CONTENTS the Prologue

RASPRAVE Volume 40, Issue 2, pages 233–593, Zagreb 2014.

CONTENTS

Že l j k o Kl a i ć The Prologue ...... II–III I. INTRODUCTORY PAPERS

St j e p a n Da m j a n o v i ć Klaić’s Epistle to Professor Ljudevit Jonke ...... 233–239

Ma r k o Sa m a r dž i j a An Attempt of Periodization of Adolf Bratoljub Klaić’s Works ..... 241–251 II. LEXICOGRAPHER AND ORTHOGRAPHER ADOLF BRATOLJUB KLAIĆ

Že l j k a Če l i ć , Kr i s t i a n Le w i s Russianisms in Klaić’s Dictionary of Foreign Words ...... 255–274

An đ e l a Fr a n č i ć , Be r n a r d i n a Pe t r o v i ć Personal Names in Bratoljub Klaić’s Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica (41966) ...... 275–287

An t u n Ha l o n j a , Mi l i c a Mi h a l j e v i ć Computer Terminology in the New Dictionary of Foreign Words by Bratoljub Klaić and Školska knjiga ...... 289–308

La n a Hu d e č e k , Mi l i c a Mi h a l j e v i ć Linguistic Terminology in Klaić’s Dictionary of Foreign Words (Rječnik stranih riječi) and New Dictionary of Foreign Words (Novi rječnik stranih riječi) by Bratoljub Klaić and Školska knjiga ...... 309–325

Sn j e ž a n a Ke r e k o v i ć Technical Terms in the Dictionaries of Foreign Words by A. B. Klaić ...... 327–347

Mi h a e l a Ma t e š i ć Methodology Employed in Croatian Orthography (1944), a Morphophonological Orthography Book ...... 349–363 An a Mi h a l j e v i ć The Comparison of Phonological Terminology in Klaić’s Orthographic Manuals with Other Orthographic Manuals ...... 365–380

Di a n a St o l a c , Bo r a n a Mo r i ć -Mo h o r o v i č i ć Maritime Terminology in Dictionaries of Dragutin Antun Parčić and Adolf Bratoljub Klaić ...... 381–395

Kr i s t i a n No v a k , Ba r b a r a Št e b i h Go l u b Germanisms in Dictionary of Foreign Words by Bratoljub Klaić ...... 397–410

Ma j a Op a š i ć Common European Phrasemes in Croatian Found in B. Klaić’s Dictionary of Foreign Words ...... 411–434

Be r n a r d i n a Pe t r o v i ć , Du n j a Vr a n e š e v i ć Verb Entries in the First Four Editions of Dictionary of Foreign Words (11951., 21958., 31962., 41966.) by Bratoljub Klaić ...... 435–452 III. DIALECTOLOGIST AND ACCENTOLOGIST ADOLF BRATOLJUB KLAIĆ

Bl a ž e n k a Ma r t i n o v i ć Klaić’s Pedagogical Attempt in Accentology ...... 455–468

Ni v e s Op a č i ć The Accent Marking in the Work Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika by Bratoljub Klaić vs the Contemporary Accent Marking ...... 469–477

Ti j m e n Pr o n k The Accentuation of the Podravian Dialect of Valpovo by B. Klaić ...... 479–495

Do m a g o j Vi d o v i ć Accentuation in Dictionary of Foreign Words and Accentual Manual of Adolf Blatoljub Klaić in Comparison with the School Dictionary of Croatian Language ...... 497–520

Ma r i j a Zn i k a Bratoljub Klaić and the Štokavian Dialect of Lower Podravina ..... 521–530 IV. ADOLF BRATOLJUB KLAIĆ AND LITERATURE

Iv a n a Kl i n č i ć Miroslav Krleža in Dictionary of Foreign Words ...... 533–550

Ko r n e l i j a Ku v a č -Le v a č i ć Metalepsis and Playing with Functions of Literary Texts in Bratoljub Klaić’s Spoofs ...... 551–567

Jo s i p Li s a c Bratoljub Klaić and Old Croatian Writers ...... 569–576

Sa n j a Pe r i ć Ga v r a n č i ć Bratoljub Klaić’s Contribution to the Reception of Ancient Greek Tragedy in Croatia ...... 577–593 RASPRAVE Knjiga 40, svezak 2, str. 233–593, Zagreb 2014.

SADRŽAJ

Že l j k o Kl a i ć Proslov ...... II–III

I. UVODNI ČLANCI

St j e p a n Da m j a n o v i ć Klaićeva poslanica profesoru Ljudevitu Jonkeu ...... 233–239

Ma r k o Sa m a r dž i j a Pokušaj periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića ...... 241–251

II. LEKSIKOGRAF I PRAVOPISAC ADOLF BRATOLJUB KLAIĆ

Že l j k a Če l i ć , Kr i s t i a n Le w i s Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi ...... 255–274

An đ e l a Fr a n č i ć , Be r n a r d i n a Pe t r o v i ć Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Bratoljuba Klaića ...... 275–287

An t u n Ha l o n j a , Mi l i c a Mi h a l j e v i ć Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića i Školske knjige ...... 289–308 La n a Hu d e č e k , Mi l i c a Mi h a l j e v i ć Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi i Novome rječniku stranih riječi (Bratoljub Klaić i Školska knjiga) ...... 309–325

Sn j e ž a n a Ke r e k o v i ć Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi ...... 327–347

Mi h a e l a Ma t e š i ć Metodologija morfonološkoga pravopisa (metodološki postupci u Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine) ...... 349–363

An a Mi h a l j e v i ć Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim pravopisima ...... 365–380 Di a n a St o l a c , Bo r a n a Mo r i ć -Mo h o r o v i č i ć Pomorsko nazivlje u rječnicima Dragutina Antuna Parčića i Adolfa Bratoljuba Klaića ...... 381–395

Kr i s t i a n No v a k , Ba r b a r a Št e b i h Go l u b Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića ...... 397–410

Ma j a Op a š i ć Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića ...... 411–434

Be r n a r d i n a Pe t r o v i ć , Du n j a Vr a n e š e v i ć Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima (11951., 21958., 31962., 41966.) Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića ...... 435–452

III. DIJALEKTOLOG I AKCENTOLOG ADOLF BRATOLJUB KLAIĆ

Bl a ž e n k a Ma r t i n o v i ć Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji ...... 455–468

Ni v e s Op a č i ć Razlike u bilježenju naglasaka između Naglasnoga sustava standardnoga hrvatskog jezika Bratoljuba Klaića i današnjega ... 469–477

Ti j m e n Pr o n k Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora ...... 479–495

Do m a g o j Vi d o v i ć Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića u usporedbi sa Školskim rječnikom hrvatskoga jezika ...... 497–520

Ma r i j a Zn i k a Bratoljub Klaić i štokavština donje Podravine ...... 521–530

IV. ADOLF BRATOLJUB KLAIĆ I KNJIŽEVNOST

Iv a n a Kl i n č i ć Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi ...... 533–550 Ko r n e l i j a Ku v a č -Le v a č i ć Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta u humoreskama Bratoljuba Klaića ...... 551–567

Jo s i p Li s a c Bratoljub Klaić i stari pisci hrvatski ...... 569–576

Sa n j a Pe r i ć Ga v r a n č i ć Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija ...... 577–593 Miroslav Krleža Miroslav Fotodokumentacija Leksikografskoga zavoda

I Proslov

Uslijed radikalnih političkih i društvenih promjena do kojih je došlo po zavr- šetku Drugoga svjetskog rata, moj je otac, uglavnom zbog svojih „griehaˮ u vezi s Korienskim pisanjem, ostao sa svojom malom obitelji bez posla i bez stana. Imao sam tada tri godine i moje uspomene na te trenutke više izviru iz kasnijih prepriča- vanja nego iz vlastite memorije. U jednoj od tih posrednih uspomena ja nosim kr- letku sa svojim kanarincem sve do trošne seoske kućice u onome što se danas elegantno zove podsljemenska zona, gdje je moj otac našao nužni smještaj. Kao maleno dijete bio sam nesvjestan mučnosti života u takvim uvjetima, ali sam vrlo dobro osjetio ozarenu atmosferu trenutka kada se moj otac jednoga dana vratio kući iz potrage za kakvim-takvim poslom i rekao da je napokon našao namještenje, da će raditi na jednom rječniku i da će mu za to biti potreban šrajbtiš. Što je za mene trogodišnjaka predstavljao pojam „rječnikˮ, više se ne sjećam, vjerojatno ništa. No zato sam bio očaran velebnom riječju šrajbtiš, pitajući se kakva se to čarobna stvar krije iza nje. Kada je ta čarobna stvar napokon došla u kuću, bio je to rashodovani uredski ormar s policama, pretincima i preklopnim stolićem za pisanje, zapravo sekreter. Po njemu su se počele niza- ti knjižurine i rukom ispisane kartice koje su tijekom godina prerasle u Rječnik stranih riječi, odnosno, da budem kraći, u Klaića. S vremenom su se sredile i ostale životne i stambene prilike, pa je stari sekreter ustupio mjesto velikome, masivnom pisaćem stolu, koji doduše nije neki stilski ili antikni meblštik, ali mi i dandanas ostaje najmiliji i najkorisniji dio inače krajnje oskudne materijalne ostavštine moga oca. Kako je Rječnik stranih riječi postupno rastao, tako je rasla i njegova popularnost. Doživljavajući to „iznutraˮ i zato na neki način sasvim prirodno, te sam popularnosti postao svjestan tek kada sam, u dobi od dvanaest ili trinaest godina, u jednoj humorističnoj radijskoj emisiji čuo skeč u kojemu se jedan lik žali šefu da mu je kolega zavitlao u glavu – improviziram jer se točnih riječi više ne sjećam – „deflaciju, deflagraciju, defleksiju, defloraciju, defolijaciju…ˮ. – Če- kaj, čekaj – prekine ga šef – što ti je to zavitlao u glavu? A ovaj nastavi: – ma rengo, mareografiju, mareogram, maretu, margaretu… – Ma daj – šefa izda str- pljenje – kako te je mogao gađati svim tim stvarima? – Pa nije baš svim tim stvarima – glasio je odgovor – nego Klaićevim Rječnikom stranih riječi. U međuvremenu su na Klaićevu šrajbtišu sve više mjesta zauzimali tekstovi starogrčkih dramatičara, koje je počeo prevoditi na nagovor Branka Gavelle. Iako nije bio diplomirani grecist i latinist, nego slavist, znanja koja je uspio ste- ći u Klasičnoj gimnaziji svoje mladosti ulagao je u prijevode lupkajući desnom

II nogom ritam stihova i brojeći prstima lijeve ruke jambe i troheje. Ta mi se svojevrsna koreografija neizbrisivo urezala u pamćenje. Upravo kao i njegov sretni uzdah kada mu je stiglo mišljenje uglednoga beogradskog klasičnog filologa Miloša Đurića, kojemu je bio poslao na ogled jedan od svojih prvih prijevoda. To jezgrovito mišljenje glasilo je ovako: „Dragi kolega, prevod Vam dodu- še nije leksički, ali je zato pesnički.ˮ Iako to ne mogu sa sigurnošću tvrditi, progoni me osjećaj da je pretačući grčke stihove u hrvatski jezik unaprijed osluškivao kako će njegov prepjev zvu- čati kad ga na sceni budu izgovarali Tonko Lonza, Vanja Drach, Sven Lasta, Vjera Žagar Nardelli ili Marija Kohn. Naime, kao čovjeku od teatra bilo mu je prvenstveno stalo do toga da dramski tekst „prelazi rampuˮ, to jest da se razum ljivošću, uvjerljivošću i dojmljivošću uvlači pod kožu publike. Kad kažem „čovjek od teatraˮ, moram one koji Bratoljuba Klaića povezuju samo s njegovim leksikografskim radom podsjetiti na to da je on jezično odgojio brojne naraštaje hrvatskoga glumišta radeći kao profesor na tadašnjoj Kazališnoj akademiji i kao lektor u zagrebačkim kazalištima, osobito u današnjem Gavelli, pa i na Dubrovačkim ljetnim igrama. U mladosti sam povremeno pohađao njegova predavanja kako bih se upoznao s temeljima hrvatske akcentologije i dijalektologije. Sjećam se kako je predavanja negdje do posljednje trećine blok-sata dr- žao na uzornoj štokavštini, kakvu je primijenio u svome tek nedavno objavljenom Naglasnom sustavu standardnoga hrvatskog jezika, da bi ih – nakon kratke prije- lazne faze u koju se znala umiješati poneka akcenatska značajka njegova rodnog Bizovca – završavao na purgerskoj kajkavštini zabavljajući studente manje uče- nim temama. Tada sam shvatio da, kao što nije bio homo unius libri, nije bio ni homo unius idiomatis, nego je, uz duboko poznavanje onoga što je „pravilnoˮ, u praksi pokazivao znatnu jezičnu otvorenost i tolerantnost. Iako je pisao i značajne znanstvene studije, kao leksikograf i lektor bio je dakle izraziti praktičar sposoban uočavati i fleksibilno interpretirati jezična gibanja. Zato je kabinetske znanstvenike, koji – kao što je govorio – „pročita- ju sto knjiga da bi napisali sto i prvuˮ, znao šaljivo zvati „svi ti ibidemi i opus citatumiˮ. Siguran sam međutim da je negdje tamo u vječnim lovištima danas itekako zadovoljan što je kroz ovdje objavljene radove njegovo djelo postalo predmetom znanstvenog proučavanja s popratnom aparaturom u kakvu spada- ju i oznake ibidem i opus citatum. Na tome iz dubine srca zahvaljujem Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, njegovu Odjelu za hrvatski standardni jezik te napose svim autoricama i autorima radova posvećenih mome ocu Bratoljubu.

Željko Klaić

III IV

V Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42(091) (Klaić, B.) 811.163.42(091) (Jonke, Lj.) Pregledni rad Rukopis primljen 14. IV. 2014. Prihvaćen za tisak 13. VI. 2014. Stjepan Damjanović Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Ivana Lučića 3, HR-10000 Zagreb [email protected]

Klaićeva poslanica profesoru Ljudevitu Jonkeu

Bratoljub Klaić odabrao je oblik poslanice da bi progovorio o knjizi svoga prijatelja i istaknutoga hrvatskoga jezikoslovca Ljudevita Jonkea „Književ- ni jezik u teoriji i praksi” koja je u vrijeme kada se pojavila (1964.) izazva- la veliko zanimanje stručne i šire kulturne javnosti. Odabirom oblika poslanice htio je naglasiti pohvalničke namjere svojega teksta, ali i pružiti podrš- ku kolegi i prijatelju koji je često prolazio teške trenutke zbog svoje borbe za pravo hrvatskoga naroda da sam odlučuje o imenu svojega jezika i o njegovoj normi.

„Poslanica profesoru Ljudevitu Jonkeu o njegovoj knjizi Književni jezik u teoriji i praksi”, neveliki tekst Bratoljuba Klaića (12 stranica) prvo se pojavio 1964. u Republici, a onda 1972. i u Klaićevoj knjizi „Između jezikoslovlja i nauke o književnosti” na kojoj se kao izdavač na unutrašnjim koricama navodi Matica hrvatska, a na kraju knjige u impresumu piše da knjigu izdaje „Naklad- ni zavod Matice hrvatske” i za izdavača je potpisan Pero Budak. U knjizi se nalaze još ove rasprave: Bronisław Grabowski i Hrvati, Jezična problematika u nekim komedijama Jovana Sterije Popovića, Šenoa i naš književni jezik, Lek- sičke bilješke uz jedan Krležin tekst, Kako je Matoš krstio Skerlića, Nepozna- ti Tin i kazališni jezik. Prethodna godina, dakle 1971., dramatična je za Hrvatsku, za Maticu hrvatsku posebno. U toj je godini Matica pokrenula skupljanje novca i podizanje za- jma za tunel kroz Učku i za autocestu Zagreb – Split, te su godine izašla 33 bro-

233 Stjepan Damjanović: Klaićeva poslanica profesoru Ljudevitu Jonkeu Rasprave 40/2 (2014.), str. 233–239 ja „Hrvatskoga tjednika”, te je godine Matica raskinula Novosadski dogovor i te su godine, 20. prosinca, odstupila Matičina upravna tijela, Matica je prestala postojati, a nakladničku je djelatnost nastavio Nakladni zavod Matice hrvatske. Zadnji Matičin predsjednik prije utrnuća bio je upravo profesor Ljudevit Jonke. Otprve je jasno da je Klaićeva knjiga priređena i prihvaćena u jednim, a izašla u drugim prilikama. Politika se, ne prvi i ne posljednji put, grubo umiješala u kulturnu i znanstvenu djelatnost, a ona je u mnogočem utjecala na životne sud- bine Bratoljuba Klaića i Ljudevita Jonkea, o čemu tekst koji ću analizirati govori više neizravno. Da bi se on mogao dobro razumjeti, potrebno je upozoriti na neke niti koje spajaju Bratoljuba Klaića i Ljudevita Jonkea. Obojica su rođe- ni u prvom desetljeću XX. stoljeća, Jonke 1907., a Klaić 1909., Jonke je umro 1979., a Klaić 1983. Obojica su završila klasičnu gimnaziju (Jonke u Karlovcu, Klaić u Zagrebu) i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod A historiju južno- slavenskih književnosti, pod B hrvatski jezik sa staroslavenskim (pod C je Jon- ke studirao ruski i latinski, a Klaić češki i njemački). Obojica su se usavršava- li u Češkoj (u Pragu), Klaić i u Poljskoj, obojica su bili i gimnazijski profesori, a 1941. obojica su imenovana u Hrvatski državni ured za jezik, što je sigurno bila osobito snažna poveznica među njima jer su poslije velikih promjena morali svoja javna istupanja oblikovati s velikom dozom opreza pa kadšto i takti- zirati. Sam je Klaić za sebe rekao da je cijeli život bio razapet između jezikoslovlja i književnosti, a samo u nešto manjoj mjeri to vrijedi i za profesora Jon- kea. Spomenuo sam samo one poveznice koje imaju svojega odjeka u poslanici o kojoj ću nešto reći, što dakako ne znači da nije bilo i drugih, možda i mnogo onih za koje ja ne mogu znati. Jonkeova knjiga, u povodu koje Bratoljub Klaić piše svoju poslanicu, pojavila se 1964., a njezino drugo, prošireno izdanje sljedeće (1965.). Za tu je knjigu 1966. godine autor nagrađen najvišom republičkom nagradom „Boži- dar Adžija”. To su godine početka mojega studija i dobro se sjećam kako smo svi nastojali nabaviti tu knjigu profesora Jonkea i kako se posvuda, ne samo u znanstvenim ustanovama, razgovaralo o njoj. „Nemojmo zaboraviti, godina je 1964.! U ono doba da knjiga o jeziku (k tomu hrvatskom!) postane pravi prav- cati bestseler bilo je ravno čudu.” (Opačić 1998: 73). O knjizi se pisalo i u časo- pisima i u novinama, Jonkeu se priznavala velika vještina u tumačenju jezičnih zakonitosti i poučavanju širokoga općinstva. Sam je Jonke u Predgovoru napisao: „Ova je knjiga, ovakva kakva je, zapravo pokušaj da se na pristupačan na- čin govori o jezičnim i pravopisnim pitanjima, prikladno za današnje vrijeme i za današnjega čovjeka.” (Jonke 1965: 6). Klaić je svoje obraćanje profesoru Jonkeu nazvao poslanicom i tako je odmah u naslovu htio naglasiti pohvalničku funkciju svojega teksta. Znamo da je

234 Stjepan Damjanović: Klaićeva poslanica profesoru Ljudevitu Jonkeu Rasprave 40/2 (2014.), str. 233–239 poslanica kao literarni žanr normirana u antici, da se njezin prozni vid oblikovao u grčkoj, a pjesnički u rimskoj književnosti, znamo za vrlo raznolike tekstove u hrvatskoj i drugim književnostima koji se ubrajaju u taj žanr (Fališevac 2008: 7–25). No od svega toga bila je za Klaića važna spomenuta pohvalnička funkcija i činjenica da svoju poslanicu piše u Dubrovniku, mitskom mjestu hrvatske književnosti iz kojega su potekle brojne poslanice. Klaić kaže da je svoj tekst pisao 29. srpnja i da u trenutku pisanja nije znao da je taj dan Jonkeov rođendan, nego je to primijetio kada je poslanicu već zavr- šio i pogledao u „Bilješku o piscu” u knjizi Književni jezik u teoriji i praksi. „Još samo da pogledam poglavlje O autoru ove knjige. Čudno, koliko se dugo poznajemo, još od studentskih vremena, a nisam znao da si rođen 29. srpnja. I još čud- nije li koincidencije! Pa to je baš današnji dan! Astrolozi vele da su ljudi rođeni u ovo doba – došli na svijet u znaku lava. Ne vjerujem u astrologiju, ali – s obzirom na tvoj znanstveni opus, što ga je popisao docent dr. Stjepan Babić – ipak: Sretan Ti rođendan – Lave! I dobro nam došla tvoja knjiga! I triput nam dobro došla!” (Klaić 1972: 290). Tako završava svoju poslanicu i nema smisla pitati se što je u tim rečenicama istinito jer očita je želja da svoj osvrt o knjizi uokviri u literarni oblik i da tako veći broj čitatelja upozna s knjigom svojega prijatelja. Na samom početku Klaić kaže da je sa strahom uzeo u ruke knjigu Ljudevi- ta Jonkea jer se bojao da će naći neke suhoparne savjete tipa „nije – nego”. To ne znači da je Klaić u načelu protiv savjetnika. Ta on je u svojim tekstovima i u kazalištu podijelio milijun jezičnih savjeta! Na kraju toga prvoga dijela on piše profesoru Jonkeu: „ ...tebe smatraju tolikim autoritetom, da je dosta reći: Jonke kaže .... Stavljam ti, dakle, na srce: izradi nešto u stilu Maretićeva Jezičnog savjetnika, a kako te znam i kao književnika i modernog prevodioca, uvjeren sam da nećeš upadati u suvišni akademizam kao Maretić, pa te neće vrijeme prega- ziti kao što je njega u mnogim njegovim postavkama pregazilo. No uza sve to, gdje smo mi od Maretića! Bez zamjerke, dakako!” (Klaić 1972: 280). Jonkeova knjiga ima, kao što je poznato, dva dijela. U prvom su bili kratki tekstovi koje je objavljivao u Jeziku i Telegramu i na taj se dio Klaić puno ne obazire, ali ga ne smatra nevažnim pa kaže „... nema ni potrebe, da nabrajam sve pojedinosti, nego ću sve svoje osjećaje za prvi dio tvoje knjige sažeti u nekoliko riječi: trijezno, promišljeno, solidno, pravilno, autoritativno. Neke bih stvari ja možda riješio na drugačiji način, no u biti bi to bilo sasvim isto, a kako bi i moglo ne biti isto kad si pisao sve samu istinu do istine” (Klaić 1972: 281). Tom ću navodu dodati kako se dobro sjećam da je prevladavajući dio onih koji su pratili jezikoslovnu kroatistiku upravo tako mislio o Jonkeovim savjetodav- nim tekstovima, ali i o onima u kojima je dokazivao posebnost hrvatskoga je-

235 Stjepan Damjanović: Klaićeva poslanica profesoru Ljudevitu Jonkeu Rasprave 40/2 (2014.), str. 233–239 zika, što se može provjeriti i čitanjem osvrta na tu knjigu.1 Ipak, stručnjaci, pa tako i Klaić, puno su više držali do drugoga dijela knjige, dakle do onih poznatih Jonkeovih studija o hrvatskom jeziku u 19. stoljeću. Uvodne Klaićeve reče- nice o tom dijelu knjige pršte snažnim komplimentima i odišu iskrenim divlje- njem. Nije tu riječ samo o kvaliteti Jonkeovih rasprava, nego još o nečemu što i danas kadšto zaboravljamo, a to je da je proučavanje onoga što mi danas zo- vemo hrvatskim standardnim jezikom počelo jako kasno. Klaić piše: „Ne znam tko je tebi predavao hrvatski u višim razredima gimnazije, no ja sam bio đak profesora Antuna Barca... Nastavni program našeg školovanja predviđao je sve i sva u nastavi književnosti, tamo od Ćirila i Metoda i Črnorisca Hrabra do hrvatske i srpske moderne, ali o književnosti na koju smo mi imali neposredno nastaviti, gotovo da nismo čuli... Tako je bilo i s historijom jezika, ne samo u srednjoj školi nego i na fakultetu. Učili smo svašta (i dobro da smo učili!), od sanskrta do dijalekta otoka Lastova, saznali kako je govorio blage uspomene Zvonimir kralj hrvatski ‘v svetuju Luciju išed’ kako je darovnice pisao Kulin- -banov ‘Radoje dijak banj’ kakvim je jezikom sudovao i zakonstvovao bla- governi car Dušan, kako su začinjali začinjavci, kako je Satir govorio ‘u verše Slavoncem’ itd., itd., ali kako je to s tim našim jezikom bilo u prošlom, nama najbližem stoljeću – ništa. Ja sam o onoj slavnoj borbi ahavaca i antiahavaca saznao na satovima povijesti koju mi je na srednjoj školi predavao dr. Rudolf Horvat, kojemu – posmrtno – moja hvala za to” (Klaić 1972: 282). U vezi s tim recimo da su tek 1949. programi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu predvidjeli da studenti filoloških grupa moraju slušati predavanja i polagati ispite iz hrvatskoga književnoga jezika. Fakultetsko je vijeće na prijedlog profesora Ivšića i Hraste izabralo Ljudevita Jonkea za predavača toga predmeta (Samardžija 1990: 61–63). Predmet koji danas držimo glavnim u jezikoslovnom dijelu našega kroati- stičkoga studija jako je kasno postao poseban predmet jer se na europskim sve- učilištima dugo i tvrdo držala prvo slavistika kao jedinstvena disciplina sa staroslavenskim u središtu pažnje, a zatim, kada je u programe „pripuštena” naci- onalna problematika, onda su to bili povijesnojezični i dijalektološki sadržaji. U tom drugom dijelu Klaićeve poslanice slijede tri konkretna problema: jat, genitiv množine imenica ženskoga roda i slogotvorno r. Posebice je zanimljivo kako Bratoljub Klaić povezuje Jonkeove studije o tim problemima sa svojim mukama čovjeka koji neprekidno nastoji da glumci na pozornici izgovaraju korektno stare i nove tekstove, a kadšto uopće nije jasno kako bi to trebalo

1 Pod naslovom „Jezik današnji” u zagrebačkom Telegramu Jonke je objavio 200 priloga, a u tom se listu javljao i izvan te rubrike.

236 Stjepan Damjanović: Klaićeva poslanica profesoru Ljudevitu Jonkeu Rasprave 40/2 (2014.), str. 233–239 biti. Raspravljajući o jatu, Klaić vrlo šarmantno priča o problemima koje imaju glumci koji su navikli na ekavštinu kada moraju izgovarati ijekavski tekst. Upravo su u Dubrovniku uvježbavali Otela pa su mu te muke bile svježe: slo- venski glumac Stevo Žigon je izgovarao Otjelo, a sjajni srpski glumac Ljuba Tadić nikako nije mogao izgovoriti odletjela, nego je stalno govorio odljetela tako da mu je profesor Klaić na kraju rekao da na tom mjestu kaže otprhnula i tako mu skratio muke. No na kraju toga dijela poslanice gdje se govori o jatu Klaić piše: „Da, moj Lujo, mi danas u eri magnetofona i televizije, upravo sr- ljamo u problematiku govorenoga jezika, jer naša će djeca, a možda još i mi, kupovati umjesto knjiga i novina magnetofonske vrpce, a onda nam neće biti svejedno kako čita ona ili onaj iz magnetofona. Za mene je danas ‘pravogovor’ važniji od pravopisa” (Klaić 1972: 284). U vrijeme kada je pisao svoju poslanicu, bio je, vjerujem, prilično usamljen u takvim razmišljanjima, ali posveće- nost poslu i zanimanje za ukupno funkcioniranje jezika u društvu navodili su ga da misli i na budućnost. U vezi s genitivnim -ah spomenut ću samo kako načitani Klaić poziva u po- moć i Šenou koji je za jednoga glumca rekao: „Ono -h u roditeljnom množi- ne samo je pravopisni znak za dužinu, a gospodin Andrijević izgovarao ga je kao da bura sa sjevera duva”. Klaić stalno priča takve anegdote i prepleće ih sa svojim stručnim i znanstvenim razmišljanjima. U ovom odjeljku (o genitivnom -ah) upozorava Jonkea na zanimljiv problem. U određenom su trenutku svi pri- hvatili da je ono -h samo oznaka za duljinu, ali se u školama to nije dovoljno naglašavalo (jer nama se ne da govoriti o onome što se, navodno, samo po sebi razumije) pa su, sjeća se Klaić, Zagrepčani redovito ne samo pisali, nego i či- tali Sto stubah, Učione milosrdnicah, tj. pismo utječe na izgovor jer školovanje nije temeljito. Zato je Klaić sugerirao glumici Nadi Subotić, svojoj vrsnoj stu- dentici, da izgovara h u gorah, dvorah, uzah, suzah kada recitira Matoševu pjesmu „Gnijezdo bez sokola” jer je držao da se tako čuva „patina starine”, a Jon- ke je glumicu čuo i kritizirao takav izgovor ne spominjući njezino ime i ne zna- jući da je za to zaslužan njegov prijatelj Bratoljub Klaić. Druga zanimljiva opaska u spomenutom dijelu rasprave nema izravne veze s genitivnim -ah, ali ima s možda najvećom Klaićevom ljubavlju – s akcentolo- gijom. Klaić upozorava na razlike između „muzičkih” i „govornih” naglasaka i spominje svoju ideju da bi se akcentologija morala poučavati na Muzičkoj akademiji. Jer, kaže Klaić, i nedavno je slušao kako pjevač ispravno pjeva „Ja se želim tebi povjeriti!”, a partnerica odgovara „Povjeri se, povjeri!” Jonkeova rasprava o slogotvornom r, o tome kako se pisalo i čitalo, posebno je isprovocirala Klaića. I nakon te rasprave, kojom je bio jako zadovoljan, na- metali su mu se problemi kako rješavati konkretne situacije u tekstovima koji

237 Stjepan Damjanović: Klaićeva poslanica profesoru Ljudevitu Jonkeu Rasprave 40/2 (2014.), str. 233–239 se izgovaraju na pozornici. Ako netko rimuje npr. kćerce i serce, kaže Klaić, jasno je da očekuje da se popratni samoglasnik čita. Kada Krleža svojim likovima u dramama i romanima stavlja u usta suvremenu kajkavštinu, nikada ne piše popratni samoglasnik. S druge strane, u Ba- ladama najčešće piše, kadšto ispušta, ali kad piše, miješa, pa imamo i čerlena kerv i čarlena karv, što sve navodi Klaića na pomisao da je sve to samo pravopisna manira. No on sluti da su se tu prepleli grafija i izgovor, tj. da je uporno bilježenje kod manje obaviještenih, a takvih je uvijek najviše, dovelo do hiper- korektnoga čitanja. Drugi je problem, dobro vidljiv iz Krležinih tekstova, problem vremena u kojem je tekst nastao (ili, kao kod „Balada Petrice Kerempu- ha” – vremena koje se u jezičnom pogledu oponaša) i to nije isto za sve naše književnojezične idiome. „Poslanica profesoru Ljudevitu Jonkeu o njegovoj knjizi Književni jezik u teoriji i praksi”pokazuje da je Bratoljub Klaić bio strastven i upućen čitatelj jezikoslovnih tekstova i da ga je zanimalo sve u vezi s modernim hrvatskim je- zičnim standardom, ali i s poviješću i dijalektologijom. To zanimanje uvjeto- vano je i njegovom željom da što uspješnije obavlja svoje stručne i znanstvene poslove pa se u tom zanimanju uvijek vidi želja da se riješi neko konkretno je- zično pitanje, da bolje i točnije izrazimo ono što želimo reći, bilo da to činimo na kazališnim daskama ili drugdje. Svoje tekstove često pokušava oblikovati u jezičnom pogledu tako da budu malo odmaknuti od stilistički neutralnoga govora. Njegov prijatelj Lujo, profesor Ljudevit Jonke, postao je, kako i sam Kla- ić naglašava, veliki autoritet, njegova mišljenja o tome je li neki izričaj u hrvatskome jeziku u skladu s njegovim normama ili nije i kako se nešto može gos- podarstvenije i ljepše izraziti, bila su na visokoj cijeni. Ipak, bilo bi posve pogrešno taj tekst i takav ton cijeniti samo kao prijatelj- sku čestitku kulturna čovjeka. A ne može se procjenjivati ni samo kao pokušaj da se na poseban način javnost upozori na vrijednu knjigu. Ljudevit Jonke pro- šao je križni put kao malo koji hrvatski jezikoslovac. Nije bio na miru ni kada su mu dijelili nagrade. Klaićev tekst iz 1964. i posebno njegovo uvrštavanje toga teksta u knjigu koja izlazi 1972., u vrijeme kada je profesor Jonke povukao potpis s Novosadskoga dogovora i bio izložen nemilim napadima (a slje- deće je godine i umirovljen), više je od prijateljske geste i može se i mora promatrati kao čin građanske hrabrosti, čin čovjeka koji ne može ostaviti prijatelja u nevolji.

238 Stjepan Damjanović: Klaićeva poslanica profesoru Ljudevitu Jonkeu Rasprave 40/2 (2014.), str. 233–239

Literatura:

Jo n k e , Lj u d e v i t . 1965. Književni jezik u teoriji i praksi. Znanje. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1972. Između jezikoslovlja i nauke o književnosti. Matica hrvatska. Zagreb. Sa m a r d ž i j a , Ma r k o . 1990. Ljudevit Jonke. Zavod za znanost o književnosti. Zagreb. Op a č i ć , Ni v e s . 1998. Ljudevit Jonke i jezični savjeti. Svjetlo 1. 71–75. Fa l i š e v a c , Du n j a . 2008. Renesansna poslanica kao prostor poetičko-estetičkih iskaza. Colloquia Maruliana XVII. 7–25.

Послание Клаича профессору Людевиту Йонке

Резюме Издательским заведением Матицы хорватской опубликована в 1972 г. книга Братолюба Клаича «Между лингвистикой и литературоведением», где был помещен и текст «Послание профессору Людевиту Йонке о его книге 'Литературный язык в теории и практике'». Клаич очень компетент- но и очень интересно комментирует вторую часть упомянутой книги Йонке, т.е. ту часть, в которой говорится о хорватском языке в 19 в. Когда книга по- явилась, она была большой и желанной новостью в лингвистической кроа- тистике, которая до тех пор гораздо больше исследовала более древние пе- риоды, чем то столетие, которое ей непосредственно предшествовало. Клаич преподавал хорватский язык в Театральной академии и работал над языком многочисленных спектаклей, очень часто натыкаясь на пробле- мы, о которых пишет Йонке в своей книге (проблема гласных, сопровожда- ющих слогообразующее р, представляло ли -х в родительном падеже мно- жественного числа только знак долготы или оно произносилось и т.д.). Особая ценность текста в том, что Клаич и Йонке были ровесниками и что они многим были связаны. Выбирая форму послания, Клаич хотел своим текстом выразить похвалу и прочную поддержку другу, у которого из-за его лингвистических мнений нередко были большие проблемы.

Ključne riječi : hrvatski standardni jezik, povijest hrvatskoga jezičnoga standarda, slogotvorno r, pisanje i izgovor jata, genitivno -ah Ключевые слова: хорватский стандартный язык, история хорватского языкового стандарта, слогообразующее р, написание и произношение буквы ять, -ах ро- дительного падежа множественного числа

239

Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42(091) (Klaić, B.) Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 17. VI. 2014. Prihvaćen za tisak 3. IX 2014.

Marko Samardžija Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Ivana Lučića 3, HR-10000 Zagreb [email protected]

Pokušaj periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića

Hrvatski jezikoslovac, leksikograf i prevoditelj Adolf Bratoljub Klaić (Bi- zovac, 1909. – Zagreb, 1983.) svoj je prvi rad, pjesmu „Na grobu srpanjskih žrtava”, god. 1926. objavio kao gimnazijalac u srednjoškolskom časo- pisu „Omladina”. Otada se razvijala njegova djelatnost u kojoj su postupno prevladavale filološke (dijalektološke, akcentološke, pravopisne, tekstološ- ke) teme, a u četrdesetim godinama počinje i njegova leksikografska djelatnost. Članak je pokušaj periodizacije ukupne Klaićeve djelatnosti od god. 1926. do smrti.

0. U četvrtom broju desetoga godišta (prosinac 1926.) „Omladine”, „lista za zabavu i pouku srednjoškolske mladeži”, na uvodome mjestu objavljena je pjesma „Na grobu srpanjskih žrtava” gimnazijalca, upravo klasičara Bratolju- ba Klaića. Premda pogrješan podatak da je autor iz Splita (?!) uredništvo nije ispravilo u sljedećim brojevima, dvojbe oko autor(stv)a ipak nema, što je razvidno iz poruke uredništva u broju za listopad iste godine (str. 40.) naslov- ljene na „Brat. K-ić” s poukom mladomu autoru kako da dotjera/doradi svoju pjesmu, tada još s naslovom „Na grobu palih sinova”, kako bi bila objavljena. Otada pa do njegove smrti 2. ožujka 1983., što se komemorira ovim znanstvenim skupom, dakle tijekom nepunih šest desetljeća nastajalo je tematski raznovrsno književno, publicističko, jezikoslovno, leksikografsko i prevodi- teljsko djelo Adolfa Bratoljuba Klaića čiju ćemo periodizaciju pokušati ovdje izložiti.

241 Marko Samardžija: Pokušaj periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 241–251

1. Spomenuta pjesmica, usto što stoji na početku Klaićeva opusa, istodobno je i prvi od dvaju graničnika prvoga razdoblja u njegovu stvaralaštvu. Drugi je 8. listopada 1932., tj. kraj studija slavistike na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U tih šest godina Klaić je objavio još nekoliko književnih (pjesničkih i proznih radova), npr. u prvome godištu časopisa „Hrvatska mladica” (1928.) djelujući od 1927. kao vanjski suradnik dnevnika „Hrvat”. Što je sve Klaić objavio u tome dnevniku, ne može se više točno utvrditi. Taj je dnevnik, pokrenut u tradiciji pravaških listova („Hrvatska država”, „Novo vrijeme”) kao glasilo Hr- vatske zajednice, liberalne stranke demokratske orijentacije (osnovana 1919.), koja je zagovarala federalističko (pre)uređenje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slo- venaca pa se uobičajeno naziva „federalističkim”. Uoči donošenja tzv. Vidov- danskog ustava i pretvaranja Kraljevstva u Kraljevinu, dne 21. svibnja 1921. sklopljen je Hrvatski blok (HB) u koji su ušle Hrvatska zajednica (HZ), Hrvat- ska republikanska seljačka stranka (HRSS) i Hrvatska stranka prava (HSP). Bio je to pokušaj ujedinjavanja svih onodobnih hrvatskih političkih snaga orijenti- ranih nacionalno, federalistički i republikanski za borbu protiv monarhističkog centralizma čije je uvođenje/nametanje uoči donošenja prvoga ustava Kraljevi- ne SHS bilo posve izgledno (Horvat 1942/1992: 114–115). Zato se dnevnik „Hr- vat”, kao glasilo HB-a, u literaturi naziva i „blokaškim” i „republikanskim”.

242 Marko Samardžija: Pokušaj periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 241–251

Nakon što sam za druge potrebe svojedobno „prošao” dan po dan sva godi- šta dnevnika „Hrvat” od ujedinjenja do prestanka izlaska nekoliko mjeseci nakon proglašenja kraljeve šestosiječanjske samovlade (diktature), tj. do 31. svibnja 1929. („Osnovan i podržavan u svrhu, da bude glasnikom jedne stranke, danas kad ne može biti stranačkoga života i djelatnosti, nemoguć mu je opstanak!” veli uredništvo toga dana obraćajući se svojim „pretplatnicima, oglašiva- čima i prijateljima”, str. 1), o uređivanju toga dnevnika može se reći da je i on, poput većine tadanjih hrvatskih dnevnika, uređivan tako da je u njem relativno malo potpisanih, autorskih članaka. Premda je među svojim povremenim suradnicima imao niz poznatih autora (Ljubo Babić Gjalski, Albert Bazala, Ivan Esih, Mato Hanžeković, Blaž Jurišić, Vjekoslav Klaić, Miroslav Krleža, Ivan Krnic, Filip Lukas, Milan Rojc, Stjepan Srkulj, Lavoslav Žimbrek), nisu rijetki brojevi „Hrvata” u kojima nije potpisan nijedan članak neovisno o njegovoj dužini. Tako je npr. ostao nepotpisan za jezikoslovnu kroatistiku vrlo važan čla- nak (Ivana Krnica) o Krležinoj „picmokerštini”, tj. o pogrješnu „fonetiziranju” engleskih imena u njegovu časopisu „Književna republika” (18. rujna 1926.) ili kritički intonirani opširni osvrti na pojedine sveske Stanojevićeve „Narod- ne enciklopedije srpsko-hrvatsko-slovenačke” (od studenoga 1928. do siječnja 1929.). Nepotpisani su i neki nizovi članaka, npr. šestodijelni podlistak „Hrvati u Banatu” (9. – 15. rujna 1924.; autor don Ante Jagić) ili čak trideset (!) članaka rubrike „Ivan i Jovan” podnaslovljene „Razgovori o jeziku” koja je objavljivana između studenoga 1926. i srpnja 1927. (Autor je Vatroslav Rožić.) Tako je i glavnina onoga što je student A. B. Klaić objavio u „Hrvatu” ostala „neidentificirana”, a njegovim su imenom potpisana samo dva priloga, priča „Bilo je u travnju” (br. 2495, 28. travnja 1928.) i putopis „Dan i po u Budimpe- šti” (br. 2768, 29. ožujka 1929., 14). Ipak, zahvaljujući upravo suradnji u „Hr- vatu” Klaić se 8. kolovoza 1928. našao uz uzglavlje netom preminuloga Stje- pana Radića (o čem svjedoči u autobiografskome zapisu „Jedna mladost u sjeni Stjepana Radića”). Treba reći i da Klaić, također još kao student, osvrćući se na stajalište Lju- be Babića Gjalskog u jednome novinskom članku (Babić Gjalski 1931) izravno spominje da se „počeo baviti dijalektološkim istraživanjima i to uglavnom u sjevernoj Slavoniji oko Valpova i Osijeka” te da mu je pritom „ishodišna toč- ka” rodni Bizovac (Klaić 1931: 2). 2. Drugo razdoblje u djelovanju A. B. Klaića započinje diplomiranjem (8. listopada 1932.) i traje do mjeseca travnja 1941. Ispunjavaju ga služenje voj- noga roka, tri studijska boravka u inozemstvu, prva dva u Warszawi (1933.) i na Karlovu sveučilištu u Pragu kod Matije Murka (1933./34.); zatim (od jese-

243 Marko Samardžija: Pokušaj periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 241–251 ni 1934.) službuje kao gimnazijski profesor prvo na gimnaziji u Vukovaru do 1939. (stručni profesorski ispit položio je 1936.), s prekidom god. 1937. kad ponovno boravi u Poljskoj (Kraków, Poznań), potom zakratko u Prijedoru i napokon u Osijeku do početka 1940., tj. dok nije premješten na Mušku realnu gimnaziju u Zagrebu „s tim, da radi u Odjelu za prosvjetu Banske Vlasti”, kako piše u odluci o premještaju. O prvim dvama Klaićevim inozemnim studijskim boravcima svjedoče dva osvrta: na poljsku izvedbu „Gospode Glembajevih” („Književnik” 1934.) i na poljski prijevod Gundulićeva „Osmana” („Slavia”, 1934./1935.), a o trećem studija „Bronisław Grabowski i Hrvati” („Nastavni vjesnik” XLVIII, 1939./1940. i p.o.). Da je u to vrijeme posvećen proučavanju govora svoga zavičaja, potvrđu- ju dva rada: nepotpisani novinski članak „Podravski ekavci” (Klaić 1936a) čije autorstvo V. Putanec s pravom pripisuje Klaiću (Putanec 1983: 131) i članak „O podravskom akcentu i kvantitetu” (Klaić 1936b), drugi kao reakcija na neka stajališta iznesena u članaku Josipa Hamma „Kriza savremene akcentologije” (Ham 1935/1936). Svoje bavljenje dijalektologijom Klaić je okrunio 7. veljače 1941. obraniv- ši doktorsku disertaciju „Bizovačko narječje – dijalektološka studija” (objavljena u Bizovcu 2007.). Tih je godina objavio i nekoliko književnih (pripovjednih) djela, uglavnom humoreski: „U pudarini” (1939.), „Veze.. veze...” (1939.), „Šidska katastrofa” (1940.), „Svadbeni dar” (1940.), „Buš pocuknul” (1941.). 3. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske kroatistička je djelatnost A. B. Klaića vezana uz Hrvatski državni ured za jezik (od jeseni 1942. Ured za hrvatski jezik) kojemu je na rad „pridieljen” 17. rujna 1941. s tim da je nakon dok- torske promocije 1943. izabran za profesora na Visokoj pedagožkoj školi u Za- grebu. Klaićeva djelatnost u HDUJ-u ima tri glavna odsječka: a) rad na službenim jezičnim savjetima u HDUJ-u jer je HDUJ, suglasno §2. Zakonske odredbe o njegovu osnutku, jedini bio ovlašten rješavati „sva jezič- na pitanja na području Nezavisne Države Hrvatske”. Samo u početku ti su savjeti bili potpisani inicijalima pa se za neke može pretpostaviti da im je autor A. B. Klaić; b) predavanja i članci o tadanjim purističkim nastojanjima i razlozima za promjenu pravopisne koncepcije kako je bilo određeno 7. člankom „Zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu” („Na hrvatskom

244 Marko Samardžija: Pokušaj periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 241–251 se jeziku ima pisati po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu.”): „Jezične novotvorine nekad i danas” (1941.), „O pisanju nekih tuđih imena” (1942.), „Zašto korienski pravopis” (1942.), „Die kroatische Schriftsprache und Recht schreibung” (1943.); c) rad na izradbi pravopisnih priručnika za „korienski” pravopis, prvo Kori- enskoga pisanja (dva izdanja 1942.) kao privremenoga priručnika, potom, zajedno s Franjom Ciprom i suradnicima HDUJ-a, i Hrvatskoga pravopisa (Za- greb, 1944.) čija je naklada tečajem nepovoljnih vanjskih (ne)prilika uglavnom ostala neraspačana, a knjižni slog i neuvezan (O svem podrobnije u Samardži- ja 2008). Posebno se moraju spomenuti pravopisni i jezični prepravci koje je Klaić unio u dio rukopisa svoje disertacije. Premda je moguće da ju je time pripremao za tisak, ipak je vjerojatnije da je tako postupio kako bi ispunio svoju dok- torandsku obvezu jer su doktorandi po onda važećem zakonu prije promocije u doktore znanosti bili obvezatni objaviti dio svoje disertacije, obično jedno ili dva poglavlja, tzv. doktorandski separat. Nažalost, dosada nije pronađen ni jedan primjerak toga Klaićeva separata. 4. Nakon političkoga preokreta („oslobođenja”) u svibnju 1945. Hrvatski izdavalački (bibliografski) zavod (HIBZ), osnovan 9. kolovoza 1941. odgova- rajućom zakonskom odredbom, već je 16. lipnja kao komesar nove vlasti preuzeo Šime Balen (1912. – 2004.) i preobrazio ga u Nakladni zavod Hrvatske (NZH) u kojem je, nakon evaluacije, (od 1946.) A. B. Klaić radio na leksikografskim poslovima: kao urednik na (nedovršenom) Rječniku hrvatskoga knji- ževnog jezika i na novom izdanju Rječnika stranih riječi Ognjena Price (koji je pod pseudonim Dragutin Kovčić doživio dva izdanja prije Drugoga svjetskog rata, 11938., 21940.) i još jedno, bez imena autora, 1945. iz kojega je, u suradnji s Valentinom Putancem (1917. – 2004.) i Antunom Šimčíkom (1893. – 1970.) te suradnicima za strukovna nazivlja (Jugoslav Gospodnetić, Petar Giunio, Pe- tar Mardešić, Milan Prelog, Ervin Šinko, Žarko Vimpulšek i Josip Winkler), nastao Rječnik stranih riječi, izraza i kratica (Zagreb, 1951.) na kojem piše da ga je priredio Dr. Bratoljub Klaić a izdala „Zora”, državno izdavačko poduzeće Hrvatske, jedan od izdanaka preustroja NZH iz god. 1950. Te je godine Klaić izabran za profesora na Akademiji za kazališnu umjetnost (dotada je honorarno predavao na Zemaljskoj glumačkoj školi koja prethodi Akademiji) pa je otada do umirovljenja god. 1980. u tri desetljeća Klaiće- va djelatnost, zahvaćajući u područja kojima se prije nije bavio, doživjela puni zamah. S obzirom na neke značajke to bi se vrijeme moglo ipak podijeliti u dva razdoblja: s jedne strane pedesete, a s druge šezdesete i sedamdesete.

245 Marko Samardžija: Pokušaj periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 241–251

5. Pedesete godine mogu se izdvojiti kao posebno, peto razdoblje u Klaiće- voj djelatnosti jer se u njima završetci ili nastavci nekih prije započetih poslova prepliću s novim preokupacijama. Prvo, nakon što je Josip Hamm (Gat, 1905. – Beč, 1986.) god. 1949. objavio svoju studiju „Štokavština Donje Podravine” (Hamm 1949), Klaić se god. 1953. još jednom vratio problematici svoje disertacije kako bi na terenu provjerio vlastite navode iz god. 1941. Sâm o tom kaže: „Rezultati ovih mojih najnovijih provjeravanja takvi su, da nemam nikakva razloga odustajati od bilo koje svoje postavke iz prvotne koncepcije ove radnje. Ja bih studiju o bizovačkom narječju i danas jednako napisao kao i prije, osim što bih, dakako, nakon više od dva desetljeća iskustva u znanstvenom radu ko- ješta izrazio spretnije.” (Klaić 2007: 5). To je, istodobno, Klaićev oproštaj od dijalektologije kojoj će se opširnije vratiti samo još jednom, u opsežnu pogovoru knjizi Narodne pripovijetke priređenoj za niz „Pet stoljeća hrvatske književ- nosti” (Klaić 1963). Drugo, Klaić će se u pedesetima vratiti pravopisnoj problematici prvo jednim javnim predavanjem preobličenim u stručni članak (Kla- ić 1950), potom i osvrtom na akcentuaciju u „novom, dopunjenom i ispravlje- nom” (de facto u četvrtom) izdanju Прaвoпиca cрпcкoхрвaтcкoг књижeвнoг jeзикa (Beograd, 1950.) Aleksandra Belića (Beograd, 1876. – Beograd, 1960.) (Klaić 1953). Bavljenje pravopisnom problematikom Klaić je zaključio u drugoj polovici pedesetih tako što je (samo naglasno?) uredio aneksne rječnike u Pravopisu hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom (Za- greb – Novi Sad, 1960.) i u Прaвoпиcу cрпcкoхpвaтcкoгa књижeвнoг jeзикa ca пpaвoпиcним peчникoм (Novi Sad – Zagreb, 1960.). Osebujnost je toga pos la u tom da mu se ime nigdje ne spominje ni u jednom od njih! Od kraja pedesetih Klaić će samostalno priređivati Rječnik stranih riječi, izraza i kratica (Zagreb, 1958.). Novost su u njegovoj djelatnosti u pedesetima kazalištarije (teatralija), tj. predavanje hrvatske akcentologije i scenskoga govora te kontinuirana zauzetost na poslovima kazališnoga lektora, tako da je dvadesetak godina poslije Zo- ran Zec (alias Fadil Hadžić), čitajući mu „sudbinu iz dlana”, mogao napisati: „Ispod vašeg redaktorskog pera prošla su mnogobrojna kazališna djela i svi do- maći Hamleti, Pometi i Glembajevi, poslušno su govorili po vašim uputama.” („Vjesnik”, 9. i 10. veljače 1975., str. 9). Kazališnim je potrebama potaknuta i Klaićeva opsežna prevoditeljska djelatnost s klasičnih jezika (poslije je prevodio i s poljskog i slovačkog): „Nika- da nisam ni u peti – štono riječ – pomišljao da ću se baviti prevođenjem s latinskog jezika, jednako kako mi to nije bilo ni na kraj pameti u pogledu prevo- đenja starogrčkih drama. Ali kad se pokazalo da mî u Akademiji za kazališnu umjetnost ne možemo raditi starogrčku dramu u starim prijevodima, a novih se

246 Marko Samardžija: Pokušaj periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 241–251 klasičarski školovanih prevodilaca nije našlo iako smo ih tražili, pokojni je dr Branko Gavella povjerio meni da preradim stare prijevode, a iz toga se onda rodio i vlastiti prevodilački zahvat u tu materiju jer – a to je stara istina – teže je ispravljati i prerađivati nego načiniti nešto posve iznova.” („Pro domo sua”, na kraju prijevoda „Eneida”, Zagreb, 1970., str. 395–396). Prvi Klaićevi prijevodi postupno su objavljivani u časopisima i(li) kazalištu namijenjenim publikacija- ma (knjigama) od god. 1960. Pedesetima pripada također Klaićevo akcentološko uređivanje hrvatskih natuknica u dvama poznatim dvojezičnim rječnicima s hrvatskim kao polaznim jezikom: u Hrvatskosrpsko-talijanskom rječniku Mirka Deanovića i Josipa Jer- neja (Zagreb, 11956.) i Hrvatskosrpsko-francuskom rječniku Mirka Deanovi- ća, Jeana Deyrea i Rudolfa Maixnera (Zagreb, 11956.) u kojima je „hrvatski ili srpski dio” gotovo identičan. O naglascima se u predgovoru prvomu rječniku kaže: „Po prvoj zamisli htjeli smo obilježiti samo glavne pozicije akcenata na- ših riječi i oblika, i to je izvršeno u suradnji sa sveuč. prof. Stjepanom Ivšićem do slova P. No zatim smo smatrali da bi bolje bilo dati potpunu akcentuaciju, pa su to učinili docent Bratoljub Klaić i sveuč. prof. M. Deanović na osnovi Vuko- va i Daničićeva sistema s neznatnim odstupanjima prema najnovijoj fazi naše- ga načina naglašavanja.” (Deanović i Jernej 1956: Predgovor). 6. Kako je već rečeno, šesto su razdoblje u periodizaciji Klaićeve djelatnosti šezdesete i sedamdesete godine XX. stoljeća. Sam početak toga razdoblja obilježili su već od veljače 1960. razgovori vo- đeni o pokretanju biblioteke najboljih djela hrvatske književnosti od njezinih početaka za koju se postupno došlo do naziva „Pet stoljeća hrvatske književno- sti”. Kao lektor i redaktor (ili, suvremenim nazivom, tekstolog) Bratoljub Kla- ić u taj je projekt uključen praktički od njegova početka. Kad je dvadesetak godina poslije priređen katalog biblioteke, mogao je njegov prireditelj Slavko Mi- halić napisati i sljedeće: „A kad bi se rječnici lektora biblioteke Bratoljuba Kla- ića svrstali u jednu ili više knjiga, one bi nesumnjivo nadmašile popularnost i nezaobilaznost i njegova Rječnika stranih riječi. Neće li oni, primjerice, biti nezaobilazan izvor, podsjetnik i pomoćnik budućim sastavljačima rječnika naših prebogatih narječja...” (Mihalić 1981: 6). Budući da se Klaić tih godina, i izvan niza „Pet stoljeća hrvatske književno- sti”, bavio leksikom djela preporodnih i poslijepreporodnih hrvatskih književ- nika (I. Mažuranića, A. Šenoe, A. G. Matoša, T. Ujevića, S. Kolara, M. Krleže) tumačeći posuđene („strane”) i tzv. manje poznate riječi, ta je njegova zauzetost uočljiva i u novim, proširivanim i dotjerivanim izdanjima rječnika stranih riječi (od petoga izdanja 1972. u suradnji s dr. Željkom Klaićem; od 1974. Veliki rječ-

247 Marko Samardžija: Pokušaj periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 241–251 nik stranih riječi; od 1981. Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice). Tako je taj rječnik postao najpoznatijim djelom svoje vrste u hrvatskoj leksikografiji. Kad je god. 1964. objavljeno prvo izdanje knjige Ljudevita Jonkea Književ- ni jezik u teoriji i praksi, vjerojatno najvažnije knjige što je o hrvatskome (knji- ževnom) jeziku objavljena između svibnja 1945. i „Deklaracije o nazivu i polo- žaju hrvatskog književnog jezika” (17. ožujka 1967.), Klaić je autoru uputio za- paženu „Poslanicu” čiji dijelovi ni do danas nisu posve deaktualizirani. Šezdesetih su i sedamdesetih objavljivani Klaićevi prijevodi. Većina ih je izvođena u kazalištu, a neki su (npr. prijevod Vergilijevih Eneida) doživjeli i društvena priznanja. Uz radove iz hrvatske akcentologije koji su mu zajedno sa spomenutim radom na uređenju akcenata u nekoliko rječnika, priskrbili glas i autoritet ugled- na i pouzdana akcentologa, potkraj šezdesetih bio je zapažen Klaićev vrlo op- širan i argumentirano kritičan prikaz prvih dviju knjiga Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (A-F, G-K; Zagreb, 1968.) objavljen u časopisu „Re- publika” (Klaić 1968). Važno mjesto u Klaićevu opusu ima knjiga Između jezikoslovlja i nauke o književnosti objavljena god. 1972. u Matici hrvatskoj. Pored spomenute studije o B. Grabowskom u knjizi je objavljeno još sedam rasprava, među njima i dvije dotada neobjavljene („Nepoznati Tin” i „Gavella i kazališni jezik”). Ta knjiga, kao izbor Klaićevih radova, dobro ilustrira njegove kroatističke preokupa- cije, a naslovom kao da indicira autorovu „raspolućenost”, navlastito u pristupu jeziku djelā hrvatskih književnika (Samardžija 1972). Uza sve obveze u području prevođenja, akcentologije, tekstologije, leksikografije, Klaić je šezdesetih i sedamdesetih godina objavio i nekoliko književ- nih ili, bar, literariziranih, radova: „Dijalektološka humoreska” (1962.), „Po- noćni zov” (1962.), „Moj prvi ples ili Zašto sam napisao Rječnik stranih riječi” (1966.), „Varijacija na šokačku temu” (1973.). U početku sedamdesetih objavio je svoj najopsežniji i najvažniji književni rad, memoarsko-sentimentalni tekst „Jedna mladost u sjeni Stjepana Radića” s podnaslovom „Priča unuku o djedu njegovu” (Klaić 1971) . Na kraju ovoga pokušaja periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića treba reći da u toj djelatnosti postoje bar dva odsječka koji se ovoj periodizaciji „odupiru”: prvi su Klaićevi književni radovi koji nisu ograničeni ni na jedno od razdoblja jer ih je, istina neredovito, objavljivao duže od pola stoljeća, od gim nazijskih dana do zrelih godina; drugi je rad na Rječniku stranih riječi koji je započeo u „udarničko” vrijeme neposredno nakon Drugoga svjetskog rata i ne- prekinuto trajao do kraja života.

248 Marko Samardžija: Pokušaj periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 241–251

Literatura:

Ba b i ć Gj a l s k i , Lu b o . 1931. Zagorje. Obzor LXXII/214 (17. rujna 1931.). 2–3. De a n o v i ć , Mi r k o ; Je r n e j , Jo s i p . 1954. Hrvatskosrpsko-talijanski rječnik. Škol- ska knjiga. Zagreb. Ha mm , Jo s i p . 1935./1936. Kriza savremene akcentologije. Glasnik Jugosloven- skog profesorskog društva XVI. 437–443. Ha mm , Jo s i p . 1949. Štokavština Donje Podravine. Rad JAZU 275. 5–70 i p.o. Ho r v a t , Ru d o l f . 1942./1992. Hrvatska na mučilištu. KHD „Hrvatski rodoljub”. Zagreb. [Pretisak: Školska knjiga. Zagreb. 1992.] Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1931. Jesu li Slavonci u srednjem vijeku govorili kajkavski? (Povodom članka g. Ljube Babića-Gjalskog). Obzor LXXII/234 (10. listopada 1931.). 2–3. Kl a i ć , Br a t o l j u b 1936a. Podravski ekavci. Hrvatski list XVII/84 (5358) (24. ožujka 1936.). 6–7. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1936b. O podravskom akcentu i kvantitetu. Južnoslovenski filolog 15. 181–183. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1950. Misli uz jedan pravopisni priručnik. Osvrt na knjigu dra Jovana Vukovića „Pravila i uputstva za pisanje ijekavskih oblika”. Hr- vatsko kolo III. 517–524. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1953. Akcentuacija u novom pravopisu Aleksandra Belića. Jezik I/5. 135–139. Jezik II/1. 10–13. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1963. Dijalektološka razmatranja uz „Narodne pripovijetke”. U: Narodne pripovijetke. Prir. Bošković Stulli, Maja. PSHK 26. Matica hrvatska – Zora. Zagreb. 343–398. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1964. Poslanica profesoru Ljudevitu Jonkeu o njegovoj knjizi „Književni jezik u teoriji i praksi”. Republika XX/12. 515–517. [= Između jezikoslovlja i nauke o književnosti. 1972. Matica hrvatska. Zagreb. 279–283.] Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1968. O novom rječniku „obiju Matica”. Republika XXIV/ 6. 267–324. [=Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata. Posebno izdanje časopisa Kritika 1. 7–24 (Postskriptum 17–24). Zagreb.] Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1971. Jedna mladost u sjeni Stjepana Radića. Forum X/1–2. 44–83 [= Pripovijetke. 2009. Matica hrvatska, Ogranak Bizovac. Bizovac. 157–211.] Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1972. Između jezikoslovlja i nauke o književnosti. Opća knjižnica 12/20, svezak 19. Matica hrvatska – Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb.

249 Marko Samardžija: Pokušaj periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 241–251

Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b . 2007. Bizovačko narječje. Matica hrvatska, Ogranak Bizovac. Bizovac. Mi h a l i ć , Sl a v k o (prir.). 1981. Pet stoljeća hrvatske književnosti. Katalog biblioteke. Matica hrvatska. Zagreb Pu t a n e c , Va l e n t i n . 1983. Bratoljub Klaić (1909-1983). Jezik XXX/5. 129–132. Sa m a r d ž i j a , Ma r k o . 1972. Marginalia lexicographica (Prikaz knjige Bratolju- ba Klaića Između jezikoslovlja i nauke o književnosti).Telegram n. s. 2 (12), 52 (568) (29. rujna 1972., 7). Sa m a r d ž i j a , Ma r k o . 2008. Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavis noj Državi Hrvatskoj. HSN. Zagreb.

The Attempt of Periodization of Adolf Bratoljub Klaić’s Works

Abstract The Croatian linguist, lexicographer and translator Adolf Bratoljub Klaić (born in Bizovac in 1909 – died in Zagreb in 1983) published his first literary work in the journal “Youth” (“Omladina”) in 1926 (the poem “Na grobu srpanj skih žrtava” / “On the grave of the victims of July”). The author proposes a periodization of the total work of A. B. Klaić from 1926 to his death. The first period (from 1926 to 1932) includes his early literary works, his cooperation in the journal “Hrvat” (“The Croat”) and the first article about the Croatian dialect in Slavonia in the Middle Ages. In the second period (from about 1932 to 1941) he worked as a secondary school teacher and went abroad 3 times (once to Prague and twice to Poland). On 7th February 1941 he got his doctor’s degree at the University of Zagreb (thesis “Bizovačko narječje” / “The Dialect from Bizovac”). In the third period (April 1941–May 1945) A. B. Klaić was an associate of the Croatian State Office for the language (from 1942 The Office for Croatian language). He arranged the books Koriensko pisanje (in 1942) and Hrvatski pravopis (in 1944) in the accordance with the ethymological orthography concept. The fourth period lasted from 1945 until the late fifties. In this period he wrote about Croatian orthography issues, started translating from Latin and edited the Croatian accents in the entries of two very important bilingual dictionaries. The fifth period includes Klaić’s works since the early 1960’s. He contributed to the edition “Pet stoljeća hrvatske književnosti” (“Five Centuries of Croatian Literature”) and translated from Latin and Greek (Sophocles, Euripides, Ae-

250 Marko Samardžija: Pokušaj periodizacije djelatnosti Adolfa Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 241–251 schylus, Virgil, Plato). He published the book Između jezikoslovlja i nauke o književnosti (“Between Linguistics and the Science of Literature”; 1972). Klaić’s literary works which he had published all his life and his work Rječnik stranih riječi (“The Dictionary of Foreign Words”) were not included in the proposed periodization.

Ključne riječi: periodizacija, Adolf Bratoljub Klaić, hrvatski jezik Key words: Periodization, Adolf Bratoljub Klaić, Croatian language

251

Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’374(Klaić, B.) 811.163.42’373.45:811.161.1 Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 7. X. 2014. Prihvaćen za tisak 4. XI. 2014. Željka Čelić Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Ulica Ivana Lučića 3, HR-10000 Zagreb [email protected] Kristian Lewis Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Ulica Republike Austrije 16, HR-10000 Zagreb [email protected]

RUSIZMI U KLAIĆEVU RJEČNIKU STRANIH RIJEČI

U hrvatski su jezik tijekom povijesti ulazile riječi ponajviše iz zemljopi sno najbližih jezika, najčešće i službenih ili glavnih jezika nekadašnjih zajedničkih država. Nedvojbeno je velik utjecaj imao i latinski jezik jer je bio temelj nadgradnje hrvatskoga književnog i standardnog jezika te sredstvo očuvanja identiteta hrvatske nacije i hrvatskoga jezika. Ruski jezik ne pripada teritorijalno bliskim jezicima, a nema ni spomenutu vrijednost latinskoga jezika. Njegov je utjecaj na hrvatski jezik kulturološki: kroz književnost te nacionalnu i društvenu politiku. Rusizmi u hrvatski jezik ulaze tijekom triju razdoblja: 1. razdoblje ilirskoga pokreta (uz izravni utjecaj B. Šuleka), 2. razdoblje poslijeratne Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza (sovjetizmi), 3. razdoblje nakon raspada socijalističkih država i oblikovanja demokratskih i samostalnih zemalja – Republike Hrvatske i Ruske Federacije. U posljednjemu razdoblju gotovo je dokinuta upotreba sovjetizama, no aktivirali su se drugi rusizmi. Rječnik stranih riječi Bra- toljuba Klaića kulturno je dobro hrvatskoga jezika te je ujedno i pokaza- telj utjecaja političkih i kulturoloških čimbenika na razvoj hrvatskoga jezika. Kroz Rječnik se tako može pratiti i sudbina rusizama u hrvatskome jeziku. Cilj je ovoga rada prikazati položaj i opis rusizama u hrvatskome jeziku kroz odabrana izdanja Rječnika.

255 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

1. Rusizmi u hrvatskome jeziku Strane riječi1 u jeziku rezultat su jezičnoga kontakta.2 Jezični se kontakt naj- lakše ostvaruje teritorijalnim (arealnim) dodirom.3 Strane riječi mogu i posredno ulaziti u pojedini jezik – npr. ruske riječi u hrvatski jezik. Unatoč srodnosti ruskoga i hrvatskoga jezika, izravnoga kontakta, prema kriterijima teorije jezika u kontaktu, nema.4 Posrednik u prihvaćanju ruskih riječi jest osoba ili se one prihvaćaju kroz umjetnost i politiku (usp. balalajka/балалайка, votka/водка, ruska duša / русская душа; komunizam/коммунизм, socijalizam/социализм, socijalistička republika / социалистическая республика). Ulazak ruskih riječi u hrvatski jezik, ali i njihov izlazak iz aktivne uporabe te aktivacija pojedinih rusizama u hrvatskome u novije vrijeme može se opisati kroz tri razdoblja: 1. razdoblje ilirskoga pokreta (uz izravan utjecaj B. Šuleka5) 2. razdoblje poslijeratne Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza (sovjetizmi) 3. razdoblje nakon raspada socijalističkih država i oblikovanja demokratskih i samostalnih zemalja – Republike Hrvatske i Ruske Federacije.

1 „В отличие от полностью усвоенных З. [заимствований, op. a.], т. наз. иностранные слова сохраняют следы своего иноязычного происхождения в виде звуковых, орфографич., грамматич. и семантич. особенностей, к-рые чужды исконным словам. ... Иногда они обоз- начают свойственные чужим народам или странам понятия (этнографизмы, регионализ- мы, экзотизмы)...” (BES 2000: 158). 2 „Заимствование – элемент чужого языка ... перенесенный из одного языка в другой в результате контактов языковых, а также сам процесс перехода элементов одного языка в другой. З. приспосабливаются к системе заимствующего языка и зачастую настолько им усваиваются, что иноязычное происхождение таких слов не ощущается носителями этого языка и обнаруживается лишь с помощью этимологич. анализа.” (BES 2000: 158). „Заимствование ... обращение к лексическому фонду других языков для выражения но- вых понятий, дальнейшей дифференциации уже имеющихся и обозначения неизвестных прежде предметов (нередко сами эти понятия и предметы становятся известными носите- лям данного языка лишь вследствие контактов с теми народами, из чьих языков заимству- ются соответствующие слова).” (Ahmanova 2009: 150). 3 „Ареальная лингвистика – раздел языкознания, исследующий с помощью мето- дов лингвистической географии распространение языковых явлений в пространственной протяженности и межъязыковом (междиалектном) взаимодействии. Определяющим при- нципом при ареальном описании фактов взаимодействующих языков (диалектов) служит фронтальный их охват.” (BES 2000: 43). 4 Usp. Menac 2003/2004: 355: „Hrvatski i ruski jezik, kao slavenski jezici genetski i struk- turno srodni, nisu bili zemljopisno bliski niti državno povezani, pa je leksičko posuđivanje među njima bilo kulturnoga tipa.” 5 Usp. Samardžija 1993b: 10: „…zaslužio je Šulek jedno od najuglednijih mjesta i u povijesti hrvatske leksikografije i među hrvatskim puristima, jer je zahvaljujući upravo velikom njegovu maru hrvatski standardni jezik stigao na kraj XIX. stoljeća oslobođen mnogih stranih naplavi- na, ponajviše njemačkih, i osposobljen za odgovore izazovima novog doba.”

256 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

Prvo je razdoblje obilježeno idejom slavenofilstva6. Rusija kao jedina neovisna država s gledišta drugih slavenskih naroda (neovisna politički, teritorijalno i vjerski – u odnosu na države u sastavu Osmanskoga Carstva odnosno Habsburške Monarhije)7 te ruski jezik kao pojam normiranoga jezika ideal su Hr- vatima u oblikovanju države i hrvatskoga jezika.8 Politička, društvena i jezična potreba za hrvatskim nazivljem rezultirala je posezanjem ilirskoga jezikoslovca Bogoslava Šuleka i za ruskim riječima pri oblikovanju hrvatskoga nazivlja. Ti rusizmi, kao i većina Šulekovih tvorenica, bili su aktivirani kao dio jezičnoga purizma tijekom NDH-a (1941. – 1945.), zatim su se smanjeno upotrebljavali unutar svih oblika Jugoslavije (1945. – 1990.) i ponovno su aktivirani devedesetih godina 20. stoljeća kao oživljene hrvatske riječi. Poznato je, primjerice, da se pri isticanju razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika tijekom postojanja Jugoslavije navodila uporaba riječi točka9 kao hrvatskoga obilježja10 umjesto riječi tačka, koju pronalazimo i u Šuleka, kao srpskoga.11

6 „Pan-Slavism – hitherto no more than a vague sentiment, except for certain small circles of intellectuals – for the first time became an active force. Pan-Slav committees sent up to five thousand volunteers, ranging from prominent members of society to simple peasants and inclu- ding about eight hundred former Russian army officers, to fight in the Serbian army, which had been entrusted to another Russian volunteer, General Michael Cherniaev. But the Turks defeated the Serbs; hence the last hope of Balkan nationalities in their uneven contest with the Ottomans rested on Russian intervention. The imperial government considered intervention carefully and without enthusiasm.” (Riasanovsky i Steinberg 2005: 358). 7 Iako realna politička uloga Rusije nije imala idealističke namjere: „The Three Emperors’ League finally collapsed over the issue of Turkey and the Balkans, which in the 1870s led to a series of international crises and to war between Russia and the Ottoman Empire. (…) But the Treaty of San Stefano never went into operation. (…) Austria-Hungary was particularly incen- sed by the creation of a large Slavic state in the Balkans, Bulgaria, which Russia had specifically promised not to do. (…) The large Bulgaria created at San Stefano underwent division into three parts…” (Riasanovsky i Steinberg 2005: 358, 360). 8 Usp. Čelić 2008: 41–42: „Миф о русском государстве, как большой мировой силе, присутствовал и на поле восприятия русского языка: существовал в идеях хорватских интеллектуалов – Крижанича, иллирийцев, Богослава Шулэка. Последний из них, кроме своего материнского словацкого языка, внес в хорватский язык и немалое число русских слов. Миф Россия существовал и в произведениях хорватских политиков и писателей, напр. Степана Радича и Мирослава Крлежи.” 9 M. Radčenko (2006: 145) navodi da među hrvatskim rusizmima Maretić 1892. godine izdvaja imenice činovnik, nagrada, podlost, poriv, porok, poslovica, savjet, sredstvo, svojstvo, toč- ka, zadaća… (istaknuli autori). 10 Akademijin Rječnik s. v. točka navodi da te riječi „ima u rus., ukraj. i slov.”, a od hrvatskih rječnika posvjedočena je u Vitezovićevu (oko 1700. godine) i Stulićevu iz 1806. godine (ARj, 18. sv., str. 423). 11 Akademijin Rječnik s. v. tačka navodi da je ta riječ posvjedočena u Šulekovu Hrvatsko- njemačko-talijanskome rječniku znanstvenoga nazivlja iz 1874. i Ivekovićevu Rječniku hrvatskoga jezika iz 1901. godine. U potonjemu se rječniku nalazi i Ivekovićeva napomena „riječ na- čińena od taći, taknuti prema ruskoj točka” (ARj, 17. sv., str. 930).

257 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

Drugo je razdoblje (1945. – 1990.) obilježeno novim posredovanjem pri pri- hvaćanju ruskih riječi u hrvatski jezik. Jezik posrednik u tome je razdoblju srpski jezik. Ponovno društveno-politički čimbenici uvjetuju ulazak ruskih riječi u hrvatski jezik, međutim, oni su sad drukčiji. Socijalizam kao oblik društveno- ga uređenja i komunizam kao politički ideal, već razrađeni u Sovjetskome Sa- vezu, preneseni su i na poslijeratnu Jugoslaviju.12 Rusizmi koji ulaze u hrvatski jezik dio su političkoga nazivlja, to su tzv. sovjetizmi. Politička važnost sovjetskoga, odnosno ruskoga utjecaja13 rezultirala je i jačim dodirom s ruskom knji- ževnošću općenito, a ne samo s književnošću koja obrađuje propagandističke teme sovjetske povijesti. Tako je svojedobno bio iznimno popularan roman Как закалялась сталь Nikolaja A. Ostrovskoga iz 1932. godine. Hrvatski naslov toga romana Kako se kalio čelik u razdoblju socijalističke Jugoslavije upotrebljavao se i kao oznaka čvrstoće i postojanosti čijega karaktera, koji se izgrađi- vao u okolnostima izgradnje socijalističkoga društva. Danas bi mu ekvivalent bila poslovica Što te ne ubije, to te ojača. Izvan političke sfere hrvatski je jezik usvojio i rusizme u tehničkome nazivlju. Ti nazivi uglavnom podliježu transfonemizaciji i transmorfemizaciji. Navo- dimo nekoliko naziva iz zrakoplovne industrije, tj. nazive civilnih i vojnih zrakoplova (MiG, iljušin, tupoljev, antonov14 / МиГ, Илюшин, Туполев, Антонов) i pomoćne infrastrukture u zrakoplovstvu (stajanka15/стоянка). Odrednica rus. za spomenute nazive u Klaićevu Rječniku nije navedena, za razliku od automobila moskvič (москвич), navedenoga u liku moskvić16, koji se navodi od drugoga izdanja iz 1962. godine. Druga je zanimljivost da, iako su izrađivani u sklo- 12 Taj je proces proveden unatoč osamostaljivanju jugoslavenske politike u odnosu na so- vjetsku, tj. politike J. Broza Tita prema J. V. Džugašviliju Staljinu: „But Communist cooperation was dealt a major blow by the break between Yugoslavia and the USSR, backed by its satellites, in the summer of 1948. Tito chose to defy Stalin because he wanted to retain full effective control of his own country and resented the role assigned to Yugoslavia in the economic plans and other plans of the Soviet bloc.” (Riasanovsky i Steinberg 2005: 526). 13 Usp. Čelić 2008: 39–40: „Проявляется новый миф о величественности России, о го- сударстве, которое само смогло преодолеть феодального и капиталистического врагов. Та- кое некритическое видение русского мира (социализм, коммунизм, армия...) длилось по политический период Информбюро, когда Й. Броз изменил политику, направленную к Ста- лину и сталинизму. Россия перестала быть идеальной моделью для южнославянских наро- дов, и ее влияние и важность нечаянно стали сильно нежелательными. Со временем, поли- тическая идеология двух государств снова становилась близкой, по конец 20-ого века.” 14 Klaić ni u jednome od autorskih izdanja Rječnika ne navodi sovjetizam antonov ukrajin- skoga, ujedno i sovjetskoga konstruktora. 15 Također ne nalazimo kod Klaića, iako se upotrebljava u zračnome prometu u značenju zrakoplovnoga stajališta. Usp. http://struna.ihjj.hr/naziv/stajanka/414/#naziv. 16 Očito je Klaić odlučio prilagoditi tu riječ hrvatskomu jeziku uporabom sufiksa -ić, iako se pretraživanjem hrvatskih mrežnih stranica gotovo podjednako često nalaze i likovi koji čuva- ju izvorni zapis, dakle moskvič.

258 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274 pu sovjetske proizvodnje, ukrajinski tipovi zrakoplova i automobila nisu navedeni: antonov, zaporožec (антонов, запорожець). Očekivalo bi se da će se riječ kao što je zaporožec kao prepoznatljiva sastavnica onodobnoga života naći u Rječniku poput, primjerice, navedene riječi fićo, kako se od milja zvao automobil koji je proizvodila talijanska tvrtka Fiat, no to nije bio slučaj. Jačanje ruskoga utjecaja i njegova idealizacija pridonijeli su i prihvaćanju te češćoj uporabi ruskih egzotizama kao što su boršč, votka, balalajka, kaza- čok, rubalj, samovar itd. Egzotizmi su se kao općekulturne riječi zadržali u hrvatskome jeziku i pritom su se prilagodili na različitim razinama. Riječ boršč (борщ) u Klaićevu je Rječniku do zadnjega izdanja iz 2012. godine definirana kao ruska riječ, iako je riječ o ukrajinskome (u manjoj mjeri i poljskome) nacionalnom jelu, pa tako i o ukrajinskoj riječi.17 Riječ votka (водка) transfonemi- zirana je, odnosno prilagođena je hrvatskomu fonološkom pravopisnom načelu, za razliku od riječi aparatčik, koja je trebala biti prenesena u obliku *aparačik. Riječ рубль u hrvatskoj inačici dobiva nepostojano a i postaje rubalj. Neposto- jani samoglasnik javlja se – nesustavno – i u riječi Kremalj, izvorno Кремль (fonološki i morfološki prilagođeno). Ta riječ ima i lik Kremlj. U novije je vrijeme lik Kremlj učestaliji te se, prema medijima, navodi isključivo kao jedno- značni naziv moskovske tvrđe, iako je riječ kremalj posvjedočena kao rusizam u hrvatskome jeziku u značenju srednjovjekovnoga utvrđenoga grada. Sovjetizmi, tj. politički nazivi preuzeti za postojanja Sovjetskoga Saveza, više nisu u aktivnoj uporabi, osim pojedinih riječi koje se rabe isključivo u negativnome značenju poput aparatčik (v. Lewis 2010: 77). Riječ politbiro u po- litičkome se žargonu upotrebljava kao negativna karakterizacija svih stranaka (ne samo SDP-a, stranke sljednice nekadašnje Komunističke partije Hrvat- ske) te društvenih i vjerskih organizacija.18 Riječ politbiro zanimljiva je i po svojemu tvorbenom obrascu (полит[ический] + бюро = политбюро), nesvoj- stvenome hrvatskom jeziku. No, taj je tvorbeni obrazac ipak zabilježen u riječi

17 Te su činjenice svjesni i Rusi. Rusko je nacionalno jelo šči (щи), a boršč se, primjerice, u Kulinarskome rječniku definira kao oсновное первое блюдо украинской кухни, u Fasmerovu Etimološkome rječniku s. v. борщ stoji растение борщевник, Heracleum spondylium; похлебка из красной свеклы, укр. борщ, a u Školskome etimološkom rječniku Šanskoga i Bobrove s. v. борщ – заимств. в XIX в. из укр. яз., где борщ – суп из свеклы с капустой. 18 Usp. Jurdana (2003.): „Osim što je Zagreb dodatno civilizacijski kontaminirao, Thomp- sonov nastup na Trgu pokazao je, dakle, da politbiro SDP-a teži za uspostavom, ako već ne čvr- stoga ideološkoga saveza, onda barem „klime razumijevanja” s nacionalistički indoktriniranom „mladeži”. Princip ne iznenađuje: vladajuće partije uvijek su tražile putove do consensusa s omladinom.”; Kramarić (2013.): „Medijima danas upravljaju PR-ovci, novi ‘politbiro zla’, koji u potpunosti određuje svijet i stvara ozračje prema kojem se na izbore za europski parlament smiju kandidirati samo eurofili.” ili Lovrić (2014.): „Nije tajna da je politbiro s Kaptola već neko vrijeme nezadovoljan Karamarkovim rezultatima.”

259 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274 maspok i pokrati MASPOK (mas[ovni] + pok[ret]) iz 1971. godine.19 U suvremenome hrvatskom jeziku takav način tvorbe riječi kao slogovne pokrate nije osobito produktivan. Promjenom društveno-političkih uvjeta ruski utjecaj slabi.20 Posljednje op- ćeprihvaćene i poznate ruske riječi koje su ušle u hrvatski jezik jesu glasnost i perestrojka. Obje se vežu isključivo uz reforme nekadašnjega sovjetskog druš- tva i političkoga uređenja. Primjer zagrebačke praonice rublja Perestrojka izgu- bio je na aktualnosti, a praonice više nema.21 Treće razdoblje – razdoblje demokratskih republika – Hrvatske i Rusije, razdoblje slobodnoga tržišta i svjetske političke, kulturne i jezične globalizacije dokinuo je unos novih ruskih riječi u hrvatski jezik, osim imena državnih ruskih tvrtki koje se uglavnom bave proizvodnjom i plasmanom nafte i plina, sve prisutnijih na hrvatskome tržištu. Ti su nazivi različito prilagođeni.22 Jezična situacija u objema je državama slična – oba su jezika pod utjecajem engleskoga jezika preko računalnih tehnologija, telekomunikacijskih usluga, internetskih foruma…23 Neovisno o razini jezične pismenosti i jezičnoga standarda podudarna je tvorba riječi u ruskome i hrvatskome jeziku: u korijenu je engleska riječ na koju se dodaju ruski, odnosno hrvatski afiksi i nastavci.24 Osim spomenutih imena tvrtki, nema novih ulazaka ruskih riječi u hrvatski jezik. To je posljedica političkoga odvajanja, ali i jezične globalizacije te utjecaja engleskoga jezika koji je posrednik između ruskoga i hrvatskoga, osobito u transliteraciji osobnih imena i prezimena. Suodnos u prihvaćanju novih riječi i imena, to jest 19 „Hrvatsko proljeće, naziv za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i traženjima koja iz njega pro izlaze. Zato su protivnici reformne struje i iznjedrili sintagmu »maspok«.” (enciklopedija.hr). 20 Usp. Čelić 2008: 40: „В 1991-м году Хорватия вышла из югославского объедине- ния и резко отреклась всех югославских идей, включив и миф о России. (...) Миф о пан славизме и славянофильстве, о совместном общеславянском государстве и лучшей модели социального объединения – сквозь призму коммунизма и социализма, стали частью про- шлого.” 21 Usp. forumski zapis korisnika Colberta: „Ja kažem perestrojka. Tak se devedesetih zval jedan javni veseraj u Gajevoj, cini mi se. Ne znam jel jos uvijek postoji.” (forum.hr, zapis objavljen 4. svibnja 2010. u 10:58). 22 Primjerice Gazprom, ali Rosneft/Rosnjeft te Sberbank/Sberbanka. 23 Usp. Čelić 2009: 537: „Мгновенность технологии и владение английским языком тормозят, запрещают переход в виде перевода (калькирование) этих терминов из английс- кого языка в родной язык – в нашем случае – русский и хорватский язык.” 24 Usp. Čelić 2011: 473: „Принцип словообразования следующий: целое английское слово становится лексической морфемой (корнем) в русском и в хорватском производном слове и одновременно основой слова, на которое надстраиваются славянские морфемы, находящиеся и с левой, и с правой стороны. Английское слово из сферы социальных се- тей становится очень продуктивной морфемой / комбинацией морфем в образовании рус- ских и хорватских слов.”

260 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274 utjecaja engleskoga jezika (posredstvom medija) na hrvatski i ruski, shematski se može prikazati ovako: ruski ← engleski hrvatski ← engleski hrvatski ← engleski ← ruski hrvatski ║ ruski.

Dakle, logično je da pojedina riječ ili ime iz engleskoga jezika ulazi zasebno u ruski i zasebno u hrvatski jezik i da im se prilagođava u skladu sa zakonitostima svakoga od njih. Međutim, nerijetko se događa da engleski jezik preuzima posredničku ulogu između hrvatskoga i ruskoga, tj. da se riječi i imena iz ruskoga jezika u hrvatski preuzimaju preko engleskoga. To je, dakako, nepotrebno, ali i pogrešno. Za odnos hrvatski ← engleski ← ruski navodimo samo jedan znakovit primjer: u hrvatski se jezik prema izvornome ruskom Михаил Ходорковский preuzima engleski zapis imena Mikhail Khodorkovsky umjesto za hrvatski uobičajenoga Mihail Hodorkovski(j).25 U posljednjem se razdoblju pojedini rusizmi nastavljaju upotrebljavati kao stilski neobilježene, neutralne riječi hrvatskoga jezika, a drugi se pak sve uče- stalije pojavljuju u jezičnoj uporabi. Pritom se riječi iz obiju skupina ne osje- ćaju kao strane riječi. Prosječni govornik, dakle, nije svjestan njihova ruskog podrijetla, već ih osjeća kao riječi hrvatskoga jezika višega stila. Ti su rusizmi osobito prisutni u sredstvima javnoga priopćavanja (Čelić 2010: 658): stanovit (određen); dostatan (dovoljan); nedostatan (nedovoljan); izvjestan (određen; siguran); znatan (značajan, velik); uvažen (cijenjen, poštovan; uzet u obzir); iskazivati (pokazivati, izricati); ukazivati (upućivati); iziskivati (tražiti, zahtije- vati); proizići/proizaći (nastati, proisteći); ustanoviti (utvrditi); polučiti (dobiti, steći); pohraniti (spremiti)26.

25 Usp. Čelić 2012: 87: „Возвращаясь к влиянию английского языка и англофонного варианта латиницы на транслитерацию, необходимо отметить, что традиционные принципы транслитерации изначально нарушаются из-за влияния средств массовой информации. В частности, в новое время находим такие примеры транслитерации на хорватский язык, в которых количество графем не соответствует фонемному составу.” 26 Pojedine se riječi iz ovoga popisa smatraju i bohemizmima ili pak leksemima svojstve- nim općemu slavenskom leksiku (npr. dostatan, nedostatan, ukazivati), što pri konačnome odre- đivanju njihova podrijetla svakako treba uzeti u obzir. Opširnije o toj problematici u Jonkeovu djelu Književni jezik u teoriji i praksi (1964.) i Pavešićevu Jezičnomu savjetniku s gramatikom (1971.).

261 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

2. Rusizmi u Rječniku stranih riječi B. Klaića Rusizmi su dio Klaićeva Rječnika stranih riječi od prvoga izdanja iz 1951. godine do posljednjega iz 2012. godine. Odrednicom rus. označene su riječi koje su ruskoga podrijetla, ali i one koje su u Rječnik ušle posredno, preko ruskoga jezika. Neke su se od njih uvriježile u hrvatskome jeziku u tolikoj mjeri da se ni ne percipiraju kao rusizmi. Osobito su to riječi iz prvoga razdoblja. Neke su pak riječi preuzete kao posljedica kulturnoga utjecaja, tj. prihvaćanja riječi uz prihvaćen objekt (balalajka, votka). Rusizme u Rječniku stranih rije- či Bratoljuba Klaića obradili smo usporedivši izdanja toga rječnika iz 1951., 1962., 1978., 1990., 2002. i 2012. godine. Razlozi zbog kojih smo odabrali navedena izdanja jesu sljedeći: 1951. – prvo izdanje 1962. – prvo desetljeće postojanja Rječnika 1978. – hrvatsko proljeće 1971., Ustav 1974. 1990. – ozračje uoči stvaranja samostalne Republike Hrvatske 2002. – prvo desetljeće samostalne Republike Hrvatske 2012. – posljednje izdanje. Razdoblje od 1951. do 1962. relativno je kratko u leksikografskome smislu, ali je već u tih jedanaest godina Klaić očitovao iznimnu ažurnost i aktualnost te je to i leksikografski proveo unošenjem novih riječi u sljedeće izdanje. Na- ime, u izdanje Rječnika iz 1962. godine uvrštena su sljedeća tri rusizma: sputnjik (satelit lansiran 1957. godine), Lajka (ime kujice koja je 1957. godine po- slana u Zemljinu orbitu) i Vostok (ime svemirskoga broda kojim je Jurij Gaga- rin 1961. godine obletio Zemlju). Izdanje iz 1978. godine odabrano je zbog blizine hrvatskoga proljeća iz 1971. godine i ustavnih promjena iz 1974. te prodaje autorskih prava. Naime, prema riječima Željka Klaića, Klaićeva sina i priređivača posljednjega proši- renog izdanja iz 1978., iznesenima u intervjuu 1998. godine27, Bratoljub Klaić prodao je 1978. autorska prava za Rječnik Nakladnomu zavodu Matice hrvatske i u to vrijeme (tj. 1998.) Nakladni zavod jedini je imao pravo izdati staro ili naručiti prošireno izdanje Klaićeva Rječnika stranih riječi. Od 1978., kako svjedoči Željko Klaić, njegov se otac prestao zanimati za Rječnik i do kraja ži- vota posvetio se prevođenju antičkih pisaca. Godine 1990. počinje osamostaljivanje Republike Hrvatske. Ta se godina uobičajeno smatra prekretnicom u društveno-političkome, pa i jezičnome sta-

27 Prema Čadež 2013: 122.

262 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274 jalištu prema hrvatskome jeziku. U samostalnoj Republici Hrvatskoj hrvatski je jezik dobio primjeren status, a njegovo se ime konačno moglo upotrebljavati onako kako su njegovi govornici to željeli. Međutim, neke su se riječi mijenja- le i ad hoc. Jedan je takav primjer očit u pjesmi grupe Prljavo kazalište: pridjev beznadežan (Ja sam beznadežan slučaj, dušo!) zamjenjuje se pridjevom beznadan. Dakle, rusizam, shvaćen kao srbizam, zamjenjuje se hrvatskom riječi, ali samo u pismu, a pri pjevanju ostaje nepromijenjen.28 Izdanje iz 2002. godine analizirano je kako bismo provjerili koje su se promjene dogodile u Klaićevu rječničkome tekstu nakon prvoga desetljeća samostalne Hrvatske, a izdanje iz 2012. godine proučeno je jer je posljednje. To izdanje nosi naslov Novi rječnik stranih riječi, a kao autori navode se Bratoljub Klaić i Školska knjiga. Korpus rusizama koji smo ekscerpirali iz navedenih izdanja Klaićeva Rječ- nika obuhvaća nešto više od sto riječi. Nakon ekscerpiranja i uspoređivanja natuknica i definicija iz različitih izdanja Rječnika rusizme iz toga korpusa raz- vrstali smo s obzirom na vrstu riječi (imenice, pridjevi i glagoli). Izdvojili smo kratice i pokrate te smo razmotrili što se sve obilježuje odrednicom rus., tj. jesu li označene riječi doista rusizmi. Na kraju smo analizirali definicije pojedinih ekscerpiranih rusizama. Ovdje donosimo skraćene rezultate analize. U Klaićevu Rječniku najviše je imeničnih rusizama. Vrlo je malen broj pridjeva i glagola. Imenice koje se odnose na političko nazivlje imaju pretežno pogrdno, negativno značenje (aparatčik, KGB-ovac). U političkome diskursu danas se odnose i na članove i simpatizere socijaldemokratske stranke, ali i na čla- nove i simpatizere drugih stranaka. Mjesto naglaska kod političkih naziva u hrvatskoj adaptaciji uglavnom je na prvome slogu riječi.29 Imenice, nastale poimeničenjem slogovnih kratica, postale su historizmima, a u današnjoj su uporabi često značenjski obilježene kao nešto zastarjelo ili na- diđeno30:

28 Na omotu albuma Lupi petama iz 1993. godine navedeno je ime te pjesme Beznadni slu- čaj, a u zvučnome zapisu isključivo se upotrebljava pridjev beznadežan. I pretragom stranice Yo- utube s pomoću ključnih riječi beznadežan slučaj prljavo kazalište dobivaju se istovjetni rezultati, usp. http://www.youtube.com/results?search_query=beznade%C5%BEan+slu%C4%8Daj+ prljavo+kazaliste. 29 Usp. Čelić i Lewis 2013: 138: „… в современных литературных языках существуют различные типы акцентуации как фактор, влияющий на не всегда точную передачу рус- ских слов в хорватском языке.” 30 Svi primjeri uporabnoga konteksta navedeni uz pojedinu riječ ovdje i dalje u radu do- neseni su prema rezultatima pretraživanja dotične riječi na mrežnoj stranici Google s ograniče- njem na hrvatski jezik.

263 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

agitprop (агитпроп): Unatoč tvrdnjama HRT-ova Agitpropa, u Parizu sto- tine tisuća na ulicama! gulag (ГУЛАГ): Vrijeme je za promjenu ovoga komunističko-liberalnoga gulaga! kolhoz (колхоз): Europa je protiv poljoprivrednoga koncepta koji se temelji na kolhozima i PIK-ovima. politbiro (политбюро): Medijima danas upravljaju PR-ovci, novi ‘politbiro zla’. sovhoz (совхоз): Sistemi rukovođenja u klubovima poput Cibone i Zadra sli- če više sovhozima nego modernim klubovima. Inicijalne slovne kratice (pokrate) uglavnom zadržavaju izvorno značenje (KP, NEP, NKVD, SSSR), osim pokrate KGB i imenica tvorenih od nje. Ona i imenice tvorene od nje imaju isključivo negativno, pogrdno značenje31: Grbin je KGB-ovac, a mediji bilteni Uskoka. Geografski nazivi (stepa, tajga, tundra) i zoonimi (irvas, los, losos, mamut, morž) prihvaćeni su u hrvatski jezik i danas uglavnom ne asociraju govornike hrvatskoga jezika na to da su rusizmi. Pridjevnih rusizama u Rječniku je malo. Riječ je o sljedećim pridjevi- ma: besprizorni (беспризорный), pogružen (погруженный), predostrožan (предосторожный), proizvoljan (произвольный), skaredan (скаредный), vi- spren (выспренный), volšeban (волшебный). Oni se upotrebljavaju u tekstovima višega stila ili radi jače izražajnosti: U svijetu utemeljenom na radu oni koji ne rade postaju manje vrijednima, pa čak i besprizornima. Čovjek je izgledao bolesno i pogruženo, kako tek postupaju s Ferdom. (Hr- voje Hitrec, Kolarovi, 2004: 96) U slučaju kvara akumulatora treba poduzeti određeni broj predostrožnih radnji. Podravkin plan preuzimanja proizvoljan i neutemeljen (naslov) Ona je na liniji one dalmatinske proze koja se odmiče od humornog promatranja svijeta, ponekad skarednog i anarhičnog. Pozivnica svima da dođu na koncert uživati u posebnom zvuku Piva i vispre- nim tekstovima Mile Kekina.

31 Negativna percepcija postoji i u suvremenoj ruskoj književnosti, a prenesena je na pravnoga sljednika KGB-a – FSB, usp. Čelić 2013: 371–372: „Fikcijski ruski detektiv u stvarnosti je u određe- nome razdoblju bio pripadnik ruske milicije, koja, u odnosu na ostale sigurnosne i obavještajne služ- be (govorimo o FSB-u kao sljedniku KGB-a), još uvijek ima crte ljudskosti. (…) Glavno je da on ne obavijesti dečke iz FSB-a da mi guramo svoj nos kamo mu nije mjesto. Oni to nimalo ne vole!”.

264 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

Novim je pravopisom namah ispala i riječ radnik, te zamijenjena volšebnim i do tada malo poznatim djelatnikom! Pridjevi koji nisu navedeni u Rječniku, a rusizmi su, upotrebljavaju se bez osviještenosti da se radi o ruskim riječima i da za njih postoje stilski neutralne hrvatske istovrijednice: beznadežan – безнадëжный – beznadan izlišan (usp. Samardžija 1993a: 79) – излишний – suvišan ogroman – огромный – velik, golem znatan – знатный – popriličan uvažen – уваженный – cijenjen, poštovan; uzet u obzir. Od glagola u Klaićevu smo Rječniku našli samo primjer povinovati se (повиноваться): Bajić je istovremeno podložan političkim pritiscima i njima se povinovao u obavljanju svog posla. Glagole polučiti (получить) i uvažiti (уважить) Klaić ne bilježi u Rječniku. Nadalje, analizirali smo Klaićev Rječnik i s obzirom na izdanje u kojem se rusizmi prvi put navode te smo provjerili je li došlo do kakvih izmjena u definicijama u sljedećim izdanjima. Radi preglednosti, neke smo zanimljivije rusizme i definicije korpusnih primjera prikazali u sljedećoj tablici: rusizam 1951. 1962. 1978. 1990. 2002. 2012. aparatčik nema nema s.v. aparat … apa- v. 1978. v. 1978. v. 1978. 1978. → 2012. ratčik (iz rus.) čo- vjek iz činovnič- kog aparata; isp. beamter, paragrafn- rajter (Predrag Matvejević, Krsto Špoljar)

balalajka rus. ruska v. 1951. v. 1951. v. 1978. v. 1978. v. 1978. 1951. → 2012. narodna trouglasta → tro- tambura kutasta trouglasta oblika sa tri žice ili s više žica

265 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

boršč rus. gusta v. 1951. v. 1951. v. 1951. v. 1951. v. 1951. 1951. → 2012. juha od zelenja, s mesom ili bez njega boljar ili boljar boljar v. bojar v. boljar boljar i v. 1990. boljar bojar v. bo- bojar boljar boljarin rus. (boljar, jar nema def. pod 1951. → 2012. 1. velikaš, odlič- 1. veli- riječ je tu- oznake bojar: kaš, od- ranskoga poda je rusi- nik, bogataš; 2. rus. 1. veliki feudalni ze- ličnik, drijetla, ali zam (tu- veliki fe- bogataš; je dovede- ransko mljoposjednik u udalni staroj Rusiji; 3. zemljo- na u svezu sa porije- zemljo- posjed- slav. bolji) 1. klo) bogat rumunjski posjednik plemić-zemljopo- nik u sta- velikaš, od- 1. veli- u staroj sjednik roj Rusiji; ličnik, boga- kaš, od- Rusiji; 2. 2. bogat taš; 2. veliki ličnik, bogat ru- rumunjski feudalni ze- bogataš; munjski plemić- mljoposjed- zemljo- plemić- zemljopo- nik u staroj posjednik zemljo- sjednik Rusiji; 3. bo- u staroj posjednik gat rumunj- Rusiji; 2. ski plemić- bogat ru- zemljopo- munjski sjednik plemić- zemljo- posjed- nik uravnjilovka nema rus. urav- v. 1962. uravnji- v. 1990. uràvnilōvka ili njilovka lovka, (pored: uravnilovka ravno- uravni- uravnìlōvka) mjerna lovka 1962. → 2012. raspored- ba proi- zvedenih dobara ili ostvare- nog do- hotka car’ nema nema nema nema nema car’ (čit. 2012. carj) rus. (iz stsl. cьsьrь) mužik nema rus. se- rus. seljak (u da- v. 1978. v. 1978. v. 1978. 1962. → 2012. ljak našnjem ruskom jeziku riječ se smatra zastarjelom)

266 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

opica nema njem. v. 1962. v. 1962. v. 1962. opica rus.32 1962. → Affe, (ópica) maj- 2012.; od majmun; mun, jopac; 2012. kao ru- isp. jo- usp. šimija sizam pac perestrojka nema nema nema nema nema perestroj- 2012. ka rus. (pere- strójka) pov. promjene i reforme eko- nomskoga i političkog sustava SSSR-a (1985. – 1991.) revan nema tetrivan, revan v. tetrivan v. tetrivan v. 1990. revan prid. 1962. → tur. (no- tur. zatvorena no- rus. (rev- 2012.; od siljka sa siljka nivyj) koji se 2012. kao ru- zastori- trsi, koji se sizam ma) usrdno trudi; marljiv, rev- nostan šapka nema tur. vrsta v. 1978. v. 1978. v. 1978. šapka ž. rus. 1962. → vojnič- (šapka iz fr. 2012.; od ke kape; chapeau: 2012. kao ru- kapa ta- “šešir”) sizam njurača, ravnjača Rusija nema nema nema nema nema Rusija rus. 2012. (POCCИЯ) suprematizam nema nema lat. smjer u sli- v. 1978. v. 1978. rus.33 smjer 1978. → karstvu, nastao u slikar- 2012.; od pod utjecajem ku- stvu, nastao 2012. kao ru- bizma i futuriz- pod utjeca- sizam ma (prva poja- jem kubizma va u Moskvi god. i futurizma 1913) (prva pojava u Moskvi god. 1913.) 3233

32 U navedenome je primjeru jasno da je Klaićeva izvorno dobra obrada „popravljena” u pogrešnu, a upravo je Klaić isticao da o tome valja voditi posebnu pozornost: „Naglašena su dva osnovna principa kojima se podvrgavala redakcija: informativnost i upotrebljivost. (...) Treći [je] princip ažurnost. (...) Taj princip ima ... i jednu slabost: nekoj [riječi] netko dade samovoljno i ne- stručno značenje.” (Klaić, Predgovor, 1990: V). 33 I u ovomu primjeru zamjetno je da se Klaićevo upozorenje iz prethodne bilješke pokazalo opravdanim, tj. da je promjenom odrednice zapravo učinjena pogreška.

267 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

Riječ aparatčik prvi se put navodi u izdanju iz 1978. godine. Iako ta riječ u hrvatskome jeziku ima suženo semantičko polje koje uključuje samo negativno zna- čenje (u ruskome ona se odnosi i na radnika koji rukuje kakvim aparatom), definicija nije promijenjena ni u izdanju iz 2012. godine premda se i u hrvatskome nalaze potvrde za barem još jedno značenje te riječi (npr. Šonjin Rječnik hrvatskoga jezika donosi: 1. pov. funkcionar u partijsko-državnom aparatu Sovjetskog Saveza i 2. pren. funkcionar činovničkoga partijskog mentaliteta u komunističkim državama). Riječ balalajka u Klaićevu se Rječniku navodi od 1951. godine, dakle od prvoga izdanja. U definiciji trouglasta tambura sa tri žice ili više žica 1978. godine pridjev trouglast zamijenjen je pridjevom trokutast. Dio definicije, koji ne postoji u ruskim definicijama toga instrumenta (u ruskim se jednojezičnim rječnicima naime navodi da je balalajka ‘русский народный трёхструнный инструмент’) – ostaje (više žica). Definicija iz 1978., s navedenom jezičnom korekcijom (trouglast → trokutast) ostaje do posljednjega izdanja iz 2012. godine. Riječ boršč, uz nepotpunu definiciju, prenosi se kroz sva izdanja, pa se tako navodi i u posljednjemu. Budući da se u ruskim rječnicima boršč uobičajeno definira kao ‘жидкое кушанье из свеклы и капусты (с добавлением других овощей, зелени, острых приправ); украинский борщ’, problematično je što se ni u izdanju iz 2012. u definiciji ne navodi najvažniji sastojak – cikla, koja daje karakterističnu boju jelu.34 Riječ boljar (боярин) određuje se kao rusizam tek u drugome izdanju (1962.). Kroz različita je izdanja ta riječ prilagođavana na različite načine: u prvome i drugome izdanju obrada se donosi pod riječi bojar, a inačica boljar upućuje se na inačicu bez slova l. U izdanju iz 1978. prednost je pak dana inačici boljar. U izdanjima iz 1990. i 2002. godine uz inačicu boljar imamo i lik kojemu je dodan sufiks -in – boljarin. U izdanju iz 2012. navodi se samo boljar uz neznatno pre- rađenu definiciju iz 1951. godine (prvo je značenje razdvojeno na dva). Riječ uravn(j)ilovka zanimljiva je zbog transfonemizacije, odnosno ruskih palataliziranih glasova koji se neujednačeno bilježe u hrvatskome jeziku (v. izdanje iz 1990.). Ako se bilježe – ne označavaju palatalizirane glasove, nego palatalne. U izdanju iz 2012. navodi se iznimno rijetko potvrđen izgovor rusizma u hrvatskome uràvnilōvka (likovi koji se mogu čuti jesu uravnilóvka i uravnìlōvka). Natuknica koja se navodi kao rusizam, i to samo u izdanju iz 2012. godine, jest car’ (prema ruskome царь) s oznakom palataliziranosti sonanta r, uputom da je valja izgovoriti carj te etimologijom koja upućuje na staroslavensko podrijetlo. Zamjetno je da se, primjerice, ne navodi latinski lik caesar.

34 U vezi s riječi boršč usp. i bilješku 17.

268 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

Uz riječ mužik u izdanju iz 1978. godine pravilno stoji da je u značenju ‘seljak’ riječ zastarjela. Definicija se prenosi i u izdanje iz 2012., međutim, nema napomene da je ta riječ proširila značenje u ruskome razgovornom jeziku te da sada označava i frajera, muškarčinu, pravoga muškarca. Načelo ažurnosti koje je Klaiću kao autoru rječnika stranih riječi bilo itekako važno i u ovome je primjeru zanemareno, što svakako zbunjuje jer u 34 godine nije zabilježeno novo značenje toga rusizma. Upravo poput riječi car’ – samo u izdanju iz 2012. godine – kao rusizam navodi se riječ opica koje u suvremenome ruskom jeziku nema. Fasmer navodi da postoje pojedine potvrde u ruskome crkvenoslavenskom jeziku, pa bi stoga bilo dodatno zanimljivo doznati zašto je dotadašnja odrednica njem., bez obzira na to je li bila pravilna ili pogrešna, zamijenjena odrednicom rus. jer danas u ruskome jeziku jedina riječ za majmuna jest oбезьяна. Riječi perestrojka u izdanju iz 1990. godine nema iako je taj proces uvođe- nja reformi i demokratizacije sovjetskoga društva, koji je pokrenuo generalni sekretar CK KPSS-a Mihail Gorbačov, počeo u SSSR-u 1986. godine. S tim je zanimljivo usporediti aktualnost Klaićeva unošenja riječi sputnjik, Lajka i Vo- stok u drugo izdanje Rječnika iz 1962., pogotovo imamo li na umu da je tada bila riječ o vremenima bez tehnoloških mogućnosti suvremenoga doba. Pere- strojke nema ni u izdanju iz 2002. godine i pojavljuje se tek u posljednjem izdanju iz 2012. godine. Prvu smo potvrdu za natuknicu perestrojka u suvremenim hrvatskim rječnicima našli u Hrvatskome enciklopedijskom rječniku iz 2003. godine, a ne navode je ni Anićev ni Šonjin Rječnik hrvatskoga jezika, oba iz 2000. godine. Riječ revan od drugoga se izdanja nalazi u Klaićevu Rječniku, no tek u posljednjem izdanju iz 2012. godine dobiva odrednicu rus. Dotad je natuknica revan bila obrađena kao imenica i imala je odrednicu tur. (turski). Nova obrada te riječi kao pridjeva preuzetoga iz ruskoga jezika donosi i vrlo zastarjelu definiciju. Naime, pridjev ревнивый u suvremenome ruskom jeziku ponajprije ima značenje ‘ljubomoran’, tek zatim knjiško i zastarjelo značenje ‘vrlo marljiv, revan, predan’. Valja, međutim, napomenuti da u ruskome postoji pridjev ревностный koji upravo ima značenje dodano u Klaićev Rječnik. I riječ šap- ka obrađena je u posljednjemu izdanju drukčije nego dotad, pri čemu se u prethodnim izdanjima donosila odrednica tur., a 2012. ona je promijenjena u odrednicu rus. Riječ Rusija prvi se put pojavljuje u posljednjemu izdanju, i to s odrednicom rus., što bi značilo da je riječ Rusija ruskoga podrijetla. Međutim, na ruskome je Rusija – Россия (Rossija), pa nije jasno zašto bi se natuknica Rusi-

269 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274 ja uopće morala nalaziti u rječniku stranih riječi u hrvatskome jeziku, tj. morali bismo se zapitati je li riječ Rusija doista strana riječ u hrvatskome jeziku, i to primljena iz ruskoga. Na kraju, natuknica suprematizam kao dio nazivlja u povijesti umjetnosti od posljednjega izdanja također nosi odrednicu rusizam iako je dotad bila obilje- žena odrednicom lat. Čini se da je razlog promijenjenoga poimanja podrijetla riječi suprematizam posve nelingvistički. Naime, budući da je naziv nastao u Moskvi, u Rusiji, i riječ je postala rusizam.

3. Zaključak Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića i danas je neprocjenjivo i nezamje- njivo leksikografsko djelo koje ima iznimnu nacionalnu i kulturnu vrijednost. Ta tvrdnja osobito vrijedi za izdanja Rječnika do 1978. godine, to jest za izdanja koja je pisao i uređivao sam Bratoljub Klaić. Kasnija izdanja ostaju općim mjestima hrvatske jezične kulture i pismenosti iako od te godine, kad govorimo o predmetu našega interesa – rusizmima, u Rječniku možemo primijetiti manjkavosti kojih je kod Klaića, kao jedinoga autora, bilo doista malo. Rusizmi su u hrvatski jezik u novije vrijeme ulazili tijekom triju razdoblja: za ilirskoga pokreta (uz izravan utjecaj B. Šuleka), u razdoblju poslijeratne Ju- goslavije i Sovjetskoga Saveza (od 1945. do 1990. godine) te nakon raspada so- cijalističkih država i oblikovanja demokratskih i samostalnih zemalja (od 1990. do danas). Zamjetno je da je broj rusizama koji su ulazili u hrvatski jezik s vremenom bivao sve manji i da je u posljednjemu razdoblju unos sveden samo na dvije riječi – perestrojka i glasnost. Sovjetizmi, tj. politički nazivi preuzeti za postojanja Sovjetskoga Saveza, više nisu u aktivnoj uporabi, osim pojedinih riječi koje se rabe isključivo u negativnome kontekstu. U razdoblju od devedesetih godina 20. stoljeća, koje je obilježeno razvojem slobodnoga tržišta i svjetske političke, kulturne i jezične globalizacije, dokinut je unos novih ruskih riječi u hrvatski jezik, osim imena državnih ruskih tvrtki koje se uglavnom bave proizvodnjom i plasmanom nafte i plina, pri čemu je zamjetna nesigurnost u pri- hvaćanju latiničnoga zapisa, tj. pojava likova koji su ili transkribirani ili tran- sliterirani (npr. Gazprom, Rosneft/Rosnjeft, Sberbank/Sberbanka). Pod utjecajem engleskoga jezika preko računalnih tehnologija, telekomunikacijskih usluga ili internetskih foruma ruska se imena i iznimno rijetki pojmovi preuzimaju u hrvatski jezik preko engleskoga (npr. Mikhail Khodorkovsky umjesto Mihail Hodorkovski(j)). Takva je praksa i nepotrebna i pogrešna.

270 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

Analiza rusizama u različitim izdanjima Klaićeva Rječnika stranih riječi pokazala je da izdanja od 1978. gube na aktualnosti i točnosti. To koincidira s navodom Klaićeva sina Željka Klaića da je te godine njegov otac prodao autorska prava za Rječnik Nakladnomu zavodu Matice hrvatske i od tada se, kako svjedoči Ž. Klaić, njegov otac prestao zanimati za Rječnik. Stoga je bitno istaknuti kako su, primjerice, riječi sputnjik, Lajka i Vostok unesene u prvo sljedeće izdanje Rječnika nakon što su postale globalno poznate. Od nastanka pojma ili imena do Klaićeva unošenja u Rječnik prošlo je pet godina (sputnjik, Lajka) odnosno samo godina dana (Vostok). S druge strane, s riječi perestrojka susrećemo se u Rječniku tek u posljednjem izdanju iz 2012. – dvadeset i šest godina nakon njezina nastanka. Vjerojatno i ta činje- nica svjedoči o smanjivanju ruskoga društveno-političkog i kulturnog utjecaja u razdoblju nakon raspada socijalističkih država. Okolnosti medijske dostupnosti informacija 60-ih godina 20. stoljeća i razdoblja s kraja 20. sto- ljeća neusporedive su, pa bi se mogla očekivati i veća ažurnost. Izdanja od 1978. gube na aktualnosti, u točnosti pri definiranju (a cilj je rječnika korisniku dati provjeren podatak), ali i u atribuiranju (npr. problemi uočeni kod riječi car’, mužik, Rusija ili suprematizam). Osamostaljivanjem Republike Hrvatske ruski se jezik, a posljedično i rusizmi, polako gube iz fokusa hrvatskih govornika te postaju svojevrsnom egzoti- kom za naraštaje stasale u posljednjih dvadesetak godina. Ruski se jezik više ne percipira kao isključiva lingua franca među slavenskim jezicima, niti kao jezik velikoga dijela svjetskoga stanovništva znatne političke i ekonomske važ- nosti. Udaljavanju i nerazumijevanju svakako doprinosi i nepoznavanje ćirilič- noga pisma te se nerijetko ruske riječi i pojmovi u hrvatski preuzimaju posredovanjem engleskoga jezika, što nije ni prihvatljivo ni poželjno jer pravila za njihovo usvajanje u hrvatski jezik postoje odavno, a glasovno i slovno ruski i hrvatski jezik mnogo su bliži od engleskoga. Posljedica snaženja utjecaja engleskoga jezika pogreške su u transliteraciji, transfonemizaciji i transmorfemizaciji te u naglašavanju ruskih osobnih imena i prezimena. Uporaba engleskoga kao jezika posrednika između hrvatskoga i ruskoga jezika samo ih dodatno udaljava. Zaključno možemo kazati da unatoč uočenim pogreškama i nesavr- šenostima u novijim izdanjima govornici hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića imaju dovoljno pouzdan rječnički priručnik s pomoću kojega mogu otkloniti dvojbe o tome kako su se u hrvatski jezik primale ruske riječi i te spoznaje mogu bez bojazni od pogreške primjenjivati i na nove riječi i pojmove koji u nj ulaze.

271 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

Literatura i izvori:

Ah m a n o v a , Ol’g a S. 2009. Словарь лингвистических терминов. URSS. Moсква. Aj d u k o v i ć , Jo v a n . 2004. Uvod u leksičku kontaktologiju. Teorija adaptacije rusizama. Foto Futura. Beograd. An i ć , Vl a d i m i r . 2000. Rječnik hrvatskoga jezika. Novi Liber. Zagreb. BES 2000. Большой энциклопедический словарь. Языкознание. НИ Большая российская энциклопедия. Moсква. BTS 2006. Большой толковый словарь русского языка. Gl. ur. Кузнецов, Сергей А. Норинт. Санкт-Петербург. Ča d e ž , To m i s l a v . 2013. Bitka za pravopis. Što kažu akademici i drugi glavni stručnjaci o novome pravopisu, o starima, i o sudbini hrvatskoga jezika. 1995. – 2013. Jutarnji list. Zagreb. Če l i ć , Že l j k a . 2008. Россия и русский язык в мире хорватов. Riječ. Časopis za slavensku filologiju 1. 37–44. Če l i ć , Že l j k a . 2009. Интернет-термины в морфологии хорватского и русского языков Активные процессы в различных типах дискурсов: функционирование единиц языка, социолекты, современные речевые жанры. Материалы международной конференции 19–21 июня 2009 года. Ur. Фокина, О. В. Ремдер. Москва – Ярославль. Če l i ć , Že l j k a . 2010. Активация русизмов в хорватском языке. Современ- ные исследования социальных проблем. Периодическое научное изда- ние 4. 1/04. Научно-иновационный центр. 653–661. Če l i ć , Že l j k a . 2011. Словообразование с английской морфемой на лек- циях русского языка. Научные проблемы образования третьего тысячелетия. Сборник научных трудов в. 5. Ur. Чичканова, Т. А. Инсо- ма – Пресс. Самара. 459–482. Če l i ć , Že l j k a . 2012. Проблема реализации транслитерации с русской кирил- лицы на хорватскую латиницу. Язык. Словесность. Культура 4. 84–97. Če l i ć , Že l j k a . 2013. Homo Russicus u detektivskim romanima Mihalkove i Poljakove. Zadarski filološki dani IV. Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa Zadarski filološki dani 4 održanoga u Zadru 30. rujna i 1. listopada 2011. Ur. Božić, Rafaela; Sambunjak, Slavomir. Sveučilište u Zadru. Zadar. 361–378. Če l i ć , Že l j k a ; Le w i s , Kr i s t i a n . 2013. Ударения в русских фамилиях в хорватском языке. Мир человека на гранях языка. Международный сборник научных трудов по лингвокультурологии. Ur. Гирняк, С. П. НОУ ВПО Самарская гуманитарная академия. Самара. 137–144. http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26516 (pristupljeno 19. veljače 2014.).

272 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

Fa s m e r , Мa k s . 1964. Этимологический словарь русского языка. Прогресс. Mocква. http://www.forum.hr/archive/index.php/t-524192-p-3.html (pristupljeno 7. svibnja 2014.). Hrvatski enciklopedijski rječnik. 2003. Ur. Matasović, Ranko; Jojić, Ljiljana. Novi Liber. Zagreb. Jezični savjetnik s gramatikom. 1971. Ur. Pavešić, Slavko. Matica hrvatska. Zagreb. Jo n k e , Lj u d e v i t . 1964. Književni jezik u teoriji i praksi. Znanje. Zagreb. Ju r d a n a , Sr e ć k o . 2003. Thompson na trgu, SDP uz Thompsonovu omladinu. http://www.nacional.hr/clanak/11904/thompson-na-trgu-sdp-uz-thompsonovu-omladinu (pristupljeno 19. veljače 2014.). Kl a i ć , Br at o l j u b . 1951. Rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora: Državno izdavačko poduzeće Hrvatske. Zagreb. Kl a i ć , Br at o l j u b . 1962. Rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora. Zagreb. Kl a i ć , Br at o l j u b . 1978. Rječnik stranih riječi: tuđice i posuđenice. [A – Ž]. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. Kl a i ć , Br at o l j u b . 1990. Rječnik stranih riječi: tuđice i posuđenice. [A – Ž]. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. Kl a i ć , Br at o l j u b . 2002. Rječnik stranih riječi: tuđice i posuđenice. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. Kl a i ć , Br at o l j u b ; Školska knjiga 2012. Novi rječnik stranih riječi. Školska knjiga. Zagreb. Kr a m a r i ć , Da m i r . 2013. SDP i HDZ bi u EU parlamentu pljeskali i majmunima; Hrvati će zato završiti u rezervatu kao Indijanci. http://www.dnevno.hr/vijesti/ hrvatska/82307-sdp-i-hdz-bi-u-eu-parlamentu-pljeskali-i-majmunima-hrvati- ce-zato-zavrsiti-u-rezervatu-kao-indijanci.html (pristupljeno 19. veljače 2014.). Кулинарный словарь. Кухня народов мира. http://www.langet.ru/html/b/bor1. html (pristupljeno 15. veljače 2014.). Le w i s , Kr i s t i a n . 2010. Hrvatsko-ruski lažni prijatelji. Doktorski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb. 420 str. Lo v r i ć , Je l e n a . 2014. Međusobno šamaranje: Mučni početak izbornih kam- panja HDZ-a i SDP-a. http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print. jsp?id=1159861 (pristupljeno 19. veljače 2014.). Me n a c , An t i c a . 2003/2004. Hrvatski rusizmi s imenskom sastavnicom. Folia Onomastica Croatica 12-13. 355–360. Ož e g o v , Se r g e j I v a n o v i č ; Šv e d o v a , Nata l i j a J u l ’e v n a . 1995. Толковый словарь русского языка. Азъ. Mосква. Ra d č e n k o , Ma r i n a . 2004. Ruske posuđenice u hrvatskome jeziku od 1945. do 1995. godine. Doktorski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Za- greb. 152 str.

273 Željka Čelić, Kristian Lewis: Rusizmi u Klaićevu Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), 255–274

Ra d č e n k o , Ma r i n a . 2006. Semantička adaptacija ruskih posuđenica u hrvatskom jeziku od 1945. do 2000. Croatica et Slavica Iadertina 2/2. 145–160. http://hrcak.srce.hr/file/26684 (pristupljeno 15. svibnja 2014.). Ri a s a n o v s k y , Ni c h o l a s V.; St e i n b e r g , Ma r k D. 2005. A History of Russia. Oxford University Press. Oxford. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 17. svezak. 1959. – 1962. Ur. Musulin, Stjepan. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 18. svezak. 1962. – 1966. Ur. Musulin, Stjepan. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb. Rječnik hrvatskoga jezika. 2000. Ur. Šonje, Jure. Leksikografski zavod Miro- slav Krleža – Školska knjiga. Zagreb. Sa m a r d ž i j a , Ma r k o . 1993a. Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Hr- vatska sveučilišna naklada. Zagreb. Sa m a r d ž i j a , Ma r k o . 1993b. Jezični purizam u NDH. Savjeti Hrvatskoga držav- nog ureda za jezik. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb. Sa m a r d ž i j a , Ma r k o . 2004. Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika. Hr- vatska sveučilišna naklada. Zagreb. http://struna.ihjj.hr/naziv/stajanka/414/#naziv (pristupljeno 13. veljače 2014.). Ša n s k i j , Ni k o l a j М.; Bo b r o v a , Ta m a r a A. 2004. Школьный этимологический словарь русского языка. Происхождение слов. Дрофа. Москва. http://www.youtube.com/results?search_query=beznade%C5%BEan+slu%C4 %8Daj+prljavo+kazaliste (pristupljeno 9. veljače 2014.).

Russianisms in Klaić’s Dictionary of Foreign Words

Abstract Dictionary of Foreign Words by Bratoljub Klaić represents a masterpiece of Croatian lexicography. Russian foreign words, as object of our interest, are ana lyzed based on their entry in the Dictionary (1951 – 2012 period), and the way they are defined and determined as of the Russian origin. The conclusion is that the actuality and the treatment of facts in the Dictionary have deteriorated since 1978 edition, when Klaić sold his copyrights.

Ključne riječi: Bratoljub Klaić, strane riječi, rusizmi, hrvatski jezik Key words: Bratoljub Klaić, foreign words, words of the Russian origin, russianisms, Croatian language

274 Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’374(Klaić, B.) 81’373.231:81’374 Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 4. VI. 2014. Prihvaćen za tisak 4. XI. 2014. Anđela Frančić Bernardina Petrović Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Ivana Lučića 3, HR-10000 Zagreb [email protected], [email protected]

Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Bratoljuba Klaića

Osobna su imena važnom sastavnicom rječnika stranih riječi, pa tako i Rječ- nika stranih riječi renomiranoga hrvatskoga leksikografa Bratoljuba Kla- ića. U radu se analiziraju osobna imena u četvrtome izdanju toga rječnika (Zagreb, 41966.) jer je to zadnje izdanje koje kao autor potpisuje sâm Klaić. Razmatra se obradba osobnih imena u rječničkome članku s osobitim obzirom na osobno ime kao dio rječničkoga članka, na odabir odrednica u rječ- ničkome članku, na semantički opis natuknice, na tipologiju upućivanja i na osobno ime kao sintagmatsku i frazemsku sastavnicu rječničkoga članka. Na kraju se iščitavaju bitne značajke osobnoimenskoga korpusa i njegova statusa u Klaićevu Rječniku (41966.).

1. Uvod Imena su neizostavnom leksičkom sastavnicom svakoga jezika, pa tako i hrvatskoga. Iz njihove ukupnosti iščitava se mozaička slika povijesti i sadašnjo- sti hrvatskoga naroda koji ih je oblikovao vlastitim jezičnim sredstvima, u do- ticaju s drugim etnijama i njihovim jezicima posuđivao te ih prilagođivao svojim jezičnim zakonitostima ili ih ostavljao u liku izvorne posuđenice. I dok su imena jedinom sastavnicom onomastičkih rječnika, a u suvremenim su jedno- jezičnim rječnicima hrvatskoga standardnog jezika uglavnom svedena na ogra- ničene imenske kategorije, u rječnicima stranih riječi nailazi se na obilje imenskih natuknica.

275 A. Frančić, B. Petrović: Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Rasprave 40/2 (2014.), str. 275–287

Rječnik stranih riječi hrvatskoga leksikografa Bratoljuba Klaića nije prvi rječnik posuđenica u hrvatskoj leksikografiji, ali je obujmom i korpusom nad- mašio dvojicu svojih prethodnika – Priručni rječnik tuđih riječi i fraza – za praktičnu uporabu pri čitanju i razgovoru Vinka Šeringera, čije je prvo izdaje otisnuto 11899.1 i Rječnik stranih riječi Dragutina Kovčića objavljen 11938.2 Klaićev je Rječnik jedan od najozbiljnijih i najpouzdanijih priručnika hrvatske jednojezične leksikografije koji u dopunjenim i prerađenim izdanjima izlazi već šezdesetak godina. Sam Klaić autorski i/ili urednički potpisuje prva četi- ri izdanja Rječnika (11951., 21958., 31962. i 41966.). U Klaićevu Rječniku nailazi se na raznovrsna imena svih triju onimijskih kategorija: toponimije (npr. Ȉsland, Skandìnāvija, Tùngūzija), antroponimije (npr. Pȉšta, Pitàgora, Sabína) i kremato nimije (npr. Bìljārda, Caf-države, Challenger, Davis-cup, Fabian society, Hȁnza, Kandèlōra, Kȍmonvelt, Kungčangtang, Lok sabba, Louvre, Nobelova nagrada, Pietà)3. Znatan udio u rječničkoj onimiji čini osobnoimenski korpus koji se propituje u ovome radu. Pritom treba napomenuti vrlo važnu činjenicu da su imena znakovi sui generis i da imaju poseban status u odnosu na ostali, neimen- ski, leksik što specifičnom čini i njihovu leksikografsku obradbu. U Klaićev Rječnik (41966.) uvršteni su i skupni i individualni antroponimi. Skupni antroponimi pojavljuju se u jedninskome natukničkom obliku (npr. Alèmān, Indijánac, Kìrgīz, Làtīn), u množinskome natukničkom obliku (npr. Ánti, Bȁlti, Bȁskī, Tȍrbeši) te u jedninskome i(li) množinskome obliku unutar rječničkoga članka s toponimskom natuknicom (npr. Evrópa – Evrópljanin, Evrópljani; Kàmčatka – Kàmčaćanin, Kàmčaćani).

1 Vinko Šeringer (1862. – 1945.) prvi je sastavljač rječnika stranih riječi u nas u kojemu do izražaja dolazi njegova skrb o čistoći hrvatskoga jezika izrečena u predgovoru: „Naš hrvatski jezik (…) ne trpi (…) stranih riječi, jer je naš jezik tako lijep i bogat, da bi se lako za svaku takvu tuđu riječ našao prikladan hrvatski izraz, ali kako je XIX. vijek postao vijekom opće emancipacije (…) morao se i naš lijepi jezik skučiti pod jarmom ove (…) zlosretne emancipacije, jer bi nam se možda i u tom reklo, da se držimo staroga još barbarizma.ˮ Rječnik je tiskan u autorovoj vlastitoj nakladi u tiskari Antuna Scholza u Zagrebu. Rječnik obaseže 169 stranica, s 13 stranica predgovora i uputa, na malome formatu 10 x 14 cm. Obrađeno je 3378 pojmova. Već 1906. godine pojavljuje se drugo izdanje (prošireno s 215 stranica), a potom su uslijedila nova, dopunjena i proširena izdanja: 1916., 1920., 1928., 1934. i 1942. godine. Potrebe su korisnika za tim rječ- ničkim tipom bile sve veće pa se i opseg rječnika znatno proširio – zadnje je izdanje naime imalo 3328 stranica više od prvoga izdanja (Petrović 2006: 467). Nives Opačić (2006.) u svojemu kratkom, ali sugestivnom osvrtu o zaboravljenome Vinku Šeringeru uz ostalo ističe da je Šeringerov rječnik višestruko zanimljiv „jer lijepo ocrtava put strane riječi iz jezika izvornika u jezik primatelj i promjene na tom putuˮ. 2 Ognjen Prica, hrvatski publicist i političar, objavio je 1938. pod pseudonimom Dragutin Kovčić Rječnik stranih riječi koji obaseže 253 stranice u formatu 11,5 x 15 cm s oko 6000 obra- đenih pojmova. Drugo je prošireno izdanje s petstotinjak novih pojmova tiskano 1940. (Petro- vić 2006: 469). 3 O podjeli onimije v. Šimunović (2009.).

276 A. Frančić, B. Petrović: Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Rasprave 40/2 (2014.), str. 275–287

U Klaićevu Rječniku nalazimo sve tri osnovne kategorije individualnih an- troponima: osobno ime (npr. Katarína, Pȅtar, Vȁna), prezime (npr. Byron, Bo- ccaccio, Brehm, Buonarroti, Luter, Pàstēr, Shakespeare) i nadimak (npr. Ȁjk, Iškarìot, Mercator, Richelieu, Voltaire), a kadšto se nailazi i na antroponimij- sku formulu kojoj poredak sastavnica varira (npr. Beethoven, Ludwig van; Di- sney Walt; Luxemburg Rosa; Torquemada Toma de; Engels Friedrich; Dan- te Alighieri). Rijetke su množinske nadimačke natuknice, kao npr. Grȁkhi: Grȁkhi, Grȃkhā (1.pad. jedn. Grȁkho) – dva brata Tiberije Sempronije i Gaj Sempronije, borci za socijalne reforme u starom Rimu u 2. st. pr. n. e.; poginu- li za svoje ideje.

2. Osobna imena u strukturi rječničkoga članka Klaićeva Rječnika (41966.) Osobno se ime u strukturi rječničkoga članka pojavljuje kao natuknica, kao jedno od značenja višeznačnoga leksema ili kao sastavnica semantičkoga opisa. Natuknički lik hrvatskomu jeziku neprilagođenih stranih osobnih imena nije obilježen prozodijskim značajkama i njihov se izgovor nudi u oblim zagradama, npr. Joe (čit. Džô), Netty (čit. Nȅti), Pierre (čit. Pjêr). Natuknički lik hrvatskomu jeziku prilagođenih osobnih imena ne slijedi uvijek pravila novošto- kavske naglasne norme (npr. Brìgita, Benèdikt, Kòrnēlije, Mànfred, Màtej, Olíva; Dolȏres, Gaetȃno, Đokȍnda, Đovȁni, Žerȏm), a ni izgovorna inačica ne podliježe uvijek tim pravilima, npr. Diego (čit. Dijȇgo), Mignon franc. (čit. Minjȏn) „ljubimicaˮ.

2.1. Osobno ime kao natuknica rječničkoga članka Najčešći je oblik pojavnosti osobnoga imena u rječničkome članku na tuknički. Osobno je ime gotovo isključivo jednorječno. Dànijel, Hènrik, Jerònim, Lȅopold, Nìjāz, Pȇdro, Sìmon samo su neka od brojnih imena koja čitamo u naslovu rječničkoga članka. Rijetko se kao natuknica navode fonološke inačice istoga osobnog imena (npr. Ràjmond, Ràjmund; Mejrèma, Mejrìma). Češći je slučaj da se jedna inačica upućuje na drugu (npr. Ȅdvard i Ȅduard (v.); Midhat v. Mithat; Re- bíja v. Rabija; Rȅlf v. Ralf). Iznimno se ističe prednost inačice usklađene sa standardnojezičnom normom, npr. Èdhem ... (prema pravopisu bolje Èthem). Potvrđeni su i primjeri s osobnim imenom kao natuknicom te deonimizira- nim apelativom kao podnatuknicom u istome rječničkom članku, npr.

277 A. Frančić, B. Petrović: Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Rasprave 40/2 (2014.), str. 275–287

Lȁzār (hebr. „bog pomažeˮ) ime čovjeka kojega je po biblijskoj priči Krist povratio iz mrtvih; lȁzār – 1. bogalj, bolestan čovjek; 2. šatr. ključ, otpirač, ka- lauz. Rèbeka, 3. -ki hebr. „dobro hvaljenaˮ ili (prema osnovi ribgah – mreža) „koja svojom ljepotom hvata ljude u mrežuˮ; rèbeka, 3. -ci – vrsta vunenog džempera za muškarce i žene, s rukavima, dugmetima sprijeda i sa dva džepića (prema modelu kakav je nosila glumica Joan Fontain u filmu „Rebekaˮ). Osobno ime može biti opisano i kao homonimna natuknica u odnosu na apelativni oblik. U takvim se slučajevima natuknice obrojčuju, npr. Àdam1 i adam2.4 Isto tako, muško se osobno ime pojavljuje kao natuknički leksem, a ženski se osobnoimenski mocijski parnjak pojavljuje na kraju rječničkoga članka od- vojen točka-zarezom od ostalih dijelova. U pravilu se ženski osobnoimenski mocijski parnjak obrađuje u rječničkome članku naslovljenom muškim osobnim imenom. Nádija tur. „koji zoveˮ, „koji vičeˮ; žen. Nadìja. Sìlvije lat. (isp. Silvan) „stanovnik šumeˮ; žen. Sìlvija. Iznimno se uz u definiciji izrijekom navodi da je riječ o muškome ili žen- skome osobnom imenu: Dùdija tur. (dudu – žena, hanuma) žensko ime. Dȗjam, -jma (od lat. Domnius) muško ime, osobito popularno u Dalmaciji (splitska katedrala nosi to ime).

2.2. Osobno ime kao jedno od značenja višeznačnice Osobno se ime u rječničkome članku može pojaviti i kao jedno od znače- nja višeznačnoga leksema. To su primjeri kad je osobno ime nastalo onimizacijom apelativa, npr.: marína tal. (marina) 1. mornarica; pomorstvo; brodovlje; 2. u slikarstvu – slika koja predstavlja more, morski pejzaž; 3. kao vl. ime (Marína) – „vlada- rica moraˮ. šèrīf2 tur. (šerif) 1. plemenit, uzvišen, odličan, ugledan, otmjen, častan, po- štovan 2. (šèrīf, -ífa) izravni potomak Muhamedov; 3. nekada titula emira u Meki; i kao vl. ime: Šȅrīf, -ífa, 5. Šȅrife; žen. Šerífa.

4 O nedosljednostima je u leksikografskoj obradbi homonima iscrpno pisala Tafra (1986.).

278 A. Frančić, B. Petrović: Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Rasprave 40/2 (2014.), str. 275–287

Međutim, u nekim rječničkim člancima osobno ime nije izdvojeno kao posebno značenje natukničkoga leksema (jer apelativ ima samo jedno značenje) iako bi se očekivao isti leksikografski postupak kao u rječničkim člancima marína i šèrīf2: regína lat. (akc. regȋna) kraljica (i kao vl. ime: Regína). sofija grč. (sofija) mudrost (i kao vl. ime: Sofija).

2.3. Osobno ime kao sastavnica semantičkoga opisa natukničkoga leksema Osobno se ime u rječničkome članku pojavljuje kao sastavnica semantičko- ga opisa. U tome se slučaju u semantičkome opisu pojavljuju antroponimijske formule osoba koje se dovode u vezu s natukničkim leksemom. helenìzam – razdoblje od Aleksandra Makedonskog do rimskog cara Augu- sta kada se provodilo stapanje grčke i orijentalne kulture darvinìzam, -zma – (…); začetnik njezin Charles Darwin (1809–1882)… knȁjp1 (po imenu njemačkoga župnika Sebastijana Kneippa, izumitelja pri- rodne metode liječenja vodom; isp. hidroterapija)… kàjzer (…) kàjzerbrat („carska bradaˮ) – na osobit način njegovana brada sa zaliscima po strani (po austrijskom caru Franji Josipu) mȍho – u geofizici međunarodni naziv za nestalnu površinu između zemaljske kore i zemaljskog plašta; naziv po zagrebačkom učenjaku Andriji Mohorovičiću Lùdolfov brȏj – iracionalan broj koji pokazuje omjer kružnice i njezina promjera – 3,14159; označuje se grčkim slovom π (pi); odredio ga matematičar Ludolf van Ceulen u početku 17. st.

3. Odrednice u rječničkome članku s osobnim imenom kao natuknicom U strukturi se rječničkoga članka uz osobna imena zamjećuju različiti tipovi odrednica (etimološka, fonetska, fonološka, morfološka, tvorbena odrednica), ali se sve odrednice ne pojavljuju u istome rječničkom članku.

3.1. Etimološka odrednica Etimološka odrednica kao oznaka podrijetla slijedi odmah iza natuknice: aram. Tȍma aram. „blizanacˮ engl. Frȇd engl. prema Frederik (tj. Fridrik), odn. njem. prema Alfred

279 A. Frančić, B. Petrović: Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Rasprave 40/2 (2014.), str. 275–287

franc. Žȋl franc. (Jules) v. Julije germ. Gìlbert germ. „moćniˮ, „slavniˮ grč. Katarína grč. „čistaˮ hebr. Emànuel hebr. „bog s namaˮ ir. Brìgita ir. „snažnaˮ, „jakaˮ, „uzvišenaˮ kelt. Ȁrtur kelt. „medvjedˮ lat. Olíva lat. „maslinaˮ mađ. Àrānka mađ. (arany – zlato) „zlatnaˮ perz. Èstera perz. (stareh) „zvijezdaˮ portug. Mafàlda portug. v. Matilda rus. Fòma rus. v. Toma skand. Ȍaf skand. „potomak predakaˮ španj. Nȋves španj. „snježnaˮ šved. Svȇn šved. „čovjekˮ tal. Dònat tal. (donare – darovati) „darovaniˮ; isto i Donȃto tur. Òsman tur. „mladučne divlje guskeˮ, „mladunče aždaje ili zmijeˮ.

Kad je ime nastalo kao spoj sastavnica iz dvaju jezika, kratice se tih jezika pišu s crticom, npr. Žèrald germ.-rom. (Gerald) „koji se bori kopljemˮ. U rječničkome se članku navode dvije etimološke odrednice kada se ime dovodi u vezu s dvama različitim značenjima u dvama različitim jezicima, npr. Lȅa hebr. „divlja kravaˮ (ime žene biblijskog Jakoba), lat. „lavicaˮ. Katkad se navode dvije etimologije, jedna kada se ime dovodi u vezu s dvama različitim jezicima, a druga se odnosi samo na jedan od tih dvaju jezika: Timòtēj grč-lat. (lat. Timere – bojati se + grč. Theós – bog) „koji se boji bogaˮ, „bogobojazniˮ ili samo grč. (timān – častiti, štovati + théos – bog) „koji časti, štuje bogaˮ, „bogočastiviˮ. U nekim se rječničkim člancima izravno ne navodi druga etimološka odrednica, ali se opisuje podrijetlo iz drugoga jezika: Màtej hebr. (matt – čovjek + iahon – bog) „čovjek od bogaˮ, „božji čovjekˮ; po drugim autorima riječ potječe iz aramejskog jezika gdje glasi mǎththǎi i zna- či „muževanˮ. Uz neke se natuknice navode dvije etimološke odrednice. Prva se odnosi na jezik posrednik, a druga, napisana u oblim zagradama, odnosi se na jezik izvornik:

280 A. Frančić, B. Petrović: Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Rasprave 40/2 (2014.), str. 275–287

Nȕh tur. (iz hebr.) Noa (v.). Ismàil tur. (iz hebr.) Samuel (v.). Mejrèma, Mejrìma tur. (iz hebr.) Marija (v.). Gàbrijel hebr. (iz asir.) „božji čovjekˮ; žen. Gabrijèla. Kadšto se za isto temeljno ime navodi dvojaka etimologija označena kraticama etimoloških odrednica, što se iskazuje obrojčivanjem svake od njih, npr. Gizèla – 1. germ. „plemenita gospođicaˮ; 2. ar. „ljepoticaˮ. Katkad se iz kratice ne da iščitati polazišno ime pa se pokraćeno ime dovodi u vezu s dvama jezicima označenim dvjema kraticama, npr. Frȇd engl. prema Frederik (tj. Fridrik), odn. njem. prema Alfred. U nekim rječničkim člancima izostaju kratice etimoloških odrednica, osobi- to kad je riječ o mogućnosti različitoga tumačenja postanka imena: Genovéva (po nekim autorima ime nepoznata postanja, a po drugima potje- če iz keltskog jezika i sastoji se od gen – lice + gwelf – bijel, dakle „djevojče bi- jelih obrazaˮ) – junakinja srednjovjekovne priče o oklevetanoj plemkinji koja poslije niza nevolja dokazuje svoju nevinost; simbol nevine patnice.

3.2. Fonetska odrednica U rječničkim se člancima pojavljuje samo jedna fonetska odrednica označe- na kraticom čit. To je zapravo fonetizirana inačica izvornoga imena. U pravilu se navodi u oblim zagradama koje slijede poslije etimološke odrednice: Mignon franc. (čit. Minjȏn) „ljubimicaˮ Dooly engl. (čit. Dȍli) hipok. prema Doroteja Juan španj. (čit. Hùān) v. Ivan. Geronimo tal. (čit. Đèronimo) v. Jeronim.

3.3. Fonološka odrednica U rječničkim se člancima pojavljuje i samo jedna fonološka odrednica ozna- čena izrazom akc. i., a odnosi se naglasnu inačicu natukničkoga imena. U pravilu se navodi u oblim zagradama koje slijede poslije natuknice ili morfološko- ga opisa natuknice: Hèlena (akc. i Heléna) grč. („sjajnaˮ)… Mèlānija (akc. i Melànija) grč. „crnaˮ. Jàkov, Jàkova (akc. i Jàkōv, -òva, 5. Jȁkove), v. Jakob.

281 A. Frančić, B. Petrović: Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Rasprave 40/2 (2014.), str. 275–287

Konstàntīn, -ína, 5. Kȍnstantīne (akc. i Konstàntin, -stàntina)... Pȅtar, Pȅtra (akc. i Pètar)...

3.4. Morfološka odrednica

Morfološke se odrednice ne pojavljuju uza svaku natuknicu nego uglavnom uz onu natuknicu čiji se pojedini paradigmatski oblici prozodijski razlikuju od kanonskoga oblika, u kojima ne dolazi do pretkazive glasovne promjene. Dok uz genitiv ne stoji nikakva oznaka, dativ i vokativ obrojčuju se arapskim brojkama 3. i 5. U osobnih imena a-sklonidbe najčešće se pojavljuje genitivni i vokativni oblik, npr. Àntūn, -úna, 5. Ȁntūne; Hajrùdīn, -ína, 5. Hȁjrudīne; Kajètān, -ána, 5. Kȁjetāne. U osobnih imena e-sklonidbe čija osnova završava velarom pojavljuje se dativni oblik, npr. Lȗka, 3. -ki; Rèbeka, 3. -ki.

3.5. Tvorbena odrednica

Tvorbene odrednice pretkazivo dolaze uz osobna imena nastala pokraćiva- njem, slaganjem ili izvođenjem, a označene su izrazima skrać. od, sraslica od, umanj. prema, žen. prema ili kraticom žen. (odrednica za osobnoimenski mocijski parnjak): Àbdija tur., skrać. od Abdulah (v.). Marléna – sraslica od Marija i Helena. Priscìla umanj. prema Priska (v.). Petronìla – žen. prema Petar. Natális lat. „rođen na Božićˮ (...); žen. Nàtālija. Pokraćeno, najčešće odmilično, a rijetko i izvedeno, osobno se ime označu- je izrazima hipok. prema i hipok. za te se dovodi u vezu s temeljnim imenom (ili više njih): Dooly engl. (čit. Dȍli) hipok. prema Doroteja. Nȇd engl. hipok. za Eduard, Edmund. Ríta hipok. prema Margareta (isp. npr. tal. Margherita). Rob – hipok. prema Robert. Tȉlda – hipok. prema Klotilda, Matilda.

282 A. Frančić, B. Petrović: Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Rasprave 40/2 (2014.), str. 275–287

4. Semantički opis natuknice S obzirom na specifičnost imena različita su metajezična sredstva seman- tičkoga opisa. Budući da je značenje osobnoga imena različito od značenja apelativa, ape- lativno (doimensko) značenje stavlja se u navodnike. Kada se u metajeziku se- mantičkoga opisa pojavljuje pridjev, on je uvijek u određenome obliku: Brìgita ir. „snažnaˮ, „jakaˮ, „uzvišenaˮ. Hèlmut germ. „srčani, odvažni boracˮ. Hèlga germ. „uzvišenaˮ, „veličanstvenaˮ; isp. Olga. Fáruk tur. „koji luči istinu od neistineˮ, „uviđavniˮ. Tàdej hebr. „odvažniˮ, „srčaniˮ, „hrabriˮ.5 Pojedine natuknice uz objašnjenje etimologije navode i enciklopedijske podatke o osobi koja je nosila ime: Lùkrēcija lat. (isp. lucrum – dobitak, korist) „koja nosi dobitak, bogatstvoˮ (inače ime jedne Rimljanke, žene Tarkvinija Kolatina, koja se ubila, kad ju je obeščastio Seksto Tarkvinije, član kraljevske porodice; to je bio povod da se oko god. 510. pr. n. e. ukine kraljevstvo u Rimu; po njoj to ime služi kao simbol ženske kreposti). Onomastička istovrijednica kao dopuna semantičkomu opisu također se pojavljuje u rječničkome članku, npr. Ȁstrid grč. „zvijezdaˮ (kod nas „Zvjezdanaˮ). Značenjskom odrednicom isto i povezuju se dvije tvorbene inačice istoga imena unutar istoga rječničkog članka. Pokraćeno ime zadržava nultu afektiv- nost (Putanec 1968/1969) iako se pri svakome tvorbenom činu očekuje pomak u afektivnome značenju: Ȅmil lat. „takmacˮ; isto i Emȉlije; žen. Emȉlija. Ȅugen grč. „plemenita rodaˮ; „blagorodniˮ isto i Ȅugēnij(e); žen. Ȅugēnija. Inocèncije lat.„neviniˮ, „bezgrešniˮ; isto i Inòcent. Ȉgnācije lat. „ognjeniˮ, „vatreniˮ; isto i Ȉgnāc 5. Ȉgnāče.

5. Tipologija upućivanja U obradi se antroponimijskih natuknica nailazi na različite tipove upućiva- nja koji su uvijek označeni kraticom v. Neki od njih jesu:

5 Većina osobnih imena nastala je onimizacijom, a iznimno su rijetki primjeri transonimi- zacije, npr. Lȋdija – „podrijetlom iz Lidijeˮ (u Maloj Aziji).

283 A. Frančić, B. Petrović: Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Rasprave 40/2 (2014.), str. 275–287

1. izvorni se oblik imena upućuje na prilagođeni oblik: Dick v. Dik. Jack v. Džek. Jacques v. Žak. 2. prilagođeni se oblik imena upućuje na hrvatsku inačicu toga imena: Džȏn v. Ivan. Džȏ, Džȍa engl. (Joe) v. Josip. Diego (čit. Dijȇgo) španj. oblik za Jakob (v.). 3. prilagođeni se oblik imena upućuje na izvorni oblik i na hrvatsku inači- cu toga imena: Mȏd v. Maud, Margareta. 4. prilagođeni se oblik imena upućuje na izvorni oblik: Sȅmi v. Sammy; Mȇri v. Mary. 5. drugojezični oblik etimološki istoga imena upućuje se na hrvatsku inačicu: Jȃn češ., polj. v. Ivan. Jean franc. (čit. Žȃn). v. Ivan. John (Džon) v. Ivan. Juan španj. (čit. Hùān) v. Ivan. Jòvan v. Ivan. 6. imenska izvedenica ili pokraćenica upućuje se na temeljno ime: Rȍlf v. Rudolf Evelina v. Eva. 7. u pravilu se ženski osobnoimenski mocijski parnjak obrađuje u rječnič- kome članku naslovljenom muškim osobnim imenom. Vrlo su rijetki primjeri da se muško osobno ime upućuje na rječnički članak sa ženskim osobnim imenom kao natuknicom: Ȍleg rus. v. Olga. Grȃcijan – muško ime prema Gracija (v.). Različitim tipovima upućivanja autor nastoji povezati izvorni oblik ishodiš- noga imena s različitim oblicima prilagođenica toga imena u hrvatskome jeziku (i obrnuto), s drugojezičnim inačicama toga imena, zabilježiti hrvatske tvorbene inačice etimološki istoga imena te dovesti u vezu osobnoimenske mocij- ske parnjake. U tome svojemu nastojanju uglavnom je dosljedan.

284 A. Frančić, B. Petrović: Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Rasprave 40/2 (2014.), str. 275–287

6. Osobno ime kao sintagmatska i frazemska sastavnica U rječničkome se članku osobno ime može pojaviti kao sastavnica sintagmatskih i frazemskih izraza. Ako je osobno ime sastavnicom sintagme, onda ta sintagma može imati status natuknice ili podnatuknice, a ako je osobno ime sastavnicom frazema, uvijek se pojavljuje kao podnatuknica u rječničkome članku s osobnim imenom kao natukničkim leksemom: Eustàhijeva trúba (cȉjev) ušna cijev koja spaja unutarnje uho sa ždrijelom (po imenu talijanskog anatoma Eustachija Bartolomeja iz 16. st.). Potemkinova sela prazan sjaj, predočivanje lažnih činjenica kao da su isti- nite (po imenu Potemkina [čit. Patjȍmkin] ministra i ljubavnika ruske carice Katarine II, koji je ovoj, prigodom njezina putovanja po Krimu god. 1787, s pomoću kulisa i drugih naprava pustu stepu prikazao kao naseljen, bogat i na- predan kraj.) Àdam1 (hebr. čovjek načinjen od zemlje) po Bibliji ime prvom čovjeku; Àdamov kòstim – golo muško tijelo; Àdamova jȁbučica – kod nekih muš- karaca veoma istaknuta izbočina na prednjem dijelu vrata; Àdamovo rèbro – žena (po Bibliji je Bog ženu stvorio od Adamova rebra). Ȇva hebr. „majka životaˮ; po biblijskoj priči ime prve žene; danas osobno ime i simbol ženstva uopće; prid. Ȇvin; Ȇvin kòstīm – golo žensko tijelo. Hipòkrat – glasoviti grčki liječnik i medicinski pisac iz 4. st. pr. n. e.; smatra se osnivačem liječničke nauke; prid. Hipòkratov; hipòkratskī; hipòkratskō líce – lice umirućeg čovjeka (…). Pȅtar, Pȅtra (akc. i Pètra) grč. (pétra – stijena, kamen) „stijenaˮ, „pećinaˮ, „hridˮ, „tvrd kao kamenˮ; prid. Pètrov; Pètrov krȋž – obrnut križ (apostol Pe- tar je, po Bibliji, bio razapet glavom dolje). Tȍma aram. „blizanacˮ; nȅvjērnī (nèvjerovānī) Tȍma – čovjek koji ne vjeruje, nepovjerljiv čovjek (po biblijskoj priči, apostol Toma nije povjerovao u uskrsnuće Kristovo) Pȉlat Pȏncije (...) 1. ići od Poncija do Pilata – tražiti, lutati za nekim ciljem, obijati pragove; ići od nemila do nedraga; 2. dospjeti kao Pilat u Vjerovanje – slučajno se negdje naći (Pilat se naime spominje u molitvi „Vjerovanjeˮ); 3. oprati ruke kao Pilat – skinuti sa sebe odgovornost (po Bibliji je Pilat, osudivši Krista, oprao ruke da pokaže kako nije kriv za sve što će se dalje dogoditi.

285 A. Frančić, B. Petrović: Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Rasprave 40/2 (2014.), str. 275–287

7. Zaključak U svoj je Rječnik (41966.) Bratoljub Klaić uvrstio velik broj onimijskoga korpusa u kojemu se brojnošću ističu antroponimi, a među njima osobna imena. Raščlamba osobnoimenske sastavnice Klaićeva Rječnika (41966.) pokazala je da je autor uglavnom sustavno i dosljedno obradio taj dio korpusa, što nije bio lak posao s obzirom na različit stupanj prilagodbe posuđenica hrvatskomu jeziku, s obzirom na njihove različite fonološke, morfološke i tvorbene značaj- ke, specifičnu imensku semantiku te procese onimizacije i deonimizacije. Potpuna slika antroponimije te onimije uopće Klaićeva Rječnika dobit će se pomnim ekscerpiranjem svekolike antroponimijske građe iz svih dosadašnjih izdanja. Njezinom raščlambom i praćenjem slijeda promjena, do kojih je iz izdanja u izdanje došlo u građi i njezinoj leksikografskoj obradbi, moći će se pot- punije osvijetliti onimijska slika Klaićeva Rječnika, do danas nenadmašenoga rječnika stranih riječi u hrvatskoj jednojezičnoj leksikografiji.

Citirana literatura:

Ko v č i ć , Dr a g u t i n [Prica, Ognjen]. 11938. Rječnik stranih riječi. Naklada knji- žara „Orbisˮ. Zagreb. Op a č i ć , Ni v e s . 2006. Zaboravljeni Vinko Šeringer. Vijenac: novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost. http://www.matica.hr/vijenac/312/Zaboravljeni%20Vinko%20 %C5%A0eringer%20/ (pristupljeno 5. ožujka 2014.). Pe t r o v i ć , Be r n a r d i n a . 2006. Hrvatska jednojezična leksikografija. Hrvatski jezik u XX. stoljeću. Ur. Samardžija Marko; Pranjković Ivo. Matica hrvatska. Zagreb. 463–490. Pu t a n e c , Va l e n t i n . 1968./1969. Hrvatski oblik nekih osobnih imena stranog porijekla u nultoj afektivnosti. Jezik XVI. 150. Še r i n g e r , Vi n k o . 11899. Priručni rječnik tuđih riječi i fraza – za praktičnu uporabu pri čitanju i razgovoru sastavio Vinko Šeringer, učitelj domagovićki. Zagreb. Ši m u n o v i ć , Pe t a r . 2009. Uvod u hrvatsko imenoslovlje. Golden marketing – Tehnička knjiga. Zagreb. Ta f r a , Br a n k a . 1986. Razgraničavanje homonimije i polisemije: leksikološki i leksikografski problem. Filologija 14. 381–393. Izvor:

Kl a i ć , Br a t o l j u b . 41966. Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora. Za- greb.

286 A. Frančić, B. Petrović: Osobna imena u Velikome rječniku stranih riječi, izraza i kratica (41966.) Rasprave 40/2 (2014.), str. 275–287

Personal Names in Bratoljub Klaić’s Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica (41966)

Abstract Onymic data are an important component in the dictionary of foreign words. Klaić’s Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica (41966) contains onimic data – antroponyms, toponyms and crematonyms. The paper discusses personal names in the fourth editon of this dictionary because this is the last edition where Klaić was signed as an author. The introductory part of the paper will provide a short overview of the onymic data in Klaić’s Dictionary. The central part of the paper will provide an analysis of personal names attested in the dictionary. Attention is given to the lexicographical treatment of personal names in the dictionary entry, to the semantical description of entry, to the typology of refer- ence as well as to the personal name as syntagmatics and phraseologycal com- ponents of lexicographical entry. Summing up the charecteristics of personal names included in Klaić’s Dictionary (41966), the authors stressed the impor- tance of personal names data in dictionary of foreign words.

Ključne riječi: Bratoljub Klaić, rječnik stranih riječi, osobno ime Key words: Bratoljub Klaić, dictionary of foreign words, personal name

287

Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’374(Klaić, B.) 811.163.42’373.46 Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 14. VII. 2014. Prihvaćen za tisak 4. XI. 2014. Antun Halonja Milica Mihaljević Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Ulica Republike Austrije 16, HR-10000 Zagreb [email protected], [email protected]

Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića i Školske knjige

U radu se analizira obradba računalnih naziva u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića i Školske knjige. Analizira se ustroj rječničkoga član- ka natuknica koje nose terminološku odrednicu INFORM. te se analiziraju pojedini elementi rječničkoga članka (natuknica, morfološko-naglasni blok, definicija, odrednice). Leksikografska se obradba računalnih naziva uspore- đuje s obradbom u postojećim englesko-hrvatskim informatičkim rječnicima (Kiš, Panian), ali i s obradbom u općim rječnicima hrvatskoga jezika (HER, Školski rječnik hrvatskoga jezika).

1. Uvod U Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića iz 1983. godine ne nalazi se ter- minološka odrednica inf. ni inform., a u rječniku se nalazi samo nekoliko natuknica koje pripadaju računalnome nazivlju: kompjuter/kompjutor, hardware, software/softver. Taj je rječnik izdan u godini smrti Bratoljuba Klaića, a za tisak ga je pripremio sin Bratoljuba Klaića Željko Klaić. Godine 2012. objavljen je Novi rječnik stranih riječi1, koji kao autori potpisuju Bratoljub Klaić i Škol- ska knjiga. Analizu računalnoga nazivlja u Novome rječniku stranih riječi za- počet ćemo upravo s nazivima koji su zabilježeni već 1983. godine. Usporedili smo obradbu tih naziva u rječniku iz 1983. i u rječniku iz 2012.

1 U nastavku rada Novi Klaić.

289 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

Klaić (1983.) Novi Klaić (2012.) kompjùtor, kompjùter v. computor (danas kompjùtor (pored: kompjùter) m. engl. sve više prodire ovakvo, fonetsko, pisanje, (computor iz lat. computor; computare: »ra- osobito za elektronsko računalo); isp. »Ja čunati«) INFORM. elektronički uređaj koji i ne znam što je to kompjutor« – šapnu- prima, obrađuje, sprema i ponovno reproduci- la je ona... – »Aparat, električni, koji umje- ra pohranjene podatke, obavlja matematičke i sto vas pamti i zna... Električni mozak...« – logičke operacije; moguće ga je programirati odgovorio je mladić (Šegedin, Crni prema potrebi posla smiješak). hàrdver m. engl. (hardware) 1. metalna, že- hardware engl. (čit. hârdver) metalna, že- ljezna roba, željezarija; 2. INFORM. materijal ljezna roba, željezarija; u elektronici: mate- koji ulazi u konstrukciju elektronskog računa- rijal koji ulazi u konstrukciju elektronskog la uključujući sve vanjske uređaje (pisač, mo- računara, pa i sam računar; isp. software. dem, miš, tastatura i sl.); sklopovska oprema, sklopovlje; usp. softver sòftver v. software; isp. »oglas za voditelja školskog softvera objavljuje Zavod za pri- sòftver m. engl. (software) 1. INFORM. promjenu elektroničkih računala« (Novine). grami i načini upotrebe elektroničkog računa- la, sve ono što u funkcioniranju računala ovi- software engl. (čit. sȍftvēr) programi i na- si o korisniku; usp. hardver; 2. PREN. sve što čini upotrebe elektroničkog računala, sve nije materijalno, konkretno, ono što je misa- ono što u funkcioniranju kompjutera ovisi ono o čovjeku za razliku od hardwarea (v.).

Usporedbom obradbe u dvama rječnicima možemo zaključiti da je u rječnik iz 2012. unesena odrednica INFORM. te je njihova obradba djelomično ili potpuno izmijenjena. To je osobito vidljivo u obradbi natuknice kompjutor. Ipak je gotovo nevjerojatno da se uz tu natuknicu ne nalazi domaći naziv računalo koji je danas posve prihvaćen i nalazi se u svim općim i terminološkim rječnicima. S druge strane obradba natuknica hardver i softver gotovo je istovjetna obradbi iz 1983. godine. Čak se prenosi i pogrešan naziv elektronski umjesto elektro- nički. Jasno je da se u rječniku iz 1983. godine ne nudi nikakva domaća isto- značnica za te nazive, ali začuđuje da se ni u rječniku iz 2012. ne nalazi ni jedna domaća istoznačnica za softver (programi, programska podrška, programska potpora) iako se ti nazivi nalaze u mnogim računalnim i općim rječnicima. U ovome radu obradba računalnih naziva iz Novoga Klaićeva rječnika iz 2012. uspoređuje se s jednojezičnim hrvatskim rječnicima te s prijevodno-objas nidbenim terminološkim informatičkim rječnicima. U Kiševu rječniku za soft ware postoje hrvatske istovrijednice programska oprema, programska potpora i programska podrška, a za hardware sklopovlje, strojna oprema i strojevi- na, dok u HER-u uz hardver postoji i natuknica sklopovlje. U Školskome rječ- niku hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školske knji-

290 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308 ge natuknica se hardver upućuje na nazive sklopovlje i strojna oprema (koji se nalaze pod natuknicom oprema), a natuknica softver upućuje se na naziv prog ramska podrška (koji se nalazi pod natuknicom podrška). Iz uvoda Novoga rječnika stranih rječi iz 2012. godine doznajemo da je u rječnik uneseno oko 2000 novih natuknica i oko 1000 novih značenja pos tojećih natuknica. To su strane riječi koje su se od 1978. godine udomaćile u hrvatskome jeziku iz područja komunikacija (prepaid, airbus, buking, cyber- space, mobitel, pager), financija (bankomat, bar kod, factoring, buyout, debitna kartica, revolving credit, telebanking), marketinga (brand, jingle, opinion ma- ker, PR i dr.), znanosti (AIDS, bypass, bioenergija, Bluetooth, environmentali- zam i dr.), športa (plejmejker, skateboard, snowboard i dr.) i politike (Amnesty International, euroskepticizam, glasnost i dr.). U poglavlju Popis izmjena u Novom rječniku stranih riječi piše da su uneseni nazivi iz „gotovo čitavoga područja informatike (bitmap, browser, bug, byte, default, displej, desktop, hardver, interface, makronaredba, network i dr.)”. To je naravno nemoguće jer se to područje izrazito brzo razvija i novi nazivi nas taju gotovo svakodnevno. Pretpostavljamo da su autori rječnika iz 2012. htjeli reći da se u novome rječniku nalaze nove natuknice koje se nisu nalazile u rječ- niku iz 1983. godine. Autori rječnika iz 2012. navode da su uneseni i „nazivi iz svakodnevnoga ži- vota, kao i suvremeni žargon, npr. spa, wellness, šoping, mobbing, blog, block buster, fast food” te neki talijanizmi i germanizmi koji su nedostajali. Ističu da su za neke novounesene riječi ponuđene i „hrvatske istovrijednice”2, npr. desktop – grafičko sučelje, browser – preglednik, dok su neke riječi objašnjene opis no kao npr. blog3, blockbuster itd. U skladu s time začuđuje što takve hrvatske istoznačnice nisu navedene za najčešće računalne nazive.

2. Ustroj rječničkoga članka

U rječniku iz 2012. godine rječnički članci skupljeni su u tzv. grozd koji se sastoji od izvedenih i srodnih riječi koje povezuje ista etimologija. U uvodnome

2 Rječnik stranih riječi jednojezični je posebni rječnik, a ne prijevodni rječnik. U njemu se nalaze riječi stranoga podrijetla koje se nalaze u hrvatskome jeziku (standardnome, žargonima, dijalektima), pa je pogrešno govoriti o domaćim istovrijednicama o kojima govorimo u dvojezič- nim i višejezičnim rječnicima. 3 nije jasno ni koji je kriterij pri ukošenome navođenju natuknica iz engleskoga jezika jer su natuknice kao spa, blog i desktop također fonološki prilagođene, pa ih nije potrebno navoditi ukošeno.

291 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308 poglavlju Što je u rječniku dorađeno i izmijenjeno piše: „preuređeni su grozdovi natuknica tako da su dosljedno usklađeni s etimologijom riječi”. Ako je noseća natuknica imenica, u grozdu se mogu naći pridjev, vršitelji radnje, glagol i glagolska imenica. Takvi grozdovi mogu biti veoma nepregledni što je vidljivo iz ove natuknice: elèktrōn m. 〈G -òna〉 grč. (elektron: »jantar«, v. elektrika) 1. FIZ. najmanji djelić negativnog elektriciteta; elektroni su sastavni dijelovi atoma u kojem se oni kreću oko pozitivno nabijene jezgre; masa elektrona je približno 1837,5 puta manja od atoma vodi- ka; osim negativnog elektrona postoje pozitivni elektroni – pozitroni, a također i teš- ki elektroni – mezotroni; 2. KEM. laka legura magnezija i aluminija; primjenjuje se uglavnom u izgradnji aviona; elektròničkī -ā, -ō prid. koji se odnosi na elektroniku; elektròničkā enciklopèdija INFORM. enciklopedija pohranjena na nekom računal- nom mediju (primjerice CD-ROM-u), sadrži interaktivno sučelje i multimedijalnu gra- đu; elektròničkā glàzba MUZ. glazba stvorena isključivo pomoću računala i elektro- akustičkih uređaja; elektròničkā knjȉga digitalizirana kopija tiskane knjige; e-knjiga, e-book; elektròničkā pȍšta isto što i: e-mail; elektròničkā trgòvina trgovanje putem računala spojenih na internet; e-trgovina, e-commerce; elektròničkī nòvac termin koji opisuje novčane transakcije putem interneta; elektròničkō bankárstvo BANK. ban- kovno poslovanje uz upotrebu računalnih sustava interneta, e-bankarstvo, e-banking; elektrònika ž. 〈DL -ici〉 FIZ. područje elektrotehnike, bavi se proučavanjem i konstru- iranjem sprava, aparata itd. kojima se djelovanje osniva na kretanju elektrona i nabi- jenih čestica kroz vakuum, plinove i poluvodiče (čvrsto stanje), moderna elektronika se uglavnom odnosi na poluvodiče, osim za neke specijalizirane potrebe; elèktrōnskī, -a, -o prid. koji se odnosi na elektrone; elèktrōnskā cȉjev v. elektronka; elèktrōnskī mikròskop optički instrument koji upotrebljava snop elektrona (što ga proizvodi jedna elektronska leća) da se dobije povećana slika sitnih predmeta; postiže mnogo veća povećanja nego običan (optički) mikroskop; elèktrōnskī mȍzak vrsta stroja za računa- nje, preteča kompjutora4

Takva obradba otežava uporabu rječnika jer se npr. natuknica elektronička pošta nalazi unutar velikoga grozda dok je istoznačna rjeđa natuknica e-mail samostalna jer ne pripada nijednomu tvorbenom gnijezdu.

4 U rječniku iz 2012. u definiciji natuknice elektronski mozak nalazi se i naziv kompjutor. To posebno začuđuje ako se uzme u obzir da se u definiciji natuknice elektronski mozak u rječni- ku iz 1983. ne nalazi riječ kompjutor nego stroj. Osim toga, ispravni bi naziv trebao glasiti elek- tronički mozak jer je pridjev elektronički tvoren od elektronika. Više o nesustavnoj uporabi naziva računalo i kompjutor vidi u potpoglavlju 4.2.

292 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308 e-mail (čit. ‘i:meil) KRAT. engl. (electronic mail: »elektronička pošta«) INFORM. a) sustav za prijenos poruka pomoću računala ili terminala spojenih na neku komunikacijsku mrežu; b) elektronička poruka; usp. elektronička pošta, v. pod: elektron; e-mail adrèsa adresa koju čini skup odabranih riječi i znakova na koju se upućuju elektro- ničke poruke

3. Natuknica 3.1. Pravopisne neujednačenosti

3.1.1. Neujednačenost pri pisanju pokrata U tablicama koje slijede vidi se kako je u Rječniku stranih riječi iz 2012. posve neujednačeno pisanje pokrata. Neke su pokrate pisane ukošeno (DHTML), dok su druge pisane obično (PDF), valjda zbog pogrešnoga shvaćanja pravila o ukošenome pisanju stranih riječi koje se ne odnosi na pokrate ni na imena. U ostalim pregledanim rječnicima pokrate se u skladu s pravopisnim pravilima dosljedno ne pišu ukošeno. Neujednačeno pisanje pokrata pojavljuje se i unutar samoga rječničkog članka. U definiciji natuknice DHTML, HTML je prvi put napisano obično (di- namički HTML), a drugi je put ukošeno (usp. HTML...).

293 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

Kiš (2000.) HER (2004.) Panian (2005.) Novi Klaić (2012.) DHTML krat. int. Dynamic Hypertext DHTML engl. prošireni program- Markup Langua- (KRAT. za Dyna- ski jezik za Internet s ge (DHTML) – Di- mic Hypertext ubačenim skriptnim namički HTML. Sa- Markup Language) programima za pos držaj na Webu koji se INFORM. prošireni tizanje interaktivnos mijenja sa svakim po- programski jezik za ti i dinamičnosti; di- gledavanjem strani- internet s ubačenim namički HTML, usp. ce. Uz primjenu di- skriptnim progra- HTML, XML engl. namičkog HTML-a, mima za postizanje Dynamic Hypertext upisivanje iste Web interaktivnosti i di- Markup Language adrese može rezulti- namičnosti; dina- rati pojavom različi- mički HTML; usp. te Web stranice, ovis HTML, XML no o mnogobrojnim parametrima, kao što su: zemljopisna lokacija čitatelja, vrijeme u danu, prethodno po- sjećena stranica, profil korisnika i sl. Za stvaranje dinamičkog HTML-a koriste se razne tehnologije, a neke od njih su: CGI skripte, kolačići, Java i Active X. PDF krat. PDF PDF m krat. inform. Portable Document PDF KRAT. engl. (→Portable Document format zapisa doku- Format (PDF) – For- (Portable Docu- Format). menata na računali- mat datoteke koji je ment Format) Portable Document ma, osobito prikladan razvila tvrtka Ado- INFORM. format Format pp. – prenosi- za distribuciju pre- be. PDF hvata infor- zapisa dokumena- vi format dokumenta ko Interneta i među- macije o formatira- ta na računalima, – format datoteke koji sobno neuskladivim nju iz različitih apli- osobito prikladan omogućuje isti oblik računalnim platfor- kacija stolnog izda- za distribuciju pre- dokumenta bez obzira mama engl. Portable vaštva, što mu omo- ko interneta i me- Ⓩ na kojoj se platformi Document Format gućuje slanje forma- đusobno neuskla- ili računalu dokument tiranih dokumenata i divim računalnim upotrebljava (npr. uvi- njihovo prikazivanje platformama jek isti grafički izgled, na primateljevu za- izbor fontova i sl.); slonu ili pisaču upra- proizvod tvrtke Adobe vo onako kako je to Systems, Inc. (vidjeti tvorac dokumenta že- lio. Za pregledavanje također Acrobat); vrlo datoteke u PDF-u poje pogodan za prijenos treban je Acrobat Re- Internetom. ader, aplikacija koju tvrtka Adobe distri- buira besplatno.

294 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

3.1.2. Neujednačenost pri pisanju velikoga i maloga početnog slova Facebook i Twitter društvene su mreže čija bi imena trebalo pisati velikim početnim slovom, no twitter je napisano malim početnim slovom. Činjenica o nepostojanju natuknica Facebook i Twitter (i društvena mreža, engl. soci- al network) u pregledanim informatičkim rječnicima govori o zastarjelosti tih rječnika te o potrebi za izradom novih.

Facebook (čit. 'feisbuk) engl. globalna društvena internetska mreža koja omogućuje korisnicima povezivanje i socijalizaciju s ljudima koji su im bliski i koji rade, studiraju i žive oko njih, potpuno besplatan za sve korisnike; web servis koji je 2004. godine osnovao Mark Zuc- kerberg, bivši student Harvarda

twitter (čit. tvitәr) engl. (»cvrkut«) INFORM. slobodni društveni internetski servis koji omo- gućuje kontakte s pomoću brzih i čestih razmjena informacija veličine do 140 slova; informacije se nalaze na osobnoj stranici pošiljatelja i mogu biti pristupačne samo krugu njegovih prijatelja odnosno »sljedbenika«, ukoliko autor tako odredi

3.2. Naglasni sustav U uvodu rječnika iz 2012. piše i „usklađena je i dosljedno provedena akcentuacija natuknica, dodani su akcenti koji su grješkom izostali s uobičaje- nih mjesta te izostavljene su akcenatske varijante koje nisu uobičajene u hrvatskom jeziku”. Uočavamo da su u rječnik dodani, doduše u zagradama, silazni naglasci na nepočetnome slogu (bez ikakve oznake da je tu riječ o razgovornome funkcionalnom stilu) koji nisu značajka hrvatskoga standardnog jezika i ne nalaze se u rječniku iz 1983. godine. To je slučaj s natuknicom direktorij koja se nalazi i u rječniku iz 1983. godine, iako u njemu nema računalno značenje. To je značenje dodano u rječniku iz 2012. U tablici navodimo obradbu i nekih drugih natuknica koje pripadaju istomu naglasnom tipu kao i riječ direktorij.

Klaić (1983.) Novi Klaić (2012.)

dirèktōrīj (pored: direktȏrij) m. G -ija dirèktōrīj, -ija (pored: dirèktōrījum) kolegij srlat. (directorium) 1. POL., POV. kolegij vlastodržaca u buržoaskim državama u naro- vlastodržaca u naročitim historijskim〈 mo〉- čitim historijskim momentima... mentima... INFORM. popis datoteka...

oràtōrīj, -ija (pored: oràtōrījum) oràtōrīj (pored: oratȏrij) m. G -ija laboràtōrīj, -ija (pored: laboràtōrījum i laboràtōrīj (pored: laboratȏrij〈) m. G〉 -ija laboràtōrija) terìtōrīj (pored: terìtōrīja, -ijē i terìtōrījum, 〈 〉 terìtōrīj (pored: teritȏrij) m. G -ija -uma) 〈 〉

295 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

Smatramo da su se autori rječnika iz 2012. godine morali pridržavati Klaićeva naglasnoga sustava koji se temeljio na standardnojezičnoj normi utemeljenoj na novoštokavskim naglasnim pravilima, ponajprije zato što nesustav no kršenje te norme nepotrebno narušava sustav. U rječniku iz 1983. godine u posuđenicama nisu navedeni likovi s naglaskom na zadnjemu slogu ni oni sa silaznim naglaskom u sredini riječi. Ako su već tak vi naglasci dodani u rječnik iz 2012., morali su biti navedeni kao razgovorni. U rječniku iz 2012. navodi se i natuknica bȍld pod kojom se nalazi i podnatuknica boldírati (pored: bòldati). Tu vidimo nesustavnost obradbe jer, ako je u natuknici bȍld kratkosilazni naglasak, nema razloga da se on u izvedenici bòldati mijenja u kratkouzlazni. bȍld m. mn. N -ovi engl. (bold)... boldírati (pored: bòldati) 〈 〉 U računalnome nazivlju (i žargonu)5 iznimno su česti glagoli na -irati. Nji- hova je obradba u ovome rječniku posve nesustavna. Dok je kod glagola de- fragmentírati naveden ispravan prezentski oblik defragmèntīrām, kod glagola dekodírati, koji pripada istomu morfološko-naglasnom tipu, pogrešno je naveden završetak -ìrām. Sustavan bi oblik, kao i kod glagola defragmentirati, bio dekòdīrām. Samo letimičnim pregledom obradbe prvoga lica prezenta glagola na -irati vidimo posve nesustavno izmjenjivanje četiriju modela: 1. potpuni ispis defragmentírati – defragmèntīrām, resetírati – resètīrām, deinstalírati – deinstàlīrām. 2. ispis završetka od naglašenoga samoglasnika abandonírati – -ònīrām 3. ispis završetka od suglasnika ili suglasničkoga skupa koji prethodi nagla- šenomu samoglasniku renonsírati – -nònsīrām 4. nenavođenje prvoga lica prezenta editírati (nema edìtīrām). Usto se i neki iznimno česti glagoli na -irati koji pripadaju računalnomu nazivlju/žargonu ne navode, npr. logirati, forvardirati, loudirati.

4. Definicija 4.1. Oblikovanje definicija

Usporedbom definicija natuknica u promatranim općim i terminološkim rječnicima može se zaključiti da su definicije dodanih računalnih naziva nekri-

5 Budući da se u rječniku ne razlikuju žargonizmi od standardnojezičnih naziva, u ovome radu nećemo natuknice razvrstavati na standardnojezične (nazivlje) i žargonske. O razlikovanju standard nojezičnoga nazivlja i žargonizama u području računalstva vidi u Halonja i Mihaljević 2012.

296 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308 tički preuzete iz Hrvatskoga enciklopedijskog rječnika bez ikakve konzultacije s ostalim računalnim ili općim rječnicima.

Kiš (2000.) HER (2004.) Panian (2005.) Školski rječnik Novi Klaić (2012.) (2012.) algorithm pp. al- algorìtam m G algorithm – Algo- algorìtam im. m. algorìtam m. G goritam, postupnik, -tma, N mn -tmi ritam. Postupak ili G algorìtma; mn. -tma (konstr. ispravan postupak – 1. opis niza pos〈 konačan niz koraka N algorìtmi, G prema grč. ári-〈 opis niza postupaka tupaka koji do- 〉 za rješavanje odre- algorìtāmā〈 1. in- thmos〉 : »broj«); koji dovode do rje- vode do rješe- đenog problema. form. postupak, srlat. (algorith šenja zadanog pro- nja nekog pro- Da bi algoritam odnosno niz〉 ko- mnus, algoris blema; unaprijed za- blema, skup pra- bio valjan, kora- raka koji dovo- mus iz ar. Al- dani skup definira- vila kako nešto ci moraju biti jed- de do rješenja za- -Hawārizmī, nih pravila ili nare- učiniti; 2. mat. nostavni i jedno- danoga problema; perzijski mate- daba za rješavanje točan propis o značni. Algoritmi sin. postupnik 2. matičar koji je u određenog proble- izvođenju mate- mogu biti izraženi mat. točan popis 9. st. u Euro- ma konačnim bro- matičkih opera- u bilo kojem jezi- o izvođenju mate- pu uveo arap- jem koraka; postu- cija zadanim re- ku, od prirodnih je- matičkih operaci- ski sustav deci- pak koji korak po doslijedom s ci- zika poput engles ja zadanim redo- malnih brojeva) korak određuje kako ljem rješavanja kog, do program- slijedom radi rje- 1. MAT. pravilan riješiti problem; određenog pro- skih jezika, po- šavanja određe- postupak pri ra- skup uputa koji opi- blema [Eukli- put FORTRAN-a noga problema čunanju (po Al- suje način izvođenja dov algoritam; ili Jave. Algoritmi [Euklidov ~] -Hawārizmī, tj. iz određenog zadatka; algoritam uče- se koriste svakod- grada Horezma, algoritam se može nja i nastave]; nevno. Tako je, pri- kako je glasio pòstupnik G koristiti kao model 3. inform. logič- mjerice, i recept za nadimak arap- pòstupnīka; mn. za program, a izra- ki slijed operaci- kuhanje nekog jela skoga matema- N pòstupnīcī,〈 G žavanje algoritma ja koje će izvrši- algoritam. Većina tičara Muhame- pòstupnīkā in- u formalnom jezi- ti računalni prog programa, s iznim- da ibn Muse); 2. form. postupak, ku jedan je od glav- ram; postupnik kom nekih aplika- INFORM. pos odnosno niz〉 kora- nih koraka u pisanju konstr. prema cija umjetne inte- tupnik, logič- ka koji dovode do programa; pomoću grč. arithmos: ligencije, zasniva ki slijed opera- rješenja zadanoga računala problem se broj srlat. algo- se na algoritmima. cija koje će iz- problema; sin. al- može riješiti na više rithmus, algoris Razvijanje elegant vršiti računal- goritam načina, tj. na teme- mus ← arap. nih algoritama, a ni program; lju različitih algori- Al-Khuwārizmi, to su algoritmi koji algorìtamskī, tama (vidjeti također perzijski mate- zahtijevaju najma- -ā, -ō prid.; algorithmic langua- matičar koji je u nji mogući broj ko- algorìtamskī ge); podrijetlo imena 9. st. u Europu raka za rješava- jèzik INFORM. „algoritam“ dolazi uveo arapski sus nje određenog pro- programski je- od latiniziranog ime- tav decimalnih blema, jedan je od zik koji proble- na arapskog mate- brojeva glavnih izazova u me rješava al- matičara Al-Khwa- programiranju. goritmima; usp. rizmija; pojam algo- ALGOL ritma kakav se koristi u današnjem smislu uveo je matema- tičar Leibniz; supr. heuristic.

297 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

Kiš (2000.) HER (2004.) Panian (2005.) Školski rječnik Novi Klaić (2012.) (2012.) alpha pp. alfa, alfa– ȁlfa ž 1. lingv. alpha version – Ȁlfa ž. lat. (alfa –inačica, alfa–verzija prvo slovo Alfa inačica. Vrlo iz grč. alpha) 1. – prva funkcionalna grčkog alfabe- rana inačica (ver- ASTRON. naj- inačica novoga pro- ta; 2. pov. u grč- zija) softvera koja veća zvijezda u grama (vidjeti tako- kom sustavu bi- još ne sadrži sve nekom zvijež- đer alpha testing). lježenja brojeva mogućnosti pla- đu [npr. Alfa u oznaka za 1; 3. nirane u konač- Kolima Malim] mat. oznaka za noj inačici. Tipič- (S. S. Kranjče- prvi u nizu kuto- no, prije no što ga vić; M. Krle- va; 4. kem. ozna- se proglasi završe- ža); Alfa Cen- ka pojedinih izo- nim, softver prola- tauri (čit. ... mera; 5. astron. zi kroz dvije faze cen’tauri) oznaka najsjajni- testiranja. Prvu ASTRON. tro- je zvijezde u ne- fazu, nazvanu alfa struka zvijezda kom zviježđu; 6. testiranjem, obič- vidljiva s juž- inform. oznaka no izvode korisnici ne Zemljine poza nedovršenu unutar kompanije lukugle; naj- inačicu progra- koja taj softver raz manja od njih ma koja je u ra- vija. Druga faza, zove se Proksi- noj fazi progra- nazvana je beta tes ma (proximus: miranja s broj- tiranjem, uključu- »najbliži«) i ona nim »bugovi- je u proces provje- je nama najbliža ma«, gdjekad se re softvera ograni- zvijezda u sve- piše malim slo- čen broj vanjskih miru; 2. (ȁlfa) a) vom a i pridaje korisnika. ime prvoga slo- iza brojke koja va grčkog alfa- označuje stupanj beta, a; b) MAT. gotovosti prog oznaka za prvi rama [program u nizu kuto- 0.45a, alfa-prog va; 3. a) KEM. ram], usp. beta1 oznaka pojedinih izomera; b) INFORM. oznaka za nedovrše- nu inačicu prog rama koja je u ranoj fazi prog- ramiranja s brojnim »bu- govima«; gdjekad se piše malim slovom a i pridaje iza brojke koja označu- je stupanj gotovosti programa; usp. beta

298 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

Kiš (2000.) HER (2004.) Panian (2005.) Školski rječnik Novi Klaić (2012.) (2012.) bookmark int. bookmark (izg. bookmark (a) bookmark (čit. oznaka – mogućnost bȕkmark) m int. Označiti dokument ‘bukma:rk) engl. programa za traženje obilježeno mjes ili određeno mjes- INFORM. ozna- i pregledavanje do- to, kratica pre- to u dokumentu ka, obilježe- kumenata na svjet- ko koje se može radi lakšeg ponovno mjesto, kra- skoj mreži pomoću izravno pristupi- nog pronalaženja. tica preko koje koje se pamte jedin- ti nekoj Internet Skoro svi Web pre- se može izrav- stvene adrese izvo- adresi; oznaka glednici podrža- no pristupiti nera podataka, tj. da- vaju obilježje koje koj internetskoj vatelja usluga kako dopušta pohranu adresi bi mu se pri idućem URL adrese Web posjetu moglo izrav- stranice tako da se no pristupiti. ta stranica kasnije može lako pro- naći i posjetiti. (b) Oznaka ili adresa kojom se označuje određeni dokument ili određeno mjesto u dokumentu. buffer (1) mem. me- buffer (izg. buffer – Privreme- mȅđuspremnik buffer (čit. đuspremnik, među- bȁfer) mn bȁferi na memorija. (a) im. m. G ‘bafәr) engl. IN- memorija, susprem inform. vrsta me- Područje memori- mȅđuspremnīka; FORM. vrsta nica – prihvatna morije u računa-〉 je, obično RAM-a. mn. N 〈 memorije u ra- memorija koja služi lu koja se koris Svrha je većine pri- mȅđuspremnīci, čunalu koja se za privremeno spre- ti za privreme- vremenih memori- G koristi za privre- manje podataka ako no pohranjivanje ja brza, razmjerno mȅđuspremnīkā meno pohranji- se podaci prenose podataka dok se kratkotrajna pohra- inform. privreme- vanje podataka iz jednog uređaja u prenosi od jedne na podataka koja na memorija za 〉 dok se prenosi drugi ili iz jedne me- jedinice do dru- središnjem proce- brzu i razmjerno od jedne jedini- morije u drugu; pri- ge; međumemo- soru omogućuje ru- kratkotrajnu po- ce do druge; me- vremeno rezervira- rija, međusprem kovanje podacima hranu podataka đuspremnik, meni memorijski pros nik ∆ buffer- prije njihova pri- koja središnjemu đumemorija; bu- tor za zadržavanje -zona vojn. tam- jenosa u uređaje. procesoru omo- ffer zona VOJN. podataka pri ulazu– pon-zona (iz- Procesi čitanja i pi- gućuje rukovanje tamponzona (iz- –izlazu... među zaraćenih sanja podataka na podatcima prije među zaraćenih strana i sl.) disk razmjerno su njihova prijenosa strana i sl.) spori, tako da mno- u uređaje gi programi promjene u podacima bilježe prvo u pri- vremenu memoriju, da bi potom njen sadržaj zapisali na disk... (b) Stavlja- ti podatke u privre- menu memoriju.

299 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

Kiš (2000.) HER (2004.) Panian (2005.) Školski rječnik Novi Klaić (2012.) (2012.) hacker žar. haker hȁker m inform. hacker – Haker. hàker im. m. G hȁker m. engl. – (1) osoba koja je žarg. 1. a. onaj Kolokvijalni naziv hàkera, V hȁkeru; (hacker: »hack, vješta u programira- koji je obuzet za računalnog entu- mn. hàkeri, G 〈 sjeći, udariti, nju, osobito u stroj- programiranjem zijasta, osobu koja hȁkērā razg. oso- probiti put«) nom jeziku i koja i kompjuterskom uživa učiti prog ba vješta u prog INFORM. tko potanko poznaje sve tehnologijom b. ramske jezike i ra- ramiranju,〉 oso potajno i neo- tajne računalnog sus onaj koji se ne čunalne sustave i bito u strojnome vlašteno upada u tava, ali, za razli- zadovoljava prog često se može sma- jeziku, koja se, za tuđa računala ili ku od profesionala- ramiranjem, već trati stručnjakom za razliku od profe- u mreže, provje- ca, obično ne radi u želi proučavati pojedine teme. Iako sionalaca, svojim ravajući ili mije- tvrtki koja se bavi srce nekog ope- često poprima ne- vještinama ne slu- njajući programe proizvodnjom prog rativnog sustava gativne konotacije, ži radi ostvarenja i podatke pohra- ramske ili sklopov- ili programa 2. među profesional- materijalne koris njene u njima ske opreme ili svoje onaj koji potaj- nim programerima ti, nego za zaba- znanje koristi i izvan no i neovlašteno ovome se termi- vu ili skupljanje profesionalne djelat- upada u tuđa ra- nu može pristupiti znanja nosti; osoba koja se čunala ili u mre- i afirmativno. Ne- bavi računalima više že, provjeravaju- gativni imidž hake- zbog zabave i skup ći ili mijenjaju- ri su dobili nakon ljanja znanja nego ći programe i po- što su ih masovni zbog materijalne do- datke pohranjene i popularni medi- biti... (2) fig. osoba u njima ji pomalo nespretno koja izrađuje namješ i nestručno poisto- taj sjekirom vjetili s pojedinci- ma koji neovlašte- no pristupaju raču- nalnim sustavima s namjerom krađe ili promjene podataka. Hakeri smatraju da se u tom slu- čaju radi o tzv. kre- kerima6

6Definicija natuknice Alfa veoma je slična onoj u HER-u, samo što nema odrednicu lingv. (umjesto toga značenje je stavljeno u zagrade) te pov. Infor- matička je definicija gotovo ista kao u HER-u. U Kiševu rječniku ponuđene su hrvatske prijevodne istovrijednice (sinonimni niz), a postoji i uputnica na natuknicu alpha testing. U Panianovu je rječniku značenjem najbliža natuknica alpha version, ali su opisane i alfa i beta faza testiranja softvera7. Ponuđeno je i jednoznačno prijevodno rješenje alfa inačica. U Kiševu rječniku uputnica na beta-verziju ne postoji.

6 Usp. Halonja i Milković 2005. 7 U skladu s pravopisnim pravilima hrvatskoga jezika treba pisati alfa-verzija (ili alfa-ina- čica) i beta-verzija (beta-inačica).

300 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

Definicija riječi algoritam samo se neznatno razlikuje od one u HER-u (npr. u gramatičkome bloku nedostaje nominativ množine, a u HER-u se kao isto- značnica spominje i postupnik, koji se navodi i u Školskome rječniku). U Ki- ševu i Panianovu rječniku opisi su veoma iscrpni. U Kiševu se rječniku tako- đer spominje i ime arapskoga (perzijskoga) matematičara Al-Hawārizmīja (Al- -Khuwārizmija), koji je u 9. st. u Europu uveo arapski sustav decimalnih brojeva, po kojemu je algoritam i dobio ime, a nude se i prijevodne istoznačnice (sinonimni niz). U Panianovu se rječniku kao hrvatski naziv navodi samo algoritam. Definicija riječi bookmark u HER-u je ista s tom razlikom da je u Klaićevu rječniku u definiciji pridjev internetski pravilno napisan. Definicije u Kiševu i Panianovu informatičkom rječniku iscrpnije su i uključuju činjenicu da oznaka služi radi naknadnoga lakšeg pronalaženja mrežne stranice. Definicija riječi buffer u HER-u potpuno je ista, razlika je samo u tome što se u HER-u nalazi gramatički blok, a u Kiševu i Panianovu rječniku definicije su mnogo iscrpnije i, što je najvažnije, odmah na početku nude i hrvatske isto- značnice (Kišev rječnik više njih, tj. sinonimni niz, a Panianov nudi samo jedan hrvatski naziv). U Školskome rječniku Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školske knjige nalazi se natuknica međuspremnik (definicija je kombinacija definicija iz Kiševa i Panianova rječnika). Natuknica haker također je preuzeta iz HER-a, ali u HER-u ima i dodatno značenje.

4.2. Uporaba istoznačnica u definicijama U definicijama se posve nesustavno upotrebljavaju istoznačni nazivi. Prika- zat ćemo to na nesustavnoj uporabi općeprihvaćenoga i preporučenoga naziva računalo i nepreporučenoga naziva kompjuter:

èkrān m. G -ána fr. (écran) 1. bijelo platno napeto na okviru na kojem se demonstri- raju slike s dijapozitiva i filmova; 2. fluorescentna površina katodne cijevi na kojoj se stvara slika〈 na televizoru,〉 odakle i naziv »mali ekran« uopće za televiziju odn. televi- zor; 3. INFORM. dio monitora priključenog na kompjuter na kojem se pojavljuju slike i tekst nastali u kompjuteru; zaslon gateway (čit. ‘geitvei) engl. INFORM. računalo koje povezuje više različitih mreža i usmjeruje podatke među njima

301 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

4.3. Netočni podatci u definicijama U definicijama se nalaze i netočni podatci. Naziv bug rabio se i prije 20. sto- ljeća za različite neobjašnjive mehaničke i inženjerske probleme. Arhetipski slučaj programskoga buga bio je kvar u elektromehaničkome računalu Mark II. Ustanovljeno je da je riječ o moljcu zarobljenome između dvaju električnih releja. Moljac je pažljivo uklonjen i zalijepljen u servisnu knjigu 9. rujna 1947. godine. Unatoč tomu, katkad se taj događaj smješta u 1946. ili 1945. godinu. Računalni su operateri taj slučaj zabilježili kao prvi stvarni slučaj pronađeno- ga kukca (bug) u računalu. Servisna je knjiga u kojoj se nalazi zalijepljeni moljac izložena u muzeju Smithsonian (Smithsonian National Museum of Ameri- can History) u Washingtonu, u Sjedinjenim Američkim Državama. Dakle, nije riječ o kukcu koji je pronađen 1952. godine u računalu Univac I, kao što se spominje u novome Klaićevu rječniku, nego je riječ o 1947. godini i računalu Mark II. U Panianovu rječniku stoji da se događaj odigrao 1945. godine, što također nije točno. Nadalje, HTML nije programski nego prezentacijski jezik za izradu mrež- nih stranica, koji mrežnim prebirnicima daje podatke o sadržaju i strukturi uči- tane stranice. Dakle, riječ je o jeziku za opisivanje i oblikovanje mrežnih stranica te za označivanje hipertekstnih dokumenata. Isti je slučaj i s DHTML-om i XML-om (jezikom za opisivanje strukturnih podataka).

Kiš (2000.) HER (2004.) Panian (2005.) Novi Klaić (2012.)

bug pp. po- bug (izg. bȁg) m bug – Doslovno: buba, ku- bug (čit. bag) engl. (»ku- greška, kvar – N mn bȁgovi kac. Računalna pogreška u kac«, prema jednomu do- (1) sintaktička 1. inform. po- kodu. Pogreška, manjkavost gađaju iz 1952. kada je u pogreška ili lo- greška〈 u progra〉 - ili nedostatak u softveru ili računalo UNIVAC I ušao gička pogreš- mu ili operativ- hardveru koji uzrokuje pro- kukac i zaustavio njegov ka u program- nom sistemu; bleme u radu programa. Če- rad) 1. INFORM. pogrješ- skom kodu; 2. meton. skri- sto je uzrokovana konflikt ka u programu ili operativ- (2) sk. kakav ven, protuzako- nim situacijama u softve- nom sustavu; 2. skriven, god kvar ili po- nito podmetnut ru kada se aplikacije poku- protuzakonito podmetnut greška u izved- mikrofon za pri- šaju pokrenuti u paru. Pre- mikrofon za prisluškivanje bi sklopovske sluškivanje ma predaji, prva računalna opreme ili prog- „buba“ bila je stvarna, živa ramskoj podrš- buba koju su, 1945. godi- ci; (3) smet- ne na Harvardu, pronašli iz- nja; (4) prisluš- među dva električna releja u ni uređaj; ure- računalu Mark II, a njena je đaj za prisluš- prisutnost uzrokovala često kivanje; (5) fig. padanje stroja. buba, mušica, kukac.

302 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

DHTML krat. Dynamic Hypertext Mar- DHTML engl. (KRAT. za int. prošireni kup Language (DHTML) – Dynamic Hypertext Markup programski jezik Dinamički HTML. Sadržaj na Language) INFORM. proši- za Internet s uba- Webu koji se mijenja sa sva- reni programski jezik za in- čenim skriptnim kim pogledavanjem strani- ternet s ubačenim skriptnim programima za ce. Uz primjenu dinamičkog programima za postizanje postizanje inter HTML-a, upisivanje iste Web interaktivnosti i dinamično- aktivnosti i di- adrese može rezultirati poja- sti; dinamički HTML; usp. namičnosti; di- vom različite Web stranice, HTML, XML namički HTML, ovisno o mnogobrojnim para- usp. HTML, metrima, kao što su: zemljo- XML engl. Dyna- pisna lokacija čitatelja, vrije- mic Hypertext me u danu, prethodno posje- Markup Langua ćena stranica, profil korisni- ge ka i sl. Za stvaranje dinamič- kog HTML-a koriste se razne tehnologije, a neke od njih su: CGI skripte, kolačići, Java i Active X.

HTML krat. (→ HTML krat. int. HyperText Markup Langu- HTML engl. (KRAT. za HyperText Mar- osnovni program- age (HTML) – Jezik za obli- Hypertext Markup Langua- kup Language). ski jezik na ko- kovanje sadržaja, prvenstve- ge) INFORM. osnovni pro- HyperText jem se temelji no teksta, na Web stranicama, gramski jezik na kojem se Markup Lan- web, usp. te ugradnju hiperpoveznica u temelji web; usp. DHTML, guage jez., p. DHTML, XML tako oblikovani sadržaj. XML hipertekstovni engl. Hypertext programski jezik Markup Langua – programski je- ge zik za izradbu hipertekstovnih dokumenata na svjetskoj mre- ži; jedna od poz natijih primjena međunarod- nog standarda za kodiranje teksta, strukturira- nje i opisivanje dokumenata na svjetskoj mre- ži; omogućuje uporabu oznaka za sastavne dijelove dokumenta (npr. zaglav- lja ili ulomaka), dopušta uporabu slika ili zvuka s tekstom te hi- pervezu s ostalim dokumentima.

303 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

XML (izg. ȉks eXtensible Markup XML (čit. iks em el) engl. ȅm ȅl) krat. Language (XML) – Speci- (KRAT. za Extended Mark int. prošireni fikacija koju je razvio W3C. up Language); INFORM. HTML, prog Značajno reducirana inači- prošireni HTML, prog ramski jezik ca SGML-a (Standard Ge- ramski jezik za web; usp. za web, usp. neralized Markup Langua- HTML, DHTML HTML, ge), oblikovana posebno za DHTML engl. Web dokumente. Dizajneri- Extended Mark ma Web dokumenata omo- up Language gućuje stvaranje vlastitih, specifičnim potrebama pri- lagođenih komandnih oznaka (tagova), potrebnih za definiranje, prijenos, pro- vjeru i tumačenje podataka među aplikacijama i organi- zacijama.

5. Odrednice U Rječniku iz 2012. godine nalazi se odrednica razg. (kako piše u popisu kratica, ili RAZG., kako piše u rječničkim člancima), a ne nalazi se odrednica žarg. (ni ŽARG.). Analizirajući natuknice koje se nalaze pod odrednicom inform. (kako piše u popisu kratica, ili INFORM., kako piše u rječničkim članci- ma) nameće se potreba za razgraničenjem standardnojezičnih i žargonskih (raz- govornih) naziva jer su neki nazivi unatoč stranomu podrijetlu postali i stan- dardnojezični nazivi, dok su drugi iz standardnoga jezika isključeni ili mu rub- no pripadaju, tj. pripadaju razgovornomu stilu standardnoga jezika. U leksikografskoj je praksi žargonizme često teško razlučiti od kolokvijalizama8. Žargo- nizmi pripadaju žargonu, a kolokvijalizmi razgovornomu funkcionalnom stilu standardnoga jezika. Zanimljivo je da u cijelome rječniku nema ni jedne natuk nice označene odrednicama inform., razg. Za primjer smo uzeli obradbu natuknica blog i guglati te usporedili njihovu obradbu u analiziranim rječnicima.

8 Radeći na Školskome rječniku hrvatskoga jezika te na Hrvatskome pravopisu došli smo do zaključka da je granica između žargonizama i kolokvijalizama toliko tanka da ju je za sve riječi nemoguće dosljedno provesti te smo stilskom odrednicom razg. označili i žargonizme i kolokvijalizme. Dakle, često je u praksi nemoguće dosljedno razgraničiti kolokvijalizme i žargonizme, ali je potrebno razgraničiti znanstvene nazive koji pripadaju standardnomu jeziku od žargoniza- ma i kolokvijalizama koji bi mogli zajednički biti označeni oznakom razg.

304 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

Kiš (2000.) HER (2004.) Panian (2005.) Školski rječnik Novi Klaić (2012.) (2012.)

blòg m int. pub- blog – (a) Web blȍg im. m. blȍg m. engl. likacija na In- zabilješka. Skra- G blòga; mn. (blog, krat. za ternetu otvore- ćeno od Web N blògovi, G weblog; to blog: na za kontinu- log. Web strani- bl〈 ȍgōvā v. »održavati i do- irano nadopi- ca koja služi kao mrežni dnevnik davati sadržaj sivanje, može javno dostupno pod dnevnik〉 blogu«) biti individual- osobno glasilo dnêvnik G INFORM. na i kolabora- pojedinca. Obič- dnêvnīka; mn. publikacija na tivna no se osvježava N dnêvnīci,〈 G internetu u obli- dnevno te ocrta- dnêvnīkā 1. ku dnevnika, va osobnost au- knjiga ili biljež- osobna web stra- 9 tora. (b) Posta- nica u koju〉 se nica koju obič- viti i održavati bilježi ono što no održava net- Web log. se svakoga dana ko redovito pi- događa ili radi šući kakve ko- 2. dnevne no- mentare, opi- vine koje izla- se događaja ili ze svakoga dana objavljujući sli- 3. emisija vijesti kovne materijale na radiju ili te- ili video zapise; leviziji koja iz- sve se prikazu- vještava o naj- je obrnutom kro- novijim doga- nologijom (naj- đajima mrežni noviji članci na- ~ inform. mrež- laze se na vrhu ni tekst koji se stranice), sadr- sastoji od zapi- žaj ne podliježe sa u obrnutome nikakvom »čiš vremenskom sli- ćenju« (filtrira- jedu tako da se nju ili cenzuri) i najnoviji zapisi posjetitelji stra- nalaze na vrhu nice mogu do- stranice; sin. davati svoje ko- (blog) mentare

Definirana je samo Definirana je gȕglati gl. ne- natuknica Google samo natuknica svrš. (prema na- u značenju progra- Google kao naj- zivu internetsko- ma za pretraživa- uspješnije Web ga pretraživača nje na internetu, mjesto, ali ne i Google) ali ne i kao glagol kao glagol goo INFORM. pre- google u značenju gle u značenju traživati, tražiti traženja informaci- traženja infor- što na internetu ja s pomoću Goo macija s pomo- glea. ću Googlea. 9

9 trebalo bi pisati web-stranica ili još bolje mrežna stranica.

305 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

Uspoređujući obradbu natuknice guglati s drugim natuknicama u istome rječniku, možemo uočiti da se glagoli koji pripadaju računalnomu žargonu donose vrlo nesustavno. Na primjer pod natuknicom back up u značenju ‘sigur- nosna kopija podatakaʼ naveden je glagol bekapirati u značenju ‘napraviti back upʼ (sigurnosnu kopiju). No to nije sustavno provedeno i kod ostalih naziva (npr. bookmark – bukmarkirati, host – hostati i sl.).

6. Zaključak Izvorni Klaićev rječnik izvrstan je za vrijeme u kojemu je nastao, ne samo u leksikografskim nego i u kulturnim okvirima. I sam je Klaić bio svjestan stal- noga prodora novih riječi i nemogućnosti da ih se sve obuhvati knjigom jer u trenutku u kojemu se knjiga objavljuje već se pojavljuju nove riječi. Zanimlji- vo je kako je o tome problemu progovorio još 1966. u predgovoru 4. izdanju svojega rječnika: „Ovom je izdanju povećan format, jer je bilo mnogo prigovora na oblik i opseg knjige, a građa je uvelike proširena nekim elementima od kojih je – smatramo – potrebno posebno istaći ovo: 1. Uneseni su mnogi novi pojmovi i rezultati iz suvremenog napretka tehnike, pogotovo iz područja svemirskih letova, pri čemu će dakako biti i stanovitih manjkavosti, jer se gotovo svakoga dana događa nešto novo (npr. Luna 2, Venera 3) i mnoge su informacije ovakve vrste koje su unesene u rukopis na početku izrade ovoga četvrtog izdanja kao sasvim svježe, pri izlasku knjige već bile zastarjele. Gdje god je bilo tehnički moguće, građa je ažurirana, no nikad nismo sigurni da možda baš u času kad se knjiga doštampava ili uvezuje, neko novo umjetno svemirsko tijelo ne otvara novu epohu u nauci i tehnici i prokrčuje sebi put u ovakve knjige, ili ulazi u upotrebu neki novi dosad nepoznati ili nepotrebni pojam (tako je npr. u rječnik ušao pojam laser ili – kako ga u Beogradu štampaju lejzer – i sva potraga u rječnicima za etimologijom te riječi ostala je bez uspjeha. Pri samom za- vršetku štampanja knjige, kad je slovo L već davno bilo gotovo i kad se u njem ništa više nije moglo mijenjati, autor je saznao da je to kratica od: Light Am- plification by Stimulated Emission of Radiation, što znači – pojačavanje svjetlosti stimuliranim odašiljanjem zračenja. A na tramvaje i automobile, na kojima se vrši pouka u vožnji, stavljeno je upravo ovih dana slovo L umjesto dosa- dašnjeg škola, ali u rječnik više nije na određenom mjestu moglo ući da to zna- či franc. lection, tj. lekcija, učenje, vježba. Jednako nije mogla biti zabilježena ni sudbina Gemini 8, dok su npr. Gemini 6 i 7 još mogli biti uneseni u posljednju reviziju...” Klaić je umro 1983. godine, pa se u njegovu rječniku nalazi tek pokoji raču- nalni naziv. U rječnik iz 2012. godine nekritički su uneseni računalni nazivi koji

306 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308 su nesustavno obrađeni. Primjerice, nedopustivo je da se u definicijama nepre- poručeni ili zastarjeli nazivi (kompjuter, elektronska pošta) pojavljuju zajedno s preporučenim nazivima, potvrđenima u struci i prihvaćenima u uporabi. Isto tako se u definicijama ne bi smjele nalaziti netočne i neprovjerene činjenice. Ovdje se nameće potreba normiranja informatičkoga i računalnoga nazivlja. Svakako bi u jednome kapitalnom leksikografskom djelu kao što je Klai- ćev Novi rječnih stranih riječi trebalo ujednačiti i usustaviti informatičko i ra- čunalno nazivlje. Na kraju možemo citirati riječi Ognjena Price kojega citira Klaić u svojemu izdanju iz 1966. godine: „...I na kraju treba dakako kazati završnu riječ. Može li se u tom pogledu učiniti išta bolje nego citirati prvoga autora ove knjige. Ognjen Prica napisao je godine 1938: Potreba jednog rječnika stranih rije- či, koje se upotrebljavaju u hrvatskom jeziku, osjeća se danas više nego ikada. Moderni život sa svojim međunarodnim vezama, u tehničkom i uopće u kulturnom pogledu, uveo je i stalno uvodi u naš jezik strane riječi. A hrvatski je jezik kulturni jezik, jezik naroda, koji već tisuću godina pripada zapadnoevrop- skom kulturnom krugu. Ovim ne mislim reći da ne treba jezik čistiti od suviš- nih stranih riječi. Ondje gdje imamo dobru hrvatsku riječ, nepotrebno je i smi- ješno upotrebljavati stranu riječ. Ali isto je tako smiješno nastojati izbaciti sve strane riječi iz hrvatskog jezika. To je uostalom i nemoguće, jer jezik nijedne evropske kulture, pa ni hrvatske, ne može biti bez stranih riječi.”

Literatura:

An i ć , Vl a d i m i r i d r . 2004. Hrvatski enciklopedijski rječnik. Europa Press Hol- ding – Novi Liber. Zagreb. Bi rt i ć , Ma t e a i d r . 2012. Školski rječnik hrvatskoga jezika. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Školska knjiga. Zagreb. Ha l o n j a , An t u n ; Mi ha l j e v i ć , Mi l i c a . 2012. Od računalnoga žargona do raču- nalnoga nazivlja. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Hrvatska sveu- čilišna naklada. Zagreb. Ha l o n j a , An t u n ; Mi l k o v i ć , Al e n . 2005. Hacker, cracker i lamer – u čemu je razlika? Jezik u društvenoj interakciji: zbornik radova. Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. Zagreb – Rijeka. 205–212. Ki š , Mi r o s l av . 2000. Englesko-hrvatski i hrvatsko-engleski informatički rječ- nik. Naklada Ljevak. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1966. Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora. Zagreb.

307 A. Halonja, M. Mihaljević: Računalni nazivi u Novome rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 289–308

Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1983. Rječnik stranih riječi: tuđice i posuđenice. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b ; Šk o l s k a k n j i g a . 2012. Novi rječnik stranih riječi. Školska knjiga. Zagreb. Pa n i a n , Že l j k o . 2005. Informatički enciklopedijski rječnik. Europa Press Hol- ding. Zagreb. Pr i c a , Og n j e n . 1938. Rječnik stranih riječi. Znanost i život. Zagreb.

Computer Terminology in the New Dictionary of Foreign Words by Bratoljub Klaić and Školska knjiga

Abstract The paper analyses the lexicographic treatment of computer terms in the New Dictionary of Foreign Words by Bratoljub Klaić and Školska knjiga. The analysis focuses on the structure of the dictionary entry of computer terms which have the label INFORM. Certain elements of the dictionary entry are ana lysed (entry-word, morphology and accentuation, definition, stylistic labels). Lexicographic treatment of computer terms is compared to that in contemporary bilingual English-Croatian dictionaries of computer terminology (Kiš, Pa- nian) as well as with the entries of computer terms in general Croatian desk dictionaries (HER, Školski rječnik hrvatskoga jezika).

Ključne riječi: Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, računalno nazivlje, leksikografija Key words: Bratoljub Klaić, Dictionary of Foreign Words, computer terminology, lexicography

308 Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’374(Klaić, B.) 811.163.42’373.46 Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 2. IX. 2014. Prihvaćen za tisak 4. XI. 2014. Lana Hudeček Milica Mihaljević Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Ulica Republike Austrije 16, HR-10000 Zagreb [email protected], [email protected]

Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi i Novome rječniku stranih riječi (Bratoljub Klaić i Školska knjiga)

U radu se analizira Klaićev Rječnik stranih riječi iz 1983. godine koji je priredio Željko Klaić, sin Bratoljuba Klaića, i koji je izdan u godini smrti Bratolju- ba Klaića i Novi rječnik stranih riječi iz 2012. godine koji potpisuju Bratoljub Klaić i Školska knjiga. Analiza se temelji na rječničkim člancima natuknica koje nose terminološke oznake gram., lingv. i fon. Posebna se pozornost po- svećuje ustroju rječničkoga članka, definicijama koje se uz te natuknice donose te donošenju istoznačnica. Analizira se glasovno nazivlje, padežno nazivlje, pravopisno nazivlje te nazivlje jezikoslovnih grana, disciplina i pristupa.

Korpus – analizirani rječnici Adolf Bratoljub Klaić rođen je u Bizovcu 27. srpnja 1909., a umro u Za- grebu 2. ožujka 1983. U njegovoj bogatoj pravopisnoj, prevoditeljskoj, nastav- ničkoj, leksikografskoj, dijalektološkoj, akcentološkoj itd. djelatnosti ističe se njegov rad na Rječniku stranih riječi. Taj je rječnik doživio niz izdanja. Objaš- njenje za to nalazi se u predgovoru rječnika: „Ovaj je rječnik daleko nadmašio svoju prvotnu namjenu koja se sastojala u tome da se zainteresiranim čitaoci- ma daju kratka i jasna tumačenja stranih pojmova što se javljaju u našem dnevnom govoru, štampi ili na radiju (u televiziji) odnosno u bilo kojem drugom popularnom sredstvu međuljudske govorne ili pisane komunikacije. Razloga ova- kvom povećanju ima vrlo mnogo, i teško bi ih bilo sve nabrojiti, no nećemo biti daleko od istine ako rečemo da je glavni razlog – zainteresiranost javnosti za

309 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325 ovakav tip rječnika, što svjedoči činjenica da je on u relativno kratkom vremenu doživio nekoliko izdanja.” (1983: V). U predgovoru tomu rječniku ističu se i dva osnovna načela uređivanja rječnika: informativnost i upotrebljivost. Tim načelima dodaje se i treće načelo – načelo ažurnosti (danas bismo ga nazvali posuvremenjenosti). Ističe se da to načelo ima i jednu slabost: „neka se riječ pojavi i nestane, nekoj netko dade samovoljno i nestručno značenje, a neka po- tječe iz sasvim uskog kruga određene struke i može se obraditi samo najstruč- nijim objašnjenjima uz upotrebu još nepoznatijih riječi nego je ona sama, na taj način postaje nejasnija.” Na kraju predgovora dodaje se i načelo dokumentira- nosti kojim se objašnjava i povremeno navođenje citata. Gotovo dvadeset godina nakon smrti Bratoljuba Klaića pojavio se rječnik pod naslovom Novi rječnik stranih riječi. Kao autori rječnika navode se Bratoljub Kla- ić i Školska knjiga. O kakvu je rječniku riječ možemo pročitati u predgovoru tomu izdanju: „Cijeneći kulturno značenje i povijesnu važnost Rječnika stranih riječi, Školska knjiga odlučila je preurediti i dopuniti sadržaj rječnika na temelju vlastitoga dugogodišnjeg iskustva i leksikografskog znanja svojih urednika i suradnika… Novi rječnik stranih riječi obogatilo je više od 2000 novih natuknica i preko 1000 novih značenja u postojećim natuknicama, osuvremenjen je pristup leksikografskoj obradi, usuglašena je i dosljedno provedena akcentuacija, ispravljene netoč- nosti i nepreciznosti u etimologiji, uz brojne druge izmjene u znanstvenoj terminologiji, sustavu mjernih jedinica i veličina, u kraticama itd.” (2012: V, VI). Na temelju iznesenoga zaključili smo da su rječnici na temelju kojih ćemo provesti našu analizu jezikoslovnoga nazivlja Rječnik stranih riječi iz 1983. godine, godine smrti Bratoljuba Klaića, koji je priredio njegov sin Željko Klaić i Novi rječ- nik stranih riječi iz 2012. godine, na kojemu piše da su autori Bratoljub Klaić i Školska knjiga. Usporedbom jezikoslovnoga nazivlja u tim dvama rječnicima že- ljeli smo utvrditi do kojih je promjena došlo u obradbi nazivlja te struke. Iz obaju su rječnika sustavno ispisivane natuknice koje imaju ove terminološke odrednice: 12 Rječnik stranih riječi 1983.1 Novi rječnik stranih riječi 2012.2 gram. – riječ se upotrebljava u gramatici gram. – gramatika lingv. – pojam spada u lingvističku nauku lingv. – lingvistika fon. – fonetika

1 U ovome izdanju rječnika u popisu kratica (u rječniku piše skraćenica) nema odrednice fonet. , ali se ona nalazi uz neke natuknice, npr. lateral. 2 U rječniku se navodi da su odrednice upotpunjene i dodane gdje je to bilo potrebno. U popisu kratica kratice se navode običnim malim slovima, a u rječniku se pišu ukošenim verzalom.

310 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

Odabir teme Jezikoslovno nazivlje koje se nalazi u školskim udžbenicima, priručnicima, rječnicima, pravopisima, pa i u znanstvenim radovima, često je neuređeno i ne- usustavljeno.3 S navedenim problemom suočili smo se i pri obradbi natuknica koje nose terminološke odrednice lingv., gram. i pravop. u Školskome rječniku hrvatskoga jezika te pri izradbi Pojmovnika za Hrvatski pravopis. I tu su nam Klaićevi rječnici bili nezaobilazan izvor terminoloških podataka. Stoga ćemo analizirane nazive u korpusu po potrebi uspoređivati s definicijama navedenim u tim izvorima. Takva analiza jezikoslovnih naziva jedna je od potrebnih pre- dradnja za izradbu rječnika i baze podataka hrvatskoga jezikoslovnog nazivlja. Iz bogate smo građe za analizu izdvojili glasovno nazivlje jer se u njemu i danas najčešće pojavljuju sinonimni parovi i nizovi4, padežno nazivlje jer obu- hvaća zatvoren terminološki sustav koji se lako može analizirati, pravopisno nazivlje jer je ono posebno aktualno zbog postojanja različitih pravopisnih tradicija te nazivlje lingvističkih pravaca, grana i disciplina, posebno novijih i su- vremenijih, jer smo tu očekivali veće promjene i unošenje novih naziva i definicija. Osim toga posebnu pozornost posvetili smo novim nazivima koji se nalaze samo u rječniku iz 2012.

Ustroj rječničkoga članka U Rječniku stranih riječi iz 1983. ne navodi se izrijekom kakav je ustroj rječničkoga članka, dok u rječniku iz 2012. piše: „Rječnički članci skupljeni su u tzv. grozd koji se sastoji od izvedenih i srodnih riječi koje povezuje ista etimologija.” (2012: XIV). Razliku u ustroju rječničkih članaka u navedenim rječ- nicima prikazat ćemo na nekoliko primjera:

3 vidi Hudeček, Mihaljević i Vidović (2006.). 4 vidi Hudeček, Mihaljević i Vidović (2006.).

311 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

Rječnik stranih riječi, 1983. Novi rječnik stranih riječi, 2012. egzotìzam, -zma, 2 mn. -ìzāmā grč. (isp. egzòtičan, -čna, -čno prid. grč. (eksōtikós: egzotika) tuđica, strana riječ5 »izvanjski, strani«; eksōthen: »izvana, napolju«) 1. koji se odnosi na strano, neobično, iz egzotičnih krajeva; čudan, tuđ, stran; 2. koji prelazi granice običnog; 3. neobičan, rijedak, bizaran; egzóti m. (G -óta) BOT. izvaneuropske biljke, životinje i sl.; egzòtičnost ž. (G -osti); egzòtika ž. (DL -ci) sve karakteristične crte, svojstvene veoma udaljenim »prekomorskim«, prvenstveno žarkim zemljama, koje su s gledišta ljudi drugih zemalja [npr. sjever- nih] bizarne i neobične; egzotìzam m. (G -zma; mn. G -izāmā) LINGV. tuđica, strana riječ

rèkcija 2 mn. rȅkcījā lat. (rectio – uprav- rèkcija ž. ‹mn. G rȅkcījā› lat. (rectio: »upravljanje«) ljanje) GRAM. upravljanje riječi jednih prema drugima gram. upravljanje riječi jednih prema drugi- u rečenici, osobito u glagolskim vezama [npr. gla- ma u rečenici, osobito u glagolskim vezama gol smetati može imati objekt u dativu i u akuzati- (npr. glagol smetati može imati objekt u da- vu: smetati nekomu i smetati nekoga; kad to ozna- tivu i u akuzativu: smetati nekome i smetati čimo u rječniku, označili smo rekciju dotičnoga nekoga; kad to označimo u rječniku, ozna- glagola]; rèkcijski, -ā, ō prid. čili smo rekciju dotičnoga glagola). tèrmīn, -ína lat. (terminus – međa, međaš, tèrmīn m. ‹-ína› lat. (terminus »međa, međaš, gra- granica; cilj, kraj, konac) 1. riječ koja točno nica; cilj, kraj, konac«; terminalis: »krajnji«) 1. riječ označuje određeni pojam u znanosti, tehni- koja točno označuje određeni pojam u znanosti, teh- ci, umjetnosti; 2. u logici – sastavni element nici, umjetnosti; 2. LOG. sastavni element suda (su- suda (subjekt i predikat); 3. rok, određeno bjekt i predikat); 3. rok, određeno vrijeme; usp. termi- vrijeme; prid. tèrmīnskī; v. terminus nus, vada; tȅrminālan -lna, -lno prid. završen, krajnji, konačan; termìnātor m. 1. onaj koji ograničuje, omeđuje, ograničivač, omeđivač; 2. ono što se ogra- ničuje, omeđuje [npr. granica između osvijetljenoga i neosvijetljenog dijela planeta Marsa]; terminìōn m. ‹G -óna› registar spisa pojedinog referenta u velikim uredima (da bi se vidjeli datumi primitka i rješenja spisa); terminírati gl. dv. ‹prez. -mìnīrām› odrediti/ /određivati rok; tèrmīnskī, -ā, -ō prid.

5 Definicija je pogrešna. Egzotizam je posuđenica koja označuje osobitosti pojedinoga naroda i ne može se zamijeniti hrvatskom riječju.

312 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

vòkāl, -ála (vocalis – glasan, zvučan) 1. vòkāl m. ‹G -ála› lat. (vocalis: »glasan, zvučan«) gram. samoglasnik (a, e, i, o, u, a u našem 1. FON. samoglasnik (a, e, i, o, u, a u našem jezi- jeziku katkada i r, npr. u riječi prst); 2. pje- ku6 katkada i r, npr. u riječi prst); 2. MUZ. pjevač vač u muzičkom sastavu; prid. vòkālskī u muzičkom sastavu; vòkālan , -lna, -lno prid. 1. glasovni, govorni, zvučan, usmen, glasan, rje- vòkālan, -lna, -lno lat. (isp.vokal) prid. 1. čit, koji odjekuje, odzvanja,odmnijeva, ječi; koji gram. glasovni, govorni, zvučan, usmen, je određen za pjevanje, koji se odnosi na pjevač- glasan, rječit, koji odjekuje, odzvanja, od- ku umjetnost7, koji se izvodi ljudskim glasom; mnijeva, ječi; koji je određen za pjevanje, 2. samoglasni; vòkālnā mùzika MUZ. pjevanje; koji se odnosi na pjevačku umjetnost, koji vòkālnī kòncert MUZ. priredba na kojoj se izvo- se izvodi ljudskim glasom; 2. samogla- de samo pjevačke točke; vokàlist (pored: vokalȉst) sni; vòkālnā mùzika pjevanje; vòkālnī m. MUZ. solo pjevač pop sastava; vokàlistica ž.; kòncert priredba na kojoj se izvode samo vokalíza ž. MUZ. a) skladba isključivo za vježbu pjevačke točke u pjevanju na različite vokale; usp. sonorizacija; vokalíza… b) bogato razvijena melodijska linija nad jednim slovom teksta; vokalizácija ž. 1. MUZ. izgovor vokalizácija lat. (isp. vokal)1. izgovor vokala kod umjetničkog pjevanja, jasna artikula- vokala kod umjetničkog pjevanja, cija samoglasnika u govoru i pjevanju; 2. FON. jasna artikulacija samoglasnika u govoru i pretvaranje suglasnika u samoglasnike [npr. j u i, pjevanju; 2. gram. pretvaranje suglasnika v u u]; vokalìzam m. ‹G -zma› GRAM. ukupnost u samoglasnike (npr. j u i, v u u) isp. vo- činjenica i znanja o samoglasnicima jednoga jezi- kalizirati... ka ili jedne riječi s obzirom na njihove međusob- ne odnose; vokalizírati gl. dv. ‹-ìzirā› 1. MUZ. a) vokalìzam, -zma lat. (isp. vokal) gram. izgovarati vokale kod umjetničkog pjevanja; ja- nauka o samoglasnicima; samoglasnici sno artikulirati samoglasnike u govoru i pjevanju; jednoga jezika ili jedne riječi s obzirom b) pjevati vokalize; 2. FON. pretvarati suglasnike na njihove međusobne odnose. u samoglasnike

vokalizírati, -ìzīrām (isp. vokalizacija) 1. izgovarati vokale kod umjetničkog pjevanja; jasno artikulirati samoglasnike u govoru i pjevanju; 2. gram. pretvarati suglasnike u samoglasnike; 3. pjevati vokalize (v.); isto i vokàlizovati, -ujēm

6 vremenom nastanka možemo objasniti zašto u rječniku iz 1983. piše u našemu jeziku, ali je čudno da je ista konstrukcija preuzeta i u rječnik iz 2012. 7 Definicija ‘koji se odnosi na…’ upućuje na to da je riječ o odnosnome pridjevu, stoga bi natuknica trebala glasiti vokalni. Pridruživanje definicije za odnosni pridjev pogrešno uspostav- ljenomu i nepostojećemu neodređenom pridjevu česta je pogreška u ovome rječniku.

313 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

Rječnički se članci u obama rječnicima sastoje od naglašene natuknice, mor- fološkoga bloka, etimološkoga bloka, terminološke odrednice te definicija. Us- poredbom rječničkoga članka u obama rječnicima možemo zaključiti da Rječ- nik stranih riječi iz 1983. ima umjerenu strukturu gnijezda, pa je npr. pridjev vokalan naveden pod natuknicom vokal, ali su vokaliza, vokalizacija, vokalizam i vokalizirati posebne natuknice. Također se pod natuknicom termin nalazi samo podnatuknica terminski, a egzotizam je samostalna natuknica. U Novo- me rječniku stranih riječi iz 2012. natuknice vokaliza, vokalizacija, vokalizam i vokalizirati nalaze se u istome gnijezdu, kao podnatuknice natuknice vokal, a pod natuknicom termin nalaze se podnatuknice terminalan, terminator, termi- nion, terminirati i terminski, ali ne i terminacijon, terminal, terminologija, terminus. Egzotizam je podnatuknica natuknice egzotičan, pod kojom se nalaze i natuknice egzoti, egzotičnost i egzotika. Jedino su natuknice koje slučajno nemaju mnogo izvedenica (kao npr. rekcija) pregledne i primjerene korisniku te je njihova obradba u dvama rječnicima gotovo istovjetna. U predgovoru rječnika iz 2012. piše da su grozdovi natuknica preuređeni tako da su dosljedno uskla- đeni s natuknicom. Pomnijom analizom može se pokazati da je gotovo u potpunosti preuzeta struktura iz Hrvatskoga enciklopedijskog rječnika, koja bitno otežava snalaženje u rječniku. Jedinom pozitivnom promjenom u strukturi rječ- ničkoga članka možemo smatrati nenavođenje točke na kraju rječničkoga član- ka u skladu sa suvremenom leksikografskom praksom.

Glasovno nazivlje Iscrpnijom analizom bit će obuhvaćeni odabrani problemi obradbe glasovnoga nazivlja.8

Rječnik stranih riječi, 1983. Novi rječnik stranih riječi, 2012. bilabijal lingv. glas koji se izgovara sa bilabijal FON. glas koji se izgovara s obje obje usnice; dvousneni glas (npr. p, b, m); usnice; dvousneni glas [npr. p, b, m]; bila- prid. bilabijalan – dvousneni bijalan dvousneni labiodental gram. usnenozubni suglasnik; labiodental FON. usnenozubni suglasnik labiodentalan koji pripada usnama i zu- f, v; labiodentalan koji pripada usnama i bima; koji se tvori pomoću usana i zubi; zubima; koji se tvori pomoću usana i zubi; usnenozubni (glasovi v i f) usnenozubni

8 U daljnjemu tekstu navodit ćemo uz nenaglašene natuknice samo one definicije koje se odnose na jezikoslovno nazivlje.

314 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

lateralan bočni, po strani, sa strane, po- lateralan… lateralni suglasnik (lateral) bočni, pokrajni; lateralni suglasnik (late- FON. glas l koji se tvori tako da zrak prola- ral) fonet. glas l koji se tvori tako da zrak zi uz obje strane jezika prolazi uz obje strane jezika.

(nema alveolar, samo alveola) alveola… alveolar FON. glas koji se izgovara tako da jezik dodiruje desni; desnik; alveolaran koji se oblikuje na alveolama (gornjih zuba) velar gram. glas koji se tvori na stražnjem velar v. pod: velum nepcu; takvi su glasovi naše k, g, h; koje velum… velar FON. glas koji se tvori na neki zovu i guturalima; prid. velaran – stražnjem nepcu; takvi su glasovi naše k, g, stražnjonepčan, zadnjonepčan h; usp. gutural, v. pod: guturalan; palatal; velaran stražnjonepčan, zadnjonepčan

Usporednom analizom dvaju rječnika možemo zaključiti da je dobro što su dodane neke natuknice (npr. alveolar) koje se ne nalaze u rječniku iz 1983. godine. S druge strane smatramo nepotrebnim to što je glasovno nazivlje koje pripada fonologiji (dakle gramatici), izdvojeno posebnom terminološkom odrednicom FON., koja označuje da natuknica pripada fonetici. Pretraživanjem natuknica koje nose odrednicu FON. utvrđeno je da svi tako označeni nazivi pripadaju fonologiji. Također je iz navedenih primjera očito da neki nazivi imaju svoju posebnu natuknicu (npr. bilabijal, labiodental), dok se drugi nalaze unutar gnijezda (npr. velar, alveolar), što bitno otežava služenje rječnikom. Analizom definicija možemo utvrditi njihovu potpunu nesustavnost. Labio- dental je usnenozubni suglasnik, a velar je glas koji se tvori na stražnjemu nepcu. Ako je labiodental usnenozubni suglasnik, velar je stražnjonepčani suglasnik, a ako je velar glas koji se tvori na stražnjemu nepcu, labiodental je glas koji se tvori s pomoću zuba i usana. Postavljaju se pitanja: Zašto se velar tvori, a alveolar izgovara? Zašto se labiodentali i velari nabrajaju, a alveolari ne? Zašto se kod alveolara navodi domaća istoznačnica, a kod velara i labioden- tala ne navodi? Odgovor na ta pitanja može samo biti da je nekritički preuzeta obradba iz 1983., koja je još pokvarena stavljanjem u gnijezda te dodavanjem odrednice FON. U taj su rječnik nekritički preuzeti i pridjevi bilabijalan, labiodentalan, velaran u natuknicama (umjesto bilabijalni, labiodentalni, velar- ni) te stražnjonepčan, zadnjonepčan (umjesto stražnjonepčani, zadnjonepča- ni) u definicijama.

315 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

Padežno nazivlje Padežno je nazivlje analizirano kao primjer semantički zatvorenoga skupa riječi.9 Kao polazište za analizu uzet ćemo ovaj tekst: „Na leksičkoj je razini u suvremenom standardnom hrvatskom jeziku padežno nazivlje jasno određeno – postoji sedam padeža i za njih se rabe latinski nazivi nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, lokativ, instrumental. Latinsko je nazivlje prisutno i u starijim hrvatskim gramatikama, ali se u njima rabe i domaći padežni nazivi, no s današnjega aspekta zastarjeli jer se ne primjenjuju u suvremenim gramatikama. Tih je naziva prilično, za svaki se latinski padež mogu naći barem dvije doma- će zamjene, a u njihovoj su primjeni najdosljedniji bili gramatičari XIX. stolje- ća Joakim Stulli, Vjekoslav Babukić i Fran Mažuranić. O tome je detaljno pisao Tomo Maretić u ‘Pregledu srpskohrvatske gramatičke terminologije XVII, XVIII, i XIX vijeka’. Tako u starijim gramatikama nalazimo nazive imenitelj- ni padež ili imenovnik za nominativ, prisvojni ili roditeljni padež za genitiv, da- jevnik ili dateljni padež za dativ, tužnik, tužiteljni ili viniteljni padež za akuzativ, zovnik, zvanik, zvateljan padež za vokativ, odnosnik za ablativ (spominje ga jedino Kašić, 1604/2002 te Đurkovečki, 1826), propozicional ili skazateljni pa- dež za lokativ te društveni padež, orudni, oruđni, tvoriteljni padež te orudelnik za instrumental.” (Blagus Bartolec 2006: 22). Iz teksta je vidljivo da padežno nazivlje tvori zatvoreni sustav te da svi padeži imaju domaće nazive koji se danas više ne upotrebljavaju. Polazeći od navedenoga, analizirat ćemo obradbu padežnoga nazivlja u dvama rječnicima.

Rječnik stranih riječi, 1983. Novi rječnik stranih riječi, 2012. nominativ gram. prvi padež (na pitanje tko ili nomen… nominativ GRAM. prvi padež što?); prid. nominativni i nominativski koji stoji na pitanje »tko ili što«; usp. deklinacija; nominativni

9 Zatvoreni skupovi riječi mogu se grubo podijeliti u dvije osnovne skupine. Prvu skupinu čine semantički zatvoreni skupovi riječi (boje, godišnja doba, dani u tjednu, kemijski elementi, padeži, vrste riječi, rečenični dijelovi, glasovi, književni/umjetnički pravci, horoskopski znakovi, izolinije, karte, vojni činovi itd.). U toj skupini zapravo možemo govoriti o semantičkim po- ljima te razlikovati općejezičnu i terminološku razinu. Toj skupini pripada i problem istoznačnih i bliskoznačnih skupova riječi te riječi koje se nalaze u antonimnome odnosu. Na sličan se način može pristupiti i skupovima riječi koji nisu zatvoreni brojem članova, ali su ti članovi međusob- no blisko značenjski povezani, pa se mogu obraditi s pomoću istovrsne leksikografske formule (npr. nazivi zanimanja, redni i glavni brojevi, vršitelji i vršiteljice radnje itd.). Drugu skupinu čine gramatički zatvoreni skupovi (zamjenice, veznici, prijedlozi, prilozi koji nisu tvoreni od pridjeva, čestice) (Hudeček i Mihaljević 2008).

316 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

genitiv drugi padež koji stoji na pitanje koga genitiv m. GRAM. drugi padež koji stoji ili čega; najčešće označuje dio neke cjeline na pitanje »koga ili čega«; usp. deklina- (partitivni genitiv, npr. komad kruha) i pri- cija; partitivni genitiv najčešće označuje padanje nečega nečemu (posvojni; posesiv- dio neke cjeline [npr. komad kruha]; po- ni; atributni genitiv, npr. sin čestita oca); prid. svojni, posesivni, atributni genitiv ozna- genitivni, genitivski čuje pripadanje nečega nečemu [npr. sin čestita oca]; genitivni dativ gram. treći padež koji stoji na pitanje dativ GRAM. treći padež koji stoji na pita- »komu ili čemu«; prid. dativni i dativski. nje »komu ili čemu«; usp. deklinacija; dativni; dativski akuzativ gram. četvrti padež, stoji na pita- akuzativ GRAM. četvrti padež, stoji na pi- nje »koga ili što«; padež bližeg objekta; prid. tanje »koga ili što«; padež bližeg objekta; akuzativni, akuzativski usp. deklinacija; akuzativni vokativ gram. peti padež (za dozivanje); prid. vokativ m. GRAM. jedan od padeža imen- vokativan i vokativski skih riječi u indoeuropskim jezicima; u na- šem jeziku peti padež koji stoji za dozivanje i obraćanje; usp. deklinacija; vokativan lokativ šesti padež (negdje i sedmi) koji stoji lokativ v. pod: lokacija na pitanje o kom ili o čem; padež mjesta na pi- lokacija ... lokativ GRAM. šesti padež tanje gdje; prid. lokativni i lokativski. (negdje i sedmi); koji stoji na pitanje »o kom ili o čem«; padež mjesta na pitanje »gdje«; usp. deklinacija; lokativni instrumental gram. 7. padež (negdje i 6.) koji instrumental GRAM. sedmi padež (negdje dolazi na pitanje s kim ili čim?; izriče (uglav- i šesti) koji stoji na pitanje »s kim ili čim«; nom) sredstvo (bez prijedloga): kopam moti- izriče (uglavnom) sredstvo (bez prijedloga) kom; način (bez prijedloga):i za noćcu obre- [npr. kopam motikom], način (bez prijed- dom djevojku (I. Mažuranić); društvo (s prijedloga) [npr. i za noćcu obredom djevojku logom): šećem sa sestrom, s prijateljem;. (I. Mažuranić)], društvo (s prijedlogom) vrijeme (bez prijedloga: ne radimo subotom, [npr. šećem sa sestrom, s prijateljem], vrije mjesto (bez prijedloga: šećem Zagrebom itd.; me (bez prijedloga) [npr. ne radimo su- neki su ga stariji gramatičari nazivali oruđnik, botom], mjesto (bez prijedloga) [npr. še- sredstvenik; kad označuje društvo, ima pod- ćem Zagrebom itd.]; neki su ga stariji gra- naziv socijativ (kod starijih [kajkavskih] gra- matičari nazivali oruđnik, sredstvenik; kad matičara – pajdašnik); prid. instrumentalan označuje društvo, ima podnaziv socijativ – 1. koji se tiče instrumentala, npr. instrumen- v. pod: socijalan (kod starijih [kajkavskih] talni nastavci gramatičara – pajdašnik); usp. deklinacija; instrumentalan 1. koji se tiče instrumentala [npr. instrumentalni nastavci]

317 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

Analizom navedene tablice može se utvrditi: 1. Definicije su neusustavljene.

Rječnik stranih riječi, 1983. Novi rječnik stranih riječi, 2012. nominativ prvi padež (na pitanje tko ili što?) prvi padež koji stoji na pitanje »tko ili što« genitiv drugi padež koji stoji na pitanje koga drugi padež koji stoji na pitanje ili čega; najčešće označuje »koga ili čega« dativ treći padež koji stoji na pitanje »komu treći padež koji stoji na pitanje ili čemu« »komu ili čemu« akuzativ četvrti padež, stoji na pitanje »koga četvrti padež, stoji na pita- ili što«; padež bližeg objekta nje »koga ili što«; padež bližeg objekta vokativ jedan od padeža imenskih riječi u peti padež (za dozivanje) indoeuropskim jezicima; u našem jeziku peti padež koji stoji za dozivanje i obraćanje lokativ šesti padež (negdje i sedmi); koji stoji šesti padež (negdje i sedmi); koji na pitanje o kom ili o čem; padež mje- stoji na pitanje »o kom ili o čem«; sta na pitanje gdje padež mjesta na pitanje »gdje« instrumental 7. padež (negdje i 6.) koji dolazi na sedmi padež (negdje i šesti) koji pitanje s kim ili čim? izriče (uglav- stoji na pitanje »s kim ili čim«; nom) sredstvo (bez prijedloga): … izriče (uglavnom) sredstvo (bez prijedloga)

U rječniku iz 2012. uočava se pokušaj usustavljivanja izvornih Klaićevih definicija, ali je to provedeno izrazito nedosljedno, što je vidljivo iz gornje tablice. 2. Samo se uz neke padeže navode i primjeri uporabe. 3. Samo se kod natuknice instrumental nalaze domaći sinonimni nazivi iako bi se takvi nazivi mogli nalaziti i uz ostale padeže, što je vidljivo iz gornjega teksta. Usustavljivanje je ovakva ograničenoga sustava jednostavno ako se utvrde relevantni elementi, npr. koji je padež po redu te na koja pitanja odgovara. Ta- kođer treba utvrditi navode li se istoznačnice pa ih u skladu s tim dosljedno donositi ili ne donositi.

318 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

Navodimo primjer usustavljenih definicija padeža prema Školskome rječni- ku hrvatskoga jezika: nȍminatīv gram. prvi padež u sklonidbi, odgovara na pitanje tko?, što? gȅnitīv gram. drugi padež u sklonidbi, odgovara na pitanje koga?, čega? dȁtīv gram. treći padež u sklonidbi, odgovara na pitanje komu?, čemu? ȁkuzatīv gram. četvrti padež u sklonidbi, odgovara na pitanje koga?, što? lȍkatīv gram. šesti padež u sklonidbi, odgovara na pitanje o kome?, o čemu? ȉnstrumentāl gram. sedmi padež u sklonidbi, odgovara na pitanje s kim?, čim? Budući da je to rječnik suvremenoga jezika namijenjen školskoj praksi, u njemu se ne navode zastarjeli istoznačni domaći nazivi. Pri uspostavi usustavljenih definicija prvo se utvrđuju mogući elementi definicije. Svaki se mogući element može, ali i ne mora navesti, ali jednom pri- hvaćen model mora se dosljedno provesti jer sve definicije trebaju imati iste elemente te ti elementi trebaju biti izrečeni na isti način i navedeni istim redo- slijedom. U gornjemu primjeru odabrana je formula xx padež u sklonidbi, odgovara na pitanje xx. Ta je formula dosljedno provedena.

Pravopisno nazivlje Pravopisno nazivlje uglavnom je domaćega podrijetla (točka, upitnik, uskličnik), pa većina pravopisnih naziva nije obrađena u rječnicima stranih riječi. Analiziramo obradbu natuknica apostrof i interpungirati (podnatuknica interpunkcija).

Rječnik stranih riječi 1983. Novi rječnik stranih riječi 2012.

apostrof 1.izostavnik (‘), zarez, kvačica apostrof 1. izostavnik (‘), zarez, kvači- kojom se označuje da je u riječi nešto izo- ca kojom se označuje da je u riječi nešto stavljeno; 2. u transliteraciji ruske ćirilice izostavljeno; 2. u transliteraciji ruske ći- znak za omekšavanje prethodnog sugla- rilice znak za omekšavanje prethodnog snika (umjesto mekog znaka [b]: korol’ = suglasnika (umjesto mekog znaka [b]: karolj)… apostrofirati... apostrofovati... korol’ = karolj)

319 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

interpungirati v. interpunkcija interpungirati stavljati interpunkcije, primjenjivati pravopisna pravila o reče- ničkim znacima; interpunkcija GRAM. interpunkcija rečenički znak, razgodak: rečenički znak, razgodak: točka (.), za- točka (.), zarez (,), točka i zarez (;), dvije rez (,), točka i zarez (;), dvije točke (:), točke (:), stanka ( ̶), crtica (-), navodnik stanka (»«), upitnik (?), uskličnik, uzvičnik (!); »gramatička interpunkcija – način upo- (–), crtica (-), navodnik (»«), upitnik trebe pravopisnih znakova propisan odre- (?), uskličnik, uzvičnik (!); »gramatič- đenim gramatičkim i pravopisnim pravi- ka interpunkcija način uporabe pra- lima; logička (slobodna) interpunkcija vopisnih znakova propisan određenim – način stavljanja i smještanja zareza pre- gramatičkim i pravopisnim pravilima; ma slobodnom slijedu mišljenja i misao- logička (slobodna) interpunkcija na- ne povezanosti medu riječima i rečenič- čin stavljanja i smještanja zareza prema nim dijelovima; oba se načina podudaraju slobodnom slijedu mišljenja i misaone i ne mogu se smatrati kao dva različita su- povezanosti medu riječima i rečenič- stava; i gramatička je interpunkcija u svo- nim dijelovima; oba se načina poduda- joj osnovi logička, kao što je i logička u raju i ne mogu se smatrati kao dva razli- biti gramatička « (prema djelu Rikarda Si- čita sustava; i gramatička je interpunk- meona: Enciklopedijski rječnik lingvistič- cija u svojoj osnovi logička, kao što je i kih naziva), interpungirati – stavljati in- logička u biti gramatička« (prema djelu terpunkcije, primjenjivati pravopisna pra- Rikarda Simeona: Enciklopedijski rječ- vila o rečeničkim znacima nik lingvističkih naziva)

Usporedbom obradbe riječi interpunkcija u dvama rječnicima vidimo da je obradba gotovo istovjetna. Čak se u rječniku iz 2012. ponavlja riječ uzvičnik koja ne pripada hrvatskomu standardnom jeziku te se navodi da je znak - crtica, a znak – stanka iako se takvo nazivlje ne nalazi ni u jednome suvremenom pravopisu. Posve je nejasno i zašto je glagol apostrofirati izostavljen u rječniku iz 2012. godine. Također je nejasno zašto natuknica apostrof nema nikakve ter- minološke odrednice, dok se natuknica interpunkcija, koja se nalazi pod glagolom interpugirati, označuje odrednicom GRAM. Definiranje apostrofa sinoni- mom (izostavnik) nije u skladu s leksikografskom praksom, a definiranje s po- moću hiperonima zarez ili kvačica netočno je ili neprecizno. Apostrof se može odrediti kao pravopisni znak (’ i ‘) koji se piše umjesto izostavljenoga slova. (Jozić i dr. 2013: 110).

320 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

Nazivlje jezikoslovnih grana, pravaca, disciplina, pristupa U daljnjemu tekstu analizirat ćemo obradu jezikoslovnih disciplina u dvama rječnicima. Nećemo navoditi čitav rječnički članak jer bi to nepotrebno optere- ćivalo tekst, a zaključak je ponovno da je takva struktura izrazito nepregledna, a i nedosljedno provedena.

Rječnik stranih riječi, 1983. Novi rječnik stranih riječi, 2012. antroponim vlastito ime; lingv. ime čo- antroponim 1. osobno ime; 2. LINGV. vjeka kao predmet znanstvenog izučava- ime čovjeka kao predmet znanstvenog nja; antroponimija nauka o ljudskim ime- proučavanja; antroponimija znanost o nima. ljudskim imenima

deskripcija deskripcija… deskriptivan… deskrip- deskriptivan tivna gramatika gramatika koja opisuje stanje jezika, a ne upušta se u dublju ana- deskriptivna gramatika – gramatika koja lizu njegovu niti išta propisuje; usp. nor- opisuje stanje jezika, a ne upušta se u du- mativna gramatika, v. pod: norma; blju analizu njegovu niti išta propisuje. generativan generativan… generativna gramatika generativna gramatika – smjer u lingvi- LINGV. istraživanje procesa oblikovanja stici koji istražuje proces oblikovanja gra- gramatičkih struktura prilikom govorne matičkih struktura prilikom govorne ak- aktivnosti; generativac pristaša genera- tivnosti; generativac – pristaša generativ- tivne gramatike u lingvistici; ne gramatike u lingvistici. normativ norma… normativna gramatika grama- normativan tika koja propisuje jezična pravila; usp. deskriptivna gramatika, v. pod: deskrip- normativna gramatika – gramatika koja cija propisuje jezična pravila; (isp. deskriptivna gramatika).

321 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

struktura struktura… strukturalna lingvistika strukturalan isto što i: strukturalizam; strukturalisti (pored: strukturalisti) pristaša ili pobornik strukturalna lingvistika ili strukturali- strukturalizma; strukturalizam LINGV. zam nova struja u nauci o jeziku koja se struja u znanosti o jeziku koja se bavi pro- bavi proučavanjem unutrašnje građe je- učavanjem unutrašnje građe jezika s obzi- zika s obzirom na fonološki, gramatički i rom na fonološki, gramatički i leksički su- leksički sistem, ne uzimajući u obzir zna- stav, ne uzimajući u obzir značenja riječi; čenja riječi; strukturalisti prilaze jeziku spoznajnoteorijski pristup jeziku u kojem spoznajnoteorijski te zato traže da se poj- se pojmovi strogo definiraju drugim pojmovi strogo definiraju drugim pojmovima movima dok se ne dođe do aksioma koji dok se ne dođe do aksioma koji se dalje ne se dalje ne mogu definirati; primjenom mogu definirati; služe se metodom opozi- metode opozicije i komutacije, tj. stavlja- cije i komutacije, tj. jezične pojave iz po- njem jezične pojave iz pojedinih grama- jedinih gramatičkih kategorija stavljaju u tičkih kategorija u opoziciju ili njihovim opoziciju ili komutiraju da dođu do strogo komutiranjem dolazi se do strogo defini- definiranih pojmova (slobodno prema dje- ranih pojmova lu: Dr. Sreten Živković, Uvod u opću lingvistiku). terminologija skup naziva koji se upotre- terminologija skup naziva koji se upotrebljavaju u nekoj grani znanja ili umjetno- bljavaju u nekoj grani znanja ili umjetnosti; nazivlje, nomenklatura (v.); prid. ter- sti; nazivlje; usp. nomenklatura; termino- minološki. loški toponomastika nauka o značenju i podri- toponomastika grana lingvistike, prouča- jetlu imena mjesta; prid. toponomastički. va značenja i podrijetla imena mjesta, toponima; toponomastički

Analizom gornje tablice možemo zaključiti:

Većina definicija u rječniku iz 1983. preuzeta je i u rječnik iz 2012. i samo neznatno jezično preuređena, npr. nova struja u nauci > struja u znanosti, sistem > sustav, izučava > proučava, isp. > usp.

U natuknici strukturalizam izostavljen je dio slobodno prema djelu: Dr. Sre- ten Živković, Uvod u opću lingvistiku iako je definicija samo neznatno jezič- no preinačena.

Definicija naziva generativna gramatika lošija je u rječniku iz 2012. nego u onome iz 1983. Nije jasno zašto je smjer u lingvistici promijenjeno u istraživa-

322 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325 nje. Jasno je da je hiperonim naziva generativna gramatika jezikoslovni smjer, disciplina, grana jezikoslovlja ili nešto slično. Definicija naziva deskriptivna gramatika pogrešna je u obama rječnicima. Nai- me, sasvim je netočan dio u kojemu se izriče da se deskriptivna gramatika ne upu- šta u dublju analizu. Nazivi deskriptivna i preskriptivna gramatika nisu određeni dubinom jezične analize, nego razlikom u pristupu (opisivanje ili propisivanje). Posve je pogrešno određenje antroponimije kao ‘nauke/znanosti o ljudskim imenima’. Znanost o ljudskim imenima je antroponomastika, kao što je toponomastika znanost o imenima mjesta (u ovim rječnicima definirana kao: grana lingvistike, proučava značenja i podrijetla imena mjesta, toponima). Zanimlji- vo je da se u obama rječnicima pod natuknicom toponim nalazi podnatuknica toponimija koja se određuje kao nauka/znanost koja se bavi proučavanjem toponima. Unatoč tome ni u jednome se rječniku toponimija i toponomastika ne navode kao istoznačnice.

Terminologija se u obama rječnicima određuje samo kao skup naziva, a zane- maruje se činjenica da terminologija osim toga značenja, u kojemu je istoznačna s nazivljem, ima i drugo značenje ‘interdisciplinarna znanost koja se bavi prou- čavanjem pojmova, naziva i nazivlja’ u kojemu je istoznačna s nazivoslovljem. U rječniku iz 2012. nema novijih jezikoslovnih disciplina, npr.: kognitivna lingvistika, tekstna lingvistika, etnolingvistika, neurolingvistika, psiholingvisti- ka, sociolingvistika kao što nema ni osnovnih naziva koji se u njima upotrebljavaju: modifikator, transformacija, koncept, kognitivan.

Nazivi dodani u rječnik iz 2012. Ipak, u rječnik iz 2012. dodan je određeni broj novih natuknica i podnatuk nica iz područja jezikoslovlja. To su najčešće nazivi jezika koji se nalaze u Hr- vatskome enciklopedijskom rječniku. egzonim LINGV. naziv nekog mjesta drugačijim imenom nego se mjesto zove u zemlji kojoj pripada; [npr. kod nas Beč prema njemačkom Wien] koneksija… konektor m. 1. LINGV. element koji dvije rečenice povezuje u jednu cjelinu na razini teksta aborigini… aboridžinski jezik LINGV. skupno ime za jezike australskih domorodaca kojih je prije dolaska Europljana bilo oko 250 (do danas ih je pre- živjelo 20, među njima su: Arrernte, Kala Lagaw Ya, Tiwi, Walmajarri, Warlpi- ri i jezik Zapadne pustinje)

323 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

adstrat… 3. LINGV. susjedni jezik koji utječe na neki drugi jezik Afganistan… LINGV. jedan od dva službena jezika kojim se govori u Afga- nistanu; afgan, pašto (v.)

Zaključak Rječnik (leksik) svakoga jezika sustav je koji se sastoji od paradigmatskih (sinonimija, antonimija, hiperonimija, meronimija) i sintagmatskih (kolokacije) odnosa. Ti bi se odnosi trebali zrcaliti u svakome dobrom jednojezičnom rječni- ku, koji bi trebao jasno razgraničiti bliskoznačne, a izjednačiti istoznačne natuknice, koji bi hiponime trebao definirati hiperonimima te koji bi dosljednije po- stupao s leksikografskim odrednicama, pokazivao jasan i čvrst ustroj definicija te imao jasan odnos prema antonimima. Svaki bi rječnik trebao dati sintezu znanja koja se temelji na najnovijim znanstvenim spoznajama pojedine struke. Klaićev Rječnik stranih riječi iz 1983. godine važno je vrelo pri izgradnji i normiranju hrvatskoga jezikoslovnog nazivlja. Iscrpnom analizom utvrdili smo da jezikoslovno nazivlje obuhvaća velik broj naziva, a s obzirom na vrijeme nastanka toga rječnika te nemogućnost računalnoga pretraživanja treba odati pri- znanje sveobuhvatnosti i preciznosti obradbe te obuhvatu u to vrijeme najnovijih teorija i smjerova. Novi rječnik stranih riječi dodao je nešto naziva i po- kušao usustaviti definicije, često neuspješno. Struktura gnijezda nedosljedno je provedena i otežava uporabu. Iako u uvodu rječnika iz 2012. piše „Ispravljene su sve netočnosti u definicijama, koje su i dopunjene novim značenjima”10, često su dosljedno preuzete neprecizne definicije iz 1983.

Literatura:

An i ć , Vl a d i m i r i d r . 2004. Hrvatski enciklopedijski rječnik. Europa Press Hol- ding – Novi Liber. Zagreb. Bi rt i ć , Ma t e a i d r . 2012. Školski rječnik hrvatskoga jezika. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Školska knjiga. Zagreb. Bl a g u s Ba r t o l e c , Go r a n k a . 2006. Usporedba hrvatskoga i slovenskoga pa- dežnog nazivlja. Filologija 46-47. 19–34. Hu d e č e k , La n a ; Mi ha l j e v i ć , Mi l i c a ; Vi d o v i ć , Do m a g o j . 2006. Sinonimni parovi i nizovi u temeljnome jezikoslovnom nazivlju. Filologija 46-47. 101– 122.

10 2012: XI.

324 Lana Hudeček i Milica Mihaljević: Jezikoslovno nazivlje u Klaićevu Rječniku stranih riječi... Rasprave 40/2 (2014.), str. 309–325

Hu d e č e k , La n a ; Mi ha l j e v i ć , Mi l i c a . 2008. Nazivi u školskim rječnicima. Stu- dia lexicographica X/2. 105–113. Hu d e č e k , La n a ; Mi ha l j e v i ć , Mi l i c a . 2008. Obradba zatvorenih skupova riječi u jednojezičnim općim rječnicima. Riječki filološki dani. Zbornik radova 7. Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci. Rijeka. 539–560. Jo z i ć , Že l j k o i d r . 2013. Hrvatski pravopis. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1966. Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora. Za- greb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1983. Rječnik stranih riječi: tuđice i posuđenice. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b ; Šk o l s k a k n j i g a . 2012. Novi rječnik stranih riječi. Školska knjiga. Zagreb.

Linguistic Terminology in Klaić’s Dictionary of Foreign Words (Rječnik stranih riječi) and New Dictionary of Foreign Words (Novi rječnik stranih riječi) by Bratoljub Klaić and Školska knjiga

Abstract The authors compare two dictionaries of foreign words Rječnik stranih riječi from 1983. prepared by Željko Klaić, the son of Bratoljub Klaić, and Novi rječnik stranih riječi from 2012. the authors of which are Bratoljub Klaić and Školska knjiga. The analysis starts with the structure of dictionary entries marked by terminological labels gram., lingv. and fon. Terminological analysis focuses on sound terms (e.g. alveolar, bilabijal, labiodental, lateral, velar), or- thographics terms (e.g. apostrof, interpunkcija) and case terminology as well as terms denoting linguistic schools and approaches (antoponimija, deskriptivna gramatika, generativna gramatika, normativna gramatika, strukturalizam, toponomastika, terminologija). The authors also analyse the terms which have been added to the dictionary of 2012.

Ključne riječi: Bratoljub Klaić, glasovno nazivlje, jezikoslovno nazivlje, nazivlje jezikoslovnih disciplina, Novi rječnik stranih riječi, padežno nazivlje, Rječnik stranih riječi Key words: Bratoljub Klaić, Dictionary of foreign words, linguistic terminology, sound terms, case terms, terms denoting linguistic disciplines

325

Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’374(Klaić, B.) 811.163.42’373.46 Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 2. IV. 2014. Prihvaćen za tisak 3. IX. 2014. Snježana Kereković Fakultet strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu Ivana Lučića 5, HR-10000 Zagreb [email protected]

Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi

U radu se daje prikaz tehničkih odnosno strojarskih naziva u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi koje je sastavio i priredio sâm Klaić. Ana- liza uključuje način definiranja pojma, leksikografsku obradu rječničkoga članka kao i osvrt na dopunjavanje novim natuknicama u svakome od četi- riju izdanja Rječnika. U radu se donose i primjeri strojarskih germanizama kako su popisani u Klaićevu Rječniku te osvrt na kratice i pokrate kao važno obilježje tehničkoga jezika.

1. Uvod Adolf Bratoljub Klaić svoj je Rječnik stranih riječi, izraza i kratica namije- nio širokome krugu čitatelja kojima je potrebna pomoć u razumijevanju tuđi- ca koje su se javljale u dnevnome govoru, medijima i javnome životu uopće. U Predgovoru prvome izdanju navodi da je strane riječi i izraze tumačio na „popularan i svakom pristupačan načinˮ, tj. nastojao je dati „kratke, točne i jasne definicije, ne upuštajući se (…) u dublju analizu pojedinih pojmovaˮ (Klaić 1951: V–VI). Klaić naglašava, dakle, da želi sastaviti priručnik za široku uporabu, a ne stručni rječnik. Cilj je ove analize ustanoviti kako je Klaić tehničke odnosno strojarske na- zive1 obradio za prosječno obrazovana čitatelja. Analiza se ograničila na pri-

1 Riječ je o širem i užem znanstvenom području: strojarstvo je jedna od tehničkih znanosti, a ujedno i praktična djelatnost koja uključuje brojne, raznorodne i široke specijalizacije (npr. znanost o materijalima) i podspecijalizacije.

327 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347 kaz obrade strojarskih naziva u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih ri- ječi (1951., 1958., 1962. i 1966.) koje je sastavio i priredio sâm Klaić. Anali- za uključuje način definiranja pojma, leksikografsku obrada rječničkoga član- ka kao i osvrt na dopunjavanje novim natuknicama, s primjerima naziva iz po- dručja materijala, u svakome od četiriju izdanja Rječnika. Donosimo i primjere strojarskih germanizama kako su popisani u Klaićevu Rječniku, a koji su če- sto u uporabi u strojarskome žargonu, a zanimljiva je i činjenica da u Rječniku nema pokrata iz tehničkoga jezika koje su u suvremenome tehničkom pa tako i u strojarskom jeziku iznimno učestale.

2. Definiranje pojma Analiza rječničkih članaka s tehničkim odnosno strojarskim natuknicama pokazala je da je Klaićev rječnik i prijevodni i objasnidbeni. Brojnim germanizmima koji su i danas prisutni u strojarskome žargonu pridružuje se hrvatska standardnojezična istoznačnica, npr. kiler, njem. (Kühler) hladnjak automobila (Klaić 1951: 350). Druge su natuknice objašnjene definicijama – riječ je uglavnom o nazivima koji su internacionalizmi grčkoga ili latinskoga podrijetla i uo- bičajeno su u uporabi, tj. naziv hrvatskoga podrijetla ne postoji, npr. akumula- cija, akumulator, alternator, fluid, kinematika, kinetika, mehanika, mehanizam, metalurgija, metrologija, tehnika, tehnologija. Tablica 1. daje usporedni prikaz definicija nekoliko naziva, tj. nekoliko natuknica i njihovih objašnjenja kako ih nalazimo u Hrvatskoj enciklopediji (tehnika, tehnologija, mehanika, mehanizmi, turbina) odnosno Praktičaru2 (agregati) te u četvrtome izdanju Rječnika, dakle, nakon provedenih dopuna u odnosu na prvo izdanje.

2 Praktičar je tehnički priručnik koji sadržava osnovna tehnička znanja, a namijenjen je tehničarima i inženjerima te studentima tehničkih disciplina. Područje strojarstva obrađeno je u dvije knjige.

328 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

Tablica 1. Usporedni prikaz definiranja pojma

Klaić, 4. izdanje, 1966. Hrvatska enciklopedija tehnika 1. sva oruđa i znanja proizvodnje ukupnost iskustveno ili znanstve- koja su se historijski razvijala i koja no utemeljenih vještina, umije- čovječanstvu omogućuju djelovanje ća i postupaka, s potrebnim pri- na okolnu prirodu u svrhu stjecanja borom, pomagalima i strojevi- materijalnih dobara; ma, koji služe za zadovoljava- 2. skup metoda koje se primjenjuju nje ljudskih potreba u stvarno- u bilo kojem radu, zanatu, a također me životu. Obuhvaća materijalna i vladanje tim metodama (npr. mu- dobra stvorena ljudskim radom zička tehnika, tehnika pravljenja sti- (npr. građevinska tehnika: rovo- hova, sportska tehnika itd.); uopće kopači, bageri, miješalice; voj. vještina, umješnost, spretnost, način, tehnika: topovi, minopolagači, postupak, tok rada lovački zrakoplovi; film. tehnika: film. kamere, reflektori, sje- nila, i sl.), ili način i metodu uporabe nekoga dobra ili izvođenja neke radnje (tiskarske tehnike: sitotisak, bakrotisak; slikarske tehnike: slikanje akvarelom, ulja- nom bojom; tehnike spajanja: zavarivanje, lijepljenje, lemljenje, i dr.). Tehnikom se također naziva vještina i spretnost izvođenja neke radnje stečena izobrazbom i vježbom (t. sviranja violine, t. plesa itd.). (svezak 10, 2008.) tehnologija nauka o načinima prerade sirovina u razvoj i primjena alata, strojeva, gotove produkte (tehnologija meta- materijala i postupaka za izradbu la, kemijska tehnologija, tehnologija nekoga proizvoda ili obavljanje drveta, goriva, vode itd.) neke aktivnosti; također i znanost koja proučava primjenu znanja, vještine i organizacije u provedbi nekoga procesa. (svezak 10, 2008.)

329 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

Klaić, 4. izdanje, 1966. Hrvatska enciklopedija mehanika 1. nauka koja proučava pojave po- grana fizike koja proučava tijela kretanja i ravnoteže materijalnih ti- u gibanju. Klasična m. dijeli se na jela pod djelovanjem fizičkih sila; 2. kinematiku, dinamiku i statiku. …. nauka o strojevima, spravama, maši- Prema tijelima kojih gibanje od- nama; strojarstvo, mašinska tehnika nosno ravnotežu proučava, može biti: m. krutih tijela, m. čvrstih dijela ili znanost o čvrstoći, te m. fluida. … (svezak 7, 2005.)

mehanizam 1. unutarnje ustrojstvo stroja ili mehan. naprave ili njihovi dije- (jed. Klaić) sprave koje ih stavlja u pokret; lovi koji se sastoje od pokretnih elemenata, međusobno tako po- mehanizmi 2. skup stanja i procesa kroz koje prolazi neka fizička ili kemijska i vezanih da se pokretanjem jed- (mn. Hrv. sl. pojava (npr. mehanizam neke ke- noga uzrokuje gibanje ostalih; enc.) mijske reakcije, mehanizam izgara- služe za prijenos i pretvorbu jed- nja itd.). ne vrste gibanja u drugu vrstu gibanja. U mehanici, m. se prouča- vaju kao sustavi međusobno povezanih pokretnih tijela – člano- va mehanizama, od kojih je jedan nepomičan, a prijenos gibanja, odn. sila ili momenata odvija se s pogonskoga člana na izvršni (radni) član. (svezak 7, 2005.)

turbina motor u kojem se iskorišćuje snaga energetski stroj s kontinuiranim strujanja tekućine, pare ili plina protokom radnoga fluida kroz sustav statorskih i rotorskih lo- patica koji pretvara potencijalnu ili toplinsku energiju toka fluida u kinetičku energiju te dalje vrt- njom rotora u mehanički rad. (svezak 11, 2009.)

330 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

Klaić, 4. izdanje, 1966. Hrvatska enciklopedija Praktičar 3, 1973. agregat 1. skup istovrsnih čestica; najmanji mogući samostalni ure- (jed. Klaić) 2. kombinirani poljoprivredni stroj; đaji koji pretvaraju jedan oblik energije u drugi. (str. 734) agregati 3. dva stroja od kojih jedan pokre- će drugi (npr. parni stroj koji je po- (mn. Prak- kretač generatora električne struje); tičar) skup strojeva uopće, tehničko po- strojenje

Kako se to od enciklopedije i očekuje, Hrvatska enciklopedija (HE) daje mnogo opsežnija objašnjenja riječi nego što ih nalazimo u Klaićevim rječni- cima stranih riječi. Međutim, usporedbom sadržaja objašnjenja u tim dvama izvorima može se utvrditi da nema bitnih razlika. Naime, svi podatci koji su bitni za definiranje pojma koje nalazimo u objašnjenju natuknice tehnika u HE nalaze se i u Klaićevu sažetom objašnjenju. Na primjer: tehnika – 1. znače- nje: sva oruđa i znanja proizvodnje (Klaić) = ukupnost iskustveno ili znanstve- no utemeljenih vještina, umijeća i postupaka (HE); 2. značenje: skup metoda koje se primjenjuju (Klaić) = način i metoda uporabe nekog dobra ili izvođe- nja neke radnje (HE); općenito značenje: vještina, umješnost, spretnost, način, postupak, tok rada (Klaić) = vještina i spretnost izvođenja neke radnje steče- na izobrazbom i vježbom (HE). Slično se može reći i za objašnjenja riječi turbina, naime, isti je sadržaj jednom prikazan sažeto (Klaić), a drugi put opširni- je, s više pojedinosti (HE). Usporedba sadržaja objašnjenja ostalih primjera također pokazuje da je Kla- ić uspio u svojoj namjeri te je oblikovao kratke, točne i jasne definicije. Štovi- še, Klaić katkad daje i više značenja nego što je to slučaj u HE odnosno Prakti- čaru: npr., pod natuknicama mehanika, mehanizam ili agregat Klaić popisuje i značenja koja HE u svojemu objašnjenju ne daje (2. značenje riječi mehanika i mehanizam; 1. i 2. značenje riječi agregat te opće značenje pod 3.). Može se zaključiti da obrađeni primjeri pokazuju da Klaićeva objašnjenja slijede preporuke kako sastaviti dobre definicije koje nalazimo tek u mnogo kasnije napisanim radovima, a koje kažu da dobre definicije ne smiju biti ni pre- široke, ni preopširne, ni preuske, trebaju razgraničiti pojam od srodnoga pojma te biti međusobno usustavljene (Žic Fuchs 1994: 278, Hudeček i Mihalje- vić 2009: 20).

331 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

3. Leksikografska analiza rječničkih članaka Rječnički članak prvoga izdanja Rječnika znatno je proširen i dopunjen u drugome izdanju. U Predgovoru drugome izdanju objašnjava Klaić da su dva zahtjeva, proizišla iz prijedloga korisnika prvoga izdanja, tj. zahtjev za infor- mativnošću i zahtjev za upotrebljivošću, dovela do tih dopuna (Klaić 1958: V). Budući da je tako u drugome izdanju očito definirana sveobuhvatna leksikografska obrada natuknica, u trećemu i četvrtome izdanju struktura se rječničko- ga članka više ne mijenja. Usporedni prikaz dvaju rječnička članaka iz prva dva izdanja zorno prikazuje dopune (Slika 1.).

1. izdanje, 1951. 2. izdanje, 1958.

Slika 1. Rječnički članak: natuknica mehanika

Informativnost članka u prvome redu podrazumijeva uvrštavanje novih rije- či kao natuknica ili kao podnatuknica te dopunjavanje postojećih objašnjenja. Informativnost je mnogih članaka u drugome izdanju povećana i dodavanjem dodatnoga značenja riječi u odnosu na prvo izdanje, pa se dva (ili više) znače- nja obrojčuju (ovdje, primjerice, šire /pod 1./ i uže značenje /pod 2./ riječi mehanika u drugome izdanju). Klaić također kaže da su prijevodi pojedinih rije- či u drugome izdanju mnogo obilatiji nego u prvome zahvaljujući nekim novim rječnicima, u prvome su redu to bili Englesko-hrvatski rječnik Rudolfa Filipovi- ća iz 1955. i Francusko-srpskohrvatski rječnik Valentina Putanca iz 1957. (Kla-

332 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347 ić 1958: VII). Osim toga, rječnički je članak Klaić dodatno obradio po sustavu porodica riječi (grozdova), pa je tako ovdje dodao jednu imenicu, podnatuknicu mehaničar, te jedan pridjev, podnatuknicu mehanički. Ti dodatci istodobno udovoljavaju i zahtjevu za informativnošću i zahtjevu za upotrebljivošću. Zahtjev za upotrebljivošću rječnika podrazumijeva podatak o naglasku rije- či, gramatičke napomene (glasovne promjene u pojedinim padežima, problem množine nekih imenica koje završavaju na samoglasnik, pridjevske oblike nekih imenica) te pravopisne napomene. Rječnički članak u prvome izdanju nakon natuknice (mehanika) daje podatak o podrijetlu riječi (grč.) i zatim slijedi objašnjenje, tj. sadržajna definicija riječi. U drugome izdanju autor riječi dodaje naglasak te gramatičke napomene, ovdje je to podatak o obliku dativa jednine (-ci). Slijedi potpuni podatak o etimologiji riječi (grč. mechane – stroj, sprava, mašina). I konačno, na kraju članka uputnicom (v.) upućuje na natuknicu koja objašnjava upravo spomenutu riječ (mahinalan). Takva je uputnica u uporabi i u prvome izdanju, naime, kad god je u kojoj definiciji ili objašnjenju rije- či upotrijebljena strana riječ, ona je također protumačena na svojemu mjestu u rječniku (Klaić 1951: VI). Kako je Klaić udovoljio zahtjevu za informativnošću, pokazuje i sljedeći primjer (Slika 2.).

1. izdanje, 1951. 2. izdanje, 1958.

Slika 2. Rječnički članak: natuknice agregat i agregacija

333 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

Dopunjavanje građe novim podatcima dovelo je do toga da je natuknica agregat u drugome izdanju postala podnatuknicom natuknice agregacija. Kao i u prethodnome primjeru, drugo izdanje donosi potpunu etimologiju riječi (lat. aggregare – pridružiti) te je kao podnatuknica osim jednorječnoga naziva agregat i dvorječnoga naziva agregatno stanje uvršten i oblik pridjeva – agregat- ni. Dodajmo da je Klaić osim objašnjenja (definicije) riječi u članak često uvr- štavao i primjere (agregat …. na pr. parni stroj, koji je pokretač generatora električne struje) čime je dodatno olakšao razumijevanje objašnjenja.

4. Dopunjavanje novim tehničkim nazivima Kao u današnje tako su i u Klaićevo doba strane riječi ulazile u hrvatski jezik kao posljedica općega i, posebno, tehničkoga razvoja. A tehnika se sredinom i u drugoj polovici 20. stoljeća naglo razvijala. U kratkome predgovoru prvome izdanju Klaić govori o zadatku uredništva Rječnika da se, kad je riječ o građi, postojeći slični rječnici prošire, osobito s obzirom na novu stvarnost, odnosno novi opći napredak u svijetu nakon Drugoga svjetskog rata (Klaić 1951: VI). Koliko je novih natuknica u drugome izdanju, Klaić ne može reći (Klaić 1958: V), ali, uzmemo li u ruke oba izdanja, razlika je očita: oba izdanja jednaka su formata, međutim, prvo izdanje sadržava 714 stranica, a drugo 1371, što drugo izdanje čini gotovo dvostruko većim od prvoga. U trećemu je izdanju oko 8000 novih natuknica (format je isti kao u prethodnim izdanjima, 1607 stranica) i to su većim dijelom tehnički nazivi, koji su u tome kratkom razdoblju između drugoga i trećega izdanja (1958. – 1962.) ušli u uporabu zbog toga silnoga razmaha znanosti i tehnike. Osim tehničkih naziva tu su i nazivi iz po- dručja književnosti, umjetnosti, političkog života te javnoga rada, a Klaić se ispričava što nije moguće u potpunosti udovoljiti svim potrebama jer se doga- đaji razvijaju iznimno brzo (Klaić 1962: XII). Četvrtome je izdanju Rječnika povećan format te u skladu s time i promijenjen naziv (Rječnik stranih riječi, izraza i kratica postaje Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica), a građa je ponovo proširena, i to, opet, u prvome redu nazivima koji su posljedica napretka tehnike, pogotovo iz područja svemirskih letova3 (Klaić 1966: XIII). Poteškoće s novim riječima prikazuje Klaić na primjeru natuknice laser4, koja je ušla u to četvrto izdanje. Taj je novi naziv bio ušao u uporabu, a Klai-

3 Lansiranjem sovjetskog satelita Sputnik 1957. godine počelo je doba istraživanja svemira. 4 Riječ je o leksikaliziranoj pokrati (akronimu): laser = light amplification by stimulated emission of radiation; pojačavanje svjetlosti stimuliranim odašiljanjem zračenja.

334 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

ćeva potraga u rječnicima za etimologijom ostala je bez uspjeha (pa podatka o podrijetlu riječi laser u četvrtome izdanju nema) sve do pred sam kraj tiskanja knjige kad više nije bilo moguće mijenjati slovo L. Osim o poteškoćama u radu ovaj nam primjer govori o savjesnom i temeljitom leksikografskom Klaiće- vu radu, s jedne strane, te o mukotrpnom i dugotrajnom traženju informacija u predinformatičkome vremenu, tj. vremenu u kojemu računala i internet još nisu bili na raspolaganju kao alati s pomoću kojih se do informacija dolazi gotovo trenutačno. Klaić je do građe (novih pojmova odnosno naziva) dolazio čitanjem i promatranjem života oko sebe i sve je nove natuknice marljivo skupljao i leksikografski obrađivao od jednoga do drugoga izdanja, žaleći uvijek što prekrat- ko vrijeme ograničava količinu nove građe (Klaić 1966: XIV). Valja spomenuti da je nakon izlaska prvoga izdanja Rječnika Veljko Gortan popisao netočnosti koje je uočio u prvome izdanju, ograničavajući se u svojim primjedbama na riječi i izraze grčkoga i latinskoga podrijetla, prepuštajući drugima da Rječnik ocijene sa stajališta ostalih jezika i struka (Gortan 1951: 126). Gortan tako popisuje natuknice u kojima je našao (a) pogreške u tumačenju i citiranju, tj. sadržajne pogreške, (b) raznovrsne netočnosti5 u, primjerice, uputama kako čitati pojedine riječi, tiskarske pogreške, pogrešne podatke i (c) po- greške u navodima o podrijetlu stranih riječi, tj. upravo riječi grčkoga i latinskoga podrijetla. Iako među natuknicama koje je Gortan popisao nema tehnič- kih naziva, zanimljivo je vidjeti kako je Klaić reagirao na Gortanov osvrt. Pre- gledom drugoga izdanja ustanovili smo da je Klaić veliku većinu Gortanovih primjedaba koje se tiču sadržajnih pogrešaka (točnosti informacije) uvažio pa je u novo izdanje unio odgovarajuće ispravke. Nekoliko je natuknica kod kojih je Klaić ostavio svoje objašnjenje te dodao podatke koje daje Gortan, navo- deći tako podatke iz dvaju ili više izvora, pa se može zaključiti da je Klaić dodatno provjerio sve izvore. Kad je riječ o etimološkim podatcima, Klaić je ta- kođer uvažio Gortanove primjedbe, međutim, u nešto manjoj mjeri. Budući da se čini da je Klaić savjesno provjeravao podatke, može se zaključiti da se u slu- čaju etimologija nije oslanjao na iste izvore kao Gortan, a osim toga, tamo gdje nije bilo znanstvenih izvora ili je smatrao da su nepouzdani, zaključivao je na temelju vlastitih proučavanja (Klaić 1958: VI).

5 Gortanov kriterij razvrstavanja pogrešaka nije sasvim jasan. Neke netočnosti koje su po- pisane pod „b) Raznovrsne netočnostiˮ mogle bi biti uvrštene pod „a) Griješke u tumačenju i citiranjuˮ.

335 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

4.1. Nazivi iz područja materijala Područje materijala veliko je i važno područje (specijalizacija) strojarstva. Smatra se da je posljednjih pedesetak godina u uporabu ušlo više novih materijala nego u svim prethodnim stoljećima (Filetin, Kovačiček i Indof 2011: 8). Usporedno su s novim materijalima stvoreni i brojni novi stručni nazivi. Anali- zirali smo prva četiri izdanja Rječnika kako bismo ustanovili kako je Klaić pratio novosti na području razvoja novih materijala i unosio nove riječi, odnosno sadržajno dopunjavao definicije pojedinih naziva u novijim izdanjima. Tablica 2. donosi nekoliko primjera natuknica i usporedni prikaz njihovih objašnjenja u prva četiri izdanja Rječnika. Podatci o etimologiji nisu uvršteni u tablicu radi uštede na prostoru.

336 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

Tablica 2. Materijali kao natuknice i usporedni prikaz njihova unosa u rječnik s objašnjenjima 4. izdanje, 1966. kao u 3. izdanju 1. gram. složenica; riječ sastav - ispiču - ljena od dvije riječi, npr. tura, plavook; 2. smjesa, mje - šavina kao u 2. izdanju (pod natuknicom plastika ) dodatak objašnjenju iz 1. - danja: zamjenjuju u industriji metal, porculan, drvo, kaučuk i dru - ge tvari, a upotrebljavaju se za izradu posuđa, gramofonskih ploča, četaka, odjevnih predme - ta, izolacionog materijala, jed - nom riječju svega i svačega, od bočica za novorođenčad do avi - onskih dijelova; jedna od naj - upotrebljivijih plastičnih masa jest polivinil . 3. izdanje, 1962. staklena vuna (jedno od imena za umjetna sintetička vlakna) kao u 2. izdanju kao u 2. izdanju kao u 2. izdanju .) ugljena, zraka i vode; 1938., sintetična masa 2. izdanje, 1958. natuknica nije zabilježena gram. složenica; riječ sastav - ispi - ljena od dvije riječi, npr. čutura, plavook umjetno tkivo, proizvedeno u US A što se dobiva polimerizaci - jom ( v vrlo čvrsta i lako obradiva, ši - roko se primjenjuje osobito u tekstilnoj industriji. (pod natuknicom plastika ) U zagradi je dodan i sinonim pa sada podnatuknica glasi plastične mase (plastici) objašnjenje kao u 1. izdanju -

1. izdanje, 1951. natuknica nije zabilježena gram. složenica umjetno tkivo prvotno od staklenih vlakanaca, a ka - snije i od drugih materijala, od kojeg se prave čarape, a i drugi predmeti (pod natuknicom plastičan ) umjetni materijali koji se tva - dobivaju od organskih ri s primjesama (glina, gips, pijesak, strugotine od dr veta) i koji imaju sposob - nost da primaju i sačuvaju dani oblik 4 1 2 3 natuknica fiberglass kompozit najlon plastične mase

337 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347 plastika ) .) i na natuknicu pla - kao u 3. izdanju kao u 2. izdanju isto kao u 1. izdanju; na kraju članaka dodatno se upućuje ( v stične mase ( pod kao u 3. izdanju 4. izdanje, 1966. .) koja plastična masa ( v se oblikuje pod utjeca - jem topline. kao u 2. izdanju kao u 1. izdanju plastična sintetična ma - terija s pomoću koje se dobivaju prozirne i gip - ke membrane potrebne u kirurgiji 3. izdanje, 1962. natuknica nije zabilježena kao u 1. izdanju; dodana podnatuknica: polimeran – koji ima mno - go sastavnih dijelova, mnogo - član, mnogodijelan kao u 1. izdanju natuknica nije zabilježena 2. izdanje, 1958. natuknica nije zabilježena kemijska reakcija, kod koje se iz dvaju ili nekoliko mole - kula jedne te iste tvari dobiva spoj istog sastava, ali veće mo - lekularne težine; igra ogromnu ulogu u tehnici. kem. bijeli fini prašak bez mi - risa i okusa; dobiva se iz vini - la (polimerizacijom) dodatkom nekih kemijskih tvari; vrlo teš - ko gori i ne otapa se u vodi, a otporan je prema kemikalijama i prema utjecaju kisika; prera - đuje se na više načina, a najšira mu je primjena u izradbi kišnih kabanica, potplata (P-potplat), kovčega i drugih predmeta ši - roke potrošnje; ti se predme - ti proizvode i kod nas u tvorni - ci J ugovonil u Kaštel-Sućurcu kraj Splita. natuknica nije zabilježena 1. izdanje, 1951. 6 5 4 polivinil(klorid) termoplastik polimerizacija polietilen natuknica

338 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

Napomene uz natuknice: 1 Nakon podatka o etimologiji (engl. fiber – vlakno, konac, nit + glass – staklo) Kla- ić daje uputu čit. fajberglas provodeći zaključak Pravopisne komisije da se poneka tuđa riječ može ostaviti i u izvornome obliku (fer i fair, splin i spleen) iako bi u načelu riječi koje smo primili i koje primamo iz živih stranih jezika prema stavu Pravopisne komisije trebale ući u onome obliku u kojemu se čuju i usvajaju pa se i pišu onako kako se izgovaraju (Klaić 1958: XI). Klaić se dakle ovdje odlučio za izvorni oblik riječi, a dodatno daje korisniku uputu kako čitati tu englesku riječ. Zanimljiva je činjenica da Klaiće- va preporuka o čitanju nije prihvaćena, nego riječ čitamo fiberglas, pa zaključujemo da je izgovor riječi u hrvatski jezik ušao preko njemačkoga (Fiberglas). 2 Značenje riječi kompozit koje taj naziv može uvrstiti u tehnički kontekst (2. smjesa, mješavina) dodano je u četvrtome izdanju Rječnika (1966. godine). Upravo je u to vrijeme, tj. sredinom 20. stoljeća došlo do nagloga razvoja u izradi različitih proizvoda iz kompozitnih materijala. 3 Natuknica najlon, prvo sintetičko vlakno, primjer je kako je Klaić dopunjavao objašnjenja podatcima koje je sakupio između dvaju izdanja: u prvome je izdanju podatak o tome da se od najlona izrađuju ženske čarape, što je zaista i bila prva namjena toga materijala (Čatić 2003: 322), dok u sljedećemu izdanju Klaić donosi općenit podatak o uporabi najlona u tekstilnoj industriji. U suvremenoj je industriji najlon iznimno važan tehnički materijal – upotrebljava se, primjerice, i u proizvodnji automobil- skih dijelova. 4 Klaić kao sinonim dvorječnome nazivu plastične mase u drugom izdanju pridru- žuje naziv plastici. Riječ u jednini glasi plastik (natuknica je popisana u trećemu izdanju), a značenje riječi je „u Francuskoj stvoren izraz za vrlo snažan eksploziv rastežlji- ve i guste mase, koji je ljepljiv poput gume za žvakanje, a može se formirati u najrazli- čitijim oblicima; čvrst i neosjetljiv na udarce i vrućinu, kao i na trenje (frikciju); akti- vira se samo s pomoću detonatora, a upotrijebljena količina eksploziva određuje snagu efekta; u najnovije vrijeme izraz se pročuo po djelatnosti organizacije OAS (v.) (definicija prema pariškom tjedniku ‘l’Express̕ od 24. kolovoza 1961.); usp. (niže) plastič- ne maseˮ (Klaić 1962: 1141). Zanimljiv je to primjer jer pokazuje da je Klaić katkada u rječničkome članku precizno navodio i izvor informacije6, ali i zbog poteškoća s etimologijom. Riječ plastik izvorno je grčkoga podrijetla, ali je u hrvatski ušla preko francuskoga jezika, pa Klaić navodi etimologiju ovako: grč.-franc. (plastique). U Predgovo- ru drugome izdanju objasnio je probleme koje je imao s utvrđivanjem etimologije nekih riječi te kaže da donosi najbliže etimologije, tj. oblike onih jezika iz kojih se pretpostavlja da su riječi došle u hrvatski jezik (Klaić 1958: VII). U suvremenome tehnič- kom jeziku stručnjaci za materijale ne koriste se nazivom plastik, što bi mogao biti pre- poručeni naziv jer bi kao jednorječni naziv mogao imati prednost pred dvorječnim (usp. 5. terminološko načelo /Kraći nazivi imaju prednost pred duljim./ u Hudeček i Miha-

6 v. Gortan bi ovdje možda rekao da taj dodatak ne pripada rječniku stranih riječi (usp. natuknicu afrodizijak u Gortan 1951: 127).

339 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347 ljević 2009: 84), nego u jednini upotrebljavaju nazive plastična masa ili plastični materijal te rjeđe zbirnu imenicu plastika, a u množini plastične mase ili plastični materijali, a samo iznimno rijetko plastike. Ni naziv termoplastik nije u suvremenoj uporabi, nego su to termoplastika (zbrina imenica), termoplastični materijal te termoplastič- ni materijali u množini. 5 Zanimljiva je činjenica da se u Rječniku navodi naziv polimerizacija, ali polimer ne, iako je taj naziv još 1833. upotrijebio švedski kemičar J. J. Berzelius (Hrnjak-Mur- gić i Ptiček 2007). 6 Na kraju objašnjenja korisnik Rječnika dobiva aktualnu informaciju o situaciji u Hrvatskoj (tvornica Jugovinil), za koju bi V. Gortan također vjerojatno rekao da taj dodatak ne pripada u rječnik stranih riječi. Gortanov je stav sasvim razumljiv, međutim, Klaić je upravo dodavanjem primjera prosječnome korisniku Rječnika olakšao razumijevanje i približio informaciju.

5. Strojarski germanizmi U usmenoj se komunikaciji strojarski stručnjaci često koriste žargonom. Značajka je strojarskoga žargona uporaba germanizama (njemačkih posuđeni- ca), što je posljedica činjenice da je njemački jezik bio tradicionalni jezik strojarstva. U tablici donosimo primjere brojnih germanizama popisanih u Klaiće- vim rječnicima kao i hrvatske standardnojezične istoznačnice kako ih popisuje Klaić te napomenu o tome u kojemu je izdanju pojedini germanizam popisan. Uz podnatuknice ne navodimo etimologiju riječi jer je i u rječničkim člancima etimologija samo uz natuknice.

Tablica 3. Strojarski germanizmi u Klaićevim rječnicima

natuknica / etimologija standardnojezična istoznačnica / izdanje u kojem se podnatuknica objašnjenje natuknica prvi put popisuje abmontirati abmontieren v. demontirati – vršiti demonta- 3. izdanje žu; rastaviti jednu cjelinu u dijelove, raskopati; skinuti naprave i uređaje ajnzicer1 ein – jedan + Sitz vozilo, kola, čamac, saonice, 3. izdanje – sjedalo avion i sl. s jednim sjedalom; jednosjed, samac auspuf Auspuff otvor za ispuštanje istrošene 3. izdanje pare ili plina; ispust, ispuh (npr. na automobilu) borati bohren svrdlati, bušiti, burgijati 3. izdanje

340 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

natuknica / etimologija standardnojezična istoznačnica / izdanje u kojem se podnatuknica objašnjenje natuknica prvi put popisuje borer bohren – bušiti svrdlo, burgija 3. izdanje bormašina Bohrmaschine strojno svrdlo, vrtalo, bušilica 3. izdanje bremza Bremse kočnica, zavor 2. izdanje bremzati kočiti, zaustavljati, 2. izdanje (podnatuknica usporavati, zavirati pod bremza) brener brennen – peći, 1. žarulja, sijalica; 2. plamenik 1. izdanje gorjeti, paliti kod acetilenke; 3. pekač; (dodano u 2. radnik, koji rukuje pečenjem u izdanju) rotacionoj peći (u industriji cementa) i u peći za gips (u industriji ruda, gipsa) canrad Zahn – zub + Rad tehn. kotač sa zupcima, 3. izdanje – kotač zupčanik dihtati dicht – gust, tehn. biti čvrsto priljubljen, ne 2. izdanje zbijen propuštati, zaptiti, zaptivati, isto i dihtovati dihtung čep, zapušač, zaptivač 2. izdanje podnatuknica pod dihtati feder Feder 1. pero (za pisanje; 2. opruga, 1. izdanje (dodano u 2. pruglo, pokretač izdanju) flah flach plosnat, ravan, plitak, površan 2. izdanje gus Guss liv, lijev, slitina; rastaljena i 3. izdanje kasnije u kalupu otvrdnula kovina kiler Kühler hladnjak automobila 1. izdanje (dodano u 2. izdanju) letlampa svjetiljka s jakim plamenom, 2. izdanje podnatuknica kojem se grije lemilo pod letovati2 letovati löten lemiti (v.) lem, zavarivati, 2. izdanje spajati kovinu s kovinom

341 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

natuknica / etimologija standardnojezična istoznačnica / izdanje u kojem se podnatuknica objašnjenje natuknica prvi put popisuje lotati2 2. izdanje v. letovati šaraf3 Schraube vijak, zavrtanj, vrtanj; umanj. 2. izdanje šarafić šarafiti3 uvrtati šaraf; u prenesenom 2. izdanje (podnatuknica smislu: vršiti stanoviti pritisak; pod šaraf) zavijati (u želucu) šmirgl Schmirgel smirak, prosti korund (v.) 2. izdanje smrvljen u prašinu i pomiješan sa kvarcem i željezom; služi za čišćenje i glačanje kovina (i drveta u stolarstvu)

šmirglati čistiti, glačati šmirglom 2. izdanje (podnatuknica pod šmirgl šmirgl-papir smirkov papir 2. izdanje (podnatuknica pod šmirgl) špiccange Spitzzange šiljasta kliješta 2. izdanje šrafciger Schraubenzieher ključ za uvijanje odnosno 3. izdanje (podnatuknica izvijanje šarafa, izvijač, pod šraf) odvijač, odvrtač štanca Stanze žig, rez, punca (v.) 2. izdanje štancati (pod- urezivati puncu, puncirati (v.) 2. izdanje natuknica pod štanca) štanga4 Stange metalna poluga 1. izdanje (dodano u 2. izd.) u 2. izd. dodano: pritka, motka, trklja: isto i štangla švajser svarivač, zavarivač, varilac 1. izdanje švajsovati2 zavariti, zavarivati metale 1. izdanje švasati2 v. 1. izdanje švajsovati švajsati2 schweissen svarivati, zavarivati, spajati 2. izdanje isto i kovine švajsovati

342 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

Napomene uz natuknice: 1 Čini se da riječi ajnzicer više nema u suvremenoj uporabi, pa bi se mogla uvrstiti u možebitno sljedeće izdanje Agramera, Rječnika njemačkih posuđenica u zagrebač- kom govoru (Novi Liber, Zagreb). 2 Klaić tumači da je navođenjem dvojnih oblika glagola (diskutirati – prema nje- mačkome jeziku, odnosno diskutovati – prema tadašnjim jezičnim zakonima) udovolje- no željama korisnika rječnika iz Srbije (Klaić 1958: VIII), pa je takvo navođenje očito proveo i u slučaju germanizama. Povijesni i politički kontekst vjerojatno je utjecao na Klaićevu odluku da osnovne natuknice budu letovati, švajsovati, a ne lotati, švajsati odn. švasati, uz koje je mogla biti uputnica i na srpske oblike letovati, švajsovati. 3 Ukazujemo ovdje i na stilske odrednice: zabilježena je umanjenica (šarafić) te preneseni smisao glagola šarafiti (vršiti stanoviti pritisak; zavijati u želucu). 4 Germanizam štanga osim hrvatske standardnojezične istoznačnice (metalna poluga) ima i svoj sinonim germanizam (štanga = štangla).

6. Kratice i pokrate Analizirani Klaićevi rječnici sadržavaju i kratice koje se upotrebljavaju u tehničkome jeziku; to su u prvome redu brojne kratice za mjerne jedinice i kemijske elemente. Riječ je, dakle, o kraticama koje pripadaju općemu tehnič- kom nazivlju. Pokrate (riječi koje nastaju kraćenjem jedne ili više riječi, a pišu se velikim slovima, Hrvatski pravopis 2013: 78), kao važno obilježje jezika struke, u suvremenome su tehničkom odnosno strojarskom jeziku učestalo u uporabi i u pisanome i u govornome izričaju. Klaić jest u svoj rječnik uvrstio brojne pokrate, međutim riječ je većim dijelom o imenima različitih međunarodnih organizacija, npr. AICA (Association Internationale des Critiques d’Art – Me- đunarodno udruženje umjetničkih kritičara), CMI (Comité Maritime Interna- tional – Međunarodni pomorski odbor), CPA (Canadian Pacific Airlines – Ka- nadsko poduzeće za avionski promet na Tihom oceanu), COCOM (Cooridna- ting Committee for East-West Policy – Koordinacioni odbor za trgovinsku politiku Istok-Zapad), FIA (Fédération Internationale de l’Automobile – Među- narodni savez automobilista), PAA (Pan American Airways – Sveamerički ae- rotransport), SABENA (Sociéte Anonyme Belge d’Exploration de la Navitati- on Aérienne – Belgijsko dioničko društvo za zrakoplovnu službu / za avionski promet/), SPD (Sozialdemokratische Partei Deutschlands – Socijaldemokrat- ska partija Njemačke)7 itd.

7 tek nekoliko primjera iz četvrtoga izdanja, 1966.

343 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

Kad je, dakle, riječ o pokratama u tehničkome odnosno strojarskome jeziku, može se zaključiti kako rječnici Bratoljuba Klaića pokazuju da su u razdoblju izdavanja prvih četiriju izdanja (1951. – 1966.) tehničke pokrate još bile rijetke jer bi ih autor vjerojatno inače uvrstio u Rječnik s obzirom na to da je, kako smo pokazali, većim dijelom uspio pratiti suvremeni razvoj i promptno je uvrštavao nove izraze u svako novo izdanje. U četvrtome smo izdanju nasumičnim pretra- živanjem ipak naišli na dvije pokrate: PVA – polivinilacetat (koji nastaje polimerizacijom vinilacetata, a upotrebljava se često kao sirovina kod izrade ljepila za različite tehničke svrhe) te PVC – polivinilklorid (Klaić 1966: 1024). Pretra- ga je Novoga rječnika stranih riječi (2012.) pokazala da tehničke pokrate nisu uvrštene ni u to najnovije izdanje (natuknice PVA i PVC su, međutim, zadrža- ne). Štoviše, u tom rječniku kratice za mjerne jedinice i kemijske elemente više nisu natuknice, nego su unesene kao dio teksta definicije u članku u kojemu se navodi puni naziv, npr. kilovat Fiz. višekratnik jedinice snage (znak: kW) (Kla- ić 2012: 529). U Proslovu Radoslava Katičića Novome rječniku stranih riječi saznajemo da je riječ o priređivačkome pristupu jer je, naime, teško utvrditi granicu između građe za rječnik stranih riječi i specijalističkoga nazivlja, ali i da nazivi stranoga podrijetla svakodnevno iz uporabe u uskome krugu stručnjaka ulaze u širu, pa i u opću uporabu. Dakle, stranim riječima koje rabe samo pripadni- ci uže struke mjesto je u terminološkim rječnicima namijenjenima stručnjacima, a ne u rječniku stranih riječi (Klaić 2012: IX), pa je očito da zbog toga stava u Novi rječnik stranih riječi nisu ušle ni tehničke (pa onda ni strojarske) pokrate. U suvremenome tehničkom jeziku pokrate su iznimno često u uporabi i to kao samostalni nazivi, npr. ABS (Antiblockiersystem – sigurnosni sustav koče- nja koji sprječava blokiranje kotača), CAD (computer-aided design – konstruiranje/projektiranje s pomoću računala), CAM (computer-aided manufacturing – proizvodnja s pomoću računala), CNC (comuputer numerical control – računal- no numeričko upravljanje), PET (polyethylene terephthalate – polietilen terefta- lat) ili kao sastavnice višerječnih naziva, npr. CNC stroj ili TIG (tungsten inert gas) u nazivu TIG zavarivanje (zavarivanje s pomoću volframove elektrode u okružju inertnog plina) i sl. Strojarski stručnjaci smatraju da takve pokrate ne bi trebalo prevoditi na hrvatski jezik, tj. da nema potrebe stvarati hrvatske pokrate jer one u praksi neće biti prihvaćene, nego da bismo strane (najčešće engleske) pokrate trebali prenositi u izvornome obliku te ih uskladiti sa sustavom hrvatskoga standardnog jezika8. To ujedno znači da bi najčešće tehničke pokrate kao strane riječi ipak valjalo uključiti u suvremena izdanja rječnika stranih riječi.

8 na pravopisnoj razini, npr. CNC-stroj > CNC stroj; na fonološkoj se razini u uporabi uo- čava dvojnost, tj. neke se pokrate čitaju slovo po slovo pa tako treba, npr. CNC (ce en ce), a ne (si en si), dok su, s druge strane, pokrate CAD (ked), CAM (kem), PET (pet) u uporabi leksikali- zirane, tj. čitaju se prema engleskome kao riječi.

344 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

7. Zaključak Analiza obrade tehničkih odnosno strojarskih naziva u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Adolfa Bratoljuba Klaića dovela je do sljedećih zaključaka: 1. Klaićeve su definicije tehničkih odnosno strojarskih naziva kratke, točne i jasne. Klaić katkad daje i više značenja nego što je to slučaj u Hrvatskoj enciklopediji ili Praktičaru, stručnome strojarskom priručniku. 2. Rječnički su članci u drugome izdanju Rječnika znatno prošireni i dopu- njeni kako bi se ispunili zahtjevi za informativnošću i upotrebljivošću: uvršte- ne su brojne nove riječi, a postojeća su objašnjenja dopunjena, rječnički je čla- nak obrađen po sustavu porodica riječi, dodani su podatci o naglasku riječi te gramatičke i pravopisne napomene. 3. Analiza dopunjavanja rječničke građe novim tehničkim nazivima na primjerima naziva iz područja materijala u svim četirima izdanjima Rječnika pokazala je da je Klaić pratio novosti na području razvoja novih materijala i u svako novo izdanje Rječnika unosio nove nazive koji su u to vrijeme bili stvoreni usporedno s novim materijalima pa je to ujedno i dokaz o Klaićevu savjesnom i temeljitom leksikografskom radu koji se sastojao od mukotrpnoga i dugotraj- noga traženja informacija u vremenu u kojemu računala i internet nisu bili po- moćni alati. 4. Brojni strojarski germanizmi popisani u Klaićevim rječnicima potkrepljuju činjenicu da je njemački jezik bio tradicionalni jezik strojarstva. Rječnički članak osim etimologije natuknice daje hrvatsku standardnojezičnu istoznačni- cu i/ili objašnjenje riječi, a zanimljive su i stilske odrednice (npr. umanjenica) te sinonimi germanizmi. 5. Klaić je u Rječnik uvrstio kratice za mjerne jedinice i kemijske elemente. Pokrata, međutim, koje su u suvremenome tehničkom odnosno strojarskom jeziku učestalo u uporabi, u Rječniku je tek nekoliko, jednostavno stoga što su u razdoblju izdavanja prvih četiriju izdanja i bile rijetke u uporabi. Budući da se može zaključiti da je stav priređivača najnovijega izdanja Rječnika iz 2012. godine da tehničke pokrate imaju mjesto u terminološkome rječniku jer nisu u op- ćoj uporabi i budući da još nema konačnoga dogovora o tome treba li stvarati hrvatske pokrate ili strane prenositi u izvornome obliku te ih uskladiti sa sustavom hrvatskoga standardnog jezika, čini se da preostaje tehničke pokrate uvrstiti u tehničke rječnike.

345 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

Literatura:

Ča t i ć , Ig o r . 2003. Nije sve najlon. Tehnika, temelj kulture – zagovor hrvatske budućnosti. Graphis. Zagreb. 321–322. Fi l e t i n , To m i s l a v ; Ko v a č i č e k , Fr a n j o ; In d o f , Ja n e z . 2011. Svojstva i primjena materijala. Manualia Universitatis Studiorum Zagrabiensis. Fakultet strojarstva i brodogradnje. Zagreb. Go r t a n , Ve l j k o . 1952. Rječnik stranih riječi. Izdanje „Zoreˮ, Zagreb 1951. Kolo V. 126–128. Hr n j a k -Mu r g i ć , Zl a t a ; Pt i č e k , An i t a . Karakterizacija materijala. Zagreb. http://www.fkit.unizg.hr/_download/repository/KARAKTERIZACIJA_ MATERIJALA-skripta.pdf (pristupljeno 29. ožujka 2014.). Hrvatski pravopis. 2013. Gl. ur. Jozić, Željko. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb. Hu d e č e k , La n a ; Mi h a l j e v i ć , Mi l i c a ; (u suradnji s B. Nahodom). 2009. Hrvat- ski terminološki priručnik. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb. Ži c Fu c h s , Mi l e n a . 1994. Semantičke i leksikografske definicije. Filologija 22- 23. 275–280.

Izvori: Agramer, Rječnik njemačkih posuđenica u zagrebačkom govoru. 2013. Ur. Glo- vacki-Bernardi, Zrinjka; Hölbling Matković, Lara; Petrušić-Goldstein, Sa- nja. Novi Liber. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1951. Rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Državno izda- vačko poduzeće Hrvatske „Zora”. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1958. Rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1962. Rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1966. Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora. Za- greb. Kl a i ć , Br a t o l j u b ; Šk o l s k a k n j i g a 2012. Novi rječnik stranih riječi. Školska knjiga. Zagreb. Praktičar 3, Strojarstvo 2. 1973. Str. ur. Kovač, Branko. Školska knjiga. Za- greb. Hrvatska enciklopedija. 2008. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb.

346 Snježana Kereković: Strojarsko nazivlje u Klaićevim rječnicima stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 327–347

Technical Terms in the Dictionaries of Foreign Words by A. B. Klaić

Abstract The paper deals with the technical terms that can be found in the first four editions of the Dictionary of Foreign Words, Phrases and Abbreviations (Rječnik stranih riječi, izraza i kratica) by Adolf Bratoljub Klaić published between 1951 and 1966, which were written and prepared for publication by the author himself. Definitions and/or explanations of technical terms are analysed to find out how sometimes complex concepts related to engineering and mechanical engineering in particular are explained to the average reader. Further, the comparison between the dictionary entry organisation in the first and in the second edition shows that Klaić improved the entries by having added information to the second edition both in relation to the content (meaning) and the language (information about accents, some grammar and orthography information). Several examples of terms related to the field of materials, subdiscipline of mechanical engineering, illustrate how Klaić was dealing with these, at that time newly created, technical terms in every subsequent edition. Finally, the paper considers examples of numerous technical germanisms used by engineers in their everyday communication as well as the fact that abbreviations of chem- ical elements and units of measurement are included whereas technical acronyms are not included in the Dictionary.

Ključne riječi: Adolf Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, izraza i kratica, leksikografija, rječnički članak, definicije, germanizmi, pokrate Key words: Adolf Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, izraza i kratica (Dictionary of Foreign Words, Phrases and Abbreviations), lexicography, dictionary entry, defi nitions, germanisms, acronyms

347

Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’35(091) (Klaić, B.) Stručni rad Rukopis primljen 16. VI. 2014. Prihvaćen za tisak 4. XI. 2014.

Mihaela Matešić Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci Sveučilišna avenija 4, HR-51000 Rijeka [email protected]

METODOLOGIJA MORFONOLOŠKOGA PRAVOPISA (METODOLOŠKI POSTUPCI U HRVATSKOME PRAVOPISU IZ 1944. GODINE)

U Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine, nastalome u Uredu za hrvatski jezik, stoji da su ga sastavili članovi Ureda Franjo Cipra i Adolf Bratoljub Kla- ić uz suradnju drugih članova. Riječ je o jedinome hrvatskom pravopisnom priručniku u potpunosti zasnovanu na morfonološkome pravopisnom načelu koji je bio službeno propisan (na temelju odluke Ministarstva narodne pro- svjete 3. studenoga 1943). Kako ta pravopisna knjiga predstavlja prekid s do- tadašnjim smjerom razvoja hrvatske suvremene pravopisne norme kao pre- težito fonološke (tj. fonološkomorfonološke), zanimljivo je razmotriti metodologiju njezina sastavljanja. U tome se smislu u analizu uključuju tri aspekta: određenje dosega pravopisne relevantnosti (opseg pojedinačnih problema uvrštenih u pravopisne teme), oblikovanje pojedinih pravopisnih pravila (metajezik pravopisa, tj. kako se u pravopisnoj knjizi gradi popularnoznanstveni diskurs kojim se želi komunicirati s korisnikom) i struktura pravopisne knjige (razina obrade pojedinoga pravopisnog problema: obrada u poglavljima, rječ- niku, dodacima i sl.). Uz pogled u metodologiju sastavljanja ovoga Pravopi- sa – knjige koja, zanimljivo, nema ni predgovor ni pogovor – razmotrit će se i njegove poveznice s drugim hrvatskim pravopisnim knjigama.

1. Uvod Na ime hrvatskoga jezikoslovca i leksikografa Adolfa Bratoljuba Klaića nailazi se u trima pravopisnim djelima. U knjižici Koriensko pisanje, koja je izašla 1942. godine (iste godine izlaze čak dva izdanja toga djela, a oba je priredila ista

349 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363 institucija – u prvome navedena pod nazivom Hrvatski državni ured za jezik, u drugome pod novim imenom Ured za hrvatski jezik), stoji da ju je A. B. Klaić sastavio uz suradnju članova toga Ureda. U Hrvatskome pravopisu, objavljenu potkraj kolovoza 1944. godine (uoči početka školske godine 1944./1945.) navodi se da je knjigu obradio Ured za hrvatski jezik, a sastavili su je uz suradnju čla‑ nova Ureda za hrvatski jezik članovi ureda Franjo Cipra i A. B. Klaić. Njego- vo je ime spomenuto i u predgovoru neobjavljenu Hrvatskome pravopisu Franje Cipre, Petra Guberine i Krune Krstića iz 1941. (koji je poslije upotrijebljen za izradu Pravopisa iz 1944. godine) – ondje je Adolfu Klaiću uz druge članove Hr- vatskoga državnog ureda za jezik upućena zahvala za savjete, prikupljanje gra‑ đe i marljivo čitanje rukopisa (Cipra, Guberina i Krstić 1998: 4 [6]). O Hrvatskome pravopisu iz 1944. u pogovoru njegova pretiska Težak (1992: sine pag.) iznosi mišljenje da je to „jedan od najboljih hrvatskih pravopisnih priručnika”, a i prema Samardžiji (2008: 121) taj je priručnik „vrlo (je) solidno izrađeno djelo”. Namjera nam je u ovome radu pokušati pokazati po kojim se to svojim značajkama Ciprin i Klaićev Pravopis može svrstati u kvalitetan pravopisni priručnik koji je pridonio razvitku metodologije rada na pravopisu u kroatističkoj struci. Prihvatimo li postavku da na početku niza priručnika kojima je zacrtana suvremena hrvatska pravopisna norma (tj. novija fonološko-morfonološka pravopisna norma, usp. u Badurina 2002: 64–67) stoji Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892. godine, tada je u tome nizu priručnika Hrvatski pravopis iz 1944. godine (u nastavku rada: HP) jedini pravopisni priručnik koji je zasnovan na mor- fonološkome pravopisnom načelu. Kako dakle HP predstavlja prekid s dota- dašnjim smjerom razvoja hrvatske suvremene pravopisne norme kao pretežito fonološke (tj. fonološko-morfonološke), zanimljivo je razmotriti metodologiju sastavljanja toga priručnika. Također će pritom biti zanimljivo utvrditi s jedne strane, u kojem je on odnosu prema pravopisnim knjigama koje su mu pretho- dile, te s druge strane, je li štogod od njegove metodologije pronašlo svoj odraz u kasnijim pravopisnim priručnicima.

2. Polazišne postavke Složenost pravopisne norme zasniva se na činjenici da se na pravopisnome planu odražavaju sve jezične razine.1 Drugim riječima, pravopisna se norma

1 U ovome ćemo radu pojmovno-terminološki razlikovati jezični plan i jezičnu razinu. U nociji termina razine kako je on upotrijebljen u široko prihvaćenome strukturalističkom raščla- njivanju na fonološku, morfološku, leksičku, sintaktičku i semantičku jezičnu razinu uočava se naime i značenjska sastavnica hijerarhijskoga pozicioniranja svake od razina u odnosu na druge

350 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363 gradi polazeći od načela odraza norma svake pojedine jezične razine na pisa‑ nome planu. Da bi dakle odrazila jezičnu realizaciju na pisanome planu, pravopisna norma bira među elementima pojedinih jezičnih norma one koji su, prema prethodno utvrđenim kriterijima, pravopisno zanimljivi. Ti se elementi prenose u pravopisni kontekst te se u njemu popisuju i objašnjavaju na način neo- visan o onome na koji im se prilazi na pojedinoj jezičnoj razini. Metodologija normiranja morfonološkoga pravopisa razmotrit će se u ovome radu na temelju analize triju aspekata definiranih u Badurina i Matešić (2011.) – to su a) dosezi pravopisne relevantnosti, b) oblikovanje pojedinih pravopisnih pravila i c) struktura pravopisne knjige.2 Dodatno, metodologija morfonološkoga pravopisa razmotrit će se po svakoj od tih triju točaka i s dijakronijskoga gledišta: usporedit će se stanje u pravopisnim knjigama koje su objavljene prije i poslije toga pravopisa. Naravno, pri dijakronijskoj usporedbi naglasak neće biti na različitosti pojedinih pravopisnih rješenja/pravila u HP-u u odnosu prema drugim pravopisima jer je ta ra- zličitost već i koncepcijski uvjetovana pa stoga i očekivana, a naposljetku i poznata. Zanimat će nas međutim postupci koje su autori morfonološkoga pravopisa primijenili u sastavljanju priručnika – na temelju konkretnih rješenja u po- trazi smo dakle za modelom više nego za uvidom u cjelinu rješenja.

3. Dosezi pravopisne relevantnosti i morfonološki pravopis Doseg (ili obuhvat) pravopisne relevantnosti podrazumijeva odabir tema koje će se obraditi u pravopisnome priručniku, ili drugim riječima, on počiva razine. Području pravopisa međutim nije moguće odrediti mjesto u tako strukturiranoj ljestvici, ali ne zato što pravopis izlazi iz okvira pojma jezične razine (uostalom, poprilično se izvan pojma jezičnoga nalazi i naprimjer fonologija), nego zato što njegova norma ne uspostavlja odnos samo s jednom jezičnom razinom ili samo s nekima od jezičnih razina, nego sa svima njima. Pritom autonomnost pravopisne norme proizlazi iz činjenice da se spomenuti odnos mora uspostavljati prema određenim kriterijima, upravo onima koji odgovaraju pisanome planu jezič- ne realizacije (više o jezičnim razinama i planovima usp. Matešić 2009: 291–292, a o planovima jezične realizacije usp. Kovačević i Badurina 2001: 39–92). 2 Valja upozoriti i na međusobno prožimanje spomenutih triju aspekata (Badurina i Matešić 2011: 18). Naprimjer struktura pravopisne knjige uvelike je određena izborom tema koje će se smatrati pravopisno relevantnima, zatim predstavljanje pojedinih pravopisnih pravila može utjecati i na strukturu pravopisne knjige i sl. Nadalje, ta se tri aspekta mogu obuhvatiti dvama bitnim pitanjima pravopisne metodologije, a to su: što ulazi u pravopis i kako se u pravopisu predstavlja ono što se u nj uvrštava. Trodijelna je analiza međutim ipak učinkovitija jer omogućuje uočava- nje da odgovor na pitanje kako je predstavljena pravopisna tema nije jednodimenzionalan – potrebno je naime uzeti u obzir jednako i metajezik pravopisnih pravila, ali i način njihove sistema- tizacije (o čemu više u nastavku teksta).

351 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363 na određivanju koja su pitanja pravopisne naravi, a koja izlaze iz okvira kompetencija pravopisnoga priručnika. Pojam pravopisne relevantnosti povezan je s metodološkim zahtjevom da pravopis treba odgovarati samo na pitanje kako se što piše i ne ulaziti u područje ingerencija drugih tipova normativnih priruč- nika (npr. gramatika, rječnikā). U tome se smislu obično ističu kao metodološ- ki „najčišći” pravopisni priručnici Anića i Silića (11986., 21987., 2001.), u kojima se taj pristup nastoji dosljedno provesti u svim proučavanim metodološkim aspektima (obuhvatu relevantnosti, oblikovanju pravila i strukturi priručnika). Kad je riječ o obuhvatu relevantnosti, vidljivo je da je odabir glavnih pravopisnih tema mahom zajednički svim hrvatskim pravopisnim priručnicima kojima je izgrađivana suvremena hrvatska pravopisna norma. Prema popisu glavnih pravopisnih tema, HP se posve uklapa u spomenuti niz priručnika (njegove su teme/poglavlja: Hrvatska abeceda, Veliko i malo slovo, O nekim glasovi‑ ma i glasovnim skupovima, Sastavljeno i razstavljeno pisanje rieči, Tuđe rieči, Razstavljanje na slogove, Pismeni znaci3). U spektru pravopisnih tema tradicionalno je najistaknutija ona kojom se propisuju pravila o zapisivanju izvedenica i složenica na čijim morfemskim granicama postoje uvjeti za provedbu fonemskih alternacija (ili starijom terminologijom, glasovnih mijena). Prema prevladavajućem tipu pravila kojima je regulirano zapisivanje takvih riječi čitava se pravopisna norma naziva fono- loškom (ako je grafemom predstavljen fonem), morfonološkom (ako je grafemom predstavljen morfonem) ili tradicijskom/historijskom (ako je grafemima predstavljena starija, nesuvremena jezična aktualizacija odnosno ako se za na- čin bilježenja baštinjen iz prošlosti ne pronalaze uporišta u suvremenome jezič- nom stanju – o tome više u Matešić 2014).4 U HP-u o tome se govori u odjeljku O nekim glasovima i glasovnim skupovima (odjeljak s podnaslovom Sugla‑ snički skupovi i koriensko pisanje, str. 39–44). U obrazlaganju provedbe pravopisnoga načela koje danas poznajemo pod nazivom morfonološko autori kažu da Pravopis propisuje „kada se treba držati korienskog načela, i osvrće se na to, kada se od strogog korienskog načela odstupa” (str. 39). Iz analize pravila i primjera na koje se primjenjuje „koriensko”/etimološko pisanje vidljivo je da taj pojam seže do razine morfonema. Pregledom se nabrojenih iznimaka od „stro‑ go korienskoga načela” raspoznaje međutim da se izuzimanje od morfonološ- koga načela kreće u dvama smjerovima: neetimološkome bilježenju i fonološ-

3 Pod tim su naslovom obuhvaćeni pravopisni i interpunkcijski znakovi. 4 Uvriježilo se shvaćanje da je ta jedna tema ključna za utvrđivanje pravopisnoga identiteta, a spomenuta se načela nazivaju temeljnima i prema njima se određuje tip pravopisa (usp. Ba- durina 1996: 39–43).

352 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363 kome bilježenju. Tako se propisuje da će se pisati vježba i gusle umjesto eti- mološkoga vještba, gudsle te da će se bilježiti fonološki pašče, prošče, koščev umjesto morfonološkoga pasče, prosče, kosčev.5 Treba naglasiti da autori nastoje razgraničiti morfonološki i etimološki pristup bilježenju. Čine to tako da pokušavaju čitatelja priviknuti na razmišljanje o tome što je korijen, a što osnova riječi – tako primjerice korisnik treba uočiti da je u samac c „korjeniti glas”, a na njegovu mjestu u samački č je „osnovni glas”, u drug g je „korjeniti glas”, dok je ž na njegovu mjestu u družtvo „osnovni glas” itd. Kao kriterije za kori‑ ensko pisanje uzimaju: vidljivost postanka riječi i vezu s drugim sličnim rije‑ čima (str. 39). Prema tome piše se vrabca, nadkriliti, jedanput, družtvo, boles‑ tnik. Prva tri primjera redom stoje kao oprimjerenja za: čuvanje osnove u sklonidbi, prefiksalnoj tvorbi (ili složenici s prijedlogom) te dvokorijenskoj slože- nici, pri čemu se postanak riječi lako odgonetava – za pisanje vrabca nije uopće potrebno ulaziti u usporedbe s drugim riječima, već su dovoljni paradigmatski oblici te iste riječi, a složenice6 karakterizira morfološka prozirnost, koja omo- gućuje da se iz same složenice pouzdano raspoznaju (i zapišu) riječi kojima je ona motivirana. Znatno je zahtjevnije međutim „proniknuti” u riječi koje imaju fuzijsku morfemsku granicu: da bi se umjesto izgovoru bliskoga društvo i bole‑ snik pisalo družtvo i bolestnik, potrebno je te izvedenice dovesti u „vezu s drugim sličnim riječima”, tj. poznavati tvorbu riječi. Ako prosječnome korisniku pravopisa, koji nije filolog (kroatist), riječ bolesnik i nije osobito teško dovesti u vezu s riječima bolest ili bolestan te iz njih utvrditi da je i u bolesnik sadržan t, takva će analiza riječi društvo za njega biti mnogo zahtjevniji zadatak. Nai- me u Pravopisu se tumači da je društvo u vezi s riječima družiti se i drug te da se radi o „osnovnome ž” koje je nastalo „od korjenitog g”.7 Pravilo da se ta ri- ječ piše družtvo podrazumijeva da će korisnik razumjeti razliku između tvorbe

5 Za razlikovanje morfonološkoga i etimološkoga na pravopisnome planu moguće je primijeniti kriterij iz područja tvorbene raščlambe. Tako se morfemu koji je moguće izdvojiti na temelju utvrđene tvorbene veze između riječi u suvremenome jeziku može na pravopisnome planu pristupiti po načelu morfonološkoga ili fonološkoga bilježenja. Svaka druga raščlamba koju nije moguće utemeljiti na sinkronijskome tvorbenom stanju (zbog iščezavanja glasovne ili značenj- ske veze u suvremenome jeziku između onih leksema koji su u prošlosti pripadali istoj tvorbenoj porodici), a do nje se došlo uz pomoć jezične povijesti, pripada etimologiji. 6 Veću „analitičnost” prefiksalno-korijenske granice (koja je prema nekim autorima bliska granici dvokorijenskih složenica, usp. npr. Babić 2002: 48) zamjećivat će i naglašavati ortoepska proučavanja pa će tako biti govora o mogućnosti pravogovornoga udvajanja na prefiksalno- korijenskoj granici, što je udaljavanje od načela fuzije i približavanje načelu aglutinacije (mislimo pritom na primjere poput podčiniti [poč:ìniti] ili podtajnik [pòt:ājnīk], usp. Anić i Silić [npr. 21987: §§ 330–337]), Badurina 1996: 42–43). 7 Usp. „u rieči družtvo, koja stoji u vezi s riečima družiti se i drug, osnovno ž, koje je postalo od korjenitog g, ostaje u pismu [...]” (Hrvatski pravopis 1944: 39).

353 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363 riječi, kojoj pripada „osnovni ž”, i etimologije, kojoj u ovome primjeru pripada „korjeniti g”. Upravo se poslijekorijenska morfemska granica pokazala najve- ćim izazovom za provedbu morfonološkoga pravopisnog načela: autori za niz takvih morfemskih granica ipak ne propisuju morfonološko načelo (npr. piše se cvieće, smrću, mišlju, pašče itd.). Valja izdvojiti i pravilo da se alomorfon š u [iščùpati] zapisuje morfono- loški: izčupati. Međutim isti alomorfon š u ščepati pisat će se fonološki. Pret- postavka je da se autori odlučuju na fonološki pristup u zapisivanju prefiksa s zbog njegove aberantnosti (ostvaruje se kao alomorfon s, z ili š: stopiti, zbiti, šćućuriti se), čemu pridonosi i činjenica da taj prefiks u odnosu na druge prefik- se u hrvatskome jeziku ima najmanje fonološkoga materijala (u njegovu izrazu nalazi se samo jedan glas). Radi metodološke dosljednosti propisano je da se i u drugim slučajevima kad se s nalazi na morfemskoj granici bilježe njegovi ostvareni alomorfoni: pašče, praščić, mašću itd. Na prvi pogled može začuditi zašto se ne propisuje udvajanje d u odahnu‑ ti, odieliti, odignuti i sl., a propisuje se udvajanje z u izzviždati, izznojiti se, iz‑ zidati, bezznačajan. Budući da autori ipak predviđaju udvajanje d „ako je potrebno za razumievanje: naddvornik, poddialekt” (str. 43), zaključuje se da misle kako udvajanje d u prethodnome nizu primjera (odahnuti, odieliti, odignuti i sl.) ne bi pridonijelo razumijevanju.8 Iz takve odluke autorā moglo bi se išči- tati njihovo intuiranje složenosti semantike prefikasa. Naime semantički je doprinos prefiksa od‑ u odahnuti, odijeliti, odignuti drugačiji od onoga koji imaju prefiksi iz- i bez- u izzviždati, izznojiti se, izzidati, bezznačajan. Semantički doprinos prefiksa od- inherentan je, inkorporiran u glagol, dok se prefiksi iz- i bez- percipiraju kao semantički više ostvareni, tj. kao, moglo bi se reći, leksičke jedinice.9 Drugim riječima, značenje prefikasa iz- i bez- dovoljno je osamosta- ljeno da bi se percipiralo, a značenje prefiksa od- u višem je stupnju stopljeno s

8 Ovdje je važno istaknuti da razlozi za morfonološko pisanje naddvornik i poddialekt nisu primarno utemeljeni na kriteriju da je riječ o terminima, nego ipak na raspoznavanju semantike. Potvrđuje to i primjer oddurati u pravopisnome rječniku (u pravilima ga autori ne spominju vjerojatno zbog njegove niske frekventnosti, barem u standardnome jeziku, a i taj je metodološ- ki postupak – predstavljanje pravila kroz što je moguće frekventnije primjere – izrazito obiljež- je ovoga Pravopisa koje otkriva da su autori vodili računa o značajkama javne komunikacije hrvatskim standardnim jezikom). 9 Konkretno, moguće je da su autori procijenili kako je manje važno pomišlja li se u odi‑ gnuti na prefiks od‑ ili na prefiks o‑ jer se značenje toga glagola dominantno upire o osnovu. Ipak, autori su uočavali da postoje i primjeri u kojima nije tako: u nastavku teksta pokazat ćemo kako su upozoravali na razliku između očepiti i odčepiti, što nas utvrđuje u zaključku da se u provedbi morfonološkoga načela pridaje najveća važnost iskorištenosti semantičkoga potencijala.

354 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363 osnovnom riječi.10 Što bi se dogodilo da su se autori umjesto na takav postupak, metodološki riskantan zbog dvostrukoga narušavanja dosljednosti,11 odlučili na „jeftinije”, a u situaciji u kojoj je tip pravopisa nametnut političkom odlukom i podobnije rješenje, prema kojem bi se i od- pisalo morfonološki? Ostalo bi nam u tome slučaju zauvijek nepoznato koliko su suptilnih jezičnih značajki hrvatskoga standarda nastojali afirmirati, sačuvati ili na njih svratiti pozornost čak i u okolnostima kada su na taj standard bili primorani primijeniti načela koja – pokazuje to i njihova pravopisna knjiga – nije nipošto lako primijeniti.

4. Oblikovanje pojedinih pravopisnih pravila i morfonološki pravopis Važno mjesto u metodološkim postavkama svake pravopisne knjige ima i „jezik pravopisa”, tj. njegov metajezik. Način kako se pravopisna pravila pri- općuju korisnicima bit će to uspješniji što su pravila jasnija, što su lakše primje- njiva na nove istovrsne primjere, pa i pamtljivija. Pravopisna se pravila oblikuju i s obzirom na pretpostavljene korisnike pravopisne knjige, tj. njihovo predznanje o jeziku i poznavanje lingvističke terminologije.12 U prethodnome je poglavlju već predstavljena jezikoslovna pozadi- na problema provedbe morfonološkoga načela na pravopisnome planu. Jedan od postulata koji su autori HP-a sebi zadali bili su jasnoća i razumlji‑ vost, o čemu čitamo u članku Dotiskan13 je Hrvatski pravopis (1944.). U skladu s tim zahtjevom služenje lingvističkim metajezikom u ovoj je knjizi svede- no na najosnovnije termine, a pravila su kratka i pravilnički pisana, bez mnogo obrazlaganja koje bi tražilo stručnu terminologiju. Radije nego da upadnu

10 Desetljećima poslije to će proučiti i potvrditi kognitivna lingvistička istraživanja u okviru procesiranja prijedloga u ljudskome mozgu (v. npr. Memišević 2012). 11 Kad spominjemo dvostruko narušavanje dosljednosti, mislimo pritom na to da rješenje odahnuti (i sl.) odstupa od pravila prema kojem se piše izzviždati (i sl.), a nije usustavljeno ni prema pisanju naddvornik (i sl.). Ako je kriterij za različito pisanje odahnuti (i sl.) „razumljivost”, pitanje je bi li ona bila zamućena da je propisano pisanje izviždati (i sl.). 12 U tome se smislu pisac pravopisa susreće sa složenim pitanjem kako se izraziti dovoljno jasno da i nelingvisti razumiju jezik pravopisa, tj. kako u tome cilju napustiti uskostručnu terminologiju, a istodobno postići jasnoću, jednoznačnost i preciznost koju jamči uporaba stručno- znanstvene terminologije (o tome više u Badurina i Matešić 2011). 13 Dotiskati = ‘završiti s tiskom, tiskati’ – riječ je o članku u dnevniku Nova Hrvatska 3. rujna 1944. u povodu izlaska Pravopisa iz tiska. U njemu se govori o okolnostima u kojima je Pra- vopis napisan, donosi se prikaz poglavlja i dodataka Pravopisu te se popisuju osnovni metodološ- ki ciljevi (to su izrijekom: jasnoća i razumljivost, utemeljenje pravila u hrvatskoj jezičnoj praksi i praktičnost primjene knjige, tj. njezina namjena širokom spektru korisnika). Kako Pravopis nema ni predgovor ni pogovor, ovaj članak svojim sadržajem popunjava taj nedostatak.

355 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363 u zamku nekomunikativnosti prema korisniku zbog udovoljavanja zahtjevu za znanstvenom i stručnom preciznošću u izražavanju, autori su se odlučili za dru- gačiju metodologiju, zasnovanu na onom načelu koje bi se moglo nazvati pre- dočavanjem pravopisnoga minimalnog para14. Mnoga će poglavlja u Pravopi- su tako biti popraćena dvostupčanim popisima pravopisnih minimalnih parova, pod naslovom „Razlikuj”. Prema toj je metodologiji primjerice sastavljen popis pridodan na kraju poglavlja kojim se propisuju pravila za morfonološko pisanje te koji donosi i ovakve primjere (str. 44):

podstaviti (kaput svilom) postaviti (namjestiti) odčèpiti (izvaditi čep) očépiti (stati nekom na nogu) uzšetati se (šetati tamo-amo) ušetati (šećući ući) srdčan (grč, t. j. grč srdca) srčan (hrabar, junačan) kòritce (malo korito) kȍrice (oklop knjige) otčev očevidac svetčev svečan

I iz izbora ovih primjera vidljivo je da autori za upućivanje na pravila primjenjuju metodu pravopisnoga minimalnog para (usp. npr. srdčan ~ srčan), koja ovdje ima svoju dvostruku vrijednost. Ona, prije svega, bez obrazlaganja uz pomoć stručnih termina, metodički vodi korisnika prema zaključivanju o na- čelu koje se primjenjuje u pisanju sučeljenih primjera (drugim riječima, usporedbom članova para korisnik treba uočiti da pisanje počiva zapravo na tvorbenim osnovama, dakle morfonologiziranju odgonetljivu iz sinkronije). Do- datno, autori takvim pristupom pokazuju da su usmjereni na potragu za jezič- no relevantnom vrijednosti morfonološkoga pravopisa. Oni naime u nametnu- tome tipu pravopisa pokušavaju afirmirati onu vrijednost koju je osobito strukturalizam naglašavao kao svojstvenu jezičnim zakonitostima, a to je razlikovna funkcija. Upravo na argumentu razlikovnosti autori pokušavaju utemeljiti primjenu morfonološkoga načela u konkretnim pravilima, o čemu je već bilo riječi

14 Pojam pravopisnoga minimalnog para (Matešić 2011: 108) odnosi se na one strukture koje svoju razlikovnost postižu na pravopisnome planu. O pravopisnome minimalnom paru mo- guće je govoriti primjerice kad je pravopisnim postupkom spriječena homografija koja bi se pojavila zbog dosljedne primjene pravopisnih pravila, ili pak kad postoji ortoepsko nerazlikovanje, a razlika se ostvaruje samo na pravopisnome planu (npr. rijeka ~ Rijeka, na proljeće ~ naprolje‑ će, primit će te ~ primit ćete i sl.).

356 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363 u prethodnome poglavlju (autori se naime na podosta mjesta ne libe odluke za fonološko bilježenje ako se primjenom morfonološkoga ne bi dobilo mnogo na razlikovnosti). Sustavno postavljanje razlikovnosti u prvi plan predstavlja va- žan prinos razvoju metodologije sastavljanja pravopisnoga priručnika. Iako taj pristup nije potpuno nepoznat ni Broz-Boranićevim izdanjima pravopisa, on je ondje iskorišten tek za obrazlaganje pravila o pisanju riječi sastavljeno i nesa- stavljeno (npr. nato ~ na to). Prvi pravopis u kojem je nakon HP-a prepoznata vrijednost razlikovnosti koju omogućuje primjena morfonološkoga načela jest pravopisni priručnik Anića i Silića (11986., 21987.) – to je prvi priručnik poslije HP-a u kojem se susreće upravo primjer pravopisnoga minimalnog para uz‑ šetati se ~ ušetati15, zabilježenoga u HP-u. Taj će Pravopis nastaviti spomenutu metodološku postavku koju je počeo razvijati HP i razvit će je do dosljedne primjene.16

5. Struktura pravopisne knjige i morfonološki pravopis Na strukturu pravopisne knjige utječe odgovor na metodološko pitanje hoće li se određena pravopisna tema obraditi u zasebnome poglavlju, hoće li se rječ- nik razdvojiti na rječnik vlastitih imena i općega leksika, jesu li pravopisu potrebni dodaci – npr. posebni popisi, tablice, indeksi i dr. Pravopisni rječnik dio je strukture hrvatskih pravopisa još od Brozova pravopisa (1892.). Osim prak- tične vrijednosti koju ima za korisnika (brzo pronalaženje odgovora na pitanje kako se piše konkretan primjer) pravopisni rječnik svojom obuhvatnošću i iscr- pnošću omogućuje da korisnik što rjeđe mora sam izvoditi konkretna rješenja po analogiji. Opasnost od izvođenja pogrešne analogije osobito je bila prisutna u primjeni morfonološkoga pravopisnog načela. Zapisi naprimjer Krune Kr- stića (1941.), Adolfa Bratoljuba Klaića (1942b), Franje Cipre (1943.) svjedoče o tome da je neposredno nakon donošenja Zakonske odredbe o hrvatskom jeziku,

15 Ističemo primjer koji je zajednički obama pravopisima, no, naravno, to u pravopisu Ani- ća i Silića (11986., 21987., 2001.) nije jedini primjer iskorištavanja morfološkoga načela radi posti- zanja razlikovnosti – usp. i uzzidati se, uzsaditi se. Nakon pravopisa Anića i Silića (11986., 21987.) svi hrvatski pravopisi navode primjer uzšetati se (niz pravopisa Babića, Finke i Moguša, školski pravopis Babića, Ham i Moguša, pravopis Badurine, Markovića i Mićanovića te pravopis Institu- ta za hrvatski jezik i jezikoslovlje). Prije toga niza pravopisa, a poslije HP-a, pravopisi nisu prepoznali komunikacijsku vrijednost pravopisnih parova toga tipa: deseto izdanje Boranićeva pravopisa (1951: 200) donosi u rječniku natuknicu „ušetati (od uzšetati)”, a tzv. Novosadski pravopis (1960: 814) i Londonac (Babić, Finka i Moguš 1971: 316) imaju samo natuknicu ušetati. 16 Ta je pravopisna knjiga poznata upravo po metodologiji, koja je više nego u ikojem drugom hrvatskom pravopisu oslobođena svega što nije pravopisne naravi, bilo u oblikovanju pravopisnih pravila bilo u oblikovanju pravopisnoga rječnika.

357 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363 njegovoj čistoći i o pravopisu17 bilo novina u kojima su se mogli pročitati primjeri napisani pogrešnom analogijom – npr. pisalo se pogrešno: glastnik prema častnik, pjestnik prema vjestnik, modka prema tvrdka, privezka prema sve‑ zka, plidka prema bridka itd. Valja istaknuti da su autori HP-a metodološki unaprijedili dio koji se pod nazivom Ključ pojavljuje još od Boranićeva priređivanja izdanja Brozova pravopisa. Riječ je o predmetnom kazalu, koje treba poslužiti korisnikovu lakšem snalaženju. Cipra i Klaić taj su dodatak pravopisu strukturirali tako da su u njemu iscrpno uputili na pojedine „male teme”, skrivene unutar pravopisnih poglavlja i na pojedine pojmove koji upućuju na rješenja pravopisnih problema iz drugoga smjera nego što ih najavljuju naslovi poglavlja. Konkretno, Ključ u HP-u omogućuje kategorijalno pretraživanje, no ne više u smislu pravopisnih kategorija (ne dakle pretraživanje po načelu primjerice „gdje se piše veliko, a gdje malo slovo”, nego kako se s obzirom na veliko i malo slovo piše kategorija „imena mjesta” („mjestna imena”) itd. Ključem je omogućen dolazak do pravopisnoga pravila polazeći upravo od „nepravopisnih”, počesto i nejezič- nih kategorija.18 Takvu sličnu funkciju brzog pronalaženja odgovora u pravopisu na konkretno pitanje, po kategorijama drugačijim nego što to omogućuje organizacija pravopisnih pravila u pravopisne teme/poglavlja imaju, primjerice, neki tablični prikazi u Matičinu pravopisu (Badurina, Marković i Mićano- vić 12007 i 22008) te u pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (Jo- zić i dr. 2013). Jedan od zanimljivih praktičnih dodataka u HP-u bila su i objašnjenja korek- turnih znakova. Po uzoru na njega donijet će ih i jedan pravopis u 21. stoljeću – onaj netom spomenuti Matice hrvatske iz 12007. (i 22008. godine).

17 Morfonološki tip pravopisa vlast Nezavisne Države Hrvatske uvela je dvama dokumentima. Prvi među njima, Ministarska naredba o hrvatskom pravopisu (potpisao ju je doglavnik Mile Budak, ministar bogoštovlja i nastave), objavljen je 23. lipnja 1941. godine. Iako je prema tome dokumentu dotadašnji hrvatski pravopis trebao u nekim rješenjima prijeći s fonološkoga načela na morfonološko, „pravopisni priručnik u koji bi ta rješenja bila ugrađena ipak bi, nesumnjivo, jasno sačuvao svoj fonološki značaj” (Samardžija 2008: 42). Drugi dokument, Zakonska odredba o hrvatskome jeziku, njegovoj čistoći i o pravopisu (s potpisom poglavnika Ante Pavelića) objavljen je 14. kolovoza 1941. godine i bio je „stvarno prijelomnica u jezičnoj politici ustaške vlasti” (Samardžija 2008: 47) – njime je strogo propisan potpuni zaokret od fonološkoga ka morfono- loškome pravopisnom načelu. 18 Treba uočiti i to da je opisanom koncepcijom Ključa ispunjen metodološki zahtjev za od- vajanjem onoga što pripada pravopisu od onoga što mu nikako ne pripada, ali olakšava služenje njime, posebno nefilologu (o čemu je već bilo riječi u prethodnim poglavljima ovoga rada).

358 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363

6. Zaključak Kada bi Hrvatskome pravopisu iz 1944. godine trebalo odrediti mjesto u povijesti hrvatskih pravopisa, tada bi – neovisno o političkoj pozadini, koja, naravno, može zaintrigirati svakoga tko se zanima za hrvatsku povijest – jezikoslovac mogao u toj pravopisnoj knjizi vidjeti prije svega primjer moguće metodologije dijametralno suprotnoga pravopisa (u osnovnim pravopisnim načeli- ma) od niza pravopisa kojima je uspostavljana suvremena hrvatska pravopisna norma. Ovaj pravopis dakle u povijesti hrvatskih pravopisa nalazi svoje mjesto kao primjer „kako bi bilo kad bi bilo”, tj. kako bi mogao izgledati normativni priručnik da je norma zacrtana drugačije. Iako po oktroiranim pravopisnim rješenjima, kojima se njemu suvremena kroatistička misao neskriveno protivi- la – dokle god je mogla – taj Pravopis gleda unatrag, on je istodobno i bitan korak naprijed u odnosu na ranije hrvatske pravopisne knjige, i to upravo u me- todološkome smislu. U nizu metodoloških postupaka koje su autori primijenili u ovoj pravopisnoj knjizi raspoznaje se želja za očuvanjem dostojanstva hrvatskoga jezika kao samostalnoga entiteta, koji izrasta i iz svoje unutarnje povijesti i tradicije, ali istodobno i iz svoje suvremene uporabe. Analiza je pokazala da su autori pravopisnu metodologiju u pitanju uloge fonološkoga i mor- fonološkoga pisanja produbljenije i dosljednije nego što je to bilo u ranijim hrvatskim pravopisima temeljili na onim teorijskojezikoslovnim postavkama prema kojima se u suodnos dovode semantika i pravopisna načela, odnosno prema kojima se u prvi plan stavlja jezična razlikovnost (sustavno primjenjuju metodu pravopisnoga minimalnog para). Jednako je važan prinos u okviru takva postupka to što autori nastoje zadržati kao mjerilo vrijednosti jezične razlikovnosti upravo javnu komunikacijsku praksu (ako nešto nema razlikovnu vrijednost koja je potrebna u aktualnoj praksi, od toga će se odstupiti pa makar to bilo i protiv dosljednosti). Hrvatski pravopis Franje Cipre i Adolfa Bratoljuba Klaića djelo je koje se „pojavilo prekasno da bi moglo imati normalnu recepciju” (Samardžija 2008: 121). Recepcija je, zasigurno, izostala – iz poznatih razloga.19 Pa iako ne može- mo tvrditi da su se kasnije pravopisne knjige izravno ugledale u Hrvatski pra‑ vopis iz 1944. godine, ima naznaka da su metodološki prinosi koji su ugrađeni u tu knjigu ipak pronašli svoj put do korisnika u pravopisima svih autora koji su pisali suvremene hrvatske pravopise četrdeset i više godina poslije autorsko-

19 „Zbog općepoznatih nepovoljnih prilika veći dio naklade nije ni raspačan. Tako se dogodilo da su se potpuno novi primjerci (ponekad s promijenjenim koricama) [...] godinama nakon Drugoga svjetskog rata nudili u njemačkim antikvarijatima” (Samardžija 2008: 121).

359 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363 ga dvojca kojem je palo u zadatak po nalogu provesti pravopisno načelo za koje se sami i ne bi odlučili20. Pristupivši dakle sastavljanju jedinoga suvremenog hrvatskog morfonološkog pravopisa s punom odgovornošću prema jezikoslovnoj struci, njegovi su autori stvorili trajnu vrijednost za jezikoslovlje – Hrvatskim su pravopisom iz 1944. godine razrađeni i prikazani mogući odgovori na jedan metodološki izazov, čime je po nalogu dobiven zadatak podignut na razinu zanimljivoga znanstvenog i struč- nog pokusa. I upravo to je ovoj knjizi omogućilo da iako je svojom normativnom orijentacijom ostala izvan tradicije suvremenih hrvatskih pravopisnih priručnika u njoj ipak sudjeluje svojim stručnim prinosom metodologiji.

Vrela:

An i ć , Vl a d i m i r ; Si l i ć , Jo s i p . 11986. 21987. Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Sveučilišna naklada Liber – Školska knjiga. Zagreb. An i ć , Vl a d i m i r ; Si l i ć , Jo s i p . 2001. Pravopis hrvatskoga jezika. Novi Liber. Za- greb. Bab i ć , St j e p a n ; Fi n k a , Bo ž i d a r ; Mo g u š , Mi l a n . 1971. Hrvatski pravopis. Pre- tisak iz 1990. godine. Školska knjiga. Zagreb. Bab i ć , St j e p a n ; Fi n k a , Bo ž i d a r ; Mo g u š , Mi l a n . 1996. Hrvatski pravopis. 4. izdanje. Školska knjiga. Zagreb. Bab i ć , St j e p a n ; Ha m , Sa n d a ; Mo g u š , Mi l a n . 2005. Hrvatski školski pravopis. Školska knjiga. Zagreb. Ba d u r i n a , La d a ; Ma r k o v i ć , Iva n ; Mi ć a n o v i ć , Kr e š i m i r . 12007. 22008. Hrvatski pravopis. Matica hrvatska. Zagreb. Bo r a n i ć , Dr a g u t i n . 1951. Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Deseto izdanje. Školska knjiga. Zagreb. Br o z , Iva n . 1904. Hrvatski pravopis. 3. prerađeno izdanje. Priredio Dragutin Boranić. Zagreb.

20 Naime Franjo Cipra pojavio se kao jedan od suautora onemogućena fonološko-morfono- loškoga Hrvatskog pravopisa iz 1941. godine (uz Petra Guberinu i Krunu Krstića), a Adolf Bra- toljub Klaić surađivao je na tome priručniku kao član Hrvatskoga državnoga ureda za jezik (v. Predgovor u Cipra, Guberina i Krstić 1941: 4 [6]). O tome se pravopisu govori i u članku „Doti- skan je hrvatski pravopis” (1944: 11), u povodu izlaska Hrvatskoga pravopisa iz 1944. godine: „To izdanje, izrađeno na temelju ministarske naredbe o hrvatskom pravopisu od 23. lipnja 1941., nije objavljeno, a postoji od njega svega nekoliko tiskarskih revizija. Izdanje nije bilo objavljeno stoga što nije bilo izrađeno korienskim pravopisom, koji je u međuvremenu na temelju spomenutih zakonskih propisa bio uveden u hrvatski javni život”. Valja primijetiti da se u tome članku (nije nemoguće da su ga sročili upravo autori Hrvatskoga pravopisa iz 1944. godine) ne propušta upozoriti da je „korienski” pravopis uveden na temelju zakonskih propisa.

360 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363

Ci p r a , Fr a n j o ; Gu b e r i n a , Pe t a r ; Kr s t i ć , Kr u n o . 1941. [1998.] Hrvatski pravo‑ pis. Artresor naklada. Zagreb. Ci p r a , Fr a n j o ; Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b . 1944. Hrvatski pravopis. Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare. Zagreb. [Pretisak: Hrvatski korijenski pra‑ vopis. 1992. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb] Jo z i ć , Že l j k o i d r . 2013. Hrvatski pravopis. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb. Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b (uz suradnju članova Ureda za hrvatski jezik). 1942a. Koriensko pisanje. Hrvatski državni ured za jezik. 1. izdanje. Ured za hrvatski jezik. 2. izdanje. Zagreb. Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika. 1960. Matica hrvatska i Matica srpska. Zagreb – Novi Sad.

Literatura:

Bab i ć , St j e p a n . 32002. Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku. HAZU – Nakladni zavod Globus. Zagreb. Ba d u r i n a , La d a . 1993. Korijeni hrvatskih „koriena” – u povodu pretiska Hr- vatskog pravopisa iz 1944. godine. Novi list, 3. I. 1993. 10. Ba d u r i n a , La d a . 1996. Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja. Metodologija rada na pravopisu. Izdavački centar Rijeka. Rijeka. Ba d u r i n a , La d a . 2002. Počeci hrvatske pravopisne norme. Pogovor uz pretisak: Partaš, Josip. 1850. Pravopis jezika ilirskoga. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb. 37–72. Ba d u r i n a , La d a . 2006. Hrvatska pravopisna norma u 20. stoljeću. Hrvatski jezik u 20. stoljeću. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa u Palači Mati‑ ce hrvatske 20. – 21. siječnja 2005. Ur. Samardžija, Marko; Pranjković, Ivo. Matica hrvatska. Zagreb. Ba d u r i n a , La d a ; Ma t e š i ć , Mi ha e l a . 2011. Jezik i pravopis: teorijsko-metodo- loški pristup pravopisnom normiranju. Croatica et Slavica Iadertina VII/1. Zadar. 17–31. Ci p r a , Fr a n j o . 1943. U čemu se najviše grieši protiv novog pravopisa koji od Nove godine postaje obvezatan za sve? Nova Hrvatska 3/1, 1. siječnja 1943. 10. [Pretisnuto u: Samardžija, Marko. 2008. Hrvatski jezik, pravopis i jezič‑ na politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb. 342–344] Dotiskan je hrvatski pravopis. 1944. Nova Hrvatska 4/204, 3. rujna 1944. 11. [Pretisnuto u: Samardžija, Marko. 2008. Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Hrvatska sveučilišna naklada. Za- greb. 400–404.]

361 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363

Iv š i ć , St j e p a n . 1942. [1991.] Uz „Pravopisne prijedloge” Povjerenstva za hrvatski jezik i „Odvojeno mišljenje” dra. Marijana Stojkovića. Jezik 38. 77–84. Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b . 1942b. Zašto korienski pravopis? Uz provedbenu na- redbu o zakonskoj odredbi o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu. Spremnost I/19, 5. srpnja 1942. 6–7. [Pretisnuto u: Samardžija, Marko. 2008. Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvat‑ skoj. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb. 289–295.] Ko va č e v i ć , Ma r i n a ; Ba d u r i n a , La d a . 2001. Raslojavanje jezične stvarnosti. Izdavački centar Rijeka. Rijeka. Kr s t i ć , Kr u n o . 1941. Zakon i red u jeziku. Pitanje pravopisa. Hrvatski narod 3/267, 9. studenoga 1941. 12. [Pretisnuto u: Samardžija, Marko. 2008. Hr‑ vatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Hr- vatska sveučilišna naklada. Zagreb. 243–247.] Ma t e š i ć , Mi ha e l a . 2009. Hrvatska ortoepija između norme i uzusa. Jezični varijeteti i nacionalni identiteti. Ur. Badurina, Lada; Pranjković, Ivo; Silić, Josip. Disput. Zagreb. Ma t e š i ć , Mi ha e l a . 2009. Odraz globalizacije u najnovijem hrvatskom pravopisu. Lice i naličje jezične globalizacije. Ur. Kryżan-Stanojević, Barbara. Srednja Europa. Zagreb. 103–110. Ma t e š i ć , Mi ha e l a . 2014. Pravopis i tradicija: teorijsko-metodološki pristup jednome normativnom načelu u suvremenoj hrvatskoj pravopisnoj normi i praksi. Riječki filološki dani 9. Ur. Stolac, Diana. Rijeka. (u tisku). Me m i š e v i ć , An i t a . 2012. Croatian Prefixed Motion Verbs and Their Influence on the Processing of English Motion Verbs and Prepositions in Croatian- English Bilingual Speakers. Doktorska disertacija. Sveučilište u Zagrebu. Zagreb. 171 str. Sa m a r d ž i ja , Ma r k o . 1993. Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Hr- vatska sveučilišna naklada. Zagreb. Sa m a r d ž i ja , Ma r k o . 2008. Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavi‑ snoj Državi Hrvatskoj. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb. Te ž a k , St j e p k o . 1992. Uz pretisak Hrvatskog pravopisa F. Cipre i A. B. Klaića. Pogovor u: Hrvatski korijenski pravopis. Hrvatska sveučilišna naklada. Za- greb. Sine pag.

362 Mihaela Matešić: Metodologija morfonološkoga pravopisa Rasprave 40/2 (2014.), str. 349–363

Methodology Employed in Croatian Orthography (1944) a Morphophonological Orthography Book

Abstract In Croatian Orthography (1944), created in the Office for the Croatian Language, it is stated that it was compiled by two members of the Office – Franjo Cipra and Adolf Bratoljub Klaić, with the help of the other members of the Office. This is the only Croatian orthography book based exclusively on the morphophonological orthographic principle the use of which was officially prescribed (the Decision of the Ministry of National Education, 3rd November 1943). Since this orthographic book represents a deviation from the general di- rection of the development of then contemporary orthographic norm, which was a predominantly phonological one (that is, phonological-morphological), the methodology used for its compilation is of particular interest. In this sense, the analysis focuses on three aspects: determination of the range of orthographic relevance (the scope of individual issues dealt with under the umbrella of orthographic topics), definitions of certain orthographic rules (the meta-language of the orthography book, that is, how popular-scientific discourse intended for communication with users is built in the book), and the structure of the orthographic book (the level of treatment of individual orthographic issues: their treatment in chapters, the dictionary section, appendices, etc.). Besides analysing the methodology employed for the compilation of this orthography – a book that, curiously, has no introduction or an afterword – the paper also analyses its relations with other Croatian orthography books.

Ključne riječi: Adolf Bratoljub Klaić, pravopis, morfonološko pravopisno načelo, pravopisna metodologija Key words: Adolf Bratoljub Klaić, orthography, morphophonological orthographic principle, orthographic methodology

363

Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’35(091) (Klaić, B.) 811.163.42’373.46 Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 27. V. 2014. Prihvaćen za tisak 11. VII. 2014. Ana Mihaljević Klasična gimnazija Križanićeva 4a, HR-10000 Zagreb [email protected]

Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim pravopisima

U radu se analizira fonološko nazivlje koje se upotrebljava u pravopisima kojima je Klaić bio autor. Nazivlje se uspoređuje s fonološkim nazivljem koje se upotrebljavalo u pravopisima koji su prethodili Klaićevim i u onima koji su napisani nakon Klaićevih. Posebna je pozornost posvećena problemu glasovnih promjena. Utvrđuje se koje se glasovne promjene spominju, koji se nazivi upotrebljavaju te kako se one definiraju.

1. Uvod Tema je ovoga rada fonološko nazivlje u pravopisima kojima je autor Adolf Bratoljub Klaić te usporedba Klaićeva fonološkoga nazivlja s nazivljem koje se upotrebljava u pravopisima nastalim nakon Klaićeva te s nazivljem koje su upotrebljavali Klaićevi prethodnici. Cilj je rada prikazati razvoj hrvatskoga fo- nološkog nazivlja koje su upotrebljava u pravopisnoj praksi te usustavljivanje postojećih sinonimnih naziva. Također je cilj prikazati Klaićevu terminološku preciznost i jasnoću te upozoriti na neke probleme u fonološkome nazivlju. Fo- nološko je nazivlje i danas vjerojatno jedan od najneuređenijih dijelova jezikoslovnoga nazivlja o čemu svjedoči stanje u svim jezikoslovnim priručnicima od školskih udžbenika (v. Mihaljević i Prce 2014) do gramatika i pravopisa. Neu- jednačenost je fonološkoga nazivlja analizirana u nizu radova od kojih su neki: Jelaska i Novak 2006, Hudeček i dr. 2007, Horvat i Mihaljević 2007, Mihalje- vić 2007, Mihaljević i Štebih 2010.

365 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380

Pri tome su osnovni problemi postojanje sinonimnih nizova, nizova naziva s nejasnim odnosom te nazivlje koje nije u skladu s pojmom koji opisuje.1 U radu je naglasak stavljen na nazivlje glasovnih promjena jer je ono zanimljivo u pravopisima koji se zalažu za korijensko pisanje. Zanimljivo je kako se pristupa provođenju glasovnih promjena, tj. njihovu bilježenju u pismu.

2. Korpus Korpus za ovaj rad sastoji se od dvaju Klaićevih pravopisnih priručnika: Ko- riensko pisanje (Klaić 1942) i Hrvatski pravopis u suautorstvu s Franjom Ci- prom (Cipra i Klaić 1944) te od pravopisa koji su im prethodili i pravopisa na- pisanih nakon Klaićevih. U pravopisu Koriensko pisanje najveći se broj naziva iz područja fonologije nalazi u poglavljima Dvoglas ie – je, Koriensko načelo u pravopisu i Pregled suglasničkih skupova u korienskom pisanju, a u Hrvatsko- me pravopisu u poglavlju Glasovi. Nazivlje u Klaićevim pravopisima uspore- đeno je s nazivljem u pravopisima nastalim prije Klaićevih priručnika: • Boranić, Dragutin. 1941. Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Izdanje Nakladnoga zavoda Banovine Hrvatske. Zagreb. • Cipra, Franjo; Guberina, Petar; Krstić, Kruno. 1941. Pretisak 1998. Hrvat- ski pravopis. ArTresor. Zagreb. Fonološko se nazivlje također uspoređuje i s pravopisima nastalim nakon Klaićevih. Ti su pravopisi: • Babić, Stjepan; Finka, Božidar; Moguš, Milan. 1971. Hrvatski pravopis. Školska knjiga. Zagreb. • Anić, Vladimir; Silić; Josip. 1986. Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Sveučilišna naklada Liber – Školska knjiga. Zagreb. • Babić, Stjepan; Finka, Božidar; Moguš, Milan. 41996. Hrvatski pravopis. Školska knjiga. Zagreb. • Anić, Vladimir; Silić, Josip. 2001. Pravopis hrvatskoga jezika. Novi Liber – Školska knjiga. Zagreb. • Badurina, Lada; Marković, Ivan; Mićanović, Krešimir. 2007. Hrvatski pravopis. Matica hrvatska. Zagreb. • Babić, Stjepan; Moguš, Milan. 2010. Hrvatski pravopis: usklađen sa zaključ- cima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Školska knjiga. Zagreb.

1 Usp. „U hrvatskome se u fonološkim i fonetskim djelima za glasove pojavljuju i hrvatski i strani nazivi, uglavnom latinski. Za pojedine pojmove ima i po nekoliko istoznačnica.” (Jelaska 2004: 21).

366 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380

• Hrvatski pravopis. 2013. Gl. ur. Jozić, Željko. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb.

3. Pregled naziva u opisu glasovnih promjena U ovome se poglavlju analizira nazivlje koje se upotrebljava u definiciji i opisu glasovnih promjena. Pri tome se proučava nazivlje samih glasovnih promjena, ali i nazivlje glasova koji se mijenjaju. Od glasovnih se promjena u Klaićevim pravopisima navode jednačenje po zvučnosti i mjestu tvorbe, ispadanje/gubljenje, nepostojani a, vokalizacija ili promjena l u o te promjene ije – je – e – i. Osta- le se glasovne promjene ne navode, pa nazivlje povezano s njima nije obrađeno.

3. 1. Jednačenje po zvučnosti Analizom pravopisa uočava se da su dva problema povezana s glasovnom promjenom koja se danas najčešće naziva jednačenjem po zvučnosti. Prvi je problem povezan s nazivom same glasovne promjene. Klaić u Korienskome pisanju upotrebljava naziv izjednačivanje suglasnika po zvučnosti. Riječ je o nazivu koji se ne upotrebljava u pravopisima koji prethode Klaićevu pravopisu, a i ne susre- će se u pravopisima nakon njegovih. Boranić (1941.) govori o sljubljivanju suglasnika, dok je nazivlje u pravopisu Cipre, Guberine i Krstića (1941.) neujedna- čeno te se usporedno upotrebljavaju nazivi prilagođavanje suglasnika po zvuč- nosti, pretvaranje zvučnih u bezvučne, prijetvorba zvučnih u bezvučne, neprila- gođivanje po zvučnosti. Pri tome se u priručniku naizmjence upotrebljavaju glagoli pretvara se i mijenja se. Premda Klaić, kad obrađuje pravila o bilježenju provedbe promjene, govori o izjednačivanju suglasnika po zvučnosti, kad govori o neprovođenju promjene u pismu, upotrebljava naziv jednačenje po zvučnosti, što znači da je i taj naziv, koji je prevladao u pravopisima od pravopisa Babića, Fin- ke i Moguša (1971.) do danas te u drugim jezikoslovnim priručnicima, Klaiću bio poznat te da ga je vjerojatno nesvjesno upotrebljavao unatoč težnjama drugomu nazivu. Naziv jednačenje po zvučnosti pojavljuje se u pravopisima Babi- ća, Finke i Moguša (1971., 1996.), Badurine, Markovića i Mićanovića (2007.) i Babića i Moguša (2010.) te u pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (2013.). U pravopisima Anića i Silića (1986., 2001.) upotrebljava se naziv zamjena zvučnog suglasničkog fonema ispred bezvučnih suglasničkih fonema. Jedno je od terminoloških načela da se prednost daje kraćemu nazivu, a zbog duljine naziva jasna je njegova neproširenost u praksi. U pravopisima nije potvrđen naziv asimilacija po zvučnosti koji je potvrđen u nekim hrvatskim gramatikama i udž- benicima (npr. Rosandić, Hrvatski jezik i književnost, 2001, 2003). Drugi je problem povezan s ovom glasovnom promjenom pitanje što je to što se jednači. U

367 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380 većini se pravopisa govori o promjeni suglasnika (Boranić 1941, Cipra, Guberi- na i Krstić 1941, Klaić 1942, Babić, Finka i Moguš 1971 i 1996, Badurina, Mar- ković i Mićanović 2007, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2013), međutim, katkad se ističe da je riječ o promjeni zvučnih u bezvučne (Cipra, Guberina i Kr- stić 1941, Badurina, Marković i Mićanović 2007) te o promjeni zvučnoga sugla- sničkog fonema i bezvučnoga suglasničkog fonema. U pravopisu Babića, Finke i Moguša iz 1996. i Babića i Moguša iz 2010. upotrebljava se naziv šumnici. Time se najpreciznije ističe koji se glasovi jednače jer se ne jednače svi suglasnici. Uz jednačenje šumnika u pravopisu Babića, Finke i Moguša govori se i o jednačenju glasova općenito. Ni u jednome se pravopisu ne govori o jednačenju zatvornika. Iako se ne jednače svi zatvornici, u hrvatskim se gramatikama i udžbenicima taj naziv katkad pojavljuje. U pravopisu Cipre i Klaića iz 1944. naziv glasovne promjene ne spominje se. Popis svih naziva koji se nalaze u pojedinim pravopisima prikazan je u 1. tablici. Podebljano su otisnuti Klaićevi pravopisni priručnici.

pravopis nazivi Boranić 1941. sljubljivanje suglasnika Cipra, Guberina i Krstić 1941. prilagođivanje suglasnika po zvučnosti, pretvaranje zvučnih u bezvučne, prijetvorba zvučnih u bezvučne (pretvara se, mijenja se) Klaić 1942. izjednačivanje suglasnika po zvučnosti (jednače- nje po zvučnosti) Cipra i Klaić 1944. – Babić, Finka i Moguš 1971. jednačenje po zvučnosti – suglasnici (mijenjaju se) Anić i Silić 1986. zamjena zvučnog suglasničkog fonema ispred bezvučnih suglasničkih fonema Babić, Finka i Moguš 1996. jednačenje glasova po zvučnosti, jednačenje glasova – jednače se šumnici koji su se našli u sklopu izme- đu dva ili tri otvornika Anić i Silić 2001. zamjena zvučnoga suglasničkog fonema ispred bezvučnih suglasničkih fonema Badurina, Marković jednačenje suglasnika po zvučnosti – bezvučni su- i Mićanović 2007. glasnik mijenja se u svoj zvučni parnjak Babić i Moguš 2010. jednačenje po zvučnosti – šumnici različiti po zvuč- nosti Institut za hrvatski jezik jednačenje po zvučnosti – suglasnici i jezikoslovlje 2013.

1. tablica: Jednačenje po zvučnosti

368 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380

3.2. Jednačenje po mjestu tvorbe

Druga je glasovna promjena u čijemu opisu postoji terminološka zbrka glasovna promjena koja se danas najčešće naziva jednačenjem po mjestu tvorbe. Pravopisi se uglavnom u poglavljima o jednačenju po mjestu tvorbe služe sličnim ili istim nazivima kao i u poglavljima o jednačenju po zvuč- nosti. Boranić (1941.), kao i pri opisu jednačenja po zvučnosti, upotrebljava naziv sljubljivanje te ne naglašava razliku u kriteriju vršenja promjene pri jednoj i pri drugoj promjeni. U pravopisu Cipre, Guberine i Krstića (1941.) upotrebljava se naziv prilagođivanje suglasnika po mjestu glasovne tvorbe. Klaić u Korienskome pisanju (1942.) ponovno upotrebljava naziv izjednači- vanje (izjednačivanje suglasnika po mjestu glasovne tvorbe). Međutim, kao i kad govori o jednačenju po zvučnosti, u drugome poglavlju kad govori o neprovođenju i nezapisivanju glasovnih promjena, upotrebljava naziv jed- načenje po mjestu tvorbe, što također govori o tome da mu je naziv bio poznat te da je u tome razdoblju također bio u uporabi. U pravopisu se Babića, Finke i Moguša (1971.) upotrebljava naziv jednačenje po mjestu tvorbe koji se pojavljuje i u pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (2013.) i u pravopisu Badurine, Markovića i Mićanovića (2007.) uz dodatak da je riječ o suglasnicima koji se jednače (jednačenje suglasnika po mjestu tvorbe). U pravopisu Babića, Finke i Moguša (1996.) i Babića i Moguša (2010.) upotrebljavaju se nazivi jednačenje po izgovornome mjestu. Kao i pri opisu jednačenja po zvučnosti, u pravopisnim priručnicima pojavljuje se neslaganje oko toga koji se glasovi jednače. U starijim se priručnicima, kao i pri opisu jednačenja po mjestu tvorbe, govori o jednačenju suglasnika. O jedna- čenju se suglasnika govori i u pravopisu Badurine, Markovića i Mićanovi- ća (2007.) uz dodatak da je riječ o zubnim (dentalnim) suglasnicima ispred tvrdonepčanih (palatalnih) suglasnika te o dvousnenim suglasnicima. U pravopisu Babića, Finke i Moguša (1996.) govori se o jednačenju zatvornika, a ističe se da se jednače šumnici s, z i h, zvonačnik n i nepčanici. Iz navedenih je primjera vidljivo da i u suvremenim pravopisnim priručnicima postoje sinonimni parovi naziva koji se navode u zagradama od kojih je jedan najče- šće hrvatskoga, a drugi stranoga (uglavnom latinskoga) podrijetla te da se u različitim priručnicima za istu pojavu upotrebljavaju različiti nazivi. Takvo stanje otežava uporabu priručnika koji bi trebali biti namijenjeni širemu ko- risničkom krugu, a ne samo jezikoslovcima i stručnjacima. Popis svih naziva koji se nalaze u pojedinim pravopisima prikazan je u 2. tablici.

369 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380

pravopis nazivi Boranić 1941. sljubljivanje Cipra, Guberina i Krstić 1941. prilagođivanje suglasnika po mjestu glasovne tvorbe Klaić 1942. izjednačivanje suglasnika po mjestu glasovne tvorbe (jednačenje po mjestu tvorbe nepromijenjeno ako se ne događa nakon jednačenja po zvučnosti, izazvano izjednačivanjem po govornom ustroju) Cipra i Klaić 1944. – Babić, Finka i Moguš 1971. jednačenje po mjestu tvorbe Anić i Silić 1986. – Babić, Finka i Moguš 1996. jednačenje zatvornika po izgovornome mjestu – jed- nače se šumnici s, z i h, zvonačnik n, nepčanici Anić i Silić 2001. – Badurina, Marković jednačenje suglasnika po mjestu tvorbe – zubni i Mićanović 2007. (dentalni) suglasnici ispred tvrdonepčanih (palatalnih) suglasnika, dvousneni suglasnici Babić i Moguš 2010. jednačenje po izgovornome mjestu Institut za hrvatski jezik jednačenje po mjestu tvorbe i jezikoslovlje 2013.

2. tablica: Jednačenje po mjestu tvorbe

3. 3. Ispadanje/gubljenje Ispadanje ili gubljenje promjena je o kojoj, kao što je i iz naslova poglavlja vidljivo, ni danas ne postoji slaganje o nazivu i opsegu. Zanimljivo je da se Kla- ić u dvama svojim priručnicima odlučuje za dva različita naziva. U Koriensko- me pisanju (1942.) upotrebljava se naziv izpadanje suglasnika, a u Hrvatskome pravopisu (1944.) upotrebljava se naziv odpadanje glasa. Iz tih je dvaju naziva, međutim, vidljivo da je u obama slučajevima riječ o nazivima nastalim od glagola padati s različitim prefiksima, dok se ne navodi naziv gubljenje. U dvama je pravopisnim priručnicima koji prethode Klaićevima naziv ispadanje, a u pravopisu Cipre, Guberine i Krstića (1941.) također se navodi naziv izostavljanje, koji se ne nalazi u drugim priručnicima. Od pravopisa Babića, Finke i Moguša iz 1971. do pravopisa Babića i Moguša iz 2010. u svim se pravopisnim priruč- nicima pojavljuje naziv gubljenje. U pravopisu Anića i Silića (2001.) promjena se izrijekom ne imenuje, međutim, u opisu se promjene upotrebljava glagol ispadati, pa se može pretpostaviti da je riječ o promjeni koja bi se nazivala ispadanje. U pravopisu Babića i Moguša (2010.) promjena se naziva i stapanjem.

370 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380

U pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (2013.) ponovno se pojavljuje naziv ispadanje. Rječničke su definicije imenica ispadanje i gubljenje u Školskome rječniku hrvatskoga jezika (2012.) sljedeće: ispadanje 1. odvajanje od čega; sin. otpadanje, 2. prestanak bivanja dijelom čega; sin. otpadanje, 3. nehotično padanje iz ruke ili s kakva mjesta gubljenje 1. ostajanje bez koga ili čega, 2. zaboravljanje gdje se što nalazi ili nemogućnost pronalaženja čega; sin. zametanje. Budući da riječ gubljenje češće podrazumijeva zaboravljanje ili slučajno i nehotično ostajanje bez čega, prednost bi trebalo dati nazivu ispadanje. Zani- mljivo je primijetiti da se kao sinonim riječi ispadanje navodi otpadanje, naziv koji Klaić usporedno upotrebljava. Također neslaganje postoji i kad se govori o tome što ispada, tj. što se gubi. Usporedno se upotrebljavaju nazivi glas i suglasnik, ali razlikuju se i same definicije promjene. U ranim se pravopisima (Boranić 1941, Cipra, Guberina i Krstić 1941, Klaić 1942) govori o ispadanju suglasnika. Međutim, zanimljivo je da Klaić u Korienskome pisanju (1942.) govori o ispadanju suglasnika, a u Hrvatskome pravopisu o otpadanju glasa. U novijim se pravopisima usporedno govori o promjeni koja zahvaća suglasnike (Babić, Finka i Moguš 1971, Badurina, Marković i Mićanović 2007, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2013), glasove (Babić, Finka i Moguš 1996) i šumnike (Babić i Moguš 2010). Pri tome postoje razlike u opsegu promjene. U Boranićevu pravopisu (1941.) promjena se definira kao ispadanje jednoga od dvaju istih suglasnika, međutim, među primjerima se navode i primjeri za ispadanje suglasnika d u nizu različi- tih glasova. U pravopisu Cipre, Guberine i Krstića (1941.) govori se o ispadanju skupova šš i žž u kojima se piše i izgovara samo jedno, ali promjena se nak nadno dijeli na ispadanje jednakih suglasnika te ispadanje zubnih suglasnika u suglasničkim skupovima te se osobito naglašavaju slučajevi kad se u pismu ispadanje ne bilježi. Klaić i priručnici nakon njegovih u definiciji promjene isti- ču da je riječ o ispadanju ili gubljenju jednoga od dvaju istih glasova ili suglasnika, međutim, među primjerima se osim primjera u kojima je riječ o dvama istim suglasnicima navode i primjeri s riječima koje završavaju na -dak i -tac. Pravopis Babića, Finke i Moguša iz 1996. navodi i naziv gubljenje i naziv ispadanje, međutim, ne smatra ih sinonimnima. Naziv gubljenje označava promjenu u kojoj se gubi jedan od dvaju istih glasova, dok naziv ispadanje označuje da je riječ o ispadanju jednoga glasa iz suglasničke skupine s različitim glasovima. Slična se razlika nalazi i u nekim osnovnoškolskim i srednjoškolskim udžbeni- cima (npr. Težak i dr., Hrvatski jezik 8, 2007, v. Mihaljević i Prce 2014). Neja- sno je je li riječ o dvjema različitim promjenama te koja je razlika u procesima

371 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380 gubljenja i ispadanja. Popis svih naziva koji se nalaze u pojedinim pravopisima prikazan je u 3. tablici.

pravopis nazivi Boranić 1941. zakon ispadanja – ispadanje suglasnika – dva ista, ali primjeri i za d Cipra, Guberina i Krstić izostavljanje, ispadanje: skupovi šš i žž – piše se i iz- 1941. govara samo jedno (nema naziva promjene), ispadanje suglasnika: 1. ispadanje jednakih, 2. ispadanje zubnih, neispadanje u pismu Klaić 1942. izpadanje suglasnika – dva ista Cipra i Klaić 1944. odpadanje glasa Babić, Finka i Moguš 1971. gubljenje jednoga od istih suglasnika, gubljenje suglasnika (ali u primjerima se gube i različiti) Anić i Silić 1986. ispadaju – i isti i različiti Babić, Finka i Moguš 1996. gubljenje glasova – dva ista, ispadanje – dva različita Anić, Silić 2001. – (opisuje se glagolom ispadati) Badurina, Marković gubljenje suglasnika – isti suglasnika, ali i primjeri d i Mićanović 2007. i t – gube se Babić i Moguš 2010. gubljenje – dva ista, stapanje dva ista šumnika, ali stapanje i kod -dak, -tac Institut za hrvatski jezik ispadanje suglasnika i jezikoslovlje 2013.

3. tablica: Ispadanje/gubljenje

3.4. Vokalizacija ili promjena l u o Vokalizacija ili promjena l u o glasovna je promjena pri čijemu opisu u pravopisima postoji niz sinonimnih naziva. Klaić u svojim pravopisima ne imenuje glasovnu promjenu, međutim, u Hrvatskome pravopisu (1944.) u opisu primjera govori da se pretvara l u o. Iz toga bismo mogli zaključiti da je riječ o promjeni koja bi se nazivala pretvaranje ili pretvorba l u o. U Boranićevu se pravopisu (1941.) također ne imenuje glasovna promjena, međutim, govori se o mijenjanju l u o. U pravopisu Cipre, Guberine i Krstića (1941.) upotrebljava se naziv sukladan Cipra-Klaićevu nazivlju (1944.) pretvaranje l u o. U pravopisu Babića, Finke i Moguša (1971.) promjena se naziva promjena l u o. U pravopisu Anića i Silića iz 1986. naziv je alternacija l/o. Sličan se naziv upotrebljava u pravopisu Babića, Finke i Moguša iz 1996. uz drukčija pravopisna rješenja o pisanju bjeline: alternacija l / o. U pravopisu Anića i Silića iz 2001. promjena

372 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380 je opisana kao proces u kojemu je fonem l zamijenjen fonemom o. Nijedan od pravopisa ne navodi naziv vokalizacija koji se ustalio u drugim jezikoslovnim priručnicima te u školskim udžbenicima (v. Mihaljević i Prce 2014.). Također se ne obraća pozornost na problem promjene suprotne od promjene l u o, tj. na primjere u kojima se sa suvremenoga gledišta mijenja o u l, tj. događa se devo- kalizacija ili promjena o u l. Povijesno je gledano doista riječ o promjeni koja nastaje od osnovnoga l, međutim, u opisu se glasovnih promjena kao polazište obično uzima kanonski oblik te je stoga niz primjera u kojima se u sklonidbi izmjenjuje početno o s l (npr. anđeo – anđela, đavao – đavla). Popis svih naziva koji se nalaze u pojedinim pravopisima prikazan je u 4. tablici. pravopis nazivi Boranić 1941. mijenjanje l u o (ali bez imena promjene) Cipra, Guberina i Krstić 1941. pretvaranje l u o Klaić 1942. – Cipra i Klaić 1944. pretvara se l u o Babić, Finka i Moguš 1971. promjena l u o Anić i Silić 1986. alternacija l/o Babić, Finka i Moguš 1996. alternacija l / o Anić i Silić 2001. fonem l zamijenjen je fonemom o Badurina, Marković i Mićanović 2007. – Babić i Moguš 2010. – Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – 2013.

4. tablica: Vokalizacija ili promjena l u o

3.5. Nepostojani a Nepostojani a glasovna je promjena čiji je naziv problematičan jer je (uz nepostojani e) jedina glasovna promjena koja nije definirana kao proces, nego kao glas koji se mijenja (usp. Horvat i Mihaljević 2007). Nejasno je pri tome je li riječ o glasovnoj promjeni koja se događa kad glas a ispada ili kad se pojavljuje ili se stanje određuje prema nominativu. S obzirom na tijek promjene najbolji bi njezin naziv bio alternacija a/ø (kao što je u primjeru momak – momka) i ø/a (kao što je u primjeru sestra – sestara). U pravopisu Cipre i Klaića (1944.) govori se o ispadanju nepostojanoga a, što je bolji naziv od naziva koji se danas najčešće upotrebljava jer se naglašava da je riječ o promjeni, tj. o ispadanju. Za- nimljivo je primijetiti da se promjena naziva ispadanje, a ne odpadanje, što je

373 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380 naziv koji se u tome pravopisu upotrebljava kad se govori o suglasničkim promjenama. U svim se priručnicima nakon Klaićevih, osim pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, upotrebljava naziv nepostojano a (srednjega roda). U pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje govori se o nepostojano- me a (muškoga roda). Budući da je riječ o promjeni u prvome redu glasova, a ne slova, a glas je imenica muškoga roda, prednost bi trebalo dati nazivu nepostojani a. Budući da se u pravopisu Cipre i Klaića (1944.) izraz navodi u genitivu (ispadanje nepostojanoga a), nije moguće odrediti je li riječ o muškome ili srednjemu rodu. Međutim, u poglavlju o glasovima ističe se da su glasovi srednjega roda, pa bi sukladno tomu vjerojatno ipak bila riječ o srednjemu rodu.2 Popis svih naziva koji se nalaze u pojedinim pravopisima prikazan je u 5. tablici.

pravopis nazivi Boranić 1941. nepostojano a Cipra, Guberina i Krstić 1941. nepostojano a Klaić 1942. – Cipra i Klaić 1944. ispadanje nepostojanoga a Babić, Finka i Moguš 1971. nepostojano a Anić i Silić 1986. nepostojano a Babić, Finka i Moguš 1996. nepostojano a Anić i Silić 2001. nepostojano a Badurina, Marković i Mićanović 2007. nepostojano a Babić i Moguš 2010. nepostojano a Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2013. nepostojani a

5. tablica: Nepostojani a

3.6. Alternacija ili promjena ije – je – e – i

Sljedeći je problem uvršten među probleme u nazivlju glasovnih promjena iako je zapravo riječ o pojavi koju je vrlo upitno svrstati među glasovne promjene. Riječ je o alternaciji ili promjeni ije – je – e – i, tj. o promjeni duljine sloga, a budući da se ostale promjene u duljini sloga (npr. promjene naglaska iz kratkih u duge) ne smatraju glasovnim promjenama, ni ovu pojavu ne bi trebalo ubrajati među njih. Međutim, s obzirom na to da je riječ o pojavi koja se, za razliku od promjene u dužini naglaska, bilježi u pismu, mnogi je jezikoslovci ubrajaju među glasovne promjene. Međutim, problem je koji se pojavljuje s

2 Detaljnije o toj glasovnoj promjeni i njezinu nazivlju v. Horvat i Mihaljević 2007.

374 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380 nazivima te glasovne skupine mnogo širi jer se u priručnicima pojavljuju raz ličiti nazivi za tu pojavu, ali i za glasove koji se pojavljuju. Boranić (1941.) u svojemu pravopisu govori o dvoglasniku. Taj naziv u svojim pravopisima upotrebljavaju i Babić, Finka i Moguš (1996.) te Babić i Moguš (2010.) U pravopisu Cipre, Guberine i Krstića (1941.) govori se jednostavno o ije – je koji može biti jednosložan, dvosložan i trosložan3, a govori se da je nastao od starobugar- skoga glasa jat4. U pravopisu Babića, Finke i Moguša iz 1996. slijed i-j-e koji nije podrijetlom od staroga jata izdvaja se pod nazivom troglasovni slijed ije, a u pravopisu Babića i Moguša iz 2010. taj se slijed naziva troglasovna skupina ije. Klaić u obama svojim pravopisima govori o dvoglasu. Pri tome s obzirom na korijenski pravopis dvoglas piše ie – e za razliku od dvosložnoga skupa ije. U pravopisu Babića, Finke i Moguša iz 1971. upotrebljava se naziv glasovni skupovi ije – je i skup ije. Babić, Finka i Moguš u pravopisu iz 1996. govore o dvoglasniku ie. U pravopisima Anića i Silića (1986., 2001.) govori se o alternaciji ije/je/e/i te se dodaje da je riječ o refleksu (starog) glasa jata. Badurina, Marković i Mićanović (2007.) govore o smjenjivanju ije/je/e/i/ø te o smjenjivanju je>i, ije>i, ije>ø. U pravopisu se Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (2013.) govori o ije/je/e te se upotrebljavaju nazivi kraćenje ije > je i duljenje je > ije. Također se spominje glas jat. Popis svih naziva koji se nalaze u pojedinim pravopisima prikazan je u 6. tablici. pravopis nazivi Boranić 1941. dvoglasnik Cipra, Guberina ije – je (jednosložan, dvosložan, trosložan), starobugar- i Krstić 1941. ski glas jat Klaić 1942. dvoglas ie – je Cipra i Klaić 1944. dvoglas, dvosložni skup ije Babić, Finka i Moguš 1971. glasovni skupovi ije – je, skup ije Anić i Silić 1986. refleks glasa jata, alternacija ije/je/e/i, alternante, zamjena alternanata (duljenje i kraćenje sloga) Babić, Finka dvoglasnik ie, duljenje i kraćenje sloga, troglasovni sli- i Moguš 1996. jed ije Anić i Silić 2001. alternacije ije/je/e/i, refleks starog glasa jata, jednoslož- no i dvosložno ije, refleks glasa jata, alternante, zamjene alternanata, kraćenje i duljenje

3 Pri tome nije jasno kako bi ije moglo biti trosložno. 4 starobugarski je naziv koji se upotrebljava u nekim slavističkim tradicijama kako bi se imenovao jezik koji se u hrvatskoj filologiji najčešće naziva staroslavenskim.

375 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380

Badurina, Marković smjenjivanje ije/je/e/i/ø, kraćenje, duljenje, smjenjiva- i Mićanović 2007. nje je>i, ije>i, ije>ø Babić i Moguš 2010. dvoglasnik ie, duljenje i kraćenje sloga, troglasovna skupina ije Institut za hrvatski jezik i ije/je/e, kraćenje ije > je, duljenje je > ije, jat jezikoslovlje 2013.

6. tablica: Alternacija ili promjena ije – je – e – i

4. Glas, suglasnik, fonem ili slovo U prethodnome se poglavlju moglo uočiti da je u nazivima pojedinih glasovnih promjena neujednačen naziv za ono što se u glasovnoj promjeni događa. Tako se istodobno za istu pojavu upotrebljavaju nazivi glas, fonem i suglasnik. Miješanje se tih naziva, međutim, ne ograničava samo na glasovne promjene, nego se oni izmjenjuju u gotovo svim slučajevima, a tome se nizu priključuje i naziv slovo. Boranić (1941.) usporedno upotrebljava nazive glas i suglasnik. Cipra, Guberina i Krstić (1941.) sustavno govore o glasovima u svim okolnostima. Klaić u Korienskome pisanju (1942.) naizmjence u istome okruženju upotrebljava nazive glas i slovo (npr. glas ć, ali slovo č) te govori o suglasničkim skupovima u kojima se nalaze slova. U pravopisu Cipre i Klaića (1944.) usporedno se upotrebljavaju nazivi glas i suglasnik. Isto je i u pravopisu Babića, Finke i Moguša (1971., 1996.) u kojima se u poglavlju o pisanju č i ć usporedno govori o suglasniku č, ali o glasovima č i ć. Anić i Silić upotrebljavaju nazive fonem, grafem i slovo. U pravopisu Badurine, Markovića i Mićanovića (2007.) upotrebljavaju se nazivi suglasnički i samoglasnički fonem te slovo. U dvama se najnovijim pravopisima sustavno upotrebljava naziv glasovi. Popis svih naziva koji se nalaze u pojedinim pravopisima prikazan je u 7. tablici.

pravopis nazivi Boranić 1941. miješanje glas i suglasnik Cipra, Guberina i Krstić 1941. glasovi Klaić 1942. glas/slovo, glas ć > slovo č, suglasnički skup u kojemu je prvo slovo d Cipra i Klaić 1944. glas, suglasnik Babić, Finka i Moguš 1971. suglasnik č, glasovi č i ć Anić i Silić 1986. fonem, grafem Babić, Finka i Moguš 1996. glas i suglasnik

376 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380

Anić i Silić 2001. grafem, fonem; slovo (grafem) i glas (fonem) Badurina, Marković i Mićano- suglasnički i samoglasnički fonem, slovo vić 2007. Babić i Moguš 2010. glasovi Institut za hrvatski jezik i jezi- glasovi koslovlje 2013.

7. tablica: Glas, suglasnik, fonem ili slovo

5. Ostalo Niz je naziva koji se upotrebljavaju u obama Klaićevim pravopisima, ali i u priručnicima nakon njegovih, a koji nisu sporni. Takvi su nazivi: zvučni i bezvučni suglasnici, suglasnik, glas, samoglasnik, dugi i kratki slogovi, suglas nički i samoglasnički skupovi, nenaglašeni i naglašeni samoglasnik. Iz primjera naziva suglasnički i samoglasnički skupovi, ali i naziva glasovne skupine vidljivo je da se kao sinonimi upotrebljavaju riječi skup i skupina. Međutim, mnogo je naziva koje Klaić upotrebljava, a nakon njega nisu zaži- vjeli u uporabi. Takav je i bliskoznačni niz naziva: sekundarni korjenit suglasnik iz Klaićeva priručnika (1942.) te korienski i osnovni suglasnik, korjenito npr. d i osnovni glas iz pravopisa Cipre i Klaića pravopisa (1944). S obzirom na specifič- nost pravopisnih rješenja korienskim se ili osnovnim glasom ili suglasnikom naziva glas koji je u korijenu riječi i koji se nalazi prije provedbe glasovnih promjena. Sekundarni je korjenit suglasnik suglasnik koji nastaje provedbom glasovne promjene, ali koja se bilježi u pismu i koji je u osnovi tvorenice (npr. ž u množtvo od mnogo). Klaić usporedno upotrebljava dva odnosna pridjeva: korienski i korjenit, pri tome u samome naslovu svojega priručnika Koriensko pisanje prednost daje pridjevu na -ski koji je i mnogo češći u hrvatskoj tvorbi. U pravopisu Cipre i Klaića (1944.) također se nalaze i sljedeći nazivi koji se upotrebljavaju kad je riječ o usporedbi sa stranim jezicima: preglašeni samoglasnik (u riječima iz nje- mačkoga) te akcenti na slovima iz stranih riječi. Tu, međutim, nije riječ o nazivu akcent koji je sinoniman s nazivom naglasak, nego je riječ o pravopisnome znaku koji se bilježi na nekim slovima neovisno o naglasku u riječi.

6. Zaključak Neusustavljenost fonološkoga nazivlja nije novija pojava jer je već u prvim pravopisnim priručnicima vidljivo da postoje neslaganja i neujednačenosti. Pri opisu glasovnih promjena treba istaknuti veliku prednost Klaićevih pri- ručnika. Klaić u obama svojim priručnicima jasno razlikuje neprovođenje gla-

377 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380 sovnih promjena u govoru i njihovo nebilježenje u pismu. Klaić ističe da se s obzirom na specifičnost pravopisne prakse u njegovo doba neke glasovne promjene ne bilježe u pismu, međutim, da je riječ isključivo o pravopisnome rješe- nju, a ne o neprovođenju glasovne promjene. Po tome je Klaić zaista bio ispred svojega vremena jer se i danas u mnogim jezičnim priručnicima i školskim udž- benicima ne razlikuje neprovođenje i nebilježenje (npr. Raguž, Praktična gramatika hrvatskoga jezika 1997, v. Mihaljević i Prce 2014). Na kraju u 8. tablici navodi se i popis svih fonoloških naziva upotrijebljenih u obama Klaićevim pravopisnim priručnicima.

Klaić 1942. Cipra i Klaić 1944. izjednačivanje suglasnika po zvučnosti (jednačenje – po zvučnosti) izjednačivanje suglasnika po mjestu glasovne tvor- – be (jednačenje po mjestu tvorbe nepromijenjeno ako se ne događa nakon jednačenja po zvučnosti, izazvano izjednačivanjem po govornom ustroju) izpadanje suglasnika – dva ista odpadanje glasa – pretvara se l u o – izpadanje nepostojanoga a dvoglas ie – je dvoglas, dvosložni skup ije glas/slovo, glas ć > slovo č, suglasnički skup u ko- glas, suglasnik jemu je prvo slovo d sekundarni korjenit suglasnik korienski i osnovni suglasnik, korjenito d, osnovni glas

zvučni i bezvučni suglasnici zvučni i bezvučni suglasnici

suglasnik suglasnik samoglasnik samoglasnik dugi i kratki slogovi dugi i kratki slogovi suglasnički skupovi suglasnički skupovi – preglašeni samoglasnik – poluglas – akcenti na slovima iz stranih riječi – nenaglašeno i naglašeno a/e – glasovne skupine – samoglasnički skupovi

8. tablica: Nazivi u Klaićevim pravopisima

378 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380

Pri budućem normiranju hrvatskoga fonološkog nazivlja i Klaićevi bi pravopisi trebali biti nezaobilazan izvor.

Literatura:

Ho r v a t , Ma r i j a n a ; Mi h a l j e v i ć , Mi l i c a . 2007. Glasovne promjene: nepostojano a i e, epenteza i jotacija (problematizacija naziva, definicija i međuodno- sa glasovnih promjena). Rasprave 33. 289–304. Hu d e č e k , La n a ; Mi h a l j e v i ć , Mi l i c a ; Vi d o v i ć , Do m a g o j . 2007. Sinonimni parovi i nizovi u temeljnome jezikoslovnom nazivlju. Filologija 46-47. 101– 22. Je l a s k a , Zr i n k a . 2004. Fonološki opisi hrvatskoga jezika: glasovi, slogovi, naglasci. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb. Je l a s k a , Zr i n k a ; No v a k , In e s . 2007. Čemu? Inačnost glasovnoga nazivlja. Fi- lologija 46-47. 131–149. Mi h a l j e v i ć , An a ; Pr c e , Ma r i s . 2014. Glasovne promjene u udžbenicima hrvatskoga jezika. Luč. (U tisku) Mi h a l j e v i ć , Mi l i c a 2007. Međuudžbenička i unutarudžbenička sinonimija i nepodudarni terminološki sustavi. Komunikacija u nastavi hrvatskoga jezika: suvremeni pristupi poučavanju u osnovnim i srednjim školama. Ur. Češi, Marijana; Barbaroša-Šikić, Mirela. Naklada Slap – Agencija za odgoj i obrazovanje. Jastrebarsko – Zagreb. Mi h a l j e v i ć , Mi l i c a ; Št e b i h , Ba r b a r a . 2010. Usporedba hrvatskoga i srpskoga fonološkog nazivlja. Hrvatski pogledi na odnose između hrvatskoga, srpskoga i bosanskoga/bošnjačkoga jezika. Sv. 1. Ur. Tošović, Branko; Wonisch, Arno. Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Universität – Izvori. Graz – Zagreb. Školski rječnik hrvatskoga jezika. 2012. Ur. Hudeček, Lana; Mihaljević, Mili- ca. Školska knjiga – Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb.

Pravopisi:

An i ć , Vl a d i m i r ; Si l i ć , Jo s i p . 2001. Pravopis hrvatskoga jezika. Novi Liber – Školska knjiga. Zagreb. An i ć , Vl a d i m i r ; Si l i ć ; Jo s i p . 1986. Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Sveučilišna naklada Liber – Školska knjiga. Zagreb. Ba b i ć , St j e p a n ; Fi n k a , Bo ž i d a r ; Mo g u š , Mi l a n . 1971. Hrvatski pravopis. Škol- ska knjiga. Zagreb. Ba b i ć , St j e p a n ; Fi n k a , Bo ž i d a r ; Mo g u š , Mi l a n . 41996. Hrvatski pravopis. Školska knjiga. Zagreb.

379 Ana Mihaljević: Usporedba fonološkoga nazivlja u Klaićevim pravopisima s ostalim hrvatskim... Rasprave 40/2 (2014.), str. 365–380

Ba b i ć , St j e p a n ; Mo g u š , Mi l a n . 2010. Hrvatski pravopis: usklađen sa zaključ- cima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Školska knjiga. Za- greb. Ba d u r i n a , La d a ; Ma r k o v i ć , Iv a n ; Mi ć a n o v i ć , Kr e š i m i r . 2007. Hrvatski pravopis. Matica hrvatska. Zagreb. Bo r a n i ć , Dr a g u t i n . 1941. Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Izdanje Na- kladnoga zavoda Banovine Hrvatske. Zagreb. Ci p r a , Fr a n j o ; Gu b e r i n a , Pe t a r ; Kr s t i ć , Kr u n o . 1941. Pretisak 1998. Hrvatski pravopis. ArTresor. Zagreb. Ci p r a , Fr a n j o ; Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b . 1944. Hrvatski pravopis. Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare. Zagreb. Hrvatski pravopis. 2013. Gl. ur. Jozić, Željko. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb. Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b . 1942. Koriensko pisanje. Hrvatski državni ured za jezik. Zagreb.

The Comparison of Phonological Terminology in Klaić’s Orthographic Manuals with Other Orthographic Manuals

Abstract The author analyses phonological terminology used in two orthographic manuals written by Adolf Bratoljub Klaić (Koriensko pisanje written in 1942 and Hrvatski pravopis written in 1944 with Franjo Cipra). His terminology is compared with the terminology used in orthographic manuals which preceded Klaić’s manual (Boranić 1941; Cipra, Guberina and Krstić 1941, reprint 1998) as well as with the terminology used in modern Croatian orthographic manuals (Babić, Finka, Moguš 1971; Anić, Silić 1986; Babić, Finka, Moguš 1996; Anić, Silić 2001; Badurina, Marković, Mićanović 2007; Babić, Moguš 2010; Jozić, Željko (ed.) 2013). Special focus is on the problems of sound change terminology. The author lists all sound changes mentioned in Klaić’s manuals, analyses the terms used to denote them as well as their definitions.

Key words: Adolf Bratoljub Klaić, orthography, phonological terminology, terminology of sound changes, etymological writing Ključne riječi: Adolf Bratoljub Klaić, pravopis, fonološko nazivlje, nazivlje glasovnih promjena, korijensko pisanje

380 Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’374(Klaić, B.) 811.163.42’374(Parčić, D.) 811.163.42’373.46 Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 18. VI. 2014. Prihvaćen za tisak 11. VII. 2014. Diana Stolac Borana Morić-Mohorovičić Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci Sveučilišna avenija 4, HR-51000 Rijeka [email protected], [email protected]

Pomorsko nazivlje u rječnicima Dragutina Antuna Parčića i Adolfa Bratoljuba Klaića1

Dragutin Antun Parčić svojim nam je leksikografskim opusom u trajno na- sljeđe ostavio niz dvojezičnih rječnika, talijansko-hrvatskih i hrvatsko-ta- lijanskih, od kojih je Rječnik hrvatsko-talijanski, tiskan 1901. godine, svakako kruna njegova leksikografskoga rada. Iako bogat izvor nazivlja, rječ- nik je do danas nedovoljno istražen. Cilj je ovoga rada usporediti pomorsko nazivlje koje Parčić donosi u svome rječniku s pomorskim nazivljem koje pola stoljeća kasnije Adolf Bratoljub Klaić zapisuje u Rječniku stranih rije- či. Analiza suvremenoga pomorskog nazivoslovlja pokazuje da su noštro- mizmi, tj. hrvatskome jeziku prilagođeni pomorski nazivi mediteranskoga, uglavnom talijanskoga porijekla, u uzusnoj uporabi, dok je u normativnoj literaturi prednost dana hrvatskome nazivlju. Uzusno je strukovno nazivlje za- bilježeno u suvremenim hrvatskim pomorskim rječnicima i rječnicima stranih riječi, a osim noštromizama zapisanih u rječnicima iz 19. stoljeća uvodi se novo nazivlje pod utjecajem engleskoga kao međunarodnoga jezika pro- meta i pomorstva. U radu se osim u Klaićevu i Parčićevu rječniku propituju zapisi pomorskih leksikografa iz 19. stoljeća.

1. Uvod Dragutin Antun Parčić, posljednji leksikograf zagrebačke filološke škole, 1901. godine u Zadru u nakladi Narodnoga lista izdaje treće izdanje Rječni-

1 Rad je rezultat istraživanja na znanstvenom projektu Hrvatska pisana baština od 17. do 19. stoljeća (br. 13.04.1.2.03) voditeljice prof. dr. sc. Diane Stolac, koji financira Sveučilište u Rijeci.

381 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395 ka hrvatsko-talijanskoga2 koji je krunom njegova leksikografskoga rada3. Kao pripadnik zagrebačke škole, taj vrijedni franjevac trećoredac4 u svome rječniku ne napušta hrvatsku trodijalektnu jezičnu tradiciju, a posebnu pažnju posveću- je jezičnom purizmu zbog čega je u rječniku zapisan velik broj novotvorenica. Također, autor, „kao strastveni sakupljač jezičnoga blaga” (Vajs 2003: 339) u svoj rječnik zapisuje riječi koje je bilježio čitavoga života pa se dade zaključi- ti da je „lijeva strana rječnika predstavljala onodobni suvremeni rječnik hrvatskoga jezika” (Vajs 2003: 339). Iako opći, Parčićev rječnik obiluje stručnim nazivljem čime je autor pokazao da je hrvatska riječ, dotada „zatočena” u granicama crkve i obiteljskoga okružja talijanizirane Dalmacije5, dovoljno izgrađena za uporabu u obrazovnim i javnim institucijama.6

2 Vocabolario croato-italiano. Complilato per cura di Carlo A. Parčić, canonico croato a Roma, hrvatski kanonik u Rimu. 3. popravlj. i pomnoženo izd. Narodni list, Zadar, 1901. 3 tri se izdanja hrvatsko-talijanskoga rječnika razlikuju nazivom hrvatskoga jezika: Rieč- nik ilirsko-talianski (1858.), Rječnik slovinsko-talijanski (1874.) te Rječnik hrvatsko-talijanski (1901.). Parčić je također autorom dvaju izdanja talijansko-hrvatskoga rječnika: Rječnik talijansko-slovinski (1868.), Rječnik talijansko-slovinski (hrvatski) (1886.). U arhivi Biskupije Krk pronađen je Parčićev rukopisni rječnik hrvatskoga jezika, o čemu je prvi izvijestio Franjo Velčić. Rječnik se sastoji od 145 presavijenih i obrojčanih listova s 4 stranice teksta i 12 neobrojčanih listova s riječima koje započinju slovom K, tj. 628 stranica natuknica od slova A do K (Velčić 2004: 49). 4 Uz bogat leksikografski rad Parčić je danas ostao zapamćen i kao autor hrvatske gramatike napisane talijanskim jezikom Grammatica della lingua slava (illirica) (1873., 21878.), pri- ređivač staroslavenske čitanke Chrestomathia linguae vetero-slovenicae charactere glagolico (1859.) Ivana Brčića, autor djela Misal’ sloven’skim’ ezikom presv. G. N. Urbana Papi VIII po- veleniem’ izdan’ (1893.), Rimski ritual (Obrednik), izdan po zapoviedi sv. otca pape Pavla V a pomnožen i poizpravljen Benediktom XIV čestite uspomene s dodatkom ranih novih blagoslo- va (1893.). Osim u filologiji i liturgijskim knjigama, dokaze je svojega nemirnoga istraživačkog duha te izvanredne darovitosti Parčić ostavio i u drugim vještinama. Tako je, primjerice, sastavio jedan od najstarijih sačuvanih herbarija u Hrvatskoj (L’Album dell’Erbe o La Raccolta di Pi- ante Medicinali), naslikao zamljopisnu kartu otoka Krka, bio pionir hrvatske fotografije, slikar, slikar bakrorezac, pjesnik, prevoditelj i tiskar. O životu Dragutina Antuna Parčića v. npr. Bone- fačić 1903, Gostl 1998. 5 Hrvatski je jezik u Dalmaciji status službenoga jezika dobio 1883. godine. Do 1887. Na- rodna je stranka osvojila vlast u većini gradskih općina u Dalmaciji, a Zadar je pritom ostao oa- zom talijanaša sve do 1916. godine kada je hrvatski jezik potpuno zamijenio talijanski. O ovoj temi v. npr. Grabovac 1964. 6 ono što je Šulekov Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanastvenoga nazivlja (1874.) predstavljao za prostor sjeverne Hrvatske, to je Parčićev rječnik predstavljao za jug Hrvatske. Prema tome, može se reći da su upravo ova dva autora povezala hrvatski sjever i jug i osnažila ga u borbi za samostalnost hrvatskoga jezika u drugoj polovici 19. stoljeća. Pritom valja utvrditi koliko se Parčić u pisanju vlastita abecedarija oslanjao na Šuleka, a koliko na vlastiti osjećaj za jezik. Za odgovor na ta pitanja nužno je provesti daljnja istraživanja, što prelazi okvire ovoga rada.

382 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395

Budući da je gotovo čitav život proveo na hrvatskoj obali, na otoku Krku te u gradu Zadru, ne čudi da je u rječnik zapisao velik broj pomorskih naziva. U analizi ćemo se služiti rječnikom iz 1901. godine, a bude li bilo zapisa iz prethodnih izdanja, to će biti posebno naznačeno.7 Hrvatski su leksikografi stoljećima nastojali „pročistiti” hrvatski jezik od stranih utjecaja predlažući hrvatske novotvorenice za različite tipove nazivlja. S obzirom na društvenu i političku situaciju zbog koje je hrvatski jezik bio sto- ljećima zatiran, to nije bio jednostavan zadatak. O tome svjedoči i Rječnik stranih riječi Bratoljuba Adolfa Klaića8, koji se „nakon Biblije i Zagorkinih romana drži najprodavanijom knjigom u povijesti hrvatske knjige” (Kristian Lewis u intervjuu: Petrović 2014: 15). Autor je u njemu popisao tuđice koje su se u hrvatskome jeziku zadržale do sredine 20. sto- ljeća te ponudio hrvatske jednakoznačnice. Pritom je bio svjestan da je u djelima starije hrvatske leksikografije „sakriveno upravo ogromno jezično blago koje je danas mnogima od nas slabo poznato” pa je novotvorenicama pribjega- vao samo ako mu se „ponuđena riječ činila ili zastarjela, ili nategnuta, ili loše skovana, ili /.../ sasvim nepoznata” (Klaić 1952: 107). Iz navedenoga se dade zaključiti da Klaićev rječnik u natuknicama, očekiva- no, donosi višestoljetne utjecaje inih jezika na hrvatski jezik, ali u rječničkome članku, u istoznačnici, čvrstu vezu s dugom hrvatskom tradicijom. Tako nam, dakle, danas Rječnik stranih riječi nije samo pokazateljem tuđica, nego i kova- nica koje su naši leksikografi vrijedno stvarali kroz povijest. O tome svjedoči i pomorsko nazivlje. Valja ovdje napomenuti da je do 19. stoljeća zabilježen velik broj pomorskih naziva u rječnicima, posebno Mikaljinu i Vitezovićevu, ali da se ipak radi o po- jedinačnim nazivima i da se ne može govoriti o nazivlju. Intenzivan rad na pomorskom nazivlju kao sustavu vezuje se uz sredinu i drugu polovicu 19. stolje- ća, tako da ćemo u tome vremenu tražiti potvrde za nazive koji su bili obuhva- ćeni ovim istraživanjem.9

7 Parčić je svoj rječnik nadograđivao brojem natuknica te potpunijim gramatičkim i zna- čenjskim odrednicama, o čemu svjedoče i rukom pisane nadopune u ranijim izdanjima rječnika koja se čuvaju u Samostanu sv. Marije na Glavotoku i u knjižnici Biskupije Krk. 8 Osim po Rječniku stranih riječi, Klaić je u hrvatskoj filologiji ostao zapamćen i kao vrs tan akcentolog, teoretičar književnosti, književni kritičar, lektor, prevoditelj, pravopisni norma- tivist... Iz navedenoga se nameće zaključak da je Adolf Bratoljub Klaić jedan od posljednjih hrvatskih univerzalnih filologa 20. stoljeća. 9 za razvoj hrvatskoga pomorskog nazivlja usp. Stolac 1989/90, Pritchard 1993, Pritchard 1997, Stolac 1998a, Stolac 1998b, Stepanić 2005, Stepanić 2006.

383 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395

Uz to vrijeme vezujemo i moderno pomorsko školovanje na istočnoj jadranskoj obali, a za pomorsko je nazivlje najznačajnija škola u Bakru, gdje je nastavnikom i ravnateljem bio pomorski leksikograf Božo Babić,10 a koja se uspjela izboriti i za dio nastave na hrvatskome jeziku te čak za uporabu struč- nih knjiga na hrvatskom jeziku. Uostalom, hrvatski se polagao na maturi. Dru- gim će školama biti dopuštena nastava na hrvatskom jeziku tek 1917. godine. U riječkoj je pomorskoj školi, koja je imala svu nastavu na talijanskom jeziku i gdje je kao „naučitelj mornarskoga” radio Jakov Antun Mikoč, bilo samo spo- radičnoga poluslužbenog dopisivanja na hrvatskom jeziku, ali uporaba hrvatskih pomorskih naziva pokazuje potrebu za iskazivanjem hrvatskoga pomorskog identiteta (Stolac 1998a). Nažalost, kapetanski se ispiti nisu mogli polagati na hrvatskom jeziku, nego samo na talijanskom, njemačkom i mađarskom jeziku.

2. Hrvatsko pomorsko nazivlje Vratimo se pomorskome nazivlju. Na primjeru ćemo pokazati odnos hrvatskih leksikografa prema različitim nazivima za isti pojam. Neki su stranoga porijekla, a neki hrvatskoga. Pritom ćemo za dio riječi stranoga porijekla rabiti naziv noštromizam. Noštromizmi su pomorski nazivi primljeni uglavnom iz talijanskoga jezika prilagođeni hrvatskome jeziku na fonološkoj i morfološkoj razini (prema: Urbany 1994). U tih su primljenica11 stupnjevi prilagodbe različiti, često uvje- tovani dijalekatskim stanjem kraja koji je primao riječ. Noštromizmi su dio jezika sredozemnoga pomorstva, pa tako i jadranskoga, što pokazuje da je dobra komunikacija bila omogućena i postojanjem razgovornoga jezika pomorstva ranijih vremena (obično ga nazivamo lingua franca). Naziv noštromizam vezuje se uz mletački naziv nostromo (od nostro uomo ‘naš čovjek’), u hrvatskome noštromo, za vođu palube. U nekim je hrvatskim govorima u uporabi istoznačnica/bliskoznačnica božman, što je potaklo istraživača hrvatskoga pomorskoga nazivlja Željka Stepanića da u svojim radovima komentira mo-

10 Božo Babić autor je četiriju pomorskih rječnika i jednoga putopisa s uključenim rječni- kom: Morski riečnik hrvacko-srbski usporedjen sa italijanskijem jezikom od jednoga pomorca, Trst, 1870.; Mladi mornar ili Put brodom iz Senja u Trst. Crta iz života pomorca Hrvata, Kralje- vica, 1875.; Nazivlje korita i jedrilja broda u hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku, Kra- ljevica, 1877.; Zapovjed brodovnih obava u hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku od Bože Babića, Bakar, 1878. i Pomorski rječnik ili nazivlje za brodarenje po moru, Senj 1901. Autor je i niza članaka pomorske tematike te provoditelj reforme pomorskoga školstva. 11 Primljenica je leksem prilagođen fonološkoj i morfološkoj normi hrvatskoga jezika.

384 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395 gućnost uporabe naziva božmanizam, ali sužava opseg značenja samo na noš- tromizme koje današnji pomorci više ne poznaju, mahom vezane uz jedrenja- ke (posebno usp. Stepanić i Maslek 2007)12. U nazivoslovnoj se struci taj naziv nije (još) prihvatio. U ovome radu naziv noštromizam rabimo u širem značenju, ubrajajući u njih ne samo nazive primljene „uglavnom iz talijanskoga jezika” (Urbany 1994), nego i iz drugih jezika koji su ostavili traga u razvoju hrvatskoga pomorstva, kao što su u starijim razdobljima bili grčki i arapski, potom francuski i njemač- ki, a u novije je vrijeme to engleski jezik.13 Faust Vrančić je u svom peterojezičnom rječniku Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum iz 1595. godine zapisao noštromizam timun. Više od stoljeća kasnije u rječniku hibridnoga književnojezičnog kruga Gazop- hylacium Ivana Belostenca14 posvjedočen je takav naziv pod natuknicom korman, pored lika dumen, uz oznaku D. (dalmatica). Korman je hungarizam15, čija je osnova poslužila za tvorbu naziva kormilo. Niz kormilo, timun, duman, korman nalazimo i u rukopisnom pomorskom rječniku Jakova Antuna Mikoča iz 1852. godine s.v. timone. Rukopis rječnika Mikoč je poslao Bogoslavu Šu- leku. I u Morskome rječniku (1870.) bakarskoga purista Bože Babića16, koji je također bio u kontaktu sa Šulekom, navodi se kormilo. Naziv je tako do Šuleka došao s potvrdom dvojice pomorskih lekiskografa i nastavnika nautičkih predmeta u pomorskim školama,17 dakle, pomorskih znalaca, te ga je mogao upo- trijebiti u sastavljanju svoga rječnika 1874. godine: kormilo je natuknica u Hr-

12 „/.../ ima podosta noštromizama kojima se danas pomorci više ne služe. Štoviše, poje- dinima čak ne znaju ni točno značenje. /.../ Takve noštromizme kojima se koristilo još u ne tako davnoj prošlosti, a danas se jamačno ne mogu čuti u govoru naših pomoraca, nazivamo božma- nizmima” (Stepanić i Maslek 2007: 74). 13 osim leksema primljenih iz drugih jezika u noštromizme ubrajamo i semantičke posuđe- nice motivirane stranim pomorskim nazivima, ali zbog opsega rada ovdje provedena analiza nije obuhvatila te noštromizme. 14 „Belostencu je kajkavsko narječje rodno, ali /.../ u svoj rječnik unosi ne samo kajkavske riječi nego i čakavske, a onda i štokavske, u većoj ili manjoj mjeri. Osnovni fond riječi preuzima iz uže Hrvatske, a riječi što ih je označio dalmatinskima ili slavonskima dodavao je tek utoliko koliko je mogao doznati iz svojih izvora” (Vince 2002: 70). 15 Usp. mađ. kormán > korman. 16 Babić u svim svojim rječnicima bilježi kormilo, od prvoga iz 1870. godine, gdje navodi da je „kormilo, rieč Nerećvanska” do posljednjega iz 1901. godine. 17 Ovdje valja podsjetiti da su Jakov Antun Mikoč i Božo Babić bili leksikografi koji su djelovali na riječkome području i time pripadali riječkome filološkom krugu, ali su prihvaćali i pri- mjenjivali književnojezičnu koncepciju zagrebačke filološke škole. To znači da su posredno pri- hvaćali neke purističke stavove Frana Kurelca, koji su stoga ostavili traga na hrvatskome pomorskom nazivlju koje oni bilježe, ali cjelokupno njihovo djelovanje treba promatrati u okviru za- grebačke književnojezične, a posebice Šulekove leksikografske koncepcije.

385 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395 vatsko-njemačko-talijanskom rječniku znanstvenog nazivlja. Stoga je naziv bio poznat i Parčiću. Ipak, Parčić se odlučuje za noštromizam timun, baš kao i njegov suvremenik, Dalmatinac Juraj Carić (Stepanić 2007), kojega povijest pomorskoga nazivlja bilježi kao protivnika purističkome pristupu nazivoslovlju i podupiratelja izbora noštromizama (Vidović 1993: 221). Time autori jasno pokazuju da prednost daju nazivu u uporabi u Dalmaciji u njihovo vrijeme, a ne zapisima u rječnicima.18 Sastavljajući svoj Rječnik stranih riječi i Klaić bilje- ži talijanizam timun te zapisuje nazive koje je pronašao u hrvatskoj tradiciji: kormilo, korman. Poretkom zapisa naziva iz hrvatske leksikografije Klaić daje prednost kormilu, hrvatskome nazivu u dijelu pomorskih rječnika, ali ne zane- maruje ni hungarizam korman.19 Danas je kormilo standardnojezični naziv koji bilježe stručna literatura i terminološke baze (v. Struna20), u uzusnoj uporabi na brodu je timun, a korman je dio pasivnoga leksika. Da hrvatski naziv nije uvijek odnio pobjedu pred stranim, barem u rječnici- ma, svjedoči i noštromizam bonaca. Božo Babić je predlagao hrvatski naziv ti- šina čije je semantičko polje (pre)široko, zbog čega naziv i nije prihvaćen. Na istom je tragu ostao i Rudolf Crnić, a u novije vrijeme Boris Pričard i sur. uz bonacu predlažu i opisni naziv užega semantičkoga polja tišina na moru. Da se bonaca potpuno ustalila u hrvatskome jeziku, svjedoči i Klaić koji kao strani naziv prepoznaje talijanizam maina, koji zapisuje i Parčić, te predlaže isto- značnice bonaca, utiha, tišina nad vodom. U potonja dva primjera Klaić ostaje na tragu bakarske pomorske škole radikalnoga purizma, ali odlučuje se za nazive užega značenja. Ipak, s obzirom na to da se hrvatsko pomorsko nazivlje stva- ralo (tek) u 19. stoljeću (usp. npr. Stolac 1998a; Stolac 1998b; Stepanić 2006), prijedlog poput utihe koji bilježi i Vladimir Anić (Anić 2000) do danas nije uspio zamijeniti noštromizam bonaca, o čemu svjedoče i zapisi u kojima se utiha uvijek nalazi poslije već u hrvatskome jeziku ustaljene bonace.21

18 tako postupa i Radovan Vidović u svome Pomorskom rječniku: nema natuknicu kormilo, a u natuknici timun ima istoznačnicu kormilo te navodi i potvrde za lik krmilo. Uz crteže bilježi terenske zapise naziva: tamun – temun – timun – timon. Vidovićeva je koncepcija rječnika takva da navodi i standardno i uzusno nazivlje, ali mnogi standardni nazivi nisu natuknice. 19 Korman je danas primjer tzv. kontinentalizama. Uz to korman je stilistički i regionalno obilježen naziv jer se rabi samo na rijekama i jezerima. Inače, u nazivlju plovila često susrećemo kontinentalizam turskoga porijekla čamac, koji se u uzusu probio i do uzmorja. 20 Baza strukovnoga nazivlja Struna novi je izvor pomorskoga nazivlja rađen prema jedin- stvenim terminološkim načelima, vezan uz početak 21. stoljeća. Pomorski su nazivi unošeni na dvama projektima provedenima na Pomorskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci: Hrvatsko pomorsko nazivlje – tradicija i suvremena kretanja (voditelj: Boris Pritchard) i Hrvatsko brodostrojar- sko nazivlje (voditelj: Diana Stolac). Pristup bazi je na mrežnim stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 21 anić–Goldsteinov Rječnik stranih riječi iz 1999. godine s.v. bonaca uz utihu navodi da je knjiška riječ, a uz mainu da je lokalna, odnosno regionalna razgovorna.

386 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395

Strane riječi nije uvijek bilo jednostavano prilagoditi hrvatskome jeziku, što potvrđuju kolebanja u njihovu ostvaraju. Tako, primjerice, tovarni prostor na brodu Parčić imenuje noštromizmom stiva, a Klaić, baš kao i Pričard i sur., uz stiva zapisuje i štiva. Da su posljednja dva rječnika prednost dala štivi, svje- doči i naziv za slagača utovara na brodu kojega Parčić ne imenuje: štivadur.22 Baza strukovnoga nazivlja Struna ima naziv brodsko skladište, uz koji bilježi kao istoznačnicu žargonizam štiva. Uz noštromizme gumina i grlin te turcizam palamar koje Parčić bilježi kao zasebne natuknice stoji objašnjenje „vrlo tanko uže”23. Klaić spomenute nazive, za koje nudi i hrvatsku istoznačnicu čelo, definira kao „vrlo debelo uže kojim se vežu velike lađe” (Klaić 1986: 506).24 Valja se podsjetiti da Parčić nije bio pomorske struke te da je o pomorstvu znao ono što je čuo od mornara na Krku i u Zadru ili što je pročitao u kakvoj knjizi. Stoga ne čudi da je pojedine pojmove tumačio neispravno. Klaićevi su, pak, izvori širi i pouzdaniji, a metodologija je uključivala sustavno provjeravanje. Čelo je mogao naći u Babiće- vim rječnicima te u Crnićevu i Vidovićevu rječniku.25 Vidović ima za neke nazive poduže rječničke članke, u kojima navodi i potvrde iz hrvatske pisane ba- štine pa tako za čelo nalazi potvrde u tekstovima od 16. stoljeća. Noštromizme grlin i gumina imaju, u skladu sa svojom nazivoslovnom koncepcijom, Carić i Vidović, dok Šulek navodi samo guminu. Vezano uz različitost i brojnost naziva za iste pojmove možemo komentirati i neke nesigurnosti koje su imali naši stariji leksikografi. Naime, držimo potrebnim napomenuti da neki nazivi koje su stariji leksikografi držali sinonimima danas, najčešće zbog razvoja suvremene tehnologije, to nisu. Takav je primjer navigacije i plovidbe. Naime, naziv navigacija počeo se koristiti sredinom 15. stoljeća zahvaljujući Henriku Navigatoru, osnivaču prve nautičke škole u svijetu. Nakon njegove revolucionarne ideje plovidbe tada jedino sredstvo kojim se mogao prevaliti dalek put – brod počeo se voditi navigacijskim instru- mentima i pomagalima kao što su kompas, jakovski štap, astrolab, a od 1569. godine i kutovjerna karta svijeta Gerharda Mercatora. Dotad su se brodovi vodili procjenom i iskustvom mornara zbog čega se plovilo isključivo ustaljenim rutama.26 Razvojem tehnologije navigacija je postala hiperonim nazivu plo-

22 Boris Pričard i sur. zapisuju i uzualni naziv stivador. 23 V. „canepo più sottile” (Parčić 1901: 192). 24 Današnja je uporaba leksema čelo u nazivoslovlju gotovo isključivo vezana uz poluslo- ženicu čelik-čelo. 25 Potvrda za čelo i guminu ima i u nekim starijim rječnicima, npr. Blagu jezika slovinskoga Jakova Mikalje iz 1649./51. i sl. 26 O razvoju navigacijskih sustava u pomorstvu v. Russo 2010.

387 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395 vidba. Danas navigacija označava „upravljanje plovidbom broda” (Anić 2000: 660), a osim u pomorstvu, upotrebljava se i u zrakoplovstvu (v. Struna).27 Po- gledamo li starije zapise, vidimo da je, primjerice, Crnić noštromizam navigacija i hrvatski naziv plovidba držao sinonimima. Babić predlaže samo hrvatski naziv plovitba, Šulek ima plovitba i brodarstvo. Hrvatski će naziv s osno- vom brod predložiti i Parčić: broditba. Oba su naziva (plovitba i broditba) za- pisana morfonološkim pravopisom koji je jedna od oznaka zagrebačke filološ- ke škole čije su postavke prihvaćali ne samo Šulek u Zagrebu nego i Parčić i Babić na jadranskoj obali. Iz spomenutih se primjera tako dade iščitati da su se autori u svojim pravopisnim rješenjima uspjeli oduprijeti školi hrvatskih vuko- vaca28 koja je pred konac 19. stoljeća bila na vrhuncu svoga djelovanja.29 Na- vigaciju u svoj rječnik uvrštava i Klaić svjestan široka značenja toga naziva pa uz plovidba, moreplovstvo i brodarstvo, piše i: „1. vještina upravljanja brodo- vima; brodarenje; nauka o načinima sigurne i točne plovidbe broda; 2. razdoblje vremena kada je moguća plovidba; u novije se vrijeme ta riječ upotrebljava i u avijaciji” (Klaić 1986: 931). Vratimo se osnovnoj temi. Parčić katkad zapisuje i noštromizam i hrvatski naziv. Tako, primjerice, mjesto gdje se izrađuju i popravljaju brodovi imenuje škver te brodara, brodarna, brodarnica. Valja napomenuti da u svojoj Gram- matici Parčić u dijelu o tvorbi riječi spominje sufikse -nica (brijačnica, kovač- nica) i -ara (solara, pivara, košara, dašćara) za imenovanje mjesta ili smješta- ja30. Prema tome, Parčiću je brodarnica (ali i brodarna) mjesto gdje radi brodar. Pogledamo li pak natuknicu brodar, vidjet ćemo da je Parčić objašnja- va kao kormilar, mornar31. Iz toga se dade zaključiti da je Parčićev prijedlog brodara koji je tvorbeno vezan uz brod uspjeliji negoli brodarna i brodarnica koji su tvobeno vezani uz brodara, mornara i kormilara. Babić ima brodarnicu, izvan rječnika i brodaonicu, a brodarnicu navodi i Šulek, te uz nju s manjom značenjskom razlikom, i brodaru, a škveru pridaje oznaku vulg. Juraj Ca- rić, očekivano, koristi naziv škver. Vidoviću se rječnički članak uz natuknicu škver proteže na nekoliko stranica, na kojima niže potvrde s terena i iz pisane

27 novija je uporaba i u cestovnom prometu. 28 Hrvatski su vukovci smatrali da standardni jezik treba prekinuti sa svakim oblikom starije pismenosti te uzor pronaći u „novoštokavskom dijalektu ijekavskog izgovora na osnovi južnog narodnog govora” (Jonke 1974/75: 36). O ovoj temi v. npr. Vince 2002, Ham 1998, Pranjković 2010. 29 Ove značajne razlike u nazivoslovnim koncepcijama zagrebačke filološke škole i hrvatskih vukovaca jedan su od razloga neuključivanja Akademijina rječnika u izvore za ovo istraži- vanje, što, naravno, ne odriče mogućnost uključivanja u druga istraživanja. 30 „Per indicare il luogo o ripostiglio si fa uso de’suffissi (da’nomi)” (Parčić 1878: 114). 31 Brodar, m. 1) barcajuolo, traghettiere; 2) navigante; marinaro (Parčić 1901: 47).

388 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395 baštine, uz poduže citate, a navodi i lik škar. Škver kao tuđicu prepoznaje i Kla- ić koji preporuča standardni naziv brodogradilište (tako i Struna). Zastanimo na sljedećem nazivu. Za prednji je dio broda u hrvatskoj leksikografiji zabilježeno više naziva. Mikoč ima likove prova i perva, Babić ima naziv pramac i metaforu nos, Carić i Parčić provu, Crnić pramac i provu, a Pri- čard i sur. pramac. Klaić navodi provu, koju vezuje uz mletački (tal. prua iz lat. prova), nudeći kao istoznačnicu pramac, s opisom „kljun broda, prednji dio lađe” (Klaić 1986: 1105), gdje je, dakle, kao i Babić uključio metaforu (nos – kljun). Standardno- jezični se naziv pramac navodi i u bazi Struna. U opremi broda važan je jarbol. Za ovaj danas normirani naziv u starijoj leksikografiji nalazimo i lik jambor u Babića, Šuleka i Parčića. S ovim nazivom povezani su u Babića apstraktna imenica jamborstvo, a u Parčića zbirna imenica jamborje. Šulek bilježi jambor, ali uz oznaku vulg. Zanimljivo je da uz jambor Babić i Šulek imaju i hrvatske nazive: Babić na više mjesta rabi deblo, a Šulek jedrnik kao neutralni naziv, uz koji još zapisuje: jarbuo i katarka, tako- đer uz oznaku vulg. Ostali imaju jarbol. Vidović uz natuknicu jarbol navodi zapise s terena (arbor, arbul, arbuo, jambor, jarbor, jarbul, joarbu, jorbul, juarbul...) ili iz starije leksikografije (npr. jarbul u Vitezovića). Premda je većina rječnika nudila zapis jarbol, Klaić bilježi oba naziva: „jarbol, (lat. arbor – stablo, deblo, drvo); isto i jambor. Visok stup (prvotno na brodu) o koji se propinju jedra, vješaju zastave, montiraju signalna svjetla i sl.” (Klaić 1986: 626). U starijim su hrvatskim leksikografskim djelima naziv često tvorile sintagme. Tako, primjerice, Belostenec osobu koja upravlja brodom naziva ladje kapetan, a Vitezović broda glavar. Parčić će u svoj rječnik zapisati posuđenicu iz talijanskoga jezika brada te danas standardni naziv, noštromizam kapetan koji koriste primjerice Babić i Crnić. Zanimljivo je da spomenuti autori nisu zapisali noštromizam barba koji je do danas dijelom hrvatskoga jezika, što svjedoči i njegova ovjera u Klaića. Razlog bi takva postupka mogao biti u činjenici da su hrvatski leksikografi naziv kapetan držali hrvatskom riječju. U prilog tomu ide i činjenica da je takav naziv ovjeren u Babića koji je do danas u hrvatskoj leksikografiji ostao zapamćen kao filolog koji je pokušavao izbaciti strane jezične utjecaje te stoga kao maran kovač i njegovatelj hrvatskih naziva. Vidović prednost daje liku kapitan. Može se zamijetiti da je to jedan od najduljih rječničkih članaka, koji se proteže na više od 12 stranica.

389 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395

Kapetan danas ima mnogo šire značenje, što dobro uočava i Klaić32 pa se i danas, baš kao i u starijoj leksikografiji, za precizna označavanja koriste sintagme: kapetan duge plovidbe, kapetan velike obalne plovidbe, kapetan broda i sl. Struna je rigidnija i normira naziv zapovjednik broda, ali naziv kapetan označava kao dopušteni naziv te unosi žargonizam barba. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća neke su riječi bile isticane kao primjeri različitih nazivoslovnih koncepcija. Tako su rasprave o nazivima nekih jedara bile polazišta za razumijevanje dviju struja: jedne koja je težila nalaženju ili stvaranju hrvatskih naziva i koja je nazvana bakarskom školom radikalnoga purizma (Vidović 1993; Stolac 1998a) i druge koja je prilagođavala strane nazive rabljene na mediteranskom prostoru. Rasprave su se odnosile na jedro koje se u talijanskom naziva flocco. Mikoč ga, ne nalazeći odgovarajući hrvatski naziv, naziva flok, ali pokušava strani naziv ipak nekako uključiti u hrvatsku tvorbu pa za contra flocco nudi mještovitu tvorenicu protuflok (a ne kontraflok). Babić ovo jedro naziva u prvome rječniku prečka, u kasnijim rječnicima priečka, uz sinonim flok. Zapisao je da je naziv priečka čuo na Braču. Za contrafloc ima vanjsku priečku. Carić ima samo flok te za većinu jedara samo fonološki i morfološki prilagođene riječi hrvatskome jeziku.33 Tako u svome putopisu opisuje poslove na brodu prije oluje: „Pošto bi- jahu smotani i zatvoreni trevi, randa, gornja jedra i vanjski flok, kapetan nare- di da se zatvore gornje gabije i unutarnji flok” (Kazali i dr. 1973: 546). Carić je sustavno davao prednost stranim naknadno „ponašenim” nazivima koji su bili u uporabi tadašnjih pomoraca. Takav stav temelji na tvrdnji da ne treba mijenjati ustaljene jezične navike, pa ni onda kada su riječi stranoga porijekla. Kaže da su se ti pomorski izrazi „odjenuli hrvatskim oblikom i ostali naši”. U takvim nazivoslovnim promišljanjima imao je podršku filologa Pere Budmanija, koji je na Carićev upit o nazivima odgovorio da je „svakako manji barbarizam pri- miti tuđu riječ, nego našu udesiti po tuđemu jeziku”, te da „riječi tuđe, kad ih je već jednom narod primio, treba ih držati u onom obliku, koji su od naroda do-

32 Leksem kapetan ima više značenja: „kapetan 1. čin oficirskog kadra vojske, obično naj- viši čin nižih oficira; 2. čin oficirskog kadra vojno-pomorskih snaga /.../; 3. oficir trgovačke mornarice s položenim kapetanskim ispitom i diplomom (kapetan duge plovidbe, kapetan velike obalne plovidbe); 4. u širem smislu – oficir koji upravlja brodom; 5. u sportskim igrama – najista- knutiji igrač momčadi koji je njezin predstavnik i vođa za vrijeme utakmica” (Klaić 1986: 659). 33 carić je od flocco dobio flok odbacivanjem dočetnoga vokala u talijanskoj riječi i uklju- čivanjem u deklinaciju imenica muškoga roda s ništičnim morfemom u nominativu jednine, a za- mjenjivanjem zapisa cc zapisom k riječ je i grafijski prilagođena hrvatskome jeziku. Takav je model prilagođavanja primjenjivao i za druge nazive.

390 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395 bile bez obzira na onaj, koji su u svom jeziku imale” (usp. Vidović 1993, Sto- lac 1998a). Ovakvi Budmanijevi stavovi, potom i stavovi Milana Rešetara kako ih čitamo iz dopisivanja s Carićem, pokazuju temeljnu razliku u leksikološkoj koncepciji starije i mlađe generacije hrvatskih filologa. Stoga je Carić pokušaje stvaranja hrvatskih naziva smatrao nepotrebnim op- terećivanjem tehničkoga nazivlja, o čemu govori u člancima kojima je poslije Prvoga svjetskog rata dao inicijativu za rad na našem pomorskom nazivlju. Po- lazeći od takvih stavova negativno je ocijenio i rad na Crnićevu rječniku 1921. godine (nazivajući ga „tobožnjim pomorskim rječnikom”), a koji je nasljedo- vao u velikoj mjeri bakarsku nazivoslovnu tradiciju. U vezi s konkretnom temom – Crnić ima prečku. Pogledajmo još neke rječnike. Parčić nema naziva za ovo jedro. Vidović ima natuknicu flok i istoznačnicu prečka, s nizom potvrda samo za flok. Pričard i sur. navode oba naziva uz engleski naziv jib: prečka, flok. Time oba rječnika bi- lježe stanje i u stručnom nazivlju i u uzusu. U Klaićevu rječniku nauknica je flok (prema njemačkom Pflock), s normativnim nazivom prečka i značenjem: „malo trokutno jedro na kosniku jedrenjače” (Klaić 1986: 438). U bazi Struna normira se naziv prečka, sa značenjem „trokutasto prednje jedro pričvršćeno za leto”, uz žargonizam flok i englesku istovrijednicu jib. Za- nimljiva je napomena: „Prečka je zastarjeli naziv s vrlo rijetkom primjenom u pomorskoj (jedriličarskoj) praksi. Češći je naziv ‘prednje jedro’, kao naziv za nadređeni pojam. Prednje jedro može biti podignuto do vrha jarbola (genova) ili niže (jib).” Osim ovoga jedra rasprave u 19. i početkom 20 stoljeća obuhvatile su jedra koja se u talijanskome jeziku nazivaju randa i gabbia. Carić i mornarski uzus rabili su randu, ali su drugi pomorski leksikografi tražili i nalazili hrvatske zamjene: Mikoč repku i kotaricu, Babić zadnjaču, a Crnić sošno jedro. Vidović ima randu, s istoznačnicama šošno jedro, šošnja- ča. Baza Struna ne navodi ovo jedro, ali ovdje valja napomenuti da je sustavna obradba nazivlja za snast i jedrilje jedrenjaka planirana za drugu fazu rada na pomorskom nazivlju u okviru projekta Struna. Standardnojezični je naziv za- dnjača. Sljedeće su jedro Carić i mornarski uzus nazivali gabija. Mikoč je nudio naziv kriljke, koji se nije zadržao, dok su ostali vezali jedro uz koš i predlagali sljedeće nazive: Babić kosno jedro i košnjaču, Šulek ima koš, Crnić košno jedro, Parčić košnjaču...

391 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395

Vidović ima likove gabija i gabja, a unutar drugih natuknica i košna jedra. Klaić ne nudi standardni naziv, već opis „četverokutno jedro na srednjem dijelu jarbola” (Klaić 1986: 462).34 Standardnojezični je naziv košnjača, koji su bi- lježili Babić i Parčić.

3. Zaključak Pregledom pomorskih i općih rječnika te uvidom u suvremenu uporabu mo- žemo zaključiti da je sačuvana dvojnost zapisa koju je pokazala starija i novija hrvatska leksikografija. U rječnicima je to vidljivo kao odnos hrvatskih naziva i noštromizama. Leksikografi su se najčešće opredjeljivali za stvaranje hrvatskih naziva ili preuzimanje stranih, rjeđe za bilježenje više naziva za jedan pojam. Danas se ta dvojnost vidi u distribuciji u uporabi: jedni su nazivi normativni i u službenoj su uporabi, drugi su uzusni, žargonski, na brodu (Stolac 1998c). Pomorski nazivi koji slijede hrvatsku purističku nazivoslovnu koncepciju koju vezujemo uz bakarsku pomorsku školu, posebice Božu Babića, zabilježe- ni su dijelom i u Parčićevu te Šulekovu rječniku. Pokazuju nazivoslovne stavove pripadnika i sljedbenika zagrebačke filološke škole, koji su u stvaranju teh- ničkoga nazivlja tražili riječi u hrvatskom jezičnom korpusu, a kada nisu našli, bili su upućeni na novotvorbu. To su danas standardni nazivi, koje nalazimo u službenoj pomorskoj literaturi. Noštromizmi i ostale primljenice odgovaraju nazivoslovnim stavovima mlađe generacije s kraja 19. stoljeća, hrvatskim vukovcima, koji su se proti- vili stvaranju novih naziva ako su u uporabi već bili neki ustaljeni nazivi, neovisno o porijeklu. Danas se ti nazivi rabe razgovorno, uzualno, te je razumljivo da ih u velikome broju bilježi Klaić u svojemu rječniku. Kao sinonime Kla- ić daje hrvatske standardne nazive, koji nasljeduju Babića, Šuleka i Parčića, ali ima i druga rješenja. Valja reći da sve što je Klaić bilježio nije bilo zabilježeno u starijoj hrvatskoj leksikografiji. To se u prvome redu odnosi na nazive preuzete iz engleskoga jezika. Engleski je jezik svjetske pomorske komunikacije i stoga se danas u hrvatsku pomorsku komunikaciju uključuje sve više naziva engleskoga porijekla ili izravno engleskih naziva bez ikakve prilagodbe hrvatskom grafijskom, fonološkom, morfološkom ili rječotvornom sustavu. To je već počeo bilježiti A. B. Klaić (npr. rent-a-boat; rent-a-yacht; kokpit; kontejner; rejd; parlor; pič- pajn; rejd; skiper), a sigurno će se još više vidjeti kod budućih sastavljača rječ- nika stranih riječi.

34 a. B. Klaić navodi da je naziv gabija preuzeo od J. Carića (usp. Klaić 1986: 462).

392 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395

Izvori:

An i ć , Vl a d i m i r . 42000. Rječnik hrvatskoga jezika. Novi Liber. Zagreb An i ć , Vl a d i m i r ; Go l d s t e i n , Iv o . 1999. Rječnik stranih riječi. Novi Liber. Za- greb. Bab i ć , Bo ž o . 2005. Sabrana djela. Pomorski rječnici i drugi radovi. HFD. Rijeka. Be l o s t e n e c , Iva n . 1740. Gazophylazium, seu latino-illyricorum onomatum ae- rarium, I, Gazophylazium illyrico-latinum, II. Zagreb. [Pretisak: Liber – Mladost. Zagreb. 1972.] Ca r i ć , Ju r aj . 1884. Slike iz pomorskog života. Knjiga 1. Matica hrvatska. Za- greb – Sarajevo. Ca r i ć , Ju r aj . 1925. Slike iz pomorskog života. Knj. 2. Matica hrvatska. Zagreb – Sarajevo. Cr n i ć , Ru d o l f . 1998. Pomorski rječnik (talijansko-njemačko-hrvatski). HFD. Rijeka. Ka z a l i , An t u n Pa s k o ; Vo d o p i ć , Ma t o ; Bo t i ć , Lu ka ; Ca r i ć , Ju r aj . 1973. Iza- brana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti. Knj. 35. Matica hrvatska – Zora. Zagreb. Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b . 1986. Rječnik stranih riječi. Školska knjiga. Zagreb. Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b ; Šk o l s ka k n j i ga . 2012. Novi rječnik stranih riječi. Školska knjiga. Zagreb. Mi ka l ja , Jak o v . 1649./1651. Blago jezika slovinskoga. Loreto – Ancona. [Pre- tisak: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb. 2011.] Mi k o č , Jak o v An t u n 1998. Pomorski rječnik. HFD. Rijeka. [Rkp. 1852.] Pa r č i ć , Dr ag u t i n An t u n . 1901. Rječnik hrvatsko-talijanski. Narodni list. Za- dar. Pr i č a r d , Bo r i s i s u r . 1991. Hrvatsko-engleski rječnik pomorskog nazivlja. Školska knjiga. Zagreb. Šu l e k , Bo g o s l av . 1874./75. Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja. Zagreb. [Pretisak: Globus. Zagreb. 1990.] Vi d o v i ć , Ra d o va n . 1984. Pomorski rječnik. Logos. Split. Vi t e z o v i ć Ri t t e r , Pava o . 2000. Preslik rkp. Lexicon Latino-Illiricum. Zagreb. [Rkp., između 1700. i 1709.] Vr a n č i ć , Fa u s t . 1595. Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae. Venecija. [Pretisak: Novi Liber. Zagreb. 1990.] Baza hrvatskoga strukovnog nazivlja: http://struna.ihjj.hr/ (pristupljeno 19. lipnja 2014.).

393 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395

Literatura:

Bo n e f a č i ć , Kl e m e n t Kv i r i n (Da r o s l av ). 1902. Dragutin A. Parčić. Tisak tiskare Kurykta. Krk. Go s t l , Ig o r . 1998. Dragutin Antun Parčić. Matica hrvatska. Zagreb. Gr ab o va c , Ju l i j e . 1964. Zadar u vrijeme druge austrijske vlasti. Zadar, geogra- fija – ekonomija – saobraćaj – povijest – kultura. Zbornik. Matica hrvatska. Zagreb. 207–248. Ha m , Sa n d a . 1998. Jezik zagrebačke filološke škole. Matica hrvatska. Osijek. Jo n k e , Lj u d e v i t . 1974./75. Problematika norme hrvatskoga književnog jezika u sinkronijskom i dijakronijskom aspektu. Jezik XXII/2. 33–39. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1952. O zamjenjivanju tuđica našim riječima. Jezik I/4. 107–113. Pr a n jk o v i ć , Iv o . 2010. Hrvatski jezik u 19. stoljeću. Zbornik radova 38. semi- nara Zagrebačke slavističke škole. FF Press. Zagreb. 49–68. Pe t r o v i ć , Be r n a r d i n a . 2014. Klaić, svestrani jezikoslovac (intervju s Kristia- nom Lewisom). Vijenac XXII/522. 15. Pr i t c ha r d , Bo r i s . 1993. Povijesni razvitak hrvatske jezične leksikografije u pomorstvu. Pomorski zbornik 31. Rijeka. 471–489. Pr i t c ha r d , Bo r i s . 1997. O ranom razdoblju hrvatske jezične leksikografije u pomorstvu. Riječ 1. 57–65. Ru s s o , Ml a d e n . 2010. Zašto se izrazima plovidba i navigacija ne bismo smjeli koristiti kao istoznačnicama? Naše more 57/3-4. 194–197. St e pa n i ć , Že l jk o . 2005. Hrvatsko pomorsko nazivlje od početaka do polovine 19. stoljeća. Naše more 52/5-6. 248–257. St e pa n i ć , Že l jk o . 2006. Hrvatsko pomorsko nazivlje od polovice 19. stoljeća do sloma Austro-Ugarske Monarhije. Naše more 53/1-2. 63–76. St e pa n i ć , Že l jk o . 2007. Carićev doprinos normiranju hrvatskoga pomorskoga nazivlja. Riječ 13/3. 93–103. St e pa n i ć , Že l jk o ; Ma s l e k , Ja s e n ka . 2007. Gdje je nestao božman? Naše more 53/1-2. 72–75. St o l a c , Di a n a . 1989./1990. Počeci hrvatske pomorske terminologije. Flumi- nensia 1/2. 90–95. St o l a c , Di a n a . 1998a. Hrvatsko pomorsko nazivlje. Izdavački centar Rijeka. Rijeka. St o l a c , Di a n a . 1998b. Hrvatsko pomorsko nazivlje u 19. stoljeću. Filologija 29/30-31. 133–146. St o l a c , Di a n a . 1998c. Norma i uzus u pomorskim komunikacijama 19. stoljeća. Jezična norma i varijeteti. Zbornik radova Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku. HDPL. Zagreb – Rijeka. 517–525.

394 Diana Stolac, Borana Morić-Mohorovičić: Pomorsko nazivlje u rječnicima D. A. Parčića i A. B. Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 381–395

Ur ba n y , Ma r i ja n . 1994. Noštromizmi u projektu izrade englesko-hrvatskog pomorskog rječnika. Pomorski zbornik 32/1. 395–406. Ve l č i ć , Fr a n j o . 2004. Rukopisna ostavština „Staroslavenske akademije” koja se čuva u Krku. Glagoljica i hrvatski glagolizam. Staroslavenski institut – Krčka biskupija. Zagreb – Krk. 37–52. Vaj s , Na d a . 2003. Fitonimija u Parčićevu Rječniku hrvatsko-talijanskome iz 1901. Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 29/1. 339–353. Vi d o v i ć , Ra d o va n . 1993. Jadranske leksičke studije. Književni krug Split. Split. Vi n c e , Zl a t k o . 32002. Putovima hrvatskoga književnog jezika. Matica hrvatska. Zagreb.

Maritime Terminology in Dictionaries of Dragutin Antun Parčić and Adolf Bratoljub Klaić

Abstract Dragutin Antun Parčić is the author of several bilingual dictionaries, Ital- ian-Croatian and Croatian-Italian. Rječnik hrvatsko-talijanski (1901) is his best lexicographical piece. Although rich in terminology, it hasn’t been sufficient- ly researched. The aim of this paper is to compare the maritime terminology that Parčić brings in his dictionary with the one in Rječnik stranih riječi written by Adolf Bratoljub Klaić 50 years later. Analysis of modern maritime terminology has shown that nostromisms (Mediterranean nautical terms of mostly Italian origin) are in usage, while nor- mative literature gives priority to the Croatian terminology. The customary professional terminology was recorded in contemporary Croatian maritime dictionaries and foreign language dictionaries. Aside from nostromisms written in the 19th century dictionaries, under the influence of English language as an international language of maritime affairs and communications new terminology has been introduced. The paper examines not only the terminology that Parčić and Klaić bring in their dictionaries, but also the terminology written in several 19th century dictionaries.

Ključne riječi: hrvatski jezik, leksikografija, pomorsko nazivlje; D. A. Parčić, A. B. Klaić Key words: Croatian language, lexicography, maritime terminology, D. A. Parčić, A. B. Klaić.

395

Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’374(Klaić, B.) 811.163.42’373.45:811.112 Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 29. V. 2014. Prihvaćen za tisak 13. VI. 2014. Kristian Novak Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci [email protected] Barbara Štebih Golub Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje [email protected]

Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića

U radu se analiziraju germanizmi u nekoliko izdanja Rječnika stranih rije- či Bratoljuba Klaića s nekoliko gledišta: a) što se uopće smatra germanizmom i tako označuje; b) donose li se i označuju li se kao germanizmi i unu- tarjezične tvorenice motivirane germanizmima te donose li se kao zasebne natuknice ili unutar tvorbenih gnijezda; c) teži li se pri donošenju etimo- loških odrednica preciznosti s obzirom na dijatopijsku i dijastratsku rasloje- nost germanizama; d) koliko su germanizmi zastupljeni u pojedinim izdanji ma rječnika.

0. Uvod: pokušaj definiranja germanizma Prije nego što započnemo s prikazom provedenoga istraživanja i njegovih rezultata nužno je razjašnjenje nekih temeljnih pojmova. Iako se odgovor na pitanje „što je to germanizam” naoko čini jednostavnim, pogled u jezikoslovnu literaturu i neke od hrvatskih rječnika pokazuje da u kroatistici nailazimo na različita poimanja toga pojma. Tako se u Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika (1998.), Anić–Goldsteino- vu Rječniku stranih riječi (2000.) i Hrvatskome enciklopedijskome rječniku (2002.) germanizam definiran kao „prepoznatljiva pojedinost iz njemačkog jezika usvojena u drugom jeziku”, a u Šonjinu Rječniku hrvatskoga jezika (2002.) kao „tuđica uzeta iz njemačkoga jezika”, dok je u Školskom rječniku hrvatskoga jezika (2012.) Birtić i dr. određen kao „riječ njemačkoga podrijetla posuđe- na u koji drugi jezik i prilagođena njegovu jezičnom sustavu”. Iz navedenih je

397 Kristian Novak, Barbara Štebih Golub: Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 397–410 definicija vidljivo da se germanizam, osim u enciklopedijskom rječniku, definira isključivo kao leksička posuđenica, a u svima se rječnicima kao jezik da- valac1 spominje samo njemački. U Hrvatskome općem leksikonu (1996: 306) nalazimo bitno širu definiciju: „Riječ ili konstrukcija kojega germanskoga jezika, najčešće njemačkoga, u njemu samome ili preuzeta u neki drugi jezik, odnosno načinjena prema german- skom jeziku.” Iz nje, dakle, proizlazi da jezik davalac ne mora biti samo nje- mački, nego može biti bilo koji germanski jezik, a posuđenica ne mora biti is- ključivo leksička, nego može biti i primjerice sintaktička ili semantička. Upit- nim dijelom definicije smatramo „riječ ili konstrukcija kojega germanskoga jezika, najčešće njemačkoga, u njemu samome2”, jer otvara pitanje može li nešto u njemačkome jeziku biti germanizam. Određenje pojma germanizam još je šire u Simeonovu Rječniku lingvistič- kih pojmova (1986: I, 397): „1. općenito što je svojstveno Njemačkoj, a uvedeno je u drugih naroda ili u druge jezike (običaj, jezik itd.); 2. osobito pak znači riječ, izraz, konstrukciju svojstvenu njemačkom jeziku; takve su npr. tuđice iz njemačkoga malati mj. slikati, pegla mj. glačalo; no neke su takve tuđice ušle i u književni jezik drugih naroda, pa tako i u hs, npr. sablja < njem. Säbel, ceh < Zeche, vaga < Waage itd. Osobito se smatraju germanizmima izrazi i konstrukcije, koje su tuđe duhu jezika, a nastale su doslov- nim prevođenjem s njemačkoga kao što su to npr. sjesti se; nj. sich setzen, mj. pravilnoga sjesti; 3. u širem smislu – riječ, izraz ili konstrukcija preuzeta iz bilo kojega germanskoga jezika ili načinjena prema njemu, koja nije u skladu s jezikom u koji je ušla.” Riječ je o veoma širokome određenju germanizma: u prvoj je točci ono kul- turološko, u drugoj je riječ o jezičnom preuzimanju iz njemačkoga jezika na svim jezičnim razinama, dok se prema trećoj germanizmom smatra jezični element bilo koje razine preuzet iz kojega germanskoga jezika (dakle ne samo nje- mačkoga). Dio autora germanizmima smatra leksičke jedinice preuzete iz njemačkoga jezika, no razlikuju one koje su izvorno njemačke i one koje u njemačkomu imaju status primljenica. Pri tome se svaki od njih koristi vlastitom terminologijom.

1 jezik davalac idiom je koji vrši jezični utjecaj i iz kojega izravno dolazi preuzeta jezična (u našem slučaju leksička) jedinica. Jezik primalac idiom je na koji se vrši utjecaj i u koji se je- zična jedinica preuzima. 2 Istaknuli K. N. i B. Š. G.

398 Kristian Novak, Barbara Štebih Golub: Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 397–410

Tako M. Turk (1995: 186) razlikuje prave germanizme, izvorne njemačke riječi koje su u hrvatski ušle izravno iz njemačkoga, i neprave germanizme, tj. riječi preuzete iz njemačkoga koje već u njemu imaju status posuđenica. S. Babić (1990: 98) pak riječi njemačkoga podrijetla koje su u hrvatski ušle posredstvom drugoga jezika naziva polugermanizmima, a riječi koje podrijetlo vuku iz drugih jezika, ali su u hrvatski preuzete iz njemačkoga naziva pager- manizmima. V. Piškorec (2001: 41) uvodi nazive primarni (riječi izravno preuzete iz nje- mačkoga, no koje nisu njemačkoga podrijetla, npr. cigla < njem. Ziegel < lat. tegula) i sekundarni germanizmi (izvorno njemačka riječ preuzeta iz nekoga drugog jezika, npr. šaraf < mađ. saraf < njem. Schraube). Germanizmi koje smo mi proučavali u ovome istraživanju shvaćeni su kao leksičke posuđenice u hrvatski jezik preuzete iz njemačkoga jezika, bez obzira na njihovo podrijetlo, odnosno jezik izvornik. Takva je definicija prihvatlji- va sa stajališta dodirnoga jezikoslovlja, zadaća kojega je objasniti adaptacijske procese kojima model3 prelazi u repliku, pa bi određivanje jezika izvora kao jezika davaoca dovelo do nemogućnosti da se objasne neki od adaptacijskih procesa tijekom preuzimanja (npr. hrv. se lik šaraf ne može adekvatno objasniti po- lazeći od njem. Schraube, već u obzir valja uzeti oblik u mađarskome kao pravome jeziku davaocu kao što se ni hrv. cigla ne može objasniti polazeći od lat. tegula, nego samo od njem. Ziegel). Također bi valjalo voditi računa i o dijatopijskoj i dijastratskoj raslojenosti germanizama, odnosno nastojati identificirati prave modele hrvatskih germanizama, koji su, kao što su pokazala dosadašnja istraživanja, obično bavarskoaustrijskoga podrijetla, a ne automatizmom donositi standardnonjemačke modele. Primjerice, dok u standardnome njemačkom jeziku Kittel ima značenje ‘kuta’, u austrijskim se govorima javlja i značenje ‘suknja’, što onda objašnjava i značenje kajkavskoga germanizma kiklja. Imenica Rock u standardnome nje- mačkom jeziku ima značenje ‘suknja’, dok značenje germanizma reklja ‘jakna’ također potječe iz austrijskih govora. Također je i fonološki lik hrvatskih germanizama teško objašnjiv ako se njihovim modelima smatraju standardnonje- mačke riječi, a ne dijalektne (primjerice model hrvatskoga šunka nije njem. Schinken, već dijalektni bavarskoaustrijski lik Schunka). Znatan broj riječi koje se u hrvatskim rječnicima označuju kao germanizmi zapravo su austrijacizmi, tj. riječ je o leksemima specifičnima za austrijski nje-

3 Model je jezični element – riječ – kako ga upotrebljavaju govornici jezika davaoca, a replika posuđeni element kako ga upotrebljavaju govornici jezika primaoca (prema Filipović 1986: 17).

399 Kristian Novak, Barbara Štebih Golub: Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 397–410 mački jezik, odnosno bavarskoaustrijske govore (npr. ajngemahtes < austr. Ein- gemachtes, hren < austr. Kren, Krein, karfiol < austr. Kafriol < tal. cavolfiore). Tijekom analize usredotočili smo se na sljedeće probleme: a) što se u pojedinim izdanjima Klaićeva rječnika označuje kao germanizam, tj. uzima li se u obzir uloga jezika izvora ili jezika davaoca i naznačuju li se (ako da, kako) sljedovi preuzimanja; b) vodi li se pri donošenju etimoloških odrednica računa o dijatopijskoj i dijastratskoj raslojenosti germanizama; c) donose li se u rječniku i unutarjezične tvorenice motivirane germanizmima i kako se obrađuju (kao zasebne natuknice, unutar tvorbenih gnijezda ili kako drukčije); d) koliko su germanizmi zastupljeni u pojednim izdanjima rječnika. Istraživanje je provedeno na izdanjima Klaićeva Rječnika stranih riječi iz 1951., 1975., 2002. i 2012. godine. U svim su izdanjima detaljno iščitana slova A i B te su ciljano tražene natuknice ajgemahtes, flaster, kiklja, paradajz i rekla. Riječ flaster bila nam je važna kao odgovor na pitanje donosi li se kao eti- mološka odrednica jezik davalac, jezik izvor ili oba te kako se navodi model (i navodi li se uopće). Ostale su riječi zanimljive jer su u hrvatski ušle iz au- strijskoga njemačkog jezika, pa nas je zanimalo je li to iščitljivo iz etimoloških oznaka koje se donose uz njih.

1. Analiza izdanja Rječnika stranih riječi iz 1951. godine Iz predgovora izdanja iz 1951. saznajemo da rječnik nije zamišljen kao stručni rječnik, već kao priručnik „s pomoću kojega će se čitalac snalaziti u či- tanju knjiga i novina, u kojima svaki dan nailazi na strane riječi”, što znači da mu je namjena prvenstveno bila popularnoznanstvena. U istome tekstu stoji da je 1938. Ognjen Prica pod pseudonimom prof. Dragutin Kovačić izdao prvu varijantu rječnika te da je drugo izdanje uslijedilo 1940. i 1945. i poslužilo kao podloga za Rječnik stranih riječi, izraza i kratica što ga je bez potpisa autora izdao Nakladni zavod Hrvatske. Ovo izdanje, što je zamjetljivo već na prvi pogled, sadržava znatno manje riječi od ostalih analiziranih izdanja, što se, naravno, odrazilo i na broj germanizama. Od 48 riječi ekscerpiranih iz drugoga analiziranog izdanja (1975.) u ovome ih nalazimo samo šest. Na prvi je pogled zamjetljivo i da se uz leme ne donose nikakve gramatič- ke odrednice.

400 Kristian Novak, Barbara Štebih Golub: Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 397–410

Pomnijom su analizom utvrđene grafijske nesustavnosti pri donošenju germanizama iako se u većini slučajeva donose adaptirane replike (npr. „anšlus njem. (Anschluss) priključenje, priključak, aneksija, pripojenje (naročito aneksija Austrije Njemačkoj, koju je god. 1938. izvršila fašistička Njemačka pro- tivno odredbama međunarodnih ugovora”), natuknica blitzkrieg donesena je u „poluadaptiranom” obliku tj. pisana malim početnim slovom, ali njemačkom grafijom, a u zagradi nalazimo naputak kako natuknicu valja čitati („blitzkrieg njem. (čit. blickrig)”), što je obrnuti postupak od onoga uobičajnoga u rječniku (obično se kao lema donosi adaptirani oblik, a evenutalno se u zagradama donosi model, tj. strana riječ). U ovome se izdanju često modeli ni ne navode. Primjerice, uz natuknicu flaster stoji samo oznaka jezika davaoca i jezika izvora (grč. – njem.), dok uz lemu bedeker ne nalazimo nikakvu etimološku odrednicu („bedeker – knjižica s opisom nekog kraja ili grada i s naznakom njegovih znamenitosti, služi kao vodič na putovanjima (prema imenu spomenutog nakladnika Baedeckera)”). Nesustavnost je prisutna i pri donošenju etimoloških oznaka s obzirom na isticanje jezika izvornika i jezika davaoca. Tako se uz već spomenutu natuknicu flaster naznačuju jezik izvornik i jezik davalac (grč. – njem.), dok uz natuknicu blankvers nalazimo samo oznaku njem. („blankvers njem. stih bez sro- ka, jampski pentametar, redovan u engleskoj drami i epu”), dok je već i iz same definicije vidljivo da je riječ o vrsti stiha specifičnoj za englesku književnost, pa je njemački možda bio jezik davalac, ali je zbog sustavnosti trebalo navesti i engleski kao jezik izvor. U ovome se izdanju tvorenice motivirane germanizmom načelno uopće ne donose.

2. Analiza izdanja Rječnika stranih riječi iz 1975. i 2002. godine Kako su izdanja rječnika iz 1975. i 2000. godine gotovo identična, rezultate njihove analize donosimo zajedno ukazujući na eventualne, rijetke razlike. U predgovoru izdanja iz 1975. godine čitamo da je to peto izdanje rječnika kao Velikog rječnika stranih riječi, a drugo koje je „priredio i nadopunio” Želj- ko Klaić. Izdanje iz 2000. godine rađeno je po istim načelima te se čak donosi pretisak istoga predgovora. Priređivač objašnjava da je ovaj rječnik: „(...) daleko nadmašio svoju prvotnu namjenu koja se sastojala u tome da se zainteresiranim čitaocima daju kratka i jasna tumačenja stranih pojmova što se javljaju u našem dnevnom govoru, u štampi ili na radiju, odnosno u bilo kojem drugom popularnom sredstvu

401 Kristian Novak, Barbara Štebih Golub: Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 397–410 međuljudske govorne ili pisane komunikacije.” (1975: V) i iznosi načela dono- šenja materijala i oblikovanja natuknica koja su bitno izmijenjena u odnosu na prvo analizirano izdanje (1951.). Jedna od osnovnih koncepcijskih razlika jest da su pojmovi u rječnik unoše- ni po sistemu „porodica riječi”4. Odnosno, prema riječima priređivača, temeljno je novo načelo ustroj natuknica prema kojem se unutar iste leme/germanizma donose i unutarjezične tvorenice motivirane tim germanizmom, što je sa staja- lišta suvremene kontaktologije prihvaljivo i poželjno jer je iz takve koncepcije rječnika vidljiv stupanj tzv. sekundarne prilagođenosti posuđenice, odnosno njezina tvorbena plodnost u jeziku primaocu (npr. lagva > lagvodelec, lagvo- merenje, hiža > hižomladenka, hižni > hižni zakon, hižno tovaruštvo). Dalje se u predgovoru navodi da se izvedenica u slučajevima kada se jako razlikovala od osnovne riječi donosi na svom abecednom mjestu te se – u naj- većem broju slučajeva – upućuje na glavnu natuknicu (oznaka v.). To je načelo također kontaktološki prihvaljivo jer korisniku omogućuje lakše služenje rječ- nikom. Što se tiče donošenja etimološke odrednice, na sedmoj stranici predgovora čitamo da su iza glavnoga pojma, tzv. natuknice ili odrednice, kurzivnim slovima stavljene oznake jezika iz kojih riječi potječu. „Najčešće se tim napomenama označuje jezik za koji se smatra da je bio posljednji posrednik između na- šeg jezika i tuđeg, iako se moglo poći i drugim putem i označiti najstariji izvor, ali – valja naglasiti i na ovom mjestu – ovo nije nikakav stručni rječnik (pa ni etimološki!) i nema visokih znanstvenih pretenzija.”5 Navedeno je načelo u potpunosti u skladu s kontaktološkim poimanjem jezika davaoca i jezika izvora koje smo opisali u uvodu ovoga rada. Dakle, na temelju u predgovoru iznesenih načela moglo bi se zaključiti da su izdanja 1975. i 2002. sa stajališta kontaktologije bitno popravljena u odnosu na ono iz 1951. godine. Međutim, provedena analiza pokazala je da se u sa- moj rječničkoj obradi uvelike odstupalo od tih načela te da joj se mnogo toga može prigovoriti. Najčešći se zamijećeni nedostatci mogu podijeliti u nekoliko skupina: 1. Umjesto da se unutar iste natuknice donose tvorenice motivirane germanizmom koji čini lemu, često se obrađuju germanizmi koji ne samo da u jeziku primaocu nisu tvorbeno povezani već nemaju iste modele u jeziku davaocu. Ta- kvi su slučajevi vrlo brojni.

4 Klaić 1975: VI. 5 Klaić 1975: VII.

402 Kristian Novak, Barbara Štebih Golub: Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 397–410

Primjerice: s. v. blic obrađeni su i germanizmi blickrig i blicliht koji bi, s obzirom na to da nisu hrvatske unutarjezične tvorenice germanizma blic, već imaju vlastite modele (< njem. Blitzkrieg, Blitzlicht), trebali biti obrađeni kao zasebne natuknice. Isto vrijedi i za natuknicu fajn (< njem. fein) unutar koje su obrađeni i germanizmi fajnmehaniker (< njem. Feinmechaniker) i fajnšmeker (< njem. Fein- schmecker). 2. Drugi zamijećeni nedostatak jest donošenje pogrešnoga modela. Primjerice: a) Model replike ajnjeriger nije, kao što se navodi u rječniku ein ‘jedan’ + Jahr ‘godina’, već je zabilježeni germanizam nastao elipsom od Einjährig-Fre- iwilliger ‘jednogodišnji dobrovoljac’ što je bio naziv za vojnog obveznika na tzv. đačkom roku u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj. b) Na temelju nekih donesenih modela moglo bi se pogrešno zaključiti da su replike koje čine leme unutarjezične tvorenice. Npr. kao model od bediner ‘sluga, poslužnik’ donosi se njem. bedienen, dok je, u skladu s dodirnojezikoslovnim spoznajama6, daleko vjerojatnije da je to imenica njem. Bediener. Isto vrijedi i za germanizam beglajter ‘muz. u tam- buraškom orkestru svirač na instrumentu dubljega glasa kojem je zadatak da (obično u tercama ili kvinatama) prati glavnu melodiju’ kojem se kao model određuje njem. begleiten, a ne, što je vjerojatnije, njem. Begleiter. c) Nerijetki su slučajevi da se kao modeli germanizama donose infinitivi glagola, dok su se hrvatske replike u biti oblikovale prema njemačkim participima perfekta, što je vidljivo i iz sloga -ge- u njihovu sastavu (koji inače ne bi bio objašnjiv nikakvim adaptacijskim procesima). Tako, primjerice, modeli germanizama abgeblazn ‘u govoru starijih ljudi koji su nekada služili austrij- sku vojsku: gotovo!, svršeno!, prekasno (misli se: završeno je trubljenje nekog vojnog signala)’ i abgedrošn ‘otrcan, olinjao, nemoderan, dosadan’ nisu njem. infinitivi abblasen ‘otpuhnuti, završiti puhanje’ i abdreschen ‘mlatiti pšenicu’, nego njihovi participi abgeblasen ‘odsviran’ i abgedroschen ‘ofu- can, istrošen’7.

6 Ukoliko u jeziku davaocu postoji imenica za koju se može pretpostaviti da je model, ne valja pretpostavljati da je model glagol. Tim više što prilikom adaptacije njem. Bediener nije doš- lo do značajnijih preoblika. 7 Ukoliko se kao model prihvati njemački particip, jasno je i metaforičko značenje germanizma koje je preuzeto u hrvatski.

403 Kristian Novak, Barbara Štebih Golub: Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 397–410

Slučajevi kada se kao model donosi particip (npr. eingehengt < njem. einge- hängt ‘ovješeno, ispod ruke (ići s nekim)’)8 iznimke su. d) Najveća načelna metodološka zamjerka ovim izdanjima jest „analitičko” donošenje modela. Odnosno, uz pojedine se germanizme ne donose njihovi modeli koji su u njemačkome složenice ili izvedenice, već se ti modeli raščla- njuju na sastavnice. Takav je postupak kontaktološki posve neprihvatljiv jer s jedne strane od korisnika iziskuje dovoljno veliko znanje da raščlanjene modele ponovno „sastavi”, a s druge mu pak strane pruža u biti pogrešnu informaciju, odnosno navodi ga na pogrešne zaključke o tome koja je riječ zapravo posuđena u hrvatski jezik. Primjerice, uz brifkastn ‘poštanski sandučić, ormarić, škrinjica za pisma, li- stovna uložnica (obično na javnim mjestima)’ donosi se podatak „njem. Brief – pismo, list + Kasten – ormar” umjesto njem. Briefkasten. U „porodicu riječi” germanizma brifkasten uključeni su i brifpapir, za koji se uopće ne donosi model, briftašl uz koji se u zagradi samo bilježi podatak „Tasche – džep, torba” i briftreger uz koji pak u zagradi stoji samo „Träger – nosač”. Ova je natuknica zoran primjer manjkavosti ustroja i načela oblikovanja koja se prakticiraju u rječniku.

Kao primjere loše prakse raščlanjivanja modela donosimo još dvije natuknice, ajntopfgeriht i blauštrumpf, koje zorno pokazuju nepraktičnost (u prvome je slučaju model rastavljen na čak tri riječi) i neprimjerenost takva prikaza. „ajntopfgeriht njem. (ein – jedan + Topf – lonac + Gericht – jelo) za vrijeme nacionalsocijalizma u Njemačkoj uveden propis da se u neke dane u tjednu mora u domaćinstvima i u restoranima kuhati samo jedno jelo (ili više jela u

8 U izdanju iz 2002. još je dodano i značenje ‘potpazuhce’ i izvor (J. Čedomil).

404 Kristian Novak, Barbara Štebih Golub: Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 397–410 jednom loncu), a ušteda koja se pri tom postiže da se daje u ratne svrhe; isto što i ajntopfesn (Essen – jelo); ajntopfzontag (Sonntag – nedjelja) – nedjelja koju je također pogađao spomenuti propis.” „blauštrumpf njem. (blau – plav + Strumpf – čarapa) »plava čarapa« u literaturi čest izraz za »učenu ženu« (Begović)9 ” Smatramo da je od prosječnoga korisnika rječnika prezahtjevno očekivati da na temelju donesenih podataka shvati koja je riječ zapravo posuđena u hrvatski odnosno, kontaktološkom terminologijom, koja je riječ bila model hrvatskoga germanzima, a podatci koje mu rječnik pruža neprecizni su. Kako se u predgovoru Rječnika tvrdi da on nema znanstvenih pretenzija, ovakvo raščlanjivanje modela tim više čudi jer bi daleko informativnije i jednostavnije (i za sastavlja- če i za korisnike) bilo da se donesu modeli kakve nalazimo u jeziku davaocu. 3. Iako u vrlo malom broju slučajeva, zamijećeno je i nedonošenje modela. Primjerice: „blaumontag njem. (doslovno »plavi ponedjeljak«) stanje mamurnosti poslije bančenja u nedjelju.” Smatramo da bi natuknica kakvu nalazimo u nedavno objavljenom Agrame- ru („blaumontag m (blauer Montag) dan smanjene radne sposobnosti zbog opo- ravljanja od opijanja prethodnog dana”) bila daleko točnija i prihvatljivija i u pogledu definicije10, a i s obzirom na činjenicu da se donosi pravi model. Kao i u prvome analiziranom izdanju uz u natuknici bedeker ne donosi se model, tj. natuknica je neizmijenjena u odnosu na izdanje iz 1951. 4. Što se tiče donošenja podataka o jeziku izvoru i jeziku davaocu te mo- gućim jezicima posrednicima, iako se u predgovoru izdanja iz 1975. navodi da se naznačuje zadnji u nizu jezika posrednika, tj. s kontaktološkoga gledišta jezik davalac, u nekim se slučajevima, doduše rijetkima, navode i jezik izvor i jezik davalac. Primjerice uz natuknicu flaster: „flaster grč.-njem. (émplastron, Pflaster) 1. ljepljivi ovoj za rane; melem; 2. pločnik, trotoar, tarac.”11

9 U izdanju iz 2002. definicija se proširuje podatkom o nastanku izraza: „prema iz 17. st. smiješnom običaju jednoga od članova kruga ugledne engleske spisateljice lady Mary Wortley Montagu (briljantni kozer Stillingfleet) da nosi čarape plave boje”. 10 nije riječ o stanju mamurnosti, već o danu u tjednu, konkretno ponedjeljku, kada je osoba u stanju mamurnosti. 11 U izdanju iz 2002. dodana su i značenja „3. prenes. dosadno čeljade (koje se na čovjeka »prilijepi«), gnjavator, »stjenica«; 4. u sportskim natjecanjima igrač koji dobije zadatak da strik- tno pokriva određenog mu protivnika, da mu »ne da ni maknuti«”.

405 Kristian Novak, Barbara Štebih Golub: Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 397–410

5. Naše je istraživanje nadalje pokazalo da se ni u ovim izdanjima ne vodi računa o dijatopijskoj i dijastratskoj klasifikaciji modela. Tako se uz leksičke austrijacizme donosi samo odrednica njem., primjerice: „ajngemahtes njem. (Eingemachtes) vrsta krepke juhe s mesom i drugim dodacima; u našim kuharskim priručnicima: ujušak, umokac.” „ajmpindekl njem. (einbinden – uvezati + Deckel – poklopac)12 u zagrebačkom govoru još i danas čest naziv za povoj, jastuk u koji se stavlja dojenče.” „paradajz njem. (Paradiesapfel – rajska jabuka)13 vrsta povrća, rajčica, jabu- čica, pomidor, tomat, patlidžan.” Isto vrijedi i za posuđenice za koje se na temelju njihova semantizma može zaključiti da su u hrvatski preuzete iz bavarskoaustrijskih govora. Primjerice: „kiklja njem. (Kittel) suknja; umanj. kikljica; uveć. kikljetina.” „rekla njem. (Röcklein) kaputić, osobito ženski, ali se dijalektalno upotrebljava i za muške kapute.”

3. Analiza Novoga rječnika stranih riječi iz 2012. godine Analizirano izdanje iz 2012. godine razlikuje se od prethodnih već samim naslovom, Novi rječnik stranih riječi, i navedenim autorima, Bratoljub Klaić i Školska knjiga, zbog čega očekujemo znatne promjene u koncepciji. Iz predgovora A. Žužula saznajemo da je Školska knjiga odlučila „preurediti i dopuniti sadržaj rječnika na temelju vlastitoga dugogodišnjeg iskustva i leksikografskog znanja svojih urednika i suradnika” te da je „rječnik trebalo oslobo- diti povijesno nataloženih ideoloških natuknica, političkih i jezikoslovnih kom- promisa što ih je nalagalo vrijeme njegova nastanka, kao i onih riječi koje se više ne rabe u hrvatskom jeziku”. (2012: V). Osim toga uvršten je i niz novih natuknica, mahom anglizama (npr. AIDS, brand, prepaid), koje su uslijed teh-

12 Uz ponovno „analitičko” i pogrešno donošenje modela. Model je, naime, austr. Einwick eldecke (za razliku od njem. Steckkissen). Usp. i Agramer s. v. 13 osim što nije navedeno da je riječ o leksičkom austrijacizmu, pogrešno je određen model (austr. Paradeiser), a i nameće se pitanje koliko je smisleno jedan dijalektni izraz, paradajz, objašnjavati drugima, pomidor, tomat. U izdanju iz 2002. godine definicija je znatno proširena te se unutar nje donose i tumače i unutarjezične tvorenice paradajz-baron, paradajz-flašica i nova replika paradajzer, oblikovana prema istome modelu, ali tijekom čije je transsemantizacije došlo do značenjskog pomaka: „paradajz-baron – u starije vrijeme prezirni naziv za plemića koji se bavio seoskim gospoda- renjem (usp. krautjunkerstvo); paradajz-flašica – u staroj Austriji naziv za kadeta (kadeti su nosili crvene hlače); paradajzer – vojnik kanonir, topnik, artijljerac, koji su također nosili crvene hla- če (Krleža, Smrt Florijana Kranjčeca)”.

406 Kristian Novak, Barbara Štebih Golub: Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 397–410 ničkoga razvoja i globalizacije tijekom proteklih desetljeća intenzivno ulazile u hrvatski, pa je, ponovno prema riječima A. Žužula, Novi rječnik stranih riječi obogaćen s više od 2000 novih natuknica i preko 1000 novih značenja u posto- jećim natuknicama. Osim toga, osuvremenjen je pristup leksikografskoj obradi, usklađena je i dosljedno provedena akcentuacija, ispravljene su netočnosti i nepreciznosti u etimologiji (tj. uvrštavani su svi jezici koji se spominju u etimologiji), uz brojne druge izmjene u znanstvenoj terminologiji, sustavu mjernih jedinica i veličina, u kraticama, uz natuknice su dosljedno dodavani ženski mocijski parnjaci. Dakle, ovo izdanje za razliku od onih iz 1975. i 2002. nije tek pretisak prethodnih, pa smo njegovu analizu i započeli očekujući znatna odstupanja (i pobolj- šanja) od prethodnih izdanja. Pri tome nismo očekivali znatnije promjene koje bi se ticale broja germanizama (iako na stranici XI. predgovora stoji da su uneseni i neki talijanizmi i germanizmi koji su nedostajali), no očekivali smo promjene u strukturi natuknica i načinu donošenja modela kao što je i najavljeno u predgovoru. Tamo se naime spominje da su grozdovi natuknica preuređe- ni i dosljedno usklađeni s etimologijom, odnosno da su oblikovani kao grozdovi koji se sastoje od izvedenih i srodnih riječi koje povezuje ista etimologija, pa se ukoliko je noseća natuknica imenica, u grozdu mogu pronaći pridjev, vršitelj radnje, glagol i glagolska imenica. Takva je struktura, kao što smo već naglasili u prvome dijelu članka, u skladu s dodirnojezikoslovnim načelima. Očekivana poboljšanja s gledišta kontaktologije odnose se, dakle, na „preuređenost” grozdova uz pojedinačne natuknice te ispravljanje netočnosti i manjkavosti u etimologiji koje se tiču donošenja jezika izvora i jezika posrednika, točnoga navođenja modela i njihovu stratifikaciju. Naša početna pretpostavka da se broj germanizama neće bitno promijeniti u odnosu na izdanja Klaićeva rječnika iz 1976. i 2002. potvrđena je: naime, od 48 analiziranih germanizama iz tih dvaju izdanja samo je jedan (ajncel) izbačen iz Novoga rječnika stranih riječi. Zamijećene razlike u odnosu na prethodna izdanja su sljedeće: 1. Uz germanizme su često dodavane razne odrednice. Primjerice, uz natuknicu abfirmitel nalazimo odrednicu farm.14, a uz ajnjeriger odrednicu pov.15, dok je uz natuknicu paradajz proširena i sama definicija „bot. jednogodišnja povrtna biljka (Solanum lycopersicum) usp. frenak, pomidor, tomat”.

14 farmakološki. „abfirmitl m. njem. (Abführmittel; abführen: »odvoditi« + Mittel »sredstvo«) farm. sredstvo za reguliranje stolice, lijek za čišćenje crijeva, laksativ, laksans, purgativ (v.)”. 15 povijesno.

407 Kristian Novak, Barbara Štebih Golub: Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 397–410

U nekim su slučajevima i definicije znatno proširene. Primjerice: „rekla njem. (Röcklein) kaputić, osobito ženski, ali se dijalektalno upotrebljava i za muške kapute: (npr. graničarska rekla = poznati plavi kaput od valja- ne vune, išaran na donjim rubovima i oko rukava, kako ga nose seljaci u Posa- vini i Slavoniji kao ostatak uniforme nekadašnje Vojne granice, krajine; šare su ostatak nekadanjih oznaka pojedinih vojnih jedinica); isto i reklja; reklica” „ajngemahtes kulin. krepka juha s mesom i drugim dodatcima napravljena «na padelu«; usp. padela; u našim priručnicima: ujušad, ujušak, umokac; isto i ajmokac, ajnmoc” 16 2. Mnogi su germanizmi, za koje smo naveli da su u ranijim izdanjima pogrešno donošeni kao dio grozda uz lemu s kojom nemaju zajednički model niti su u jeziku primaocu tvorbeno povezani, izdvojeni kao zasebne natuknice, npr. abšidsbrif, ajn- fasung, brifkasten, brifpapir, briftašl, briftreger, fajnmehaniker, fajnšmeker. 3. S dodirnojezikoslovnoga gledišta i dalje modeli nisu donošeni na prihvat- ljiv način. Naime, posegnulo se za određenim solomonskim rješenjem pa se uz „analitičko” donošenje modela iz ranijih izdanja donosi i kontaktološki prihvat- ljiv, neraščlanjeni model. Primjerice: „abfetungskura ž. njem. (Abfettungskur; abfetten; »skidati mast« + Kur: »kura«)” „abmagerungskura ž. njem. (Abmagerungskur; Abmagerung: »mršavljenje«)” „ablajter m. njem. (Ableiter; ableiten: »odvoditi«)” „blicablajter m. njem. (Blitzableiter, v. blic + ableiten: »odvoditi«)” 4. Osim podatka o jeziku izvoru i jeziku davaocu, donose se i modeli iz obaju jezika, pa tako uz natuknicu flaster nalazimo etimološku odrednicu „(Pfla- ster prema grč. emplastron)”. 5. Uz germanizme čiji su modeli participi perfekta, kao i u prethodnim izdanjima, kao modeli se donose infinitivi. 6. Više se radilo na međusobnom povezivanju natuknica i češće se donose podatci o književnim izvorima pojednih germanizama. Primjerice: „blauštrumpf (Blaustrumpf; blau: »plav« + Strumpf: »čarapa«) isto što i blue stocking (M. Begović)”17

16 Dodani su dijelovi podcrtani. Koliko su definicije popravljene na bolje, veoma je disku- tabilno. Naime, čini se da je za razumijevanje definicije nužno daljnje konzultiranje rječnika (što znači „napravljen na padelu”?). 17 Izdanje iz 1975. uopće nema engleske natuknice blue stocking, dok ono iz 2002. ima natuknicu, no nije povezana s blauštrumpf.

408 Kristian Novak, Barbara Štebih Golub: Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 397–410

4. Zaključak Na temelju provedene analize došli smo do sljedećih zaključaka: a) U svim se izdanjima rječnika germanizmima smatraju leksičke posuđe- nice preuzete iz njemačkoga jezika bez obzira na to je li riječ o njemačkim do- maćim riječima ili o leksemima preuzetima u njemački iz kojega drugog jezika. Ipak se uz riječi koje u njemačkome imaju status posuđenica navodi i jezik izvornik. Dijatopijska i dijastratska klasifikacija modela nije provedena ni u jednome od izdanja. b) Dok su u prvome analiziranome izdanju germanizmi vrlo slabo zastupljeni, već su u sljedećem izdanju iz 1975. znatno brojniji, a njihov broj ne varira ni u drugima dvama konzultiranim izdanjima. c) Osim germanizma oblikovanog prema njemačkome modelu u izdanjima od 1975. nadalje donose se i unutarjezične tvorenice motivirane germanizmom, no njih se, nažalost, često brka s germanizmima koji nisu unutarjezične tvorenice, već su se oblikovali prema sličnim modelima (u smislu postojanja jedne zajedničke osnove u njemačkim složenicama). Tako da iako je u predgovoru najavljeno donošenje germanizama prema porodicama riječi, to načelo u biti nije provedeno. d) Donošenje modela germanizama često je veoma neprecizno (primjerice već spomenuto određivanje infinitiva kao modela germanizama oblikovanih prema participima perfekta) i u veoma velikom broju slučajeva kontaktološki neprihvaljivo (spomenuto „analitičko” donošenje modela).

Literatura:

Aj d u k o v i ć , Jo v a n 2004. Uvod u leksičku kontaktologiju. Teorija adaptacije rusizama. Foto futura. Beograd. An i ć , Vl a d i m i r 1998. Rječnik hrvatskoga jezika. Novi Liber. Zagreb. An i ć , Vl a d i m i r ; Go l d s t e i n , Iv o . 2000. Rječnik stranih riječi. Novi Liber. Zagreb. Bi rt i ć , Ma t e a i d r . Školski rječnik hrvatskoga jezika. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Školska knjiga. Zagreb. Fi l i p o v i ć , Ru d o l f . 1985. Teorija jezika u kontaktu: Uvod u lingvistiku jezičnih dodira. JAZU – Školska knjiga. Zagreb. Gl o v a c k i Be r n a r d i , Zr i n j k a ; Höl b l i n g Ma t k o v i ć , La r a ; Pe t r u š i ć Go l d s t e i n , Sa n j a . 2013. Agramer – Rječnik njemačkih posuđenica u zagrebačkom govoru. Novi Liber. Zagreb.

409 Kristian Novak, Barbara Štebih Golub: Germanizmi u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 397–410

Jo j i ć , Lj i l j a n a ; Ma t a s o v i ć , Ra n k o . 2002. Hrvatski enciklopedijski rječnik. Novi Liber. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1975. Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1951. Rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Državno izdavač- ko poduzeće Hrvatske. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 2002. Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b ; Šk o l s k a k n j i ga . 2012. Novi rječnik stranih riječi. Školska knjiga. Zagreb. Pi š k o r e c , Ve l i m i r . 2005. Germanizmi u govorima đurđevečke Podravine. FF press. Zagreb. Si m e o n , Ri k a r d . 1968. Rječnik lingvističkih naziva. Matica hrvatska. Zagreb. Rječnik hrvatskoga jezika. 2000. Ur. Šonje, Jure. 2000. Leksikografski zavod Miroslav Krleža – Školska knjiga. Zagreb. Št e b i h , Ba r ba r a . 2006. Germanizmi u hrvatskim rječnicima. Riječki filološki dani 8. 183–193. Št e b i h Go l u b , Ba r ba r a . 2010. Germanizmi u kajkavskome književnom jeziku. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb. Tu r k , Ma r i j a . 1995. Njemačke primljenice u hrvatskom jeziku. Slavistički dani 5. Szombathely. 183–195.

Germanismen in Rječnik stranih riječi von Bratoljub Klaić

Zusammenfassung In der vorliegenden Arbeit wurden Germanismen in mehreren Ausgaben von Bratoljub Klaićs Rječnik stranih riječi analysiert. Es wurde festgestellt, dass ihre Anzahl, ausgenommen der ersten Ausgabe aus 1975, nur wenig vari- iert, genauso wie die etymologischen Angaben. Unter dem Gesichtspunkt der Sprachkontaktforschung sind aber die etymologischen Angaben im Wörter- buch unzureichend, weil keine diatopische und diastratische Differenzierung der Modele gemacht wird, genauso wie es nicht zwischen entlentnen Wörtern und durch Germanismen motivierten kroatischen Wörtern unterschieden wird.

Ključne riječi: Rječnik stranih riječi, Bratoljub Klaić, germanizmi Key words: Rječnik stranih riječi, Bratoljub Klaić, germanisms

410 Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’374(Klaić, B.) 811.163.42’373.7 Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 29. V. 2014. Prihvaćen za tisak 4. XI. 2014. Maja Opašić Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci Sveučilišna avenija 4, HR-51000 Rijeka [email protected]

OPĆEEUROPSKI FRAZEMI HRVATSKOGA JEZIKA U RJEČNIKU STRANIH RIJEČI BRATOLJUBA KLAIĆA1

U radu se propituje status općeeuropskih frazema hrvatskoga jezika u izdanjima Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića. Pod općeeuropskim se frazemima podrazumijevaju međunarodni frazemi potvrđeni u europskim jezicima s jednakim značenjem i velikom strukturnom podudarnošću. Za te je frazeme važno da najčešće imaju poznat zajednički izvor, tj. podrijetlo, ali postoje i općeeuropski frazemi kojima još nije utvrđeno točno podrijetlo, odnosno jezik i tekst iz kojega su uzeti i prošireni. Stoga je cilj rada utvrditi i opisati status općeeuropskih frazema u Klaićevu Rječniku stranih riječi. Naime, Bratoljub Klaić u njemu donosi vrijedne podatke o izvoru pojedinoga frazema, izreke ili poslovice. Pri tome su u Rječnik uključeni općeeurop- ski frazemi kojima je sastavnicom strano vlastito ime, strani apelativ ili termin ili je riječ o prevedenicama iz latinskoga i drugih jezika. Dolazi se do zaključka da Klaićev rječnik može, kao nezaobilazno polazište nekom bu- dućem hrvatskom etimološkom frazeološkom rječniku, biti važnim izvorom proučavanju podrijetla frazema.

1. Uvod U radu se analizira status općeeuropskih frazema2 hrvatskoga jezika u izdanjima Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića. Pod općeeuropskim se fraze-

1 Rad je nastao u okviru projekta „Unutarnje posuđivanje u hrvatskome jeziku” (br. 13.04.1.2.09) koji financijski podupire Sveučilište u Rijeci. 2 U ovome se radu u određenju frazema polazi od definicije A. Menac (1970., 2007.) i Ž. Fink-Arsovski (2002.).

411 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434 mima podrazumijevaju međunarodni frazemi potvrđeni u europskim jezicima s jednakim značenjem i velikom strukturnom podudarnošću. Za te je frazeme važno da najčešće imaju poznat zajednički izvor, tj. podrijetlo, ali postoje i op- ćeeuropski frazemi kojima još nije utvrđeno točno podrijetlo, odnosno jezik i tekst iz kojega su uzeti i prošireni. O podrijetlu je frazema u hrvatskoj literaturi pisano u različitim radovima, ali hrvatska frazeografija nema etimološkoga rječnika frazema. U nedostatku takvoga rječnika, pri istraživanju podrijetla frazema moraju se pronaći sekundarni izvori. Stoga je cilj ovoga rada utvrditi i opisati status općeeuropskih frazema u Klaićevu Rječniku stranih riječi. Naime, B. Klaić u njemu donosi vrijedne podatke o izvoru pojedinoga frazema, uzrečice, izreke ili poslovice. Te podatke daje unutar natuknice ili je pojedini frazem, uzrečica, izreka ili poslovica samostalnom natuknicom. Građa je za ovaj rad prikupljena iz jednoga od starijih izdanja Klaićeva rječnika iz 1983. godine te uspoređena s građom koju donosi najnovije izdanje Novi rječnik stranih riječi iz 2012. To je izdanje uključeno jer daje vrijedne podatke o frazemima novijega postanka. Odabrani primjeri frazema i uzrečica podijeljeni su s obzirom na njihov status u Rječniku te s obzirom na podrijetlo. Općeeuropski status odabranih primjera dokazali smo navo- đenjem ekvivalenata iz drugih jezika3 te utvrđivanjem mogućega zajedničkog izvora. Za jedan dio primjera zajednički izvor navodi Bratoljub Klaić, a za sve druge primjere konzultirani su i ostali autori koji u svojim djelima razmatraju ishodišta pojedinih frazema i uzrečica.

2. O podrijetlu frazema i uzrečica Prema podrijetlu frazemi i uzrečice mogu biti nacionalni i internacionalni. Nacionalni frazemi specifični su za pojedini jezik i dio su općega frazeološ- kog fonda određenoga jezika. Prenose se uglavnom u nepromijenjenom obliku, iz generacije u generaciju, a za druge su narode najčešće nerazumljivi i ne- prevodivi. Pod nacionalnim se hrvatskim frazemima podrazumijevaju frazemi iskonskoga hrvatskog podrijetla koje ne nalazimo u drugim slavenskim jezicima, a iskazuju tipične hrvatske odnose, zbivanja, okolnosti i prilike (Melvinger 1989; Turk 1994)4, nacionalni frazemi koji opisuju zbivanja i prilike iz vreme-

3 Ekvivalenti iz drugih jezika istraženi su u: Matešić i dr. 1988; Menac 2007; Menac i dr. 2011; Orłoś i Hornik 1996; Piirainen 2012; Turk 2013; Vrgoč i Fink-Arsovski 2008; Walter i Mo- kienko 2009; Osmojezični enciklopedijski rječnik (1987. – 2010.). 4 Npr. Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba ‘vratiti se neobavljena posla’, Zvonimirova ba- ština ‘prokletstvo’.

412 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434 na kada je Hrvatska bila sastavnicom drugih država5 te frazemi s nacionalnom onimskom sastavnicom6. Internacionalni su frazemi zajednički većem broju naroda i jezika, a razlikuju se izravne posuđenice i frazemski kalkovi (Turk 1994, 2013). Izravne po- suđenice, odnosno neprevedeni frazemi, iz jezika se davaoca bez ikakvih promjena prenose u jezik primalac (alea iacta est, cum grano salis, in medias res, lupus in fabula, persona non grata, par exellance, salto mortale itd.), a neki se od njih mogu javiti i u prevedenu obliku (kocka je bačena, sa zrnom soli itd.). Prema M. Turk (1994.) češći su međunarodni frazemi koji u drugi jezik ulaze kalkiranjem. Za to je potrebno utvrditi opće pretpostavke za kalkiranje, a to su: semantička podudarnost u jeziku primaocu i jeziku davaocu, potpuna ili barem velika podudarnost u izrazu obaju jezika te kulturno-povijesne mogućnosti preuzimanja. U svakoj semantičkoj i strukturnoj podudarnosti frazema u dvama ili više jezika predmnijeva se zajedničko ishodište (Turk 1994, 2013), ali najče- šće nije lako odrediti prvi jezik davalac7. S obzirom na sve kulturno-povijesne prilike hrvatskoga naroda može se sa sigurnošću utvrditi da su na hrvatski jezik kroz povijest osobito utjecali talijanski i njemački jezik (Jernej 1996). Na- ravno, nezaobilazan je utjecaj latinskoga jezika, izravno i preko jezika posrednika. U drugoj polovici XX. stoljeća značajan je bio utjecaj francuskoga i en- gleskog jezika, a utjecaj engleskoga traje i dalje. Stoga jezici koji su mogli biti jezici davaoci i pri frazeološkom kalkiranju u hrvatskome jeziku jesu talijanski i njemački jezik, zatim latinski, francuski, a u novije vrijeme engleski jezik (Turk 1994, 2013). Izdvaja se francuski jezik koji je utjecao na hrvatsku fraze ologiju najviše putem posrednika (Turk 2013). Naime, B. Franolić (1979.) navodi mnoštvo primjera hrvatskih frazema podudarnih s frazemima u francuskome i njemačkome jeziku i pretpostavlja da su kalkirani prema tim jezicima pri čemu je njemački vjerojatno imao ulogu posrednika. Internacionalna se frazeologija širi prevođenjem književnih, znanstvenih i drugih djela, novinskim vijestima, primjenom novih tehničkih i drugih posti- gnuća itd.

5 Npr. za Kulina bana ‘u staro dobro vrijeme, pradavno’, i mirna Bosna ‘i sve je u redu’, ispravljati krivu Drinu ‘pokušavati učiniti nešto nemoguće’. 6 Frazemu još će mnogo vode proteći Savom ‘puno će vremena proći’, nacionalan status potvrđuje onimska sastavnica kao naziv hrvatske rijeke, ali frazeme slične strukture i podudarna značenja možemo pronaći i u drugim jezicima (npr. njem. bis dahin läuft noch viel Wasser den Berg (Bach, Flüß, Rhein, Main, Elbe) hinunter, franc. il passera bien de l’ eau sous les ponts, rus. много воды умекло <с тех пор как>, mak. многу вода <ќе> истече (протече) по Вардар). Naime, svima je u pozadinskoj slici „univerzalni kognitivni model prikazivanja protoka vremena kao protjecanja vode” (Ivanetić i Karlavaris-Bremer 1999: 58). 7 O problemu kalkiranja u frazeologiji v. više i npr. u Menac 1972; Jernej 1978, 1982; Ma- tešić 1995; Turk 1994, 2013.

413 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434

3. Frazemi i uzrečice u Rječniku stranih riječi

Složene jezične strukture kao što su frazemi, uzrečice, izreke, poslovice i sentencije zauzimaju važno mjesto u Klaićevu rječniku koji se zato može smatrati pravom riznicom paremiološkoga i frazeološkog blaga hrvatskoga jezika. Kao što je rečeno, u ovom se radu propituje status frazema i uzrečica koje su odabrane jer su svojom strukturom najsrodnije frazemima i s većim stupnjem desemantizacije, a značenje im se može sažeto izraziti. Frazemi, uzrečice, izreke i poslovice u Rječniku, se bilježe najčešće kao sastavni dio natuknice ili kao samostalna natuknica. Samostalnom su natuknicom uglavnom zabilježene izreke i poslovice koje se u tom slučaju donose u neprevedenom obliku, tj. na jeziku iz kojega su preuzete. Frazemi i uzrečice potvrđeni u Klaićevu rječniku mogu se podijeliti u dvije veće skupine: općeeuropski frazemi i frazemi koji su ili nacionalnoga karaktera ili se javljaju u dvama ili više jezika, no nemaju internacionalni karakter. Ti su frazemi u Rječniku uvršteni kao dio natuknice koja je njihova nosi- va riječ, a stranoga je podrijetla, npr. unutar natuknice ceh donosi se frazem platiti ceh (‘podnijeti posljedice, stradati’) i navodi da izraz potječe iz vremena kada su kalfe koji su željeli postati majstori, imali dužnost da nakon pola- ganja ispita i posebne zakletve izvrše i neke materijalne obveze, posebice da prirede zakusku članovima uprave obrtničkoga ceha. Na isti su način zabilježe- ni i primjerice frazemi: pakrački dekret, gutati knedle, imati peh, probiti pla- fon, praviti kerefeke, opipati puls i mnogi drugi. Takvi primjeri pokazuju da utjecaj stranih jezika nije vidljiv samo u općeeuropskom sloju hrvatske frazeologije nego i u nizu frazema koji sadrže jednu ili više sastavnica stranoga podrijetla (Hrnjak 2001).

3.1. Status općeeuropskih frazema i uzrečica

Iz prikupljene građe općeeuropskih frazema i uzrečica za potrebe je ovoga rada odabran samo dio kojim se želi pokazati njihov status u Klaićevu rječniku. Analizom je građe utvrđeno da se takvi frazemi i uzrečice mogu podijeliti u tri veće skupine s obzirom na to na koji su način uključeni u Rječnik. Prvu skupinu čine općeeuropski frazemi i uzrečice kojima je sastavnicom strano vlastito ime, drugu skupinu oni kojima je sastavnicom strani apelativ ili termin, a treću prevedeni i/ili neprevedeni frazemi iz stranih jezika.

414 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434

3.1.1. Općeeuropski frazemi i uzrečice sa stranom onimskom sastavnicom Frazemi s onimskom sastavnicom čine poseban sustav unutar hrvatske fra- zeologije8. Onimi se u frazemima mogu javiti kao imenice ili kao pridjevi, a obuhvaćaju antroponime (osobno ime, prezime, nadimak ili etnonim) i toponi- me (ekonim, oronim, hidronim, etnik ili ktetik). J. Matešić (1992./1993.) ističe da vlastito ime u frazemu može biti: domaće vlastito ime kojim se iskazuju ti- pično hrvatski odnosi, zbivanja, situacije i sl. (npr. Zvonimirova baština, Mar- tin u Zagreb, Martin iz Zagreba); vlastito ime koje potječe iz bajki i mitologije (npr. Sizifov posao, Tantalove muke); vlastito ime kršćanskoga karaktera (npr. Judin poljubac, držati se kao drvena Marija); vlastita imena preuzeta iz drugih naroda (npr. Kolumbovo jaje, posljednji Mohikanac). Vlastito ime kao sastavnica frazema može biti važnim i vrlo sigurnim pokazateljem njegova podrijetla. U prikupljenoj je građi općeeuropskih frazema i uzrečica Klaićeva rječnika velik broj onih sa stranom onimskom sastavnicom i svi su uvršteni kao sastavni dio natuknice koju čini upravo pojedino vlastito ime, a navedeno im je zna- čenje i objašnjeno podrijetlo. Mogu se podijeliti s obzirom na svoje podrijetlo u dvije veće podskupine: frazemi s biblijskim onimima i frazemi s povijesnim ili mitološkim onimima. 3.1.1.1. Podskupinu frazema s biblijskim onimima čine frazemi kojima je sastavnicom biblijsko osobno ime ili biblijski toponim, tj. ktetik, a sve ih mo- žemo smatrati biblizmima9. Frazemi krilo Abrahamovo ‘nebo, raj’ i otići (preseliti se) u krilo Abraha- movo ‘umrijeti’ (engl. return to Abraham’s bosom, njem. in Abrahams Schoß eingehen, tal. essere accolto nel seno di Abramo, češ. odejít (vrátit se) do lůna Abrahámova, polj. przenieść się na łono Abrahama) motivirani su postavkom da je Abraham otac svih koji vjeruju. Međutim, izraz krilo Abrahamovo javlja se u novozavjetnoj prispodobi o škrtom bogatašu i siromašnome Lazaru, dok je krilo slika za počasno mjesto gostu pri objedu kod Židova, a u spisima crkvenih otaca označava određeno mjesto u podzemnome svijetu (Opašić 2013). Biblijska slika Adama i Eve, koji su rajskim vrtom šetali goli, motivirala je frazeme Adamov kostim ‘golo muško tijelo’ (engl. in Adam’s suit, njem. im Adamskostüm, franc. costume d’Adam, l’habit du père Adam, tal. costume ada-

8 O frazemima s onimskom sastavnicom ima više radova, usp. npr. Ivanetić i Karlavaris- Bremer 1991, 1994, 1996, 1999b; Raguž 1979; Matešić 1992/1993. 9 Pod pojmom biblizmi podrazumijevaju se „leksemi biblijskoga podrijetla te složene je- zične jedinice s najmanje jednom desemantiziranom sastavnicom (frazemi, uzrečice, poslovice, izreke i sl.), izrazom i sadržajem potvrđene u Bibliji i/ili izravno ili neizravno povezane s Bibli- jom” (Opašić 2013: 65).

415 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434 mitico, rus. в косшюмe Адама, češ. v rouše Adamově, polj. w kostiumie (stroju) Adama) i Evin kostim ‘golo žensko tijelo’ (njem. im Evaskostüm, rus. в косшюмe Евы, češ. v rouše Evině, polj. w kostiumie (stroju) Ewy). U frazeološ- kim rječnicima i upotrebi potvrđeni su osim navedenih i oblici u Adamovu kostimu i u Evinu kostimu pridjevskoga kategorijalnog značenja ‘gol’ i ‘gola’. Biblizam Adamovo rebro ‘žena’ (engl. Adam’s rib, njem. Adams Rippe, franc. côté d’Adam, tal. cotola di Adamo, rus. Адамово ребро) motiviran je biblijskim shvaćanjem (Knjiga Postanka, glava 2, redak 21–23) da je Bog iz Ada- mova rebra stvorio ženu. Podrijetlo frazema ići od Poncija do Pilata10 ‘tražiti, lutati za nekim ciljem’ (njem. von Pontius zu Pilatus gehen schicken, franc. envoyer qqn. de Ponce à Pila- te, rus. ходить од Понтия к Пилату кого, češ. chodit od Pontia k Pilátovi, polj. chodzić od Annasza do Kajfasza) povezano je s podatkom iz Lukina evanđelja. Nai- me, Poncije Pilat je, saznavši da je Isus rodom iz Galileje, poslao Isusa Herodu, koji je upravljao tom pokrajinom. Kada Isus nije želio odgovarati Herodu, on ga je poslao nazad Ponciju Pilatu. U narodnom shvaćanju ove priče ispalo je ime Heroda, a riječi Poncij i Pilat shvaćene su kao imena dviju osoba (Bierich i Matešić 1994). Frazem oprati/prati ruke kao Pilat ‘skinuti sa sebe odgovornost’ potvrđen je i u primjerice: tal. lavarsene le mani come Pilato, rus. умывашь руки <как Пилаш>, češ. mýt si ruce jajo (Pontský) Pilát, polj. umywać ręcę. Za razliku od njih u ostalim je jezicima, kao i u hrvatskome, potvrđen frazem bez onimske sastavnice: engl. wash one’s hands of, njem. seine Hände in Unschuld waschen, franc. s’en laver les mains. Frazemi su motivirani Pilatovim pranjem ruku kao činom odbacivanja odgovornosti nakon što je osudio Isusa. U pozadini takvoga Pilatova postupka je antičko shvaćanje da krv ubijenoga donosi zlo ne samo ubojici nego i svima koji su s njime povezani (Opašić 2013). Tako je u biblijskim vremenima pranje ruku simboliziralo nevinost, čistoću, a u nekim su drev- nim narodima suci i tužitelji kao znak nepristranosti činili obred pranja ruku, osobito kada sudac nije želio podnijeti odgovornost za donesenu presudu s kojom se nije slagao (Walter i Mokienko 2009). Tekstovi svih četiriju evanđelja donose podatak da je Juda Isusa izdao i pre- dao farizejima poljubivši ga, što je motivacija frazema Judin poljubac ‘izda- ja’ (engl. Judas kiss, njem.*11Judaskuß, franc. baiser de Judas, tal. il bacio di

10 Prema J. Matešiću (1997.) velika je vjerojatnost da je njemački jezik, u kojem su se razli- čite inačice frazema ići od Poncija do Pilata pojavljivale u pisanim dokumentima od XVI. sto- ljeća, utjecao na njihovo širenje u slavenskim jezicima. 11 Njemački izrazi obilježeni u radu zvjezdicom (*) nemaju višerječnu strukturu, tvorbeno su složenice, tj. imaju unutrašnju složenu strukturu, djelomičnu desemantizaciju i ispunjavaju ulogu poput frazema.

416 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434

Giuda, rus. Иудин поцелй, поцелй Иудин, češ. jidášský políbek, polj. pocału- nek Judasza). Biblizam nevjerni Toma ‘čovjek koji u sve sumnja, nepovjerljiv čovjek’ (engl. doubting Thomas, njem. ein ungläubiger Thomas, franc. incrédule comme saint Thomas, tal. incredulo San Tommaso, rus. Фома неверующий, češ. nevěřící Tomás, polj. niewierny Tomasz) nastao je na temelju lika apostola Tome koji nije povjerovao u Isusovo uskrsnuće sve dok sam nije vidio njegove rane, a nije povjerovao ni u Marijino uznesenje na nebo sve dok mu nije ba- cila svoj pojas. Sodoma i Gomora su, poput kasnijeg Babilona, bili poseban simbol u Bibli- ji kojim se opisivao ljudski nemoral i izopačenost svake vrste, a osobito seksu- alna. Taj je biblijski motiv u pozadinskoj slici frazema Sodoma i Gomora ‘mjesto nemorala, razvrata, obijesti i sl.’ (engl. Sodom and Gomorrah, njem. So- dom und Gomorrha, franc. Sodome et Gomorrhe, tal. Sodoma e Gomorra, rus. Содом и Гоморра, češ. Sodoma a Gomora, polj. Sodoma i Gomora). 3.1.1.2. Prema objašnjenjima koja B. Klaić navodi, povijesno se podrijetlo može utvrditi za primjerice sljedeće općeeuropske frazeme. Frazemi danajski dar ‘podmukao dar koji donosi nesreću, koji se daje s izdajničkom nakanom’ (engl. Greek gift, njem. *Danaergeschenk, rus. дары данайцев, češ. danajský dar, polj. dar Danaóv) i trojanski konj ‘1. prijevara, skrivena opasnost, dar u kojem se skriva nepoznata, ali kobna opasnost, 2. onaj tko se lukavo uvuče u neku zajednicu da bi je iznutra oslabio i uništio’ (engl. the Troyan Horse, franc. un (le) cheval de Troie, njem. das trojanische Pferd/ ein trojanisches Pferd, tal. il cavallo di Troia, rus. Троянский конь; češ. troj- ský kůň, polj. koń trojański) imaju isto podrijetlo. Naime, Grci, koji se u Home- rovim epovima nazivaju Danajcima, opsjedali su Troju deset godina i osvoji- li je lukavstvom. Napravili su drvenoga konja u koji su se sakrili danajski ratnici, poklonili ga Trojancima, a po noći su ratnici izašli iz konja i otvorili gradska vrata svojoj vojski te je Troja s lakoćom bila osvojena. Zanimljivo je napomenuti da je frazem trojanski konj postao i informatički termin jer se odnosi na vrstu računalnoga virusa. Frazem Pirova pobjeda ‘pobjeda s mnogo gubitaka’ (engl. a Pyrric vic- tory, franc. victoire à la Pyrrhus, njem. *Pyrrhussieg, tal. la vittoria di Pi- rro, rus. Пйррова победа, češ. Pyrrhovo / pyrrhonské vítězství, polj. pyrrusowe zwycięstwo) motiviran je pobjedom epirskoga kralja Pira nad Rimljanima u III. st. pr. Kr. koja je njemu samom donijela velike gubitke. Uz povijesne događaje oko otkrića Sjeverne Amerike veže se frazem otkriti Ameriku ‘prikazivati kao novo nešto što je već odavno poznato’ (njem. Ame-

417 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434 rika entdecken, tal. scoprire l’America, rus. oткрытъ Америку, češ. objevit / objevovat Ameriku, polj. odkryć / odkrywać Amerykę). Engleski i francuski frazemi razlikuju se od navedenih svojom pozadinskom slikom u kojoj nije otkri- će Amerike, nego u engleskom kotača (discover the wheel), a u francuskom izum praha (inventer la poudre). Općeeuropeizam Kolumbovo jaje ‘lako rješiva zamršena stvar’ (engl. the egg of Columbus, njem. das Ei des Kolumbus, franc. l’œuf de Colomb, tal. l’uovo di Colombo, rus. яйцо Колумба, češ. Kolumbovo vejce, polj. jajko Ko- lumba) podrijetlom je vezan uz dosjetku slavnoga pomorca Kristofora Kolum- ba koji je od svojih protivnika, koji su tvrdili da su i oni mogli otkriti Ameriku, zatražio da osove jaje. Kad to nijednom nije uspjelo, on je jaje vrhom tucnuo o stol i ono se osovilo. Prema E. Piirainen (2012.) dosjetku o jajetu opisalo je više različitih ljudi kroz povijest, pa se ne može pripisati samo Kolumbu. Frazem bartolomejska noć ‘pokolj, stradanje’ (engl. St. Bartholomew’s night, njem. *Bartolomänsnacht, tal. la notte di San Bartolomeo, rus. потемкинские деревни, češ. bartolomějská noc, polj. noc św. Bartłomieja) nastao je kao asocijacija na pokolj francuskih hugenota koji su izvršili katolici u Parizu u noći uoči blagdana sv. Bartolomeja 1572. godine. U pozadinskoj je slici frazema Potemkinova sela ‘obmana, prazan sjaj, lažne činjenice’ (engl. Potemkin’s village, njem. Potemkinische Dörfer, tal. villaggi di Potemkin, češ. potěmkinská vesnice, polj. wioski (wsie) potiomkinowskie) ministar i ljubavnik ruske carice Katarine II. koji je 1787., da bi zadivio caricu za njezina putovanja Krimom, pomoću kulisa prikazao pustu rusku stepu kao bogat i naseljen kraj. 3.1.1.3. Velik je broj frazema mitološkoga podrijetla zabilježen u Klaićevu rječniku, a uglavnom su motivirani mitološkom ličnošću ili događajem. Prema grčkom mitu o Ahilu nastao je frazem Ahilova peta ‘slaba strana koga, čega’ (engl. one’s Achilles heel, franc. talon d’Achille, njem. *Achilles- ferse, tal. tallone d’Achille, rus. aхиллесова пята, češ. Achilova pata, polj. pięta Achillesa (achillesowa). Naime, Ahila je majka nakon rođenja držeći ga za petu uronila u čudesnu tekućinu koja mu je osigurala neranjivost. Međutim, Paris ga je u Trojanskom ratu ubio pogodivši ga u petu. Frazem Arijadnina nit ‘spasonosno sredstvo’ (engl. the Ariadne’s thread, njem. der Faden der Ariadne, franc. le fil d’Ariane, tal. il filo d’Arianna, rus. ариаднина нить, češ. Ariadnina nit, Ariadnino klubko, polj. nić Ariadny) podrijetlom se veže uz priču o Arijadni, kćeri kralja Minosa, koja je pomoću klup- ka konca spasila iz kretskoga labirinta junaka Tezeja.

418 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434

U pozadinskoj je slici frazema Augijine (Augijeve) štale (staje) ‘strašno prljavo i zapušteno mjesto, nešto što treba temeljito očistiti’ i očistiti Augi- jeve štale ‘dovesti u red što’ (engl. the Augean stable(s), to sweep (cleanse) the Augean stables, njem. *Augiasstall, den Augiasstall reinigen, franc. écuri- es d’Augias, nettoyer (curer) les écuries d’Augias, tal. le stalle di Augia, puli- re le stalle di Augia, rus. aвгиевы конюшни, češ. Augiášův chlév, vyčistit Au- giášův chlév, polj. stajnię Augiasza, sprzątać stajnię Augiasza) mitološka priča o grčkom kralju Augiju koji je imao jako prljave štale koje je u jednome danu očistio junak Heraklo. Općeeuropeizam Damoklov mač ‘opasnost koja neprestano prijeti’ nastao je prema predaji o Grku Damoklu koji je zavidio sirakuškom tiraninu Dioniziju na njegovoj moći. No, Dionizije ga je odlučio posjesti na svoje mjesto za sto- lom, a nad glavu mu je o konjskoj struni objesio mač želeći mu time pokazati da na vladara uvijek vreba smrt. Frazem je potvrđen u ostalim jezicima, ali osim ekvivalenata hrvatskom frazemu Damoklov mač, zabilježen je i frazem kojemu je ekvivalent hrvatski mač visi nad glavom komu: engl. the Damokles sword, franc. comme l’épée de Damoclès, njem. *Damoklesschwert, wie ein Damo- klesschwert über jmdm./jmds. Haupt hängen (schweben), tal. la spada di Da- mocle, avere la spada di Damocle sulla testa, rus. дамоклов меч, висеть как дамоклов меч над кем-л, češ. Damoklův meč, viset nad nĕkým jako Damoklův meč, polj. miecz Damoklesa, coś wisi nad kimś jak miecz Damoklesa. Frazem homerski smijeh ‘nezadrživi gromoglasni grohot’ (engl. Homeric laughter, njem. homerisches Gelächter, češ. homérský smích, polj. śmiech ho- meryczny) nastao je prema sljedećem citatu iz Homerove Odiseje: „U smijeh udare tada neiskazan blaženi bozi” (Klaić 1983). Gordijev (gordijski) čvor ‘vrlo zamršena stvar, nerješivo pitanje’ i presje- ći (riješiti) gordijski čvor ‘na jednostavan način riješiti zapleten (težak) zadatak’ motivirani su pričom o zamršenom čvoru kojim je, prema legendi, frigij- ski kralj Gordije privezao jaram uz rudo svojih kola, a prema proročanstvu onaj koji bi ga raspleo postao bi gospodarom Azije. To je uspjelo Aleksandru Make- donskom koji je čvor presjekao mačem. Potvrđeni su i u drugim jezicima: engl. gordian knot, njem. gordische Knoten, franc. nœud gordien, tal. nodo gordia- no, češ. gordický uzel, polj. wę- zeł gordyjski. Općeeuropeizam Pandorina kutija ‘skrivene nevolje koje mogu naglo izbi- ti na površinu, izvor svih zala’ motiviran je likom Pandore koju je, prema grč- kom mitu, Zeus poslao na zemlju kao kaznu za Prometejevu otmicu vatre i dao joj posudu u kojoj su bila sva zla; posudu je otvorio Prometejev sin Epimetej i

419 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434 iz nje su izašle bolesti, nesreće i sva druga zla. U drugim je jezicima moguć i glagolski frazem otvoriti Pandorinu kutiju: engl. Pandora’s box, njem. die Büchse der Pandora öffnen, Pandoras Büchse öffnen, franc. ouvrir la boîte de Pandore, tal. aprire (scoperchair) il (un) vaso di Pandora, rus. oткрыть ящик Пандоры, češ. Pandořina skříňka, otevřít Pandořinu schránku, polj. pu- szka Pandory, otworzyć puszkę Pandory. Frazem zajahati (sjesti na) Pegaza ‘postati pjesnikom’ (engl. mount Pega- sus, njem. den Pegasus besteigen, franc. enfourcher Pégase, tal. montar su Pe- gaso, rus. oседлашь Пегаса, češ. osedlat pegasa, polj. dosiąść na pegaza) motiviran je likom Pegaza, Zeusova konja čijim je udarom kopita izbijao čudesan izvor iz kojega je tekla voda koja je nadahnjivala pjesnike. U pozadinskoj je slici frazema Prokrustova postelja ‘umjetna mjera kojom tko želi nešto nasilu prilagoditi’ (engl. Procrustes bed, njem. *Procrustesbett, tal. il talamo di Procrusto, češ. Prokrustovo lože, polj. łoże Prokrusta) mit o starogrčkom razbojniku Prokrustu. On je na svom krevetu mučio žrtve tako da bi onima koji su bili dulji od kreveta, odsijecao noge, a onima koji su bili kraći istezao je noge na nakovnju. Frazemi Prometejev oganj i prometejska vatra značenja ‘neugasiva unutarnja čežnja za postignućem visokih ciljeva, talent, nadarenost’ (engl. Promethe- an Fire, njem. prometheisches Feuer, franc. feu prométhéen, tal. fuoco di Pro- meteo, rus. прометеев огонь) motivirani su likom titana Prometeja koji je, prema mitu, ukrao bogovima vatru i naučio ljude kako se njome koristiti. Scila i Haribda u grčkoj su mitologiji bile dvije nemani koje su gutale po- morce: Scila je bila opasna litica, a Haribda pogibeljan vir, ponor, pa frazem između Scile i Haribde znači ‘ između dviju opasnosti’ (engl. Scylla and Charybdis, between Scylla and Charybdis, njem. zwischen Szylla und Charybdis, franc. entre Charybde et Scylla, tal. tra Scilla e Cariddi, rus. между Cциллой и Харибдой, češ. Scylla (Skylla) a Charybda, být mezi Scylou a Charybdou, polj. Scylla i Charybda, być między Scyllą a Charybdą). B. Kla- ić navodi mogućnost nastanka toga frazema prema poslovici incidit in Scyllam, qui vult vitare Charybdim. Koristio ju je osobito rimski pisac Vergilije, ali i mnogi kasniji pisci (Piirainen 2012). Prema grčkome mitu, Sizifa su bogovi kaznili tako što je pokušavao otkotr- ljati kamen po brijegu, ali se kamen uvijek vraćao na početak. Taj je mit motivi- rao nastanak frazema Sizifov posao ‘zamoran i uzaludan posao bez smisla i svrhe’ (engl. a labour of Sisyphus, Sisyphus work, njem. *Sisyphusarbeit, franc. travail de Sisyphe, tal. lavoro da Sisifo, rus. сизифов труд, češ. Sisyfova (sisi- fovská) práce, polj. syzyfowa praca (robota).

420 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434

Starogrčkoga mitološkog junaka Tantala bogovi su osudili da vječno bude gladan i žedan premda je stajao do grla u vodi ispod drveta s voćem, ali kada je htio piti, voda se odmakla, a kada je htio jesti, granje s voćkama dizalo se u visinu. Prema tom je mitu nastao frazem Tantalove muke ‘najteže patnje koje mogu snaći čovjeka, situacija u kojoj nije moguće zadovoljiti neke potrebe ili želje premda se čine lako ostvarljivima’ (engl. Tantalus torture (agony), njem. *Tantalusqualen, franc. le supplice de Tantale, tal. il supplizio di Tantalo, rus. муки Тантала, češ. Tantalova muka, polj. męki Tantala). 3.1.2. Općeeuropski frazemi i uzrečice sa stranim apelativom ili terminom U ovoj su podskupini okupljeni frazemi i uzrečice koji su potvrđeni u Kla- ićevu rječniku kao dio natuknice koju čini apelativ ili termin stranoga podrijetla. Tako se primjerice pod natuknicom indeks navode dva frazema: staviti na indeks ‘proglasiti opasnim, osuditi, zabraniti’ i biti na indeksu (engl. be on the Index, njem. auf dem Index stehen, franc. être à l’index, tal. essere all’indice) ‘biti zabranjen, biti označen kao nedopušten (štetan, negativno utjecajan, ne- preporučljiv)’. Oba su povijesno motivirana iz vremena kada se indeks odnosio na poseban crkveni popis knjiga koje su smatrane štetnima za vjernike te zabra- njene pripadnicima pojedine crkve. Povijesno podrijetlo frazema siva eminencija (franc. éminence grise, engl. grey eminence, njem. graue Eminenz, tal. eminenzia grigia, rus. серое преосвященство, серый кардинал, češ. šedá eminence, polj. szara eminen- cja) otkriva nam B. Klaić svojim objašnjenjem da je riječ o nazivu koji je prvi dobio Joseph du Tremblay, savjetnik francuskoga kardinala Richelieua. Dakle, izraz funkcionira kao politički termin, ali se i determinologizirao i frazeologizirao u značenju ‘tajni savjetnik, utjecajna ličnost koja djeluje u pozadini, ali zna- čajno utječe na događaje’. Izraz peta kolona (španj. quinta columna, engl. the fifth column, njem. die fünfte Kolonne, franc. cinquième colonne, tal. la quinta colonna, rus. пяшая колонна, češ. pátá kolona, polj. piąta kolumna) ponajprije ima funkciju poli- tičko-povijesnoga termina koji se prema B. Klaiću odnosi na pojam stvoren za vrijeme Španjolskoga građanskog rata, a označavao je plaćene najamnike koji su djelovali u pojedinim zemljama utirući put fašizmu pod vodstvom Francis- ca Franca. Kao frazem može imati značenje ‘organizirane grupe ljudi koja unutar neke države, stranke ili pokreta djeluje u korist neprijatelja i surađuje s ne- prijateljem’.

421 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434

Frazem zakon džungle12 (engl. the law of the jungle, njem. das Gesetz des Dschungels, franc. la loi de la jungle, tal. la legge della giungla, rus. закон джунглей, češ. zákon džungle, polj. prawo dżungli) opisan je pod natuknicom džungla, a motiviran je ponašanjem životinja u borbi za opstanak kada jača ži- votinja ima pravo ubiti i pojesti slabiju. Stoga se to primjenjuje i na ljudske odnose, pa frazem znači ‘jači ima pravo nad slabijim’. Podrijetlom je iz „Knji- ge o džungli” Rudyarda Kiplinga koji prvi koristi the law of the jungle (Piira- inen 2012). Uz životinjski svijet vezan je i frazem krokodilske suze (engl. crocodile tears, njem. *Krokodilstränen, franc. larmes de crocodile, tal. lacrime di co- ccodrillo, rus. крокдиловы слёзы, češ. krokodýlí slzy, polj. łzy krokodyle (kro- kodylowe) koji je prema B. Klaiću motiviran srednjovjekovnim vjerovanjem da krokodil plače proždirući svoj plijen, pa mu je značenje ‘lažan (neiskren, usi- ljen, hinjen) plač, velik plač’.13 Frazem se proširio europskim jezicima zahva- ljujući humanistima i osobito Erazmu Roterdamskom (Piirainen 2012). Latinizam pilula sastavnicom je frazema gorka pilula (‘vrlo neugodan do- življaj’) čiji su ekvivalenti engl. bitter pill, njem. ein bittere Pille, tal. pillola amara, rus. горькая пилюля, dok je francuski frazem pilule dure à avaler dijelom različitih sastavnica. B. Klaić pod natuknicama fiksirati i ideja navodi frazem fiksna ideja (u hrvatskom jeziku može i kao frazemska polusloženica fiks-ideja) u značenju ‘misao koja čovjeka progoni, opsesija, manija’. Prema A. Menac (2007.) frazem je kalkiran prema francuskom idée fixe, a potvrđen je i u primjerice engl. a fixed idea, njem. eine fixe Idee, tal. idea fissa, rus. идея фикс. Frazem alfa i omega (engl. the Alpha and Omega, franc. l’alpha et l’oméga, njem. das Alpha und das Omega, tal. l’alfa e l’omega, rus. альфа и омега, češ. alfa i omega, polj. alfa i omega), B. Klaić navodi u značenju ‘početak i svrše- tak, prvo i posljednje’ pod natuknicom alfa koja označava prvo slovo grčkoga alfabeta, a omega posljednje. U primjeru ovoga frazema B. Klaić nam ne otkriva pravo podrijetlo, a ono je biblijsko, odnosno preuzet je iz latinskog jezika kao jezika posrednika iz grčkoga jer se izraz javlja u knjizi Otkrivenja14 i od-

12 U hrvatskome i drugim jezicima potvrđen je i frazem koji B. Klaić ne spominje kao da je iz džungle, engl. having jungle manners, njem. Als käme er aus dem Dschungel, franc. comme s’il était de la jungle, tal. comme se venisse dalla giungla, španj. como si fuera de la jungla. 13 Krokodilima se odista mogu pojaviti suze dok proždiru plijen, ali one su uzrokovane time što su kod krokodila suzne žlijezde i žlijezde slinovnice vrlo blizu, pa krokodil refleksivno poči- nje ispuštati krupne suze pri proždiranju plijena. 14 „Ja sam Alfa i Omega, veli Gospodin Bog, koji jest, koji bijaše i koji će doći, Svemogući” (Otk 1,8).

422 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434 nosi se na Isusa Krista. Frazem može u aktualnoj upotrebi imati sljedeća zna- čenja: ‘1. početak i svršetak, ishodište, sve; 2. bit, suština, izuzetno važno (dominantno)’. Za razliku od prethodnoga primjera, B. Klaić utvrđuje biblijsko podrijetlo frazemu kolos na glinenim nogama (engl. colossus with feet of clay, njem. co- losse aux pieds d’argile, tal. colosso con i piedi d’argilla, španj. coloso con pies de barro, rus. колосс на глиняных ногах, češ. kolos na hliněných nohách, polj. kolos na glinianych nogach) ‘stvar naoko, stvar izvana velika i snažna, a iznutra slaba’ koji je nastao prema starozavjetnoj priči iz knjige o proroku Da- nielu15. 3.1.3. Općeeuropski frazemi i uzrečice prevedeni i/ili neprevedeni iz drugih jezika Ova se podskupina izdvaja svojom brojnošću, a kada bismo u nju uključili i izreke, poslovice i sentencije, dobili bismo vrlo bogatu građu hrvatskoga fra- zeološkog i paremiološkog fonda. Kao što je već navedeno, frazemi se mogu preuzimati u prevedenom i/ili neprevedenom obliku. Prevedene frazeme nazivamo frazeološkim kalkovima, a mogu biti potpuno ili djelomično prevedeni. U ovoj skupini prevladavaju prevedeni i/ili neprevedeni frazemi i uzrečice iz latinskoga jezika, a zatim slijede u manjem broju iz talijanskoga, francuskoga, engleskoga i njemačkoga jezika. Možemo razlikovati frazeme i uzrečice koji u hrvatskome jeziku postoje samo u neprevedenom obliku i one koji su potvrđeni i u prevedenom i neprevedenom obliku. Velik je dio tih frazema potvrđen i u drugim europskim jezicima. 3.1.3.1. Neprevedeni latinski frazemi i uzrečice potvrđeni u Klaićevu rječni- ku bili bi primjerice: persona grata ‘osoba koja kod nekog dobro stoji, cijenje- na ličnost’, persona ingrata ‘osoba u nemilosti’, spiritus movens ‘duhovni po- kretač, začetnik neke akcije, poticatelj na djelatnost’, non plus ultra ‘dalje se ne može, nešto se ne može nadmašiti; nenadmašiv, najviši, najveći, nedostiživ’,

15 Riječ je o snu babilonskoga kralja Nabukodonosora u kojem je usnio golema čovjeka kojemu je tijelo bilo od raznih kovina, a samo noge od gline, pa je bio dovoljan samo kamenčić u njegove noge da se pretvori u prah. Tim je snom alegorijski opisana sudbina novobabilonskoga, medijskoga, perzijskoga i grčkoga carstva Aleksandra Velikoga koja će na kraju biti rasuta (Opa- šić 2013). U hrvatskome je jeziku moguća i inačica div na glinenim nogama, a navedeni biblijski motiv mogao je biti poticajem nastanka i sljedećih frazema biti (stajati) na staklenim (glinenim) nogama ‘stajati na nesigurnom’, izmiče (klizi) tlo pod nogama komu ‘gubi oslonac (podršku, si- gurnost) tko; propada tko’ te izgubiti/gubiti tlo pod nogama ‘dospjeti/dospijevati u težak (bezizla- zan) položaj, ostati/ostajati bez oslonca (podrške, potpore)’ (Opašić 2013).

423 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434 non multa, sed multum ‘ne mnogo različitih stvari nego mnogo u jednoj’, me- mento mori ‘sjeti se da ćeš umrijeti, život je prolazan’16, ab ovo ‘1. od počet- ka, 2. vrlo iscrpno, potanko’, ad hominem ‘što odgovara ljudskom shvaćanju, razumljivo, lako shvatljivo’, alter ego ‘vjeran prijatelj (pomoćnik)’, bona fide ‘dobronamjerno, pošteno’, modus vivendi ‘uvjeti koji barem privremeno omo- gućuju mirne odnose između dviju (protivničkih) strana’, nota bene ‘ne zaboravi, drži na pameti, da se ne zaboravi’, pro forma ‘izvršenje čega samo naoko, forme radi, tobože’, status quo ‘položaj kakav je bio prije, prvotno stanje’, ad acta17 ‘k ostalim spisima, ne uzevši u obzir’. Neprevedeni frazemi iz drugih jezika bili bi primjerice: engleski fifti-fifti / fifty-fifty ‘izravnano’, off the record ‘neslužbeno’, last but not least ‘posljednje, ali ne manje važno’, self-made man ‘samouk, čovjek koji se vlastitom snagom, bez škola, uzdignuo do visoka položaja ili znanja, koji je stvorio što vlastitom sposobnošću’; francuski par exellence ‘1. osobit, naročit, izvanredan, izvrstan, prvorazredan, bez premca, 2. osobito, naročito, izvanredno, iz- vrsno, u prvom redu, u pravom smislu riječi, pravo, prvorazredno’, entre nous ‘među nama, ne treba znati nitko treći’; talijanski salto mortale ‘1. riskantan (očajnički) korak, 2. sudbonosan preokret, politički zaokretu u potpuno suprot- nom pravcu, 3. neočekivan (neuobičajen) pothvat’18, pappa in bocca ‘1. pitanje u kojem se nalazi i odgovor, 2. općenito pomoć, dobar savjet shvatljiv u prvom momentu’, dolce far niente ‘blažena besposlica, slatka danguba’. 3.1.3.2. Drugu podskupinu čine frazemi i uzrečice koji su potvrđeni u upotrebi u neprevedenom i/ili prevedenom obliku (frazemski kalkovi). I ovdje je najveći broj latinskih kalkova koji su u hrvatskome i drugim jezicima prevedeni s većom ili manjom strukturnom podudarnošću. Tako su posve podudarne u svim jezicima sljedeće frazemske prevedenice od kojih se neke koriste i u neprevedenom obliku. Panem et circenses (hrv. kruha i igara, engl. bread and circuses, franc. pain et des jeux, njem. Brot und Spiele, rus. хлеба и зрелищ) popularna je krilatica kojom se označavaju metode kojima neka vlast osigurava podršku stanovništva zadovoljavajući njegove kratkoročne i nevažne potrebe, a nauštrb dugoročnih

16 Frazem je mogao nastati na poticaj biblijskoga citata „U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti” (Post 3,19) prema kojemu je nastala i sentencija Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti (lat. Me- mento, homo, quia pulvis es et in pulverem reverteris). 17 Izraz ad acta funkcionira kao samostalan frazem, ali i kao dio frazema staviti ad acta u značenjima ‘1. stvar se neće uzeti u obzir, 2. posao oko toga se smatra završenim’. 18 Frazem je nastao frazeologizacijom sportskoga naziva koji se odnosi na skok pri kojem se tijelo prevrće u zraku.

424 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434 interesa. Bilo je to geslo vladajućih krugova u Rimskome Carstvu, a autor mu je rimski pjesnik Juvenal koji je taj izraz upotrijebio u svojoj pjesmi „Satire” (Marević 2002). Latinski izraz puctum dolens u hrvatskome se javlja i kao prevedeni frazem bolna točka (‘slaba strana, osjetljivo mjesto’), a ekvivalent mu je i ruski больная точка, dok se ostali jezici razlikuju pridjevskom sastavnicom koja može biti i slaba ili ranjiva (engl. weak (vulnerable) point, njem. wunder Pun- kt, franc. point sensible, tal. punto debole). Biblizam križni put (lat. via crucis (dolorosa), engl. the Way of the Cross, njem. *Kreuzweg, franc. chemin de croix, tal. Via Crucis, rus. kрестный путъ, češ. křižová cesta, polj. droga krzyżowa) nastao je motiviran putem koji je Isus Krist prošao od kuće Poncija Pilata do Golgote gdje je bio razapet. Taj bolni put kojim je Isus Krist kročio, u svijesti je vjernika doživljen kao iznimno velika patnja i muka (Opašić 2013), pa frazem znači ‘patnja, mrcvarenje, velik napor, težak (trnovit) život, život pun muka (tegoba), muka, stradanje’. Poznata Cezarova uzrečica alea iacta est koristi se osim u latinskom origi- nalu i u prijevodu: hrv. kocka je bačena (pala), engl. the die is (has been) cast, njem. der Würfel ist gefallen, franc. les dés sont jetés, le dé en est jeté, tal. il dado è tratto, rus. жребий брошен, češ. kostky jsou vrženy, polj. kości zostaly rzucone. Značenje joj je ‘odluka je donesena, sve je riješeno’, a nastala je prema rečenici Iacta alea est koju je Gaj Julije Cezar izrekao pri prelasku Rubi- kona 49. pr. Kr. započinjući građanski rat. Zapravo je izrekao Menandrov stih neka padne kocka (Klaić 2012). Za latinski izraz vis maior B. Klaić (2012.) navodi i moguće francusko podrijetlo prema force majeure, a potvrđen je kao frazemska prevedenica u više jezika: hrv. viša sila, engl. superior force, njem. eine höhere Macht, tal. forza maggiore, rus. форс-мажор19. Riječ je o terminu iz građanskoga prava (poznat je i kao casus fortuitus), a označava klauzulu koja se odnosi na događaj koji se nije mogao predvidjeti u trenutku sklapanja ugovora i na koji ugovorne strane objektivno ne mogu i nisu mogle utjecati (događaj mora biti za subjekt neoče- kivan, izvanredan, nepredvidiv), npr. ratno stanje, štrajk, elementarne nepogode i sl. (Drljača Margić i Opašić 2013). Frazem se koristi u značenju ‘najjača (ne- zemaljska) sila, nešto čemu se čovjek ne može suprotstaviti (oduprijeti), nešto pred čime je čovjek nemoćan’. Poznati biblizam baciti/bacati bisere (biserje) pred svinje nastao je prijevo- dom latinskoga margaritas ante porcos mittere (iacere) i potvrđen je u više je-

19 U ruskome je primjeru izravan prijenos iz francuskoga uz adaptaciju izgovora (Me- nac 2007).

425 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434 zika: engl. to cast (throw) pearls before swine, njem. Perlen vor die Säue wer- fen, franc. jeter des perles aux pourceaux (aux cochons), tal. gettar perle ai porci, rus. метать бисер перед свиньями, češ. házet perly sviním, polj. rzu- cać perły przed wieprze. Podrijetlo je toga frazema prema rečenici iz Matejeva evanđelja: „Ne dajte svetinje psima! Ne bacajte svoga biserja pred svinje, da se, pošto ga pogaze, ne okrenu te vas rastrgaju!”20, a značenje mu je ‘dati/davati (pokazati/pokazivati, pružiti/pružati, reći/govoriti) štogod lijepo onomu koji to ne shvaća (kojega se to ne tiče, koji toga nije vrijedan ili dostojan)’. Biblijskoga je podrijetla i frazem glas vapijućega u pustinji koji je prema latinskom vox clamantis in deserto preveden u mnogim jezicima, npr. engl. a vo- ice in the wilderness, franc. voix qui clame dans le désert, njem. die Stimme eines Predigers in der Wüste, tal. voce di chi predica nel deser- to, rus. глас вопиющего в пустыне, češ. hlas volajícího na poušti, polj. głos wołającego na puszczy (pustyni). Izdvajaju se njemački i talijanski prijevod u kojima nije glas, nego je propovjednik, tj. onaj koji propovijeda. Izvor je biblijski tekst u kojemu se izraz „glas jednoga koji viče u pustinji” odnosi na Ivana Krstitelja koji je Židove pozivao na obraćenje najavljujući Kristov dolazak21. Frazem se koristi u značenju ‘uzaludan vapaj (apel), vapaj bez odziva, uzalud- no nastojanje da se djeluje na koga, uzaludan poziv na pomoć’. Prema latinskom izrazu hodie mihi, cras tibi nastala je uzrečica danas meni, sutra tebi značenja ‘svi ljudi prije ili kasnije moraju proći iste teškoće i nevolje’. Potvrđena je u više jezika, npr. engl. today me, tomorrow thee, njem. heute mir, morgen dir, franc. aujourd’hui à moi, demain à toi, tal. oggi a me, doma- ni a te, rus. сегодня я, завmра mы. Mogući bi izvor uzrečice mogao biti biblijski citat iz Sirahove knjige: „Misli na njegovu kob koja je i tvoja: danas meni, jučer tebi” (Opašić 2013). Latinski izraz primus inter pares prvi je upotrijebio rimski car August koji je tako nazivao samoga sebe. Međutim, H. Walter i V. Mokienko (2009.) otva- raju mogućnost da je izraz nastao kao asocijacija na sljedeći biblijski tekst Si- rahove knjige: „Ako su te postavili ravnateljem stola, nemoj se uznositi. Budi među njima kao jedan od njih, pobrini se za njih i tada sjedni. Kad obaviš sve svoje dužnosti, sjedni da se proveseliš zajedno s njima i primiš vijenac za svoju uglađenost”. Frazem se koristi u neprevedenom, ali i prevedenom obliku u značenju ‘osobit autoritet’: hrv. prvi među jednakima, engl. first among equ- als, njem. Erster unter Gleichen, franc. premier parmi ses pairs, rus. первый среди равных.

20 V. više o tom biblizmu u Opašić 2013. 21 V. više o tom biblizmu u Opašić 2013.

426 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434

Biblijsko se podrijetlo može pretpostaviti i za frazem svjetlo u tami (prema lat. lux in tenebris) značenja ‘dobro u lošem, pozitivno u negativnom’, a u prevedenom obliku potvrđen je i u drugim jezicima: engl. light in the darkness, njem. Licht in der Finsternis, franc. lumière dans les ténèbres, rus. свет в окошке, češ. světlo v temnotách, polj. światło w ciemności. Frazem je potvr- đen u citatu iz Ivanova evanđelja („(…) u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze”), a odnosi se na Isusa Krista, no pozadinsku sliku motivira i simbolika svjetla u Bibliji22. Općeeuropeizam cum grano salis upotrebljava se u neprevedenom, ali i prevedenom obliku: hrv. sa zrnom soli, engl. with a grain of salt, njem. mit ei- nem Körnchen Salz, franc. avec un grain de sel, tal. con un granello di sale. Izvor ovoga frazema rečenica je Plinija Starijega u knjizi „Naturalis Historia”. Naime, u receptu nekog protuotrova kaže „addito salis grano” – „dodavši zrno soli” što je značilo da će dodatak soli smanjiti opasnost otrova (Marević 2002). Stoga je značenje frazema ‘oprezno i pametno; ne shvaćajući doslovno, sa za- drškom’. U prevedenom se obliku koriste i primjerice sljedeći frazemi: lat. primo intuito ‘otprve, odmah; bez posebnog zadubljivanja u što, nakon površnog promatranja (uvida)’: hrv. na prvi pogled, engl. at first sight, njem. auf den ersten Blick, franc. au premier regard, tal. a prima vista, rus. с первого взгяда; lat. post tenebras lux ‘nakon lošega dolazi dobro’: hrv. poslije tmine svjetlo, engl. light after darkness, njem. nach der Finsternis das Licht, tal. la luce dopo le tenebre; lat. nomine et re ‘na sve načine’: hrv. riječju i djelom, engl. by words and deeds, njem. mit Wort und Tat, franc. en parole et en fait, tal. con le parole e coi fatti, rus. словом и делом. Prema B. Klaiću (1983.) iz francuskoga je jezika kalkiran frazem zlatna mla- dež (franc. la jeunesse dorée, engl. golden youth, njem. goldene Jugend, tal. gioventù d’oro, rus. золотая молодёжь, češ. zlatá mládež, polj. złota młodzi- eż). Upotrebljava se u značenju ‘besposlena i raskalašena gradska omladina’. Naime, zlatnom su mladeži jakobinci nazvali parišku mladež koja je 1794. nakon pada M. Robespierrea postala njihovim protivnikom (Orłoś i Hornik 1996), ali moguće je da je nastao i prema engleskom nazivu Bright Young People koji je jedan tabloid nadjenuo mladim i bezbrižnim londonskim aristokratima i bo- emima 30-ih godina 20. st.

22 V. više u Opašić 2013.

427 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434

Općeeuropeizam vaditi kestenje iz vatre za koga (‘preuzimati za drugoga neugodnost ili popravljati pogreške koga drugoga’) kalkiran je prema francuskom tirer les marrons du feu pour qqn u mnogim jezicima, npr. engl. pull someone’s chesnuts out of fire for someone, njem. für jmdn. die heiße Kastani- en aus dem Feuer holen, tal. togliere (cavare) le castagne dal fuoco a (per) qu- alcuno, rus. таскать каштаны из огня, češ. tahat za někoho kaštany z ohně, polj. wyjmować za kogoś kasztany z ognia. Nastao je prema basni „Majmun (ili lisica) i mačka” u kojoj se majmun (lisica) poslužio mačkinim šapama da bi se domogao vrućih kestena. Najčešće se ta basna pripisuje La Fontaineu, ali izvor joj je u orijentalnim pričama s mnogo adaptacija u više jezika još od srednjovjekovlja (Piirainen 2012). Stoga je u engleskome taj frazem poznat i kao cat’s-paw, dok u francuskome i talijanskome postoje podudarni primjeri tirer les marrons du feu avec la patte du chat – cavar le castagne dal fuoco con la zampa del gatto. Frazem crno na bijelo (bijelom) prema B. Klaiću (1983.) kalk je iz njemač- koga jezika (schwartz auf weiß), a potvrđen je u više jezika, npr. engl. in black and white, franc. noir sur blanc, tal. nero su bianco, rus. чёрным по белому, češ. černé na bílém, polj. czarno na białym. Značenje mu je ‘napismeno, sasvim jasno (razumljivo)’, a T. Z. Orłoś i J. Hornik (1996.) navode da je preuzet iz „Fausta” J. W. Goethea. Talijanski je kao jezik davalac utvrđen za frazem slatki život (dolce vita) kojim se opisuje život u dokolici i luksuzu. Nastao je prema istoimenom naslovu filma talijanskog redatelja F. Fellinija iz 1960. godine o rimskom visokom društvu. U većini se jezika koristi u neprevedenom i prevedenom obliku (Pii- rainen 2012): engl. la dolce vita, the good life, njem. das süße Leben, la dolce vita, franc. la dolce vita, rus. cладкая жизнь, дольче вита, češ. sladký život, la dolce vita, polj. słodkie życie, dolce vita. Engleski se frazem fer plej / fair play koristi u neprevedenom, ali i prevedenom obliku poštena igra značenja ‘častan (viteški) postupak’. Jedan od najpoznatijih citata iz Shakespeareova „Hamleta” je to be or not to be, a koristi se u prevedenom obliku: hrv. biti ili ne biti, njem. Sein oder Ni- chtsein, franc. être ou ne pas être, tal. essere o non essere, rus. быть или не быть, češ. být či nebýt, polj. być albo nie być. Značenje mu je ‘bit, srž, najvaž- nija (presudna) stvar, pitanje opstanka’. Uzrečicu time is money (hrv. vrijeme je novac, njem. Zeit ist Geld, franc. le temps c’est de l’argent, tal. il tempo è denaro, rus. время – деньги, češ. čas jsou peníze, polj. czas to pieniądz) prvi je upotrijebio B. Franklin u eseju „Advice to a Young Tradesman” iz 1748. Međutim, postoji mogućnost da je potvrđena još u doba starogrčkih pisaca (Orłoś i Hornik 1996).

428 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434

Pojam struggle for existence (life) uveo je C. Darwin u svom djelu „Posta- nak vrsta”, a odnosi se na to da živa bića stvaraju više potomaka nego što ih ima mogućnost preživjeti, pa se javlja borba za opstanak u kojoj preživljavaju naj- sposobnije jedinke, dok najslabije iščezavaju. Izraz se frazeologizirao u znače- nju ‘nesmiljena borba, borba do krajnjih životnih mogućnosti’: hrv. borba za opstanak (život), njem. Kampf ums Dasein, Überleben, franc. lutte pour la vie, tal. lotta per l’esistenza, rus. борьба за сущесшвование, češ. boj o život, polj. walka o byt. 3.1.3.3. Posljednju skupinu čine frazemi i uzrečice koji su u pojedinim jezicima doslovno prevedeni, a u drugim je jezicima jednako frazeološko znače- nje izraženo različitim nosivim sastavnicama pri čemu se mijenja i pozadinska slika. No, najčešće alternativne leksičke sastavnice imaju koje zajedničko se- mantičko obilježje. Općeeuropeizam latinskoga podrijetla rara avis koristi se u europskim jezicima u neprevedenom obliku, a u samo nekima i u doslovno prevedenom: hrv. rijetka ptica, engl. rara avis, njem. ein seltener Vogel, franc. un oiseau rare, rus. pедкая птица, češ. vzácný pták, polj. rzadki ptak. Osim tih oblika, latinski izraz rara avis potaknuo je i nastanak frazema različitih pozadinskih slika u više jezika: hrv. bijela vrana, engl. a white crow, njem. ein weiβer Rabe, franc. un merle blanc, tal. una mosca bianca, rus. белая ворона, češ. bílá vrána, polj. biały kruk. Hrvatski, ruski i češki frazem imaju zbog ekvivalentnih leksičkih sastavnica jednaku pozadinsku sliku. U francuskome je frazemu umjesto vrane kos, a u njemačkome i poljskome je gavran, ali je pozadinska slika samo dje- lomično različita jer su kos i gavran kao i vrana ptice uglavnom crnoga perja. Međutim, u talijanskome frazemu više nema ptice, nego je sastavnica bez se- mantičkih poveznica s prethodnima (mosca = muha), pa se oblikuje drugačija pozadinska slika (Turk i Opašić 2008). Prema T. Z. Orłoś i J. Hornik (1996.) te E. Piirainen (2012.) izraz je potvrđen u Juvenalovim „Satirama” kao corvo qu- oque rarior albo i rara avis in terris nigroque simillima cycno, a izvor mu je u grčkoj mitologiji. I rijetka ptica i bijela vrana opisuju osobu različitu od drugih, koja se razlikuje od svoje sredine. Ideja o sredini između dviju krajnosti potječe još od Aristotela, a spominju je i Ciceron i Ovidije, ali prvi koji govori o aurea mediocritas je rimski pjesnik Horacije (Piirainen 2012). On je smatrao da se čovjekova sreća nalazi upravo u zlatnoj sredini koja u zadovoljstvu malim osigurava unutrašnju čovjekovu samostalnost i umjereno uživanje životnih dobara. Frazem je u značenju ‘umje- ren stav, izbjegavanje krajnosti (pretjerivanja), sredina između dviju krajnosti, srednji put’ potvrđen u više jezika, npr. hrv. zlatna sredina, engl. the golden

429 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434 mean, njem. die goldene Mitte, franc. le juste milieu, tal. il giusto mezzo, aurea mediocrità, rus. золотная середина, polj. złoty środek. U svim je navedenim jezicima latinski izraz doslovno preveden, ali u talijanskome postoji i djelomič- no različit frazem podudaran francuskome sa sastavnicom giusto/juste (‘prave- dan, točan, primjeren’). Prema latinskoj uzrečici quot capita, tot sententiae (sensus) nastali su: hrv. koliko ljudi, toliko ćudi, engl. so many man, so many minds, njem. soviel Köp- fe, soviel Sinne; viele Menschen, viele Gemüter, franc. autant de têtes autant d’avis, tal. quante teste, tanti modi di pensare; quante teste, tanti cervelli, rus. сколько голов, сmолько умов. Svima je zajedničko značenje ‘ljudi imaju razli- čita mišljenja, svatko misli na svoj način, ukusi su različiti’, ali navedeni su jezici djelomično različito preveli latinsku uzrečicu. Najbliži je izvorniku prvi talijanski frazem. Podudarni su izrazom hrvatski, engleski i drugi njemački primjer jer je umjesto glave sastavnica ljudi, a s obzirom na to da glava i ljudi ostvaruju odnos sinonimičnosti na temelju holonimije i meronimije, pozadinska slika im je u odnosu na ostale primjere samo dijelom različita. Hrvatski je frazem djevojka za sve doslovan kalk prema njemačkom Mäd- chen für alles, a ima dva značenja: ‘1. djevojka ili žena koja obavlja kućanske poslove u građanskoj obitelji, 2. osoba koja obavlja svakojake, uglavnom ne- važne i beznačajne poslove, čiji radni zadatci nisu točno određeni’, a u tom se značenju može odnositi i na osobu ženskoga i muškog spola (Fink 2005). Fra- zem je potvrđen i u drugim jezicima, npr. engl. maid of all work, franc. bonne à tout faire, tal. donna tuttofare, rus. мальчик на побегушках. U hrvatskome je jeziku moguća i inačica s osobnim imenom Katica koje je bilo vrlo če- sto u vrijeme kada su djevojke sa sela dolazile u grad i zapošljavale se kao kuć- ne pomoćnice, pa se počelo poistovjećivati s djevojkama kućnim pomoćnica- ma (Fink 2005). U hrvatskome je jeziku potvrđen frazem biti papskiji (veći katolik) od pape, a nastao je pod utjecajem njemačkoga päpstlicher als der Papst i francuskoga plus catholique que le pape (Klaić 1983). Odnosi se na onoga tko je pretje- ran pristaša neke ideje ili teorije, a T. Z. Orłoś i J. Hornik (1996.) navode da je mogao nastati prema izreci F. R. Chateaubrianda „biti više kralj od kralja”. Pri- mjeri iz drugih jezika podudarni su hrvatskome (tal. più cattolico del papa, rus. больший каmолик, чем сам папа, češ. být papežštější než papež, polj. być bar- dziej papieski (katolicki) niż papież), a izdvaja se primjerice engleski be out- Herod Herod, out-Lear Lear.

430 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434

Zaključak Analizom općeeuropskih frazema u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića utvrđeno je da za velik broj frazema i uzrečica možemo saznati vrijedne podatke o njihovu podrijetlu. Također, Bratoljub Klaić daje nam prijedlog mogu- ćega jezika davaoca za veći broj primjera. Vrijedan je podatak navođenje hrvatskoga pisca koji je prvi put upotrijebio određeni frazem ili uzrečicu u svom djelu, iako to ne mora uvijek značiti da je isti pisac ujedno i autor izraza. Potvr- đena je pretpostavka da se Klaićev rječnik može smatrati pravom riznicom hrvatskoga frazeološkog i paremiološkog blaga te stoga mora biti nezaobilaznim izvorom budućem hrvatskom frazeološkom etimološkom rječniku.

Izvori:

Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1983. Rječnik stranih riječi. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb Kl a i ć , Br a t o l j u b ; Šk o l s k a k n j i g a . 2012. Novi rječnik stranih riječi. Školska knjiga. Zagreb.

Literatura:

Bi e r i c h , Al e x a n d e r ; Ma t e š i ć , Jo s i p . 1994. Из истории русских библейских выражений. Русский язык за рубежом 5/6. Москва. 41–47. Dr l j a č a Ma r g i ć , Br a n k a ; Op a š i ć , Ma j a . 2013. Phraseological Calques of La- tin Origin in Croatian and English. Phraseology in Interlingual and Inter- cultural Contact. Zora. Budapest – Kansas – Maribor – Praha. 65–75. Fi n k -Ar s o v s k i , Že l j k a . 2002. Poredbena frazeologija: pogled izvana i iznutra. FF press. Zagreb. Fi n k , Že l j k a . 2005. Hrvatski frazem djevojka (Katica) za sve i njegovi ekvivalenti u ruskom jeziku. VI Славистические чтения памяти проф. П. А. Дмитриева и проф. Г. И. Сафронова (материалы международной научной конференции 9–11 сентября 2004 г.) (ответственные редакторы Е. Ю. Иванова и М. Ю. Котова). Филологический факультет СПбГУ. Санкт-Петербург. 131–137. Fr a n o l i ć , Br a n k o . 1979. L’Emprunt et le calque syntaxique et phraseologique en croate. Die Welt der Slaven XXIV/2. 405–417. Hr n j a k , An i t a . 2001. O utjecaju stranih jezika na stvaranje novih frazema hrvatskog jezika. Riječ 7/1. 25–34. Iv a n e t i ć , Na d a ; Ka r l a v a r i s -Br e m e r , Ut e . 1991. Antroponimske fraze u nje- mačkom i hrvatskom. Prožimanje kultura i jezika: Zbornik HDPL-a. Ur. Andrijašević, Marin; Vrhovac, Yvonne. Zagreb. 123–126.

431 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434

Iv a n e t i ć , Na d a ; Ka r l a v a r i s -Br e m e r , Ut e . 1994. Od Savla učiniti Pavla. O zna- čenju i asocijativnom potencijalu jedne fraze. Suvremena lingvistika 38. 23– 33. Iv a n e t i ć , Na d a ; Ka r l a v a r i s -Br e m e r , Ut e . 1996. Frazemi s antroponimskom komponentom u njemačkom jeziku. Strani jezici 25/1-2. 24–35. Iv a n e t i ć , Na d a ; Ka r l a v a r i s -Br e m e r , Ut e . 1999. Onimijski frazemi i konceptu- alizacija svijeta. Suvremena lingvistika 47-48. 131–142. Je r n e j , Jo s i p . 1978. Fraseologia in chiave contrastiva. Studia romanica et angli- ca zagrabiensia 23/1-2. 349–362. Je r n e j , Jo s i p . 1982. Interferencije na području frazeologije. Strani jezici 11/1-2. 13–16. Je r n e j , Jo s i p . 1996. Bilješke oko porijekla naše frazeologije. Suvremena lingvistika 41-42. 265–269. Ma t e š i ć , Jo s i p . 1992./1993. Frazemi s komponentom vlastitoga imena u hrvatskom jeziku. Filologija 20-21. 293–297. Ma t e š i ć , Jo s i p . 1995. Prividnost katkad vara. O faux amis u frazeologiji. Filo- logija 24-25. 239–245. Ma t e š i ć , Jo s i p . 1997. Ići od Poncija do Pilata (посылать от Понтия к Пилату). Frazeologia a religia. Problemy frazeologii europejskiej II. Ur. Lewicki, Andrzej Maria; Chledba, Wojciech. Wydawnictwo – Energeia. Warszawa. 163–165. Me l v i n g e r , Ja s n a . 1989. Leksikologija. Pedagoški fakultet. Osijek. Me n a c , An t i c a . 1970./1971. O strukturi frazeologizama. Jezik 18/1. HFD. 1–4. Me n a c , An t i c a . 1972. Svoje i posuđeno u frazeologiji. Strani jezici 1/1. 9–19. Me n a c , An t i c a . 2007. Hrvatska frazeologija. Knjigra. Zagreb. Op a š i ć , Ma j a . 2013. Biblizmi u hrvatskome jeziku. Doktorski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb. 491 str. Pi i r a i n e n , El i z a b e t h . 2012. Widespread Idioms in Europe and Beyond. Toward a lexicon of Common Figurative Units. Peter Lang. Frankfurt – Berlin. Ra g u ž , Dr a g u t i n . 1979. Vlastita imena u frazeologiji. Onomastica jugoslavi- ca 8. 17–23. Tu r k , Ma r i j a . 1994. Naznake o podrijetlu frazema. Fluminensia 6/1-2. 37–47. Tu r k , Ma r i j a ; Op a š i ć , Ma j a . 2008. Supostavna raščlamba frazema. Fluminen- sia 20/1. Filozofski fakultet. Rijeka. 19–31. Tu r k , Ma r i j a . 2013. Jezično kalkiranje u teoriji i praksi. Prilog lingvistici je- zičnih dodira. Hrvatska sveučilišna naklada – Filozofski fakultet u Rijeci. Zagreb – Rijeka. Zagrebačka Biblija. 2008. Kršćanska sadašnjost. Zagreb.

432 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434

Rječnici:

Ma r e v i ć , Jo s i p . 2002. Latinski zauvijek. Marka. Velika Gorica. Ma t e š i ć , Jo s i p . 1982. Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Škol- ska knjiga. Zagreb. Ma t e š i ć , Jo s i p i d r . 1988. Hrvatsko-njemački frazeološki rječnik. Nakladni zavod Matice hrvatske – Verlag Otto Sanger. Zagreb – München. Me n a c , An t i c a ; Fi n k Ar s o v s k i , Že l j k a ; Ve n t u r i n , Ra d o m i r . 2003. Hrvatski frazeološki rječnik. Naklada Ljevak. Zagreb. Me n a c , An t i c a i d r . 2011. Hrvatsko-ruski frazeološki rječnik. Knjigra. Za- greb. Mi k i ć , Pa v a o ; Šk a r a , Da n i c a . 1992. Kontrastivni rječnik poslovica. August Ce- sarec – Školska knjiga. Zagreb. Or l o ś , Te r e s a So f i a ; Ho r n i k , Jo a n n a . 1996. Czesko-polski słovnik skrzydla- tych słow. Universitas. Kraków. Osmojezični enciklopedijski rječnik. 1987. – 2012. 8 svezaka. Leksikografski zavod „Miroslav Krleža”. Zagreb. Vr g o č , Da l i b o r ; Fi n k -Ar s o v s k i , Že l j k a . 2008. Hrvatsko-engleski frazeološki rječnik / Croatian-English Dictionary of Idioms. Naklada Ljevak. Zagreb. Wa l t e r , Ha r r y ; Mo k i e n k o , Va l e r i j M. 2009. Немецко-русский словарь библейской фразеологии (критерии и принципы составления). Deutsch- Russisches Wörterbuch biblischer Phraseologismen. Mit historisch etymologischen Kommentaren. Universität Greifswald.

Common European Phrasemes in Croatian Found in B. Klaić’s Dictionary of Foreign Words

Abstract The paper discusses the status of common European phrasemes in Croatian found in various editions of B. Klaić’s Dictionary of Foreign Words. Common European phrasemes are defined as international phrasemes appearing in different European languages, with an identical meaning and a high degree of structural correspondence. These phrasemes tend to have a known common origin; however, there are also common European phrasemes with no confirmed source, i.e. it is not known from which language and text they originated and spread. This paper therefore aims to describe the status of common European phrasemes in B. Klaić’s Dictionary of Foreign Words, which contains valuable

433 Maja Opašić: Općeeuropski frazemi hrvatskoga jezika u Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića Rasprave 40/2 (2014.), str. 411–434 data on the origin of individual phrasemes, sayings, and proverbs. The Diction- ary includes common European phrasemes that contain foreign proper names, foreign common nouns or foreign terms, or are translations from Latin and other languages. The Klaić’s Dictionary can serve as an important source for the study of phraseme origins, as a required starting point for a future etymological dictionary of Croatian phrasemes.

Ključne riječi: Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, općeeuropski frazemi, hrvatski jezik Keywords: Bratoljub Klaić, Dictionary of Foreign Words, common European phrasemes, Croatian language

434 Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’374(Klaić, B.) 811.163.42’374:811.163.42’367.625 Pregledni rad Rukopis primljen 1. IX. 2014. Prihvaćen za tisak 10. XII. 2014. Bernardina Petrović Dunja Vranešević Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Ivana Lučića 3, HR-10000 Zagreb [email protected], [email protected]

Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima (11951., 21958., 31962., 41966.) Rječnika stranih riječi Bratoljuba Klaića

Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića prepoznat je kao ozbiljan, pouzdan i relevantan priručnik ne samo u stručnim krugovima nego i u širokome krugu zainteresiranih korisnika. Razlogom je takve posvemašnje zainteresiranosti nedvojbeno njegova obavijesnost i preglednost, ali i prikladnost leksikografske obradbe. Dobar dio rječničkoga korpusa Klaićeva Rječnika čine glagolske natuknice koje se u rječničkome članku obrađuju kao polazna i kao izvedena natuknica. U radu se razmatraju glagolske natuknice obrađe- ne u prvim četirima izdanjima (11951., 21958., 31962., 41966.) jer su to jedina izdanja s Klaićevim autorskim potpisom. Propituje se status glagolskih natuknica u rječničkoj makrostrukturi, ustroj rječničkoga članka s glagolskom natuknicom kao polaznom ili izvedenom natuknicom te osobito primarne i sekundarne podatke o natuknici koji prikazuju prozodijske, morfološke, rje- čotvorne, etimološke, stilske, terminološke i semantičke obavijesti o glagolskoj natuknici.

1. Uvod U hrvatskoj leksikografiji nema previše tako dobro ustrojenih leksikografskih priručnika kao što je Klaićev Rječnik stranih riječi. Stručnjaci se o njemu izjašnjavaju pohvalno, a korisnici ga prepoznaju kao ozbiljan i pouzdan priruč- nik u kojemu uvijek mogu pronaći relevantne obavijesti o riječima posuđenima u hrvatski jezik i nerijetko sâm pojam hrvatski rječnik povezuju upravo s rječ-

435 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452 nikom Bratoljuba Klaića. Čini se da je razlogom takve posvemašnje korisnič- ke zainteresiranosti ne samo obavijesnost i preglednost samoga rječnika nego i prikladnost leksikografske obradbe. Iako Klaićev Rječnik1 nije prvi rječnik po- suđenica i tuđica u hrvatskome jeziku,2 svojim je obujmom, građom i leksikografskim postupcima nadživio prethodnike, a od prvoga izdanja objelodanjena 1951. kontinuirano izlazi proširivan novom građom, metajezično osuvremenji- van i leksikografski dotjerivan. Listajući Klaićev Rječnik, uočava se pomno ra- zrađen okvir metodoloških postupaka u opisu natukničkih leksema jer su natuknice obrađene u skladu sa svojim gramatičkim i semantičkim značajkama i rijetko se uočavaju odstupanja od toga modela. Značajan, raznovrstan i neobično bogat dio Klaićeva rječničkoga korpusa čine glagolske natuknice. Složena i razvedena fleksija hrvatskoga glagolskog sustava izazovom je u leksikografskoj obradbi zato što korisnik hrvatskih rječ- nika, i jednojezičnih i dvojezičnih, očekuje pouzdan opis neobično raznorodno- ga glagolskog sustava hrvatskoga jezika. U leksikografskoj se obradbi glagola stranoga podrijetla osobito očekuje takva pouzdanost jer je važno pokazati i prikazati koji su to strani glagoli koji su se uspjeli prilagoditi hrvatskomu glagolskom sustavu i kako su se u nj uklopili. Nema dvojbe da je Klaićev Rječnik izuzetno važan u tome propitivanju. Da bi se opisao i prikazao leksikografski metodološki okvir u opisu hrvatskih glagolskih natuknica u rječniku posuđeni- ca, valja pridati pozornost glagolskim natuknicama obrađenim u prvim četirima izdanjima Klaićeva Rječnika (11951. na 714 stranica, 21958. na 1371 stranici, 31962. na 1607 stranica i 41966. na 1348 stranica), tj. izdanjima koje je autorski potpisao sâm Bratoljub Klaić. S obzirom na to da je Klaićev Rječnik do današ- njih dana uistinu doživio zavidan broj izdanja od 1951. i da je njegova izvorna građa toliko izmijenjenom i proširenom3 do današnjih dana, čini se opravdanim razmotriti koje je vrste riječi Klaić odabrao i obradio u izdanjima sa svojim autorskim potpisom. Kako su imenične i glagolske natuknice najsloženijim i naj- čestotnijim dijelom leksikografskoga opisa u hrvatskome jeziku, propitivanje se glagolskih natuknica u makrostrukturi Klaićeva Rječnika nameće kao nuž- na i opravdana zadaća.

1 Izraz Klaićev Rječnik odnosi se na prva četiri izdanja toga rječnika. 2 Prethodnici su Klaićeva Rječnika Priručni rječnik tuđih riječi i fraza – za praktičnu uporabu pri čitanju i razgovoru (11899.) Vinka Šeringera i Rječnik stranih riječi (11938.) Dragutina Kovčića (tj. Ognjena Price). Više obavijesti o tim rječnicima v. u Petrović (2006.). 3 Izdanja Klaićeva Rječnika od 1968. priređivao je Željko Klaić koji je nastojao slijediti izvorni obrazac dodavajući recentnu građu. U novije doba Klaićev Rječnik izlazi kao Novi Rječ- nik stranih riječi s više prireditelja.

436 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452

2. Glagolske natuknice u ustroju rječničkoga članka Obradba se glagolskoga korpusa u prvim četirima izdanjima Klaićeva Rječ- nika, kao uostalom i čitavoga rječničkog korpusa, jedino bitno razlikuje u prvome izdanju iz 1951. jer se u tome izdanju svaka posuđena riječ obrađuje kao zasebna natuknica4. Od drugoga se izdanja iz 1958. uočava značajan zaokret u obradbi natukničkih leksema u odnosu na prvo izdanje iz 1951. i taj će se leksikografski postupak zadržati do današnjih dana.5 Naime, od drugoga izdanja iz 1958. Klaićev je jednojezičnik abecedno ustrojen po tvorbenim gnijezdima čije su sastavnice osnovna, polazna riječ te izvedenice i srodnice i čini se da je to izdanje, tiskano sedam godina nakon prvoga izdanja, ključnim čimbenikom u razumijevanju leksikografskih postupaka u oblikovanju rječnika. Od toga je izdanja osnovna riječ polaznom natuknicom s jedne strane, a polazištem svim izvedenicama i srodnicama u rječničkome članku s druge strane. Tvorenice su i srodnice sa svojim opisima odijeljene oznakom točka-zarez u svakome rječnič- kom članku. Svaka sastavnica rječničkoga članka ima ravnopravan status, neovisno o tomu je li osnovna i polazna, izvedena ili srodna. U ustroju se rječničkoga članka Klaićeva Rječnika glagol obrađuje kao polazna i kao izvedena natuknica. Isti glagol može biti različito obrađen u navedenim izdanjima, kao npr. glagol bunkerírati koji je u prvome izdanju polaznom, a u ostalim trima izdanjima izvedenom natuknicom:

1951. 1958. 1962. 1966. polazna natuknica izvedena natuknica izvedena natuknica izvedena natuknica bunkerirati engl. bunkerírati, bunkerírati, bunkerírati, 1. sakriti u bunker; -kèrīrām 1. sakriti u -kèrīrām v. zakon- -kèrīrām 1. sakriti u 2. bunkerirati se – bunker; 2. bunkeri- spirirati se bunker; 2. bunkeri- ostati potajno u ne- rati se – ostati potaj- rati se – ostati potaj- prijateljskoj poza- no u neprijateljskoj no u neprijateljskoj dini u svrhu ilegal- pozadini u svrhu ile- pozadini u svrhu nog rada; v. zakon- galnog rada; v. za- ilegalnog rada; v. spirirati se konspirirati se zakonspirirati se

4 natuknica se u hrvatskoj metaleksikografiji obično određuje kao ustaljeni naziv za naslov rječničkoga članka i kao osnovna rječnička jedinica grafički obilježena. O pristupu natuknici u hrvatskoj leksikografiji iscrpno je i upućeno pisala Tafra (2012.). 5 S obzirom na to da je cilj rada prikazati, opisati i raščlaniti glagolske natuknice u izdanjima Rječ- nika koje je potpisao sam Klaić, iz pragmatičnih se razloga neće navoditi izdanja Rječnika u kojima se glagolska natuknica pojavljuje ako to nije nužno za razumijevanje opisa leksikografskoga postupka.

437 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452

Važno je propitati status glagolskih natuknica u rječničkoj makrostrukturi, ustroj rječničkoga članka s glagolskom natuknicom kao polaznom ili izvedenom natuknicom, osnovne i popratne podatke o natuknici koji prikazuju prozodijske, morfološke, rječotvorne, etimološke, stilske, terminološke i semantičke obavijesti o glagolskoj natuknici te se osobito osvrnuti na upućivačka metaje- zična sredstva.

2.1. Glagol kao polazna natuknica Kada je glagol polaznom natuknicom u ustroju rječničkoga članka Klaiće- va Rječnika, navode se prozodijski i morfološki podaci o natuknici, etimološki podaci i izvorni leksem s prijevodnom istovrijednicom ili prijevodnim istovrijednicama, semantički opis te izvedenice (imenična, pridjevna) i/ili srodnice sa svojim leksikografskim opisom: lansírati, lànsīrām franc. (lanser – hitnuti, baciti) 1. izbaciti (torpedo iz lansirne cijevi); 2. staviti nešto u gibanje; pronijeti (npr. vijest, novu modu); iznijeti nešto pred javnost; lànsīrka, 3. -ki, 2. mn. lànsīrki – cijev za lansiranje torpeda; prid. lànsīrnī (lànsīrnā cȉjev). Ponekad se uz polaznu glagolsku natuknicu može pojaviti i leksem od kojega je glagol nastao, najčešće je to imenica. Takvomu je leksemu pridružena uputnica isp. koja korisnika rječnika upućuje na nj: politizírati, -tìzīrām (isp. politika) voditi politiku, razgovarati o politici, prepira- ti se o političkim pitanjima; postupati lukavo i promišljeno; politizírati se – dobiti političko obilježje. Uz navedene se podatke o natukničkome glagolskom leksemu mogu pojaviti i drugi podaci, primjerice: adaktírati, -àktīrām – u uredskom jeziku: staviti ad acta, zabaciti fȍpati, -ām njem. (foppen) varati nekoga, lagati nekome (u prostačkom jeziku) štȁjgati, -ām (isp. njem. steigen – penjati se) – povisivati glas, uzrujavati se, psova- ti, grditi (u zagrebačkom govoru). Kao polazna se natuknica rječničkoga članka pojavljuju i homonimne glagolske natuknice označene podignutim brojkama. Uzme li se u obzir da je ho- monimija zajedno s polisemijom jedna od ozbiljnijih poteškoća u leksikografskoj obradbi koja leksikografu nameće različita rješenja, zadivljuje Klaićev jasan i gotovo jednoznačan pristup homonimnima natukničkim leksemima. U njegovu se rječničkome korpusu uočavaju homonimne natuknice označene podignutim arapskim brojkama koje uglavnom dolaze iz istoga jezika, ali od ra-

438 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452 zličitih značenja navedenih leksema iz tih jezika. Najčešće je riječ o dvjema ili rjeđe trima homonimnim natuknicama: masírati1, màsīrām franc. (usp. masaža) 1. vršiti masažu; trljati, trti tijelo; 2. prenes. gnjaviti nekoga, dodijavati nekomu masírati2, màsīrām franc. (masser, usp. masa) usredotočivati (na pr. vatru artiljeri- je); skupiti na jedno mjesto (velike količine, mase vojske, aviona i sl.); nagomilati, zbiti, grupirati, koncentrirati štȍpati1, -ām njem. (stopfen) 1. krpati čarape i sl.; 2. šopati, kljukati živad štȍpati2, -ām njem (stoppen, isp. i stop) 1. zaustaviti, smiriti loptu u nogometu; 2. zaustaviti sat (v. štoperica) štȍpati3, -ām njem (stauben) prašiti, posipati praškom, poprašiti (isp. štaubati, šta- ubovati). I fonološke inačice mogu biti polazne natuknice. Druga se inačica zatamnje- nim slovima navodi u zagradi odmah uz glavnu natuknicu, i to ne potpuni oblik, nego samo dio leksema koji je fonološki različit od polaznoga. Najčešće su fo- nološke inačice sa sibilantskim konsonantima kao završnim članovima glagolskoga korijena koji su u toj poziciji međusobno zamjenjivima. Prema učestalo- sti zamjene razvidno je da je izraz s korijenskim finalnim zvučnim dentalnim frikativom z i s bezvučnom dentalnom afrikatom c zamjenjiv izrazom s korijenskim bezvučnim dentalnim frikativom s. Ponekad se uz fonološku inačicu navodi napomena piše se i sa: inzistírati (-sistírati), -ìstīrām (…) inzultírati (-sultírati), -ùltīrām (…) disting(v)írati, -tìng(v)īrām (…) financírati, -nàncīrām; piše se i sa s: finansirati (...). Glagol kao natuknica može biti polazište različitim vrstama riječi i višerječ- nim sklopovima. Najčešće je polaznim leksemom izvedenoj pridjevnoj i ime- ničnoj natuknici te sintagmatskome izrazu u ustroju rječničkoga članka: 1) pridjevna natuknica melírati, mèlīrām franc. (mȇler) miješati, smiješati, pomiješati; mèlīrān – miješan, mješovite boje, sivkast, prosijed, progrušan. 2) imenična natuknica mȉksati, ām engl. (mixed) – miješati, osobito u filmskoj tehnici i kod snimanja na radiju pretapati jednu sliku u drugu ili jedan glas u drugi; miksáža – miješanje, pre- tapanje.

439 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452

3) sintagmatski izraz maksimírati, -ìmīrām (isp. maksimalan) – odrediti najvišu cijenu nekoj robi; maksìmīrānē cijène v. maksimalne cijene. Razvidno je da se u odnosu na imenične polazne natuknice u Klaićevu Rječ- niku glagolske polazne natuknice razmjerno rjeđe pojavljuju. Češće su dakako kao izvedene natuknice u ustroju rječničkoga članka.

2.2. Glagol kao izvedena i srodna natuknica Izvedenice su i srodnice u tvorbenome gnijezdu Klaićeva Rječnika različi- te vrste riječi. Tako se primjerice od imenične, pridjevne ili glagolske polazne natuknice pojavljuju najčešće imenične, pridjevne, glagolske i priložne izvedenice i srodnice. Glagol se kao izvedena natuknica u Klaićevu Rječniku pojavljuje u ustroju rječničkoga članka najčešće s imenicom ili pridjevom kao polaznom natuknicom. Uz izvedeni se glagol redovito pojavljuje morfološka oznaka glag. te dakako semantički opis. Taj je opis metajezično istovjetan opisu glagola kao polazne natuknice: socijalizácija lat. (socious – drug, drugar) podruštvljenje, pretvaranje privatne svo- jine u zajedničku, društvenu; uređivanje društvene zajednice po načelima socijaliz- ma (v.); glag. socijalizírati, -ìzīrām; isto i socijàlizovati, -ujēm. lègālan, -lna, -lno lat. (lex, 2. legis – zakon) zakonit, koji se slaže sa zakonom; (…); glag. legalizírati, -ìzīrām – ovjeroviti, pozakoniti; učiniti nešto zakonitim, pravova- ljanim; isto i legàlizovati, -ujēm. Glagoli s elementom se različito se prikazuju u polaznome ili izvedenome natukničkom leksemu. S obzirom na to da se glagolima s elementom se različi- to pristupa u suvremenoj jezikoslovnoj kroatistici,6 čini se i da propitivanje leksikografske obradbe tih glagola izaziva dodatnu pozornost. Razvidno je da pozornost treba obratiti Klaićevu leksikografskom pristupu bez obzira na suvremene teorijske, praktične i metodološke tendencije. U opisu se glagolskih natuknica u Klaićevu Rječniku element se navodi trojako: 1. kao dio glagola koji upućuje na jedno glagolsko značenje: hásiti se, hȃsim se habilitírati se, -lìtīrām se; isto i hàbilitovati se, -ujēm se

6 Ozbiljan je i sustavan opis glagola s elementom se u hrvatskome jeziku temom doktorsko- ga rada Struktura povratnih glagola i konstrukcije s elementom se u hrvatskome jeziku Ivane Oraić Rabušić koji među ostalim propituje uvriježene pristupe tome fenomenu u hrvatskome jeziku.

440 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452

2. kao ravnopravan dio glagolske natuknice koji se navodi u oblim zagradama uz glagolsku natuknicu, što implicira dvama različitim značenjima, tj. onomu bez elementa se i onomu s elementom se: bȍksati (se), -ām (se); isto i bȍksovati (se), -ujēm (se) ... degenerírati (se), -nèrīrām (se); isto i degenèrisati (se), -šēm (se) ... 3. kao dio opisa dvaju značenjski različitih glagola kada se kao natuknica pojavljuje glagol bez elementa se, ali se kao ravnopravan glagolu u istome opisu pojavljuje glagol s elementom se: degradírati, -gràdīrām; degradírati se; isto i dègradovati, -ujēm dekoncentrírati, -cèntrīrām; dekoncentrírati se; isto i dekoncèntrisati, -šēm etablírati, -tàblīrām; etablírati se haláliti, hàlālīm; haláliti se; halaljívati, halàljujēm. Taj je metodološki postupak uobičajen od drugoga izdanja Klaićeva Rječnika. U nekih je glagola primjetan različit opis u pojedinim izdanjima. Iako su takvi glagoli rijetki, čini se da je taj metodološki postupak uobičajen u glagola koji su se u hrvatskome jeziku s vremenom semantički transformirali u odnosu na značenjsko polazište u stranome jeziku. Dobar je primjer takva postupka glagol luftírati gdje je razvidno da je u ranijemu izdanju (1958.) taj glagol izvedenom natuknicom imeničnoga polaznog leksema, a u novijemu izdanju (1966.) i izvedenom i polaznom natuknicom. Naime, u izdanju iz 1958. glagol luftírati obrađen je pod natuknicom lȕft i u njegovu se semantičkome opisu raz- graničuju dva značenja od kojih je jedno jasno naznačeno uz glagol lȕftati: lȕft ... lȕftati zračiti, prozračivati, provjetrivati; isto i luftírati (pored ovog značenja ima luftirati još i značenje: ne raditi ništa, šetati po svježem zraku, badavadžiti). S vremenom se za glagol luftírati uvriježilo upravo drugo značenje ‘ne raditi ništa, šetati po svježem zraku, badavadžiti’ dok je za glagol lȕftati ostalo is- hodišno značenje ‘zračiti, prozračivati, provjetrivati’. Stoga je u četvrtome izdanju iz 1966. glagol luftírati obrađen kao polazna natuknica, a lȕftati je ostao kao izvedenica pod osnovnom natuknicom lȕft.

3. Leksikografski opis glagolskih natuknica U ustroju se rječničkoga članka s glagolskom natuknicom kao polaznom ili izvedenom pojavljuju primarni i sekundarni podaci o natukničkome leksemu. Primarni su podaci prozodijski i morfološki. Prozodijski se podaci po-

441 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452 javljuju uz svaku natuknicu, a morfološki izostaju samo ako se glagolski na- tuknički leksem uputnicom v. upućuje na drugu glagolsku natuknicu, uglavnom polaznu. Sekundarni su podaci rječotvorni, etimološki, stilski, termino- loški i semantički, a njihovo navođenje ovisi o naravi samoga glagola i o njegovu statusu u ustroju rječničkoga članka. U prvim se četirima izdanjima Kla- ićeva Rječnika zamjećuje jednoobraznost i dosljednost u navođenju obaju tipova podataka.

3.1. Primarni podaci o glagolskoj natuknici Prozodijske se značajke svih natukničkih leksema, pa tako i glagolskih natuknica, navode od drugoga izdanja. S obzirom na to da je Klaić vrsno poznavao naglasni sustav, u naglašivanju se glagolskih natuknica zapaža dosljednost i ustrajnost u provedbi naglasne standardnojezične norme utemeljene na novo- štokavskoj osnovici. Proces se naglasnoga prilagođavanja glagolskih leksema posuđenih iz drugih jezika nerijetko pokazuje i naglasnim inačicama u oblim zagradama. Prezentski je oblik inačica s odrednicom akc. i također označen prozodijskim obilježjima: ćȅlaviti, -īm (akc. i ćeláviti, ćèlāvīm) ćȍraviti, -īm (akc. i ćoráviti, ćòrāvīm) nìšaniti, -īm (akc. i nišániti, nìšānīm). Od drugoga se izdanja navodi i prezent glagolske natuknice u prvome licu jednine. O prozodijskim i paradigmatskim značajkama polazne natuknice ovisi hoće li se navesti potpuni prezentski oblik (npr. karikírati, karìkīrām; lan- sírati, lànsīrām) ili dio prezentskoga oblika. Ako se navodi dio prezentskoga oblika, onda se navodi ili od sloga kojemu su prozodijske značajke drukčije od natukničkoga infinitivnog oblika (npr. transliterírati, -tèrīrām; slavizírati, -ìzīrām) ili od tvorbeno različitoga dijela u odnosu na natuknički infinitivni oblik, npr. lȍbovati, -ujēm (pored lȍbati, -ām).

3.2. Sekundarni podaci o glagolskoj natuknici Sekundarni podaci u ustroju rječničkoga članka označuju različite dodatne i popratne obavijesti o natukničkome leksemu. Dok su osnovni podaci značaj- kom svih glagolskih natuknica, i polaznih i izvedenih, pretpostavke su za na- vođenje sekundarnih podataka osnovna gramatička i leksička obilježja samoga glagola te status glagolske natuknice u ustroju rječničkoga članka.

442 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452

3.2.1. Rječotvorni podaci o glagolskoj natuknici Među rječotvornim su podacima o glagolskoj natuknici i podaci o glagolskome vidu i podaci o uporabi značenjski istih ili bliskih sufiksalnih morfema. Kako je glagolski vid u hrvatskome jeziku unutarnja glagolska kategorija, razvidno je da se glagolskovidski podaci moraju navoditi u ustroju rječ- ničkoga članka. U Klaićevu se Rječniku to čini tako da se svršenomu glagolu kao natukničkome leksemu navede njegov glagolskovidski parnjak. Dok se u prvome izdanju ne navode podaci o glagolskome vidu, u drugome se izdanju oni opisuju odrednicama tren. i traj., a u trećemu i četvrtomu odrednicama svr. i nesvr.:

11951. 21958. 31962. 41966.

Ø vágati, vȃžēm (i vágati, vȃžēm (i vágati, vȃžēm (i vȃgām); tren. vágnuti, vȃgām); svrš. vá- vȃgām); svrš. vágnuti, vȃgnēm gnuti, vȃgnēm vȃgnēm

Ø zatàrabiti, -īm; zatàrabiti, -īm; ne- zatàrabiti, -īm; ne- traj. zatarabljívati, svrš. zatarabljívati, svrš. zatarabljívati, -ràbljujēm -ràbljujēm -ràbljujēm

Specifične su sociolingvističke okolnosti pedesetih i šezdesetih godina dva- desetoga stoljeća utjecale i na leksikografsku obradbu posuđenica koje su se prilagođavale različitim jezičnim sustavima. Među takve se specifičnosti svakako ubrajaju i podaci o istoznačnosti glagola u izvedenicama sa sufiksalnim morfemima -ira(ti) i -isa(ti) te -ira(ti) i -ova(ti). U obradbi se tih podataka Kla- ić držao ondašnjega jezikoslovnog pristupa pa je na kraju rječničkoga članka s glagolskim natukničkim leksemom tvorenim sufiksom -ira(ti) navodio i isto- značne glagole sa sufiksima -isa(ti) ili -ova(ti) označivši ih odrednicom bgd. u drugome7, a isto i u trećemu i četvrtomu izdanju:

7 U ondašnje je doba taj leksikografski problem propitivao i Skok (1955: 43): „Bit će, prirodno, i takvih slučajeva, da će se izvjesne izvedenice na -isati, -irati i -ovati označivati kao be- ogradizmi ili zagrebizmi. Ta se pojava ne može izbjeći. Kod nekih glagola se već stvorio izvjestan uzus u Beogradu na -isati, a kod drugih u Zagrebu na -irati. Tu pomaže samo jezična tole- rancija: dopuštanje jedne i druge upotrebe i ostavljanje vremenu, da kaže svoje, jer smo vidjeli da baš u Beogradu postoji tendencija širenja izvedenica na -irati, i to možda više negoli za -isati ili -ovati.”

443 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452

11951. 21958. 31962. 41966. Ø lokalizírati, -ìzīrām; lokalizírati, -ìzīrām; isto i lokalizírati, -ìzīrām; bgd. lokàlizovati, lokàlizovati, -ujēm isto i lokàlizovati, -ujēm -ujēm Ø reagírati, -àgīrām; reagírati, -àgīrām; isto i reagírati, -àgīrām; isto bgd. rèagovati, -ujēm rèagovati, -ujēm i rèagovati, -ujēm Ø rekonstruíra- rekonstruírati, -strùīrām; rekonstruíra- ti, -strùīrām; bgd. isto i rekonstrùisati, ti, -strùīrām; isto i rekonstrùisati, -šēm -šēm rekonstrùisati, -šēm Ø orijentírati, -jèntīrām; orijentírati, -jèntīrām; orijentírati, -jèntīrām; orijentírati se; bgd. orijentírati se; isto i orijentírati se; isto i orijèntisati, -šēm orijèntisati, -šēm orijèntisati, -šēm

3.2.2. Etimološki podaci o glagolskoj natuknici Podrijetlo leksema nekoga jezika obično se odnosi na izvorni oblik toga leksema u jeziku davaocu ili jeziku posredniku. Iz izvornoga se oblika i njegova seman- tičkoga opisa jasno dade iščitati značenjski opis pridan leksemu u jeziku primaocu. Oznaka se podrijetla u leksikografskome opisu obično oblikuje kraticama jezika davaoca ili jezika posrednika. Taj se leksikografski postupak očituje i u obradbi polaznih glagolskih natuknica u Klaićevu Rječniku, a jedino se u prvome izdanju uz etimološku odrednicu ne pojavljuje posuđenica iz koje je izveden glagol: engl. mȉksati, -ām engl. (mixed) ... franc. pikírati, pìkīrām franc. (piquer) 1. bosti, bockati, peckati, ljutiti, dražiti koga, izazivati nečije neraspoloženje, vrijeđati, „dirati u živac”; 2. avij. vrlo brzo le- tjeti prema zemlji prednjom stranom aviona, gotovo pod kutom od 90⁰; stro- valjivati se, obrušavati se, obarati se. hol. lavírati, làvīrām hol. (laveeren) v. bordižati. lat. koncipírati, -cìpīrām lat. (concipiere) – 1. zahvatiti; 2. začeti dijete; 3. osje- ćati, shvaćati. mađ. valòvati, vàlujēm mađ. (való – istina, pravo stanje stvari) podnositi poreznim vlastima prijavu o stanju kuće i o prihodima koje ona donosi. njem. štrȉkati, -ām, njem. (stricken) plesti, npr. čarape. tal. màtačiti, -īm, tal.(matteggiare) ludovati. tur. begènisati, -šēm tur. (begenmek – činiti dobro, ugađati) svidjeti se; poželjeti, zavoljeti; milovati, voljeti; isto i begènati, -ām.

444 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452

Jako se rijetko pojavljuje glagol posuđen iz drugih južnoslavenskih jezika, kao primjerice iz makedonskoga jezika: sȁkati, -ām maked. željeti, iskati (nekad i u našem jeziku). U izvedenih se glagolskih natuknica oznaka podrijetla navodi uz polaznu natuknicu. Od trećega se izdanja iz 1962. pojavljuju i oznake hrv.-tur. i hrv.- njem. za glagolske prefiksalne izvedenice u kojima je korijensko polazište stranoga podrijetla, a prefiks hrvatski: hrv.-tur.: zavàtaniti, -īm hrv.-tur. (prijedl. za + isp. vatan) stalno se nastaniti u nekom mjestu ubevútiti se, ubèvūtīm se hrv.-tur. (prijedl. u + behut, bevut, v.) smiriti se, utaji- ti se, pritajiti se ukòdošiti, -īm hrv.-tur. (prijedl. u + kodoš – provodadžija) dati priliku, stvoriti mo- gućnost potkusúriti, -kùsūrīm hrv.-tur. (prijedl. pod + isp. kusur) podmiriti, izravnati (ra- čun); nesvrš. potkusurívati, -sùrujēm hrv.-njem.: prèšaltati, -ām hrv.-njem. (isp. ušaltati) prekopčati, prespojiti, izmijeniti struju, pre- baciti (npr. telefonsku liniju); prèšaltati se – preorijentirati se, prijeći na neki drugi posao, presaldumiti (v.), izmijeniti stav, promijeniti dosadanje držanje ràzlaufati, -ām hrv.-njem. (prijedl. raz + laufen – trčati) šoferski izraz kojim se označuje postignuće „uhodanosti” motora, tj. njegov skladan rad nakon što je pre- brodio početne poteškoće; isp. ajnlaufati.

3.2.3. Stilska obilježja glagolskih natuknica Stilska se razina natukničkoga leksema očituje odabirom njegovih funkcio- nalnih i uporabnih obilježja i nerijetko upućuje na kontekstni i situacijski okvir. U Klaićevu je Rječniku ta vrlo razvedena razina označena kraticom, riječju ili parafrazom, a među najčešće su navedenim stilskim obilježjima glagolskih natuknica ona koja se tiču govornikova stava (npr. iron., prezirno, u podrugljivom smislu, u vulgarnom jeziku), ona koja se pojavljuju u supstandardnim govorima (šatr., u uličnom govoru, u prostačkom jeziku) i ona koja se odnose na prostor- ne značajke (kod nas dijalektalno i, u našim južnim dijalektima, u dalmatinskim govorima, u zagrebačkom govoru, u zagrebačkom dijalektu):

445 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452

iron. filozofírati, -zòfīrām – 1. baviti se filozofijom, razmi- šljati o filozofskim pitanjima; 2. iron. mudrijašiti. prezirno švapčáriti, švàpčārīm – govoriti njemački (prezirno). u podrugljivom smislu mìtingovati, -ujēm u podrugljivom smislu: besplodno govoriti, „držati predavanje”, uvjeravati u nešto već poznato i sl. u vulgarnom jeziku šȃjbati, -ām u vulgarnom jeziku: pucati u nišan, udara- ti, zadati udarac i sl.

šatr. kȉdnuti, -ēm šatr. pobjeći. u uličnom govoru abmarkírati, abmàrkīrām njem. (ab – dolje + markie- ren – obilježiti) u uličnom govoru: „zbrisati”, otići, ne- stati, maknuti se. u prostačkom jeziku folírati, fòlīrām (isp. fol1) lagati, varati, izmišljati (u prostačkom jeziku).

kod nas dijalektalno i reusírati, -ùsīrām; kod nas dijalektalno i rèušiti, -īm. u našim južnim dijalektima mòvati se, -ām se tal. (muovere – kretati) krenuti se, mi- cati se, poći, polaziti, otići, odlaziti (u našim južnim dijalektima). u dalmatinskim govorima arìvati, -ām tal. (arrivare – pristati uz obalu) doći, stići, prispjeti, doputovati (u dalmatinskim govorima). u zagrebačkom govoru forìkati se, -ām se njem. (fahren – voziti) vozati se, pu- tovati (u zagrebačkom govoru). u zagrebačkom dijalektu fȅhrati se, -ām se – hladiti se lepezom (u zagrebačkom dijalektu).

Ponekad se pripadnost istoj stilskoj razini određuje kraticom neke riječi ili parafrazom čija je jedna od sastavnica ta riječ. Primjerice, kratica pren. i pa- rafraza u prenesenom smislu odnose se na lekseme s preobrazbom ishodišno- ga značenja:

prenes. animírati, -ìmīrām franc. (animer) 1. razveseliti, zabavljati, raspoložiti; 2. prenes. poticati, predobivati nekoga za nešto, oduševiti; bodriti, podbadati, sokoliti, osmjeliti. u prenesenom smislu šaráfiti, šàrāfīm – uvrtati šaraf; u prenesenom smislu: vršiti stanoviti pritisak; zavijati (u želucu).

446 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452

Ta je dvostrukost jedan od rijetkih leksikografskih postupaka u Klaićevu Rječniku koji se trebao izbjeći.

3.2.4. Terminološki podaci o glagolskoj natuknici Stručno je nazivlje neizbježnom natukničkom sastavnicom jednojezično- ga rječnika, pa tako i rječnika posuđenica kakav je Klaićev Rječnik. Uz takve se natuknice redovito navode stručne odrednice, najčešće kratica, primjerice: avij. (pikírati), fil. (anticipírati), fotogr. (fiksírati), kem. (dekantírati), knjigov. (balansírati), log. (asocírati), mat. (potencírati), med. (elektrizírati), muz. (dekre- šendírati), pol. (apstinírati se), pomor. (konvojírati), prav. (amortizírati), sport. (centrírati), štamp. (deblokírati), trg. (arestírati), vojn. (flankírati). Rjeđe se navodi terminološka opisna odrednica ili naziv struke, npr.:

u krojačkom jeziku lȅgovati, -ujēm njem. (legen – položiti) u krojačkom jeziku praviti nabore na suknu (veće nego kod plisiranja, v.), glačati te nabore jedan preko drugoga; lȅgovānē fȃlte – mrske grešpe, grotulje (u nekim našim rječnicima; kod Šamšalovića: kale- grešpe); lȅgovan šȏs – suknja s (velikim, izglačanim) nabori- ma; isp. cigovati. u sportskom jeziku šnírati, -šnȋrām njem. (schnüren) 1. stezati, sapinjati (uzicom, miderom i sl.); 2. u sportskom jeziku: duhovitim kombinacija- ma zbunjivati protivnika; isp. šnur. u nogometaškom je- markírati, -màrkīrām franc. (marquer) (...); markírati lȍptu ziku – u nogometaškom jeziku: zakriljivati loptu, ne dati nikom pristupa do nje; pokriti, prikriti, zauzeti se za sebe. u glumačkom go- ȁbšminkati, -ām njem. (abschminken) u glumačkom govoru: voru skinuti šminku, očistiti lice od šminke poslije predstave. u uredskom jeziku adaktírati, -àktīrām – u uredskom jeziku: staviti ad acta, zabaciti. u kuhinjskom jeziku ȁptrajbati, -ām njem. (abtreiben – otjerati) u kuhinjskom jeziku izraz kojim se označuje npr. jako i svestrano olupavanje ti- jesta; isto i ȁptrajbovati, -ujēm. u knjigoveštvu kašírati, kàšīrām franc. (cacher) 1. kriti, raznim stvarima za- kloniti stvari koje ne želimo da se vide; 2. u knjigoveštvu – pre- lijepiti papirom ili platnom nelijepi donji papir.

447 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452

3.3. Uputnice u ustroju rječničkoga članka

Upućivanje jedne natuknice na drugu pridonosi leksikografskoj ekonomiji. U težnji da ujednačenim upućivačkim metajezikom izbjegnu nepotrebna i suviš- na ponavljanja koja osobito opterećuju korisnika rječnika, leksikografi se služe različitim uputnicama, najčešće normativnim, semantičkim, gramatičkim i pravopisnim.8 U Klaićevu su Rječniku upućivačka metajezična sredstva kratice v. (‘vidi’) i isp. (‘isporedi’)/usp. (‘usporedi’). Dok je u prvome izdanju svaka natuknica polazna natuknica pa uputnice uvijek upućuju na drugu polaznu natuknicu, od drugoga izdanja upućuje se ili na polaznu ili na izvedenu natuknicu. Uputnicom v. leksikografi u pravilu rješavaju gotovo sve probleme vezane uz upućivanje jedne natuknice na drugu jer se njome upućuje na prihvatljiviji ili prikladniji natuknički leksem. U Klaićevu se Rječniku uputnicom v. glagol kao polazna natuknica upućuje na drugu polaznu ili izvedenu, najčešće glagolsku ili imeničnu natuknicu i to na dva načina, na početku ili na kraju rječnič- koga članka. Upućivanje je na početku rječničkoga članka češći leksikografski postupak u ovome rječniku. Uputnica v. slijedi iza morfološke oznake ili iza na- tukničkoga leksema i glagolsku natuknicu najčešće iz normativnih, stilskih, se- mantičkih ili gramatičkih razloga upućuje na drugu glagolsku natuknicu (npr. alfabetírati, -bètīrām v. abecedirati; buhštabírati, -štàbīrām v. spelovati; dȉnstovati, -ujēm v. dinstati; duplírati, dùplīrām v. duplicirati; fȉlovati, -ujēm v. filati; lȁkovati, -ujem v. lakirati; lagírati v. lakirati; mentàlisati se, -šēm se v. mentovati se; rȅstovati v. restati; resumírati, -sùmīrām v. rezimirati). Kada se tom uputnicom glagolska natuknica upućuje na imeničnu, radi se uglavnom o rječotvornim razlozima jer je riječ o glagolu izvedenom od navedene imenice (bilansírati i sl. v. bilanca i sl.; blindírati v. blindaža; legitimírati v. legitimacija; šȉkati se v. šik1; šìklisati v. šik2; šìkosati v. šik2; šȉkovati se v. šik1). Drugi, znatno rjeđi način upućivanja jest uputnica v. na kraju rječničkoga članka redovito navedena u oblim zagradama. Po- javljuje se iza semantičkoga opisa i to samo u slučaju da semantički opis sadrži imenicu prema kojoj je izvedena glagolska natuknica, primjerice: mìdrati, -ām – stezati miderom (v.). Uputnicom usp./isp. naglašava se značenjska razlika između natuknice koja se upućuje i natuknice na koju se upućuje ili se natuknica upućuje na sinonimni parnjak ili na rječotvorni polazni leksem. U prvim dvama izdanjima Kla- ićeva Rječnika (11951. i 21958.) pojavljuje se uputnica usp., a u trećemu i če- tvrtomu izdanju (31962. i 41966.) uputnica isp. za isti način upućivanja. Uput-

8 o upućivačkim metajezičnim sredstvima v. Petrović (2002.).

448 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452 nicom usp. glagolska se tvorenica kao polazna natuknica upućuje i na osnovni glagol od kojeg je nastala: zabatáliti, -bàtālīm (usp. bataliti) – zapustiti, pustiti da propadne, zanemariti; traj. zabataljívati, -tàljujēm. zabatáliti, -bàtālīm (isp. bataliti) – zapustiti, pustiti da propadne, zanemariti; ne- svrš. zabataljívati, -tàljujēm. Odabirom je tih dviju uputnica s različitim funkcijama Klaić nastojao pru- žiti i različite obavijesti o natuknici. Čini se da je dosljednošću njihove uporabe uspio u toj nakani.

4. Semantički opis glagolskih natuknica Semantički opis natukničkih leksema u Klaićevu Rječniku svakako zaslužuje podrobniju raščlambu i osobitu pozornost u zasebnome istraživanju. Stoga se u analizi leksikografskoga opisa glagolskih natuknica nužno osvrnuti na tek nekoliko zapaženih i istaknutih mjesta u tome važnom dijelu rječničkoga članka. Va- lja istaknuti da su metajezična sredstva značenjskoga opisa glagolskih natuknica toliko razvedena i raznolika da je skoro nemoguće obuhvatiti sve modele zna- čenjskoga opisa. I dok se za većinu podataka o glagolskoj natuknici nastojalo primijeniti unaprijed utvrđeni obrazac, opis značenja glagolskih leksema uglavnom izmiče dosljednosti strogoga semantičkog obrasca pa su značenjski opisi uistinu raznoliki i obuhvaćaju različita metajezična sredstva među kojima su najčešća: a) definicija: akademizírati, -ìzīrām – raspravljati učeno ali besplodno knȉti, knȉjēm – bojadisati knȏm (v. kna) mantìjati, -ām – hodati brzo u mantiji i pritom mahati njome ušòriti, ùšorīm (isp. šor) – svesti u šor (kuće) b) definicija s popratnim komentarom alunírati, -lùnirām lat. (luna – mjesec) pristati zračnim prometalom na Mjesec (glagol stvoren u najnovije vrijeme po uzoru na amerirati, aterirati) c) definicija dopunjena ili pojačana istoznačnim ili bliskoznačnim leksemima: belàjisati, -šēm – upasti u belaj, naići na zlo, nagrajisati, mučiti se, patiti se d) istoznačnice ili bliskoznačnice, najčešće domaći leksemi ili posuđeni leksem koji je čest u uporabi: begènisati, -šēm tur. (begenmek – činiti dobro, ugađati) svidjeti se; poželjeti, zavoljeti; milovati, voljeti; isto i begènati, -ām

449 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452

ženírati, žènīrām franc. (gȇner) ometati, dosađivati, mučiti, ograničavati, smetati; ženírati se – ustručavati se, biti zbunjen, stidjeti se, sustezati se, libiti se, ulibati se e) istoznačnice ili bliskoznačnice s dopunom značenja u oblim zagradama: koštírati se, kòštīrām se – hraniti se, jesti (obično: kod drugoga, u menzi i sl.). Značenja su natuknice odvojena oznakom točka-zarez: mujírati, mùjīrām franc. (mouiller) kvasiti, vlažiti; gram. smekšavati; jotovati (v.), a u višeznačnih na- tukničkih leksema arapskim brojkama: aspirírati, -spìrīrām lat. (isp. aspiracija) 1. disati, dahnuti; 2. lingv. izgovarati s hakom; 3. (na nešto) – težiti za nečim; htjeti dobiti nešto. Glagolu se hrvatskoga jezika može pridružiti značenje preuzeto iz drugoga jezika. Tako je pod natuknicom ljubiti se (pojavljuje se samo u četvrtome izdanju) obrađeno samo jedno značenje ‘sviđati se, biti drag’ za koje se navodi da je preuzeto iz češkoga jezika i to je značenje oprimjereno izvorom iz kojega je preuzeto (u ovome slučaju iz književnoga opusa Janka Leskovara): ljúbiti se češ. (líbiti se) sviđati se, biti drag (Leskovar). Rijetko se u rječničkome članku pojavljuje antonimni parnjak natukničkoga leksema označen kraticom prot.: analizírati, -lìzīrām; prot. sintetizirati; isto i anàlisati, -šēm i anàlizovati, -ujēm konvergirati lat. međusobno se približavati; prot. divergirati. Dade se zaključiti da je i u semantičkome opisu glagolskih natuknica Kla- ić nastojao slijediti utvrđene obrasce. Katkad se dakako uočavaju i znatna odstupanja od zadanih metajezičnih okvira, ali to ne umanjuje vrijednost značenj- skoga opisa u Klaićevu Rječniku. Valja uzeti u obzir ne samo poteškoće koje značenjski opis pričinja leksikografu nego i to da se Klaić nije mogao osobi- to poslužiti leksikografskim opisima značenja u onodobnim hrvatskim jedno- jezičnicima jer su u njima zamjetni ozbiljni propusti upravo u opisu toga dijela rječničkoga članka. Stoga se čini se da je upravo značenjskim opisom natuknica Klaićevim Rječnikom učinjen znatan pomak u odnosu na hrvatske jedno- jezičnike toga doba.

5. Zaključak Listajući prva četiri izdanja Klaićeva Rječnika, sa svakim je novim izdanjem razvidno bitno poboljšanje leksikografskih postupaka. Između prvoga i četvrtoga izdanja ogromna je razlika na gotovo svim razinama opisa rječničko- ga članka. Naime, od drugoga su izdanja u ustroj rječničkoga članka uvrštene i znatno šire obavijesti o natukničkome leksemu te se jednojezičnik organizira

450 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452 oko tvorbenih gnijezda za razliku od prvoga izdanja u kojemu se svaka posu- đena riječ obrađuje kao zasebna natuknica. Iako je Klaić bio svjestan da u svoj rječnik ne može unijeti sve nove i posuđene riječi, broj se glagolskih natuknica povećavao, a osobito se vodilo računa o uvrštavanju strukovnoga leksika i o po- boljšanju leksikografskih postupaka. Raščlamba je ustroja rječničkoga članka s glagolom kao polaznom ili izvedenom natuknicom pokazala da je Klaić uglavnom sustavno i dosljedno obradio taj dio rječničkoga korpusa dodavši glagolskim natuknicama primarne (prozodijske i morfološke) te sekundarne podatke (rječotvorne, etimološke, stilske, terminološke i semantičke). U leksikografskome opisu zamjećuju se neke osobitosti Klaićeve obradbe. Kod primarnih se podataka razlikuje navođenje potpunoga ili djelomičnoga prezentskog oblika koje ovisi o prozodijskim i paradigmatskim značajkama natuknice. Zanimlji- ve su glagolske natuknice kojima su polaznom natuknicom fonološke inačice, a pozornost zaslužuje i trojako navođenje elementa se. Rječotvorni podaci upu- ćuju na glagolskovidske parnjake i na uporabu značenjski istih ili bliskih sufiksalnih morfema koja je bila pod utjecajem tadašnjih sociolingvističkih okolnosti. U prikazu etimoloških podataka od trećega se izdanja pojavljuju i oznake hrv.-tur. i hrv.-njem. za glagolske prefiksalne izvedenice u kojima je korijensko polazište stranoga podrijetla, a prefiks hrvatski. Stilska obilježja glagolskih natuknica vrlo su razvedena te informiraju o govornikovu stavu, supstandardnim govorima ili prostornim značajkama, a među terminološkim podacima zanimljive su rabljene opisne odrednice. Uporaba dvaju upućivačkih metajezičnih sredstava s različitim funkcijama (v. i usp./isp.) ukazuje na nastojanje da se pri- mjereno označe različite obavijesti o natuknici. Raznolikost značenjskih opisa glagolskih natuknica ipak otkriva nedosljednosti u semantičkome obrascu, no ujedno potvrđuje i pomak u odnosu na onodobne hrvatske jednojezičnike. Iako se za model rječničkoga opisa glagolskih natuknica primijenjenim u Klaićevu Rječniku može reći da je ispunio polaznu autorsku zamisao, ne može se zanemariti činjenica da i taj model ima svojih nedosljednosti, nedorečenosti i neujednačenosti. Te su slabosti dakako zamjetne i u leksikografskim postupcima u prvim četirima izdanjima Klaićeva Rječnika, ali one ne umanjuju vrijednost toga iznimnog djela hrvatske jednojezične leksikografije. Leksikograf- ski se propusti u opisu glagolskih natuknica nisu analizirali u ovome radu, a na njih valja obratiti pozornost nekom drugom prigodom.

451 B. Petrović, D. Vranešević: Glagolske natuknice u prvim četirima izdanjima Rječnika stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 435–452

Izvori: Kl a i ć , Br a t o l j u b . 11951. Rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora: Državno izdavačko poduzeće Hrvatske. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 21958. Rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 31962. Rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 41966. Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora. Za- greb.

Citirana literatura:

Pe t r o v i ć , Be r n a r d i n a . 2002. Uputnice u dvojezičnicima s hrvatskim kao polaznim jezikom. Filologija 38-39. 125–135. Pe t r o v i ć , Be r n a r d i n a . 2006. Hrvatska jednojezična leksikografija. Hrvatski jezik u XX. stoljeću. Ur. Samardžija, Marko; Pranjković, Ivo. Matica hrvatska. Zagreb. 463–490. Sk o k , Pe t a r . 1955. O sufiksima -isati, -irati i -ovati. Jezik 4/1. 36–43. Ta f r a , Br a n k a . 2012. Što je hrvatskoj leksikografiji natuknica? Stručak rije- čima ispunjen: Zbornik radova posvećen Antici Menac o njezinu 90. rođen- danu. Ur. Fink-Arsovski, Željka. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb. 111–132.

Verb Entries in the First Four Editions of Dictionary of Foreign Words (11951., 21958., 31962., 41966.) by Bratoljub Klaić

Abstract Dictionary of foreign words by Bratoljub Klaić is a serious, reliable and relevant lexicographical handbook to the professional circles as well as to the interested users. The paper analysis focuses on the structure of the dictionary entry of verbs in the first four edition (11951., 21958., 31962., 41966.) of Klaić’s Dictionary. The verb entries can be initial or derived in these editions. Primary and secondary data of verb entries are analyzed (morphology and accentuation, word formation, etimology, stylistic labels, definition).

Ključne riječi: Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, glagoli, leksikografija Key words: Bratoljub Klaić, Dictionary of Foreign Words, verbs, lexicography

452 Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’342’8(Klaić, B.) Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 29. V. 2014. Prihvaćen za tisak 4. XI. 2014.

Blaženka Martinović Odjel za humanističke znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli I. M. Ronjgova 1, HR-52100 Pula [email protected]

Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji

Brojni naglasni „tipovi” prvi put detaljno popisani u radovima Đ. Daničića bili su povod mnogim akcentološkim radovima u XX. st. Cilj im je prije svega bio učiniti naglasnu tipologiju jednostavnijom i preglednijom te upozoriti na (ne)aktualnosti naglasnih uzoraka koji su se dugo prepisivali i prenosili u literaturi. Šireuporabno neprimjenljiva Daničićeva naglasna tipologija bila je povod i Klaićevu (1963.) pokušaju smanjenja broja tipova, i to polazeći od proklize, osvrćući se na povijest jezika i na dijalekte. Prenošenje naglaska na proklitiku zahtijeva dobro poznavanje povijesti jezika tako da se to sažima- nje ne doima šire uporabljivim, no svakako otvara pitanja kojima se i danas bavimo, a to je pitanje (ne)prenošenja naglaska na proklitiku i pitanje broja uzoraka promjenljivoga naglasnoga tipa. Analizom Klaićeve naglasne tipologije, koja se nameće iz njegovih radova, želimo pokazati koliko je odma- knula od Daničićeva tipologiziranja i koliko je bliska današnjim prikazima.

Uvod Propis kao posljednja dionica svakoga normiranja, pa onda i naglasnoga, odnosi se na dvije skupine pravila: na opća naglasna pravila (raspodjelna, glasovna, općeparadigmatska, tvorbena) i na naglasnu tipologiju (koja se nameće kao ostatak svega onoga što nije pokriveno konstantama u fleksiji ili tvorbi). Tipovi da bi bili valjani moraju biti logički neproturječni, iscrpni bez ostatka i jednostavni1, a upravo je potonje dosad bilo najteže postići u pregledima tipova (jer ju je počesto potirala preopširnost). Pedagoški pokušaji u akcentologiji od-

1 Usp. R. Katičić 1967: 6; I. Zoričić 1990: 53.

455 Blaženka Martinović: Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji Rasprave 40/2 (2014.), str. 455–468 nose se upravo na prikaz naglasnih tipova, naime riječ je o modelskim prikazima koji pripadaju jeziku kao sustavu, a konkretiziraju se normiranjem, tj. razvrstavanje riječi/naglasnih jedinica u pripadajuće uzorke pripada jeziku kao standardu. Razvrstavanje riječi u modele tako nije konačno, riječi sele iz preinake u preinaku ovisno o vremenu o kojemu se govori (nekada je, primjerice, imenica kpelj bila naglasno promjenljiva) ili stilu kojim se govori (neutralno festìvāl – festivála : razgovorno fȅstivāl – fȅstivāla). O razvrstavanju korpusa po uzorcima kao procesu normiranja svjedoči i Klaić izdvojivši primjerice imenice či- novnik, govornik, poslanik i stanovnik iz uzorka džāvnīk i uključivši ih u uzorak gospòdār. U normativnim previranjima XX. stoljeća počesto se govorilo o „pojedno- stavnjivanju sustavaˮ jer su se prepoznavale raspodjele i uočavali uzorci koji nisu živjeli i u uporabi, posebice se to odnosilo na intersilabičke alternacije L jd., G mn. i DLI mn. (na ispovijédi, rogóvā, golubòvima i sl.). Danas su takve alternacije u standardu potisnute u stilsku pričuvu, a zamijenile su ih endosila- bičke stalnosti. Pojavnosti na koje se upozoravalo bile su u skladu s lingvistič- kom evolucijom, no jezična ekonomija ne znači samo dokidanje preinaka, naime ponekad se naglasne smjene čuvaju da bi se ujednačili likovi u istome obliku (a ne u cijeloj paradigmi), posebice je to vidljivo u G mn. imenica (kòrito –– kȍrītā, pri čemu silazni ton preteže u G mn.). Knjiga Bratoljuba Klaića Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika (postumno objavljena 2013.) predstavlja opis hrvatskoga naglasnog sustava nastao prije više od 50 god., zastario u nekim dijelovima, no danas nam je vrijedan prilog za proučavanje razvoja upravo naglasne tipologije i vrijedno ga je usporediti s današnjim propisom koji se nameće iz gramatika, rječnika i zasad jedinoga naglasnoga priručnika Naglasak u hrvatskome književnom jeziku (Vu- kušić, Zoričić i Grasselli-Vukušić 2007). Klaićevi su prilozi o naglasku karika između kodificirane naglasne norme s početka prošloga stoljeća i hrvatske uporabne naglasne stvarnosti ukoričavane početkom ovoga stoljeća. Koliki su od- maci, pokazat ćemo u redcima što slijede.

Naglasna tipologija prije i poslije Klaića Brojni su naglasni uzorci zajednička crta gotovo svim radovima o naglasnoj tipologiji prošloga stoljeća. U starijim pregledima naglasne tipologije ne izdvajaju se riječi koje ne mijenjaju naglasak u zasebne cjeline, pa je tako bilo i u Klaića, radi preglednosti razvrstavaju se naglasno nepromjenljive riječi prema broju slogova i rodu imenice. Tako su razvrstavane primjerice imenice mâjstor,

456 Blaženka Martinović: Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji Rasprave 40/2 (2014.), str. 455–468 vjȅtar, brȁtić, pûtnīk, národ, ùčitelj, òbrtnīk, džāvnīk, kȕća, pȍstelj, ljúbav, djèvojčād, jȅlo, násēlje i sl. iako im je svima zajednička naglasna stalnost u paradigmi. Ne uzimljući u obzir broj slogova, jednako se naglasno ponašaju i imenica bûbanj i imenica zêc, obje sustavno krate naglasak pred množinskim morfemom -ov-/-ev- (bȕbnjevi, zȅčevi). Nije nužno razdvajati ni imenice žìvot – živòta i podmùklac – podmuklàca, ni imenice kòvāč – kováča i gospòdār – gospodára, no to se ipak redovito činilo. Trosložne imenice muškoga roda Kla- ić je, primjerice, razvrstao u 36 različitih naglasnih „tipovaˮ, s obzirom na vrstu naglaska i zanaglasnu dužinu, a riječ je o imenicama koje ne mijenjaju naglasak u paradigmi i mogu se sve svrstati u jedan, nepromjenljivi naglasni tip, kao što se pokušalo i s četverosložnim i višesložnim imenicama, koje Klaić više ne razvrstava u „tipoveˮ. Pri grupiranju uzoraka Klaić je, kao i ostali, uzimao u obzir i zanaglasne dužine pa su primjerice žìvot – živòta i làžōv – lažòva ili gȕštēr – gȕštera – gȕšterovi i gȍlūb – gȍlūba – gȍlubovi odvojeni tipovi. Svakako je bilo dobro što su se zanaglasne dužine padežnih nastavaka izdvojile u opće pravilo. Zbog toga općeg pravila trajanje mijenja imenica ženskoga roda ckȁ (da- ska) – ckê – ckôm, kao što se događa i u G mn. imenica pred množinskim nastavkom: kûćā, žénā i sl. Ni Klaić nije izbjegao brojnost „naglasnih tipovaˮ, samo za imenice ima ih 138, a sveukupno 227 „tipovaˮ, tj. uzoraka. Brojnost tipova uočena je kao pedagoški problem već u prvome detaljnome popisu naglasnih tipova Đ. Daničića. Rezultat je to metodologije u kojoj se prednost davala broju slogova, promjeni naglaska u paradigmi i pojavi zanaglasne dužine. Ukupno je Daničić zabilježio oko 250 tipova/uzoraka imenica, tj. 450 „tipova” ukupno (u skladu s mladogramatičarskim učenjem, tj. gomila- njem podataka iz novoštokavskoga dijalektnog idioma). Temelji koje je udario Daničić dugo su u literaturi bili stabilni i nepoljuljani. Karadžićevom rječnič- kom i naglasnom građom poslužio se i A. Pavić (1881.) te je došao do sličnih tipoloških rješenja kao i Daničić, no učinio je i nekoliko pomaka. Njegovo je polazište bilo naglasno ponašanje i raspodjela naglasaka, a ne morfološki kriteriji (pr. podjela imenica po rodovima), pa se to odrazilo i na konačni broj od 280 „tipova” imenica (po ondašnjoj terminologiji).2 Vrijednost je njegova rada u tome što je prvi započeo izdvajati opća pravila i time dao buduće smjernice razvoja na polju tipologije.3 Šireuporabnu vrijednost naglasne tipologije koju je ponudio A. Belić potire, kao poslije i u B. Klaića, uvođenje dijakronijskoga gle-

2 U istome su „tipu” primjerice imenice drug, tijelo, priča jer im je naglasak nepromjenljiv. 3 Primjerice izdvaja opće pravilo o dugim nastavcima („sporednom akcentu”) u G mn., zatim o zanaglasnoj dužini („sporednome akcentu”) u G i I jd. Sveobuhvatnost njegove tipologije ogleda se i u impozantnome naglasnom korpusu.

457 Blaženka Martinović: Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji Rasprave 40/2 (2014.), str. 455–468 dišta.4 Daničićevo je naglašivanje našlo mjesta i u gramatikama „hrvatskih vukovaca” pa tako i u gramatici T. Maretića, pojednostavnjena tipologija i u gramatici Brabeca-Hraste-Živkovića te knjizi J. Matešića Der Wortakzent in der Serbokroatischen Schriftsprache5. J. Matešić vrlo je zorno prikazao tipologiju (oko 70 imeničnih uzoraka), no nije bio uspješan u racionalizaciji jer nije iz- dvajao zanaglasne dužine i naglasak G mn. Pisci gramatika, općenito, daju ne- sustavne naglasne preglede, bez jasna tipološkoga kriterija i iscrpna prikaza. Ti- pologiju u pravome smislu (koja zahtijeva mjerila, obuhvaća cjelinu sustava, iscrpno prikazuje uzorke naglasnog ponašanja, a po mogućnosti i korpus) u gra- matičkim prikazima, kakve imamo sve do danas, i ne očekujemo. Tipologija je utkana u gramatike preko morfologije riječi, kao i paradigmatski naglasak unutar općih pravila. Osnovna je razlika između tih pravila što su tzv. opći naglasci (tj. preinake) predvidljivi, jer su konstante u fleksiji i tvorbi, za što nije nužno uvoditi novi tip/uzorak/jedinicu, a tipološki nisu. Općom se naglasnom normom, morfološko-tvorbeno uvjetovanom, smatraju ona naglasna pravila koja u morfološkim paradigmama i tvorbi riječi određuju naglasak bez obzira na onaj u polaznome obliku. Evo kraćega pregleda: zanaglasne leksičke du- žine (GI jd. imenica e-vrste; G mn. svih imenskih riječi), predvidljiv naglasak u V jd. (pretežno čelni (žȅno, čȍvječe)), isti naglasak NV mn. imenica (žène), uzlazni ton u L jd. jednosložnica i nekih dvosložnica za neživo (u grádu, u stvári, u ko- mádu), predvidljiv naglasak u G mn. (u kojemu se bistri, uz duljenja, silaznost ili nepromijenjen naglasak (žénā, jȅzīkā, nárōdā)6, uzlazni ton u DLI mn. imenica koje u G mn. završavaju uzlazno na slogu pred nastavkom (òčijū – òčima; sátī – sátima); duljenje sloga pred skupom sa sonanton (stȁrac – stârca), kraćenje u zamjenu u jedninskoj paradigmi imenica srednjega roda (dijéte – djèteta) te u N mn. imenica muškoga roda (grâd – grȁdovi). Takva pravila nalazimo i u drugih vrsta riječi: zanaglasne dužine prezentskih nastavaka, određenih oblika pridjeva, predvidljivi naglasci komparativa i superlativa i sl. Izuzimanjem preinaka po općim pravilima, tipološka su pravila onda ona koja vrijede samo za promjenljivi tip – tip s nepredvidljivim preinakama na sinkronijskoj razini. Začetke takva gledanja na tipologiju nalazimo u radovima J. Hamma, B. Finke, S. Babića, M. Mogu-

4 Naglasak se pr. imenica dijeli u dvije grupe: na imenice sa starim silaznim naglascima u kosim padežima na prvome slogu i sa starim naglaskom na drugim. Naglasak imenica žensko- ga roda podijelio je u tri grupe, i to na one koje su imale stari naglasak na kraju u N jd., troslož- ne koje su imale naglasak na srednjem slogu i na dvosložne i višesložne koje su imale naglasak na početnome slogu riječi. 5 S. Babić smatra da je to jedini potpun prikaz koji se može usporediti s onim Daničićevim (jer se u gramatikama ne može tražiti iscrpnost), no dodaje i da činjenično stanje Matešić ne prikazuje u pravome svjetlu (Babić 1981a: 342). 6 Usp. B. Martinović 2011.

458 Blaženka Martinović: Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji Rasprave 40/2 (2014.), str. 455–468

ša, S. Vukušića, pa i B. Klaića. J. Hamm u Kratkoj gramatici hrvatskosrpskoga književnog jezika (1967.) sažimlje tipologiju donoseći opća pravila i šest promjena (opozicija) po padežima, i to opozicija N jd. i G jd., zatim V jd. u opozi- ciji prema ostalim padežima, G mn. prema ostalim padežima, također DLI mn. prema drugim padežima, jednina prema množini i na kraju opozicija D jd. i L jd. koja se sve više gubi. Drugi je Hammov pokušaj još precizniji, i to u gramatici na njemačkome jeziku Grammatik der serbokroatischen Sprache. Osnovno je polazište bilo da se različiti oblici naglasne raspodjele u riječi prvenstveno svrstavaju u tipove/podtipove po naglasnim kriterijima, a ne po morfološkim, što se i u suvremenim pokušajima smatra najboljim kriterijem. Godine 1968. u časopisu Jezik izlaze također važni članci o naglasnoj tipologiji kojima su autori S. Babić i B. Finka. B. Finka (1968.) izdvaja Hammov i Pavićev pristup naglasnoj klasifikaciji imenica kao onaj pravi: pri klasifikaciji najvažniji su naglasci, manje su važne dužine (jer podliježu općim pravilima), a najmanje su važne promjene uvjetovane fonemski ili morfološki te prokliza (suprotno Klai- ćevu pristupu). S. Babić (1968.) pokušao je smanjiti broj Daničićevih naglasnih tipova, s 252 (koliko ih je on izbrojio) na 547, i to uvođenjem šest općih pravila (G mn., dužine u imenicama ž. r., duljenje pred sonantom, imenice na -in, na -ost), nakon što je sve „tipove” bez promjene naglaska uvrstio u jedan tip. S. Babić pokazao je da je smanjenje broja naglasnih tipova moguće, a da tipologija ostane donekle jednostavnom i primjenljivom. Pomacima koji su učinili B. Finka i S. Babić u normativnoj akcentologiji, i to u tipologiji, prethodio je dija- lektološki rad M. Moguša (1966.) o čakavskoj akcentologiji. Naime, Moguš je dosljedno primijenio tipološko mjerilo po kojemu je pri određivanju naglasnih tipova najvažniji naglasak (tj. je li isti naglasak na istome mjestu, različit naglasak na istome mjestu, različit naglasak na različitome mjestu ili pak isti naglasak na različitome mjestu). Naglasni su „tipovi”, dakle, raspoređeni „od postojanosti akcenta i mjesta preko njihove djelomične promjenljivosti do potpune nepostojanosti.” (Moguš 1966: 63) S. Vukušić 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća također preispituje tadašnju naglasnu normu i tipologiju nakon uspo- ređivanja uporabe s tzv. Daničićevim naglašivanjem. G. Neweklowsky (1975.) nudi nekoliko rješenja za smanjenje broja naglasnih preinaka u Daničića – opća fonološka i morfološka pravila trebaju biti nabrojena prije tipiziranja. Z. Vuko- vić (1978.) posvetila se naglasnoj tipologiji glagola. D. Grečl (1981.) pedagoški je učinio (donekle) pristupačnijim hrvatsko naglašivanje naglasno klasificiraju-

7 S. Babić upozorava da je broj od 54 „tipaˮ na granici gdje sažetost i jednostavnost počinju prelaziti u svoju suprotnost (1981a: 344). S. Vukušić u svojim je radovima zabilježio 67 uzoraka naglasno-morfoloških paradigama pa zaključujemo da je šezdesetak uzoraka vjerojatno broj koji će u konačnici i prevagnuti ondje gdje se polazišta ne kompliciraju.

459 Blaženka Martinović: Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji Rasprave 40/2 (2014.), str. 455–468

ći imenice u četiri naglasna razreda s obzirom na naglasak u G jd. te bazirajući se na predvidljivim naglasnim značajkama itd. Prepisivačka naglasna norma temeljena na Karadžić-Daničić-Maretićevu modelu bila je trajno poljuljana. Tipologiji se pristupa iz sfere naglaska, a morfološke značajke, kao što su broj slogova, tip fleksije ili rod imenice ostavljaju se postrani. Iz svega danas bi- strimo tri naglasna tipa8: promjenljivi – s promjenom tona/trajanja/mjesta naglaska (stôl – stòlovi; jùnāk – junáka; žìvot – živòta…) i nepromjenljivi – bez promjene tona/trajanja/mjesta naglaska (národ – národa) te između njih jedan predvidljivo promjenljivi – s promjenom tona/trajanja (koji se dosad različito razvrsta- vao, gdjegdje i kao nepromjenljivi, pr. stȁrac – stârca; grâd – grȁdovi…).9 Izvorima smo pristupili upravo prema predloženome modelu naglasnoga tipologiziranja: izuzeli smo sve predvidljive naglasne smjene. Naglasna tipologija tako postaje jednostavnijom i preglednijom te se više ne može govoriti o broj- nosti i neizbrojivosti „tipova”. U suvremenim smo priručnicima prepoznali 17 uzoraka koji jasno oslikavaju podtipove imenica promjenljivoga naglasnog tipa.10 Promjenljivi naglasni tip imenica u suvremenim priručnicima hrvatskoga jezika: – promjena tona: rȍk – rȍka – ròkovi; grȍš – gròša – gròševi; vâl – vâla – válo- vi; stúp – stúpa – stúpovi/stùpovi/stȕpovi; pȍlje – pȍlja – pȍlja/pòlja; sèlo – sèla – sèla/sȅla; gòra – gȍre; /vòda – vòdi/vȍdi – vȍde – promjena tona i trajanja: rôg – rȍga – rògovi/rȍgovi; stôl – stòla – stòlovi; lònac – lônci; nôć – u nòći – nȍći; grána – grânu – grâne – gránama/grànama; gláva – glávi/glâvi – glâvu – glâve – glávama/glàvama – promjena mjesta: žìvot – živòta; prèzime – mn. prezimèna – promjena mjesta i tona: rȁme – mn. ramèna – promjena mjesta i trajanja: jùnāk – junáka – promjena mjesta, (predvidljivo) tona i trajanja: vrijéme – vrȅmena – vremèna. Uzorci u kojima su predvidljive naglasne preinake – naglasne konstante, primjerice promjene tona u L jd., u GDLI mn. određenih imenica, V jd. i G mn. imenica, kraćenja u zamjenu, duljenja pred skupom sa sonantom, izdvojeni su iz promjenljivoga tipa. Predvidljive naglasne preinake iz općih pravila prikazane su ovim uzorcima:

8 U knjizi Naglasak u hrvatskome književnom jeziku govori se o dva tipa, promjenljivome i nepromjenljivome, a predvidljivo je dijelom svrstano u nepromjenljivo. Ondje su zabilježena 24 uzorka imenica, a 67 uzoraka ukupno. 9 Takvom se terminologijom i mi služimo pa su zato brojni „tipovi” u starijoj literaturi pod navodnicima, riječ je zapravo o naglasnim uzorcima pojedinoga tipa. 10 Ovdje donosimo primjer imeničnoga korpusa, jer je najbrojniji i Klaić je o tome ponajvi- še pisao, no jednako se može pristupiti i ostalim vrstama riječi.

460 Blaženka Martinović: Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji Rasprave 40/2 (2014.), str. 455–468

– prema pravilu L jd., GDLI mn.: sât – o sátu – sâti – sátī – sátima; stvâr – u stvári – stvárima; ȍko – òčijū – òčima – prema pravilu V jd.: žèna – žȅno; čòvjek – čȍvječe; slobòda – slobòdo/ slȍbodo – prema pravilu G mn.: jèlen – jȅlēnā – prema kraćenju u zamjenu: prâse – prȁseta; čeljáde – čeljàdeta; zêc – zȅčevi; bûbanj – bȕbnjevi – prema duljenju pred sonantom: sȍlad – sôlda – kombinacijom (navedenih) pravila: òvan – óvna – óvnovi/òvnovi; pȁlac – pâlca – pȁlčevi/pâlci; grâd – u grádu – grȁdovi; pójam – pójma – pôjme – pòjmovi/pójmovi; dijéte – djèteta – dijête; sèstra – sȅstro – sestárā; kòsac – kȍšče – kȍsācā; tuđínac – tȕđīnče/tuđînče – tùđīnācā/ tuđînācā; kȍrāk – o kȍrāku/ koráku – kȍrakā/korákā… Promjene naglaska kakve su zabilježene u primjerima slobòda – slȍbodo, kȍrāk – o koráku danas su već stilski obilježene. Preinake tuđínac – tuđînče – tuđînācā nisu zabilježene u priručnicima, no proširene su u uporabi i u skladu su s pravilom o prevagi silaznoga tona u V jd. i G mn., nose oznaku „razgovorno”. U tzv. klasičnome modelu, Karadžić-Daničić-Maretićevu, prikazano novom metodologijom, prepoznali smo tridesetak uzoraka koji nose tipološku značajku „prave” promjenljivosti11: – promjena tona: vȅpar – vèprovi; grȍš – gròša – gròševi – grȍšēvā; vâl – vâla – válovi – válōvā; stûp – stúpa – stúpovi i vîr – víra – vȉrovi; zvȍno – zvȍna – zvòna; bèdro – bèdra – bȅdra; pčèla – pčȅle; vòda – vȍdi – vȍde i djèca – djȅci; gláva – glâvi – glâve – glávama; lánac – lânci; mòmak – mȍmci; sòlad – sȍlda; mêso – mêsa – mésa – promjena tona i trajanja: rôg – rȍga – rògovi/rȍzi; stôl – stòla; lònac – lônci; grána – grâni – grâne – grànama; nôć – u nòći – nȍći; gvôžđe – gvòžđa; čvórak – čvȍrkovi – promjena mjesta: žìvot – živòta; kotàlac – kòtaoca – promjena mjesta i tona: rȁme – ramèna; planìna – plȁninu – plȁnine; čȍvek/ čòvek – čovèka – promjena mjesta i trajanja: jùnāk – junáka – V mn. jȕnāci; táne – táneta – N pl. tanèta

11 Masnim su slovima označeni uzorci koje ne nalazimo u suvremenim priručnicima hrvatskoga jezika.

461 Blaženka Martinović: Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji Rasprave 40/2 (2014.), str. 455–468

– promjena mjesta, tona i trajanja: vréme – vrȅmena – vremèna; dȉnār – dȉnāra – o dináru – dinári – dinárima; krâj – krȁja – krȁjevi – krajévā – krajèvima; júne – jùneta – jûne – junèta. Ostale se preinake mogu prepoznati po općim pravilima (određenih padeža: L jd. i GDLI mn., V jd. i V mn., G mn., očekivana kraćenja i duljenja) pa su dijelom predvidljivo promjenljivoga tipa: sât – o sátu – sâti – sátī – sátima; stvâr – u stvári; ȍko – òčima; bȍlēst – o bolèsti – bolèstī – bolèstima; pȁmēt – o paméti – pamétī – pamétima; žèna – žȅno – žène – žȅne; sèstra – sȅstro – sestárā; kȍrāk – o koráku – korákā; tuđínac – tȕđīnče – tùđīnācā; kòsac – kȍšče – kòsci – kosácā – kȍsci; prâse – prȁseta; čeljáde – čeljàdeta; déte – dèteta – dête; grâd – u grádu – grȁdovi – gradóvā – gradòvima/grȁdovima… Dakako da prepoznajemo i uzorke i distribuciju koji su prostorno i vremen- ski raslojeni (gvožđe, solad, dinar, kotalac i sl.). Danas je stilski obilježeno: u kamènu; u mladòsti; kesténā, prijatéljā, prijatèljima i sl., s tim da je i Karadž ić naznačio da može biti i u grȅbenu i grȅbēnā. Tipologija se također nepotrebno opterećivala (ne)stalnošću zanaglasnih dužina (rázbōj – rázboja; zá- storak – zástōrka). Neki su uzorci ostali izvan hrvatskoga standardnog jezika: dȉnār – dinári12; zatim promjena mjesta i tona u imenica muškoga roda: čòvek – čovèka13; preinaka mjesta u uzorku kotàlac – kòtaoca; prèzime kao naglasno nepromjenljiva i sl. Preinaka prèzime – prezimèna poslije se našla kod J. Ma- tešića (1970: 124) koji je prikazao istu promjenu u primjeru dùgme – dugmèta. Ugledajući se na Maretićev (1963: 181) zaključak o nemetatoniji u A jd. u imenica koje znače „kakvo čeljade ili životinju”, u starijim su piručnicima uvršte- ne u zasebnu jedinicu imenice bùha, mùha, màzga, pčèla i sl., od jedinice gòra razlikuje se samo A jd. koji ne metatonira. Stariji priručnici zasebno grupira- ju i imenice koje imaju naglasak na drugome slogu, no istih su promjena kao i imenica gòra, naglasak je u AV jd. i u NAV mn. metatoniran, čelni: ljepòta – ljȅpotu – ljȅpoto – ljȅpote – ljepòtama (brzina, čistina, visina, dolina, živi- na…). U suvremenim priručnicima takva promjena drži se obilježenom, knjiš- kom i zastarjelom (plȁninu, srȁmotu, dȍlinu). Danas se u uporabi i priručnici- ma jednako naglasno ponaša i imenica gòra i imenica vòda, s tendencijom do- kidanja metatonije i u A jd. Neki su uzorci u uzmaku u hrvatskome standardu (mêso – mésa; sèlo – sȅla, pȍlje – pòlja; planìna – plȁnine), a u neke je posum- njao već i Daničić (sòlad – sȍlda). Promjena tona samo u množinskim padeži-

12 Takvu naglasnu smjenu Daničić bilježi još samo za imenicu kȍmād. U Maretića je dìnār – dinári. 13 Pored imenice čȍvek Daničić je zabilježio i dubletu čòvek. Promjenu čȍvek – čovèka nose još samo neka vlastita imena: Mìloš – Milòša i Ȕroš – Uròša (što se u srpskome jeziku nazire i iz prezimena Milòšević, Uròšević).

462 Blaženka Martinović: Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji Rasprave 40/2 (2014.), str. 455–468 ma u jednosložnih imenica s kratkosilaznim naglaskom (rȍk – rȍka – ròkovi) nije zabilježena u starijim priručnicima, napominje se tek da je moguće u dvo- složne vȅpar – vèprovi.

Klaićeva naglasna tipologija iz današnjega kuta U Klaićevu priručniku, izdvajanjem promjena koje su predvidljive, dolazimo do 27 uzoraka/podtipova, nešto manje nego u Daničića jer je Klaić donosio dublete kod intersilabičkih preinaka u L jd. (o dináru i o dȉnāru; o bolèsti i o bȍlesti; o paméti i o pȁmēti…) i GDLI mn. (gradóvā i grȁdōvā, gradòvima i grȁdovima; bolèstī i bȍlestī, bolèstima i bȍlestima…) te je prepoznavao ono što je uobičajeno u „zapadnoj novoštokavštini” (čòvjek – čȍvječe; prèzime – prezimèna…). Klaićev promjenljivi naglasni tip imenica i njegovi podtipovi izgledaju ovako:14 – promjena tona: grȍš – gròša – gròševi i vȅpar – vèpra; sât – sâta – sátovi i sȁtovi; stûp – stúpa – stúpovi (stȕpovi); pȍlje – pȍlja – pòlja; sèlo – sèla – sȅla/ sèla; pčèla – pčȅle; vòda – vȍdi/vòdi – vȍdu – vȍde; lánac – lânci – promjena tona i trajanja: rôg – rȍga – rògovi/rȍzi; stôl – stòla – stòlovi; lònac – lônci; nôć – u nòći – nȍći; gláva – glâvi/glávi – glâve – glâve – gláva- ma i óvca – ôvce – òvcama; gvôžđe – gvòžđa (okovi); mòmak – mȍmci/mômci – momákā – promjena mjesta: žìvot – živòta; prèzime – prezimèna/prèzimena – promjena mjesta i tona: rȁme – ramèna; planìna – plȁninu – plȁnine; visìna – vȉsini/ visìni – vȉsinu/visìnu – vȉsino/visìno – vȉsine/visìne – promjena mjesta i trajanja: jùnāk – junáka – V mn. junáci; misìōn – misióni; táne – táneta – tanèta – promjena mjesta, tona i trajanja: vrijéme – vrȅmena – vremèna; dȉnār – dȉnāra – o dináru/dȉnāru – dinári (konkretan novac) – dinárima; čeljáde – čeljàdeta – čȅljāde; júne – jùneta – jûne – junèta. Ostale se (pretkazive) preinake mogu prepoznati po općim (nabrojenim) pravilima: sât – o sátu – sâti – sátī – sátima; stvâr – u stvári; ȍko – òčijū – òčima; žèna – žȅno – žène – žȅne; náda – nâdo – náde – nâde/náde; bubamára – bubamâro; čòvjek – čȍvječe; jèlen – jȅlēnā; prâse – prȁseta; òvan – óvna – òvnovi i sinòvac – sinóvca – sinóvci; pȁlac – pâlca – pȁlčevi/pâlci; zêc – o zêcu – zȅčevi i bûbanj – bȕbnjevi; ckȁ – ckê; dijéte – djèteta – dijête; pójam – pójma – pôjme – pójmovi; kȁmēn – na kamènu/kȁmenu; sèstra – sȅstro – sestárā; slobòda – slȍbodo; bȍlēst –

14 Masnim su slovima označeni uzorci koje ne nalazimo u suvremenim priručnicima hrvatskoga jezika.

463 Blaženka Martinović: Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji Rasprave 40/2 (2014.), str. 455–468 o bolèsti/bȍlesti – bolèstī /bȍlestī – bolèstima/bȍlestima; pȁmēt – o paméti/pȁmēti – pamétī/pȁmētī – pamétima/pȁmētima; grâd – u grádu – grȁdovi – gradóvā/ grȁdōvā – gradòvima/grȁdovima; prȉjatelj – prȉjatēljā/prijatéljā – prȉjateljima/ prijatèljima; gȍlūb – golubóvā – golubòvima; kòsac – kȍšče – kȍsācā/kosácā; kȍrāk – o kȍrāku/koráku – kȍrākā/korákā; tuđínac – tȕđīnče – tùđīnācā… Pokušaj smanjivanja broja tipova i uzoraka analizom proklize iz 1963. Klaić nije detaljnije razrađivao pa u priručniku iz 2013. iščitavamo klasičnu metodologiju s ponekim odmacima. Takav je pristup razumljiv jer se Klaićev pedagoš- ki pokušaj smanjenja broja tipova nije smatrao najboljim već u vrijeme svoga nastanka (Babić 1968). Naime, Klaić je 23 „tipa” imenica muškoga roda sveo na četiri „tipa” polazeći od proklize, osvrćući se na povijest jezika i na dijalekte. Analizom „tipova” rȁt, grâd, dvôr i vránac u njihovu odnosu s proklitikama uočen je model u koji se mogu uklopiti ostale preinake (npr. rȁt – ù rat = jèlen < jelȅn; grâd – ȕ grād = slȕčāj – slȕčāja; ù dvōr – iz dvóra = sèljāk – seljáka). Prenošenje naglaska (iskonskoga ili akutskoga) na proklitiku zahtijeva dobro poznavanje povijesti jezika tako da se to sažimanje ne doima šire uporablji- vim15, posebice danas kad je prenošenje neobvezno i kad se ne prenosi uvijek dosljedno iskonski ili akutski. Klaić je takve podatke zasigurno trebao jer je to zahtijevao posao kazališnoga lektora. Njegovi su radovi do danas ostali jedini koji se sustavno bave proklizom suvremenoga hrvatskog standardnog jezika. Prenošenje naglaska na proklitiku tipološki je Klaić detaljno razrađivao u svojim člancima: kratkosilazni dolazi u „tipovimaˮ bôj – bȍja, grâd – grâda, kôst – kȍsti, stvâr – stvâri, kȁmēn – kȁmena, lâkat – lâkta (im. s nepostojanim a), gláva – glâvu, vòda – vȍdu, mlȁdōst – mlȁdosti, čȅljūst – čȅljūsti, râvan – râvni, ȍko, sȑce, ljȅto, ȕho, a kratkouzlazni u ovima: dȍm – dȍma, grȍš – gròša, pût – púta, pȁs – psȁ, mjêd – mjêdi, brȁtić – brȁtića, lâđa, kȕća, te imenicama dnȍ, tlȍ, zlȍ, mȁti, jȅzero, ȍstrvo.16 Mnogi su jezikoslovci u to vrijeme upozoravali na nužnost prebacivanja naglaska, posebice s jednosložnih i dvosložnih ri- ječi, upućujući na Karadžić-Daničićev propis.17 B. Klaić (Klaić 1954, 1957c) upozoravao je na diferenciranje koje je povezano s preskakivanjem naglaska, i to na primjeru prijedložnoga izraza nȁ trāg i priloga nȁtrāg, pa preporučuje ne- preneseni naglasak na trâg „zbog jasnoće tekstaˮ, te na primjeru jȕtro kada zna- či kompleks zemljišta (òd jutārā) ili dio dana (ȉz jutra) (Klaić 1958e). S time se tad nisu svi složili jer su težili beziznimnomu prenošenju, išlo se toliko daleko 15 Proklizom se bavio i Z. Junković koji je predložio i nov način leksikografske obrade natuknica u kojima bi dolazilo samo najobavjesnije, a naglasno su to prijedložni izrazi: primjerice dȍ mjesēca, iz čega se nameće naglasak bez prijedloga mjȅsēca, a onda i N jd. mjȅsēc. (Jun- ković 1970: 6). 16 Klaić 1958a, 1958b, 1958d, 1958e. 17 Usp. Ivšić i Kravar 1955; Mulić 1955; Hraste 1964; Klaić 1954.

464 Blaženka Martinović: Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji Rasprave 40/2 (2014.), str. 455–468 da se držalo boljim izmijeniti rečenicu (Hajdemo po trágu) negoli ogriješiti se o pravilo prenošenja naglaska na proklitiku (Mulić 1955). Prenošenje silaznih naglasaka na proklitiku, prikazano u svakome naglasnom uzorku i u Klaićevu priručniku iz 2013., potreban je podatak koji će danas ponajviše iskoristiti profesionalni govornici i glumci. Preskakivanje je u javnoj uporabi danas prihvaćeno bolje u glagola (nè skāče, nè vjeruje, nȅ opso- va), a slabije u imenskim riječima, osobito trosložnim i višesložnim imenicama (broj slogova varira i u paradigmi riječi koja ima čestu proklizu, pr. ȕ vlāk, ali u vlȁkovima), stoga se ostavlja prostora i naglasnim jedinicama bez pomaka siline na proklitiku. Neprenošenje siline (za mȅne, u kȕći…) zadire u problem silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima govorne riječi, ali je u skladu s jakim tendencijama napuštanja neistoslogovnih preinaka u naglasnoj cjelini, što je danas i prevagnulo.

Zaključak Komparativnom analizom naglasnih uzoraka zabilježenih s početka proš- loga stoljeća i s početka ovoga stoljeća pokazali smo ono što je otklon od na- sljedovanoga modela. Sve ono što je postojalo između najbolje oslikava rad B. Klaića jer je detaljno i sustavno bilježio uzorke i donosio ono što je bilo prošire- nije u njegovoj sredini, u „zapadnoj novoštokavštini”. Posao kazališnoga lektora usmjerio ga je detaljnome proučavanju proklize, onomu što je i danas u pre- viranju i u velikome otklonu od onoga što je bilo sasvim uobičajeno „u visoko- štokavskom smislu” na kazališnim daskama i u bilježnici jednoga kazališnog lektora. Putovanjem u prošlost Klaićev se rad o naglasnoj normi pokazao kao stanica bez koje ne možemo uspješno istraživati naglasnu tipologiju.

Literatura:

Ba b i ć , St j e p a n . 1968. O Daničićevu naglasnom sustavu kao sustavu. Jezik XV/5. 150–157. Ba b i ć , St j e p a n . 1981a. Daničićevi naglasni tipovi (jedan pogled s današnjeg gledišta). Zbornik o Đuri Daničiću. Zagreb – Beograd. 341–345. Ba b i ć , St j e p a n . 1981b. Tvorba imenica nultim sufiksima. Bilten Zavoda za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu 4. 4–53. Be l i ć , Al e k s a n d a r . 1914. Акценатске студије. књ. 1. Српска крљевска академија. Beograd. Br a b e c , Iv a n ; Hr a s t e , Ma t e ; Ži v k o v i ć , Sr e t e n . 1966. Gramatika hrvatskosrpskog jezika. Školska knjiga. Zagreb.

465 Blaženka Martinović: Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji Rasprave 40/2 (2014.), str. 455–468

Da n i č i ć , Đu r o . 1925. Српски акценти. Pr. Rešetar, Milan. Srpska kraljevska akademija. Beograd – Zemun. Fi n k a , Bo ž i d a r . 1968. Prilog akcenatskoj tipologiji u imenica. Jezik XV/5. 143–150. Fi n k a , Bo ž i d a r . 1969. Naglasna tipologija i njena primjena u standardnim rječ- nicima. Jezik XVII/2. 33–36. Gr e č l , Do m a g o j . 1981. Naglasna klasifikacija imenica hrvatskoga književnog jezika. Jezik 28/4. 108–115. Ha m m , Jo s i p . 1967. Kratka gramatika hrvatskosrpskog književnog jezika za strance. Školska knjiga. Zagreb. Ha m m , Jo s i p . 1967. Grammatik der serbokroatischen Sprache. O. Harro- ssowitz. Wiesbaden. Hr a s t e , Ma t e . 1964. O potrebi prenošenja akcenta na prijedlog. Jezik XI/5. 141–143. Iv š i ć , St j e p a n ; Kr a v a r , Mi r o s l a v . 1955. Srpsko-hrvatski jezik na ploča- ma – Izgovor i intonacija s recitacijama. Epoha. Zagreb. Ju n k o v i ć , Zv o n i m i r . 1970. Naglasak na proklitici. Jezik XVIII/1. 4–14. Kat i č i ć , Ra d o s l a v . 1967. Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije. Fi- lozofski fakultet. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1953a. Akcentuacija u novom pravopisu Aleksandra Belića. Jezik I/5. 135–139. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1953b. Akcentuacija u novom pravopisu Aleksandra Beli- ća. Jezik II/1. 10–13. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1954. Iz bilježnice kazališnog lektora. Jezik III/1. 1–6. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1955. O deklinaciji i akcentuaciji tuđica m. r. na samoglasnik. Jezik IV/2. 51–56. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1956. O deklinaciji i akcentuaciji tuđica m. r. na samoglasnik. Jezik IV/3. 72–76. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1957a. Iz bilježnice kazališnog lektora. Jezik V/5. 129–134. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1957b. Nama je u Kazališnoj akademiji potreban „starinskiˮ akcent u lokativu jednine. Jezik VI/1. 3–8. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1957c. Varijacije na temu o prenošenju akcenta na proklitiku. Jezik VI/2. 53–56. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1957d. O akcentu genitiva množine dvosložnih imenica srednjega roda. Jezik V/4. 108–112. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1958a. Varijacije na temu o prenošenju akcenata na proklitiku. Jezik VI/3. 85–88. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1958b. Varijacije na temu prenošenja akcenta na proklitiku. Jezik VI/4. 124–125.

466 Blaženka Martinović: Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji Rasprave 40/2 (2014.), str. 455–468

Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1958c. O akcentu aorista. Jezik VI/5. 129–136. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1958d. Varijacije na temu o prenošenju akcenata. Jezik VI/5. 154–155. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1958e. Varijacije na temu prenošenja akcenta na proklitiku. Jezik VII/1. 24–28. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1959. Varijacije na temu prenošenja akcenta na proklitiku (Svršetak). Jezik VII/3. 92–94. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1963. Jedan pedagoški pokušaj u akcentologiji. Zbornik u čast Stjepana Ivšića. Zagreb. 195–202. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 2013. Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika. Ur. Smiljanić, Božidar. Nova knjiga Rast. Zagreb. Ma r e t i ć , To m i s l a v . 1931. i 1963. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književ- nog jezika. Matica hrvatska. Zagreb. Ma r t i n o v i ć , Bl a ž e n k a . 2011. Naglasak genitiva množine. Tabula 9. 114–126. Ma t e š i ć , Jo s i p . 1970. Der Wortakzent in der serbokroatischen Schriftsprache. Carl Winter – Universitätsvarlag. Heidelberg. Mo g u š , Mi l a n . 1966. Današnji senjski govor. Senjski zbornik II. Gradski mu- zej Senj. 5–152. Mo g u š , Mi l a n . 1967. Za novu akcenatsku klasifikaciju u dijalektologiji. Zbor- nik za filologiju i lingvistiku 10. Novi Sad. 125–132. Mu l i ć , Ma l i k . 1955. Na trag pravilnom naglašavanju. Jezik III/5. 141–143. Ne w e k l o w s k y , Ge r h a r d . 1975. Класификација српскохрватских именица по акценатским типовима. Научни састанак слависта у Вукове дане 5. Beograd. 597–603. Pa v i ć , Ar m i n . 1881. Studije o hrvatskom akcentu. Rad JAZU 59. 1–102. Vu k o v i ć , Zr i n k a . 1978. O glagolskoj naglasnoj tipologiji. Jezik XXVI/2. 33–42. Vu k u š i ć , St j e p a n . 1976. Usporedba dvaju novoštokavskih naglašavanja imenica muškog roda na -ø. Jezik XXIII/3-4. 92–118. Vu k u š i ć , St j e p a n . 1978. Usporedba dvaju novoštokavskih naglašavanja imenica srednjeg roda. Filologija 8. 413–424. Vu k u š i ć , St j e p a n . 1982. Usporedba dvaju novoštokavskih naglašavanja – sti- ničkog i Daničićeva: Prilog za uporabnu normu hrvatskog književnog jezika. Senjsko muzejsko društvo. Senj. Vu k u š i ć , St j e p a n ; Zo r i č i ć , Iv a n ; Gr a ss e l l i -Vu k u š i ć , Ma r i j a . 2007. Naglasak u hrvatskome književnom jeziku. Nakladni zavod Globus. Zagreb. Zo r i č i ć , Iv a n . 1990. Naglasni odnosi i norma. Školske novine. Zagreb.

467 Blaženka Martinović: Klaićev pedagoški pokušaj u akcentologiji Rasprave 40/2 (2014.), str. 455–468

Klaić’s Pedagogical Attempt in Accentology

Abstract Numerous accent “types” listed in detail for the first time in the works of Đ. Daničić motivated many works in accentology during the 20th century. Their primary aim was to render accent typology simpler and clearer and to warn about the (non)currentness of the prosodic patterns that were copied and passed on in literature for a long time. Inapplicable in a wider context, Daničić’s accent typology motivated Klaić’s (1963) attempt to reduce the number of types, starting with the shifting of stress to the proclitic, referring to the history of the language and the dialects. Due to the fact that the shift of stress to the proclitic requires a good knowledge of the history of the language, this contraction does not seem widely usable. However, it certainly raises currently relevant questions: the issue of stress shifting to the proclitic and the question of the number of patterns of the variable accentual type. By analysing Klaić’s accent typology, which arises from his work, we want to show how much it moved away from Daničić’s typology and how close it is to today’s outlines.

Ključne riječi: Bratoljub Klaić, naglasna tipologija, prokliza Key words: Bratoljub Klaić, accent typology, stress shifting

468 Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42(091) (Klaić, B.) 811.163.42'342'8 Stručni rad Rukopis primljen 29. V. 2014. Prihvaćen za tisak 11. VII. 2014. Nives Opačić Zagreb

Razlike u bilježenju naglasaka između Naglasnoga sustava standardnoga hrvatskog jezika Bratoljuba Klaića i današnjega

Baveći se (kao recenzentica) djelom Bratoljuba Klaića Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika, Klaićev me način bilježenja naglasaka podsjetio i na nešto starije gramatike hrvatskoga jezika i na bilježenje naglasaka u tim gramatikama, pa se tim uspoređivanjem vrlo lako uočava razlika između pisanja naglasaka „nekad i sad”, premda to „nekad” i nije bilo tako davno. Kako su u hrvatskoj kroatistici akcentološka djela rijetka, prilika je da se na skupu posvećenu između ostaloga i akcentologu Bratoljubu Klaiću progovo- ri nešto više o razlikama u bilježenju hrvatskih naglasaka u Klaićevo vrijeme (prije pedesetak godina) i u vrijeme bliže današnjemu, jer su te razlike od vremena pisanja Klaićeva djela do danas očite. U svojem izlaganju osvrnula sam se na poteškoće u novijem bilježenju hrvatskih standardnih naglasaka, poglavito na slogovima s dugim refleksom staroga glasa jata, te o razlozima koji su do njih doveli. Usredotočila sam se poglavito na Klaićevo i današnje pisanje naglasaka na nekadašnjoj tzv. dugoj (dvosložnoj) zamjeni jata – koliko god to neki lingvisti tretirali kao dvoglasnik ie, ipak se riječi kao snijeg, brijeg i sl. mogu rastaviti na slogove, dakle ipak su posrijedi dva sloga, a ne jedan – jer upravo u tome i jesu razlike između Klaićeva bilježenja naglasaka i onih današnjih u standardološkim djelima.

Akcentološka djela, pa još ovako sveobuhvatna kakvo je ovo Klaićevo, kod nas su vrlo rijetka, te možemo biti sretni i zadovoljni što je Klaićevo djelo Na- glasni sustav standardnoga hrvatskog jezika napokon ipak izašlo. Za Klaićeva života nije to uspjelo i zacijelo bi tako ostalo i dalje, neobjavljeno, da se toga

469 Nives Opačić: Razlike u bilježenju naglasaka između Naglasnoga sustava standardnoga... Rasprave 40/2 (2014.), str. 469–477 nezahvalnog i mukotrpnog posla oko prikupljanja već donekle i izgubljene gra- đe nije poduhvatio njegov bivši student, glumac Božidar Smiljanić, čijim je marom u lipnju 2013. godine konačno objelodanjen Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika (Klaić 2013). Naglasni sustav kako je opisan u Klaiće- vu djelu razlikuje se od današnjega, no ovdje neću ulaziti u naglašavanje tipa: u bȍlesti (suvremeni rječnici) prema starijem u bolèsti; u mlȁdosti / u mladòsti; na kȁmenu / na kamènu ili u frazama: ù tōm poglédu prema ù tvōm pȍglēdu; u oblíku prema u ȍblīku. Ograničit ću se na akcentiranje refleksa staroga glasa jata, jer su upravo u bilježenju tih naglasaka, i to u njegovoj dugoj, dvosložnoj, zamjeni (ije), i najveće razlike između bilježenja tih naglasaka u Klaićevu sustavu i u današnjem gramatikama, rječnicima i priručnicima. Da ne bi bilo za- bune kako su neki današnji „novi” naglasci također plod razlika između Klaiće- va vremena i ovoga današnjega, osvrnut ću se usput i na njih. Svi primjeri koje ću navesti potječu iz javnih medija, dakle iz emisija Hrvatske radiotelevizije, oni su vrlo česti, svi ih danas čujemo, a nigdje nisu tako zapisani – ni u starijim rječnicima ni u novijima. Oni su jednostavno rezultat današnjega neznanja i/ili tek oponašanja površne prakse („tako mislimo da se sada kaže”), no koja sve agresivnije prodire u javne medije, pa se – uostalom, kao i sve drugo pogrešno – brzo i širi. Naglašavam, pritom ne mislim ni na kakve lokalne govore, pa da se takvi naglasci pripišu njima (što je također rasprostranjena praksa hrvatskih javnih medija), jer takvih naglasaka nema ni u kojem dijalektu, pa je i utjecaj bilo kojega lokalnoga govora isključen. A danas je rasadnik takvih pogrešnih naglasaka upravo ustanova koja bi mogla biti učiteljica dobra hrvatskoga standardnog govora, što je nekoć Televizija Zagreb i bila. Objavljivanje rukopisa Klaićeva djela bio je pravi pothvat. Ne zato što bismo izlaskom toga djela dobili „najnoviji pogled na hrvatsku prozodiju” – jer to nismo dobili – nego zato što je rukopis 50 godina skupljao prašinu, što dosad nije bio ni jednom objelodanjen, što se priređivač – Božidar Smiljanić, nekoć Klaićev đak na Kazališnoj akademiji – morao dobrano pomučiti da tu rukopi- snu građu uopće pronađe i skupi dijelove koji su nedostajali, no i taj je pothvat dokazao ono što već dugo i iz vlastita iskustva znam: da se samo predanim za- uzimanjem zainteresiranih pojedinaca može napraviti nešto dobro i korisno, a što su propustile učiniti one „strukture” koje to nisu smjele propustiti. No premda dosad neobjavljen, Klaićev je priručnik (u rukopisu) desetljećima služio kao „praktikum” iz sjene, po njemu su vježbale scenski govor generacije i generacije glumaca, jer teško da se koji od njih u svojoj kazališnoj praksi (ali i prije nje, za studija) latio pomnoga proučavanja naglasnoga sustava u tadašnjim gramatikama hrvatskoga jezika, a Klaićev se materijal bavio upravo naglascima (bolje rečeno: poglavito njima). Doduše, u njemu se mogu pratiti i imenički i glagol-

470 Nives Opačić: Razlike u bilježenju naglasaka između Naglasnoga sustava standardnoga... Rasprave 40/2 (2014.), str. 469–477 ski oblici (i kao morfološki uzorci), no sami ti oblici nisu u prvom planu, nego su u prvom planu naglasci i dužine na njima kroza sve padeže i lica. Objavljivanje Klaićeva rukopisa (zapravo, desosirovski, njegovih predavanja studentima Kazališne akademije – ne zamjerite mi, tako smo tu ustanovu zvali u vrijeme dok je na njoj djelovao prof. Bratoljub Klaić) otkrilo je, ovako na jednom kupu, štošta. Već i u vrijeme svojega djelovanja na spomenutoj usta- novi Klaić je uočio neke razlike između kodificirane i uporabne ortoepske norme, no one nisu još bile ni izdaleka tako velike kako se pokazuju danas. Jer, danas je općenito situacija sa standardnim naglascima u Hrvatskoj – a govorim poglavito o javnoj upotrebi standardnoga hrvatskog jezika – otužna. Zašto je tako, nije teško dokučiti. I u našim školama i na fakultetima prozodija se smatra nečim teškim, a kod nas se sve ono što je teško najčešće gura pod tepih, samo da učenici (pa i studenti) ne bi bili „preopterećeni”. Prevladava mišljenje (čak i u nekim akademskim/pedagoškim krugovima) da cijeli obrazovni sustav mora počivati na igri, na prpošnosti i lakoći, i to od dječjega vrtića do fakultetske di- plome. Svi govore o stjecanju kompetencija, izražavanju vlastitih mišljenja, a nitko ne govori o stjecanju radnih navika, o učenju i o napornom radu. Ja pak mislim da se samo tako – radom i dosljednim učenjem – mogu steći prave kompetencije, a i vlastito mišljenje imat će veću težinu ako počiva na tom i takvom temelju. Bez toga temelja, to – kao i sve neutemeljeno – lebdi u zraku. Jer svatko može o svemu imati svoje mišljenje, no nisu sva mišljenja automatski i relevantna. Nažalost, moram reći da takav stav – samo neka sve bude „spontano” (pa makar i pogrešno) – njeguju i proklamiraju i neki (mlađi) lingvisti. Sve ovo iznosim zato što uviđam da se sve više (i školovanih) Hrvata, tj. Hr- vata s nekom diplomom, ponaša kao da hrvatski jezik uopće nije normiran (čak čujem i ozbiljna pitanja: kad će se već jednom normirati??? – a svi koji to pitaju išli su barem dvanaest godina u hrvatske škole, pa što su, pobogu, ondje učili i naučili?! I na kojem to jeziku?!). No ako će, bar se nadam (premda sam u pisanim medijima susretala i takvo pisanje), valjda svatko oblik ćovijek smatrati pogrešnim, pa ga ispraviti u čovjek, zašto se i naglasci namjȅstiti, zaplȁkati, počȉstiti, napîšēm ne smatraju s gledišta standarda isto tako pogrešnima? Nai- me, normirani se jezik sastoji od više normi (npr. ortografska, ortoepska, mor- fološka itd.), pa ako se želimo služiti standardnim jezikom u službenoj upotrebi, morali bismo se držati svih njegovih normi – dakle, rabiti ga cjelovito, a ne selektivno. Svjedoci smo da se čak i u obrazovnim emisijama Hrvatske radiotelevizije čuju naglasci: prisjȅtili smo se, odgrȉzli su, narušâvā se, ukuhâvā, orto- epsku normu krše svjesno i pojedini lingvisti, zagovarajući takve primjere kao opuštenu uporabnu normu (zašto bi zagrebačka kajkavština gledateljima na cijelom hrvatskom prostoru bila uporabno opuštena?), pa čemu onda standardni

471 Nives Opačić: Razlike u bilježenju naglasaka između Naglasnoga sustava standardnoga... Rasprave 40/2 (2014.), str. 469–477 jezik ako i neki lingvisti proglašavaju jednu od njegovih kodificiranih normi nepoželjnom? Mislim da ne možemo izdvajati i birati: ovo od standardnoga jezika hoću, a ovo neću. Rezultat takva narušavanja norme urodit će (a i to već vidimo) tektonskim poremećajima u akcentuaciji, pa danas nije rijetkost u javnim medijima čuti naglašavanje kakvo nije zabilježeno ni u jednom jezičnom priručniku (dakle, nema veze ni s dijalektnim naglašavanjem): ȍdvažili su se; fronte se prȅmještaju na istok; pȍlako, Mȁđari; pȍtpisali smo ugovor; moramo ȉzdržati sve pritiske i sl. Mislim da su ovakvi i slični primjeri potvrda stava da izvorni govornici hrvatskoga jezika više ništa ne moraju učiti, no činjenica je da se svaki standardni jezik ipak mora učiti, njegov izgovor može biti nekim govorima bliži standardu, drugima dalji od standarda (to ovisi o tome koliko su bliži temelju na kojem taj standardizirani jezik počiva), ali standardni se jezik nigdje ne govori kao prirodni idiom, njega svi govornici jedne jezične zajednice moraju učiti. On je zato i stvoren da se svi izdignu iznad svojega lokalnog govora i da standardni jezik kao sredstvo sporazumijevanja posluži svima. Klaićev naglasni sustav – i opisi naglasnih sustava u starijim gramatikama hrvatskoga književnog jezika (npr. Brabec, Hraste i Živković 1970) – jasni su i, što je najvažnije, dosljedni. Neće biti naodmet ponoviti i onih nekoliko osnovnih pravila o samim naglascima i njihovoj distribuciji, jer kad bi se već i ta pravila znala, ortoepskih bi pogrešaka bilo osjetno manje. Navođenje ovih pravila važno je i zato što će upravo bilježenje naglasaka u suvremenim rječnicima i priručnicima hrvatskoga jezika pokazati kršenje tih istih pravila. Na jednosložnim riječima mogu stajati samo silazni naglasci. Imamo ih dva: kratkosilazni ˵ i dugosilazni ̑. Primjeri: brȁt, zûb. Na prvom slogu višesložnih riječi može stajati bilo koji od četiriju akcenata: ˵ (kratkosilazni), ̑ (dugosilazni), ˴ (kratkouzlazni) i ʹ (dugouzlazni). Primjeri: nȅbo, sûnce, nòga, rúka. U sredini riječi – a to znači na slogu koji nije ni prvi ni zadnji – mogu stajati samo uzlazni naglasci. Primjeri: dostignúće, učitèljica. Na zadnjem slogu u domaćim riječima ne stoji ni jedan naglasak (Brabec, Hraste i Živković 1970: 20). Uz to treba reći da hrvatske riječi u pravilu imaju jedan naglasak, dok zanaglasnih dužina na jednoj riječi može biti i više. Iznimke od pravila o jednom naglasku jesu superlativi pridjeva/priloga (tvorba: prefiks naj + komparativ), koji katkada mogu imati dva naglaska, a katkada i moraju. Kada mogu, a kada moraju? Ako je superlativ načinjen od dvosložnoga komparativa, tada može imati dva naglaska, ali i ne mora. Primjer: nâjmlȁđī i nâjmlađī. No ako je superlativ načinjen od trosložnoga ili višesložnoga komparativa, tada mora imati dva

472 Nives Opačić: Razlike u bilježenju naglasaka između Naglasnoga sustava standardnoga... Rasprave 40/2 (2014.), str. 469–477 naglaska – onaj na prefiksu naj i onaj iz komparativa. Primjeri: nâjpamètnijī, nâjjednostàvnijī. Osim superlativa, dva naglaska mogu imati i složenice (na svakoj punoj riječi). Primjer: râdiomehàničar, àutoelèktričar. Pravila o distribuciji naglasaka u hrvatskom standardnom jeziku ista su u gramatikama Bra- bec, Hraste i Živković 1970. i Težak i Babić 1973. Pa premda tu još nema razlika ni u naglašavanju onih riječi koje u svojem korijenu imaju dugu zamjenu staroga glasa jata, to je samo dotle dok su gramatičari razlikovali (upravo po refleksu toga glasa) ikavske, ekavske i ijekavske govore. Čim su se počeli sve više priklanjati jekavskom izgovoru, a sve više napuštati ijekavski, počeli su se javljati i problemi u pisanju naglasaka ako bi se oni našli na mjestu duge dvo- složne zamjene jata (u pisanju). Naime, i kod Klaića i kod starijih leksikografa (Skok 1971, 1972, 1973) te u starijim izdanjima gramatika onih gramatiča- ra koji još nisu odustali od svojih prvotnih akcenatskih rješenja (Težak i Ba- bić 1970; Težak i Babić 1996) vrijedila je jednadžba: ā = ăă. Jedan dugi element vrijedi kao dva kratka. Ako je posrijedi pretvorba dugosilaznoga naglaska, njemu je udarna snaga na prvom od tih dvaju kratkih elemenata, dakle â = ȁa: svît, svêt, svȉjet; snîg, snîg, snȉjeg. Ako je riječ o transformaciji dugouzlaznoga naglaska, á = aà, njemu je udarna snaga na drugom od tih dvaju kratkih elemenata, a kako taj naglasak u tom slučaju zahvaća sredinu riječi, on mora (već po pravilu) biti uzlazan, dakle u dvosložnom ijekavskom izgovoru može biti samo kratkouzlazan: ríka, réka, rijèka. Tako autori Težak i Babić (Težak i Babić 1973) i pišu za ijekavski izgovor, no navode da je u hrvatskom književ- nom jeziku počeo sve više prevladavati jekavski izgovor, tj. umjesto ije izgovara se dvoglasničko dugo ‘je. Po čemu se to, međutim, zna, kad se i dalje piše ije, to se nigdje ne objašnjava. Već se i ovdje susrećemo s diskrepancijom između bilježenja refleksa staroga glasa jata u gramatikama i u rječnicima, koji se još uvijek drže bilježenja naglasaka prema ijekavskom izgovoru, ne priklanjajući se još ovakvim rješenjima: bijêl, bijês; dijéte, pijésak, zvijézda itd. Primjećujete, u ovim je slučajevima osnovna jednadžba (ā = ăă) narušena, a ovakvim bilježe- njem naglasaka poremećaj je dvostruk: imamo naglasak na zadnjem slogu u do- maćim riječima (jer se i bijel i bijes mogu rastaviti na dva sloga, dakle naglasak je napisan na zadnjem slogu, protiv pravila), a i ono što je već ionako dugo (ije) postaje s dugouzlaznim naglaskom još dulje (dijéte, zvijézda, pijésak). Taj nesklad, koji je nastao pristajanjem isključivo uz jekavski izgovor (treba li posebno isticati da se, poglavito u narodnoj poeziji, upravo zbog strogo odre- đenoga broja slogova u isto tako strogo određenoj strukturi stiha, morao zadr- žati i ijekavski izgovor te njegovo akcenatsko bilježenje?!), rezultirao je i dalj- njim mukama u bilježenju naglasaka. Moram pošteno reći da je Klaić ostao dosljedan bilježenju naglasaka u skladu s iznesenom jednadžbom ijekavskoga iz-

473 Nives Opačić: Razlike u bilježenju naglasaka između Naglasnoga sustava standardnoga... Rasprave 40/2 (2014.), str. 469–477 govora. Pošteno je obradio sve slučajeve kada je naglasak na refleksu staroga glasa jata, dok se, na primjer, u inače dugovječnih gramatičara (Težak i Ba- bić 1996) to poglavlje o naglašenim i nenaglašenim slogovima ne razlikuje od istoga poglavlja u starijim izdanjima njihove gramatike (pod različitim naslovi- ma), no najzanimljivije je da autori ne donose ni jedan primjer akcenta na slogu s jatom! Priručna gramatika hrvatskoga jezika (Barić i dr. 1979), kao i ostale gramatike hrvatskoga jezika prije nje, opisuju prozodijska obilježja po silini, po tonu i po trajanju i kaže da se temelje na dvojčanim oprekama: silina na opreci naglašenost/nenaglašenost, ton na opreci uzlaznost/silaznost, a trajanje na opreci dužina/kračina. Pravila o raspodjeli naglasaka i zanaglasnih dužina po- klapaju se s onima u svim prethodnim gramatikama hrvatskoga jezika. Ni jedna gramatika, pak, ne navodi primjer kada se na zadnjem slogu ipak ostvaruje naglasak (npr. ohô, ohohô ili strane riječi koje, ako i jesu otpočele proces prilagodbe hrvatskom akcenatskom sustavu, ipak još zadržavaju naglasak i na zadnjem slogu: npr. ekspozé/ekspòzē, komuniké i sl.). No o kratkom dvoglasniku/dvofonemu je i o dugom dvosložnom (trofonemskom) slijedu ije piše prilič- no nejasno. Kaže se samo da taj proces u većini štokavskih ijekavskih govora ni do danas nije završen, tako da izgovor dugoga jata (ĕ) može biti i jednoslo- žan i dvosložan. Dovršen je, kažu autori ove gramatike, u onim govorima koji su poslužili kao kodifikacijska norma za standardnu novoštokavštinu Hrvata i Srba (istočnohercegovački, istočnoštokavski). Odmah napominju da govornici hrvatskoga književnog jezika takav dvosložni izgovor dugoga jata nikad nisu potpuno usvojili. Izgovor dugoga jata u njih je uglavnom jednosložan kao u za- padnoštokavskim ijekavskim govorima, koji su podloga ijekavskoga tipa hrvatskoga jezičnog standarda od sredine 18. stoljeća. Isprva je ikavski tip novošto- kavštine u književnoj upotrebu u Hrvata bio znatno rašireniji, ali ga je ijekavski poslije posve potisnuo. Tako se hrvatska izgovorna, upotrebna standardna norma razlikuje od gramatičke kodificirane, koja se primjenjuje samo u pisanim tekstovima, pa pišemo lijep. Nevolja je i s tom gramatikom, kao i s novijim rječnicima hrvatskoga standardnog jezika, u tome što ne znaju dosljedno i prihvatljivo riješiti problem: pišemo jedno, a izgovaramo nešto drugo. Ni spomenuta gramatika nema konkretnih primjera akcentuacije kada je naglasak na slogu s dugom zamjenom jata – u pismu dvosložnom. Kako se iz svega dosad navedenoga vidi, jekavski je izgovor taj koji poči- nje stvarati probleme u bilježenju naglasaka, jer se uočava raskorak između pisanja i izgovaranja u dugim slogovima s refleksom jata: piše se ije, a izgovara dvoglasničko ‘je. Treba reći da je Bratoljub Klaić, posebno u napomenama

474 Nives Opačić: Razlike u bilježenju naglasaka između Naglasnoga sustava standardnoga... Rasprave 40/2 (2014.), str. 469–477 u svojem priručniku, obradio uz ostalo i problematiku jata, ali onako kako sam već izložila: â → ȁa; á → aà (snȉjeg : dijète). Toga se načina drži i Petar Skok u svojem Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika (Skok 1971, 1972, 1973), gramatičari Brabec, Hraste i Živković (Brabec, Hraste i Živković 1970), Bratoljub Klaić (Klaić 2013) i Rječnik dviju matica (Zagreb – Novi Sad 1967). Težak i Babić (Težak i Babić 1973) još 1973. godine slijede tradicionalno bilježenje naglasaka (snȉjeg, rijèka), no već uvode i bijêl, bijês, dijéte, pijé- sak, zvijézda. Ono što je 1973. godine tek provirivalo u stručnoj kroatističkoj ortoepskoj literaturi danas je postalo uzus za bilježenje naglasaka. Tako Hrvatski jezični savjetnik (Barić i dr. 1999) bilježi smijêh, prijêći (dugosilazni naglasak u sredini riječi, protiv pravila), snijêg, dijéte, kao i Anić u tri izdanja svojega Rječnika hrvatskoga jezika (Anić 1991, 1994, 1998): snijêg, prijêk, rijédak, rijéka. Rječ- nik hrvatskoga jezika Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige (ur. Šonje 2000) podastire nam sasvim novo bilježenje naglasaka, no o njima ne smatra potrebnim napisati u predgovoru ni riječi. A bilježenje je takvo kakvo ne susrećemo ni u jednom drugom rječniku ili priručniku. To u tom rječni- ku izgleda ovako: pri͡jek, sni͡jeg, sni͡jet / sniježiti,─ briježak,─ brijestak─ itd. Dakle, naglasak se prostire preko dva sloga (još jedno kršenje pravila o naglascima) – sni͡jeg. Isto tako tretiraju i zanaglasne dužine, pa pišu npr. kȕkurij̅ek (i dužina, usprkos pravilu, obuhvaća dva spojena sloga). Još nešto: i ovako pisan dugo uzlazni naglasak, kakav je u primjeru briježak i sličnima, grafijski se razlikuje od istoga, dugouzlaznoga ( ʹ ) naglaska npr. u riječima: sníziti, snímiti itd. Javlja- ju se, znači, dva nova znaka za bilježenje naglasaka: ͡ i ─ , uz ˆ (lûk) i ʹ (lúka). A sve se, vjerujem i sada, moglo riješiti vrlo elegantno i bez kršenja i pravila o distribuciji naglasaka i pravila o naglasku na jednom slogu u jednoj riječi. Bu- dući da je zbrka nastala samo u dugoj (u pismu dvosložnoj) zamjeni staroga glasa jata (ije), takvih primjera ne bi bilo ni mnogo da se primijenilo rješenje koje ću upravo sada iznijeti. Naime, hrvatski nije ni izdaleka jedini jezik u kojem se piše jedno, a izgovara nešto drugo, pa se u tim jezicima u zagradi navodi izgovor. Tako se moglo postupiti i u našem slučaju, pa ne bi nastale ni opisane nespretnosti (da ne kažem zbrka) u bilježenju naglasaka. Ako pišemo ijekavski, a izgovaramo (pretežno) jekavski – s tim da i danas na hrvatskom terenu postoje mjesta gdje se čuje i ijekavski izgovor – mogao se u zagradi napisati izgovor (snjêg, rjéka) i sve bi bilo čisto i jednostavno. Štoviše, mogla su se u zagradi napisati oba izgovora – i tradicionalni ijekavski (snȉjeg, rijèka) i današ- nji uporabni (snjêg, rjéka). Zna se da se u zagradi piše izgovor, da to nije pravopisna nego pravogovorna norma. U izgovaranju nekih književnih tekstova tre- bat će nam poznavanje obaju izgovora (Klaić je dosljedno razradio onaj tradici-

475 Nives Opačić: Razlike u bilježenju naglasaka između Naglasnoga sustava standardnoga... Rasprave 40/2 (2014.), str. 469–477 onalni, u kojem uvijek vrijedi jednadžba: ā= ăă), pa bi upravo pisanje izgovora kad je naglasak na dugoj dvosložnoj zamjeni refleksa staroga glasa jata u zagradi (i tradicionalnoga i uporabnoga) bilo, po mojem mišljenju, jedino ispravno rješenje. Rješenja kojima su pribjegli i najsuvremeniji rječnici (jer su tako morali, pa ni onaj školski (2012.) nije mogao biti iznimka), priručnici, pa i gramatike (ako cijelu tu problematiku mudro ne preskaču kao da je nema) donijela su samo zbunjenost i zbrku. Pravila govore jedno, pisanje akcenatskih rješenja u navedenim djelima nešto drugo. Mojim prijedlogom (za koji me, naravno, nikad nitko nije ni pitao) mogle su se sve te nespretnosti potpuno izbjeći.

Literatura:

An i ć , Vl a d i m i r . 1991. 21994. 31998. Rječnik hrvatskoga jezika. Novi Liber. Za- greb. Ba r i ć , Eu g e n i j a i d r . 1979. Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika. Školska knjiga. Zagreb. Ba r i ć , Eu g e n i j a i d r . Hrvatski jezični savjetnik. 1999. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Pergamena – Školske novine. Zagreb. Br abe c , Iva n ; Hr a s t e , Ma t e ; Ži v k o v i ć , Sr e t a n . 91970. Gramatika hrvatskosrpskoga jezika. Školska knjiga. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 2013. Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika. Nova knjiga Rast. Zagreb. Rječnik hrvatskoga jezika. 2000. Ur. Šonje, Jure. Leksikografski zavod Miro- slav Krleža – Školska knjiga. Zagreb. Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika (A – F; G – K). 1967. Matica hrvatska – Matica srpska. Zagreb – Novi Sad. Sk o k , Pe t a r . 1971. 1972. 1973. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. JAZU. Zagreb. Školski rječnik hrvatskoga jezika. 2012. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Školska knjiga. Zagreb. Teža k , St j ep k o ; Bab i ć , St j epa n . Gramatika hrvatskoga jezika. Priručnik za osnovno jezično obrazovanje. 101994. Školska knjiga. Zagreb. Teža k , St j ep k o ; Bab i ć , St j epa n . Gramatika hrvatskoga jezika. Priručnik za osnovno jezično obrazovanje. 111996. Školska knjiga. Zagreb. Teža k , St j ep k o ; Bab i ć , St j epa n . 61973. Pregled gramatike hrvatskoga književ- nog jezika. Školska knjiga. Zagreb.

476 Nives Opačić: Razlike u bilježenju naglasaka između Naglasnoga sustava standardnoga... Rasprave 40/2 (2014.), str. 469–477

The Accent Marking in the Work Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika by Bratoljub Klaić vs the Contemporary Accent Marking

Abstract The accent marking style in the work Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika (The Accentual System of Standard Croatian) by Bratoljub Kla- ić reminded me, as its reviewer, of the ways in which accents were marked in some older Croatian grammars. Analysing Klaić’s style and the style of the mentioned grammars, we can conclude that there is a difference of marking accents between ‘the old style’ and ‘the new style’, where in fact ‘the old style’ is not very old. Among Croatian scholars’ works that focus on the Croatian language those that are concerned with accentuation are rather rare. Therefore, at this confe- rence, which was in part dedicated to the accentologist Bratoljub Klaić, we had an opportunity to discuss the differences in the accent marking style between the time when Klaić lived and wrote (about fifty years ago), and the style appli- ed in more recent times. The differences between various accent marking styles are quite obvious. In this paper I am addressing the difficulties in the modern marking of standard Croatian accents, primarily those concerning syllables with a long reflex of the old sound jat, and the reasons why those difficulties occurred. The paper primarily focuses on the difference between Klaić’s and the modern accent marking of the long (two-syllable) substitution of the jat. Although some linguists consider it to be the syllable ie, words such as snijeg, brijeg, etc. can be divided into syllables, which means that there are two syllables in those words, not just one. This may be seen as the main difference between Klaić and the accent marking in contemporary works concerning the standardization of the Croatian language.

Ključne riječi: hrvatski standardni jezik, naglasni sustav, bilježenje naglasaka, razlike u bilježenju naglasaka (u Klaićevo vrijeme i danas) Key words: Standard Croatian, accentual system, accent marking, differences in accent marking (in the times of Klaić, compared to the present situation)

477

Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’282(497.5-3 Bizovac) 811.163.42’342’8(Klaić, B.) Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 15. V. 2014. Prihvaćen za tisak 16. XII. 2014. Tijmen Pronk Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Republike Austrije 16, HR-10000 Zagreb [email protected]

Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora

Članak analizira akcenatski sustav valpovačkoga podravskog govora na temelju Klaićeva opisa govora Bizovca. Usporedba njegova opisa s opisima drugih dijalektologa vodi do zaključka da su razlike između postojećih opisa valpovačke akcentuacije znatne te da je Klaićev opis od svih opisa najdetaljniji i najpouzdaniji. Drugi dio članka opisuje akcenatsku karakteristiku koja dijeli valpovački govor od ostalih slavonskih govora: povlačenje naglaska s dočetnoga sloga prozodijske riječi na početni slog. Navode se neke tipološ- ke paralele iz drugih hrvatskih govora, zatim ruskoga i litavskoga jezika. Po- tvrđena je teza, koju je zastupalo više jezikoslovaca, da je povlačenje naglaska posljedica utjecaja mađarskog jezika na valpovački govor.

0. Uvod* Slavonsko-podravska ekavska štokavština može se na temelju akcentuacije podijeliti na dva govora: valpovački govor i šaptinovački govor (Klaić 1936: 181). U ovom će se radu analizirati akcentuacija valpovačkoga govora. Val- povački su govor opisali Klaić (1936., 2007.)1, Hamm (1936., 1949.), Sekereš (1974., 1975.) te Finka i Šojat (1981.). U njihovim opisima ima dosta slično- sti, ali i nekoliko važnih razlika. U prvom odlomku ovog članka analizirat će

* srdačno zahvaljujem dr. sc. Dubravki Ivšić na korekturi teksta. 1 Klaićeva je monografija o bizovačkome govoru prvobitno bila njegova doktorska disertacija iz 1939. g. Konačni tekst monografije nastao je 1959. g., a objavljena je tek 2007. g. Ta je monografija do sada daleko najdetaljniji opis nekoga valpovačkoga govora.

479 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495 se sinkronijski naglasni sustav valpovačkoga govora na temelju Klaićevih opisa govora Bizovca.2 U drugom će se odlomku kratko osvrnuti i na druge opise valpovačkih govora, treći odlomak kratko opisuje za valpovački govor tipič- no povlačenje naglaska s dočetnoga sloga na početni slog riječi te četvrti odlomak daje pregled tipološki sličnih naglasnih sustava u ruskim i litavskim dijalektima.

1. Fonološka analiza valpovačkoga akcenatskog sustava Svojstva su valpovačke akcentuacije prema Klaićevim opisima sljedeća (2007: 17–23): govor ima pet naglasaka: ȁ, ȃ, ,  i ã; uz to razlikuje nenagla- šeno a, ā, ā̃ i .3 Klaićevo bilježenje nije fonološko, jer različito bilježi neke re- dundantne pojave, ali njegov je opis distribucije i fonetike pojedinih naglasaka i duljina tako detaljan da možemo utvrditi fonološku vrijednost svih njegovih akcenata. Naglasci ȁ, ȃ i ã uglavnom odgovaraju istim naglascima u drugim slavonskim staroštokavskim govorima.4 Naglasak ȃ̃ dolazi samo u jednosložnim rije- čima poput krlj. Taj naglasak ispred enklitike prelazi u ã: krãlj je dȍšo. Nagla- sak je  dakle pozicijska varijanta naglaska ã. Naglasak koji se bilježi znakom  „stoji samo na prvom slogu dvosložnih riječi tipa rúka. On je silazan, ali opet različito od akc. na pr. prȃvda, a osim toga ima svojstvo da u stanovitim prilikama prelazi u na pr. rūkȁ je, što se riječima tipa prȃvda ne može nikada dogoditi.” Taj naglasak dakle podsjeća na uzlazni naglasak á u posavskom bolĩ me rúka ali rūkȁ me bolĩ (Ivšić 1913a: 160). Važna je razlika, međutim, u tome da se odgovarajući naglasak u valpovačkom govoru realizira silazno: rka, ali rūkȁ me bȍl (Klaić 2007: 27). Tu činjenicu moramo povezati s činjenicom da, kad se naglasak povukao na kratki slog, novi na-

2 Popis sela oko Bizovca koja prema Klaiću imaju istu akcentuaciju kao Bizovac daje u 1936: 181 i u 2007: 11. 3 Prilično oštra kritika Hamma (1949: 14) na Klaićevo bilježenje naglasaka (u članku o podravskom akcentu iz 1936. i u rukopisu disertacije) nije na mjestu. Klaić bizovačke naglaske bi- lježi fonetski i na taj način čuva sve prozodijske informacije, dok Hamm uopće ne razlikuje fonetski različite prozodijske pojave poput različitih zanaglasnih dugih samoglasnika i različitih silaznih naglasaka. Uz to, Klaić razlikuje sporadične ili uvjetovane prozodijske pojave od redovi- tih realizacija akcenata, a Hamm opisuje fonetske pojave poput poludugog naglaska i kratkog naglaska na zadnjem slogu bez objašnjenja kakav je status tih akcenata u cijelom sustavu i „ne daje opšte karakteristike akcentuacije u odnosu na vrstu” (Ivić 1951/1952: 252). 4 jedan je od izuzetaka dugi samoglasnik koji je nastao duljenjem ispred sonanta: u tim slučajevima ima valpovački govor odraz akuta (sũnce, divõjka, kȍtā̃l, jȅčā̃m), kao u zapadnim posavskim govorima, a većina posavskih govora ima u tim slučajevima silazni naglasak (Ivić 1951/1952: 254f.).

480 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495 glašeni kratki slog također ima silazni naglasak, ne kratkouzlazni naglasak kao u posavskim govorima i u standardnom jeziku: vȍda, jȕnā̃k (standardni vòda, jùnāk).5 Većina se starih zanaglasnih duljina izgubila, ima ih međutim u posuđe- nicama tipa Cȁrigrād, sȍldāt, sekundarno i u nekim domaćim riječima poput dȅdāk (prema seljak i sl.) i pridjeva radnih vȉdiō, pȍpiō itd. (Klaić 2007: 28f.).6 Ta se zanaglasna duljina fonetski razlikuje od „zanaglasne” duljine koju Klaić piše s nadslovcima  i . Riječ je o oblicima tipa bȍlesnī̃k, gen. jd. bȍlesnī̑ka i gȍvedr, gen. jd. gȍvedra. U riječima toga tipa stoji mlađi iktus na početnom slogu. Taj je mlađi naglasak posljedica posebnoga valpo- vačkog povlačenja naglaska s dočetnog sloga na prvi slog prozodijske rije- či, osim kad slijedi bilo koja enklitika, npr. govedãr je, iz ormārȁ sam ȕzo (usp. ȍd ormra), jezȉk me bȍl (usp. jȅzik), u četrtȁk ću dõjt (usp. čȅtrtak) itd., i općenito kad ne slijedi sintaktička granica, najčešće ne dolazi do po- vlačenja, npr. jenȁ cȕra, plātnȍ štȍ je, akȍ ȍćeš, zvonã odzvonējȗ, u cr̄nȍ oblãči itd. (primjeri iz tekstova u Klaić 2007: 175ff.). Za položaj u kojem ne dolazi do povlačenja u ovom ćemo članku upotrebljavati izraz „u enklizi” koji upotrebljava i Klaić. Zanaglasno  ne možemo odvojiti od naglašenog , koji Klaić, ne slučaj- no, bilježi na isti način: nrod, ȉ nrod (ali nārȍd je). Dok naglasak  dolazi samo u nedočetnim slogovima, naglasak ā ̃ dolazi isključivo u dočetnim slogovima. Iako možemo, dakle, naglasak ā ̃ smatrati alotonom naglaska  (tj. reali- zacijom  u zadnjem slogu), moramo ga u isto vrijeme povezati s naglaskom ã zbog toga što je upravo to realizacija toga naglaska u enklizi: jȕnā̃k, junãk je �n; gȍvedr, gȍvedra; govedãr je izȁšo (Klaić l. c., usp. i Hamm 1949: 19). Klaić piše: „Sve rieči s novom, specialno bizovačkom akcentuacijom, kao na pr. kr�lj, jȕnk, gȍvedr, nrod [...], došavši u enklizu, mienjaju svoj akcenat i vraćaju ga na staro mjesto.” Najekonomičnija fonološka analiza sustava polazi od realizacije riječi u enklizi: na fonološkoj su razini jȕnk, gȍvedr i nrod naglašeni na zadnjem slogu. Taj se naglasak, međutim, realizira kao silazni naglasak na prvom slogu kad riječ nije u enklizi. Dugi samoglasnici u srednjim slogovima čuvaju svoju prvotno prednaglasnu intonaciju, a ta se intonacija razlikuje od intona-

5 taj je naglasak fonetski silazan, ali valpovački govor nema opreku po tonu u kratkim slogovima. 6 čini se da su se stare duljine skratile u prvom zanaglasnom slogu, a da su sačuvane dva ili više slogova iza naglašenog (Finka i Šojat 1981: 389), npr. rȕkovēt, pȅvajū, dȍgovōr, rȕkopīs, napȍličār, četȉristō ali pȇtsto.

481 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495 cije dugih samoglasnika koji su uvijek zanaglasni, usp. Bȅličnci, Beličāncȉ su dȁleko spram Šljȉvošēvci, Šljȉvošēvci su dȁleko (Klaić 2007: 30). Nema riječi s dočetnim kratkim naglaskom ili akutom koje ne prebacuju silinu na prvi slog izvan enklize. Kortlandt (2010: 73) tumači riječi sa zanaglasnim ā ̃ ili ā̑ kao riječi s dvama naglascima, npr. gen. gȍvedr, ak. jd. gȍvedra s dvama naglascima (ali govedãr, ak. jd. govedārȁ ispred enklitike) spram vok. jd. gȍvedāru, ins. jd. govedārȇm sa samo jednim naglaskom.7 Slažem se s Kortlandtom, ako govori o povijesti valpovačke akcentuacije (o čemu v. dolje), ali na sinkronijskoj razini početni je naglasak u oblicima poput gȍvedr i gȍvedra predvidljiv. Ne vidim potrebu za fonološkom analizom s više od jednog naglaska u riječi. Zaključujemo da akcenatski sustav Klaićeva bizovačkoga govora na fono- loškoj razini izgleda ovako: govor ima binarnu tonsku opreku u dugim nagla- šenim slogovima, nema tonske opreke u kratkim slogovima (tj. ima dva duga naglaska /ȃ/ i /ã/ i jedan kratki naglasak /'a/) te opreku po duljini u naglašenim, prednaglasnim i zanaglasnim slogovima.8 Svi naglasci mogu dolaziti u svim položajima (primjere daje Klaić 2007: 21f.). Naglasak /ȃ/ može se realizirati u zadnjem slogu višesložnih riječi (belȏv ‘bjelov’, imȏ ‘imao’), a naglasci /ã/ i /'a/ u zadnjem slogu višesložnih riječi imaju sljedeću realizaciju izvan enklize: riječ se izgovara sa silinom i silaznom intonacijom na prvom slogu, a zanaglasni dugi samoglasnici imaju izrazito silaznu intonaciju („pada dublje nego dužina ≃ i ˗ (iza akcenta)”, Klaić 2007: 30):9

Fonološki oblik Fonetski oblik nom. jd. /lepot'a/ lȅpota, ali lepotȁ + enkl. gen. jd. /lepotẽ/ lȅpot, ali lepotẽ + enkl. ak. jd. /l'epotu/ lȅpotu = lȅpotu + enkl. gen. mn. /lepōtȃ/ lepōtȃ = lepōtȃ + enkl.

7 Što nije ista stvar kao „dvoslogi” ili „dvostruki” naglasak koji nalazimo u nekim drugim slavonskim govorima (usp. Ivšić 1913a: 152). Kao tipološku paralelu za dva naglaska u istoj rije- či Kortlandt (2011: 350) navodi južnopoljske govore oko grada Nowog Targa i poljske i slovač- ke govore uz rijeku Oravu, koji mogu u jednoj riječi imati naglaske na prvom i na predzadnjem slogu (npr. Ždiar ′opsa′ʒone ‘stavljeno oko’, ′zaro′b́yla ‘zaslužila’). Riječ je, kao u Podravini, o govorima na granici dvaju naglasnih sustava: jedan s početnim naglaskom i drugi s fiksnim naglaskom na predzadnjem slogu. 8 sličan fonološki inventar imaju posavski govori Ivšićeve I. i II. skupine (1913a: 146) upravo južno od Bizovca, koji imaju još dodatno dugouzlazni naglasak. 9 cijelu paradigmu riječi lȅpota daje Klaić 2007: 77.

482 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495

Zbog tipološki zanimljivog povlačenja naglaska s dočetnog sloga na počet- ni slog (vidi dolje), valpovački je govor u akcentološkoj literaturi dobio posebnu pažnju. Rasprave su se osobito ticale fonološke analize sustava s takvim po- vlačenjem. Spomenuli smo već Kortlandtovu analizu oblika poput gȍvedr, gȍvedra. Andersen (2009: 15) tvrdi da je u riječima s povlačenjem došlo do „djelomičnoga gubitka naglaska” („Partial Accent Loss”). Olander (2009: 160) ga je slijedio u tome i analizirao oblike poput nrod i rka kao „phonologically unaccented, with an automatic ictus on the first syllable if there are no clitics present.” Međutim, činjenica da su te riječi „naglašene” upravo kad stoje u enklizi (nārȍd je, rūkȁ me bȍl) pokazuje da ih ne možemo analizirati kao fono- loški nenaglašene (Kortlandt 2010: 73). Uz to, u položaju između dviju rije- či s očuvanim naglaskom na izvornom mjestu, riječi s povučenim naglaskom jesu naglašene na prvom slogu (npr. õnda rȁsplo odnesẽju, Ȉsus lȅž mȑtav itd., Klaić 2007: 178). Da su bile fonološki nenaglašene, očekivali bismo da se u tom položaju realiziraju bez iktusa.

2. Razlike između Klaićeva i drugih opisa valpovačke akcentuacije i nekoliko zapažanja o dijalektološkoj metodologiji U primjerima u kojima Klaić ima naglasak ā ̑ kao jedini naglasak u riječi, tj. tip r�ka, Sekereš u radu o podravskim govorima (1974.) bilježi akut (dẽte, dlẽto, mlẽko), a kasnije u radu o akcentuaciji slavonskih govora (1977: 189) akut ili dugouzlazni naglasak (víno/vĩno, ali samo rúkōm),10 Hamm bilježi cirkumfleks (rȗka, pȋši, dȇte), a Finka i Šojat za govor Valpova bilježe dugosilazni naglasak („obično”, glà:va, lì:ce), dugouzlazni naglasak („sporadično”, dé:te) i akut („izuzetno”, bẽ:da).11 To je neslaganje veće nego što obično nalazimo u dijalektološkoj literaturi o drugim hrvatskim govorima. Klaić je razlikovao naglasak u r�ka od naglasaka u ljȗdi i ũsta. U opisima Hamma i Sekereša taj se naglasak izjednačio s jednim od potonjih. Za izvorni akut u dočetnim slogovima, koji Klaić bilježi naglaskom � (izvan enklize) i razlikuje od dugosilaznog naglaska ȃ, Hamm, Finka i Šojat bilježe dugosilazni naglasak. Oni ne razlikuju naglasak u krȃlj od naglaska u grȃd i sl. Sekereš je zabilježio oblike s akutom

10 tako u Bizovcu i u nekim susjednim selima. Za ostale valpovačke govore istočno od Do- njeg Miholjca Sekereš bilježi dugosilazni naglasak: dȇte, zvȇzda, mlȇko (1974: 132, 1977: 188f.). U primjeru rúkōm koji Sekereš bilježi samo s dugouzlaznim naglaskom Klaić ima akut (rũkōm), vidi dolje. 11 u znakovlju za dijalektološki atlas previđen je znak  za „podravski cirkumfleks” (Kla- ićev ā̑). Brozović (1963: 113, bilj. 33) piše: „[t]aj sam akcent čuo od nekolicine Podravaca i od samog B. Klaića, koji ga je opisao”.

483 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495 i sa cirkumfleksom: „[u] nekim selima mogu se neke riječi toga akcentnog tipa čuti s ̑, a neke s ῀: krãlj, tr̃n, pȗž, gȃj ([Bizovac])” (1974: 129). Klaić razlikuje zanaglasne duljine nastale povlačenjem naglaska s dočetnog sloga od zanaglas nih duljina drugog podrijetla, a Sekereš, Hamm, Finka i Šojat imaju samo jednu vrstu zanaglasne duljine. Klaić, Hamm i Sekereš slažu se da se akut može realizirati na dočetnom slogu kada riječ stoji u enklizi.12 Poslije Hammove kritike na njegovu analizu i bilježenje bizovačke akcentuacije (vidi bilj. 3), Klaić se 1953. vratio na teren, i zaključio je da „nemam nikakva razloga odustajati od bilo koje svoje postavke” (2007: 5). Čini mi se nevjerojatnim da je Klaić izmislio opreke koje opisuje (i sustavno provodi u opisu). Što se tiče bizovačkoga govora treba dakle poći od Klaićeva opisa. Na pitanje imaju li drugi valpovački govori potpuno isti sustav teško ćemo dati ko- načan odgovor bez novih terenskih istraživanja. Klaić (2007: 11f.) sam kaže da podravski ekavski govori istočno od crte Donji Miholjac – Beničanci (uklju- čujući sela na toj crti) imaju bizovačku akcentuaciju, s nekim odstupanjima od kojih spominje samo pojavljivanje novih uzlaznih naglasaka á i à.13 Sekereš (1974: 130–132), međutim, odvaja govor Bizovca od ostalih valpovačkih govora istočno od Donjeg Miholjca što se tiče naglaska u tipu ruka. Hamm ne raz likuje bizovački govor od ostalih valpovačkih govora, osim kad kaže da je bi- zovački govor (zajedno sa susjednim Brođancima, Habjanovcima i Ladimirev- cima) „govor s jačom oksitonezom” (1949: 21, 44). Jasno je, barem za bizovački govor, da različiti opisi isključuju jedan drugi, a da je Klaićev opis sustavniji, detaljniji i uvjerljiviji od ostalih. Nije neobično da drugi dijalektolozi nisu primijetili sve suptilne opreke opisane u prethodnim odlomcima. Tu je zacijelo više okolnosti igralo ulogu. Hamm i Sekereš opisali su veće područje od Klaića, dok se Klaić u svojoj monografiji usredotočio na svoj rodni bizovački govor. Čini se iz opisa da je Klaić proveo više vremena na tom terenu nego Hamm i Sekereš (prva terenska istraživanja izvršio je krajem 20-ih godina 20. stoljeća, usp. Klaić 2007: 5, 1936: 181). Hamm i Sekereš vjerojatno su očekivali naglaske i akcenatske opreke koje su bile dobro poznate u dijalektološkoj literaturi, osobito u Ivšićevim radovima o posavskim govorima. Isto zacijelo vrijedi za Finkin i Šojatov fonološki opis govora Valpova, koji nije

12 Za razliku od ostalih autora, Finka i Šojat ne spominju tu mogućnost. Prema njihovom opisu (1981: 391) ni kratki naglasak ni akut ne mogu dolaziti u dočetnom slogu riječi. Čini se da su primjere čuli samo u izolaciji (usp. bilj. 15 dolje o metodologiji prikupljanja građe za fono- loške opise ovoga tipa). 13 detaljnije rezultate svoji terenskih istraživanja u susjednim selima za koje je smatrao da imaju isti akcenatski sustav Klaić je kanio objaviti u posebnom članku (2007: 11), ali do toga nikad nije došlo.

484 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495 u skladu s ostalim opisima. U drugim štokavskim govorima s oprekom izme- đu r�ka, ljȗdi i ũsta naglasak je u rúka uzlazan, a u valpovačkom je govoru silazan. Ta činjenica može objasniti kako su Hamm, Sekereš, Finka i Šojat mogli doći do suprotnih i djelomice vrlo vjerojatno krivih zaključaka.14 Klaićev dijalektni opis može nas naučiti nešto o dijalektološkoj metodologiji, osobito što se tiče opisivanja prozodijskih sustava. Raznolikost je akcenatskih sustava u hrvatskim dijalektima iznimno velika, a razlike između pojedinih govora često su suptilne. Za pouzdan opis prozodijskog sustava obič- no treba provoditi više vremena na terenu nego za opis ostalih fonoloških jedinica.15 Klaićev opis podsjeća nas da realizacija tonema ovisi u položaju naglaše- nog sloga u riječi, položaju riječi u rečenici i o rečeničnoj intonaciji. Ova je či- njenica osobito relevantna za opis „akuta”, za koji je odavno poznato da se njegova realizacija često bitno mijenja na kraju rečenice, općenito na kraju riječi i izvan rečeničnog naglaska (Belić 2000: 344, Moguš 1977: 55). Razlog tomu nije navodna inherentna tendencija akuta da se izgubi, već fonetska interferen- cija uglavnom padajuće rečenične intonacije. Belić (l. c.) je opisao kako u ka- stavskom govoru akut u riječi koja se ne ističe u rečenici „postaje neka vrsta ravnog akcenta”. Činjenica da se akut ne izgovara prema očekivanom obrascu još ne znači da se gubi: ključno je pitanje je li različit od ostalih naglasaka pod istim uvjetima. Razlika se može pojaviti na više načina. Ivić i Lehiste, na primjer, pokazali su da se razlika između akuta i novog uzlaznog naglaska u slavonskom govoru Strizivojne u više položaja u riječi i u rečenici realizira pretež- no u zanaglasnom slogu (1996: 99ff.). Nekanonska realizacija akuta ni ne mora dolaziti samo u određenim položa- jima. Houtzagers (1982.) opisuje kako je najvažnije svojstvo akuta u govorima Orleca i Beli na Cresu da je „nesilazan”, za razliku od kanonskoga čakavskog akuta, koji je karakteristično uzlazan sa „skokom” tona u sredini sloga (usp. Iv-

14 Kolebanje akuta i cirkumfleksa u zadnjem slogu riječi s izvornim akutom u Sekereševu opisu može biti odraz Klaićeva naglaska ȃ̃. Ne čini mi se vjerojatnim da Sekerešev opis pokazuje novije stanje u bizovačkom govoru jer bi bilo neočekivano da se akut u Sekereševu dẽte raz vio iz Klaićeva silaznog dte. 15 dijalektna građa za općeslavenski lingvistički atlas i za hrvatski dijalektološki atlas, ve- ćim dijelom prikupljena u kratkim terenskim istraživanjima pomoću zajedničkog upitnika na standardnom jeziku (usp. uvod u Fonološkim opisima, Ivić (ur.) 1981), i građa u kasnijim fono- loškim opisima prikupljena istom metodologijom bi se u akcentološkim radovima iz tog razloga trebala upotrebljavati samo s najvećim oprezom. Fonološki opis valpovačkoga govora u Fo- nološkim opisima (Finka i Šojat 1981) može poslužiti kao primjer žrtve spomenute metodologije, ali ima ih više (usp. Houtzagers 2013: 258). Time naravno nije rečeno da neki od fonoloških opisa u Fonološkim opisima ne mogu biti pouzdani.

485 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495

šić 1911: 146–154).16 Realizaciju koja je nekako između creske i kanonske realizacije opisuju Finka i Šojat za govor Žirja (1968: 146–147): „visinski raspon između početnog i završnog dijela relativno [je] malen [...] i onda kad je dizanje tona gotovo neprimjetno, tako da je uzlaznost minimalna ili gotovo neizražena, opozicija se između njega i dugosilaznog akcenta još uvijek drži”. Za razliku od Klaićeva opisa bizovačkoga govora, u dijalektnim opisima mnogih drugih hrvatskih govora ne nalazimo jasnu sliku o tome koji je status akuta ili čak krive zaključke o tome (v. opširnije o tom problemu Vermeer 1982: 303–309). Nerijetke su tvrdnje u literaturi da u određenom čakavskom govoru postoji „relikt” akuta ili da se akut pojavljuje samo fakultativno ili sporadično, pri čemu nije dio fonološkog sustava, npr. Moguš (1963: 293) o govorima oko Otočca (usp. Vermeer l. c.), Hraste o govorima Silbe, Oliba, Unija, južnog dijela Cresa i Raba (usp. Vranić 2009, Lukežić 2009: 63, bilj. 9) i o nekim govorima južne Istre (npr. Ližnjan dõjden, nãjden, koji glase dȏjden, nȃjden u Pliško & Mandić 2011: 59), Mandić (2009: 90, 92) o govorima Svetog Petra u Šumi i Sutivanca, Lisac (1999: 92) i Šprljan (2013: 150) o iškom govoru itd. Takve su tvrdnje vrijedne pažnje jer se naglasne promjene, kao i glasovne promjene op- ćenito, obično provode redovito, bez izuzetaka. Sporadični su izuzetci od glasovnih zakona (kao u ovom slučaju izuzetci od promjene akuta u dugosilazni naglasak) obično ograničeni određenim fonetskim uvjetima ili posljedice analogije, što u ovim slučajevima nije moguće. Nije vjerojatno da je u spomenutim govorima riječ o zamjeni akuta cirkumfleksom pod utjecajem novoštokav- skih govora. Kad su govori pod jakim utjecajem novoštokavskoga, akcenatski je sustav obično otporniji nego većina ostalih jezičnih razina, usp. npr. sje- vernodalmatinski privlački govor, koji, unatoč puno intenzivnijem dodiru s no- voštokavskim, sustavno čuva akut (Lisac 1999: 82f.). U dijelu gore spomenutih opisa „sporadičnih” realizacija akuta bit će riječ o fonološki nerelevantnom kolebanju u izgovoru svih dugih naglašenih samoglasnika u govorima koji nemaju fonološku opreku po tonu (usp. Vranić l. c.). U drugim opisima važnu ulogu može igrati gore spomenuta činjenica da se fonetska karakteristika akuta može bitno razlikovati. Za neke čakavske govore kaže se da je akut opće- nito zamjenjiv dugosilaznim naglaskom (ali ne obrnuto), npr. Kali na Ugljanu (Benić 2013: 18) i Lastovo (Brozović i Lisac 1981: 278). U tom je slučaju tonska opreka prisutna ali se fakultativno ne izražava. To može biti slučaj i u nekima od govora sa „sporadičnim” akutom iako treba uzeti u obzir da fakultativ-

16 A u Slavoniji obično „glas ostaje na istoj visini sve do pred kraj kada se naglo diže. U rije čima s tim akcentom melodija iza akcenta je najčešće silazna, dok je melodija iza književnih uzlaznih akcenata najčešće uzlazna.” (Sekereš 1974: 128f.).

486 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495 ne opreke nisu vrlo stabilne i nije očekivano da ista fakultativna opreka postoji u velikom broju govora. Uvjeren sam da bi detaljnije istraživanje govora sa „sporadičnim” akutom u većini slučajeva otkrilo više redovitosti nego što se iz dosadašnjih opisa čini.17

3. Valpovačko povlačenje naglaska s dočetnog sloga Valpovački govor pokazuje fonetsko povlačenje siline s dočetnog sloga na početni slog kad je u dočetnom slogu bio kratki naglasak ili akut te kad ne slijedi enklitika: vȍda, sȅlo, zȅmlja, lȅpota, čȅtrtak, bȍlesnka, jȕnk, bȍlesnk, vȍd, lȅpot, ȉstrsi Kad je samoglasnik u početnom slogu bio dug, dobio je silaznu intonaciju: r�ka, lj�bav, vīnȏ , dlto Zanimljiv je akut u primjerima gen. jd. rũke, dat. lok. jd. rũki, ins. jd. rũkōm (Klaić 2007: 74), koji pokazuju posebno ponašanje niza dvaju dugih slogova. Čini se da je došlo do povlačenja naglaska i naknadnoga kraćenja drugog sloga (*rūkẽ > *rūkȇ > rũke; ins. jd. -ōm zacijelo ima analošku duljinu), usp. „dočet- ni” naglasak u imenicama s kratkim samoglasnikom u korijenu poput gen. jd. vȍd, dat. lok. jd. vȍdī,̃ ins. jd. vȍdm. Slična situacija postoji u prezentu glagola I. vrste: trēsȇm pored trẽsem s dugim samoglasnikom u korijenu, ali isključivo plȅtm, bȍdm itd. s kratkim samoglasnikom u korijenu (Klaić 2007: 116f.).18 Ovi podatci podsjećaju na položaj u najbližim posavskim govorima (npr. Trna- va, Piškorevci, Strizivojna, Beravci, Gundinci), koji imaju rūkȇ, rūkȏm (često pored rúkōm), trēsȇm s dugim samoglasnikom u korijenu spram vodẽ, pletẽm s kratkim samoglasnikom. Drugdje u Posavini (npr. u Davoru), ovi oblici glase rūkẽ, rūkõm, trēsẽm, vodẽ i pletẽm (Ivšić 1913a: 146, 1913b: 146, 197f.). U valpovačkom se govoru naglasak također povukao na proklitiku: ȉ čovek, nȁ jezik, ȕ selu, ȕ četrtak, ȕ vīnȏ , prȅko p�ta, ȉz vod, ȕ rukv, pȍ kljč

17 situacija je pomalo drukčija kad je u literaturi riječ o sporadičnoj promjeni akuta u cirkumfleks. U slučajevima u kojima se ne mogu definirati jasni uvjeti za takvu promjenu često je došlo do krivog tumačenja podrijetla naglaska. Npr. cirkumfleks u riječima jemȃ, trībȃ (pridjevi radni), divȏjka, tovȃr u govoru Krilo Jesenica nije postao od akuta (tako Kurtović i Šimuno- vić 1999: 166), nego duljenjem kratkoga naglašenog samoglasnika (tako Kurtović i Šimuno- vić 2000: 95 za primjer divȏjka u Kaštel Kambelovcu, ali cirkumfleks u nogȃn i kovȃ još uvijek izvode iz akuta). 18 Usp. i dublete dãdete pored dādȇte, dovezẽmo pored dovezēmȏ, nĩje pored nījȇ itd. (Klaić 2007: 20).

487 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495

Silazni se naglasak nije povukao sa zadnjeg sloga, kao i nijedan naglasak sa srednjeg sloga: imȏ, danȃs, belȏv, naučȉli, na mȅsto, neprȃvda, divõjka, kamẽnje Silaznu realizaciju akuta u jednosložnim riječima (npr. krȃ̃lj) možemo smatrati rezultatom istog povlačenja (Ivić 1951/1952: 253, 1994: 270, Olander 2009: 160). Akut se naime zacijelo izvorno realizirao s tonskom visinom na drugom dijelu dugog samoglasnika, kao u većini slavonskih govora s akutom, a kao posljedica povlačenja sada se realizira na prvom dijelu samoglasnika zbog čega je intonacija sloga silazna. Do prenošenja je naglaska došlo pod utjecajem mađarskog fiksnog po- četnog (fonetski silaznog) naglaska (Sekereš 1974: 134; Ivić 1994: 271; An- dersen 2009: 14, 16; Olander 2009: 161).19 U skladu s time, Kortlandt (2010: 73) opaža da nije riječ o fonetskom povlačenju, već se pojavio „an autonomo- us word-initial boundary signal” [dodatni iktus koji signalizira početak riječi]. Ivić (1951/1952: 253) opisuje cijeli proces kao „bežanje intonaciskog kulmena od apsolutnog kraja”, a drugdje (1994: 271) ga opisuje ovako: „tonski vrhunci se nalaze na prvoj i poslednoj mori, dok se u sredini nalazi niži ton. Već prema poziciji u rečenici jedan ili drugi vrhunac dobija prevagu.” Valpovačko povlačenje naglaska sa zadnjeg sloga na prvi slog u hrvatskome nalazimo još u govoru sela Dušnoka i Baćina u Mađarskoj, isto pod utjecajem mađarskoga (Ivić 1961/1962: 123) i možda u govoru slavonskog sela Cer- ne (Ter-Avanesova 1989: 244–246, s više opreznosti i Ivić 1994: 272), prema podatcima u nizu kraćih članaka Josipa Gopića u Nastavnom vjesniku objavlje- nih između 1908. i 1912.: „gdjegod Štokavci [tj. novoštokavci] imaju spori [tj. kratkouzlazni] na drugome slogu od kraja, ondje Posavci imaju spori na trećem slogu od kraja” (1910: 357), npr. ù selu, ì voda, lìpota, zèleno, dùboka, ali lipotȁ je, zelenȍ je, dubokȁ je. Pouzdanost je njegovih podataka, međutim, sporna.20

19 Drugi primjer utjecaja mađarskoga prozodijskog sustava na hrvatski govor nude kajkavski podravski govori, koji imaju fiksni iktus na predzadnjoj mori riječi (o čemu v. Pronk uskoro). 20 Klaić 2007: 17, usp. i Ivšić 1913a: 150ff. Ivšić kaže sljedeće: „sumnjam, da je akcenat ` na prijedlogu u pomenutim primjerima pouzdan, jer u ceranskom govoru ne dolazi obično akcenat dalje od drugoga sloga od kraja, na pr. òtac pored nosȉli.” (1913a: 160). Prema njegovoj klasifikaciji (ibidem: 146), koji je preuzeo Sekereš (1977: 187 i karta), Štitar, Županja, Orašje, Toli- sa, Domalevac, Gradište, Cerna, Šiškovci, Prkovci i Matići imaju identičnu akcentuaciju. Među oblicima koje upotrebljava za tu klasifikaciju, međutim, nema oblika s više od dvaju slogova i kratkim naglašenim zadnjim slogom. Ivšić nigdje ne opisuje spomenutu retrakciju. Protupri- mjeri koje sam našao u Ivšićevoj građi su Županja Bošnjácȅ (s dvostrukim naglaskom), ajdúci, imétak, poláko, Županja, Štitar čeljáče ‘čeljade’ (1913b: 229, 247, 248), Tolisa žalòsna (1913a: 174), Štitar donéla (218), Prkovci privedèno (172), a za vretèno i rešèto Ivšić ne kaže da bi igdje bilo vrȅteno ili rȅšeto (usp. 249). Oblici s početnim, silaznim naglaskom poput Gradište ȉzabrat, ȉ jedna (159), sȅrota, Županja sjȅrota (1913b: 145) i Gradište, Šiškovci dȁleko (180) vjerojatno

488 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495

4. Tipološke paralele za valpovačko povlačenje naglaska s dočetnog sloga U drugim slavenskim jezicima ima nekoliko paralela za valpovačko povla- čenje naglaska. Najopširnije je opisana slična pojava u sjevernoruskim govorima Zaonežja u Kareliji, gdje se sekundarni početni naglasak pojavio pod utjecajem karelskoga jezika (Ter-Avanesova 1989: 218). Sljedeći primjeri pokazuju povlačenje naglaska u govorima Zaonežja (ibidem 218f.):

standardni ruski govori Zaonežja živët žýv’æt ‘živi’ (prez.) roždestvá Rɔ́ʌžəs’va͡ ‘Božića’ (gen. jd.) kolduný kɔ́ʌłduny͡ ‘čarobnjaci’ perebežít p’ǽr’ɛb’ɛžyt ‘prebjegne’ u nás ú nas ‘kod nas’ pered roždestvóm p’ǽr’æd Rɔžəs’vɔm ‘prije Božića’ dva mužiká dvá mužyka ‘dva seljaka’

Ispred određenih enklitika nema povlačenja, npr. č’egố-tʌ (knjiž. čegó-to) ‘nešto’, t’eb’í-kʌ (knjiž. tebé-ka) ‘tebi’, ali to je samo slučaj kada je enklitika čvrsto povezana s prethodnom riječju. Pod nespecificiranim uvjetima rije- či s povučenim naglaskom mogu čuvati trag siline izvornoga dočetnog naglaska (Ter-Avanesova 1989: 225), npr. ú nàs, gɔ́ʌvъr’ìm͡ , pr’ív’æzlà. Tonalna se kontura riječi s povučenim naglaskom može razlikovati od konture riječi bez povlačenja (ibidem: 226), kao u bizovačkim primjerima tipa ak. jd. gȍvedra spram vok. jd. gȍvedāru. Iako nisu svi detalji jednako jasni – Ter-Avanesova govori o slobodnoj varijaciji četiriju vrsta tonalnih kontura, od kojih je jedna jednaka tonalnoj konturi u riječi bez povlačenja – čini se da na fonetskoj razi- su analoški. Ni podatci iz opisa slavonskih ekavskih govora oko Vinkovaca (među njima i govor Cerne) od Finke i Šojata (1973.) ne potvrđuju Gopićeve tvrdnje. Zaključujemo da je teško procijen iti je li građa kod Gopića pouzdana, ali nema potvrda u literaturi koje bi pokazale da bi mogla biti. Ovdje treba još istaknuti da Gopić ima poseban znak za povučeni naglasak umjesto standard noga dugouzlaznog naglaska u riječima poput rka, psat, grdu (lok. jd.), sva itd. (1908: 685, 1909a: 27, 1909b: 509, isti naglasak bilježi i u zadnjem slogu riječi vrimen i kanl, 1908: 685). To podsjeća na posebnu fonetsku realizaciju naglaska u istim oblicima u bizovačkome govoru. Gopić zove taj naglasak „(sekundarni) razvučeni akcenat” (isti znak Brozović 1963: 112 predlaže za „podravski cirkumfleks”), ali ne opisuje fiziologiju naglaska. Postoji mišljenje da je Gopić tim naglaskom zapravo bilježio dvoslogi naglasak (Sekereš 1977: 184), ali to je nesigurno. Finka i Šojat potvrdili su posebnu fonetsku vrijednost Gopićevih naglasaka, ali kažu da su „kombinator- ne varijante akcenatskoga ponašanja” i da ga sami bilježe „najčešće znakom ˊ” (1973: 12–13).

489 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495 ni, kao i u valpovačkom govoru, postoji tonska opreka između oblika s povla- čenjem i oblika bez povlačenja. Još jednu tipološku paralelu za valpovačku akcentuaciju nude sjeverozapadni govori litavskoga jezika (ibidem: 216). Kao primjer ćemo uzeti sjeverozapadni govor grada Kretinge, koji pripada žemaitskom narječju, na temelju podataka u dijalektnom rječniku Juozasa Aleksandravičiusa (2011.). Prasustav iz kojeg su se razvili sjeverozapadni litavski govori imao je binarnu tonsku opreku u nagla- šenim i nenaglašenim dugim slogovima (to su slogovi s dugim samoglasnikom ili dvoglasom): svaki je dugi slog mogao imati akutiranu ili cirkumflektiranu intonaciju. Slogovi s akutiranom intonacijom zacijelo su bili glotalizirani, a slogovi s cirkumflektiranom intonacijom bili su neglotalizirani. Kao u valpovčkom govoru, došlo je do povlačenja naglaska s dočetnog sloga na početni slog, osim ako je zadnji slog imao akut (â, tj. glotalnu intonaciju). Dugi naglasci koji nisu bili povlačeni mogu imati glotalnu (â, akut) ili silaznu (ã, cirkumfleks) intonaciju (brojevi se odnose na brojeve stranica u Aleksandravičiusovu rječniku): namatâu ‘ne vidim’ (229), zīzệms ‘pjevušenje’ (493), sâule̤ ‘sunce’ (xxiv), rũods ‘stvarno’ (493), ĩmtẹ ‘uzeti’ (125). Kratki slogovi koji su izgubili prvotni iktus povlačenjem naglaska na prvi slog imaju sekundarni višak (à), a dugi (cirkumflektirani) slogovi čuvaju svoju izvornu intonaciju: kètọr ‘četiri’, (407, knjiž. keturì), vsumèt ‘uvijek’ (489, knjiž. visuomèt), g�venì ‘živiš’ (109, knjiž. gyvenì), àkĩes gen. jd. ‘oko’ (23, knjiž. akiẽs), nmĩe ‘doma’ (262, knjiž. namiẽ). Posljedicom povlačenja naglaska s dočetnog kratkog (à) ili cirkumflektira- nog (ã) sloga nastala su dva nova tona u novonaglašenim slogovima: uzlazni ton (á) kad je zadnji slog dug, a ravni ton (a̾) kad je zadnji slog kratak. Na fonetskoj razini govor ima, dakle, četiri tona: glotalni, silazni, uzlazni i ravni. Slje- deći primjeri pokazuju rezultate povlačenja (u primjerima iz književnog jezika akut se bilježi naglaskom á, a cirkumfleks naglaskom ã): ga̾lvà ‘glava’, gen. jd. gálvũos ak. jd. gâlva (99, 410), knjiž. galvà, galvõs, gálvą. l�tọ̀s ‘kiša’, gen. jd. lítãus, ak. jd. lîtọ (218), knjiž. lietùs, lietaũs, líetų. me̾sà ‘meso’, gen. jd. mésũos, ak. jd. mẽsa (234), knjiž mėsà, mėsõs, msą. dẹ̾inà ‘dan’, gen. jd. dẹ́inũos, ak. jd. dẹ͂ina, nom. mn. dẹ͂inas, gen. mn. dẹ́inũ, ak. mn. dẹ̾inàs (353, 75, 127, 470), knjiž. dienà, dienõs, diẽną, diẽnos, dienų͂, dienàs. Izvorno zanaglasni slogovi čuvaju izvornu intonaciju, ali tonska se opreka u prednaglasnim slogovima izgubila. Naglasak na srednjem slogu ostao je

490 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495 na izvornom mjestu s izvornom intonacijom. U drugim sjeverozapadnim litavskim dijalektima nalazimo sličan sustav, ali detalji su često različiti (v. Zinke- vičius 1966: 37ff.). Kao i hrvatski valpovački govor, sjeverozapadni litavski poznaje povlače- nje naglaska na proklitiku: ínt‿nọmũ ‘doma’ (knjiž. namų̃), s‿vākãs ‘s dje- com’ (knjiž. vaikaĩs), díel‿sesẹri ‘zbog sestre’ (što bi bilo knjiž. *seseriẽ), nà‿diel‿vākũ ‘ne zbog djece’ (knjiž. vaikų̃), ka̾p‿žmuogs ‘kao čovjek’ (Alek- sandravičius 2011: xxviii), ali d mèt ‘dvije godine’ (knjiž. metù) s povlače- njem na prvi slog imenice. Čini se vjerojatnim da moramo povezati povlačenje naglaska u sjeverozapadnim litavskim govorima s fiksnim početnim naglaskom u latvijskome jeziku. „Valpovački” se tip povlačenja dogodio zbog supstratnog utjecaja nekoga trećeg jezika finske jezične porodice (za različita mišljenja o izvoru povlačenja v. Grinaveckis 1973: 47ff.). Smatra se da se sjevernolitavsko povlačenje naglaska još nije fonologiziralo (Girdenis 1971: 22, Rinkevičius 2013). Takvo je tu- mačenje u svakom slučaju moguće za sjeverozapadni govor kretingiškoga dijalekta koji smo ovdje predstavili. Na sinkronijskoj razini svaki dočetni slog koji ima dugosilazni ili kratki naglasak nosi fonološki iktus. Inače je prvi naglaše- ni slog nositelj iktusa. Dočetni glotalizirani slog može, ali ne mora biti nositelj iktusa. Povlačenje iktusa s dočetnog na početni slog koje valpovački govor dijeli s govorom Dušnoka i Baćina u Mađarskoj, sjevernoruskim govorima Zaonežja i sjeverozapadnim litavskim govorima ne možemo uspoređivati s običnim po- vlačenjima iktusa sa zadnjeg sloga na prethodni slog. Za razliku od takvih po- vlačenja, rezultat se valpovačkog povlačenja definira u odnosu na granicu rije- či, ne na položaj izvornog iktusa. Kortlandt tvrdi da je tako dobiven početni iktus autonomni naglasak (2010: 78), tj. da se razvio neovisno od postojećih naglasaka. To je uvjerljivo s obzirom na to da je riječ o utjecaju jezika s fiksnim početnim naglaskom poput mađarskoga, karelskoga i (vjerojatno) latvijskoga. Pitanje je, međutim, kako ga možemo povezati s povlačenjem naglaska sa zadnjeg sloga. U svim ovdje spomenutim govorima novi se početni iktus pojavljuje isključivo u oblicima s izvornim dočetnim naglaskom. Budući da se novi početni iktus pojavio neovisno o postojećim naglascima, povlačenje naglaska s dočetnog sloga (ili čak sa zadnje more) mora biti povezano s novim počet- nim iktusom. Novi početni iktus ima u svim spomenutim govorima, koliko to možemo saznati, visoki ili silazni ton, što je, kako smo naveli, posljedica utjecaja jezika u kojem je tonski vrhunac uvijek na prvom slogu prozodijske rije- či. U jeziku davatelju kraj prethodne riječi uvijek je obilježen niskim tonom, a

491 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495 granica riječi obilježava se prijelazom niskog tona u visoki ton. Jezik primatelj nije samo preuzeo početni visoki ton iz jezika davatelja nego i krajnji niski ton. U riječima s izvornim vrhuncem na samom kraju riječi nestao je visoki ton na kraju riječi ili se taj spustio, što omogućuje tumačenje vrhunca na početku rije- či kao novog iktusa. Potonji korak još nije napravljen u valpovačkome govoru (kao ni u spomenutim ruskim i litavskim govorima). Drugim riječima: povlače- nje se još nije fonologiziralo. Dugi krajnji slogovi sa silaznom intonacijom (što uključuje i slogove sa sjeverozapadnim litavskim glotalnim tonom, koji ima niski ton u drugoj polovici sloga) čuvaju svoju izvornu intonaciju, dok dugi slogovi s vrhuncem u drugoj polovici sloga dobivaju silaznu intonaciju. Takvu silaznu intonaciju nalazimo u primjerima poput gȍvedr i krlj. Možemo zaklju- čiti da je jezični dodir prouzročio jedan od tipološki najzanimljivijih prozodijskih sustava u hrvatskome jeziku.

Literatura:

Al e k s a n d r a v i č i u s , Ju o z a s . 2011. Kretingos tarmės žodynas. Lietuvių kalbos institutas. Vilnius. An d e r s e n , He n n i n g . 2009. The satem languages of the Indo-European north west. First contacts? Ur. Marcantonio, Angela. The Indo-European Lan- guage Family: Questions about its Status [= Journal of Indo-European Studies Monograph Series, 55]. Institute for the Study of Man Washington. 1–31. Be l i ć , Al e k s a n d a r . 2000. O dijalektima [= Izabrana dela A. Belića, 10]. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Beograd. Be n i ć , Mi s l a v . 2013. Fonologija i naglasak imenica u govoru mjesta Kali. Rasprave: časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 39/1. 11–68. Br o z o v i ć , Da l i b o r 1963. O fonetskoj transkripciji u srpskohrvatskom dijalek- tološkom atlasu. Zbornik za filologiju i lingvistiku 4. 93–116. Br o z o v i ć , Da l i b o r ; Li s a c , Jo s i p . 1981. Lastovo (OLA 56). U: Ivić (ur.) 1981: 275–280. Fi n k a , Bo ž i d a r ; Šo ja t , An t u n . 1968. Govor otoka Žirja. Rasprave Instituta za jezik JAZU 1. 121–220. Fi n k a , Bo ž i d a r ; Šo ja t , An t u n . 1973. O slavonskom dijalektu ekavskoga izgovora u okolici Vinkovaca. Rasprave Instituta za jezik JAZU 2. 7–19. Fi n k a , Bo ž i d a r ; Šo ja t , An t u n . 1981. Valpovo (OLA 41). U: Ivić (ur.) 1981: 387–392. Gi r d e n i s , Al e k s a s . 1971. Mažeikių tarmės fonologinės sistemos apžvalga. Bal- tistica 7/1. 21–31.

492 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495

Go p i ć , Jo s i p . 1908. Novi prilog poznavanju akcenatske teorije Mažuranićeve. Nastavni vjesnik 16/9. 683–691. Go p i ć , Jo s i p . 1909a. Akcenat u pridjevâ. Nastavni vjesnik 17/1. 25–30. Go p i ć , Jo s i p . 1909b. Akcenat u dativu i lokativu singulara. Nastavni vjesnik 17/7. 507–510. Go p i ć , Jo s i p . 1910. Troslovčani zakon. Nastavni vjesnik 18/5. 355–361. Gr i n a v e c k i s , Vl a d a s . 1973. Žemaičių tarmių istorija (fonetika). Mintis. Vilnius. Hamm , Jo s i p . 1936. Kriza savremene akcentologije. Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva 16. 437–443. Hamm , Jo s i p . 1949. Štokavština donje Podravine. Rad JAZU 275/2. 5–70. Ho u t z a g e r s , Pe t e r . 1982. Accentuation in a few dialects of the island of Cres. South Slavic and Balkan Linguistics [= Studies in Slavic and General linguistics, 2]. Ur. Barentsen, A. A.; Sprenger, R; Tielemans, M. G. M. 117–129. Ho u t z a g e r s , Pe t e r . 2013. Burgenland Croats and Burgenland Croatian: some unanswered questions. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 39/1. 253–269. Iv i ć , Pa v l e . 1951./1952. Prikaz Hamm 1949. ZFL 29. 252–259. Iv i ć , Pa v l e . 1961./1962. Prilog rekonstrukciji predmigracione dijalekatske slike srpskohrvatske jezičke oblasti. ZFL 4–5. 117–130. Iv i ć , Pa v l e (ur.). 1981. Fonološki opisi srpskohrvatskih/hrvatskosrpskih, slo- venačkih i makedonskih govora obuhvaćenih opšteslovenskim lingvističkim atlasom. ANUBiH. Sarajevo. Iv i ć , Pa v l e . 1994. Srpskohrvatski dijalekti: njihova struktura i razvoj. Sremski Karlovci – Novi Sad. Iv i ć , Pa v l e ; Il s e Le h i s t e . 1996. Prozodija reči i rečenice u srpskohrvatskom jeziku. Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića. Sremski Karlovci – Novi Sad. Iv š i ć , St j e p a n . 1911. Prilog za slavenski akcenat. Rad JAZU 187. 133–207. Iv š i ć , St j e p a n . 1913a. Današnji posavski govor. Rad JAZU 196. 124–254. Iv š i ć , St j e p a n . 1913b. Današnji posavski govor (svršetak). Rad JAZU 197. 9–138. Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b . 1936. O podravskom akcentu i kvantitetu. JF 15. 181–183. [Pretisak u Klaić 2007: 189–191 nije pouzdan zbog niza tipfelera] Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b . 2007. Bizovačko narječje. Matica hrvatska, Ogranak Bizovac. Bizovac. Ko r t l a n d t , Fr e d e r i k . 2010. Balto-Slavic accentuation revisited. Wiener Slavis- tisches Jahrbuch 56. 61–81. Ko r t l a n d t , Fr e d e r i k . 2011. Selected writings on Slavic and general linguistics [= Studies in slavic and general linguistics 39]. Rodopi. Amsterdam – New York.

493 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495

Ku r t o v i ć , Iv a n a ; Ši m u n o v i ć , Pe t a r . 1999. Fonološki sustav govora Krilo Jese- nica. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 25. 155–169. Ku r t o v i ć , Iv a n a ; Ši m u n o v i ć , Pe t a r . 2000. Fonološki sustav govora Kaštel Kambelovca. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 26. 83–98. Li s a c , Jo s i p . 1999. Hrvatski govori, filolozi, pisci. Matica hrvatska. Zagreb. Lu k e ž i ć , Iv a . 2009. Rapska akcentuacija nakon Osobina rapske akcentuacije Mate Hraste iz 1955. godine. Hrvatski dijalektološki zbornik 15. 61–81. Ma n d i ć , Da v i d . 2009. Akut u jugozapadnim istarskim govorima. Hrvatski dija- lektološki zbornik 15. 83–109. Mo g u š , Mi l a n . 1963. Izvještaj o ispitivanju čakavštine u Lici. Ljetopis JAZU 67. 293–295. Mo g u š , Mi l a n . 1977. Čakavsko narječje. Fonologija. Školska knjiga. Zagreb. Ol a n d e r , Th o ma s . 2009. Balto-Slavic accentual mobility. Mouton. Berlin – New York. Pl i š k o , Li n a ; Ma n d i ć , Da v i d . 2011. Govori općine Ližnjan. Sveučilište Jurja Dobrile. Pula. Pr o n k , Ti jm e n . 2012. Indo-European long vowels and Balto-Slavic accentua tion. Baltistica 47/2. 205–247. Pr o n k , Ti jm e n . Uskoro. Language contact and accentuation in Russian, Croatian, Lithuanian and West Slavic. Ri n k e v i č i u s , Vy t a u t a s . 2013. Žemaitian accent retraction as a typological pa- rallel to Olander’s Mobility Law. Uručak na znanstvenom skupu Internatio- nal Workshop on Balto-Slavic Accentology IX. Pula. Se k e r e š , St j e p a n . 1974. Govor slavonske Podravine I. ZFL 17/2. 125–166. Se k e r e š , St j e p a n . 1975. Govor slavonske Podravine II. ZFL 18/1. 185–221. Se k e r e š , St j e p a n . 1977. Akcenatske zone slavonskog dijalekta. ZFL 20/2. 179– 201. Šp r l ja n , Na t aša . 2013. Akcentuacija govora otoka Iža. Rasprave: časopis In- stituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 39/1. 147–153. Te r -Av a n e s o v a , Al e k s a n d r a . 1989. Ob odnoj slavjanskoj akcentnoj innovacii. Slavjanskoe i balkanskoe jazykoznanie: prosodija Ur. Zaliznjak, A. A. i dr. Nauka. Moskva. 216–250. Ve r m e e r , Wi l l e m . 1982. On the principal sources for the study of čakavian dialects with neocircumflex in adjectives and e–presents. South Slavic and Bal- kan Linguistics [= Studies in Slavic and General linguistics 2]. Ur. Barent- sen, A. A.; Sprenger, R.; Tielemans, M. G. M. 279–340. Vr a n i ć , Si l v a n a 2009. Hrastini prilozi o otočnim govorima sjevernoga hrvatskoga Primorja. Hrvatski dijalektološki zbornik 15. 83–109. Zi n k e v i č i u s, Zi g ma s . 1966. Lietuvių dialektologija. Mintis. Vilnius.

494 Tijmen Pronk: Klaićev opis akcentuacije valpovačkoga podravskog govora Rasprave 40/2 (2014.), str. 479–495

The Accentuation of the Podravian Dialect of Valpovo by B. Klaić

Abstract The article analyzes the accentual system of the Podravian dialect of Val- povo on the basis of Bratoljub Klaić’s description of the Bizovac dialect. The comparison of his description with that of other dialectologists leads to the conclusion that the differences between the various description of the prosodic system of the dialect are significant and that Klaić’s description is the most de- tailed and reliable. The second part of the article discusses the retraction of the ictus from the final syllable of the prosodic word onto the initial syllable, a fea- ture that separates the Valpovo dialect from the other Slavonian dialects. Typo- logically similar retractions in other Croatian dialects, Russian and Lithuanian are discussed. The hypothesis that the accent retraction is due to Hungarian influence, which has been suggested by several linguists, is confirmed.

Ključne riječi: staroštokavski podravski govori, valpovački govor, Klaić, dijalektologija, akcentuacija, akut Key words: Old Štokavian Podravian dialect, Valpovo dialect, Klaić, dialectology, accentuation, acute

495

Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’374(Klaić, B.) 811.163.42’342’8 Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 19. IX. 2014. Prihvaćen za tisak 4. XI. 2014. Domagoj Vidović Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Republike Austrije 16, HR-10000 Zagreb [email protected]

Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića u usporedbi sa Školskim rječnikom hrvatskoga jezika

U radu se ponajprije na temelju sklonidbe jednosložnih imenica o-osnova izno- se temeljne razlike u uspostavi naglasnih tipova u Klaićevim djelima Rječnik stranih riječi i Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika te Školskoga rječnika hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školske knjige. Zajednička je navedenim djelima dosljedna provedba novoštokavskih naglasnih pravila te nastojanje za usustavljivanjem naglašivanja. Razlike se odnose na odabir naglasnih tipova koji su u Klaićevim djelima utemeljeni na starijim jezičnim priručnicima i dijalektološkoj građi, a u Školskome su rječniku zasnovani na odrazima praslavenskih naglasnih paradigma. Iz rada je razvidno da bi Klaićev doprinos usustavljivanju naglašivanja u hrvatskome standardnom jeziku bio znatno veći da je njegov naglasni priručnik bio otisnut kad je nastao. U radu se navode i razlike u naglascima u suvremenim hrvatskim rječ- nicima koje su djelomično posljedicom nedostatka pravogovornih priručnika te selektivnoga odstupanja od novoštokavskih naglasnih pravila.

1. Uvod U iznimno vrijednome i raznolikome opusu Adolfa Bratoljuba Klaića donedavna su bili zanemareni njegovi prinosi hrvatskomu naglasoslovlju. Iz njih se naziru tri tematska kruga kojima se taj znameniti hrvatski kulturni djelatnik bavio, od kojih je jedan dijalektološki, a dva se odnose na hrvatski standardni je-

497 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520 zik. Klaićev je doprinos standardnojezičnomu naglašivanju dvostruk. U razli- čitim se izdanjima Rječnika stranih riječi Klaić istaknuo kao prvi hrvatski autor koji se temeljito bavio naglašivanjem posuđenica te ih je sustavno i dosljedno prilagođivao novoštokavskoj naglasnoj normi. Njegovo pak nedavno objavljeno djelo Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika jedan je od rijetkih i najcjelovitijih hrvatskih naglasnih priručnika. U njemu je autor stopio teorij- ska znanja zasnovana na djelima svojega učitelja Stjepana Ivšića koja je prak- tično primjenjivao uvježbavajući glumce pravilnoj dikciji. U njemu Klaić donosi i mnoge potvrde iz različitih štokavskih govora te upućuje na njihove me- đusobne razlike. Da su potvrde iz štokavskih govora važne i za standardnoje- zično naglašivanje, neizravno priznaje i dio standardologa koji u naglašivanju razlikuje tzv. mediteranski i kontinentalni tip1. Novija dijalektološka istraživa- nja, ali i primjeri iz Klaićeva Naglasnoga sustava pokazuju da su za usustavljivanje hrvatskoga naglašivanja važni i pojedini primjeri iz čakavskoga i kajkavskoga narječja. U ovome ću se radu ponajprije pozabaviti Klaićevim prikazom naglasnoga sustava te ga usporediti s novijim leksikografskim djelima, ponajprije sa Škol- skim rječnikom hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školske knjige. Pritom ću nastojati ukazati na određene neujednačenosti u na- glašivanju najčešćih hrvatskih riječi koje bi se možda i prije riješile da je Klai- ćev priručnik bio dostupniji. Zbog ograničenja ću se veličine rada naglašivanja posuđenica dotaknuti usporedbom nekoliko primjera iz izdanja Rječnika stranih riječi kojima je autor sam Klaić s primjerima iz novijih izdanja u kojima su priređivači poprilično odstupali od Klaićeva naglasnoga sustava.

2. Opća usporedba odrednica morfološkoga bloka Školskoga rječnika hrvatskoga jezika i Klaićevih naglasnih tipova Pri naglašivanju se natuknica u Školskome rječniku hrvatskoga jezika nastojalo strogo pridržavati hrvatske standardnojezične norme utemeljene na no- voštokavskim naglasnim pravilima, tako da nisu navedeni likovi s naglaskom na zadnjemu slogu (npr. studȅnt) ni oni sa silaznim naglaskom u sredini riječi (akumulȃtor) čak ni u posuđenicama, ponajprije stoga što bi nesustavno kršenje te norme nepotrebno prouzročilo destabilizaciju sustava. Treba napomenuti da

1 Anić (21994: VII) tvrdi da se mediteranski tip odlikuje dosljednijim prenošenjem silaznih naglasaka na prvi slog i prednaglasnicu, a kontinentalni metatonijom, tj. prilagođivanjem silaznih naglasaka u uzlazne. Metatonijski naglasak tipa Amerikánka u novije se vrijeme bilježi u nekim hrvatskim priručnicima iako je naglasak tipa Amerìkānka potvrđeniji u štokavskim govorima i većini jezičnih priručnika uključujući i Školski rječnik.

498 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520 se tih pravila pridržavao i Adolf Bratoljub Klaić te u izdanjima Rječnika stranih riječi koje je osobno uređivao nisu zabilježeni silazni naglasci izvan počet- noga sloga ni u posuđenicama ni u tuđicama. U novijim se izdanjima Klaiće- va rječnika takvi naglasci nesustavno navode tako da se, primjerice, u Novome rječniku stranih riječi Školske knjige iz 2012. uz standardnojezični naglasak komèntātor navodi i razgovorni komentȃtor, ali se uz riječ akumùlātor ne donosi razgovorni lik akumulȃtor. Slično je i s riječima stùdent i asìstent. Uz prvu je riječ u Novome rječniku stranih riječi naveden samo standardnojezični naglasak, a uz drugu se navodi i razgovorni lik asistȅnt. U suprotnosti je to s tvrd- njom priređivačica Ljiljane Jojić i Anuške Nakić kako je „usklađena i dosljedno provedena akcentuacija natuknica” (NRSR: 11) te se očito u Novome rječni- ku stranih riječi izravno zadiralo u Klaićev naglasni sustav iako to u uvodnim napomenama nije navedeno. Primjeri su studȅnt, asistȅnt i komentȃtor2 zabilje- ženi u Hrvatskome enciklopedijskom rječniku (dalje u tekstu HER), a u Hrvat- skoj gramatici (Barić i dr. 21997: 24) uz standardnojezični lik stùdent navodi se i razgovorni studȅnt te genitiv jednine studènta (taj genitivni lik nije zabilje- žen ni u jednome drugom suvremenom jezičnom priručniku). Treba napomenuti da su naglasci u imenicama tvorenim završetkom -ent kao što je stùdent obi- lato potvrđeni ne samo u organskim štokavskim govorima, nego i u jeziku medija. Imenice su pak tvorene završetkom -ator sa sustavnim novoštokavskim naglaskom kao što je akumùlātor u organskim govorima danas rjeđe potvrđe- ne3 od imenica tvorenih završetkom -ent s naglaskom na prvome slogu kao što je stùdent iako je nekoć (poglavito do 1990.) bio najzastupljeniji čak i u jeziku medija te su na njegovu rjeđu uporabu jamačno utjecali nenovoštokavski gradski govori (poglavito zagrebački) koji ponajviše utječu na jezik medija. Nada- lje, u literaturi se često opravdano navode primjeri genitiva množine s dugosilaznim naglaskom (npr. Bosȃnācā) kao oni koji su obilno potvrđeni čak i u no- voštokavskim mjesnim govorima, ali se primjeri genitiva množine s kratkosilaznim naglaskom (npr. udȍvica), koji su također česti u mjesnim govorima (poglavito u južnoj Dalmaciji i Hercegovini), spominju tek otkad ih je u svojim radovima počeo navoditi Mate Kapović. U budućnosti će se svakako postaviti i pitanje dokuda u odstupanju od novoštokavske norme ići, tj. treba li od nje od- stupati samo u posuđenicama ili i u temeljnome hrvatskom leksiku. Selektiv- no je mijenjanje novoštokavske naglasne norme neopravdano, a destabilizaci- ja sustava koja se u medijima provodi (pa čak i djelomično nameće) i u oblici-

2 u Hrvatskome jezičnom savjetniku (dalje u tekstu HJS) navodi se i metatonijski naglasak komentátor. 3 silazni je naglasak u imenice akumulator u organskim govorima očekivaniji od onoga na riječi student zbog većega broja slogova, ali i zbog činjenice da je imenica akumulator kasnije ušla u hrvatski jezik.

499 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520 ma naglasno donedavna posve nespornih riječi poput glagola tvorenih nastavcima -avati i -irati (npr. izbjegȃvā ili reciklȋrā), koja se nastoji opravdati često- ćom potvrđenosti u uporabi te čak utječe i na dio kroatista posve je nepotrebna sve dok se (ako se) ne odabere koja druga (nenovoštokavska) osnovica za naglasnu normu hrvatskoga standardnog jezika. Dotada je pak potrebno dorađi- vati postojeću jer će se o smjerovima razvoja hrvatskoga naglasnog sustava još dosta raspravljati prije poduzimanja kakva sveobuhvatnijega zahvata. Naime, na temelju je građe iz suvremenih hrvatskih rječnika razvidno da je upravo nedostatak pravogovornih priručnika doveo do različitoga naglašivanja čak i posve uobičajenih i naizgled naglasno neproblematičnih riječi. Kako bih zorno prikazao stanje u hrvatskim rječnicima, za početak ću iznijeti nekoliko naglasno razlikovnih glagolskih oblika u Rječniku hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža” i Školske knjige (dalje u tekstu RHJ) i HER-u4 te ih usporediti s oblicima navedenim u Klaićevu Naglasno- me sustavu. Naime, različito se naglašuje čak i infinitiv glagola reći. U RHJ-u je te u Klaićevu Naglasnome sustavu naveden stariji naglasak rèći, a u HER-u je zabilježen mlađi infinitiv rȅći nastao prema infinitivu potvrđenomu u štokav- skim govorima u kojima je samoglasnik i otpao iz infinitivnoga nastavka. S obzirom na zabilježeni infinitiv rèći, u RHJ-u bi se očekivali i stariji infinitivni likovi vúći ili trésti (koje, dosljedan u provedbi vlastita naglasnoga sustava, donosi Klaić u svojemu naglasnom priručniku), no umjesto njih nalazimo novije likove vȗći i trȇsti također nastale prema infinitivu iz štokavskih govora u kojima samoglasnik i otpada iz infinitivnoga nastavka (usp. rȅći). Iste likove nalazimo u HER-u te gotovo svim suvremenim hrvatskim jezičnim priručnicima. Kako bi se izbjegle barem nedosljednosti u naglašivanju najobičnijih hrvatskih riječi, pri naglašivanju se u Školskome rječniku vodilo računa i o novijim naglasoslovnim spoznajama, poglavito onima koje omogućuju odabir sustav- nih rješenja. Proučavanje su odraza praslavenskih naglasnih paradigma u hrvatskome jeziku potaknuli ponajprije radovi Mate Kapovića. Svođenje svih ri- ječi na tri osnovne naglasne paradigme5 te izvođenje naglasnih tipova na teme-

4 naglasci su u Anićevu rječniku i HER-u u velikoj mjeri podudarni te nije bilo potrebno navoditi podatke za oba rječnika. Iako autori HER-a tvrde da su sastavljali „izrazito deskriptivan rječnik”, uvijek su odabirali jedno rješenje (nisu navodili sva potvrđena rješenja) te su ih samim tim u nekoj mjeri propisali. 5 na ovome mjestu naglašujem kako je riječ o naglasnim paradigmama koje su prilagođe- ne stanju u suvremenome hrvatskom standardnom jeziku. Dakle, riječ je o sinkronijskim paradigmama koje su izvedene na temelju „dijakronijskoga proučavanja slavenske akcentuacije” (Ka- pović 2006: 159). O značajkama naglasnih paradigma opširnije se može pročitati u više Kapo- vićevih radova (primjerice, Kapović 2008a, 2008b i 2010). Sličan je pristup kao Ivšićev student imao i Klaić, tako da ispreplitanje sinkronijske i dijakronijske razine u naglašivanju ima tradiciju u hrvatskome naglasoslovlju.

500 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520 lju njih znatno pojednostavnjuje i usustavljuje naglašivanje te omogućuje izbor. Tako je, primjerice, u Školskome rječnika u imenica koje pripadaju naglasnoj paradigmi c u genitivu množine odabran mlađi, analoški lik (npr. sȉnōvā) iako se u rječnicima i drugim priručnicima rijetko i nesustavno navode i stariji likovi (npr. sinóvā6). Kod glagola se pak pomičnost naglaska u glagolskome pridjevu radnom nastojala očuvati u temeljnome glagolu (npr. vȗkao – vúkla – vȗklo – vȗkli), a u prefigiranih je glagola ujednačeno arhaično pomicanje naglaska na prvi slog (npr. ìzvūkao – ìzvūkla – ìzvūklo – ìzvūkli) koje je danas po- tvrđenije u mjesnim govorima i koje je navedeno u svim suvremenim jezičnim priručnicima. U odabiru se rješenja, dakle, vodilo računa o načelu sustavnosti kako bi se uskladile postojeće nedosljednosti. Vodilo se računa i o tradicijskome načelu te se stoga u nekim primjerima (primjerice, u očuvanju pomičnosti naglaska, ali i u čuvanju izvornoga mjesta naglaska u učenim riječima grčkoga podrijetla, kao što je filòzof, te od njih izvedenih pridjeva, kao što je filòzofskī) čuva izvorno novoštokavsko mjesto naglaska. Načelo je pak ovjerenosti i potvrđenosti u uporabi bilo najteže provesti jer se tek u novije vrijeme provode naglasoslovna istraživanja štokavskih govora te je pojedina uvriježena mnijenja teško potvrditi istraživanjima koja se provode među studentima ili unutar ciljnih skupina jer su za cjelovitiji uvid u naglasni sustav nužna iscrpna terenska istraživanja7. Katkad su rješenja koja su naizgled inovativna (poput odabira naglasne paradigme c kao standardnojezične u pridjevskoj sklonidbi; tip mlȃd – mláda – mlȃdo – mlȃdi) potvrđena među govornicima svih triju hrvatskih narječja (usp. Kapo- vić 2008b: 203). S druge su se pak strane, budući da je riječ o školskome rječni- ku, izbjegle dvostrukosti u naglašivanju koje počesto nalazimo u drugim rječni- cima i jezičnim priručnicima te je uvijek odabrano jedno rješenje. O tome jesu li potrebne određene dvostrukosti u općemu rječniku, može se raspravljati. Budući da ću temeljnu usporedbu naglasaka u suvremenim hrvatskim rječ- nicima i u Klaićevu Naglasnome sustavu prikazati na jednosložnim imenicama

6 Zanimljivo je da se unutar morfološkoga bloka u pojedinim hrvatskim rječnicima poput HER-a navode i likovi koji se mogu smatrati arhaičnima (npr. sinóvā) i inovativnima (npr. komentȃtor). 7 često se tako tvrdi kako se zanaglasna dužina u razgovornome funkcionalnom stilu gubi, no to je stvar dojma koji se stječe na temelju istraživanja među govornicima hrvatskoga standardnog jezika u većim hrvatskim gradovima poput Zagreba, čija je dijalektna osnovica kajkavska, tj. u kojima se zanaglasna dužina izgubila već u organskim idiomima prije više stoljeća. S druge strane, zanaglasne dužine u potpunosti čuva veći dio štokavskih govora, a osobito onih u dalma- tinskome priobalju i zaleđu, Hercegovini, Bosni, Lici, Banovini, Kordunu i dijelovima Slavoni- je. Zanaglasne se dužine čuvaju i u dijelu čakavskih govora. Već je na temelju tih općepoznatih dijalektoloških podataka razvidno da se gubljenje zanaglasnih dužina ne može smatrati općom pojavom u hrvatskome jeziku.

501 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520 muškoga roda o-osnova, iznijet ću još nekoliko općih podataka o tome kako su naglašene druge vrste riječi, ponajprije pridjevi i glagoli. U obradbi se pridjeva obratila pozornost na iskonske hrvatske likove neo- dređenih pridjeva, pa su mnogi pridjevi svrstani u naglasnu paradigmu c, u kojoj se preklapaju likovi muškoga i srednjega roda te množinski likovi u svim rodovima8 (npr. mlȃd – mláda – mlȃdo – mlȃdi), što se dosada nije bilježilo u suvremenim rječnicima hrvatskoga standardnog jezika iako je riječ o pojavi zajedničkoj svim trima hrvatskim narječjima (usp. čakavski mlȃd – mlādȁ – mlȃdo – mlȃdi) koja se analoški prenosi i na pridjeve koji izvorno pripadaju naglasnoj paradigmi a (tj. kod kojih je naglasak u nominativu u svim rodovima u jednini i množini istovjetan) kao što su bȉstar – bìstra – bȉstro – bȉstri. U Kla- ićevu je priručniku te u gramatici naglasna paradigma a očuvana, u različitim izdanjima Težak–Babićeve gramatike i u Hrvatskoj gramatici uz navedene se iskonske likove donose i mlađi likovi nastali analogijom prema b (tj. kod kojih se naglasak u muškome rodu razlikuje od naglaska u ostalim rodovima i u množini; npr. bȉstar – bìstra – bìstro – bìstri), a u HJS-u navedeni su samo oblici po naglasnoj paradigmi b. Za glagole se donosi prvo lice jednine i treće lice množine prezenta. Treće se lice jednine prezenta navodi kod glagola koji dolaze samo u trećemu licu i kod onih kod kojih su se u 3. licu jednine dogodile neke fonološke ili naglasne promjene (kod tih se glagola navodi i 1. i 3. lice jednine). Navodi se ujedno i impe- rativ 2. lica jednine, 1. lice jednine aorista te 3. lice jednine aorista kad je fono- loški ili naglasno bitno. Navodi se potom 1. lice imperfekta svih nesvršenih glagola, pridjev radni u muškome rodu (osim za one glagolske pridjeve koji dolaze samo u ženskome ili samo u srednjemu rodu ili kad su srednji i ženski rod naglasno bitni te se tada navodi i množinski oblik u muškome rodu), pridjev trpni9 u muškome rodu kod prijelaznih glagola i nekih povratnih glagola, a glagolski prilog sadašnji i prošli kad je fonološki razlikovan. Treba također naglasiti kako se nastojalo očuvati pomičnost naglaska u glagolskome pridjevu radnom temeljnoga glagola (primjerice, vȗkao – vúkla – vȗkla – vȗkli), dok je kod prefigiranih glagola naglasak ujednačen (navodi se, primjerice, samo lik ìzvūkao jer su likovi ìzvūkla i ìzvūklo pretkazivi). Pomičnost naglaska čuva i Klaić, no navodi likove ujednačene prema naglasnoj paradigmi b, primjerice dȁo – dála – dálo – dáli (za razliku od Školskoga rječnika u kojemu su navedeni oblici dȃlo i dȃli koji su podudarni i s likovima u čakavskim i kajkavskim govorima sa sta-

8 stoga i nije bilo potrebno navoditi likove mlȃde i mlȃda za ženski i srednji rod. 9 Kod glagolskoga pridjeva trpnoga nisu navedeni likovi za srednji i ženski rod te mno- žinu svih triju rodova iako su katkad i oni pomični (primjerice, uvùčen – uvučèna – uvučèno – uvučèni) te bi ih u svakome slučaju trebalo navesti u mogućim drugim izdanjima.

502 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520 rijim naglasnim sustavom). U Klaića je zanaglasna dužina u prezentu ujedna- čena u svim licima te se čuva i u glagolima kao što je krȁsti (krádēm) kod kojih u Školskome rječniku izostaje (krádem), dok i Klaić i Školski rječnik ujednaču- ju zanaglasnu dužinu u glagola kao što je klȁti (kȍljēm). Aorist se navodi i kod svršenih i kod nesvršenih glagola stoga što većina gramatika spominje mogućnost izvođenja aorista i od nesvršenih glagola te navodi da se „aorisni nastavci dodaju obično svršenim glagolima, a rjeđe i ne- svršenima. S nesvršenima ti nastavci daju značenje završenosti glagolima koji svojim vidom označuju trajanje radnje, dakle završenost radnje koja je trajala.” (Raguž 1997: 181) Autori Hrvatske gramatike pak navode: „U starijim razdobljima nije bio neobičan ni aorist nesvršenih glagola (u posebnoj sintaktičkoj funkciji). Aoristi nesvršenih glagola javljaju se i u suvremenome književnom jeziku i imaju značenje imperfekta.” (Barić i dr. 1997: 630). To je, dakako, po- većalo i broj naglašenih aoristnih oblika u Školskome rječniku. Dio jednostavnih prijedloga, veznika i čestica nije naglašen jer se u priruč- nicima navode kao nenaglasnice.

3. Naglasak jednosložnih imenica muškoga roda o-osnova U Školskome je rječniku jasno naznačeno kako se za imenice obvezno navode nominativ i genitiv jednine i množine (ako imenica ima množinu) te svi oblici u kojima se događa određena glasovna promjena ili promjena u naglasku. Ovisno o pripadnosti određenoj naglasnoj paradigmi, katkad se navode još dativ, akuzativ, vokativ i lokativ. Time je učinjen korak u usustavljivanju na- glašivanja u rječnicima jer čak i ako zanemarimo prilično neujednačene kriterije određivanja toga koje imenice imaju vokativ ili množinu, u drugim se suvremenim rječnicima (što će biti prikazano na primjerima iz RHJ-a i HER-a) po- prilično nesustavno navode oblici pojedinih imenica te se imenice koje pripadaju istomu tipu počesto različito naglašuju. Kako bih iznesenu tvrdnju potkrijepio, iznijet ću nekoliko primjera jedno- složnih imenica muškoga roda koje pripadaju dijakronijskim o-osnovama. Kako bih ukazao na razlike u naglašivanju u trima suvremenim hrvatskim rječnicima, birao sam najzornije primjere te na temelju tipova navedenih u Naglasnome sustavu rekonstruirao naglaske ako ih Klaić10 u tome djelu nije zabilježio.

10 Već je i mogućnost rekonstrukcije Klaićevih naglasaka dokaz sustavnosti njegova nagla- šivanja. Dakako da Klaić nije imao potrebu naglašivati svaku riječ nakon što je utvrdio tipove. Katkad sam posegnuo za rekonstrukcijom tipova jer su mi mnoge riječi koje Klaić nije pojedi- načno naglašivao bile prikladnije za usporedbu stanja u suvremenim rječnicima. Pokušaj bi pak uspostave tipova u HER-u ili RHJ-u teško bio moguć.

503 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520

3.1. Naglasna paradigma a jednosložnih imenica muškoga roda o-osnova Među imenicama koje se sklanjaju po naglasnoj paradigmi a najmanje su razlike stoga što su u njima mjesto naglaska i dužina (osim u genitivu kratke množine, u kojemu se samoglasnik prije dočetnoga a dulji) nepromjenjivi.

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. jȁd jȁd jȁd *jȁd G jd. jȁda *jȁda N jd. jȁdi *jȁdi G mn. jȃdā jȃdā *jȃdā

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. gȁd gȁd gȁd *gȁd G jd. gȁda *gȁda N jd. gàdovi gȁdovi *gȁdovi/*gȁdi G mn. gȁdōvā *gȁdōvā/*gȃdā

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. cȁr cȁr cȁr *cȁr G jd. cȁra *cȁra V jd. cȁre *cȁre/cȁru N jd. cȁrevi cȁrevi11 cȁrevi *cȁrevi G mn. cȁrēvā cȁrēvā *cȁrēvā/*cȃrā 11 Iz tablice je razvidno da RHJ u množini (kad je bilježi) katkad navodi samo nominativ množine, a katkad još i genitiv. U HER-u je zabilježen i iskonski kratkosilazni naglasak, ali i analoški kratkouzlazni (prema naglasnoj paradigmi b). U Klaićevu je Naglasnome sustavu navedeni naglasni tip prepoznat i dosljedno proveden. Pritom je važno naglasiti da Klaić navodi i sve oblike kratke množine koja se danas uglavnom smatra zastarjelom ili stilski obilježenom. Klaić (2013: 14) je prepoznao i tendenciju da mnoge imenice koje pripadaju naglasnoj paradigmi a te pripadaju kategoriji neživoga u lokativu mijenjaju

11 U HER-u doslovno stoji cȁr, -evi, no nominativ je množine u ovome radu raspisan.

504 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520 naglasak u kratkouzlazni (npr. ràtu ili čàsu) na koju se osvrće i Mate Kapović (2006: 161–162) domećući kako se u istočnim hrvatskim krajevima naglasak jednosložnih imenica često mijenja u kratkouzlazni (npr. ràkovi). Morfološko-naglasni blok jednosložnih imenica muškoga roda o-osnova u Školskome rječniku mogli bismo grafički prikazati na dolje naveden način. Na- pominjem da se vokativ jednine donosio samo ako se u njemu dogodila koja glasovna promjena te da ga ni u jednome od naglasnih tipova jednosložnih imenica o-osnova nije potrebno navoditi jer je uvijek silazan, a je li naglašeni samoglasnik dug ili kratak, ovisi o nominativu. Slično je i s vokativom množine osim što se (poglavito u dugoj množini) katkad analoški ujednačuje s nominati- vom množine. Da se morfološko-naglasni blok Školskoga rječnika radio po tipovima iz Klaićeva Naglasnoga sustava, bio bi posve istovjetan. Iz tablice je razvidno da je u naglasnoj paradigmi a u ovome tipu imenica naglasno razlikovan samo genitiv kratke množine.

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˵ ˵ G ˵ ˵/˄

3.2. Naglasna paradigma b jednosložnih imenica muškoga roda o-osnova U naglasnoj paradigmi b razlikujemo više podtipova, a ono je po čemu su jednosložne imenice muškoga roda koje pripadaju tomu tipu u hrvatskome standardnom jeziku različite od drugih to što u nominativu jednine imaju silazan, a u genitivu uzlazan naglasak.

3.2.1. Podtip b 1

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. grȍb grȍb grȍb *grȍb G jd. gròba gròba *gròba N jd. gròbovi gròbovi gròbovi *gròbovi/*gròbi G mn. grȍbōvā grȍbōvā *gròbōvā/*grόbā

505 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. pȍp pȍp pȍp pȍp G jd pòpa pòpa pòpa pòpa V jd. pȍpe pȍpe N jd. pòpovi pòpovi pòpovi pòpovi/pòpi G mn. pòpōvā pȍpōvā pòpōvā/pόpā

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. kȍnj kȍnj kȍnj kȍnj G jd kònja kònja kònja *kònja V jd. kȍnju N jd. kònji kònji *kònji G mn. kόnjā kόnjā kόnjā D mn. kònjima/ *kònjima kònjma

Navedene se imenice sklanjaju po naglasnoj paradigmi b, a za potrebe ovoga rada podtip po kojemu se sklanjaju možemo nazvati b 1. Osim što je razvidno kako se u HER-u i RHJ-u za isti tip imenice ne navode uvijek isti padeži (u trima se odabranim imenicama u HER-u ni u jednome slučaju ne navodi genitiv množine, a katkad ni genitiv jednine), razvidno je da u RHJ-u nije prepoznat ni naglasni tip jer bi genitiv množine imenica grob i pop morao biti istovjetan. U Klaićevu Naglasnome sustavu navedeni je naglasni tip prepoznat, navodi se cjelokupna paradigma te se sve riječi koje mu pripadaju (a koje Klaić razvrstava u različite podtipove) naglašuju tako da nominativ i vokativ jednine imaju kratkosilazan, a ostali oblici (osim genitiva kratke množine) kratkouzlazan naglasak. Morfološko-naglasni blok jednosložnih imenica muškoga roda o-osnova u Školskome rječniku mogli bismo grafički prikazati na sljedeći način:

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˵ ˴ G ˴ ˵/′

506 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520

Da se radilo po tipovima iz Klaićeva Naglasnoga sustava (vidjeti tablicu ispod), naglasak bi se razlikovao tek u genitivu duge množine s tim da Klaić (2013: 15) upozorava da se naglasak u nominativu jednine katkad ujednačuje prema tipu svȁt (dakle, prema naglasnoj paradigmi a12), a navodi da je u govorima potvrđen i genitiv množine pȍpōvā koji je podudaran s likom navedenim u Školskome rječniku.

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˵ ˴ G ˴ ˴/′

3.2.2. Podtip b 2

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. vȏl vȏl vȏl vȏl G jd vòla vòla vòla vòla V jd. vȍle vȍle vȍle N jd. vòlovi vòlovi vòlovi vòlovi/vòli G mn. vȍlōvā vȍlōvā vòlōvā/vόlā

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. stȏl stȏl stȏl *stȏl G jd stòla stòla *stòla N jd. stòlovi stòlovi stòlovi *stòlovi/*stòli G mn. stȍlōvā stòlōvā/*stόlā

Navedene imenice također pripadaju naglasnoj paradigmi b, ali se od imenica koje su za potrebe ovoga rada svrstane u podtip b 1 razlikuju po tome što imaju dugi naglasak u nominativu. U HER-u se ni u jednome primjeru ne donosi genitiv množine, a naglasak se imenica vol i stol razlikuje u genitivu množine u RHJ-u iako navedene imenice pripadaju istomu podtipu. U Školskome rječniku i Klaićevu Naglasnome sustavu naglasak se po-

12 Isto navodi i Kapović (2006: 164) ističući tip pȍpovi.

507 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520 dudara u jednini, a u genitivu je množine (primjerice, vòlōvā) u potonjemu djelu naglasak ujednačen prema nominativu množine (primjerice, vòlovi), s tim da Klaić navodi da je zabilježen i naglasak vȍlōvā (Klaić 2013: 17). Kapović (2006: 165) pak upozorava da se nominativ množine imenica koje pripadaju ovomu tipu često ujednačuje prema naglasnoj paradigmi a (npr. stȍlovi). Morfološko-naglasni blok jednosložnih imenica muškoga roda o-osnova koje pripadaju navedenomu podtipu u Školskome rječniku može se grafički prikazati na sljedeći način (s tim da primjer kratke množine imenica ovoga tipa u Školskome rječniku nisam zabilježio te je navedeni lik potencijalan).

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˄ ˴ G ˴ ˵/′

Da se radilo po tipovima iz Klaićeva Naglasnoga sustava (vidjeti tablicu ispod), u imenica bi koje pripadaju tomu podtipu genitiv jednine bio ujednačen prema nominativu množine.

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˵ ˴ G ˴ ˴/′

Podtipove b 1 i b 2 naglasne paradigme b mogli bismo svesti na jedan podtip jer je među njima razlika samo u nominativu množine, što ne utječe na naglasak dugih padeža. Taj bismo podtip u pojednostavnjenoj tipologiji mogli nazvati b 1. Grafički bi se to moglo prikazati na sljedeći način:

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˵/˄ ˴ G ˴ ˵/′

Klaićev se tip pak od onoga iz Školskoga rječnika razlikuje tek u genitivu kratke množine:

508 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˵/˄ ˴ G ˴ ˴/′

3.2.3. Podtip b 3

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. vrȃč vrȃč vrȃč vrȃč G jd vráča vráča vráča vráča V jd. vrȃču vrȃču N jd. vráčevi/vráči vráčevi vráčevi vráčevi G mn. vráčēvā vráčēvā

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. jȇž jȇž jȇž *jȇž G jd jéža jéža jéža *jéža I jd. jéžom *jéžom N jd. jȅževi jèževi jéževi *jéževi/*jéži G mn. jéžēvā jéžēvā/jéžā

Gore navedene imenice također pripadaju naglasnoj paradigmi b, ali se od imenica koje su za potrebe ovoga rada svrstane u podtip b 1 razlikuju po tome što imenice koje se po njoj sklanjaju imaju dugi naglasak, a od podtipova b 1 i b 2 razlikuju se u svim kosim padežima (osim genitiva kratke množine) te u njima imaju dugouzlazni naglasak. Iz gore je navedenih razloga razvidno da je riječ o posebnome tipu naglasne paradigme b koji za potrebe ovoga rada mo- žemo nazvati podtipom b 3, a u pojednostavnjenoj inačici po kojoj je podtipove b 1 i b 2 moguće svesti na jedan podtip – b1 – taj bismo podtip nazvali b 2. Među izdvojenim imenicama koje pripadaju tipu b 3 u RHJ-u se i HER-u ne navodi genitiv množine (koji s obzirom na naglasak i nije nužno navoditi), no u nominativu množine bilježimo dugouzlazni naglasak (kao u Školskome rječ- niku), kratkosilazni (ujednačen prema naglasnim paradigmama a i c) te posve

509 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520 inovativni kratkouzlazni naglasak. Razvidno je i to da se naglasak u kosim pa- dežima od nominativa razlikuje u svim padežima osim u vokativu (što je, kako smo već spomenuli, pretkazivo). Da se morfološko-naglasni blok jednosložnih imenica muškoga roda o- osnova u Školskome rječniku radio po tipovima iz Klaićeva Naglasnoga sustava, bio bi posve istovjetan. Klaić (2013: 20) navodi i podatak da se u „južnim krajevima” naglasak ujednačuje u kratkosilazni (npr. vrȁčevi) prema tipu drȗg (tj. prema naglasnoj paradigmi c; usp. dalje u tekstu), što Kapović (2006: 169) i Vidović (2013: 165) bilježe u mjesnim govorima u južnoj Dalmaciji i jugoi- stočnoj Hercegovini. Grafički bismo, dakle, podtip b 3 mogli prikazati na slje- deći način:

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˄ ′ G ′ ′

3.3. Naglasna paradigma c Jednosložne imenice muškoga roda koje se sklanjaju po naglasnoj paradigmi c po starijemu (novo)štokavskom naglasnom sustavu imaju pomičan naglasak u genitivu te dativu, lokativu i instrumentalu množine (kako je navedeno u Klaićevu Naglasnome sustavu; tip sinóvā), a noviji je naglasak u dugoj mno- žini (kako je navedeno u Školskome rječniku) nepomičan (tip sȉnōvā) te vjerojatno ujednačen prema naglasnoj paradigmi a. I navedena je naglasna paradigma za potrebe ovoga rada podijeljena na više podtipova pri čemu je važno istaknuti kako je u imenica koje se sklanjaju po naglasnoj paradigmi c, a pripadaju kategoriji neživoga razlikovan lokativ jednine.

3.3.1. Podtip c 1

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. vȗk vȗk vȗk *vȗk G jd vȗka *vȗka N jd. vȗci/vȕkovi vȗci/vȕkovi vȕkovi/vȗci *vȕkovi/*vȗci G mn. vȕkōvā vȕkōvā/vúkā *vȕkōvā/*vúkā

510 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. sȋn sȋn sȋn *sȋn G jd sȋna *sȋna N jd. sȉnovi sȉnovi/sȋni sȉnovi *sȉnovi/*sȋni G mn. sȉnōvā/sinóvā sȉnōvā/sinóvā sȉnōvā *sȉnōvā/*sinóvā/*sínā

Navedene se imenice sklanjaju po naglasnoj paradigmi c, a za potrebe ovoga rada podtip po kojemu se sklanjaju možemo nazvati c 1. U izdvojenim imenicama koje pripadaju tomu tipu u RHJ-u se i HER-u ne navodi genitiv mno- žine (koji s obzirom na naglasak i nije nužno navoditi) te se u HER-u kratka množina donosi samo za nominativ množine. I RHJ i HER u genitivu množi- ne uz noviji lik sȉnōvā donose stariji sinóvā, ali ga ne navode kod imenice vuk. Naglasak se u Školskome rječniku i Klaićevu naglasnome priručniku podudara u većini padeža s tim da Klaić u dugoj množini dosljedno uz mlađe (npr. genitiv množine drȕgōvā te dativ, lokativ i instrumental množine drȕgovima) donosi starije likove (npr. genitiv množine drugóvā te dativ, lokativ i instrumental drugòvima). Morfološko-naglasni blok jednosložnih imenica muškoga roda o-osnova koje pripadaju ovomu tipu mogli bismo grafički prikazati na dolje naveden na- čin. Da se radio po tipovima iz Klaićeva Naglasnoga sustava, bio bi posve istovjetan, s tim da Klaić usporedno donosi i starije likove s naglasno razlikovnim oblikom za dativ, lokativ i instrumental duge množine.

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˄ ˵/˄ G ˄ ˵/′

3.3.2. Podtip c 2

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. grȃd grȃd grȃd *grȃd G jd grȃda *grȃda L jd. grádu grádu

511 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520

N jd. grȁdovi grȁdovi grȁdovi *grȁdovi/*grȃdi G mn. grȁdōvā *grȁdōvā/*gradóvā/*grádā

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. vȃl vȃl vȃl *vȃl G jd vȃla vȃla L jd. válu válu N jd. vȃli/válo- válovi/vȃli vȁlovi/vȃli *vȁlovi/vȃli vi G mn. vȁlōvā/válā *vȁlōvā/*valóvā/*válā

Navedene imenice također pripadaju naglasnoj paradigmi c, ali se od imenica koje su za potrebe ovoga rada svrstane u podtip c 1 razlikuju po tome što gore navedene imenice pripadaju kategoriji živoga te u lokativu imaju dugouzlazni naglasak. Stoga ih za potrebe ovoga rada možemo svrstati u podtip c 2. HER i RHJ imenicu val u dugoj množini naglašuju prema naglasnoj paradigmi koju smo za potrebe ovoga rada nazvali b 3, a u kratkoj prema naglasnoj paradigmi b 1. Mlađi lokativ množine nije naglasno razlikovan, ali jest stariji (gradòvima) s kojim su se izjednačili dativ i instrumental. Morfološko-naglasni blok jednosložnih imenica muškoga roda o-osnova koje pripadaju ovomu podtipu u Školskome je rječniku istovjetan onomu u Kla- ićevu Naglasnome sustavu (s već spomenutom ogradom o razlici u dativu, lokativu i instrumentalu kratke množine koja u tablici nije navedena) te bismo ga mogli grafički prikazati na dolje naveden način.

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˄ ˵/˄ G ˄ ˵/′ L ′ ˵/′

Podtipove bismo c 1 i c 2 mogli svesti na jedan podtip jer je među njima razlika samo u lokativu jednine u kojemu imenice koje pripadaju kategoriji živo- ga imaju dugouzlazan naglasak. Taj bismo podtip u pojednostavnjenoj tipologiji mogli nazvati c 1. Grafički bismo to mogli prikazati na dolje navedeni način:

512 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˄ ˵/˄ G ˄ ˵/′ (L – neživo) ′ ˵/′

Klaić pak bilježi i stariji lik duge množine za genitiv te dativ, lokativ i instrumental.

3.3.3. Podtip c 3

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. bȏg bȏg bȏg bȏg G jd. bȍga bȍga bȍga V jd. bȍže bȍže N jd. bȍzi/bògovi bògovi/bȍzi bȍgovi bògovi/bȍzi G mn. bògōvā bȍgōvā bògōvā/bógā DLI mn. bògovima/bòzima

Gore navedene imenice također pripadaju naglasnoj paradigmi c, ali se od imenica koje su za potrebe ovoga rada svrstane u podtipove c 1 i c 2 razlikuju po tome što u genitivu imaju kratak naglasak, a kako pripadaju kategoriji ži- voga, u lokativu im se jednine naglasak ne mijenja (tu su istovjetne imenicama koje se sklanjaju po podtipu c 1). Možemo ih stoga svrstati u podtip c 3. Razlika je između Naglasnoga sustava i Školskoga rječnika u tome što je likove u nominativu i genitivu duge množine Klaić ujednačio prema tipu pȍp. Ista je ujed- naka provedena i u RHJ-u te HER-u. Morfološko-naglasni blok jednosložnih imenica muškoga roda koje pripadaju podtipu c 3 u Školskome rječniku mogli bismo grafički prikazati na dolje naveden način.

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˄ ˵ G ˵ ˵/′

513 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520

Klaićevo se naglašivanje pak od onoga iz Školskoga rječnika razlikuje u nominativu i genitivu duge množine:

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˄ ˴/˵ G ˵ ˴/′

3.3.4. Podtip c 4

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. rȏg rȏg rȏg *rȏg G jd. rȍga rȍga *rȍga L jd. rògu rògu N jd. rȍzi/rȍgovi rȍgovi/rȍzi rȍgovi *rògovi/*rȍzi G mn. rȍgōvā rȍgōvā rȍgōvā *rògōvā/rógā

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. mȏst mȏst mȏst *mȏst G jd mȍsta mȍsta mȍsta *mȍsta L jd. mòstu *mòstu N jd. mòstovi mòstovi mȍstovi *mòstovi/*mȍsti G mn. mòstōvā mȍstōvā *mòstōvā/*móstā

padež i broj RHJ HER ŠK Klaić N jd. nȏs nȏs nȏs *nȏs G jd nȍsa nȍsa nȍsa *nȍsa A jd. nȏs L jd. nòsu nòsu *nòsu N jd. nȍsovi nȍsovi nȍsovi *nòsovi/*nȍsi G mn. nȍsōvā *nòsōvā/*nósā

514 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520

Gore navedene imenice također pripadaju naglasnoj paradigmi c, ali se od imenica koje su u ovome radu svrstane u podtipove c 1 i c 2 razlikuju po tome što u genitivu imaju kratak naglasak, a kako pripadaju kategoriji neživoga, u lokativu imaju uzlazni naglasak, čime se razlikuju od podtipa c 3. Možemo ih svrstati u naglasni podtip c 4. U izdvojenim se imenicama koje pripadaju tomu podtipu u RHJ-u i HER-u najčešće ne navodi lokativ jednine (koji je s obzirom na naglasak razlikovan), a nominativ jednine imenice most ujednačen je prema podtipu Klaićevu tipu pȍp. Naglasak se u Školskome rječniku i Klaiće- vu naglasnome priručniku podudara u jednini, a u množini Klaić naglasak ujed- načuje prema tipu pȍp (primjerice, nominativ množine rògovi i genitiv množi- ne rògōvā). Morfološko-naglasni blok jednosložnih imenica o-osnova muškoga roda koje pripadaju podtipu c 4 u Školskome rječniku mogli bismo grafički prikazati na dolje naveden način s tim da bi naglasak u lokativu kratke množine (koji nije zabilježen) također imao kratkouzlazan naglasak (*ròzima).

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˄ ˵ G ˵ ˵/′ L ˴ ˵/˴

Klaićev se tip pak od onoga iz Školskoga rječnika razlikuje u nominativu i genitivu duge množine:

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˄ ˴/˵ G ˵ ˴/′ (L – neživo) ˴ ˵/˴

Podtipove bismo naglasne paradigme c 3 i c 4 mogli svesti na jedan tip jer se razlikuju samo u lokativu jednine u kojemu imenice koje pripadaju kategoriji živoga imaju kratkouzlazan naglasak. Navedeni bismo podtip u pojednostavnjenoj tipologiji mogli nazvati c 2.

515 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˄ ˵ G ˵ ˵/′ (L – neživo) ˴ ˵/˴

Klaićev se tip pak od onoga iz Školskoga rječnika razlikuje tek u nominativu i genitivu duge množine.

padež jd. mn. (duga/kratka) N ˄ ˴/˵ G ˵ ˴/′ (L – neživo) ˴ ˵/˴

Kad bismo zanemarili kratku množinu, onda bismo na jedan tip mogli svesti imenice koje se sklanjaju po naglasnoj paradigmi a te po podtipu c 1 i c 3 i to bismo mogli prikazati na sljedeći način:

padež jd. mn. N ˄/˵ ˵ G ˄/˵ ˵

U Školskome rječniku vodilo se računa i tome da ista imenica može pripa- dati i kategoriji živoga i neživoga te se može sklanjati na različite načine. Tako se imenica član sklanja po podtipu c 1 kad se odnosi na živo, a po tipu c 2 kad se odnosi na neživo: člȃn im. m. 1. pripadnik kakve zajednice ili skupine [~ obitelji; ~ stranke] 2. dio kakve skupine [~ skupa] 3. gram. riječ koja dolazi uz imenice i označuje njihovu određenost ili ne- određenost.

516 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520

3.4. Opće napomene u svezi s naglašivanjem jednosložnih imenica muškoga roda o-osnova i naglašivanjem na temelju praslavenskih naglasnih paradigma Na temelju iznesenoga razvidno je da poznavanje praslavenskih naglasnih paradigma omogućuje da se na temelju nominativa i genitiva jednine imenica muškoga roda o-osnova predvide barem još nominativ i genitiv množine, a na temelju pripadnosti imenica kategoriji živoga ili neživoga u velikoj je mjeri pretkaziv i lokativ jednine. Ako imenica u nominativu jednine ima silazan, a u genitivu uzlazan naglasak, onda nominativ duge množine ima uzlazan naglasak (ako je slog u nominativu dug ili kratak, a u genitivu jednine kratak, onda je naglasak kratkouzlazan, a ako je dug u obama navedenim padežima, naglasak je dugouzlazan), a u genitivu duge množine kratkosilazan (ako je slog u genitivu jednine kratak) ili dugouzlazan (ako je slog u nominativu i genitivu jednine dug). Ako pak izostaje opreka po tonu u nominativu i genitivu (neovisno o tome je li slog kratak ili dug), u nominativu je i genitivu množine naglasak kratkosilazan. Na taj se način nastojalo u Školskome rječniku u što većoj mjeri usustaviti naglašivanje. Klaićeva se tipologija ponešto razlikuje. U imenicama koje su u ovomu radu svrstane u podtipove b 1 i b 2 Klaić poopćuje uzlaznost u svim kosim padežima (osim genitiva kratke množine), a u imenica koje po podjeli iz ovoga rada pripadaju kategoriji c 3 i c 4 (tj. koje u nominativu jednine imaju dug, a u genitivu jednine kratak naglasak) isto čini u dugoj množini. Na temelju proučavanja naglasnih paradigma moglo se izabrati i druga rje- šenja. Tako bi odabirom naglaska „iz južnih krajeva” (kako često navodi Kla- ić) gotovo sve imenice u nominativu i genitivu duge množine imale ujednačeni kratkosilazni naglasak (npr. jȅževi umjesto starijega te u Školskome rječniku i Naglasnome sustavu odabranoga lika jéževi), a odabirom bi se „istočnih naglasaka” dugouzlazni naglasak u množini proširio na dio imenica koje se sklanjaju po naglasnoj paradigmi c (npr. válovi umjesto starijega te u Školskome rječ- niku i Naglasnome sustavu propisanoga naglaska vȁlovi). Usustavljivanje je naglašivanja s pomoću naglasnih paradigma u Školsko- me rječniku provedeno i u drugim tipovima ne samo imenica, nego i pridjeva i glagola.

4. Zaključak U radu su se na temelju nekoliko najzornijih primjera nastojalo iznijeti temeljne razlike u naglascima u Klaićevu Rječniku stranih riječi i priručniku Na- glasni sustav standardnoga hrvatskog jezika te Školskome rječniku hrvatskoga

517 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520 jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školske knjige te ih usporediti s naglascima u suvremenim hrvatskim rječnicima i (u manjoj mjeri) drugim temeljnim jezičnim priručnicima. U Klaićevim se djelima i Školskome rječniku dosljedno provode novoštokavska naglasna pravila i u temeljnome hrvatskom leksiku i u posuđenicama za razliku od, primjerice, HER-a i Hrvatske gramatike u kojima su nedosljedno navedena i određena odstupanja od standardnoje- zične naglasne norme (primjerice, dopušten je, barem u razgovornome stilu, lik studȅnt), pa čak i potpune inovacije (sklonidba studȅnt – studènta). Slična su nedosljedna odstupanja od novoštokavske naglasne norme zabilježena i u No- vome rječniku stranih riječi. U središnjemu se dijelu rada supostavljaju Klaićevi tipovi sklonidbe imenica iz Naglasnoga sustava i naglasni tipovi koji su na temelju odraza praslavenskih naglasnih paradigma i njihove primjene na hrvatski standardni jezik provedeni u Školskome rječniku. Ujedno se oni uspoređuju i sa stanjem u dvama suvremenim hrvatskim rječnicima: Rječniku hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža” i Hrvatskome enciklopedijskom rječniku. Iako postoje razlike u uspostavljanju naglasnih tipova, razvidno je da se u Naglasnome sustavu i Školskome rječniku teži usustavljivanju naglašivanja. Da je usustavljivanje itekako potrebno, razvidno je po stanju u suvremenim hrvatskim rječ- nicima u kojima su manji problem razlike u naglašivanju pojedinih riječi od nedostatka svijesti o sustavu i naglasnim tipovima. U radu je to zorno prikazano s pomoću jednosložnih imenica muškoga roda koje pripadaju dijakronijskim o-osnovama. O rješenjima koja su ponudili Klaić i autori Školskoga rječnika, ali i autori pravogovornoga priručnika Naglasak u hrvatskome književnom je- ziku13 može se i mora raspravljati te je u promišljanju naglasnoga sustava nuž- na otvorenost prema različitim pristupima. Nedvojbena je pak činjenica da bi Klaićev doprinos usustavljivanju naglašivanja u hrvatskome standardnom jeziku bio znatno veći da je njegov naglasni priručnik bio objavljen prije pedesetak godina kad je nastao.

13 navedeni priručnik nisam uzeo u obzir zbog toga što je u svojemu izlaganju tijekom znanstvenoga skupa o Adolfu Bratoljubu Klaiću i u svojemu radu Klaićeve naglasne tipove s naglasnim tipovima u tome priručniku iznimno iscrpno usporedila Blaženka Martinović.

518 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520

Literatura:

An i ć , Vl a d i m i r . 21994. Rječnik hrvatskoga jezika. Novi Liber. Zagreb. Ba r i ć , Eu g e n i j a i d r . 21997. Hrvatska gramatika. Školska knjiga. Zagreb. HER = An i ć , Vl a d i m i r i d r . 2002. Hrvatski enciklopedijski rječnik. Ur. Jojić, Ljiljana; Matasović, Ranko. Novi liber. Zagreb. HJS = Ba r i ć , Eu g e n i j a i d r . 1999. Hrvatski jezični savjetnik. Izv. ur. Hudeček, Lana; Mihaljević, Milica; Vukojević, Luka. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Pergamena – Školske novine. Zagreb. Ka p o v i ć , Ma t e . 2006. Naglasne paradigme o-osnovâ muškoga roda u hrvatskom. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlja 32. 159–172. Ka p o v i ć , Ma t e . 2008a. Razvoj hrvatske akcentuacije. Filologija 51. 1–39. Ka p o v i ć , Ma t e . 2008b. Ustrojstvo rječničkoga članka u dijalekatnim rječnici- ma s obzirom na naglasak. Hrvatski dijalektološki zbornik 14. 197–205. Ka p o v i ć , Ma t e . 2010. Naglasak o-osnovâ muškoga roda u hrvatskom – povijesni razvoj. Filologija 54. 51–109. Kl a i ć = Kl a i ć , Br a t o l j u b 1974. Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zora. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 2013. Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika. Nova knjiga Rast. Zagreb. NRSR = Kl a i ć , Br a t o l j u b ; Šk o l ska k n j i g a . 2012. Novi rječnik stranih riječi. Ur. Nakić, Anuška. Školska knjiga. Zagreb. Ra g u ž , Dr a g u t i n 1997. Praktična hrvatska gramatika. Medicinska naklada. Zagreb. ŠK = Bi rt i ć , Ma t ea i d r . 2012. Školski rječnik hrvatskoga jezika. Školska knjiga – Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb. RHJ = Rječnik hrvatskoga jezika. Ur. Šonje, Jure. Leksikografski zavod Miro- slav Krleža – Školska knjiga. Zagreb. Te ž ak , St j e p k o ; Bab i ć , St j e p a n 31970. Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika za osnovne i druge škole. Školska knjiga. Zagreb. Vi d o v i ć , Do m a g o j . 2013. Naglasci u govorima i toponimiji Zažablja i Popova. Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 39/1. 155–173. Vu k u š i ć , St j e p a n ; Zo r i č i ć , Iva n ; Gr asse l l i -Vu k u š i ć , Ma r i j a . 2007. Naglasak u hrvatskome književnom jeziku. Nakladni zavod Globus. Zagreb.

519 D. Vidović: Naglasci u Rječniku stranih riječi i naglasnome priručniku Adolfa Bratoljuba Klaića... Rasprave 40/2 (2014.), str. 497–520

Accentuation in Dictionary of Foreign Words and Accentual Manual of Adolf Blatoljub Klaić in Comparison with the School Dictionary of Croatian Language

Abstract On the basis of declensions of monosyllabic o-stem nouns the author compares the accent types in Klaić’s Dictionary of Foreign Words and orthoepic manual with the School Dictionary of the Croatian Language (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje and Školska knjiga). These works have in common the adherence to the Neoštokavian accent rules as well as the tendency to sys- tematize accentuation. They differ in the selection of some accent types, which are in Klaić’s works based on older language manuals and dialectological data while in The School Dictionary they are based on the study of accent para- digms. The author shows that Klaić’s contribution to the systematization of accentuation in Standard Croatian would have been considerably greater if his manual were published at the time it was written. The author also shows the differences in the accentuation of certain words in contemporary Croatian dictionaries which are partly due to the lack of orthoepic manuals and the non- awareness of the existence of an accent system as well as the selective devia- tions from the accent system.

Ključne riječi: naglasna paradigma, naglasni sustav, o-osnove, hrvatski standardni jezik Key words: accent type, accent system, o-stem, Standard Croatian

520 Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’282(497.5-3 Bizovac) 811.163.42’282(Klaić, B.) Stručni rad Rukopis primljen 24. IV. 2014. Prihvaćen za tisak 10. XII. 2014. Marija Znika Zagreb

Bratoljub Klaić i štokavština donje Podravine

U radu se ukratko prikazuje Klaićev opis bizovačkoga govora i podjela do- njopodravskih govora na dva međusobno ponešto različita tipa: valpovački akcenatski tip govora – okolica Bizovca do Donjega Miholjca – i šaptino- vački akcenatski tip – od Donjega Miholjca prema Virovitici. Obilježja bizo- vačkoga govora uspoređuju se s govorom Podravskih Podgajaca.

Uvod 1. Sudbina radova Bratoljuba Klaića pokazuje kako je bitno objaviti pravo- dobno znanstvene radove, a posebice one koji se bave dijalektološkom problematikom. Najvažniji je razlog taj što se slika, kako dijalektolozi običavaju reći, „na terenu” iz dana u dan mijenja pod utjecajem medija i obrazovnog sustava. Uočava se razlika između standardnoga jezika i zavičajnoga idioma pa se zavi čajni idiom percipira kao nešto što nije poželjno, kao nešto zastarjelo čega se treba riješiti kako bi se govornici uklopili u maticu standardnojezičnih govornika. Drugi je razlog što neobjavljena djela ostaju skrivena od očiju javnosti, posebice stručne javnosti, pa se čini kao da ih i nema. Takav se slučaj dogodio npr. i s rukopisnim Benešićevim Rječnikom iločkoga govora, vjerojatno i s radovima nekih drugih istraživača, a i s disertacijom Bratoljuba Klaića o Bizovačkom narječju koja je predugo bila skrivena od očiju javnosti. Klaićeva dalekovidnost i poznavanje zbivanja u onodobnom jezikoslovlju očituje se u činjenici da je uočio još jednu veliku potrebu u opisu hrvatskih di-

521 Marija Znika: Bratoljub Klaić i štokavština donje Podravine Rasprave 40/2 (2014.), str. 521–530 jalekata, potrebu koju su drugi jezici već davno riješili, a to je potreba izrade lingvističkoga atlasa za koji je „posao već skrajnje vrieme” (Klaić 2007: 151). Oni koji su na tome radili i rade znaju da se podravski govori, kao i drugi govori, iznimno brzo mijenjaju i da je više nego krajnje vrijeme da se narodni govori zabilježe i opišu i da hrvatska dijalektologija u tome poslu znatno zaostaje za drugim jezicima (njemačkim, francuskim…). 2. Kada je 2007. bizovački ogranak Matice hrvatske izdao Klaićevu disertaciju Bizovačko narječje, odužio se ne samo svojemu znamenitomu stanovniku nego i pružio stručnoj javnosti uvid u njegov rad koji baca dosta novoga svjetla na opis bizovačkoga govora, ali i na govor cijele donje Podravine u trokutu Na- šice, Virovitica, Osijek. Klaić je građu za disertaciju počeo skupljati već 1929. (Klaić 2007: 5). Zanimljivo je da su se dvojica zemljaka Bizovčanin Bratoljub Klaić i Gaćanin Josip Ham već 1936. zanimali za podravsku akcentuaciju. Na Hamov članak Kriza savremene akcentologije, u kojemu on govori o tzv. valpo- vačko-podravskoj akcentuaciji (Ham 1936: 437–443; Klaić 2007: 19), odgovorio je Klaić u Južnoslovenskom filologu iste godine tekstom O podravskom akcentu i kvalitetu (Klaić 1936: 181–183; Klaić 2007: 191) ističući da Ham nije dostatno razlikovao tip zanaglasne dužine u tom govoru, uz to što je Ham upotrijebio neke druge akcenatske znakove.1 Klaić je istaknuo još nešto iznimno zanimljivo: Ham u svojemu tekstu O krizi savremene akcentologije (1936.) navodi da naselja donje Podravine nisu dijalektologijski istražena, a u njoj se „s malim redukcijama čuva sva dinamika našega akcenta” (prema Klaić 2007: 189), a u to je vrijeme Klaić (1936.) već imao skupljenu građu za svoju disertaciju, i to baš iz tih sela! Je li riječ o nehotičnom previdu? Ne znam, prosudite sami. Klaić je smatrao Hama dobrim znancem s kojim je studirao u Zagrebu i raspravljao o mnogim filološkim pitanjima, ali, znakovito je, nikada nisu raspravljali o akcenatskim ispitivanjima Donje Podravine, kako navodi Klaić u tekstu iz 1936. (Klaić 2007: 189). 3. U Klaićevoj knjizi o Bizovačkom narječju, objavljenoj 2007., naći ćemo, uz akribičan tekst Marka Samardžije naslovljen Jezikoslovac i leksikograf Bra- toljub Klaić, podatak da je Klaićeva disertacija bila napisana 1939. godine, dakle znatno prije Hamova opisa govora donje Podravine (objavljenog 1949.), da ju je Klaić obranio 7. veljače 1941. godine i očekivalo bi se da djelo potom bude objavljeno. Međutim nije, premda je autor obnašao ugledne službe u NDH-u, o čemu iscrpne podatke donosi M. Samardžija u već spomenutoj po- pratnoj studiji uz Klaićevu disertaciju. Premda Klaićeva disertacija do 2007. nije bila objavljena, on je nesebično dao, kako sam navodi (Klaić 2007: 5), njezin rukopis na uvid J. Hamu koji je nakon Drugoga svjetskog rata počeo istra-

1 neću se osvrtati na specifične načine bilježenja naglasaka i zanaglasnih dužina u spomenutim radovima.

522 Marija Znika: Bratoljub Klaić i štokavština donje Podravine Rasprave 40/2 (2014.), str. 521–530

živati govore donje Podravine i rezultate svojega istraživanja objavio u radu naslovljenom Štokavština donje Podravine, i to kao separat u Radu JAZU br. 275 (Ham 1949), u kojemu je došao do ponešto drukčijih rezultata od Klaića kojega je u tom radu citirao po rukopisu. To je ponukalo Klaića da nakon II. svjetskog rata (1953.) provjeri svoje zapise na terenu (Klaić 2007: 5). Kad je riječ o istraživanju govora donje Podravine, valja reći da je govore slavonske Podravine istraživao četiri godine i radove o tome objavio i Stjepan Sekereš (Sekereš 1974, 1975), a kasnije su o njima pisali i Božidar Finka i An- tun Šojat vezano uz istraživanje govora s nezamijenjenim jatom u vinkovačko- me kraju (Finka i Šojat 1973).2 Klaić se vratio provjeri svojega opisa zavičajnoga govora, kako rekosmo, tek 1953. i utvrdio da je opis iz 1939. valjano učinjen te da mu nema što dodati. Možda bi, kako sam navodi, sada neke stvari preciznije formulirao jer je znatno iskusniji u znanstvenom radu, no ni tako dorađen i provjeren tekst nije ugledao svjetlo dana sve do 2007. Čini nam se nevjerojatnim da nije imao što dodati. A zašto nije? Zato što je prethodno ne samo iščitao obilnu i povijesnu i drugu literaturu (navodi ju u svojoj disertaciji) u kojoj se makar samo i spominju govori koje je obrađivao nego i zato što je na terenu još jednom provjerio svoje prvotne terenske zapise. Proučivši povijesne izvore, zaključio je da su Bizovča- ni starinom ekavci, katolici, i da se mogu vezati samo uz one hrvatske krajeve u kojima se govori ekavski, a to su kajkavski govori sjeverozapadnije od Viro- vitice, i, kako Stjepan Pavičić tvrdi, nastavljaju se u kajkavskim govorima on- dašnje Bjelovarsko-križevačke županije (Klaić 2007: 14). Noviji dijalektološki radovi potvrđuju da se kajkavsko narječje doista prostiralo istočnije od Virovi- tice (Lončarić 1996; Finka i Šojat 1973; Lisac 2003). Tragovi toga naziru se i u akcentu i u oblicima, a i u leksiku, što napominje i Klaić. 5. Obrada bizovačkoga govora trebala je Klaiću poslužiti ne samo za stjecanje akademskoga stupnja doktora znanosti nego i kao svojevrsna priprava za planiranu obradu Govora slavonskopodravskih ekavaca, studije koju je kanio napisati, po ugledu na Ivšića, koji je opis govora Šaptinovca i Bokšića smatrao pripravom za opis slavonskih podravskih narječja. Usporedbom Ivšićeva opisa Današnjeg posavskog govora i govora u donjoj Podravini, Klaić je zaključio da je Ivšić, opisujući posavski govor, „odradio” velik dio posla i za opis podravskoga govora jer, veli Klaić, „Bizovačko je nar- ječje bez sumnje organski nastavak posavskog govora, naročito što se tiče njegove akcentuacije, a svojom se ekavštinom veže i uz neka posavska ekavska sela i uz ekavski Šaptinovac.” (Klaić 2007: 11).

2 Za Hrvatski dijalektološki atlas govor Podravskih Podgajaca obradila je M. Znika.

523 Marija Znika: Bratoljub Klaić i štokavština donje Podravine Rasprave 40/2 (2014.), str. 521–530

6. Budući da su bitne naznake o Klaiću kao jezikoslovcu i leksikografu poznate iz Samardžijine popratne studije u knjizi Bizovačko narječje, ovaj sam rad zamislila tako da dva govora, koje se do sada svrstavalo u istu skupinu ekavskih govora donje Podravine – bizovačkoga i podgajačkoga, usporedim po nekim segmentima Klaićeva opisa bizovačkoga govora i podgajačkoga govo- ra3 te tako ili potvrdim Klaićeve tvrdnje ili da upozorim na eventualne razlike koje su i Klaiću dale povoda da govore donje Podravine podijeli u dvije skupine: jedni bi se govori prostirali od Osijeka do Donjega Miholjca, Klaić za njih predlaže naziv valpovački akcenatski tip govora, a za druge od Donjega Mi- holjca prema Virovitici, u kojima su i u akcentuaciji nešto zastupljeniji elementi kakvi su u šaptinovačkom govoru, predlaže naziv šaptinovački akcenatski tip, a u njemu su nešto zastupljeniji i drugi kajkavski elementi. Po toj bi podjeli podgajački govor pripadao valpovačkom akcenatskom tipu. Da je Klaićevo djelo objavljeno prije Drugoga svjetskog rata, takva bi podjela i u ono vrijeme bila poželjna znanstvena novost. 6.1. Proučivši Klaićev Bizovački govor, posebno mi je upala u oči velika naglasna podudarnost između bizovačkog naglaska, prenošenja naglaska, posebice mjesta naglaska, i onoga u Podravskim Podgajcima te vokalskih i konso- nantskih promjena i inovacija (ȍtāj, izbȉlja < iz zbilja). 6.2. Kad je riječ o morfologiji, posebice o promjeni imenica, razlika je samo u instrumentalu jednine muškoga roda u kojemu u Bizovcu Klaić nalazi -em i u palatalnih i u nepalatalnih osnova: kȍvāčem, krȍvem, a u Podgajcima je razlika: -om za nepalatalne osnove krȍvōm, -em za palatalne kȍvāčem, ali uz palatalne osnove ipak -om u slučajevima disimilacije: krȅčōm sam okrečȉla kȕču4. Pitanje oblika i upotrebe određenih i neodređenih oblika pridjeva i danas je jedno od teških pitanja standardnoga jezika, a različito je i u narječjima, što je i u Klaićevo vrijeme bilo problematično. U nekim su izričajima ustaljeni samo neodređeni oblici pridjeva: Nȁ mladu je nȁ ludu je. Lȗdu kȁpa ne trȅba. Oblike posvojnih pridjeva, za koje standardnojezična norma propisuje imeničku sklo- nidbu, i u Klaićevu opisu i u Podgajcima možemo naći i u zamjeničkoj promjeni (što u novije doba počinju dopuštati čak i pojedini gramatički priručnici kao jednu od mogućnosti, npr. Težak i Babić 1992: 103): „Dobio sam to od bratovog prijatelja. Pisao sam očevom znancu. Radujem se majčinom pismu.”

3 Budući da je Klaićev opis nastao tridesetih godina i provjeren pedesetih godina, a u pod- gajačkom je govoru zabilježeno stanje sedamdesetih godina 20. stoljeća, moguće je da su neke razlike uočene u ovom radu rezultat jezičnoga razvoja u tim govorima. 4 U tim se govorima ne razlikuju u izgovoru fonemi /č/, /ć/, /ᴣ´/, /ǯ/. Bilježim ih grafemima č, đ.

524 Marija Znika: Bratoljub Klaić i štokavština donje Podravine Rasprave 40/2 (2014.), str. 521–530

Zanimljiva je i tvorba komparativa pridjeva. U oba mjesta nalazimo komparative kao: vȕžji, šȉrji, tȅžji, gȍrji…, ali i komparative koji umjesto standardno- jezičnoga -iji imaju nastavak -eji: starẽji, pametnẽji, bolesnẽji, tavnẽji, sitẽji… pa i dobrẽji uz bȍlji, ladovnẽji (od hladovina), lepšẽji uz lȅpši te mȅklji i lȁglji uz lȁkši. Glagolski oblici su u ovom govoru reducirani na prezent, perfekt i futur (nema imperfekta, pluskvamperfekta ni glagolskog priloga prošlog). Sve što se ima potrebu izreći izriče se tim oblicima. To nam se može činiti čudnim, ali se- ljaku je bitno ili ono što radi ili je posao već završio ili će ga završiti (ili je oko- pao kukuruz ili ga sad okopava/okapa/ ili će ga okopati), dostatna su mu ta tri glagolska oblika za izricanje sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, pa nije ni bilo potrebe za nekim složenijim sustavom za izricanje vremena. Tipičan je i za bizovački i za podgajački govor oblik 3. l. mn. prezenta koji ima nastavak -eju: pletẽju, gȉneju, dõjdeju, izãjdeju, prẽžeju, kūjȅju itd. No za razliku od bizovačkoga vȍzeju, kȍseju, mȍljeju, u Podgajcima je vȍziju, kȍsiju, mȍljiju. Oblici kao vozeju novijega su postanja, tvrdi Klaić (str. 188): noviji što- kavski element voze spojen je s kajkavskim voziju i dao oblik vozeju. Glagoli tipa: pȅvati, čȍvati, koji u infinitivu imaju naglasak na prvom slogu, a u prezentu imaju nenaglašeno -am, imaju u 3. l. mn. prezenta u oba govora stegnut oblik: pȅvū, čȍvū. Glagoli tipa: bacâti, čitâti, s naglaskom u infinitivu na pretposljednjem slogu i s naglašenim -âm u prezentu, imaju u 3. l. prezenta nestegnute oblike: bacâju, čitâju. U glagolskom pridjevu radnom provodi se kontrakcija, vokali se stežu: pītô, kāzô, lȅžō, stȍjō…ȕzō, dȍnō, ȉznō… ili se umeće j: pȍčejo, ȍtejo, žīvȅjo. Kad je riječ o glagolskom pridjevu trpnom, u bizovačkom govoru česti su oblici na -t: ȕbit, nȁbit, dok su u podgajačkom govoru rjeđi oblici na -t: ȕbit, nȁbit, ȍpšit, ȕdāta – uz ȕdāna, ȍbut, ȉzut, češći su oblici kao: rȍđen, ožȅnjen, isprãžnjen, poprȁvljen. Glagol mȍči ima prezent mȍgu, mȍrem i mȍžem, a glagoli počẽti – pȍčmem, razumȅti – razumȅjem uz razumȇm, ali od smȅti je samo oblik smȇm. Dok u bizovačkom govoru mnogih glagola Klaić ne nalazi u onom obliku infinitiva kakav je uobičajen u standardnom jeziku: crći, maći, dići … nego se umjesto njih upotrebljavaju drugi oblici: cȑkniti, mȁkniti, dȉgniti, u podgajač- kom su govoru moguća oba oblika: kȍbila će cȑči, ȏš se vȅč jedãmput mȁči s mȅsta cȑkniče nam i tô zȇče, ne mȍre se ni mȁkniti.

525 Marija Znika: Bratoljub Klaić i štokavština donje Podravine Rasprave 40/2 (2014.), str. 521–530

Kad je riječ o opreci živo – neživo, ona se u oba govora izgubila pa je akuzativ jednak genitivu i za živo i za neživo (dȇ mi nȏža, nājdȉ joj čovȅka), što je još jedna od mogućnih poveznica s kajkavskim narječjem. 6.3. Zanimljiva je tvorba, posebice zbirnih imenica na -će (Klaićevo bilje- ženje) -če (Podgajci): pljuvõće (pljuvotine, pljuvačka), mirisõće (mirisave tvari), u Podgajcima uz to i popišõče (popišana odjeća), čokõče (smrznute nerav- nine na kolskom putu – kaže se: smȑžnjeno je kȏ čokõče ‘jako je smrznuto’), ogrizõče (što je oglodano – kukuruzovina, ili nepojedeni ostatak jabuke i sl.), obrljõče (otrebine od povrća, posebno krumpira). Tvorba muških osobnih imena u oba je govora istovrsna, ali različite često- te. U podgajačkom je najčešći sufiks -oš: Ȉvoš, Pȁvoš, Mȁtoš, Pȅroš, Vȉnkoš (Klaić u 2007: 149 se ne sjeća da je čuo oblik Vinkoš). Rjeđi su oblici tvoreni sufiksom -eta: Jozȅta, Marȅta, a danas je u Podgajcima izniman oblik tipa Ma- tić, Pavić, Ivić – zadržan je samo u obiteljskim nadimcima: Pavȉčevi, Ivȉčevi. Ženska osobna imena tvore se u podgajačkom govoru sufiksom -ena: Marȅna, Katȅna, Evȅna, Petrȅna, Ankȅna i – rjeđe -ača: Marȁča, Ȁnkača, dok je u bizovačkom Klaić našao samo sufiks -ača. Stanovnica Bizovca je Bizȏvka (Klaićev naglasak) – naziv se tvori izravno od mjesnog imena, a stanovnica Podgajaca Podgajčãnka, što je mocijski parnjak. Tako i podgajačko ime za stanovnike susjednoga sela Sveti Đurađ, koje u P. Podgajcima zovu Vâroš, pa Vārȍščani, onda i Vārȍščan i Varoščãnka, a oni sami sebe zovu Svetođũrci, pa je Svetođȕrac i Svetođȗrka. 7. Klaić je opis Bizovačkoga narječja obogatio Rječnikom svjestan da u tom govoru ima riječi kojih se u drugim govorima ne nalazi ili ne nalazi u tom obliku a i leksička sastavnica jezika bitna je pri valjanom opisu svakoga jezika ili govora. On je ne samo uložio golem trud uspoređujući sve riječi navedene u svojemu rječniku s velikim Akademijinim rječnikom – do slova Plančić – jer 1953. vjerojatno dalje nije ni bilo obrađeno – nego je uspoređivao i s Ivšiće- vim potvrdama i sa starijim zapisima ne bi li našao potvrdu za koju riječ. Osta- je nam nagađati komu je upućena žaoka sadržana u tekstu naslovljenom Rječ- nik, i to u rečenici da je sa žaljenjem morao konstatirati kako se u našim novijim dijalektološkim studijama „rječniku nije posvećivalo mnogo pažnje” (Kla- ić 2007: 151). Gotovo se ispričavajući što nije donio više riječi iz bizovačko- ga govora (donio je preko 520 riječi), Klaić navodi da će mu one poslužiti kao okosnica kad bude obrađivao govore bizovačke okolice. To je bio posao na koji se spremao. Klaić je bio svjestan da neke definicije u njegovu Rječniku nisu dobre jer nekim riječima, posebice svim travama, ne zna književnoga naziva, pa se ispri-

526 Marija Znika: Bratoljub Klaić i štokavština donje Podravine Rasprave 40/2 (2014.), str. 521–530

čava što je umjesto točnog naziva navodio opisno ‘neka vrsta’ čega. Nije navodio možebitne naglasne inačice iste riječi, nego, temeljeći se na značenju rije- či, samo jedan njezin oblik. Kao dobar poznavatelj i tadašnjega književnoga jezika, Klaić je u svoj Rječ- nik uvrstio doista izabrane primjere riječi kojih u standardnom jeziku nema ili nema u tom obliku i značenju. Donio je i nešto mikrotoponima specifičnih za bizovački kraj, imena okolnih naselja i njihovih stanovnika. Na temelju Klaićeva popisa vide se neke razlike u obliku ili značenju riječi između bizovačkoga i podgajačkoga5 govora. Evo ih: BIZOVAC ← → PODRAVSKI PODGAJCI bēbȉca, bēbȉce – u značenju zjenica, u Podgajcima je samo zȅnica bȉla, bîlā – dio tkalačkoga stana, u Podgajcima je bȉlo blâj, blâja – olovka koja piše plavo, u Podgajcima je flȁjbāz (

5 usporedbe radi S. Sekereš u radu Govor slavonske Podravine, objavljenom 1975., donosi popis od preko 800 riječi. Od toga se stotinjak razlikuje oblikom ili značenjem od podgajačkoga govora ili ih uopće nema u tom govoru.

527 Marija Znika: Bratoljub Klaić i štokavština donje Podravine Rasprave 40/2 (2014.), str. 521–530

strẽš, strȇša – u Podgajcima dolazi u obliku srȇš (njem. der Weinstein) svȓtak, svȓtka – u Podgajcima ne znači neko jelo, nego čuperak čega što str- ši, najčešće čuperak kose šalũfe, šalūfâ – na prozorima u Podgajcima su šalũtre šȉrava, šȉrave – ‘krava širokih rogova’ u Podgajcima nije zabilježeno škrȁvica, škrȁvice – u značenju kožica na mlijeku, u Podgajcima nije zabi- lježena u tom značenju, ima samo oblik škrâpac šōpȁti se, šõpam se – ‘hrvati se’, u Podgajcima šūpȁti se tȏnja, tōnjȇ – ‘proljetna magla’, u Podgajcima je to tȍnja ‘otvor prosječen u ledu da ribe mogu uzimati zraka’, kako se kaže da „rȉbe ȉdu na zȇv” trȍnjast – ‘trorog’ u Podgajcima nije zabilježen, ondje se za što s tri roga kaže trȍrog ušīkȁti se, ušĩkam se – ‘potajno se uvući’ u Podgajcima nije zabilježen ȕšnjāk, ȕšnjāka – u značenju ‘naušnica, minđuša’ (Klaić piše menđuša) u Podgajcima nije potvrđen utȅmati, utȅmam – ‘ubiti’ u Podgajcima nije potvrđeno vrȁča, vrȁče – ‘snopić konoplje’ u Podgajcima je to rukovẽtka zapaljȁča, zapaljȁče – za ‘nažigač’, u Podgajcima nije potvrđeno zapȉti, zȁpijem (curu) – ‘zaručiti’, u Podgajcima nije potvrđeno zāpȍjnica, zāpȍjnice – ‘zaruke’, u Podgajcima nije potvrđeno zȅmljāk, zȅmljāka – ‘niski grah’, u Podgajcima je pȍzemljāk, a onaj drugi je lȍzjāk zorẽnka – ‘jutarnja zvijezda, Danica’, u Podgajcima nije zabilježena zvȉrjav – ‘koji gleda u križ’, u Podgajcima nije zabilježeno. 8. Iz Klaićeva popisa od preko 500 riječi samo za tridesetak sa sigurnošću mogu reći da se u podgajačkom govoru ne upotrebljavaju bilo u obliku kakav je u Bizovcu bilo u značenju kakvo je u Bizovcu. I ta velika rječnička podudarnost, potvrđena ma i na nevelikom, ali izabranom Klaićevu korpusu, svjedoči o specifičnosti i jedinstvu govora donje Podravine. 9. Zaključno: Klaićev je opis bizovačkoga govora to dragocjeniji što je on validan i danas, 80-ak godina nakon što je učinjen, barem kad je riječ o govoru starije generacije, i pokazuje autorovu temeljitost u radu te činjeničnu uteme- ljenost njegove podjele govora slavonske Podravine. 10. Dopustite mi i jedan osobni osvrt na rad na prikupljanju dijalektološ- ke terenske građe. Svojedobno sam radeći na Dopunama Akademijina rječnika

528 Marija Znika: Bratoljub Klaić i štokavština donje Podravine Rasprave 40/2 (2014.), str. 521–530 kao prinosnik upravo iz donje Podravine unijela u abecedu oko 1500 riječi kojih nije bilo u tom Rječniku ili ih nije bilo u tom obliku ili u tom značenju. Kako je obrada Dopuna AR-a devedesetih godina prekinuta, te su potvrde ostale uto- pljene među 500 tisuća ispisanih i abecedno složenih listića i danas su praktič- no nedostupne i neupotrebljive. Nastavila sam i dalje prikupljati riječi iz zavičajnoga govora jer im „iz prve ruke” znam i značenje i oblik. Tako postupno nastaje Rječnik podgajačkoga govora u kojemu za sada imam preko 4500 riječi. Mislim da je to vrijedno blago koje treba prikupiti i sačuvati u pisanom obliku, a po mogućnosti i zvučnom zapisu, kao dragocjenu vrijednost naše nematerijalne kulturne baštine, za što je već odavno, kako je Klaić primijetio, „skrajnje vrieme”.

Literatura:

Br o z o v i ć , Da l i b o r . 1970. Dijalekatska slika hrvatskosrpskog jezičnog područ- ja. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio lingvističko-filološki 5. 5–30 (+ karte). Fi n k a , Bo ž i d a r ; Šo j a t , An t u n . 1973. O slavonskom dijalektu ekavskoga izgovora u okolici Vinkovaca. Rasprave Instituta za jezik 2. 7–20. Ha m , Jo s i p . 1936. Kriza savremene akcentologije. Glasnik jugoslovenskog profesorskog društva. Knj. XVI. 437–443. Ha m , Jo s i p . 1949. Štokavština donje Podravine. Rad JAZU 275. 1–70 (+ karta). Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b . 2007. Bizovačko narječje. Matica hrvatska, Ogranak Bizovac. Bizovac. Kl a i ć , Ad o l f . 1936. O podravskom akcentu i kvalitetu. Južnoslovenski filolog, povremeni spis za slovensku filologiju i lingvistiku XV. 181–183. Li s a c , Jo s i p . 2003. Hrvatska dijalektologija I. Hrvatski dijalekti i govori što- kavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja. Golden marketing – Tehnička knjiga. Zagreb. Lo n č a r i ć , Mi j o . 1996. Kajkavsko narječje. Školska knjiga. Zagreb. Pa v i č i ć , St j e p a n . 1920. O govoru u Slavoniji do turskih ratova i velikih seoba u 16. i 17. st. Rad JAZU 222. Razredi filologičko-historički i filosofičko-ju- ridički. Knj. 96[97]. 194–269. Se k e r e š , St j e p a n . 1974. Govor slavonske Podravine. Zbornik za filologiju i lingvistiku XVII/2. 125–166 (+ karte). Se k e r e š , St j e p a n . 1975. Govor slavonske Podravine. Zbornik za filologiju i lingvistiku XVIII/1. 185–221.

529 Marija Znika: Bratoljub Klaić i štokavština donje Podravine Rasprave 40/2 (2014.), str. 521–530

Te ž a k , St j e p k o ; Ba b i ć , St j e p a n . 1992. Gramatika hrvatskoga jezika. Priruč- nik za osnovno jezično obrazovanje. 7. izmijenjeno izdanje. Školska knjiga. Zagreb. Zn i k a , Ma r i j a . 2007. Štokavština donje Podravine. U: Adolf Bratoljub Klaić. Bizovačko narječje. Matica hrvatska, Ogranak Bizovac. Bizovac. 217–222.

Bratoljub Klaić and the Štokavian Dialect of Lower Podravina

Abstract In this paper the author compares certain aspects of Klaić’s description of the Bizovac speech with Podgajci speech. The differences between these two are analyzed. Klaić’s division of the speeches of Lower Podravina into two groups – the Valpovo type (from Osijek to Donji Miholjac) and the Šaptinovci type (from Donji Miholjac to Virovitica) – is considered as a desirable scientific innovation.

Ključne riječi: govori donje Podravine, valpovački tip govora, šaptinovački tip govora, bizovački govor, podgajački govor. Key words: Lower Podravina speeches, Valpovo type speeches, Šaptinovci type speeches, Bizovac speech, Podgajci speech

530 Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’374(Klaić, B.) 811.163.42(091) (Krleža, M.) Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 27. III. 2014. Prihvaćen za tisak 4. XI. 2014. Ivana Klinčić Zagreb

Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi

Već je i površnim pregledom u Klaićev Rječnik stranih riječi vidljivo da je Mi- roslav Krleža najcitiraniji književnik, a natuknice kod kojih se na njega upućuje su posuđenice, tuđice, strane riječi pa i cijeli rečenični citati na stranom jeziku. U radu se daje raščlamba natuknica koje Klaić povezuje s Krležom.

0. Uvod U predgovoru svojega rječnika Bratoljub Klaić istaknuo je četiri načela na kojima je temeljio njegovu izradu: „ažurnost”, „informativnost”, „upotrebljivost” i „dokumentiranost”. Ta načela svjedoče da je Klaićev osnovni cilj bio uklopljenost rječnika u prostor i vrijeme u kojemu je nastajao, pa zato ne čudi razvojni put rječ- nika stranih riječi od 1951., kada je to bio prije svega rječnik standardiziranih po- suđenica, do 1978., kada je upotpunjen mnogobrojnim posuđenicama (pa i dijalektnim), tuđicama, imenima, nazivima te stranim riječima, sintagmama i rečenica- ma preuzetima većim dijelom iz Klaiću suvremenih književnih i drugih izvora, pri čemu se manje pazilo na jezičnu normu,1 a više na zadana četiri načela.

1 To se odnosi na riječi preuzete iz književnih djela. Klaiću je jezična pravilnost bila bitna, a to je posebno uočljivo kod naglašavanja: sve posuđenice imaju označene naglaske prema dosljedno provedenoj novoštokavskoj normi, pa tako i one kod kojih se upućuje na Krležu, iako se kod pojedinih može dvojiti o primjenjivosti takvoga naglašavanja kod Krleže. Navođenje izvora riječi Klaiću je omogućivalo i svojevrsnu ogradu o mogućeg „nestandardiziranog” posuđivanja. Koliko je Klaiću bila bitna jezična pravilnost pokazuje i natuknica gaudeamus, u kojoj upozorava na uvriježenu grešku u latinskim stihovima: „Valja dodati da zbog rime sa professores često u pjevanju čujemo posljednju riječ flores, što nije ispravno; treba da bude flore!” (Klaić 1978).

533 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550

Miroslav Krleža najcitiraniji je književnik u Klaićevu rječniku, a u više od osam- sto natuknica navodi se kao izvor za natuknicu ili podnatuknicu. Cilj je istraživanja utvrditi na koji su način te natuknice povezane s Klaićevim načelima izrade rječnika te što to govori o Krležinu jezičnom utjecaju na hrvatski jezik 20. stoljeća.

1. Krležini stavovi o jeziku Razdoblje u kojemu je Klaić objavljivao i upotpunjavao svoj rječnik obi- lježeno je književnim i intelektualnim autoritetom Miroslava Krleže (1893. – 1981.). Bitan dio Krležina utjecaja činila je njegova erudicija i višejezičnost. Mnogi su se citati, strane riječi, tuđice i posuđenice u tom razdoblju povezivale upravo s kontekstom u kojem ih je Krleža upotrijebio u svojim djelima. Služio se svim europskim jezicima nadnacionalnoga i/ili svjetskoga dosega: njemački je u vrijeme njegova odrastanja bio dio zagrebačke građanske kulture; mađar- ski je u Zagrebu također bio sveprisutan, a u vojnim školama i obvezan; latinski i francuski bili su dio redovite obrazovne prakse; talijanski je također postao dio njegove čitalačke kulture, a posezao je i za tekstovima na engleskom (Ko- vačec 1993). Krleža je inojezičnim utjecajima u svojim djelima također pokazao društvene i jezične stavove o korištenju posuđenica i uopće internacionali- zama u svoje doba2 pa ne čudi da Bratoljub Klaić u čak oko 850 natuknica donosi poveznicu upravo na Krležu. Razmišljanja o jeziku važan su dio Krležina opusa. Krležine stavove o jeziku možemo razvrstati u tri kategorije: 1. jezik kao ljudska vrednota; 2. jezična norma; 3. hrvatski jezik i pravopis. Krležini stavovi o jeziku nisu proizlazili iz jezikoslovnoga pristupa.

2 Vladimir Anić smjestio je Krležu u suodnos hrvatskoga književnog jezika prema inojezič- nim utjecajima na sljedeći način: „A u razdobljima koja pokriva djelatnost Krleže, izmijenilo se u kulturi hrvatskoga književnog jezika nekoliko mikrofaza općeg stava prema jeziku i upotrebe fluktuirajućeg leksika (sa sintaktičko-frazeološkim pojedinostima). – filobohemizam u leksiku (kao posljedica Šulekova antigermanskog filobohemizma) [...], – internacionalizam u leksiku (kao posljedica grosso modo Maretićeva stava o njemačkim i češkim riječima), – neorusizam [...] kao posljedica prijevodne naučne i publicističke literature, – odustajanje od rusizma [...], – neogermanizam [...] vidljivo u bezrezervnom pravljenju kalkova s njemačkog, s pojedinostima u tvorbi riječi, – kozmopolitizam (preuzimanje čitavih terminologija iz drugih jezika ili odustajanje od toga da se formulira stav prema jezicima novih utjecaja. Ove mikrofaze predstavljaju vjerojatno dovoljno podesne veličine da bismo se snalazili u zbiljskom stanju jezika u razdoblju koje u jeziku literature nije nemoguće nazvati Krležino doba” (Anić 1982).

534 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550

1.1. Jezik kao ljudska vrednota Kad Krleža govori o jeziku kao ljudskoj vrednoti, on polazi od filozofskih promišljanja (u užem smislu estetskih i antropoloških): „Kažu da jezik ima svojih specifičnih ljepota, a te su, međutim, isključivo intelektualne, vezane o uho i o mozak, pošto je jezik po sebi neobično složena auditivno-intelektualna vje- štačka pojava, u svakom pogledu konvencionalna, banalno rečeno, društveno uslovljena, jer desetak tisuća jezika ove planete još uvijek je samo nemušto ba- bilonsko zapomaganje. Pisani govor jeste arabeska, vezana na početku ljudske svijesti s tajanstvom Vrhunaravne Riječi i svega što se podrazumijevalo pod pojmom Duha i Duše, a to je bila i ostala ezoterična majstorija kojom se bave auguri i čarobnjaci. [...] Čovjek je zaronjen u jezik preko glave, čovjek pliva u jeziku, jezik ga kao riječna matica nosi, on pliva ili se davi u jeziku” (Krleža 1975, 3: 108–109).

1.2. Jezična norma Krležin stav prema jezičnoj normi saznajemo kroz njegovu jezičnu uporabu: „Krležin jezik ni u svojoj ukupnosti ni u današnjem segmentu nije normabilan u onoj mjeri u kojoj bi to bila maksimalna predvidljiva težnja filologa za sta- bilnošću norme ili – što nije isto – nekreativnih posrednika između pisaca i či- taoca za disciplinom” (Anić 1973: 541). Dakle, Krležin jezik izmicao je jezič- noj normiranosti, što se pokazuje i u natuknicama Rječnika stranih riječi koje se referiraju na Krležu, a o tome ovdje više u poglavljima 5.2. Značenja koja se povezuju samo s Krležinom uporabom i 5.3. Tvorenice svojstvene Krležinu književnom stilu.

1.3. Hrvatski jezik Kad je riječ o stavovima o hrvatskom jeziku, najupečatljivije je Krležino mi- šljenje o neopravdanosti jezičnih promjena u doba ilirizma i zamjeranje zbog na- puštanja kajkavštine, što je nadojmljivije izrazio u pjesmi Planetarijom, posljed- noj u zbirci Balade Petrice Kerempuha: „Ileri kak pilki, faklonosi, zaškrabani dijaki, larfonosi, pokapali su paradno starinsku reč Kaj (Krleža 1966: 187). Krleža o ilirskom preporodu: „Za volju političkog i kulturnog jedinstva, zbog dalekovidne utilitarističke perspektive bratstva s ostalim narodima od Istre do Bosne, od Kranjske do Srbije, do Makedonije i do Bugarske, odreći se svoje vlastite književne prošlosti i tradicije, svoga jezika i svog imena, bila je to smionost samozatajna koju je mogao da nadahne samo bezazleni idealizam bez

535 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550 ikakvih skrivenih misli ili kombinacija” (Krleža 1975, 3: 31–32). „Sam fakat što su naši buditelji ilirske narodnojedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila tako da su se odrekli svog narodnog imena i svog jezika, i to veoma odlučno i smiono, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika i imena može ostvariti južnoslavenska, upravo sveslavenska sinteza u višem, nadnarodnom, oduhovljenom smislu, taj fakat odvaja ih bitno od svih sličnih romantičnih pokreta u svijetu (Krleža 1975, 3: 32). Krleža je o djelima na kajkavskom književnom jeziku imao izgrađen stav temeljen na dugogodišnjem proučavanju starih kajkavskih i drugih knjiga u Sveu- čilišnoj knjižnici pa je zato mogao davati ocjene kvalitete njihova jezika i estetske dimenzije:3 „‘Petrica’ Jakoba Lovrenčića loša je uvozna roba, osim jezika – varaž- dinskog ‘žargona’ – koji uostalom u raznim ‘kuharicama’ ili kod Lalanguea nije sla- biji. Pergošićev prijevod Tripartita svakako je originalniji” (Krleža 1975, 3: 253). „Jezik jednog kapucina Zagrepca je gotov, završen barokni jezik u agoniji jedne la- tinizirane civilizacije na odru, ali quand meme – ipak jezik” (Krleža 1975, 3: 254).

2. Jezikoslovni pristupi Krleži u 20. stoljeću Još za Krležina života o njemu su napisani mnogobrojni radovi i studije, a do prave inflacije tekstova o Krleži došlo je 1973. godine u povodu njegova 80. ro- đendana. Ipak, jezikoslovnih radova o Krležinim tekstovima ima malo. U užem jezikoslovnom smislu pisalo se samo o Krležinu kajkavskom stvaralaštvu,4 a bilo je i pokušaja onomastičkih interdisciplinarnih raščlamba jezikoslovnim, književnopovijesnim i historiografskim znanstvenim metodama.5 S obzirom na rječnike uz pet Krležinih knjiga u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, ko- ličinu referencija na Krležu u Rječniku stranih riječi te članku Leksičke bilješ- ke uz jedan Krležin tekst posebno mjesto među jezikoslovcima koji su pisali o Krležinu jeziku pripada i Bratoljubu Klaiću.

3 Josip Vončina istražio je okolnosti i korpus tekstova koji su neposredno utjecali na nastanak Balada te je utvrdio da se Krleža za njihovo pisanje pripremao dugo i studiozno, duže nego je i sam želio priznati: „Na temelju primjera utvrdili smo da je Krleža, pripremajući Balade, či- tao: prva izdanja starih kajkavskih knjiga (Vramec, Habdelić), Frankopanova djela bar u Ježiće- vu izboru; isprave na latinskom i na njemačkom jeziku” (Vončina 1991: 13); „Krleža je solidno upoznao novija izdanja starih kajkavskih tekstova [...], a one stare knjige koje nisu iznova izda- ne čitao je gdje ih je bilo: u trezoru zagrebačke Sveučilišne knjižnice. Ujedno je brižno pratio se- kundarnu literaturu o svoj toj knjižnoj građi” (Vončina 1991: 251). 4 Jezikoslovnu pažnju najviše su plijenile Balade Petrice Kerempuha i Krležini stavovi o ilirizmu. Od radova o Krležinoj kajkavštini valja istaknuti: Kuzmanović 1972; Moguš 1973; Šo- jat 1973; Vuletić 1973; Vončina 1991. 5 Krležini toponimi u romanu Banket u Blitvi potaknuli su 1973. nekolicinu filologa na po- kretanje projekta jezikoslovnih raščlambi tih riječi (Brozović 1973).

536 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550

3. Krleža u Klaićevim tekstovima Bratoljub Klaić prvi se put u jednom tiskanom tekstu referira na Krležu 1963. godine u članku Tri bezgrešna susreta s komunizmom, u kojem opisuje tri prijeratne zgode u kojima je došao u doticaj s komunističkim idejama. Svakoj je kao moto pridao rečenicu iz Krležina teksta, a u trećoj opisuje kako je u Var- šavi gledao Krležinu predstavu i o tome napisao članak u prijeratnom komuni- stičkom časopisu (Klaić 1963a). Iste je godine u Republici objavio i tekst Leksičke bilješke uz jedan Krle- žin tekst. To je važan tekst jer Klaić tu iscrpno objašnjava metodologiju rada na rječniku u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti i metodologiju sastavljanja Rječnika stranih riječi na primjeru Krležina romana Zastave (Klaić 1963b). U Lasićevu prikazu kritičke misli o Krleži Klaića se spominje u dvama razdobljima: 1. U razdoblju od 1945. do 1963. Klaića smješta u „metodološki idiolekt” „svje- dočenje kao dio veće cjeline, memoarske ili esejističke” (Lasić 1993a: 228; Lasić 1993b: 165), misleći pritom na tekst Tri bezgrešna susreta s komunizmom. 2. U razdoblju od 1964. do 1981. Klaića smješta u „metodološki idiolekt” „prikaz s komentarom” s obzirom na tekst Leksičke bilješke uz jedan Krležin tekst (Lasić 1993b: 166).6 Krležine knjige u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti objavljene su 1973. godine, a rječnike je sastavljao Bratoljub Klaić. Prema svjedočanstvu ta- dašnje tajnice edicije, Jelene Hekman, Krleža je sam aktivno sudjelovao u pri- premanju knjiga za tisak7 pa je moguće pretpostaviti da je imao važnu ulogu i u konačnom izgledu rječnika.

4. Natuknice s uputom na Krležu u Klaićevu rječniku Od mnogobrojnih izdanja Klaićeva rječnika treba izdvojiti nekolicinu koja je relevantna zbog provedenih izmjena i dopunjavanja. Nakon prvoga izdanja ¹1951., dopune su provedene u drugom izdanju ²1958., trećem ³1962., četvrtom ⁴1966., petom ⁵1968. i osmom ⁸1978., što je i konačna verzija rječnika. Kada u zadnjoj verziji rječnika (1978.) tražimo vrela, u predgovoru nalazimo izrijekom navedene samo rječničke i leksikonske izvore, no već i površan

6 Nije u potpunosti jasna takva periodizacija što se tiče Klaića jer je tekst Leksičke bilješke uz jedan Krležin tekst prvi put objavljen već 1963. godine, a zatim tek u knjizi Između jezikoslovlja i nauke o književnosti 1972. godine. 7 „Tako je, primjerice, Krleža vlastoručno, a ne kao obično A. Malinar, ispravljao špalte svojih pet knjiga” (Hekman 2011: 181).

537 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550 uvid u Rječnik stranih riječi pokazuje da su Bratoljubu Klaiću kao vrelo poslu- žili mnogi tekstovi hrvatske i svjetske književnosti čije autore navodi u zagradama, često i potkrepljujući objašnjenja citatima iz tih tekstova. Tu posebno mjesto pripada upravo Miroslavu Krleži jer je on u tom smislu najzastupljeniji izvor za izdanje iz 1978. godine. No tako nije bilo i u prethodnim izdanjima.

4.1. Prvo izdanje ¹1951. Prvo izdanje donosi uglavnom standardizirane oblike posuđenica i tuđica te manji broj stranih riječi i imena koje su tada bile uobičajene u svakodnevnoj komunikaciji. Rijetke su natuknice u kojima se donose citati tekstova te upuću- je na izvor riječi ili izvor tumačenja značenja. Donose se samo osnovna znače- nja riječi. I sam Klaić u predgovoru kaže kako se nastojalo da definicije budu kratke i jasne jer je riječ o priručniku koji čitatelju treba biti pomoć pri čitanju knjiga i novina (Klaić ¹1951: VI). Ipak, neke su od natuknica „tumačene na enciklopedijski način” (Klaić ¹1951: VI), a kod rijetkih je primijenio i oprimjera- vanje citatima, npr. u natuknicama antiteza, apstrakcija, imperijalizam i materijalizam.8 U tom izdanju još nema povezivanja natuknica s Krležom.

4.2. Drugo izdanje ²1958. Drugo izdanje gotovo je dvostruko veće. Metodologija izrade rječnika znatno se promijenila, a na to su utjecali zahtjevi čitatelja za informativnošću i upo- trebljivošću (Klaić ²1958: V). Jedna od znatnijih promjena je uvršćivanje rije- či koje nisu „strogo književne”, kao što su dijalektne posuđenice, a u tom kontekstu spominje i Krležu: „Uneseno je i dosta dijalektalnih stranih izraza iz bo- gatog opusa Jovana Sterije Popovića i Miroslava Krleže, kao i od nekih mlađih pisaca” (Klaić ²1958: V). No, Krležu je kao izvor potvrde ili značenja naveo u samo četiri natuknice: Kerempuh, knajp, kromanjar i šticpunkt. Druga bitna promjena formiranje je leksičkih gnijezda, „obrada pojmova po sistemu poro- dicâ riječi”, čime je olakšana uporaba rječnika (Klaić ²1958: XII).

4.3. Treće izdanje ³1962. U napomeni uz treće izdanje obrazloženo je da su provedeni popravci u obradi te priloženo oko 8000 dodataka. To potvrđuje i 50 natuknica kod kojih se upućuje na Krležu. No nisu sve te natuknice potpuno nove. Osim četiriju natuknica koje su već 1958. imale poveznicu s Krležom, njih 13 još iz prvoga i

8 Natuknica antiteza donosi citat Ivana Mažuranića, a natuknice apstrakcija, imperijalizam i materijalizam donose citate Vladimira Iljiča Uljanova Lenjina.

538 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550 drugoga izdanja sada je upotpunjeno dodatnim objašnjenjima ili podnatuknica- ma s uputom na Krležu po principu leksičkih gnijezda. Takve su osnovne natuknice faraon, hazard, humer, iluzija, incipit, kvastna, Nazaret, salon, skale, sor- dina, unija, urbar, štandesgemes, a unutar njih definiraju se Krležine riječi: fa- raonesa, hazarder, humermajoneza, iluzionist(a), incipit, nazarenka, salonrok, skalinata, sordinantan, štandesgemes, Unija, urbarij. Potpuno su nove natuknice u trećem izdanju: antistes, auerka, brasero, bu- tler, generalštebler, kadran, kampanati, kasa-frajla, klervoajantan, komande- za, krenclerica, Krobot, landhauz, marijaterezijanski, matoidan, mondšajnso- nata, nahtrekla, oldenburger, oneiromantik, pantin, postgalenski, saktuh, salo- pan, sikal, silberbeštek, španiše rajter, torrento, transdanubijanski, Upanišad, vigyázz, virtuš, Zinshaus, žirandol, u Dodataku još i cointreau, Fiume, lermedl, šmen de fer. Sve su to jednostavne osnovne natuknice (a ne leksička gnijezda) najčešće oprimjerene citatom iz Krležina djela, a većina definicija uz navedene natuknice nije se mijenjala ni u posljednjoj inačici rječnika.

4.4. Četvrto izdanje ⁴1966.

U to je izdanje ušao opet znatan broj poveznica s Krležom, u natuknicama: alfa, An der schönen blauen Donau, angelologija, Bauchtänzerica, bondruk, brontulati, burevjesnik, celestin, charmeur, curiosum, dinast, dormijera, draj- firtl, džihad, fashionable, fenster-promenada, fišpaprikaš, giardinetto, javaš, kartuša, komunac, kondolencija, man-eater, Niemandsland, nunc pede libero pulsanda tellus, pied-à-terre, policajhund, res victa Catoni placuit, ridi bajaz- zo, Schürzenjäger, singl, sinus, šlendrijan, talambas, taraskonstvo, tej, torent,9 tourbillon, ulan, vinera. U napomeni uz četvrto izdanje Klaić je dodatno obra- zložio osmišljenu metodologiju Rječnika stranih riječi: povećana je količina latinskih i njemačkih poslovica i glasovitih rečenica, a kao vrelo spominje i edi- ciju Pet stoljeća hrvatske književnosti. Već se u predgovoru drugomu izdanju opravdavao zbog mnogobrojnih turcizama, a ni u ovoj napomeni nije izostavio razloge za novo povećanje broja turcizama, pozivajući se upravo na dijelove Krležinih tekstova (Klaić ⁴1966: XIV). No zapravo turcizama preuzetih od Kr- leže ima samo četiri: Dar-ul-Džihad s. v. džihad, javašluk s. v. javaš, talambaz- džija s. v. talambas, ulaner s. v. ulan. U Škaljićevu rječniku turcizama od navedenih Krležinih potvrda nalazi se samo javašluk, ali s nešto drukčijim značenj-

9 Klaić je natuknicu torent uvrstio u 4. izdanje iako već od 31962. ima natuknicu torrento. To što s posuđenice torent upućuje na talijansku riječ torrento govori o tome da se ograđuje od vjerojatnosti da se ta posuđenica upravo tako udomaćila u hrvatskom jeziku (Klaić 41966: s. v. torent i torrento).

539 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550 skim opsegom: „javàšluk m (tur.) sporost, lijenost; nemarnost; neodlučnost” (Škaljić 1979: 365). Značenja koja se povezuju s Krležinom uporabom kod Klaića su: „nemarnost, lijenost, neurednost, neodgovornost” (Klaić ⁴1966: s. v. javaš). Pozivanje na Krležu daje dvije pretpostavke: 1. uvrštavanje turcizama Klaić je morao dodatno opravdati zbog njihove regionalne i ruralne obojenosti; 2. Krleža je bio takav intelektualni autoritet kojim se to moglo opravdati.

4.5. Peto izdanje ⁵1968. U predgovoru petom izdanju novost je uvođenje načela ažurnosti (uz prin- cipe informiranosti i upotrebljivosti uvedene još u drugom izdanju), tj. „dono- šenje pojmova koji su se – da tako kažemo – tek jučer pojavili u našem dnevnom govoru” (Klaić ⁵1968: V). U tom izdanju Klaić se, dakle, usmjerio na tada nove posuđenice i tuđice pa je potvrda iz književnosti bilo nešto manje. To se odrazilo i na razmjerno malen broj novih poveznica s Krležom, u natuknicama: anihilizirati, disteleologija, galan, gimnastika, kopfšus, more², spopati, superi- ority-kompleks, vera fides.

4.6. Osmo izdanje ⁸1978. Godine 1973. objavljeno je pet Krležinih knjiga u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, na kojima je Klaić radio kao jezični redaktor i sastavljač rječ- nika. Taj posao omogućio mu je da za potrebe edicije sistematizira Krležine po- suđenice, tuđice, rečenice na stranim jezicima, imena i nazive te da usto ima pomoć i podršku samoga Krleže. Zato ne čudi da je posljednja verzija Rječnika stranih riječi (1978.) upotpunjena velikim brojem natuknica u kojima se Klaić poziva na Krležu kao izvor riječi. Od toga su neke poveznice samo upotpunile postojeće natuknice, ali u većini slučajeva riječ je o formiranju novih natuknica na temelju Krležinih tekstova.

5. Klaićeva metodologija izrade rječničkoga članka s uputom na Krležu Mnogobrojne su natuknice za koje je Krleža naveden kao izvor. No, Kla- ić takvim natuknicama nije prišao samo navodeći u zagradama iza objašnjenja da je natuknicu preuzeo od Krleže, nego njegov opis na mnogim mjestima pokazuje težnju da se Krležina djela i puno dublji podatci o njima uključe u Rječ- nik stranih riječi. Utvrdili smo sedam metodoloških postupaka kojima se pritom služio (iako bi se možda mogao razlučiti i još koji): 1. Krležini kajkavski

540 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550 dijalektizmi iz Balada Petrica Kerempuha obilježeni kraticom kaj.; 2. definicije koje se povezuju samo s Krležinom uporabom; 3. tvorenice svojstvene Krle- žinu književnom stilu; 4. citati Krležinih književnih tekstova; 5. Krležine definicije natuknica; 6. Krležine istovrijednice za natuknicu; 7. Klaićevi komentari i vrijednosni sudovi o Krležinim tekstovima.

5.1. Obilježeni kajkavski dijalektizmi Zbog Balada Petrica Kerempuha Krleža je u 20. stoljeću uživao velik ugled i kao poznavatelj kajkavskoga narječja i kajkavskoga književnog jezika, pa je to djelo uvršteno kao vrelo za kajkavski književni jezik u Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, koji je počeo izlaziti 1984. godine.10 Kla- ić je neke Krležine riječi označio kraticom kaj., za koju je opravdano smatrati da znači „kajkavizam”, iako je nije naveo u popisu Skraćenice (Klaić 1978: XI–XIII). Takve su riječi: ajnvagonijerati (s. v. ajnvagonirati); ajzlibanec i ajznbaner (s. v. ajziban); akselroljnin (s. v. akselband); činž arendaljski (s. v. arenda); arpadovščina (s. v. Arpad); ausvagonijerati (s. v. ausvagonirati); buzdoganj; cagar; cufetke; dacovina; đumber (s. v. đumbir); fileki (s. v. file- ci); furtifurt (s. v. furt); fusoklin; geplin (s. v. gepl); nasrečuhitavec (s. v. hazard); hmajni; kušencija; maša¹; nahtreklec (s. v. nahtrekla); dojti na pipu (s. v. pipa²); Savrovo; spopati; ritek (s. v. šop); zdežman. Osim onih potvrđenih kod Krleže, velik je broj kajkavizama u Klaićevu rječniku označenih kraticom i nekim drugim izvorom, ili samo kraticom bez izvora, ili pak uopće nisu ozna- čeni kao kajkavizmi.11 Klaić navodi da je Krleža u Baladama upotrijebio „dobar starokajkavski izraz” nasrečuhitavec istovrijedan riječi hazarder (Klaić 1978: s. v. hazard), no uvidom u Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika vidljivo je da dosad ta riječ nije potvrđena u drugim vrelima kajkavskoga književnog jezika,12

10 Značenju naziva „kajkavski književni jezik” može se pristupiti na najmanje tri znanstve- no utemeljena načina: 1. jezik temeljen na kajkavskoj narječnoj osnovi kojim su pisani tekstovi u sjeverozapadnoj Hrvatskoj do oko sredine 19. stoljeća te književna djela nastala do sredine 20. stoljeća temeljena na kajkavskoj knjiškoj tradiciji; 2. izuzimaju se književna djela 20. stoljeća; 3. izuzimaju se djela pisana jezikom koji osim kajkavskih ima podjednako i svojstva drugih narječ- ja. Prema prvomu tumačenju Krležine Balade svrstavaju se u korpus kajkavskoga književnog jezika, a to se može poduprti i Vončininim istraživanjem, koje je dokazalo neposredan utjecaj starih kajkavskih tekstova na njihov nastanak (Vončina 1991). Prema drugomu tumačenju Balade se svrstavaju u kajkavsku dijalektnu književnost. 11 Npr. ružiti; znebar (s.v. salamandar); spreluknati (Dončević); šrajtoflin; štacun; taca²; vadlati se; vanderček; vura; žah; žulencija (Matoš) i dr. 12 Pod kajkavskim književnim jezikom mislimo na jezik kojim su od 16. do oko sredine 19. stoljeća pisani pravni, stručni i književni tekstovi te koji je opisan u rječnicima, gramatikama i pravopisima svoga vremena na području sjeverozapadne Hrvatske.

541 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550 nego samo kod Krleže (RHKKJ: s. v. nasrečuhitavec). Od ostalih riječi kao Kr- ležine potvrđene su još areńdalski (a ne arendaljski), buzogań, cagar, ğumber, fileki, furtinavek (a ne furtifurt), hmajni i kušencija, ali i mnoge posuđenice koje kod Klaića nisu navedene u tom kontekstu (ajngel, guldiner i dr.) (RH- KKJ). Klaić, dakle, nije imao namjeru u Rječniku stranih riječi prikazati sve Krležine dijalektne posuđenice, nego je donio svojevrstan suženi izbor.

5.2. Značenja koja se povezuju samo s Krležinom uporabom Dio natuknica referira se na Krležinu specifičnu uporabu, što ne znači da ta kva uporaba tada nije bila i uobičajena u razgovornom stilu, no Klaić u tim slu- čajevima navodi Krležu kao izvor takve uporabe, npr. amerikanka d. ‘vrsta lju- ljačke’; chesterfield ‘vrsta ogrtača’; defenestracija ‘ubojstvo, uništenje’; efe- merida 2. „jednodnevna senzacija” (s. v. efemeran); ekvatorijalan „bujan, vječ- no topao, sa mnogo raslinja” (s. v. ekvator); engram 2. „dojam, bilješka, zapis o proživljenim podražajima svijesti”; iluzionist(a) 2. ‘zanesenjak’ (s. v. iluzija); iredenta 3. ‘vrsta pjesme’; kromoterapija 2. „liječenje bojama, tj. slikama”; mikstura 2. ‘zbrka’; mitomanija ‘sklonost vjerovanju u mitove’; muzirati 3. „prevraćati gore i dolje”; objektivirati se b. ‘opredmetiti se’. Navedena zna- čenja ne nalazimo u Rječniku stranih riječi Vladimira Anića i Ive Goldsteina (Anić i Goldstein 1999). Kod pojedinih natuknica zaista je riječ o specifično Krležinoj uporabi jer i sam Klaić to naglašava, npr. antipleromatički „kod Kr- leže ima značenje: koji je protiv punoće želuca i crijeva”; histerika „kod Krle- že također isto što i histerikinja, tj. histerična žena” (s. v. histerija). Klaić je veoma cijenio Krležine semantičke uporabe pa je u rječnik uvrstio i Krležina prenesena značenja, kao npr. u riječima lampadefor 2. „prosvjetitelj” (s. v. lampa- da) i Litoral „Primorje” (s. v. litoral). U rječniku nalazimo i primjere kod kojih je Krležina uporaba citirana kao potvrda, a ne kao izvor. Tako npr. u izdanjima ⁴1966. i 51968. natuknice šengajst i šlarafija navode se bez upute na Krležu, a 81978. donose se i Krležini citati.

5.3. Tvorenice svojstvene Krležinu književnom stilu Osim što je riječima pridavao rijetka (ili samo svoja) značenja, Krleža je veoma slobodno pristupao jeziku kao tvorbenom mehanizmu. U tome je pokazao i nešto veću sklonost određenim tvorbenim modelima, pa su česte imenice koje završavaju na -id i pridjevi koji završavaju na -idan (dinaroid s. v. di- narid; eliptoid s. v. elipsa; sfingoidan s. v. sfinga; tifoidan), imenice na -acija

542 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550

(gorilizacija s. v. gorila; infernalizacija s. v. inferno), glagoli (izgonorejizira- ti s. v. izgonorejiziran, izmeakulpirati, izvoltižiran, parvenizirati se s. v. par- veni) i druge spretne tvorenice od posuđenica (funebraš s. v. funebre; ipsilon- ka s. v. ipsilon; kromanjar; ultimatula s. v. Ultima Thule, činkvečenteskan s. v. činkvečento i dr.).13

5.4. Citati Krležinih književnih tekstova Klaić se trudio natuknice oprimjeriti Krležinim književnim citatima, naro- čito onima koji su postali opće mjesto hrvatske kulture iz Krležina opusa, npr. aleluja „mirisni Aleluja”; antistes „Antistes podmukle bande”; boranija „boranija od zapadnoevropskih neznalica”; Cunard Line „a svaki drugi Um je ‘naš Veleum’, kaj ostalo je kmetu? Cunard Line i Rum”; deruta „Sve gori u nekoj vrućici i neopisivoj deruti”; dribling „advokatski dribling” (s. v. driblati); haj- duk „Khuena sam videl z gardom i hajduki”; Knajp „mala knajpovska šetnja s tušem”; pančati se „taj se z vetrom panča kak osel od La Manča” (s. v. panč); parvenizirati se „parvenizirana bordelska madame”; plot „O prokletstvo krvi, ludila i ploti”; solingenski „blistala je solingenska ocjel njinih kvrgavih balta i satara” (s. v. Solingen). Pojedine Krležine uporabe Klaić je smatrao toliko opće- prihvaćenima da ih je objasnio kao podnatuknice: danski princ (s. v. Danska), grof od Pariza (s. v. grof), hebrejski bastard (s. v. bastard), hebrejska riba (s. v. Hebrej), jakobinska Marijana (s. v. jakobinac), kavkaska hridina (s.v. Kav- kaz), ričardovsko klanje (s. v. Ričard), plavi satovi (s. v. sat), sikstinski sopra- ni (s. v. Sikstina), sterkoralna apoteka (s. v. sterkoralan) i dr. Citiranje književnih tekstova vrlo je čest Klaićev postupak. Natuknicu monorim oprimjerio je dvjema cijelim pjesmama (Matoševom i Krležinom), a naj- opsežniji je takav primjer natuknica Prometej, u kojoj je u jednom i pol stupcu dao prepjev dijela Eshilove tragedije Okovani Prometej. Na nekim je mjestima citirao i stihove Krležinih Balada povezujući ih s poznatim latinskim stihovima, npr. s. v. Qui bene bibit, bene dormit; s. v. Summum mundi trinum.

5.5. Krležine definicije u Rječniku stranih riječi U mnogim natuknicama s uputom na Krležu u Rječniku stranih riječi Kla- ić nije dao svoju definiciju, nego donosi citat Krležina objašnjenja. Pregledom

13 Vončina je, na primjer, za riječ afrikanjske u Baladama ustvrdio: „Suglasnik nj (na mjestu n) u navedenim je Krležinim tvorbama, dakle, primjer ‘osobne autorove jezične kreacije’” (Vončina 1991: 30).

543 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550

14 U nekim od tih slučajeva Klaić je ponešto i preinačio definiciju, npr. za atomizirati u Pet stoljeća nalazimo objašnjenje „razbi(ja)ti u najsitnije djeliće, u paramparčad” (Klaić 1973e: s. v. atomizirati), a u Rječniku stranih riječi citirano Krležino objašnjenje glasi: „razbijati u parampar- čad” (Klaić 1978: s. v. atomizirati).

544 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550

Krležina djela. I tu se na nekim mjestima pojavljuju jezične preinake. Takve su riječi: alamvašut „jedan od rijetkih mađarskih izričaja što su ih naši ljudi zna- li iz doba kad su željeznice (u vrijeme Austro-Ugarske) bile u mađarskim rukama“ (Klaić 1978: s. v. alamvašut) s preinakama (usp. Klaić 1973b: s. v. alam- vašut); barbirske zdjele „mesingani tanjuri kao oznaka brijačnice, često i poda- leko istaknuti sa zida u ulicu” (Klaić 1978: s. v. barbir; usp. Klaić 1973b: s. v. barbirske zdjele). U Pet stoljeća i u Rječniku stranih riječi mogu se naći i potvrde u kojima je definicija potpuno jednaka, ali u Rječniku nije označena kao citat: inhaber „vlasnik (nekad su visoke ličnosti bile ‘vlasnici’ velikih vojnih jedinica, bri- nuli se za njih, opskrbljivali ih, nominalno im bili vrhovni zapovjednici itd.)” (Klaić 1978: s. v. inhaber; usp. Klaić 1973b: s. v. Inhaber); izvoltižiran „‘izja- han’, tj. gibak od jahačke gimnastike” (Klaić 1978: s. v. izvoltižiran; usp. Klaić 1973e: s. v. izvoltižiran); kajzermanevar „velike vojničke vježbe u prisutnosti cara kao vrhovnog zapovjednika” (Klaić 1978: s. v. kajzer; usp. Klaić 1973e: s. v. kajzermanevar). Neke su definicije i dodatna objašnjenja citati preuzeti iz samih Krležinih književnih tekstova: Stilleben „Slikari našeg (francuskog) impresionizma su- zili su svoj vidokrug do stolova, do tihog života, do riba i zlatnih ribica” (Kla- ić 1978: s. v. Stilleben); šengajst „Taj sušičavac, to je gorljivi ničeovac, ‘lijepa duša i plava čarapa’ u intelektualnom smislu” (Klaić 1978: s. v. šengajst); Šla- rafija „gdje pečene race i pilići lete u usta čovjeku, po livadama pasu prasci i odojci na ražnju, a srebrne ure i lanci vise po drveću” (Klaić 1978: s. v. Šlara- fija; Krleža 1973: 10).

5.6. Krležine istovrijednice Jednu manju skupinu riječi čine Krležine istovrijednice za posuđenicu, koje je Klaić uvrstio u navodnicima istom nakon definicije. To su u hrvatskom jeziku najčešće već postojeće riječi i sintagme (npr. paučinastost za arahnoidnost s. v. arahnoidan; mirzov s. v. capfnštrajh; naslovnik s. v. eponim; kužna bolni- ca za epidemišpital s. v. epidemija; istiskivač novaca s. v. erpreser; aeronaut s. v. fliger; buvlja pijaca za foire de puces s. v. foire; po domaći s. v. gemitlih; voj- ničina s. v. haramija), no neke je u hrvatsku književnost možda prvi unio Krle- ža (npr. činjenje ljubavi s. v. faire l’amour; vatromeštar i ognjar s. v. fajerver- ker; nasrečuhitavec za hazarder s. v. hazard; Sunčani Ljudevit s. v. Le roi so- leil; simtamati za oscilirati s. v. oscilacija; sitne potrijebice „pojam koji Krleža inače označuje kao ‘sitne potrijebice’” s. v. planikari) jer potvrde za njih (u navedenim značenjima) nismo pronašli ni u Akademijinu rječniku (AR).

545 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550

5.7. Klaićevi komentari i vrijednosni sudovi o Krležinim tekstovima U pojedinim natuknicama Klaić se u definiciji i opisno referirao na Krle- žine tekstove upućujući na značenje objašnjene riječi ili sintagme kakvo upotrebljava upravo Krleža u svojim djelima: Aretej iz Kapadokije „Krležin motiv u jednoj od njegovih drama”; Arhimed „genijalan mislilac kome se pripisuje rečenica [...], koju Krleža citira u djelu Na rubu pameti”; autohtona kultura „Krležin Valent Žganec Vudriga aludira na to rečenicom: ‘Veliju tak da drugi muži okolo nas sega tega nemaju’” (s. v. autohton); Belforski Lav „o njoj se zapravo i radi u Krležinu tekstu Cvrčak nad vodopadom”; Dianabad „naziv po- znatog javnog kupališta u Zagrebu, tako starog da ga spominje i Krleža u svome Djetinjstvu” (s. v. Dijana); Loyola Ignacije „Krležine aluzije na Loyolu i na osnivača franjevačkog reda Franju Asiškoga u pjesmi Bijeda svojim rukama dotiče se svega”; Mors victrix et nivelatrix „istog je smisla rečenica [...] koju je Krleža stavio kao moto ispred balade Pogrebna pesem pilkov pod Siskom” (s. v. mors); nahtreklec „u Krležinim djelima i pomalo podrugljivo” (s. v. nahtrekla); podagram nescit medicina „ruga se Krleža u Baladama i dodaje: [...]” (s. v. podagra). Tome treba dodati i Klaićevo izražavanje mišljenja o Krležinim djelima, kakvo nalazimo u tri natuknice: Galicija „u prvom svjetskom ratu pozornica velikih bitaka između Austro-Ugarske i Rusije, odakle i prvotni naziv znamenite Krležine drame koja je kasnije dobila naslov U logoru”; thálatta! thálatta! „izvanredno iskorišten u Krležinoj poemi Pan”. Zanimljiv je razvoj natuknice monorim. U trećem izdanju (³1962.) iza definicije kao oprimjerenje slijedi pjesma srbijanskoga književnika Jovana Jovanovića Zmaja. U četvrtom izdanju (⁴1966.) naziv je oprimjeren istom Zmajevom pjesmom i dodani su stihovi iz Krležinih Zastava s najavom: „iz novije književnosti dobar je ovaj primjer”. U osmom izdanju (⁸1978.) Zmajeva je pjesma zamijenjena Matoševom, a Krleži- nim stihovima promijenjen je komentar: „osobito je sugestivan Krležin primjer iz romana Zastave” (Klaić 1978: s. v. monorim).

6. Zaključak Klaićev rječnik isprepleten je Krležinim eruditskim autoritetom na različite načine, od kojih su u radu prikazani samo oni najuočljiviji. Krleža je kao knji- ževni, i uopće društveni, autoritet svojega vremena bio snažan aktualni čimbe- nik u vrijeme nastajanja Klaićeva rječnika pa su uključivanje njegova leksičkog fonda i interpretacija kraj odabrane natuknice bili u međuovisnom suodnosu s četirima načelima izradbe Klaićeva rječnika: dokumentiranost, ažurnost, infor-

546 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550 mativnost, upotrebljivost. Klaić je većinu elemenata koje je primijenio kod Kr- leže upotrebljavao i kod drugih autora, no u mnogo manjem opsegu. Vrijednost je Klaićeva rječnika također u asocijativnim i lako pamtljivim definicijama oprimjerenima citatima bitnim za opću kulturu. Klaić je tomu posvetio veliku pažnju, što pokazuje i opisani razvoj natuknice monorim. Količina referiranja na Krležu i opisana metodologija izrade rječničkih čla- naka s uputom na Krležu (kajkavski dijalektizmi, citati iz Krležinih djela te Kr- ležine definicije, uporaba riječi i tvorenice) pokazuju da je Krleža bio ne samo intelektualni autoritet nego i vjerodostojan i važan korpus za Rječnik stranih ri- ječi. Klaić je potvrde iz Krležinih djela uvrštavao u izdanja rječnika usporedno s radom na njegovim djelima, a to pokazuju popisi uvrštenih natuknica (poglavlje 4). Već smo naveli da je iz Krležinih knjiga u ediciji Pet stoljeća u Klaićev rječ- nik uvršten velik korpus riječi koje su definirane i protumačene uz Krležinu asistenciju. Do toga je izdanja Krležinih djela sve teže doći, no danas postoje i novi veliki izdavački pothvati koji svojim dodatnim tumačenjima olakša- vaju čitanje hrvatskih književnih klasika. Vrijednost Klaićeva rječnika za leksikografsko tumačenje Krležina jezika time nije umanjena jer je ona sadržana upravo u Klaićeva četiri principa: dokumentiranost, ažurnost, informativnost, upotrebljivost, kao neposredan svjedok svojega vremena. Zato Klaićev rječnik, osim sredstva jezične raščlambe, postaje i predmetom takve raščlambe.

Literatura: AR = Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika I–XXIII. 1880. – 1976. Jugosla- venska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb. An i ć , Vl a d i m i r . 1973. Jutro saznavanja ili bilješke oko Krležina jezika. Zadar- ska revija 6. 537–541. [Također u zborniku Miroslav Krleža 1973. 9–13.] An i ć , Vl a d i m i r . 1982. Zapis o Krleži i jeziku. Oko 256. 22. An i ć , Vl a d i m i r ; Go l d s t e i n , Iv o . 1999. Rječnik stranih riječi. Novi Liber. Zagreb. Br o z o v i ć , Da l i b o r . 1973. O zemljovidu izmišljenih zemalja i o etimologiji iz- mišljenih onomastičkih jedinica. Zadarska revija 6. 509–518. [Također u zborniku Miroslav Krleža 1973. 22–30.] Fi l i p o v i ć , Ru d o l f . 1986. Teorija jezika u kontaktu. Uvod u lingvistiku jezič- nih dodira. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – Školska knjiga. Zagreb. Fi l i p o v i ć , Ru d o l f ; Me n a c , An t i c a . 2005. Engleski element u hrvatskome i ruskom jeziku. Školska knjiga. Zagreb.

547 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550

548 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550

Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1973e. Rječnik. Miroslav Krleža. V. Eseji i putopisi. Mati- ca hrvatska – Zora. Zagreb. 387–459. [Edicija Pet stoljeća hrvatske književ- nosti. Knj. 95.] Kl a i ć , Br a t o l j u b . ⁸1978. Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b ; Šk o l s k a k n j i ga 2012. Novi rječnik stranih riječi. Školska knjiga. Zagreb. Kl a i ć , Že l j k o . 2001. Jednoznačnost i višeznačnost u Osmojezičnom enciklopedijskom rječniku. Filologija 36-37. 273–278. Ko va č e c , Au g u s t . 1993. Jezik. Krležijana. I. A–Lj. Leksikografski zavod „Mi- roslav Krleža”. Zagreb. 394–407. [Također: http://krlezijana.lzmk.hr/clanak. aspx?id=1653 (pristupljeno 28. veljače 2014.).] Kr l e ž a , Mi r o s l av . 1966. Balade Petrice Kerempuha. Školska knjiga. Zagreb. Kr l e ž a , Mi r o s l av . 1973. Miroslav Krleža. II. Izabrane novele. Matica hrvatska – Zora. Zagreb. [Edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti. Knj. 92.] Kr l e ž a , Mi r o s l av . 1975. Panorama pogleda, pojava i pojmova. I–V. Oslobo- đenje – Mladost. Sarajevo – Zagreb. Ku z m a n o v i ć , Ml a d e n . 1972. Rječnik i komentar „Balada Petrice Kerempuha” Miroslava Krleže. Liber. Zagreb. La s i ć , St a n k o . 1993a. Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krle- ži. Knjiga četvrta. Stvaranje kulta: 1945–1963. Globus. Zagreb. La s i ć , St a n k o . 1993b. Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Kr- leži. Knjiga peta. Književnoznanstvena metoda i literatura o Krleži: 1964– 1981. Globus. Zagreb. Miroslav Krleža 1973. 1975. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Zagreb. Mo g u š , Mi l a n . 1973. Što pokazuju Krležine dublete u Baladama? Forum 9. 376–386. [Također u zborniku Miroslav Krleža 1973. 317–324.] RHKKJ = Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, I–IV, A–pristojno². 1984. – 2011. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb. Šk a l j i ć , Ab d u l ah . 41979. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Svjetlost. Sarajevo. Šo ja t , An t u n . 1973. Odnos Krležine kajkavštine u Baladama prema starom kajkavskom književnom jeziku. Forum 9. 367–375. [Također u zborniku Miroslav Krleža 1973. 513–520.] Vo n č i n a , Jo s i p . 1991. Korijeni Krležina Kerempuha. Naprijed. Zagreb. Vu l e t i ć , Br a n k o . 1973. Kajkavski elementi u Krležinim štokavskim tekstovima. Dometi 3-4. 18–28. [Također u zborniku Miroslav Krleža 1973. 593– 605.]

549 Ivana Klinčić: Miroslav Krleža u Rječniku stranih riječi Rasprave 40/2 (2014.), str. 533–550

Miroslav Krleža in Dictionary of Foreign Words

Abstract In his foreword to the Dictionary of Foreign Words, Bratoljub Klaić does not speak much of the dictionary’s literary sources, however he does mention that the dictionary contains “many foreign words from older Croatian literature found by the author in his work as editor and commentator on Five Centuries of Croatian Literature”. In many places, the dictionary itself points to writers and other people who attested the words. In addition to this, quotes in which a particular word is found are also frequent. As stated by Klaić in the foreword, the reason for this is “documentarity”, one of the four principles (alongside “currentness”, “informativeness”, and “usefulness”) mentioned by him in the foreword as the basis for the creation of a dictionary. A superficial overview is enough to show that Miroslav Krleža is one of the most frequently quoted authors in the dictionary, and the entries pointing to him are loanwords, foreign words, and even entire sentence quotes in foreign languages. This paper provides an analysis of entries which Klaić connects with Krleža. The goal of this research is to determine the manner in which these entries correspond with Klaić’s principles of dictionary-making, and what they say about Krleža’s linguistic influence on the 20th-century Croatian language.

Ključne riječi: Bratoljub Klaić, Miroslav Krleža, posuđenice Key words: Bratoljub Klaić, Miroslav Krleža, loanwords

550 Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 82’0 811.163.42’82-32(Klaić, B.) Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 20. III. 2014. Prihvaćen za tisak 4. XI. 2014. Kornelija Kuvač-Levačić Odjel za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru Obala kralja Petra Krešimira IV., HR-23000 Zadar [email protected]

Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta u humoreskama Bratoljuba Klaića

Metalepsa je u naratologiji definirana kao postupak prekoračenja granice između fikcije i stvarnosti, književnog i izvanknjiževnog (Genette 1972, 2004). Vodeći se tom definicijom što je uključuje K. Bagić (2012.) u smislu figure koja iziskuje novo promišljanje statusa granice u narativnom tekstu, u članku će se analizirati metalepsa unutar autoironijskog postupka poigravanja funkcijama književnog teksta u autobiografskoj humoresci „Priča o bezmesnom ručkuˮ (Pripovijetke, 2009.) Bratoljuba Klaića. Poigravanje metanarativnim komentarima tzv. kanonske hrvatske književnosti prisutno je u drugoj humoresci iz iste zbirke, pod naslovom „Baba Lizino janješceˮ. Cilj rada je prikazati stilske i naratološke osobitosti Klaićeva proznog stvaralaš- tva, i to s naglaskom na postupcima kojima autor konstruira specifičan hu- moristični učinak utemeljen na obratu i odmaku od uspostavljenih unutartekstualnih i izvantekstualnih odnosa. Uključivanje metalepse, potkopavanje granice između fikcije i stvarnosti, književnog i neknjiževnog, metanarativnost, autoreferencijalnost, kao i samo ironiziranje funkcija književnosti te društva u kojemu ona nastaje i unutar kojega ostvaruje recepciju, ukazuju na to da se Klaićev izraz, unatoč prividnoj lakoći i jednostavnosti, mjesti- mice približava poetičkim odrednicama postmoderne. Istraživanje njegovih pripovjednih tekstova stoga može dati zanimljive rezultate i u ključu suvremenih spoznaja teorije pripovijedanja kad su u pitanju postupci ostvarivanja humora, pa čak i šire – kada je u pitanju tekstualno konstruiranje identiteta subjekta unutar autobiografskog diskursa.

551 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567

U povijesti proučavanja književnosti poznato je da su još ruski formalisti posvetili veliku pozornost fenomenu književne funkcije. Rani formalisti su pojmom funkcije nastojali razlučiti poetsku od svakodnevne uporabe jezika u smislu da se poetski jezik drži nefunkcionalnim upravo zato jer se odriče praktič- nih, komunikativnih ciljeva. Međutim, u novijem, tzv. relacijskom smislu (Ti- njanov 1924 i 1927)1 funkcija proistječe iz sraza integrativnih i dezintegrativnih faktora koji se u raznim situacijama i ovisno o položaju djela u sustavu očituje na različite, u osnovi nepredvidljive načine (Biti 2000: 148). Tinjanov ustvrđu- je da nisu nestalne samo granice književnosti, njezina „periferijaˮ ili pogranič- na područja, već i sam „centarˮ te da nije istina da se u centru književnosti po- kreće i razvija jedna ishodišna, nasljedna struja, a da se pritom nove nakuplja- ju na rubovima, nego da upravo nove pojave zauzimaju centar, pri čemu se centar premješta na periferiju (nadovezuje se na kanonizaciju mlađih žanrova V. Šklovskoga i objašnjava kako je upravo zbog toga pustolovni roman postao tri- vijalan, a u njegovo doba to postaje psihološka pripovijetka). Tinjanov (1998: 9) naglašava također da se književni postupci mogu proučavati samo unutar njihove funkcije jer „čitava bit nove konstrukcije može se sastojati u novoj uporabi starih postupaka, u njihovome novom konstrukcijskom značenjuˮ (ibid.: 11). Granice građe u umjetnosti riječi tako su široke da dopuštaju najdublje procije- pe i pukotine, a spaja ih konstrukcijski čimbenik (ibid.: 16). Svaka „nastranostˮ, svaka „pogreškaˮ ili nepravilnost normativne poetike za Tinjanova je potencijal- no novo konstrukcijsko načelo koje se jasnije ocrtava što je pojava rjeđa i neo- bičnija. Takve pojave umjetnost nalazi u području svakidašnjeg života pri čemu se „umjetnički svakidašnji životˮ, s obzirom na funkcionalnu ulogu koju u njemu ima umjetnost, razlikuje od nje same, ali se po obliku pojava s njom dodiruje. Kada se temeljno središnje načelo konstrukcije razvija, novo konstrukcijsko načelo traži nove, svježe i njemu nepripadajuće pojave. Tinjanov za ovu tezu daje primjer pisama ili novinskih tekstova koji su iz svakidašnjeg života prešli u umjetnost i postali književnom činjenicom (širenjem tzv. konstrukcijskog nače- la) (ibid.: 17, 18, 24). Međutim, ta „evolucija književnostiˮ, poput evolucije drugih kulturnih nizova, ne podudara se ni prema tempu ni po karakteru s nizovima s kojima stoji u suodnosu. Evolucija konstrukcijske funkcije odvija se brzo.

1 u studiji „Književna činjenicaˮ (1924.) Tinjanov ističe da se odredbe književnosti koje operiraju s njezinim „temeljnimˮ obilježjima sudaraju sa živom književnom činjenicom. Autor dalje problematizira čvrsto „određenje književnostiˮ za koje kaže da postaje sve teže, makar će svaki suvremenik pokazati što jest književna činjenica, a što nije, pri čemu će neknjiževnom smatrati svakidašnju činjenicu ili činjenicu iz osobna života pjesnikova (Tinjanov 1998: 8). U drugoj studiji, pod naslovom „O književnoj evoluciji” (1927.) ističe da je sustav književ- noga niza ponajprije sustav funkcija književnog niza u neprestanom suodnosu s drugim nizovima (Tinjanov 1998: 38), što je argumentirao već u radu iz 1924.

552 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567

Evolucija književne funkcije – od razdoblja do razdoblja, a evolucija funkcije čitavoga književnoga niza u odnosu sa susjednim nizovima – stoljećima (iz studije „O književnoj evolucijiˮ, 1927., ibid.: 38). Tek je moderna, nemimetična umjetnost (od simbolizma naovamo) osamo- stalila cjelinu književnog djela dovodeći je u oporbeni odnos kako prema svakodnevnoj uporabi jezika tako i prema prethodnoj književnoj praksi (tzv. ubrza- no osporavanje). Time se djelo izdiferenciralo u odnosu na svoju okolinu, a dife- rencirale su se i pojedine njegove funkcije u odnosu na samo djelo pa u moder- noj umjetnosti svaka od njih može preuzeti ulogu dominante. Naposljetku reci- pijent postaje suodgovornim za (de)funkcionalizaciju estetičkog znaka, a smisao umjetničkog čina počinje se nalaziti u stvaranju takvih djela koja oslobađaju recipijentski individuum od svih naslijeđenih znakova i s njima povezanih svjetonazora i vrijednosnih predodžbi te koja u recipijentu osvješćuju moć uređiva- nja svijeta znakova i vrijednosti, prema argumentaciji koju daje češki estetičar, lingvist i teoretičar književnosti Jan Mukařovský (Biti 2000: 149). Iz zasada češ- kog strukturalizma, koji se razvija najprije 30-ih, a zatim ponovno 60-ih godina 20. stoljeća, Mukařovský osobitu pozornost posvećuje estetskoj funkciji knji- ževnosti.2 Slično stavovima Tinjanova o književnim i izvanknjiževnim „nizovima” i Mukařovský naglašava da su estetsko i izvanestetsko područje u stalnom, vrlo dinamičkom odnosu koji karakterizira kao dijalektičku antinomiju. Ipak postoji granica između umjetnosti i drugih područja estetskog. Umjetničko djelo, naime, jednoznačno karakterizira određena faktura (način na koji je proizvedeno) (Mukařovský 1999: 33, 34). Književnost prema njemu spada u umjetnosti u kojima se nalaze izvanumjetničke, čak i izvanestetske pojave, što uspoređuje s arhitekturom gdje estetskoj konkurira praktična funkcija, dok u književnosti to čini obavijesna (ibid.: 38). Brojnim primjerima Mukařovský argumentira stav o raznolikosti prijelaza između umjetnosti i područja estetskih izvanumjetničkih pojava ili područja izvanestetskog kako bi dokazao da umjetnost nije zatvoreno područje te da ne postoje ni oštre granice ni jednoznačni kriteriji koji bi razlikovali umjetnost od onoga što je izvan nje. Cijele sfere umjetnosti mogu stajati na razmeđi umjetnosti i drugih (ne)estetskih pojava (ibid.: 43–44). Prema načelima strukturalne estetike dinamičnost umjetničke strukture potječe od toga što jedan dio njezinih sastavnica uvijek zadržava karakter zacrtan konvencijama najbliže prošlosti, dok ga drugi preinačuje, čime se ostvaruje težnja za dokinućem odnosno promjenom umjetničke strukture (ibid.: 11).3

2 Vidi npr. studiju „Estetska funkcija, norma i vrijednost kao društvene činjenice” (1936.) u: Mukařovský 1999: 30–121. 3 Vidi studiju „Strukturalizam u estetici i u znanosti o književnosti” iz 1940. u: Mukařov- ský 1999: 5–29.

553 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567

S Luhmannom (Soziale Systeme: Grundriß einer allgemeinen Theorie, 1984.) struktura književnog djela konačno je izgubila normativan značaj jer ona više nema načina predodrediti funkciju kao jedini ispravan način vlastite reprodukcije.4 Odnos strukture i funkcije više se ne tumači po modelu uzrok- -učinak, već kao problem-rješenje (Biti 2000: 150). Između ostaloga, govoreći o jeziku kao komunikacijskom mediju, Luhmann naglašava da „sama forma (a samo bi se nju trebalo zvati znak) nema referencije; ona fungira samo kao razlikovanje i samo kad se faktično koristi kao takva” (Luhmann 2011: 185). I suvremeni teoretičari pripovijedanja od druge polovice 20. stoljeća pa sve do danas govore o razlikama književnog i izvanknjiževnog u pripovjednom tekstu. Prema G. Genetteu svako se djelo orijentira u odnosu na književnu sredinu, a svaki element u odnosu na čitavo djelo. Različite funkcionalne varijacije odražavaju stalna strujanja između popularne i tzv. kanonske književnosti, između akademizma i avangarde, između poezije i proze itd. (Ženet 1985: 32). Barbara Foley, razvijajući teoriju dokumentarnog romana (1986.)5 također in- zistira na razlici između umjetničkog i neumjetničkog pripovijedanja navode- ći da se svaki put radi o drugoj vrsti „mimetičkog ugovora” između autora i publike koji čuva razliku između referencijskog sustava umjetničke i znanstvene proze (prema Biti 1992: 33). Prema B. Foley mjesto dokumentarnog romana na granici je između činjeničnog i proznog pripovijedanja, ali ne traži uklanja- nje te granice. Svrha mu je prikazivanje stvarnosti već postojećim konvencijama proznosti, pripisujući svom pripovjednom paktu neku vrstu dodatnog prava na empirijsku pravovaljanost. Unutar žanra (u sklopu modernizma) autorica razlikuje pripovjednu autobiografiju (predstavlja umjetnika heroja koji ima status stvarne osobe u izmišljenoj situaciji, a njegov dokumentarni učinak potvr- đuje se pravom umjetnika na povlaštenu spoznaju) i metapovijesni roman (za referenta ima povijesni proces koji je nemoguće racionalno formulirati, a njegov učinak proizlazi iz potvrđivanja neodređenosti dokaza) (Foley 1999: 172). Umjetnička proza koristi se pritom analogijskim postupcima kojima nije do ko- načne spoznaje o stvarnosti, nego do iskušavanja brojnih i često proturječnih mogućnosti njezine interpretacije. Ista znanstvenica primjećuje da umjetnič- ki tekst na retoričkoj razini pokušava sintetizirati proturječja koja ga uobliču- ju pa umjetnička proza ponekad postavlja zahtjev za istinitošću svojega iskaza. Kako se tijekom razdoblja parametri istinitosti mijenjaju, tako umjetnička pro-

4 Spoznaja se ne može pozivati na nešto izvan sebe same, što je prisutno još u Kantovoj kri- tici spoznajne heteroreferencijalnosti. Luhmannov pojam za samoreprodukciju socijalnih sustava, među koje spada i književnost, jest autopojeza. O tome vidi u Luhmann 2011 i dr. 5 U knjizi Telling the Truth: The Theory and Practice of Documentary Fiction, Cornell Uni- versity Press, 1986.

554 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567 za može preuzimati tehnike historiografije, kronike, predaje, putopisa, pisma, biografije, novinske reportaže itd. kako bi svoj zahtjev legitimirala (Biti 1992: 33, 34). U povijesti hrvatske književnosti obilje je primjera gdje autori tako postupaju, ali ima i onih gdje književni tekst postaje referentnim mjestom, svoje- vrsnim osloncem događaju iz fikcionalno konstruirane zbilje.6 Naime, osobito postmoderna književnost i kultura vraćaju se tradiciji i poigravaju poetičkim pitanjima. Fiktofaktalnost je osnovno strateško načelo postmoderne književnosti jer svojom problematizacijom suodnosa fikcije i fakcije, književnosti i zbilje na bilo kojoj razini, u prvi plan ističe ontološki status same književnosti i njezinu ambivalenciju u odnosu prema zbilji (Oraić Tolić 1996: 113). Referiranje na književne tekstove, i to u autoironijskom ključu, prisutno je na više mjesta u proznom stvaralaštvu Bratoljuba Klaića skupljenom u zbirci Pripovijetke (2009.).7 Riječ je o malo poznatoj autorovoj književnoj ostavštini nastaloj između tridesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, koja je bila dije lom objavljivana po različitim novinama i časopisima, a dijelom sačuvana u rukopisu. Tekstove u zbirci moguće je svrstati pod „činjenična i prozna pripovijedanja”, pojam B. Foley, za koji navodi da „nisu nepromjenjive, nego povijesno varirajuće vrste pisanja, označene i utjelovljene promjenama literarnih konvencija i nastale promjenama struktura povijesno određenih odnosa proizvodnje i općenja.” (Foley 1999: 173). Načini pripovijedanja pritom ne ostaju unutar utvrđenih granica, nego se mijenjaju onoliko koliko se izmjenjuje način društvenog i političkog prikazivanja u svjetovima koje uzimaju za svoje refe- rente (Foley 1999: 173). Važno je napomenuti da su to sve tekstovi autobiografske naravi (Klaić 2009: 214) jer ta činjenica postaje indikativna budući da autobiografija po svojoj naravi prema, primjerice, Wulfu Segebrechtu (Autobiographie und Dich tung: Eine Studie zum Werk E. T. A. Hoffmanns, Stuttgart, 1967.), čini granice žanrova sumnjivim i upitnim (prema Eigler 2002). Autobiografska proza u cjelini predstavlja višestruko problematičan žanr moderne književnosti (Zlatar 1998: 13). Autobiografija je ontološki žanr jer svojom temom, autorovim vlastitim životom, problematizira osobnu zbilju koja se pojavljuje u ambivalen- tnom obliku: kao prava, realna zbilja i kao fikcija živoga autorskoga lika (Ora- ić Tolić 1996: 113). Za razliku od svih oblika fikcije autobiografija spada u re- ferencijalne tekstove koji teže obavijestiti o nekoj zbilji izvan teksta i pod-

6 usp. npr. romane Pavla Pavličića Koraljna vrata (1990.) u kojemu referentnost počiva na tekstu Osmana Ivana Gundulića ili Pokora (1998.) gdje je referentni tekst Marulićeva Judi ta (op. a.). 7 Od sada pa nadalje služimo se izdanjem: Adolf Bratoljub Klaić, Pripovijetke, Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, Bizovac, 2009. (op. a.).

555 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567 vrgavanju ispitu provjere. Svi referencijalni tekstovi sadržavaju implicitan ili eksplicitan referencijalni sporazum koji uključuje definiciju polja stvarnog na koje se cilja, kao i iskaz modaliteta i stupnja sličnosti za kojim se teži (Lejeu- ne 2000: 226). Elisabeth W. Bruss (L’autobiographie considerée comme acte li- ttéraire, Poetique, br. 17, 1974.), slijedeći Tinjanova i ustvrđenu distinkciju forme i funkcije, u slučaju autobiografije pokazuje da je žanrovska funkcija (Lejeu- neov pojam – autobiografski sporazum) varijabla teorijski neovisna o formal- nim vidovima s kojima je često praktično povezana (prema Lejeune 2000: 260– 261). James Olney (u zborniku Essays Theoretical and Critical 1980.) ustvr- đuje da je pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća zanimanje autobiografije bilo usmjereno na životno događanje kao predmet pisanja, dok autorsko „ja- stvo” nije bilo propitivano, a čin pisanja nije se niti primjećivao. Potkraj šezde- setih i sedamdesetih, pak, postalo je problematično upravo „ja” koje piše, a od kraja sedamdesetih do suvremenosti i sam čin pisanja (prema Zlatar 1998: 6, 7). Posljednje dvije odrednice – problematizacija vlastitog „ja” i čina pisanja, odnosno funkcija koje zadobiva (ili bi mogao zadobiti) književni tekst u izvan- književnoj stvarnosti – razvidne su i u primjerima autobiografskih pripovjeda- ka Bratoljuba Klaića koje se obrađuju u ovome radu. Klaićevom zbirkom dominiraju humoreske, među kojima originalnošću pri- povjedačkog postupka pozornost privlači najprije „Priča o bezmesnom ručku”. Zgoda iz pripovjedačeva djetinjstva u jednom trenutku prestaje funkcionira- ti kao književni tekst te zadobiva funkciju argumenta u sudskoj parnici (druš- tveno djelotvornog čina), s čime se može povezati razmatranje Elizabeth Bru- ss, teoretičarke autobiografije kao govornog čina, o ilokutivnoj snazi autobiografskog teksta.8 U drugoj humoresci, pod naslovom „Baba Lizino janješce”, na kanonske tekstove hrvatske književnosti referirat će se metanarativnim komentarima glavne protagonistkinje u susretima s autobiografskim pripovjeda- čem, a to će dovesti do poigravanja odnosima Klaićeva teksta i književne tradicije, ali i do zanimljivih obrata u funkcijama koje će u toj priči zadobiti referentni (kanonski) tekstovi. Budući da time na originalan način dolazi do naru- šavanja granica fikcije i stvarnosti, o čemu nam sažeto prikazana povijest knji-

8 Ilokutivna snaga autobiografskoga teksta počiva na autorovoj spremnosti da zadovolji određene uvjete kao i na povjerenju koje mu publika iskazuje. Uvjeti su sljedeći: 1. autobiograf uzima dvostruku ulogu, u podrijetlu je subjekta teksta i strukture koju njegov tekst predstavlja; 2. pretpostavlja se da je individuum u organizaciji teksta identičan individuumu na kojega se referira preko subjekta teksta; 3. postojanje toga individuuma treba biti dostupno javnoj verifikaci- ji neovisno o tekstu; 4. događaji ispričani u autobiografiji uzimaju se kao da jesu ili bi trebali biti istiniti (publika je slobodna da ih provjerava); 5. autor se mora postaviti kao da vjeruje u ono što tvrdi, bez obzira na to mogu li se opovrgnuti njegovi iskazi (E. Bruss, Autobiografical Acts. The Changing Situation of a Literary Genre, Baltimore – London, 1976., u: Zlatar 1996: 27–28).

556 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567

ževnoteoretske misli 20. st. u prvome dijelu rada svjedoči kao o još uvijek relevantnom, dapače izazovnom problemu tvorbe književnih svjetova, u objema humoreskama pratimo pojavu metalepse kao narativnog postupka što upravo i funkcionira kao sredstvo prijelaza spomenutih granica, a koji u Klaićevim pripovijetkama djeluje na više razina. Metalepsa je u naratologiji definirana kao postupak pogodan za iskazivanje prekoračenja granice između dvaju svjetova – književnoga i izvanknjiževnog, onoga o kome pričamo i onog u kojem pričamo, kazališne pozornice i publike. Kao narativni postupak uvodi ga i pojašnjava G. Genette u Figures III (1972.), a do kraja razrađuje u knjizi Métalepse. De la figure à la fiction (2004.). Ri- ječ je o kontaminiranju fikcije stvarnošću, što iziskuje novo promišljanje logič- kih razina, statusa granice, kriterija segmentacije teksta i sl. Postupak se najče- šće realizira kao metalepsa autora9 ili metalepsa čitatelja. Prema Genetteu metalepsa autora je kauzalna relacija koja ujedinjuje stvaratelja nekog umjetnič- kog prikaza sa samim prikazom (Genette 2006: 11), a u metalepsi čitatelja autor se pretvara da uvlači čitatelja u fikcijski svijet, povezuje čitatelja ili slušate- lja s činom naracije (Genette 2006: 19–20). Premda metalepsa autora može biti dana i u trećem licu, kako prikazuje Genette (2006: 9), prvo lice jednine zajed- ničko je piscu i protagonistu autobiografije te je ono prirodno uporište meta- leptičnih prebacivanja (Bagić 2012: 195–196). Stoga nas ne treba začuditi što u Klaićevoj zbirci autobiografskih humoreski na više mjesta možemo pronaći metalepsu.10 O metalepsi se u suvremenoj teoriji književnosti raspravlja najviše u smislu njezina učinka u naraciji, kao o potkopavanju granice između naracije i radnje (Rimmon-Kenan [1983] 2002: 93, u: Pier 2013), kao o „čudnoj sponi” (Hofstadter 1979, u: Pier 2013) u strukturi narativnih razina ili o „kratkom spo- ju između fikcijskog svijeta i ontološke razine koju zauzima autor” (McHale 1987: 119, 213, u: Pier 2013) koji uzrokuje „iznenadni kolaps narativnog sistema” budući da proizvodi „razoran učinak u izgradnji naracije” (Malina 2002: 1, u: Pier 2013). Takve rasprave ne uključuju samo pitanja metatekstualnog statusa metalepse i opreke retoričke i ontološke metalepse, uz brojne teme vezane uz transmedijalnost i transdisciplinarnost metalepse, nego sugeriraju da je fikcionalno pripovijedanje po svojoj naravi metaleptično jer je u njemu uključen pa- radoks „trenutnoga predstavljanja prošlosti” (Bessière 2005, u: Pier 2013) od-

9 g. Genette tumači metalepsu autora služeći se Fontanierovim citatom prema kojem se ra- znovrsnost metalepse vidi upravo u tome što se pjesnici preobražavaju u junake koje slave i sami se prikazuju kao izvršitelji radnji koje opisuju ili o kojima pjevaju (Genette 2006: 7– 8). 10 usp. npr. „Kako sam prevodio s poljskoga” (O, čitaoci moji, da vam je bilo pročitati Jo žin odgovor) Klaić 2009: 123, „Božićna priča” (Rat. Silna je literatura napisana o tom. Nema gotovo naroda koji nije dao svoj prilog književnosti o tom teškom vremenu. Pa evo da i ja dadem svoj prilog) ibid.: 11 i dr.

557 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567 nosno da su „sve fikcije zamišljene pomoću metalepsa” (Genette 2004: 131, u: Pier 2013).11 Polje metalepse proteže se na mnoge vidove prekoračenja praga prikazivanja, bio on figuralni ili fikcijski (Genette 2006: 11). U autobiografskim tekstovima susreću se raznolike diskurzivne prakse koje kao takve tvore nejedinstven pripovjedni prostor (o tome je na više mjesta pisala M. Velčić, usp Otisak priče, 1991.). „Priča o bezmesnom ručku” Bratoljuba Klaića počinje citatom za koji autor navodi da su riječi njegova prijatelja koji je sretno preživio avionsku nesreću. Čitav citat zapravo je svojevrsna pretpriča koja s ostatkom teksta neće imati nikakve fabulativne veze, osim što će motiv „kaleidoskopa prošlosti”, koji protagonist pretpriče vrti u svijesti u trenutcima kada se boji smrti u avionu, poslužiti autobiografskom pripovjedaču glavne pri- če kao motiv pokretač „u kaleidoskopskoj analizi čitava života i u zaustavlja- nju svijesti na najvećem grijehu” (Klaić 2009: 27). Klaić već pri samom počet- ku priče uspostavlja autoironijski, dapače groteskni, modus pripovijedanja jer se radi o grijehu proždrljivosti, zbog kojega se pripovjedač našao u također gro- tesknoj situaciji – obolijevanja zbog prekomjernog jela. Čitav taj prvi dio priče ostvaren je metalepsom autora (prekidanje priče da bi se čitatelju dalo nekoliko korisnih objašnjenja za razumijevanje zapleta (Bagić 2012: 195)), metalepsom čitatelja (putem izravnog obraćanja čitatelju (ibid.: 195)) ili kombinacijom: To su riječi jednog mog prijatelja koji je, kako su čitatelji već i sami mogli za ključiti, preživio sretnu avionsku nesreću. (Klaić 2009: 27)

Ja sam u toj analizi svoje prošlosti našao taj čas, baš kao što je i moj prijatelj našao svoj, samo se kod njega radilo o četiri dinara, a kod mene o četiri faši rana šnicla. (Klaić 2009: 28)

Metalepsa je u Klaićevim pričama i jedan od osnovnih postupaka proizvodnje komičnog jer metalepsu čitatelja, primjerice, u humorističnom tekstu može- mo povezati s onim što navodi H. Bergson:

11 More is at issue, then, than localized rhetorical or stylistic devices, for metalepsis has been characterized as “undermining the separation between narration and story” (Rimmon-Kenan [1983] 2002: 93), as a “strange loop” (Hofstadter 1979) in the structure of narrative levels or a “short circuit” between the “fictional world and the ontological level occupied by the author” (McHale 1987: 119, 213), as a “narrative short circuit” causing “a sudden collapse of the narrative system” (Wolf 1993: 356–58), as producing a “disruptive effect on the fabric of narrative” (Malina 2002: 1), etc. Such con- siderations raise not only the question of the metatextual status of metalepsis and that of rhetorical as opposed to ontological metalepsis together with an array of topics bearing on transmediality (Narra- tion in Various Media) and transdisciplinarity (Narration in Various Disciplines), but they also sug- gest that fictional narrative is by nature metaleptic, bound to the paradox of a current presentation of the past” (Bessière 2005), or that “[a]ll fictions are woven through with metalepses” (Genette 2004: 131) (Pier 2013: http://wikis.sub.uni-hamburg.de/lhn/index.php/Metalepsis).

558 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567

Pogledajte pažljivije: vidjet ćete da je umjetnost komičnog pjesnika u tome da nas tako dobro upozna s tim porokom, da nas, gledaoce, tako uvede u njegovu nutrinu, da bismo na kraju sami od njega preuzeli nekoliko končića marione te koju povlači; sad se mi igramo njom; otuda potječe dio našeg užitka. (Ber- gson 1987: 18)

Fabulativni tijek potom se vraća retrospektivno u doba pripovjedačeva djetinjstva i ta umetnuta priča o „najvećem grijehu”, koja i dalje na više mjesta uključuje metalepsu, čini glavni dio teksta. U vremenu Prvog svjetskog rata, kada je protagonist imao osam godina i završio u dječjem domu, dobio je nadimak „požrtak” odnosno proždrljivac, što ga je pratilo i po dolasku djeda i bake u Zagreb koji su opet okupili obitelj i svih devetero djece, protagonistove bra- će i sestara. Jednom se dogodilo da je baš on morao nositi ručak sestri u pletio- nicu čarapa gdje je radila, no putem je pojeo čitav ručak. Uz metalepsu, u priču je umetnut i metanarativni komentar:

Nadam se da čitatelji već „kopčaju” što će se dogoditi, samo ne znaju koliko ću šnicla pojesti i na koji ću način stvar izvesti. A u tom baš i jest čar „knji ževnoga djela”, nema naime, niti jedne teme koja bi bila sasvim nova, radi se samo o načinu kako je pisac obradi i preda svojim čitateljima. A meni je lako za način, ja ne moram ništa izmišljati ni kititi, ja samo moram opisati po isti ni sve kako je bilo, pa to eto i činim. (Klaić 2009: 30)

Putem do sestre dječak je pojeo sve šnicle, a sestri ostavio samo zelje, na što se ona smilovala misleći da je u kući zavladalo toliko siromaštvo te meso nije ni bilo poslano, pa mu je pri dolasku dala još mesa koje je slučajno toga dana dobila na poslu. Obrada tipskog karaktera „proždrljivca” tradicionalan je književ- ni postupak pri ostvarivanju komičnog efekta jer komična ličnost pruža piscu i sadržaj i oblik, uzrok i povod (usp. Bergson 1987: 15). Međutim, Klaić time ne završava svoju priču niti do kraja oblikuje pripovjedni postupak. Naime, slje- deći metanarativni komentar služi kao spona te 1917. godine i 1971., u kojoj se vodio sudski spor oko dokazivanja sestrina rada u pletionici čarapa radi ostvarivanja prava na mirovinu, što predstavlja okosnicu glavnog zapleta. Tim komentarom autor nagovješćuje i promjenu funkcije ispričanog „književnog” teksta:

Tako! Dotle se ova pripovijetka ne tiče nikoga osim mene i možda moje najuže okoline. I ja je ni bih nikada objavio da se nije dogodilo nešto što ju je učinilo zanimljivom i za šire slojeve, pogotovo za one koji toliko viču na naše socijalno osiguranje i na pribavljanje penzija na nedopušten način. (Klaić 2009: 34)

559 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567

Nastavak autobiografske zgode, ovaj put u 1971. godini, prepun je autoro- vih komentara s nastojanjem da se što više naruši granica između fikcije i stvarnosti, a koji, kao i u ranijim primjerima, imaju snažno autoironijsko djelovanje. Pripovjedač, dakle, odluči ponijeti svoju pripovijetku o bezmesnom ručku na sud kao dokaz. Na pripovjednoj razini događa se postupak koji Genette naziva antimetalepsom – kada fikcija ulazi u autorov stvarni život (za razliku od metalepse u kojoj autor ulazi u svoju fikciju kao figuru svoje stvaralačke sposobnosti) (2006: 22): I tako sam se jednoga jutra našao pred sucem, a – vjerujte mi – sasvim sam slu čajno, kao gonjen nekim predosjećajem ponio u džepu i ovu pripovijetku (koja onda, dakako, nije imala ovoga završnog dijela). Poslije onoga uobičajenog uzimanja podataka koje sam izdiktirao tipkačici, reče mi sudac strogim glasom (a i kako bi drugačije – to je uvijek tako u literaturi!) (Klaić 2009: 34)

S jedne strane, ironija je usmjerena na samu osobnost protagonista/autora, a s druge, komentiranje vlastitih književnih postupaka (u gornjem primjeru uporabe formulaičnog oblika – stalnog epiteta) svjedoči i ironizaciju vlastitoga stvaralaštva. Raspravni dio sudskog procesa nadalje se razvija kao igra12 dvaju diskursa – pravnog i književnog jer na svako pitanje suca protagonist čita poneku rečenicu ili odlomak iz one iste priče koju smo upoznali par stranica ranije. Upravo tim ponavljanjem rečenica istog teksta, i to citiranjem samoga sebe, ali sada u novom predočenom kontekstu, naglašava se autorovo poigravanje funkcijama književnosti koje (kao da) su od sada sve podređene pragmatičnoj funkciji (što bi trebalo biti posve nespojivo s književnošću). – Vi ste ovdje navedeni kao svjedok da je stranka ta i ta svojedobno radila kao pletačica čarapa, pa mi sada recite kada je to bilo? Mogao sam, dakako, onako kao iz puške reći „godine 1917.”, ali meni je pala na pamet bolja i – da tako kažem – vjerodostojnija ideja, jer sam iz štampe znao svašta o takvim svjedočenjima. Mašim se stoga u džep, izvučem svoju priču, otvorim odnosno mjesto (ako itko, a ono ja moram znati što je to „opus citatum”) i pročitam: „Tekla je godina tisuću devetsto i sedamnaesta, treća godina prvoga svjetskog rata, osma godina moga života, a osamnaesta života moje najstarije sestre.” (Klaić 2009: 35)

12 Prema Wittgensteinu ne postoji određeni skup karakteristika koji definira pojam igre kao što ne postoji ni određeni skup fizičkih osobina koji imaju svi članovi iste obitelji. Međutim, jezik nas navodi na vjerovanje da određene riječi označavaju zapravo postojeći skup odnosa kada je sve što te riječi označavaju pojam koji određuje svijet stvari (Foley 1999: 175).

560 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567

– U kakvoj je to radnji bila namještena stranka ta i ta? Ja nastavljam čitati tamo gdje sam prestao: „U trećoj godini prvoga svjetskog rata mnogih je stvari nestalo u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj, no za ovu našu pripovijest važno je samo to da je u trgovi nama ponestalo čarapa. (...)” Sudac me još čudnije gleda, vjerojatno se ljuti što ja ovo njegovo suđenje zo vem „ova naša pripovijest”, zacijelo – mislim ja – skuplja žuč kako će me razo bličiti i uglaviti kao lažljivca koji svoje svjedočenje želi zaodjenuti u neki neuo bičajeni oblik, ali ipak – da bi udovoljio formalnostima – ide dalje: (...) (ibid.)

Vrhunac humorističnosti koju proizvodi sraz funkcija jednog pripovjednog teksta i (prividno) zadobivene pragmatične funkcije istoga događa se kada sudac postavlja ključno pitanje o kojem ovisi hoće li sestra uopće dobiti mirovinu, a to je pitanje o njezinim primanjima: Ako kažem da sestra nije imala plaću, propade joj godina dana jer bi se uze lo da ju je provela kao šegrt ili naučnik, a učenje zanata ne računa se u rad ni staž. A ako kažem da je imala plaću, treba to dokazati – misleći, dakako, na ono: svjedok mora govoriti istinu i samo istinu. No čega da se bojim kad sam treći sestrin šnicl pojeo uz motivaciju (čitam): „Škrta je ova moja sestra. Toli ke novce zarađuje, a da bi svome bratu, najstarijemu muškom odvjetku famili je, ikada dala koju krunu ili štogod kupila...” (...) – Ma čovječe, odakle vi to čitate? Nemojte se šaliti, ovo je sud! – Pa znate – odgovorim – ja se katkada iz dokolice bavim pisanjem humoreski, pa sam tako nedavno, i ne znajući za ovaj sestrin slučaj, opisao jedan događaj iz davne prošlosti, onako nešto autobiografski... (Klaić 2009: 36)

Na koncu je književni tekst ušao u zapisnik suda kao argument raspravi, a sestra je dobila mirovinu i, uz rješenje, bratovu priču. Zamolila ga je potom da se ne sramoti njezinim objavljivanjem. Klaićeva priča završava još jednim metanarativnim komentarom „novootkrivene” funkcije književnosti na koju je, u svojoj autorskoj igri, silno ponosan: A ja, eto, ipak objavljujem, pa makar me smatrali rođenim bratom Gargantui i Pantagruelu, jer činjenica da književno djelo može biti vjerodostojan svje dok na sudu, i to čak za stjecanje penzije, nije više stvar samo moja. I – živio sud! (Klaić 2009: 37)

U svim ovim primjerima Klaić provodi tzv. „ogoljenje postupka” (pojam ruskih formalista), odnosno razotkriva imaginarni i promjenjivi karakter ispripo-

561 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567 vijedane priče, što je kršenje fikcijskog ugovora upravo zbog toga jer se niječe fik- cionalni karakter fikcije (Genette 2006: 19). Metalepsom i antimetalepsom doš- lo je do kontaminacije priče stvarnošću, ali i do kontaminiranja stvarnosti (fik- cionalne, ali u autobiografskom modusu) pričom te su uobičajene granice izme- đu radnje i naracije, književnog i izvanknjiževnog višestruko poljuljane. Pisac je upotrijebio metalepsu ne samo radi ostvarivanja humorističnog učinka, što zamjena uloga čini već sama po sebi (usp. Bergson 1987: 30, 51), nego i radi poigravanja jednoznačno shvaćenim pojmom književne funkcije odnosno razlikom između poetske i pragmatične funkcije jezičnog izražavanja, koja se dugo shva- ćala temeljnim znakom raspoznavanja što je književni, a što neknjiževni tekst. Takvo osporavanje ustaljenih izvantekstualnih i unutartekstualnih odnosa s izrazitim humorističnim učinkom vidljivo je i u ostalim Klaićevim pripovijetkama u zbirci. Kao i u prethodno analiziranoj autor se i na drugim mjestima služi metalepsom, autoreferencijalnošću i autoironijskim odmakom. Osim što Klaićeve humoreske naglašeno korespondiraju s društvenim i kulturnim kontekstom vremena koje opisuje autor, značajan je broj primjera gdje se uspostavlja izravan referentni odnos prema književnim tekstovima koji su u određenom trenutku života bili pripovjedačeva školska lektira ili su predstavljali u društvu popularno štivo, npr. u priči „Moj prvi ples ili Zašto sam postao pisac Rječnika stranih riječi”: A u školi se zametnuše nove teme i potisnuše brzonogog divnog Ahileja, lu kavog i promućurnog Odiseja, junačkog i čestitog Eneju, idealnog Winetoua i iskusnog Old Surehanda, simpatičnog i viteškog pana Volodijevskog i zalju bljenog Pavla Gregorijanca skupa s Krupićevom Dorom i onim lopovom Gr gom Čokolinom (…) (Klaić 2009: 40)

Izvedena do kraja, ideja intertekstualnosti podrazumijeva da se u intertekstu- alnim vezama neki tekstovi ponašaju kao „izvorni”, a neki kao „drugostupanj ski”. Ti drugi nastaju kao odgovor na prve, modeliraju se prema njima i njima su određeni (Lešić 2005). Na više mjesta autobiografski pripovjedač karakterizira samoga sebe citatnošću književnih tekstova: A izašavši iz kabineta, osjećao sam se tako bljutavo, „tako škuro, tako mutno”, kako veli Krleža u ne znam više kojoj noveli. (Tri susreta s komunizmom, Klaić 2009: 63). Slično je i s autoironijskim komentarom klasične književnosti u priči „Slom moje nogometaške karijere”: (…) vidjeti Peršku ili Vrđuku značilo je za mene više nego vidjeti – recimo – br zonogog, divnog Ahileja ili lukavog i oštroumnog Odiseja (…) (Klaić 2009: 45). Uspjeli primjer metanarativnosti, također u funkciji ostvarivanja humori- stičnosti, nalazimo u priči „Baba Lizino janješce” gdje ruralna protagonistkinja iz vizure vlastita svjetonazora i životnoga iskustva govorom svoga sela kritički

562 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567 komentira kanonske tekstove hrvatske književnosti koje joj povremeno daruje autobiografski pripovjedač, ali i tekstove koje on sam stvara. Ponovno se ostvaruje poigravanje odnosom između fikcije (Klaićeve fabule o babi Lizi) i stvarnosti (koju u ovom slučaju predstavljaju tekstovi hrvatske književnosti) uz metalepsu autora i čitatelja (pa čak i korektora teksta, što svjedoči o visokoj autorovoj svijesti o slojevima čitatelja):

– Zar ti meni, čestitoj i staroj ženi, daješ da čitam onake bljuvotine! Ona gadu ra Tena, sve me je stid da ti i kažem šta je. Kaki je to pisac bezbožnik šta onako izmišlja! Drugi put joj poklonim Kolara, sve u želji da joj pružm lektiru koja će joj kao seljakinji biti bliska. No što sam izgutao za novelu „Svoga tela gos podar“ ne treba ni da vam govorim. – Kaki je to čoek šta neće spavat sa svojom ženom? To je laž, a ja laži neću da čitam. (Klaić 2009: 152–153)

– Došla sam da te zadnji put u životu viđem, da se podivanimo šta je i kako je već, jako te voljim. (Oprez, korektori! Pišem u dijalektu!) (ibid.: 152)

Lizini komentari tzv. visoke književnosti i tekstova samog autobiografskog pripovjedača, i to uz uporabu biblijske intertekstualnosti kao kontrasta istoj, koji uz to služi i kao bakin argument u raspravi, i ovdje postaju sredstvo auto- ironizacije pripovjedača (pa i autoparodije), narušavanja granice „visokog” i „niskog”, ali i poigravanja funkcijama književnosti uopće:

– A na pakal ne misliš? – „tentam” ju ja. – To je za tebe i za druge take kaki si ti. Ne moljiš se Bogu, ne ideš u crkvu, pišeš onake gadne knjige ko i tvoji drugovi, onaj Kozarac i onaj Kolar, bolje bi im bilo da su koze čuvali ili kola pravili, svi ćete vi goreti u paklu i vapiti k meni da vam dadem makar kap vode na jezik – citira meni baka opet nešto po Bibliji. (Klaić 2009: 153)

U odnosu na književnost svoga vremena parodija u svim svojim žanrovsko-stilskim oblicima nastupa kao autometaopis i autointerpretacija. U tom se smislu cijeli korpus parodijskih tekstova može razmatrati u svojstvu jednoga od načina autome- taopisivanja književnosti određenoga razdoblja (Hvorostjanova 1996: 66). Da bismo iz svih navedenih postupaka mogli izvući općenite zaključke o odnosima unutar književnih tekstova i granici između književnog i neknjiževnog u Klaićevim Pripovijetkama, valja uvažiti i činjenicu da oni predstavljaju tzv. knji- ževničku autobiografiju, kod koje se općenitom karakteru svake autobiografije

563 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567 pridružuje i shvaćanje samog sebe kao autora i vlastiti komentar o prije nastalim djelima, što S. P. Schiechl (1985.) označava kao „metaknjiževnu funkciju”.13 U „metaknjiževnu funkciju” književničke autobiografije ubraja se nastojanje au- tobiografa da stvori doslovce kontekst za prije nastala djela (Eigler 2002), što smo mogli vidjeti u prvoj obrađenoj, „Priči o bezmesnom ručku”, ali i u ostalim pričama ove zbirke (usp. „Moj prvi ples ili Zašto sam postao pisac Rječnika stranih riječi”, „Kako sam prevodio s poljskoga” i dr.). Primjerice, u „Baba Lizinom janješcetu” nalazimo referencu na Klaićeve prijevode: A s tim knjigama što ih darujem babi Lizači imam loše iskustvo. Ne mogu joj dati nijedan svoj prijevod, jer što ona zna npr. O Eshilu, Sofoklu ili Vergiliju, što o Euripidu ili Aristofanu (…) (ibid.: 152). Djela objelodanjena prije autobiografije čine zajedno javnu eg- zistenciju književnika, a uvjete nastajanja, namjeru i smisao vlastitih djela autor može sam naknadno komentirati, revidirati ili relativizirati (ibid. 2002). Kontekst nastanka vlastitih djela kod Klaića je najčešće humorističan, autoironijski, a ponegdje (kao u izabranim pričama) ta relativizacija ide sve do groteske (npr. motivom vlastite proždrljivosti). U „Baba Lizinom janješcetu”, pak, kada autobiografski pripovjedač dozna da je janje pojelo babinu krunicu s crnim zrncima, odmah mu se javlja stvaralački impuls u smjeru grotes- knog prekoračenja granice između svetog i vulgarnog: Praskam od smijeha i zamišljam humoresku kako baka niže na konac janjeće brabonjke, sve deset po deset i sastavlja sebi novu krunicu (ibid.: 156). To stalno potkopavanje granica između „visokog” i „niskog”, svojih i kanonskih tekstova svjetske i hrvatske književnosti uz relativiziranje sebe kao stvaratelja i recepcijskih konvencija svojih čitatelja, uz spomenute autorske intervencije i kršenja fikcijskog ugovora u poigravanju funkcijama književnog teksta, obilježja su pripovjednih strate- gija postmoderne koja se od moderne razlikuje upravo po ontološkim pitanjima „Što je svijet?” i „Što se događa kada se prekoračuju granice među svjetovima?” te „Što je tekst?”.14 Orijentacija na tuđe tekstove snažno je obilježila avangardnu umjetnost, pobijedila na kraju modernizma i postala dominantnom odrednicom suvremene kulture postmodernizma (od 70-ih godina 20. stoljeća naovamo) (Oraić Tolić 1990: 5). Postmodernistička je citatnost ilustrativna (temelji se na usvajanju tuđih tekstova i kulturne tradicije, za razliku od ilumina- tivne koja je njihovo nepredvidivo kreativno osvajanje, prema definiciji D. Ora- ić Tolić) jer su suvremeni postmodernistički umjetnici orijentirani na svoje čita telje i njihovu potrebu za prepoznavanjem samih sebe. Na početku postmoder-

13 Prema Schiechl, Sigurd Paul. Hörenlernen. Zur teleologischen Struktur der autobiogra- phischen Bücher Canettis. U: Aspetsberger, Friedbert; Stieg, Gerald (ur.). Blendung als Lebens form: Elias Canetti. Königstein/Ts: Athenäum, 1985., cit. u: Eigler 2002. 14 usp. McHale, Postmodernist Fiction, 1987., cit. u: Oraić Tolić 1996: 111.

564 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567 nizma suvremena je citatnost najčešće muzejska i arhivarska (ibid. 1990: 209). U postmodernizmu jača nego ikad postala je želja pisaca da komuniciraju s djelima drugih pisaca, da svoje djelo konstruiraju kao dijaloški govor, kao „odgovor” na druga djela, a često i kao obračun s nekim od tih djela ili čak s književnom tradicijom uopće. Zato se postmoderni književni tekst često konstituira – u cjelini ili u dijelovima – kao replika na druge tekstove, kao njihova nova verzija, kao odavanje počasti (homm age), kao polemička adaptacija ili kao parodija. Tekst u postmodernizmu gubi oštra žanrovska određenja i u sebe uključuje fragmente „tuđe riječi”; ispunjava se aluzijama i reminiscencijama, kao i mnogim otvorenim ili skrivenim citatima (Lešić 2005). I sam autobiografski diskurs, uz to, donosi i pitanja potrage za identitetom koji se u njoj tekstualno materijalizira, bilo kao snažno ustrajavanje na tradicio- nalnoj slici o samome sebi bilo kao pokušaj da se razvije alternativna koncepcija (Eigler 2002). Suprotno tradicionalnom Rousseauovu modelu koji pripisuje svojoj ličnosti apsolutnu vrijednost jedinstvenosti, koja je egzemplarna i model koji drugi trebaju slijediti (usp. Eakin 2000: 353), u Klaićevim autobiografskim humoreskama primjećujemo tu drugu, koncepciju odmaka od svoga javno oblikovanog identiteta (kao intelektualne, kulturne i znanstvene veličine) i davanja prednosti intimnim prostorima svoje naravi, porijekla, obitelji, seoske sredine iz koje potječe, i sl. Klaić time pokazuje svijest o „sebstvu” kao jezično izvedenom, kulturalnom konstruktu15 koji kao autor vlastitoga teksta narušava, odnosno – suprotstavljanjem i svojevrsnom „autosubverzijom” – nadostvaruje. Na taj način on problematizira i same tradicionane postavke autobiografskog žanra kao sredstva mitologizacije „sebstva”. Ovime se potvrđuje teza M. Velčić o iden- titetu koji je i u autobiografiji prividan, proizveden u tekstu, pa je time fiktiv- na, retorička konstrukcija (prema Zlatar 1998: 10, usp. Velčić 1991: 68, 76–77). Čitavo Klaićevo pripovijedanje pokazuje, osim toga, i autorovu visoku svijest o čitatelju koji je, upravo putem metalepse, neprestano prisutan u gotovo svakom tekstu ove zbirke. Metalepsa čitatelja podiže razinu komunikativnosti teksta i uspostavlja svojevrstan dijalog autora s čitateljem ne samo o događajima, vremenu i društvu koje se u njemu predočuje nego i o postupcima književnog stvaranja te funkciji književnosti u osobnim životima. Gotovo da i nema priče u zbirci koja ne tematizira te postupke ili ne problematizira konvencionalnost jednostrana odnosa književne komunikacije. Sva ta narušavanja granica između književnog teksta i izvanknjiževne stvarnosti te autoironijski odmak od vlastita

15 jezik, kao uvjetovana i promjenjiva pojava, proces je koji karakterizira većinu suvremenih rasprava koje teže opisati Ja kao široko izvedenu kulturnu kostrukciju. Taj je kulturalni kon- strukt snaga koja oblikuje složeno odvijanje ljudskog života u društvu i suprotstavlja se tradici- onalnijim pogledima na Ja kao na nepovrediv i transcendentan entitet, svojevrsnu svjetovnu verziju duše (Eakin 2000: 355).

565 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567 stvaralaštva (uz autoreferencijalnost, autoparodiju, metalepsu i antimetalepsu te primjetnu osviještenost postupka tekstualne igre) čitaju se, dakle, u ključu ospo- ravanja dominirajućih književnih konvencija, ali prije svega autorove javne slike samoga sebe. Takvi postupci književne svjetotvorbe na koncu svjedoče o pri- povjedačkom približavanju Bratoljuba Klaića načelima poetike postmoderne.

Literatura:

Ba g i ć , Kr e š i m i r . 2012. Rječnik stilskih figura. Školska knjiga. Zagreb. Be r g s o n , He n r i . 1987. Smijeh. Esej o značenju komičnog. Znanje. Zagreb. Bi t i , Vl a d i m i r . 1992. Suvremena teorija pripovijedanja. Globus. Zagreb. Bi t i , Vl a d i m i r . 2000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Mati- ca hrvatska. Zagreb. Ea k i n , Pa u l Jo h n 2000. Ja i kultura u autobiografiji: modeli identiteta i granice jezika. Autor, pripovjedač, lik. Prir. Milanja, Cvjetko. Svjetla grada – Sve- učilište Josipa Jurja Strossmayera. Osijek. 349– 426. Ei g l e r , Fr i e d e r i k e . 2002. O statusu autobiografskog teksta. Kolo 2. http://www.matica.hr/kolo/289/O%20statusu%20autobiografskog%20teksta/ (pristupljeno 15. siječnja 2014.). Fo l e y , Ba r b a r a . 1999. Dokumentarni roman i problem granica. Književna re vija 39/1-2. 172–182. Ge n e t t e , Gé r a r d . 2006. Metalepsa. Od figure do fikcije. Disput. Zagreb. Hv o r o s t j a n o v a , Je l j e n a N. 1996. Parodija kao metaopis. Autotematizacija u književnosti. Ur. Medarić, Magdalena. Zavod za znanost o književnosti. Zagreb. 65– 85. Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b . 2009. Pripovijetke. Matica hrvatska, Ogranak Bizo- vac. Bizovac. Kl a i ć , Že l jk o . 2009. Pogovor. U: Adolf Bratoljub Klaić: Pripovijetke. Matica hrvatska, Ogranak Bizovac. Bizovac. 213–216. Le j e u n e , Ph i l i pp e . 2000. Autobiografski sporazum. Autobiografija i povijest književnosti. Autor, pripovjedač, lik. Prir. Milanja, Cvjetko. Svjetla grada – Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera. Osijek. 201–236, 237–270. Le š i ć , Zd e n k o . 2005. Teorija književnosti. http://www.scribd.com/doc/97816612/Teorija-knji%C5%BEevnosti-Zdenko- Le%C5%A1i%C4%87 (pristupljeno 6. veljače 2014.). Lu h m a n n , Ni k l a s . 2011. Društvo društva. I. sv. Naklada Breza. Zagreb. Mu k a ř o v s k ý , Ja n . 1999. Književne strukture, norme i vrijednosti. Matica hrvatska. Zagreb. Or a i ć To l i ć , Du b r a vk a . 1990. Teorija citatnosti. Grafički zavod Hrvatske. Za- greb.

566 Kornelija Kuvač-Levačić: Metalepsa i poigravanje funkcijama književnog teksta humoreskama... Rasprave 40/2 (2014.), str. 551–567

Or a i ć To l i ć , Du b r a vk a . 1996. Paradigme 20. stoljeća. Avangarda i postmo derna. Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb. Pi e r , Jo h n . 2013. Metalepsis. U: The Living Handbook of Narratology. In- terdisciplinary Center for Narratology. University of Hamburg. Hamburg. http://wikis.sub.uni-hamburg.de/lhn/index.php/Metalepsis (pristupljeno 18. pro sinca 2013.). Ti n j a n o v , Ju r i j . 1998. Pitanja književne povijesti. Matica hrvatska. Zagreb. Ve l č i ć , Mi r n a . 1991. Otisak priče. Intertekstualno proučavanje autobiografi je. August Cesarec. Zagreb. Zl a t a r , An d r e a . 1996. Autobiografija na kušnji srednjovjekovlja. U: Autote matizacija u književnosti. Ur. Medarić, Magdalena. Zavod za znanost o književnosti. Zagreb. 9–30. Zl a t a r , An d r e a . 1998. Autobiografija u Hrvatskoj. Nacrt povijesti žanra i tipo logija narativnih oblika. Matica hrvatska. Zagreb. Že n e t , Že r a r . 1985. Figure. Vuk Karadžić. Beograd.

Metalepsis and Playing with Functions of Literary Texts in Bratoljub Klaić’s Spoofs

Abstract In its narratological sense, metalepsis is a paradoxical contamination between the world of the telling and the world of the told (Genette). Metalep- sis has also been characterized as that which undermines the separation between narration and story.This paper analyzes the way in which metalepsis cre- ates an auto-ironic effect in some of the comic tales of Bratoljub Klaić that are to be found in his work ‘Pripovijetke’ (2009). The main issue of this research is to show the stylistic and narrative characteristics of Klaić’s literary output by taking some of the aspects of postmodernism into consideration; these include metalepsis, the undermining of the separation between fact and fiction, the literary and non-literary, metanarrative and auto-referentiality and an ironic ap- proach toward canonical literature.

Ključne riječi: Klaić, metalepsa, funkcije književnosti, metanarativnost, autobiografski diskurs Key words:Klaić, metalepsis, function of literature, metanarrative, autobiographical discourse

567

Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’82(091) (Klaić, B.) Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 12. V. 2014. Prihvaćen za tisak 3. IX. 2014.

Josip Lisac Odjel za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru Obala kralja Petra Krešimira IV. 2, HR-23000 Zadar [email protected]

BRATOLJUB KLAIĆ I STARI PISCI HRVATSKI

Pogled u radom ispunjen život Bratoljuba Klaića pokazuje širinu njegovih interesa i pobuđuje na misao o tom što bi hrvatsko jezikoslovlje moglo napraviti da je djelovalo u povoljnijim uvjetima. Svakako je književnost i ka- zalište izrazito privlačilo našeg proučavatelja, osobito hrvatska književnost, grčka i rimska, pa je prirodno njegovo sudjelovanje u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. Među hrvatskim piscima davnih stoljeća osobito su ga zanimali Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Držić i Ivan Gundulić, ali se je pozabavio i komedijom Ljubovnici, kao i novijim piscima Šenoom, Matošem, Ujevićem, Krležom, Kolarom i drugima. Znatnu je pozornost posvetio i folkloru tumačeći njegove jezične značajke. Na zanimljiv način bavio se je akcentom, osobito kad je riječ o akcentu starih pisaca hrvatskih i o naglasku u njihovim suvremenim izvedbama. Bratoljub Klaić bio je jedan od znanstvenika što su hrvatsku književnost tumačili kao prirodnu cjelinu pisaca raznih stoljeća, iz raznih predjela i različitih dijalekatnih osobina.

Pogled u radom ispunjen život Bratoljuba Klaića (1909. – 1983.) pokazuje širinu njegovih znanstvenih i kulturnih interesa i pobuđuje na misao o tom što bi hrvatsko jezikoslovlje moglo u 20. stoljeću napraviti da je djelovalo u povoljnijim uvjetima. Pomislimo samo na dugogodišnji nedostatak rječnika hrvatskoga jezika i na dosta brojna izdanja rječnika stranih riječi, pri čemu, naravno, ne mislimo da rječnici stranih riječi nisu bili potrebni. Nasušno je bio potreban rječnik materinskoga jezika. Svakako su književnost i kazalište izrazito privlačili našeg filologa, osobito hrvatska književnost, grčka i rimska, pa je prirodno da je Bratoljub Klaić kao možda najupućeniji jezikoslovac za taj posao surađivao u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti kao dugogodišnji lektor

569 Josip Lisac: Bratoljub Klaić i stari pisci hrvatski Rasprave 40/2 (2014.), str. 569–576

(usp. Vončina 1999a: 171). Među hrvatskim piscima davnih stoljeća osobito su ga zanimali velikani Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Držić i Ivan Gun- dulić, ali se je bavio i drugim starijim i novijim (Šenoa, Matoš, Ujević, Krleža, Kolar itd.) hrvatskim piscima, kao i folklorom. Na zanimljiv način bavio se je akcentom, osobito kad je riječ o akcentu starih pisaca hrvatskih i o naglasku u njihovim izvedbama. Bratoljub Klaić bio je jedan od znanstvenika što su hrvatsku književnost tumačili kao prirodnu cjelinu pisaca raznih stoljeća, iz raznih predjela i različitih dijalekatnih osobina. U vremenima kada nije bilo uobičaje- no o starim piscima govoriti vrlo pozitivno, on je o njima pisao upravo tako. Pišući poznatu poslanicu Ljudevitu Jonkeu 1964. Klaić se sjeća riječi smorac „maestral” prvi put zapisane 1420. u Baški na Krku ponoseći se time što smo kultura duga trajanja (Klaić 1972: 280). U raznim prilikama pomišlja na Marka Ma- rulića, povezuje ga razložito s Tinom Ujevićem (Klaić 1972: 315), a nije mu nikako svejedno kako se akcentuira Judita (Klaić 1956/1957: 129–130). Lucić mu je majstor rime (Klaić 1970: 169), a primjeri iz Vetranovića nisu mu samo jednom divni, prekrasni (npr. Klaić 1970: 170; Klaić 1972: 371). Poslanice među na- šijencima/našincima Klaiću su „nešto veliko i vrijedno” (Klaić 1972: 279). Klai- ćev Rječnik stranih riječi donosi malo primjera iz pretpreporodnih pisaca, ali donosi npr. picikarul „trgovac delikatesnom robom” (Klaić 2007: 1041) iz Držićeva Dunda Maroja. U disertaciji o bizovačkom govoru spominje Petra Zoranića (Kla- ić 2007a: 36), kao i Reljkovića starijega (Matiju Antuna) i mlađeg (Josipa Stjepa- na) (Klaić 2007b: 32, 35, 37, 41) itd., uz navođenje znanstvene literature o jeziku tih pisaca. Stare kajkavske pisce povezuje s Krležom (npr. 1972: 358–360), a komentira i komediju Starac Klimoje, kad već vlada uvjerenje da Držića, Nalješko- vića i Vojnovića ima u malom prstu (Klaić 1972: 295). Molijeristički Jovadin je i posebno izazovan, jer se tu javlja i stari sarajevski govor, u Brezovačkoga pak za- grebački (Klaić 1956/1957: 129, 131). Budući da je akcentolog, osobito mu je zanimljiv Šime Starčević (Klaić 1972: 289–290), da ne nabrajamo dalje. Već u mladim danima, godine 1932., Klaić se napisom o smješnici 17. stolje- ća nazvanoj Ljubovnici javio u Obzoru. U tom listu 28. lipnja 1932. Klaić je objavio tekst „Tko je autor komedije ‘Ljubovnici’?”, s podnaslovom „Povodom sko- rašnje premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu”. Ističe tada nesvršeni student dramu Ljubomirovič ili prijatel pravi (Klaić piše Ljubomirovič iliti prijatel pravi) Matije Jandrića nedavno prikazanu u Zagrebu, hvali i skoro postavljanje Ljubov nika na scenu, a drži ih starim hrvatskim klasičnim djelima. Prigovara Kazališ- noj upravi na činjenici da je u listu Teater objavila kako su Ljubovnici djelo Ma- rina Držića, iako je o tim pitanjima vođena rasprava iz koje je proizišlo da Držić nije autor spomenute komedije. „To u najmanju ruku znači da kazalište ili nema stručnjaka za hrvatsku književnost, ili ako ih ima, da oni svoj posao ne shvaćaju

570 Josip Lisac: Bratoljub Klaić i stari pisci hrvatski Rasprave 40/2 (2014.), str. 569–576 i ne razumiju” (Klaić 1932: 2). Podsjeća Bratoljub Klaić na polemiku u kojoj su sudjelovali „ondašnji najjači kapaciteti na području naše književne povijesti” i na istraživanja koja „baš u posljednje vrijeme bilježe najsnažnije rezultate” (Kla- ić 1932: 2). Navodi Klaić kako je Petar Karlić našao rukopis Ljubovnika 1917. i kako ga je tiskao 1921. ujedno držeći da je riječ o djelu velikoga Marina Držića. Prikazuje Klaić što je o Ljubovnicima mislio don Ante Delalle, što Petar Kolen- dić. Kolendić je pronašao u Šibeniku fragment te komedije, a same je Ljubovnike proglasio djelom nastalim u Trogiru u 17. stoljeću iz pera Petra Kanavelića. Klaić ga zove Kanavelovićem, ali ostavlja pitanje autorstva otvorenim. S Kolendićem se je složio i Branko Vodnik koji je Kanavelića bezuvjetno nazvao autorom. Fra- njo Fancev autorom je prozvao Džanluku (Klaić: Đanluku) Anticu. Svakako je Bratoljub Klaić o pitanju izvijestio bez početničkih slabosti, u želji da se „sa ka- zališnih programa makne ime Marina Držića”. Reagirao je ubrzo (28. VI. 1932. u Obzoru) poznati Josip Bach nazvavši Klaićev članak informativnim i zahva- livši mu na tom što je „prvi zainteresirao javnost za skorašnju premijeru” (Bach 1932: 3). Ljubovnici su objavljeni 1967. u glasovitoj kolekciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, bez prave sreće u tekstološkim rješenjima, a i s ozbiljnim sla- bostima u tumačenjima pod tekstom i u rječniku (Čale 1994). U novije doba te su slabosti uklonjene u novim izdanjima Ljubovnika. Ubrzo nakon teksta o Ljubovnicima i izvještaja o predstavi Krležine Agonije u Varšavi pojavila se i kritika poljskoga izdanja Gundulićeva Osmana u glaso- vitu praškom časopisu Slavia. U 13. godištu toga časopisa (1934./1935.) Klaić sigurnom rukom progovara o novom izdanju Benešićeve Bibljoteke Jugoslowi- ańske. Visoko cijeni predgovor Milana Rešetara, ali mu ipak prigovara nespo- minjanje dopuna dvaju pjevanja Osmana, s time da o Mažuranićevim dopunama Klaić govori dajući im vrlo visoku ocjenu. Kako se zna, Bratoljub Klaić prevodio je s latinskoga, grčkoga, poljskoga, slovačkoga i francuskoga, pa i u tom svom ranom tekstu budući prevoditelj dosta raspravlja o prijevodu Osma na. Czesław Jastrzębiec-Kozlowski dobio je za prijevod dobru ocjenu, ukratko je on i raščlanjen, uz pokoju sitnu Klaićevu primjedbu. Nakon teksta Osma na dan je u poljskom izdanju i njegov sadržaj, a i objašnjenje o važnijim licima i mjestima što se spominju u epu. Poglavito je Klaić istakao važnost studije Wacława Parkotta o rukopisima i prijevodima Osmana u Poljskoj. Izdanje o kojem je pisao Klaić bilo je prvo potpuno izdanje Osmana na poljskom, iako je interes za Gundulića u Poljskoj općenito bio znatan, a to je izdanje iz 1934. „do sada najljepše izdanje toga epa uopće” (Klaić 1934/1935: 734), kako to formulira Klaić. Napominjem da Klaić tada govori o jugoslavenskoj književnosti (u jednini) ili da naglašava kako je Gundulićev jezik „dubrovački dijalekat XVII. stoljeća” (Klaić 1934/1935: 731), a to su značajke prisutne i u mnogim drugim

571 Josip Lisac: Bratoljub Klaić i stari pisci hrvatski Rasprave 40/2 (2014.), str. 569–576 filološkim prinosima tadanjega (i ne samo tadanjega) doba. Npr. nekoliko godina prije Klaićeva osvrta na poljsko izdanje Osmana Gojko Ružičić u podna- slovu obradbe Zoranićeva jezika govorio je o zadarskom dijalektu na početku 16. stoljeća (Ružičić 1930/1931). Antun Barac još je 1954. objavio u Zagrebu knjigu Jugoslavenska književnost. Posebnost u životu Bratoljuba Klaića svakako predstavlja dvadesetak godina lektorskoga (i ne samo lektorskoga) rada u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. Bio je u toj važnoj kolekciji lektorom od pokretanja uoči prosla- ve 120. godišnjice Matice hrvatske, ali je obavljao i druge poslove. Kad je npr. 1963. objavljena knjiga Narodne pripovijetke (priredila Maja Bošković-Stulli), studiju od pedesetak stranica „Dijalektološka razmatranja uz Narodne pripo vijetke u redakciji Maje Bošković-Stulli” objavio je Bratoljub Klaić (1963.), koji je tom studijom podsjetio i na svoj profesorski rad na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu te osobito na svoju disertaciju Bizovačko narječje. U ve- ćem broju knjiga glasovite biblioteke sastavio je rječnike, tako i u knjizi Kome dije XVII. i XVIII. stoljeća (Zagreb, 1967.) priređivača Marka Foteza, koji se je Klaiću i posebno zahvalio „na izvanrednom trudu” u sastavljanju rječnika (Fo- tez 1967: 485). Riječ je o opsežnu rječniku (str. 421–480) što se odnosi na devet uvrštenih dramskih tekstova (Ljubovnici, Pijero Muzuvijer, Mȁda, Starac Kli moje, Ilija Kuljaš, Ciarlatano in moto, Kate Kapuralica, Čini barona Tambur lana, Vjera iznenada). Što se Ljubovnika tiče, tu su ponovljene slabosti Karli- ćeva izdanja iz 1921., a napravljene su i nove, u tumačenjima pod tekstom i u rječniku. Tako npr. u Ljubovnicima nalazimo i nepostojeću riječ pjec, koja se u rječniku povezuje s talijanskim piegiaria „jamstvo”, pa se ona objašnjava kao „jamac”, a trebalo je pročitati kvijet „miran”, kako je Branko Vodnik već 1922. bio u Jugoslavenskoj njivi istakao (Čale 1994: 8–12). Dakako, kvijet „miran” odgovara kontekstu, kako je i prirodno. Proždor govori: Pusti ga, ja sam kvijet, ako on ne plati, neću ni ja! (Ljubovnici, 1994: 104). Inače, dakako, Fotez je s mnogo razloga izrekao hvalu Klaiću, koji se tu, u susretu s hrvatskim komedijama, našao na svom terenu. Da je Klaićev susret s Ljubovnicima bio intenzivan vrlo je očito, pa je i u poznatu tekstu o Gavelli i kazališnom jeziku citirao nekoliko riječi iz Ljubovnika (Klaić 1972: 352) potpuno izvan konteksta razgovora o toj smješnici. Rječnik je Klaić sastavio i uz knjigu Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća (Zagreb, 1972.), i to naknadnom odlukom uredništva, jer se pisac rječ- nika s nekim tumačenjima priređivača knjige Jakše Ravlića nije složio. Sljedeće, 1968. godine, izišli su u Pet stoljeća hrvatske književnosti izbori iz djela Hanibala Lucića i Petra Hektorovića kao 7. knjiga te biblioteke. I u toj knjizi rječnik je sastavio Bratoljub Klaić, koji je potpisao i „napomene ispod crte”, kao i studiju o jeziku te dvojice znamenitih Hvarana, s podnaslovom „Prilog hi-

572 Josip Lisac: Bratoljub Klaić i stari pisci hrvatski Rasprave 40/2 (2014.), str. 569–576 storijskoj gramatici hrvatskog jezika”. Kod „napomena ispod crte” bilo je prigovora; riječ je o Klaićevoj nepouzdanoj bilješci o Teofrastu (Talanga 1989). U studiji o Lucićevu i o Hektorovićevu jeziku zaključio je Klaić da je „osnovna potka jezika obojice naših pisaca hvarski narodni govor njihova vremena, ali da su jedan i drugi u taj govor unosili povelik broj jezičnih elemenata iz drugih krajeva, osobito iz Dubrovnika...” (Klaić 1968: 267). Može se reći da je mnogo temeljnoga i temeljitoga doista obznanio Klaić, a posebno je zanimljivo da sebe zove i je- zičnim savjetnikom (Klaić 1968: 321) koga je glede pravopisa konzultirao prire- đivač knjige Marin Franičević. Razumije se, Klaić je uočio (i)jekavizme u Hek- torovićevoj poslanici Nalješkoviću (Klaić 1968: 271, 280), ali nije pretpostavio da je vjerojatno riječ o Nalješkovićevu prijepisu Hektorovićeva teksta (Vonči- na 1999b: 18). Posebno u pogledu akcentuacije tu ima i vrlo vrijednih opažanja (Klaić 1968: 321–324), pri čemu nam je osobito naglasiti da dubrovački govor nekada ipak nije bio čakavski, kako misli Klaić i neki drugi proučavatelji; bio je arhaičan štokavski, a to je šezdesetih godina 20. stoljeća znanost već s pouzda- njem utvrdila (Brozović 1963). Očito je da se Bratoljub Klaić divi našim starima povezano s akcentuacijom: „... kod Palmotića treba nam samo dvije posljednje riječi u četvrtom stihu naglasiti čakavski, tj. životȍm razdĩlī, pa da kitica sine u svom punom ritmičkom sjaju” (Klaić 1968: 322). Dakako, bolje bi bilo da je rečeno kako je to naglasak arhaične štokavštine, a on je u konkretnom primjeru podudaran s čakavskim. Glede akcentuacije Klaićeve su intervencije bile i osobito važne, jer je trebalo dosta upornosti da se autoritete kao što su bili Branko Gavella i Mihovil Kombol uvjerava kako stare pisce hrvatske ne treba čitati niti izvoditi novoštokavski četveronaglasno. U tom ni do danas nije postignuto sve što bi trebalo, pa se i danas npr. Marin Držić izvodi novoštokavski, iako on no- voštokavac nikako nije bio, a to je Bratoljubu Klaiću, naravno, bilo potpuno jasno. Za izvođenje Robinje pedesetih godina Klaić je prethodno na terenu prou- čavao hvarski naglasak (Klaić 1969: 289–290) ne bi li Lucić bio izvođen što au- tentičnije, a to se od našega izvrsnog ortoepskog akcentologa moglo i očekivati. Pritom je očito da je bilo i utjecaja na čakavski akcent, ali to ipak ne znači da je u čakavštinu urastalo novoštokavsko stanje (Vončina 1986); ono je samo utjeca- lo na arhaičnu čakavštinu, kao i na starinsku štokavštinu. Na znanstvenom skupu o Marinu Držiću 1967. u Dubrovniku Bratoljub Kla- ić održao je referat „Nov pogled na akcentuaciju starih dubrovačkih pisaca”. Tu se autor npr. o jeziku dubrovačkih pisaca pita: „Pa ako ima dvojstva u glasovima i oblicima, zašto ga ne bi bilo i u akcentuaciji, toliko potrebnoj za pravilnu verzifikaciju” (Klaić 1969: 284). Pritom misli da su glasovi i oblici i arhaični i novi(ji), pa je onda logično da je takva i akcentuacija. Bavi se tu Klaić uglavnom akcentuacijom Marina Držića i Ivana Gundulića i pripovijeda kako je Mi-

573 Josip Lisac: Bratoljub Klaić i stari pisci hrvatski Rasprave 40/2 (2014.), str. 569–576 lan Rešetar 1922. u Hrvatskom narodnom kazalištu Dubravku akcentuirao no- voštokavski. To je očito trebalo promijeniti, pa se je za to založio Klaić, dodu- še teško, ne olako, a teško se je odlučio za primjenu svojih principa i u gimna- zijskoj školskoj čitanci u kojoj je akcentuirao stare tekstove. S punim razumije- vanjem možemo prihvatiti taj Klaićev osjećaj teškoće, ali i biti svjesni kako je korak na koji se je uputio bio vrlo važan. Godine 1968. održan je znanstveni skup u povodu 400. obljetnice izlaska Ribanja i ribarskog prigovaranja Petra Hektorovića. Na tom je okupljanju govorio i Bratoljub Klaić, a izlaganja su objavljena 1970. u posebnu zborniku radova. Klaićev prinos „Razmišljanja nad rječnikom Petra Hektorovića” (1970.) razrješava niz leksičkih pitanja ne samo iz Hektorovića nego i iz Lucića, no nama je ovdje posebno zanimljiv zbog visokog mišljenja o pjesničkim vrijed- nostima hrvatskih starih autora (Marulić, Lucić, Vetranović). U svemu, djelo Bratoljuba Klaića, znatnoga hrvatskoga filologa – leksikografa, pravopisca, povjesničara jezika, dijalektologa i akcentologa – pokazuje na primjeru kako učitelji u ljudskim životima i karijerama mogu biti važni. Du- gogodišnji njegov srednjoškolski i sveučilišni profesor Antun Barac usmjerio ga je prema književnosti (Klaić 2009: 115–116), ali ga je njegov sveučilišni profesor Stjepan Ivšić uputio prema lingvistici, kako to doznajemo iz kratke Klaiće- ve priče „Kako sam postao lingvist” (Klaić 2009: 115–118). Oba su usmjerenja u našega jezikoslovca bila važna, a to je poglavito došlo do izražaja u jezično- povijesnom, jezičnosavjetničkom, akcentološkom, lektorskom, leksičkom i pre- vodilačkom radu. Uz to je kao Ivšić i kao Barac, pa i više nego oni (Klaić 2009; Klaić 2011), stvorio i nešto nezanemarivih vlastitih književnih ostvarenja.

Literatura:

Ba c h , Jo s i p . 1932. Tko je autor komedije „Ljubovnici”? Obzor 73/147. 3. Ba r a c , An t u n . 1954. Jugoslavenska književnost. Matica hrvatska. Zagreb. Br o z o v i ć , Da l i b o r . 1963. O Stjepanu Ivšiću kao slavenskom i hrvatskosrp- skom akcentologu. Zbornik u čast Stjepana Ivšića. Ur. Hraste, Mate; Jonke, Ljudevit; Ratković, Milan. Hrvatsko filološko društvo. Zagreb. 25–36. Ča l e , Fr a n o . 1994. O sudbini i značajkama „Ljubovnika”. U: Ljubovnici: ko medija iz 17. stoljeća. Književni krug. Split. 5–33. Fo t e z , Ma r k o . 1967. Napomene. U: Komedije XVII. i XVII. stoljeća. Matica hrvatska – Zora. Zagreb. 481–485. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1932. Tko je autor komedije „Ljubovnici”? Povodom sko- rašnje premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu. Obzor 73/143. 2–3.

574 Josip Lisac: Bratoljub Klaić i stari pisci hrvatski Rasprave 40/2 (2014.), str. 569–576

Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1934./1935. Ivan Gundulić: Osman. Poemat historiczy o wojniechomskiej z r. 1621 w XX pieśniach. Slavia XIII. 730–734. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1956./1957. Iz bilježnice kazališnog lektora. Jezične napomene uz Kolarovu dramu „Svoga tela gospodar”. Jezik V/5. 129–134. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1963. Dijalektološka razmatranja uz „Narodne pripovijetke” u redakciji Maje Bošković-Stulli (Zagreb 1963). Narodne pripovijetke. Ma- tica hrvatska – Zora. Zagreb. 343–398. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1968. Jezik Hanibala Lucića i Petra Hektorovića. Prilog hi- storijskoj gramatici hrvatskog jezika. U: Hanibal Lucić – Petar Hektorović, Skladanja izvarsnih pisan razlicih – Ribanje i ribarsko prigovaranje i ra zlike stvari ine. Matica hrvatska – Zora. Zagreb. 267–324. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1969. Nov pogled na akcentuaciju starih dubrovačkih pisaca. Zbornik radova o Marinu Držiću. Matica hrvatska. Zagreb. 282–298. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1970. Razmišljanja nad rječnikom Petra Hektorovića. Zbor nik radova o Petru Hektoroviću. Posebno izdanje časopisa Kritika. Zagreb. 167–181. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1972. Između jezikoslovlja i nauke o književnosti. Matica hrvatska. Zagreb. Kl a i ć , Br a t o l j u b . 2007a. Rječnik stranih riječi: tuđice i posuđenice. Priredio Željko Klaić. Školska knjiga. Zagreb. Kl a i ć , Al o l f Br a t o l j u b . 2007b. Bizovačko narječje. Matica hrvatska, Ogranak Bizovac. Bizovac. Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b . 2009. Pripovijetke. Matica hrvatska, Ogranak Bizo- vac. Bizovac. Kl a i ć , Ad o l f Br a t o l j u b . 2011. Prosvjetitelji. Matica hrvatska, Ogranak Bizo- vac. Bizovac. Lu c i ć , Ha n i b a l ; He k t o r o v i ć , Pe t a r . Skladanja izvarsnih pisan razlicih – Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike ine stvari. Matica hrvatska – Zora. Zagreb. Ljubovnici. Komedija iz 17. stoljeća. Književni krug. Split. Ružičić, Gojko S. 1930./1931. Jezik Petra Zoranića. Zadarski dijalekat u po- četku XVI veka. Južnoslovenski filolog IX. 1–91. Južnoslovenski filolog X. 1–90. Sa m a r d ž i j a , Ma r k o . 2007. Jezikoslovac i leksikograf Adolf Bratoljub Klaić (1909. -1983.). U: Adolf Bratoljub Klaić: Bizovačko narječje. Matica hrvatska, Ogranak Bizovac. Bizovac. 197–207. Sa m a r d ž i j a , Ma r k o . 2008. Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavi snoj Državi Hrvatskoj. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb. Sa m a r d ž i j a , Ma r k o . 2012. Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.-1941.). Školska knjiga. Zagreb.

575 Josip Lisac: Bratoljub Klaić i stari pisci hrvatski Rasprave 40/2 (2014.), str. 569–576

Šo l j a n , An t u n . 1972. Zanovijetanje iz zamke. Znanje. Zagreb. Šu n d a l i ć , Zl a t a ; Pe p i ć , Iv a n a . 2011. O smješnicama & smješnice. Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera. Osijek. Vo n č i n a , Jo s i p . 1986. O naglasnoj problematici književne baštine (s osobitim obzirom na tekstove čakavske narječne osnovice). Dani hvarskog kazališta 12. Književni krug. Split. 30–46. Vo n č i n a , Jo s i p . 1999a. O tekstološkim načelima. Hrvatska revija XLIX/1-2. 170–177. Vo n č i n a , Jo s i p . 1999b. Tekstološka načela za pisanu baštinu hrvatskoga jezič nog izraza. Matica hrvatska. Zagreb. Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća. 1972. Matica hrvatska – Zora. Zagreb.

Bratoljub Klaić and Old Croatian Writers

Abstract Already at a glance, the work-filled life of Bratoljub Klaić provides an in- sight into the wide scope of his interests, and makes us wonder what Croatian linguistics could have done had there been more favourable circumstances. Lit- erature and theatre were of particular interest to this scholar, especially Croatian, Greek and Roman literature, so it was only logical that he would participate in the making of the edition Five Centuries of Croatian Literature. Among the Croatian writers from older periods, he particularly interested in the work of Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Držić and Ivan Gundulić, but he also took interest in the comedy Ljubovnici as well as in several writers from later periods, e. g. Šenoa, Matoš, Ujević, Krleža, Kolar and others. He also devoted a lot of attention to folklore, interpreting its linguistics characteristics. His work on accents was interesting as well, especially on the accent of old Croatian writers and the accent in the contemporary performances of their works. Bratoljub Klaić was among the scientists that interpreted the Croatian literature as a nat- ural unity of writers from various periods and regions, and with different dia- lectal features.

Ključne riječi: akcent, Držić, Gundulić, Hektorović, Lucić Key words: accent, Držić, Gundulić, Hektorović, Lucić

576 Rasprave Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 40/2 (2014.)

UDK 811.163.42’255(Klaić, B.) Izvorni znanstveni rad Rukopis primljen 20. X. 2014. Prihvaćen za tisak 10. XII. 2014.

Sanja Perić Gavrančić Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Republike Austrije 16, HR-10000 Zagreb [email protected]

KLAIĆEV PRINOS RECEPCIJI STAROGRČKIH TRAGEDIJA

U ovom se radu prijevodi starogrčkih tragedija Bratoljuba Klaića promatra- ju u odnosu na njegove prethodnike te na zahtjeve onovremene recepcije antičkih dramskih tekstova. Na odabranim se primjerima iz Sofoklovih drama Antigona i Kralj Edip, a u usporedbi sa starijim prijevodima Koloma- na Raca, analizira status Klaićeva prijevoda u odnosu na izvornik, određuju bitna načela njegove prevoditeljske metodologije te uočavaju strategije kojima rješava neke od problema interpretacije starogrčkoga teksta.

1. Uvod Prema riječima kojima se Bratoljub Klaić u pogovoru svoga prijevoda Ver- gilijeve Eneide obraća čitateljima, njegov je rad na prevođenju grčkih i rimskih klasika potaknut slučajnim spletom okolnosti: „Do ovoga prijevoda došlo je sasvim slučajno. Nikada nisam ni u peti – što- no riječ – pomišljao da ću se baviti prevođenjem s latinskog jezika, jednako kako mi to nije bilo ni nakraj pameti u pogledu prevođenja starogrčkih drama.” (Klaić 1970: 395) Za poznavatelje prevoditeljskoga opusa Bratoljuba Klaića spomenuta slu- čajnost znači i sretnu okolnost koja je dovela do prijevoda kompletnoga saču- vanog Sofoklova1 i Eshilova opusa2, pet Euripidovih tragedija3, Aristofanove

1 Antigona, Kralj Edip, Ajant, Edip na Kolonu, Filoktet, Elektra, Trahinjanke (u taj niz ne ulazi nedovršena Sofoklova satirska drama Sljednici). 2 Perzijanci, Sedmorica protiv grada Tebe, Pribjegarke, Okovani Prometej, trilogija Oresti- ja (Agamemnon, Žrtva na grobu, Eumenide). 3 Medeja, Alkestida, Ifigenija u Aulidi, Hekuba, Hipolit.

577 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593 komedije Lisistrata, Platonove Obrane Sokratove te Vergilijeve Eneide.4 Te je prijevode, samostalno ili u časopisima, Klaić kontinuirano objavljivao od 1960. do 1976. godine. Svjestan mogućih prigovora da za taj posao nema akademski legitimitet („znam da će mi se prigovarati što sam se toga posla prihvatio baš ja koji nisam na fakultetu studirao latinski”5), u svoju obranu ističe kontinuirano usavršavanje znanja klasičnih jezika koje je stekao gimnazijskim obrazova- njem6, a ne manje važnim smatra i „poznavanje onoga jezika što ga kultiviraju i klasici: svoga vlastitog” (Klaić 1970: 396). Klaićevoj (samo)obrani u prilog idu i ocjene suvremenih istraživača njegova opusa, pa tako Marko Samardžija isti- če da „ipak treba reći da mu se prijevodi klasika ne bi bili dogodili da osim dobre volje i poznavanja latinskoga i klasičnoga grčkog nije ispunjavao još pone- ki uvjet” te upućuje na citat Valentina Putanca: „Kao vrstan poznavalac i izvorni znalac štokavske akcentuacije, a i znalac lijepog književnog jezika, on je bio kao stvoren da obavi i taj posao.” (Samardžija 2007: 206). Iz Klaićeva pogovora saznajemo da je poticaj za književno prevođenje grč- kih i rimskih klasika došao iz kazališnih krugova. Klaiću je, kao profesoru hrvatskoga jezika i scenskoga govora na tadašnjoj Akademiji za kazališnu umjet- nost7, Branko Gavella povjerio preradbu postojećih prijevoda starogrčkih tragedija koji više nisu bili prikladni ni kao nastavno gradivo na Akademiji ni za scensko izvođenje. Suočivši se s poteškoćama preradbe tuđega teksta, Klaić se odlučio na vlastiti prijevod: „Ali kad se pokazalo da mi u Akademiji za kazališnu umjetnost ne možemo raditi starogrčku dramu u starim prijevodima, a novih se klasičarski školovanih prevodilaca nije našlo iako smo ih tražili, pokojni je dr Branko Gavella povjerio meni da preradim stare prijevode, a iz toga se onda rodio i vlastiti prevodi- lački zahvat u tu materiju jer – a to je stara istina – teže je ispravljati i prerađi- vati nego načiniti nešto posve iznova.” (Klaić 1970: 396)

4 Svi prijevodi Bratoljuba Klaića i njihova izdanja navedeni su u popisu literature na kraju članka. 5 Klaić 1970: 395. 6 „Snagu mi je u tom davala činjenica što mi je u gimnaziji profesor grčkog i latinskog, pa jedno vrijeme i hrvatskog, jezika bio dr Nikola Majnarić, kasnije profesor klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. (Ja mu tamo nisam bio đak, jer su me privukle slavističke studije. Ali nikad me nije napustio interes za grčki i latinski jezik, nego sam svuda na stranim sve- učilištima gdje sam usavršavao svoje slavističko znanje, posjećivao predavanja i vježbe kod profesora klasičara koliko god mi je to vrijeme dopuštalo.)” (Klaić 1970: 396). 7 Od 1950. do umirovljenja godine 1980. profesor je hrvatskoga jezika i scenskoga govora na tada utemeljenoj Akademiji za kazališnu umjetnost (od 1974. Akademija kazališne i filmske umjetnosti, od 1977. Akademija za kazalište, film i televiziju; danas Akademija dramskih umjetnosti u Zagrebu. Rektor Akademije bio je dvije akademske godine 1970./71. i 1971./72. (Samar- džija 2007: 198).

578 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593

Pitanje zastarijevanja književnoga prijevoda, koje je bilo razlogom što je Klaić odabran za posuvremenjivanje Racovih uradaka8, vječna je tema traduk- toloških rasprava. I suvremeni književni prevoditelji rado podsjećaju na poznatu istinu da „svako doba traži svoj prijevod i nova čitanja već napisane knji- ževnosti” (Bašić 2005: 67–68). To se pitanje zaoštrava u dramskom prevo- dilaštvu zbog specifičnosti recepcije koja je usmjerena na kazališnu, a manje na čitalačku publiku pa su „zastarjeli” prijevodi i danas tema kazališnih kritika9 te poticaj za nove prijevode prilagođene scenskoj izvedbi10.

2. Klaićevi prethodnici u prevođenju starogrčkih tragedija Kako saznajemo iz rada Miljenka Majetića Antička drama na zagrebačkim pozornicama (Majetić 1962: 519–554), postavljanje grčkih tragedija u hrvatskom prijevodu na zagrebačkoj kazališnoj sceni započinje 1895. godine kada je prvi je put izveden Kralj Edip. Ta je Sofoklova drama, kao i Antigona 1896. te Elektra godinu dana kasnije, postavljena u prijevodu Augusta Harambašića, ta- dašnjega službenoga kazališnog prevoditelja. Harambašićeve su adaptacije So- foklovih tragedija znatno odstupale od izvornika jer su se većim dijelom teme- ljile na dramaturškim preradbama Adolfa von Wilbrandta11 za bečki Burgthe- ater. Ističući da kazališna scena ne podnosi isto što i čitateljska publika12, Wil-

8 Klaićev je prethodnik u prevođenju grčkih tragedija klasični filolog Koloman Rac, koji je preveo cjelokupna djela grčkih dramskih klasika: Sofokla (1895. u proznome prijevodu, a 1913. u stihovima), Eshila (1918.) i Euripida (1919. – 1920.). 9 Tako su se i Klaićevi prijevodi, koje preuzimaju i suvremeni priređivači kazališnih predstava, našli na meti kritike i doživjeli istu sudbinu kao i prijevodi njegova prethodnika Koloma- na Raca. Kazališna kritičarka Marija Grgičević, u osvrtu na premijeru Euripidove Medeje u za- grebačkom ITD-u 2011. godine, ističe: „ja mnim i slični izrazi i jezične konstrukcije u zvonkom stihu Euripidove Medeje uvelike su zakočili mogući uspjeh predstave. Na kazališnoj cedulji ime prevoditelja spominje se samo uzgred, u dramaturgovu komentaru. Kako ga nisu zadovoljavali stariji prijevodi Kolomana Raca, Branko Gavella nagovorio je Bratoljuba Klaića, uglednoga kroa tista koji je dobro poznavao starogrčki jezik, na prevođenje antičkih tragedija, pri čemu je autor prijevoda namjerno čuvao određenu arhaičnost. No od tada je prošlo više od pola stoljeća. U svoje doba ti su prijevodi više nego dobro zvučali u Zagrebu, Pragu i na drugim pozornicama gdje su gostovanja završavala ovacijama.” (Grgičević 2011). 10 Među prevoditeljima nove generacije svojim se prijevodima za kazališne izvedbe ističu Lada Kaštelan i Neven Jovanović. 11 Adolf von Wilbrandt (Rostock 1837. – Rostock 1911.), njemački književnik i prevoditelj, od 1881. do 1887. intendant bečkoga kazališta Burgtheater. Prevodio je Sofokla i Euripida te njihov tekst prerađivao za scensku izvedbu. Njegove su preradbe objavljene u izdanju: Sophokles / Σοφοκλής & Euripides / Εὐριπίδης: Sophokles’ und Euripides’ ausgewählte Dramen. Mit Rück- sicht auf die Bühne übertragen von Adolf Wilbrandt. Nördlingen: Beck 1866–1867, 2 Bände. 12 „Denn die Bühne erträgt nicht, was der Leser erträgt.” Citirano prema bilješci u: Theorie der Übersetzung antiker Literatur in Deutschland 2009: 150 (bilj. 190).

579 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593 brandt se umjesto idejom prijevodne ekvivalencije vodio idejom ekvivalencije učinka (Wirkungsäquivalenz) odnosno dojma koji antički dramski tekst ostavlja na publiku. U skladu s time izbacio je sve one dijelove originalnoga teksta koji su se građanskoj publici 19. stoljeća mogli činiti nerazumljivima i nadomjestio ih modelima suvremene pozornice. Između ostaloga, Wilbrandt je jampski tri- metar zamijenio petostopnim jampskim stihom (tzv. Blankvers) te izbacivao korske pjesme13. Čini se da su te prilagodbe prema tadašnjim redateljskim zamislima bile prikladnije za scensku izvedbu od integralnih proznih prijevoda Kolomana Raca koji su 1895. godine objavljeni u izdanju sabranih Sofoklovih tragedija. Maje- tić ne navodi jesu li Racovi naknadni prepjevi grčkih tragedija u metru izvornika (objavljeni 1913. godine) služili kao predložak za nove izvedbe, no donosi podatak da je njegove stihove dotjerivao Mihovil Kombol te je „učinio Raca razumljivim, ujednačio vrijednost stihova, poboljšao ritam, čitavom je djelu dao zaokružen pjesnički oblik”. Riječ je o Racovu tekstu Eshilova Agamemno- na koji je nakon Kombolove redakture za izvedbu priredio tek Branko Gave- lla 1952. godine. Premda su na raspolaganju imali cjelovite i grčkom izvorniku vjerne hrvatske prijevode, redatelji su se za scensku realizaciju antičkih dramskih tekstova u prvoj polovici 20. stoljeća radije služili prijevodima ili prepjevima njemačkih autora. Poznato je, primjerice, da su Euripidove Trojanke Mi- lana Bogdanovića14 postavljene prema obradbi Franza Werfela15 (1916.), Sofo- klov Ajant Milana Ogrizovića16 prema prilagodbi Reinholda Körnera, a Euri- pidova Alkestida Milana Begovića17 prema preradbi Huga von Hofmannstha- la (1932.). Ističući da takvi izrazito književni prepjevi „nisu toliko vjerni Grci- ma koliko traži ukus našega vremena”, a drugu krajnost predstavljaju doslov- ni, „filološki” prijevodi Kolomana Raca, Majetić zaključuje da „u režiranju an-

13 „Die Übersetzungsreflexionen Wilbrandts zeigen deutlich, wie sich das allgemeine Inte- resse an antiker Literatur im Laufe des 19. Jahrhunderts immer stärker von der Form auf die Wir- kung verlagert. Damit gewinnen die literarischen und dramaturgischen Kompetenzen des Über- setzers an Bedeutung, während hermeneutische oder sprachphilosophische Übersetzungsintere- ssen dem Ziel einer Publikumswirksamkeit untergeordnet oder ganz an die Philologie verwiesen werden.” (Theorie der Übersetzung antiker Literatur in Deutschland 2009: 158–159). 14 Milan Bogdanović (1876. – 1942.), prevoditelj i pisac, autor komentiranih prijevoda Sha- kespeareovih djela. 15 Franz Werfel (1890. – 1945.), austrijski pjesnik, romanopisac i dramski pisac, autor pje- sničke preradbe Euripidovih Trojanki (Die Troerinnen des Euripides in Deutscher Bearbeitung, Leipzig, 1915. 16 Milan Ogrizović (1877. – 1923.), klasični filolog i dramski pisac, radio je kao lektor i dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. 17 Milan Begović (1876. – 1948.), književnik, manje je poznata njegova djelatnost kao ka- zališnoga redatelja i prevoditelja za zagrebačko glumište.

580 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593 tičkih predstava postoje različite težnje: za arheološkom rekonstrukcijom i za stilizacijom”. Tek je Bratoljub Klaić, ističe autor, „spojio ta dva načela (filološ- ko i pjesničko) u jedno”, stoga se Klaićevi prijevodi „odlikuju prema svima do- sadašnjima time što sadržavaju čitav izvorni tekst preveden svježim jezikom i dinamičnim stihovima” (Majetić 1962: 519–532).

3. O nekim problemima prevođenja grčkih tragedija

Majetićev komentar o recepciji antičkih dramskih tekstova u prvoj polovici 20. stoljeća, kao i njegova ocjena Klaićeva prinosa, otvara pitanje statusa prijevoda u odnosu na izvornik na nekoliko razina. Problem posrednoga čitanja starogrčkoga izvornika putem prijevoda na suvremene jezike, kraćenja izvornoga teksta pa onda i necjelovitosti prijevoda u odnosu na grčki predložak, posljedica je ideje da prijevod namijenjen pozornici mora u prvom redu biti učinkovit u dojmu koji ostavlja na publiku. U tom su smislu priređivači imali slobodu napuštanja izvorne forme i strukture grčke tragedije što im je otvaralo nove mogućnosti interpretacije, a od prevoditelja su se poglavito zahtijevale dramaturške i literarne kompetencije. No zahtjevi novih redateljskih pristupa zagrebačke kazališne scene počet- kom druge polovice 20. stoljeća bili su vođeni idejom cjelovitosti izvornoga teksta18. Pritom je načelo sukladnosti s izvornikom osim preuzimanja integral- noga teksta podrazumijevalo i leksičku, sintaktičku te metričku bliskost pred- lošku, stoga je put antičkih dramskih tekstova do hrvatskih gledatelja trebao za- početi neposrednim tumačenjem starogrčkoga originala. Time se otvara ključ- no pitanje – u kojoj mjeri prijevod prilagođen scenskoj izvedbi mora ili može dokumentirati bitna obilježja i posebnosti izvornika s ciljem da se zadrži njihova prepoznatljivost. U tom pogledu značajan problem predstavlja metrička strukturiranost staro- grčke tragedije: dijalozi su pisani u jampskom trimetru, a lirski dijelovi odnosno korske pjesme u različitim metričkim oblicima. Kako grčke metričke she-

18 Usp. Majetić 1962: 534 – „Požutjele redateljske i glumačke knjige u zagrebačkom ka- zališnom arhivu dokazuju da su Miletić, Bach i Raić vršili mnogo opsežnija kraćenja nego Duj- šin i Grković između dva rata, a Gavella (g. 1951.) i Škiljan (g. 1953. i 1954.) gotovo se uopće nisu služili tim običajnim pravom, jer su tek oni imali neokrnjene i najbolje tekstove pod rukama. Naravno, možda su baš te posljednje tragedije bile takve („Agamemnon” i „Žrtva na grobu”) da nisu tražile kraćenja, ali tko ne dira u Eshila, vjerojatno će još manje mijenjati Sofokla ili Euripida.” Riječ je o Racovu prijevodu Agamemnona u Kombolovoj korekturi i Klaićevu prijevodu Žrtve na grobu.

581 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593 me nije moguće u potpunosti rekonstruirati jer se zasnivaju na kvantiteti, a ne na kvaliteti vokala, na prevoditelju je odluka o izboru slobodnoga stiha ili po- kušaju „metričkoga” prijevoda izmjenom naglašenih i nenaglašenih slogova. Pitanje metričkoga prilagođavanja izvorniku jedno je od općih mjesta rasprava o prevođenju klasika svjetske književnosti19. Već je krajem 19. stoljeća Ulrich von Wilamowitz-Moellendorff20, istaknuti njemački klasični filolog, prevoditelj grčkih tragedija i autor znamenite traduktološke rasprave Was ist übersetzen?21, pogrešnom smatrao praksu prevođenja u metru izvornika te je zastupao uporabu suvremenih pjesničkih modela u oblikovanju prevedenih stihova22. Wilamowitzeva kritika nije usmjerena samo na formalnu vjernost origina- lu nego i na svako beskompromisno nastojanje za leksički i sintaktički vjernom reprodukcijom koja suvremenom čitatelju uskraćuje odgovarajući doživljaj an- tičkoga teksta. Pritom se ne zalaže za slobodni prijevod, već od prevoditelja tra- ži sposobnost prenošenja istih jezičnih, stilističkih i misaonih nijansi izvornika ekvivalentima u drugom jezičnom mediju.23

19 O tom problemu govori Tonko Maroević u tekstu Veza po vezanosti – Prevođenje u stro- fi, stihu, sroku (poput) izvornika. Premda se zalaže za što cjelovitije poštivanje izvornika, smatra da „veza po obliku, veza po vezanom stihu doista višestruko obvezuje, a prevoditelj koji se želi približiti svojem (inozemnom) inojezičnom idealu-uzoru-predlošku nipošto nije slobodan od dužnosti prema svojoj kući, od dugovanja prema materinskom jeziku.” U nastavku ističe kako se „ingeniozna Brochova tvrdnja kako prevoditi znači ‘međusobno suprotstaviti dva jezična orga- nizma i ostati im objema vjeran’ najbolje provjerava prepjevima, jer uzorak tkiva svakog jezika ima specifične foničke i prozodijske vrijednosti.” (Poetike prevođenja 1998: 279). Usp. i Dokumente zur Theorie der Übersetzung antiker Literatur in Deutschland seit 1800 (ur. Josefine Kitzbichler, Katja Lubitz, Nina Mindt (Hg.); Berlin, 2009. 20 Ulrich von Wilamowitz-Moellendorff (1848. – 1931.) najznačajniji predstavnik njemač- ke klasične filologije s kraja 19. i počekta 20. stoljeća. Njegovi prijevodi grčkih tragedija objavljeni su u četiri toma između 1899. i 1923. godine. Između 1900. i 1910. godine nekoliko je njegovih prijevoda poslužilo za scenske izvedbe grčkih tragedija u Berlinu i Beču. 21 Ta je rasprava prvi put objavljena 1891. godine kao uvod u Wilamowitzevo dvojezično izdanje Euripidova Hipolita. Citati su preuzeti iz četvrtoga izdanja – Was ist übersetzen? Reden und Vortäge, Weidmannsche Buchhandlung, Berlin, 1925. 22 „Wer ein Gedicht übersetzen will, muss es zunächst verstehen. Ist diese Bedingung er- füllt, so steht er vor der Aufgabe, etwas, das in bestimmter Sprache vorliegt, mit der Versmass und Stil auch gegeben sind, in einer anderen bestimmten Sprache neu zu schaffen, mit der wie- der Versmass und Stil gegeben sind.” (Wilamowitz 1925: 13). 23 „Das ist übersetzen; nicht mehr, aber auch nicht weniger. Es ist kein freies Dichten (ποιειν),͂ das dürften wir nicht, gesetzt, wir könnten es. Aber der Geist des Dichters muss über uns kommen und mit unseren Worten reden. Die neuen Verse sollen auf ihre Leser dieselbe Wir- kung tun wie die alten zu ihrer Zeit auf ihr Volk und heute noch auf die, welche sich die nötige Mühe philologischer Arbeit gegeben haben.” (Wilamowitz 1925: 6). „Es gilt auch hier, den Buchstaben verachten und dem Geiste folgen, nicht Wörter noch Sät- ze übersetzen, sonder Gedanken und Gefühle aufnehmen und wiedergeben. Das Kleid muss neu werden, sein Inhalt bleiben.” (Wilamowitz 1925: 8).

582 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593

Ako uspije odgovoriti na navedene zahtjeve, prevoditelj grčkih tragedija pred sobom ima još teži izazov, a to je produbljeno čitanje i interpretacija onih dijelova teksta gdje je zbog metaforičnosti i dvosmislenosti prijenos zna- čenja otežan, poglavito u alegoričnim dijelovima korskih pjesama. Razmjeri- ma toga problema bavila se Olga M. Frejdenberg u eseju Slika i pojam, obra- zlažući da jezik grčkih tragedija zbog arhaičnosti izričaja te slikovnoga sustava mišljenja nije uvijek moguće izravno prevoditi: „Drevni jezik, ne bez razloga, zahtijeva komentiranje i hermeneutiku. Iz njega se moraju izvlačiti mi- šljenja koja su nam razumljiva, mora se prevoditi najprije na naš jezik, a zatim sa slika na pojmove. Ne samo leksik nego i sintaksu slikovnih mišljenja treba prevoditi na pojmovni leksik i pojmovnu sintaksu. U odnosu na jampski jezik tragedije, melički jezik predstavlja stariju verziju. Sami Grci su ga ko- mentirali jer ni poslije jednoga stoljeća nisu razumijevali njegovu arhaičnost.” (Frejdenberg 1987: 432). S obzirom na svu složenost elemenata i isprepletenost slojeva s kojima se u diskursu starogrčke tragedije morao suočiti i Bratoljub Klaić, vjernost ori- ginalu postaje relativan pojam, no već i prvo čitanje njegovih prijevoda otkriva, ako ništa drugo, onda barem nastojanje za što cjelovitijim poštivanjem izvornika. Da bismo dobili potpuniju sliku o Klaićevu prinosu recepciji starogrčke tragedije, na odabranim ćemo primjerima pokazati kako je Klaić rješavao zahtjeve koje pred prevoditelja postavlja interpretacija antičkoga teksta, u čemu se njegov prevoditeljski pristup razlikuje od Racova, s obzirom na činjenicu da je njegov prvotni zadatak bio posuvremeniti prijevode svoga prethodnika, te u kojoj mjeri njegove prevoditeljske odluke ispunjavaju zahtjeve onovremene recepcije antičkih dramskih tekstova.

4. Analiza odabranih primjera 4.1. Sofoklo, Antigona, 678–688

Hemon, sin Kreontov, saznavši za sudbinu koju njegov otac sprema njegovoj zaručnici Antigoni, prenosi ocu glasine tebanskoga puka:

583 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593

Prijevod Kolomana Raca24: Prijevod Bratoljuba Klaića25:

Tvog oka pučanin se plaši, neće on Jer pred tobom govorit naš se straši puk Da kaže, što te ne bi čut veselilo. i neće izreć riječ, što ti ne želiš čut A ja iz prikrajka ti slušat mogu to, Po strani stojeć ja, odasvud čujem glas, 680 Tu djevu kako žali grad, što s djela gle da djevojku tu žali čitav narod naš, Najdičnijega smrću gine najgorom, jer ona, od svih žena najčistiji je cvijet, A od svih žena najmanje baš zavrijedi; za dičan mora čin osramoćena mrijet. Ta brata, što u boju pade krvavu, Zar ne treba joj odat iznad svega čast, Bez groba psima ne pusti krvolocim’ jer brata, što u boju svoju nađe smrt, 685 Ni ptici kakvoj da ga oni izjedu, bez groba ne htje pustit kao jadni plijen Zar zlatne časti ona ne zavrijedi tim? ptičurinama svim i psima pomamnim. Ovako tajni istiha se širi glas. Ovako zbori narod šaptom tihanim.

Sofoklov tekst26: τὸ γὰρ σὸν ὄμμα δεινὸν ἀνδρὶ δημότῃ λόγοις τοιούτοις, οἷς σὺ μὴ τέρψει κλύων· ἐμοὶ δ᾽ ἀκούειν ἔσθ᾽ ὑπὸ σκότου τάδε, τὴν παῖδα ταύτην οἷ᾽, ὀδύρεται πόλις, πασῶν γυναικῶν ὡς ἀναξιωτάτη κάκιστ᾽ ἀπ᾽ ἔργων εὐκλεεστάτων φθίνει, ἥτις τὸν αὑτῆς αὐτάδελφον ἐν φοναῖς πεπτῶτ᾽ ἄθαπτον μήθ᾽ ὑπ᾽ ὠμηστῶν κυνῶν εἴασ᾽ ὀλέσθαι μήθ᾽ ὑπ᾽ οἰωνῶν τινός· οὐχ ἥδε χρυσῆς ἀξία τιμῆς λαχεῖν; τοιάδ᾽ ἐρεμνὴ σῖγ᾽ ἐπέρχεται φάτις. Poredbeno čitanje prijevoda i grčkoga teksta otkriva da obojica prevoditelja ispunjavaju prvu formalnu pretpostavku vjernoga prijevoda zadržavajući cjelo- vitost teksta jednakim brojem stihovnih redaka. Drugi formalni preduvjet njihov je pokušaj metričkoga prijevoda jampskoga trimetra. Obojica u dvanaeste- račkim stihovima nastoje izmjenom naglašenih i nenaglašenih slogova opona- šati jampski ritam, no Klaić je u tome dosljedniji. On s većom čestotnošću us- pijeva završiti stih naglašenim slogom birajući za kraj jednosložne riječi, po- najviše one s dugosilaznim naglaskom (pûk, glâs, cvijêt, mrijêt, čâst, plijên).

24 Prema izdanju: Sofoklove tragedije. 1913. Preveo Koloman Rac. Matica hrvatska. Zagreb. 25 Prema izdanju: Sofoklo. Antigona. Kralj Edip. 2012. S grčkoga preveo Bratoljub Klaić. Priredio Darko Novaković. Školska knjiga. Zagreb. 26 Grčki se tekst donosi prema izdanju: Sophoclis Tragoediae ex recensione Guilielmi Din- dorfii, Lipsiae, ex typis B. G. Teubneri MDCCCLIX.

584 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593

Nemogućnost takvoga rješenja nadoknađuje parnom rimom u višesložnim rije- čima (pomamnim – tihanim). Uspješniji je i u ostvarivanju stanki unutar stiha, kao i na kraju stiha uvažavajući krajeve misaonih ili sintaktičkih cjelina te su u njegovu tekstu opkoračenja i prebacivanja iznimna, dok su u Racovu često prisutna (npr. … neće on / da kaže…). Zbog izbjegavanja takvoga retoričkoga postupka, koji u dramskim tekstovima može služiti za ostvarivanje razgovorne intonacije, ali i zbog vidljivoga nastojanja da zadrži ritmičnost stihova, Klaić se približava pjesničkomu prijevodu. U toj težnji katkad žrtvuje načelo leksičke ekvivalencije te Sofoklov tekst podvrgava vlastitim stilističkim zahvatima ne udaljujući se ipak bitno od njegova sadržaja. Tako će Sofoklova metafora τὸ γὰρ σὸν ὄμμα δεινὸν u Raco- vim stihovima biti prevedena doslovno – Tvog oka pučanin se plaši, a u Klaiće- vim će takva slika izostati – Jer pred tobom govorit naš se straši puk. Suprotno tomu, grčki superlativ ἀναξιωτάτη (‘koja najmanje zaslužuje’), u Racovu doslovnom prijevodu – … najmanje baš zavrijedi, Klaić će zamijeniti metaforič- kim izrazom – … najčistiji je cvijet. Zamjetne razlike u prevoditeljskoj orijen- taciji dvojice autora otkrivaju stihovi 684–687. Stih 684, koji se u grčkom ori- ginalu nalazi na kraju misaone i sintaktičke cjeline, Klaić smješta na njezin po- četak izostavljajući Sofoklovu metaforičnu sintagmu, u Racovu tekstu prevedenu doslovno kao zlatna čast. Tako će, nasuprot Racovu prijevodu – Zar zlatne časti ona ne zavrijedi tim?, Klaićev glasiti – Zar ne treba joj odat iznad svega čast. Promatrani primjeri otkrivaju vjernost leksičkomu fondu i sintaktičkom slijedu grčkih stihova kao glavno obilježje Racova prijevoda, a leksičko i sintak- tičko prilagođavanje izvornoga teksta u korist pjesničkoga dojma kao osobitost Klaićeva pristupa. To se očituje i u posljednjem Klaićevu stihu citiranoga odlomka – Ovako zbori narod šaptom tihanim (st. 688) u kojem se uvodi subjekt nepotvrđen u Sofoklovu tekstu.

4.2. Sofoklo, Antigona, 1088–1121 Korska pjesma nizom mitoloških slika doziva u pomoć boga Bakha: Mnogoimeni bože, djeve kadmejske O Bakho, sa mnogo imena, ti ponose majke Semele, Diko, Zeusa gromovnika sine gromovnog Zeusa, Oj rode, lijep što štitiš kraj što Italijom slavnom nam vladaš 1090 Italski, vladaš dolom i Demetrinom dolinom Deje eleusinske, narod gostoljubnom Eleuzinom, Gdje se kupi sav! Bakho, u Tebi što što s bakhantkinjama svojim

585 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593

Stoluješ, gradu bakhantkinja, uz vodu, u rodnoj stoluješ Tebi Ismena valove, uz obale potoka izmenskog, 1095 Gdje divljeg zmaja niknu naraštaj! gdje zmajevskih zuba niknu soj.

πολυώνυμε, Καδμείας νύμφας ἄγαλμα καὶ Διὸς βαρυβρεμέτα γένος, κλυτὰν ὃς ἀμφέπεις Ἰταλίαν, μέδεις δὲ παγκοίνοις Ἐλευσινίας Δῃοῦς ἐν κόλποις, Βακχεῦ, Βακχᾶν ὁ ματρόπολιν Θήβαν ναιετῶν παρ᾽ ὑγρῶν Ἰσμηνοῦ ῥείθρων, ἀγρίου τ᾽ ἐπὶ σπορᾷ δράκοντος.

U odnosu na razmjerno ujednačenu strukturu jampskoga trimetra u dijaloš- kim dijelovima tragedije, metričko prilagođavanje izvorniku u korskim pjesmama znatno je otežano zbog raznovrsnosti metričkih shema, što za poslje- dicu ima neujednačenost ritma i broja slogova u nizu uzastopnih stihova. Ne- mogućnost ostvarivanja istovjetne ritmičnosti Klaić će povremeno nadoknađi- vati uvođenjem rime (Demetrinom dolinom – gostoljubnom Eleuzinom), a Rac će, na račun ritmičkoga sklada, prednost dati leksičkoj i sintaktičkoj sukladnosti svoga prijevoda s grčkim tekstom. Citirani odlomci svjedoče o primjerima različite prevoditeljske prakse dvojice autora u susretu s vokabularom mitološkoga podrijetla. Sofoklove ono- mastičke perifraze Καδμείας νύμφας i Ἐλευσινίας Δῃοῦς (u Racovu očekiva- no doslovnomu prijevodu djeve kadmejske i Deje eleusinske) Klaić zamjenjuje vlastitim imenima grčkih božica Semele i Demetre koje se skrivaju iza navedenih perifraza. Takve postupke tumačimo autorovom namjerom da potenci- jalnim čitateljima ili slušateljima olakša razumijevanje Sofoklova teksta, a slič- nom se idejom rukovodi i u prevođenju mitoloških slika. Uvodeći u 1096. stihu motiv zmajevskih zuba koji nije zadan grčkim izvornikom, pobliže upućuje na priču o Kadmu, mitskom osnivaču Tebe, i naoružanim vojnicima izraslim iz posijanih zuba ubijenoga zmaja. Istu prevoditeljsku namjeru očitavamo i u nastavku korske pjesme:

Presvijetli te s dvoglave stijene sjaj, Sa dvoglavog Parnasa, koričke gdjeno nimfe Koričke kud kroče vile prebivaju, gdjeno je vrelo Bakhantkinje, i bistrica Kastalija, tebe prati Ugleda Kastalija. blistavih bakalja sjaj. 1100

586 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593

σὲ δ᾽ ὑπὲρ διλόφοιο πέτρας στέροψ ὄπωπε λιγνύς, ἔνθα Κωρύκιαι νύμφαι στίχουσι Βακχίδες, Κασταλίας τε νᾶμα.

Računajući s tim da će samo upućenija publika motiv stijene s dva vrha povezati s mitskim sjedištem muza i boga Apolona, Klaić će sintagmu δίλοφος πέτρα (u Racovu vjernom prijevodu dvoglava stijena) uvođenjem onomastič- ke sastavnice preoblikovati u dvoglavi Parnas. Premda u svojim stihovima ne spominje bakhantkinje (Βακχίδες) kao što to čini Rac, Klaić jasnije prenosi So- foklovu sliku o Bakhovim pratiljama koje uz pratnju baklja sudjeluju u sveča- nim ophodima na Parnasu. Zahvaljujući leksičkom proširenju sintagme στέροψ λιγνύς (‘sjajan dim’) te semantičkom pomaku u prijevodu predikata ὄπωπε, Klaićev se prijevod u rečenici – tebe prati blistavih bakalja sjaj – pokazuje znatno prohodnijim nego Racov pokušaj preslikavanja grčkoga izvornika – presvijetli te … sjaj … ugleda. Uspješno razloživši zgusnuti diskurs korske pjesme pun mitoloških slika, ne odmičući se bitno od sadržaja grčkoga predloška, Klaić u završnim stihovima dokazuje izrazitu usmjerenost svoga pristupa k pjesničkom prijevodu. U usporedbi s Racovim pokušajem ta njegova vještina postaje još vidljivijom: I sad daj priteci nam – I sad nam na pomoć budi, Nevolja ljuta grad, sav narod pritisnu kad bijeda zahvati nas. 1110 Skokom sposonosnim sa stijene Parnasa O dođi nam s parnaske hridi Il’ preko šumnog onog tijesna morskoga! Il’ preko morskog tjesnaca Zvijezda krijesnica i gradu donesi spas! Oj kolovođo ti O vođo treperavih zvijezda, I noćnog klika čuvaru, to noćni zaštićuješ klik, 1115 Sine, čedo Zeusovo, što Zeusu si višnjem sin! S Naksa osvanide sa svojim drugama O dođi nam s otoka Naksa Tijama, zanosno što tebe Ijakha, sa bakhantkinjama svim, Svog gospodara, su noć slave igrajuć! što čitave noći tebe, vladara Ijakha, slave, 1120 plesanjem zanosnim.

καὶ νῦν, ὡς βιαίας ἔχεται πάνδαμος ἀμὰ πόλις ἐπὶ νόσου, μολεῖν καθαρσίῳ ποδὶ Παρνασίαν ὑπὲρ κλιτὺν ἢ στονόεντα πορθμόν. ἰὼ πῦρ πνεόντων

587 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593

χοράγ᾽ ἄστρων, νυχίων φθεγμάτων ἐπίσκοπε, παῖ Ζηνὸς γένεθλον, προφάνηθ᾽ὦ Ναξίαις σαῖς ἅμα περιπόλοις Θυίαισιν, αἵ σε μαινόμεναι πάννυχοι χορεύουσι τὸν ταμίαν Ἴακχον. Leksičke dopune i ispuštanja (npr. παῖ Ζηνὸς γένεθλον – što Zeusu si viš- njem sin; ὑπὲρ … στονόεντα πορθμόν – preko morskog tjesnaca) te leksičke i sintaktičke zamjene (npr. Θυίαισιν – sa bakhantkinjama; μολεῖν καθαρσίῳ ποδὶ – donesi spas; νυχίων φθεγμάτων ἐπίσκοπε – što noćni zaštićuješ klik) postupci su kojima Klaić grčki predložak prilagođava hrvatskom jezičnom izrazu. Odustajući u potpunosti od pokušaja oponašanja metričkih shema grčkih stihova, Klaić se odlučuje za uporabu drugih modela ritmičke organizacije prevedenih stihova. U tom je smislu najuočljiviji postupak uvođenje rime (budi – hridi; nas – spas; svim – zanosnim) te glasovnih stilskih figura. Anaforički niz o dođi … o vođo … o dođi, koji u drugom dijelu uključuje izmjenu dviju razli- čitih riječi sličnoga glasovnoga sastava, označuje početak sintaktičkih cjelina, a izmjenjuje se s trostrukom anaforom što … što … što. Završetci tih cjelina obilježeni su prozodijskim paralelizmom u obliku jednosložnih riječi s dugosilaznim naglaskom – nâs, spâs, sîn. Klaićev prijevod citiranoga odlomka pokazuje da su i na ostalim razinama oblikovanja hrvatskih stihova prednost imale riječi s odgovarajućim prozodijskim obilježjima. Rezultat takve prevoditeljske odluke jest ujednačena ritmičnost stihova koji uzastopce započinju nena- glasnicom (kad, il’, i, o, što) te se sastoje od tri naglasne cjeline (npr. O vȍđo trepèravīh zvijézdā, što nȍćnī zaštìćujēš klȉk itd.). Od toga obrasca odstupaju stihovi 1183 i 1121 koji, povezani rimom, uključuju samo dvije naglašene rije- či (sa bàkhāntkinjama svîm – plésānjem zánosnīm).

4.3. Sofoklo, Kralj Edip, 179–181 Pjesma kora govori o kugi koju su bogovi poslali na Tebu odlučivši da se sa- zna tajna Edipova podrijetla: Grad gine, broja ne zna se. Mrtvaca broj ne znadem. Gine grad, Bez suza, plača leži svijet po tlima leži mrtav rod 180 Na tlih i smrću nam prijeti. neoplakan i ni od koga ožaljen.

ὧν πόλις ἀνάριθμος ὄλλυται: νηλέα δὲ γένεθλα πρὸς πέδῳ θαναταφόρα κεῖται ἀνοίκτως:

588 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593

Razlike u Racovu i Klaićevu prijevodu citiranoga odlomka grčkoga izvornika nisu samo posljedica različitih prevoditeljskih pristupa nego jezičnih i izra- žajnih posebnosti starogrčkoga predloška. Stih πόλις ἀνάριθμος ὄλλυται (st. 179), u doslovnom prijevodu ‘gine bez- brojni grad’, i Rac i Klaić prevode dvjema rečenicama, što bi se možda i moglo tumačiti metričkom potrebom za većim brojem slogova da nije riječ o epitetu ἀνάριθμος ‘nebrojen, bezbrojan’ (uz subjekt πόλις ‘grad’) koji se radi jasnoće morao prevesti čitavom rečenicom – Rac: … broja ne zna se, a Klaić: Mrtvaca broj ne znadem. Kad bi se hrvatski prijevod sintagme πόλις ἀνάριθμος ograni- čio samo na izbor ekvivalentnoga pridjeva, ne bi se u potpunosti mogla izraziti misao o nebrojenim žrtvama odnosno mrtvim tijelima u gradu koju implicira grčki predložak. Prijevod idućih stihova (180–181) pokazuje još znatnije razlike u interpre- taciji izvornika između dvojice autora. Sofoklovu sliku tebanskoga potom- stva koje leži na zemlji zahvaćeno epidemijom kuge – γένεθλα πρὸς πέδῳ θαναταφόρα κεῖται – Rac prevodi riječima: leži svijet na tlih i smrću nam prijeti, a Klaić: po tlima leži mrtav rod. Oprečan prijevod proizlazi vjerojatno iz raz- ličitoga tumačenja grčkoga pridjeva θαναταφόρος (‘smrtonosan, smrtan’) pa tako tebansko potomstvo donosi smrt šireći kugu, kako to interpretira Rac, ali istovremeno i samo umire od kuge, kako to shvaća Klaić. Nadalje, Racov stih – bez suza, plača leži svijet – ne donosi istu obavijest kao Klaićev prijevod – leži … neoplakan i ni od koga ožaljen. Budući da pridjev νηλής u svom primar- nom značenju podrazumijeva samo opću informaciju o odsutnosti sažaljenja ili samilosti, a prilog ἀνοίκτως o izostanku plača, pitanje je prevoditeljeva izbora hoće li tebansko potomstvo u njegovu čitanju biti nemilosrdno, jer donosi smrt ne pokazujući ni suze ni žaljenje, ili će biti lišeno samilosti i pogrebnoga opla- kivanja svojih bližnjih27. Razrješavanje takvih i sličnih dvoznačnosti jedan je od najtežih zahtjeva koji pred prevoditelja postavlja starogrčki tekst te otvara put različitim interpretacijama istoga predloška.

5. Zaključak Bratoljub Klaić se kao prevoditelj pojavljuje pedesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme kada novi redateljski pristupi zagrebačke kazališne scene uspostavljaju

27 Komentirano izdanje Sofoklova Kralja Edipa – Sophokles, König Oidipus, Verlag von Ernst Geuther, Leipzig, 1844. (str. 26) – ne razrješava dvoznačnost pridjeva νηλής dopuštajući obje mogućnosti: „νηλέα bezieht sich auf γένεθλα. Es heisst: grausam; ohne Erbarmen dahinge- raffte Geschlechter” Za prilog ἀνοίκτως ipak donosi jednoznačan ekvivalent –„unbemitleidet, unbetrauert”.

589 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593 i nove kriterije interpretacije antičkih dramskih tekstova. Tada dostupni prijevodi više nisu zadovoljavali zadane kriterije jer su se, po ocjeni kritike, stilizi- rane preradbe previše udaljile od izvornika, a tekstovi vjerni grčkome predloš- ku pokazali kao jezično neprikladni za izvedbu. Stoga se od Klaića tražio for- malno i sadržajno integralan prijevod koji će istovremeno biti prilagođen ka- zališnoj praksi. Eshilova Žrtva na grobu28, prvi tekst grčke tragedije29 kojim je pokušao is- puniti zadane zahtjeve, prevedena je s grčkoga izvornika prema izdanju iz 1877. godine, kako saznajemo iz napomene u skriptima Akademije dramskih umjetnosti, po kojima su se pripremale grčke tragedije u Klaićevu prijevodu30. Kada i ne bismo imali takav dokaz, provedeno istraživanje prevoditeljske prakse Bra- toljuba Klaića dovoljno bi govorilo u prilog zaključku da su njegovi prijevodi rezultat izravnoga i cjelovitoga tumačenja starogrčkoga originala, ne isključu- jući pritom mogućnost da su mu taj posao mogli olakšati i postojeći prijevodi na druge jezike ili pak oni njegova prethodnika Kolomana Raca. Promatrani odlomci prijevoda Sofoklovih tragedija pokazuju da je Klaićevo zalaganje za cjelovito poštivanje izvornika uključivalo i svojevrsnu prilagodlji- vost u prenošenju izvornoga teksta te napuštanje ideje za što vjernijom rekonstrukcijom originala kojom se vodio Koloman Rac. Klaićeva se traduktološka metoda temelji na slobodnijem odabiru prijevodnih rješenja, stoga su njegovi prijevodi u metričkom, leksičkom, sintaktičkom te stilističkom smislu i prila- gođeniji jezičnom izrazu hrvatskoga jezika. Time je uspio pokazati da se uporabom jezičnoga inventara i poetičkih modela vlastitoga jezika u prevođenju grč- kih tragedija može postići odgovarajući pjesnički dojam o kojem govori Wila- mowitz31, a da se pritom ne dovede u pitanje ostvarivanje prijevodne ekvivalencije te prijenos pojmovnih i misaonih nijansi izvornika. U Klaićevim stihovima ne progovara samo vješt prevoditelj nego i vrstan poznavatelj akcentuacije i prozodijskih modela hrvatskoga jezika, čime je svoje prijevode promovirao u tekstove prikladne za scenski govor i kazališnu izvedbu i tako otvorio put novoj recepciji antičkih dramskih tekstova.

28 Izvedena u HNK 1955. godine u režiji Mladena Škiljana. Usp. Cvjetković Kurelec 1988: 27. 29 Prijevodu Eshilove Žrtve na grobu prethodi prijevod Aristofanove komedije Lizistrata, izvedene u HNK-u 1953. Usp. Cvjetković Kurelec 1988: 27. 30 Na prvoj stranici piše: Eshil, Orestije II dio, Žrtva na grobu (Choephoroe). Prijevod s grčkog izvornika prema izdanju: Aeschyli Tragoediae septem et perditarum fragmenta editionem Lipsiensem Guil. Dindorfii recognovit translationem latinam condidit … E. A. I. Arhrens (Pari- siis MDCCCLXXVII). Taj je podatak omogućen ljubaznošću Koraljke Crnković koja nam je dala na uvid spomenuta skripta iz privatne zbirke Zlatka Crnkovića. 31 Usp. bilj. 23.

590 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593

Prijevodi Bratoljuba Klaića: Sofoklo. Kralj Edip i Antigona. 1960. Školska knjiga. Zagreb. Euripid. Ifigenija u Aulidi. 1961. Dramska biblioteka Scena. Zagreb. Euripid. Medeja. 1964. Dramska biblioteka Scena. Zagreb. Euripid. Alkestida. 1964. Dramska biblioteka Scena. Zagreb. Eshil. Okovani Prometej. 1964. Forum III. Knj.VI. 883–922. Eshil. Okovani Prometej. 1965. Dramska biblioteka Scena. Zagreb. Eshil. Agamemnon. 1965. Forum IV. Knj. IX. 5–63. Eshil. Orestija (dramska trilogija). 1965. Dramska biblioteka Scena. Zagreb. Publije Vergilije Maron. Eneida (prvo pjevanje). 1965. Republika XXI/11. 482–486. Publije Vergilije Maron. Eneida (drugo pjevanje). 1966. Republika XXII/7-8. 310–315. Eshil. Sedmorica protiv grada Tebe. 1969. Forum VIII. Knj. XVII. 95–140. Eshil. Perzijanci. 1970. Forum IX. Knj. XIX. 666–710. Publije Vergilije Maron. Eneida. 1970. Matica hrvatska. Zagreb. Eshil. Pribjegarke. 1971. Forum X. Knj. XXII. 559–603. Platon. Obrana Sokratova. 1972. Republika XXVIII/6. 603–627. Aristofan. Lisistrata. 1972. Dramska biblioteka. Knj. 5. Prosvjetni sabor Hrvat- ske. Zagreb. Sofoklo. Ajant. 1973. Republika XXIX/1. 1–47. Euripid. Hekuba. 1973. Forum XII. Knj. XXV. 134–181. Sofoklo. Edip na Kolonu. 1974. Forum XIII. Knj. XXVII. 128–203. Sofoklo. Filoktet. 1974. Republika XXX/7-8. 705–748. Sofoklo. Elektra. 1975. Republika XXXI/7-8. 750–791. Sofoklo. Trahinjanke. 1975. Forum XIV. Knj. XXIX. 144–148. Euripid. Hipolit. 1976. Forum XV. Knj. XXXI. 199–239.

Literatura:

Ba š i ć , So n j a . 2005. Pisac/prevodilac Antun Šoljan. Prevođenje kultura. Zagre- bački prevodilački susret 2003. Ur. Grgić, Iva. Društvo hrvatskih književnih prevodilaca. Zagreb. 65–71. Cv j e t k o v i ć Ku r e l e c , Ve s n a . 1988. Antička drama na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Relationes Polenses. Ur. Vratović, Vladimir; No- vaković, Darko; Šešelj, Zlatko. Latina et Graeca. Zagreb. 21–31. Dokumente zur Theorie der Übersetzung antiker Literatur in Deutschland seit 1800. Ur. Kitzbichler, Josefine; Lubitz, Katja; Mindt, Nina. 2009.

591 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593

Eshilove tragedije. 1918. Preveo Koloman Rac. Matica hrvatska. Zagreb. Euripidove drame. 1919./1920. Preveo Koloman Rac. Matica hrvatska. Za- greb. Fr e j d e n b e r g , Ol g a M. 1987. Slika i pojam. Mit i antička književnost. Prosve- ta. Beograd. 213–498. Gr g i č e v i ć , Ma r i j a . 2011. Strankinja u postelji. Kazalište hr. Zagreb. http://www.kazaliste.hr/index.php?p=article&id=1303 (pristupljeno 10. kolovoza 2014.) Kl a i ć , Br a t o l j u b . 1970. Pro domo sua. Pogovor u knjizi Publije Vergilije Ma- ron. Eneida. Matica hrvatska. Zagreb. 395–398. Ma j e t i ć , Mi l j e n k o . 1962. Antička drama na zagrebačkim pozornicama. Rad JAZU 326. 519–554. Poetike prevođenja. 1998. Ur. Bogišić, Vlaho. Kolo VIII/3. 263–349. Prevođenje drame i kazališta. 2003. Književna smotra XXXV/128-129. 3–24. Sa m a r d ž i j a , Ma r k o . 2007. Jezikoslovac i leksikograf Adolf Bratoljub Klaić (1909.-1983.). U: Adolf Bratoljub Klaić: Bizovačko narječje. Matica hrvatska, Ogranak Bizovac. Bizovac. 197–222. Sofoklo, Antigona, Kralj Edip. 2012. S grčkoga preveo Bratoljub Klaić. Prire- dio Darko Novaković. Školska knjiga. Zagreb. Sofoklove tragedije. 1895. Preveo Koloman Rac. Prievodi grčkih i rimskih klasika. Sv. 12. Matica hrvatska. Zagreb. Sofoklove tragedije. 1913. Preveo Koloman Rac. Matica hrvatska. Zagreb. Sophokles. König Oidipus. 1844. Griechisch mit kurzen teutschen Anmerkun- gen von G.C.W. Schneider. Verlag von Ernst Geuther. Leipzig. Sophoclis Tragoediae ex recensione Guilielmi Dindorfii. MDCCCLIX. Lipsi- ae, ex typis B. G. Teubneri. Šo l j a n , An t u n . 1991. Pisac kao prevodilac i prevodilac kao pisac. Sloboda čita- nja. Grafički zavod Hrvatske. Zagreb. 119–149. Theorie der Übersetzung antiker Literatur in Deutschland seit 1800. 2009. Ur. Kitzbichler, Josefine; Lubitz, Katja; Mindt, Nina. Walter de Gruyter GmbH & Co. Berlin. Wi l a m o w i t z -Mo e l l e n d o r f , Ul r i c h . 1925. Was ist übersetzen? Reden und Vor- täge. Weidmannsche Buchhandlung. Berlin.

592 Sanja Perić Gavrančić: Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija Rasprave 40/2 (2014.), str. 577–593

Bratoljub Klaić’s Contribution to the Reception of Ancient Greek Tragedy in Croatia

Abstract Bratoljub Klaić began his work as a translator in the 1950’s, when new approaches and criteria were being established in the theatrical interpretation of ancient Greek drama. These approaches demanded translations that were com- plete in both form and content as well as being suited to new theatrical practice. This paper analyzes selected passages of Klaić’s and Rac’s translations of So- phocles’ tragedies Antigone and Oedipus the King. These passages show that Klaić was flexible in his intent to respect the integrity of the Greek original, abandoning Koloman Rac’s idea of the closest possible reconstruction of the original. Klaić’s translation method, although more liberal on all levels (met- ric, lexical, syntactic, and stylistic), never brought translation equivalence into question. Klaić’s verses portray him not only as a skillful translator but also as an expert on Croatian accentology and prosodic patterns. By making his translations suitable for stage speech and theatrical performance, he paved the way for a new reception of ancient Greek drama.

Ključne riječi: Bratoljub Klaić, prevođenje i recepcija starogrčkih tragedija Key words: Bratoljub Klaić, translation and reception of ancient Greek tragedy in Croatia

593