ZBORNIK RADOVA PRILOZI IZ HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE Sveučilište u Zagrebu – University of Zagreb Hrvatski studiji – Center for Croatian Studies

Biblioteka DIES HISTORIAE Knjiga 5

Nakladnik • Publishing Establishment Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Izdavač • Publisher Društvo studenata povijesti »Ivan Lučić-Lucius«

Urednik • Editor Zrinko Novosel ([email protected]) PRILOZI IZ HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE Zbornik radova sa znanstvenih kolokvija 2009. – 2011.

Zagreb, prosinac 2012.

SADRŽAJ • CONTENTS

Riječ urednika – Editorial foreword

STEREOTIPI I PREDRASUDE KROZ POVIJEST Stereotypes and Prejudices through History Goran Budeč, Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima kršćanskih ljetopisaca 11 Hungarians and Reich. Pagans of 9th and 10th Centuries in the Eyes of Christian Chronicles 25 Kosana Jovanović, Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija pri kraljevskim pogrebima i njihova veza s predstavljanjem besmrtnosti kraljevskog dostojanstva 27 Prejudice and Misconceptions Regarding the Usage of the Effigies in the Royal Funeral Ceremonies and their Connection with the Representation of the Royal Dignity 44 Zoran Ladić, Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih hodočasnika u kasnom srednjem vijeku s posebnim obzirom na moguće predrasude i nerazumijevanja 45 Communes and Inhabitants of Istria and Dalmatia in the Eyes of Foreign Pilgrims with Special Attention to Possible Prejudices and Misunderstandings 69

IDENTITETI KROZ POVIJEST I IDENTITETI DANAS Identities through History and Identities Today Vladimir Geiger, O Nijemcima u Hrvatskoj 73 Ethnic Germans in Croatia 105 Jadranka Grbić Jakopović, Identitet i identifikacijski procesi: suvremene antropološke teorijske orijentacije, strategije i prakse 107 Identities and Identificational Processes: Contemporary Anthropological Theoretical Orientations, Strategies and Practices 148 Ivana Jukić, Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta: ranonovovjekovni doprinosi Snaga hrvatske „kockice“: zahvaljujući komu? 151 The Ruling Clique in Sabor and The Making of Croatian Identity: contributions to Early Modern Croatian identities 169 Anamarija Kurilić, Natione Liburnus – identitet naroda i pojedinca 171 Natione Liburnus – Identity of the People and Identity of an Individual 181

DOMOVINSKI RAT – ISTRAŽENOST I KONTROVERZE The Homeland War – Research and Controversies Vesna Girardi Jurkić , Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini tijekom agresije na Hrvatsku, 1991. - 1995. 185

5 Contribution to a Synthesis of the Devastated Cultural and Historical Heritage during the Aggression on Croatia, 1991 – 1995 241 Davor Marijan, Bitka za Vukovar 1991. 243 The Battle of Vukovar, 1991 292 Dražen Živić, Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije 294 The Croatian Homeland War: a Demographic Perspective 317

6 Riječ urednika

Dragi čitatelji, pred Vama je peta po redu knjiga Biblioteke Dies historiae koju, u suradnji s Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, izdaje Društvo sudenata povijesti »Ivan Lučić - Lucius«. Ovim izdanjem obuhvaćena su tri znanstvena kolokvija održana 2009., 2010. i 2011. godine, pa je i sama knjiga tematski podi- jeljena na tri dijela. Prvi dio nosi naslov Stereotipi i predrasude kroz povijest, a sastoji se od tri rada u kojima su prikazane sred- njovjekovne i ranonovovjekovne prakse koje odražavaju načine na koji se u tom razdoblju doživljavalo „drugoga“. U drugoj cjelini Identiteti kroz povijest i identiteti danas, koja se sastoji od četiri rada, razmatra se pitanje identiteta kroz kulturno-povijesne primjere i iznose novi, interdisciplinarni pristupi problematici. Posljednja cjelina sastoji se od tri rada i nosi naslov Domovinski rat – istraženost i kontroverze. Tematika Domovinskog rata ovdje je obrađena iz vojno-povijesnog i kulturno-povijesnog aspekta, a jedan rad donosi demografsko istraživanje posljedica rata. Vezano uz posljednju cjelinu, izlaganje je 2011. godine održala nedavno preminula prof. dr. sc. Vesna Girardi Jurkić (Zagreb, 15. siječnja 1944. – Pula, 25. kolovoza 2012.). Objavu rada naše drage profesorice omogućili su njezina kći Kristina Džin i suprug Mirko Jurkić, koji su nam isti proslijedili. Ovim putem im zahvaljujem. Također, zahvaljujem svim izlagačima koji su svojim sudjelo- vanjem omogućili održavanje znanstvenih kolokvija Dies histo- riae, vodstvu Hrvatskih studija koje već dugi niz godina podržava rad DSP-a »Ivan Lučić - Lucius« te, dakako, mojim kolegama,

7 studentima, koji su sudjelovali u radu Društva. Vjerujem da ovo izdanje Biblioteke predstavlja samo jedan korak u izgradnji dobre i duge tradicije rada studenata Hrvatskih studija na komunikaciji među povjesničarima i promociji historiografije.

Zrinko Novosel

8 STEREOTIPI I PREDRASUDE KROZ POVIJEST

Stereotypes and prejudices through history

Goran Budeč

UGRI I REICH. POGANI U IX. I X. STOLJEĆU U OČIMA KRŠĆANSKIH LJETOPISACA

UVOD

Unatoč činjenici kako se Mađari početkom IX. stoljeća oslo- bađaju od kazarske vlasti, zbog pritiska Pečenega oni napuštaju svoj životni prostor Etelköz1 i sele na zapad, točnije u središnji europski prostor. Zbog nomadskog načina života, korištenja hitre konjice i strijelaca, kršćanske suvremenike oni neodoljivo pod- sjećaju na Hune. Od sukoba Árpádovih sinova s lombardskim kraljem Berengarom 899. godine počinje aktivnija kampanja u kršćanskim ljetopisima koji, poput primjerice kroničara Otona Freisinškog, opisuju Ugre kao ljude odvratnog izgleda, niskog stasa i duboko usađenih očiju za koje se govori kako ljudima cijede krv. Kršćanski ljetopisci su uglavnom, opisujući doseljenje pojedinih naroda u njihove nove postojbine, nastavili s praksom povremenog opisa Ugara kao krvožednog i poganskog naroda sve do XIII. stoljeća, unatoč činjenici kako su Ugri već od bitke kod Augsburga 955. godine završili s prodorima prema zapadu i nedugo kasnije prihvatili kršćanstvo.

1 Etelköz se spominje kao Etelküzü i u djelu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio, a nalazio se zapadno od dotadašnjeg teritorija na kome su obitavali Mađari. Etelköz je prvo poznato mađarsko gos- podstvo utemeljeno 830. g. i smješteno oko rijeka Dnjepra, Južnog Buga, Dnje- stra, Pruta i Sireta.

11 Goran Budeč

DOLAZAK UGARA NA SREDNJOEUROPSKI PROSTOR

Ugri su kao nomadski narod ugro-finskog podrijetla od otpri- like VII. stoljeća naseljavali prostor kazarske države u međur- ječju Dona (mađ. Etil) i donjeg toka Dunava koji su nazivali Etelköz.2 Iako su se početkom IX. stoljeća oslobodili kazarske vlasti, Mađari 895. godine, pod pritiskom Pečenega, napuštaju taj prostor i sklanjaju se prema zapadu, točnije u središnju Europu gdje su domicilno stanovništvo podsjećali na Hune zbog sličnog stila života na konju, vojne nadmoći izražene kroz precizno stre- ličarstvo te vrlo slične okrutnosti prema neprijateljima.3 Unatoč činjenici kako su se u tom preriodu nekoliko puta sukobljavali s vojskom bugarskog i bizantskog cara Simeona (893.-927.), te se nerijetko spominju u bizantskim izvorima, Ugri se na zapadnoj i srednjoeuropskoj povijesnoj pozornici pojavljuju početkom druge polovine IX. stoljeća kada se pod vodstvom vrhovnog voj- nog zapovjednika (mađ. gyula) Árpáda sukobljavaju s vojskom Ludovika Njemačkog.4

«NAROD KOJI UŽIVA U SIROVOM MESU, A NAPAJA SE LJUDSKOM KRVLJU»

Priče o poganskim pljačkašima na brzim konjima koji protivnika zasipaju strelicama uzrokovale su konsternaciju na kršćanskom zapadu, posebice u Istočnoj Franačkoj koja je bila najizloženija napadima, a milenijarističko malodušje koje je vladalo Europom, kako među elitom tako i među narodom, dodatno je povećavalo strah. Iako se to danas možda tako ne

2 László Kontler, Povijest Mađarske : Tisuću godina u Srednjoj Europi (dalje: Povijest Mađarske), Zagreb 2007., 24. 3 Jacques Le Goff, Srednjovjekovna civilizacija zapadne Europe (dalje: Srednjovjekovna civilizacija), Beograd 1974., 75. 4 Kornél Bakay, Hungary, u: The New Cambridge Medieval History (dalje: Hungary), Vol. III, c. 900-c. 1024, ed. Timothy Reuter, Cambridge 1999., 536.

12 Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ...

čini, već prve onodobne informacije koje govore o Ugrima kao izvrsnim jahačima koji vješto napadaju lukom i strijelom, kao i poznata uzrečica Sačuvaj nas Bože ugarskih strelica, skrivaju tadašnju elementarnu kršćansku predrasudu prema Mađarima, jer se u razdoblju ranog i razvijenog srednjeg vijeka takva vrsta oružja smatrala neprimjerenom za kršćanskog ratnika, dok je upotreba lukova i samostrela u ratovima između kršćana i formalno zabranjena na II. Lateranskom koncilu 1139. godine.5 Tako, unatoč činjenici kako lukovi i strijele postoje od vremena najstarijih ljudskih zajednica te da prvi pisani dokaz o postojanju i podrijetlu samostrela nalazimo u djelu Epitoma de rei militaris poznatijem pod nazivom De re militari koje je oko 385. g. napi- sao rimski povjesničar Publije Flavije Vegecije Renat, lukovi i strelice su teško prihvaćane među kršćanskim vojskama.6 Odjeci takve crkvene politike su bili prisutni u razmišljanjima sred- njovjekovnih kroničara i običnih ljudi o čemu svjedoče brojni primjeri. Tako je često opisivana smrt Geoffroya IV. Martela, grofa od Anjoua, koji je, putujući na pregovore prilikom bitke kod Candé 1106. godine, ubijen hitcem u glavu od strane samo- streličara ‘’nadahnutog vragom’’.7 Sukob dobra i zla, Boga i Sotone u kontekstu upotrebe strijela je možda najbolje izražen u pojedinim epizodama iz života i smrti engleskog kralja Rikarda I. Naime, Rikard je tokom svog križarskog pohoda često koristio samostreličarske odrede te je i sam navodno bio vičan korištenju tog oružja, no njegova upotreba samostrela te luka strijela za vrijeme pohoda na Francusku je naišla na široku osudu u vjer- skim krugovima, upravo zbog spomenutog nastojanja crkvenih vlasti na ostvarenju Pax Christiana. Prilikom opsade Chalusa

5 Jim Bradbury, The Medieval Archer, Woodbridge-Suffolk, 1985., 1. Ova odluka Crkve primarno je proizvod težnje crkvenih vlasti da se među svim kršćanskim vladarima ostvari mir, a prije svega što manje krvoprolića na bojmo polju, odnosno da se postigne opća Pax Christiana kao preduvjet za daljnje organiziranje križarskih vojni usmjerenih ad liberandum Terre Sancte. 6 Đurđica Petrović, Samostreli iz zbirke Vojnog muzeja JNA (dalje: Samo- streli), u: Vesnik Vojnog muzeja u Beogradu, br. 4., Beograd 1957. 126. 7 Jim Bradbury, The Medieval Archer, 3.

13 Goran Budeč u blizini Limogesa 1199. g., jedan od branitelja je u nedostatku municije iščupao englesku strelicu zabijenu u bedeme, te ju sta- vio u vlastiti luk i pogodio engleskog kralja u rame koji je zbog komplikacija nedugo potom i preminuo.8 Smrt od strelice kao i prisutna simbolička ironija u činjenici kako je francuski streličar de facto ubio engleskog kralja njegovom municijom zbog čijeg je korištenja na sebe navukao Božji gnjev, je više nego očita. Vijesti o ugarskim provalama, općem, pomalo defetističkom, duhovnom ozračju u onodobnoj Europi,9 ali i brojne predrasude prema Ugrima možemo pronaći u nizu pisanih izvora tog raz- doblja. Naime, nakon reforme benediktinskog reda 817. godine, reda koji doduše zatvara vanjske škole i okreće se onima koji će u klerikalnoj Karolinškoj monarhiji obavljati upravne poslove, dolazi do intenziviranja rada na pisanju kronika.10 Benediktinski red je i na prostoru Hrvatskog kraljevstva odigrao veliku ulogu u širenju pismene kulture, ponajprije čuvanjem nabožnih tekstova, a kasnije i kopiranjem odnosno prepisivanjem drugih narativnih djela.11 Prilikom spomena Ugara u onovremenim narativnim izvo- rima nailazimo na raznoliko nazivlje: Hunni, Avari, Avares, Ungari, Hungri, Agareni, Pannonici, Vandali, dok se u bizan- tinskim izvorima čak spominje naziv Tourkoi, što pokazuje kako su suvremenici Ugre poistovjećivali s narodima koji su ranije naseljavali prostor karpatskog bazena, ali i poganskim narodima s granice kršćanskog svijeta.12 O pojačanom interesu

8 Isto, 3.; Ralph Payne-Gallway, The Crossbow, Its Military and Sporting History, New York 2007., 3. 9 Takvo stanje duha, prošireno u prvom redu među intelektualcima toga vremena, također je bilo uzrokovano i još uvijek prisutnom opasnosti od vojnih snaga procvalih arapskih država, a koje su prijetile i na Mediteranskom moru i na europskom kontinentu, osobito u Španjolskoj i na Siciliji. 10 Jacques Le Goff, Intelektualci u srednjem vijeku (dalje: Intelektualci), Zagreb 2009., 38-39. 11 Aleksandar Stipetić, Socijalna povijest knjige u Hrvata, Knjiga I., Srednji vijek, Zagreb 2004., 27. 12 Kornél Bakay, Hungary, 537.

14 Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ... za egzotične narode koji su predstavljali prijetnju kršćanskoj Europi svjedoče brojni napisani ljetopisi. Kronika pod nazivom Auctarium Neuburgense, koju je pisalo više alzaških cistercita tijekom XII. stoljeća, navodi da postoje dvije grane naroda koji se naziva Turcos, a riječ je o istočnim Turcima, koje čine Huni s Kaspijskog mora, te o zapadnim Turcima (Turcos) koji se nazivaju Avari i Ugri.13 Bizantski i franački izvori prilikom referiranja na Ugre, zbog predrasuda, nedostatka znanja i među- sobnih komunikacija, ne koriste oblik Magyeri kako je taj narod sam sebe nazivao.14 Njemačkim kroničarima nije promakla niti priča o doseljenju Ugara u Panoniju. Tako uz brojne informacije o Ugrima, kroni- čar Oton Freisinški, polubrat rimsko-njemačkog cara Konrada III., cistercitski redovnik i kasniji freisinški biskup, u svojem djelu Chronica sive Historia de duabus Civitatibus iz XII. sto- ljeća15 donosi i podatke o ugarskom naseljavaju Panonije pa tako navodi kako su: “Onih dana izašavši iz Skitije i napustivši zemlju Pečenega, narod Ugara želio je izbacivanjem Avara nastaniti Panoniju. Govorilo se da je u ono vrijeme bilo kako strahota tako i zvjer- stava budući da se taj (narod) uživajući u sirovom mesu, također napajao ljudskom krvlju. Da se ne bi kome činilo nevjerojatno neka se čuje da su se, govorilo se, Pečenezi i Kumani svakod- nevno hranili sirovim i nečistim konjskim mesom u plitkim zdjelicama. No, ipak su bili zdravi i naviknuti na ubode strijela. Uistinu su se od Bretonaca ili Frizijaca razlikovali u tome što su ovi ozljeđivali kopljima, a oni strijelama.”16

13 Scriptores Rerum Germanicarum in usum scolarum ex Monumentis Ger- maniae Historicis, separatim editi, Auctarium Neuburgense, u: Ottonis Epis- copi Frisingensis Chronica sive Historia de duabus Civitatibus, editio altera, Hannoverae et Lipsiae, 1912., 477. 14 Kornél Bakay, Hungary, 536. 15 Pisanje kronike kasnije je nastavio Oton, opat samostana sv. Blaža. Naime, Oton Freisinški je pisao kroniku do 1146., a pisanje ljetopisa je nastavio spomenuti opat sve do godine 1209. 16 «His diebus gens Unagarorum Ex Scithia egressa ac Pezenatis pulsa Ava-

15 Goran Budeč

Splitski kroničar Toma Arhiđakon sredinom XIII. stoljeća u svome djelu Historia Salonitana, zasigurno najvažnijem narativnom izvoru iz hrvatskog srednjovjekovnog razdoblja, također na nekoliko mjesta spominje Ugre. Iako se većina podataka odnosi na razdoblje dinastije Arpadovića, Toma Arhiđakon donosi i nekoliko crtica o dolasku Ugra u Panoniju koje je sažeo u poglavlju De aduentu Hungarorum, odnosno O dolasku Ugara.17 Nakon iznošenja osnovnih podataka kako su Ugri bili dijelom plemena Masageta iz pokrajine Masagerije te kako su u silovitom prodoru zauzeli obje obale Dunava, Toma Arhiđakon kreće s opisima zvjerstava prema Crkvi i ljudima.18 Tako navodi da su Ugri: “Pobili stanovnike toga kraja, a druge odveli u ropstvo. Smjestili su se u toj ravnici jer je bila nenastanjena i zbog toga prilika za pašu stoci koja je velikim dijelom služila kao hrana tome mnoštvu. Pričalo se da je od davnina taj kraj bio pašnjak Rimljanima. Počeli su, dakle, okolne krajeve napadati i uzne- miravati rušiti crkve i obarati se na kršćane odnosno, bellis asiduis infestare, ecclesias destruere, christioanos afligere.19 ribus eiectis Pannoniam inhabitare cepit. Haec eo tempore tam inmanis, tam belunia fuisse dicitiur, ut crudis carnibus utens humano quoque sanguine pota- retur. Quod ne cui incredibile videatur, audiat, quod Pecenati et hii qui Falo- nes dicunturcrudis et inmundis carnibus, utpote equinis, cattinis, usque hodie vescuntur. Valent autem in sagittarum ictisolent. Differunt vero a Britonibus seu Fresonibus in hoc, quod illi missilibus, isti sagittas nocent. Per idem tem- pus Nortmanni Gallias circa Senoas, Parisius, Trecas pervagantur.» Scriptores Rerum Germanicarum in usum scolarum ex Monumentis Germaniae Historicis, separatim editi, Ottonis Episcopi Frisingensis Chronica sive Historia de duabus Civitatibus, editio altera, Hannoverae et Lipsiae, 1912. 271-272. 17 Historia Salonitana. Thomae Archidiaconi. Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum (dalje: HS), ur. Olga Perić – Matijević Sokol, Mirjana – Katičić, Radoslav, Split 2003., 56-59. 18 HS, 56-57. 19 His fere temporibus pars aliqua gentis Massagetum egressa de regi- one sua, que Mageria nuncupatur, uenit in multitudeine gravi opstantia quo- eque devastans totam Panoniam ex utraque parti Danubii ocupauit. Interfec- tis namque incolis regionis ilus aliisque in serviututem redacits posuerunt se in planicie illa, quia propter raritatem hominum abilis erat Animalibus alendis,

16 Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ...

Bili su žestoki pogani, prvo su se zvali Huni, a zatm Ugri. Priča se da je prije toga vremena otišao iz toga kraja vođa Atila, naj- suroviji progonitelj kršćana, odnosno, ferocissimus prosecutor Christiuanorum.”20 Mađarski kroničar iz XIII. stoljeća, Šimun de Kéza u svojoj kronici Gesta Hungarorum, mađarske korijene smješta u biblij- ska vremena kroz priču o Nimrodu. Naime, kako ovaj kroničar navodi, nakon općeg potopa 201. godine, div Ménróth (koji je vjerojatno bio biblijski Nimrod) započeo je gradnju babilonske kule. Nakon Božje kazne zbog koje su se jezici Babilona izmije- šali i ljudi se više nisu mogli međusobno razumjeti, Ménróth je otišao u zemlju zvanu Havilah, današnju Perziju, gdje je dobio sinove Hunora i Mogora.21 Prema mišljenju navedenog kroni- čara, svi Mađari vuku svoje podrijetlo od ove dvojice braće. Iako je Ménróth imao još sinova s drugim ženama, koji su stasom i izgledom sličili Hunoru i Mogoru, ali oni nisu postali Mađari.22 U drugoj polovini IX. stoljeća, Mađari su, prema legendi, dobili zemlju u Karpatskoj dolini od Velikomoravskog kneza Svatopluka i to putem simbolične razmjene budući da su morav- skom knezu poslali bijelog osedlanog konja. No, zbog nepošti- vanja dogovora Svatopluk se, nakon odricanja ugovora, utopio u bijegu pred Mađarima.23 Navedena legenda zapravo indirektno opisuje stvarne povijesne događaje iz tog vremena vezane uz činjenicu da su Mađari najprije pristali uz Velikomoravskog kneza Svatopluka protiv Istočnofranačke države, no već 892. ex quibus maxime multitudo ipsa uictum habebat. Hec regio dicebatur fuisse antiquitus parqua Romanorum. Ceperun ergo circumpositas regiones bellis asi- duis infestare, ecclesias destruere, christioanos afligere. Etant enim pagani cru- delissimi, prius vocabantur Hunni, postea sunt Hungari nuncupati. Ante ipsa tempora dux Atila, ferocissimus prosecutor Christianorum, de predicta regione dicitur fuisse egressus, HS, 56-57. 20 HS, 56-57. 21 Simonis de Kéza, Gesta Hungarorum, Budumpešta-New York 1999., 12-13. 22 Isto, 14-15. 23 László Kontler, Povijest Mađarske, 26.

17 Goran Budeč godine oni pristaju uz budućeg istočnofranačkog cara Arnulfa u čije su ime poharali Velikomoravsku državu.24 Slijedom tih događaja, Mađari već 895. godine prelaze Kar- pate u manevru za koji se pretpostavlja kako nije bio zamišljen kao isključivo pljačkaški pohod nego promišljen postupak s ciljem trajnog naseljavanja.25 O događajima iz razdoblja save- zništva sa Svatoplukom kratko govori Istočnofranačka kronika pisana u znamenitom benediktinskom samostanu u Fuldi pod nazivom Annales Fuldenses, a koja pokriva vremensko razdo- blje od vladavine Ludovika Pobožnog do početka X. stoljeća. Riječ je o jednom od djela nastalom kao rezultat težnje da se uveća važnost vladavine Karolinga.26 Naime, u karolinškoj dvorskoj kapeli od 769. godine zapisivani su službeni anali za cijelo carstvo, ali su od 821. godine oni razdijeljeni na kronike za područje Istočne Franačke (tzv. Annales Fuldenses) i za teritorij Zapadne Franačke (Analles Bertiniani).27 U Annales Fuldenses Mađari se prvi put spominju u vrijeme prije stupanja u savez sa Arnulfom pa se tako, vezano uz opise događaja iz 894. godine, navodi kako su: Avari, koje su zvali Ugri, koji su u tim vremenima lutali s one strane Dunava, učinili su mnoge jade. Naime, ubijanjem starih udanih žena, mladih djevojaka i stoke uzgajane za rasplod, koju su vukli sa sobom, i pokoljem uništili su čitavu Panoniju.28

24 Attila Zsoldos, The Legacy of Saint Stephen, Budimpešta 2004., 16. 25 László Kontler Povijest Mađarske, 26. 26 Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka (dalje: Sred- njovjekovno doba), Zagreb 1980., 294. 27 Isto, 294. 28 «Avari qui dicuntur Ungari, in his temporibus ultra Danubium peregran- tes multa miserabilia perpetravere. Nam nomines et vetulas matronas penitus occidendo, iuvenculas tantum ut iumenta pro libidine exercenda secum trehen- tes totam Pannoniam usque at internetionem deleverunt». Scriptores Rerum Germanicarum in usum scolarum ex Monumentis Germaniae Historicis recusi, Annales Fuldenses. Continuatio Ratisbonensis (dalje: Annales Fuldenses), post editionem G.H. Pertzii, accedund Fridericus Kurze, Hannover 1891., 125.

18 Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ...

Iako je ranije spomenuti kroničar Šimun de Kéza u svojoj kronici ponajprije pokušao opisati ranu povijest Mađara kao i velika postignuća svog naroda, na nekim se mjestima u ljetopisu ipak osjeća određena doza nesklonosti prema ranijim, poganskim običajima, njegovih sunarodnjaka. Tako je, primjerice, prilikom opisa događaja koji su uslijedili nakon pobjede nad Svatoplukom, te društvenog i političkog uređenja i kretanja nekih plemena na novom prostoru, Šimun de Kéza posebnu pozornost usmjerio na jednog od ugarskih vojnih zapovjednika imenom Vérbulcsu koje se naselio u Zalu kod Balatona, a koji se nakon saznanja da mu je djed ubijen u bitci kod Krimhilda, osvetio njemačkim zarobljenicima tako da ih je ispekao na ražnju, a drugima je pio krv kao da je vino.29 Nakon vojnih operacija protiv Svatopluka u Velikomorav- skoj kneževini, Arnulf Karantanski se poslužio mađarskim konjanicima (njih oko 500, najvjerojatnije pod vodstvom jed- nog od Arpádovih sinova) prilikom sukoba oko carske krune sa lombardskim kraljem Berengarom 899. godine.30 Unatoč činjenici kako su bili zaustavljeni kod Venecije, spektakularno su porazili Berengara kod rijeke Brente, te time faktički, u režiji jednog istočnofranačkog pretendenta na prijestolje, ostvarili prvi u nizu prodora na zapad kojima su zaprepastili kršćanski svijet. Sav užas zapadnih kršćana prema hordama koje su na konjima preplavile i opustošile Lombardiju, a ubrzo zatim i Panoniju, uključivši i današnji istočni dio Austrije, izvrsno opisuju zapisi Otona Freisinškog koji mađarske konjanike opisuje kao ljude «odvratnog izgleda, niskog stasa i duboko usađenih očiju za koje se govori kako ljudima cijede krv».31 Koristeći Arnulfovu smrt krajem 899. godine, Mađari su na povratku kući tijekom

29 «…volens recipere vindictam super eos plures Germanicos assari fecit super veru et tanta crudelitate in eos dicitur exarisse, quod quorumdam quoque sanguinem bibit sicut vinum.»; Simonis de Kéza, Gesta Hungarorum, 85. 30 László Kontler Povijest Mađarske, 27. 31 Tom Holland, Millenium, London 2009., 42.

19 Goran Budeč

900. godine prilično lako pokorili Panoniju i Moravsku kneže- vinu (902. g.).32 Anali iz Fulde donose nam i opis događaja iz 899. godine pa tako saznajemo da su : Avari zvani Ugri, uništivši cijelu Italiju, tako da su s namje- rom da smaknu što je više moguće biskupa i stanovnika Italije koji su poslani protiv njih, u jednom pokolju u jednom danu ubili njih 20 tisuća. Ugri, koji su provalili u Italiju i najvećim je dijelom uništili, povukli su se u Panoniju istim putem kojim su ušli. Poslali su Bavarcima svoje izaslanike, pod izlikom da s Bavarcima sklope mir, ali zapravo da istraže njihovo područje! Jao, kakve li žalosti! Prvo zlo proizašlo iz proteklih dana usmjereno je prema Bavarskom Kraljevstvu i učinilo je mrsku štetu. Naime, odjed- nom su Ugri snažnom rukom i golemom vojskom neprijateljski napali preko rijeke Enns (kod grada Radstadta u Austriji) Bavarsko Kraljevstvo, kako bi u jednom danu ognjem i mačem ubili i uništili sve što se prostiralo u dužini i širini od 50.000 milja. Kada su, doznavši za to, Bavarci iz udaljenijih krajeva, potaknuti žalošću, odlučili požuriti protiv njih (Ugra). Ali, Ugri su se, predosjećajući ovo, vratili s onim što su opljačkali na svoje odakle su i došli, na svoje u Panoniju. Istodobno, pak, jedan (neki) dio njihove vojske uništio je onaj poplavljeni dio rijeke Dunava.33

32 László Kontler Povijest Mađarske, 27. 33 «Iterim vero Avari, qui dicuntur Ungari, tota devastata Italia, ita ut occi- sis episcopis quampluris Italici contra eos depellare molientes in uno prelio una die (na margini 900) ceciderunt XX milia. Ipsi namque eadem via, qua intrave- runt, Pannoniam ex maxima parte devastantes regressi sunt». Annales Fulden- ses, 184-185. «Missos illorum sub dolo Baworios pacem obtanto regionem illam ad explorandum transmiresunt. Quod pro dolor! Primum malum et cunctis retro transactis diebus invisum damnum Baiowarici regni contulit. Igitur ex inpro- viso cum manu valida et maximo exercitu ultra Anesum fluvium regnum Bai- owaricum ostiliter invaserunt, ita ut per quinquaginta miliaria in longum et in traversum igne et gladio cuncta caedendo et devastando in una die prostrave- rint. Quod ut comperentes ulteriores Baiowarii, dolore compulsi econtra festi-

20 Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ...

Kako su Mađari u prvim godinama X. stoljeća svoje pohode proširili na područja uz rijeke Labu i Dunav te počeli napadati Karantaniju, Sasku, Bavarsku i istočnofranačko područje, tako se strah širio sve dalje. Strah od pogana koji ususret 1000. godini vrše razaranja apokaliptičkih razmjera osjeća se i čak u stotinama kilometara udaljenoj Burgundiji. Naime, biskup Verduna, čija je biskupija bila pod konstantnim pljačkaškim udarima Mađara, u pismu biskupu Auxerrea dolazak ugarskih konjanika povezuje sa dolaskom Sudnjeg dana, točnije dolaskom biblijskih Goga i Magoga metarijaliziranih u obliku mađarskih pljačkaša.34 U toj, strahom i užasom ispunjenoj, prepisci uočavamo argumentaciju kojom su crkveni suvremenici povezivali nemilosrdne mađarske provale sa dolaskom Sotone. Naime, smatrali su kako se Rim- sko Carstvo, ponovno obnovljeno pod Karlom Velikim da služi kršćanstvu,­ počelo urušavati, a time su, prema mišljenjima nekih od suvremenika, uklonjene sve zapreke za dolazak Antikrista.35 Ako Mađari nisu Gog i Magog, koja druga mračna sila može tako utjecati osim prisutnosti antikrista? Uostalom, postojali su vidljivi znakovi, koje čak ni skeptici nisu mogli opovrgavati. Carstvo Rimljana, obnovljeno pod Karlom Velikim s namjenom zaštite i ujedinjenja kršćana, raspadalo se u kaosu, ne samo zbog nasrtaja Mađara već i zbog unutrašnjih sukoba kršćanskih vladara u srcu culture Christiane te stalne prijetnje Saracena odnosno Arapa na njenim rubovima, a sve to je uzrokovalo nepostojanje bilo kakve brane koja bi spriječila dolazak antikrista.36 Napomenimo kako su

nare disponunt; sed hoc Ungari precognoscentes cum hia, quae depredaverunt, redierunt, unde venerant, ad sua in Pannoniam». 34 «For they say that this is the last time of the age, and the end of the world is near, and therefore the Hungarians are Gog and Magog. Nevere were they heared before - but now, behold it is the end of time, and they have materia- lised». Tom Holland, Millenium, 43. Vidi detaljnije: http://web.bu.edu/mille/ scholarship/1000/1000-dos.html. 35 Tom Holland, Millenium, 44. 36 Isto, 43.

21 Goran Budeč slične apokaliptične usporedbe sa Gogom i Magogom suvremenici bilježili i u vrijeme kasnije mongolske provale u Europu.37 Zbog brojnih provala mađarskih pljačkaša na zapad njihova se granica konstantno mjenjala i pomicala, iako je nakon Árpádove smrti 907. godine utvrđen novi geografski okvir njihove državne tvorevine koji je sa svih strana bio zaštićen širokim prostorom nenastanjene i opustošene granice zvane gyepű.38 Kronika Analles Allamanici nam donosi vrlo oskudne podatke o Mađarima u prvim godinama X. st., pa tako nailazimo tek na zabilješku o jednom sukobu navedenom kao Norici cum Ungris pugnaverunt, et ex partem eis occiderunt, dok za godinu kasnije imamo još skromniji podatak koji nam samo otkriva kako su Ugri upali u Italiju.39 Čak i oskudni podatci iz navedenog izvora vrlo jasno opisuju mađarske vojne prodore tijekom prvog desetljeća X. stoljeća. Tako saznajemo za događaje iz 908. godine kada su Mađari, nakon upada u Saksoniju, opustošili ovu zemlju i ubili turinškog vojvodu Burkharda i biskupa Rudolfa.40

UGARSKA KRIZA X. STOLJEĆA

Provale ugarskih konjanika nastavljaju se napadima na Alsace, Lorraine, Bourgogne i Languedoc. Među glavnim žrtva­ma u narednom periodu su Pavija, zauzeta 924. godine, gdje su, prema iskazima suvremenika, Ugri popalili 44 crkve, dok je Verdun bio u potpunosti spaljen dvije godine kasnije. Neke godine su bile osobito strašne, kao na primjer 926. godina, kada Mađari pustoše predio Ardena do Rima, zatim 937. godina, kada pljačkaju velike

37Felicitas Schmieder, Christians, Jews, Muslims-and Mongols: Fitting a Foreign People into the Western Christian Apocalyptic Scenario, u: Medieval Encounters , vol. 12, br. 2, 2006., 274-295. 38 Kornél Bakay, Hungary, 539; László Kontler Povijest Mađarske, 27. 39 Annales Alamannici, u: Monumenta Germanicae Historica, 54. 40 Ungari in Saxonnes; et Burchardus dux Toringorum et Ruodulfus episco- pus Equinoque aliique quamplurimi ocissi sunt devastata terra. Annales Ala- mannici, Monumenta Germanicae Historica, 54.

22 Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ... dijelove njemačkih, francuskih i talijanskih zemalja, te 954. godina, kada napreduju i pljačkaju golemi teritorij od Cambreisa na zapadu do Lombardije na jugu.41 Ove provale su teško mogle biti spriječene zbog visoke mobilnosti ugarskih konjanika, ali ponajviše zbog činjenice kako su njemačke zemlje tih godina bile oslabljene zbog jačanja autonomnih vojvodstava, unutarnjih sukoba u carstvu te, posljedično, općeg slabljenja središnje carske vlasti. Car Konrad I. je gotovo cijelo razdoblje svog vladanja posvetio smirivanju unutarnjih sukoba u Njemačkom Carstvu, a njegov nasljednik Henrik I. Ptičar krenuo je sličnim putem s tom razlikom što je 924. godine uspio za veliku otkupninu sklopiti devetogodišnji mir.42 Mir je iskorišten za izgradnju fortifikacijskog sustava kao i za obuku vojske. To se pokazalo odličnim potezom već nekoliko godina kasnije (933. g.), kada je Henrik, nakon što je odbio ponovo platiti otkupninu, porazio Mađare kod Mersebuga. Sam poraz kod Merseburga nije bio toliko poguban za Mađare u vojnom smislu, koliko je bio poguban zbog prestanka plaćanja otkupnine u političkom, ali i u ekonomskom smislu.43 Nepovoljne okolnosti za Mađare dostigle su vrhunac dolaskom na carsko prijestolje Henrikovog sina Otona I., a njegovog brata Henrika na mjesto bavarskog vojvode. Sam Henrik I., nakon preuzimanja vlasti nad Bavarskom 950. godine, kreće u napad na mađarske zemlje vodeći se istim pljačkaškim načelom koji su Mađari pro- vodili pljačkajući kršćanske zemlje kroz niz godina.44 Iako oslabljen čestim ratovanjem kao i naporima za kon- solidacijom carskih zemalja, Oton I. Veliki je 955. godine uspio okupiti veliku vojsku kod Augsburga i nanjeti Mađarima katastrofalan i odlučujući poraz. Suvremenici su u prikazima mađarskog poraza kod Augsburga bili nemilosrdni čak i u opi- sima poraženih pogana pri čemu je posebno zanimljivo izdvojiti bilješke opata Widukinda iz Corveya koji je u svom djelu Res

41 Jacques Le Goff, Srednjovjekovna civilizacija, 75. 42 László Kontler, Povijest Mađarske, 29. 43 László Kontler, Povijest Mađarske, 29. 44 Tom Holland, Millenium, 60.

23 Goran Budeč

Gestae Saxonicae naveo kako su se mađarski konjanici, nakon kiše strijela koje su uputili prema vojsci Otona I., međusobno hrabrili i istovremeno plašili kršćansku vojsku neljudski urlajući zvukove hiu-hiu.45 Poraz kod Augsburga se smatra prekretnicom u mađarskoj, ali i u europskoj povijesti. Naime, nakon, za kršćanske snage pobjedonosne, bitke kod Augsburga prestaju mađarski prodori u dubinu zapadno-europskih zemalja i time, unatoč manjim okrašajima sa Bavarcima, nestaje prijetnja kršćanskom zapadu. Istovremeno se Mađari, pod snažnim uplivom spomenutog poraza, okreću od nomadskog prema sjedilačkom načinu živo- ta.46 Također, rezultat bitke kod Augsburga označio je i početak odlaska bavarskih misionara u Karpatsku dolinu te početak procesa pokrštavanja Mađara.47 Nadalje, Otonu I. pobjeda je neposredno omogućila finalizaciju dugogodišnjeg nastojanja za uspostavom nove carske moći na Zapadu, koja je završena 962. godine kada je i službeno obnovio carsku vlast koja je nestala sa Karolinzima.48

45 Isto, 60. 46 László Kontler Povijest Mađarske, 29.; Attila Zsoldos, The Legacy of Saint Stephen, 24., Kornél Bakay, Hungary, 544; Jacques Le Goff, Srednjovje- kovna civilizacija, 75. 47 Tom Holland, Millenium, 75. 48 Jacques Le Goff, Srednjovjekovna civilizacija, 75.

24 Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeću u očima ...

SUMMARY

Goran Budeč

HUNGARIANS AND REICH. PAGANS OF 9th AND 10th CENTURIES IN THE EYES OF CHRISTIAN CHRONICLERS

First historical notes on Hungarians can be found in Christian chron- icles starting from the ninth century when the Hungarinas started to settle in the Karpatian Basin as a consequence of Pecheneg’s military pressure on the original homeland of the Hungarian tribes situated in Etelköz. General attitude of the first Christian chronicles towards Hun- garians was in the first place negative but also fulfilled with fear and consternation caused by the cruel way of warfare and various daily ritu- als, habits, and customs expressed in ‘’barbaric’’ way. The fear from this unknown and unpredictable conquerors, often connected with the Sa- tan himself and considered as his servants was supported also by the so called Milleniarism i. e. the widespread spiritual confusion of European Christians caused by the fear of the Apocalypse wich will start accord- ing to their calculations in the year 1000. The Frankish state recorded its official chronicles started from 769. From the year 821 the Annals were divided into Annales Fuldenses (East Frankish Annals) and Analles Ber- tiniani (West Frankish Annals). From that time onwards these chroni- cles the most useful source for the the research of the early history of the Hungarians in Europe. These chronicles are also fulfilled with many different notes wich describe Hungarians as ruthless conquerors prone to killing of the women, children and elderly people. It is important to underline that in that period Hungarian military campaigns were focused on Panonian Basin as the primary target of their military pressure. In the thwelfth century the most important sources for the research of the Hun- garian history are Auctarium Neuburgense and particulary Chronica sive Historia de duabus Civitatibus, written partly by Otto of Freising who gives the similar records on Hungarians as the authors from the previous centuries. One of the most important sources for the research of early Hungarian history in Europe is written by Spalatin archdeacon Thomas in the middle of the thirtheenth century and entitled Historia Saloni- tana. Common feature of these narrative sources, including Thomas’ chronicle, is extremly negative attitude towards Hungarians regardless the fact of their conversion to Christianity. Such negative perception

25 Goran Budeč was, to some extent, alleviated by thirtheenth century narrative source entitled Gesta Hungarorum and written by Hungarian royal priest Si- mon de Kéza. In his chronicle Simon de Kéza wanted to underline cer- tain positive achievements of his compatriots. Yet, as the member of the royal court and the high Hungarian ecclesiastical hierarchy, Simon de Kéza recorded also certain barbaric remains still vivid among his Hun- garian countryman.

26 Kosana Jovanović

PREDRASUDE I ZABLUDE VEZANE UZ UPOTREBU EFIGIJA PRI KRALJEVSKIM POGREBIMA I NJIHOVA VEZA S PREDSTAVLJANJEM BESMRTNOSTI KRALJEVSKOG DOSTOJANSTVA

Efigije predstavljaju nezaobilazni dio pogrebnog ceremonijala u razdoblju od antičkih vremena nadalje. Pumpa funebris sadrži dva načina kako je efigija sudjelovala u ceremonijalu, a oni se prije svega odnose na njihovu pokretljivost ili pak nedostatak te karakteristike. Dakle, efigije se mogu podijeliti u dvije kate- gorije; prva se odnosi na fiksne efigije, odnosno one položene ponad grobnoga mjesta nakon ukopa, dok se ona druga odnosi na pokretne, odnosno one koje su bile korištene u samoj pogrebnoj procesiji. Grobne, odnosno fiksne efigije predstavljale su izra- đeni kip koji je trebao čim više nalikovati pokojniku. Takve su skulpture obično rađene u prirodnoj veličini i položene u ležeći položaj iznad groba. Pokojnik je često prikazivan u položaju koji je trebao odavati trenutak dubokog sna. Ruke su najčešće bile sklopljene na prsima ili pak združene u položaju molitve. Zanimljivo je napomenuti da su oči pokojnika na fiksnoj efigiji u nekim slučajevima bile otvorene, što je tumačeno kao želja da se pogled usmjeri prema nebu, odnosno Bogu.49 Iako obje vrste efigija nose svoju posebnu simboliku i znače- nje za pogrebni ceremonijal samo se uz pokretne odnosno tzv. pogrebne efigije vezuje interpretacija kako upravo one simbolički najsnažnije prikazuju prijenos vlasti iz ruku pokojnog vladara u

49 Više o fiksnim efigijama engleskih srednjovjekovnih kraljeva kod Mark Duffy, Royal Tombs of Medieval England, Gloucestershire, Tempus, 2003. (u nastavku Duffy, Royal Tombs of Medieval England).

27 Kosana Jovanović one njegovog nasljednika. Te pokretne efigije su bile izrađivane i upotrebljavane samo u slučajevima pogreba osoba koje su nosile kraljevski status te im je i zato dodijeljena uloga prenosi- telja ideje o besmrtnosti kraljevskog dostojanstva u slučajevima pogreba engleskih i francuskih kraljeva od razdoblja srednjeg vijeka nadalje.50 I upravo radi te uloge o njima će najviše biti riječi u ovom izlaganju. Pokretne efigije prvi puta stupaju na scenu u pogrebnom ceremonijalu engleskih srednjovjekovnih kraljeva. Iako do sada povjesničari nisu bili u mogućnosti utvrditi točno vremensko razdoblje u kojem je efigija ušla u upotrebu, sa sigurnošću se pak može utvrditi zašto je uopće bilo potrebno da se ona uvede u pogrebni ceremonijal. Naime, smatra se da je pravi razlog uvođenja efigija činjenica da je pogrebni ceremonijal u srednjem vijeku, posebice onaj vladara, bio dugotrajan i posebno uređen proces. Da bi pobliže objasnili problematiku, nije potrebno detaljno opisivati tijek pogreba već je dovoljno samo navesti jednu činjenicu, a to je da je pogreb jednog srednjovjekovnog vladara trajao nekoliko dana, a iznimno i više mjeseci. Kako je jedan od važnijih segmenata pogrebnog ceremonijala engleskih kraljeva bila i praksa dužeg izlaganja tijela (kojem bi se na taj način odale sve dužne počasti), tijelo koje nije moglo biti polo- ženo pred lice javnosti predstavljalo je iznimno odstupanje od zacrtane prakse. Engleski pogrebni ceremonijal bilježi već od vremena kralja Edvarda Ispovjednika te Vilima Osvajača običaj da se tijelo kralja izloži javnosti na način da ga se nosi na ukop bez

50 Kraljevsko dostojanstvo je definirano kao skup prava i privilegija koje kralj utjelovljuje prilikom stupanja na prijestolje. Teorija prenošenja kraljev- skog dostojanstva okosnica je rada povjesničara Ernsta H. Kantorowicza koji definira kralja kao dvojaku osobu (gemina persona) koja pored svojeg prirod- nog tijela po krunidbi dobiva i drugo tzv. političko tijelo. Upravo to drugo tijelo predstavlja besmrtnost kraljevskog dostojanstva pošto ono za razliku od prirod- nog nije podložno zubu vremena. Više kod Ernst H. Kantorowicz, The Kings Two Bodies a Study in Medieval Political Theology, Princeton, Princeton Uni- verstiy Press, 1997. (reprint izdanja iz 1957.) (u nasatavku Kantorowicz, The Kings Two Bodies).

28 Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ... da je izvršen proces balzamacije, ali još uvijek pokrivenoga lica. Ipak ceremonijal je napredovao i mijenjao se do vremena ukopa Henrika II. kada je tijelo kralja izloženo s otkrivenim licem. To su sve bili slučajevi kada je tijelo bilo podobno za otvoreni ukop, odnosno nije bilo oštećeno. Međutim, tijelo kralja koje je ošte- ćeno, bilo radi nasilne smrti ili pak neke bolesti koja je ostavljala vanjski trag, nije moglo biti izloženo javnosti. Nadalje, ponekad vremenski uvjeti nisu bili naklonjeni čak ni neoštećenim truplima jer bi se brzo uništili prilikom dugotrajnog izlaganja. Ljudi su pristupili stoga raznim načinima očuvanja trupla do vremena ukopa od kojih je najčešći bio proces balzamacije.51 Isto tako, ukoliko je kralj preminuo daleko od mjesta predviđenog za ukop korištene su metode prezervacije tijela kako bi se ono očuvalo do trenutka polaganja u zemlju. Takav je primjerice bio slučaj engleskog kralja Henrika I. koji je preminuo u Francuskoj te je zbog lakšeg prijenosa i očuvanja njegovo tijelo balzamirano te potom prevezeno u Englesku radi ukopa.52

51 Procesu balzamacije pristupalo se na slijedeći način. Tijelo je odmah nakon smrti temeljito oprano i očišćeno, potom su izvađeni skoro svi unutrašnji organi, koji su potom pokapani na različitim mjestima, koja su bila od politič- kog ili vjerskog značaja za kraljevstvo, što je bila praksa koja se razvila u raz- doblju srednjeg vijeka. Smatra se da je na taj način kralj htio dočarati do kojih sve područja doseže njegova vlast. Tom je običaju stao na kraj papa Bonifacije VIII. Nakon što su izvađeni organi, tijelo je bilo umočeno u alkohol a u posje- kotine u mesu su umetnute razne biljke nakon čega je čitavo tijelo umotano u platna natopljena voskom. Detaljan opis procesa balzamacije korišten u pogre- bima engleskih kraljeva daje tekst pod nazivom De exequiis regalibus iz 14 st. koji je prvi puta tiskan u publikaciji autra Williama Maskella, Monumenta Ritu- alia Ecclesiae Anglicanae, London, 1882. Više o procesu balzamacije kod Chri- stopher Daniell, Death and Burial in Medieval England (1066-1550), London, Routledge, 1997., 111. Pred metode balzamacije koja je rađena s jasnim ciljem očuvanja tijela korištena je ponekad i metoda rezanja tijela te kuhanja da bi se mesni dijelovi odvojili od kosti koje su nakon toga pokapane. Takav je bio slu- čaj primjerice sa engleskim kraljem Edvardom I. 52 Više o načinima smrti engleskih kraljeva kod Michael Evans, The Deaths of Kings, Royal Deaths in Medieval England, London, Hambledon and Lon- don, 2003.

29 Kosana Jovanović

Uz sve moguće načine očuvanja trupla do trenutka samog ukopa ponekad međutim nije bilo moguće zaustaviti utjecaj vremena. U slučaju da je tijelo u trenutku smrti bilo kompro- mitirano, odnosno unakaženo na bilo koji način, čak ni pomoć balzamiranja nije bila dovoljna da ga se očuva. Brzo propadanje tijela je dakle prvi od razloga za uvođenje tzv. pokretne efigije u pogrebni ceremonijal. Pogrebne efigije su u ovim slučajevima služile kao zamjena za tijelo koje će biti pokopano. S druge strane, pogrebne su efigije također nastupale i kao zamjena za potpuno odsustvo trupla koje bi se pokapalo. Primjerice, umjesto kralja koji je umro daleko od svoje postojbine i čije tijelo nije moglo očuvano stići na vrijeme da bude ukopano, korištena je efigija, koja tada preuzima glavnu ulogu u pogrebnom ceremonijalu. Upravo jedan takav događaj kada nije bilo moguće u potpunosti izložiti „čitavo“ tijelo pokojnog kralja pri pogrebu zabilježen od strane engleskih kronika kao prvi službeno navedeni slučaj upotrebe efigije u kraljevskom ukopu. To je bio slučaj engleskog kralja Edvarda II. koji je umro i bio pokopan 1327. godine.53 Kako je kralj preminuo uslijed nerazjašnjenih okolnosti54 te kako je prošlo neuobičajeno dugo vremena od trenutka kad je nastupila smrt do vremena ukopa, upotrebljena je efigija. To je bio prvi službeno zabilježen slučaj korištenja pogrebne efigije, međutim smatra se da je ona bila u upotrebi još i ranije.55

53 Natalie Fryde, The Tyranny and Fall of Edward II, Cambridge, Cam- bridge University Press, 1979., 201.(u nastavku Fryde, The Tyranny and Fall of Edward II). 54 Pretpostavlja se da je kralj Edvard II. trpio mučenja te da je usmrćen u zatvoru u kojem je boravio nakon svoje abdikacije, međutim izvori nisu sugla- sni oko razloga smrti kralja pa čak ni oko toga da li je kralj zaista umro u zatvoru. Za više o slučaju smrti i pogrebu Edvarda II. pogledati Fryde, The Tyranny and Fall of Edward II, Michael Prestwich, Three Edwards, London, Routledge, 2001. (u nastavku Prestwich, Three Edwards), Ian Mortimer, The Death of Edward II in Berkeley Castle, English Historical Review, vol. 120, no. 489, 2005., 1175-1214.(u nastavku Mortimer, „The Death of Edward II in Berkeley Castle“). 55 Pretpostavka glasi da je efigija korištena već pri pogrebu engleskog kra- lja Henrika II., 1189. godine. Za daljnje istraživanje te pretpostavke pogledati

30 Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...

Efigije su dakle od svoje prve pojave služile kako bi pred- stavljale kralja, odnosno njegovo tijelo koje nije moglo biti izloženo tijekom ceremonije iz različitih razloga. Samim time efigija bi primila časti koje su namijenjene pokojnome vladaru. Da bi se što jače simbolički dokazalo da je efigija upravo ta koja predstavlja kralja, počela je praksa po kojoj se pogrebna lutka ukrašavala na način da još više zrcali pokojnog vladara.56 Nasto- janja da pogrebna efigija što više nalikuje na preminulog kralja bila su različita. Počevši od toga da je sama lutka izrađivana prema posmrtnoj maski, odnosno, odljevu lica koji se uzimao odmah nakon što je nastupila smrt, pa do toga da je ta asimilacija rezultirala time da je efigija nosila svečanu kraljevsku odjeću, ponajviše onu koju je vladar nosio pri svojoj inauguraciji. Ali odlazi se i korak dalje, te se uz efigiju postavljaju i simboli vlasti, odnosno insignije. Efigije su dakle napravljene na način da što više sliče pokojnom vladaru. Odlijev koji se uzimao odmah nakon smrti davao je onima koji su izrađivali efigije neprocjenjive podatke o crtama lica kralja te tako omogućio što vjerniju reprodukciju njegovog fizičkog izgleda. Osim toga efigije su odjevane u svečanu odjeću i obuću, a uobičajena je bila ona koju je kralj nosio za vrijeme inauguracije. Jedna efigija je obično odjevena na način da posjeduje kraljevski plašt, rukavice, hlače te sve- čane papuče upravo onakve kakve je vladar nosio za života. U slučaju pogreba francuskih kraljeva efigija je bila odjevena u bluzu te satenski kratki kaput preko kojeg je postavljena plava satenska tunika ukrašena sa simbolima ljiljana (fleur de lis).

Ralph E. Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France, Ženeva, Droz, 1960., 80. (u nastavku Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France). 56 Efigije su inače izrađivane najviše od drveta (u jednom komadu ili pak u više njih koji su potom sastavljeni u cjelinu) pošto je to materijal koji je mogao duže odoljeti vremenu. Međutim, korišteni su i drugi materijali, kao npr. vosak ili bombast. Više kod The Funeral Effigies of Westminster Abbey, ured. Anthony Harvey i Richard Mortimer, London, The Boydell Press, 1994. (u nastavku The Funeral Effigies of Westminster Abbey).

31 Kosana Jovanović

Noge su bile prekrivene čarapama u koje su uvezene zlatne niti, a na stopala su postavljane crvene satenske papuče. Preko čitave te oprave postavljen je kraljevski plašt bez rukava izra- đen u ljubičastoj boji s ušivenim bijelim satenskim ljiljanima i ovratnikom od hermelina.57 Tako uređenoj pogrebnoj lutki pridružene su i insignije. Od insignija efigija je posjedovala krunu, koja joj je postavljena na glavu dok su joj ruke tako izrađene da drže žezlo i ruku pravde.58 U slučaju pogrebnog ceremonijala francuskih kraljeva efigija je ukrašena slijedećim insignijama: oko vrata je postavljena ogrlica Velikog reda, a na glavu mala smeđa kapa na koju se stavlja kruna ukrašena draguljima. S obje strane efigije postavljeni su žezlo i ruka pravde koji leže na zasebnim jastucima.59 Treba napomenuti da je korištenje tih insignija ograničeno samo na ekspoziciju tijela, međutim, kada nastupa vrijeme ukopa insi- gnije se uklanjaju. Ovako ukrašena efigija u slučaju pogrebnog ceremonijala francuskih kraljeva ležala je na posebnom mjestu nazvanom lit de honour iznad koje je postavljen baldahin. Međutim, nije se stalo na tome. Francuski je pogrebni ceremoni- jal izuzetno napredovao uz neprestano uvođenje raznih novosti. Jedno od takvih noviteta bilo je i posluživanje večere pred lit de honour uz prisutstvo znamenitih sudionika ceremonijala koji su blagovali u čast pokojnom kralju.60 Kada je nastupio trenutak pogrebne procesije prema mjestu ukopa, efigija je opet dobila značajno mjesto u ceremonijalu. Nošena je iznad lijesa ili pak na kočiji neovisno od lijesa, ali gotovo uvijek ispod baldahina. Ovaj običaj postavljanja efigije

57 Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France, 4-5. 58 Isto, 115.; za detaljniji opis odjeće u koju je oblačena efigija kao i opis korištenih insignija pogledati The Funeral Effigies of Westminster Abbey. 59 Isto, 5. 60 Elizabeth A. R. Brown, Royal Bodies, Effigies, Funeral Meals and Office in Sixteenth Century France, Micrologus, vol. 7, 1999., 437-509. (u nastavku Brown, „Royal Bodies, Effigies, Funeral Meals and Office in Sixteenth Century France“). Također Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France, 5.

32 Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ... podno baldahina povezuje se pak s praksom koju su kraljevi običavali provoditi za života, a to je trijumfalni ulazak u grad.61 Efigiju se i kroz ovaj aspekt pokušavalo što više predstaviti kao poveznicu s kraljem kojeg predstavlja. Neminovno je da sve te mjere vezane uz efigiju nisu bile bez razloga, odnosno da srednjovjekovni ljudi ne bi išli tako daleko u iskazivanju časti toj pogrebnoj lutki da ona nije imala neko posebno značenje, međutim, je li to dovoljno da se izvede zaključak koji je postao općevažeći za sve one koji se bave ovom temom, a to je da efigija ima jednu jedinu zadaću u pogrebnom ceremonijalu, onu da predstavlja besmrtnost kra- ljevskog dostojanstva? Tretirajući efigiju kao nedvojbeno važnu stavku pogrebnog ceremonijala povjesničari su se opredijelili za to da je uloga efigija upravo bila simboliziranje prijenosa vlasti s jednog vladara na drugog. Takva je ideja potekla prvenstveno iz rada poznatog povje- sničara Ralph E. Gieseya. Ovaj povjesničar upravo je svoje naj- poznatije djelo posvetio proučavanju pogrebnog ceremonijala, posebice onog francuskih kraljeva, a veći dio tog rada zauzima istraživanje uloge efigija. Prema Gieseyu, pokretna efigija ima nedvojbeno tu ulogu prenositelja ideje o besmrtnosti kraljev- skog dostojanstva. On to objašnjava na način da kaže kako je efigija napravljena upravo s tom svrhom da simbolizira kralja, a značaj koji joj se pridodaje za vrijeme ceremonijala ne može a da ne označava to da je kraljevo dostojanstvo neovisno o prolasku vremena i da nije podložno smrti ili nekakvim drugim prolaznim faktorima koji su utjecali na smjenu vlasti (kao npr. dinastičke promjene na prijestolju i sl.). Svi ti pokušaji po Ralph E. Gieseyu poduzimani su samo s jednim ciljem, a to je da se pogrebna efigija predstavi kao sim- bol besmrtnosti kraljevske titule ili kraljevskog dostojanstva.

61 Za primjere vidjeti Michael Wintroub, Civilizing the Savage and Making the King: the Royal Entry Festival of Henry II (Rouen, 1550), The Sixteenth Century Journal, vol. 29, no. 2, 1998., 465-494.

33 Kosana Jovanović

Po njemu, tijelo kralja je moglo biti pokopano, ali da sa smrću vladara njegovi podanici ne bi ujedno asocirali i prestanak vlasti u kraljevstvu efigija je nastupala kao ona koja je očuvala kontinuitet u vlasti. Upravo je takva predodžba efigije, kojoj se pripisuje glavna uloga u pogrebnom ceremonijalu odnosno one koja simbolizira prijenos vlasti te besmrtnost kraljevskog dostojanstva, stereotipni prikaz ove pogrebne lutke. Uz već spomenute prakse odijevanja efigija svečanom odje­ ćom te ukrašavanja istih insignijama kao i nošenje pod balda- hinom Giesey dokaze za svoju teoriju nalazi i u jednoj neobičnosti pogrebnog ceremonijala. Pa tako navodi slučaj pogreba francu- skog kralja Franje I. 1547. godine te ponašanje njegovog sina i nasljednika Henrika II. za vrijeme trajanja ceremonije. Na dan pogreba pokojnog kralja jedna je neobičnost postala interesom kronika gdje je i zabilježena. Tada je naime prijestolonasljednik Henry II. čekao osam tjedana da iskaže poštovanje svom pokoj- nom ocu, odnosno kralju. Giesey iz ove neobičnosti zaključuje da Henrik II. nije mogao odati počast svom pokojnom ocu dok god je bila izložena efigija koja ga je predstavljala odnosno točnije kraljevsko dostojanstvo koje je on utjelovio za života. Međutim, iako Giesey pokušava navesti i druge slučajeve iz kojih bi se mogli izvući slični zaključci, na kraju mora priznati da su ipak postojale objektivne činjenice zašto nasljednici prijestolja nisu bili u mogućnosti odati počast svojim prethodnicima (kao npr. odsustvo iz zemlje i sl.).62 Dakle, nepostojanje drugih primjera kojima bi mogao potkrijepiti svoju tezu jest veliki nedostatak za teoriju. Jedan izolirani incident sigurno ne može dokazivati da je takvo ponašanje smatrano praksom.63

62 Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France, 44. 63 Primjerice kod pogreba francuskih kraljeva česti su slučajevi odsutnosti prijestolonasljednika na pogrebu svog prethodnika, ali razlozi su objektivni i ne mogu se povezati sa problematikom u predstavljanju prijenosa vlasti. Mogu se navesti primjeri pogreba Karla V. i Luja XI. gdje nasljednici nisu prisustvovali zbog maloljetnosti. Nadalje, na pogrebu Karla VI. nasljednik se ne pojavljuje jer postoje nerazriješena pitanja vezana uz sukceskiju. Više o tome kod Jenni- fer Woodward, Theatre of Death, the Ritual Management of Royal Funerals

34 Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...

Postoji još primjera kojima se možemo poslužiti kako bismo pokazali zablude vezane uz ulogu koja se pripisuje pogrebnoj efigiji. Jedan od tih počiva na činjenici da efigije kroz razdo- blje srednjeg vijeka pa i nadalje nisu bile korištene isključivo pri pogrebima kraljeva. Pa tako su efigije primjerice korištene pri pogrebu kraljevih supruga.64 Dakle, kako je moguće da je ta navodna uloga efigije ispravno objašnjena ako je pogrebna lutka korištena i pri pogrebu onih koji nisu mogli prenijeti vlast, odnosno za koje nije bilo potrebno da simboliziraju besmrtnost kraljevskog dostojanstva pošto nisu bili vladari niti su takvo dostojanstvo utjelovili za života? Da korištenje efigija pri pogrebima kraljica nije bio samo izolirani slučaj govore nam razni pisani tragovi ali i materijalni dokazi koji se danas čuvaju većinom u katedrali Westminster u Londonu. Istraživač na tome mjestu može pronaći ostatke efigija korištenih u pogrebima engleskih kraljica kao što su npr. one kraljice Ane od Bohemije, supruge Rikarda II., kraljice Katerine od Valois, supruge Henrika V., kraljice Elizabete od Yorka supruge, Henrika VII. te kraljice Ane od Danske, supruge Jakova I.65 Izrada efigija kod pogreba kraljica bila je isto tako kompleksna kao i ona kod pogreba kraljeva. Efigije korištene u slučajevima pogreba kraljica nisu tako ništa manjkale u grandioznosti izrade niti u dodacima. Primjerice, vjerojatno jedna od prvih efigija izrađena za suprugu kralja, ona Ane od Bohemije, napravljena je prema uzorku pogrebne maske na osnovi koje su dobivene pre- cizne crte lica pokojne kraljice. Od te efigije ostala je samo glava na kojoj je još uvijek moguće nazrijeti mjesta gdje je umetnuta in Renaissance England, London, Boydell&Brewerd, 1997., 63. (u nastavku Woodward, Theatre of Death). 64 Ovdje treba naglasiti da se primjeri koji će se pokazati u nastavku teksta odnose na kraljeve supruge a ne na kraljice koje su samostalno vladale (kao npr. u slučaju Engleske Elizabete I.). To je bitno naglasiti radi razlike u pravima, dostojanstvima i obvezama koje su svake od tih kategorija kraljica imale u svo- jim rukama te posljedično i zbog prava prenošenja tih istih povlastica. 65 Za daljnje čitanje o ostacima pogrebnih efigija koje su očuvane u Wes- tminsterskoj opatiji pogledati The Funeral Effigies of Westminster Abbey.

35 Kosana Jovanović kosa s namjerom da efigija pak što više nalikuje pokojnoj supruzi Rikarda II.66 Pri tom se nije stalo samo na tome da efigija što više fizički nalikuje kraljici već je i posebno odijevana kako bi onima koji su prisustvovali pogrebu bilo nedvojbeno jasno koga predstavlja. Tome u prilog također govore podaci koji dolaze iz Wriothelsey kronike koji opisuje pogrebni ceremonijal izveden za kraljicu Elizabetu od Yorka. Njena je efigija bila postavljena iznad kovčega koji je bio pokriven platnom od crnog baršuna ukrašenog s tkaninom srebrne boje u obliku križa. Ponad te tkanine postavljena je efigija kraljice odjevena u njenu najsve- čaniju odjeću uz prisutnost krune koja je postavljena na glavu efigije. Kao dodatak, prsti kraljičine efigije su ukrašeni bogatim prstenjem.67 Nadalje, efigija kraljice Ane od Danske nošena je na posebnoj kočiji koja je bila ukrašena prema smjernicama koje su dolazile iz prakse ukopa kraljeva. Pritom kočija koja je nosila pogrebnu efigiju je ukrašena slikama grbova koji su ukazivali na status pokojnice.68 Dakle, kao što ovi primjeri pokazuju, podjed- naki trud je uložen kako u izradu tako i u prezentaciju efigija korištenih u pogrebima kraljica što dokazuje da je i efigijama kraljica davan isti značaj kao i onima njihovih muževa. Jedno od mogućih objašnjenja zašto je uopće efigija korištena u pogrebnom ceremonijalu kraljica jest to da su ove pogrebne lutke već toliko zaživile kao dio ceremonijala da su pomalo postajale nezamjenjiv segment kraljevskih pogreba. Efigija je dakle bila još jedan od aspekata vezan isključivo uz vlada- juće krugove u srednjem vijeku, ali daleko je od toga da bude smatrana nositeljem tako posebne i značajne stavke vezane uz prijenos vlasti kao što je besmrtnost kraljevskog dostojanstva. Upravo s toga može se argumentirati da je efigija više bila pove-

66 The Funeral Effiges of Westminster Abbey, 51, 52. 67 Manuskript se nalazi u British Library pod brojem BL Additional MS 45131 fols. 41v-47. Ime je dobio jer je činio dio kolekcije koju je stvorio Sir Thomas Wriothelsey. Vidjeti The Funeral Effigies of Westminster Abbey, 46. 68 Isto, 65.

36 Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ... zana sa prestižem nego sa stvarnom simbolikom besmrtnosti kraljevskog dostojanstva. Da bismo što bolje argumentirali koliko je problematično to povezivanje efigija sa simbolikom besmrtnosti kraljevskog dostojanstva treba ilustrirati ranije spomenuti primjer pogreba kralja Edvarda II. Kako je navedeno, prvi slučaj kada je efigija službeno zabilježena kao dio pogrebnog ceremonijala jest bilo za vrijeme ukopa ovog engleskog kralja. Međutim, ako proučimo činjenice koje se dotiču posljednjih dana vladavine i života Edvarda II., postaje jasno da nije moguće zaključiti da je pogrebna efigija ovog kralja simbolizirala besmrtnost njegovog kraljevskog dostojanstva. Dakle, kao što je poznato, kralj Edvard II. bio je prisiljen odstupiti od svoje titule, što je predstavljalo jedan od rijetkih slučajeva abdikacije u engleskoj srednjovje- kovnoj povijesti. Budući da je nasljednik postojao (iako je u vrijeme abdikacije bio još uvijek maloljetan) čin abdikacije nije predstavljao opasnost da će prijestolje ostati prazno niti da bi moglo nastupiti toliko strepljeno stanje interregnuma. Kralj Edvard II. je dakle abdicirao u korist svog sina i nasljednika, budućeg kralja Edvarda III.69 Tim je činom Edvard II. prestao postojati, odnosno uz njegovu osobu se više nije asociralo kra- ljevsko dostojanstvo jer je ono sada bilo u rukama novog kralja, Edvarda III. Nadalje, prošlo je neko vrijeme od kada je Edvard II. odstupio s prijestolja do kada je nastupila smrt, a pak i od vre- mena smrti do ukopa je prošlo neobjašnjivo dugih tri mjeseca.70 Ovdje se neminovno nameće pitanje zašto bi efigija koja je ned- vojbeno korištena u njegovom pogrebu predstavljala besmrtnost kraljevskog dostojanstva, odnosno bila korištena kao sredstvo koje simbolizira prijenos vlasti ukoliko je do takvog prijenosa došlo već podosta prije smrti Edvarda II.? Jedini mogući odgo-

69 Prestwich, Three Edwards, 98. O pravnim aspektima abdikacije i tijeku procesa pogledati Fryde Tyranny and Fall of Edward II, 196. Claire Valente, The Deposition and Abdication of Edward II, English Historical Review, Oxford, Oxford University Press, vol. 113, no. 453, 1998., 852-881. 70 Mortimer, „The Death of Edward II in Berkeley Castle“, 1175-1214.

37 Kosana Jovanović vor na takvo stanje jest da efigija u principu i nije bila osmišljena da simbolizira besmrtnost kraljevskog dostojanstva. Poglavito zbog toga što upravo situacija oko prestanka vlasti Edvarda II. nameće mišljenje da bi bilo izrazito kontraproduktivno simboli- zirati prijenos kraljevskog dostojanstva toliko vremena od kada je ono zaista prešlo u ruke drugog vladara. Drugi primjer koji se može predstaviti za ilustriranje koliko je dvojbeno prihvatiti teoriju po kojoj efigija ima tako jaku simboličku ulogu jest onaj škotske kraljice Marije Stuart. Slučaj gubitka vlasti i nasilne smrti koja je nastupila kod ove kraljice je poznat. Njen sukob sa Elizabetom I. rezultirao je prvo time da je izgubila svoje prijestolje, te je naknadno zarobljena i pogu- bljena pod optužbom vođenja zavjere s ciljem ubojstva engleske kraljice.71 Kako je njezin status to i zahtijevao, kraljica Škotske nakon smrti primila je sve pogrebne počasti. Iako se ne može sa sigurnošću utvrditi da je korištena efigija (naime ne postoje mate- rijalni dokazi u obliku dijela ili čitave pogrebne efigije), ako je za vjerovati izvorima, efigija je ipak bila dio pogrebnog ceremo- nijala kraljice Marije.72 Ukoliko opet prihvatimo interpretaciju efigije kao simbola besmrtnosti kraljevskog dostojanstva onda to predstavlja veliki dinastički problem koji se mogao manifestirati pri pogrebu Marije Stuart. Nije bilo dakle poželjno za nekoga tko je mogao polagati pravo na englesku krunu73 pokazivati da

71 Više o tome kod Retha M. Warnicke, Mary Queen of Scots, London, Rou- tledge, 2006. (u nastavku Warnicke, Mary Queen of Scots). 72 Postoje dva pisana izvora koja opisuju da je upotrebljena efigija u ovom slučaju. To su francuski spisi pod nazivom Les Magnifiques Obseques de la Royne d Ecosse, 8om Aoust 1587, kao i La Mort de la Royne d Ecosse, Dova- riere de France. Uz ta dva pisana svjedočanstva u prilog tvrdnji da je efigija korištena ide i likovni prikaz pogreba kraljice Marije koji portretira korištenje efigije. Taj se likovni prikaz nalazi kao dio rukopisa u British Library pod bro- jem BL Additional MS 35324 fol. 1417. Mora se također napomenuti da postoje i pisani izvori koji ne spominju upotrebu efigije u slučaju pogreba kraljice što znači da se ne može sa sigurnošću utvrditi je li zaista efigija upotrebljena ili nije. Više o tome kod Woodward, Theatre of Death, 85. 73 Marija Stuart, škotska kraljica, po liniji sukcesije prijestolja mogla je sama ili putem svojih potomaka naslijediti englesko prijestolje ukoliko Elizabeta I. ne

38 Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ... je jedan segment pogrebnog ceremonijala omogućavao prijenos vlasti vezan uz tu istu krunu. Samim time može se zaključiti da efigija nije mogla imati takvo simbolički jako značenje inače ne bi bila upotrebljena pri pogrebima Edvarda II. i Marije Stuart koji su nastupili u izrazito teškim okolnostima vezanima uz pitanje prijenosa vlasti u engleskom kraljevstvu. U prilog tome ide i istraživanje koje je provela Elizabeth A. R. Brown. Upravo je ova povjesničarka ponudila neke nove poglede na mjesto efigije unutar pogrebnog ceremonijala. Brown navodi da pogrebna efigija nije bila ta koja je bila nositelj simbolike besmrtnosti kraljevskog dostojanstva. Njezin najveći argument jest tvrdnja da je umjesto efigije postojalo više drugih načina kako da se prikaže prijenos vlasti. Ona pritom ne negira da je efigija imala posebno mjesto unutar ceremonijala, što se ne može poreći zbog časti koja joj je ukazana s upotrebom svečane odjeće, insignija, baldahina ali i prakse koja je vezana uz kasno srednjo- vjekovnu Francusku a to je služenje večere u prisutstvu efigije 74, međutim Brown nastoji dokazati da je Giesey malo prenaglio kad je toliko značajnu simboliku stavio u ruke jedne pogrebne lutke. Promatrajući podatke koji dolaze iz kronika Brown zaključuje da je uloga efigije u pogrebnom ceremonijalu pak bila ta da stimulira ljude da iskažu poštovanje pokojnom kraljevskom tijelu. Brown istovremeno dokazuje da je efigija nadjačana u simboličkom značenju od više konkretnijih stvari koje su predstavljale prijenos vlasti. Ono što pak ona smatra važnim za prijenos vlasti te samim time i besmrtnost kraljevskog dostojanstva jest činjenica da je kraljevo tijelo tretirano kao „živo“ i nakon smrti (putem procesa balzamiranja) što govori o njegovoj tzv. vitalnosti i besmrtnosti. Nadalje, jedan od bitnih čimbenika u očuvanju ideje o kraljevskom

može dati vlastitog nasljednika. Sudbina je htjela da se upravo to i dogodilo pošto je sin Marije Stuart, Jakov naslijedio prijestolje od Elizabete I. koja nije imala direktnog nasljednika. Više kod Warnicke, Mary Queen of Scots. 74 Brown, „Royal Bodies, Effigies, Funeral Meals and Office in Sixteenth Century France“, 437-509.

39 Kosana Jovanović dostojanstvu, odnosno o njenoj vječnosti, jest odavanje počasti mrtvom kralju slaveći njegov život.75 Dodatni segment njenog istraživanja uključuje razmatranje činjenice koju i Giesey (a i mnogi istraživači koji su naslijedili njegov interes za ovu temu) navodi, a to je velika važnost i značaj pridodan ulozi predstavnika parlamenta tijekom pogrebnog cere- monijala. Oni su, kako svojom odjećom tako i svojim ponašanjem tijekom pogreba, ukazivali na to da kraljevsko dostojanstvo dostiže razmjere besmrtnosti upravo kroz njihovu zadaću, odnosno kroz provođenje pravde.76 Posebice je dakle ovdje važno istaknuti tu ulogu koju su imali predstavnici parlamenta a to je bilo predstav- ljanje ideje besmrtnosti pravde. Kada bi predstavnici parlamenta prisustvovali pogrebu kralja njihova je odjeća uvijek bila crvena jer su se vodili pretpostavkom da kraljeva smrt ne utječe na pravdu i zakon jer oni nikad ne „umiru“ odnosno ne nestaju.77 Pošto je kralj bio taj koji je utjelovio tu pravdu i zakon (na koje se obvezao da će ih provoditi svojom krunidbenom zakletvom), kako su onda predstavnici parlamenta mogli nositi crnu odjeću i žalovati kada su kraljevsko dostojanstvo, pravda i zakoni bili besmrtni?78 U samoj procesiji četiri predsjednika parlamenta srednjovjekovne Francuske, odnosno najviši predstavnici suda, držali su četiri kuta tkanine koja je pokrivala lijes nošen u pogrebnoj povorci a ponad koje je postavljena efigija. Njihova odijela bila su žarko crvene boje uz koju je išla i posebna oznaka koja se pripisuje isključivo njihovom statusu, a to je zlatna kopča postavljena na ramena. I crvena boja odijela kao i zlatna kopča smatrali su se reprezenta- cijom kraljevskih insignia (purpurna boja i fibula) koje su nosili oni koji su smatrani dijelom kraljeva tijela.79 Odjeća predstavnika parlamenta nije bila iznimka u pogrebu već je to strogo pravilo

75 Isto, 467. 76 Isto, 485. 77 Woodward, Theatre of Death, 20. Više o pogrebnoj odjeći u Lou Taylor, Mourning Dress, a Costume and Social History, London, George Allen and Unwin, 1988., 66, 71, 252. 78 Za više o toj temi pogledati Kantorowicz, The Kings Two Bodies, 419. 79 Isto, 415- 417.

40 Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ... koje se održava kroz sve francuske i engleske kraljevske pogrebe u srednjem vijeku pa i dalje. Posebna se pažnja usmjerava na odabir crvene kao službene boje koja označava pripadnike sudačke zajednice kao i parla- menta. Ernst H. Kantorowicz, kao još jedan eminentni povjesni- čar koji je proučavao simboliku ceremonijala i njihovu vezu s predstavljanjem prijenosa vlasti, naglašava da je javnost asocirala crvenu odjeću uz predstavnike parlamenta, kao i uz ono što su oni predstavljali, odnosno pravdu. Kantorowicz naglašava brojne primjere kojima pokazuje da je postojala veza između pravde i kralja koju ju utjelovljuje, te koju on onda prenosi na suce i predstavnike parlamenta kao izvršitelje te iste pravde odnosno zakona. Kantorowicz u više navrata dolazi do zaključaka kako je u očima srednjovjekovnog čovjeka pravda uvijek vezana za kralja, a vladar utjelovljuje pravdu jer mu je ona udijeljena od strane samog Boga. Kao takva, pravda sama po sebi ne može biti otuđena iz ruku vladara niti će ona prestati postojati kada kralj premine. Nadalje, kralj odabire predstavnike parlamenta i suce da provode dalje tu pravdu koju on utjelovljuje. Oni će to činiti na način da će poštovati tu ideju da pravda i zakon ne nestaju smrću vladara te će ju provoditi i dalje. Simbolički oni će iskazati kontinuitet u izvršenju pravde kroz ponašanje na pogrebu vladara. I dok svi predstavnici parlamenta dolaze odati počast preminulom kralju oni istovremeno svojom odjećom iskazuju da je jedan aspekt njegove vladavine još uvijek “živ” te da će biti proveden kroz novu osobu koja će zasjesti na prijestolje i samim time utje- loviti pravdu. Dakle, pogrebna je procesija francuskih i engleskih kraljeva bila iznimno neobičan prizor u kojem je većina sudionika zavijenih u crno bila zasjenjena pojavom četvorice sudionika koji su svojom svjetlom odjećom ostavljali snažan dojam te važnu poruku. Ovakav pristup predstavljanju besmrtnosti kraljevskog dostojanstva, čiji vitalni dio čini i utjelovljenje pravde, sigurno je u očima promatrača pogrebne procesije bio simbolički razumlji- viji od korištenja efigije koja je pak sama po sebi evocirala samo uspomenu na pokojnog kralja.

41 Kosana Jovanović

Kao posljednji argument koji govori o drugačijoj interpreta- ciji uloge pogrebnih efigija vratit ćemo se na početak i poslužiti se primjerom fiksnih efigija. Naime, može se nekako izvesti zaključak da model pokretnih efigija nije nastao sam po sebi već da mora postojati nekakav uzor na osnovu kojeg je prva pokretna efigija napravljena. Fiksne efigije bile su dio pogrebnog ceremo- nijala već puno prije uveđenja njihove pokretne inačice. Efigije koje su krasile grobove još u antička vremena bile su prvi uzor za izradu pokretnih efigija.80 Osobe koje su se bavile izradom pokretnih pogrebnih lutki najvjerojatnije su se inspirirali upravo njihovim fiksnim pretečama. Mnogi su primjeri koji ukazuju na sličnosti u izradi obiju vrsta efigija. Gledajući način na koji je prikazano tijelo na fiksnim efigijama, isti princip polaganja tijela je korišten i kod onih pokretnih. Fiksne efigije su izrađivane tako da u što više detalja nalikuju pokojnicima. To je podrazumijevalo detaljan opis crti lica pokojnika kao i ostalih pojedinosti koje su pomogle u tome da javnost točno može percipirati o kome se tu radi. Pokretne efigije, kako je to već navedeno, također idu prema tome da što više fizički nalikuju pokojniku. Nadalje, kako kod fiksnih tako i kod pokretnih efigija dosta se pažnje posvećuje odjeći, bilo da je ona uklesana kao kod fiksne efigije, ili da je nadodana kao u slučaju pokretne. I u ovom slučaju ide se prema iskazivanju što veće realnosti u opisu pokojnika te očuvanju tog opisa za buduće generacije. Dakle, kao zajednička riječ koja povezuje simboliku i jedne i druge vrste efigija može se koristiti riječ uspomena. Primarna ulogu fiksne efigije jest ta da predstavlja uspomenu na preminuloga. Time je fiksna efigija također funkcionirala kao sredstvo za iskazivanje poštovanja prema preminulome. Moguće je zaključiti da kako je pokretna efigija nastala po uzoru na onu fiksnu, ona isto tako prije svega preuzima tu ulogu sredstva za iskazivanje poštovanja, ali s tom

80 Više o tome kod Duffy, The Royal Tombs of Medieval England. Thomas S. R. Boase, Death in the Middle Ages, Mortality, Judgement and Remeberence, New York, McGraw-Hill, 1972.

42 Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ... razlikom da je ona s vremenom postajala aktivniji sudionik u pogrebnom ceremonijalu. Svi ovi primjeri uspijevaju smjestiti efigiju u njenu pravu ulogu unutar pogrebnog ceremonijala, odnosno onu sredstva za iskazivanje poštovanja ali ne i isključivog sredstva za predstav- ljanje besmrtnosti kraljevskog dostojanstva. Može se zaključiti da iako je pokretna efigija postepeno dobivala sve značajnije mjesto unutar pogrebnog ceremonijala nikako nije valjano iz toga izvesti konkluziju da je ona stvorena s namjerom da simbo- lizira besmrtnost kraljevskog dostojanstva s čime bi predstavljala trenutak u kojem nastupa prijenos vlasti. Činjenica da su efigije izrađivane da bi što više fizičke nalikovale pokojnom vladaru te da su uz to odijevane kao on za vrijeme života a ponajviše radi toga što su ukrašavane insignijama, govori nam kakvo je pošto- vanje ukazivano ovoj pogrebnoj lutki. Međutim, istovremeno nam razni praktični dokazi ukazuju da je nemoguća teza da je pokretna efigija isključivo simbolizirala besmrtnost kraljevskog dostojanstva. Činjenica da su efigije korištene u pogrebu kraljica, kao i to da su postojali drugi načini simboliziranja prijenosa kra- ljevskog dostojanstva odnosno vlasti na nasljednika prijestolja, govori nam pak da jedna pogrebna lutka svakako nije dovoljno sofisticirana sprava da bi sama nosila takvu ulogu.

43 Kosana Jovanović

SUMMARY

Kosana Jovanović

PREJUDICE AND MISCONCEPTIONS REGARDING THE USAGE OF THE EFFIGIES IN THE ROYAL FUNERAL CEREMONIES AND THEIR CONNECTION WITH THE REPRESENTATION OF THE ROYAL DIGNITY

This paper aims to present the importance of the portable effigy’s role in the royal funeral ceremony of medieval France and England as well as to question whether the interpretation of this role, as established by Ralph E. Giesey, is a correct one or not. The paper will research how the role of the carrier of the immortality of the royal dignity, attributed to the portable effigy, can be brought to question by several facts that con- tradict such view on the purpose of the effigy. From its first introduction in the funeral ceremony in the 13th century the portable effigy was used with the intention of faithfully representing the defunct monarch. In or- der to do that successfully the effigy was manufactured to resemble the ruler as much as possible (either with physical features or with the usage of the royal garments and insignia, indicating thus also the status of the deceased). However, one must wonder if this is enough to draw the con- clusion that the effigy had the sole purpose of representing the immortal- ity of the royal dignity or if this is in fact a misconception of its role. There are several facts which do not support this interpretation of the role of the effigy in the royal funeral ceremony. This paper will list just a few examples which seem to contradict the general view on the role of the effigy, such as the usage of the portable effigy in the funeral of queen consorts, ones who were not eligible to hold the same powers, prerogatives and dignities as the ruling monarch and as such the pres- ence of the portable effigy in these cases is truly puzzling. Furthermore, the paper will address the issue of the usage of the effigy in the times of the succession crisis, after the death of Edward II and Mary Stuart queen of Scotland, and argue that the effigy could not hold the role of the car- rier of immortality of the royal dignity in these cases for this could have caused great problems for the English throne. The paper will also offer some alternative standpoints on the role of the effigy, such as the ones presented by Elizabeth A. R. Brown or the ones found in the role and the image of the Parliament representatives during the funeral ceremony.

44 Zoran Ladić

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih hodočasnika u kasnom srednjem vijeku s posebnim obzirom na moguće predrasude i nerazumijevanja

Za razliku od istočno-jadranske obale, gdje su za razdoblje srednjeg vijeka, uz rijetke iznimke, gotovo jedini izvori za proučavanju hodočašćenja samo oporuke iz kojih saznajemo zanimljive, ali ipak šture podatke kao odredište hodočašća, ime i spol hodočasnika ili cijenu putovanja, na prostoru zapadne Europe tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka susrećemo raznolika vrela koja omogućuju istraživanje peregrinationes: putopise, rječnike, mape, knjige o cijenama puta, hrane, vina, libri indulgentiarum i drugo.81 Njihov osnovni cilj bio je da se zapadnom hodočasniku olakša putovanje na peregrinationes maiores u udaljena i najsvetija mjesta kakva su, prije svih, bila sv. Jakov u Composteli, Rim i Jeruzalem. Naravno, najviše poda- taka o zemljama, regijama, gradovima, stanovnicima, njihovim

81 O hodočašćima u Hrvatskoj vidi: Josip Kolanović, Prilog povijesti šiben- skih hodočašća u kasnom srednjem vijeku, Croatica Christiana periodica, god. VI, 1982., br. 9, 13-36; Zoran Ladić, Prilog proučavanju hodočašćenja iz Zadra u drugoj polovici 14. stoljeća, Croatica Christiana periodica, god. XVII, br. 32, 17-31; Isti, Odjek pada tvrđave Accon 1291. u Hrvatskoj. O križarskoj vojni kao vidu hodočašća, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povi- jesne i društvene znanosti HAZU, vol. 16, 43-56; Lovorka Čoralić, Odredi- šte Asiz: hodočašća u oporukama hrvatskih iseljenika u Mlecima, Historijski zbornik, 1/2009., 71-90. O izvorima za proučavanje srednjovjekovnih kršćan- skih hodočašća vidi: J. G. Davies, Pilgrimage and Crusade Literature, u: B. N. Sargent-Baur (ed.), Journeys Toward God. Pilgrimage and Crusade, Medieval Institute Publications, Kalamazoo, 1992., 1-30.

45 Zoran Ladić običajima, urbanističkim osobinama gradova, načinu stanovanja i odijevanja ili jeziku pružali su putopisi, uglavnom sastavljani od pripadnika dviju društvenih skupina: svećenstva i učenih laika iz viših društvenih slojeva. Budući da je hodočašće u Jeruzalem smatrano najsvetijim i najblagotvornijim kako za dušu tako i za tijelo vjernika, jer su u Svetoj Zemlji čuvane najautentičnije kršćanske relikvije, najviše itinerara zapisano je upravo vezano uz ovu destinaciju. S obzirom da se pomorsko putovanje zapadnih hodočasnika u Terra sancta velikim dijelom organiziralo preko Venecije kao središnje pomorske luke, a hodočasnički brodovi su duže vrijeme plovili duž istočne obale Jadrana, razumljivo je da se u tim putopisima gotovo uvijek opisuju Istra i Dalmacija i to s raznolikih aspekata.82 Tadašnja zapadna i srednja Europa imale su dva snažna zajednička integracijska čimbenika, odnosno čvrstu crkvenu i političku hijerarhiju, simbolički, a ponekad i stvarno izraženu u osobama pape i cara, koja su, zbog snažnog upliva na sličnosti u kreiranju zapadnih civilizacijskih načela od Poljske i Hrvatske do na Istoku do Španjolske na zapadu, utjecala na smanjenje predrasuda i nerazumijevanja među vjernicima iz raznih europ- skih regija. Ipak, iz nekoliko putopisa koji će ovdje biti ukratko razmotreni, nastojat će se ukazati na neke aspekte predrasuda i nerazumijevanja, ali i izričaja tolerancije i razumijevanja, učenih duhovnih i svjetovnih hodočasnika koji su kao palmarii (kako ih je nazivao Dante) na putu u Palestinu, posjećivali istarske i dalmatinske komune, upoznavali njihove stanovnike, svje- tovne i duhovne običaje, jezike, oblike društvenog ponašanja i slično, a koje su oni zapisivali u svojim itinerarima. Pri tome su hodočasnici-putopisci, svjesno ili podsvjesno, često ukazivali na civilizacijske razlike u odnosu na društvena okruženja iz kojih su sami dolazili. Naime, putopisi hodočasnika, osobito onih sklonih razmatranjima raznolikih civilizacijskih izričaja,

82 O pomorskim putovima koje su koristili hodočasnici na istočnoj obali Jadrana vidi: Zoran Ladić, Prilog proučavanju hodočašćenja iz Zadra, Karta 1, 17-31

46 Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ... ispunjeni su njihovim subjektivnim stavovima, nerijetko punim čuđenja, nerazumijevanja pa čak i odbojnosti prema društvu, ljudima i običajima na našoj obali. Pri tome, ipak, treba istaknuti da su i među pojedinim hodo- časnicima-putopiscima postojale vidljive razlike u pristupu ovoj problematici, a koje su ponajviše ovisile o njihovoj društvenoj ulozi i motivaciji. Tako su oni hodočasnici, koji su se u Svetu Zemlju uputili iz isključivo pobožnih pobuda, u prvom redu svećenici, bili manje zaokupljeni opisima, pa i subjektivnim pro- cjenama civilizacijskih osobina stanovnika istočno-jadranskih gradova i komuna. Nasuprot njima, svjetovni velikaši, bogati patriciji i drugi pripadnici svjetovnih društvenih elita, za koje je hodočašće u Svetu Zemlju bio podjednako pobožni peregrinatio, izraz želje za avanturizmom, a ponekad je imao i gotovo isklju- čivo poslovne namjere, te je bio snažno potaknut svjetovnim renesansnim promišljanjem života u kojem se putovanje cijenilo kao vid učenja i širenja osobnih intelektualnih vidika, bili su znatno više skloni iskazivati svoje subjektivne procjene te su subjektivnim opisima običaja i jezika lokalnog stanovništva, a osobito svojim primitivnim antropološkim procjenama ljudi na istočnoj obali Jadrana posvećivali znatno više pažnje. Prvu su skupinu hodočasnika, koji su hodočašće doživljavali primarno kao pobožni čin i vid pokore, znatno više zanimale relikvije čuvane u komunalnim sakralnim objektima, crkvena struktura komuna, lokalni komunalni kultovi svetaca, odnosno gradovi i komune kao civitas sacra ili barem kao pokušaj približavanja tom idealu kršćanskog urbanog života.83 Obično se radilo o svećenstvu, osobito o franjevcima i dominikan- cima – koje su zanimali oni aspekti uljudbe koji su pripadali općem europskom nasljeđu te su bili temelj stvaranja zajed- ničke europske civilizacije. Nasuprot njima, gore spomenuti laici, iako im se ne smije zanijekati i pobožna dimenzija, bili

83 O pojmu i ideji civitas sacra vidi: Banker, James R., Death in the Com- munity. Memorialization and Confraternities in an Italian Commune in the Late Middle Ages, University of Georgia Press, Athens and London 1988., 176-178.

47 Zoran Ladić su znatno skloniji razmatrati, a potom i uspoređivati uz puno predrasuda i nerazumijevanja, materijalne norme iz njihova vlastita života (standard života, materijalnu kulturu, odjeću, jezik, i drugo) s njima nepoznatim civilizacijskim normama i tradicijama – specifičnim društvenim i političkim odnosima, svakodnevnom životu izraženom kroz jezik, hranu, piće, odnose muškaraca i žena, smještaj i slično. Budući da gradove i ljude na našoj obali nisu promatrali kroz snažno integrativni crkveno-religiozni aspekt, njihova je tendencija uvijek bila u naglašavanju različitosti u odnosu na gradove ili regije kojima su vladali ili iz kojih su sami dolazili. Dakle, osnovna razlika između dviju navedenih skupina, koja se nužno odrazila i na opis naših krajeva, komuna i stanovnika bila je u tome što su svećenici, a radilo se uglavnom o vrlo obrazovanim osobama, težili prikupiti spoznaje o raznim kršćanskim civilizacijskim tradicijama koje, koliko god su povremeno bile različite od onih u njihovim zemljama (primjerice hrvatski crkveno slavenski kao liturgijski jezik), još uvije imale mnogo toga zajedničkog s europskom crkvenom tradicijom te su mogle biti duhovno i intelektualno identificirane i smještene u opće zapadno-kršćan- ske okvire. Takvi su putopisi često pisani bez mnogo predra- suda i nerazumijevanja i neovisno o podrijetlu tih svećenika putopisaca. Nasuprot tih sacerdotes ili fratres, velikaši i drugi svjetovni velikodostojnici iz Engleske, Francuske ili Svetog Rimskog Carstva u svojim su bilješkama težište stavljali na izričaje svakodnevnog života, osobito na životni standard i gospodarstvo njima često nerazumljivog komunalnog društve- nog uređenja, na nerazumljivi jezik ili vanjski tjelesni izgled koji je često rezultirao primitivnim antropološkim ocjenama. Sve to je bilo plodno tlo za stvaranje predrasuda i nerazumije- vanja. Konačno, valja istaknuti da je itinerara koje su bilježile žene u kasnom srednjovjekovlju bilo vrlo malo. Među njima je osobito zanimljiv onaj Engleskinje Margery Kempe, žene rođene u bogatoj građanskoj obitelji 1373., koja je krenula u hodočašće u Svetu Zemlju 1413., da bi se u Englesku vratila

48 Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...

1415. godine. No, njezin je putopis zapravo opis osobnog, unu- trašnjeg, mističnog putovanja i potpuno netipičan za putopise koje su sastavljali muškarci. Zbog nedostatka ženskih putopisa teško se može razmatrati pitanje koliko je spol utjecao na njihov sadržaj, koliko je izražena razlika u muškom i ženskom pristupu pisanju putopisa, a prije svega razlike u doživljaju i pristupu prema drugim narodima, običajima i civilizacijskim okruženjima.

ŠIMUN DE SIMONIS O ISTOČNOJ OBALI JADRANA

Budući da je za kasno srednjovjekovlje sačuvano nekoliko desetaka putopisa, a u kojima su djelomično opisane zajednice, društva i ljudi na istočnoj obali Jadrana, ovdje je primjereno ograničiti se na tek nekoliko njih i to tako da svaka od spome- nutih skupina bude donekle zastupljena.84 Jedan od najstarijih onovremenih hodočasničkih putopisa u kojem je opisana i naša obala jest onaj irskog franjevca Šimuna de Simonis (FitzSim- mons) iz 1322.-1323. godine.85 Njegov civilizacijski vidokrug uvjetovan osobnom mobilnošću, unatoč tome što je pripadao visokoj crkvenoj hijerarhiji Irske, do trenutka njegova odlaska ad pereginationem in Terra Sancta, vjerojatno je bio ograničen

84 Kao jedan od novijih radova o stranim, odnosno njemačkim, hodočasni- cima u Svetu Zemlju i njihovim opisima naših krajeva vidi: Krešimir Kužić, Vjersko stanje na hrvatskoj obali prema putopisima njemačkih hodočasnika (14.-17. st.), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 28 (2010.), 49-66. 85 Neke od srednjovjekovnih i ranomodernih itinerara objelodanio je: Petar Matković, Putovanja po Balkanskom poluotoku za srednjega vijeka, Rad JAZU, knj. 42, Zagreb 1878., 56–184; Isti, Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI. vieka, Rad JAZU, knj. 56, Zagreb 1881., 141-232. Isti je autor do konca 19. sto- ljeća objelodanio još pet kritičkih izdanja hodočasničkih dnevnika i putopisa u kojima se opisuju naši krajevi, a koji predstavljaju vrlo vrijedan izvor za prou- čavanje kasnosrednjovjekovne i renesansne prošlosti hrvatskih zemalja. Tekst itinerara Šimuna de Simonis objelodanjen je u knj. 42, 56-184.

49 Zoran Ladić na putovanja Irskom i možda na britansko otočje. Već dolazak na kontinent u njemu je izazvao određeni kulturološki, ali i zemljopisni šok jer su napuštene zelene doline i pitomi krajo- lici Irske. Naime, Francuska i sjeverna Italija, a osobito Alpe geografski se bitno razlikuju od Irske. Za nas njegov putopis postaje zanimljiv u trenutku kada je 19. kolovoza 1323. krenuo iz Venecije za Palestinu. Taj pomorski put tradicionalno je veli- kim dijelom prolazio našom obalom. Šimun je izložio opsežan opis luka i gradova, udaljenost između pojedinih postaja, a u kojima je tijekom puta boravio kraće ili duže vrijeme. No, za razliku od kasnijih pisaca hodočasničke literature, kakav je bio primjerice Dubrovčanin Bartol Đurđević, Šimun je, znajući da je njegov itinerar jedan od prvih dostupan zapadnim čitate- ljima, ipak pokazao određen interes za sve, kako duhovno tako i svjetovno, što je vidio na putu. Opisujući Istru i Dalmaciju bio je sklon isticanju političkih informacija, pa je primjerice za Pulu zabilježio kako je pripadala Mlečanima. Osobito je pozitivno bio naklonjen Zadru, gradu koji je, sa 10 000 stanov- nika, tada spadao u skupinu srednje velikih europskih gradova, a koji je opisao kao «grad veoma bogat i dobro utvrđen… koji leži u provinciji Dalmaciji kojom također upravljaju Mlečani». Naravno, radi se o Zadru prije opsade 1346. i kuge 1348., gradu kojeg je razdoblje pravog procvata tek očekivalo u vri- jeme velikog Ludovika I. Anžuvinca. Šimun donosi i određene etnografske podatke bez predrasuda te kaže da se «u Zadru žene lijepo ukrašavaju, na glavi neke nose rogati ukras, neke duguljasti i kvadratni, neke ogromne i okrugle šešire kako bi ih štitili od sunca i oluja». Za Dubrovnik je zapisao da je «veoma bogat grad, utvrđen visokim kulama, a njime također vladaju Mlečani». No, Šimun, kao pripadnik visoke crkvene hijerarhije brzo uočava nepravilnosti vezane uz crkvene dogme i kanonske zakone u Dubrovniku, te upozorava da je u gradu nastanjen velik broj Slavena barbara, pritom misleći na pravoslavne uglavnom iz Raške, zatim patarena odnosno bosanskih krstjana, za koje kaže da su trgovci šizmatici i heretici, a koji su se i odjećom

50 Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ... i jezikom znatno razlikovali od domaćih katoličkih Latina. Teološki obrazovan, Šimun naglašava da su mnogi Slaveni prihvatili obred šizmatika, misleći na grčki obred, za razliku od drugih, zapadnijih, Slavena (Čeha, Slovaka ili Hrvata) koji su prihvatili latinski obred i priznavali primat rimske crkve. Dakle, čak iako Šimun, kada razmatra svjetovnu domenu života, pozitivno govori o ljudima i gradovima, u trenutku kada se dotiče Crkve, dakle religiozno-teoloških pitanja koje su njega najviše zanimale, on se ne libi kritizirati i s vrlo negativnom intonacijom pokazati značajne osobne predrasude. Budući da ne poznaje dovoljno lokalnu političku i gospodarsku situaciju, sklon je i u crkvenim pitanjima uopćavati stvari. Dakle, Šimun gubi razumijevanje u opisima tek onda kada dotiče tada najjači europski integrativni element - pripadnost zapadnoj Crkvi i neprikosnoven autoritet pape i rimske kurije. Sve u svemu, što se tiče heretika i šizmatika na istočnoj obali Jadrana, Šimun ne pokazuje nikakvo razumijevanje i, baš kao i dominikanci, zastupa njihovo konačno, ako ne istrebljenje, onda barem pre- obraćenje koristeći se raspravama i inkvizicijskim metodama.

FELIKS FABRI O ISTOČNOJ OBALI JADRANA

Više od stoljeća i pol kasnije, na koncu 15. stoljeća, svoj je detaljan putopis peregrinatio u Svetu Zemlju zabilježio dominikanac Feliks Fabri (Schmidt) iz Ulma u Njemačkoj, a koji je započeo 1483. godine, i na koji se zaputio s četiri njemačka svjetovna velikaša, nekoliko slugu i svećenika.86 Na put su krenuli brodom iz Venecije uglavivši detaljan i opsežan sporazum sa kapetanom broda. No, za ovaj je rad zanimljivo

86 Putopis Felixa Fabrija u engleskom prijevodu naslovljen je The Book of the Wanderings of Brother Felix Fabri, a ovdje je izvršena analiza prema sljedećem izdanju: Felix Fabri (circa 1480-1483 A.D.) Based on the Palestine Pilgrims’ Text Society Editon, Vol. I (Part I), trans. Aubrey Stewart, M.A., London 1896.

51 Zoran Ladić da Feliks ističe da su na galiji služile osobe koje su znale bar tri jezika - slavenski, grčki i talijanski - a većina njih i turski, što jasno pokazuje da, unatoč mogućim predrasudama prema stranoj posadi sastavljenoj dijelom i od doseljenika – prebjega pred Osmanlijama iz naših krajeva, čak niti pripadnici visokog klera nisu bili negativno nastrojeni jer im je bilo jasno da bi, bez njihove pomoći, imali relativno male šanse izvršiti hodočašće ad sanctum sepulchrum, odnosna do Svetog groba. Zbog toga prema njima nisu smjeli iskazivati predrasude. Iako su bili poligloti, što im sam Feliks priznaje, te odlični pomorci, kao što su pokazali više puta tijekom puta, Feliks ih je ipak bio sklon optuživati za sitne krađe na brodu. Određene predrasude Feliks iskazuje i prema hodočasnicima iz drugih naroda, čak i onima koji su kulturološki i civilizacijski bili bliski njegovom narodu. Tako, opisujući večeri i noći na galiji, a naviknut na miran san u svojoj samostanskoj ćeliji, Feliks se osobito žalio na Flamance koji su gotovo cijele noći bili pijani, psovali su, hrkali, znojili se i slično. Time, je naravno, želio upozoriti buduće hodočasnike da dobro pripaze s kim putuju te da osobito izbjegavaju, polazeći od osobnog iskustva, nekulturne Flamance. Kao i većini ono- vremenih hodočasnika, i Feliksu je prva stanica nakon odlaska iz Venecije bila Poreč za kojeg Feliks kaže da je u Istri, ali koja pripada provinciji Dalmaciji. Zašto je Feliks tako definirao odnos Istre i Dalmacije? Ovdje je nužno ukazati na jednu digresiju, a to su opće nepoznanice i nedoumice o geografskoj definiciji i podjeli hrvatskih i njima bliskih regija na kontinentu ili na istočnoj obali Jadrana. Ona je bila karakterističan motiv u gotovo svim putopisima i nije bila uvjetovana subjektivnim predrasudama pojedinih putopisaca, već njihovim neznanjem. Naime, gotovo su se svi putopisci, bilo kle- rici ili laici, intelektualno naprezali u težnji da shvate što su, kome su podređeni i dokle sežu provincia/regnum Sclavonie, regnum Croatie, regnum Hungarie, provincia Istria i regnum odnosno provincia Dalmatia, koje su povijesne, zemljopisne i političke poveznice među njima, te kako razjasniti komplicirano pitanje

52 Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ... političke dominacije ili podređenosti ovih kraljevina i provincija. Ipak, većina putopisaca promatranih u ovom radu, naravno oni poslije početka 15. stoljeća, složna je u jednome, a to je da su provincia Istria i provincia Dalmatia, izuzev Dubrovnika, bile podložne središnjim vlastima u Veneciji i pripadale su Mletačkoj Republici. Naravno, putopisci iz vremena Anžuvinaca, dakle iz 14. stoljeća, bili su znatno oprezniji i barem su regnum Dalmatie razumijevali kao dio Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. No, nastavimo s Fabrijevim putopisom. Budući da, zbog nevremena, nisu mogli pristati u Poreču kao jednoj od glavnih postaja, pristali su u Rovinju. Rovinj, prema Fabriju, nije bila uobičajena hodočasnička luka, iako je bila bogata i sigurna komuna. U gradu su se hodočasnici mogli okrijepiti, dobiti zalihe hrane i pića. Naravno, Feliks kao svećenik značajan dio opisa komune posvećuje crkvenim objektima, liturgijski pitanjima i moćima u gradu, posebno ističući relikvije sv. Eufemije. Kao i većina svećenika-putopisaca, a za razliku od svjetovnih velikaša i patricija, Feliks se nije žalio na hranu, iako je ona zasigurno bila ispod razine na koju je navikla većina bogatih hodočasnika. Zbog nemirnog mora, svi su hodočasnici morali prenoćiti u skromnoj taverni u gradu, na koju se Feliks također nije žalio, osobito zato što je dobio i odlično pripremljen obrok od osobnog kuhara jed- nog od velikaša. Feliks je također dobrohotnim riječima opisao i izlet franjevcima na otočiću sv. Franje za koje kaže da su ih lijepo primili i ugostili. Osmanlije su u to vrijeme ušli duboko u Hrvatsku, Bosna je davno osvojena, a brojni izbjeglice, kao svjedoče bilježnički spisi istarskih komuna, naselili su se i u Istri. Zbog toga Feliks kazuje kako su ih Rovinjani prestrašili strašnim pričama o Osmanlijama koji su harali kopnom i morem po Dal- maciji. Slijedećeg dana došli su do Kvarnera, opasnog mjesta sa kojeg su vidjeli «kako se zemlja Dalmatinaca i Hrvata velikim planinama odvaja od zemlje Ugara». Feliks se sada još jednom pokazuje kao jedan od najbenevolentnijih stranih putopisaca – hodočasnika i posredno hvali lokalno stanovništvo jer je postavilo razne znakove za strane brodove kako bi pronašli sigurne luke i

53 Zoran Ladić uvale za pristajanje broda. Tako kontinuirano isticanje i inzisti- ranje na praktičnim sposobnostima i organiziranosti stanovništva istočnog Jadrana još jednom jasno ukazuje da je Feliks bio doista pravi palmarius – svećenik potaknut postizanjem samo jednog cilja – susret sa relikvijama Isusa Krista. Upravo takav stav i razmišljanje utjecali su na njegovo pozitivno poimanje našeg sta- novništva i načina života. Zatim je Feliksov brod mirno pristao u Osoru. Slijedi još jedan, u osnovi iskren opis pobožnog hodočasnika iz bogatog njemačkog grada Ulma. Ne htjevši cijeli dan ostati na brodu, ovaj palmarius i dio hodočasnika uputio se prema unutrašnjosti otoka. No, i tamo gdje bi se većina hodočasnika, osobito onih sklonih renesansnom avanturizmu, ali i komforu u skladu sa staleškom pripadnošću, žalila na nikakve uvjete za preživljavanje, Feliks je nastojao zadržati svoj pozitivan duh i biti objektivan. Njegov je racionalistički pristup prema ljudima i društvu istočne obale Jadrana bio, kao što pokazuje i ovaj primjer, utemeljen na nastojanju da prikupi što više informacija kako bi izložio što objektivniju ocjenu određenog trenutka. To još jednom ukazuje na njegovu sposobnost razumijevanja ukupnog povijesnog stanja, a ne na jednostavno okrivljavanje i predrasude prema lokalnom stanovništvu zbog njihove nespo- sobnosti i nekulture. Tako on navodi kako su nakon dugog hoda došli u unutrašnjost otoka Lošinja i naišli na straćare u kojima su živjeli izrazito siromašni Slaveni, možda izbjeglice iz hrvatskog zaleđa, koji nisu imali ništa u svom domu osim nekih korijena, koje su sušili na suncu i pretvarali u brašno te pekli kao kruh. No, i tako siromašni i skromni, oni nisu uskratili hodočasnicima nešto tog bezukusnog i vrlo crnog i tvrdog kruha. Budući da nije bilo drugih kuća, hodočasnička svita stranaca konačno se vratila na galiju. I prije nego se vratio na galiju, Feliks je uočio jednog lokalnog dominikanca koji je trčao prema njemu s ciljem, kako je Feliks razumio, da isprosi nešto kruha od hodočasnika. Ali, čak ni taj nije znao ni latinski, ni talijanski ni njemački «jer je bio Dalmatinac ili Slaven». To je jedan od onih pomalo

54 Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ... iznenađujućih podataka koje donosi Feliks, jer je u ovo doba većina naših dominikanaca poznavala barem lingua communis Europe odnosno latinski. Feliks nije znao da je većina stanov- ništva Hrvatskog primorja i kvarnerskog otočja, za razliku od Dalmacije, bila hrvatska, pa se donekle može razumjeti kako spomenuti dominikanac, koji je možda i bio Hrvat, nije znao latinski. Konačno, nakon još dva dana provedena na otoku zbog oluje, trećeg su dana krenuli i stigli u Zadar. U Zadru se nisu zadržavali, jer je u gradu vladala kuga - trajna pošast urbanih sredina, već su samo uzeli svježu vodu i iz daljine vidjeli antičke ostatke Zadra kojima se Feliks divio, prisjećajući se antičkog sjaja Rimskog Carstva. Budući da ih je vrijeme služilo, galija je brzo plovila pa su pored Brača i Hvara samo prošli. Feliksov brod se zaustavio u Korčuli – još jednoj stalnoj postaji na pomorskom hodoča- sničkom putu, gdje su od stanovnika ponovno čuli o grozotama koje su osmanlijske vojne jedinice činile u zaleđima i distrik- tima dalmatinskih gradova. No, Feliks grad opisuje kao odlično utvrđen te kao civitas sa sjedištem biskupa. Sljedećeg dana su stigli u Dubrovnik, koji je nazvao glavnim gradom Slavonije i Dalmacije čime je još jednom pokazao određeno nesnalaženje i nepoznavanje političke i zemljopisne terminologije. No, čak ni tu tom gradu, kaže Feliks nije bilo gostinjca u kojem se moglo pristojno prespavati i okrijepiti. Čudno, obzirom na istraživanja pojedinih hrvatskih povjesničara o postojanju niza dubrovačkih krčmi koje su rado primale strance. Čini se da Feliksu jedno- stavno nije odgovarao smještaj u nekoj taverni, pa je uspio urediti da on, njegov svjetovni gospodar Georg von Stein i neki drugi velikaši dobiju prenoćište kod lokalnih dominikanaca. Za novac koji je von Stein isplatio dobili su dobro jelo i vrhunsko slavensko vino te su bili uljudno prihvaćeni. Dubrovnik je Feliks detaljno opisao kao predivan grad odlično utvrđen. Iz svega spomenutog jasno je da je Feliks, pored toga što je bio učen, bio i izuzetno važan pasivni član posade, prije svega zbog toga jer je bio dominikanski redovnik koji je u čvrstoj mreži redovništva

55 Zoran Ladić u Istri i Dalmaciji, gdje nije bilo komune bez dominikanskog konventa, uvijek nalazio načina da se snađe i profitira iz trenutne situacije. Ovaj trenutak još jednom pokazuje da je upravo Crkva bila integrativni element, poveznica cijele zapadne i srednje Europe, a Feliks je to vrlo dobro znao koristiti. Upravo dimen- zija uklopljenosti Feliksa Fabrija kroz Crkvu u ukupno europsko društvo, njegova integriranost u čvrstu i ujednačenu mrežu crkvenih institucija ma gdje god u Europi bio, učinila je Feliksa fleksibilnijim u stavovima i razmišljanjima i time naklonjenijim prema narodu i stanovništvu koje do tada nije poznavao. Za njega je zajedništvo bilo izraženo prije svega u jasnoj katoličkoj hijerarhiji, pri čemu su zajednička katolička liturgija i raznoliki oblici izražavanja pobožnosti pripadnika svih društvenih slojeva istočno-jadranskih komuna bili čimbenici koje je on odmah prepoznavao kao istovjetne onima iz kraja i grada iz kojeg je bio podrijetlom. Tako je Feliks osjećao zajedništvo sa svojom istočno-jadranskom braćom koji su, baš kao i ostali stanovnici zapadne i srednje Europe, činili universitas Christianorum i to sve do onog trenutka dok nije primijetio heretike ili šizmatike.

PERO TAFUR O ISTOČNOJ OBALI JADRANA

Od svjetovnih hodočasnika koji su u itinerarima opisivali osobine naše obale jedan od najslabije poznatih u hrvatskoj historiografiji je Pero Tafur, vjerojatno rođen u Cordobi u Španjolskoj, član ugledne i bogate obitelji koja je pripadala društvenoj skupini hidalga odnosno vitezova.87 U prvoj polovini 15. stoljeća Tafur je putovao sjevernom Italijom, Njemačkom, Danskom, Austrijom i Ugarskom. Na odlazak u hodočašće Pero se odlučio djelomično nadahnut tipičnom znatiželjom renesansnog duha i ideja, ali i potaknut trgovačkim razlozima i

87 Razmatranja vezana uz Perovo putovanje istočnom obalmo Jadrana uči- njena su prema: Pero Tafur, Travels and Adventures, 1435-1439., E. Denison Ross and Eileen Power (eds.), George Routlege & Sons, London 1926.

56 Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ... interesima za poslovnim putovanjima u Egipat, Palestinu, Kon- stantinopol, čak i na priobalje Crnog mora. No, Tafur zasigurno nije bio osoba koju je na putovanja ponukala u renesansi također moderna ideja «putovanja kao iskupljenja» pri čemu je travel bio pojam koji je trebao označavati težak tjelesni rad odnosno napor. Za njega je putovanje, ponovno u renesansnom duhu, bilo istraživanje i osvajanje, odnosno muška aktivnost koja se može opisati riječju avanturizam. U tom je smislu hodočasnička motivacija Tafura bila oprečna ideji Feliksa Fabrija o stabi- litas in peregrinatione, dakle učvršćenja kršćanske vjere kroz prostor-vremensko putovanje i prolazak kroz razna zemaljska iskušenja.88 Pero Tafur, autor djela Putovanja i avanture, svoje je putovanje u Palestinu započeo u svibnju 1436., dakako iz Venecije. U cijelom njegovom itineraru, oprečno od Fabrijeva, potpuno je zanemarena duhovna strana hodočašća. Njega zanimaju gole činjenice, naravno u okvirima gore spomenutih renesansnih toposa. Ipak, Pero piše kako je njegov brod isplovio iz Venecije nakon što su svi primili blagoslov, da bi se zaputili prema Esclavonii odnosno Dalmaciji putujući lijevim stranom venecijanskog zaljeva, odnosno istočnim dijelom jadranske obale. Jasno, kao svjetovna osoba s trgovačkim interesima Tafur je bio vrlo dobro upoznat sa činjenicom da najveći dio istočnog Jadrana pripada Mletačkoj Republici. No, u svojem izvještaju o putovanju istočnom obalom Jadrana vrlo je kratak i suhoparan. Napominje da su ovdje smješteni brojni gradovi i otoci sa sigur- nim lukama u kojima se mogu nabaviti nužne stvari (prije svega hrana i piće ) za nastavak puta prema Terra Sancta. Nakon prvog dana plovidbe, baš kao što je to bezuspješno namjeravao i brod kojim je putovao Feliks Fabri, Perova je galija pristala u Poreču. Sljedeću stanicu koju spominje je Zadar za koji točno navodi

88 Primjereno je na ovom mjestu istaknuti da su hodočašća bila jedini način na koji je i ženama u srednjem vijeku i renesansi, unutar njihova svakodnevnog života, bila dopuštena pokretljivost, ne sama na prostor izvan kuće i ne samo izvan granica njihove domicilne komune ili regije, već i mobilnost znatno većeg prostornog dosega - odlazak na peregrinationes mairoes u Rim, Sv. Jakov u Composteli, pa čak i na drugi kontinent - u Svetu Zemlju.

57 Zoran Ladić da je «grad Mlečana». Kao i neki drugi manje zainteresirani onovremeni putnici i hodočasnici prema Levantu, jedini sljedeći grad koji je po Tafuru bio vrijedan spomena bio je Dubrovnik za koji, zanimljivo, kaže da je pod gospodstvom cara Svetog Rim- skog Carstva, dakle Žigmunda. Skroman u opisima putovanja, Pero tek šturo navodi da su na putu od Zadra do Dubrovnika prolazili pored niza otoka koji su pripadali provinciji Esclavonii, te kaže da su neki bili nastanjeni, a neki pusti. Za Slavoniju, odnosno Dalmaciju (baš kao i Fabri i Tafur je prilično nesiguran u zemljopisnom definiranju pojedinih hrvatskih regija) kaže još da je vrlo brdovita sa visokim planinama, škrta zemljom i stje- novita. Sve ovo zorno ukazuje koliko je Pero bio nezainteresiran za opisivanje svog doživljaja komunalnih urbanih društava, čak i tako značajnih komuna kao Zadar i Dubrovnik koje u to vri- jeme zasigurno nisu bile slabije razvijena od većine značajnijih komuna diljem sjevernog Mediterana, pa i onih u Španjolskoj. Crkvena i pobožna problematika, koja je zanimala svakog pismenog hodočasnika na putu u Palestinu, renesansnog Tafura uopće nije zanimala, na što ukazuje činjenica da ne donosi opise crkava, katedrala, relikvija ili liturgijske prakse klera i svjetov- nog stanovništva pojedinih gradova. No, osobito je zanimljivo da ga je, kao Španjolca vjerojatno niskog rasta, zadivila jedna antropološka osobina, naime visina stanovnika Dalmacije za koje kaže «da su najviši koje ikada vidio», a doista je mnogo putovao. No, da njegova antropološka procjena, koja u ovom slučaju zasigurno nije bila pretjerana, ne bi imala prizvuk pre- tjeranog čuđenja i divljenja, Pero je dodao: «ali, kakvi su ti ljudi barbari!», ne obrazlažući svoj stav o ljudima koji su pripadali istom civilizacijskom okruženju. Istina, Pero Tafur je pripadao uglednoj viteškoj odnosno plemićkoj obitelji, koja je, a u duhu renesanse, svoje podrijetlo povezala s Konstantinopolom.89 Svojim je riječima o «barbarima» Tafur pokazao jasan prijezir, ne samo prema siromašnima i nižim društvenim slojevima, već i

89 Baš kao što su neke naše velikaške obitelji, primjerice Frankapani, u rene- sansnom razdoblju tvrdile da potječu od antičkih patricijskih obitelji iz Rima.

58 Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ... prema pripadnicima patricijata u istočno-jadranskim komunama koji su nerijetko bili vrlo bogati, školovani na sveučilištima u Padovi i Bologni, povezani sa uglednim osobama od Budima do Venecije i Rima, imali vrlo izražen osjećaj za suvremene tijekove u umjetnosti i književnosti te bili patroni umjetnika i posjednici velikih privatnih kućnih biblioteka. Kao da ništa nije rekao, Pero nastavlja da se u Dalmaciji (odnosno, kako je naziva, Esclavonia) uzgajaju i dresiraju najbolji sokolovi na svijetu, izuzev norveških. Uz to, kaže da je cijela Slavonija vrlo bogata srebrom. Iz spomenutog se jasno uočava što je bilo u središtu njegova interesa. To su, prije svega, bili trgovina i profit, dok se peregrinatio religiosa, odnosno hodočasnička duhovnost, jedva naziru u njegovim razmišljanjima vezanima uz peregrinatio in Terra Sancta. Njegov odgoj kao pripadnika španjolskog ple- mićkog staleža bio je pun predrasuda i samo ga je ponukao na izražavanje nerazumijevanja i superiorne subjektivnosti prema običajima i svakodnevnom životu pripadnika naroda o čijem je svjetovnom društvenom uređenju vrlo malo znao. Tofur zasi- gurno nije bio upućen u činjenicu da je i u Esclavonii, dakle u dalmatinskom zaleđu, bilo plemstva koje se, ne samo političkim utjecajem i gospodarskim bogatstvom, nego i znanstveno-kul- turnim ukusom, pismenošću i mecenatstvom znatno izdizalo iznad njegove osobne i razine njegove obitelji.90 Nakon Tafurovih dugih opisa događaja koji slijede na putu u Konstantinopol, na Levant i još dalje, među Tatare i turkijske narode, a koji podsjećaju na opise iz romana Baudolina,91 Pero Tafur se, nakon dužeg izbivanja, vraća u Europu i na područje Esclavonie. Za grad Dubrovnik opetovano kaže da je «pro- vincija»(!) pod vlašću njemačkog cara, ali dodaje i neke nove podatke. Tako kaže da je opasan iznimno čvrstim zidinama, potvrđuje poznatu činjenicu da je Dubrovnik imao vrlo razvi- jene trgovačke veze diljem Europe kao i da se nalazi nasuprot

90 Spomenimo se samo magnatskih obitelji Frankapana, Šubića, Nelipića ili Vukčića-Hrvatinića. 91 Umberto Eco, Baudolino, Izvori, Zagreb 2001.

59 Zoran Ladić gradu Anconi na Apeninskom poluotoku. Konačno, ističe da je Esclavonia među domaćim ljudima poznata kao Dalmacija. Zbog utjecaja dvorske kulture u kojoj je sam odgajan, Pero je vrlo naklonjen kulturi lova pa ne čudi opčinjenost sokolima, a za one s područja Esclavonie opetovano ističe da su rijetko lijepi primjerci. Također opet ponavlja da su ljudi koji nastanjuju ovo područje, a osobito okolne planine, vrlo visoki, dapače toliko visoki kakve nigdje nije vidio. Tafur donosi još nekoliko osobnih dojmova, naravno neveza- nih uz pobožnost, unatoč isticanju da je na put odlučio krenuti kao palmarius, nego vezanih uz gospodarstvo. Tako ističe bro- darstvo kao važnu privrednu granu istočno-jadranskih komuna, te napominje da je razlog tome u izvrsnim prirodnim i geološkim preduvjetima – mirno oblikovanim uvalama i lukama. Pri tome ističe kako je to u potpunoj suprotnosti sa geološkim uvjetima karakterističnim za apeninsku stranu Jadrana. Iskreno je zadiv- ljen razvedenošću istočno-jadranske obale te ljepotom brojnih naseljenih i nenaseljenih otoka. Na povratku je Tafur posjetio i Split, grad srednje veličine po prostoru i broju stanovnika,92 gdje je, čini se, boravio nekoliko dana. Tijekom povratka u Europu Pero se, ispunivši svoj primarni cilj uspostave trgovačkih veza na Levantu, donekle opustio te je usmjerio svoj interes i prema religioznim aspektima života Dalmatinaca. Kako je očigledno načuo od lokalnih duhovnih i svjetovnih humanista, koji su tada već snažno promicali kult sv. Jeronima kao simbola jedinstva provincije Dalmacije te sv. Kristofora (pomalo čudno, jer su se Kristoforom kao nebeskim zaštitnikom njihove komune već nekoliko stoljeća dičili Rabljani), ova dvojica svetaca rođena su u Splitu. Naime, neki učeni Splićani ispričali su mu legendu o

92 Prema izračunima T. Raukar Split je tijekom 15. stoljeća imao oko 5000 stanovnika i to samo u trenucima mirnog razvitka odnosno blagostanja i nepo- stojanja epidemioloških katastrofa izazvanih raznim zaraznim boleštinama, a prije svega kugom. Tomislav Raukar, Društvene strukture u mletačkoj Dalma- ciji, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. do početka 20. stoljeća), ur. Mir- jana Gross, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1981., 108.

60 Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ... sv. Kristoforu koji je nekoć u Splitu prenosio siromašne ljude koji nisu mogli platiti brod preko nekog pomorskog usjeka.93 Čak su mu ispričali i legendu da su u gradu i ostaci domova u kojima su živjela obojica svetaca. Iako je Pero Tafur nastojao da njegov itinerar odražava novi renesansni duh, ipak se u njego- vom putopisu susreću prežitci kasnosrednjovjekovnog vjernika koji je rado slušao legende i životopise svetaca i bez zadrške vjerovao u lokalne priče, osobito one začinjene čudesima najvažnijih kršćanskih svetaca. Tako, nastavljajući mu pričati legendu o splitskim i dalmatinskim svecima, učeni Splićani rekoše mu kako su žene u jednom splitskom zaljevu prale rublje, a u nekoliko slučajeva dogodilo se da su nestale bez razumljivog i vidljivog razloga. Jednoga dana, «kada su žene, kao i obično, prale rublje u vodi, jedno je čudovište, od struka nadolje riba, a iznad struka čovjek, sa krilima kao u šišmiša, napalo neku ženu, uhvatilo je i povuklo u dubinu. Neki muškarci i žene, čuvši ženine vapaje, krenuše joj pomoći i napadnu čudovište, ali je ono nije htjelo pustiti». Čak su uspjeli i raniti životinju te je živu izvući na obalu, ali je ona umrla tri sata kasnije. Uopće nisu sumnjali da je rečenu ženu otelo upravo ovo čudovište. Otvorili su čudovište, zasolili ga i otpremili vlastima u Veneciju, odakle je imalo biti predano papi Eugenu IV. (1431.-1447.). Pero, nadalje, priča kako je čak izrađena i slika rečenog čudovišta te razaslana diljem svijeta, čak do Kastilje. Doista, i ova je priča ispričana u najboljoj maniri Ecovog Baudolina, iako se radnja odvija u samom srcu kršćanske Europe – Dalmaciji. Ona nam otkriva i neke aspekte imaginarija srednjovjekovnih stanovnika Dalma- cije nastalog pod utjecajem mora kao primarnog, ali dvojakog, čimbenika svakodnevnog života Dalmatinaca – istovremeno

93 Kristofor kao prenositelj je jedan od temeljnih toposa iz njegova životo- pisa, pa se tijekom cijelog srednjeg vijeka ovaj svetac na ikonografskim pro- gramima sakralnih slika prikazuje kako na svojim leđima prenosi Isusa preko rijeke Jordan. Ova lokalna splitska legenda samo je jedna, ali vrlo zanimljiva, u nizu refleksija na opće poznate motive iz legende o sv. Kristoforu. O sv. Kristo- foru vidi: Meri Kunčić - Zoran Ladić, Rabljani u tisućugodišnjem okrilju sve- toga Kristofora, u: Hrvatska revija, 2/III, Zagreb 2003., 85-89.

61 Zoran Ladić onog koji daruje život, odnosno pruža preduvjete za preživlja- vanje, ali i mističnog, beskrajnog i prepunog tajnovitih zamki skrivenih u tamnim dubinama. Putopis ostavlja čvrsti dojam da je Pero iskreno vjerovao u ispričanu epizodu, iako sam nije vidio čudovište. Dirnut pričom koju je čuo, ne od neobrazovanih ljudi nego od učenjaka obrazovanih u Padovi i Bologni, Tafur se sada nije postavio s visoka, donekle prožet racionalnim duhom u renesansnoj maniri, s pozicije homo universalis, već je bio doista iskreno potresen ovim događajem. Nema sumnje da je pripovje- dač (ili pripovjedači) vrlo slikovito i uvjerljivo prepričao ovaj događaj. Iako je Pero nerijetko izražavao predrasude, a bio je čak i sklon neutemeljenom vrijeđanju običaja, navika i tjelesnog izgleda stanovništva istočno-jadranskih komuna, ovdje se doista nije nastojao izdići iznad lokalnog uvjerenja, te je smatrao da se takvo što moglo dogoditi bilo gdje na Mediteranu.94 Tafur, općenito štur u opisivanju našeg dijela Jadrana, ali i općenito nesklon ovom «barbarskom» području, očigledno je bio privučen Splitom u kojem se zadržao neuobičajeno dugo vrijeme. Razlog vjerojatno treba tražiti i u činjenici koju sam navodi, a to je da je u Splitu, starom antičkom biskupskom sjedištu, kako navodi Tafur u to vrijeme biskup bio Francuz. To zapravo i nije točno, jer se radilo o kardinalu Bartolu Zabarella koji je bio podrijetlom iz Padove, a splitski je nadbiskup bio od 1428. do 1439. godine. Pero se zasigurno družio sa nadbiskupom, koji je, za razliku od ostalog stanovništva, bio podrijetlom iz zemlje koja mu je kulturološki pa i jezično bila znatno bliža nego Esclavonia. Nema sumnje da je na izrazito subjektivne opise, pune nerazu- mijevanja i predrasuda, istočno-jadranskog prostora i tamošnjih ljudi, a čemu su osobito bili skloni bogati svjetovni hodočasnici, snažno utjecao naporno i neudobno putovanje morem, loša i nedostatna hrana, slab smještaj, nehigijena na brodu upotpu- njena stalno prisutnim kukcima i štakorima, hladnoća, morska

94 Nema sumnje da je na njegovu opčinjenost ovom pričom utjecala i činje- nica da se u njoj spominju Venecija, odnosno mletačke vlasti, pa i sam papa Eugen IV. U takve autoritete i njemu je bilo teško sumnjati.

62 Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ... bolest pa i kuga, a što je u pojedinih putopisaca izazivalo stanje psihičke razdražljivosti i opće klonulosti duha i tijela. Česte posljedice takvog stanja bili su i negativni, razočaravajući opisi pojedinih mjesta i ljudi na našoj obali Jadrana.

SANTO BRASCA O ISTOČNOJ OBALI JADRANA

U tom je smislu jedan od rijetkih izuzetaka bio obrazovani milanski hodočasnik Santo Brasca, koji je sam istaknuo da je uživao u hodočašću koje je započeo 1480. u Veneciji.95 Ključan čimbenik Brascovom znatno sklonijem opisu naših krajeva i ljudi doprinijela je činjenica što je bio i duboko religiozan, a što se primjećuje na više mjesta u itineraru naslovljenom Viaggio in Terrasanta. Tako Zadar opisuje kao lijep grad opasan jakim utvrdama, te navodi relikvije vrijedne spomena (osobito onu sv. Šimuna), ali isto tako donosi zanimljiv povijesni podatak o kužnoj epidemiji koja je bjesnila komunom upravo u vrijeme njegovog proputovanja. Santo Brasca je, za razliku od Pere Tafura, razo- čaran izgledom Splita, ali općenito pokretan pozitivnim duhom palmiera, on uvijek pronalazi ljepotu života izraženu kroz slikovite trenutke, pa tako navodi podatak o dobrim delfinima koje su svi hodočasnici doživjeli kao «signo de futura fortuna». Uz Zadar, osobito ga je impresionirao Dubrovnik, bogati grad sa mnoštvom svetačkih moći, neosvojivim zidinama i odlično uređenim vodovodom. Na povratku iz Svete Zemlje, Santo Brasca oduševljeno opisuje otočku komunu Hvar, a posebice hvali hvarske franjevce koji su sve hodočasnike primili s mnogo ljubavi. I sam kaže da ne posjeduje riječi kojima bi to opisao. Osobito ga je dirnula činjenica kako su hvarski franjevci, i sami vrlo siromašni, praktički otkidali hranu od svojih usta ne bi li nahranili svoje goste peregrine.

95 Petar Matković, Putovanja po Balkanskom poluotoku, 56-184.

63 Zoran Ladić

PIETRO CASOLA O ISTOČNOJ OBALI JADRANA

No, koliko je stav prema nekom gradu, društvu i ljudima koji su u njemu živjeli ovisio o osobnim intelektualnim dosezima, moralnim nazorima i intimnoj čvrstini vjere, najbolje svjedoče opisi jednog drugog hodočasnika, Pietra Casole, milanskog kano- nika, koji je 1494. godine također posjetio Hvar.96 Dakle, iako je većina duhovnih osoba koji su bili peregrini in Terra Sancta, kao što je istaknuto, uglavnom bila dobrohotno nastrojena prema stranom civilizacijskom okruženju, ponekad su i svećenici - pri- padnici visoke crkvene hijerarhije bili vrlo negativno nastrojeni, čak i «mrzovljni» prema «drugom» i «stranom». Tako je Casola dva puta, u polasku i u povratku iz Palestine, boravio u Hvaru. Za propovijed tijekom mise u crkvi sv. Marije kaže da je bila toliko dosadna da je jedini spas bio u spavanju ili razgovoru, što je možda i bila istina, ali zasigurno niti propovjedi u crkvama Milana nisu uvijek bile osobito zanimljive i nadahnute. Čini se da je na takav Casolin stav, stav uglednog kanonika jednog od najvećih kaptola u tadašnjoj Europi, prije svega utjecala izmorenost, a tek u manjoj mjeri nesklonost okruženju u kojem se našao. Jer, kako svjedoči itinerar, Pietra je osobito pogodila nemogućnost nalaženja njegovom staležu dostojnog smještaja u ovoj maloj dalmatinskoj komuni. Zapravo njegove želje u tom smislu bile su skromne jer se nadao da će u gradu pronaći neko mjesto gdje će se skloniti od vjetra i naći nešto svježe hrane. No, napominje Casola, potraga za tim skromnim potrebitostima bila je potpuno neuspješna. Hodočasnici i ostali putnici nisu mogli kupiti čak ni osnovne namirnice poput jaja i ribe dok je vina i kruha bilo u vrlo malim količinama. Pietro je zato pred paru- nom broda izrazio nezadovoljstvo jer je putnike doveo na tako «neugodno i neprilično mjesto koje se ne može nazvati gradom

96 U ovom radu je korišteno sljedeće izdanje njegova itinerara; Canon Pie- tro Casola’s Pilgrimage to Jerusalem in the Year 1494. trans. Mary Margaret Newett, The University Press, Manchester, 1907.

64 Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ... jer nema čak niti običnog gostinjca u kojem bi se mogao naći pristojan krevet». Iz navedenog je jasno da je još jedan, prirodan ljudski psiho- loški čimbenik znatno utjecao na sadržaj itinerara, odnosno na opise drugih zemalja, naroda, običaja i općenito civilizacijskog okruženja. Naime, uz činjenicu da su svjetovni velikaši ili bogati građani, diplomati ili intelektualci općenito bili skloniji negativ- nim kritičkim opisima naših krajeva od pripadnika nižeg klera, činjenica je da su se i klerici iz visokih slojeva crkvene hijerar- hije nerijetko, naviknuti na znatno viši standard svakodnevnog života (njima je pripadao i sam Casola kao milanski kanonik), bili skloni, potaknuti bilo osobnom uvrijeđenošću ili općenito iritirani neugodnim tjelesnim i psihičkim čimbenicima, bilježiti vrlo negativne zapise o stanovništvu i općem stanju u pojedinim istočno-jadranskim komunama. Osnovni razlog takvom stavu bio je, u prvom redu, posljedica trenutne tjelesne i duševne onemoćalosti pojedinaca.

MARGERY KEMPE O ISTOČNOJ OBALI JADRANA

Osebujan primjer putopisne hodočasničke literature pred- stavlja djelo Engleskinje Margery Kempe (o. 1373.-1438.) već i zbog same činjenice da se radi o prvom poznatom itineraru jedne žene koja je hodočastila u Svetu Zemlju od 1413. do 1415. godine.97 Pored toga što je bila žena, ono što razlikuje Margery od gore spomenutih hodočasnika jest činjenica da je svoje hodočašće provela kao laička osoba, ali u potpunoj meditaciji i samoći. Peregrinatio je poduzela nakon teške osobne tragedije,

97 Itinerar su kasnije, između 1431. i 1436., zapisala dvojica biljež- nika. Ovdje je korišteno sljedeće izdanje: The Book of Margery Kempe, ed. Lynn Staley, Kalamazoo, Medieval Institute Publications, Michigan 1996. Hodočašće je opisano u poglavljima 26-45.

65 Zoran Ladić naime nakon neuspješnog pokušaja samoubojstva, izazvanog depresijom nakon rođenja prvog djeteta. Nakon nekoliko psi- hički kritičnih godina, Margery se zajedno s mužem zavjetovala na čistoću u braku, posvećenost Bogu i odbacivanju svjetovne taštine i materijalne ispraznosti. Potom se zavjetovala da će se osobno uputiti na tri peregrinationes mairoes – ad ecclesiam sancti Iacobi de Galicia, ad limina apostolorum Petri et Pauli i ad snactum sepulchrum Domini u Palestini. Imajući spome- nuto u vidu, jasno je da putopis Margery Kempe nije uobičajen za razdoblje kasnog srednjovjekovlja, a u kojima su davane osnovne ili detaljne informacije o geografskim, etnografskim, kulturološkim i drugim osobinama pojedinih regija, već je on dominantno putopis intimnog duhovnog preispitivanja, traganja za Bogom, razgovora sa Kristom, zapravo mistični itinerar. Stoga se postavlja pitanje je li Margery uopće imala namjeru pisati karakterističan itinerar ispunjen praktičkim savjetima suvremenicima koji bi se odlučili na peregrinatio religiosa u daleke zemlje, odnosno da li je ona imala potrebu opisivati, objektivno ili subjektivno, zemlje, narode, ljude, jezike i običaje, a sa kojima se neminovno susretala tijekom hodočašćenja. Zbog njezinih religioznih stavova, koji su u mnogočemu bili u suprot- nosti s kanonskim stavovima Crkve, počevši od pitanja položaja žene skromnijeg društvenog podrijetla pa sve do pitanja njenih tumačenja vjerskih pitanja, stavova i dogmi, Margeryn itinerar je bila, možda i namjerno, zaboravljena i zagubljena knjiga sve do početka 20. stoljeća.98 U svakom slučaju, ono što se može reći jest da njezin putopis, za razliku od ostalih ovdje razmatranih itinerara, ukazuje da je Margery Kempe doista ostvarila dva do danas nepromijenjena temeljna cilja hodočašćenja – stabilitas in peregrinatione i peregrinatio in stabilitate.99 To znači da je Margery, kako zorno svjedoči njezin hodočasnički dnevnik,

98 Točnije, do 1934. kada je pronađena u jednoj privatnoj knjižici. 99 Giles Constable, Twelfth–Century Spirituality and the Late Middle Ages, u: Giles Constable, Religious Life and Thought (11th – 12th Centuries). London: Variorum Reprints, 1979., 27-60, osobito 45.

66 Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ... postigla ono za čime je žudila – ostvarenje osobne stabilnosti kroz praktično hodočašće i postizanje osobnog unutrašnjeg hodočašća u stabilnosti duhovnog stanja. I to zato što je njen peregrinatio istovremeno bilo intimno unutrašnje preispitivanje i razgovor sa Bogom, ali tjelesno, prostorno i vremensko, hodoča- šće u tri najveća kršćanska hodočasnička svetišta. Upravo zbog navedenog u njenim zapisima, koji su uslijedili nakon dolaska u Veneciju i tijekom putovanja brodom duž istočno-jadranske obale, doista nije bilo mjesta za bilježenje, barem za Margery, tako marginalnih podataka kao što su ovozemaljske odnosno materijalne predrasude ili nerazumijevanja.

ZAKLJUČAK

U zaključku ovog tekstu treba istaknuti da se podatci izneseni u putopisima odnosno itinerarima stranih hodočasnika na putu prema Svetoj Zemlji u kasnom srednjem vijeku, a koji se odnose na opise stanovništva i komuna razasutih na istočno-jadranskoj obali, mogu grupirati obzirom na stvarnu motivaciju koja je putopisce ponukala na hodočašćenje, obzirom na pripadnost pojedinih putopisaca određenim društvenim staležima, obzirom na pripadnost putopisaca pojedinim društvenim skupinama, pa i obzirom na spolnu pripadnost hodočasnika-putopisaca. Tako se može reći da su, barem koliko pokazuju promatrani hodočasnički itinerari, hodočasnici koji su bili ponukani dubokom religioznom motivacijom bili manje zainteresirani i manje kritični prema ljudima i društvenim zajednicama koje su susretali na našoj obali Jadrana, za razliku od putnika kojima je hodočašće bila tek avantura ili prilika za ostvarivanje poslovnih kontakata. Obzi- rom na društvenu pripadnost, hodočasnici iz viših društvenih slojeva, bilo da se radilo o pripadnicima svjetovne ili duhovne elite, ponovno su bili skloniji predrasudama prema stanovnicima naših komuna i prigovaranjima vezanim uz kvalitetu hrane i smještaja, za razliku od hodočasnika – putopisaca koji su pripa-

67 Zoran Ladić dali nižim društvenim staležima ili mendikantskim redovnicima, osobito franjevcima, a koji su imali puno više razumijevanja za kulturološke, etničke, jezične i crkvene različitosti ljudi i druš- tvenih zajednica na našoj obali Jadrana, bez obzira na činjenicu što su i sami dolazili iz vrlo različitih civilizacijskih okruženja. Konačno, osobe kao što je bila Margery Kempe, a čija je moti- vacija bila duhovna peregrinatio odnosno mistično putovanje, gotovo da i nisu primjećivale gore spomenute razlike ili ih one uopće nisu zanimale, barem ne u duhovnom ozračju u kojem su proživljavale svoje putovanje ad sanctum sepulchrum Domini u Svetoj Zemlji. Ipak, svi putopisi, izuzev onog Margery Kempe, zorno, u manjoj ili većoj mjeri pokazuju da je vrijeme poznato kao doba napora za ostvarenjem pax Christiana i nastojanja za stvaranjem jedinstvene culture religionis Christiane, ideala zapadnog kršćanstva od sredine 11. do konca 13. stoljeća, nepo- vratno prošlo, te da je pristiglo vrijeme nacionalnih kraljevstava, država i drugih manjih političkih jedinica.100 U takvom ozračju je razdoblje kasnog srednjovjekovlja i rane renesanse kreiralo osebujno civilizacijsko okruženje u kojem je napušten kršćanski univerzalizam pa je u skladu s time i nacionalni senzibilitet postao vrlo važan. Zato i doživljaj stranog u hodočasničkim putopisima više nije bio ograničen na trenutak susreta sa infide- les, odnosno sa Saracenima, Turcima i Mongolima u Palestini i Maloj Aziji, pa čak niti na susret sa bizantskim, ali kršćanskim, svijetom nego sa znatno bližim društvenim zajednicama i lju- dima koji su pripadali zapadnoj kršćanskoj ekumeni, ali su se nekim nacionalnim osobinama (jezikom, tradicijom, navikama, antropološkim osobinama i drugo) razlikovali od nacionalnih karakteristika krajeva iz kojih su dolazili ovdje promatrani hodočasnički putopisci.

100 O problematici pax Christiana i cultura religionis Christiane vidi: Tomaž Mastnak, Križarski mir. Kršćanstvo, muslimanski svijet i zapadni politički pore- dak, Prometej, Zagreb 2005., osobito 104-124.

68 Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u očima stranih ...

SUMMARY

Zoran Ladić

COMMUNES AND INHABITANTS OF ISTRIA AND DALMATIA IN THE EYES OF FOREIGN PILGRIMS WITH SPECIAL ATTENTION TO POSSIBLE PREJUDICES AND MISUNDERSTANDINGS

In this paper the author examines several late medieval pilgrimage accounts recorded by Western European pilgrims traveling from Ven- ice to the pilgrim shrines in Holy Land by traditional East Adriatic na- val route. Main attention is paid to the research of their records and in- formation regarding the organization of travel, cultural habits of local population as well as anthropological observation and religious customs of inhabitants of Istrian and Dalmatian cities from the beginning of the fourteenth until the end of the fifteenth century. In that respect written accounts of five male and one female pilgrims are researched: Simon de Simonis (1322-1323), Pero Tafur (1435-1439), Santo Brasca (1480), Feliks Fabri (1483), Pietro Casola (1494), and Margery Kempe (1413- 1415). Originating from various West European countries and regions, all of them give an interesting and original insight into the above men- tioned aspects of life of late medieval inhabitants of Istrian and Dal- matian communes. The author concludes that attitude of these pilgrims toward East Adriatic population (same Latin Christians with firm eccle- siastical hierarchy regulated by Holy See in Rome) mainly depended on their social origin, cultural environment of their homeland, education as well as on individual piety.

69

IDENTITETI KROZ POVIJEST I IDENTITETI DANAS

Indentities through history and identities today

VLADIMIR GEIGER

O NIJEMCIMA U HRVATSKOJ

Posebnost hrvatskoga prostora očitovala se kroz povijest u isprepletenosti i prožimanju različitih kultura i drugih obilježja naroda i etničkih skupina koje su ovdje živjele. Slavonija, Sri- jem i Baranja kroz povijest su zahvaljujući prirodnim uvjetima i povoljnom zemljopisnom položaju bile prikladna i privlačna za naseljavanje. Glavne struje naseljavanja pritjecale su uglavnom s juga i zapada, ali je istodobno bilo i onih s istoka i sjevera. Njemačka prisutnost u hrvatskim krajevima od srednjega vijeka do najnovijega vremena, uvjetovana je migracijskim kretanjima viška stanovništva u matičnim zemljama i ponajprije gospodar- skim razlozima. Od prisutnosti Nijemaca, nakon svega što se u novijoj povi- jesti dogodilo, ostale su na europskom jugoistoku i u Hrvatskoj samo krhotine. Ipak, nedvojbeno je, Nijemci su imali velik utjecaj, napose u panonskome dijelu, u Slavoniji, Srijemu i u Baranji, gdje su bili najbrojniji u Hrvatskoj, i gdje su ostavili znatne tragove na svekolike oblike življenja sve do naših dana. Prisutnost Nijemaca u panonskoj Hrvatskoj od početka njihova naseljavanja u 18. stoljeću do njihova “nestanka” sredinom 20. stoljeća, umnogome je odredila povijest tog dijela Hrvatske.

73 Vladimir Geiger

O IMENU/NAZIVU NJEMAČKIH DOSELJENIKA U HRVATSKU

Najstarije njemačke skupine, pretežito obrtnika i trgovaca, koje su zabilježene od početka 13. stoljeća u hrvatskim grado- vima i trgovištima, nazivane su različitim imenima. Pravo podri- jetlo tih njemačkih naseljenika nije uvijek moguće ustanoviti. Njemački doseljenici obično dolaze s pridjevkom Teutonicus, Alemanus ili imenom njemačkog ili austrijskog grada iz kojeg potječu, ili često i pod imenom Sasa (Sachsen), ali zasigurno ih je bilo i iz drugih njemačkih krajeva.101 Njemačke koloniste koji su doselili na europski jugoistok, i u Hrvatsku, tijekom 18. i 19. stoljeća, i njihove potomke, domaće je pučanstvo nazivalo Švabama (Schwaben), a mnogi od njih kao i brojni njemački autori, koriste također taj naziv, pa sku- pinu njemačkih kolonista na jugoistoku nazivaju Podunavskim Švabama. Donauschwaben stvoren je kao zajednički naziv nakon Prvog svjetskog rata za Nijemce u prijašnjoj Ugarskoj, napose u Bačkoj, Banatu, Slavoniji i Srijemu. I hrvatski narod Nijemce obično naziva Švabama. Taj naziv nije neopravdan. Francuzi Nijemce nazivaju Alemanima, a Njemačku Alema- nijom - iz jednostavnog razloga što se njemačko alemansko pleme u Alzasu i Švicarskoj nalazi u njihovom neposrednom susjedstvu. U Finskoj zbog toga sve Nijemce zovu Saksoncima. Hrvati su isto tako ime švapskog plemena, čiji mu je jedan dio najbliži od svih Nijemaca, prenijeli na cijeli njemački narod. Švabe u Njemačkoj su, međutim, samo jedno od povijesnih germanskih plemena. Naseljeni su na zapadu Bavarske i u velikom dijelu Württemberga, dakle na jugozapadu sadašnje Njemačke. Iz Švapske potječe samo manji dio doseljenika, a znatno više iz Bavarske, Sudeta, Hessena, Pfalza te Lotaringije i Saara. Stoga se tajna njihova ovdašnja naziva možda može objasniti i time što je među došljacima na početku kolonizacije

101 Joso Lakatoš, Narodna statistika, Zagreb, 1914., 24.

74 O Nijemcima u Hrvatskoj bilo mnogo Švaba. Njemački autori Podunavske Švabe sma- traju i nazivaju “novim njemačkim plemenom”. Nova narodna tvorevina, nastala stapanjem sunarodnjaka iz različitih krajeva Njemačke, a generacijama pod utjecajem drugih naroda iz svog okruženja, stekla je niz novih etničkih obilježja.102 Nijemci iz Trećega Reicha nazivali su svoje sunarodnjake, koji su rođeni i žive u nekoj zemlji izvan Njemačke i Austrije i folksdojčerima (Volksdeutscher). Ovaj je naziv također vrlo raširen. Uza sva ova imena, kako su ih nazivali, kako su nazivali sami sebe i kako su ih označavali u literaturi, historiografskoj i publicističkoj, potomci njemačkih kolonista na našim prosto- rima deklariraju se na popisima stanovništva i nazivaju sami sebe Nijemcima, odnosno Austrijancima, shodno tome sma- traju li sebe pripadnicima njemačkog ili austrijskog naroda.103

TRAGOVI RANE PRISUTNOSTI NIJEMACA U HRVATSKOJ

Njemačka prisutnost u istočnoj i jugoistočnoj Europi, od sred- njega vijeka do najnovijeg doba, redovito je uvjetovana migra- cijskim kretanjima viška stanovništva u matičnim zemljama i ponajprije gospodarskim razlozima. Znatnije skupine i važnije naseobine stanovništva njemačkog podrijetla zabilježene su u istočnoj i jugoistočnoj Europi (Galicija, Bukovina, Transilvanija) u 13. i 14. stoljeću. Na južnoslavenskim prostorima najstarije značajnije njemačke naseobine su iz 14. stoljeća u Kočevju, a bilo je i manjih skupina Nijemaca, trgovaca i obrtnika po gradovima,

102 Usp. Hermann Rüdiger, Die Donauschwaben. I. Name und Entste- hung des Donauschwabentums, u: Handwörterbuch des Grenz- und Auslands- deutschtums, Bd. 2, Breslau, 1936., 290-291.; Isabella Regényi, Anton Scherer, Donauschwäbisches Ortsnamenbuch, Darmstadt, 1980., 15-16.; Anton Taffer- ner, Josef Schmidt, Josef Volkmar Senz, Die Donauschwaben im pannonischen Becken. Ein deutscher Neustamm, München, 1981., 7-8. 103 Vladimir Geiger, Nijemci u Hrvatskoj, Migracijske teme, 7 (3-4), Zagreb, 1991., 319-320.

75 Vladimir Geiger te uz srednjovjekovne rudokope (gotovo isključivo Sasi).104 U to vrijeme doseljavaju i prvi Nijemci u hrvatske krajeve. Najstarije njemačke skupine u Hrvatskoj, uglavnom obrtnika i trgovaca, spominju se početkom 13. stoljeća u Varaždinu, Zagrebu, Samo- boru, Petrinji, Križevcima, Koprivnici, Virovitici, Vukovaru i nekim drugim gradovima i trgovištima. Iako udio njemačkih doseljenika u gradskim naseljima srednjovjekovne Slavonije nije bio toliki kao u susjednoj Ugarskoj, gdje su Nijemci činili većinu gradskog stanovništva, njihov je utjecaj i u urbanim sjevernohrvatskim središtima bio značajan. O broju njemačkih doseljenika na hrvatske prostore u kasnom srednjem vijeku ne zna se mnogo, već jedino da su bili ograničeni na gradove, trgo- višta i rudokope.105 Važniji su njemački kolonizacijski valovi u 18. i 19. stoljeću, na područjima istočne Europe (Rusija, Gali- cija, Besarabija, Ukrajina) i jugoistočne Europe (Banat, Bačka, Baranja, Slavonija, Srijem).

104 Hans Schrecheis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographi- sche Untersuchung, Salzburg, 1983., 7.; Die Donauschwaben. Deutsche Sied- lung in Südosteuropa. Ausstellungskatalog, Sigmaringen, 1987., 11-14., 23-33., 65.; Valentin Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, Stuttgart, 1989., 8-12.; Josef Volkmar Senz, Geschichte der Donauschwaben. Von den Anfängen bis zur Gegenwart, Wien, München, 1993., 21-28.; Vladimir Geiger, Nestanak Folksdojčera, Zagreb, 1997., 10.; Anton Scherer, Manfred Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donau- schwaben, Osijek – Zagreb – Split, Graz – Stuttgart, 1999., 9-18. 105 J. Lakatoš, Narodna statistika, 24.; Die Donauschwaben. Deutsche Sied- lung in Südosteuropa. Ausstellungskatalog, 27-29., 65.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 10-11.; Karolina Kanižaj, Njemačka kolonija na Gradecu u drugoj polovici 14. stoljeća i prvoj polovici 15. stoljeća, u: Goran Beus Richembergh (prir.), Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas. Zbornik, Zagreb, 1994., 53.; Holm Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, u: Günter Schödl (ur.), Deutsche Geschichte im Osten Euro- pas. Land an der Donau, Berlin, 1995., 296.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 13; Marija Karbić, Nijemci u Varaždinu tijekom srednjega vijeka, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2001., Osijek, 2001., 11.

76 O Nijemcima u Hrvatskoj

NIJEMCI U HRVATSKOJ TIJEKOM 18. I 19. STOLJEĆA

Ubrzo nakon protjerivanja Osmanlija iz Panonije, nase- ljavaju se Nijemci na tim prostorima. Njemačko naseljavanje istočne i jugoistočne Europe, motivirano, u prvom redu, gos- podarskim razlozima, odigralo se je u vrijeme kolonizacije na europskom kontinentu, kada se preseljavaju, dakako, i drugi narodi. Udio časnika i vojnika s njemačkog i austrijskog prostora u hrvatskoj vojnoj povijesti velik je i značajan. Nijemci su naseljavali Vojnu krajinu (Granicu) od njezina nastanka u 16. stoljeću, prvenstveno kao vojnici. Tamo su činili sve vrijeme postojanja vojnokrajiškog sustava svojevrsnu društvenu elitu. Profesionalni vojnici okupljeni ponajprije iz austrijskih i nje- mačkih pokrajina, a zatim i ostalih zapadnoeuropskih­ zemalja dolaze u hrvatsku i slavonsku Vojnu krajinu. Uz njih, u pravilu, dolaze i članovi obitelji i bliži srodnici. Uz vojsku tada dolaze i potrebni obrtnici, upravni činovnici i drugo potrebno osoblje. Budući da ostaju godinama kao stalna vojna posada, postupno se privikavaju na nov način života. Postaju i sve nepokretljiviji, napose oni koji su u sastavu vojne komore obavljali obrtničke i slične poslove ili im je rok službe istjecao.­ Oni koji napuštaju vojsku (isluženi i otpušteni vojnici) svoju budućnost ostva- ruju u građanskim zanimanjima, postaju obrtnici, posjednici i poljoprivrednici i tako ostaju trajno naseljeni. Na područje Vojne krajine, napose u vrijeme Josipa II., doseljavaju Nijemci zemljoradnici i naseljavaju postojeća ili osnivaju nova sela. Ti njemački, ali i drugi doseljenici u Vojnu krajinu, dobivaju i određene povlastice.106

106 J. Lakatoš, Narodna statistika, 25; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syr- mien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgru-

77 Vladimir Geiger

Nasuprot legendama i mitovima, kolonizacija je ne samo za ljude, nego i za državu bila težak, skup i mukotrpan projekt. Tijekom 18. i početkom 19. stoljeća Nijemce i ostale strance naseljavali su u Hrvatsku, u prvom redu Slavoniju i Srijem, gotovo isključivo feudalci na svoje posjede.107 Napose u vrijeme Marije Terezije i Josipa II. Nijemci, uglavnom obrtnici, ali i trgovci, naseljavaju se u hrvatske gradove i trgovišta, a u manjem broju kao zemljoradnici u sela. Ugarska dvorska komora je 1784. ustanovila točne uvjete glede naseljavanja, i državnog i privatnog. Kada je u drugoj polovici 18. stoljeća Josip II. počeo s naseljavanjem Nijemaca u Ugarskoj, počinje njihovo naselja- vanje i u Slavoniji i Srijemu, ali i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Preseljavanjem Nijemaca jednim dijelom iz ranije koloniziranih područja Bačke i Banata, ali i doseljavanjem iz južnonjemačkih pokrajina nastaju potkraj 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća u Slavoniji i Srijemu nova njemačka naselja. Za Napoleonskih ratova doseljavanje je iz njemačkih zemalja zamrlo i nije bilo značajnijih preseljavanja. Kolonizacija Nijemaca na jugoistok Europe dobiva jači intenzitet nakon Bečkog mira 1810., mahom iz opustošenih krajeva južne Njemačke. Nijemci doseljavaju u gradove i trgovišta, te vojna središta, a dolaze znatnim brojem i u već postojeća pretežito hrvatska sela, ali i osnivaju nova kolonistička naselja.108 Edikt o vjerskoj toleranciji Josipa II. ppe in Südosteuropa, 15.; J. V. Senz, Geschichte der Donauschwaben. Von den Anfängen bis zur Gegenwart, 89-90.; Alexander Buczynski, Kolonizacija njemačkih obrtnika i trgovaca u vojne komunitete hrvatske krajine, u: G. Beus Richembergh (prir.), Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas. Zbornik, Zagreb, 1994., 25-42.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugo- slawien, 301-302.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nije- maca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 22. 107 V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bos- nien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 14-18.; H. Sun- dhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 303-304. 108 J. Lakatoš, Narodna statistika, 24-25.; Borislav Jankulov, Kolonizacija Vojvodine u XVIII i XIX veku, Novi Sad, 1961., 68., 73.; Die Donauschwaben. Deutsche Siedlung in Südosteuropa. Ausstellungskatalog, 82-83., 92-93.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Ges-

78 O Nijemcima u Hrvatskoj iz 1781. intenzivira nakratko kolonizaciju hrvatskih zemalja, napose Slavonije i Srijema. Razvoju njemačkih nasobina u Hrvatskoj smetao je donekle nesiguran položaj protestanata. To je, međutim, potrajalo samo kratko, jer Protestantskim patentom iz 1859. protegnuta je sloboda vjeroispovjesti i na Hrvatsku, pa je protestantima bilo omogućeno podizanje njihovih vjerskih općina.109 Znatnije naseljavanje Nijemaca u Hrvatsku nastupit će potkraj 18., odnosno od početka 19. stoljeća. Glavnina nje- mačkih doseljenika došla je u Hrvatsku, pretežito u Slavoniju i Srijem, tek u drugoj polovici 19. stoljeća, ne više iz njemačkih zemalja, nego uglavnom iz prije koloniziranih Banata, Bačke i Baranje. Iseljavanje Nijemaca iz tih područja u Slavoniju i Sri- jem, pospješilo je i to što njemačko običajno pravo nije dopuštalo (uobičavalo) realnu podjelu posjeda. Preseljavanjem Nijemaca, napose iz Bačke, pretežito zemljoradničkog i seoskog stanovniš- tva, nastaju u Slavoniji i Srijemu nova njemačka naselja. Za razdoblje od 1880. do 1900., zamjetan je rast broja sta- novnika napose u onim mjestima Hrvatske u koja su se pretežito useljavali Nijemci i drugi stranci. Do kraja 19. stoljeća nastavili su se useljenički valovi njemačkog, mađarskog, slovačkog, dje- lomice i drugoga stranog stanovništva, uz istodobno smanjenje rasta Hrvata. Zbog toga, su se promijenili udjeli pojedinih naroda/ etničkih skupina u ukupnom stanovništvu istočne Hrvatske110 To razdoblje njemačke kolonizacije u Hrvatsku, u znatnoj je mjeri i chichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 12-15.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 296-308.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 21-22. 109 J. Lakatoš, Narodna statistika, 25.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syr- mien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgru- ppe in Südosteuropa, 29. 110 J. Lakatoš, Narodna statistika, 27-30.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volk- sgruppe in Südosteuropa, 481-506.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroa- tien-Slawonien und Jugoslawien, 313-314.; Dražen Živić, Temeljne značajke razvoja narodnosne strukture Istočne Hrvatske, Geografski horizont, 41 (1), Zagreb, 1995., 18-19.

79 Vladimir Geiger odredilo etnički, gospodarski, kulturni i politički život i odnose, napose Slavonije i Srijema, u nadolazećim vremenima. U Hrvatskoj je najviše njemačkih naseobina bilo u sjeveroi- stočnom području, u Slavoniji, Baranji i Srijemu. Nijemci su bili najzastupljeniji u gradovima (trgovištima) i(li) okruzima: Osijek, Beli Manastir, Đakovo, Vinkovci, Vukovar, Županja, Požega, Slavonski Brod, Našice, Donji Miholjac, Podravska Slatina, Virovitica, Daruvara, Pakrac, Nova Gradiška, Novska, Kutina, Garešnica, Grubišno Polje, Bjelovar. Najbrojniji su bili u istoč- noj Slavoniji i zapadnom Srijemu, a manje ih je bilo u posavskoj Slavoniji, zapadnoj Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj je veća skupina Nijemaca živjela još samo u Zagrebu. Manji broj Nijemaca, uglavnom obrtnika i činovnika, živio je i u Dalmaciji i Istri, u austrougarskom razdoblju, pretežito po gradovima. Njemački doseljenici u Slavoniji i Srijemu često su bili podrijetlom iz istog sela (napose je to slučaj kod doseljenih bačkih Nijemaca), te su osnivali tzv. Tochterkolonien, odnosno iskazivali tendenciju okupljanja/naseljavanja prema zavičajnoj osnovi. Na području Bačke, Baranje i Banata, kolonisti su u 18. stoljeću uglavnom nastanjivani u odvojena, nacionalno homo- gena naselja. Prvi su njihovi potomci, dok je još bilo relativno dovoljno slobodne zemlje, osnivali tzv. sekundarna kolonistička naselja, koja su u etničkom pogledu isto tako bila homogena. Napose u Slavoniji i Srijemu, koji su pretežito naseljavani u drugoj polovici 19. stoljeća iz susjednih prije koloniziranih područja, a i iz njemačkih zemalja, mnogo su češća etnički mješovita sela.111 Njemački doseljenici, prispjeli iz raznih njemačkih zemalja nisu imali izgrađene narodne i političke svijesti, ni svijesti o

111 H. Schreckeis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographi- sche Untersuchung, 7.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteu- ropa, 17-18.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugo- slawien, 309-310.

80 O Nijemcima u Hrvatskoj zajedničkoj pripadnosti. Najviše ih je objedinjivalo jezičko i kulturno (kod protestanata i vjersko) razlikovanje od naroda s kojim su živjeli u susjedstvu. Hrvatski Nijemci nastanjeni nekompaktno, prepušteni sami sebi, baveći se većinom zemljo- radnjom i obrtima, zasnivaju poseban, izrazito individualistički način života, pri čemu osjećaj međusobne solidarnosti malokad prelazi granice sela ili naselja. Činjenica je da se osjećanje nacio- nalne svijesti u Nijemaca europskog jugoistoka razvijalo sporije nego u ostalih naroda/etničkih skupina s kojima su živjeli.112 U pravilu, po selima je pohrvaćivanje Nijemaca bilo rjeđe i sporije. Pohrvaćeni su i izgubili svijest o svojem njemačkom podrijetlu, ponajprije malobrojni Nijemci doseljeni u sela u prvoj polovici 19. stoljeća i ranije, te oni koji su bili izvan veće skupine sunarodnjaka. Nijemci doseljeni u vrijeme skupnih useljavanja u sela tijekom druge polovice 19. stoljeća i poslije gotovo su bez iznimke sačuvali svoju nacionalnu (etničku) svijest. Pri- mjetno je relativno brzo pohrvaćenje njemačkih doseljenika u sela zapadnoga Srijema i zapadne Slavonije. Napose je ubrzano pohrvaćenje njemačkih doseljenika u Slavoniji još potkraj 19. i početkom 20. stoljeća.113 Među njemačkim doseljenicima u našim krajevima bilo je i mnogo onih koji su slijedom generacija prigrlili nov životni prostor kao svoj jedini zavičaj, prihvatili narod u kojem su se našli i njihov jezik. Potkraj 19. stoljeća dra- govoljna kroatizacija i postupna asimilacija njemačkog stanov- ništva bila je vrlo raširena, napose u gradovima. Pohrvaćivanje njemačkih doseljenika ne treba, naravno, apsolutizirati, ali ga treba prihvatiti za jednako nepobitnu činjenicu kao što je bila i germanizacija.114

112 V. Geiger, Nijemci u Hrvatskoj, 322. 113 H. Schreckeis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographische Untersuchung, 10.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nije- maca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 33. 114 Vlado Obad, Slavonska književnost na njemačkom jeziku, Osijek, 1989., 6., 13-15.

81 Vladimir Geiger

Za poslovni svijet i više društvene krugove uporaba njemač- kog jezika bila je pitanje ugleda i prestiža, pa su se njime služili ne samo u poslovnim kontaktima nego i u drugim oblicima javnog i privatnog života. Ne smijemo zaboraviti da je svakom obrazovanom Hrvatu sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije njemački bio tako reći drugi materinski jezik. U predominaciji njemačke kulture, u običajima i odlikama drugih naroda, pose- bice u gradovima, treba uočiti sadržajnu i inspirativnu podlogu za izrastanje i bogaćenje nacionalne hrvatske kulture na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Povjesničari su u ocjenama toga raz- doblja bili odviše kruti i pod utjecajima protunjemačkih stavova. Do sada se obično isticalo kako je germanizacija onemogućavala izrastanje autohtone nacionalne kulture, ali se posve gubilo iz vida da je ta, viša kultura istodobno morala djelovati poticajno na razvoj nacionalne kulture.115 Nakon donošenja Austro-Ugarske (1867.) i Hrvatsko- Ugarske Nagodbe (1868.), njemačka je etnička/narodna skupina bila suočena s novim položajem u istočnoj polovici Monarhije, za razliku od zapadne polovice u kojoj su dominirali austrijski Nijemci. U (jugo)istočnom dijelu Monarhije, Nijemci postaju manjina (die Nationalität), koja je unatoč snažnom utjecaju njemačke kulture u čitavoj državi, morala unutar nove unutarnje podjele redefinirati svoje odnose s većinskim narodima. Razlike u ustavnom položaju, sa svim popratnim pojavama, vidljive su u povijesnom razvoju stranaka u hrvatskim zemljama. Premda su Podunavske Švabe bile brojnije, povezanije te tradicionalno ukorijenjenije, oni nisu imali svoju stranačku organizaciju na području banske Hrvatske za razliku od Nijemaca u Istri, koji su se na tom poluotoku počeli naseljavati s izrastanjem Pule u mornaričko središte Habsburške Monarhije. Pula je imala početkom 20. stoljeća “Deutsche Volkspartei” (“Njemačka pučka stranka”), koja nije imala zapaženije rezultate, ali je ipak pokazala razvijeniju svijest tamošnje njemačke zajednice za

115 Usp. Marija Malbaša, Osječka bibliografija, sv. I., JAZU, Osijek, 1981., 8-9.; V. Obad, Slavonska književnost na njemačkom jeziku, 6., 8.

82 O Nijemcima u Hrvatskoj ozbiljnijom organizacijom i isticanjem zasebnog identiteta.116 Njemačka je etnička skupina/zajednica, kao uostalom i sve ostale u ugarskoj polovici Monarhije pod udarom mađarskog nacionalizma. I u Hrvatskoj, koja je krajnjim naporima branila svoj uz velike teškoće očuvan državnopravni status, njemačka je etnička skupina/zajednica u drugoj polovici 19. stoljeća bila izvrgnuta pritisku nacionalizma. Ipak, o prisilnoj se asimilaciji, poput one u Mađarskoj, ne može govoriti. Naprotiv, značajan je udjel Nijemaca u svekolikom razvitku zemlje. Njemački su se doseljenici uključili u politiku i bili pritom prilično utjecajni u političkim strankama u mladoj parlamentarnoj demokraciji Slavonije i Hrvatske znatno prije nego što su se uspjeli politički organizirati radi očuvanja i zaštite svojeg etničkog interesa. Osjećanje nacionalne svijesti u Nijemaca europskog jugoistoka razvijalo sporije nego u ostalih naroda/etničkih skupina s kojima su živjeli. Tek uoči Prvoga svjetskog rata sazrijevaju uvjeti za stvaranje posebne nacionalne organizacije Nijemaca u Slavoniji i Srijemu, te je 1910. bilo zatraženo, a nakon odobrenja pravila u skladu sa Zakonom o društvima, tri godine poslije, u rujnu 1913., i ostvareno osnivanje “Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji”/“Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien” s predsjedavateljem Obmannom Franzom Hangom iz Rume, koja je bila i sjedište Saveza.117 Prije toga Nijemci su se uglavnom okupljali u pjevačkim društvima, tjelovježbenim društvima i čitaonicama. Izbijanje Prvoga svjetskog rata prekinulo je to

116 Maurizio Levak, Njemačko stanovništvo Pule od sredine 19. stoljeća do 1918., Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2003., Osijek, 2003., 308-309.; Stjepan Matković, Vladimir Geiger, Savez Nije- maca u Hrvatskoj i Slavoniji. Osnivanje i razvoj u osvit Prvog svjetskog rata, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2004., Osijek, 2004., 189-191. 117 Carl Bischof, Die Geschichte der Marktgemeinde Ruma, Freilassing, 1958., 170-171.; Valentin Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien und Kroatien bis zum Ende des Ersten Weltkriegs. Ein Beitrag zur Geschichte der Donauschwaben, Stuttgart, 1972., 105.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volk- sgruppe in Südosteuropa, 100.

83 Vladimir Geiger zakašnjelo organiziranje njemačke etničke skupine u Hrvatskoj, te njegov ishod vratio na početak pitanja položaja te manjine u novim državama.118 Prve točnije podatke o broju Nijemaca u Hrvatskoj bilježi popis stanovništva iz 1857., koji iskazuje za Hrvatsku oko 29.000 (1,75%) Nijemaca. Slijedi razdoblje znatnog povećanja broja Nijemaca u Hrvatskoj. Naime, od sredine 19. stoljeća je razdoblje njemačke kolonizacije hrvatskih zemalja, napose Slavonije i Srijema, te se za četvrt stoljeća broj Nijemaca u Hrvatskoj gotovo potrostručio, a za pola stoljeća učetvero- stručio.119 Popis stanovništva iz 1880. bilježi u Hrvatskoj oko 96.000 (3,85%) Nijemaca. Popis iz 1910. oko 120.000 (3,45%).120 Kolonizacija Nijemaca u Hrvatsku, napose Slavo- niju i Srijem, vrhunac je postigla oko 1900. Potkraj 19. stoljeća doseljavanje Nijemaca jenjava, ali i dalje traje. Početkom 20. stoljeća broj Nijemaca u Hrvatskoj stabilizira se na stanju koje se održalo do potkraj Drugoga svjetskog rata.

NIJEMCI U HRVATSKOJ U RAZDOBLJU KRALJEVINE SHS/JUGOSLAVIJE

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije pripadnici njemačke etničke skupine u jugoistočnoj Europi i u novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca našli su se u novom položaju nacionalne manjine. Mirovne odredbe novonastalim su državama namet- nule obvezu zaštite prava manjina, ali to je za oko dva milijuna

118 V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bos- nien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 100.; V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, 15-16. 119 J. Lakatoš, Narodna statistika, 27.; Die Donauschwaben. Deutsche Sied- lung in Südosteuropa. Ausstellungskatalog, 143., 155.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 483-506. 120 Jakov Gelo i sur. (prir.), Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvat- ske 1880 – 1991 po naseljima, knj. 1., Zagreb, 1998., 1.

84 O Nijemcima u Hrvatskoj

Nijemaca europskog jugoistoka bila slaba utjeha.121 Od početka nova je Kraljevina SHS, kasnije Jugoslavija, pokazala narav svoje politike prema manjinama. Nijemci su bili izloženi priti- sku vlasti, što je dovelo do iseljavanja. Najveći pad zabilježen je na područjima koja su pripadala pod austrijsku državnu upravu, te su se oni čiji je boravak bio vezan uz postojanje austrijskih državnih tijela iselili. U međuratnom razdoblju naglo će pasti stopa rasta njemačkoga stanovništva u Kraljevini SHS/Jugosla- viji. Računa se i da je od potkraj 19. stoljeća u prekomorske zemlje otišao znatan broj Nijemaca europskog jugoistoka. Prema nekim navodima više od 20.000 hrvatskih Nijemaca iselilo je u obje Amerike još prije raspada Austro-Ugarske Monarhije.122 SDKB (“Schwäbisch – Deutschen Kulturbund”/“Švapsko – njemački kulturni savez”), udruženje osnovano 1920. u Novom Sadu za očuvanje i širenje njemačke kulture u Kraljevini SHS/ Jugoslaviji, u svojem je programu predviđalo djelatnosti na očuvanju i razvitku nacionalnog identiteta, kao što su osnivanje knjižnica, ustanova za narodno obrazovanje, organiziranje preda- vanja i kulturnih priredaba, obrazovanje nastavnika i svećenika za rad s njemačkom manjinom, te unapređenje socijalne sigurnosti i ustanova koje će pomoći gospodarski napredak skupine. Kultur- bund u mjestima s većim brojem Nijemaca, osniva mjesne saveze. Tridesetih godina 20. stoljeća Kulturbund je postao djelatniji na otvaranju njemačkih škola, i u gradovima i selima osnivanju njemačkih čitaonica, napose u mjestima gdje je njemačko stanov- ništvo bilo brojnije. Tada je zbog jugoslavenskog gospodarskog interesa za dobre odnose s njemačkom državom otvoren prostor za ubrzanu obnovu manjinskog školstva njemačke skupine, što

121 Dušan Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933.-1941, Ljubljana, 1966., 29-32.; Vladimir Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918.-1941.), Dijalog povjesničara – istoričara, 2, Zagreb, 2000., 429. 122 D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933.-1941, 19-20., 31.; H. Schreckeis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographische Untersu- chung, 10.; V. Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/ Jugoslaviji (1918.-1941.), 429-430.

85 Vladimir Geiger je zasigurno pogodovalo spriječavanju, ili usporavanju odnaro- đivanja jugoslavenskih Nijemaca.123 Sudeći po svim obilježjima, pa i po suzdržljivosti goleme većine Podunavskih Švaba prema politici, ova se etnička skupina ni po čemu nije razlikovala od bilo koje etničke skupine u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Elita njemačke manjine ubrzo uviđa da u državi u kojoj je nacionalno pitanje od prvog dana postalo trajnom okosnicom političkih sukoba svoj pro- gram borbi za manjinska prava može ostvariti samo pogodbama s vodećim političkim snagama. No, znatne i dalekosežne promjene nastaju s pojavom Obnoviteljskog pokreta (Erneuerungsbewe- gung), radikalnog usmjerenja među jugoslavenskim Nijemcima, koje sredinom tridesetih godina počinje oponašati svoje uzore iz Trećeg Reicha. KWVD (“Kultur– und Wohlfahrtsvereinigung der Deutschen”/“Kulturno i dobrotvorno udruženje Nijemaca”), udru- ženje koje 1936. u Osijeku osniva slavonski obnovitelj Branimir Altgayer brzo se razvija.124 To tada znatno doprinosi nacionalnom buđenju i hrvatskih Nijemaca. Djelatnost Kulturbunda i KWVD-a u Hrvatskoj i Slavoniji, gdje je njemačka manjina bila u procesu nacionalne asimilacije s većinskim hrvatskim stanovništvom, imala je kulturni, a pojavom nacionalsocijalizma i sve više poli- tički zadatak okupljanja Nijemaca i sprječavanja odnarođivanja njemačke manjine. Ne može se, međutim, poreći izravan utjecaj

123 D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941, 32., 38-41.; Hans Rasimus, Als Fremde in Vaterland. Der Schwäbisch-Deutschen Kulturbund und die ehemalige deutsche Volksgruppe in Jugoslawien im Spiegl der Presse, Mün- chen, 1989., 185-198.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteu- ropa, 282-291.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 329-335.; V. Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918-1941.), 432-434. 124 D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941, 45-50., 67-69.; H. Rasimus, Als Fremde in Vaterland. Der Schwäbisch-Deutschen Kulturbund und die ehemalige deutsche Volksgruppe in Jugoslawien im Spiegl der Presse, 499-504.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 291-296.; V. Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918.-1941.), 436-437.

86 O Nijemcima u Hrvatskoj institucija za unapređivanje položaja narodnosti u inozemstvu kojih je u to vrijeme u Trećem Reichu bilo nekoliko. Hrvatsko se katoličko svećenstvo protivilo nastojanjima Kulturbunda da za nijemstvo pridobije potomke njemačkih doseljenika, koji su se već davno pohrvatili i slabo su, ili uopće nisu govorili njemački.125 Mnogi Nijemci u to vrijeme napuštaju Hrvatsku seljačku stranku, čije su bili pristaše i prilaze Kulturbundu. Kulturbund je tijekom 1939. i dalje sve agresivniji u djelatnosti i pronacističkoj pro- midžbi među njemačkim stanovništvom. To je i početak znatnijih političkih razilaženja domaćih Nijemaca i Hrvata.126 Prema popisima stanovništva u Kraljevini SHSa/Jugoslaviji, 1921. i 1931., njemački je kao materinski jezik rabilo oko pola milijuna osoba, ili oko 4 % svih stanovnika. Bilo je to za oko 10 % Nijemaca manje nego na istom području početkom 20. sto- ljeća.127 Postoje, međutim, mišljenja da rezultati popisa iz 1921. i 1931. nisu realni za procjenu stvarnog broja folksdojčera, jer se dio njih iz raznih razloga, posebice gospodarskih i političkih denacionalizirao u Slovence, Hrvate, Mađare, Srbe i druge. Dio se njih do početka Drugoga svjetskog rata opet očitovao kao Nijemci, što se vezuje uz djelovanje Kulturbunda, ali i krupnih promjena na domaćem i međunarodnom političkom planu.128

125 D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941, 195.; V. Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918- 1941.), 434., 438., 441. 126 V. Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slove- naca/Jugoslaviji (1918-1941.), 441-442. 127 D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941, 15-23., 303-312.; H. Rasimus, Als Fremde in Vaterland. Der Schwäbisch-Deutschen Kulturbund und die ehemalige deutsche Volksgruppe in Jugoslawien im Spiegl der Presse, 579-596.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 495-498; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 325., 329.; V. Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugo- slaviji (1918-1941.), 430-431. 128 V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 496-497.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur

87 Vladimir Geiger

NIJEMCI U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Nakon napada Trećeg Reicha na Kraljevinu Jugoslaviju 1941., dolazi do potpuno novih okolnosti i za pripadnike nje- mačke manjine. Naime, Nijemci u Sloveniji, koja je dijelom priključena Trećem Reichu, postali su njemački državljani, a Nijemci u Bačkoj i Baranji, koje su priključene Mađarskoj, uključeni su u Narodni savez Nijemaca u Mađarskoj (Volksbund der Deutschen in Ungarn). Nijemci u Banatu, koji je bio pod neposrednom njemačkom okupacijom, a i Nijemci u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj organizirani su u njemačke narodne skupine (Die Deutsche Volksgruppe) po strogo vodstvenim načelima, kao vojne i poluvojne organizacije s političkim jedinstvom po uzoru na Treći Reich.129 Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941., njemačka manjina u Hrvatskoj našla se je u potpuno izmijenje- nim okolnostima. Pripadnicima Njemačke narodne skupine u NDH priznata su sva prava i zajamčena potpuna ravnopravnost s hrvatskim narodom. Dobili su mogućnost da svuda i uvijek mogu javno iskazivati svoje nacionalne i ideološko-političke osjećaje, te da za svoj rad mogu osnivati političke, gospodarske, kulturne, zdravstvene, socijalne, športske i druge udruge.130 U početku Drugoga svjetskog rata i hrvatski su se Nijemci ponašali ponosno jer se činilo da je Treći Reich nepobjediv, a i nacistička je promidžba bila izvanredno jaka i učinkovita. Neupitno je da su tijekom Drogoga svjetskog rata kao pripadnici oružanih snaga NDH, ponajprije Einsatzstaffela, ali i kao pri-

Geschichte der Donauschwaben, 31-32.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 325.; V. Geiger, Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918.-1941.), 431. 129 Vladimir Geiger, Ivan Jurković, Što se dogodilo s Folksdojčerima. Sud- bina Nijemaca u bivšoj Jugoslaviji, Zagreb, 1993., 47-48.; V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, 24. 130 V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bos- nien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 367-461.

88 O Nijemcima u Hrvatskoj padnici oružanih snaga Trećega Reicha, ponajprije Wehrmachta i Waffen-SS-a, folksdojčeri sudjelovali i u ratnim zločinima. Broj folksdojčera u vojnim, poluvojnim i policijskim postroj- bama NDH i Trećega Reicha tijekom rata se povećavao, iako sve više prisilnom mobilizacijom. Dio folksdojčera shvatio je da nacistička ideologija ne može donijeti ništa dobro. Uobičajena je i pojava da folksdojčeri bježe iz vojnih i poluvojnih postrojbi, odbijaju odlazak na istočno bojište i izbjegavaju uključivanje u borbu protiv lokalnih partizanskih skupina. Nacistička je pro- midžba objavljivala imena takvih pojedinaca nazivajući ih “izda- jicama domovine” i prijetila drakonskim kaznama, slično kao i onim sunarodnjacima koji su štitili Židove. Znakovita je i pojava njemačke patrizanske postrojbe 1943. u Slavoniji.131 Partizanski su pokret podržavala i pojedina njemačka sela u Slavoniji. No pitanje uključenja jugoslavenskih folksdojčera u pokret otpora teško je rješavano. Većina ih je već bila uključena u postrojbe Wehrmachta i Waffen-SS-a, a malobrojni koji su ostali kod kuće teško su se odlučivali na aktivan otpor. Pasivnih antinacista bilo je u znatnoj mjeri u njemačkim crkvenim krugovima, uglavnom katoličkim i među vjernicima koji su bili pod njihovim utjecajem. Katolički svećenici istupaju protiv nacizma, ali su uglavnom u istoj mjeri antikomunisti kao i antinacisti. Pasivan stav prema komunistima, kao i prema lokalnim nacistima, ostaje značajka folksdojčerskog otpora od početka do kraja rata.132 Različiti su pokazatelji i procjene o broju Nijemaca u NDH. Najčešće se navode brojke od oko 150.000 do 170.000, a prema nekima i do 200.000.133 Naime, mnogi već znatno ranije

131 Usp. Nail Redžić, Telmanovci. Zapisi o njemačkoj partizanskoj četi “Ernest Telman”, Beograd, 1984.; Slavica Hrečkovski, Njemačka četa “Ernst Thälmann” u jedinicama NOV i POJ u Slavoniji, Zbornik Centra za društvena istraživanja Slavonije i Baranje, 1, Slavonski Brod, 1984., 331-350. 132 V. Geiger, I. Jurković, Što se dogodilo s Folksdojčerima. Sudbina Nije- maca u bivšoj Jugoslaviji, 48-51.; V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, 25. 133 H. Schreckeis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographi- sche Untersuchung, 12.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawo- nien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südo-

89 Vladimir Geiger pohrvaćeni Nijemci ponovo se iskazuju Nijemcima. Najsli- kovitiji primjer vraćanja nijemstvu, slučaj je sela Rude kraj Samobora. Iako su ovi srednjevjekovni i novovjekovni dose- ljenici, uglavnom Sasi, pohrvaćeni već tijekom 19. stoljeća, nakon uspostave NDH ponovo se u većini iskazuju Nijemcima i pristupaju Njemačkoj narodnoj skupini.134 Zbog ugroženosti i nesigurnosti njemačkih naselja i sta- novništva u NDH, od strane partizanskog pokreta, gotovo od početka rata dolazi do njihovog preseljavanja i iseljavanja. Prvo preseljavanje njemačkoga stanovništva u NDH bilo je potkraj 1941. i početkom 1942. iz najugroženijih naselja u Potkozarju, Lici, Kordunu, Banovini i sjeverozapadnoj Bosni, najprije na sigurnije područje zapadne Slavonije, a zatim početkom 1942. u Srijem. Početkom 1942. dolazi do prvih iseljavanja Nijemaca iz zapadne i srednje Slavonije. Potkraj 1942. dolazi do iseljavanja pretežito u Treći Reich odnosno Poljsku, većine (oko 18.000) od oko 20.000 bosanskih Nijemaca, koji su bili najugroženiji djelovanjima partizanskog pokreta. Razvoj partizanskog pokreta u Slavoniji tijekom 1943., uzrokuje iseljavanje (manji dio) u Treći Reich ili preseljavanje (veći dio) u druga manje ugrožena područja, uglavnom istočne Slavonije i Srijema, njemačkog sta- novništva najugroženijih naselja, napose iz zapadne i središnje Slavonije. Ove mjere zamišljene su s njemačke strane samo kao privremena evakuacija njemačkoga stanovništva iz najugro- ženijih područja, a ne kao trajno preseljavanje ili iseljavanje. Zbog sve većih žrtava među pripadnicima Njemačke narodne skupine uslijed širenja partizanskog pokreta i nezaštićenosti njemačkih naselja, do potkraj travnja 1944. iz zapadne i srednje Slavonije preseljeno je u Srijem i u istočnu Slavoniju oko 25.000 Nijemaca. Konačna evakuacija pripadnika Njemačke narodne skupine iz NDH, započela je sredinom rujna, odnosno početkom steuropa, 497.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/ Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 50. 134 A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 33.

90 O Nijemcima u Hrvatskoj listopada 1944., najprije iseljavanjem iz Srijema, a zatim i iz Slavonije. Prema podacima vodstva Njemačke narodne skupine, potkraj 1944. odnosno izvješća Veleposlanstva Trećeg Reicha u Zagrebu Ministarstvu vanjskih poslova Trećeg Reicha početkom 1945., evakuirano je oko 110.000 pripadnika Njemačke narodne skupine iz NDH. Do potkraj Drugoga svjetskog rata, većina hrvatskih Nijemaca, uslijed ratnih događanja, izbjegla je ili je prognana iz svojih domova, pretežito u Austriju i Njemačku, ali i na područje Čehoslovačke, Poljske, Mađarske i Italije, gdje su i dočekali završetak rata.135

NIJEMCI U HRVATSKOJ/JUGOSLAVIJI NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA

Povijest i sudbina hrvatskih i jugoslavenskih folksdojčera potkraj Drugoga svjetskog rata i nakon njega nerazdvojno je, isključivo i jednostrano vezana uz propast Trećega Reicha, kao uostalom i sudbina Nijemaca europskoga istoka i jugoistoka.

135 Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, Düsseldorf, 1961., Mün- chen, 1984., Augsburg, 1994., München, 2004., 83E-85E.; Zdravko Krnić, O iseljavanju pripadnika Njemačke narodne skupine (Volksdeutschera) iz NDH za vrijeme II svjetskog rata, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, 4, Slavon- ski Brod, 1966., 77-78., 80-84.; Antun Miletić, Preseljenje i evakuacija Folk- sdojčera iz Srijema i Slavonije 1942.-1944. godine, Zbornik Historijskog insti- tut Slavonije i Baranje, 12, Slavonski Brod, 1975., 15-16., 18-21.; Slobodan D. Milošević, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945. godine, Beograd, 1981., 191-192., 207., 212., 216.; V. Oberkersch, Die Deut- schen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, 387., 388., 392., 393., 424., 425-429., 440.; Lei- densweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band I, Ortsberichte über die Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, München - Sindelfingen, 1991., 813-829.; Vladimir Geiger, Iselja- vanje Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj s područja Sla- vonije potkraj Drugoga svjetskog rata, u: Marina Lukšič Hacin (ur.), Sezonstvo in izseljenstvo v panonskem prostoru: sosedstvo Avstrije, Hrvaške, Madžarske in Slovenije. Zbornik, 1. zvezek, Ljubljana, 2003., 161-174.

91 Vladimir Geiger

Nakon Drugoga svjetskog rata nova komunistička vlast u Jugoslaviji pripadnicima njemačke manjine oduzela je sva nacionalna i građanska prava i konfiscirala imovinu. Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je već 21. studenoga 1944. dalekosežni zakonski akt naslovljen: “Odluka o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile”136, kojim se pre- cizira i položaj folksdojčera. Žrtve kolektivne odmazde nisu bili samo folksdojčeri koji su mogli dokazati sudjelovanje u partizanskom pokretu ili njegovo pomaganje. Svima ostalima slijedila je konfiskacija imovine i protjerivanje odnosno upući- vanje u logore.137 Komunističke vlasti Jugoslavije izbjegle i protjerane folk- sdojčere nisu više smatrali državljanima Jugoslavije. Štoviše, i preostale folksdojčere u Jugoslaviji namjeravale su protjerati iz zemlje. Predsjedništvo Ministarskog savjeta DF Jugoslavije, Beograd, izvijestilo je 11. lipnja 1945.: “Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Njemce koji se nalaze u okviru gra- nica Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se zato stvore povoljni tehnički uslovi.” O tome je, iznoseći podrobne upute, Zemaljska komisija za repatriaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova Federalne države Hrvatske, Zagreb, izvi- jestila 7. srpnja 1945. oblasne i okružne Narodne odbore.138 Jugoslavenske vlasti su zauzele stajalište o zabrani povratka izbjeglih i prognanih folksdojčera iz Jugoslavije. Odluka da

136 Službeni list Demokratske Federativne Jugoslavije, god. 1, br. 2, Beo- grad, 6. veljače 1945., 13-14. 137 V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, Osijek, 2002., 11., 25., 27. 138 V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 32., 61-67.; Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Pojić, Mate Rupić (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, Zagreb, 2005., Zagreb, 2009., 179-182.; Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komuni- stička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, Slavonski Brod, 2006., 245-248.

92 O Nijemcima u Hrvatskoj se onemogući povratak jugoslavenskih folksdojčera donesena je na sjednici Državne komisije za repatrijaciju, Beograd 22. svibnja 1945., s čime su se, zatim, suglasili Vlada DF Jugosla- vije i Generalštab Jugoslavenske armije.139 Na Potsdamskoj konferenciji (srpnj/kolovoz 1945.) save- zničkih velesila pobjednica u ratu, zaključeno je (XIII “Uredno iseljavanje njemačkog stanovništva”140) da se preostalo njemačko stanovništvo iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske mora preseliti na područje Njemačke. Preseljenje (etničko čišćenje) legalizi- rano je kao najtrajnije i zadovoljavajuće rješenje, i trebalo se obaviti “organizirano i na human način”. Oni koji se nisu našli u zaključcima Potsdamske konferencije, riješili su problem folk- sdojčera na još drastičniji način (ponajprije Jugoslavija). Naime, ratni zločini koje je dio jugoslavenskih i hrvatskih Nijemaca počinio, te njihovo nelojalno držanje tijekom okupacije, poslu- žili su i kao razlog i kao opravdanje za neljudsko postupanje sa njemačkom manjinom potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata. U jugoslavenskim logorima za folksdojčere, od potkraj 1944. do početka 1948., život je izgubilo najmanje oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine. Do sada je oko 50.000 žrtava poimenično identificirano.141 Najveći logori za pripadnike njemačke manjine na području Hrvatske bili su Valpovo, Josi- povac, Velika Pisanica, Šipovac, Krndija, Podunavlje i Tenje. Najmanje oko 10.000, a moguće je i do 20.000 hrvatskih Nije- maca, većina preostalih u zavičaju, internirano je u razdoblju od 1945. do 1947. u koncentracijske logore, u kojima je najmanje

139 V. Geiger, Heimkehr. Povratak slavonskih Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata iz izbjeglištva/prognaništva u zavičaj i njihova sudbina, 521. - 522. 140 Ujedinjene nacije. Zbirka dokumenata 1941-1945, Beograd, 1947., 124- 125.; Dokumenti o spoljnoj politici Socijalističke Federativne Republike Jugos- lavije 1945., Beograd, 1984., 395. 141 Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugosla- wien, Band IV, Menschenverluste - Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, München - Sindelfingen 1994. ili w ww.totenbuch-donauschwaben.at.

93 Vladimir Geiger nekoliko tisuća izgubilo život. 142 Najnovija istraživanja nave- dene brojke utemeljeno povećavaju. Logori za folksdojčere u Jugoslaviji su ukinuti do ožujka 1948. Najprije su pušteni radno sposobni, ali su bili prisilno obvezani na trogodišnji rad, uglavno fizički, u rudnicima, tvornicama ili poljoprivrednim dobrima, te su i dalje živjeli u izrazito teškim uvjetima. Nije im bilo dopušteno da se udalja- vaju iz mjesta boravka i rada bez dozvole. Neki su i dalje radili pod oružanom pratnjom i stražom, pa i bez ikakve novčane nadoknade. Položaj folksdojčera nije bio ni nakon ukidanja logora mnogo bolji.143 Prema utemeljenim pokazateljima, od travnja 1941. do ožujka 1948. život je izgubilo oko 9.000 do 10.000 hrvatskih Nijemaca. Od travnja 1941. do ljeta 1945. oko 4.500 hrvatskih Nijemaca poginulo je kao pripadnici oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, Trećeg Reicha i Mađarske, ali i kao civilno stanovništvo u partizanskim napadima na njemačka naselja tijekom rata te u pojedinačnim i masovnim odmazdama u neposrednom poraću. Uz to, od ljeta 1941. do svibnja 1945. poginulo je kao pripadnici NOV i PO Jugoslavije/JA ili, pak kao civilno stanovništvo suradnici partizanskg pokreta i kao žrtve nacističkog i ustaškog terora oko 500 do 1.000 hrvatskih Nijemaca. Do potkraj Drugoga svjetskog rata većina hrvatskih Nijemaca, uslijed ratnih događanja, izbjegla je ili je prognana, pretežito u Austriju i Njemačku, ali i na područje Mađarske,

142 Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Station eines Völkermords, München, 1998., 219-228.; Genocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944-1948, München, 2003., 121-127.; Genocid nad nemačkom manjinom u Jugoslaviji 1944-1948, Beograd, 2004., 152-160.; Vladimir Geiger, Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. - 1947., Časopis za suvremenu povijest, god. 38, br. 3, Zagreb, 2006., 1090.-1092. 143 Zoran Janjetović, Beetwen Hitler and Tito, Beograd, 2000., 289-290., Beograd, 2005., 281-282.; Herbert Prokle, Der Weg der Deutschen Minderheit Jugoslawiens nach der Auflösung der Lager 1948., München, 2008.

94 O Nijemcima u Hrvatskoj

Češke, Slovačke, Poljske i Italije, gdje su i dočekali završetak rata. Najmanje 10.000, a moguće je i većina od 20.000 hrvat- skih Nijemaca preostalih u zavičaju, internirano je u poraću u logore. Od studenoga 1944./svibnja 1945. do siječnja 1947. na prisilnom radu i u logorima u Hrvatskoj, odnosno do ožujka 1948. na prisilnom radu i u logorima u Vojvodini, život je izgu- bilo oko 4.000 do 4.500 hrvatskih nijemaca, pretežito djece, žena i starijih osoba.144 Prema svim procjenama, izračunima i popisima, proizlazi da su u poraću i u Jugoslaviji, i u Hrvatskoj, najveće stvarne gubitke uz Hrvate imali jugoslavenski odnosno hrvatski Nijemci. Demografi, viktimolozi i povjesničari veliki gubitak Nijemaca objašnjavaju vojnim i civilnim žrtvama u ratu, zatim poslijeratnim stradanjima u zatočeništvu i na prisilnom radu u Jugoslaviji, te masovnom emigracijom, nešto za vrijeme, a najviše pri kraju i nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Demografi i povjesničari izvode zaključak o demografskom gubitku Nijemaca u Jugoslaviji, dakle, ukupnom broju iseljenih, umrlih i nerođenih, većem od 460.000 ljudi, što je s obzirom na populaciju, bez presedana i u širim jugoistočnoeuropskim okvirima.145

144 V. Geiger, Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, 1945.-1947., 1081-1100.; Vladimir Geiger, Žrtvoslovi/ poimenični popisi hrvatskih Nijemaca, vojnika i civila, stradalih i žrtava, tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, u: Sulejman Bosto, Tihomir Cipek (ur.), Kultura sjećanja: 1945. Povijesni lomovi i svla- davanje prošlosti, Zagreb, 2009., 195-208.; Vladimir Geiger, Ljudski gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i u poraću koje su prou- zročili Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije/ Jugoslavenska armija i komunistička vlast. Brojidbeni pokazatelji (pro- cjene, izračuni, popisi). Case study: Bleiburg i folksdojčeri, Časopis za suvremenu povijest, god. 42, br. 3, Zagreb, 2010., 693-721. 145 Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, 130E-132E.; Vladimir Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1989., 61-68.; V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, 32-33.

95 Vladimir Geiger

Prvi je poslijeratni popis u novoj jugoslavenskoj državi zabilježio samo nešto više od 55.000 pripadnika njemačke nacionalne manjine (Austrijanci su na popisu 1948. uključeni u rubriku “Ostali”). U Hrvatskoj se na prvom poslijeratnom popisu 1948. Nijemcima deklariraju 10.144 stanovnika, što u dovolj­noj mjeri objašnjava njihov nagli nestanak s demograf- ske karte naših krajeva.146 Već u vrijeme prvoga poslijeratnog popisa, zbog duhovnog ozračja koje je agresivno promicala nova vlast, izvjestan je broj Nijemaca “denacionalizirao” u Hrvate, Mađare i druge.147 Djelomični razlozi neslaganja juž- noslavenskih i njemačkih (folksdojčerskih) povjesničara oko broja “denacionaliziranih” mogu biti u činjenici koju posebno ističu demografi.­ Naime, ukoliko je bilo manje očitovanja Nijemaca za druge narodnosti, utoliko je bilo više žrtava i obratno. Pogreška može biti veća i u pogledu broja Nijemaca koji su se iselili. Popis stanovništva 1953. bilježi uvećanje broja iskazanih Nijemaca u Hrvatskoj (Nijemaca 11.248, Austrijanaca 749) i Jugoslaviji (60.536 Nijemaca i 1459 Austrijanaca).148 Naime, mnogi koji su se na prvom poslijeratnom popisu, zbog stvar- noga straha, nacionalno očitovali drukčije, a ne Nijemcima, ponovno se iskazuju Nijemcima. Razlog nije samo popuštanje protunjemačkog raspoloženja i stajališta vlasti, nego i otvorena mogućnost da osobe njemačkog imena i nacionalnog opredje- ljenja mogu napustiti zemlju, odnosno dobiti ulazak u Austriju i Njemačku. Tom se mogućnosti koriste tada i mnoge stvarno pohrvaćene osobe njemačkog prezimena.

146 H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 347.; V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 13. 147 V. Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, 62-63.; Bogoljub Kočović, Žrtve drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Sarajevo, 1990., 65.; V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, 32-33. 148 Usp. J. Gelo i sur., Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880 – 1991 po naseljima, knj. 1, 1.; V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 13.

96 O Nijemcima u Hrvatskoj

U početku je iseljavanje Nijemaca iz Jugoslavije i Hrvatske bilo moguće samo preko liste Crvenog križa u sklopu pro- grama spajanja obitelji, a od 1952. odobravalo se i pojedinačno iseljavanje. Usprkos složenom i skupom postupku, većina preostalih Nijemaca napustila je zemlju. Prezidijum Narodne skupštine FNR Jugoslavije donio je 1951. ukaz o ukidanju ratnog stanja sa Austrijom i Njemačkom. Zatim je 1952. bio prihvaćen dogovor između njemačke i jugoslavenske vlade, da se preostali folksdojčeri mogu iseliti u Njemačku. Nakon što je (1953. odnosno 1954.) potpisan i sporazum između austrijske i jugoslavenske vlade o otpustu folksdojčera iz jugoslavenskog državljanstva i mogućnosti stjecanja austrijskog, od 1955. način iseljavanja njemačke manjine iz Jugoslavije znatno je pojednostavljen.149 Svaka narodna zajednica posjeduje u sebi trajne duhovne, socijalne i ljudske vrijednosti, kao i neprocjenjiv dar kolektivne individualnosti i posebnosti. Stoga se svaka narodna skupina upinje održati svoju egzistenciju i nastoji ostvariti svoje kulturne, gospodarske i političke mogućnosti. Za Nijemce (i Austrijance) postojale su samo dvije mogućnosti: iseliti što prije ili se asi- milirati. Većina je izabrala prvo rješenje, i svaki idući popis stanovništva u Jugoslaviji bilježio je njihov brojčani pad. Ise- ljavanje, asimilacija, ali i neki drugi razlozi, pridonijeli su tome, da su popisi stanovništva bilježili u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, od sredine 20. stoljeća na dalje tek nekoliko tisuća Nijemaca i nekoliko stotina Austrijanaca. Naime, ostale su samo “krhotine” nekada mnogobrojne i utjecajne etničke zajednice.150

149 V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 14. 150 H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugo- slawien, 347.; J. Gelo i sur., Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880 – 1991 po naseljima, knj. 1, 1.; Vladimir Geiger, Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj od 1945. do danas, Časopis za suvremenu povijest, god. 28, br. 1-2, Zagreb, 1996., 227-233.; V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne kriv- nje, 13-16.;

97 Vladimir Geiger

Egzodus južnoslavenskih, i hrvatskih, Nijemaca premašuje sve što se u novijoj povijesti zbivalo na tim prostorima, posebno u pogledu stvaranja nove etničke slike, napose Banata, Bačke, Baranje, Srijema i Slavonije.151 Kolonisti nisu promijenili samo etničku sliku područja u koja su došli, nego su donijeli i svoju kulturu i običaje. Za stvarnost važno je i saznanje što je bivša Jugoslavija, a i Hrvatska, izgubila protjerivanjem i nestankom Nijemaca, ne samo u materijalnom smislu. U godinama nakon Drugoga svjetskog rata na južnoslavenskim prostorima, i u Hrvatskoj, etnik Nijemac, Švabo, Podunavski Nijemac (Švabo), folksdojčer i slično, kako je potomke njemačkih kolonista nazivao domaći slavenski živalj, s obzirom na duhovno ozračje i izrazite protunjemačke stavove, dobiva krajnje negativno značenje. Slikovit je primjer, u Hrvatskoj i Jugoslaviji, u prvim poslijeratnim mjesecima i godinama, riječ partizan pisana je velikim početnim slovom, a riječ Nijemac malim. Inzistirati tada na poštivanju jezične norme bilo je krajnje opasno. Znatan broj knjiga, časopisa i novina na njemačkom jeziku u poslijeratnim je godinama jednostavno uništen. Tako je nestao nemali dio kultur- nog nasljeđa Nijemaca u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nijemci koji su ostali u zavičaju nastojali su ne isticati svoje podrijetlo. Nijemci su imali i previše svojih problema. Naročito je bilo problema s malom djecom, koja osim njemačkoga nisu znala govoriti hrvat- ski. Poznati su i slučajevi promjene prezimena.152 No, znatan je u Hrvatskoj broj stanovnika njemačkog podri- jetla, o čemu uglavnom najbolje svjedoče prezimena (ne zabo- ravimo, prezime je selilački spomenik!), koje je u potpunosti asimilirano u većinski hrvatski narod. Nakon svega, što se je u

151 Ruža Petrović, Migracije u Jugoslaviji i etnički aspekt, Beograd, 1987.; Stjepan Šterc, Promjena nacionalnog sastava istočne Slavonije i zapadnog Sri- jema i Bačke, Kolo, 1 (5-6), Zagreb, 1991., 142-143.; Zoran Stiperski, Kreta- nje Nijemaca u istočnoj Hrvatskoj, Bačkoj i Srijemu, u: Ante Sekulić (ur.), Sla- vonija, Srijem, Baranja i Bačka. Zbornik, Zagreb, 1993., 134-143.; D. Živić, Temeljne značajke razvoja narodnosne strukture Istočne Hrvatske, 22-23. 152 V. Geiger, Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 14-15.

98 O Nijemcima u Hrvatskoj novijoj povijesti dogodilo, danas u Hrvatskoj živi tek nekoliko tisuća Nijemaca i Austrijanaca (uključujući i kripto Nijemce). Nesporno je, danas više ne možemo naći u Hrvatskoj niti jedno njemačko selo, zaselak ili pak kompaktniju skupinu na nekom području. Malobrojni Nijemci koji i danas žive u Hrvatskoj raspoređeni su vrlo disperzirano, uglavnom po gradovima, s naglaskom na ranija njemačka središta i naseobine (sjeveroi- stočna Hrvatska: Slavonija, Baranja, Srijem). U proteklih dva desetljeća, otkada je u Hrvatskoj nastupio val promjena i demo- kracije, osnovano je nekoliko udruga/društava koje okupljaju pripadnike njemačke i austrijske manjine.153 Za pretpostaviti je, da te udruge/društva žele svojim sunarodnjacima pomoći u obnovi i očuvanju nacionalnog identiteta, i poslužiti kao most s matičnim njemačkim i austrijskim narodom.

PRILOG:

HRVATSKA U PODUNAVSKOŠVAPSKOJ HISTORIOGRAFIJI I PUBLICISTICI

Nijemci, folksdojčeri, koji su potkraj i nakon Drugog svjet- skog rata napustili (izbjegli ili protjerani) istočnu i jugoistočnu Europu na razne su načine vezani za svoju postojbinu. Zarana su u Njemačkoj, Austriji i drugim zemljama poslijeratne dijaspore (USA, Kanada, Brazil, Argentina, Australija, ...) stvorili udruženja koja njeguju njihovu kulturu koja je zbog prepletanja s istočno i jugoistočno europskim kulturama ponešto drukčija od one koja se razvila u Njemačkoj i Austriji. Danas najveći broj ovih Nijemaca živi na jugu Njemačke. Običaj je da se organiziraju pučke i crkvene svečanosti, kakve su u prošlosti na prostorima istočne i jugoistočne Europe okupljale njemačku manjinu. Mnogi

153 Usp. Goran Beus Richembergh, Nijemci, Austrijanci i Hrvati. Prilozi za povijest njemačko-austrijske manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Zagreb – Sarajevo, 2010., 223-257.

99 Vladimir Geiger od njih redovito posjećuju i svoja zavičajna mjesta. U posljednje vrijeme opaža se činjenica da pripadnika naraštaja, koji je živio na istoku i jugoistoku Europe, biva sve manje. Danas gotovo da i nema bivšeg njemačkog naselja na prostorima jugoistočne Europe kojemu nije posvećena monografija niti ozbiljnijeg doga- đaja iz povijesti Podunavskih Švaba koji nije barem publicistički obrađen. Podunavskošvapska je literatura važna i nenadoknadiva, iako kao “subjektivna” uglavnom nema znanstvenih pretenzija. Ipak, podunavskošvapska je historiografija i publicistika pri- pomogla u tumačenju i razjašnjavanju pojedinih “bijelih mrlja” jugoistočnoeuropskih historiografija, posebice u obradi sudbine jugoslavenskih, i hrvatskih, Nijemaca. Nosioci tih istraživanja uglavnom su nastavnici i svećenici, kao i ranije u starom zavičaju. Osim pregleda povijesti i zanimljivijih izdanja arhivskog gradiva postoji niz radova različitih zamisli i vrijednosti. Posebno mjesto u podunavskošvapskoj historiografiji imaju monografije o poje- dinim mjestima tzv. zavičajne knjige (Heimatbuch). Za Hrvatsku postoji veći broj zavičajnih knjiga, posebice za Slavoniju, Srijem i Baranju. Te knjige/zbornici, izrađene su, uglavnom, po istoj shemi: pregled povijesti, sjećanja, crtice iz zajedničke prošlosti, popis njemačkih obitelji. Ima i dosta etnografskog gradiva, zani- mljivih starih fotografija. Osnovno raspoloženje zavičajnih knjiga nostalgija je za izgubljenim zavičajem. Njemačka i austrijska historiografija o jugoistočnoj Europi gotovo ne zamjećuju podu- navskošvapsku literaturu, a od jugoistočnoeuropskih i hrvatskih povjesničara, i istraživača srodnih struka, samo su se rijetki koristili ovim izdanjima. No podunavskošvapske zavičajne knjige za Hrvatsku, važan su i nezaobilazan prilog, posebice za povijest naselja koja obrađuju.154

154 Usp. Anton Tafferner, Donauschwäbische Heimatbücher und Ortsges- chichten in chronologischer Reichfolge 1777-1972, u: Donauschwäbische Lehrer- und Fofschungsarbeit, München, 1973., 301-326.; Wolfgang Kessler, Njemačke “zavičajne knjige” o Jugoslaviji, Historijski zbornik, XXXI-XXXII, Zagreb, 1978.-1979., 505-506., Vladimir Geiger, Slavonija u podunavskošvap- skoj historiografiji,O sječki zbornik, br. XXI, Osijek, 1991., 339-342.; Vladimir Geiger, Njemačke “Zavičajne knjige” za Đakovštinu, Historijski zbornik, XLV

100 O Nijemcima u Hrvatskoj

Do sada su za Hrvatsku objavljene slijedeće podunavskošvap- ske zavičajne knjige: Branjina: –– Mathias Volk, Unvergessene Heimat. Branjina-Kisfalud. 1750-1944/45, Karlsruhe-Neureut, 1976. –– Mathias Volk, Familienbuch der katholischen Pfarrgeme- inde Kisfalud- Branjina in der Baranya/ Branau 1874-1944, Karlsruhe, 1995. Brezik: –– Chronik der donauschwäbischen Siedlung Georgshof (Bre- zik) in Westslawonien 1912 – 1944, Reutlingen, 1990. Čačinci: –– Heimatbuch Čačinci und seine Donauschwaben - von uns - über uns. Ortsbiographie der deutschen Minderheit eines Dorfes in Slawonien, Tübingen, 1983. Čeminac: –– Franz Roth (Red.), Laschkafeld 1720-1945. Deutsches Dorf in der Schwäbischen Türkei, Freilassing, 1986. Darkovac: –– Philipp Jung, Walter Nehlich, Darkowatz, Merkmale der Existenz einer donauschwäbischen Dorfgemeinde, Hilbach, 2002. [DVD] Drenje, Slatinik Drenjski, Mandićevac, Pridvorje: –– Stefan Sehl (Red.), Heimatbuch Drenje – Slatinik – Mandits- chevac – Pridvorje. Unvergessene Heimat Donauschwaben.

(1), Zagreb, 1992., 352-353.; Josef Eder, Donauschwäbische Heimatstuben, u: Geschichte, Gegenwart und Kultur der Donauschwaben, Heft 6, Sindelfin- gen 1995., 20-22.; Vladimir Geiger, Hrvatska Baranja u podunavskošvapskoj historiografiji i publicistici. Prilog baranjskoj bibliografiji, GodišnjakO granka Matice hrvatske Beli Manastir, sv. 2, Beli Manastir, 2005., 131-137.; Vladimir Geiger, Povijest i sudbina Folksdojčera u podunavskošvapskoj historiografiji i publicistici, u: Nives Rittig-Beljak, Ljiljana Marks (ur.), Povijesne zaobila- znice. Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj, Zagreb, 2009., 66-87.; Vladimir Gei- ger, Podunavskošvapske zavičajne knjige za Slavoniju, Srijem i Baranju, Putu- jući Slavonijom za 2011., br. 28, Vinkovci, 2010., 20-24.

101 Vladimir Geiger

Großgemeinde Drenje – Slatinik – Manditschevac – Pridvorje in Slawonien, Reutlingen, 1994. Đakovačka Satnica: –– Stefan Stader, Heimatbuch Satnitz - Djakovačka Satnica. Eine gemischtprachige Gemeinde in Slawonien/Jugoslawien, Kaiserslautern, 1972. Đakovački Selci: –– Michael Mutlitz, Rosa Selinsek-Mutlitz, Familienbuch Dja- kovački – Selci Kr. Djakovo – Đakovo Slawonien – Croatien, Mainz – Bretzenheim, 2005. Hrastovac: –– Jakob Weber, Erwin Englert, Hrastovac – Eichendorf, eine deutsche Siedlung in Slavonien, Ried/Innkreis, 1955.1, 1985.2 –– Rosina T. Schmidt, Hrastovac – Eichendorf Families 1865 – 1900. A Registry of Families of the German Lutheran Mother Church in a Village in Slavonia, s.l. [Canada], 2003. Ilača: –– Florian Neller, Illatsch(a) (Ilacs, Ilaća). Der syrmische Wallfahrtsort. Das Leben der deutschen Ortsbewohner im Zeitraum von 120 Jahren 1864-1984, Graz, 1987. Jarmina: –– Johann Herzog, Stefan Klemm, Heimatbuch der Donaus- chwaben aus Jarmina - Jahrmein, Wien/Bad Wurzbach, 1976. Josipovac: –– Ingeborg Weber-Kellermann, Josefsdorf (Josipovac). Leben- sbild eines deutschen Dorfes in Slawonien, Leipzig, 1942. Krndija: –– Matthias Stolz (Red.), Krndija Heimatbuch. Slawoniendeuts- ches Dorf ausgelöscht, Graz, 1987. Kula i Poreč: –– Hans Kühn, Die Besiedlung von Kula und Poreč auf der Kameralherschaft Kutjevo mit Einwanderern aus dem

102 O Nijemcima u Hrvatskoj

Deutschen Reiche in den Jahren 1785-1787. Beiträg zur Geschichte d. dt. Siedlungen in d. ehemaligen gespannschaft Požega, Zagreb, 1936. –– Adolf Kirschig, Kula – Poretsch. Die Deutschen im Posche- gaer Kessel, Freilassing, 1962. Lovas: –– Friedrich Kühbauch, Unvergessene Heimat Lowas (Lewa, Lovász, Lovas). Aus der Geschichte einer donauschwäbis- chen Dorfgemeinschaft in Syrmien, Tübingen, 1983. Mali Bastaji: –– Friedrich Hoffmann, Heinrich Heppenheimer, Anton Krae- hling, Klein-Bastei. Heimatbuch eines deutschen Dorfes in Slawonien - Kroatien, Sersheim, 1990. Osijek: –– Karl Schumm, Josef – Zlatko Stürmer, Michael Jung (Red.), Heimatbuch Essegg – Osijek, Sindelfingen, 1993. Popovac: –– Johann Zeiler, Deutsche Bewohner in Popovac (Ban) – Schwäbische Türkei – im November 1944, Winnenden, 1993. Popovac, Branjina, Kneževo, Podolje, Šarok: –– Johann Zeiler, Familienbuch Popovac (Ban), Schwäbische Türkei 1750-1945 mit den Filialgemeinden Branjina = Kisfalud, Knezevo = Lak, Podolje = Bodollya und Sarok, Winnenden, 1998. Sarvaš: –– Josef Neck, Sarwasch-Hirschfeld. Vom Werden, Leben und Ende einer slawoniendeutschen Siedlung, Graz, 1961. –– Johann Platz, Ortssippenbuch Sarwasch – Hirschfeld, Slawo- nien 1770-1944, Karlsruhe, 1991.1, 1994.2 –– Franz Buch, Sarwasch – Hirschfeld. Ein Dorf im Bewegung, Karlsruhe, 1995.

103 Vladimir Geiger

Semeljci, Kešinci: –– Anton Utri, Johann Schnapper, Heimatbuch Semelzi und Keschinzi, Slawonien. Zur Erinnerung an unsere einstigen Heimatdörfer, Graz-Linz, 1992. Šidski Banovci: –– Philipp Grumbach, Schidski Banovci. Geschichte einer deutschen Tochtersiedlungen in Syrmien, Stuttgart, 1975.1, 1986.2 Tomašanci, Gorjani, Ivanovci: –– Josef Werni, Konrad Reiber, Josef Eder, Heimatbuch Tomas- chanzi - Gorjani. Zur Erinnerung an unsere einstige Heimat in Slawonien, Ruit bei Stuttgart, 1974. Velika Mlinska, Veliki Pašijan i Mali Pašijan: –– Jakob Bentz (Hrsg.), Groß Mlinska. Die Geschichte eines hessischen Dorfes in Kroatien. Die Geschichte der Deutschen von Groß Mlinska mit seiner Verbindung zu den Nachbar- dörfern Groß und Klein Pašijan und den anderen hessischen Dörfern dieseits und jenseits der Ilowa, Ehringshausen, s.a. [1984.] Velimirovac: –– Leopold Karl Barwich, Menschen zwischen Welten. Hei- matbuch Welimirowatz. Zur Erinnerung an unser deutsches Dorf in Slawonien, Reutlingen, 1985. Vinkovačko Novo Selo: –– Johann Bader, Josef Jakober, Familien- und Sippenbuch Neudorf bei Vinkovci. Ortssipenbuch 1819-1944-1986, Hörsching, 1986. Vinkovci: –– Valentin Oberkersch (Red.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, Biberach, 1975. Viškovci: –– Johann Possert, Viškovci Heimatbuch. Zur Erinnerung an ein kleines Bauerndorf, Lieboch, 1989.

104 O Nijemcima u Hrvatskoj

Vučevci: –– Wilhelm Andreas Zimmermann, Dorfchronik Wutschewzi 1850 – 1945, Grünstadt, 2001. Vukovar: –– Hans Schreckeis, Wukowar. Alte Hauptstadt Syrmiens. Die Donauschwaben in Stadt und Umgebung, Salzburg, 1990.

SUMMARY

Vladimir Geiger

ETHNIC GERMANS IN CROATIA

Larger groups of ethnic Germans first appeared in eastern and south- eastern Europe during the Middle ages. During the early 13th century and later, smaller groups of ethnic Germans settled in Panonian region of Croatia. The real origin of these German settlers is not always clear. They were called Saxons, but they also came from other German prov- inces. Most of them were craftsmen and merchants. The number of set- tlers is also difficult to establish and they mostly lived in towns and near mines. The liberation of the Panonian area from the Turkish occupation led to a large scale settlement of Germans in the Danubian area and Croatian provinces. During the 18th century Germans and other foreign- ers, mostly craftsmen and Roman catholics began settling in Croatian towns, and smaller number also settled as farmers in villages. From the early 19th century and especially from the mid 19th century a large scale settlement of Germans in Croatia (Slavonia, Syrmia and Baranja) began. Most of them were farmers, some were also craftsmen. Majority were Roman catholics, but some were also Protestants. They were known as Swabians, but they also came from other German provinces. This Ger- man settlement would in the future give an important influence on eth- nic, cultural, economic, political and other aspects of life in the Panon- ian part of Croatia. Settlement of Germans in the southeastern Europe and Croatia reached a peak during the early 20th century. Around half a million ethnic Germans lived in the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenians (Yugoslavia). This number remained unchanged until the World War II. Around 150.000 ethnic Germans lived in the Independent

105 Vladimir Geiger

State of Croatia, mostly in Syrmia, Slavonia and Bosnian Sava river ba- sin. In the final period of World War II around 110.000 ethnic Germans fled from the Independent State of Croatia. Around 30.000 remained in their homes and some of them were sent to Yugoslav camps and most of them later left Yugoslavia. First post-war population census was made in 1948 and according to it only 55.337 ethnic Germans lived in Yugosla- via (10.144 in Croatia) at that time. Every following population census registered the constant fall of the number of ethnic Germans in the Yu- goslav population. Many of them moved out of Yugoslavia or underwent assimilation. For this reason, only several thousand ethnic Germans and Austrians today live in the Republic of Croatia.

106 Jadranka Grbić Jakopović

IDENTITET I IDENTIFIKACIJSKI PROCESI: SUVREMENE ANTROPOLOŠKE TEORIJSKE ORIJENTACIJE, STRATEGIJE I PRAKSE

Zanimanje za identifikacijske procese, odnosno njihov rezul- tat: identitet, kao integralni dio procesa modernizacije, javlja se u svim društvima na njezinu putu, bez obzira kakve su ideološke provenijencije. Naime, smatra se: „… kako je u predmodernim društvima identitet bio oblikovan neposrednim društvenim i kul- turnim kontekstom u kojem je čovjek kao pripadnik kolektiva, živio. Predodžbe i vrednote zajedničke skupini u velikoj su mjeri određivale tko pojedinac jest. Nasuprot tomu, drže teoretičari modernoga doba, u kontekstu modernosti izgubila se sposob- nost aprirornoga smisla društvenim subjektima. Tradicija se ne nameće pojedincu, već je on relativno slobodan da sam definira vlastito kulturno nasljeđe, u suglasju sa svojim potrebama i željama, ali i prisilama kojima je izložen. Teorije modernosti pojedincima ostavljaju široki prostor za samoizgradnju i samo- definiranje, a konstrukciju identiteta drže projektom pojedinca u cilju razvoja vlastitoga, ‘istinskoga’ sebstva“.155 U okviru sintagme ‘traganje za identitetom’ (simptomatično popularne od posljednjih desetljeća dvadesetoga stoljeća do danas), antropološka literatura u posljednjih je pola stoljeća pro- izvela brojne, često međusobno kontradiktorne teorije usmjerene na afirmaciju i reafirmaciju kulturnih, etničkih, nacionalnih i inih identiteta. Ipak, među tima brojnim teorijskim promišljanjima i raspra- vama mnoge su se s vremenom pokazale nedostatnima za objaš-

155 Usp. Jasna Čapo Žmegač, Srijemski Hrvati: etnološka studija migracije, identifikacije i interakcije, Zagreb, 2002.

107 Jadranka Grbić Jakopović njenje realnih društvenih procesa koji su se odvijali. Reklo bi se, pregazilo ih je vrijeme. Nije se tome za čuditi, jer promišljanja o ideji zajednice i zajedništva, što bi bilo primarno i elementarno objašnjenje identiteta, kazuju da se ova ideja začela davno: u doba kad je našim planetom hodio naš davni predak, homo sapiens sapiens, koji je iz posljednjega ledenog doba ostavio za sobom predragocjene tragove koji, među ostalim, govore da su ljudi toga doba itekako umjeli simbolizirati svoju grupnu pripadnost. Primjerice, spiljske slikarije kazuju nam da su spilje bile prostor društvenoga okupljanja, prostor kulturnoga, religij- skog i umjetničkoga izražavanja. Ili: mezolitske populacije koje su primjerice nastanjivale Đerdap u trenutku kada dolaze prvi neolitski zemljoradnici i stočari, po svoj prilici su pokazivali svoje „pravo na zemlju“ i svoj identitet kroz ribolike figurine s Lepenskoga Vira, kroz sahranjivanje pokojnika ispod podova kuća, kojima su kao priloge (poputbinu) potomci stavljali zube riba i jelenje rogove, moguće znake rodovske/grupne pripadno- sti.156 To bi imalo značiti, da premda ljudi davno minulih vremena nisu imali osviješten koncept identiteta i nisu poznavali pojam kulture, ipak su poznavali načine da se kulturno izraze na sebi svojstven način, da su poznavali idole i/ili bogove svoje kulture i da su jasno razlučivali sebe od drugih.157 A kada su, prema nekim autorima, primjerice A. D. Smithu,158 eneolitske populacije, zbog katastrofalnih suša izazvanih klimatskim promjenama, krenule poput suvremenih migranata „trbuhom za kruhom“ iz Euroazije u najmanje tri velika smjera, put Žute rijeke, Mezopotamije i Nila te se u migratornim destinacijama prepuni stresova i tje- skoba zbog napuštanja zavičaja i promjene načina /stila života počeli adaptirati na promjene u okruženju, te kada ih je sustigla

156 Usp. Ivana Radovanović, Some aspects of burial procedure in the Iron Gates Mesolithic and implications of their meaning, Starinar 47, 9-20., 1996.; Zahvaljujem searheologinji dr. sc. Seleni Vitezović na uputi u ovu bibliograf- sku jedinicu. 157 Ernest Gellner, Nation, Culture, Identity. Oxford, 1986., 12. 158 Usp. Anthony D. Smith, The Origins of Nations, u: Becoming National. A Reader, ur. G. Eley, R. G .Suny. New York, Oxford, 1996., 998.

108 Identitet i identifikacijski procesi ... nostalgija za starim krajem i starim načinom života, tj. „zlatnim vremenima“, što su činili? Logično: stvorili su („izumili“) nove ritmove, nove mitove, privrženost novom zavičaju, nova vjero- vanja/religije, institucije, društveno se raslojili. Ipak, osim novih društvenih i političkih struktura (bilo rudimentarnih bilo sofi- sticiranih), održale su ih, među ostalim i emocije: nostalgiju za prijašnjim životom ali i lojalnost novoj domovini koje današnja literatura rado imenujenovim lokalizmom ili novom zavičajno- šću. To su bili mehanzmi i mediji u razvoju nove kulture, novoga identiteta, nove vrste zajednice i zajedništva, hajdemo se usuditi reći re/generacije osjećaja pripadanja svojoj zajednici, tj. etniji, po spominjanom Smithu. Prema tom autoru, od prapovijesnih vremena, pojam zajednišva, u starijoj literaturi nazvanoga etnos (u smislu neke neodređene svijesti o „narodnosti“) postepeno se oblikovao tijekom vremena, npr. od...antičkih vremena, srednjega vijeka, do recentnijih vremena..., primjerice do Francuske revo- lucije 1789.g. ne poprimivši neka određena značenja osim opće ideje o zajedništvu. No, u toj je ideji koncentriran cijeli inventar obilježja koji je za zajednicu ključno značajan: zajedničko ime, mitovi o precima i porijeklu, spoznaja o kontinuitetu kroz zajed- ničku povijesnu sudbinu, životni prostor (zavičaj i/ili domovina) i osjećaj međusobne solidarnosti. A budući da u znanstvenoj zajednici nema većih otpora ovakvoj Smithovoj re/konstrukciji, čak štoviše, dobila je značajnu potporu, dalo bi se zaključiti da se svijest o zajedništvu, tj. etnos, unutar zajednica kakve su recimo bile etnije, razvija usporedno s razvojem čovjeka, te se uvrštava u jednu od temeljnih ljudskih, a u znanstvenom smislu i jednu od temeljnih antropoloških kategorija. Ukratko, to je antropološka konstanta koja se u povijesti iskazivala i iskazuje na različite načine, ovisno o strukturi zajednice i načina interakcije.159

159 Ibidem; usp. Emil Heršak, Leksikon migracijskog i etničkog nazivlja. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, 1998.; Olga Supek, Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji, Zgodovinske vzporednice slovenske in hrvaške etnolo- gije 5, Knjižnica Glasnika SED 18, 29-60, Ljubljana, 1988.

109 Jadranka Grbić Jakopović

Starija etnološka i antropološka praksa, inspirirana devetna- estoljetnim romantičkim književnim pokretima kao i pokretima za nacionalnu afirmaciju, emancipaciju i izgradnju nacionalnih država, tretirala je etnos kao prirodnu, urođenu (primordijalnu), nepromjenjivu, trajnu, čak biološku pojavu, kao inherentno svoj- stvo neke zajednice proizašlo iz njezinoga kulturnog repertoara i tradicije. Istraživanja su se pretežno fokusirala na etnogenezu i kulturološko opravdanje ovakvih ideoloških i političkih pokreta i programa. Naime, kako je slikovito napisala Olga Supek, bilo je to doba kada su se „teška mjesta u razumijevanju društvenoga života naprosto pripisivala kulturi“.160 No, takvi su pristupi ujedno odraz europske društvene situacije u to doba, kada je za većinu stanovništva tek predstojalo identificiranje s većim nacionalnim zajednicama. Ta se vrsta identifikacije ponegdje u literaturi nazi- vala infrancionalnim lokalizmom,161 pri čemu su faktori identifika- cije bili teritorij (selo ili grad), religija (župna crkva ili katedrala) i vlast (bez obzira da li se radilo o lokalnom feudalnom gospodaru ili organiziranijoj političkoj vlasti). Svakako valja pribrojiti posto- janje normi i vrednota kojih su se svi pridržavali i poštivali ih i najposlije, osjećaj zajedništva. Taj osjećaj je ranija etnologija i kulturna antropologija nazivala etnosom. Takvo poimanje zajed- ništva poticalo je istraživanja za njegovim specifičnostima, možda bolje reći (u duhu devetnaestoga stoljeća) specifičnostima naroda, a istraživanje je počinjalo i završavalo istraživanjem jezika, običaja, vjerovanja, mitova, usmene književnosti...ono što je bilo „narodno“, bilo je prirodno, urođeno i univerzalno.162 U tome je duhu, kao znanost o narodu i narodnoj kulturi kao „čuvaru etnij- skih biljega“163 na koncu devetnaestoga stoljeća kao samostalna znanost konstituirana i hrvatska etnologija.

160 Olga Supek, „Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji“., 152. 161 Usp. Carlton Hayes, Nationalism: A Religion, New York, 1960. 162 Usp. Olga Supek, „Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji“. 163 Usp. Atun Radić, „Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu“. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga 2, Zagreb, 1897.

110 Identitet i identifikacijski procesi ...

Premda statični i prilično neoperabilni, takvi su pristupi prilično dugo opstojavali u etnologiji i kulturnoj antropologiji, otprilike do polovice dvadesetoga stoljeća, kada se radikalno mijenjaju. Promjena je bila nužna, jer se etnos počeo povezivati s globalnim odnosima moći i svjetskim ekonomskim sustavom i poretkom. Tada je postalo neodrživo gledište po kojem je etnos prirodno, primordijalno i statično stanje. Počeo se promatrati iz povijesne perspektive. Drugim riječima, etnos, koji je u novim okolnostima doživio i renominaciju u etnicitet, identitet..., promišlja se simboličkim, komunikacijsko-interakcijskim, funkcionalističkim i političko-ekonomskim okvirima.164 Neke su se pak teorije, premda su slijedile promjenu društvenih procesa, pokazale ne toliko nedostatnima koliko i pogrešnima. Među njima prednjače one o deetnizaciji društva, koja je trebala rezultirati pojavom novih nad/supraidentiteta. Tako su recimo do šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća nositelji progresivne i liberalne misli na zapadu očekivali, da će sa sve većom razvijenošću i bogatstvom društva, povezivanje ljudi na temelju etničke pripadnosti i kulturnoga zajedništva gubiti na značenju i ustupiti mjesto drugim vrstama i oblicima društvenih zajednica, na primjer onima (ili prije svega onima) koje u svojim temeljima imaju zajednički ekonomski interes. Na istoku se pak poslije Oktobarske revolucije i osobito nakon Drugoga svjetskog rata, uspostavom socijalističkih država oče- kivalo da će socijalizam ostvarenjem svoga temeljnog cilja, a to je ujedinjavanje radništva,165 ići prema konačnom uklanjanju nacionalnoga osjećaja, stvaranjem ili izgradnjom «socijalističke

164 Usp. Olga Supek, „Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji“. 165 «Socijalizam ide uopće za ujedinjenjem čitavog radnog svijeta. Integra- cija je dakle njegov imanentni cilj, a prema tome on teži i za uklanjanjem svih pregrada, koje dijele narode. Socijalizmu je svojstven internacionalizam, dakle pokret za uklanjanjem nacionalnoga i to povezivanjem sviju nacija u jedan okvir demokratske ravnopravnosti i slobode. Krajnji cilj takvog razvitka pred- stavlja kozmopolitizam, kada će ljudi….biti bez nacije i građani svijeta» (Ferdo Čulinović, „Nacija i etnička zajednica“. Zbornik za narodni život i običaje Juž- nih Slavena, knjiga 45, 215-239, 1971:239).

111 Jadranka Grbić Jakopović nacije», dakle nekom vrstom internacionalizacije. Riješit će se pitanje etničke i nacionalne različitosti tako što će ona u novim društvenim odnosima socijalističkoga tipa iščeznuti odnosno odumrijeti kao nepotrebna. Radnička će klasa, tvrdilo se, ostvariti postupnu ali potpunu integraciju svih naroda u jednu nadnaciju: «… s perspektivnim razvitkom nacija do internacionalizma i do kozmopolitizma».166 U ranijim socijalističkim fazama smatralo se da će se taj cilj ostvariti kroz desetak godina. No, poučeni iskustvom (tj. realnom situacijom u svijetu i objektivnim pro- blemima i sukobima na etnonacionalnoj osnovi u socijalističkim državama), u kasnijim su fazama, ne odustajući od «krajnjega cilja socijalizma» revidirali stanovišta te realizaciju toga cilja ipak vidjeli u «dalekoj budućnosti».167 Na zapadu (pretežno u Sjedinjem Američkim Državama) se potvrda ovakvim očekivanjima pronalazila u onome što se zapravo događalo pred očima istraživača: još su kao eho druš- tvenih procesa iz prve polovice dvadesetoga stoljeća odzvanjali glasovi o adaptaciji i svojevrsnoj težnji za uniformnošću u svim vidovima života druge (te dijelom treće generacije) imigranata. Sintagma melting pot ili ‘lonac za topljenje/taljenje’ postala je simbolom tijesno povezana s američkim društvom, kojoj je novija povijest počela suživotom različitih naroda i rasa, bez presedana u dotadašnjem svijetu. Površna promatranja kao i da su davala za pravo pretpo- stavkama da će se u trećoj generaciji useljenika168 izgubiti sve kulturne, jezične i druge razlike te da će doći do potpune asimilacije pojedinih naroda i pretapanja u jednu monolitnu i homogenu masu. Ne može se također poreći niti to, da je u socijalističkim državama projekt stvaranja supraidentiteta (npr. sovjetske nacije, jugoslavenske i sl.) polučio određene efekte

166 Ibidem, 215. 167 Ibidem. 168 Usp. Ružica Čičak Chand, Migracije i etničnost: osnovne značajke juž- noazijske dijaspore u Velikoj Britaniji, Migracijske teme 4, 289-309, 1996.

112 Identitet i identifikacijski procesi ...

što je autorima tih prognoza davalo određeni stupanj sigurnosti da su iste ispravne. Pa ipak, dogodilo se nešto potpuno suprotno. Različitost ljudi i njihovih identiteta potvrdila se, s jedne strane, kao druš- tveni fenomen „dugoga trajanja“ i perzistentnosti, što je srušilo uvjerenje kako merkantilno-industrijska revolucija sadrži real- nost više vrijednosti od npr. etniciteta i kulturne posebnosti.169 S druge strane, zanemarivanje različitosti temeljeno na marksi- stičkoj ideologiji i proročanstvo o nestanku etničkih i kulturnih razlika usporedno s nestankom klasa nije se ispunilo, baš kao što se nije ostvarila ideja o nastanku socijalističke nacije i internacionalizma.170 Upravo kao reakcija i opozicija tome, na svjetlo dana pojavljivalo se nezadovoljstvo „različitih“, prije svega isticanjem onoga (očito) esencijalno različitoga: etničkoga i nacionalnoga.171 Drugim riječima, potvrdilo se da bez obzira što je osjećaj identiteta individualan, podrazumijeva osjećaj pripadnosti zajednici jer je potreba za udruživanjem i povezivanjem s drugim ljudskim bićima imperativna ljudska potreba,172 a da je upravo etnički identitet moguć primarni društveni identitet.173 U razdoblju iza Drugoga svjetskog rata, a osobito 1960-ih godina, kada se povećava interes za istraživanjem identiteta, ali kojega je tadašnja znanstvena retorika nazivala etnicitetom, radi lakše operabilnosti i većih mogućnosti anlitičkih pristupa istraživanju, netom ga zamijenila s dotadašnji terminom etnos174

169 Joshua Fishman, Social Theory and Ethnography: Language and Ethni- city in Eastern Europe, u: Ethnic Diversity and Conflict in Eastern Europe, ur. P.F.Sugar. Santa Barbara: CA: ABC-Clio, 1980., 77. 170 Usp. Gordana Ljuboja, Savremene sovjetske i zapadne teorije o etnosu, Sociologija 1, 97-117, 1988. 171 Dunja Rihtman-Auguštin, O konstrukciji tradicije u naše dane. Rituali, simboli i konotacije vremena, Narodna umjetnost 1, 25-42, 1992., 25. 172 Erich Fromm, Zdravo društvo, Zagreb, 1984., 31. 173 Richard Jenkins, Social Identity, London, New York, 1996., 65. 174 Ovaj je interes velikim dijelom provociran pojavom vala društvenih pro- cesa koji su u svojim temeljima imali etničke i nacionalne zahtjeve, tzv. etnič-

113 Jadranka Grbić Jakopović

(a sve dakle iz čvršćeg uvjerenja da je upravo etnička dimenzija identiteta ona koja je ključna u procesu identifikacije), dolazi do značajnih teorijskih i metodoloških promjena u etnologiji i sociokulturnoj antropologiji. Počinje se opisivati dinamični i procesni karakter društvenih cjelina (zajednica) i njihova kompleksnost. Pojam etniciteta postaje dominantan predmet istraživanja upravo zato jer implicira dinamičnost, kontakt, adap- taciju i sl., što sve skupa podrazumijeva promjenu. Čak štoviše, istraživanje etniciteta postaje istraživanje odnosa i međuodnosa, a ne kulturnoga repertoara i kulturnih svojstava neke zajednice, jer se s manje ili više odstupanja pojam (tj. etnicitet) vezivao ne samo uz klasifikaciju ljudi nego i uz grupne međuodnose. Na koncu konca etničkim grupama i njihovim identitetima pristupalo se kao posljedici međusobnih kontakata, a ne izolacije, zatim i kao posljedici p/održavanja zajedničkih ideja koje im „kazuju“ da su „svoji“. Drugim riječima, etnicitet se počeo sagledavati kao esencijalni aspekt grupnoga odnosa a ne grupnoga posjedo- vanja. Etnicitet je slijedom toga društveni identitet, jer se temelji na kontrastu „nas“ sa svima drugima, označen metaforičnim ili fiktivnim srodstvom. Etnicitet je i pobjednik i gubitnik u inte- rakciji, značajan aspekt kreiranja identiteta. U tome je smislu etnicitet podjednako kulturni, društveni, politički, organizacijski i simbolički aspekt življenoga iskustva.175 U raspravama o identitetu i procesima identifikacije, posljed- njih se pola stoljeća mijenjala terminologija i teorijska praksa. Svaka je nova orijentacija pronašla nešto nedostatno u onima koje su joj prethodile. Kada je primjerice u hrvatskoj znanosti društvene i humanističke provenijencije, osobito u posljednjih dvadesetak godina, zavladalo doba različitih antropologija, bilo je razvidno kako je svaka imala (i/ili ima) ambiciju dati neki svoj, kim oživljavanjem, čije pak korijene treba tražiti u tada sve očitijem odnosu glo- balnoga razvoja i nejednakosti. 175 Radi se o tzv. „emskoj kategoriji askripcije“, usp. Thomas Hylland Erik- sen, Ethnicity, race and nation, u: The Ethnicity. Reader, 2003. ur. M. Guiber- nau, J. Rex. Cambridge: Polity Press, 33-42, 2003.

114 Identitet i identifikacijski procesi ... po mogućnosti ekskluzivni logos o anhtroposu, u terminološko- teorijskom repertoaru tek se s nostalgičnom notom prisjećalo etničke jezgre, naroda i narodne kulture, narodne duše i svijesti, samosvijesti, etnosa, pa s malo više respekta etniciteta. Prioritet su nad dotadašnjim glavnim predmetom istraživanja – kulturom, zauzeli identiteti i identifikacijski procesi koji imaju svjedočiti o interakciji tradicije i suvremenosti, o projektima koji teže objasniti potrebe, snove, želje, fantazije, zamišljanje prostora i vremena, o povezivanju ljudi kroz unifikaciju i divergenciju, o glokalnim identitetskim hibridima kao nus-produktu ali i konstitutivnom elementu globalne realnosti. O identitetu, koji je još brže nego što se to dogodilo s etni- citetom, postao središnji pojam u društvenim i humanističkim znanostima, počelo se govoriti kako je: primordijalan, esencijalan, konstruiran, sporan, složen, mnogostruk, polisemičan, izlomljen, proturječan, rastezljiv …176 i u svakom slučaju nestabilan produkt niza društvenih utjecaja. U ranijim fazama upotrebe pojma, koji je, kako se smatra ušao u antropologiju kroz psihosocijalnu teoriju razvoja ličnosti E. H. Eriksona i njegovu definiciju individualnoga identiteta kao najvažnijega dijela osobnosti,177 najčešće se smatralo da je identitet: „…istovjetnost sa samim sobom…. jednakost po onome po čemu nešto ili netko jest, odnosno odgovor na pitanje: tko smo, i po čemu smo to što jesmo, kako ili kome individualno ili kolektivno pripadamo odakle dolazimo kamo i kuda idemo?....“.178 Drugim riječima, identitet je sagledavan kao sveobuhvatna jedna- kost bez unutarnje diferencijacije. Nadalje, promišljalo se o tome kako identitet u psihološkom smislu ima značenje jedinstvenosti

176 Usp. Jadranka Grbić, Primordijalno, esencijalno, apstraktno, imaginarno, konstruirano, sporno, ili? Modeli i pristupi istraživanju identiteta, u: Zavičajni muzej, osnovati ili spaliti?, ur. N. Rittig Beljak, Zagreb: Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj, 36-48, 2005. 177 Usp. H. Erik Erikson, Omladina, kriza, identifikacija, Titograd, 1976; H. Erik Erikson, and the Life Cycle. New York, 1994. 178 Nikola Skledar, Simboli i socio-kulturni identitet (prilog antropologij- skom pristupu), u: Simboli identiteta. ur. D. Rihtman-Auguštin, Zagreb: hrvat- sko etnološko društvo, 7-19, 1991., 13.

115 Jadranka Grbić Jakopović i krajnje individualnosti osobe, predstavlja u pravom smislu te riječi esencijalnu različitost svakoga čovjeka ponaosob, dok se u društvenom smislu odnosi na zajedništvo i sličnost, te je stoga idealan medij za međusobo povezivanje ljudi uz osjećaj širega zajedništva: pripadanje grupi na temelju određenih zajedničkih karakteristika. Termin se dakle mogao primjenjivati i na pojedince i na kolektive. U kasnijim su se fazama mijenjala pitanja i naravno odgo- vori. Najkraće rečeno: od traganja za pitanjem što čovjek jest i što „ima“ ili: što „posjeduje“ u smislu identiteta, učinjen je zaokret prema pitanjima što čini s onim što „ima“ ili: što „posje- duje“, kako time manipulira i pod kojima uvjetima. Fokus se dakle pomiče s identiteta kao statičnoga pojma prema dinamici, procesnosti i kontekstualnosti, samim time prema višedimenzi- nalnosti, pluralitetu. Identitet u singularnom smislu zamijenili su identiteti i identifikacijski procesi. Time je – kao tada već neupotrebljivo - napušteno esencijalističko poimanje identiteta koje ga je tretiralo kao prirodnu, inheretnu i temporalno-spa- cijalno nepromjenjivu kategoriju i ustupilo mjesto tretiranju etnosa/etniciteta/identiteta kao subjektivne kategorije u funkciji društvene interakcije.179 Slijedom toga, identitet kao psihološki i društveni fenomen zbog višestrukoga je značenja potisnuo dotadašnji ključni pojam antropološke literature – kulturu.180 Taj je pomak dakle rezultat teorijskih preorijentacija, odnosno pomaka teorijskih promišljanja i postavki koje su apostrofirale pomak s objektivnoga na subjek- tivno, te s kolektivnoga na individualno. Identiteti nisu nikada jedinstveni, niti singularni, konstantno se mijenjaju, umnažaju preko različitih diskursa, praksi i pozicija koje pak međusobno

179 Usp. Fredrik Barth, Introduction, u: Ethnic Groups and Boundaries: The Social Organization of Cultural Difference, ur. F. Barth, Boston, str.9-38, 1969. 180 Usp. Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, Lon- don, 1985; Jasna Čapo Žmegač, Srijemski Hrvati: etnološka studija migracije, identifikacije i interakcije.

116 Identitet i identifikacijski procesi ... interferiraju.181 Identiteti su s jedne strane povijesno promjenjivi, a s druge im se promjenjivost umnaža konstantnim laviranjem na poziciji individualnoga naspram kolektivnoga gdje generiraju najsnažniju afektivnost. Baš kako je utvrdio E. Fromm: čovjekova potreba za udruživanjem s drugim ljudskim bićima imperativna je ljudska potreba.182 Premještanje fokusa i lokusa istraživanja, tj. s kulture na identifikacijske procese, tj. s objektivne analize kulturnoga repertoara na subjektivni doživljaj življenja svakoga pojedinca ponaosob, znači u stvari da su na djelu bili višestruki pomaci, a svi kao rezultati teorijsko-metodoloških preorijentacija i naravno onih koji su ih nužno slijedili: terminoloških. Usporedno s napu- štanjem stajališta da je moguća objektivna opservacija i analiza realnosti, tj. da se svijet može objektivno promatrati i analizirati, taj se stav reflektirao u napuštanju shvaćanja da je kultura kohe- rentni, homogeni, fiksirani i statični sustav mišljenja, vjerovanja, obrazaca ponašanja183 i istodobno inherentni sustav istoga, koji pak može obilježiti/obilježavati samo jednu, „tu i nijednu drugu“ zajednicu. Drugim riječima odbačene su teze da je uz određenu zajednicu (npr. narod) vezana samo jedna, određena i uvijek ista kultura.184

181 Stuart Hall, Kome treba identitet?, u: Politike teorije, zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. D. Duda. Zagreb, 357-374, 2006., 360. 182 Erich Fromm, Zdravo društvo, 31. 183 Usp. Jasna Čapo Žmegač, Srijemski Hrvati: etnološka studija migracije, identifikacije i interakcije, 16-20. 184 Ipak pomalo čudi da je tome tako dugo trebalo, naime, na tome su tragu (doduše samo tragu, ali jasnom i vidljivom) bili donekle još 1890-ih Antun Radić, usp. Antun Radić, Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu; još Širokogorov 1930-ih, usp. Dunja Rihtman Auguštin, Što dugujemo Širokogorovu? Prilog teoriji etnosa, Migracijske teme 2-3, 123-130, 1989, pa i Millovan Gavazzi u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća, usp. Milovan Gavazzi, Kulturna analiza etnografije Hrvata,Narodna starina VII, 115-144, 1928; Milo- van Gavazzi, Vrela i sudbine narodnih tradicija. Kroz vremena, prostor i ljude, Zagreb 1978; Milovan Gavazzi, Godina dana hrvatskih narodnih običaja. II. novo priređeno izdanje. Zagreb, 1988. i dr.

117 Jadranka Grbić Jakopović

Usvojena su nova gledišta o kulturi kao otvorenom ‘polju’ na kojem se kroz interakciju individua s drugim pripadnicima kolektiva (svojega i bilo kojega drugoga, ovisno o opsegu komunikacije) reinterpretiraju vlastite pozicije u društvu, vlastiti procesi kulturnoga kreiranja, vlastito participiranje u kulturi, ukratko: usvojeno je gledište o dinamiziranju korelacije kulture i ljudi, što je u konačnici doista dovelo do umnažanja broja raznolikih identifikacijskih strategija i praksi, s istim ciljem: razumijevanje sebe samoga/samih. Kada se dakle dogodila ta revolucija u teorijsko-metodološko- terminološkoj evoluciji poimanja sebe samoga, odnosno kada se s fiksnoga i datoga prešlo se na kreiranje, još preciznije kada se uvidjelo da pojedinac sam kreira svoju kulturu – u procesu identifikacije,185 diferenciranje teorijske raznolikosti u istraživanju identiteta išlo je u više pravaca. Slikovito ali istinito napisao je Stuart Hall da se pojam identiteta našao u centru prave „diskur- zivne eksplozije“.186 Postao je pravi krik mode u humanističkim i društvenim znanostima i zapadnoj kritičkoj teoriji.187 S napuštanjem teorijskih postavki strukturalizma i funkci- onalizma, a posebno od osamdesetih godina prošloga stoljeća naovamo, na području istraživanja identifikacijskih procesa ponovno je vrlo utjecajna bila socijalna psihologija te psihologija ličnosti.188 Dakako, u pokušaju deskripcije i razumijevanja ove nove dimenzije društvene i ine dinamike, sve su antropološke znanosti i znanstvene discipline dale svoj znatan (interdicipli-

185 Usp. Senka Božić-Vrbančić, Diskurzivne teorije i pitanje europskog identiteta, Etnološka tribina31, 9-38, 2008. 186 Stuart Hall, Introduction: who needs Identity?, u: Questions of Cultural Identity, ur. S. Hall, P. De Guy. London et al., 1-17, 1996., 357. 187 Ivo Banac, Protiv straha, Zagreb, 1992., 88. 188 Usp. H. Erik Erikson, Omladina, kriza, identifikacija; H. Erik Erikson, Identity and the Life Cycle New York, 1994.; Henry Tajfel, Social Identity and Intergroup Behaviour, Social Science Information 2, 65-93, 1974; Henry Taj- fel & John C.Turner, The Social Identitty Theory of Intergroup Behaviour, u: Psychology od Intergroup Relations, ur. Worchel, S., Austin, W.G. Chicago, 7-24, 1986.; i dr.

118 Identitet i identifikacijski procesi ... narni) doprinos znanstvenoj praksi, pa se javlja više istraživačkih paradigmi. Tako neke promoviraju pojam hibridnih identiteta, pod čime se pretpostavlja neka vrsta sinkretizma, kreolizacije, miješanja i koegzistencije ‘staroga i novoga’, višesmjernost kulturne transmisije i pojava novih, višedimenzionalnih identi- teta. Npr. Hall takvu hibridnost naziva ‘novim etnicitetom’, no sada je to ona vrsta etniciteta lišena fiksnih i fiksiranih granica, nepredvidljivih u genezi, trajanju i transformaciji. Dakle, nisu to stari oblici postojanja razlika i jasnih identitetskih kategorija, ali nisu to niti melting pot identiteti. To je vrsta novoga, trećeg oblika, prostora, još bolje: trećega polja u kojima identitetski resursi (npr. povijest, jezik, kutura i dr.) nisu relevantni sami po sebi, nego po načinu kako nastaju, zatim kako ih akteri identifikacije, tj. njihovi nositelji koriste, koji im smisao pripisuju i u koju svrhu tj. zašto i kako čine to što čine. Ovo polje jest zamišljeno i simboličko, iracionalno i konstruirano, nikad dovršeno. Ono što se od inauguriranja novih paradigmi provlači kao misao vodilja nazire se u sljedećim postulatima: identiteti su rezultat procesa identifikacije pojedinaca koji se (tj. procesi) vrše uz pomoć više mehanizama, najviše psiholoških no uz pomoć faktora koji se crpe iz socijalne sredine, tako se svaki čovjek procesom identifikacije s jedne strane socijalizira, as druge se od društva i diferencira i distancira (individualizira).189 Slijedom toga svi su identiteti (individualni i kolektivni) složeni, ovisni o promjeni koja je pak podložna konstrukciji te krajnje dinamični društveni fenomeni.190 Naravno, u tome je smislu uči- njena izvjesna rehabilitacija kulture kao onoga sadržaja u kojem se traži inspiracija i motiv za selekciju onih njezinih dijelova (kulturnih elemenata) koji svojom markantnošću i atraktivnošću postaju distinktivna obilježja i glavno sredstvo za percepciju sebe i drugih, tj za identifikaciju.

189 Čapo Žmegač, Srijemski Hrvati: etnološka studija migracije, identifika- cije i interakcije., 20. 190 Usp. Anthony P. Cohen The Symbolic Construction of Community, Lon- don, 1985.

119 Jadranka Grbić Jakopović

IDENTITET/I: ISTOST I ZAJEDNIŠTVO, RAZLIČITOST I GRANICE

Pokušaj uvijek zahvalnoga rezimiranja može izgledati ovako: inspirirani valom društvenih procesa koji su se javljali u cije- lome svijetu, s različitim sadržajima i oblicima, ali uvijek etno- identitetske provenijencije, a koji su znanstvenim konsenzusom nazvani etničko oživljavanje, šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća pojavila se nova paradigma istraživanja identiteta. Bolje reći: nove paradigme. Među njima bilo je neobičnih kombinacija koje su nanovo osvijetlile starije antropološke prakse te ih nekad većim, nekad manjim udjelom toga osvjetljenja postavile na nove istraživačke puteve. Među njima je primordijalistički pri- stup, koji na neki način evocira upravo spomenutu antropološku praksu: poimanje etnosa kao prirodne, urođene, fiksne, statične i nadasve primordijalne kategorije. Međutim, primordijalisti druge polovice dvadesetoga stoljeća dobrano su se odmakli od temeljnih postulata ove starije antropološke prakse. Među primordijalistima vrlo se rado ističe Clifford Geertz, jedan od najuglednijih američkih antropologa, poznat i kao tvo- rac tzv. interpretativne antropologije.191 Prema njemu i njegovim istomišljenicima, primordijalne teorije tumače etnički identitet kao primaran budući da pripadnost etničkoj grupi predstavlja temeljni grupni identitet za sve pojedince. Kroz njega se prenose emocije, instinktni, uspomene, neovisno od svjesnosti, odnosno svjesne selekcije od strane nositelja te iste svjesnosti. Oni pret- postavljaju temeljnost udruživanja ljudi na etničkoj osnovi koja pak leži u pretpostavci o zajedničkoj psihološkoj potrebi svih ljudskih bića za pripadnošću, prihvaćenosti od strane drugih i potrebi za samopoštovanjem. Među svim identitetima koje čovjek može imati (i ima) upravo etnički identitet najpotpunije odgovara tim potrebama, zato što etnička grupa u punom smislu

191 Usp. Clifford Geertz, Old Societies and New States., New York, 1963., Clifford Geertz, The Interpretation of Cultures, New York, 1973.

120 Identitet i identifikacijski procesi ... predstavlja „utočište“ iz kojega čovjek ne može biti izbačen i u kojem nikad nije sam. Ta primordijalnost etniciteta čini njegovo bitno svojstvo koje se neovisno od odnosa, prenosi u grupi i pomoću gupe. Naime, naglašavanjem emocionalnih i imperativ- nih karakteristika etniciteta fokus je na psihološkim i unutarnjim dimenzijama etniciteta i tu je temeljni razlog da etnicitet ima duboki značaj te da se etničke grupe održavaju upravo kroz primoridjalne veze. Primordijalne veze su često gledane kao neopisive, neizbježne i prisilne. S druge strane ne sugerira se da je etnicitet sam po sebi primordijalan, urođen, fiksan i nepromje- njiv. Smatra se, naime da ga takvim vide sami nositelji te da je primordijalnost njihovo poimanje etničkoga identiteta. Nadalje, valja napomenuti da je za primordijaliste nekoliko razloga etničke trajnosti i emocionalne značajnosti. Etnicitet je s jedne strane socijalni konstrukt u okviru kojega se djeca socijaliziraju i enkulturiraju, odnosno, razvijaju osjećaj etnič- koga idenititeta paralelno usvajajući određena kulturna značenja u interakciji sa svojim roditeljima i drugima, njima bliskima i važnim ljudima. Rana identifikacija kroz takvu neformalnu socijalnu interakciju proizvodi jasan osjećaj pripadnosti. Naime, apsolutno svi (neophodni) elementi identifikacije kao što su jezik, kulturne norme i ponašanje, religija i sl., isprepleteni su s intimnim osobnim odnosom prema bliskma i važnima, te djeca u najranijoj dobi nauče kojoj grupi pripadaju. Nadalje, sam proces enkulturacije nastupa kod djece na način da se kulturna značenja povezana s etnicitetom usvajaju i razvijaju kroz trajno postoja- nje emocionalnih interaktivnih okvira. Socijalni položaj postaje apsolutna ukorijenjenost ili usidrenost, a kulturna značenja osobna uvjerenja. To je načn na koji se etnicitet razvija i ljudi se ne mogu odmaknuti od inicijalnih povezanosti i „habitusa“ koje su razvili u najranijim godinama života. Podrška u okviru zajed- nice pojavljuje se manje-više spontano među članovima obitelji te se lako širi na druge članove grupe uz pomoć običaja ili ideo- logije. To su emocionalna solidarnost i povezanost sa socijalno okruženjem u mladim godinama koja se može lako transferirati

121 Jadranka Grbić Jakopović u širu zajednicu (npr. naciju). Članstvo je pomoć i podrška, ali i pojedinac je privlačan članstvu. U međusobnom su reciprocitetu i povjerenju. Međutim, premda je zajednica otvorena za prijem novih članova, ona zapravo svojim moralom upućuje da svatko može biti njezin član kao i drugi „obiteljski članovi“ koji na to imaju pravo (rođenjem i sl.), dok stranci ipak mogu biti iz nje isključeni. Napokon, etnicitet odgovara na životno pitanje o porijeklu, sudbini i na koncu: o značenju života. Stoga je etnički identitet za primordijaliste ontološka kategorija. On je reakcija na činjenicu da je pojedinac vrijedan član zajednice. On re/generira vjerovanja o zajedničkom porijeklu, vjerovanja o pozicioniranju pojedinca u prostoru i vremenu pa je logično da se referira i na egzistencijalna pitanja. Rituali, mitovi, kulturni heroji, spomenici, kipovi, povijesne bitke i najposlije groblja…. svjedoče o zajedništvu i pripadanju. Štoviše, primordijalisti tvrde da upravo vezani pretpostavljenim vezama, ljudi pribjega- vaju primarno etničkoj identifikaciji čak i u situacijama koje su u kontradikciji s njihovim interesima. Međutim, nije tako dugo trebalo da nadolazeće nove teorijske orijentacije prisile primordijaliste na uzmak. Naime, uvidjelo se da na etničku identifikaciju ima veliko značenje vanjska kategorizacija i raspodjela moći ponekad više nego primarna socijalizacija i enkulturacija. Stoga su novi trendovi uzimali u obzir fluidnost i promjenjivost samoga pojma, svjesnost i dinamičnost u procesima identifikacije, a osobito varijabilnost povezanosti pojedinca od situacije do situacije što sve skupa rezultira brojnim pomacima u identitetu. S gledišta etnološke znanosti jedno od temeljnih djela nove paradigme je zbornik Ethnic Groups and Boundaries. The Social Organization of Cultural Difference, točnije uvodni tekst urednika zbornika Fredrika Bartha pod doduše shvatljivim ali ipak klišeiziranim nazivom: The Introduction, dakle: Uvod.192

192 Usp. Fredrik Barth, Introduction, u:Ethnic Groups and Boundaries: The Social Organization of Cultural Difference, ur. F. Barth, Boston, 9-38, 1969.

122 Identitet i identifikacijski procesi ...

Ovaj naziv svojom jednostavnošću nije nagovještavao ono što je uslijedilo: izvanrednu popularnost, prihvaćenost i održivost teza koje su iznesene, čemu se dva i pol desetljeća kasnije čudio i sam autor,193 kojega su uzgred budi rečeno zahvaljujući ovom Uvodu neki autori prozvali klasikom teorijskoga modernizma.194 Barthova je temeljna postavka da niti jedna zajednica ne živi u izolaciji, nego naprotiv u stalnoj je komunikaciji i interakciji s drugima. U tome procesu iz nekih razloga, involvirane se zajednice žele razlikovati i distancirati, stoga među sobom stvaraju granice, želeći same sebe učiniti drugačijima i posebnima. To čine, prema njima svojstvenim pravilima, na granicama, selekcijom odabra- nih kulturnih elemenata (simbola) i pripisivanjem (askripcijom) istih kao osobito važnih i distinktivnih. Radi se dakle o procesu distanciranja i razgraničavanja na temelju kulturnih karakteri- stika. No, ne manipuliranjem cjelokupnim kulturnim sadržajem nego tek nekim, dakle odabranim kulturnim elementima iz toga sveukupnog kulturnog repertoara. Naime, sukladno poimanju procesnosti, povijesnosti i promjenjivosti kulture, osobita važnost i distinktivnost tih nekih kulturnih elemenata također se mijenja – time ne i identitet zajednice. Naime, prema ovome viđenju, identifikacija jest trajni proces subjektivnoga razgraničavanja i askribiranja, kojega ne ukidaju npr. a/trans/kulturacijski procesi. Ujedno su lokalni, regio­nalni, nacio­nalni i s današnjega aspekta nadasve supraidentiteti, za­pra­vo komplementarni: jedni druge ne ukidaju. Ono što je u srži te čudnovate želje za posebnošću to je, prema Barthu, subjektivni osjećaj pripadnosti i različitosti od drugih.195 Dakle, nova paradigma odnosi se na dinamizirano shvaćanje kulture i kulturne različitosti pri čemu je u središtu pažnje bila

193 Usp. Fredrik Barth, 1994. 194 Usp. Vjeran Katunarić, Sporna zajednica, Zagreb, 2003., 139 i dalje. 195 Usp. Fredrik Barth, Introduction, Enduring and Emerging Issues in the Analysis of Ethnicity, u: The Anthropology of Ethnicity. Beyond ‘Ethnic Groups and Boundaries’, ur. Hans Vermeulen i Cora Govers, Amsterdam, 11- 32, 1969.

123 Jadranka Grbić Jakopović predodžba o jasno zacrtanim granicama među kulturama, zbog čega su neki Barthovi interpretatori nazvali njegovu teoriju teoriju graničnih transakcija. Prema temeljnoj Barthovoj tezi proučavanje različitih kulturnih sadržaja zamijenilo je prouča- vanje komunikacijskih procesa unutar i izvan i između etničkih grupa; od proučavanja unutrašnje konstitucije i povijesti neke grupe prešlo se na proučavanje nastajanja i održavanja granica, pri čemu je prvi uvjet za stvaranje i održavanje razlika, granica ili etniciteta – društvena interakcija. Nadalje, Barth je formuli- rao askripciju određenih elemenata kulture kao efikasniji pristup u istraživanju identiteta od prijašnjega u kojem je prioritet bio opis, popis i geneza kulturnoga inventara. Time je istaknuo do tada premalo problematizirane osobine etničkih grupa kao fak- tore društvenoga organiziranja i interakcije i zapravo poljuljao prijašnje tvrdnje da se može staviti znak jednakosti između etničkih grupa i kulturnih sličnosti i razlika. Problem kulture tako se pokazao prvenstveno kao problem previše ili premalo naglašenoga bavljenja kulturnim karakteri- stikama zajednice jer njezini pripadnici mogu u procesu među- sobnoga razlikovanja i distanciranja koji puta upotrebljavati određene kulturne karakteristike kao svoje markantne simbole ili znakove ili ambleme kao distinktivna obilježja, koji puta ih ignorirati a koji puta ih poricati pa ih se i odricati. Kada je na ovaj način identitet određen kao oblik društvene organizacije kultur- nih razlika (a ne kao stvar kulture same) predmet proučavanja doista postaje komunikacija, interakcija, kreiranje i održavanje granica među ljudima i kulturama.196 Sasvim razumljivo, koliko god i Barthova teorija bila revo- lucija u teorijsko-metodološko-terminološkoj evoluciji, nije se „ukopila“ u baš sva istraživanja. Primjedbe su stizale s više strana, a odnosile su se pretežno na to da je Barth prenaglasio komplementarnost u interakciji, a zanemario kompeticiju i kon- kurenciju, da je zanemario značaj odnosa moći; da je podcijenio

196 Fredrik Barth, Introduction.,14-15.

124 Identitet i identifikacijski procesi ... ulogu kulture i tradicije.197 No, nisu sve primjedbe bile na mjestu. Naime, u raspravi o interakciji u ekološkim nišama,198 Barth je jasno uočio i elaborirao pojam nadmetanja, konkurencije pa i sukob, tj. „intenzivnijega političkog kontakta“.199 Ali na neke primjedbe, koje je osvijestio i sam autor, dobiven je odgovor nakon četvrt stoljeća. Naime, nakon spomenutoga zbornika iz 1969. g., dakle 1994. g., grupa etnologa i antropologa koji se bave istraživanjem identiteta (Katherine Verdery, Anthony P. Cohen, Eugeen Roosens, Hans Vermeulen, Cora Govers) a među njima i sam Barth, objavili su novi zbornik pod naslovom: The Ant- hropology of Ethnicity. Beyond ‘Ethnic Groups and Boundaries,’ u kojem su, između ostaloga, zaključili, da usprkos različitim interpretacijama Barthova Uvoda iz 1969. g., njihova zajednička karakteristika jest ta, što su mu pripisali značenje metodološkoga preobrata u istraživanju etniciteta i identiteta, te da njegova glavna načela i dalje stoje kao valjana. No, Barth, nadopunjujući i korigirajući neke svoje stavove i tvrdnje ističe, kako mnogo više pažnje treba usmjeriti na motive i faktore koji vode pojedince da se priklanjaju izboru nekoga točno određenoga kulturnog elementa i pripisuju si one specifičnosti koje impliciraju njihov vlastiti identitet. Doradio je pojam kulture na način da je kultura zastupljenija u analizi identifikacijskih procesa, nego je to bilo 1969. Kulturi sada prilazi kao globalnoj empirijskoj varijaciji, koja jest trajna ali od zajednice do zajednice u stalnom procesu promjene, često nepovezana, čak kontradiktorna, a što je naročito značajno, nejednako je raspodijeljena među ljudima koji su na različitim položajima unutar istoga društva. Ova su svojstva kulture rezultat širenja, a ne samo prenošenja kulture. Naime, osim što se prenosi učenjem generacijskom transmisijom, kultura se u svakome čovjeku nakuplja kao neka vrsta taloga vlastitih

197 Usp. Olga Supek, Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji; Olga Supek, Etnos i kultura, Migracijske teme 5, 145-153, 1989. 198 Fredrik Barth, Introduction, 16. 199 Usp. Goran Šantek, Osvrt na kritiku Olge Supek o Fredriku Barthu, Zagreb, seminarski rad, Poslijediplomski magistraki studij etnologije, Odsjek za etnologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1998, rkp.

125 Jadranka Grbić Jakopović iskustava, čime se dolazi do jedne od ključnih Barthovih misli: iskustva pojedinca. Radi se zapravo o metodološkom postupku skretanja pažnje na pojedinca, što je 1990-ih u znanosti promovi- rano pod terminom individual thinking. Naime, da bi se dokučilo što identitet jest (osobito njegova etnička dimenzija), neophodan je uvid u pojedinačna iskustva. To dovodi do uvažavanja obitelji kao važne „karike u lancu“: to jest, obitelj je stjecište etničkoga re/generiranja, ali i stjecište prepletanja kulturnih razlika svih njezinih (pojedinačnih) članova. Drugim riječima, obitelj je stjecište individualnih iskustava i identiteta, te kao takva funk- cionira ne kao nekadašnja ekološka niša, nego šire: kao arena u kojoj se odvijaju identifikacijski procesi jer podržava osobne/ pojedinačne različitosti, koje pak predstavljaju relativne diskon- tinuitete u kontinuiranoj kulturnoj promjeni i time pružaju bazu za p/održavanje identiteta. No, ide i dalje. Takvih arena ima više, a jedna od neizbježnih je država kao institucija i kao aktivni akter u distanciranju, razlikovanju, stvaranju granica, askribiranju, tj. identificiranju. Država naime u svojim rukama drži moćno oružje: režim, koji kontrolira distribuciju svih informacija nužnih za i u izgradnji identiteta. Dakle, Barth je u drugom tekstu naglasio potrebu uključiva- nja u istraživanje i više aktera koji participiraju u oblikovanju granica među grupama, dakle u procesu distanciranja, a slijedom toga i identificiranja. Ekološke niše zamijenio je arenama, kao širim interakcijskim poljima. Metodološki, u analizu identifi- kacijskih procesa Barth uz dvije grupe (zajednicu i pojedince, različite zajednice) koje čine dva elementa, tj. dva interakcijska aktera, uveo je i treći koji utječe na kreiranje i održavanje iden- titeta – državu, čime uvodi pojam moći i hijerarhiju u odnose moći. Dok mikro razina, a to je pojedinac, otkriva procese koji utječu na iskustva i formiranje identiteta pojedinaca, srednja je razina područje konteksta, a to su obitelj i šire socijalno okruže-

126 Identitet i identifikacijski procesi ... nje, dotle makro razina ukazuje na procese koje potiču državne politike.200 Budući da identitet sadrži u sebi indikatore zajedničkoga i istoga, te indikatore različitoga, on je istovremeno sredstvo komunikacije i sredstvo raspoznavanja među pojedincima i grupama. Dalja instanca vodi interakciji s institucionalnim intervencijama, odnosno intervencijama nositelja moći. Dru- gim riječima, „posjedovanje“, izražavanje i isticanje identiteta predstavlja i zamišljanje istosti i zajedništva i prikazivanje sebe kao drugačijih, uz pomoć odabranih aspekata kulture čas kao potporu čas kao otpor institucijama moći. Sve u svemu, u interakcijskom pristupu Fredrika Bartha moguće je prepoznati karakteristike primordijalizma i moder- nizma: komunikacija - interakcija- distanca-razlikovanje-gra- nice-selekcija askripcijom. Proces razgraničavanja odvija se „unutar“ i „između“ svih oblika društvene organizacije ljudi (u prošlosti i sadašnjosti, u ‘primitivnim’ plemenima i u modernim državama). Čak i drastičnom redukcijom kulturnih elemenata koje donosi npr. globalizacija ne smanjuje se značaj etničke identifikacije – mijenja se samo karakter selektiranih simbola, ali njihova relevantnost za grupiranje ljudi se ne gubi. Raznovrsnost pomaka s kulturnih karakteristika etničkih grupa, koncentriranjem na odnose kulturnih diferencijacija, na kontakt između „nas“ i „njih“ (dihotomizacija), Thomasa Hyllanda Eriksena je ponukalo da ide i dalje: na odnose „nas“

200 Barth, Enduring and Emerging Issues in the Analysis of Ethnicity, 19 i dalje. O odnosu socio-kulturnih predodžbi i moći koje sasvim sigurno imaju utjecaj na identitfikacijske procese slikovito govori npr. ovaj citat: „Glavna praksa ili proces u društvenoj akciji je proizvodnja kulturnih značenja i sim- bola. Međutim, značenja nisu utisnuta u stvari po prirodi, njih razvijaju ljudi, iz čega slijedi nekoliko činjenica. Prvo, sposobnost da se ‘imenuje’ stvari, djela i ideje je izvor moći. Kontrola nad komunkacijom omogućuje menadžerima ide- ologije da odrede kategorije kroz koje će se percipirati stvarnost. Drugo, kada su stvari jednom imenovane, potrebna je moć da bi se značenja zadržala na mjestu.“ (Snježana Čolić, Kultura i povijest.Socio-kulturno antroploški aspekti hijerarhizacije kulture, Zagreb, 2002., 26).

127 Jadranka Grbić Jakopović i „vas“ (komplementarizacija), čime je ustanovio priznavanje ali i mogućnost tolerancije različitosti. To bi imalo značiti da je etnicitet doista zajedničko polje međuetničke razmjene i interakcije, u kojem se etnicitet generira, potvrđuje ili mijenja, ovisno o prirodi transakcija među ljudima koji su jedini mje- rodavni u donošenju odluka i primjeni strategija po kojoj će se te transakcije odvijati.201 To nam nadalje govori da ovaj pristup doživljava kulturu kao promjenjivo, nestalno svojstvo i nerijetko teško mjerljivo (određujuće) područje međuljudskih transakcija, ali ne onakvo kakvo bi bilo uzdignuto iznad svakodnevnog života. Naprotiv, ono se začima u svakodnevnoj životnoj praksi koja proizvodi jedan od temeljnih sklopova kulturnih pravila - ponašanje. Naglašava generativni i procesualni aspekt etničkih grupa. Kulturne sadržaje etničkih dihotomija dijeli na manifestne signale ili znakove tj. crte koje pojedinci pronalaze i ističu da bi pokazali svoj identitet (običaji, jezik, nošnje, stil života…) i na osnovne vrijednosne orijentacije (kriteriji moralnosti u skladu s kojima se donose različite prosudbe). Kad se grupa definira atributivnim i eksluzivnim karakterom, onda je jasno da priroda takvih jedinica ili entiteta postaje upravo ovisna o održavanju granica. Kulturne crte koje održavaju te granice mogu se dakle mijenjati; i sam organizacijski oblik može se mijenjati. Zato je subjektivna konstrukcija etničkih granica bit fenomena etniciteta. Održanje neke grupe doista ne ovisi o njezinoj kulturi, nego o sposobnosti da održava važnost ponekad naizgled minornih kulturnih značajki kao posebno važnih oznaka u svijesti svojih vlastitih članova i kao takvih u priznavanju i prihvaćanju drugih. Napokon, upravo zbog toga etničke kategorizacije nisu prirodne, tj. biološki ili evolucijski uvjetovane. One se rijetko poklapaju s objektivnim kulturnim sadržajem. Štoviše, neke kulturne karakteristike koje funkcio- niraju kao etničke oznake, nastaju tek u samom procesu grupne interakcije i uopće ne egzistiraju kada je grupa izolirana. S duge

201 Usp. Thomas Hylland Eriksen, Ethnicity, race and nation, u: The Ethni- city. Reader, 2003, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 33-42, 2003.

128 Identitet i identifikacijski procesi ... strane, neke stvarno postojeće kulturne razlike ne uzimaju se u obzir kod izgradnje oprečnih etničkih identiteta. Spomenuti Thomas Hylland Eriksen tvrdi da u kontekstu grupnih identiteta treba uvažiti dvije činjenice: onu, da svaki pojedinac ima više različitih identiteta i statusa, pa prema tome pripada različitim zajednicama i ona koja kazuje da se različite vrste zajednica mogu kreirati na različitim osnovama i načelima. Pri tome je nužno obratiti pažnju na korpus zajedničkih kulturnih elemenata koji povezuju ljude i čine ih međusobno solidarnima. Odnosno, potrebno je utvrditi kriterije ali i pravila „ulaska i/ili izlaska“ iz zajednice. Konkretnije, pitanja na koja je potrebno odgovoriti su: tko može biti član, na kojim temeljima, može li se predomišljati i prelaziti iz jedne u drugu zajednicu i sl. Naime, nema apsolutne otvorenosti niti apsolutne zatvorenosti niti jedne zajednice. Tim više, što „ponuda“ od strane zajednice usmjerena prema svojim članovima nikad nije idealna, tj. ne pruža im baš sve što trebaju ili žele, ali svaka ima barem nešto što ga neodoljivo privlači upravo njoj.202 Vidljivo je dakle da se proces identifikacije odvija kroz inten- zivno prožimanje objektivne i spoznajne dimenzije (objektivni kulturni sadržaj) s emotivnom (osjećajem pripadnosti, zajedništva i lojalnosti). Te se dimenzije ne pojavljuju u nekom arhetipskom smislu. Fleksibilne su, mijenjaju se i pomiču.203 Ali, kako tvdi Benedict Anderson, ono što je konstantno u njima jest da se za njih vjeruje, misli, zamišlja i tvrdi da su temelji zajedništva. Naime, prema ovome znanstveniku sve su zajednice (osim možda onih ekstremnih i eksluzivno rijetkih slučajeva „licem u lice“???) plod imaginacija koje se temelje na nizu imaginarnih konstrukcija. No, to što je zamišljeno, treba se jednom i prikazati, a to su kognitivne

202 Usp. Thomas Hylland Eriksen, Complexity in social and cultural inte- gration: some analytical dimensions, Ethnic and Racial Studies 6, 1055-1069, 2007. 203 Usp. Boris Banovac, Društvena pripadnost, identitet i teritorij, Rijeka, 1998.

129 Jadranka Grbić Jakopović i simboličke stukture s pomoću kojih se to zajedništvo uistinu zamišlja i napokon ralizira u stvarnome životu.204 Apostrofirajući te i njima slične teze i derivirajući iz njih teoriju o etničkom porijeklu nacije i nacionalizma, Anthony D. Smith, koji je u užoj i široj struci prozvan utemeljiteljem etno- simbolizma, dotično „etnosimboličke škole o nacionalizmu“, škole ili pravca koji podcrtava kontinuitet između predmodernih i modernih oblika društvene kohezije,205 oblikovao je misao o kontinuumu – od dalekih i minulih vremena sveprisutnoj etničkoj jezgri u nekoj (bilo kojoj) prošlosti svake zajednice koja je najprije postala etnija. Ispunivši nekoliko uvjeta, etnija je potom evolu- irala u naciju. Smithovo sveobuhvatno istraživanje rezultiralo je najboljim mogućim rezultatom. To je jednostavna definicija etnije ili etničke zajednice (a potom i nacije) iz koje je vidljiva simbioza istosti i zajedništva. U definiciji etnije nenametljivo ali jasno definirao je i identitet: prepletanjem i „međuigrom“ etno- nima, mitova, povijesnih sjećanja, elemenata zajedničke kulture, povezanosti s tlom (zavičajem ili domovinom) i solidarnošću, nastala je povijesna kulturna zajednica s osjećajem zajedničkoga identiteta. Po njemu, ovakva zajednica, izrasla iz lokalizma i nostalgije sedentarnoga poljoprivrednog stanovništva za bivšim zavičajem, počela se širiti svijetom u bronačno doba iz Srednjega Istoka i širega područja oko Egejskoga mora na razne strane svijeta. Prvi pisani spomenici koji potječu iz polovice trećega tisućljeća pr. Kr. svjedoče da je etnija već postojala (kao tako definirana) i da je kao podrazumijevajuća kulturna zajednica funkcionirala kao pravi akter na povijesnoj sceni. I dan danas karakteristika je brojnih svjetskih regija te ju pronalazimo i u modernim industrijaliziranim državama (npr. u Africi, dijelovima Azije, nekim dijelovima bivšega Sovjetskoga Saveza, Europi i

204 Usp. Benedict Anderson, Nacija: zamišljena zajednica, Zagreb, 1990; Benedict Anderson, The nation and the origins of national consciousness, u: The Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex, Cambridge, 43-52, 2003. 205 Usp. S. Athena Leoussi, Steven Grosby, Introduction, u: The Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex, Cambridge, 1-11, 2007.

130 Identitet i identifikacijski procesi ...

Sjevernoj Americi). Međutim, on napominje da etnija nije bio neki sveopći, univerzalni model društveno-kulturne organizacije (dakle, nisu ga slijedile baš sve zajednice na svijetu), ali je u najmanju ruku bio jednako važan kao i ostali oblici organizira- noga zajedničkog života. U tome smislu Smith ističe da su etnije nastajale u različitim razdobljima na različitim kontinentima, ali su pokazale izuzetnu perzistentnost u opstojnosti i trajanju, što ih čini jednim od najatraktivnijih modela zajedničkoga organizira- nog življenja uopće. Premda priznaje da pomalo podsjećaju na primordijalne jedinice, ipak niječe primordijalizam kao opciju. Naime, on govori o „paradoksu etniciteta“ kojemu je temelj promjenjivost u perzistentnosti i perzistentnost kroz promjenu. Razmatrajući pitanje etnije, etniciteta i identiteta u globalnom društvu, postavio je znamljivu tezu o „kozmopolisu“ i „etno- polisu“ te regionalno-kontinentalnim društvenim asocijacijama. Pozabavio se i pojmom zajednice (etno-teritorijalne, etnolingvi- stičke, etnopolitičke i etnoreligijske), te ustvrdio da simbolički elementi poput mitova, sjećanja, tradicija, vrednota i rituala, služe u njezinom oblikovanju i opstojnosti u dugom vremenskom slijedu, praktično od prapovijesnih vremena do danas.206 Pojam etnije postao je vrlo popularan u svim etnološkim i antropološkim promišljanjima koja su se vezivala uz istraživanje identiteta i identifikacijskih procesa. Očito i njoj blizak termin zajednica, kao neosporno drugi na rang listi „poželjnih” za promišljanja, tj. za znanstvene analize i interpretacije. Tome nije odolio ni Anthony P. Cohen. Od polovice 1980-ih na ovamo rado

206 Usp. Anthony D. Smith, The Origins of Nations, u: Becoming National. A Reader, ur. G. Eley, R. G .Suny. New York, Oxford, 106-130, 1996; Anthony D. Smith, Nacionalni identitet, Beograd, 1998.; Anthony D. Smith, Nationalism and Modernism: A Critical Survey of Recent Theories of Nations and Nationa- lism. London, 1998.; Anthony D. Smith, Structure and persistance of ethnie, u: The Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 27-33, 2003.; Anthony D. Smith, The power of ethnic tradition in the modern world, u: Nati- onalism and Ethnosymbolism. History, Culture and Ethnicity in the Formation of Nations, ur. A.Leoussi. S. Grosby, Edinburgh, 325-336, 2007.; Ethnicity, ur. Hutchinson, J; Smith, A.D, Oxford, New York, 1996.

131 Jadranka Grbić Jakopović ga citiraju brojni autori, a u pokušaju teorijskih rekapitulacija nazivaju ga simbolistom i relacionistom. Njegovo je istraživačko pitanje bilo: na koji način članovi neke zajednice održavaju njezin integritet i mogu li čak u slučaju narušavanja i/ili gubitka integriteta vratiti vitalnost vlastitoj kulturi i konstruirati zajednicu koja svojim članovima daje smisao, ima značenje, pruža osjećaj pripadanja i identiteta? Na ta pitanja odgovarao je s polazišnom hipotezom da je zajednica posebna vrsta svijesti grupe ljudi o sebi, a da je temeljni oblik svjesnosti simbolizacija granica. No, da bi odgovorio na to pitanje morao je pojasniti što je to, makar najopćenitije rečeno, zajednica? Moguće je da se Cohen povodio za recimo ovakvom definicijom: zajednica je veća ili manja grupa ljudi koja dijeli zajedničku povijest, jezik, norme, vrednote, interese, političke institucije, simbole i sjećanja.207 Izgleda da jest, jer tako neodoljivo korespondira sa shvaćanjima zajednice kako su ih tumačili njemu bliski etnosimbolisti, npr. Smith, čija je definicija etnija gotovo identična, ili pak Hutc- hinson, Conversi i drugi.208 Sigurno je međutim da je posegnuo i u repertoar interakcionista, npr. Barthove i njegovoj sličnih teorija, jer tvrdi da fokus i lokus istraživanja treba da se usmjere prema interakciji i granicama, manje spram važnosti kulturnoga sadržaja, imati na umu relativnost značenja stabilnosti kulturne forme a posebno pripaziti na fluidnost korelacije kulturnoga sadr- žaja i kulturne forme. Drugim riječima, za Cohena, zajednica je grupa ljudi u (relativno) stalnoj interakciji koji međusobno imaju „nešto” zajedničko i to ih razlikuje od drugih ljudi, dakle pojam zajednice implicira sličnosti i razlike. Odnosno, ključne ideje su interakcija, kontrast spram drugoga, te učenje i provođenje u

207 Dictionary of Race, Ethnicity & Culture, eds. G.Bolaffi, R. Bracalenti, P. Braham, S. Gindro, London, Thousand Oaks, New Delhi, 2003., 45. 208 Usp. John Hutchinson, Warfare, Remembrance and National Identity, u: Nationalism and Ethnosymbolism. History, Culture and Ethnicity in the For- mation of Nations, ur. A.Leoussi. S. Grosby. Edinburgh, 42-52, 2007.; Daniele Conversi, „Mapping the Field: Theories of Nationalism and the Ethnosymbolic Approach, u: Nationalism and Ethnosymbolism. History, Culture and Ethnicity in the Formation of Nations, ur. A. Leoussi. S. Grosby, 15-30, 2007.

132 Identitet i identifikacijski procesi ... praksu kulturno i društveno prihvatljivog ponašanja! Međutim, ne tek pukim poštivanjem skupa pravila koje pojedinac uči, nego učenjem, usvajanjem i pridavanjem/pripisivanjem simboličkih značenja kulturnim sadržajima i formama. Naime, za Cohena zajednica upravo i jest „simbolička tvorevina, konstrukt” ovisna o značenjima koja simbolima daju njezini članovi.209 Stoga on svoju teoriju temelji na tezi o simboličkoj dimenziji i simboličkoj konstrukciji zajednice, odmičući se od, do tada, uobičajene, pola- rizacije: tradicionalno - moderno. Naime, po njemu, kultura je konstruirana od simbola i ne nameće pojedincima njihov smisao; kultura naime pojedincima „stvara“ i „daje“ sredstva kojima će taj smisao sami stvarati. Naravno, članovi jedne zajednice tendiraju stvaranju sličnoga smisla i značenja (barem općenito) jer u zajednici posjeduju svi ista sredstva i isti skup simbola. Zajednica naime „opskrbljuje” svoje članove sredstvima uz pomoć kojih se pridaju/pripisuju smisao i značenja, no također omogućuju i njihovu međusobnu razmjenu, transakciju. Ta su sredstva socijalna interakcija. No, uz to je važno i to, da je kao takva, zajednica konstitutivni element organizacije zajedničkoga života, jer njezini članovi svoj identitet temelje na pripadanju. Takve su recimo etničke zajednice, stoga se zajednici uistinu može dati prevažno mjesto i uloga u procesu oblikovanja identiteta. Slijedom toga, Cohen nadalje tvrdi, da socijalna struktura i kulturni sadržaj ne determiniraju niti postojanje zajednice niti njezin identitet (npr. kroz ponašanje, stavove) zbog jednoga neupitnog procesa: društvene promjene.210 Uslijed promjena, novi oblici socijalnih struktura i kulturnih sadržaja koje društvene i ine promjene unose u zajednicu ne mijenjaju naime nužno samu zajednicu na neki posebno značajan način (ovo se događa kod bilo kakvih zamjena kulturnih sadržaja svoje s tuđom kulturom, ali kada je ipak zadržana svijest o vlastitoj posebnosti i različitosti).

209 Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, London, 1985., 40. 210 Npr. demografske, političke i dr.

133 Jadranka Grbić Jakopović

Prema tome, zajednicu, onako kako ju vide njezini članovi ne čine strukture niti kulturne i ine društvene prakse. Njezina je posebnost i distinktivnost u značenjima koje im članovi pri- pisuju. Zajednica je dakle simbolički konstrukt, unutar čijega društvenog prostora pojedinci pronalaze referentne točke vlasti- toga identiteta. Dakle, Cohen pobija teorije strukturalnog determinizma po kojima ponašanje ljudi određuje socijalna struktura. Takvu tvrdnju smatra pojednostavljenom interpretacijom odnosa unutar zajednice (pojednici: kolektiv) i među različitim zajednicama. Inzistira na tezi da ono što čini zajednicu kao takvu, tj. njezin identitet, nisu samo opisi i analize zajedničkih simbola neke zajednice, nego prepoznavanje značenja kao univerzalnoga pitanja (problema) socijalne interakcije. Naime, isti simboli mogu imati različita značenja, ali ih zajednica prikriva, maskira. Maske pod kojima se zajednica prezentira su granice. Poput eha barthovskih graničnih transakcija i cohenovske se ovdje pojavljuju kao ključni mehanizam uz pomoć kojega se pojedinci i zajednice identifici- raju. Međutim, Cohen malo drugačije pristupa fenomenu granica. On naime tvrdi da se zajednice identificiraju simbolizacijom uz pomoć dvaju lica: javnim, što podrazumijeva percepciju od strane drugih i privatnim, što podrazumijeva unutranji doživljaj življenoga iskustva. Na te se dvije razine zajednica simbolizira i realizira. Naravno, postoji razlika od simbolizacije „na van“ i „na unutra“. U prvom je slučaju stvar jednostavna, ali u drugom, ono što je ispod maske puno je kompleksnije, čemu svjedoči i jed- nostavna ali možda kultna Cohenova misao: “Granica kao javno lice zajednice je simbolički jednostavna, a kao objekt unutrašnjeg diskursa je simbolički kompleksna.”211 Međutim, prema Cohenovim postavkama, još jedan problem treba riješiti: pojam zajednice i njezinih granica u smislu oznake njezinoga početka i kraja. Prema Cohenu, granica obuhvaća identitet zajednice i nužna je za društvenu interakciju. Granice

211 Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, 74.

134 Identitet i identifikacijski procesi ... su označene jer su zajednice u interakciji s entitetima od kojih se razlikuju ili se žele razlikovati. Način na koji su granice uspo- stavljene u potpunosti ovisi o zajednici. Neke granice, poput nacionalnih ili administrativnih, mogu biti određene zakonom. Neke mogu biti fizičke izražene nekim fizičkim preprekama, poput mora, lanaca planina i sl. Neke su rasne ili jezične ili religijske. Ali nisu sve granice i nisu sve komponente svake gra- nice objektivno prisutne. One mogu biti tek misli koje postoje u umovima pripadnika zajednice. Prema tome, granice mogu biti percipirane na različite načine, ne samo od strane ljudi na različitim stranama, već i od strane pripadnika iste zajednice, što ih i čini simboličkima. Imaju različito značenje za različite ljude. One označuju početak i kraj zajednice, određuju njezin identitet, koji se, kao i identitet pojedinca, ostvaruje u interakciji s drugima. Predodžbe i značenja su, unatoč zajedničkoj simbo- lici, sasvim individualna i ne dijele se na isti način. Ovise dakle o pojedinačnim, osobnim iskustvima. Upravo zato valja spomenuti još jedan, kod respektabilnoga broja teoretičara društvenoga razvoja uvažavan, pojam mnogo- strukih identiteta. Pod tim se pojmom podrazumijeva uglavnom komplementarno ali na ljestivici važnosti supostojanje mno- gostrukih identiteta i njihove promjenjivosti (pomaka), npr. lokalnih, regionalnih i nacionalnih.212 Pa ipak, kao da koncu nema konca, niti kraju kraja. Potpuno u suglasju s današnjim etnološkim i sociokulturnim antropo- loškim pret/postavkama o dinamičnom, fluidnom, relacijskom, interakcijskom, situacijskom itd. karakteru identiteta (kojega može donekle zadovoljiti tek diskurzivni pristup213), ali čini se ipak prije svega o dijaboličnom karakteru identiteta, pokušajmo zamisliti da je identitifikacijski proces jedan nezamislivo velik i rastezljiv pothvat koji obuhvaća više razina. Literatura upućuje

212 Usp. Jadranka Grbić, Identitet, jezik, razvoj. Istraživanje o povezano- sti jezika i etniciteta na primjeru hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj Zagreb, 1994.; Banovac, Društvena pripadnost, identitet i teritoriji. 213 Usp. Stuart Hall, Introduction: who needs Identity?.

135 Jadranka Grbić Jakopović da se radi o horizontalnim i vertikalnim razinama, pri čemu su izgleda prilično atraktivni baš ovi potonji: vertikalni, od nekih autora još nazvani i ugniježdeni identiteti: istovremeno mnogo- struki i situacijski, a opet ne i preklapajući.214,215 Promjenom istraživačke paradigme (i) u hrvatskoj etnologiji od 1970-ih na dalje, mijenjali su se istraživački pristupi i u istraživanju etnosa, etniciteta i identiteta. Točnije, ovo do sada zanemareno istraživačko područje, našlo se velikim dijelom u središtu interesa hrvatskih etnologa. Tome svjedoči etnološka produkcija koja se sve sustavnije bavi ovom problematikom u posljednjim desetljećima.216

PROMJENJIVOST IDENTITETA - BITI ISTI, ALI UVIJEK NA DRUGI NAČIN.217

Rekapitulirajmo: ako se dakle primordijalističke teorije svode (a slijedom svega iznesenoga sasvim je izvjesno da se svode) da je identitet (prvenstveno etnički) čvrsta i osnovna ljudska kategorija, dana rođenjem, te kao takva trajna, fiksna i nepromjenjiva, iracionalna, objektivna i temelj za sve pojedince koji kroz njega vrše transmisiju emocija, uspomena, pripadnost i prihvaćanje, dakle, identitet bi, napose etnički u pravom smislu te riječi bilo psihološko utočište svakoga čovjeka.218 Primordija- listi se naime pozivaju na emocionalne i instinktivne veze kao

214 Usp. Olga Orlić, Multiple Identification Processes on the Island of Kor- čula (Nested Identity), 2012. 215 Ovim pojmom danas se često koristi u problematiziranju identiteta migranata i manjina. 216 Npr. radovi Dunje Rihtman Auguštin, Olge Supek, Jadranke Grbić Jako- pović, Jasne Čapo Žmegač, Marinka Vukovića, Ane Perinić Lewis, Olge Orlić, Ivone Orlić, Ane Marije Vukušić, Marinka Vukovića, Andree Matoševića i dr. 217 Ivo Banac, Protiv straha, 88. 218 Radikalni primordijalisti govore u tom smislu o „super-obiteljima“, Daniele Conversi, Mapping the Field: Theories of Nationalism and the Ethno- symbolic Approach, 16.

136 Identitet i identifikacijski procesi ... ultimativno objašnjenje za etničku i nacionalnu mobilizaciju. Etnički i nacionalni osjećaj za njih je pretpostavljena datost. Etničke i nacionalne granice nisu kao druge: one su neobjašnjive i posjeduju neodoljivo emocionalnu i iracionalnu kavlitetu.219 Modernisti tvrde da je etnicitet proizvod industrijalizacije, političke demokratizacije masovnog obrazovanja i medija, a nikako urođeno svojstvo. Njihova se viđenja granaju prema instrumentalizmu, situacionizmu, interakcionizmu, konstrukci- onizmu.220 Oni govore o bezgraničnoj fluidnosti u procesu iden- tifikacije u uvjetima industrijalizacije koja producira mobilnost ljudi, edukaciju masa, kompleksnije političke poretke…itd.221 Primordijalisti su barem donekle, trajno u pravu. Naime, oni tumače da je značenje identiteta u jakom smislu pripadanja, čak žrtvovanja, te da se afilijacija nerijetko vezuje uz skrivene namjere koje se ne mogu racionalno formulirati.222 Instrumentalizam tumači da u etničkim vezama nema ničega neminovnog ili urođenoga. Po ovome je smjeru etnicitet isto što i interes pa u temelju ljudskoga zajedništva nema ni emocija ni sentimenta, a lojalnost koja bi imala veze sa solidarnošću za instrumentaliste je vođena idolom koji se zove racio. Slijedom toga priznaju postojanje samo interesnih grupa: etnicitet i nacija su sredstva za ostvarenje različitih ciljeva koji proizlaze iz trenutačnih interesa društvenih i političkih elita.223 Identifi- kacija je dakle promjenjiva i fluidna. Prema instrumentalistima, etnicitet nije ništa drugo doli izvor mobilizacije kojemu je cilj ostvarivanje političke vlasti i ekonomske dobiti (npr. različiti

219 Usp. Clifford Geertz, Old Societies and New States. 220 Usp. Vjeran Katunarić, Sporna zajednica. 221Usp. Jadranka Grbić, Identitet, jezik, razvoj. Istraživanje o povezanosti jezika i etniciteta na primjeru hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj; Vje- ran Katunarić, Sporna zajednica. 222 Usp. John Rex, The fear of ethnicity in the project of migration, u: The Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 269-283, 2003. 223 Radikalni instrumentalisti ove elite nazivaju „ambicioznim društvenim inženjerima“, Daniele Conversi, Mapping the Field: Theories of Nationalism and the Ethnosymbolic Approach, 17.

137 Jadranka Grbić Jakopović oblici religijske jezične i etničke identifikacije bi bili, prema njima, osnovano ishodište opće moblilizacije u svrhu ostva- rivanja političkihili dr. ciljeva). Taj je način gledanja povezan sa suvremenim objašnjavanjem etniciteta, koje karakterizira činjenica da se ljudi u modernim nacionalnim državama bore za ograničene ekonomske i političke resurse. Slijedom toga, etničke grupe su instrumentalne grupe. I više od toga: umjetno svorene i održavane radi pragmatične koristi ili kao „oruđe“ za pridobijanje kolektivnih uspjeha. Osnovno pitanje je razumijevanje uvjeta u kojima pojedinci, koji se pozivaju na neku etničku pripadnost na kraju i razviju solidarnost s drugim ljudima. Prema tome, istraživač treba da se usredotoči isklju- čivo na procese nadmetanja i natjecanja. Etničke granice, ako već i nisu posve izumljene od etničkih i intelektualnih elita u cilju socijalne i političke manipulacije, onda barem koreliraju sa specifičnim socijalnim i političkim projektima na kojima je zajednica angažirana. U jednostavnijim oblicima, etnicitet je, prema instrumentalistima, istina uvjetovana zatečenošću svakoga pojedinca kada se nađe u „infantilnoj etničkoj klopci“, tj. zatečenošću rođenjem u zajednici u kojoj se socijalizira i enkulturira, no, osjećaj pripadanja razvija i izvan rođačke mreže sa svima s kojima dijeli teritorij, jezik, religiju i običaje. No, u kasnijim fazama razvoja etnicitet je uvjet za nastanak naci- onalne države, nacionalizma i etnonacionalizma. U najnovije vrijeme takav identitet se pak proklamira kao „drugi projekt“ povezan s gorućim globalnim procesima: migracijama.224 Instrumentalizam se često referira (i interferira sa...) na konstruktivizam, po kojem su etničke zajednice također produkt ideoloških konstrukcija identiteta zajednica od strane kulturnih i političkih elita. Međutim i potonji tvrde, grupne granice ipak nisu primordijalni nego socijalni konstrukt. Situacionizam govori o etničkim i drugim društvenim identi- tetima kao relativnim pojmovima koji su podređeni (uvjetovani)

224 Ibidem.

138 Identitet i identifikacijski procesi ... situaciji. Pojedinac, određen situacijom (društvenom, političkom i ekonomskom) mijenja ponašanje reakcijom na situaciju; npr. u nekim se situacijama ponaša kao „pripadnik plemena“, a u drugima kao „građanin“. Interakcionizam (oslonjen na barthovske tvrdnje) kazuje da zajednica samu sebe percipira ili samodefinira kroz način interakcije s drugima, najčešće na granicama sa susjednim zajednicama. Developmentalizam tumači da je zajednica ljudi udruženih na etničkoj osnovi nestabilan oblik zajednice koja je nastala s razvojem industrijalizacije pa će se u postindustrijskom razdoblju dezintegrirati ili zamijeniti nekim drugim oblikom zajedništva. Neki smjerovi, koje je možda i teško definirati, bili bi kom- binacija više njih. Tako npr. relacionisti ustraju na tvrdnjama o konstantnoj transformaciji identiteta jer se dotični temelji/temelje (na individualnoj i na kolektivnoj razini) na isto tako konstantno transformirajućim faktorima kao što su kontekst i interakcija. To dakako vodi zaključku da su temelji identifikacijeodnosi prema drugome. Ili: identiteti nisu ništa drugo nego predodžbe o sebi koja je pak zrcalna slika, pozitivna (o nama) i negativna (o onima drugima) s kojima se individua ili kolektiv zateknu u interakciji. To dijelom podsjeća na barthovski interakcionizam jer se dakle u komunikaciji i interakciji (a ne u izolaciji) pojedinci i kolektivi uspoređuju i ako baš i ne stvaraju, a onda svakako traže razliku. No, traže ju i „prema van“, tj. prema drugima, s naglaskom na razlici i granici s jedne strane a s druge „prema unutra“, tj. prema sebi, s naglaskom na zajedništvu i istosti. Međutim, to zajed- ništvo i istost na labavim je temeljima jer tendira mitu o istosti, koja (tj. istost) izgleda u stvarnosti niti je postojala, niti postoji. Zagovornici ovakvih i njima bliskih teorija rado se pozivaju na Sigmunda Freuda koji je jednom davno postavio teoriju225

225 Usp. Jasna Čapo Žmegač, Srijemski Hrvati: etnološka studija migra- cije, identifikacije i interakcije; Ana Perinić Lewis, Pluralizam lokalnih identi- teta Hvarana u pisanim izvorima i usmenom pjesništvu, Doktorska disertacija obranjena na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofski fakultet

139 Jadranka Grbić Jakopović o narcizmu finih/malih/minornih razlika. Iz njih se, premda su dakle fini/mali/minorni stvaraju jaki identiteti, jer su sposobni izazvati antagonizme pa i konflikte.226 U svakom pogledu, činjenica jest da je osnova svih moderni- stičkih teorija o identitetu misao „o drugome kao odrazu sebe“ (na individualnom i kolektivnom nivou). Ta misao o razlikama je možda i najaktivniji akter u identifikacijskim procesima. To pak dovodi u pitanje Barthovu bezrezervnu arbitrarnost u izboru aspekata vlastite kulture kao distinktivnih obilježja, jer kako nas upozorava Bourdieu, identitet ipak leži u razlici (ma kakva ona bila),227 što korespondira sa spomenutim freudovskim narciz- mom finih/malih/minornih razlika. Naravno, prisutne su i druge orijentacije, npr. teorije o inte- resnoj grupi koje etnicitet sagledavaju kao odraz grupne solidar- nost da bi se izvršio utjecaj na socijalnu i ekonomsku politiku ili kao grupnu solidarnosti koja se javlja u konfliktnim situacijama kada pojedinci imaju zajedničke materijalne interese. Moguće je etnicitet sagledavati kao sentiment i kao pokret, kao proizvod industrijskoga društva pri čemu je primarno zajedništvo u dijeljenju iste kulture kao sustava ideja, znakova, asocijacija, načina ponašanja i komunikacije, zajedništvo u kome se ljudi međusobno prepoznaju kao „svoji“, gotovo kao artefakti ljud- skih uvjerenja, lojalnosti i solidarnosti.228

Sveučilišta u Zagrebu 2011.; Ana Perinić Lewis, Hvarski kampanilizam – ste- reotipi i podrugljivi etnici otoka Hvara, Studia ethnologica Croatica 23/1, 215- 237, 2011. 226 Slično o tome, usp. Ana Perinić Lewis, Pluralizam lokalnih identiteta Hvarana u pisanim izvorima i usmenom pjesništvu. 227 Usp. Pierre Bourdieu, Distinction: A Social Critique of the Judgment of Taste, London, 1984. 228 Usp. Ernest Gellner, Nationalism as a product of industrial society, u: The Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 52-69, 2003.; Ant- hony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community; Anthony P. Cohen, Britanska tradicija i pitanje drugoga, u: Drugi i sličan. Pogledi na etnologiju suvremenih društava, ur. M. Segalen, Zagreb, 43-67, 2002.

140 Identitet i identifikacijski procesi ...

Nadalje, primamljiva je i teorija racionalnoga izbora, po kojoj se uloga individualnoga izbora u cilju postizajna nekih profita ne može postići individualnim strategijama. Prema toj teoriji, članovi etničkih grupa nisu definirani na temelju svoje nedobrovoljne pripadnosti i nesvjesne interiorizacije grupnih vrijednosti već se naprotiv etničke grupe formiraju kada pojedinci žele postići određene ciljeve do kojih ne mogu doći individualnim strategijama. Pojedinci djeluju u cilju uvećavanja svojih probitaka, a etničke se interakcije promatraju kao kom- petitivne razmjene u tržišnoj situaciji u kojoj pojedinci nastoje svoje probitke uvećati u skladu s procesom troškova i dobiti. Naposlijetku, ne mogu se zaobići niti neomarksističke teo- rije koje etnicitet vide kao odraz ekonomskih antagonizama. Logično, radi se o odnosu etniciteta i kapitalističke eksploatacije rada. Etničke podjele razmatraju se polazeći od funkcija koje obavljaju u kapitalističkom sistemu, a pogotovo onih koje omo- gućuju formiranje jeftine radne snage. Ukazuju na industrijska društva u kojima antagonizmi između doseljenoga i domaćega stanovništva ne nastaju iz podjele tržišta rada. Podjela među radnicima zbog etničkih karakteristika ne potječe iz predra- suda prema članovima etničkih grupa, nego iz opće tendencije kapitalizma da formira što je moguće nižu cijenu rada. Situacija ekonomske kompeticije, koja dakle rezultira iz podjele tržišta rada, služi kao objašnjenje socijalnih fenomena marginalizacije ili segregacije koji odgovaraju interesima radnika iz najbolje plaćenih etničkih grupa. Postmodernističke teorije (uvjetno nazvane postmoderni- stičke, jer postmodernisti odbacuju izgradnju općenitijih teo- rijskih polazišta) odbijaju evolucionističko poimanje društva, a samim time i etniciteta. Postavljaju drugačija pitanja i daju drugačije odgovore. Jedan je njihov predstavnik, vrlo ugledan u antropološkim krugovima spominjani Stuart Hall koji svojim neokulturalističkim pristupom centralno mjesto daje kulturnim aspektima etniciteta radikalno se suprotstavljujući tradicional- nim shvaćanjima kulture kao integriranoga totaliteta; najveći

141 Jadranka Grbić Jakopović značaj pridaje simboličkoj djelatnosti suprotstavljajući se i instrumentalistima i primordijalistima. Prema takvom poima- nju etnicitet je kulturni sustav koji pojedincima omogućuje da odrede svoje mjesto u širem društvenom poretku; proces kojim ljudi kroz kulturne razlike priopćuju jedni drugima ideje o ljudskoj distinktivnosti i pokušavaju riješiti probleme značenja ili smislenosti bilo koje vrste. Etničke kategorije su simboli čiji sadržaj varira s obzirom na različite situacije, ali uzeti zajedno, oni tvore sustav međusobno povezanih značenja. Shodno tome, ne postoje etničke grupe, nego promjenjiv sustav etničkih kate- gorija koje imaju značenje samo zahvaljujući činjenici da ih definiraju i koriste ljudi koji imaju zajedničko razumijevanje i očekivanja u pogledu osnovnih razlika (pa eventualno i slično- sti) među članovima njihovoga društva. Dakle: etnički karakter pojedine grupe prije svega je ovisan o društvenom kontekstu u kojem se grupa nalazi...itd. Sve u svemu, sukus svih navedenih teorijskih pristupa je u sljedećem: etnicitet i identitet suoblik organizacije grupe ili prin- cip podjele društva čije se značenje može mijenjati u vremenu i s obzirom na situaciju; fluidan je i neodređen aspekt društvenoga života s kojim se može manipuirati; različitoga je značenja u različitim situacijama te najčešće od samih sudionika ovisi kakav će on biti. Pristup koji inzistira na granicama, npr. Bar- thov, implicira da se radi o spletu promjenjivih interakcija prije nego bitnoj komponenti društvene organizacije. Uz Smithove postavke o etnicitetu kao pojmu zajedništva ali i razgraničavanja, te iste granice naravno ne nastaju i ne postoje same od sebe, već ih formiraju ljudi bez obzira na formalne i neformalne kulturne i etničke razlike i sličnosti. A u interaktivnom polju zajedništva, razgraničavanja i osobnih razlika, vladaju dvije opcije: izbor ili nadmetanje. Očito je da na oblikovanje različitih koncepcija i teorija iden- titeta utječe niz faktora: povijesne okolnosti, znanstvene tradicije, aktualne teorijske i ideološke orijentacije, i sl. Ranija znanstvena praksa, nasljednica devetnaestostoljetne etnološke i antropološke

142 Identitet i identifikacijski procesi ... misli, favorizirala je i u hrvatskoj znanstvenoj praksi (otprilike do 1970-ih godina) one teorije koje su u fenomenu identiteta vidjele prirodnu i urođenu (primordijalnu) i statičnu kategoriju. Kritičkom revizijom istih, u ranim sedamdesetim godinama dvadesetoga stoljeća unašane su nove dimenzije u istraživački rakurs, te se identitet vezivao uz izdanke svega što karakterizira suvremeno doba: od modernizacije do globalizacije.229 Nove dimenzije rezultirale su s više pomaka, ali zajednički im je naziv- nik pomicanje od identiteta i identifikacijskih procesa prema raznolikom praksama i strategijama koje ostavljaju pojedincu široke mogućnosti primjene i razvoja tih istih praksi i strategija, koje na proces identifikacije gledaju kao na interakcijsko-inkor- poracijski projekt u cilju razvoja vlastitoga ili istinskoga Ja.230 No, danas živimo u tzv. globalizacijsko doba. Globalizacija našega doba nastavak je duge povijesne tradicije globalizacij- skih procesa231 koji uz globalizaciju ekonomije tehnologije i znanosti mijenjaju modele svjetske kulture i civilizacije. No, globalizacija našega doba dolazi nam s novom dimenzijom i karakteristikom: vezana je uz posljednji izdanak društveno- ekonomskoga razvoja, a to je neoliberalni kapitalizam.232 Od niza teorija o globalizaciji,233 za istraživače društvene i humanističke provenijencije posebno je zanimljiv transfor- macionalizam koji naglašava da je globalizacija širok pojam i osim ekonomije zahvaća druge sfere života: političke,

229 Usp. Jadranka Grbić, Primordijalno, esencijalno, apstraktno, imaginarno, konstruirano, sporno, ili? Modeli i pristupi istraživanju identiteta, u: Zavičajni muzej, osnovati ili spaliti? ur. N. Rittig Beljak, Zagreb, 36-48, 2005. 230 Usp. Philippe Poutignat, Jocelyne Streiff-Fenart, Teorije o etnicitetu, Beograd, 1995.; Ethnicity, 1996. 231 Neki autori smatraju da je prethodnik globalizacije trgovački kapitalizam 15. stoljeća kada su Španjolci i Portugalci vladal svjetskim morima. 232 Kao povijesni proces i kao politički projekt neoliberalnoga kapitalizma. 233 Npr. zagovornici teorija o rodu i naciji, civilnom i etničkom naciona- lizmu, supranacionalizmu, globalizacijii, usp. Anthony D. Smith, Nacionalni identitet; ili npr. hiperglobalisti, skeptici, i dr.; usp. Jeremy Fox, Chomsky i glo- balizacija, Zagreb, 2001.

143 Jadranka Grbić Jakopović društvene i kulturne, čime preoblikuje svjetski poredak te nas uvodi u novu fazu transformacije svjetskoga društva.234 Jedna od projekcija za budućnost toga transformiranog društva bilo bi ne samo neka nova deetnizacija, tj. nestajanje razlikovanja ljudi na temelju etničnosti, nego i deetatizacija, tj. slabljenje uloge i moći ili čak i nestajanje nacionalnih država,235 čime bi se potpuno preoblikovali oblici i temelji zajedništva. Dolazak dvadesetprvoga stoljeća popraćen je prognozama i vizijama o progresivnim promjenama društvenih i inih sustava, koje prati zastarijevanje nacija i nacionalizama kojima će uslijed djelo- vanja snaga ekonomske i političke integracije mjesto ustupiti nepristrani internacionalizam (zar opet?). Ali, kako tvrdi Eric Hobsbawn, možda su danas termini poput etniciteta, nacije i nacionalizma već demodirani i neadekvatni da bi se opisali oni politički entiteti i sentimenti kojima su se jednom baš tako tako imenovali, možda je točno da je prošlo njihovo „zlatno doba“, ali deetnizacija i deetatizacija nisu još blizu.236 Naime, jačanje etnicizma kao i regionalnih identiteta u novostvorenim državama i drugdje u posljednja dva desetljeća upućuju na drugačija razmišljanja. Tome potporu daju pragmati- zam i povijesno iskustvo. Tako recimo sudeći prema iskustvima najnovijih trendova eurointegracijskih procesa čini se da je nacionalna država još uvijek efikasni medij za samo/upravljanje u zajednicama ljudi koje ujedinjuje zajednička povijest i kul- tura, dok renesansa regionalnih identiteta upućuje na moguće stvaranje otpora ne središtima moći nacionalnih država, nego stvaranju melting Europe237 u kojoj ne nestaju, nego se samo mijenjaju granice (ili pojam i dojam o njima). Globalna kultura (npr. konzumerizam) naime vodi fleksibilizaciji tradicionalnih

234 Ibidem. 235 Usp. William Pfaff, Nacionalna država opstaje, Novi list, prilog „Plus“, 15. Siječnja 2001., 12. 236 Usp. Eric Hobsbawn, An anti-nationalist account of nationalism since 1989, u: The Ethnicity. Reader, 2003, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 69-79, 2003. 237 Asocijacija na američki melting pot.

144 Identitet i identifikacijski procesi ... načina kominikacije među različitim zajednicama i doista prelaze granice nacija-država. Međutim, neke granice postaju rigidnije, prije svega one koje dijele bogate, privilegirane, moćne i „one druge“ koji to nisu, odnosno, na one koji imaju pristup global- nom slobodnom tržištu i one koji to nemaju niti će ga imati u skoro vrijeme, što je svakako jedna od temeljnih značajki i rezultat globalizacije neliberalnoga kapitalizma. Stoga današnja društva više ne počivaju na binarnim načinima razmišljanja mi: oni; dobro: loše; napredno: nazadno, moderno: postmoderno nego na specifičnoj interakciji u kojoj se kontroliraju značenja identiteta vlastite grupe, ali u tom procesu često se paralelno učvršćuje identitet druge grupe (s kojom smo u interakciji) tako da su otvorena za bezbrojne varijacije.238 Budući da danas na identifikacijske procese najviše utječe neoliberalna globalizacija koja stvara model: „korporacijskog multikulturalizma koji velikim dijelom doista i dovodi u pitanje pluralizam kultura zbog profitne nezasitnosti homo oeconomi- cusa, s opasnom tendencijom ukidanja kulturnog pluralizma ili dovođenja u pitanje potonjega...“,239 promjene u tim procesima su sve brže, rezultati nepredvidivi, a izazovi za istraživače neodo- ljivi. Ako naime, apostrofirajući prošla iskustva želimo dokučiti mjesto i ulogu etničkoga sentimenta u globalnoj realnosti, a time izravno promišljati o trenutnoj situiranosti različitih identiteta ili o njihovoj eventualnoj budućnosti, prožimanju etničke i kulturne homogenizacije i divergencije, otvara se mogućnost stvaranja raznolikih istraživačkih modela. Primjerice, možemo krenuti od višedimenzionalnosti identiteta, od procesa identifikacije koji je u svojoj osnovi proces kreiranja granica, tj. askribiranja distinktivnih kulturnih obilježja, distanciranjem i koreliranjem ovoga procesa s ulogom institucija moći; uvesti teorije o tran- skulturaciji kao kulturnoj transmisiji koja uvažava podjednaku

238 Usp. Anthony P. Cohen, Britanska tradicija i pitanje drugoga. 239 Usp. Anđelko Milardović, Od državnog do korporacijskog multikultura- lizma, Zarez 5/116, 22-23, 2003.

145 Jadranka Grbić Jakopović važnost razlika i sličnosti među grupama; teoriju o promjenama i redukciji objektivnoga kulturnog sadržaja koji ne potire nego tek preoblikuje kulturni kontinuum i „prvobitnost“ ili „izvornost“ identiteta; zamisliti zajedništvo kao medij i agens za okupljanje ljudi i njihovu društvenu, kulturnu, političku i svaku drugu orga- niziranost; promatrati globalne fenomene na lokalnoj razini240 i usmjeriti se prema recentnim kulturnim pojavama: globalnim hibridnim identitetima i nizu supstitutivnih identiteta kao setu projekata koji od ljudi zahtijevaju da zamišljamo i doživljavamo prostor i vrijeme na poseban način.241 No premda u svemu tome ima indicija da se stvaraju „kul- ture bez sjećanja“,242 isto tako ima indicija koje upućuju na zaključak da ti suvremeni identiteti nisu nikakvi pseudo-identi- teti nego autentični odraz stvarnosti ili autentično novo. U tom slučaju možemo (eventualno i relativno uspješno) odgovoriti na pitanje: zamišljamo li ili stvarno u svijetu uočavamo (i njima pripadamo) etničke zajednice, pripadnike nacionalnih i inih naroda i manjina, izbjeglice, transnacionalne korporacije, nevladine udruge, nacionalne države, potrošače, društvene pokrete, medijske mogule, trgovačke organizacije, međuna- rodne pravnike, bankare, znanstvenike…, gdje su doista nji- hove granice, postoji li i u kojem intenzitetu egzistira etnički sentiment, te gdje se i uz pomoć kojih mehanizama etnički sentiment generira i postaje konstitutivni element suvremenih identiteta? Identitet, pa u sklopu njega i etnički sentiment, živi u objek- tivnom kulturnom sadržaju, u kojem tradicija ima poseban status, budući da se (još uvijek) najvećim dijelom upravo iz

240 O uspješnosti istraživanja globalnog na lokalnoj razini, usp. Jonathan Friedman, Globalization and Localization, u: Anthropology of Globalization, ur. Inda, J.X, Rosaldo, R. Malden, Oxford, Victoria, 233-246, 2004. 241 Usp. Ana Tsing, The Global Situation, u: Anthropology of Globalization, ur. Inda, J.X, Rosaldo, R., 453-485, 2004. 242 Usp. Snježana Čolić, Kultura i povijest. Socio-kulturno antroploški aspekti hijerarhizacije kulture, Zagreb, 2002.

146 Identitet i identifikacijski procesi ... nje selektiraju etnički i kulturni markeri - mediji za askripciju i identifikaciju. Ne izvorna, nego „izvorna“, dakle modificirana i transponirana u svako nastupajuće novo doba, budući da u „izvornosti“ prepoznajemo dramu identiteta: biti isti, ali uvijek na drugi način.243 Identitet živi u globalnosti i lokalizmu istovremeno: u, na i iza granica. Isto i različito osvještava se osvještavanjem granica. Od zavičaja do domovine, ljudi postaju svjesni svoje kulture kad shvate njezine granice, tj. kad se pojavi drugačije i različito, odnosno nešto što odstupa od uobičajenoga ili normal- noga: norma postaje granica, simbolički smisao prepoznavanja i učvršćivanja identiteta. Za proces simboličke identifikacije bitne su i predodžbe o onome što imamo „unutra“ i o onome što je drugačije od toga...;244 na granicama se kroz susret insaj- dera i autsajdera događa „igra“ sa sličnostima i razlikama, ili: u interno-eksternoj dijalektici prepoznavanja zajednice događa se kontinuirano „poigravanje“ sa sličnostima i razlikama.245 Identitet živi i u povijesnosti. Selektivnom re/konstrukci- jom prošlosti, otkrivanjem referenci iz prošlosti i pozivanjem na njih, svaka se generacija ogleda se u suvremenosti; tako se, među ostalim, stvaraju mitovi…246 Budući da je u objektivnosti ovih parametara ugniježdena i subjektivnost, ovo promišljanje o identitetu u globalnoj realno- sti koja često nalikuje virtualnom svijetu, uz dužno poštovanje spram Jungove misli o nagonu za integracijom koja je pak samo varijanta Frommove misli o udruživanju ljudi kao impe- rativnoj ljudskoj potrebi, istraživača motivira da sroči bajkovit zaključak: i geneza i granice i simboli i zajednička sudbina i na koncu konca, kako je prije više od tri stotine godina ustvrdio vitez senjski Pavao Ritter Vitezović: naši narodni običaji, svjedoče da stabilnost procesa identifikacije kao i njegovoga

243 Usp. Ivo Banac, Protiv straha, 88. 244 Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, 69. 245 Richard Jenkins, Social Identity, London, New York, 1996., 7. 246 Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, 99.

147 Jadranka Grbić Jakopović krajnjeg rezultata – identiteta, svemu usprkos, dugo vremena može biti neupitna. U tome je smislu sasvim razložno za očeki- vati reteriranje globalizacije i vjerovati u upitnost deetnizacije i deetatizacije što ne isključuje pojavu supraidentiteta, ali ne u smislu nekadašnjega „okrupnjavanja etnosa”, naprotiv u opstanak nebrojenih različitih identiteta i njihovu međusobnu komplementarnost.247

SUMMARY

Jadranka Grbić Jakopović

IDENTITIES AND IDENTIFICATIONAL PROCESSES: CONTEMPORARY ANTHROPOLOGICAL THEORETICAL ORIENTATIONS, STRATEGIES AND PRACTICES

This paper deals with the analysis and interpretation of theoretical approaches to the research of identification and identification processes. Within the frame of “identity search” phrase, symptomatically popular since the last decades of the twentieth century up to the present day, in the last half century anthropological literature has produced many theories, often contradicting one another, focused on the affirmation and reaffirma- tion of cultural, ethnical, national and other identities. Older ethnological and anthropological practices, inspired by the nine- teenth century Romantic movements and also movements demanding national affirmation, emancipation and creation of nation states, treated ethnos as a natural, innate (primordial), unchangeable, lasting, even bio- logical phenomenon, as a quality of a community, emanating from its’ cultural repertoire and tradition. The researches focused mostly on ethno-

247 U hrvatskoj etnologiji istraživanje identiteta prema novim paradi- gmama uvele su Dunja Rihtman Auguštin i Olga Supek; uslijedila su istraži- vanja Jadranke Grbić Jakopović i Jasne Čapo Žmegač; danas već raspolažemo s nizom „identitetskih“ radova, primjerice Olge Orlić i Ane Perinić Lewis o otočkim identitetima, Ivone Orlić o korelaciji identiteta i kuturnoga turizma, te regionalnih identiteta, npr. Marinka Vukovića (Brodska Posavina), Ane Marije Vukušić (Imoćani u Zagrebu), industrijskoga identiteta (Andree Matoševića), i dr., a u tijeku su još brojna slična istraživanja.

148 Identitet i identifikacijski procesi ... genesis and cultural justification of such ideological and political move- ments and programs. However, since the middle of the last century, terminology and theoret- ical practice in polemics on identity and identification processes changed rapidly. Every new orientation found something lacking in those that pre- ceded it. When, for example, the period of different anthropologies be- came dominant in the Croatian social and humanistic sciences, especially in the last twenty years, it was clear that each of them had (and/or has) the ambition to give a personal, if possible exclusive logos on anthropos, the terminological-theoretical repertoire remembered the ethnical core, nation and national culture with a nostalgic note only, and the ethnicity with just a little more respect. Priority over the main research object hitherto – cul- ture, was taken by identities and identification processes, that are to bear witness to the interaction of tradition and present times, to projects whose aim is to explain the needs, dreams, wishes, fantasies, imagining space and time, to people connecting through unification and divergence, to glocal identity hybrids as by-products but also the constitutive element of global reality. As for identity, questions and, of course, the answers changed. To sum it up briefly: from trying to explain what a man is and what he ”has got” in the sense of identity, a twist was made towards questioning what he does with the thing he ”has”, or: what he ”owns”, how he manipulates that and under which circumstances. The focus is, hence, moved from identity as a static concept towards dynamics, processuality and contextu- ality, and therefore towards multidimensionality, plurality. Being unusable by then, the essentialist comprehension of identity treating it as a natural, inherent and temporally-spacially unchangeable category was abandoned and it gave way to treating ethnos/ethnicity/identity as a subjective cat- egory in the function of social interaction. One can distinguish the guiding thought (since the inauguration of new paradigms) in the following postulates: identities are the result of identification processes of individuals, and those processes are performed by many mechanisms, mostly psychological ones, but also by factors coming from the social environment, so that every man going through the identification process is on one side socialized, and on the other dif- ferentiated and distanced from the society (individualized). From this we can conclude that all identities (individual and collective ones) are com- plex, dependent on changes and constructible, and therefore very dynami- cal social phenomena. Naturally, in this sense, a certain rehabilitation of culture was made, having the older theoretical approaches in view, taking

149 Jadranka Grbić Jakopović the culture as that particular contents in which one tries to find inspiration and motives for the selection of those parts of it (cultural elements) that, due to their being very striking and active, become distinctive character- istics and the main medium for perception of oneself and others, i.e. for identification. The paper contains, exposed consequently, newer and new theoret- ical approaches to the research of identity and identification processes: primordialism (but in a “new shape”), instrumentalism, situationalism, ethnosymbolism and symbolism, interactionalism, theories on interest groups, neomarxistic theories, neoculturalistic theories, etc. Special atten- tion is given to identification processes in the globalization conditions, considered as a consequence of neoliberal capitalism. That is to say, if by stressing the past experiences we want to grasp the place and the role of ethnical sentiment in a global reality, and therefore directly ponder on the current situatedness of different identities or their potential future, the amalgamation of ethnic and cultural homogenization and divergence, the possibility of creating different research model is made. For example, we can start with the multidimensionality of identity, with the identification process which is in its’ basics a process of creating boundaries, i.e. of as- cription of distinctive cultural characteristic, by distancing and correlating this process to the role of institutions of power; we can bring in theories on transculturation as a cultural transmission that takes into consideration the equal importance of differences and similarities among groups; the theory on changes and reduction of objective cultural contents that doesn’t deny but only reshapes the cultural continuum and the “nativeness” and the “originality” of identity; we can imagine community as a medium and an agent to get people together and their social, cultural, political and every other type of organization; to observe global phenomena and focus on the recent cultural phenomena: global hybrid identities and a series of substi- tution identities as a set of projects demanding that people imagine and experience the space and time in a special way. Finally, spaces where identities are created and where we “search” for them are in the objective cultural contents, in globality and localism, in historicity, in subjectivity, in tradition, or, as Pavao Ritter Vitezović said some three hundred years ago: in our national tradition.

150 Ivana Jukić

SABORSKA SKUPINA U TKANJU HRVATSKIH IDENTITETA: RANONOVOVJEKOVNI DOPRINOSI SNAGA HRVATSKE „KOCKICE“: ZAHVALJUJUĆI KOMU?

Razumljivo, od 1990-ih postalo je prilično in promišljati o hrvatskom identitetu. No, dojma sam da se u ovih dvadesetak godina oko ove teme stvorilo ozračje panike i nasušne potrebe ubrzati ta promišljanja, čim prije definirati hrvatski identitet jednim izrazom i pronaći ono jedno magično, samo hrvatsko obilježje koje će učiniti hrvatski narod razlikovnijim i prepo- znatljivijim od drugih svjetskih naroda. Kao da se u otkrivanju toga jednoga krije tajna i ključ očuvanja, definiranja i kreiranja vizije budućnosti hrvatskoga identiteta. Tema je trenutno postala još ozbiljnija budući će Hrvatska uskoro postati dio zajednice naroda koju neki doživljavaju kao povratak mjestu gdje Hrvat- ska pripada, a mnogi se boje da će ta zajednica „progutati“ i ugroziti hrvatski identitet. I tako u ozračju nedostatka vremena, potrebitih novih vizura hrvatske prošlosti i sve prisutnijega straha od globalizacijskoga brisanja, nastala je i traje potraga za brzim rješenjem višedimenzionalne zagonetke hrvatski identitet. Nerijetko se rečenica brendirajmo Hrvatsku predstavlja kao idealno rješenje ove zagonetke. No, nerijetko mi se ona čini tek bijegom od definicija hrvatskoga identiteta utemeljenih na velikim povijesnim pričama i osobama: stoljeće sedmo, hrvatski kraljevi, Jelačić, Starčević itd., jer nova država traži i nove definicije identiteta. Brendiranje kao put prema novom identitetu i ta isto tako panična potraga i potreba za brendira- njem pomalo mi je neshvatljiva, jer je doživljavam prolaznim i stereotipnim poimanja identiteta nekoga naroda, no, razumljiva

151 Ivana Jukić mi je i logična zbog Svijeta u kojem živimo. Nova, samostalna Hrvatska je u 1990-ima dobila priliku reći i pokazati Svijetu po čemu je posebna. Nekako se nametnula ideja da je jedini jezik koji ovaj Svijet razumije onaj markentinško-proizvodni, pa se hrvatska posebnost nastoji istaknuti kroz prepoznatljiv vizualni identitet koji će označavati kvalitetne i izvorno hrvatske proi- zvode. I tu je nastao problem. Što je to izvorni i samo hrvatski proizvod? Jesu li to hrvatski sportaši, istarsko maslinovo ulje, dalmatinsko vino, paški sir, slavonski kulen, penkala, kravata? Popis je dug. I da, to su izvorni i kvalitetni hrvatski „proizvodi“, no po kvalitetnom ulju, vinu, siru itd. prepoznatljivi su i drugi narodi. Zapravo, većina kvalitetnih hrvatskih brendova već je bila „nacionalno zauzeta“ do trenutka kada je hrvatski prostor uopće postao samostalna Hrvatska. Stoga potraga za idealnim, izvornim, prepoznatljivim i samo hrvatskim brendom - a priča se nerijetko protegne i na temu identiteta - često završi u slijepoj ulici i nerijetko se nad definicijom hrvatskoga identiteta nadvije oblak pesimizma i pogrešan zaključak kako Hrvatska ni po čemu nije posebna, jer njezino i samo njezino jedno ne postoji. No, čemu pesimizam? Nije li već zbog „kockica“ kao oznake porijekla i uopće prava da se tako označi kvalitetan proizvod, taj brend poseban i drugačiji od drugih?248 Možda problemi oko brendiranja i definiranja identiteta, proizlaze iz činjenice nepo- znavanja realne, pozitivne i podržavajuće slike/svijesti o sebi samima. I možda to ukazuje na činjenicu da bi prije potrage za novim identitetom ili pronalaskom idealnog hrvatskoga brenda bilo poželjno pobuditi kod hrvatskoga čovjeka osjećaj ponosa i osvijestiti mu što su sve hrvatski kvadrati preživjeli. Tek nakon toga bi se trebalo zapitati, je li strah od globalizacijskoga bri- sanja s takvim povijesnim naslijeđem/zaleđem opravdan? Dio

248 O ideji važnosti vizualnoga identiteta Hrvatske utemeljenoga na kvadra- tima/„kockicama“ hrvatskoga grba vidi: Vrančić Josip, Kvadratura: hrvatski vizualni identitet, Zagreb 2004.; i http://interpublic.hr/kolumne/item/136-boris- ljubicic-trebamo-drugu-hrvatsku; http://interpublic.hr/kolumne/item/137-boris- ljubicic-hrvatsko-mora-biti-razlicito.

152 Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ... intelektualne javnosti trenutno i kada promišlja o hrvatskom identitetu čini mi se radi upravo to. Ne definira identitet, već nastoji osvijestiti preduvjete definiciji.249 Zašto je tako teško definirati hrvatski identitet dovoljno je tek površno obratiti pažnju na priču hrvatskih „kockica“ u ranonovovjekovlju. Naime, u trenucima kada su se zapadnoe- uropske monarhije teritorijalno zaokruživale i stvarale osjećaj zajedničkoga, jednoga identiteta od oko 1500. do oko 1800. godine, hrvatskom etnosu dogodio se dijametralno suprotan proces. Hrvatske zemlje ostale su dezintegrirane i upravno- politički uklopljene u tri kulturno-civilizacijski različite ili tek donekle slične tvorevine: mletačko-mediteransku, habsburško- srednjoeuropsku i osmansko-balkansku. Iste su održale svoju vlast stoljećima i njegovale unutar hrvatskih zemalja politički partikularizam popraćen mentalitetnim razlikama hrvatskoga stanovništva. I tako je povijesna situacija rasute bašćine, koja je već i daleko prije 1500-tih bila obojana lokalnim partiku- larizmima, još više pogodovala oblikovanju daljnjih etnokul- turnih različitosti hrvatskoga prostora. Razlike su nastajale stoljećima, traju i danas te mi se čini iluzornim da će ikada nestati. Kako onda tragati za jednim prepoznatljivim brendom/ identitetom koji je jedan i samo hrvatski? Nije li to sizifovski posao s obzirom na hrvatsku prošlosti i k tomu u sadašnjosti koja je oblikovana vrtlozima globalizacije? Konstruktivnije mi se mi se čini pokrenuti potragu za onim elementima koji su tu hrvatsku različitost, multikulturalnost i sveprisutnu unutarnju podijeljenost nastojali stoljećima integrirati u jedno ili historiografskim izrazom rečeno u Trojedno. Koliko god su Bajadera, plavac mali i slični brendovi prepoznatljivi i hvale vrijedni, takve proizvodne priče samo su rezultat, ne i

249 Romana Horvat (ur.), Hrvatski identitet, Zagreb 2011.; Marijana Mari- nović (ur.), Povijesno naslijeđe i nacionalni identiteti, Zagreb 2006.; Miroslav Tuđman, Ivan Bekavac (ur.), Globalizacija i identitet, Rasprave o globalizaciji, nacionalnom identitetu i kulturi politike, Zagreb 2004.; Historijski zbornik 52 (1999.), Zagreb 1999., 105-164.

153 Ivana Jukić preduvjet stvaranju osjećaja ponosa ili svijesti o posebnosti hrvatskoga identiteta. Hrvatsku su stoljećima gradili iz „kockice“. Ponekad uspješno, ponekad ne, ali s obzirom na pozitivan ishod 1990-ih možda bi u potrazi za odgovorom na zagonetku hrvatski identitet pažnju ipak trebalo usmjeriti i na „ ...nevažne povijesne romantičarske bradonje koji nas gledaju s hrvatskih novčanica...“, kao i na „ ...povijesne luzere i produkte nekritičke historiografije...“,250 naravno ono što ti pojedinci i spomenici simbolično predstavljaju za hrvatski identitet, bez naočala narativne historiografije.

INFELIX REGNUM CROATIAE, I?

Ponovo se vraćam hrvatskom ranonovovjekovlju kao inspi- raciji. Započelo je tragično i po mnogočemu je ostalo u svijesti većine hrvatskih povjesničara i javnosti kao takvo. U Govorima protiv Turaka dominiraju slike stravičnih zločina na hrvatskim prostorima koje su pohodili Osmanlije krajem 15. i početkom 16. stoljeća.251 Marulićev i Zoranićev kreativni svijet - između ostalih - bio je prožet osjećajem dubokoga straha, nadom i vjerovanjem da samo uz Božju pomoć bašćina može preživjeti i izvan konteksta njihovih duhovno-književnih promišljanja.252 Ne bezrazložno. Već spomenute Osmanlije su rasule i osvojile veliki dio bašćine, ostaci Hrvatskoga Kraljevstva i njegova elita, osiromašeni u materijalnim i ljudskim resursima borili su se za puko preživljavanje. Trauma gubitka „svetoga mjesta“ ili „v Hrvatih“, jezgre ranosrednjovjekovne hrvatske Kneževine i

250 Usp. Jurica Pavičić, Kriza hrvatskoga identiteta i njezina izvorišta u „državotvornoj“ tradiciji, u: Miroslav Tuđman, Ivan Bekavac (ur.), Globaliza- cija i identitet, Rasprave o globalizaciji, nacionalnom identitetu i kulturi poli- tike, Zagreb 2004., 288-289. 251 Vidi Govori protiv Turaka, preveo i uredio Vedran Gligo, Split, 1983. 252 Usp. Slobodan Prosperov Novak, Povijest Hrvatske književnosti, Od humanističkih početaka do Kašićeve ilirske gramatike 1604., II. knjiga, Zagreb 1997., 183-187; 199-202; 332-341.

154 Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ...

Kraljevstva,253 popraćena je velikim izbjegličko-migracijskim gibanjima svih struktura stanovništva unutar i izvan hrvatskih zemalja u 16. stoljeću. Svijet nekada slavnoga Kraljevstva jed- nostavno je nestao. Od njega je ostala ideja o srednjovjekovnoj posebnosti koja je trebala iznaći način kako preživjeti i uklopiti se u ranonovovjekovna pravila nove monarhije. Nije neobično da je rečenica nesretno Hrvatsko Kraljevstvo bila u mislima, na jeziku i peru svih onih koji su promišljali o sudbini hrvatskoga životnoga prostora.254 No, opći rasap staroga hrvatskoga svijeta nije se dogodio samo zbog faktora „Osmanlije“ i zaokupljenosti kršćanske Europe samom sobom, međusobnim sukobima i vjerskim previ- ranjima. U već spomenutima Govorima protiv Turaka mogu se pronaći i drugačije slike o hrvatskoj svakodnevici s kraja 15. i početkom 16. stoljeća. Mladen Ančić skrenuo je pažnju sa slika stradanja na slike načina preživljavanja seljačkoga stanovništva u tom razdoblju. Naime, ono nije preživljavalo samo bijegom i borbom protiv Turaka, već i bijegom pod osmansku vlast zbog potencijalno lakšega života i mogućnosti društvenoga napretka teško ostvarivoga u feudalnom Hrvatskom Kraljevstvu.255 Plem- stvo je također u tom razdoblju razmišljalo o različitim opcijama preživljavanja, vrlo često svatko za sebe ponaosob. Osim o seljacima prebjezima Stjepan Posedarski piše i o dubokom razočarenju njegova gospodara Ivana Karlovića, jer: „ ...uvijek upire svoje oči na Knin, Klis i na tvrđave velikaša koje bi drugi morali braniti i to s najvećom budnošću, pa često iz svojih utvrda uzima topove i vojnike da njima pruži pomoć.

253 Vidi Mladen Ančić, Hrvatski „sveti prostori“: stvarni i zamišljeni, u: Glasje, 13/14, Zadar 2003., 101-112., ovdje 110. 254 Vidi Ivo Rendić Miočević, Dugotrajnosti i fluidnost hrvatskoga identiteta, u: Marijana Marinović (ur.), Povijesno naslijeđe i nacionalni identiteti, Zagreb 2006., 31-39., ovdje 33. 255 Mladen Ančić, Nastava povijesti između narativa „kolektivne memorije“ i historijske znanosti, u: Marijana Marinović (ur.), Povije- sno naslijeđe i nacionalni identiteti, Zagreb 2006., 75-76.

155 Ivana Jukić

Svi ostali velikaši i Frankopani, koji se nalaze u zaleđu, očekuju njegovu sudbinu; ako on padne, svi će oni pasti. Ban se povukao u unutrašnjost Slavonije i ne mari za neprijatelja na vratima Hrvatske. ...“256 Tu sliku opće krize, podijeljenoga plemstva kojemu je bašćina uglavnom vlastiti posjed nadopunjuje i govor Krste Frankopana Brinjskoga upućen papi Hadrijanu VI. 1510. godine. On ne zapo- činje govor tragičnim slikama iz Hrvatske, već opravdavanjima svoje obitelji kako kletva zavidnika „ ...da su sklopili savez s Turcima...“ u ime frankopanskih interesa neistinita i opravdava postupke oca Bernardina što je pokušao u tim za Hrvatsku teškim vremenima oružjem vratiti svoje primorske posjede. Ionako im je kralj Matija Korvin nepravedno oduzeo iste pa piše: „ ...Matija je posijao rat, a njegovi su ga nasljednici vodili i iscrpili su strplje- nje i skromnost Frankopana...“257 No, „kriviti“ Matiju Korvina i općenito kraljevsku vlast bio je opći politički trend većega dijela ugarsko-hrvatskoga plemstva nakon 1490. što ih je sve zajedno odvelo u opću krizu i na kraju slom. U sam osvit Mohačke bitke ipak su dali kralju apsolutnu vlast, no prekasno.258 Naime, dok monarhije toga doba diljem Europe populariziraju ideju vladanja prema formuli da je kralj u svom kraljevstvu car i polako pospre- maju supremaciju institucija Cara i Pape u prošlost, Ugarsko Kraljevstvo funkcioniralo je po principu plemstvo je u svom kraljevstvu car. Pa koga onda 1527. postaviti za kralja? Habsbur- govce, domaće sinove, sultana? Plemstvo je imalo pravo izbora, i opće je poznato da nakon 1526. taj izbor nije bio ujednačen. U ozračju općega rasapa nije neobično da su nove ideje teško pro- dirale do ugarsko-hrvatskoga kontinentalnoga prostora i njegove elite. Čini mi se logičnim i razumljivim što novi svijet Trojedne nije izrastao iz njima moguće nepoznatih ili teško prihvatljivih, a u Europi već prisutnih ranonovovjekovnih političkih novina, već

256 Vedran Gligo (ur.), Govori protiv Turaka, Split 1983., 338. 257 Vedran Gligo (ur.), Govori protiv Turaka, Split 1983., 349-357. 258 Corpus Iuris Hungarici: Decretum generale inclyti regni Hungariae partiumque eidem annexarum, vol. 1., čl. 1:1526, Budim 1844., 334.

156 Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ... su promišljali o budućnosti Kraljevstva okrenuti (ili zarobljeni u) srednjovjekovnim vremenima kao obrambenom mehanizmu od potpunoga brisanja. U njihovom srednjoeuropskom svijetu, mnogi su to radili. I ugarsko i češko i poljsko plemstvo, pa dugo vremena i sama kraljevska vlast. Plutali su negdje između srednjovjekov- nih i ranonovovjekovnih pravila da bi opstali. Nesloga hrvatskoga plemstva, nemogućnost političkoga i unutarstaleškoga dijaloga s ciljem organiziranja učinkovitije obrane ili zajedničkoga odabira jednoga vladara s ciljem stvaranja boljih preduvjeta za pregova- rački položaj sa središnjom vlasti, svo to pokazuje da se rasulo bašćine događalo u i unutarnjim redovima. I? Što se dogodilo? Nakon šoka prve polovice 16. stoljeća, u drugoj je ta rasuta i po mnogočemu neorganizirana generacija hrvatskoga plemstva počela konstruktivnije stvarati pravno i idejno integrirajući svijet Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Ključnim procesom i trenutkom čine mi se asimilacija hrvatskoga i slavonskoga plemstva te nastanak ujedinjenoga Hrvatsko- slavonskoga sabora 1558. godine.259 Iako će proći stoljeća do stvarne integracije hrvatskih zemalja, u zapisnicima kao rezul- tatu djelovanja ove institucije stoljećima će se stvarati temelji i za taj trenutak. Neki od tih temelja poznati su i pod nazivom hrvatska municipalna prava te se uz pomoć njih razvio jedan od najprepoznatljivijih ranonovovjekovnih hrvatskih identiteta utemeljen na svijesti o pravnoj zasebnosti Kraljevstva Hrvat- ske, Dalmacije i Slavonije unutar Habsburške Monarhije. Mnogi od njih i danas su dio Izvorišnih osnova Hrvatskoga ustava iz 1990. godine.260

259 Vidi Géza Pálffy, Jedan od temeljnih izvora hrvatske povijesti: pozivnica zajedničkoga Hrvatsko-slavonskoga sabora 1558. godine, u: Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske aka- demije znanosti i umjetnosti 23 (2005), Zagreb 2005., 47-61; i Ivo Rendić-Mio- čević, Dugotrajnost i fluidnost, 33. 260 Vidi natuknice iura regni i municipalna prava u: Pravni leksikon, Čako- vec 2007., 475-476, 758. Tekst Izvorišnih osnova Hrvatskoga ustava dostu- pan je na www.usud.hr/uploads/Redakcijski prociscen tekst Ustava Republike

157 Ivana Jukić

U pozadini kreiranja te institucije, pa i kasnijih municipal- nih prava uvijek je stajala neka mala saborska skupina koja je tijekom ranonovovjekovnih stoljeća ostala zaogrnuta srednjo- vjekovnim plaštem, no doživljavala je i promjene. Rad Sabora i nastanak municipalnih prava napose u razdoblju od 16. do sredine 18. stoljeća mogu biti pokazatelji da je dio hrvatskoga plemstva uspio nekako transgeneracijski zadržati pozitivnu sliku i svijest o svojoj vrijednosti te su se pojedinci znali pozitivno prilagoditi okolnostima njihova vremena. Naime, nije sva elita u hrvatskoj prošlosti - iako je bilo i takvih - samo zadovoljavala svoje egoistične ciljeve ili njegovala osjećaj podložnosti velikim gospodarima na štetu vlastitoga naroda. Uistinu, bilo je i svjetlijih primjera.261 I u nesretnoj Hrvatskoj 16. stoljeća, ali i u kasnijim ranonovovjekovnim stoljećima. Na sreću po hrvatski (ranonovovjekovni) identitetni pleter, nisu su se svi dali odrediti sudbinom tragičara.

JA PLEMIĆ

Pa me zanima tko su bili ti pojedinci i te male saborske skupine koje su idejno stvarale municipalna prava ili tkale taj dio hrvat- skoga identiteta? Da bi olakšala pronalazak odgovora odlučila sam prije svega preuzeti ulogu hrvatskoga plemića te sam u ime pripreme „prošetala“ kroz određena dosadašnja historiografska ostvarenja kako bih otkrila tko sam i što je moj svijet. U poznatima i svakako nezaobilaznim sintezama hrvatske prošlosti s kraja 19. i početkom 20. stoljeća plemstvo je uglav- nom prikazano u „crno-bijelim“ perspektivama, nepogrešivo, ustrajno u obrani hrvatskih prava i očuvanju povijesno-pravnoga kontinuiteta nekada slavnoga Kraljevstva. No, nerijetko otvoreno

Hrvatske, Ustavni sud Republike Hrvatske 23. ožujka 2011.pdf. 261 Usp. Božo Skoko, Važnost nacionalnih „simbola“ u razumijevanju hrvat- skoga identiteta i u promociji zemlje, u: Marijana Marinović (ur.), Povijesno naslijeđe i nacionalni identiteti, Zagreb 2006., 148.

158 Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ... ili pak između redaka narativne historiografije poručuje mi se kako sam unatoč tomu u političkim računicama Bečkoga dvora i ugarskoga plemstva gotovo u pravilu bila gubitnik i žrtva njihova nadmudrivanja. To je na mene kao plemića ostavilo dojam da kao prvo, ne trebam uopće preispitivati ispravnost djelovanja svoga plemićkoga društva, a drugo, živio sam u vrlo nesigurnom i nepri- jateljskom okruženju. Svi su mi željeli zlo, napose oni s kojima sam u političkoj zajednici: drsko-ambiciozni Nijemci tj. Bečki dvor kao i nadmeni Mađari, stereotipi su koji često „iskaču“ i iz ranijih povjesnica poput Rattkayeva Spomena.262 Ukratko, čini se da je nakon te 1527. sve krenulo uglavnom nizbrdo za hrvatske prilike. Habsburgovci nisu poštivali dogovor iz 1527. u pogledu finaciranja obrane, njezino centralističko zlo najviše se širilo posredstvom Vojne krajine i svim pratećim elementima izgradnje ovoga vojnoga kompleksa. Ugarska je pak sa svojim vjerskim previranjima i pobunama protiv habsburške vlasti predstavljala samo dodatnu opasnost za ionako nesigurnu hrvatsku svakod- nevicu, a da ne govorim o stalnim ugarskim zahtijevanjima da se Hrvatskoj prišije atribut podložni, a ne pridruženi dio unutar ugarskoga dijela Habsburške Monarhije. I tako, s osjećajem težine krenula sam dalje. Olga Maruševski učinila mi je moj svijet malo bližim, vjeru- jem realnijim pregledom. Objasnila mi je da živim u zagorskom kraju, da moja plemićka zajednica međusobno djeluje kao jedna velika obitelji, koja se naravno stalno parniči zbog nekoga dijela posjeda, često saborujem, vrijeme provodim ili u Krajini ili u nekom ratu, a društveni imperativ bio je biti članom društva vin- ske braće Pinte.263 Dakle svađam se, ratujem, saborujem i pijem. Na tragu takvoga shvaćanja svijeta hrvatskoga plemstva je i

262 Vidi Sándor Bene, Ideološke koncepcije o staleškoj državi zagrebačkoga kanonika, u: Juraj Rattkay, Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalma- cije, Hrvatske i Slavonije, Zagreb 2001., 31. 263 Olga Maruševski, Sadržaji i iskazi života hrvatskoga društva u 17. i 18. stoljeću, u: Vladimir Maleković (ur.), Od svagdana do blagdana: barok u Hrvatskoj, Zagreb 1993., 32-91.

159 Ivana Jukić

Josip Matasović.264 No, još je malo brutalniji pa mi govori kako je moje plemićko društvo ostalo zarobljeno u srednjovjekovnim matricama ponašanja, oportunizam je gotovo zarazna bolest, a plemstvo općenito barem početkom 18. stoljeća: „Živjeće u autarkiji, nevoljko će uopće plaćati daće, otimaće se oporezovanju i imaće trajno loše ceste i mostove, a to će sme- tati komercijalnoj politici carevine u njenom potonjem nadiranju prema jugoistoku. ...“265 Njih dvoje su ugodno osvježenje kada istražujete temu života hrvatskoga plemstva u 17. i početkom 18. stoljeća. No, opet od one idealizirano-paćenićke slike hrvatskoga plemstva narativne historiografije došla sam do slike plemstva nastale iz perspek- tive neke druge krajnosti: slika o nezainteresiranom, pasivnom i potpuno izoliranom društvu; i zemljopisno i intelektualno od ostatka Europe. Opet, dominantna slika je slika političke nemoći hrvatskoga plemstva. U ozračju navedenoga moram priznati da nisam željela dalje glumiti hrvatskoga plemića, jer nije lako pri- hvatiti historiografsku poruku da je identitet izolirane i pasivne žrtve bio glavni element moga identiteta. No, je li moj svijet bio uistinu toliko iscrpljujuće depresivan, beznadan i pasivan? Pa sam odlučila započeti novu potragu inspirirana riječima Nikole Zrinskoga koji je sredinom 17. stoljeća u svom djelu Hrabri poručnik osvrćući se na prilike u ugarskom dijelu Monarhije zapisao: „... Tužno je, ali što možemo napraviti s tim? Pametan poručnik za svaki mogući događaj mora biti naoružan i spre- man. Nekad se na svjetskoj sceni moramo pojaviti s mačem, a nekad s pameću, nekad s lukavošću, nekad s ludošću. Onaj koji nosi samo jednu masku i ne preobražava se u drugo, polako će upropastiti sebe. ...“266

264 Josip Matasović, Iz galantnog stoljeća: (kulturnohistorijski fragmenti), Zagreb 2008., 83-97. 265 Josip Matasović, Knez Lenard, kaptoloma zagrebačkoga kramar, u: Narodna starina 28 (1932.), Zagreb 1932., 178. 266 Sándor Bene, Ideološke koncepcije, 90.

160 Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ...

I JE LI NAM MACHIAVELLI POMOGAO?

Jesam li kao hrvatski plemić na prijelazu stoljeća uspješno mijenjala maske? Što ako kao povjesničarka promijenim masku, odlučim se za drugačiji pristup i pitam se: što ako je moja povi- jesno-pravna samosvijest kao važna i očito neupitna odrednica moga plemićkoga identiteta jačala zahvaljajući pripadnosti ugarskom dijelu Habsburške Monarhije, političkim konstela- cijama u kojima se Habsburška Monarhija našla u određenim desetljećima ranonovovjekovnih stoljeća i poduzetnosti hrvat- skoga plemstva? Naime, gotovo sva hrvatska municipalna prava koja su odigrala značajnu ulogu u izgradnji svijesti o identitetu Hrvata kao političkoga naroda nastali su upravo u toj Monarhiji.267 Ne znam tko je i je li itko osim Nikole Zrinskoga i njegova kruga među hrvatskim plemstvom čitao Machiavellijevo 18. poglavlje Vladara, no, čini mi se da kad stoljećima živite kao mali narod na prostoru koje je uvijek bilo sjecište susreta različitih velikih civilizacija, vjerojatno vam je neka vrsta transgeneracijskoga „makijavelizma“ urođena - rekla bih ipak - vrlina. Treba(lo) je preživjeti. Pa tako i nakon 1526. godine. Pojednostavljeno i već u ovom radu rečeno, demonizacija Habsburgovaca uvijek počinje i završava na riječima da su vla- dali centralistički i da su osnovali Vojnu krajinu. No, pogledajmo priču u osnovnim crtama i iz druge perspektive. Negdje na histori- ografskim marginama ostala je činjenica da je Ferdinand I. 1527., ma koliko god su njegovi razlozi bili proračunati i predstavljali su nastavak političkoga trenda Jagelovića u pogledu političke emancipacije Trojedne iz 1490-ih, prvi ugarsko-hrvatski kralj koji je u svoju titulaciju uveo Slavoniju: bio je kralj Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.268 Nastavak te priče vidljiv je i 1558. kada je sazvan već više puta spomenuti zajednički Hrvatsko-slavonski

267 Vidi bilješku 13. 268 Ferdo Šišić, Pregled povijest hrvatskoga naroda, Zagreb 1962., 338.

161 Ivana Jukić sabor. Zanimljivo, i u hrvatskoj i u stranoj historiografiji često je marginalizirana informacija da kada su habsburški vladari počeli izgrađivati svoje srednjoeuropsko carstvo, svoju su vlast izgrađivali uz bolju organizaciju tradicionalnih već zatečenih zakonodavnih institucija i suradnjom s plemstvom. Dogodilo se to njemačkom Reichstagu početkom 16. stoljeća, isti proces dogodio se i zasebnom Hrvatskom, ali i zajedničkom Ugarskom saboru tijekom 16. i 17. stoljeća.269 Dakle, upravo u toj mrskim apsolutizmom opterećenoj Monarhiji intenzivno će se razvijati temeljne zakonodavne institucije različitih monarhijskih dije- lova, pa i hrvatskih. Historiografije danas ipak mijenjaju svoj stav o apsolutizmu i između ostaloga ne umaraju se isticati da je isti poticao i jačanje središnje vlasti i plemićke samosvijesti.270 Sredinom 17. stoljeća i u Ugarskoj i u Hrvatskoj ona je apsolutno procvala. S već spomenutim Nikolom Zrinskim i idejom o „sred- njoeuropskoj konfederaciji“ utemeljenoj na ravnopravnosti svih ugarskih dijelova, potporom koju je uživao s obje strane Drave, Rattkayem koji u Spomenu neumorno ističe zasebnost Hrvatskoga Kraljevstva unutar Monarhije, Ugarske ili bilo koje zajednice, simboli su drugačijega, dinamičnijega i aktivnijega plemstva.271 Očito, negdje sredinom 17. stoljeća hrvatsko je plemstvo prestalo razmišljati tek o pukom preživljavanju, evoluiralo je i počelo tra- gati za novim smislom i samoindentifikacijom. Ratnici su počeli nositi maske pjesnika, povjesničara, političara što je nesumnjivo

269 Jean-François Noël, Sveto Rimsko Carstvo, Zagreb 1998., 64-75; Géza Pálffy, Povijest Mađarske, Ugarska na granici dvaju imperija (1526.-1711.), Zagreb 2010., 167-173. 270 Vidi Johannes Kunisch, Absolutismus: europäische Geschichte vom Westfälischen Frieden bis zur Krise des Ancien Régime, Göttingen 1986.; Peter H. Wilson, Absolutism in Central Europe, London 2000.; Nicho- las Henashall, The myth of absolutism, change and continuity in early modern European monarchy, London 1992.; Thomas Winkelbauer i Petr Mat’a (ur.), Die Habsburgermonarchie 1620 bis 1740, Leistungen und Grenzen des Absolu- tismusparadigmas, Stuttgart 2006.; Hillay Zmora, Monarchy, Aristocracy and State in Europe 1300-1800, London 2001. 271 Sándor Bene, Ideološke koncepcije, 88-99.

162 Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ... obogaćivalo hrvatski identitetni obzor. Pa čak i kad su se družili u Pinti i, moguće, bili alkoholizirani, Matasović je skrenuo pažnju da „ ... Filosofijski njihovi traktati bili su i ostali ovoga tipa – Ex Logica/Qui bene bibit, bene dormit,/Qui bene dormit, non peccat./Qui non peccant, venit in coelum./Ergo: Qui bene bibit, venit in coelum. ...“272 Možda Descartes na „pintaški“ način, no, na kraju ipak Descartes, zar ne? Ponajbolji simbol čitave te priče o procvatu samosvijesti je i poznata pjesma protonotara Hrvatskoga Kra- ljevstva Ivana Zakmardija na Škrinji privilegija 1643.: „ Ja sam Slavonija ta sjedinjena s Hrvatskom zemljom Nekoć Ilirija čest kao i panonskog tla. Pomoć za ratova carskih Aleksandru Velikom pružah Poveljom tada je on narod uzvisio moj. Udese iskusih mnoge i napokon prišla sam Kristu S krunom ugarskom tad sama se združila bjeh. Glas mi pripada prvi pri izboru novoga kralja, Među plemićima svim ugarskim prva sam ja. Nosim plemenitu zvjerku i zvjezdu, te ratničkoga Marsa Pravo mi jednako jest s Ugrom, no manji je cenz. Križ sam dvostruk u grbu k’o znamen pridružila Marsu, Vjeru katoličku znaj, ljubim jedino ja. Protiv dušmana carskoga često neustrašivo juri Vitez po tome glas stek’o jedino on. Naši muževi ures i dika Češkoj su zemlji, Poljsko kraljevstvo k tom moj čak utemelji rod. Nekoć narode mnoge odaslah u svijet, a Kupom Savom i Dravom sad jedva sam stješnjena ja.“273

I što je hrvatsko plemstvo napravilo s tim?

272 Josip Matasović, Iz galantnoga stoljeća, 96-97; prijevod: Tko dobro pije, dobro spava,/Tko dobro spava, taj ne griješi./Tko ne griješi, ide u nebo./Dakle: tko dobro pije, ide u nebo. 273 Prijevod pjesme preuzet iz: Zrinka Blažević, Ilirizam prije Ilirizma, Zagreb 2010., 274., bilj. 525.

163 Ivana Jukić

STJEŠNJENA, ALI PRAGMATIČNA

Sredinom 17. stoljeća, očito, pojavile su se neke nove gene- racije i pojedinci unutar hrvatskoga plemstva koji se unatoč stješnjenosti prostora stanovanja i nisu baš osjećali malima. Evo primjera što su učinili 1712. i 1715. godine, kada se stvorila i ostvarila prilika iz stiha Ivana Zakmardija:„ ... Glas mi pripada prvi pri izboru novoga kralja ...“ stvoriti zakon. U ožujku 1712. sasvim neočekivano, uz zgražanje dijela ugarskoga pa i uz suzdržanost dijela hrvatskoga plemstva Hrvatski sabor priznao je člankom 7:1712. pravo nasljedstva habsburškoj ženskoj lozi ukoliko iščezne muška. Ovaj sabor- ski članak ili tzv. hrvatska Pragmatička sankcija jedno je od najpopularnijih hrvatskih municipalnih prava i po mnogočemu bilo je presudno u procesu njegovanja posebnosti hrvatskoga povijesno-pravnoga kontinuiteta. No, priča o nastanku ovoga zakona, oblikovana uz pomoć ali bez naočala narativne histori- ografije, šalje zanimljive poruke. Članak 7:1712. bio je samostalna odluka Hrvatskoga sabora, no inicijativa je došla s Bečkoga dvora. Odluka je bila izne- nađujuća i politička destruktivna za onodobne interese većega dijela ugarskoga plemstva, jer je od 1687. do 1712. ugarski dio Monarhije (Ugarska, Hrvatska, Transilvanija) bio zakonski usu- glašen da ukoliko izumre habsburška muška loza, ugarskom se dijelu vraća pravo izbora kralja (čl. 3:1687., zajednički Sabor). Godine 1711., kada je Karlo VI. ostao posljednji Habsburgovac bez muških nasljednika, u tom je trenutku taj članak postao moćno, a po habsburški apsolutizam pa i cjelovitost Monarhije potencijalno ugrožavajuće pravno-političko sredstvo. Sve do odluke Hrvatskoga sabora 1712. godine. Naime, čl.3:1687. bio je snažno politički-pravno sredstvo samo u slučaju da ga podr- žavaju sve sastavnice ugarskoga dijela Monarhije. No, hrvatski i transilvanijski dio imali su pravo ostati pri svojoj odluci ili je promijeniti, što 1712. i 1720. i jesu učinili. Narativni pa i

164 Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ... mnogi današnji povjesničari vjeruju kako je saborska odluka iz 1712. bila odgovor na događaje u 1708., jer je tada „ugar- sko“ plemstvo napalo zakonodavne ovlasti Hrvatskoga sabora zahtijevajući od kralja sankciju zakona da Hrvatski sabor ne smije donositi zakone suprotne ugarskim zakonima. Hrvatska je historiografija i danas uporna u vjerovanju da je tada došlo do općega sukoba između Hrvatskoga i Ugarskoga Kraljevstva. No, seže li povijest hrvatsko-mađarskih sukoba tako daleko, čak na početak 18. stoljeća? Ne. Gore navedeni zahtjev ili svađa nastala je unutar hrvat­ skoga plemstva, a inicirali su je velikaši Juraj i Gabriel Erdödy te Adam Keglević kojima su pravne odrednice i funkcije Hrvat- skoga sabora bili smetnja u ostvarenju njihovih obiteljskih inte- resa, a time povećanja bogatstva i utjecaja istih na monarhijskoj razini. I ključne riječi su obiteljski interesi, jer su ti velikaši uživali prava i Ugarskoga i Hrvatskoga Kraljevstva tj. imali su posjede s obje strane Drave. Nije uvijek bilo jednostavno imati posjede u dvije različite i k tomu zasebne upravne cjeline. Svađa je zakomplicirala politički život unutar Hrvatskoga Kraljevstva, potencijalno je mogla to učiniti i u širim granicama, no, interve- nirala je regentica Eleonora, te uz pomoć zagrebačkoga biskupa Emerika Esterházyja i protonotara Hrvatskoga Kraljevstva Jurja Plemića situacija se smirila. Zapravo odlična simbolika i pokazatelj ozračja moga plemićkoga svakodnevlja: iza jedne od najznačajnijih saborskih odluka stajali su habsburška kraljica, ugarski velikaš i hrvatski plemić. Izveli su savršenu političku varku zamotanu u odličnu retoriku koja je jako podsjećala na Zakmardijevu pjesmu, a zasluga je upravo navedene trojke što je nakon 1712. stih pjesme sa škrinje dobio i svoju zakonsku sankciju. Tzv. hrvatska Pragmatička sankcija nije se dogodila zbog općega sukoba s Ugarskom, već zbog sukoba tek nekoliko pojedinaca koji su pripadali i hrvatskom plemstvu te su nastojali ostvariti vlastiti interes na štetu općega interesa u ovom slučaju Hrvatskoga Kraljevstva.

165 Ivana Jukić

Ovom odlukom Hrvatskoga sabora Beč je htio oslabiti značaj čl. 3:1687., a dio hrvatskoga plemstva riješiti jednom zauvijek pravni status Hrvatskoga Kraljevstva unutar ugar- skoga dijela Monarhije. Priznanje ženske habsburške loze nametnulo se kao idelano rješenje na obostranu korist. Rezultat bečko-hrvatskih razgovora i kompromisa bila je činjenica da je Hrvatsko Kraljevstvo do 1755. ostalo gotovo netaknuto habsburškim upravnim intervencijama, a 1715. dobilo je i kraljevu potvrdu pravne zasebnosti za sva vremena u obliku čl. 120:1715. zajedničkoga Ugarskoga sabora. Zasluga je i ovoga članka, ne izravno i samo čl. 7:1712. Hrvatskoga sabora što se u već spomenutim Izvorišnim osnovama Hrvatskoga ustava nalazi ili što se uopće dogodila Hrvatsko-ugarska nagodba. I još jedan mit veže se uz tzv. hrvatsku Pragmatičku sankciju koji već desetljećima zbunjuje i hrvatsku i stranu historiografiju: objašnjenje uvjeta iz teksta čl. 7:1712. da će hrvatsko plemstvo priznati onu habsburšku princezu kraljicom koja će stolovati u Austriji, a u posjedu imati Kranjsku, Štajersku i Korušku. Historiografske interpretacije „uvjeta“ se kreću od ideja kako se Hrvatsko Kraljevstvo željelo odcijepiti od Ugarskoga do toga kako su to nekakvi prapočeci budućih južnoslavenskih veza. No, mišljenja sam da je uvjet tek odraz „1711./1712.“ trenutka koji je trebao primiriti već spomenute ambicije ugar- skoga plemstva, ali i ambicije kraljice-udovice Josipa I., Amalie Wilhemine. Ona je u tom trenutku bila u svađi s kraljicom maj- kom, regenticom Eleonorom, njezine kćeri su u tom trenutku bile jedine nasljednice, a imala je snažnu političku potporu u svom njemačkom ujaku, hannoverskom knezu. Zamislite spoj ugarskih ambicija i prava izbora usmjerenih prema ljutoj Wilhemini, njezinim kćerima kao potencijalnim nasljednicama ugarske krune, Wilhemininim vezama s Carstvom i potencijal- nim ženicima njezinih kćeri upravo u tom Carstvu? Zamislite takav pregovarački položaj ugarskoga plemstva. Godine 1712. Eleonora je zgodno uz pomoć hrvatskih prilika (koje su uvijek bile ugarske i obrnuto) tomu stala na kraj, a 1740. pokazala je

166 Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ... koliko njezini scenariji po Monarhiju potencijalno nepovoljnih prilika i nisu bili toliko paranoični. Hrvatski uvjet nastao je iz toga razloga, jer koliko god se Ugarska u užem smislu mogla na trenutke osjećati politički jakom, temelje njezine samosvijesti bila je uvijek Zajednica. Nakon 1711. Habsburška Monarhija je mogla biti velika samo uz Ugarsku, no ta ista Ugarska nije bila moćna bez Hrvatske i Transilvanije. Bili su to okviri poli- tičke igre za sve sastavnice Habsburške Monarhije. Hrvatska priča s početka 18. stoljeća i njezina municipalna prava bili su dio ovoga srednjoeuropskoga političkoga mozaika. Ni iura municipalia identitet nije bio izdvojen iz toga.

PORUKA IZ RANONOVOVJEKOVLJA

Čini se dakle da je moju plemićku svakodnevicu i identitet oblikovala jedna široka lepeza karakternih obilježja, ali i šaroliki odnosi unutar hrvatske političke nacije, Dvora naspram ugar- skoga dijela Monarhije, ali i vanjskopolitički odnosi. Bečki se dvor ponašao sukladno maniri ranonovovjekovlja - ponekad uspješno ponekad ne - da je i najmanji dio bitan kako bi cjelina funkcionirala. Sve je moglo pomoći u ostvarenju monarhijskih interesa, bilo da su se motivi ili inspiracija rješenju problema krili u ugarskom, češkom ili njemačkom dijelu Monarhije. Stoga nikako nije bilo lako probiti se kroz kompleksnost problematike moga plemićkoga identiteta. Mišljenja sam da mi ranonovovje- kovlje u tom pogledu želi poručiti sljedeće: prvo, onaj dio hrvatskoga identiteta koji se izgrađivao uz pomoć municipalnih prava, izgradio se zahvaljujući poduzet- nosti iznimnih pojedinaca, što samo potvrđuje opće poznato pravilo kako bez spoznaje i izgradnje osobnoga identiteta nema ni identiteta naroda; drugo, da sam u 17. i početkom 18. stoljeća, opet zahvalju- jući iznimnim osobama unutar ili izvan Kraljevinskih granica, te ipak spremnosti većine da ih slijede znao i mudro mijenjati

167 Ivana Jukić maske. Danas me to obvezuje da ne upadnem u poznate klopke idealiziranja ili osuđivanja hrvatskoga plemstva, već obojam svoje interpretacije širim spektrom boja; treće, moj identitet bio je određen i srednjoeuropskim rano- novovjekovnim okolnostima. I da, politički sukobi i stereotipi o susjedima bili su dio svakodnevice, ali nisu prerastali u opće etničke sukobe. Upravo je ranonovovjekovlje ugradilo u hrvatski identitet osjećaj zajedništva i za grazie, merci, danke i köszönöm, ali i spoznaju zašto je na kraju najljepše reći- hvala.

POVIJEST, IDENTITET, BREND: UMJESTO ZAKLJUČKA

Hrvatski grb kao i identitet sastavljen je od mnogih eleme- nata. U hrvatskom slučaju, tragati za jednim obilježjem, jednim brendom, jednom poviješću uzaludna je potraga s obzirom na činjenicu koliko je sve unutar Hrvatske gotovo oduvijek različito. Ona je lijepa, jer nije jedno, a unatoč svemu svejedno je uspjela doći do toga da je i naša. Možda bi uistinu trebali prihvatiti vizualni identitet Hrvatske utemeljen na kvadratu kao ono magično jedno koje Hrvatsku danas čini posebnom i prepoznatljivijom drugima, a nama uvijek može poslužiti kao podsjetnik na često stješnjenu i rasutu, ali preživljenu prošlost. Kvadrati su simboli zagonetnoga, teško definiranoga, stalno promjenjivoga, multidimenzionalnoga, pozitivno i negativno prilagodljivoga, ali na kraju uvijek iznova i iz nekoga razloga postojanoga hrvatskoga identiteta. Jednim značajnim dijelom to možemo zahvaliti i pojedinim bradonjama s hrvatskih nov- čanica i historiografskim luzerima. Svima njima u čast možemo nazdraviti plavcem malim. Ako vam se to čini besmislenim onda nazdravite povlastici trenutka uživanja u hrvatskom brendu. Ova Hrvatska može ponuditi svakomu njegovo izvo- rište ponosa na nju: u povijesti, u brendu, u ... izaberite. Jedno ne isključuje drugo ili ikoga. Naprotiv, to su uvijek kockice

168 Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ... koje se po mnogočemu dodiruju, nadopunjuju te stvaraju mje- sto susreta različitih ponosa. A mjesta zajedništva u, i unatoč različitostima mogu poslužiti kao izvorišta vizije o budućem hrvatskom identitetu. Ranonovovjekovna Hrvatska 16., 17. i 18. stoljeća je pronašla i ta mjesta. Vjerujem da pojedinci, sposobnosti i okolnosti postoje i danas.

SUMMARY

Ivana Jukić

THE RULING CLIQUE IN SABOR AND THE MAKING OF CROATIAN IDENTITY: CONTRIBUTIONS TO EARLY MODERN CROATIAN IDENTITIES

Over the past twenty years, Croatian social and human scientists have been struggling with defining the Croatian identity. The source of the problem is usually the desperate need of one identity-definition while one can only search to define Croatian identities. Why? How could Croatian early modern everyday-life experiences be of some help and encouragement in quest for definition(s)? Is it possible to turn „iden- tities“ fact to our adventage? Should we worry about the future of the Croatian identity because it is made of identities? These questions are guiding thoughts of this paper. The Croatian lands during 15th and 16th century experienced deep structural changes due to variety of political circumstances. The most traumatic events were political dismemberments of Croatian territory. In the early modern period Dalmatia, Croatia and Slavonia became parts of the Republic of Venice, the Habsburg Monarchy and the Ottoman Empire. The already in medieval times existing regional differences be- tween Croatian lands were even more accentuated in early modern sce- nario of belonging to different state formations and cultural circles. The face of the Croatian identity was changed for good. Still, the idea and memory of „Croatia“ survived and remained strong, especially within Croatian nobles gathered around the Croatian Diet Sabor. The various examples of Croatian history from 16th to 18th century show that nobles fought, made mistakes, won and lost political/military battles, compro-

169 Ivana Jukić mised, evoluated, but at the end survived it all. This paper tries to revive readers’ attention to the fact that these processes occured not just in spite of uneasy everyday socio-political circumstances, but very often thanks to them. The message from the early modern Croatia is, if there is one thing in present we should not bother with, is the survival of Croatian identity(ies).

170 Anamarija Kurilić

NATIONE LIBURNUS - IDENTITET NARODA I POJEDINCA

Prepoznati i spoznati identitete je zahtjevna zadaća i kad su u pitanju pojedinci i skupine iz našeg vlastitog okruženja, a kamoli kad su u pitanju oni iz prošlih vremena. Što dublje sežemo u prošlost, to je ta zadaća teža i postavlja pred istraživača sve veće izazove. Osobitu poteškoću stvara nedostatak izvora, osobito onih pisanih, tako da kad govorimo o narodima staroga vijeka, puno će bolja slika biti za one koji su poznavali pismenost, kao što su Grci, Rimljani, Egipćani i njima slični, dok je posve drugačija priča kad se želimo pozabaviti onima koji nisu razvili vlastitu pismenu kulturu ili koji nisu za sobom ostavili veliku baštinu, a to se odnosi na velik dio naroda i zajednica koji su nastanjivali ostatak starovjekovne Europe, uključujući i one koji su napučivali naš prostor istočne obale Jadrana, njena duboka kopnena zaleđa i panonsko-podunavskog međurječje. Ipak, nije sve izgubljeno ni kad su ti narodi u pitanju, tako da neke od njih poznajemo poimence, znamo približna područja koja su nastanji- vali u određenim periodima, do neke mjere poznajemo njihova vjerovanja, itd. To je moguće ponajprije na osnovi dugotrajnog, minucioznog, studioznog, multidisciplinarnog i interdiscipli- narnog rada niza znanstvenika koji su se bavili proučavanjem antičkih tekstova u kojima se nalaze vijesti o starodsjedilačkom stanovništvu ovih prostora, arheoloških ostataka i njihove kul- turno-umjetničke baštine, jezičnih ostataka i tomu slično. Stoga danas poprilično dobro poznajemo sliku rasprostranjenosti tih naroda u vrijeme završetka rimskog osvajanja krajem 1. st. po Kr. i početkom 1. st. po Kristu.274

274 Pregled spoznaja v. kod Marjeta Šašel Kos 2005., Appian and Illyricum,

171 Anamarija Kurilić

Liburni, o kojime će biti riječi u ovome radu, jedan su od takvih naroda. Sudeći prema navodu kod Plinija (n. h. 3, 139; usp. i 141), zauzimali su prostor od rijeke Raše na sjeveru do rijeke Krke na jugu. Uzevši u obzir i teritorij rasprostiranja željeznodobne materijalne kulture te jezičnih ostataka iz ranog rimskog razdoblja, smatra se da je granica liburnskog teritorija u vrijeme uspostave rimske vlasti tekla približno od R­aše na sjeveru, do izvora Boljunčice, pa preko Učke i potom prema istoku, odnosno primorsko-kvarnerskom pojasu, gdje su Liburni graničili s Japodima.275 Južnije se prostiralo matično liburnsko područje, u Ravnim kotarima i Bukovici. Liburni su naseljavali i sve pripadajuće otoke, od Krka do Murtera.276 Već vrlo rano grčki pisci poimence spominju pojedinačne istočnojadranske narode. Tako su Liburni spomenuti već kod Hekateja (6. st. pr. Kr.).277 On ih identificira kao narod (έ̉θνος), jednako kao i više od stoljeća mlađi Ps. Scylax.278 Ovaj posljednji

(Situla, 43), Ljubljana, 2005., 170-198, 223-232, 375 i d., gdje je navedena i sva releventna starija literatura; usp. i Robert Matijašić, Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara Dioklecijana, Zagreb: Leykam international, 2009., 33 i dalje. 275 Japodi i Liburni su se, kako se čini, sukobljavali oko teritorija, pa su Japodi, najmanje barem jednom, imali svoj izlaz na more u Kvarnerskom zaljevu i Podgorju; o tome vidjeti više kod Anamarija Kurilić, Ususret Libur- nima. Studije o društvenoj povijesti ranorimske Liburnije, Zadar: Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru 2008., 9; Slobodan Čače, Aserija i njezino zaleđe: Bukovica, Zrmanja, južni Velebit, Asseria, 5, 2007., 71 i d.; Boris Olujić, Povi- jest Japoda. Pristup, Zagreb: Srednja Europa, 2007., 112 i dalje. 276 Za granice liburnskog područja v. A. Kurilić, Ususret Liburnima, 9, Karta 1-2. 277 Navod je sačuvan kod Stjepana Bizantinca (Λιβυρνοί, έ̉θνος προσεχ̀ες τω̣̃ ε̉νδοτέρω̣ μέρει του̃ ̉Αδριατικου̃ κόλπου· Έκ. Ευ̉ρ. Ώνομάσθησαν δὲ α̉πό τινος Λιβυρνου̃, α̉φ̉ ού ̃ εΰρηται τὰ Λιβυρνικὰ σκάφη καὶ Λιβυνικὴ μανδύη, ει̉δος̃ ς̉σθη̃τος. / Liburni, gens ad interiorem partem sinus Adriatici. Hec. Sic vero vocati fuere a quodam Liburno, a quo inventae etiam Liburnicae naves, et Liburnica mandya, species vestimenti.), ali nije pouzdano je li sve u tom odsječku doista Hekatejevo (FHG, Hecataei fragmenta, 4, frg. 61 = FGH frg. 93). Usp. Mate Suić, Zadar u starom vijeku, Zadar: Sveučilište u Splitu, Filo- zofski fakultet - Zadar, 1981., 118; John J. Wilkes, Dalmatia, London, 1969., 3. 278 Λιβυρνοί. - Μετά δὲ̉Ίστρους Λιβυρνοί ει̉σιν̉έθνος (c. 21; Mate Suić,

172 Natione Liburnus – identitet naroda i pojedinca ... o njima bilježi i niz drugih pojedinosti, pa navodi imena više liburnskih mjesta (ali, koja su, na žalost, jako iskrivljena), duljinu plovidbe njihovim područjem (dva dana), ali i neke etnografske zanimljivosti.279 Razvidno je da se identitet liburnske zajednice jasno izražavao prema van - u odnosu prema ostalim susjednim zajednicama - pa ih kao zasebne, prepoznatljive narode doživlja- vaju i prvi Grci koji su plovili Jadranom. Možemo pretpostavljati da se taj zaseban identitet očitovao ne samo u materijalnoj kulturi (koja doista pokazuje samosvojnosti u odnosu na susjedne),280 već i u običajima i kulturi te vjeri i jeziku. Tijekom prve polovice 1. tisućljeća liburnska je pomorska moć bila, kako se čini, na svom vrhuncu, pa možda na nju upu- ćuju vijesti koje Liburne prikazuju kao vladare mora i spominju ih na svim jadranskim obalama, pa i dalje od toga. Tako, npr., Skimno s Hija (5. st. pr. Kr.) navodi liburnsku prisutnost na Hvaru,281 prema Strabonu (Geo. VI, 2, 4) i Apijanu (Ill., 2, 3, 9) imali su svoja uporišta na Krfu i u Epidamnu, a rimska tradicija pripisuje im prisutnost i posjede na zapadnoj, talijanskoj obali Jadrana (Flor. Epit., I, 21; Plin. n. h. 3, 110).282 Bili su ozlogla-

Istočna jadranska obala u Pseudo Skilakovu Periplu, Rad Jugoslavenske akade- mije znanosti i umjetnosti, knj. 306, Zagreb, 1955., 168). 279 Ps. Scyl. c. 21; M. Suić, Istočna jadranska obala, 149 i d., 163 i d.; za etnografske podatke v. A. Kurilić, Ususret Liburnima , 27 i d., 48 i dalje. 280 Za Liburnsku kulturu koja se razvijala od kraja brončanog doba i kroz cijelo željezno doba (drugim riječima, od kraja 2. tisućljeća prije Krista i kroz cijelo posljednje tisućljeće stare ere), v. pregledno Šime Batović, Liburnska grupa, Praistorija jugoslavenskih zemalja, sv. 5, Sarajevo, 1987. (= Šime Bato- vić, Liburnska kultura, Zadar: Matica Hrvatska; Arheološki muzej Zadar, 2005.); usp. i od novijih radova v. i Stojan Dimitrijević, Tihomila Težak-Gregl & Nives Majnarić-Pandžić, Prapovijest, Zagreb, 1998., 306-318 i 349-358. 281 Usp. M. Suić, Zadar u starom vijeku, 118. 282 V. kod M. Suić, Zadar u starom vijeku, 88 i d.; A. Kurilić, Ususret Libur- nima, 14 i d., 22 i d.; pitanje liburnske prisutnosti na talijanskoj obali detaljno je obradio S. Čače 1984. Valja upozoriti na to da je Flor vrlo nepouzdan pisac koji je ovdje izmiješao vijesti raznih događaja koji i nemaju puno veze s onime o čemu piše (usp. kritiku Florove vjerodostojnosti kod M. Šašel Kos, Appian and Illyricum, 187).

173 Anamarija Kurilić

šeni zbog gusarenja,283 ali su, s druge strane, bili prepoznati kao vrsni brodograditelji, o čemu svjedoči i to da su Rimljani u svoju ratnu flotu uključili - i to već najkasnije od kraja 1. st. pr. Kr. - liburnae, odnosno, naves liburnicae, tj. brze ratne lađe, vrlo vjerojatno dvoveslarke.284 Satiričar Juvenal rječju liburna označava veliku nosiljku (Juv. Sat. 3, 240 i d.),285 dok liburnima naziva njihove nosače (Sat. 6, 477), ali i poslužitelja na carskom dvoru (Sat. 4, 75).286 Prema nekim prijevodima, i kod kod Marcijala (Epigr. I, 49, 33) je rječju liburnus označen nosač ležaljke,287 dok bi prema drugima to bio (liburnski) teklič.288 Na žalost, nije nam poznato koja etimologiija stoji iza tog nazivlja i moraju li se nužno povezati s jadranskim narodom Liburna.289 Također, ostaje nam nepoznato jesu li se možda uz te nosače, poslužitelje i/ili tekliče - ako bi se njihov naziv ipak mogao etimološki vezati uz Liburne - vezale i neke tjelesne i/

283 Liv., 10, 2: Illyrii, Liburnique et Histri, gentes ferrae et maxima ex parte latrociniis maritimis infames. V. i M. Suić, Zadar u starom vijeku, 90; A. Kuri- lić, Ususret Liburnima, 15, 22-23.; usp. i M. Šašel Kos, Appian and Illyricum, 182. 284 Opširnije i sa starijom literaturom v. kod A. Kurilić, Ususret Ilirima, 24. Liburnske lađe spominju se i kod Stjepana Bizantinca (v. ovdje, bilj. 4). 285 Kao “nosiljka” prevodi G. G. Ramsay, Juvenal and Persius. With an English Translation, London: William Hainemann, New York: G. P. Putnam’s Sons, 1928., 50-51; nešto drugačiji pogled na Juvenalovu upotrebu te riječi, v. kod Pat Watson, A Matrona Makes up. Fantasy and Reality in Juvenal, Sat. 6,457–507, Rheinisches Museum für Philologie (N.F.), 150, 2007., 388. 286 P. Watson, A Matrona, 388; G. G. Ramsay, Juvenal and Persius, 62-63, 122-123. 287 V. kod P. Watson A Matrona, bilj. 50 na 388. 288 W. C. A. Kerr, Martial Epigrams with an English Translation, vol. I, London: William Hainemann, New York: G. P. Putnam’s Sons, 1919., 61. 289 Naime, na sjeveru Italije, u Liguriji, postoji mjesto Libarna (RE, 13/1, col. 13) tako da bi se ovo nazivlje možda moglo vezati i uz to mjesto, odnosno, uz ligurski prostor, upravo onako kako na jednom mjestu prevodi G. G. Ram- say (Juvenal and Persius, 63: Ligurian) ono što Juvenal (Sat. 4, 75) jasno zove Liburno. M. Suić (Liburnus(-a), Liburnius(-ia) u rimskoj onomastici, Diadora, 4, Zadar, 1968., 113 i d.) smatra da između nosača zvanih liburni i pripadnika naroda Liburna nema nikakve izravne veze, već da su oni ime dobili po samoj nosiljci.

174 Natione Liburnus – identitet naroda i pojedinca ... ili moralne osobine koje su se možda stereotipno pripisavale Liburnima? Možda su bili snažni kao Liburni? Ili možda vjerni i odani? Ili možda ipak lijeni? Uz liburnsko ime vežu se i neki odjevni predmeti, kao što cuculli Liburnici - neke vrste pokrivala za glavu morsko-zelene boje (Mart. Epigr. XIV, 139)290 i pobliže nepoznata vrsta odjeće zvana mandya.291 Vunenu proizvodnju Liburnije spominje Pli- nije (n. h. 8, 191) koji kaže da je tamošnja vuna sličnija kostrijeti nego vuni.292 Zacijelo „najekstremnije“ obilježje liburnskog identiteta, ekstremnije i od gusarenja - barem kada se promatra kroz prizmu grčkog pogleda na druge - proizlazilo bi iz vijesti o posebnosti uređenja društvenih odnosa. Više grčkih pisaca donosi podatke o za Grke neuobičajenom položaju žena kod Liburna; tako već Pseudo Skilak (c. 21) u 4. st. pr. Kr. navodi da kod Liburna postoji ginaikokratia i da njihove žene slobodno smiju seksualno općiti sa susjedima i svojim robovima. Kasniji pisci to nadograđuju, pa Nikola iz Damaska (kraj 1. st. pr. Kr.) navodi kako se kod Liburna očinstvo pripisuje na osnovi sličnosti,293 a Servije (5. st. po Kr.) ističe da Liburni vuku porijeklo od Amazonki.294 Te su vijesti bile povodom da se Liburni i u starijoj stručnoj literaturi opisuju kao matrijarhalno društvo, ili barem kao društvo u kojem su opstale

290 W. C. A. Kerr, Martial Epigrams with an English Translation, vol. II, London: William Hainemann, New York: G. P. Putnam’s Sons, 1950., 488-489. Vrlo vjerojatno su to bili ogrtači s kukuljicama; v. M. Suić Zadar u starom vijeku, 262; A. Kurilić, Ususret Liburnima, 21. 291 Nju nalazimo zabilježenu kod Stjepana Bizantinca (prema Hekateju); v. ovdje bilj. 4; v. i M. Suić, Zadar u starom vijeku, 262. 292 M. Suić, Zadar u starom vijeku, 262; A. Kurilić, Ususret Liburnima, 21. 293 Nic. Dam., FGH 90 frg 103 d [111]; A. Kurilić, Ususret Liburnima, 48 i d.; usp. i M. Šašel Kos, Appian and Illyricum, 183. 294 Serv., Ad Aen., I, 243 i XI, 842; A. Kurilić, Ususret Liburnima, 49 i d.; usp. i M. Šašel Kos, Appian and Illyricum, 183. Osim s Amazonkama, Liburni se znaju povezivati i s Etruščanima (Florus 1, 21), također poznatima po druga- čijem položaju žene u društvu (D. Locatelli, F. Rossi, Etruschi, Milano: Mon- dadori Electa, 2009., 59), a pripisuje im se i azijsko porijeklo (Solinus, 2, 51: gens Asiatica).

175 Anamarija Kurilić neke matrijarhalne reminiscencije.295 Moderan, interdisciplinarni pristup, najprije proučavanju grčkog društva, a potom i liburn- skoga, doveli su do drugačijeg mišljenja. Danas je prihvaćeno mišljenje da Liburni nisu bili nikakvo matrijarhalno ili matrili- nearno društvo, o čemu svjedoče podjednako latinski natpisi na kojima ni jednom nije posvjedočen matronim (odnosno, isticanje porijekla po majčinoj liniji) i stavljanje relevantnih grčkih vijesti u širi kulturno-antropološki kontekst, kako grčkog samopoimanja tako i njihovog, komplementarnog poimanja onih drugih. Naime, gledano očima prosječnog Grka takvi su opisi trebali ukazivati na potpunu društvenu neuređenost liburnskog društva, odnosno na društvo čije je uređenje u suprotnosti s poimanjem „normalnog“ u većini polisa. Tako se podjednako u priči o „vladavini žena“ kod Liburna i u mitu o Amazonkama može prepoznati grčka koncepcija stranog, barbarskog društva kao onoga kod kojega su odnosi među spolovima uređeni obrnuto od onih u polisu, neovi- sno o stvarnom stanju stvari. Stoga se te i takve vijesti ne mogu tumačiti kao prikaz stvarnosti, već radije kao etnološko-ideološka obrada društvenog uređenja autohtonog društva u kojem je žena imala istaknutiju ulogu nego u većini grčkih polisa, što ne znači da je samim time bila vladarica ili raspolagala nekim povlaštenim statusom u odnosu na muškarce.296 Drugim riječima, Grci Liburne prikazuju kao udaljen, neciviliziran svijet, pa se posve opravdano postavlja pitanje nema li to možda veze i s ne baš prijateljskim vezama između tih dvaju naroda? Sjetimo se da grčka kolonizacija na istočnoj obali Jadrana nikad nije prodrla na liburnsko područje, iako su trgovački odnosi sigurno odavna postojali.297 Rimljani su, pak, jednom kad se ostavi po strani liburnsko gusarenje, za njih (ili barem za neke od njih) imali i lijepe,

295 Za pregled tih mišljenja i autora, v. A. Kurilić, Ususret Liburnima, 49-51. 296 A. Kurilić, Ususret Liburnima, 48-50. 297 Za pregled grčke prisutnosti na Jadranu od novijih radova v. R. Matijašić, Povijest hrvatskih zemalja, 51 i d.; v. i M. Suić, Zadar u starom vijeku, 125 i d.; A. Kurilić, Ususret Liburnima, 14.

176 Natione Liburnus – identitet naroda i pojedinca ... odnosno pohvalne riječi. Naime, žitelji liburnskog Zadra, koji su svojim brodovljem pružili pomoć Cezarovom vojskovođi u vrijeme građanskog rada, bili su prema Bell. Alex. (42, 3) uvijek na raspolaganju rimskoj državi (...semper in rem publicam sin- gulare constiterat officium...).298 Ostaje za vidjeti mogu li se pronaći tragovi liburnskog samo- poimanja i, ako mogu, koji su i što nam kazuju. Ostavivši sad po strani ostatke predrimske materijalne kulture, osobito nakita i nošnje koji bi možda mogli - ali uz podrobnu i kompleksnu interdisciplinarnu studiju sličnih oblika i sustava u drugim druš- tvima, što je preopsežno za okvire ovoga rada - također ukazati na neke njegove aspekte, zadržat ću se ovdje na onima iz domene pisanih dokaza. To su za sada isključivo latinski natpisi iz prvih stoljeća rimske vlasti na ovim prostorima, i to oni na kojima su sačuvani elementi starosjedilačke liburnske kulture i običaja. Tu prije svega mislim na potrebu da se kroz medij natpisa na kamenu - do tada nov kod Liburna, jednako kao i latinski jezik - iskazuju domaća vlastita imena i imena božanstava, odnosno, da se na taj način izražava pripadnost liburnskom narodu. Takvi natpisi su prilično brojni i nalaze se u gotovo svim liburnskim zajednicama, a osobito u onima u kojima je do izražaja manje dolazila doseljena komponenta (kao što su Aenona - Nin, Asseria - Podgrađe kod Benkovca, Nedinum - Nadin, Corinium - Karin, i neki drugi). Starosjedilačka imena božanstava jamačno su latinizirana i nalazimo ih kako samostalno tako i ujedinjena s božanstvima grčko-rimskog panteona: Aitica, Anzotica (Venus Ansotica), (H)eia (Bona dea domina Heia augusta), Ica, Iicus (Iuppiter Sabasius Iicus), Iria (Iria Venus), Taranucus (Iuppiter Taranucus), Iutossica, Latra i Sentona.299 Imena ljudi - i ona svakako do neke mjere latinizirana - daleko su mnogobrojnija i nalaze se na raznim vrstama natpisa, a najčešće onima nad-

298 Bell. Alex., 42, 3: paucis navibus Iadestinorum, quorum semper in rem publicam singulare constiterat officium, ...; usp. M. Suić, Zadar u starom vijeku, 147. 299 A. Kurilić, Ususret Liburnima, 26-28.

177 Anamarija Kurilić grobnima.300 Ako nigdje drugdje i ako nikako drugačije do samo imenom, na taj su način ostali trajno zabilježeni identiteti poje- dinaca ili skupina. Ponekad o njima saznamo i više od imena (npr. dob, zanimanje kojim su se bavili, obiteljske i prijateljske veze), ali ime je konstanta. Isticanje tradicionalnog liburnskog imena, osobito u već snažno romaniziranom okruženju rimskog imenskog obrasca, latinskog jezika i rimske vrste nadgrobnog spomenika moglo bi se shvatiti i kao smišljeni čin javnog očito- vanja nečijeg liburnskog identiteta.301 Da su barem neki Liburni sigurno željeli jasno iskazati svoju pripadnost liburnskom narodu svjedoči nekoliko natpisa na kojima je to izrijekom i uklesano riječima natione Liburnus - „Liburn po narodnosti“, ili samo Liburnus.302 Jedan takav, jako oštećen natpis je iz antičke Mursae (dan. Osijek),303 na kojem se unatoč slaboj očuvanosti vidi da je osoba bila već snažno roma- nizirana i nosila je rimska imena (Kvinto Nonije(?)). Moguće je da je u antičkom Osijeku boravio kao vojnik ili po nekoj drugoj službi.304 Mnogo je bolje očuvan natpis iz južne Italije, iz današnje Canose (ant. Canusium) koji su Aulu Ariju Filemonu, Aulovom oslobođeniku, postavile dvije žene, Livija Flora, osobođenica Lucijeva, i Livija Haline, oslobođenica Aulova i neke žene.305

300 Pregled imena v. kod A. Kurilić, Ususret Liburnima, 13. 301 Usp. Anamarija Kurilić, Pučanstvo Liburnije od 1. do 3. stoljeća po Kri- stu: antroponimija, društvena struktura, etničke promjene, gospodarske uloge, doktorska disertacija (rukopis), Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1999., 188- 189. 302 Stoga ovdje neću obrađivati nešto mnogobrojnije spomenike na kojima je u imenovanju muškarca navedeno i porijeklo iz nekog liburnskog grada, oso- bito zato jer ono pripada standardnom elementu imenskog obrasca kod rimskih muškaraca ranog Carstva, i to ponajviše kod vojnika (v. A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije, 95 i d.). 303 AE 1991: 1321: Q(uintus) No[3] / T(iti) f(ilius) na(tione) / Libur[nus an]/nor(um) [3]; AE 1994: 1479 daje nešto drugačije čitanje, ali, v. A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije, kat. br. 2852. 304 Usp. A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije, 42. 305 CIL 9, 352 = CIL 1, 1707 (1027): A(ulus) Arrius A(uli) l(ibertus) / Phi-

178 Natione Liburnus – identitet naroda i pojedinca ...

Pokojni Filemon nosi kombinaciju latinskih i istočnjačkih imena koja su de facto etnički neprozirna,306 ali je on tomu doskočio tako da je uz njih dodao i svoj etnik, Liburnus. Na taj način je svakome koji prođe uz njegov nadgrobni spomenik i zastane pročitati tekst odmah bilo jasno tko je bio pokojnik i odakle je potjecao. Možemo samo nagađati što ga je moglo na to nagnati. Svakako su važnu ulogu imali njegovi sentimenti (osjećaj etničke pripadnosti, zacijelo i ponosa na tu i takvu pripadnost, i slično), ali je taj podatak zacijelo morao nešto značiti i ostalim žiteljima Kanuzija; poruka koju je slao tim tekstom njima je sigurno bila jasnija nego nama danas. U tom je pogledu još precizniji jedan drugi Liburn, koji je osim svoje etničke pripadnosti naveo još i grad iz kojega potječe: Liburn(us) Varvar(inus) („Liburn iz Varvarije“).307 Bio je aktivni vojnik, i to učeni (pisar), u carskoj floti kojoj je sjedište bilo u Ravenni na zapadnoj obali Jadrana. Da na natpisu nije dao uklesati podatak da je bio liburnskog porijekla, to se nikako ne bi dalo zaključiti iz ostaloga sadržaja; njegovo ime, ime oca i glasački okrug (M. Valerije Kolon, sin Markov, upisan u gla- sački okrug Klaudija) mogli su nositi muškarci iz brojnih drugih krajeva velike rimske države. Vojnici su i inače poprilično često, češće nego oslobođenici, navodili svoje etničko porijeklo, pa je možda i M. Valerije Kolon samo slijedio takvu praksu, iako je tu vrlo vjerojatno bilo i želje za isticanjem svog zavičaja.308 lemo / Liburnus sit(us) / Livia L(uci) l(iberta) Flora / Livia A(uli) (mulieris) l(iberta) Haline / hered(es) non seq(uentur); A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije, kat. br. 2872. 306 A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije, 46, 158 i d.; Anamarija Kurilić, Kome- moratori i pokojnici s liburnskih cipusa: tko su, što su i odakle su?, Asseria, 8, 2010, 36 i dalje. 307 Ravenna (Italija), CIL 11, 104: D(is) M(anibus) / M(arco) Valerio / M(arci) f(ilio) Claud(ia) Co/lono Liburn(us) / Varvar(inus) scrib(a) cl(assis) / pr(aetoriae) Raven(natis) vix(it) ann(os) L / mil(itavit) ann(os) XXVI / Valerii Colonus et / [; A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije, kat. br. 2872. 308 Usp. J.-M. Lassère, Manuel d’épigraphie romaine, Paris: Picard, 2005, 132 i dalje.

179 Anamarija Kurilić

Iz Gornje Mezije potječe spomenik još jednoga Liburna koji se nalazio daleko od svog rodnog kraja.309 Ondje je pokopan, vje- rojatno u dobi od najmanje 61 godine, a spomenik mu je postavila njegova žena Flavija Marula. Njegovo imenovanje svjedoči da je bio rimski građanin, ali ne znamo je li možda i on bio vojnik ili se ondje našao nekim drugim poslom. Gotovo identično je imenovan jedan centurion iz Rima, rodom iz liburnskog Jadera (C. Iulius C. f. Serg. Rufus Iader).310 Međutim, ovom Jadasinu otac se zvao Caius, a Rufu pokopanome u Meziji Quintus, pa je očito da se radi o dvije različite osobe.311 Sličnost njihovih imena ne treba previše iznenađivati, jer su i gentilno ime Iulius i kognomen Rufus među najomiljenijim imenima kod Liburna koji su stekli rimsko građansko pravo.312 S druge strane, kognomeni Liburnus i Liburna te gentilna imena Liburnius i Liburnia ne mogu se smatrati pokazateljima liburnske etničke pripadnosti, kako je to prije mnogo vremena uvjerljivo pokazao M. Suić,313 pa time ni odrazima liburnskog identiteta. Njihov se nastanak radije povezuje s liburnama, bilo ratnim lađama, bilo nosiljkama i njihovim nosačima.314 Što, onda, možemo na koncu zaključiti o identitetu Liburna? Svakako, varirao je ovisno o vremenu i promatračima. Njihova materijalna ostavština pokazuje da su bili zaseban narod, čiji se neprekinuti razvoj prati od 11. st. pr. Krista. Postojale su regionalne varijacije, kao i oscilacije u veličini teritorija koji su naseljavali. Iako ih je stara historiografija svrstavala među ilirske

309 Sopot kod Guberevca (Srbija): D(is) M(anibus) / C(aio) Iul(io) Q(uinti) f(ilio) Serg(ia) / [R]ufo Libur(no) / Fl(avia) [Ma]rulla con/iug[i pi]entiss(imo) / vix(it) an(nos) [L?]XI h(ic) s(itus) e(st) (EDH HD035618; usp. A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije, kat. br. 2870). 310 CIL 6, 221; usp. A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije, kat. br. 2855. 311 K tomu, natpisi se različito datiraju: ovaj iz Mezije datira se u kraj 1. st. (EDH HD035618), a onaj iz Rima u početak 2. st., točnije, u 113. g. po Kr. (CIL 6, 221). 312 A. Kurilić, Komentatori i pokojnici, 208 i d.; usp. A. Kurilić, Pučanstvo Liburnije, 124, 170. 313 M. Suić, Liburnus(-a), Liburnius(-ia), passim, no osobito 115. 314 Isto, 112 i dalje.

180 Natione Liburnus – identitet naroda i pojedinca ... narode, danas prevladava mišljenje, zanovano na materijalnoj kulturi i skromnim jezičnim ostacima, da su bili ilirički narod srodan Histrima i Venetima, no ne i etničkim Ilirima. U očima njihovih suvremenika, kako Grka tako i Rimljana, bili su „ozloglašeni gusari“, ali su Rimljanima bili i prepoznatljivi kao vješti brodograditelji, i to do te mjere da su po Liburnima nazvali jednu vrstu svog ratnog broda, liburne. Jamačno su im Grci i Rimljani pripisivali i neke druge, po svoj prilici stereoti- pzirane, osobine; oni liburni koje spominju Juvenal i Marcijal možda su tako zvani jer si bili snažni kao Liburni, ili možda brzi, vješti, odani.... Najmanje znamo kako su sami predočavali svoj identitet, ali latinski natpisi iz razdoblja ranoga rimskog carstva svjedoče da je liburnska samosvijest bila jasna i jaka: čuvaju se tradicijska osobna imena i imena božanstava, a u dalekom svijetu Liburni, čak i kad su bili oslobođeni iz ropstva, na svom natpisu ističu svoju pripadnost liburnskom narodu – „natione Liburnus“.

SUMMARY

Anamarija Kurilić

NATIONE LIBURNUS – IDENTITY OF THE PEOPLE AND IDENTITY OF AN INDIVIDUAL

The Liburni are today extinct people who lived on the east coast of the Adriatic Sea, between the rivers Krka and Raša, during the first mi- llennium BC and in the time of Roman predominance. Their culture and existence is known today thanks to ancient writers and the material cul- ture they left behind. This paper presents the insights we have about two aspects of the identity of Liburni – one which they expressed themselves through epi- graphic testimonies, and the other, which is the reflection of the vision of others, whether their contemporaries, the Greeks and Romans, or that of the later observers, historians, archaeologists, linguists and others.

181

DOMOVINSKI RAT – ISTRAŽENOST I KONTROVERZE

The Homeland War – Research and Controversies

Vesna Girardi Jurkić 315

PRILOG ZA SINTEZU O UNIŠTENOJ KULTURNO-POVIJESNOJ BAŠTINI TIJEKOM AGRESIJE NA HRVATSKU, 1991. - 1995.

Sagledavajući relevantnu literaturu o Domovinskom ratu Republike Hrvatske (1991.-1995.) koja se odnosi na uništene kulturno-povijesne spomenike, zaključuje se da do danas nema prikladnog izdanja ili serije publikacija koje bi cjelovito i dokumentirano sintetizirale podatke i tijek tragičnih događanja na pojedinim hrvatskim ratnim područjima i na egzaktniji način pokušale dati precizniji pregled i donijeti zaključke o otuđenoj i uništenoj kulturno-povijesnoj baštini (arhivima, knjižnicama, filmskoj i muzejskoj građi, pokretnim i nepo- kretnim spomenicima kulture i dr.). Kulturocid spomeničke baštine učinjen tijekom Domovinskog rata od 1991. do 1995. godine na tlu Republike Hrvatske, utvrđivao se od samog izbijanja sukoba (tzv. Balvan revolucija), oružanih napada na hrvatske policijske postrojbe uz potporu i agresiju Jugoslaven- ske narodne armije. Ministarstvo kulture, prosvjete i športa od izbijanja sukoba i ratnih operacija na tlu Hrvatske te oštećenja i uništavanja kulturne baštine, svakodnevno je izdavalo bilten i izvješća o štetama na spomeničkoj baštini, koje je redovito dostavljalo Vladi Republike Hrvatske.316 Jednako tako, knji-

315 Ovaj rad objavljujemo posthumno; Vesna Girardi Jurkić (Zagreb, 15. 1. 1944. – Pula, 25. 8. 2012.). Zahvaljujem Kristini Džin i Mirku Jurkiću na pre- daji ovog rada. (ur.) 316 Ovaj je posao uz tim suradnika obavljala autorica ovog članka. Vidi: Tomičić, 2009, 45 – 46 – cit.: „Na poziv ministra akademika Vlatka Pavle- tića i imenovanjem predsjednika dr. Franje Tuđmana, 1. travnja 1991. godine Vesna Girardi Jurkić stupa na dužnost pomoćnice Ministarstva prosvjete, kul-

185 Vesna Girardi – Jurkić

žice o nastalim razaranjima i štetama tiskane su na hrvatskom i engleskom jeziku i razaslane diplomatskim predstavništvima u zemlji i relevantnim institucijama u inozemstvu. Predviđalo se da će se točan broj ratnih šteta utvrditi sukcesivno znatno ranije, ali zbog razaranja, uništenja i otuđenja do ljeta 1995. godine, vojno-redarstvenih operacija „Bljesak“ i „Oluja“ te nedostupno- sti područja Baranje i Podunavlja sve do jeseni 1997. godine, konačno brojčano i sadržajno izvješće nije bilo moguće završiti prije 1999. godine. U „Glasu Istre“ 1992. godine prikupljeni novinarski podaci govore: „Po podacima Zavoda za zaštitu spomenika kulture Republike Hrvatske, od početka rata do danas u Hrvatskoj je oštećeno ili uništeno 538 pojedinačnih objekata koji su registri- rani kao spomenici kulture. Minobacačkim, topničkim i zračnim napadima bilo je izvrgnuto 621 naselje. Među njima su 222 povijesna naselja (47 povijesnih urbanističkih cjelina) i jedno povijesno memorijalno područje, od čega su 24 razorena, 35 spaljena, 79 djelomice razorena i 85 oštećena. Potpuno su razo- rene povijesne jezgre Vukovara, Vinkovaca, Lipika, Hrvatske Kostajnice i Petrinje, a teže su oštećene povijesne jezgre Osijeka, Pakraca, Karlovca i Otočca. Napadnuta su i povijesna naselja, odnosno, povijesne urbanističke cjeline Dubrovnika i Splita – kulturna dobra upisana na Listu svjetske baštine (UNESCO). Od ukupno 538 oštećenih pojedinačnih nepokretnih spomenika kulture 126 je nacionalnog i svjetskog značaja, 90 regionalnog, 169 lokalnog, a nekategoriziranih objekata ima 153. Najčešće su i najteže stradali sakralni objekti. Od ukupno 302 crkve i samo- ture i športa Republike Hrvatske u Zagrebu u resoru zaštite kulturne i spome- ničke baštine i preuzima odgovornu organizaciju zaštite spomenika u vremenu neposredne i izravne ratne opasnosti primjenjujući Hašku konvenciju, provo- deći evakuaciju spomenika, arhiva i knjižnica na području Hrvatske. Dana 3. travnja 1992. godine Predsjednik Republike imenovao ju je ministricom kul- ture, prosvjete i športa u Vladi Republike Hrvatske. U tom svojstvu, uz ostale djelatnosti u korist struke i zaštite hrvatske spomeničke i kulturne baštine tije- kom ratnih razaranja ... održala je brojna značajna predavanja na ministarskim konferencijama o uništavanoj hrvatskoj kulturno-povijesnoj baštini ...“.

186 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ... stanske cjeline razoreno je 87, teže oštećeno 83, lakše 54, a za 78 objekata nedostaju podaci i o vrsti i opsegu oštećenja. Među oštećenim ili uništenim objektima je i 37 muzejskih zgrada, 10 arhiva i 16 knjižnica“.317 Prema rezultatima prikupljenih izvješća oštećeno je oko 35% ukupnog pravno zaštićenog spomeničkog fonda gradi- teljske baštine Republike Hrvatske, a oko 6% je u potpunosti uništeno. Na žalost, na mnogim građevinama na kojima nije provedena pravodobna zaštita i obnova krovova, zidova i prozora, štete su kroz godine postajale sve veće. Prema prvim spoznajama i rezultatima popisa i procjene ratnih šteta na pokretnoj baštini (skulpturama, slikama, namještaju, knjigama i dr.), napose onoj s područja koja su bila okupirana, ocjenjuje se da je u nepovrat izgubljeno mnoštvo pokretnih spomenika kulture, muzejske i arhivske građe, što je nenadoknadiv gubi- tak za kulturnu i nacionalnu povijest, ali dijelom i u europskim širim razmjerima. „Rušilačke strasti četničkih pobunjenika bile su neviđene u odnosu na kulturne spomenike i prirodnu baštinu i nikada nije sačinjena dublja svestrana analiza tog i takvog poriva. Uništavanje tijekom vojnih operacija moglo bi dobiti svoje tumačenje, ali zatečeno stanje u gradovima nastalo tijekom okupacije i na širem terenu, nije bilo plod vojnih ope- racija, već sustavnog ­k u l t u r o c i d a.“318 Dugo pripreman, osvajački i nenajavljen rat, nakon krvavog Uskrsa na Plitvicama, započeo je srpanjskom agresijom na Hrvatsku u ljeto 1991. godine. Do početka 1992. godine velik je dio hrvatskog teritorija bio okupiran: dio istočne Slavonije, Posavine, Banovine i Korduna, Kninske i Drniške krajine, Ravnih kotara, Dubrovačkog primorja i Konavla, a paravojne su četničke formacije i Jugoslavenska narodna armija, u namjeri da se uništi i ukloni svaki trag postojanja jedne kulture, jednoga

317 Glas Istre, 6. 03. 1992., 13. 318 Vesna Girardi Jurkić, Stanje spomeničke baštine neposredno nakon oslo- bodilačke akcije «Oluja», Informacijski rat protiv «Oluje», Zagreb 2008., 253- 266.

187 Vesna Girardi – Jurkić naroda i njegova kontinuiteta na hrvatskim prostorima, uništa- vale povijesne građevine svih vrsta, pa čak i groblja. Broj devastiranih spomenika trebao je biti konačan za pro- cjenu šteta na spomeničkim građevinama, dok se za pokretnu spomeničku baštinu (slike, skulpture, crkveni i javni inventar) utvrđuje i nakon 1999. godine, a da se ne govori o kulturno-povi- jesnoj baštini koja je otuđena iz Hrvatske ili je nestala. Danas je veliki broj spomenika saniran, bilo nepokretnih ili pokretnih, i to većim dijelom sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvat- ske, manje sredstvima lokalne samouprave, crkvenih zajednica i donacijama. Kao što je razvidno iz situacije na terenu i dostupne dokumentacije, ratna razaranja i u ovom kulturno-povijesnom spomeničkom dijelu, Hrvatska je morala – uz određene iznimke i donacije iz inozemstva – financijski sama snositi. Prvi oružani napadi započeli su upravo razaranjem graditelj- ske, u prvom redu s a k r a l n e b a š t i n e – već je 15. ožujka 1991. godine podmetnutim eksplozivom razorena neogotička kapela sv. Josipa (19. st.) na samom ulazu u povijesnu jezgru Pakraca, a 25. srpnja u Erdutu je minobacačkim projektilima s druge obale Dunava pogođena srednjovjekovna kula, usprkos istaknutog znaka zaštite spomenika kulture kojima je, u skladu s Haškom konvencijom, bila označena.319 Naime, djelatnici Ministarstva prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske na čelu s ministrom Vlatkom Pavletićem i pomoćnicom za kulturnu baštinu Vesnom Girardi Jurkić dali su nalog za postavljanje znakova Haške konvencije koji su trebali upozoravati i štititi spomenike kulture od ratnih razaranja (plava zastava sa znakom zaštite spomenika). U Hrvatskom Čuntiću, na Banovini, 27. srp- nja 1991. opljačkan je i razoren franjevački samostan s crkvom sv. Antuna Padovanskoga (17. st.), a ruševine su zapaljene. Postalo je tada jasno, da je razaranje graditeljske baštine, napose

319 Vesna Girardi Jurkić, Agresija na Hrvatsku započela je razaranjem sakralne baštine (Devastacija sakralnih spomenika u agresiji na Republiku Hrvatsku 1991.-1995.), Hrvatsko slovo, br. 742, (2009.), 16-17, 26.

188 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ... sakralne arhitekture, dio planirane ratne strategije koja je do kraja ratnih sukoba sustavno provođena . Jedno od prvih upoznavanja europske stručne javnosti s raza- ranjima spomenika kulture u Hrvatskoj i ratnim štetama uz ljudske žrtve, Vesna Girardi Jurkić iznijela je u off programu na svjetskom Kongresu za pra- i protopovijest u Bratislavi krajem kolovoza 1991. godine. Nevjerica u događanja u Hrvatskoj obuzela je sudi- onike skupa, a dio njih, susjeda iz bivših jugoslavenskih republika nije uopće prisustvovalo projekciji. U razgovorima i komentaru za velik dio sudionika skupa iz europskih i azijskih zemalja nastali ratni sukob je bio môra, nestvarna činjenica, koja nije bila gotovo za cijeli auditorij prihvatljiva nakon Drugog svjetskog rata, tako da su ove prve projekcije ostale kao jedan ružan memento „nestvarnim događanjima u Hrvatskoj“. Upravo stoga je put za upoznavanje svjetske javnosti o raznim štetama, posebno na kulturno-povijesnim spomenicima i civiliza- cijskoj baštini Hrvatske bio izuzetno mukotrpan. Osjećalo se „u zraku“ da ih hrvatski ratni problemi i vojna razaranja spomenika kulture i uništavanje kulturno-povijesne baštine bitno ne diraju, a što je s hrvatske strane bilo teško prihvatiti i shvatiti, jer se na takve razgovore i neshvaćanje pravog stanja s ratom zahvaćenih područja još uvijek nije bilo naviklo. Pogovorom ratnom izdanju knjige „Umjetničko blago Hrvatske 1993. godine“ Radomir Ivančević „rezimira učinak agresije na spomenike kulture i kulturnu baštinu prikazujući na kartama i dokumentarnim fotografijama zastrašujuću veličinu tada okupiranog i devastiranog teritorija Hrvatske (gotovo jedna trećina zemlje) i nepojmljivo visok broj razorenih ili oštećenih sakralnih, javnih i stambenih objekata, kao čitavih gradova i naselja i ambijentalnih cjelina ...“.320 Smatra se, da je jedna od specifičnosti spomeničke tragedije koja se tijekom

320 Radovan Ivančević, „Namjerno uništavanje hrvatske kulturne baštine tijekom srpsko-crnogorske agresije 1991.-1995.“, Ranjena crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1996., 73.

189 Vesna Girardi – Jurkić pet godina rata odigravala u Hrvatskoj u tome da su mnogi spomenici hrvatske kulturne baštine uništeni prije nego što su Europa i svijet bili upoznati s njihovim postojanjem, a neke spomeničke cjeline kao npr. uništena barokna jezgra Vukovara postala je poznata tek onda kada je nakon višemjesečnih topničkih i raketnih razaranja gotovo bila uništena. U jesen 1991. godine delegacija UNESCO-a je prvi put na čelu s tajnikom generalnog ravnatelja Danielom Janicotom i savjetnikom Rokom Vogričem posjetila Ministarstvo pro- svjete, kulture, športa i tehničke kulture Republike Hrvatske u Zagrebu da bi se upoznala s nastalom tragičnom situacijom glede kulturnih spomenika na ratnom području razdvajanja i privremeno okupiranom teritoriju.321 Nakon prvog posjeta UNESCO-ve delegacije Hrvatskoj došlo je do postupnih promjena stavova ove svjetske organi- zacije kojoj je na čelu bio generalni ravnatelj Federico Mayor. Osobno je, nakon podnesenih izvješća, reagirao tako da je nakon telefonskih dogovora pripremio i poslao u Hrvatsku službenu Komisiju zaduženu za spomeničku baštinu na Popisu svjetske zaštićene baštine UNESCO-a (Split, Dubrovnik, Plitvice) na čelu s Colinom Kaiserom i Brunom Cernezom, kako bi se utvrdilo stanje na hrvatskim spomeničkim zaštićenim cjelinama. Ova delegacija ostala je u Dubrovniku sve do priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. godine. Povijesne jezgre naselja u kojima nije bilo nikakvih vojnih postrojbi i ustanova, niti bilo kakvih drugih strateških ciljeva, mjesecima su tijekom 1991. i 1992. godine, bile pod mino- bacačkom ili topničkom vatrom, bombardirani ili razarani podmetnutim eksplozivom. Tako su na samome početku agresije na Hrvatsku u tim naseljima stradale mnoge građevine koje su pripadale najvišim vrijednostima hrvatske graditeljske

321 Vesna Girardi Jurkić, Hrvatska misija pri Organizaciji ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu u Parizu, 1995.-2001., Sjećanja i prilozi za povi- jest diplomacije Republike Hrvatske, I. desetljeće, knj. II., Zagreb, 2010., 168.

190 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ... baštine, kao što je crkva sv. Petra i Pavla (neogotička katedrala) i Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Franjevački samostan (14. st.), Dominikanski samostan (13.-14. st.) i crkva sv. Križ na Pilama (18.st.), Benediktinski samostan (18. st.), palača Sponza, Festivalska i mnoge druge palače i zgrade u najužoj povijesnoj jezgri Dubrovnika – grada na listi svjetske baštine UNESCO-a; probijena je topovskim projektilom i jedinstvena kamena kupola šibenske katedrale sv. Jakova,322 razorena je i do temelja spaljena gotička crkva Pohoda Blažene Djevice Marije u Voćinu sagrađena 1500. godine, teško su oštećene povijesne cje- line Lipika, Vukovara, Vinkovaca, Pakraca, Daruvara, Petrinje, Našica, Karlovca, Slunja, Hrvatske Kostajnice, Zadra i drugih povijesnih gradova diljem Hrvatske. Godine 1992. imenovana ministrica kulture, prosvjete i športa u Vladi „jedinstva“ Franje Gregorića, Vesna Girardi Jurkić je u svibnju iste godine ministra kulture Mađarske, g. Horvata, i mađarsku delegaciju upoznala s aktualnim kulturo- cidom, razaranjem spomeničke baštine, tragedijom školstva i izmještanjem djece koja su dijelom i u ovoj prijateljskoj stranoj zemlji privremeno našla utočište. U svibnju 1992. godine o nastaloj tragičnoj situaciji za spomeničku baštinu i hrvatsko školstvo upoznat je glavni rav- natelj UNESCO-a Federico Mayor, koji je već 1991. godine bio informiran o vojnim napadima na Dubrovnik i Vukovar. U Parizu je donijeta odluka o formiranju nove Komisije na čelu s Giselle Yvert te članovima Bernardom Fonkerni i Giorgiom Crocijem, kojoj je bio zadatak razmotriti obnovu Dubrovnika. Po dolasku Komisije u Zagreb rasprava s Giselle Yvert i ekipom stručnjaka iz Zagreba, nakon službenog sastanka u Ministarstvu kulture i prosvjete, trajala je u restoranu Hrvatskog kulturnog kluba u Muzeju umjetnosti i obrta duboko kasno u noć pod svi- jećama zbog ratnih opasnosti. Gđa Yvert je tada prilikom posjeta Predsjedniku Republike predložila formiranje povjerenstva

322 G. 2000. upisana na svjetsku Listu kulturne baštine UNESCO-a.

191 Vesna Girardi – Jurkić s UNESCO-vim i hrvatskim stručnjacima. Tada je formirana proširena komisija (Azedine Beschaouch, Miljenko Domjan) za metodologiju rada na obnovi Dubrovnika, a sastanke je vodio Ferdinand Meder, ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kul- ture i prirode Republike Hrvatske. Dogovoreno je da će Bruno Carnez, djelatnik UNESCO-a i kasnije ravnatelj Programa za pomoć u nuždi od 1994. do 2004. godine, otputovati izravno u Dubrovnik i boraviti u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, gdje je već ranije bio svjedokom s ravnateljicom Dorom Valjalo najgorim topničkim napadima na grad na dan sv. Nikole, 6. prosinca 1991. godine i kasnije. U međuvremenu je, s obzirom na ratna razaranja u Dubrov- niku, svjetska Komisija UNESCO-a, koja je zasjedala u Tunisu 1992. godine, proglasila Dubrovnik „gradom u opasnosti“, te je tek tada mogao započeti ozbiljniji europski i svjetski postupak i proces razmatranja provedbe svjetske aktualne zaštite grada. Tom se prigodom saznalo da 1979. godine nisu bile zaštićene gradske zidine već samo gradska spomenička jezgra. Tijekom bombardiranja i djelomičnog razaranja grada, ubrzanim postup- kom i zidine su uključene u zaštitnu zonu, tako da je danas cijeli stari Dubrovnik s gradskim zidinama na svjetskom Popisu zaštićene baštine UNESCO-a.323 UNESCO je 1992. godine poslao svoje promatrače i prego- varače u osobi Mounira Bouchenakija, tada djelatnika Odjela za kulturnu baštinu UNESCO-a u Parizu, koji je na maksimalno objektivan način izvještavao i o stanju u Vukovaru. Njegov naj- veći uspjeh u tom vremenu bio je u tome što je dobio uvid u stanje vukovarskog dvorca Eltz, crkve sv. Franje i Josipa, evidentirao je nastalu situaciju s moćima Sv. Bone, utvrdio devastaciju i otuđenje Bauerove zbirke umjetnina i njezin premještaj u Srbiju.

323 Vesna Girardi Jurkić, Hrvatska misija pri Organizaciji ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu u Parizu, 1995.-2001., Sjećanja i prilozi za povi- jest diplomacije Republike Hrvatske, I. desetljeće, knj. II., Zagreb, 2010., 168- 170.

192 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

Najzasluženija je osoba za postupni povrat dijela ove baštine u Hrvatsku nakon mirne reintegracije. Na područjima koja su tijekom dugih šest godina bila oku- pirana, razarani su i brisani svi tragovi postojanja povijesnih građevina: na mjestima crkava podizani su parkovi (Benkovac) i uređena parkirališta (Hrvatska Dubica) ili su upotrijebljeni kao prostori za tržnicu (Okučani), iskapani su temelji sakralnih građevina, a materijal je raznesen (Gornji Bogičevci); sustavno i metodično zatirani su svi dokazi civilizacijskog, nacionalnog i religioznog kontinuiteta hrvatskog naroda na tim prostorima. Potpuno su opustošeni krajolici Ravnih kotara, Drniške krajine i Banovine, a hrvatsko je sakralno graditeljstvo na tim područjima gotovo u cijelosti bilo uništeno.324 Od prvih pojava namjernog oštećivanja i uništavanja kulturne baštine, u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Ministarstva prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske i svim ostalim zavodima za zaštitu spomenika kulture u Hrvatskoj, poduzimane su mnoge mjere predviđene Konvencijom za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba (Haag, 1954.). Tako su pot- kraj godine 1991. i početkom 1992. na mnogim građevinama spomeničkog značaja (Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar, Zagreb, Osijek, Rijeka, Pula i drugim gradovima) postavljene zaštitne konstrukcije od skela, dasaka i vreća s pijeskom. U Trogiru su Radovanov portal i portal palače Čipiko zaštićeni zazidavanjem i djelomičnim obzidavanjem. U mnogim su slučajevima te zaštitne konstrukcije uspješno odolijevale krhotinama projektila pa su, zahvaljujući tome, očuvana pročelja kao što su npr. ona crkve sv. Krševana (12. st.) ili katedrala sv. Stošije u Zadru. Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu i komandama voj- nih oblasti, kao i komandama ratnog zrakoplovstva i ratne mor- narice upućen je memorandum s pozivom na poštivanje kulturne

324 Autorica ovog priloga održala je 4. lipnja 2009. g. u dvorani Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskog slova predavanje i projekciju a temu: „Devasta- cija sakralnih spomenika u agresiji na Republiku Hrvatsku 1991.-1995. Eviden- tirano stanje neposredno nakon «Oluje», 1995.“.

193 Vesna Girardi – Jurkić baštine u skladu s odredbama Konvencije za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba, koja je obvezivala i Socijali- stičku Federalnu Republiku Jugoslaviju kao članicu Ujedinjenih naroda, članicu UNESCO-a i potpisnicu Haške konvencije iz 1954. godine. Komande vojnih oblasti i komande ratnog zra- koplovstva i ratne mornarice nisu odgovorile na memorandum, a usmenim i medijskim porukama uvjeravali su javnost da su crkveni zvonici mjesta hrvatskih napada snajperista prilikom njihovih „spasilačkih“ pothvata. Potrebno je posebno istaknuti uništenje legendarnog Sarvaškog zvonika cvrkve Rođenja sv. Ivana Krstitelja (19. st.). Iz odgovora Saveznog sekretarijata za narodnu obranu bilo je jasno da je potrebno pojačati pripreme u poduzimanju mjera zaštite kulturne baštine. Stoga su sukcesivno ministar (Vlatko Pavletić) i ministrica prosvjete, kulture i športa (Vesna Girardi Jurkić) donosili akte, upute i naputke kojima je naređivano gradovima i općinama poduzimanje pojačanih i izvanrednih zaštitnih mjera, kao i ostalih preventivnih radnji sa svrhom da se spomeničke građevine fizički zaštite vrećama pije- ska, skelama i drvenom građom. Da bi se olakšalo provođenje zaštitnih mjera i na onim sakralnim građevinama na kojima to nije bilo moguće neposredno učiniti, u Zavodu za zaštitu spome- nika kulture Republike Hrvatske izrađene su posebne „Upute za zaštitu kulturnih dobara od ratnih razaranja“, koje su se temeljile na „Tehničkom priručniku za zaštitu kulturnih dobara od ratnih razaranja, elementarnih nepogoda i krađa“. U međuvremenu se u općoj agresiji na Hrvatsku nastavlja i intenzivira razaranje njezinog povijesnog graditeljstva. U tijeku rujna 1991. godine započeli su prijeteći letovi zrakoplova Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva iznad Dubrovnika, zatim raketiranja, a ubrzo je došlo i do opsade i razaranja kakvu grad od svog postanka nije doživio. Na području Banovine intenzivi- raju se napadi na povijesne jezgre naselja Hrvatske Kostajnice i Petrinje. U Petrinji se iz vojarne u samom gradu razara crkva sv. Lovre Mučenika (18. st.) iako je bila propisno označena znakom Haške konvencije. Banjalučki korpus Jugoslavenske narodne

194 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ... armije prelazi Savu i nadire prema požeškoj kotlini napadajući povijesnu cjelinu Lipika i Pakraca. Na krajnjem sjeveroistoku započinju napadi odreda srpskih radikalnih skupina paravojske i jedinica Jugoslavenske narodne armije koji su završili 18. studenoga 1991. godine tragedijom Vukovara. Prema evidencijama vođenim tijekom Domovinskog rata, hrvatska kulturna baština pretrpjela je velike štete. Od ukupno 6.694 naselja, koliko ih je prema službenim statistikama bilo u Hrvatskoj, tijekom rata veću ili manju štetu pretrpjela su 894 naselja što čini gotovo 14% ukupnog broja naselja. Među njima je 345 povijesnih naselja upisanih u registar spomenika kulture ili preventivno zaštićenih cjelina. Prijavljene su štete na više od 4.000 pojedinačnih povijesni građevina. U razorenim i popaljenim selima istočne Slavonije i Ravnih kotara, područ- jima koja su najteže stradala, nepovratno je nestao velik broj građevina tradicijske graditeljske baštine. Uništen je i velik broj građevina u povijesnim naseljima koja dotada nisu bila valorizirana kao spomenici kulture. Na okupiranim područjima u spaljenim crkvama uništena je velika količina pokretnih spo- menika kulture i umjetnički obrađenog namještaja. Brojne su muzejske zgrade oštećene (posebno dvorac Eltz u Vukovaru), a muzejska je građa iz muzeja i muzejskih zbirki opljačkana ili uništena. Posebno je bila uništavana ili otuđivana arheološka građa, a najstariji sakralni spomenici kulture koji svjedoče o kršćanskim crkvicama sagrađenim od 4. do 6. stoljeća i iz doba hrvatske samostalnosti od 8. do 14. stoljeća bile su meta osva- jača. Uništeni su i brojni fondovi arhivske i registraturne građe u organizacijama, ustanovama, sudovima i tijelima društveno- političkih zajednica na područjima na kojima su se nalazile ustanove Hrvatskog državnog arhiva (Osijek, Slavonski Brod, Bjelovar, Karlovac, Sisak, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik). Oštećene su mnoge zgrade knjižnica (Slavonski Brod, Šibenik) te uništeni i spaljeni knjižni fondovi (npr. Vinkovci), a oštećeni su ili uništeni i neki bibliotečni fondovi među kojima je bilo i spomeničke građe (Našice, Hrvatska Kostajnica, Hrvatski

195 Vesna Girardi – Jurkić

Čuntić, Kamensko kraj Karlovca, Karin). Poseban slučaj, koji treba istaknuti, dogodio se kada je nećak Jovana Raškovića, zadarski učenik, spasio dio knjižnog fonda prije miniranja samostana u Karinu. Na službenom otvaranju Europskih dana nasljeđa u Antwer- penu, 10. rujna 1993. godine, hrvatska ministrica kulture je u uvodnom govoru na engleskom jeziku ponovno istakla: „... Hrvatska se kultura pojavila na križanju mediteranske i središnjih europskih kultura, na sjecištu Sjevera i Juga, Istoka i Zapada. Stoljećima je bila izložena stalnim promjenama i različitim utjecajima. Zbog toga, hrvatski kulturni identitet je obilježen nasljeđem koje se sastoji od brojnih, različitih kultura: grčke, rimske, ilirske i slavenske. Iako je to bilo još u IX. stoljeću, Hrvatska je stekla sve atribute nezavisne države nakon što ju je priznao papa Ivan VIII., još je jedanaest stoljeća trebalo proći prije nego li je mogla proklamirati svoju pravu vlastitu državnost. Usprkos svih nedaća s kojima se hrvatski narod suočavao u svojoj dalekoj i novijoj povijesti, on je ugrađen u stupove zapad- noeuropske civilizacije kao sudionik, utemeljitelj, branitelj i povremeno čak njen preteča. Hrvatski kulturni identitet je duboko ukorijenjen u svom kulturnom nasljeđu, i njegov krucijalni element je otvorenost prema različitim kulturnim utjecajima. Danas je ovo nacionalno i europsko kulturno nasljeđe u opasnosti. Čitave su regije pogođene ratom a neki od najčešćih ciljeva bili su kulturna blaga, kao što su povijesna mjesta, crkve i samostani. Sustavnom su uništavanju bili izloženi najdragocjeniji stari gradovi: Dubrovnik, Zadar, Osijek, Kar- lovac ... Prema obavijestima koje je prikupio Zavod za zaštitu spomenika Republike Hrvatske, 857 mjesta su bila izložena opasnosti direktno ili indirektno. Ova mjesta uključuju 322 zaštićena povijesna mjesta, 83 od njih je uništeno a 237 su oštećena. Istovremeno, u ovim napadima 801 individualni

196 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ... spomenik, registiran kao kulturno blago, oštećen je ili uništen. Teško mi je navoditi: 42 muzeja, 9 arhiva i 209 knjižnica tako- đer je oštećeno, a neki od njih su i potpuno devastirani. Napadnuta, oštećena i uništena mjesta uključuju središte starog Dubrovnika, kulturnog spomenika upisanog na Listu svjetskog kulturnog nasljeđa UNESCO-a ... Stara gradska sre- dišta Vukovara, Vinkovaca, Lipika, Kostajnice i Petrinje više su ili manje razorena, kao i Osijek i Pakrac, dok su Karlovac, Gospić i Otočac i mnogi drugi gradovi i sela teško oštećeni. Posebni su ciljevi bili sakralne građevine, među kojima predromaničke i romaničke crkve u okupiranim područjima Dalmacije. Ove građevine, posebne u značenju svoje autohtone arhitekture i dizajna, sagrađene su u vrijeme hrvatskih knezova i kraljeva (većinom od kasnog VIII. do ranog XI. st.) pružaju materijalne dokaze ranih početaka hrvatske državnosti i tako čine skupinu kulturnih spomenika od najvećeg nacionalnog značenja. Dana 6. prosinca 1991. godine, za vrijeme snažnog granati- ranja grada Dubrovnika, projektili ispaljivani s brodova bivše Jugoslavenske ratne mornarice pogađali su mnoge palače, povi- jesne građevine, gradske zidine i bedeme, ali su isto tako teško oštetile kupolu katedrale i crkve sv. Vlaha. Do kraja svibnja i početkom lipnja obnovljeni su napadi na dubrovačko područje, ovoga puta pogođeni su i oštećeni Franjevački i Dominikanski samostan. U topovskoj paljbi s brodova Jugoslavenske ratne mornarice i kopnene artiljerije pogođeni su neki dijelovi starog središta Zadra, tako je niz spomenika visoke kategorije oštećen, među kojima su crkva sv. Krševana, crkva sv. Šimuna, romanička katedrala sv. Anastazije. Grad Slavonski Brod i čitavo njegovo područje Posavine također su bili izloženi napadima. Pogođene građevine uključuju baroknu cjelinu Franjevačkog samostana.

197 Vesna Girardi – Jurkić

Pokretni spomenici, posebno crkveni inventari, iako su mnogi evakuirani i pohranjeni na sigurna mjesta, također su uništeni i opljačkani. U kršenju svih međunarodnih konvencija, nakon pada Vukovara mnogi izloženi predmeti su odneseni iz Muzeja Vukovara i Franjevačkog samostana (uključujući prethistorijsku Vučedolsku zbirku i cijelu Zbirku Bauer). Prije nego je minirana gotička crkva u Voćinu iz nje je bio opljačkan i odnesen sav inventar. Takvo namjerno uništavanje kulturnog nasljeđa imalo je za cilj brisanje povijesnog, kulturnog i civilizacijskog identiteta jednog naroda kojemu to nasljeđe pripada, besprimjerno je u povijesti ratova i poprimilo je nečuvene razmjere u ovom besmislenom agresivnom pritisku koji, do sada, traje već tri godine. Iako u vrlo teškoj situaciji, i još uvijek izložena ratnim opasnostima, Hrvatska ulaže znatne napore da zaštiti svoje vlastito kulturno nasljeđe kao dio svjetskog nasljeđa u cjelini...“.325 U takvoj teškoj situaciji oštećivanja, uništavanja i otuđenja spomeničke baštine u Hrvatskoj bilo je i svijetlih primjera svekolike financijske i medijske pomoći, kada je 1992. godine bečka delegacija s gradonačelnikom Zilkom posjetila Našice i Osijek. Za sakupljanje pomoći Karlovcu i Dubrovniku zaslužni su članovi carske obitelji Otta Habsurškog i baronese von Tyssen i njene zaklade „Arch“. Najveću konkretnu podršku dala je pokrajina Bavarska financirajući obnovu dvorca Bačani u Ludbregu, koji je pretvoren u Restauratorski centar za obnovu pokretne spomeničke baštine Hrvatske. Mnogi gradovi i poje- dinci iz europskih zemalja (Italija, Francuska, Velika Britanija) zalagali su se u teškim trenucima uništavanja spomenika kulture u Hrvatskoj od 1991. do 1993. godine za medijsku i financijsku pomoć, koja je tada bila dobrodošla (posebno treba spomenuti zalaganje lady Birth Beresdorf-Njerš iz Londona), jer je ratna

325 Govor gđe Vesne Girardi Jurkić, ministrice za kulturu i prosvjetu Repu- blike Hrvatske na službenom otvorenju Europskih dana nasljeđa u Antwer- penu, 10.-13. rujna 1993., Ljetopis Ministarstva kulture i prosvjete 1993., sv. 1, Zagreb 1994., 53 – 55.

198 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ... devastacija bila enormna i danas se može reći: neshvatljiva u civiliziranom svijetu. U razgovoru s novinarkom Vesnom Kusin početkom 1994. godine, svjesna teškog stanja uništenih i oštećenih kulturno- povijesnih cjelina i spomenika, ministrica Vesna Girardi Jurkić na upit o politici obnove i zaštite nepokretnih spomenika kulture stradalih u Domovinskom ratu dala je egzaktan odgovor: „U ovoj godini (1994.) prvo treba dovršiti procjenu ratnih šteta na spomenicima kulture prema već utvrđenoj metodologiji. U pro- gram obnove, ali postupno, ulaze spomenici najviše kategorije koji su stradali u ratnim razaranjima. To su povijesna jezgra Dubrovnika, osječka Tvrđa, brodska Tvrđava, uža povijesna jezgra Pakraca, lječilišni kompleks Lipika, spomenici karlo- vačke ‘Zvijezde’, najznačajniji zadarski spomenici, povijesna jezgra Skradina, ali i zajednički pojedinačni spomenici kulture kao što su šibenska katedrala, crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku, župna crkva u Voćinu. Osim njih, bit će obuhvaćeni i spomenici najviših kategorija u području koja nisu bila zahvaćena ratom, ali su krajnje zapušteni, poput Velikog Tabora u Hrvatskom zagorju.“326 Provedenim popisom oštećenih i uništenih spomenika kul- ture i procjenom ratnih šteta po županijama utvrđeno je aktualno teško stanje više od jedne trećine ukupnog broja pravno zašti- ćenih nepokretnih spomenika kulture na području Republike Hrvatske. No, uz izravne štete nastale tijekom rata, napuštenost i zapuštenost mnogih područja i spomeničkih građevina u njima, čest neodgovarajući odnos zajednice prema brojnim spomeni- cima kulture te nedostatak novčanih sredstava i spor proces obnove, nadalje prijete velikom dijelu nepokretne i pokretne kulturne baštine s težim oštećenjima.

326 Vesna Kusin, Hrvatska kultura između mogućnosti i želja (Razgovor s ministricom mr. Vesnom Girardi Jurkić, Ljetopis Ministarstva kulture i pro- svjete, 1993., god. I, sv. 1, Zagreb, 1993., 21.

199 Vesna Girardi – Jurkić

Sakralni spomenici kulture (crkve, kapele, samostani) na istaknutom su mjestu po broju oštećenih i uništenih spomenika. Najteže su stradale sakralne građevine na područjima koja su bila okupirana, pa je tom smislu potrebno sagledati kvantitetu uništavanja i štete (Dodatak II. i III.). Na okupiranim područ- jima teško su oštećene ili potpuno uništene, najčešće namjernim miniranjem ili paljenjem, gotovo sve sakralne građevine koje pripadaju rimokatoličkoj vjerskoj zajednici. Pri tome treba naglasiti da se na tim područjima (Dubrovačka i Šibenska bisku- pija, Zadarska nadbiskupija) nalazi najviše ranoromaničkih i romaničkih građevina iz najranijeg razdoblja hrvatske povijesti. Bio je to planski proveden kulturocid hrvatske sakralne baštine radi pokušaja zatiranja hrvatskog nacionalnog identiteta.

DODATAK I. (Iz dijela Dnevnika o stanju spomeničke baštine nakon oslobodilačke operacije „Oluja“)327

„Dana 9. kolovoza 1995. godine bio je organiziran uviđaj prve komisije Državne uprave za zaštitu spomenika kulture i pri- rodne baštine u sastavu prof. Ferdinand Meder, ravnatelj, mr.sc. Branka Šulc, pomoćnica u Ministarstvu kulture (zadužena za muzejsku djelatnost), Suadeta Midžić, pomoćnica Ministarstva kulture (zadužena za odnose s inozemstvom), Vinko Mladineo, pravnik i Tonči Blagajić, prof. te mr. sc. Vesna Girardi Jurkić, veleposlanica Republika Hrvatske pri UNESCO-u i mr.sc. Miljenko Domjan, tada direktor Zavoda za zaštitu kulturne

327 Ovaj tekst pripremljen za tisak temelji se na stručnim izvještajima, novinskim intervjuima, zapisima i sjećanjima s puta na kojem sam kao velepo- slanica Republike Hrvatske pri UNESCO-u u Parizu sudjelovala od 9. do 12. kolovoza 1995. godine. Također su dio pismenog izvješća podnesenog istoga mjeseca Generalnom tajniku Federicu Mayoru ove organizacije. Zamišljen je i kao dio teksta rukopisa pod nazivim «Ratni spomenar. Kulturno-povijesni spo- menici Hrvatske», koji je još uvijek dijelom u rukopisu zajedno s datim inter- vjuima za medije.

200 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ... baštine iz Zadra, nadležnog za tek oslobođeno područje nakon oslobodilačke operacije ‘Oluja’ ...“. Tijekom obilaska S l u n j a, primio nas je župnik i pokazao polusrušenu i oskvrnavljenu katoličku crkvu Presvetog Trojstva sagrađenu 1726. godine, koja je zapaljena 30.11.1991. godine. U požaru je, uz njen inventar, potpuno uništen i inventar iz župne crkve u Dražnik Gradu, koji je bio tu sklonjen, a u ruševnim građevinskim ostacima vršena je nužda. Ovaj vrijedan sakralni spomenik kulture s vidljivim i prepoznatljivim odlikama gotič- kih i renesansnih elemenata imao je teško oštećenu krovnu konstrukciju, a budući da je građevina bila svođena sedrom, na lučnim svodovima uočavale su se velike mrlje zelenih algi. Postojeći barokni dijelovi arhitekture i crkvenog namještaja bili su uništeni.328 S dijela privremeno premoštenog srušenog mosta preko rijeke Korane uočili smo devastaciju graditeljske i prirodne baštine na utoku Slunjčice u Koranu, gdje je na slapovima i sedrenim kaskadama već prije tristotinjak godina bilo formi- rano naselje s mlinovima. U kontinuitetu 17. i 18. stoljeća u R a s t o k a m a su čovjek i priroda našli izuzetnu ravnotežu zajedničkog suživota koristeći vodotokove i slapove za pokreta- nje mlinskih kola. Lomljenim i grubo potkresanim kamenom se podzidavaju donji dijelovi i temeljni nosači mlinica i stambenih dijelova koji su postupno natapani u vodi i kroz godine obloženi vapnencem, a drvom su izgrađeni gornji dijelovi građevina. Premda nam je bilo poznato da su još 1962. godine Rastoke bile proglašene spomenikom prirodne i kulturne baštine, iako smo bili spriječeni da osobno obiđeno lokalitet zbog mogućnosti miniranja i na daljinu se moglo uočiti da su ratna razaranja od 1991. do 1995. godine dovela ovaj tradicijski graditeljski fond

328 Vesna Girardi Jurkić, Izvješće o stradanjima prirodne i kulturne baštine Hrvatske, kolovoz 1995. (rukopis u «Ratni spomenar. Kulturno-povijesni spo- menici Hrvatske» Marinka Mužar, Stradanja i obnova graditeljske baštine na području djelovanja Konzervatorskog odjela u Karlovcu, Godišnjak zaštite spo- menika kulture Hrvatske, 24-25/1998-1999., 144.

201 Vesna Girardi – Jurkić gotovo do potpune propasti. Tijekom okupacije pobunjenici su do temelja spalili nekoliko najvrjednijih stambenih zgrada, mlinica i gospodarskih objekata. Posebno nas je pogodio težak gubitak kompleksa Skukana, na ulazu u Rastoke kod Slunjskog mosta, koji je osim graditeljskih vrijednosti bio glavni motiv jedne od tipičnih vizura Rastoka. Izvijestili su nas da su i sve ostale tradicijske kuće opljačkane i demolirane, a prilikom mini- ranja dijela mosta na Korani bio je dodatno uništen i veći dio pokrova na svim zgradama drvene konstrukcije uz Koranu, koje su mjestimično i dislocirane uz oštećenje prirodnih vapnenačkih barijera slapova.329 U intervjuu novinarki Vesni Kusin, tada sam rekla: Rastoke više ne postoje kao prirodni fenomen … I što reći na tu morbidnost – uništiti prirodne fenomene da ih ne bi netko u Hrvatskoj koristio. I sad recite mi, je li ta vlast krajine mislila da će tu ostati vječno, pa je sama sebi minirala te slapove, ne razmišljajući da će ih danas-sutra privesti svrsi, dakle nekom turizmu. Ne, ona nije mislila dugoročno, već kratkoročno, jer je bila svjesna da će njezin vijek biti kratkotrajan. Stoga su oni htjeli sve uništiti, pa otići.330 Potreseni stradanjima kulturne i prirodne baštine u Slunju i okolici, naša kolona vozila uputila se prema P l i t v i č k i m j e z e r i m a, nacionalnom parku s 16 većih i mnogo manjih jezera pregrađenih sedrenim barijerama, koji je 26. listopada 1979. godine uvršten na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Znala sam da su tijekom vojno-redarstvene akcije „Oluja“ pli- tvičko područje oslobađali i osiguravali pripadnici 119. istarske brigade Hrvatske vojske s oko 800 sudionika, te sam se susrela s Istranima i Goranima ispred hotela „Jezero“. Novinar „Slo- bodne Dalmacije“ Srećko Jurdana tih je dana pisao: Na Plitvice

329 Vesna Girardi Jurkić, Izvješće o stradanjima prirodne i kulturne baštine Hrvatske, kolovoz 1995. (rukopis u „Ratni spomenar“) Kulturno-povijesni spomenici Hrvatske; Tomislav Petrinec, Rastoke – temeljne vrijednosti i osobi- tosti, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 24-25/1998-1999., Zagreb, 27-133. 330 Vesna Kusin, Razaranje iz mržnje, Vjesnik (Danica), 19.08.1995, 21.

202 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ... smo stigli svega nekoliko sati nakon završetka glavnih operacija i nismo stekli dojam da se u oslobađanju tog biološki krajnje osjetljivog područja u većim razmjerima koristila masovno vojna tehnika – tenkovi i slično – koja bi dodatno ugrozila već drastično načeti eko sustav… Suvremeni uzurpatori Plitvica bili su najveći zagađivači tog parka još u vrijeme „ustanka u Srbu“ … sjekli su možda najljepšu europsku šumu, masovno ubijali rijetku divljač i lovili ribu dinamitom, da bi napokon – odluči li se Hrvatska za akciju oslobađanja – zaprijetili razaranjem sadrenih barijera na jezerima i uništavanjem cijelog parka. Do toga, na sreću, nije došlo …331 Obilazak Plitvica trebao je utvrditi stanje slapova i jezera nakon odlaska okupacijskih snaga, ali se to s obzirom na ostatke vojnih operacija nije moglo izvesti zbog sigurnosti. Međutim, tom prilikom sam imala osobnu čast postaviti na pročelje poslovne zgrade i otkriti novu ploču Nacionalnog parka, sada na hrvatskom jeziku s latiničnim pismom s do tada ravnateljem Nacionalnog parka u progonstvu g. Anđelkom Kružičevićem. Kretali smo se po jednoj uskoj deminiranoj popločenoj stazi, širine oko 50 cm, jer je postojala velika opasnost da su pojedini prilazi i prolazi minirani, odnosno da se u užem krugu nalaze neotkrivena eksplozivna sredstva. Već tijekom razgovora u Cen- tru za svjetsku kulturnu i prirodnu baštinu UNESCO-a na čelu s g. Van Den Drosteom na tu su me opasnu okolnost višekratno upozoravali i upravo iz tih razloga treća, pomno pripremana ekspertna Komisija UNESCO-a za svjetsku baštinu otkazala je posjet Plitvicama. Dolazak je otkazan, unatoč nastojanju Hrvoja Šarinića, predstojnika Ureda predsjednika dr. sc. Franje Tuđ- mana i mene kao veleposlanice u Parizu, te pismenih i usmenih urgencija kod Jakuši Akašija. Istom nakon mog veleposlaničkog izvješća o obilasku Plitvica, komisija UNESCO-a je došla na

331 Srećko Jurdana, Povratak na Plitvice (Na licu mjesta), Nedjeljna Dalma- cija, 11.08.1995, 19.

203 Vesna Girardi – Jurkić

Plitvička jezera radi utvrđenja šteta u Nacionalom parku na prirodnoj baštini, jednako kao i na Roškom slapu.332 Prilikom kratkog boravka na Plitvičkim jezerima uočena je teška devastacija hotelskih i stambenih objekata, utvrđena su oštećenja na jezerskim pristaništima i nepostojanje čamaca koji su bili potopljeni te zapuštenost prirodnog ambijenta uključujući staze i drvene ograde uz koje su bile deponirane velike hrpe smeća, odbačenih uniformi krajinske policije i otpadnog materi- jala svake vrste. Razgovorom smo bili izvješteni da su uništeni zaseoci Poljanak, Sertić Poljana, Rastovača i Korana i da je pro- stor tih tradicijskih plitvičkih naselja potpuno devastiran nakon stradanja i progona stanovništva, zarastao u raslinje tako da se ruralna struktura kuća i položaj poljoprivrednih objekata nije mogao uopće utvrditi. Sve su drvene stambene i gospodarske zgrade bile uništene vatrom. Tom prigodom obišli smo i obližnje naselje Mokošice, gdje smo vidjeli u Domu kulture postavljenu izložbu tzv. Republike srpske krajine, u cijelosti nedirnutu. Već tada sam u razgovoru za „Vjesnik“ Vesni Kusin obrazložila koji je put obavještavanja UNESCO-a i svjetske javnosti o zatečenom stanju na Plitvičkim jezerima i nacionalnom parku. Možemo očekivati pomoć, ali moramo poštovati proceduru. Stoga Državna uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine kao i Muzejsko dokumentacijski centar moraju izraditi što hitnije preliminarne izvještaje koje potkrijepljene primjerenom fotodokumentacijom mogu dostaviti UNESCO-voj Komisiji za svjetsku baštinu i Komisiji za kulturnu baštinu koja pokriva ostale pokretne i nepokretne spomenike kulture. Prvoj se komisiji dostavljaju podaci za Plitvička jezera, a drugoj za sve ostalo. Moramo nastojati da se formira multi- disciplinarna komisija UNESCO-a koja će obići cijeli taj teren, naravno nakon uklanjanja mina, obaviti uviđaj i dati izvještaj.

332 Vesna Girardi Jurkić, Stanje spomeničke baštine neposredno nakon oslo- bodilačke akcije «Oluja», Informacijski rat protiv «Oluje», Zagreb 2008., 255- 257.

204 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

Tako ćemo imati dvije istine, dva izvještaja, naš i njihov.333 Već tada sam istaknula …da Plitvička jezera pripadaju Listi svjetske kulturne baštine, imaju jedan tretman i jednu proceduru, a Komisija za svjetsku kulturnu baštinu na čijoj su Listi Plitvička jezera kao ugrožena svjetska kulturna baština, zasjeda početkom rujna i opetovano se traži izlazak treće komisije UNESCO-a s predstavnicima hrvatskih stručnjaka koji bi multidisciplinarnim pristupom morali točno utvrditi činjenično stanje destrukcije Plitvičkih jezera … Dani su praktički odbrojeni i ako se ne uhvati taj termin za to neće biti nitko kriv.334 Ohrabreni činjenicom da Plitvička jezera i sadrene pregrade nisu ipak u vrijeme petogodišnje okupacije teže oštećeni i da se bogat prirodni ambijent cijelog područja Nacionalnog parka u oslobodilačkom ozračju može postupno revitalizirati, naš put nas je vodio preko Krbavskog polja i vojne zrakoplovne baze u Udbini kroz Gračac prema Obrovcu. U toj antitezi dojmova i emocija zaustavili smo se pred ruševinama katoličke crkve sv. Josipa u O b r o v c u sagrađene u 15. stoljeću i pregrađene 1794. godine. Ove dvije stilske arhitektonske faze iz razdoblja kasne gotike i baroka davali su ovom sakralnom objektu posebnu kulturološku vrijednost za obrovački kraj. Crkva je bila teško oštećena napalm minama. Krovište je izgorjelo, zidovi su se pri vrhu raspukli u zoni krovnog vijenca i izmaknuli iz vertikalne osi. Od visokih temperatura u požaru bili su većim dijelom oštećeni oltari na sjevernom i južnom zidu crkvenog broda, dok je glavni oltar svetišta u cijelosti bio uništen.335 Razgledavajući opustjeli i gotovo napušten grad Obrovac, pri- likom prijelaza preko mosta na Zrmanji radi posjeta Kulturnom domu i kinu, pod puščanim mecima nepoznatih snajpera, udisali smo svjež riječni zrak koji je strujao između nedalekih stijena

333 Vesna Kusin, Razaranje iz mržnje, Vjesnik (Danica), 19.08.1995, 21. 334 Doroteja Jendrić, Minirane plitvičke kaskade?, Večernji list, 16.08.1995, 7. 335 Miljenko Domjan, Obnova graditeljske baštine na području djelovanja Konzervatrorskog odjela u Zadru, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvat- ske, 24-25/1998-1999., Zagreb, 161.

205 Vesna Girardi – Jurkić i napuštenog grada riječnom udolinom, te se osvježili pršutom i vinom u maloj improviziranoj gostionici na obali rijeke. Prvi put u životu jela sam pršut rezan bajonetom i pila crno vino iz staklenih boca vađenih iz Zrmanje. Bio je to groteskan melem za dušu nakon uviđaja uništenih objekata kulturne baštine i zapuštenih prirodnih ambijenata. U nastavku puta zaustavili smo se pred pravoslavnom crkvom koja je bila u stanju kao da je upravo završila misa. Otvorena vrata vodila su nas do klupa i košarice obložene čipkom u kojoj se nalazio krajinski papirnati novac. U parku ispred crkve i u dvorištu još je uvijek putem gumene cijevi zalijevano cvijeće, a sakralni mir svetišta remetio je samo lagani povjetarac i poneki cvrkut ptice na grani. Dojmovi su bili pomiješani s tugom i bije- som. Za novine sam tada rekla: Na tom području slika je tako užasna. Sve katoličke crkve su srušene, a sve pravoslavne stoje na svojim mjestima. U njima je sve kao da je sada završena misa. U svim mjestima antitetično njima, zgarišta su i ruševine kato- ličkih crkava. To dakle nije slučaj. To je pojava. To je očit dokaz jednog totalnog etnocida, a ne samo kulturocida. Uništavanjem sakralnih objekata, izvršen je indirektan etnocid, jer je etnosu koji je tu bio, oduzeta mogućnost memorije na svoje porijeklo i državnost, koje treba sačuvati za budućnost. Mislim da je to bila dobro smišljena strategija…336 Uništavanje hrvatskih područja sustavno je provođeno, tako da su neka mjesta, crkve i groblja, nakon dugotrajnog razaranja bombardiranjem i artiljerijskim granatama, po osvajanju zapaljena, minirana i naposljetku tenkovima i buldožerima fizički izbrisana s lica zemlje. Svjesno i sustavno Nastojalo se u pravom smislu riječi „Zamesti svaki trag“ hrvatskom postojanju, trajanju i djelovanju na ovim pro- storima ...337

336 Vesna Kusin, Razaranje iz mržnje, Vjesnik (Danica), 19.08.1995., 20. 337 Radovan Ivančević, Namjerno uništavanje hrvatske kulturne baštine tijekom srpsko-crnogorske agresije 1991.-1995., Ranjena crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1996., 88-89.

206 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

Prilikom posjeta K a r i n u i miniranom Franjevačkom samo- stanu s crkvom Gospe od Anđela sagrađenom u prvoj polovici 15. stoljeća, zastali smo potreseni ljudskim razornim činima 1993. godine. Crkva uzdužnog tlorisa, prekrivena gotičkim slomljenim svodom i pravokutnim svetištem uz samostanskim zdanjem među ruševinama gotovo nije bila prepoznatljiva. Prozori, gotičke monofore, iako zazidane, zamjećivale su se u južnom zidu. Znali smo da su crkva i samostan u 16. stoljeću bili zapaljeni i dijelom porušeni te da je sakralni kompleks odla- skom Turaka, krajem 17. stoljeća, obnovljen tako da je crkva dobila novu liturgijsku opremu, ali ova namjerna razaranja krajem 20. stoljeća ukazivala su na posve novi barbarski kul- turocid kojemu je teško naći opravdanje na našim područjima. Povišena samostanska krila urušila su se u skladan klaustar s nadvišenom platformom cisterne i zatrpali su bunarsku krunu u njezinom središtu. Pitali smo se je li moguće da ljudski rod na ovako drastičan način uništi remek djelo spomeničke baštine toga područja rušenjem elemenata svih faza gradnje od roma- nike i gotike preko renesanse i baroka do novijih restauratorskih zahvata historicizma 19. stoljeća. Pitali smo se jesu li uništeni samostanski i crkveni inventari, skromna kulturno-povijesna franjevačka zbirka i značajna knjižnica s nekoliko jedinstvenih inkunabula i antifonarija. Bili smo potreseni činjenicom da je spomenički kompleks organizirano bio drugi puta miniran kao čin osvete nakon vojno-redarstvene operacije „Bljesak“ 1. svibnja 1995. godine. Zatekli smo u pravom smislu ruševinu i prašinu koja se dizala pod toplim vjetrom, a iz ruševnog materi- jala izvirali su slomljeni dijelovi nekog drvenog retabla iz 15. ili 16. stoljeća, te nadgrobne ploče grobova preminulih gvardijana i redovnika.338 Znali smo da su Franjevci iz samostana bili pro- tjerani već u kolovozu 1991. godine i da je tada po prvi puta bilo minirano istočno krilo. Paradoksalno je da je tada spašen tek dio franjevačke biblioteke, koja je odnesena kamionom prije

338 Grupa autora, Stradale katoličke crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 293.

207 Vesna Girardi – Jurkić miniranja, zahvaljujući jednom zadarskom studentu – kustosu srpske nacionalnosti. Danas je on u Srbiji, premda mu se pred- lagao povratak u Hrvatsku. Komisija se penjala po hrpi ruševina ne misleći na opasnost od eksplozivnih sredstava, te sam među razbacanim i uništenim crkvenim inventarom pronašla dio pozlaćenog stupića oltara.339 Drugi slučaj, koji me emocionalno osobno potresao, dogodio se prilikom dolaska u stari centar B e n k o v a c a. Na mje- stu gdje se nekada uzdizala velebna benkovačka župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije sagrađena 1864. godine više nije postojala sakralna građevina ni kao ruševina. Krupnim pijeskom je bio poravnat prostor oko kojega se još uvijek uzdizalo pojedino stablo kao nijemi svjedok totalnog uništenja katoličkog svetišta. Mehanizacijom je bio poravnat teren na kojem je bila crkva, tako da ni arheolozi vjerojatno ne bi mogli pronaći ostatke temeljne arhitekture. Pošteđena je bila zgrada Župnog dvora. Bio je uklonjen svaki trag sakralnog spomenika kulture kao svjedoka razvitka i opstojnosti katoličanstva na tom području, posebno višestoljetna prisutnost katoličkih Hrvata.340 Na tom području smo naišli na zasađen novi park mladih platana, prošetali kroz hlad kolovoške vrućine i popeli se na brežuljak do kaštela u Benkovcu koji je gradila obitelj Benković u 15. stoljeću kao utvrdu četvrtasta tlorisa s dvije okrugle kule na istočnom i zapadnom kraju južnog zida i s četvrtastim visokim donžonom po sredini sjevernoga. Uz istočni zid bila je prigrađena u 18. stoljeću kapela sv. Ante. Znajući da je krajem 1980. godine kaštel bio obnovljen i da je 1991. godine u njegovim prostorijama utemeljena Zavičajna

339 Danas je, poštujući stajalište franjevačke zajednice, zalaganjem Ministar- stva kulture Republike Hrvatske i konzervatora Miljenka Domjana ovaj biser sakralne arhitekture uz samostanske prostore restauriran i ponovno obnovljen prema konzervatorskim načelima uz poštovanje zatečenih povijesnih oblika. Cijeli kompleks je ponovno niknuo iz ruševina i nalazi se u funkciji franjevačke zajednice uz redovito bogosluženje. 340 Grupa autora, Stradale katoličke crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 282.

208 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ... muzejska zbirka, ulaskom u kaštel i muzejske prostorije shvatili smo da je tijekom okupacije bio zapušten i neodržavan, istrunula je drvena galerija, vidikovac, oslonjena uz vrh južnog zida s pristupnim stubištem. U prostorijama zbirke nalazio se razbacan muzejski inventar arheološke, kulturno-povijesne i etnografske građe, dio knjiga na policama i podu, a u jednoj prostoriji naišli smo na više kartonskih kutija s krajiškim novčanicama, četnič- kim značkama i znamenjem. Zaključeno je da se preostali dio muzejske i knjižne građe žurno popiše i evakuira u Zadar do ponovnog uređenja kaštela i muzejskih prostorija, radi postave nove zbirke i nastavka djelatnog rada Zavičajnog muzeja.341 U razgovoru s kolegom Miljenkom Domjanom prisjećala sam se svojih posjeta kao ministrice prosvjete, kulture i športa Repu- blike Hrvatske gradu Zadru i neposrednom zadarskom zaleđu tijekom obrane od 1991. do 1994. godine. Tada sam posjetila Nin, ostali smo na mostu kod gradskih vrata uz rasvjetu punog mjeseca, nedaleko vojnih položaja pobunjenh Srba i jugoslaven- ske armije, jer nismo mogli proći kroz Zadar u hotel „Kolovare“ zbog neprijateljskog granatiranja. Istom pred jutro na osobni rizik – sjećam se – nastavili smo put do Zadra. Ravni kotari i Bukovica, bili su krajevi koji su tijekom Domovinskog rata naj- više stradali. Njihovim razaranjem neprijatelj je sustavno zatirao sve nesrpsko, a napose katoličke bogoslužne građevine, pri čemu nisu bili pošteđeni ni najznačajniji spomenici. Dapače, prilikom prvih obilazaka terena uvjerili smo se da su na najbrutalniji način razarani upravo povijesni biljezi u prostoru koji su svjedočili prisutnost hrvatskog življa. Najgore su stradale sakralne građe- vine koje su u prvim godinama okupacije tih prostora razarane miniranjem, i od kojih je gdjegdje ostalo djelomično sačuvano tek perimetralno ziđe u razini zemlje … samo je nekoliko gra-

341 Prilikom terenske nastave i izleta 2011. g. sa studentima Hrvatskih stu- dija, u razgovoru na Aseriji s ravnateljem Muzeja antičkog stakla u Zadru dr. Ivom Fadićem, saznali smo da se dio muzejske građe nalazi u Arheološkom muzeju u Zadru i da se pokušava identificirati mjesto nalaza.

209 Vesna Girardi – Jurkić

đevina prošlo neoštećeno ili s manjim oštećenjima.342 Tako je barokna jednobrodna crkva sv. Antuna Padovanskog u N a d i n u, sagrađena 1878. godine s elementima provincijalnog baroka i obnovljena 1845. godine, bila zapaljena s inventarom u prvim mjesecima okupacije.343 Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije sagrađena 1405. godine u R o d a l j i c i m a imala je barokni mramorni oltar svojevremeno prenesen iz južnog broda zadarske katedrale, teško oštećena miniranjem i požarom. Ustanovljeno je da je, srećom, barokni oltar ostao sačuvan, osim manjih pomicanja dijelova i rubnih oštećenja ukrasne plastike.344 Dvije minobacačke granate teško su oštetile obiteljsku grobnu kapelu sv. Nikole u P r i s e g u, koju je sagradio 1765. godine Lovre Lemić, mještanin Pristega za sebe i suprugu, te je minirana crkva sv. Frane iz 15/16. stoljeća s dijelom groblja. Crkva sv. Martina u P r i g r a d i, ranokršćanska građevina izduženog pravokutnog broda i trikonkalnog svetišta iz 5. i 6. stoljeća, više puta restau- rirana i obnavljana, u ratnim razaranjima (napose 17.03.1992.) bila je pogođena nekolicinom tenkovskih i topovskih granata, zatim minirana i zapaljena. Zidovi apside bili su probijeni na tri mjesta, potpuno je raznesena polovica sjevernog zida s pro- čeljem koje je srušeno, a krovište zapaljeno.345 Još bi se moglo nabrajati mnogobrojna teška oštećenja katoličkih sakralnih objekata i groblja, objekata koji su stradali prilikom okupacije užeg i šireg zadarskog zaleđa (crkva sv. Marina u Donjoj Lepuri iz 16. st., crkva sv. Ivana u Medviđi iz 15. st., župna crkva Uzne-

342 Miljenko Domjan,Obnova graditeljske baštine na području djelovanja Konzervatrorskog odjela u Zadru, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvat- ske, 24-25/1998-1999, Zagreb, 161. 343 Grupa autora, Stradale katoličke crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 286. 344 Isto, 290.; Vesna Girardi Jurkić, Stanje spomeničke baštine neposredno nakon oslobodilačke akcije «Oluja», Informacijski rat protiv «Oluje», Zagreb 2008, 261. 345 Grupa autora, Stradale katoličke crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 296-297.; Vesna Girardi Jurkić, Stanje spomeničke baštine neposredno nakon oslobodilačke akcije «Oluja», Informacijski rat protiv «Oluje», Zagreb 2008., 262.

210 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ... senja Blažene Djevice Marije u Perušiću građene od 14. do 18. st., starokršćanska crkva sv. Mihovila na groblju u Popovićima, još iz rimskog doba i dr.), ali u sjećanju mi je posebno ostala i ruševina omanje jednobrodne crkve sv. Martina na groblju u L e p u r i n a m a, neposredno uz prometnicu, koja je u i oko sebe na groblju imala antičke i kasnoantičke elemente arhitekture.346 Na našem inspekcijskom putu dalje prema Kninu, gotovo sve katoličke crkve i crkvice bile su srušene, a pravoslavne nedirnute nakon hrvatske vojno-redarstvene oslobodilačke ope- racije. Poneka je još uvijek bila ukrašena svjetlećim lukovima i pravoslavnim križevima, kao da je tek završila svetkovina. Pozicija tih bogomolja, katoličkih i pravoslavnih u gotovo anti- tetičkom položaju nekadašnjeg suživota, zorno je ukazivala na jasnu činjenicu: katolički sakralni objekti bili su rušeni tijekom okupacije, a pravoslavni hramovi ostali su cijeli nakon prolaska hrvatskih redarstveno-vojnih jedinica i gotovo se činilo da su i dalje u sakralnoj funkciji. Uništavanje katoličkih sakralnih obje- kata i crkvenog inventara bio je za vrijeme okupacije ne samo kulturocid već i indirektni etnocid. Etnosu, Hrvatima, koji su na tim područjima živjeli, pokušala se oduzeti mogućnost memorije na njihovo podrijetlo i državnost. To nije bila slučajnost, to je bila dobro smišljena strategija neprijatelja. Nakon dolaska u K n i n, kraljevski Zvonimirov grad te posjete kninskoj tvrđavi s visoko podignutom hrvatskom zasta- vom i Zavičajnoj zbirci bez inventara s morbidnom srpskom navodno avangardnom izložbom nekoliko skulptura i crteža, bila sam zatečena podvojenošću morala i ideologije srpskih separatista koji se iskazivao i u „krajinskoj umjetnosti“. Radilo se o kapeli u kninskoj tvrđavi koja je svojevremeno bila nukleus Muzeja hrvatskih kamenih spomenika fra Luje Maruna. Kapela je u vrijeme okupacije ostala galerijski prostor. Ušavši u gale- riju, komisija je ostala zatečena žičanom skulpturom odsječenih

346 Vesna Girardi Jurkić, Stanje spomeničke baštine neposredno nakon oslo- bodilačke akcije «Oluja», Informacijski rat protiv «Oluje», Zagreb 2008., 262.

211 Vesna Girardi – Jurkić ekstremiteta iz koje šiklja krv. Samo nekoliko metara dalje bio je zloglasni zatvor u koji su bili zatvarani i mučeni hrvatski domoljubi i simpatizeri. U Kninu smo također bili upoznati s građevinskim ostacima Franjevačkog samostana (građenog 1469. godine) i župne crkve sv. Ante Padovanskog u središtu grada, građene u historicistič- kom, neoromaničkom-neogotičkom stilu 19. stoljeća, koja je već početkom okupacije bila zapaljena pri čemu je izgorjelo krovište s unutrašnjim sakralnim inventarom, a glavni i bočni oltari su oštećeni.347 Prilikom posjeta D r n i š u radi utvrđivanja stanja kulturne baštine, nakon razgovora s gradonačelnikom, komisija je najprije posjetila ruševine crkve sv. Ante Padovanskog iz predturskog doba 1483. godine, koja je bila pregrađena kao džamija s kupo- lom i trompama, a u 18. stoljeću preoblikovana u katoličku crkvu. Između 1790. i 1793. godine jugozapadno od crkve bio je podignut visok zvonik. Nakon neprijateljskog zaposjedanja Drniša u Domovinskom ratu, obje su građevine miniranjem zvo- nika 13. lipnja 1992. godine teško oštećene. Prilikom miniranja potpuno su srušeni završni kat zvonika i piramidalni krov, a donji je dio oštećen detonacijom. Ziđe zvonika jednim je dijelom palo na krovište prednjeg dijela crkve načinivši veliki otvor u krovu i oštetivši dio kora i opreme. Usto, crkveni su oltari u vrijeme okupacije bili oštećeni.348 U crkvenom prostoru nalazile su se velike bale razbacane slame, vršena je nužda, uništen je pokretni drveni inventar, propucane su slike triju vrijednih oltara datiranih od 1909. do 1920. godine. U drniškoj katoličkoj crkvi su drvene skulpture svetaca, tirolske umjetničke škole, poslužile kao mete u koje se gađalo kraj improviziranog šanka, jer je dio prostora bio pretvoren u gostionicu. Crkva u Drnišu služila je za smještaj ljudi,

347 Grupa autora, Stradale katoličke crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 252. 348 Tako u: Izvješće o izvršenom uvidu u stanje spomenika kulture na oslo- bođenom prostoru Županije šibenske i u Kninu, od 7. do 9. kolovoza 1995., autora Josipa Ćuzele i Ive Šprljana, Arhiva Konzervatorskog odjela Šibenik.

212 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ... ovaca i koza.349 Isti slučaj zatekla sam također nakon obilaska juž- nog bojišta kao ministrica, u crkvi sv. Nikole Biskupa u Čilipima, gdje su drvenoj Gospi bile iskopane oči i premazane ljudskom krvlju. U Drnišu je katolička crkva bila privremeno pregrađena u manje prostorije, kako bi se u svakoj prostoriji mogla smjestiti po jedna obitelj. Razgovor sa svećenikom ukazivao je na njegovu rezignaciju nastalu ranijim događanjima, ali istovremeno i iskazi- vanjem sreće da su to sada prošla vremena i da će se uskoro prići graditeljskoj i duhovnoj obnovi. Obišli smo i opustošenu muzejsku zgradu iz koje su odneseni svi značajniji muzejski eksponati. Ambivalentan odnos prema Meštroviću, s jedne strane kao jugoslavenskom umjetniku s brojnim djelima u Beogradu i inozemstvu, a hrvatskog roda, rezultirao je odnošenjem njegovih djela u Knin; pronađeno je svega šest skulptura. Međutim, krajinski Srbi su Meštrovićeva umjetnička djela razdvojili od djela hrvatskih autora. To se najbolje vidjelo u O t a v i c a m a, gdje je na mauzoleju obitelji Meštrović (crkva sv. Presvetog Otkupitelja) izgrađenom 1931. godine bila oskvrnjena memorija na velikog kipara i članova njegove obitelji pljačkom memorijalne grobnice.350 Prilikom razgledavanja mauzoleja komisiji se pridružio i sin velikog umjetnika, Mate Meštrović. Podzemlje mauzoleja je bilo otvoreno, drveni sarkofazi razbijeni, kosti pokojnika razbacane, kameni prozori bili su porazbijani, metopni brončani ukrasi vrata odvaljeni i opljačkani, a cjelokupan memorijalni kompleks onečišćen i u okolici miniran. Tu se uočavala patološka mržnja prema memorijalnom brežuljku hrvatskog umjetnika i njegove obitelji, iako je istovremeno u Parizu u Jugoslavenskom kul- turnom centru preko puta središta George Pompidou bila u to

349 Grupa autora, Stradale katoličke crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 243.; Vesna Girardi Jurkić, Stanje spomeničke baštine neposredno nakon oslobodilačke akcije «Oluja», Informa- cijski rat protiv «Oluje», Zagreb 2008., 263- 264. 350 Ivan Ugrin, Raznesene kosti Ivana Meštrovića, Slobodna Dalmacija (Novosti), 9. 08. 1995, 5.

213 Vesna Girardi – Jurkić vrijeme otvorena izložba Meštrovićevih radova. To je bio očit dokaz podvojenosti i dvostrukog morala separatista u Krajini i njihove ideologije. Ono što je bilo bitno za komisijski uviđaj nakon vojne operacije „Oluja“ jest bilo utvrditi istinu, demantirati krajiška izvješća i srediti iscrpnu fotodokumentaciju i dokumentaciju stanja kulturne i prirodne baštine okupiranog područja. Već u tiskanom razgovoru s Vesnom Kusin objavljenom u „Vjesniku“ 19. kolovoza 1995. godine rekla sam: Moramo nastojati i tražiti da se formira multidisciplinarna komisija UNESCO-a koja će obići cijeli taj teren, naravno nakon uklanjanja mina, obaviti uviđaj i dati izvještaj. Tako bismo imali dvije istine, dva izvje- štaja, naš i njihov. Njihova stajalište trebala bi potkrijepiti naš izvještaj. Tada bismo zajednički mogli napraviti projekt obnove, sličan onom izrađenom za Konavle. To je dugoročni zadatak, ali mora biti dobro fundiran. Već tada, neposredno nakon vojne operacije „Oluja” iskazala sam svoju bojazan o stavu država članica UNESCO-a oko spašavanja spomeničke baštine na ranije okupiranom teritoriju. Rekla sam: Naravno, mi moramo biti oni koji želimo spasiti te ostatke i obnoviti ih. Moramo i ostale uvjeriti u nužnost te obnove. Govoreći s pozicije mjesta u UNESCO-u moram reći da oni suosjećaju s nama, prihvaćaju da je agresor Srbija, ali se to bojažljivo govori. Oni ne izjednačavaju žrtvu i agresora, jer se istina zna, ali bježe od toga i najsretniji bi bili da se o tome ne govori. Oni žele Hrvatsku s novim projektima okrenutim buduć- nosti, a ne prošlosti. Svijet će i sada željeti simplifikaciju stvari. A od simplifikacije postoji nešto još gore. Zaboraviti!A to je ono što mi ne možemo. I tu ćemo biti u vječnom raskoraku.351 ***

Danas, kada se Republika Hrvatska optužuje za „prekomjerno granatiranje“, ovaj kratak prilog neposrednih svjedoka: novinara,

351 Vesna Kusin, Razaranje iz mržnje, Vjesnik (Danica), 19.08.1995, 21.

214 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ... ekspertnih stručnjaka i dužnosnika, neposredno nakon oslobo- dilačke akcije „Oluja“, temeljen na objavljenim tekstovima u dnevnom tisku, osobnim zapisima i izvještajima UNESCO-u, Godišnjaku zaštite spomenika kulture Hrvatske, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Uprave za zaštitu kulturne baštine kao i izvješćima nadležnih Regionalnih i Gradskih zavoda za zaštitu spomenika kulture, stvarna su dokumentacija o stanju spomenika i prirodne baštine na ovom užem području djelovanja redarstveno-vojnih hrvatskih oslobodilačkih snaga i ujedno mate- rijalni dokaz nađenog stanja na oslobođenom području. Danas, nakon četrnaest godina od ovih operacija, veliki dio spomeničke baštine je obnovljen sredstvima Republike Hrvatske, lokalne zajednice i katoličke crkve. Plitvice su se razvile u jako turističko središte koje se podiglo kao feniks iz prašine. Na žalost, članovi međunarodne zajednice bili su na terenu, ali nisu dali objektivna svjedočanstva kao ni međunarodnu obećanu pomoć za obnovu baštine. Stručnjaci mogu iznijeti samo statističke podatke o destrukcijama i biti ponosni činjenicom da smo našli vlastite stručne i financijske snage za obnovu. Prema rezultatima izvje- štaja na području Republike Hrvatske oštećeno je 35% ukupnog pravno zaštićenog spomeničkog fonda graditeljske baštine, a oko 6% je – na žalost – u cijelosti nepovratno uništeno.352. Jasno je da pravda ima dva lica!

352 Vlado Ukrainčik-Vladimir Uršić, Ratne štete na spomenicima kulture, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 24-25/1998-1999, Zagreb 1999., 7-55.

215 Vesna Girardi – Jurkić

DODATAK II: Popis uništenih i oštećenih sakralnih spomenika kulture po biskupijama:

I. Dubrovačka biskupija: 1. Župne crkve: potpuno uništeno: 1; teško oštećeno: 9; oštećeno: 19; ukupno: 29 2. Crkve: potpuno uništeno: 4; teško oštećeno: 22; oštećeno: 125; ukupno: 151 3. Kapele: teško oštećeno: 1; oštećeno: 22: ukupno: 23 4. Župne kuće: potpuno uništeno: 6; teško oštećeno: 1; oštećeno: 14; ukupno 31 5. Samostani: teško oštećeno: 3; oštećeno: 25; ukupno 28 6. Groblja: teško oštećeno: 14; oštećeno: 24; ukupno 38.

Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 11; teško oštećeno: 60; oštećeno: 229; ukupno 300. –– Brsečine (župa Trsteno), crkvica sv. Ane –– Dubrovnik (župa Boninovo), crkvica sv. Ilara, 19. st. –– Dubrovnik (župa Boninovo), crkvica sv. Križa i groblje, 19. st. –– Dubrovnik (Gradska župa), zborna crkva sv. Vlaha, 18. st. –– Dubrovnik (Gradska župa), zavjetna crkva sv. Spasa, 16. st. –– Dubrovnik (Gradska župa), crkva Svih Svetih („Domino“), 17. st. –– Dubrovnik (Gradska župa), crkva sv. Josipa, 17. st. –– Dubrovnik (Gradska župa), Dominikanski samostan i crkva sv. Dominika, 13.-14. st. –– Dubrovnik (Gradska župa), crkva Navještenja Blažene Djevice Marije, 16. st. –– Dubrovnik (Gradska župa), samostan Dominikanki Sv. Katarine Sijenske –– Dubrovnik (Gradska župa), crkvica sv. Šimuna i Petra, 11. st. –– Dubrovnik (Gradska župa), katedralna crkva Velike Gospe, 18. st. –– Dubrovnik (Gradska župa), Franjevački samostan „Male Braće“ i crkva sv. Frane, 14. st. –– Dubrovnik (Gradska župa), crkva sv. Ignacija, 18. st.

216 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

–– Dubrovnik (Gradska župa), crkva Preobrazbe Gospodinove („Sigurata“), 11. st. –– Dubrovnik (Gradska župa), crkvica sv. Margarite –– Dubrovnik (Gradska župa), kapelica i biskupska palača –– Dubrovnik (Gradska župa), sjemenište –– Dubrovnik (Gradska župa), crkva sv. Roka –– Dubrovnik (Gradska župa), samostan sestara klarisa sv. Klara –– Dubrovnik (Gradska župa), Benediktinski samostan i crkva sv. Marije od Kaštela, 18. st. –– Dubrovnik (Gradska župa), crkva sv. Luke –– Dubrovnik, Lokrum (Gradska župa), Benediktinska opatija i samostan sv. Marije Lokrumske, 11. st. –– Dubrovnik (župa Pile), župna crkva sv. Andrije Apostola, 9.-16. st. –– Dubrovnik (župa Pile), crkva sv. Presvetoga Srca Isusova, 19. st. –– Dubrovnik (župa Pile), crkvica sv. Ivana Krstitelja, 17. st. –– Dubrovnik (župa Pile), crkva sv. Vinka Paulskoga –– Dubrovnik (župa Pile), crkva sv. Jurja, 16. st. –– Dubrovnik (župa Pile), crkvica sv. Petra, 18. st. –– Dubrovnik (župa Pile), crkva sv. Križa, 18. st. –– Dubrovnik (župa Pile), crkvica sv. Uzašašća Gospodinova i groblje –– Dubrovnik - Bosanka (župa Pile), crkvica Usašašća Gospodinova i groblje, 15./16. st. –– Dubrovnik - Višnjica (župa Pile), Benediktinski samostan i crkva sv. Jakova, 13. st. –– Dubrovnik - Donje Soline (župa Mlini), crkva sv. Nikole, 15. st. –– Dubrovnik - Brašina (župa Mlini), crkvica sv. Luke, 16. st. –– Dubrovnik - Kupari (župa Mlini), crkvica sv. Stjepana i groblje, 13. st. –– Dubrovnik - Mlini (župa Mlini), župna crkva sv. Ilara i groblje, 13. st. –– Dubrovnik - Plat (župa Mlini), crkva Velike Gospe, 16. st. –– Dubrovnik - Srebrno (župa Mlini), crkvica sv. Srca Isusova –– Dubrovnik - Srebrno (župa Mlini), kapelica sv. Nikole, 16. st. –– Dubrovnik (župa Gruž), Dominikanski samostan i crkva sv. Križa, 15. st. –– Dubrovnik (župa Lapad), crkva Gospe od Milosrđa, 13. st. –– Dubrovnik (župa Lapad), crkva i krstionica sv. Mihovila

217 Vesna Girardi – Jurkić

–– Dubrovnik (župa Lapad), samostan Služavki Malog Isusa –– Dubrovnik (župa Lapad), Franjevački samostan i kapelica sv. Josipa –– Dubrovnik (župa Lapad), samostan Kćeri Božje Ljubavi i kapelica („Salvator“) –– Dubrovnik (župa Lapad), Kapucinski samostan Gospe od Milosrđa –– Dubrovnik (župa Lapad), crkvica Presvetog Trojstva –– Dubrovnik - Čelopeci (župa Mandaljena), Dominikanski samostan sv. Vinka Fererskoga, 17. st. –– Dubrovnik - Dubac (župa Mandaljena), crkva Gospe od obrane –– Dubrovnik - Mandeljena (župa Mandaljena), župna crkva sv. Marije Mandalene, 13. st. –– Dubrovnik -Sustjepan (župa Mokošića), crkva sv. Stjepana Prvomučenika i groblje, 15. st. –– Dubrovnik - Mokošica (župa Mokošića), župna crkva sv. Spasa –– Dubrovnik - Postranje (župa Postranje), župna crkva Velike Gospe i groblje –– Dubrovnik (župa Rožat), crkva Velike Gospe, 12. st. –– Dubrovnik - Rožat (župa Rožat), župna crkva Velike Gospe i groblje, 12. i 18. st. –– Dubrovnik - Rožat (župa Rožat), Franjevački samostan i crkva Pohoda Blažene Djevice Marije, 16. st. –– Dubrovnik - Šumet (župa Rožat), crkva Presvetog Trojstva –– Dubrovnik - Komolac (župa Rožat), crkvice sv. Duha i groblje, 16. st. –– Gornji Brgat (župa Brgat), župna crkva sv. Ane i groblje –– Gornji Brgat (župa Brgat), crkvica sv. Ane, 14. st. –– Osojnik (župa Osojnik), crkva sv. Jurja Mučenika i groblje –– Cavtat (župa Cavtat), Franjevački samostan i crkva Gospe Snježne, 15. st. –– Cavtat (župa Cavtat), mauzolej i crkva sv. Roka i sv. Križa –– Čilipi (župa Čilipi), crkva sv. Nikole Biskupa, 19. st. –– Gabrili (župa Čilipi), crkvica sv. Martina, 14. st. –– Gruda (župa Gruda), župni dvor i crkva Presvetoga Trojstva, 19. st. –– Molunat (župa Pločice), crkvica sv. Ivana Krstitelja, 19. st. –– Poljice (župa Pločice), crkvica sv. Ilije

218 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

–– Pridvorje (župa Pridvorje), Franjevački samostan i crkva sv. Vlaha, 15. st. –– Radovčići Gornji (župa Gruda), crkvice sv. Luke –– Stravča (župa Stvarča), župni dvor i crkva sv. Jurja Mučenika, 19. st. –– Vitaljina (župa Vitaljina), župna crkva Uzašašća Gospodinova i groblje –– Vitaljina (župa Vitaljina), crkvica sv. Spasa, 15. st. –– Banići (župa Banići), crkva sv. Marije Magdalene i groblje, 19. st. –– Čepikuće (župa Lisac), crkvica sv. Ilije, 18. st. –– Čepikuće (župa Lisac), crkvica sv. Roka, 17. st. –– Česvinica (župa Ston), crkvica sv. Nikole i groblje –– Kotezi (župa Lisac), crkvica sv. Duha –– Lisac (župa Lisac), crkvica Svih Svetih, 16. st. –– Lisac (župa Lisac), kapela Srca Isusova –– Lisac (župa Lisac), crkva Gospe od Rozarija i groblje, 17. st. –– Trnovica (župa Lisac), crkvica sv. Ivana Krstitelja i groblje –– Podimoć (župa Lisac), crkvica sv. Ane i groblje –– Doli (župa Zaton-Doli), župna crkva sv. Petra i Pavla, 17. st. –– Mali Ston (župa Mali Ston), župna crkva sv. Antuna Opata, 14. st. –– Mali Ston (župa Mali Ston), crkvica sv. Ane i groblje, 18. st. –– Ošlje (župa Ošlje), župna crkva sv. Roka, 13. st. –– Ošlje (župa Ošlje), crkva sv. Petra i Pavla, 16. st. –– Ošlje (župa Ošlje), crkva sv. Nikole, 17. st. –– Stupa (župa Ošlje), crkvica sv. Petra i groblje –– Slano (župa Slano), Franjevački samostan i crkva sv. Jeronima, 14. st. –– Slano (župa Slano), župna crkva sv. Vlaha, 18. st. –– Štedrica (župa Topolo), crkvica Presvetog Trojstva i groblje –– Topolo (župa Topolo), crkva sv. Stjepana, 17.-18. st. –– Topolo (župa Topolo), crkva sv. Luke, 19. st. –– Trnova (župa Banići), crkvica Glavosjeka Sv. Ivana Krstitelja, 18. st.

219 Vesna Girardi – Jurkić

II. Đakovačka i srijemska biskupija: 1. Župne crkve: potpuno uništeno: 5; teško oštećeno: 33; oštećeno: 36; ukupno: 74 2. Crkve: potpuno uništeno: 8; teško oštećeno: 22; oštećeno: 21; ukupno: 51 3. Kapele: potpuno uništeno: 11; teško oštećeno: 17; oštećeno: 11: ukupno: 39 4. Župne kuće: potpuno uništeno: 9; teško oštećeno: 26; oštećeno: 61; ukupno 96 5. Samostani: potpuno uništeno: 3; teško oštećeno: 10; oštećeno: 12; ukupno 25 6. Groblja: potpuno uništeno: 2; teško oštećeno: 4; oštećeno: 4; ukupno 10.

Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 38; teško oštećeno: 112; oštećeno: 145; ukupno 295. –– Batina (župa Batina), župna crkva sv. Valentina Mučenika –– Beli Manastir (župa Bedli Manastir), crkva sv. Martina Biskupa, 18. st. –– Branjina (župa Branjina), crkva Pohođenja Marijina, 19. st. –– Branjin Vrh (župa Branjin Vrh), župna crkva Uzvišenja Sv. Križa, 18. st. –– Draž (župa Draž), crkva sv. Barbare Djevice Mučenice, 19. st. –– Duboševica (župa Duboševica), crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, 18. st. –– Popovac (župa Popovac), crkva sv. Josipa, 18. st. –– Topolje (Župa Topolje), crkva sv. Petra i Pavla –– Topolje (Župa Topolje), crkva sv. Marka, 18. st. –– Klakar (župa Klakar), crkva sv. Jakova Apostola, 19. st. –– Oprisavci (župa Oprisavci), župna crkva Uzvišenja Sv. Križa, 19. st. –– Slavonski Brod, Franjenački samostan i crkva –– Slavonski Brod, crkva sv. Josipa Radnika –– Slavonski Brod, crkva sv. Nikole Tavelića

220 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

–– Baranjsko Petrovo Selo (župa Baranjsko Petrovo selo), crkva sv. Lovre –– Bilje (župa Bilje), crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 18. st. –– Čeminac (župa Čeminac), crkva Presvjetlog srca Isusova –– Darda (župa Darda), crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st. –– Javodnjak (župa Čeminac), crkva sv. Vandelina –– Kneževi Vinogradi (župa Kneževi Vinogradi), crkva sv. Mihovila Arkanđela, 19. st. –– Kozarac (župa Čeminac), crkva sv. Emerika –– Luč (župa Luč), župna crkva sv. Marije Magdalene, 18. st. –– Novi Bezdan (župa Baranjsko Petrovo selo), crkva sv. Mihaela –– Petlovac (župa Petlovac), crkva Našašća Sv. Križa, 18. st. –– Torjanci (župa Torjanci), crkva rođenja Blažene Djevice Marije, 19. st. –– Zmajevac (župa Zmajevac), crkva Našašća Sv. Križa, 18. st. –– Đakovo (župa Đakovo), katedrala sv. Petra –– Đakovo (župa Đakovo), biskupski dvor –– Đakovo (župa Đakovo), samostan Sestara Sv. Križa –– Đakovo (župa Đakovo), bogoslovno sjemenište –– Đakovo (župa Đakovo), memorijalni muzej J. J. Strossmayera –– Koritna (župa Semeljci), crkva sv. Ane –– Mrzović (župa Vrbica), crkva sv. Barbare –– Apševci (župa Lipovac), crkva sv. Ilije Proroka –– Ilok (župa Ilok), župna crkva sv. Ivana Kapistrana, 12. st. –– Lipovac (župa Lipovac), crkva sv. Lovre Mučenika, 19. st. –– Lipovac (župa Lipovac), crkva sv. Luke 19. st. –– Aljmaš (župa Aljmaš), crkva Pohođenja Marijina – „Gospa od Utjehe“, 19. st. –– Aljmaš (župa Aljmaš), samostan i kapela Malih Sestara Isusovih –– Čepin (župa Čepin), župna crkva Kristova Uskrsnuća –– Dalj (župa Dalj), crkva sv. Josipa –– Edrut (župa Dalj), crkva Svih Svetih –– Ernestinovo (župa Ivanovac), crkva Presvetog Trojstva –– Ivanovac (župa Ivanovac), crkva sv. Rozalije Djevice

221 Vesna Girardi – Jurkić

–– Josipovac, kapela sv. Josipa –– Osijek – Gornji Grad, grobljanska crkva sv. Ane –– Osijek – Gornji Grad, crkva sv. Roka, 18. st. –– Osijek – Tvrđa, crkva sv. Mihovila Arkanđela, 18. st. –– Osijek – Tvrđa, Franjevački samostan i crkva sv. Križa –– Osijek – Tvrđa, svetište Presvetog Srca Isusova –– Osijek – Donji Grad, crkva Presvetog Imena Marijina 18. st. –– Osijek, Kapucinski samostan i crkva sv. Jakova, 18. st. –– Osijek, župna crkva sv. Petra i Pavla –– Osijek, grobljanska crkva sv. Križa –– Sarvaš, crkva Rođenja sv. Ivana Krstitelja, 19. st. –– Tenja (župa Tenja), crkva sv. Ane, 19. st. –– Tenjski Antunovac (župa Ivanovac), crkva sv. Antuna Padovanskog, 19. st. –– Berak (župa Berak), crkva Mučeništva sv. Ivana Krstitelja, 19. st. –– Orolik (župa Berak), crkva sv. Luke –– Svinjarevci (župa Berak), crkva sv. Marina Biskupa –– Čakovci (župa Čakovci), crkva sv. Joakima i Ane, 19. st. –– Đeletovci (župa Nijemci), crkva sv. Ivana Kapistrana –– Nijemci (župa Nijemci), crkva sv. Katarine Djevice Mučenice, 15./16. st. –– Podgrađe (župa Nijemci), crkva sv. Šimuna i Jude Tadeja –– Komletinci (župa Komletinci), crkva Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, 19. st. –– Komletinci (župa Komletinci), grobljanska kapela, 19. st. –– Novi Jankovci (župa Novi Jankovci), crkva Svih Svetih, 19. st. –– Privlaka (župa Privlaka), crkva sv. Martina Biskupa, 18. st. –– Slakovci (župa Slakovci), crkva sv. Ane, 18. st. –– Stari Jankovci (župa stari Jankovci), crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije („Velika Gospa“), 18. st. –– Bapska (župa Bapska), grobljanska kapela sv. Marije, 12.-14. st. –– Bapska (župa Bapska), crkva sv. Jurja Mučenika, 18. st. –– Bapska (župa Bapska), kapela („na Pajzošu“) –– Bogdanovci (župa Bogdanovci), crkva Našašća Sv. Križa –– Borovo (župa Borovo), župna crkva Gospe Fatimske

222 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

–– Borovo (župa Borovo), kapela sv. Josipa Radnika –– Borovo – Priljevo (župa Borovo), kapela Gospe od Hrasta –– Ilača (župa Ilača), crkva sv. Jakoba Apostola – Starijeg, 18. st. –– Ilača (župa Ilača), kapela sv. Križa i groblje –– Ilača (župa Ilača), svetište Blažene Djevice Marije na Vodici („Gospa Ilačka“), 19. st. –– Lipovaca (župa Borovo), crkva sv. Ane, 19. st. –– Lovas (župa Lovas), crkva sv. Mihovila Arkanđela, 18. st. –– Opatovac, kapela sv. Rozalije, 19. st. –– Sotin (župa Sotin), zavjetna crkva Martije Pomoćnice –– Šarengrad (župa Šarengrad), samostan sestara Karmelićanki i crkva sv. Petra i Pavla, 17. st. –– Tompojevci (župa Tompojevci), crkva sv. Marije Magdalene, 19. st. –– Tovarnik (župa Tovarnik), crkva sv. Mateja i Bartola, 19. st. –– Tovarnik (župa Tovarnik), grobljanska kapela Uzvišenja sv. Križa –– Vukovar (župa Vukovar), kapela Sv. Roka, 19. st. –– Vukovar (župa Vukovar), Franjevački samostan i crkva sv. Filipa i Jakova, 18. st. –– Vukovar (župa Vukovar), grobna kapela obitelji Eltz i groblje, 19. st. –– Vukovar (župa Vukovar), kapela sv. Križa –– Nard (župa Valpovo), kapela sv. Katarine –– Babina Greda, župna crkva sv. Lovre –– Divoševci (župa Velika Kopanica), crkva sv. Filipa i Jakova –– Jaruga (župa Sikirevci), crkva Uzašašća Isusova –– Kruševica, crkva Rođenja Blažene Djevice Marije –– Antin (župa Tordinci), crkva sv. Antina Padovanskog –– Čelije (župa Tordinci), crkva Srca Isusova –– Korođ (župa Tordinci), crkva Uzašašća Kristova –– Tordinci (župa Tordinci), crkva Presvetog Trojstva, 18. st. –– Cerić (župa Nuštar), kapela sv. Katarine –– Cerić (župa Nuštar), filijalna crkva

223 Vesna Girardi – Jurkić

–– Marinci (župa Nuštar), crkva Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije –– Nuštar (župa Nuštar), crkva Duha Svetoga, 19. st. –– Jarmina (župa Jarmina), crkva sv. Vendelina Opata, 19. st. –– Vinkovci, crkva sv. Euzebija i Pollona, 18. st. –– Vinkovci, crkva sv. Ilije - „Meraja“, 15. st. –– Vinkovci, grobljanska kapelica i groblje –– Vinkovci, kapelica Sestara Služavki Malog Isusa –– Vinkovci, crkva sv. Nikole Biskupa –– Vinkovci, crkva sv. Josipa –– Vinkovci, samostan Franjevaca konventualaca i crkva Bezgrešnog Začeća Marijina –– Vinkovci, crkva sv. Vinka Pollottia –– Vinkovci, crkva sv. Ćirila i Metoda –– Rajevo Selo (župa Rajevo Selo), crkva sv. Ilije Proroka, 19. st.

III. Riječko – senjska nadbiskupija: 1. Župne crkve: potpuno uništeno: 9; teško oštećeno: 12; oštećeno: 3; ukupno: 24 2. Crkve: potpuno uništeno: 5; teško oštećeno: 2; oštećeno: 4; ukupno: 11 3. Kapele: potpuno uništeno: 5; teško oštećeno: 5; oštećeno: 8: ukupno: 18 4. Župne kuće: potpuno uništeno: 6; teško oštećeno: 8; oštećeno: 7; ukupno 21 5. Groblja: potpuno uništeno: 1; teško oštećeno: 3; oštećeno: 1; ukupno 5.

Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 26; teško oštećeno: 30; oštećeno: 23; ukupno 79. –– Bilaj (župa Bilaj), crkva sv. Jakova Apostola, 19. st. –– Gračac (župa Gračac), župna crkva sv. Jurja Mučenika, 18. st. –– Gospić (župa Gospić), župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije, 18. st.

224 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

–– Lički Novi (župa Lički Novi), župna crkva sv. Antuna Padovanskog, 17. st. –– Lički Osik (župa Lički Osik), crkva sv. Josipa, 19. st. –– Lički Ribnik (župa Lički Ribnik), župna crkva sv. Apostola Petra i Pavla, 19. st. –– Lovinac (župa Lovinac), župna crkva sv. Mihovila Arkanđela, 18. st. –– Lovinac (župa Lovinac), kapelica Gospe Lurdske –– Lovinac - Cvituša (župa Lovinac), crkvica sv. Antuna Padovanskog, 19. st. –– Perušić (župa Perušić), crkva sv. Roka –– Perušić (župa Perušić), župna crkva Uzvišenja Sv. Križa, 17. st. –– Podlapača (župa Podlapača), župna crkva sv. Jurja Mučenika, 18. st. –– Ričice (župa Ričice), župna crkva sv. Marije Magdalene, 18. st. –– Sveti Rok (župa Sv. Roka), župna crkva sv. Roka, 18. st. –– Sveti Rok (župa Sv. Roka), kapelica Gospe Lurdske –– Trnovac (župa Trnovac), župna crkva sv. Nikole Blaženoga, 19. st. –– Vranik (župa Lovinac), crkvica sv. Franje Asirškoga, 19. st. Cerovnik (župa Cerovnik), crkvica Presvetog Srca Isusova –– Plaški (župa Plaški), župna crkva sv. Ane, 19. st. –– Saborsko (župa Saborsko), crkva sv. Ivana Nepomuka –– Saborsko (župa Saborsko), grobljanska kapela sv. Marije od Rožarija, 19. st. –– Brlog (župa Brlog), župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije, 19. st. –– Čanak (župa Čanak), župna crkva Blažene Djevice Marije od Sv. Krunice, 18. st. –– Otočac (župa Otočac), župna crkva Presvetog Trojstva –– Prozor (župa Prozor), župna crkva Uzvišenja Sv. Križa, 18. st. –– Ramljani (župa Ramljani), župna crkva sv. Mihovila Arkanđela, 18. st. –– Švica (župa Švica), župna crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st. –– Sinac župa Sinac), župna crkva sv. Ilije, 18. st.

225 Vesna Girardi – Jurkić

–– Cetingrad (župa Cetingrad), crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, 19. st. –– Cvitković (župa Cvitković), crkva sv. Nikole Blaženoga, 14. st. –– Cvitković (župa Cvitković), crkvica sv. Valentina, 18. st. –– Dražnik Grad (župa Dražnik Grad), župna crkva sv. Antuna Padovanskog, 19. st. –– Gornji Lađevac (župa Lađevac), župna crkva sv. Jurja Mučenika, 18. st. –– Gornji Lađevac (župa Lađevac), kapela Marke Božje Kraljice Svijeta –– Hrvatski Blagaj (župa Hrvatski Blagaj), župna crkva sv. Duha, 19. st. –– Pavlovac (župa Hrvatski Blagaj), kapelica sv. Ane –– Prijeboj (župa Korenica), crkva sv. Jurja, 19. st. –– Rakovica (župa Rakovica), župna crkva sv. Jelene Križarice, 19. st. –– Slunj (župa Slunj), crkva Presvetog Trojstva, 18. st. –– Slunj (župa Slunj), kapelica sv. Magdalene i groblje –– Smoljanac (župa Drežnik Grad), drvena kapela sv. Ivana Krstitelja i groblje, 18. st. –– Vaganac (župa Vaganac), župna crkva Uzvišenja sv. Križa –– Zavalje (župa Zavalje), župna crkva sv. Franje Asirškoga, 18. st. –– Zavalje (župa Zavalje), crkvica sv. Križa –– Veliki Skočaj (župa Zavalje), crkva Blažene Djevice Marije Lurdske.

IV. Splitsko - makarska nadbiskupija: 1. Župne crkve: potpuno uništeno: 1; oštećeno: 4; ukupno: 5 2. Crkve: teško oštećeno: 3; oštećeno: 1; ukupno: 4.

Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 1; teško oštećeno: 3; oštećeno: 3; ukupno 9. –– Cetina / Vrlika (župa Vrlika), starohrvatska crkva sv. Spasa, 9. st.

226 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

–– Ježević (župa Vrlika), nova crkva sv. Spasa –– Maovice (župa Vrlika), crkva sv. Jure –– Vrlika (župa Vrlika), župna crkva Gospe od Rožarije, 19. st. –– Maljkovo (župa Potravlje), crkva sv. Josipa –– Zasiok (župa Zasiok), župna crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st.

V. Šibenska biskupija: 1. Župne crkve: potpuno uništeno: 8; teško oštećeno: 8; oštećeno: 4; ukupno: 20 2. Crkve: potpuno uništeno: 19; teško oštećeno: 15; oštećeno: 19; ukupno: 53 3. Kapele: potpuno uništeno: 6; teško oštećeno: 1; oštećeno: 1: ukupno: 8 4. Župne kuće: potpuno uništeno: 5; teško oštećeno: 6; oštećeno: 8; ukupno 19 5. Samostani: teško oštećeno: 4; oštećeno: 3; ukupno 7 6. Groblja: teško oštećeno: 10; oštećeno: 8; ukupno 18.

Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 38; teško oštećeno: 44; oštećeno: 43; ukupno 125. –– Badanj (župa Drniš), crkva sv. Ivana Krstitelja, 14. st. –– Drinovci (župa Miljevci), crkva Presvetoga Imena Isusova, 18. st. –– Širitovci (župa Miljevci), crkva sv. Petra i Pavla, 19. st. –– Drniš (župa Drniš), župna crkva Gospe od Rožarija, 19. st. –– Drniš (župa Drniš), crkva sv. Ante Padovanskoga, 14. st. –– Kričke (župa Drniš), crkva Kraljice Marije –– Lišnjak (župa Drniš), crkva sv. Ilije Proroka, 14. st. –– Sedramić (župa Drniš), crkva Presvetog Trojstva, 18. st. –– Trbounje (župa Drniš), crkva sv. Franje –– Žitnić (župa Drniš), crkvica sv. Jure, 15. st. –– Gradac (župa Gradac), župna crkva Rođenja Marijina («Mala Gospa»), 18. st. –– Kadina Glavica (župa Kadina Glavica), župna crkva sv. Josipa

227 Vesna Girardi – Jurkić

–– Parčić (župa Kadina Glavica), crkva sv. Ivana Krstitelja –– Kljake (župa Kljaci), župna crkva sv. Ilije Proroka, 19. st. –– Konjevrate (župa Konjevrate), župna crkva sv. Ivana Krstitelja, 19. st. –– Otavice (župa Gradac), crkva Presvetog Otkupitelja (mauzolej obitelji Meštrović) –– Pakovo Selo (župa Mirlović Zagora), crkva sv. Franje Asiškoga –– Pokrovnik (župa Mirlović Zagora), crkva sv. Mihovila –– Suverić (župa Siverić), crkva sv. Petra Apostola, 19. st. –– Siverić – Promina (župa Siverić), kapela sv. Nediljice –– Čitluk (župa Promina), kapela sv. Roka, 19. st. –– Lukar (župa Promina), crkva Porođenja Marijina („Gospa Čatrnjska“) –– Mratovo (župa Promina), crkva sv. Martina, 19. st. –– Oklaj (župa Promina), župna crkva Mihovila Arkanđela, 18. st. –– Razvođe (župa Promina), crkva Svih Svetih, 19. st. –– Kijevo (župa Kijevo), župna vrkva sv. Mihovila Arkanđela –– Kijevo (župa Kijevo), kapela sv. Katarine –– Uništa (župa Kijevo), crkva sv. Josipa –– Uništa (župa Kijevo), kapela sv. Katarine –– Biskupija (župa Knin), spomen crkva sv. Marija („Naša Gospa“) –– Knin (župa Knin), Franjevački samostan i župna crkva sv. Ante Padovanskoga, 15.-18. st. –– Zverinac – Kosovo (župa Knin), crkva sv. Ane, 18 st. –– Vrpolje (župa Vrpolje), župna crkva sv. Jakova, 18. st. –– Bulić (župa Lišane Ostrovičke), crkva sv. Antona Pustinjaka, 19. st. –– Lišane Ostrovičke (župa Lišane Ostrovičke), crkva sv. Nikole Tavelića –– Lišane Ostrovičke (župa Lišane Ostrovičke), stara crkva sv. Jeronima. 18. st. –– Lišane Ostrovičke (župa Lišane Ostrovičke), kapela Blažene Djevice Marije –– Lišane Ostrovičke (župa Lišane Ostrovičke), kapela sv. Ante

228 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

–– Ostrovica (župa Lišane Ostrovičke), crkva sv. Ante Padovanskoga, 18. st. –– Vukšić (župa Lišane Ostrovičke), župna crkva sv. Mihovila Arhanđela, 17. st. –– Vukšić (župa Lišane Ostrovičke), stara crkva sv. Kate, 17. st. –– Vukšić (župa Lišane Ostrovičke), crkva sv. Marka –– Čista Velika (župa Čista Velika), župna crkva sv. Ane –– Gaćeleze (župa Čista Velika), crkva sv. Ante –– Dragišići (župa Čista Velika), crkva sv. Jure –– Morpolača (župa Čista Velika), crkva sv. Petra, 15. st. –– Dubravice (župa Dubravice), crkva Gospe Fatimske –– Dubravice (župa Dubravice), župna crkva sv. Kate, 15. st. –– Dubravice -Čulišić (župa Dubravice), kapela sv. Ante –– Pirimatovci (župa Pirimatovci), crkva Gospe od Milosti –– Krkovići (župa Piramatovci), crkva Svih Svetih, 15. st. –– Sonkovići (župa Pirimatovci), crkva sv. Marka, 15. st. –– Vaćani (župa Pirimatovci), crkva sv. Antona Padovanskoga –– Ždrapanj (župa Pirimatovci), crkva sv. Bartula, 15. st. –– Plastovo (župa Dubravice), crkva sv. Nikole Putnika, 14. st. –– Prispo (župa Dubravice), kapela sv. Roka –– Rupe (župa Rupe), crkva sv. Antuna Padovanskoga, 18. st. –– Rupe (župa Rupe), crkva sv. Jure Mučenika, 15. st. –– Skradin (župa Skradin), katedrala Rođenja Blažene Djevice Marije –– Skradin (župa Skradin), crkva sv. Jeronima –– Stankovci (župa Stankovci), župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, 19. st. –– Stankovci (župa Stankovci), crkva rođenja Blažene Djevice Marije, 19. st. –– Velim (župa Stankovci), crkva sv. Ante –– Srima – Srimsko Polje (župa Grad Šibenik), crkva Gospe Srimske, 11. st. –– Šibenik (župa Grad Šibenik), katedralna crkva sv. Jakova Apostola –– Šibenik (župa Grad Šibenik), crkva sv. Ane, 17. st.

229 Vesna Girardi – Jurkić

–– Šibenik (župa Grad Šibenik), crkva sv. Ivana –– Šibenik (župa Grad Šibenik), Franjevački samostan i crkva sv. Frane, 14. st. –– Šibenik (župa Grad Šibenik), sjemenišna crkva sv. Martina –– Šibenik (župa Grad Šibenik), samostan Sestara Franjevki Od Bezgrešne i kapela Gospe od Zdravlja –– Šibenik (župa Grad Šibenik), crkva sv. Lovre –– Šibenik - Razor (župa Grad Šibenik), crkva sv. Vida, 11. st. –– Šibenik – Donje Polje (župa Grad Šibenik), crkva Gospe od Griblja, 14.-15.st. –– Vodice – Okit (župa Vodice), zavjetna crkva Gospe od Karmela.

VI. Zadarska nadbiskupija: 1. Župne crkve: potpuno uništeno: 18; teško oštećeno: 16; oštećeno: 5; ukupno: 39 2. Crkve: potpuno uništeno: 4; teško oštećeno: 2; oštećeno: 3; ukupno: 9 3. Kapele: potpuno uništeno: 8; teško oštećeno: 7; oštećeno: 6: ukupno: 21 4. Župne kuće: potpuno uništeno: 14; teško oštećeno: 13; oštećeno: 12; ukupno 39 5. Samostani: teško oštećeno: 1; oštećeno: 5; ukupno 6.

Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 45; teško oštećeno: 38; oštećeno: 31; ukupno 114. –– Benkovac (župa Benkovac), župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije, 19. st. –– Bruška (župa Bruška), župna crkva sv. Nikole Putnika –– Donji Lepuri (župa Perušić), crkva sv. Martina, 14. st. –– Lisičići (župa Perušić), župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije („Male Gospe“), –– Ervenik (župa Ervenik), župna crkva sv. Mihovila Arkanđela –– Kistanje, crkva Prikazanja Blažene Djevice Marije

230 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

–– Korlat (župa Korlat), župna crkva Uzneselja Blažene Djevice Marije („Velika Gospa“ ili „Runjevica“), 11. st. –– Korlat (župa Korlat), crkva sv. Jeronima, 10. st. –– Kula Altagića – Bojište (župa Korlat), crkva sv. Petra, 11. st. –– Medviđa (župa Medviđa), crkva sv. Ivana, 15. st. –– Medviđa (župa Medviđa), župna crkva Prikazanja Blažene Djevice Marije –– Nadin (župa Nadin), župna crkva sv. Antuna Padovanskoga, 19. st. –– Nunić, crkva sv. Antuna Padovanskoga, 14. st. –– Perušić (župa Perušić), crkvica sv. Jurja, 19. st. –– Perušić (župa Perušić), župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, 14.-18. st. –– Podgrađe (župa Perušić), crkva sv. Duha, 15. st. –– Popovići – Čirjak (župa Popovići), župna crkva sv. Ante Padovanskoga, 18. st. –– Popovići (župa Popovići), crkva sv. Mihovila na groblju, 8. st. –– Pristeg (župa Pristeg), župna crkva Prikazanja Blažene Djevice Marije („Gospe od zdravlja“), 19. st. –– Pristeg (župa Pristeg), crkva sv. Nikole, 17. st. –– Pristeg (župa Pristeg), crkva sv. Frane, 15.-18. st. –– Rodaljice (župa Rodaljice), župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije („Velike Gospe“), 15. st. –– Polača (župa Polača), stara župna crkva sv. Kuzme i Damjana, 19. st. –– Polača (župa Polača), župna crkva sv. Kuzme i Damjana –– Kosa (župa Kosa), župna crkva sv. Ivana Krstitelja –– Tinj (župa Tinj), stara župna crkva sv. Ivana Krstitelja, 19. st. –– Tinj (župa Tinj), župna crkva sv. Paškvala –– Donji Karin (župa Kruševo), Franjevački samostan i crkva Gospe od Anđela, 15. st. –– Jasenice (župa Jasenice), župna crkva sv. Jeronima, 19. st. –– Podprag (župa Jasenice), crkva sv. Franje Asiškoga (na Velebitu) –– Kruševo (župa Kruševo), župna crkva sv. Jurja Mučenika, 19. st.

231 Vesna Girardi – Jurkić

–– Kruševo – Ribnica (župa Kruševo), crkva sv. Kuzme i Damjana, 13. st. –– Obrovac (župa Obrovac), župna crkva sv. Josipa, 16.-17. st. –– Podgradina (župa Podgradina), župna crkva sv. Duha –– Posedarje (župa Posedarje), župna crkva sv. Marije –– Pridraga (župa Pridraga), župna crkva Gospe od Ružarija –– Pridraga (župa Pridraga), stara župna crkva sv. Martina, 5.-6. st. –– Smilčić (župa Smilčić), župna crkva Blažene Djevice Marije od Zdravlja, 19. st. –– Islam Latinski (župa Islam Latinski), župna crkva sv. Nikole Blaženog, 18. st. –– Slivnica (župa Slivnica), župna crkva sv. Kuzme i Damjana –– Bokanjac (župa Bokanjac), župna crkva sv. Šimuna i Tadeja –– Babindub/Dračevac zadarski (župa Dračevac), župna crkva Usnesenja Blažene Djevice Marije, 16. st. –– Crno (župa Crno), župna crkva sv. Nikole Blaženoga, 16. st. –– Sukošan (župa Sukošan, crkva sv. Martina na brdu) –– Zadar – Ploče (župa Ploče), župna crkva sv. Petra –– Zadar – Stanovi (župa Stanovi), župna crkva Kraljive Marije –– Zadar (katedralna župa), sjemenište Zmajević –– Zadar (katedralna župa), katedralna crkva sv. Stošije –– Zadar (katedralna župa), crkva sv. Krševana, 12. st. –– Zadar, samostan časnih sestara Milosrdnica Sv. Vinka Paulinskoga –– Zadar, samostan sv. Marije –– Zadar, župna crkva sv. Šime –– Zadar, župna crkva sv. Ivana, –– Zadar - Plovanija (župa Plovanija), župna crkva sv. Josipa –– Briševo (župa Briševo), župna crkva Gospe od Ružarija –– Debeljak (župa Debeljak), župna crkva Marijina Uznesenja –– Debeljak (župa Debeljak), stara župna crkva sv. Martina, 14. st. –– Murvica (župa Murvica), župna crkva Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, 19. st. –– Galovac (župa Galovac), župna crkva sv. Mihovila Arkanđela, 19 st.

232 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

–– Rupalj, grobljanska kapela –– Suhovare (župa Suhovare), crkva sv. Antuna Padovanskoga, 13. st. –– Suhovare (župa Suhovare), župna crkva Gospe od Zdravlja –– Škabrnje (župa Škabrnje), župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije –– Škabrnje (župa Škabrnje), stara župna crkva sv. Marije („u Ambaru“), 9.-17. st. –– Škabrnje (župa Škabrnje), crkva sv. Luke, 15. st. –– Zemunik Donji (župa Zemunik Donji), župna crkva Kraljice Mira –– Zemunik Donji (župa Zemunik Donji), stara župna crkva sv. Katarine Djevice Mučenice, 12. st. –– Zemunik Gornji (župa Zemunik Donji), crkva sv. Josipa Radnika.

VII. Zagrebačka nadbiskupija: 1. Župne crkve: potpuno uništeno: 23; teško oštećeno: 22; oštećeno: 30; ukupno: 75 2. Crkve: potpuno uništeno: 11; teško oštećeno: 4; oštećeno: 12; ukupno: 27 3. Kapele: potpuno uništeno: 58; teško oštećeno: 48; oštećeno: 39: ukupno: 145 4. Župne kuće: potpuno uništeno: 24; teško oštećeno: 21; oštećeno: 33; ukupno 78 5. Samostani: potpuno uništeno: 3; teško oštećeno: 7; oštećeno:4; ukupno 14 6. Groblja: potpuno uništeno: 12; teško oštećeno: 11; oštećeno: 6; ukupno 29.

Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 131; teško oštećeno: 113; oštećeno: 124; ukupno 368. –– Baćin (župa Hrvatska Dubica), kapela Svih Svetih

233 Vesna Girardi – Jurkić

–– Divuša (župa Divuša), župne crkva sv. Katarine Djevice Mučenice, 17. st. –– Dvor (župa Divuša), kašela sv. Petra i Pavla, 19. st. –– Struga Banska (župa Divuša), kapela sv. Ivana, 18. st. –– Cerovljani (župa Hrvatska Dubica), kapela sv. Petra i Pavla –– Donjani (župa Hrvatska Dubica), kapela Presvetoga Srca Isusova –– Gvozdansko (župa Gvozdansko), župna crkva sv. Filipa i Jakova, 18. st. –– Hrvatska Dubica (župa Hrvatska Dubica), župna crkva Presvetoga Trojstva, 18. st. –– Hrvatska Dubica (župa Hrvatska Dubica), kapela Blažene Djevice Marije, 19. st. –– Hrvatska Kostajnica (župa Hrvatska Kostajnica), kapela sv. Ane, 18. st. –– Hrvatska Kostajnica (župa Hrvatska Kostajnica), samostan i crkva sv. Antuna Padovanskoga, 18 st. –– Hrvatska Kostajnica (župa Hrvatska Kostajnica), župna crkva sv. Nikole Blaženoga, 18. st. –– Hrvatska Kostajnica (župa Hrvatska Kostajnica), kapela sv. Roka, 18. st. –– Kostajnički Majur (župa Hrvatska Kostajnica), kapela sv. Mihovila –– Mračaj (župa Hrvatska Kostajnica) kapela Glavosjek Sv. Ivana Krstitelja –– Timarci (župa Hrvatska Kostajnica), kapela Uzašašća Gospodinova –– Utolica (župa Hrvatska Kostajnica), kapela sv. Ilije –– Jasenovac (župa Jasenovac), župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Nikole Blaženoga, 18. st. –– Košutarice (župa Jasenovac), kapela sv. Petra i Pavla –– Tanac (župa Jasenovac), kapela sv. Ilije –– Uštica (župa Jasenovac), kapela sv. Jurja –– Višnjica Ustička (župa Jasenovac), kapela sv. Florijana –– Lonja (župa Lonja), župna crkva Svetoga Duha, 19. st.

234 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

–– Sunja (župa Sunja), župna crkva sv. Marije Magdalene, 19. st. –– Sunja (župa Sunja), grobljanska kapela –– Staza (župa Sunja), kapela sv. Martina, 19. st. –– Velika Barna (župa Grubišno Polje), crkva sv. Antuna –– Donja Budičina (župa Hrastovica), kapela Majke Božje Zaštitnice, 19. st. –– Donja Budičina (župa Hrastovica), kapela Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, 18. st. –– Donji Viduševac (župa Viduševac), kapela Srca Isusova –– Dvorište (župa Viduševac), kapela sv. Antuna Padovanskoga, 18. st. –– Glina (župa Glina), župna crkva sv. Ivana Nepomuka, 19. st. –– Glina – Jukinac (župa Glina), kapela sv. Križa. 19. st. –– Novo Selo Glinsko (župa Glina), kapela sv. Blaža –– Prekopa (župa Glina), mala kapela –– Skela (župa Glina), kapela sv. Nikole Biskupa, 18. st. –– Gora (župa Gora), kapela sv. Ivana i Pavla, 18. st. –– Gora (župa Gora), župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, 17. st. –– Strašnik (župa Gora), kapela sv. Šimuna i Jude Tadeja, 19. st. –– Hrastovica (župa Hrastovica), župna crkva sv. Bartola Apostola, 19. st. –– Gornji Viduševac (župa Viduševac), župna crkva sv. Franje Ksaverskoga, 19. st. –– Hrvatski Čuntić (župa Čuntić), samostan i crkva sv. Antuna Padovanskoga, 17. st. –– Pecki (župa Čuntić), kapela Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja, 18. st. –– Joševica (župa Glina), kapela Majke Božje Lurdske –– Križ Hrastovački (župa Hrastovica), kapela sv. Križa –– Mala Solina (župa Mala Solina), župna crkva Ranjenog Isusa, 19. st. –– Mađeri (župa Mala Solina), kapela Majke Božje Lurdske –– Maja (župa Maja), župna crkva sv. Ilije Proroka, 19. st.

235 Vesna Girardi – Jurkić

–– Topusko (župa Topusko), župna crkva sv. Marije od Pohoda, 19. st. –– Velika Vranovina (župa Topusko), kapela Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije –– Taborište (župa Hrastovica), kapela Majke Božje od sedam žalosti, 19. st. –– Taborište (župa Hrastovica), kapela sv. Petra, 18. st. –– Karlovac (župa Presvetog Trojstva), Franjevački samostan i crkva Presvetog Trojstva, 16. st. –– Karlovac – Dubovac (župa Dubovac), crkva Gospe Snježne –– Karlovac – Kamensko (župa Kamensko), Pavlinski samostan i crkva Majke Božje Snježne, 15. st –– Karlovac, Mala Švarča – Logorište (župa Kamensko), crkva sv. Doroteje, 17. st. –– Rečica (župa Rečica), kapela sv. Josipa –– Rečica (župa Rečica), župna crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st. –– Rečica Donja (župa Rečica), kapela sv. Nikole –– Banski Kovačevac (župa Skakavac), kapela sv. Petra –– Skakavac (župa Skakavac), župna crkva sv. Roka Isposnika, 19. st. –– Skakavac (župa Skakavac), kapela poklonac sv. Nikole –– Belaj (župa Barilovićki Leskovac), kapela sv. Ane –– Cerovac Barilovićki (župa Barilovićki Leskovac), župna crkva Presvetoga Trojstva, 19. st. –– Gornji Velemerić – Martinščak (župa Ladvenjak), kapela sv. Martina, 10. st. –– Ladvenjak – Velemerić (župa Ladvenjak), župna crkva sv. Vida Mučenika, 18. st. –– Vukmanić (župa Vukmanić), župna crkva sv. Antuna Padovanskoga, 18. st. –– Knez Gorica (župa Vukmanić), kapela sv. Ane –– Lučica (župa Barilovićki Cerovac), kapela sv. Luke –– Šćulac (župa Barilovićki Cerovac), kapela sv. Ane –– Četekovac (župa Nova Bukovica), kapela sv. Nikole Tavelića

236 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

–– Našice (župa Našice), Franjevački samostan i crkva sv. Antuna Padovanskoga, 14. st. –– Martin (župa Našice), kapela sv. Martina, 13. st. –– Borovac (župa Gornji Rajić), kapela sv. Martina –– Jazavica (župa Gornji Rajić), kapela sv. Roka –– Rajić (župa Gornji Rajić), župna crkva sv. Tome Apostola, 18. st. –– Voćarica (župa Gornji Rajić), kapela Svih Svetih –– Cernik (župa Cernik), Franjevački samostan i crkva sv. Petra Apostola, 18. st. –– Šagovina Cernička (župa Cernik), kapela sv. Luke –– Dolina (župa Mačkovac), kapela sv. Marka, 18. st. –– Savski Bok (župa Mačkovac), kapela sv. Ane –– Gornja Varoš (župa Stara Gradiška), kapela sv. Ilije –– Donji Varoš (župa Stara Gradiška), kapela sv. Filipa i Jakoba –– Novi Varoš (župa Stara Gradiška), crkva sv. Stjepana Prvomučenika –– Novi Varoš (župa Stara Gradiška), crkva Preobraženja Isusova –– Uskoci (župa Stara Gradiška), župna crkva sv. Mihaela Arkanđela –– Uskoci (župa Stara Gradiška), kapela sv. Roka, –– Gornji Bogićevci (župa Gornji Bogićevci), župna crkva sv. Duha, 19. st. –– Dragalić (župa Gornji Bogićevci), crkva Glavosjek Sv. Ivana Krstitelja, 19. st. –– Gorice (župa Gornji Bogićevci), kapela sv. Vida –– Poljane (župa Gornji Bogićevci), kapela sv. Fabijana i Sebastijana –– Nova Gradiška (župa Nova Gradiška), župna crkva Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, 19. st. –– Nova Gradiška (župa Nova Gradiška), kapela Svih Svetih –– Nova Gradiška (župa Nova Gradiška), crkva sv. Terezije, 18. st. –– Mašić (župa Nova Gradiška), crkva sv. Ilije Proroka, 19. st. –– Mačkovac (župa Maškovac), župna crkva sv. Mateja Apostola i Evanđeliste, 18. st.

237 Vesna Girardi – Jurkić

–– Novska (župa Novska), samostan i kapela Sestara Kćeri Milosrđa –– Novska (župa Novska), kapela sv. Josipa na groblju, 19. st. –– Novska (župa Novska), crkva sv. Luke Evanđeliste –– Stari Grabovac (župa Novska), kapela Uzvišenja sv. Križa –– Okučani (župa Okučani), župna crkva sv. Vida –– Dubočac (župa Dubočac), župna crkva sv. Mihovila Arkanđela, 19. st. –– Slavonski Kobaš (župa Slavonski Kobaš), župna crkva sv. Ivana Krstitelja, 15. st. –– Badljevina (župa Badljevina), župna crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st. –– Bijele Stijene (župa Čaglić), kapela Imena Marijina –– Čaglić (župa Čaglić), crkva sv. Jurja Mučenika, 19. st. –– Brezine (župa Gaj), kapela sv. Andrije Apostola –– Gaj (župa Gaj), župna crkva sv. Katarine Djevice Mučenice, 19. st. –– Lipik (župa Lipik), crkva sv. Franje Asiškog i sv. Josipa Radnika, 18. st. –– Lipik (župa Lipik), samostan časnih sestara sv. Križa –– Dobrovac (župa Lipik), kapela Srca Isusova –– Lipička Subocka (župa Lipik), filijalna crkva –– Đulovac (župa Đulovac), župna crkva sv. Duha, 19. st. –– Gornja Obrijež (župa Gornja Obrijež), kapela –– Pakrac (župa Pakrac), župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, 18. st. –– Pakrac (župa Pakrac), kapela sv. Ivana Nepomuka, 19. st. –– Pakrac (župa Pakrac), kapela sv. Josipa, 19. st. –– Pakrac (župa Pakrac), kapela sv. Vida –– Pakrac (župa Pakrac), samostan časnih sestara sv. Križa –– Filipovac (župa Pakrac), kapela Uzašašća Gospodinova –– Sirač (župa Sirač), župna crkva sv. Marije od Pohoda –– Blatnica Pokupska (župa Šišljević), kapela sv. Duha na groblju –– Lasinja (župa Lasinja), župna crkva sv. Antuna Padovanskoga, 19. st.

238 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

–– Lasinja (župa Lasinja), kapela sv. Florijana –– Lasinja (župa Lasinja), kapela sv. Ivana –– Lasinja (župa Lasinja), kapela Presvetog Trojstva –– Lasinja (župa Lasinja), kapela sv. Elizabete –– Lijevo Sredičko (župa Lasinja), kapela Marijina Pohođenja, 19. st. –– Crna Draga (župa Lasinja), kapela sv. Ane –– Desni Štefanki (župa Lasinja), kapela Presvetoga Srca Isusova i Marijina –– Desni Degoj (župa Bučica Gornja), kjapela sv. Vida –– Donja Kupčina (župa Donja Kupčina), župna crkva sv. Marije Magdalene, 16. st. –– Pokupsko (župa Pokupsko) župna crkva sv. Ladislava Kralja i Uznesenja Blažene Djevice Marije, 18. st. –– Lijevi Štefanki (župa Pokupsko), kapela sv. Jurja. 17. st. –– Podgorje Jamničko (župa Pisarovina Jamnica), kapela sv. Vida, 19. st. –– Šišinec (župa Šišinec), župna crkva sv. Marte Djevice, 18. st. –– Slana (župa Šišinec), kapela sv. Katarine, 19. st. –– Slatina (župa Bučica Gornja), crkva Presvetoga Trojstva –– Trstenica (župa Bučica Gornja), crkva sv. Marije Magdalene –– Šišljavić (župa Šišljavić), župna crkva sv. Josipa, 19. st. –– Brest Pokupski (župa Mala Gorica), kapela sv. Barbare, 17. st. –– Mala Gorica (župa Mala Gorica), župna kuća i crkva sv. Jurja Mučenika, 18. st. –– Mala Gorica (župa Mala Gorica), samostan redovnica Franjevki misionarki –– Vurot (župa Mala Gorica), kapela sv. Fabijana i Sebastijana –– Gornje Komarevo (župa Komarevo), župna crkva sv. Katarine Djevice, 19. st. –– Letovanci (župa Komarevo), kapela sv. Jurja, 18. st. –– Mađari (župa Komarevo), kapela sv. Martina, 19. st. –– Letovanić (župa Žažina), kapela Ranjenog Isusa, 18. st. –– Petrinja (župa Petrinja), župna crkva sv. Lovre Mučenika, 18. st.

239 Vesna Girardi – Jurkić

–– Petrinja (župa Petrinja), samostan časnih sestara Kćeri Božje Ljubavi –– Petrinja (župa Petrinja), crkva sv. Ilije –– Petrinja (župa Petrinja), crkva sv. Katarine, 19. st. –– Petrinja (župa Petrinja), kapela sv. Ivana Nepomuka, 19. st. –– Petrinja (župa Petrinja), kapela Presvetog Trojstva, 19. st. –– Petrinja (župa Petrinja), crkva sv. Roka, 17. st. –– Petrinja (župa Petrinja), kapela sv. Benedikta na groblju, 19. st. –– Mošćenica (župa Petrinja), kapela sv. Jakova Apostola, 19. st. –– Češko Selo (župa Petrinja), drvena kapela –– Sisak (župa Sisak), župna crkva Uzvišenja Sv. Križa, 18. st. –– Stari Brod (župa Stari Farkašić), kapela sv. Martina, 18. st. –– Stari Farkašić (župa Stari Farkašić), župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije, 19. st. –– Voćin (župa Voćin), župna crkva Pogoda Blažene Djevice Marije, 14.-15. st.

DODATAK III: Zaključni statistički prikaz stradalih sakralnih katoličnih objekata tijekom agresije na Hrvatsku, 1991.-1995.353

1. Župne crkve: potpuno uništeno: 65; teško oštećeno: 100; oštećeno: 101; ukupno: 266 2. Crkve: potpuno uništeno: 51; teško oštećeno: 70; oštećeno: 185; ukupno: 306 3. Kapele: potpuno uništeno: 88; teško oštećeno: 79; oštećeno: 87: ukupno: 254 4. Župne kuće: potpuno uništeno: 66; teško oštećeno: 85; oštećeno: 135; ukupno 286 5. Samostani: potpuno uništeno: 7; teško oštećeno: 24; oštećeno: 49; ukupno 80

353 Podatak iz: Ranjena crkva u Hrvatskoj. Uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991.-1995.), Zagreb 1996, 400.

240 Prilog za sintezu o uništenoj kulturno-povijesnoj baštini ...

6. Groblja: potpuno uništeno: 15; teško oštećeno: 42; oštećeno: 43; ukupno 10 7. Križevi: potpuno uništeno: 88; teško oštečeno: 16; oštećeno: 30; ukupno 134.

Ukupno stradalih objekata: potpuno uništeno: 380; teško oštećeno: 416; oštećeno: 630; ukupno 1426.

SUMMARY

Vesna Girardi Jurkić

CONTRIBUTION TO A SYNTHESIS OF THE DEVASTATED CULTURAL AND HISTORICAL HERITAGE DURING THE AGGRESSION ON CROATIA, 1991 - 1995

In this work, the author, as an active participant in the tragic times of the devastation of the movable and immovable Croatian cultural and historical heritage in the course of military aggression on Croatia, in the roles of Deputy Minister and Minister of Education, Culture and Sports of the Government of the Republic of Croatia, presents a contribution based on personal records and memories (War Time Memoirs: Cultural and Historical Monuments of Croatia), daily reports to the Government, newspaper reports and speeches held at ministerial conferences across Europe, and continued cooperation with UNESCO. According to her notes, until 1993 systematic devastation involved the precious old town complexes of Dubrovnik, Zadar, Osijek, Vukovar, Vinkovci, Lipik, Ko- stajnica, Petrinja, Karlovac and other towns; 857 sites were exposed to direct or indirect military danger, among them 322 protected histori- cal locations of which 83 were completely devastated and 237 dam- aged. At that time, 801 individual monuments were either devastated or damaged, and a total of 42 museums, 9 archives and 209 libraries were damaged. In the first appendix, the author provides part of her personal Diary on the State of the Cultural Heritage after the Liberation Action “Operation Storm”, when the author, in the role of Ambassador of the Republic of Croatia to UNESCO, visited the newly liberated areas with the Commission of the State Directorate for the Protection of Cultural

241 Vesna Girardi – Jurkić and Natural Heritage, and determined the state of monuments and mon- ument complexes. Sacral cultural monuments (churches, chapels, parish houses, mon- asteries and cemeteries) feature prominently among the damaged and devastated monuments. Most severely affected were sacral buildings in the occupied territories. It is therefore necessary to view the amount of destruction and damage bearing this in mind. Of parish churches, 65 were completely destroyed, 100 were severely damaged, 101 par- tially damaged, amounting to a total of 266 buildings; of other church- es, 51 were completely destroyed, 70 severely damaged, 185 partially damaged, amounting to 306 Catholic buildings; of parish houses, 66 were completely destroyed, 85 severely damaged, 135 partially dam- aged, amounting to 286 buildings; of monasteries, 7 were completely destroyed through shelling or by detonating explosives, 24 were se- verely damaged, 43 partially damaged, amounting to 80 monasteries; of Catholic cemeteries 15 were completely devastated, 52 severely dam- aged, 30 partially damaged, amounting to 100 cemeteries. The result is that from 1991 to 1995, in war affected areas, 380 sacral complexes were completely devastated, 416 severely damaged, 630 partially dam- aged, amounting to a total of 1,426 sacral buildings. In the occupied territories, almost all sacral buildings belonging to the Roman Catholic community were severely damaged or completely destroyed, most often by blowing them up or intentionally setting fire to them. It should be noted that the areas in question (the Diocese of Dubrovnik and Šibenik and the Archdiocese of Zadar) are the areas with the largest number of early Romanesque and Romanesque buildings from the earliest period of Croatian history (6th to 11th centuries). This devastation was clearly the result of a deliberately implemented culturocide of the Croatian sac- ral heritage with the aim of eradicating Croatian national identity in the war-affected areas. In the second appendix, the author provides a list of completely destroyed or damaged sacral cultural monuments sorted by bishoprics, with the exact indication of the site, parish, names of church- es or chapels and the dating of the sacral buildings.

242 Davor Marijan

BITKA ZA VUKOVAR 1991.

Područje radnje: Općine Vukovar, Vinkovci, Županja i jugoistočni dio općine Osijek. Zemljište je ravničarsko, vrlo prohodno i pogodno za uporabu oklopnih i mehaniziranih postrojbi, što je posebno izraženo na području općina Vinkovci, Osijek i Đakovo. Nacionalni sastav stanovništva: Po popisu stanovništva iz 1991. u općini Vukovar od 84.189 stanovnika relativnu većinu s 36.910 stanovnika imali su Hrvati dok je Srba bilo 31.445. U gradu je živjelo 21.065 Hrvata i 14.425 Srba. Ostale su narodno- sti bile znatno ispod broja Srba i Hrvata.354 Mirnodopski razmještaj i ratni angažman Jugoslavenske narodne armije: Istočna Slavonija je od 50-ih do kraja 80-ih godina u sastavu 7. armije (odnosno armijske i vojne oblasti) u zajedničkom operativno-strategijskom području sa Socijalistič- kom Republikom Bosnom i Hercegovinom. Područje istočne Slavonije, nakon upada zemalja članica Varšavskog ugovora u Čehoslovačku 1968. godine, dobiva izniman vojni značaj u obrani SFRJ. Značaj nije opadao ni godinama kasnije. Dodatno je porastao u razdoblju bolesti Josipa Broza Tita i agresije Sovjetskog Saveza na Afganistan 1979./80., zbog čega su snage JNA u Slavoniji pojačane i preustrojene u motoriziranu diviziju s

354 Općina Vinkovci imala je 98.455 stanovnika, s apsolutnom hrvatskom većinom od 78.313 stanovnika, dok je Srba bilo 13.170. Županja imala je 49.026 stanovnika od čega Hrvata 42.960, dok je Srba kao drugih po broju bilo svega 1209. Općina Osijek je od 165.253 stanovnika imala 110.934 Hrvata, a drugi po broju bili su Srbi kojih je bilo 33.146. Narodnosni sastav stanovniš- tva Hrvatske po naseljima, Republički zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 1992., 146-147, 196-197, 206-209, 214-215, prikazi LXII, XC, XCVIII i CII.

243 Davor Marijan dijelovima u Osijeku, Đakovu, Vukovaru, Vinkovcima, Brčkom i Slavonskom Brodu.355 Novim preustrojem JNA, odnosno oružanih snaga SFRJ krajem 1988. dokinute su dotadašnje armije i zamijenjene s tri vojne oblasti, odnosno vojišta. U 1. vojnu oblast sa sjedištem u Beogradu, odnosno Centralno vojište po ratnom ustroju spojena je 1. i 7. armija, a u 5. vojnu oblast, odnosno Sjeverozapadno vojište ušle su 5. i 9. armija. Slavonija, Baranja i sjeveroi- stočna Bosna u vojno-teritorijalnom pogledu bile su područje nadležnosti Tuzlanskog (17.) korpusa s nekoliko postrojbi pod izravnim zapovijedanjem Zapovjedništva 1. vojne oblasti. Tuzlanski korpus je na području Slavonije imao: 12. proletersku mehaniziranu brigadu razmještenu u Osijeku, Našicama i Vuko- varu. U Đakovu je bila 158. mješovita protuoklopna artiljerijska brigada, u Vinkovcima su bili 12. mješoviti artiljerijski puk i 17. laki artiljerijski puk protuzračne obrane, a 670. pontonirski bataljun bio je u Slavonskom Brodu. Korpusu je bio podređen i granični bataljun u Belom Manastiru koji je osiguravao državnu granicu prema Mađarskoj. Ostali dio korpusa imao je mirnodop- ske lokacije na području Bosne, u Derventi, Brčkom i Tuzli, a u Bijeljini i Derventi bilo je i podstožernih postrojbi 1. vojne oblasti. U okruženju Slavonije najjača operativna postrojba bio je Novosadski (12.) korpus u zapadnom dijelu Vojvodine s jakim posadnim mjestima u Subotici, Somboru, Novom Sadu, Rumi i Srijemskoj Mitrovici s velikom koncentracijom ljudstva i borbene tehnike.356 Do sukoba mirnodopske snage JNA u Vukovaru činio je inženjerijski bataljun 12. proleterske mehanizirane brigade koji

355 Središnji vojni arhiv Ministarstva obrane Republike Hrvatske (dalje SVA MORH), građa JNA: Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, Generalštab JNA, I uprava, DT. Br. 854-25/79 od 29. 2. 1980., Komandi 5. armije, Zaključci sa završenog sastanka na referisanju o b/g; Koncepcija, doktrina i sistem opšte- narodne odbrane, edicija Razvoj oružanih snaga SFRJ 1945-1985., Vojnoizda- vački zavod, Beograd, 1989., 339. 356 Davor Marijan, Slavonija u ratnoj 1991. godini, Scrinia Slavonica, sv. 1, Slavonski Brod, 2001., 281.

244 Bitka za Vukovar 1991. je s obzirom na „A“ klasifikaciju postrojbe vjerojatno bio „R“ ili samo s četom „A“ klasifikacije, što znači da je imao postotak popune do 30% po ratnom ustroju. Promjene su počele nakon događanja u Borovom Selu kada je u šire područje grada doveden dio mehaniziranih snaga 12. proleterske mehanizirane brigade, koje su vrlo brzo pojačane s 1. mehaniziranim bataljunom 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice, koji je početkom svibnja 1991. stigao u vukovarsku vojarnu. Istovremeno je u vojarnu u Vinkovcima doveden 2. mehanizirani bataljun 36. mehanizirane brigade iz Subotice. Ustroj pobunjenih Srba je, čini se, također u tom razdoblju organiziran, po dotadašnjoj prostornoj strukturi Teritorijalne obrane. Sastavnim dijelom oružanih snaga SFRJ sami su se proglasili u listopadu 1991.357 Tijekom sukoba u Sloveniji na šire područje Šida uvedene su 453. mehanizirana brigada iz Srijemske Mitrovice i 1. prole- terska gardijska mehanizirana brigada iz Beograda. S obzirom da se radilo o postrojbi Novosadskog korpusa i 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije nije jasna hijerarhijska ljestvica. No, vjerojatno je mehanizirana brigada iz Beograda pridodana Novosadskom korpusu. U prilog tome ide preuzimanje mostova na Dunavu od strane tog korpusa i izjava njegovog zapovjednika da je on preuzeo njihovo osiguranje u tom području.358 Nove promjene zbile su se sredinom rujna 1991. godine. U područje Šida u smjeru Vinkovaca postupno je uvedena ojačana 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija (3 mehanizirane brigade, protuoklopni, artiljerijski i laki puk protuzračne obrane,

357 Hrvatski informativni centar (dalje HIC): Komanda 17. korpusa, DT. br. 11/1-93 od 14. 5. 1991., Komandi 158. mpoabr, Naređenje; „Prva prepreka ustaškoj agresiji“, Vojska, 22. 4. 1992., 20; „Jedinica bez izdajica“, Narodna armija, 16. 4. 1992., 19; „Odluka o pripajanju teritorijalne odbrane Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srem oružanim snagama SFRJ“, Službeni glasnik Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, br. 1, 19. 12. 1991., 20-21. 358 „Izdaja nam otvorila oči“, Narodna armija, 13. 7. 1991., 20-21; „Razlozi za zadovoljstvo“, Narodna armija, 7. 8. 1991., 4; „Ti divni ljudi, mladi ratnici“, Narodna armija, 22. 12. 1991., 20.

245 Davor Marijan inženjerijski bataljun i pridodana oklopna brigada). Za pretpo- staviti je da je divizija u tom razdoblju dobila pojas nadležnosti zapadno od Vukovara. Postupno je ojačana s motoriziranom i mehaniziranom brigadom, te partizanskom divizijom.359 Snage usmjerene na Vukovar tada se dijele na dvije opera- tivne grupe, „Jug“ i „Sjever“. Operativna grupa „Jug“ dobila je zadaću zauzimanja Vukovara. Njena osnova je bila Gardijska motorizirana brigada Saveznog sekretarijata za narodnu obranu s ojačanjima: 20. partizanskom brigadom iz Leskovca i snagama Teritorijalne obrane iz Srbije i Vojvodine, kao i lokalnim pobu- njenicima. Operativnu grupu „Sjever“ činilo je Zapovjedništvo Novosadskog korpusa s dijelom ustrojbenih postrojbi i prido- danim ojačanjima. Mogu se identificirati dijelovi 12., 36., 51. i 453. mehanizirane brigade, 211. oklopna brigada i 80. moto- rizirana brigada. Potporu su davale: 16. mješovita artiljerijska brigada, 16. mješovita protuoklopna artiljerijska brigada, 12. laki artiljerijski puk protuzračne obrane i 497. inženjerijski puk. Operativna grupa „Sjever“ je očito imala zadaću napada na sje- verni dio obrane Vukovara, Borovo Naselje, te djelovanje prema Osijeku. Za pretpostaviti je o angažiranju i dijela topništva 1. vojne oblasti. Samu operaciju je nadzirao zapovjednik 1. vojne oblasti (do rujna 1991. godine general-pukovnik Aleksandar Spirkovski, a potom general-potpukovnik Života Panić). Hrvatske snage: Poticanjem ustroja prvih postrojbi Narodne garde, početkom travnja 1991. područje općina Vukovar, Vin- kovci i Županja trebalo je ustrojiti 10. brigadu Narodne garde, odnosno od lipnja iste godine 109. brigadu ZNG.360 Nakon događanja u Borovom Selu, Vukovar je stavljen pod hrvatski nadzor. Pri Policijskoj upravi Vukovar ustrojena je jedna četa od 150 ljudi.361 Do ustroja pričuvne 124. (odnosno

359 „Kao nekad, pod razvijenom ratnom zastavom“, Narodna armija, 2. 11. 1991., 4; Aleksandar. S. Jovanović, Rat Srba i Hrvata 1991., Politika, (Beograd, 1994), 115-116. 360 Ratni album 109. brigade HV Vinkovci, Privlačica, Vinkovci, 1992., 5. 361 SVA MORH, fond Glavnog stožera Hrvatske vojske (dalje SVA MORH/

246 Bitka za Vukovar 1991.

204.) brigade Hrvatske vojske obrana grada Vukovara funk- cionirala je na principu spontano organiziranog naoružanog naroda. Do 15. kolovoza 1991. zapovjednik obrane Vukovara bio je Tomislav Merčep, do 30. kolovoza Josip Gažo, od 31. kolovoza dopukovnik Mile Dedaković, a od 11. listopada kapetan Branko Borković. S djelatnim sastavom ZNG stanje je nešto jasnije. U gradu je u kolovozu 1991. ustrojen 4. bataljun 3. „A“ brigade ZNG. Obrambene snage su u srpnju pojačane skupinom 1. „A“ bri- gade, koja je bila zastupljena i u Iloku. Na području Vinkovaca i Županje bio je glavni postroj 109. brigade ZNG organizirane na milicijskom principu, ili na podlozi strukture nekadašnje teritorijalne obrane. Brigada je mobilizirana krajem lipnja, a krajem rujna i listopada iz njenog je sastava izdvojeno ljudstvo iz Vukovara i Županje radi ustroja 124. i 131. brigade HV. Vojno-teritorijalni ustroj na operativnoj razini potaknut je u srpnju ustrojem regionalnih zapovjedništava. Zapovjedništvo ZNG RH za istočnu Slavoniju od sredine srpnja je promijenilo nekoliko imena, da bi krajem rujna postalo Zapovjedništvo Hrvatske vojske Operativne zone Osijek ili Zapovjedništvo 1. operativne zone.362 S tom promjenom i preimenovanjem pričuvnog sastava Zbora narodne garde u Hrvatsku vojsku, potaknut je ustroj novog vala pričuvnih brigada. I Vukovar je određen za ustroj nove postrojbe. Zapovjedništvo Operativne zone Osijek je 25. rujna zapovijedilo ustroj 204. brigade HV u Vukovaru. Zapovijed je osim u Vukovar, poslana i u Zagreb na odobrenje Glavnom stožeru HV, koji ju je s promijenjenom numeracijom postrojbi poslao na odobrenje Ministarstvu obrane. Zapovijed je dan kasnije, 26. rujna 1991. i službeno potpisana od mini- stra obrane.363 Od tada počinje „dvostruki“ život Vukovarske

GS HV): Organizacija i formiranje brigada i bataljona Zbora narodne garde rezervnog sastava od 26. 6. 1991. 362 D. Marijan, 2001., 287. 363 GSHV: Zapovjedništvo oružanih snaga istočne Slavonije i Baranje (dalje

247 Davor Marijan brigade, 204. za grad i njene branitelje i 124. za okruženje i službene instance Hrvatske vojske. Po odsjecanju Vukovara od Vinkovaca, početkom listopada 1991. učinjen je pokušaj koordiniranja bojnih radnji na široj osnovi, za obranu Vukovara i spriječavanje prodora JNA prema Vinkovcima i Županji. Obrambene snage su početkom listopada pojačane borbenom tehnikom iz Varaždina. Za poku- šaj deblokade Vukovara, iz Zagreba su sredinom listopada stigle četiri čete dragovoljaca, od kojih je kasnije ustrojen 83. samostalni zagrebački bataljun HV. Nakon neuspješnog pokušaja deblokade Vukovara, 13. listopada 1991. ustrojena je Operativna grupa Vukovar, Vinkovci, Županja pod zapovjed- ništvom dotadašnjeg zapovjednika obrane grada Vukovara, dopukovnika Mile Dedakovića - Jastreba. U sastav operativne grupe ulaze lokalne postrojbe Hrvatske vojske iz navedenih općina. Zapovjedništvo obrane Vukovara tada preuzima kape- tan Branko Borković - Mladi Jastreb. Dopukovnik Dedaković je do 16. studenog zapovijedao operativnom grupom, kada je preuzima dopukovnik Vinko Vrbanac. Na taktičkoj razini promjene su bile na širem području operativne, ustrojem 131. brigade HV u Županji, te dovođenjem pojačanja iz Bjelovara 105. brigade HV u šire područje sela Nijemci, kao i pripadnika policije iz Varaždina.364 Odnos snaga: Krajem srpnja 1991. u Vukovaru i Borovu Naselju hrvatske snage iz sastava 4. bataljuna 3. „A“ brigade ZNG, policijske snage MUP-a Vukovar i Varaždin, pripadnici Narodne zaštite brojali su oko 800 ljudi od čega 400 nenaoruža- nih. Postupnim pristizanjem oružja broj branitelja je narastao na

ZOSISB), Str. pov. br. 113-1 od 25. 9. 1991., Zapovijed; GSHV: GS HV, Kl. 801-01/91-01/15, Ur. br. 5120-34-91-2 od 25. 9. 1991., Ministarstvu obrane RH, Zahtjev; GSHV: Ministarstvo obrane, Klasa: Str. pov. br. 801-01/91-01/07, Ur. br. 512-06-05-91-26 od 26. 9. 1991., GS HV, Zapovijed. 364 SVA MORH, fond Zapovjedništva Operativne zone Osijek (dalje ZOZO): ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-218 od 29. 11. 1991., Glavnom stožeru HV, Izvješće o realizaciji operativnih zadataka u obrani Vukovara.

248 Bitka za Vukovar 1991. oko 1.800 boraca. Snage na području Vinkovaca od oko 2.500 ljudi s početka rujna iz sastava 109. i 3. „A“ brigade narasle su ustrojem Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja na oko 5.000 ljudi. Terminologijom JNA Vukovar i njegovo uže područje branile su snage lake (partizanske) brigade, a zadaću deblokade imala je ojačana pješačka brigada kopnene vojske. Napadač je početkom svibnja na širem području grada imao do tri mehanizirana bataljuna „A“ klasifikacije s oko 1.000 vojnika i oko 100 oklopnih borbenih vozila. Broj pobunjenika po srpskim selima vjerojatno je bio ekvivalenta jače partizan- ske brigade (oko 2.000 pripadnika). Početkom srpnja u širem području Vukovara bile su tri mehanizirane brigade ratnog ustroja, pa je broj angažiranih vojnika iznosio blizu 10.000 ljudi i oko 450 borbenih vozila. U drugoj polovini rujna na širem području grada koncentrirano je 11 brigada operativne vojske od čega 7 mehaniziranih i 2 oklopne. S obzirom na problem pričuve koja se otpuštala nakon 45 dana, teško je procijeniti stalno brojno stanje angažiranih vojnika. Držim prihvatljivom brojku od 30.000 vojnika stalnog sastava, oko 1.600 oklopnih borbenih vozila, 980 oruđa zemaljskog topništva, 350 protu- zrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima.365 Politička previranja na svjetskoj razini, raspad istočnoeu- ropskog socijalističkog bloka, praćen dugotrajnom političkom i gospodarskom krizom, doveo je u sjeverozapadnim dijelo- vima SFRJ do dotada nepojmljivih višestranačkih izbora. Na proljeće 1990. u Hrvatskoj je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica. Vukovar je općina u kojoj je pobijedio reformirani Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena. Njeno se članstvo do kraja godine postupno osulo i dijelom prešlo u Srpsku demokratsku stranku i Savez komunista-Pokret za Jugoslaviju.366

365 A. S. Jovanonić 1994., 175, 178. 366 Josip Esterajher, „Izbori u Vukovaru 1990. godine“, Vukovar-vjekovni hrvatski grad na Dunavu, Nakladna kuća „Dr. Feletar“ Koprivnica, Zagreb,

249 Davor Marijan

Velikih sigurnosnih potresa, uslijed pobune srpske etničke zajednice u zapadnim dijelovima Hrvatske, na istoku nije bilo u toku 1990. Nova, 1991. godina počela je mnogo konkretnije. Proces stvaranja paradržave pobunjenih Srba nakon sjeverne Dalmacije i Like nastavljen je u istočnim dijelovima Hrvatske 7. siječnja 1991. osnivanjem Srpskog nacionalnog vijeća za Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem.367 Vijeće je 26. veljače donijelo Deklaraciju o suverenoj autonomiji srpskog naroda Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema s kojom se Srbi u navedenim područjima proglašavaju neodvojivim dijelom „suverenog srpskog naroda koji živi u Jugoslaviji“.368 Nacionalnu nesnošljivost održavali su i emisari Srpske radi- kalne stranke predvođeni Vojislavom Šešeljom na mitinzima održanim 9. ožujka 1991. U selima Bobota, Mirkovci, Trpinja, Borovo Selo i drugima.369 Srpsko nacionalno vijeće je nakon toga u Borovom Selu 31. ožujka donijelo odluku o prisajedi- njenju Autonomne oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srijem Republici Srbiji, čija je Skupština odluku 2. travnja odbacila.370 U Borovo Selo su u travnju 1991. stigle prve pošiljke oružja, navodno iz arsenala srbijanske teritorijalne obrane, a u organizaciji milicije Socijalističke Republike Srbije. Uz oružje od sredine travnja u selo su stizale i manje skupine srbijanskih četnika pristalica i pripadnika Srpske radikalne stranke.371

1994., 406-408. 367 Časlav Ocić, „Hronika Srpske krajine“, Republika Srpska Krajina, SKD „Sava Mrkalj“, Topusko, SKD „Zora“ Knin, (Knin-Beograd, 1996), 417. 368 „Deklaracija o suverenoj autonomiji Srpskog naroda Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema“, Službeni glasnik Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, 19. 12. 1991., 1. 369 Mitinzi su pored navedenih održani još u tri sela na kojima po Šeše- ljevim tvrdnjama „Bukvalno, dižemo narod na ustanak“ i pozivaju „narod na otpor Tuđmanovu režimu“. „Veći sam nego ikada“, Velika Srbija, Novine Srp- ske radikalne stranke, maj 1994., 37. 370 Č. Ocić, 1996., 418-419. 371 „Veći sam nego ikada“, Velika Srbija, maj 1994., 37.

250 Bitka za Vukovar 1991.

Početak oružanih sukoba na području istočne Slavonije bila je pogibija dvanaest pripadnika hrvatske policije u Borovu Selu 2. svibnja 1991.372 Po običaju već viđenom ranije u zapadnim dijelovima Hrvatske, intervenirala je JNA. Oklopnjaci 12. pro- leterske mehanizirane brigade pojavili su se na mjestu sukoba, razdvojivši kako je to Armija zvala, „sukobljene“ strane.373 Sukob u Borovu Selu poslužio je za uvođenje novih snaga JNA iz Vojvodine na područje Vukovara i Vinkovaca, u pojas nadležnosti Tuzlanskog korpusa. Postupak je bio dogovoren početkom travnja u Beogradu na kolegiju saveznog sekretara za narodnu obranu, s namjerom ovlađivanja prostorom, uvođenjem manjih postrojbi JNA iz Srbije i Bosne i Hercegovine u Hrvatsku po scenariju uporabe oružanih snaga SFRJ u izvanrednim prili- kama.374 Iz sastava Novosadskog korpusa na područje Vukovara uveden je 1. mehanizirani bataljun 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice a 2. mehanizirani bataljun 36. mehanizirane brigade iz Subotice na područje Vinkovaca.375 Oružani sukob u Borovu Selu bio je znak masovne pobune i odmetanja sela naseljenih srpskim stanovništvom u vukovarskoj i vinkovačkoj općini. Sljedećih nekoliko tjedana uz dnevna i noćna puškaranja, postavljaju se eksplozivne naprave po privatnoj i društvenoj imovini, pojavljuju se i nestaju barikade na kojima civili vrše nadzor prometa. Sela oko Vukovara, Negoslavci, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota i Borovo Selo, naseljena srpskim stanovništvom od svibnja su pretvarana u oslone točke lokalnim pobunjenicima i JNA stvarajući kružnu osnovicu za buduće napade na grad.376

372 D. Marijan, 2001., 283. 373 „Gdje je vojska tu je i mir“, Narodna armija, 9. 5. 1991., 12-13. 374 Anton TUS, „Rat u Sloveniji i Hrvatskoj do Sarajevskog primirja“, Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995., Naklada Jesenski i Turk: Dani, Zagreb-Sarajevo, 1999., 68-69. 375 HIC: Komanda 17. korpusa, DT. br. 11/1-93 od 14. 5. 1991., Komandi 158. mpoabr, Naređenje; Prva prepreka ustaškoj agresiji, Vojska, 22. 4. 1992., 20; „Jedinica bez izdajica“, Narodna armija, 16. 4. 1992., 19. 376 SVA MORH/ fond Zapovjedništva Operativne zone Osijek (dalje

251 Davor Marijan

Tenzije održavaju oklopno-mehanizirane i motorizirane ophodnje JNA kao sigurna brana srpskim pobunjenicima od pokušaja uspostave ustavnog poretka ovlaštenih tijela Republike Hrvatske.377 Sukob u Sloveniji krajem lipnja izazvao je prvi veliki val mobilizacija postrojbi Zbora narodne garde, u sklopu kojeg su pozvane na mobilizaciju pričuvne brigade ZNG-a u Slavoniji, pa tako i 109. brigada. Kao i ostale brigade u Hrvatskoj, 109. brigada je bila opremljena isključivo lakim naoružanjem.378 Privođenjem sukoba u Sloveniji kraju, značajno je porastao broj postrojbi JNA u Vojvodini, na granici Hrvatske i Srbije. U jutarnjim satima 3. srpnja počeo je razmještaj mehaniziranih postrojbi 1. vojne oblasti koje su po ratnom ustroju domobilizi- rane pričuvnicima krajem lipnja.379 Vukovar i Vinkovci su pored relativno bliske 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice dobili još jednog neugodnog susjeda dolaskom 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade iz Beograda. Obje su brigade raz- mještene u širem području Šida. Most na Dunavu, između Iloka i Bačke Palanke zaposjela je postrojba vojne policije Novosadskog korpusa. Sjeverno od Vukovara, most na Dunavu kod Bogojeva,

ZOZO): Zapovjedništvo Operativne zone Osijek, Str. pov. br. 525-123-218 od 29. 11. 1991., GS HV, Izvješće. 377 GSHV: Događaji vezani za Vukovar od 8. 5. 1991. godine, Načelniku GSHV. Riječ je o nedatiranoj kronologiji događanja oko Vukovara za razdoblje od 8. svibnja do 26. Studenog 1991. Vjerojatno je rađena za izvješće o borbama za Vukovar. 378 Dan nakon mobilizacije 109. brigada ZNG je bila naoružana s 1886 juriš- nih automatskih pušaka, 20 poluautomatskih pušaka, 10 ručnih bacača višekratne namjene i 10 njemačkih ručnih bacača „Ambrust“, kao i veći broj „privatnih kara- bina i lovačkih pušaka“. SVA MORH, fond 109. br HV: Zapovjedništvo 109. bri- gade ZNG, Str. pov. br. 04-8/1-91 od 29. 6. 1991., Zapovjedništvu ZNG, Izvješće; 109. br HV: Zapovjedništvo 109. br NG, Str. pov. br. 04-14/1-91 od 30. 6. 1991., Zapovjedništvu ZNG, Izvještaj. 379 GS HV: Kratki zbirni izvještaj o djelovanju 2/3. 7. 1991.; GS HV: Zapo- vjedništvo 3. br ZNG, Str. pov. br. 01-25/1-91 od 3. 7. 1991., Operativnom dežur- nom Ministarstva obrane, Dnevno izvješće; GS HV: Zapovjedništvo 106. br od 3. 7. 1991., Ministru obrane RH, Izvješće; GS HV: Zapovjedništvo 3. br ZNG od 4. 7. 1991., Operativnom dežurnom Ministarstva obrane, Dnevno izvješće.

252 Bitka za Vukovar 1991. zaposjela je 51. mehanizirana brigada iz Pančeva. U svom pojasu nadležnosti, širem području Osijeka i Vukovara 12. proleterska mehanizirana brigada je uz utvrđivanje u vojarnama, intenzivirala kretanje u borbenim skupinama, zaposjevši prometnice na izla- zima iz grada.380 Nazočnost oklopništva JNA pokušali su 4. srpnja iskoristiti pobunjeni Srbi iz Borovog Sela napadom na Borovo Naselje koji je nakon višesatne borbe, i uz prve žrtve, uspješno odbijen.381 Do pred kraj kolovoza bilo je još nekoliko sukoba oko Vukovara, kao i Vinkovaca. Po zauzimanju Baranje, Novosadski korpus glavni napor djelovanja usmjerava prema Vukovaru. U širem području grada koncentrirani su dijelovi 1. proleterske gardijske, 36., 51. i 453. mehanizirane brigade. Nasuprot njima bile su snage obrane Vukovara, glavnina 4. bataljuna 3. „A“ brigade, sku- pina pripadnika 1. „A“ brigade, pripadnici MUP-a Vukovar, postrojbe Narodne zaštite i dijelovi 109. brigade.382 Obrana grada se temeljila „na kružnoj obrani užeg dijela grada po tzv. sektorima u kojima je zapovjedništvo povjeravano zapovjed- nicima sektora“.383

380 GS HV: Zapovjedništvo 106. brigade ZNG RH od 3. 7. 1991., Izvješće ministru obrane RH; GSHV: Zapovjedništvo 106. br ZNG, Str. pov. br. 1-41/91 od 29. 6. 1991., Zapovjedništvu ZNG RH, Izvješće; „Izdaja nam otvorila oči“, Narodna armija, 13. 7. 1991., 20-21; „Čuvari vojničke etike“, Narodna amija, 17. 7. 1991., 11; „Odbijen treći napad“, Narodna amija, 31. 7. 1991., 12-13; „Prvo ratno iskustvo“, Narodna amija, 31. 7. 1991., 12-13; „Razlozi za zadovoljstvo“, Narodna armija, 7. 8. 1991., 4; „Ti divni ljudi, mladi ratnici“, Narodna armija, 22. 12. 1991., 20; „Trijumf sa malo gorčine“, Vojska, 16. 7. 1992., 18. 381 GS HV: CO Vukovar od 4. 7. 1991., RCO Zagreb, Priopćenje; GSHV: Zbor narodne garde od 4. 7. 1991., Predsjedniku Republike Hrvatske, Priopće- nje o vođenju borbe sa četnicima dana 4. srpnja 1991. 382 ZOZO: ZZNG RH za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-14/1-91 od 1. 9. 1991., Zapovjedniku 109. br, Zapovijed; ZOZO: ZZNG RH za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-38/1-91 od 6. 9. 1991., Zapovjedništvu 109. br, Zapovijed; ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-218 od 29. 11. 1991., Glavnom stožeru HV, Izvješće. 383 ZOZO: ZOZO, Str. pov. br. 525-123-218 od 29. 11. 1991., GS HV, Izvje- šće o realizaciji operativnih zadataka u obrani Vukovara.

253 Davor Marijan

Tijekom 24. kolovoza hrvatske snage su odgovarajući na napad oborile jedan zrakoplov Jugoslavenskog ratnog zrako- plovstva iznad Borova Sela, a dan kasnije jedno oklopno vozilo JNA naišlo je na „miniranu barikadu u gradu“ nakon čega su njeni pripadnici iz vojarne u Vukovaru i postava u Borovu Selu zajedno s pripadnicima pobunjenih srpskih sastava iz okolnih sela krenuli „u napad na Borovo Naselje i grad Vukovar“ u kojem je napadač po procjeni branitelja ostao bez „nekoliko tenkova i transportera“.384 Bio je to početak nastojanja JNA da zauzme grad. Sljedećeg dana JNA je ponovila zračno-kopnene napade na grad i Borovo Naselje. Po procjeni branitelja u tim je pokuša- jima JNA ostala bez 10 oklopnih vozila.385 Intenzivni sukobi bili su i 27. kolovoza, kada je po hrvatskim postavima iz okolnih srpskih naselja i postava JNA (Borovo Selo, Trpinja, Trpinjska cesta, Lipovača, ekonomija Orlovača, teritorij Vojvodine i s brodova Riječne ratne flotile JNA na Dunavu) palo na šire područje grada oko 700 topničkih zrna. Branitelj je u mjeri kojoj je mogao odgovarao, procijenivši da je protivniku uništio pet oklopnih vozila kao i obje skele za prijevoz preko Dunava kod Borova Sela. Za vođenje daljnje borbe tražena je opskrba streljivom, a jedna pošiljka oružja stigla je 27. kolovoza i u toku dana je podijeljena postrojbama na području regije.386

384 ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 25. 8. 1991. u 10.15 sati, Zapovjedništvu ZNG, Izvješće; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Bara- nju od 25. 8. 1991. u 12.15 sati, Zapovjedništvu ZNG, Izvješće; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 25. 8. 1991., Zapovjedništvu ZNG, Izvješće o događajima u Vukovaru; Napadi u oblandi laži, Narodna armija, 28. 8. 1991., 6; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, 25. 8. 1991. u 14.00 h, Zapo- vjedništvu ZNG, Izvješće.; GSHV: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, 25. 8. 1991., Zapovjedništvu ZNG, Izvješće. U prilogu je izvješće iz Vukovara (Štab narodne obrane Vukovar, 25. 8. 1991. u 21 sat, Izvještaj). 385 ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 26. 8. 1991. u 09.00 s., Zapovjedništvu ZNG, Izvješće; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 26. 8. 1991. u 12.47 sati, Zapovjedništvu ZNG, Izvješće; GSHV: CO Vuko- var od 27. 8. 1991., Krizni štab Osijek. 386 ZOZO: Razrez naoružanja i municije, dana 27. 8. 1991.; SVA MORH/

254 Bitka za Vukovar 1991.

Preko 109. Brigade ZNG u toku 29. kolovoza obrana Vukovara je opskrbljena protuoklopnim sredstvima, a dan kasnije stiglo je i oružje za protuzračnu obranu što je podijeljeno 3. „A“ i 109. brigadi ZNG.387 Pojačanja su dolazila i napadaču, čije su snage na području Borova Sela 27. kolovoza pojačane s mehaniziranim batalju- nom 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade koji je sti- gao preko Iloka-Bačke Palanke i Dalja na Trpinjsku cestu radi nadzora područja između Borova Sela i Borova Naselja.388 Pot- pora Ratnog zrakoplovstva kopnenim snagama JNA u području Borovo-Vukovar od kraja kolovoza postala je stalna.389 Sukobi su nastavljeni do kraja kolovoza napadima na grad iz okolnih uporišta.390 Primirje potpisano 30. kolovoza hrvatska strana je jednostrano poštivala, a iskorišteno je za sređivanje stanja i raspodjelu nešto oružja i oruđa koje je privatnim kanalima stiglo iz Slavonskog Broda, Vinkovaca i Zagreba. Po procjeni zapovjednika obrane Vukovara, grad je bio okružen

GSHV: CO Vukovar od 27. 8. 1991., Krizni štab Osijek; Po procjeni Zapovjed- ništva ZNG RH za istočnu Slavoniju zaključno s 27. kolovozom JNA je u bor- bama oko Vukovara izgubila 31 tenk, 12 oklopnih prevožnjaka, 7 BOV-3, jedan SVLR 128 mm, 6 zrakoplova i zajedno s pobunjenicima oko 300 pripadnika. Branitelj je imao 8 poginulih od čega 5 u borbama. ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 28. 8. 1991. u 09.30 sati, Zapovjedništvu ZNG, Izvješće. 387 ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 28. 8. 1991. u 23,40 sati, Zapovjedniku 109. br; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525/03-1-91 od 30. 8. 1991., Raspored sredstava; Dio naoružanja skinut je s željezničkih transporta JNA koji su išli iz Slovenije, ali nema potvrde koliko je završilo u Vukovaru. ZOZO: ZZNGISB, Ur. br. 525-07-1/91 od 30. 8. 1991., Zapovjedništvu ZNG, Izvješće; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-19/1-91 od 2. 9. 1991., Zapovjedništvu ZNG, Izvješće. 388 “Ti divni ljudi, mladi ratnici”, Narodna armija, 22. 12. 1991., 20. 389 “Armija ne napada već uzvraća”, Narodna armija, 28. 8. 1991., 6. 390 GSHV: CO Vukovar od 28. 8. 1991., Krizni štab Osijek (za RCo ZGB); ZOZO: ZZNGISB, Str. pov. br. 525-08/1-91 od 31. 8. 1991., Zapovjedništvu ZNG, Izvješće; “Širi se miris baruta”, Narodna armija, 31. 8. 1991., 10.

255 Davor Marijan snagama ojačane mehanizirane brigade, topništvom za potporu i pješaštvom ekvivalenta pješačkog bataljuna.391 Primirje je završeno 2. rujna ponovnim napadom JNA na Vukovar iz Dalja i prestrojavanjem snaga na crti Orolik-Berak. Selo Berak je napadnuto, a branitelji i stanovništvo su protje- rani uz velike gubitke.392 Oko zbrinjavanja pučanstva Berka angažiralo se 3. rujna i zapovjedništvo obrane Vukovara.393 Dva dana kasnije, 5. rujna „bio je najžešći napad na grad Vukovar“ do tada.394 Zapovjedništvo ZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, u zapovijedi za obranu od 6. rujna dobro je procijenilo daljnje namjere JNA. Snage Tuzlanskog korpusa djelovanjem iz mir- nodopskih lokacija u Osijeku, Našicama, Đakovu, Vinkovcima i Vukovaru vezale su dio hrvatskih snaga za sebe. Na Vukovar je djelovala glavnina 51. mehanizirane brigade (pogrešno držana oklopnom), a Novosadski korpus je 453. mehanizira- nom brigadom djelovao na pomoćnim pravcima Šid-Vinkovci i Šid-Vukovar, a 1. Proleterska gardijska mehanizirana brigada razmještena u širem području Šid-Srijemska Mitrovica bila je pripravna da podrži djelovanje Novosadskog korpusa. Zbor narodne garde u istočnoj Slavoniji imao je zadatak da u suradnji s policijom i Narodnom zaštitom organizira obranu i nanese napadaču „što veće gubitke u živoj sili i borbenoj tehnici“, te mu onemogući „brzo presjecanje i zauzimanje teritorije“. Zadaća snaga u Vukovaru bila je obrana grada u

391 GSHV: Zapovjedništvo obrane općine Vukovar, Str. pov. br. 1-2 od 1. 9. 1991., Zapovjedništvu ZNG RH, Redovno dnevno izvješće. 392 GSHV: Zapovjedništvo obrane općine Vukovar, Str. pov. br. 1-3 od 2. 9. 1991., Zapovjedništvu ZNG RH, Redovno dnevno izvješće; GS HV: COb Vin- kovci od 3. 9. 1991., Ministarstvu obrane RH, Izjave komadanta i člana Kriznog štaba MZ Berak. 393 GSHV: Zapovjedništvo obrane općine Vukovar, Str. pov. br. 1-4 od 3. 9. 1991., ZZNG RH, Redovno dnevno izvješće. 394 GSHV: RH, Općina Vukovar, Povjerenik Vlade Republike Hrvatske, Kl. 814-01/91-01/01, Ur. br. 2196-01/91-6 od 5. 9. 1991., Vladi Republike Hrvat- ske, Izvješće.

256 Bitka za Vukovar 1991. sukladnom djelovanju s 2. bataljunom 3. „A“ i 109. brigadom ZNG-a. Težište obrambenih napora stavljeno je na pravce: Borovo Selo-Vukovar i Negoslavci-Vukovar. Na pravcu Šid- Vinkovci jedan od glavnih napora djelovanja dobila je 3. „A“ brigada ZNG a 109. brigada dobila je pomoćnu zadaću na istom pravcu.395 Pravac Šid-Vinkovci bio je osnovni pravac za djelovanje JNA prema unutrašnjosti, a nedvojbeni znaci takvih nastojanja pojavili su se sredinom rujna. Naredbu predsjednika Predsjed- ništva SFRJ od 11. rujna za povlačenje u vojarne, Armija je odbila, nakon čega je hrvatska strana blokirala njene vojarne u Hrvatskoj.396 Armija tada pokreće dugo pripremanu napadnu operaciju protiv Hrvatske, namjeravajući uz pomoć pobunjenih Srba potpuno poraziti Hrvatsku vojsku i izvući preostali dio svojih snaga iz Slovenije. Planirano je djelovanje na više ope- racijskih pravaca a najjače snage sastavljene od oklopno-meha- niziranih postrojbi 1. vojne oblasti koncentrirane su na istočnim granicama Hrvatske radi spajanja s Banjalučkim korpusom u zapadnoj Slavoniji, a potom zajednički prodor prema Zagrebu i Varaždinu.397 Pristizanje snaga JNA jačine mehanizirane brigade na pravac Šid-Vinkovci hrvatska strana je uočila i držala poku- šajem prodora prema Đakovu i Osijeku što je značilo odsjecanje ne samo Vukovara, nego i Vinkovaca. Zbog toga je zapovjednik Zapovjedništva ZNG za istočnu Slavoniju zapovijedio 109.

395 ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 6. 9. 1991., Zapovjest Op. br. 1.; Zadaća Zapovjedništva ZNG nije bila laka. Pod svojim je zapovjed- ništvom imalo oko 8000 naoružanih vojnika, što je u odnosu na ustroj postrojbi bio postotak popune ljudstvom u prosjeku 70-80%, dok je stanje popune s nao- ružanjem bilo oko 55-60%. Najslabije se stajalo sa sredstvima za potporu, pro- tuoklopnu borbu i protuzračnu obranu. GSHV: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-50-1/91 od 7. 9. 1991., ZZNG RH, Izvješće. 396 GSHV: Ministarstvo obrane, Klasa: DT-801-03/91-01/01, Ur. br. 512- 06-02-91-1 od 12. 9. 1991., Zapovjedništvima brigada i samostalnih bataljona ZNG, Zapovijed; „Neovlašćeno i samovoljno izdavanje naređenja“, Narodna armija, 14. 9. 1991., 6. 397 Veljko Kadijević, Moje viđenje raspada, Politika, Beograd, 1993., 134- 136.

257 Davor Marijan

Brigadi ZNG postavljanje obrane na pravcima: Nijemci-Komle- tinci-Otok i Jankovci-Vinkovci-Mikanovci, te uporabu glavnih snaga u području Vinkovci-Marinci-Nuštar kako bi se spriječilo odsjecanje Vukovara. Istodobno je od Zapovjedništva ZNG RH zatraženo odobrenje za ustroj novih brigada, jer postojeće snage nisu bile „adekvatne u odnosu na naraslu prijetnju od strane JA i srpsko-četničkih formacija“. Jedna brigada trebala je biti ustrojena u Vukovaru.398 Stanje u Vukovaru tih je dana bilo vrlo teško. Grad i okolna uporišta bila su izložena napadima JNA bez velikih pomaka u obrambenoj crti.399 Jake napade JNA je izvela 14. i 15. rujna uspjevši odsjeći Vukovar od Vinkovaca.400 Zbog toga je značaj Bogdanovaca stalno rastao pa je Zapovjedništvo obrane grada Vukovara od Zapovjedništva ZNG RH tražilo ustrojavanje u selu jače postrojbe i topništva „radi koordiniranog proboja i učvršćenja linije Vukovar-Bogdanovci-Vinkovci“.401 Nakon odsjecanja grada, hrvatske su ga snage 20. rujna deblokirale pravcem Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar opskrbivši branitelje opremom i hranom.402 Koridor koji je spajao Vuko- var s Vinkovcima, povjeren je 25. rujna 2. bataljunu 3. „A“ brigade ZNG u „neposrednoj i tijesnoj suradnji sa snagama

398 ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Str. pov. br. 525-71-1/91 od 17. 9. 1991., ZZNG RH, Izvješće. 399 ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-52-1/91 od 9. 9. 1991., ZZNG RH, Izvješće; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Bara- nju, Pov. br. 525-55/1-91 od 10. 9. 1991., ZZNG RH, Izvješće; GSHV: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-61/1-91 od 12. 9. 1991., ZZNG RH, Izvješće. 400 ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju, Str. pov. br. 525-65-1/91 od 14. 9. 1991., ZZNG RH, Redovno izvješće; GSHV: ZZNG za istočnu Slavoniju, Str. pov. br. 525-65-1/91 od 14. 9. 1991., ZZNG RH, Redovno izvješće.; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-65/1-91 od 15. 9. 1991., ZZNG RH, Izvješće. 401 GSHV: Zapovjedništvo obrane općine Vukovar, Br. 1-18 od 17. 9. 1991., ZZNG RH, Redovno dnevno izvješće. 402 ZOZO: ZOSISlB, Pov. br. 525-89-1/91 od 20. 9. 1991., ZZNG RH, Dnevno izvješće.

258 Bitka za Vukovar 1991.

109. brigade“.403 Bataljun je 26. rujna pridodan 109. brigadi ZNG koja je nakon sporazumnog izvlačenja JNA iz vojarne u Vinkovcima404, dobila zadaću vođenja borbe u istočnom dijelu općina Vinkovci i Vukovara, posebno obrane na crti Nijemci- Ilača-Lovas.405 Za pojačanje koridora prema Vukovaru snage obrane su 28. rujna pojačane s bataljunom 122. brigade HV iz Đakova.406 Nakon predaje Varaždinskog korpusa u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Hrvatska vojska je zarobila veću količinu naoruža- nja i borbene tehnike, od čega je dio proslijeđen i postrojbama u Operativnoj zoni Osijek.407 Zahtjev Operativne zone Osijek od 30. rujna za ojačanje s haubičkim divizijunom 152 mm i oklopno-mehaniziranim bataljunom, Glavni stožer HV je odmah odobrio, uputivši iz Varaždina 7 tenkova T-55A i 13 borbenih vozila pješaštva BVP M-80 s posadama što je bio početak ustroja oklopnog bataljuna 109. brigade HV.408 Od

403 ZOZO: ZOSISlB, Str. pov. br. 525-107-1 od 24. 9. 1991., Zapovjedniku 3. brigade, Zapovijed. 404 Do 26. rujna 1991. hrvatske su snage zauzele većinu vojnih uporišta u Slavoniji, prinudivši posade na predaju. Izuzetak je bio Osijek čija se posada uspjela probiti iz okruženja, dok se je posada Vinkovaca 26. rujna dogovorno povukla iz vojarne. ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju od 18. 9. 1991., ZZNG RH, Dnevno izvješće; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Bara- nju, Pov. br. 525-75-2/91 od 18. 9. 1991., ZZNG RH, Dopuna dnevnog izvje- šća; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-94-1/91 od 21. 9. 1991., ZZNG RH, Dnevno izvješće; ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-123-1 od 26. 9. 1991., GS HV, Dnevno izvješće. 405 ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-122-1 od 26. 9. 1991., Zapovjedništvu 109. br, Borbena zapovjed Op. br. 3.; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-1 od 26. 9. 1991., Glavnom stožeru HV, Dnevno izvješće. 406 ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-122-2 od 27. 9. 1991., Zapovjedniku 202. br HV (2/107), Pripremna borbena zapovijed. 407 ZOZO: ZZNG za istočnu Slavoniju i Baranju, Str. pov. br. 525-124-92 od 21. 10. 1991., GS HV, Zahtjev. 408 ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-123-7/91 od 30. 9. 1991., GS HV, Dnevno izvješće; ZOZO: GS HV, Kl. Str. pov. 81/91-02/2, Ur. br. 5120-26-91-02 od 1. 10. 1991., Zapovjedništvu OZ Osijek, Upućivanje borbene tehnike; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-124/19-91, (od 1. 10. 1991.), Zapovjedništvu 109.

259 Davor Marijan traženog haubičkog divizijuna stigla je baterija od 5 haubica 152 mm s nepotpunom opremom.409 Ustroj novih postrojbi na području istočne Slavonije počeo je 25. rujna iz dijelova postojećih brigada, osim snaga obrane Vukovara od kojih se do 1. listopada trebala ustrojiti pričuvna 124. brigada HV s izuzetkom postrojbi 3. „A“ brigade i MUP- a.410 Obrana je pojačana 28. rujna sa 100 ljudi, od kojih je pola bilo bez oružja, pa su Zapovjedništvo Operativne zone i Glavni stožer HV zamoljeni da ne šalju ljude bez oružja, i da se sve učini da se „komunikacija Vukovar-Vinkovci pojača sa novim snagama i sredstvima kako bi spriječili presjecanje iste“.411 Temeljem te zamolbe Glavni stožer HV je 29. rujna zapovijedio Zapovjedništvu Operativne zone Osijek da se iz sastava obrane Vinkovaca odvoji 50 ljudi za čuvanje i osiguranje prometnice Bogdanovci-Vukovar. Obrani Vukovara „pri osiguranju materi- jalnih sredstava“ dato je „apsolutno prvenstvo“.412 U uvodnom dijelu borbene zapovijedi od 29. rujna Zapovjedništvo hrvatskih snaga za istočnu Slavoniju i Baranju predvidjelo je nove napade JNA s težištem na oklopništvu, topništvu i zrakoplovstvu s br, Prihvat borbene tehnike. 409 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-9 od 1. 10. 1991., GS HV, Zahtjev za popunu sredstvima. 410 GSHV: GS HV, Kl. 801-01/91-01/15, Ur. br. 5120-34-91-2 od 25. 9. 1991., Ministarstvu obrane RH, Zahtjev; GSHV: Ministarstvo obrane, Klasa: Str. pov. br. 801-01/91-01/07, Ur. br. 512-06-05-91-26 od 26. 9. 1991., GS HV, Zapovijed. Na području Nove Gradiške zapovjeđeno je ustrojavanje 121. brigade, na području Đakova 122., na području Slavonske Požege 123. i na području Vukovara 124. brigade ZNG.; ZOZO: ZOS istočne Slavonije i Bara- nje, Str. pov. br. 113-1, 25. 9. 1991., Zap. obrane Vukovara, Zapovijed; To je jedini dokument koji sam pronašao s imenom 204. brigade HV u Vukovaru. U rasporedu postrojbi OZ Osijek od 1. listopada 1991. navodi se da je u toku ustroj 124. „R“ brigade HV u Vukovaru. Ostale postrojbe od broja 201. do 203. također su dobile brojeve od 121. do 123. ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525- 123-8 od 1. 10. 1991., GS HV. 411 GSHV: Zapovjedništvo obrane općine Vukovar, Br. (nečitko) od 28. 9. 1991., ZZNG RH, Dnevno izvješće. 412 GSHV: GS HV, Kl. 8/91-01/62, Ur. br. 5120-01-91-1 od 29. 9. 1991., 1. operativna zona, Zapovijed.

260 Bitka za Vukovar 1991. ciljem okruženja i odsjecanja Vukovara, Osijeka i Vinkovaca od ostalog dijela Republike Hrvatske. Zadaća hrvatskih snaga bila je da se s raspoloživim snagama i po svaku cijenu onemo- gući namjere napadača, što je na području Vinkovci-Vukovar bila glavna zadaća 109. brigade HV. Snage obrane Vukovara i dalje su trebale uporno braniti grad, pokušati zauzeti lokalnu vojarnu, te proširiti obranu grada na okolna sela i dominantne prirodne objekte. Zbog koncentracije jakih oklopno-mehani- ziranih snaga JNA na širem području Vukovara i Vinkovaca Glavni stožer HV je 30. rujna zapovjedio Operativnoj zoni Osijek žurno upućivanje glavnine snaga iz Đakova, Valpova i Našica s težištem na protuoklopnim sredstvima i topničkoj potpori radi spriječavanja odsjecanja Vukovara i odbacivanja JNA prema istoku. Pravac Orolik-Negoslavci-Vukovar dobio je prioritet u protuoklopnom zapriječavanju dok su ostali pravci prema Vukovaru dodatno zapriječavani postavljanjem minskih polja.413 Na drugoj strani, JNA je također pojačavala svoje redove. Pripremi izravnog djelovanja prethodio je operativni razvoj oklopništva JNA s osloncem na srpska sela u širem području Vukovara i Vinkovaca. Na taj je način postavljena osnova za djelovanje na pravcima Negoslavci-Sajmište, Borovo Selo- Borovo Naselje i Bršadin-Borovo Naselje.414 Vojarna JNA u gradu olakšavala je zadaću.415 Do sredine rujna na širem području Vukovara djelovala je 51. mehanizirana brigada s dijelovima 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade, 12., 36. i 453. mehanizirane brigade.416 Od sredine rujna na pravcu

413 ZOZO: Zapovjedništvo HV za istočnu Slavoniju i Baranju, Str. pov. br. 525-122-5 od 29. 9. 1991., Zapovjedniku 3. br, Borbena zapovijed br. 4.; GSHV: GS HV, Kl. 8/91-01, Ur. br. 5120-51-91-1 od 30. 9. 1991., Operativnoj zoni Osijek; ZOZO: Glavni stožer Hrvatske vojske (dežurni operativni) od 30. 9. 1991., Operativnoj zoni Osijek. 414 A. Tus, 1991., 79. 415 „I dalje pod kišom granata“, Narodna armija, 18. 11. 1991., 11. 416 „Ti divni ljudi, mladi ratnici“, Narodna armija, 22. 12. 1991., 20-21; „Ti divni ljudi, mladi ratnici (2)“, Narodna armija, 25. 12. 1991., 12; „Rat-surova

261 Davor Marijan

Šid-Vinkovci počelo je uvođenje glavnine 1. proleterske gar- dijske mehanizirane divizije a potom i pridodane 252. oklopne brigade iz Kraljeva. Mehanizirana divizija je pri dolasku imala velikih problema s dijelom pričuvnika iz Valjeva, koji su masovno napustili 2. proletersku gardijsku mehaniziranu brigadu iz Valjeva, što je omelo napadne planove.417 Bio je to kraj prve faze borbe za Vukovar, koje su pokazale da je JNA za napredovanje u zapadni dio Hrvatske potreban mnogo veći napor od do tada uloženog. „Operacija Vukovar“ počela je 30. rujna što je bio početak nove faze u nastojanjima JNA da zauzme Vukovar.418 Osnovna zamisao JNA za zauzimanje Vukovara bila je „blokirati grad, a zatim energičnim dejstvima jurišnih odreda i grupa ovladati najznačajnijim delovima južno i severno od Vuke, posle čega pristupiti njegovom čišćenju i potpunom ovladavanju“. Do početka borbenih djelovanja za zauzimanje grada, Ratno zra- koplovstvo je pokušalo izolirati bojišnicu na širem prostoru, dok je Riječna ratna flotila nadzirala riječni promet na Dunavu. „Pored toga, bilo je planirano da u oslobođenju Vukovara jednovremeno počnu dejstva jedinica izvana i ubačenih diver- zantskih grupa u samom gradu“.419 Uz postojeće snage u borbu je uvedena 211. oklopna brigada iz Niša i Gardijska motorizi- rana brigada iz Beograda.420 Za zauzimanje grada ustrojene su dvije operativne grupe „Sjever“ i „Jug“. Osnova za Operativnu grupu „Jug“ bila je Gardijska motorizirana brigada Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, čiji je zapovjednik ujedno bio

škola taktike“, Narodna armija, 19. 3. 1992., 24; „Trijumf sa malo gorčine“, Vojska, glasilo Vojske Jugoslavije, 16. 7. 1992., 18. 417 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-2 od 27 9. 1991., GS HV, Dnevno izvješće; „Neugašen ratni fitilj“, Narodna armija, 28. 9. 1991., 6; „Svi začini valjevske kaše“, Narodna armija, 2. 10. 1991., 11; „Nema mira u Mirkovcima“, Narodna armija, 19. 10. 1991., 8; „Primer odanosti i hrabrosti“, Narodna armija, 2. 11. 1991., 13. 418 „Ime koje se pamti po slobodi“, Narodna armija, 28. 11. 1991., 13. 419 „Dragocen doprinos ratnoj veštini“, Narodna armija, 30. 12. 1991., 18. 420 D. Marijan, 2001., 297.

262 Bitka za Vukovar 1991. i zapovjednik operativne grupe. Operativnu grupu „Sjever“ činilo je Zapovjedništvo i dio postrojbi Novosadskog korpusa ojačanog dijelovima Kragujevačkog i Niškog korpusa.421 Zadaću odsjecanja Vukovara od Vinkovaca dobila je elitna postrojba JNA, 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija, ojačana 252. oklopnom brigadom i dobrovoljačkim skupina- ma.422 Usmjerena je na tri taktička pravca, Šid-Županja, Šid- Vinkovci i koridor Vinkovci-Vukovar što je i bio njen glavni napor. U toku 29. i 30. rujna 252. oklopna brigada se prikupila u području sela Srijemske Laze, Slakovci, Orolik i Berak gdje se pripremila za napad na prometnicu Vinkovci-Vukovar i njen vatreni nadzor.423 Već 1. listopada oklopna brigada je napadom na prometnicu Marinci-Bogdanovci-Vukovar, postigla velik uspjeh zauzimanjem Marinaca.424 Padom Marinaca, JNA je uspostavila crtu pravcem Mirkovci-Marinci-Bršadin blokiravši tako „kukuruzni put“ pa je i selo Bogdanovci okruženo.425 Zapovjednik Operativne zone Osijek u toku dana je poduzi- mao mjere da se postignuti uspjeh JNA obezvrijedi. Zadaću deblokade pravca Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar dao je 109. brigadi HV ojačanoj 2. bataljunom 3. „A“ brigade ZNG, oklopno-mehaniziranom četom, samohodnom protuoklopnom topničkom baterijom i sredstvima potpore. S pravca Vukovara

421 MORH/Sektor M5: SSNO, Kabinet Saveznog sekretara, Br. 1023-2 od 21. 11. 1991., Pohvala načelnika Štaba Vrhovne komande; „Ime koje se pamti po slobodi“, Narodna armija, 28. 11. 1991., 13. 422 ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-123-1 od 26. 9. 1991., GS HV, Dnevno izvješće; „Nema mira u Mirkovcima“, Narodna armija, 19. 10. 1991., 8; „Ti divni ljudi, mladi ratnici“, Narodna armija, 22. 12. 1991., 21; „Ti divni ljudi, mladi ratnici (2)“, Narodna armija, 25. 12. 1991., 12. 423 MORH/M5: Komanda 252. okbr od 29. 9. 1991., Komandi inžb, Zapo- vest za napad. 424 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-11/91 od 1. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno izvješće. 425 GS HV: Općina Vukovar, Povjerenik Vlade Republike Hrvatske u općini Vukovar, Kl. 810-03791-01/01, Ur. br. 2796-01-91-1 od 2. 10. 1991., Glavnom stožeru ZNG RH, Vojno-

263 Davor Marijan istovjetnu su zadaću imale snage obrane grada.426 Uz zauzima- nje Marinaca JNA je u toku 2. listopada snažno napala Vukovar što je obrana odbila uništivši napadaču, po svojoj procjeni, „10 oklopnih vozila“. Veći uspjeh JNA je imala u popodnevnom napadu na selo Cerić kojeg je uspjela zauzeti.427 Na drugoj strani Operativna zona Osijek je uz velike teš- koće organizirala snage za protunapad i deblokadu Vukovara. Razlog neuspjeha, po mišljenju zapovjednika, bilo je otežano dovođenje snaga iz Slavonske Požege i sredstava potpore iz Varaždina. Očekivani oklopno-mehanizirani bataljun je zaka- snio jedan dan stigavši u ranim jutarnjim satima 3. studenoga nepotpun u Đakovo, pa je pridodan 109. brigadi HV. Pripreme su otežale posade jer su „odbile da idu na frontu ističući da su prevarene“, pa su poduzimane mjere „da se četa osposobi za borbu“.428 Teške borbe na prilazima Vinkovcima nastavljene su u toku 3. listopada. Uspjeh na području Vinkovaca bilo je zauzimanje sela Karadžićeva. Očekivana pojačanja, iako sa zakašnjenjem počela su stizati. Za razliku od ljudstva mnogo su veći problemi bili s borbenom tehnikom. Od 5 haubica 152 mm koje su bez vitalnih dijelova stigle 29. rujna u funkciju su dovedene 3, a 6 samohodnih protuoklopnih oruđa 90 mm pristiglih 2. listopada bilo je bez zatvarača. Oklopno-mehanizirana četa od 7 tenkova

426 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-6-122 od 1. 10. 1991., Zapovjedniku obrane Vukovara, Borbena zapovijed br. 7.; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525- 122-7/91 od 1. 10. 1991., Zapovjedniku 3. bat.-3. br HV, Borbena zapovijed, Op. br. 8. 427 „Nema mira u Mirkovcima“, Narodna armija, 19. 10. 1991., 8; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-16 od 3. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno izvješće. 428 ZOZO: GS HV, Kl. 81/91-02/02, Ur. br. 5120-26-91-2 od 2. 10. 1991., Zapovjedništvu OZ Osijek, Obavjest; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-124- 27 od 2. 10. 1991., Zapovjedniku 109. br HV, Prihvat oklopnih sredstava i posada; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-13 od 2. 10. 1991., GS HV, Dnevno izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-124-25/91 od 2. 10. 1991., 109. br HV Vinkovci, Zapovijed; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-13 od 3. 10. 1991., GS HV, Izvješće.

264 Bitka za Vukovar 1991.

T-55 i 11 BVP M-80 iskrcana je „bez municije za protutenkovske i protupješadijske mitraljeze, bez raketa za BVP s neobučenom posadom, koja je imala samo zadatak da preda tenkove nekoj novoj posadi i da se odmah vrati u Varaždin, što je većina njih i pokušala danas ostavivši tenkove u šumi u blizini Đakova“.429 Usprkos nagomilanim problemima hrvatske snage su u jutro 4. listopada pokušale tenkovsko-pješački napad prema Marincima što je JNA zaustavila snažnom topničkom vatrom s područja Orolika, Negoslavaca i Mirkovaca. Pokušaj proboja nastavljen je i noću 4./5. listopada bez pomaka, kao i u toku dana s istim rezultatima. Snage za proboj bile su nedostatne, što zapovjed- ništvo Operativne zone Osijek nije znalo, jer je imalo netočan raspored snaga JNA u pojasu Vinkovci-Vukovar. Procjena je bila oko jedne mehanizirane brigade, dok su na tom području bile dvije, i jedna nepotpuna oklopna brigada. Sa svoje strane obrana Vukovara je požurivala napore na proboju upozoravajući da su u blokadi, bez vode, struje, s hranom pri kraju i s oko 200 teških ranjenika u gradskoj bolnici.430 Iako je 109. brigada HV za proboj blokade 5. listopada ojačana baterijom haubica 155 mm iz Osijeka odnos snaga se nije povećao zbog samovoljnih odlazaka pojedinih postrojbi s bojišnice.431 Bez obzira na njihovo udaljavanje 109. brigada HV

429 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-16 od 3. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno izvješće. 430 109. br HV: Zapovjedništvo 109. br ZNG, Str. pov. br. 04-246/1-91 od 4. 10. 1991., Ministarstvu obrane RH, Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-17 od 4. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-18 od 4. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno izvješće; GS HV: Zapovjedništvo obrane općine Vukovar od 5. 10. 1991., Zapovjedništvu ZNG; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-20 od 5. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-21 od 5. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-122-11 od 5. 10. 1991., K-dtu AG-1, Naređenje artiljeriji 1. OZ HV za borbu br. 2. 431 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-20 od 5. 10. 1991., GS HV, Izvje- šće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-21 od 5. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-122-11 od 5. 10. 1991., K-dtu AG-1, Naređenje artiljeriji 1. OZ HV za borbu br. 2.

265 Davor Marijan s postrojbama Narodne zaštite uz topničku potporu uspjela je u noći 5./6. listopada u potpunosti staviti Nuštar pod nadzor i nastaviti prema Marincima. Ponovna kriza morala kod pripadnika oklopno-mehanizirane čete, uslijed odbijanja polovice posada da nastave borbena djelovanja dovela je u pitanje nastavak pro- boja. Uz to je i JNA intenzivnim djelovanjem zrakoplovstva i topništva po hrvatskim snagama jasno pokazala da ne namjerava tako lako odstupiti s koridora.432 U pregledu stanja na području Vukovara Glavni stožer HV je u dnevnom izvješću od 6. listopada upisao da hrvat- ske „snage imaju mrtvih i ranjenih te šalju potresno pismo iz Vukovara“.433 Vukovarski ranjenici bili su tema na sastanku predstavnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske i oruža- nih snaga SFRJ 8. listopada. Dogovorena je deblokada vojarni JNA i poduzimanje hitnih koraka „kako bi se organizirala dostava namirnica, hrane i lijekova civilnom stanovništvu u području Vukovara i Vinkovaca“.434 Oko transporta ranjenika iz Medicinskog centra Vukovar u organizaciji Crvenog križa angažirana je i sanitetska služba Operativne zone Osijek.435 Do djelomičnog povlačenja JNA ipak je došlo na večer 7. listopada izvlačenjem tenkova M-84 s crte Zidine-Nuštar u pravcu sela Petrovci, pa put Marinci-Bogdanovci-Vukovar više nije bio pod izravnim nadzorom 252. oklopne brigade. Zapo- vjedništvo Operativne zone Osijek ipak je ukazalo da postoji, doduše mala mogućnost ponovnog napada na Marince u toku 8. listopada. Novodovedeni bataljun 3. „A“ brigade ZNG je uz

432 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-22 od 6. 10. 1991., GS HV, Izvje- šće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-23 od 6. 10. 1991., GS HV, Pojave dezertirnja iz jedinica koje su u borbi; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123- 25 od 6. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-26 od 7. 10. 1991., GS HV, Izvješće. 433 GSHV: Operativni centar GSHV od 6/7. 10. 1991., Načleniku GSHV, Izvješće. 434 GSHV: Memorandum sporazuma od 8. 10. 1991. 435 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-32/91 od 9. 10. 1991., GS HV, Izvješće.

266 Bitka za Vukovar 1991. potporu tenkova dobio zadaću da u jutro 8. listopada nastavi „dejstva ka s. Marinci-Bogdanovci-Vukovar“.436 Zadaću je trebao olakšati oslabljeni bataljun 107. brigade HV sa zada- ćom vezivanja za sebe protivnčkih snaga na pravcu Nuštar- Bršadin.437 Očekivani pomak 8. listopada nije napravljen zbog slabosti tenkista, 109. brigade i bataljuna 3. „A“ brigade, pa je od strane zapovjednika Operativne zone Osijek na bojišnicu upućen između ostalih i načelnik stožera radi osobnog koordi- niranja pothvatom.438 Noć 8./9. listopada protekla je u pripremama za proboj za što je doveden još jedan bataljun 3. „A“ brigade ZNG. Napad je počeo u popodnevnim satima i usprkos očekivanjima zapovjednika Operativne zone Osijek deblokada Vukovara nije napravljena. Prvi razlog je bila slabost raznih hrvatskih postrojbi, kako 109. brigade HV, tako i pridodanih bataljuna 3. „A“ brigade ZNG-a, a ostatak snaga, četa dragovoljaca iz Varaždina, 35-40 pripadnika iz Rakitja, vod pripadnika HSP i 50 stanovnika Nuštra bilo je potpuno bez stege i neprimjerenog ponašanja. Drugi problem, po mišljenju zapovjednika Opera- tivne zone Osijek, bio je način obrane 252. oklopne brigade JNA, koja je dvije otporne točke Henrikovce i prilaz Marincima zbog njihovih zemljopisnih značajki zaposjela tenkovima M-84 za čije je uklanjanje „bila potrebna visoko osposobljena“ postrojba oklopništva „kojom, za sada snage u rajonu Vinkovci-Vukovar, uz sva ojačanja ne raspolažu“.439 Za ojačanje snaga na pravcu Vinkovci-Vukovar po nalogu Glavnog stožera HV upućena je u

436 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-28/91 od 8. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-16 od 8. 10. 1991., Zapovjed- niku 3. br HV, Borbena zapovijed Op. br. 16. 437 ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-17/91 od 8. 10. 1991., Zapovjed- niku 107. Br HV, Borbena zapovijed Op. br. 17. 438 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-29/91 od 8. 10. 1991., GS HV, Izvješće. 439 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-31 od 9. 10. 1991., GS HV, Izvje- šće; SVA/ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-32/91 od 9. 10. 1991., GS HV, Izvješće.

267 Davor Marijan

Đakovo baterija samohodnih haubica 122 mm iz Varaždina koja je stigla 10. listopada, kao i vod haubica 152 mm iz Osijeka.440 Dok je pokušavan proboj, Vukovar i Borovo Naselje su istog dana bili pod stalnom topničkom vatrom, a kasnije je JNA pokušala proboj na istočnom i južnom dijelu grada, što je obrana odbila.441 Potpisano primirije HV je poštivala, osim na području Vukovara čija je obrana odgovorila na jak napad JNA. Na ostalom dijelu područja Zapovjedništvo Ope- rativne zone Osijek koristilo je primirje za sređivanje stanja na području Vinkovaca. Zapovjedništvo 109. brigade HV dobilo je isključivu zadaću pripreme i izvođenja „proboja ka Vukovaru, bez obzira na moguće gubitke u živoj sili i tehnici“, a u koordinaciji s Policijskom upravom i uhićenja svih onih „koji se neće boriti“.442 Ponovni pokušaj proboja određen je za noć 10./11. listopada, a šanse su umanjene samovoljnim povla- čenjem polučete 2. bataljuna 3. „A“ brigade ZNG s područja Zidina, što je iskoristilo pješaštvo JNA za njegovo posjedanje. Zbog kršenja primirja zapovjednik 109. brigade HV prikupio je za proboj oko 250 ljudi i oslabljenu tenkovsku četu u prvom postroju, i 3. bataljun 3. „A“ brigade bez jedne čete u drugom borbenom postroju. Zadaća 109. brigade bila je zauzimanje Marinaca, a 3. „A“ brigade osiguranje koridora na pravcu Nuštar-Marinci s obje strane puta, te onemogućavanje inter- vencije dijelova 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije

440 ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/94, Ur. br. 5120-02-91-1 od 9. 10. 1991., Zapovjedništvu OZ Osijek, Zapovijed; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123- 31 od 9. 10. 1991., GS HV, Izvješće; Baterija je iz Varaždina stigla u Đakovo s 4 haubice 122 mm, dok se je jedna pokvarila, kao i zapovjedni oklopni prevo- žnjak. S oruđima je došla samo jedna posada, dok su ostale (21 vojnik) odbile odlazak u Slavoniju. GSHV: Zapovjedništvo 1. mbr, Pov. br. 01-52/8-1991 od 9. 10. 1991., GS HV, Izvješće. 441 GSHV: Depeša br. 511-15-10/3-4275/91., D.I. od 9. 10. 1991., Zapovjed- ništvu ZNG, Dopuna depeše. 442 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-36 od 10. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-123-34/91 od 10. 10. 1991., Načelniku Policijske uprave Vinkovci.

268 Bitka za Vukovar 1991.

JNA s pravca Cerić-ekonomija Henrikovci i sela Petrovci, Pačetin i Bršadin. Za pričuvu 109. brigade određena je ojačana četa 122. brigade HV u Nuštru, pripravna za uvođenje na pravcu Zidine-Marinci-Bogdanovci. Za drugi dio pričuve određena je ojačana četa 106. brigade HV koja je u Ivankovu trebala čekati zadaću zapovjednika 109. brigade HV. Najslabiji dio snaga za proboj i dalje je bila tenkovska četa koja je u toku 10. listopada trebala dobiti novog zapovjednika a dobrovoljačke posade su u toku dana tek trebale biti pronađene. Potporu je davalo 15 topničkih oruđa raznih kalibara /3 haubice 152 mm, 4 haubice 122 mm, 4 haubice 105 mm i 4 minobacača 120 mm/ koja su u prosjeku imala 1 borbeni komplet streljiva što je bila i posljednja pričuva. Po podacima Hrvatske vojske Marince je branio protivnik sastavljen od JNA i četnika jačine motorizi- ranog bataljuna ojačanog četom tenkova M-84, dok je Cerić branila tenkovska četa „ojačana četnicima“.443 Tog su dana, 10. listopada, u Zagrebu ustrojene, opremljene i naoružane dvije čete dragovoljaca (oko 200 ljudi) s područja Slavonije za obranu Vukovara, koje su prijepodne 11. listopada trebale krenuti u Vinkovce, radi prihvata, pripreme za borbenu uporabu i uputa u Vukovar.444 Glavni stožer HV od Zapovjed- ništva Operativne zone Osijek tražio je nastavak energičnog djelovanja u svrhu deblokiranja prometnice Vinkovci-Vukovar, kao i poduzimanje mjera za realiziranje humanitarne pomoći pod nadzorom međunarodne misije.445 Konvoj je pred večer

443 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-36 od 10. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-19/91 od 10. 10. 1991., Zapo- vjedniku 3. br HV, Borbena zapovijed Op. br. 19.; ZOZO: ZOSISiB, Pov. br. 525-124-50 od 10. 10. 1991., Zapovjedniku 109. br HV; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-20 od 10. 10. 1991., Zapovjedniku 122. br HV, Borbena zapo- vijed Op. br. 20.; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-21 od 10. 10. 1991., Zapovjedniku 106. br HV, Borbena zapovijed Op. br. 21. 444 ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/101, Ur. br. 5120-01-91-1 od 10. 10. 1991., Zapovjedništvu Operativne zone Osijek. 445 ZOZO: Glavni stožer HV, Kl. 8/91-01/100, Ur. br. 5120-01-91-1 od 10. 10. 1991., 1. OZ Osijek, Zapovjed.

269 Davor Marijan

10. listopada stigao iz Zagreba u Đakovo gdje je čekao priklju- čivanje konvoja iz Osijeka, i suglasnost JNA za prolazak.446 Nakon neuspjela prolaza i novih uvjeta od strane JNA konvoj je vraćen u Đakovo odakle je u jutro 12. listopada trebao ponovno pokušati prolaz. Zbog toga su u Osijeku vođeni razgovori s misijom Europske zajednice.447 Očekivano zauzimanje Marinaca i deblokada u noći 10./11. listopada nije uspjela zbog odbijanja dijela postrojbi da krenu u napad i nedolaska na vrijeme jedne postrojbe „što je narušilo borbeni poredak, i u takvim uvjetima nije se mogla izvršiti zapo- vjed“. U međuvremenu je u Ivankovo stigao i konvoj Crvenog križa a osiguran mu je put do Nuštra na putu za Vukovar.448 Zbog neuspjeha deblokade Glavni stožer HV je 11. listopada zapovijedio odbacivanje srpskih snaga s puta Vinkovci-Vukovar, stvaranje uvjeta za pružanje pomoći braniteljima i stanovništvu Vukovara i izvlačenje oko 200 ranjenika. Za tu je zadaću Ope- rativna zona Osijek ojačana bataljunom 1. „A“ brigade ZNG, 200 dragovoljaca iz Zagreba, specijalnom postrojbom ZNG i antiterorističkom postrojbom MUP-a iz Zagreba.449 Uz te snage iz Zagreba su nakon trodnevne izobrazbe 13. listopada trebale biti poslane još dvije čete dragovoljaca, od oko 180 ljudi za obranu Vukovara.450 Noću 11./12. listopada na području Vinkovaca nastavljena je koncentracija snaga za proboj prema Vukovaru. Zapovjed- nik Operativne zone Osijek je osobno došao na zapovjedno

446 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-36 od 10. 10. 1991., GS HV, Izvješće. 447 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123/40-91 od 11. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/101, Ur. br. 5120-01-91-2 od 11. 10. 1991., Zapovjedništvu Operativne zone Osijek. 448 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-38 od 11. 10. 1991., GS HV, Izvješće. 449 ZOZO: GS HV, Klasa: 8/91-01/105, Ur. br. 5120-01-91-1 od 11. 10. 1991., Zapovjedništvu OZ Osijek, Zapovijed. 450 ZOZO: GS HV, Klasa: 8/91-01/101, Ur. br. 5120-01-91-1 od 12. 10. 1991., Zapovjedništvu OZ Osijek.

270 Bitka za Vukovar 1991. mjesto 109. brigade HV „radi rukovođenja akcijom proboja ka Vukovaru“. U toku dana na područje Vinkovaca stigle su sve predviđene postrojbe. Za razliku od noći, dan je za branitelje Vukovara bio znatno teži zbog djelovanja zrakoplovstva JNA po gradu. Konvoj s medicinskom pomoći ponovno nije prošao „jer je uvjetovanje terorista neprihvatljivo s obzirom na postignuti dogovor s okupatorskom vojskom“, pa se prolaz pokušavao dogovoriti za 13. listopada.451 Plan proboja razrađen je 12. listopada, a pokušan je u jutro 13. sljedećeg dana u 5.30, a poslije topničke pripreme počeo je napad „pješadijskih i mehaniziranih snaga u pravcu s. Marinci i Cerić. Snage specijalne namjene MUP Zagreb ušle su u toku prijepod- neva u s. Marince, ali zbog nemogućnosti da ih se podrži jačim snagama morali su se povući. Pješadijske i motorizirane snage HV naišle su na veoma jak otpor agresora u rejonu Henrikovci- Zidine gdje su i zaustavljene u svom napredovanju“. Tijekom borbi topništvo je ojačano baterijom samohodnih haubica 122 mm koja je pridružena haubičkoj bateriji 152 mm u području Blata kraj Vinkovaca.452 Napadna djelovanja zaustavljena su oko 13 sati po „zapovijedi GSHV ... da bi prošao konvoj pomoći za Vukovar“ čiji se „prolazak ... odužio, tako da je tek u kasnim večernjim satima u organizaciji JA sprovedne preko Petrovaca u vukovarsku vojarnu JA“. Zatišje je JNA iskoristila i za pojačanje svojih snaga tenkovima i pješaštvom u Ceriću i Henrikovcima, što je smanjilo izglede za uspješan nastavak operacije. Gubici hrvatskih snaga

451 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-42 od 12. 10. 1991., GS HV, Izvješće.; SVA MORH, fond Operativne grupe Vukovar (dalje OGV): Zapo- vjedništvo 1. OZ, Pov. br. 525-13/91 od 12. 10. 1991., Zapovjedništvu 3. br HV. 452 OGV: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-14/91 od 12. 10. 1991., Zapovjedniku 1-3/3. br HV, Dopuna borbene zapovjedi Op. br. 23/1.; OGV: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-16/91 od 12. 10. 1991., Zapovjedniku 3/3. br HV, Dopuna borbene zapovjedi Op. br. 23/2.; ZOZO: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-123-101/91 od 13. 10. 1991., GS HV, Dnevno borbeno izvješće; OGV: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-18/91 od 13. 10. 1991., Zapovjedniku 122. br HV.

271 Davor Marijan bili su vrlo veliki, 10 mrtvih, 44 ranjenih i 5 uništenih tenkova. Po mišljenju zapovjednika Operativne zone Osijek pored „uporne obrane agresora, relativnom malom uspjehu operacije pridonijelo je i to što su snage stavljene na raspolaganje ovom zapovjedništvu slabe kvalitete i u većim slučajevima bez iskustva (četa 106. br. iz Osijeka, 122. br. iz Đakova i 2 dobrovoljačke čete iz regiona Zagreba), isti je slučaj i sa 5. bataljunom 1. br. HV, koji je ovdje upućen sa svega 120 neiskusnih boraca“. Tako je novi dan čekan sa 778 ljudi, 17 topničkih oruđa raznih kalibara, 5 tenkova i 2 BVP, nasuprot znatno jačem protivniku.453 U toku njega dio ljudstva je vraćen s bojišnice, a dio se samovoljno osuo s dijelom tehnike. Dolazak čete dragovoljaca donekle je ublažio odlazak pripadnika ZNG, a stigao je i vod pripadnika ZNG iz Sesveta koji su razmješteni u istočnom dijelu Vinkovaca.454 Neuspjeh je pretrpio i pokušaj izvlačenja ranjenika iz Vukovara. „Konvoj namjenjen za pomoć Vukovaru nakon niza maltretiranja napustio je Vukovarsku vojarnu te je u Vinkovce došao putem preko Petrovaca, Negoslavaca, Marinaca i Nuštra. Iz Vinkovaca se vratio u Đakovo neobavljena posla. Vukovar nije dobio pomoć kao što nije uspjelo niti izvlačenje 300 ranjenika iz bolnice. Evakuacija izmučenih civila također nije izvršena te i dalje ostaju bez nužnog snabdijevanja lijekovima, hranom i odjećom“. Po podacima vukovarske bolnice samo u toku 9. i 10. listopada ranjene su 62 osobe u gradu od čega 29 pripadnika HV, 26 civila i 7 pripadnika MUP-a.455 Istodobno je 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija „pacifizirala“ sela naseljena hrvatskim stanovništvom u istočnim

453 ZOZO: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-123-101/91, 13. 10. 1991., GS HV, Dnevno borbeno izvješće; “Primer odanosti i hrabrosti”, Narodna armija, 2. 11. 1991., 13. 454 OGV: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-123-102/91 od 14. 10. 1991., GS HV, Dnevno borbeno izvješće; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525- 123-54 od 14. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/130, Ur. br. 5120-01/22-91-1 od 16. 10. 1991., Zapovjedništvu OZ Osijek. 455 ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-54 od 14. 10. 1991., GS HV, Izvješće.

272 Bitka za Vukovar 1991. dijelu općina Vukovar i Vinkovci. Zapovjednik Divizije u inter- vjuu glasilu Narodna armija izjavit će da je njegova postrojba „Očistila i čvrsto drži prostor između Dunava i Bosuta, te da se u tom rejonu počinju da se formiraju i organi vlasti“. Vrhunac uspjeha bilo je etničko čišćenje Iloka za koje je 14. listopada 1991. u Šidu sačinjen i poseban „sporazum“.456 Stanje u istočnoj Slavoniji bilo je tih dana „krajnje kritično“ o čemu je izvješten Glavni stožer HV. Zapovjedništvo Operativne zone Osijek ocijenilo je da je iz Vinkovaca iseljeno oko 60% pučanstva, a iz Vukovara 75% te da je u tijeku raspad ustroja i djelovanja tijela državne uprave. Postojeće snage ZNG-a i HV-a iz sastava Operativne zone Osijek bile su gotovo u cijelosti vezane za obranu, bez operativne pričuve za manevar. Neuspjeh deblokade Vukovara bio je potvrda teškog stanja. Po mišljenju zapovjednika Operativne zone Osijek, samo za deblokadu Vukovara bile su potrebne snage ekvivalenta jedne do dvije brigade HV „potpuno organizirane, popunjene i sa bor- benim iskustvom“, 1-2 protuoklopna divizijuna, 1-2 divizijuna protuzračnog topništva, 1-2 oklopno-mehanizirana bataljuna, 2 topnička divizijuna za potporu kalibra 152 do 155 mm, inženje- rijski bataljun, veća količina topničkog streljiva, bataljun Vojne policije „za uspostavu reda na teritoriji i u jedinicama HV“. Te snage nisu postojale u Slavoniji i tražene su iz zapadnog dijela Hrvatske i Zagreba.457 Glavni stožer HV 16. listopada zapovjedio je Zapovjedništvu Operativne zone Osijeka da „težište borbenog djelovanja“ ima „na obrani grada Vukovara sa najvišim stupnjem odsutnosti, angažiranjem cjelokupnih snaga Hrvatske vojske, MUP-a, narodne zaštite i stanovništva na teritoriji općine Osi-

456 GS HV: Komanda 1. pgmd, Str.pov.br. 851-18 od 4. 10.1991., Komandi 252. okbr, Naređenje; GS HV: Sporazum od 14. 10. 1991. između predstavnika grada Iloka i Jugoslavenske narodne armije.; „Kao nekad, pod razvijenom rat- nom zastavom“, Narodna armija od 2. 10. 1991., 4.; „Ti divni ljudi, mladi rat- nici“, Narodna armija, 22. 12. 1991., 21. 457 OGV: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-107/91 od 15. 10. 1991., Predsjedniku Republike Hrvatske, Ocjena stanja na području Vinkovci, Župa- nja i Vukovar.

273 Davor Marijan jek, Vukovar, Vinkovci, Županja i Đakovo. A za izravnu obranu ustrojena je Operativna grupa „Vukovar, Vinkovci i Županja“ s pojasom nadležnosti u tim općinama.458 Nakon 13. listopada djelovanje na koridoru Nuštar-Bogda- novci hrvatska strana je ograničila na topničku vatru u svrhu potpore snagama u Vukovaru. Najveća zapreka za nešto više i dalje su bila oklopna borbena vozila 252. oklopne brigade JNA u Henrikovcima, Marincima i Bršadinu, pa je njihovo uništenje pokušano s protuoklopnim skupinama 107. brigade HV. Snage na području Vinkovaca pojačane su pješačkim bataljunom, baterijom haubica 122 mm i baterijom protuoklopnih topova 100 mm 122. brigade HV. Uz sve te probleme Operativna zona Osijek ostala je bez streljiva za top-haubicu 152 mm, a pri kraju je bilo i streljivo za haubicu 122 mm.459 Dok je 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija JNA prestrojavala snage, ojačavala ih i dodatno utvrđivala područje Cerić-ekonomija Henrikovci-Mirkovci-Negoslavci, Novosadski korpus je sredinom listopada nastavio s intenzivnim napadima na Vukovar i Borovo Naselje. Bili su to do tada najžešći napadi s kojima je JNA uspjela probiti crtu obrane na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti. „Probijanjem ovih obrambenih položaja“ napadaču je „preostalo samo još nekoliko stotina metara da sa pješadijom uđu u sam centar grada i Borovo naselje te se stoga vode žestoke ulične borbe, koje mu to trenutno onemogućuju“.460 Crtu obrane na

458 ZOZO: GS HV, Klasa: 8/91-01/128, Ur. br. 5120-01/22-91-1, 16. 10. 1991., Zapovjedništvu Operativne zone Osijek, Zapovijed. 459 OGV: Zapovjedništvo 1. OZ od 15. 10. 1991., 107. brigadi HV, Nare- đenje za borbu broj 101.; OGV: Zapovjedništvo 1. operativne zone, Str. pov. br. 525-105/91 od 16. 10. 1991., Zapovjedniku 122. brigade HV, Borbena zapovijed, Op. br. 24.; OGV: Zapovjedništvo 1. OZ Osijek od 17. 10. 1991., GS HV (načelniku artiljerije); OGV: Zapovjedništvo 1. OZ, Str. pov. br. 525- 123/105/91 od 17. 10. 1991., Zapovjedniku 3. br HV, Zapovijed; ZOZO: Zapo- vjedništvo 122. brigade, Br. 2121-06-91-136 od 17. 10. 1991., 1. operativna zona Osijek, Dnevno izvješće. 460 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-62 od 16. 10. 1991., GS HV,

274 Bitka za Vukovar 1991.

Lušcu probila je 51. mehanizirana brigada JNA s tenkovskom četom i većim brojem pješaka s osnovnom zadaćom presjecanja komunikacije između Vukovara i Borova Naselja, što je branitelj spriječio, nakon što je uspješno premostio nastalu krizu, uspjevši uništiti navodno 4 tenka.461 Nastojeći pomoći okruženom gradu Zapovjedništvo Ope- rativne zone Osijek je od 16. listopada potaklo mjere za novi pokušaj deblokade Vukovara, snagama iz sastava 3. „A“ brigade ZNG, 106., 122. i 124. brigade HV, dragovoljcima s područja Zagreba, postrojbom Mjesne zajednice Nuštar i pripadnicima Policijskih uprava Vinkovci i Osijek.462 Ponovljen je i pokušaj s izvlačenjem ranjenika iz okruženog grada. Konvoj sanitetskih vozila ponovno je krenuo u jutro 19. listopada 1991. u 6.30 pravcem Vinkovci-Nuštar-Marinci- Bogdanovci-Vukovar, da bi ga JNA istog dana usmjerila „preko Petrovaca i Negoslavaca u Šid. Iz Šida se kretao u Lipovac gdje je stigao u 22.35 sati. Nakon prolaza kroz Županju stigao je u Mikanovce. Jedan dio je ostao u Mikanovcima dok je drugi produžio put Đakova i tamo stigao u 00.05 sati.“ Nakon višesat- nog predaha dio ranjenika je prebačen u medicinske ustanove u unutrašnjosti zemlje. U Medicinskom centru u Vukovaru ostalo je 170 ranjenika i 70 bolesnika, trudnica i novorođenčadi, zbog kojih je ravnateljica centra tražila intervenciju Hrvatskog ureda pri međunarodnoj misiji za bezuvjetno i žurno „povlačenje JA

Izvješće; GS HV: Policijska uprava Vukovar, Depeša br. 511-15-10/3-4286/91. D.I. od 16. 10. 1991., MUP RH-Operativni štab, Napad vojnih jedinica na Vukovar i Borovo naselje; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-68 od 17. 10. 1991., GS HV, Izvješće. 461 ZOZO: Policijska uprava Vukovar, Depeša br. 511-15-10/3-4288/91. D.I. od 17. 10. 1991., Obavijest. 462 OGV: Zapovjedništvo 1. OZ Osijek, Str. pov. br. 525-104/91 od 17. 10. 1991., Dopuna borbene zapovijedi, Op. br. 23/6.; OGV: Zapovjedništvo opera- tivnih snaga Vukovara, Županje i Vinkovaca (dalje ZOGVVŽ) od 18. 10. 1991., Zapovjedniku 2/3. br HV, Borbeno naređenje; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-43/91 od 26. 10. 1991., Načelniku PU Osijek, O aktivnostima jedinice spec. namjene PU.

275 Davor Marijan iz područja općine Vukovar te povlačenje naoružanja s lijeve strane Dunava usmjerenog prema općini Vukovar“.463 Izvlačenjem konvoja po Vukovaru je ponovno otvorena vatra iz Bačke i Negoslavaca, na što su hrvatske snage odgovorile. U toku prijepodneva 21. listopada, pokušan je i tenkovsko-pješački napad na Vukovar s pravca Mitnice.464 U ocjeni borbene situacije koju je Zapovjedništvo OZ Osijek uputilo 22. listopada 1991. Glavnom stožeru HV data je procjena protivnika. Snage na pravcu Šid-Tovarnik-Orolik- Petrovci-Marinci-Bršadin procjenjene su na oko 200 tenkova, 140 oklopnih prevožnjaka i većeg broja sredstava za potporu, a bile su iz sastava 1. pgmd i 252. oklopne brigade. Na području od Vukovara do Osijeka JNA je procijenjena na 12. mehanizi- ranu brigadu i 4. Mehaniziranu brigadu Novosadskog korpusa, ukupno oko 150 tenkova i 80 oklopnih prevožnjaka sa sred- stvima potpore.465 U odnosu na stvarno stanje bila je to pogrešna procjena za oko 50%. Crta obrane hrvatskih snaga 22. listopada pružala se pravcem: Koritna-Mrzović-Ivankovo-Jarmina-Vinkovci-Nuštar-Pri­ vla­ ka-­ Otok-Komletinci-Nijemci-Lipovac i branjena je od 109. brigade HV i dijelova 2. bataljuna 3. „A“ brigade ZNG. Bogdanovce, Vukovar i Borovo Naselje branila je 124. brigada HV, postrojba MUP-a i civilno stanovništvo koje je bilo u okruženju.466 U

463 ZOZO: GS HV, Kl. 804-01/91-03/68, Ur. br. 5120-02-91-50 od 18. 10. 1991., Zapovjedništvu OZ Osijek; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-77 od 20. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-78 od 20. 10. 1991., GS HV, Izvješće; GSHV: ZOGVVŽ, Pov. br. 525-122-23/91 od 21. 10. 1991., GS HV, Izvješće o konvoju; GSHV: Medicinski centar Vuko- var od 20. 10. 1991., Hrvatskom Uredu pri međunarodnoj misiji (prijepis). 464 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-78 od 20. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-82 od 21. 10. 1991., GS HV, Izvješće; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-22/91 od 21. 10. 1991., Zapo- vjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće. 465 ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-84 od 22. 10. 1991., GS HV, Izvješće. 466 ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-84 od 22. 10. 1991., GS HV,

276 Bitka za Vukovar 1991. tijeku je bio ustroj novih pričuvnih brigada HV među kojima i 131. u Županji.467 Topničku potporu postrojbama pružala je raznolika skupina oruđa među kojima su bile: 4 haubice 105 mm s oko 1000 projektila, 3 ispravne haubice s oko 100 projektila, 2 ispravna minobacača 120 mm, dva gorska topa 76 mm i 5 protuoklopnih istog kalibra, 2 ispravne haubice 152 mm bez nišanskih sprava i posada (do tada su posade bile iz sastava OZ Osijek), 5 protuoklopnih topova 100 mm, 8 netrzajnih topova 82 mm. Za uporabu je pripremano 7 samohodnih topova 90 mm. Dodijeljenih je bilo 5 samohodnih haubica 122 mm od kojih je jedna bila neispravna, baterija haubica 122 mm u ulozi bataljon- ske vatrene skupine za postrojbu 122. brigade HV iz Đakova. U pojasu nadležnosti bila su još 4 višecijevna lansera raketa 128 mm, haubica 155 mm, 6 gorskih topova, 15 minobacača 120 mm, 10 minobacača 82 mm i haubica 105 mm, dok broj minobacača 60 mm na uporabi pri MUP-u nije bio poznat.468 Nakon razdoblja borbenih djelovanja slabijeg intenziteta 23. listopada je usprkos potpisanom primirju, za branitelje Vukovara ponovno bio težak dan, u kojem je grad bio pod neprekidnom vatrom, a nije pošteđena ni bolnica koja je

Izvješće. 467 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-82 od 21. 10. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-86 od 23. 10. 1991., GS HV, Izvješće. 468 SVA MORH, fond 109. brigade HV: Zapovjedništvo 109. br HV, Str. pov. br. 04-358-01/91 od 23. 10. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ Osijek, Stanje artilje- rijskog oružja u zoni Vinkovci; Od traženih 6 ispravnih samohodnih haubica 122 mm i 6000 projektila za njih koliko je od Glavnog stožera HV, tražio zapovjednik Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja za „učinkovito vođenje borbenih djelovanja“, Glavni stožer je mogao odvojiti samo 100 projektila, od 300 koliko ih je imao. Samohodne haubice koje su tražene bile su u borbenim djelovanjima u području Novske i nije ih se moglo izvući. A haubica 155 mm, od kojih je jedna bila tražena nije mogla biti dostavljena jer je svih 9 koliko ih je bilo na Boron- gaju bilo neispravno i za njih se nije imalo streljiva. OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-36/91 od 24. 10. 1991., GS HV (Načelniku topništva); OGV: GS HV, Kl. Pov. br. 803-05/91-01/135, Ur. br. 5120-25-91-1 od 25. 10. 1991., OG Vuko- var, Vinkovci i Županja.

277 Davor Marijan pogođena s oko 40 raketa, od čega je zapaljena i prijetila je „opasnost da ranjenici izgore“.469 Za opskrbu okruženog grada od 24. listopada 1991. angažiran je samostalni zrakoplovni vod Osijek koji je noćnim letovima desantirao nužan materijal.470 Uz opskrbu stanovništva i branite- lja Vukovara, najveći problem hrvatskim snagama je bio manjak streljiva za dalekometno topništvo koje je s distance pomagalo okruženim braniteljima. S obzirom na embargo na naoružanje koje je uvela međunarodna zajednica nedostatak streljiva je često dovodio branitelje u vrlo težak položaj. Glavni stožer HV je 27. listopada obavijestio sve podređene da je stanje topničkog streljiva kritično, i da u skladištima za pojedina oruđa nema ni jedne granate, odnosno mine. Očekivano je da će se stanje poboljšati predajom pojedinih skladišta JNA u Hrvatskoj.471 Negativan odgovor na traženje streljiva povukao je dosta neobi- čan, ali za to vrijeme razumljiv potez zapovjednika Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja, koji je od kriznih štabova Slavonski Brod, Slavonska Požega, Našice, Donji Miholjac, Podravska Slatina, Daruvar, Bjelovar, Virovitica, Valpovo, Mali Lošinj, Kutina, Ivanić Grad, Samobor i Velika Gorica zatražio streljivo za sve tipove topničkog, protuoklopnog i protuzračnog

469 GSHV: Općina Vinkovci, Centar obavještavanja, Br. 08-3160/1-91 od 23. 10. 1991., Izvješće; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-86 od 23. 10. 1991., GS HV, Izvješće; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-34/91 od 23. 10. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće. 470 OGV: GS HV, Kl. Pov. br. 8/91-01/107, Ur. br. 5120-51/22-91-3 od 24. 10. 1991., OG Vukovar, Vinkovci i Županja, Borbena zapovijed; Za opskrbu Vukovara planiran je i helikopter Mi-8 koji je greškom oborila Hrvatska voj- ska 4. studenoga odmah nakon polijetanja s aerodroma Lučko na letu prema Đakovu s čijeg je uzletišta trebao „izvršiti dva do tri leta za Vukovar u cilju pre- voženja korisnog tereta za branioce Vukovara“. GSHV: GSHV, Kl. 833-05/91- 04/02, Ur. br. 5120-51/22-91-1 od 7. 11. 1991., Izvješće o udesu helikoptera HT-40. 471 Nedostajalo je streljivo za minobacač 120 mm, haubice 122, 155 i 203 mm, top-haubicu 152 mm, te rakete 128 mm (piše netočno 120 mm). ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/167, Ur. br. 5120-25-91 od 27. 10. 1991., Zapovjedništva operativne zone, Naređenje po artiljeriji.

278 Bitka za Vukovar 1991. topništva s kojim je bio naoružan. Traženo je i oružje, od puške do topa. Dan kasnije molba je ponovljena i dostavljena svim kriznim štabovima u Republici Hrvatskoj i imala je određenih uspjeha.472 U selo Tordince JNA je s pravca Velike Mlake uspjela ući 25. listopada nakon što je obrana uspjela izbaciti iz borbenog stroja navodno 6 tenkova, nakon čega je ostala bez protuoklopnih sredstava, a snage 109. brigade HV intervenirale su presporo i neučinkovito pa je napadač oko 18 sati stavio selo pod svoj nad- zor.473 Pokušaj vraćanja sela u noći 25./26. listopada nije uspio zbog simboličnog odziva za protunapad planiranih pripadnika specijalne policije iz Osijeka. U napadu je poginulo 7 a ranjeno je 11 hrvatskih vojnika.474

472 Većina kriznih štabova se odazvala zamolbi stavljajući na raspolaganje što je mogla, od simboličnih do značajnih količina. Zapovjedništvo 56. samo- stalnog „R“ bataljuna ZNG Kutina stavilo je na raspolaganje 200 granata 100 mm, 51 granatu za netrzajni top 82 mm, 190 mina za MB 82 mm, 96 mina za minobacač 60 mm i 60 granata za top 76 mm. OGV: Zapovjedništvo 56. samost. rez. bataljuna ZNG Kutina, Br. 104/91 od 27. 10. 1991., Zapovjedništvu OG Vukovar, Vinkovci i Županja; Zapovjedništvo 126. brigade na raspolaganje je stavilo 100 mina 82 mm i 100 granata 76 mm. OGV: Zapovjedništvo 126. br ZNG, Br. 24/91-2 od 30. 10. 1991., Zapovjedništvu OG Vukovar, Vinkovci i Županja; OGV: ZOG Vukovar, Vinkovci i Županja, Str. pov. br. 525-122-50/91 od 28. 10. 1991., Kriznim štabovima; Zapovjedništvo Zadarskog sektora na ras- polaganje je stavilo: 100 granata za tenk T-55, 50 granata za haubicu 122 mm, 20 raketa za VBR 128 mm, 120 granata 76 mm, 50 mina 60 mm, 60 mina 82 mm, 60 mina 120 mm, kao i jedan protuoklopni top 76 mm, 1 netrzajni top i 12 granata za njega. OGV: Zapovjedništvo Zadarskog sektora, Kl. 8/91-1/06, Ur. br. 512-04-91-1 od 29. 10. 1991., Zapovjedništvu OG Vukovar, Vinkovci i Županja, Ponuda-MTS. Sredstva su stigala 5. studenog u sličnom broju. OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-112/91 od 5. 11. 1991., Sektor ZNG Zadar, Potvrda o prijemu robe; Općina Đurđevac je odgovorila potvrdnio i zatražila slanje kamiona za preuzimanje streljiva. OGV: Skupština Općine Đurđevac od 29. 10. 1991., Zapovjedništvo OG Vukovar, Vinkovci i Županja. 473 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-39/91 od 26 10. 1991., Zapovjed- ništvu 1. OZ, Vanredno izvješće. 474 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-93 od 26. 10. 1991., GSHV, Izvješće.

279 Davor Marijan

U ranim jutarnjim satima 28. listopada JNA je topnički napala selo Lipovac u županjskoj općini, što je značilo otvaranje novog kriznog žarišta na području Operativne zone, odnosno Operativne grupe.475 Djelovanje zrakoplovstva u toku 28. listopada bilo je intenzivno, pretežno s većih visina pa hrvatska protuzračna obrana nije mogla učinkovito djelovati po njima. U Vinkovcima je pogođena vojarna koja se zapalila.476 Od 29. listopada ponovno je pojačano vatreno djelovanje JNA po Vukovaru i Vinkovcima. Jak tenkovsko-pješački napad izveden je na Bogdanovce iz pravca Marinaca, Petrovaca i Vukovara u koje je JNA uspjela ući, ali je uspješno izbačena iz 10 kuća koje je zauzela.477 Za podizanje morala JNA i TO, na prijelazu iz listopada u studeni osobno se angažirao i načelnik Generalštaba JNA Blagoje Adžić, nakon čijeg je posjeta vojarni u Vukovaru, vojni reporter napisao da je njegov posjet „vuko- varskoj kasarni, koja je neprekidno pod udarom minobacačke vatre i među borcima u prvoj borbenoj liniji, veliko ... priznanje i ohrabrenje za sve borce i jedinice naše armije“.478 Na kraju listopada i početku studenoga hrvatske snage na bojišnici djelovale su uglavnom diverzantskim skupinama u bližem zaleđu protivnika, čije je djelovanje pretežito bilo na topničkim udarima iz daljine. Na poziv iz Vukovara topnički je tučeno područje grada iz kojeg je JNA djelovala, naselje Petrova Gora, Sajmište, križanje Trpinjske ceste i Lipovačkog puta, kao i po Vučedolu. Radnim i za rat sposobnim građanima od 18 do 55 godina starosti osim u iznimnim slučajevima (smrt i teška bolest) zabranjeno je napuštanje područja Operativne grupe. Zbog uočene koncentracije jačih snaga JNA na pravcima

475 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-98 od 27. 10. 1991., GSHV, Izvješće. 476 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-109 od 28. 10. 1991., GSHV, Izvješće. 477 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-55/91 od 29. 10. 1991., Zapovjed- ništvu 1. OZ, Dnevno izvješće; 478 “Priznanja hrabrima”, Narodna armija, 6. 11. 1991., 5.

280 Bitka za Vukovar 1991.

Ilača-Nijemci, Ilinci-Apševci i Morović-Lipovac, kao i južno od rijeke Save nasuprot Županji, Zapovjedništvo Operativne grupe je tražilo pojačanje jačine bataljuna i uput čete policajaca iz Varaždina.479 Par dana kasnije, 2. studenoga Glavni stožer HV je iz sastava Operativne zone Zagreb uputio u sastav Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja protuoklopnu bitnicu koja je bila angažirana u blokiranju vojarne JNA u Jastrebarskom.480 Napad na Cerić izveden 2. studenog nije uspio, a bio je u svrhu poboljšanja taktičkog stanja Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja.481 Zrakoplovstvo JNA odgovorilo je bom- bardiranjem područja između Cerića i Vinkovaca. Napad na Cerić nije imao učinka na Vukovar koji je nakon jake topničke pripreme napadnut oklopništvom i pješaštvom, što je branitelj odbio. Napadnuti su i Bogdanovci čija je obrana također odbila napad. Snagama tenkovske čete i pješaštva Vukovar je presječen na dva dijela. U dnevnom izvješću zapovjednik Operativne grupe je između ostalog naglasio da u „potpunosti shvaćamo i opravdavamo zahtjeve OZ, Glavnog stožera GS i Vrhovnog zapovjednika HV da se ide u ofanzivno djelovanje sa kojima bi glavni cilj bio deblokada Vukovara, ali to u ovakovoj konstela- ciji snaga... to jednostavno nije izvedivo. Pored tih nedostataka uglavnom materijalne prirode još uvijek se susrećemo s izra- ženim defetističkim stavom i neimanjem želje da se oružanom borbom riješi pitanje hrvatske države“.482 Nova pojačanja u

479 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-64/91 od 30. 10. 1991., Zapovjed- ništvu 1. OZ, Dnevno izvješće; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-65/91 od 30. 10. 1991., Kriznom štabu Općine Vinkovci, Zapovjed; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-69/91 od 31. 10. 1991., Ministarstvu unutarnjih poslova RH; OGV: (Pomoćnik načelnika štaba), Pov. br. 525-122-1071/91 od 31. 10. 1991., Zapovjedniku OG Vukovar, Vinkovci i Županja, Dnevno izvješće 480 SVA MORH, fond Zapovjedništva Operativne zone Zagreb: GS HV, Kl. 8/91-01/201, Ur. br. 5120-25-91 od 2. 11. 1991., Zapovjedništvu OZ Zagreb, Zapovijed. 481 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-98/91 od 3. 11. 1991., Zaključci analize o provedenoj akciji. 482 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-90/91 od 2. 11. 1991., Zapovjed- ništvu 1. OZ, Dnevno izvješće.

281 Davor Marijan ljudstvu od 4. do 8. studenog, iz sastava 3. „A“ brigade ZNG i policajacima iz Donjeg Miholjca, Osijeka i Našica koji su željeli pomoći Vukovaru neznatno su promijenili odnos snaga, jer je bataljun 122. brigade HV povučen u Đakovo.483 O teškom stanju obrane Vukovara govori dramatična poruka od 6. studenog upućena iz grada Glavnom stožeru HV da se grad nalazi u „izrazito teškom položaju“, i ukoliko streljivo većeg kalibra ne bude dostavljeno „u Vukovaru će u toku noći početi borbe prsa u prsa, te će 13-15.000 života pasti u ruke neprijatelju“.484 Većinu traženog streljiva Glavni stožer HV je poslao u toku 6. studenog.485 Dio pošiljke, oko 200 granata 130 mm je stigao, ali je bio kratkog dometa, s kojima je ipak pružena pomoć okruženom Vukovaru djelovanjem po protivničkim sna- gama na Trpinjskoj cesti i području Lušca. Pored konstantnih problema oko Vukovara, ponovno pojačavanje postrojbi JNA na području Bosanskog Šamca opet je ukazalo na mogućnost nasilnog prijelaza rijeke Save, što je i očekivano u sljedeća tri dana na području Brezovo Polje i Rajevo Selo, pa su poduzete mjere za spriječavanje iznenađenja, posebno na području sela Lipovac, Apševci i Nijemci što je stavljeno u obvezu 109. i 131. brigadi HV.486 Očekujući napad JNA radi presijecanja prometnice

483 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-119/91 od 5. 11. 1991., Zapovjed- ništvu 1. OZ, Dnevno izvješće; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-125/91 od 6. 11. 1991., Zapovjedniku 109. br HV; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525- 122-130/91 od 6. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-162/91 od 8. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće. 484 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-126/91 od 6. 11. 1991.,GS RH i MORH. 485 OGV: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-141 od 6. 11. 1991., Zapovjedniku OGVVŽ, Informacija iz GS HV. 486 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-128/91 od 6. 11. 1991., Zapovjed- ništvu 1. OZ; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-130/91 od 6. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525- 122-132/91 od 6. 11. 1991., Zapovjedniku 109. br HV, Borbena zapovjed Op. br. 4.; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-137/91 od 7. 11. 1991., Zapovjed- niku 131. br HV.

282 Bitka za Vukovar 1991.

Vinkovci-Đakovo, isplaniran je i izveden 9. studenog napad na Karadžićevo, radi zauzimanja i utvrđivanja za obranu. Napad je povjeren četi policije za specijalne djelovanja PU Varaždin i vodu 1. bataljuna 109. Brigade HV iz Ivankova. Usprkos iznimnom naporu specijalne postrojbe Varaždin, napad nije uspio.487 Intenzivno djelovanje JNA bilo je i 7. studenog s naglaskom na zrakoplovstvu nad cijelim područjem OG, koje je raketiralo, bombardiralo i mitraljiralo područje Nuštra, Vinkovaca, Ivan- kova, Mikanovaca, Cerne i Spačve. Osnovni problem branitelja i dalje je bio nedostatak projektila kalibra 122, 130, 152 i 155 mm, a tražena su i sredstva veze za poboljšanje protuzračne obrane.488 Djelovanje zrakoplovstva JNA smanjeno je 8. studenog, za razliku od kopnene vojske čiji napadi na Vukovar, Komletince, Nijemce i Jarminu nisu slabili na intenzitetu. O stanju u Vuko- varu govorio je i podatak da je topništvo Operativne grupe tuklo protivnika u „samom gradu Vukovaru“, po naseljima Boško Buha, Cvjetnom Naselju i Lušcu.489

487 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-165/91 od 8. 11. 1991., Borbena zapovjed Op. br. 5.; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-173 od 9. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525- 122-1046/91 od 10. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće; OGV: Specijalna jedinica PU araždin, Zapovjedniku OG Vukovar-Vinkovci- Županja od 11. 11. 1991., Izvješće. 488 OGV: ZOGVVŽ od 6. 11. 1991., GS HV (Načelnik veze); OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-147/91 od 7. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće. 489 I onako problematična potpora dodatno je oslabila eksplozijom samo- hodne haubice 122 mm prilikom otvaranja vatre i pogibijom dva člana posade, zbog čega su sve samohodne haubice „upućene u radionicu na pregled, a posade poslane na odmor“. Topništvo je tog dana imalo 64 granate za 5 haubica 152 mm, 105 granata 130 mm za dva topa od čega samo 5 s jakim punjenjem, 200 granata za 4 haubice 105 mm, 180 granata od kojih 40 s upaljačima za privremeno neu- porabljive samohodne haubice 122 mm, 400 projektila za 7 MB 120 mm (rukom dopisano 616), 250 mina za 5 MB 82 mm (rukom dopisano 2270), 280 granata za 7 samohodnih oruđa 90 mm (rukom dopisano 364), 150 granata 100 mm (dopi- sano bez upaljača), 15 granata za 6 netrzajnih topova 76 mm, 120 granata za 6 protuoklopnih topova 76 mm, kao i 80 granata 155 mm bez topova. Za 9 haubica

283 Davor Marijan

Napad JNA 10. studenoga s pravca Lušca, s ciljem zauzi- manja nadvožnjaka prema centru Vukovara, radi spajanja s postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste, bio je uvod u završne borbe za grad. Za vrijeme napada na Vukovar izveden je i napad na selo Bogdanovce koji su tijekom dana zauzeti, nakon što su tjednima odolijevali napadima oklopnih brigada JNA.490 Pritisak na okruženi grad ponovno je stavio u prvi plan potrebu proboja i deblokade. Plan je izrađen 11. studenog 1991. godine. Namjera je bila proboj pravcem Nuštar-Marinci-Bogdanovci- Vukovar, osiguranje stvorenog koridora, deblokada Vukovara i Borova Naselja, pojačanje snaga obrane grada, te redovna opskrba i evakuiranje povrijeđenih i bolesnih. Za napad su u prvom i drugom postroju određena tri bataljuna i mehanizirana četa 3. „A“ brigade ZNG, tenkovska četa 109. brigade HV, i kao pričuva bataljun 132. brigade HV. Za pojačanje snaga u gradu, nakon deblokade predviđena je 105. brigada HV iz Bjelovara koja je tek trebala stići na područje Operativne grupe.491 Zamisao proboja pretrpjela je neuspjeh jer je bila u raskoraku sa stanjem na terenu. Napad na protivnika učvršćenog na crti Cerić-Henrikovci-Marinci i po dubini Bogdanovci, počeo je u večernjim satima 12. studenoga 1991. Slabost angažiranih snaga, od koje se neke nisu ni pojavile na bojišnici, a neke samovoljno udaljile osudio je pokušaj u početku na neuspjeh, pa je od zamisli uspjelo pomicanje „snaga iz Nuštra prema s. Marinci pod vrlo teškim uvjetima djelovanja neprijatelja sa zemlje i iz zraka“. Za nastavak napada nije bilo snaga jer raspoloživo ljudstvo nije bilo dovoljno za proboj, s time da se „105. br. HV nije“ ni „javila, a i pored nje potrebna je najmanje još jedna brigada“.492 sovjetske proizvodnje 152 mm nije bilo ni granata ni posluga, kao ni za 4 haubice 122 mm (dopisano rukom 124). OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-162/91 od 8. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće. 490 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-1046/91 od 10. 11. 1991., Zapo- vjedništvu 1. 491 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-188 od 11. 11. 1991., Borbena zapovjed Op. br. 6. 492 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-201/91 od 13. 11. 1991., Zapo-

284 Bitka za Vukovar 1991.

Značajnijih promjena nije bilo 14. studenog, zauzeta su područja Zidina i Svete Ane s kojih je ciljano po protivničkim postavima u području Henrikovaca. Na području Vukovara JNA je uspjela presjeći prometnicu između Borova Naselja i Vukovara.493 Dugo očekivana 105. brigada HV iz Bjelovara počela je pri- stizati kasno na večer 14. studenog kada je od zapovjednika 1. OZ dobila zapovijed za razmještaj u području sela Strizivojna, Vrpolje, Čajkovci, Stari Perkovci, Budrovci i Piškorevci. Logi- stičku potporu brigada je trebala dobiti od 122. brigade HV iz Đakova.494 Dok se Zapovjedništvo Operativne grupe bavilo pokuša- jima proboja prema Vukovaru JNA nije mirovala. Proleterska gardijska mehanizirana divizija je s 3. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom iznenadnim napadom uz jaku topničku i zrakoplovnu potporu 15. studenog potisnula snage lokalne 131. brigade HV koje su u neredu odstupile i zauzela sela Lipovce, Apševce i Podgrađe. Zbog prodora mehaniziranih snaga JNA pripadnici 131. brigade HV srušili su most na rijeci Savi kod Gunje, zbog mogućnosti napada na područje Gunje iz Bosne.495 Uspjeh postignut 15. Studenog JNA je kapitalizirala napadom dan kasnije, kada je ponovno uz potporu zrakoplovstva uspjela zauzeti selo Nijemce.496 Novo primirje između Hrvatske vojske i oružanih snaga SFRJ koje je stupilo na snagu 16. studenog u 18 vjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće. 493 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-208/91 od 14. 11. 1991., Zapo- vjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće. 494 OGV: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-201/91 od 14. 11. 1991., Zapovjed- niku 105. br. HV, Razmještaj brigade; Postrojba je stigla bez 1. bataljuna, zapo- vjednika i zamjenika zapovjednika brigade. OGV: ZOG Vukovar, Vinkovci i Županja, Str. pov. br. 525-122-244/91 od 16. 11. 1991., Zapovjedništvu 1. OZ, Dnevno izvješće. 495 ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-170 od 16. 11. 1991., GS HV, Izvješće; ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-171 od 16. 11. 1991., GS HV. 496 ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-175 od 17. 11. 1991., GS HV, Izvješće; Beskrajna vera u komandanta Antonića, Narodna armija, 4. 12. 1991., 24.

285 Davor Marijan sati malo je toga promijenilo u djelovanju JNA. Za HV je bilo iznimno važno pa je u zapovijedi Glavnog stožera naglašeno da se prekid vatre mora „strogo poštovati na cijelom području Republike Hrvatske, a osobito kod Vukovara i Dubrovnika“.497 Dok je hrvatska strana iza 18 sati prestala s vatrom, JNA nije smanjila „žestinu svojih napada“ na području Operativne zone, težišno na Vukovaru, čija je obrana bila na rubu ljudskih i materijalnih snaga. S prvim satima 17. studenog zapovjednik Operativne grupe je iz Vukovara primio dramatičnu poruku od zapovjednika Vukovara da je ostao bez ljudi i streljiva, s rastro- jenom obranom koja je bila na kraju snaga.498 Vlada Republike Hrvatske nakon sjednice održane 17. stu- denog 1991. priopćila je da JNA i nakon sporazuma o prekidu vatre nastavlja napade s „ciljem osvajanja Vukovara“ i da su ugroženi životi 15.000 civila od čega 3.500 djece, 2.000 mlađih od sedam godina.499 Noću 17. studenog Vukovar su napustili „branioci Vuko- vara na čelu s Mladim Jastrebom“, o čemu je u jutro 17. studenog povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Vukovar izvijestio Zapovjedništvo Operativne grupe. Vladin povjerenik je ostao u gradu s ravnateljicom Medicinskog centra, tražeći da „vlada RH, u ime 15.000 života pogne glavu i pristane da na za danas ... zakazane pregovore pošalje i svog predstavnika, kao i predstavnike Evropske misije“. On je u organizaciji JNA u toku dana trebao otići na pregovore s političkim vodstvom pobunjenih istočnoslavonskih Srba.500 Na osnovi prijedloga povjerenika Vlade RH u Vukovaru GS HV je 17. Studenog dao

497 ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/265, Ur. br. 5120-01-91-1 od 16. 11. 1991., Zapovjed. Naredba zapovjednika OZ Osijek dopisana je na desnom gornjem kutu zapovijedi Glavnog stožera HV. 498 ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-173/91 od 16. 11. 1991., GS HV, Izvješće; OGV: Ml. J (Mladi Jastreb), Gospodinu Vrbancu, Vukovar od 17. 11. 1991., u 00,30. 499 GS HV: Priopćenje Vlade Republike Hrvatske od 17. 11. 1991. 500 GSHV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-245 od 17. 11. 1991., GSHV, Odlazak i posljednje grupe branilaca Vukovara.

286 Bitka za Vukovar 1991. svoj stav. Predaja nije dolazila u obzir, kako JNA a još manje „tzv. Civilnim vlastima krajine istočne Slavonije“. Zapovjed- ništvo OG je trebalo nastaviti s ojačanjem obrane Vukovara, onemogućavanjem priljeva svježih snaga JNA i nastavljanjem s ubacivanjem „naših snaga ka Vukovaru“ koji je trebao dobiti novog zapovjednika obrane. Dogradnja obrane Vinkovaca i Županje isto je trebala biti intenzivno nastavljena i oko nje se morao angažirati MUP i krizni štabovi, a pojačanje je trebalo doći iz Zagreba u kojem je u toku dana 101. brigada HV određena za pomoć.501 Brigadu je u toku 18. studenog trebalo domobilizirati i do 16 sati 19. studenog dovesti u područje Našica, gdje ulazi u sastav Operativne zone Osijek.502 Nakon odlaska zapovjednika obrane, u Vukovaru su i dalje vođene borbe, a tko ih je vodio nije bilo poznato zapovjedništvima Hrvatske vojske iz Vinkovaca i Osijeka. Na večer je ta spoznaja bila nešto konkretnija, ali i dalje nepotpuna i neprovjerena i po njoj su još vođene borbe u centru grada.503 Skupine pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz protivnički raspored nastavile su s dolaskom noću 17. i 18. studenog. Vukovar je zau- zet 18. studenog 1991. a dan kasnije, 19. studenog, zauzeto je i Borovo Naselje što je bio kraj organizirane obrane grada.504 Za njegovo zauzimanje JNA je angažirala 11 brigada operativne voj- ske, od čega sedam mehaniziranih i dvije oklopne, uz postrojbe teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba.505

501 OGV: GS HV, Kl. 8/91-01/91-268, Ur. br. 5120-01/22-91-1 od 17. 11. 1991., Zapovjedniku OG Vinkovci. 502 ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/272, Ur. br. 5120-21-91-1 od 18. 11. 1991., Operativnoj zoni Osijek, Zapovijed. 503 ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-177 od 17. 11. 1991., GS HV; ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-177 od 17. 11. 1991., GS HV, Izvješće. 504 OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-256/91 od 19. 11. 1991., GS HV, O stanju u Vukovaru; OGV: ZOGVVŽ, Str. pov. br. 525-122-270/91 od 20. 11. 1991., GS HV, Dnevno izvješće. 505 U borbama je sudjelovala 1. proleterska gardijska mehanizirana divi- zija sa svoje tri mehanizirane brigade, 12., 36., 51. i 453. mehanizirana bri- gada, Gardijska motorizirana brigada, 80. motorizirana brigada, 211. i 252.

287 Davor Marijan

U tromjesečnom razdoblju napada na Vukovar poginulo je oko 1850 branitelja, oko 1600 civila od čega 86 djece. Ranjeno je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.506 Po procjeni Glavnog stožera HV napadač je u borbama za Vukovar izgubio nekoliko tisuća vojnika i oko 600 oklopnih vozila.507 U moru nedoumica, neslaganja, osporavanja, tvrdnji, i istina, nedvojbeno je samo da se Hrvatskoj 1991. godine u i oko Vuko- vara dogodila bitka. Vukovar je bitka, i to jedino nije sporno u različitim pogledima na njegovu sudbinu. Pojam bitka, ovdje tretiramo ne samo u povijesnom, već i u operativno-strategij- skom smislu jer je izravno utjecala na tijek rata i opći ishod u 1991. godini. Borbe za i oko Vukovara na ovom stupnju spoznaje imaju nekoliko jasnih razdoblja. Od svibnja 1991. do 25. kolovoza 1991. razdoblje je zauzimanja pozicija. Tijekom tog razdoblja JNA je osloncem na pobunjena srpska naselja postupno napravila kružnu osnovicu za budući napad na grad. U tom se postupku naziru elementi bojnih djelovanja postavljenih sredinom 80-ih godina od tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu obranu admirala flote Branka Mamule. U vojnoj strategiji OS SFRJ obrana grada je imala strategijski značaj, te je čvrsto vezana za oklopna brigada. Pored njih sudjelovala je i 20. partizanska brigada, 16. mješo- vita artiljerijska brigada, 63. padobranska brigada, postrojbe srbijanske TO iz Sremske Mitrovice, Kragujevca, dobrovoljačke postrojbe iz Beograda, Novog Sada, Rume, Inđije, Sombora, Smedereva i Smederevske Palanke, i Rogatice. Od lokalnih pobunjenih Srba sudjelovale su skupine iz Negoslavaca i Vuko- vara. Izravnu topničku potporu, kao i prevoz ljudstva davali su brodovi Riječne ratne flotile. A. S. JOVANOVIĆ,1994., 175; „Srušen mit o Mitnici“, Narodna armija, 2. 10. 1991., 22; „Zadaci se sustižu“, Narodna armija, 28. 11. 1991., 29; „Udahnuti život gradu“, Narodna armija 7. 12. 1991., 21; „Doprinos TO Nego- slavci u oslobađanju Vukovaru“, Narodna armija, 7. 12. 1991., 26; „Predanost obuci“, Vojska, 18. 3. 1993., 21; „Sačuvali srpsku zemlju“, Srpska vojska, 15. 7. 1993., 13. 506 Dimenzije zločina počinjenih u Vukovaru 1991. godine, Poglavarstvo grada Vukovara: Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., 7. 507 A. Tus, 1999., 85.

288 Bitka za Vukovar 1991. njegovo operativno stanje na užem i širem području. U prilaže- nju Vukovaru JNA je očito krenula s tog stajališta. Nepovoljan položaj grada na samoj republičkoj granici, veliki postotak Srba u gradu i okolnim selima, te posada JNA u gradu, teorijski su svodili uspješnost obrane Vukovara na nisku razinu. U svibnju je ta razina dodatno umanjena dovođenjem manjih oklopno- mehaniziranih skupina u uže, i šire područje grada. Početkom srpnja tri dovedene mehanizirane brigade na šire područje grada sugerirale su brzo rješavanje Vukovara u srpsku korist. U tom odnosu snaga napad oklopnih i mehaniziranih snaga na grad 25. kolovoza radi njegovog zauzimanja činio se relativno lakom zadaćom. To je početak drugog razdoblja borbi za grad, pokušaj zauzimanja s osloncem na rijeku Dunav, vojarnu u gradu i srpska sela u užem području. Kako do uspjeha JNA nije došla ni nakon mjesec dana borbi, pokrenuta je Operacija Vukovar u kojoj su angažirana dva mehanizirana korpusa. Operacija je imala dvije zadaće, potpuno okruženje grada od šireg područja za što je uporabljeno i ratno zrakoplovstvo i težišnu zadaću, zauzimanje okruženog grada. Za prvu zadaću angažirana je ojačana mehanizirana divizija ekvivalenta korpusa koja je brzo presjekla prometnicu Vukovar-Vinkovci i potom se zaplela u dugotrajnu borbu s hrvatskim snagama na području Vinkovaca i Županje, koje su je u cjelosti vezale za sebe. Drugom dijelu snaga, dvjema operativnim grupama trebalo je mjesec i pol dana za zauzimanje grada. Nakon pada Vukovara te snage nisu bile sposobne nastaviti na zapad sukladno planovima Štaba Vrhovne komande oružanih snaga SFRJ. Hrvatske snage u bici za Vukovar mogu se promatrati, sukladno doktrinarnim promišljanjima JNA, na tri razine, tak- tičkoj, operativnoj i strategijskoj. Dugotrajna obrana Vukovara s vojnog gledišta teško je razumljiva i shvatljiva. Zemljopisni položaj, nepovoljan nacionalni sastav stanovništva u njemu i užem području uz respektivne snage JNA nije mu teorijski davao veliku nadu za otpor. No, to se dogodilo i obrana grada je fenomen rijedak u svjetskim razmjerima, a ne samo na naci-

289 Davor Marijan onalnoj razini. Od trenutka kad je odsječen Vukovar je postao briga okruženja, operativne razine u Osijeku i Vinkovcima i strategijske u Zagrebu. Oficirski kadar bivše JNA primljen u vojsku koja je nastajala pokazao se nesposobnim shvatiti značajke hrvatske oružane sile u nastajanju. Od sredine rujna stavljat će, prvo Zagreb Osijeku, a potom Osijek Vinkovcima i Vukovaru, zahtjeve koji su bili nekoliko godina ispred vremena. Hrvatska oružana sila u nastajanju predstavljala je mješavinu Narodne zaštite, milicije, Teritorijalne obrane i JNA, najbliže marksističkom poimanju naoružanog naroda. Slabo naoružane, a kasnije nedorasle ratnoj tehnici koja je dijelom stigla iz unutrašnjosti zemlje, hrvatske snage su pokazale mnogo veću sposobnost u obrani nego u napadima, što je od 1. listopada bilo ključ za spas Vukovara. Te snage, uz sve želje, nisu bile kvalitativno i kvantitativno sposobne probiti se kroz područje koje su nadzirali dijelovi najmanje četiriju mehaniziranih i dviju oklopnih brigada JNA. Već činjenica da Hrvatska vojska i nije znala da pred sobom ima toliku tehničku silu baca jasnu sliku zašto je Vukovar morao umrijeti da bi Hrvatska živjela.

KRATICE AG-1 - artiljerijska (topnička) grupa 1 CO - Centar za obavještavanje GS HV - Glavni stožer Hrvatske vojske GŠ OS SFRJ - Generalštab Oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije HIC - Hrvatski informativni centar inžb - inženjerijski bataljun JNA - Jugoslavenska narodna armija mpoabr - mješovita protuoklopna topnička brigada (mješovita protuoklopna artiljerijska brigada) NG - Narodna garda OG - Operativna grupa

290 Bitka za Vukovar 1991.

OGV - Operativna grupa „Vukovar“ okbr - oklopna brigada OZ - Operativna zona pgmd - proleterska gardijska mehanizirana divizija PU - Policijska uprava PVO - Protuzračna obrana (Protivvazdušna odbrana) RCO - Republički centar za obavještavanje RRF - Riječna ratna flotila RV i PVO - Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana (Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana) SAO - Srpska autonomna oblast SFRJ - Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija SSNO - Savezni sekretarijat za narodnu odbranu SUP - Sekretarijat unutarnjih poslova TO - Teritorijalna obrana ZOGVVŽ - Zapovjedništvo Operativne grupe Vukovar, Vin- kovci i Županja ZOSISiB- Zapovjedništvo obrambenih snaga istočne Slavonije i Baranje ZOZ - Zapovjedništvo Operativne zone ZZNG RH - Zapovjedništvo Zbora narodne garde Republike Hrvatske

291 Davor Marijan

Raspored snaga u jutro 1. listopada 1991. (bez snaga pobunjenih Srba po lokalnim selima)

SUMMARY

Davor Marijan

THE BATTLE OF VUKOVAR, 1991

This paper concerns the fighting around Vukovar in 1991. The focus is on the events around the city, that is on the endeavours of the Croa- tian forces to defend a city located on the very border between Croatia and Serbia and from 1st of October to the fall of Vukovar the unavailing attempts to relieve it. The approach of the paper was determined by the quantity of original material available; for the units and establishments in the general area of the city, this is relatively copious, unlike that for the actual defence of the city of Vukovar. It is similar with the material of the assailants that is unavailable, and the account is principally of the military actions of the armed forces of the Republic of Croatia. The Ba-

292 Bitka za Vukovar 1991. ttle of Vukovar was the most important military event not only of 1991, but in the whole of the Homeland War. In spite of the fall of the city, its defence had a direct effect on the course of the war and the overall out- come of it in 1991. In the period from May to the end of August 1991, the JNA, with the backing of the insurgent Serb population, gradually built up a circular base for the future attack upon the city. In the proce- dure, the lines of military doctrine laid down or signed in the mid-eighti- es can be discerned. In the military strategy of the armed forces of the SFRY the defence of the city had a strategic importance and was closely related to its operational situation in the immediate and broader area. In its approach to Vukovar, the JNA obviously set out from this stance. The vulnerable position of the city at the very border between the republics, the large percentage of ethnic Serbs in the city and in the surrounding countryside and the JNA garrison in the town theoretically reduced the chances of successfully defending Vukovar to a very low level. In May this level was additionally reduced by the deployment of small armo- ured and mechanised groups in the immediate and wider areas of the town. At the beginning of July, three mechanised brigades were brought into the general area of the city, suggesting a rapid solution of the Vuko- var problem in favour of the Serbian side. From the end of September these forces grew into a strength equivalent to two mechanised corps, which in an attacking JNA operation should bring about a solution fa- vourable to Serbia. Attacks on the town began on 25 August and went on with great vigour until 1 October, when Vukovar was cut off from Vinkovci. From then on the fate of the town was in the hands of the two JNA operational groups whose assignment was to take it, while a reinforced mechanised division foiled any attempt to lift the siege from the direction of Vinko- vci. In this period the balance of forces was in the average range of about 30,000 men, 1,600 armoured combat vehicles and about 1,300 items of artillery of various calibres on the side of the JNA, and about 1,800 combatants in Vukovar and about 5,000 in the area of Vinkovci, with about 20 armoured vehicles and the same number of pieces of ordnance. Notwithstanding its superiority, it took the JNA a month and a half to take the town. After the fall of Vukovar, these forces were not capable of pressing home the attack in line with the plans of the Staff of the Su- preme Command of the armed forces of the SFRY.

293 Dražen Živić

HRVATSKI DOMOVINSKI RAT U ZRCALU DEMOGRAFIJE

UVOD U TEMU

Demografski kontekst Hrvatskoga domovinskog rata bitan je, a u mnogim aspektima i ključan, za cjelovitu i sveobu- hvatnu analizu i ocjenu uzroka, karaktera i napose posljedica srbijanske oružane agresije na Republiku Hrvatsku početkom i tijekom 1990-ih godina.508 Dakako, povijesno-politički i vojno- politički okvir rata protiv Hrvatske važni su za razumijevanje općeg konteksta agresije, kako u unutarnje-političkom, tako i u vanjsko-političkom smislu. Ali tek s cjelovitim promišljanjem demografskih silnica agresije i rata možemo vrednovati uku- pnost ratnih posljedica.509 Jer, gubitci života u ratu, prisilne ratne migracije (napose one uzrokovane etničkim čišćenjem), kao i drugi oblici ljudskih ratnih stradanja (ranjavanja, zlostavljanja, silovanja, utamničenja i slično), rezultiraju složenim i brojnim, kratkoročnim i dugoročnim demografskim posljedicama, koje na izravan ili manje izravan način determiniraju budući populacij- ski, društveni i gospodarski razvoj. Tim više, jer se demografski učinci rata, poglavito u kontekstu izravnih ratnih gubitaka ili ratnoga mortaliteta, teško mogu čak i ublažiti u poratnom razdo- blju. Također, veličina (broj) i struktura ukupnih demografskih ratnih gubitaka, kao i njihova prostorna i vremenska dimenzija

508 Dražen ŽIVIĆ, Izravni demografski gubitci (ratne žrtve) Hrvatske (1990.- 1998.) uzrokovani velikosrpskom agresijom i neke njihove posljedice, Društvena istraživanja, God. 10. (2001.), Br. 3 (53), 451-484. 509 Iz recentne je literature, kako hrvatske tako i srpske provenijencije, razvidno, „da je cjelokupna srbijanska politička strategija uvelike počivala na demografskoj argumentaciji“ (Akrap, 2008., 139).

294 Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije

(selektivnost), mogu precizno upozoriti na najvažnije smjerove agresije i ratnih aktivnosti, na njihov intenzitet, a u konačnici i na njihov karakter (obrambeni, osloboditeljski, osvajački, teroristički i slično). Demografski ratni gubitci, poznato je iz relevantne demo- grafske literature, uglavnom potiču krajnje nepovoljne procese u kretanju (dinamici) i strukturama stanovništva. Ratni morta- litet, „depresirani“ natalitet, kao i migracije potaknute ratnim okolnostima, naročito politikom etničkoga čišćenja, utječu na pojavu općih i parcijalnih procesa depopulacije, što se osobito odražava na pojavu ili produbljenje prirodne i ukupne depopu- lacije, odnosno, na ubrzanje procesa demografskog starenja, kao i na pojačavanje prostorne populacijske polarizacije. Konačni rezultati popisa stanovništva u Hrvatskoj iz 2001. godine, prethodni rezultati iz popisa 2011., kao i podatci hrvatske vitalne statistike od 1991. godine do danas (točnije do 2010.), nedvojbeno upozoravaju na činjenicu da je recentna demografska slika Hrvatske znatno, a u pojedinim aspektima i radikalno promijenjena ili transformirana u odnosu na pret- hodna mirnodopska međupopisna razdoblja (1948. – 1991.). Ne ulazeći dublje u tu problematiku, te apstrahirajući od poteš- koća u međupopisnoj usporedbi zbog promijenjene popisne metodologije, dovoljno je ukazati na podatak da je između 1991. i 2001. godine ukupan broj stanovnika Hrvatske smanjen s 4.784.265 na 4.437.460 stanovnika ili za približno 350 tisuća osoba, odnosno, za 7,2%. Prema prvim rezultatima popisa iz 2011. godine, ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj je iznosio 4.290.612, što u odnosu na 2001. godinu predstavlja smanjenje za novih, približno 150 tisuća stanovnika ili za 3,3%, a u odnosu na 1991. godinu smanjenje za ukupno 493 tisuće stanovnika, odnosno, u relativnom smislu pad stanovništva za 10,5%. Dru- gim riječima, Hrvatska se već dva desetljeća nalazi, zapravo, u procesu ukupne depopulacije (pada broja stanovnika) koji je krajnji statistički izraz najnepovoljnijeg agregatnog i globalnog

295 Dražen Živić procesa u kretanju broja stanovnika i koji upućuje na duboku i složenu demografsku krizu u kojoj se Hrvatska nalazi.510 Uz ukupnu depopulaciju, Hrvatska je 1991. godine ušla u još jedan kontinuirani parcijalni depopulacijski proces – pri- rodnu depopulaciju. Naime, te je godine po prvi puta nakon Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj zabilježen veći broj umrlih osoba (55.714) od živorođene djece (50.815). Taj se proces nastavio sve do danas. Prema necjelovitim podatcima hrvatske vitalne statistike511 ukupno je u Hrvatskoj od 1991. do 2010. godine živorođeno 884.113 djece, umrlo je 1.039.388 osoba (uključujući i naknadno uvrštene u državne matice umrlih), pa je ostvareno ukupno prirodno smanjenje (gubitak) od 155.275 stanovnika. Valja, doduše, istaknuti da dio uzročnika depopulacijskih procesa u Hrvatskoj unatrag dva desetljeća, treba pripisati naslijeđenim destabilizacijskim čimbenicima demografskog razvoja iz prethodnih desetljeća, pa i stoljeća (demografski gubitci u dva svjetska rata, brojna i kontinuirana emigracija, denatalitetni koncept u reprodukciji /“bijela kuga“/, ekonom- ske krize, procesi modernizacije i dr.),512 ali je veći dio ipak determiniran negativnim učincima rata, i to kako u domeni demografskih gubitaka, tako i u domeni izrazito visokih mate- rijalnih ratnih šteta (dovoljno je tek upozoriti da su izravne materijalne ratne štete u Hrvatskoj procijenjene na približno 40 milijarda američkih dolara), koje su nepoticajno djelovale

510 Dražen ŽIVIĆ, Demografske prilike u Hrvatskoj početkom 1990-ih godina, Časopis za suvremenu povijest, God. 40 (2008.), Br. 1, 219-236. 511 Naime, za ratne godine i godine okupacije (1991. – 1995/1997.) hrvatska vitalna statistika ne raspolaže s podatcima o rađanjima i umiranjima stanovništva na tada okupiranom području Hrvatske. Dostupna su samo vitalna događanja prognaničke populacije koja je nakon protjerivanja privremeno bila smještena na neokupiranom području, a iskazani su prema naselju prijeratnog prebivališta. 512 Izbor iz demografske literature koja se bavi problematikom determinan- tni (demografskih i ne-demografskih) kretanja i razvoja stanovništva Hrvatske vidjeti u: Radelić, Marijan, Barić, Bing, Živić (2006.) i Živić (2008.).

296 Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije na gospodarski razvoj i poslijeratnu obnovu, a time snažno utjecale na pojavu i produbljenje socijalne krize.

OSNOVNI METODOLOŠKI PROBLEMI

Zbog nemogućnosti da u ovom sažetom prikazu veličine i strukture demografskih gubitaka u Hrvatskom domovinskom ratu detaljnije analiziramo i pojasnimo sve metodološke i istra- živačke poteškoće i probleme, ukratko ćemo samo naznačiti osnovna terminološka polazišta i znanstvene metode te ukratko se kritički osvrnuti na izvore iz kojih crpimo statistički i drugi „materijal“ neophodan za analizu navedene problematike. Prvo, u terminološkom smislu, pod ukupnim demografskim ratnim gubitcima podrazumijeva se razlika između očekivanog (projiciranog) broja stanovnika na određenom području pod pretpostavkom da rata nije bilo i stvarnog broja stanovnika na tom području prema prvom poslijeratnom popisu stanovništva. Pritom je jasna zakonitost – što je očekivani ili projicirani broj stanovnika veći, to su veći i ukupni demografski ratni gubitci, dakako, i vice versa. Iz izloženog je razvidno da se veličina (broj) ukupnih demografskih ratnih gubitaka može jedino matematički izračunati (procijeniti). U strukturi ukupnih demografskih ratnih gubitaka, prema relevantnoj demografskoj literaturi, razliku- jemo stvarne i čiste demografske gubitke. Stvarni ili neposredni demografski gubitci obuhvaćaju dvije osnovne kategorije: izravne demografske/ljudske gubitke ili ratni mortalitet (poginuli, ubijeni, umrli zbog posljedica rata vojnici i civili, nasilno odvedeni i nestali) i migracijske demografske gubitke (gubitci nastali prisilnim iseljavanjem zbog ratnih okolnosti i/ ili politike etničkoga čišćenja). Čisti ili posredni demografski gubitci odnose se na gubitke nataliteta i prirodnoga prirasta zbog rata, odnosno, na činjenicu da se u ratnim uvjetima rađa manje djece („depresirani“ natalitet) nego što bi se rodilo da rata nije bilo. Zbog toga je manji i ukupan prirodni prirast stanovništva.

297 Dražen Živić

Doduše, njegovom padu pridonosi i porast smrtnosti stanovniš- tva, naročito visina ratnog mortaliteta. Drugo, u znanstvenim istraživanjima neposrednih i posred- nih demografskih ratnih gubitaka primijenjuju se dvije osnovne metode: metoda osobne identifikacije i demografska metoda. Metoda osobne identifikacije svoju najširu i najčešću primjenu ima u historiografskim istraživanjima ratnih gubitaka i njome se uglavnom ustanovljavaju izravni i migracijski ratni gubitci. Stoga su za njezinu primjenu neophodni vjerodostojni i što potpuniji statistički ili arhivski izvori, kao što su, primjerice, popisi žrtava rata ili neke druge baze podataka na temelju kojih je moguće poimenično ustanoviti broj i (različite) strukture izravnih i/ili migracijskih demografskih gubitaka, okolnosti stradanja, mje- sto i vrijeme stradanja, uzroci stradanja i slično. Demografska metoda, nasuprot, obuhvaća matematičko/statističko izračuna- vanje ili procjenu demografskih ratnih gubitaka, napose čistih i ukupnih. Za primjenu demografske metode nužno je raspolagati s pouzdanim rezultatima prijeratnih i poslijeratnih popisa sta- novništva i vitalne statistike, ali se u verifikaciji izračuna koriste i rezultati dobiveni primjenom metode osobne identifikacije. Dakako, primjena matematičke metode u izračunima demograf- skih ratnih gubitaka najčešća je u demografskoj znanosti. Treće, preduvjet svih znanstvenih istraživanja ukupnih i parcijalnih demografskih ratnih gubitaka su dostupni i pouz- dani statistički, arhivski i drugi izvori. Jedino se na temelju kvalitetnih i objektivnih izvora podataka mogu raditi bilance demografskih gubitaka, utvrditi njihova prostorna i vremenska dimenzija (selektivnost) te vršiti procjena složenih demograf- skih, društvenih, gospodarskih i drugih posljedica ljudskih stradanja u ratu. Na temelju uvida u dosadašnja istraživanja demografskih gubitaka u Hrvatskom domovinskom ratu nameću se tri ključna problema: problem nedostupnosti pojedinih izvora (primjerice, arhivsko gradivo JNA), problem vjerodostojnosti javno objavljenih ili dostupnih podataka (primjerice, UNHCR, „Veritas“), problem necjelovitosti i metodološke neujednačeno-

298 Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije sti u prikupljanju, obradi i objavljivanju podataka (primjerice, ministarstva i druge institucije Republike Hrvatske). Stoga je vrlo teško i uglavnom nemoguće uspostaviti potpuno usporedivu i/ili ujednačenu vremensku, prostornu i sadržajnu razinu/seriju podataka i izračuna. Na kraju treba naglasiti da svako istraživanje demografskih ratnih gubitaka, neovisno o znanstvenoj disciplini (historio- grafija, demografija, antropologija, sociologija, psihologija, viktimologija i slično), mora počivati na znanstvenoj motivaciji, na interdisciplinarnosti i multidisciplinarnosti istraživanja, na primjeni objektivnih znanstvenih kriterija te na korištenju rele- vantne znanstvene metodologije.513

KLASIFIKACIJA I KVANTIFIKACIJA DEMOGRAFSKIH RATNIH GUBITAKA

Prije nego na temelju novijih podataka i dosadašnjih spoznaja o veličini i strukturi ratnih gubitaka Hrvatske tijekom 1990-ih godina, pokušamo barem na aproksimativnoj razini „bilancirati“ ukupne demografske gubitke, valja istaknuti da je neposrednim ratnim djelovanjima bilo zahvaćeno tek nešto manje od 27 tisuća četvornih kilometara ili približno 48% hrvatskoga državnog teritorija, na kojemu je prema posljednjem prijeratnom popisu stanovništva iz 1991. godine (kritični trenutak popisa 31. ožujak) živjelo 1,5 milijuna stanovnika (trećina stanovništva Hrvatske), od kojih su Hrvati činili 62%, a Srbi 28% ukupnog stanovništva. Od ukupno 102 bivše općine, potpuno ili djelomično bilo je oku- pirano njih 34 ili trećina.514 Početkom 1992. godine okupirano je bilo nešto više od tisuću hrvatskih naselja (1.074), koja su

513 Dražen ŽIVIĆ, Neka terminološka i metodološka pitanja u istraživa- njima demografskih ratnih gubitaka u Hrvatskom domovinskom ratu, Vukovar- ski zbornik, God. 5 (2010.), 117-134. 514 Dražen ŽIVIĆ, Prisilne migracije i etničke promjene u Hrvatskoj između 1991. i 2001., Časopis za suvremenu povijest, God. 36 (2004.), Br. 2, 639-661.

299 Dražen Živić se prostirala na oko 15 tisuća četvornih kilometara, a u njima je neposredno prije rata živjelo približno pola milijuna ljudi – znatno više od trećine stanovništva u tim naseljima imali su Hrvati, a tek nešto više od polovice Srbi.515 . S obzirom na dostupnost i pouzdanost izvora, u strukturi izravnih demografskih gubitaka Hrvatske razlikujemo sljedeće osnovne kategorije: ratni mortalitet hrvatskih branitelja, ratni mortalitet civilnog stanovništva, ratni mortalitet stanovništva (vojnici i civili) na okupiranim područjima Hrvatske (RSK) i kategoriju nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih osoba. Podatci koji se odnose na potonje kategorije gubitaka pripadaju izvorima različite provenijencije, pouzdanosti, cjelovitosti i vremenske određenosti. Stoga je nemoguće u potpunosti utvrditi broj i strukturu izravnih demografskih gubitaka, pa prezentirane podatke treba koristiti i tumačiti s određenim oprezom, odnosno, kao okvirnu, a ne konačnu bilancu ratnoga mortaliteta u Hrvat- skom domovinskom ratu.

(a) Ratni mortalitet hrvatskih branitelja Prema podatcima Ministarstva obitelji, branitelja i međuge- neracijske solidarnosti (stanje iz 2010. godine), u Hrvatskom domovinskom ratu poginule su ukupno 7.902 osobe (7.780 ili 98,5% su muškarci i 122 ili 1,5% su žene) kojima je temeljem pozitivnih zakonskih propisa priznat status hrvatskoga branite- lja. S obzirom na okolnosti ili vrstu stradanja, 66,4% hrvatskih branitelja su poginuli u akciji, 1,3% je proglašeno mrtvim, 7,0% je umrlo zbog posljedica bolesti, 4,9% je umrlo zbog posljedica ranjavanja, 10,6% je poginulo nesretnim slučajem, 5,4% je pogi- nulo u prometnoj nezgodi te 4,4% je ubijeno u zatočeništvu. S obzirom na županiju prijeratnog prebivališta (grafikon 1), struktura poginulih hrvatskih branitelja je sljedeća: 17,6%

515 Stjepan ŠTERC, Nenad POKOS, Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja, God. 2 (1993.), Br. 2-3, 305-333.

300 Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije branitelja je iz Vukovarsko-srijemske županije, 11,1% iz Osječko-baranjske, 10,7% iz Grada Zagreba, 7,1% iz Brodsko- posavske, 7,1% iz Sisačko-moslavačke, 6,7% iz Karlovačke te 6,5% iz Splitsko-dalmatinske županije. Preostalih 33,2% poginulih branitelja prijeratno prebivalište je imalo u drugim županijama (uključujući i kategorije: nepoznato i druga država). Jasno je iz navedenih podataka da su Vukovarsko-srijemska i Osječko-baranjska županija imale najveći ratni mortalitet hrvatskih branitelja s ukupno 2.268 poginulih, odnosno, s 28,7% udjela u ukupnom broju poginulih branitelja (tek usporedbe radi, navedene su županije 1991. godine činile samo 12,5% ukupnog stalnog stanovništva Hrvatske). Navedeno ukazuje na određenu prostornu selektivnost ratnog mortaliteta hrvatskih branitelja, koja je s obzirom na smjerove i intenzitet ratnih operacija, naro- čito 1991. godine, i očekivana (Vukovarska bitka).

Grafikon 1. Poginuli hrvatski branitelji prema županiji prijeratnog prebivališta (Izvor: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti; stanje, 2010.)

Ostale županije i nepoznato 1516

Ličko-senjska 245

Bjelovarsko-bilogorska 273

Zadarska 296

Zagrebačka 296

Splitsko-dalmatinska 512

Županija Karlovačka 526

Brodsko-posavska 563

Sisačko-moslavačka 558

Grad Zagreb 849

Osječko-baranjska 879

Vukovarsko-srijemska 1389

0 200 400 600 800 1000 1200 1400 1600 Broj osoba

301 Dražen Živić

Pridružimo li brojci od 7.902 poginula branitelja i 525 brani- telja koji su se 2010. godine još uvijek vodili na popisu nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih osoba, dolazimo do ukupnog ratnog mortaliteta hrvatskih branitelja od 8.427 osoba.

(b) Ratni mortalitet civilnog stanovništva Prema službenim podatcima Odjela za informiranje Mini- starstva zdravstva Republike Hrvatske, a prikupljenih na temelju evidencija hrvatskih zdravstvenih ustanova, na neokupiranim je područjima Hrvatske, za razdoblje: kolovoz 1990. – ožujak 1999. godine, poginulo ili ubijeno ukupno 4.137 civila. Regio- nalna distribucija poginulih je bila sljedeća: Banovina 167 pogi- nulih, Baranja 18, Dubrovnik i južna Dalmacija 125, Hrvatsko primorje 6, Hrvatsko zagorje i Međimurje 9, istočna Slavonija 2.587, Istra 1, Kordun 157, Lika 106, Podravina i Moslavina 150, splitsko područje 47, šibensko područje 99, zadarsko područje 236, Zagreb 59, zapadna Slavonija 274, te nepoznata regija 96 poginulih ili ubijenih civila. U strukturi naprijed navedenih poginulih ili ubijenih civila najveći broj (3.821 osoba ili 92,4%) se odnosi na odraslo civilno stanovništvo, no evidentirana su i 273 poginula djeteta (6,6%).516 Međutim, na naprijed navedeni broj poginulih prema eviden- ciji hrvatskih zdravstvenih ustanova treba dodati i 347 ubijenih civila u UNPA-sektorima, koji su prema iskazima svjedoka smrtno stradali u razdoblju od travnja 1992. do rujna 1993. godi- ne.517 Za sada nema podataka jesu li te žrtve, prema arhivskom gradivu Republike Srpske Krajine, upisane u ratni mortalitet stanovništva na okupiranom području Hrvatske, pa ćemo ih,

516 Dražen ŽIVIĆ, Izravni demografski gubitci (ratne žrtve) Hrvatske (1990.- 1998.) uzrokovani velikosrpskom agresijom i neke njihove posljedice, Društvena istraživanja, God. 10. (2001.), Br. 3 (53), 451-484. 517 Isto.

302 Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije svjesni pritom mogućnosti „dupliranja“ civilnih žrtava, uvrstiti u kategoriju ratnog mortaliteta civilnog stanovništva. Osim toga, na naprijed navedeni broj poginulih prema evi- denciji hrvatskih zdravstvenih ustanova treba pridodati i iden- tificirane civilne žrtve ekshumirane iz masovnih i pojedinačnih grobnica. Njih je, prema podatcima Ureda za zatočene i nestale, u strukturi identificiranih 61%, odnosno, 1.873 žrtve.518 Navedena brojka ne uključuje civilne žrtve ekshumirane i identificirane iz masovnih i pojedinačnih grobnica nastalih u 1995. godini, tijekom i nakon vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja. Stoga, ukupnu brojku od 6.357 poginulih ili ubijenih civila treba interpretirati kao okvirnu ili donju granicu ratnog mortali- teta civilnog stanovništva Hrvatske tijekom srbijanske oružane agresije.

(c) Ratni mortalitet stanovništva (vojnici i civili) na okupiranim područjima Hrvatske (RSK) U istraživanjima demografskih gubitaka u Hrvatskom domo- vinskom ratu koja su provedena proteklih godina najmanje su pouzdani i poznati podatci o ratnom mortalitetu stanovništva na tada okupiranim područjima Hrvatske, kako gubitci srpskih vojnika tako i civilnog stanovništva. Nedostatak vjerodostojnih i objektivnih izvora uglavnom je otežavao znanstveni pristup toj problematici, ali je otvarao prostor za brojne spekulacije i manipulacije demografskim gubitcima. Medijski jedan od najeksponiranijih izvora koji je davao određene podatke o demografskim gubitcima Srba na području Hrvatske, napose na području Republike Srpske Krajine, jest organizacija „Veritas“ koju predvodi kontroverzni Savo Štrbac.

518 Ivan GRUJIĆ, Višnja BILIĆ, Zatočeni, nestali i masovne grobnice: žrtve i dokazi zločina, D. Živić i I. Žebec (ur.), Demografski kontekst i sociokulturne posljedice Hrvatskoga domovinskog rata, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb – Vukovar, 2009, 29-43.

303 Dražen Živić

Za potrebe jednog drugog istraživanja izvršili smo prije nekoliko godina analitičku obradu podataka „Veritasa“ i pritom ustanovili brojne manjkavosti i krive navode, podatke upitne kakvoće i znanstvene uporabljivosti. Jedan od najvećih nedostatak te evi- dencije, uz ostale manjkavosti, jest izostanak podatka o prijerat- nom prebivalištu smrtno stradale ili nestale osobe, jer je jedino na temelju te informacije moguće odrediti pripadaju li ti gubitci izravnim i ukupnim demografskim gubitcima Hrvatske ili ne.519 Ipak, kao svojevrsnu ilustraciju statističkog materijala koje javnosti daje „Veritas“ navodimo njihove kumulativne podatke, s napomenom da je riječ o stanju iz 1999. godine i da je podatke potrebno koristiti i tumačiti s krajnjim oprezom. Dakle, prema „Veritasovoj“ bazi podataka poginulo je ili nestalo na području Hrvatske, uključujući i Republiku Srpsku Krajinu ukupno 6.059 osoba, uglavnom Srba, od kojih je 1.813 ili 29,9% civila, 3.805 ili 62,8% vojnika Srpske vojske Krajine, 140 ili 2,3% krajinskih milicajaca te 301 osoba ili 5,0% s nepoznatim statusom. Za razliku od „Veritasove“ evidencije, u Hrvatskom memo- rijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu nalazi se relativno bogato arhivsko gradivo Republike Srpske Krajine koje je „zarobljeno“ tijekom vojno-redarstvenih opera- cija Bljesak i Oluja. U tom se gradivu nalazi statistička i druga dokumentacija koja je poslužila za stvaranje baze podataka o poginulim i umrlim osobama na bivšem okupiranom području Hrvatske. Do 1. studenog 2011. godine zaključeno je upisivanje u bazu podataka i poznate su brojke, ali ih i dalje treba koristiti s oprezom, odnosno, tretirati ih i tumačiti kao nepotpune, jer će jedino daljnja istraživanja i otvaranje do danas nedostupnih arhivskih izvora pridonijeti ustanovljenju, ako ne konačne, onda barem najbliže moguće brojke o izravnim demografskim gubit- cima na bivšem okupiranom području Hrvatske.

519 Dražen ŽIVIĆ, Nenad POKOS, Demografski gubitci tijekom domovin- skog rata kao odrednica depopulacije Hrvatske (1991. – 2001., Društvena istra- živanja, God. 13 (2004.), Br. 4-5 (72-73), 727-750.

304 Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije

Dakle, u bazu podataka Hrvatskog memorijalno-dokumen- tacijskog centra Domovinskog rata upisano je 5.099 poginulih osoba i 1.128 osoba koje su umrle prirodnom smrću, ukupno 6.227 osoba (5.288 muškaraca i 939 žena). Struktura ukupnog broja upisanih osoba u evidenciju (6.227) jest sljedeća: 5.651 osoba ili 90,7% su Srbi, 384 osobe ili 6,2% su Hrvati, 60 osoba ili 1,0% su Muslimani-Bošnjaci, 14 osoba ili 0,2% su Mađari… (grafikon 2).

Grafikon 2. Poginuli i umrli prirodnom smrću na teritoriju RSK-e prema arhivskom gradivu RSK-e u Hrvatskom memori- jalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata (stanje baze podataka, studeni 2011.)

7000 6227 6000 5651

5000

4000

3000

2000

1000 384 60 132 0 Srbi Hrvati Muslimani-Bošnjaci Ostali Ukupno

U strukturi ratnoga mortaliteta, 3.464 ili 67,9% je poginulih osoba, 134 ili 2,6% su nestale osobe, 750 osoba ili 14,7% je ubijeno u međusobnim obračunima, 385 osoba ili 7,6% je izvršilo samoubojstvo, kod 288 osoba ili 5,6% je smrt nastupila kao posljedica ranjavanja, 12 osoba ili 0,2% je ubijeno u zato-

305 Dražen Živić

čeništvu, dok se za 66 osoba ili 1,3% ne raspolaže detaljnijim podatcima. Od ukupnog broja osoba unesenih u bazu podataka (6.227), 3.792 ili 60,9% su pripadnici bivše JNA i srpskih paravojnih for- maciji (Srpska vojska Krajine, Milicija Krajine…), 1.965 osoba ili 31,6% su civili, a za 470 osoba (7,5%) nije poznat status. Konačno, prema području, regiji i državi prijeratnog pre- bivališta (grafikon 3) struktura poginulih i umrlih prirodnom smrću na teritoriju Republike Srpske Krajine bila je sljedeća: sjeverna Dalmacija – 1.026 poginulih/umrlih osoba, Lika – 687, Kordun – 782, Banovina – 934, zapadna Slavonija – 571, istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem – 525; ukupno RH – 4.525 osoba. U bazu podataka uneseno je još 135 osoba s prijeratnim prebivalištem na području Republike Srbije, 101 osoba iz Bosne i Hercegovine, po 9 osoba iz Crne Gore i Makedonije, dok za preostale osobe (1.448) podatak o prijeratnom prebivalištu nije poznat.

Grafikon 3. Struktura (u %) poginulih i umrlih prirodnom smrću na teritoriju RSK-e po regiji/državi prijeratnog prebivališta

Sjeverna Dalmacija 17% Nepoznato 23%

Lika 11% Srbija, BiH, Crna Gora, Makedonija 4%

Istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem 8%

Kordun i Banovina 28% Zapadna Slavonija 9%

306 Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije

čeništvu, dok se za 66 osoba ili 1,3% ne raspolaže detaljnijim (d) Nasilno odvedene, zatočene i nestale osobe podatcima. Uz poginule, ubijene i umrle uslijed posljedica rata, posebna Od ukupnog broja osoba unesenih u bazu podataka (6.227), kategorija stvarnih demografskih gubitaka Hrvatske su i nasilno 3.792 ili 60,9% su pripadnici bivše JNA i srpskih paravojnih for- odvedene, zatočene i nestale osobe. Procjenjuje se da je tijekom maciji (Srpska vojska Krajine, Milicija Krajine…), 1.965 osoba Hrvatskoga domovinskog rata postupak traženja pokrenut za 18 ili 31,6% su civili, a za 470 osoba (7,5%) nije poznat status. tisuća osoba, od kojih je iz 64 registrirana logora u Srbiji, Bosni Konačno, prema području, regiji i državi prijeratnog pre- i Hercegovini, Crnoj Gori i na bivšim okupiranim područjima bivališta (grafikon 3) struktura poginulih i umrlih prirodnom Hrvatske, oslobođeno ili razmijenjeno 7.666 hrvatskih branitelja smrću na teritoriju Republike Srpske Krajine bila je sljedeća: i civila.520 sjeverna Dalmacija – 1.026 poginulih/umrlih osoba, Lika – 687, Prema podatcima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva Kordun – 782, Banovina – 934, zapadna Slavonija – 571, istočna obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (stanje evi- Slavonija, Baranja i zapadni Srijem – 525; ukupno RH – 4.525 dencije podataka 1. listopada 2010.), iz 143 masovne i više od osoba. U bazu podataka uneseno je još 135 osoba s prijeratnim 1.200 pojedinačnih grobnica ekshumirano je ukupno 4.589 tijela prebivalištem na području Republike Srbije, 101 osoba iz Bosne žrtava rata, od kojih su 3.780 ili 82,4% posmrtni ostatci hrvat- i Hercegovine, po 9 osoba iz Crne Gore i Makedonije, dok za skih branitelja i civila, a 809 ili 17,6% posmrtni ostatci osoba preostale osobe (1.448) podatak o prijeratnom prebivalištu nije poginulih u vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja. Od poznat. navedenog broja ukupno ekshumiranih osoba identificirana su tijela 3.678 žrtava rata (80,1%). Grafikon 3. Prema službenoj evidenciji Uprave za zatočene i nestale (sta- Struktura (u %) poginulih i umrlih prirodnom smrću na nje evidencije podataka 1. listopada 2010.), na popisu nasilno teritoriju RSK-e po regiji/državi prijeratnog prebivališta odvedenih, zatočenih i nestalih, nalazilo se još ukupno 1.859

Sjeverna Dalmacija osoba, od kojih su 1.024 osobe ili 55,1% nasilno odvedene u 17% Nepoznato razdoblju 1991. – 1995. godine, a za 835 osoba ili 44,9% sudbina 23% se ne zna od 1995. godine.521 Iz prezentiranih je podataka razvidno da je od ukupnog broja ekshumiranih osoba još uvijek neidentificirano njih 911 Lika 11% ili 19,9%. Pretpostavimo li da se svi neidentificirani posmrtni Srbija, BiH, Crna Gora, Makedonija 4% 520 Ivan GRUJIĆ, Višnja BILIĆ, Zatočeni, nestali i masovne grobnice: žrtve i dokazi zločina, D. Živić i I. Žebec (ur.), Demografski kontekst i sociokulturne Istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem posljedice Hrvatskoga domovinskog rata, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 8% Zagreb – Vukovar, 2009, 29-43. 521 Za sve navedene podatke izvor je http://www.mombs.hr/ministarstvo/ Kordun i Banovina uprava-za-zatocene-i-nestale.aspx (pristup je ostvaren 12. prosinca 2011. 28% Zapadna Slavonija godine). 9%

307 Dražen Živić ostatci nalaze na popisu nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih osoba (što može, a i ne mora biti vjerojatno), dolazimo do aprok- simativnog podatka o 948 nestalih i neekshumiranih osoba, od kojih su 433 hrvatska branitelja i civila te 515 osoba nestalih u vrijeme Bljeska i Oluje.522 Upitnost naprijed navedenog potvr- đuje i već izneseni podatak Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti iz 2010. godine, prema kojemu se u njegovoj evidenciji, uz 7.902 poginula, ubijena i umrla branitelja, nalazi i 525 nestalih hrvatskih branitelja, najviše iz Vukovarsko-srijemske županije (294 ili 56,0% svih nestalih branitelja).

(e) Prisilne (ratne) migracije – veličina i struktura Srbijanska oružana agresija na Republiku Hrvatsku, uz pret- hodno navedene demografske gubitke u domeni ratnoga mortali- teta, potaknuli su i brojne prisilne migracije stanovništva koje su produbile demografske gubitke i izazvale složene i dalekosežne posljedice ne samo u kontekstu demografskog nego i u kontekstu sadašnjeg i budućeg društveno-gospodarskog razvoja zemlje. S obzirom da je najveći dio prisilnih migracija bio i etnički usmje- ren, one su determinirale i etničku strukturu stanovništva Hrvat- ske, uzrokujući promjenu broja, udjela u ukupnom stanovništvu i prostornog razmještaja pojedinih etničkih skupina. U tipologiji prisilnih ratnih migracija, a s obzirom na dostu- pnost i cjelovitost statističke dokumentacije i izvora, u Hrvatskoj se mogu izdvojiti sljedeće osnovne kategorije migranata: pro- gnanici u Hrvatskoj („unutarnje“ izbjeglice), izbjeglice iz Hrvat- ske u inozemstvu (Mađarska, Njemačka, Austrija, Slovenija...), izbjegli Srbi iz Hrvatske (s privremenim izbjegličkim ili trajnim useljeničkim statusom u Srbiji, Bosni i Hercegovini ili trećim

522 Problematika nestalih osoba duboko je humanitarno pitanje, ali treba biti svjestan i činjenice da se, vjerojatno, za dio nestalih osoba sudbina i posmrtni ostatci nikada neće rasvijetliti i pronaći.

308 Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije zemljama) te raseljeni Srbi u Hrvatskoj.523 Kategorije prognanika i raseljenih Srba u Hrvatskoj, na razini ukupnog stanovništva, ne predstavljaju demografski gubitak jer ti prisilni migranti, iako su napustili svoje domove, nisu napustili i Hrvatsku. Njihovu važ- nost u kontekstu demografskih posljedica rata vrednujemo kroz promjene u prostornom razmještaju stanovništva i pojačavanju debalansa u prostornoj populacijskoj polarizaciji. Međutim, broj i struktura prognaničke populacije ukazuje na politiku etničkoga čišćenja koja je bila jedno od najvažnijih sredstava u postizanju ciljeva srbijanske oružane agresije na Hrvatsku. Vrhunac prognaničke krize u brojčanom smislu dosegnut je u prosincu 1991. godine kada je u Hrvatskoj iz svojih domova prognano 550.000 osoba524 kojima valja pridodati i približno 150.000 osoba koje su protjerane iz svojih domova u Hrvatskoj, a izbjeglički status su dobile u zapadnoeuropskim državama, što znači da se 700.000 stanovnika Hrvatske (15% prijeratnog stalnog stanovništva RH) do kraja 1991. godine našlo u progna- ničkim kolonama, hotelima, barakama, preuređenim vojarnama, privatnim domovima i prognaničkim centrima diljem neoku- pirane Hrvatske i Europe.525 S obzirom da je dio prognaničke populacije bio iz neokupiranih naselja, ali iz onih naselja koja su bila izložena svakodnevnim razaranjima i ljudskim stradanjima, nakon potpisivanja Sarajevskog primirja 2. siječnja 1992. godine,

523 Navedenim kategorijama u smislu ocjene ukupnog ratom uzrokovanog migracijskog kontingenta u Hrvatskoj treba priključiti i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, Kosova, Srbije i Crne Gore u Hrvatskoj, ali njih u metodološkom smislu ne smatramo demografskim ratnim gubitcima u Hrvatskom domovin- skom ratu, pa nisu prikazani u ovom osvrtu na navedenu problematiku. Tek ilu- stracije radi navodimo podatak da je, prema hrvatskim službenim izvorima, u Hrvatskoj u siječnju 1993. godine bilo registrirano više od 400 tisuća izbjeglica iz tih zemalja, najviše, dakako, iz Bosne i Hercegovine (Živić, Pokos, 2002.). 524 U srpnju je u Hrvatskoj bilo registrirano 30.000 prognanika, u kolo- vozu 125.000, u rujnu 230.000 te u listopadu 400.000 prognanih osoba (Mesić, 1992.). 525 Navedeno prema: Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, Narodne novine, 92/98. Detaljnije vidjeti u: Živić, Pokos (2002.).

309 Dražen Živić približno 200.000 hrvatskih prognanika dobilo je prigodu vratiti se postupno svojim domovima. Tu mogućnost prognanici iz okupiranih dijelova Hrvatske (više od 200.000 osoba, pretežno Hrvata) dobili su tek nakon što su njihova naselja oslobođena u vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja 1995. godine, odnosno, nakon što je okončan proces mirne reintegracije Hrvat- skoga podunavlja u siječnju 1998. godine.

Grafikon 4. Broj povratnika-bivših prognanika i prognanika u statusu u Republici Hrvatskoj prema stanju iz kolovoza 2001. godine

250000 220703 Povratnici - bivši prognanici

200000 Prognanici u statusu Ukupno

150000

100000

55532 50000 36733 32836 28154 19717 20350 6955 6278 4317 3707 5526 598 0

ije O čka čka ska ska ska ska ska ska ska ska n N j n vska r j n n n a P va va n a n i m ti p a lo vo sa d ra ije a va U sl r -se a o a a -kn t žu K a sl p Z b sr lm re U o K - - - - a e le -m ičko sko -d n a L sko čko n sko - st ško d e e r čko že o ib sko čko O o r sj Š va lit isa P B O ko p va S u S ro V b u D

Prema službenim hrvatskim izvorima, u kolovozu 2001. godine bile su registrirane ukupno 220.703 prognane osobe, od kojih se tada u statusu povratnika-bivših prognanika nalazilo 197.650 osoba (89,6%), a u statusu prognanika 23.053 osobe (10,4%).526 S obzirom na županiju prijeratnog prebivališta, naj-

526 Navedeno prema: Statistika povratnika i preostalih zahtjeva za povra- tak. Ukupna statistika prema adresi povratka, Uprava za prognanike, povrat-

310 Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije veći broj prognanika bio je registriran iz Vukovarsko-srijemske (55.532), Osječko-baranjske (36.733), Sisačko-moslavačke (32.836), Zadarske (28.154), Šibensko-kninske (20.350) i Karlovačke županije (19.717). Samo dvije hrvatske županije (Vukovarsko-srijemska i Osječko-baranjska) u ukupnom broju prognanika sudjelovale su sa čak 41,8% (podsjećamo da su te županije 1991. godine činile samo 12,5% stanovništva Hrvatske). Premda je prognanička kriza uglavnom završena ne možemo tvrditi da su se baš sve prognane osobe vratile svojim domovima. Dio prognanika se integrirao u naseljima prijeratnog prebivališta, što je u demografskom kontekstu za posljedicu imalo prostorni prerazmještaj stanovništva kao i promjene u demografskoj dinamici. Naime, upravo su ratom izravno zahvaćene hrvatske županije527 imale i najvišu poslijeratnu stopu ukupne depopulacije (pada broja stanovnika).528 Neposredno prije Hrvatskoga domovinskog rata, u Republici Hrvatskoj je prema kriteriju ukupnog stalnog stanovništva živjelo 581.663 stanovnika srpske etničke pripadnosti koji su činili 12,2% ukupnog stanovništva. Od toga broja, 211.065 stanovnika ili 36,3% hrvatskih Srba je živjelo u petnaest tada potpuno oku- piranih bivših općina Hrvatske (npr. Knin, Benkovac, Obrovac, Donji Lapac, Vukovar, Gračac, /Titova/ Korenica…). Daljnjih 177.724 stanovnika ili 30,6% hrvatskih Srba je živjelo u, također, nike i izbjeglice, Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Zagreb, 31. kolovoza 2001. 527 Od 21 hrvatske županije, uključujući i Grad Zagreb, ratnim djelovanjima bilo je zahvaćeno njih 13, od kojih su dvije oslobođene do kraja 1991. godine (Bjelovarsko-bilogorska i Virovitičko-podravska), dok su preostale oslobođene ili reintegrirane do siječnja 1998. godine. 528 Tako je, primjerice, ukupan broj stanovnika Ličko-senjske županije između 1991. i 2001. godine (apstrahiramo li problem neujednačene popisne metodologije) smanjen za 37,0%, Sisačko-moslavačke za 26,2%, Karlovačke za 23,2%, Zadarske za 24,6%, Osječko-baranjske za 10,0%, Šibensko-kninske za 26,0% te Vukovarsko-srijemske županije za 11,4% (Radelić, Marijan, Barić, Bing, Živić, 2006.). Osim toga, valja istaknuti da je ukupan broj stanovnika bivših okupiranih naselja (stanje okupiranosti 3. siječanj 1992.) između 1991. i 2001. godine smanjen za čak 48,4% (Pokos, 2009.).

311 Dražen Živić petnaest djelomično okupiranih bivših općina (npr. Karlovac, Zadar, Šibenik, Sisak, Vinkovci, Gospić, Osijek…). Konačno, 30.591 osoba srpske etničke pripadnosti (5,3% hrvatskih Srba) je živjelo u bivšim hrvatskim općinama koje su bile oslobođene do kraja 1991. godine (npr. Daruvar, Grubišno Polje, Slatina…). Zbirno, na ratom zahvaćenim područjima Hrvatske neposredno prije rata živjelo je približno 420 tisuća Srba ili oko 72% njihova ukupnoga broja u Hrvatskoj. Početkom 1992. godine na bivšim okupiranim područjima (1.074 naselja) živjelo je 287.830 Srba ili 49,5% svih Srba u Republici Hrvatskoj i većinu su imali u 708 od 1.074 tada okupirana naselja.529

Tabela 1. Broj Srba u Hrvatskoj (popis 1991.) i registriranih Srba – izbjeglica u Srbiji, prema podatcima UNHCR-a (stanje 1996.)

Broj Broj % Područja RH stanovnika Broj Srba registriranih izbjeglica u broju izbjeglica Srba u 1991. 1991. 1996. RH Oslobođena 1019272 301952 239335 79,3 područja Reintegrirana 402152 91612 21525 23,5 područja Ukupno 1421424 393564 260860 66,3 Ostala područja 3362841 188099 53829 28,6 SVEGA 4784265 581663 314689 54,1

IZVOR: Popis stanovništva 1991., Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Dokumentacija 881, RZSRH, Zagreb, 1992; Census of Refugees and other war-affected persons in the Republic of Yugoslavia, UNHCR, Belgrade, 1996.

529 Stjepan ŠTERC, Nenad POKOS, Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja, God. 2 (1993.), Br. 2-3, 305-333.

312 Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije

Veličina srpskog izbjegličkog i iseljeničkog kontingenta iz Hrvatske bila je izvan evidencijskog dohvata hrvatskih institu- cija. Stoga se analiza toga migracijskog kontingenta može, u nedostatku pouzdanijih izvora, temeljiti samo na evidencijama i popisima UNHCR-a kao i (tadašnjih) srpsko-crnogorskih ureda za izbjeglice. Ne ulazeći dublje u ovu problematiku, naročito u kontekstu cjelovitosti i pouzdanosti naprijed navedenih izvora, navodimo samo agregatne podatke iz popisa izbjeglica u SR Jugoslaviji koji je obavljen 1996. godine. Prema tom izvoru (tabela 1), u SR Jugoslaviji (uključujući i izbjeglice u Bosni i Hercegovini) je bilo registrirano 314.689 osoba (uglavnom Srbi) s prijeratnim prebivalištem u nekoj od bivših općina u Republici Hrvatskoj. Usporedimo li tu brojku s prijeratnim bro- jem Srba u Hrvatskoj, dolazimo do aproksimativnog podatka o 54,1% hrvatskih Srba koji su do sredine 1996. godine napustili Hrvatsku. Jedno od važnijih karakteristika srpskog izbjegličkog kontin- genta iz Hrvatske je vremenska dinamika, odnosno, kontinuira- nost odlaska i napuštanja Hrvatske.530 Naime, iz rezultata popisa stanovništva u Srbiji 2002. godine (grafikon 5), razvidno je da je od ukupno 220.164 registrirane osobe s prijeratnim prebiva- lištem u Republici Hrvatskoj (uključujući i živorođenu djecu u izbjeglištvu), Hrvatsku 1991. godine napustilo njih 35.194 ili 16,0%, 1992. godine 18.154 ili 8,2%, 1993. godine 9.164 ili 4,2%, a 1994. godine 5.937 ili 2,7%. Drugim riječima, do vojno- redarstvenih operacija Bljesak i Oluja 1995. godine Hrvatsku je napustilo ukupno 68.449 osoba ili tek nešto manje od trećine (31,1%) svih registriranih izbjeglih Srba u Srbiji 2002. godine. Dakako, najveći broj Srba Hrvatsku je napustio 1995. godine (117.531 ili 53,4% srpskog izbjegličkog kontingenta), dok je u razdoblju od 1996. godine izbjeglički status u Srbiji dobilo još dodatnih 31.849 osoba (14,5%) srpske etničke pripadnosti s prijeratnim prebivalištem u Hrvatskoj.

530 Dražen ŽIVIĆ, Prisilne migracije i etničke promjene u Hrvatskoj između 1991. i 2001., Časopis za suvremenu povijest, God. 36 (2004.), Br. 2, 639-661.

313 Dražen Živić

Grafikon 5. Broj Srba s prijeratnim prebivalištem u Hrvatskoj i s izbjegličkim statusom u Srbiji prema rezultatima popisa stanovništva u Srbiji 2002. godine

250000

220164

200000

150000

117531

100000

50000 35194 31849 18154 9164 5937 2335 0 1991. 1992. 1993. 1994. 1995. 1996. i nepoznato UKUPNO kasnije

UMJESTO ZAKLJUČKA – GRUBA BILANCA UKUPNIH DEMOGRAFSKIH RATNIH GUBITAKA

Na početku kao i na kraju svakog znanstvenog istraživanja i promišljanja demografskih ratnih gubitaka Hrvatske valja voditi računa da se zbog slabije dostupnosti ili upitne vjerodostojnosti pojedinih statističkih izvora i/ili arhivskog gradiva i dokume- nata, završna ili konačna „bilanca“ demografskih gubitaka još uvijek ne može donijeti/izračunati. Međutim, i na temelju do sada utvrđenih činjenica i prikupljenih podataka možemo s prilično vjerodostojnosti i pouzdanosti naznačiti barem osnovni ili grubi brojčani i strukturni okvir demografskih gubitaka Hrvatske u ratu. Dakako, daljnja i dublja znanstvena istraživanja

314 Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije

će nas približiti njihovoj stvarnoj veličini, pa ćemo na taj način biti u prilici do kraja procijeniti i sve negativne demografske, društvene i gospodarske posljedice tih gubitaka. U tabelama 2 i 3 donosimo grubu ili preciznije rečeno nepot- punu, odnosno, okvirnu bilancu izravnih i ukupnih demografskih gubitaka Hrvatske u Hrvatskom domovinskom ratu. No, iako nije riječ o konačnom brojčanom okviru demografskih gubitaka i posljedica srbijanske oružane agresije na Hrvatsku, izneseni podatci ipak upućuju na razmjere ljudskih stradanja i migracij- skih gubitaka, koji dovode do utemeljenog zaključka da su ratne posljedice u domeni demografije bile i još uvijek su važan desta- bilizacijski čimbenik uravnoteženog i pozitivnog populacijskog, društvenog, gospodarskog i regionalnog razvoja i napretka Republike Hrvatske. Ukupna depopulacija kao i parcijalni depo- pulacijski procesi u Hrvatskoj, premda imaju dublje i složenije korijene, ipak su velikim dijelom determinirani ili produbljeni upravo visokim ukupnim demografskim ratnim gubitcima, koji su, jednostavnijim rječnikom rečeno, došli kao „sol na otvorenu demografsku ranu“ Hrvatske i njezinoga stanovništva.

Tabela 2. Okvirna bilanca izravnih demografskih gubitaka (ratnoga mortaliteta) Hrvatske u Hrvatskom domovinskom ratu

Broj % Poginuli hrvatski branitelji 7902 37,2 Poginuli civili 6357 29,9 Poginuli vojnici i civili na RSK 5099 24,0 UKUPNO 19358 - Ukupno nestali (listopad 2010.) 1895 8,9 SVEUKUPNO 21253 100

315 Dražen Živić

Ukratko, na temelju dostupnih izvora, izravne demografske gubitke ili ratni mortalitet Hrvatske možemo procijeniti na 21.253 osobe. U jednom od prethodnih istraživanja čisti demo- grafski gubitci ili gubitci nataliteta procijenjeni su na 9.577 nerođene djece, a koja bi se rodila da rata nije bilo.531 Prema službenim izvorima Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, u tim je državama bilo registrirano nešto manje od 270 tisuća izbjeglica iz Republike Hrvatske.532 Za razdoblje 1991. – 2001. godine ukupan broj iseljenih iz Hrvatske procijenjen je na 190 tisuća osoba, od kojih se za 150 tisuća može pretpostaviti da je razlog imigracije usko povezan uz ratno stanje i ratne posljedice, pa ih možemo uključiti u ukupne demografske ratne gubitke Hrvatske. Naprijed navedeno znači da bi ukupni demografski gubitci Hrvatske u Hrvatskom domovinskom ratu, ustanovljeni ili pro- cijenjeni za razdoblje 1991. – 2001. godine iznosili približno 450 tisuća stanovnika, što je oko 9,4% ukupnog stanovništva Hrvatske prema popisu iz 1991. godine. U strukturi ukupnih demografskih ratnih gubitaka 4,7% se odnosi na ratni mortalitet, 2,1% na gubitke nataliteta te čak 93,9% na demografske gubitke izazvane prisilnim ratnim migracijama, odnosno, pojačanim iseljavanjem uslijed ratnih okolnosti i djelovanja, što uključuje i socio-ekonomsku krizu.

531 Dražen ŽIVIĆ, Nenad POKOS, Demografski gubitci tijekom domovin- skog rata kao odrednica depopulacije Hrvatske (1991. – 2001., Društvena istra- živanja, God. 13 (2004.), Br. 4-5 (72-73), 727-750. 532 Prema rezultatima popisa stanovništva u Srbiji (2002.), sredinom 2001. godine u Srbiji se sa izbjegličkim statusom nalazilo još približno 230 tisuća hrvatskih Srba.

316 Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije

Tabela 3. Bilanca ukupnih demografskih gubitaka Hrvatske u Hrvatskom domovinskom ratu Kategorije gubitaka Broj % Ratni mortalitet + nestali 21253 4,7 Gubitci nataliteta 9577 2,1 Izbjegli Srbi (stanje 2001.) 270000 59,9 Iseljeni iz RH 1991. - 2001. 150000 33,3 UKUPNO 450830 100

SUMMARY

Dražen Živić

THE CROATIAN HOMELAND WAR: A DEMOGRAPHIC PERSPECTIVE

Wars are one of the main determinants of depopulation in almost all components of demographic development, especially in the population dynamics, trends in fertility and mortality, and a change in the age-sex structure of the population that is affected by war activities. The funda- mental starting point of each approach to the research problem of demo- graphic war losses is the application of objective scientific criteria and scientifically valid research methodology. Research conduct to a large extent depends on the type, availability and reliability of data sources and others (eg, archival) documents. Determination and calculation of the final balance sheet of total and partial demographic war losses in the Croatian Homeland War is not yet available. In this article the author indicates possible or approximate demographic losses in Croatia during 1991 - 2001. Direct demographic losses or war mortality is estimated at 21,253 killed, murdered, died because of war and missing persons, pure demographic losses is estimated at 9577 unborn children, while migration losses is estimated at 420 000 people, which means that the approximate total demographic losses in Croatian Homeland War were approximately 450 000 inhabitants.

317

Nakladnik Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Izdavač Društvo studenata povijesti »Ivan Lučić - Lucius«

Za nakladnika Josip Talanga

Lektura i korektura Petra Marinčić, Zrinko Novosel

Design korica Reber d.o.o.

Prijelom teksta Mario Toth

Tisak Zrinski d.d. Čakovec

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 826577.

ISBN: 978-953-7823-13-9