DVADESET SEDMI MARULIĆEVI DANI
ZNANSTVENI, KNJIŽEVNI I IZDAVAČKI PROGRAM
Split, 20-22. i 27. travnja 2017.
KNJIŽEVNI KRUG SPLIT
Split 2017 DVADESET SEDMI MARULIĆEVI DANI
Split, 20-22. i 27. travnja 2017.
Glavni organizator znanstvenoga, književnog i izdavačkog programa:
Književni krug Split
Suorganizatori:
Društvo hrvatskih književnika Društvo prijatelja kulturne baštine, Split Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu
2 KALENDAR ZBIVANJA
ČETVRTAK, 20. TRAVNJA
17.00 Zavod HAZU Svečano otvorenje znanstvenoga, književnog i izdavačkog pro- grama Marulićevih dana Prigodno slovo: Sanja Vulić (Zagreb)
17.30 Zavod HAZU Predstavljanje knjige: Osorsko-hvarska pjesmarica, priredila Kristina Štrkalj Despot (tekstove na latinskom jeziku priredila Sanja Perić Gavrančić), Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2016. Govore: Tomislav Bogdan i Bratislav Lučin
18.30 Trg braće Radića Polaganje vijenca na Marulićev spomenik
19.00 Crkva sv. Frane Sv. misa Prigodna riječ Snježane Kuvačić i polaganje vijenca na Marulićev grob (Društvo prijatelja kulturne baštine)
3 PETAK, 21. TRAVNJA
9.00 Zavod HAZU Colloquium Marulianum XXVII: Tekstološki izazovi hrvatske književne baštine (II) (prvo zasjedanje)
15.30 - 18.00 KKS – Marulianum Jedanaesta latinistička studentska radionica: Didak Pir u prijevodu Voditelji: Irena Bratičević i Teo Radić Sudjeluju studenti iz Zadra i Zagreba
15.00 - 18.00 KKS – Marulianum Deveta kroatistička studentska radionica: Tekstološki dio: Iz hrvatske tekstološke prakse: Ignjat Đurđević i Milan Rešetar Voditeljica: Lahorka Plejić Poje Jezikoslovni dio: Jezična analiza dubrovačkoga teksta iz 17. stoljeća Voditeljica: Ivana Lovrić Jović Sudjeluju studenti iz Splita, Zadra i Zagreba
18.30 Zavod HAZU Predstavljanje knjige: Davor Balić: Etički nauk Marka Marulića, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Koprivničko-križevačke županije, Zagreb – Križevci, 2016. Govore: Marita Brčić Kuljiš i Branko Jozić
4 SUBOTA, 22. TRAVNJA
9.00 Zavod HAZU Colloquium Marulianum XXVII: Tekstološki izazovi hrvatske književne baštine (II) (drugo zasjedanje) 15.30 - 18.00 KKS – Marulianum Jedanaesta latinistička studentska radionica: Didak Pir u prijevodu Voditelji: Irena Bratičević i Teo Radić Sudjeluju studenti iz Zadra i Zagreba 15.00 - 18.00 KKS – Marulianum Deveta kroatistička studentska radionica: Tekstološki dio: Iz hrvatske tekstološke prakse: Ignjat Đurđević i Milan Rešetar Voditeljica: Lahorka Plejić Poje Jezikoslovni dio: Jezična analiza dubrovačkoga teksta iz 17. stoljeća Voditeljica: Ivana Lovrić Jović Sudjeluju studenti iz Splita, Zadra i Zagreba
ČETVRTAK, 27. IV. 18.00 Književni krug Split Dodjela nagrada Dana hrvatske knjige: Judita, Davidias, Slavić (Društvo hrvatskih književnika) Sudjeluju: predsjednik DHK-a Božidar Petrač i tajnik Povjerenstva nagrada Bratislav Lučin
19.00 Književni krug Split Pjesnička posveta Hrvatski pjesnici Marulićevu Splitu (Društvo hrvatskih književnika) Sudjeluju: članovi Ogranka Društva hrvatskih književnika Split Voditelj: Siniša Vuković
5 COLLOQVIVM MARVLIANVM XXVII Tekstološki izazovi hrvatske književne baštine (II) Suorganizatori skupa: Književni krug Split – Marulianum i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, projekt Tekstualne mreže ranonovovjekovne Hrvatske (Hrvatska zaklada za znanost)
Split, 21. i 22. travnja 2017. Zavod HAZU u Splitu, Trg braće Radića 7
PETAK, 21. TRAVNJA
Voditelji: Bratislav Lučin i Neven Jovanović
9.00 Zavod HAZU
Neven Jovanović (Zagreb): Rim u latinskim pjesničkim djelima Marka Marulića Branko Jozić (Split): Marcus ego sum Marullus: novi prilog za Marulićev životopis Teo Radić (Zagreb): Hymnus ad Deum Marka Marulića i Hymnus in Trinitatem Gregorija iz Tiferna Franz Posset (Beaver Dam, SAD): Što je zajedničko Marku Maruliću i Martinu Lutheru? Razmatranja u povodu 500. obljetnice reformacije u Europi Alex Simrell (Zagreb): Digitalna analiza imena mjesta u Bunićevu epu De raptu Cerberi
6 Voditelji: Gorana Stepanić i Vlado Rezar
11.30-12.00 Odmor
Amir Kapetanović (Zagreb): Neprilike prilikom utvrđivanja izvornosti piščeve književnojezične uporabe u varijantnoj tekstnoj predaji (na primjerima iz starije hrvatske književnosti) Ivan Lupić (Stanford): Rukopisni predlošci za neostvareno izdanje slovinskih pjesnika iz 1784. godine Jeroen De Keyser (Leuven): Dalmatinske veze u epistolariju Francesca Filelfa Vlado Rezar (Zagreb): Ode Damjana Beneše: metrički aspekt
SUBOTA, 22. TRAVNJA
Voditelji: Tamara Tvrtković i Luka Špoljarić
9.00 Zavod HAZU
Tomislav Matić (Zagreb): Koncilijarističke ideje u djelima Ivana Bachensteina, zagrebačkog kanonika i sudionika Baselskog koncila Luka Špoljarić (Zagreb): Dva renesansna teksta o sv. Jeronimu Iliru: V. S., Predgovor o porijeklu sv. Jeronima – N. Ia. Sa., Himan sv. Jeronimu Bratislav Lučin (Split): Novi je knez došao u grad: pozdravni govor Splićanina Ivana Rozana u čast Alviza Cappella Ivan C. Kraljić (Montréal, Québec, Kanada): Toma Niger Splićanin: studija o nekoliko djela i nekoliko putovanja Paolo Mastandrea (Venecija): Književni i povijesni predlošci u djelu Antuna Rozanovića
7 11.30-12.00 Odmor
Josip Parat (Slavonski Brod) i Petra Šoštarić (Zagreb): Latinski prijevod rasprave Περὶ Θουκυδίδου χαρακτῆρος Dionizija iz Halikarnasa Tamara Tvrtković (Zagreb): (Ne) bis in idem – sličnosti i razlike dvaju rukopisa De Illyrico caesaribusque Illyricis dialogorum libri septem Ivana Tomka Mrnavića Gordana Čupković (Zadar): Tekstološka problematika Senjani- nova Razgovaranja (1555.) Sanja Vulić (Zagreb): Jezična rješenja Stipana Badrića u Ukaza- nju istine među Crkvom istočnom i zapadnjom
8 SAŽETCI I PODATCI O SUDIONICIMA SKUPA
Gordana Čupković Sveučilište u Zadru, Odjel za kroatistiku i slavistiku TEKSTOLOŠKA PROBLEMATIKA SENJANINOVA RAZGOVARANJA (1555.)
Teološko prenje u kojem stavove konfrontiraju zastupnik Katoličke crkve (u djelu imenovan pogrdnicom papista) i evangelik (u djelu imenovan deskriptivom karstjanin) potpisano pseudonimom Anton Senjanin, a na naslovnici, kojom se višestruko prikriva reformacijski diskurs, imenovano Razgovaranje meju papistu i luteran (uz navedeno, također nepouzdano, mjesto i datum tiskanja: Padova, 1555.) nedvojbeno je najuspjeliji reformacijski književni ostvaraj na hrvatskome jeziku. Djelo je pripisivano Matiji Vlačiću (Mirković 1960.), Petru Pavlu Vergeriju Mlađem (Jambrek 1999.), Antonu Dalmatinu, te je razmatrano kao knjižica koja se jezikom »ne oslanja na hrvatsku pisanu tradiciju« (Bratulić 1987.), a i kao moguća posveta senjskoj glagoljskoj tiskari (Jembrih 2005.). Uočeno je i kako sadržajni sloj djela ima podudarnosti s polemičnim teološkim razmatranjima u Otročjoj Bibliji (1566.), koja je i sama nepotpisana, a pripisuje se Sebastijanu Krelju i M. Vlačiću (Orožen 1987.). Ta su dva djela povezana i time što u jezičnom sloju hrvatskih tekstova posreduju znatan broj slovenizama. Usporednom analizom jezika i grafije može se utvrditi kako autor Razgovaranja nije i autor hrvatskoga katekizma Otročje Biblije. Usporedbom sadržaja polemičnih tekstova dade se zaključiti kako oba djela posreduju iste teološke postavke u kojima su vidljiva i određena stilska i kompozicijska preklapanja. Cilj rada nije utvrđivanje autorstva niti upuštanje u potragu za neotkrivenim sekundarnim izvorima, nego se ovdje žele prikazati slojeviti tekstološki problemi što ih otvara Razgovaranje (oni su vidljivi već u odnosu naslovnica i teksta pojedinih uraških izdanja), a napose pitanja što proizlaze iz usporedbe Razgovaranja s tekstom Otročje Biblije.
Gordana Čupković, kroatistica, izvanredna je profesorica na Odjelu za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru. Bavi se poviješću hrvatskoga jezika (osobito glagoljaštvom i posebno reformacijskim prinosima), povijesnom sintaksom i semantikom. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu temom Jezik hrvatskih glagoljskih basmi. Objavljivala je u domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima (Filologija, Fluminensia, Language Sciences, Slawistische Forschungen und Texte i dr.). Autorica je dviju znanstvenih monografija:Jezik i reformacija. Ogledi iz dijakronijske sintakse i semantike (Zadar, 2017), Zavijače i žuželice. Nešto primjera intertekstualnosti u hrvatskoj glagoljaškoj književnosti, (Sarajevo, Zadar, 2010).
9 Jeroen De Keyser Odsjek za latinsku književnost, Katoličko sveučilište u Leuvenu DALMATINSKE VEZE U EPISTOLARIJU FRANCESCA FILELFA
U izlaganju se raspravlja o prisutnosti Dalmacije u epistolariju plodnoga humanista iz petnaestog stoljeća Francesca Filelfa (1398-1481). Njegovih više od dvije tisuće pisama na grčkom i na latinskom, koja su napisana između 1427. i 1477, a upravljena su najistaknutijim humanistima, crkvenim dostojanstvenicima i vladarima njegova doba, pokazuju Filelfovu učenost i ambiciju, no ujedno su važan izvor za ranonovovjekovnu povijest. Zbirka Filelfovih pisama u rasponu od pola stoljeća idiosinkrazijski je skup različitih epistolarnih žanrova: uz kratke dopise bliskim prijateljima nalaze se dugi i učeni filozofski ogledi, izmjenjuju se tople preporuke i žestoki pamfleti. U mnogim se pismima autor slobodno bavi različitim temama, ispreplićući praktična pitanja, književne aluzije, filološke detalje i zajedljive komentare o suvremenoj politici. U izlaganju će se tema razmotriti iz dvaju kutova. Ponajprije će se iznijeti Filelfov osobni odnos s osobama koje potječu iz Dalmacije ili koje u njoj žive, bilo da je riječ o Dubrovačkoj Republici ili o gradovima pod mletačkom vlašću. S obzirom na to posebna će se pozornost posvetiti boravku autorova sina Ksenofonta Filelfa (1433-1470) u Dubrovniku, gdje se on oženio Dubrovčankom Jakobinom Turčinović, te Filelfovim kontaktima s arhiđakonom Matejem Gučetićem. U drugom dijelu izlaganja ocijenit će se Filelfov prikaz Dalmacije i način na koji on iznosi znanje o povijesti i zemljopisu dotičnog kraja suočena s uplitanjem Mletačke Republike i širenjem Osmanskog Carstva. Filelfo, koji je u mladosti kao član mletačkog poslanstva sedam godina živio u Konstantinopolu, zagovarao je križarski pohod protiv Turaka, i prije i poslije pada Bizanta, a posebno je u svojim »križarskim pismima« rado isticao svoju iznimnu upućenost u cijelo područje i poznavanje njegova zemljopisa.
Jeroen De Keyser studirao je klasičnu literaturu u Ghentu te srednjovjekovni i renesan- sni latinski na Sveučilištu u Firenci, a doktorirao na Sveučilištu u Torinu. Od 2008. do 2010. bio je gostujući predavač talijanskog u Hogeschool u Gentu, a od 2009. do 2012. istraživač na projektu Katoličkog sveučilišta u Leuvenu, s ciljem kritičkog izdanja opsežne latinske i grčke korespondencije Francesca Filelfa, važna izvora za povijest ranog humanizma. Godina 2013-2014. stipendist je programa Frances A. Yates pri Warburgovu institutu u Londonu te gostujući predavač na Sveučilištu »La Sapienza« u Rimu i na Odsjeku klasičnih književnosti u Cambridgeu, nakon čega je imenovan profesorom istraživačem na Katoličkom sveučilištu
10 u Leuvenu, s projektom »Retorika petnaestog stoljeća i njezino naslijeđe«, koji je poseb- no usredotočen na spise Georgija Trapezunćanina, Antonija Loschija, Francesca Filelfa, Poggia Bracciolinija i Cicerona. Glavna područja njegova zanimanja uključuju humanizam petnaestog stoljeća i ranonovovjekovni latinsku i grčku književnu tradiciju, kao i povijest retorike, latinskoga epskog pjesništva, historiografije i epistolografije.
Neven Jovanović Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu RIM U LATINSKIM PJESNIČKIM DJELIMA MARKA MARULIĆA
Rim, i kao grad i kao pojam, važna je tema i važan motiv u evropskoj knji- ževnosti. Da bismo mogli preciznije opisati dinamiku korištenja te teme i motiva, potrebno je precizno uspostaviti korpus unutar kojeg ćemo istraživati. U ovom ću izlaganju pokazati kako formirati minimalan takav korpus, na primjeru cjeloku- pnih pjesničkih djela jednoga pisca na jednom jeziku; u našem slučaju bit će to latinska poezija Marka Marulića. Potom ću pokazati kako u tom korpusu (digital- no) obilježiti pojave riječi povezanih s pojmom »Rim«, kako pojave (digitalno) komentirati na sustavan i strukturiran način, i kako, naposljetku, u Marulićevoj upotrebi riječi i pojma analizirati pravilnosti i otklone. Takav je pristup prvi korak prema propitivanju: što je sve za Marulića, zapravo, značio Rim?
Neven Jovanović, latinist, izvanredni je profesor na Katedri za latinski jezik i rimsku književnost Odsjeka za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je s temom Problemi uspostave novolatinske stilistike na primjeru Marulićeva »Evanđelistara«. Objavio više studija o Maruliću u godišnjaku Colloquia Maruliana, u kojem je suurednik, kao i u ediciji Sabrana djela Marka Marulića, za koju je u svesku Latinska manja djela II. priredio Regum Delmatię atque Croatię gesta (Split, 2011). Osim Marulićem, bavi se hrvatskim pravnim piscima 18. stoljeća te problemima izdavanja novolatinskih tekstova. S grčkoga je preveo dvije Euripidove drame (Heraklo i Alkestida, 2004) i Eshilovu trilogiju Orestija (2006). Objavio knjigu kolumna što ih redovno tiska u Zarezu pod naslovom Noga filologa (Zagreb, 2006) i Stilističko čitanje Marulićeva Evanđelistara (2011). Područje interesa: stilistika, književna i uporabna latinska proza, didaktika latinskog jezika, humanistička informatika. Voditelj je projekata Digitalizacija hrvatskih latinista i Croatica et Tyrolensia.
11 Branko Jozić Marulianum, Split MARCUS EGO SUM MARULLUS: NOVI PRILOG ZA MARULIĆEV ŽIVOTOPIS
Marcus ego sum Marullus, / quo peccator maior nullus: tako se Marulić pot- pisao kao prevoditelj Slavića. Nalazimo kod njega još takvih ispovjednih mjesta, npr.: »Opet se vrativši, od sebe ću reći, / sve riči skrativši: grišnik sam najveći. / Grisi moji veli jesu nada svimi, / ne mogu se izreći, zemlja smardi njimi (Dobri nauci, 818-823). Je li posrijedi samo topos skromnosti i utjecaj, primjerice, Au- gustina ili Franje Asiškoga, kod kojih također nalazimo takve samooptužujuće iskaze, ili se za njih može naći neki stvarni razlog? Marulićev životopisac Frane Božićević kazuje kako je nakon smrti brata mu Šimuna u Markovu životu došlo do velikog zaokreta. To u nekoj mjeri potvrđuju i podatci iz arhiva stare splitske općine, gdje su Marulići / Pecinići zabilježeni kao obnašatelji raznih komunalnih služba (testis, iudex, camerarius, examinator, commissarius, consiliarius, procurator, advocatus, sindicus, supracomes). Šimun se u kancelarijskim zapisima pojavljuje do 1484., a Marko posljednji put 1486. Sve ako ga je bratova smrt toliko pogodila i označila životnu prekretnicu, još ne možemo naslutiti razlog navedenim samooptužbama. Na neki njegov crimen ukazuje zabilješka od 3. listopada 1482. o kojoj će biti riječi u izlaganju.
Branko Jozić magistrirao je na Augustinianumu u Rimu 1991. Od 1995. radi u Ma rulianumu. Objavio je knjige: Problem religijske netolerancije (1995) i Riječ u slici (2009); zajedno s Bratislavom Lučinom Bibliografiju Marka Marulića. Prvi dio: tiskana djela (1477-1997) (1998). Autor je više studija o Maruliću u godišnjaku Colloquia Maruliana i članaka s religijsko-filozofskoga i kulturološkog područja. Bavi se prevođenjem otačkih tekstova i drugih knjiga.
Amir Kapetanović Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb NEPRILIKE PRILIKOM UTVRĐIVANJA IZVORNOSTI PIŠČEVE KNJIŽEVNOJEZIČNE UPORABE U VARIJANTNOJ TEKSTNOJ PREDAJI (NA PRIMJERIMA IZ STARIJE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI)
Glavni je cilj tekstologa/editora primicanje tekstnoj inačici koja će tekst što se priređuje moći najbolje reprezentirati. Kako će se tekst (kritički) uspostaviti i u konačnici objaviti, ovisi o tekstnoj predaji i izdavačkoj koncepciji priređivača.
12 Međutim, priređivaču kadšto nije lako i sigurnim putom doći do kvalitetne pri- preme i izdanja teksta, osobito kada je riječ o tekstnoj predaji staroj i po nekoliko stoljeća. Postoje tekstovi i opusi koji do nas danas nisu doprli u idealnu stanju i obliku, pa nije jasno ne samo što je bila posljednja volja autora u vezi s nekim tek- stom (nema autografa i tiskanih izdanja za života autora) nego postoje i problemi s određivanjem raspona piščeve književnojezične uporabe, odnosno ne možemo pouzdano ustvrditi je li neka jezična značajka dio autorova idiolekta. Bez iznala- ženja načina da utvrdimo što bi pripadalo autorovim uporabnim književnojezičnim navikama teško je prirediti tekst i reći što bi bio autentičan autorov jezik kada pred sobom priređivač raspolaže jezično varijantnim tekstnim svjedocima. Takva su kolebanja i priređivačke neprilike često moguće kada je riječ o starim piscima hrvatskim jer njihov jezik nije standardiziran (eksplicitno normiran i ujednačen), ali nije pisan ni mjesnim govorima i dijalektima. Nerijetko povjesničari hrvatskoga jezika konstatiraju da određeni dopreporodni pisac nije osobito mario za jezičnu ujednačenost svojega teksta i opusa, pa se u opisima jezične uporabe toga pisca utvrđuje niz jezičnih alternacija i dvojnosti. Sva dosadašnja jezičnopovijesna istraživanja pokazuju da se književnojezično izražavanje nije moralo poklapati s jezičnim značajkama područja gdje je autor rođen ili stvarao (postoje različiti stupnjevi »iznevjeravanja«: od inodijalektnih natruha, svjesnoga miješanja ka- rakterističnih značajki dvaju ili triju narječja, do osviještenoga, ali nedosljednoga izražavanja književnim jezikom drukčijega dijalektnoga obojenja). Tu dijalektni zemljovidi ne mogu puno pomoći priređivačima. Osim toga, postojali su pisci čija se jezična uporaba u mlađoj i starijoj dobi ne poklapa u svemu, pa je kadšto teško govoriti o jednom jedinstvenom idiolektu pisca. Poznato je također da je pisac mogao u istom stvaralačkom razdoblju pisati tekstove koji su po stilu/registru na različitim razinama, pa je teško onda govoriti čak i o autorovu jezičnom izboru karakterističnom za određeno razdoblje. Sva ta pitanja pokušat ćemo objasniti na primjerima iz starije hrvatske književnosti, što može biti putokaz za rješavanje novih tekstoloških problema.
Amir Kapetanović rođen je u Pakracu 1975. Diplomirao je (1997.), magistrirao (2001.) i doktorirao (2004.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Znanstveno se usavršavao u Njemačkoj (Bonn, Leipzig), Poljskoj (Krakov) i Italiji (Rim). Radi kao znanstveni savjetnik u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. Objavio je pedesetak znanstvenih radova i samostalno ili sa suradnicima priredio dva kritička izdanja (2005. Književna djela Nikole Nalješkovića i 2010. Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo), oba nagrađena (2006. Godišnja nagrada HAZU u području filologije; 2010.Judita , 2010; Državna godišnja na grada u području humanističkih znanosti). Autor je knjige Jezik u starim versima hrvatskim
13 (2016.). Voditelj je znanstvenoga istraživačkog projekta HRZZ-a Documentation and Inter pretation of the Earliest Croatian. Od 2005. povremeno predaje na fakultetima u Zagrebu, Bonnu i Rijeci. Znanstveni interesi: povijest hrvatskoga i drugih slavenskih jezika, mor- fologija, leksikografija, tekstologija, paleografija, kognitivna (etno)lingvistika, čakavsko narječje, jezik u stihu, povijest emocija, srednjovjekovna i renesansna književnost.
Ivan C. Kraljić Sveučilište Québec u Rimouskom (UQAR), Kanada TOMA NIGER SPLIĆANIN: STUDIJA O NEKOLIKO DJELA I NEKOLIKO PUTOVANJA Toma Niger (Crnić, oko 1450 – poslije 1532) bio je splitski vikar te skra- dinski i trogirski biskup, no uglavnom se ističe svojom diplomatskom aktivnošću za dobrobit Hrvatske. Kao vikar bana Petra Berislavića, izaslanik pape i drugih vladara, apostolski nuncij u Poljskoj, putovao je po Europi tražeći pomoć za Hrvatsku u doba kad je otomanska prijetnja ugrožavala samu njezinu opstojnost. Nažalost, sačuvan je vrlo malen broj Nigerovih pisama, a čini se da on nije mnogo objavljivao tiskom. Među njegovim poznatim je djelima epigram u kojem prekorava Lava X. i trojicu kardinala što nisu djelovali protiv Luthera: Thomas Nigro Episcopus Scar donensis Ad Leonem Papam X.m. (rukopisi BK 243, f. 297b, 297bv, i BK 244, f. 114 u knjižnici Kórnicka u Poljskoj). Smatra se da je ovaj epigram, koji zapo- činje riječima: Dic rogo, Leo Papa, faciat quid hypocrita præstans, Niger dao Andrzeju Krzyckom (Andreas Cricius) za svojeg boravka u Poljskoj od prosinca 1522. do ožujka 1523. Očit je anakronizam tog epigrama, jer je Lav X. Luthera izopćio u prosincu 1521. i nedugo nakon toga umro. Postoji i paskvil na talijan- skom koji počinje riječima: Leon, che fa lo hyppocrita prestante, a koji je vrlo sličan Nigerovu epigramu (rukopis C 112 Inf., f. 114r i 114v u Ambrozijanskoj knjižnici u Milanu). Usporedit ćemo ta dva dokumenta i pokušati osvijetliti na- stanak Nigerova epigrama. Drugi Nigerov spis koji ćemo razmotriti jest rukopis naslovljen: Pontificum Salonitanorum et Spalatensium series ex scriniis Romanis et variis antiquis appro batis monumentis collecta a Viro Dalmata Patriae et Nationis suae amantissimo (Popis salonitanskih i splitskih biskupa prema Rimskoj kancelariji te prema više starih i vjerodostojnih dokumenata, što ga je sastavio jedan Dalmatinac, vrlo naklonjen svojoj domovini i narodu). Taj je rukopis izgubljen. Francesco Carrara (1812-1854) u svojoj povijesti splitske Crkve (Chiesa di Spalato) 1844. piše kako je o rukopisu, koji je obasizao šest stranica, postojala sljedeća bilješka: hanc seriem
14 ex antiquis approbatis Auctoribus et monumentis Thomas Niger Civis Spalatensis, Episcopus Scardonensis, inde Traguriensis, et ordinavit, ut in Archivio Romano S. Sedis servetur (»Ovaj je popis uredio Toma Niger, građanin Splita, biskup Skra- dina i Trogira, prema starim i vjerodostojnim autorima i dokumentima, kako se čuva u rimskom arhivu Svete Stolice«). Na tragu Carrarina svjedočanstva mnogi autori koji su pisali o Nigeru, pripisivali su mu autorstvo popisa salonitanskih i splitskih biskupa. Neka razmatranja o Carrari i o samu popisu dovest će nas do sumnje u to autorstvo. Napokon, iznijet će se neka pitanja i razmišljanja o Nigerovu boravku u Francuskoj i Belgiji početkom 1520-ih godina.
Ivan C. Kraljić rođen je u Parizu godine 1970. Stekao je znanstveno obrazovanje, postigao je doctorat ès sciences appliquées pri Université de Paris-Sud 1996. Objavio je desetak članaka i priopćenja s područja elektronike. Usporedo s radom u aeronautici bavi se već više godina poviješću književnosti i religije općenito, a posebice renesansom u Hrvatskoj. Priprema doktorat iz književnosti na Université du Québec à Rimouski, Kanada, pod mentorstvom prof. Claudea La Charitéa, o poveznici između Erazma Rotterdamskog i Marka Marulića. Ovo istraživanje usmjereno je na različita poimanja Erazma, na pojam »erazmovac« u prvoj četvrtini 16. stoljeća kao i na usporedbu religiozne doktrine Ni- zozemca i Hrvata.
Bratislav Lučin Marulianum, Split NOVI JE KNEZ DOŠAO U GRAD: POZDRAVNI GOVOR SPLIĆANINA IVANA ROZANA U ČAST ALVIZA CAPPELLA
Tema je ovog rada dosad posve nepoznat govor In adventu clarissimi uiri Aloysii Capello, Spalatine urbis prętoris dignissimi, kojemu je autor Ivan Rozan (Ioannes Rosanus) iz Splita. Govor je sačuvan u rukopisu (po svemu sudeći, autografu) koji se čuva u Veneciji, a obuhvaća nešto više od četiri lista teksta. Napisan je kao panegirik novom splitskom knezu Alvizu Cappellu, koji je na tu dužnost izabran 14. siječnja 1504. i na njoj je ostao do početka rujna 1506. O autoru, Ivanu Rozanu, zna se vrlo malo: godine 1499. ser Ivan Rozan i ser Ciprijan, mastilac (tintor), bili su poslanici splitskih pučana pred mletačkim sindicima; godine 1507. ser Zuan Rosan (koji stanuje in civitate veteri) zabilježen je u Popisu splitskih građana i pučana (Descriptio civium et populorum civitatis Spalati) što ga je sastavio Giacomo Lombardo, kancelar gradskoga upravitelja Pietra Maripiera, na zahtjev ser Grgura Suvice.
15 Rozanov govor zanimljiv je iz nekoliko razloga. Posrijedi je dosad nepoznat tekst pisca koji je i sam dosad bio nepoznat književnoj historiografiji; može se kazati da je Ivan Rozan novo ime splitskoga humanističkoga kruga, pa i hrvatskog humanizma uopće. U žanrovskom pogledu riječ je o govoru in adventu, panegiriku u čast dolaska lokalnoga mletačkog kneza na dužnost. Sačuvano je mnogo govora što su ih humanisti održali u povodu izbora novoga mletačkog dužda ili u povodu duždeve smrti, no čini se da govori za mletačke knezove dosad nisu bili poznati, pa je riječ o rijetkom, možda i jedinstvenom primjerku svoje vrste. U izlaganju će se prikazati sadržaj i struktura govora i upozorit će se na brojne biblijske i klasične reference, što sve Rozana legitimira kao humanistički obrazovana auktora. Ujedno će se Rozanov panegirik in adventu pokušati smjestiti u žanrovski kontekst prigodnoga govorništva u Mletačkoj Republici. U tiskanoj verziji kao prilog će se objaviti prvo izdanje govora.
Bratislav Lučin (Split, 1956) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru, magi strirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (naslov disertacije: Jedan model humanističke recepcije klasične antike: In epigrammata priscorum commentarius Marka Marulića, 2011). Od 1986. urednik je u Književnom krugu Split, od 1995. voditelj je Ma rulianuma. Suurednik je godišnjaka Colloquia Maruliana i glavni urednik edicije Sabrana djela Marka Marulića. Objavio Bibliografiju Marka Marulića. Prvi dio: tiskana djela (1477- 1997) (sa B. Jozićem, 1998), priredio izbore iz Marulićeva opusa na hrvatskom, engleskom, njemačkom i španjolskom, Marulićev opis Splita (2005), Život Marka Marulića Frane Božićevića (2007), izbor iz djela Mirka Tomasovića (Domaća tradicija i europski obzor, 2009); autor je knjige Iter Marulianum: od Splita do Venecije tragovima Marka Marulića (2008). Sa D. Novakovićem za Sabrana djela Marka Marulića priredio je i preveo Latinske stihove (2005). Dobitnik je godišnje nagrade »Mate Ujević« Leksikografskog zavoda »Miro- slav Krleža« (1999, sa B. Jozićem) i godišnje nagrade »Iso Velikanović« za najbolji prijevod u 2005. godini (2006, sa D. Novakovićem). U nizu Catalogus Translationum et Com mentariorum objavio je u sv. XI (2016) prilog Petronius Arbiter. Addenda et Corrigenda.
Ivan Lupić Sveučilište Stanford, SAD RUKOPISNI PREDLOŠCI ZA NEOSTVARENO IZDANJE SLOVINSKIH PJESNIKA IZ 1784. GODINE
Osnovavši 1783. godine prvu dubrovačku tiskaru, Carlo Antonio Occhi nastojao je što prije objaviti višesveščano izdanje slovinskih, mahom dubrovačkih pjesnika (poeti illirici). Već u svojoj molbi Senatu da mu se dopusti osnivanje izdavačkog poduzeća, Occhi bijaše obećao da će mu prva briga biti objelodanji-
16 vanje dubrovačke književnosti. Premda književna djela na slovinskom jeziku, piše on u svojoj molbi, zavređuju da budu sačuvana, ona su sada uglavnom zakopana među rukopisima privatnih knjižnica i mogla bi se lako zauvijek izgubiti, kao što su mnoga slična djela već izgubljena. Kako bi održao obećanje, Occhi je odmah u prvoj godini svog izdavačkog djelovanja objavio poziv na pretplatu pod naslo- vom Agli amatori della lingua illirica, u kojem na talijanskom i hrvatskom jeziku poziva i domaće i strane ljubitelje slovinskoga jezika da podupru njegov pothvat, a na kraju donosi popis autora i djela koje namjerava uključiti u izdanje. Tiskanje je trebalo započeti 1784. godine. Budući da nijedno književno djelo koje je Occhi naveo nije za njegova života objavljeno tiskom, čini se da poziv nije naišao na osobito oduševljen odgovor. Svejedno, moguće je ustanoviti kako bi Occhijeva izdanja dubrovačke književnosti izgledala da su dospjela u tisak. Iako su, naime, mnogi dubrovački rukopisi propali, upravo oni koji su Occhiju trebali poslužiti kao predlošci sačuvani su u cijelosti i u odličnom su stanju. Ti se rukopisi, za čije se postojanje dosad u nas nije znalo, najvećim dijelom nalaze izvan Hrvatske. Njihova neobična sudbina bit će prikazana u ovom izlaganju.
Ivan Lupic zaposlen je kao docent na Odsjeku za anglistiku Sveucilista Stanford, gdje predaje kolegije iz podrucja starije engleske knjizevnosti, europske renesanse, teorije knjizevnosti i metodologije znanstvenog rada na starom tisku i rukopisnoj bastini. Diplo- mirao je anglistiku i kroatistiku na Sveucilistu u Zagrebu 2000. godine, gdje je magistrirao tezom iz engleske filologije 2005. godine te stekao doktorat iz podrucja teorije i povijesti knjizevnosti 2009. godine. Na Sveucilistu Columbia doktorirao je pri Odsjeku za englesku i komparativnu knjizevnost 2013. godine. Autor je studija Prijetvorni subjekt (2007) i Shakespeare između izvedbe i knjige (2010) te niza publikacija u domacim i stranim casopisima i znanstvenim zbornicima. Upravo je završio monografiju o svjetovanju u en- gleskoj drami šesnaestog stoljeća te započeo rad na novoj monografiji, o Shakespeareu i svrsi priređivanja. Voditelj je istraživačkog projekta Manuscript Networks of the Ragusan Republic pri Sveučilištu Stanford.
Paolo Mastandrea Sveučilište Ca’ Foscari, Venecija KNJIŽEVNI I POVIJESNI PREDLOŠCI U DJELU ANTUNA ROZANOVIĆA
Shvaćanje da na bojnom polju Božja dobrohotnost intervenira u korist jed- ne, a protiv druge strane staro je koliko i historiografsko pripovijedanje. Pjesnik Klaudije Klaudijan zabilježio je važan primjer te odavno uspostavljene pojave u svojem opisu tzv. »čuda vjetra sjeverca« (III cons. Hon. 93-98: Te propter geli dis Aquilo de monte procellis / obruit aduersas acies reuolutaque tela / uertit in
17 auctores et turbine reppulit hastas. / O nimium dilecte deo, cui fundit ab antris / Aeolus armatas hiemes, cui militat aether / et coniurati ueniunt ad classica uenti). Dana 5. rujna 394. snažan je vjetar pomogao Teodoziju Velikom da u bitki kod rijeke Frigida pobijedi uzurpatora Eugenija. Dvanaest stoljeća kasnije odjek toga dobro poznatog događaja pojavljuje se u povijesnom izviješću Antuna Rozanovića o uspješnoj obrani Korčule i o porazu osmanlijskog i barbarskog brodovlja što ga je predvodio alžirski gusar Occhialinus (15. kolovoza 1571). Bez digitalne zbirke tekstova CroALa neki intertekstualni odnosi, koji čine srž ovog izlaganja, nikad ne bi bili otkriveni.
Paolo Mastandrea profesor je latinskoga na Sveučilištu Ca’ Foscari u Veneciji. Od prve pojave elektroničkih baza podataka služi se njima u proučavanju starih tekstova. Objavio je tiskane konkordancije (opće i po autorima: De fine uersus, Olms, 1993; Concordantia in Maximianum, ibid. 1995), i digitalne zbirke tekstova pretražive s pomoću programa za nalaženje riječi, bilo online (< http://www.mqdq.it>,
Tomislav Matić Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb KONCILIJARISTIČKE IDEJE U DJELIMA IVANA BACHENSTEINA, ZAGREBAČKOG KANONIKA I SUDIONIKA BASELSKOG KONCILA
Ivan Bachenstein, doktor kanonskog prava, zagrebački kanonik i arhi- đakon Komarnice, bio je jedan od najistaknutijih sudionika Baselskog koncila. Kao gorljivi pripadnik koncilijarističke struje u kasnosrednjovjekovnoj Crkvi, žestoko se protivio povećavanju vlasti papinstva nad klerom. Često je sudjelovao u poslanstvima Koncila i, kasnije, protupape Feliksa V. europskim vladarima, iako je zbog svojeg žestokog suprotstavljanja papi Eugenu IV. s vremenom izgubio svoj kanonikat i arhiđakonat. Cilj ovog izlaganja bit će predstaviti, analizirati i usporediti dva Bachensteinova djela. Prvo je njegov govor održan pred Eugenom
18 IV. 1435. godine, kojim je Bachenstein u ime Koncila nastojao navesti papu da se pokori vrhovnoj vlasti Koncila i prizna koncilske dekrete kojima se ukida priku- pljanje anata i rezervacija crkvenih nadarbina. Drugo je njegovo pravno mišljenje o sporu oko nadbiskupije Mainza, nastalo gotovo tri desetljeća kasnije. Preko ovih dvaju djela proučit ćemo kako je izgledao Bachensteinov odnos prema koncilskim idejama u vrijeme dok je Baselski koncil bio moćan te koliko se promijenio nakon njegovog neuspjeha i raspuštanja. Ova djela također svjedoče o izravnoj uključe- nosti zagrebačkog kaptola u ključna crkvena pitanja 15. stoljeća, kao i o tome da su koncilijarističke ideje bile vrlo prisutne među njegovim članovima.
Tomislav Matić (Zagreb, 1984) završio je studij povijesti i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Napisao je doktorski rad s naslovom Ivan Vitez od Sredne – prelat i humanist 15. stoljeća, koji je trenutno u stadiju obrane. Boravio je na Sveučilištu Ca’ Foscari u Veneciji i Katoličkom sveučilištu Péter Pázmány u Budimpešti. Od 2012. godine zaposlen je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu kao asistent na Odjelu za povijest. Sudjelovao je na projektima Jagiellonians: Dynasty, Memory and Identity in Central Europe Sveučilišta u Oxfordu (2015) i Porijeklo, strukture i percepcije društvenih elita hrvatskog srednjeg i ranog novog vijeka Hrvatskog katoličkog sveučilišta (2016). Trenutno sudjeluje na projektu Percepcije hrvatskih, slavonskih i dalmatinskih elita u kasnom srednjem i ranom novom vijeku Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Izlagao je na više međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova te objavio veći broj znanstvenih i stručnih radova. Područja interesa: srednjovjekovna Crkva, srednjovjekovna politika i diplomacija, humanistička književnost i srednjovjekovno graditeljstvo.
Josip Parat Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod i Petra Šoštarić Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu LATINSKI PRIJEVOD RASPRAVE ΠΕΡI ΘΟΥΚΥΔIΔΟΥ ΧΑΡΑΚΤHΡΟΣ DIONIZIJA IZ HALIKARNASA U ovom će izlaganju iz filološke perspektive biti prikazano djeloDe Thucy didis historia iudicium, latinski prijevod rasprave Dionizija Halikarnašanina (1. st. pr. Kr.) objavljen 1560. u Veneciji. Prema tradiciji, Dionizije je u antici uživao ugled vrsnoga proznog pisca. Osim starom rimskom poviješću, kao praktični retor najviše se bavio govorničkim umijećem, a sastavljao je i kritičke studije o više starih autora. Među potonje ubraja se i djelomice sačuvana rasprava o Tukididu, poznata pod naslovom Περὶ Θουκυδίδου χαρακτῆρος. U spisu skromna opsega
19 Dionizije je prikazao Tukididov rad kao uzoran primjer aticističkog izraza. Štoviše, i sâm ga je uspješno oponašao i tako utjecao na generacije pisaca carskoga razdo- blja. Iz današnje perspektive još je važnije što u Dionizijevu ogledu saznajemo niz detalja o antičkoj recepciji Tukidida. Dionizije ga na primjer hvali jer se, visoko cijeneći istinu, obračunao s utjecajem mita na povijest. Halikarnašanin istodobno ne skriva otvoren kritički ton prema nekim književnim postupcima u Tukididovu djelu i po tome je osobit među antičkim piscima. Prijevod djela bit će prikazan u kontekstu recepcije kako Dionizija iz Halikarnasa, tako i Tukidida, uz filološku analizu i raspravu o autorstvu prijevoda.
Josip Parat diplomirao je arheologiju, povijest i klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zaposlen je kao stručni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest – Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Bavi se pisanim izvorima za antičku povijest naših krajeva, o čemu je objavio nekoliko znanstvenih radova. Sudjelovao je u arheološkim istraživanjima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Stručno se usavršavao u Ly- onu, Solunu, Leipzigu i Ateni. Izlagao je na nekoliko domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. Petra Šoštarić rođena je 1983. u Brežicama, Republika Slovenija. Diplomirala je klasičnu filologiju 2007. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i doktorirala 2015. s temom »Tipovi homerskih formula u Kunićevu prijevodu Ilijade« (mentor: akademik Darko Novaković). Zaposlena je kao poslijedoktorandica na Odsjeku za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje predaje predmete iz povijesti jezika. Surađivala je na projektima dr. sc. Vlade Rezara i dr. sc. Nevena Jovanovića. Izlagala je na konferencijama u Berlinu, Bostonu, Grenobleu, Ljubljani, Trstu i Zagrebu. Objavila je nekoliko radova o prevođenju s grčkog na latinski.
Franz Posset Beaver Dam, Wisconsin, SAD ŠTO JE ZAJEDNIČKO MARKU MARULIĆU I MARTINU LUTHERU? RAZMATRANJA U POVODU 500. OBLJETNICE REFORMACIJE U EUROPI
Marko Marulić (1450-1524) je, barem od 19. stoljeća, poznat kao »otac hrvatske književnosti«, dok je Martin Luther (1483-1546) od 16. stoljeća poznat kao »otac njemačke reformacije i luteranstva«. Godina 2017. donosi vrhunac desetogodišnjeg obilježavanja Lutherove reformacije diljem svijeta. Godina 1517, kada je Luter navodno »objavio« svojih tzv. 95 teza o snazi oprosta, proglašena je, pod utjecajem luteranske historiografije, povijesno središnjom, premda nema
20 nikakva pouzdana dokaza da ih je on zaista prikovao na vrata. Luther i Marulić bili su suvremenici, na obojicu su utjecali pokret Devotio moderna, renesansni humanizam i težnja prema praktičnoj pobožnoj teologiji (njem. Frömmigkeits theologie). Obojica su se bavila osmanlijskom prijetnjom. Maruliću se sve više priznaje važna uloga u povijesti kršćanske civilizacije. Lutherova je teologija najpoznatija po načelima punima isključivosti, kao »samo Pismo« i »samo Krist«, što ih je i Marulić uvelike cijenio, ali bez radikali- ziranja. Obojica su se zanimala za biblijske jezike, grčki i hebrejski, za biblijsku teologiju i za evanđeosku istinu (Evangelica veritas). Obojica su cijenila srednjo- vjekovnog tumača Biblije Nikolu od Lire. Obojica su za neka svoja djela imala istog urednika, Sebastiana Münstera, i nakladnika, Adama Petrija. Petri je objavio dvije Marulićeve knjige (De institutione [1513] i Evangelistarium [1519]); objavio je i brojne Lutherove knjige, govore i pamflete, uključujući i tzv. 95 »Teza o snazi oprosta«, koje se smatraju iskrom što je zapalila reformaciju u Njemačkoj. Obojica su bila silno zabrinuta zbog osmanlijske prijetnje, no reagirali su posve različito. Neka su Luterova djela 2015. uvrštena u popis svjetske baštine UNESCO-a. Vrijedilo bi razmisliti da se to isto učini s opusom Marka Marulića.
Franz Posset je samostalni njemačko-američki znanstvenik i ekumenist. Diplomirao je teologiju na sveučilištu u Tübingenu i potom na Sveučilištu Marquette (Milwaukee, SAD). Radove je objavljivao u katoličkim i luteranskim časopisima; suurednik je Luther Digest, An Annual Abridgment of Luther Studies. Autor je više knjiga, među kojima: Pater Bern hardus: Martin Luther and Bernard of Clairvaux (1999), The Front-Runner of the Catholic Reformation: The Life and Works of Johann von Staupitz (2003), The Two-Fold Knowledge... from the Works of Bernard of Clairvaux (2004), Renaissance Monks: Monastic Humanism in Six Biographical Sketches (2005), The Real Luther (2011), Unser Martin: Martin Luther aus der Sicht katholischer Sympathisanten (2015). Trenutno se bavi renesansnim laičkim teolozima, uključujući i Marka Marulića i Johanna Reuchlina. Jedan od plodova tog rada jest i knjiga Marcus Marulus and the Biblia Latina of 1489 (2013), za koju je dobio nagradu DHK Davidias. Za rad »Polyglot Humanism in Germany c. 1520« u časopisu Renaissance and Reformation (2003) dobio je prvu godišnju nagradu Natalie Zemon Davis (Kanada). Za knjigu Johann Reuchlin (1455-1522): A Theological Biography (2015) dobio je 2016. nagradu Harry C. Koenig Američkoga povijesnog katoličkog društva.
21 Teo Radić Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu HYMNUS AD DEUM MARKA MARULIĆA I HYMNUS IN TRINITATEM GREGORIJA IZ TIFERNA
Nakon što je u suton 19. stoljeća dočekao prvo izdanje i prikaz te zaslužio inicijalnu pohvalnu ocjenu (M. Šrepel) te nakon što se čitavih narednih stotinu godina mahom nalazio izvan žarišta istraživačkih interesa, Marulićev je Hymnus ad Deum (Himan Bogu) istom u osvit 21. stoljeća postao predmet znatnijih inter- pretacija i studija (N. Jovanović, B. Lučin, D. Novaković) te se s pravom uvrstio među »remek-djela Marulićeve latinske Muze«. Naslonjeni na rezultate navedenih proučavanja, smatrali smo korisnim učiniti korak dalje te usporediti Marulićev pje- smotvor s djelom Hymnus in Trinitatem (Himan Trojstvu) talijanskoga humanista, filologa, prevoditelja i pjesnika Gregorija iz Tiferna (Gregorius Tiphernas / Gre gorius de Tipherno / Gregorio Tifernate, 1414-1462). Riječ je o dvama pjesničkim uradcima razmjerno bliskima kako vremenom nastanka, tematikom, strukturom i opsegom tako i mnogim drugim, žanrovski uvjetovanim elementima, poput invo- kacije Muze, paralelne upotrebe antičkih i kršćanskih mitoloških motiva, uvođenja toposa Božje nespoznatljivosti i sl. Komparacija se ovih dviju pjesama ukazuje utoliko zanimljivijom i potencijalno plodonosnijom ukoliko znamo da je Gregorio iz Tiferna, kao prevodilac grčkoga geografa Strabona, našao mjesta u Marulićevu Repertoriju, što ga kvalificira kao jednoga od humanističkih autora čiji su jezik i stil mogli ostaviti utjecaja u latinskim djelima Marka Marulića.
Teo Radić (Split, 1981) viši je lektor na Odsjeku za klasičnu filologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je diplomirao 2004. Student je poslijediplom- skoga stručnoga studija hrvatske kulture, u sklopu kojega priprema disertaciju o opusu Višanina Antuna Matijaševića Karamanea. Drži nastavu iz latinske gramatike te rimske književnosti i metrike; prevodi s latinskoga; piše stručne i znanstvene radove te sudjeluje na skupovima, ponajviše temama iz hrvatske latinističke književnosti. Urednik je nekoliko brojeva časopisa Nuntius i triju knjiga.
22 Vlado Rezar Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu ODE DAMJANA BENEŠE: METRIČKI ASPEKT
Autografni rukopis pohranjen u Samostanu Male braće pod rednim brojem 78 i naslovljen Poemata sadrži manje pjesničke sastavke dubrovačkog humani- sta Damjana Beneše (1476-1539), poznatijeg po autorstvu zamašna kršćanskog epa De morte Christi. Spomenute pjesme autor je prema sadržajnom, stilskom i metričkom ključu razvrstao u nekoliko knjiga: one poglavito pastoralnog ugođaja i sastavljene u heksametrima okupio je u knjizi ekloga (Bucholicon liber / Ae glogae), one heksametarske razgovornog stila i načelno kritičkog tona objedinio je u knjizi satira (Sermonum liber / Satyrae), a veći broj sadržajno raznolikih, ali uokvirenih pretežito formom elegijskog distiha raspodijelio je u tri knjige epigrama (Epigrammatum libri tres). Napokon, trideset i šest pjesama, tematski raznovrsnih, ali formalno bliskih po tomu što su sastavljene u metrima koji se tradicionalno smatraju lirskim, pjesnik je okupio u preostale dvije knjige rukopisne zbirke, a same pjesme nazvao odama (Carminum lyricorum libri duo / Odae). Prilično širok sadržajni raspon ovog lirskog ciklusa koji pod zajednički naslov stavlja i autorova promišljanja o životu i pjesništvu, i plač nad smrću bližnjih, i slavljenje Krista, ali i poticanje kršćanskih vladara na zajednički otpor turskoj prijetnji, jadikovku nad raskolom unutar Katoličke crkve ili pak snažan prijekor zbog nedostatka kršćanske solidarnosti, sam po sebi nije problematičan jer je humanistička tradicija upravo formalni element – uporabu Horacijevih metara – učinila presudnom žanrovskom odrednicom lirskog pjesništva. Ono što u ovoj zbirci oda ipak jest upadljivo i izni- mno, i to ne samo u okvirima humanističkog pjesništva na istočnoj obali Jadrana, jest činjenica da je Beneša tih gotovo dvije tisuće stihova »zauzdao« čak petna- estorima različitim versifikacijskim oblicima, poglavito onim koje upotrebljava Horacije, ali i nekim Katulovim, i to od uobičajenih i očekivanih asklepijadskih odnosno alkejske i safičke strofe, preko nešto rjeđe alkmanske ili arhiloške, sve do onih »egzotičnih«, hiponakteja, galijamba ili kombinacije glikoneja i ferekrateja. Dapače, toliku versifikacijsku raznovrsnost ne pokazuje ni pjesništvo najhvalje- nijeg domaćeg humanističkog majstora stiha, Benešina učitelja Ilije Crijevića, a nije tipična ni za pjesništvo predstavnika talijanskog humanizma. Izlaganje će pokušati kontekstualizirati spomenuti odsječak Benešina pjesniš- tva unutar cjeline njegove književne pojave i objasniti pozadinu tolike metričke raznovrsnosti, te napokon na konkretnim primjerima ukazati na intertekstualne veze Benešine poezije s antičkim i njemu suvremenim literarnim predlošcima.
23 Vlado Rezar diplomirao je klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1994). U magistarskom radu (1997) izložio je filološku analizu djela dubrovačkoga humanističkog historiografa Ludovika Crijevića Tuberona, a doktorirao je disertacijom »De morte Christi Damjana Beneše: žanrovska interpretacija, kritičko izdanje i komentar« (2005). Za svezak Latinska manja djela II. edicije Sabrana djela Marka Marulića preveo je Djela kraljeva Dalmacije i Hrvatske (2011). Na Filozofskom fakultetu izvanredni je profesor na Odsjeku za klasičnu filologiju. Nastavno područje: povijest latinskog jezika. Znanstveno područje: hrvatski latinizam, napose dubrovački humanisti ranog 16. st.; iz- davanje tekstova iz rukopisa.
Alex Simrell Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu DIGITALNA ANALIZA IMENA MJESTA U BUNIĆEVU EPU DE RAPTU CERBERI
Krajem 15. stoljeća Jakov Bunić objavio je svoje glasovito djelo De raptu Cerberi. Iznoseći u stihovima pripovijest o otmici Kerbera, sastavio je najstariji autorski ep hrvatske književnosti. Prikazujući Herkula kao figuru Krista, Bunić kombinira katolički simbolizam i antičku mitologiju. Dio mitološkog ornatusa jesu reference na stvarna i izmišljena mjesta. Želja nam je proučiti te reference; u tu smo svrhu uzeli u obzir pet vidova svakog spomena mjesta: njegovu »mjesnost« (stu- panj sigurnosti da se u djelu označuje mjesto), lemu, morfologiju te odnos spram prostoru i vremenu izvanjskog svijeta. Neke reference jasno ukazuju na stvarno mjesto ili na dobro definiran pojam zamišljenog mjesta; druge su kompliciranije. Uvođenje lema omogućuje nam da pronađemo primjere mjesta na koja se referira s pomoću više imena. Morfologija je posebno korisna kod proučavanja izraza s više riječi. Budući da se mjesta ne mogu odvojiti od vremena, svaka mjesna refe- renca pripada i nekom razdoblju. Ne bi imalo smisla pokušati određivati godine mitoloških događaja, no u antičkoj mitologiji svakako postoji relativna krono- logija. Stoga je definirano šest širokih mitoloških razdoblja. Svaka od ovakvih anotacija povezana je unutar digitalnog okvira, tako da je moguće usredotočiti se na slučajeve koji nas zanimaju. Koji su sve primjeri stvarnih mjesta u zamišljenom vremenu? Kakvi morfološki obrasci postoje u izrazima od više riječi? Od čega se za Bunića sastoji podzemni svijet? To su samo neka od mogućih istraživačkih pitanja na koja se sada može početi odgovarati.
Alex Simrell, rođen u Scrantonu (Pennsylvania, SAD), diplomirao je 2016. na College of the Holy Cross. Studirao je klasičnu književnost i završio učiteljski obrazovni program.
24 Pri spomenutom je fakultetu četiri godine radio na Homer Multitext Project, u Klubu za rukopise, natpise i dokumente. Dobitnik je Fulbrightove stipendije za nastavak digitalnog istraživanja humanizma u 2016-2017. pri Sveučilištu u Zagreb u suradnji s projektom CroALa pod vodstvom Nevena Jovanovića.
Luka Špoljarić Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu DVA RENESANSNA TEKSTA O SV. JERONIMU ILIRU: V. S., PREDGOVOR O PORIJEKLU SV. JERONIMA — N. IA. SA., HIMAN SV. JERONIMU
Iako je u glagoljaškim krugovima hrvatske Crkve dugo bio štovan kao apostol Hrvata, vrhunac svoje popularnosti doživio je sveti Jeronim u 15. i 16. stoljeću. Na tragu difuzije humanizma i humanističkog nacionalizma diljem Europe, hrvatski su humanisti sveca pretvorili u emblematsku ličnost svoje nacije. Kao što je dobro poznato, Marko Marulić napisao je biografiju sv. Jeronima, kojoj je priložio polemički traktat u kojem je napao Bionda Flavia zbog tvrdnje da je Jeronim bio Italac. Ovo izlaganje svratit će pozornost na druga dva teksta koja svjedoče o raširenoj popularnosti svetog Jeronima u hrvatskim intelektualnim krugovima. Jedan je polemički traktat o svečevu porijeklu, sličan Marulićevu, dok je drugi himan u njegovu čast. Ta dva teksta danas su sačuvana na jednom dvolistu koji se nalazi među papirima petnaestostoljetnog zadarskog bilježnika Jerolima Vidulića. Premda su u znanosti dosad izazvali malo pozornosti, tekstovi nisu sasvim nepoznati. Diplomatički prijepis traktata objavio je fra Petar Runje, dok je izdanje himna pripremio Vinko Valčić. No osim što oba izdanja sadrže neke manje pogreške, Valčić je tekstove pogrešno atribuirao Viduliću, iako su u njima jasno naznačeni inicijali drugih autora. U izlaganju će se raspraviti razni problemi pri uspostavi ovih tekstova, analizirat će se njihov sadržaj i smjestit će ih se u intelektualni i društveni kontekst.
Luka Špoljarić vanjski je suradnik na Odsjeku za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Akademsku godinu 2015/2016. bio je stipendist zaklade Francesco De Dombrowski u Villa I Tatti, institutu Harvardskog sveučilišta u Firenci za proučavanje talijanske renesanse, dok je ranijih godina bio poslijedoktorand na projektu Croatica et Tyrolensia (2013-2015; voditelj dr. sc. Neven Jovanović), stipendist zaklade Frances A. Yates na Warburgovu institutu u Londonu (2011/2012), te gostujući istraživač na Harvardskom sveučilištu (2010/2011). Trenutno završava biografiju hrvatskog biskupa
25 Nikole Modruškog u kojoj analizira ulogu hrvatske Crkve na političkoj sceni petnaesto stoljetnog Jadrana, a u pripremi je i izdanje i engleski prijevod Nikolina kapitalnog djela De bellis Gothorum, koje će objaviti Harvard University Press u sklopu niza The I Tatti Renaissance Library.
Tamara Tvrtković Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za hrvatski latinitet (NE) BIS IN IDEM – SLIČNOSTI I RAZLIKE DVAJU RUKOPISA DE ILLYRICO CAESARIBUSQUE ILLYRICIS DIALOGORUM LIBRI SEPTEM IVANA TOMKA MRNAVIĆA
Poznate su dvije inačice cjelovitog rukopisa Ivana Tomka Mrnavića De Illyri co caesaribusque Illyricis dialogorum libri septem: jedna se čuva u NSK u Zagrebu (pod signaturom R 7195), a druga u Zemaljskom muzeju u Sarajevu (pod signa turom E-541). Riječ je o relativno velikom rukopisu koji obuhvaća petstotinjak stranica. Podijeljen je u sedam knjiga, od kojih se prve tri odnose na Ilirik i pokraji- ne koje su njime u rimsko doba bile obuhvaćene (Panonija, Dalmacija, Skitija, Da- kija, Epir, Trakija, Dardanija i Makedonija), a preostale četiri knjige na biografije onih careva (i carica) Rimskog Carstva (prije i nakon njegove podjele na Zapadno i Istočno) za koje se pretpostavljalo da su ilirskoga podrijetla. Djelo je tipičan predstavnik baroknog slavizma, u kojem »ilirska« koncepcija igra važnu ulogu. Rukopisi su zanimljivi ne samo sa sadržajne nego i s tekstološke strane. Oba su prijepisi (vjerojatno najranije s kraja 18. stoljeća); čitav zagrebački rukopis prepisala je ruka jednog prepisivača, a sarajevski rukopis prepisivalo je više (osam) prepisivača, s tim da je većinu teksta prepisala ista ruka kao i zagrebački rukopis. Usto, taj je prepisivač i u ostalim dijelovima rukopisa (što su ih prepisali drugi prepisivači) ubacivao i ispravljao riječi, dopisivao ih na margine i sl. Obje su verzije gotovo identične: jedina veća razlika pojavljuje se u sarajevskom ru- kopisu, u kojem postoje dvije verzije teksta o pokrajini Trakiji (od kojih se jedna podudara s onom u zagrebačkom). Već prilikom transkripcije rukopisa, a napose kasnije, kod priređivanja kritičkog izdanja, postavlja se pitanje na koji način prenijeti različitosti (ali i sličnosti) ovih dvaju rukopisa, a ujedno tekst učiniti čitljivim i ne opteretiti ga suvišnim podacima. Raznolikost se najviše ogleda u različitim prepisivačima, pa je potrebno na neki način označiti izmjene ruku koje prepisuju tekst; posebno je zanimljivo uočiti da i »glavni« prepisivač (onaj koji je prepisao cijeli zagrebački i dio sarajevskog rukopisa) iste riječi zapisuje na različite načine u dvije inačice
26 rukopisa. Kako takve i slične tekstološke izazove prikazati u kritičkom izdanju, pitanje je na koje će ovo izlaganje pokušati (barem djelomično) odgovoriti.
Tamara Tvrtković izvanredna je profesorica na Odsjeku za hrvatski latinitet na Hrvat skim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je klasičnu filologiju (1994.), magistrirala (2000.), a zatim i doktorirala (2006.). Predavala je latinski i grčki jezik na osnovnoj školi i u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a od 1999. do 2013. bila je zaposlena u Hrvatskom institutu za povijest, gdje je bila i voditeljica Odjela za latinističku historiografiju i voditeljica projekta MZOS-aCivilna Hrvatska ranog novo vjekovlja: društveno-kulturno-politički odnosi. Trenutno je suradnica na istraživačkom projektu HRZZ-a Tekstualne mreže ranonovovjekovne Hrvatske. Autorica je monografije Između znanosti i bajke – Ivan Tomko Mrnavić, prijevoda Životopisa Petra Berislavića, urednica je i jedan od priređivača Zapisnika Franjevačkog samostana u Našicama, knjiga I. 1739.-1787. (2010), knjiga II. 1788.-1820. (2012) i knjiga III. 1821.-1842. (u tisku), koautorica je sveučilišnog udžbenika Latinitas iuridica – Latinski za pravnike te autorica niza znanstvenih članaka i prijevoda. Dobitnica je godišnje državne nagrade za znanost u području humanističkih znanosti (2009.). Područja njezina znanstvenog interesa jesu hrvatska latinistička historiografija, latinistička književnost i žanrovi 17. i 18. stoljeća, stilistika.
Sanja Vulić Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu JEZIČNA RJEŠENJA STIPANA BADRIĆA U UkazanjU istine među crkvom Istočnom i Zapadnjom
Fra Stipan Badrić iz Drniša (1687.-1747.) bio je redovnik franjevačke provin- cije Bosne Srebrene, a od 1735., kada je od dijela te provincije u Dalmaciji usta- novljena zasebna provincija, redovnik je te nove provincije Presvetoga Otkupitelja. Badrić je 1745. u Mletcima na latinici tiskao djelo naslovljeno Ukazanje istine među crkvom Istočnom i Zapadnjom (Ukazagnie Istine megiu czarkvom istoçnom, i zapadgniom). To djelo, koje je tiskano na latinici, zapravo je prijepis djela Krste Pejkića Zrcalo istine med Crkve istočne i zapadnje, koje je napisano na bosančici i tiskano u Mletcima g. 1716. Badrićeva latinička verzija gotovo je istovjetna Pejkićevu izvorniku, s manjim jezičnim izmjenama. Badrićev objavljeni prijepis još je jedan od dokaza koliko su teološke kontroverze, kao vrsta teoloških rasprava, bile popularne u 18. stoljeću. Jezične značajke Badrićeva djela, osim u izboru pisma, od Pejkićeva se Zrcala razlikuju ponajprije po tom što je Badrić Pejkićeve bugarizme nastojao mijenjati hrvatskim izrazima, a pojedine rečenice koje nije razumio jednostavno je ispuštao.
27 Usto, za razliku od Pejkićeva izvornika, jezik Badrićeva Ukazanja u potpunosti je temeljen na štakavskom poddijalektu novoštokavskoga ikavskoga dijalekta, dok je u jeziku Pejkićeva Zrcala prepoznatljiva i drukčija štokavska dijalekatna osnovica. Unatoč tomu, usporedba Badrićevih jezičnih rješenja s Pejkićevim pokazuje na kojim je sve jezičnim razinama Pejkić utjecao na Badrića. Rad će se temeljiti na analizi Badrićevih slovopisnih i pravopisnih rješenja te na jezikoslovnoj analizi svih jezičnih razina od fonološke i morfološke do rje- čotvorja i sintakse. Pozornost će biti posvećena i Badrićevu leksiku, uključujući i leksičku semantiku. U okviru jezikoslovne analize, osim usporedbe Badrićevih jezičnih rješenja u odnosu na Pejkićeve, razmatrat će se Badrićev jezik u kontekstu jezika franjevaca provincije Bosne Srebrene i provincije Presvetoga Otkupitelja u 18. stoljeću.
Sanja Vulić, doktorica filoloških znanosti, profesorica je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Predaje ili je predavala na poslijediplomskim studijima sveučilišta u Rijeci, Zagrebu i Dubrovniku te na diplomskim studijima sveučilišta u Splitu i Zadru. Bila je gostujući profesor na sveučilištima u Sofiji u Bugarskoj (2006.), u Gdanjsku u Poljskoj (2010., 2013. i 2014.), u Bukureštu u Rumunjskoj (2011. i 2016.), u Kopru u Sloveniji (2011.), u Heidelbergu u Njemačkoj (2012.), u Pečuhu u Mađarskoj (2013.), u Torontu u Kanadi (2015.), u Tokiju u Japanu (2016.) te na Sveučilištu Hokkaido u Sapporu u Japanu (2016.). Također je bila gostujući predavač na Veleučilištu u Željeznu (Eisenstadt) u Austriji (2001. i 2007.), na Visokoj učiteljskoj školi u Baji u Mađarskoj (2007.) te u Europskoj komisiji u Luxembourgu (2016.). Bila je voditeljica Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču od 2007. do 2011. Samostalno ili suautorstvu objavila je sedam knjiga, 165 znanstvenih radova, 271 stručni rad i osvrt te 444 kraća teksta pretežito popularnoznanstvenoga sadržaja u različitim časopisima, serijskim publikacijama, zbornicima i knjigama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Izlagala je na 173 znanstvena i stručna skupa u Hrvatskoj i u inozemstvu te još održala 183 javna predavanja u domovini i dijaspori.
28 E-adrese sudionika znanstvenoga skupa Tekstološki izazovi hrvatske književne baštine (II)
Gordana Čupković Josip Parat [email protected] [email protected]
Jeroen De Keyser Franz Posset [email protected] [email protected]
Neven Jovanović Teo Radić [email protected] [email protected]
Branko Jozić Vlado Rezar [email protected] [email protected]
Amir Kapetanović Alex Simrell [email protected] [email protected]
Ivan C. Kraljić Petra Šoštarić [email protected] [email protected]
Bratislav Lučin Luka Špoljarić [email protected] [email protected]
Ivan Lupić Tamara Tvrtković [email protected] [email protected]
Paolo Mastandrea Sanja Vulić [email protected] [email protected]
Tomislav Matić [email protected]
29 OSORSKO-HVARSKA PJESMARICA Priredila Kristina Štrkalj Despot (Tekstove na latinskom jeziku priredila Sanja Perić Gavrančić) Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2016.
Osorsko-hvarska pjesmarica vizualno je i sadržajno tipičan kasnosrednjovjekovni, odnosno ranorenesansni rukopisni zbornik štiva nabožne tematike, sastavljen primarno za (praktične) redovničke ili župne potrebe, u ovom slučaju franjevačke. U njoj supostoje raznoliki tekstovi na trima jezicima (hrvatskome, latinskome i talijanskome): liturgijski, paraliturgijski i katekizamski, nabožno-poučni, pučki i umjetnički, pjesnički i prozni, anonimni i autorski, srednjovjekovni kršćanskomoralistički i ranorenesansni… Rukopis pjesmarice danas se čuva u Arhivu Hrvatske aka demije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (signatura I a 62). Neposredno je datirana u 1533. godinu, ali se pretpostavlja nešto ranije postanje nekih njezinih dijelova. Na temelju jezika i eksplicitnoga spominjanja Hvara i Hvarana u pjesmarici, njezin prvi istraživač, Franjo Fancev (1933), nazvao ju je hvarskom i lokalizirao u Hvar. Poslije je, zbog toga što se u pjesmarici spominju i Osor i Osorani, lokaliziranje premješteno i u Osor. Uz pretpostavku da je pjesmarica bila u upotrebi i na Hvaru i na Cresu, uobičajio se naziv Osorsko-hvarska pjesmarica. Raniji istraživači pristupali su pjesmarici s usmjerenim zanimanjem za one pjesme koje su možda ili sigurno Marulićeve. Iako se u kasnijim istraživanjima taj fokus usmjeravao i prema nekim drugim pjesmama, mnogi su podatci vezani uz ovu pjesmaricu ostali nerasvijetljeni, a pjesmarica nikada dosad nije bila u cijelosti objavljena. Kristina Štrkalj Despot priredila je skrupuloznu transkripciju pjesmarice (uz pomoć Sanje Perić Gavrančić, koja je priredila latinske tekstove), pri čemu je izdanje opremila bilješkama što obuhvaćaju gramatičko ili značenjsko određenje manje poznatih i rijetkih riječi, izvornu grafiju za moguća dvojna čitanja i za ispravljene grafijske pogreške itd. U opsežnoj uvodnoj studiji potanko je opisala paleografske, grafijske i pravopisne značajke pjesmarice, prikazala njezina jezična svojstva, a naročitu je pozornost posvetila njezinim sastavnicama, tj. pojedinim tekstovima, od kojih je većina ovdje prvi put dobila pouzdan i relevantan književnopovijesni opis.
30 Davor Balić ETIČKI NAUK MARKA MARULIĆA Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Koprivničko-križevačke županije, Zagreb – Križevci, 2016.
Razdoblje renesanse uvelike obilježavaju promišljanja kojima je u središtu čovjek, posebice promišljanja koja tematiziraju smisao, cilj i svrhu čovjekova postojanja. Potkraj 15. stoljeća, a posebice u prvim dvama desetljećima 16. stoljeća, etičkim temama bavio se i splitski renesansni mislilac Marko Marulić. Njegov opus dosad je pretežito proučavan iz perspektive književnosti i teologije, dok njegova etička misao dosad nije proučena ni vrednovana u cijelosti. Stoga je valjalo prikazati zastupljenost etičke sastavnice, obraditi najvažnije etičke pojmove u njegovu opusu te odgovoriti na sljedeća pitanja: iznosi li Marulić vlastiti etički nauk ili njegova etička misao počiva na naslijeđu antičkih, srednjovjekovnih i njemu suvremenih pisaca; kakvu je ulogu Marulić namijenio svojoj etičkoj misli; jesu li, i u kojoj mjeri, Marulićeva promišljanja o etičkim temama bila prepoznata od njegovih suvremenika ili kasnijih etičara? U knjizi su iz Marulićevih djela izdvojene i obrađene etičke teme, etički pojmovi te filozofski izvori kojima je Marulić posvetio najviše pozornosti. Pritom je ukazano na njegova promišljanja o, primjerice, smislu, cilju i svrsi čovjekova postojanja, koja istodobno uključuju i stajališta o tjelesnim i duhovnim dobrima, o odnosu tijela (corpus, caro) i duše (animus / anima) te tijela i duha (spiritus), kao i njegovo razumijevanje filozofije, filozofske etike te odnos prema filozofima. Uz to, obrađeni su i oni izvori Marulićeva etičkog nauka koji u njegovim djelima nisu imenovani, nego su zastupljeni citatima ili parafrazama, zbog čega je analiziran i popis knjiga njegove knjižnice, koji je sastavni dio njegove oporuke.
31 NSK Zagreb, R 8037, 1r
32 Deveta kroatistička tekstološka radionica Sudjeluju studenti iz Splita, Zadra i Zagreba Tekstološki dio: IZ HRVATSKE TEKSTOLOŠKE PRAKSE: IGNJAT ĐURĐEVIĆ I MILAN REŠETAR Voditeljica: Dr. sc. Lahorka Plejić Poje (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Opus Ignjata Đurđevića, jednoga od najznačajnijih pjesnika hrvatske doprepo- rodne književnosti, a osobito njegova hrvatska dionica, posljednjih je desetljeća ri- jetko bio predmetom sustavnijega zanimanja književnih povjesničara, a jedino kri- tičko izdanje, koje je priredio Milan Rešetar, objavljeno je 1918. godine (SPH 24/1). U skladu s krovnom temom Marulićevih dana, studenti će se na radionici upoznati s tekstološkim, odnosno priređivačkim poslom upravo na primjeru toga kritičkoga izdanja. Uz uvid u nekoliko važnijih prijepisa Đurđevićevih hrvatskih djela (od kojih je Rešetar najvažnijim smatrao R 3103 iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu), studenti će moći provjeriti i jedan dosad neproučen prijepis dijela Đurđevićevih pjesama (rkp. R 8037, također iz zagrebačke NSK). Kao predložak za ilustraciju tekstološkoga rada na rukopisu poslužit će pjesma »Bješe ʒorka svojieh dana«, osmi sastav iz ciklusa Razlike zgode nesrećne ljubavi.
Jezikoslovni dio: JEZIČNA ANALIZA DUBROVAČKOGA TEKSTA IZ 17. STOLJEĆA Voditeljica: Dr. sc. Ivana Lovrić Jović (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb)
Na jezikoslovnome dijelu radionice studenti će se baviti jezičnom analizom dubrovačkih oporuka iz 17. stoljeća pisanih hrvatskim jezikom, koje su pohranjene u Državnome arhivu u Dubrovniku (serija Testamenta notaria 10,1). Premda opo- ruke pripadaju administrativnomu jezičnom stilu, njihov je središnji dio slobodniji, razgovorniji i spontaniji (oporuka se piše u emotivno zahtjevnome trenutku) te je poticajan za jezičnu analizu. Uvodno bi se studenti ukratko upoznali s korpusom, a potom bi se analizirala sadržajem najzanimljivija, a jezikom reprezentativna oporuka iz 1694., koju je napisala izvjesna Marica Mihova ubijena i ranjena u glavu sjekirom od neputa Đura Vukićeva. Promotrile bi se neke od fonoloških, morfoloških, sintaktičkih i leksičkih osobitosti jezika sačuvana u oporukama.
33
ad ludimagistros Olysipponenses Olysipponenses ad ludimagistros Cato Minor sive disticha moralia Didaka Pira, Venecija, 1596, str. 81 1596, str. Venecija, Didaka Pira,
Didaka Pira, Venecija, 1596. Venecija, Didaka Pira, moralia ad ludimagistros Olysipponenses Naslovnica zbirke pjesama Cato Minor sive disticha
34 Jedanaesta latinistička studentska radionica DIDAK PIR U PRIJEVODU
Voditelji: Dr. sc. Irena Bratičević (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) Teo Radić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) Sudjeluju studenti iz Zadra i Zagreba Latinistička radionica posvećena je Didaku Piru, humanističkom pjesniku kojemu se ove godine obilježava petstota godišnjica rođenja. Portugalac iz ži- dovske obitelji, Didak Pir (Isaia Koen, Iacobus Flavius Eborensis) od 1558. do smrti 1599. živio je u Dubrovniku. I tijekom prethodnih putovanja po Europi, pri čem se najduže zadržao u Italiji, i tijekom boravka u Dubrovačkoj Republici održavao je veze s brojnim uglednim humanistima, cijenjen kao pjesnik i vrstan poznavatelj latinskog i grčkog jezika. Velik dio njegova pjesničkog opusa, koji uključuje elegije, epigrame, pjesme u heksametrima i hendekasilabima te liriku, objavljen je tiskom u zbirkama Carmina (1545), Encomiastes (1583), Cato Minor sive dysticha moralia ad ludimagistros Olyssiponenses (1592. i 1596) i u antologiji Urbana Appendinija (1811). Do danas je na hrvatski jezik prevedeno tek nekoliko njegovih pjesama, s ukupno ne više od četiristo stihova. Na studentskoj radionici čitat ćemo i prevoditi odabrane Pirove epigramatske stihove iz zbirke Cato Minor. U prvoj će se etapi rada osigurati dobro poznavanje riječi i razumijevanje smisla tekstova u cjelini te će studenti imati zadatak doći do vjerna proznog prijevoda pjesama, a u izvorniku uočiti sredstva kojima se postiže stilska učinkovitost teksta. U drugoj će se etapi nastojati stihove prevesti stiho- vima, vodeći računa o smislu i stilskim osobinama, ali i o načelu uvriježenom u našoj tradiciji prevođenja, pri kojem se latinski heksametar i pentametar prevode metrički odnosno akcenatski adekvatnim zamjenama. Studenti će na taj način dati svoj prilog obljetničkom nastojanju da se domaćoj publici približi djelo autora kojega se uobičajeno smatra posljednjom velikom pjesničkom figurom humanizma na našim prostorima.
35 COLLOQVIA MARVLIANA XXVI (Književni krug Split – Marulianum, 2017)
SADRŽAJ CONTENTS
Bratislav Lučin: Prema kritičkom izdanju Marulićevih hrvatskih stihova: Judita kao orijentir / Towards a Critical Edition of Marulić’s Croatian Verses: Judita as Road Map Prilog: Marko Marulić, Prikazan’je historije svetoga Panuncija i Utiha nesriće / Rječnik
Amir Kapetanović: Kolebanja u priređivanju hrvatskih srednjovjekovnih tekstova / Aporiae in the Editing of Croatian Medieval Texts
Ivan Lupić i Irena Bratičević: »Jaoh, a sada sve je inako«: o kritičkoj izdaji Gundulićeva Osmana / »Alas, Poor Yorick«: Critical Editions, Critical Tradi- tions, and Gundulić’s Osman
Vlado Rezar: O grčkim epigramima Damjana Beneše / Greek Epigrams of Damia nus Benessa Appendix. Epigrammata Graeca Damiani Benessae
Josip Parat i Petra Šoštarić: Celijev prijevod Ksenofontove Anabaze / Caelius’ Translation of Xenophons’s Anabasis
Tobias Daniels: The Pazzi War and Croatians in the Service of Papal Propa- ganda: Mato Ragnina’s Super pace Venetorum cum Magno Turco (1479) / Rat Pazzijevih i Hrvati u službi papinske propagande: Mato Ranjina, Super pace Venetorum cum Magno Turco (1479)
Branko Jozić: Marci Maruli Evangelistarium – vetera & nova: uz petstoljetnicu izdanja (1516-2016) / Marci Maruli Evangelistarium – vetera & nova: Marking the Fifth Centenary of the Edition (1516-2016)
36 Ivan C. Kraljić: Le Dialogus de Hercule de Marko Marulić et sa dédicace éras- mophile : peut-on dire, et dans quel sens, que Marulić était érasmien ? / Marulićev Dijalog o Herkulu i njegova erazmofilska posveta: može li se, i u kojem smislu, reći da je Marulić bio erazmovac? Dialogue de M. Marulić sur Hercule vaincu par les fidèles du Christ
Péter Kasza: The Two Lives of an Oration. Additions to the Origins of Tranquil- lus Andronicus’ Anti-Turkish Speech from 1541 / Dva života jednoga govora. Dodatni podatci o nastanku protuturskoga govora Franje Trankvila Andreisa iz 1541.
K r o n i k a
Nagrade Dana hrvatske knjige 2016. Obrazloženje nagrade Judita Obrazloženje nagrade Davidias Obrazloženje nagrade Slavić
B i b l i o g r a f i j e Branko Jozić: Bibliografija Marka Marulića 2016.
Referiranost Upute suradnicima Instructions for Contributors
37 38 NAGRADE DANA HRVATSKE KNJIGE Pravilnik
Nagrade Dana hrvatske knjige dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika – pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Tri su nagrade: »Judita«, »Davidias«, »Slavić«. Nagrade su godišnje. Nagrade se dodjeljuju u Splitu, u sklopu znanstvenoga, književnog i nakladničkog programa Marulićevih dana, a u povodu Dana hrvatske knjige (22. travnja). »Judita« – Nagrada Dana hrvatske knjige za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini, posebno o humanističko-renesansnoj. »Davidias« – Nagrada Dana hrvatske knjige za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike ili za najbolju knjigu, odnosno studiju inozemnog kroatista o hrvatskoj književnoj baštini. »Slavić« – Nagrada Dana hrvatske knjige za najbolji autorski knjigom ob- javljeni prvijenac. Sva djela (prvotisak) koja se predlažu za nagrade moraju biti objavljena od 1. siječnja do 31. prosinca prethodne godine. Nagrade se sastoje od novčanog dijela: »Judita« – 10.000 kuna, »Davidias« – 10.000 kuna, »Slavić« – 2500 kuna i povelja. Nagrade uručuje predsjednik Društva hrvatskih književnika. Odluku o nagrađenim djelima, odnosno o autorima nagrađenih djela donosi Povjerenstvo Nagrada Dana hrvatske knjige. Upravni odbor Društva hrvatskih književnika imenuje Povjerenstvo od 3 člana na rok od godinu dana. Povjerenstvo je u radu i odlučivanju samostalno. Povjerenstvo bira tajnika, koji organizira i vodi rad Povjerenstva te po potrebi o radu Povjerenstva izvješćuje Upravni odbor Društva hrvatskih književnika. Ako je djelo člana Povjerenstva među prijedlozima za nagradu, onda taj član ne sudjeluje u radu Povjerenstva prilikom glasovanja. O svakoj nagradi odluka se donosi većinom glasova. Kad je nagrađenik strani državljanin, o dodijeljenoj nagradi treba ga izvijestiti najmanje trideset dana prije same dodjele. Povjerenstvo odlučuje i o autorima obrazloženja o nagradama.
39 Troškove rada Povjerenstva, novčane iznose nagrada, izradbu povelja, orga- nizaciju dodjele nagrada i honorar autorima obrazloženja osigurava Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Sve navedene troškove Društvo hrvatskih književnika prijavljuje Ministarstvu kulture kao dio svoga godišnjeg programa rada.
Povjerenstvo Nagrada Dana hrvatske knjige za naslove objavljene u 2015: Bratislav Lučin, Cvijeta Pavlović i Antun Pavešković
Tajnik Povjerenstva Nagrada Dana hrvatske knjige: Bratislav Lučin
NAGRADE DANA HRVATSKE KNJIGE Do sada nagrađeni:
1997. Judita — Pavao Pavličić: Studije o Osmanu, ZAZNOK, Zagreb 1996. Davidias — István Lőkös: A horvát irodalom története, Nemzeti Tankönyvkiadó, Budapest 1996. Slavić — Maro Pitarević: Harlekin, Ceres, Zagreb 1996.
1998. Judita — Branimir Glavičić: Marulićev latinski rječnik, Književni krug Split 1997. Davidias — Ján Jankovič: Chorvátska literatúra v slovenskej kultúre I, Ústav svetovej literatúry SAV, Bratislava 1997. Slavić — Romeo Mihaljević: Anđeoska konverzacija, Mozaik knjiga, Zagreb 1997. 1999. Judita — Radoslav Katičić: Litterarum studia, Matica hrvatska, Zagreb 1998. Davidias — Joanna Rapacka: Zaljubljeni u vilu, Književni krug, Split 1998. Slavić — Ana Brnardić: Pisaljka nekog mudraca, SKUD »Ivan Goran Kovačić«, Zagreb 1998.
40 2000. Judita — Mirko Tomasović: Marko Marulić Marul, Erasmus Naklada, Zagreb / Književni krug Split – Marulianum, Split / Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1999. Davidias — Fedora Ferluga Petronio: Grčko-latinski izvori u Junija Palmotića, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka 1999. Slavić — Dražen Stojčić: Zabranjeno područje, Svjetla grada, Osijek 1999.
2001. Judita — Šime Jurić: Iz muzeja hrvatske knjige, Matica hrvatska, Zagreb 2000. Davidias — Krystyna Pieniążek: Pjesničko stvaralaštvo Antuna Branka Šimića (prevela Jadranka Nemeth Jajić), Matica hrvatska, Zagreb 2000. Slavić — Igor Štiks: Dvorac u Romagni, Durieux, Zagreb 2000.
2002. Judita — Milan Moguš: Rječnik Marulićeve Judite, Institut za jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2001. Davidias — Luciana Borsetto: Marko Marulić: Giuditta, a cura di Luciana Borsetto. Testo croato a fronte, Hefti, Milano 2001. Slavić — Gordan Nuhanović: Liga za opstanak, Pop & Pop, Zagreb 2001.
2003. Judita – Nikola Batušić: Starija kajkavska drama, Disput, Zagreb 2002. Davidias – Francisco Javier Juez y Gálvez: za monografsko izdanje časopisa Studia Croatica, Buenos Aires 145/2002. Slavić – Franc Rotter: Croatia liberata, Hrvatsko štamparsko društvo, Gradišće 2002.
2004. Judita – Dunja Fališevac: Kaliopin vrt II; studije o poetičkim i ideološkim aspektima hrvatske epike, Književni krug, Split 2003. Davidias – Vanda Mikšić: Points d’exclamation, Caractères, Pariz 2003. Slavić – Slađana Bukovac: Putnici (roman), Meandar, Zagreb 2003.
41 2005. Judita – Mirko Tomasović: Vila Lovorka, Književni krug, Split 2004. Davidias – Silvio Ferrari: L’»elegia veneziana« di Kranjčević, Il crollo del Campanile, 1902, Edizioni San Marco dei Giustiniani, Genova 2004. Slavić – Suzana Abspoel Đođo: Snajperist, Meandar, Zagreb 2004.
2006. Judita – Nikica Kolumbić: Poticaji i nadahnuća, Dom i svijet, Zagreb 2005. Davidias – Ruggero Cattaneo, za talijanski prijevod i izdanje djela Dubravko Jelčić: Storia della letteratura croata, Guépard Noir Edizioni, Milano 2005. Slavić – Svjetlan Lacko Vidulić: Muke Mikuline, AGM, Zagreb 2005.
2007. Judita – Ivan J. Bošković: ORJUNA – ideologija i književnost, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2006. Davidias – Ljiljana Avirović: La traduzione della Divina Commedia in croato (La divina traduzione; tradurre in croato dall’italiano, Hefti, Milano 2006) Slavić – Yves-Alexandre Tripković: Hermesov poučak, Zigo, Rijeka 2006.
2008. Judita – Milovan Tatarin: Ljubavi nebeske, ljubavi zemaljske; prilozi hrvatskoj nabožnoj književnosti 18. stoljeća, Disput, Zagreb 2007. Davidias – István Lőkös: Marko Marulić: Zsuzsánna; Jeruzsálem városának panasza; Imádság a török ellen, fordította Lőkös István. – Eötvös József Könyvkiadó, Budapest 2007 (M. Marulić, Suzana, Tužen’je grada Hjerozolima, Molitva suprotiva Turkom. Na mađarski preveo István Lőkös) Slavić – Nada Gašić: Mirna ulica, drvored, Algoritam, Zagreb 2007.
42 2009. Judita – Radoslav Katičić: Božanski boj: Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Ibis grafika, Katedra Čakavskog sabora Općine Mošćenička Draga, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb – Mošćenička Draga 2008. Davidias – Matica makedonska, za objavljivanje knjige prijevoda na makedonski jezik Marin Držić: Komedii i pastorali, Skopje 2008. Slavić – Hrvoje Tutek: Cirkular, Naklada Aora, Zagreb 2008.
2010. Judita – Leo Rafolt: Drugo lice drugosti: književnoantropološke studije, Disput, Zagreb 2009. Davidias – Rosanna Morabito i Suzana Glavaš: Marino Darsa Raguseo: L’avaro, Argo, Lecce 2009. Slavić – Stjepo Martinović: Oči svete Lucije, V.B.Z., Zagreb 2009.
2011. Judita – Amir Kapetanović, Dragica Malić i Kristina Štrkalj Despot: Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo: pjesme, plačevi i prika zanja na starohrvatskom jeziku, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2010. Davidias – István Lőkös: Pristupi Gjalskom, Matica hrvatska, Zagreb 2010. Slavić – Tanja Mravak: Moramo razgovarati, Algoritam, Zagreb 2010.
2012. Judita – Stipe Botica: Biblija i hrvatska tradicijska kultura, Školska knjiga, Zagreb 2011. Davidias – Vladimir Bubrin i Vinko Grubišić: »Croatian Renaissance Poetry« i »Croatian Renaissance Plays«, Journal of Croatian Studies, XLV-XLVI (2004-2005) i XLVII (2006), Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc., New York, 2011. Slavić – Ankica Tomić: Naročito ljeti, V.B.Z., Zagreb 2011.
43 2013. Judita – Josip Lisac: Dvije strane medalje (dijalektološki i jezičnopovijesni spisi o hrvatskom jeziku), Književni krug Split, Split 2012. Davidias – (nagrada nije dodijeljena) Slavić – Tamara Bakran: Mjesečevo cvijeće, Meandarmedia & Društvo prijatelja knjige »Milivoj Cvetnić«, Zagreb – Hrvatska Kostaj nica, 2012.
2014. Judita – Stipe Botica: Povijest hrvatske usmene književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2013. Davidias – Franz Posset: Marcus Marulus and the Biblia Latina of 1489, Böhlau Verlag, Köln – Weimar – Wien, 2013. Slavić – Karmela Špoljarić: Nije ovo Twin Peaks, AGM, Zagreb, 2013.
2015. Judita – Marijana Tomić: Hrvatskoglagoljski brevijari na razmeđu rukopisne i tiskane tradicije, Naklada Ljevak, Zagreb, 2014. Davidias – Jugoslav Gospodnetić: Antun Gustav Matoš: La rose mystérieuse – Tajanstvena ruža, Dominis publishing, Ottawa, Canada, 2014. Slavić – Goran Gatalica: Krucijalni test, Matica hrvatska, Daruvar, 2014.
2016. Judita – Darko Novaković: U krilu vile Latinke. Rasprave o hrvatskom humanizmu, Ex libris, Zagreb, 2015. Davidias – Renate Lachmann: Od ljubavi do nostalgije. Ogledi o hrvatskoj književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2015. Slavić – Tanja Belobrajdić: Crni kaput, Gradska knjižnica Vukovar, Vukovar, 2015.
U povodu Dana hrvatske knjige, a u sklopu Marulićevih dana, Društvo hrvatskih književnika dodijelilo je i tri Zahvalnice: Bratislavu Lučinu: za izniman prinos u proučavanju hrvatske književne baštine; Zagreb – Split, 22. travnja 1998. Mirku Tomasoviću: za izniman prinos u proučavanju hrvatske književne baštine; Zagreb – Split, 22. travnja 1999. Ivi Frangešu: za izniman prinos u proučavanju hrvatske književne baštine; Zagreb – Split, 22. travnja 2000.
44 MaruliĆevska mrežna sjediŠta (MaruliĆ na www) Književni krug Split MARVLIANVM Centar za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga: https://sites.google.com/site/marulianum/home Programske knjižice Marulićevih dana 1991-2015: https://sites.google.com/site/marulianum/marulicevi-dani Blog s podatcima o dvadesetpetogodišnjoj povijesti Marulićevih dana: https://marulianum.wordpress.com Blog s podatcima o dvadeset godina rada Marulianuma (1996-2015): https://marulianum20wordpresscom.wordpress.com/ Blog Pet stoljeća Marulićeva Evanđelistara (1516-2016): https://wordpress.com/post/marulianum.wordpress.com/348 Blog Marvlvs et al. (De rebvs Marvlianis et nonnvllis aliis): http://marcusmarulus.blogspot.com/ Marulić ~ Le père de la littérature croate Marko Marulić: http://marulic.net/ Colloquia Maruliana na Portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske »Hrčak«: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=casopis&id_casopis=43 Publikacije uključene u »Hrčak«, pa tako i CM, uvrštene su u međunarodne pretraživače repozitorija slobodno dostupnih znanstvenih radova: DOAJ – Directory of Open Access Journals (http://www.doaj.org/) Scientific Commons (http://en.scientificcommons.org/) Intute: Arts and Humanities (http://www.intute.ac.uk/artsandhumanities/) OAIster (http://oaister.worldcat.org/) BASE (http://www.base-search.net/) Virtuelle Fachbibliothek Recht (http://www.vifa-recht.de/) EBSCOhost Humanities International Complete (http://www.ebscohost.com/ public/humanities-international-complete)
45 46 Marulić Days 2017
Colloquium Marulianum XXVII Challenges in the textual criticism of the Croatian literary heritage (II)
Split, 21-22 April 2017 48 COLLOQVIVM MARVLIANVM XXVII Challenges in the textual criticism of the Croatian literary heritage (II)
Split, 21-22 April 2017
Organised by: Split Literary Circle – Marulianum and Faculty of Humanities and Social Science, University of Zagreb, Project Textual networks of early modern Croatia (Croatian Science Foundation)
Conference venue: THE INSTITUTE FOR SCIENTIFIC AND ARTISTIC WORK of the Croatian Academy of Sciences and Arts IN SPLIT Brothers Radić Square, 7
FRIDAY, 21 APRIL
Moderators: Bratislav Lučin and Neven Jovanović
9.00 Institute of the Croatian Academy
Neven Jovanović (Zagreb): Rome in the Latin Poetical Works of Marcus Marulus Branko Jozić (Split): Marcus ego sum Marullus: A New Contri- bution for Marulus’ Biography
49 Teo Radić (Zagreb): The Hymnus ad Deum of Marcus Marulus and the Hymnus in Trinitatem of Gregorius Tiphernas Franz Posset (Beaver Dam, USA): What do Marko Marulić and Martin Luther Have in Common? Observations on the 500th Anniversary of the Reformation in Europe Alex Simrell (Zagreb): A Digital Analysis of Place Names in De Raptu Cerberi
11.30-12.00 Coffee break
Amir Kapetanović (Zagreb): Difficulties During Ascertaining the Originality of a Writer’s Use of the Literary Language in a Variant Textual Tradition (Using Examples from Old Croatian Literature) Ivan Lupić (Stanford): The Manuscript Copies for the Projected Edition of Illyrian Poets from 1784 Jeroen De Keyser (Leuven): Dalmatian Connections in the Episto- larium of Francesco Filelfo Vlado Rezar (Zagreb): The Odes of Damianus Benessa: The Metrical Aspect
SATURDAY, 22 APRIL
Moderators: Tamara Tvrtković and Luka Špoljarić
9.00 Institute of the Croatian Academy
Tomislav Matić (Zagreb): Conciliar Ideas in the Works of Ivan Bachenstein, Zagreb Canon and Participant in the Council of Basel Luka Špoljarić (Zagreb): Two Renaissance Texts on St Jerome the Illyrian: V. S., Preface on the Origin of St Jerome — N. Ia. Sa., Hymn to St Jerome
50 Bratislav Lučin (Split): A New Rector Has Come to Town: A Speech of Welcome by Ioannes Rosanus of Split in Honour of Alvise Cappello Ivan C. Kraljić (Montréal, Québec, Canada): Thomas Niger of Split: A Study on Several Works and Travels Paolo Mastandrea (Venice): Literary and Historical Models in the Work of Antonius Rosaneus
11.30-12.00 Coffee break
Josip Parat (Slavonski Brod) i Petra Šoštarić (Zagreb): A Latin Translation of the Treatise Περὶ Θουκυδίδου χαρακτῆρος by Dionysius of Halicarnassus Tamara Tvrtković (Zagreb): (Ne) bis in idem – Similarities and Differences of Two Manuscripts of De Illyrico caesari- busque Illyricis dialogorum libri septem of Johannes Tomco Marnavich Gordana Čupković (Zadar): The Problems of Textual Criticism in Senjanin’s Conversing (1555) Sanja Vulić (Zagreb): The Linguistic Approaches of Stipan Badrić in Ukazanje istine među Crkvom istočnom i zapadnjom
51 52 SUMMARIES
Gordana Čupković Department of Croatian and Slavic Studies, University of Zadar THE PROBLEMS OF TEXTUAL CRITICISM IN SENJANIN’S CONVERSING (1555)
The theological vernacular dialogue entitled Razgovaranje meju papistu i luteran (Conversing between Papist and Lutheran) in which a representative of the Catholic Church (called pejoratively a papist and a Reformer (called Christian) present their opposed views, signed pseudonymously Anton Senjanin, on a title page that conceals in several ways its Reforming discourse and gives as its place and date of printing Padua, 1555, which is also unreliable, is undoubtedly the most successful piece of Reformation literature in Croatian. The work has been ascribed to Matthias Flacius (Mirković, 1960), to Petrus Paulus Vergerius the Younger (Jambrek, 1999) and Anton Dalmatin and has been considered as a booklet that in its language »does not draw on the Croatian written tradition« (Bratulić 1987) but also as a possible dedication to the Glagolitic printing works of Senj (Jembrih 2005). It has been noted that the content of the work has some points of contact with the Children’s Bible or Otročja Biblija (1566), itself unsigned, but ascribed to Sebastijan Krelj and Flacius (Orožen 1987). These two works are connected by the linguistic layers of the Croatian having a considerable number of Slovene influ- ences. But by a comparative analysis of language and graphy it can be concluded that the author of Conversing is not also the author of the Croatian catechism Children’s Bible. From a comparison of the contents of the polemical texts it can be concluded that the two texts convey the same theological premises in which certain congruencies can be found in style and composition. The objective of the paper is not to establish the authorship or to embark on a search for undiscovered secondary sources, rather to show the complex problems of textual criticism started up by Razgovaranje (visible at once in the relation between title page and text of the individual Urach editions) and in particular issues that might arise from a comparison of Razgovaranje with the wording of the Children’s Bible.
53 Jeroen De Keyser Latin Literature, KU Leuven, Belgium DALMATIAN CONNECTIONS IN THE EPISTOLARIUM OF FRANCESCO FILELFO
This paper discusses the presence of Dalmatia in the epistolarium of the prolific fifteenth-century humanist Francesco Filelfo [1398-1481]. Addressed to the most prominent humanists, prelates and rulers of his age, the more than two-thousand letters Greek and Latin epistles, written between 1427 and 1477, in which Filelfo displays his erudition and ambition, are also an important source for early modern history. Spanning half a century, Filelfo’s letter collection is an idiosyncratic assemblage of diverse epistolary genres, juxtaposing short memos to close friends with lengthy and learned philosophical essays, warm recommenda- tion letters with virulent pamphlets. Many letters move freely between subjects, intermingling practical matters, literary allusions, philological detail and caustic comment on contemporary politics. In this paper two angles will be addressed. First of all, it will discuss Filelfo’s personal relationship with people originating from or living in Dalmatia, both in the Republic of Dubrovnik and in the cities under the Venetian rule. In this respect, special attention will be given to on the sojourn of the author’s son Senofonte Filelfo [1433-1470] in Dubrovnik, where he married the local Jakobina Turčinović, and to Filelfo’s contacts with the archdeacon Matej Gozze (Gučetić). The second part of this paper will assess Filelfo’s presentation of Dalmatia and the way in which he presents his historical and geographical knowledge of a region that faced both the interference of the Venetian Republic and the expansion of the Ottoman Empire. Filelfo, who as a young man had lived in Constantinople for seven years as a member of the Venetian embassy, advocated a crusade against the Turks both before and after the fall of Byzantium and especially in his numerous »crusade letters« he liked to underscore his prime expertise with the entire region and his knowledge of its geography.
54 Neven Jovanović Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb ROME IN THE LATIN POETICAL WORKS OF MARCUS MARULUS
Rome, as both city and concept, is an important theme and motif in Euro- pean literature. In order to be able to describe more accurately the dynamics of the use of this theme and motif, it is necessary to set up a corpus within which to examine it. In this paper I shall demonstrate how to form a minimum corpus of this kind, using the entire poetical works of a single writer in a single language. In this case, the Latin poetry of Marcus Marulus. Then I shall show how in this corpus digitally to mark the occurrence of words connected with the concept of Rome as well as how to comment digitally on the occurrences in a systematic and structured manner and, finally, to analyse regularities and departures in Marulus’ use of the word and the concept. This is the first step towards the examination of what, in fact, Rome, all in all, did mean to Marulus.
Branko Jozić Marulianum, Split MARCUS EGO SUM MARULLUS: A NEW CONTRIBUTION FOR MARULUS’ BIOGRAPHY
Marcus ego sum Marullus, / quo peccator maior nullus: so Marulus signed himself as a translator of St Bonaventure’s Philomena. We can find in him similar confessional places, such as: »Returning once more, I shall say of myself /to cut words short, I am the biggest sinner./ My sins are big above all / they cannot be uttered, the earth stinks of them« (Good Lessons, 818-823). Is this just the topos of modesty and the influence of, for example, Augustine or Francis of Assisi, in whom we can also find such self-accusatory expressions, or can some real reason for them be adduced? Marulus’ biographer Franciscus Natalis says that after the death of his brother, Simon, there was a great reversal in Marcus’ life. This to some extent is confirmed by information from the archives of the old Split commune, where the Marulićes / Pecinićes are registered as having carried out various offices for the commune (testis, iudex, camerarius, examinator, commissarius, consiliarius, procurator, advocatus, sindicus, supracomes). In the chancellery record, Simon appears up
55 to 1484, and Marcus the last time in 1486. Even if his brother’s death hit him so hard and meant a turning point in his life, we still cannot guess at any reason for these self-accusations. But some crimen of his is suggested by a note of October 3, 1482, which will be discussed in the paper.
Amir Kapetanović Institute for Croatian Language and Linguistics, Zagreb DIFFICULTIES DURING ASCERTAINING THE ORIGINALITY OF A WRITER’S USE OF THE LITERARY LANGUAGE IN A VARIANT TEXTUAL TRADITION (USING EXAMPLES FROM OLD CROATIAN LITERATURE)
The main objective of a textual critic or editor is to get as close as possible to a textual version that will the best represent the text that is being edited. How the text will be critically established and ultimately published depends on the textual tradition and the editorial conception of the editor. However, the editor sometimes will not easily or by a reliable path be able to arrive at a high quality preparation and edition of a text, particularly when it is a textual tradition that is several centuries old that is concerned. There are texts and oeuvres that have not come down to us in an ideal condition and shape, and not only is it not clear what the last wish of the author in connection with some text was (when there is no autograph and there were no printed editions during the lifetime of the writer) but also there are problems in determining the range of the writer’s use of the literary or standard language, that is, it is impossible to determine reliably whether some linguistic feature was a part of the author’s idiolect. Without finding some way of ascertaining what might belong to the author’s literary language habits, it is hard to edit the text and say what the author’s authentic language might be, when the editor has at his or her disposal only linguistically variant textual testimonies. Such quandaries and editorial difficulties are often possible when the old Croatian writers are concerned, for their language was neither standardised (explicitly normatised and uniform) nor written in local speech or dialect either. Quite often historians of Croatian language will conclude that a certain pre-Croatian Revival writer cared not very much about linguistic uniformity of his text or oeuvre, and in the descriptions of the linguistic usage of this writer discover a number of linguistic alternations and dualities. All previous research into historical linguis- tics shows that the expression of a literary language did not necessarily have to
56 be correlated with the linguistic features of the area where the author was born or where he worked (there are various levels of »betrayal«, from hints of other dialects, conscious mixing of characteristic features of two or three dialects to a deliberate but not necessarily consistent expression with the literary language of a different dialectal colouring). Here, dialectal atlases cannot help editors a great deal. Apart from that, there were writers who used language differently during youth and maturity, and sometimes then it is difficult to talk of a single, uniform idiolect. It is also known that the writer might in a single creative period have written texts that are at different levels of style and register, and it is difficult to talk of an authorial linguistic selection that is characteristic of a given period. We shall attempt to explain these issues using examples from old Croatian literature, which could be a roadmap for the solution of new problems in textual criticism.
Ivan C. Kraljić Université du Québec à Rimouski (UQAR), Canada THOMAS NIGER OF SPLIT: A STUDY ON SEVERAL WORKS AND TRAVELS
Thomas Niger (Crnić, about 1450 – after 1532) was vicar of Split, bishop of Skradin and Trogir, but he stands out mainly for his diplomatic activity in favor of Croatia. Vicar of ban Petar Berislavić, ambassador for the pope and other princes, apostolic nuncio in Poland, he traveled across Europe to seek help for Croatia when Ottomans were threatening its very existence. Unfortunately, very few of Niger’s correspondence reached us, and he does not seem to have published a lot. Among Niger’s known works there is an epigram blaming Leo X and three cardinals for their lack of action against Luther: Thomas Nigro Episcopus Scar- donensis Ad Leonem Papam X.m. (manuscripts BK 243, f. 297b, 297bv et BK 244, f. 114 from Biblioteka Kórnicka in Poland). It is believed that this epigram, whose first words are Dic rogo, Leo Papa, faciat quid hypocrita præstans, has been given by Niger to Andreas Cricius during his stay in Poland from December 1522 to March 1523. The epigram is obviously anachronistic because Leo X excom- municated Luther and died in December 1521. There exists also a pasquinade in Italian, starting with Leon, che fa lo hyppocrita prestante, which is very similar to Niger’s epigram (manuscript C 112 Inf., f. 114r and 114v from the Ambrosian Library). We will compare these two documents and try to understand the genesis of Niger’s epigram.
57 The second written work from Niger that we will consider is a six-page manuscript entitled: »List of bishops of Salona and Split according to the Roman Chancery and several old and genuine documents, compiled by a Dalmatian very fond of his motherland and his people« (»Pontificum Salonitanorum et Spalaten- sium series ex scriniis Romanis et variis antiquis approbatis monumentis collecta a Viro Dalmata Patriae et Nationis suae amantissimo«). This manuscript is lost. Francesco Carrara (1812-1854), in his 1844 history of Split (Chiesa di Spalato), wrote that the following note was on the manuscript: »this list has been arranged by Thomas Niger, citizen of Split, bishop of Skradin and Trogir, from old and ap- proved authors and documents« (»hanc seriem ex antiquis approbatis Auctoribus et monumentis Thomas Niger Civis Spalatensis, Episcopus Scardonensis, inde Traguriensis, et ordinavit, ut in Archivio Romano S. Sedis servetur«). Following Carrara’s testimony, many authors who wrote about Niger attributed him the au- thorship of the list of bishops of Salona and Split. Some considerations on Carrara and the list itself will bring us to raise some doubts that Niger wrote the list. Finally, some questions and thoughts will be raised about Niger’s stays in France and in Belgium in the early 1520s.
Bratislav Lučin Marulianum, Split A NEW RECTOR HAS COME TO TOWN: A SPEECH OF WELCOME BY IOANNES ROSANUS OF SPLIT IN HONOUR OF ALVISE CAPPELLO
The subject of this paper is a previously unknown speech In adventu claris- simi uiri Aloysii Capello, Spalatine urbis prętoris dignissimi, the author of which is Ioannes Rosanus (Ivan Rozan) of Split. The speech is preserved in a manuscript (most probably an autograph) that is kept in Venice, and covers a little more than four sheets of writing. It is written as a panegyric on the new rector of Split Alvise Cappello, who was appointed to this office on January 14, 1504, and remained in it until early September 1506. Little is known of the author of the piece, Ioannes Rosanus: in 1499, ser Zuan Rosan and ser Cyprian, a dyer (tintor) were envoys of the Split commons to the Venetian syndics. In 1507 ser Zuan Rosan (who lived in civitate veteri) was recorded in the Census of Split Citizens and Commoners (Descriptio civium et populorum civitatis Spalati), drawn up by Giacomo Lom-
58 bardo, chancellor of the local governor Pietro Maripiero, at the request of ser Greguor de Suviza. Rosanus’ oration is interesting for a number of reasons. This is a previously unknown text of a writer who has himself been unknown to literary history. It can be said that Ioannes Rosanus is a new name in the Split humanist circle, and to Croatian humanism in general. In terms of its genre, it is a speech in adventu, a panegyric in honour of the arrival of the local Venetian rector to take up his duty. Many speeches that the humanists gave on the occasion of the election of a new Venetian doge or marking the death of a doge have been preserved, but it seems that speeches for Venetian rectors have not previously been known, and this is a rare, perhaps a unique, example of its kind. The address will present the content and structure of the speech and draw attention to the many biblical and classical references, all of which identifies Rosanus as an author educated in the spirit of humanism. At the same time, it will attempt to place Rosanus’ panegyric in adventu in the context of occasional oratory in the Venetian republic. An appendix to the printed version of the paper will publish the first edition of the oration.
Ivan Lupić Stanford University THE MANUSCRIPT COPIES FOR THE PROJECTED EDITION OF ILLYRIAN POETS FROM 1784
After establishing the first printing shop in Ragusa in 1783, Carlo Antonio Occhi intended to publish as soon as possible a multi-volume edition of Illyrian, mostly Ragusan poets (poeti illirici). Already in his petition to set up a business in the city, addressed to the Ragusan Senate, Occhi had promised that his first con- cern would be the printing of Ragusan literature. Although literary works written in Illyrian deserve to be preserved, he wrote in his petition, they are for the most part buried among the multitude of manuscript volumes in private libraries and are therefore likely to be lost forever, just as many similar works have already perished. In order to keep his promise, during the first year as the Ragusan prin- ter-publisher Occhi published an advertisement entitled Agli amatori della lingua illirica, written in both Italian and Croatian. The advertisement invites devotees of the Illyrian tongue, at home and abroad, to aid his undertaking by subscribing
59 to the projected edition. It also features a list of authors and works to be included. The printing was supposed to begin in 1784. Judging from the fact that not a sin- gle work listed in Occhi’s advertisement was published during his lifetime, the invitation cannot have been enthusiastically received. Nevertheless, it is possible to ascertain what Occhi’s editions of Ragusan literature would have looked liked had they reached print. For despite the fact that so many Ragusan manuscripts have perished, those that were meant to serve as the basis for Occhi’s undertaking have been preserved and are in excellent condition. These manuscripts, hitherto unknown to scholars, are for the most part held outside Croatia. Their unusual history will be described in this presentation.
Paolo Mastandrea Università Ca’ Foscari, Venezia LITERARY AND HISTORICAL MODELS IN THE WORK OF ANTONIUS ROSANEUS
The idea that in a battle field God’s benevolence intervenes in favour of one side against the other is as ancient as historiographical narration. Poet Clau- dian recorded an important example of this long-established continuity, the so- called ‘miracle of the bora wind’ (III cons. Hon. 93-98 Te propter gelidis Aquilo de monte procellis / obruit aduersas acies reuolutaque tela / uertit in auctores et turbine reppulit hastas. / O nimium dilecte deo, cui fundit ab antris / Aeolus armatas hiemes, cui militat aether / et coniurati ueniunt ad classica uenti). On 5 September 394, an impetuous wind had helped Theodosius the Great win the battle of the river Frigidus against usurper Eugenius. Twelve centuries later, an echo of this well-known event recurred in Antonius Rosaneus’s historical account of the successful defense of Corcyra and the defeat of the Ottoman and Barba- resque fleet led by the Algerian pirate Occhialinus (August 15th, 1571). Without CroALa, some of the intertextual relations that lie at the core of this paper could have never been discovered.
60 Tomislav Matić Catholic University of Croatia, Zagreb CONCILIAR IDEAS IN THE WORKS OF IVAN BACHENSTEIN, ZAGREB CANON AND PARTICIPANT IN THE COUNCIL OF BASEL
Ivan Bachenstein, doctor of canon law, Zagreb canon and archdeacon of Komarnica, was one of the foremost participants of the Council of Basel. Belong- ing ardently to the conciliar trend in the late medieval church, he was vehemently opposed to any increase in the authority of papacy over the clergy. He often took part in the missions of the Council and, later, of antipope Felix V to European kings and princes, although because of his furious opposition to Pope Eugene IV, he lost his canonship and archdeaconate over time. The objective of this paper is to present, analyse and compare two works of Bachenstein. The first is an oration given before Eugene IV in 1435 in which on behalf of the Council Bachenstein endeavoured to induce the pope to submit to the supreme authority of the Council and acknowledge conciliar decrees abolishing the collection of the annates and res- ervations of ecclesiastical benefices. The second is his legal opinion, almost three decades later, about the dispute related to the Archbishopric of Mainz. Through these two works we shall study the nature of Bachenstein’s attitude to the conciliar ideas at the time when the Council of Basel was strong and how much it changed after its failure and dissolution. These works also tell of the direct involvement of the Chapter in Zagreb in crucial religious issues of the 15th century, as well as of conciliarist ideas being very much present among the members of the Chapter.
Josip Parat, Croatian Institute of History, Department for the History of Slavonia, Srijem and Baranja, Slavonski Brod and Petra Šoštarić, Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb A LATIN TRANSLATION OF THE TREATISE ΠΕΡI ΘΟΥΚΥΔIΔΟΥ ΧΑΡΑΚΤHΡΟΣ BY DIONYSIUS OF HALICARNASSUS
This paper will present a philological perspective on the work De Thucydidis historia iudicum, a Latin translation of a treatise of Dionysius of Halicarnassus (1st century BCE), published in Venice in 1560. According to tradition, in Antiquity Dionysius enjoyed the reputation of being an excellent prose writer. As practical
61 rhetor, he was concerned most, in addition to ancient Roman history, with the art of rhetoric, and composed critical studies of several ancient authors. Among the latter is the partially preserved treatise about Thucydides, known as Περὶ Θουκυδίδου χαρακτῆρος. In this partially preserved piece of writing, Dionysius presented the work of Thucydides as an exemplary specimen of Atticistic expression. Indeed, he himself successfully imitated it and thus influenced generations of writers of the imperial period. From today’s perspective, it is still more important that we can find out in the essay of Dionysius a number of details about the Antique reception of Thucydides. Dionysius, for example, praises him for, valuing the truth highly, having taken up a critical stance with respect to the influence of myth on history. Halicarnassus at the same time does not conceal an openly critical tone concerning some of the literary procedures in Thucydides’ work, and in this too he is quite distinct among ancient writers. The translation of the work will be presented in the context of the reception of both Dionysius of Halicarnassus and of Thucydides, combined with a philological analysis and discussion of the authorship of the translation.
Franz Posset Beaver Dam, USA WHAT DO MARKO MARULIĆ AND MARTIN LUTHER HAVE IN COMMON? OBSERVATIONS ON THE 500TH ANNIVERSARY OF THE REFORMATION IN EUROPE
Marko Marulić (1450-1524) is known as the Father of Croatian Literature, at least since the 19th century, whereas Martin Luther (1483-1546) is known as the Father of the German Reformation and of Lutheranism since the 16th century. With the year 2017 a decade of commemorations of Luther’s Reformation around the world comes to a climax. The year 1517 is made the historical focal point under the influence of Lutheran historiography, when Luther allegedly »posted« his so-called »95 Theses on the power of indulgences«, although there is no reliable proof that he nailed them on a door. Luther and Marulić were contemporaries, both being influenced by the Devotio Moderna, Renaissance Humanism, and by the trend toward a practical Theology-for-Piety (in German: Frömmigkeitstheologie). Both had to cope with the Turkish Threat. Increasingly, Marulić is being recognized for his role in the history of Christian civilization.
62 Luther’s theology is best known for its maxims of exclusivity, such as »Scrip- ture alone« and »Christ alone« which Marulić, too, esteemed highly, but without radicalization. Both were interested in the biblical languages, Greek and Hebrew, and in biblical theology and the Evangelica Veritas. Both appreciated the medieval commentator of the Bible, Nicholas de Lyra. Both had the same editor, Sebastian Münster, and publisher, Adam Petri, for some of their works. Petri published two of Marulić’s books (De institutione [1513] and Evangelistarium [1519]). He published numerous books, sermons, and pamphlets also of Luther, including the so-called 95 »Theses on the power of indulgences« which are considered the spark of the Reformation in Germany. Both were very concerned about the Turkish Threat, but reacted in completely different ways. Some of Luther’s works have been entered in 2015 into the records of the World Heritage of the United Nations Educational, Scientific, and Cultural Or- ganization (UNESCO). It would be worthwhile to consider the same for Marko Marulić’s opus.
Teo Radić Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb THE HYMNUS AD DEUM OF MARCUS MARULUS AND THE HYMNUS IN TRINITATEM OF GREGORIUS TIPHERNAS
Marulus’ Hymnus ad Deum was first published and reviewed at the waning of the 19th century and was well received from the very beginning (M. Šrepel). How- ever, for the whole of the next century it was not central to any research interests. Yet at the dawn of the 21st centuries, the poem became the subject of more important interpretations and studies (by N. Jovanović, B. Lučin, D. Novaković) and was justly placed among the »masterpieces of Marulus’ Latin Muse«. Drawing on the results of these studies, we thought it would be useful to take a step further and to compare the Marulus composition with the work Hymnus in Trinitatem by the Italian humanist, philologist, translator and poet Gregorius Tiphernas (Gregorius de Tipherno / Gregorio Tifernate, 1414-1462) These are two pieces of poetry that are relatively close in both time of origin, theme, structure and scope, and in the many other, generically determined elements, such as the invocation of the Muse, the parallel use of Ancient and Christian mythological motifs, the introduction of the topos of the Divine Unknowability and so on. A comparison of these two
63 poems proves to be interesting and potentially useful if we know that Gregorius, as translator of the Greek geographer Strabo, had a place in Marulus’ Repertorium, which makes him one of the humanist authors whose language and style might have had an influence on the Latin works of Marcus Marulus.
Vlado Rezar Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb THE ODES OF DAMIANUS BENESSA: THE METRICAL ASPECT
The autograph manuscript kept as MS 78 in the Dubrovnik Monastery of the Friars Minor and entitled Poemata contains small poetic compositions of Dubrovnik humanist Damianus Benessa (1476-1539), better known for having written the massive Christian epic De morte Christi. The author divided these poems into several books according to their content, style and metre. Those that have a mainly pastoral atmosphere, composed in hexameters, are collected in the book of eclogues (Bucholicon liber / Aeglogae); those of hexameters in colloquial style and of an on the whole critical tone are put into the book of satires (Sermonum liber / Satyrae); a larger number of poems diverse in content but framed mainly in the form of the elegiac distich are put into three books of epigrams (Epigram- matum libri tres). Finally, the poet put thirty six poems, diverse in themes, but close in terms of form, in that they are composed in metres that are traditionally considered lyrical, into the remaining two books of the MS collection, and called the poems odes (Carminum lyricorum libri duo / Odae). The fairly wide range of subjects in this lyrical cycle, which under this common title puts the author’s ideas about life and poetry, mourning for the death of family members, the praise of Christ, as well as injunctions to Christian rulers to make a common resistance to the threat of the Turks, a threnody on the schism within the Catholic church, or a powerful rebuke because of the absence of Christian solidarity, is not itself a problem for the humanist tradition actually made the formal element, the use of the Horatian metres, the crucial generic determinant of lyrical poetry. What is however exceptional and striking, not only within the framework of human- ist poetry on the eastern Adriatic, is the fact that Benessa in these almost two thousand verses caught in as many as fifteen different verse forms, particularly those used by Horace, as well as some of Catullus, from the usual and expected Asclepidiac, the Sapphic and Alcaic stanzas, the somewhat rarer Alcmanian or
64 Archilochian, to the rather »exotic« forms, Hipponactics and Galliambics, or a combination of Gliconics and Pherecratics. Such diversity of versification is not shown even in the poetry of the most praised local humanist master of the verse, Benessa’s teacher, Aelius Lampridius Cervinus, and is not typical either of the poetry of Italian humanists. The paper will endeavour to contextualise this section of Benessa’s poetry in the whole of his literary work and to explain the background of such great material heterogeneity, and finally, with concrete examples, refer to the intertextual links of Benessa’s poetry with both ancient and contemporary literary models.
Alex Simrell Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb A DIGITAL ANALYSIS OF PLACE NAMES IN DE RAPTU CERBERI
Towards the end of the 15th century Jakov Bunić published his famous work, De Raptu Cerberi. Telling the story of the kidnapping of Cerberus, this is the oldest epic poem in Croatian literature. Presenting Hercules as a figure of Christ, Bunić combines Catholic symbolism and ancient mythology. Part of the mythological ornatus are references to places, both real and imaginary. We wanted to study these references. To do so, we considered five aspects of each place reference: its »placeness« [the level of certainty that a work marks a place], lemma, morpho- logy, and reference to the space and time of the external world. Some references clearly point to a real place or a well-defined concept of an imaginary place; other references are more complicated. Having the lemma allows us to find examples of places that are referenced with multiple names. Morphology is especially useful when studying multiword expressions. Since places cannot be separated from time, each place reference belongs to a period. It would not be productive to try to assign years to mythological events, but a relative chronology definitely exists in ancient mythology. Therefore six broad mythological periods were defined. All of these annotations are connected in a digital framework, so it possible to focus on the interesting cases. What are all the examples of a real place in an imaginary time? What morphological patterns exist in multiword expressions? What does the underworld consist of for Bunić? These are just a few of the possible research questions we can now begin to answer.
65 Luka Špoljarić Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb TWO RENAISSANCE TEXTS ON ST JEROME THE ILLYRIAN: V. S., PREFACE ON THE ORIGIN OF ST JEROME — N. IA. SA., HYMN TO ST JEROME
Although he had long been revered as the apostle of the Croats in the Glagolite circles of the Croatian church, St Jerome came to enjoy the height of his popularity during the fifteenth and sixteenth centuries. As a result of the Europe-wide diffusion of humanism and humanist nationalism, Croatian humanists turned the saint into the emblematic figure of their nation. Marcus Marulus, the foremost in this group, even composed a biography of the saint as well as a treatise in which he attacked Biondo Flavio for claiming Jerome was an Italian. This paper will draw attention to two further texts that testify to the wide popularity of the saint in Croatian intellectual circles. One is a polemical treatise on the question of his origin in a vein similar to that of Marulić, while the other is a hymn in his honour. The two texts are preserved together on a single bifolium found among the papers of the fifteenth-century Zadar notary, Jerolim Vidulić. Although they have received little attention in scholarship, the texts are not completely unknown. A diplomatic transcription of the treatise was published by Fra Petar Runje, while an edition of the hymn was prepared by Vinko Valčić. Aside from the fact that the editions have some minor errors, Valčić wrongly attributed the texts to Vidulić, even though the initials of different authors are clearly marked in the texts themselves. This paper will discuss various problems in establishing the texts, analyze their contents and place them within their respective intellectual and social contexts.
Tamara Tvrtković Division of Croatian Latinity, University Department for Croatian Studies, University of Zagreb (NE) BIS IN IDEM – SIMILARITIES AND DIFFERENCES OF TWO MANUSCRIPTS OF DE ILLYRICO CAESARIBUSQUE ILLYRICIS DIALOGORUM LIBRI SEPTEM OF IVAN TOMKO MRNAVIĆ
We know of two versions of the complete manuscript of Ivan Tomko Mrnavić’s De Illyrico caesaribusque Illyricis dialogorum libri septem: one is kept in the National and University Library in Zagreb (call no. R7195) and the
66 other is in the National Museum in Sarajevo (call no. E-541). This is a quite large manuscript, covering five hundred sheets of paper. It is divided into seven books, the first three of which refer to Illyricum and the provinces that it covered in the Roman period (Pannonia, Dalmatia, Scythia, Dacia, Epirus, Thrace, Dardania and Macedonia), while the other four are biographies of those emperors or empresses of the Roman Empire (before and after its division into West and East) assumed to have been of Illyrian descent. The work is a typical example of Baroque Slavism, in which the concept of Illyria plays an important role. The manuscripts are interesting in terms not only of content but also textual criticism. Both are copies (probably at the earliest from the end of the 18th cen- tury); the whole of the Zagreb MS was written by a single copyist; the Sarajevo manuscript was copied by eight copyists, most of the text being copied, however, by the same hand as in the Zagreb version. In addition, this copyist, in the other parts of the manuscript that were copied by other copyists, inserted and corrected words, wrote them in on the margins and so on. The versions are almost identical; but there is a major difference in the Sarajevo MS, in which there are two versions of the text about Thrace (one of which coincides with that in the Zagreb MS). While the manuscript is being transcribed, and particularly so later, when a critical edition is being prepared, the question arises as to how to convey the diversities and similarities of the two manuscripts, and at the same time make the text readable, not burdening it with too many details. The diversity is most seen in the various copyists, and it is necessary to indicate in some way the changes of hands that are copying out the text; it is particularly interesting to note that the main copyist, he who wrote out the whole of the Zagreb and part of the Sarajevo manuscript) wrote some words in different ways in the two versions of the text. How these and similar challenges to textual criticism can be show in a critical edition is a question that this paper will attempt to answer, in part at least.
Sanja Vulić University Department for Croatian Studies, University of Zagreb THE LINGUISTIC APPROACHES OF STIPAN BADRIĆ IN ukazanje istine meĐu crkvom istoČnom i zapadnjom
Fra Stipan Badrić of Drniš (1687-1747) was a Franciscan friar of the province of Silver Bosnia, and from 1735, when a separate province was made in Dalma- tia out of a part of that province, he was a friar of the new province of the Most
67 Holy Redeemer. In 1745 in Venice Badrić printed a work in Latin script entitled Ukazanje istine među crkvom Istočnom i Zapadnjom (Ukazagnie Istine me- giu CZarkvom istoçnom, i zapadgniom [Demonstration of the Truth between the Eastern and the Western Church]). This work, which was printed in Latin script, was in fact a copy of the work of Krsto Pejkić, Zrcalo istine med crkve istočne i zapadnje (Mirror of the Truth Between the Eastern and the Western Church), written in Bosančica (Croatian Cyrillic) and printed in Venice in 1716. Badrić’s version in Latin script is almost the same as the Pejkić original, with a few changes in the language. Badrić’s published copy is one more indication of how popular theological controversies, as kind of theological debate, were in the 18th century. The linguistic features of Badrić’s work, apart from the choice script, dif- fer from those of Pejkić’s Mirror primarily in that Badrić attempted to replace Pejkić’s Bulgarianisms with Croatian expressions, some sentences that he did not understand were simply omitted. In addition, unlike the original, the language of Badrić’s Ukazanje was entirely based on Shtakavian sub-dialect of the New Shtokavian Ikavian dialect, while perceptible in the language of Pejkić’s Mirror is a different Shtokavian dialectal basis. Nevertheless, a comparison of Badrić’s language approaches with those of Pejkić shows all the linguistic levels through which Pejkić had an impact of Badrić. The paper is based on an analysis of Badrić’s graphic and grammatical ap- proaches and on a linguistic analysis of all the language levels, from phonological and morphological to word formation and syntax. Attention will be devoted to Badrić’s lexis, including lexical semantics. In the framework of linguistic analysis, not only will Badrić’s linguistic approaches be compared to Pejkić’s, but Badrić’s language will be considered in the context of the Franciscan province of Silver Bosnia and of the Province of the Most Holy Redeemer in the 18th century.
68 SADRŽAJ
Kalendar zbivanja ...... 3 Colloquium Marulianum XXVII: Tekstološki izazovi hrvatske književne baštine (II) ...... 6 Sažetci i podatci o sudionicima skupa ...... 9 E-adrese sudionika znanstvenoga skupa Tekstološki izazovi hrvatske knji- ževne baštine (II) ...... 29 Osorsko-hvarska pjesmarica, priredila Kristina Štrkalj Despot, tekstove na latinskom jeziku priredila Sanja Perić Gavrančić (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2016) ...... 30 Davor Balić: Etički nauk Marka Marulića (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Koprivničko-križevačke županije, Zagreb – Križevci, 2016) ...... 31 Deveta kroatistička tekstološka radionica: Iz hrvatske tekstološke prakse: Ignjat Đurđević i Milan Rešetar (tekstološki dio) ...... 33 Jezična analiza dubrovačkoga teksta iz 17. stoljeća (jezikoslovni dio) . . 33 Jedanaesta latinistička studentska radionica: Didak Pir u prijevodu . . . . . 35 Colloquia Maruliana XXVI – sadržaj ...... 36 Nagrade Dana hrvatske knjige ...... 39 Pravilnik ...... 39 Do sada nagrađeni ...... 40 Marulićevska mrežna sjedišta (Marulić na WWW) ...... 45 Colloquium Marulianum XXVII: Challenges in the textual criticism of the Croatian literary heritage (II) ...... 47 Summaries ...... 53
69 Znanstveni, književni i izdavački program Marulićevih dana novčano su pomogli: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske Županija splitsko-dalmatinska
Izdavač: Književni krug Split – Marulianum Ispod ure 3, Split
Za izdavača: Nenad Cambi
Ovu knjižicu uredili: Branko Jozić i Bratislav Lučin
Prijevod na engleski: Graham McMaster
Tisak: Dalmacija papir – Split
Naklada: 300 primjeraka
Tiskanje završeno u travnju 2017.