Link Možete Pregledati Cjelokupno Izdanje SEMBERIJA
Total Page：16
File Type：pdf, Size：1020Kb
Izdavač BOŠNJAČKA ZAJEDNICA KULTURE „PREPOROD“ BIH SARAJEVO Za izdavača DR. SENADIN LAVIĆ, predsjednik Suizdavač BOŠNJAČKA ZAJEDNICA KULTURE „PREPOROD“ BIJELJINA/JANJA BIJELJINA Urednik JUSUF TRBIĆ Priprema MIRZA JUNUZOVIĆ Lektor SAMER EL CHEKH Tehničko uređenje DAMIR RIBIĆ EMIR AHMETOVIĆ Štampa “OFF-SET” Tuzla Za štampariju SADIKA MURIĆ, direktor SEMBERIJA KROZ VIJEKOVE Zbornik radova sa naučnog skupa „Baština i naslijeđe Semberije“ Bijeljina 2012. godine PREDGOVOR Poštovani čitaoci Pred vama je knjiga koja govori o istoriji Semberije, tačnije : o nekim periodima i pojavama, o ljudima i običajima, o zajedničkom životu, o nastajanju i razvoju naselja, doseljavanju stanovništva, ratovima i stradanjima, dakle, o onome što se dešavalo u vremenima koja su ostala za nama, a što do danas nije bilo dovoljno poznato, ili je bilo sasvim zaboravljeno. Istorija je na brdovitom Balkanu već odavno postala tijesto koje vješte ruke ideologa i političara mijese po sopstvenoj želji i potrebama doktrine koju zastupaju, pa se čini da sve što se desilo, od najstarijeg doba do danas, ima barem dva lica, da je sve moglo biti i ovako i onako, da je sve to magla i mrak u kojem se ne zna ko je ko, šta se zbilja dogodilo, ko je šta počeo, a ko završio. I čini se da današnja suprotstavljenost nacionalnih vizija seže do najdaljeg vremena, pa još nije jasno ko je ovdje bio prije Slavena, a ko poslije, ni čiji su tadašnji nadgrobni spomenici, ni čiji su vladari bili, ni ko se za šta borio. Pogotovo to važi za doba viševjekovne turske vladavine na ovim prostorima, koja je iza sebe ostavila naciju što baštini porijeklo i istoriju starih dobrih Bošnjana. Nakon oslobođenja od Turaka novi vladari su pretvorili u prah i pepeo sve što je od Turaka ostalo, od džamija i kuća, do mislilaca, umjetnika i njihovih djela i svakog civilizacijskog dometa toga vremena, sve je bačeno u duboku tamu ljekovitog zaborava. Ostali su samo Bošnjaci, ljudi iznikli iz ovoga tla, kojima je, zbog tuđe vladavine, uskraćeno pravo na sopstvenu istoriju, na sopstvenu naciju, na državu, na život, na kolektivno pamćenje. Progonjeni sa teritorija na kojima su Turci imali vlast, stiješnjeni u bosanskim gudurama, vezani oko vrata lancima podozrenja i mržnje, dobri su se Bošnjani povukli u sebe, u svoju tjeskobu, u svoju samoću, čekajući da jednom svane i neki drugačiji dan. Vukući svoj kamen teškom strminom od sabaha do jacije, od danas do sutra, od jednog progona do drugog, od jedne smrti do druge, od jednog do drugog, trećeg i ko zna kojeg stradanja, oni se svikoše na sudbinu, pa su mirno gledali kako ih rijeka nosi. A kad su na kraju dvadesetog vijeka shvatili da im prijeti potpuni nestanak, dođoše malo sebi, pa spasiše, bar za neko vrijeme, i sebe i ono malo države koja im preostade. A dokle će, ne zna se. I onda vidješe da su im ukrali istoriju i sjećanje i da o samima sebi skoro ništa i ne znaju. Iz mraka prošlosti počeše polako da iskrsavaju istine, dugo sakrivane i ubijane, i onda shvatiše da su zaboravili sami sebe, da su prespavali dobar dio svoje prošlosti, i da sada moraju tražiti to što su pogubili. Ali, prije toga valja pobijediti dugo njegovanu bošnjačku šutnju, naviku da se glava sakriva iza tarabe, da se čeka i ne djeluje, valja savladati tradicionalni nedostatak interesa za organizovanje, za institucionalni rad, za zajedničko dobro, za pisanje i stvaranje, valja probuditi glad za istorijom, da bismo otkrili ono što otvara budućnost. Bijeljinski Bošnjaci vijekovima nisu ništa pisali o sebi, nisu zabilježili ni trunku od onoga što su radili, preživljavali, stvarali, dobijali i gubili, ni jedno zrnce vremena nisu sačuvali na papiru, a zna se da samo rukopisi ne gore. I kad je vihor rata protiv naše domovine opustošio i ovaj kraj, a ostalo dovršili novi krojači istorije, izgledalo je da Bošnjaka ovdje, zapravo, nije ni bilo, da je čitava njihova prošlost pustinja koju tek treba otkrivati i zapisivati. 7 Bošnjačka zajednica kulture «Preporod», osnovana 2003. godine, prihvatila je da na svoja nejaka pleća natovari taj teret, da pokuša danas ostaviti tragove onoga što je bilo, da danas stvori svjedoke onoga čega više nema. O tome ćete čitati na kraju ove knjige. Dakako, istraživanje prošlosti je složen posao koji, u konačnici, ne trpi podjele. Jer, prošlost pripada podjednako svima što su iznikli iz ovoga tla, svima koji su ovdje bili, jesu i biće, kao što crkva Notre Dame ili Aja Sofija pripadaju baštini svih ljudi svijeta. Pogotovo je to potrebno ovdje, gdje svi ideološki centri imaju sopstvenu sliku istorije i sopstvene istine, pa je samo nepristrasno, objektivno i od ideologije oslobođeno mišljenje sposobno da sve dijelove mozaika prošlosti sastavi u jedinstvenu sliku. A zbirka rukopisa koja je pred vama nastala je od radova predstavljenih na naučnom skupu koji je, pod nazivom «Baština i naslijeđe Semberije», održan u Bijeljini 14. decembra 2011. godine. Neizmjernu zahvalnost za taj nesvakidašnji poduhvat ( prvi ovakve vrste u Bijeljini) dugujemo Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno- historijskog naslijeđa Tuzlanskog kantona, posebno Benjaminu Barjaktareviću i Rusmiru Đedoviću, koji su organizovali sve svoje snage da nam pomognu. Zahvalni smo na podršci i Bakiru Izetbegoviću, članu Predsjedništva BiH, i Adilu Osmanoviću, ministru za raseljene osobe i izbjeglice Federacije BiH, kao i načelniku opštine Bijeljina Mići Mićiću. Temu za svaki rad izabrali su učesnici, pa ne očekujte uobičajenu knjigu istorije. To je zbirka radova o različitim pojavama, vremenima i ljudima, i sve to može poslužiti budućim istraživačima, ali i nepristrasnim čitaocima koji će, nadajmo se, naći na ovim stranicama i nešto što do sada nisu znali i što će im biti važno. Jusuf Trbić 8 OD PRAHISTORIJE DO DANAŠNJIH DANA Edin ŠAKOVIĆ, prof. PROSTOR SEMBERIJE U PRAHISTORIJSKOM I ANTIČKOM RAZDOBLJU Sažetak: Zahvaljujući svojim iznimno povoljnim prirodno-geografskim uvjetima i geoprometnom položaju, Semberija je bila naseljena od najstarijih vremena. Ravničarski kraj i plodno tlo su privukli zemljoradničke zajednice mlađeg kamenog doba, te je ovdje osnovan niz neolitskih naselja, koja, u kulturnom pogledu, pripadaju istočnobosanskoj varijanti vinčanske kulture. U razdoblju eneolita, najizrazitija kulturna pojava je badenska kultura, a zabilježeni su i tragovi kostolačke i vučedolske kulture. Postoje i nalazi iz ranog brončanog doba, ali su nedostatni za kulturno određenje, dok u srednjem i kasnom brončanom dobu Semberija ulazi u krug kulturne grupe Barice-Gređani, sa kojom na tlu sjeverne Bosne započinje period polja sa žarama. Život se ovdje nije prekidao ni tokom halštatskog perioda, u kojem je zapažena pojava ratničkih grobova s prilozima, a halštatske skupine postupno bivaju integrirane u latenski kulturno-civilizacijski krug, sa kojim ovi prostori ulaze u protohistorijsko razdoblje. Pod rimsku vlast Semberija je dospjela tokom Panonskog rata (Bellum Pannonicum), 12.-11. god. p.n.e. i najvjerovatnije je uvrštena u okvire peregrinske civitas Amantinorum et Sirmiensis, da bi kasnije ušla u municipalne okvire Sirmija, koji izrasta u jedan od glavnih urbanih centara ovog dijela Rimskog carstva. Semberskim su područjem vodile trase značajnih putnih pravaca – magistrale Siscija- Sirmij i ceste od Argentarije do Sirmija, što je dodatno uvjetovalo izražen proces akulturacije, romanizacije i urbanizacije, koji je ostao izražen sve do kasne antike i vremena seobe naroda. Ključne riječi: Semberija, prahistorija, arheološka nalazišta, kulturne grupe, antika, romanizacija, urbanizacija. Geografsko područje koje nazivamo Semberijom oduvijek je predstavljalo oblast pogodnu za život ljudskih populacija, zahvaljujući povoljnim prirodnim uvjetima, ali također i svom geoprometnom položaju. Semberija je sa sjevera omeđena Savom, a sa istoka rijekom Drinom. Kad kažemo omeđena, to za stariju prošlost treba shvatiti uvjetno: u prapovijesna vremena rijeke su puno češće bile faktor povezivanja negoli razdvajanja; dolinama rijeka su vodile prirodne komunikacije, kojima su se kretali ljudi, robe i ideje. Duž rijeke Save je tekao jedan od glavnih prirodnih komunikacijskih pravaca stare Europe, dok je dolina Drine u dalekoj prošlosti također bila jedna od prirodnih prometnica, koja je povezivala panonski prostor sa unutrašnjošću Balkana. Na taj način, u geografskom smislu, Semberija je bila otvorena prema panonsko-karpatskom bazenu, ali i povezana sa oblastima na jugu, te se tu od starih vremena dodiruju, susreću i prožimaju različiti kulturni izrazi i utjecaji – bilo da se radilo o procesima dugotrajne i mirne kulturne transmisije i akulturacije, bilo da je riječ o naglim i slojevitim promjenama, kakve su nastajale zbog ratničkih prodora i migracionih kretanja, u pojedinim nemirnim i burnim periodima. 11 Arheološka istraživanja na području Semberije su dosta rano započela. Prvi nalazi sa ovoga prostora zabilježeni su još krajem XIX stoljeća, kada su rimske starine u tadašnjem bijeljinskom kotaru zainteresirale Carla Patscha, stručnjaka za antičko razdoblje u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. On je ovdje vršio terenska istraživanja i rekognosciranja, zabilježivši interesantne podatke o brojnim lokalitetima, od kojih su neki u međuvremenu i nepovratno propali. No, poslije Patscha, pa sve do iza Drugoga svjetskog rata, nije bilo značajnijih istraživačkih zahvata. Tek kasnih 1950-tih, tada mladi arheolog Zdravko Marić – koji kasnije izrasta u jednog od najznačajnijih stručnjaka za razdoblje željeznog doba – obilazi niz prahistorijskih lokaliteta na području Semberije, vrši rekognosciranja i probna iskopavanja. U narednim desetljećima,