MONUMENTA SREBRENICA Istraživanja, Dokumenti, Svjedočanstva KNJIGA 9

MONUMENTA SREBRENICA Istraživanja, dokumenti, svjedočanstva KNJIGA 9.

SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA SREBRENICA KROZ MINULA STOLJEĆA

Recenzenti: Prof. dr. sc. Jusuf Žiga Akademik prof. dr. sc. Enver Halilović Prof. dr. sc. Sead Selimović Prof. dr. sc. Anita Petrović Prof. dr. Edin Mutapčić

Urednik: Prof. dr. sc. Adib Đozić

Lektor: Zarfa Sarajlić, prof.

Prijevod na engleski: Prof. dr. sc. Selma Kešetović

Izdavač: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona

Štampa: OFF-SET Tuzla

Tiraž: 300 kom

Tuzla – Srebrenica 2020.

ISSN 2233-162X SADRŽAJ

Riječ urednika ...... 5

GENOCID

Rasim Muratović EVROPSKI PRISTUP (NE) RAZUMIJEVANJU GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA ...... 17

Ermin Kuka, Almir Grabovica ZLOČIN - NEGACIJA LJUDSKOG DOSTOJANSTVA...... 35

Sakib Softić NEKA PRAVNA PITANJA U SPORU BOSNE I HERCEGOVINE PROTIV SRBIJE ZBOG KRŠENJA KONVENCIJE O SPREČAVANJU I KAŽNJAVANJU ZLOČINA GENOCIDA ...... 55

Meldijana Arnaut-Haseljić PRISILNI NESTANCI BOŠNJAKA U SREBRENICI – SIGURNOJ ZONI UJEDINJENIH NACIJA ...... 87

Muamer Džananović DIJETE I PORODICA U GENOCIDU (S posebnim osvrtom na genocid nad Bošnjacima u i oko Srebrenice jula 1995. godine) ...... 107

Amir Kliko NAPAD HVO-a NA ARMIJU REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE U SREDNJOJ BOSNI I SRPSKA OFANZIVA NA SLOBODNU TERITORIJU BOSANSKOG PODRINJA POČETKOM 1993. GODINE: ...... 141

Husejin Omerović VLASENICA – KONTINUITET VELIKOSRPSKOG ZLOČINA ...... 153 Semir Maslić KONCENTRACIONI LOGORI U OPĆINI ZVORNIK 1992. GODINE U FUNKCIJI IZVRŠENJA ZLOČINA GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA BOSANSKOG PODRINJA ...... 173

Sabina Subašić Galijatović KRIV ZBOG OTPORA? NASER ORIĆ, BRANITELJ SREBRENICE, PRED MEĐUNARODNIM PRAVOSUĐEM - PRIKAZ KNJIGE (RAFAELLE MAISON, IZDAVAČ ARMAND COLIN, PARIS, 2010)...... 201

AKTUELNE PRAVNE TEME

Faruk Đozić ZEMLJIŠNOKNJIŽNA REFORMA U REPUBLICI SRPSKOJ I NJENE POSLJEDICE...... 207

IZ PROŠLOSTI BOSANSKOG PODRINJA

Kemal Nurkić MAHALE PETRIĆ I KALA U SREBRENICI PREMA POPISU STANOVNIŠTVA POLOVINOM XIX. STOLJEĆA...... 223

Adib Đozić | Rusmir Djedović MAHALA GRAD U SREBRENICI KRAJEM 19. STOLJEĆA...... 237

SJEĆANJE

SJEĆANJE: BEGIJA (AHMET) MALAGIĆ I AJŠA (JUSO) ĐOZIĆ...... 259 RIJEČ UREDNIKA

Ima kod Bošnjaka jedna narodna mudrost, „bosanskim jezikom kaza- na“ da „svako vrijeme ima svoje breme“. Najednostavnije razumijevana ova bošnjačka narodna mudrost govori nam da u svakom vremenu, pa i ovom današnjem, svako društveno stanje, ima svoje probleme na koje valja traži- ti i davati odgovore. Bosanskohercegovačko društvo, tokom svoje hiljadu- godišnje historije, susteralo se, i danas se susreće, sa bezbrojnim problemima i izazovima. U nekom vremenu neki su problemi izraženiji i karakteristični- ji, pojavljuju se jačim intezitetom, bitno određujući dalje pravce razvoja i bosanskog društva i bosanske države, kojoj nešto više od sto godina u nazivu dodajemo „i hercegovačke“. U knjigama broj 6, 7 i 8 edicije „Monumenta Srebrenica“ govorili smo o nekoliko značajnih i aktuelnih problema egzistencije Bošnjaka u ovovremenom bosanskohercegovačkom društvu i državi, kao npr. kulturi sjećanja, specifičnim oblicima bošnjačke kolektivne svijesti, nekritičko prihvatanje tuđih društvenih vrijednosti, obilježavanje značajnih historijskih datuma i ličnosti iz vlastite historije. Zbog obimnosti tekstova koje objavljujemo u ovom broju „Monumente“, nismo u mogućnosti šire i eksplicitnije eleborirati jedan od tri problema, tri „svoja bremena“ sa kojima su se susreli Bošnjaci u „ovom vremenu“. Iz tih razloga, ovovremene aktuelne probleme, problematiziraćemo kao naučno-istraživačke teme koje ćemo, nadamo se eksplicitnije istražiti u narednim brojevima „Monumente“ ali i postaviti kao bitna istraživačka pitanja budućim istraživačima bosansko-bošn- jačke historije. Koja su to „bremena“, pitanja koja „svako vrijeme“, u našem slučaju,ovo naše danje postavlja na dnevni red. Prvo je, zasigurno, obilježa- vanje dvadesetpetogodišnjice zločina genocida nad Bošnjacima „Zaštićene zone UN-a“ Srebrenica jula mjeseca 1995. godine. Ove godine obilježava se i 75 godina od pobjede nad fašizmom što neminovno nameće pitanje razumijevanja odnosa antifašizma i fašizma, odnosno slobode i nasilja, dobra i zla, pravde i nepravde. Ove dvije godišnjice imaju zajedničko pitanje a to je ko su bili fašisti a ko antifašisti u ratu protiv bosanskohercegovačkog društ- va i države 1992.-1995. godine. Dakle, u povodu 25-te godišnjice genocida nad Bošnjacima „Zaštićene zone UN-a“ Srebrenica, „ovo vrijeme“ postavlja pitanje da se objasni pitanje odnosa fašizma i antifašizma u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992.-1995. Za ovo pitanje potre- ban je ozbiljan naučnoistraživački rad, zato ga i postavljamo kao istraživačku temu, prije svega, u okviru sociologije genocida ali i drugih naučnih disciplina. Drugo pitanje, koje je nejneposrednije vezano za prvo pitanje, odnosno, čini njegov sastavni dio, jeste pitanje odnos prema majci i djetetu u zločinu 5 genocida i holokausta u našem slučaju genocida nad Bošnjacima. Dakle drugo pitanje, ili „svoje breme“ ovog vremena, istovremeno i istraživačka tema jeste „Majka i dijete u zločinu genocida.“ Odgovor na ovo pitanje daće značajan doprinus odgovoru ko su fašisti a ko antifašisti u ratu protiv bosanskoherce- govačkog društva 1992.-1995. godine. Prije nego što iznesemo najosnovnije činjenice o naprijed iznesenim i postavljenim pitanjima, želimo istaći i treće „breme“ ovog vremena, a to je pojava pandemije COVID-19. Nas primarno ne interesuje medecinski sapekt ovog problema, to ostavljamo medicini i srodnim naukama. Ono što interesira društveno-humanističke nauke a tiče se COVID-19 jeste, odnos ovovremenog čovjeka prema sebi, svome društvu, prirodi i Bogu. Nije li najosnovnija poruka COVID-a da se ovovremeni čov- jek previše uzoholio, umislio, da pokušava preći granice svojih mogućnosti. COVID-19 upozorava ovovremenog čovjeka da on nije u mogućnosti da izb- jegne pandemije, „kuge“, ratove, gladi, odnosno vlastita stradanja iz razloga sto je slebo, nesavršeno, ograničeno biće, te da čovjek nije „mjera svega što jeste da jeste i svega što nije da nije“ već da je ta mjera izvan njega, da su mu mjere date kroz univerzalne norme odnosa koje mora poštovati ako misli da preživi na planeti koja mu je data i koju on, čovjek, uništava a time i samoga sebe. „U svojevrsnom bunilu savremeni čovjek umišlja da može bezgranično nasrtati na prirodu i unutar nje uspostavljati poredak života, a da mu ona, pritom, neće uzvratiti.“1 Nije li „tehnički um“, želja za profitom, pomračila iskonski um čovjeka čije su osnovne vrijednosti: život, vjera, sloboda, imetak i čast napadnute od njega samoga. Vratimo se, u najkraćim crtama, našem prvom pitanju, „bremenu“ našeg vremena istovremeno i istraživačkoj temi a to je odnos fašizma i an- tifašizma u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992.-1995. godine. Jednostavnije, koji su politički i vojni subjekti sprovodili fašističku politiku i praksu a koji antifašističku. Komparativnom analizom aktivnosti fašista i antifašista u Drugom svjetskom ratu sa aktivnostima političkih i vojnih subjekata u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva 1992.-1995., dobićemo eksplicitan odgovor na postavljeno pitanje. Fašizam kao ideologija, pokušan realizirati se putem nacističke partije-vlasti i nacističke vojske želio je očistiti buduću njemačku državu od Jevreja i Roma. Kako je to rađeno. Ko- jim metodama? Dokazano, nacisti su to radili progonima, ubijanjem, koncent- acionim logorima i drugim oblicima zločina. Antifašisti su se suprotstavljali

1 J. Žiga, Vrijeme (sve)politike, Iluzije savremenog ekologizma, BZK, Preporod, Sarajevo, 2012., str.128. Ovu Žiginu knjigu i djelo H.S. Nasr, Susret čovjeka i prirode, Duhovna kriza modernog čovjeka, El-Kalem, Sarajevo, 2001., preporučujem čitaocima kao vrlo referentnu literaturu o problemima savremenog čovjeka i njegovog društva. 6 tome, boreći se na razne načine, prije svega, formirajući oružane formacije, u vidu partizanskih jedinica, koje su kasnije prerastale u oslobodilačke armije. Antifašisti nisu progonili ni jedan narod ni jednu vjeru niti rasnu grupu, nisu rušili džamije ni crkve drugih kršćana. Ko je u ratu protiv bosanskohercegov- ačkog društva i države 1992.-1995., ubijao, progonio, Bošnjake i Hrvate da bi „stvorio“ jednonacionalnu srpsku državu na multietničkom, multireligijskom i multikulturnom „tkivu“ Bosne i Hercegovine. To antifašisti nisu radili u Drugom svjetskom ratu ali jesu Vojska i policija Republike Srpske. Antifašisti nisu firmirali koncentracione logore u Drugom svjetskom ratu, ali fašisti jesu. Najpoznatiji su, između mnogobrojnih, Aušvic i Jasenovac. Ko je formirao koncentracione logore za Bošnjake i Hrvate u Trnopolju, Omarskoj, Batk- oviću kod Bijeljine, u Zvorniku i mnogim drugim mjestima. Radila je to Vo- jska i policija Republike Srpske uz odobrenje i dobro planirano od političkog vođstva prvo Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije Republike Srp- ske. Ko je i po čijem nalogu porušio sve džamije, i ondje gdje nije bilo ratnih dejstava? Jesu li to radili antifašisti u Drugom svjetskom ratu. Nisu. A ko jeste? Radili su fašistički saradnici četnici Draže Mihailivića. U ratu protiv bosanskohercegovačkog društva 1992.-1995. isto je radila Vojska i policija Republike Srpske po nalogu svog političkog i vojnog vođstva. Pređimo sada na najznačajnije pitanje na kome možemo vidjeti i dokazati ko je a ko nije sprovodio fašističku politiku i praksu u ratu protiv bosan- skohercegovačkog društva i države 1992.-1995. godine a to je odnos prema majci i djetetu u zločinu genocida i holokausta. I ovdje će nam najbolje po- moći komparativna analiza zločinačke prakse fašista u drugom svjetskom ratu i njihovih naslednjika u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992.-1995. Poznato je da fašisti u istrebljenju Jevreja i Roma, nisu poštedjeli žene i djecu, odnosno, majku i dijete, kao simbole svetosti života. Kakav je odnos provoditelja fašističke politike prema djeci i majkama bio u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992.-1995., pokazaćemo samo na nekoliko karakterističnih primjera, koji nažalost, nisu usamljeni primjeri već dio organizirane, planirane, kontinuirane i sveobuhvatne politike i prakse rušitelja bosanskohercegovačkog društva i države kao najvrjednijih civilizacijskih primjera hiljadugodišnjeg života bosanskog „jedinstva različja“. Istovremeno ovi primjeri su neoborivi i očigledni dokazi genocida počin- jenog nad Bošnjacima i u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992.-1995. godine. Primjer prvi, U masovnoj grobnici Suha, općina Bratunac, pronađena je trudna Zekira Begić, i još mnogo ubijene male djece krajem aprila 1992. godine. Karakteristika ovog slučaja jeste da su ideolozi fašizma devedese- 7 tih godina ubili istovremeno majku i njezino nerođeno dijete. Zekira Begić je bila u devetom mjesecu trudnoće. Obdukcija je pokazala da je jedan metak pogodio Zekirino dijete u stomaku.2 Da je ovaj slučaj bio samo nastavak fašističke prakse iz Drugog svjetskog rata potvrđuje primjer zločina koga su počinili četnici Goluba Erića u bratunačkim selima Zelinje i Poloznik, kada su žive zapalili djecu i majke ovih sela. Četnički zločin nad majkama trudnicama Bošnjakinjama u Drugom svjetskom ratu bio je svakodneni zločinački ritual. U mjestu Mijakovići u decembru mjesecu 1941. godine četnici su umorili trudnicu Hadžiru Mandžo zvanu Džirka, suprugu Ibre Mandže na način da su je pekli na vatri dok nije u najstrašnijim mukama umrla.3 Primjer drugi, maja mjeseca 1993. godine Vojska i policija Republike Srpske u mjestu Semizovac, općina Vogošća uhvatili su u kući mjesnog imama Hasib-ef. Ramića i njegovu ženu Šefiku sa njihovo četvoro maloljetne djece. Hasiba i Šefiku su svezali da bi pred njihovim očima zaklali prvo njihovog sina, (dijete) Muhameda od 12 godina, potom su zaklali kćerku (dijete) Melihu od 10 godina, zatim su zaklali drugog sina Hasiba i Šefike, Ahmeda od 4 godine, četvrto dijete bračnog para Ramić, kćerka Amina imala je samo mjesec dana. Nju je vojnik Vojske Republike Srpske udavio rukama jer je vrat bio premalen za noža. Potom su zaklali Hasibovu ženu Šefiku i na kraju, dok je sve to morao gledati, svezanog, su zaklali imama Hasiba. Ljudskom umu ovakva vrsta zločina je ne shvatljiva ali fašističkom predstavlja redovnu praksu. Kažemo redovnu praksu jer slične takve zločine su radili nacisti Jevre- jima i Romima ali i četnici u Drugom svjetskom ratu Bošnjacima. Evo jednog primjera iz Drugog svetskog rata. „ U selu Popov most, četnici Slijepčevići iz sela Prijeđel zaklali su u kući majku Hasana Vreve s njihovom i drugom djecom iz sela. U ključalu vodu u kazan uzimali su jedno po jedno dijete za noge i glavom gurali u ključalu vodu, dok im oči nisu iscurile i tako su u najtežim mukama umirali. Prema saznanju i pričanju, radi se o umoru 10-15 osoba (djece).“4 Primjer treći, predstavlja zločin koji se dogodio 14. juna 1992. godine u Višegradu, poznat kao „Živa lomača“. Tada su sljedbenici fašističke ideologije natjerali oko 70 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, većinom žene i djeca i sve ih zapalili. Među ubijenim, zapaljenim, bilo je i dvomjesečno dijete (beba). Praksa „živih lomača“ iz rata protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992.-1995. godine samo je nastavak četničke fašističke prakse iz Drugog svjetskog rata. Navešćemo samo jedan od mnogobrojnih primjera. 2 Pogledati Izvještaje Instituta za nestale osobe. 3 V. Dedijer, A. Miletić, Genocid nad Muslimanima, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 757. 4 V. Dedijer, A. Miletić, Genocid nad Muslimanima, str. 765. 8 „Žena Steve Mastilovića iz Prijeđela kod Foče izjavila je da je gledala kada je Vlado Slijepčević iz seala Prijeđel porodicu Zulfe Kovača zvanog Šebo ugonio u štalu Osmana Kovača u selu Ravan. Poslije toga je zapalio i u njoj je izgorjela sva Zulfova porodica, odnosno žena i četvoro djece dobi od 5. do 11. godina.“5 Primjer četvrti, U ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992.-1995. Vojska i policija Republike Srpske ubila je u Prijedoru, 1992. i 1993. godine, 102 nesrpske djece. Ni danas vlast i Republike Srpske ne doz- voljavaju da se podigne spomen obilježje za tu nevino pobijenu, skoro 100%, bošnjačku djecu. Isti zločin prema majci i djetetu počinili su u septembru mjesecu 1941. godine ustanici, čitaj četnici, napadajući kolone izbjeglica iz Kulen Vakufa. Tada je ubijeno oko 2.500 Bošnjaka a od tog broja oko 1. 500 bili su žene i djeca. Primjer peti, Ukupno ubijene djece u Srebrenici od 1992. do 1995. godine je 826. U presuđenom genocidu nad Bošnjacima „Zaštićene zone UN-a Srebrenica“ jula mjeseca 1995. godine ubijeno je 694 djece.6 Do sada je u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima ukopano 442 djece. Veličina zločina ne ogleda se samo u njegovim brojkama, već mnogo više u samom činu ubijanja djece te da zločin nad djecom u Srebrenici nije pojedinačni i izolovani primjer, naprotiv on predstavlja paradigmatičan primjer zločina nad bošnjačkom djecom od početka tzv. nacionalno-oslobodilačkih pokreta na Balkanu pa sve do danas. Prema spiskovima poklane, ispečene, i na drugi način ubijene djece u Foči i okolini 1942. i 1943. godine, od strane četnika, „srpskih junaka“, koje su objavili V. Dedijer i A. Miletić, u svojoj knjizi Gen- ocid nad Muslimanima, (Bošnjacima, o.p. A.Đ.) ubijeno je 146 djece starosti do dvije godine. Ukupno je ubijen 1.086 djece u Foči u toku četničkog zločina genocida nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu Istovremeno je ubijeno 585 žena. Većinom majki. Historičari tvrde da ovi spiskovi nisu potpuni ni konačni jer nisu sve žrtve zabilježene, što znači da je broj ubijenih majki i djece mnogo veći. Primjer šesti, u opkoljenim Sarajevu, čija je opsada trajala od 5. aprila do 29. februara 1992. 1995., dakle 44 mjeseca, preciznije 1.425 dana, tri puta duže od opsade Staljingrada, najduže u modernoj historiji čovječanstva i na- jduža opsada jednog glavnog grada ikada, ubijeno je preko 1600 djece. Ovom

5 V. Dedijer, A. Miletić, Genocid nad Muslimanima, 682 i 683. 6 Opširnije pogledati u: M. Džananović, Dijete i porodica u genocidu, S posebnim osvrtom na genocid nad Bošnjacima u i oko Srebrenice, jula 1995., tekst u ovom broju „Monumente“. 9 podatku treba dodati činjenicu da je i on proizvod ili pak nastavak fašističke prakse „srpskih junaka“ ubijanja bošnjačke nejači u zločinu genocida. Jedan od dokaza, četničkih pokolja djece i majki od strane četnika, je i Izvještaj Pav- la Đurišića Draži Mihailoviću o pokoljima muslimana, (Bošnjaka, o.p. A.Đ.) u Čajniču, Foči, jugoistočnoj Bosni, Pljevljima i Sandžaku,7 u kome on navodi da se „za vrijeme operacije pristupilo potpunom uništenju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti (istakao, A.Đ.). Naše ukupne žrtve bile su 22 mrtva od kojih 2 nesrećnim slučajem i 32 ranjena. Mod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava, žena, staraca i dece.“ Napomenimo da su četnički „junaci“ Pavla Đurišića samo u Pljevljima u pomenutoj operaciji ubili 13 beba (djece) starih mjesec dana i oko 350 djece starih do 5 godina. General JNA Kosta Nađ, posjetio je Fošu poslije genocida nad Bošnjacima u decembru 1941. i januaru 1942. godine i tom prilikom Napisao: „Ne sećam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onoga što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji nije bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klaonica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zvijeri. Žene i djevojke prije klanja silovali su naočigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati.“8 Zaista pred naukom stoji težak zadatak da iznađe pojmove kojim bi objasnili četnička zvjerstva i sadistička izživljavanja prilikom vršenja zločina genocida nad Bošnjacima i u Drugom svjetskom rati i u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva 1992.- 1995. Normalnom ljudskom umu neshvatljivo je da to može raditi čovjek čov- jeku, posebno komšija komšiji, posebno djeci i majkama. Ipak to se desilo. Te zločine nauka je opisala ali nije objasnila uzroke mržnje prema žrtvama i količinu nasilja prilikom ubijanja. Primjer sedmi, ne tiče se konkretno počinjenih zločina već načina njihovog prikrivanja. Upečatljivo i iz prve ruke svedočenje o načinu i razlozima skrivanju četničkih zločina prema Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu nalazimo, između ostalih dokumenata, u spisau Adila Zulfikarpašića Put u Foču.9 Na traženje Adila Zulfikarpašića da se kazne četnički komadanti koji su ko- mandovali u operacijama zločina nad bošnjačkom djecom i ženama i ostalim žrtvama Aleksandar Ranković je rekao: “Trebamo smatrati našom velikom

7 Izvještaj je objavljen u više izvora i dostupan je pročitati. 8 Vjesnik, Zagreb, 25. maj 1952. godine. 9 Izvještaj je objavljen u više izvora i dostupan je pročitati. 10 političkom pobjedom, da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komadante.“ U svom kazivanju o načinu prikrivanja četničkih zločina Zulfikarpašić navodi i primjer svog razgovora sa Rodoljubom Čolak- ovićem na insistiranje da se kazne Ranko Popadić i Zečević, koji su ubili porodicu Ibre Mustafića, Zulfikarovog prijatelja, a tada su bili komandiri u partizanima. Evo šta mu je odgovorio R. Čolaković. „Kad bi mi hapsili kol- jače među ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika.“ Mnogobrojni su primjeri prelaska četnika u partizane i nakon rata zauzimanja važnih političkih funkcija sa kojih su prikrivali počinjene četničke zločine. Za obradu ove teme potrebna je cjelovita studija. Ovom prilikom pomenimo npr. prelazak preko 3.000 četnika iz tzv. Čegarskog korpusa u maju 1944. godine u partizane10. Pukovnik JNA Vlado Dapčević, piše kako su formirani odredi Dobrovoljačke vojske u okolini Foče. „U Foči formiras- mo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana. Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali, a preko 2.000 ih je bilo.“ Sad nam je malo jasnije zašto se nije smjelo giovoriti o četničkim zločinima nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu nakon rata. Zločini nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu od strane četnika, tipičan su primjer prešućenog genocida, zločina nimalo manjeg od zločina nacista nad Jevrejima. Zašto smo naveli ovaj primjer zločina prikrivanja kao negiranja genocida? Iz razloga da ukažemo da se o genocidu nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu govorilo u javnoj, naučnoj, političkoj i obrazovnoj sferi, zasigurno, se ne bi pojavio ili obnovio u onoj mjeri u kojoj se desio u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992.-1995. godine. Nažalost genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu je „prešućen“, skriven iz ideološko-političkih razloga jer su njegovi počinitelji četnici masovno prešli u partizane, posebno od 1943. godine do kraja rata. Ovaj tekst i pišemo da ukažemo na činjenicu da nisu nestali svi oblici fašizma i da vladajući narativ o fašizmu i njegovim žrtvama u Drugom svjetskom ratu i ratu protiv bosans- kohercegovačkog društva i države 1992.-1995. godine valja izučavati, naučno verificirati, na osnovu konkretinih činjenica, kako bi doprinijeli da se on više ne ponovi. Jedno je sigurno, ako bi se nad Bošnjacima dogodio još jedan genocid oni bi kao narod, ne samo politički, već i biološki nestali. Zato predlažemo da se fenomen stradanja djece i majki u zločinu genocida svestrano, naučno istraži, kao posebna i vrlo važna istraživačka tema u dokazivanju genocida nad Bošnjacima. 10 P.J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str.83. 11 Pogledajmo sada kako su se izvršiteljii fašističke ideologije, četnici u Drugom svjetskom ratu i Vojska i policija Republike Srpske u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992.-1995. godine odnosili prema osnovnim vrijednostima ljudske egzistencije: životu, vjeri, slobodi, imetku i časti. Ubijali su život, masovno ubijajući civile, prije svega djecu i majke, što smo eksplicitno naveli u tekstu. Ubijali su vjeru, masovno rušeći džamije i druge vjerske objekte Bošnjaka. U toku rata protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992.-1995. godine porušeno je ukupno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 drugih vjerskih objekata muslimana. Vojska i policija Republike Srpske ograničavala je slobodu Bošnjaci- ma u svim njezinim dimenzijama. Najvidljivije je to po masovnoj organizaciji koncentracionih logora (Omarska, Trnopolje, Batković, Zvornik i drugi) za Bošnjake i ostale nesrbe. Imetak, pokretni i nepokretni, masovno je pljačkan nakon progona i ubistva Bošnjaka. Kada je u pitanju čast Bošnjaka. Vojska i policija Republike Srpske potpuno ju je pogazila kroz zločine masovnih i organiziranih silovanja Bošnjakinja, nedozvoljavanja dostojnog sahranjivanja ubijenih i druga zlodjela. Posebno je pitanje šetničkog odnosa prema dosto- janstvu mrtvog, ubijenog. Ubijeni nisu sahranjivani, jednostavno su bacani u prirodne ili iskopane jame koje danas nazivamo „masovne grobnice.“ Najveća masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata u naselju Tomašica kod Pri- jedora djelo je Vojske i policije Republike Srpske. Kada su masovne grobnice u pitanju do sad ih je evidentirano 750. Samo na području općine Srebrenica pronađeno je 95. Zvornička Kamenica se naziva „dolina grobnica“ jer je u njoj otkriveno 13 masovnih grobnica bošnjačkih žrtava genocida u i oko Srebren- ice 1995. godine. U ovom, devetom broju „Monumente“, koji izlali istovremeno sa obilježavanjem dvadesetpetofodišnjice zločina genocida nad Bošnjacima potrudili smo se da Vam prezentiramo 13 originalnih naučnih radova od emi- nentnih istraživača genocida i drugih oblika zločina. Nismo odustali od naše uobičajene strukture „Monumente“ ali smo, upravo, zbog obilježavanja 25-to godišnjice u prvom poglavlju objavili malo više radova o genocidu i zločinu uopće, nego je to bio slučaj do sada. Također, prostorno i tematski, nismo se „vezali“ samo za Srebrenicu, već i za Zvornik, Vlasenicu, napade HVO na Armiju Republike Bosne i Hercegovine i njihov uticaj na genocid, te druga bitna pitanja. Potrudili smo se da tekstovi predstavljaju matodološko-naučnu povezanost i tako čine jednu cjelinu. U prvom dijelu nalaze se sljedeći radovi: Evropski pristup (ne)razumijevanju genocida nad Bošnjacima. R. Muratović nam predstavlja raznovrsna evropska viđenja genocida nad Bošnjacima u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992.-1995. U tekstu Zločin

12 – negacija ljudskog dostojanstva, E. Kuka i A. Grabovica, problematiziraju odnos zločina i ljudskog dostojanstva. S. Softić piše o pravnim pitanjima spora Bosne i Hercegovine i Srbije u takstu: Neka pravna pitanja u sporu Bosne i Hercegovine protiv Srbije, zbog kršenja Konvencije o sprječavanju i kažnja- vanju zločina genocida. M. Arnaut-Haseljić, piše rad na temu: Prisilni nestanci Bošnjaka u Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija. M. Džananović, aktuelizira, do sada zanemareno pitanje stradanja djece i porodice u zločinu genocida u radu: Dijete i porodica u genocidu, S posebnim osvrtom na genocid nad Bošnjacima u i oko Srebrenice jula 1995. godine. A. Kliko piše rad o sukobu HVO sa Armijom Republike Bosne i Hercegovine i njegovim uticajem na srpsku ofanzivu na srednje Podrinje 1993. godine. O kontinuitetu velikosrpskog zločina nad Bošnjacima u bosanskom Podrinju piše H. Omerović na primjeru Vlasenice u radu: Vlasenica – kontinuitet velikosrpskog zločina. S. Maslić piše rad o koncentracionim logorima u Zvorniku i njihovoj funkciji u zločinu genocida. S. Subašić – Galijatović, predstavlja knjigu Rafaelle Ma- sion, izdavač, Armand Colin. Paris, 2010., pod naslovom: Kriv zbog otpora? Naser Orić branitelj Srebrenice, pred međunarodnim pravosuđem. U poglavlju: Aktuelne pravne teme donosimo rad F. Đozića, Zemljiš- noknjižna reforma u Republici Srpskoj i njene posljedice. Nismo zaboravili ni na one čitatelje „Monumente“ koje interesira prošlost Srebrenice. Iz tih razloga u trećem poglavlju: Iz prošlosti bosanskog Podrinja objavljujemo dva rada. Prvi piše K. Nurkić, Mahale Petrić i Kala u Srebrenici prema popisu stano- vništva polovinom XIX stoljeća. Drugi rad je Mahala Grad u Srebrenici krajem 19. stoljeća autora A. Đozića i R. Djedovića. U poglavlju Sjećanje, koje smo uveli od prošlog broja, donosimo činjenice o zločinu nad porodicama Be- gije Malagić iz Voljavice kod Bratunca i Ajše Đozić iz Đozića kod Srebrenice kojima je ubijeno 15 muških članova porodice, odnosno ubijene su tri muške generacije porodice: djed, sinovi i unuci. Ovim radom, pored sjećanja na ove hrabre majke, konkretizirali smo i aktuelizirali pitanje stradanja djece i majki u zločinu genocida. Ovom prilikom pozivamo sve čitatelje „Monumente“ da ako nisu u stanju napisati tekst o majkama kojima su ubijeni muževi, sinovi i unuci dostave podatke Redakcionom odboru i mi ćemo to napisati i objaviti.

GENOCID

Rasim Muratović

EVROPSKI PRISTUP (NE) RAZUMIJEVANJU GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA

Sažetak Genocid u Bosni i Hercegovini jedan je u nizu genocida u novijoj historiji svjetske civilizacije u krvavom ogledalu ideološkog pogroma i državno organizovanog zla, s kojim se politika, nauka i filozofija još uvijek nisu u stanju ili se ne žele radikalno obračunati na ljudski smislen i životno obećavajući način. Uobičajena fraza „da se više nikad ne ponovi“, ta kontekstualno-deklarativna mantra, neizbježna tokom sve rjeđih antifašističkih godišnjica i ceremonija, pojavljuje se tako kao izraz moralnog licemjerja, politikantske nedosljednosti i neodgovornosti svjetskih moćnika. Zahvaljujući toj nedosljednosti i toj neodgovornosti, bauk Auschwitza je, ponovo, čak u istoj povijesnoj sekundi, sasvim neometano vaskrsnuo u (da paradoks bude veći) sigurnosnoj zoni UN-a Srebrenica, u julu 1995. Zdravorazumsko pitanje glasi: šta je tek sve činjeno i počinjeno u nezaštićenim - nesigurnim zonama širom Bosne i Hercegovine? Naravno, ništa što već nije pokazano i slikom i tonom širom svijeta. Rijetko su koji raniji izvršioci genocida najavljivali i izvršavali svoje zločine tako trijumfalno kao onaj u Srebrenici. Niko od ranijih izvršilaca u dugoj povijesti genocida se ne ponosi tom civilizacijskom sramotom kao što to rade počinioca genocida u Srebrenici. Uprkos očiglednosti i sudskim presudama, genocid se uporno, javno i nekažnjeno negira i afirmira. Genocid Bošnjacima u Srebrenici, ni nakon sudskih presuda, nekima ne znači ono što bi ljudski i neovisno o bilo kakvoj presudi morao značiti: razlog neupitne osude i zgražanja! Ali, ne! Oni relativiziraju krivnju i licemjerno namiču opravdavajuće razloge za kukavičku pasivnost i uzdržanost međunarodne zajednice tokom i poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Genocid nad Bošnjacima, kao i sve što se dogodilo u Bosni od 1992. do 1995. godine, bio je proba za postavljanje lažno zabrinjavajućih pitanja poslije i proba za uspostavu novog međunarodnog poretka u XXI stoljeću. Makar se sve desilo gotovo u samo jednome danu, ipak smo morali čekati da prođu godine da bismo shvatili da genocid u sigurnosnoj zoni UN-a Srebrenica, jula 1995, nije izvršen iznenada i nikako bez znanja onih najmoćnijih u svijetu.

17 Krvlju nedužnih Srebreničana i Bošnjaka općenito nisu uprljane samo ruke četničkih ubojica, već podjednako i onih koji su sjedili u svim, posebno evropskim metropolama. Živi li ova civilizacija i prebiva li u nečemu drugom osim u strahu, nepravdi i tiraniji? Je li to njen način života? Jesu li to njeni najbolji dosezi? Je li civilizacija isto necivilizacijska, kao što je bila onda gledajući nepomično u Srebrenicu, ali i u Sarajevo, Foču, Višegrad, Zvornik, Vlasenicu, Bijeljinu, Brčko, Prijedor, Ključ, Sanski Most? Dvadesetpet godina nakon genocida počinjenog u Srebrenici, na teritoriji sigurnosne zone Ujedinjenih nacija, u julu 1995, evidentne su posljedice zločina genocida među preživjelim žrtvama koje se manifestuju u bitnim aspektima ljudske i društvene egzistencije, individualnog i društvenog života. Dvadesetpet godina nakon genocida počinjenog na teritoriji sigurnosne zone Ujedinjenih nacija Srebrenica u julu 1995. od posebnog je značaja jačanje i podrška onima koji su preživjeli genocid. Svjesni sistematski njegovanog mraka koji bi da sakrije istinu genocida tokom tobožnjeg „građanskog rata“ u Bosni, uprkos svim naporima njenog lobistički aranžiranog potiskivanja, stvarna istina o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu živi u djelima analitički ozbiljnih istraživača. Oni misle svojom glavom, služe se logikom i jezikom povijesnih činjenica, ustaju protiv zla i staju na stranu žrtve (u pravnom smislu riječi) i njenog prava na povijesnu i ljudsku pravdu. To daje nadu. ”Sudimo li po zlu koje su unuci homo sapiensa počinili u XX stoljeću, nemamo se čemu nadati iza 2000. godine. Sudimo li pak po nadi kojoj nas uči vjera u Boga, i poslije 2000. bit će mnogo ljudi koji će umirati prirodnom smrću.”1 Ključne riječi: Genocid, Bosna, Bošnjaci, Srebrenica, Ujedinjene Nacije, međunarodna zajednica, negiranje genocida, optuživanje žrtve.

Uvod Genocid nad Bošnjacima kao jedan unikat je potpuno determinirani proizvod specifične grupe socijalnih, političkih i psiholoških faktora koji su doprinijeli jednoj privremenoj suspenziji civilizacijskih normalnih uticaja na ljudske postupke. Genocid nad Bošnjacima je slom savremenosti, a ne proizvod savremenosti. Činjenica je da sociologija ne uzima problem genocida ozbiljno, a profesionalni sociološki doprinos izučavanju genocida su marginal- ni i gotovo beznačajni. Sociološka istraživanja koja su već izvršena pokazuju opravdanu sumnju da genocid nad Bošnjacima ima više reći o sociološkom stanju, nego što sociologija, u sadašnjem svom stanju, može reći o ovoj, u 1 Karić, Enes. Eseji od Bosne - tri bosanske enklave -, Sejtarija, Sarajevo 1999. str. 167. 18 sociološkom smislu, najalarmantnijoj društvoj pojavi i zločinu najvišeg ranga, u pravnom smislu riječi. Današnja akademska sociologija funkcioniše više kao jedno kolektivno vježbanje za zaborav i zatvaranje očiju. Zato, bez da se revidiraju osnovne pretpostavke u sociološkom diskursu, čovjek ne može uraditi ništo drugo osim ovo što se već ima. U najboljem slučaju na Zapadu genocid nad Bošnjacima se tretira kao svađa komšija, sukob zaraćenih strana, tragični događaj, vjerski sukob, ili kao etničko čišćenje. U vezi s tim, analitičari, historičari, sociolozi, žurnalisti postavljaju pitanja: -- Kako je historija mogla omogućiti to što se desilo u Bosni i Hercego- vini? -- Kako se mogao definisati taj ”konflikt”? -- Ko su učesnici? -- Je li to bio građanski rat, rat između suverenih država, ili je to bio vjerski rat? -- Je li potvrđena ili negirana teorija o ”Bosanskom ratu” kao evropskoj kršćanskoj odbrani od islama? Genocid nad Bošnjacima i sve što se dogodilo u Bosni, od 1992. do 1995. godine, dakle, bilo je kao proba za postavljanje lažno zabrinjavajućih pitanja poslije i proba za uspostavu novog međunarodnog poretka u XX stoljeću, prije. U tom kontekstu veoma je važno pokušati naći odgovore na suštinska pitanja: -- kakav je značaj genocida nad Bošnjacima za sociologiju uopće? -- genocid nad Bošnjacima kao kulminacija evropskog kršćanskog anti- semitizma i ”odbrane” od islama – kao unikatni fenomen? -- egzistira li genocid uopće kao jedna logična pratnja moderne birokra- tije? Postavljnjem hrabrih pitanja u ovom radu ”Bosna se pokušava suprotstaviti sociologiji”. Na taj se način otkrivaju slabe strane sociologije i dovode u pitanje horizonti sociološkog saznanja skučenog, u prije svega, nezainteresovanosti sociologije za pitanje genocida u Bosni. Ovo je samo pokušaj, u sferi društvenih nauka, da se splet događaja koji je doveo do neviđene okrutnosti dovede do diskursa, odnosno da se bol i poniženje koji su brutalno nanošeni i koji su po svojoj prirodi nejezički dovedu do svoje artikulacije.

19 Može li se onda genocid nad Bošnjacima razumjeti kao jedan slom civilizacijskih mogućnosti? Jer, ako nas genocid nešto uči, onda je to sprječavanje sličnih barbarskih postupaka u budućnosti.

Ekonomske, nacionalne, kulturne i religijske suprotnosti Jugoslavija, a naročito Bosna i Hercegovina bili su poznati po svojoj nacionalnoj i vjerskoj toleranciji. Bošnjaci su bili fleksibilni, prilagodljivi novim situacijama i novim odnosima i nisu bili opterećeni niti nacionalnim niti vjerskim identitetom. U dobroj mjeri prilogođeni privatnoj svojini od ranije, bili su spremni na ekonomski dio tranzicija - prijelaza od socijalizma/komuni- zma ka kapitalizmu i prilagođavanje novim ekonomskim i političkim odnosima. Mnogi akademici, umjetnici, sportisti, demokratski orijentisani političari, glumci, bili su Bošnjaci. Pomenut ćemo samo neke: slikari, Mersad Berber i Safet Zec, karikaturisti, Hasan Fazlić i Midhat Ajanović, književnici, Abdulah Sidran i Nedžad Ibrišimović, najpopularnije pop i rock muzučke grupe, najpo- pularniji komičari, dolazili su iz Bosne i Hercegovine. U jugoslovenskom nacionalnom nogometnom timu na Svjetskom prvenstva, iz 1990. godine, bilo je pet nogometaša iz Bosne i Hercegovine, šesti je bio Faruk Hadžibegić, ka- piten, itd. To je sve činilo Bošnjake popularnima u masama, često i mimo njihove volje. U toj novoj stvarnosti Bošnjaci su dobili ”pravo građanstva”. Njihovo prilagođavanje novoj situaciji išlo je veoma brzo. Sa svojim demokratskim inicijativama Bošnjaci i Bosna su međutim bili ”prijetnja” nadolazećem na- cionalizmu koji se ponudio da izliječi jugoslovenski paralizovani sistem. U svijetu podijeljenom u nacionalne domene i svijetu spremnom da istrošenost jugoslovenskog stabilnog modela, koji je gotovo pedeset godina služio kao tampon zona između socijalističkog istoka i kapitalističkog zapada, nadom- jesti novim državama kao žarištištima nekih budućih sukoba, nije bilo mjesta bošnjačkom multikulturarizmu, niti bosanskohercegovačkom internacionali- zmu i multireligioznosti. Bošnjaci su bili zarobljeni u najnasilniji od svih historijskih konflikata – konflikt između prijesavremenog svijeta i dolazeće savremenosti koja je sa sobom nosila uzbudljivost ali i strah. Ovaj konflikt našao je svoj pravi izraz u toj osvijetljenoj suprotnosti. Historijska ironija ponudila je da antimoderno dobije izraz u razvoju modernog.

20 Odgovornost Međunarodne zajednice za genocid nad Bošnjacima

Zlo kao što je genocid ne može se posmatrati sa kompromisima. U susretu sa genocidom jedini ispravni postupak je moralna, politička i pravna osu- da istog. Planirano zlo tipa genocida može se suzbiti jedino osudom svakog pojedinačnog nasilnog čina i kažnjavanjem njegovih izvršitelja. Kriterij za osudu i kažnjavanje je samo vrsta nasilja, a identitet dželata i žrtve etnički mora se, kao irelevantan, držati po strani. Međunarodni mir i sigurnost u svakom slučaju moraju svoj oslonac i garant imati u organiziranoj sili, monopolu prinude organizacije kakva je UN-a i samo u tom smislu može se govoriti o legitimnom korištenju kon- trolisane sile u međunarodnim odnosima. Član 1 Povelje UN-a propisuje da su ciljevi Ujedinjenih naroda da sačuvaju međunarodni mir i sigurnost, da poduzimaju pogodne kolektivne mjere radi sprječavanja i otklanjanja svega što ugrožava mir i radi suzbijanja napada ili drugih narušavanja mira, kao i da mirnim sredstvima, a u skladu sa načelima pravde i međunarodnog prava, rade na određivanju i rješavanju međusobnih sporova ili situacija koje bi mogle dovesti do narušavanja mira. “U članu 2. stav 4. Povelje kaže se da će se svi članovi UN u svojim međusobnim odnosima, uzdržavati od prijetnje silom ili od upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti drugih država. Međutim, prema odredbi člana 51. u slučaju oružanog napada, Povelja UN-a ničim ne povrjeđuje prirodno pravo na individualnu ili kolek- tivnu samoodbranu sve dok Vijeće sigurnosti ne preduzme mjere potrebne za održanje međunarodnog mira i sigurnosti. Te mjere, prema odredbi člana 42. Povelje mogu biti akcije vazduhoplovnih, pomorskih ili suhozemnih snaga. Odredbom člana 39. Povelje predviđena je obaveza Vijeća sigurnosti da ”utvrđuje da li postoji ugrožavanje mira, narušavanje mira ili napad” u kojim slučajevima Vijeće sigurnosti daje preporuke ili odlučuje o vrsti mjera koje će poduzete u skladu sa čl. 41. i 42. Povelje, kako bi se sačuvali ili ponovno uspostavili međunarodni mir i sigurnost. U tom smislu, Vijeće sigurnosti je, trebalo donijeti odluku o poduzimanju vojne akcije, koja bi bila i formalno-pravno ali i moralno sasvim utemeljena, kako bi, prije svega, zaustavila agresiju Savezne Republike Jugoslavije i to upotrebom svih raspoloživih snaga i sredstava. Nažalost, Vijeće sigurnosti kao čuvar međunarodnog mira i sigurnosti, iscrpilo je svoje aktivnosti u mjerama kao što su osnivanje zone ”zabrane letova”, zatim ”sigurnosnih zona UN-a”. Dakle Vijeće sigurnosti nije ”prepoznalo” i pravilno sankcionisalo agresiju, a kasnije i genocid, nije ništa učinilo da se agresija i genocid zaustave i spriječe.”2 2 Muratović, Rasim. Holocaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Univerzitete 21 Svaka država ima pravo na postojanje, egzistenciju i to je jedno od osnovnih prava država – prvenstvenu misiju države nalaze u vlastitom oču- vanju. Kako bi, u slučaju ugrožavanja njenog postojanja legitimno mogla primjenjivati sredstva i postupke da se zaštiti, državama je priznato pravo na samoodbranu. Suverena i međunarodno priznata država Republika Bosna i Hercegovina je napadnuta od strane druge države (tadašnje Savezne Repub- like Jugoslavije - Srbije i Crne i Gore) i ta činjenica se, niti u jednoj ozbiljnoj praktičnoj ali i teorijskoj pravnoj raspravi ne može dovesti u pitanje. Ovim je ispunjen prvi uslov legitimne samoodbrane. Napad je bio itekako ozbiljan agresijom Srbije i Crne Gore (Savezna Republika Jugoslavija), ugrožen je bio kako teritorijalni integritet Republike Bosne i Hercegovine tako i njena politička neovisnost, što je također notorna činjenica koju ne treba dokazivati, čime je ispunjen drugi uslov legitimne samoodbrane. Republika Bosna i Hercegovina je bila ovlašćena vršiti pravo na samoodbranu u srazmjeri sa stepenom ugroženosti i u stepenu koji osigurava zaštitu ugroženih prava u konkretnom slučaju, pa je time bio ispunjen i treći uslov legitimnog prava na samoodbranu. Iako je, formalno-pravno ispunjen i ovaj uslov, Republika Bosna i Hercegovina je bila ograničena u upotrebi proporcionalne sile, zbog nezakonitog embarga, što je imalo strahovite negativne posljedice po Bosnu i Hercegovinu, njene građane, a posebno Bošnjake. Kako je Zapad gledao na rat kao prvenstveno vojni problem – izazvan nečim što se nazivalo ”nasiljem” koje je ”izbilo” s ”tri strane”, - svi su napori bili usmjereni na smanjivanje borbenih aktivnosti. Odatle je i najveći doprinos Zapada uništenju Bosne: odbijanje da se ukine embargo na uvoz oružja bosanskoj vladi. Suština pogrešnog i koncepta koji je sa stanovišta etike ne- moguće braniti, bila je u tome da je embargo uveden jednoj zemlji (tadašn- joj Saveznoj Republici Jugoslaviji) a on je primjenjivan i na drugu (suverenu) državu (Republiku Bosnu i Hercegovinu) poslije njenog međunarodnog priznanja, kada je ona postala samostalan subjekt međunarodnog prava. Je li inače politika „dvostrukih standarda” i neutralnost put i rješenje do mira? Pitanje zahtijeva nijansiran odgovor u dva nivoa. Pod prvo: Bilo bi pogrešno tvrditi da je neutralnost bila ta što je vladala u evropskom gledištu u Bosni. Neutralnost je imala funkciju dimne zavjese u prikrivanju jednog blago reče- no neobjektivnog pristupa koji je favorizovao dželata, a deklasirao žrtvu. Već od Owen - Stoltenbergovog (Dawid Owen - Thorvald Stoltenberg) plana pa do Daytonskog sporazuma, svi prijedlozi planova sačinjavali su komponentu nagrađivanja genocida i podjelu jedne suverene, multietničke i multireligio-

u Sarajevu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Sarajevo, 2007, str. 106-107. 22 zne i multikulturne zemlje. Zapad je htio dovesti do situacije u kojoj nema genocida, nema agresije, nema glavnih krivaca niti glavnih žrtava. Postoje samo univerzalna zla: nacionalizam, prastara mržnja, autoritarni sistem moći, itd. Evropske velesile Velika Britanija, Francuska i Rusija imale su presudan uticaj na crtanje političkih mapa na ovim prostorima u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka. Ove sile, podržavajući Srbiju, željele su zadržati svoje strateško političko prisustvo na Balkanu i u svjetskoj globalnoj politici na ovim prostorima. Posebno katastrofalnu ulogu u razaranju Bosne odigrala je Velika Britanija, čije su političke vođe „patile od posebno paralizirajućeg oblika konzervativnog pesimizma, zbog kojeg ne samo da su odbijale vlastitu vojnu intervenciju već su sprječavali i da to bilo ko drugi učini, pogotovo ne Amerikanci. Da bi opravdala i održala politiku neintervencije, Vlada Veli- ke Britanije je pribjegla nizu palijativnih diplomatskih i retoričkih strategija. Ovakav odnos prema Bosni nije samo posljedica nečiste savjesti Zapada, jer nije spriječio velikosrpsku agresiju i genocid, nego i silne potrebe poricanja da bi se „ono” što se desilo u Bosni, moglo dogoditi u Belgiji, Kanadi, Španiji, Velikoj Britaniji i Americi. Umjesto efikasne anti-agresijske i anti-genocidne politike, Zapad i svjetska zajednica su Bosnu iskoristili za testiranje teze o vlastitom jedinstvu, kraju historije, trijumfu Zapada i vlastitoj superiornosti u odnosu na balkanska društva i nacije, pa i ostatak svijeta. Srebrenica je simbol bestijalnosti, najveće poslije Drugog svjetskog rata. U politologiji Srebrenica je primjer različitih državnih interesa, u vojnoj nauci Srebrenica je primjer nesporazuma u komandovanju i razumijevanju mandata, u antropologiji Srebrenica je primjer etničkog grupnog identiteta, a filozofi morala na primjeru Srebrenice postavljaju pitanja krivnje. Srebrenica je dakle simbolična kulminacija svjetskog nipodaštavanja Bosne i Bošnjaka koje je trajalo od 1992. do 1995. godine. Po popisu stanovništva iz 1991. godine, u Srebrenici je živjelo 36.666 stanovnika. Od toga 75,2% bili su Bošn- jaci, a 22,7% Srbi. Srebrenica je, kao i Žepa i četiri druge zone, proglašena sigurnosnom zonom Ujedinjenih nacija, što je značilo siguran boravak u tim mjestima. Dana 11. jula 1995. godine, Ratko Mladić izvodi posebnu operaciju ubijanja u sklopu Operacije „Krivaja 95” i osvaja sigurnosnu zonu Ujedin- jenih nacija. Prilikom osvajanja sigurnosne zone ubijeno je izmedu 8.000 i 10.000 civila. To je najveći masakr u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Većina ubijenih bili su pokupljeni i transportovani autobusima koji su koristili benzin dobijen od jedinica Ujedinjenih nacija. ”Na magnetofonskoj traci za- jedničke američko-austrijske obavještajne službe, sa sjedištem u austrijskim Alpama, zabilježen je svaki razgovor između Ratka Mladića i Generalštaba 23 Vojske Jugoslavije, u Beogradu, za vrijeme napada na Srebrenicu. Na pomenutoj traci zabilježena je i posljednja naredba Radislava Krstića, Draganu Obrenoviću. Naredba je glasila: „Pobite ih sve!”.3 Evropski pristup genocidu nad Bošnjacima nije bio samo moralni fi- jasko nad principom tolerancije nad onima što se razlikuju. Evropski pristup učestvovao je u onemogućavanju bosanskohercegovačke Vlade da zadrži po- stojeću multikulturnu, multietničku, multireligioznu državu i osobenost bo- sanskohercegovačkog društva. Neutralnost izražena u podržavanju srpskog nacionalizma, a protiv Bošnjaka kao čuvara multietničke Bosne i kvintesencije bosanskohercegovačkog društva nije neutralnost u pravom smislu riječi nego je to uvod u optuživanje žrtve za zločin. Jer neutralnost, u najmanju ruku, podrazumijeva objektivan pristup i sličnu obradu tako da svako osjeti i pruži svoj udio. U tom kontekstu treba posmatrati i odnos takvog evropsko- -kršćanskog društva prema Bošnjacima muslimanima i izvršeni genocid nad njima, kada je ”Bijeli Svijet” stao na stranu dželata. Na evropskom planu agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, u periodu od 1992. do 1995. godine, od mnogih je pogrešno i s jasnom namjerom definisan kao građanski rat, etničko čišćenje, vjerski sukob ili kao komšijska tuča. Evo samo nekih potvrda ovoj pogrešnoj tvrdnji: U julu mjesecu 1993. godine, britanski lord Dawid Owen i Norvež- anin Thorvald Stoltenberg upozorili su predsjednika Izetbegovića da, u koliko ne prihvati plan podjele Bosne i Hercegovine, koji je inače bio baziran na pri- jedlogu Tuđmana i Miloševića iz Karađorđeva, snage Ujedinjenih Nacija će se povući iz Bosne. Praktično to je značilo pristati na nasilno razdvajanje narodâ i podjelu zemlje izvršenu genocidom. „Podjela zemlje je jedini realan put do mira», izjavio je tada lord Owen, na što su Srbi vrlo brzo pristali. Međutim, Muslimani, uprkos našoj velikoj strpljivosti, nastavljaju u borbi za nekakvo multietničko društvo“4, dodao je Owen. Norveški profesor Johan Galtung, inače jedan od vodećih norveških intelektualaca, smatra da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio „srpski oslobodilački rat“. „Ja gledam na taj rat kao na jedan srpski oslobodilački rat, brutalan i užasan, ali oslobodilački.“5 Bard norveške politike i prvo ime norveške diplo- matije, Thorvald Stoltenberg, na predavanju u Savjetu za izbjeglice Norveške, 3 Citirano prema Bergens Tidende, Bergen 25. 04. 2001. strana 14. 4 Cigar, Norman. Genocide in Bosnia: The Policy of „Ethnic Cleansing“. College Station, Texas; Texas A&M University Press, 1996, str. 154. 5 Ny Tid, Oslo, 1994, br.30, str. 19. 24 koje je održao 31. maja 1995. godine, između ostalog izjavio je sljedeće: „Oni u Bosni su svi Srbi. Srbi koji se zovu Srbi, to je u redu. Muslimani? To su Srbi koji su prešli na islam. Mnogi koji se danas oblače kao Hrvati i oni su Srbi.“6 Pritisnut mnogim opravdanim reakcijama Stoltenberg je prvo negirao da je to rekao. Kasnije, pritisnut argumentima i činjenicama, priznao je da je to ipak rekao, odbijajući mogućnost njegove prosrpske orijentacije. Ako mu to povjerujemo, mada je on te iste tvrdnje ponavljao, možemo ga „osloboditi“ njegove prosrpske orijentacije, ali ga niko ne može osloboditi činjenice da je to što je rekao čista srpska propaganda. Koristeći centralne dijelove srpske propagande Stoltenberg je u pomenutom predavanju izjavio i sljedeće: „... To je drugo da je zemlja okupirana silom, ali vi morate znati da Srbi misle da je to njihova zemlja. Muslimani, uglavnom, žive u gradovima i nemaju osjećaj o zemlji. Konačno većina bosanske zemlje je vlasništvo Srba jer su oni vlasnici 60% zemlje u Bosni i Hercegovini.“7 Očigledno je da ovaj bivši norveški ambasador u bivšoj Jugoslaviji nije konsultovao zvanične izvore za svoje tvrdnje. Prema podacima Statističkog godišnjaka Republike Bosne i Hercegovine 54% zemljišta u Bosni i Hercegovini vlasništvo je države Bosne i Hercegovine, a 46% zemlje je u privatnom vlasništvu. Pomenuti Statistički godišnjak ne raspolaže podacima o tome koje su nacionalnosti vlasnici 46% zemlje u Bosni i Hercegovini. Lider danske Socijalističke narodne partije, Gert Petersen, u jesen 1993. godine, izjavio je sljedeće: „Muslimani u Bosni moraju priznati poraz. Ne zbog toga što je to ugodno, već što, ipak, imaju šanse da dobiju jednu državu sastavljenu od jedne trećine prostora i tako sačuvaju živu glavu. Neće im nikad doći neki princ na konju da ih oslobodi. Inače, kasnije će morati prihvatiti bilo kakvo rješenje.“8 Gert Petersen ne samo da je pobrisao liniju između danskih političara lijeve i desne orijentacije nego je najavio opštu hajku protiv muslimana koja će eskalirati u Danskoj nakon 11. septembra 2001. godine. Bivši predsjednik vlade Velike Britanije, Edward Heath, 1993. godine, izjavio je: „Što čovjek Muslimanima u Bosni daje više nade to nestaje svaka nada za uspostavu mira.“ 9 Politiku zapadne Evrope i Rusije prema Bosni, najbolje je izrazio njegov nasljednik, britanski premijer John Major, u pismu svome ministru Daglasu Hogu. U tom pismu, između ostalog, Major in- struira svog ministra da se nastave mirovni pregovori, jer mu oni služe kao

6 Stoltenberg, Thorvald. Norsk flyktingrad, talle, Oslo, 31. 05. 1995, str. 31. 7 Stoltenberg, Thorvald, isto, str. 28. 8 Ny Tid, Oslo, 1993., br.30, str. 20. 9 Radio BBC, 04. 09. 1993. godine. Citirano prema Nilsen, Kjell Arild: „Europas svik = „Evropska izdaja“. Spartacus Forlag AS, Oslo, 1996. str.26. 25 „prevara“ da bi se „odgodila bilo kakva takva akcija (misli na akciju „muslimanskih“ zemalja), sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje“. Da bi odagnao sumnju u takvu svoju politiku, Major uvjerava svog ministra, da je ovo „prava politika“ koja osigurava stabilnu Evropu u budućnosti „čiji sistem vrijednosti se bazira i mora ostati baziran na hrišćanskoj civilizaciji i etici“.10 „Ideja Evrope je ideja pobjede nad islamom. To je osveta zbog poraza kršćana od muslimana kod Malazgirta 1071. godine.“11 „Savremena Evropa će očigledno nastati iz istrebljenja muslimana i Arapa ukoliko ne prežive kao emigrantski robovi.“12 Na osnovu ovih nekoliko primjera evidetno je da je evropski pristup u rješavanju situacije u Bosni i Hercegovini onemogućavao bosanskohercegov- ačku Vladu da zadrži postojeću multikulturnu, multietničku i multireligioznu državu. Drugim riječima, diplomatski pritisak se vršio na Bošnjake koji su bili izloženi genocidu i koji su se protivili rješavanju stvari na način gdje se rezultati genocida priznaju. Cilj je bio da se jedan narod slomi moralno i psihički prije nego što bude uništen fizički.

Blamaža žrtve Rijetko su koji raniji izvršioci genocida najavljivali i izvršavali svoje zločine tako trijumfalno kao onaj u Srebrenici. Može zvučati paradoksalno, ali genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini 1992-1995. najdokumentovaniji je genocid od svih genocida. Pa, ipak, uprkos očiglednosti i sudskim presudama, genocid se uporno, javno i nekažnjeno negira. Čini se to po ugledu na ciničnu neonacističku propagandu. Genocid u Srebrenici, ni nakon sudskih presuda, nekima ne znači ono što bi ljudski i neovisno o bilo kakvoj presudi morao značiti: razlog neupitne osude i zgražanja! Ali, ne! Oni relativiziraju krivnju i licemjerno namiču opravdavajuće razloge za kukavičku pasivnost i uzdržanost međunarodne zajednice tokom i poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Istovremeno, gledano i sa druge strane, to je direktno dodavanje i ugrađivanje štafete zla i nadmene samovolje moćnika u temelje budućnosti čovječanstva.

10 Citirano prema Ibrahimagić, Omer, Bosna je odbranjena ali nije oslobođena. Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Sarajevo, 2004. str. 70. 11 Spahić, Mustafa. Fenomen definicije i apoteoza nacije. Oslobođenje, 16. novembra/ studeni 2019, str. 30. Autor je citirao Štefana Šrajnera. 12 Isto, str. 30. Autor je citirao Jana Baudrillarda. 26 Logika javnog, zakonski nesmetanog prizivanja novih zločina i genocida, osvjetljava nam idejnu i psihološku pozadinu krvavih zbivanja. Naime, birokratsko-tehničkom sofisterijom potiskivanja i neutralizacije moralnog momenta vlastitog djelovanja, njemački nacizam tridesetih i srpski nacizam devedesetih širili su prostor nesmetanog djelovanja naučno-akademski projektovanog programa iracionalnog zla. Zla koje se, u svojoj etno-patriotskoj prikrivenosti i ideološki dirigovanoj svijesti njegovih izvođača, ne doživljava kao zločin, nego kao sasvim opravdan „rutinski birokratsko-tehnički zadatak“. Samo to, i ništa više. Ali, ništa novo. Prostorno šire i povijesno dublje gledano upravo evropska civilizacija je, na fonu moderne tehnologije i racionalizacije, uz jedan bezosjećajno „tehnokratski i birokratski mentalitet“, razvila efikasna sredstva masovnog uništavanja, bez kojih zločin genocida nad Bošnjacima ne bi bio moguć. Živi li ova civilizacija i prebiva li u nečemu drugom osim u strahu, nepravdi i tiraniji? Je li to njen način života? Jesu li to njeni najbolji dosezi? Je li civilizacija isto necivilizacijska, kao što je bila onda gledajući nepomično u Sarajevo, Foču, Višegrad, Zvornik, Bijeljinu, Brčko, Prijedor, Ključ, Sanski Most... Genocid nad Bošnjacima izazvao je razmišljanja u smislu neutralno- sti o zločinu što ne može imati ”dvije strane”. Zbog toga genocid počinjen u Bosni, o kojem je Zapad neprecizno ili nije uopće definisao uloge učesnika, prijeti da ”prolije” moralno naslijeđe iz Auschwitza i Nűrnberga saljeveno u otrcanoj frazi ”nikad više”. U tom kontekstu, postoji čak i jedan tip ponašanja koji funkcionalno razmatra zamjenu teze o ulozi žrtve i dželata, blamažom žrtve. ”Blaming the victim” znači da dželat vidi sebe kao žrtvu, a žrtvu kao agresora – dželata. Zamjena teze dželat – žrtva najviše je efektivno u atmosferi realnog ili vještačkog straha i nesigurnisti. Upravo takva atmosfera stvorena je u velikosrpskim krugovima u Beogradu 1990-ih. Što više sterotipskih neprijateljskih slika, planova o masovnim zločinima, ugroženosti, to su bolje psihološke pripreme za napad kao ličnu odbranu. ”To znači, u cilju sprječa- vanja nekog imaginarno planiranog genocida nad Srbima, izvršen je prije toga genocid nad ne Srbima što se smatra opravdanim i čak moralnim”.13 Kada je izvršen zločin u obliku genocida, onda dolazi ovo približavanje. Ne može se prihvatiti opravdanje da je dželat izvršio zločin kao sopstvenu odbranu i odbranu njegovog naroda od nekog zamišljenog uništenja. Fenomen blaming the victim – optuživanje žrtve ili bolje rečeno bla- maža žrtve i prikazivanje agresora/dželata kao žrtve, prvo optužuje žrtvu lič-

13 Rieff, David. Slaugheterhouse. Bosnia and the failure of the west (Bosna i propast zapada), Vintage London: 1995. str. 111. 27 no, zatim, dehumanizira žrtve lično. Nacisti su, također, probali sistematski pridobiti žrtve za priznavanje nacističke ideologije. Javno ponižavanje Jevreja u Njemačkoj 30–ih godina bilo je tako rašireno da su Jevreji morali nositi pla- kate na kojima je pisalo: ”Ja sam svinja”. U koncentracionim logorima ovaj proces je išao dalje. Poenta je bila da se žrtve slome moralno, psihički i osje- ćajno prije nego što budu uništene fizički. Tvrdnja da oni koji će biti ubijeni i nisu ljudi morala se akceptirati ne samo od dželata nego i od samih žrtava. U slučaju Bošnjaka blaming the victim, odnosi se na, kako to kaže Norvežanin Bǿ Pållnes, o ”historijskom mijenjanju njihove uloge kao dželata i žrtve, tako da je veoma teško razlučiti kada se oni pojavljuju u ulozi dželata, a kada u ulozi žrtve”. S tim u vezi, on cijelo vrijeme insistira na odgovornosti ”muslimsk soldater” - muslimanskih vojnika u Srebrenici „koji su prije srpske ofanzive bili u gradu, a kada je ofanziva počela oni su pobjegli”. On dodaje i to da su „muslimanski politički lideri odgovorni za živote civila iz Srebrenice”, čudno to obrazlažući, njihovim dozvoljavanjem „da se granatiranje srpskih položaja vrši ispred bolničkih zgrada, što je onda iritiralo Srbe da urade to što su uradili.” 14 Iz ovoga proizilazi da Bošnjaci nemaju pravo tražiti odgovornost dželata za njihov pokušaj istrebljenja, niti odgovornost međunarodne zajednice za njeno saučesništvo nego moraju, krivnju tražiti u historiji, počevši od Kosovske bitke 1389. i završno do njih samih i njihovog političkog i vojnog rukovodstva iz perioda 1992.–1995, jer su po principu blamaže žrtve (blaming the victim) Bošnjaci agresori i dželati, a srpski agresori su žrtve. Ne samo filozofi morala moraju pitati: Ko je kriv i odgovoran za to što se desilo u Bosni? I nakon svega, nesaglasnost je velika, naročito u Evropi. Na jednoj strani su oni što smatraju da se mora operisati sa jasnom razlikom između genocida i rata. Rat se odigrava između dva naoražana protivnika. Cilj rata nije da se vojnici i oni drugi pobiju, nego da se potisnu sa položaja, do određene teritorije. Relacije između vojnika su direktne, horizontalne i uza- jamne. Genocid je nasilje usmjereno protiv individua, individua kao članova jedne nacionalne, etničke ili religiozne grupe. Genocid je nasilje usmjereno jednosmjerno, između onih koji imaju oružje i silu i onih koji je nemaju. Za- datak je izvršen kad žrtava više nema. U Vetlesenovoj kritičkoj analizi međunarodne zajednice i njenog odnosa prema Srebrenici i događajima u Bosni uopće nije samo pitanje ko je napadnut. Pitanje je šta je bio cilj učesnika u ratu. Vetlesen misli da je „lični ratni

14 Pållnes Bø, Beretningen om Srebrenica u Thune og Hansen: Etter Srebrenica massakre, militarmakt og moralsk dilemaer NUPI Rapport: Norsk Utenrikspolitisk institutt, Oslo 1998. str. 78. 28 cilj Srba bila apsolutna negacija ideje o ljudskim urođenim vrijednostima. Na tim osnovama Srbi su započeli uništenje jedne grupe civilnog stanovništva sastavljenu od muslimana vjernika, muslimana religiozno indiferentnih i muslimana ateista kao jedne vjestački stvorene homogene grupe: - muslimani u Bosni i Hercegovini, koji su bili njihov osnovni ratni cilj. Genocid je bio programiran i sastavni dio srpske strategije.”15 Vetlesen inače tvrdi da je Zapad prihvatio objašnjenje rata u Bosni kao jednako rasprostranjene krivnje između ”zaraćenih strana”. Govoriti o ”za- raćenim stranama” je u najmanju ruku neumjesno kada se imaju fakta koja govore. ”To što se desilo u Bosni od 1992. do 1995. godine, je bio genocid. Planirani etnički i religiozni genocid. … Genocid koji je počinjen u Bosni imao je glavnog agresora – ekstremne etno – religiozne srpske nacionaliste i jednu glavnu žrtvu – civilne bosanske Muslimane”. (Genocid nad Bošnjacima Arne Johan Vetlesen je sjajno objasnio u djelu Ondskap i Bosnia (Zlo u Bo- sni).16 ”Zlo ima jedan određen cilj: uništiti nešto što je po svom nasljeđu dobro i vrijednosno kako bi se zaštitilo nešto što je zlo … Zlo se onda ne smatra čistom agresijom, a dželat svoj čin zločina osjeća opravdanim. Zlo se tumači kao dobro”.17 Međutim, Vetlesen je gotovo usamljen u ovakvom tumačenju zla u Bosni. U Evropi su u većini oni što su poput Bǿ Pállnes, norveškog generala, autora više knjiga o ratu na Balkanu i savjetnika u ICTY,18 blago rečeno, skeptični. Za njega ne postoji neki nedvosmisleni odgovor na pitanje krivnje i odgovornosti. ”Birati između onog dobrog i zlog u političkoj stvarnosti je teško. Moraju se razdvojiti politički lideri i civilno stanovništvo. Mi moramo ponekad izvršiti izbor koji sadrži zlo”.19 Pàllnes nije saglasan sa onima koji opisuju agresiju na Bosnu i Her- cegovinu i genocid nad Bošnjacima kao odnos između zločinaca i nevinih (dželata i žrtve), gdje se i međunarodna zajednica pojavljuje kao jedna od tih strana. ”Koliko dugo nazad u historiju mi moramo ići da bi identificirali ko je zločinac, a ko žrtva”?, pita se Pàllnes. On misli da nije moguće postavljati pitanje krivnje i odgovornosti bez da se ne razmotri mijenjanje pozicija Srba i Bošnjaka gdje se i jedni i drugi jednom pojavljuju u ulozi dželata a drugi put 15 Vetlesen, Arne Johan. Ondskap i Bosnia. Norsk filosofisk tidskrift, Arg. 32, nr:1/2, 1997. str. 73. 16 Vetlesen, Arne Johan. Ondskap i Bosnia. Norsk filosofisk tidskrift, Årg. 32, nr. ½, 1997. str. 74, 97. 17 Isto, str. 86. 18 Thune, Henrik & Hansen, Vegard V. Etter Srebrenica – massakre, militærmakt og moralsk dilemaer. Norsk Utenrikspolitisk Institutt, Oslo 1998. str. 95. 19 Thune, Henrik & Hansen, Vegard V. Etter Srebrenica – massakre, militarmakt og moralsk dilemaer. Norsk Utenrikspolitisk Institutt, Oslo 1998. str. 98. 29 u ulozi žrtve. Zato je Pàllnes kritički raspoložen prema onima koji pokušavaju objasniti događaje u Srebrenici uz pomoć propagande zasnovane na srpskoj nacionalnoj mitologiji počevši od kraja 80-ih godina. Ako se konflikt u Bosni razmatra u jednom dužem historijskom horizontu, onda će biti teže dati odgovor na pitanje o ulozi međunarodne zajednice u tome, kaže Pelnes. ”Ako startujemo 1991. godine, i ne obraćamo pažnju na historijsku prošlost, onda je nedvosmisleno da krivnja leži kod Srba. Ako mi međutim startujemo prije, onda je pitanje krivnje nešto drugo i nijansirano. Neozbiljno je i nenaučno počinjati sa 1991. i izostavljati prijašnju historiju”.20 Bø Pàllnes misli možda da, kada je krivnja jednako raspoređena između učesnika, onda međunarodna zajednica može izbjeći direktno miješanje i sopstvenu odgovornost. U takvim slučajevima historija dođe kao tepih ispod kojeg ćemo vaditi ono što nam u datom trenutku treba kako bi relativizirali odgovornost onih čija je krivnja očigledna. Proizvod takvog načina razmišljanja je jedno historjsko relativiziranje krivnje i prikrivanje moralnih razloga za djelovanje. Ali, mogu li se etičke procjene i djelovanja bazirati na mitologiji i dugim historijskim izvještajima? U odnosu prema genocidu moralni pristup nije komplikovan i ne može se vezati za historiju. Povezivanje pojma krivnje i odgovornosti za historiju onemogućava djelovanje i legitimira objašnjenje srpskih nacionalista za njihova djela. Govo- riti o ”stranama u sukobu” je isto tako problematično. Izjednačavanje dželata i žrtve ili čak optuživanje žrtve kao agresora, pokazao je primjer u Bosni, ”se isplati”. Nakon modela srpskih nacionalista i hrvatski nacionalisti su počeli sa ”etničkim čišćenjem” muslimanskog stanovništva. Presedan o odobravanju genocida na evropskom tlu već je bio napravljen.

Zaključak

Evropski pristup genocidu nad Bošnjacima nije bio samo moralni fi- jasko nad principom tolerancije nad onima što se razlikuju. Evropski pristup učestvovao je u onemogućavanju bosanskohercegovačke Vlade da zadrži po- stojeću multikulturnu, multietničku, multireligioznu državu i osobenost bo- sanskohercegovačkog društva. Neutralnost izražena u podržavanju srpskog nacionalizma, a protiv Bošnjaka kao ”čuvara” multietničke Bosne i nije neutralnost u pravom smislu riječi nego je to uvod u optuživanje žrtve za zločin. Jer neutralnost, u najmanju ruku, podrazumijeva objektivan pristup i sličnu

20 Isto, str. 99. 30 obradu tako da svako osjeti i pruži svoj udio. U tom kontekstu treba posmatrati i odnos takvog evropsko-kršćanskog društva prema Bošnjacima muslimanima i izvršeni genocid nad njima, kada je ”Bijeli Svijet” stao na stranu dželata. ”Evropa nas nije u stanju razlučiti. Mi smo njoj još onaj konglomerat koji se historijski zove evropska Turska, na ovaj ili onaj način. U političkom smislu, Evropa nas doživljava kao kužan prostor i najradije bi nas opasala nekim ki- neskim zidom, da nas ne čuje i ne gleda. Tako, mislim, da bi se ovo nekako smirilo, priklanja se jačem. Neka jači uradi dio ‘općeg posla’. Uostalom, i Evropa je primjenjivala silu kad je njoj trebalo da zaštiti stvarni interes, katka- da i umišljeni interes. Njoj ovaj ratni užas nije dovoljno impresivan. Ovaj naš rat Evropu više nervira nego što je zabrinjava”.21 Ovakav odnos prema Bosni nije samo posljedica nečiste savjesti Zapada, jer nije spriječio velikosrpsku agresiju i genocid, nego i silne potrebe poricanja da bi se „ono” što se desilo u Bosni, moglo dogoditi u Belgiji, Kanadi, Španiji, Velikoj Britaniji i Americi. „Umjesto efikasne anti-agresijske i anti-genocidne politike, Zapad i svjetska zajednica su Bosnu iskoristili za testiranje teze o vlastitom jedinstvu, kraju historije, trijumfu Zapada i vlastitoj superiornosti u odnosu na balkanska društva i nacije, pa i ostatak svijeta.22 Međutim, sve su to dimne bombe koje se rasprskavaju šireći neopravdani i vještački strah. Strah koji ne dozvoljava običnom čovjeku da se „vrati” Bogu i da živi monoteizam, a to je ono što Bosna i Bošnjaci žive još od srednjeg vijeka. Za potpuno razumijevanje genocida nad Bošnjacima neophodno je potpuno ili barem djelomično razumijevanje vraćanja Evropljana monoteizmu i razumijevanja i prihvatanja Bošnjaka kao kvintesencije Bosne. To je suština razumijevanja problema genocida nad Bošnjacima kao društvene pojave koja ima intenciju ponavljanja. Ali, to je tema za sebe koja čeka temeljnu obradu. Aktivnosti koje se i danas vode oko Bosni i Hercegovini, dvadesetpet godina nakon Srebrenice, pokazuju da se malo toga na ovom planu promije- nilo. Tako je 2019. godine dodijeljena Nobelova nagrad za književnost Peteru Handkeu. Pod izgovorom prava na slobodu javne riječi, nagrada je uručena otvorenom apologeti genocida u Srebrenici, obožavatelju lika i djela „balkanskog kasapina“, Slobodana Miloševića, koji se nudio kao svjedok njegove odbrane u Haagu i prisustvovao njegovoj sahrani. Piscu koji i danas negira postojanja koncentracionih logora za Bošnjake, uprkos neoborivih dokaza koje je 1992/93 svijetu predočio Ed Vulliamy, jedan od najžešćih kritičara

21 Isaković, Alija. Antologija zla. NIPP Ljiljan, Sarajevo 1994. str. 277. 22 Muratović, Rasim. Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007, str. 106. 31 odluke o dodjeljivanju Nobelove nagrade Handkeu. Time je postignut cilj na- jmoćnijih. Relativizirajući Handkeove simpatije za „balkanskog kasapina“, Slobodana Miloševića, i otvorenu apologiju najkrvavijih zločina počinjenih u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, uključujući i genocid u Srebrenici, relativiziraju se zločini nad svim muslimanima, kao prekšaj drugog reda, na samom rubu dozvoljenog – za sada! Da bi u prvoj zgodnoj prilici to postalo ne samo dozvoljeno, nego i proglašeno za pravo i obavezu! „Cilj ove nagrade je jasan: skinuti stigmu zločinaca sa počinitelja genocida nad muslimanima – pretvoriti to u moralni podvig koji zaslužuje najviše priznanja, inclusive No- belovu nagradu! Cilj ove nagrade je evidentan: svesti Handkeovo „šokantno moralno sljepilo“ „apologiju genocida“ na stvar slobodnog ličnog uvjerenja i diskretno sugerirati da su ta uvjerenja u skladu sa najvišim vrijednostima zapadnog svijeta. Iza ove nagrede stoje interesi i planovi moćnih političkih lidera koji su ovom gestom naznačili smjernice ideala koje u budućnosti treba slijediti.“23 U Srebrenici je počinjen genocid koji nikada niko neće moći relativizirati. “Svijet koji je nemoćan da kazni zločin, tako teško da se nikada nikome ne isplati počiniti ga, ne čini ništa drugo do da svojom nemoći poziva sve silnike da iskoriste sve njegove slabosti za umnožavanje svoje sile! Nikad ni jedna kazna nije prevelika, svaka kazna je premala, jer se na veličinu kazne žali samo onaj koji želi da kaznom bude manje kažnjen nego što je zlodjelom nagrađen! Smisao kazne nije odšteta, već da se preventivno ubije svaki motiv da se ikada dođe u situaciju kažnjenika!”24 Činjenica je, da će se, kako to kaže Alija Isaković, “genocidom nad Bošnjacima ova civilizacija baviti još dugo kao zastrašujućim uzorkom čija naučna obrada može donijeti čovječanstvu onoliko iskustvene koristi koliko je Bošnjacima donijela štete.”25 Veoma važno je znati i zapamtiti da genocid kao zločin najvišeg ranga „ne dolazi kao grom iz vedra neba“, nenadano i neplanirano. Genocid se planira, priprema, organizuje dugo–godinama, decenijama. Iza tih sveukupnih priprema stoji država sa cjelokupnom svojom strukturom. Nasuprot tome, samo država sa cjelokupnom svojom strukturom može spriječiti da ne dođe do potpunog ili djelomičnog uništenja – genocida - pripadnika određene etničke, vjerske, nacionalne i rasne grupe.

23 Muhić, Ferid. Garodi i Handke – antipodi iste paradigme. Bošnjaci net, 28. oktobar 2019. 24 Pavica, Mensur. Srebrenička tragedija – Poslije smrti civilizacije. Edicija Posebno izdanje. Tuzla – Novi Pazar, 2019, str. 31. 25 Isaković, Alija. Antologija zla. NIPP Ljiljan, Sarajevo 1994. str. 277 32 Na kraju, nameće se suštinsko pitanje: Može li deytonski ustroj države Bosne i Hercegovine spriječiti novi genocid nad Bošnjacima kao „kvintesencijom bosanskohercegovačkog društva“?26 Pravna, naučna i historijska činjenica je da se počinjeno zlo ne može nikada preseliti u historijske anale kao prošlost koja je prošla. Svi moramo priznati istinu o zločinu i insistirati da ova istina nadvlada današnju dominantnu politiku i kulturu laži.

Literatura

1. Bauman, Zygmunt. Moderniteten og holocaust. Vidarforlagets Kultur- bibliotek, Oslo 1997. 2. Bauman, Zygmunt. Globalisering og menneskelige konsekvenser. Vidarforlagets Kulturbibliotek, Oslo 1998. 3. BBC – Allan Little. Europas svik Spartacus Forlag AS, Oslo 1996. 4. Cigar, Norman. The role of serbian orientalists in justification of genocide against muslims of the balkan, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Saraje- vo 2000. 5. Cigar, Norman. Vojislav Koštunica i budućnost Srbije, Institut za is- traživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univer- ziteta u Sarajevu, Sarajevo 2002. 6. Doubt, Keith. Sociologija nakon Bosne, Baybook, Sarajevo 2003. 7. Đozić, Adib i Alibegović, Abdel. Srpska pravoslavna crkva i genocid nad Bošjacima – Skica za jednu srpsko-pravoslavnu teologiju genocida. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa “Odnos religijskog i nacionalnog u identitetu i stvarnosti balkanskih naroda”, Bošn- jačka pismohrana. Časopis za povijest i kulturu Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2015. 8. Đozić, Adib. Genocid kao društveni i znantveni fenomen. DHS – Društ- vene i humanističke studije – Časopis Filozofskog fakulteta u Tuzli, Broj 1, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2016. 9. Henrik Thune & Vegard V. Hansen. Etter Srebrenica – massakre, mil- itær makt og moral. Norsk Utenriks Institutt, Oslo 1998. 10. Ibrahimagić, Omer. Bosna je odbranjena ali nije oslobođena. Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo 2004. 11. Isaković, Alija. Antologija zla. NIPP Ljiljan, Sarajevo 1994.

26 Đozić, Adib. Genocid kao društveni i znantveni fenomen. DHS – Društvene i humanističke studije – Časopis Filozofskog fakulteta u Tuzli. Tuzla 2016, str. 136 33 12. Karić, Enes. Eseji od Bosne – tri bosanske enklave, Sejtarija, Saraje- vo 1999. 13. Muhić, Ferid. Garodi i Handke – antipodi iste paradigme. Bošnjaci net, Sarajevo, 28. oktobar 2019. 14. Muratović, Rasim. Holocaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnja- cima. Univerzitete u Sarajevu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Sarajevo, 2007. 15. Nilsen, Kjell Arild. Europas svik. Spartacus Forlag AS, Oslo 1996. 16. Pavica, Mensur. Srebrenička tragedija – Poslije smrti civilizacije. Edicija Posebno izdanje. Tuzla – Novi Pazar, 2019. 17. Pållnes Bø. Beretningen om Srebrenica i Thune og Hansen: Etter Sre- brenica massakre, militarmakt og moralsk dilemaer NUPI Rapport: Norsk Utenrikspolitisk institutt, Oslo 1998. str. 78. 18. Rieff, David. Bosnia and the failure of the west. Vintage London: 1995. 19. Spahić, Mustafa. Fenomen definicije i apoteoza nacije. Oslobođenje, Sarajevo, 16. novembra/studeni 2019. 20. Stoltenberg, Thorvald. 1000 dager pa Balkan. Gyldendal, Oslo 1996. 21. Vetlesen, Arne Johan. Ondskap i Bosnia. Norsk Filosofisk Tidskrift nr. 1 – 2/1997. Universitets Forlaget, Oslo 1997. 22. Vetlesen, Arne Johan. Tysk identitet etter 1945. Nytt norsk tidskrift. Årg. 12, nr. 3. Oslo 1995. 23. Vetlesen, Arne Johan. Folkemord. Pacem. Årg. 2, nr. 1. Oslo 1999.

34 Ermin Kuka, Almir Grabovica

ZLOČIN - NEGACIJA LJUDSKOG DOSTOJANSTVA

Sažetak Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992-1995. godine, počinjeni su brojni, masovni i pojedinačni, zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i zločin genocida u svim okupiranim mjestima i gradovima pod opsadom. Izvršenju zločina prethodile su detaljno i sistemski organizirane i planirane aktivnosti, a sve s ciljem stvaranja etnički čistih srpskih teritorija i implementiranja ideje stvaranja tzv. Velike Srbije. U provođenju zločina nad Bošnjacima učestvovao je veliki broj zločinaca. Međutim, u izvršenju zločina su se pojedinci izdvajali od ostalih. Izdvajali su se po načinu, metodama, tehnikama, monstruoznosti počin- jenih zločina, a koje su počinili bilo sami bilo uz podršku svojih pratilaca i pomagača. Po tome su se posebno isticali Nikola Jorgić u Doboju, Milan Lukić u Višegradu i Goran Jelisić u Brčkom. Analizom njihovih (ne)djela i zločina koje su počinili, pokazat će se sva okrutnost, monstruoznost i nečov- ječnost njihova postupanja prema žrtvama. Analiza će se uraditi kroz prizmu utjecaja tri faktora: ideologije, prostorne distance i sadizma. U tom kontekstu, za potrebe istraživanja će posebno biti korištene metod analize (sadržaja) dokumenata, komparativna metoda i metoda studije slučaja (case study). Može se zaključiti kako je obrazac izvršenja zločina koji su oni primjenjivali, iako nisu bili međusobno vezani niti su međusobno sarađivali, bio identičan. Ključne riječi: zločin, Bošnjaci, Nikola Jorgić, Milan Lukić, Goran Jelisić, genocid Uvod Zločin je empirijska društvena pojava. Znanstveno istraživati zločine zahtijeva, ne samo analizu događaja i događanja koji su prethodili njihovom počinjenju, kulminacijuizvršenih zločina i posljedice izvršenih zloči- na. Savremene analize i istraživanja zločina fokusiraju se na neophodnost proširenja znanstvenog pristupa elaboraciji, analizi i znanstvenom istraživanju tog složenog društvenog problema. U tom smislu, savremena istraživanja sve

35 više poklanjaju pozornost samim akterima, odnosno izvršiocima zločina. Radi se, dakle, o analizama i istraživanjima usmjerenim na analizu individua (pojedinaca) koji su izvršili zločine, tj. zločinaca. Na takav način se daje jedna nova dimenzija i potpunija slika ne samo počinjenih zločina, već i samih zločinaca kao direktnih izvršilaca. Analizom lika i (ne)djela, s fokusom na znanstveno istraživanje i analizu karakteristika ličnosti zločinca, u novije doba se posebno bavio norveški znanstvenik i filozof Arne Johan Vetlesen. Arne Johan Vetlesen (Arne Johan Vetlesen) se osobito bavio i tem- atizirao pitanje i temu uloge osjećanja u zločinu, kako s aspekta zločinaca, tako i s aspekta žrtve. U tom kontekstu, zaključuje da „zločin (to je važno) nikad neće razumjeti žrtve, uprkos ideološkoj dehumanizaciji.“1 Radi se, dakle, o fenomenu prisutnog i izuzetno jakog osjećaja prezira počinioca zloči- na (zločinca) prema žrtvi/žrtvama. Taj osjećaj je dinamičan, ispunjavajući i postaje sastavni dio karaktera zločinca.

Utiecaj ideologije i ideoloških obrazaca na zločince Pasivnost žrtava kod samog izvršenja zločina (klanja, masakriranja, ubijanja, spaljivanja), prema Arne Johan Vetlesenu (Arne Johan Vetlesen), ubica shvata kao dokaz da žrtve uopće ne trebaju niti živjeti. Zbog toga je „onda ubiti/zaklati prirodna reakcija na ono što imamo u ideološkom šablonu, a imamo to da žrtve ‘ne zavređuju život’.“2 U ovom slučaju, zajednička (ob- jedinjujuća) vodilja zločinaca jeste upravo ideologija. Ideologija je ta koja povezuje, propagira, potkrepljuje i navodi zločince da pristupe svom sram- nom i monstruoznom činu (iz)vršenja zločina. To je, ujedno, jedan od najjačih i najefikasnijih povezujućih faktora svih zločinaca, neovisno od toga gdje se nalaze ili kome narodu/naciji pripadali. Tako se uspjeh zločinca, „pobjednikova snaga i njegov prezir formiraju (se) na ružnim vicevima o žrtvi, žrtvinoj lijenosti i pasivnosti. Sve to liči na mučenje i torturu mačke nad mišom.“3 Prema uvidima i analizi Randa- la Kolinsa (Randall Collins), „izostanak otpora tokom pokolja ne doprinosi

1 Vetlesen, Arne Johan (2017). Studije o zlu (s norveškog preveo prof. dr. Rasim Muratović). Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 118. 2 Ibid, str. 118. 3 Collins, Randall (2006). Micro-international Dynamics of Violent Atrocities, in „Irish Journal of Sociology“, Vol. 15, 1, str. 40-52. 36 njegovom zaustavljanju – nema samilosti prema žrtvama za koje je jasno da nisu u stanju zaštititi se. Suprotno tome, raste odlučnost da se nemilosrdno za- vrši sa svima onima koji su pasivni.“4 Ovakav vid, mehanizam i oblici zločina (po identičnom obrascu) izvršen je u periodu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine. Žrtve nisu bile uoće u poziciji da se zaštite i brane. Mučki su zarobljavanje, odvođene, mučene i na kraju ubijane, bez ikakve mogućnosti otpora takvim zločinačkim hordama i pojedincima. To će se kasnije najbolje vidjeti na primjeru zločinaca Nikole Jorgića, Milana Lukića i Gorana Jelisića. Kod takvih zločinaca osjećanja prema žrtvi nema. Osjećanja njima kao da nisu niti dozvoljena. Uspješno se njima odupiru već u samom startu. Čeka se samo prilika da se ona potisnu. Da, primjerice, ideologija što prije i efikasnije potisne osjećanja, ugasi njihov i najmanji plamenčić, te da bukne vatra i žar zločina, žar nemilosrdnog ubijanja drugih i drugačijih od njih. Tezu da ideologija igra centralnu ulogu kod ubica u ubistvima kao kol- ektivnoj praksi zastupa i njemački socijalni psiholog Harald Velcer (Harald Welzer), kao i njemački historičar Sonk Nicel (Sӧnke Neitzel). Prema njihovim uvidima „rat formira događajno-djelujuću povezanost u kojoj osobe čine stvari koje nikad ne bi učinili u drugim okolnostima... Uveliko je došlo vrijeme da se prestane s precjenjivanjem onog ideološkog, pošto ideologija može biti odlučujuća za početak rata, ali ideologija ne obješnjava zašto vojnici ubijaju ili čine ratne zločine.“5Ideologija je, dakle, pogon (pogodnko gorivo) za kasnije (iz)vršenje zločina. Isti autori, nadalje, smatraju da „što ratna dejstva duže traju to irele- vantniji postaju ideološki razlozi i oni ‘veliki ciljevi’ rata... Ono što postaje važnim je koliko je uspješna bila jučerašnja akcija, hoće li se situacija brzo poboljšati i kako će se osvojiti novo selo u toku sedmice.“6 U srpskoj ideološkoj i nacionalističkoj euforiji, koja je zahvatila i ušla u sve pore života, „formirani stereotipi i predrasude su omogućili da se mračni ciljevi ‘etničkog čišćenja’ prihvate kao ‘pravedna’ odmazda za sve ‘zlo’ kojeg

4 Ibid, str. 40-52. 5 Vetlesen, Arne Johan (2017). Studije o zlu (s norveškog preveo prof. dr. Rasim Muratović). Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 174. Također, i Harald Velcer (Harald Welzer) je poznat po svojoj tezi o masovnim ubistvima kao “poslu“. S tog aspekta, okrutne ratne zločine, koje vrše vojnici, objašnjava fenomenom“ratni rad“. 6 Ibid, str. 177. 37 su Turci, više stoljeća, ‘nanosili’ Srbima.“7Formirano je, dakle, uvjerenje o, navodnoj, ugroženosti srpskog naroda i potrebi da se kazne svi oni koji su krivi za to. Kao isključivi krivci navodne ugroženosti Srba u Bosni i Hercegovini targetirani su isključivo Muslimani (Bošnjaci). Postavlja se, također, opravdanim pitanjem kako su to određeni pojedinci, koji su u vrijeme mira bili gotovo nepoznate osobe (primjerice,Nikola Jorgić u Doboju, Milan Lukić u Višegradu i Goran Jelisić zv. Adolf u Brčkom) odjednom početkom oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu postali centralnim figurama i ključnim akterima u vršenju okrutnih i teških pojedinačnih i masovnih zločina nad Bošnjacima. Odgovor se možda nalazi upravo u tezama koje zastupaju Harald Velcer (Harald Welzer) i Senk Neicel (Sӧnke Neitzel). Njih je definitivno pokrenula ideologija (velikosrpska), a čiji su postulati stvaranje etnički čistih srpskih teritorija, “svi Srbi u jednoj drža- vi“ i stvaranje tzv. Velike Srbije. Nakon što su započeli sa svojim krvavim pohodima, ideologija je vremenom postala pasivnim faktorom, a u prvi plan dolaze drugi razlozi. U prvi plan dolazi teza Haralda Velcera (Harald Welzer) o “ubistvima kao poslu“. Zločinci tj. „učesnici nisu opterećeni cjelinom, nego detaljima; ne zašto, nego kako; ne zašto i čemu sve to, nego na koji način.“8 Takvim svojim pristupom, oni su stekli značane uloge na samom početku agresije, u gradovima u kojima su vršili strašne zločine nad Bošnjacima. A, kako naglašava Arne Johan Vetlesen (Arne Johan Vetlesen), „ništa ne doprinosi jačoj socijalnoj integraciji, solidarnosti i drugarstvu nego imati određenu ulogu u projektu kao što su masovna ubistva.“9 Za zločince, poput navedenih, nasilje je, prije svega, „kreativno, jer kod uništavanja članova grupe od strane članova druge grupe imamo potvrdu lične stvarnosti kao prvobitnog poimanja (o tome da se te dvije grupe nalaze u sudbinskoj borbi na život i smrt i gdje samo jedna od njih može preživ- jeti.“10 Na primjerima gradova Doboja, Višegrada i Brčkog, jasno je da nije bilo nikakve obostrane borbe, u smislu mogućnosti pružanja adekvatnog otpora zločincima. Zarobljavali su, mučili, klali i ubijali nedužno civilno bošn- jačko stanovništvo. Hapsili u kućama, na radnim mjestima, na ulici i drugim mjestima, odvodili na poznate i nepoznate lokacije, vršeći mučenja i masovne direktne egzekucije i ubistva. Prema Haraldu Velceru (Harald Welzer), već

7 Dizdarević, Ismet (1998). Barbari su bili bolji. Sarajevo: Compact, str. 113. 8 Vetlesen, Arne Johan (2017). Studije o zlu (s norveškog preveo prof. dr. Rasim Muratović). Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 170-171. 9 Ibid, str. 172. 10 Ibid, str. 72. 38 dva mjeseca od početka rata „nasilje stvara strukture koje vremenom određuju prostor za djelovanje aktera. Nemamo izvinjenja ubica, ali imamo logiku ubijanja koju su lično oni pokrenuli.“11 Ovu tezu, Harald Velcer (Harald Welzer) dokazuje, pored ostalog, i na primjeru pisma s početka Drugog svjetskog rata, koje je pisao politički komesar Valter Matner (Walter Mattner) svojoj mladoj supruzi. Jedno od pisama datira od 5. oktobra 1941. godine.12 U okolnostima izrazito ispoljenog srpskog nacionalizma zločinci su „ispoljili (su) svoje zločinačke namjere ili zločinačka djela, svi oni koji su dugo čekali i intimno priželjkivali takvu situaciju... Njihova pojava i kasnija ponašanja su pokazala, a što se i u psihološkoj literaturi ne osporava, da postoji individualna sklonost prema zločinu. Jedino je sporno koliko je predispo- zicija prema zločinu rezultat uticaja naslijeđa a koliko sredine.“13 S druge strane, kada se počeo organizirati otpor od strane Bošnjaka, formirati vojne jedinice i razviti oružani odgovor, takvi zločinci (poput Jor- gića, Lukića, Jelisića i drugih njima sličnih), su izbjegavali oružane sukobe. Svu svoju snagu i hrabrost su iskazivali nad golorukim i nedužnim civilnim bošnjačkim stanovništvom. U tome se i ogledaju njihove “ratne zasluge“. Nji- hov rezultat “rada“ ogleda se, dakle, u formi smrti i uništavanja nedužnih civila, a nikako pobjeda u oružanoj borbi sa vojnim formacijama i jedinicama Armije Republike Bosne i Hercegovine. Autori, također, zastupaju tezu da „oni nedodirljivi zločinci koji gledaju na ubistva kao čisto tehničku stvar, kao na posao koji zavisi od sistema, discipline i pretpostavki u svim linijama, stroge profesionalnosti bez mjesta za 11 Welzer, Harald (2007). Täter, Wie aus ganz normalen Menschen Massen mӧrder warden. Frankfurt/M.: Fischer, str. 181, prema: Vetlesen, Arne Johan (2017). Studije o zlu (s norveškog preveo prof. dr. Rasim Muratović). Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 167. 12 U jednom od pisama stoji: „Kada su prvi vagoni sa žrtvama pristigli, ruke su mi malo drhtale dok sam pucao. Ali, čovjek se navikne na to. Kada smo došli do desetog vagona (sa žrtvama), nišanio sam mirno i pogađao bez greške mnoge žene, djecu i bebe. Zamislite, ja sam imao dvoje male djece kući kojima su ove horde željele nauditi deset puta više. Smrt koju smo im dali bila je lijepa i kratka, upoređujući je s bolovima desetina hiljada onih koji su bili izloženi (Staljinovom) GPU. Bebe su letjele u velikim lukovima u zraku, a mi smo ih pogađali prije nego što u oni stigli i srušiti se u jamu i vodu“ (Welzer, Harald (2007). Täter, Wie aus ganz normalen Menschen Massen mӧrder warden. Frankfurt/M.: Fischer, str. 185, prema: Vetlesen, Arne Johan (2017). Studije o zlu (s norveškog preveo prof. dr. Rasim Muratović). Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 168). 13 „Brojni antropološki i socijalpsihološki nalazi pokazuju da od karaktera sistema vrijednosti i načina odgoja uveliko zavisi da li će neko ispoljiti zločinačko ponašanje“ (Dizdarević, Ismet (1998). Barbari su bili bolji. Sarajevo: Compact, str. 112). 39 posebne znakove ‘subjektivnih’ pogonskih snaga bit će podesniji za zadatke nego zločinci koji djeluju s negativnim osjećanjima – mržnja, čljutnja, zavidnost, želja za osvetom – prema žrtvi. Međutim, u slučaju pomenutih zločinaca, koji su vršili najokrutnije zločine nad nedužnim bošnjačkim civilima, izvršen- je zločina je predstavljalo i tehničku stvar (posao), ali je ono producirano i iz osjećaja mržnje, ljutnje, zavidnosti, pa čak i osvete. To je još jedna značajna i važna karakterna osobina izvršilaca masovnih i pojedinačnih zločina nad Bošnjacima u vrijeme agresije 1992-1995. godine, uključujući i zločin genocida.

Prostorna distanca između zločinca i žrtve Posebno mjesto u istraživanjima zločina, osobito s aspekta odnosa zločinca i žrtve, u savremeno doba daje se aspektu značenja blizine i razdal- jine između zločinca i žrtve. Takav pristup je među prvima postavio socijalni psiholog Stenli Miligram (Stanley Miligram). Njegova teorija ide za tim da je „lakše nanijeti bol jednoj osobi ukoliko se ta osoba nalazi u daljini – kada čovjek vidi tu osobu na distanci. Mnogo je lakše, kaže Stanley Miligram, ako dželat vidi svoju žrtvu u daljini ili je uopće i ne vidi nego samo čuje.“14 Sušti- na teorije Stenli Miligrama (Stanley Miligram) jeste sljedeća tvrdnja: „Što je veći fizički i psihički razmak između dželata i žrtve, to je lakše izvršiti zločin. Osnosno što je cijeli taj proces više organizovan, to je lakše dželatu zadržati unutrašnji mir u sebi zbog učinjenog zločina.“15 Navedenu teoriju Stenlija Miligrama (Stanley Miligram) dalje je razvio i razradio poljski sociolog Zigmunt Bauman (Zygmunt Bauman). I Zigmunt Bauman (Zygmunt Bauman) je stanovišta da „što je veća razdaljina (fizič- ka, socijalna, perceptivna, emocionalna) između žrtve i izvršioca radnji koje pričinjavaju bol i patnje, to će se sve doživjeti i lakše i jednostavnije.“16Ukrat-

14 Muratović, Rasim (2007). Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 47. 15 Ibid, str. 47, prema: Bauman, Zygmunt (1997). Modernitet og holocaust (Savremenost i holokaust). Oslo: Vidarforlagets Kulturbibliotek, str. 202. 16 Miligram i Bauman dijele stav da „moderno, kompleksno i visokotehnološko društvo s velikom podjelom rada i specijalizacijom uloga i sposobnosti povlači sa sobom fragmentiranje individualne moralne odgovornosti za doprinos koji lični postupci daju onome što postaju totalne posljedice za žrtve koje se ne vide, ne čuju, ne odjećaju; žrtve kao statistika, žrtve kao kolone brojeva i žrtve kao ‘cargo’ (nacistički žargon) za razliku od ljudi od krvi i mesa s konkretnim imenom i prezimenom i karakterističnim izrazom 40 ko sažet njihov pristup kaže da „različiti mehanizmi koji doprinose stvaranju odstojanja – distance – između zločinca i žrtve smatraju se glavnim obra- zloženjem o tome kako ‘potpuno normalne osobe’ (što mnoge studije imaju kao dio naslova) mogu učestvovati u okrutnostima nad stotinama ili hiljadama bespomoćnih osoba.“17 Tako su „aspstrakcija, distanca, brisanje iz vidokruga – sve (su) ovo koraci neophodni kako bi se osigurale socijalne pretpostavke za eliminisanje elemenata blizine...“18 Međutim, filozof Arne Johan Vetlesen (Arne Johan Vetlesen) iznosi i kritiku ovih njihovih teza. Za njega daljina (distanca) nije presudan faktor lakšeg izvršenja zločina. Svoju kritiku Miligrama i Baumana temelji na prim- jerimaiz Bosne i Hercegovine u periodu agresije 1992-1995. godine, kao i primjeru u Ruandi 1994. godine, gdje razdaljina dželata i žrtve nije bila kl- jučni faktor lakšeg izvršenja zločina. Naprotiv, u Bosni i Hercegovini i Ruandi dželat i žrtva su bili izrazito blizu, a u mnogim slučajevima su se od ranije čak i poznavali ili bili prijatelji, kumovi,... „I u Bosni i u Rwandi napadač i žrtva bili su blizu; često su se dobro poznavali (komšije, prijatelji, kolege); nasilje je bilo niskotehnološkog oružja i metoda.“19 Arne Johan Vetlesen (Arne Johan Vetlesen) tvrdi da „prostorna blizina povezuje sa manje mjere nego psihološki utjecajne varijable koje poznaju ili ne poznaju one druge. Poznavati nekog znači obavezati se na emocionalnu povezanost između sebe i onog drugog. Ovaj doživljaj obavezivanja može biti umanjen povećanjem prostorne distance.“20 Upravo u Bosni i Hercego- vini nije bilo obavezivanja povećanja prostorne distance. Naime, „u genocidu nad Bošnjacima dželat je po svaku cijenu nastojao prepoznati svoju žrtvu u liku komšije, nastavnika ili kolege s posla i tako učiniti ubistvo i ubistva – genocid, potpuno konkretnim... Poznavati nekog u genocidu nad Bošnjacima nije značilo imati obavezu na emocionalnu povezanost između sebe i onog lica“ (Vetlesen, Arne Johan (2017). Studije o zlu (s norveškog preveo prof. dr. Rasim Muratović). Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 161). 17 Ibid, str. 161-162. 18 Muratović, Rasim (2007). Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 69. 19 Vetlesen, Arne Johan (2017). Studije o zlu (s norveškog preveo prof. dr. Rasim Muratović). Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 192-193. 20 Muratović, Rasim (2007). Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 224. 41 drugog. To nije podrazumijevalo njegu i brigu za one druge. U tim slučajevi- ma dželati nisu osjećali odgovornost za povezanost, povezanost bez pritiska kao određenu obavezu.“21Isti autor, nadalje, naglašava da, pored toga, „zlo se izvršavalo u fizičkoj blizini, licem u lice. Nasilja, silovanja, ubistva, su bila vidljiva za razliku od birokratske magle i tajnovitosti koja je pratila nacističko izvršenje ‘konačnog rješenja’.“22 Dakle, u Bosni i Hercegovini se nije krilo ono što se radilo. Zapravo, pokazivalo se svima. Arne Johan Vetlesen (Arne Johan Vetlesen) se poziva na danskog politologa, Karsten Bage Laustsena (Carsten Bagge Laustsen), koji daje sljedeći opis, u kontekstu blizine: „Silovanje za muslimansku bosansku ženu znači da je ona nečista. Djelimično zbog toga što je ona osramoće- na, a djelimično jer je ona prisiljena da rodi Srbina. Mnogo je žena držano u koncentracionim logorima gdje su one sistematski silovane sve dok nisu zatrudnile. Silovanje je imalo trudnoću za cilj. Silovane žene su oslobađane u poodmakloj trudnoći kada abortus više nije bio moguć. Dijete će se nositi i Srbin će se roditi. Ovdje se pojavljuje i muškarac kao žrtva, koji je često sa ostatkom porodice prisiljavan da prisustvuje silovanju supruge, kćerke, majke, unuke.“23 Međutim, čak ni sam Vetlesen nije u konačnici mogao svojom “teor- ijom blizine“ i odgovornosti u potpunosti objasniti genocid nad Bošnjacima izvršen od strane poznanika žrtava genocida. Kako naglašava Rasim Muratović, „brojni srpski nacionalisti tražili su svoje komšije, vlasnike kafića kod kojih su mnogo puta sjedili, svoje kolege s posla, tražili svoje ranije profesore i ubijali ih kao svoje žrtve... Insistiranje na poznavanju žrtve samo je početak stvaranja situacije za izvršenje genocida koji je za cilj imao ne samo uništenje određene grupe ljudi nego i ubijanje konkretnog, multietničkog društva (sociocid). Traženje poznatog imalo je za cilj dokazivanje teze da je zajednički život u različitosti nemoguć.“24 To je još jedna od karakteristika agresivnog zločinačkog rata protiv Republike Bosne i Hercegovine i genocida nad Bošnjacima.

21 Ibid, str. 225. 22 Muratović, Rasim (2014). Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana Vetlesena. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 156-157. 23 Ibid, str. 157. 24 Muratović, Rasim (2007). Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 225-226. 42 Sadizam kao radikalni izraz zločina Pored ideologije i prostorne distance (daljine i/ili blizine), važan as- pekt u razmatranju karakternih osobina i ponašanja (djelovanja) zločinaca jeste i prisustvo sadističkih osobina. Primjerice, studije Valtera Matnera (Wal- ter Mattner) jako utječu na čitaoce zbog toga što se u njima nalaze brojne tvrdnje/izjave zločinaca, gdje oni, „do u detalje, opisuju radost koju osjećaju dok pucaju, sakate, ubijaju ljude, razbijaju novorođenče o zid ili kada bombarduju ili granatiraju naseljena mjesta.“25 Arne Johan Vetlesen (Arne Johan Vetlesen) sadizam razumijeva kao „pokušaj osobe da smjesti (ono što ne može trpjeti u vlastitoj egzistenciji tj. zavidnost, oholost, pohlepu, povrijedivost, smrtnost) drugim (žrtvi), i na taj način se oslobodi onog što kod samog sebe ne može trpjeti. Riječ je o nanošen- ju nekom drugom onoga što se ne može trpjeti kod sebe.“26Isti autor je stano- višta da se nasilje nije moglo izvršiti bez sadizma27. Sadizam se, prvenstveno, ispoljava u „radosti da će se uzeti kontrola nad ljudskim životnim iskustvom žrtve, nad ličnom izloženosti bolu, tako što će se on prenijeti na drugog.“28 Srž sadizma nalazi se u činjenici osjećaja zadovoljstva dok se gledaju patnje koje osoba (dželat, zločinac) nanosi drugima (žrtvama). Međutim, niti jedan zločinac nije niti će svoje postupke nazvati i označini rječju sadizam. Iako su se otvoreno hvalili o tome koliko su lično osoba ubili, mučili, zlostavljali, nijedan od njih nije rekao da je sadista.

25 „Važno je naglasiti kako Walter Mattner izbjegava koristiti riječ sadizam, već govori o naročitom ‘moralu ubica’“ (Vetlesen, Arne Johan (2017). Studije o zlu (s norveškog preveo prof. dr. Rasim Muratović). Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 190). 26 Muratović, Rasim (2014). Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana Vetlesena. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 139. 27 „Sadizam (fr. sadisme) izopačena spolna pohotljivost koja nalazi zadovoljenje u tjelesnom mučenju osoba prema kojima se osjeća pohota (naziv po fr. piscu bestidnih romana rnarkizu de Sadeu, 1740—1814, koga je Napoleon, kao duševno bolesnog, zatvorio u bolnicu); usp. mazohizam. Sadist (fr. sadiste) čovjek opterećen sadizmom, surov pohotljivac; prid. sadistički“ (Anić, Šime; Klaić, Nikola; Domović, Želimir (2002). Rječnik stranih riječi: tuđice, posuđenice, izrazi, kratice i fraze. Zagreb: Sani-Plus, str. 1262). 28 „Ova radost često ima formu euforije, izrazitog osjećanja vitalnosti, lične neranjivosti i besmrtnosti postignute tako što se drugi – žrtva – kroz upotrebu nasilja doživljava kao jedan od nas koji je izložen ovakvom neizdržljivom izazivanju straha. Što više ranjavam i na kraju usmrćujem to je toga manje kod mene“ (Vetlesen, Arne Johan (2017). Studije o zlu (s norveškog preveo prof. dr. Rasim Muratović). Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 193-194). 43 Lars Svendsen (Lars Svandsen) se poziva na Kolina Mek Gina (Colin Mc Ginn) koji tumači sadizam, odnosno sadistu kao „nekoga ko pati od eg- zistencijalne zavidnosti. Njegovo osjećanje vlastitog života je osjećanje manje vrijednosti u odnosu na živote drugih i zato sadista radi na projektu umanjenja životnog kvaliteta onog drugog kako bi bio manje vrijedan nego njegov vlastiti. Ovo je hipoteza koja omogućava sadisti da uspije u svojim namjerama.“29 U izvršenju genocida nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini bilo je na stotine sadista. Na stotine onih koji su mučili, zlostavljali, maltreti- rali i na koncu ubijali nedužne bošnjačke civile, uživajući u svakom trenutku tog svog nedjela. Najbolji primjeri takvih pojedinaca su Nikola Jorgić, Milan Lukić i Goran Jelisić zvani Adolf. Oni svakako nisu jedini i izolovani primjeri. Međutim, po svojim (ne)djelima spadaju u sami vrh pravih sadista, zakletih i okorjelih sadista, najvećih u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata. Dokumentacija o izvršenom genocidu nad Bošnjacima „sadrži nebro- jene primjere srpskih vojnika koji tvrde da je ubijati Bošnjake bilo zadovoljst- vo, zanimljivo i lijepo. Vojnik koji je za samo jedan dan ubio 100 Bošnjaka u Srebrenici kaže: ‘Ja moram priznati da je to biomoj najsretniji dan u životu.’ Drugi pak vojnik artiljerac koji je gađao civile u okruženom Sarajevu izjavlju- je: ‘Ubiti jednu masu dok čeka u redu za vodu ili hljeb je jako zanimljivo i in- teresantno.’ Većina ovih vojnika poslije rata nastavila je živjeti skoro isto kao i prije početka rata – jedan normalan život. Dakle, ljudi su te užase ograničili na vrijeme i prostor, mada ima i onih koji nastavljaju sa činjenjem tih djela i poslije rata. Poenta izvršenih zločina nad Bošnjacima bila je izvršenje što većeg mogućeg mučenja i patnje. Ovakvo nasilje djeluje nerazumljivo, kao čista ludost. Draža Mihailović i Radovan Karadžić ovu mržnju nazvali su in- fernalnom, neobuzdanom, paklenom. Na taj način dželati misle pronaći mjes- to svoje lične krivnje, svog demonskog zla, zla koje misli da je u mogućnosti pronaći mjesto za svoju ličnu krivnju.“30 U knjizi “Barbari su bili bolje“, psiholog Ismet Dizdarević, govor- eći o sadističkim ponašanjima, navodi primjer ratnog zločinca Dušana Ta- dića, uhapšenog u Minhenu (Münchenu) 1997. godine. U vezi s njim, piše: „Preživjeli žitelji Kozarca, mjesta u kome je izvršen genocid nad Bošnjacima, 29 Muratović, Rasim (2007). Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 191, prema: Svendsen, H. Lars Fr. (2002).Ondskapens filosofi (Filozofija zla). Oslo: Universitets Forlaget, str. 136. 30 Muratović, Rasim (2007). Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 188-189. 44 nikad neće zaboraviti likove srpskih zlotvora – četnika koji su na sadistički način mučili i ubijali nevine i bespomoćne građane. U mučenju i klanju svojih komšija pa čak i, prijeratnih drugova, isticao se ratni zločinac Dušan Tadić... Dušan Tadić je prvi iz grupe sadističkih zločinaca koji je uhapšen i kome će suditi sud Njemačke.“31 Navedeni autor se posebno bavio pitanjem psiholoških uzroka počin- jenog genocida nad Bošnjacima. U tom kontekstu, identificira, kako unutarnje uzroke, tako i uzroke koji su izvan same ličnosti. Kako primjećuje, „primarni su u ličnosti mada, do njihovog oživotvorenja, ne bi došlo da nije bilo podsti- caja iz okoline.“32 Jedan o primjera zločinca sadiste jeste i primjer zločinca Draga- na Nikolića,jednog od rukovodilaca logora smrti “Sušica” kod Rogatice. U uvodnom dijelu presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), pored ostalog, navodi se da je „Nikolić prije oružanog sukoba bio veoma omiljena osoba kod svojih radnih kolega i prijatelja u Vlasenici bez obzira na njihovu etničku pripadnost, te da se družio sa osobama različitih nacionalnosti. Međutim, tokom njegovog angažmana u logoru smrti ‘Sušica’ on nije pokazivao samilost ni za svoje najbliže komšije, pa čak ni za komšiju Bošnjaka koji mu je sahranjivao oca. Sudsko vijeće detaljno opisuje ispoljeni sadizam i uživanje Nikolića u provođenju tortura nad zatočenicima: ‘Akti op- tuženog su bili enormno brutalni i trajali su relativno dug vremenski period. To nisu bili izolirani akti. Oni su odražavali sistematični sadizam. Pored toga optuženi je uživao u svojim kriminalnim aktima’.“33

31 Dizdarević, Ismet (1998). Barbari su bili bolji. Sarajevo: Compact, str. 110. 32 „U ‘pogodnoj’ psihološkoj klimi, ustvari u euforiji srpskog nacionalizma, zločinci su našli i podršku i opravdanje i ‘iskupljenje od grijehova’. U atmosferi ‘kucnuo je posljednji čas’ potencijalni zločinci su osjetili da im sve ‘ide u prilog’. Hrabrili su ih i ‘učeni’ i ‘obični’ građani. Doživjeli su da ih podržavaju i oni koji nisu reagirali, koji se nisu suprostavili, i koji su ravnodušno čekali ishod - ‘šta će se desiti’“ (Ibid, str. 110). 33 Mulagić, Elvedin (2014). Negiranje genocida nad Bošnjacima. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 121, prema: Presuda Draganu Nikoliću, MKSJ: IT-94-2 S, str. 2. 45 “Case Law“ – Milan Lukić, Goran Jelisić zvani „srpski Adolf“, Nikola Jorgić 1. Milan Lukić Zločinac Milan Lukić je u ICTY-u pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Osuđen je za:34 -- Progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi; ubistvo; nehumana djela; i istrebljenje (zločini protiv čovječnosti) -- Ubistvo; i okrutno postupanje (kršenja zakona i običaja ratovanja) -- Milan Lukić je odveo sedmoricu bosanskih Muslimana na obalu rijeke Drine, blizu Višegrada, prisilio ih da se postroje na obali, a potom pucao u njih, ubivši petoricu. -- Prisilio je sedmoricu bosanskih Muslimana iz pilane i fabrike nam- ještaja “Varda” u Višegradu da odu na obalu rijeke Drine, gdje je više puta pucao u njih i usmrtio svu sedmoricu. -- Ubio je 53 žena, djece i staraca bosanskih Muslimana u kući u Pion- irskoj ulici u Višegradu tako što je zabarikadirao žrtve u jednoj prostoriji kuće, zapalio kuću i pucao iz automatskog oružja na one koji su pokušavali da pobjegnu kroz prozore, te tako neke od njih usmrtio, a neke ranio. -- Ubio je oko 70 žena, djece i staraca bosanskih Muslimana u kući u selu Bikavac, blizu Višegrada, prisilivši žrtve da uđu u kuću, nakon čega je zabarikadirao sve izlaze iz kuće, a u kuću ubacio nekoliko ek- splozivnih naprava. -- Brutalno je lišio života bosansku Muslimanku u naselju Potok u Višegradu. -- U više navrata je premlaćivao muškarce bosanske Muslimane zatočene u zatočeničkom logoru u kasarni u Uzamnici u Višegradu. Navedene zločine je počinio na području Višegrada. Grupa zločinaca predvođena Milanom Lukićem je bila „najzloglasnija po vršenju masovnih pokolja, ubistava i spaljivanja bošnjačkih civila na području Višegrada. Tako su četnici predvođeni Milanom Lukićem i drugim zločincima u samo nekoliko sedmica mjeseca maja, juna i jula 1992. godine počinili veliki broj zločina počev od pljački i rušenja, pa sve do okrutnih mučenja, zlostavljanja i ubistava

34 ICTY, Predmet br. IT-98-32/I-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoje Lukića, Presuda, 20. juli 2009. godine. 46 bošnjačkih civila na području Višegrada.“35 Zločinac Milan Lukić je posebno tragao za Hajrom Korić, da bi je lično ubio. Hajra Korić je bila kćerka Hasana Tufekčića, kome su četnici Draže Mihailovića u Drugom svjetskom ratu na istom mjestu i u isto vrijeme, na Višegradskoj ćupriji, ubili čak desetero (10) djece i suprugu.36U mjesecu „junu 1992. ili približno u to vrijeme, Milan Lukić je s grupom nepoznatih pojedinaca otišao u naselje ‘Potok’ u Višegradu, pucao u Muslimanku Hajru Korić i usmrtio je.“37 Navedeni su, dakle, samo neki od monstruoznih zločina koje je poči- nio Milan Lukić, zajedno sa drugim pripadnicima zloglasne vojne formacije “Beli orlovi“ ili “Osvetnici“. Izdvojeni su samo zločini koje je Milan Lukić direktno počionio. Najmonstruoznije je svakako spaljivanje preko 130 bošn- jačkih civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu.

35 Kuka, Ermin (2019).Genocid nad Bošnjacima u Višegradu 1992-1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu,str.92; AIIZ, Inv. br. 2-980, Zahtjev za sprovođenje istrage, Više javno tužilaštvo Goražde, KT br. 83/94, od 9. septembra 1994. godine. „Među prvim bošnjačkim žrtvama u Višegradu bili su i Sejfo Tanković (pogođen snajperom u dvorištu kuće), te Behija Zukić, njen muž Džemail i sin Faruk, koji su se vratili iz Njemačke godinu dana prije početka agresije. Zločinci Milan Lukić i Vidoje Andrić su 19. maja 1992. (dakle, odmah po ‘odlasku’ trupa užičkog korpusa JNA) ubili Behiju Zukić, dok su njenog muža Džemaila i sina Faruka odveli. Kćerke su se uspjele spasiti. Posmrtni ostaci Džemaila i Faruka su pronađeni na lokalitetu višegradskog sela Kurtalići, a 2011. su ukopani na mezarju Stražište. Prva ukopana žrtva na mezarju Stražište je bila upravo Behija Zukić. „Dok je trajala Behijina dženaza, Lukić je u njenom otetom ‘passatu’ zastao pored Stražišta, puštajući s kasetofona četničku pjesmu: ‘Muslimani crni mravi, došli su vam crni dani, nema Tita da vas brani’“ (Ibid, str. 94). 36 „Četnici Draže Mihailovića su 1943. godine, na istom mjestu i u isto vrijeme, na Višegradskoj ćupriji, ubili čak desetero (10) djece i suprugu višegradskog Bošnjaka Hasana Tufekčića, rođenog 1905. godine u Višegradu. Ubili su mu pet sinova (Omer, Ramiz, Redžo, Fehim i Ferid) i pet kćeri (Hajra, Paša, Hanka, Sabaheta, ...... ?). Hasan je uspio preživjeti Drugi svjetski rat i četničke pokolje Bošnjaka, te se ponovo nakon rata oženio i dobio petero djece. Umro je 1984. godine u Višegradu. Od tih petero djece iz drugog braka, četnici su mu 1992. godine ubili troje (Hajra, Sabaheta, Ramiz), koja su nosila imena ubijene braće i sestara u Drugom svjetskom ratu. Dakle, u dva rata (Drugom svjetskom ratu i zadnjoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu) četnici su ubili ukupno trinaest (13) djece i suprugu Hasana Tufekčića. Također, 1992. je u Višegradu ubijena i Subašić (Emir) Irma, rođena 19. aprila 1992. godine, kćerka Subašić (Hasan) Sabahete rođ. Tufekčić i Hasanova unuka“ (Ibid, str. 31-32). 37 Ibid, str. 99, prema: ICTY, Predmet br. IT-98-32/1-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoje Lukića, Presuda, 20. juli 2009. godine, paragraf 16. 47 2. Goran Jelisić zv. „srpski Adolf“ Zločinac Goran Jelisić je u ICTY-u pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 40 godina. Sebe je nazivao “srpski Adolf“. Osuđen je za: -- Ubistvo; okrutno postupanje; pljačka (kršenja zakona i običaja ratovanja) -- Ubistvo; nehumana dela (zločini protiv čovečnosti) -- Goran Jelisić je ubio pet ljudi u policijskoj stanici u Brkom i osam ljudi u logoru Luka. -- Dana 6. ili 7. maja, sproveo je nepoznatog zatočenika niz ulicu u blizini policijske stanice u Brčkom i pucao mu u potiljak iz automatskog pištolja marke “škorpion”. -- Sistematski je ubijao muslimanske zatočenike u autobuskom pre- duzeću “Laser”, policijskoj stanici u Brčkom i u logoru Luka. -- Na dan 9. maja 1992. godine ili približno tog datuma, u blizini glavnog hangara u logoru Luka, bivšem lučkom objektu, pretukao je jednu za- točenicu policijskom palicom a zatim je ubio iz vatrenog oružja. -- Goran Jelisić je krao novac, ručne satove, nakit i druge dragocenosti zatočenika po njihovom dolasku u logor Luka, pritom preteći smrću onima koji ne predaju sve što imaju. Navedene zločine je počinio na području Brčkog. Prema izjavama svjedoka, „lice genocida bilo je lice Gorana Jelisića.“38 Govoreći o zločinima u Brčkom, Pretresno vijeće u sudskoj presudi Haškog tribunala protiv Gorana Jelisića jasno je reklo da okolnosti pod kojima su počinjena krivična djela za koje se tereti optuženi izgledaju “osobito podlo i odvratno“. Pretresno vijeće je istaklo “gnusnu, zvjersku i sadističku prirodu ponašanja Gorana Jelisića. Njegovo hladnokrvno ubijanje i maltretiranje ljudi svjedoči o dubokom preziru prema čovječanstvu i pravu na život.“39 Slika na kojoj Goran Jelisić hladnokrvno i mučki, s leđa, ubija zaro- bljenog Huseina Kršu na ulicama Brčkog obišla je cijeli svijet. 38 Muratović Rasim i Ermin Kuka (2015). Genocid u Brčkom 1992-1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 41, prema: ICTY, Predmet br. IT-95-10, pred Žalbenim vijećem, Tužilac protiv Gorana Jelisića, Presuda, 5. juli 2001. godine; Transkript sa suđenja Goranu Jelisiću, u “Približavanje MKSJ-a lokalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini“, Transkripti konferencije Brčko 8. maja 2004, Služba za medije/komunikacije, Sekretarijat MKSJ-a, 2009, str. 44. 39 Ibid, str. 42, prema: Mujkić, S. Muhamed (2009).Brčko – sedam krugova pakla, prvo izdanje. Brčko: Vlastito izdanje, str. 377. 48 Prema presudi Pretresnog vijeća Goran Jelisić je svakog dana „od ot- prilike 7. maja do početka jula 1992. često potpomognut čuvarima logora, dolazio u glavni hangar logora Luka gdje je držana većina zatočenika, birao ih za isljeđivanje, a zatim premlaćivao i često ubija.“40 Goran Jelisić se „sam hvalio kako je ubio 175 Bošnjaka, te da mora ubiti još 25 kako bi dostigao cifru od 200 ubijenih, a zločinac Rajko Rajčić se hvalio da je napravio specijalni nož za klanje Bošnjaka.“41 3. Nikola Jorgić Iako presuda Nikoli Jorgiću ne spada u presude ICTY-a, ona je ipak značajna i važna, budući da se radi o jednoj od prvih presuda kojom se u Europi nakon Drugog svjetskog rata osudilo fizičku osobu, a čija stajališta je kasnije citirao u predmetima i ICTY. Zločinac Nikola Jorgić je presuđen na sudu u Dizeldorfu (Düsseldorf) na četverostruku doživotnu kaznu zatvora. Njemu je presuđeno da je „imao namjeru počiniti genocid u svim svojim kriminalnim radnjama, a također je rečeno da specijalna namjera genocid ne mora biti usmjerena samo na fizičko-biološko uništenje skupine, već se može raditi i o uništenju grupe kao socijalne zajednice u svojim ‘specifičnostima i osjećaju pripadnosti’.“42

40 ICTY, Predmet br. IT-95-10, pred Žalbenim vijećem, Tužilac protiv Gorana Jelisića, Presuda, 5. juli 2001. godine. „Prema svjedočenju Osmana ef. Kavazovića, predratnog imama džamije Azizije u Brezovom Polju, Goran Jelisić je u noći 15. maja 1992. godine u upravi koncentracionog logora Luka, ulazeći u kancelariju gdje se nalazio ef. Kavazović, rekao: “Ovo mi je bio 83- ći ubijeni do sada... Pomislio sam da ću ja biti 84-ti... Zatim mi je Goran rekao: ‘Igrajmo ruski rulet...’ Stavio mi je pištolj na prsa. Mislio sam da mi je došao kraj života i u sebi sam proučio kelime i šehadet. Zamolio sam Allaha da mi smrt bude s dinom i imanom... Srećom metak nije opalio...“ Efendiji Kavazoviću su nudili da slobodno iziđe iz Luke, što je on odbio, rekavši da želi ostati i dijeliti sudbinu (više stotina) logorašadžematlija iz Brezovog Polja. U logoru Luka ostao je sve do zatvaranja logora (09. 07. 1992) odakle su svi logoraši sprovedeni u koncentracioni logor Batković, gdje je ef. Kavazović bio sve do 13. oktobra 1992.“ (Mujkić, S. Muhamed (2009). Brčko – sedam krugova pakla, prvo izdanje. Brčko: Vlastito izdanje, str. 284-290). 41 Muratović Rasim i Ermin Kuka (2015). Genocid u Brčkom 1992-1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, str. 50. 42 Marušić, Bartul (2017). Tumačenje i primjena definicije genocida kroz presude MKSJ-a, u „Polemos“, 20, 1-2, str. 53-82; prema: Jorgić IV – 26/96 2 StE 8/96, Viši regionalni sud Düsseldorf, Generalno savezno tužilaštvo protiv Nikole Jorgića, Presuda, od 26. septembra 1997, str. 94-95. 49 Nikola Jorgić je 26. septembra 1997. godine okrivljen za genocid u jedanaest slučajeva, i to u stvari za djela:43 --za jedan slučaj opasnog ranjavanja i protuzakonitog lišenja slobode, počinjeno na dvadeset ljudi; --za jedan slučaj opasnog ranjavanja i protuzakonitog lišenja slobode, počinjeno na osam ljudi; --za jedan slučaj protuzakonitog lišenja slobode, 300 ljudi; --za jedan slučaj opasnog ranjavanja troje ljudi; --za jedan dalji slučaj opasnog ranjavanja troje ljudi; --za jedan slučaj opasnog ranjavanja i protuzakonitog lišenja slobode petnaestero ljudi; --za jedan slučaj protuzakonitog lišenja slobode dvanaest ljudi; --za slučaj ubistva dvadeset i dva čovjeka; --za jedan slučaj opasnog ranjavanja; --za slučaj ubistva sedmoro ljudi; --za jedan slučaj ubistva. Radi se o bošnjačkim žrtvama sa područja Doboja. Zločinac Nikola Jorgić je, pored direktnih egzekucija, bio poznat i po demonstriranju sadističkih “novih načina mučenja i ubijanja“. To, pored ostalog, dokazuje i svjedočenje Hamida Muratovića. U presudi Nikoli Jorgiću, pored ostalog, stoji: „Zlostavljanje i usmrćivanje nepoznatog zatvorenika promatrao je svjedok Hamid Muratović sa prozora svoje ćelije. Svjedok je slikovito opisao, daje on mogao vidjeti dvorište zatvora iz svoje ćelije na prvom spratu Centralnog zatvora, u kome je bio zatvoren od jula do septembra 1992. godine. Za to se je morao penjati na stolicu. Pošto je to bilo zabranjeno drugi zatvorenik je za to vrijeme promatrao stražara u hodniku kroz jedan prozor sa rešetkama na zidu ćelije. Zbog garaže ispred, on je mogao vidjeti samo dio dvorišta. Vidio je kako su zatvorenici često udarani drvenim kolci- ma koji su ležali okolo. Svjedok je čovjeka, koga je tog dana najprije udaralo nekoliko vojnika, između ostalog i sa kundacima, opisao na osnovu njegove odjeće- posebne plave pantalone i plava košulja - kao uniforma pripadnika teritorijalne odbrane. Vidio je kako je Nikola Jorgić prišao, i čuo kako je ovaj rekao vojnicima, da ne zlostavljaju čovjeka. Njegova dalja posmatranja svjedok Muratović je opisao tako kako je gore navedeno:

43 Jorgić IV – 26/96 2 StE 8/96, Viši regionalni sud Düsseldorf, Generalno savezno tužilaštvo protiv Nikole Jorgića, Presuda, od 26. septembra 1997, str. 2-3. 50 Optuženi je zarobljeniku natukao limenu kantu na glavu, dograbio jedan kolac koji se je tamo nalazio, te je njime u velikom zamahu iz sve snage udario po kanti. Svjedok je vidio kako se je čovjek srušio na zemlju i ostao nepokretan ležati, te da je potom na mig Optuženog od- vučen preko dvorišta u pravcu ranije ‘ćelije za otrežnjenje ranjenih’. Idućeg dana, vidio je kako vuku natrag čovjeka nepomičnog iz tog pravca prema dvorištu, gdje je njegovo tijelo bilo pokriveno dekom. Svjedok je znao, da su u toj ćeliji često preko noći ostavljani mrtvi ljudi. Njegov zaključak, da je čovjek bio odvučen u tu prostoriju, nije daleko od istine. Svjedok je također uvjerljivo objasnio, da je na osnovu ranijih viđenja mrtvih ljudi, mogao ocijeniti daje zarobljenik bio mrtav. Tome doprinosi i činjenica, da je tijelo bilo pokriveno dekom.“44

Zaključna razmatranja Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992-1995. godine rezultirala je počinjenjem niza pojedinačnih i masovnih zločina, uključu- jući i zločin genocida nad Bošnjacima. Monstruoznost, okrutnost počinjenih zločina, kao i potpuno dehumaniziranje žrtava, odlike su strašnih zločina, najvećih nakon Drugog svjetskog rata na tlu Europe, na kraju XX stoljeća. U izvršenju zločina, određeni pojedinci su se izdvajali od ostalih. Njihove metode, tehnike i postupci izvršenja zločina, te pristupi žrtvama, koje nisu imale nikakve mogućnosti otpora, predstavljaju najmračnije stranice negacije ljudskosti / ljudskog dostojanstva žrtava. U tome su se posebno isticali Mi- lan Lukić u Višegradu, Goran Jelisić zvani „srpski Adolf“ u Brčkom i Niko- la Jorgić u Doboju. Zajedničko svima njima je bio gotovo identičan obrazac izvršenja zločina nad bošnjačkim civilima, velikosrpska ideologija kao ideja vodilja, prostorna distanca (blizina) sa žrtvama, te sadizam koji su svi oni, kao i niz drugih zločinaca, otvoreno ispoljavali. Iako su presuđeni za najokrutnije zločine, oni se i danas glorificiraju i slave kao heroji srpskog naroda. A svoju vojnu i borbenu “hrabrost“ su iskazivali nad golorukim i nedužnim civilnim bošnjačkim stanovništvom. To sunjihove “ratne zasluge“, njihov rezultat “ratnog rada“, sadržan u formi smrti i uništavanja nedužnih civila.

44 Ibid, str. 52. 51 Literatura

1. AIIZ, Inv. br. 2-980, Zahtjev za sprovođenje istrage, Više javno tužilaštvo Goražde, KT br. 83/94, od 9. septembra 1994. godine. 2. Anić, Šime; Klaić, Nikola; Domović, Želimir (2002). Rječnik stranih riječi: tuđice, posuđenice, izrazi, kratice i fraze. Zagreb: Sani-Plus. 3. Bauman, Zygmunt (1997). Modernitet og holocaust (Savremenost i holokaust). Oslo: Vidarforlagets Kulturbibliotek. 4. Collins, Randall (2006). Micro-international Dynamics of Violent Atrocities, in „Irish Journal of Sociology“, Vol. 15, 1, str. 40-52. 5. Dizdarević, Ismet (1998). Barbari su bili bolji. Sarajevo: Compact, str. 113. 6. ICTY, Predmet br. IT-98-32/I-T, Pred Pretresnim vijećem III, Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoje Lukića, Presuda, 20. juli 2009. godine. 7. ICTY, Predmet br. IT-95-10, pred Žalbenim vijećem, Tužilac protiv Gorana Jelisića, Presuda, 5. juli 2001. godine. 8. Jorgić IV – 26/96 2 StE 8/96, Viši regionalni sud Düsseldorf, Generalno savezno tužilaštvo protiv Nikole Jorgića, Presuda, od 26. septembra 1997.godine. 9. Kuka, Ermin (2019). Genocid nad Bošnjacima u Višegradu 1992- 1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 10. Marušić, Bartul (2017). Tumačenje i primjena definicije genocida kroz presude MKSJ-a, u „Polemos“, 20, 1-2, str. 53-82. 11. Mujkić, S. Muhamed (2009). Brčko – sedam krugova pakla, prvo izdanje. Brčko: Vlastito izdanje. 12. Mulagić, Elvedin (2014). Negiranje genocida nad Bošnjacima. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 13. Muratović, Rasim (2007). Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 14. Muratović, Rasim (2014). Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana Vetlesena. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

52 15. Muratović Rasim i Ermin Kuka (2015). Genocid u Brčkom 1992- 1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 16. Svendsen, H. Lars Fr. (2002). Ondskapens filosofi (Filozofija zla). Oslo: Universitets Forlaget. 17. Transkript sa suđenja Goranu Jelisiću, u “Približavanje MKSJ-a lokalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini“, Transkripti konferencije Brčko 8. maja 2004, Služba za medije/komunikacije, Sekretarijat MKSJ-a, 2009. 18. Vetlesen, Arne Johan (2017). Studije o zlu (s norveškog preveo prof. dr. Rasim Muratović). Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 19. Welzer, Harald (2007). Täter, Wie aus ganz normalen Menschen Massen mӧrder warden. Frankfurt/M.: Fischer.

Sakib Softić

NEKA PRAVNA PITANJA U SPORU BOSNE I HER- CEGOVINE PROTIV SRBIJE ZBOG KRŠENJA KONVENCIJE O SPREČAVANJU I KAŽNJAVANJU ZLOČINA GENOCIDA

Sažetak Ovaj rad se bavi pitanjima koja se tiču pravnog spora između Bosne i Hercegovine i Srbije vezanog za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjava- nju zločina genocida. Spor je privukao veliku medijsku pažnju, te se o njemu dosta govorilo i pisalo, ali samo od strane medija i političara. Pravnici u Bosni i Hercegovini ignorisali su ovu pravnu temu. Istina je da je spor dugo trajao i da je korišćena ogromna količina dokaznog materijala, da je prevladavala pravna praksa drugih pravnih tradicija, te da se spor nije vodio na našem ma- ternjem jeziku, međutim, da li je sve to dovoljno opravdanje za ignorisanje jednog takvog historijsko-pravnog događaja? Autor u ovom tekstu nastoji ukratko opisati i objasniti osnovna pitanja koja su bila predmet spora, te opisati i objasniti kako je Bosna i Hercegovina nastojala dokazati vlastite tvrdnje, u čemu je uspjela a u čemu nije, uz zauzimanje vlastitih pravnih shvatanja o predmetnim pravnim pitanjima.

Uvod Republika Bosna i Hercegovina (od 14. decembra 1995. godine “Bosna i Hercegovina”) podnijela je tužbu 20. marta 1993. godine registraru Međun- arodnog suda pravde u Hagu kojom je pokrenula postupak protiv Savezne Republike Jugoslavije (od 4. februara 2003. godine “Srbija i Crna Gora”, od 3. juna 2006. godine “Republika Srbija”) zbog kršenja Konvencije o sprečav- anju i kažnjavanju zločina genocida, koju je Generalna skupština usvojila 9. decembra 1948. godine, kao i zbog drugih pitanja za koje je Bosna i Herce- govina tvrdila da su povezani s tim. Tužba se poziva na član IX Konvencije kao osnov za utvrđivanje nadležnosti Međunarodnog suda pravde u Hagu (u daljem tekstu: Sud). 55 Sud je 8. aprila i 13. septembra 1993. godine usvojio privremene mjere i zatražio od Savezne Republike Jugoslavije da preduzme sve što je u njenoj moći da spriječi činjenje genocida i naredio joj da osigura da ljudi pod njenom kontrolom, rukovodstvom ili uticajem ne čine bilo koji akt genocida protiv muslimanske populacije u Bosni i Hercegovini ili protiv bilo koje druge nacionalne, etničke, rasne ili religijske skupine. Bosna i Hercegovina je zahtijevala od Suda da presudi da je Srbija i Crna Gora putem svojih organa ili tijela pod njenom kontrolom alternativno počinila genocid, saučestvovala u činjenju genocida ili je propustila da spri- ječi činjenje genocida, kao i da kazni počinioce pred vlastitim sudovima ili da ih izruči Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu SFRJ. Pored toga, traženo je da Sud obaveže tuženu da Bosni i Hercegovini i njenim građanima nadoknadi pričinjenu štetu s osnova genocida kao i simboličnu nadoknadu zbog propuštanja da udovolji privremenim mjerama koje su joj određene od strane Suda. Na kraju, tražene su specifične garancije i uvjeravanja kako bi se izbje- glo ponavljanje pobrojanih protivpravnih radnji, a čiji će oblik i vrstu odrediti Sud.

Šta je pravni osnov za pokretanje i vođenje postupka? Pravni osnov za pokretanje i vođenje postupka sadržan je u Konvenci- ji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Radi boljeg pregleda u nastavku slijedi tekst Konvencije. Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Gen Adopted by Resolution 260 (III) A of the United Nations General As- sembly on 9 December 1948.

Article 1 The Contracting Parties confirm that genocide, whether committed in time of peace or in time of war, is a crime under international law which they undertake to prevent and to punish. Article 2 In the present Convention, genocide means any of the following acts committed with intent to destroy, in whole or in part, a national, ethnical, racial or religious group, as such:

56 (a) Killing members of the group; (b) Causing serious bodily or mental harm to members of the group; (c) Deliberately inflicting on the group conditions of life calculated to bring about its physical destruction in whole or in part; (d) Imposing measures intended to prevent births within the group; (e) Forcibly transferring children of the group to another group. Article 3 The following acts shall be punishable: (a) Genocide; (b) Conspiracy to commit genocide; (c) Direct and public incitement to commit genocide; (d) Attempt to commit genocide; (e) Complicity in genocide. Article 4 Persons committing genocide or any of the other acts enumerated in Article 3 shall be punished, whether they are constitutionally responsible rulers, public officials or private individuals. Article 5 The Contracting Parties undertake to enact, in accordance with their respective Constitutions, the necessary legislation to give effect to the provisions of the present Convention and, in particular, to provide effective penalties for persons guilty of genocide or any of the other acts enumerated in Article 3. Article 6 Persons charged with genocide or any of the other acts enumerated in Article 3 shall be tried by a competent tribunal of the State in the territory of which the act was committed, or by such international penal tribunal as may have jurisdiction with respect to those Contracting Parties which shall have accepted its jurisdiction. Article 7 Genocide and the other acts enumerated in Article 3 shall not be considered as political crimes for the purpose of extradition. The Con-

57 tracting Parties pledge themselves in such cases to grant extradition in accordance with their laws and treaties in force. Article 8 Any Contracting Party may call upon the competent organs of the United Nations to take such action under the Charter of the United Nations as they consider appropriate for the prevention and suppres- sion of acts of genocide or any of the other acts enumerated in Article 3. Article 9 Disputes between the Contracting Parties relating to the interpreta- tion, application or fulfilment of the present Convention, including those relating to the responsibility of a State for genocide or any of the other acts enumerated in Article 3, shall be submitted to the In- ternational Court of Justice at the request of any of the parties to the dispute. Preostalih deset članova Konvencije tiču se pitanja u vezi sa stranama ugovornicama Konvencije i njenim stupanjem na pravnu snagu. Definicija genocida odnosi se na fizičko, odnosno biološko uništenje zaštićene grupe kao takve i ne odnosi se na kulturni genocid, iako uništavanje kulturnih, vjerskih, historijskih i sličnih objekata može upućivati na namjeru da se počini genocid i da se izbrišu tragovi postojanja te grupe na teritoriji na kojoj je genocid počinjen. Također, definicija genocida se ne odnosi na ekonomski ili ekološki genocid. Konvencija o genocidu predviđa individualnu krivičnu odgovornost za genocid ili neko drugo djelo iz člana II Konvencije, a osim genocida kažnjiva su i ostala djela navedena u članu III Konvencije. Kao što vidimo, genocid je zločin protiv međunarodnog prava koji se može počiniti u doba mira i u doba rata. Obaveze koje država preuzima potpisivanjem Konvencije je da spriječi genocid ili da kazni počinioce (član I Konvencije). U okviru tih općih obaveza sprečavanja genocida, obaveza države je da preduzme potrebne zakonske mjere u saglasnosti sa svojim ustavom da bi osigurala primjenu ove konvencije (član V Konvencije). To praktično znači da je država dužna izvršiti potrebne intervencije u vlastitom zakonodavstvu

58 kako bi inkriminisala radnje genocida navedene u članu II Konvencije, kao i druge kažnjive radnje navedene u članu III Konvencije. Osim toga, država se obavezuje da će u svom krivičnom zakonodavstvu predvidjeti efikasne kriv- ične kazne za genocid ili bilo koje drugo djelo navedeno u članu III Konvenci- je. Također, države članice se obavezuju da kažnjiva djela po Konvenciji ne tretiraju kao politička krivična djela, već kao obična krivična djela u pogledu ekstradicije počinilaca, ali im ne nemeće bilo kakvu obavezu izvan njihovog ustava i zakonodavstva (član VII Konvencije). U okviru obaveze kažnjavanja stoji obaveza države da izvede počini- oce djela iz člana III Konvencije pred nadležne sudove one države na čijoj je teritoriji djelo počinjeno ili pred međunarodni krivični sud koji ima jurisdikciju u odnosu na one države ugovornice koje su prihvatile njegovu jurisdikciju (član VI Konvencije). Konvencija stvara obavezu sprečavanja i kažnjavanja zločina genocida, ne samo za državu na čijoj teritoriji postoji mogućnost da se genocid počini ili se već čini nego za sve države članice Konvencije. Ova obaveza postoji za sve članice Konvencije, a ne samo za one čiji su državljani žrtve ili počinioci zločina. Zbog karaktera i ozbiljnosti ovog zločina, prema tekstu Konvencije, on ne može ostaviti ravnodušnim članice Konvencije čiji su državljani žrtve ili počinioci inkriminisanih radnji. Konvencija daje mogućnost obraćanja organima UN kako bi ovi pre- duzeli odgovarajuće mjere za sprečavanje i kažnjavanje zločina genocida (član VIII Konvencije). Prema članu IX Konvencije sporovi između država članica Konvenci- je, koji se tiču tumačenja, primjene i izvršenja Konvencije, uključujući i one koji se odnose na odgovornost neke države za genocid ili za bilo koje drugo djelo navedeno u članu III Konvencije, bit će podneseni pred Međunarodni sud pravde. Nesporno je da Konvencija predviđa individualnu krivičnu odgovornost za radnje inkriminisane Konvencijom i da se počinilac ne može pozivati na imunitet po osnovu funkcije koju vrši. Da bi se dokazalo postojanje genocida potregno je dokazati: a) da je protiv zaštićene grupe počinjeno jedno ili više djela iz člana II Konvencije i b) da su ta djela počinjena sa namjerom potpunog ili djelimičnog uništenja konkretne zaštićene grupe. Od svih članova Konvencije član IX je izazivao najviše kontroverzi.

59 Postavljala su se sljedeća pitanja: Za povredu kojih obaveza je država odgovorna i po kojoj vrsti odgovornosti? Da li država osim što je odgovorna za sprečavanje i kažnjavanje zločina genocida odgovara za povredu istih onih inkriminisanih radnji za koje krivično odgovara pojedinac ili su obaveze države po Konvenciji drukčije jer konvencija nigdje izričito ne govori da drža- va i sama može biti odgovorna za genocid? Pošto ta pitanja nisu ranije postavljana pred međunarodne sudove, tuž- ba Bosne i Hercegovine protiv SRJ pružila je priliku Sudu da o tome zauzme stav. A stav Međunarodnog suda pravde je da se Konvencijom (član 1) države ne obavezuju samo da spriječe i kazne genocid, nego i da ga same ne počine, odnosno da se uzdrže od učestvovanja u genocidu (Presuda iz 2007, paragraf 165–167). Odgovornost država za genocid nije krivična odgovornost države jer po međunarodnom pravu isključena je krivična odgovornost države kao i mogućnost ustanovljenja kolektivne krivice, bilo određenog naroda bilo svih državljana neke države. Odgovornost država za genocid nije ni građanska odgovornost. Ovdje se ne radi ni o krivičnoj ni o građanskoj (civilnoj) odgovornosti države, nego o nekoj odgovornosti sui generis. Međunarodni sud pravde može, po članu IX Konvencije: a) utvrditi da država članica Konvencije nije spriječila činjenje genocida; b) utvrditi da nije kaznila počinioca genocida; c) da počinioca nije izručila nadležnoj državi ili nadležnom Međunarod- nom tribunalu; d) utvrditi da je država sama počinila genocid ili saučestvovala u činjenju genocida; e) da nije postupila po naredbi o privremenim mjerama; f) obavezati tu državu da prestane s kršenjem svojih obaveza iz Kon- vencije; g) zatražiti da država počinitelj pruži određene garancije da te radnje neće ponoviti; h) obavezati odgovornu državu da oštećenoj državi i njenim građanima nadoknadi pričinjenu štetu po osnovu kršenja Konvencije. Međunarodni sud pravde ne može: a) državu proglasiti krivično odgovornom za genocid; 60 b) nametati državi ili njenim državljanima krivične sankcije; c) utvrditi da je država odgovorna za agresiju jer to nije predmet spora niti se to pitanje može staviti Međunarodnom sudu pravde na odlučivanje po članu IX ove Konvencije; d) donijeti odluku koja bi značila izravno uplitanje u pitanja ustavnog uređenja, koja su u isključivoj nadležnosti država članica. Sve ovo se odnosi i na spor između Bosne i Hercegovine i Srbije. Međunarodni sud pravde ne može po ovoj konvenciji utvrditi odgovornost Srbije za agresiju niti izmijeniti ustavno uređenje Bosne i Hercegovine.

Šta je Bosna i Hercegovina tražila da Sud presudi?

Konačan tužbeni zahtjev Bosne i Hercegovine definisan je na usmenoj raspravi 24. aprila 2006. godine i glasi:

On behalf of the Government of Bosnia and Herzegovina, at the hear- ing of 24 April 2006: Bosnia and Herzegovina requests the Interna- tional Court of Justice to adjudge and declare: 1. That Serbia and Montenegro, through its organs or entities under its control, has violated its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide by intentionally destroying in part the non-Serb national, ethnical or religious group within, but not limited to, the territory of Bosnia and Herzegovina, including in particular the Muslim population by: ‒ killing members of the group; ‒ causing serious bodily or mental harm to members of the group; ‒ deliberately inflicting on the group conditions of life calculated to bring about its physical destruction in whole or in part; ‒ imposing measures intended to prevent births within the group; ‒ forcibly transferring children of the group to another group; 2. Subsidiarily: (i) that Serbia and Montenegro has violated its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Geno- cide by complicity in genocide as defined in paragraph 1, above; and/ or 61 (ii) that Serbia and Montenegro has violated its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Geno- cide by aiding and abetting individuals, groups and entities engaged in acts of genocide, as defined in paragraph 1 above; 3. That Serbia and Montenegro has violated its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Geno- cide by conspiring to commit genocide and by inciting to commit genocide, as defined in paragraph 1 above; 4. That Serbia and Montenegro has violated its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Geno- cide for having failed to prevent genocide; 5. That Serbia and Montenegro has violated and is violating its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide for having failed and for failing to punish acts of genocide or any other act prohibited by the Convention on the Preven- tion and Punishment of the Crime of Genocide, and for having failed and for failing to transfer individuals accused of genocide or any other act prohibited by the Convention to the International Criminal Tribu- nal for the former Yugoslavia and to fully co-operate with this Tribu- nal; 6. That the violations of international law set out in submissions 1 to 5 constitute wrongful acts attributable to Serbia and Montenegro which entail its international responsibility, and, accordingly: (a) that Serbia and Montenegro shall immediately take effective steps to ensure full compliance with its obligation to punish acts of genocide under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide or any other act prohibited by the Convention and to transfer individuals accused of genocide or any other act prohibited by the Convention to the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia and to fully co-operate with this Tribunal; (b) that Serbia and Montenegro must redress the consequences of its international wrongful acts and, as a result of the international responsibility incurred for the above violations of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide, must pay, and Bosnia and Herzegovina is entitled to receive, in its own right and as parens patriae for its citizens, full compensation for the damages and losses caused. That, in particular, the compensation shall cover any financially assessable damage which corresponds to: 62 (i) damage caused to natural persons by the acts enumerated in Arti- cle III of the Convention, including non-material damage suffered by the victims or the surviving heirs or successors and their dependants; (ii) material damage caused to properties of natural or legal persons, public or private, by the acts enumerated in Article III of the Conven- tion; (iii) material damage suffered by Bosnia and Herzegovina in respect of expenditures reasonably incurred to remedy or mitigate damage flowing from the acts enumerated in Article III of the Convention; (c) that the nature, form and amount of the compensation shall be determined by the Court, failing agreement thereon between the Parties one year after the Judgment of the Court, and that the Court shall reserve the subsequent procedure for that purpose; (d) that Serbia and Montenegro shall provide specific guarantees and assurances that it will not repeat the wrongful acts complained of, the form of which guarantees and assurances is to be determined by the Court; 7. That in failing to comply with the Orders for indication of provisional measures rendered by the Court on 8 April 1993 and 13 September 1993 Serbia and Montenegro has been in breach of its international obligations and is under an obligation to Bosnia and Herzegovina to provide for the latter violation symbolic compensation, the amount of which is to be determined by the Court.

Na koji način je Bosna i Hercegovina dokazivala postojanje genocida? Bosna i Hercegovina je kako u pismenoj tako i u usmenoj fazi postupka dokazivala istinitost navoda sadržanih u tužbi i osnovanost tužbenog zahtjeva. Bosna i Hercegovina je tvrdila i dokazivala da su u Bosni i Hercegovini počinjeni zločini koji su jednaki genocidu, da su počinjeni s namjerom potpunog ili djelimičnog uništenja nesrpskog, i to naročito bosanskog muslimanskog stanovništva kao posebne nacionalne, etničke i vjerske skupine kao takve, da su ti zločini pripisivi SRJ (Srbiji i Crnoj Gori) kao i da je ona za njih odgovorna.

63 Dokazivanje da su počinjeni zločini težine genocida

Teret dokazivanja ovih navoda bio je na Bosni i Hercegovini. Standard dokazivanja bio je vrlo visok. Svaka tvrdnja o činjenicama morala je biti potkrijepljena odgovarajućim dokazima. Ti dokazi morali su biti potpuno ubjedljivi da ne bi ostavljali nikakav prostor za osnovanu sumnju. Isti standard se odnosio i na pripisivost ovih akata tuženoj. Metod dokazivanja bio je determinisan predmetom dokazivanja. Bosna i Hercegovina je podnosila Sudu tokom čitavog postupka obiman i brojan dokazni materijal koji se sastojao od izvještaja, rezolucija i deklaracija različitih organa UN, među kojima su najvažniji oni Generalnog sekretara, Generalne skupštine, Savjeta sigurnosti i njegove Komisije eksperata, Komisije za ljudska prava, Potkomisije za sprečavanje diskriminacije i zaštitu manjina, Specijalnog izvjestioca za ljudska prava na području bivše Jugoslavije, dokumenata raznih međuvladinih organizacija kao što su: KEBS (OSCE), publikacije vlada, dokumenti nevladinih organizacija, izvještaji medija, nalazi i mišljenja stručnjaka i eksperata. Bosna i Hercegovina pozvala je stručnjake Andreasa J. Ridlmajera i generala Ser Ričarda Danata koji su dali svoje iskaze na zasjedanjima održanim 17. i 20. marta 2006. godine. Profesor Ridlmajer svjedočio je o uništavanju historijskog nasljeđa bosanskih muslimana na koji način su se željeli izbrisati svi tragovi njihovog postojanja na okupiranim teritorijama. General Ser Ričard Danat, kao ekspert Haškog tribunala na bazi dokumenata, svjedočio je o odnosu vlasti SRJ i RS kao i i lancu komandovanja od generalštaba u Beogradu do vojnika koji su činili zločine na terenu. Naročit značaj pridat je dokazima i odlukama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Ovaj sud je raspolagao obimnom dokumentacijom stvorenom tokom postupaka i dokaznim materijalom koji se odnosio na događaje koji su bili predmet spora i na involvirana lica. Dokazna vrijednost dokaznog materijala je provjerena sveobuhvatnim ispitivanjem pred Haškim tribunalom. To su dokazi za koje je Sud utvrdio da imaju dokaznu vrijednost i čiji kredibilitet nije naknadno osporen. Tu spadaju i različite odluke Suda i Tužilaštva ovog suda a naročitu vrijednost imaju pravosnažne sudske odluke. Neki su mi postavili pitanje zašto Bosna i Hercegovina nije predložila svjedoke? Očigledno je da bi to bilo beskorisno s obzirom da smo kao dokaze za naše tvrdnje priložili cjelokupan materijal Međunarodnog krivičnog

64 tribunala za bivšu Jugoslaviju koji je saslušao ogroman broj svjedoka čiji su iskazi temeljito provjereni. Pošto smo imali dovoljno dokaznog materijala za dokazivanje zločina iz člana II Konvencije, bilo je racionalnije iskoristiti vrijeme za dokazivanje genocidne namjere i pripisivosti zločina tuženoj, što je bio teži dio posla.

Dokazivanje genocidne namjere Bilo je nužno dokazati da su zločini iz tačke II Konvencije počinjeni sa genocidnom namjerom (dolus specijalis). Nije dovoljno utvrditi, naprimjer, da su počinjena namjerna, sistematska i rasprostranjena ubistva određenih lica samo zato što su bosanski muslimani. Ova djela moraju biti izvršena s namjerom da se bosanski muslimani unište u cjelini ili djelimično kao takvi. Najjednostavniji način za dokazivanje genocidne namjere bio bi da je pronađen plan države SRJ (Srbije i Crne Gore) da počini genocid. Naprim- jer, da je postojala i u službenim novinama javno objavljena odluka državnog parlamenta ili drugog državnog organa da se počini genocid, ili da smo imali mogućnost da pregledamo arhive najviših državnih organa tužene i tamo pronađemo dokumente iz kojih se nedvosmisleno vidi da je postojala namjera počinjenja genocida. U tom slučaju bilo bi dovoljno dokazati da su počinjene samo neke radnje radi realizacije genocidne namjere. Pošto nismo imali pristup arhivima državnih organa tužene, SRJ (Srbi- ja i Crna Gora) nije u službenim novinama objavila namjeru da počini genocid, a Republika Srpska (po našem mišljenju) jeste, onda smo mi kao dokaz o javnom objavljivanju genocidne namjere iznijeli dokument pod nazivom Od- luka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koji glasi:

DECISION ON THE STRATEGIC GOALS OF THE SERBIAN PEOPLE IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

The Strategic Goals, i.e., the priorities, of the Serbian people in Bos- nia and Herzegovina are:

1. Separation as a state from the other two ethnic communities. 2. A corridor between Semberija and Krajina. 65 3. The establishment of a corridor in the Drina River valley, i.e., the elimination of the border between Serbian states. 4. The establishment of a border on the Una and Neretva rivers. 5. The division of the city of Sarajevo into a Serbian part and a Muslim part, and the establishment of effective state authorities within each part. 6. An outlet to the sea for the Republika Srpska.1

Ciljevi koji su ovdje postavljeni nisu se (po našem mišljenju) mogli ostvariti bez činjenja genocida. Kao što sam već naveo, i što je i Sud prihvatio, bilo je dovoljno iznesenih dokaza da su počinjene radnje genocida navedene u članu II Konvencije. Pružili smo dovoljno dokaza da su ovo bili zajednički ciljevi političkog i vojnog vođstva SRJ (Srbije i Crne Gore) i Republike Srpske što je Sud, također, prihvatio. Posljedice realizacije ovih ciljeva pogađale su cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine sve vrijeme trajanja genocidne kampanje od 1992. do 1995. godine. Sud nije prihvatio ovaj dokument o strateškim ciljevima kao dokaz o postojanju specifične genocidne namjere (paragraf 372) rukovodeći se odlukama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju koji ih nije okarakterisao kao genocidne. Navodno su se navedeni strateški ciljevi mogli ostvariti protjerivanjem i raseljavanjem, a ne nužno uništavanjem bosanskih muslimana. Iz ovog zaključka je i proizašla cjelokupna sudska odluka. Presu- da ne osporava da su počinjene radnje genocida iz člana II Konvencije, ali osporava genocidnu namjeru. Sud smatra da Bosna i Hercegovina nije dokazala da su te radnje počinjene sa specifičnom genocidnom namjerom. Izuzev u Srebrenici. Međunarodni sud pravde po pitanju postojanja genocidne namjere u cijelosti se oslonio na presude Haškog tribunala koje je podrobno analizirao i zaključio da:

… save in the case of Srebrenica - the Applicant has not established that any of the widespread and serious atrocities, complained of as- constituting violations of Article II, paragraphs (a) to (e), of the Gen-

1 “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj: 22/93, od 26. novembra 1993. godine. 66 ocide Convention, wereaccompanied by the necessary specific intent (dolus specialis) on the part of the perpetrators. Italso finds that the Applicant has not established the existence of that intent on the part of theRespondent, either on the basis of a concerted plan, or on the basis that the events reviewed above reveal a consistent pattern of conduct which could only point to the existence of such intent. 2 Sud je prihvatio i zaključke sudskih vijeća u predmetima Krstić i Blagojević i zaključio da nije utvrđeno postojanje genocidne namjere prije preuzimanja Srebrenice 12. i 13. jula 1995. godine, kada je promijenjen vojni cilj. Pošto odluka da se počini genocid nad bosanskim muslimanima nikad nije objavljena u službenim novinama države SRJ (Srbije i Crne Gore) a Sud nije prihvatio da Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Her- cegovini predstavlja dokaz genocidne namjere, onda smo morali genocidnu namjeru dokazivati obrascem ponašanja počinilaca zločina navedenih u članu II Konvencije. Da bi na ovaj način dokazali postojanje genocidne namjere (dolus specijalis), naši dokazi su morali biti tako ubjedljivi da je namjera da se počini genocid bila jedini zaključak koji se mogao razumno izvesti iz radnji koje smo prezentirali. Znači, način na koji smo nastojali dokazati namjeru bio je konzistentan obrazac ponašanja. Postojanje specifične namjere dolus( specialis) na strani onih koji su određivali tok događaja jasno proističe iz konzistentne prakse, naročito u logorima, iz čega se vidi obrazac zločina počinjenih unutar organizovanog institucionalnog okvira. U tu svrhu prezentirali smo Sudu brojne dokaze (vidjeti Presudu).

Dokazivanje pripisivosti zločina i odgovornosti Srbije za genocid Dalje smo dokazivali da su te radnje pripisive SRJ (Srbiji i Crnoj Gori) i da je ona za njih odgovorna, pošto je genocid počinjen putem organa i entiteta pod njenom kontrolom.

Generalno pravilo je da samo ponašanje državnih organa ili njenih agenata3 može biti pripisivo državi.

2 Presuda, paragraf 376. 3 Agenti su osobe ili entiteti koji djeluju po uputstvima, ili su poticani ili kontrolisani od strane 67 Article 4 Conduct of organs of a State 1. The conduct of any State organ shall be considered an act of that State under international law, whether the organ exercises legislative, executive, judicial or any other functions, whatever position it holds in the organization of the State, and whatever its character as an organ of the central government or of a territorial unit of the State; 2. An organ includes any person or entity which has that status in accordance with the internal law of the State.4 Da bi pripisali zločine SRJ (Srbiji i Crnoj Gori) i da bi se utvrdila njena odgovornost za činjenje genocida bilo je nužno dokazati da su zločine počini- li ili u zločinu saučestvovali subjekti koji su imali status državnih organa SRJ (Srbije i Crne Gore) ili su bili pod njenom kontrolom. Odgovornost SRJ (Srbiji i Crnoj Gori) i pripisivost zločina genocida dokazivali smo: a) na osnovu ponašanja njenih (saveznih i republičkih) organa jer su zločine počinili državni organi SRJ (Srbije i Crne Gore): Vojska Jugoslavije, pripadnici MUP-a Srbije i pripadnici drugih državnih organa, i b) na osnovu naređenja ili kontrole nad osobama i entitetima koji po zakonodavstvu tužene nisu njeni državni organi, nego njeni “suroga- ti”, a to su različite srpske paravojne formacije, tzv. Republika Srpska kao entitet, te vojska i policija, drugi paradržavni organi i naoružane dobrovoljačke skupine Republike Srpske. Prezentirali smo dokaze o učešću Vojske Jugoslavije u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine. Priložili smo i obrazložili dokaze da su brojni oficiri VRS (njih 1.800), uključujući i generala Mladića, bili istovremeno i oficiri Vojske Jugoslavije. To smo dokazivali postojanjem 30. kadrovskog centra pri Vrhovnom štabu VJ u Beogradu preko kojeg su oni dobivali plate, unapređenja, penzije, stanove itd. Ovo se nije moglo osporiti niti dovesti u pitanje. Tužena je nas-

države, odnosno njenih organa. 4 United Nations A/RES/56/83 from 28 January 2002. Responsibility of States for internationally wrongful acts. 68 tojala da smanji broj takvih osoba, što je na kraju bilo neuspješno ali i nevaž- no. Zato sam bio iznenađen zaključkom Suda “da nisu prezentovani nikakvi dokazi o tome da su general Mladić i bilo koji drugi oficiri, čija je personalna pitanja vodio 30. kadrovski centar, bili oficiri tužene strane u skladu s njenim domaćim zakonom, dakle, da su bili njeni de jure organi…”5 jer su navodno bili podređeni političkom vođstvu Republike Srpske. MUP Srbije je zasigurno de jure organ Srbije po njenom unutrašnjem zakonodavstvu. Priložili smo dva dokumenta u kojima se zloglasni “Škorpi- oni” identifikuju kao “MUP Srbije” i kao “jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije”. Također smo priložili i snimak njihovih zlodjela. Dalje smo dokazivali da bez obzira na de jure status da su i Republika Srpska i njena vojska, Škorpioni, Beli orlovi, Crvene beretke, Tigrovi i druge paravojne formacije bili de facto organi tužene jer su počinili zločine u realizaciji ratnih ciljeva tužene i da se zbog toga mogu u potpunosti izjednačiti sa njenim de jure državnim organima. One su bile samo surogat državnih organa Srbije. Zajednički ciljevi tužene i RS-a bili su činjenje međunarodnih zločina da bi se uklonilo nesrpsko stanovništvo sa pojedinih područja. Ciljevi SRJ (Srbije i Crne Gore) bili su činjenje međunarodnih zločina i ni na koji način se nisu ograničavali samo na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Stoga, ukoliko je u realizaciji zajedničkih ciljeva bio počinjen genocid, onda postoji odgovornost SRJ (Srbije i Crne Gore) za genocid. Zahtjev da u ovom slučaju postoji i efektivna kontrola SRJ (Srbije i Crne Gore) nad operacijom i izvrši- ocima genocida u Srebrenici predstavlja isuviše visok prag. Zbog toga je Bosna i Hercegovina tražila da Sud primijeni stav Međun- arodnog krivičnog tribunala koji je u predmetu Tadić (IT-94-1-A, Presuda od 15. jula 1999) i u drugim predmetima, osporio valjanost primjene kriterija efektivne kontrole. Ovaj sud smatra da je odgovarajući kriterij koji se može primijeniti kako na karakterizaciju vojnog sukoba u Bosni i Hercegovini kao međunarodnog tako i na stavljanje zločina koje su počinili bosanski Srbi na teret SRJ, prema pravu o odgovornosti države, kriterij “ukupne kontrole” koje je SRJ imala nad bosanskim Srbima. Nije potrebno da se dokaže da je svaka operacija tokom koje su počinjeni međunarodni zločini bila sprovedena po instrukcijama ili pod efektivnom kontrolom Srbije, ali smo radi opreza i to dokazivali naročito za područje Srebrenice.

5 Presude iz 2007, paragraf 388. 69 Da bi dokazali potpunu kontrolu VJ nad VRS, zamolili smo generala Ser Ričarda Danata,6 komandanta britanske armije, da napravi ekspertizu koja je izložena 20. marta 2006. godine. Ser Danat je objasnio Sudu i strankama na koji način je funkcionisala ova trojedna armija. Nije ostavljen prostor za ikakvu sumnju. VJ je imala potpunu kontrolu nad VRS. Komandant VJ u Be- ogradu bio je odgovoran za radnje svakog pojedinog vojnika VRS i oni su mu bili podređeni. Nakon ove ekspertize sve je bilo jasno. Nije se imalo šta više dokazivati. Šta mislite kako je Sud reagovao na nalaz ovog svjedoka eksperta? Potpuno ga je ignorisao.

Dokazivanje ostalih navoda Pružili smo dovoljno dokaza da je tužena propustila da spriječi činjen- je genocida, da kazni ili izruči Međunarodnom krivičnom tribunalu u Hagu počinioce genocida, naročito Ratka Mladića, i time povrijedila svoje obaveze iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Pezentirali smo dovoljno dokaza za sudsku odluku da je SRJ (Srbija i Crna Gora) odgovorna zbog nepoštivanja naloga Suda kojim su određene privremene mjere i da je tužena strana propustila, u odnosu na masakr u Sre- brenici u julu 1995. godine, ispuniti svoje obaveze iz stava 52. A (1) naredbe od 8. aprila 1993. godine, koja je potvrđena u naredbi od 13. septembra 1993. godine, da “preduzme sve moguće mjere kako bi spriječila izvršenje zločina genocida”. Također smo dokazivali da Srbija nije ispunila ni obavezu iz stava 52. A (2) naredbe od 8. aprila 1993. godine, koja je potvrđena naredbom od 13. septembra 1993. godine, a kojom se od nje zahtijevalo da “osigura sve... organizacije i osobe pod njenim... uticajem... ne počine bilo koje djelo genocida”.

Šta je Bosna i Hercegovina dokazala u postupku? Sud je djelimično prihvatio tužbeni zahtjev Bosne i Hercegovine tako da:

6 Generala Ser Ričarda Danata, komandanta britanske armije, susreo sam dva puta vezano za njegovo pojavljivanje pred Sudom kao svjedok ekspert tužilačke strane. Jedanput je došao sa suprugom pa smo u ugodnom razgovoru proveli nekoliko sati. Bio je potpuno drukčiji od moje predodžbe o generalu jedne moćne i ponekad agresivne armije. Zapravo se radi o vrhunskom intelektualcu, jako ugodnoj osobi lijepih manira. Više mi je ličio na univerzitetskog profesora, nego na komandanta armije koja je u tom trenutku držala pod okupacijom pola Iraka. Nisam to mogao s njim povezati. 70 -- Serbia violated the obligation under the Genocide Convention to prevent genocide that occurred in Bosnia and Herzegovina, specifically in and around Srebrenica in July 1995; -- Serbia violated its obligation under the Genocide Convention by failing to arrest persons indicted for genocide and complicity to genocide, including Ratko Mladic, and transfer them for trial by the Internation- al Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY); -- Serbia violated its obligation to comply with provisional measures ordered by the Court on 8 April and 13 September 1993 in this case, inasmuch as it failed to take all measures within its power to prevent genocide in Srebrenica in July 1995; -- That Serbia must take immediate and effective steps in order to satisfy its obligations under the Genocide Convention, as specified in Article II of that Convention, or any other measures specified in Article III of the Convention, and to transfer those indicted for genocde or any other of such crimes for trial at the ICTY, and to fully cooperate with that Tribunal.7

Pošto Konvencija o genocidu obavezuje sve države potpisnice da spri- ječe i kazne genocid, Sud je nastojao obrazložiti šta je to ono posebno što izdvaja Srbiju iz kruga ostalih potpisnica Konvencije i čini je jedinom odgovornom. Sud prvo zapaža da je SRJ tokom kritičnog perioda imala mogućn- ost uticaja na bosanske Srbe koji su smislili i izvršili genocid u Srebrenici, za razliku od drugih država ugovornica Konvencije o genocidu, zahvaljujući jačini političkih, vojnih i finansijskih veza između SRJ s jedne, i Republike Srpske i VRS s druge strane, koje su, iako nešto slabije nego u prethodnom periodu, ipak, ostale veoma bliske (paragraf 434). Drugo, Sud je zaključio da je SRJ u relevantno vrijeme imala vrlo spe- cifičnu obavezu na osnovu dvije naredbe o privremenim mjerama koje je Sud donio 1993. godine. Naročito u naredbi od 8. aprila 1993. godine Sud je naveo da, inter alia, iako u tako ranoj fazi postupka nije u mogućnosti “odlučiti o činjenicama ili odgovornosti” (Izvještaj MSP iz 1993, str. 22, st. 44) od SRJ zahtijeva da osigura “da nijedna vojna, paravojna ili neregularna vojna jedinica kojoj [SRJ] može narediti ili pružiti podršku, niti ikoja organizacija ili osoba koje se mogu naći pod njenom kontrolom, direktivama ili uticajem, ne

7 Judgement, paragraph 471. 71 počine djelo genocida, zavjere za izvršenje genocida, direktnog i javnog pod- sticanja na izvršenje genocida ili saučesništva u genocidu...” (Izvještaj MPS iz 1993, str. 24. stav 52 A. (2)). Upotreba pojma ‘uticaj’ u ovom dijelu upućuje na činjenicu da se naredba ticala, ne samo osoba i subjekata čije se ponašanje moglo pripisati SRJ nego i onih s kojima je tužena strana zadržala bliske veze i na koje je mogla vršiti određeni uticaj (paragraf 435). Treće, Sud podsjeća da iako nije utvrdio kako su informacije koje su bile na raspolaganju beogradskim vlastima sa sigurnošću ukazivale da je genocid neminovan (zbog čega je i utvrđeno da ne postoji saučesništvo u genocidu (stav 424) – nije vjerovatno da te vlasti nisu bile svjesne ozbiljnog rizika od izvršenja genocida nakon što su snage VRS odlučile zauzeti srebreničku enklavu (paragraf 436). Također, Sud je dovoljno sigurno utvrdio da je tužena strana propustila ispuniti svoju dužnost da u cijelosti sarađuje sa MKSJ. Ovaj propust predstavlja kršenje obaveze tužene strane kao ugovornice Dejtonskog sporazuma, kao članice Ujedinjenih nacija i u skladu s tim, predstavlja i kršenje obaveza iz člana VI Konvencije o genocidu (paragraf 449). Iz svega navedenog proizlazi da je tužena strana propustila ispuniti svoje obaveze da spriječi i kazni genocid koje proističu iz Konvencije, zbog čega postoji njena međunarodna odgovornost (paragraf 450). Po pitanju nepoštivanja privremenih mjera Sud zapaža da su njegove “naredbe o privremenim mjerama po članu 41. (Statuta) obavezujuće». Sud- ske naredbe od 8. aprila i 13. septembra 1993. godine o privremenim mjerama stvorile su pravne obaveze koje su obje strane morale poštivati (paragraf 452). Iz obrazloženja ove presude jasno je da je tužena strana propustila, u odnosu na genocid u Srebrenici u julu 1995. godine, ispuniti svoje obaveze iz stava 52. A (1) naredbe od 8. aprila 1993. godine, koja je potvrđena u naredbi od 13. septembra 1993. godine, da “preduzme sve moguće mjere da spriječi izvršenje zločina genocida”. Također, tužena strana nije ispunila ni obavezu iz stava 52. A (2) naredbe od 8. aprila 1993. godine, koja je potvrđena naredbom od 13. septembra 1993. godine, a kojom se od nje zahtijevalo da “osigura da sve... organizacije i osobe pod njenim... uticajem... ne počine bilo koje djelo genocida” (paragraf 456).

72 Koje činjenica je Bosna i Hercegovina nastojala dokazati a nije uspjela?

Bosna i Hercegovina je tražila da Sud presudi:

1. That Serbia and Montenegro, through its organs or entities under its control, has violated its obligations under the Convention on the Pre- vention and Punishment of the Crime of Genocide by intentionally destroying in part the non-Serb national, ethnical or religious group within, but not limited to, the territory of Bosnia and Herzegovina, including in particular the Muslim population, by:

‒ killing members of the group; ‒ causing serious bodily or mental harm to members of the group; ‒ deliberately inflicting on the group conditions of life calculated to bring about its physical destruction in whole or in part; ‒ imposing measures intended to prevent births within the group; ‒ forcibly transferring children of the group to another group; 2. Subsidiarily:

(i) that Serbia and Montenegro has violated its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Geno- cide by complicity in genocide as defined in paragraph 1, above; and/ or

(ii) that Serbia and Montenegro has violated its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Geno- cide by aiding and abetting individuals, groups and entities engaged in acts of genocide, as defined in paragraph 1 above.

Istina je da je Sud utvrdio da je počinjen genocid u i oko Srebrenice (Presuda, paragraf 297). 297. The Court concludes that the acts committed at Srebrenica falling within Article II (a) and (b) of the Convention were committed with the specific intent to destroy in part the group of the Muslims of Bos- nia and Herzegovina as such; and accordingly that these were acts of genocide, committed by members of the VRS in and around Srebrenica from about 13 July 1995. Međutim, Sud smatra da ovaj zločin nismo uspjeli pripisati Srbiji. 73 Sud je presudio da Bosna i Hercegovina nije uspjela dokazati sljedeće tačke tužbenog zahtjeva zbog čega Sud: Finds that Serbia has not committed genocide, through its organs or persons whose actsengage its responsibility under customary international law, in violation of its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide; Finds that Serbia has not conspired to commit genocide, nor incited the commission ofgenocide, in violation of its obligations under the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Geno- cide; Finds that Serbia has not been complicit in genocide, in violation of its obligations under theConvention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide. U tekstu Presude Sud se detaljno bavio pitanjem pripisivosti ovog zlo- čina tuženoj kako bi obrazložio razloge presude. Kao što je već rečeno: 376. The Court has already concluded above that - save in the case of Srebrenica - the Applicant has not established that any of the widespread and serious atrocities, complained of as constituting violations of Article II, paragraphs (a) to (e), of the Genocide Convention, were accompanied by the necessary specific intent (dolus specialis) on the part of the perpetrators. It also finds that the Applicant has not established the existence of that intent on the part of the Respondent, either on the basis of a concerted plan, or on the basis that the events reviewed above reveal a consistent pattern of conduct which could only point to the existence of such intent. Having however concluded (paragraph 297 above), in the specific case of the massacres at Srebrenica in July 1995, that acts of genocide were committed in operations led by members of the VRS, the Court now turns to the question whether those acts are attributable to the Respondent.

Sud se dalje bavio pitanjem odgovornosti za događaje u Srebrenici po članu III, stav (a) Konvencije o genocidu8 kako bi obrazložio razloge presude.

Navodno priznanje

Tvrdili smo da je Vlada Srbije i Crne Gore priznala odgovornost države za genocide u Srebrenici. Tekst deklaracije Savjeta ministara Srbije i 8 Član III: Bit će kažnjena sljedeća djela: a) genocid... 74 Crne Gore od 15. juna 2005. godine glasi: The statement reads as follows: Those who committed the killings in Srebrenica, as well as those who ordered and organized that massacre represented neither Serbia nor Montenegro, but an undemocratic regime of terror and death, against whom the majority of citizens of Serbia and Montenegro put up the strongest resistance. Our condemnation of crimes in Srebrenica does not end with the direct perpetrators. We demand the criminal responsibility of all who committed war crimes, organized them or ordered them, and not only in Srebrenica. Criminals must not be heroes. Any protection of the war criminals, for whatever reason, is also a crime. 9 “Oni koji su izvršili ubistva u Srebrenici, kao i oni koji su naložili i organizovali taj masakr nisu predstavljali ni Srbiju ni Crnu Goru, već jedan nedemokratski režim terora i smrti protiv koga je većina građana Srbije i Crne Gore pružila najsnažniji otpor.” Sud je odbio prihvatiti tekst ove izjave koja je navedena u Deklaraciji, tvrdeći da je ovo zapravo akt političke prirode jer namjera Vlade nije bila da proizvede ovim aktom pravno dejstvo. U svojim ranijim presudama ovaj sud je ovakvim izjavama davao pravno dejstvo. Tako možemo zaključiti da je Sud u ovoj svojoj ocjeni bio nedosljedan i nepredvidiv. 378… it appears to the Court that the declaration of 15 June 2005 was of a political nature; it was clearly not intended as an admission, which would have had a legal effect in complete contradiction to the submissions made by the Respondent before this Court, both at the time of the declaration and subsequently…

Test odgovornosti

Presuda se bavi i pitanjem testa odgovornosti, odnosno da li može postojati međunarodna odgovornost tužene po bilo kojem osnovu u vezi sa genocidom počinjenim na području Srebrenice tokom perioda u kojem se genocid dešavao (paragraf 379). Odgovornost postoji ukoliko masakri koji su počinjeni u Srebrenici u kritičnom periodu, a koji predstavljaju zločin genocida u smislu čl. II i III stav (a) Konvencije, mogu biti stavljeni na teret tuženoj strani, u

9 Judgement, paragraph 377. 75 cijelosti ili djelimično (paragraf 384). Da bi donio odluku po tom pitanju Sud je morao utvrditi jesu li te zločine počinile osobe ili organi čije se ponašanje može, naročito u slučaju događaja u Srebrenici, staviti na teret tuženoj strani. Ostala pitanja kojima se Sud bavio za nas su ovdje manje važna.

Pitanje stavljanja genocida u Srebrenici na teret tuženoj na osnovu ponašanja njenih organa

Sljedeće čime se Presuda bavi je pitanje stavljanja na teret genocida u Srebrenici tuženoj na osnovu ponašanja njenih organa. Ponašanje bilo kojeg državnog organa smatrat će se aktom države prema međunarodnom pravu, bilo da organ vrši zakonodavnu, izvršnu, sudsku ili kakvu god drugu funkciju, bez obzira koju poziciju ima u državnoj organizaciji i bez obzira da li ima karakter organa centralne vlade ili vlade teritorijalne jedinice države.10 Sud je nakon toga utvrđivao da li su zločine genocida počinile “osobe ili subjekti” koji su imali status državnih organa SRJ po njenom tadašnjem unutrašnjem zakonodavstvu (paragraf 385–395). Učešće oružanih formacija SRJ u Bosni i Hercegovini se potvrđuje na sljedeći način: 386... It is true that there is much evidence of direct or indirect par- ticipationby the official army of the FRY, along with the Bosnian Serb armed forces, in military operationsin Bosnia and Herzegovina in the years prior to the events at Srebrenica. That participation wasrepeat- edly condemned by the political organs of the United Nations, which demanded that the FRYput an end to it (…). It has however not been shown that there was any such participation in relation to the massacres committed at Srebrenica (see also paragraphs 278 to 297 above). Further, neither the Republika Srpska, nor the VRS were de jure organs of the FRY, since none of them had the status of organ of that State under its internal law. Po pitanju 1.800 oficira 30. kadrovskog centra u Beogradu Sud zaključuje da nismo dokazali da su ove osobe bili oficiri SRJ prema njenom unutrašnjem zakonodavstvu. 388. The Court notes first that no evidence has been presented that either General Mladić or any of the other officers whose affairs were

10 Član 4. Pravila o odgovornosti država za međunarodna protivpravna djela. (Responsibility of States for internationally wrongful acts, United Nations A/RES/56/83, 28. januara 2002) 76 handled by the 30th Personnel Centre were, according to the internal law of the Respondent, officers of the army of the Respondent a de jure organ of the Respondent. Nor has it been conclusively established that General Mladić was one of those officers; and even on the⎯ basis that he might have been, the Court does not consider that he would, for that reason alone, have to be treated as an organ of the FRY for the purposes of the application of the rules of State responsibility. There is no doubt that the FRY was providing substantial support, inter alia, financial support, to the Republika Srpska (cf. paragraph 241 above), and that one of the forms that support took was payment of salaries and other benefits to some officers of the VRS, but this did not auto- matically make them organs of the FRY. Those officers were appointed to their commands by the President of the Republika Srpska, and were subordinated to the political leadership of the Republika Srpska. In the absence of evidence to the contrary, those officers must be taken to have received their orders from the Republika Srpska or the VRS, not from the FRY. The expression “State organ”, as used in customary international law and in Article 4 of the ILC Articles, applies to one or other of the individual or collective entities which make up the organization of the State and act on its behalf (cf. ILC Commentary to Art. 4, para. (1)). The functions of the VRS officers, including General Mladić, were however to act onbehalf of the Bosnian Serb authorities, in particular the Republika Srpska, not on behalf of the FRY; they exercised elements of the public authority of the Republika Srpska. The particular situation of General Mladić, or of any other VRS officer present at Srebrenica who may have been being “administered” from Belgrade, is not therefore such as to lead the Court to modify the con- clusion reached in the previous paragraph. Po pitanju ‘’Škorpiona’’ koji su bili pripadnici regularnih policijskih snaga Srbije Sud zaključuje: 389… Judging on the basis of these materials, the Court is unable to find that the “Scorpions” were, in mid – 1995, de jure organs of the Respondent. Furthermore, the Court notes that in any event the act of an organ placed by a State at the disposal of another public authority shall not be considered an act of that State if the organ was acting on behalf of the public authority at whose disposal it had been placed.

77 Pitanje stavljanja genocida u Srebrenici na teret tuženoj na osnovu ponašanja osobe ili grupe osoba ili drugih subjekata pod striktnom kontrolom tužene

Sud se okrenuo pitanju da li je, u principu, moguće državi staviti na teret odgovornost za ponašanje osoba ili grupa osoba koje, iako nemaju pravni status državnih organa, ustvari postupaju pod striktnom kontrolom države tako da moraju biti tretirane kao njeni organi na način koji bi vodio odgovornosti države za kršenje međunarodnog prava (paragraf 391). Zaključio je da je to moguće pod uslovom da te osobe, grupe osoba ili drugi subjekti djeluju u “potpunoj zavisnosti” od države kojoj služe samo kao instrument (paragraf 392). Primjenjujući ovaj test Sud je zaključio da u relevantno vrijeme, u julu 1995, ni Republika Srpska ni VRS nisu se mogle smatrati samo instrumentima putem kojih je SRJ djelovala i koji nisu imali autonomiju. Zaključak Suda glasi: 395… The Court therefore finds that the acts of genocide at Srebrenica cannot be attributed to the Respondent as having been committed by its organs or by persons or entities wholly dependent upon it, and thus do not on this basis entail the Respondent’s international responsibility.

Pitanje stavljanja genocida u Srebrenici na teret tuženoj na osnovu upravljanja ili kontrole Član 8. Pravila o odgovornosti država za međunarodna protivpravna djela propisuje: The conduct of a person or group of persons shall be considered an act of a State under international law if the person or group of persons is in fact acting on the instructions of, or under the direction or control of, that State in carrying out the conduct.

Ukoliko bi se dokazalo da su počinioci genocida u Srebrenici postupali po naredbama ili pod kontrolom SRJ mogla bi se po ovom kriteriju uspostaviti njena odgovornost za genocide u Srebrenici. U odgovoru na pitanje iz naslova Sud je nastojao utvrditi da li su, u specifičnim okolnostima u vezi sa događajima u Srebrenici, izvršioci genocida postupali po instrukcijama tužene, po njenim naredbama ili pod njenom

78 kontrolom (paragraf 397). To bi pod određenim okolnostima značilo da je SRJ bila međunarodno odgovorna za ponašanje onih svojih organa koji su davali upute ili koji su vršili kontrolu koja je rezultirala zločinima protivno njenim međunarodnim obavezama (paragraf 397). Da bi se dokazala odgovornost SRJ po ovom osnovu, mišljenje Suda je da mora biti dokazano da su izvršioci genocida postupali u skladu sa instrukcijama te države ili pod njenom “efektivnom kontrolom”. Međutim, mora biti dokazano i da je ova “efektivna kontrola” zaista vršena ili da je država dala instrukcije u vezi sa svakom pojedinačnom operacijom u kojoj su se dogodila navodna kršenja, a ne općenito u vezi sa svim akcijama koje su preduzele osobe ili grupe osoba koje su počinile ta kršenja (paragraf 400). Sud je odbacio test ukupne ili opće kontrole koji je primjenjivan pred Međunarodnim krivičnim tribunalom u predmetu Tadić. Po mišljenju Suda “406... test ukupne kontrole nije prikladan jer se proteže predaleko, skoro do prelomne tačke – veze koja mora postojati između postupanja organa države i njene međunarodne odgovornosti”. U daljoj elaboraciji ovog pitanja Sud se poziva na izvještaje međunar- odnih organizacija, pojedinaca i obavještajnih službi. Da bi dao konačan sud da Bosna i Hercegovina nije dokazala: 1. da su genocid počinili državni organi SRJ; 2. da su vlasti u Beogradu davale naredbe ili instrukcije da se genocid počini; 3. da po pitanju “Škorpiona” nije dokazano da su se zločini desili po instrukcijama ili pod kontrolom SRJ. 413. In the light of the information available to it, the Court finds, as indicated above, that it has not been established that the massacres at Srebrenica were committed by persons or entities ranking as organs of the Respondent (see paragraph 395 above). It finds also that it has not been established that those massacres were committed on the instructions, or under the direction of organs of the Respondent State, nor that the Respondent exercised effective control over the operations in the course of which those massacres, which, as indicated in paragraph 297 above, constituted the crime of genocide, were perpetrated. The Applicant has not proved that instructions were issued by the feder- al authorities inBelgrade, or by any other organ of the FRY, to commit the massacres, still less that any suchinstructions were given with the specific intent (dolus specialis) characterizing the crime ofgenocide, which would have had to be present in order for the Respondent to be held responsible on this basis. All indications are to the contrary: that 79 the decision to kill the adult male population of the Muslim community in Srebrenica was taken by some members of the VRS Main Staff, but without instructions from or effective control by the FRY. As for the killings committed by the “Scorpions” paramilitary militias, notably at Trnovo (paragraph 289 above), even if it were accepted that they were an element of the genocidecommitted in the Srebrenica area, which is not clearly established by the decisions thus farrendered by the ICTY (see, in particular, the Trial Chamber’s decision of 12 April 2006 in the Stanišić and Simatović case, IT-03-69), it has not been proved that they took place either on the instructions or under the control of organs of the FRY. Po pitanju saučesništva Sud zaključuje da: 418. Delikatnije je pitanje može li se prihvatiti da se djela koja se mogu okarakterisati kao ‘saučesništvo u genocidu’ u smislu čl. III stav (e) mogu staviti na teret tuženoj strani ili osobama koje su postupale po njenim uputama ili pod njenom ‘efektivnom kontrolom’. Saučesništvo u smislu Konvencije o genocidu “uključuje i pružan- je sredstava radi omogućavanja ili olakšavanja izvršenja zločina…” kao i “pružanje pomoći ili podrške” (paragraf 419). Da bi se utvrdilo da je tužena odgovorna za saučesništvo u genocidu u smislu člana III Konvencije, mora se ispitati jesu li organi tužene ili osobe, koje su postupale po njenim uputama ili naredbama, ili pod njenom efektivnom kontrolom, pružale pomoć ili podršku u izvršenju genocida u Srebrenici (paragraf 420). Da bi se ustanovila odgovornost za genocid uslov je da su taj organ ili osoba znali, odnosno bili svjesni specifične namjere (dolus specialis) glavnog izvršioca VRS (paragraf 421). Konačan zaključak Suda je da u raspravi među stranama nije utvrđeno izvan svake sumnje jesu li vlasti SRJ opskrbljivale i nastavile opskrbljivati vođe VRS koje su odlučile i izvršile zločine genocida korišćenjem njihove pomoći i sredstava u vrijeme kada su te vlasti bile sasvim svjesne da će se genocid desiti ili da se dešava kao i da nije ubjedljivo dokazano kako su o odluci da se fizički iskorijeni muška populacija muslimanske zajednice iz Srebrenice, u vrijeme kad je donesena, bile obaviještene vlasti u Beogradu. 422. The Court is not convinced by the evidence furnished by the Ap- plicant that the above conditions were met. Undoubtedly, the quite substantial aid of a political, military and financial nature provided by 80 the FRY to the Republika Srpska and the VRS, beginning long before the tragic events of Srebrenica, continued during those events. There is thus little doubt that the atrocities in Srebrenica were committed, at least in part, with the resources which the perpetrators of those acts possessed as a result of the general policy of aid and assistance pur- sued towards them by the FRY. However, the sole task of the Court is to establish the legal responsibility of the Respondent, a responsibility which is subject to very specific conditions. One of those conditions is not fulfilled, because it is not established beyond any doubt in the argument between the Parties whether the authorities of the FRY supplied - and continued to supply - the VRS leaders who decided upon and carried out those acts of genocide with their aid and assistance, at a time when those authorities were clearly aware that genocide was about to take place or was under way; in other words that not only were massacres about to be carried out or already under way, but that their perpetrators had the specific intent characterizing genocide, namely, the intent to destroy, in whole or in part, a human group, as such. 423. A point which is clearly decisive in this connection is that it was not conclusively shown that the decision to eliminate physically the adult male population of the Muslim community from Srebrenica was brought to the attention of the Belgrade authorities when it was taken; the Court has found (paragraph 295 above) that that decision was taken shortly before it was actually carried out, a process which took a very short time (essentially between 13 and 16 July 1995), despite the exceptionally high number of victims. It has therefore not been conclusively established that, at the crucial time, the FRY supplied aid to the perpetrators of the genocide in full awareness that the aid supplied would be used to commit genocide. Za ovakav zaključak su bili ključni paragrafi 408–412 Presude. Nismo se mogli pozvati na neke druge dokaze koji bi možda bacili drukčije svjetlo na cijeli događaj, ali da je ovaj zaključak Suda na jako klimavim temeljima vidjet ćemo u sljedećem pasusu. 14. jula 1995. godine, znači u trenutku kad je genocidna namjera već stvorena, susreli su se Slobodan Milošević i general Mladić, kako je zabilježeno u Izveštaju Generalnog sekretara UN: 408. The Respondent has emphasized that in the final judgments of the Chambers of the ICTY relating to genocide in Srebrenica, none of its leaders have been found to have been implicated. The Applicant does not challenge that reading, but makes the point that that issue

81 has not been before the ICTY for decision. The Court observes that the ICTY has indeed not up to the present been directly concerned in final judgments with the question whether those leaders might bear responsibility in that respect. The Court notes the fact that the report of the United Nations Secretary-General does not establish any direct involvement by President Milošević with the massacre. The Court has already recorded the contacts between Milošević and the United Nations on 10 and 11 July (paragraph 285). On 14 July, as recorded in the Secretary-General’s Report, the European Union negotiator, Mr. Bildt, travelled to Belgrade to meet with President Milošević. The meeting took place at Dobanovci, the hunting lodge outside Belgrade, where Mr. Bildt had met President and General Mladić one week earlier. According to Mr. Bildt’s public account of that second meeting, he pressed the President to arrange immediate access for UNHCR to assist the people of Srebrenica, and for ICRC to start to register those who were being treated by the BSA as prisoners of war. He also insist- ed that the Netherlands soldiers be allowed to leave at will. Mr. Bildt added that the international community would not tolerate an attack on Goražde, and that a ‘green light’ would have to be secured for free and unimpeded access to the enclaves. He also demanded that the road between Kiseljak and Sarajevo (‘Route Swan’) be opened to all non-military transport. President Milošević apparently acceded to the various demands, but also claimed that he did not have control over the matter. Milošević had also apparently explained, earlier in the meeting, that the whole incident had been provoked by escalating Muslim attacks from the enclave, in violation of the 1993 demilitariza- tion agreement. A few hours into the meeting, General Mladić arrived at Dobanovci. Mr. Bildt noted that General Mladić readily agreed to most of the demands on Srebrenica, but remained opposed to some of the arrangements pertaining to the other enclaves, Sarajevo in particular. Eventually, with President Milošević’s intervention, it appeared that an agreement in principle had been reached. It was decided that another meeting would be held the next day in order to confirm the arrangements. Mr. Bildt had already arranged with Mr. Stoltenberg and Mr. Akashi [the Special Representative of the Secretary-General] that they would join him in Belgrade. He also requested that the UN- PROFOR Commander also come to Belgrade in order to finalize some of the military details with Mladić (A/54/549, paragraphs 372–373). 411. The Court observes, in respect of the Respondent’s submissions, 82 that the authors of the Report do conclude that Belgrade was aware of the intended attack on Srebrenica. They record that the Dutch Military Intelligence Service and another Western intelligence service concluded that the July 1995 operations were co-ordinated with Belgrade (Part III, Chap. 7, Sect. 7). More significantly for present purposes, however, the authors state that “there is no evidence to suggest participation in the preparations for executions on the part of Yugoslav military personnel or the security agency (RDB). In fact there is some evidence to support the opposite view... (Part IV, Chap. 2, Sect. 20). That supports the passage from point 10 of the Epilogue quoted by the Respondent, which was preceded by the following sentence: “Everything points to a central decision by the General Staff of the VRS.” Vjerujete li Vi da general Mladić nije izvijestio Predsjednika države koja ga je plaćala o svojim planovima, nakanama i dešavanjima u Srebrenici? Povjerovati dvojici haških pritvorenika koji su do tada više puta obmanuli svoje sagovornike i za koje je dokazano da nisu ljubitelji istine, a ne zdravom razumu, vrlo je delikatan izbor. Sud je zaključio da je akcija napada na Srebrenicu u kojoj je počinjen genocid koordinirana iz Beograda, ali da Srbija nije odgovorna za njegovo činjenje. Za ispunjenje ovog kriterija je nebitno da li su u izvršenju genocida učestvovali državni organi Srbije. To je Sud raspravio baveći se kriterijem odgovornosti po osnovu ponašanja njenih organa (paragraf 411). Akcijom je upravljano iz Beograda i Srbija je odgovorna po ovom kriteriju upravljanja ili kontrole, ali je Sud odbio da to zaključi.

Zaključak Međunarodni sud pravde prvi put u svojoj historiji utvrdio je odgovornost jedne države (Srbije) zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjav- anju zločina genocida. Stoga ova presuda ima historijsku važnost i to, ne samo za strane u sporu i za ovaj predmet nego i za razvoj međunarodnog humanitarnog prava u cjelini. Predmet ovog spora nije bilo utvrđivanje karaktera oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini niti je utvrđivanje karaktera oružanog sukoba uslov za utvrđivanje postojanja zločina genocida. Zločin genocida može se počiniti u bilo kojem oružanom sukobu ali i u vrijeme mira. Stoga ovo pitanje nije bilo predmet posebne pažnje Suda. 83 1. Sud je, uprkos tome, baveći se pitanjem odgovornosti Savezne Repu- blike Jugoslavije za genocid počinjen u Bosni i Hercegovini utvrdio da je vojska Savezne Republike Jugoslavije učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini. Sud konstatuje da postoji mnoštvo dokaza koji potvrđuju direktno ili indirektno učešće zvanične vojske Savezne Republike Ju- goslavije zajedno sa vojnim snagama bosanskih Srba, u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini. Međunarodni sud pravde utvrdio je učešće Savezne Republike Ju- goslavije u ratu u Bosni i Hercegovini, što razrješava pitanje prirode oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini. Ova presuda zajedno sa pravosnažnim presudama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) neosporno potvrđuje da se u Bosni i Hercegovini desio međunarodni oružani sukob. Međunarodni oružani sukob vođen na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine između oružanih snaga Savezne Republike Jugoslavije ili oružanih snaga pod njenom kontrolom i Armije Republike Bosne i Hercegovine nije ništa drugo već agresija Savezne Republike Jugosla- vije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Pored direktnog učešća vojske Savezne Republike Jugoslavije u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini, Sud je ustanovio da je SRJ (Srbija i Crna Gora) pružala značajnu vojnu i finansijsku pomoć Re- publici Srpskoj bez čije pomoći ova ne bi mogla izvršavati najvažnije vojne i paravojne aktivnosti. Dio te pomoći svakako je upotrijebljen u činjenju zločina genocida u i oko Srebrenice. Također, Sud je ustanovio da je SRJ tokom kritičnog perioda imala mogućnost uticaja na bosanske Srbe koji su osmislili i sproveli genocid u Srebrenici. Za razliku od drugih država ugovornica Konvencije o genocidu, zahvaljujući jačini političkih, vojnih i finansijskih veza između SRJ s jedne, i Republike Srpske i VRS s druge strane, koje su, iako nešto slabije nego u prethodnom periodu, ipak, i u vrijeme počinjenja genocida u Srebrenici ostale veoma bliske. 2. Sud je utvrdio da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid, i da su počinioci genocida postupali u ime Republike Srpske i izvršavali su dijelove javnih ovlasti Republike Srpske. 3. Sud je utvrdio da je genocid počinjen nad bosanskim muslimanima. 4. Sud je prihvatio kao dokazane činjenice da su u Bosni i Hercegovini u periodu trajanja agresije od 1992 do 1995. godine nad građanima Bo- sne i Hercegovine, a naročito nad bosanskim muslimanima, počinjeni 84 zločini u formi ubijanja pripadnika zaštićene grupe, koji su ravni genocidu u fizičkom smislu riječi, tako da oni više ne mogu biti predmet osporavanja. Sud je analizirao događaje u Sarajevu, dolini rijeke Drine kao i u logorima širom Bosne i Hercegovine. Analizirajući brojne iznesene dokaze Sud je utvrdio da su u periodu od 1992. do 1995. godine izvršena masovna ubistva u određenim oblastima i logorima na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Meta su uglavnom bili bosanski muslimani kao pripadnici zaštićene grupe. Stoga je Sud zaključio da su se na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i u periodu od 1992. do 1995. godine dešavala masovna ubistva i da je materijalni element (actus reus) zločina genocida, kako je definisan u članu II (a) Konvencije, ispunjen. Ovakvo stanovište uglavnom je utemeljeno na razultatima krivičnih postupaka okončanim pred ICTY- em koje smo prezentirali. 5. Sud je dalje utvrdio da su na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine bosanski muslimani, kao zaštićena grupa u periodu od 1992 do 1995. godine, bili žrtve masovnih maltretiranja, prebijanja, silovanja i mučenja koja uzrokuju teške fizike ili psihičke povrede iz člana II (b) koje su ravne genocidu. Prema tome, i u ovom slučaju je ispunjen fizički element (actus reus) genocida ali nije dokazano da je to činjeno sa genocidnom namjerom. 6. U ovom postupku utvrđeno je da su nad bosanskim muslimanima vršene deportacije i protjerivanja i da je razarana njihova historijska, vjerska i kulturna baština. Također, utvrđeno je postojanje logora ši- rom Bosne i Hercegovine u kojima su ljudi ubijani, povređivani, te bili izvrgnuti užasnim uslovima života. 7. U radnjama genocida učestvovali su vojska i policija Republike Srpske. 8. Zločin genocida počinjen je u i oko Srebrenice, koja je bila Rezoluci- jom Savjeta sigurnosti broj 819 od 16. aprila 1993. godine, ustano- vljena kao zaštićena zona Ujedinjenih nacija, gdje je ubijeno više od 7.000 vojno sposobnih muškaraca. Ovaj broj nisu činili samo bosanski muslimani, stanovnici Srebrenice, nego i mnoge muslimanske izbjeglice iz okolnih regija. 9. Srbija nije ispunila obaveze iz privremenih mjera koje je Sud naredio 8. aprila i 13. septembra 1993. godine u ovom predmetu, tako što je propustila preduzeti sve mjere koje je imala na raspolaganju da spri- ječi genocid u Srebrenici u julu 1995. godine.

Meldijana Arnaut-Haseljić

PRISILNI NESTANCI BOŠNJAKA U SREBRENICI – SIGURNOJ ZONI UJEDINJENIH NACIJA

Sažetak Agresija izvršena na Republiku Bosnu i Hercegovinu za posljedicu je imala izvršenje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, kao i počinjenje najtežeg oblika zločina – genocida. Nad Bošnjacima su u sigurnoj zoni UN-a Srebrenica počinjeni zločini koji su po masovnosti, obimu i broju žrtava nezapamćenih razmjera u novijoj historiji. Stanovništvo Srebrenice bilo je izloženo izgladnjivanju, ranjavanju, sakaćenju, a potom deportaciji, prisilnom protjerivanju, prisilnom nestajanju, zarobljavanju, silovanju, te pojedinačnom i masovnom ubijanju. Poslije masovnih zarobljavanja izvršenih u sklopu operacije Krivaja ‘95 uslijedila su masovna ubistva nakon kojih su tijela ubijenih zatrpavana u masovnim grobnicama skrivenih lokaliteta. Porodice godinama tragaju za prisilno nestalim osobama, istrajavajući u nastojanjima da pronađu lokalitete primarnih ili sekundarnih grobnica koje su krile posmrtne ostatke članova njihovih porodica. Postojanje masovnih grobnica potvrda je nastojanja da se prikriju i unište tragovi i razmjere izvršenih zločina, a njihovo otkrivanje omogućuje prisilno nestalim osobama da dobiju svojoj identitet i dostojan ukop.

Ključne riječi: žrtve, prisilno nestale osobe, zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava, masovna ubistva, masovne grobnice, Srebrenica.

Uvod Prava svakog pojedinca u Bosni i Hercegovini propisana su Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zakonima, što je jasno definirano preambulom Ustava kojom se naglašava odlučnost u osiguranju punog poštivanja međunarodnog humanitarnog prava – međunarodnih konvencija, ugovora (o građanskim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima) kao i deklaracija, te drugih instrumenata o ljudskim pravima. Promišljajući pitanje zaštite ljudskih prava u Bosni i Hercegovini zaključuje se da su ona neminovno, velikim svojim dijelom, povezana sa izvršenjem oružane agresije i proizašlim posljedicama. 87 Pitanje koje direktno urušava segment zaštite ljudskih prava jeste pitanje prisilnih nestanaka1 u Bosni i Hercegovini jer brojne porodice nisu još uvijek ostvarile svoje osnovno humanitarno pravo da saznaju istinu o sudbini svojih najmilijih. Odredbe međunarodnog prava garantiraju porodicama nestalih osoba pravo da saznaju istinu o sudbini svojih članova.2 Pored prava na istinu, žrtve imaju pravo i na socijalno zbrinjavanje (specifične materijalne, finansijske i psihološke usluge) kao i na definiranje pravnog statusa (zakonsko definiranje položaja žrtve) i pravnih usluga porodicama žrtava. Iz svega navedenog proizlazi potreba uređenja zakonskog okvira na razini države.3 Prevencija novih sukoba i oporavak postkonfliktnog društva nezamisliv je bez suočavanja s nasljeđem teških i sistematskih kršenja ljudskih prava i izazovom preuzimanja potpune odgovornosti za počinjene radnje. To je proces koji pretpostavlja poduzimanje potrebnih mjera kako bi se saznale činjenice o počinjenim zločinima, počinitelji procesuirali i kaznili, osiguralo zadovoljenje žrtava za učinjene materijalne ili nematerijalne štete, te osigurale reforme kojima će se spriječiti ponavljanje prošlosti.

Potraga za prisilno nestalim osobama Porodice prisilno nestalih osoba nadu u dobivanje informacija o sudbini svojih bližnjih polagali su u službene organe osnovane s ciljem traženja prisilno nestalih osoba. Evidentiranje prisilno nestalih osoba i prikupljanje podataka o okolnostima nestanka, te mogućim lokacijama posmrtnih ostataka bili su zadaci Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika koju je osnovala Republika Bosna i Hercegovina, Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika Republike Srpske i Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika Hrvatske zajednice Herceg-Bosna.

1 Po članu 2. Međunarodne konvencije za zaštitu svih osoba od prisilnog nestanka, prisilni nestanak znači hapšenje, pritvor, otmicu ili bilo koji drugi oblik lišenja slobode od strane predstavnika države ili od strane bilo kojih osoba ili grupa osoba koje rade po ovlašćenju države, uz podršku države ili uz njenu prešutnu saglasnost, odbijajući pri tome da priznaju da je osoba lišena slobode ili tajeći sudbinu ili mjesto boravka nestale osobe, čime se ta osoba stavlja izvan pravne zaštite. 2 Član 32. Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba glasi: Opće načelo – U primjeni ovog odjeljka, djelatnost visokih strana ugovornica, strana u sukobu i međunarodnih humanitarnih organizacija navedenih u Konvenciji i ovom protokolu zasniva se u prvom redu na pravu porodica da saznaju sudbinu svojih članova. 3 U Bosni i Hercegovini 2004. godine usvojen je Zakon o nestalim osobama Bosne i Hercegovine, kojim se regulira status prisilno nestalih osoba, odgovornosti relevantnih organa vlasti, te specifična prava porodica nestalih osoba. 88 Pored ovih komisija, paralelno s njima, djelovao je i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY/MKSJ) čije su istrage sprovođene u Bosni i Hercegovini dobrim dijelom obuhvatale i potragu za prisilno nestalima. Uz entitetske komisije i Međunarodni tribunal, na prostoru Bosne i Hercegovine djelovala su još brojna domaća i međunarodna tijela koja su u okviru svojih mandata imala zadatak baviti se pitanjima vezanim za prisilno nestale osobe, kao što je to slučaj s Međunarodnim komitetom Crvenog križa (ICRC/MKCK) ili Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP/MKNO). Ured visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (OHR) 1997. pokrenuo je inicijativu pod nazivom Zajednički proces ekshumacija kojom je svim stranama omogućeno vršenje ekshumacija i pronalazak prisilno nestalih osoba na teritoriji oba entiteta u Bosni i Hercegovini i Brčko distriktu.4 Uslijedilo je osnivanje Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INOBiH) koji funkcionira na nivou cijele države.

Pravna regulativa Prisilni nestanci predstavljaju zločin protiv čovječnosti, te njihovo izvršenje povlači za sobom posljedice predviđene međunarodnim pravom. Međunarodna konvencija za zaštitu svih osoba od prisilnog nestanka zasniva se na Povelji Ujedinjenih nacija, Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima i drugim relevantnim međunarodnim instrumentima iz oblasti ljudskih prava, humanitarnog prava i međunarodnog krivičnog prava. Pozivajući se na Deklaraciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka, koju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila u Rezoluciji 47/133 (18. decembra 1992), Konvencija predstavlja temelj međunarodnog prava koji garantira pravo svakoj osobi da ne bude podvrgnuta prisilnom nestanku, pravo svake žrtve da sazna istinu o okolnostima prisilnog nestanka i sudbinu nestale osobe i pravo na slobodu da traži, prima i daje informacije u tom cilju. Prema Deklaraciji Ujedinjenih nacija o zaštiti svih osoba od prisilnih nestanaka5 (UN Declaration on the Protection of All Persons from Enforced Disappearance) pod prisilnim nestankom podrazumijevaju: «… osobe uhapšene, pritvorene ili zadržane protivno njihovoj volji, ili su na drugi način lišene slobode od strane predstavnika 4 U realizaciji postavljenih ciljeva najveći izazov predstavlja nedostatak informacija o skrivenim lokacijama na kojima su pokopani posmrtni ostaci prisilno nestalih osoba, pri čemu dosadašnji pristup nadležnih institucija u rješavanju ovog problema karakterizira odsustvo političke volje i višegodišnja inertnost. 5 Opća skupština UN-a je svojom Rezolucijom 47/133 od 18. decembra 1992. usvojila Deklaraciju o zaštiti svih osoba od prisilnih nestanaka.(http://www.un.org/documents/ga/ res/47/a47r133.htm)9 . 89 raznih vrsta ili nivoa vlasti, ili od strane organiziranih grupa ili pojedinaca koji rade u ime ili uz podršku (direktnu ili indirektnu), saglasnost ili odobrenje vlade, što je praćeno odbijanjem otkrivanja sudbina ili lokacija osoba, ili odbijanjem priznanja čina lišavanja slobode, čime se te osobe stavljaju izvan zakonske zaštite.» Konvencija svojim članom 1. garantira da niko ne smije biti podvrgnut prisilnom nestanku. Njenim članom 2. definira se prisilni nestanak kao hapšenje, pritvor, otmica ili bilo koji drugi oblik lišenja slobode od strane predstavnika države, ili od strane bilo kojih osoba ili grupa osoba koje rade po ovlašćenju države, uz podršku države ili uz njenu prešutnu saglasnost, odbijajući pri tome da priznaju da je osoba lišena slobode, ili tajeći sudbinu ili mjesto boravka nestale osobe, čime se ta osoba stavlja izvan pravne zaštite. Pravo na istinu prvenstveno predstavlja prava porodica prisilno nestalih osoba da dobiju informacije o sudbini njihovih članova porodice, što je zagarantirano članovima 32. i 33. Dodatnog protokola I uz Ženevske konvencije6, kao i Međunarodnom konvencijom o zaštiti svih osoba

6 Ženevske konvencije i njene protokole Bosna i Hercegovina je potpisala 31. decembra 1992. „Član 33. Nestale osobe 1. Čim to okolnosti dozvole, a najkasnije po prestanku aktivnih neprijateljstava, svaka strana u sukobu treba da pronalazi osobe čiji je nestanak objavila protivnička strana. Spomenuta protivnička strana treba da dostavi sve korisne podatke o ovim osobama da bi olakšala njihovo pronalaženje. 2. Da bi olakšala prikupljanje podataka predviđenih u prethodnom stavu za osobe koje ne bi uživale povoljniji tretman po Konvencijama i ovom protokolu, svaka strana u sukobu treba: (a) da prikupi podatke predviđene u članu 138. IV konvencije o onim osobama koje su bila pritvorene, uhapšene ili na drugi način lišene slobode više od dvije nedjelje usljed neprijateljstava ili okupacije, kao i o onima koje su umrle za vrijeme zatvora; (b) da svakom mogućom mjerom olakša i, ako je potrebno, sama preduzme traženje i evidentira podatke o onim osobama koje su umrle pod drugim okolnostima usljed neprijateljstava ili okupacije. 3. Podaci o osobama čiji je nestanak objavljen primjenom stava 1. i zahtjevi koji se odnose na ove podatke, dostavljaju se, bilo direktno bilo posredstvom sile zaštitnice, Centralnoj agenciji za traženje Međunarodnog komiteta Crvenog križa ili nacionalnih društava Crvenog križa (Crvenog polumjeseca i Crvenog lava i sunca). U slučajevima kada se ovi podaci ne dostavljaju preko Međunarodne agencije za traženje, svaka strana u sukobu uredit će da ih dostavi i Centralnoj agenciji za traženje. 4. Strane u sukobu će nastojati da se sporazumiju o odredbama o pravima i dužnostima ekipa za pronalaženje, identifikaciju i uklanjanje mrtvih sa bojišta; ovim odredbama se može predvidjeti da, u slučaju potrebe, osoblje protivničke strane može pratiti ekipe kad ove svoje zadatke obavljaju u zonama koje su pod kontrolom te protivničke strane. Osoblje ovih ekipa uživat će zaštitu i poštovanje kada se bavi isključivo ovim poslovima.” (Dopunski protokol I uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba) 90 od prisilnog nestanka7, članom 3. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima8, te članom 23. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima9. Svi ovi dokumenti afirmiraju pravo na istinu kako bi se saznalo šta se dogodilo (kršenja prava), zašto se dogodilo (uzroci), te da se identificiraju žrtve i počinioci. Utvrđivanjem istine sprečava se revizija prošlosti i negiranje zločina, odnosno pokušaj njihovog prikrivanja.

Prisilni nestanci u Bosni i Hercegovini Prisilni nestanci u Bosni i Hercegovini direktan su rezultat vojnih aktivnosti u periodu od 1992. do 1995, čijim su izvođenjem izvršeni različiti oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Zločini koji su najčešće izvršavani povezani su s nasilnim odvođenjem, zatvaranjem, zatočenjem i likvidiranjem civila, te skrivanjem njihovih posmrtnih ostataka. Pored fizičkog uništenja ovi zločini prouzrokovali su i snažan psihološki efekat kako na same žrtve rata (one koji su nasilno odvedeni, a potom prisilno nestali) tako i na bližnje koji su dugo tragali za njihovim ostacima, a mnogi tragaju i danas. Neke od prisilno nestalih osoba pronađene su u masovnim ili pojedinačnim grobnicama, a za nekima se još uvijek traga jer lokacije grobnica u koje su zatrpani nisu otkrivene. Spada to u politiku prikrivanja zločina koja predstavlja nastavak izvršenja zločina počinjenih u oružanim dejstvima jer je i prikrivanje zločina zločin. Prisilnim nestancima može se pripisati osobina teških zločina zbog kontinuiteta koji ih karakterizira.10 Kontinuitet vršenja zločina postoji i traje do danas. U slučaju Bosne i Hercegovine prisilni nestanci najčešće su povezani sa zatočenicima (vansudska zatočenja) čija sudbina postaje nepoznata nakon njihovog protjerivanja ili boravka u logorima i drugim mjestima zatočenja. U zakonodavstvu Bosne i Hercegovine prisilni nestanci ne predstavljaju zasebno krivično djelo, nego su uključeni kao zločin protiv čovječnosti u Krivični zakon11, pri čemu se

7 Bosna i Hercegovina prihvatila je Konvenciju 6. februara 2007. 8 “Član 3. Svako ima pravo na život, slobodu i sigurnost ličnosti.” 9 “Član 23. l. Porodica je prirodna i osnovna ćelija društva i ima pravo da je društvo i država štiti...” 10 «1. Radnje koje predstavljaju prinudne nestanke smatraju se trajnim zločinom sve dok počinitelji kriju sudbinu i lokaciju osoba koje su nestale i dok te činjenice ostaju nerazjašnjene. 2. Kada pravni lijekovi predviđeni članom 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima ne budu više djelotvorni, rok zastare koja se odnosi na prinudne nestanke će prestati teći dok se ti pravni lijekovi ponovno uspostave.” (Deklaracija UN-a o zaštiti svih osoba od prisilnih nestanaka, član 17) 11 “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 3/2003, 32/2003 – ispr., 37/2003, 54/2004, 91 takvim djelima smatraju ona počinjena “kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva”.12 Krivični zakon precizira da se pod prisilnim nestancima podrazumijeva “hapšenje, pritvaranje ili otimanje osoba od strane ili s dopuštenjem, podrškom ili pristankom države ili političke organizacije, uz odbijanje da se prizna takvo lišenje slobode ili da se pruži informacija o sudbini ili o mjestu gdje se nalaze takve osobe, s namjerom da se uklone od zaštite zakona na duže vrijeme”.13 U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine prisilni nestanci sankcionirani su u okviru Mučenja i drugih oblika surovog i nečovječnog postupanja.14 Zakon o nestalim osobama, koji je stupio na snagu 17. novembra 2004, pod nestalom osobom smatra onu koja je prisilno nestala i za koju porodica nema nikakvih vijesti i/ili je prijavljena na temelju pouzdanih informacija kao nestala osoba (informacija iz koje se utemeljeno može zaključiti da je određena osoba nestala) usljed oružanog sukoba koji se dogodio na teritoriji bivše SFRJ.15 61/2004, 30/2005, 53/2006, 55/2006, 8/2010, 47/2014, 22/2015, 40/2015 i 35/2018. 12 Krivični zakon Bosne i Hercegovine usvojen od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine 2003. godine i objavljen u “Službenom listu Bosne i Hercegovine”, br. 37/03, član 172, stav 1. 13 Krivični zakon Bosne i Hercegovine, član 172, stav 2. tačka (h). 14 “Član 190a. (1) Službeno lice u institucijama Bosne i Hercegovine ili bilo koje drugo lice koje djeluje u svojstvu službenog lica u institucijama Bosne i Hercegovine ili po naređenju, ili na podsticaj, ili s izričitim ili prešutnim pristankom službenog lica u institucijama Bosne i Hercegovine, koje drugo lice zatvori, drži zatvoreno ili ga na drugi način liši slobode kretanja i pri tome odbije da prizna da ga je lišilo slobode, ili skriva informacije o sudbini ili lokaciji tog lica, stavljajući ga tako izvan zaštite zakona, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje osam godina. (2) Kaznom iz stava (1) ovog člana kaznit će se i službeno lice u institucijama Bosne i Hercegovine koje je naredilo ili podsticalo, ili dalo izričit pristanak, ili znalo i prešutno se saglasilo s počinjenjem krivičnog djela iz stava (1) ovog člana. (3) Ko je kao pretpostavljeni znao ili je svjesno zanemario informaciju da je njemu podređeni počinilac počinio krivično djelo iz stava (1) ovog člana, ili da se nalazi pred počinjenjem krivičnog djela, a bio je odgovoran i imao kontrolu nad postupcima koji su se odnosili na počinjenje krivičnog djela iz stava (1) ovog člana, pa nije preduzeo sve potrebne i razumne mjere u njegovoj moći da spriječi ili onemogući izvršenje krivičnog djela iz stava (1) ovog člana ili da to pitanje preda državnim vlastima radi istrage i krivičnog gonjenja, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje osam godina. (4) Činjenica da je neko lice postupalo po naređenju vlade ili nekog njemu nadređenog lica ne oslobađa ga krivice, ali može uticati na ublažavanje kazne ako sud smatra da to interesi pravičnosti zahtijevaju. Lice koje odbije izvršiti takvo naređenje neće biti kažnjeno.” Krivični zakon Bosne i Hercegovine (prečišćeni tekst), “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15; Na osnovu člana IV. 4. a) Ustava Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na 11. sjednici Predstavničkog doma, održanoj 13. maja 2015. godine, i na 4. sjednici Doma naroda, održanoj 18. maja 2015. godine, usvojila je Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na osnovu kojeg je preciznije definirano ovo krivično djelo (“Službeni glasnik BiH”, br. 40/15). http://www.sluzbenilist.( ba/page/akt/ohz4nh78h77HR0EaZKOzE) 15 Zakon o nestalim osobama Bosne i Hercegovine, član 2. 92 Zakon o prisilnim nestancima regulira pitanja koja se bave nestalim osobama kao posljedicom oružanih sukoba u periodu od 30. aprila 1991. do 14. februara 1996.16 Bosna i Hercegovina je od 6. februara 2007. potpisnik i Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka. Međutim, proces traženja nestalih osoba opterećen je politizacijom i daljim onemogućavanjem lociranja i ekshumiranja masovnih grobnica čime nije moguće ostvariti punu implementaciju Zakona o nestalim osobama koja bi osigurala ostvarivanje prava koja su njime zagarantirana porodicama nestalih osoba, kao što je to regulirano članom 27. (upis u knjigu umrlih)17 i članom 15. (osnivanje Fonda za nestale osobe).18

Prisilni nestanci u izvršenju genocida u Srebrenici Većina osoba prisilno nestalih prilikom izvršenja genocida u Srebrenici – sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, jula 1995, pronađena je u masovnim grobnicama primarnim, sekundarnim, tercijarnim… Iskustvo Bosne i Hercegovine pokazuje da prisilno nestale osobe najčešće budu ubijene i pronađene u masovnim grobnicama (rjeđe u pojedinačnim), te nakon sprovedenog postupka identifikacije njihov status prisilno nestale osobe bude “preveden” u status ubijene osobe. Forenzički i demografski dokazi predočeni pred sudskim vijećima Haškog 16 Ibid. 17 “Tri godine nakon stupanja na snagu ovoga zakona, osobe evidentirane kao nestale u razdoblju od 30. aprila/travnja 1991. do 14. februara/veljače 1996, a čiji je status nestalosti verificiran u okviru Centralne evidencije nestalih osoba Bosne i Hercegovine, imaju se smatrati umrlima te će se ta činjenica službeno evidentirati u matične knjige umrlih. Na temelju službene obavijesti Instituta, smrt nestale osobe evidentira se u matičnu knjigu umrlih u općini u kojoj je bilo prijavljeno mjesto prebivališta nestale osobe do početka rata. Izuzetno, obitelj može zahtijevati upis u knjigu umrlih u mjestu boravišta obitelji, uz navođenje razloga za takav upis. Mjerodavne vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, sukladno stavku 1. ovoga članka, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona, usuglasit će odgovarajuće zakone u svrhu upisa nestalih osoba u razdoblju koje navodi ovaj zakon u matične knjige umrlih.” (http://ckcentarsarajevo.ba/zakon-o-nestalim-osobama.html) 18 “U svrhu osiguranja sredstava i realizacije prava članova obitelji nestalih osoba osniva se Fond za potporu obiteljima nestalih osoba Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Fond). Odluku o osnivanju Fonda, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona, donosi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Sjedište, način finansiranja, upravljanje, kao i druga pitanja u vezi s radom Fonda, regulirat će se Sporazumom koji će potpisati Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske i Vlada Brčko distrikta BiH u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu odluke iz stavka 2. ovoga članka. Pored proračuna, prihodi Fonda mogu biti sredstva iz donacija, poklona, zavještanja i drugih vidova pomoći od strane domaćih i međunarodnih pravnih i fizičkih osoba, što se bliže uređuje Sporazumom iz stavka 3. ovoga članka.” (http://ckcentarsarajevo.ba/zakon-o-nestalim-osobama.html) 93 tribunala “snažno upućuju na to da je znatno više od 7.000 ljudi nestalo nakon zauzimanja Srebrenice. Podudarnost između dobi i spola ekshumiranih tijela iz srebreničkih grobova i istih podataka u vezi s nestalim osobama potkrepljuju tvrdnju da je većina nestalih ljudi zapravo pogubljena i pokopana u masovnim grobnicama”.19 Uočena je korelacija između spolne strukture osoba iz Srebrenice koje se vode kao nestale u evidenciji Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK) i spolne strukture tijela ekshumiranih iz grobnica. Helge Brunborg, demografski vještak ICTY-a, svjedočila je da je većina ljudi iz Srebrenice koji se vode kao nestali muškog spola. Forenzička ispitivanja grobnica “otkrivaju da je samo jedno od 1.843 tijela, za koja se spol mogao utvrditi, bilo ženskog spola. Isto tako, postoji korelacija između dobne distribucije osoba koje se vode kao nestale i tijela ekshumiranih iz srebreničkih grobnica: 26,4% osoba koje se vode kao nestale bile su stare između 13–24 godina i 17,5% ekshumiranih tijela spada u tu dobnu grupu, dok je 73,6% osoba koje se vode kao nestale bilo starije od 25 godina, a 82,8% ekshumiranih tijela ulazi u tu dobnu skupinu».20 Prisilni nestanci povezani s genocidom u Srebrenici u direktnoj su vezi sa zauzimanjem enklave od strane agresorskih jedinica kojima pojam «sigurne zone Ujedinjenih nacija» nije predstavljao nikakvu odgovornost. Zauzimanje enklave uvjetovalo je događaje koji su se odvijali u dva paralelna procesa. Prvi proces je prikupljanje ljudi u bazu UN-a u Potočarima, a zatim odvajanje muškaraca, dok je drugi proces formiranje kolone i pokušaj proboja dijela jedinica 28. divizije opterećenih civilima koji su im se pridružili u nastojanju da se domognu slobodne teritorije, odnosno teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Suočeni sa činjenicom da je Srebrenica pala pod kontrolu srpskih snaga, na hiljade stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 osoba. Njih nekoliko hiljada uspjelo je ući u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima.21 Nakon zauzimanja sigurne zone UN-a Srebrenica, jula 1995, izvršenom genocidu prethodilo je razdvajanje muškaraca i dječaka od porodica (žena, djece i staraca) u Potočarima, zarobljavanje i zatočenje, njihovo prebacivanje na mjesta masovnih pogubljenja, zatim masovne egzekucije, te nastanak i pojava masovnih grobnica. Hiljade zarobljenih ljudi zatočeni su i pogubljeni gotovo do posljednjeg

19 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 82. 20 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 74. 21 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 37. 94 čovjeka. Neke su ubijali pojedinačno, neke u manjim grupama, dok je većina njih pobijena u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama koje su otpočele 13. jula. Oni koji nisu ubijeni toga dana autobusima su odvoženi na mjesta pogubljenja prema tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta i nakon što bi ih tamo držali određeno vrijeme, ukrcali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko mjesto na osami i tamo ih pobili. Zarobljenici su bili nenaoružani, no u mnogim slučajevima preduzeti su koraci da se otpor svede na najmanju mjeru, tako što su im stavljali poveze preko očiju, ruke vezali na leđima ili vezali noge. Kada bi stigli na mjesta egzekucije, ljude su u malim grupama skidali s kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja ubijali bi pojedinačnim hicem. Odmah poslije, a ponekad i tokom pogubljenja, stizala bi mehanizacija za prekopavanje zemlje pa su tijela zatrpavana na mjestu pogubljenja ili na nekoj obližnjoj lokaciji.22 Ukupan broj pogubljenih kreće se preko 8.000 muškaraca.

Hronologija događanja – Potočari U okviru vojnih aktivnosti poduzimanih u sklopu operacĳe Krivaja ‘95, zarobljen je veliki broj muškaraca Bošnjaka, te je otpočeo proces koji je vodio ka masovnim pogubljenjima izvršenim između 13. i 18. jula 1995. U ranim jutarnjim satima (od 6 do 7 sati) 12. jula u bazu Ujedinjenih nacija u Potočarima ušle su specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova RS (Četa specijalne policije za antiteroristička dejstva s Jahorine, Prva četa posebne jedinice policije Centra javne bezbjednosti Zvornik, dijelovi Drugog specijalnog odreda iz Šekovića i jedinica sa psima iz Sarajeva), dijelovi Bratunačke brigade i jedinice vojne policije Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske.23 Zločini su izvršavani u Potočarima već 12. i 13. jula. U kasnim jutarnjim satima 12. jula 1995, 20 do 30 tijela bilo je nagomilano iza zgrade “Transporta” u Potočarima. Isti dan iza fabrike cinka viđeni su srpski vojnici kako ubijaju više od stotinu muškaraca i potom utovaruju njihova tijela na kamione.24 U jutarnjim satima, 13. jula, kod obližnjeg potoka osvanula je gomila tijela ubijenih Bošnjaka.25 Prilikom ukrcavanja prisilno

22 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 68. 23 Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012, str. 292. 24 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 43. 25 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 44, 47. 95 prognanih u autobuse i kamione, koje je otpočelo ranog poslijepodneva 12. jula, vršeno je odvajanje muškaraca koji su odvođeni u zgradu poznatu kao “bijela kuća” u Potočarima. Neki od njih odvođeni su iza “bijele kuće” i tu pobijeni.26 Preživjeli su ukrcavani u autobuse i iz baze u Potočarima odvođeni na mjesta zatočenja u Bratuncu. Nakon odvođenja iz mjesta zatočenja gubi im se trag.

Hronologija događanja – U proboju kolona Jedan broj stanovnika (između 10.000 i 15.000) nakon zauzimanja Srebrenice okupio se u selima Jaglić i Šušnjari, tražeći spasa prema teritoriji pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Oko jedne trećine muškaraca bili su vojnici iz 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine, iako svi nisu bili naoružani. Čelo kolone činile su jedinice 28. divizije, nakon njih kretali su se civili među kojima je bio manji broj žena, djece i staraca pomiješanih s vojnicima. Na začelju kolone nalazio se Samostalni bataljon 28. divizije.27 Čelo kolone je 12. jula 1995, pola sata poslije ponoći, krenulo iz Šušnjara preko Jaglića i Buljima ka Kameničkom brdu. Oko 18 sati Vojska Republike Srpske locirala je poziciju kolone na Kameničkom brdu, gdje je veći dio kolone uspio stići, i iz raznih pravaca granatirala kolonu. Jedinice VRS-a i MUP-a zarobile su začelje kolone u rejonu Ravni Buljim. Razbježane ljude pozivali su na predaju pokušavajući ih obmanuti lažnim obećanjima da će im štititi živote, zatim da će biti prebačeni u Tuzlu i da im se garantira bezbjednost, te da su UNPROFOR i Crveni krst zaduženi za njihovo prebacivanje u Tuzlu. Broj zarobljenih je 12. jula iznosio oko 1.000 osoba. Neki su na licu mjesta bili likvidirani. U rejonu sela Brežanci ‒ Bokčin Potok, u podnožju Kameničkog brda, te u zaselku Krajinovići u selu Pobuđe bio je blokiran veći broj izbjeglih. Razbijene grupe iz kolone 13. jula 1995. u jedan sat poslije ponoći nastavile su kretanje prema putnoj komunikaciji Konjević-Polje ‒ Nova Kasaba i uspjele preći put pred samo svitanje. Prelaz preko navedene komunikacije vatrom su sprečavali pripadnici Vojske Republike Srpske. Posljednje veće grupe prešle su asfaltni put u Svililima oko 6 sati, nakon čega je dalji prelazak ceste bio nemoguć jer je VRS na tom mjestu postavila jake snage. U jutarnjim satima na širem prostoru sela Pobuđe, između putne komunikacije Bratunac ‒ Konjević-Polje ‒ Nova Kasaba, blokirano je oko 8.000 ljudi.28 Najmanje 6.000 muškaraca bilo je zarobljeno tokom dana. Držani su na 26 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 53, 58. 27 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 61. 28 Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 96 sabirnim mjestima u Novoj Kasabi (1.500–3.000 ljudi) i na poljani u Sandićima (1.000–4.000 ljudi).29 U ranim jutarnjim satima 13. jula jedan dio zarobljenih kod Nove Kasabe i Konjević-Polja ubijeni su na obali Jadra. U poslijepodnevnim satima tri autobusa zarobljenika dovezena su u Cersku i tu su strijeljani.30 Na planini Udrč nalazilo se oko 5.000 ljudi po kojima je otvorena artiljerijska vatra i granate punjene bojnim otrovima.31 Oni koji su preživjeli nastavili su kretanje preko Kamenice ka Tuzli. U selu Marčići na pravcu kretanja kolone prema Tuzli 15. jula došlo je do sukoba između čela kolone i zasjede koju su postavile snage MUP-a Republike Srpske. 32 U noći 15/16. jula kolona je nastavila kretanje pravcem Križevačke njive – Baljkovica. Na Baljkovici se odvijala borba između snaga 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine iz Tuzle i čela kolone koji su nastojali napraviti proboj kroz srpske linije kako bi omogućili prolazak kolone prema Tuzli. Proboj je izvršen, a zatim su uslijedili pregovori o sklapanju sporazuma za prolazak kolone kroz lokalitet proboja u mjestu Nezuk. Uspjelo je proći oko 3.500 ljudi, dok je oko 3.000 ljudi ostalo u blizini jer nije uspjelo proći, pošto je koridor tokom noći ponovo bio zatvoren. Većinu ljudi koji su zaostali iza kolone vojnici VRS pronašli su prilikom pretresa terena koji je uslijedio u narednim danima i nakon toga ih likvidirali. Procjenjuje se da je oko 1.000 ljudi u narednim danima, a neki su putovali i mjesecima, lutajući šumama, ipak, uspjelo doći do Tuzle.33

2012, str. 348–349. 29 Poslijepodne 13. jula 1995. više od 1.000 zarobljenih u selu Sandići odvedeno je u Kravicu i zatvoreno u skladište Osnovne organizacije kooperanata “Kravica” (zemljoradnička zadruga) gdje su ih pripadnici MUP-a likvidirali zoljama, ručnim bacačima, ručnim bombama i puščanim mecima. (Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012, str. 683) 30 “Najmanje je strijeljano 149 lica starosne dobi od 14 do 50 godina, od čega je 147 lica nosilo civilnu odjeću. Najmanje 48 je bilo povezano žicom, tako što su im ruke svezane s leđa.” (Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012, str. 683) 31 Šabić, Velid, Genocid u srednjem Podrinju 1992–1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008, str. 124. 32 Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012, str. 684. 33 Šabić, Velid, Genocid u srednjem Podrinju 1992–1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008, str. 139. 97 Masovna zatočenja, ubistva i prisilni nestanci u izvršenju genocida Tokom poslijepodneva 12. jula 1995, u rejonu Ravnog Buljima zarobljen je veliki broj ljudi sa začelja kolone koja se kretala pravcem Jaglić i Šušnjari ka Tuzli. Dovedeni su u Bratunac. Tu je bilo zatočeno oko 1.000 Bošnjaka.34 Na ovom području dogodila su se i prva masovna ubistva Bošnjaka i to pogubljenja u dolini Cerske i u skladištu u Kravici. U Cerskoj dolini, poslijepodne 13. jula, muškarci dovezeni autobusima postrojeni su uz cestu, a njihovi egzekutori su stajali na drugoj strani ceste. Tijela su zasuli zemljom na mjestu gdje su i pala. Iz te masovne grobnice izvađeno je 150 tijela, a za njih 149 utvrđeno je da su uzrok smrti povrede od vatrenog oružja. Sve su to bili muškarci starosne dobi od 14 do 50 godina.35 Najveće grupe muškaraca iz kolone zarobljene su 13. jula 1995. Njih nekoliko hiljada okupljeno je na livadi kod Sandića i na fudbalskom terenu u Novoj Kasabi.36 Muškarci, njih 17, postrojeni su 13. jula u jutarnjim satima na obali Jadra, a zatim strijeljani.37 Istovremeno se vrše egzekucije i u skladištu u Kravici. Između 1.000 i 1.500 muškaraca iz kolone, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića, odvedeno je 13. jula 1995. autobusima ili pješice u skladište u Kravici. Oko 18 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli da ubacuju ručne bombe i pucaju direktno u ljude nagurane u skladištu. Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.38 Na cesti Bratunac ‒ Konjević-Polje nalazilo se između 1.000 i 4.000 zarobljenih muškaraca. Jedan dio njih ukrcan je u autobuse i u 5–6 velikih kamiona prikoličara. Odvedeni su u Bratunac, gdje su proveli noć u kamionima i autobusima. Ujutro su prebačeni na drugi kraj grada, gdje su čekali nekoliko sati prĳe nego što su prebačeni u školu u Petkovcima. Drugi dio pješice je odveden u skladište u obližnjoj Kravici. Tokom kasnih popodnevnih i ranih večernjih sati 13. jula 1995. godine, ubijeno je stotine muškaraca u skladištu poljoprivrednog dobra u Kravici. Kada je završena egzekucija, stiglo je nekoliko kamiona i počelo je utovarivanje tĳela u kamione.39 Na cesti između Bratunca i Konjević-Polja

34 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 66. 35 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 201–202. 36 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 205. 37 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 176. 38 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 205–208. 39 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 177–178. 98 bilo je zarobljeno oko 6.000 muškaraca.40 U približno 11 sati 14. jula 1995. godine, jedan dio njih potrpan je u autobuse koji su se pridružili drugim vozilima i taj konvoj je sredinom popodneva stigao pred školu u Grbavcima.41 Drugi dio držan je u autobusima i kamionima parkiranim na parkingu prevoznog preduzeća “Vihor” u Bratuncu. Prebacivanje muslimanskih zatočenika s područja Bratunca u škole blizu zvorničkog područja počelo je predvečer 13. jula 1995. godine, što se podudara sa završetkom premještanja muslimanskog stanovništva iz Potočara. Zatočenici su počeli pristizati u ove škole u ranim jutarnjim satima 14. jula 1995. godine, a prebacivanje je nastavljeno tokom 15. jula.42 U Bratuncu su 14. i 15. jula smješteni zatočenici u školu u Pilici. Muškarci zarobljeni nakon pada Srebrenice, 14. jula 1995. godine, počeli su pristizati u zonu Zvorničke brigade nakon što su prevezeni autobusima ili kamionima iz područja Bratunačke brigade. Prva grupa došla je u ranim jutarnjim satima 14. jula 1995. godine, a ostali su stigli krajem jutra i početkom popodneva tog dana. Odatle su ih 16. jula odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupama koje su brojale po 10 osoba i strijeljali.43 Područje Orahovca korišćeno je 14. i 15. jula 1995. godine i kao mjesto za ubistva, i kao mjesto za primarno pokopavanje. Pogubljenja na poljima u Orahovcu počela su rano popodne 14. jula 1995. godine. U jutarnjim satima 15. jula 1995. godine ponovo je počeo rad na pokopavanju na poljima u Orahovcu gdje su izvršena pogubljenja, kao i kod brane u Petkovcima.44 Kada su aktivnosti u vezi s pogubljenjima prestale u Orahovcu, počele su u Petkovcima. U objektu u Petkovcima zatočenici su bili od sredine jutra 14. jula 1995. godine, vjerovatno, do zore 15. jula 1995. godine. Zatočenici su bili smješteni u objektima u Pilici i Roćeviću od sredine 14. jula 1995. godine do sredine 16. jula 1995. godine.45 U toku 14. jula 1995. iz Bratunca u Zvornik prevezeno je 2.000–2.500 muškaraca. Zarobljenici su zatočeni u salu osnovne škole u Grbavcima (kod Orahovca) i u drugim školama. U Grbavcima je, po nekim procjenama, bilo

40 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 171. 41 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 220. 42 Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012, str. 370. 43 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 233. 44 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 220–225. 45 Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012, str. 370. 99 oko 1.000 zatočenih.46 Oni su iz Grbavaca prevoženi kamionima do stratišta u Orahovcu. Svima je prethodno stavljen povez preko očiju. Za pogubljenje su korišćene dvije livade. Ubijeni su zatrpavani u masovne grobnice, koje su kasnije prekopane, te tijela prenesena na druge lokacije.47 Istoga dana je 1.500–2.000 zarobljenika iz Bratunca odvedeno do Petkovaca gdje su bili zatočeni u sali osnovne škole. Zarobljenicima su žicom vezali ruke na leđima, natjerali ih da izuju cipele i kamionima ih prevozili do brane Petkovci gdje su izdvajani u grupama od pet do deset ljudi i strijeljani. Dva zatočenika preživjela su strijeljanje.48 Prema već poznatom obrascu, ljude su 16. jula iz škole ukrcali u autobuse ruku vezanih na leđima, te ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupama i strijeljali. Ubijeno je između 1.000 do 1.200 ljudi.49 Istoga dana oko 15 sati, nakon što su završili s egzekucijom zarobljenika na Vojnoj ekonomiji Branjevo, pripadnici 10. diverzantskog odreda izvršili su egzekuciju grupe od 500 zatočenika iz Doma kulture u Pilici.50 Analizama uzoraka prikupljenih u Domu u Pilici pribavljeni su čvrsti dokazi da su se na tom mjestu dogodile masovne egzekucije. Na zidovima, stropovima i podovima sudski vještaci našli su tragove metaka, ostatke eksploziva, zrna i čahura, kao i ljudske krvi, kostiju i tkiva.51 Istoga dana oko 500 zatočenika ubijeno je u Kozluku.

Mjesta masovnih pogubljenja Mjesta masovnih pogubljenja su: Potočari, Hajdučko groblje, Kameničko brdo, Jadar, Cerska dolina, skladište u Kravici, Sandići, Nova Kasaba, Tišća, Orahovac, brana kod Petkovaca, Vojna ekonomija Branjevo, Dom kulture u Pilicama, Kozluk i druga mjesta. Zona Zvorničke brigade u značajnoj je

46 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 220. 47 “Forenzičke analize uzoraka tla i peluda, poveza za oči, ligatura, čahura i zračnih snimaka iskopanih i naknadno prekopanih grobnica po datumima, pokazale su, nadalje, da su tijela iz grobnica u Lažetama 1 i Lažetama 2 bila uklonjena i ponovo ukopana u sekundarne grobnice na lokalitetima nazvanim Cesta za Hodžiće 3, 4 i 5.” ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 223. 48 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragrafi 226–228. 49 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 233. 50 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 244. 51 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 245. 100 mjeri bila mjesto gdje je izvršena većina organiziranih masovnih pogubljenja vezanih za pad srebreničke enklave. Pet poznatih velikih stratišta nalaze se u zoni Zvorničke brigade: Orahovac, brana (kod Petkovaca), Vojna ekonomĳa Branjevo, Dom kulture u Pilici i Kozluk. S tim stratištima povezani su sljedeći zatočenički centri: škola u Grbavcima u Orahovcu, ”nova” škola u Petkovcima, škola u Kuli i Dom kulture u Pilici.52 Uvijek je primjenjivan isti scenarij. Ljudi su dovoženi autobusima i kamionima na stratišta i strijeljani. Pokolj je trajao od 14. do 16. jula. Za ”čišćenje” i ”pretres terena” od 15. jula 1995. bio je zadužen komandant Bratunačke brigade Vidoje Blagojević. Pod njegovu komandu stavljene su sve jedinice zadužene za ”čišćenje” terena i pronalazak osoba zaostalih iza kolone koja se kretala prema Kravici i Konjević-Polju, radi prebacivanja u rejon planine Udrč prema Tuzli. U rejonu Pobuđa bilo je oko 2.000 izbjeglih koji su se krili po šumama.53 Od 15. do 17. jula više zaostalih grupa predalo se pripadnicima Vojske Republike Srpske.54 Od 18. jula 1995. VRS je nastavila aktivnosti na pronalaženju, hapšenju i likvidaciji Bošnjaka. U skladu s naredbom komandanta Zvorničke brigade sve osobe pronađene tokom “pretresa terena” u periodu od 18. do 21. jula 1995. ubijene su na licu mjesta sve dok komanda nije promijenila navedenu naredbu.55 Jedinice 1. zvorničke i bratunačke brigade, s pridodatim jedinicama, te snage MUP-a Republike Srpske organizirale su blokadu i uništenje zaostalih grupa, kao i “pretres terena” jer su se i poslije 19. jula 1995. danima i mjesecima manje grupe krile po šumama, pokušavajući da se probiju do Tuzle. Jedan broj Bošnjaka uspio je preći u Srbiju (Ljubovija i Bajina Bašta), odakle je njih 38 vraćeno u Republiku Srpsku. Neki od njih odvedeni su u logor Batkovići, gdje su razmijenjeni. Za najveći broj vraćenih do sada nije utvrđena sudbina.56

52 ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 623. 53 Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012, str. 688. 54 “Srpske snage su i 17. jula 1995. nastavile akciju zarobljavanja Bošnjaka. Vršeći ‘pretres terena’, VRS je tog dana zarobila više civila, među kojima je bilo i četvero maloljetne djece (od osam do četrnaest godina), koji su zatvoreni u vojnički pritvor u Bratuncu (B/198–207).” (Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012, str. 688) 55 Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012, str. 689. 56 Ibid., str. 398 i 690. 101 Premještanje grobnica Tijela ubijenih muškaraca koji su se nalazili u evidenciji prisilno nestalih osoba pokopana su u julu na Vojnoj ekonomiji Branjevo, u Kozluku, kod brane u Petkovcima, u Orahovcu i naselju Glogova. Tokom septembra i oktobra 1995. godine izvršene su ekshumacije primarnih grobnica na tim lokacijama, a tijela su ponovo pokopana u sekundarnim grobnicama. Od 1. augusta 1995. do približno 1. novembra 1995. godine, pripadnici VRS-a i MUP-a učestvovali su u organiziranim i sveoubuhvatnim nastojanjima da se prikriju ubijanja i pogubljenja u zonama odgovornosti Zvorničke i Bratunačke brigade prebacivanjem tijela iz primarnih masovnih grobnica u sekundarne. Tijela ekshumirana s Vojne ekonomije Branjevo, iz Kozluka, brane u Petkovcima, Orahovca i Glogove, kasnije su prebačena i pokopana na lokacijama duž Čančarskog puta (tijela s Vojne ekonomije Branjevo i iz Kozluka),57 lokacijama blizu Liplja (tijela s brane kod Petkovaca), lokacijama blizu Hodžića (tijela iz Orahovca) i na lokacijama blizu Zelenog Jadra (tijela iz Glogove). Na području Bratunačke brigade, ekshumacija i prebacivanje leševa iz Glogove u Zeleni Jadar vršeni su noću tokom određenog perioda. Bratunačka brigada sprovela je operaciju ponovnog pokopavanja u sadejstvu s elementima 5. inžinjerijskog bataljona Drinskog korpusa. Vojna policija Bratunačke brigade obezbjeđivala je put od Bratunca do Srebrenice kako bi olakšala kretanje vozila kroz nastanjena područja. Također je obezbjeđivala lokacije grobnica dok su radnici iz Opštinskog štaba Civilne zaštite izvršavali svoje zadatke. U tome je učestvovala i civilna policija. Tijela iz primarnih grobnica u naselju Glogova ponovo su pokopana u sekundarnim grobnicama na području oko Zelenog Jadra, negdje između 24. augusta i 23. oktobra 1995. godine. U zoni odgovornosti Zvorničke brigade ekshumacija i premještanje tijela iz primarnih grobnica sprovedena je tokom nekoliko noći u septembru i oktobru 1995. godine. Od rukovalaca mehanizacijom iz Inžinjerijske čete Zvorničke brigade, koji su izvršili prvobitna pokopavanja, traženo je da iskopaju tijela na Vojnoj ekonomiji Branjevo, u Kozluku i Orahovcu, zajedno s rukovaocima mehanizacije iz drugih jedinica Zvorničke brigade. Pripadnici 5. inžinjerijskog bataljona Drinskog korpusa također su pomagali. Za kopanje su korišćeni rovokopači, a kamioni raznih preduzeća korišćeni su za prevoz tijela na lokacije sekundarnih grobnica budući da su kamioni Inžinjerijske čete bili stari i nisu se mogli koristiti ”da se to završi”. Komandir Putno-mosnog voda

57 Sve osobe pronađene u masovnoj grobnici u Kozluku su muškog spola, a uzrokom smrti bile su povrede od vatrenog oružja. Forenzički vještaci primarnu grobnicu u Kozluku povezali su sa sekundarnom grobnicom Čančarski put 3 za koji je utvrđeno na osnovu zračnih snimaka da je prvi put bio iskopan nakon 27. septembra 1995, a da je zatim zasuta prije 2. oktobra 1995; ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, paragraf 250–251. 102 Inžinjerijske čete Zvorničke brigade izjavio je da, iako je širi krug vojnika i civila u određenoj mjeri možda i bio svjestan toga što se dešava, samo veoma mali broj ljudi znao je za pojedinosti operacije. Kamioni koji su nosili tijela prolazili su kroz Zvornik ostavljajući za sobom nepodnošljivi zadah i uznemirujući lokalno stanovništvo.58 Svi ovi postupci rađeni su kako bi posmrtni ostaci ubijenih ostali skriveni, te ubijene osobe i dalje bile – nestale.

Zaključak Forenzički i demografski dokazi upućuju na to da je znatno više od 7.000 ljudi prisilno nestalo nakon zauzimanja Srebrenice. Podudarnost između dobi i spola osoba čija su tijela ekshumirana iz pronađenih masovnih grobnica i identifikacionih podataka prisilno nestalih osoba potkrepljuju tvrdnju daje većina ovih osoba zapravo pogubljena i pokopana u masovnim grobnicama. Također, važno je uočiti da postoji korelacija između spolne distribucije osoba iz Srebrenice koje se vode kao prisilno nestale na popisu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK) i spolne distribucije tijela ekshumiranih iz grobnica. Tokom razdoblja od nekoliko sedmica, u septembru i početkom oktobra 1995, srpske snage otvorile su jedan dio primarnih masovnih grobnica u kojima su se nalazila sakrivena tijela ubijenih Bošnjaka i ta su tijela ponovo pokopana u sekundarne grobnice na još zabačenijim lokacijama. Forenzičke istrage povezale su određene primarne i sekundarne grobnice. Dokazi o premještanju tijela i njihovom ponovnom ukopavanju ukazuju na planirane i sinhronizirane sprovedene aktivnosti u pokušaju skrivanja tijela iz primarnih grobnica. Veliki broj žrtava pronađen je na površini terena ili u izmještenim (sekundarnim ili tercijarnim) masovnim grobnicama, što je za posljedicu imalo nekompletnost posmrtnih ostataka i otežanu identifikaciju. Identifikacioni dokumenti i lični predmeti oduzeti su, a zatim i uništeni (spaljeni) kako muškarcima izdvojenim u Potočarima tako i muškarcima zarobljenima iz kolone. Svi zarobljeni muškarci pogubljeni su, bilo u manjim grupama ili u pažljivo organiziranim masovnim egzekucijama izvršenim na zabačenijim mjestima. Bosonogi ili s rukama vezanim na leđima, nerijetko s povezima preku očiju, postrojeni su i strijeljani. Neki su bili zatočeni u objektima u kojima su pobijeni rafalima iz automatskih pušaka ili mitraljeza ili ubačenim bombama. Nakon egzekucije tijela su zatrpavana buldožerima. Prenošenjem tijela iz primarnih

58 ICTY, Predmet IT-05-88-T, 10. juni 2010, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Vujadina Popovića, Ljubiše Beare, Drage Nikolića, Ljubomira Borovčanina, Radivoja Miletića, Milana Gvere, Vinka Pandurevića, Presuda, paragraf 606. 103 u sekundarne grobnice posmrtni ostaci su osakaćeni, a njihovim prikrivanjem onemogućeno je sahranjivanje u skladu s vjerskim i nacionalnim običajima i nanesena je velika duševna bol ožalošćenima. Ubijanjem svih vojno, radno i fertilno sposobnih muškaraca efektivno je uništena zajednica Bošnjaka i tako eliminirana svaka mogućnost da se ona ikada obnovi na toj teritoriji. Masovne grobnice žrtava genocida sigurne zone UN-a Srebrenica, jula 1995, u kojima su pronađeni ostaci prisilno nestalih osoba, očigledan su dokaz postojanja namjere potpunog uništenja bošnjačke zajednice, te planiranog, precizno razrađenog i organiziranog sistema zločina, koji je rezultirao genocidom – najtežim oblikom zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Njihovo postojanje potvrda je prikrivanja i uništavanja tragova zločina.

Izvori 1. “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 3/2003, 32/2003 – ispr., 37/2003, 54/2004, 61/2004, 30/2005, 53/2006, 55/2006, 8/2010, 47/2014, 22/2015, 40/2015 i 35/2018. 2. Deklaracija o zaštiti svih osoba od prisilnih nestanaka. 3. Dopunski protokol I uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba. 4. ICTY, Predmet IT-05-88-T, 10. juni 2010, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Vujadina Popovića, Ljubiše Beare, Drage Nikolića, Ljubomira Borovčanina, Radivoja Miletića, Milana Gvere, Vinka Pandurevića, Presuda; ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda. 5. ICTY, Predmet IT-98-33-T, 2. august 2001, Pred Pretresnim vijećem, Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda. 6. Krivični zakon Bosne i Hercegovine usvojen od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine 2003. godine i objavljen u “Službenom listu Bosne i Hercegovine”, br. 37/03. 7. Međunarodna konvencija za zaštitu svih osoba od prisilnog nestanka. 8. “Službeni glasnik BiH”, broj 40/15. 9. Zakon o nestalim osobama Bosne i Hercegovine.

104 Literatura 1. Šabić, Velid (2008), Genocid u srednjem Podrinju 1992–1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo. 2. Čekić, Smail (2012), Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.

Internet-stranice

‒ http://www.un.org/documents/ga/res/47/a47r133.html

‒ http://ckcentarsarajevo.ba/zakon-o-nestalim-osobama.html

‒ http://www.sluzbenilist.ba/page/akt/ohz4nh78h77HR0EaZKOzE

105

Muamer Džananović

DIJETE I PORODICA U GENOCIDU - S posebnim osvrtom na genocid nad Bošnjacima u i oko Srebrenice jula 1995. godine -

Sažetak S vremenske distance od dvadeset pet godina od genocida u i oko Srebrenice jula 1995. godine, koji je na takav način presuđeni pred domaćim i međunarodnim sudovima, te skoro identične vremenske distance od uspostavljanja mira i završetka osvajačkog rata, može se zaključiti da je bosans- kohercegovačko društvo razoreno, a veze među ključnim zajednicama koje su činile “komšiluk” su, to je jasno, pokidane iako su se stoljećima “miješale” i činile “jedinstvo različja”. Ideolozi genocida pošli su od polazišta prilikom osmišljavanja tehnika izvršenja genocida nad Bošnjacima kojima su imali za cilj ostaviti što dublje posljedice po kohezivnost i biološku reproduktivnost bošnjačke porodice, pri čemu su odredili da se na glavnom udaru trebaju naći muškarci, ne izostavljajući ni dječake, koje je trebalo pobiti i bošnjačke žene, ne izostavljajući ni djevojčice, koje mogu nastaviti živjeti, ali nakon što budu sistemski ponižene, prije svega izvršavanjem seksualnog nasilja nad njima. Oba cilja velikosrpski agresor je u značajnoj mjeri ostvario. U radu poseban fokus stavljamo na zločin ubistva djece i posljedice koje takav zločin ostavlja na porodicu, a samim tim i društvo. Dakle, na primjeru i izvršenih zločina nad djecom i porodicom u periodu 1992-1995. godine u radu dokazujemo da je bilo prisutno plansko i dugoročno „etničko čišćenje“ prostora s primjenom genocidnih radnji prema najranjivijim pripadnicima et- ničke grupe. Posebnu pažnju smo posvetili zločinu ubijanja najmlađih članova porodice, obzirom da je to očigledno bio dio velikosrpskog državnog plana. Postavili smo i nekoliko važnih pitanja, koja do danas nisu bila, a moralasu biti, predmet interesovanja različitih nauka i naučnih disciplina. Jedno od njih jeste pitanje mjerljivosti posljedica zločina ubijanja djeteta po porodicu, posebno posljedica koje taj zločin ostavlja na majku kao jedinku, „stub porodice“, ali i društvo u cjelini. Postoji li teži zločin od onog u kojem zločinac uzima majci dijete iz njenog zagrljaja i odvodi ga u smrt ili ubijanje djeteta dok ga majka drži u svom naručju. Ovim radom prezentiramo da je samo na pros- 107 toru Srebrenice nad stotinama majki izvršen najmonstruoznijim zločin koji se mogao izvršiti. Radi se o masovnom zločinu ubijanja djece, koji prepoznajemo kao najteži oblik zločina nad porodicom i društvom. Naučna istraživanja, u okvirima bosanskohercegovačke nauke pogotovo, u potpunosti zanemaruju istraživanja odnosa porodice i genocida, pogotovo ona koja problematiziraju posljedice koje ostaju društvu, porodici, a pogotovo majci, nakon što su zlo- činci pobili hiljade bošnjačke djece tokom agresije i genocida. Ključne riječi: genocid, porodica, djeca, genocide nad Bošnjacima, Podrinje, Srebrenica

Uvod Istočna Bosna proglašena je strateškim ciljem velikosrpskog projekta, što je podrazumijevalo eliminisanje Drine kao granice između “srpskih zemalja”.1 U skladu s prvim strateškim ciljem kojim se podrazumijevalo razdvajanje od drugih nacionalnih zajednica, uklanjanje Bošnjaka iz Podrinja, a samim tim i iz Srebrenice, činjenica je koja se podrazumijevala u velikosrpskim planovima.2 Skoro da ne postoji selo u kojem ako se zatekao neko od Bošnjaka, prilikom agresorskih upada, da nije prije spaljivanja imovine ubijen ili deportovan u mjesta zatočenja. 1 Strateške ciljeve srpskog naroda u Bosni i Hercegovini otvoreno je objavio ratni zločinac Radovan Karadžić 12.maja 1992. Treći strateški cilj srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, prema njegovoj zamisli, bio je “uklanjanje” Bošnjaka iz Podrinja. Opširnije u: Donia, Robert, Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996., University Press, Sarajevo- Tuzla, 2012.Taj cilj skoro je u potpunosti ostvaren. Iako su Bošnjaci u toj regiji prije rata bili dominantna etnička skupina, u većini podrinjskih općina danas su apsolutna manjina i njihov ukupan broj smanjen je za tri do četiri puta. 2 O hronologiji zločina u i oko Srebrenice napisano je dosta djela. Detaljnije pogledati npr. u: Čekić, Smail, Genocid i istina o genocide u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, str. 2012. Posebno želimo naglasiti da smo stave da se izdvajanjem genocida u i oko Srebrenice tokom jula 1995. godine nepravedno zanemaruju izvršeni brojni zločini zasnovani na identičnoj matrici širom Bosne i Hercegovine. Sve što se dešavalo u Srebrenici od 1992. godine do početka jula 1995. godine itekako je u krucijalnoj vezi s onim što se dešavalo nakon toga. Kontinuitet zločina, teških životnih uslova, bez hrane, vode, osnovne medicinske usluge, bez električne energije, uz izuzetno teške uslove tokom zimskog perioda, uz konstantno pristizanje protjeranih s drugih područja koji su zauzimani od strane srpskog neprijatelja, u konstantnoj borbi za koji gram hrane, bezvrijedno dobijanje statusa sigurne zone, demilitarizacije, totalne blokade, sve su to činjenice i preduslovi koji su doprinijeli da se izvrše barbarski zločini “pred očima” cijelog svijeta u julu 1995. godine. Sve navedene činjenice ne mogu da se odvoje, umanje, eliminišu iz procesa genocida koji je trajao znatno duže i na znatno širem prostoru od jula 1995. godine u Srebrenici. 108 U razaranju bosanskohercegovačkog društva na cijelom prostoru Re- publike Bosne i Hercegovine bilo je dovoljno da je neko imao ime ili da su mu čak roditelji imali ime koje se identificiralo s grupom koja je smatrana neprijateljskom, što se smatralo dovoljnim da se nad njim izvrši zločin. Nisu bili važni ni vjera, ni običaji tog pojedinca. Cilj zločinaca bio je da se uništi sve što je i podsjećalo na drugo i drugačije. Za potrebe ovog rada analizirano je nekoliko stotina izjava svjedoka, koji su svjedočili o onome što su preživjeli i vidjeli na prostoru Srebrenice tokom izvršenja genocida.3 Skoro ni jedna od tih izjava nije opisivala brutalnost koja se odnosila samo na svjedoka, odnosno jedne žrtve, već se odnosila uglavnom na sve članove bošnjačke porodice, ali i rodbinu, prijatelje, komšije. U svakoj izjavi oblici i načini izvršenja i ispoljavanja zla su priča za sebe. Zaključuje se iz analize izjava svjedoka da autori s pravom one koji su vršili takva zlodjela ne nazivaju ljudima, već terminima poput onog “razljuđeni dvonošci”.4 U brojnim naučnim oblastima istraživan- jima, prvenstveno socio-psihološkim, trebala bi biti zastupljenija istraživanja kojima se više istražuju oblici i posljedice različitih oblika ratnih zločina, zlo- čina genocida pogotovo, takva istraživanja su zanemarena. Iako su istraživan- ja zločina nad silovanim ženama poprilično zastupljena, neka druga od kojih bi same žrtve, ali i brojne nauke i naučne oblasti, imale koristi potpuno su izostavljena. Zato bi pitanje odnosa porodice i genocida trebalo da je nezao- bilazna naučno-istraživačka tema, pogotovo kada je bosanskohercegovačko društvo u pitanju. Važno je i pomenuti da ovaj rad pokazuje da se genocid mora proma- trati kroz široku analizu konkretnog slučaja, pa i kroz primjer zločina u Sre- brenici, ali i Bosni i Hercegovini, u periodu 1992-1995.godine. Stava smo da, oslanjajući se na Stantonovu teoriju genocida, genocid u Bosni i Hercegovini još traje i nalazi se u svojoj posljednjoj fazi, koja je čini se iz dana u dan sve oštrija. Mislimo na, prije svega, temperamentniju retoriku negiranja genocida lokalnih i regionalnih srpskih političara i finansiranje kvazinaučnih projeka- ta kojima se želi minimizirati i negirati bilo kakvo klasificiranje zločina kao genocida.

3 Izjave se nalaze u Arhivu Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 4 Žiga, Jusuf, Vrijeme „razljuđenih dvonožaca“ – paradigma Bosne koju su izdali, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007. 109 Odnos porodice i genocida Broj stručnjaka za društvene nauke koji proučavaju aspekte genocida i drugih zločina uperenih protiv određenih društvenih grupa povečavao se od početka osamdesetih godina dvadesetog stoljeća i širi se još i danas. Konvencijom se potvrđuje da genocid,5 bilo da je počinjen u miru ili ratu, po međunarodnom pravu predstavlja zločin koji su Potpisnice obavezne spri- ječiti i kazniti. Mnogi autori se donekle slažu s članovima Konvencije, ali je u nekim dijelovima i odbijaju. Zygmunt Bauman iznio je bitan argument u vezi s holokaustom, a što se može općenito primijeniti na genocid. Izrazio je mišljenje da se na holokaust obično gleda kao na čin luđaka ili na neš- to necivilizirano i potpuno protivno modernim vremenima. Nasuprot tome, tvrdi kako je holokaust zapravo proizvod modernog života, o čemu svjedoči njegova visoka organiziranost i racionalna isplaniranost.Govoreći o „moder- nom genocidu“ Bauman je kazao da se: „1. genocid može dogoditi bilo gdje; 2. moderni genocid je genocid sa svrhom; 3. moderni genocid je nemoguć bez znanstveno-rasističke legitimacije; 4. on je proizvod civilizacijskog procesa (ne barbarstva) i njegove proizvodne moralne indiferentnosti, moralnog sl-

5 Termin “genocid” prvi put upotrijebljen je 1944. godine u knjizi Raphaela Lemkina Axis Rule in Occupied Europe. (Lemkin, Raphael, Axis Rule in Occupied Europe, Carnegie Endowment for International Peace, Washington D. C., 1944. Riječ izvorno dolazi od grčke riječi génos - rod, narod i latinske riječi caedo-sjeći, isjeći, usmrtiti; caedes – sječa, pokolj, krvoproliće; occidere – ubiti, istrijebiti, masakrirati.) Pravna definicija genocida kao djela usmjerenog s namjerom na istrebljenje nacionalne, etničke, rasne ili religijske skupine postala je temeljem Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je Generalna skupština UN-a prihvatila 9. decembra 1948. godine. Članom II Konvencija o genocidu, pod genocidom se podrazumijeva: “bilo koja od sljedećih radnji, počinjenih s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa: a) ubistvo članova grupe; b) uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda članova grupe; c) namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima koji dovode do njenog potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja; d) uspostavljanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja u okviru grupe; e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.” (http://www.tuzilastvorz.org.rs/ html_trz/PROPISI/konvencija_sprecavanje_lat.pdf, posjeta 12. decembar 2019.) Svako krivično djelo se sastoji od dva elementa: objektivni (actus reus) i subjektivni (mens rea). (Šire o tome: Degan, Vladimir-Đuro, Pavišić, Berislav, Beširević, Violeta, Međunarodno i transnacionalno krivično pravo, Pravni fakultet Univerziteta Union i JP Službeni glasnik, Beograd, 2011, str. 140.) Posebnost zločina genocida u odnosu na ostale zločine, ogleda se u genocidnoj namjeri. “Ono što genocid čini posebnim je psihološki, subjektivni element – genocidna namera učinioca krivičnog dela, koja postoji uz umišljaj usmeren ka izvršenju objektivnih elemenata zločina, poput napada na život i telo.” (Dimitrijević, Vojin, Hadži-Vidanović, Vidan, Jovanović, Ivan, Marković, Žarko i Milanović, Marko, Haške nedoumice, Poznato i nepoznato o Međunarodnom krivičnom tribunal za bivšu Jugoslaviju, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2010, str. 102.) 110 jepila i društvenog inžinjeringa i 5. počinitelji genocida su normalni, ‘obični ljudi’, ne nužno ‘manijaci’, ‘luđaci’ ili ‘psihopati’.“6 Iako se po definiciji genocid može izvršiti i u miru, on se u pravilu dešava u ratu. Rat je najteži oblik sukoba koji se dešava u društvu. Konstantno prisustvo rata u ljudskoj historiji impliciralo je i zanimanje različitih naučnih oblasti za ovu pojavu kako bi se došlo do odgovora na brojna pitanja koja je producirao.7 Da li rat bio privremen ili nešto dužeg trajanja on značajno reme- ti odnose unutar porodice. Čak porodica ne mora imati niti jednu žrtvu bilo kog oblika zločina u toku rata, niti mora imati direktnog učesnika borbenih dejstava, ali ne postoji mogućnost da bude izolirana od ratnog procesa. Na kraju krajeva trauma prouzrokovana ratom se ne završava čak ni bježanjem iz ratnog područja, kao ni završetkom rata. Porodice su primorane da prijeratne funkcije prilagode ratnim, ali i postratnom stanju u društvu.8 Članovi porodice su prisiljeni da tokom rata primarno vode računa o spašavanju vlastitih života skrivanjem u nešto sigurnije zaklone usljed dejstava napadača, te obezbjeđivanju minimalnih količina hrane i vode za piće. Nakon rata porodice pokušavaju da ostvare različite oblike svojih, ratom stečenih, prava po raznim osnovama, a primjer postratnog bosanskohercegovačkog društva kazuje da većina ne ostvari ni minimalna ljudska prava. Konkretno bavljenje porodicom u nauci nije bilo predmet interesovanja niti jedne nauke u obimu u kojem joj se sociologija posvetila.To znači da 6 Bauman, Zygmunt, Modernity and the Holocaust, Cornell University Press, Ithaca, New York, 1989, str. 39. 7 “Rat je stanje društva u kojem svijet oduvijek živi. U zadnjih dvadeset i pet stoljeća postojanja ljudske civilizacije bilo je 1400 godina rata i većih oružanih sukoba. Međutim, ako se uzmu u obzir svi oružani sukobi od preko 3300 godina povijesti poznate čovjeku, na rat otpada više od 3100 godina, a samo 200 godina na mir. Npr. između 1889.i 1936. godine održan je ukupno 31 svjetski pacifistički kongres, pa ipak su u tom razdoblju, pored ostalog, izbila dva svjetska rata.” Bačić, Arsen, Prpić, Ivan, Puhovski, Žarko i Uzelac, Maja (ur.), Leksikon temeljnih pojmova politike, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994, str. 88. 8 Mnogi teoretičari porodice i porodičnih odnosa bavili su se osnovnim funkcijama porodice. Generalno se dijele na osnovne i sekundarne. Osnovne su zapravo pratile svaku porodicu od čovjekovog postanka. U suštini su se svodile na ono što je Georg Peter Murdrock tvrdio, tj. da postoje četiri osnovne funkcije porodice i to: seksualna, reproduktivna, ekonomska i odgojna. Radi se o dosta širokoj temi, o kojoj bi se moglo iznijeti mnogo teorijskih stavova, što smatramo suvišnim za ovaj rad. O mogućnostima izvršavanja funkcija porodice u toku rata u okvirima bosanskohercegovačke nauke na ovu temu istraživanja se svode uglavnom na demografske analize. Nešto detaljnije uticajem rata na izvršavanje funkcija porodice pogledati u: Beridan, Izet, Porodica i rat, Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2018., str. 179-303. 111 je razvojem sociologije kao nauke započeo i razvoj suštine porodice u nauci.9 Porodica je društveno-historijska kategorija, te kao takva neminovno biva podložna stalnim promjenama. Šijaković smatra da je: “Porodica društvena grupa koja prva osjeti teškoće i krize u društvu, ali i njegov napredak i razvoj. Porodica je od svog postanka prolazila kroz različite oblike razvoja, ali je očuvala neke osnovne, nezamjenjive funkcije u razvoju čovjeka kao ličnosti i njegove uže i šire zajednice.”10 Porodica zaista danas jeste “najznačajniji element društva i društvene strukture,”11 međutim nekada ranije nije joj se pridavala tolika važnost i pažnja. „U predkapitalizmu porodica je povezana sa prirodnim procesima jedenja, spavanja, polnog života i tjelesne njege, sa strahovima rađanja, bolesti, smrti i istovremeno sa nemilosrdnom nužnošću teškog rada.“12 Promjene koje postaju osnovno obilježje savremene porodice su vidl- jive, a najznačajnije prepoznaju i mnogi teoretičari iz raznih disciplina.Većina promjena odlika su i bosanskohercegovačke savremene porodice. Brojne su direktno izazvane ratnim dešavanjima.13

9 Porodica je „određena društvena tvorevina (institucija) na koju se nailazi u društvenoj zbilji. Sociološki posmatrano, porodica je društvena skupina koju karakterizira zajedničko prebivanje, ekonomska saradnja i reprodukcija. Porodica je najstarija, najtrajnija, ali i promjenjiva primarna društvena grupa koja se temelji na bio-reproduktivnim, bio- seksualnim, bio-socijalnim, socio-zaštitnim i socio-ekonomskim vezama muža i žene i njihove djece. To je relativno trajna zajednica povezana srodstvom, brakom i usvajanjem čiji članovi žive zajedno, ekonomski surađuju i skrbe za potomstvo.“ Giddens, Anthony, Sociologija, Ekonomski fakultet, Beograd, 2003, str. 186-207; Milić, Anđelka, Sociologija porodice: kritika i izazovi, Čigoja štampa, Beograd, 2001; Segalan, Martin, Sociologija porodice, Clio, Beograd, 2009; Žiga, Jusuf i Đozić, Adib, Sociologija, Off- set, Tuzla, 2013; Pašalić-Kreso, Adila, Koordinate obiteljskog odgoja, Jež, Sarajevo, 2004; 10 Šijaković, Ivan, Sociologija: uvod u razumijevanje globalnog društva, Univerzitet u Banjoj Luci, Ekonomski fakultet, Banja Luka, 2008, str. 95. 11 Žiga, Jusuf i Đozić, Adib, nav. dj., str. 162. 12 Milić, Anđelka, nav. dj., str. 19. 13 Tako npr. Pašalić-Kreso navodi da je obitelj prije svega sve manja, djeca su danas bliža jedno drugom po uzrastu nego ranije, prepoznaju se kasna stupanja u brak, vidljivo je odlaganje udaje i ženidbe, povećava se konstantno broj porodica u kojima oba roditelja rade, povećava se broj jednoroditeljskih porodica, povećava se stopa razvoda brakova, siromaštvo i neimaština su sveprisutniji, što podrazumijeva veći broj djece koja se odgajaju i rastu u takvim uslovima. Sve je više „samaca“, odnosno onih koji odlučuju da ne stupaju u brak (neudati, neoženjeni). Usljed povećanja broja razvoda povećava se i broj onih koji stupaju u brak po drugi, treći put, što opet podrazumijeva formiranje novih tipova porodica. Raste procenat obitelji bez djece, broj staračkih obitelji, broj homoseksualnih brakova, vidljiv je porast uticaja medija i kompjutera na porodični život, konflikte u porodicama sve češće rješavaju socijalne ustanove. Pašalić-Kreso, Adila, nav. 112 Dakle, za bosanskohercegovačko društvo suštinski važno pitanje jeste pitanje odnosa porodice i rata, odnosno ratnih zločina, pogotovo zločina genocida koji se uglavnom i dešava u toku rata. Stoga, uzajamni odnos porodice i genocida, posljedice koje genocid uzrokuje u toku i nakon njega na porodicu su teme koje bi morale biti u fokusu sociologije, ali i drugih nauka i naučnih disciplina.Međutim, bavljenje odnosom porodice i genocida potpuno je zanemarena tema, pogotovo u bosanskohercegovačkoj nauci. Čak ni teorijsko bavljenje odnosa porodice i rata, bez ulaska u suštinu rata protiv bosanskoher- cegovačke države i društva, odnosno genocida, nije tema kojom su se bavili bosanskohercegovački naučnici i istraživači. Opravdanje za izostanak takvih istraživanja nema obzirom da su razvoj bosanskohercegovače države i društva obilježili nasilje i zločini najtežih oblika, a kulminacija tog procesa razaranja i uništenja tog društva jeste period u kojem je izvršena agresija i genocid na nezavisnu, međunarodno priznatu državu, Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima u periodu 1992-1995. godine.14 U ratom zahvaćenim prostorima posebno teško biva porodicama kojima su muškarci poginuli, teško ranjeni ili su često na bojištima, gdje se ostali članovi porodice snalaze da dođu do osnovnih prehrambenih proizvoda. I kada dođu do istih posebna briga je kako to malo hrane raspodijeliti na nekoliko dana. Stoga i ne čudi da u ratovima, modernim pogotovo, često masovno umiru djeca i ostali članovi porodice.15 Činjenica je da međunarodne organizacije uspijevaju prilikom ratova u posljednjih nekoliko desetljeća dopremi- ti nešto osnovnih prehrambenih i medicinskih sredstava. Međutim, često su okupacione jedinice u toku rata u Bosni i Hercegovini na kontrolnim punk- dj., str. 14-15. 14 Uticajem rata na porodicu kroz svoju disertaciju bavio se s početka devedesetih godina dvadesetog stoljeća Izet Beridan, koji je rezultate svojih istraživanja dopunio i nedavno objavio. O tome pogledati u: Beridan, Izet, nav. dj. 15 Usljed teških uslova tokom izvršenja zločina nad Bošnjacima, pogotovo u gradovima u opsadi, često su zbog nedostatka osnovnih prehrambenih proizvoda, medicinskih sredstava, lijekova, te boravka u katastrofalnim uslovima u izuzetno neuslovnim i nezagrijanim prostorijama umirali civili, uključujući i djecu. Takvi slučajevi su bili česti u Srebrenici, ali i drugim mjestima u Bosni i Hercegovini poput Goražda u opsadi. O zločinima nad civilima, odnosno djecom u Goraždu u opsadi, što je uključivalo i smrtne slučajeve usljed nametnutih uslova opsade, detaljnije pogledati u: Džananović, Muamer, Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992-1995., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2015. O takvim zločinima nad djecom Srebrenice pogledati i rad: Mastalić-Košuta, Zilha, “Genocid nad djecom u Srebrenici – sigurnoj zoni UN-a jula 1995”, u: Zbornik radova: Genocid u Bosni i Hercegovini – posljedice Presude Međunarodnog suda pravde, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2011, str. 1033-1060. 113 tovima uzimali neke od namirnica koje sadrže minerale koje su neophodne za ljudsko zdravlje. Tako npr. sve se činilo da se onemogući protok soli ili namirnica koje sadrže sol, kako bi se i na taj način onemogućilo normalno funkcionisanje organastanovništva koje se našlo u opsadi, što je posebno bilo izraženo u Srebrenici. To je samo jedna od specifičnosti modernih oružanih sukoba koja ukazuje na kompleksnost situacija sa kojima se porodica susreće u ratom zahvaćenim područjima. Važna činjenica u odnosu porodice i genocida jeste prostor na kojem se porodica zatekne prije, u toku i nakon njega. Neki prostori su označeni kao strateški pravci sa kojih se druga grupa mora eliminisati. Pored toga bitno je i da li se porodice nalaze u selu ili gradu, stim da se pokazuje izuzetno važnim teritorijalni položaj sela ili grada. Ovisno od položaja sela ili grada, interesa napadača, odnosno strateškog značaja za osvajanje, zatim ovisno o položaju borbenih linija utoliko se može analizirati da li je lakše živjeti u selu ili gradu. Činjenica je, kada je rat protiv bosanskohercegovačkog društva u pitanju, da je stanovništvo prisilno napuštalo svoja ognjišta na selima i premještalo se u gradske centre, gdje su se pokušavali sačuvati od smrti. Dakle, krize unutar svake porodice koja se nađe usred rata, genocida pogotovo, su neminovne. Promjene koje se dešavaju unutar bosanskoher- cegovačke porodice danas u vezi su sa ratom i genocidom, koji je izvršen protiv bosanakohercegovačke države i društva. Kada su istraživanja odnosa porodice i genocida u pitanju još jednom se mora naglasiti da se tim uzajam- nim odnosom, vrlo važnim u svakom društvu, nauka skoro nikako nije bavi- la. Pasivnim odnosom prema najvažnijem društveno-povijesnom procesu u bosanskohercegovačkom društvu bosanskohercegovačka nauka, a sociologija posebno, dovelaje u pitanje samu sebe, odnosno dovela je u pitanje “svoju” svrhu. “Sociologija, ukoliko sama sebe ne bi dovodila u pitanje, treba odgov- oriti na sve nivoe genocida kao društvenog i znanstvenog fenomena jer genocid, uistinu, jeste neosporna društvena, a ne prirodna, pojava. Ako je primarni zadatak sociologije da jasno i precizno objasni fenomene društva u kojem se razvija, onda bi i genocid trebao biti jedan od bitnijih znanstvenih fenomena sociologije.”16 Doubtova pitanje upitnosti egzistiranja sociologije, motivirano upravo ignoriranjem teme genocida u Bosni, pojačava navedenu argumentaci- ju.“Otkud toliko odsustvo sociološkog istraživačkog rada kada je riječ o ne- davnoj historiji i trenutnoj situaciji u Bosni? Sociolozi, ne samo u Sjedinjenim američkim državama, nego u cijelom svijetu, kao da odražavaju taj skeptički 16 Đozić, Adib, “Genocid kao društveni i znanstveni fenomen”,u: Zbornik radova DHS –Društvene i humanističke nauke, Časopis Filozofskog fakulteta u Tuzli, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2016, str. 122. 114 pogled svijeta na Bosnu. Da li sociologija može egzistirati kao validna nauka o društvu, ako ignorira jednu, možda čak, najalarmantniju i najtežu temu svog vremena?”17

“Razaranje” bošnjačke porodice na primjeru genocida u Sre- brenici Cilj izvršioca genocida u Srebrenici nije bio samo da se protjeraju Bošnjaci kao “drugi” i “drugačiji” i da se oslobodi teritorij samo za pripadnike srpske nacionalne grupe, već je pored toga cilj bio da se potpuno uniš- ti identitet Bošnjaka, a samim tim i pomisao na bilo kakav suživot ikada u budućnosti. Pored različitih oblika terora, granatiranja civilnih područja, gađanja snajperskim hicima, nametanja ekstremno teških uslova života, Vojs- ka i policuja Republike Srpske je sprovela takvu zločinačku kampanju , kojima se postizala najveća moguća mjera dehumanizacije života žrtava. Na poč- etku agresije cilj su bili ugledni Bošnjaci, koji su na osnovu pripremljenih lista uhapšeni i odvođeni u pripremljene logore, gdje su uglavnom nakon brutalnih iživljavanja nad njima ubijeni. Pored zvjerstava u logorima, zvjerske metode iživljavanja nad nedužnim civilima bile su primijenjene i na ulicama, u selima, na kućnim pragovima, u domovima žrtava. Oni koji su imali sreće da dobiju potrebni dokument o “slobodnom izlasku” na sigurnije područje, morali su se odreći svoje imovine u korist “srpske države”. U početnim danima opsade “preporučivao” se i slobodan prelazak u pravoslavnu vjeru, a nisu izostala ni prinudna pokrštavanja.18 “Sam Karadžić je na domaćem radiju otvoreno poticao napuštanje islama kao najbolje rješenje za bosanske Muslimane. On je cinično tvrdio da su ‘mnogi obrazovani i razumni Muslimani u Evropi bili pokrštavani i postojali kršćani i da je to bio način da se suprostave fundamen- talizmu i uvođenju militantnog islama u Bosni... jasno je da mi moramo preći rubikon (pokrštavanja) pošto imamo posla sa posebnim ljudima u kojima je

17 Doubt, Keith, Sociologija nakon Bosne, Buybook, Sarajevo, 2003, str. 7. 18 Zaista je veliki broj svjedočanstava koje potvrđu navedeno. Tako npr. zatočenici Srednjoškolskog centra “Veljko Vlahović” u Rogatici su “proganjani s pitanjem da pređu na pravoslavnu vjeru”. AIIZ, inv. br. 03-2571, 12.novembar 1993, Izjava A. S. Torture tog oblika nad stanovnicima Podrinja nastavljene su tokom rata. Tako npr. prilikom zatočavanja Bošnjaka u Srbiji (Šljivovica i Mitrovo Polje) nakon pada Srebrenice i Žepe u drugoj polovini 1995. godine pored raznih oblika zlostavljana među svjedočenjima isticao se i taj vid represalije. “… bili smo prisiljavani da jašemo jedan po drugom, gonili su nas da se krstimo i dižemo tri prsta, zatim nas gonili da sami sebi nadijevamo srpska imena, inače nismo mogli izaći vani. Najviše su tukli D. A. i O. F. koji je bio predsjednik Suda u Žepi.”AIIZ, inv. br. 4891, 18.mart. 1998, Izjava S. A. 115 još živo sjećanje na njihovo srpsko porijeklo’.”19 Taj proces pratilo je uništa- vanje svih tragova islamske kulture, gdje je potpuno uništeno stotine džamija. Potpuno uništenje Bošnjaka podrazumijevalo je brisanja bilo kakvog sjećanja naporijeklo i vezu sa zemljom na kojoj su obitavali stoljećima. “Počeli smo rušiti sve što je imalo bilo kakvu vezu sa islamom, tako da iza Muslimana ne ostane nikakav trag. Džamije su dizane u zrak.”20 Radeći po obrascu da se “bukvalno svakom nesrbinu učini nemogućim da ostane u svojoj oblasti”21 sprovodio se u detalje organizovani plan istrebljenja drugih skupina, brutalno i bez izuzetaka, kao nikada do tada. Nakon što su protjerali Bošnjake sa svojih ognjišta, njihovi prazni domovi su pljačkani, a nakon toga uglavnom rušeni i spaljeni. Ondje gdje nisu uspjeli fizički pristupiti imovini, istu su sistematski granatirali sa ne tako udaljenih razdaljina, što se često dešavalo i u Srebrenici. “Srpske snage (Vojska Jugoslavije i “Vojska Republike Srpske”) su i krajem marta i u prvoj polovini aprila 1993, kao i kasnije, nastavile s napadima na- predovanjem prema Srebrenici, vršeći brojne zločine nad civilima i civilnim stanovništvom. Tako je prilikom granatiranja samog grada Srebrenice 12.aprila, na školskom (betonskom) igralištu (ispred Srednjoškolskog centra) ubijeno preko 70 i ranjeno preko 100 civila. Prilikom granatiranja Srebrenice 13.aprila ‘bilo je ubijenih i ranjenih’.”22 Stanovnici ovih mjesta bili su izloženi brutal- nostima kao i stanovnici drugih gradova i mjesta Bosne i Hercegovine poput Sarajeva, Goražda, Žepe, Maglaja, Olova, Bihaća, koje agresor nije uspio zauzeti u prvim napadima u proljeće 1992. godine.23 Naglašavamo da su slične

19 Cigar, Norman, Genocid u Bosni: Politika “etničkog čišćenja”, Bosanski kulturni centar i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 1998, str. 74. 20 Izjava poljskog dobrovoljca koji je bio pripadnik VRS. Petošević, Srpski plaćenici, str. 31, citirano prema: Cigar, Norman, nav. dj., str. 75. 21 Izjava Hanne Sophie Greve, člana Komisije UN-a za istraživanej ratnih zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. Bösch, Rahel, “Nije građanski rat nego genocid”, u: Zülch, Tilman, „Etničko čišćenje“ – Genocid za Veliku Srbiju, VKBI, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, BKC, Sarajevo, 1996., str. 211. 22 Čekić, Smail, nav. dj., 2012, str. 92-95. 23 Srebrenicu je srpski agresor zauzeo 18.aprila 1992. nakon čega su nad bošnjačkim civilima izvršeni različiti oblici zločina, što je podrazumijevalo i ubijanje njihove djece. “Ubijena je porodica Sulje Suljića: roditelji-muž i žena – i dva sina” Smrtno srebreničko ljeto ‘95: Svjedočanstvo o stradanju Srebrenice i naroda Podrinja, Udruženje građana “Žene Srebrenice”, Tuzla, 1998. “Razvalili su vrata nogom i upali u stan. Pretukli su i mene i djecu. Elvis je imao osam, a Anel 12 godina…” Bećirović, Edina, Na Drini genocid, Istraživanje organiziranog zločina u istočnoj Bosni, Buybook, Sarajevo, 2009, str. 213. O različitim, masovno izvršenim, zločinima nad Bošnjacima, te pljačkanju i spaljivanju njihove imovine od zauzimanja Srebrenice do njenog oslobađanja 9. maja 1992. detaljnije 116 metode koristile i snage HVO u Mostaru, Vitezu, Gornjem Vakufu, Maglaju, Žepču, itd. To samo govori o koordiniranim akcijama dva velikodržavna projekta na Zapadnom Balkanu (srpski i hrvatski) koji funkcioniraju po sistemu spojenih posuda koristeći iste metode koje u svom planskom izvršavanju imaju genocidni karakter potpomognut sa ekstremnom ideologijom iz Beogra- da i Zagreba. Pored stalne opasnosti po život usljed granatiranja i djelovanja pješadijskog oružja posebno teško je bilo stanovništvu usljed nemogućnosti zadovoljavanja elementarnih životnih potreba, nedostatkahrane, vode, osnov- nog medicinskog materijala i sl. Analizirajući količinu dobijene humanitarne pomoći za osobe koje su život provodile u uslovima opsade, vidljivo je da su u prosjeku dobijali toliko namirnica da one nisu mogle zadovoljiti ni mini- malne potrebe jedne porodice. Tokom svih godina opsade teška humanitarna situacija nastavila se i nije se popravljala. Ni proglašenje sigurne zone Ujed- injenih nacija nije popravilo status desetine hiljada srebreničana i protjeranih stanovnika s prostora okolnih općina koji su spas potražili u Srebrenici.24 Nakon što su Ujedinjene nacije, Holandski bataljon, holandska Vla- da, NATO i cjelokupna međunarodna zajednica predali svoju “sigurnu zonu” srpskom agresoru desetine hiljada Bošnjaka prepušteno je na milost i nemilost “razljuđenom dvonošcu”. Agresor je u Potočarima pred očima i u prisustvu komandanta Holandskog bataljona i njegovih oficira i vojnika, a pod direktnim nadzorom generala Mladića, odvajao civile po spolu i starosnoj dobi. “Mnogi su pogubljeni po kratkom postupku po poljima i potocima oko Baze. Djeca su klana naočigled majki ... žene su silovane i ubijane”.25 U Bazi Holandskog bataljona vladalo je haotično stanje.“U pomenutoj hali, također, sam vidjela preko dvadeset spontanih porođaja. Žene su na silu i od straha pobacivale djecu. Među tim ženama sam poznavala Havu, suprugu Hajrudinovu iz Trubara kod Srebrenice, čije je žensko dijete odmah, nakon porođaja, umrlo.”26

pogledati brojne izjave u Arhivu Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu (AIIZ), Sarajevo. 24 Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija je 16.aprila 1993. godine, pozivajući se na Poglavlje VIII Povelje Ujedinjenih nacija, donijelo Rezoluciju 819 (1993) kojom je Srebrenicu i njenu okolinu proglasilo sigurnom zonom Ujedinjenih nacija. Rezolucije Vijeća sigurnosti UN u Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo, 1995, str. 62-64.Od 6. maja 1993. godine Rezolucijom 824 Vijeća sigurnosti UN-a status sigurne zone UN-a proširen je i na Sarajevo, Tuzlu, Bihać, Goražde i Žepu. Položaj civila ni u tim mjestima, dobijanjem tog statusa, nije se popravljao, čak naprotiv. 25 ICTY, Predmet broj: IT-95-18-I, Tužilac protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića; Čekić, Smail, nav. dj., 2012, str. 411. 26 AIIZ, inv. br. 4-171, Izjava R. B. 117 Razdvajanja muškaraca, koji su ubijeni u narednim danima, od žena i djece bio je zapravo tek početak zločina nad srebreničkim porodicama. Žene s djecom svjedočile su ubijanjima nad bošnjačkim civilima koji su ostali u Potočarima 12. jula. “To jutro ušla su četiri četnika među nas i pitali ima li ko sa Osmača. Odnekle se javi jedna žena s dvoje djece. Jedno je imalo oko četrnaest godina, a drugo je nosila u naručju. Prišao joj je jedan četnik i uhva- tivši za ruku dijete, koje je pored nje stajalo, odveo ga prema kućama…. Oko podne je isti četnik, sa svojom pratnjom, ponovo ušao među narod i kada je prolazio pored žene sa Osmača, ona mu je plačljivim glasom povikala gdje su joj dijete odveli i što ga ne vrate. Od bijesa četnik je isukao nož i u njenom naručju zaklao dijete, koje je ona držala, psujući joj majku. Žena se izgubila i pala u nesvijest…”27 U genocidu u i oko Srebrenice silovano je stotine žena i djevojčica. Si- lovanje u Bosni bilo je sastavni dio genocidnog plana. Zaista je ogroman broj svjedočanstava silovanih koji opet svjedoče o zlostavljanju na taj način više članova njihovih porodica, njihovih rođaka, komšija i poznanika. Nerijetko su Bošnjakinje natjerane da gledaju kako im siluju kćerke i obratno.28 Anali- zirajući brojne izjave preživjelih silovanih svjedokinja iz Podrinja prepoznaje se masovnost slučajeva držanja silovanih žrtava u zarobljeništvu do kasne trudnoće, nakon čega su žrtve puštane putem razmjena. Iz masovnosti takvog oblika zločina može se zaključiti da je to bio jedan od ciljeva zločinaca, dio ratne strategije.29 Silovanja u Bosni su, dakle, pored standardnih razloga zbog 27 AIIZ, inv. br. 4823, Izjava N. K. 28 U Arhivu Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu nalazi se stotine izjava iz kojih se može potvrditi da je stotine žena i djevojčica silovano nakon što su srpske jedinice zauzele Srebrenicu, pogotovo u noći s 11.na 12. juli 1995. godine. 29 Stigma i trauma prati žrtve silovanja u Bosni i Hercegovini i skoro trideset godina poslije. S obzirom na dubok trag koji je čin silovanja ostavio na žrtvu, te na okruženje koje otežava situaciju, ali i na nepravedan odnos i društvenu nebrigu u kojoj nema adekvatne potpore u obliku zdravstvene i psihosocijalne podrške, razumljivo je zašto su žrtve tog zla u zaista teškoj psihološkoj situaciji. Posebno teško stanje kod žrtava uzrokuje činjenica da većina silovatelja slobodno živi, bez naznaka da će odgovarati za zločin, kako bi barem na taj način žrtve doživjele određenu satisfakciju. Podatak da je do kraja 2015. godine procesuirano samo 146 počinilaca, u čijim optužnicama je bio sadržan i zločin silovanja, podatak je koji frustrira, s obzirom na masovnost navedenog zločina. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope u svojoj Rezoluciji 1670 koja je usvojena 2009. godine (Seksualno nasilje nad ženama u oružanom sukobu) navodi da tačan broj još uvijek nije utvrđen, međutim procjenjuje se da je preko 20 hiljada žena “…bilo podvrgnuto silovanjima, često grupnim, a ponekad su bile žrtve seksualnog porobljavanje i prisilne trudnoće u takozvanim “logorima za silovanje” od strane vojske i paravojnih grupa.” Parliamentary Assembly, Sexual violence against women in armed conflict, Resolution 1670 (2009.), dostupno na: 118 kojih se izvršava takav zločin imala i dodatnu svrhu. Silovanje je bilo sastavni dio uništavanja bošnjačke porodice. Keith Doubt naglašava: “Zločin genocida je bio pokušaj uništavanja porodice kršenjem neprikosnovene dužnosti porodice. Što je u porodici jači etički duh, to je veća sila potrebna za njegovo razaranje.”30 U narednim danima, nakon 11.jula 1995. godine, Bošnjaci su po ut- vrđenom planu zarobljeni, odvođeni i ubijani na ranije utvrđenim lokacijama. Masovne egzikucije Bošnjaka vršene su u: Potočarima, Hajdučkom groblju, Kameničkom brdu, Jadru, Cerskoj dolini, skladištu u Kravici, Sandićima, No- voj Kasabi, Tišću, Orahovcu, brani kod Petkovaca, Vojnoj ekonomiji Bran- jevo, u Domu kulture u Pilicama, Kozluku i drugim mjestima. Nekoliko svjedoka je uspjelo preživjeti strijeljanja te su njihova svjedočanstva izuzetno značajna. “Dovozili su sa kamionima, dok se nije napunio magacin. Kada se napunio magacin, onda su preko cijele noći izvodili jednog po jednog i ubijali… Gvozdenom palicom su ubijali, sjekirom i noževima.. Izađe Ratko Mladić i onaj što je sjedio pored vozača. Posmatraju. Kako se izgoni iz tamića i kako se postrojava i ubija. Kada su sve poubijali, onda se vratio u tamić, sjeo i otišao nazad.”31 Nakon masovnih ubistava, srpski agresor je formirao masovne grobnice u koje je skrivano hiljade nedužnih Bošnjaka.32 Danas hiljade porodica traže i po nekoliko puta uznemiravane posmrtne ostatke svojih srodnika, međutim komšije ne žele da im bar olakšaju njihovu bol otkrivanjem lokacije masovnih grobnica u koje su zatrpani njihovi srodnici. Da je zločin planiran a ne slijed slučajnih operacija i ratnih okolnosti dokaz je preko “5.000 lokacija na kojima se nalaze masovne, zajedničke i pojedinačne grobnice. U njima je pronađeno oko 25.000 posmrtnih ostataka.”33 Utvrđen je broj od preko 25.000 učesnika koji su po raznim osnovama i na različite načine učestvovali u genocidu nad Bošnjacima u i oko Srebrenice

http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/Xref-XML2HTML-en. asp?fileid=17741&lang=en, posjeta 12. novembar 2019. 30 Doubt, Keith, nav. dj., str. 33. 31 AIIZ, inv. br. 4828, Izjava H. S. 32 Izvršioci zločina su raskomadana tijela žrtava genocida po nekoliko puta premještali sa jednog na drugo mjesto i time žrtve ponovo masakrirali. To je dodatno otežavalo identifikaciju žrtava genocida i nanosilo bol i tugu preživjelim članovima porodica. Na monstruoznost zločina posebno ukazuje činjenica da su tijela pojedinih žrtava genocida pronalažene u nekoliko različitih masovnih grobnica sekundarnog tipa, međusobno udaljene desetinama kilometara jedne od druge. 33 https://www.slobodnaevropa.org/a/plp_masovne_grobnice_bih/2036774.html, posjeta 14. novembar 2019. Iz podataka Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine utvrđuje se da je na prostoru Bosne i Hercegovine do danas pronađeno preko 750 masovnih grobnica. 119 jula 1995.godine.34 U genocidu tokom jula 1995.ubijeno je 8.372 Bošnjaka, od čega 694 djece. U periodu 1992-1995.godine u Srebrenici, uključujući i genocid u i oko Srebrenice jula 1995. godine, ubijeno je 826 djece. Ukupno je 95,3% djece ubijeno muškog spola, što ide u prilog tvrdnji da je velikosrpski agresor imao cilj onemogućiti biološku obnovu jednog dijela bosanskoherce- govačkog društva. Do danas je u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari ukopano 6.643 žrtava, od toga 442 djece. Njih 254 su sa područja općine Srebrenica, a ostali iz drugih općina.35 Među do danas sahranjenom djecom koja su uglavnom ubijena od 12. do 19. jula 1995. godine najviše je sedamnestogodišnjaka i to 206, zatim šesnaestogodišnjaka 133, petnaestogodišnjaka 79, četrnaes- togodišnjaka 19, trinaestogodišnjaka 5, itd. Najmlađa žrtva, i do sada jedino ukopano dijete ženskog pola, je tek rođena beba Fatima Muhić.36 Slijedeći definiciju djeteta iz Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine u kojoj u članu 1. stoji da je dijete “svako ljudsko biće mlađe od 18 godina”37 u prilogu ovog rada (Prilog br. 1) prezentiramo popis ubijene djece koja su do danas ukopana u Memorijalnom centru u Potočarima. Posmatrajući ovaj uzorak žrtava ubijenih u genocidu u Srebrenici postavljamo pitanje o mjerljivosti razaranja porodice u genocidnom procesu.Tvrdimo da je ubijanjem nekoliko stotina djece u genocide “ubijeno”, samo analizom tog zločina, isto toliko porodica.Važna činjenica jeste da je ubijanjem djece prekinuto po- rodično stablo stotina porodica, jer su ubijeni i ostali muški članovi porodica tokom genocida u Srebrenici. Dakle, u većini slučajeva djeca su ubijena zajedno sa svojim očevima i braćom. Zaključuje se zapravo da je tokom genocida nad Bošnjacima masovnim ubijanjem maloljtnih članova porodice, ubijana i sama porodica.

34 Vlada Republike Srpske formirala je Komisiju za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. koja je apsolutno dokazala da su vojne i policijske snage Republike Srpske počinile genocid. Šire o tome: Čekić, Smail, nav. dj., str. 672- 694. 35 Istraživanje Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari i Azira Osmanovića, uposlenika Memorijalnog centra. 36 Hava Muhić rodila je djevojčicu u holandskoj bazi UNPROFOR-a nakon pada Srebrenice, u noći sa 12. na 13. juli 1995. godine. Željela joj je dati ime Fatima, ali nije bilo vremena. Beba je ubijena nekoliko sati nakon rođenja.Djevojčica je službeno identificirana u decembru 2012.godine. Srebrenička beba je pronađena među pet žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice formirane u julu 1995.godine u Potočarima. 37 UN, Konvencija o pravima djeteta, 1989, član 1, http://www.ombudsmen.gov.ba/documents/obmudsmen_doc2013031807224360bos. pdf, posjeta 19. februar 2019. 120 U odnosu porodice i genocida jasno je da su različiti oblici zločina posebno traumatični. Žena je, posebno majka kao „stub porodice“, izložena različitim oblicima nasilja i svakako da svaki od njih ostavlja različite posljedice na nju, od kojih se teško ili nikako oporavlja. Posebno težak oblik zlo- čina jeste silovanje. Ubijanje muža i oca također ostavlja teške posljedice po majku i porodicu, u kojoj je majka prisiljena da, nakon izvršenja tog zločina, preuzme obje uloge, i majke i oca. Međutim na majku neizbrisiv trag ostavlja ubistvo njenog djeteta, što predstavlja monstruozan zločin, koji je u naučnim istraživanjima potpuno zanemarena tema. Ovim radom prezentiramo da je samo na prostoru Srebrenice stotinama majki „istrgnuto srce iz njedara“ najmonstruoznijim zločinom koji se mogao izvršiti. Nakon što su Bošnjaci zločinom genocida istrijebljeni sa svojih ogn- jišta agresor se nije zaustavljao.Uočljivo je iz popisa stanovništva objavljenog 2013.godine da je Bošnjaka u Srebrenici manje za 20.324 nego 1991.godine.38 Političko vođstvo, Vojska i policija Republike Srpske, željeli su uništiti i bilo kakav trag postojanja i trajanja istih te na taj način dovršiti projekt uništenje bosanskohercegovačkog društva onakvog kakvo je postojalo stoljećima. Na prostoru Podrinja uništene su miniranjem i spaljivanjem sve džamije i prateći objekti ondje gdje je agresor uspio doći do njih. “Na meti srpskog nacionalizma bili su posebno vjerski objekti u kojima su se muslimani stoljećima molili za mir i suživot, za razumijevanje i sporazumijevanje, za toleranciju.”39 Uništeni su brojni hanovi, tekije,ali i tradicionalne čaršije. Zapravo uništeni su svi sakralni i kulturni objekti koji su podsjećali na islamsku kulturu. 38 Popisom stanovništva iz 1991.godine u Srebrenici je živjelo 36.666 stanovnika, od čega 27.572 Bošnjaka, 8.315 Srba, 38 Hrvata. Popisom stanovništva iz 2013.godine u Srebrenici je popisano 7.248 Bošnjaka, 6.028 Srba, 16 Hrvata. Iako su Bošnjaci popisom stanovništva iz 1991.godine bili većinsko stanovništvo u skoro svim podrinjskim općinama, uočljivo je da su zbog rata i postratnih dešavanja popisom stanovništva iz 2013. manjina u većini podrinjskih općina. U Foči je broj Bošnjaka sa 20.790 iz 1991. smanjen na 1.270 Bošnjaka (U Ustikolini, odnosno Foči u FBiH ih je živjelo 1.933), Višegradu sa 13.471 na 1.043, Rogatici sa 13.209 na 1.117, Čajniču sa 4.024 na 884, Rudom sa 3.130 na 677, Bratuncu sa 21.535 na 7.803, Zvorniku sa 37.785 na 19.855. (http://Popis.gov.ba/Popis2013/knjigePregled.html?lang=bos, posjeta 10. oktobar 2019.; http://fzs.ba/index.php/Popis-stanovnistva/Popis-stanovnistva-1991-i-stariji/, posjeta 10. oktobar 2019.) Važno je napomenuti da su demografski pokazatelji danas značajno lošiji nego 2013. godine. Razlog za to je prije svega izuzetno loša socio-ekonomska i sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini. 39 Tucaković, Šemso, Kulturocid na Drini: materijalni spomenici kulture Bošnjaka – muslimana istočne Bosne uništeni u toku srpske agresije 1991-1995, Futur-art, Sarajevo, 2012, str. 10. 121 Zaključak Tokom posljednjeg rata protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992.-1995. godine, koji je vođen s ciljem uništenja multilateralnog karaktera tog društva, te potpunog uništenja njegovog kvintesencijalnog sadržaja-bošn- jačke nacije, razaranje bošnjačke porodice bio je jedan od primarnih ciljeva. Nakon protjerivanja stanovništva iz bosanskog Podrinja i ispoljavanja različi- tih oblika zločina od strane Vojske i policije Republike Srpske pokušali su se eliminisati višestoljetni tragovi postojanja Bošnjaka na tom prostoru. Dehu- manizacija žrtava vršena je brutalnim metodama, od kojih se preživjele žrtve nikada neće oporaviti. Zločin rušenja kulturnih, a na prostoru Podrinja pogotovo sakralnih objekata i skrivanje posmrtnih ostataka, predstavljaju pokušaj zatiranja posljednjih tragova postojanja ciljane grupe nad kojom je, nesumnjivo, izvršen genocid. To je urađeno s planom i sa sistematičnim izvođenjem kroz oblike ubijenja i uklanjanja, premještanja, članova grupe u samoj fazi izvođenja, ali je nastavljeno i nakon završetka rata političkim eliminisanjem iz javnog života, kroz razne intervencije u kulturi, razgradnji identiteta, negiran- ju nacionalnih obilježja grupe nad kojom je izvršen genocid, te permanentnim smanjivanjem životnih perspektiva u ekonomiji, javnoj službi, te nastavljanju pritisaka, zastrašivanja i nametanja neprihvatljivih kulturoloških markera i ne- giranjem samog zločina, a posebno zločina genocida. Djeca i porodica su uzajamno vezani u bilo kom događanju. Ubijan- ja u ratu i genocidu jednog člana porodice, ostavljaju psihološke posljedice na druge članove porodice. Ubijanja teže podnose mlađi članovi, ali ubijanja mlađih članova teško podnosi svaki čovjek. U genocide nad Bošnjacima ubijanja najmlađih članova porodice i društva bila je sistematska i masovna pojava.Članovi te porodice ubijani su metodama koje može smisliti i izvršiti samo “razljuđeni dvonožac” i koje su pred Haškim tribunalom opisane i upoređene sa scenama koje priliče onima iz Danteovog pakla. Dakle, cilj izvršioca genocida u Bosni i Hercegovini bio je ubiti bosanskohercegovačko društvo, prije svega preko uništenja porodice, što je podrazumijevalo potpunu dehu- manizaciju koja je bila prisutna i prema najmlađim članovima društva. U Srebrenici je , od početka do kraja agresije, ubijeno je 826 djece. Tokom genocida u i oko Srebrenice jula 1995. godine ubijeno je 694 djece, a u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari do danas je, među 6.643 žrtava, ukopano i 442 djece, čije identitete prezentiramo u prilogu ovog rada. Većina ubijene djece su muškog splola i čine 95,3% ukupno ubijene djece. Do danas je u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari ukopano 6.643 žrtava, od toga 442 djece. Njih 254 su sa područja općine Srebrenica, a ostali iz drugih

122 općina. Među, do danas, sahranjenom djecom koja su uglavnom ubijena od 12. do 19. jula 1995. godine najviše je sedamnestogodišnjaka i to 206, zatim šesnaestogodišnjaka 133, petnaestogodišnjaka 79, četrnaestogodišnjaka 19, trinaestogodišnjaka 5, itd. Najmlađa žrtva, i do sada jedino ukopano dijete ženskog pola, je tek rođena beba Fatima Muhić. Metodi i načini izvršenja zločina na drugim podrinjskim lokacijama, ali i drugim prostorima Bosne i Hercegovine, koje su istočni, ali i zapadni susjedi Bosne i Hercegovine zacrtali da pripadaju njima nisu bili značajno drugačiji. To naglašavamo kako bi istakli činjenicu da je zločin nad djecom i porodicom u Srebrenici paradigmatičan uzorak za cijeli prostor Bosne i Her- cegovine u periodu 1992-1995.godine i izvršene zločine nad Bošnjacima.

Izvori i literatura: 1. Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 2. Arhiv Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. 3. Bačić, Arsen, Prpić, Ivan, Puhovski, Žarko i Uzelac, Maja (ur.), Leksikon temeljnih pojmova politike, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994. 4. Bauman, Zygmunt, Modernity and the Holocaust, Cornell University Press, Ithaca, New York, 1989. 5. Bećirović, Edina, Na Drini genocid, Istraživanje organiziranog zločina u istočnoj Bosni, Buybook, Sarajevo, 2009. 6. Beridan, Izet, Porodica i rat, Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2018. 7. Čekić, Smail, Genocid i istina o genocide u Bosni i Hercegovini, In- stitut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo. 8. Cigar, Norman, Genocid u Bosni: Politika “etničkog čišćenja”, Bosanski kulturni centar i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 1998. 9. Degan, Vladimir-Đuro, Pavišić, Berislav, Beširević, Violeta, Međunarodno i transnacionalno krivično pravo, Pravni fakultet Univerziteta Union i JP Službeni glasnik, Beograd, 2011. 10. Dimitrijević, Vojin, Hadži-Vidanović, Vidan, Jovanović, Ivan, Markov- ić, Žarko i Milanović, Marko, Haške nedoumice, Poznato i nepoznato 123 o Međunarodnom krivičnom tribunal za bivšu Jugoslaviju, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2010. 11. Donia, Robert, Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996., University Press, Sarajevo-Tuzla, 2012. 12. Doubt, Keith, Sociologija nakon Bosne, Buybook, Sarajevo, 2003. 13. Đozić, Adib, “Genocid kao društveni i znanstveni fenomen”,u: Zbornik radova DHS – Društvene i humanističke nauke, Časopis Filozofskog fakulteta u Tuzli, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2016. 14. Džananović, Muamer, Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992-1995., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2015. 15. Giddens, Anthony, Sociologija, Ekonomski fakultet, Beograd, 2003. 16. Lemkin,Raphael, Axis Rule in Occupied Europe, Carnegie Endowment for International Peace, Washington D. C., 1944. 17. Mastalić-Košuta, Zilha, “Genocid nad djecom u Srebrenici – sigurnoj zoni UN-a jula 1995”, u: Zbornik radova: Genocid u Bosni i Hercegovini – posljedice Presude Međunarodnog suda pravde, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2011. 18. Milić, Anđelka, Sociologija porodice: kritika i izazovi, Čigoja štampa, Beograd, 2001. 19. Parliamentary Assembly, Sexual violence against women in armed conflict,Resolution 1670 (2009). 20. Pašalić-Kreso, Adila, Koordinate obiteljskog odgoja, Jež, Sarajevo, 2004. 21. Rezolucije Vijeća sigurnosti UN u Bosni i Hercegovini, Press centar ARBiH, Sarajevo, 1995. 22. Segalan, Martin, Sociologija porodice, Clio, Beograd, 2009. 23. Šijaković, Ivan, Sociologija: uvod u razumijevanje globalnog društva, Univerzitet u Banjoj Luci, Ekonomski fakultet, Banja Luka, 2008. 24. Smrtno srebreničko ljeto ‘95: Svjedočanstvo o stradanju Srebrenice i naroda Podrinja, Udruženje građana “Žene Srebrenice”, Tuzla, 1998. 25. Tucaković, Šemso, Kulturocid na Drini: materijalni spomenici kulture Bošnjaka – muslimana istočne Bosne uništeni u toku srpske agresije 1991-1995, Futur-art, Sarajevo, 2012. 26. Žiga, Jusuf i Đozić, Adib, Sociologija, BKC, Sarajevo, Off-set, Tuzla, Sarajevo/Tuzla, 2013. 124 27. Žiga, Jusuf, Vrijeme „razljuđenih dvonožaca“ – paradigma Bosne koju su izdali, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007. 28. Zülch, Tilman, „Etničko čišćenje“ – Genocid za Veliku Srbiju, VKBI, Institut za istraživanje zločina, BKC, Sarajevo, 1996. 29. http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/Xref-XML2HTML-en. asp?fileid=17741&lang=en, posjeta 12. novembar 2019. 30. http://www.ombudsmen.gov.ba/documents/obmudsmen_ doc2013031807224360bos.pdf, posjeta 19. februar 2019. 31. http://www.tuzilastvorz.org.rs/html_trz/PROPISI/konvencija_ sprecavanje_lat.pdf, posjeta 12. decembar 2019. 32. https://www.slobodnaevropa.org/a/plp_masovne_grobnice_ bih/2036774.html, posjeta 14. novembar 2019. 33. http://Popis.gov.ba/Popis2013/knjigePregled.html?lang=bos, posjeta 10. oktobar 2019. 34. http://fzs.ba/index.php/Popis-stanovnistva/Popis-stanovnistva-1991-i- stariji/, posjeta 10. oktobar 2019.

125 Prilog. br. 1: Ubijena djeca u genocidu u Srebrenici ukopana u Šehidskom mezarju Memorijalnog centra u Potočarima

MJES- DATUM OPŠTINA R.BR. PREZIME ( IME OCA) IME TO PRE- PREBIVALIŠ- ROĐENJA BIVALIŠTA TA 1 ADEMOVIĆ (Džemal) FATMIR 17.09.1980. Pobuđe Bratunac 2 ADEMOVIĆ (Šaban) EDIN 01.08.1980. Šušnjari Srebrenica 3 ADEMOVIĆ (Taib) ASIM 05.02.1978. Milačevići Srebrenica 4 AGIĆ (Mehmed) HAMDIJA 20.03.1978. Rogatica Rogatica 5 AHMETOVIĆ (Avdo) EDIN 09.04.1979. Glogova Bratunac 6 AJŠIĆ (Ćamil) MOJO 12.03.1980. Kutuzero Srebrenica 7 ALIĆ (Hakija) RAMIZ 24.09.1979. Hrnčići Bratunac 8 ALIĆ (Džemal) AMIR 17.06.1978. Ljubovija Ljubovija 9 ALIĆ (Salčin) NIRSAN 05.10.1977. Osat Srebrenica 10 ALIHODŽIĆ (Šaban) AMIR 18.01.1979. Močevići Srebrenica 11 ALISPAHIĆ (Alija) AZMIR 01.10.1978. Srebrenica Srebrenica 12 AVDIĆ (Smail) ZULFO 02.06.1980. Ljeskovik Srebrenica 13 AVDIĆ (Ramo) ADMIR 31.05.1980. Ljubovija Ljubovija BAJRAKTEREVIĆ (Bego) 14 15.03.1981. Zvornik Zvornik EŠAD BAJRAKTEREVIĆ (Bego) 15 01.12.1978. Pusmulići Srebrenica PAŠAD 16 BEGIĆ (Mehmedalija) BEGO 16.02.1981 Lipovac Srebrenica 17 BEGIĆ (Ismet) MEDIN 18.01.1979. Pomol Vlasenica 18 BEGZADIĆ (Azem) ALEN 24.03.1978. Sikirići Bratunac 19 BEKRIĆ (Jusuf) SUVAD 04.02.1979. Brakovci Srebrenica 20 BEKTIĆ (Sead) KIRAM 20.09.1977. Pusmulići Srebrenica 21 BOŠNJAKOVIĆ (Meho) AMER 15.09.1981. Nova Kasaba Vlasenica 22 BUDIĆ (Ohran) SELIM 10.06.1979. Nurići Vlasenica 23 CVRK (Munib) MUSEMIR 01.11.1977. Milačevići Srebrenica 24 ČAMDŽIĆ (Husein) NIJAZ 30.10.1978. Srebrenica Srebrenica 25 EJUBOVIĆ (Meho) HALID 08.12.1978. Bulogovine Srebrenica 26 FEJZIĆ (Sakib) SAFET 03.01.1978. Blažijevići Srebrenica 27 GUŠIĆ (Mujo) NIHAD 30.03.1979. Han Pijesak Han Pijesak HAFIZOVIĆ (Džemail) 28 30.10.1977. Srebrenica Srebrenica DŽEVAD 29 HAJDAREVIĆ (Ćamil) SEAD 1978. Pobuđe Bratunac 30 HAJDAREVIĆ (Zejnil) AZMIR 26.09.1977. Pobuđe Bratunac

126 31 HALILOVIĆ (Izet) NURIJA 10.01.1980. Dimnići Srebrenica 32 HALILOVIĆ (Ramiz) ELVIR 15.10.1978. Klotjevac Srebrenica 33 HASANOVIĆ (Edhem) ENIS 25.08.1978. Rađenovići Srebrenica 34 HASIĆ (Ahmo) AHMEDIN 01.10.1977. Jagodnja Bratunac 35 HASKIĆ (Ismail) SAMIR 07.10.1977. Peći Srebrenica 36 HODŽIĆ (Fehim) FUAD 01.12.1977. Vlasenica Vlasenica 37 HRUSTANOVIĆ (Dahmo) ATIF 10.01.1979. Gladovići Srebrenica 38 HUKIĆ (Šabanija) MEVLUDIN 13.07.1978. Rovaši Vlasenica 39 HUKIĆ (Zuhrija) SIDIK 02.08.1977. Osmače Srebrenica 40 HUKIĆ (Esed) NIJAZ 17.01.1979. Osmače Srebrenica 41 JAHIĆ (Azem) NIHAD 28.09.1977. Tegare Bratunac 42 JOHIĆ (Omer) HAZIM 18.10.1978. Rovaši Vlasenica 43 JUSIĆ (Fajko) DAMIR 17.06.1979. Ljubovija Ljubovija 44 JUSUPOVIĆ (Nurija) JASMIN 29.09.1978. Han Pijesak Han Pijesak 45 KOVAČEVIĆ (Husein) ADMIR 15.05.1980. Peći Srebrenica 46 LJESKOVICA (Bedrija) AMIR 24.09.1978. Bajina Bašta Bajina Bašta 47 MEHIĆ (Junuz) AMIR 01.01.1980. Jagodnja Bratunac MEHMEDOVIĆ (Ibro) FAHRU- 48 01.08.1979. Srebrenica Srebrenica DIN 49 MEHMEDOVIĆ (Izet) AZEM 28.01.1978. Slatina Srebrenica MEHMEDOVIĆ (Smail) ĆAM- 50 06.05.1978. Pervani Bratunac IL MEMIŠEVIĆ (Meho) MUSTA- 51 05.11.1977. Brezovice Srebrenica FA 52 MUHIĆ (Asim) ŠEMSO 03.01.1978. Trubari Srebrenica 53 MUJČINOVIĆ (Mujčin) NEZIR 25.10.1979. Pobuđe Bratunac 54 MUJČINOVIĆ (Omer) RAMIZ 02.09.1977. Skugrići Vlasenica 55 MUJIĆ (Ibrahim) RAMIZ 1977. Babuljice Srebrenica 56 MUJIĆ (Jusuf) EDIN 07.01.1978. Vlasenica Vlasenica 57 MUJIĆ (Kadir) MIRSAD 18.06.1979. Sase Srebrenica 58 MUMINOVIĆ (Redžo) ZAJIM 17.07.1977. Cerska Vlasenica MUMINOVIĆ (Munib) MER- 59 14.02.1978. Prohići Srebrenica SADIN 60 MUSIĆ (Rešo) ESAD 20.10.1979. Brezovice Srebrenica 61 MUSTAFIĆ (Mujo) MUNIR 29.09.1980. Bajna bašta Bajina bašta 62 MUSTAFIĆ (Mujo) MUJEDIN 17.12.1977. Bajina bašta Bajina Bašta 63 NUKIĆ (Aziz) AZMIR 05.03.1978. Zapolje Bratunac 64 NUKIĆ (Smajo) MUJO 02.01.1980. Zapolje Bratunac

127 OMEROVIĆ (Rasim) HAJRU- 65 06.08.1977. Bajina Bašta Bajina Bašta DIN 66 OSMANOVIĆ (Munib) VELID 15.09.1978. Ljeskovik Srebrenica 67 OSMANOVIĆ (Ibro) EDIN 24.02.1979. Ljubovija Ljubovija 68 OSMANOVIĆ (Hasib) ELVIR 16.07.1978. Snagovo Zvornik 69 PALALIĆ (Jusuf) MIDHAT 18.01.1978. Šljivice Srebrenica 70 PITAREVIĆ (Husejin) ADNAN 02.01.1981. Peći Srebrenica 71 PITAREVIĆ (Huso) ELVEDIN 21.07.1977. Zgunja Srebrenica 72 RAHMIĆ (Safet) ZIRAFET 19.03.1979. Sikirić Bratunac 73 RAHMIĆ (Rahmo) ENVER 12.12.1977. Zapolje Bratunac 74 RAMIĆ (Ramiz) SULEJMAN 09.06.1978. Štedra Vlasenica 75 SALIHOVIĆ (Salih) RAMO 02.04.1978. Miholjevine Srebrenica 76 SALIHOVIĆ (Safet) ZAIM 1977. Brakovci Srebrenica 77 SALKIĆ (Abdulah) ADNAN 25.03.1980. Joševa Srebrenica 78 SALKIĆ (Sejfo) MIRZA 06.04.1979. Zapolje Bratunac 79 SALKIĆ (Vahid) HAJRO 28.02.1979. Hranča Bratunac 80 SELIMOVIĆ (Avdo) MIRZET 01.01.1978. Urkovići Bratunac 81 SELIMOVIĆ (Ševko) SUVAD 18.08.1979. Beširovići Srebrenica SELIMOVIĆ (Sejdalija) DŽE- 82 15.02.1979. Beširovići Srebrenica NAIZ 83 SELIMOVIĆ (Abaz) OMER 02.11.1979. Beširovići Srebrenica 84 SELINOVIĆ (Ismet) JUNUZ 29.11.1978. Tokoljak Srebrenica 85 SKELEDŽIĆ (Šahbaz) SUAD 24.07.1978. Zvornik Zvornik 86 SMAJIĆ (Husein) DŽEVDET 17.01.1978. Tokoljak Srebrenica 87 SMAJLOVIĆ (Ismet) NUSRET 15.01.1978. Močevići Srebrenica Konjević 88 SULEJMANOVIĆ (Adil) ADEM 10.02.1978. Bratunac Polje 89 SULJIĆ (Bido) ALMIR 17.02.1978. Bajina Bašta Bajina Bašta 90 SULJIĆ (Ćamil) DAHMO 07.10.1980. Ljeskovik Srebrenica 91 ŠILJKOVIĆ (Avdo) REFIK 10.06.1978. Gobelje Vlasenica 92 ŠPIJODIĆ (Alija) HAJRUDIN 16.01.1978. Sulice Srebrenica 93 ŠPIODIĆ (Kemal) SAMIR 22.02.1979. Zvornik Zvornik 94 TABAKOVIĆ (Ramiz) HARIZ 26.10.1977. Bešići Vlasenica 95 TALOVIĆ (Ibrahim) ISMAIL 22.04.1978. Glogova Bratunac 96 ZUKANOVIĆ (Ismet) SULJO 15.09.1978. Brakovci Srebrenica 97 ZUKIĆ (Ramo) SENAD 07.02.1980. Urisići Srebrenica 98 ZUKIĆ (Šaban) ŠEFIK 07.01.1980. Urisići Srebrenica 99 ADEMOVIĆ (Azem) AZMIR 24.11.1978. Šušnjari Srebrenica

128 ADEMOVIĆ (Hakija) MUA- 100 07.01.1980. Milačevići Srebrenica MER 101 ALIĆ (Bekir) ELDIN 12.01.1978. Osatica Srebrenica ALJKANOVIĆ (Safet) BEHU- 102 27.07.1977. Sulice Srebrenica DIN 103 AVDIĆ (Ramo) RIJAZ 04.06.1978. Osatica Srebrenica BEGANOVIĆ (Vejsil) VEJSU- 104 20.03.1980. Glogova Bratunac DIN 105 BUDIĆ (Ohran) VELIJA 19.07.1980. Nurići Vlasenica 106 BULJUBAŠIĆ (Hasan) HARIZ 25.08.1978. Ljeskovik Srebrenica 107 ČOKEROVIĆ (Fejzet) ZIJAD 21.04.1979. Zapolje Bratunac 108 HALILOVIĆ (Ibro) IBRAHIM 04.04.1978. Vlasenica Vlasenica 109 HALILOVIĆ (Selmo) SEMIR 31.10.1978. Dimnići Srebrenica 110 HASANOVIĆ (Mujo) RAMO 24.05.1979. Podčauš Bratunac 111 HODŽIĆ (Osmo) FERID 17.10.1979. Žedanjsko Srebrenica 112 HUSIĆ (Enez) AHMEDIN 01.03.1979. Zapolje Bratunac 113 HUSIĆ (Fadil) KEMO 10.10.1980. Zapolje Bratunac 114 HUSIĆ (Hajrudin) RAHMAN 20.04.1978. Pobuđe Bratunac IBRAHIMOVIĆ (Jusuf) 115 10.09.1978. Blječeva Bratunac RAZMIN IBRAHIMOVIĆ (Smail) SEN- 116 11.04.1980. Prohići Srebrenica AD 117 JAHIĆ (Avdo) MEVLAD 05.02.1980. Zalužje Bratunac 118 KABILOVIĆ (Juso) RAMIZ 24.08.1978. Sase Srebrenica KLEMPIĆ (Mehmed) MUSTA- 119 22.08.1979. Bukovica Vlasenica FA 120 KRDŽIĆ (Omer) RIFET 17.02.1978. Osmače Srebrenica 121 LJESKOVICA (Jusuf) SAFET 28.12.1977. Liješće Srebrenica 122 MEHIĆ (Ibrahim) MEHO 16.10.1977. Rogatica Rogatica MEHMEDOVIĆ (Mehmed) 123 15.8.1977. Staroglavice Srebrenica RAMIZ MUMINOVIĆ (Fadil) MUSTA- 124 11.10.1977. Sućeska Srebrenica FA 125 MUSTAFIĆ (Salko) SAMIR 09.08.1978. Vlasenica Vlasenica 126 OMEROVIĆ (Ramo) ALIJA 14.12.1977. Pobuđe Bratunac OMEROVIĆ (Omer) MERSU- 127 05.01.1979. Glogova Bratunac DIN 128 OMEROVIĆ (Nurija) NUSMIR 25.10.1978. Urkovići Bratunac 129 OMEROVIĆ (Šaban) ŠEFIK 09.12.1977. Pobuđe Bratunac 130 OSMANOVIĆ (Munib) ELVIS 21.03.1980. Sopotnik Zvornik

129 131 OSMANOVIĆ (Omer) MEDIN 26.05.1980. Zvornik Zvornik 132 PURKOVIĆ (Šemso) ADMIR 31.07.1979. Srebrenica Srebrenica 133 SALIHOVIĆ (Kemal) MERSAD 1977. Voljavica Bratunac Konjević 134 SALIHOVIĆ (Omer) RASIM 01.02.1978. Bratunac Polje 135 SALKIĆ (Muharem) SALIH 25.10.1977. Zvornik Zvornik 136 ZUKANOVIĆ (Ibrahim) SEAD 26.08.1977. Sase Srebrenica 137 ZUKIĆ (Ibrahim) MENSUR 10.06.1978. Milačevići Srebrenica 138 ALIĆ (Bajro) OSMAN 08.05.1981. Brezovice Srebrenica 139 AVDIĆ (Džemal) REFIK 1977. Osatica Srebrenica 140 BEKTIĆ (Džemal) MIRSAD 06.04.1978. Bučje Srebrenica 141 DEDIĆ (Suljo) SULEJMAN 23.10.1977. Pobuđe Bratunac 142 DELIĆ (Ohran) ADNAN 15.05.1978. Glogova Bratunac 143 ĐOGAZ (Hamed) SAMIR 12.12.1977. Pečišta Srebrenica 144 GURDIĆ (Šaban) ADMIR 01.08.1979. Radovčići Srebrenica HALILOVIĆ (Džemaludin) 145 02.12.1979. Vidikovac Srebrenica DINO 146 HAMZIĆ (Ismet) RIZO 15.09.1977. Gladovići Srebrenica 147 HODŽIĆ (Ismet) SEDIF 05.09.1978. Žedanjsko Srebrenica Gornje 148 HUSEINOVIĆ (Omer) ADIL 12.11.1979. Vlasenica Vrsinje 149 HUSEINOVIĆ (Omer) SADIK 07.04.1982. Vlasenica Vlasenica 150 HUSIĆ (Sejfo) SEJDO 09.04.1978. Pirići Bratunac 151 IMŠIROVIĆ (Ohran) RAMO 29.08.1979. Tokoljaci Srebrenica 152 JAHIĆ (Hamed) ALIJA 10.02.1979. Osmače Srebrenica 153 JAHIĆ (Mustafa) MEVLUDIN 08.01.1978. Blječeva Bratunac 154 KADRIĆ (Kadrija) SEVAD 09.01.1978. Bukovik Srebrenica 155 KARIĆ (Izo) SELVEDIN 12.03.1979. Potočari Srebrenica 156 MANDŽIĆ (Jakub) BEKIR 21.02.1980. Gladovići Srebrenica MEHMEDOVIĆ (Kadrija) MU- 157 17.01.1979. Staroglavice Srebrenica NIR 158 MUJIĆ (Halid) SEDIN 26.01.1978. Sase Srebrenica 159 MUJIĆ (Halid) SEMIR 25.02.1980. Sase Srebrenica 160 MUMINOVIĆ (Hasib) HASO 15.07.1977. Bajramovići Srebrenica 161 MUSIĆ (Husein) ISMET 09.08.1977. Glogova Bratunac 162 OSMANOVIĆ (Izet) MIRZET 10.01.1978. Ljeskovik Srebrenica 163 PALIĆ (Alija) MUAMER 19.07.1978. Han Pijesak Han Pijesak 164 SALIHOVIĆ (Hajro) DINO 26.06.1979. Soločuša Srebrenica 165 SELIMOVIĆ (Turabija) DAMIR 05.08.1978. Beširovići Srebrenica

130 166 SMAJLOVIĆ (Smajo) SEVDET 16.02.1979. Miholjevine Srebrenica 167 SULJIĆ (Rifet) SUAD 13.09.1978. Srebrenica Srebrenica Gornje 168 TURKOVIĆ (Adem) ADMIN 30.09.1981. Vlasenica Vrsinje 169 ALIĆ (Redžep) KADRIJA 04.01.1978. Prohići Srebrenica 170 BORIĆ (Ramo) DŽEVAD 31.12.1978. Gerovi Vlasenica BULJUBAŠIĆ (Hamdija) 171 06.10.1978. Ljeskovik Srebrenica SAFET DERVIŠEVIĆ (Bekir) BEHRU- 172 21.05.1980. Ljeskovik Srebrenica DIN 173 HAKIĆ (Hamdija) ALMIR 08.08.1979. Srebrenica Srebrenica 174 HASIĆ (Nedžib) EDIN 05.01.1979. Poznanovići Srebrenica 175 KALIĆ (Hasan) NERMIN 20.02.1978. Beširovići Srebrenica Konjević 176 MUMINOVIĆ (Salih) SEAD 09.12.1977. Bratunac Polje 177 MUSTABAŠIĆ (Smajil) SAMIR 02.07.1978. Rovaši Vlasenica 178 OMEROVIĆ (Ramo) KASIM 23.03.1979. Pobuđe Bratunac 179 SALIĆ (Ramiz) HASAN 31.10.1977. Prohići Srebrenica 180 SALKIĆ (Mehmed) SEBIB 29.06.1979. Osmače Srebrenica 181 ABIDOVIĆ (Ferid) FIKRET 06.10.1977. Pahljevići Zvornik 182 ALISPAHIĆ (Adil) BEHADIL 25.04.1979. Milačevići Srebrenica 183 DŽANANOVIĆ (Šaćir) NEZIR 30.01.1979. Podosoje Srebrenica 184 EMKIĆ (Ibrahim) ELVEDIN 05.10.1979. Osatica Srebrenica 185 FEJZIĆ (Šaban) RIJAD 24.07.1977. Zvornik Zvornik 186 GABELJIĆ (Nezir) ALIJA 04.01.1978. Bučinovići Srebrenica 187 HASANOVIĆ (Alija) AHMO 06.08.1977. Abdulići Bratunac HUREMOVIĆ (Hasan) MUS- 188 14.08.1977. Sase Srebrenica TAFA 189 HUSEJINOVIĆ (Fehim) RAMIZ 15.10.1977. Glogova Bratunac IBRAHIMOVIĆ (Džemal) SEN- 190 09.01.1979. Pusmulići Srebrenica AD KARDAŠEVIĆ (Husein) 191 09.01.1978. Gladovići Srebrenica AZMIR 192 MALAGIĆ (Ohran) IZUDIN 22.10.1981. Osmače Srebrenica 193 MANDŽIĆ (Ramo) SAMIR 20.01.1979. Fojhari Srebrenica 194 MEHIĆ (Hasan) LUTVO 22.08.1978. Cerska Vlasenica 195 MEHMEDOVIĆ (Hasan) OMER 10.01.1978. Sućeska Srebrenica MEHMEDOVIĆ (Senahid) 196 13.01.1978. Kutuzero Srebrenica SENAD

131 197 MUJIĆ (Alija) HALIL 03.01.1978. Ljeskovik Srebrenica MUMINOVIĆ (Mehmedalija) 198 08.08.1977. Sućeska Srebrenica MENSUR 199 MUMINOVIĆ (Fehim) SAUDIN 16.04.1981. Vlasenica Vlasenica 200 MUMINOVIĆ (Fehim) SULJO 30.01.1979. Vlasenica Vlasenica 201 MUSTAFIĆ (Adem) AMIR 02.08.1979. Raševo Vlasenica 202 NUKIĆ (Rasim) NERMIN 05.11.1978. Radovčići Srebrenica 203 OMEROVIĆ (Abid) ADIB 01.11.1977. Srebrenica Srebrenica 204 OMEROVIĆ (Ibro) HUSEIN 22.01.1978. Opetci Srebrenica 205 ORDAGIĆ (Ibro) NERMIN 15.06.1978. Bešići Vlasenica 206 ORIĆ (Behaija) VEJSIL 19.03.1978. Potočari Srebrenica OSMANOVIĆ (Munib) AHME- 207 14.04.1980. Ljeskovik Srebrenica DIN OSMANOVIĆ (Abdulah) 208 11.04.1980. Likari Srebrenica SULEJMAN 209 PIRGIĆ (Suljo) SMAIL 27.08.1978. Pečišta Srebrenica SALIHOVIĆ (Mujo) HAJRU- 210 18.08.1978. Vlasenica Vlasenica DIN 211 SALKIĆ (Abdulah) ELVIS 02.08.1977. Fojhari Srebrenica 212 SALKIĆ (Džano) MUHAMED 09.04.1978. Potočari Srebrenica SEJDINOVIĆ (Mehmedalija) 213 25.03.1980. Prohići Srebrenica BEGO 214 SMAJIĆ (Hamid) AZMIR 24.07.1977. Tokoljaci Srebrenica 215 SMAJLOVIĆ (Ramiz) SAMIR 15.07.1977. Pribidoli Srebrenica 216 SULJIĆ (Hamdija) MUHAREM 18.07.1977. Pusmulići Srebrenica 217 SULJIĆ (Bekir) MUJO 10.12.1978. Poznanovići Srebrenica 218 TABAKOVIĆ (Ramiz) HAZIM 13.11.1979. Vlasenica Vlasenica 219 ALIĆ (Osman) OMER 23.08.1980. Hrnčići Bratunac ALISPAHIĆ (Hamdija) MIR- 220 10.04.1978 . Milačevići Srebrenica SAD 221 ALISPAHIĆ (Hamdija) MIRZET 10.04.1978. Milačevići Srebrenica 222 BAJRAMOVIĆ (Šaban) TAHIR 23.10.1977. Sulice Srebrenica 223 BEĆIROVIĆ (Ibro) NEDŽAD 24.02.1978. Pomol Vlasenica 224 BEGIĆ (Esed) DŽEMAL 15.07.1978. Srebrenica Srebrenica 225 DEDIĆ (Ragib) ALIM 03.12.1977. Gerovi Vlasenica 226 DELIĆ (Hasib) ELVIR 19.05.1979. Skenderovići Srebrenica 227 DERVIŠEVIĆ (Šaban) NIJAZ 02.09.1977. Skugrići Vlasenica 228 DURAKOVIĆ (Halil) AZIZ 09.06.1978. Loznica Loznica 229 GURDIĆ (Junuz) MEHRUDIN 02.10.1977. Radovčići Srebrenica

132 230 HAJDAREVIĆ (Šahin) ENES 02.01.1979. Neđeljišta Vlasenica 231 HALILOVIĆ (Nazif) NUFIK 04.10.1979. Klotjevac Srebrenica 232 HASANOVIĆ (Ševko) EMIR 01.05.1978. Sopotnik Zvornik 233 HASIĆ (Edhem) ZEMIR 25.07.1977. Dimnići Srebrenica 234 HRNJIĆ (Husejin) IZET 13.10.1978. Glodi Zvornik HRUSTANOVIĆ (Hajro) 235 14.02.1980. Gladovići Srebrenica MUHIDIN 236 HUREMOVIĆ (Mešan) SAMIR 19.08.1977. Ljubovija Ljubovija 237 IBRIĆ (Džemal) NEDŽAD 02.02.1978. Drinjača Zvornik 238 MALAGIĆ (Salko) ADMIR 08.12.1979. Ljubovija Ljubovija 239 MALIĆ (Mujo) AVDO 23.06.1980. Ljubovija Ljubovija MEHMEDOVIĆ (Abdulah) AL- 240 08.09.1977. Staroglavice Srebrenica MIR 241 MUJIĆ (Selim) HASAN 18.01.1978. Podgaj Srebrenica Gornje 242 OMEROVIĆ (Ibrahim) ASIM 04.04.1978. Vlasenica Vrsinje 243 OSMANOVIĆ (Husein) SMAIL 18.12.1977. Ljubovija Ljubovija 244 PALIĆ (Suno) NURIJA 29.10.1977. Krivače Han Pijesak 245 PILAV (Azem) NERMIN 03.08.1979. Gladovići Srebrenica 246 PITAREVIĆ (Aziz) AZMIR 08.01.1978. Peći Srebrenica 247 SALIHOVIĆ (Muhaz) ENIZ 03.08.1978. Potočari Srebrenica 248 SALIHOVIĆ (Ramo) ESAD 15.01.1979. Močevići Srebrenica 249 SALIHOVIĆ (Safet) FAHRO 19.04.1979. Voljavica Bratunac 250 SEJMENOVIĆ (Alija) ALMIR 01.01.1979. Rovaši Vlasenica SELIMOVIĆ (Sejdalija) DŽE- 251 15.02.1979. Beširovići Srebrenica NAIZ 252 SELIMOVIĆ (Adil) HAZIM 16.10.1980. Pobuđe Bratunac 253 SINANOVIĆ (Izet) MIRZET 19.12.1977. Ljubovija Ljubovija 254 SMAILOVIĆ (Izet) NEDŽAD 15.09.1979. Bajina Bašta Bajina Bašta 255 SMAJIĆ (Haso) ZIJAD 22.02.1978. Lipovac Srebrenica SULJANOVIĆ (Idriz) NEHRU- 256 28.07.1977. Osmače Srebrenica DIN 257 UVALIĆ (Osman) MENSUR 12.09.1977. Rovaši Vlasenica 258 VARNICA (Asim) MEHMED 02.07.1981. Vlasenica Vlasenica 259 ADEMOVIĆ (Suljo) SENAD 19.09.1977. Bostahovine Srebrenica 260 ALIĆ (Jusuf) JUSMIN 08.12.1978. Brezovice Srebrenica 261 ALIĆ (Halil) SENAD 16.04.1979. Srebrenica Srebrenica BAJRAMOVIĆ (Ikan) BEHU- 262 08.10.1977. Sulice Srebrenica DIN

133 263 BEKTIĆ (Sakib) MUJO 07.12.1977. Ljubovija Ljubovija Donje Vrsin- 264 BORIĆ (Šaban) JASMIN 19.03.1979. Vlasenica je 265 ĆEHAJIĆ (Aljo) IZET 20.03.1979. Raševo Vlasenica 266 DAUTOVIĆ (Osman) HEDIM 29.06.1978. Zvornik Zvornik 267 DEDIĆ (Ćemil) NEZIR 15.08.1979. Gerovi Vlasenica 268 DERVIŠEVIĆ (Behadil) BEKTO 22.01.1978. Ljeskovik Srebrenica DIZDAREVIĆ (Sinan) SELVE- 269 13.04.1979. Vlasenica Vlasenica DIN 270 EJUBOVIĆ (Alija) AMIR 02.02.1978. Bostahovine Srebrenica 271 GERMIĆ (Emin) NEZIR 10.03.1978. Sebiočina Vlasenica 272 HALILOVIĆ (Halil) ŠABAN 17.08.1978. Vlasenica Vlasenica HASANOVIĆ (Hamed) MU- 273 11.10.1977. Bučje Srebrenica HAMED 274 HODŽIĆ (Mehmed) MEHDIN 08.01.1978. Cerska Vlasenica 275 HUKIĆ (Tahir) MUJO 19.07.1977. Gladovići Srebrenica 276 HUSEJNOVIĆ (Ohran) SADIK 23.08.1977. Srebrenica Srebrenica 277 IBRAHIMOVIĆ (Reuf) AZIZ 28.01.1978. Poznanovići Srebrenica 278 JUSUFOVIĆ (Abaz) ELVIR 18.01.1979. Karačići Srebrenica JUSUPOVIĆ (Sulejman) MIR- 279 10.03.1980. Urkovići Bratunac SAD 280 KABILOVIĆ (Adem) MEŠO 04.12.1977. Kutuzero Srebrenica 281 KAPIDŽIĆ (Nezir) MEHO 13.07.1978. Glogova Bratunac Gornja Bu- 282 KLEMPIĆ (Mujo) VAHID 01.08.1979. Vlasenica kovica MAHMUTOVIĆ (Abdurahman) 283 08.09.1977. Pobuđe Bratunac EMSAD 284 MALAGIĆ (Hadžo) HALID 11.08.1977. Glogova Bratunac 285 MALAGIĆ (Šaban) NURIJA 08.09.1979. Glogova Bratunac 286 MALIĆ (Šerif) ALIJA 25.08.1978. Sebiočina Vlasenica 287 MAŠIĆ (Sadija) SADMIR 27.10.1977. Voljavica Bratunac 288 MEHMEDOVIĆ (Šahin) ĐEMO 10.06.1978. Urkovići Bratunac MEHMEDOVIĆ (Rahman) Gornja Bu- 289 26.05.1978. Vlasenica MEHMED kovica 290 MEMIĆ (Redžo) NEDŽAD 23.02.1978. Ljeskovik Srebrenica MUHAREMOVIĆ (Mehmed) 291 01.05.1978. Ljubovija Ljubovija HAMDIJA 292 MUHIĆ (Hasan) HASIB 15.01.1980. Radovčići Srebrenica 293 MUHIĆ (Hasan) NESIB 02.01.1984. Radovčići Srebrenica 294 MUJIĆ (Hajrudin) ZENUDIN 06.08.1977. Fojhari Srebrenica 134 MUJKANOVIĆ (Huso) JAS- 295 22.04.1979. Likari Srebrenica MIN 296 MUSTAFIĆ (Sejdalija) FAKIR 12.01.1978. Dobrak Srebrenica 297 MUSTAFIĆ (Edhem) KADIR 09.01.1978. Radovčići Srebrenica NUKIĆ (Enez) MEHMEDALI- 298 09.10.1977. Močevići Srebrenica JA 299 NUMANOVIĆ (Rašid) SEID 10.10.1977. Ljeskovik Srebrenica OMEROVIĆ (Husein) Gornje 300 09.09.1979. Vlasenica MEVZAD Vrsinje 301 OMEROVIĆ (Šaban) SANEL 14.08.1978. Urkovići Bratunac 302 OSMANOVIĆ (Azem) MIRNES 15.09.1980. Bajina Bašta Bajina Bašta 303 RAMIĆ (Abdurahman) ERMIN 15.09.1977. Kamenica Zvornik SMAJLOVIĆ (Smail) SABA- 304 12.05.1978. Brezovice Srebrenica HUDIN 305 SMAJLOVIĆ (Ibro) SAMIR 04.07.1979. Milačevići Srebrenica SULEJMANOVIĆ (Šemso) 306 20.03.1978. Klotjevac Srebrenica ŠEVAL 307 SULJIĆ (Hasan) DŽEVAD 08.08.1978. Urisići Srebrenica 308 ŠABIĆ (Ibrahim) ELVIS 12.10.1981. Sandići Bratunac ŠEČIĆ (Hasan) 309 15.03.1979. Močevići Srebrenica MEHMEDALIJA 310 VARNICA (Zajko) SADIK 11.11.1979. Đile Vlasenica 311 ZUHRIĆ (Nurko) NERMIN 21.09.1978. Đile Vlasenica 312 ZUKIĆ (Ramo) JASMIN 01.08.1978. Urisići Srebrenica 313 AHMETOVIĆ(Bajro)HAJRO 01.04.1978. Glogova Bratunac 314 AHMETOVIĆ(Ramo)SAMIR 06.04.1978. Pirići Bratunac 315 AHMETOVIĆ(Mujo)ZIJAD 16.08.1978. Pirići Bratunac 316 ALIĆ(Mujo)NAZIF 01.08.1979. Osatica Srebrenica 317 ALISPAHIĆ(Avdija)ARMIN 12.03.1979. Milačevići Srebrenica 318 BEĆIROVIĆ(Dalija)NERMIN 01.10.1978. Vlasenica Vlasenica 319 BUHIĆ(Osman)RAZIM 07.05.1978. Bešići Vlasenica 320 BUMBULOVIĆ(Idriz)IZET 13.05.1979. Peći Srebrenica 321 ČIVIĆ(Husnija)AZEM 01.05.1978. Tokoljaci Srebrenica 322 DELIĆ(Alija)ERMIN 18.06.1978. Potočari Srebrenica 323 GARALJEVIĆ(Ifet)NERMIN 07.03.1978. Likari Srebrenica 324 GUŠIĆ(Meho)MEHARIS 09.02.1978. HanPijesak HanPijesak HAFIZOVIĆ(Ibrahim)MUSTA- 325 11.10.1977. Opetci Srebrenica FA 326 HASANOVIĆ(Vehbija)AZMIR 04.07.1979. Pirići Bratunac

135 327 HASANOVIĆ(Hašim)MUMIN 29.07.1977. Krivače HanPijesak 328 HASANOVIĆ(Hašim)NIHAD 01.02.1979. Krivače HanPijesak 329 HASANOVIĆ(Nusret)NIJAZ 10.02.1980. Babuljice Srebrenica 330 JAŠAREVIĆ(Ibro)IZUDIN 26.09.1977. Brakovci Srebrenica GornjaBukov- 331 KLEMPIĆ(Suljo)SUAD 20.06.1980. Vlasenica ica MAHMUTOVIĆ(Durmo) 332 10.02.1978. DonjeVrsinje Vlasenica MEHMED 333 MANDŽIĆ(Ahmet)EMIR 14.10.1980. Gladovići Srebrenica MEHMEDOVIĆ(Abdulah)AL- 334 28.03.1978. Vlasenica Vlasenica MEDIN 335 MEHMEDOVIĆ(Huso)RAMO 04.10.1977. Gladovići Srebrenica 336 MEKANIĆ(Fadil)ADEM 06.01.1980. Vlasenica Vlasenica 337 MEŠANOVIĆ(Hamdija)MIRZA 01.07.1979. Milačevići Srebrenica 338 MUJIĆ(Miralem)MUHAREM 03.12.1977. Bjelovac Bratunac 339 MUMINOVIĆ(Fehim)MESUD 14.10.1978. Zvornik Zvornik 340 MUSTAFIĆ(Behadil)OSMAN 06.06.1979. Pobuđe Pobuđe 341 MUŠKIĆ(Šabo)BERIZ 22.09.1977. Cerska Vlasenica 342 PARIĆ(Rizo)ALEM 01.04.1978. Srebrenica Srebrenica 343 PAŠIĆ(Mesud)AHMED 09.03.1980. Srebrenica Srebrenica 344 POROBIĆ(Dedo)ELVIR 02.10.1978. Urisići Srebrenica 345 RAMIĆ(Selman)NIJAZ 15.06.1978. Brakovci Srebrenica 346 RIĐIĆ(Adil)OSMAN 15.04.1978. Tegare Bratunac 347 SMAJLOVIĆ(Rašid)HAJRO 25.03.1980. Tegare Bratunac 348 SMAJLOVIĆ(Alija)NURIJA 27.04.1978. Poznanovići Srebrenica SULEJMANOVIĆ(Ibrahim) 349 29.04.1978. Klotjevac Srebrenica SUAD 350 ŠABIĆ(Asim)EJUB 09.01.1978. Sandići Bratunac ADEMOVIĆ(Behaija)BAHRU- 351 04.10.1978. Milačevići Srebrenica DIN 352 AHMETOVIĆ(Nezir)SEMIR 20.08.1978. Srebrenica Srebrenica ALIHODŽIĆ(Munib)MUSA- 353 24.09.1978. Moćevići Srebrenica DET 354 BEČIĆ(Hakija)RAMO 21.08.1977. Gostilj Srebrenica 355 BEKTIĆ(Najil)SUVAD 02.08.1978. Blažijeivći Srebrenica 356 ČEVIĆ(Fikret)MIRZET 16.12.1978. Zapolje Bratunac 357 ČEVIĆ(Fikret)NEVZET 07.01.1981. Zapolje Bratunac 358 GABELJIĆ(Abdulah)MESUD 18.04.1979. Bučinovići Srebrenica 359 GARALJEVIĆ(Mehmed)SALIM 25.09.1979. Srebrenica Srebrenica

136 360 HALILOVIĆ(Selim)DENIF 02.01.1981. Dimnići Srebrenica 361 HASIĆ(Idriz)JASMIN 14.07.1977. Podčauš Bratunac 362 HODŽIĆ(Mujo)MURIZ 20.07.1979. Skugrići Vlasenica 363 HUKIĆ(Hajrudin)ELVEDIN 10.02.1978. Osmače Srebrenica 364 IBIŠEVIĆ(Meho)SABAHUDIN 04.01.1980. Sase Srebrenica 365 JAHIĆ(Esed)BAJRO 15.09.1978. Bjelovac Bratunac 366 KAPETANOVIĆ(Sabit)MEHO 30.03.1978. Foča Foča 367 KOŠPIĆ(Senaid)ENIS 24.06.1979. Blječeva Bratunac 368 MAŠIĆ(Ibrahim)SULJO 02.07.1980. Brezovice Srebrenica 369 MEMIŠEVIĆ(Adil)AHMET 22.07.1979. Blječeva Bratunac 370 MUHIĆ(Hajrudin)FATIMA 11.07.1995. Potočari Srebrenica 371 MUJIĆ(Omer)HAZIM 20.05.1980. Podgaj Srebrenica MUSTAFIĆ(Mehmedalija)JAS- 372 01.01.1979. Zvornik Zvornik MIN 373 NUKIĆ(Ismet)IZUDIN 17.04.1978. Sulice Srebrenica 374 OMEROVIĆ(Ahmo)AHMEDIN 24.09.1977. Rađenovići Srebrenica 375 OMEROVIĆ(Đemail)SENAD 14.09.1979. Peći Srebrenica 376 OMIĆ(Alaga)ZEJID 19.02.1979. Pusmulići Srebrenica 377 ORIĆ(Omer)AVDIJA 16.06.1980. Potočari Srebrenica 378 POROBIĆ(Ramo)ADIL 27.11.1979. Srebrenica Srebrenica 379 RIZVANOVIĆ(Šaćir)NIJAZ 30.05.1978. Pomol Vlasenica 380 SELIMOVIĆ(Hakija)SALKO 21.04.1978. Sulice Srebrenica 381 SMAJIĆ(Huso)HUSREF 03.02.1978. Gostilj Srebrenica 382 SMAJLOVIĆ(Jusuf)SAMEDIN 06.10.1977. Zvornik Zvornik 383 TURSUNOVIĆ(Šahin)SENAD 17.03.1979. Podosoje Srebrenica 384 ALIĆ (Ćamil) KADRIJA 19.05.1978. Biljača Bratunac 385 BEKRIĆ (Ahmo) MEHO 20.08.1977. Brakovci Srebrenica 386 DERVIŠEVIĆ (Bego) SEAD 06.01.1978. Dimnići Srebrenica 387 HASANOVIĆ (Hasan) HAZIM 07.07.1978. Babuljice Srebrenica HASANOVIĆ (Husejin) 388 20.06.1978. Bostahovine Srebrenica SALČIN 389 HODŽIĆ (Osman) JUSUF 15.12.1977. Žedanjsko Srebrenica 390 OMEROVIĆ (Behadil) ADIL 13.10.1979. Vlasenica Vlasenica 391 OMEROVIĆ (Abid) ENIS 24.09.1978. Sikirić Bratunac 392 ORLOVIĆ (Sulejman) MUVAZ 08.01.1978. Konjevići Bratunac 393 OSMANOVIĆ (Selman) MUJO 01.03.1978. Likari Srebrenica 394 PAŠIĆ (Mujo) MUAMER 02.08.1978. Srebrenica Srebrenica 395 SULJIĆ (Rešo) SADET 02.05.1979. Urisići Srebrenica

137 396 AHMIĆ (Safet) AMIR 17.09.1977. Jagodnja Bratunac 397 ALIĆ (Adem) SADET 16.01.1978. Prohići Srebrenica 398 ALJIĆ (Suljo) DŽEMAL 04.06.1978. Dobrak Srebrenica 399 BEČIĆ (Vehbija) ZIHNIJA 09.06.1978. Glogova Bratunac 400 HASANOVIĆ (Alija) ALMAZ 10.08.1978. Slatina Srebrenica 401 HASANOVIĆ (Ibro) DŽEMAL 19.01.1979. Zvornik Zvornik 402 IBRIĆ (Alija) HARIZ 03.09.1977. Bratunac Bratunac 403 JAKUBOVIĆ (Edhem) HASAN 21.01.1978. Skenderović Srebrenica 404 MALAGIĆ (Ibrahim) LUTVO 11.05.1979. Osmače Srebrenica 405 MALKIĆ (Bajro) OMER 28.12.1977. Poznanovići Srebrenica 406 MEHANOVIĆ (Ramiz) SIFET 15.10.1978. Tegare Bratunac 407 MEHIĆ (Zajim) HAMED 15.03.1979. Jagodnja Bratunac 408 MEHMEDOVIĆ (Ismet) SALIH 13.11.1978. Slatina Srebrenica 409 MUJANOVIĆ (Bajro) ALMIR 05.01.1979. Zapolje Bratunac 410 MUSTAFIĆ (Nezir) MEHO 26.07.1977. Gladovići Srebrenica 411 SALIHOVIĆ (Hasan) ERMIN 12.03.1978. Potočari Srebrenica 412 SALIHOVIĆ (Sead) SENAD 25.08.1978. Pahljevići Zvornik 413 SULJIĆ (Ćamil) AVDIJA 07.06.1978. Ljeskovik Srebrenica 414 ALIBAŠIĆ (Ćazim) FAHRUDIN 1977. Rovaši Vlasenica 415 ALIĆ (Hajrudin) MUJAGA 1978. Srebrenica Srebrenica 416 AVDIĆ (Halil) ISMET 1977. Pećište Srebrenica BUMBULOVIĆ (Osman) NER- 417 1978. Pećište Srebrenica MIN 418 BURIĆ (Omer) NIJAZ 1978. Gobelje Vlasenica 419 HODŽIĆ (Nezir) ŠABAN 1977. Žedanjsko Srebrenica 420 KAMENICA (Džemal) ESAD 1978. Milačevići Srebrenica MEHMEDOVIĆ (Ahmet) 421 1977. Srebrenica Srebrenica FAHRUDIN 422 MEMIĆ (Avdurahman) HALIL 1979. Ljeskovik Srebrenica 423 MEMIĆ (Emin) AVDIJA 1980. Ljeskovik Srebrenica 424 PITAREVIĆ (Suljo) SADAT 1977. Peći Srebrenica PUDILOVIĆ (Abdulah) 425 1979. Blažijevići Srebrenica MIRZET 426 SALIHOVIĆ (Nazif) ALMIR 1978. Potočari Srebrenica 427 SALKIĆ (Mehmed) MEVLID 1978. Osatica Srebrenica 428 ADEMOVIĆ (Ševal) ŠEFIK 1979. Podosoje Srebrenica 429 JAHIĆ (Nedžib) ENVER 1977. Zalužje Bratunac 430 MUJIĆ (Meho) HAJRUDIN 1979. Rovaši Vlasenica

138 431 NUKIĆ (Sejdalija) ĐEMAL 1979. Sulice Srebrenica 432 SALIHOVIĆ (Selman) MIRZET 1978. Brakovci Srebrenica 433 SALKIĆ (Mustafa) MUNIB 1979. Srebrenica Srebrenica SELIMOVIĆ (Hajrudin) ME- 434 1979. Beširovići Srebrenica SUD 435 SULJIĆ (Kemal) DAMIR 1979. Pusmulići Srebrenica Gornje 436 TURKOVIĆ (Ahmet) NEDŽIB 1977. Vlasenica Vrsinje 437 ALIĆ (Ređo) MUHAMED 1978. 438 BURIĆ (Ahmo) EDIN 1977. 439 IBRIĆ (Hasan) VESID 1979. 440 MEHMEDOVIĆ (Bajro) FERIS 1978. 441 NUKIĆ (Haso) ESAD 1977. 442 CVRK (Behaija) OSMAN 1979.

139

Amir Kliko

NAPAD HVO-a NA ARMIJU REPUBLIKE BOSNE I HERCE- GOVINE U SREDNJOJ BOSNI I SRPSKA OFANZIVA NA SLO- BODNU TERITORIJU BOSANSKOG PODRINJA POČETKOM 1993. GODINE:

Komparativna analiza

Apstrakt: Autor govori o utjecaju Vance-Owenovog mirovnog plana na otežavanje situacije u srednjoj Bosni i Podrinju početkom 1993. godine, te objašnjava međusobnu, uzročno-posljedičnu, vezu iz- među dešavanja u srednjoj Bosni i dešavanja u Podrinju i obrnuto. Iako se u srednjoj Bosni Republika Bosna i Hercegovina suočila s hrvatskim agresorom, a u Podrinju sa srpskim, što naoko nema međusobne veze, autor u svom radu dokazuje na nekoliko primjera kako su događaji iz srednje Bosne nanosili štetne posljedice odbrani Podrinja, odnosno kako je zbog Podrinja bosanskohercegovačka država bila primorana davati ustupke hrvatskom agresoru u srednjoj Bosni.

Ključne riječi: agresija, genocid, država, Bosna i Hercegovina, Srbija, Hr- vatska, Republika Srpska, Herceg-Bosna, Vojska Jugoslavije, Hrvatska vojska, Vojska Republike Srpske, Hrvatsko vijeće obrane, Armija Republike Bosne i Hercegovine, UNPRO- FOR, Podrinje, Cerska, Konjević-Polje, Kamenica, Srebreni- ca, Žepa, Goražde, sigurne zone. April 1993. godine bez sumnje je jedan od najtežih ratnih mjeseci u smisluopstanka Bosne i Hercegovine kao cjelovite i nezavisne države. Na- jkritičnije stanje tokom tog mjeseca bilo je upodrinjskim slobodnim enklavama, te u srednjoj Bosni i dolini rijeke Neretve gdje su hrvatske snage (Hrvats- ka vojska i Hrvatsko vijeće obrane) krenule u otvorenu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Borbena dejstva dva agresora ‒ velikosrpskog na istoku i velikohrvatskog u centralnom dijelu zemlje ‒ kao da su bila vremenski

141 koordinirana. Zapravo, u aprilu je kulminiralajedna, po Bosnu i Hercegovinu krajnje nepovoljna, vojno-politička situacija za koju bi se moglo reći da ima svoje izvorište na samom početku 1993. godine. Na međunarodnoj diplomatskoj sceni krajem 1992. i početkom 1993. godine intenzivirane su aktivnosti u vezi s nametanjemtakozvanog Vance-Owenovog mirovnog plana legalnoj bosanskohercegovačkoj Vladi i agresorskim vojno-političkim subjektima Republici Srpskoj (RS) i Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosna (HZHB). Plan je predviđao decentralizaciju Bosne i Hercegovinepodijeljene na deset provincija koje bi imale nadležnost nad obrazovanjem i unutrašnjim poslovima. One bi bile formirane po etničkom principu – za razliku od demilitariziranog Sarajeva kao distrikta pod protek- toratom UN-a u kojem bi bilo sjedište centralne vlade – ali se ne bi mogle organizirati kao zasebne države. Provincije ne bi mogle izvesti nikakvu dis- oluciju od države.1 Podrinjske općine Zvornik, Vlasenica, Bratunac, Srebrenica, Višegrad, Rogatica, Goražde i Fočavećinom svoje teritorije trebale su pripasti provinciji 5 sa sjedištem u Tuzli koja je predstavljana kao „muslimanska“. „Srpska“ provincija 6 zamišljena je s jednom enklavom (Šekovići) potpuno okruženom „muslimanskom“ provincijom 5, jednom enklavom (Pale, Sokolac, Han-Pi- jesak) stiješnjenom između „muslimanske“ provincije 5 i distrikta Sarajevo, jednim „okrajkom“ (Rudo, Čajniče, dio Foče) stiješnjenim „muslimanskom“ provincijom 5, a povezanim senklavom oko Nevesinja (Kalinovik, Nevesin- je, Gacko, Bileća, dio općine Stolac, Ljubinje i Trebinje). Za Srbe, koji su tada držali oko 70% teritorije Bosne i Hercegovine, mapaVance-Owenovog mirovnog planabila je izrazito nepovoljna.Vojska Republike Srpske (VRS) morala bi se povući s približno 30% teritorije koju je do tada bila okupirala.2 Od svih „srpskih“ provincija (2, 4 i 6) ova šesta je za velikosrpskog agresora bila najnezgodnija. Zapravo, potpuno neprihvatljiva. Vjerovatno iz tog razloga odlučio se da u potpunosti uništi otpor branilaca Kamenice, Cerske, Konjević-Polja, Srebrenice, Žepe i Goražda kako bi na terenu stvorio situaciju (kontrola teritorije i demografska struktura u korist Srba) koja bi mu omogućila da u mirovnom procesu sebi osigura cijelo Podrinje što je 1 Begić, Kasim, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991.-1996.), Bosanska knjiga – Pravni centar Fonda otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1997, 112; Šehić Zijad, Eksperiment u svjetskoj laboratoriji Bosna, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013, 216-217; Kliko Amir, Rat u srednjoj Bosni 1992- 1994. godine; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2019, 295-300. 2 Begić, Bosna..., 116-117, 121; Kliko, Rat..., 298-299. 142 proklamirano kao treći od šest strateških ciljeva „srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“još 12. maja 1992. godine u Banjoj Luci na 16. sjednici takoz- vane Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.3 Svakako da je VRS od početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu nastojala okupirati cijelo Podrinje, što je jasno iz spomenutih strateških ciljeva i potvrđeno in- tenzivnim borbenim dejstvima od aprila 1992. do kraja te godine, ali je mapa Vance-Owenovog mirovnog plana vjerovatno bila vrlo ozbiljan poticaj da čim prije slomi otpor branilaca slobodne teritorije u Podrinju. Prijeratna nacionalna struktura srednjeg i gronjeg Podrinja bila je u korist Bošnjaka. Etnički princip bio je veoma važan faktor u mirovnim planovima međunarodne zajednice pri iscrtavanju unutrašnjih granica buduće Bosne i Hercegovine. Značajan faktor bilo je i pitanje ko vojno kontrolira neku teritoriju. Za VRS, formiranu da uništi Bosnu i Hercegovini i Bošnjake kao njen temeljni narod, nije bilo teško donijeti odluku da zaposjedne neku teritoriju i krvlju, nasiljem i progonom stvori demografsko stanje u korist Srba, čime bi ispunila osnovne uslove koje je međunarodna zajednica tražila pri određivanju čijoj teritorijalnoj jedinici će dati neki prostor u Bosni i Hercegovini. Tako je, naprimjer, Generalštab VRS (GŠ VRS) u Direktivi4 od 19. novembra 1992. godine pokazao jasnu namjeru izvršenja genocida nad Bošnjacima u Podrinju: Na širem području Podrinja iznurivati neprijatelja, nanositi mu što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostor Birča, Žepe i Goražda.4Jednostavnije rečeno, ako je međunarodna zajednica prihvatala etnički princip administra- tivne podjele Bosne i Hercegovine, VRS ga je genocidom stvarala u korist Srba. Vance-Owenov mirovni plan savršeno je po pitanju mape razgraničen- ja odgovarao hrvatskim separatistima koji su bili u službi Tuđmanove veli- kohrvatske politike.Jedina loša osobina „hrvatskih“ provincija za HZHB bila je što bi Hrvati u njima imali svega 45,84% svog stanovništva, za razliku od „muslimanskih“ provincija gdje bi Bošnjaci imali apsolutnu većinu stano- vništva (61,95%) kao i Srbi u „srpskim“ provincijama (59,90%). U „hrvat- 3 Službeni glasnik Republike Srpske, Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, broj 22, 26. novembar 1993, 866. Na ovoj sjednici ratni zločinac Radovan Karadžić o trećem strateškom cilju izjavio je sljedeće: Treći strateški cilj je uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između dva svijeta. I s jedne i s druge strane Drine smo mi i naš strateški interes i naš životni prostor. Mi sada vidimo mogućnost da se sada neke muslimanske opštine, kao enklave, uspostave uz Drinu, da bi oni ostvarili svoja prava, ali da to u osnovi mora da pripadne „Srpskoj Bosni i Hercegovini“... Up: https://nap.ba/news/11832 4 VRS, GŠ, str. pov. broj: 02/5, Direktiva op.br. 4, 19. novembar 1992. godineu: Arhivu Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu (AIIZ), inv. broj: 2-4342. 143 skim“ provincijama bilo bi čak 30,32% Bošnjaka.5 Plašeći se da će bosans- kohercegovačko državno rukovodstvo i velikosrpski agresor odbiti mirovni plan, svako iz svojih razloga koji im nikako nisu bili zajednički, čelništvo HZHB žurno je krenulo u vojničku realizaciju dijela mirovnog plana koji se ticao interesa te paradržavne strukture iako je osnovni uslov za primjenu plana bio da ga sve strane prihvate u cijelosti a ne parcijalno. Vojnička realizacija podrazumijevala je i rješavanje problema demografske strukture „hrvatskih“ provincija, prvenstveno provincije 10 gdje je broj Bošnjaka bio najveći.6 Veći dio srednje Bosne trebao je pripasti provinciji broj 10 sa sjedištem u Travniku koju su hercegbosanski čelnici doživljavali kao ekskluzivno hrvatsku, te su, ne gubeći ni časak vremena, krenuli u vojnu kampanju s ciljem izgona Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) s njene teritorije što je dovelo do ozbiljnih oružanih sukoba već prvih dana nakon zvanične ponude mirovnog plana od strane njegovih autora, američkog diplomate Cyrusa Van- cea i britanskog diplomate Davida Owena.7 Bez imalo sumnje, Vance-Owenov mirovni plan, koji je trebao zaustav- iti rat u Republici Bosni i Hercegovini, zapravo je najdirektnije utjecao na po- jačavanje intenziteta borbenih dejstava protiv nje tokom prve polovine 1993. godine od strane oba agresora. Velikosrpski agresor intenzivirao je 13/14. januara 1993. godineranije pokrenutu operaciju u Podrinju uvođenjem snaga Vojske Jugoslavije (VJ) u sadejstvo, a s ciljem eliminiranja otpora branilaca slobodne teritorije u rejonu Kamenice, Cerske, Konjević-Polja, Srebrenice, Žepe i Goražda.8Upornim 5 Provincije 3, 8 i 10 imale bi hrvatsku većinu stanovništva i obuhvatile bi 25,87% teritorije Bosne i Hercegovine za Hrvate kojih je u toj republici 1991. godine bilo 17,27% u odnosu na ukupan broj stanovništva. Osim što bi po procentu teritorije Hrvati odlično prošli, jedino bi njihova teritorija ostala kompaktna. „Hrvatske“ provincije 8 (Mostar) i 10 (Travnik) bile bi teritorijalno povezane i oslonjene na Dalmaciju. „Hrvatska“ provincija 3 (Orašje) ne bi imala fizičke veze s njima, ali bi bila oslonjena duž Save na Slavoniju. Up: Begić, Bosna…, 117-118;Kliko, Rat..., 297-299. 6 Kliko, Amir-Ćuskić, Fikret, 17. Viteška Krajiška brdska brigada ARBiH, Institut za istoriju – Udruženje „17. VKbbr, Sarajevo – Ključ, 2010, 95-96; Kliko, Rat..., 295-297. 7 Begić, Bosna…, 109, 118; Kliko-Ćuskić, 17. Viteška..., 95-108; Šehić, Eksperiment..., 219-220;Kliko, Rat..., 300-306. 8 VRS, Drinski korpus, str. pov. broj: 1/4-26, Redovni borbeni izvještaj, 13. januar 1993. godine u:AIIZ, inv. br: 9-4995; VRS, Drinski korpus, str. pov. broj: 01/4-40, Borbeni izvještaj, 21. januar 1993. godine u:AIIZ, inv. br: 9-4999;VJ, GŠ, str. pov. br. 119-1, Naređenje, 26. januar 1993. godine; VJ, Užički korpus, str. pov. broj: 172-07/2, 26. januar 1993. godine u:AIIZ, inv. br: 8-1300, Naredba o daljim dejstvima Užičkog korpusa Užičkog korpusa i saradnji sa Drinskim korpusom VRS; VJ, Užički korpus, str. pov. broj: 171-07/3, Izveštaj, 26. januar 1993. godine u: AIIZ, inv. br: 2-4630, Izvještaj o 144 pješadijskim napadima jakih i odabranih snaga iz svih pravaca, praćenim žestokom vatrenom podrškom artiljerije i tenkova po linijama odbrane branilaca i naseljenim mjestima, agresor je uspio do sredine marta slomiti otpor iznurenih i gladnih branilaca Kamenice, Cerskei Konjević-Polja. Srpske snage (VJ i VRS) nastavile su stezati obruč oko Srebrenice, Žepe i Goraž- da.9 Na zauzetoj teritoriji vršile su razne oblike ratnih zločina nad bošnjačkim civilima koji se nisu uspjeli evakuirati, a teškom artiljerijom tukle su teritoriju koja je još uvijek bila pod kontrolom ARBiH. Tako su, naprimjer, 12. aprila 1993. godine ubile preko 70, a ranile više od 100 osoba na betonskom igralištu ispred srednje škole u Srebrenici. Uglavnom su to bila djeca, dječaci i mladići koji su okupili kako bi igrali nogomet.10 Do 16. aprila srpske snage zauzele su Kacelj čime su prekinule šumski put Grebak – Zorovići koji je bio žila ku- cavica za stanovništvo u opsadi Goražda.11 Velikosrpski agresor artiljerijski je tukaoopkoljeno Goražde i sela na njegovoj slobodnoj teritoriji istom žestinom kao i Srebrenicu. Čak ni status “sigurne zone” od 6. maja 1993. godine nije umanjio agresorske artiljerijske i pješadijske napade. Gotovo u isto vrijeme, 12/13. januara 1993. godine, u srednjoj Bosni hrvatske snage (Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane) otpočele su opći napad na Gornji Vakuf. Desetak dana poslije Hrvatsko vijeće obrane (HVO) napalo je ARBiH i u rejonu Busovače i Kiseljaka. Borbena dejstva u Gornjem Vakufu potrajala su preko mjesec dok su na prostoru općina Busovača i Kisel- jak nešto ranije utišana.12

„uspjesima“ Užičkog korpusa tokom napada na slobodne prostore Srebrenice (Vlasenice i Zvornika);VJ, Užički korpus, str. pov. broj: 174-2, Obaveštenje o daljem angažovanju Užičkog korpusa, 29. januar 1993. godine u: AIIZ, inv. broj: 2-4090; VRS, Drinski korpus, str. pov. broj: 4/66, Redovni borbeni izvještaj, 31. januar 1993. godine u:AIIZ, inv. br: 9-5006; VRS, Drinski korpus, str. pov. broj: 03/5-106, 20. februar 1993. godine u: AIIZ, inv. br: 9-7278, Pripremno naređenje za ostvarivanje ranije sačinjenog plana „Udar“; Karović, Merisa-Aličković, Ešref-Omerović, Husein, Genocid na području opštine Vlasenice 1992.-1995., Zbornik radova Međunarodne naučne konferencije održane 10. i 11. jula 2009. godine u Potočarima (Srebrenica), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2011, 941-942. 9 Salihović, Šemsudin, Nikad ne zaboravi Cersku, Sarajevo, 2008, 178-220. 10 Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012, 92-95. 11 ARBiH, Istočno-bosanskaoperativnagrupa, str. pov. broj: 01/01-127, Dnevniborbeniizvještaj, 16. april 1993. godine. 12 Čekić, Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu: planiranje, priprema, izvođenje, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Knjiga 2, Sarajevo, 2004, 1018-300; Kliko-Ćuskić, 17. 145 Za odbranu podrinjskih enklava oružani sukobi hrvatskih snaga s AR- BiH u srednjoj Bosni od posebne su važnosti zbog blokade logističkih puteva koja je direktno utjecala na borbenemogućnosti jedinica ARBiH u Podrinju. S otpočinjanjem oružanih sukoba u srednjoj Bosni HZHB je blokirala sve puteve za ARBiH prema Hrvatskoj.13 Slobodnateritorijasrednjeg Podrinja logistički jebilaoslonjenana Tuzlu koja je od jeseni 1992. godine izgubila direktnu teritorijalnu vezu s Hrvat- skom. Srpski agresor uspio je od proljeća do jeseni 1992. godine ovladati pravcem Banja Luka – Beograd preko Bosanske Posavine. Time je Tuzla ods- ječena od Slavonskog Broda i morala se preko srednje Bosne i zapadne Herce- govine povezivati sa svijetom.14 Tako je svaki oružani sukob HVO-a s ARBiH u srednjoj Bosni i dolini Neretve direktno štetio odbrani tuzlanske regije, a time i slobodne teritorije u Podrinju. Za vrijeme srpske zimske ofanzive na slobodneenklave u Podrinju kod branilaca i bošnjačkog stanovništva vladala je glad koja je značajno utjecalana slabljenje njihovog borbenog morala.15 O iznurenosti branilaca i bošnjačkog stanovništva glađu dovoljno svjedoči činjenica da je međunarodna zajednica morala pokrenuti akciju „Padobran“ odnosno humanitarnu pomoć doturatiz- račnim putem. Akcija je počela prekasno. Na dan kada je agresor ovladao Cerskom.16 Državno rukovodstvo Republike Hrvatske iskorištavalo je opterećenost bosanskohercegovačke države pitanjem odbrane Srebrenice i spašavanja bošnjačkog stanovništva koje je pronašlo utočište u njoj, te je ucjenjivalo njen vrh u cilju realizacije svojih velikodržavnih ideja. Tako je, naprimjer, hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak na sastanku u Zagrebu – koji je 27. marta 1993. godine upriličio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman s predsjednikom Preds- jedništva i ministrom vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine, Ali- Viteška..., 95-108; Ramić, Edin-Zec,Fuad,Gornji Vakuf grad heroj, ratna hronika april 1992.-juli 1993., Gornji Vakuf, 2016, 175-263; Agić, Akif-Vele, Faruk, Svjedoci zla, živa knjiga, Štamparija Fojnica D. D, Gornji Vakuf, 2018, 76-118; Kliko, Rat..., 276- 291, 300-325, 332-367, 376-406. 13 Kliko, Rat..., 305-307. Na sastanku s delegacijom ARBiH 16. januara 1993. godine u Gornjem Vakufu članovi delegacije starješina HV-a i HVO-a (Miro Andrić, Željko Šiljeg i Ivica Lučić koji se lažno predstavio kao Mirko Radić) izjavili su: (...) Granice su zatvorene i vojska je vecc spremna da krene. Nacce se otvoriti granice nizastto, sve dok se problem ne rijessi (....)Up: Praljak(online baza podataka), ARBiH, 3. korpus, str. pov. broj: 02/32-109, Informacija, 17. januar 1993. godine; Kliko, Rat..., 307. 14 Kliko, Rat..., 875-876. 15 (...) glad je bila prisutnija više nego ikad. Up: Salihović, Nikad ne zaboravi..., 181. 16 Salihović, Nikad ne zaboravi..., 191. 146 jom Izetbegovićem i Harisom Silajdžićem – ucjenjivao Izetbegovića stanjem u Srebrenici. Iako je sastanak organiziran zbog razgovora o Vance-Owenovom mirovnom planu, Tuđmana je više zanimalo stanje u Srebrenici te je ispitivao Izetbegovića o tome. On mu je objasnio da je situacija teška.17 Tu informaciju čekao je Šušak da ga ucijeni: Alija, tu ti sjedi pet aviona robe, u Zagrebu, i tri su ti na putu, navodno. Dok se totalno ne riješi, ja poslati metka neću (...).18 Od pada Kamenice, Cerske i Konjević-Polja vodila se grčevita ak- tivnost za spašavanje Srebrenice, Žepe i Goražda posljednjih slobodnih teritorija koje su postale utočište desetinama hiljada preživjelih Bošnjaka okupiranog Podrinja. Napaćeno bošnjačko stanovništvo dopalo je u očajno stanje. Armija RBiH nije imala dovoljno materijalno-tehničkih sredstava, kako u smislu kvaliteta tako i kvantiteta, da brani preostalu slobodnu teritoriju iz unutrašnjosti enklava Srebrenica i Žepa. Također, nije imala mogućnosti ni da s vanjske strane obruča, iz pravca Tuzle, probije blokadu Srebrenice i Žepe. Jedino rješenje bilo je aktivno i ozbiljno učešće međunarodne zajednice. Državno rukovodstvo Republike Bosne i Hercegovine energično je poduzelo sve moguće diplomatske radnje kako bi privoljelo Ujedinjene narode (UN) da preostalu slobodnu teritoriju u Podrinju, prenapučenu izbjeglicama, stavi pod svoju zaštitu. Unutar enklava uplašeno i izmoreno stanovništvo, domicilno i izbjegličko, vršilo je pritisak na predstavnike UN-a da im pomognu. Slike mnoštva jadnika okupljenih oko tenka francuskog bataljona UN-a na kojem se nalazio general Phillippe Morillon s megafonom obišle su svijet i na vrijeme ga – dvije godine prije 11. jula 1995 – upozorile na stanje Bošnjaka u enklavama Srebrenica i Žepa i ozbiljnu opasnost da budu uništeni. To su bili ljudi koji su preživjeli genocid u svojim zavičajima 1992. i početkom 1993. godine. Iz Vlasenice, Bratunca, Zvornika... Oni su već bili kredibilni svjedoci genocida, te je svijet morao poslušati njihov glas i ozbiljno pristupiti njihovom spašavanju u enklavama Srebrenica i Žepa. Nažalost, nije. Formalno je proglasio „sigurne zone“ Srebrenica i Žepa, ali nije učinio sve potrebne radnje da bi one to zaista i bile. Odgovornost međunarodne zajednice za 11. juli 1995. utoliko je veća što je imala vjerodostojne svjedoke genocida pred svojim predstavnicima u Srebrenici u proljeće 1993. godine. Ako nije na vrijeme pouzdano znala šta će se desiti u Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor- Varošu, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Višegradu, Foči, Brčkom i desetinama

17 Izetbegović: (…)nema dovoljno oružja, dovoljno municije, blokada je, ne može se doći do tamo. Jedan helikopter se loše prizemio, pa je sad neupotrebljiv. Drugi je još u funkciji…tamo je borba za opstanak i nije to više problem zauzeća grada jer ljudi znaju da bi bili jednostavno pobijeni (…). Up: Lucić, Predrag, Stenogrami o podjeli Bosne, Knjiga 1, Kultura & Rasvjeta – Civitas, Split-Sarajevo, 2005, 309. 18 Lucić, Stenogrami…, Knjiga prva, 309. 147 drugih mjesta gdje je VRS zajedno s MUP-om RS-a počinila genocid 1992. godine nad Bošnjacima, sasvim sigurno morala je znati šta će se desiti sa Srebrenicom i Žepom ako im stvarno ne osigura kvalitetnu zaštitu. Pokolj Bošnjaka srednjeg Podrinja nakon 11. jula 1995. godine nikako nije mogao biti neočekivan za međunarodnu zajednicu i njenog vojnog predstavnika na terenu, UNPROFOR. Uz velike diplomatske napore državnog rukovodstva Republike Bosne i Hercegovine i pritiske i otpore pojedinih značajnih faktora međunarodne zajednice, UN je16. aprila 1993. godine proglasio Srebrenicu „sigurnom zonom“, a6. majaGoražde, Žepu, Tuzlu, Sarajevo iBihać.19 Situaciju u vezis odbranom preostale slobodne teritorije u Podrin- ju, na kojoj su spas od smrti pronašle desetine hiljada izbjeglica, uveliko je otežavala nova agresija hrvatskih snaga u srednjoj Bosni. Ovaj put koncen- trirana na Vitez. Nastao je jedan od najtežih perioda odbrane Republike Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Velikosrpski agresor je, nakon pokolja u Kamenici, Cerskoj i Konjević-Polju, nabijao preživjele Bošnjake u srebrenički geto, a zločinci HVO-a ubijali su gotovo istovremeno u Ahmićima, Vitezu, Kiseljaku, Busovači i bošnjačkim selima u okolini tih gradića koja su uspjeli vojnički zauzeti u neočekivanom napadu. Vlasti HZHB ponovo su potpuno blokirale sve logističke puteve, čak i za humanitarne konvoje, za potrebe ARBiH i bošnjačkog stanovništva. Kao i tokom zime, i aprilska blokada puteva, koja je potrajala do Vašingtonskog sporazuma (mart 1994. godine), izravno je utjecala na stanje logistike i humanitarnu krizu u Tuzli i slobodnim enklavama u srednjem Podrinju. Ured za informiranje HZHB oglasio se u novinama 4. aprila 1993. godine saopćenjem za javnost da će odjel za unutarnje poslove ili HVO do daljnjeg zabraniti kretanje na teritoriji HZHB svim osobama bez odgovara- juće dokumentacije.20 Ubrzo je HVO u Grudama blokirao veliki konvoj oružja namijenjen 2. korpusu i to nakon što mu je, na osnovu ranijeg dogovora, data jedna njegova četvrtina za neometan prolaz. Svoju četvrtinu HVO je primio, a ostale tri, koje su trebale ostati ARBiH, blokirao. Načelnik Štaba vrhovne komande Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine (ŠVK OSRBiH) Sefer Halilović tražio je, apelirajući na oficirsku čast i elementarni moral,od načelnika Glavnog stožera HV-a (Janko Bobetko), predstojnika odjela odbrane HZHB (Bruno Stojić) i načelnika Glavnog stožera HVO-a (Milivoj Petković),

19 ARBiH, Press, RezolucijeVijećasigurnosti UN o BosniiHercegovini, Sarajevo, 1995; Šehić, Eksperiment..., 239. 20 Upozorenje HZ Herceg-Bosna, Vijesnik, Zagreb, 4. april 1993, 1. 148 da deblokiraju ostatak konvoja kako bi na vrijeme stigao u Tuzlu i pomogao odbrani slobodne teritorije u srednjem Podrinju kojaje tada bila u ozbiljnoj krizi. Upozorio ih je da bi njen eventualni pad značio klanicu za desetine hiljada bošnjačkih civila radi čega bi moralnu posljedicu i oni snosili zbog direktne odgovornosti nastale blokiranjem konvoja u Grudama.21 Nakon što je 16. aprila 1993. godine HVO izveo uspješan,neočekivan, napad na bošnjačka sela oko Viteza, ARBiH je pokušala uzvratiti protivna- padom na istim pravcima (glavni pravac protivnapada: Kuber – Ahmići). Međutim, HVO je to očekivaoi blagovremeno je doveo svoje najbolje jedinice s drugih općina na očekujuće pravce protivnapada. Komanda 3. korpusa ARBiH odlučila je težište protivnapada usmjeriti napresijecanje puta Vitez – Busovača u rejonu Kaonika. Početni uspjeh bio je odličan. Međutim, oštro je reagirao UNPROFOR, Međunarodni komitet crvenog križa i predstavnici Posmatračke misije Evropske zajednice koji su ultimativno zahtijevali od AR- BiH da od toga odustane. Zaprijetili su joj da može doći do veoma negativnih posljedica po Republiku Bosnu i Hercegovinu ukoliko presiječe puteve Vitez – Busovača i Vitez – Novi Travnik. Jedna od prijetnji bila je da će međunar- odna zajednica početi posmatrati rat kao građanski zbog čega bi se promijenio njen odnos prema Republici Bosni i Hercegovini koja je, upravo u to vrijeme, očekivala i vršila pritisak na međunarodnu zajednicu da slobodne enklave proglasi svojim “sigurnim zonama“. Jedinice UNPROFOR-a čak su i borbeno djelovale protiv jedinica ARBiH.22 Pred ponoć 20. aprila 1993. godine u komandi 3. korpusa održan je sastanak komandanata lokalnih brigada ARBiH s načelnikom ŠVK OSR- BiH. Komandant 3. korpusa Enver Hadžihasanović obavijestio je prisutne da međunarodna zajednica zahtijeva da ARBiH stane s protivnapadima.23 Presi- jecanje puteva Vitez – Busovača i Vitez – Novi Travnik dovodilo je u opasnost trajno blokiranje svih puteva za ARBiH prema Hrvatskoj što je dodatno objasnio Halilović.24 Narednog poslijepodneva sastanak je nastavljen. Hadži- hasanović je ponovo govorio o opasnosti blokiranja puteva prema Hrvatsko- jpokušavajući je objasniti u širem kontekstu.25Rasim Delić također seplašio zatvaranja puteva.26

25 (…) Put za Goražde je presječen. Nema hrane. Ukoliko deblokiramo Stari Vitez otvoriće se novo žarište. Drugi korpus traži da se ne čini ništa jer gube teritorije (…) Up: ICTY, ARBiH, 3. korpus, str. pov. broj: 02/45-2-1, Ratni dnevnik 2, od 13.03.1993. god. do 16.05.1993. god., Zenica, 13. mart 1993. 149 Zaključak Vance-Owenov mirovni plan s početka 1993. godine umjesto da vodi smirivanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovini doveo je do novog vala njenog pojačavanja. Hercegbosanski čelnici u ulozi provoditelja velikod- ržavnih ideja Franje Tuđmana krenuli su uz pomoć HV u otvorenu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu u srednjoj Bosni. Prikrivali su je tumačenjem svog navodnog prava na srednju Bosnu prema Vance-Owenovom mirovnom planu. Da bi ostvarila željene ciljeve, osim oružane agresije hrvatska strana blokirala je sve logističke puteve za Republiku Bosnu i Hercegovinu prema Hrvatskoj što je otežavalo odbranu slobodnih teritorija u Podrinju na koje je srpski agresor istovremeno pojačao svoje napade. Hrvatski državni vrh ucjenjivao je bosanskohercegovački teškim stanjem u Podrinju i uslovljavao otvaranje logističkih puteva popuštanjem ARBiH prema HVO-u u srednjoj Bosni. Republiku Bosnu i Hercegovinu u srednjoj Bosni ucjenjivala je i međunarodna zajednica od koje je očekivala pomoć u Podrinju.

Izvori i literatura a) Izvori

Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu (AIIZ); Lucić, Predrag, Stenogrami o podjeli Bosne, Knjiga 1, Kultura & Rasvjeta – Civitas, Split-Sarajevo, 2005. b) Literatura Agić, Akif-Vele, Faruk, Svjedoci zla, živa knjiga, Štamparija Fojnica D. D, Gornji Vakuf, 2018; Begić, Kasim, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Dayton- skog sporazuma (1991.-1996.), Bosanska knjiga – Pravni centar Fon- da otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1997; Čekić, Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu: planiranje, priprema, izvođenje, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Knjiga 2, Sarajevo, 2004; Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, In- stitut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012;

150 Karović, Merisa-Aličković, Ešref-Omerović, Husein, Genocid na području opštine Vlasenice 1992.-1995., u: Zbornik radova Međunar- odne naučne konferencije održane 10. i 11. jula 2009. godine u Potoča- rima (Srebrenica), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2011; Kliko, Amir-Ćuskić, Fikret, 17. Viteška Krajiška brdska brigada AR- BiH, Institut za istoriju – Udruženje „17. VKbbr, Sarajevo – Ključ, 2010; Kliko, Amir, Rat u srednjoj Bosni 1992-1994. godine; Institut za is- traživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univer- ziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2019; Ramić, Edin-Zec, Fuad, Gornji Vakuf grad heroj, ratna hronika april 1992.-juli 1993., Gornji Vakuf, 2016; Salihović, Šemsudin, Nikad ne zaboravi Cersku, Sarajevo, 2008; Šehić, Zijad, Eksperiment u svjetskoj laboratoriji Bosna, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013.

151

Husejin Omerović

VLASENICA – KONTINUITET VELIKOSRPSKOG ZLOČINA

Uvod Područje opštine Vlasenica, kao dio srednjeg Podrinja, bilo je teritori- jalna aspiracija i opsesija ideologa i protagonista velikosrpske politike još od vremena aneksione krize u Bosni i Hercegovini 1908. godine, kada je, jedan od ideologa projekta velike Srbije, Jovan Cvijić uslovio vladi Austrougarske da ustupi Srbiji Podrinje, odnosno koridor duž rijeke Drine dubine oko 50 km., a zauzvrat Srbija bi priznala aneksiju Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske.Tokom Drugog svjetskog rata pripadnici srpskih oružanih snaga počinili su brojne masovne zločine nad Bošnjacima na prostoru tadašnje opštine Vlasenica. U periodu agresije Srbije i Crne Gore na suverenu državu Bosnu i Her- cgovinu, pripadnici njihovih oružanih snaga, u sadejstvu sa lokalnim jedinicama su početkom aprila 1992. godine u jednom talasu okupirale sve gradove srednjeg Podrinja, zaključno sa 21. aprilom iste godine. (Zvornik okupiran 8,, Bratunac 17., Srebrenica 18. i Vlasneica 21. aprila 1992. godine). Tom prilikom su počinili brojne masovne zločine nad Bošnjacima ovog geograf- skog prostora, uključujući i zločin genocida. Cijela teritorija tadašnje opštine Vlasenica okupirana je 13. marta 1993. godine, kada su srpske snage okupirale teritoriju enklave Cerska i time eliminisale posljednju fizičku prepreku na liniji Pale – Zvornik – Beograd. Ovaj rad će u sažetom obimu obuhvatiti toponim Vlasenica, historijsku prošlost Vlasenice, stradanje Bošnjaka ovog kraja tokom Drugog svjetskog rata, opšte prilike na podrčju opštine Vlasenica pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu, te rezltate naših istraživanja vezano za zločine nad Bošnjacima Vlasenice tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995. godine. Toponim Vlasenica Vlasenica se prvi put spominje u historijskim izvorima 1244. godine pod naazivom Birač, koji je, zapravo, šira geografska oblast, koja se nalazi u sjeveroistočnoj Bosni, a prostire se, na sjeveru do linije Zvornik – Kalesija, na zapadu do puta Stupari – Kladanj – Olovo, na jugu do linije koja od Olova 153 ide rijekom Stupčanicom do Han Pijeska i dalje do rijeke Drine i na istoku rijekom Drinom nizvodno do Zvornika. Srednji centri Birča u periodu II svj. rata bili su Šekovići i Vlasenica.1 Kada je u pitanju naziv grada Vlasenica, raspoloživi izvori nude nekoliko naziva koji se vezuju uz identifikaciju ovog grada. Neki izvori govore da je Vlasenica dobila ime po travi „vlasulji“ koja prekriva velike pvršine ovog kraja, dok drugi izvori govore da je Vlasenica dobila ime po nazivu nomadskih plemena imena Vlasi. To su, zapravo, no- madi koji su porijeklom iz Rumunije, a kretali su se sa stokom u potrazi za hranom i tako su se naselili u ove krajeve. Pripadnici plemena Vlasi se dovode u kontekst imena Vlasenice i verzijom da su Osmanlije dolaskom u krajeve srednjeg Podrinja sa sobom dovele značajan broj pripadnika plemena Vlasi zato što su stekli veliko povjerenje u njih ranije kao sigurne i odane čuvare/ vojnike i kao dobre poljoprivrednike. Osmanlije su ih dovele iz Hercegovine, gdje su ranije bili našli utočište. Prema riječima historičara Jusufa Mulića, u Bosanskom vilajetu je zatečena samo jedna i prva skupina Vlaha i to u nahi- ji Birač, vilajetu Pavli/Pavlovići, što bi moglo imali veze sa imenom grada Vlasenica, odnosno sa procjenom da ovaj grad vodi porijeklo po ovoj etničkoj skupini, zvanoj Vlasi.2 U kontekstu naziva Vlasenica pojavljuje se kazivanje da Vlasenica nosi ime po brdu Vlasina, koje se nalazi nedaleko od ovog naselja sa zapadne strane, što je, prema mišljenju dr. Mirka R. Bajraktarevića, logičan naziv koji bi u osnovi trebao da znači da se radi o naselju ispod brda Vlasina.3 Dakle, usljed nedostatka preciznih historijskih relevantnih podataka o porijeklu grada Vlasenica nama još uvijek ostaje da navodimo pomenute izvore sa različitim verzijama i da javnosti ponudimo iste dok nauka ne utvrdi pravi identitet ovog grada.

Teritorija opštine Vlasenica-strateški cilj ideologa velikosrpske politike U periodu Drugog svjestskog rata Vlasenica je, prema administrativ- nom ustroju Nezavisne države Hrvatske (NDH-a), pripadala župi soli, a u političko-organizacijskom smislu ulazila je u sastav tuzlanske oblasti. Središn- ji centar regije Birač činili su Šekovići i Vlasenica, a u vrijeme Narodno-os- lobodilačke borbe (NOB) u sastav Birča ulazili su i dijelovi opština Zvornik,

1 Zdravko Antonić i Jeremija Perić, Birač u narondo-oslobodilačkoj borbi, INGTRO „Univerzal“, Tuzla, 1982, str. 11. 2 Jusuf Mulić, Velika Srbija, Muslimani i Bosna, autorsko izdanje, Sarajevo, 2006, str. 89. 3 Hajrudin Mešić i Nedžad Novalić, Vlasenica i njena okolina, Dobra knjiga d.o.o., Sarajevo, 2012, str. 173. 154 Bratunac, Srebrenica, Kalesija, Han Pijesak, Olovo i Živinice. Zbog svog geo- strateškog položaja Vlasenica je u periodu od 1941.-1945. godine bila poprište žestokih borbi, odnosno, napada na, prije svih, muslimansko stanovništvo tog kraja. Raspoloživi izvori svjedoče da su pripdnici srpskih snaga tokom Dru- gog svjetskog rata ubili ili prisilno protjerali skoro 70% muslimana-Bošnjaka sa područja tadašnjeg Vlaseničkog sreza.4 Pripadnici tadašnjih četničkih jedinica, pod komandom Račića i braće Čelonja krajem 1941. godine strijeljanjem i klanjem lišili su života 200 Bošn- jaka u Vlasenici i obližnjim selima, 165 lica u selima tadašnje opštine Cerska i 100 lica u selima opštine Milići, te 300 lica u selima tadašnje opštine Derventa pod komandom Račića, Aćima Babića, Dangića i braće Čelonja.5 U pogledu stradanja muslimana –Bošnjaka tadašnje opštine Vlasenica, prof. Ibrahim Džananović je zabilježio: „U rano jutro, posljednjeg četvrtka mjeseca marta 1942. godine, četnici su ušli u sela Ziliće i Vrsinje, pokupili sve koje su našli, natjerali u mesdžid 183 živa Allahova ljudska stvorenja. Među ovih, stotinu osamdeset i tri šehida, nalazio se i mjesni muallim, Husejin efendija Talović i njegova porodica: žena, četiri sina i kćerka. Nekoliko porodica je potpuno nestalo, nije im preživio niko“.6 Preživjeli svjedok ovog zločina Salim Pezić potvrdio je da je Rajko Čelonja, njihov komšija, bio jedan od glavnih organizatora klanja i paljenja Bošnjaka u selu Vrsinje. U selu Zaklopača, u jesen 1941. godine četnici su pod komandom Jezdimira Dangića u mekteb zatvorili 81 lice bošnjačke nacionalnosti, koje su zarobili u tom mjestu i drugim okol- nim selima, među kojima je bilo i djece u naručju svojih majci. Tom prilikom četnici su mekteb polili benzinom i zapalili zajedno sa u njemu zatvorenim muslimanima – Bošnjacima.7 Četnici iz Šekovića i drugih susjednih sela su, u toku Drugog svjetskog rata došli u muslimansko selo Skugriće, zaseok Nukići u namjeri da ubiju uglednog domaćina Jusupa Nukića. On se uspio spasiti na način da je iskočio kroz prozor i bos po snijegu pobjegao u susjedni zaseok Podgaj kod avojih prijatelja. Njegovog brata Adema Nukića komšije Srbi su ubili u Konjević Polju, gdje je boravio u izbjeglištvu sa porodicom, jer su njegovo selo tada

4 Šemso Tucaković, Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941-1945, El Kalem i OKO, Sarajevo, 1995, str. 507. 5 Smail Čekić, Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, MAG – Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, 1996, str. 461-462. 6 Ibrahim Džananović, Džamije nisu samo građene, Islamska revija Muallim br. 1, Sarajevo, oktobar, str. 14. 7 Zločini i žrtve, Državna komisija za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima – općinska komisija Živinice, Živinice, 1995, str. 54. 155 srpske snage držale pod kontrolom. Nedugo potom grupa Srba, komšija upada naveče u zaseok Podgaj i odvode najuglednije Bošnjake: hodžu Hadžić Mu- hameda i Hadžić Omera, zv. Muhtar i lišavaju ih života u potoku ispod srpskog sela Buljevići. Prije ubistva podvrgli su ih najžešćim mukama ukucavjući im eksere u tijelo dok su bili živi obješeni na stablo pored lokalnog puta. Praksa ubijanja uglednih domaćina i najvrijednijih i najviđeniji moma- ka Bošnjaka sa područja tadašnje opštine Vlasenica zabilježena je u brojnim selima, kao i u samom gradu Vlaseenica. Nakon ubistva pomenutih Bošnjaka iz zaseoka Podgaj – Skugrići, pripadnici komšijskih srpskih snaga ušli su selo Cerska i tom prilikom zarobili stotinjak najvrijednijih Bošnjaka, odveli ih u naselje Šošari, ispred Milića i sve ih ubili tupim metalnim predmetima. Komparirajući raspoložive podatke o ubistvu Bošnjaka sa prostora tadašnje opštine Vlasenica tokom Drugog svjetskog rata i tokom agresije na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995. godine, rezultati naučnog istraživanja potvrđuju da se radilo o istoj velikosrpskoj politici, odnosno, oružanim napadima u cilju otimanja bošnjačke zemlje i ubistva što većeg broja pripadnika ove nacionalne i vjerske skupine. Razlika je samo u načinu egzekucije, tako što su žrtve u Drugom svjetskom ratu ubijane, na- jčešće, tupim predmetima iz neposredne blizine, neke su palili benzinom i nataj način lišavali života, dok su žrtve tokom pomenute agresije ubijane iz vatrenog oruđa i oružja, uglavnom sa distance, jer su imali u izobilju oružja i municije. Is tog razloga ubijeno je mnogo više Bošnjaka u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine u odnosu na ranije historijske periode. Popisom stanoništva iz 1948. godine, promijenjena je demografska slika muslimana – Bošnjaka, kako na prosotru tadašnje Jugoslavije, tako i na prostoru opštine Vlasenica. Naime, tadašnja državna politika je planirano nametnula muslimanima-Bošnjacima soluciju da se prilikom popisa sta- novništva mogu izjašnjavati kao kategoroja „neopredjeljeni“ ili kao Srbi, odnosno Hrvati, što nikada u historiji nisu bili. Tako su mnogi pod strahom od posljedica u rubrici glasačkog listića, umjesto, neopredjeljen, upisivali kao Srbi, obzirom da u ovom području gotovo da nije bilo pripadnika hrvatske nacionalnosti. Iz tog razloga rezultati popisa iz 1948. godine ne mogu se uzeti kao relevantni, odnosno, konačni, kada je u pitanju broj muslimana-Bošn- jaka. Sve do popisa 1971. godine muslimnai-Bošnjaci su bili u „apsolutnoj manjini“ zbog činjenice da su se tek tada mogli nacionalno izjašnjavati prema savjesti kao Muslimani, ali ne pravim nacionalnim imenom Bošnjaci. Tako su nakon dugo godina svog egzistiranja na prostorima opštine Vlasenica, mogli

156 znati koliko je njihovo stvarno brojno stanje. Na taj način su dobili i političku snagu kako bi, u značajnoj mjeri, mogli uticati na „uživanje“ ljudskih prava koja su im oduvijek pripadala, ali su im, bog nemogućnosti izjašnjavan- ja pravim imenom, bila planirano uskraćivana. Ilustracije radi, prema popisu stanovništva opštine Vlasenica 1948. godine, na području opštine vlasneica živjelo je 22.307 (81,69%) Srba-pravoslavaca, a 4.537 (16,61%) muslimana – Bošnajka. Prema popisu stanoništva opštine Vlasneica iz 1971. godine na pod- ručju ove Opštine živjelo je 13.431 (50,44%) Srba a 12.871 (48,34%) muslimana – Bošnjaka. Prema popisu stanovništa Vlasenice iz 1981. godine, na području ove Opštine živjelo je 13.531 (44,46%) Srba, a muslima-Bošnjaka 15.337 (50,40%). Ovo su jasni dokazi koji neoborivo svjedoče da je prisilnim nametanjem muslimanima-Bošnjacima sve do 1971. godine da se izjašnjavaju njihovim neprirodnim i nestvarnim nazivom planski reduciran njihov stvarni broj, kako bi bili lišeni njihovih ljudskih prava koja su im pripadala i po odredbama međunarodnih dokumenta i prema njihovom stvarnom brojnom stanju.

Opšte prilike na podrčju opštine Vlasenica pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području opštine Vlasenica živjelo je 33.942 stanovnika, na površini od 532 km2, sa gustoćom naseljenosti od 63,8 st/km2. Od toga su bili Muslimani: 18.727 (55,17%), Srbi: 14,359 (42,30%), Hrvati: 39 (0,11%), Jugosloveni: 340 (1%), neopredjeljeni i nepoznato: 477 (1,42%).8 Grad Vlasenica, prema popisu iz 1991. godine imao je 7.909 stanovnika, od čega 4.800 Muslimana (60,69 %), 2.743 Srba (34,68%), 26 Hrvata (0,33%), Jugoslovena 242 (3%) i ostalih 98 (1,23%).9 Da bi jasnije i potpunije rasvijetlili političke i sigurnosne prilike na području opštine Vlasenica u periodu od 1991. do 1995. godine, značajno je ukazati na stanje međunacionalnih odnosa između dvije egzistirajuće nacionalne i vjerske skupine, a to su Srbi i Bošnjaci. Važno je naglsiti da su pripadnici ova dva naroda sve do 1990/91 godine živjeli u prijateljskim i korektnim komšijskim odnosima. Da se taj pozitivni odnos manifestovao u svim sferama života, počevši od komšiluka, preko poslovnih, privatnih, političkih i vjerskih segmenata. Nakon aktiviranja rata u Hrvatskoj, a posebno slanja mladića

8 Stanovništvo Bosne i Hercegovine, narodnosni sastav po naseljima, Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 1994, str. 284. 9 Isto. 157 srpske nacionalnosti, jer su Bošnjaci odbili učešće u takvom ratu, pogoršani su međunacionalni odnosi i na području opštine Vlasenica. Prvi znakovi ispoljavanja nacionalističkih provokacija i nošenja četničkih simbola registrovani su tokom 1991. godine na poligonu kasarne Vojne pošte 1542 u Han Pijesku. Naime, pripadnici rezervnog sastava srpskog naroda su, u ljeto 1991. godine na proslavi kod mjesne crkve u Han Pijesku, ušli u šator i zatražili da im se sviraju nacionalističke pjesme koje su veličale četničke junake iz Drugog svjetskog rata, kao što su Draža Mihajlović, Nikola Koljević i pop Nikola Đujić.10 Tom prilikom su neki od srpskih vojnika nosili značke sa srpskom nacionalnom zastavom i četničke značke iz Drugog svjetskog rata. To su bile planirane i dozvoljene provokacije od strane vojnog rukovodstva kasarne 216 brigade u Han Pijesku, na čijem čelu je bio tadašnji komandant, pukovnik Dragomir Milošević. On je sve do oružanih napada srpskih snaga na Bošnjake sa područja opštine Vlasenica bio uključen u pregoveore između predstavnika srpskog i bošnjačkog naroda, kojom prilikom je naglašavao vojnu spremnost pružanja „zaštite“ srpskom narodu iz njegove zone odgovornosti. Važno je zadokumentovati da je navedeni pukovnik Dragomir Milošević osuđen pred Haškim tribunalom pravosudnom presudom na kaznu zatvora od 29 godina zbog komandne odgovornosti za granatiranje pijace Markale u Sarajevu. Političko i vojno rukovodstvo srpskog naroda opštine Vlasenica je u sinhronizovanoj koordinaciji sa srpskim rukovodstvima ostalih opština srednjeg Podrinja: Zvornik, Bratunac i Srebrenica) i rukovodsvtima Srbije tokom cijele 1991. godine vršilo potrebne priprema za agresiju na Bosnu i Herce- govinu i oružane napade na Bošnjake ovog područja.U nastavku iznosimo hronološkim slijedom nekoliko ključnih događaja i aktivnosti predstavnika srpskog naroda u kontekstu organizovane primpreme za planirane oružane operacije. U aprilu 1991. godine sastali su se u Ribljem restoranu u Milići- ma Miroslav Deronjić, tadašnji predsjednik Kriznog štaba opštine Bratunac, Goran Zekić, član Skupštine Republike bosanskih Srba Srebrenica i Rajko Dukić, direktor rudnika boksita iz Milića i, istovremneo, predsjednik Izvršnog odbora Srpske Dekratske Stranke (SDS)-a Bosne i Hercegovine. Tom prilikom je, prema riječima Miroslava Deronjića, Rajko Dukić njima dvojici, Deronjiću i Zekiću saopštio „da je Karadžić lično ubijedio Miloševića da se Srbi naoružaju“, te je naglasio da se Srbi trebaju naoružati jer je tako određeno na nivou SDS-a, gdje je precizirano koji ljudi će se baviti naoružavanjem i u kojim regijama. Deronjić je u svojoj izjavi potvrdio da je kasnije na susretu sa Radovanom Karadžićem, od njega čuo iste riječi koje im je prije toga saopštio

10 ICTY, 00685740-00685756, IT-00-39: Momčilo Krajišnik, dokazni materijal: P265.1, Izjava svjedoka: Ibro Osmanović, 5.7. i 10.oktobra 1994. str. 2. 158 Rajko Dukić. Na ovom sastanku, prema riječima Miroslava Deronjića, Rajko Dukić je dao jedan komad papira Goranu Zekiću i rekao mu: „Ovo ti je broj i ime čovjeka kome ćeš se javiti i dogovoriti kada ćeš ti sa Miroslavom otići kod njega“. Radilo se o Mihalju Kertesu, koji im je odobrio isporuku oružja za srednje Podrinje iz kasarne Bubanj Potok u Srbiji.11 Dakle, naoružavan- je srpskog naroda srednjeg Podrinja, odnosno, bosanskih Srba sa područja opštine Vlasenica vršeno je od početka aprila 1991. godine. Osim toga Srbi- ma je stavljeno na raspolaganje oružje 216. brigade iz Han Pijeska, oružje iz kasarne u Tuzli preko generala Jankovića, oružje Teritorijalne odbrane opštine Vlasenica i oruđe i oružje koje su u drugoj polovini 1991. godine dopremili pripadnici oklopno-mehanizovan brigade iz Jatrebarskog, kod Zagreba, koja je dislocirana na prostor Šekovića, gdje je smještena i komanda brigade. Jedan od bataljona je lociran u Lukić Polje, mjesto koje se nalazi između tadašnje Vlaseničke opštine i opštine Srebrenica.12 Važno je istaći da je ova jedinica planski i organizovano locirana na pomneuta dva lokaliteta jer je na tom prostoru živjelo isključivo srpsko stanovništvo. Pored obezbjeđenih ogromnih količina naoružanja za srpsko sta- novništvo sa prostora opštine Vlasenica tokom 1991. goidne u Milićima, gdje je živjelo isključivo srpsko stanovništvo, u ljeto 1991. godine formirana je dobrovoljačka srpska brigada, koja je brojala između 1.200 i 1.500 vojnika, čiji pripadnici su upućivani na ratište u susjednoj Hrvatskoj.13 Ovu jedinicu su posjetili general Petar Gračanin, ministar unutrašnjih poslova Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), general Milutin Kukanjac, general Vojislav Đurđevac, pukovnik Dragomir Milošević, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Nikola Koljević i Mirko Ostojić. Ovu brigadu su tokom 1991. goidne često posjećivali generali Đurđevac i Kukanjac i oni su imali ključnu ulogu u formiranju iste.14 Iz gore navedenih činjenica proističe da je srpsko stanovništvo srednjeg Podrinja, odnosno, Vlasenica organizovano naoružano tokom 1991. godine, da je naoružanje locirano na sigurne lokalitete na kojima su živjeli samo Srbi i da je pomenuta brigada formirana po odobrenju političk- og i vojnog vrha Srbije u saradanji sa poliitčkim rukovodstvom Srba iz Bosne i Hercegovine, o čemu svjedoče i imena prisutnih na ceremoniji promovisanja navedene brigade.

11 ICTY, Predmet br. IT-02-54, Izjava Miroslava Deronjića u sudskom postupku protiv Slobodana Miloševića, str. 2. 12 Velid Šabić, Genocid u srednjem Podrinju 1992-1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2008, str. 69. 13 ICTY, Predmet br. IT-00-39-T, svjedočenje Izeta Redžića u sudskom postupku protiv momčila Krajišnika 30.08.2004, str. 5005. 14 Isto. 159 Zločini nad Bošnjacima sa prostora opštine Vlasenica 1992 -1995. Nakon organizovanog naoružavanja srpskog stanovništva sa prostora opštine Vlasenica tokom 1991. i početkom 1992. godine, rukovodstvo ovog naroda je dalo zeleno svjetlo svojim pripremljenim jedinicama da, u saradnji sa pripadnicima Novosadskog koprusa, uđu u grad Vlasenicu i stave pod kontrolu isti. Bilo je to 21. aprila 1992. godine, kada su lokalne srpske oružane snage, uz pomoć jedinica Jugoslovenske Armije (JNA), specijalnih jedinica MUP-a Srbi- je, Arkanovci, Šešeljevci i Beli orlovi snagom sile „obezbjedile“ vlast srpskom rukovodstvu, a Bošnjačko stanovništvo protjerale sa njihovih radnih mjesta, mnoge od njih su odvele u već pripremljene sabirne centre, a neke su odmah lišile života. Dakle, od 21. aprila 1992. godine nastaje golgota Bošnjačkog sta- novništva iz grada Vlasenice, a u narednim danima i u svim naseljima i selima vlasničke opštine u kojima su živjeli Bošnjaci. Važno je istaći činjenicu da su jedinice JNA imale glavnu ulogu u okupaciji Vlasenice, što potvrđuje i sadržaj povjerljivog dokumenta Komande 1. Vlaseničke lake pješadijske brigade (lpbr). U ovom dokumentu se navodi: „da dana 20.04.1992. godine snage JNA i formirane jedinice kojim rukovodi Krizni štab SDS-a „oslobađaju“ grad Vlasenicu. Nakon toga, a na osnovu Odluke Kriznog štaba SDS-a Vlasenica 21.04.1992. godine vrši se mobilizacija ljudstva iz sastava bivše Teritorijalne odbrane (TO)“. 15 Ovaj povjerljivi dokumnet potvrđuje i svjedoči istinu da je najuže rukovodstva SDS-a Vlasenice odgovorno za okupacije grada Vlasen- ica, prisilno protjerivanje Bošnjaka sa njihovih posjeda i zločine nad njima. Njihovu odgovornost potvrdio je i komandant 1. Birčanske brigade tadašnji major Mile Kosorić riječima da je odredima na terenu rukovodio i komandovao Krizni štab SDS-a preko svog formiranog štaba za rukovođenje i komandovan- je (RIK) ovim jedinicama do 28.06.1992. godine, kada su sve jedinice ušle u sastav 1. Birčanske brigade. Buudći da su srpske snage počinile najmasovnije zločine nad Bošnjacima Vlasenice do 26. juna 1992. godine, može se pouzdano kazati da rukovodsvo SDS-a Vlasenica snosi najveću odgovornost za zločine nad Bošnjacima sa prostora ove Opštine. Kao potvrdu ovih navoda navešćemo nazive i datume okupiranja vlaseničkih naselja prije 26. juna 1992. godine u kojima su živjeli Bošnjaci. Nakon okupacije grada Vlasenice (21. aprila 1992), srpske snage su okupirale sela Turaliće i Gobelje 28. aprila 1992, Đile, Pomol, Nurići, Štedra, Bešići, Vrsinje, Gerovi i Bukovica između 1. i 4. maja 1992. godine, Pijuci 8. maja 1992., Zaklopača 16. maja 1992., Sebiočina 25.maja 1992., Drum 2. juna 1992., Gradina, Baćino Brdo, Durakovići, Hrastovac i

15 Arhiv Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava (AIIZ), inv. br. 9-9963, Dokument Komande 1. Vlasničke Lpbr., pov. broj: 05-691/94, od 19.12.1994. – Komandi Drinskog korpusa. 160 Džemat 2. juna 1992., Durići 5. juna 1992., Čamdžići, Neđeljišta, Korkutovići i Hajdarevići početkom juna 1992., Šadići, Peševina, Jarovlje i Mršići 6. i 7. juna 1992. godine. Dakle, cijeli geografski prostor opštine Vlasenica koji su naseljavali Bošnjaci, osim enklave Cerska, srpske snage su okupirale do 26. juna 1992. godine. Enklava Cerska, koja je obuhvatala prijeratne mjesne zajednice: Cer- sku, Skugriče i Novu Kasabu okupirana je 13. arta 1993. godine, kada su srpske snage zauzele strateški značajne kote Ilino brdo, odnosno, Tumače, sa kojih su kontrolisali veliki dio teritorije opštine Bratunac. Nakon izlaska na kotu Tumače 8. marta 1993. godine imale su na puščanom dometu nekoliko sela bratunačke opštine, sa koje su artiljerijom prisilili Bošnjake da napuste Konjević Polje i Pobuđe, a potom su vrlo brzo okupirale sva bošnjačka sela do Bratunca. Važno je zadokumnetovati da su branitelji enklave Cerska pružali herojski otpor agresoru gotovo godinu dana, ali nisu uspjeli očuvati ovaj prostor zbog neuporedive nadmoći neprijatelja u vojnoj sili i ljudstvu, jer je srpsko rukovodstvo dodatno u ofanzivi angažovalo neke jedinice iz svih korpusa VRS i pripadnike JNA iz Srbije, kao i nedostatku hrane za borce i civilno stanovništvo ove Enklave. Ko- liko je srpskom rukovodsvtvu bilo stalo do eliminacije enklave Cerska, radi ot- varanja koridora Pale – Zvornik – Beograd svjedoči podatak da su u napadu na položaje branilaca učestvovale i jedinice iz Srbije. Naime, komnadant Užičkog korpusa general – major Dragoljub Ojdanić piše u svom dokumentu, upućen- om Glavnom štabu Vojske Republike Srpske (GŠ VRS) „da će Užički korpus nastaviti napadnu operaciju do 31.01.1993. godine, najdalje do 12 časova i da dostignutu liniju koju ćemo mi zaprečiti, trebate prihvatiti i posesti je snagama iz vašeg sastava do 12 časova 31.01.1993. godine, te da obezbedite ekipe za sanaciju bojišta, jer je na savladanom prostoru ostao veliki broj leševa. U sastav ekipa za sanaciju bojišta potrebno je da uključite novinare i snimatelja u cilju prikupljanja dokaza potrebnih za korišćenje u propagandne svrhe i dokumen- tovanja zločina nad srpskim narodom“.16 Ova naredba se odnosila na područje enklave Cerska, gdje su srpske snage svim raspoloživim sredstvima napadale branioce ove Enklave. Pošto srpske snage nisu bile uspjele okupirati enklavu Cerska tokom tri ofanzivna napada, u četvrtoj ofanzivi, koja je aktivirana 13. januara 1993. i trajala do konačnog sloma branioca 13. marta 1993. godine, angažovali su jedinice iz svih korpusa VRS (Drinski, Istočno-bosanski, Her- cegovački Sarajevsko-Romaniski i Krajiški korpus), kao i jedinice iz Srbije iz sastava Novosadskog, Užičkog i Valjevskog korpusa.17

16 ICTY, br. 04323091, Komanda Užičkog korpusa str. Pov. br. 174-2, od 29.01.1993. – Glavnom štabu Vojske Srpske i Drinskom korpusu (na znanje). 17 Šemsudion Šemso Salihović, Nikad ne zaboravi Cersku, autorsko izdanje, Sarajevo, 161 Razmjere zločina, spolna i starosna struktura žrtava Genocidna politika rukovodstva SDS-a Vlasenica, realizovana preko Kriznog štaba ove Opštine, odnosno, putem policije i vojske Republike Srpske, u sadejstvu sa vojnim i policijskim jedinicama iz Srbije, za posljedicu je imala, prema rezultatima nešeg istraživanja, ubistvo 2.637 Bošnjaka sa prostora opštine Vlasenica, odnosno 14% demografskih gubitaka. Tokom 1992. godine ubijeno je 1.178 Bošnjaka Vlasenice, tokom 1993. godine ubijeno je 339, tokom 1994. ubijeno je 48 i tokom 1995. godine, u „sigurnij zoni“ UN-a Sre- brenica, juli 1995, ubijeno je 1.072 Bošnjaka sa prostora opštine Vlaenica. Od ovog ukupniog broja ubijenih Bošnjaka sa prostora opštine Vlasenica (2.637), srpske snage su ubile 2.314 (88%) muške i 323 (12%) ženske osobe. Kada je u pitanju starosna dob ubijenih Bošnjaka Vlasenice, prema rezultatima naših istraživanja, srpske snage su ubile: 262 djece (10%), starosne dobi od 18 do 65 godina 2.226 (84,4%), odnosno, radno spodobnih i starosne dobi preko 65 godina 149 (5,6%). Ubistvom 2.226 (84%) radno sposobnih Bošnjaka sa područja opš- tine Vlasenica, evidentno je da je srpsko rukovodstvo smišljeno, planski i organizovano putem svojih egzekutora lišilo života životno i radno sposobne Bošnjake, kako bi u konačnici eliminisao ovu kategoriju iz funkcije hranioca porodica i reprodukcije novih generacja Bošnjaka. Ovo su historiji poznate metode uništavanja jednog naroda, koje je srpsko rukovodstvo primjenilo, primarno, nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Pripadnici srpskih snaga su počinili brojne masovne zločine nad Bošnjacima Vlasenice, kako u gradu, tako i usvim naseljima i selima u kojima su se Bošnjaci predali na poziv i iska- zivanje garancija njihovih dželata da će im pružiti svu potrebnu sigurnosnu i komšijsku pomoć. Nažalost, najveći broj Bošnjaka je nasjeo, po ko zna koji put u historiji njihovog postojanja na stare trikove lažnih obećanja. Mnogi od njih su prošli kroz najžešće torture zlostavljanja, a veliki broj je ubijen. Sva ova ubistva su imala elemente zločina genocida, jer su izvršena planski i u organizaciji srpskog rukovodstva opštine Vlasenica. Izdvojćemo samo nekoliko masovnih ubistava Bošnjaka Vlasenice od strane pripadnika srpskih snaga, koja neoborivo svjedoče namjeru za fizičku eliminaciju Bošnjaka ove Opštine. Ubistvo Bošnjaka sela Zaklopača predstavlja simbol stradanja Bošnjaka ove Opštine, pa i šireg prostora srednjeg Podrinja. Naime srpske snage su 16. maja 1992. ušle u ovo selo oko pet sati poslije podne u civilnim, policijskim i vojnim vozilima sivomaslinaste boje, u policijskim i vojnim maskirnim uniformama. Među njima, prema kazivanju 2008, str. 207. 162 jednog od preživjelih svjedoka viđeni su, Tomislav Savkić, predsjednik SDS-a Milići i Rade Bjelanović, načelnik Stanice Javne bezbjenosti Milići.18 Za nepunih petnaestak minuta ubili su sve Bošnjake koje su zatekli na njivama, ispred kuća i u kućama. Ubili su 65 Bošnjaka sela Zaklopača, među kojima je bilo i trinaestoro djece, te 17 žena starosne dobi od 26 do 72 godine. Kao krunski dokaz da su srpske snage izvršile planirani zločin genocida nad Bošn- jacima sela Zaklopača predstavlja Izvještaj Bačić Milana, dežurnog policajca u SJB Milići na dan 16. maj 1992. godine. Naime, u svom Izvještaju dežurni policajac Bačić Milan, upućenom komandiru Stanice milicije – Milići, piše da su svi policajci toga dana, „zbog čišćenja terena, bili na zadatku, te da su Leković Mirko i Borić Radenko koristili vozilo GOLF zbog pratnje kamiona i autobusa“.19 Budući da tog dana (16.05.1992.) srpske snage nisu vršile oružane napade niti na jednom lokalitetu opštine Vlasenica, osim u selu Zaklopača, može se ustvrditi da su pomenuti pripadnici policije i vozila bili u funkciji izvršenja operacije ubistva Bošnjaka sela Zaklopača. Tužilaštvo Bosne i Her- cegovine je podiglo optužnicu protiv sedmorice Srba tek 05.10.2016. godine za ratni zločin nad Bošnjacima sela Zaklopača i da, do dana današnjeg, nije okončan proces utvrđivanja istine, odnosno, eventualnog, procesuiranja op- tuženih za ovaj zločin.20 Dana 21. maja 1992. godine srpske snage su na ulazu u Novu Kasabu iz pravca Milića strijeljali 32 Bošnjaka, od čega su trojica preživjeli (Sado Muhić iz Voljevice, Rahman Karić i Suad Džafić iz Vitkovića). Radilo se o Bošnjacima sa prostora opštine Bratunac, koji su bili zatočeni u Vlasenici. Iako postoje čvsti dokazi za njihovo ubijanje, do danas, prema našim saznan- jima, nije pokrenut niti krivični postupak protiv organizatora i počinioca ovog gnusnog i monstruoznog zločina.21

18 AIIZ, inv. br. 2-3264, Izjava svjedoka D.F., od 10.03.1993. 19 AIIZ, inv. br. 2-4281, Bačić Milan, dežurni u SJB Milići 16.05.1992. Izvještaj o stanju sigurnostiu zoni odgovornosti SJB Milići. 20 Dana 05.10.2016. godine Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je podiglo optužnicu za ratni zločin u selu Zaklopača protiv sljedećić osoba: Blagoje Vovodić, Branko Jolović, Čedo Bogičevoić, Nikola Lošić, Milomir Milošević, Nenad Vukotić i Radomir Pantić,. 21 Izvučeni su i ukopani na lokalitetu Mravinjci kod Nove Kasabe sljedeći ubijeni Bošnjaci: Mujčić /Azem/ Halid iz Rakovca, Mujčić /Azem/ Aziz iz Rakovca, Džafić / Ibro/ Mehmed iz Vitkovića, Džafić /Ramiz/ Mirsad iz Vitkovića, Alić /Omer/ Alija iz Voljevice, Alić /Ibro/ Hidajet iz Biljače, Džafić /Džafer/ Osman iz Vitkovića, Suljić / Suljo/Šahin iz Vitkovića, Džafić /Vehbija/ Huso iz Vitkovića, redni broj deset nepoznato lice iz Bjelovca, Džafić /Meho/ Samir iz Vitkovića, Mujić /Safet/ Mirsad iz Bjelovca, Džafić /Senahid/ Fahrudin iz Vitkovića, Džafić /Ramiz/ Fejzo iz Vitkovića, Huseinović / Hasib/ Azem iz Vitkovića i Salihović /Idriz/ Ismet iz Krasanovića. Preostalih trinaest Bošnjaka čija tijela su srpski vojnici izvukli na svoju stranu i zakopali 163 Dana 30. septembra 1992. godine pripadnici srpskih snaga su iz logora Sušica izveli preostalih 240 zatočenija, odvezli ih na pripremljene lokacije i sve ih strjeljali.22 Prema izjavi jendog od stražara logora Sušica, zatočeni Bošnjaci su ubijeni na dvije lokacije, nedaleko od logora Sušica, a egzekuciju su izvršili mladi vojnici, pripadnici srpskih oružanih snaga. Pored ovih sluča- jeva ubistava Bošnjaka, srpske snage su ubile veliki broj Bošnjaka sa prostora ooštine Vlasneica prilikom upada u njihova naselja i sela, a do danas, nisu pro- cesuirani za počinjene zločine. Pored ubistva navedenog broja Bošnjaka, srpsko rukovodsvo je putem svojih egzekutora prisilno protjeralo više od 16.000 Bošnjaka Vlasenice sa njihovih ognjišta, uništilo sve islamske i kulturne objekte koji su svjedočili duhovnu i kulturnu supstancu muslimana – Bošnjaka. Porušili su, između ostalih, Hajrija džamiju na njenu stogodišnjicu postojanja (19. avgust 1892. – 19. avgust 1992.), Musa pašinu džamiju u Novoj Kasabi, koja je sagrađena 1643. godine, a porušena 14. jula 1992. godine.

Sudbina Bošnjaka u mješovitim brakovima i njihovih porodica Pored neselektivnog ubijanja svih katergorija Bošnjaka Vlasenice, pripadnici srpskih snaga su planirano i organizovano ubili nekoliko Bošnjaka koji su bili u mješovitim brakovima sa ženama srpske nacionalnosti, a neki Bošnja- ci su bili „prisiljeni“, zbog spašavanja vlastitih života i života svojih porodica, promjeniti svoj nacionalni identitet, uzimajući pravoslavna imena. Prema rezultatima našeg istraživanja, ubijeni su sljedeći Bošnjaci koji su bili u mješovitim brakovima, a nisu se svrstali na stranu okupacionih srpskih snaga: Galijašević Muhamed, privatni ugostitelj, bio oženjem suprugom Brankom, Klanco Mujo, KV električar, bio oženjen suprugom Vukosavom, Taljić Ahmet, brat poznatog književnika Isnama Taljića, bio oženjen suprugom Rajkom, Saračević Os- man, bio oženjen suprugom Jadrankom, kćerkom Neđe i Zehre Telalović, Ne- zirović Mujo, bio oženjen suprugom Slobodankom, Heljo Mevludin - Meša, bio oženjen suprugom Borkom, Džindo Sadik, bio oženjen suprugom Denkom, Osmanović Hakija, bio oženjen suprugom iz porodice Sokić. S druge strane, zabilježeni su slučajevi gdje su djeca iz mješovitih brakova, od majki Bošnjak- inja i očeva srpske nacionalnosti svoju lojalnost dokazivali najsvirepijim tor- u zajedničku grobnicu su: Ragib Salihović iz Vitkovića, Ibro Džafić iz Vitkovića, Hamed Džafić iz Vitkovića, Himzo Suljić iz Vitkovića, Suljo Suljić iz Vitkovića, Arif Karić iz Vitkovića, Galib Ahmetović iz Krasanpolja, Alija Suljagić iz Voljevice, Ibro Suljagić iz Voljevice, Munib Suljagić iz Voljevice, Ramiz Kadrić iz Vitkovića, Izo Suljić iz Vitkovića i nepoznata osoba, zagrnuta rovokopačem u blizini krivine na putu Nova Kasaba – Vlasenica. 22 Hasan Nuhanović, Zbjeg, Mediacentar, Sarajevo, 2014, str. 291 164 turama i ubistvima Bošnjaka, pa čak i bliskih srodnika. Tako su sinovi od oca Pere i majke Begajete: Aleksandar i Elvis Đurić osumnjičeni da su učestvovali u ubistvima i torturama nad brojnim Bošnjacima Vlasenice, gdje su, između ostalih, ubijene i njihove daidže: Mensur, Mevludin i Armin Hasanbegović, te daidžić Eldar. Goran Tešić, sin Bošnjakinje Merse, osumnjičen je za brojne zlo- čine nad Bošnjacima Vlasenice. Koliko je gorka i tragična sudbina Bošnjaka Vlasenice koji su bili u mješovitim brakovima, odnosno, njihovih porodica sv- jedoče i slučajevi gdje su preživjele njihove supruge „morale“ vratiti prethodna srpska prezimena, a djeci promjeniti imena. Tako su, između ostalih, zabiljženi slučajevi, poput porodice Džindo Sadika, gdje su nakon ubistva oca Sadika, njegovoj djeci, prije okupacije Vlasenice, Adisu i Edisu promjenjena imena u Siniša i Nebojša. Djeca Mevludina Helje i njegove supruge Borke: Jasminka i Jadranko su uzeli majčino djevojačko prezime Bogičević.23 Značajno je istaći činjenicu da navedena imena djece očeva Bošnjaka koja su uzela prezimena majki, srpske nacionalnosti, nisu pristali da dokazuju svoju lojalnost organi- zatorima i izvršiocima zločina na način da i oni ubijaju svoje „sunarodnike“ Bošnjake i to je trajna vrijednost koju su žrtve prepoznale, za razliku od pomenutih sinova Bošnjakinja iz mješovitih brakova poput braće Đurić i Gorana Tešića koji će nosti i pravnu i moralnu odgovornost do njihove smrti. Važno je naglasiti da navedenim suprugama ubijenih Bošnjaka nije bilo lako podnijeti pritisak svojih sunarodnika koji su ih proglašavali „izdajicama svog roda“, koje nisu htjele prihvatiti ucjene da vrate djeci svoja djevojačka prezimena. Jedna od prepoznaljivo hrabrih žena je Vukosava Klanco, supruga ubijenog Muje Klance, koja nije pristala da svojoj djeci vrati svoje djevojačko prezime i da ih „prekrsti“, što joj je traženo u prostorijama opštine Vlasenica u aprilu 1992. godine24. Ona hrabro i dostojanstveno priča i prenosi istinu o tome šta se desilo u Vlasenici 1992. godine. Iako živi van granica Bosne i Hercegovine, gotovo svake godine gosp. Vukosava dolozi u svoju Vlasenicu da posjeti mezar svog, na pravdi Boga, ubijenog supruga i neumorno se bori za ostvarivanje svih ljudskih prava za svako ljudsko biće, neovisno o njegovoj nacionalnoj i religijskoj pripadnosti.

Logor Sušica Pored brojnih unaprijed pripremljenih objekata i privremenih logora (Stanica javne bezbjednosti Vlasenica, Opštinski zatvor, logor Luke, logor Pelemiši, Srednja škola u Vlasenici, pilana u Milićima, štale poljoprivredne 23 Dnevni avaz, 4. avgust 2018, str. 8-9. 24 Dnevni avaz, 4. avgust 2018., str. 9 165 zadruge u Piskavicama, hotel Panorama u Vlasenici, vojna spotska dvora- na, dom kulture u Milićima, preradarska firma u Šošarima) za privremeno zatočenje u koje su smještani Bošnjaci Vlasenice, logor Sušica je bio glavi zatočenički objekat i, ujedno, tanka žica između života i smrti velikog broja Bošnjaka sa područja nekoliko opština. Logor Sušica formiran je i stavljen u funkciju 31. maja 1992. godine naredbom tadašnjeg komandanta brigade srpske vojske „Birač“, majora Sve- tozara Andrića, oficira JNA i kansije generala Vojske Jugoslavije. Radilo se o regionalnom logoru u kojg su zatočavani Bošnjaci sa područja opština: Vlasen- ica, Šekovići, Kalesija, Han Pijesak, Sokolac, Višegrad, Rogatica, Zvornik, Bratunac, Srebrenica i dr. Prema raspoloživim podacima kroz logor Sušica u periodu od juna do septembra 1992. godine prošlo je više od 8.000 Bošnjaka. Mnogi su doživjeli teška fizička mučenja, a preko hiljadu zatočenika ubijeno je u i oko ovog logora. Upravnik logora bio je penzionisani policajac Veljko Bašić, a komandant logora bio je Dragan Nikolić, zvani Jenki. Njih dvojica snose najveću odgovornost za sve zločine počinjene nad zatočenicima u kru- gu ovog logora. U sudskom procesu Veljko Bašić je oslobođen odgovornosti, navodno, zbog životne starosne dobi, a Dragan Nikolić je osuđen pravo- moćnom presudom pred Haškim tribunalom na kaznu zatvora od 20 godina. Pored velikog broja ubijenih Bošnjaka u junu, julu i avgustu 1992. godine, preostalih oko 240 zatočenika ubijeno je 30 septembra 1992. godine. Tog dana u krug logora su autobusom došla trojica oficira MUP-a Vlasenica i u četiri navrata su odvezli preostale zatočenike nedaleko od logora, gdje su ih, prema raspoložiivm podacima, lišili života. Jedan od stražara logora je izjavio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) da mu je Dra- gan Nikolić, komandant logora, nakon ubistva pomenutoih zatočenika, rekao da su preostali zatočenici pobijeni, a da je major Milovan Jaćimović naredio da se logor zatvori. Osim toga, rekao je da mu je komandant Nikolić kazao da su ubistva zatočenika izvršena u dva dijela. Prvih stotinu je ubijeno u peći- ni Debelo brdo, a druga polovina je ubijena na lokalitetu Pelemiši.25 Važno je naglasiti da za ubistvo ovih oko 240 zatočenika, još uvijek, nije utvrđena krivična odgovornost, niti je bilo ko sudki procesuiran iako postoji dovoljno pouzdanih podataka o odgovornim licima za ove zločine.

Uništavanje islamskih vjerskih objekata Pored zatvaranja, mučenja, ubijanja, prisilnog protjerivanja Bošnja- ka sa područja opštine Vlasenica, ideolozi velikosrpske politike, putem svo-

25 ICTY, Izjava svjedoka, stražara logora Sušica. (00728397) 166 jih izvršilaca, uništili su tragove vjerske26 i kulturne baštine drugih naroda, u ovom slučaju Bošnjaka, pošto su na prostoru ove Opštine egzistirale samo dvije nacionalne skupine i to Srbi i Bošnjaci. Tokom okupacije prostora opoš- tine Vlasneica srpske snage su porušile sve džamije, mektebe, imamske kuće, abdeshane, osnovne škole u mjestima gdje su živjeli samo Bošnjaci, domove kulture, kao što su porušili mezarja na nekm lokacijama. Važno je istaći da su na području opštine Vlasenica postojale dvije džamije koje su bile sagrađene prije stotinu i više godina. Jedna od njih je Musa pašina džamija u Novoj Kasabi, koja je sagrađena 1643. odine, a srpske snage su je srušile 14.07.1992. godine. Druga je Hajrija džamija u Vlasenici, koja je sagrađena 19. avgusta 1892. godine, a srušena je na njenu stogodišnji- cu postojanja, dakle 19. avgusta 1992. godine.

Priznanje Dragana Nikolića, k-danta logora Sušica, za zločine nad Bošnjacima Vlasenice Dragan Nikolić, komandant logora Sušica, je najodgovorniji za torture nad Bošnjacima i ubistva u logoru Sušica. Jedini opštuženik i osuđen pred Haškim tribunalom za zločine nad Bošnjacima Vlasenice. Na osnovu optužnice Međunarodnog tribunala u Hagu br. IT-94-2-I, od 7. novembra 1994. godine, uhapšen je Dragan Nikolić, zv. Jenki 21. aprla 2000. godine, od strane pripadnika SFOR-a i predat Međunarodnom tribunalu u Hagu. Nakon izrečene mu kazne od strane Pretresnog vijeća Haškog tribunala od 23 godine, Želbeno vijeće mu je 4. februara 2005. godine izreklo konačnu kaznu od 20 godina zatvora.27 Poslije sporazumnog priznanja krivice, Nikolić je izjavio da osjeća veliku dozu sramote i stida, kao i žaljenje prema žrtvama. Iz izjave koju je dao Tužilaštvu ICTY-a, izdvajamo sljedeće njegove riječi: „Šta mogu da kažem povodom toga? Ja mogu da kažem da se zbog svega toga iskreno kajem. Zaista se kajem, jer ako bih samo rekao „Kajem se“ forme radi neke. Ja najbolje znam šta osjećam. Moje kajanje dolazi iz mene samog, jer veliku 26 Na području opštine Vlasenica, odnosno, Medžlisa islamske zajednice Vlasenica pripadnici agresorskih snaga porušili su sljedeće islamske objekte: Hajrija džamija u Vlasenici (19.08.1992.), Musa pašina džamija u Novoj Kasabi (14.07.1992.), džamija u Derventi - selo Pomol (14.07.1992), džamija u selu Rovaši (mart 1993), džamija u Cerskoj (martr 1993), džamija u Papraći, džamija u Nevačkoj i džamija u Podžeplju (ljeto 1992). Pored navedenih džamija, pripadnici agresorskih snaga porušili su mesdžide u selima: Turalići (april 1992), Neđeljišta (juni 1992), Sebiočina (maj 1992), Šadići (maj 1992), Zaklopača (maj 1992), Vrsinje (juni 1992), Gerovi (juni 1992). Skugrići (februar 1993), Raševo (mart 1993) i Maćesi (mart 1993). 27 ICTY, Predmet br. IT-94-2-S, Tužilac Međunarodnog suda protiv Dragana Nikolića. 167 većinu ljudi ja sam poznavao od malena. Zajedno smo odrasli, neki su mi bili komšije. Iskoristiću ovu priliku da se svim tim žrtvama i onim koje sam direktno povrijedio, na čije sam živote i sudbinu utjecao, izvinim, izvinim duboko, i svim onim koji su bili u logoru Sušica, bilo dan, bilo mjesec, bilo više vremena. Poručujem da su vrata moje kuće svim tim ljudima otvorena, da mogu u svakom momentu doći, porazgovarati, bilo sa žrtvama, bilo sa nekim komšijama, koji čak nisu ni bili u logoru Sušica“.28 S obzirom na činjenicu da je Dragan Nikolić ove riječi pokajanja izrekao prije izricanja mu konačne presude, može se procijeniti da je „njegoov pokajanje“ bilo u namjeri da mu glavni sudija umanji ranije presuđenu kaznu. Nakon izdržane dvotrećinske kazne, prema propozicijama Haškog tribunala, Dragan Nikolić je pušten na slobodu 20. avgusta 2017. godine, a preminuo je u rodnoj Vlasenici 4. juna 2018. godine u 61. godini života. Iako je doživio slobodu u ne tako staroj životnoj dobi, smatramo da Dragan Nikolić nije mogao mirno spavati od noćnih mora koje su ga mučile i slika žrtava koje su mu svakodnevno navirale u sjećanja i da je to bio glavni uzrok i uzrok njegove smrti. Pored presude Haškog tribunala Draganu Nikoliću, za zločine nad Bošnjacima Vlasenice pred sudom Bosne i Hercegovine osuđeni su Predrag Bastah na kaznu zatvora od 22 godine i Goran Višković na 18 godina.

Zaključna razmatranja Područje opštine Vlasenica, zajedno sa ostalim opštinama srednjeg Podrinja, bilo je jedan od prvih prioriteta u okupacionim planovima oružanih srpskih snaga na početku agresije Srbije i Crne Gore na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu. Radilo se o nedovršenom projektu ideologa velikosrpske politike koji su, još od Berlinskog kongresa imali u planu pripojiti Srbiji cijelo Podrinje, dubine pedesetak kilometara, zapadno od rijeke Drine i istu ukloniti kao prirodnu granicu između Srbije i Bosne i Hercegovine. Ko- liko je područje opštine Vlasenica bilo jedna od primarnih meta agresorskih jedinica svjedoče podaci da su prostor ove Opštine napadaale oružane jedinice Srbije (pripadnici Novosadskog i Užičkog korpusa, MUP-a Srbije, brojne paravojne jedinice iz Srbije, u sadejsvtu sa oružanim jedinicama sa prostora opštine Vlasenica, ka i određenih jdinice iz svih korpusa VRS-e. Prema rezultatima vlastitog istraživanja ubijeno je u periodu 1992.- 1993. godine 2.637 lica bošnjačke nacionalnosti sa područja opštine Vlasenica.

28 ICTY, Predmet br. IT-94-2-A Tužilac protiv Dragana Nikolića, Presuda po žalbi na kaznu, 4. februar 2005. godine. 168 Budući da je, prema popisu stanovništva iz 1991. godina na posručju opšptine Vlasenice živjelo 18.727 Bošnjaka, znači da se radilo o 14% demografskih gubitaka Bošnjaka ove Opštine. Pored ubistva Bošnjaka sa prostora opštine Vlasenica do okupacije cjelokupnog prostora 13. marta 1993. godine, pripadnici srpskih oružanih snaga ubili su, prema rezultatima našeg istraživanja, 1072 Bošnjaka Vlasenica u „sigurnoj zoni“ UN-a Srebrenica 1995. godine. Porušili su sve islamske objekte koji su svjedočili duhovnu supstancu muslimana-Bošnjaka, prisilno su protjerale preko 16.000 Bošnjaka sa njihovih posjeda, zakopali tijela ubijenih Bošnjaka Vlasenice u brojnim primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama. Ostaće u historiji zabilježena istina da je bošnjački narod ovog kraja ni kriv ni dužan oružano napadnut, potpuno inferioran u odnosu na neprijatelja, herojski branio svoju zemlju skoro godinu dana sa minimalnim količinama hrane, oružja i municije i bez dozvole međunarodne zajednica da im se dostavi humanitarna pomoć i oružje kojim bi branili vlastite živote i slobodu na život. Iako su se morali povući sa svojih prostora zbog nemogućnosti da se suprostave daleko superiornijoj oružanoj sili, jer je srpsko rukovodsvto angažovalo dodatne oružane snage iz svih korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) i jedinice Užičkog i Novosadskog korpusa vojske Srbije u napadima na enklavu Cerska, važno je zabilježiti da su borci Ceranskog odreda „odvlačili“ veliki broj srpskih vojnika sa drugih ratišta i time pomogli pripadnicima Armi- je Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) da odbrane i oslobode značajne površine države Bosne i Hercegovine.

IZVORI I LITERATURA IZVORI 1. ICTY, 00685740-00685756, IT-00-39: Momčilo Krajišnik, dokazni materijal: P265.1, Izjava svjedoka: Ibro osmanović, 5.7. i 10.oktobra 1994. 2. ICTY, Predmet br. IT-02-54, Izjava Miroslava Deronjića u sudskom postupkuprotiv Slobodana Miloševića. 3. ICTY, Predmet br. IT-00-39-T, svjedočenje Izeta Redžića u sudskom postupku protiv Momčila Krajišnika 30.08.2004. 4. ICTY, Izjava svjedoka, stražara logora Sušica. (00728397) 5. ICTY, Predmet br. IT-94-2-S, Tužilac Međunarodnog suda protiv Dra- gana Nikolića.

169 6. ICTY, Predmet br. IT-94-2-A Tužilac protiv Dragana Nikolića, Presu- da po žalbi na kaznu, 4. februar 2005. godine. 7. ICTY, br. 04323091, Komanda Užičkog korpusa str. pov. br. 174-2, od 29.01.1993. – Glavnom štabu Vojske Srpske i Drinskom korpusu (na znanje) 8. AIIZ, inv. br. 9-9963, Dokument Komande 1. Vlasničke Lpbr., pov. broj: 05-691/94, od 19.12.1994. – Komandi Drinskog korpusa. 9. AIIZ, inv. br. 2-3264, Izjava svjedoka D.F., od 10.03.1993. 10. AIIZ, inv. br. 2-4281, Bačić Milan, dežurni u SJB Milići 16.05.1992. Izvještaj o stanju sigurnostiu zoni odgovornosti SJB Milići.

OSTALI IZVORI - Dnevni avaz, 4. avgust 2018.

LITERATURA 11. Grupa autora: Krunoslav Draganović, Ljubo Karaman, fra Oton Knezović, Filip Lukas, Mihovil Mandić, Antun Majer, Vinko Mi- kolji, Marko Perojević, Ivan renđeo, Fredo Šišić, Mate Tentor, Ćiro Truhelka, Miroslav Vanino D.I. i Vladimir Vrana, POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE OD NAJSTATRIJIH VREMENA DO GODINE 1463 – knjiga prva, treće izdanje, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sa- rajevo, 1998. 12. Hajrudin Mešić i Nedžad Novalić, Vlasenica i njena okolina, Dobra knjiga d.o.o., Sarajevo, 2012. 13. Hasan Nuhanović, Zbjeg, Mediacentar, Sarajevo, 2014. 14. Ibrahim Džananović, Džamije nisu samo građene, Islamska revija Muallim br. 1, Sarajevo. 15. Julija Bogoeva, Rat u Jugoslaviji u Presudama MKSJ: Ciljevi zaraćenih strana i priroda sukoba, Torkel Opsahl Academic Publicher, Brussels, 2019. 16. Jusuf Mulić, Velika Srbija, Muslimani i Bosna, autorsko izdanje, Sa- rajevo, 2006. 17. Smail Čekić, Genocid nad bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, MAG – Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti, Sarajevo, 1996.

170 18. Stanovništvo Bosne i Hercegovine, narodnosni sastav po naseljima, Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 1994. 19. Šemso Tucaković, Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941- 1945, El Kalem i OKO, Sarajevo, 1995. 20. Šemsudion Šemso Salihović, Nikad ne zaboravi Cersku, autorsko izdanje, Sarajevo, 2008, 21. Velid Šabić, Genocid u srednjem Podrinju 1992-1995, Institut za is- traživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2008. 22. Zdravko Antonić i Jeremija Perić, Birač u narondo-oslobodilačkoj borbi, INGTRO „Univerzal“, Tuzla, 1982. 23. Zločini i žrtve, Državna komisija za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima – općinska komisija Živinice, Živinice, 1995.

171

Semir Maslić

KONCENTRACIONI LOGORI U OPĆINI ZVORNIK 1992. GO- DINE U FUNKCIJI IZVRŠENJA ZLOČINA GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA BOSANSKOG PODRINJA

Sažetak Tema rada su koncentracioni logori u općini Zvornik, uspostavljeni nakon njene okupacije u aprilu mjesecu 1992. godine, od strane srpskih političkih i vojnih struktura tokom rata protiv bosanskohercegovačkog društva i države u periodu od 1992. do 1995. godine. Koncentracioni logori su uspostavljeni s ciljem stvaranja etnički homogene teritorije uz rijeku Drinu, što je bio jedan od glavnih ciljeva u velikodržavnoj koncepciji srpskog etno-teritorijalnog ek- spanzionizma, koji je u konačnici trebao završiti stvaranjem „Velike Srbije“. Broj, lokacije i način na koji su funkcionirali koncentracioni logori za bošn- jačko civilno stanovništvo na teritoriji općine Zvornik 1992. godine, ukazuju na namjeru organiziranog, planskog i sistematskog uništenja bošnjačke nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve.

Ključne riječi; koncentracioni logori, agresija, općina Zvornik, genocid, ubistva.

Uvod Prošlo je skoro 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, nakon koga je na skoro pola teritorije međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine legaliziran i ozvaničen „entitet Republika Srpska“, kao de facto ekskluzivna teritorija srpskog naroda u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, a bosanskohercegovačko društvo preživljava posljedice opstrukcije njegovog sprovođenja, paušalnih interpretacija i institucionalne legalizacije Republike Srpske, nastale zahvaljujući uspješno izvršenom et- ničkom čišćenju, genocidu i drugim zločinima protiv čovječnosti i međunar- odnog prava.

173 Nakon detaljnog planiranja od strane režima u Beogradu, vojni napad i okupacija Zvornika izvršena je 08. aprila 1992. godine od strane Jugosloven- ske narodne armije, uz pomoć raznih paravojnih formacija iz Srbije, jedinica Teritorijalne odbrane i pripadnika regularnog i rezervnog sastava policije. Na- kon okupacije grada, kao sastavni dio plana za uništenje bošnjačke zajednice na teritoriji općine Zvornik, uslijedilo je organizirano protupravno zatvaranje bošnjačkog stanovništva, ubistva, zločin silovanja žena, djevojčica i seksualno zlostavljanje muškaraca, progon i deportacija bošnjačkog stanovništva u druge općine i izvan teritorije Republike Bosne i Hercegovine. U istraživanju sa sociološkog aspekta problematiziramo fenomen koncentracionih logora,us- postavljenih kao sastavni dio procesa genocida, koji je postao neosporna pravna činjenica bosanskohercegovačkog društva i države. Radi se o studiji sluča- ja u kojoj namjeravamo objasniti fenomen i funkciju koncentracionih logora u koje je zatvarano bošnjačko civilno stanovništvo na području općine Zvornik tokom genocidne agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, u periodu od 1992. do 1995. godine.

1. Teorijska elaboracija osnovnih pojmova 1.1. Genocid Mada nije pojava novijeg datuma, već društvena praksa koja seže duboko u ljudsku prošlost, genocid je pojam koji ulazi u širu upotrebu tek nakon Drugog svjetskog rata kada postaje dio svakodnevnih političkih polemi- ka, medijskih izvještaja, znanstvenih publikacija, svjedočanstava preživjelih svjedoka iz perioda holokausta itd... Pojam „genocid“ skovao je poljskiJevrej, pravnik i društveni aktivista Rafael Lemkin 1944. godine u namjeri da označi ono što je Vinston Čerčil prije toga nazivao „zločin bez imena“ referirajući se na zločine počinjene od strane nacističke Njemačke tokom Drugog svjetskog rata.1Pojam „genocid“ dobiven je derivacijom od grčke riječi genos (pleme, rasa) i latinske riječi cide (ubiti). Taj će pojam u budućnosti označavati najgori od svih, zločin svih zločina. Lemkin je smatrao da uništenje jedne društvene grupe ne podrazumijeva samo njeno biološko uništenje, nego da može ukl- jučivati i poduzimanje drugih mjera, kao što je uništenje kulturnog nasljeđa.2

1 Leslie Alan Horvitz, Christopher Catherwood; Encyclopedia of War Crimes And Genocide, Facts on File Library of World History, New York, 2006. str. 166. 2 Dirk, Moses; Raphael Lemkin, Culture, and the Concept of Genocide, u; Donald Bloxham, A. Dirk Moses,The Oxford Handbook of Genocide Studies-Oxford University Press 2010. str. 34. 174 Lemkinovo šire razumijevanje zločina genocida značajno je reducira- no u definiciji iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je usvojila Opća skupština UN-a devetog decembra 1948. godine. Prema članu 2 te Konvencije genocidom se može smatrati svaka radnja poduzeta s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelomično, nacionalna, etnička, rasna ili religijska grupa kao što je: a) ubijanje članova grupe, b) nanošenje teške tjelesne ili psihičke boli članovima grupe, c) namjerno podvrgavanje grupe životnim uvjetima kojima je cilj njeno potpuno ili djelomično fizičko uništen- je, d) nametanje mjera s ciljem sprječavanja rađanja unutar grupe, e) prisilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.3 Zbog nedostataka i nedorečenos- ti, definicija genocida iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida će postati meta kritike mnogih istraživača holokausta i drugih genocida, a mnogi od njih su ponudili i svoje definicije genocida. Tako su npr. Isidor Wallimann i Michael N. Dobkowski dali su svoju definiciju genocida, koja je najbliža sociološkom razumijevanju tog zločina. Oni kao i Lemkin, ne sma- trajuda je ubijanje ljudi ključno za razumijevanje karaktera zločina genocida, te da je ono što se naziva“etničko čišćenje” isto što i genocid, a kao izvršioce genocida vide structure vlasti. Smatraju da je genocid “namjerno, organizirano uništenje, djelomično ili u potpunosti, rasnih ili etničkih grupa od strane vlade ili njenih predstavnika. Može uključivati ne samo masovna ubistva nego i prisilne deportacije (etničko čišćenje) sistematsko silovanje, ekonomsko i biološko ugnjetavanje.4 Jednu od značajnijih socioloških definicija genocida dala je Helen Fein. Ta definicija glasi; „Genocid je niz usmjerenih akcija od strane počinioca radi uništenja kolektiva putem masovnih ili selektivnih ubistava članova grupe i suzbijanja biološke i društvene reprodukcije kolektiva. To se može postići kroz nametanje zabrane ili ograničenja reprodukcije članova grupe, povećaxnjem stope mortaliteta novorođenčadi i prekidom veze između reprodukcije i socijalizacije djece u porodici ili grupi porijekla. Poči- nitelj može predstavljati državu žrtve, drugu državu ili drugi kolektiv.“5 1.2. Koncentracioni logor Koncentracioni logori nisu proizvod nacizma, staljinizma i drugih to- talitarističkih režima koji su obilježili dvadeseto stoljeće. Međutim, ideja da se hiljade civila koje se smatralo inferiornim bićima, na stadiju razvoja između životinje i čovjeka, izolira iz prostora na kome su živjeli da bi ih se ogradilo žicom i zidinama izvorno je europska. Prvi koncentracioni logori kao oružje

3 Alexander, Hinton; Annihilating Difference: The Anthropology of Genocide, University of California Press 2002. str. 3. 4 Isto 5 Isto 175 totalnog rata i instituciju totalne kontrole uspostavila je krajem devetnaestog stoljeća španska kolonijalna vlast na Kubi, kao dio ratne strategije protiv dom- icilnih pobunjenika.6 S obzirom na njihovu svrhu, vremenom se izdiferencira- lo nekoliko tipova koncentracionih logora; 1. Koncentracioni logori namijenjeni za biološko uništenje ciljane populacije. Ovaj tip logora nazivamo logorima smrti. 2. Radni logori u kojima logoraši služe kao robovska radna snaga. 3. Tranzitni logori koji služe za privremeni boravak logoraša. Obično dok ih se ne deportira u neki drugi logor ili ne odvede na lokacije pogubljenja. Hana Arendt na osnovu tri osnovna zapadnjačka koncepta života nakon smrti, logore dijeli na tri tipa. Prvi tip logora je Had koji je karakterističan i za netotalitarne režime. Uspostavljaju se kada nastoje ukloniti nepoželjni društ- veni elemenata poput protjeranih ili nezaposlenih lica. Čistilište odgovara sov- jetskom radnom logoru za kog su karakteristični izgladnjivanje i nehigijenski uvjeti boravka. Pakao je treći tip koncentracionog logora koji je organiziran tako da maksimizira patnju logoraša. Takvi su prema njenom mišljenju bili nacistički logori.7 Ona smatra da je koncentracioni logor „laboratoriji za eks- perimentiranje s totalnom dominacijom, jer čovjekova je priroda takva kakva jeste, i taj cilj nije moguće dosegnuti drukčije nego u krajnjim okolnostima pakla kojega je čovjek izgradio.“8

1.2.1. Razlika između koncentracionog logora i zatvora Postoji velika razlika između koncentracionog logora i zatvora, odnosno statusa zatvorenika u zatvorima i statusa zatočenika u koncentracionim logorima. Zatvorenik u svakom momentu zna dužinu kazne koju izdržava, kao i datum isteka kazne. Zatočenik, odnosno logoraš nikada ne zna kada će i hoće li izaći iz logora. Dok se zatvorenicima koji borave u zatvorima, u okviru pravnog sistema organizira suđenje da bi im se eventualno utvrdila krivica, zatočenicima koncentracionih logora se obično ne pročita optužnica, ne organizira im se suđenje, a vrlo im se često ne odredi niti identitet jer im

6 Detaljnije o tome u; Pitzer, Andrea; One Long Night, A Global History of Concentration Camps, Little, Brown and Company, New York, 2017. 7 Arendt, Hannah; The Origins of Totalitarianism, Harcount Brace & Company, 1973. str. 445. 8 Agamben, Giorgio;Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life California: Stanford University Press, 1998. str. 120. 176 se po zatočenju u logor dodijeli broj, ili čak ni to. Ljudi se nađu u zatvoru zbog nepoštivanja zakona, ali ne bivaju izbačeni izvan određenog pravnog okvira. Logoraš je uvijek segregirana osoba koja je zatočena na osnovu svog političkog uvjerenja, rasne, etničke, religijske ili neke druge pripadnosti.

1.3. Općina Zvornik Zvornik je jedan od najstarijih gradova u Bosni i Hercegovini, a zbog svog geostrateškog položaja bio je zanimljiv mnogim osvajačima. Prvi pisani trag o nazivu ovog grada nalazimo u jednom dubrovačkom dokumentu od 21.maja 1410. godine kao „Zvonik“ a kao Zvornik kako se i danas zove, pominje se 1519. godine. Vremenom je padao u ruke rimske imperi- je, Franačke države, Ugarske, Bizantije, srednjovjekovne bosanske države, srpske despotovine, Osmanskog i Austro-ugarskog carstva, a kraći vremenski period zaposjela ga je i NDH. Grad se nalazi na nadmorskoj visini od stotinu četrdeset metara. Prepoznajući njegov strateški položaj, Karađorđe je za vrijeme prvog srpskog ustanka pokušao da osvoji Zvornik. Zbog toga će francuski generalni konzul u Travniku u svom izvještaju od 29. maja 1807. godine napisati da je „Zvornik ključ Bosne, te ako ga Srbijanci otmu, onda višenisu sigurni ni Travnik і Sarajevo”9. Zbog činjenice da je općina Zvornik bila jedna od općina koje su se nalazile uz rijeku Drinu, nalazila se na gran- ici sa Srbijom i važnim komunikacijskim pravcima za ostvarivanje projekta „Velike Srbije“, bila je među prvim općinama koje su okupirane. U Beogradu je već početkom maja 1991.godine na sastanku između Miroslava Deronjić i Gorana Zekića, s Mihaljem Kertesom gdje je dogovarena isporuka oružja za Srbe u općini Bratunac, Mihalj Kertes izjavio da je političko i državno ruk- ovodstvoSFRJodlučilo da će područje pedeset kilometara od rijeke Drine u unutrašnjosti Bosne i Hercegovine biti očišćeno od nesrpskog stanovništva.10 Teritorija općine Zvornik pred agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, prostirala se uz lijevu obalurijeke Drine u ukupnoj dužini od pedeset dva kilo- metra, dok se u dubinu najviše prostirala dvadeset šest kilometara. Zauzimala je četiri stotine devedeset devet kvadratnih kilometara, od čega je čak devedeset procenata spadalo u brdsko-planinsko područje. Na južnoj, zapadnoj і sjeverozapadnoj strani Općine nalaze se planinaMajevica і obronci planine Javor, a duž istočne strane prostire se rijeka Drina, koja jeujedno i granica između Srbije і Bosne і Hercegovine. Uskim se pojasomuz rijeku Drinu

9 Hudović, Mehmed; Zvornik, slike i bilješke iz prošlosti, DES, Sarajevo, 2000. str. 60. 10 ICTY, Presuda Pretresnog vijeća, Tužilac protiv Miroslava Deronjića, Predmet IT-02-61 – S, 30. mart, 2004. Hag, paragraf 54. 177 područje Općine izlazi u ravnice Semberiju. Pred agresiju graničila se s tri srbijanske općine (Ljubovija, Mali Zvornik i Loznica) i sedam bosanskoher- cegovačkih općina (Ugljevik, Bijeljina, Kalesija, Lopare, Šekovići, Bratunac i Vlasenica). U svom je sastavu imala četrdeset mjesnih zajednica, od čega četiri gradske i trideset šest seoskih mjesnih zajednica. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, veći dio predratne općine Zvornik ušao je u sastav jednog od bosanskohercegovačkih entiteta nazvanom „Republika Srp- ska“ tako da se novoformirana općina Zvornik proteže na tri stotine osamdeset sedam kvadratnih kilometara. U sastav entiteta nazvanom „Federacija Bosne i Hercegovine“ ušla su naselja Kraljevići, Međeđa, Goduš, Rastošnica, Rožanj i Sapna, te dijelovi naselja Baljkovica, Kiseljak, Nezuk, Vitinica i Zaseok. Od navedenih naselja i dijelova navedenih naselja, formirana je općina Sapna.

Fotografija 1.3.1. Prikaz promjene etničke strukture stanovništva na teritoriji općine Zvornik, (Izvor;http://www.statistika.ba/ )

2. Okupacija općine Zvornik Najmanje sedmicu dana prije napada na Zvornik vršene su vježbe eva- kuacije srpskog stanovništva iz grada Zvornika. Srbi su odsustovali s posla i vraćali se u grad nakon par dana. Nekoliko dana prije napada na Zvornik, u Malom Zvorniku se na jednom političkom skupu okupljenim ljudima obratio i vođa jedne od paravojnih formacija koje su učestvovale u okupaciji općine Zvornik i agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Radi se o Vojislavu Šešelju koji je tom je prilikom „braći preko Drine“ poručio da će „očistiti 178 Bosnu od pagani i pokazati im put na Istok, gdje im je mjesto.“11 Drugom je prilikom o akciji okupacije Zvornika Vojislav Šešelj za medije između ostalog izjavio sljedeće; „Operacija je dugo smišljana. Dugo spremana. Tako da nije ništa bilo u nekoj nervozi da se zove hajde hitno treba ovo, treba ono. Sve je bilo dobro organizovano i dobro izvedeno. Milošević definitivno preuzima apsolutnu kontrolu, i ta zvornička operacija je planirana u Beogradu. U njoj su učestvovale snage bosanskih Srba, i one su bile brojnije. Međutim specijalne jedinice i najborbenije jedinice došle su s ove strane. Tu su bili dobrovoljci Srpske radikalne stranke, tu su bili Arkanovi dobrovoljci“....12 Okupaciji Zvornika predhodila je evakuacija srpskog stanovništva i pregovori između predstavnika SDA i predstavnika SDS-a u Malom Zvor- niku na kojim je vođa jedne od brojnih srpskih paravojnih formacija, Željko Ražnjatović od predstavnika SDA zatražio bezuslovnu predaju Zvornika. Na- kon što su to predstavnici SDA odbili, uslijedilo je tenkovsko i minobacačko granatiranje grada koje je izvršila Jugoslovenska narodna armija iz pravca Karakaja i sa teritorije Srbije. Ujutro 08. aprila 1992. godine pripadnici Terito- rijalne odbrane, Jugoslovenske narodne armije, „Šešeljevaca“, „Belih orlova“, „Žutih osa“ i drugih srbijanskih paravojnih formacija uz podršku artiljerije i snajperske vatre iz Malog Zvornika, išli su prema centru grada. Bošnjaci su izvođeni iz kuća i stanova, ubijani i premlaćivani. Odmah po ulasku u grad Šešeljevci su iz podruma jedne stambene zgrade izveli i strijeljali najmanje jedanaest civila bošnjačke nacionalnosti.13 Odbrane grada skoro da nije bilo, pa je već 09. aprila grad bio pod kontrolom agresora. Pripadnici srpskih paravojnih formacija su u gradu Zvorniku narednih dana vršili pljačku bošnjačkih kuća i stanova. Istovremeno su kamionima odvezli više desetina tijela ubije- neh Bošnjaka, među kojim je bilo dosta žena, djece i starijih osoba.14 Tokom srpske okupacije Zvornika veliki broj Bošnjaka se uputio prema utvrđenju Kula grad, odakle je određeno vrijemestotinjak naoružanih Bošnjaka pružalo značajniji otpor. Od 09. aprila počine srpsko granatiranje Kula grada. U isto su vrijeme brojne paravojne jedinice danonoćno pokušavale zauzeti utvrdu. Napadi su trajali sve do 26. aprila kada Srbi uz pomoć granatiranja sa srbijanske obale Drine koordiniraju sve raspoložive snage, uključujući i avijaciju, te zauzimaju utvrđenje. Preostali branioci s mnogobrojnim civilima koji su svo vrijeme boravili na Kula gradu, povlače se prema Liplju i dalje prema Tuzli.

11 Proces Vojislavu Šešelju: Raskrinkavanje projekta Velika Srbija, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Zagorac, Beograd 2009. str.283. 12 https://www.youtube.com/watch?v=bGydjZkSbkw (Posjećeno 17.04.2019.) 13 Dosije; JNA u ratovima u Hrvatskoj i BiH, Fond za humanitarno pravo, str. 75. 14 ICTY, Presuda Pretresnog vijeća, Tužilac protiv Momčila Kraišnika, PredmetIT-00- 39-T, 27. septembar, 2006. Paragraf, 362. 179 Padom Kula grada kao strateške pozicije za odbranu zvorničkih naselja otvara se mogućnost da Jugoslovenska narodna armija i druge srpske vojne formacije zauzmu Divič, Kostijerovo, Liplje, Đuliće, Snagovo, Kozluk itd... 2.1. Koncentracioni logori za Bošnjake u općini Zvornik 1992. godine Sistem srpskih koncentracionih logora za civilno bošnjačko stano- vništvo na teritoriji općine Zvornik 1992. godine, činilo je dvadeset osam koncentracionih logora, kako slijedi u nastavku;Dom kulture Čelopek, poljoprivredno dobro „Ekonomija“ (Karakaj), Tvornica obuće „Standard“ (Kar- akaj), tvornica „Alhos“ ( Karakaj), tvornica „Ciglana“ (Karakaj), preduzeće „Novi Izvor“ (Karakaj), zgrada Suda za prekršaje (Karakaj), Tehničko-školski centar (Karakaj), objekat „Hladnjača“ (Karakaj), objekat „Gerina klaonica“ (Karakaj), zgrada Suda u Zvorniku, zgrada Općine i SUP-a (Zvornik), hotel „Drina“ u Zvorniku, zgrada čitaonice u Zvorniku, stadion u Zvorniku, Dom kulture u Pilici, Farma u Pilici,Stari zatvor(Zamlaz), Upravna zgrada(Zamlaz), hotel„Vidikovac“(Divič), zgrada bolnice „Peti juli“(Zvornik), kuća Salihović Paše (Liplje), Osnovna škola u Liplju, škola u naselju Kneževići, džamija u Novom selu,džamija u Đulićima, Dom kulture u Drinjači, Osnovna škola u Drinjači. U nastavku će biti objašnjene okolnosti pod kojim su uspostavljeni i način funkcioniranja nekih od pomenutih logora. Nakon što je okupirala grad Zvornik i zauzela uzvišenje Kula gradu, srpska je vojska napravila obruč oko Diviča i počela višesatno granatiranje Diviča s položaja Jugoslovenske narodne armije u srbijanskom selu Sakar. Granatiranje Diviča se nastavilo i 27. aprila 1992. godine kada su tenkovi Jugoslovenske narodne armije i razne paravojne formacije ušle u to naselje. Od 27. aprila do 25. maja 1992. godine oko pet stotina Bošnjaka, stanovnika Diviča koji nisu uspjeli pobjeći iz naselja, bivaju izloženi svakodnevnom zlostavljanju i pljačkanju privatne imovine. Za svo to vrijeme, važio je polici- jski sat jer stanovnici nisu smjeli napustiti naselje niti izaći iz svojih domova nakon osam sati uveče. U međuvremenu bivaju obaviješteni da moraju napustiti Divič, da bi sutradan 26. maja bili okupljeni na stadion u Diviču odakle su ih vlasti novouspostavljene „srpske opštine Zvornik“ pod pratnjom vojske namjeravale iseliti prema Olovu. U tu su svrhu srpske vlasti angažirale deset autobusa kojim su Bošnjaci odvezeni do Han Pijeska, zatim do Milića gdje su u autobusima prenoćili. Ujutro 27. maja vraćeni su u Zvornik gdje je iz jednog od autobusa izdvojen i odveden Halilović Mirsad. Njegovo je tijelo nakon rata pronađeno u jednoj od masovnih grobnica.15 Autobusi su potom upućeni u 15 Republika Srbija, Viši sud u Beogradu, Odjeljenje za ratne zločine, Predmet Branko 180 pravcu Tuzle preko lokacije„Crni vrh“. Međutim, iseljavanje Bošnjaka ni tada nije obavljeno. Srbi su im rekli da ih „njihovi neće primiti“ pa su autobusi sa „Crnog vrha“ vraćeni na autobusku stanicu Zvorniku. Tu su muškarci starosne dobi od šesnaest do šezdeset godina, odnosno svi oni za koje su srpske vlasti smatrale da su vojno sposobni, odvojeni od žena i djece. Razdvajanje su izvrši- li pripadnici policije i pripadnici Teritorijalne odbrane Zvornik. Nakon toga, žene, djeca i starije osobe su transportovali u pravcu Tuzle16, dok su muškarce zadržali na stadionu u Zvorniku. Tu su zatočeni Bošnjaci proveli noć. U međuvremenu komandant biračke brigade, major Svetozar Andrić u naredbi upućenoj Štabu Teritorijalne odbrane Zvornik od 28. maja 1992. godine nar- eđuje „iseljavanje muslimanskog stanovništva koje mora biti organizovano i uvezano sa opštinama preko kojih se vrši iseljavanje, da se iseljavati mogu samo djeca i žene, a muškarce sposobne za borbu ostavljati u logorima radi zamjene.“17 Na stadionu je bilo ukupno stotinu sedamdeset četiri Bošnjaka koji su sutradan odvedeni u logor Novi izvor, udaljen oko pet stotina metara od stadiona. Zatočeni su u prostoriju veličine trideset pet kvadratnih metara i svi su popisani. Od stotinu sedamdeset četiri logoraša koji su dovedeni u logor Novi izvor, njih je jedanaest ponovo odvedeno u Divič. Odvedeni su sljedeći logoraši; Omerović Salih, Tuhčić Mehmed, Tuhčić Kemal, Tuhčić Hasan, Tu- hčić Alija, Kuljanin Ibrahim, Hadžiavdić Fikret, Kuršumović Ahmet, Pezer- ović Smail, Pezerović Enver, Marhošević Ibrahim.18 Tijela desetorice njih su 1998. godine pronađena u masovnoj grobnici „Ramin grob“ u naselju Glumi- na. Dvanaesti logoraš koji je napustio logor Novi izvor bio je tada maloljetni Muamer Kuršumović. Pušten je iz logora zahvaljujući činjenici da su čuvari logora poznavali njegovog brata koji je bio policajac.19 U logoru Novi izvor, zatočeni Bošnjaci su boravili dva dana.20 Privremene vlasti „srpske opštine“ Zvornik, s Brankom Grujićem i Brankom Popovićem na čelu, 29. maja 1992. godine, donijele su odluku o angažiranju dva autobusa preduzeća „Drinatrans“ kojim su pod policijskom pratnjom preostalih stotinu šezdeset dva logoraša logora Novi izvor prebačeni u logor Dom kulture u Čelopeku. Čelopek je naselje koje se nalazi na desnoj strani puta Zvornik- Bijeljina, u neposrednoj blizini poljoprivrednog dobra

Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda. str. 77. 16 ICTY, Presuda Pretresnog vijeća, Tužilac protiv Momčila Kraišnika, Predmet IT-00- 39-T, paragraf, 365. 17 Isto, Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda. str.119. i 120. 18 Isto, Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda. str.84. 19 Isto, Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda. str.84. 20 Isto, Predmet Dragan Slavković, Ivan Korać, Siniša Filipović i Dragutin Dragićević (K.V.5/2005), Presuda, str. 3. 181 „Ekonomija“. Prostorija u kojoj su Bošnjaci iz Diviča bili zatočeni služila je kao kino-sala s betonskim podom i zastorima na prozorima. Prozori su bili previsoko i zatočenici ih nisu mogli otvoriti. Zbog toga je u kino-sali bilo zagušljivo, a jedini izvor svjetla bila je jedna sijalica. Divičani su u tokom boravka u logoru Čelopek na različite načine mučeni i ubijani. Upravnik logora Čelopek, a ujedno i komandir straže bio je Cvjetko Jović. Straža je bila or- ganizirana u četiri smjene i činili su je pripadnici rezervnog sastava policije. Vođa jedne smjene je bio Anđelko Vasiljević, druge Milan Mitrović, treće Miloš Jovanović i četvrte Rade Marković. Stražari su bili postavljeni tako da je na četiri strane logora postavljen po jedan stražar i dvojica stražara na ulazu u logor. Neki od stražara bili su bili Milenko Lazić, Aco Bajić, Anđelko Vasiljević, Cvjetko Jović, Milorad Pantić i Miloš Jovanović.21 Tu su logoraši pod stražom pripadnika rezervnog sastava policije boravili do 01. jula 1992. godine, kada stotinu šesnaest logoraša koji do tog datuma nisu razmijenjeni ili ubijeni, bivaju pod policijskom pratnjom prebačeni u zgradu Suda za prekršaje u Zvorniku.22 Preživjeli logoraši iz logora Čelopek i zgrade Suda za prekršaje u Zvorniku, njih ukupno osamdeset tri su 15. jula 1992. godine po nalogu Privremene vlade „srpske opštine“ Zvornik prebačeni u logor Bat- ković kod Bijeljine.23 Utvrđeno je da je na njihovom transportu do logora Batković bilo angažirano četiri autobusa preduzeća „Drinatrans“.24 Nakon što su u 08. aprila 1992. godine agresorske snage okupirale Zvornik, i nakon uspostave srpske vlasti u Zvorniku, naselja Đulići, Klisa, Hajdarevići, Grbavci, Kučić kula i druga okolna sela ostaju u okruženju. Svo oružje koje su posjedovali, mještani pomenutih sela su još tokom aprila mjeseca predali novouspostavljenim srpskim vlastima. Od tada su od strane naoružanih komšija Srba bili izloženi svakodnevnoj torturi, paljevini i pl- jačkanju privatne imovine. S obzirom na opću nesigurnost i atmosferu straha, sve se veći broj broj bošnjačkog stanovništva pomenutih naselja sklanja u Klisu za koju su smatrali da je u tom periodu bila relativno bezbijedna za njihov boravak. U Klisu je u velikom broju dolazilo bošnjačko stanovništvo iz Hamzića, Sjenokosa, Ramića, Bijelog Potoka, Tršića, Šetića, Mrakodola, Radove, Diviča, Lupa, Čelišmana itd... Stanovništvo navedenih sela bilo je obaviješteno o iseljavanju u pravcu Sapne, te da ujutru 01. juna 1992. godine svi trebaju doći na raskrsnicu u Klisi. Mnogi su tako učinili, a neke su pripadnici srpske vojske izvodili iz domova i upućivali na pomenutu lokaciju. Na

21 Isto, Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda. str. 232. 22 Isto, Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda, str. 90. 23 Isto,Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda. str. 4. 24 Isto, Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda. str. 97. 182 raskrsnici u Klisi ih je čekao vojni punkt, tenkovi i mnoštvo srpske vojske u raznim uniformama. Mnogi od njih su bili u uniformama Jugoslovenske narodne armije, s kokardama , dok su neki imali čarape na glavama da ih njihove komšije Bošnjaci ne prepoznaju. Tu su ih vojnici pretresli, oduzeli vozila i svu imovinu koju su sa sobom ponijeli, postrojili u kolonu po dvoje i tako pod oružanom pratnjom sproveli prema Bijelom Potoku. U slučaju da ne krenu, rečeno im je da će biti ubijeni. Tokom okupljanja Bošnjaka i njihovog sprovođenja do Bijelog Potoka, šest ih je ubijeno. U Klisi je ubijen Džinić Murat. U putu prema Bijelom Potoku ubijen je Grebić Mustafa. U Bijelom Potoku su ubijeni Džinić Alija, Smajlović Junuz, Pargan Husein i Selimović Emil koji je obezglavljen. Po dolasku u Bijeli Potok, Bošnjaci su još jednom pretreseni. Oduzete su im lične stvari i dokumenti. Šest stotina šezdeset osam muškaracaza koje su Srbi procijenili da su vojno sposobni, odvojeni su na lijevu stranu u kolonu po dvoje i naređeno im je da drže ruke na glavi. Natjerani su da uđu u kamione i transportovani su u logor Tehničko-školski centar u Karakaju gdje bili izloženi nehumanim životnim uvjetima. U roku od nekoliko sati po dolasku u logor Tehničko-školski centar Karakaj, od toplotnog udara i nedostatka vode umrlo je najmanje dvadeset logoraša.25 Narednih je dana unutar i izvan logora ubijeno na desetine logoraša čija su tijela odvežena u Gerinu klaonicu. Dana 05. juna 1992. godine po nalogu Privremene vlade „srpske opš- tine“ Zvornik i Štaba TO, uz pratnju vojne i civilne policije, preostali logoraši Tehničko-školskog centra Karakaj prebačeni su u logor Dom kulture u Pilici. Prilikom njihovog transporta u Pilicu, korištena su dva zglobna i dva obič- na autobusa preduzeća „Drinatrans“ koji su bili puni logoraša.26 Logoraše je u zgradi Doma kulture u Pilici osim pripadnika paravojnih jedinica pod komandom Teritorijalne odbrane, čuvao jedan vod čete Teritorijalne odbrane iz Pilice, čiji je komandir bio Dragan Matanović. Njihov cilj i zadatak nije bio da spriječe zlostavljanje i ubijanje logoraša, nego sprječavanje njihovog bjek- stva iz logora. Logoraši su 08. juna 1992. godine, dakle treći dan boravka u logoru Doma kulture u Pilici prozivani, izvođeni u grupama i strijeljani. Neki od logoraša su zaklani, a jedan dio preostalih logoraša je popisan od strane Josipović Dragana iz mjesta Glavičica kod Bijeljine. Logoraši su bili u uvjer- enju da idu u razmjenu, te su davali tražene podatke i ulazili u kamione koji su ih vani čekali i koji su se po njih vraćali više puta. Svi su odveženi u Karakaj

25 Isto, Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda. str. 97-129., ICTY, Presuda Pretresnog vijeća, Tužilac protiv Momčila Kraišnika, Predmet IT-00- 39-T, paragraf, 370. 26 Isto, Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda. str. 130. 183 i ubijeni u Gerinoj klaonici, tako da je sala Doma kulture u Pilici ostala praz- na.27 U Pilici je u maju mjesecu 1992. godine uspostavljen još najmanje jedan koncentracioni logor za Bošnjake gdje su logoraši bili pod nadzorom policije. Bio je to logor na farmi u Pilici, gdje je bilo zatočeno više stotina Bošnjaka s područja Zvornika, Bratunca i Vlasenice. U logoru su bili muškarci, više od dvadeset djevojaka starosne dobi do dvadeset dvije godine, jedna žena i njeno dvoje djece. Tokom njihovog zatočenja u logoru na farmi u Pilici vršena su grupna silovanja djevojaka. Djevojke koje su se opirale bile bi pretučene ili ubijene. Do augusta 1992. godine logoraši su prebačeni u logor Batković.28 Nekoliko dana nakon protjerivanja bošnjačkog stanovništva iz Đulića i okolnih petnaest sela, srpski su se vojnici vratili i zarobili oko četrdeset pet civila koje su zatekli u selu. Potom su ih zatočili u lokalnu džamiju u Đulići- ma do juna mjeseca, nakon čega su razmijenjeni. Jedan je logoraš ubijen, a vršena su i silovanja zatočenih žena i djevojčica u prisustvu ostalih logoraša. Mlađe djevojke i djevojčice, pa čak i trudnice su odvođene u obližnje kuće i tamo silovane.29 Jedna od porušenih džamija na teritoriji općine Zvornik koju su agresorske snage srušile, bila je i ta džamija koja je 1992. godine služila kao logor. Ponovo je sagrađena i stavljena u funkciju 2008. godine. Tokom sistematskog uništavanja i protjerivanja bošnjačkog stanovništva s područja općine Zvornik tokom 1992. godine, srpski je agresor koristio istu i dobro uvježbanu taktiku. Prvo bi granatirao određna područja, nakon čega bi op- kolilo stanovništvo. Zatim bi organizirao njihovu deportaciju uz razdvajanje vojno sposobnih muškaraca od žena i djece. Ista je sudbina zadesila i naselje Kostijerovo u koje su 30. maja 1992. godine ušli pripadnici „Belih Orlova“ „Crvenih Beretki“ i uz asistenciju naoružanih Srba iz Tabanaca, Tršića, Krav- ice, Zelinja i drugih zvorničkih naselja, zatečeno bošnjačko stanovništvo su okupili pored kuće Alić Zahida. Tu su im oduzeli lične predmete i sproveli ih u koloni po dvoje do Doma kulture u Drinjači. Kada su stigli ispred Doma kulture u Drinjači, razdvojili su muškarce od žena i djece, te muškarce oko četrnaest časova zatočili u salu Doma kulture. Zatočeno je ukupno devedeset Bošnjaka. Nakon višesatnog premlaćivanja izvodili su ih u grupama po deset logoraša i strijeljali u parku iza Doma kulture. Strijeljanje su uspjela preživjeti samo tri logoraša. Jedan od njih je i svjedok Beganović Abdulkadir iz Kosti- jerova kome su Srbi taj dan u Domu kulture u Drinjači ubili oca i tri brata.30 27 Isto, Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda. str. 272-273. 28 Molila sam ih da me ubiju: zločin nad ženom Bosne i Hercegovine, Knjiga prva, Centar za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999. str. 280-285. 29 Isto, str. 241. 30 https://www.youtube.com/watch?v=G9SEOe7vqbo&t=152s (Posjećeno 14.07.2019.) 184 Ubijeno je ukupno osamdeset sedam logoraša. Žene i djevojčice su silovane u ambulanti Doma zdravlja Zvornik u Drinjači, u stanu koji se nalazio u sastavu Doma zdravlja i spomen sobi Doma kulture Drinjača. Žene i djeca su narednog dana autobusima transportovani do Memića. Prethodno su u Karakaju iz autobusa izdvojeni dječaci između trinaest i petnaest godina koji su potom ubijeni.31 Logor u selu Liplje uspostavljen je 25. maja 1992. godine. Tog je dana u Liplju bilo civila i iz okolnih naselja koji su se tu sklonili uslijed granatiranja i dejstva vojne avijacije. Naoružane komšije Srbi uz pomoć paravojnih formacija iz Srbije u Osnovnoj školi u i kući Paše Salihović u Liplju zatočili preko četiri stotine dvadeset civila Bošnjaka. Određen broj Bošnjaka uspio je pobjeći prema obližnjoj šumi. U logoru su u prisustvu ostalih logoraša, silovane žene i djevojčice, muškarci suseksualno zlostavljani i teško prem- laćivani.Za vrijeme njihovog zatočenja u ovom logoru, ubijeno je dvadeset sedam logoraša. Zahvaljujući jednoj zatočenici koja je uspjela pobjeći, za logor su saznali stanovnici Cerske i Kamenice koji su u noći između 01. i 02. juna oslobodili najveći broj logoraša. Oni koji nisu oslobođeni su žene koje su Srbi samo nekoliko sati pred akciju oslobođenja odveli prema Zvorniku i zatvorili u logor Novi Izvor. U akciji oslobađanja logora Liplje učestovalo je oko tri stotine ljudi, naoružanih s ukupno trideset šest pušaka.32 Logor Liplje je jedini logor koji je oslobođen tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Hotel Vidikovac u Diviču bio je jedan od koncentracionih logora u uspostavljenom sistemu srpskih koncentracionih logora za Bošnjake na teritoriji općine Zvornik 1992. godine. U hotelu je bila stacionirana paravojna jedinica „Knindže“ kojom je komandovao australski državljanin Dragan Vasiljković.33 On i njegova paravojna jedinica su na teritoriju općine Zvornik upućeni od strane Prve uprave državne bezbijednosti Srbije.34 Muškarci su ispitivani, mučeni i ubijani u podrumskim prostorijama hotela, a logor je služio za silovanje Bošnjakinja koje su Dragan Vasiljković i njegovi vojnici dovodili iz drugih logora. Jedan od logora iz kojeg su dovodili žene je i logor Novi izvor.35 31 https://www.youtube.com/watch?v=rECjEiqsPhg&t=91s (Posjećeno 14.07.2019.) 32 Edina, Bećirević; Genocide on the Drina River, Yale University Press, 2014, str. 91-92. 33 Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu protiv Dragana Vasiljkovića, drugostepenom presudom iz 2018. osudio je Dragana Vasiljkovića na kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina i šest mjeseci. Optužba se odnosila na ratne zločine protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva u Republici Hrvatskoj. 34 Isto,Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda. str.229. 35 https://www.smh.com.au/national/a-victims-quest-for-justice-20100401-ri94. html(Posjećeno 03. 05. 2019.) 185 U zgradi čitaonice koja se nalazi pored Općine Zvornik, u aprilu mjesecu 1992. bilo je zatočeno četrdeset tri civila Bošnjaka, naseljenih u tzv. „ruskoj zgradi“. Nakon određenog vremenskog perioda, uz pratnju pripadnika paravojnih formacija, autobusom su prebačeni na teritoriju Srbije. Jedan za- točenik je zadržan u logoru Alhos.36 Koncentracioni logori Standard, Alhos, Ciglana i logor na poljoprivrednom dobru Ekonomija, nalazili su se u industrijskoj zoni Karakaj, s desne strane puta Zvornik-Bijeljina. U njih su u maju mjesecu 1992. godine sukcesivno, u manjim i većim grupama dovođeni zarobljeni civili Bošnjaci s teritorije općine Zvornik. Na Ekonomiji su ubijena četiri logoraša. U logor Ciglana koji je od logora na poljoprivrednom dobru Ekonomija udaljen iz- među pet stotina do hiljadu metara, iz logora Ekonomija prebačeno je dvadeset pet zatočenika. Prebačeni su na zahtjev direktora Ciglane Milorada Jovića, uz odobrenje privremene vlade općine Zvornik.37 U logoru Ciglana zatočeni Bošnjaci služili su kao robovska radna snaga. Na osnovusvjedočenja preživ- jelih logoraša koncentracionog logora Ciglana „te iskaza svedoka Milorada Jovića, sud je utvrdio da su po dolasku na Ciglanu zatvoreni u dve prostorije (jedna je bila majna, druga veća), koje su ranije bile kancelarije, da su tu boravili do odlaska u Batković, nisu imali krevete, spavali su na nekim spuž- vama, da nisu imali uslove za održavanje lične higijene, da je hrana u početku bila loša, dobijali su samo konzerve, a kasnije bolja kada su se hranili u menzi zajedno sa radnicima Ciglane. Odmah po dolasku bili su raspoređeni na rad u smenama, radili su u proizvodnji, tovarili crep u blokove, posao im je bio težak, gubili su na težini, a zbog težine povreda zadobijenih na Ekonomiji svedok „T“ prvih 10-12 dana nije mogao da radi, pa mu je, s obzirom da nije mogao da hoda, dopušteno da leži u maloj neuslovnoj betonskoj prostoriji, bez ikakve medicinske pomoći koja mu je tada bila neophodna“38 Osim prisilnog rada na Ciglani, logoraši su bili primorani da za račun pripadnika paravojnih formacija i lokalnih vlasti pljačkaju kuće i druge objekte iz kojih su iznosili i na kamione namještaj, električne uređaje, građevinski materijal i druge vri- jedne stvari. Dijelom prihoda od opljačkanih stvari, Srbi su finansirali vojne operacije na teritoriji općine Zvornik.39 Logoraši su odvođeni na prinudan rad

36 Isto, Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda. str. 208-209. 37 Isto, Predmet Dragan Slavković, Ivan Korać, Siniša Filipović i Dragutin Dragićević (K.V.5/2005), Presuda, str. 157. 38 Isto, Predmet Dragan Slavković, Ivan Korać, Siniša Filipović i Dragutin Dragićević (K.V.5/2005), Presuda, str. 157. 39 Isto, Predmet Dragan Slavković, Ivan Korać, Siniša Filipović i Dragutin Dragićević (K.V.5/2005), Presuda, str. 159. 186 prilikom preuređenja kuća i stanova koje su zauzeli srpski vojnici.40 Zatočeni Bošnjaci su u logoru Ciglana bili do 15. jula 1992. godine, kada je većina preživjelih zatočenika prebačena u logor Batković. Tokom 1993. godine su razmijenjeni. U logoru Ciglana jedan zatočenik je ostao do augusta 1992. godine, a jedan je zatočenik ubijen.41

2.2. Nanošenje fizičkih povreda i ubistva logoraša U srpskim koncentracionim logorima na teritoriji općine Zvornik za- točeno bošnjačko civilno stanovništvo, s ciljem njegovog konačnog uništenja i protjerivanja, bilo je ubijano, izloženo različitim oblicima psihičke torture i nanošenju tjelesnih ozljeda. Logoraši su svakodnevno teško premlaćivani, ranjavani, spaljivani, odstranjivani su im dijelovi tijela itd... Tokom zatočenja Bošnjaka u koncentracionim logorima u naselju Liplje osim silovanja žena, djevojčica i seksualnog zlostavljanja muškaraca, logoraši su svakodnevno premlaćivani, a jedna je osoba mučena tako što su joj po tijelu nanošene opekotine.42 U dva logora za bošnjačko civilno stanovništvo u naselju Liplje, ubijeno je dvadeset sedam logoraša. Sudskim putem je utvrđeno da su pripadnici Teritorijalne odbrane Zvornik, pripadnici paravojnih formacija „Žute Ose“ i „Pivarski“, za vrijeme zatočenja Bošnjaka u logoru Čelopek od 29. maja do 01. jula 1992. godine nad njima izvršili radnje ratnog zločina.43 Logoraši su boravili na betonskoj površini bez ikakvih higijenskih uvjeta, a hranu su dobili tek nakon tri dana. U vremenskom periodu od 5. juna do 10. juna 1992. logor su u više navrata posjećivali pripadnici paravojnih formacija gdje su s ostalim pripadnicima Teritorijalne odbrane Zvornik nogama, rukama, drvenim predmetima, opru- gama, poluosovinama i drugim metalnim predmetima tukli zatočenike. Među zatočenicima koje su najviše tukli, bili su i braća Kapidžić Smail, Kapiđžić Sead i Kapidžić Eniz kojim su ruke vezali žicom, izveli iz logora i ubili. Srps- ka je vojska i narednih dana, a prije 10. juna. 1992. godine nastavila mučenje zatočenika. U tom su periodu iz logora izveli Hadžiavdić Huseina i Hadžia- vdić Nuriju, da bi ih potom ispred zgrade Doma kulture ubili. Njihova su tijela nakon rata pronađena u sekundarnoj masovnoj grobnici poznatoj po nazivu

40 Isto, Predmet Dragan Slavković, Ivan Korać, Siniša Filipović i Dragutin Dragićević (K.V.5/2005), Presuda, str.160. 41 Isto, Predmet Dragan Slavković, Ivan Korać, Siniša Filipović i Dragutin Dragićević (K.V.5/2005), Presuda, str. 156. 42 https://www.youtube.com/watch?v=WcGoadKrlWM&t=10s (Posjećeno 22.07.2019.) 43 Isto, Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda str. 229. 187 „Crni vrh“. Negdje oko 08. juna 1992. godine, osim fizičke i psihičke torture, nastavila su se i ubistva logoraša. Iz logora su izvedeni, a potom i ubijeni Okanović Omer i Mustafić Alija, čija su tijela isto tako pronađena u masovnoj grobnici „Crni Vrh“. Od posljedica premlaćivanja preminuo je logoraš Tuhčić Ejub. Logoraši su zlostavljani i tako što su bili primorani da se međusobno tuku, a zlostavljani su i tako što su im po leđima i čelu noževima ucrtavani krstovi sa četiri „S“. Logorašu Hadžić Izetu, Dragan Slavković je pucao u nogu, nakon čega je Hadžić Izet izveden iz logora i ubijen. I njegovo tijelo je ekshumirano iz masovne grobnice „Crni vrh“. Nešto kasnije ubijen je i logoraš Atlić Sehad.44 Na dan Bajrama 10. juna 1992. godine u logor Čelopek došla je veća grupa srpskih vojnika, koji su tukli logoraše i ubili najmanje deset njih. Nar- edili su da na binu koja se nalazila u sali, izađe više parova logoraša, očeva i sinova. Na binu su izašla četiri para muškaraca. Izašao je Jahijagić Fikret sa sinom Almirom, Bikić Mehmedalija i Bikić Šaban, kojim je naređeno da skinu odjeću i vrše oralni seks. Iz vatrenog oružja su ubijeni Atlić Alija, Tu- hčić Abdulaziz, Hadžiabdić Salih, Kuršumović Hamza i Bikić Damir. Ubodi- ma nožem u tijelo ubijen je Bikić Šaban, a zaklani su Atlić Hasan, Pezerović Zaim i Kapidžić Sakib. Čikarić Enesu je odsječeno uho, Zulkarneinu Efendiću spolni organ, Izetu Hadžiću i Adnanu Efendići odsijecani su prsti. Pomenutim i drugim logorašima je naređeno da pojedu odsječene dijelove tijela, što su oni i učinili.45 Dušan Vučković je bio jedan od pripadnika paravojnih formacija koji se u logor Čelopek vraćao i nakon 10. juna 1992. Na Vidovdan, 28. juna 1992. došao je ponovo u logor i pri tom ubio dvadeset, a ranio dvadeset dva zatočenika.46 Ranjeni zatočenici su odvedeni u zgradu Suda za prekršaje gdje su uslijed posljedica ranjavanja umrla još dva zatočnika.47U logoru na poljoprivrednom dobru Ekonomija, zbog fizičkih povreda zadobijenih prilikom višednevnog premlaćivanja, preminula su četiri logoraša.48Krajem juna mjese-

44 Isto, Predmet Dragan Slavković, Ivan Korać, Siniša Filipović i Dragutin Dragićević (K.V.5/2005), str. 96 - 112. 45 Isto, Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda. str. 231. https://www.youtube.com/watch?v=OYXHM7audoM&t=10s 46 ICTY, Presuda Pretresnog vijeća, Tužilac protiv Momčila Kraišnika, Predmet IT-00- 39-T, 27. Paragraf. 372. 47 Ibid, Predmet Dragan Slavković, Ivan Korać, Siniša Filipović i Dragutin Dragićević (K.V.5/2005), str.127; Transkript od 15.6.2006, svjedok 1; Transkript od 14.6.2006, svjedok V, str. 42 i 43; Transkript od 16.6.2006, svjedok 2; Transkript od 6.7.2006, svjedok 3; Transkript od 13.6.2006, svjedok Z; Transkript od 14.6.2006, svjedok Z; Transkript od 26.2.2007, svjedok 5; Transkript od 10.7.2006, svjedok A 48 ICTY, Presuda Pretresnog vijeća, Tužilac protiv Vojislava Šešelja, Predmet IT-03-67-T, 29. juni. 2016. Paragraf, 210. 188 ca 1992. godine u logoru Ciglana ubijen je zatočenik Čirak Ismet. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici „Crni vrh“.49 U logoru u naselju Đulići ubijen je jedan zatočenik. U logoru smještenom u Domu kulture, u naselju Drinjača ubijeno je osamdeset sedam logoraša.50 U roku od nekoliko sati po dolasku u logor Tehničko-školski centar Karakaj, od toplotnog udara i nedostatka vode umrlo je najmanje dvadeset logoraša. Do njihovog prebacivanja u logor u Pilici, mnogi su zatočenici su- rovo pretučeni, dok ih je najmanje stotinu šezdeset ubijeno.51 Njihova su tijela utovarena u teretna vozila i odvezena u logor Gerina klaonica. Ostali zatočeni- ci ubijeni su u logoru Dom kulture u Pilici i kasnije u Gerinoj klaonici. Ubijeno je svih šest stotina šezdeset osam logoraša odvedenih iz Bijelog Potoka. Pored posljedica po psihičko zdravlje, silovanja i prisilne trudnoće bez medicinske kontrole i njege, u zvorničkim logorima su kod žrtava silovanja izazvale oz- biljne i dugotrajne tjelesne povrede. Silovane djevojčice u slučaju da ostanu trudne, nisu bile dovoljno biološki zrele da uspješno do kraja iznesu trudnoću. Silovanje Bošnjakinja u srpskim logorima mogla su se negativno odraziti na njihovo reproduktivno zdravlje, odnosno mogućnost da nekada u budućnosti imaju potomstvo.52

2.3. Psihičko zlostavljanje logoraša Tretman logoraša u srpskim koncentracionim logorima za Bošnjake na teritoriji općine Zvornik 1992.godine ostavio je negativne, dalekosežne posljedice ne samo po logoraše kao zatočenike logora, nego i bosanskohercegov- ačko društvo u cjelini. Logori su uspostavljeni kao instrument reorganizacije društva, laboratorij za izdvajanje „neželjenih društvenih elemenata“, stvaranja etnički čiste teritorije putem ubijanja logoraša, uništavanja društvenih veza između logoraša i ostalih članova društva, ali i društvenih veza i između samih logoraša. Bačeni u jedan novi svijet koji po uvjetima egzistencije ne pripada svijetu ljudskih bića, izdvojeni iz kolona, odvojeni od članova porodice, našavši se unutar logora i pod kontrolom organizirane apsolutne moći,

49 Isto 50 https://www.youtube.com/watch?v=G9SEOe7vqbo (Posjećeno 22.06.2019.) 51 ICTY, Presuda Pretresnog vijeća, Tužilac protiv Momčila Kraišnika, Predmet IT-00- 39-T, paragraf, 370. 52 Siobhán, K. Fisher; Occupation of the Womb: Forced Impregnation as Genocide, Duke Law Journal, Vol. 46, No. 1 (Oct., 1996), pp. 91-133. str 123. (Članak je dostupan na adresi; https://www.jstor.org/stable/1372967?seq=1#page_scan_tab_contents, pristupljeno 22.07.2019.) 189 logoraši su vrlo brzo gubili vezu s vanjskim svijetom. U novim okolnostima i dodijeljenom statusu logoraša, zatočeni Bošnjaci su izgubili mogućnost političke organizacije, kooperacije i međusobne solidarnosti. Čak su u nekim logorima poput onog u Čelopeku, bili natjerani od strane vojnika da jedni drugim nanose tjelesne povrede. U novom mikrodruštvu, izloženi svakodnevnom teroru, strahu i neizvjesnosti, logoraši su izgubili vezu s već uspostavljenom društvenom strukturom, svojim habitusom, prijašnjim zanimanjem i kontrolom nada vlastitom sudbinom. Bošnjacima u srpskim koncentracionim logorima sloboda nije samo ograničena, već naprosto ukinuta. O životima i tijelu logoraša su odlučivali čuvari logora i njihovi pretpostavljeni. Dakle reprezenti apsolutne moći, entiteti izvan i neovisni o volji zatočenih Bošnjaka. Muškaraca, žena i djece. Preživjevši takvo društveno okruženje bivši logoraši nerado govore o svojim traumama i poniženjima kroz koje su prošli. Uvjeti boravka u koncentracionim logorima uništavaju ljudsko dostojanstvo i zbog toga nas ne treba čuditi činjenica što je u Bosni i Hercegovini vrlo malo is- traživanja provedenih na ovu temu. Od transporta do logora u kamionima prekrivenim ceradama, do ulaska u logore u kojim često nije bilo dovoljno vazduha i svjetlosti, logoraši nisu mogli prepoznati novu okolinu.53 Zabranjivala im se međusobna komunikacija i komunikacija s čuvarima logora, osim u slučajevima kada bi im se čuvari obraćali ili ih vodili „na razgovor“ što je uvijek značilo dugotrajnu psi- hičku i fizičku torturu. U takvim uvjetima, logoraši su morali glumiti potpunu adaptaciju na atmosferu općeg straha, terora i nemoći, tako što bi se trudili da ničim ne privlače pažnju čuvara i drugih vojnika na sebe. Konstantno su trpili uvrede na nacionalnoj i religijskoj osnovi. U nastojanju da im oduz- mu novac ili nakit, čuvari i pripadnici paravojnih grupa koji su posjećivale logore, s logoraša su često skidali odjeću što bi dodatno povećalo osjećaj njihove ranjivosti. Tokom boravka u koncentracionim logorima zatočenici su podvrgavani životnim uvjetima maksimalne depersonalizacije, animalizacije i uskraćivanja osnovnih ljudskih potreba poput vode i hrane. Uz izuzetno ne- higijenske uvjete, logoraši su živjeli u konstantnom strahu i neizvjesnosti, jer su ubijanja logoraša u logorima i izvođenja na likvidaciju izvan logora bila uobičajna i arbitrarna. Logoraši nisu nikada mogli znati hoće li ih srpski vojnici ubiti, odvesti na razmjenu ili u neki drugi logor. Koncentracioni logori su funkcionirali kao protočni, dobro organiziran sistem. Stalno su iz logora odvođeni, i u logore dovođeni novi logoraši. Zatočenici su bili u konstantnoj

53 https://thebosniatimes.ba/6927/ekskluzivno-orgijanja-u-domu-kulture-u-celopeku- kljucanin-silovanje-muskaraca-tema-je-o-kojoj-bosanskohercegovacko-drustvo-suti/ (Posjećeno 16.06.2019.) 190 neizvijesnosti hoće li u logor biti dovedeni članovi njihove porodice, neko od rodbine ili neko od ljudi koje su samo poznavali. U instituciji apsolutne moći poput zvorničkih logora za Bošnjačko civilno stanovništvo, sve je bilo podređeno volji zločinaca. Depersonalizacija logoraša je išla tako daleko da su tjerani da prihvate neke identitarne odrednice i „vrijednosti“ ljudi koji su ih zatočili, mučili i ubijali u logorima. Noževima su im po tijelu ucrtavali krstove, tjerali su ih da pjevaju srpske tradicionalne pjesme i da uzvikuju slogane kojima se slave srpski političari i srpske historijske ličnosti, čime se htjela poslati jasna simbolička poruka o karakteru novous- postavljenog društveno-političkog poretka na teritoriji općine Zvornik, koji nije uključivao nesrbe.

2.4. Etničko silovanje kao jedan od aspekata genocida Genocid je zločin kojim se pokušava uništiti, ili kojim se na kraju un- ištava ciljana društvena grupa, tako što se ciljaju konkretni pojedinci na osnovu njihovog identiteta i pripadnosti toj društvenoj grupi. Ti pojedinci mogu biti muškog i ženskog spola. Na temelju istraživanja masovnih silovanja tokom genocida u Ruandi i masovnih silovanja tokom genocida u Republici Bosni i Hercegovini, došlo se do zaključka da spol pripadnika grupe nad kojom se vrši genocid ima veliku ulogu u ratnoj i strategiji genocida. U oba je slučaja žensko tijelo poslužilo kao bojno polje, a ženski reproduktivni organi kao sredstvo uništenja grupe. U tom će kontekstu Helen Fein ustvrditi da se rađanjem grupa obnavlja, a genocidom uništava, te da počinioci genocida uvijek nastoje spriječiti rađanje potomstva unutar ciljane grupe,kako bi se grupa dugoročno uništila.54 Silovanje Bošnjakinja od strane agresorskih vojnika u periodu 1992-1995. godine vršeno je s ciljem prisilne trudnoće55 i sprječavan-

54 Helen Fein, Genocide and gender: the uses of women and group destiny, Journal of Genocide Research (1999), 1(1), 43-63, str. 43. 55 Prisilna trudnoća može se definirati kao trudnoća koja nastaje kao rezultat napada ili niza napada na ženu, počinjen s namjerom da ona ostane trudna. Postojanje zločinačke namjere može se utvrditi direktno priznanjem, izjavama počinilaca, ili indirektno, posrednim dokazima. Prisilno uklanjanje kontracepcijskog implantata ili uništavanje drugih sredstava kontrole rađanja ili pristup kontroli rađanja, predstavlja dokaz o nameri da se žena impregnira. Namjerno zatočavanje trudnice do prolaska vremenskog ograničenja do kojeg lokalni zakon ili praksa dopuštaju pobačaj također bi predstavljao dokaz zločina. Obavezni testovi na trudnoću nakon silovanja i pokušaj praćenja menstrualnog ciklusa zatočene žene (pogotovo ako je bila češće napadnuta u vrijeme dok je ovulirala), isto bi bilo dokaz potrebne namjere...... Vidjeti u; Siobhán K. Fisher, Occupation of the Womb: Forced Impregnation as Genocide, Duke Law Journal, Vol. 46, No. 1 (Oct., 1996), pp. 191 ja reprodukcije unutar grupe kojoj su pripadale žrtve silovanja. S druge strane, silovanje i prisilna impregnacija Bošnjakinja imala je za cilj rađanje „malih Srba“ to jeste rađanje unutar grupe izvršitelja genocida. Siobhán Fishersmatra da se ta srpska genocidna praksa može smatrati vojnom okupacijom mater- nice.56 S antropološko-sociološkog stanovišta, zanimljiva je i činjenica da se znanje o jednoj etno-religijskoj grupi koristilo kao oružje protiv nje, ali isto tako i kao prednost onih koji su planirali i izvršavali genocid. Velikosrpski plan „RAM“ sadrži detaljna uputstva iz kojih se jasno vidi da su Bošnjakinje posebna kategorija populacije, odabrana kao vojni cilj. U jednom dijelu tog plana stoji sljedeće: „Naše analize ponašanja u muslimanskom društvu pokazuju da se moral i volja ove grupe može oslabiti ako našu akciju usmjerimo prema tačkama gdje su religiozne i socijalne strukture najranjivije. Mi ukazu- jemo na žene, naročito mlađe žene i djecu. Akcija usmjerena prema ovim socijalnim grupama proširit će zbunjenost u društvu i stvorit će strah i paniku, što će rezultirati povlačenjem muslimana iz zona zahvaćenim ratnim dejstvima. U ovom slučaju moramo izvršiti sveobuhvatnu propagandnu kampanju pored naših dobro organizovanih odlučujućih akcija tako da se panika povećava.“57 Tokom zatočenja bošnjačkog civilnog stanovništva u srpskim logorima formiranim na teritoriji općine Zvornik 1992. godine, vršena su organ- izovana i sistematska silovanja žena, djevojčica, ali i seksualno zlostavljanje muškaraca. Silovane žene i djevojčice su u nekim slučajevima ubijane ili kao što se događalo u većini slučajeva, odvođene u druge logore na teritoriji općine Zvornik ili na teritoriju drugih općina, gdje su također preživljavale silovanja i druge torture. Silovanja su vršena na sadistički način s ciljem da se maksimizira poniženje silovanih osoba, članova njihovih porodica i degradira dostojanstvo članova čitave zajednice. Silovane su supruge pred muževima, žene i djevojčice pred roditeljima, žene pred djecom, roditeljima, rođacima i prijateljima. Zbog posebnog položaja žene u tradicionalnoj muslimanskoj porodici i široj društvenoj zajednici, silovanje je imalo cilj da se kod Bošnjaka stvori osjećaj bespomoćnosti, atmosfera općeg straha i nesigurnosti na teritoriji općine Zvornik, slabljenja kohezije među članovima grupe i nepovjerenje prema sredini u kojoj su živjeli. „Budući da nasilnik uništava temeljito: život, materijalna dobra, kulturna dobra i simbole, poruka je nedvosmisle- na -poraženi mora nestati. U tom slučaju silovane žene nisu samo uobiča- 91-133. str.92 56 Siobhán, K. Fisher; Occupation of the Womb: Forced Impregnation as Genocide, str. 124. 57 Muratović, Rasim; Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana Vetlesena, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Unverziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2014. str 159. 192 jene sporadične žrtve nasilja nego i sredstvo s pomoću kojeg se osigurava efikasnost genocida.58 Navedeni faktori, zatočenja u logorima, ubistva i protjerivanja, doveli su do toga da već 1993. godine na teritoriji općine Zvornik nije bilo Bošnjaka. Seksualno nasilje nad ženama, djevojčicama i muškarcima počinjeno u logorima na teritoriji općine Zvornik, ostavilo je psihološko-psihijatrijske posljedice po zatočeno bošnjačko stanovništvo. Te se posljedice ogledaju u sniženom samopoštovanju, sniženom samopouzdanju, anksioznosti, depresiji, smanjenoj koncentraciji, noćnim morama, osjećaju krivnje za vlastite patnje i osjećaju stida. Žrtve seksualnog nasilja nalaze se u stanju izmijenjene personalnosti, osjećajući se trajno izmijenjenjenog identiteta, bez nade da će ikada više funkcionirati u skladu sa svojim spolom i društvenom ulogom.59 Sistematska silovanja Bošnjakinja pred njihovim muževima imala su za cilj razaranje institucije braka u patrijarhalnoj bosanskohercegovačkoj porodici. U takvoj porodici potomci nose identitet oca, koji se osjeća postiđeno i be- spomoćno jer nije uspio zaštiti svoju porodicu. S druge strane, Bošnjakinje kao supruge i majke za koje se obično smatra da su emocionalno osjetljiviji članovi zajednice, nose traume zbog kojih više nisu spremne na normalne bračne odnose. To posebno dolazi do izražaja u tradicionalnim muslimanskim sredinama gdje se zbog uloge majke cijeni ženska nevinost i osuđuju pred- bračni seksualni odnosi kod ženskih članova zajednice. Istraživanjem slučaje- va silovanja Bošnjakinja tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992-1995. godine došlo se do saznanja da su majke silovanih djevojaka pokušavale prikriti njihovo silovanje kako bi se one kasnije mogle udati, dok su već udate žene od svojih muževa krile da su silovane da bi sačuvale brak.60 Na Međunarodnoj konferenciji o zaštiti ljudskih prava održanoj u jesen 1992. godine predstavnici islamskih zemalja dali su preporuku trudnim silovanim ženama tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, da rode djecu i da ih odgajaju u duhu islama, a muškarcima Bošnjacima savjetovano je da sa ženama koje su pretrpjele takvu sudbinu stupaju u bračnu zajednicu.61

58 Čačić, K, Jadranka; Etničnost, rat i silovanje, Migracijske teme, br. 8, 1992. str. 95-104. Str. 101. 59 Molila sam ih da me ubiju: zločin nad ženom Bosne i Hercegovine, Knjiga prva, Centar za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, str. 415. 60 Siobhán K. Fisher;Occupation of the Womb: Forced Impregnation as Genocide, Duke Law Journal, str. 124. 61 Čačić, K, Jadranka; Etničnost, rat i silovanje, Migracijske teme, str. 101. 193 Zaključna razmatranja Nakon okupacije grada Zvornika 08. aprila 1992. u kome su tada Bošn- jaci bili većinsko stanovništvo, vlasti novoformirane „srpske opštine Zvornik“ u namjeri da općinu Zvornik „očiste“ od nesrpskog stanovništva, vršile su mas- ovnaprotupravna zatočenja bošnjačkog civilnog stanovništva, što je bio dio sis- tematske kampanje uništenja Bošnjaka na teritoriji općine Zvornik, kao posebne nacionalne, etničke i vjerske grupe.U tu su svrhu srpske vlasti u Zvorniku, s Brankom Grujićem na čelu, na teritoriji općine Zvornik uspostavile sistem od dvadeset osam koncentracionih logora za Bošnjake, u koje je bilo zatočeno više od hiljadu i pet stotina Bošnjaka, muškaraca, žena, djece i staraca. U koncentracione logore prenamijenjeni su vojni objekti, industrijska postrojenja, farme, škole, sportske dvorane, zdravstvene ustanove, ugostiteljski objekti, policijske stanice, kazneno-popravnim domovi, vjerski objekti, Domovi kulture, pod- rumske prostorije itd...Devet od dvadeset osam koncentracionih logora bilo je locirano u Karakaju, osam koncentracionih logora bilo je u gradu Zvorniku, dva koncentraciona logora u naselju Liplje, dva koncentraciona logora u naselju Pilica, dva koncentraciona logora u naselju Drinjača, i po jedan koncentracioni logor u naseljima Đulići, Novo selo, Čelopek, Kneževićimi i Divič. U srpskim koncentracionim logorima za Bošnjake u općini Zvornik 1992. godine, nad zatočenim bošnjačkim stanovništvom vršena su ubistva. Is- traživanjem smo utvrdili osam stotina sedamdeset osam slučajeva ubistava zatočenih Bošnjaka. U logorima u naselju Liplje ubijeno je dvadeset sedam logoraša. U logoru smještenom na poljoprivrednom dobru Ekonomija, od posljedica premlaćivanja preminula su četiri logoraša. U logoru Ciglana ubijen je najmanje jedan logoraš. Od stotinu sedamdeset četiri Bošnjaka iz naselja Divič koji su bili zatočeni u logoru Čelopek, ubijeno je njih devedeset. Nakon izdva- janja muškaraca iz kolone u Bijelom Potoku, u logore je odvedeno šest stotina šezdeset osam Bošnjaka i svi su ubijeni. U logoru Dom kulture u Drinjači, od zatočenih devedeset logoraša, ubijeno ih je osamdeset sedam. U logoru u naselju Đulići ubijen je jedan zatočenik. Bošnjaci su kao društvena grupa, namjerno podvrgavani takvim životnim uvjetima kojim se željelo postići njihovo potpuno ili djelomično fizičko uništenje. Podvrgavani su fizičkom i psihičkom zlostavljanju, neljudskim uvjetima života, različitim oblicima danonoćne torture, izgladnjivanju, prisilnom radu, teškom premlaćivanju, maltretiranju, masovnim i pojedinačnim ubistvima, teškom ranjavanju, silovanju i drugim oblicima seksualnog zlostavljanja.Logoraši su bili izloženi različitim oblicima dehumanizacije s ciljem njihove maksimalne depersonalizacije. Tjerani su na kanibalizam i autokanibalizam.

194 U srpskim koncentracionim logorima u općini Zvornik 1992. godine, Bošnjacima su nametane mjere s ciljem sprječavanja rađanja unutar grupe. Tokom zatočenja bošnjačkog civilnog stanovništva u koncentracionim logorima formiranim na teritoriji općine Zvornik 1992. godine, vršena su organ- izovana i sistematska silovanja žena i djevojčica. Silovane žene i djevojčice su u nekim slučajevima ubijane ili kao što se događalo u većini slučajeva, od- vođene u druge logore na teritoriji općine Zvornik ili na teritoriju drugih opći- na, gdje su također bile izložene silovanju i drugim oblicima torture. Silovanja su vršena na sadistički način s ciljem da se maksimizira poniženje silovanih osoba, članova njihovih porodica i degradira dostojanstvo članova čitave zajednice. Silovane su supruge pred muževima, žene i djevojčice pred roditeljima, žene pred djecom, roditeljima, rođacima i prijateljima. Zbog posebnog položaja žene u tradicionalnoj muslimanskoj porodici i široj društvenoj zajednici, silovanje je imalo cilj da se kod Bošnjaka stvori osjećaj bespomoćnosti, atmosfera općeg straha i nesigurnosti na teritoriji općine Zvornik, slabljenja kohezije među članovima grupe i nepovjerenje prema sredini u kojoj su živjeli. Silovanje Bošnjakinja od strane agresorskih vojnika u zvorničkim logorima 1992. godine vršeno je s ciljem prisilne trudnoće i sprječavanja reprodukcije unutar grupe kojoj su žrtve silovanja pripadale. S druge strane, silovanje i prisilna impregnacija Bošnjakinja imala je za cilj rađanje „malih Srba“ to jeste rađanje unutar grupe izvršitelja silovanja. Silovane Bošnjakinje nisu bile samo sporadične žrtve nasilja nego i sredstvo pomoću kog se osigurala efikasnost genocida.

Literatura 1. Adam, Jones; Genocide: A Comprehensive Introduction, 2nd Edition, Taylor & Francis e-Library, 2010. 2. Agamben, Giorgio.; Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, California: Stanford University Press, 1998. 3. Alexander, Hinton; Annihilating Difference: The Anthropology of Genocide, University of California Press 2002. 4. Arendt, Hannah; The Origins of Totalitarianism, Harcount Brace & Company, 1973. 5. Bećirević, Edina.; Genocide on the Drina River, Yale University Press, 2014.

195 6. Biserko, Sonja; Srpska elita i realizacija srpskog nacionalnog programa; Zbornik radova sa naučne i stručne rasprave o knjizi “BOSANSKI RAT” Dobrice Ćosića, održane 3. maja 2012. godine u Rektoratu Uni- verziteta u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti Univerziteta u Sarajevu. 7. Cathie, Carmichael; Ethnic Cleansing in the Balkans - nationalism and the destruction of tradition, Taylor & Francis e-Library, 2003. 8. Čačić, K, Jadranka; Etničnost, rat i silovanje, Migracijske teme, br. 8, 1992. str. 95-104. 9. Čaušević Midhat, Omerbegović Sead, Hasanović Fatija;Monumenta Srebrenica - istraživanja, dokumenti, svjedočanstva, knjiga 7., JU Za- vod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2018. str. 65-103. 10. Čekić, Smail; Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Uni- verzitet u Sarajevu i Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012. 11. Čekic, Smail; Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu – Planiran- je, priprema, izvođenje, Knjiga I, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2004. 12. Dale, C. Tatum; Genocide at the dawn of the 21st century: Rwanda, Bosnia, Kosovo, and Darfur, Palgrave Macmillan, New York, 2010. 13. De Vito, Daniela.; Rape as genocide- the group/individual schism, Hu- man Rights Review Volume 9 issue 3 2008 , p. 361-378. 14. Dinah, Shelton; Encyclopedia of Genocide and Crimes Against Hu- manity, Volume 1. Macmillan Reference 2005. 15. Douglas Irvin-Erickson; Raphael Lemkin and the Concept of Geno- cide, University of Pennsylvania Press, 2017. 16. Donald Bloxham, A. Dirk Moses,The Oxford Handbook of Genocide Studies-Oxford University Press 2010. 17. Đozić, Adib., Alibegović, Abdel.; Srpska pravoslavna crkva i genocid nad Bošnjacima- Skica za jednu srpsko-pravoslavnu teologiju genocida, ZBORNIK RADOVA sa međunarodnog znanstvenog skupa; „Od- nos religijskog i nacionalnog u identitetu i stvarnosti balkanskih naroda“, Bošnjačka pismohrana, Časopis za povijest i kulturu Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb 2015. str. 173-191. 18. Đozić, Adib.; Država i genocid, ZBORNIK RADOVA, Filozofski fakultet, univerzitet u Tuzli, Tuzla, Vol. 31, br. 7. 2006. str. 495-510.

196 19. Fabijanović, G, S.; The Crime of Rape in the ICTY’s and the ICTR’s Case-Law, Zbornik PFZ, 60, (3), 2010. str. 1309-1334. 20. Fiona, Gardner, Transgenerational processes and the trauma of sexual abuse, Eur.j. OfPsychotherapy, Counselling & Health Vol. 2. No. 3 December 1999 pp. 297-308, str. 299-301. 21. Helen, Fein;Genocide and gender: the uses of women and group destiny, Journal of Genocide Research 22. Hinton, A., L.; Annihilating difference : the anthropology of genocide, University of California Press, 2002. 23. Hudović, Mehmed; Zvornik, slike i bilješke iz prošlosti, DES, Saraje- vo, 2000. 24. Israel, W. Charny; Encyclopedia of Genocide, VOL. 1. A-H-ABC, CLIO, Santa Barbara, California, 2000. 25. Jones, Adam; Genocide A Comprehensive Introduction, 2nd Edi- tion-Routledge 2011. 26. Juergensmeyer, M., Kitts, M., Jerryson M., (eds.); The Oxford Hand- book of Religion and Violence, Oxford University Press, 2012. 27. Lemkin, Rafael; Genocide, The American Scholar, Vol. 15, No. 2 (Spring 1946), pp. 227-230. 28. Leslie Alan Horvitz, Christopher Catherwood; Encyclopedia of War Crimes And Genocide, Facts on File Library of World History, New York, 2006. 29. Lester, R .Kurtz, Jennifer, E. Turpin; Encyclopedia of violence, peace & conflict, Volume 2. Academic Press, San Diego, 1999. 30. Muratović, Rasim.; Zlo i ljudsko dostojanstvo u djelu Arnea Johana Vetlesena, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Unverziteta u Sarajevu, Saraje- vo, 2014. 31. Muratović, Rasim.; Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjaci- ma (drugo izdanje), Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012. 32. Pitzer, Andrea; One Long Night, A Global History of Concentration Camps, Little, Brown and Company, New York, 2017. 33. Siobhán, K. Fisher; Occupation of the Womb: Forced Impregnation as Genocide, Duke Law Journal, Vol. 46, No. 1 (Oct., 1996), pp. 91-133. 34. Stone, Dan; Concentration camps: A short history, Oxford University Press, 2017. 35. Totten, S., Bartrop P, R. (eds); Dictionary of Genocide. 2 Vol- umes-Greenwood Press (2008)

197 36. Totten, S., Parsons, W, S., (eds) ;Centuries of Genocide: essays and eyewitness accounts, (Fourth edition), Routledge (2013) 37. Vetlesen., A. Johan.; Studije o zlu, Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Saraje- vo, 2017. 38. Wood, B, W.; Geographic aspects of genocide, a comparison of Bos- nia and Rwanda, Transactions of the Institute of British Geographers Volume 26 issue 1 2001. pp. 57-75. Dokumenti i publikacije; 1. ICTY, Presuda Pretresnog vijeća, Tužilac protiv Miroslava Deronjića, Predmet IT-02-61 – S, 30. mart, 2004. 2. ICTY, Presuda Pretresnog vijeća, Tužilac protiv Momčila Kraišnika, Predmet IT-00-39-T, 27. septembar, 2006. 3. ICTY, Presuda Pretresnog vijeća, Tužilac protiv Vojislava Šešelja, Predmet IT-03-67-T, 29. juni, 2016. 4. Dosije; JNA u ratovima u Hrvatskoj i BiH, Fond za humanitarno pravo, Beograd, 2018. 5. Proces Vojislavu Šešelju: Raskrinkavanje projekta Velika Srbija, Hel- sinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Zagorac, Beograd 2009. 6. ‘Ethnic Cleansing Operations‘ in the northeast-Bosnian City of Zvornik from April through June, 1992., Ludwig Boltzmann Institute of Human Rights, 1994., 1998.Online – Version 2. 7. Službeni vesnik Prezidijuma narodne skupštine FNRJ, br. 2/50. 8. Bassiouni, Cherif, (27. May. 1994.), „Final report of the United Na- tions Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780. (1992), United Nations. 9. Državni zavod za statistiku Republike BiH, Popis stanovništva, do- maćinstava, stanova i poljoprivrednihgazdinstava 1991. godina, Na- cionalni sastav stanovništva – Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenimmjestima 1991, Sarajevo, decembar 1993. godine, Statis- tički bilten broj:234 10. Republika Srbija, Viši sud u Beogradu, Odjeljenje za ratne zločine, Predmet Branko Grujić i Branko Popović (KPo2 28/2010), Presuda.

198 11. Republika Srbija, Viši sud u Beogradu, Odjeljenje za ratne zločine, Predmet Dragan Slavković, Ivan Korać, Siniša Filipović i Dragutin Dragićević (K.V.5/2005), Presuda. 12. Časopis za kulturu i društvena pitanja, Behar, godina XVIII, 2009. br. 90-91. str. 56-57. 13. Torture u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata 1992 – 1995. Savez logoraša Bosne i Hercegovine, Centar za istraživanje i dokumentaciju, Sarajevo, 2003.

Internet izvori 1. https://www.news24.com/Columnists/GuestColumn/concentration-camps-in-the-south-african-war-here-are-the-real- facts-20190219 2. https://www.refworld.org/docid/3ae6a7ed0.html#_ftn115 3. https://trialinternational.org/latest-post/branko-grujic/ 4. https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/202/t20214.shtml 5. https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/amir- efendic-o-logoru-u-zvorniku-mucenje-i-silovanje-molio-sam-da- me-ubiju-foto/188203 6. http://komunalinks.com/home/2016/9/5/zvornik-1992-diletant- ske-inscenacije-i-teatar-zloina 7. http://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj)/psihoza-straha-u-zvorniku.25.html?cat_id=1&news_id=13791 8. http://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj)/ram-sifra-ili- plan.25.html?cat_id=1&news_id=1211 9. https://web.archive.org/web/20110616100534/http://www.icc-cpi. int/iccdocs/asp_docs/Resolutions/RC-Res.6-ENG.pdf 10. http://genocidewatch.net/genocide-2/8-stages-of-genocide/ 11. https://rtvglasdrine.com/zdravlje/ispovijest-silovane-bosnjakin- je-iz-zvornika-molila-sam-ih-da-me-ubiju/ 12. https://thebosniatimes.ba/6927/ekskluzivno-orgijanja-u-domu-kulture-u-celopeku-kljucanin-silovanje-muskaraca-tema-je-o-kojoj-bosanskohercegovacko-drustvo-suti/ 13. https://vijesti.ba/clanak/303647/pozivom-seselja-da-ociste-bosnu-od-pagana-poceli-zlocini-u-zvorniku

199 14. https://tuzlanski.ba/infoteka/oziljci-na-tijelu-i-dusi-muskar- ci-zrtve-seksualnog-nasilja-u-zvornickom-logoru-molili-za-smrt/ 15. http://www.statistika.ba/ 16. https://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/memorandum%20sanu. pdf 17. http://www.barnsdle.demon.co.uk/bosnia/sebrov.html 18. https://www.smh.com.au/national/a-victims-quest-for-justice- 20100401-ri94.html 19. https://www.youtube.com/watch?v=nlNTjTUu60Y 20. https://www.youtube.com/watch?v=G9SEOe7vqbo&t=161s 21. https://www.youtube.com/watch?v=K_ULLiqr3-Q 22. https://www.youtube.com/watch?v=106jycVZGRI 23. https://www.youtube.com/watch?v=W4dxeCAcEIk 24. https://www.youtube.com/watch?v=bGydjZkSbkw 25. https://www.youtube.com/watch?v=G9SEOe7vqbo&t=152s 26. https://www.youtube.com/watch?v=rECjEiqsPhg&t=91s 27. https://www.youtube.com/watch?v=WcGoadKrlWM&t=10s 28. https://www.youtube.com/watch?v=OYXHM7audoM&t=10s 29. https://www.youtube.com/watch?v=3MsVRDppD1s&t=56s 30. https://www.youtube.com/watch?v=WahYvdb5aYg&t=17s 31. https://www.youtube.com/watch?v=j7wH94hf7dQ 32. https://www.youtube.com/watch?v=h5DxcWALar8 33. https://www.youtube.com/watch?v=uojqOBmr1Ds&t=7s 34. https://www.youtube.com/watch?v=4a5ct7vVcgk

200 Sabina Subašić Galijatović,

“KRIV ZBOG OTPORA? NASER ORIĆ, BRANITELJ SREBRENICE, PRED MEĐUNARODNIM PRAVOSUĐEM”, autor Rafaelle Maison, izdavač Armand Colin, Paris, 2010.

(Prikaz knjige)

Jasnim jezikom pravnika, analitičara i nadasve direktnog sudionika u radu Haškog tribunala, Rafaelle Maison je u ovoj knjizi dala opsežnu analizu jednog od ključnih procesa pred ICTY-em u predmetu Naser Orić, koji se vodio protiv jednog od komandanata odbrane srebreničke enklave.

Ova knjiga ujedno je i prva sveobuhvatna analiza odvijanja jednog sudskog procesa pred Haškim tribunalom u kojoj je jasno iskazana uloga svih strana u sudskom postupku. Čitalac tako kroz brojne primjere iznesenih argumenata, kako Tužilaštva tako i Odbrane, kao i kroz iskaze direktnih svjedoka i nezavisnih eksperata čije je svjedočenje ključno za osvjetljavanje činjenica, može steći detaljnu sliku uloge aktera u sudskom postupku i njihovih ovlasti. Autorica je takođe poentirala ključne faze postupka i dala im opsežnu pravnu analizu.

Sudski procesi, uopšteno gledajući, limitiraju se na činjenicama postavljenim u datom okviru, u usko pravnim terminima. Vrijednost knjige Rafaelle Maison ogleda se upravo u tome što je uspjela da sagleda globalne činjenice i da ih stavi u direktnu korelaciju sa jednim sudskim procesom, dajući mu tako dublju i sadržajniju formu, što je inače i opravdan zahtjev koji pred sebe postavljaju brojni autori pri analizi najtežih povreda imperativnih normi međunarodnog prava.

Takođe, od izuzetne je važnosti to što je profesorica Maison, iako vrstan stručnjak međunarodnog prava sa brojnim objavljenim stručnim publikacijama i knjigama, uspjela da svoje analize i zapažanja u ovoj knjizi prenese na jedan vrlo jednostavan način, tako da je ista čitljiva i razumljiva vrlo širokoj publici, koja i ne mora biti upoznata sa brojnim pravilima međunarodnog prava koje se primjenjuju pred međunarodnim sudstvom.

Korišteni bibliografski izvori za predstavljanje konteksta događaja koji su obilježili sve faze genocida u Srebrenici, pored direktnih izvora u toku procesa, upućuju na to da se autorica opredijelila za jedan širi multidciplinarni pristup pozivajući se na najrelevantije historičare i analitičare koji su obrađivali ovu tematiku.

201 Međutim, ono što daje posebnu vrijednost ovoj knjizi je kritički osvrt profesorice Maison. Poznavajući odlično samu teoriju međunarodnog prava, koju primjenjuje aplicirajući je na praksu Haškog tribunala u ovom procesu, profesorica Maison daje sliku procesa “iznutra”, krećući se pri tome u okviru opštih međunarodno- pravnih normi koje su, u manjoj ili većoj mjeri, bile ili nisu primjenjivane u ovom predmetu.

Tako već u prvom dijelu knjige, Rafaelle Maison postavlja pitanje primjene pravne norme na djela za koja ta norma nije bila namijenjena u toku njenog uspostavljanja. Ističući da je pravna kvalifikacija datih činjenica - osnova za jedan proces, autorica postavlja pitanje opravdanosti primjene pravne norme, naročito međunarodnog krivičnog prava, na događaje u i oko Srebrenice u ovom predmetu. Imajući u vidu prethodno utvrđene činjenice koje nedvosmisleno ukazuju da je Srebrenica simbol “etničkog čišćenja” u svojoj eksterminacijskoj formi, te da je ovaj sudski postupak podignut od strane Tužioca Haškog tribunala protiv jednog od nosilaca otpora “etničkom čišćenju”, autorica postavlja pitanje njegove opravdanosti u samoj osnovi.

U tom smislu profesorica Maison je postavila hipotezu moralne rupture u samoj praksi međunarodnog prava i njegove primjene u kontekstu zločina u Srebrenici, koja će se kroz analizu postavljenih optužbi Tužioca, te utvrđivanja činjenica kroz prvostepeni i drugostepeni postupak, pokazati opravdanom.

Autorica nadalje osvjetljava i ulogu unakrsnog ispitivanja, kao specifične pravne tehnike da bi se došlo do utvrđivanja istinitosti činjenica. Čitalac na taj način, kroz brojne primjere, suptilnom tehnikom koju koristi profesorica Maison, na adekvatan način dolazi do saznanja o vjerodostojnosti kako samih činjenica, tako i iskaza svjedoka.

Prateći opsežnu analizu samog odvijanja procesa, čitalac može uočiti i izlaženje iz okvira nadležnosti sudija, čija uloga neutralnog aktera u svakom postupku ne bi trebala biti upitna. Tako su u prvostepenom postupku sudije donijele Odluku kojom se odbrani nalažu tematske restrikcije pri iznošenju argumenata svjedoka odbrane. Među temama koje svjedoci odbrane nisu smjeli iznositi bile su: “etničko čišćenje” koje su vršili bosanski Srbi, nedostatak vojnih sredstava branitelja Srebrenice, glad i “finalni masakr”. Iako je i na prvi pogled jasno da su upravo ove teme ključne za razumijevanje cjelokupnog konteksta događaja u Srebrenici, one su bile predmet jasne cenzure najprije prema onima u čije ime i zarad zaštite čijih prava je i uspostavljen Haški tribunal. Ovo grubo kršenje prava odbrane će biti potvrđeno u žalbenom postupku u predmetu Orić, gdje će sudije zaključiti da “sudije ne mogu diktirati strategiju odbrane”.

202 U ovom kontekstu, razumljiva je i duboko emocionalna opservacija profesorice Maison: “Politička revandikacija nije dozvoljena žrtvama jednog rata čiji je diskrimatorski surovi karakter asimetričan. Jedina dozvoljena riječ je plač, žaljenje za nestalima. Jedina prihvatljiva akcija je predočenje kovčega koji oblažu djelimično rekonstituisana tijela”.

Značaj ove knjige ne može a da ne bude naznačen i zbog intelektualne hrabrosti autorice, koja sebi ne postavlja prepreke da analizira i teme koje su, naročito u kontekstu dešavanja u i oko Srebrenice, bile i još uvijek su umnogome, predmet nametnute šutnje. Riječ je o ulozi snaga UNPROFOR-a, odnosno holandskog bataljona UN-a, u Srebrenici.

Autorica tako iznosi detalje o jednom od značajnih momenata koji se odnose na događaje u Srebrenici, dolazak francuskog generala Morillona u Srebrenicu u toku operacije UNPROFOR-a sa kodnim nazivom “Obećati” (Faire la promesse). Pukovnik Tucker, pratilac generala Morillona u ovoj misiji, prenio je Morillonove riječi u toku pregovora sa zvaničnicima Vojske bosanskih Srba: “Znam da hoćete da očistite ovo terorističko gnijezdo, ja ću to uraditi za vas, lišiću vas gubitaka”. Ova i slične izjave zvaničnika UNPROFOR-a tokom procesa protiv Nasera Orića, koje je autorica poentirala, bacaju posebno svjetlo na događaje u Srebrenici. Tako će u toku unakrsnog ispitivanja potpukovnik američke vojske Rex Dudley na pitanje strategije branitelja Srebrenice izjaviti: “Ne bih želio uvrijediti ljude iz Srebrenice, ali sam shvatio da mnogo ljudi tamo nisu bili sposobniji od njihovih životinja”. Kako kaže autorica: “Trebalo se zaista osjetiti superiornim da bi se u pogledu njihove inteligencije sudilo braniteljima Srebrenice koji su bili osuđeni na gubitak, i to među stanovništvom koje je bilo na samrti. Ovakvu formulaciju je teško zaboraviti. Ona je takođe uznemirujuća, jer govoriti o životinjskom ponašanju drugoga u vremenu rata, znači otvoriti vrata njegovom pogubljenju”.

Uprkos tome što je i sudija Agius u više navrata upozoravao, smatrajući da to nije predmet ovog procesa: “Ne želimo da čujemo više dokaznih elemenata koji se odnose na genocid u Srebrenici 1995.”, i drugi svjedoci u ovom procesu su ukazivali na značaj analize šireg kontaksta događaja u Srebrenici da bi se mogao razumjeti cijeli proces: Diego Arria, tadašnji ambasador Venecuele pri Savjetu bezbjednosti UN-a tako je ponovio svoje riječi iznesene u toku njegovog javnog obraćanja pred Savjetom bezbjednosti u maju 1993. godine: “Nadam se, kad budete gledali u prošlost, da ćete se sjetiti riječi Henrija V u istoimenom Šekspirovom tekstu: vječna sramota neka je na vama!”

Važno je stoga ovdje istaći, pri tom odajući duboko poštovanje profesorici Maison na njenoj istrajnosti i kritičkom duhu pri pisanju ove knjige, da bi bilo od

203 izuzetne važnosti učiniti ovu knjigu dostupnom za širu čitalačku publiku, a naročito za praktičare i istraživače zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, kojima iznesene, do sada skoro nepoznate činjenice, kao i način na koji profesorica Maison analizira jedan sudski proces, mogu biti vrlo vrijedna građa za dalje istraživanje ove značajne materije, a u svrhu dolaska do istine i pravde koju dugujemo žrtvama i budućim generacijama.

204 AKTUELNE PRAVNE TEME

Faruk Đozić

ZEMLJIŠNOKNJIŽNA REFORMA U REPUBLICI SRPSKOJ I NJENE POSLJEDICE

SAŽETAK Zakonom o premjeru i katastru u entitetu Republika Srpska uveden je sistem evidentiranja nekretnina i prava na njima kroz tzv. Jedinstvenu evidenciju nekretnina. Historijski gledano, sistem jedinstvene evidencije nekretnina nije novina u našem pravnom podneblju. Zakon o premjeru i katastru Re- publike Srpske iz 2011. godine predstavlja kontinuitet u namjeri entitetskog zakonodavca da nastavi sa pravnim naslijeđem bivše SFRJ i zakonska rješen- ja iz oblasti zemljišnoknjižnog prava u entitetu Republika Srpska približi sa zakonskim rješenjima Republike Srbije kao pravnom sljedniku SFRJ. Rješen- je, predviđeno zakonom, da teret uspostavljanja katastra nekretnina i vođen- ja evidencije o pravima na njima ustupi organu uprave ostavlja mogućnosti za zloupotrebu, posebno u pogledu imovinskih prava povratnika, izbjeglih i raseljenih lica koji iz objektivnih razloga nisu u mogućnosti da aktivno učest- vuju u postupku uspostave jedinstvene evidencije nekretnina. Ograničavajući pravo na sudsko odlučivanje o pravima na nekretninama u postupku uspostavljanja jedinstvenog katastra nekretnina suprotno je međunarodnim normama o pravu na imovinu kao nepovredivom ljudskom pravu. Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske zapravo predstavlja nastavak realizacije ciljeva Deklaracije o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine i da pravno zaokruži proces etničkog čišćenja nesrba i genocida nad Bošnjacima.

Ključne riječi: zemljišnoknjižna reforma, zemljišna knjiga, katastar, katastar nekretnina, vlasništvo, državna imovina, Republika Srpska

UVOD Zemljišnoknjižno pravo u Bosni i Hercegovini historijski alternira iz- među dvojne evidencije i jedinstvene evidencije nekretnina i prava na njima. Ratna razaranja iz II. drugog svjetskog rata, sudska praksa koja nije promov- isala upis u zemljišnu knjigu kao jedini način sticanja prava na nekretninama 207 „natjerala“ je zakonodavca u bivšim socijalističkim republikama na radikalnija rješenja u nadi da će riješiti pitanje disbalansa između knjižnog i vanknjižnog stanja. Kroz rad će te se upoznati sa historijskim razvojem zemljišnoknjižnog prava u Bosni i Hercegovini, novi Zakon o premjeru i katastru Republike Srp- ske njegov uticaj na prava izbjeglih i raseljenih lica. Dalje, prikazat ćemo napore zakonodavca u entitetu RS da, uprkos presudama Ustavnog suda i iskl- jučive nadležnosti države da reguliše pitanje državne imovine, postane vlasnik državne imovine. Državna imovina je još uvijek aktuelna tema u Bosni i Her- cegovini primarno iz razloga što još uvijek nema državnog zakona koji bi na sveobuhvatan i jednistven način riješio pitanje državne imovine na cijelom teritoriju države Bosne i Hercegovine. Kako bi lakše razumjeli današnji Zakon o premjeru katastru važno je se upoznati, ukratko sa historijskim razvojem zemljišnoknjižnog prava u Bos- ni i Hercegovini. Evidentiranje nekretnina i prava na njima u Bosni Hercegovini možemo pratiti od Osmanskog perioda. Takozvani Ramazanski Zakonik iz 1858. godine uveo je sistem tapija. Tapije su služile kao evidencija o vlasništvu nad određenom nekretninom. Same parcele su bile samo opisane u tapijama pa npr. „Petar Pet- rović ima livadu zvanu podglavu, šumu zvanu grab, njive zvane kod potoka i dvije kolibe.“1 Austro - Ugarska monarhija, nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine započinje postupak uspostave katastra zemljišta tj. evidentiranje svake parcele. Uspostava katastra zemljišta trajalo je od 1880. do 1885. godine. Uspostava gruntovnice, kao evidencija vlasništva nad zemljom, započe- ta je tokom okupacije 1886. godine a završena 1911. godine nakon aneksiranja Bosne i Hercegovine od strane Austro - Ugarske. Kraljevina Jugoslavija nastavlja na temeljima koje je postavila Austro - Ugarska. Zakonom o zemljišnim knjigama iz 1930. godine jasno se etablira zemljišna knjiga kao evidencija o pravima an nekretnini. Prema ovom zakonu upis u zemljišne knjige imao je konstitutivno dejstvo, odnosno samo upisom se određeno pravo moglo steći na nekoj nekretnini. Zakon dalje pravi jasnu razliku između zemljišne knjige i katastra i to kroz odredbe članova 85. stav 1. i član 133. stav 1.2 Suočeni sa činjenicom da upisi u zemljišnim knjigama ne odgovaraju faktičkom stanju četiri Republike u bivšoj SFRJ donose novi Zakon o premjeru i katastru. Razni faktori su doveli do disbalansa između zemljišne knjige i faktičkog stanja, ali ističemo razaranje u drugom svjetskom ratu u kojem su 208 mnoge zemljišne knjige spaljene pa tako i evidencije u njima zauvijek izgu- bljene, ali i sudska praksa koja je omogućila sticanje stvarnih prava i bez upisa u zemljišne knjige.3 Glavni cilj ovog, u to vrijeme, novog pravnog rješenja jeste objedinjavanje zemljišne knjige i katastra nekretnina u jedinstvenu evidenciju o nekretninama - katastar nekretnina koji u sebi sadrži kako podatke o parceli tako i podatke o stvarnim pravima na njima.

Neki elementi zemljišnoknjižnog prava u Bosni i Hercegovini danas Bosna i Hercegovina danas se nalazi u jedinstvenoj situaciji, a to je da dva njena entiteta imaju različite sisteme evidencije prava na nekretninama. U Federaciji BiH to je još uvijek zemljišna knjiga, dok je u Republici Srpskoj 2011. godine uveden je “katastar nepokretnosti” kao jedinstvena evidencija o pravima na nekretninama kao i podacima o samoj nekretnini. Iako je u bivšoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini donesen Zakon o premjeru i katastru koji je kako smo istakli uveo katastar nekretnina kao novi sistem, njegova potpuna realizacija spriječena je agresijom i ratom u Bosni i Hercegovini. Pravni kontinuitet u oblasti zemljišnoknjižnog prava u Bosni i Hercegovini nakon rata u Bosni i Hercegovini nastavljen je preuz- imanjem Zakona o premjeru i katastru iz 1984. godine. U Republici Srpskoj 1996. godine usvojen je Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske.4 Dok je Federacija preuzela isti Zakon na osnovu člana IX,V, (1) Ustava Federacije BiH. Intervencijom Visokog predstavnika 2003. godine nametnuta su istov- jetna zakonska rješenja za oba entiteta u vidu Zakona o zemljišnim knjigama. Ovim zakonima ponovo se uspostavlja zemljišna knjiga i dvojna evidencija kako je to bilo prije Zakona o premjeru i katastru iz 1984. godine. Nametnutim zakonima nisu se upotpunosti ukinuleodredbe ranijih zakona o premjeru i katastru već samo odredbe koje se odnose na upis stvarnih i obligacionih prava na nekretninama. Novim Zakonom o premjeru i katastru Republike Srpske 2011. godine uveden je katastar nekretnina kao „novi“ sistem evidentiranja nekretnina i prava na njima tzv. Jedinstvena evidencija nekretnina.Donošenjem ovog Zakona prestaju sa primjenom raniji zakoni koji regulišu oblast održavanja i premjera katastra zemljišta, pa tako i Zakon o zemljišnim knjigama.5 I u Federaciji

5 Član 198 Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br.6/12, 209 Bosne i Hercegovine započeo je proces reforme zemljišnoknjižnog prava kroz Prijedlog Zakona o premjeru i registraciji Federacije Bosne i Hercegovine kojim se također uvodi jedinstvena evidencija nekretnina i prava na njima.

Osnovna načela zakona o premjeru i katastru RS-a i najbitnije promjene Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske6 usvojen je dana 13.10.2011. godine. Po sadržaju radi se o obimnijem pravnom propisu kojeg sačinjava 201 član podijeljenih u 16 poglavlja. Kao glavne rezultate novog zakonskog rješenja u oblasti zemljišnoknjižnog prava možemo izdvojiti slijedeće: - prelazak sa dvojne evidencije u vezi nekretnina i prava na njima na jedinstvenu evidenciju kroz objedinjavanje u “katastar nepokretnosti”7; - organ Uprave, tačnije Republička uprava za geodetske i imovinsko - pravne poslove preuzima od sudova nadležnost u oblasti vođenja i upisa stvarnih i obligacionih prava; - određuje da se vlasništvo i druga stvarna prava na nekretninama stiču, prenose i ograničavaju upisom u katastar nekrenina; - Za razliku od ranijeg Zakona o katastru utvrđivanje stvarnih prava na nekretninama ne utvrđuje se prvobitno na osnovu faktičkog stanja već prvobitno8 podatke iz zemljišne knjige, stare katastarske planove i katastarske operate, odluke sudova i organa uprave, kojima je od- lučeno o pravima na nekretninama a koje nisu ranije provdene u zem- ljišnim knjigama, neprovedene odluke agrarnih i drugih komisija koje se odnose na nekretnine, podatke o pravima utvrđenim u postupku komasacije te na kraju druge isprave i dokaze koji mogu poslužiti kao osnov za upis prava u “katastru nepokretnosti.”

Prije donošenja aktuelnog Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske, njemu je prethodilo donošenje Zakona o katastru Republike Srpske. Zakon o katastru nije dugo bio na snazi obzirom na mnoga kontroverzna rješenja u njemu.9 Kao razloge donošenja novog zakonskog rješenja navedeno je loše

110/16, 22/18, 62/18, 95/19.) (ZPKRS) „...Osim odredaba tih zakona koje se odnose na korišćenje i održavanje evidencija iz člana 189 ovog zakona. 6 Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br.6/12, 110/16, 22/18, 62/18, 95/19.) (ZPKRS) 7 Član 4. ZPKRS 8 Član 84. ZPKRS 9 To su između ostalih: Zakon je određivao da se u postupku katastarskog premjera podaci o imaocu prava na nekretninama prikupljaju primarno u skladu sa faktičkim stanjem, 210 stanje u oblasti evidencija nekretnina u Republici Srpskoj: u trideset i jednoj opštini u Republici Srpskoj nisu postojale zemljišne knjige, a u šesnaest opština postojala je samo djelimična pokrivenost, postojeća evidencija u zem- ljišnim knjigama je neaužurna jer je u 95% slučajeva postojećih zemljišnih knjiga upisano stanje koje ne odgovara stvarnom stanju nekretnina, u zemljiš- noknjižnim uredima nije došlo do osnivanja evidencije o posebnim dijelovima zgrada, pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na etažnoj svojini.10Do početka rata u Bosni i Hercegovini katastar nekretnina uspostavljen je samo na 10 % teritorije Bosne i Hercegovine.11Sa ovim Zakonom zapravo otpočin- je proces ponovnog uvođenja jednistvene evidencije nekretnina na području entiteta Republika Srpska. Reforme uvedene ovim zakonom najbolje se ogledaju kroz definisanje načela ovog zakona te ćemo dalje obrazložiti dva najznačajnija načela: načelo upisa i načelo pouzdanja. Načelo upisa definisano jer kroz tri člana zakona i to kroz član 54. koji određuje da se upisom u katastar nekretnina stiču, prenose, ograničavaju i prestaju prava na nekretninama, članom 62. koji određuje konstitutivnost i deklarativnost upisa prava vlasništva i drugih stvarnih prava kao i upis nekih obligacionih prava i članom 63. obaveznosti upisa nekretnine i prava vlasništ- va u katastar nekretnina. Za razliku od ranijeg zakona o zemljišnim knjigama koji je predviđao samo konstitutivnost upisa, zakon je usklađen sa Zakonom o stvarnim pravima jer isti određuje da se konstitutivnost upisa odnosi samo na prijenos prava vlasništva zaključen putem pravnog posla, dok na druge načine stjecanja prava vlasništva kao npr. sudskom odlukom vlasništvo se stječe pra- vosnažnošću presude a upisom takvog stečenog prava obavještava treća lica (deklarativnost upisa). Samo predviđanje ovakvog upisa suštinski nije reform- sko, već naprotiv, samo pospješuje raniju praksu koja je i dovela do razlike između knjižnog i vanknjižnog stanja. Obaveznost upisa predviđena novim zakonom nije od značaja ako sa sobom ne nosi i konstitutivnost upisa, jer sticalac nema pravni interes, ukoliko je već stekao pravo da to i upisuje. Načelo pouzdanja definisano je članom 56. Zakona koji određuje da su

a poslije toga prema postojećim podacima u katastru zemljišta, katastru nekretnina i zemljišnoj knjizi, sporni zakon je predviđao i premjer entitetske linije i vođenje registra entitetske linije itd. 10 Navedeno prema Hamid Mutapčić i Alvira Selimović HalilčevićNovo zemljišnoknjižno pravo Republike Srpske, Zbornik Radova Pravnog fakulteta u Tuzli, str. 55. 11 Nevenka Mitrić, Primjena Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske u sudskoj praksi, dostupno na: http://www.rs.cest.gov.ba/index.php/seminari-2018/51-46banja- luka-zakon-o-katastru-i-premjeru-nekretnina/2179-rad-n-mitric/file 211 podaci o nekretninama istiniti i potpuno odražavaju činjenično i pravno stanje nekretnine. Dalje, sticalac koji je du dobroj vjeri postupio s povjerenjem u podatke o nekretninama pravno je zaštićen ako nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati u ono što je upisano. Ovakvom definicijom načela pouzdanja zakonodavac nastavlja prasku ranijeg zakona o zemljišnim knjigama želeći motivisati nosioce neupisanih prava da zahtjeva- ju uknjižbu svojih prava jer ne uživaju pravnu zaštitu jer u „... konkurenciji između ranije stečenog i neupisanog prava na nekretnini i kasnije stečenog prava na istoj nekretnini na temelju načela povjerenja u zemljišnu knjigu...“, u našem slučaju katastru nekretnina „ ... zakonodavac daje prednost ovom drugom.“12

Zemljišnoknjižna reforma u RS-u i posljedice po prava izbjeglih i raseljenih lica Iako ne možemo explicite navesti odredbu koja bi direktno ukazivala na podređeni položaj izbjeglih i raseljenih lica. Međutim možemo izdvojiti par odredbi koje ne odgovaraju realnom stanju - poslijeratnoj Bosni i Herce- govini. Veliki broj raseljenih i izbjeglih lica13 kao i izmjenjena etnička slika na području entiteta Republika Srpska što možemo vidjeti usporedbom podataka popisa iz 1991.14 godine i 2013.15 godine, možemo slobodno reći, nije uzeta u obzir pri izradi odgovarajučih zakonskih rješenja:. Zastupljenost konstitutivnih naroda prema popisu iz 1991. godine

Srbi Hrvati Bošnjaci Broj stanovnika 876,964 150,250 452,822 Procenat Stano- 55,04% 9,43% 28,42% vništva Zastupljenost konstitutivnih naroda prema popisu iz 2013. godine.

Srbi Hrvati Bošnjaci Broj stanovnika 1,001,299 29,645 171,839 Procenat Stano- 81,51% 2,41% 13,99% vništva Najeklatniji primjer jeste upravo Zakon o premjeru i katastru koji između ostalog uređuje i način odabira Komisije za izlaganje na javni uvid

212 - prema članu 76. Zakona Komisiju za izlaganje na javni uvid formira Re- publička uprava za geodetske i imovinsko - pravne poslove. Komisija ima ukupno šest članova. Komisija se bira na način da predsjednika, zamjenika predsjednika, jednog člana i njegovog zamjenika bira Uprava, dok drugog člana i njegovog zamjenika imenuje načelnik odnosno gradonačelnik jedinice lokalne samouprave u kojoj se vrši javno izlaganje. Imajući u vidu strukturu zaposlenih u Upravi te da je od ukupno 689 zaposlenih 8 Bošnjaka i 8 Hr- vata.16 Da je Srbin načelnik/gradonačelnik u skoro svim jedinicama lokalne samouprave, a što je posljedica progona i etničkog čišćenja nesrba sa područja entiteta RS, možemo zaključiti da će 99% Komisija biti jednonacionalne. Dalje, način objavljivanja početka postupka uspostavljanja katastra nekretnina po navedenom zakonu - u svrhu osnivanja katastra nekretnina Up- rava je dužna da 30 dana prije početka postupka objavi osnivanje katastra nekretnina u jednom javnom glasilu u katastarskoj opštini i internet stranici Uprave. Suženi krug objavljivanja ostavlja za mogućnost da mnogi neće ni moći saznati za otpočeti postupak uspostavljanja katastra nekretnina što predstavlja najveću opasnostda će izbjegla i raseljena lica izgibiti ranije stečena prava. I na kraju ograničenje vlasničke tužbe - ukoliko u postupku izlaganja katastra nekretnina dođe do sukoba dva prava u vidu utvrđivanja prava na određenoj nekretnini, Uprava upućuje stranku sa manjim pravom da u roku od 30 dana pokrene tužbu pred nadležnim sudom.17 Ukoliko propusti rok od 30 dana toj stranci ostaje rok od 3 godine da pokrene postupak pred nadležnim sudom. U slučaju da se utvrdi pravo vlasništva nad nekretninom jednom licu u postupku uspostavljanja katastra nekretnina, ako se pojavi drugo lice i pokrene postupak mimo roka od 3 godine gubi pravo na rei vindicationu tužbu po ovom Zakonu, a pravo na vlasničku tužbu prema Zakonu o stvarnim pravima ne zastarjeva.18 I sudija ustavnog suda Mirsad Ćeman ukazuje na ovo u svom izdvojenom mišljenju konstatujući da će dovesti do proizvoljnosti u primjeni odredaba ovih Zakona.19

Zemljišnoknjižna reforma u RS i državna imovina U javnom diskursu kada se govori o državnoj imovini većinu pažnje dobiva imovina naslijeđena od bivše SFRJ i pitanje knjiženja perspektivne vojne imovine na institucije Bosne i Hercegovine. To je zapravo samo jedan dioukupne državne imovine. Ovakvom narativu doprinosi i Završni izvještaj popisa državne imovine u Bosni i Hercegovini pod pokroviteljstvom Ureda 213 Visokog predstavnika iz Decembra 2009. godine koji je utvrdio samo 1000 jedinica državne imovine od čega 979 se nalazi na teritoriji Bosne i Herce- govine a 21 u inostranstvu.20 Procjenjuje se da je ukupna vrijednost državne imovine oko 60 milijardi KM.21 Kontinuitet državne imovine u Bosni i Hercegovini možemo pratiti od ranije spomenutog Osmanskog perioda22 preko perioda vladavine Austro – Ugarske ovim prostorima, Kraljevine SHS,23Demokratske Federativne Ju- goslavije,24 te u periodu FNRJ kasnije SFRJ i na kraju kao samostalne države Republike Bosne i Hercegovine.25Historijski i pravno gledano, a što potkrepljuje i presuda Ustavnog suda,26 Bosna i Hercegovina jeste vlasnik državne imovine kao država sukcesor SR BiH i ima pravo da sa njom raspolaže. Nave- dena presuda definirajući pojam državne imovine je utvrdio da ona po svojoj prirodi služi svim ljudima u državi predstavlja odraž državnosti, suveretniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Problem određivanja titulara na društvenom vlasništvu bivše SFRJ predstavlja jedno od rudimentarnih pitanja više političkog nego pravnog karaktera za BiH.27 Zakonom o pretvorbi društvene svojine iz 1994. godine28 koji je i danas na snazi određeno je da Re- publika Bosna i Hercegovina postaje nosilac svojine na imovinu u društvenoj svojini. Sporazumom o pitanjima sukcesije članom 2. stav 1. Priloga A tog sporazuma koji se odnosi na pokretnu i nepokretnu imovinu određeno je da sva nepokretna državna imovina koja se nalazila na teritoriji SFRJ prenosi se Državi sukcesoru na čijoj se teritoriji ta imovina nalazi. Te na kraju Zakonom29 je zabranjeno raspolaganje državnom imovinom i to ne samo imovinom obuh- vaćeno sukcesijom od bivše SFRJ već svom državnom imovinom na teritoriji Bosne i Hercegovine. Zakonodavac u RS-u u prošlosti je pokušao riješti pitanje državne imovine tako što bi istu knjižio kao vlasništvo imovine entiteta. Najeklantniji primjer jeste sada već nevažeći Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja.30 U posljednje vrijeme vidljivo je ponašanje zakonodavca u RS-u da ponovo aktuelizira pitanje državne imovine i njeno knjiženje na entitet, ne kroz jedan okviran Zakon, kako je pokušao ranije, već izmjenama i dopunama drugih zakona da zaokruži pitanje državne imovine. Dalje ćemo prikazati odredbe nekih zakona koji se tiču pitanja državne imovine. a) Zakon o stvarnim pravima Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima usvo- jenim 6. decembra 2019. godine stvara se pravni temelj za upis državne im-

214 ovine na entitet. Dodani član 325a glasi “Upis nosioca prava na nepokretnostima upisanim u javnim evidencijama kao društvena ili državna svojina iz člana 324. st. 1. i 4. i člana 325. Zakona, čiji su zahtjevi za pretvaranje tih prava u pravo svojine rješenjem nadležnog organa upravne pravosnažno od- bijeni brisaće se, a upis društvene, odnosno državne i opštenarodne imovine pretvoriće se u pravo svojine Republike Srpske.” Članovi na koje se citirana odredba poziva jesu one koje regulišu pretvaranje prava korišćenja, upravljanja i raspolaganja u pravo vlasništva lica koje nosa ta prava nad državnom imovinom, kao prava lica nad gradskim građevinskim zemljištem. Uprava je ta koja je nadležna prvo da vodi postupak oko utvrđivanja prava vlasništva nad državnom imovinom i u slučaju da odbije lice ta imovina rješenjem organa uprave prelazi u vlasništvo entiteta. b) Zakon o šumama RS U bivšoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini šume, oran- ice, rudna blaga i druga prirodna bogatstva smatrana su društvenom svo- jinom. Obim društvene odnosno državne svojine rastao je prinudnim oblicima prestanka prava vlasništva: nacionalizacija, konfiskacija, sekvestar, agrarna reforma imaju jedinstven ekonomsko - politički efekt stvaranja državnog vlasništva kao dominantnog oblika vlasništva nad sredstvima.31 Zakon o šumama Republike srpske kao oblike vlasništva nad šuma- ma razlikuje vlasništvo u svojini entiteta i u svojini privatnih lica da li ona bila pravna ili fizička.32 Međutim, kako smo ranije istakli šume predstavljaju državnu imovinu i kao takve ne mogu biti predmet originarnog načina stjecanja prava vlasništva nad šumama u dijelu koji se odnosi kao vlasništvo entiteta. c) Zakon o poljoprivrednom zemljištu član 53. Zakona o poljoprivrednom zemljištu glasi (1) Poljoprivredno zemljište na teritoriji Republike upisano u javnim evidencijama ko opštenarodna imovina bez upisanog prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja, društvena, odnosno državna svojina sa pravom korišćenja, upravljanja ili raspolaganja u korist preduzeća koja su bila predmet privatizacije ili je upisano kao posjed tih preduzeća, stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona, postaje svojina i posjed Republike. (2) Poljoprivredno zemljište na teritoriji Republike upisano u javnim evi- 31 Amir Dehić, Ibid str. 141 32 Član 3. Zakona o šumama (“Službeni glasnik Republike Srpske broj 75/08”) 215 dencijama kao opštenarodna imovina, bez upisanog prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja, društvena, odnosno državna svojina sa pravom korišćenja, upravljanja ili raspolaganja ili kao posjed bivših društveno-pravnih lica sa sjedištem van teritorije Republike, stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona, postaje svojina i posjed Republike. (3) Organ uprave nadležan za vođenje javnih evidencija o nepokretnostima upisuje pravo svojine i posjeda na nepokretnostima iz st. 1. i 2. ovog člana na zahtjev Pravobranilaštva Republike Srpske. (4) Na nepokretnostima iz st. 1. i 2. ovog člana za koje ne postoji vlasnička evidencija, a upisane su kao posjed bivših društveno-pravnih lica ili su upisane u katastar kao posjed fizičkih ili pravnih lica bez valjanog pravnog osnova, utvrđuje se pravo svojine i posjeda u korist Repub- like. (5) Na zahtjev Pravobranilaštva Republike Srpske, organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove sprovodi postupak i donosi rješenje o utvrđivanju prava iz stava 4. ovog člana. Kontinuitet vlasništva nad državnom imovinom Bosne i Hercegovine je ne- upitan pa se tako i poljoprivredno zemljište koji ovaj zakon tretira ima se smatrati kao vlasništvo države i samo ona može raspolagati sa njom donoseći adekvatan zakon na nivou države Bosne i Hercegovine. d) Zakon o uzurpacijama i dobrovoljačkim kompetencijama Član 2, stav 2. i 3. glase: (2) Uzurpacijom, u smislu ovog zakona smatra se i svako samovlasno zauzimanje, odnosno bespravno držanje poljoprivrednog ili šumskog zemljišta u svojini nosilaca svojine javnog prava na kome su rasprav- ljeni sporni imovinsko – pravni odnosi po ranije važećim propisima, a tadašnji organi uprave i nosioci prava na društvenoj odnosno državnoj svojini nisu izvršili deposjediranje uzurpanata u skladu sa donesen- im pravosnažnim rješenjima, već su uzurpante ostavili u posjedu uzurpiranog zemljišta do donošenja ovog zakona. (3) Neće se smatrati uzurpacijom zauzimanje poljoprivrednog ili šumskog zemljišta prije 31. decembra 1955. godine, koje je javno dobro, kao i zauzimanje zemljišta u svojini nosilaca svojine javnog prava, ako su nosioci svojine javnog prava to pravo stekli po agrarnim propisima poslije Drugog svjetskog rata od fizičkih i tadašnjih privatno-pravnih lica, 216 osim prava stečenih u skladu sa članom 7. tačka a) Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji („Službeni list NR BiH“, br. 2/46, 18/46, 20/47, 29/47, 37/49, 14/51 i 41/67). Član 3. Zakona glasi: Nosioci svojine javnog prava su lica iz člana 22. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15). Zakonom o agrarnoj reformi ogromne površne obradivog zemljišta, šuma, prirodnih bogatstava su oduzete od građana, pretežno bošnjačke nacionalnosti i predate u ruke države. Sada ovim Zakonom sva imovina koja oduzeta tim zakonom postaje vlasništvo entiteta Republika Srpska. Posebno je zakon štetan po prava izbjeglih i raseljenih lica jer propisuje u članu 8. stav 8. da se neće priznati pravo vlasništva uzurpantu ako je zemljište napustio, odnosno da njegovo boravište nije u Republici Srpskoj.33 Velika je razlika između napuštene imovine i promjene boravišta uzurpanta. I ranijim zakonima je napuštanje uzurpirane imovine značilo gubitak prava na uzurpiranoj imovini i nemogućnost sticanja vlasništva nad njom. Međutim promjena boravišta ne znači a priori i napuštanje imovine. Upravo zbog for- mulacije ovog člana „odnosno da njegovo boravište nije u Republici Srpskoj“ znači u praktičnoj primjeni da ova dva preduvjeta ne moraju biti ispunjena istovremeno. U drugom dijelu zakona koji tretira status dobrovoljaca vidljivo je do koje je mjere zakonodavac u Republici Srpskoj spreman udovoljiti samo jednom, tačnije srpskom narodu. Dobrovoljac po ovom zakonu je u povoljnijem položaju jer ne mora imati u posjedu predmetnu nekretninu već samo dokazuje status dobrovoljca i time ostvaruje pravo svojine na nekretninu. Međutim i u tom dijelu entitet pokušava raspravljati i raspolagati državnom imovinom, članom 8. Zakona o agrarnoj reformi imovina dodijeljena dobrovoljcima mogla je ostati njihovo vlasništvo samo ukoliko je obrađuju. U suprotnom ta imovina podliježe pravilima člana 7. tačke e). i višak te imovine se oduzima i postaje državna imovina. Prema tome, u skladu sa ranijim navodima ni ta imovina ne može biti predmet entitetskog zakona. Dalje, dobrovoljac ukoliko je nastavio koristiti oduzetu mu imovinu, mogao je biti samo uzurpant u smislu ovog Zakona i ranijih zakona te bi trebao da podliježe istim pravilima kao i ostali uzurpanti. 33 Član 8. stav.8 Zakona o uzurpacijama i dobrovoljačkim kompetencijama, (Službeni Glasnik Republike Srpske, br. 8/20) 217 ZAKLJUČAK Novim Zakonom o premjeru i katastru RS-a započet je proces reforme zemljišnoknjižnog prava. I u Federaciji BiH također Prijedlogom Zakona o premjeru i registraciji otpočinje se proces reforme i uvođenje jedinstvene evidencije nekretnina. Reforme predviđene zakonom ne daju nadu da će uspjeti riješiti nagomilane probleme zemljišne knjige nego šta više primjenom ovih zakonskih rješenja dovest će se do iste situacije.Uvođenjem novog sistema evidencije nekretnina i prava na njima u Republici Srpskojnije uveden samo sistem kao takav, već je i ojačana uloga organa uprave kroz uspostavljanje tog novog sistema Novo zemljišnoknjižno pravo u entitetu RS je izvor novih kontroverznih zakonskih rješenja posebno u pogledu državne imovine. Us- postava katastra nekretnina otvara vrata za zloupotrebe nad imovinom izbjeglih i raseljenih lica i time narušava pravo vlasništva kao ustavnu kategoriju i zaštićeno međunarodnim konvencijama. Vlasništvo države Bosne i Her- cegovine nad državnom imovinom predstavlja suštinu pravnog kontinuiteta državnosti Bosne i Hercegovine. Novim valom zakona u Republici Srpskoj koji tretiraju pitanje državne imovine po prvi put bi došlo do diskontinuiteta po pitanju vlasništva nad državnom imovinom. Potrebno je što hitnije pristupiti donošenju zakona o državnoj imovini na nivou države, jer dosadašnja praksa je pokazala da oni koji niti su njeni pravni sljednici niti titulari i uporno žele je pripisati kao svoju i time državu Bosnu i Hercegovinu degradirati kao državu bez sopstvene imovine.

LITERATURA - Mulabdić Senad., Sticanje prava vlasništva dosjelošću s posebnim osvrtom na rješenja Zakona o zemljišnim knjigama, Pravna misao, br. 7 – 8. - Mulabdić Senad., Sticanje prava vlasništva na nekretnini polazeći od načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige, Pravna misao, Sarajevo, 2007. - Dehić Amir, Kontinuitet državne imovine BiH,ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici. - Mutapćić Hamid i Đozić Faruk., Stanje u oblasti javne evidencije nekretnina u Bosni i Hercegovini i mogući pravci reforme, Monumen- ta Srebrenica, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla-Srebrenica 2019. - Mutapčić Hamid i Selimović-Halilčević Alvira., Novo zemljišnokn- 218 jižno pravo Republike Srpske, Zbornik Radova Pravnog fakulteta u Tuzli - Trnka Kasim, Konstitutivnost naroda, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo 2000. godine. - Mitrić Nevenka, Primjena Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske u sudskoj praksi, Internet izdanje, dostupno na http://www. rs.cest.gov.ba/index.php/seminari-2018/51-46banja-luka-zakon-o- katastru-i-premjeru-nekretnina/2179-rad-n-mitric/file

LEGISLATIVA - Zakon o premjeru i katastru nekretnina Republike Srpske, („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/96.) - Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br.6/12, 110/16, 22/18, 62/18, 95/19.) - Zakon o stvarnim pravima RS („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 6015, 18/16, 107/19) - Zakon o pretvorbi društvene svojine, („Službeni list SR BiH“, broj 33/94) - Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 18/05 i 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07, 58/08) - Zakon o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja („Službeni glasnik Republike Srpske broj 135/2010“) - Zakon o uzurpacijama i dobrovoljačkim kompetencijama, (Službeni Glasnik Republike Srpske, br. 8/20. - Zakon o šumama (“Službeni glasnik Republike Srpske broj 75/08”) - Zakon o poljoprivrednom zemljištu (“Službeni glasnik Republike Srp- ske br. 93/2006, 86/2007, 14/2010, 5/2012 i 58/2019”)

219

IZ PROŠLOSTI BOSANSKOG PODRINJA

Kemal Nurkić

MAHALE PETRIĆ I KALA U SREBRENICI PREMA POPISU STANOVNIŠTVA POLOVINOM XIX. STOLJEĆA

Sažetak U radu je dat detaljan pregled popisa stanovništva od 1850/1851. godine za mahale Petrić i Kala, današnja mahala Grad u Srebrenici. Prezentirani su podaci o broju kuća, domaćinstava, sa brojem muških članova domaćinst- va. Uz teoretsko objašnjenje, cilja, načina i svrhe tadašnjeg popisa stanovništ- va u radu možemo spoznati starosnu strukturu muških članova domaćinstva, brojnost muških članova porodice, etničko-religijsku pripadnost, porodićna prezimena, zanimanje, boju brade i brkova, visinu i druge strukturne karakteristike popisanog stanovništva.

Ključne riječi: mahala Peteić, mahala Kala, popis stanovništva, kuće, porodice

Uvod

Bosna i Hercegovina u XIX. stoljeću je prošla kroz projkat modernizacije Osmanskog carstva. Prvi projekat je bio Tanzimat, program modernizacije Osmanske Države, koji je pozivao na islamski referentni okvir, a imao za cilj modernizaciju vojske, državnu upravu, pravo, ekonomiju i obrazovanje Carevine.1 Uredbom o uvođen- ju novog sistema provincijske uprave2, uspostavljeni su svjetovni sudovi, otvorene su nove škole i štamparije, izgrađene prve dionice željezničke pruge itd. nemuslimanske zajednice su iskusile vjersko-prosvjetno buđenje i obnovu. Istovremeno se u ovim zajednicama javljaju nacionalni pokreti. Među muslimanskim stanovništvom bila je izražena antimodernistička struja. Iz ovih razloga primjena Tanzimata u Bosni i Hercegovini nailazi na otpor i primjenjuje se izuzetno sporo. Tako je samo za modernizaciju vojske bilo potrebno više od decenije. Antimodernizam kod muslimana i

1 Karčić Fikret, Bošnjaci i izazovi modernosti: kasni osmanlijski i habsburški period, Sarajevo, 2004., str. 156. 2 Ahmed Aličić, POF ‘Uredba o organizaciji Vilajeta 1867. godine’. Sarajevo 1962-63., str. 219. 223 nacionalizam kod nemuslimana doveli su do toga da tanzimatske reforme u Bosni i Hercegovini daju samo djelimične rezultate.

Tanzimat je nesumnjivo donio neke korjenite promjene u upravljanju državom. Nakon što je Mahmud II. uklonio temeljne faktore starog poretka, jan- jičare, spahije, ajane i timare,3 uspio je stvoriti centralizovanu upravu. S tanzimatom prihvaćeno je i služenje vojnog roka u određenom vremenskom periodu. Zakonom iz 1843. godine obavezan vojni rok smanjen je na 5, a rezervni na 7 godina. Osmanska država je u vrijeme vladavine Mahmuda II bila usmjerena na sačinjavljanje novog sistema popisa stanovništva koji je bio neophodan. Popisi stanovništva korišteni su za utvrđivanje državne uprave i broja vojno sposobnih lica. Počeo je se koristi i kao najefikasniji metod u količinskom određivanju postojećeg finansijskog i ljudskog izvora. Godine 1826. nakon ustanka janjičara, osnivači nove vojske bili su prinuđeni znati tačan broj sta- novništva. Prije svega, planirano je formiranje jedne nove centralne vojske, a za čije osnivanje je trebalo da se uzimaju mladići prema aktuelnom spisku stanovništva.4 Mahmut II je 1829. godine donio odluku o prvom generalnom popisu stanovništva. Bez obzira što je u Istanbulu 1829. godine započeo popis, zbog rusko-osmanskog rata i nemira u Grčkoj, popis sve do 1831. godine nije obuhvatio kompletnu imperiju. Bez obzira na odluku o generalnom popisu imperi- je, popis iz 1831. godine je obuhvatio samo jedan dio carstva. Bosanski ejalet jedan je od ejaleta gdje popis nije izvršen. Zbog reformi koje su predviđale ukidanje janjičara, otpora bosanskih zemljoposjednika prema centralnoj vlasti koji je posebno došao do izražaja 1831. godine i ustanka Husejn-kapetana u ovom periodu u bosanskom ejaletu nije izvršen popis. Popis je izvršen tako što su popisivači popisivali muške osobe od 1 do 100 godina. Muslimani i nemuslimani su zapisivani u odvojene deftere. Muslimani od 14 do 40 godina su označavani sa harfom (mim) kao potencijalni vojnici. U sklopu ministarstva unutrašnjih poslova 1835. godine formiran je registar popisa stanovništva. Godine 1839. zajedno sa tanzimatskim proglasom, kao osnova za sprovođenje reformi u području vojske i finansija uzeti su radovi o popisu stanovništva i imovine. Godine 1843. dovođenjem vojne službe u otežan položaj, kao što je prethodno navedeno, odlučeno je da se pređe na sistem selekcije u najvišem nivou vojske. Zbog toga je bilo potrebno da se napravi novi popis stanovništ- va. Nakon sprovođenja popisa, ovaj sistem bi se s vremenom proširio i prim-

3 Timar- zemljišni posjed koji se dodjeljivao spahijama 4 Kemal H. Karpat, OsmanlıNüfusu (1830-1914): DemografikveSosyalÖzellikleri, çev. BaharTırnakçı, İstanbul 2003, s.44. 224 jenjivao na teritoriji cijelog carstva. S tom namjerom 1844. godine izvršen je generalni popis stanovništva. Glavni zapovjednik, Riza-paša koji je predvodio ovaj popis, na mnogim mjestima naišao je na otpor stanovništva zbog glasina o uvođenju novog zemljišnog poreza. Rezultati popisa iz 1844. godine koji je okarakterisan kao bezuspješan službeno nisu objavljeni.5

Popis stanovništva 1266/67. Hidžeretske, odnosno 1850/51. godine Augusta 1850. godine, počeo je popis stanovništva u Bosanskom ejaletu. Određeni su službenici koji su imenovani od strane Valije da popis sta- novništva urade na cijelom prostoru. Već početkom 1851. godine, prelazi se na potpunu primjenu Tanzimata. U kadilucima gdje popis nije bio dovršen izdata je naredba, da stanovništvo ne napušta svoje mjesto.6 Za sprovođenje promjena stanovništva bili su zaduženi imami I sveštenici. Vjerski službenici bi prozivanjem na mejdanu koje se obavi početkom mjeseca, bili izvještavani o broju rođenih i umrlih osoba u svojim džematima. Popisni defteri koji su vođeni za zvornički sančak, nažalost, nisu ažurirani. Na uvidu nam je samo pr- vobitni upis i kao takav ga donosimo za današnje područje općine Srebrenice. Defteri su vođeni posebno za pojedine kadiluke I to odvojeno za muslimane, nemuslimane i rome. Prvo su popisivana sjedišta kadiluka a zatim sela. Mjes- ta su popisivana po mahalama, odnosno kućama tako što je svaka kuća bila zavedena rednim brojem. Pod brojem jedan je pisan kućni domaćin, potom i drugi muški članovi domaćinstva, njegovi sinovi, braća, bratići, i ostala muška čeljad koja je živjela u kući. Uz ime svake muške osobe, izuzev maloljetne djece, dat je ukratko i tjelesni opis. Ukoliko je u mahalama, odnosno selima, postojala džamija, pisar običnona prvom mjestu bilježi kuću imama, a zatim ostala domaćinstva. Za razliku od identifikacijskih podataka u osmanskim defterima iz ranijeg perioda, koji se uobičajeno sastoje od imena same osobe i imena njegovog oca, u ovim defterima, u najvećem broju slučajeva, je navedeno i porodično prezime. U prethodnim brojevima edicije „Monumenta Srebrenica“, dat je pregled popisa mahale Crvena rijeka i Hadži Iskendre mahale u Srebreni- ci polovinom XIX. stoljeća. Cilj ovoga rada jeste poimenični pregled bošn- jačko-muslimanskog stanovništva polovinom XIX. stoljeća za mahale Petrić i Kala, danas zvana Grad..

5 EmineAk, „Tanzimat’ın Bosna Hersek’te Uygulanması ve Neticeleri“ Istanbul 2010. str, 125-126. 6 BOA., I. DH., Nr. 12936, lef 4. 225 Mahala Petrić

Kuća 1. 1. Murat efendija sin Omer efendije, imam. Visokog rasta i smeđe brade. Rođen 1817.godine 2. Njegov sin Husejn, rođen 1848.godine Kuća 2. 1. Čirač mula Halil sin Abdije, prvi muhtar. Srednjeg rasta i smeđe brade. Rođen 1795.godine 2. Njegov sin Ibrahim, krojač. Srednjeg rasta i crnih brkova. Rođen 1820.godine 3. Njegov unuk, Hasan sin Ibrahima, rođen 1841.godine 4. Njegov unuk, Sulejman sin Ibrahima, rođen 1845.godine Kuća 3. 1. Delimehmedović Husejn sin Saliha, drugi muhtar. Visokog rasta i smeđih brkova. Rođen 1795.godine 2. Njegov sin Ismail, rođen 1835.godine 3. Njegov sin Jusuf, rođen 1841.godine Kuća 4. 1. Višegrađanin Ibrahim sin Abdulaha, visokog rasta i prosijede brade. Rođen 1784.godine 2. Njegov sin Mustafa, srednjeg rasta i smeđe brade. Rođen 1819.godine 3. Njegov sin Zulfikar, srednjeg rasta i smeđih brkova. Rođen 1825.godine 4. Njegov unuk, Abdulah, rođen 1848.godine Kuća 5. 1. Berber Husejn sin Husejna, srednjeg rasta prosijedih brkova. Rođen 1796. godine 2. Njegov sin Ahmed, srednjeg rasta svijetlih brkova, prodavač. Rođen 1825. godine 3. Njegov sin Salih, visokog rasta. Rođen 1820.godine 4. Njegov sin Ismail, maloljetan. Rođen 1822.godine 5. Njegov sin Mehmed. Rođen 1840.godine Kuća 6. 1. Selimćehajić mula Ibrahim, srednjeg rasta crne brade. Rođen 1805.godine 2. Njegov sin Ismail, niskog rasta, maloljetan. Rođen 1836.godine

226 3. Njegov sin Osman. Rođen 1848.godin Kuća 7. 1. Mustafa sin Abdije, niskog rasta prosijede brade. Rođen 1800.godine 2. Mjegov sin Osman, niskog rasta golobrad. Rođen 1822.godine 3. Njegov unuk Abdulah, sin Osmana. Rođen 1845.godine 4. Njegov sin Sulejman. Rođen 1848.godine 5. Njegov sin Salih. Rođen 1849.godine Kuća 8. 1. Mula Salih sin Husejna, srednjeg rasta prosijede brade, prodavač. Rođen 1795.godine 2. Njegov sin Ismail, visokog rasta svijetlih brkova. Rođen 1826.godine 3. Njegov unuk Osman, sin Ismaila. Rođen 1849.godine 4. Njegov sestrić Hasan. Rođen 1849.godine Kuća 9. 1. Mustafa sin Jašara, srednjeg rasta smeđih brkova, drvar. Rođen 1805.godine Kuća 10. 1. Abdulah sin Saliha, srednjeg rasta golobrad. Rođen 1824.godine Kuća 11. 1. Hadžić Hasan sin Ibrahima, visokog rasta golobrad, krojač. Rođen 1820. godine 2. Njegov sin Ibrahim. Rođen 1846.godine Kuća 12. 1. Bektić Ismail sin Bektaša, srednjeg rasta žutih brkova, prodavač. Rođen 1805.godine 2. Njegov sin Ismail. Rođen 1843.godine 3. Njegov sin Ali Arif. Rođen 1847.godine Kuća 13. 1. Voljević Osman sin Alije, visokog rasta prosijede brade. Rođen 1800.godine 2. Njegov sin Mustafa. Rođen 1849.godine 3. Hizmećar Salih sin Hasana. Rođen 1829.godine Kuća 14. 1. Paro Sulejman sin Ibrahima. Rođen 1837.godine

227 Kuća 15. 1. Muharem sin Ibrahima, visokog rasta smeđih brkova, obućar. Rođen 1815. godine Kuća 16. 1. Betić Abdulah sin Husejna, srednjeg rasta crnih brkova. Rođen 1800.godine 2. Njegov sin Jusuf. Rođen 1840.godine 3. Njegov sin Sulejman. Rošen 1840.godine 4. Njegov sin Salih. Rođen 1849.godine 5. Njegov sin Hamid. Rođen 1848.godine Kuća 17. 1. Jasnevali Jašar sin Omera, visokog rasta crnih brkova. Rođen 1795.godine 2. Njegov sin Abdulah. Rođen 1849.godine Kuća 18. 1. Brezovčanin Osman sin Davuda, niskog rasta crne brade. Rođen 1775.godine 2. Njegov sin Hasan, srednjeg rasta crnih brkova. Rođen 1810.godine 3. Njegov sin Salih Džanan, srednjeg rasta crnih brkova, obućar. Rođen 1820. godine 4. Njegov sin Omer, niskog rasta crnih brkova. Rođen 1828.godine Kuća 19. 1. Jakubović Hasan sin Mustafe, niskog rasta crnih brkova. Rođen 1822.godine Kuća 20. 1. Osman sin Imšira, srednjeg rasta golobrad, obućar (čizmedžija). Rođen 1815.godine Kuća 21. 1. Milaković Salih sin Husejna, niskog rasta. Rođen 1813.godine 2. Njegov sin Ibrahim, rođen 1849.godine 3. Njegov brat Sulejman, rođen 1832.godine 4. Njegov brat Hasan, rođen 1833.godine 5. Njegov brat Mustafa, rođen 1835.godine Kuća 22. 1. Barutči Salih sin Abdulrahmana, srednjeg rasta crnih brkova. Rođen 1795. godine

228 2. Njegov sin Mustafa, niskog rasta. Rođen 1835.godine 3. Njegov sin Ramazan, rođen 1849.godine Kuća 23. 1. Jahja sin Mustafe, visokog rasta žutih brkova, drvar. Rođen 1795.godie 2. Njegov sin Sulejman, niskog rasta smeđih brkova. Rođen 1820.godine 3. Jegov sin Ismail, maloljetan. Rođen 1833.godine 4. Njegov sin Mustafa. Rođen 1845.godine Kuća 24. 1. Mustafa sin Ramazana, čizmedžija srednjeg rasta smeđih brkova. Rođen 1810.godine 2. Njegov sin Sulejman, rođen 1845.godine 3. Njegov sin Hasan, rođen 1845.godine 4. Njegov brat Alija, niskog rasta. Rođen 1829.godine Kuća 25. 1. Hadži Mehmed sin Ibrahima, niskog rasta. Rođen 1825.godine 2. Njegov bratić Mehmed, rođen 1846.godine Kuća 26. 1. Kovač Mehmed sin Ibrahima, srednjeg rasta sijede brade. Rođen 1785.godine Kuća 27. 1. Muharem sin Ibrahima. Rođen 1847.godine Kuća 28. 1. Ladević Tabak Salih sin Mehmeda, niskog rasta sijede brade. Rođen 1780. godine 2. Njegov sin Osman, srednjeg rasta svijetlih brkova. Rođen 1825.godine 3. Njegov sin Ibrahim, niskog rasta. Rođen 1830.godine 4. Njegov sin Mehmed, rođen 1832.godine Kuća 29. 1. Mehmed sin Husejna, srednjeg rasta sijede brade. Mutabdžija. Rođen 1780. godine Kuća 30. 1. Kolarić Mehmed sin Mustafe, srednjeg rasta svijetlih brkova. Rođen 1830. godine 2. Njegov polubrat, Salih sin Hasana, rođen 1845.godine

229 Kuća 31. 1. Jasenović … sin Saliha, visokog rasta sijede brade. Rođen 1785.godine 2. Njegov sin Ibrahim, rođen 1828.godine. odselio u drugu kasabu. 3. Njegov sin Salih, niskog rasta, rođen 1824.godine 4. Njegov sin Abdija, malodoban, rođen 1836.godine 5. Njegov sin Ahmed, malodoban. Rođen 1836.godine Kuća 32. 1. Sarač Derviš sin Ahmeda, visokog rasta sijede barde. Rođen 1785.godine 2. Njegov sin Ahmed, visokog rasta svijetlih brkova. Rođen 1831.godine Kuća 33. 1. Valjevali Mehmed sin Mustafe, visokog rasta. Rođen 1800.godine 2. Njegov sin Ramazan, rođen 1841.godine Kuća 34. 1. Rudnjanin Ismail sin Mehmeda, visokog rasta žutih brkova. Rođen 1820. godine 2. Njegov sin Husejn, rođen 1845.godine Kuća 35. 1. Rudnjanin Mustafa sin Mehmeda, niskog rasta crnih brkova. Rođen 1824. godine 2. Njegov brat Omer, rođen 1832.godine 3. Njegov brat Ibrahim, rođen 1835.godine Kuća 36. 1. Hasić Omer sin Mehmda, srednjeg rasta smeđih brkova. Rođen 1820.godine Kuća 37. 1. Tutundžić Mehmed Mustafa sin Hasana, niskog rasta svijetlih brkova. Rođen 1825.godine Kuća 38. 1. Hasić Hasan sin Alije, srednjeg rasta svijetlih brkova. Rođen 1825.godine Kuća 39. 1. Tabak Halil sin Jahje, niskog rasta crnih brkova. Rođen 1805.godine 2. Njegov sin Hasan, srednjeg rasta svijetlih brkova. Rođen 1830.godine 3. Njegov sin Salih, rođen 1841.godine 4. Njegov sin Murad, rođen 1846.godine

230 Kuća 40. 1. Žila Tabak Ismail sin Ahmeda, visokog rasta crnih brkova. Rođen 1810. godine 2. Njegov sin Salih, rođen 1847.godine Kuća 41. 1. Selim sin Abdulaha, visokog rasta smeđih brkova. Rođen 1815.godine 2. Njegov brat Sulejman, visokog rasta smeđih brkova. Rođen 1820.godine Kuća 42. 1. Adem sin Mustafe, srednjeg rasta žutih brkova rođen 1814.godine 2. Njegov sin Mehmed, rođen 1840.godine 3. Njegov sin Ibrahim, rođen 1846.godine Kuća 43. 1. Sulejman sin Halila, srednjeg rasta žutih brkova. Rođen 1810.godine 2. Njegov sin Ibrahim, rođen 1840.godine Kuća 44. 1. Hasan sin Mahmuda, srednjeg rasta smeđih brkova. Rođen 1820.godine Kuća 45. 1. Hasić Ibrahim sin Alije, srednjeg rasta crnih brkova. Rođen 1795.godine 2. Njegov sin Salih, niskog rasta. Rođen 1828.godine Kuća 46. 1. Hodžić Mehmed sin Ibrahima, srednjeg rasta svijetlih brkova. Rođen 1830. godine 2. Njegov brat Hasan, rođen 1837.godine 3. Njegov brat Osman, rođen 1840.godine Kuća 47. 1. Abdija sin Mehmeda, drvar visokog rasta crnih brkova. Rođen 1810.godine Kuća 48. 1. Džajkun Alija sin Abdije, niskog rasta žute brade. Rođen 1805.godine 2. Njegov sin Mehmed, rođen 1830.godine 3. Njegov sin Mustafa, rođen 1845.godine Kuća 49. 1. Rihić Osman sin Husejna, niskog rasta sijede brade. Rođen 1785.godine 2. Njegov zet, Ibrahim sin Mustafe, srednjeg rasta žutih brkova. Rođen 1822. godine 231 3. Njegov unuk, Mustafa sin Ibrahima, rođen 1845.godine Kuća 50. 1. Redžić Sulejman sin Husejna, visokog rasta prosijede brade. Rođen 1790. godine 2. Njegov sin Mehmed, srednjeg rasta smeđih brkova. Rođen 1815.godine 3. Njegov sin Ismail, srednjeg rasta. Rođen 1817.godine 4. Njegov unuk, Arif sin Mehmeda, rođen 1849.godine Kuća 51. 1. Omer spahija sin Abdulbešira, niskog rasta žtih brkova. Rođen 1820.godine 2. Njegov sin Osman, rođen 1846.godine 3. Njegov sin Alija, rođen 1849.godine Kuća 52. 1. Pašalić Mehmed spahija sin Abdulaha, visokog rasta smeđe brade. Rođen 1820.godine 2. Njegov sin Salih, rođen 1849.godine Kuća 53. 1. Pašalić Husejn sin Ibrahima, niskog rasta svijetlih brkova. Rođen 1830. godine 2. Njegov zet, Mustafa sin Ramazana, srednjeg rasta žutih brkova. Rođen 1820.godine 3. Njegov sin Mustafa sin Mustafe, rođen 1849.godine Kuća 54. 1. Osman sin Šaćira, visokog rasta smeđih brkova. Rođen 1818.godine 2. Njegov pastorak, Ahmed sin Ismaila, srednjeg rasta svijetlih brkova. Rođen 1832.godine 3. Njegov pastorak, Ibrahim, rođen 1844.godine

Mahala Kala

Kuća 1. 1. Elšejh Omer sin Fejzullaha, imam. Visokog rasta i smeđe brade. Rođen 1800.godine Kuća 2. 1. Dizdarević Salih sin Mehmeda, muhtar, visokog rasta i žute brade. Rođen 1805.godine 232 2. Njegov sin Mustafa, visokog rasta i svijetlih brkova. Rođen 1830.godine 3. Njegov sin Mehmed, rođen 1841.godine Kuća 3. 1. Porčić Salih sin Ibrahima, drugi muhtar, srednjeg rasta i žutih brkova. Rođen 1820.godine 2. Njegov sin Ismail, rođen 1845.godine 3. Njegov sin Abdulah, rođen 1847.godine 4. Njegov sin Alija, rođen 1849.godine Kuća 4. 1. Dizdarević hadži Ibrahim sin Mehmeda, spahija, niskog rasta i smeđe brade. Rođen 1800.godine 2. Njegov sin Abdulah, rođen 1841.godine 3. Njegov brat Mahmud, rođen 1824.godine Kuća 5. 1. Hadžić Adem sin Osmana, bakal, visokog rasta i smeđih brkova. Rođen 1805.godine 2. Njegov bratić, Ishak sin Sulejmana, srednjeg rasta, malodoban. Rođen 1834.godine Kuća 6. 1. Hadžić Osman sin Sulejmana, krojač, niskog rasta i svijetlih brkova. Rođen 1830.godine Kuća 7. 1. Ustić Mustafa sin Osmana, niskog rasta i smeđe brade. Rođen 1780.godine 2. Njegov sin Ahmed, krojač, srednjeg rasta i žutih brkova. Rođen 1827.godine 3. Njegov unuk, Mustafa sin Ahmeda, rođen 1843.godine Kuća 8. 1. Fazlić Omer sin Alije, visokog rasta i smeđe brade. Rođen 1795.godine 2. Njegov sin Edhem, srednjeg rasta, malodoban. Rođen 1833.godine Kuća 9. 1. Osmančan Halil sin Zukana, srednjeg rasta i smeđih brkova. Rođen 1790. godine 2. Njegov sin Osman, srednjeg rasta i svijetlih brkova. Rođen 1827.godine 3. Njegov sin Mustafa, visokog rasta i svijetlih brkova. Rođen 1830.godine

233 Kuća 10. 1. Garibović Salih sin Mustafe, berber, visokog rasta i smeđih brkova. Rođen 1800.godine 2. Njegov sin Mustafa, srednjeg rasta i svijetlih brkova. Rođen 1830.godine Kuća 11. 1. Tabaković Alija sin Mehmeda, vojnik, srednjeg rasta i crnih brkova. Rođen 1815.godine 2. Njegov sin Mehmed, rođen 1834.godine Kuća 12. 1. Bičakči Sulejman sin Ismaila, vojnik, srednjeg rasta. rođen 1827.godine 2. Njegov brat Hasan, rođen 1835.godine

Zaključak Mahala Petrić i mahala Kala, današnji naziv, Grad polovinom 19. stol- jeća su visoko urbanizirana naselja sa svim strukturnim slojevima društva. Razlikuju se po veličini, odnosno po broju kuća, domaćinstava i broju stanovnika. Mahala Petrić ima 54 kuće, odnosno domaćinstva/porodice sa ukupno 153 stanovnika muškog pola. Dodamo li još toliko članova ženskog roda, žena, snaha, ženske djece onda „vidimo“ da u mahali Petrić živi preko 300 stanovnika i svi su Bošnjaci islamske vjere. Mahala Kala je najmaloljudnija mahala Srebrenice polovinom 19. stoljeća. Ima svega 12 kuća i 12 porodica sa ukupno 38 muških članova. Dodamo li tom broju isto toliko i ženskih članova dobijamo broj od ukupno 78 stanovnika koji žive u mahali Kala. Prosjećan broj muških članova u domaćinstvu u mahali Petrić je 2,83 člana a u mahali Kala 3,16. Ako dodamo još isto toliko ženskih članova dolazimo do podatka da je tada u prosjeku u jednoj porodici u mahali Petrić živjelo 5,66 članova domaćinstva. Najviše muških članova u porodici je bilo 5 a najmanje 1. Treba istaći visok procenat domačinstava sa po jednim muškim članom. U Petrić mahali takvih je 17ili 31,14 % a u Kala 2. Da li su bili oženjeni i sa žens- kom djecom ili samci, na osnovu dostupnih podataka, ne možemo utvrditi. Pretpostavljamo da su većina tako popisanih bili samci jer bi bar neko od njih imao bar jedno muško dijete. Struktura stanovništva u obije mahale je izuzetno razvijena jer su prisutni svi strukturni slojevi društa, od najjednos- tavnijih zanimanja kao što su drvosječe, drvari, preko ostalih zanata (krojači, kovači, tkači, bakali-ugostitelji, kožari i drugi) do visokoobrazovanih, kao što su imami, šejhovi, te zemljoposjednici.

234 Izvori i litertura - Državni Arhiv Republike Turske u Istanbulu - BOA (Başbakanlik osmanı arşivi) BOA., I. DH., Nr. 12936, lef 4.;

- NFS 05951 - Kemal H. Karpat, OsmanlıNüfusu (1830-1914): DemografikveSosyalÖzellikleri, çev. BaharTırnakçı, İstanbul, 2003.; - EmineAk, „Tanzimat’ın Bosna Hersek’te Uygulanması ve Neticeleri“ Istanbul 2010.; - Fikret Karčić, Bošnjaci i izazovi modernosti: kasni osmanlijski i habsburški period, Sarajevo, 2004.; - Aličić Ahmed, Uredba o organizaciji Vilajeta 1867. godine, POF, Sa- rajevo 1962-1963.;

235

Adib Đozić Rusmir Djedović

MAHALA GRAD U SREBRENICI KRAJEM 19. STOLJEĆA

Sažetak Mahala pod nazivom Grad najmanja je mahala u Srebrenici krajem 19. stoljeća. Nalazi se na planinskom grebenu koji se sa platoa Pribićevac pruža sve do središta grada Srebrenice. Pored malobrojnosti kuća i stanovnika Grad mahalu karakterizira i njezina smještenost između dvije stare srebreničke utvrde. U radu prezentiramo i analiziramo podatke o historijskim, demograf- skim, vlasničkim, urbanističkim i drugim društveno-historijskim činjenicama bitnim za ovu mahalu, te detaljan prikaz svih kuća Grad mahale na kraju 19. stoljeća. Interpretiraju se podaci o familijama ove mahale na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Kao izvor služe do sada nekorišćeni podaci sa kraja 19. stoljeća. Radi se o katastarskim planovima iz 1883. i 1885. godine, topografskoj karti iz 1887. godine i gruntovnim knjigama iz 1894. godine pa nadalje. Ključne riječi: Grad mahala, Srebrenica, starine, kuće, familije, kraj 19. stoljeća.

Uvod U prethodnih osam brojeva “Monumente”, u više radova dat je detaljan pregled svih mahala Srebrenice na kraju 19. stoljeća osim Grad mahale.1

1 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2013; Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 3, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2014; Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 4, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2015; Adib Đozić, Rusmir Djedović, Musala, Varoš i Ciganluk u gradu Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 5, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2016; Rusmir Djedović, Adib Đozić, Panađurište, Baratova i Soločuša u Srebrenici krajem 19. stoljeća, 237 U ovom broju ćemo obraditi i Grad mahalu te time upotpuniti društveno-historijsku analizu svih mahala Srebrenice na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Položaj Grad mahale u Srebrenici je specifičan. Nalazi se na krajnjem sjeverozapadnom i najnižem dijelu dugačke planinske kose ili grebena koji se pruža s planinskog platoa Pribićevac (900–961 m nadmorske visine) ka središtu grada. Greben se spušta ka (I)Skender džamiji i naziva se Bandera, a niži predjeli ka (I)Skender mahali nazivaju se Klisa i Rajčevac.2 Neposredno iznad središta Srebrenice, na zaravni nadmorske visine od oko 410–440 m, starinom se nalazi manji broj kuća, koje narod jednostavno zove Grad. Ova mahala nalazi se i između dvije stare srebreničke utvrde, one starije srednjovjekovne koja je ka jugoistoku na oko 570 m nadmorske visine, i mlađe na koju se naslanja s njene jugoistočne strane. Mahala Skender naslanja se na jugozapadne padine grebena na kojem su u višim predjelima stari srednjovjekovni grad Srebrenik i nešto niže utvrda Donji grad (na oko 430 m nadmorske visine), pored koje je stara Grad mahala.3 Naziv ove mahale formiran je prema narodnom i službenom nazivu obližnjih utvrda. Još od srednjeg vijeka na ovom području je podgrađe najstarije utvrde koja se nazivala Grad Srebrenik. Zbog toga se starinom koristi općeslavenski naziv Grad. Dolaskom Osmanlija kada se, vjerovatno, gradi utvrda (današnji Donji grad) ova mahala naziva se uobičajenim osmanskim nazivom za utvrdu – Kala. Takav naziv mahale je i u osmanskom popisu stanovništva Zvorničkog sandžaka iz 1850. godine. Ona se tada službeno naziva Mahala Kala.4 Od kraja 19. stoljeća opet se upotrebljava narodni naziv Grad. Takav je naziv i na prvom austrougarskom katastarskom planu iz 1884. godine. Sve do danas je u upotrebi naziv mahale “Grad”. Mahala Grad nalazi se na zaravni sa jugoistočne strane osmanske utvrde Srebrenik. Vjerovatno se razvila na mjestu podgrađa srednjovjekovne utvrde. Krajem 19. stoljeća ima 6–7 kuća, a iznad se nalazi groblje.5

Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 6, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2017; Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Petrič u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 7, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2018. 2 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Skender..., str. 10. 3 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Petrič...., str. 147. 4 BOA, Istanbul, NFS 05951, str. 33. Istraživanja i prevod mr. sc. Kemala Nurkića. 5 Rusmir Djedović, Senad Begović, Urbani razvoj grada Srebrenice u osmanskom periodu sa osvrtom na ulogu vakufa, Zbornik radova naučnog simpozijuma Kulturno-istorijsko 238 Utvrde Dobro je poznato da se Grad mahala u Srebrenici nalazi između dvije stare utvrde. Gornja je zasigurno srednjovjekovni grad – utvrda Srebrenik, a donja je osmanska utvrda – Kala. Gornja utvrda – srednjovjekovni grad Srebrenik, izgrađena je još u srednjem vijeku i izgleda da je dugo služila svojoj svrsi. Čelebija je opisuje kao petougaonu te navodi i to da je građena od lijepog kamena. Još početkom 19. stoljeća imala je i topove. Godine 1894. u gruntovnici je zavedena na k. č. 411/15 pod nazivom Tvrđava sa gradilištem i dvorištem Stari grad, površine 260 m2. Ispod nje su zemljišta pod nazivom Podgrađe na k. č. 4,4/2, 16, 17, 18, 19 i 404/2 Podgrađe od oko 74 dunuma. Sve u vlasništvu Bosanskohercegovačkog zemaljskog erara.6 Donja utvrda – osmanska Kala, vjerovatno je izgrađena za osmanske uprave. Pošto njen položaj dominira središtem Srebrenice i njenom čaršijom, mogla je dobro štititi navedene urbano-geografske sadržaje. Krajem 19. stol- jeća to je dobro očuvana utvrda. Radi se o četverougaonoj kamenoj utvrdi. U gruntovnici je zavedena na k. č. 348 pod nazivom Tvrđava sa gradilištem i dvorištem. Iz katastarskog plana vidljivo je da se unutar bedema tada nalazilo 5–6 raznih objekata, tvrdo zidanih od kamena. Unutar bedema je i jedna kuća na k. č. 349, kućni broj 6 sa kućištem, površine od 60 m2.7 U novije vrijeme utvrda je opisana kao topnička tvrđava nepravilnog četverougaonog oblika prilagođenog terenu. Podignuta je na relativno ravnom i prostranom platou neposredno iznad grada Srebrenice. Planinska kosa na kojoj je Donji grad zadire već u tkivo grada. Na široj strani tvrđava je široka 80 m, a na sjevernoj 60 m. Dugačka je 165 m. Uz to treba dodati polukružni dio sjevernog bedema koji izlazi iz platna tog bedema oko 10 m, tako da tvrđava zauzima površinu od oko 12.400 m2. Prilaz utvrdi je sa istočne strane u jugoistočnom uglu tvrđave, odmah uz poliugonalnu petougaonu kulu, zapravo bastion.8 Ova utvrda je 2006. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. U najnovije vrijeme na ovoj utvrdi postavljen je krst, koji nikada prije u cijeloj povijesti tvrđave nije bio.9

nasleđe Srebrenice kroz vijekove, JU Arheološki muzej “Rimski municipium” Skelani Srebrenica, 2012, str. 209; Rusmir Djedović, Grad Srebrenica – urbani razvoj od antike do početka 21. stoljeća, Zbornik radova naučnog skupa Uloga grada i regije u privred- nom razvoju i političkom životu BiH (1851–1995), održanog u Mostaru 2013. godine, Muzej Hercegovine, Mostar, 2014, str. 210. 6 Gruntovne knjige za katastarsku općinu Srebrenica iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica. Uložak 8. 7 Uložak 8. 8 Odluka Komisije/Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, od 1. 10. 2006. godine, “Službenom glasniku BiH”, broj 1/10. 9 Pozivajući se na navodno narodno predanje: gdje se po predanju nalazio pravoslavni 239 Stari grad Srebrenica - tvrđava Moguće je postojanje i treće utvrde, negdje u trouglu: Grad mahala – Petrič i Pribićevac. Značajna a do danas neistražena starina koja se nalazi sa jugoistočne strane Petrič mahale je toponim Grad. Radi se o uzvišenju (kota 747 m) na dugačkoj kosi koja se od mahale uzdiže ka Pribićevcu. Ovo je treći lokalitet koji jugoistočno od grada Srebrenice upućuje na eventualni srednjovjekovni grad – utvrdu. Ispod toponima Grad nalazi se zemljište pod nazivom Karšija, a na njemu je i jedno staro mezarje.10

hram (u fusnoti:“Danas se na tom mjestu, tvrđavi Starog Grada nalazi krsno znamenje kao spomen na nekadašnji hram”). Željko Teofilović, Pravoslavlje u Srebrenici, Srpska pravoslavna crkvena opština Srebrenica, Bijeljina, 2010, str. 29. Napominjemo da u pisanim historijskim izvorima nema nijednog podatka da je u prostoru tvrđave bila bilo kakva crkva, ni katolička ni pravoslavna. U historijskoj literaturi dobro su i precizno utvrđene lokacije crkava u Srebrenici. Nijedna nije locirana u Gradu, do ovih izmišljenih i imagina rnih tvrdnji Ž. Teofilovića. Postoje podaci u osmanskim popisima da jeu tvrđavi bila izgrađena prva srebrenička džamija pod nazivom “Tvrđavska džamija”. (Opširnije pogledati u: A. Đozić, Gradske džamije Srebrenice, Monumenta Srebrenica, knjiga 1, str. 37–54) 10 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Petrič..., str. 148. 240 Starine Pored blizine dviju starih utvrda na nastanak i razvoj ove mahale veliki uticaj imao je i važan stari put, koji iz središta grada ide ka jugoistoku, prelazu preko rijeke Drine i dalje. Vrlo važan stari put ide iz Srebrenice ka jugoistoku i prelazu preko Drine. Ovaj put kroz srednji vijek i osmanski pe- riod11 ide iz čaršije, kosom pored utvrde Donji grad, preko Grad mahale i uz kosu pored srednjovjekovnog grada a kasnije osmanske utvrde Srebrenik. Kosom se dalje penje i kod karaule (stražarnica) izlazi na plato Pribićevac. Karaula na Pribićevcu stoljećima je obezbjeđivala karavane, trgovce i putnike na ovom važnom putu.12 Na sredini platoa starinom je raskršće i pored njega krajem 19. stoljeća zatičemo poznati Han Pribićevac. Njegovi vlasnici su, tada, Hadžiselmanagići iz Srebrenice, dok su se o njemu, vjerovatno, brinuli drugi ljudi (handžije). Pored njega je i lokalitet Stari han. Glavni pravac puta ide dalje ka jugoistoku.13 Odmah s lijeve strane je neko staro mezarje. Zatim put ide preko Ćatića ravni, gdje je na odvojku za Skenderoviće opet neko staro mezarje. Trasa se na tom potezu naziva Drum, kako narod naziva sve stare i važne puteve. Ide kosom preko Gorice, a malo prije Brežanskog hana, odvaja se krak ka starom gradu Šubin. Dalje trasa stalno ide kosom, pa pored Mavrakinog hana, dalje kraj Tokoljaka ka Skelanima i važnom i starom prelazu na rijeci Drini. I tako dalje ka jugoistoku.14 Za trasu ovog puta posebno je važna raskrsnica na platou Pribićevac. On se nalazi na planinskoj zaravni (900–974 m), raskršće je važnih starih puteva i ima dosta starina. Pribićevac godine 1894. ima sljedeće sadržaje: Han Pribićevac sa nekoliko pratećih objekata, ostatke kule i jednog hana, možda i karaule (stražar- nice).15

11 Vjerovatno je na trasi još starijeg puta iz antičkih vremena. 12 Strateški položaj platoa Pribićevac uslovio je iznimnu njegovu važnost od najstarijih vremena do danas. I početkom 19. stoljeća na njemu se vode borbe za Srebrenicu pri napadu srpske vojske. Od tada je vjerovatno i toponim Šarampov, naziv za rovove i prepreke u odbrani. 13 Već je rečeno da ovaj stari i važni put zaslužuje posebno istraživanje. 14 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Naselja Pusmulić (sa Jasenovom) i Čičevac (sa Pribićevcem) kod Srebrenice krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 6, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2017, str. 93. 15 Više o Pribićevcu vidjeti u: Adib Đozić, Rusmir Djedović, Naselja Pusmulić..., str. 118– 121. 241 Prilog 1. Okolina Grad mahale na austrougarskoj topografskoj karti Za ovaj dio Srebrenice važna je i duga tradicija vađenja i prerade raznih ruda. Posebno ističemo toponime: Karšija, Vodenica, Olovine, Majdan, Kinštica...16 Detaljnijim pregledom toponima jugoistočno od Srebrenice prema platou Pribićevac, koji ima dosta starina, utvrdili smo brojne interesantne toponime. Takvi su: Rajčevac i Majdan (neposredno iznad Petriče), Karšija, Groblje, Grad, Vodenice, Kiselj, Olovine, Sokolac, Ruine (misli se na srednjovjekovni grad Srebrenik), Kinštice, Stara voda, Carev gaj, Zlativoda, Pištje (Pišti) voda, Kriva kaldrma, Stinska rijeka, Majdan i drugi. Starinom neposredno iznad Grad mahale, kraj starog puta za Pribićevac je mezarje. Ono se, izgleda, nalazi na k. č. 292. Tu su i parcele pod nazivom Šehiti. Na koje šehite podsjeća ovaj stari toponim, trebalo bi istražiti. Mahala Grad se svojom istočnom stranom naslanja na mahalu Crvena rijeka gdje, također, ima toponima koji ukazuju na znatnu starinu naselja i osobenosti života i kulture toga vremena. U vrhu mahale Crvena rijeka su starinom Hamam, toponim Hamamište, Mlinište, Nova voda... Neposredno iznad ovih lokaliteta su zemljišta pod nazivom Voćar viš Nove vode (na k. č. 376) i Terezija (na k. č. 341). Parcele pod nazivom Terezija (na k. č. 340 i 342) su dio imanja familije Dizdarević iz Grad mahale.17 Navedeni toponimi upućuju

16 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Naselja Pusmulić (sa Jasenovom) i Čičevac (sa Pribićevcem) kod Srebrenice krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 6, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2017, str. 88. 17 Navedeno imanje, pored kuće u Grad mahali, obuhvata i veći broj zemljišta pod nazivom Karšija, te zemljišta Podgrad, Terezija i Kapidžića bašča. Vlasnik imanja 1894. godine je Hasan Dizdarević, sin umrlog Ibrahima. Početkom 20. stoljeća (1910. godine) 242 da je nakada za osmanske uprave na mjestu starog hamama uređena česma (voda). Zbog toga je šesto nazivaju i Nova voda. Na Tereziji bi mogao biti pre- livni rezervoar vodovoda kojim se dovodila voda.18 Na navedeno podsjećaju nazivi brojnih zemljišta: 340, 342 Terezija; 1/398 Mlin; 341 Terezija; 1/361 Voćar kod Nove vode; 1/369 Voćar Hamamište; 373 Mlinište sa dvorištem (zadnja tri u vlasništvu Arifage Pašagića, sina umrlog Suljage). Nazivi i drugih zemljišta oko Grad mahale ukazuju na njihovo postojanje od srednjovjekovlja, preko osmanskog perioda do danas. Toponimi zabilježeni krajem 19. stoljeća govore o najstarijoj prošlosti. Takvi su: 292 Šehiti; 329 Šehiti; 277, 281 Karšija; 277, 278, 281, 404/14 Podgrad; 351 Podgrad; 282, 286 i 296 Karšija; 404 Podgrad; 321 Kapidžića bašča; 404/8 Podgrad... Pregled Grad mahale 1894. godine Najbliže kuće Grad mahale prema Donjoj utvrdi su familija Dizdarević i Ak- agić. Ove srebreničke familije imaju po jednu kuću na uzdignutom mjestu sa jugoistične strane utvrde. Po povoljnom položaju kuća vidi se da su preci ovih familija imali važne funkcije u utvrdi Srebrenica. Prva je kuća na k. č. 345/1 i njen je vlasnik 1894. godine Hasan Dizdarević, sin umrlog Ibrahima. Go- dine 1910. nasljeđuju ga sinovi: Huso, Avdo i malodobni Omer (zvani Mujo). Pored kuće, Hasan je vlasnik i obližnjih zemljišta k. č. pod nazivima: 340, 342 Terezija; 282, 286 i 296 Karšija; 404 Podgrad; 321 Kapidžića bašča. Prezime familije Dizdarević upućuje da je njen predak imao funkciju zapovjednika (dizdara) obližnje utvrde. Vjerovatno je taj položaj bio i nasljedan u familiji. Ovakvi primjeri već su pretpostavljeni u literaturi.19 Da se radi o staroj i bro- jnoj familiji govori i podatak da su zajednički vlasnici jednog zemljišta Ak- agići i Dizdarevići (Alijaga Akagić, sin umrlog Mujage i Husejn Dizdarević, sin umrlog Ibrahima). Vlasnik kuće na k. č. 344 je Alija Akagić20, sin umrlog Mujage. Godine 1900. nasljeđuju ga djeca: malodobni Džafer, Abdurahman, Salih, Mehmed, Ešrefa, Arifa, Hasna i udova Hanka (rođ. Fidahić). Godine 1910. spominju se, vjerovatno, unuci: Huso, Avdo i malodobni Omer. Vlasnici zemljišta k. č.

naslijeđuju: Huso, Avdo i malodobni Omer Dizdarević, sinovi umrlog Hasana. 18 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka..., str. 45. 19 Prezime Dizdarević i naziv zemljišta Kapidžića bašča, upućuju na službe dizdara (zapovjednika) i kapidžije (vratara) utvrde u Srebreniku u osmanskom periodu. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka..., str. 45. 20 Prezime Akagić je “kovanica” turskih riječi “ak” što znači “bijel” i “aga” niži plemić u osmanskom društvu, što u slobodnom prijevodu znači “bjelobradi aga”. 243 365 Stara bašča su Alijaga Akagić, sin umrlog Mujage i Husejn Dizdarević, sin umrlog Ibrahima. To zemljište nasljeđuju 1900. godine malodobni Džafer, Abdurahman, Salih i Mehmed Akagić.

Prilog 2. Mahala Grad na austrougarsko katastarskom planu Na osnovu pisanih dokumenata i usmene tradicije, koje se u potpunosti “poklapaju”, geneaologija familije Akagić je opisana u nastavku. Najstari- ji poznati predak je Mujo (zvani Mujaga) Akagić. Mujo ili njegov otac su prognanici iz Užica 1862. godine. Prvu kuću podigli su u naselju Orahovica, uži lokalitet Potkunjica. Mujaga je imao sina Aliju zvanog Alibeg. U pisanim dokumentima i u usmenoj tradiciji nije poznato da li je Alibeg imao braće i sestara. Posjedovao je kuću u Orahovici i na Gradu. U popisu stanovnika Kala mahale, 1850/1851. godine nema porodice Akagić, što potvrđuje da su se doselili “na Grad” poslije 1850. godine. Alibeg je bio oženjen Hankom Fidahić iz poznate begovske porodice koja potiče iz Zvornika. Najvjerovatni- je da je dio Alibegovog bogastva poticao iz miraza. Alibeg i Hanka imali su sedmero djece, četiri sina i tri kćerke.21 Sinovi su: Džafer, Abdurahman, Salih i Mehmed. Kćerke: Ešrefa, Arifa22 i Hasna. Sudbina Abdurahmana i Mehmeda Akagića posebno je okrutna i jedan od mnogobrojnih primjera zločina nad Bošnjacima koji traje od početka tzv. oslobodilačkih ustanaka početkom 19. soljeća do danas. U toku Prvog svjetskog rata Abdurahman i Mehmed Akagić sjedili su sa majkom Hankom (zvana Alibegovica) u porodičnoj kući u Oraho- vici. Majka je kroz prozor ugledala da prema kući idu naoružane komite. Up- ozorila je sinove i rekla im da bježe. Oni su pogledali kroz prozor i prepoznali svoje komšije. Imenom i prezimenom su rekli majci ko su i da nema potrebe da bježe. Naoružane komite su ušle u kuću, sjele, popile šerbe i kahvu i onda

21 Alibeg Akagić i njegova žena Hanka (zvana Alibegovica) ukopani su na mezarju Okolišta u Orahovici. 22 Arifa je bila udata za Himzu (Himzagu) Mutarhodžića (1886–1952) u Petrič mahalu. 244 rekle da su dobile naređenje da Akagiće privedu u komandu u Srebrenicu da daju neke izjave. Abdurahman i Mehmed su bez razmišljanja pristali i otišli s njima u Srebrenicu. Kada su ih doveli u komandu mučili su ih na različite načine, najvjerovatnije tražeći zlato, novac i ostala dobra jer su bili iz begovske porodice. Na kraju su ih potkovali kao konje, osamarili, tovarili i jahali kroz Petrič mahalu. Tako izmrcvarene zaklali su na lokalitetu Učina Bašča, odsjekli glave i nosali ih po Petrič mahali. Obezglavljena tijela braće Akagić kasnije su mještani krišom zakopali. Ni danas im se ne zna mjesto ukopa.23 O zločinu se nakon rata nije smjelo ni pričati jer je 1918. nastala nova država Kraljevina SHS. Abdurahman i Mehmed bili su mladi momci, neoženjeni, krupni, naočiti “da ih se dva oka nagledati ne mogu”. To je, uz to što su bili Bošnjaci i muslimani, bila jedina njihova krivnja. Zločinci su ih odabrali jer su željeli da brutalnim zločinom nad njima kao uglednim, vrijednim i lijepim momcima zastraše ostalo bošnjačko stanovništvo. Od Alibegove muške djece ostali su živi Džafer i Salih. Salih se nije nikada ženio. Od tuge za braćom i ostalim nepravdama koje nije mogao psihički podnijeti, odao se alkoholu. Priča se da je za jednu koziju stelju i pletenku rakije poklonio šumu pod imenom Paljika, katastarska općina Orahovica. Džafer Akagić, najstariji Alibegov sin, oženio se Dževahirom Murathodžić24 iz Petrič mahale i s njom je dobio dva sina i četiri kćerke. Džaferovi sinovi su

Alija Akagić (1905–1980) i Abdurahman (1927–1075). Alija je dobio ime po dedi Alibegu, a Abdurah- man po ubijenom amidži Abdurahmanu. Džaferove kćerke su Sadika (zvana 23 Potomci Akagića trebali bi prigodno obilježiti mjesto njihovog stradanja ako ne uspiju pronaći mezarove. Ti, nikome krivi mladići, ubijeni bez ikakve krivnje, poginuli kao šehidi, žaslužuju spomen i poštovanje. 24 Po kazivanju Fatime (Fate) Glumčević (rođ. Murathodžić), Dževahira je umrla 1970. godine, a živjela je 101 ili 102 godine. Dakle, rođena je oko 1870. godine. 245 Dika) udata u Jajce, Bejta udata u familiju Redžepović u Srebrenici i Fati- ma udata u familiju Efendić. Fatimin sin je poznati inžinjer građevine Murat (Besim) Efendić (1940). Murat je u bio dugogodišnji direktor preduzeća “Rad- nik” u Srebrenici i neposredni projektant i izvođač mnogih današnjih objekata u Srebrenici, među kojima se ističu robna kuća i stambene kule “A” i “B” uz nju. Četvrta Džaferova kćerka zvala se Revda. Ona se nije udavala. Alija (Džafera) Akagić bio je oženjen Refijom Klempić iz Vlasenice (1911–1943) koja je vrlo mlada umrla. Više se nije ženio. Sa Refijom je ima dva sina i kćerku Enisu (1936). Enisa se udala za Sulju Kitovnica u Zvornik. Alijini sinovi su Sabahu- din (1938–1995) i Muhamed (1940).

Muhamed Akagić (1940 – ) Muhamed je diplomirani ekonomista, oženjen je Nejrom Salihbegović, koja je diplomirana pravnica iz poznate begovske porodice koja potiče iz Bijeljine.25 Muhamed s porodicom danas živi u Sarajevu. Muhamed ima dvoje djece: kćerku Šejlu (1976) i sina Harisa (1982). Muhamedov brat Sabahudin bio je bolničar, a ubijen je u zločinu genocida 1995. godine. Sabahudin je imao tri kćerke: Refiju (1963) koja je dobila ime po neni, Sabahetu (1965) i Asimu (1969).26 Po kazivanju Fatime Glumčević (rođ. Murathodžić) i prema Aliji Ak- agiću je napravljena velika nepravda. On je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio kafandžija. Držao je kafanu gdje je današnja “Tasinova kafana”. Nakon rata Udba ga je otužila da je bio simpatizer NDH i da je ubio neku ženu iz Brežani po imenu Darinka. Osuđen je na 12 ili 15 godina zatvora. Kada se u trgovini Redžepa Redžepovića nakon nekoliko godina pojavila žena po imenu Darinka,

25 U Bijeljini je postojala Salihbegovića džamija i ulica. Džamija je obnovljena nakon rušenja u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine. 26 Podaci dobiveni od Asime Akagić (rođ. Begić), 14. 1. 2020. 246 koju je Redžep prepoznao, pitao ju je odakle ona, zar nije ubijena. Slučaj je R. Redžepović prijavio organima u Sarajevo jer nije vjerovao lokalnim. Zahvalju- jući poštenju Darinke iz Brežani, Alija Akagić je “odrobijao” samo 8 godina.27 Na primjeru familije Akagić možemo vidjeti svu tragiku stradanja Bošnjaka u 19. i 20. stoljeću. Svaka generacija doživi jedan od najstrašnijih zločina protiv čovječnosti, protjerivanje ili etničko čiščenje, klanje, pljačku imovine,28 progon do genocida. Mujaga Akagić i sin mu Alibeg prognani su u zločinu etničkog čiščenja iz Užica 1862. godine. U Prvom svjetskom ratu 1914. godine ubijeni su kao civili Alibegovi sinovi Abdurahman i Mehmed. U posljednjem genocidu nad Bošnjacima 1995. godine ubijen je Sabahudin Akagić, Džaferov unuk. Kao rezultat tih kontinuiranih zločina, danas niko od porodice Akagić ne živi u Srebrenici. Geneaološka linija po “debeloj krvi”, muškoj lozi porodice Akagić izgleda ovako: Mujo (zvani Mujaga) rođen u Užicu prije 1850. godine, njegov sin Alija (zvani Alibeg) umro prije 1900. godine, Alibegov sin Džafer, zatim Mujagin praunuk, Džaferov sin Alija (1905–1980). Peto koljeno je Muhamed (1940) i šeto Muhamedov sin Haris (1982). Čaršijski dućan na k. č. 1/34 vodi se na Rukiji Akagić udatoj za Arifagu Pašagića.29 U obližnjem naselju Viogor, Akagići starinom imaju dosta zemljiš- ta i kmetova. Zemljišta 224/3, šume Zvekara i Paljike, 224/14 šuma Studenac u vlasništvu su Alijage Akagića, sina umrlog Mujage iz Srebrenice. Od godine 1900. vode se na malodobnom Džaferu, Abdurahmanu, Salihu, Mehmedu, Ešrefi, Arifi i Hasni Akagić – potomcima Alijage iz Srebrenice.30 Također, Akagići i Đozići iz Srebrenice vlasnici su dijela Orahovice koji se starinom naziva Hodžino selo.31 Kućište sa dvorištem (k. č. 86/2) porodice Ilić k. br. 5 na kmetovskom selištu krajem 19. stoljeća pripada Akagići- ma iz Srebrenice. Ovo selište 1894. godine obuhvata i parcele: 80 Lučica; 83 Dol; 84 Jelah i Krš; 88 i 89 Krš; 139 Zakršom... u vlasništvu Alije Akagića,

27 Ovo je usmeno kazivanje; slučaj osude Alije Akagića zaslužuje posebno istraživanje i treba ga provjeriti u službenim dokumentima suda i provjerom iskaza imenovane Darinke, odnosno datumom njezine smrti. 28 Akagići kao zemljoposjednici kroz raznovrsne oblike pljačke ostali su bez više od 90% zemlje. 29 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici..., str. 149. 30 Rusmir Djedović, Adib Đozić, Naselja Orahovica, Viogor i Bućekod Srebrenice – krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenta, svjedočanstva, Knjiga 5, JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2016, str. 123. 31 Rusmir Djedović, Adib Đozić, Naselja Orahovica, Viogor i Buće..., str. 98. 247 sina umrlog Mujage iz Srebrenice. Godine 1899. nasljeđuju ga malodobni Džafer, Abdurahman, Salih, Mehmed, Ešrefa, Arifa i Hasna Akagić.32 Vlasnici jedne kuće k. č. 121/1, kućišta sa dvorištem i kućom k. br. 9 jesu Akagići iz Srebrenice.33 Alija Akagić, sin umrlog Mujage iz Srebren- ice je 1894. njen vlasnik, a godine 1899. vodi se na malodobnom Džaferu, Abdurahmanu, Salihu, Mehmedu, Ešrefi, Arifi i Hasni Akagić. Uz kuću su popisane brojne parcele.34 U vlasništvu Akagića su i okolna zemljišta pod nazivima: Okolišta, Podkućnica, Nadkućnica, u katastarskoj općini Orahovica. Familija Akagići iz Srebrenice, krajem osmanskog perioda, vlasnik je zapadnog dijela Orahovice, od Podkućnice preko Petrovića i Jeremića do Bor- ovca. Prema središnjem dijelu naselja Orahovica koji se u najnovije vrijeme naziva Petrovići, Jeremići i Stopovi, krajem 19. stoljeća ima nekoliko kućišta i jednu kuću. Kućište sa dvorištem porodice Petrović k. br. 10 na kmetovskom selištu u vlasništvu je 1894. godine Akagića iz Srebrenice.35 Kućište na k. č. 222/2 porodice Stevanović, k. br. 11 na kmetovskom selištu, u vlasništvu je Akagića iz Srebrenice. Radi se o Aliji Akagiću iz Sre- brenice.36 Također su vlasnici i kućišta na k. č. 225/2 porodice Stevanović, k. br. 13 na istom selištu.37 Prethodno kmetovsko selište obuhvata i druge parcele u vlasništvu Akagića krajem 19. stoljeća.38 Kućište porodice Stevanović k. br. 12 je na još jednom kmetovskom selištu Akagića.39 Na parceli k. č. 198 je starinom neka kuća ali je, izgleda, na samom kraju 19. stoljeća nestala.40 Nazivi parcela: 294 Kod stare kuće, 293/1

32 Gruntovne knjige za katastarsku općinu Orahovica iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica.Uložak 5. 33 To je porodična kuća Alibega Akagića u kojoj je umrla i njegova žena Alibegovica. Po nasljedstvu je pripala Sadiki (Diki) Akagić, kćerki Džaferovoj a unuci Alibegovoj, koja ju je prodala Enesu Đoziću. Danas je ta parcela bez kuće u vlasništvu Enesa Đozića. 34 To su: 9 Paljike; 16 Podkućnica; 117 Okolišta; 118 Glavica; 122 Podkućnica; 124–127 Nadkućnica; 128 i 129 Glavica; 297/1 šuma Paljika; Surduk; Jelah; Ravan; Zvekara i Selišta 348. Uložak 9. 35 Kućište sa dvorištem k. č. 214/1; parcele: 113–116 Okolišta; 130, 208 i 210 Brda; 210/2 Nadkućnica; 212 Dol; 215–217 Bare. Sve u vlasništvu Alije Akagića, sina umrlog Mujage iz Srebrenice, godine 1899. su isti nasljednici. Uložak 10. 36 Nasljeđuju ga 1899. godine isti kao i ranije navedeni. Uložak 11. 37 Na ovom selištu su i parcele: 218 Dol; 292 Dol; 293/1 Kod stare kuće; 296 Ravan; 301 Kućurina; 308 Borovac. Sve u vlasništvu Akagića. Uložak 11. 38 Kao što su k. č. 230 Duboko i Borovčić. Uložak 31. 39 Kućište k. č. 222/1 i parcele: 219–221 Krčevina; 226/2 Pod kućom; 227–229 Borovčić, 294 Kod stare kuće; 303 i 304 Kod jarka. Sve u vlasništvu Alije Akagića, sina umrlog Mujage iz Srebrenice. Uložak 12. 40 Rusmir Djedović, Adib Đozić, Naselja Orahovica, Viogor i Buće..., str. 103–104. 248 Kod stare kuće, 301 Kućurina, upućuje da su Akagići (vlasnici) tu nekada imali kuću.41 U središtu Grad mahale, sjeverno od raskršća je krajem 19. stoljeća kuća poznate i stariničke srebreničke familije Šehomerović. Kuća na k. č. 339/1 je u vlasništvu Saliha efendije Šehomerovića, sina umrlog Omera. Go- dine 1924. nasljeđuju ga Vasvija Muhagić42, malodobni Orhan, te Mustafa. Šehomerovići su starinom vlasnici i zemljišta sa zanimljivim nazivima: 329 Šehiti; 1/398 Mlin; 277, 281 Karšija; 277, 278, 281, 404/14 Podgrad. Krajem 19. stoljeća jedne od kuća Muhagića (na k. č. 1/117) u čaršiji je suvlasnik Vasvija umrlog Hasanage Muhagića.43 Kao suvlasnik godine 1901. spominje se Salih-efendija Šehomerović.44 Oko 1916. godine općinski bilježnik je Sa- lih-efendija Šehomerović. Kuću u mahali Crvena rijeka na k. č. 1/418 imaju Mustafa Avdagić, sin umrlog Sulejmana i Salih-efendija Šehomerović, sin umrlog Omera.45 Već je ponešto istraženo o porijeklu familije Šehomerović. Predak Šehomerovića je neki Omer koji je imao najveću sufijsku titulu –šejh. Najvjerovatnije da je bio jedan od šejhova u srebreničkoj tekiji krajem osmanskog perioda. Inače, Šehomerovići starinom žive u Grad mahali pored koje je staro groblje Šehiti. Krajem 19. stoljeća vlasnik većeg imanja u Grad mahali je Salih-efendija Šehomerović, sin umrlog Omera. On ima kuću na k. č. 339/1, mlin, zemljišta pod nazivima Šehiti i Karšija. Nasljeđuju ga udova Vasvi- ja Muhagić i djeca. Nasljednici navedene kuće su 1924. godine malodobni Orhan i Mustaf, te udova Vasvija Muhagić.46 Najnovija istraživanja daju više detalja o ovoj familiji. Naime, prema do sada nekorišćenim podacima osmanskog popisa stanovništva iz 1850. godine, kao stanovnik Srebrenice navodi se predak navedene familije. Prema tom popisu u kuća broj 1. Kala mahale kao glava porodice se izričito navodi Elšejh Omer sin Fejzullaha, imam. Visokog rasta i smeđe brade. Rođen je 1800. godine.47 Kao što vidimo, zaista je predak Šehomerovića u Srebrenici po

41 Rusmir Djedović, Adib Đozić, Naselja Orahovica, Viogor i Buće..., str. 107. 42 Muhagići stara familija u Srebrenici, imaju krajem 19. stoljeća više objekata u čaršiji. (Više u: Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici...) 43 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Čaršija u Srebrenici..., str. 150. 44 Gruntovne knjige za katastarsku općinu Srebrenica iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica. Uložak 153. 45 Potomak ovog Saliha Šehomerovića je poznati srebrenički privrednik iz socijalističkog perioda Salih (Ohrana) Šehomerović (1935–1992), zvani Tale. Tale je 1992. godine uhapšen u svojoj kući u Srebrenici od strane četnika i odveden na Ljubovijski most na Drini, tu mučen, ubijen i bačen u Drinu. 46 Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka, str. 61–62. 47 BOA, NFS 05951, str. 33. Istraživanja i prevod mr. sc. Kemal Nurkić. 249 imenu Omer. U osmanskom periodu je bio imam, a istovremeno i šejh. Njegov službeni naziv je Elšejh. Dakle, najstariji poznati predak Šehomerovića je Fe- jzullah, rođen sigurno prije 1780. godine. Njegov sin je šejh Omer, rođen 1800. godine. Nije poznato je li Omer imao braće. Salih se zvao Omerov sin koji se spominje krajem 19 stoljeća kao vlasnik većeg imanja i kuće “na Gradu”. Salih je imao sinove Ohrana i Mustafu. Spomenuti Salih (1935– 1992) zvani Tale, Ohranov je sin. Istočno od raskršća u središtu mahale, krajem 19. stoljeća dvije kuće su kuće familije Ustić.48 Radi se o kućama na k. č. 334 i 335/1. Vlasnik jedne kuće je hadži Omer Ustić, sin umrlog Mustafe, kojeg 1919. godine nasljeđuju: Alija, Mujo, Sajta (Savda) – potomci umrlog Juse. Isti je vlasnik i zemljišta k. č. 292 Šehiti i 330 Na blatu. Vlasnik druge kuće na k. č. 334 i 335/1 je hadži Mehmed Ustić, sin umrlog Mustafe. Mehmed je vlasnik 1894. i zemljišta na k. č. 289 Konjske vode. Godine 1904. nasljeđuju ga: Jusuf, Omer, Nejfa, Atifa, Sija i Timka (udova Hazimage Zildžića), te Halima udata za Mustafu Pašalića. Uporedimo li ove podatke iz zemljišnih knjiga iz 1894. godine sa pop- isnim podacima iz 1850/51. godine, dobijamo cjelovitiju spoznaju o prisut- nosti porodice Ustić u Grad mahali. Gore spomenuti umrli Mustafa Ustić, popisan je kao porodica sa kućom u Kala mahali –današnji Grad 1850. godine i sin je Osmana Ustića.49 Dakle, najstariji poznati Ustić koji je živo “na Gradu” jeste Osman Ustić, čiju godinu rođenja ne znamo. Ako mu je sin Mustafa rođen 1780, onda je on sigurno rođen oko 1750. godine ili, pak, ranije. Godi- na Mustafinog rođenja je 1780. Dakle, u momentu popisa imao je 70 godina. Otac Mustafin, Osman, 1850. godine nije bio živ. Kada je Mustafa umro, nije nam poznato. Mustafa Ustić koji se spominje u gruntovnim knjigama iz 1894. godine, nije taj Mustafa, nego je unuk Mustafin (1780), sin Ahmedov (1827) i rođen je 1843. godine. Prema podacima iz gruntovnih knjiga 1894. godine eksplicitno se spoznaje da Mustafu (1843) nasljeđuju sinovi Omer i Mehmed, koji imaju svoje kuće. Pored Omera i Mehmeda, Mustafini sinovi su i Sejfo, Jusuf i Atif jer se neko vrijeme kao vlasnici kuće na k. č. 334 spominju i Sej- fo, Omer i malodobni Atif. Ono što spoznajemo iz podataka jeste da je hadži Mustafa živio dugo i da je išao na hadž. Prema popisu iz 1850. godine, od

48 Prezime Ustić potiče od turske riječi “usta”, što u prijevodu na bosanski jezik znači majstor, zanatlija. Potvrđuje to podatak iz popisa stanovništva Kala mahale 1850/51. godine gdje se navodi podatak da je Ahmed Ustić, sin Mustafin, rođen 1827. godine, po zanimanju krojač. 49 Opširnije o Popisu stanovništva Kala mahale 1850/1851. pogledati u: K. Nurkić, Mahale Petrić i Kala u Srebrenici prema popisu stanovništva polovinom XIX stoljeća, Monumenta, br. 9, 2020. 250 muških članova porodice sa Mustafom su živjeli sin mu Ahmed rođen 1827. godine koji je bio krojač i unuk Mustafa (Ahmedov sin) rođen 1843. godine. Spomenuti vlasnici kuća prema zemljišnim knjigama iz 1894. godine, Omer i Mehmed, djeca su Mustafe Ustića rođenog 1843. godine i predstavljaju, tada, četvrto koljeno porodice Ustić “na Gradu”.

Enez Ustić (1914–1971) Prema kazivanju Ahmeda (Mehmedalije) Ustića (1953) zvanog Meho, njegov dedo se zvao Enez (1914–1971), a njegov pradedo Atif (1870?–1942). Atif Ustić je sin Mustafin (1843–?). Usmeno kazivanje Ahmeda Ustića u potpunosti potvrđuju popisni podaci i logički zaključci godina rođenja očeva, sinova i unuka. Malu zabunu, samo onima koji ne poznaju bošnjačku tradiciju nadijevanja imena, mogu predstavljati ista imena, kao npr. Omer, Mustafa, Mehmed, Ahmed, te može stvoriti zabunu ili nedoumicu kod vremenskog faktora određivanja kada je ko živio. Najčešće i dedo i unuk nose ista imena. Kod Ustića je to slučaj s Mustafom, rođenim 1870. godine i njegovim unukom rođenim 1843. godine. U usmenoj tradiciji porijeklo se znalo do ovog Mustafe iz 1843. godine. Osmanski popis iz 1850/51. godine pruža nam podatke za još dvije generacije, dva koljena prije. Bošnjačka tradicija je da se djeci nadijevaju imena predaka, čak još za njihova života. Ta tradicija je u posljednje vrijeme kod nekih bošnjačkih porodica napuštena i prešlo se na nadijevanje tzv. modernih, međunarodnih imena sa izgubljenim značenjima i odrođavanjem od tradicionalnog identiteta.

251 Vratimo se još malo preciznije geneaološkoj liniji familije Ustić. Spome- nuti Mustafa (1843) imao je pet sinova: Omera, Mehmeda, Jusufa, Sajtu, i Atifa (1870–1942). Atif je imao tri sina: Omera koji je umro mlad, Mustafu (treći Mustafa u lozi a šesto koljeno u liniji) i

Akif Ustić (1947–1992) Eneza (1914–1971). Hadži Enez je bio frizer. Imao je vlastiti frizerski salon u Srebrenici. Enez Ustić imao je četiri sina i jednu kćerku. Sinovi su: Omer (1945–1991) koji je, kao i otac, bio frizer, Akif (1947–1992) zvani Ake, Atif (1950–1992) i Mehmedalija zvani Meho (1953), također, poznati srebrenički frizer, te kćerka Zejneba (1940).

Mehmedalija zv. Meho Ustić (1953 - )

252 Akif je bio nastavnik tjelesnog odgoja i sporta, poginuo je kao borac Armije Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine i ukopan na šehidskom mezarju “na Gradu”. Posthumno je odlikovan Zlatnim ljiljanom – navećim priznanjem Armije Republike Bosne i Hercegovine Iza Akifa je ostao sin Ah- medin zvani Prsan (1977), danas policajac u Tuzli i kćerka Nedžla (1979– 2001). Sinovi Omera Ustića, Enes (1972) i Nihad (1985) danas žive i rade u SAD, dok je Vahidin (1975) u Australiji. Sin Mehmedalije Ustića, Ahmed (1975) također je frizer. Oženjen je Sanelom (Fata) Husejnagić (1979). Živi i radi u Srebrenici i ima dvoje djece: sina Redžepa (2003) i kćerku Šejlu (2007). Porodičnu tradiciju majstora i zanatlija prepoznajemo u posljednje vrijeme kroz tri generacije frizera: Enez – Meho – Ahmed (dedo, sin i unuk). Sada sa sigurnošću možemo tvrditi, jer za svaku generaciju Ustića pos- jedujemo pisane izvore koji se potpuno poklapaju sa usmenom predajom, da u Srebrenici, odnosno “na Gradu”, živi 9 koljena, odnosno generacija familije Ustić. To nam daje za pravo da tvrdimo da su Ustići jedna od mnogobrojnih bošnjačkih, starosjedilačkih familija u Srebrenici. Tradiciju davanja djeci imena predaka nastavio je i Enez (1972), sin Omera Ustića (1945–1991). Enez je dvojici sinova dao imena Omer (1995) i Mustafa (1997). Geneaološka linija Porodice Ustić izgleda ovako: Osman (rođen oko 1750) – Mustafa (1780) – Ahmed (1827) – Mustafa (1843) – Atif (1870?–1942) – Enez (1914–1971) – Mehmedalija (1953) – Ahmed (1975) – Redžep (2003).

Ahmed Ustić (1975 - )

253 U središtu mahale su i kuće na k. č. 326 u vlasništvu Ise Suljića, sina umrlog Sulejmana (nasljeđuju ga 1906. godine Suljo i Avdija) i k. č. 324 u vlasništvu familije Salihović. Spominju se Elmas Salihović, sin umrlog Saliha, te os- tavština Šife (?) Purković udate za Elmasa. Godine 1899. spominje se malodobni Mehmed, sin umrle Šife.

Dr. Sead Halilović Nekoliko kuća Grad mahale 1894. godine se nalazi u višem, jugois- točnom dijelu, blizu starog mezarja. Kuća na k. č. 309/2 u vlasništvu je mal- odobnog Omera, sina umrlog Edhema Fazlića i Šahe Šahinović. Šaha je bila udata i za Avdu Prohića zvanog Sarajlija. Godine 1928. spominje se Bećir, sin umrlog Avdije. Inače, vlasnici zemljišta k. č. 287 Jabuka; 290 Podrenub (?); 311 Klisa; 404/1 Parisov grob su umrli Edhem Fazlić (?) i malodobni Omer.50 Vlasnici kuće na k. č. 302 su malodobni Mustafa (zvani Sumbul), sin umrlog Mehmeda Halemča (?), Halil, Šefaja, Hatidža i Pemba (rođ. Ze- jnilović). Vlasnici kuće na k. č. 304, zemljišta Podgrad 404/7 jesu Salih i Me- hmed Halilović, Osmanovi sinovi. Kuće na k. č. 303/2 je ostavština umrlog Smajla Purkovića, sina umrlog Saliha godine 1895. Spominju se: udova Muška, Ajiša, Mustafa, malodobni Mehmed, Mahmut, Smajl, Hazema i Mejra. Zemljište na k. č. 294/1 Viš kuće i 404/10 Podgrad, također su ostavština Smajla Purkovića, sina umrlog

50 Uložak 29. 254 Saliha. Godine 1895? spominju se Mustafa, Mehmed, Mahmut i Smail.51 Na moguće stare stanovnike Grad mahale upućuje i vlasništvo Mustafe Bičakčije, sina umrlog Sulejmana nad zemljištem k. č. 404/8 Podgrad.

Opće karakteristike Krajem 19. stoljeća Grad mahala u Srebrenici ima sljedeće urbano-geografske sadržaje: ‒ izgrađenih 11 kuća oko glavnog raskršća i koje čine jednu zaokruženu tradicionalnu urbano-geografsku cjelinu koju narod redovno naziva mahala; ‒ godine 1894. dvije kuće ima familija Ustić a po jednu familije: Diz- darević, Akagić, Šehomerović, Suljić, Salihović, Fazlić, Halemča, Halilović i Purković; ‒ vidimo da starinom uz Donju utvrdu (Kalu) kuće imaju familije: Diz- darević, Akagić, Šehomerović i Ustić. Ove familije su starinom vezane za razne javne službe; ‒ Donja utvrda (Kala) je uz Grad mahalu, a nešto dalje srednjovjekovna utvrda Srebrenik; ‒ Donja utvrda je većih dimenzija, četverouganih zidina od kamena a unutar je više objekata razne namjene koji se, izgleda, koriste i krajem 19. stoljeća; ‒ u mahali i oko nje su brojne starine: mezarja, stari put, vodovod, toponimi o rudarstvu itd.

Zaključak Mahala Grad je najmanja mahala u gradu Srebrenici na kraju 19. stoljeća. Ima vrlo dugu urbanu tradiciju a nastanak, razvoj i naziv duguje, uglavnom, svom strateškom položaju između dvije stare utvrde. Krajem 19. stoljeća Donja utvrda je očuvana i sa više raznih objekata u funkciji, a Gornja utvrda već je u ruinama. Mahala, istina, tada nema džamije, ali sa svojih 11 kuća izgrađenih oko raskršća na starom putu čini zaokruženu urbanu cjelinu. Pored dvije utvrde, kuća, starih puteva, mahalu karakteriziraju i druge starine među kojima

51 Jedna kuća Purkovića je tada i u Petrič mahali. Ahmet Purković, sin umrlog Osmana; Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Petrič...., str. 167. 255 se ističu stara mezarja pod nazivom Šehitluci. U Grad mahali žive i neke od najvažnijih i najstarijih familija Srebrenice kao što su: Akagići, Dizdarevići, Šehomerovići, Ustići. Izvori i literatura 1. Gruntovne knjige za katastarsku općinu Srebrenicu iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica. 2. Gruntovne knjige za katastarsku općinu Orahovicu iz 1894. godine. Gruntovnica Srebrenica. 3. Katastarski planovi grada Srebrenice iz 1882–1885. godine razmjera 1:6.250 i 1:3.125. Katastar Srebrenica. 4. Katastarski plan grada Srebrenice iz 1884. godine, Zone XXXXX Colone XX, Section 12, Viertel b, Sechztl.b/1,3, razmjera 1:3.125. Krieg arhiv, Vien. 5. Topografske karte iz austrougarskog perioda razmjera 1:75.000 i 1:25.000. 6. Topografske karte iz sredine 20. stoljeća, izdanje JNA, razmjera: 1:25.000, 1:50.000 i 1:100.000. 7. Nufus defter 1850/51 BOA NFS.d 5951. Istraživanja i prevod mr. sc. Kemala Nurkića. 8. Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo – Publishing, Sarajevo, 1996. 9. Odluka Komisije/Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine od 1. 10. 2006. godine, “Službenom glasniku BiH”, broj 1/10. 10. Željko Teofilović, Pravoslavlje u Srebrenici, Srpska pravoslavna crkvena opština Srebrenica, Bijeljina, 2010. 11. Rusmir Djedović, Senad Begović, Urbani razvoj grada Srebrenice u osmanskom periodu sa osvrtom na ulogu vakufa, Zbornik radova naučnog simpozijuma Kulturno-istorijsko nasleđe Srebrenice kroz vijekove, JU Arheološki muzej “Rimski municipium” Skelani Srebren- ica, 2012. 12. Adib Đozić, Rusmir Djedović, Mahala Crvena rijeka u Srebrenici krajem 19. stoljeća, Monumenta Srebrenica, knjiga 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Srebrenica, 2013. 13. Rusmir Djedović, Grad Srebrenica – urbani razvoj od antike do poč- etka 21. stoljeća, Zbornik radova naučnog skupa Uloga grada i regije

256 SJEĆANJA

Adib Đozić

SJEĆANJE: BEGIJA (AHMET) MALAGIĆ I AJŠA (JUSO) ĐOZIĆ

Od prošlog broja „Monumente“ pokrenuli smo novo poglavlje pod nazivom „Sjećanja“ s ciljem da ostavimo tragove na značajne ličnosti iz bošn- jačke prošlosti, prije svega, na majke Srebrenice koje su za odbranu Bosne i Hercegovine dale ono najvrednije a to su njihovi sinovi, braća, muževi i unuci, odnosno, najbliže članove svoje porodice. Smatram da su to najznača- jnije ličnosti bošnjačke historije a da su u dosadašnjoj historiji neopravdano zapostavljene. Mnoge su majke preselile na ahiret, djeca i ostali muški člano- vi porodice su im ubijena u zločinu genocida i ako mi ne zapišemo istinu o njima, drugi ih se nema ko sjećati. Mislimo da nema većeg zločina prema ženi, majci, od zločina ubiti joj dijete. Bol je to koja se ne prebolijeva. Sjećan- jem na majke žrtava genocida, pored duga prema njima, jačamo i kolektivno bošnjačko pamčenje, kao jedan od bitnih činilaca identiteta ali, istovremeno, i kao prevencije da sadašnjim i budućim bošnjačkim majkama ne bi neki novi dželati ubijali sinove, braću i muževe. U ovom broju „Monumente“ sjećaćemo se Malagić Begije iz Voljavive kod Bratunca i Đozić Aiše iz Đozića kod Sre- brenice. Njim dvjema ubijeni su svi sinovi i većina unuka, ukupno 15 muških članova najuže porodice. MALAGIĆ BEGIJA, (1928.-2005.) kćerka Mehmedović Ahmeta i Hasnije rođena je 1928. godine u selu Voljavica, opći- na Bratunac. Preselila na ahiret 2005. godine i ukopana u porodičnom mezarju u Voljav- ici. Begija se udala za Malagić Rame Omera (1926.-1995.), također, iz Voljavice. U braku sa Omerom Begija je rodila tri sina i dvije kćerke. Sinovi: Malagić Salko (1948.-1995.), Malagić Osman (1951.-1992.), i Malagić Džafer (1957.- 1992.). Kćerke: Fatima (1955.-) udata za Safe- ta Ahmetovića iz Krasanpolja, općina Bratunac i Fatma (1957.-)udata za Husejna Salkića u Hranću, općina Bratunac.

259 Porodica Begije i Omera, bila je ugledna, tradicionalna, bošnjač- ka porodica u Voljavici. Imali su veliko porodično imanje koje su vrijedno obrađivali, uzgajajući skoro sve poljoprivredne proizvode potrebne za život. Na imanju su imali vlastitu kuću sa pratećim gospodarskim objektima. Omer je radio u rudniku Olova i cinka u Sasama, općina Srebrenica, istovremeno, ne zapostavljajući obradu imanja, dok je Begija bila domaćica, vrijedno radeći na imanju i kući, podižući djecu, posebno ih učeći poštenju, čestitosi i radu. Kao rezultat takvog rada i odgoja sva Begijina i Omerova djeca radili su i izgradili vlastite kuće. Svi sinovi su bili oženjeni i kćerke udate. Salko i sva tri njegova sina radili su u Rudniku olova i cinka u Sasama. Osman i Džafer su bili dobri fudbaleri. I danas se održava turnir u malom fudbalu u Voljavici u znak sjećan- ja na Osmana Malagića. Porodica je sretno živjela sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu u proljeće 1992. godine. Pošto je Voljavica na samoj obali Drine odmah na početku agresije osjetila je svu destruktivnost rata, progon, pljačku, ubistva.

Begijini i Omerovi sinovi, kao čestiti i hrabri sinovi Bosne, dobro- voljno su se uključili u odbranu, svojih porodica, majki, sestara, djece, rod- nog sela, Bratunca i Srebrenice, domovine Bosne i Hercegovine. U neravno- 260 pravnoj borbi sa nadmoćnim i do „zuba“ naoružanim neprijateljom prvi je „život dao“ Osman.

Poginuo je jula mjeseca 1992. godine. Osman je ukopan u porodičnom mezarju u Voljavici. Iza Osmana ostali su supruga Bida, rođeno, Alić, kćerka Samira (1972.-) i sin Samir (1976.-1995.),ubijen u zločinu genocida 1995. godine.

261 Džafer je poginuo 14. decembra 1992. godine braneći Srebrenicu. Iza Džafera je ostala supruga Enisa, rođeno, Husić sa dvoje maloljetne djece: kćerka Edina (1983.-) i sin Edina (1988.). Oboje Džaferove djece i supruga danas žive i rade u Holandiji.

Džafer (1957.-1992.) je ukopan u šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu.

Salko Malagić je ubijen u zločinu genocida 1995. godine. Iza Salke ostali su supruga Mirsada i djeca: Elvira (1971.-), Elvir (1973.-1995.),

262 Admir (1979.-1995.), Adnan (1984.-), i Amela (1995.-). Salko se že- nio dva puta. Prva žena mu je bila Hajreta, rođeno, Smajilović (1951.-1984.), kćerka Fatime (1908.-1988.), rođeno Krdžić, iz sela Osmače, općina Srebren- ica i Huse Smajilović (1909.- 1967.) iz Zalužja. Hajreta je sa Salkom rodila kćerku Elviru (1971.-) i sina Elvira (1973.-1995.). Salko i njegov sin Elvir su ubijeni u zločinu genocida 1995. godine. Ukopani su u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima, nakon što su im posmrtni ostaci pronađeni i identifikova- nu u nekoliko sekundarnih masovnih grobnica u „Dolini grobnia“ u Kamenici, općina Zvornik. Posmrtni ostaci Omera Malagića, Begijinog muža, Salkinog, Osmanovog i Džaferovog oca, te dede Elvira, Samira i Admira, pronađeni su u masovnoj grobnici u Kozluku. Omer i njegov unuk Elvir kao civili potražili su spas u UN-ovoj bazi u Potočarima. Nisu je našli jer su odvedeni i ubijeni bez ikakve krivnje. Dželat nisu imali obzira prema starom Omeru koji je imao 67 godina niti prema El- viru koji je brinuo za teške ranjenike. Ubijeni su sami zato što su bili Bošnjaci i muslimani.

263 Elvir Malagić (1973.-1995.) je na poziv doktora Ilijaza Pilava, učest- vovao, sa Izetom Alićem (1964.-1995.), također iz Voljavice, u evakuaciji ranjenika i bolesnika iz bolnice u Srebrenici. Sa ranjenicima je doša u UN bazu u Potočare, služio ih hranom, vodom, koju je pronalazio. S njima je bio cijelo vrijeme. Prenoćio prvu veče. Po kazivanju Šuhrete (Izet) Mustafić četnicu su drugu veče Elvira i Izeta odveli od ranjenika i više se nikada nisu vratili. Nana Begija je, nakon zločina genocida, od 1995. godine pa sve do svoje smrti 2005. godine, živjela u izbjeglištvu u Živinicama i Tuzli, hrabro, noseći svoju bol i tugu, sa svojom najstarijom unukom Elvirom, kćerkom Ha- jrete i Salke Malagić.

Begijinoj unuci Elviri, u zločinu genocida, ubijeni su: otac, oba brata, amidže, amidžić i muž. Danas, sa Elvirom živi kćerka Emra (1992.-), magistra farmacije. Primjer zločina genocida nad porodicom Malagić Begije, govori da su, ne samo jedna, dvije, nego tri generacije jedne te iste familije ostale bez muških članova porodice. Svjedoči to, upečatljivo, primjer nane Begije i njezine unuke Elvire. U zločinu genocida ubijeni su im svi muški članovi uže porodice. Nani Begiji ubijeno je 7 muških članova najuže porodice i to: muž Omer, sinovi Salko, Osman i Džafer, te unuci, Elvir, Samir i Admir. To je razlog što danas niko od članova Begijine porodice ne živi u Voljavici.

264 ĐOZIĆ AJŠA, (1920.-1997.), kćerka Halilović Juse (1896.- 1985.) i Ćamke (1889.-1960.), rođe- na je 1920. godine u selu Klotjevac, općina Srebrenica. Preselila na ahiret 1997. godine u izbjeglištvu u Živinica- ma, gdje je i ukopana. Bolje reći da je Ajša „presvisla“ od tuge i bola za ubijenim sinovima i unucima, koje nije mogla prežaliti. Ajša se 1948. godine, nakon dva nauspješna braka, u kojima nije imala djece, udala za Aliju (Me- hmed) Đozića (1895.-1971.) u Đoze, Zabojna, u Srebrenicu. U braku sa Al- ijom Ajša je rodila četiri sina: Asima (1949.-1995.), Izeta (1951.-1995.), Sadika (1956.-1995.) i Hediba (1962.-1995.). Alija Đozić je prije braka sa Ajšom bio oženjen Hatom Jusić (1906.-1948.) iz Bajramovića, koja je umrla relativno mlada 14. 02. 1948., kao i Ajšini muževi iz brakova prije Alije, i sa njom „dobio“, također, četvoro djece, dva sina i dvije kćerke. Kćerke: Zahida (1937.-) i Razija (1945.-). Sinovi: Mehmed (1939.-1975.) i Hajrulah, zvani Hajro (1942.-1995.). Mehmed se nije ženio. Ajša je bila vrlo vrijedna i čestita žena, pored svoje djece, brinula se, odgajala i pastorčadi, kao svoju djecu, posebnu pažnju poklanjajući Raziji jer je bila najmlađa. Ajša, je relativno mlada, ostala bez muža Alije, koji je preselio na ahiret 1971. godine. Punih 20 godina, tj. do pred sam početak rata protiv bosansko- hercegovačkog društva i države 1992. godine Ajša je vrijedno radila, uspjela odškolovati svoju djecu i dočekati da se zaposle, ožene i nani Ajši „podare“ 19 unuka.

Ajša sa unucima Senadom i Nerminom 265 Dok su sinovi i snahe radili, nena Ajša je najviše vremena provodila sa unucima. U Biljegu, kako se zove uži lokalitet Đoza, odnosno Zabojne, gdje je Alija imao kuću i imanje, Ajšini sinovi i pastorak Hajro uspjeli su izgraditi 4 kuće i pripremali se za izgradnju pete. Posebno vrijedan i radan bio je najstariji Ajšin sin Asim. Asim je bio jedan od rukovodilaca u preduzeću „Dri- na“ Srebrenica, koje se bavilo eksploatacijom šume u Srebrenici i Bratuncu. Hajrulah je bio vozač, Izet automehaničar, Sadik šumar a Hedib rukovaoc građevinskom mehanizacijom.

Asim (1949.-1995.), se oženio sa Hanifom (1952.-), djevojačko Avdić, iz Sućeske. Asim i Hanifa imali su troje djece:

Elvir (1974.-1995.),

266 Elvira (1976.-) i Senad (1979.-). Asim i sin mu Elvir ubijeni su u zločinu genocida 1995. Posmrtni Asimovi ostaci još nisu pronađeni. Elvirovi posmrtni ostaci pronađeni su u nekoliko sekundarnih masovnih grobnicama. Najviše u masovnim grobnicama Čančari i Kamenica. Elvir je ukopan u šehid- skom mezarju u Potočarima.Kćerka Elvira udala se za Fikreta Bajraktarević (1970.-) iz Burnica kod Bratunca. Fikret je 1992. godine bio zatvoren u logoru osnovne škole Vuk Stefanović Karadžić u Bratuncu i doživio najmonstruozni- ja premlaćivanja. Ostao je živ zahvaljujući razmjeni z aborce Vojske RS koji su bili zarobljeni u okolini Visokog. Elvira sa mužem i dvije kćerke danas živi u Živinicama. Najmlađi Asimov sin Senad, preživio je genocid zahvaljujući snalažljivosti svoje majke Hanife, koja ga je uspjela prevesti u konvojima genocidnog čiščenja Srebrenice 1995. godine. Senad je profesor historije. Živi i radi u Srebrenici. Oženjen sa Hurijom (1982.-), djevojačko Velić i imaju sina Asima (2013.-).

Izet (1951.-1995.), čije tijelo još nije pronađeno, je bio oženjen sa Arifom (1960.-), djevojačko Suljić, iz Ornice, Sućeska. Izet je imao četvoro djece. Kćerke: Nermina (1981.- ) udata u familiju Hirkić iz sela Kutuzero, općina Srebrenica, Elvedina (1983.- ), udata Nukić, i Sedina (1993.-). Sedina je magistra elektrotehnike. Izetov sin Nermin (1985.-), oženjen je sa Adisom (1988.-), djevojačko Habibović imaju sina Izeta (2007.). Izetova supruga Arifa, sa sinom Nerminom, snahom, kćerkom Sedinom i unukom danas živi u Ilijašu. 267 Sadik (1956.-1995.), treći Ajšin sin, oženio se iz Klotivca sa Hadžirom (1960.-), djevojačko Sule- jmanović iz Klotjevca i s njom „rodio“ dva sina Admir (1983.-), zvani Ado i Amer (1989.-). Amer je diplomirani ekonomista, oženjen sa Amrom, djevo- jačko Lelić. Admir je diplomirani inžinjer mašinastva, radi i živi u Srebreniku. Oženjen je sa Eminom (1983.-), djevojačko Delići ima sina Sadika (2012.-).

Hedib (1962.-1995.), najmlađi Ajšin sin, bio je oženjen sa Nezirom (1969.-), zvanom Mirza, djevojačko Ahmetović iz Borkovića. Imaju dva sina. Ahmedin (1990.-) i Sa- medin (1992.-). Ahmedin je oženjen sa Ednom, djevojačko Hasečić iz Ilijaša. Samedin je student medicinskog fakulteta. Nezira sa sinovima i snahom živi u Ilijašu. 268 Hajrulah, zvani Hajro, (1942.-1995.), Ajšin pastorak, bio je oženjen sa Zejnom (1950.-2018.), djevojačko Mujanović iz sela Lipovac. Harulah je imao osmero djece, pet sinova i tri kćerke. Sinovi:

Alija (1974.-1995.), Mujo (1975.-) koji danas živi u SAD, oženjen je sa Fatom, djevojačko Ejubović iz Bulogovine, Sućeska i ima dva sina , Emrah (2003.-) i Emir (2008.-). Mirsad, zvani Pajpo, (1977.-1995.),

Muhamed (1985.-), zvani Rican i Muamer (1987.-), zvani Gale. Kćerke: Hajreta (1969.-), nije udata. Hata (1972.-), zvana Biba, udata za Zijad Dobrača iz Rogatice, danas 269 živi u SAD. Mirsada (1979.), zvana Dunda, udata za Admir Peštalić, Poljice kod Lukavca. Ajša je nakon zločina genocida sa snahom Hanifom, unukom Elvirom i unukom Senadom, živjela, kako smo već rekli, u Živinicama i tu preselila na ahiret 1997. godine. Hanifa se sa sinom Senadom, nakon Ajšine smrti spremala za povratak u Srebrenicu i konačno vratila u Srebrenicu 2007. godine gdje i danas živi. Nana Ajša nije dočekala da joj dođu 4 sina , pastprak i tri unuka. Neznamo da li bi imala snage da se vrati u rodnu Srebrenicu da je smrt nije preduhitrila ali ono što sigurno znamo jeste, bolno sazmanje, da joj je u zločinu genocida, koji je počinila Vojska i policija Republike Srpske, jula mjeseca 1995. godine ubijeno osam najbližih muških članova porodice i to, svi sinovi: Asim, Izet, Sadik, Hedib, pastorak Hajrulah i unuci: Elvir, Alija i Mirsad. Neka je vječni rahmet nanama Begiji Malagić i Ajši Đozić, bošnjačkim majkamam heroinama, sa ukupno 15 živih rana, neprebolnih, koje su one no- sile i sa sobom odnijele na ahiret, ako Bog da u bašte dženetske.

270