Faculty of Humanities and Social Sciences Paris 3 Laura Potrović WHAT A BODY CAN BECOME: CARTOGRAPHY BETWEEN DANCE AND PHILOSOPHY INTERNATIONAL DUAL DOCTORATE Zagreb, 2017 Faculty of Humanities and Social Sciences Paris 3 Laura Potrović WHAT A BODY CAN BECOME: CARTOGRAPHY BETWEEN DANCE AND PHILOSOPHY INTERNATIONAL DUAL DOCTORATE Supervisors: Dr.sc. Sibila Petlevski, red. prof. Dr.sc. Josette Féral, red. prof. Zagreb, 2017 Filozofski fakultet Paris 3 Laura Potrović ONO ŠTO TIJELO MOŽE POSTATI: KARTOGRAFIJA IZMEĐU PLESA I FILOZOFIJE MEĐUNARODNI DVOJNI DOKTORAT ZNANOSTI Mentori: Dr.sc. Sibila Petlevski, red. prof. Dr.sc. Josette Féral, red. prof. Zagreb, 2017 This thesis was written under the supervision of Sibila Petlevski, University professor at Academy of Drama Arts, University of Zagreb and Josette Féral, University professor at University Sorbonne Nouvelle - Paris 3. Acknowledgements I would like to thank to Professor Josette Féral for challenging me from the first day we met. Because of her supervision this thesis was not only an act of writing on the subject of becoming, but also an act of becoming itself. Professor Féral helped me ground, as well as orient many of my ideas and I am truly grateful for that. I would like to thank to Professor Sibila Petlevski for her infinite openness toward my ideas. Her presence helped me navigate through the hardest moments of this process. Her supervision was an act of thinking-with, feeling-with, becoming-with, an act that was transforming even the hardest moments into lines of flight. I would like to thank to Ivan Magrin-Chagnolleau for his inspiration and support. His desire to explore the unknown, to think from, as well as to think with the body inspired the entire process of writing this thesis. I would like to thank to Mathieu Prévot for his limitless giving. He inspired me to move- with the impossible, to go to what I thought was my limit and then go further. Thanks to his support I transformed my fears into the fuel for my becomings. Abstract This thesis does not explore what body is, but what a body can become. It explores the body as event-in-making throughout the concepts such as Body without Organs (Antonin Artaud, Gilles Deleuze and Félix Guattari), bodying (Erin Manning), body-in-making (Erin Manning). What all of those concepts have in common is the same state - a state of becoming. Here, body becomes, and as such - it is a verb, an activity, a force. This thesis does not only explore the body as a force of becoming, but it also explores the becoming of that force - at the molecular, experiential and relational level. As Manning says, a body is always more-than one. Here, we are trying to approach the physical, experiential and relational becomings of a body in movement. That which moves the body from the state of being into the state of becoming is movement. This thesis is trying to show how movement never stops. We always move, therefore, there is a continuity of becoming. A body is never just a form, but a force-form. Movement is that which opens the body toward its becoming of force(s). A moving body is not a form of expression, but a force- field of expressivity. Movement connects the body to its very field of expressivity where the body starts to dance its capacities to do, produce and become. The body is never predetermined or finished - at the physical, experiential or relational level - but it is an ongoing movement. Movement makes the body, therefore, the body itself is a movement. We are not dancing with the body, we are dancing the body itself. The body is a score, a body-score, of its own becoming. We are not interested in what, for example, a heart is, but we are interested in molecular, experiential and relational becomings of a heart; we are interested in what a heart can become. Organs are not expressions, but flows, intensities, fields of expressivity. This thesis is an attempt to map those flows - performative and conceptual ones - and to redirect them toward new becomings. Keywords: Body without Organs, bodying, body-in-making, body-score, movement, becoming. Sažetak na hrvatskom Ova teza ne istražuje ono što tijelo jest, već ono što tijelo može postati. Ova teza istražuje tijelo kao događaj u nastajanju kroz koncepte kao što su Tijelo bez Organa (Antonon Artaud, Gilles Deleuze i Felix Guattari), bodying (Erin Manning), body-in-making (Erin Manning). Ono što svi ti koncepti dijele jest isto stanje - stanje postajanja. Tijelo neprestano postaje i kao takvo - ono je glagol, aktivnost, sila. Ova teza ne istražuje samo tijelo kao silu postajanja, već i postajanje te sile - na molekularnoj, iskustvenoj i relacijskoj razini. Kao što kaže Manning, tijelo je uvijek više nego "jedno". Ovdje pokušavamo pristupiti fizičkim, iskustvenim i relacijskim postajanjima tijela u pokretu. Ono što pomiče tijelo iz stanja bivanja u stanje postajanja jest pokret. Ova teza pokušava pokazati kako pokret nikada ne prestaje. Kontinuitet pokreta također je i kontinuitetom postajanja. Tijelo nikada nije samo forma, već forma-sila. Pokret otvara tijelo prema njegovom postajanju silom. Tijelo u pokretu nije formom ekspresije, već poljem-silom ekspresivnosti. Pokret povezuje tijelo s njegovim poljem ekspresivnosti gdje tijelo počinje plesati svoj potencijal činjenja, proizvođenja i postajanja. Tijelo nikada nije unaprijed zadano ili dovršeno - na fizičkoj, iskustvenoj ili relacijskoj razini - već je kontinuiranim pokretom. Pokret čini tijelo, dakle, tijelo je pokret. Ne plešemo s tijelom, već plešemo tijelo kao takvo. Tijelo je partitura, tijelo-partitura, vlastitog postajanja. Ne zanima nas što je, na primjer, srce, već nas zanimaju molekularna, iskustvena i relacijska postajanja srca; zanima nas samo ono što srce može postati. Organi nisu ekspresije, već tokovi, intenziteti, polja ekspresivnosti. Ova je teza pokušaj mapiranja tih tokova - performativnih i konceptualnih - te njihova preusmjerenja spram novih postajanja. Tijelo je mnogostruki fenomen. Taj mnogostruki fenomen predstavlja sjecište između fizičkog tijela, iskustvenog tijela i relacijskog tijela. Tijelo, kao što pokazuje Manning, je uvijek više od jednog tijela. Također, ono je glagol, aktivnost, dinamičan proces, tijelovanje (bodying), te nadalje, sila postojanja (Baruch de Spinoza) i sposobnost bivanja afektiranim (Baruch de Spinoza). Kapacitet bivanja afektiranim ujedno je i kapacitetom postajanja. Ne možemo reći kako tijelo jest. Tijelo je ono koje postaje, ono je tijelo-postajanje (Erin Manning). Ono što je nužnim jest postaviti pitanje ontogeneze tijela u pokretu ili njegova procesa nastajanja. Tijelo nikad nije dovršeno, već je u kontinuiranom stanju postajanja. Kako misliti ovo tijelo-postajanje? Ono je sila-forma, relacijsko polje, intenzivno usmjerenje, eksfolijacija, invaginacija, upuhavanje, isparavanje, prijenos tekućina. Koncepti poput Tijela bez Organa (Artaud, Deleuze i Guattari), bodying (Manning), tijelo-partitura i body-in-making (Manning) dovode u pitanje proces stvaranja tijela, kao i njegovog postajanja. Tijelo, takvo kakvo je ovdje istraženo - je neodređeno i emergentno, ono je intenzivno tijelo. Tijelo kao takvo je događajem emergiranja sa svijetom. Intenzivno tijelo ne izražava ništa, ono je poljem eskpresije. Njegovi organi nisu preformiranim ekspresijama, već silama ekspresivnosti. Intenzivno tijelo je sačinjeno od rubova, točaka, čestica, stupnjeva intenziteta. Ovo je, kako kaže Deleuze, nova kartografija tijela. Kome pripada ovo tijelo? Tijelo-postajanje nije ljudsko tijelo. Točnije, ono je više nego ljudsko tijelo. Kao što je pokazano u ovoj tezi, tijelo u pokretu nije individualno tijelo ili tijelo koje pripada individui. Ono je plesom individuacije. Kada tijelo uđe u relacijsko polje individuacije - ono postaje naseljeno afektivnim tonovima i afektivnim ko-komponiranjem koje je "više" nego ljudsko. Tijelo se nikada ne kreće samo. Tijelo je uvijek u su-kretanju - na molekularnoj, iskustvenoj i relacijskoj razini - kao tranzitorna individuacija. Pokret čini tijelo. Pokret također izmiješta tijelo iz bivanja u postajanje. Ne suočavamo se s potpuno formiranim tijelom koje izvodi pokret od točke A do točke B. Suočavamo se s tijelovanjem, a ne premještanjem. Nikada ne započinjemo, niti se prestajemo kretati. Postoji kontinuitet kretanja, a prema tome i tijelovanja. Pri razmišljanju o tijelu u pokretu, nužno je misliti tijelo kao glagol. Tijelovati znači postajati; ono što aktivira ovu silu postajanja unutar samog tijela je pokret. Nije moguće odvojiti tijelo od pokreta jer je tijelo samo - pokret, pokret postajanja. Ovo tijelo nije nikada u potpunosti formirano budući se ne prestaje kretati - na molekularnoj, iskustvenoj, relacijskoj razini. Tijelo, dakle, nije nikada dovršeno. Što proizvodi ova nemogućnost odvajanja tijela i pokreta? Ona proizvodi sljedeće: mi ne plešemo s tijelom. Mi plešemo tijelo samo, njegove kapacitete kretanja, doživljavanja, postajanja. Nema tijela koje prakticira unaprijed postojeću tehniku. Tijelo kao takvo je tehnika u nastajanju. Tehnika nastaje s tijelom - u pokretu - sada i ovdje. Nije moguće stoga reći kako imamo naše tijelo. Mi nismo subjekti koji posjeduju tijelo kao objekt. Mi jesmo naše tijelo. Jedina važna stvar, kako bi rekla Manning, jest ići do onoga što smatramo našom granicom, te nastaviti dalje. To je ono što znači tijelovati, postajati. Kako tijelo postaje, te kako učiniti taj proces vidljivim, kao i djeljivim? Postoje brojne razine na kojima tijelo postaje i koje je moguće učiniti vidljivim. Na primjer, na staničnoj razini, tijelo je u stalnom