegoše.

75

Zdravko Dučmelić: Snaša iz Baranje, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 321

62 76

— Tko se ne bi bojao pištolja! — primieti Matija. — Ne voli ni zec sačmu u koži. — Kakav pištolj! — nasmije se čiča Firducija. — Nije bio pištolj, nego rotkva. Ali kad im ja uperih rotkvu u nos, podbrusiše pete. Malda ih ne pobih iz rotkve. — Pravo velite. Ako Bog htjedne, i metla će odapeti kao puška, pa zašto ne bi i rotkva? — Istina je. Sada vidiš, da ni onaj, koji krade, ne će smrti. Zašto bi je onda htjeli mi, koji ne krademo? Ja, kad promislim, ne kanim nikada ni umrieti. Ja taj zanat ne znam i ne ću ni da ga učim. — Šta ćete, kad se mora. — Mora? Pa dobro! Ali ako sam od blata, zar moram opet u blato da se prevratim i da ljudi od mene peku cigle? Dok ne znam, šta će se od tih cigala graditi, ne ću da umrem. Da se grade sinagoge, ne pristajem, jer ja sam kršteno čeljade. A ne ću ni na ulici u taracu da ležim, pa da me kojekakve ofrkuše i fićfirići gaze. — A šta bi vi btjeli, čiča Firducija, da se gradi od vašega praha? — pita Matija. — Pitaš? — zamisli se čiča Firducija. — Onda ću ti kazati. Ja boću, da me iz zemlje usisa cviet i da kao miris iz cvieta nestanem sa svieta. Neka zamirišem, da se obraduju anđeli na nebu i da reknu: — Evo čiča Firducije, filozofa. Jer da znaš, sinko: ja sam filozof! — Znam ja, čiča Firducija — divi se Matija — da ste vi bistar čovjek. Znam ja. Ali zar tko pita, hoćemo li mi da umiremo i šta bi mi da iza smrti s nama bude? Ne pita nitko. Mare za našu volju kao i za lanjski snieg. — Ni to ne lažeš — prihvati opet čiča Firducija. — Ne pita nas nitko, jer mi ne vičemo. Ali da se razvičemo, pitali bi već. Zato ja vičem, 77 odkada me ima. Ne čmavajte ni vi, ljudi Božji, nego zinite i vičite! — Sviete, sviete — zaviknite, ljudi, — il propadaj, il pametan budi! — Tako vičem ja, čiča Firducija, filozof. Do podne se čiča Firducija razgovara samo s ukućanima, pa s pohodnicima, ili s namjernicima, koji mu naiđu pod prozor, ali poslije podne, a pogotovo pred veče, izlazi on i med sviet. Pođe ulicom i razvede najprije razgovor sa samim sobom, dok se ne posvadi. Onda ne govori više ni rieči sa samim sobom, jer se ljuti, te se prihvaća poznanika, koje susreće. A gdjekada i pohađa koga na časak. Poslije podne je još i mnogo razgovorniji, nego izjutra, te govori sa svakim, koga skobi. A sa sobom nosi ruže sviju boja i dieli ih djevojčicama. — Kitite se, dok ste mlade! — govori im, a mrmlja, da ga ne razumiju: — dok vas đavo ne udade! Djevojčicama dieli cvieće, a udatim ženskinjama obećava svaki dan, ali ne daje nikada. — Od vas je đavo već uzeo ušur — mrmlja — a zar ja da vama ugađam, vi čuvide? Tko vas ljubio, pamet izgubio! Tko vas volio, taj se razbolio! Tko vas vjerio, u pako smjerio! Čovo brate, anatema na te, kad nemaš mozga ni ko pile, nego su ti takve lutke mile. Ali onda se lako zaboravi i uzme nastavljati sve glasnije: — Pitaj takvu sladku lutku: zna li, zašto smo se njojzi žrtvovali? Jerbo nam je svejedno i pravo, na kom svietu odnio nas đavo! Žene odtud, a đavo iz pakla, kud bi onda duša nam izmakla? Al pamtite, što vam velim, žene; dugo ćete pominjati mene, dok vas đavo uhvati, da peče. To vam čiča Firducija reče: Kad svrši, zavikne u sav glas: 63 78

— Jesam li ih maznuo pošteno? Ženo, ženo, koljeno pakleno! — Jeste im platili! — odobravaju mu stariji ljudi, a mladi se pomalo i smijuckaju, samo ne smiju u lice, jer je čiča Firducija lakosrd i ljući nabrčko, nego itko od mlađarije. Zaobilazi tako čiča Firducija po ulicama, a gdjekad i po kućama, tumači ljudima, i što stoji na nebu i što stoji na zemlji, te izpravlja, štogod ne valja na svietu. — Vi i ne znate, ljudi Božji, da je čak i sunce skrenulo. Pamtim ja, da je nekada o Đurđevu izjutra sijalo taman na moja podrumska vrata. Sada se je odmaklo. A zašto? Jer skraćuje trku i sve manje hoće da nam sija. A ni toplina sunčeva nije danas onako žežka, kakva je bila. Pamtim ja sve to. Kadašnji sam ja zec! — A ipak danas zemlja jače rodi — prigovaraju mu ljudi. — Zar bi rodila bez sunca? Ovakve prigovore prezire čiča Firducija. — Dabome da rodi — brani se — ali zborad čega rodi? Đavo pakleni tjera pšenicu u rod, da se razbogatimo i razhranimo, pa da njemu slađi budemo. Zar ne vidite, da je već i žitu dotužilo, pa se buni i ne će da stoji, nego lieže u polog? I sama se zemlja buni i veli: šta sisate toliko iz mene, kad ste ipak moji i ja ću vas sasuti naposljedku u sebe? — Dakle da ne radimo toliko? — pitaju ciča Firduciju. — Ako je za tim stalo, mi nismo protivni. Ali čiča Firducija odgovara samo na one prigovore, na koje sam hoće da odgovori. — Zemlja se smije nama. Jeste li čuli pietla, kad kukuriekne i čeprkne? Znate li, šta on kaže? Znam ja, jer ja njih već osamdeset godina čujavam. Viče on kokoškama: čujte me, žene, i bielke, i 79 graške, i crnkuše, i žućke, i šarke, i kakve ste već odreda, šta ću da vam kažem: ja sada čeprkam zemlju i pročeprkat ću je do dna, da vidim, ima li igdje još ovakav naočit i grlat pietao, kakav sam ja. A kokoške ga slušaju i kokoću od radosti. Takvi smo i mi. Čeprkamo i kukuriečemo. A zemlja nas obzinula i smije nam se. — Da plačemo dakle? — pitaju opet. — Bješe plakati, kad smo se rađali. Kasno je sada. Nego onoliko vremena, koliko uhvatimo, smijmo se. Ne deri se uz tuđa nosila, makar i kožu s tebe odnieli na njima s tuđim kožama. Smij se, brate, makar ne mogao, nek je samo dušmaninu žao, nek dušmanin ne zna, kako ti je, neka misli: srdce ti se smije. Po kućama zalazi čiča Firducija ponajviše onda, kad se komu desi imendan, ili kućna slava. Voli on ljudima čestitati. Mlađima čestita za šalu svakojako: — Oženio se i razženio se! Udala se i razudala se! Vjenčali i razvjenčali se! Ja vam kolo vodio, a dom vam djecom rodio! Sretni bili ikada, makar pametni nikada! Djevojke, vrieme ne gubite, skočite, pa me poljubite! I moja je brada negda bila mlada, sto vam i petdeset deriščadskih jada! Ženama progovara ozbiljnije, hvali ih, koliko treba, i upućuje ih pametno. — Istinu ću najzgoljniju kazati: vi ste, žene, jezgra naših slasti. Veliko je blago žena liepa, dobra i poštena. Neka čuva, tko je ima! Nek nikomu ne zaima! Ali najljepše i najsvečanije pozdravlja vremešnije mužkarce: — Zdravo, djedaci, kao i sam što sam! Ja se jedva na nogama nosam, al jezik imam od guje ljući. Slušajte samo, kako 64 80

će pući. Čestiti bili, jeli i pili, radili malo, gojili salo! Plivali u slasti ko riba u masti! Bile vam žene prilično poštene! Mlađi vas sviet poštovao, a Bog vam liepu sahranu dao! Tako čiča Firdueija izčestita svima, i starijima i mlađima, što se komu priliči. A ako mu je družtvo po volji, ostat će i podulje i razveselit će se. Ali takvo mu veselje sutradan izbija na nos. Sav se razbalja od ljutine, što se je zavezao u ljudske poslove, koji ne valjaju, te u ljutosti priznaje, da ipak ima smrti i da će i on sam jedared umrieti, jer je i zaslužio eto da umre. Kad se tako čiča Firducija pokori smrtničkom usudu, znam pouzdano, da će me gdjegod uhvatiti i zaustaviti. — Isaija! — reći će mi — dok umrem, hoćeš li se na grobu oprostiti sa mnom? — Hoću, čiča Firducija, kako ne bih! — odgovaram. — Ali liepo, cifrasto! — Hoću liepo i cifrasto, štogod mognem ljepše i cifrastije. A bih li bukliju vina bacio u grob? — Nemoj! Ja sam svoju mjeru odpio. Nego nemoj zaboraviti da rekneš: ovdje leži čiča Firducija, filozof, koji je osamdeset godina izpravljao ovaj guravi sviet. Samo glasno reci, da svi dobro čuju i zapamte. Jerbo kratak je viek čovjekov i nisam mogao svakoga i nesretnoga uputiti i obaviestiti, kako se priliči.

65 81

IZ MOJEGA SELA Bartol Inhof

Liepo moje malo seoce! Nema ga više nego dva šora, što se protegnulo uz tihi potok. Nasred sela omalen trg, na njemu brdeljak, a na brdeljku crkvica. Dvaput je u nju udario grom, pa zidovi kao pocrnjeli, al' da uniđeš u nju, pa da vidiš one starinske svete likove o zidovima, ili čak da čuješ orgulje, ja kriv, ako ti ne bi srdce osvojila. Ti bi pao na koljena i uzeo moliti dragoga Boga, da čuva i crkvicu i selo i onu mirnu čeljad u njemu. Mene je već davno zanio valova bieg u drugi kraj, ali uviek i uviek vuče me želja za onim potokom, u kojem sam se praćakao kao sitna riba, za onim livadama, po kojima sam se skitao sa svojim parnjacima, pa za onim dobrim djevojkama i momcima, s kojima sam dielio dobro i zlo. Pa tek kad se sjetim godišnjega našega vašara! Kakvih li tu sve nije bilo milinja — licitara, kestenjara, pelivana, pa i čarobnjaka! A takvih čarobnjaka, kakvi su se navraćali u naše selo, ne rodi više pod kapom božjom. Prosto — skočili vragu iz torbe. I danas, nakon kojekakvih briga i kubura, ja se, — i opet velim — tako rado sjećam na svaku malenkost iz dana svoje prve mladosti, a svako čeljade iz našega šora znam i po imenu. Osobito ona jedna zgodica sa čarobnjakom ostat će mi živa u pameti, dok me motika ne pokopa. Sjećam se i danas, kao da je to jučer bilo. Ja i Šabalin Franja izvalili se potrbuške pod jabukom u vrtu i sve smišljamo, kako da izmislimo pušku, pa da idemo u lov na zecove, kad se pred nama stvori Krajina Marica. — Bariša! Franjo! Hodite da vidite čudo na sokaku!

82

— Ma kakvo čudo! — velim ja. — Znaš, kako kaže naš gospodin fratar, da nema čudesa. — Ma hodi, velim ti. — Kakvo te čudo spopalo! — opet ću ja. — To su bablje bezposlice; ne idem ja tamo — odsiečem ozbiljno i pljucnem junački na našega garova. — A ti si baš nekaki... ! — Marica će gotovo uvrieđenim glasom. — Kad si taki, ja te više ne volim. Stislo me oko srdca, kad mi Marica to reče. A volio sam ju kao rođenu seju; dao bih joj i krvi izpod grla, a ne bih joj učinio sada takvu malenkost po volji! — Onaj... pa zašto baš ne bih išao! Pa najposlije, zašto i ne bi bilo čudesa! I naš gospodin fratar kaže, da ima čudesa, ali ta su samo od Boga. Onda i tvoja mama kaže, da su sada drugačija vremena, nego što su nekada bila. — Sve — veli — ošlo, Bog mi prosti! — do đavola. I ja bih sam prije rekao, da ima čudesa, nego da ih nema. Pod našu se kuću uto naturilo svieta, tma božja. Da među njih baciš zrno prosa, ne bi palo na zemlju, — toliko ih je. Sve nadvisio za glavu Pargarov Andro. Visok je, da bi dohvatio tarane s neba, a glava mu malo ko pestnica. A zato jezik! Kako li taj umije pripoviedati! Ljepše od gospodina fratra, a već gospodin fratar pripovieda tako sladko i medeno, da bi ga slušao i gladan i žedan. Samo što gospodin fratar uviek priča o crkvenim poslima i svetim stvarima, a Andro o Italiji i svojim junačtvima u Italiji. Mi smo ga mlađarija vrlo voljeli, jer nam rado pripovieda, a i on se sam nekako odbijao od starijih, pa se radije 66 priklanjao nama mališima. Stariji ga opet nisu baš begenisali; — psovali ga, da je pijanac, laža, i da je malo ko prihvatljiv, da ne čini velike razlike između svojega i tuđega, pa su ga još i ogovarali, da je ošepavio, kad je 83

Zdravko Dučmelić: Selska slavonska kuća, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 329 84 skočio sa kruške čika — Mijine. — Čika Mija — vele — privrebao ga u svom vrtu i malo mu gaće izprašio. — Mi mladići smo znali, da je to zloba i da je Andro ošepavio u Italiji, kad mu je jedan dušmanin sasuo naboj puške u koljena. Znali smo i to, da je on toga Talijana svega izmeckao kundakom, kao jabuku, a onda ga objesio o šljivu. I još drugih njegovih junakovanja mi smo znali. — Jedanput — pripovieda Andro — prikradem se ja talijanskim topnicima. Namjerili oni — veli — top baš na naše graničare, kad su pred carem defilirali. Vidim ja, bit će zlo po naše, ako top opali. Ja ni pet ni šest, skočim pred top, pa ruku njemu u grlo. — Bježi s rukom! — veli Talijan — da opalim. — Neš, bome, neš — velim ja — dok je Pargarovu Andri junačka na ramenu glava. — Jami ruku, ne mogu drugačije da pucam! — A tko ti i veli, da pucaš? — Bježi, velim ti ja — opet će Talijan — tužit ću te sudu. — Tuži — odgovaram ja — ako ćeš i caru, al ne ćeš pucati, dok je Pargarov Andro u životu — i sve

67 ga probadam pogledom. — Uto naši graničari svršili defilaciju pred carem. Vidim ja, nema tu više opasnosti za naše, izvučem ruku, a top: du-u-u!... ko grom, al puče u prazno. — Ne ćeš ti, ne, samo onako ubijati naše ljude — viknem ja Talijanu, mašim se šikare i prikradem se k našima. U taboru su već znali, kakvu sam psinu učinio Talijanima, a ja ni crne ni biele, kao da me se ciela stvar i ne tiče. Uto zaori zapovied: — U red! Car dolazi! — Mi se ukočili kao zid, kad eto cara preda me. — Jesi li ti — veli — Andro Pargarov iz Niemaca? — i pruži mi ruku. — Jesam — rekoh — care gospodare! — i stisnem mu ruku, a njemu navru suze na oči. — Bogme baš si junak od oka! Nema takve medalje, koja bi dolikovala junaku, kao što si ti. Već, jeste li vi svi iz tvoga sela takvi junaci? — Mi smo Pargarovi svi ko jedan, — živa žeravica.

68 85

BARTOL INHOF rodio se 23. kolovoza 1863. u Niemoima u Sriemu. Sveučilištne nauke (slavistiku) počeo je u Grazu, a svršio u Beču. Kao srednjoškolski nastavnik služio je u Karlovcu, Bjelovaru, Zagrebu, Tuzli, Mostaru, gdje je bio ravnatelj učiteljske škole, i u Sarajevu, gdje je bio ravnatelj niže realne gimnazije. Poslije rata služio je u Zagrebu u srednjoj školi i na prosvjetnom odjeljenju, gdje je bio referent, a neko vrieme i prosvjetni inspektor. Kroz neko je vrieme bio odpušten iz državne službe, jer je podupirao moralno i materialno đake, koji su g. 1895. spalili madžarsku zastavu u Zagrebu za vrieme boravka Franje Josipa I. Inhof se iztakao kao književnik, filolog, književni kritik, urednik, feljtonist i prevodilac.

Bartol Inhof Od g. 1896.—1899. bio je urednik zagrebačkog "Vienca", a dugi je niz godina surađivao u "Obzoru", u kojem je pisao članke s područja kulture i politike. Od njegovih većih članaka valja spomenuti "Književno pismo: Među svietlom i tminom" ("Vienac" 1891.), u kojem se osvrće na značenje Josipa Kozarca u vezi s Preradovićem i Gjalskim. U "Vijencu" 1893. piše o djelu Vjenceslava Novaka "Pod Nehajem" i t. d. Iztakao se i kao kazalištni recenzent, tako člankom o Derenčinovoj "Ladanjskoj opoziciji" "Vijenac" 1896.), o Tomićevoj "Ljubav i sjaj" ("Vijenac" 1897.) i t. d. Mnogo je surađivao i u "Nastavnom Vjesniku", "Hrvatu" (Zagreb), "Hrvatskom Dnevniku" (Sarajevo) i dr. Pod naslovima: "Iz mojega sela", "Iz maloga svijeta", "Iz stare kronike", "Tanki razgovori", "Uzduž i poprijeko", "Malo razgovora" izašlo je od Inhova preko 150 različitih crtica, članaka, prikaza i pripoviedaka, većinom u podlistcima "Obzora", "Hrv. Dnevnika" (Sarajevo), "Hrv. težaka" (Mostar), "Hrvata" Zagreb i drugdje, pod različitim pseudonimima, kao Ralf Sincerus, Foris, Smiljan, Smail, Criticus, Augur. Danas živi Inhof u Zagrebu kao umirovljeni prosvjetni inspektor. 86

Car dade zapovied, trublje zatrube, oficiri prezentiraju preda mnom, a meni se sve kapa diže na glavi od ponosa i sve me svrbi, kao da me tko golica. — Nego jedanput — priča Andro — i ja se uplašio. Stojim ja jedne večeri na straži pa od dugog časa stao zievati. Uto me shvati zrno iz topa, pa baš u usta. Malo se žacnem, al onda stanem gutati, — grcam ja, grcam, dok ne progutam zrno, pa ga brže stanem zalievati rakijom, da se u meni ne razprsne. Jer vrag je topovsko zrno, raznielo bi me na komade. Onda se ja malo uplašio, al drugčije ne znam za strah. Kad je ono car sa mnom razgovarao, evo kao ja s tobom što sad razgovaram, upitat će me: — A zar te nije bilo strah, kad si išao metati ruku u top? Onda ja njemu: — A molim te, care gospodine, što je to strah? Ja za tu rieč još nikad nisam čuo. — Nasmije se car, okrene s k oficirima, pa će reći: — Baš krasan junak; takvoga više ne rodi.

69 U onaj mah, kad sam ja s Marijom i Franjom izišao pred našu kuću, ciela se rpa nadrla smijati: — Ko bajage! — oglasi se jedan starac. — Andro ne vidi čitati, a velik je, da se prigne, mogao bi dragoga Boga poljubiti u koljeno. — Pa zašto se onda drugda hvali — jedan će ženski glas -— da vidi muhu na tornju crkve u Oroliku? — Nije ono, da ne vidim — brani se Andro — nego će to biti latinski, a ja latinski ne umijem. Da je to hrvatski, njemački, pa makar i talijanski... — Idi, bora ti! — prekide ga jedna snaša. — Što bi ti s talijanskim? Nisi ti Italije ni vidio, a kamo li... — Veži ti labrnje, jer... htio bi Andro da psuje, ali mu se glas gubi u grohotnom smiehu dangubne družine.

70 87

Zdravko Dučmelić: Vodonoša, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 350 88

Kad se je smieh slegao, ugledaju mene i pozovu, da pročitam, što ono stoji na cedulji. Sada tek ja razaberem, odakle je ona naloga svieta. Na našu kuću priliepio netko velik papir, gotovo hvat u duljinu, a pol hvata u širinu, i zato se tu sabralo svjetine, da čuje, kakvo to slovo piše na papiru. — Ja se kladim — netko će iz množtva — da je to opet nova kakva porcija. Čovjek bi morao imati glavu kao bundeva, da samo zapamti ta prokleta imena: porez, prirez, namet, školarina, cestarina... i šta ti ja znam, kako se sve te nesreće ne zovu. — Na prvi bih pogled i ja rekao, da će to biti kakva nova porcija. Samo ne znam, što će ti ljudi na cedulji, te se cere i krevelje — nadometne drugi. — Ja opet mislim — ona će ista snaša, što je rekla Andri, da Italije nije ni vidio — da će biti vojske, pa car zove, tko hoće u soldate. Dotle mene spopadoše dvie snažne ruke, podigoše me, i ja stanem glasno čitati: "Pozor!"... No u rieč mi upade ona Andrina snaša: — Jesam li ja rekla, da će biti vojske! — Jezik za zube! — jedva dočeka Andro, da joj vrati milo za drago.

71 "Pozor!" — uzmem ja opet čitati — "Danas će na večer biti velika predstava glasovitog čarobnjaka Džemsa Džemsovića na trgu pred gostionicom "K zelenom drvetu". Jede vatru, guta noževe, para si trbuh, vadi novce iz zraka itd. Tko hoće, da se nagleda čudesa, neka ne žali dvadeset novčića. Đaci i podčastnici plaćaju polovinu". — Ama baš mi bilo na vrh jezika, da kažem, da će to biti kaki cirkus. I eto gle, pogodih! — pohvalit će se Andro. — Veli — ona će Andrina snaša — da guta noževe. Šta je to spram našega Andre, koji je u Italiji proguto kukuruzno zrno!

89

Zdravko Dučmelić, crtež "Antologija sriemskih pisaca", str. 356

72 90

— Topovsko! — ljuti se Andro — topovsko, ti adrnjo! Ne dao mi Bog s ovoga mjesta, ako nije istina! Smiehu ni kraja ni konca. — Lako Andri! — oglasi se jedan starac. — On će jeftino u tu komendiju; kao izsluženi podčastnik plaća samo deset novčića. — Kaki podčastnik! — ne da opet mira ona Andrina snaša. — Gdje je on za podčastnika! Bio je prosti fuliršic! — Trista ti gromova! — stane Andro bjesniti. — Pamtit ćeš ti, tko je bio fuliršic! I opet sviet udri u smieh. Malo pomalo počeše se ljudi razilaziti, a nas troje, Marija, Franjo i ja u vrt, da se dogovorimo, kako ćemo s večera u komediju. I danas je još svega živo sjećam, što se one večeri zbivalo: Jedan red stolaca; na njima sjede gospodin župnik sa svojom rođakinjom, učiteljevica i bilježnik. Iza stolaca mi drugi gledaoci. Mene i Mariju zapalo mjesto baš blizu gospodina učitelja. Nekako bi mi bilo milije, da sam mogao stajati podalje od njega. Nije ono, da bi on bio zločest, nego je bio uviek nerazpoložen. Nikada se ne bi nasmiešio, pa bi se i drugi kraj njega sneveselio. A bio je pametan, Bože moj, kao kakvi mudrac! Znao je i grčki. Osobito nam je rado pripoviedao o nekom grčkom mudracu, koji je imao vrlo zlu ženu. — Dođe li on — pripovieda gospodin učitelj — rano kući, ona će na njega: — A što si već došao kući? Ne će kuća bez tebe pobjeći. Ogladnio čovjek od dangube! — Dođe li kasno kući, eto ti belaja: — Pa ti spadalo, pa ti vucibatino, pa ti ovo, pa ti ono... kako već to žene znadu. — A u žena je — veli gospodin učitelj — otrovniji jezik, nego u zmije zub. Međutim ja doskora zaboravio, da je učitelj uza me. Svega me zanio čarobnjak. Kakvih li tu sve nije bilo čudesa! Bilježniku uzeo 91

šešir, pa iz njega napravio gužvaru; učiteljevicu miluje po obrazima, a iz njih izskaču iskre. Pa tek ono glavno čudo! Svoga sina strpao u sanduk, nekim štapićem mahnuo malo ovamo, malo onamo, i kad otvori sanduk — nema u njemu njegova sina — nestalo ga. Onda opet zatvori sanduk, štapićem malo desno, malo lievo, a sin mu izkoči iz sanduka zdrav i čitav, kao što je i prije bio. Na tu umještinu poče prva učiteljevica, a — bog te pitaj zašto — za njom mi svi s reda udarati dlanom o dlan. Čarobnjak se opet stao klanjati lievo i desno i bacati poljubce, a najviše ih je, rekao bih ja, dobacio učiteljevici. A tko i ne bi! Nije ona doduše osobito liepa, nego, što no rieč, đeđerna, pa kad se smije, kao da sunce sije. — Nemojte možda misliti, da je to kakva varancija — stao se hvaliti čarobnjak. — Tkogod, hoće, može pokušati i — mora nestati. Ne biste li možda htjeli vi, milostiva? — okrene se vragoljasto k učiteljevici. — Hvala! — reče ona stidno i stade cupkati svoju kecelju. — Hajde samo, hajde! — stao ju straga svom silom nutkati učitelj. Ona se samo okrete i šine ga takvim pogledom, da ga proze bljedilo i uhvati drhat, a i meni bijaše, kao da me sjeknu posjeklica sablja. — Ne biste li možda vi htjeli, mladi gospodine? — čarobnjak će meni.

73 Ja se zapurio u licu, a kika mi stade rasti od milja, gdje me okrsti gospodinom. — Hajde, baćo! — potakne me Marija, i ja pođoh. Kad sam ponosno stupio preda nj, činilo mi se, kao da se malo uzvrpoljio. — Ti bi — veli — zbilja rado, da te nestane? — rekne otežući. — Bih! — rekoh malo ljutito, jer me uvriedilo, da mi sada kaže "ti", a malo prije bio sam "gospodin". 92

— E, pa gilta! — reče — lezi u sanduk! — I ja legnem. On malo nakrivi sanduk prema gledaocima, pa će reći: — Evo, glete! Sad je ovaj deran, (ja škrinem zubima: — Pas ti nanu grebo, kakvi deran?) — sad je — veli — još u sanduku, a sad — i mahne sandukom, a ja se skotrljam pred noge učiteljevici, — a sad ga — veli — više nema u sanduku. Učiteljevica vrisne i đipi na stolac, a oni drugi straga udariše u grohotan smieh. Kad sam sutradan polazio u školu, bilo mi je nekako tiesno oko srdca. Marija me jutros, kad joj nazvah dobro jutro, i ne pogleda, a najvećma se bojah učitelja; činilo mi se, kao da sam mu nešto kriv. Kad ja pred školu, a učitelj sjedi na pragu i odbija dimove na svrdlove i fićuka, fićuka — majko moja! — kao kos. — Znaš — dočeka me Franjo na ulazu u školsku sobu — što je novo?... — Nestalo učiteljevice sa čarobnjakom. Ja se samo ukočanjio. Kad je odbilo zvonce, uniđe učitelj u školu, i sve se smješka. Mi ga svi gledamo začuđeno i ne možemo da uhvatimo razloga tomu njegovu veselju. — Znate — veli — šta, djeco! Dugo već nismo pjevali, pa hajde jednu zapjevajte! Marija, jer ona je bila naša počimaljka, povede: "Tko je srdce, u te dirno", a mi drugi udesismo, što bolje znadosmo. Učo se naš najprije snuždi, mora da se sjetio davnih, davnih dana, poslije se smrkne, a kad mi zajeknusmo: "Drugi ljubi zlato tvoje, Miruj, miruj, srdce moje!" 93 najedanput mu se razvedri lice, a oko usana zatitra smieh. — Još jedanput! — veli — ovo »Drugi ljubi«, al veselije, brže! Mi opet udri svi brže, pa glasnije ... "Drugi ljubi..." — Veselije, veselije! — nutka nas učitelj. A onaj ancikrst Mišin Gaja razdraži se pa počne podcikivati. Učitelju se potrese brk pa sve kliče: — Veselije, veselije! Nastade nas vrisak: — Iju, ijujuuu! — koliko nas grlo nosilo, a pjesma već i onako odavno nije "Tko je srdce...", već pravo kolo, šta li je. — Brže, momci, veselo! — opet će učitelj; Mišin Gaja sve namiguje na nas, pa odjedanput iziđe iz klupe i stade — oprosti mu, Bože, griehe! — igrati kolo. Mi u strahu pogledamo na učitelja, a njemu to milo, pa sve viče: — Tako valja, sokole, sokoliću! Onda se i mi drugi izguramo iz klupa i uzmemo prebirati nogama. Učitelju sve sjakte oči, a onda se privuče k ormaru i izvadi egede. Stao on da struže, a mi skači kao pomamni i ori: — Ijujuuu !... 74 Poslije dvie godine vratim se za prvi put iz Vinkovaca, gdje sam polazio gimnaziju, u svoje rodno mjesto na ferije. Prvi mi posao bješe, da potražim svog učitelja. No tamo mi kažu, da je otišao u mir i odselio se, bog bi ga znao, kamo. Nikomu, vele, nije kazao, gdje će se smjestiti, kao da se boji, da mu se ne vrati žena. Potražim i Andru. Oženio se čovjek: uzeo onu istu snašu, što ga je uviek bockala. Ostala udovicom, pa se zadovoljila Androm, a sviet ko sviet veli: suđeno je tako. Mi se tek pozdravili, a eto i Andrine žene. — O, sviete, sviete — viče ona — čuda neviđena! Perem ja na Bosutu košulje, kad vidim rodu, gdje leti preko Bosuta. Mora da joj 94 se smučilo, jer stade bacati. I izbaci ništa manje već jedno oveliko tele. Tele pane u vodu, a štuka ga dočeka i proguta. Bože, bože, kakvih li sve nema čudesa na svietu! — Ajde, ne brundaj — oštro ju prekori Andro. — Tko je vidio, da roda ili štuka može progutati tele! — Zašto ne? — ona će. — Kad si ti u Italiji mogao progutati topovsko zrno, zašto ne bi mogla roda tele progutati? — Izdiri odatle, ti brbljava mrcino! Ti valjda, misliš, da je zrno veliko ko jabuka na vrhu tornja! — uze galamiti Andro, a žena se samo nasmije i pobježe u kuhinju. — Eto vidiš, moj brate! — stao mi se tužiti Andro — kakav sam ti ja to križ naprtio! I prije je bila zla, al odkad se njom oženih, ko da je stala na sugreb — od dan do dan sve gora. A baš sam se zato i ženio; ko rekoh: uzet ću ju za ženu, pa će se valjda umiriti. Al da! Ne može ti to biti mirno. Vodio sam ju i k Majci Božjoj u Ilaču i k svetom Boni u Vukovar, al ne pomaže. Vodio sam ju i k čarobnjacima, al ne znadu ti ovi mlađi med njima ništa. Prosto ne znadu ni to, da nestane žene. — Nema ti, nema — više — kaže — onakih čarobnjaka, kakvi su nekada zalazili u naše selo!

75 95

10. HRVATSKA REVIJA

76 96

77 97

Milan Rakovac: JEDNA NOVA IZLOŽBA Z. DUČMELIĆA Galería Mueller, Buenos Aires 30. IV. — 24. V. 1951. ("Hrvatska revija", 1951., 2, str. 172)

Ispravna je i vrlo zanimljiva konstatacija Lionella Venturi, da osim surealizma, sve tamo od 1920. godine pa do danas nismo imali zapravo ništa značajnijega, ništa nova, nikakvog pokreta, koji bi nam donio nove poglede i nastojanja, ushite i ostvarenja u svijetu likovne umjetnosti, činjenica je, da su na polju likovne umjetnosti najbolji živući umjetnici današnjice već u godinama, i da rade u skladu s načelima i naziranjima iznesenim i određenim još prije 1914. godine. U Francuskoj su to, na primjer, da spomenemo samo neke, Rouault i Matisse (s par svojih platna zastupani nedavno u ovdašnjoj galeriji slika Viau), te Picasso (14. V. Galeria Whitcomb) i Braque, a u U. S. A. John Marin i Eilshemius. Sve ono mlađe, što još nešto znači, dijeli uglavnom mišljenje, nazore i ukus svojih starijih učitelja. Međutim, još su zanimljivija mišljenja u pokušajima tumačenja takvoga stanja u odnosu na likovnu umjetnost. Kod tih je mišljenja svakako najkarakterističnije ono Helmut Kuhna, koji to tumači krajnjim skepticizmom, koji da je zavladao i na polju likovne umjetnosti, a čemu da je najbolji dokaz, među ostalim, i ponovno postavljanje čovjeka u središte svake dobre umjetnosti, za koju je sve ostalo od sekundarne važnosti. Ne možemo se u cijelosti složiti s tim i takvim mišljenjima, no baš s obzirom na taj momenat, — skepticizam i problem čovjeka današnjice u likovnoj umjetnosti — koji ima dosta dodirnih točaka s nedavno izloženim Dučmelićevim platnima, spomenusmo tu značajnu konstataciju opće stagnacije i mrtvila na polju likovne

98

78 Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1951, 1, str. 51 99 umjetnosti, i iznijevši je, daleko smo od toga — što ističemo najdobronamjernije i s poštovanjem prema ovom mladom talentu na polju hrvatske likovne umjetnosti —, da bi baš njega htjeli uzeti za mjerilo snalaženja i bilo kakvo takvog prividnog rješenja nabačenog problema.

* * * Čovjek, ili točnije rečeno: čitave skupine poniženih, progonjenih i izbezumljenih, pritisnutih teretom života, duševne i materijalne bijede, osnovni je motiv Dučmelićavih nedavno izloženih ulja, crteža i tempera. Evo ih: Izbjeglice, Žene, Djeca, Ruševine, Ludjaci iz broja 18, Tišina, Utjeha i još mnoga druga, u kojima kao da je bijeda i suludost zaigrala svoj bjesomučni "dance-macabre". Dučmelić nam u tim platnima govori jezikom današnjice i onih nedavno preživjelih suludih i izbezumljenih dana, pune one poznate duševne memljivosti i dezorijentacije, gdje je sve postavljeno na glavu, i čije posljedice osjećamo još i danas. No ta teška stvarnost u koju nas on uvodi, a koju još više podcrtava i previše sumoran izraz njegove slikarske palete, dana je, međutim, bez ikakve težnje analiziranja onog što gledamo, jer je očito, da i sam slikar više osjeća, nego misli u tim svojim platnima. Pa iako ono što je izložio ovaj mladi hrvatski umjetnik na toj svojoj nedavnoj izložbi nije ništa novo, ni po motivu, ni po načinu, kako nam je to iznio, ništa što do sada već nismo imali prilike kod njega vidjeti, ipak on kao da se još tješnje i uže povezao s nama, zajedničkom nam prošlošću i ovim sadanjim vremenom u kome se krećemo i djelujemo, i to na način, koji još uvijek privlači. Jer, časovito Dučmelić je još uvijek i tako zaokupljen i obuzet izloženom tematikom, da često puta za volju dopadljivosti i na 79 100

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1951, 2, str. 149

80 101 način kako to želi postići, žrtvuje i zanemaruje čak i ono osnovno svog slikarskog zanata — crtež. Držimo, da je svjestan riskantnosti takvog rada, njegove besciljnosti, konačno već i zato, jer je poznato, da se sve velike umjetnosti temelje i na solidnom crtežu. Osnovni i već spomenuti ton Dučmelićeve slikarske palete, sumornost, dolazi do izražaja i u njegovim malobrojnim pejsažima. Pejsaži su to trajnih sutona i vječnih sumraka, bez i najmanje nade u skoro svitanje. S obzirom na izložene crteže primjećujemo, da je umjetnik vjerojatno namjerno izložio i one manje uspjele sa željom, da nam tako pruži uvid i u onaj dio svoga rada, koji vježbom, traženjima i vrludanjima dovodi konačnim uspjesima i punom rezultatu.

* * * Izložba Z. Dučmelića bila je predmetom pažnje i komentara gotovo sve ovdašnje dnevne štampe, što duljim što kraćim osvrtima popratiše je sve novine Capitala, kao "Clarín" "Noticias Gráficas", "Freie Presse", "Mundo", "Mundo Argentino" i dr. Zanimljiv je komentar "Mundo Argentino", koji žali što se naš umjetnik "s tako pozitivnim kvalitetama već jednom ne odluči okrenuti oči k sredini koja ga okružuje, kako bi u njoj otkrio nove izvore inspiracije, sasvim različite od onih koje mu do sada inspiriraše izložena djela." Komentator lista "Noticias Gráficas" ispravno je zapazio, da našeg slikara "iznad svega najviše zanima čovjek, ljudsko biće, i to posebno žena i djeca, junaci očaja..." i da "ozbiljnošću pravog umjetnika interpretira ono u što vjeruje."

81 102

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1951, 3, str. 256 103

Pavao Tijan: JEDNA UZORNA HRVATSKA SKUPINA U TUĐINI, Kulturni rad Hrvata emigranata u Španjolskoj ("Hrvatska revija", 1951, 4, str. 409)

Urednik S ponosom gledamo na primjer, što je jedna vrijedna skupina hrvatskih intelektualaca učinila u Madridu. Tako je napisao ugledni hrvatski publicista Bogdan Radica, a mi to možemo samo ponoviti. Skupina poratnih hrvatskih emigranata u Španjolskoj je malobrojna. Njihov broj se kreće u različnim vremenskim odsjecima od 40 do 60. Ali, razlikuju se od svih drugih skupina po tomu, što se u njoj nalazi razmjerno najveći broj intelektualaca. Tu je, prije svega, tridesetak studenata, što ih uzdržava "Obra Católica de Asistencia Universitaria" u svom "Colegio Mayor de Santiago Apóstol" u Madridu, a onda nekolicina znanstvenih radnika, koji imaju prilike i dalje raditi svaki u svojoj struci. Kulturni rad te skupine i pojedinaca iz nje uglavnom je nepoznat većem dijelu naše emigracije. A ipak je taj rad važan, jer je solidan. Na nj se osvrnuo i najugledniji španjolski časopis za opću kulturu "ARBOR" u svom broju za svibanj o. g. Taj rad je i koristan, jer, s jedne strane, pridonosi stručnom 82 izgrađivanju i usavršavanju naših kulturnih radnika, i, s druge strane, širi u tuđem svijetu ispravno poznavanje hrvatske narodne problematike. Rijedak je to i gotovo izuzetan slučaj, da se je jednoj skupini hrvatskih intelektualaca u emigraciji dala široka mogućnost intelektualnoga rada. Isključiva zasluga ide za to Španjolsku i njezine intelektualce na vodećim mjestima, koji su, doduše, mogli dati utočište malom broju hrvatskih inteligenata, zbog neobično teška položaja, u kojem se nalazila njihova zemlja sve ove godine poslije rata, ali su zato toj nekolicini omogućili rad u struci i životne uvjete, koji odgovaraju društvenom položaju i 104 duševnim potrebama gotova intelektualca i studenta. Hrvatski studenti i intelektualci u Španjolskoj, a isto tako i emigranti ostalih zemalja, nisu trebali ni jednoga dana raditi manualnih poslova, da bi se prehranili. U tom se Španjolska ističe pred svim ostalim državama svijeta. Radi tako pogodna položaja mogli su hrvatski intelektualci i nešto stvarati. Taj rad je već u početku dosta znatan, iako je trebalo svladavati mnogo poteškoća, najviše oko snalaženja, proučavanja nove okoline, upoznavanja španjolske kulture i prilika, u kojima žive danas Španjolci, i onda radi učenja jezika. Budući da su svi ti osnovni uvjeti svladani, nadamo se, da će kulturni rad Hrvata u Španjolskoj biti u buduće još obilniji. Ovdje donosimo zbijeni popis dosadašnjeg rada. Iz ovoga se vidi, da su hrvatski intelektualci u Španjolskoj uspjeli ono, što mi drugi ni u kojoj drugoj zemlji nismo. Naime, afirmirali su se kao kulturno-znanstveni radnici, pisci i predavači, što je još važnije, nisu oni time afirmirali samo sebe osobno, nego i svoju i našu Hrvatsku. Uspjeli su, putem predavanja i članaka, tamošnju javnost upoznati s hrvatskom problematikom. Sutrašnja će Španjolska znati, moći i htjeti učiniti svoje u obrani i priznanju male i potlačene Hrvatske. Ne mala zasluga zato ide one vrijedne hrvatske intelektualce u Španjolskoj. Ovo je i dokumenat, koji će jednom biti dragocjen za povijest naših dana. Stoga bismo rado donijeli i slične radove iz drugih zemalja, ukoliko je u njima nešto učinjeno, da se tako sačuva. Ovaj shematski prikaz rada u Španjolskoj ograničava se samo na kulturni rad u užem smislu, i to u koliko je poznat javnosti. Ne spominju se, dakle, političke, karitativne i slične djelatnosti, niti se osvrće na djela u rukopisima, u izradbi ili u nacrtima. 105

Radi lakšega pregleda, rezultati toga rada podijeljeni su u skupine: u struci, za narod pred Španjolcima, za Hrvate emigrante, a unutar jedne skupine rad pojedinaca, slijedeći manje više kronološki red. Rad hrvatske skupine u Španjolskoj služi nam svima na čast: Hrvatska inteligencija vrši svoju dužnost prema Domovini.

1. U struci Osnovne mogućnosti za znanstveni rad našim emigrantima stvorila je veličanstvena institucija "Više Vijeće za Znanstvena Istraživanja" (Consejo Superior de Investigaciones Científicas) u Madridu, institucija, koja je vrlo cijenjena u čitavom svijetu i koja bi zavrijedila jedan stručan prikaz i u kojem našem časopisu. U toj ustanovi su namješteni kao stalni znanstveni suradnici Antun Wurster i Pavao Tijan, dok je o. Hijacint 83 Eterović O. P. prigodni vanjski suradnik, a Dr. Nevenka Dragičević knjižničarka odjela za Istočnu Evropu.

Prvi je počeo raditi u Conseju ANTUN WURSTER, pozvan na rad 1946., suradnik Instituta, za Filozofiju "Luis Vives", u kojemu je šef institutske biblioteke, tajnik Sekcije za Etiku i Sociologiju i nastavnik u tečajevima za stipendiste Instituta. Otkad boravi u Španjolskoj, objavio je ove stručne radove: "La filosofía en Croacia", u "Revista de Filosofía", rujan 1947. godine, Madrid. To je do sada najbolji i najopširniji prikaz hrvatske filozofije na jednom stranom jeziku i uopće jedan od najpotpunijih, da ni na hrvatskom nema boljih. Obširniji osvrt donio je o tom "Giornale di Metafísica", Fasc. II. - 1948. godine, Torino.

106

"La realidad balcánica", tri članka u "Criterio", svibanj-lipanj 1948. Buenos Aires, što su zapravo njegova predavanja na ljetnom sveučilištu u Santanderu 1947. godine. "La asamblea ecuménica de Amsterdam", "Arbor", siječanj 1948. godine, Madrid. "José Ortega y Gasset sullo scenario della cultura spagnola" u "Quaderni Ibero- Americani", srpanj 1949. godine, Torino. "El centenario de los Reyes Católicos" u istom časopisu, 1951. godina. Osim toga, brojne recenzije o najnovijim djelima iz filozofije, kulture i politike u "Revista de Filosofía", "Arbor" te nepotpisana suradnja u "Osobi i Duhu". "Historiae Mundi imago graphica", grafički sintetički prikaz povijesti ljudskoga roda po školi F. Kerna i "W. Schmidta. Taj prikaz još nije objavljen, ali se već po njemu radi. Antun Wurster održao je i ova predavanja iz svoje struke: "Los Balcanes" — na Međunarodnom ljetnom sveučilištu u Santanderu, kolovoz 1947. godine. "Las bases para la unidad de Europa" — četiri predavanja na istom sveučilištu u kolovozu 1948. godine. "El método en la investigación filosófica" — tečaj na Filozofskom Institutu "Luis Vives" za stipendiste 1949.-50. godine. "Filosofía del marxismo" — dva predavanja na dominikanskom učilištu u Caldas de Besaya, srpanj 1950. godine. "Tečaj o Heideggeru", za stipendiste Filozofskog Instituta "Luis Vives" 1950.-51. godine.

107

"Algunos aspectos prácticos de la colaboración intelectual" — komunikacija na Kongresu za Intelektualnu kooperaciju u Madridu, listopad 1950. godine.

Drugi znanstveni radnik u Conseju je PAVAO TIJAN, koji je pozvan, da u Španjolskoj organizira slavističke studije, koji do tada nisu postojali u toj zemlji. Počeo je u proljeću 1947. godine, te surađuje kao tehnički suradnik Slavenske sekcije u "Departamento Internacional de Culturas Modernas", koju je Sekciju on zapravo organizirao i dalje je vodi, a osim toga surađuje u "Departamento de Filisofía de la Cultura" u sklopu Filozofskog Instituta "Luis Vives". Otkad je u Španjolskoj, objavio je ove stručne radove: 84 "La formación de las naciones balcánicas de hoy" — "Arbor", n. 23, rujan-listopad 1947. godine, Madrid. "Orígenes del ideal eslavo" — "Arbor", n. 37, siječanj 1949., Madrid. "Evolución del ideal eslavo en los últimos cien años" — "Arbor", n. 38, veljača 1949. godine, Madrid. Na temelju ove dvije studije dobio je od Conseja narudžbu, da napiše posebnu knjigu o postanku i različnim formama slavenske ideje. "La historiografía rusa dirigida por los soviets" — "Arbor", n. 48, 1949. godina, Madrid. Na članak o ruskoj historiografiji pohvalno se osvrnuo literarni prilog londonskog "Timesa". "El mito Masaryk" — "Arbor", n. 62, veljača 1951., Madrid. Ovaj esej je zapravo samo niz izvadaka iz već gotove opširnije knjige o Masaryku te osnutku i padu Češko-Slovačke.

108

Osim toga, redovito recenzira u "Arboru" sve važnije publikacije svijeta, koliko ulaze u predmet njegovih studija. U svojstvu organizatora slavenskih studija u španjolskoj, Pavao Tijan je održao nekoliko tečajeva za formiranje prvih španjolskih slavista: "Introducción a los estudios eslavos" — sistematski tečaj u 50 predavanja kroz čitavu škol. god. 1949.-50. Na temelju uspjeha ovoga tečaja dobio je narudžbu od Conseja za izradbu knjige uvoda u slavistiku. "En torno a la cultura checa" — monografski tečaj u zimskom semestru 1950.-51. od 15 predavanja. "El pensamiento histórico ruso" — monografski tečaj od 5 predavanja u ljetnom semestru 1950.-51. godine. Osim predavanja u tim tečajevima, držao je i druga predavanja: "La filosofía de la Historia rusa" — dva predavanja u seminaru katedre za filozofiju povijesti filozofskog fakulteta madridskog sveučilišta, svibanj 1949. godine. "El Oriente europeo frente a la unidad europea" — komunikacija na Međunarodnom kongresu za intelektualnu kooperaciju, listopad 1950. godine. Na jednoj od plenarnih sjednica toga kongresa, održanoj u auli čuvenog sveučilišta Alcalá de Henares 4. X. 1950. godine pod predsjedanjem španjolskog ministra prosvjete, bio je P. Tijan podpredsjednik kao predstavnik Hrvata. Od ostalih Tijanovih stručnih radova mogu se ovdje spomenuti prijevodi hrvatske lirike, objavljeni u časopisu "Alma" i "Nosotros" (Madrid), što su zapravo samo dijelovi opširne antologije, koju sprema u zajednici sa španjolskom pjesnikinjom Marisol de Castro Gil. 109

Za monumentalnu "Geografía Universal", koju sprema Instituto Gallach u Barceloni, proveo je stručnu reviziju članka o Jugoslaviji.

Muzikolog dr. fra BRANKO MARIĆ, OFM, uspio je u intimnoj suradnji sa španjolskim muzikologom fra Manuelom Mola, da hrvatska glazba bude obrađena u općem prikazu i u biografijama pojedinih hrvatskih muzičara i muzikologa za španjolsku muzičku enciklopediju u 3 sveska: "Diccionario Enciclopédico de la Música" (Dir. A. Albert 85 Torrellas), Barcelona 1947. godine, Central Catalana de Publicaciones. To je prvi slučaj, da je hrvatska glazba prikazana tako opširno u jednoj svjetskoj muzičkoj enciklopediji. Uz neke članke donose se i slike hrvatske opere, Lisinskog, Zajca, "Cithara octocorda" i t. d. Isti muzikolog fra M. Mola objavio je također po informacijama fra Branka Marića prikaz hrvatske glazbe u časopisu "Tesoro Sacro-musical" (Madrid, 1947. godina, n. 1., A. XXX.) pod naslovom "La música en Croacia".

Pravnik VLADIMIR VINCE, koji se posebno bavi hrvatskom kućnom zadrugom na komparativnoj osnovi, sudjelovao je na Nacionalnom kongresu španjolskih historičara prava u Madridu 1949. godine i na njemu predložio svoju raspravu "Sobrevivencias de las comunidades familiares en el Derecho croata". O tom je izvijestio španjolski kulturni bilten "Indice cultural".

Pjesnik i pisac o. RAJMUND KUPAREO, O. P., objavio je za svoga boravka u Španjolskoj dvije knjige: "Na rijekama" — Madrid 1948. godine. Zbirka pjesama nastalih u emigraciji, izdana u nakladi "Zajednice Hrvata u Španjolskoj".

110

"Pasión de Cristo". Poema sacro en cinco misterios. Madrid 1949. godine. To je djelo Kupareo napisao još 1946. godine u Zagrebu, ali original nije bio objelodanjen. Ovaj prijevod je priredila dr. Nevenka Dragičević-Belić u suradnji s Marijom Ontiveros, koja je napisala i predgovor knjizi. Naklada ista kao gore.

Filozof o. HIJACINT ETEROVIĆ, O. P., za vrijeme svoga boravka u Madridu bio je suradnik Instituta "Luis Vives" u sekciji za etiku, a sad je profesor etike na dominikanskom filozofskom učilištu u Alicanteu, za koji je predmet izradio potpuni kurs predavanja. Osim toga piše članke iz svoje struke za časopis "Osoba i Duh". Hrvatima u Madridu održao je predavanje o pravima čovjeka.

Pravnik dr. MARIJAN GEC, predao je Pravnom Fakultetu u Madridu disertaciju "Los criminales de guerra", na temelju koje je postigao čast doktora prava.

Liječnik dr. IVO TUŠKAN, koji se specijalizira u ginekologiji, objavio je dvije stručne rasprave: "La pùreza vaginal en los ultimos tres meses de embarazo" — u "Anales de la Casa de Salud "Santa Cristiana", Madrid 1950. godine. "Nota previa del tratamento de la flora vaginal" — na istom mjestu.

PERO VUKOTA predložio je Fakultetu političkih i ekonomskih Znanosti u Madridu disertaciju "Formas estatales en los Bàlcanes", na temelju koje je dobio čast doktora tih znanosti. 111

86 Radnja je nešto dotjerana tiskana u posebnoj knjizi pod istim naslovom u nakladi "Sociedad de Estudios Internacionales y Coloniales" u Madridu 1951. s predgovorom njegova profesora, José Maria Corderò Torres. Uz ostalo, posebna vrijednost te knjige za nas je u tom, što sadrži do sada najopširniji prikaz hrvatske povijesti na španjolskom jeziku.

Novinar, pjesnik i pisac LUKA BRAJNOVIĆ, objelodanio je iz svoje obilne literarne radnje nekoliko pjesama u španjolskom prijevodu i proznih odlomaka u listovima "Alma", "Christianitas" i "Nosotros" (svi u Madridu). U studentskom kolegiju Santiago Apóstol nagrađen mu je u natječaju rad "Relaciones culturales y políticas entre España y Croacia a lo largo de los siglos" (1950. godina), koja predstavlja do danas najpotpuniji pregled hrvatsko-španjolskih kulturnih doticaja u prošlosti.

O. dr. fra GRACIJAN RASPUDIć predavao je neko vrijeme filozofiju na višem franjevačkom učilištu u Fuenteduena, ali je morao prestati s tim radom radi zdravstvenih razloga.

Ekonomist PAVAO BERKEŠ objavio je raspravu "Origen, estatutos y acción de las Naciones Unidas" u "Arboru", br. 65, svibanj 1951. godine.

2. Za svoj narod strancima Već je velik dio stručnoga rada Hrvata u Španjolskoj upravljen tako, da strancima objasni položaj Hrvata i vrijednost hrvatskog kulturnog stvaranja unutar obrađivanih struka, no osim toga se

112 nastojalo, da se i što izravnije stranci upoznaju sa svim osobinama hrvatskog pojesnog, kulturnog, vjerskog i političkog života. U tom pravcu je od 1945. godine učinjeno slijedeće:

Novinar BRANKO KADIĆ napisao je više članaka u madridskoj štampi o suvremenom političkom položaju hrvatskoga naroda.

KAZIMIR VRLJIČAK uz brojne informacije u uglednom španjolskom društvu o hrvatskom narodnom i kulturnom problemu napisao je u organu Španjolske Katoličke Akcije "Ecclesia", Madrid, A. VI. n. 285, 1946. godina, članak: "El desarrollo de la poesia religiosa croata".

Dr. DRAGUTIN KAMBER je za vrijeme svoga kratkoga boravka u Španjolskoj 1946. i 1947. godine održao više predavanja na radiju i u dvoranama Madrida, Barcelone i drugih mjesta po Kataloniji o progonima vjere u Hrvatskoj. O istom predmetu dao je i nekoliko interviewa novinstvu.

87 ANTUN WURSTER je, zajedno s B. Kadićem i K. Vrljičkom, plasirao u španjolskom novinstvu mnoštvo informacija o procesu protiv Nadbiskupa Stepinca. Osim toga, održao je slijedeća predavanja : "Los católicos en la Europa Central" — propagandistima Katoličke Akcije, Madrid, prosinca 1946. Predavanje je izišlo tiskom. 113

"Los destinos de Croacia" u "Centro de Estudios Universitarios", Madrid, ožujka 1947. godine. Predavanje je prikazano u novinstvu. "Croacia en el pasado y en el presente" — u dominikanskom filozofskom učilištu Montesclaros, kolovoza 1948. godine. "El caso Stepinac" — na istom mjestu i istom prilikom. "El titoismo" — dva predavanja — u dominikanskom filozofskom učilištu Caldas de Besaya, srpnja 1950. Tiskom su izašle ove Wursterove radnje: "La situación de los católicos en la Europa Central" (spomenuto predavanje propagandistima K. A.) u "Asociación Católica Nacional de Propagandistas", 15. XII. 1946. godine, Madrid. "La tragedia de la nación croata" — u "Estudios", srpanj 1947. godine, Santiago de Chile. "Tito y la política norteamericana en Yugoslavia" — u "Cuadernos de política internacional", siječanj 1950. godine, Madrid. Ova studija je po svojoj dokumentiranosti, pogledima i zaključcima važan prilog za povijest našega vremena.

Ing. KARLO MIRTH je plasirao u španjolskoj štampi i na radiju više kraćih informativnih sastavaka i vijesti, medju kojima se ističe po originalnim podatcima članak "Marko Marulić 1450.—1524." u "Christianitas", A. 2, n. 8., Madrid, listopad 1950. godine. Za književni natječaj u Kolegiju Santiago Apóstol napisao je opširnu i dokumentiranu radnju "Cómo nació el titoismo?", koja je bila i nagrađena u tom natječaju.

114

Dr. fra BRANKO MARIĆ izdaje i uređuje povremeni časopis "Vitezovi sv. Jakova" — "Adelantados de Santiago", počevši od lipnja 1949. godine u Madridu, na hrvatskom i španjolskom jeziku, u prvom redu radi informiranja javnosti, koja se služi španjolskim jezikom, o hrvatskim pitanjima.

PAVAO TIJAN objavio je u međunarodnom broju "Osoba i Duh" (G. II. br. 7—9, Madrid-Valencia 1950. godine) povijest hrvatskog katoličkog pokreta za strance: "El Movimiento organizado de los católicos croatas", prigodom 50-godišnjice početka hrvatskog katoličkog gibanja. To je ujedno prva sintetička povijest toga pokreta. Na inicijativu "Zajednice Hrvata u Španjolskoj", a potporom uglavnom hrvatskih studenata u Madridu, izdana je u travnju o. g. brošura "Croacia" s kratkim tekstom o hrvatskoj kulturi, povijesti i političkim težnjama i s nekoliko uspjelih ilustracija, sa svrhom, da bude kratka i pouzdana informacija našim španjolskim prijateljima o

88 Hrvatima i Hrvatskoj. Boljem uzajamnom poznavanju Hrvata i Španjolaca ima poslužiti i kratko poglavlje te brošure o kulturnim odnosima tih dvaju naroda u prošlosti.

3. Za Hrvate emigrante Premda je skupina Hrvata emigranata u Španjolskoj vrlo malobrojna i većinu tvore studenti, koji ništa ne zarađuju, ipak je ta skupina učinila vrlo mnogo i za hrvatsku emigraciju kao cjelinu. U Španjolskoj ima naime nekoliko akcija, koje vrše koristan utjecaj na svu hrvatsku emigraciju. Tu je u prvom redu informativna služba "CROATIA PRESS", koju već petu godinu izdaje i uređuje ing. Karlo Mirth. Do konca svibnja 115

1951. godine izašla su 82 broja te službe. Njezine vijesti donose sve hrvatske novine i časopisi bez obzira na politički smjer.

U Španjolskoj je pokrenut časopis "OSOBA I DUH", glas katoličkih hrvatskih intelektualaca, 1949. godine u skromnom obliku, najprije umnažan na stroju, da nakon ustrajnog i uspješnog uređivanja i oduševljenog prihvata sa strane hrvatskih katoličkih intelektualaca diljem čitavoga svijeta počne ove godine izlaziti štampom. Ravnatelj časopisa je o. Hijacint Eterović, O. P., a urednik Luka Brajnović, koji najviše i pišu u tom časopisu, no znatna je suradnja i ostalih pripadnika hrvatske skupine u Španjolskoj: Antuna Wurstera, Pavla Tijana, Karla Mirtha i Pere Vukote. Ljudi istoga kruga oko časopisa "Osoba i Duh" ostvarili su ideju jedinstvene organizacije hrvatskih katoličkih intelektualaca "Croatia Académica Catholica", koja ima svoje privremeno središte u Madridu i podržava žive kontakte s pojedinim organizacijama toga tipa po ostalim zemljama. Osim u spomenutim akcijama, Hrvati emigranti u Španjolskoj surađuju u gotovo svim novinama i ostalim hrvatskim publikacijama, što izlaze u drugim djelovima svijeta, kako to već odgovara sposobnostima, sklonostima i političkom opredjeljenju svakoga pojedinca. Za gajenje društvenosti među sobom i za lakše postizanje svrhe u hrvatskim kulturnim i političkim nastojanjima, osnovana je "Zajednica Hrvata u Španjolskoj", koja, doduše, ne okuplja sve Hrvate emigrante u ovoj zemlji, ali ipak od vremena do vremena pokaže stanovitu aktivnost, koja je od opće koristi. O izdanjima te "Zajednice" već je govoreno. Osim tih izdanja, "Zajednica" je organizirala i nekoliko predavanja u Madridu za hrvatsku koloniju: 116

PAVAO TIJAN: Dokle smo došli? Analiza hrvatske emigracije. O. HIJACINT ETEROVIĆ: O pravima čovjeka. Fra BRANKO MARIĆ: Hrvatska pučka glazba. Dr. ALOJZIJE ĆUKMAN: O jednom dokumentu za hrvatsku državnost iz 19. stoljeća. Fra BRUNO RASPUDIĆ: Svjedočanstva o Isusu u židovskih i poganskih pisaca prva tri stoljeća.

4. Umjetničke priredbe 89 Prva hrvatska umjetnička priredba u Madridu i ujedno prvi javni nastup Hrvata u Španjolskoj poslije svršetka rata bio je koncert hrvatskog opernog i komornog pjevača DRAGUTINA ŠOŠTARKA 11. III. 1947. godine. Koncert je organiziran u dobrotvorne svrhe za podupiranje hrvatske emigracije, pa je za to složen patronat najuglednijih gospođa Madrida, u kojem je sudjelovala i grofica Klara Pejačević, supruga bivšeg hrvatskog poslanika u Madridu. Ministarstvo Narodne Prosvjete i grad Madrid stavili su na raspolaganje besplatno kazalište "Teatro Español". Uspjeh koncerta je prešao sva očekivanja i po umjetničkoj interpretaciji Šoštarka i po odzivu publike. Bio je prisutan ministar vanjskih poslova, nekoliko državnih tajnika i glavnih ravnatelja, mnoštvo diplomata, te najbolje madridsko društvo. Šoštarko je otpjevao najpoznatije pjesme svog nacionalnog i svjetskog repertoara. Uza nj je sudjelovao i pianist D. Gonzalo Soriano. Isti koncert ponovio je Šoštarko nekoliko dana kasnije u dvorani kinematografa Bilbao.

117

90 Zdravko Dučmelić, crtež "Drvni sok otrgnutih grana", str. 73 118

Slikar ZDRAVKO DUČMELIĆ priredio je pred odlazak iz Španjolske izložbu svojih radova u salonu Clan od 14. II. do 22. II. 1949. godine, koju je otvorio glavni ravnatelj lijepih umjetnosti u ministarstvu Narodne Prosvjete markez de Lozoya. "Zajednica Hrvata u Španjolskoj" priredila je izložbu hrvatske, umjetničke fotografije u dvorani Novinarskog Doma u Madridu od 18.—23. IV. 1949. godine, koju su posjetili mnogi ugledni predstavnici javnog i kulturnog života i mnoštvo općinstva, tako da je morala biti i produžena na neko vrijeme. Ista izložba organizirana je od 2.— 13. V. 1951. godine u Barceloni zauzimanjem gg. Srećka Dragičevića i Trullolsa, nekadašnjeg hrvatskog konzula u Barceloni. Tom prilikom je organiziran patronat od najuglednijih ličnosti Barcelone pod predsjedanjem biskupa Modrega. Izdan je tada prekrasan umjetnički katalog izložbe i organizirana su dva

91 predavanja: "Martyrium Croatiae" P. Nadala S. J. i "Croacia y Occidente" — sveučilišnog profesora Iglesiasa u velikoj auli sveučilišta.

Madrid, 31. svibnja 1951.

92 119

Vinko Nikolić: IZLOŽBA ZDRAVKA DUČMELIĆA U CORDOBI ("Hrvatska revija", 1952, 2, str. 184)

Hrvatski slikar Zdravko Dučmelić priredio je u Córdobi svoju slikarsku izložbu od 14. do 24. travnja ove godine. Sve su mjesne novine objavile ovu izložbu, i odmah istakle, da se radi o Hrvatu i jednom pravom umjetniku, koji izlaže "24 temperas y 54 dibujos, demostrando en estos últimos una vivacidad certera para captar lo sustancial y accentuar los rasgos definidores de carácter". Značajno je, da je upravo s Dučmelićevom izložbom bila otvorena službena sezona umjetnosti i izložaba u Córdobi. Na samom otvorenju našlo se je uz slikara lijepi broj tamošnjih Hrvata te mnogobrojni kordoveški ljubitelji likovne umjetnosti. Izložba je bila priređena u galeriji, "Delacroix". Kroz sve dane trajanja izložbu je posjetila monogobrojna publika, posebno brojne skupine studenata slikarstva i drugih umjetnosti. Kolikogod je ova umjetnost za ovaj ambijent "teška", ona je toliko snažna i uvjerljiva, toliko istinska i proživljena, da su se mnogi izrazili s najlaskavijim priznanjima o našem slikaru i snazi njegova slikarskog izražaja. O Dučmelićevoj su izložbi pisale sve kordoveške novine te su donijele ocjene svojih likovnih kritičara. Tako dnevnik "Los Principios" od 21. IV. piše, da je umjetnik uspio "živo zainteresirati mnoštvo posjetnika", koji da su tamo upoznali "slikara od vrijednosti". Dnevnik "La Voz" od 21. IV. također se pohvalno izražava o kvalitetama Dučmelićeva stvaranja. Dnevnik "Cordoba'' donosi reprodukciju Dučmelićeve slike "Izbjeglička djeca", koju popraćuje s ovim prikazom: 120

"Zdravko Ducmelic, el pintor croata que nos visita, ha reunido en la Galería DELACROIX las telas más logradas para presentarlas al público. Inmediatamente después de veer esta presentación ubicamos al artista en el campo de los estrictamente plásticos, aunque ello vaya también reconocida profunda vocación subjetiva por los valores humanos que aparecen frecuentemente en sus lienzos. Hay algo también de religiosidad que se acentúa a medida que recorremos sus grises tan intensos, qué denotan sin duda la fantasía con que interpreta el sentimiento y el drama universal de actualidad. Esto es la pintura de Ducmelic, drama intenso, donde se gesta una posible liberación, que muy levemente se insinúa en algunas composiciones, como la titulada 'Silencio'. Una ciudad mortecina entre grises difusos indica claramente cual es el tema pictórico preferido por el artista. Esta concepción plástica se acentúa en 'Niños', grupo de cuatro infantes en soledad y dolor, siempre entregados a las luces apagadas de la paleta. Y así se continúa en 'Niños sobre fondo gris', donde nuevamente incursiona con la expresión desarrollada de dos niños sobre un fondo que representa una ciudad en ruinas. Como se puede ver, Ducmelic tiene como preferentes los temas de una realidad vital, integrada por imágenes de extraña disposición, que su imaginación hace expresar en un lenguaje intensamente humanizado."

93 121

Milan Rakovac: DVIJE IZLOŽBE ZDRAVKA DUČMELIĆA ("Hrvatska revija", 1952, 4, str. 425)

Najmlađi hrvatski slikar u emigraciji, Zdravko Dučmelić, prošle je godine priredio u Bs. Airesu uspjelu izložbu (Galería Müller, 30. IV. — 24. V. 1951.). Ove je godine održao dvije daljnje izložbe: prvu u Gradskom Muzeju lijepih umjetnosti u Santa Fe (18.—31. srpnja), te drugu u Mendozi Galería Giménez (15.-27. rujna) Sudeći po novinskim prikazima, i jedna i druga izložba primljene su i popraćene zanimljivim komentarima. Pažnja Dučmelićeve palete koncentrirana je, čini se, još uvijek na dobro nam poznatoj tematici: „... žene i djeca, dramatski krajobrazi, zarobljenici i raseljenici, luđaci, ruševine, na kojima se opaža očajna tragedija socijalne katastrofe. Dučmelić je ilustrator, ili još bolje, fin i osjetljiv slikar, koji zna izraziti, rekli bismo, na pjesnički način, bol čovječanstva". ("El Litoral", Santa Pe 27. VII. 1952.). „Tužne izraze poslijeratne Europe nalazimo ne samo na krajobrazima, koje zbrisa ratna ludost, nego i na licima, koje donosi na način da bi djelovao na ono, što je u nama ljudsko i duhovno". ("El Orden", Santa Fe, 28. VII. 1952.) . No, kako po svemu izgleda, jedna od do sada bitnih značajki tehničko izražajne manire ovog slikara - kontura, kao da prestaje biti glavni osnov izražaja, a sve više mu se nameće problem solidnog crteža, obujma slikarske materije i valeura. Dučmelić je te probleme shvatio potpuno ispravno i slikarski, iako za sada još uvijek traži put i način, kako ih konkretno riješiti. „Tempere i crteži pokazuju izražajnu sposobnost ovog slikara, koji stoji na granici ekspresionizma i konstruktivizma, i na nekim radovima jasno se vidi, kako nastoji postići obujam iskrivljujući oblik". ("El Litoral", Santa Fe). 122

94 Zdravko Dučmelić: Izbjeglička djeca, crtež "Hrvatska revija", 1951, 2, str. 109

95 123

Dučmelićeva ljubav prema realnoj prirodi, spojena s uzbuđenom neposrednošću nedavno proživjelih strahota, i akcentuirana bojom dominantno zagasitih tonova, predmetom je ovakovog komentara: „Krajobrazi Dučmelićevi su druga unutarnja panorama, i imaju iste odlike dobra slikara: iz njih izbija samoća, praznina, muk, okrutnost ruševine što osta nakon bombardiranja kao — ako se dobro promisli — alegorija duša, što pretrpješe rat i ne mogoše opet ući u redoviti tok života..." ("Los Andes", Mendoza 21. IX. 1952.).

96 124

Zdravko Dučmelić: Majka s djetetom, crtež "Hrvatska revija", 1952, 2, str. 115

97 125

Milan Rakovac: IZLOŽBA ZDRAVKA DUČMELIĆA Galeria Mueller, Buenos Aires, studeni 1953. ("Hrvatska revija", 1954, 1, str. 86)

U ovim sumornim danima, u kojima živimo i krećemo se, u kojima se slike pišu a knjige rišu, posljednja izložba slika Z. Dučmelića mnogog je prigodnog promatrača zbunila i iznenadila. Dosljedan i ustrajan u traženju svoga gledanja i izraza, on upravo iznenađuje marljivošću, i utisci, koje smo ponijeli s te izložbe, ponukaše nas na razmišljanje. Ako je to moguće vremenski, pa makar i približno odrediti, mi bismo se usudili govoriti o jednom već završenom radnom periodu kod ovog mladog slikara, i o nastajanju jednog novog, po svemu sudeći zrelijeg i s puno obećanja. Onaj prvi mogli bismo nazvati afirmacijom primljenog od raznih učitelja, sređivanjem utisaka i utjecaja, a ovaj drugi period, još uvijek u nastojanju, pokušajima osovljavanja na vlastite noge i izabiranjem svoga puta. Papini na jednom mjestu, govoreći o muzici, piše o početnom i apsolutnom, vrhunaravnom akordu, i tvrdi, da se umjetnost jednog pravog kompozitora sastoji u umijeću kontakta, ispreplitanju i igri oko tog početnog i osnovnog akorda, od koga sva vrijednost, moć i ljepota i ostalim, da tako kažemo, ljudskim akordima i muzičkom izrazu. Govor je. dakle, o bitnom i jedino vrijednom u umjetnosti. Sva nastojanja i traženja slikara Z. Dučmelića usmjerena su tom bitnom i jedino vrijednom i trajnom u slikarstvu, sa željom pronalaženja vlastitog slikarskog govora, poteza i bogatstva svoje palete.

126

98 Zdravko Dučmelić: U zarobljeništvu "Hrvatska revija", 1952, 2, str. 131

99 127

Najnovija izložena ulja i crteži potvrda su ovoga, što rekosmo. U pogledu boje — koja nije nešto izlišnog u Dučmelićevim slikama, neki sporedni ukrasni dodatak i sredstvo — i fakture — sve više izrazito personalne — iako još uvijek u znaku eksperimentiranja i fermentacije, oni govore o grčevitim pokušajima razbijanja stare skučenosti i šablone, i sva su u jednom dinamizmu, iako sve to još uvijek nedovoljno izraženo i prilično nejasno. Sve je tu u jednom znaku upita onoga, što ima doći, svi su problemi već pošteno i vjerno nabačeni (crteži), pa i u pogledu tematike krenulo se naprijed. Sav predan radu i novim poteškoćama koje se nametnuše, našem slikaru kao da je za sada više do iznalaženja, dok su mu rezultati, zaobljeni i konačni, manje važni. Na ovoj izložbi više nego ikada do sada dolazi do izražaja nastojanje slikara, da svoje slike gradi iz elemenata boje. Njima pomalo nastoji izraziti sve ono, što osjeća i misli, iako na primjer tamo, gdje suprotstavlja osjećaje razumu (Desnudos tomando sol. Desnudos, Mujer joven del pasado i t. d.) namjerne deformacije jasno dokazuju, da ih slikar ne donosi u funkciji neke određene i sazrele plastične ideje, nego da su učinjene formirano i a priori. Moramo napomenuti, da su te slike, napose prve dviie, vrlo nespretno riješene s obzirom na koncepciju, neprijatne u pogledu boje, forme i materije. Oznaka prijašnjih Dučmelićevih slika jest jedinstvo tonaliteta i uvjerljiva materijalizaciia. Novijih, međutim, izvjesna mutna osvijetljenja, koja zamagljuju oblike i prelaze u potpunu razbijenost forme, te sad više, sad manje uspjelu harmonizaciju dviju boja. Ma da spontaniji u izražavaniu, struktura njegovih novijih slika biva sve labavija.

128

100 Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1952, 2, str. 142

101 129

Čudak, mjestimično posvema u sebe zatvoren, platna i crteži Z. Dučmelića puni su u sebi neke gojevske ironije i mračne fantazije. Mnogo je i premnogo tužnih melodija i mračnih vizija u tome svijetu. Strast mu je još uvijek u evokaciji sablasnih sjećanja, i u par nemirnih i zgrčenih linija i drhtavih poteza, površno nabačenih mrlja, evocira ljude i događaje naše epohe. One, kako to već rekosmo, koji ne razumiju crtež i ne mogu si ga zamisliti bez preciznih i točno povučenih, akademsko hladnih linija, Dučmelić će iznenaditi i zbuniti. Dobivamo utisak, kao da naš slikar radi većinom po sjećanju, na osnovu zabilježenih utisaka, pokupljenih s ulice, zabačenih krčama i bijednih podkrovlja gradskih predgrađa. Poznata tematika i kod drugih mnogih slikara, ali želimo istaći, da je Dučmelić prihvaća novim gledanjem, nastoji i uspijeva izraziti je na svoj način i svojom manirom, slikarski zanimljivom i vrijednom. Zato, iako, kao i uvijek do sada, neka izložena ulja i crteži nose u sebi nešto prigodnog, na brzinu zabilježenog i nabačenog, nešto u duši još uvijek nesavladanog i slikarski neriješenog, preko tridesetak izloženih slika Z. Dučmelića na ovoj izložbi govori jasno o intenzitetu i životnoj slikarskoj snazi svoga autora.

102 130

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1952, 2, str. 158

103 131

Milan Rakovac: NAJNOVIJA IZLOŽBA ZDRAVKA DUČMELIĆA, Galería Krayd, Buenos Aires, 8.—20. studenog 1954. ("Hrvatska revija", 1954, 4, str. 403) I najnovija izložba Zdravka Dučmelića govori nam jasno i nedvoumno o ozbiljnosti zadatka, koji je sebi postavio ovaj najmlađi, ali i najmarljiviji i najneumorniji hrvatski slikar u emigraciji. Sve je usmjereno jednom određenom cilju, koji je, doduše, još prilično dalek, ali će ga slikar jamačno dostići. Konture mu već nazrijevamo u svakom ulju, crtežu i studiji, tako da će daljnji razvoj biti ne samo zanimljiv, nego i vrlo poučan. Dučmelić se pomalo, ali sigurno i uspješno oslobađa stare šablone i ponavljanja, i svu pažnju usredotočuje na boju, koja ga, za sada, jedino zanima, upuštajući se, međutim, kadikad u pokušaje i vratolomije, koji ne vode uvijek k uspjehu. Za sada još ne smatramo potrebnim zaustavljati se kod pojedinih slika i podvrći ih podrobnijoj analizi, jer držimo, da zadnjem našem prikazu, prilikom prošlogodišnje izložbe, nemamo ništa novoga dodati. No nikad, kada je govor o Z. Dučmeliću, ne možemo dovoljno naglasiti i pohvaliti onaj silan polet i volju, koju slikar unosi u svoj rad, a koji mnogo obećava i od koga, držimo s punim pravom, mnogo i očekujemo.

104 132

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1953, 1, str. 24

105 133

Milan Rakovac: ZDRAVKO DUČMELIĆ, Galeria Huemul, 2. – 30. studenog 1955. ("Hrvatska revija", 1955, 4, str. 566) Nakon Dučmelićevog dolaska iz Španjolske i prigodom prvih izložbi u ovome gradu, govoreno je dosta o utjecaju nekih španjolskih majstora na ovog hrvatskog slikara. Nema sumnje, staro i uobičajeno pravilo suđenja i "rezanja" po već ustaljenim formulama i kalupima o pripadanju ovoj ili onoj školi, smjeru, utjecajima i t. d. Meni se je tako na pr. svojevremeno, od strane jednog našeg poznatog slikara, zamjerilo, što sam. napisavši o njemu jednu noticu, "zaboravio" spomenuti i kojoj školi pripada i koji su mu bili učitelji. Ne, što to katkad ne bi bilo dobro napomenuti (više put je to i potrebno), no držim, da je u onim slučajevima, kad imamo pred sobom jednog talentiranijeg slikara a napose, kad se radi o jednom mlađem slikaru, koji već svojim prvim radovima upozorava na sebe suvišno — katkada i nemoguće — pisati toliko o školi (škole u današnje vrijeme?) kojoj pripada, o utjecajima, sklonostima i t. d. koliko o samim osebinama slikara, pozitivnim i negativnim, koji mu pomažu ili odmažu da se razvije; o njegovim pregnućima i težnjama, o postignutim rezultatima. Međutim, unatoč toga, ovaj se put, pišući o najnovijoj izložbi Zdravka Dučmelića, ne mogu držati toga pravila, jer se naprosto ne mogu oteti želji a da ne spomenem jedan spontani utisak, koga sam imao videći neke njegove najnovije slike. (Madona, Romana, Arlequin, Mujeres descansando). "Eto, — pomislih, izlazeći iz dvorane — Dučmelić, u traženjima sama sebe, ide malo pomalo dalje, siguran već u ono, što bi želio izraziti. Gleda otvorenim očima oko sebe, studira, razmišlja i lomi se u svojim slikama, ali zašto me ovaj put toliko podsjeća na neke ovdašnje slikare? Ne toliko po nekim tehničkim novitetima, koliko

106 134

Zdravko Dučmelić, crtež "Drvni sok otrgnutih grana", str. 77 135 po svojim sve češćim i češćim zalijetanjima na područja poluapstraktnog, poluirealnog, svojom sve većom i većom slobodom u predavanjima, formi, fakturi, koncepciji i kompoziciji svojih slika". I, razmišljajući dalje o tome, pravio sam usporedbe sa Santiagom Cogorno, Orlandom Pierri, Leopoldom Torres Aguero. Figure Dučmelićevih slika, izvan realnosti i sve sugestivnije po svojoj formi, ozbiljno slikarski zahvaćene nekom simpatičnom vrsti tugaljivo intimnog lirizma, ne mogu se više tako lako zaboraviti.

107 Gospodar jedne bogate palete izražajno čistih i adekvatnih boja, u pogledu svoje jednostavne tematike, Dučmelić ponire u dubinu svojih slikarsko pjesničkih sanjarenja i progovara nam sve slobodnije i otvorenije. Spomenuvši bogatstvo njegove palete, moram se nadopuniti i reći, da se tu zapravo radi o tek par osnovnih boja. No one nam se — po Picassu — primijenjene i postavljene svaka na svoje odgovarajuće mjesto, čine mnogobrojnije i dolaze do punog i pravog izražaja svojim bogatstvom. I crtež Dučmelićevih slika postaje sve čvršći i solidniji. U slici "Madona" slikar prelazi u složeni splet razigranih i gracioznih linija, zadržavši se na granici umjerenosti i ravnoteže jednog višeg stupnja, da nasuprot ovoj, u "Arlequinu" i "Carnavalu", tu gracioznost linije zamijeni jako naglašena izražajnost. U slici "Profil žene" spomenutu solidnost crteža podvlači još kompaktna materija jednostavnog i pročišćenog kolora. No želja nam je naglasiti, da u svim izloženim slikama prevladava jedna do sada već istaknuta osebina Dučmelićevog slikarstva: umjerenost. Pa iako u nekima i nalazimo malo ponavljanja i vraćanja na staro, te slike su ujedno i dokazom, da Dučmelić ne

108 136

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1954, 1, str. 35

109 137 ide u potragu za novim pod svaku cijenu i samo radi "novog", nego da mu je više stalo do sustavnog produbljivanja i razradbe onog postignutog. Naše nade u ovog najnaprednijeg našeg slikara u emigraciji su tako velike, da smo uvjereni, da će i buduće njegove izložbe ovu tvrdnju potvrditi. Jer svaka izložba Z. Dučmelića do sada je bila jedno malo iznenađenje. Ova zadnja je jedno od najugodnijih iznenađenja Očito je, da je slikar Dučmelić učinio jedan veliki korak naprijed.

110 138

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1954, 1, str. 36

111 139

Milan Rakovac: DVIJE IZLOŽBE ZDRAVKA DUČMELIĆA, Buenos Aires: "Casa de Mendoza", 15.—29. II. 1056. — Galería Moody, 6.—30. VI. 1956. ("Hrvatska revija", 1956, 3, str. 275)

Dvije izložbe u tako kratkom vremenskom razmaku, iako većinom poznatih i već prije izlaganih radova, dokazom su ne samo marljivosti, nego i stanovitog renomea, koji Zdravko Dučmelić uživa među ovdašnjom publikom. Pa, kolikogod se tome iskreno radujemo, ipak želimo upozoriti naa dvije stvari. Sada, kad je led već donekle probijen, držimo, da je u buduće potrebno više pažnje posvetiti ne toliko broju, koliko kvaliteti onoga, što se izlaže, a potom i izboru same dvorane. Znademo, kako dolazi do pojedinih izložbi, kao i to, da pojedini pozivi našeg slikara stavljaju na veliko iskušenje. No ponavljamo: tu buduće treba izlagati samo ono, što uistinu zavrjeđuje da se pokaže, a iza toga i na to, gdje će se izlagati. Galería Moody i njoj slične ne bi smjele više nikako doći u obzir. Jednom je zgodom Piet Mondrian rekao — sasvim ispravno —, da svakog pravog umjetnika-slikara, i nesvijesno, uvijek više privlači ljepota i draž razigranih linija i produhovljena boja, njihovi međusobni odnosi, nego li ono, što želi prikazati. Zdravko Dučmelić, pročistivši svoja platna i crteže na ono najbitnije i najnužnije, svoj izražaj sve dosljednije svodi na skladan ritam i harmoniju forme, linije i boje. U tim nastojanjima, trajno gonjen unutarnjim nemirom i upravo željeznom voljom, i odabirući, redovito, najteži put, dolazi kadikad do zanimljivih i vrijednih rezultata. Nekoja njegova platna i crteži upravo zadivljuju svojom jednostavnošću boje, neusiljenim dinamizmom i elegancijom linije.

140

112 Zdravko Dučmelić, crtež "Drvna sok otrgnutih grana", str. 111

141

Tamo, gdje svega toga nema, uzrok je pretjerivanje, bilo u ovom ili onom, i oponašanje, koje, razumljivo, ničemu ne vodi. Horizont kreativnih mogućnosti ovog našeg slikara, unatoč njegove mladosti, svaki dan je sve širi i bogatiji; smjelost pristupanja pojedinim zadatcima, koje sebi postavlja i njihova sretna rješenja, sve su očitija. Svaka pretjerana užurbanost i prenagli i nelogični skokovi stoga su nerazumljivi, jer je sigurno, da ne će, i ne mogu, dovesti do željena rezultata. Žalosno je, ali istinito, da je Zdravko Dučmelić jedini od hrvatskih slikara, koji nas u ovoj grani umjetnosti predstavlja pred ovdašnjom javnosti. Iako najmlađi on to čini, eto, uspješno i dostojno. Jer, dok Kljakovića više nema među nama, a Likan nekako diskretno prelazi preko svog hrvatstva, Crnobori već dulje vremena šuti i ne pojavljuje se. Držimo, da su stoga razumljivi naš interes i simpatije, koje gajimo naprama ovom našem mladom i talentiranom slikaru.

113 142

Zdravko Dučmelić, "Prijateljice", crtež "Hrvatska revija", 1955, 4, str. 496/497

114 143

Milan Rakovac: IZLOŽBA ZDRAVKA DUČMELIĆA, Galeria Van Riel, 3.-15. lipnja 1957. ("Hrvatska revija", 1957, 2, str. 172)

Trebalo je vidjeti ovogodišnju izložbu Z. Dučmelića pa se uvjeriti, koliko smo u pravu tvrdeći, da je svaka izložba ovog talentiranog slikara jedno malo i ugodno iznenađenje, jedna nova faza i zanimljiv korak naprijed u sve uspješnijem formiranju svog vlastitog likovnog izraza. Oslobađajući sve uspješnije svoja platna i crteže od imitiranih i šablonskih elemenata, emotivno uzrastao u ovoj našoj emigrantskoj sredini, Dučmelić sve sigurnije sređuje i vlada onom ogromnom količinom osjećajnih doživljavanja, koja izbijaju iz njegovih slika. I u ovih par najnovijih crteža, s već otprije poznatim motivima, ne ćemo naći ništa dopadljiva. Dučmelićev ekspresionizam osvajajući deprimira. Zanosi svojom tugaljivošću, govoreći nam o nekoj neodređenoj, ali svima dobro poznatoj i zajedničkoj tuzi ove naše sumorne današnjice i emigrantske stvarnosti. Ono nas i nadalje ostavlja nemirne i neutješene. Ova ispaćena i izgladnjela ljudska tijela, ove prikaze zamišljenih i upalih lica, ovi nostalgični izrazi za nečim nikad ne dostignutim, svijet su, koji umjetnik nosi u sebi i analizira ga i produbljava na sebi sve svojstveniji način, slikarski sve zanimljiviji i bogatiji. Jednom zgodom rekosmo, da Dučmelić slikajući proživljava i meditira, ! da, kolikogod bi se površnom oku gledaoca tu i tamo i pričinilo, da se ponavlja, da to u stvari ipak nije nikakvo ponavljanje ni eksperimentiranje, neka stilska -uniformnost, tako zajednička i svakidašnja u mnogog "modernog" početnika, nego više sustavno produbljivanje i razradba onog postignutog. I ova izložba nas sve više u to uvjerava i govori nam nedvoumno, da pred sobom imamo jedan izraziti slikarski talenat i veliku nadu 144

115 Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1955, 4, str. 503 145 i prinovu našem slikarskom izrazu. Slikarstvo Z. Dučmelića izraz je vremena, u kome živimo, njegovih trzaja, nesigurnosti i nestalnosti; napora i borbi, žilavih i grčevitih stremljenja nečemu novom, boljem i sređenijem. Kao takvo, ono nužno u sebi nosi pečat nečeg duboko ljudskog i tragičnog, i podvrgnuto je zakonu promjenljivosti svega nebitnog i nevažnog u sebi. U tom smislu ono je i moderno u najispravnijem i najpozitivnijem smislu te riječi. Jedino, što je u njemu nepromjenljivo, i radi toga i dokazom svoje prave i neprolazne vrijednosti, jest ona — da se poslužim riječima Oskara Kokoschke — iskonska ljudska težnja, "da proširi granice ljudskog i uvijek iznova istražuje njegove dubine". A u to me, po istome Kokoschki, i leži poziv likovnog umjetnika, to vječno prodiranje u smisao i značenje ljudskog.

116 146

Zdravko Dučmelić, Materinstvo, crtež "Hrvatska revija", 1956, 1-2, str. 45 147

Viktor Vida: GRAFIKA ZDRAVKA DUČMELIĆA ZDRAVKO DUČMELIĆ: 14 CRTEŽA, Mendoza 1967. ("Hrvatska revija", 1957, 3, str. 261)

U suvremenoj hrvatskoj grafici, koju danas predstavlja nekoliko istaknutih imena, Zdravko Dučmelić zauzima posebno mjesto svojim opusom, gdje se materija i forma sljubljuju u jedinstvenu cjelinu, koja na sugestivan način tumači umjetnikov doživljaj svijeta. U našem novijem slikarstvu nijesu rijetki primjeri izvrsnih radova, usmjerenih postizanja formalnih

117 vrijednosti i jednoj čistoći izražaja, kao posljedici znatne tehničke sigurnosti i savladavanja svih onih problema, što su u tijesnoj svezi sa slikarskim zanatom; a opet, s druge strane, to slikarstvo dalo je i niz patetičnih svjedočanstava, koja više uzbuđuju maštu i skreću i odvode u literarne sanjarije, nego što bi isključivim plastičkim jezikom izrazila jedan red stvari, koji potpada pod strogu zakonitost umjetničkog oblikovanja. No djelo Z. Dučmelića, kao primjer, sretan je plod jednog likovnog trenutka, koji, poslije ekspresionističkih pokusa i inteligentnih traženja u znaku apstraktnih slikarskih "valeur-a", spaja u slikarsku sintezu načela klasicizma i baroka, estetskih "konstanta" u vječitoj suprotnosti. Kod Dučmelića razum dopušta srcu, da izrekne svoje strasti, ali da ne pregoni, a srce priznaje razumu njegova prava na nadzor i stegu, no kloneći se krajnosti, koje odvode u beživotnu hladnoću i stvaralačku jalovost. U književnosti te je principe ostvario potpuno jedan Goethe, a u slikarstvu Leonardo i Velazquez. Ovaj potonji možda više od prvoga. Inteligencija i strast, rekli smo. Dučmelić prilazi pojavama, koje grafički zahvaća, zanosom i simpatijom, a taj zanos i tu simpatiju njegova budna inteligencija podvrgava normama grafičkog

118 148

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1957, 3, naslovnica 149 izražaja, prevodeći u usklađeni likovni svijet jednu viziju, prožetu potresnim ljudskim naglascima. Tu nema ništa literarnoga, vrednote crteža govore same za sebe u lijepom identitetu osjećaja i grafije. Djeca i majke u središtu su njegovih likovnih zahvata i sve to živi punim autonomnim životom umjetnosti. On je vrlo humani artist. Ta solidarnost i ta dragocjena ljubav prema djeci, malim stradalnicima i ubogarima, čija je teška sudba izražena u jednoj kretnji ili tek u bolnom trzaju, jad majki na garištima i pustinjama života doneseni su skrupuloznom jednostavnošću. U tim crtežima život spontano pulsira, jer je inteligencija crtača propustila kroz svoje filtre samo ono, što je nužno za grafičko oblikovanje, dok je sve suvišne elemente žrtvovala i isključila. Svaka osnovna linija u 119 njima odgovara jednoj melodiji, koju naglasuju druge, njoj podređene, kao neki kontrapunkt. Svjetla i sjene izmjenjuju se u neprekidnom ritmu, obogaćujući plastičnost vizije i stvarajući iluziju prostora, dimenzija; sve one lijepe obmane, koje su tako stvarne kao i život i same sebe grafički opravdavaju. Ne trebaju literarnih i izvanestetskih posredovanja. Dučmelićeve srodnosti u tematici povezuju ga sa slikarom "ratnih strahota", s mizantropom Goyom, i s Kolvitzovom, koji su pristupali grafičkim anekdotama uzoritom stilističkom besprikornošću. Premda sličnog pathosa, naš slikar uspijeva da na svoj aluzivni način stvori izvorna mala remek-djela, koja su, kao isječci jedne stvarnosti, svjedočanstva našeg nemilosrdnog vijeka. On je sposoban da zgusne iz mutnih i neodređenih stanja nadahnuća svoj ustreptali likovni san i da ga, štedeći do škrtosti izražajna sredstva, fiksira po trajnim principima umjetničke životnosti. Dučmelić je majstor sigurna poteza, iz kojeg pokraj linearne vitalnosti i plastične energije izbija prapočetni lirizam. To je onaj lirizam, zdravih ličnosti, koje se ne boje zagrabiti u zalihe svoje iskrenosti, u težnji za osobnom prisnom rekreacijom svemira, koji

120 150

Zdravko Dučmeilć, crtež "Hrvatska revija", 1957, 3, str. 231 151 im je uvijek pristupačan, jer su i sami prijemljivi za njegove skrovite poruke.

121 152

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1957, 3, str. 234

122 153

Milan Rakovac: DVIJE IZLOŽBE ZDRAVKA DUČMELIĆA, Galería Huemul 1.- 16. srpnja 1958. i Galería Van Riel, listopad 1958. Buenos Aires ("Hrvatska revija", 1958, 3-4, str. 306)

U jednom od svojih prijašnjih osvrta ustvrdio sam, da je slikarstvo Z. Dučmelića izraz vremena, u kome živimo, njegovih trzaja, nesigurnosti i nestalnosti; napora, borbi i žilavosti, grčevitih stremljenja nečem novom, boljem i sređenijem. I završivši tvrdnju zaključio sam misao konstatacijom, da ono kao takvo nosi u sebi značajke nečeg duboko ljudskog i tragičnog, i da je u tom pogledu i moderno u najispravnijem i najpozitivnijem u smislu te riječi. André Malraux, književnik i političar, u svojoj pedeset i drugoj godini, prevalivši put od krajnje ljevice ka gotovo radikalnoj desnici, izjavit će, najprije kao političar, da politika prijeti čovječanstvu uništenjem, da zatim u svojoj upravo monumentalnoj studiji o umjetnosti "Glasovi šutnje" izjavi, da je umjetnost, kao sastavni dio novog humanizma, kao duševna realnost, neke vrste "moderne religije". "Povijest umjetnosti — tvrdi on — povijest je čovjeka, a glas umjetnika duguje svoju snagu i moć činjenici, da se on rađa, nastaje i izvire iz plodne osamljenosti". Nije slučajno što mi ove misli padaju na pamet, kad mislim na slikara Zdravka Dučmelića. Njegove slike, crteži figura, glava i majki, koje opetovano imadosmo prilike vidjeti, izrazom su te "plodne osamljenosti", u koju zapade ovaj naš slikar, nakon svih onih proživljenih patnji i razočaranja, u koje ga ubaci nesmiljeni vihor poslijeratnih dana i ove naše današnjice. U nekojim svojim slikama, nemoćan u navraćanjima i ponavljanjima, Z. Dučmelić nas

123 154

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1957, 3, str. 255

124 155 ipak na časove uspijeva trgnuti iz tih naših nostalgičnih sanjarenja i staviti nas pred svoja smiona ostvarenja (Kupačice), i gotovo i presmiona rješenja i tvrdnje (Autoportret), poput, uzmimo, ove Malrauxa, o umjetnosti kao "novoj religiji". A u čemu je zapravo, pitamo se, njegova snaga i vrijednost kao slikara? U toj nemoći ponavljanja i navraćanja na ono, tako nam već dobro poznato, i u pogledu tematike koju obrađuje, i tehnike koju primjenjuje, ili baš u tim smionim i gotovo titanskim skokovima, koji kao da posvema kidaju s prošlošću njegova figurativnog slikarstva? I gdje graniči ono uistinu samo njegovo s onim poprimljenim i naučenim od drugih? Teško je to reći, i gotovo bi bilo prerano nešto sa sigurnošću tvrditi, jer ni Z. Dučmelić kao slikar nije i ne može biti nikakva iznimka ni izuzetak. Bilo je to uvijek tako, i ponavljat će se i u budućnosti. Dug je i naporan put u razvitku svakog pravog slikara, jer on nastaje — rekao bi i opet Andre Malraux — "u sukobu sa zrelošću i stvaranjem drugih umjetnika, u borbi s formom i izrazom, koji već drugi, prije njega, nametnuše svijetu". U svojim početcima, prvim pokušajima i mladosti i Greco i Rembrandt oponašaju. Oponaša i ugledava se na druge i Poussin, Velazquez i Goya, Manet i Cezanne. U njihovim sanjarenjima i kriku, nemoći, odražavaju se sni i želje, krik i zrelost drugih umjetnika. I bila istina, koju oni želiše izraziti ne znam kako duboka, da su posjedovali samo nju, i da joj nijesu bili u stanju pridodati i nešto svoga, ubrzo nam ni oni ne bi imali mnogo toga kazati. Slike Z. Dučmelića prelaze granice običnih, slučajnih i ishitrenih vježbi i pokušaja, eksperimentiranja nesređenih i nelogičnih boja. Po svome sadržaju, više tehnici, one su sretan bijeg i povlačenje pred svijetom i životom, koga umjetnik pokušava razumjeti i 156

125 Zdravko Dučmelić: Luka Brajnović, crtež "Hrvatska revija", 1958, 3-4, str. 297

126 157 shvatiti. Kao pokušaj iskrena i istinita odraza naših dana i vremena, u kojemu nastaje, i kao neke vrsti dokaza, da pravi umjetnik ne može ostati ravnodušan pred svim onim nemirima i sukobima, koji ga okružuju, slikarstvo Z. Dučmelića nam duguje svoj vlastiti govor svega onog proživljenog i prepaćenog, svoj vlastiti i ničim ne natrunjeni izraz. Put tom izrazu, kako to imađosmo prilike već vidjeti, i kako to do sada potvrdiše njegove izložbe, iako mučan, dobro je odabran put i vodi, uzevši u obzir talenat i marljivost slikarevu, sigurnom uspjehu. Izložba u Galeriji Van Riel je jedna od do sada najuspjelijih, i bez sumnje jedan siguran korak naprijed u predskazivanim uspjesima slikara Z. Dučmelića. Izloživši ovaj put uglavnom sve samo najnovije radove, upadaju u oči dvije stvari: boja i crtež. Izgleda nam, da je prijašnji gotovo isključivi interes za boju gurnut privremeno u pozadinu, za volju crteža. Jer svaka slika Z. Dučmelića je uglavnom, crtež uz, naravno, boju kao sastavni dio slike. No crtež je, za sada, na prvom mjestu i prije svega drugog. Načinjeni, vjerojatno, s velikom brzinom, s jednom jedinom odvažno nabačenom linijom, popraćenom s mnogo drugih nervozno i bezbrižno nabačenih, za one koji u slikarstvu traže samo "točnost" i "disciplinu" ti će crteži djelovati i odviše djetinjasto i svojevoljno. Ali pažljivo oko, koje znade gledati, naći će u tim formama, danim tek u svojim elementarnim obrisima, puno slikarstva, i to i te kako bogatog slikarstva. Ne samo linije, nego i prostori između tih linija imaju svoju važnost u kompoziciji tih Dučmelićevih slika. Podcrtavši ono najvažnije, bez ulaženja u detalje i ispravljanja, Dučmelić se u tim svojim slikama-crtežima predaje slobodno svojim osjećajima, poletu i slikarskim hirima, i uspjeh i rezultat su slike ove izložbe, ponavljam, jedne od do sada slikarski najuspjelije i najbolje izložbe.

127 158

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1959, naslovnica 159

Milan Rakovac: ZDRAVKO DUČMEL1Ć, Galería Huemul 3.-31. kolovoza 1959. ("Hrvatska revija", 1959, 4-467)

I o ovoj izložbi slika Z. Dučmelića naš je sud i više nego povoljan. Ne stoga, što nas "dobre i lijepe riječi vrlo malo stoje, a mnogo vrijede" — kako to često put imamo prilike čuti od onih, koji i sami dobronamjerno priznavaju, da u svemu tome, što vide u toj modernoj umjetnosti, vrlo malo razumiju, ali da, unatoč, toga moraju o njoj ipak nešto reći —, nego iz prostog i jednostavnog razloga, što Dučmelić, iako za mnoge nerazumljiv, ipak

128 osvaja i uspješno sebi krči put naprijed, kako svojom marljivošću, tako i vrijednošću i zanimljivošću svojih novijih slika. Jedan od osnovnih elemenata njegova slikarstva - crtež, sve dinamičniji, spontaniji i nemirniji, u nekim najnovijim slikama postaje sve "geometričniji", a njegov, da tako kažem, primitivizam pričinja nam se sve dublji i produhovljeniji. "Djela, koja me najviše oduševljavaju su ona, u kojima geometrija postaje sve osjećajnija". — Ozenfant. Ne, daleko od toga, da bih samo i pokušao bilo kakvu dozvoljenu usporedbu, Dučmelićeva mašta kao slikara je vrlo bogata i velika opsega, pa se ne da skučiti i slomiti običnim i suhoparnim geometrijskim figurama i pravilima, a njegovo slikarstvo upućeno je sasvim drugim putem. Slikareva težnja: biti što više neovisan, pa i abstraktan, refleks je općenite težnje suvremenog slikarstva, da posveti svu svoju pažnju i interes svim drugim problemima i momentima, najmanje ilustrativnom nabačene teme, jednako kao i u suvremenoj muzici. Jer i u muzici, isključiva težnja i suvremene muzike nije više želja, da bude toliko opisna, deskriptivna, da bude "programatska", koliko da pruži što više estetske ugođaje sasvim drugih vrsti.

129 160

Zdravko Dučmelić: Čekanje, crtež "Hrvatske revija", 1959, str. 268 161

Iako, kako rekoh, sve spontaniji, Dučmelićeva je želja uvijek i svakom zgodom, da dominira svojim crtežem, jednako kao i konstruktivnim ulogom svog kolora, harmonizirajući ova dva elementa u jednu kompaktnu i dobro zamišljenu cjelinu. Bila ta linija njegova crteža bezbrižno nabačena ili pomno čuvana, njegovana, promišljeno naglašena i izražena, bilo da joj je uloga površinski samo nabaciti formu, ili ju ispreplesti i predpostaviti drugoj formi, Dučmelić i svojim dobro primijenjenim bojama daje živi značaj i sastavnu ulogu na svojim slikama, služeći se pri tome i nekim tipično svojim tehničkim pokusima, primjenama i manirom, raspolažući uvijek bogatim mogućnostima, da na svojim platnima stvori i osjećaj prostornosti, a da ipak pri tome ne upada u perspektivu. Vrijedno je istaći kao vrlo dobro uspjele slike i ove zanimljive izložbe neke crteže glava, figure, kompozicije s figurama. I još uvijek pod živim utiscima viđenog, i pred nekojim

130 svježim novitetima, pitamo se radoznali: kakva nam nova iznenađenja u skoroj budućnosti priprema naš slikar?

131 162

163

Milan Rakovac: ZDRAVKO DUČMELIĆ, Galeria H., 17.-31. srpnja 1961. ("Hrvatska revija", 1961, 4-464)

Hrvatski slikar Zdravko Dučmelić izložio je ovaj put srazmjerno maleni broj slika, ali one su sve najnovijeg datuma, i potpuni su i zreo plod trajne slikareve težnje: dati u svojim slikama što više poleta čistoj osjećajnosti, proživljavanju i doživljaju, kao jedinoj želji, da donese i izrazi u njima ono najhitnije.

132 Zanimljivo je istaći, da je ova izložba slika pobudila vrlo živ interes i među hrvatskom publikom. Interes i, naravno, komentare, i to napose one slike, u kojima su deskripcija, vjernost i sličnost puštene posvema po strani, a ono uobičajeno i tradicija žrtvovani na jedan upravo revolucionarni način, da bi se izrazilo i što više zgusnulo ono najbitnije, ono esencijalno, i dalo tako, ponavljam, maha posvemašnjoj supremaciji slikareve čiste osjećajnosti i proživljavanju. Kako protumačiti taj trajni umjetnikov nemir, opravdati tu trajnu slikarevu buntovnost i težnju njegova neprestanog hitanja novim pokušajima i traženjima? Kako shvatiti i razumjeti slikara Z. Dučmelića? Slike, na pr. "Adriático", "Abstracciones de las imágenes", ili, još više, "Composición en azul" i "Naturaleza muerta" čisti su konstruktivizam dekorativne naravi. No u njima su statika, konstruktivizam, geometrija i hladan red plošnosti nadomještene živom i upravo gorućom slikarevom težnjom: stvarati nove forme, a ne obnavljati i ponavljati, stvarati već postojeće. Zamišljene i donesene savršenom matematičkom točnosti, i na način, kojim, uzmimo, graditelj gradi svoju građevinu, po njima kao da slikar Z. Dučmelić usvaja mišljenje i stav onih suvremenih slikara i likovnih kritičara, koji tvrđe, da umjetniku nije i ne može biti stalo samo do 164

133 Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1959, 4-naslovnica

134 165 toga, da stvara djela, koja pružaju užitke samo osjetljivu oku i ljudima profinjena ukusa, da obnavlja već postojeće forme, da bude opisan i vjeran zbilji, već da mu je dozvoljeno istaći i duševno stanje svoje, svoj živ interes zanimljivom govoru linija i boja, pa i eksperimentu i kapricu, i tako istaći, pokazati i dokazati, da predmet i njegova vjerna reprodukcija, objekt slikanja, ne mora nužno biti samo polaznom točkom, već da ga se može pretvoriti i u završnu metu slikareva zgotovljena djela Počam od savjeta i utjecaja matematičara Vantorgerlova na apstraktnu umjetnost, ništa nova, napose u ovoj našoj eri nuklearne energije, satelita i astronauta. No kod Zdravka Dučmelića sve je to ponovno manifestirano na jedan tako originalan i suptilan način, da je ono isključivo i samo njegovo. Iz razgovora sa slikarom doznajemo, da mu je težnja, unatoč tih najnovijih pokušaja i eksperimenata, ostati i nadalje na polju figurativnog slikarstva. Potvrda tome su slike "Mujer joven", "Figuras de pie" i t. d., u kojima su već poznate karakteristike njegova slikarstva, živ interes k znalački postavljenoj i povučenoj liniji, produhovljeno nabačenoj boji, kao i savršeno dovršenim detaljima, izraženi na prvome mjestu. Ali ne samo ti detalji, linija, boja i tehnika, već i ta zaobljena i četverouglasta lica Dučmelićevih slika, sa svojim izrazima gorčine, tuge i nekog upita, tako zajedničkog kod gotovo većine suvremenih slikara, i tako značajnog za naše dane, govore o već ustaljenim osebinama i nedvojbenim kvalitetima njegova slikarstva i njegovih sve većih mogućnosti. Naglašavam tu stalno opetovanu tragičnu notu Dučmelićevih likova, u kojima mnogi traže, i ne nalaze, sličnost ovome ili onome, i tako ne primjećuju one najizražajnije crte tih njegovih zamišljenih i zagonetno-nostalgičnih tipova. Jedna detaljnija i dublja analiza tih 166

135 Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1959, 4, str. 381

136 167 slika, kao i uži dodir sa slikarom, možda bi nam mnogo toga razjasnili, i dali nam točniji odgovor tih njegovih trajnih težnji i nemira, traženja, pa vjerojatno i na ova njegova najnovija i sve češća zalijetavanja na polja apstraktnog slikarstva. Jer, htjeli to ili ne, i slikar je povezan s vremenom i problemima vremena, u kome živi. Duh tog vremena, bez obzira na ovakvo ili onakvo gledanje u slikarstvu, bez obzira na razna strujanja, smjerove, stilove i škole, izravno ili neizravno, pronalazi svoj izražaj na svim poljima ljudske djelatnosti, pa i u slikarstvu. Točnije, ta gledanja i strujanja, stilovi i škole samo su jedan od mnogih načina, po kojima se on manifestira. U slikarstvu Z. Dučmelića on progovara izrazom slikareva osebujnog govora linije i boje, u skladnoj kombinaciji jednog i drugog, bilo njegovih zanimljivih i originalno zamišljenih formi matematičkih točnosti, bilo njegovih slikarski još vrjednijih i nesvakidašnjih tipova, čudnih lirskih nastrojenja i turobnosti. I uzevši sve to u obzir, držim, da nije toliko ni važno niti mi u slikarstvu Z. Dučmelića primjećujemo, tragove i težnje nekog novog izdanja l'art pour l'art-a. Nije ni važno niti to, da je ono donekle uokvireno vremenom, u kome nastaje i živi, i da je ono izrazom tog vremena. Važnije od svega toga je to, da je slikarsko djelo Zdravka Dučmelića uistinu umjetnost i to nedvojbena i prava umjetnost.

137 168

Zdravko Dučmelić: Glava, crtež "Hrvatska revija", 1960, 4-432 169

Branko Kadić: TIEMPO SIN FORMA. Poemas. Slavisa. Dibujos de Zdravko Ducmelic. Buenos Aires, 1964. Colombo. Str. 64. Cijena: 200 pesosa. Naručbe: Uprava HR, Casilla de Correo 4723, Buenos Aires. ("Hrvatska revija", 1964, 4, str. 508)

Tiempo sin forma (Vrijeme bez oblika) naslov je knjige pjesama, koju je u kolovozu ov. g., u Buenos Airesu, u elegantnoj nakladi Colombo, izdala Slavisa (Slavica Kuntarić), a vrsnim i snažnim crtežima ukrasio slikar Zdravko Dučmelić. Ovaj prvijenac pjesnikinje

138 Slavice — plod višegodišnjeg rada i sazrijevanja — znači dozrelo djelo i sadrži 23 pjesme, kraćeg i dužeg daha, spontane po svom postanku i nadahnuću, dotjerane po lirskoj strukturi i jezičnom izrazu. Ova hrvatska pjesnikinja, zahvaćena vihorom rata, bijena tegobnim životom lutalice i izbjeglice, pretače sav svoj duševni nemir i bol, stradanja i neostvarene snove u lirske izljeve, i to radi nenametljivo i bez izvještačenosti, ne tražeći neke unaprijed određene učinke. Svoja egzistencijalistička iskustva i doživljaje obavija dosta mračnom koprenom, stapa se s prirodom i daje oduš-ka u pjesmama tmurnoj duševnoj tjeskobi, da bi se spasila od beznadnog očaja. Sudbina, koja je nju zadesila, slična je ili istovjetna sudbini mnogih mladih poslijeratnih pjesnika, koji su u egzistencijalističkoj filozofiji časovito našli uporište i opravdanje svom apsurdnom beznađu: U tom "Vremenu bez oblika i slike", "crni vjetar razgoni zvijezde", a duša vapi za obećanjem u "podnevnoj molitvi" i želi:

170

Ser el silencio absoluto entre la (muerte y la vida con el destino del ángel abrazarlo (todo y sentir el frío del destierro. Stvarnost izražena u ovoj zbirci pjesama je strašna: i donekle apsurdna u svom panteizmu i - željkovanoj nirvani. Sve se može dati "osim vlastite smrti". U nadrealističkoj viziji pjesnikinja "nazrijeva, novo vrijeme, nove slike", kao da bi se "noć pretvorila u crvenu ružu, koja zore ne pozna". A čovjek, već rezigniran u svojoj tjeskobi i lutalaštvu, besmisleno kruži u mnoštvu, koje ga ne pozna ni shvaća (poema 8). Slavica, (živimo u nuklearnim vremenima!) osjeća, da je tek majušni, nerazdruživi djelić kosmosa, te nošena od jednog do drugog kraja svemira, premda katkada poželi ovozemna milovanja i strasti, predaje se moru i njegovom rušilačkom djelovanju: y cuando sea la roca y el bronce abrazaré al mar dejaré que lamiendo desgaste mis (ojos y mis entrañas. Y después... aún habrá una forma en el ballet de las aguas. U rečenoj zbirci ima krasnih stihova i strofa, novih slika i metafora. Svraćamo pozornost na vrlo skladnu pjesničku viziju nadrealističkog i istodobno neoromantičnog ugođaja:

171

Hoy se ha caído un día entre las nieblas como una rama (nunca se había ido).

139 La luna elegía las piedras para su niño —el— alba y con el rubor de la fruta nacía en una cascada. Ili pak ova slika, koja podsjeća na Rilkea i Rimbauda, dok nad sivim gradom, u kojem živimo, mjesec isteže svoj naborani vrat i u bezvremenskoj šutnji motri na: Los techos como un inmenso cementerio guardan los recuerdo bajo el polvo y sobre encendido jardín el tiempo siembra piedras blancas.

Acaso lo bello es solitario único bañando el rostro en su propio beso.

172

Stih Slávise, kako već rekosmo, prirodan je i neusiljen, a španjolski pjesnički izraz u ovoj zbirci je pročišćen i dotjeran, činjenica, koja zapanjuje i ujedno je udivljenja vrijedna, kad se zna, da joj španjolski nije materinski jezik. S druge strane, ona iskonska, karakteristična hrvatska nujnost, sjeta, osjećajnost i turobnost, iako uklopljene u suvremene lirske sheme i oblike, otkrivaju nam porijeklo pjesnikinje, kao što se to očito vidi u pjesmi: Hoy la tristeza tiene el corazón de (tronco viejo. Muerde la tierra que inclina los (árboles ton la garganta azul bebe su propio otoño.

Tristeza — de violines y soles en la sombra. Tristeza derramándose en hostias de aire. Stanovite panteističke i kozmičke transpozicije nenadano se izmjenjuju, kada se izvije ljubavni krik i provale strasti, iako zatomljene, ali ti osjećaji su tako ljudski i toliko bliski: Te quería con el hambre de todos los leones con el hambre de los lotos quería entregarte 173

la catedral de luces que habita las olas de la sangre.

140 Međutim, ponovno se zatvara egzistencijalistički apsurdni krug, i pjesnikinja doziva smrt i mjesec tolikom snagom i očajem, koji se može jedino izraziti španjolskim riječima: Ay, la muerte ya no duele, duele cuando todo es bello y uno debe partir.

Dejar que se golpeen las olas que enloquezca la luna que la soledad erice la piel de los (médanos y alcanzar alguna vez el reposo sin amor. Nadamo se, da će nam naskoro Slavica Kuntarić na hrvatskom jeziku, jeziku svoje majke, pokloniti — HR. joj sigurno otvara svoje stranice — toliko novih pjesničkih slika i ugođaja, novih lirskih stihova, vizija iz iskustava, kao što nam pruža ova zbirka pjesama na španjolskom jeziku "Tiempo sin forma". Jer, materinski jezik, ukoliko ga njegujemo, ne može se, u lirskom izrazu, ni u tuđini nadomjestiti ni kojim drugim, pa bilo to iz jednostavnog razloga, da ne zaboravimo našu, domaću riječ i da, prema tome, "ne umremo od nostalgije za Domovinom", kako je napisao Fran Mažuranić, dok je boravio u inozemstvu. S druge strane, argentinski kritičari rado istaknu, kad se pojedini emigranti uklope 174 u njihovu sredinu, u tolikoj mjeri svladaju "el castellano", da pišu na tom jeziku vrijedne pjesme, i u takvim slučajevima običavaju spomenuti porijeklo dotičnog umjetnika ili pisca. Vjerujemo, da će tako postupati i s pjesnikinjom Slávisa, ukoliko se ona za to bude zauzela. Naša pjesnikinja, naime, treba sa svoje strane sve učiniti, da se zna, da je hrvatska pjesnikinja, i kad piše na španjolskom jeziku (sa svojim neubičajenim nastupom pod samim imenom sakrila je svoje prezime hrvatskog porijekla, pa tako propustila za nas jednu lijepu priliku).

141 175

Milan Rakovac: NAJNOVIJA IZLOŽBA SLIKA ZDRAVKA DUČMELIĆA Buenos Aires, Galería Wildestein, 27/4-10/5-1970. ("Hrvatska revija", 1971, 2-3, str. 270)

I najnovija izložba slika Z. Dučmelića svratila je, kao i uvijek do sada, na sebe pažnju kako publike, tako i umjetničkih krugova Buenos Airesa. Rođen u Hrvatskoj i započevši studij slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, pa zatim na Academia de Bellas Artes u Rimu, te na Academia Real de San Fernando u Madridu, Dučmelić dolazi u Argentinu kao izgrađen slikar s vrlo dotjeranom tehnikom, i već svojim prvim izložbama u Bs. Airesu i ostalim većim gradovima Argentine upozorava na sebe kao vrlo kreativan slikar. Poznato je, da slikarski život ovog hrvatskog slikara započinje u onim danima strašnih vrtloga Drugog svjetskog rata, i kao takovo ono u svojoj prvoj stvaralačkoj fazi nosi u sebi sve bitne i značajne karakteristike slikarstva tih dana i krute stvarnosti, koju slikar proživljava i koje se još uvijek ne uspijeva posvema osloboditi. Po dolasku u Argentinu, kasniji slikarski rad ovog plodnog slikara obilježen je, osim nekih bitnih karakteristika spomenute prve razvojne faze — crtež ostaje i nadalje osnovna karakteristika njegova izraza — časovitim zalijetanjima na polje abstraktnog i ponovnim vraćanjem figurativnom slikarstvu, značajka vrlo zajednička današnjeg modernog slikarstva, nastalo iza Drugog svjetskog rata. U sukobu s novonastalom stvarnošću i svijetom i uvijek gonjen težnjom da izrazi duh vremena u kojemu živi, duboku duševnu dramu čovjeka ovih naših dana, Dučmelić reagira ne očajem i krikom, nego pribjegavanjem u svoju osamljenu, imaginarnu stvarnost, i nadalje tugaljivu, ali snažno proživljenu i duboko humanu. Asimilirajući mnoge elemente i tehničke 176

142 Zdravsko Dučmelić, Osobe, crtež "Hrvatska revija", 1960, 4, str. 432

143 177 mogućnosti svog prijašnjeg slikarstva novim potrebama, Dučmelić se ne vraća u prošlost i njegove najnovije slike teže sve više želji da izraze ono stvarno rekonstruirano i izmijenjeno, i kao takovo jedan je veliki korak naprijed. Slikar i istovremeno i pjesnik, u mnogim Dučmelićevim slikama gledalac pronalazi mnoga zajednički proživljena duševna raspoloženja jednog dalekog svijeta, zatvorenog i teško pristupačnog. Nematerijalni prostor predstavlja i određuje geometrijskim linijama i plohama, i figure čovjeka, žene ili djeteta smještenih u taj prostor, puni mistike, sjećanja i meditacija i nadalje ostaju temom Dučmelićevih slika, a boja uvijek čista i svježa, u službi je podcrtavanja tih komponenata metafizike i mistike njegovih slika. Snažan i vrlo osjećajan, i najnovije izložene slike Z. Dučmelića dokazom su njegovog sve većeg osamostaljenja i slobode, apsolutne slobode, od utjecaja ili ustupaka bilo kojoj slikarskoj maniri ili stilu.

144 178

Zdravko Dučmelić: Žene i more, crtež "Hrvatska revija", 1960, 4, str. 432

145 179

Branko Kadić: NOVI USPJESI ZDRAVKA DUČMELIĆA ("Hrvatska revija", 1971, 2-3, str. 271)

Hrvatski slikar Zdravko Dučmelić slovi danas kao jedan od najboljih, najpoznatijih i najoriginalnijih slikara, koji žive i rade u Argentini. Put do takvog priznanja nije bio lak ni brz. Uz veliki talenat i ustrajan rad, Dučmelić je danas jedan od najkarakterističnijih predstavnika plastičkih kretanja i ostvarenja u Argentini, zemlji koja broji na desetke odličnih slikara i koji ni u čemu ne zaostaju za najpoznatijim slikarima iz ostalih glavnih gradova Amerike i Evrope. U nastavku iznijet ćemo, u sažetim crtama, mišljenja i sudove argentinskih kritičara prigodom najnovije Dučmelićeve izložbe, održane u poznatom izložbenoj dvorani u Buenos Airesu, Wildenstein, od 27. travnja do 10. svibnja 1970. Početkom prošle godine naklada Vertiente, Mendoza, Argentina, izdala je raskošnu i ukusno opremljenu monografiju o Dučmeliću, koja sadrži sintetičku studiju o razvoju njegova slikarstva iz pera sveučilišnog profesora književnosti i estetike Adolfa Ruiz Díaz, te 6 reprodukcija u bojama i 15 u crno i bijelo najnovijih djela ovog nadarenog slikara, kojeg je uspon Hrvatska revija vjerno pratila i bilježila od njegovih prvih izložbi sve od 1950. Ovaj esej je predhodno bio objavljen u Studia Croatica (god. 1968., svezak 28-31, str. 139-141). Adolfo Ruiz Díaz nastoji nam dati sažeti prikaz različitih etapa, kroz koje je prošao Dučmelić, uvijek u potrazi za novim slikarskim otkrićima. Među inim piše: "Prvi sam put upoznao Dučmelića i njegovo djelo 1953... To je čovjek koji umije slušati i razgovarati. Voli knjige i jedan od puteva da mu se približite vodi kroz njegovu biblioteku. Često slušamo

146 180

Zdravko Dučmelić, Glava djevojke, crtež "Hrvatska revija", 1960, 4, st. 432

147 181 glazbu i više put sate i sate slušamo hrvatske liturgijske zborove, ciganske pjesme, pokoji Mozartov kvartet. "Slikarstvo Dučmelića, figurativno ili ne, temelji se na figuracijama, zamišljenim iznutra materije i razrađenim poslije u tegotnom nadzoru materijala. Odavde pak njegov izraz i toliko isticana indiferentnost za ideološke ili sentimentalne premise... Kad je Dučmelić stigao u Argentinu (1949.) ostavio je za sobom sva krzmanja početnika i udivljenja studenta. A to se obično naziva već oblikovani slikar: počeo je govoriti svojim jezikom, a slikarstvo mu brzo apsorbira naučena sredstva. Njegovo školovanje je bilo intenzivno, različito i bogato. Mnogo je toga vidio. Svladao je onaj strahotni kontrast koji vlada između puke informacije i stvarnog saznanja. "Ovo školovanje, ne zaboravimo, zbilo se je u jednom od najbrutalnijih povijesnih otsjeka. Dučmelić pripada onom evropskom naraštaju, koji je bio primoran definirati svoje životne staze u vremenu, kada je izgledalo da nadvisuje ljudske snage očuvati se na životu. Dučmelić je unio u svoje slike ožiljke tih godina, ali istovremeno i žarku vjeru u slikarstvo. Za njega slikarstvo je bio spas i od tada znao je živjeti od slikarstva. Između 1958. i 1965. Dučmelić je rekao svoje u figurativnom slikarstvu i smjestio se je u prvi red tog pokreta s mnogovrsnim varijantama... Istina je da se Dučmelić vraća prošlosti, ali ne da bi je opetovao, već da razradi stanovite motive, koje je bio napustio. Slikarska putanja Dučmelića pruža nam in nuce i sintetički ono, što danas preostaje od tradicije, koja počima s Renesansom. Protiv onih koji smatraju, da je prošlost izumrla, Dučmelić pokazuje da zapravo nisu zastarjele same procedure, već da, naprotiv, mogu poslužiti novoj slikarskoj koncepciji... Zar slikarstvo ne sadrži mogućnost jednog novog otkrića i zar ono što sada vidimo ne znači

182

148 Zdravko Dučmelić, Ribari, crtež "Hrvatska revija", 1960, 4, str. 540

149 183 proročansku predobjavu? U slikama Dučmelića nazrijevam takovu nadu..." Od 1945. Dučmelić je stalni slikar poznate galerije Wildenstein u Buenos Airesu. Njegova zadnja izložba u ovoj galeriji zaslužila je pohvalne sudove argentinskih stručnjaka i u nastavku ćemo iznijeti neke od njih. Mnoge novine i revije, uz prikaz Dučmelićeve izložbe, donijele su neke njegove slike. Slikar je imao nekoliko interviewa preko radio- stanica i kanala televizije. Kritičar umjetnosti uglednog lista La Prensa (9/5/70.) piše između ostaloga: "Ionako širokom polju slikarstva pridružili su se u zadnje vrijeme izrazi tako sumnjivi, da ovo polje čine još složenijim u tolikoj mjeri te se pitamo, kad spominje slikarstvo, o kakvom je slikarstvu riječ. Upravo zbog toga, kad smo u naslovu ovog komentara stavili 'slikarstva' Dučmelića, smatramo potrebnim početi analizu s upozorenjem, da je ovaj umjetnik slikar u pravom smislu ove riječi. "Dučmelić se nalazi među nama ima 20 godina; došao je iz Hrvatske, gdje se je rodio... Sjećamo se njegovih prvih izložbi i kvaliteta njegovih ondašnjih radova, kada je pokazao znatnu dozu dobrog ukusa, izbjegavajući sve ono što je suvišno u svojim ratnim evokacijama, temu, moramo priznati, koju nije nikako mogao mimoići u onim časovima. "U izložbi ulja i tempera, koju je otvorio u galeriji Wildenstein, pokazuje nam zbir djela, koje smatramo najboljim do sada; njegova zanatska vještina dosegla je zamjernu razinu, i komunikacija, koju polučuje u svojim slikama je uzbudljiva. S obzirom na njegovo umijeće, smatramo shodnim upozoriti, da je stigao do točke, koju ne bi smio prijeći".

184

150 Zdravko Dučmelić: Skice iz Španjolske, crtež "Hrvatska revija", 1960, 4, str. 604 185

Umjetnički kritičar popodnevnih novina La Razon (Buenos Aires) ističe: "...No, samoća i tjeskoba, koju slika Dučmelić, tako su bremenite s produhovljenošću, s vjerom i nadom da, umjesto da unose tjeskobu u gledaoca, vrše dvostruki proces: isprazne mi dušu i zagospodare tim prostorom sa svojim vremenom. S druge strane, moramo prozboriti o tehnici umjetnika, koja je savršena, ali neupadljiva; ne razbacuje se virtuoznošću; štoviše, uživa skrivajući nam mudrost jednog dozrelog slikara, koji dominira instrumentom kojim se izražava i posjeduje dovoljnu mjeru poniznosti i inteligencije, da materija ne zagluši glasove duha. Izložba, koju održava u Wildensteinu, nepobitna je demostracija jednog umjetnika, koji, siguran u svoju istinu, očituje ju bez velikih nagovještaja, kao čovjek koji razgovara o metafizičkim stvarima, koje mu se događaju svakog dana u njegovoj pokrajini". Buenosaireški tjednik Confirmado (6/5/70., str. 59) naslovljuje svoj komentar "Gost tajnoga", te izričito veli: "Postoji jedan soj, tajnovitiji od površnih individualizacija, haluciniranih stanovnika misterija, alkemista bez sna, opsjednutih putnika najskrovitijih korijena vremena, imena, ključeva, materije, soj običnih drugova, koji su iznikli iznutra stvarnosti, vidljive i nevidljive. Tom soju pripada Zdravko Dučmelić kao kabalisti, kao lord Dunsany, kao Lovercraft, da nabrojimo samo imena nekolicine pobratima ove izagnane legije. A izložba 151 koju hrvatski slikar, nastanjen u Argentini ima dosta godina, priređuje u Wildensteinu, potvrđuje ovu njegovu dramatsku pripadnost. "Njegova sadašnja izložba je, bez sumnje, najkarakterističnija od svih, koje je imao u zadnjih petnaestak godina u ovoj zemlji, i najbolje definira najdublji smisao njegova iskustva... Prigodom umjetnikove izložbe u istom salonu, u svibnju 1968., primijetili

152 186

Zdravko Dučmelić: Ribari, crtež "Hrvatska revija", 1961, ½-63 187 smo: "Od časa kad je stigao u Argentinu, njegova su djela bila slikarski ozbiljna i zgusnuta. No, valjda su mu se nametale peripetije koje je proživio kao protagonist i smućivale su ga. To je bilo opravdano kod njegovih prijašnjih slika, dramatskih, agresivnih, optuživalačkih, očajničkih, sumornih, obavijenih atmosferom evropske tragedije, koju je doživio. Međutim, izgleda nam, da je poslije Dučmelić okrenuo pravac svog izražajnog mehanizma: ako su ga prije opsjedale uspomene na vanjski svijet, sudar sa stvarnošću koja nas okružuje, tragedija, koju je proživljavalo čovječanstvo, ako ga je mučila tjeskoba da pronađe izlaza, također su ga zaokupljali drugi elementi. Ali sada ne oni izvana prema unutra, nego iznutra prema vani. "Usavršavajući ovaj proces, Dučmelić je postigao svoje sadašnje slikarstvo. Odbacuje ogorčavajući dokumenat, zaobilazi sve vanjske reference svog neposrednog vremena i prostora, silazi u regione, u kojima isključivo djeluje posvemašnje pamćenje, gdje se stapa prošlost i budućnost u jedan jedinstveni i pun obećanja oblik.

153 "Važno je u slikarstvu Dučmelića, da tamo nema ništa vještačkog, niti lakih i predvidljivih knjiških uopćavanja. Boja, oblik i materija ne služe nekoj simbologiji, koja po svom značaju potstiče površno maštu i domišljatost. Nerazdjeljivi su dijelovi stvarnosti, koju otkrivaju sastavljeni od same njene biti. No ako nas uzbuđuju, kao što to čine, ako nas kadkada prestrave s čudnim prizvukom svoga muka ili svijetla, ako izazivaju toliku vrtoglavicu njegove pustinje i prazni prostori — njegova je plava boja zacijelo beskrajna — to je zbog toga, što cijeli taj materijal nije napravljen, nego postoji, mada da to dokaže, morao se je izvrgnuti velikom riziku. Teško je izbjeći ovakvom stanovištu, isto kao što je moćna kušnja njegovih ponora".

154 188

Zdravko Dučmelić: Glava, crtež "Hrvatska revija", 1961, ½, str. 67 189

Tjednik Periscopio (Buenos Aires, svibanj 5., 1970., str. 58-59) razgovara s umjetnikom i izražava vrlo pohvalne sudove o njegovim slikama. Dučmelić izjavljuje kritičaru: "Mrzim usporedbe, prispodobe, učenu igru sličnosti, jer se na taj način briše ono što smatram bitnim: misticizam, stanovita izrađena bezazlenost". "Očito je, da Dučmelić nije umjetnik, čija djela se lako razumiju. "Pa ni dimenzije mi kod toga mogu pomoći", veli nam smješkajući se. Njegova platna s vremenom se smanjuju, a dimenzije se povlače u sebe sve više u svakoj kompoziciji. 'Rata, progona, violencije i rušenja uvijek će biti. Moje slikarstvo znači više rezignaciju nego pobunu'. "Stran svom vremenu, uobičajenim sustavom života, Dučmelić izaziva sliku savršenog umjetnika, atlete koji je do skrajnosti svladao svoje reakcije i jedino ga zadovoljavaju intimni, bitni pokreti.

155 "Zanimljiv je detalj koji još više podcrtava prisuće produhovljenih platna, koja vise sa zidova galerije Wildenstein: ponovna pojava Dučmelića, mračnog miroljupca, svećenika rezignacije, zbiva se u času, kada čovječanstvo nazaduje. Njegova očajnička poruka uklapa se vrlo lako u situaciju, u kojoj bez prividnih znakova, čovjek se povlači, utječe se negativnim simbolima, kao da ga obuzima pradjedovski strah od Boga". Sredinom godine 1971. Dučmelić putuje u Evropu, gdje će izlagati u više zemalja. Nadamo se, da će ga stara Evropa majčinski primiti i shvatiti njegovu umjetničku poruku i njegovu stvaralačku snagu. A to mu od srca želimo.

156 190

Zdravko Dučmelić, crteže "Hrvatska revija", 1963, 3, str. 329 191

Milan Rakovac: NOVA IZLOŽBA ZDRAVKA DUČMELIĆA U BS. AIRESU, Galeria Wildestein, kolovoz 1972. ("Hrvatska revija", 1972, 4, str. 519)

Iako je veći dio svoga života proveo, i još uvijek provodi, izvan Hrvatske, Zdravko Dučmelić je tipično hrvatski slikar. Ona pritajena nostalgija za izgubljenim, ili, nikada dostignutim, koja upravo zrači iz njegovih slika, stalni sukobi i klonuća u pobuni protiv zagonetne i nesmiljene sudbine potiču ga, da svojim vlastitim snagama i sredstvima stvori svoj poseban svijet, svijet pun čežnji, htijenja i velikih nada, i, dosljedno, vrlo krhak i uvijek u opasnosti da se svaki čas raspline i nestane.

157 I kao čovjek, napose slikar, on duboko u sebi nosi, u mislima, sjećanjima i temama svojih slikarskih radova, tužnu i tragičnu hrvatsku prošlost, darivajući je gledaocu nesebično i bogato u svojim slikarskim platnima. Sve ono što je proživio i čemu je bio aktor ili svjedok, raskošno oživljava u svojim slikama jednom začudnom smjelošću, gledano kroz prizmu i viziju posebna slikarskog izraza, analizirajući, sanjareći i spajajući realno i idealno, ili razdvajajući konkretno od zamišljenog. Noseći ta svoja sjećanja i stvarnost u sebi duboko zakopane, on ih doživljava, preobličava i nadomješta jednom novom, svojom stvarnošću, subjektivnom, osebujnom, apsolutnom i metafizičkom, ponavljajući i teme i motive, izraz i tehniku. U tim nastojanjima on je, kadikad, i odviše individualista, no, za razliku od mnogih drugih, Dučmelića u tome nikada ne vodi želja da iznenadi i zabliješti, ili nenadano zaokrene novim i nepoznatim putovima. I ova nedavna izložba, koja je u neku ruku i kulminacija njegovih slikarskih napora, sve više nas u to uvjerava i ponovni je dokaz Dučmelićeva slikarskog kontinuiteta i jedinstvenosti.

158 192

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1963, 3, str. 333 193

Niz već dobro poznatih lica i figura zagonetna pogleda, koje nam slikar predstavlja uvijek posebnom nježnošću, napose onih žena i djece, čudni krajolici, puni jezive samoće i nepoznati danjem i sunčanom svjetlu, ili napuštene i osamljene kuće i ulice, omiljele su teme i ovih novih slika, kojima naš slikar, formalnosti radi, daje kadikad prilično neuobičajene naslove. Sav onaj poznati metafizički svijet slikarev, bogat izražajem i pun turobna lirizma, lišen svake retorike i duboko human, ponovno je i uspješno izražen i na ovim najnovijim izloženim slikama. Teme, oblik, boja i kompozicija, sve je posljedica onoga istinski proživljelog i dobro smišljenog. Ništa nije prepušteno slučaju, improvizaciji 159 i kapricu. Sve je nabačeno i dovršeno savjesno i dobro proračunano, čisto od bilo kakovih knjiških natruha, ishitrenih programa i namještene romantike. Uvodeći nas ponovno u taj svoj svijet magike (nakon već dovršene faze eksperimenata na polju nefigurativnog), u kojem svaki detalj živi za sebe i svi zajedno tvore jednu kompaktnu i zaokruženu cjelinu, ono što gledaoca osvaja, donekle i zbunjuje, je činjenica, da sav taj svijet nastaje i poprima svoje čudne oblike i formu potican neodklonivom nutrašnjom potrebom svoga stvaraoca.

160 194

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1963, 4, str. 465

161 195

Branko Kadić: ARGENTINSKI TISAK O NAJNOVIJOJ IZLOŽBI Z. DUČMELIĆA ("Hrvatska revija", 1972, 4, str. 520)

U nastavku prenosimo sudove i mišljenja argentinskih kritičara o najnovijoj izložbi slikara Zdravka Dučmelića, održanoj u kolovozu 1972. Eduardo Baliari, kritičar velikog dnevnika CLARIN (29/8/72.) piše: "Dug a istodobno plodan i savjestan je stvaralački put ovog umjetnika, rođenog u Hrvatskoj, i koji je postao argentinski državljanin 1949. Plodonosan i savjestan, jer je malo po malo osvajao svoje carstvo, a nije zanemario potrebu, da nove tekovine moraju odgovarati prirodi njegovih slika i tako je pred par godina dosegao ovu oniričku klimu, koja prevladava u cjelokupnom njegovom djelu, kao što to dokazuje i ova izložba u Wildensteinu. Odbacivši proizvodnu febrilnost našeg vremena, koja samo teži u slikarstvu spontanog ostvarenja, bez pauze za izbor, njegova djela ostavljaju dojam mirne meditacije koja vodi k željenom posljedku. Odatle pak i ona atmosfera, u kojoj se kreću njegove stvari i sporadično njegova bića, čineći irealnim, ali mogućim, scenarij na kojem se pojavljuje taj život po vlastitoj biološkoj odluci. Kao da otkrivamo njegov svijet po prvi put. Zemljopis njegova slikarstva nije neka znanost-fikcija; naprotiv, kad se suočimo s njegovim krajolicima, mislimo da smo nekad tamo bili. Slično parapsihologičkoj viziji, koja nam ujedno zaokuplja pamćenje i osjećajnost. A što impresionira jeste onaj osjećaj monumentalnosti, usprkos malim dimenzijama njegovih platna. Kao da se služi moćnim dalekozorom, kada sagledava daleke perspektive. To je slikarstvo za užitak". Hernandez Rosselot u večernjem buenosareškom listu LA RAZON ističe Dučmelićevu europsku nostalgiju. "Dvadeset ulja Dučmelića

162 196

Zdravko Dučmelić: Majka s djecom, crtež "Hrvatska revija", 1, str. 25 197

— metafizički radovi — izgledaju kao vizija uznemirujućeg svijeta. Reklo bi se, da ovaj argentinski slikar — rođen u Hrvatskoj 1923. i đak Akademije umjetnosti u Zagrebu — još osjeća europsku nostalgiju. Unatoč tome, umio je povezati kameniti krajobraz Anda s metafizičkim slikama talijanske škole (usavršio se je u Rimu i Madridu). Zbog toga mogli bismo zaključiti, da je pronašao formulu koja izražava njegovu "priliku", poistovjetujući je s ovim zagonetnim i hijeratičnim ličnostima, koje postoje u sferi karakteriziranoj zemljanim bojama. Da žive između dva svijeta: europskog i američkog. Spoj ovih dvaju doživljaja osjeća se u njegovom slikarstvu, koje je ostvareno s divnim i pročišćenim umijećem". Časopis CONFIRMADO (8/8/72.) u ovećem osvrtu donosi detaljnu ocjenu Dučmelićevog slikarstva pod naslovom "Slikar se nastavlja".

163 "Zdravko Dučmelić, hrvatski umjetnik, nastanjen definitivno u Argentini... ponovno izlaže u jednom od salona Wildensteina, u prometnoj ulici Cordoba... kao kontrast metafizičkoj atmosferi, koja definira proizvodnju slikara i gledalac tako prekorači granicu realnoga i irealnog. Mogli bismo govoriti o vrhuncu jednog procesa u slikarstvu Dučmelića, što njegova umjetnička putanja u Argentini od 1949. potvrđuje. Ima skoro pet godina, prilikom jedne druge njegove izložbe u Wildensteinu, u jednom komentaru 'Confirmado' je istaknuo koincidencije između dramatskog ekspresionističkog konteksta njegovih prvih radova, izloženih u ovoj zemlji — izravna posljedica strahotnog iskustva, koje je imao — i pravaca, koja su poslije slijedila njegova djela". Bile su mu potrebne — reklo se je onda— godine meditacije o njegovom, rekli bismo, izgnanstvu u Mendozi, njegovo ponovno otkriće jedne zemlje s krajolicima tajnim, skrivenim, da bi mogao ostvariti ono što je nosio u sebi iza neposredne drame, očaja, rušenja, opustošenosti, koja mu se je 198

164 Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1964, 4, str. 397 199 nužno nametala. O pročišćenju, kojem je podvrgao svoje slikarstvo, sve je to ostalo u pozadini, pretvoreno. No možemo to naći u gustoj i otežaloj samoći nekih od njegovih krajolika ili u bezgraničnom müku nekih od njegovih likova, bezvremenih prije nego antiknih". Ima pravo Víctor Delhez kada tvrdi, da se Dučmelić jednostavno nastavlja. No proces, unutar istog izražajnog toka, tvrdokorno vjeran svojim motivacionim izvorima, sada se ispoljuje u oblicima koje nameću drugi način približavanja njegovim dostignućima. Sada se ne radi o neposrednom učinku, o nabusitom prisuću drame, o skoro prisilnom dokumentu koji je s pravom iziskivao neposredni odgovor gledaoca. Slikarstvo Dučmelića zahtijeva sve veći stepen meditacije, sporo i strastveno čitanje, pronicavu pozornost na brojne detalje jednog opisa vrlo tegobnog i počesto kritičnog. A to bijaše rezultat upornog usklađivanja jednog govora, koji je u ovim časovima, kako nam izgleda, dostigao krajne granice savršenstva, visinu jedne meštrije, koja se teško može nadmašiti, i minucioznost plastičnog jezika, koja izaziva u našem pamćenju klasične primjere. Moglo se je predvidjeti ovaj razvoj, budući da pred dosta godina etape Dučmelića, tanahne etape kroz ovih zadnjih deset godina, nagoviještale su ovaj zenit. "To je lucidno putovanje, očajnički inteligentno", pisao je Confirmado u prijašnjoj kronici u vezi s njegovim slikarstvom, a to se nikada nije obistinilo u tolikoj mjeri kao kod ove izložbe. Još nešto treba rasvijetliti, naime zanatsko umijeće Dučmelića nije neko puko sredstvo u službi određenih izražajnih konstanta, već njegova neizbježiva i neodjeljiva posljedica. To je fatalni rezultat, zapravo glas, da se izreknu ove stvari: samoća, muk, polagana i šutljiva magija koja kiši nagnuta, pećine i elokventni bedemi, sagledane podzemnice, čudni stražari i teret nevremena. Bez komedije, bez literature, kako to zahtijevaše Darío".

165 200

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1965, 3, str. 221 201

"Confirmado" objavljuje uz svoj komentar dvije Dučmelićeve slike, koje uspješno ilustriraju njegov tekst. Njemački dnevnik ARGENTINISCHES TAGEBLATT donio je slijedeću ocjenu: "Tamo od god. 1966. Dučmelić izlaže redovito svake dvije godine, i to kao isključivi umjetnik galerije Wildenstein, Córdoba 618. To su elementi heterogene prirode koji se obraćaju gledaocu ovih slika. Prije svega, tu je tamna paleta, koja još uvijek karakterizira Dučmelićevo slikarstvo. No nikada do sada nisu se isticali tajanstveni pustinjski tonaliteti, kao na ovih dvadesetak malih slika što vise na zidovima galerije.

166 Metafizika je još uvijek daljni elemenat Dučmelićevog slikarstva, sada produbljena zbog bolesti u kojoj brže dozrijevaju osjećajni ljudi i koja im daje veću snagu da ostvare što točnije svoje slikarske vizije. Izradba i tekstura njegovih slika odgovaraju umjetnosti njegovih prijašnjih radova. Majstorska tekstura, likovi s podignutim svijetlima, veliki dubinski učinak... to su tehnički atributi njegove umjetnosti. Jednostavni i pregledni oblici izranjaju iz pozadine i proizvode ritmove i proporcije. Kod Dučmelića uvijek imamo jedno: svaka je slika tako izrađena, da nam izgleda konačnom, definitivnom. Njegovo je slikarstvo od više godina unatrag ima posebnu privlačivost za osjećajne ljude, koje posebice impresioniraju ove većinom male slike. Osobito muzici sklone ljude. Najprije slikar stvara stvari, onda ih oslobađa i traži veze s čovjekom. To je put "dialogu između umjetničkog djela i gledaoca".

167 202

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1965, 3, str. 223 203

Ante Turica: HRVATSKI SLIKAR DUCMELIC IDENTIFICIRAN S BORGESOM ("Hrvatska revija", 1978, 3, str. 503) Zadnjih mjeseci hrvatska skupina u Argentini doživljuje konsekraciju jednog od svojih istaknutih sinova, slikarskog umjetnika profesora Zdravka Dučmelića, o kojem često pišu ovdašnje novine. Dučmelić je bio pozvan od Borgesa, da mu nariše seriju slika u bojama, koje će popratiti njegovo najnovije djelo "Laberinti". Ne znamo, da li je pisac dao i drugim poznatim argentinskim i stranim slikarima istu zadaću, samo je sigurno, da su Dučmelićeve slike postale središte pažnje samoga djela, a kritika općenito se slaže, da je Dučmelić postao ne samo ilustrator teksta, nego da ga je nadopunio svojom umjetnosti. 168 Dučmelića sam osobno prvi put sreo u Đačkom domu u Runjaninovoj ulici u Zagrebu, kada smo zajedno bili čarkari-studenti Doknadne bojne PTS-a. Dok smo mi ostali vršili vježbe, on je radi svog delikatnog zdravlja (usprkos čemu se je bio dobrovoljno prijavio u hrvatsku vojsku), risao bez prestanka zidove naših nastamba, nadahnut motivima iz onda slavne Jurine i Bobanove "Crne legije". Tek smo bili na vježbama kojih tri mjeseca, kada smo bili prebačeni jednog jutra prema Karlovcu, da razoružavamo Talijane prigodom pada fašizma. Poslije toga nisam više vidio Dučmelića, sve dok nisam došao u emigraciju. U Rimu sam čuo, da je sretno odputovao u Španjolsku. Bio sam siguran, da ćemo ubrzo čuti o njegovu talentu. Danas stručnjaci likovne umjetnosti uvelike hvale Dučmelićeva slikarska ostvarenja, a Dučmelić na svakom koraku daje do znanja svoje hrvatsko porijeklo, što mu posebno služi na čast. Ne bori se samo za spas zarobljene Hrvatske hrvatski vojnik i političar, nego također i umjetnik i pisac, novinar i obrtnik, samo ako znade svoj uspjeh u svijetu prikazati kao hrvatski uspjeh. Tako uvijek čini Dučmelić, o čemu svjedoči i prikaz koji je o njemu izišao u 204

169 Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1965, 3, str. 239 205 argentinskom dnevniku "La Razón" od 1. srpnja ov. g., i koji donosimo u prijevodu: "Dučmelić je umjetnik rođen u Vinkovcima, točnije rečeno, u Hrvatskoj. Studirao je risanje u Zagrebu, slikanje u Rimu, a usavršavao se je u Španjolskoj. U Argentini se je nastanio u Mendozi, brdovitom kraju koji nekako naliči na njegov rodni kraj. Tako će njegova umjetnost biti hranjena tradicijama starog svijeta, dok su lica odrazi onih kultura, koje su počele klicati u onome kamenitom andinskom kraju. U toj metafizičkoj klimi dobivaju halucinantnu vrijednost posebna prisutnost hijeratičnih figura, koje kao da su učinjene od materije. U Galeriji Wildenstein (u Buenos Airesu) Dučmelić izlaže taj svoj naslikani svijet, izmišljen, u ulju ili u temperi. Posebno trijezan stil, kako dolikuje misterioznom svijetu koji predstavlja. Boja je u odnosu sa svim nijansama zemlje i sa svim vrstama i bojama kamenja. Istovjetnost umjetnika s teluričnim je potpuna. Dovle je 170 Dučmelić bio autentičan, dok nije došlo do neizbježivog. Nešto što su programirali drugi ljudi ovoga doba ili što je možda bilo promišljeno u dalekim epohama koje, prevrtanjem drevnih konaca usuda, učiniše da je to ispalo kao slučajnost. Naime, Jorge Luis Borges je napisao nedavno tri pripovjetke: "Dom Asteriona", "Besmrtnik" i "Ruševine u krugovima", izašle u jednoj knjizi. Iste su ilustrirane s 20 crteža uljenim bojama iz ruke argentinskog umjetnika Dučmelića. Ova knjiga bijaše nazvana: "Laberinti". Tiskana riječ bila je prenesena u stvarnost bojanim slikama u savršenom uzajamnom nadopunjenju. Tako se je dogodilo nešto jače nego biti tumač ili idealni ilustrator teksta. Nastala je puna identifikacija. Odkada se je to dogodilo, neće se moći više suditi Dučmelićeva djela, a da se ne pokuša dovesti ga u vezu s Borgesom. Sreća ili udes, ali već su oba unišli duboko u isti labirint".

206

Zdravko Dučmelić, Figura, crtež "Hrvatska revija", 1970, 4, str. 848/849 171 207

Ako se uzme u obzir današnju popularnost Jorge Borgesa, kako u Zapadnoj Europi, tako i Sjevernoj i Južnoj Americi, hrvatski umjetnik Dučmelić ulazi kroz velika vrata u plejadu velikih ovoga doba.

172 208

Zdravko Dučmelić, Figure, crtež "Hrvatska revija", 1970, 4, str. 848/849 209

Veljko Deur: KISSINGER OTKUPIO JEDNU DUČMELIĆEVU SLIKU ("Hrvatska revija", 1982, 1, str. 129) Koncem studenog 1981. bio je u privatnom posjetu u Buenos Airesu bivši državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država, Henry Kissinger sa svojom suprugom. Tom prilikom je zaželio vidjeti argentinsko slikarstvo, jer nije poznavao ništa od argentinske škole. U pratnji Rafael Squirru-a, umjetničkog kritika — koji je sproveo sedam godina u S.A.D. —, Dr. Kissinger je posjetio galeriju Praxis, otvorenu prije tri godine, gdje se je održavala baš

173 u to vrijeme izložba, prigodom 25. godišnjice osnutka Muzeja Moderne Umjetnosti, u počast njegovog osnivača i prvog ravnatelja, Rafael Squirru-a. Radi prostora, izložba je bila ograničena isključivo na izbor onih umjetnika, koji su učestvovali za Argentinu na Prvoj međunarodnoj izložbi moderne umjetnosti — Argentina I960., koju je organizirao u Muzeju Moderne umjetnosti njegov ravnatelj Squirru. Na ovoj izložbi u galeriji Praxis sudjelovalo je 37 slikara i 11 kipara. Kissinger se je zadržao na ekspoziciji preko jedan sat, izrazivši svoje udivljenje na vrsnoći i raznolikosti onoga, što je vidio, kako piše revija dnevnika "La Nación" od 20. prosinca 1981. Napokon, gost je izabrao i otkupio jednu sliku, i to Zdravka Dučmelića, koja predstavlja jedan onirični pejsaž (krajolik), vrlo subjektivan. Kissinger je jedan od kustosa Metropolitan Muzeja u New Yorku, kako nam reče Squirru, i htio bi svratiti pozornost Amerikanaca na važnost argentinskog slikarstva. Ambasador Carlos Muñiz, bivši argentinski ministar vanjskih poslova i nekadašnji poklisar u Washingtonu, koji je bio u pratnji Dra Kissingera, poklonio mu je jedno djelo poznatog argentinskog slikara Maria Mollari-a. Zdravko Dučmelić, koji uvijek ističe svoje hrvatsko porijeklo, vrlo je originalan i nadareni umjetnik. Smatra ga se jednim od najmarkantnijih predstavnika likovne umjetnosti u Argentini. 210

174 Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1970, 4, str. 868 211

Šteta, što ne podpisuje svoje prezime na radovima s dijakritičkim znakovima (jer ovako izgleda nekakvo austrijsko prezime slavenskog porijekla). Želimo istaknuti, da ovaj izbor Henry Kissingera je nova afirmacija hrvatsko-argentinskog slikara Dučmelića u međunarodnom svijetu umjetnosti.

175 212

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1970, 4, str. 874 213

Veljko Deur: PREDAVANJE O DUČMELIĆU U PUNTA DEL ESTE ("Hrvatska revija", 1983, 3, str.)

Ugledni argentinski dnevnik "La Nation" od 8. ožujka ov. g. donosi, pod naslovom "Simbolizam u Casapueblo", kroniku svoje dopisnice iz Punta del Este (Urugvaj) Sare Braceras, u kojoj veli, da je poznati argentinski kritičar umjetnosti Rafael Squirru održao koncem ljetne sezone, u ožujku, kratko predavanje o djelu slikara Zdravka Duč-melića u tom poznatom ljetovalištu svjetskoga glasa. Tom prilikom Squirru je predao javnosti najnoviju Dučmelićevu umjetničku mapu, koja se sastoji od pet serigrafija, numeriranih i potpisanih od autora, a koje je izdala Editorial Joraci u Buenos Airesu.

176 U ugodnom ambijentu i sa svojom uobičajenom elokventnošću, predavač je privukao pažnju — kako veli dopisnica — svojih slušatelja više od pola sata. Definirao je Dučmelićevo slikarstvo kao, "obavijeno u jednu aureolu misterija". Baza škole — rekao je — unutar koje smješta ovog umjetnika, je simbolizam. Simbolizam ima svoja porijekla, kako znamo, književna, možda prethodna plastičnim. Jer priznaje kao ranijeg Edgar Allan Poe, čiji je veliki obožavatelj i prevodilac bio Baudelaire. U filozofiji kompozicije Poe-ove, Baudelaire aludira na bitnost, što je za njega kreativnost onoga, što namjerava, fundamentalno stvoriti jednu klimu misterija. U tom ambijentu sugestije, gdje se stvara glasovita poema "Gavran", koji već u muzikalnosti, kojoj teži, prisutno je, iako se ne razumije engleski, stvaranje te posebne atmosfere. Za Squirru-a, ovaj odnos je praktično opis onoga, što su Dučmelićeve slike.

214

"Jer Dučmelić — nastavlja Squirru — prikazuje hieratske, misteriozne likove sfinga, a da se ne zna ono, što misle i koje upravo izražavaju tu klimu misterija. Ovom književnom djelu, koje je prisutno u ovom umjetniku, treba nadodati činjenicu, da živi u Mendozi već trideset godina. (Dučmelić se je rodio u Hrvatskoj 1923. godine, došao je u našu zemlju 1949. godine i uzeo je argentinsko državljanstvo 1958. godine, piše dopisnica). On sam, kada je stigao u Argentinu, slijedi hodočašćem tako čudnim, kao ono, koje je bio učinio Gauguin u Tahiti, i osjeća se očaran i zaustavljen pred gorskim lancem Anda. I to je u toj čudnoj pustoši kordiljerskog krajolika bez raslinstva, naprama tim golim gromadama snježnih vrhunaca, gdje on, Dučmelić, nalazi duhovnu srodnost s obzirom na ono, što je htio izraziti. Tako, kao što je Gauguin našao na onim otocima Pacifika nešto, što je pokazivalo ono, što je on nosio unutra, Dučmelić isto tako nalazi misteriozno svoj vlastiti integritet, koji se odrazuje u onoj veličanstvenoj pustoši, i u isto vrijeme etičkoj, što predstavljaju kordiljere Anda. Tamo je, gdje se rađa simbioza cijelog njegovog sadržaja misterija, hieratizma, simbolizma, s bojama i krajolikom kordiljera Anda. To je jedinstvo ova dva aspekta, što u zadnjoj instanci definira umjetnost ovog umjetnika."

177 215

Sanja Muzaferija: SLIKAR ZDRAVKO DUČMELIĆ IZLAŽE U ZAGREBU ("Hrvatska revija", 1983, 4, 743)

Zagrebački tjednik "Danas" (br. 88, 25. listopada o. g.) donosi razgovor sa hrvatskim slikarom Zdravkom Dučmelićem. Razgovor je vodila Sanja Muzaferija. Sigurno će ovaj razgovor zanimati čitatelje u hrvatskoj emigraciji, zato ga prenosimo u cijelosti: Rođen u Vinkovcima 1923. Zdravko Dučmelić počinje studij slikarstva na akademiji u Zagrebu, no ubrzo je napušta da bi nastavio studirati u Rimu i Madridu. Tamo priređuje i svoju prvu samostalnu izložbu, 1949. Tada napušta Evropu i odlazi u Argentinu. Živi u Mendozi, gdje od 1958. pa do prije dvije godine, predaje kao redovni profesor katedre crtanja na visokoj školi za plastičnu umjetnost Nacionalnog sveučilišta Cuyo. Nekoliko puta sudjeluje i osvaja nagrade na najuglednijem argentinskom slikarskom natječaju Premio Dr Augusto Palanza. Osim slikarstvom, bavi se i freskama, dizajnom tepiha i plakata. Izlagao je u Rimu, Madridu, Buenos Airesu, Mendozi, Panami, Tokiju, a 1981. poznata firentinska galerija degli UFFIZZI povodom četiri-stogodišnjice uključuje Dučmelićev autoportret u svoju zbirku autoportreta. To je uglavnom kratki životopis slikara kojem je u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt, a pod pokroviteljstvom Matice iseljenika Hrvatske, nedavno otvorena izložba, koja potom putuje u Beograd i Split. Njegove slike se u ovo transavangardno doba doimaju kao neobično tihe, meke, samozatajne, snene i introvertirane. — Vaše slike skoro da nisu vizualne, nekako su više misaone, možda i pomalo tužne. Kojem stilu u stvari, pripadaju? 216

178 Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1970, 4, str. 905 217

— Od prvog dana imam taj problem da me ljudi pitaju ili pokušavaju dokučiti u koji "izam" da me svrstaju. Mislim da to i nije važno, osim kod prvih "izumitelja" stila. Svi umjetnici koje se ne može odmah i precizno svrstati u neku ladicu, i kojima se ne može sa sigurnošću prilijepiti etiketa određenog stila, imaju sličan problem. Ja sam se na neki način sakrio u impersonalni, anonimni stil. Tehničko znanje slikarstva upotrebljavam kao jezik pomoću kojeg izražavam misli, osjećaje, stanja, svoje osobne probleme. Izbjegavam šarolikost boja, isključivo dekorativnu i vizualnu funkciju slike. Ne zanima me ni tema, ni stil. Važna mi je jedino harmonija, kompozicija. Moj pristup slici gotovo da je mističan. Moje slike to skoro i nisu. One su više dokumenti nekog mog trenutka. Vrlo su intimne i zatvorene, povučene i zaštićene. Cijeli život se ispričavam, objašnjavajući ljudima da se tu u stvari ne radi o slikarstvu. Svojim slikama nikoga ne želim razveseliti, ali ni ražalostiti. Te su slike same sebi okrenute, nekako su završene i dostojanstvene, ali 179 ne bih rekao da su tužne. Ritmovi na njima su lijeni, spori, tromi. Možda je tome razlog utjecaj argentinskog pejzaža — pustoši, golemih praznih površina, beskrajnih prostranstava. Oko sebe kopam rovove ili gradim zidove. Ograđujem se, ali to nisu prepreke — to su samo moje obrane. — Bez obzira na to što ističete da vaš stil nikamo konkretno ne spada, vidljivi su elementi nadrealizma u temama slika, ali i kubizma u njihovoj realizaciji. — Individualizam se baš ne cijeni, zar ne? Slikara se na silu trpa u neke grupacije i pravce. Kako moje slikarstvo ipak ne spada u nadrealizam, čisto historijski, neki ga kritičari svrstavaju u simbolizam, koji je postojao u Francuskoj i Engleskoj prije nadrealizma. Vi ste pronašli elemente kubizma. Moguće, no ako ga i ima — javlja se samo sporadično na ponekoj slici. U Argentini kažu da u mojim slikama ima nečeg balkanskog, a ovdje su jednu 218

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1972, 1, str. 16 219 moju sliku nazvali Mona Lisom Inka, pronašli južnoameričke i indijanske elemente.

180 Ja bih rekao da smo svi mi pomalo mitomani, a ja posebno. Moji su motivi mitološki, a žene na mojim slikama su lijepe, inteligentne, okamenjene — ali ne i senzualne. Osjećam ih kao neke svoje daleke pretke, a svatko bi želio da su mu preci bili dostojanstveni i lijepi. — Jeste li u svom radu imali više faza ili oduvijek radite ovako kao sada? — Kraće vrijeme sam radio nekako pod talijanskim utjecajem, možda pomalo kao Sironi. Odjednom sam se u tome izgubio i počeo apstraktno slikati i baviti se kiparstvom, oko dvije godine. No to nije bila faza u pravom smislu, već sam si na neki način dao vremena da osjetim kako ću dalje. Prije 25 godina konačno ulazim u "fazu" u kojoj sam i sada. Moje slike od prije 25 godina malo se razlikuju od ovih danas. Sve su one male, tamne, nekonvencionalne, i teško ih je dobro postaviti. Slikam bez modela, bez vanjske inspiracije, izmišljeno. Snažno su na mene utjecali i muzeji, u kojima sam studirao — više nego akademski. Nikada ne radim skice, već izrađene crteže, ponekad čak pretjerano precizno, a najviše volim ulje i temperu. — Od prije nekoliko godina slikate između ostalog inspirirani Borgesovom literaturom, rezultat čega je četrdesetak slika namijenjenih ilustraciji njegovih novela. Objavljena je i knjiga Borges-Labirintos-Dučmelić ilustrirana sa 23 reprodukcije vaših uljanih slika. — Već petnaest godina se poznajemo i mislim da me Borges odlično razumije, iako je gotovo slijep. Sestra mu je slikarica i uopće — okružen je ljudima koji se razumiju u slikarstvo. U našim mnogim međusobnim razgovorima — on je "vidio" moje slike. Kako živi na 220

181 Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1972, 1, str. 59

221 stotinjak metara od mog ateljea u Buenos Airesu, često se susrećemo. Borges je veliki stilist. Svaka riječ kod njega je monumentalna i upotrebljava samo riječi koje su neophodno potrebne. Minuciozno piše kao što ja minuciozno slikam, pa je možda zbog toga naše poštovanje uzajamno.

182 222

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1972, 2/3, str. 180 223

Branko Kadić: IZVANREDAN USPJEH IZLOŽBE ZDRAVKA DUČMELIĆA ("Hrvatska revija", 1985, 4, 732)

Tokom rujna (1985.) Zdravko Dučmelić priredio je svoju dvogodišnju izložbu slika i kiparskih eksponata u uglednom buenosaireškom salonu Wildenstein, čiji je redoviti izlagač već od 1966. Ova izložba predstavlja novu i značajnu kariku u mučnom, ali postojanom rastu i stvaralačkoj obnovi našeg plastičkog umjetnika. Očito je, da je Dučmelićev Weltanschauung doživio duboku izmjenu od njegove prve izložbe, koju je održao u Buenos Airesu 1950. god., u već nestaloj galeriji Muller. Tada su prevladavajuće teme bile uspomene i bolni doživljaji eksodusa i holokausta hrvatskog naroda, kad je svršio Drugi svjetski rat, svih onih strahota, koje nazivamo Bleiburškom tragedijom, u kojoj je bio očevidac i jedan od preživjelih. Te su teme u svojoj zbiljnosti i umjetničkom izrazu bile potresne, pune pesimizma i očaja. Danas, naprotiv, prevladavaju motivi i teme, koji su "bezvremeni".

183 Dučmelić, nakon završene srednje škole u Hrvatskoj, i prošavši kroz rimsku i madridsku fazu, stiže u Argentinu 1949. i ubrzo se prilagođuje duhu i zahtjevima Novog Svijeta i, svladavši grozote i bijede rata, preko zavojitih labirinata i pomoću jedne vrlo strpljive, polagane i pročišćene tehnike, stiže do rubova, gdje se davnina spaja s još dalekom budućnošću, sljubljuje se s beskonačnošću i vječnošću. Njegovi imaginarni i onirični krajolici ili okamenjeni prizori u svojoj nepomičnosti i transparenciji; njegove ruševine s kamenjem i prahom, napučene kad-kada s tigrima i lavovima, kao i njegovi likovi, nepomični, ekstatični, bez spola i koji put hijeratičnog stava; osobito njegov autoportret, kao da izmaljaju od pamtivijeka i iz nekog mjesečevog ambijenta, uronjena u jedan posvemašnji sutonski mük. 224

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1972, 2/3, str. 243 225

Ovaj novi Dučmelićev uspon u njegovu stvaralačkom dozrijevanju; njegova kromatska paleta, obogaćena novim tonalitetima i naslagama; njegovi crteži s nadgrađenim potezima i obrisima, bili su primijećeni po svim kritičarima plastičkih umjetnosti u Buenos Airesu, čije ćemo glavne sudove i primjedbe navesti u nastavku.

184 Rafael Squirru, poznati povjesničar slikarstva i kritičar uglednog dnevnika La Nación (21. 9. 1985.) u svom prikazu, naslovljenom "Dučmelić i zagonetke mašte", ističe: "Dučmelićevi gradovi, građevine, ruševine ili labirinti, zovimo ih kakogod hoćemo, isto kao i njegove zoomofne skulpture ili antropomofne apstrakcije, kadre su prenijeti nas u prastara vremena, u najdrevniju metropolu ili sjećanje na nju... Naše senzacije i osjećaji nastaju povodom tih postignuća kista ili ruke, a ne obratno; radi se o zapažanjima, koja bi se mogla takmičiti s Huysmans-om, nadahnuti po Salomé Gustava Moreau-a. Ova usporedba nije baš slučajna, jer se Dučmelić u stanovitoj mjeri približuje više velikim simbolistima, nego oniričnim stanjima surealizma našeg stoljeća... Albino Dieguez Videla, kritičar starog dnevnika La Prensa (15. 9. 1985.), u recenziji pod naslovom Apogeo de la temporada, naglašuje: "Samo još jedan naš slikar kadar je potresti nas, kao Zdravko Dučmelić, a to je Roberto Aizemberg. Obojica posjeduju ono nešto više, što se zahtijeva od umjetnosti, ono nešto, što je teško definirati, a nalazi se u njenoj biti i nadmašuje ju. Dučmelić izlaže u Wildensteinu jedan divan zbir slika i kiparskih djela; ovi kiparski eksponati imaju izrazitu nadrealističku tendenciju u nekim slučajevima, dok u drugim slučajevima nose značaj totema i pokazuju stroge oblike jednog bogatog simbolisma... Nadahnut pripovijestima Borgesa, Dučmelić ne ilustrira tuđa djela, nego

185 226

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1972, 2/3, str. 338 227 stvara svoju vlastitu književnost pomoću plastike... Njegovi krajobrazi s traženim kolorističkim sinkronizmom dovode nam u pamet fantastične vizije Mompera, to su metafore ovog majstora, koji pripada dvadesetom stoljeću, koji zauzima takvo držanje — udaljen od svakog eklekticizma —, iako se u njem stječu klasične slikarske tehnike i pradavni mitovi». Cesar Magrini, polifacetični kritičar umjetnosti, glazbe i književnosti, obilazeći galerije Buenos Airesa (El Cronista Comercial, 26. 9. 1985.) zaustavlja se na izložbi Dučmelića sa slijedećim riječima: "Ulazim u Wildenstein (Córdoba 618) i automatski se moje zjenice privikavaju svjetlu, koje je unutra. Za nekoliko časaka morat će se priviknuti drugom posebnom i sugestivnom svjetlu, onom slika Z. Dučmelića. Hladnom, od vajkada, koje smjesta prepoznajem. To je ono isto svjetlo — ja to dobro znam — koje kupa visoravni, doline, ravnice, naborane, besanice. Nema vrhunaca ni obronaka. Svjetlo vodoravno, sivo-zelenkasto od nespavanja. Također nema snova, premda to svjetlo kao da izbija iz strme geografije sanja. Žene, koje

186 izviru iz samog korijenja vremena, kao da su uspomena našeg sjećanja. Krajolici tvrdi s konjima i leopardima, isklesani u neumornoj koži sjećanja. Ljubičasti mrmori, izrečeni u nekom stranom i zatvorenom jeziku. Osamljeni i šutljivi stvaralac, koji svira svoju vlastitu glazbu, nedokučivu za mijenu dana. Zgoljna, frontalna i strahotna ljepota. Je li to samo slikar? Ne saziva li on, svakim svojim kretom, tajanstvene virove, da bi ih smjesta stišao? Slikarstvo Dučmelića se vidi i ujedno se čuje. U njemu se nalaze one kozmičke šutnje, o kojima govori Pascal, kad se osvrće na beskonačnost, iz koje potičemo i kojoj neumoljivo idemo. Ulazi u čovjeka, kao neka čudnovato divlja i okrepljujuća rijeka. Ostavlja nas bez riječi. Jer, možda riječi, sučelice ovakovim slikama —

228

Zdravko Dučmelić: Mlada žena iz prošlosti, crtež "Hrvatska revija", 1988, 4, str. 652/653 229

187 ponovno iskrsavaju ta neizbježiva pitanja jednog ili drugog izraza — postaju sasvim površne, posvema zaboravljive«. Elba Perez (Tiempo Argentino, 18. 9. 85.) (objavljuje također 2 slike i jednu skulpturu), govori o vizijama i labirintima Zdravka Dučmelića i književnika Jorge Luis Borgesa i komentira: "Dučmelić rješava ove vizije s neumoljivom čistoćom i točnošću crteža. Crtež se nalazi u njegovim slikama, temelj im je, i počam od ovog pravila, njegova profinjeno nijansirana monokromija izrađuje sliku. Slikarova tehnika evocira flandrijske i renesansne majstore, jer od njih uzima svjetlo, koje natapa cjelokupnost, sastavno jedinstvo, strogost kompozicije i zbilja čudesnu vještinu u izradbi. U njegovu slučaju, govor kojim se služi, neophodan je, da bi se moglo podržavati transcedentno ozračje slike. Na istoj razini nalazi se njegova grafika. Dučmelić barata s grafitom kao s rezaljkom, nadograđujući naslage, da bi izradio modeliranje — skoro ispod relijefa — volumena, rišući svoje likove na čist i klasičan način. U nekim slučajevima mješovita tehnika (tempera i crnila) zagrijava dubinu crteža. No, Dučmelić zalazi sada u kiparstvo, kao što to pokazuju mali brončani komadi, koji prate njegovu izložbu u Wildensteinu. Izrazito apstraktni, sugeriraju nam opipljivo svjedočanstvo s tim stjenovitim formacijama, koje zamišlja za svoje labirinte". Argentinisches Tageblatt (14. 9. 1985.), u svom osvrtu na Dučmelićevu izložbu, potpisanom BI., podsjeća na njegovu prvu izložbu u Buenos Airesu i ističe njegov doprinos suvremenom argentinskom kiparstvu. "Njegove kompozicije su oblici točno napravljeni, koji često sliče na mjesečeve krajobraze. Sačinjavaju masivne konfiguracije, strogo poredane s estetskog gledišta... Njegov stil i njegov način izražavanja, isto kao i poezija njegovih slika, nezamjenjivi su i jedinstveni... Niz malih mjedenih eksponata 230

188 Zdravko Dučmelić: Forma idolopoklonstva "Hrvatska revija", 1988, 4, str. 652/653

189 231 prate izložbu. Kipići slobodno izabranih oblika, ne bez utjecaja kubizma. U svojoj upornosti upotpunjuju slikarsko djelo umjetnika, koje, kao uvijek, zaslužuje pozornost svih prijatelja istinske umjetnosti. Thelia Conrad de Behar u dnevniku na engleskom jeziku, Buenos Aires Herald (22. 9. 85.), među inim pohvalnim sudovima, na-glašuje, da ima dosta vremena, da nismo vidjeli tako vrijednu izložbu Dučmelića, sastavljenu od novih djela. "Dučmelić je također slikama ukrasio pjesme Jorge Luis Borgesa. Surađivali su u podpunu skladu. Sadašnja izložba slika, crteža i kružnih bronca ispunja cijelu Galeriju Wildenstein. Osobito u Europi, Dalekom Istoku i Južnoj Americi umjetnik je stekao dobro zasluženi glas. Ova vrlo važna slikarska izložba jedna je od najboljih ove godine". Eduardo Baliari, kritičar El Economista (20. 9. 85.), ističe niz izloženih kiparskih eksponata i definira ih "metalni komadi, općenito s obrisima, malih dimenzija, kojima je, izgleda, povjereno, da nam otkriju poruku svojih zagonetnih prikazivanja onkraj života i onkraj smrti... I u kamenim vizijama ili u hijeratismu njegovih likova — njegovi nezaboravni ženski profili — stvarnost ostaje na raspolaganju zamaha vjetra, koji ju oživljuje... Jedna brižljiva tehnika, suptilna i točna, prikriva jednu veliku vrlinu ovog umjetnika, koju mu daje mudrost, zaboravljena u današnjem slikarstvu". Vrijedno je spomenuti, da su svaki prikaz i sud, koji smo iznijeli, ilustrira u dotičnim listovima slika ili kiparski uzorak Dučmelića. Plodonosna putanja Dučmelića prolazi danas kroz novu stvaralačku fazu i, umjesto zastoja, poprima nove dimenzije i obnavlja je u svojim izražajnim i kolorističkim oblicima, uvijek vjerna onom ostinato rigore, upornoj strogosti, lozinka, koju je skovao Leonardo da Vinci, a koja je uvijek aktuelna i nephodna, ako jedan umjetnik 232

190 Zdravko Dučmelić, Uporni prizor "Hrvatska revija", 1988, 4, str. 652/653

191 233

želi stvarati djela, koja prkose vremenu i časovitim pomodnim strujanjima.

192 234

Zdravko Dučmelić, crtež "Hrvatska revija", 1972, 2, str. 221

193 235

Veljko Deur: IZLOŽBA SLIKARA ZDRAVKA DUČMELIĆA U BUENOS AIRESU ("Hrvatska revija", 1986, 1, str. 115)

U rujnu 1985. godine održao je u galeriji Wildenstein izložbu svojih slika i skulptura hrvatski umjetnik Zdravko Dučmelić. I ovaj put je njegova izložba privukla veliku pažnju publike i kulturnih krugova argentinskog glavnog grada. Dučmelić je smatran jednim od najistaknutijih predstavnika suvremenog slikarstva u Argentini. Ilustrator je priča Jorge Luis Borgesa, jednog od najvećih pisaca španjolskog jezika. Njegovih 20 reprodukcija uljenih slika ilustriraju kolekciju Borgesovih priča, koja nosi naslov "Laberintos" na svega 78 stranica, objavljenu 1978. Prije dvije godine naš umjetnik je poklonio jedan svoj autoportret glasovitoj firentinskoj galeriji "Gli Uffizi", prigodom četiristote godišnjice njezina osnutka. Galerija je u svom jubilarnom broju revije koji nosi naslov "Gli Uffizi, quattro secoli di una gallería", reproducirala 147 autoportreta stranih umjetnika, poklonjenih ovom svjetski poznatom muzeju, među kojima i Dučmelićev s kratkim curriculumom. Na slici se vidi umjetnika kako luta po pustom pejsažu, rekli bismo po mjesečevoj površini, izgladnjelog i beznadnog izgleda i na licu mu se odražava tjeskoba i bol poslijeratnog čovječanstva. U galeriji Wildenstein je izložio 34 slike i nekoliko manjih kiparskih radova u dvije sale, koji su skoro svi otkupljeni. Ova izložba vrlo talentiranog umjetnika imala je široke i pohvalne komentare u buenosaireškom tisku, koje donosimo sintetizirane i neke u cijelosti u hrvatskom prijevodu.

236

194 Zdravko Dučmelić, crtež "Drvni sok otrgnutih grana", str. 97

195 237

Umjetnički kritičar, osnivač i prvi ravnatelj Muzeja Moderne umjetnosti, Rafael Squirru, piše u dnevniku "La Nación" od 21. rujna 1985. godine, u članku pod naslovom "Dučmelić i zagonetke mašte", ilustriranom jednim fragmentom slikarove skulpture u bronzi, slijedeće: "Ima jedna priča od Kiplinga: 'Čovjek, koji je htio biti kralj', koja se događa u nepoznatim zemljama Azije. Radi se o jednoj od njegovih sjajnih pripovijesti, nešto sličnog mojim čitanjima Conrada, koja sam s vremenom ponovo otkrio, da im pronađem nove i nesumnjive dimenzije. Ovoj vrsti vizija odgovaraju slike Zdravka Dučmelića. Njegovi gradovi, gradnje, ruševine (za koje bismo mogli ponoviti riječi Diderota, napisane za 'Salon de 1767. Robert'. 'Oh! les belles, les sublimes ruines! Quelle fermeté et en même temps quelle légèreté, sûreté, facilité de pinceau! Que effet! quelle grandeur! quelle noblesse!', naša opaska!) ili labirinti, kako ih se više voli zvati, kao također i njegove zoomorfične skulpture ili antropomorfne abstrakcije čine nas da putujemo u najudaljeniju prošlost, tj. u davninu, u najstariju od metropola ili sjećanja, koje ostaje od njih. Dolaze u sjećanje imena stare Suze, Babilonije, Ninive možda; ali su ostale bez stanovništva; u nekim slučajevima prolazi po njima jedan tigar ili se pojavljuje jedna samotna figura, proročica, koja možda čuva još one svete vatre. Ono što me zanima naglasiti je, da ove evokacije, ispričane u ekvivalentima strogo likovnim, to jest, sa samostalnom vrijednošću slikarstva ili kiparstva, prema slučaju, valjane u terminima kvalitete, s kojom su bile oblikovane. Naša uzbuđenja i osjećaji se rađaju, počevši od ovih dostignuća kista ili ruke, i ne obratno; radi se o primjedbama, koje bi se mogle ugledati u Huysmansa, inspirirajući se u Salomé od Gustave Moreaua. 238

196 Zdravko Dučmelić, crtež "Drvni sok otrgnutih grana", str. 106 239

I ova usporedba je možda manje slučajna od namjeravanog, jer Dučmelić na neki način više je u srodstvu s onim velikim simbolistima, nego s oniričkim svojstvima surealizma našega stoljeća. Kao oni, simbolisti (mislim, osim toga, na Bocklina), Dučmelića zanima dotjerivanje površina, potanko obrađivanje crteža, izradba pročišćena od svakog ostatka njegova kista, lakoća istog. Njegov autoportret je jedna nadodana pojava, unutar ove arhaične galerije, i kada se ne bi osobno poznavalo umjetnika, pomislili bismo, da je njegovo lice, jedna ostavština stoljeća. Tako čudna postavljanja pobjeđuju u stanovitu smislu kategoriju povijesnog vremena i postavljaju nas u vječnu sadašnjost pravih osvajanja duha, a da ova hijeratska svečanost ne isključuje svoje žabice, broncirane po istom legendarnom slikarskom dodiru svog stvaratelja. Šetati se po ovoj izložbi u Wildensteinu i zaustaviti se, pokoravajući se nepobitnoj čari ovih radova, predpostavlja smjestiti se za vrijeme ovog iskustva u najmagičnijim dijelovima našeg bića."

Albino Diéguez Videla, u liberalnom dnevniku "La Prensa" od 15. rujna 1985. godine veli u svom osvrtu, da Dučmelić izlaže u Wildenstinu jednu divnu cjelinu slika i kipova; ove su vidne surealističke tendencije u nekim slučajevima i u drugima pruža jedan totemski značaj strogih forma bogata simbolizma. Članak je ilustriran ženskim likom. Dučmelićeve slike — nastavlja kritičar — izgledaju stalno dotjerivane, postigavši rijetku virtuoznost, preko vrlo malenih poteza kistom, koji definiraju — nastojeći otkriti ih — zone ljepote i misterija, koja svi običajemo naslućivati. Inspiriran na nekim 240

197 Zdravko Dučmelić, crtež "Drvni sok otrgnutih grana", str. 118 241 pričama Borgesa, Dučmelić ne ilustrira tuđa djela, već stvara svoju vlastitu književnost — i svoje učinke — preko plastike. Jedan tigar, labirinti, koji izgledaju vapnenasti gradovi, zagonetne ženske figure, eksplozivni su motivi Dučmelića. Njegovi krajolici traženog kolorističkog sinkronizma podsjećaju nas na fantastične vizije Mompera, metafore su ovoga umjetnika, koji je čovjek XX. stoljeća, koji prihvaća jedno takovo držanje — udaljen od kojegodnog eklektizma —, iako u njega smjeraju klasične slikarske tehnike i pradjedovski mitovi, završava Dieguez Videla.

U "Buenos Aires Heraldu" od 22. rujna 1985. godine, dnevniku na engleskom jeziku, Thelia Conrad de Behar odmah naglašava, da je Dučmelić također ilustrirao pjesme J. L. Borgesa. Surađivali su na jedan način više nego skladan. Sadašnja izložba crteža, slika i kipova u bronci ispunja cijelu galeriju Wildenstein. Posebno u Europi, Dalekom Istoku i u Južnoj Americi postigao je dobro zasluženi glas. Ova vrlo važna slikarska izložba je jedna od najboljih u ovoj godini. (Mi istakli!).

U "Argentisches Tageblattu", tjedniku na njemačkom jeziku, od 14. rujna 1985. godin, kritika potpisana s BI, čitamo, da njegove kompozicije forme, točno napravljene, često sliče mjesečevim pejsažima. Stvaraju masivne konfiguracije, raspoređene strogo s estetskog gledišta... Njegov stil i njegov način izražavanja, kao i poezija njegovih slika, koje se ne mogu zamijeniti, jedinstvene su. Jedna serija više manjih bronza je izložena. Kiparski radovi slobodno izabranih forma, ne lišenih utjecaja kubističkog pokusa. U

198 njegovoj upornosti upotpunjuju umjetnikovo slikarsko djelo, koje kao uvijek zaslužuje pažnju svih prijatelja istinske umjetnosti.

242

Zdravko Dučmelić, crtež "Drvni sok otrgnutih grana", str. 127

199 243

Eduardo Baliari, umjetnički kritičar tjednika "El Economista", od 20-IX-1985., ističe izloženu malu seriju, definirajući ih kao "metalne komade, općenito tanke i duguljaste, malih dimenzija, kojima, izgleda, da je povjereno otkrivanje jedne poruke po svojim zagonetnim prikazivanjima, s onu stranu života. I u kamenim vizijama ili u hijeratizmu njegovih figura — njegovi nezaboravni profili žena — stvarnost ostaje kao na raspoloženju udarca, koji ih nadahnjuje. Jedna pažljiva tehnika, suptilna i točna, prikriva jednu od velikih vrlina ovog umjetnika, koji povjerava njoj zaboravljenu mudrost u današnjem slikarstvu".

U dnevniku "Tiempo Argentino" od 18-IX-1985. piše Elba Perez, pod naslovom "Metafizički krajolici", između ostaloga, da ne fali ni prisutnost tigra, duboko zlato kontrastirajuće s mineralnim teksturama, također se nalaze zagonetne vestalke arhaične dražesti, profili bez povijesnih referencija, do dvosmislene točke između daleke prošlosti i budućnosti još više udaljene. Slikarova tehnika podsjeća na flamanske i renesansne umjetnike, jer ima od njih svjetlo koje oblijeva cjelinu, kompozitivno jedinstvo, savršenost kompozicije i jednu vještinu izrađivanja stvarno čudesnu. U njegovu slučaju, upotrebljeni jezik je prijeko potreban, da bi održao trascendentnu atmosferu slike. Na posve jednaku mjestu drži se njegova grafika. Dučmelić radi s grafitom na način dlijeta, stavljajući jedno na drugo niti koje grade modeliranje obujma, crtajući svoje likove čiste i klasične forme. U nekim slučajevima, miješana tehnika (tempera i tinta) zagrijavaju iznutra crtež.

Cesar Magrini, poznati publicist, filmski i umjetnički kritičar, u dnevniku "El Cronista Comercial" od 26. rujna 1985. godine, osvrće 244

200 Zdravko Dučmelić, crtež "Drvni sok otrgnutih grana", str. 149

201 245 se u slijedećim terminima na Dučmelićevu izložbu: "Ulazim u Wildenstein i automatski dijametar mojih zjenica prilagođuje se svjetlu, koje je ondje unutra; u par časaka morat će se priviknuti na drugo, vrlo posebno i sugestivno. Ono slika Zdravka Dučmelića. Hladno, pradavno, koje brzo prepoznajem. To je isto ono, koje obasjava visoravni, doline, ravnice, izbrazdane besanicom. Nikada vrhovi ili padine. Horizontalnost, sivo zelena, nespavanja. Niti nesanjanja, iako ova izgleda da je strmovita geografija sanja. Žene, koje se pojavljuju iz korijena vremena, kao da su uspomene uspomena. Teški krajolici, s konjima i leopardima, isklesani na neumornoj koži sjećanja. Ljubičasta rumorenja, rečeni u jednom zatvorenom stranom jeziku. Jedan samotni i šutljivi stvaratelj, koji svira svoju vlastitu glazbu, nepristupačnu promjeni dana. Gola, frontalna, zastrašujuća ljepota? Da li je ovo samo jedan slikar? Ne poziva li, na svaki njegov gest vrtloge misterija, stišajući ih odmah? Dučmelićevo slikarstvo se vidi, ali također i čuje. U njemu se nalaze tišine, kozmičke, o kojima govori Pascal, kada se odnosi na beskrajnost, iz koje dolazimo i kojoj se neumoljivo upućujemo. Ulazi u čovjeka kao jedna rijeka čudno divlja i obnavljajuća. Ostavlja bez riječi. Jer možda riječi, naprama slikama tako — opet neizbježiva pitanja jednog i drugog jezika — bivaju sasvim suvišne, potpuno zaboravljene.

Dvomjesečna revija "La Actualidad en el Arte" za rujan-listopad 1985. godine, God. IX., br. 45, ilustrirala je naslovnu stranu svoga časopisa jednom Dučmelićevom reprodukcijom u bojama, vrlo uspjelom, i donosi dulji prikaz pod naslovom: Zdravko Dučmelić — "Američki krajolik", koji je napisala Silvia Turbay. Tekst je također ilustriran jednom njegovom reprodukcijom i malom slikom umjetnika. Ona piše, da Dučmelić, iako nacionalizirani Argentinac, rođen u Vinkovcima, Hrvatska, uza sve to njegovo slikarstvo je 246

202 Zdravko Dučmelić, crtež "Drvni sok otrgnutih grana", str. 152

203 247 duboko konsubstancijaliziran s američkim pejsažom. Bez sumnje, njegov boravak u gradu Mendozi utjecao je, da tako bude. Veličanstvena kičma Amerike, što su kordiljere Anda, očarala je duh ovog umjetnika, koji se je dao nositi po njenim čarima, po zavodljivosti neplodnosti njezinih golih stijena, njezinih tisućljetnih pijesaka i jedne opustošene zemlje, u kojoj je zajedno s visokim vrhuncima pronašao neizmjernost ravnice. Dučmelić je hodao po ovom krajobrazu, potpuno ga je proživljavao preko svoje umjetničke senzibilnosti, i odmah je osjetio, da se ispunja značenjem. Zamislio ga je napučenim sa stvorenjima bez dobi, lijepima, statičkim, trajnima, kao prave vrednote čovjeka, i okamenjene u prošlosti, ili gledajući u budućnost, ali uvijek daleko od sadašnjosti i njezinih zamka. Planine i pustinje dobile su jednu novu fizionomiju, obogativši se s Dučmelićevom maštom, koja ih rekreira iz svoje vlastite nutrine. Dugo vremena je ostao ne ostvarujući svoje slike, samo predan traženju jednoga jezika, jednog načina izražavanja, koji bi mu omogućio konkretirati ono, što je unutar sebe osjećao. Igrao se je s materijom probajući sve svoje mogućnosti, da postigne ono, što je danas jedan stil, jedan stvarni odraz njegove personalnosti. Rašpanja, velature i izrađivanje materije, ne sprječavaju ga, da sinteza bude jedna od vrlina njegova djela. Pred njegovim slikama osjećamo se nasprama beskrajne samoće radi neopisivosti, možda, jer je samoća čovjeka naprama samu sebi i pred misterijem stvaranja. Postoji tišina, koja začuđuje u svakom od njegovih djela i plod je jedne ekvilibrirane kompozicije, jedne palete, koja ne pozna kričavih boja, jer je u službi klime, koju im Dučmelić želi pružiti. Nema žurbe u njihovu ostvarivaču, i to se pojavljuje odražavano u 248

204 Zdravko Dučmelić, crtež "Drvni sok otrgnutih grana", str. 179

205 249 njegovim platnima. Zna, da se samo s vremenom stvara za vrijeme.

Često puta sam se pred njegovim platnima upitala — kaže Silvia Turbay — da li je ono, što je tražio Dučmelić, bila vječnost; da li je zaustavljajući se da stvara svoje kamenje, u kojem nam se čini da primjećujemo volju da produbi njihovu suštinu, po minucioznosti, s kojom su zamišljene... Ne čudi nas, onda, da kako nitko nije mogao ilustrirati djelo Borgesa i igrati sa sudbinom s jednog vlastitog jezika, ali u kojem su simboli, koje je korisno upotrebio, uspjeli upotpuniti i oživjeti metafizičku dubinu piščeva djela. Dučmelić se je počeo baviti kiparskim radovima kao načinom, da iziđe iz ponavljanja, na što ga obavezuje slikarstvo (prema njegovu vlastitom priznanju), budući da svaku temu može realizirati do dvadeset ili dvadeset i pet puta. Ali, daleko od toga da budu jedan komplement poruke, koju sadržavaju njegova ulja, postizava da, sačuvavši profil svoje osobnosti, njegovi kipovi imaju nezavisnu plastičnu vrijednost. Metalni su, perfilirani, malih dimenzija, ali imaju zagonetnu komunikativnost, koja ih bratimi sa slikarstvom. Dučmelić nas preko svojih ostvarenja približava samima sebi, možda, jer je prije znao potražiti svoje razloge i svoj put, završava svoj članak Silvia Turbay u ovoj reviji posvećenoj umjetnosti.

* * * Dučmelić je izlagao prvi put 1985. godine od 17. travnja do 3. svibnja 38 radova u Santiago de Chile, pod pokroviteljstvom argentinske ambasade i Argentinsko-čileanskog društva. Marta Eugenia Meza je objavila u čileanskoj reviji "Ercilla", svibanj 250

206 Zdravko Dučmelić, crtež "Drvni sok otrgnutih grana", str. 192

207 251

1985. godine, dugu notu o prvoj izložbi u Santiagu hrvatskog slikara, nacionaliziranog Argentinca, Zdravka Dučmelića, naslovljenu "El laberinto de papel" (Labirint od papira). Izložba je bila posvećena Borgesu. "S riječima ili linijama, oba umjetnika stvorila su svijet magije i misteriozne labirinte", kaže Maria Eugenia Meza, i za Dučmelića umjenika funkcija umjenosti je stvaranje jednog magičnog svijeta, koji nam koristi tj. čini dobro. Zato ne postoji sadašnjost u njegovu djelu. Rođen u Hrvatskoj, u onom dijelu svijeta, gdje se Istok i Zapad spajaju...

Kako smo vidjeli, Zdravko Dučmelić, vrlo originalni i daroviti umjetnik, jako je cijenjen od poznavatelja umjetnosti i zauzima u slikarstvu ove zemlje jedno posebno i vrlo važno mjesto. Moramo istaknuti sa zadovoljstvom, da nikada ne propušta priliku da istakne svoje hrvatsko porijeklo! I na polju likovne umjetnosti može se puno napraviti za svoj narod i pridonijeti na afirmaciji njegova narodnog imena.

208 252

Zdravko Dučmelić: Stilizacija glave žene u narodnoj nošnji iz naših krajeva, crtež "Drvni sok otrgnutih grana", str. 161 253

Veljko Deur: ZDRAVKO DUČMELČIĆ NA JEDNOJ SKUPNOJ IZLOŽBI U BUENOS AIRESU ("Hrvatska revija", 1987, 2, str.

Argentinsko državno Tajništvo za kulturu i Ravnateljstvo vizualnih umjetnosti Ministarstva prosvjete i pravosuđa organiziralo je prigodom stogodišnjice osnivanja Hipotekarne banke (1886.-1986.) u "Centro Cultural 'Las Malvinas', Florida 753", izložbu reprodukcija slika desetorice argentinskih umjetnika. Među desetoricom izabranih nalazi se i slikar Zdravko Dučmelić. Ekspozicija je otvorena u prosincu 1986. godine u središtu Buenos Airesa i ostaje otvorena za vrijeme cijelih ljetnih ferija (siječanj i veljaču 1987. godine). Dučmelićeva izložena slika je "La ciudad de los inmortales" (Grad besmrtnika), ulje na drvenoj tabli veličine 51 cm X 40 cm, napravljeno 1977. godine. Ova uljena slika je jedna od dvadeset njegovih reprodukcija, koje ilustriraju kolekciju priča Jorge Luisa Borgesa

209 (1899-1986.) "Laberintos". Radi se o vrlo luksuznom izdanju enciklopedijskog formata. Uz samu sliku nalazi se karton s kratkim i pojednostavljenim biografskim podatcima hrvatsko-argentinskog umjetnika, na kojem stoji, da se je rodio u Vinkovcima, Hrvatska, 16. srpnja 1923. godine. Studirao je pravo i umjetnost u svojoj zemlji i na Umjetničkoj Akademiji u Rimu i na onoj San Fernando u Madridu. Nastanjen je u Argentini od 1949. godine, istaknuto je umjetnički djelovao u Salonima gradova Mar del Plate, Tandila i Santa Fea. Gaji metafizičko slikarstvo. Ilustrirao je teme Jorge Luis Borgesa.

Izložena djela su slijedećih umjetnika: Eduardo Sivori (1847.-1918.); Ernesto De la Carcova (1866.-1927.); Cándido López (1840.-1902.); Pedro Figari, Urugvajac (1861.- 1938.); Pío 254

Collivadino (1869.-1945.); Eugenio Daneri (1881.-1970.); Raquel Forner (1902.); Onofrio Pacenza (1904.-1971.); Zdravko Dučmelić (1923.) i Miguel Ángel Vidal (1928.), slikar apstraktnih i geometrijskih radova.

Sada dolazi ono najvažnije i najznačajnije, što nas je ugodno iznenadilo, a to je, da je Ravnateljstvo vizualnih umjetnosti državnog Tajništva za kulturu Ministarstva prosvjete i pravosuđa odlučilo, da proširi djelo velikih argentinskih umjetnika po cijeloj zemlji. To je osnovna namjera kulturne politike argentinskih vlasti, koje su u tu svrhu izdale dvadeset tisuća reprodukcija slika (láminas) gore navedenih umjetnika. Ova zbirka od dvadeset tisuća slika ide u dvije tisuće argentinskih škola. Dat će se i upute, kako bi sami đaci uokvirili djela namijenjena njihovim školama. Također su otiskane didaktične cedulje- kartoni (fichas didácticas) o svakom slikaru s biografskim podatcima i jednostavnim komentarima o tehnici slikarstva, kako bi se dao djeci pristup djelu umjetnosti na što izravniji i prihvatljiviji način. U tom smislu je tako sastavljen navedeni curriculum slikara Dučmelića. S ovim projektom "Argentinsko slikarstvo za cijelu zemlju" pridonosi se želji uvođenja umjetnosti u dnevni život naroda, kako vele organizatori ovog važnog pothvata.

210 255

Veljko Deur: DUČMELIĆ: PROSTOR I VRIJEME SANJA ("Hrvatska revija", 1987, 3, str. 571)

Pod ovim naslovom buenosaireški ugledni dnevnik "La Nación" donio je osvrt na izložbu Dučmelićevih radova u argentinskom ljetovalištu svjetskoga glasa, Mar del Plata, održanoj u mjesecu veljači (južnom kolovozu!) ove godine. Od individualnih izložaba u tom velikom gradu (17), najzanimljivija je bila ova obojenih crteža Zdravka Dučmelića, kako piše kritičar umjetnosti "La Nación"-a, Aldo Galli. Crteži su bili izloženi u tradicionalnoj galeriji Solla, kojom upravlja slikar španjolskog porijekla José Solla. Aldo Galli veli na početku svog prikaza, da "znatni ugled, koji ima ovaj umjetnik hrvatskog porijekla (rođen u Vinkovcima 1923.) dolazi dijelom također od njegova vrlo osobnog načina da ih izrađuje (crteže), koje pridonosi, da se istaknu njihove karakteristike i obogati ih pomoću jednog formalnog napornog načina rada. "Njegov zadovoljavajući pokušaj, da interpretira književne tekstove, među kojima se nalaze neke Borgesove priče —naglašava Galli — traje još i definira ove zadnje godine njegove uspjehe. I ovo je radi toga što je ulazio na ovo područje vlastitom pobudom i jednim neprekidnim naporom, imun na iskušenja jedne okoline, koja nema uvijek dobrih primjera da pruži. Zna šta hoće reći i zna kako to reći. "Moć uvjeravanja Dučmelićevog jezika proizlazi iz njegova načina rada, da sintetizira figurativne forme, u kojima usredotočuje teme svoga djela i da ih obavije u jednu prorijeđenu klimu... "Nešto starog, nešto arhaičnog ima u duhu Dučmelića, koji nanovo sastavlja jednu zagonetnu arheologiju napućenu prošlim bićima, 256 koja izgledaju izvađeni iz sanja", kaže Galli i nastavlja dalje, da su to bića udaljena od frustracija, uznemirenosti i neimaština i bijeda, ali čija držanja pokazuju vlastite dubine najpotonutijih nivoa doživljaja. Kao da bi usprkos svojoj mladosti prebrodile uvodne etape života i kao da bi imale jedno tisućljetno iskustvo. Ipak ne predstavljaju prauzore, nisu karakteristični (pra)uzori roda, već idealiziranja ljudskoga lišena vremenitih veza (odnosa) bliskim našim danima. "U njegovim slikama sve daje dojam jednog vremena, koje prolazi polako i na časove zaustavljeno. Iz toga proizlazi njihov hieratizam svojstven reprezentativnom modalitetu, koji sadržava duh kipova, koliko po svom miru tj. spokojstvu, toliko po svom volumetrijskom prikazivanju... "Promatranje načina rada da izradi te slike pokazuje, da radi polako crteže, da bi odgovorio na izražajne zahtjeve svoga jezika. Raznovrsnost registara ne koči ujediniteljsku nakanu, koja samo dozvoljava vidjeti svaku sliku kao cjelinu. "Bergson je govorio, da jedna ceremonija ispadne komična, ne treba se druga stvar, nego usredotočiti pažnju na ono, što ima od svečanog, i zaboraviti njezinu materiju i ne misliti više nego na formu. Dakle dobro, obratno bi se moglo ustvrditi, da Dučmelić posjeduje jednu upotpunjujuću sposobnost, koja sprječava koncentrirati se u formi, jer se nameće kao jedna bitna i egzistencijalna cjelovitost. Prema tome, dobiva na očevidnosti tj. jasnoći,

211 koja se nameće sa uvjerljivom jačinom" — završava svoj prikaz kritičar "La Nacion"-a, Aldo Galli.

212 257

Veljko Deur: ZDRAVKO DUČMELIĆ KAO ILUSTRATOR ("Hrvatska revija", 1987, 3, str. 572)

Prof. Zdravko Dučmelić izložio je u mjesecu svibnju ov. g. u galeriji Kramer (Florida 960) u Buenos Airesu originalne crteže (13), koji ilustriraju jednu krasnu umjetničku mapu, posvećenu velikom argentinskom piscu Jorge Luis Borgesu, koji je umro prošlu godinu u Ženevi i čiji zemni ostatci počivaju na groblju znamenitih ljudi u tom švicarskom gradu. Ovu najnoviju mapu izdao je Gregorio Gordon i pisac Ernesto Sabato (r. 1911.) napisao je početnu stranicu te karpete, koja sadržava jednu cjelinu ilustracija ostvarenih putem mješovite tehnike. U svom prologu Sabato piše, da kada je još bio mladić, njegovi (Borgesovi) stihovi su ga pomogli, da otkrije melankolične ljepote Buenos Airesa: u starim ulicama gradskih četvrti, rešetkama i bunarima starih dvorišta, čak i u skromnom čaru, što crvenkasto svjetlo sutona sakuplja na lokv(ic)ama vode. Poslije, kada ga je osobno upoznao, znali su razgovarati o Platonu ili o Heraklitu iz Efeza..., Kasnije ih je politika žestoko udaljila. Jer onako kako je Aristotel rekao, da se stvari diferenciraju u onome u čemu naliče, ponekad se događa, da se ljudi odvajaju radi onoga što vole. Koliko boli za mene — veli Sabato — što se je to dogodilo! "Njegova smrt nas je lišila jednog čarobnjaka, jednog od velikih pjesnika kojegod vremena. I svi oni, koji smo došli poslije — neizbježivo — uzeli smo nešto iz njegove riznice", završava Ernesto Sabato svoj predgovor. Uz ove originalne crteže maestra Dučmelića izložena je i sama umjetnička mapa, na čijim koricama je reproduciran Borgesov portret od Dučmelića i, osim toga, izloženo je oko dvadesetak obojenih crteža malih dimenzija, svi numerirani i potpisani. 258

Kritičar umjetnosti dnevnika "La Nacion" Aldo Galli osvrnuo se ukratko na ovu Dučmelićevu izložbu, jer je već govorio o njegovim obojenim crtežima prilikom izložbe održane prošlog ljeta (veljača) u Mar del Plata! Galli kaže, "da umjetnik hrvatskog porijekla Zdravko Dučmelić je jedan veliki ilustrator, što je jedna činjenica. Postoji suglasnost u tome. U mnogim zgodama dao je dokaz svog interpretativnog talenta na izložbama, u kojima je pokazao svoju osobitu sklonost za pepeljaste ruševine, koje je zamislio Borges, i za ona bića, koja napučuju magično njegove knjige. Ponekad su ove slike bile kao u ovom slučaju, dane u knjigama ili u umjetničkim mapama".

213 259

Veljko Deur: ZDRAVKO DUČMELIĆ NA SKUPNOJ IZLOŽBI U PEKINGU ("Hrvatska revija", 1988, 3, str. 550)

Buenosaireški dnevnik "La Nación" od 16. svibnja o.g. javlja, da koincidirajući sa posjetom Predsjednika Argentine, dr. Alfonsina, Kini održaje se u Pekingu ovih dana izložba Panorama argentinskog slikarstva XX. stoljeća. Izložbu je organiziralo Tajništvo za kulturu, Ravnateljstvo vizuelnih umjetnosti, i Ministarstvo vanjskih poslova i Bogoštovlja. Organiziranje su pomogle tvrtke, tj. poduzeća (Fate, Ilford, Recuadro, Bridas, Socma Inversora), dok su "Aerolíneas Argentinas" preuzele na sebe prijevoz djela u Peking. "La Nació"» veli, da će u kineskim slovima stići poruka argentinske umjetnosti na jednu nezamišljivu granicu za njezino slikarstvo. Zastupani umjetnici su: Lazzari, Basaldúa i Gramajo Gutiérrez, neokubista Teresio Fara, geometrijska umjetnost Brizzi-a i Polesello-a, nova figuracija s Maccio-om i djela Rubirosa, Dučmelića, García Uriburu, Grandi-a, Pacenza i Suspiciche, među drugim umjetnicima. Prof. Zdravko Dučmelić je već 1980. izlagao na Dalekom Istoku u Japanu na izložbi Argentinske Umjetnosti u muzejima u Tokiju, Kiotu, Aomori i Kamatura, selekcioniran od argentinskog Ministarstva vanjskih poslova. Koncem ožujka i početkom travnja grčko poslanstvo u Argentini je organiziralo u galeriji "Praxis" u Buenos Airesu skupnu izložbu "Nagrada Slikarstva Duh Grčke", na kojoj je sudjelovao i Zdravko Dučmelić s dvanaestoricom umjetnika. Važnost ovog događaja, rekao je grčki poklisar g. Charalambos Korakas, nalazi se u sudjelovanju dvanaest maestra argentinskog slikarstva, koji s 260 genijom i talentom vode nas, da se osvježimo, i uživamo u prijateljstvu preko dalekog i sadašnjeg helenskog duha naše kulture. Njihova djela stvaraju ne samo umjetnički izraz, nego također doprinos približavanju između dva naroda. Kao jedan zanimljivi detalj spomenut ćemo pri kraju, da Predsjednik argeritinske Republike dr. Raul Alfonsin ima u svojoj radnoj sobi u predsjedničkoj rezidenciji u predgrađu Olivos, na zidu jedno djelo hrvatsko-argentinskog slikara Zdravka Dučmelića. To smo opazili sa slika iz novina i radi se o "Mladoj ženi iz prošlosti".

214 261

Branko Kadić: JEDANAEST LICA I JEDNA PJESMA PJESNIK: ALBERTO GIRRI — ILUSTRATOR: ZDRAVKO DUČMELIĆ ("Hrvatska revija", 1990, 2, str. 420)

Dučmelić, paralelno sa slikanjem, i kao nadopuna, bavio se je ilustracijama, gotovo isključivo književnih djela suvremenih poznatih argentinskih pisaca i pjesnika. Ovaj vid njegova bogatog opusa ne poznaje se mnogo, ili bolje rečeno vrlo malo, osim ilustracija nekoliko pripovijesti Jorge Luis Borgesa. Nekoliko mjeseci prije smrti zapravo nije radio ništa drugo, nego pripremao veliku izložbu oko 100 svojih ilustracija, koja se imala održati godine 1989. u nekoliko hrvatskih gradova i drugdje po Europi. Osobito ga je zanimalo doći u doticaj s novim intelektualnim naraštajem u Hrvatskoj, a poglavito s mladim slikarima i studentima slikarstva. U prosincu 1988., dva tjedna prije smrti, Ediciones Gaglinone tiskao je pjesmu "11 lica i jedna pjesma" s ilustracijama Z. Dučmelića. Alberto Girri je modemi argentinski pjesnik, nadrealist i hermetik. Do sada je izdao oko 30 knjiga, koje su zaslužile različite nagrade u Argentini i inozemstvu (vlada Italije, stipendija zaklade J. S. Gughenheim, itd.). Girri je pripadao uredništvu revije "Sur" (Jug), najvažnijem književnom časopisu, koji se tiskao na španjolskom jeziku pod vodstvom spisateljice Victoria Ocampo. Isto tako su značajni prijevodi Girria djela velikih sjevernoameričkih pjesnika ovog stoljeća: T. S. Eliota, Wallace Stevensa, W. C. Williamsa, T. Roethkea, itd. U zadnje vrijeme izdavalačka kuća "Corregidor" (Buenos Aires) poduzela ja tiskati cjelokupno poetsko djela Girria i do danas je izišlo pet svezaka. Potpuni naslov ilustrirane pjesme (s 11 varijacija) glasi:

262

Izrazu jedne dame kod koje sve iz duše struji u lice.

Radi bolje orijentacije čitatelja, u nastavku donosimo i u hrvatskom prijevodu nekoliko kitica:

Za vidne učinke, vizualni učinak i onaj komunikacije, sklada lišenog od grotesknog kotrljanja poput karikature koja smrzava, mumificira i oproštena, zaštićena vremenom kao zrak, Jupiter, kao voda, Neptun, kao grob, Pluton. Komad po komad, 215 topli obraz, zategnuta usta, da joj neiskrenost, skretanja, ne oskvrnu čistoću, ne postave granice krizama, koje ljubav uzvisuje, 263

dvojniče moj, tlapnjo moja, stvorena da mi se poda, te dajući se, zaboravi svoju očevidnost (vanjsku) i prestane biti ono što su lica, instrumenti neutralni kao svaki instrument.

Nadahnut ovim tekstom, slikar Dučmelić je izradio 11 lica, ilustracija s vrlo suptilnim varijacijama, prikazavši jednu tajanstvenu, bezvremenu i na prvi pogled bešćutnu mladu ženu. Tisak je besprijekoran i obavljen je u najboljoj tiskari Južne Amerike. Aldo Galli, kritičar plastičnih umjetnosti uglednog dnevnika La Nación (13-11-1988., Buenos Aires) napisao je, među ostalim, o crtežima prerano nestalog slikara Dučmelića: "Crteži Zdravka Dučmelića rješavaju se mješovitim postupcima vrlo mučne izradbe. Neutralizirana kromatska ljestvica, koja naginje monokromiji, daje slikama vrlo značajno ozračje, a la Dučmelić, da se tako izrazimo... Ono tjelesno je tu, prisutno, kao predočenje duha, no pokriveno nekom patinom, koja nam izgleda više filozofske naravi nego religiozne. Dučmelić je stvaralac ozračja; no, ne nastoji poput drugih slikara uhvatiti promjenjive vrijednosti, već njihove bitne i vječne značajke. 264

Jednom rječju, radi se o crtežima, u kojima se ističe besprijekorna izradba i prodirao duhovno presavijanje". Po svojim "fugama i profinjenim varijacijama" ilustracije pjesme A. Girria podsjećaju nas na minijature Julija Klovića, zaštitnika mladog El Greco i majstora "nullius secundus".

216 265

Branko Kadić: POSLJEDNJA IZLOŽBA SLIKARA Z. DUČMELIĆA ("Hrvatska revija", 1990, 1, str. 211)

KAKO smo već javili, veliki hrvatsko-argentinski slikar Zdravko Dučmelić umro je u Buenos Airesu 10. I. 1988. HR. je, od svog prvog broja, pratila umjetnički uspon ovog talentiranog sina Slavonije, kojeg je ratni vihor doveo do Buenos Airesa, i informirala svoje čitatelje o svakoj njegovoj važnijoj izložbi. Posljednju izložbu, koju je za života pripremio, bila je održana u Montevideu, u Galeriji Aramayo, u lipnju i srpnju 1988., pod pokroviteljstvom argentinskog poklisarstva u Urugvaju i urugvajskog u Argentini. Tamo je izložio slike i Carpeta Homenaje a J. L. Borges. Izložba je značila veliki umjetničko-društveni događaj za Montevideo, te je imala znatni odjek u sredstvima priopćivanja. Ugledni dnevnik La Mañana (16. VII. 88.), u opsežnom izvješću, ilustriranom reprodukcijama i fotografijama, ističe među inim: "... Umjetnik Dučmelić rodio se je 1923. u Vinkovcima, Hrvatska, i učio je crtež najprije u Zagrebu, a potom u Rimu i na akademiji San Fernando, Španjolska... Dučmelić slika ulja i tempere, s uzastopnim slojevima i neprimjetnim potezima kista. Nikada nije slikao vani ili s modelima: sve je radio u svom ateljeu, nastojeći da nebo bude nebo, a kamen, kamen..." List La República (Montevideo, 20. VI. 88.), u dugom razgovoru pod naslovom Borges, Sábato i Zdravko Dučmelić, iznosi zapravo

266 posljednje javne izjave nestalog slikara o umjetnosti, koje donosimo u vrlo sažetom obliku: "Nastojeći definirati stil vlastitog slikarstva, Dučmelić veli, da je 'dugog perioda figurativnog slikarstva' uzeo dvije godine i poslije dekorirao vlastiti stan po svom ukusu. 'Kod mene nije bilo puno promjena. Od studentskih dana preferirao sam stanovite teme: Jedan ili dva lika u velikom krajoliku ili pak neke prizore. Zajednički nazivnik za sve moje slikarske etape bio je i ostao: slike bez mnogo boja i s svijetlo-tamnim nijansama. Smisao je da pokažem, da sve što je stvoreno, bit će razrušeno i da je ljudsko biće neprestance ugroženo'. "Umjetnost nije magična stvar što rješava sva pitanja, no u umjetnosti možemo pronaći odgovore za nerješive situacije", izjavio je umjetnik, koji sjećajući se svog malog rodnog mjesta u Hrvatskoj, opisuje ga kao mali gradić blizu Dunava, ratarsku varoš u ravnici..." Godine 1988. bio je prisutan također u kolektivnim izložbama u Ottawi i México City.

217 267

Branko Kadić: SLIKAR ZDRAVKO DUČMELIĆ: IN MEMORIAM ("Hrvatska revija", 1989, 1, str. 190) Buenos Aires, 20. siječnja 1989.

POSLIJE duge i teške bolesti, uz bolno hrvanje sa smrću, umro je 10. siječnja ove godine u Talijanskoj bolnici u Buenos Aires od plućnog edema, uz srčane komplikacije, Zdravko Dučmelić, jedan od najistaknutijih hrvatskih slikara ovog stoljeća. Sutradan, 11. siječnja, njegovi smrtni ostaci bili su pokopani na groblju Chacarita, glavnom groblju Buenos Airesa, gdje sniju vječni san mnogi Hrvati, koji su, kao i on, stigli na ove žale poslije velike Bleiburške Tragedije, hrvatske dijaspore i exodusa. Na zadnjem otpraćaju našlo se je vrlo malo prijatelja, bilo Hrvata bilo Argentinaca, jer ga je zadesila smrt u doba velike žege i vlage, kad svi bježe na morske obale ili u planine. Zdravko Dučmelić se je rodio 1923. u Vinkovcima, gdje je svršio srednju školu. Za vrijeme rata je dijelio sudbinu svojih vršnjaka, prevalio je kalvarij ratnih strahota, izbjegao prisilnom povratku i sigurnoj smrti. Za kratko vrijeme se nastanio u Rimu, gdje je počeo ozbiljno studirati crtanje i slikarstvo. God. 1947. nalazimo ga u Madridu, gdje kao stipendista Obra Católica Universitaria Española upisuje se na Real Academia de San Fernando, sve do 1949. Tamo su na njega izvršili snažni utjecaj veliki španjolski slikar početka XIX. stoljeća Francisco Goya y Lucientes, te vrlo istaknuti madridski slikar prve polovice ovog st. Gutiérrez Solana. God. 1949. seli se u Buenos Aires, gdje su se već smjestili njegovi roditelji i brat mu Željko sa svojom obitelji.

268

No, u Buenos Airesu, zbog polutropske klime i velike vlage, osjeća se nelagodno i na savjet liječnika mijenja podneblje i seli u grad Mendozu, na podnožju visokih Anda. Tamo je klima mnogo povoljnija za njegovo zdravlje. Uskoro i preko slobodnog natječaja bude imenovan profesorom na Slikarskoj Školi Sveučilišta Cuyo, gdje je predavao sve do 1980., kad je bio umirovljen. Neko je vrijeme bio i ravnatelj rečene škole. U Mendozi je izradio najveći dio svog umjetničkog opusa. Kako sam u HR (broj 4/1988.) objavio opširan razgovor sa slikarom, to smatram, da nema smisla opetovati ono već rečeno. Taj naš dugi "razgovor ugodni" trajao je nekoliko mjeseci. Ja bih mu postavio pismena pitanja, a on bi razmišljao i poslije tjedan dana dao po koji odgovor. Nije išlo lako pa bi mi znao reći, kad sam stvar požurivao: "Branko, moraš uzeti u obzir, da ja nisam vičan peru, već olovci, kistu i turpiji. Osim toga, stvar uzimam ozbiljno, a ne kao neku uobičajenu novinarsku reportažu". Istina je, ja sam požurivao, da svršimo ovaj intervju, jer kao da sam predosjećao, da ga ubrzo iza ugla i nenadano čeka smrtna kosa. Onda sam ja obolio koncem lipnja 1988. i ostao u bolnici skoro tri mjeseca. Tek smo se vidjeli u novembru, i on se je osjećao svakim danom sve gore. Imao je veliku retrospektivnu izložbu u Montevideu i rekao mi je, da su tisak i likovna kritika pisali o njemu vrlo pohvalno. Zatražio sam istriške iz urugvajskih novina, da ih upotrebim za HR i Studia Croatica. Opetovano sam mu tražio preko telefona. Odgovorio bi, da će potražiti, 218 da ćemo se ovih dana sastati i objedovati skupa. Taj dan nikad nije osvanuo. Istrižaka nisam dobio, već tužnu vijest, da nas je napustio zauvijek ovaj univerzalni umjetnik i čovjek. 269

Dučmelić je vidio dovršeni tekst spomenute reportaže i uvelike se je obradovao, kad sam mu telefonski prenio vijest prof. V. Nikolića, da će biti objavljena u četvrtom broju god. 1988. "Zapravo — rekao mi je — to je najpotpunija slika moje filozofije i estetskih pogleda o slikarstvu i o umjetnosti uopće". Zadnje, na čemu je radio, bila je grozničava priprema izložbe od stotinjak njegovih ilustracija u nekoliko važnih gradova Hrvatske i drugdje u Europi. Uz spomenutu reportažu sugerirao bih čitateljima, da vide prikaz Vrhunac slikara Zdravka Dučmelića, koji je objavljen u HR-br. 4/1987., str. 760-763. Tamo su doneseni glavni bio- bibliografski podatci, poredani kronološkim redom, o umjetničkom strmom putu i usponu Zdravka Dučmelića, koji danas slovi kao jedan od najboljih suvremenih argentinskih slikara, ili, bolje rečeno, kao hrvatsko-argentinski slikar, kako je volio da ga se naziva. U nastavku prenosim sažete odlomke iz nekroloških nota, objavljenih do sada u argentinskom tisku, a poslije komentare tjednika, časopisa i uopće tiska iz Južne Amerike objaviti ćemo kako budu stizali. Ljeto je ovdje u punom jeku i dok ovo pišem, oblija me znoj. Htio bih početi s prikazom, objavljenim u uglednoj liberalnoj i kulturno proeurops-oj novini La Nación, čiji su likovni kritičari (osobito današnji Rafael Squirrú i Aldo Galli) pisali o Dučmeliću stručno, mjerodavno i s velikim pohvalama, u što se može uvjeriti svaki čitatelj HR (kojoj čast, jer je od samog početka izlaženja s najvećom simpatijom pratila rad slikara i bodrila ga na njegovu teškom putu, gdje nije falilo podmetanja, zavisti, ocrnjivanja i klevetanja), ako prelista tu diku hrvatske emigracije kroz skoro četrdeset godina. 270

La Nación (12-1-1989.) pod naslovom: "Umro slikar Zdravko Dučmelić, čije djelo kao da odrazuje vječnost", donosi vrlo pohvalnu nekrološku bilješku i objavljuje fotografiju umjetnika, ispaćena lica i dubokih očiju, kakav je bio, i hijeratičku sliku "Studija-Profil", vrlo karakterističnu za njegovu umjetnost. Kritičar (kao i skoro svi ostali listovi) navodi, da je rođen u Hrvatskoj, da je svojim talentom i upornim radom stekao autentični ugled. Među inim veli: "Ljudski i životinjski likovi zajedno su prebivali u tihom svemiru njegovih slika, ispunjenim dramatskom kvintesencijom, onkraj prividne tišine, u kojoj su se odigravali prizori... Paralelno sa slikarskom djelatnošću radio je također kao ilustrator, premda ne u konvencionalnom smislu te struke, koja omogućava povezati riječ sa slikom. Njegove ilustracije su prave slike (cuadros), u kojima je opisao na izvanredan način neke pripovijesti Borgesa, s književnošću kojega je imao stanovitu, neuobičajenu duhovnu srodnost. Pepeljaste boje njegove palete davale su vrlo prikladni tonski registar spomenutim tekstovima".

219 Drugi liberalni i ugledni dnevnik Buenos Airesa, La Prensa, također je objavila, uz sliku, vrlo pohvalni komentar, ne zaboravivši spomenuti, da se je rodio u Vinkovcima, Hrvatska. List završava svoj oproštaj: "Od rada, koji je razvio umjetnik, ostat će u uspomeni ozračja, koja okružuju njegove likove i krajolike, pokušavajući predočiti neko posebno doživljavanje vremena. "U mojim slikama — veli Dučmelić — nastojim dokučiti zonu počinka, mira, gdje se može otpočinuti". Se fue el Gran Dučmelić — Otišao je veliki Dučmelić — naslov je pohvale, objavljene u tjedniku Los Andes, iz grada Mendoze, gdje je umjetnik proveo trideset godina. Uz pohvalu objavljen je lik 271 slikara, te nekoliko kiparskih komada i uljena slika "Grad besmrtnika". Adolfo Ruiz Diaz, koji mu je posvetio jednu knjigu, ističe tamo: "Nalazimo se pred slikarom vrlo naobraženim: povijesna težina odvaja se od njegove totalne vizije i od svakog poteza kistom. I ta povijest se pretače u opipljivo prisuće rođene grude umjetnika. No... ta gruda ne prenosi se na slike pomoću uspomena, a još manje nekom učenom i anegdotskom rekonstrukcijom. Neke slike je evociraju s dalekom i plemenitom epikom kao neumoljivi predznak budnosti... Hrvatska, jedna od najintezivnijih domovina, što se može zamisliti, vječna granica, prijetnja i obrana carstva, bezimena i intimna prilazi promatraču i osvaja ga za sliku... (istakao Prev.). Bio je jedan od najozbiljnijih i najosobnijih slikara ove zemlje. Dučmelić nam ostavlja djelo, čiji utjecaj se razabire kod mnogih današnjih umjetnika". Želja mi je prenijeti cijeli članak velikog kritičara Cesara Magrinija, objavljenog u Cronista Comercial (13-1-89.) pod naslovom: Breves palabras para Zdravko Dučmelić (Nekoliko riječi za Z. D.) No, pomišljam na urednika i na skupi prostor, pa ću se ograničiti na najhitnije. "Eto, preminuo je u muku. Skoro neprimjetno, što je jedna od bitnih značajki njegova karaktera — skromnost. Sa Z. D. odlazi veliki stvaralac. Slikar roda onih, koji se pomole od vremena na vrijeme, kako tek živnu. Taj isti muk, beskrajan i metafizički — koji potječe od Giotta — prisutan je i ostat će prisutan u njegovu cjelokupnom djelu. Možda upravo zbog toga mogaše izraziti, u

272 slikama, neke neuhvatljive i neispitljive izglede Borgesove proze. Tako pjesničke i tako fosforescentne. Kao bljesci njegova slikarstva..." "No, ne znam zašto govorim u prošlosti, kad se osvrćem na Dučmelića. A znam, da ga nadživljuje i ovjekovječuje njegovo djelo... Ja koji se smatram, da me zavist ne dotiče i ne ranjava, ipak zavidim Dučmeliću na točnosti, na upornoj strogosti, kako je definirao drugi veliki slikar, Leonardo da Vinci, takvu oštroumnu ustrajnost njegova slikarskog izraza. Otvorio nam je, i na koji način, nove svjetove i pozvao nas, da uđemo i da poslije iziđemo promijenjeni. Iskustvo, koje malo njih pokušava i koje nitko kao on nije predložio na sličan način. To ne nemoguće zaboraviti. Jer je pretvorio slikarstvo u neku skladnu, intimnu i bolnu liturgiju. Naime, ostaju nam njegove slike, nepotkupljiva 220 svjedočanstva vječne ljepote, unutarnje ljepote. Pjesnik, prema tome tvorac, i to od onih najvećih. Neka Z. D. tamo, gdje se nalazi — dijeleći s Borgesom to mjesto izabranih za uvijek — shvati, da pokušavam reći, no ne umijem, ono što je dužno reći. Beskrajnost otajstva stvaranja imalo je u njemu jednog od najčvršćih svjedoka u vizuelnoj umjetnosti, i ne samo na tom području..." Na sličan način oprostio se je od umrlog slikara najčitaniji list u Argentini "Clarín" (14-1- 89.) i list iz Mendoze "Hoy", koji objavljuje umjetnikovu fotografiju uz riječi: Kratkotrajni život jednog genija. Pratio sam tegobnu putanju našeg velikog zemljaka i često pisao o njemu tamo od 1949. No bolje sam ga upoznao tek pred dvije godine, kad smo sastavljavali spomenutu reportažu. Živ sam svjedok, da smo svaki razgovor započimali i završili diskusijom o teškoj sudbini hrvatskoga naroda i o zajedničkoj nadi, da Hrvatsku čeka bolja budućnost. U 273 sredini, u kojoj se je kretao, nije bilo lako izjasniti se i priznati otvoreno, da je sin starog i ponosnog hrvatskog naroda. U tom pogledu imao je more okapanja i neprilika, i njegovo ime ne blista onako, kako to zaslužuje upravo zbog toga. Ponovno je želio posjetiti staru domovinu, da uđe u kontakst s novim naraštajima i da im ubrizne sokove nade i snage u konačnu pobjedu. Nad otvorenim grobom nezaboravnog pokojnika oprostio se je u ime odsutnih prijatelja i uredništava HR. i Studia Croatica dr. Milan Blažeković. Nek mu Svevišnji udijeli mir i pokoj, za kojim je toliko žudila njegova ispaćena duša. Nek mu bude laka plemenita argentinska zemlja, koja mu je dala okrilje i omogućila mu svjetsku slavu i počasno mjesto među velikim slikarima svih vremena. Nema više među živima Z. Dučmelića, univerzalnog umjetnika i čovjeka. Može počivati mirno, jer je ispunio svoju dužnost i ostavio čovječanstvu veliko djelo, trajnije od mjedi. Pred tim ničice pada i sama smrt.

221 274

Zdravko Dučmelić: Stilizacija glave žene u narodnoj nošnji iz naših krajeva, crtež "Drvni sok otrgnutih grana", str. 161 275

BILJEŠKE VINKA NIKOLIĆA O IZLOŽBAMA ZDRAVKA DUČMELIĆA (OSOBNE I ZA UREDNIŠTVO)

Dučmelić Zdravko, hrvatski slikar, postigao je jedan novi uspjeh. Naime, buenosaereška umjetnička revija — "Continente" — donijela je u dva broja reprodukcije njegovih slika. Jednako je tako uspjela njegova izložba slika u Mendozi. ("Hrvatska revija", 1951, 4, str. 442)

Zdravko Dučmelić priredio je svoju slikarsku izložbu u stued. Ov. G. u Galeriji Muller u Bs. Airesu. Osvrt u slijedećem broju H.R. ("Hrvatska revija", 1953, 4 , str. 482)

Zdravko Dučmelić, hrvatski slikar, kopji se u Argentini uspio solidno afirmirati, u posljednje je vrijeme priredio u Bs. Airesu dvije svoje slikarske izložbe. Tako je od 15. do 222 29. veljače ov. G. u Casa de Mendoza, a od 6. do 30. VI. ov. g. u galeriji Moody, Corrientes 636. Na obje ćermo se izložbe osvrnuti u našem slijedećem broju. ("Hrvatska revija", 1956,1-2, str. 140)

Zdravko Dučmelić je sudjelovao na skupnoj izložbi sedmorice argentinskih slikara od 2.- 15. V. ov. g., Galeria Huemul, Bs. Aires. ("Hrvatska revija", 1958, 2, str. 190)

Izložba Šime Pelicarića i Zdravka Dučmelića. U umjetničkoj galeriji "Gran teatro Opera" u Bs. Airesu priredili su od 5. do 18. studenoga ov. g. svoju izložbu hrvatski umjetnici: kermičar Šime 276

Pelicarić i slikar Zdravko Dučmelić. ("Hrvatska revija", 1959, 4, str. 468)

Šime Pelicarić, keramičar, i Zdravko Dučmelić, slikar, priredili su u studenome pr. g. izložbu svojih najnovijih umjetničkih radova u galeriji Gran teatro Opera, Buenos Aires. (Hrvatska revija", 1960, 1, str. 116)

LIJEP USPJEH SLIKARA ZDRAVKA DUČMELIĆA. Ugledni hrvatski slikar Zdravko Dučmelić nastavnik na Visokoj školi za likovnu umjetnost u Mendozi, Argentina, postao je ravnateljem iste škole. Ova je škola u sastavu sveučilišta "Universidad Nacional de Cuyo", pa bi ovaj položaj prof. Dučmelića odgovarao kod nas dekanu. U ovaj visoki položaj uveo ga je 13. rujna ov. g. sam Rektor. Bez sumnje, lijep je ovo uspjeh u nastavničkoj karijeri našeg umjetnika, koji je uspio zauzeti istaknuto mjesto i u suvremenom slikarstvu Argentine. Zdravko Dučmelić je nedavno priredio i dvije nove uspjele izložbe, u Mendozi (6.-20. rujna ov. g.) i Bs. Airesu (14.-21. rujna ov. g.)

NOVO PRIZNANJE HRVATSKOM SLIKARU. Kako javlja dnevnik "Los Andes", Mendoza, Argentina, 9. V. ov. god., Sveučilišno vijeće tamošnjeg državnog Sveučilišta potvrdilo je, a na temelju provedenih izbora, ponovno na dvije godine na položaju ravnatelja Visoke škole za likovnu umjetnost hrvatskog slikara Zdravka Dučmelića. Slikar Dučmelić je u Galeriji Spilimbergo, Mendoza, u priredbi "Muzeja moderne umjetnosti", u travnju-svibnju o. g. 277 priredio izložbu svojih najnovijih likovnih ostvarenja te postigao vrlo lijep uspjeh i kod kritike i kod publike.

IZLOŽBA DJELA HRVATSKIH LIKOVNIH UMJETNIKA U NEY YORKU. Ujedinjeni Američki Hrvati u New Yorku priredili su 18. i 19. lipnja ov. g. u Hotel Commodore izložbu djela hrvatskih slikara 19. i 20. stoljeća. Tu je bilo sabrano preko 100 originalnih slika i kipova, posuđenih od privatnika, i predstavljeno je preko 50 hrvatskih majstora : Celestin Medović, Klement M. Crnčić, Emanuel Vidović, Rudolf Valdec, Joso Bužan, Ivan Meštrović (s brojnim djelima, većinom iz kolekcije njegova sina, dra Mate Meštrovića), Stojan Aralica, Vladimir Becić, Vinko Foretić, Joza Kljaković, Maksimilijan 223 Vanka, Ljubo Babić, Vilko Gecan, Sta-noje Jovanović, Frano Kršinić, Marijan Trepše, Milivoj Uzelac, Juraj Plančić, Frano Cota, Antun Augustinčić, Marijan Detoni, Oton Postružnik, Kristijan Kreković, Fedor Malančec, Omer Mujadžić, Vjekoslav Parać, Antun Motika, Bruno Bulić, Grga Antunac, Vanja Rađauš, Pavao Perić, Josip Crnobori, Cata Dujšin, Emil Bohutinsky, Slavko Tomerlin, Jerolim Miše, Gabrijel Stupica, Ivan Generalić, Joso Batinica, I. Petročić, Zdravko Dučmelić, Milivoj Stanić, Drago Ivanišević, Lovro Findrik i Ivan Lacković. Za ovu izložbu objavljen je ukusni katalog.

U POČAST BORGES-U. U "Suplemento Literario", nedjeljnom književnom dodatku buenosaireškog dnevnika "La Nación" od 31. svibnja ov.g. pročitali smo, da je u "Centro Cultural General San Martín" otkriven jedan portret Jorge Luis Borges-a (1899-1986.), djelo umjetnika i gravera Zdravka Dučmelića, u počast velikog argentinskog pisca, prigodom skore prve godišnjice njegove smrti. Portret je postavljen u dvoranama A-B, 278 najprostranijim Kulturnog Centra i gdje se održavaju važni skupovi. Otkriću slike prisustvovali su Borgesova supruga María Kodama de Borges. ("Hrvatska revija", 1987, 3, str. 572)

224 279

"HRVATSKA REVIJA" O ZDRAVKU DUČMELIĆU I NAKON 1990. GODINE

Ovi prikazi života i djela Zdravka Dučmelića završavaju s 1990. godinom. Nu, ne i on. Sama "Hrvatska revija" i dalje prati njegov rad, pri čemu posebno isitičem prikaz Vjekolava Pavera: "Zdravko Dučmelić" (Museo Nacional de Bellas Artes, srpanj-kolovoza 1992. – Buenos Aires), 1992, br. 3-4, str. 514

225 280

Zdravko Dučmelić: Stilizacija glave žene u narodnoj nošnji iz naših krajeva, crtež "Drvni sok otrgnutih grana", str. 161 281

11.

226 GLAS SV. ANTUNA

227 282

228 283

Viktor Vida: IZLOŽBA Z. DUČMELIĆA U SALONU MUELLER ("Glas sv. Antuna", Buenos Aires, 1950, 7, str. 6) Henri Bergson u svome znamenitom eseju o smijehu označuje smiješnim svaki pokret ljudskog tijela, koji oponaša stvari, te ima nespretnost automata i svodi život na niz mehaničkih reakcija. Na pr. Čovjek je neka vrst smiješne lutke, kad pada, jer podsjeća na kladu i t. d. Prelazeći preko te istine tako zvani socijalni slikari, koji su bili vrlo djelatni u razdoblju između dva rata, a pod utjecajem uglavnom njemačkog ekspresionizma (Grosz, O. Dix i t. d.), barem kod nas, postizavali su obratan efekt u fiksiranju stanovitih bića pod žrvnjem društvenih nepravdi. Tako su sva platna i crteži mnogih od njih, među kojima je bilo nedvojbeno dobrih grafičara, izazvali u gledaocu dojam, što ga inače ostavljaju groteske (renesansni naziv za antičke dekoracije i zidne slikarije u tek odkrivenim grotama, iskopinama, gdje je tijelo bilo u funkciji dekora i inicijala), jer se u likovima nisu više nazrijevali ljudi, pa čak ni jadne nakaze, koje iziskuju naše sažaljenje, nego marionete, iskrivljene pod nekom čudnom lećom. Nije se moglo govoriti tim povodom ni o karikaturama, jer te su sasvim nešto drugo i uvijek podvlače neku duševnu ili tjelesnu esenciju. Takvo slikarstvo tražilo je svoje daleke uzore kermosima Pitera Brueghela, u Gallot-u, ilustratoru tridesetgodišnjeg rata i Goyi. Ovomer se pak ne može osporiti prvorazredna plastična vrijednost, ali stari mora biti da je bio okorjeli mizantrop, ne možemo kazati, da je sućut nadahnjivala njegov kist, kada je slikao ljude, koje batinaju i raspinju. Više od patnje i boli na nnjegovim likovima dolazi do izražaja fiziološki grč, čisto živčana ispretrganost, grimasa, materijalni vid života, pa tu nema bitne razlike između čovjeka i stvari. Predmet do predmeta. U jednom 284

229 Zdravko Dučmelić, crtež "Glas sv. Antuna", 1950, 7, str. 6 285 njegovom albumu pod crtežom podbuhle žene, bolesne i izmučene, nailazim na ovakvu didaskaliju: Stara gospođa ide u šetnju, nadajmo se, da će joj to pomoći. Ovo je pomalo pakosno. Mladi hrvatski slikar Z. Dučmelić pred sličnim temama ne zauzima stav fanatičnog humanitarca, ni hladnog analitičara društvenih pojava. U njegovim uljima i crtežima ima mnogo ličnog iskustva ioz prošlog rata i one čisto horvatske melanholije, tuge čovjeka, koji je bespomoćan pred tolikim jadom i bespućem. On zna, da postoji granica, do koje ljudski lik može biti elastičan, i preko te granice on nikada ne prelazi. Postavio je sebi zadatak, da izrazi užase rata i suluda stanja, koja su s njim u savezu, pa je to postigao bez naturalističkih odbojnosti i kreveljenja. Donosi nam tužnu reportažu lišenu svake patetike. On nikoga ne optužuje, ali gledajući njegove radove, kojima je s ljubavlju prišao, sjećamo se Propovijedi na gori i drugih Isusovih opomena, temelja neprolazne etike. I on se ugledao na Goyu, poslužio se njegovim iskustvima, osobito u nekim ilustracijama, prigušenim i zgusnutim, koje su ugodne i vrlo ukusno djeluju pa mu i mjestimična tehnička nesigurnost u nekim konstrukcijama nalazi vrijednosnu protutežu u izražajnosti

230 mnoigih lijepih pojedinosti i slikarskih djelova. Uspijeva mu izraziti ljubav i stidljivu nježnost prema djeci, ubogim stradalnicima, zna dati točno osvijetljenje sredini u kojoj se zbiva drama, zna postići konkretnost ideje straha, zaprepaštenja, čiuđenja. Naš umjetnik izrađuje sve to jednostavnim sredstvima, ugođajima sivoće, koji ima zrak, kad se odbije žbuka sa zidova, lomi kamen. Osobito su zanimljivi kao mali portreti one varijante samotnika, koji u ogoljeloj sobi sluša sa zaprepaštenjem odjeke dalekih detonacija. 286

"Glas sv. Antuna", br. 7, srpanj 1950. godine, str. 6 287

IZLOŽBA ZDRAVKA DUČMELIĆA U MUELLEROVOJ GALERIJI ("Glas sv. Antuna", br. 5, svibanj 1951. godine, str. 8)

231 "Glas sv. Antuna", br. 5, svibanj 1951. godine, str. 8

Mladi i talentirani hrvatski slikar g. Zdravko Dučmelić priredit će izložbu svojih slika i crteža u Galeriji Mueller Florida 946 u Capitalu. Izložba će biti otvorena dne 30. travnja u ponedjeljak u 6 sati poslije podne. Bit će izloženo 18 ulja, 5 tempera i 8 crteža. 288

232 Zdravko Dučmelić: Glava dječaka, crtež "Glas sv. Antuna", 1954, 188, str. 5 289

Viktor Vida: SVJEDOČANSTVO Z. DUČMELIĆA – POVODOM IZLOŽBE SLIKARA U SALONU MULLER ("Glas sv. Antuna", br. 166/21, 3. prosinca 1953. godine, str. 8) Književnost i likovnu umjetnost, u naše vrijeme, sve više obilježuju složene zamršene poruke – "messages" – koje sadržavaju, kao duhovnu oporuku za buduće naraštaje, stav artista prema ljudskoj sudbini. Čovjek, Pascalova traka, što misli, predstavlja nam se u likovnom djelu Zdravka Dučmelića kao tužni iskorijenjenik, igračka vihora i žrtva Saturna, koji u ratnom oklopu ždere vlasitu djecu. Dučmelić prikazuje bolno čovječanstvo. To nijesu samo hrvatski ljudi, koji šutnjom prosvjeduju: ta lica, često puta svedena na minimum somatičnih podataka, jesu tužna lica, što izranjaju iz osvita historije ljudskog roda: stučeni Hetiti, pa

233 srednjevjekovni bogalji, grimase Tridesetgodišnjeg rata, naši žalosni pogorelci i skitnice bez doma: "Oca mi je mutna Mura odnesla, Majku mi je crna zemlja pokrila." Kao u goyeskama, koje nijesu tako čemerne, kao u "Barakas-u" Paar Lagerkvista, nad tim silhuetama, nad tom bespomoćnom djecom, nad tim suludim glavinjanjem i konačno – recimo pravu riječ na pravom mjestu – nad tom samotnom pustoši Adsamova potomstva zatvara se šutljivo i mračno nebo: škuri vidik bez toplog bljeska ma i jedne jedine sunčane zrake, bez ijednme zvijezde. Potresnije nego u ma kojem konačnom izvodu suvremenih ontologija, gdje se dovodi čovjek do provalija kojima ne možemo sagledati dna, potresnije jer su sasvim protkana umjetnikovim iskonskim doživljajem. Dučmelićeva bića krše ruke i uporno nas pitaju, opsjednuta isključivom mišlju: tko smo i što smo mi? 290

Prateći razvitak ovog našeg darovitog zemljaka, mogle bi se uspostaviti nekoje značajne usporedbe, tražeći mu ekvivalente u povijesti književnosti, od francuskog romanticizma preko "prokletih jesnika" do suvremene evropske lirike i dramaturgije, u kojoj duhove potpuno zaokuplja osnovni problem čovjekova poslanja na zemlji, veličina ljudska kroz tragediju krivnje i pada. Na Dučmelićevim se platnima ne vide, ali se osjećaju u prostoru, omeđenom sivo-zelenim pozadinama, na onim – rekao bih – kulisama razrijeđena katrana, vrata izgubljenog raja, na kojima stoji tajanstveno milosrđe Anđela s plamenim mačem. Prizori te mučne "pripovijesti" odvijaju se pred našim očima kao "anegdote" Aloysa Bertranda čas dani čorčinom Petrusa Borela i Nervala, čas melanholijom Baudelaireovih stihova, u kojima se razgolićuju samoće našeg srca, što peku dušu kao žeravica, kao bezdane ponoćne misli, koje tješi rosa prvog svanuća. Plijen svoje kobi, čovjek je u Dučmelićevim okvirima jadna šaka ništavila, zgusnut u žalosnu konturu, zbijen u sumorni obris na još sumornijem nekakvom bezimenom i bezbojnom zidu, paravanu golaća, zidu koji bijaše dio kuće, u kojoj su cvrkutala djeca, kružile lastavice naših svijetlih proljeća, a sada je garište, ruševina crna … Svemir se širi u beskraj, nebeska tijela, kojih tu ne vidimo, putuju u beskraj tim svemirom, ali ova tamnica – bila ona čađavi travnjak, ili soba praznih, golih stijena, gdje se žene kao u tragedijama slamaju nad sobom samima u očaju sutonskih bezdnadnih ura – ova tamnica postaje sve tješnja, užasna, poput mučilišta. Dučmelić je autentični slikar ne samo dosljednošću misli, kada svojn slikarski "svijet" stavlja u sve novije lapidarne cikluse istoga osnovnog ugođaja – izraženog tamno-zelenom bojom, što podsjeća na teške napitke i na "yerba mate" – ne samo jakošću svoje slikarske imaginacije, nego i odlučnom spremnošću, da ne čini – i kada se javljaju napasti – nikakovih ustupaka ukusima 291 neizdiferensirane publike. I mi mu, poznavajući tajen zanata – s najvećim oduševljenjem opraštam smionosti. Treba posjedovati velike zalihe junaštva, pa u doba svakakvih konformizama biti nekonformist. Evo usput jedne zanimljive teme: heroj kao artist. On je izvrstan crtač. Poneki put mu grafika zna postići virtuoznost akademizma, kao na primjer crtački elementi "Autoportreta". Ali inače on nikada ne odstupa od jedinstva stila, a to je ono poglavito u čaroliji umjetnosti, gdje "lijepo" ima svoju specijalnu zakonitost. U 234 to stilističko jedinstvo, budući ono zahtijeva, da se svi sastavni čimbenici moraju do u tančine podrediti zakonima izraza, spadaju nužno stanovita izobličavanja, prividne oporosti i uglatosti akta koje diktira duhovnost jedne slikarske kulture, kao općenito odstupanje od školskih poučaka obzirom na crtež, a tako isto i na upotrebu boje, čini se nadalje, da Dučmelić sa svim svojim sklonostima za kolorizam, koji se naslućuju na ovoj njegovoj najnovijoj izložbi ne će zapustiti svojih volumena, svoga temljnoga nagona za plastičnim oblkovanjem svijetlom i sjenom. Jer njegova metoda je zapravo primjena postupka i efekata crteža na tehniku ulja. Velika je sreća sresti duhovnog srodnika na različitom umjetničkom području. Nastojat ćemo i dalje ići analognim putem. Dučmelića hvale u kritikama ljudi, koji su vidjeli svijeta i koji znaju svoj posao. Pa dok mnogi stranac ne zna za Hrvatsku, a još manje za njen smještaj na zemljovidu njeno se ime u tuđini javlja povezano uz ime mlada umjetznika. Prosjedio sam neku večer s našim Dučmelićem, pa smo do prvih pjetlova razgovarali o umjetnosti, zaboravivši surove barabare u svijetu. Jest slikarstvo jedna dimenzija u kojoj se može živjeti, disati kao u onom nezaboravnom njegovom krajoliku s mjesečinom, koji podsjeća na prederotske teme i fakture. Dučmelić sliči na jednog mog prijatelja, Aurela Milossa, naše gore lista, 292 koreografa rimskog kazališta. Nemo propheta in Patria. Dučmelić je uman i razborit, plavokos kao nordijski kneževi Albrechta Duerera, spiritualan i otmjen, a svoju eleganciju ama baš ni u čemu ne duguje krojačima. On je pun blagorodnog mladenačkog zanosa. On zna što hoće i uspjet će.

235 293

Viktor Vida: DUČMELIĆ, SLIKAR NAŠE SUDBINE ("Glas sv. Antuna", 1954, 188, str. 5 Od svih zemalja, u kojima je živio, Španjolska je na Dučmelića najjače utjecala. A, da budemo točniji, između svih njezinih pokrajina on je izabrao – jer su sklonosti podudarne – za predmet svoje ljudske i slikarske pažnje staru Kastilju, koja odkriva zemljopisne i humane kontinente. Povjesničar Oliveira Martiins pronalazi historijske srodnosti i morfološke analogije između faraona i španjolskih monarha. Možda j ta sličnost očitija u duhovnoj biti, nego li u hijeratičnosti likova, zamršenostima ceremonijala i složenom sklopu društva. Obadvije kulture, čini se, teže da i profano uzdignu, po mogućnosti što više, k sferi sakralnog. Tako se Španjolska, u doba Preporoda, opire općoj tendenciji vremena svojim zamislima na području likovne umjetrnosti, koja je najbolji vjetrokaz. Istodobno talijanski se umjetnici posvećuju proučavanju egzaktnih znanosti, tražeći zakone matematike u slikarstvu i kiparstvu, ohrabreni otkićima graditelja, pa dok nizozemski majstori obrađuju cvjetaču i tulipane, španjolski se natječu, tko će više i bolje prodrijeti u misterij. Oblaci na njihovim platnima, između kojih se otvaraju duboke plaveti neba, nisu obični fenomeni meteorologije. Sve to uznemiruje poput ludosti Don Kihotove, dok je Sančo trijezan, zdrav i simpatično sanja pečene guske, moleći gospodara, da se okani pustolovina, iz kojih se vraća izubijan. I naš Dučmelić voli pustolovine, jer bez duha avantire nema ni velikih odkrića, nema ni dobrog slikarstva, pa je svakiu umjetnik pilot na aerostatu, koji, pošto se oslobodio tereta, leti u visine i neistražene oblasti. Ovoga puta, ostavljajući za sobom tehniku slikanja, u kojemu su prevladavala sivila, on ulazi u lijepe tajne kolorizma, koji s 294 njegovim prijašnjim fazama tvori stilističko jedinstvo. On je pjesnik i konstruktor: zagonetke svijeta, sagledane u njihovom estetskom momentu, poeziju života i tajne mehanizme ljudske psihe on prenosi u svoje konstrukcije, fiksira materijalnim znacima one fluide, koji su sastavni dio našega bića, ali kao čežnja i san zahtijevaju, da bi se dali izraziti, plemenitu osjetljivost, znanje slikarskog zanata i sretna raspoloženja. Postoje teme, koje iziskuju delikatni postupak, da budu svladane u odgovarajućim formama. Ono, što bi se manje iskusnom umjetniku prosulo kroz prste kao zlatni pijesak, Dučmelić hvata u mjeru oblika sigurnom interpretacijoim, izbjegavajući polemičke naglaske t. zv. socijalnog slikarstva i sladunjavost "genre" – slike. Rekli smo, da njegove slikarske faze sačinjavaju stilističko jedinstvo: i u varijantama, ovo slikarstvoi izražava jedno osnovno raspoloženje, a to je samoća, napuštenost, bespomoćnost čovjeka pod šutljivim zvijezdama, koje ni junacima Mauriacovim ne otkrivaju smisao njihove žrtve, ostajući hladne i nijeme pred najsudbonosnijim odlukama. Dučmelić je slikar ljudske sudbine. Ta drama "de la condition humaine" ima u ovom slučaju za mjesto radnje sobe golih zidova, ledine bez vegetacije, stvorene za Jobovu kuknjavu, dok se jada, busajući se u ranjava prsa. Njeno vrijeme je ono "metafizičko", koje odgovara bolnim sumračjima duha, kad nam se čini, da se svijet rasplinjuje i mrvi, da je java ružan san, kojim se šuljaju vampiri. To više nijesu ni sunčani sati dana, ni crne, 236 smolaste ure noći, nego neka svjetlost neutralna struji iz likova, koji su relacijama boja vješto naglašeni i postavljeni u idealna središta. Prostori drugih planova lišeni su elemenata prirode: tu nema ni sjene stabljike, ni vlati trave, i to zato, da bi se bolje istakli ljudski likovi. I možda je baš ljepota i tajna tih slika u iznašašću, koje bi po pravilu moralo biti na elementaran način protuslovno: u 295

"Glas sv. Antuna", br. 188, 24. studenog 1954. godine, st. 5

237 296 klasičnom "plein-airu" prigušiti svijetla, ispustiti i najmanju aluziju na folklor, na rasne i somatične značajke, ukinuti vegetaciju. Tek kao da neka crna kiša škropi u dubinama slika, a ostaci mineralnog svijeta pod imperativima univezalne tragedije, znoje se kao ljudska bića, čovječanstvo prognano iz Edena. Taj ogoljeli i oskudni svijet, koji svojom poezijom podsjeća na talijanske "primitivce", morao je nužno ući pod okrilje pravilnih oblika geometrije. No to ne znači, da su ti likovi i svojim nutarnjim životom, u realizacijama našeg umjetnika, svedeni na mrtve forme, na puke simbole i automate, nego naprotiv, zahvaćajući jedan vid kozmičkog zbivanja. Dučmelić nam želi svratiti pozornost na činjenicu, da seu elementarne reakcije ljudske duše jednake pod svim geografskim širinama, da ona svoja iskonska očitovanja uvjetuje, u umjetnosti manje više arkaičnim stilizacijama i ekonomijom kolorističkih odnosa. To čovječanstvo, koje je vječno mlado i koje, izvan podređenosti kontingencije, ne pripada nijednom historijskom razdoblju, pripadajući svim vremenima, kazuje svojku tužaljku ustima, rekao bi, oblikovanim najprije u kamenu starih civilizacija, Egipta, Mezopotamije, Azteka, koje su, potresene prisutnošću otajnoga u svijetu, gdje se vrši neumoljivost usuda, pokušale izraziti vječnu agoniju skulpturalnim mitovima. I Dučmelić u svojim uljima i temperama obrađuje atmosferu misterija u prostima naših ljudskih dimenzija, slikarski fiksirajući, u tim škurim vizijama, zračak nade u konačno odkupljenje od patnje. Neke bi njegove kompozicije mogle biti prenesene na stakla velikih "rosetta". Pa da iza njih orgulje zabruje svečane "crescende".

238 297

12. PJESNICI GOLE SLOBODE ŠPANJOLSKOG I PORTUGALSKOG JEZIKA

239 298

240 299

"Pjesnici gole slobode španjolskog i portugalskog jezika", str. 23

241 300

BILJEŠKA O PREVODITELJICI Slavica Kontarić Matutinović rođena je u Hrvatskoj. Živjela je u Argentini 18 i pol godina. Vratila se kao dopisnik književnog časopisa Hoy en la Cultura (Danas u kulturi). Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i piše i prevodi na španjolskom i hrvatskom jeziku. U Buenos Airesu poznata izdavačka kuća Colombo tiskala joj je dvije zbirke pjesama: Tiempo sin Forma i zbirku bez naslova koju oplemenjuje svojim crtežima Zdravko Dučmelić. Nakon povratka u domovinu tiskala je tri zbirke pjesama: Zapažanja (Spektar), Harlekin (Karlovački tjednik) i Pjesme (Spektar). Surađuje s književnim časopisima: Kolo, Republika i 15 dana te Radio-televizijom Zagreb. Na španjolski jezik je prevela je knjigu Umjetnici tamnog sjaja (Artistas de brillo Oscuro, Barcelona) dr. Dražena Neimarevića. Sa španjolskog na hrvatski jezik je prevela knjigu pjesničke proze 35 pripovijedaka Venezuele u izdanju Svjetlosti iz Sarajeva. Surađuje s književnim časopisima Cormoran y Delfin, Cotidal i meksičkim časopisom El Cuento.

242 301

"Pjesnici gole slobode španjolskog i portugalskog jezika", str. 33

243 302

Slavica Kontarić Matutinović: STRANKINJA

Da bih proživjela Posudili su mi nježnost Za jednu noć

Ili za jedan tren i kad bi pao snijeg komad kruha i krov su mi posudili po neki put nad glavom.

Da bih proživjela dali su mi mnogo vina da ne mislim, nikad me nisu htjeli uklopiti u Veliki stroj na moje mjesto dolazio je uvijek netko drugi.

I tako iz kruga u krug svima sam pisala.

244 303

"Pjesnici gole slobode španjolskog i portugalskog jezika", str. 45

245 304

Slavica Kontarić Matutinović: I MNOŠTVO PROLAZI NIJEMO

Čovjek hoda između mnoštva zatvorene krugove koji se ponekad poluotvaraju. I mnoštvo prolazi nijemo, nema očiju, nema ušiju. Zbog toga čovjek ne ispušta glasa, hoda spuštenih ruku, u daljinu gleda . . .

Nakon zvona čuje se njegov glas, iza ugla vremena ostavit će svoje oči, mnogo dalje od svjetla, past će njegove ruke.

Čovjek, čovjek je tuga što se množi, jedan novčić baca u orbitu sivu dok se vrti između vlastitih zidova novčić se vrti u šupljini.

246 305

"Pjesnici gole slobode španjolskog i portugalskog jezika", str. 79

247 306

Slavica Kontarić Matutinović: UMRIJETI U SVOJOJ ZEMLJI

Blaga je smrt kažem ti teški su koraci pustinjama i lupanje oceana o srce očajno je gledati zalaz sunca na tuđem tlu bolje je kad se vratiš i u rođenoj zemlji stranac si.

Nepokolebljivo sretno rođen bilo na kojem tlu onaj koji razaznaje svoj ubi u nacrtu svemira.

248 307

"Pjesnici gole slobode španjolskog i portugalskog jezika", str. 79

249 308

Slavica Kontarić Matutinović: ECCE HOMO

Sjetio se da jen sutra dan jedna duboka rana Na koju slijeću muhe A gledao je uvečer Pik dama! Zvono nije zazvonilo.

Djevojka je zabljesnula blijedo: Od uha do uha Prolio se vjetar: Nije bilo umorstva ni sudbina

Ah! Uskliknule su gospođe.

250 309

13. STRANJKINJA/LA EXTRANJERA

251 310

252 311

"Stranjkinja/La extranjera", str. 4

253 312

Slavica Kontarić Matutinović: NE VRIJEDI ODMOR BEZ SMIRAJA

Ne vraća zemlju gdje će prestati. Ni prah ni formu ne izražava.

Da li je postojalo nešto više od oblika? rumenilo jutra što se smiješi. Vjerno kao riječ – rasipa se (sve je ono što više ne znači ništa).

I uzdižem se ponovno iz ništavila i ono se otkida od mene i nadahnjuje me svemirima; smiraj ispusti jelena.

I život sam ono krhko ono svijetlo druga strana drveta naličje ljepote.

254 313

14. STUDIA CROATICA O ZDRAVKU DUČMELIĆU, ALI NA ŠPANJOLSKOM JEZIKU

255 314

256 315

Na kraju smo ove moje prve dvije knjige o velikom hrvatskom slikaru Zdravku Dučmeliću. To je prilika za naznačiti ono što će se naći u trećoj i četvrtoj drugoj knjizi o njemu i njegovom radu. Ali, najprije nešto o časopisu "Studia Croatica" iz Buenos Airesa.

STUDIA CROATICA Priredio: Joža Vrljičak, urednik časopisa

O časopisu Studia Croatica (špa. Studia Croatica. "Revista Croata de Estudios Politicos y Culturales" Buenos Aires) je hrvatska tromjesečna revija na španjolskom iz Argentine. Dan danas ima veliko prisustvo na Internet. Izlazi od rujna 1960. godine. Zadaća lista je obavještavati i prikazivati narodima koji govore španjolski jezik povijest Hrvatske, njene prošle i sadašnje probleme.

Suradnici - umrli Anzulović Branimir, dr. (1928.-2001.), Babić Ivan, pukovnik (1904.-1982.), Bauer Ernest, dr. (1910.-1955.), Belić Anđelko - Ángel, dr. (1915.-1985.), Binayan Carmona Narciso (1928.-2008.), Blažeković Milan, dr. (1913.-1998.), Bogdan Ivo (1907.-1971.), Bulat Jasna, javna bilježnica (1934.-2007.), Ciprin Vladimir (1903.-1987.), Čapkun Petar-Pedro OFM, dr. (1910.-1979.), Deur Veljko, prof. (1933.-2001.), Dučmelić Zdravko (1923.– 1989.), Dugački-Vrljičak Mira (1917.-2004.), Dugački Vladimir, dr. (1939.- 316

2014.), Dujmović Franjo, dr. (1904.-2000.), Eterović Franjo Hijacint, dr. (1913.-1981.), Eterović Mirko, prof. (1913.-2001.), Fertilio Luka – Lucas Ev. (1903.-1985.), Floegel Ricardo, dr. (1900.-1971.), Franolić Branko, dr. (1925.-2011.), Gazzari Tonko, prof. (1913.-1987.), Habsburg Nadvojvoda Otto von, dr. (1912.-2011.), Hühn Ivo, dr. (1901.- 1985.), Kabalin Mladen, dr. (1915.-1997.), Kadić Branko, prof. (1919.-1991.), Katalenić Zvonimir (1921.-1978.), Katalinić Kazimir, prof. (1927.-2018.), Kisić Ivo (1927.-1995.), Kljaković Jozo (1889.-1969.) Knežević Antun, prof. dr. (1909.-2007.), Kordić Lucijan, fra (1914.-1993.), Korsky Ivo dr. (1918.-2004.), Kreković Kristian (1901.-1985.), Latković Božidar, dr. (1911.-2006.), Latković Radovan, dr. (1917.-2002.), Laxa Eugen, dr. (1916.-2000.), Lendić Ivo (1908.- 1982.), Livačić Gazzano Ernesto (1929.-2007.), McAdams C. Michael (1947.-2010.), Mandić, dr. fra Dominik, OFM (1889.-1973.), Marčinko Mato (1925.-2010.), Meštrović Ivan (1883.-1962.), Nevistić Franjo dr. (1913.-1984.), Nikolić Vinko, prof. (1912.-1997.), Pavešković Andjelko Nedo, Dr. (1921.-2014.), Pedišić Lino, OFM (1918.-1989.), Perinić Ljeposlav (1922.-2005.), Perović Bonifacio (Krešimir), dr. OFM (1900.-1979.), Perušina Ilija (1905.-1991.), Petričević Jure, dr. (1912.-1997.), Plivelić Nenad Tomislav, dr. (1919.- 2000.), Prpić Jure - George, Ph.D. (1920.-2009.), Radica Bogdan (1904.-1993.), Radnić Velimir (1916.-2003.), Rađa - Radja Tihomil, dr. (1928.-2002.), Rakovac Milan (pseudonim) (= Vjekoslav Paver – pravo ime), Tijan Rončević Pavao - Pablo (1908.- 257 1997.), Tomašić Dinko A., dr. (1902.-1975.), Tuđman Franjo, dr. (1922.-1999.), Vida Viktor (1913.-1960.), Vrančić Vjekoslav, dr. (1904.-1990.), Weisenberger Raganzini Prvislav, Dr. (1902.-2000.), Žanko Dušan (1904.-1980.) i Žuvela Antun – Antonio, dr. (1938.-2017.)

317

Suradnici – živi Dolbeau Christophe, mag., Grubišić Vinko, dr., Juez Gálvez Francisco Javier, dr., Lukač- Stier Maja, dr., Martinić Beroš Mateo, dr., Perić Kaselj Marina, dr., Polić-Bobić, Mirjana, dr., Rajman Silvio, dr., Sančević Zdravko, dr., Smajić Adriana, dr., Šprljan Cristian, lic., Vrljičak Verlichak Carmen, mag. i Vrljičak Joza, mag.

Urednici Ivo Bogdan (1960.-1971.), Franjo Nevistić (1971.-1984.), Radovan Latković (1984.- 1994.), Joza Vrljičak (1995. - danas) i Adriana Smajić (2015. – danas)

258 318

259 319

BIBLIOGRAFIJA ČLANAKA O ZDRAVKU DUČMELIĆU OBJAVLJENIH U ČASOPISU "STUDIA CROATICA"

Pregledao sam bibliografiju časopisa "Studia Croatica" do 1990. godine i utvrdio da su o Zdravku Dučmeliću objavljeni sljedeći prilozi:

1. Milan Rakovac: PINTORES Y ESCULTORES CROATAS EXILIADOS, br. 3-4, 1961. godine 2. Adolfo Ruiz Diaz: ZDRAVKO DUCMELIC - LA REALIDAD Y LA PINTURA, br. 28-31, 1968. godine 3. LA RECIENTE EXPOSICION DE ZDRAVKO DUČMELIĆ (WILDENSTEIN, 27/4- 10/5, 1970), br. 36-37, 1970. godine 4. Milan Rakovac: ZDRAVKO DUCEMELIC: ÓLEOS, br. 46-47, 1972. godine 5. Branko Kadić: NUEVAS EXPRESIONES DEL PINTOR ZDRAVKO DUČMELIĆ, br. 68-69, 1978. godine 6. Branko Kadić: ZDRAVKO DUČMELIĆ – PINTOR SOLITARIO, br. 86-87, prosinac 1982. godine 7. MAS SOBRE EL ARTE DE Z. DUČMELIĆ, br. 889-89, 1983. godine POR PRIMERA VEZ EN CHILE EL PINTOR ZDRAVKO DUČMELIĆ EXPONE SU "HOMENAJE A BORGES", br. 97, 1985. godine 8. Branko Kadić: EXPOSICION DE ZDRAVKO DUČMELIĆ – OLEOS Y ESCULTURA, br. 99, listopad-prosinac 1985. godine 9. ZDRAVKO DUČMELIĆ EXPONE EN MAR DEL PLATA, br. 108, 1988. godine 320

10. Branko Kadić: EL PINTOR CROATA-ARGENTINO ZDRAVKO DUCMELIĆ, br. 112, siječanj-ožujak 1989.

260 321

LEKSIKON SURADNIKA ALMANAHA HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA - Knjiga deveta: Zdravko Dučmelić, 3. dio

Predviđam u ovoj knjizi objaviti sljedeće tematske cjeline: 1. Članci o Zdravku Dučmeliću objavljeni u časopisu "Studia Croatica", i to na španjolskom jeziku 2. Prilog – mr. sc. Joža Vrljičak: "Studia Croatica – Povijest 1960-2018" 3. Članci u argentinskim i drugim izvanhrvatskim novinama, časopisima i knjigama o Zdravku Dučmeliću 4. Građa o izložbama koje je Zdravko Dučmelić imao u Argentini 5. Članci o izložbama Zdravka Dučmelića u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Beogradu priređenim 1983. godine 6. Arhivska građa o Zdravku Dučmeliću i ostalim članovima njegove obitelji 7. Sadašnje informacije o obiteljima Dučmelić u Argentini 8. Osvrti kritičara na radove Zdravka Dučmelića prikazane u prve dvije knjige ovog nakladničkom niza 9. Spomen galerija "Dučmelić" u Vinkovcima – tijek aktivnosti 10. Dodatak: Prilozi iz časopisa "Studia Croatica" o ostalim hrvatskim slikarima koji su djelovali u Argentini

Raspored tematskih cjelina u sadržaju knjige ne će nužno odgovarati ovdje iznesenom redoslijedu.

261 322

LEKSIKON SURADNIKA ALMANAHA HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA - Knjiga deseta: Zdravko Dučmelić, 4. dio

Predviđam u ovoj knjizi objaviti sljedeće tematske cjeline: 1. Slike Zdravka Dučmelića – prikaz cjeline 2. Apstraktne slike Zdravka Dučmelića – prikaz cjeline 3. Ilustracije Zdravka Dučmelića u knjigama – prikaz cjeline 4. Crteži Zdravka Dučmelića (osim ilustracija u knjigama) – prikaz cjeline 5. Kiparski rad Zdravka Dučmelića -prikaz cjeline 6. Djela Zdravka Dučmelića u argentinskim galerijama – prikaz 7. Djela Zdravka Dučmelića u Hrvatskoj i po cijelom svijetu – prikaz

Raspored tematskih cjelina u sadržaju knjige ne će nužno odgovarati ovdje iznesenom redoslijedu.

262 323

15. HRVATSKI BRANIK

263 324

264 325

VELIČANSTVENA KULTURNO, POLITIČKA I SOCIJALNA PROSLAVA U VINKOVCIMA "Hrvatski Branik", Vinkovci, br. 28, 10. srpnja 1937. godine

Na najsvečaniji način došla je u nedjelju do izražaja manifestacija sloge sela i grada prigodom jubilarnih proslava hrvatskih društava u Vinkovcima i velike skupštlne pristaša b. H. S. S. U nedjelju u jutro osvanuli su Vinkovci u svečanom ruhu, okićeni zastavama, a građani sretni i veseloga srca, da toga dana prime u svoju sredinu i dočekaju poslovičnom gostoljubivošću srž Šokadije, srž hrvatskoga naroda, našega seljaka, koji je temelj i nosioc cijelog našega bitisanja, cijelog našeg narodnog opstanka. I on, taj seljak je u nedjelju došao u Vinkovce, a došli su i drugi. Došli su članovi hrvatskih društava i kompletna društva iz drugih gradova, koji nisu zaboravili i znaju da su nikli iz hrvatskih narodnih seljačkih redova i koji su svijesni da ostvarenje narodnih težnja leži u zajedničkom djelovanju sela i grada. U subotu popodne došli su prvi gosti i narodni prvaci dr. Petar Gvozdlć i dr. Sekula Drljević, potpredsjednik b. HSS ing. August Košutić, narodni zastupnik kotara vlnkovačkog sa suprugom dr. S. Čajkovac, dr. Milutin Mayer i drugi, pa je impozantna povorka krenula sa kolodvora u Hrvatski dom, gdje je prve goste srdačnom dobrodošlicom pozdravio predsjednik međudruštvenog odbora jubilarnih društava g. Marko Lombarović, a zahvalio se g. dr. Čajkovac. Navečer održana je u prepunoj dvorani svečana akademija.

326

Svečana akademija U prepunoj dvorani Hrvatskog doma održana je u subotu navečer akademija na kojoj je prvo nastupilo hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo "Kuhač" iz Osijeka, koje je pod ravnanjem zborovođe g. Lava Mirskog otpjevalo: "Oko žnjačkog vijenca" Zlatka Grgoševića. Mješoviti zbor "Kuhača" bio je od prisutnih burno pozdravljen. Iza "Kuhača" pozdravio je narodni zastupnik Dr. Petar Gvozdić 7 jubilarnih društava, koji je u temperamentnom govoru čestitao hrvatskim kulturnim društvima, jer su svojim radom mnogo doprinijeli za narodnu stvar, pa će plod toga rada biti okrunjen uskoro u slobodnoj Hrvatskoj. Na pozdrav zahvalio se predsjednik međudruštvenog odbora jubilarnih društava g. Marko Lombarović. Govor dra Gvozdića prekidan je burnim odobravanjima. "Pozdrav Hrvatskog radiše" krasnoslovio je Radišin pitomac- pomoćnik, Žarko Kasumović. Nakon deklamacije održao je tajnik Hrvatskog radiše iz Zagreba kratak govor u kojemu je istaknuo mnogozaslužni rad vinkovačkog povjerenika g. Ivana Čuljata, koji kroz 35 godina nesebičnog rada vrši svoj zadatak. Za zasluge predaje g. Čuljatu počasni zlatni znak društva. Mješoviti zbor Hrvatskog pjevačkog društva "Davor" iz Sl. Broda odpjevao je Duganovu "Ta se livada" i "Pjesme iz Sl. Broda". Zborom od oko 50 pjevača dirigirao je g. Zvonimir Stopić. Dječak Alois Klem deklamirao je u točki "Veselog pustinjaka" pjesmu "Poštenje je 265 vrijednije od zlata". Gospođice Anica Vič, Štefanija Kolak, Marija Pinc, Dragica Jovanovac, Jelka i Paula Štefan, Jelkica Barč, Katja Krsta, Ankica Pečner, Darinka Butković, Štefica Albrecht i I. K. izvele su na sveopće zadovoljstvo i dopadljivost istarski narodni ples "Balun", koji je uvježbala gđa Anica Kren.

327

Stari Vinkovci

266 328

Tamburaški zbor Hrvatske čitaonice iz Otoka ubrao je aplauz pri samoj pojavi. Zbor odsvirao je pod ravnanjem Nikole Dežmića dva komada. G. Rudolf Petek pozdravio je jubilarca "Relkovića" značajnim govorom i predao društvu odlikovanje hrvatskog pjevačkog saveza te je predao počasna odlikovanja društvenim članovima za dugogodišnji rad gg. Gjuri Jakovljeviću, Ivanu Čuljatu, Franji Dučmeliću, Slavku Jankoviću, ing. Dragutinu Basleru. Priznanje primili su: Jucika Dučmelić, Stjepan Mecinger, Zora Schossberger, Cecil Schwartz, Antun Bombel, Jurlca Cvenlć, Franjo Dučmelić, Ivan Hoge, Š. Horvat, Gjuka Jakovljević, Dragutin Kadić, Franjo Lipković, Viktor Magdlć, Ilija Matasić, Leopold Mayer, Josip Siček, Ivan Tadijanović i Mandica Vida. Čestitao je i zborovođi g. D. Marčelji na njegovom uspješnom djelovanju u zboru. Nakon toga odpjevao je "Relkovlć" (mješoviti zbor) "Jutro" od R. Matza i "Šokačko cviće" od Slavka Jankovića.

267 329

GODIŠNJI RAD RELKOVIĆA "Hrvatski Branik", Vinkovci, br. 11, 12. ožujka 1938. godine, str. 2

U nedjelju 6. o. mj. održao je "Relković" svoju 35. redovitu glavnu skupštinu. Na prošlogodišnji rad osvrnuo se tajnik u svom izvještaju nglasivši, da je rad u prvoj polovici godine bio dobar i uspješan, dok je u drugoj polovici nastao zastoj radi slabog posjećivanja pokusa. Aktivna bila je diletantska sekcija, koja je uspješno nastupala. Ta će sekcija biti konačno organizirana i nastupat će u stanovitim vremenskim razmcima potpuno samostalno, pa će tako inicijativom pročelnika te sekcije g. Magdića Vinkovci imati u bližoj budućnosti svoju kazališnu družinu i stalne predstave. U 1937. godini nastupio je zbor 15. svibnja na koncertu, 6. lipnja na festivalu u Zagrebu, 3. i 4. srpnja na proslavi u Vinkovcima i 12. rujna na proslavi Hrvatske čitaonice u Otoku. Blagajna je imala promet od oko 30.000 dinara. Za 1938. godinu izabran je pretsjednikom Franjo Dučmelić, kao i 9 odbornika, koji su se konstituirali ovako: potpredsjednik Ivan Tadijanović, tajnik Mat Ivkovac, blagajnik Stanko Horvatić, arhivar Zdena Cvenić, tehnički upravitelj Stipe Franjković – zamjenik ing. Loger, pročelnik diletantske sekcije Viktor Magdič, odbornici Branko Steinfl i Josip Petričić.

268 330

Stari Vinkovci

269 331

RAD HP I GD "RELKOVIĆ" "Hrvatski Branik", Vinkovci, 18. ožujka 1939. godine, str. 5

Vinkovci, 13. ožujka – Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo "Relković" održalo je svoju godišnju skupštinu na kojoj je prikazan rad u prošloj godini. U pozdravnom govoru komemorirao je predsjednik smrt Nikole Falera predsjednika HPS i društvenih članova Ferderbera i Stojanovića. Društvo ima 387 podupirajućih članova i 164 izvršujućih od kojih 28 glazbenika. Od prošle godine povećao se znatno broj članstva. Bilo je 14 javnih nastupa od kojih najuspjeliji koncerat s "Hrvatskim pjevačkim društvom "Tomislav" iz Zemuna. Prilikom proslave Hrvatskog pjevačkog dana obavljeno je otkriće poprsja hrvatkom književniku Josipu Kozarcu Hrvatskom domu. Izabrana je nova uprava kojoj je ponovno na čelu dosadanji predsjednik g. Franjo Dučmelić, potpredsjednik g. Ivan Tadijanović, tajnici gg. Mato Jemrić i Branko Cvenić. Blagajnica gđa Iluška Horvat, predsjednik glazbene sekcije g. Franjo Ćurko, tehnički upravitelj g. Stjepan Franjković, arhivar g. Josip Balažić. Odbornici gg. Josip Petričić, Viktor Justić i Dragan Domović. U nadzorni odbor izabrana su gg. ing. Dragutin Basler, Antun Rašković i Mato Ivkovac. Sa skupštine poslan je brzojavni pozdrav Hrvatskom pjevačkom savezu i g. dr. Mačeku.

270 332

Stari most na Bosutu u Vinkovcima 333

16. DODATAK: HRVATSKA 1945.

271 334

272 335

HRVATSKA 1945: OBEZGLAVLJENI NAROD Christophe Dolbeau (Preveo: Dr. Tomislav Sunić)

Komunistički aristicid nad Hrvatima Posebno okrutan rat s kojim se suočila Nezavisna Država Hrvatska između 1941. i 1945. završen je u svibnju 1945. sramotnim masakrom u Bleiburgu.1 Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori2 mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili3, komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati „društveno opasne elemente", t.j. građanstvo i njenu intelektualnu i „reakcionarnu" elitu. Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma- lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim

1 – Vidi: C. Dolbeau, "Bleiburg, démocide yougoslave", in Tabou, vol. 17, Akribeia, Saint-Genis-Laval, 2010, 7-26. 2 - Glede logora, britanski svjedok Frank Waddams (koji je boravio u Jugoslaviji na kraju rata) rekao da je "glad, prenatrpanost, brutalnost i smrtnosti puno gora od Dachaua ili Buchenwalda". Vidi: N. Beloff, Tito's flawed legacy, London, Victor Gollancz, 1985, str 134. 3 - Zahvaljujući masovnoj savezničkoj pomoći, kao što pokazuje primjer operacije "Audrey" – vidi: Louis Huot, Guns for Tito, New York, L. B. Fischer, 1945 i Kirk Ford Jr, OSS and the Yugoslav Resistance, 1943-1945, College Station, TAMU Press, 2000. 336 planovima.4 Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsječe glava protivniku.

273 Josip Broz Tito

4 - "Nakon osnivanja države, sljedeći cilj je bio natjerati narod da prihvati sto posto Komunističku partiju i njen ideološki monopol, što je i ostvareno; prvo putem progona i putem kompromitiranja protivnika na različite načine, a nakon toga iskorjenjivanjem svakog nepoćudnog razmišljanja, tj. mišljenja koje čak i minimalno odskače iz perspektive Centralnog Komiteta Komunističke Partije." Vidi: D. Vukelić, "Censorship in Yugoslavia between 1945 and 1952 – Halfway between Stalin and West", Forum de Faenza, IECOB, 27-29. rujan 2010, str. 6. 337

Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta. Tako se optužuje svaki drugi puta Hrvate za izdaju, premda nikada nitko nije (demokratski) pitao hrvatski narod da li on želi pripadati Jugoslaviji, niti da toj državi bude vjeran. Paralelno s tim, potrebno je oštro kazniti one koji su vjerno branili svoju domovinu Hrvatska. Novi zakoni omogućuju da se prevlada uobičajena sudska sporost. Ako se na jednostavan način ne ubija u nekoj šumi, tada se izvodi pred prijeke sudove, a koji su u tolikoj mjeri ekspeditivni u mjeri koliko je optuženicima uskraćena obrana i u mjeri kada su prisiljeni da se izjasne krivima ... Ta divovska čistka, koja je proizišla iz revolucionarne, nelegalne i nelegitimne vlasti, ne samo da je bila travestija pravde, nego i prava monstruoznost. U biti, likvidira se na tisuće nevinih ljudi, samo zato što su Hrvati, ili zato što ih se smatra ideološki neprihvatljivim i politički nepoćudnim. Na taj zaslijepljeni i masivni democid5 koji je utjelovljen u Bleiburgu i u marševima smrti, nadovezuje se još perverzniji zločin, zločin kojeg profesor Nathaniel Weyl zove aristocid, a koji se sastoji u namjernom lišavanju nacije od intelektualnog, duhovnog, tehničkog i kulturnog potencijala. "Koristim ovaj termin - aristocid", piše taj američki znanstvenik, "da bih podsjetio na istrebljenje onih koje Thomas Jefferson zove prirodna aristokracija ljudi - aristokracija koja se temelji na 274 'vrlini i talentu' i koja predstavlja 'najdragocjenije dobro prirode za školovanje, odgoj i vlast u nekom društvu '. Jefferson je smatrao da je očuvanje te elite od najveće

5 – Vidi: R. J. Rummel, Death by Government, glava 2 (Definition of Democide), New Brunswick, Transaction Publishers, 1994.

275 338 važnosti."6 U tom smislu nova vlast imala je četiri glavne mete; vojne vođe, političke vođe, kler i intelektualce.

To je to!

Delenda est Croatia Na vojnom planu i suprotno svim tradicijama civilizirane Europe, jugoslavenski komunisti počinju fizičkom eliminacijom zatvorenika, osobito kada je riječ o časnicima. 6 - Vidi N. Weyl, "Envy and Aristocide", u The Eugenics Bulletin, zima 1984. Vidi: također T. Sunić, "Sociobiologija Bleiburga", Hrvatski List, 3. ožujka, 2009. (Isto u The Occidental Observer, 15. ožujka, 2009. pod naslovom "Dysgenics of a Communist Killing Field: the Croatian Bleiburg" http://www.theoccidentalobserver.net/2009/03/sunic-bleiburg/. Također T. Sunić u Deutsche Stimme, "Bleiburg und die Folgen", 28.05.2009., http://www.deutsche-stimme.de/ds/?p=1553). 339

Za većinu višeg osoblja Hrvatskih Oružanih Snaga, ne dolaze u obzir logori namijenjeni za zarobljenike njihovog ranga, kao što je to običaj svugdje na svijetu (i kao što je to činio i Treći Reich). Za njih su to jezive tamnice, nasilje i zlostavljanja, skraćeni postupci, a pri kraju, vješala ili stup za streljanje. Ne postoje olakotne okolnosti, niti otkupljenje, a niti je predviđena bilo kakva rehabilitacija. Gotovo 36 generala7 je "službeno" likvidirano, dočim dvadesetak njih nestaje u nejasnim okolnostima. Pukovnici, komandanti, kapetani, poručnici, čak i pitomci – drugim riječima, ljudi na višoj kulturnoj razini od prosjeka – postaju predmetom izuzetno teškog tretmana, a koji je često i poguban. Na taj način, nekoliko generacija jakih i obrazovani ljudi jednostavno se briše sa zemlje. Njihov dinamizam, hrabrost i sposobnost uvelike će nedostajati. Prema nekomunističkim političarima metode likvidacija također su radikalne. Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska, barem one koje Anglosaksonci žele izručiti8, vrlo brzo su 276 7 - Junuz Ajanović, Edgar Angeli, Oton Ćuš, Franjo Dolački, Stjepan Dollezil, Julije Fritz, Mirko Gregorić, Đuro Grujić (Gruić), August Gustović, Muharem Hromić, Vladimir Kren, Slavko Kvaternik, Vladimir Laxa, Rudolf Lukanc, Bogdan Majetić, Ivan Markulj, Vladimir Metikoš, Josip Metzger, Stjepan Mifek, Ante Moškov, Antun Nardelli, Miroslav Navratil, Franjo Nikolić, Ivan Perčević, Makso Petanjek, Viktor Prebeg, Antun Prohaska, Adolf Sabljak, Tomislav Sertić, Vjekoslav Servatzy, Slavko Skolibar, Nikola Steinfl, Josip Šolc, Slavko Štancer, Ivan Tomašević, Mirko Vučković. 8 - Vidi Jere Jareb, "Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih ministara iz drugog svjetskog rata", u Hrvatska Revija, br 2 (110), lipanj 1978, str. 218-224. 340 osuđeni na smrt i pogubljeni.9 Jugoslavenski "sudovi" ne postavljaju stupanj odgovornosti i primjenjuju samo jednu kaznu. U tom masakru nestaju brojni iskusni i kultivirani ljudi, neki sa briljantom reputacijom (kao što su mladi dr. Julije Makanec, dr. Mehmed Alajbegović i dr. Vladimir Košak), a od kojih mnogi - a to se treba naglasiti - nemaju ništa sebi za predbaciti. Njihova čast se gazi, tako da nacija više neće nikada moći koristiti njihovo znanje. (Napomenimo, za usporedbu, da je u Francuskoj, većina ministara maršala Philippea Pétaina vrlo brzo amnestirana i oslobođena kazne). Iste osude pogađaju visoku državnu službu: 80 % gradonačelnika, župana i direktora glavnih državnih službi je ubijeno, tako da je zemlja lišena, ex abrupto svih vještina i profesionalne predanosti. Ti ljudi bit će u kratkom roku zamijenjeni partizanskim neznalicama gdje će se na dugi rok udomiti neznanje. Premda se s njima manje divljački postupa (još su mnogi od njih iza rešetaka, poput Augusta Košutića i Ivana Bernardića), na vođe Seljačke stranke gleda se kao na opasne suparnike, koji su isključeni sa političke scene. Politički format stranke, koja je najvažniji u zemlji, je ukinut, baš kao i deseci zadruga, socijalnih, kulturnih, sindikalnih i profesionalno udruga, koje ovise o njoj. Odsječeni od svojih putokaza, tradicionalni seljački svijet je sada zreo za nacionalizaciju svoje zemlje i za razorne "zadruge" koje im nameće svemoguća titoistička birokracija.

9 - Takav je slučaj sa Mehmed Alajbegovićem, Mile Budakom, Pavlom Cankijem, Vladimirom Košakom, Osmanom Kulenovićem, Živanom Kuveždićem, Slavkom Kvaternikom, Julijom Makancem, Nikolom Mandićem, Miroslavom Navratilom, Mirkom Pukom et Nikolom Steinflom. 341

Smrt "praznovjerju" U svojstvu dobrih marksista, uvjereni da je religija praznovjerje i "opijum za narod", novi jugoslavenski rukovodioci pokazuju prema Crkvi gotovo morbidni bijes.

277 Oče, oprosti im jer ne znaju što čine

Dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Germogen i eparh Spiridon Mifka osuđeni su na smrt. Prvi, u dobi od 84 godina - možda zato što je nekoć bio glavni svećenik vojske "bijele Rusije" na Donu. Sa protestantske strane, biskup Filip Popp također je ubijen. Budući da je bio blizak podunavskim Nijemcima bio je smetnja. Glede muslimana, čistka nije ništa manje slabija. Zagrebački muftija, Ismet Muftić, javno je obješen ispred džamije10 u gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu

10 - Zgrada će biti zatvorena, a minareti porušeni 1948. g. 342 sudbinu. No veliki neprijatelj komunista, bez dvojbe je Katolička crkva na koju se režim izuzetno okomio11. Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Deseci svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić – oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana12. Nakon "Oslobođenja", borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao "neprijatelji naroda" i "agenti inozemnih reakcionara", stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano13. Crkvena imovina je konfiscirana, a vjerski tisak zabranjen. Učenici recitiraju "Nema Boga", dočim sa svoje strane akademik Marko Konstrenčić ponosno izjavljuje da je "Bog je mrtav"14.

11 - Glede spora Katoličke crkve i komunističke države Jugoslavije, vidi članak B. Jandrića: "Croatian totalitarian communist government's press in the preparation of the staged trial against the archbishop of Zagreb Alojzije Stepinac (1946)", u Review of Croatian History, vol. I, br. 1 (prosinac 2005) et knjigu M. Akmadže (Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966., Rijeka, Otokar Keršovani, 2004). 12 – Vidi: Ante Čuvalo, "Croatian Catholic Priests, Theology Students and Religious Brothers killed by Communists and Serbian Chetniks in the Former Yugoslavia during and after World War II" na http://www.cuvalo.net/?p=46 13 - U pastoralnom pismu kojeg potpisuju hrvatski biskupi, 20. rujna 1945., spominje se 243 ubijenih svečenika, 169 zatočenih i 89 nestalih. U rujnu 1952, još jedan biskupski dokument govori o 371 poginulih svećenika, 96 nestalih, 200 u zatvoru i 500 izbjeglih. Vidi: Th. Dragoun, Le dossier du cardinal 278 Stepinac, Paris, NEL, 1958. Vidi: također I. Omrčanin, Martyrologe croate. Prêtres et religieux assassinés en haine de la foi de 1940 à 1951, Paris, NEL, 1962. 14 - Th Dragoun, op. cit. str 239.

279 343

Unutar te antiklerikalne oluje, visoka crkvena hijerarhija ne može izbjeći progone; dva biskupa Mons. Josip M. Carević i Mons. Janko Šimrak umiru od ruku svojih progonitelja. Dvojica drugih Mons. Ivan Šarić i Mons. Josip Garić bježe u inozemstvo. Zagrebački nadbiskup Mons. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada, a mostarski biskup Mons. Petar Čule na 11 godina zatvora. Ostali prelati (Mons. Frane Franić, Lajčo Budanović, Josip Srebrnić, Ćiril Banić, Josip Pavlišić, Dragutin Čelik, Josip Lach), izloženi su stalnim službenim šikanacijama.15 Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti religiju i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda. Taj totalitarni pristup već je odbojan sam po sebi. On nije samo agresija na savjest, nego i sudjelovanje u aristocidu kojeg smo prije spomenuli, budući da on lišava, a ponekad i trajno, zemlju od mnogih talenata i mnogo inteligencije. Među svećenicima koji su žrtvovani na oltaru militantnog ateizma mnogo ima ljudi čiji je doprinos važan i nezamjenjiv za nacionalnu kulturu16.

Kulturni teror Četvrta grupa ljudi postala je prava „briga" likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919., da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: "ti kukavni 15 - Isto, str 67, 213, 219, 248-254. 16 - Za spomenuti je: filozof Bonaventura Radonić, povjesničar Kerubin Šegvić, skladatelj Petar Perica, sociolog Dominik Barač, bizantolog Ivo Guberina, ugledni pisac i poliglot Fran Binički i biolog Marijan Blažić – svi ubijeni. 344 intelektualci, lakeji kapitalizma (...) sebe smatraju da su mozak naroda ", ali "u stvarnosti to nije mozak, već sranje"17.

280 Tito: "Nemojmo se držati zakona kao pijan plota!"

Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor (odnedavno marksista)18 najavio je da svi oni

17 – Vidi: Le livre noir du communisme, od S. Courtois, Paris, R. Laffont, 1998, str. 864. 18 - Prije rata, Vladimir Nazor (1876-1949) podržavao je srpskog rojalistu Bogoljuba Jevtića, a zatim Hrvatsku seljačku stranku V. Mačeka, a u prosincu 1941. Ante Pavelić ga imenuje članom HAZU-a.

345 koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom19. Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem "crvenog terora"20 ... Ciljevi "čistka" AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. 19 – Vidi: D. Vukelić, op. cit, str 1. 20 - Vidi G. Troude, Yougoslavie, un pari impossible?: la question nationale de 1944 à 1960, Paris, L'Harmattan, 1998, str. 69.

346

Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern- Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac21. Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinar i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. "Veliki strah", po riječima Bogdana Radice22 vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među 281 brojem onih koji su teško "kažnjeni", navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka23 – od kojih su svi ubijeni. Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj (franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, a njegov kolega Rado degl'Ivellio otjeran je iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić,

21 - Od 332 nosioca novinarskih iskaznica samo 27 će biti dopušteno da rade u svojoj struci. Za sveobuhvatnu studiju represije protiv novinarske zajednice, vidi: J. Grbelja, Uništeni naraštaj: tragične sudbine novinara NDH, Zagreb, Regoč, 2000, kao i članak D. Vukelića, naveden u noti 4. 22 - Vidi Bogdan Radica, "Veliki strah: Zagreb 1945", u Hrvatska Revija, vol. 4 (20), 1955. 23 - Kao renomirani međunarodni stručnjak, u srpnju 1943., bio je član Odbor za istraživanje komunističkog masakra u Vinici, Ukrajina. 347 kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović. Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme sa čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve "loše" reference. Tako se napadaju djela "ustaša" (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana" što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige", t.j. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita24. Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint- Germain-dès-Près - intelektualni kvart u Parizu gdje se skupljanu ljevičari, o.a.) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta.25 Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i "Čiče" Janka (Moše Pijadea) ... Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, de se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu

24 – Vidi. D. Vukelić, op. cit., str. 21, 23/24. 25 - U popisu autora koji su također zabranjeni nalazi se Maurice Dekobra, Gaston Leroux (za knjigu Chéri Bibi) i Henri Massis (istina je da je taj zagovarao stvaranje "stranke inteligencije" - ideja koja nije bio jako popularna u Jugoslaviji 1945.). 348 nazvati kao aristocid. Okrutni i lud "lov na vještice", nikada nije imalo za cilj kazniti neke "fašističke zločince" (nije ih ni bilo), nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati 282 mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

283 349

17. ISPOD SLAVOLUKA SMRTI

284 350

285 351

POSMRTNA POČAST HRVATSKIM ZNANSTVENIM, KNJIŽEVNIM I DRUGIM KULTURNIM JAVNIM RADNICIMA, KOJI SU KROZ ZADNJIH DESET GODINA U DOMOVINI ILI TUDJINI UMRLI ZA SLOBODU "Hrvatska revija", br. 4, 1955. godine

Povijest Hrvatske povijest je mučeništva. Kroz duga stoljeća u borbi s raznim neprijateljima, a u obrani minimalne slobode, muče-ništvo je glavno obilježje naše milenijske povijesti. Nije ono bilo samo krv i suze slučajnih žrtava, nego i svijestan doprinos izabranih pojedinaca za velike ideale Nacije. Posebno u suvremenoj povijesti Hrvatske. Kako za četirigodišnjih borba na sve strane s mnogim neprijateljima i tolikim tobožnjim prijateljima, tako posebno nakon najveće tragedije iz 1945. kad je potučena cijela jedna, nikad poražena vojska, povijest je hrvatskoga naroda poprimila oblike Apokalipse. Neprebrojene legije prošle su ispod slavoluka Smrti. Nijedan od hrvatskih "Stališa i Redova" nije izostao ni zatajio. Nije izostala ni zatajila ni hrvatska inteligencija, Nazvaše je "pokvarenom gospodom", i oklevetaše, da se samo jagmi za položajima i udobnošću, a ipak ta hrvatska inteligencija nije izmicala udesu velikoga časa, i svijesno je pridonijela svoj doprinos mučeništvu Hrvatske. Ona je znala i stradati i umirati za Hrvatsku. Ovom se prilikom sjećamo izabranih duhova te hrvatske inteligencije: sjećamo se svih hrvatskih znanstvenih, književnih i drugih kulturnih javnih radnika, koji su kroz zadnjih deset godina u Domovini i u tudjini umrli kao žrtve na oltaru hrvatske Slobode. Njihove žrtve i grobove spominjemo, jer oni svjedoče o rodoljublju jedne hrvatske generacije, o njenom odricanju i pregaranju na 352 našem hrvatskom Križnom putu. Spominjemo ih zato, jer se i na njima temelji pravo Hrvatske na Slobodu. Svima znanim i neznanim, ovdje spomenutim i nespomenutim, hrvatskim javnim radnicima mučenicima odajemo posmrtnu počast u ime potlačene Domovine i njezinih prognanih sinova.

286 353

Dr. MLADEN LORKOVIĆ (1909.—1945.) Vinko Nikolić

Sin ugledne obitelji, dr. Mladen Lorković rođen je u Zagrebu 1909. Doktorirao je u Berlinu. Glavno mu je djelo izdala Matica Hrvatska pod naslovom "Narod i zemlja Hrvata" (1939.).

Dr. Mladen Lorković

U tom je djelu dr. Lorković znanstvenom analizom utvrdio postojanje i prevagu hrvatskog elementa u svim hrvatskim povijesnim pokrajinama, pa tako brani hrvatska narodna prava na najugroženijem području. Dr. Lorković je smatrao, da nauka mora 354 služiti istini, stoga se neko vrijeme nadao, da će zauzeti katedru na zagrebačkom Sveučilištu, zašto je imao sve preduvjete. Nu, čovjek koji je htio služiti istini — a ta je bila štetna narodnim neprijateljima — u tadašnjim političkim prilikama nije bio poželjan na katedri. Svejedno, Lorkovićevo znanstveno djelo ostaje fundamentalnim u obrani hrvatskih istina, i danas, nakon njegove tragične smrti. Osim svog znanstvenog rada, Mladen Lorković je djelatan i u političkoj borbi. Ta mu je pred rat donijela progone, a za vrijeme rata ga je dovela i na najviše položaje u NDH. To je bila njegova tragedija: svoju ljubav za istinom i brigu za Hrvatskom platio je svojim životom. Naime, kad je vidio, da se pred konac rata Hrvatska nalazi pred ponorom, u koji će se strmoglaviti hrvatski narod, ako ga se ne spasi u zadnji trenutak, Lorković je, zajedno s drugovima Vokićem, Farolfijem, Tomašićem i drugima, pokušao skrenuti s tog puta. Nu, on je taj svoj pokušaj, zajedno sa svojim drugovima, platio svojim životom, i, što je za nas Hrvate još bolnije, poginuše od hrvatske ruke. 287 Uspomeni Lorkovića i drugova najbolje bi se odužili oni, koji bi njihovu tragediju osvijetlili. Takvi bi posebno zadužili hrvatski narod, koji bi se tako upoznao s ovom tragedijom, u kojoj je izgubilo živote više hrvatskih rodoljuba samo stoga, što su pokušali spasiti Hrvatsku. Život i rad Mladena Lorkovića i drugova danas bi nam mogli biti korisni, ali ni njihova mučenička smrt ne će ostati neplodna za hrvatsku narodnu borbu.

288 355

MILIVOJ KARAMARKO (1921.—1945) Pero Vukota

Idealistička, borbena intelektualna hrvatska mladež, koja je znala odgovorno prihvatiti teret nametnut krutom stvarnošću rata, vjerno je izvršila svoju dužnost kroz neizmjerne žrtve, samoprijegor i mučeništvo. Njezina uloga je za hrvatsku povijesnu evoluciju od posebne važnosti, budući da je upravo ta generacija — slobodna od niskih osobnih interesa i ambicija — dokazala, da je autentični izraz naših tradicionalnih težnji, kako na nacionalnom, tako na međunarodnom području u smislu afirmacije zapadno europske kulture. Žrtva Milivoja Karamarka i brojnih neprežaljenih drugova i prijatelja zapravo je memento svim onima, koji pripadaju njihovoj hrvatskoj intelektualnoj generaciji, da ne zaborave njihov primjer, kako njihova žrtva ne bi bila uzaludna. Ona je vapijući glas za Božjom pravdom, protiv onih, koji su krivci nevidjene tragedije i katastrofe jednog čitavog naroda. Razvitak Milivoja Karamarka, koji se istaknuo osobito u posljednje dvije godine rata kao predstavnik sveučilištaraca, sličan je onome njegovih vršnjaka, koji su još u srednjoškolskim klupama osjetili svu tegobu hrvatske političke stvarnosti. Istaknuo se već u srednjoškolskim društvima, da istim elanom nastavi u redovima sveučilištaraca. Uz odlike vrsnog govornika, sve više je kod njega dolazila do izražaja sposobnost političkog pisca i novinara. Njegova suradnja je zapažena u različitim publikacijama. Uz ostalo, bio je jedan od najmlađih suradnika "Spremnosti". Posebno se istaknuo kao urednik i suosnivač lista sveučilištaraca "Plug". 356

Politička stvarnost se već u prvim mjesecima NDH očitovala tako, da je bila veoma daleko od težnja hrvatskoga naroda. Predsudno značenje odstupanja Dalmacije i velikog dijela hrvatskog područja talijanskoj civilnoj i vojnoj upravi; prisutnost okupacionih vojski; građanski rat, te opće stanje ratnih vremena ubrzo je bilo zapaženo te ispravno ocijenjeno po najmlađma, dok vanjskopolitički položaj postaje potpuno jasan poslije Stalingrada i El Alamaina. U vidu ishoda rata, koji je stvarno već bio odlučen, trebalo je poduzeti sve, što je moguće, da se zadobivena država sačuva i da žrtve naroda budu što manje. Protivno svim personalističkim shvaćanjima, tuđim hrvatskoj tradiciji, a koja su ipak bila zauzela maha u hrvatskom javnom životu tako, da posljedice, nažalost, još i danas svi teško osjećamo, hrvatska sveučilišna mladež, kao i toliki rodoljubi, bila je obuzeta nemirom u brizi za osiguranjem nacionalne budućnosti. Toga nisu mogle omesti ni poznate prilike, karakterizirane odsutnošću slobodnog javnog mnijenja. Karamarko, kao neobično politički nadareni mladić, intezivno je osjećao svu tegobu situacije, utječući na svoje drugove, bez obzira na razlike u ideologiji. Misao "hrvatskog rata", razrađena u "Spremnosti", postaje misao vodilja patriotskih nastojanja na Hrvatskom Sveučilištu. Teško je bilo povesti jednu koordiniranu sveopću hrvatsku akciju u pravcu osiguranja općih hrvatskih interesa pred nadolazećim dogadjajima. Da bi to bilo provedivo u okviru akcije sveučilištaraca, nastojalo se povratiti inicijativu u ruke mladeži. Trebalo je pomalo otkloniti utjecaj skupine, koja je djelovala iu okviru redarstva i nastojala udariti posebni pečat akcijama, na Sveučilištu, da mladež ponovno vrši svoju tradicionalnu političku 289 ulogu. Nadalje se nastojalo za svaki slučaj spremiti što više svijesne inteligencije u redovima časnika i u administraciji. U tu svrhu se, pod firmom P. T. S., a razumijevanjem pok. generala Moškova, osnovala časnička 357

škola pa su tako stotine sveučilištaraca, mjesto da idu na izobrazbu u Njemačku, ostale u Zagrebu, u vezi sa Sveučilištem i domaćom stvarnošću. To je bilo od važnosti i za osnovu o ujedinjenju hrvatskih oružanih snaga. U samo predvečerje savezničkog iskrcavanja na Siciliji i dogođajima, koji su doveli do sloma fašizma, započelo je ostvarenje tih osnova. Jedna od prvih mjera je bila, da je Karamarko u vidu tih osnova preuzeo tada jedinu dozvoljenu organizaciju sveučilištaraca. Ubrzo je svojim zalaganjem i prkoseći opasnostima uspio potpuno preokrenuti stanje među sveučilištarcima. Stvoreni su bili solidni temelji za suradnju svih sektora, izuzev komuniste — načelne protivnike Države Hrvatske — u nastojanjima oko održanja nacionalne samostalnosti. Nezaboravna skupština sveučilištaraca u Radničkoj Komori neposredno poslije konferencije u Teheranu bila je vanjska afirmacija tih težnja i ujedno upozorenje hrvatskoj javnosti. Međutim, Karamarka je zadesila sudbina Lorkovića, Farolfija i drugih, i bio je zatvoren, izvrgnut svakojakom pritisku i, konačno, zajedno s pok. drom Nikom Zekanovićem, koji je također mnogo obećavao, mučki zadavljen. Sva nastojanja prijatelja, da ga spase, bila su uzaludna. Uz ovu dvojicu, koji su poginuli od t. zv. hrvatske ruke, treba spomenuti i njihove drugove, koji su se istaknuli u istoj borbi: sveučilištarce Janka Zanetića, Zlatka Petraka, dra Iva Valčića, Zdravka Brajkovića, Zvonka Mirkovića kao brojne druge, koji su pali od komunističke ruke. Idejno je bila na istoj liniji akcija mladeži H.S.S.-e u Splitu, čiji je eksponent Vojko Krstulović pao kao žrtva komunističkog atentata još god 1944.

290 358

HINKO WOLF (1912.—1945.) Ivo Bogdan

Kad se govori o umorstvu bivših ministara NDH Lorkovića i Vokića te hrvatskih narodnih zastupnika Farolfia i Tomašića kao i skupine odličnih hrvatskih časnika, malo tko se sjeti, da je tom prigodom izgubio život i hrvatski publicista Hinko Wolf, koji je mnogima bio dobro poznat iz vremena predratnog rada na Hrvatskom Sveučilištu, gdje je završio Pravni fakultet, istaknuo se već kao student marljivošću i posebno u Hrvatskom Sveučilišnom Društvu gdje je bio stvarni urednik društvenog glasila, vrijednog časopisa "Alma Mater". Osim toga je surađivao u raznim hrvatskim publikacijama t zv. nacionalističkog pravca. God. 1941. bio je šef ureda bivšeg Jugoslavenskog Presbiroa, koji je kasnije reorganiziran kao pomoćni ured Ministarstva vanjskih poslova za prevođenje iz stranih novina i bilježenje emisija stranih radio postaja. Na tom položaju je Wolf ostao sve do ljeta god. 1944., kada je bio uhićen u isto vrijeme, kad i čitav niz istaknutih Hrvata u vezi s poznatim pokušajem "puča", kojemu je bila svrha uspostaviti demokratsku vladu koja bi surađivala sa zapadnim Saveznicima. Prema dosta sigurnim vijestima, Wolf je, isto kao i spomenuti hrvatski rodoljubi, bio ubijen posljednjih dana rata. dakako bez ikakva suda. Kao urednik "Alma Mater" i kao čovjek, koji je vršio novinarski posao za vrijeme NDH i kao hrvatski patriota, nevina žrtva, zaslužio je, da mu sačuvamo uspomenu kao jednom od pripadnika tragične hrvatske generacije, koja je dala toliko žrtava u hrvatskoj narodnoj borbi. Njihove žrtve neka budu trajna opomena onima, koji preživješe, da hrvatska država ne može postojati, osim u slobodi i dostojanstvu svih njezinih sinova. 359

Prof. KERUBIN ŠEGVIĆ (1867.—1945.) Stjepan Buć

Kada su "brigade" Arse Jovanovića početkom svibnja 1945. zaposjele Zagreb, bio je — tada 78-godišnji (rođen 23. II. 1867. u Splitu) — pisac i povjesničar prof. Kerubin Šegvić jedan od prvih Hrvata, što završiše svoj život od neprijateljske ubojničke ruke.

291 Kerubin Šegvić

Smrtna osuda strijeljanjem bila je obrazložena, da njegova "teorija o neslavenskome podrijetlu Hrvata ruši slavensko jedinstvo..." Razramije se, prema tome, i ono "Jugoslavena". 360

Tako je završio svoj život jedan od vrlo darovitih hrvatskih mislilaca zadnjega stoljeća. Po zanimanju svećenik, Šegvić je uz svoje svećeničke dužnosti vršio i one profesora, vješto vladajući perom u raznim granama istaknute kulturne djelatnosti. Splitska ga je okolica dala našem rodu, uz odgovarajuće značajke njegove individualnosti. Bio je čovjek kao iz jednoga materijala saliven. Prirodna bistrina duha bila je jedna od njegovih značajki. Veliki je to dar Božji za pojedinca, posjedovati prodorni pogled u komplekse raznoga zbivanja, te moći razlikovati glavno od sporednoga, bitno od nebitnoga. Veoma je malen postotak onih naučenjaka koji taj dar posjeduju, makar se ova konstatacija pričinjala i paradoksom. Ta je okolnost Šegviću omogućivala i samostalan pogled u razne probleme hrvatske povijesti, jer je bio u stanju osloboditi se tradicionalnih zabluda, te realno pogledati u život, u život, kojega nam nauka mora prikazati onakvim kakav je u stvarnosti bio. Veli se, da čovjek odabire onakvu filozofiju kakav je i sam. Da je Šegvić već u ranim svojim godinama bio starčevićanac, da ga je Starčević pritezao, sasma je razumljivo. I Šegvić je volio jasnoću, solidnost naučnog istraživanja, logiku, a mrzio maglušinu, pa i u nauci. A Starčević je bio najrealniji hrvatski historik upravo radi takvih svojstava. Povjesničar od struke, Šegvić je uistinu bio čovjek, koji je uvijek povijest imao pred očima. U svojim mlađim godinama mnogo se on bavio i lijepom književnošću, ali sadržaji njegovih pripovijesti uzeti su redovito iz naše prošlosti. "Boj na Grahovu", "Posljednji Kotromanići", "Na solinskih ruševinah", "Katarina Zrinjska", "Lopudska sirotica", "Jača od smrti", "S mora" i dr., sve se vrte oko nekih povijesnih dogođaja. A tko bi sve

292 danas mogao nabrojiti, što je Šegvić publicirao u periodičkim izdanjima! Pokrenuo je u Zagrebu i 361

"Hrvatsku smotru" koja je izlazila nekoliko godina i bila stekla lijep ugled. God. 1907. izišlo je u dva sveska opsežno djelo o progonstvu Eugena Kvaternika, 1911. prikaz života Ante Starčevića. Prikazao je i život Luke Botića. Logično je, da je Šegvić pisao i o crkveno-povijesnim zbivanjima našega prostora, te su mnoge njegove konstatacije vrlo važne, pa će ih eventualna dalnja istraživanja samo moći potvrditi. Jedno bih htio posebno naglasiti: ona nesretna "slavomanija" čijim je bio začetnikom Talijan Mavro Orbini, bila je uzrokom, da su dva važna izvora naše sredovječne povijesti, Pop Dukljanin i Toma Splićanin, bila jednostavno prezrena i zabačena. Naprotiv, mjesto njih isticalo se tuđe, koji su bili mnogo nesigurniji, te na stanovitim bajkama postavljalo tvrdnje, koje se ne samo ne mogu nikojim stvarnim podacima dokumentirati, već su protivne svim konkretnim činjenicama. Šegvićeva je zasluga, da je ukazao na prvorazrednu važnost Arhiđakona Splitskoga (1200.—1268.), odnosno njegovih podataka za stariju povijest hrvatsku (Zagreb 1927.). Da samo ovo spomenem: Toma je bio daleko učeniji od Porfirogeneta, k tome živio u neposrednoj blizini dogođaja o kojima je pisao — dok Porfirogenet nikada nije ni vidio Dalmacije, kao ni, primjerice, Hispanije, koju opisuje kao što je bila za vrijeme Cezara, kojih 1000 godina ranije! Oba spomenuta domaća izvora — i dukljanski i splitski — neovisno jedan o drugome, govore o Gotima kao organizatorima državne vlasti na našemu području. Ako je Šegvić (1941.) postavio teoriju o gotskom podrijetlu Hrvata, nije to učinio ni svojevoljno, ni s kakvom političkom tendencom. On se oslonio na te izvore, koji postoje i nitko ih — ignorirajući ih — ne može zanijekati. Njemu je kao oslon služio Toma Arhiđakon, kojega je upoznao i potanko proučio. Drugi su ovaj važan izvor naše 362 sredovječne povijesti prezreli i odbacivali s nevjerojatnom lakomislenošću, jednostavno pod uplivom one "slavomanije", koja sa znanošću nema ništa zajedničkoga. Ali nauka se ne može dati voditi hirovima, jer onda prestaje biti naukom. Njome je lozinka: sit veritas pereat mundus, činjenice se moraju konstatirati kakve su, bez obzira, da li to nekome iz bilo kojih drugih okolnosti bilo povoljno ili ne. Za šegvićevu metodu istraživanja početaka hrvatske povijesti značajna je okolnost, da je pogledao u antropološku stranu. God. 1908. napisao je u uglednoj antropološkoj reviji talijanskoga učenjaka Giufreda-Ruggieri i ove rječi: "I Croati vengono erroneamente tenuti come un popolo d'origine slava" (Hrvate se pogrješno drži narodom slavenskoga podrijetla). Općeniti napredak modernih znanosti otada potpuno je potvrdio činjenicu, da nije postojala niti postoji nikakva "slavenska" antropološka ni etnička zajednica. Skroz je neosnovano baviti se našom etnogenezom, a da se kod toga ne uzme za temelj rezultate istraživanja historijske antropologije i arheologije. Tu vrijedi činjenica: skeleta et saxa loquuntur! Ono se, naprotiv, gradilo na bajkama, ignoriralo — da upotrijebim izraz Steinmetza — sociografiju, realnost, čovjeka, čiji se život htjelo prikazati i konačno došlo u strahoviti ćorsokak. Spomenut ću ovaj konkretni i praktično veoma važni slučaj, koji 293 lijepo ilustrira svu bezvrijednost — i štetu — onoga nevaljaloga rada. Povijest ima kao glavni zadatak iz prošlosti rastumačiti nam sadašnjicu (ali isto tako i iz sadašnjice prošlost). Uslijed one skroz nevaljale metode, kako, eto, vidimo, historiografija nije bila iu stanju prikazati nam:

363

Zašto ona elementarna, nepremostiva razlika između Hrvata i Srba? Pitanje hrvatske etnogeneze ne može se uopće ni raspraviti ni riješiti, a da se u prvome redu ne uvaži onu stvarnost, koja se nalazi u zemlji zatrpana. Sve je ostalo bulažnenje, ali što je najgore: opasno bulažnenje, koje nas je stajalo strahovitih žrtava. Režalo se na Šegvića, napadalo ga, blatilo ga, omalovažavalo ga, a kad to nije bilo dosta, podmetalo mu — prema istočnjačkom mentalitetu Moskve i Beograda — da svojom teorijom o gotskom podrijetlu Hrvata propagira političke tendence. Je li se takve gluposti po moskovskom i beogradskom uzoru mogu podmetnuti Popu Dukljaninu, koji je svoju kroniku sastavio negdje oko god. 1150., ili Tomi Arhidja'konu, koji je pisao 100 godina kasnije? Može li se takvim floskulama prikazati značajka nepreglednog mnoštva crkvenih i drugih građevina, koje su do danas otkrivene na našemu području, specijalno Herceg-Bosne, te se neprestano otkrivaju, a pripadaju V., VI., VII. i t. d. stoljeću, te ih arheolozi neprijeporno utvrđuju kao podignute od Gota? Doduše, izmišljalo se "Avare", nekakve maglovite "Slavene", pa druge razne Azijate — ali njihovim stvaralačkim djelima nema ni traga u arheologiji, a niti bi bili sposobni stvoriti našu sredovječnu kulturu i državu. Ostaviše uistinu tragova, negativnih — kao pljačkaške bande. Rimski spomenici opet, koji se također ne dadu ignorirati, određeni su i jasni, oni predstavljaju tuđu, okupatornu, prolaznu vlast na našem području i dade ih se lako smjestiti. Ja ne ću tvrditi da je Šegvićeva teorija o podrijetlu Hrvata dovoljna da nam rastumači sve temelje našega narodnoga života. Ali je isto tako sigurno, da je on ukazao na jednu bitnu okolnost, preko 364 koje se nikako ne može preći, ako hoćemo ostati na tlu realnosti. Njegova je neprolazna zasluga, da je u zbrci smušenosti i političke propagande, koje su mnogima vid zamračile, istaknuo jedan važan čimbenik za ispravno shvaćanje našega povijesnoga razvitka. I povijesni dogođaji i arheološki fakti i t d. u skladu su s njegovim konstatacijama. Nije li to važna okolnost? Doduše, o važnosti gotskoga elementa za povijest onoga područja pisao je mnogo L. Gumplowitz i J. Rus, ali njihova se kardinalna pogrješka sastoji u tome, što su miješali — ne iz naučnih razloga — stavljali u isti koš, evropski i azijatski dio Balkana: onaj zapadno od Drine s onim istočno iste. Tko nije u stanju ta dva područja strogo lučiti, ne može shvatiti njihovu povijest! Gotski je elemenat isto tako izbjegavao ono istočno područje, kao što se spontano taložio na ovome zapadnome. Zato je posvema logično, da se na onome azijatskome, istočnom dijelu ne nalaze — odnosno u posve neznatnoj mjeri — arheološki spomenici, koji bi se odnosili na

294 Gote, kao što se nalaze upravo u masama na zapadnome, osobito Bosne i Hercegovine, kao nigdje u Europi, no i drugdje, na pr. u solinskoj okolici i t. d. Historijska antropologija kao i arheologija potvrđuju Šegvićevo gledanje s obzirom na značenje gotskoga elementa za našu etnogenezu. Odakle dolazi hrvatsko ime — Šegvić je i tu postavio svoju teoriju, kako smo primili naš današnji jezik, sporedna su pitanja, te ih se mora posebno raspravljati, a s etnogenezom ne moraju imati veze. Kao što su Kelti i Rimljani prišili nekim nordijskim elementima naziv "Germani", kao što su također stranci prišili Helenima naziv "Grci", ili Bizantinci nekim

365 neodređenim masama lijepili etiketu "Sklabenoi", ("Sclavi"), analogno su mogli nastati i drugi razni nazivi, to nije glavno. Uz one antropološke i arheološke činjenice, kojih je prepuno naše hrvatsko tlo, te nam pokazuju značenje gotskoga elementa, mora se — po mome mišljenju — uzeti u obzir još jedan drugi isto tako važni faktor: Ilire. Šegvić je taj faktor pustio po strani, makar Toma Arhiđakon jasno ističe, da su Goti našli ilirske narodne mase, starosjedioce, kada su pod vodstvom Totile došli na područje rimske Dalmacije kao sedmero plemenitih rodova (septem vel octo tribus nobilium). Oni su tim masama dali nove energije, te je iz tih dviju komponenata nastao narod Hrvata. Interesantno je istaknuti — jer mam to potvrđuju arheološka istraživanja, posebno na području Bosne i Hercegovine — da su se oni novi naseljenici, Goti, vrlo rado smještali na starijim ilirskim središtima. Antropološki je teško razlučiti te dvije etničke grupe, jer su im tjelesne značajke jednake. Treba istaknuti, da su jedni i drugi došli s europskog sjevera — ne iz Azije — kao i to, da se nikakva treća organizirana masovna naselidba hrvatskoga etničkoga područja između Drine, Raše, Jadrana i Drave ne da ni historijski ni arheološki konstatirati. To ovdje samo spominjem. Šegvićeva je zasluga za hrvatsku historiografiju neprocjenjiva, što se vidi pogotovo danas, kada su se sve ostale teorije pokazale potpuno nesposobne za razumijevanje praktičnoga života, jer su počivale na nevaljalim apriorističkim predpostavkama. Posebno je vrijedno istaknuti, da je svako ujednačivanje — bilo na antropološko-etnografskoj, bilo na jezičnoj podlozi — ilirogotskoga s azijatskim dijelom Balkana (biva onoga s jednu i drugu stranu Drine) skroz pogrješno i neznanstveno.

366

Kerubin Šegvić je, eto, izgubio svoj život u službi naučne istine. Utvrđujući sine ira et studio tu istinu, zamjerio se tuđem, da znanstveno rečemo, azijatskomu okupatoru s istočne strane one nepremostive, vječite provalije, "koji je u Šegvićevoj teoriji vidio neprijatelja svojih osvajačkih nastojanja. Tako je ovaj hrvatski učenjak poginuo kao dvostruki mučenik. On spada u red naših velikana duha, koji su za Domovinu umirali.

295 367

ADEMAGA MESIĆ (1868.—1945.) Vinko Nikolić

Pojava Ademage Mesića u životu hrvatskih muslimana najbolje pokazuje, što znači mecena za kulturna nastojanja neke sredine. Ademaga, sigurno jedan od najvećih muslimanskih književno-kulturnih mecena u Bosni iz prve polovice XX. stoljeća, pomagao je otvorena srca i darežljive ruke svaka dobru pojavu u životu Bosne i Hercegovine.

Ademaga Mešić

Duga svog vijeka borio se za svoje velike životne ideale: kulturni preporod Bosne i Hercegovine i zapadnjačka orijentacija, uz očuvanje naslijeđenih djedovskih moralnih kvaliteta i posebno 368 pomno njegovane vjerske tradicije i kućnog odgoja. Za te je svoje ideale podnosio progon, da na kraju za njih i umre u komunističkom logoru. Rođen u Tešnju, Bosna, 1868., srednju je školu učio u Travniku, ali po očevoj smrti preuzima imetak i trgovinu te postaje jednim od najuglednijih trgovaca Bosne. Bio je i zastupnik u bosanskom saboru. Mnogo je putovao (Europa, Azija i Afrika). Svako društvo i ustanova (čitaonica, vatrogasno društvo, banka) imadu u Ademagi ne samo suosnivača, nego i glavnog dobrotvora. Među osnivačima je muslimanskog đačkog potpornog društva "Gajret". Sam Ademaga je osnovao oko 50 zemljoradničkih zadruga. Neumoran je radnik na području prosvjete i nacionalnog osvješćivanja. God. 1908. je osnovao muslimansku naprednu stranku u hrvatskom duhu. Uz njega se okuplja hrvatska mladež. Nije Ademaga zaboravio ni prosvjetni rad, dobro ocjenjujući vrijednost prosvjete. Stoga je godinama financirao književni list "Behar", a kasnije i "Muslimansku svijest", pa

296 zatim je, s prof. Hakijom Hadžićem, osnovao i "Hrvatska svijest", štaviše, Ademaga se i sam ogledao na književnom polju. On je, osim svojih češćih priloga u spomenutim listovima, napisao dramu "Carevićev rob", prerađenu kasnije u "Ismet i Almera". Od više brošura, spomenimo "Namet na vilajet". Ademaga spada u ličnosti, koje se svojoj sredini potpuno razdavaju, pa će stoga njegovo ime ostati među onima najsvjetlijih javnih radnika.

297 369

Prof. dr. STJEPAN BOSANAC (1870.—1945.) Vinko Nikolić

Da se trijezna i staložena 75 godišnjaka natjera u samoubojstvo, potrebna je velika duševna tortura. Takvoj je torturi podlegao prof. dr. Stjepan Bosanac, koji je skočio kroz prozor u času, kad su ga došli izbaciti iz njegova stana. Natjerali su ga u smrt, pa tako ovog uzornog hrvatskog profesora uveli među naše mučenike...

Stjepan Bosanac

370

Stjepan Bosanac rođen je 15. kolovoza 1870. u Bjelovaru. Sveučilište je polazio u Zagrebu, završio u Beču (slavistiku i klasičnu filologiju). Nakon studija prešao je sve stepenice svoje karijere: srednjoškolski profesor, pa nadzornik, šef odsjeka za prosvjetu i vjeru, pa ravnatelj Više pedagoške škole u Zagrebu. Tako je prof. Bosanac i po svojoj karijeri, po svom uzornom životu odgojitelja i znanstvenog radnika, napose jezikoslovca, u svojoj, ličnosti ostvario uzor velikih hrvatskih pedagoga. Osim prakse, odgojem se on bavio i teoretski te je napisao nekoliko uspjelih rasprava. Nu, najvažniji su njegovi radovi s područja književnosti i jezika, a posebno mu je uspjela "Čitanka iz književnih starina staroslavenskih hrvatskih i srpskih". Bosanac je uredio i nekoliko Matičinih knjiga narodnih pjesama. Nu, tko hoće upoznati pravog Bosanca, neka ga potraži u Akademijinom Rječniku hrvatskog jezika, jer tamo je prof. Bosanac rasuo svoje bogato znanje i vrsno poznavanje hrvatskog jezika, po čemu spada u naše najbolje jezikoslovce. Vrlo je cijenjen Bosančev prijevod "Nasljeduj Krista".

298 371

Dr. FRAN BINIČKl (1875.—1945.) Vinko Nikolić

Srpstvo je dobro ocijenilo, tko su njegovi najopasniji neprijatelji. Stoga u je među svoje prve žrtve uvelo katoličkog svećenika i hrvatskog književnika Frana Biničkog.

Dr. Fran Binički

Jer, on je ne samo svojim svećeničkim životom i djelom, nego i prosvjetno-književnim radom ometao velikosrpske planove u Lici, koju Srbi silom hoće prisvojiti. Binički je to priječio, i time je 372

— po njima — počinio zločin, i taj je morao platiti vlastitim životom. I Fran Binički u travnju 1945. u komunističkom zatvoru umire pod najtežim mukama, jer takvom se opasnom protivniku nije smjela priuštiti brza smrt... Dr. Binički se je rodio 11. srpnja 1875. u Mušaluku, Lici. Pučku školu je svršio u Ličkom Osiku, gimnaziju u Gospiću, bogosloviju u Senju i Insbrucku, gdje je promoviran za doktora. Zaređen je za svećenika g. 1899. i imenovan prefektom senjskog "Ožegovićianuma"; kasnije je kapelan u Novom Vinodolu. God. 1902. imenovan je profesorom crkvene povijesti i prava u biskupskom sjemeništu u Senju. Već kao gimnazijalac pisao je u gospićkom "Hrvatu" (koji je neko vrijeme i uređivao), i zadarskoj "Hrvatskoj" i t. d. God. 1899. izdao je pjesničku pripovijest "Grgur Ninski". God 1900. epsku pjesmu "Krvav listah" objavio je u prilogu "Hrvata". U mostarskom "Osvitu" izišla je "Sreća nesuđena", u "Prosvjeti" god. 1904. "Domagoj", u "Starčevićancu" "Ante Starčević" (pretiskano), u "Vrhbosni": "Senjkinja". Napisao je 299 epsku pjesan "Ban Pavao Šubić". Više crtica iz života i sitnijih pjesama u "Hrvatu". Razni politički članci izašli su u "Hrvatu", zadarskoj "Hrvatskoj" i "Hrvatskoj domovini". U "Hrvatskoj Straži" i u "Vrhbosni" štampao je apologetičke i polemičke članke. Uređivao je prilog "Hrvatske Straže", a pokrenuo je "Pučku knjižnicu" u Senju. Pjesnički pseudonim bio mu "pop Hrvat Likota" i "pop Slobodni". Djela Frana Biničkog u izdanju Društva Sv. Jeronima širokim su slojevima čitatelja služila kao odgojno, zabavno i poučno štivo.

300 373

Prof. Dr. ALBERT HALLER (1883—1945.) Vinko Nikolić

Albert Haller... "mrtva ga je prepoznao u jednom jarku negdje u Austriji jedan dubrovački fratar, uzeo iz džepa njegovu legitimaciju i ostale stvari, da ih preda obitelji, kćeri u Grazu"...

Prof. Dr. Albert Haller

Tako glasi jedini, ali potresan podatak o smrti hrvatskog književnog kritika, profesora Alberta Hallera, koji je našao svoj tragični završetak na povlačenju u svibnju 1945. 374

Albert Haller rođen je 2. kolovoza 1883. u Vrgorcu, Dalmacija. Najprije srednjoškolski, kasnije sveučilišni profesor. Već kao mlad profesor bavio se književnom kritikom. Više je studija i kritika objavio po raznim časopisima, također i nekoliko zasebnih djela – "Problem inteligencije i puka" (1919.) i "Gundulićev 'Osman' s estetskdg gledišta" (1929.). Posebno su vrijedne dvije Hallerove knjige, koje sadrže vrhunac njegova rada. To su eseji "Iz tuđih književnosti" (1941.) te djelo iz estetike "Doživljaj ljepote" (1943.). Haller je poznat kao najbolji poznavalac Crocea kod nas. Mnogo je učinio za propagandu ovog velikog talijanskog filozofa i estetu. Svoje je stanovište napram kritičaru najbolje označio, kad je istakao kao točno stajalište suvremene estetike, koja označuje kritičara kao "filozofa priključena umjetniku" (philosophus additus artifici), pa je tako i Haller u svojim esejima bio ne samo kritičar nego i stvaratelj. Hallerovi eseji ne spadaju u suhoparne teoretske analize, nego u umjetnička djela. Stoga Haller među hrvatskim kritičarima esteti-čarima zaslužuje istaknuto mjesto.

301 302 375

Dr. IVO GUBERINA (1897.—1945.) Vinko Nikolić

Ima znanstvenih područja, kojima kao da nije dovoljno samo znanje, nego je potrebna i intuicija.

Dr. Ivo Guberina

Neobičan dar intuicije posjedovao je dr. Ivo Guberina, koji je uspio prodrijeti u neke tajne naše starije povijesti i za neke neriješene probleme pokušao dati rješenje. Koliko je njegova intuicija 376 ispravna, s vremenom će se moći znanstveno utvrditi. Danas je jedno sigurno, da je dr. Ivo Guberina s tim svojim tezama i problemima živio sa svim svojim bićem.

303 Nažalost, nije bilo suđeno, da svoje izvorne i smione, nekad revolucionarne, teze konačno formulirane uklopi u hrvatsku povijesnu cjelinu i suvislost, pa su tako neke Guberinine teze ostale samo kao naslućivanja jednog neobično intuitivnog i kulturnog 377

304 Stari Vinkovci

305 378 pisca. Nu, one će u svakom slučaju služiti kao smjernice mlađim hrvatskim povjesničarima. Dr Ivo Guberina rođen je u Šibeniku 14. studenoga 1897. Franjevac, kasnije svjetovni svećenik. Pred Drugim svjetskim ratom neko je vrijeme u političkoj emigraciji, a nakon rata uhvaćen na povlačenju i ubijen u svibnju 1945. Guberinina je doktorska teza: "De unitate visibili Ecclesiae apud Theordorum Studitam" (1,921.). Nakon nje započinje obradom problema oko Sv. Ćirila i Metoda, piše o uzrocima bizantinskog raskola i drugom. Mnogobrojne su Guberinine studije, posebno o državnoj politici kralja Tomislava, objavljene u hrvatskim časopisima, osobito u Matičinoj "Hrvatskoj Reviji" i "Hrvatskoj Smotri". Guberina je tiskao i više samostalnih knjiga: "Katolicizam u kršćanskoj starini" (Šibenik 1926.), "Katolicizam i nacionalizam Sv. Ćirila i Metoda" (Z. 1927.), "Katolička Crkva" (Sarajevo 1928.), "De conceptu Petrae ecclesiae apud ecclesiologiam bysantinam usque od Photium" (Z. 1930.), "Katolička Akcija" (Sarajevo 1934.), "Sukob dviju ideja" (Šibenik 1937.), "Kako je Zvonimirova kruna prešla na glavu madjarskog kralja" (Z. 1942.), "Hrvatski povijesni poziv i značenje Zrinsko- Frankopanske urote" (Z. 1942.), "Ustaštvo i marksizam u svojim načelima" (Z. 1942.), "Smisao na Gvozdu" (Z. 1943.) i, na kraju, njegovo životno i testamentalno djelo "Državna politika hrvatskih vladara", u dvije knjige (1944. i 1945.). Svećenik uzorna života, koji je sačuvao franjevačku skromnost, jednostavnost i siromaštvo, bez i najmanjeg smisla za materijalno i stvarno, rodoljub s jednim neviđenim žarom i poletom, darovit, naobražen i radin. Dr. Ivo Guberina u svojim djelima i mučeničkoj smrti je ostavio svijetao primjer svećenika i rodoljuba, koji predstavlja živo utjelovljenje načela "za Boga i Hrvatsku". 379

ISMET MUFTIĆ (l876.—1945.) Vinko Nikolić

Među prvim mučenicima, nakon što je u svibnju 1945. bila zarobljena naša Hrvatska, nalazi se i zagrebački muftija Ismet Muftić,

306 Ismet Muftić kojega su komunisti strijeljali zato, da time ne samo ubiju muslimana Hrvata, nego da pokušaju ubiti hrvatsku svijest među muslimanima. Grijeh muftije Muftića bio je u tome, što je osjećao, da je jedno s braćom katoličke vjere, a to Srbi ne opraštaju. 380

Muftija Muftić, osim vjerske brige i rada za svoje vjernike, djelovao je i na književno- kulturnom području, pa su njegove članke donosili godišnjaci i novine, u kojima je uglavnom iznosio vjerske probleme. Mnogi su muftiju Muftića smatrali istaknutim muslimanskim teologom. Njegov život i smrt, jednako kao tolikih drugih muslimana, koji su pali od iste ruke, samo su zapečatili bratstvo hrvatskih muslimana i katolika, pa stoga njegova žrtva nije bila uzaludna.

307 381

MUNIR ŠAHINOVIĆ EKREMOV (1900.—1945.) Vinko Nikolić

"Zadnje dvije godine teško je bolovao.

Munir Šahinović Ekremov

Nije 1945. bježao pred partizanima, nego je obukao časničku odoru i izišao na ulicu, da im se bar riječima suprostavi. Poginuo je junački" — tako glasi vijest iz Sarajeva o Muniru Šahinoviću Ekremovu. 382

Rođen u Sarajevu 1900., razvio se je u jednog od najsposobnijih bosanskih novinara svog vremena. Vjeran pristaša dra Ante Starčevića, na publicističkom je području među muslimanima zastupao i branio načela hrvatske borbe i pripadnosti muslimana hrvatskoj naciji. Među ostalim, on je kroz više godina uređivao novine "Muslimanska svijest", koje su izvršile snažan utjecaj u nacionalnom osvješćivanju najširih narodnih slojeva, a posebno naše muslimanske inteligencije. Da danas gotovo sva muslimanska inteligencija svijesno i definitivno pripada hrvatskoj nacionalnoj orjentaciji, velike zasluge ima Munir Šahinović Ekremov. Osim publicističkog rada, on je u orjentalnom stilu pisao i novele i pjesme (neke su mu novele prevedene i na njemački), izdao je nekoliko posebnih rasprava. Posebno mu je značajna knjiga "Turska — danas i sjutra", u kojoj opisuje grandiozno djelo Kemala

308 Ataturka i njegove generacije. U ovome djelu ima dragocjenih podataka o životu iseljene Bosne u Turskoj. Muslimanske mase danas slijede svoju inteligenciju, a ta je duboko i definitivno svijesna svog pripadništva hrvatskome narodu. Za tu nacionalnu orjentaciju muslimanske inteligencije zaslužan je i Munir Šahinović Ekremov, stoga je morao taj svoj rad zapečatiti i svojom smrću.

309 383

GABRIJEL CVITAN (1904.—1945.) Vinko Nikolić

Volim — Hrvatsku! bila je jedina obrana Gabrijela Cvitana pred partizanima, kad su ga za vrijeme zadnjega rata zarobili.

I oni su se osjetili poraženim u susretu s onim golemim idealizmom i žarom, kojim je hrvatski pjesnik i pučki učitelj Cvitan branio hrvatsko pravo na slobodu. Jedna neviđena vjera je pobijedila, i on se je, već oplakan, jednoga jutra vratio svojoj ženi i svojim dvama 384 zlatnim dječacima, Davoru i Daliboru. Nu, u ponovnu susretu u znaku Bleiburga smrt ga nije mimoišla. I dva zlatna dječaka, Davor i Dalibor, ostaše bez svoga oca, a doskora i bez majke, kojoj je od tuge srce svislo, i danas dvoje siročadi žive od darežljivih ruku i studiraju filozofiju. U njima je toliko jak duh njihova oca, da su odbili stipendij iz ruku očevih krvnika. Gabrijel Cvitan rođen je 11. prosinca 1904. u Zatonu kod Šibenika. Istom nakon svoje 20. godine polazi učiteljsku školu, ali istovremeno živi u svom selu i obrađuje očevu zemlju. Učitelj. Pjesnik grude i prije te pojave u književnosti, koja je povezana s Hrvatskim seljačkim pokretom i predvodričkom ulogom seljaka u životu hrvatskog naroda. Gabrijel Cvitan je najtipičniji pjesnik grude pa stoga su i u zajedn'čkoj knjizi "Lirika grude" (1934.) njegovi

310 prilozi bili zapaženi kao izraziti. Kasnije je izdao zasebnu knjigu pjesama "Glas zemlje" (Šibenik 1937.), u kojoj je Cvitan došao do puna izražaja kao pravi i vjerni glasnik rodne zemlje. Ne gleda on zemlju pod romantičnim vidom sentimentalca, niti s udivljenjem putnika i prolaznika, nego tu zemlju osjeća, s tom zemljom diše, s tom zemljom kuca njegovo srce, kao što je prevrću i zgrću njegove ruke, kao što je rosi njegov znoj. Motivi zemlje su mu snažni. Ima u tim Cvitanovlm pjesmama neka rijetka topla jednostavnost narodnih guslara, ali i vještina gradskih pisaca, pa je stog njegova "lirika grude" bila toplo primana. Osim motiva o zemlji, posebno omiljeo sadržaj pjesnika Cvitaroa motiv je majke, i on je dao nekoliko vrlo lijepih pjesama o majci, koje su ušle u neke hrvatske antologije. Cvitan spada u one hrvatske pisce, koji su našu suvremenu političku borbu oplemenili i nadahnuli jednom ljudskom i pjesničkom toplinom, pa će njegovo ime biti tijesno povezano s preporodom hrvatskog sela, jer on spada u njegove preporoditelje u doslovnom smislu riječi. 385

Prof. MUSTAFA BUSULADŽIĆ (1912.—1945.) Prof. Dr. Smail Balić

Jedan od elitnih predstavnika muslimanskih teoloških učenjaka u B. - H. prof. Mustafa Busuladžić, bio je u Sarajevu 1945. osuđen na smrt i strijeljan.

Mustafa Busuladžić

Studirao je u Sarajevu Višu islamsku šeriatsko-teološku školu, i nakon toga je nastavio studije u Rimu i Beču. Napisao je veliki 386

311 broj rasprava s područja islamska teologije, orijentalistike i naše narodne kulturne i političke, povijesti. Surađivao je u časopisima: Novi Behar, El-Hidaja, Glasnik Islamske vjerske zajednice, Gajret, Hrvatski Dnevnik, Obzor, Osvit i "Oriente Moderno" (Rim) te drugim. Posebne su mu rasprave: "Jedna sjajna stranica islamske prošlosti" (Sarajevo 1934.), "Al Farabi" (filozof i učenjak), "Muslimani u Sovjetskoj Rusiji" (Sarajevo 1944.). Bio je dobar govornik te su njegove propovijedi u džamijama u Sarajevu uvijek nailazile na velik odziv publike. Predvodio je pokret za duhovnu obnovu muslimanske mladeži, boreći se protiv utjecaja materijalizma. Bio je podpredsjednik "Mladih muslimana". Na komunističkom se sudu junački držao. Navodno, nekoliko sati nakon njegova strijeljanja stiglo je pomilovanje. Njegovo ubijanje bilo je udarac u lice čestitosti i idealizmu mladog naraštaja u Bosni i Hercegovini. Njegova osuda bila je uvod za daljnje nemilosrdno uništavanje svih čestitih elemenata unutar muslimanske mladeži. Vodili su ih ni krive ni dužne na stratišta i njima punili zatvore i logore za prisilne radove, dok su se ordinarni zločinci šetali i još uvijek šeću ulicama Sarajeva, Zagreba, Beograda i drugih gradova.

312 387

ANDRIJA RADOSLAV GLAVAŠ - BUEROV (1909.—1945.) Ruža Bajurin

Kao da ga opet vidim, kako se nasmijano diže i vatreno diskutira u seminaru profesora Antuna Barca.

Andrija Radoslav Glavaš

Njegovu riječ u diskusijama o hrvatskoj modernoj književnosti svi smo mi studenti napeto očekivali i pratili s oduševljenjem. Andrija Glavaš je materijal uvijek do u tančine poznavao, a stajao je na 388 izrazito antimarksističkom stanovištu. Zbog toga se i strastveno grabio u koštac s Dvoržakom i Čubelićem, predstavnicima "crvenih'' na zagrebačkom Sveučilištu malo prije početka Drugog svjetskog rata. Glavaš je bio i odličan govornik, a njegov savršeni hrvatski jezik donosio je šum naših rijeka, snagu i ljepotu njegovih ponosnih hercegovačkih planina. Zaista, Andrija Glavaš bio je čovjek velike kulture, čvrstih principa, a uz to jednostavan i pristupačan. Nešto radosno je zračilo iz njegove ličnosti, te su se svi oko njega razvedravali. Drugovi su ga cijenili i voljeli, a đaci upravo obožavali. Ni jedan đak gimnazije na Širokom Brijegu ne će zaboraviti svog nastavnika hrvatskog jezika, Andriju Glavaša. Upoznavajući svoje učenike s ljepotom hrvatske književnosti, Glavaš je ujedno razvijao ljubav prema hrvatstvu uopće.

313 Glavaš je studirao i u Francuskoj i Italiji te je dobro poznavao jezike i književnosti tih romanskih naroda. Njegovi kritički članci o hrvatskoj i stranoj književnosti pokazuju solidnu stručnu spremu i izgradjeni stil. Njegova doktorska disertacija "Jakša Čedomil — osnivač moderne hrvatske kritike" (Zagreb, 1942.), dragocjen je prilog za proučavanje hrvatske književnosti. Radio je na njoj godinama i rijetkom marljivošću sakupljao podatke. Iznoseći rad Jakše Čedomila, Glavaš je dokazao, da smo mi Hrvati imali ljude, koji su se stručno bavili literarnom kritikom u vrijeme, kad se ta književna vrsta istom počela razvijati u stranome svijetu. Ima dosta sličnosti između Jakše Čedomila i Glavaša, i to ne samo u tome, što su obojica bili svećenici, koji su mnogo putovali i posebno dobro poznavali talijansku i francusku književnost. I jedan i drugi neumorno prate živu književnost i u svoje kritike unose mnogo duha i srca. Obojica vjeruju u snagu hrvatske književnosti i zastupaju vitalističko shvatanje umjetnosti, koja je izraz života, prilika i okoline: "Narodni književni velikani 389

Stari Vinkovci

314 390 hrane se, slično pelikanu, krvlju svoga naroda". (1878.). U svojoj je disertaciji osvijetlio tragiku ličnosti Jakše Čedomila, kojemu je život i kao svećeniku i kao književnom kritiku bio često pun gorčine. On ističe njegovu trostruku smrt: 1903. umire za književnost Jakša Čedomil, 1907. umire za javne crkvene službe dr. Jakov Čuka, a čovjek Jakov Čuka umire tek 1928. Glavaševi članci, rasprave i govori bili su odgovor onima, koji su podcjenjivali hrvatsku književnost, naglašavali njen diletantizam i isticali, da tek Krleža znači početak ozbiljne književnosti kod Hrvata. Posljednji put vidjela sam Glavaša dan prije ulaska partizana u Zagreb. Nije htio da bježi, već je mirno ostao na svom mjestu. Prošlo je bilo nekoliko dana. U prvoj objavljenoj listi strijeljanih nalazilo se i ime: Andrija Radoslav Glavaš.

315 391

ZLATKO MILKOVIĆ (1911.—1946.) Nada Kesterčanek

Teško je staviti na papir životopisne bilješke o prijatelju, s kojim se još do nedavno dopisivalo, ili ga se viđalo, a najednom ga je nestalo iz životnog okvira, a da se ne zna pravo ni kako ni gdje.

Zlatko Milković

Zlatko, najmlađe i trinaesto dijete u porodici Milković, rođen je 29. siječnja 1911. u Krašiću. Diplomirao je na Zagrebačkom Sveučilištu iz prirodoslovnih nauka i bio kustos Prirodoslovnog Muzeja u 392

Zagrebu. Svršetak rata zatekao ga je u Berlinu, gdje je bio kulturni ataše na Hrvatskom Poslanstvu. Nemiran i neodlučan poput svih DP u ono vrijeme, nije dugo ostao u Njemačkoj, nego je prešao granicu i stvarao u Parizu, stjecištu boema i umjetnika, gradu u kojem je lutao Matoš i Račić, koji je na isto čudan način završio svoj mladi život ondje. Koncem 1946. poslao mi je Zlatko zadnju dopisnicu iz Pariza, i onda više nismo o njemu čuli. Zlatko je pisao mnogo i brzo. Imao je razumijevanja za dušu drugih, osjećao je svačije probleme i cijenio svačija nastojanja. Njegova mašta imala je laka krila, s njom je prelazio granice vremena i prostora. Sjećam se ove zgode: kad sam u ljetu 1940. kratko vrijeme studirala u Munchenu, svaki sam dan prelazila most preko zelene, gorske brzice Isaar i mislila na Zlatkova junaka,

316 hrvatskog slikara Račića, kojeg je Zlatko opisao, kako je na istom mostu stajao i maštao. Kad sam se vratila, pripovijedala sam Zlatku, kako je dobro opisao rijeku Isaar i taj most. "To mi je drago čuti", vragoljasto se smješkao, "jer ja je nisam nikada vidio". Shvatila sam tada, kolika je živa bila moć njegove mašte. Nastradao je mlad, kao i mnogi drugi naši pisci i umjetnici tokom vremena, i kao da je predosjećao, da ga čeka ista sudbina, on je marljivo stvarao, pisao i izdavao. Da ga nije gonila ta neizrečena žurba, on bi stigao da koji rukopis stavi na stranu i nakon par mjeseci ponovno pregleda i ispravi. No Zlatko nije imao vremena. Ja sam ga vidjela, kako piše izravno u pisaći stroj i odmah nosi u tisak. Zlatko je imao mnogo prijatelja, jer u druženju s ljudima bio je neobično širokogrudan. Neki su mu prijatelji znali prigovarati, da 393 ga se vidi s nekim od ove ili one struje ili nazora, no on je u svakom gledao u prvom redu čovjeka, i nije želio nikome naškoditi. Volio je život i ljude, zanosio se rimskim noćima i užarenim podnevima na Jadranu; volio je buku Pariza i osamljenost laboratorija, imao je prijatelje medju Hrvatima i Slovacima, Francuzima i Nijemcima, bio je Europljanin i Afrikanac, sastajao se s velikim piscima i hrabrio male početnike. Veliko i dobro je bilo srce Zlatka Milkovića! Još kao student napisao je socijalni roman "Zrinjevac" (1933.), koji je bio zaplijenjen; s Vrtarom je suradjivao na biološkoj raspravi "Život i tvar" (1937.). Dramatizirao je Budakovu novelu "Grgičine gusle" (1938.). Napisao je nebrojeno članaka, prikaza, novela i nepotpisanih eseja (jedno je vrijeme bio urednik kulturne rubrike "Hrvatskog Naroda"). Vrhunac njegova stvaranja bile su sedam zadnjih godina od 1939.-1946. U 1939. izdala mu je Matica Hrvatska biografski roman "Buđenje" o životu, stvaranju i ranoj smrti hrvatskog slikara Josipa Račića, seljačića iz Horvata, koji je prešao umjetničke etape Zagreba, Munchena i Pariza. Slijedeće godine izdala mu je Matica Hrvatska biografiju hrvatskih istraživača brazilskih prašuma "Braća Seljan". 1942. pojavile su se na književnom tržištu tri njegove knjige: zbirke novela "Na vrelu", i dva romana "Tamnica" i "Tragedija Joakina Pudera". Ovaj posljednji obrađuje tragikomični pokušaj naučenjaka, koji je htio stvoriti u svom laboratoriju iz mrtve materije živa čovjeka (ženu). Milković je sa svojim bratom bio urednik popularne knjižnice Belke, u kojoj je izdao djela naših najboljih suvremenih pisaca kao: Side Košutić, Mile Budaka, Mare Švel, Drage Ćepulića, zbirku Hrvatske Balade i t. d. 394

Milković je pokrenuo i "Reviju mladih". Zadnje godine u Parizu pisao je mnogo, među ostalim i jedan roman, no ta su djela ostala u rukopisu, i vjerojatno se nalaze negdje kod njegove rodbine. I Milkovićev veliki povijesni roman "Klović" ostao je, vjerojatno i propao u Zagrebu. Njegov zadnji roman, napisan u inozemstvu pod naslovom "Masline na vjetru", nalazi se u rukopisu u Bs. Airesu (Z. F.). Također i rukopis neobjelodanjene novele "Starica majka".

317 Zlatko je bio dušom i tijelom Hrvat, volio je svaki kutić svoje Domovine, koju je često proputovao i djelomično propješačio. Kao i za mnoge druge žrtve, koje su nastradale u vihoru rata i poslijeratnih perturbacija, mi ne znamo, gdje mu je grob, da mu jednog dana stavimo vijenac. On i dalje živi po svojim knjigama i s osobama, koje je ovjekovječio. Za nas, koji smo ga osobno poznavali i voljeli, on živi u našim uspomenama.

318 395

MILIVOJ MAGDIĆ (1900.—1947.) Jure Petričević

Život i smrt Milivoja Magdića simptomatični su za rad, traženje istine i pravde i za stradanja hrvatske inteligencije. Simptomatični su i općenito za naše doba.

Milivoj Magdić

Revoltiran nepravdama i nezadovoljan postojećim rješenjima, Magdić prilazi kao mlad čovjek marksizmu, koji obećava rješenje svih političkih i socijalnih problema i odgovor na sva 396 pitanja, koja čovjeka muče. Ubrzo uvidja lažnost marksističke nauke i otkriva komunistički teror. Osobito pod utjecajem moskovskih procesa tridesetih godina protiv istaknutih boljševičkih prvaka, okreće leđa komunizmu i traži nove putove. Zato ga komunistička partija želi likvidirati. U insceniranom napadaju godine 1937. pred Radničkom komorom u Zagrebu, gdje je Magdić tada bio pravnim savjetnikom, komunistička masa od nekoliko stotina ljudi ga linčuje i ostavlja u uvjerenju, da je mrtav. Ali Magdić je žilav, osvješćuje se nakon napadaja i s prebijenom nogom provodi nekoliko mjeseci u bolnici. On i dalje traži istinu. U njegovom publicističkom radu protukomunistički stav dolazi sve više do izražaja. Od nekadašnjeg marksističkog ideologa postaje protivnikom marksizma, ali ne slugom tadašnjeg političkog poretka. U tome preokretu, koji se u toku rata ispoljava u privrženosti demokratskim formama društva u zemljama kršćanske civilizacije i u 319 izrazito hrvatskoj nacionalnoj orijentaciji, slobodnoj od svakog jugoslavenstva, zatiče ga godine 1941. i stvaranje Države Hrvatske. Magdić pozdravlja kao golema većina Hrvata stvaranje N.D.H., ali ne odobrava oblik režima i njegove ispade, a protivnik je njemačkog i talijanskog utjecaja. Uz te rezerve on je pripravan surađivati u novostvorenoj državi. Uza sve to, njegova je sloboda ugrožena, dopada u zatvor, jer je sumnjičen kao marksista. Dalekovidniji ljudi ga spašavaju. Magdić djeluje u ratu kao nezavisan publicista. Poklonik je Zapada i zapadnih demokracija, ali i ideje hrvatske države i nastoji to dvoje dovesti u sklad. U ratnim prilikama je to bilo teško, ali se nadao, da će to biti moguće iza rata, nakon uvođenja demokratske vlade u Hrvatskoj. U partizanstvu i obnovi Jugoslavije vidi samo stvaranje novih nepravda i guranje hrvatskog naroda u još veću propast.

397

Doživio je osobno tragediju povlačenja hrvatske vojske i građanskog pučanstva u Austriju, u svibnju 1945. Doživljava izručenje većine drugih i umalo bi i sam izručen. Jedva se spasivši od izručenja, probija se kroz mukotrpni život u izbjegličkim logorima do proljeća 1946. u Austriji. Tada odlazi u Rim, gdje godinu dana kasnije biva uhićen po okupacionim savezničkim vlastima i izručen Titovim vlastima kao "ratni zločinac". Po komunističkom sudu je osuđen na smrt. Svoje traženje pravde i istine, svoje simpatije prema Zapadu, svoje demokratsko uvjerenje i ljubav prema Domovini morao je platiti životom. U znaku ironije našega vremena šalju ga u smrt oni, s kojima je simpatizirao. Umire u 47. godini burnog i teškog života. Magdić je preko marksizma došao do spoznaje vrijednosti osnovnih načela kršćanske civilizacije i do hrvatskog nacionalnog uvjerenja. Preko marksizma, vraća se nazad k svome narodu. Put je bio dug i zamršen, ali je na koncu cilj postao jasan. Njegovo traženje, oduševljenje, pa razočaranje i žrtve imaju mnogo sličnosti s Križanićem, s oduševljenjem naših iliraca, s nastojanjima hrvatske inteligencije jugoslavenske orijentacije, koja se kasnije vraća svome narodu, te na koncu s Ciligom i Hebrangom, koji kao ljudi i Hrvati dolaze u sukob s komunizmom i odvraćaju se od njega. Magdićev je obrat bio dugotrajan i dubok. On se ne zadovoljava površnim rješenjima, nego hoće sve temeljito raščistiti i razjasniti. Zato on mora najprije sam sobom postati na čistu. Na koncu je doživio potpuni preporod svoje ličnosti i ideja. Magdić je iskreni obraćenik u svakome pogledu. Magdić se osobito za vrijeme rata istakao svojim člancima u tjedniku "Spremnost" o hrvatskoj političkoj problematici. U tim člancima je branio pravo hrvatskog naroda na hrvatsku državu i na samoobranu. Zastupao je posve naravnu stvar 398 tražeći ono, što gotovo svi drugi europski narodi imaju. Pri tome je pisao u korist zapadnih demokratskih sila. Interesantno je, da Magdić i Ciliga kao bivši komunisti uviđaju važnost ispravnog rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja i stavljaju ga na prvo mjesto u raspravljanju o našem političkom zbivanju. I u izbjeglištvu Magdić nastavlja publicističku djelatnost. Piše predstavke za zapadne demokratske sile i razjašnjava im događaje u Hrvatskoj u doba rata i poslije. Diskusijama i predavanjima među hrvatskim izbjeglicama raščišćuje pojmove i pobija predrasude i 320 zablude. Uči ih, da upiru pogled u budućnost, a da ne žive od sjećanja na prošlost, koja se više ne će vratiti. Svuda ističe važnost prilagođivanja naše borbe za slobodu novim prilikama. Započinje knjigu "U vučjoj jami", u kojoj obrađuje našu političku problematiku u najnovije doba, pri čemu mu suđenje nadbiskupu Stepincu služi kao važan događaj za upoznavanje svjetske javnosti s tragedijom hrvatskog naroda i uništavanjem svake slobode u Hrvatskoj. "U vučjoj jami" je Magdić htio razjasniti i mnoge unutarnje stvari hrvatske politike, koja je prečesto do sada bila područjem za vučja obračunavanja. Knjiga je, nažalost, ostala nedovršena i nadajmo se, da će zajedno s njegovim drugim radovima biti uskoro objelodanjena. Neprestano ga mučio problem usklađivanja hrvatske politike sa zbivanjem u svijetu. Premda su se sva idejna strujanja i događaji u svijetu brzo odražavala u našem životu, ipak smo kod važnijih odluka o našoj sudbini došli prekasno ili smo pošli krivim putem: ili drugim riječima: u zadnjih sto godina smo u politici zakasnili na vlak ili smo sjeli u krivi vlak. Ta pojava u hrvatskom političkom životu Magdića je zaokupljala i želio je doprinijeti svoj udjel kod ispravnog i pravovremenog priključka hrvatske politike na zbivanje u svijetu. Bilo mu je jasno, da smo za svoju sudbinu do sada mi sami najviše odgovorili i da prije svega moramo voditi 399 razboritiju politiku. Kao novinar i pisac posvetio je razbistravanju prilika i trijeznom promatranju događaja veliku pažnju. Nežučljivo i stvarno razmatranje događaja, koji su nam i nedragi, bio je njegov način pisanja. Udaljivanja od provincijskog vođenja nacionalne politike i suradnju svih demokratskih stranaka, grupa i istaknutijih pojedinaca, kod rješavanja naših političkih problema u današnje doba, smatrao je nužnom predpostavkom za uspjeh i postignuće slobode. Tragedija izručenja hrvatske vojske i građanskih izbjeglica neposredno iza svršetka rata u svibnju godine 1945. duboko ga je potresla. To ga je ponukalo, da još više traži uzroke naših političkih neuspjeha. Usprkos izručenju Hrvata Titu nakon rata i mnogih nepravda prema ostalim izbjeglicama, ostao je poklonik pozitivnih tekovina zapadnih demokracija. Postupak Zapada prema Hrvatima u ratu i iza rata pripisivao je Magdić zabludama i neupućenosti zapadnog svijeta. Magdić je kao čovjek imao visoke moralne kvalitete. On ih je očekivao i od drugih. Vjerovao je u dobrotu čovjeka, i zato je često poklanjao povjerenje mnogim Ijiudima, koji su ga kasnije razočarali. Lišeni Domovine i normalnog života, a izloženi neprestanim opasnostima, našli su se izbjeglice u stanju elementarne nužde, gdje su pali mnogi socijalni obziri i ograde, a ugrožen i sam opstanak. U tome stanju su mnogi kao ljudi zakazali. I Magdić se čitavo vrijeme izbjegličkog života nalazio u elementarnoj nuždi, koja ga je na koncu fizički smlavila. Ali ni u najtežim danima izbjegličkog života nije zakazao kao čovjek. Njegov je karakter bivao sve čvršći. Temeljito su ga zaokupljali i svi socijalni problemi izbjeglica, koji udaraju pečat današnjem društvu, postajući njegovim sastavnim dijelom i trajnom pojavom. Svojim publicističkim radom Milivoj Magdić je postao markantna ličnost u našem političkom životu. Magdić je svojim izvanredno 400

321 trijeznim i pametnim člancima i spisima osvijetlio mnogu stranu našeg javnog života. Njegov pomirljivi ton, daleko od svake demagogije, utjecao je vrlo pozitivno na formiranje političkog mišljenja u Domovini i u izbjeglištvu. Borba za oslobođenje naše Domovine i izjednačenje hrvatskog naroda s drugim narodima stvaranjem Države Hrvatske, stajala je na prvome mjestu njegova djelovanja. Zagovaratelj demokratske vladavine i borac za pravdu i slobodu, Magdić doživljava istu sudbinu kao i njegova Domovina: u ime pravde izručen je taj pravednik neprijateljima svake slobode, da ga unište.

322 401

DANIJEL UVANOVIĆ (1908.—1947.) Ivo Bogdan

Podrijetlom iz Poljica u Dalmaciji, Danijel Uvanović je rođen god. 1908. Gimnaziju je svršio u Slavonskom Brodu. Studirao je fiziku i matematiku u Zagrebu.

Danijel Uvanović

Pod utjecajem svog ujaka vlč. Miličevića, koji je zvjezdoznastvo studirao u Beču i u svojoj ermitaži u Blacama na Braču bio podigao mali astronomski opservatorij, prateći najnoviju znanstvenu 402 literaturu, Uvanović se uspješno bavio naukom, pa je već kao student s 22 godine postao članom "Circolo Matematico di Palermo", a njegovu raspravu o Einsteinovoj teoriji jednom je zgodom citirao sam Mahatma Gandhi. Za vrijeme rata objavio je, a povodu glasina o novim oružjima, raspravu, u kojoj je ispravno upozorio, da to može biti samo atomska energija. Vrijedno je zabilježiti njegove rasprave o Josipu Rugjeru Boškoviću i Marinu Ghetaldiju. Radi prilika, koje su za vrijeme jugoslavenske kraljevske diktature vladale na Hrvatskom Sveučilištu, posvetio se novinarskom zvanju, ulažući u to mnogo truda, premda ga politika kao disciplina nije posebno zanimala. Bio je desetak godina član uredništva "Hrvatske Straže", god. 1941.—1943. kod "Hrvatskog Naroda", i to neko vrijeme kao ravnatelj, a zatim do kraja rata nadstojnik H.D.U. "Croatia". Poslije rata se sklonio u Rim, gdje je god. 1947. bio uhićen, izručen komunistima i zatim u Zagrebu osuđen na kaznu smrti. O procesu se ne zna gotovo ništa. 323 Uvanović je bio odgojen u katoličkim organizacijama i kao takav je do kraja ostao idealist. Njegova karijera sastojala se u izvrgavanju opasnostima, u neumornom i slabo nagrađenom radu, što vrijedi i za razdoblje rata, kad je živio samo od svoje plaće. Spadao je među one hrvatske rodoljube, koji su veoma brzo izgubili sve iluzije s obzirom na Pavelićev režim, ali su smatrali svojom dužnošću ustrajati i žrtvovati se do kraja, budući da po savjesti nisu mogli ići ni s četnicima ni s komunistima. Takvi nisu mogli imati utjecaja izvan neposrednog područja svoje djelatnosti, premda se danas, poslije neslavnog sloma jedne skroz neodgovorne vladavine, nastoji insinuirati, i to ne samo sa strane komunista i četnika, da su za sva zastranjivanja za vrijeme NDH krivi ljudi katoličke orjentacije. Takve besmislice 403

Zlatko Uvanović: Brodski publicist i znanstvenik kao žrtva komunističke isključivosti www.sbperiskop.net, 10. lipnja 2013. godine

Brođanin Danijel Uvanović suđen je u Zagrebu rane 1947 godine na namještenom staljinističkom procesu, kao i stotine drugih. Odbio je pomilovanje za smrtnu presudu, jer nije želio dati javnu podršku komunizmu i staljinističkoj Jugoslaviju. Uz neizmjernu hrabrost ostao je vjeran svojim demokratskim načelima i Hrvatskoj domovini. Streljan je nakon nečovječnog mučenja, bez da je mrtvo tijelo ili podaci o biološkim ostacima ikada dani malom ostatku njegove preživljele obitelji, za kojima godinama bezuspiješno traga u današnjoj Hrvatskoj i autor ovog teksta.

324 404 neki ljudi ponavljaju, i time se isti stavljaju na liniju komunističkih progonitelja Crkve i posebno kardinala Stepinca. U stanju sam pružiti svjedočanstvo iz prve ruke u pogledu Uvanovića. God. 1944. bilo je ispražnjeno mjesto Pročelnika za novinstvo. U svojstvu Glavnog ravnatelja za promičbu za to mjesto bio sam predložio Uvanovića, motivirajući prijedlog potrebom lojalne, marljive i pouzdane osobe na tom veoma tegobnom položaju. Dr. Pavelić je prijedlog odbio, imenujući drugu osobu. Rasrđen nad takvim postupkom, upeo sam se, da doznam osobno od dra Pavelića, zašto je odbijeno Uvanovićevo imenovanje. Odgovorio mi je, da Uvanović nije ustaša. Kad sam mu naknadno podnio potvrdu nadležnog ustaškog "tabora", da je Uvanović ipak upisan u političkoj ustaškoj organizaciji, doduše samo kao obični član, dr. Pavelić je srdito odgurnuo potvrdu i dobacio mi: "Pa ipak on nije ustaša. Ustaša se ne postaje, ustaša se rađa". Time je ovaj razgovor bio završen. S mnogo opreza sam priopćio Uvanoviću rečeni prizor i morali smo to dulje vremena pomljivo kriti pred njegovom neprežaljenom suprugom pok. Zlatom rođ. Čubelić, koja je bila utjelovljena dobrota te je uspijevala dovesti u sklad rad oduševljene dužnosnice ustaške mladeži i bezuvjetno poštovanje nadbiskupa Stepinca, koji je supruge Uvanović osobno vjenčao. Platila je za to god. 1945., kad je bila obješena radi "ratnih zločinstava" ona, koja nije ni crva zgazila i k tome je bila u blagoslovljenom stanju. Dane i Zlata za dra Pavelića nisu bili ustaše, ali su zato bili dostojni da poginu za Hrvatsku. Očigledno komunisti imaju mnogo jasnije kriterije, tko je opasan, po komunizam i jugoslavenstvo. Smaknuli su ih samo zato, jer su znali, da su osobe do krajnosti čestite, spremne do kraja se žrtvovati za vjeru i domovinu. 405

U emigrantskoj štampi je više puta istaknuta okolnost, da je Uvanovića komunistima izručio g. Stephen Clissold, i to usprkos međusobnim prijateljskim odnosima. Ne znam, koliko je na Clissoldu krivnje zbog Uvanovićeva izručenja u sigurnu smrt. Ne znam ni to, kako ovaj ponosni Englez u svojoj savjesti postavlja pitanje svoga nesumnjivog sudjelovanja kod Uvanovićeva Justitzmord-a. Jedino, što mogu kazati iz izravnog opažanja jest, da je Uvanović doista bio s njime u dobrim odnosima i da su imali dodira i u Rimu. Clissolda smo u Zagrebu poznavali kao kulturnog radnika, lektora engleskog jezika na Hrvatskom sveučilištu i funkcionera engleskog konzulata, koji nas je često posjećivao u uredništvu "Hrvatske Straže", nastojeći oko uvrštenja vijesti i članaka engleske ratne propagande, da se onda god. 1947. u Rimu pojavi u ulozi, koja je svima poznata. Uvanović je bezuvjetno bio veliki poštivalac i priličan poznavalac anglosaskog svijeta. Prema Clissoldu je bio veoma susretljiv, pa ga je u šali nazivao po kajkavsku "Štef" i međusobno su si davali "ti". Kao glavni urednik "Hrvatske Straže", ja sam morao biti manje otvoren i podržavati neku ravnotežu, jer su navaljivali svojim propagandnim sastavcima i predstavnici drugih vlasti, o kojima smo također morali voditi računa, budući se radilo o našim neposrednim susjedima. Kod g. Ciissolda već onda mi se nije sviđalo ono, što sam bio ocijenio kao nedostatak uviđavnosti, s obzirom na naš težak položaj. On je Englez i njega se u prvom redu tiče Engleska. To je upravo stav nacionalistički, koji 325 se s engleske strane predbacuje drugima, ponajviše slabim i potlačenim. Osjećao se predstavnikom imperija, a znao je i to, da iza sebe ima potporu nadbiskupa Stepinca, koji mi je kao glavnom uredniku opetovano, jedamput u prisutnosti većine članova redakcije, preporučivao, da pišemo u korist Engleske, posebno poslije sloma Francuske, jer da je to i želja Sv. Stolice. Uzalud sam nastojao tumačiti g. Clissoldu, da 406 mi možemo sutra biti okupirani po Nijemcima i da tada sami sebi moramo pomoći. Da to nije kod nas bio obični izgovor, dokazuje činjenica, da je — kako sam iznio na drugom mjestu — jedan član redakcije god. 1939.—1940. u mojoj sobi, uz najveću diskreciju uređivao francuski propagandni bulletin. Francuzi su mu to poslije rata umjeli priznati, dok se Clissold prema Uvanoviću ponio veoma hladno, premda on toga u svojoj dobroti nije do kraja uviđao. Uvanović mi je pričao, kako je išao Clissoldu zagovarati Hrvate, koji su nekoliko dana prije bili uhićeni o Genovi, podsjećajući me, da su on i Clissold bili tako dobri, da su se dogovarali početkom god. 1940. o njegovu putovanju u Englesku. Njemačko iskrcavanje u Norveškoj učinilo je to putovanje bespredmetnim. Ja sam ga podsjetio, da je Clissoldov ured u isto vrijeme uspio plasirati u jedan hrvatski dnevnik članak, da je Uvanović japanski špijun. Urednik se ispričao, ali Clissold nije. Clissold nije b'io u stanju osjetiti veličinu tragedije one hrvatske inteligencije, koja se politički formirala između dva rata pod dojmom otvorenog proganjanja jedne kraljevske protuhrvatske diktature sa strane glavnih predstavnika europske zapadne demokracije. Danas nam je više nego onda jasno, da je Engleska doista jedna od nada zapadnog i slobodnog svijeta. Poslije iskustva s drom Pavelićem, jasno nam je i to, koliko je štetno svako nacionalističko zastranjivanje, posebno za male narode. Pa ipak vjerujemo, da i za velike vrijedi ona Kristova: "Tko je od vas bez grijeha, neka baci prvi kamen". Pa i danas se veliki smatraju ovlaštenim, da podupiru jednu protuhrvatsku diktaturu i da izručuju komunističkoj zvijeri kršćane i rodoljube, ne vodeći računa o našoj beskrajno teškoj situaciji god. 1941., u kojoj smo se nalazili, ne samo našom krivnjom. Nadnevak 27. ožujka, koji je u Engleskoj pozitivno ocijenjen, bio je sa hrvatskog 407 stanovišta uperen protiv politike sporazuma, protiv prava Hrvatske na ravnopravnost sa Srbijom. Rat je za nas predstavljao mučnu dilemu: ili iz idealizma, iz ljubavi prema zapadnim demokracijama, koje su podupirale Srbe, braniti našu narodnu tamnicu Jugoslaviju — Veliku Srbiju, ili pokušati, bez obzira na ideologije (slijedeći u tome loš primjer velikih), pokušati iskoristiti ionako neminovni slom Jugoslavije u svrhu uspostave hrvatske nacionalne države, ostvarivši tako nacionalno načelo, toliko drago liberalnom XIX. stoljeću? Kasnije smo se našli u procjepu. S jedne strane četnici i partizani, pomagani po zapadnim demokratskim vlastima, usprkos tome što su obadvije skupine bile negacija svih načela Atlantske Povelje i s druge strane nacifašistički okupatori, s kojima se u svom nezasitnom egoizmu bio do kraja poistovjetovao zlokobni Pavelić, spriječivši, da se kakva takva vojska, diplomacija i financije N.D.H. upotrijebe za održanje hrvatske državnosti prelazom na stranu zapadnih vlasti. Komunisti su to dobro razumjeli. Zato su oni radili isto, što i Hitler i Pavelić, t. j. zatirali u prvom redu one, koji su gledali bolju 326 budućnost hrvatskoga naroda u zajednici sa zapadnim demokratskim svijetom. Ali dok su Hitler, Tito i Pavelić postupali polazeći od svojih Vlastitih interesa, tragično je, da su i zapadni predstavnici — napr. u Uvanovićevu slučaju — činili to isto, protivno principima, koji ih rukovode, a i u protivštini sa svojim vlastitim interesima. Nije čudo, da sve ovo ponekad prelazi snagu prosuđivanja običnog čovjeka. Toga nije shvatio ni Uvanović, koji je ipak bio mnogo toga iskusio i naučio. Pao je kao žrtva svoga povjerenja u mudrost Engleske i u dobrotu ljudsku u časovima, kad su i jedna i druga bile uvelike zatajile. Neka ovih nekoliko riječi bude mjesto cvijetka na nepoznate grobove Zlate i Dane, a u isto vrijeme i opomena svima nama, 408 koji smo preživjeli, da su pitanja oko hrvatske borbe za oslobođenje veoma zamršena i da zato trebamo mnogo opreza i mnogo pronicavosti, ako ne želimo stradati kao žrtva kakve nove tiranije i povjerenja u tuđu mudrost i uviđavnost.

327 409

LITERATURA

328 410

329 411

Svi izvori koje sam koristio navedeni su u knjizi. Osim toga, konzultirao sam još i sljedeću – dosad mi dostupnu - literaturu:

1. ZDRAVKO DUČMELIĆ, es.wikipedia.org 2. María Gabríela Barbara Cittadini: EL LABERINTO ESPECTRAL Y LAS FALSEDADES DE SUS CAMINOS IMAGINARIOS: ENCUENTRO BORGES- DUCMELIC, IES No. 1 "Dra. Alicia Moreau de Justo", Buenos Aires 3. Carlos Maria Pinasco: DUČMELIĆ ZDRAVKO, www.carlosmariapinasco.com 4. Nadia Molek, Juan Carlos Radovich, Juan Esteban de Jager, Amalia Perez: MOLEKREPRESENTATIONS OF MEMORIES THROUGH ART: THE ARTISTIC WORK OF ZDRAVKO DUČMELIĆ IN ARGENTINA, „Dve domovini – Two Homelands“, Inštitut za slovensko izseljenstvo in migracije ZRC SAZU, Ljubljana, br. 46, 2017. godine, str. 57-70 5. DUCMELIC, ZDRAVKO – BIO, Galeria Suipacha, Buenos Aires 6. Milan Blažeković: BIO-BIBLIOGRAFSKI LEKSIKON SURADNIKA HRVATSKE REVIJE, "Školske novine" – "Pergamena", Zagreb, 1996. godine 7. BIBLIOGRAFIJA HRVATSKE REVIJE, "Hrvatska revija br. 4, Zagreb, 2000. godine 8. HRVAT 2 – HRVATSKA PATI ALI NE UMIRE NIKADA, Buenos Aires, 1991. godine 9. HRVAT 3 – ČETIRI MJESECA U RAJU (hrvatsko izdanje njegove knjige "Cuatro meses en el paraiso"), Buenos Aires, 1992. godine

412

10. HRVAT 4 – PO PUTEVIMA U NEIZVJESNOST, Buenos Aires, 1993. godine 11. HRVAT 5 -DRVNI SOK OTRGNUTIH GRANA, Buenos Aires, 1994. godine 12. HRVAT – SLIKOVNI DODATAK, Buenos Aires, 1994. godine

330 413

BILJEŠKE O AUTORU

331 414

332 415

dr. sc. Tomislav Dragun 416

333 417

Cijeli Curriculum Vitae bit će obrađen u troknjižju "Tko je taj dr. sc. Tomislav Dragun?" Ovdje dajem samo osnovne natuknice.

Podrijetlo Rođen sam 5. listopada 1938. godine u selu Lokvičići kod Imotskog.

Prebivalište Od rođenja do 1941. – živio sam u rodnom mjestu. Od 1941. do svibnja 1945. – živio sam u Zagrebu. Od svibnja 1945. do kraja kolovoza 1949. – živio sam u rodnom mjestu. Od početka rujna 1949. do 20. studenog 1991. – živio sam u Vinkovcima. Od 21. studenog 1991. do danas – živim u Zagrebu

Škola Prva četiri razreda osnovne škole završio sam u Lokvičićima, škola u Dolića Dragi. Od 5. do 7. razreda osnovne škole išao sam u Sedmogodišnju školu (sada: 1. osnovna škola) u Vinkovcima. Od 4. do 8. gimnazije pohađao sam Gimnaziju u Vinkovcima. Gimnaziju sam završio 1957. godine, Ekonomski fakultet u Zagrebu 9. srpnja 1961. godine, poslijediplomski studij monetarno-kreditnih problema na Ekonomskom fakultetu u Skopju 1. rujna 1972. godine, doktorirao 4. studenog 1980. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

418

Mentori: za magisterij – prof. dr. sc. Ivo Perišin, predsjednik. Izvršnog vijeća SR Hrvatske, za doktorat – prof. dr. Marijan Hanžeković, prvi hrvatski ministar financija Republike Hrvatske.

Bračno stanje Oženjen sam Marijom rođ. Takšić u Vinkovcima, 4. rujna 1965. godine. Djeca: Biserka, 11. siječnja 1967. godine – 8. studenog 1991. godine, Lovorka, 12. travnja 1970. godine i Zrinka, 6. lipnja 1971. godine. Biserka je, kao dragovoljac Domovinskog rata, poginula u Vinkovcima na gradskoj tržnici 8. studenog 1991. godine.

Zaposlenja Prvo zaposlenje: Kotarski narodni odbor Vinkovci, 1. rujna 1961. Odlazak u mirovinu: Financijska revizija Dragun, 31. prosinca 2001. Institut za migraciju u Zagrebu, istraživač, Financijska revizija Dragun d.o.o. Zagreb, revizor, „Borovo“, direktor transporta, Zavod za unapređenje privrede Vinkovci, ekonomski projektant, Zavod za socijalno osiguranje Vinkovci, šef odjela za financije, Ekonomsko-upravni školski centar Vinkovci, profesor za matematiku, knjigovodstvo i privredni sistem, Iskra Vinkovci, šef računovodstva, Polet Vinkovci, savjetnik za razvitak, itd. Vodio izgradnju tiskare „Iskra“ u Vinkovcima i autobusnog kolodvora u Vinkovcima. 334 419

Društveni život Sudionik sam zbivanja na Bleiburgu u svibnju 1945. Pod stalnom sam bio prismotrom SUP-a i DS-a. Sudionik sam „Hrvatskog proljeća“ 1971. Smijenjen sam s funkcije direktora transporta kombinata „Borovo“ 13. siječnja 1972. godine. Do nedavno sam bio predsjednik Udruge hrvatskih revizora „Benedikt Kotruljević“ iz Zagreba, Udruge za zaštitu prava građana „Hrvatski uljudbeni pokret“ iz Zagreba i Udruge za sustavna gospodarska pitanja „Razvitak kroz pravednost i ljubav“ iz Zagreba.

Vanjski suradnik Radio sam sam kao stalni vanjski suradnik u sljedećim ustrojima: Viša ekonomska škola u Vukovaru, predavač, bankarstvo. Ekonomski fakultet u Brčkom, predavač, bankarstvo. Medicinski centar Vinkovci, pomoćnik ravnatelja. Ekonomski fakultet u Zagrebu, demonstrator, španjolski jezik.

Stručna zvanja Znanstveni suradnik – Ekonomski institut Zagreb, 1982. godine. Ovlašteni revizor – Udruga hrvatskih revizora „Benedikt Kotruljević“ Zagreb, od 1993. godine.

Šport Obični šah: prvokategornik. Dopisni šah: majstorski kandidat. Sudac: regionalni šahovski suda. Najbolji rezultat: Pobjednik

420

šahovskog turnira invalidnih osoba općine Vinkovci, koji je održan od 5. ožujka do 5. travnja 1979. godine

335 336 337