Komparativna Analiza Etnološke I Folklorističke Građe Hazu
Total Page:16
File Type:pdf, Size:1020Kb
Filozofski fakultet Ivana Lučića 3 Klementina Batina ASPEKTI ŽENSKOG AUTORSTVA: KOMPARATIVNA ANALIZA ETNOLOŠKE I FOLKLORISTIČKE GRAĐE HAZU DOKTORSKI RAD Zagreb, 2015. Filozofski fakultet Ivana Lučića 3 Klementina Batina ASPEKTI ŽENSKOG AUTORSTVA: KOMPARATIVNA ANALIZA ETNOLOŠKE I FOLKLORISTIČKE GRAĐE HAZU DOKTORSKI RAD Mentor: Prof. dr. sc. Lada Čale Feldman Zagreb, 2015. Faculty of Humanities and Social Sciences Ivana Lučića 3 Klementina Batina ASPECTS OF FEMALE AUTHORSHIP: COMPARATIVE ANALYSIS OF ETHNOLOGICAL AND FOLKLORE MATERIALS FROM THE CROATIAN ACADEMY OF ARTS AND SCIENCES DOCTORAL THESIS Supervisor: Prof. dr. sc. Lada Čale Feldman Zagreb, 2015. ZAHVALA Prvu zahvalu upućujem mentorici prof. dr. sc. Ladi Čale Feldman koja mi je pružala znanstvenu i stručnu pomoć tijekom višegodišnjeg nastajanja ovoga rada. Potom, od srca, zahvaljujem dr. sc. Tanja Perić-Polonijo, vanjskoj suradnici Odsjeka za etnologiju, na inspirativnim razgovorima, znanstvenoj i prijateljskoj podršci. Voditelju Odsjeka za etnologiju, akademiku Ivanu Cifriću i znanstvenom suradniku Odsjeka, dr. sc. Jakši Primorcu zahvaljujem na kolegijalnosti i susretljivosti. Na tehničkoj podršci zahvaljujem studenticama Meliti Nikolić i Katarini Dimšić koje su vrijedno prepisivale i kolacionirale odabrane dijelove rukopisa te dr. sc. Branislavi Milić koja je prevodila na engleski jezik. Prijateljska podrška bila mi je i dr. sc. Irena Miloš čiji su jezični savjeti bili dragocjeni. Mojima hvala na bezrezervnoj podršci i razumijevanju! Autorica U Zagrebu, 30. lipnja 2015. KRATKI SAŽETAK Klementina Batina u doktorskoj radnji ''Aspekti ženskog autorstva: komparativna analiza etnološke i folklorističke građe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU)'' nastoji komparativnom analizom rukopisnih zbirki iz arhiva Akademijina Odsjeka za etnologiju utvrditi doprinose žena ranoj hrvatskoj etnologiji i folkloristici primjenom triju konstrukata: žena-zapisivačica, žena-istraživačica i žena-kazivačica. U Hrvatskoj je organiziran etnološki i folkloristički rad započeo u posljednjoj trećini 19. stoljeća u okrilju dviju središnjih kulturnih i znanstvenih institucija: Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas: Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti) i Matice ilirske (danas: Matice hrvatske). Ženska zapisivačka praksa u sklopu Matičine književne djelatnosti podrazumijevala je bilježenje folklorističke građe prema naputku Matice hrvatske (Poziv za sabiranje spomenika tradicionalne literature, 1877.). Pregled rukopisnih zbirki Matice hrvatske otvorio je prostor za rekonstrukciju uloge i značaja žena kazivačica u okviru hrvatske usmenoknjiževne tradicije. Urednici Matičine desettomne antologije Hrvatske narodne pjesme (1896. – 1942.) su posebno istaknuli značaj žena kazivačica u tradiranju usmenih pjesama junačkog sadržaja te značaj balada i romanci kao žanra koji se najviše oblikovao pod utjecajem ženskog kazivačkog diskursa i prevladavajuće ženske recepcije. S druge strane, u ženskim rukopisnim zbirkama Matice hrvatske, tradicionalna se društvena binarna podjela uloga u kojoj muškarci djeluju u javnoj sferi, a žene pripadaju privatnoj sferi preslikala i na ''žanrovsku'' podjelu usmenih pjesama (muške ili junačke pjesme – ženske pjesme). Takva podjela usmenoknjiževnih oblika tek djelomično korespondira s osnovnim genološkim modelom književne teorije (epsko – lirsko). Ženska zapisivačka i istraživačka praksa u sklopu Akademijine etnološko- folklorističke djelatnosti odvijala se kroz bilježenje građe na terenu prema naputku Antuna Radića (Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu, 1897.) prema istom obrascu kao i muška praksa. Rodna perspektiva hrvatskog patrijarhalnog društva utjecala je na pisanje ženskih etnoloških radova. Žene autorice u svoje tekstove upisuju različitost. Razlike se očituju u fokusu na ženske teme (ženski poslovi, ženski razgovori, žensko odijelo, svadbeni običaji) i žensku svakodnevicu, odabir ženskih kazivača, pretežitu uporabu folklorističkog naspram etnografskog diskursa te nedosljedno i nekonzistentno etnografsko (subjektivno) opisivanje i bilježenje s obzirom na zadanu konvenciju. Komparativna analiza etnološke i folklorističke građe Odsjeka za etnologiju HAZU pokazala je u cjelini kako je žensko zapisivačko, kazivačko i istraživačko autorstvo u početcima hrvatske etnologije i folkloristike bilo obilježeno rodnom (ženskom) perspektivom i zaokretom prema ''ženskim temama''. Rodne su se razlike očitovale u praksi i poetici sabiranja. Posao sabiranja iziskivao je odlazak na teren (javnu sferu) i to u pučki milje koji nije bio primjeren obrazovanim ženama. Skupljanje je uz interakciju s kazivačima iziskivalo i komuniciranje s kolegama i nadređenima koji su u slučaju žena učiteljica u pravilu bili muškarci. Zapisivačice se s obzirom na svoje muške autoritete u obitelji i u profesionalnom okuženju poticalo na skupljačke aktivnosti ili im se to skupljanje, najčešće nakon udaje, onemogućivalo. Više uspjeha imale su one žene-zapisivačice koje su si osigurale mušku podršku u procesu skupljanja i objavljivanja građe. Suradnja s muškim skupljačima bila je nerijetko obilježena mizoginijom, nepravednim optužbama i omalovažavanjem. Ključne riječi: žensko autorstvo, ženska izvedba, hrvatsko patrijarhalno društvo, Antun Radić, narodni život i običaji, Matica hrvatska, usmena književnost SAŽETAK Klementina Batina u doktorskoj radnji ''Aspekti ženskog autorstva: komparativna analiza etnološke i folklorističke građe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU)'' nastoji komparativnom analizom rukopisnih zbirki iz arhiva Akademijina Odsjeka za etnologiju utvrditi doprinose žena ranoj hrvatskoj etnologiji i folkloristici, kroz primjenu triju konstrukata: žena-zapisivačica, žena-istraživačica i žena-kazivačica. Rukopisi su prema vrsti građe i vremenskom periodu njezinog nastanka, klasificirani u tri različite kolekcije: Stara zbirka, Nova zbirka i Zbirka Matice hrvatske. Rukopisi koje potpisuju žene kao autorice – skupljačice odnosno zapisivačice – etnološke i folklorističke građe zastupljeni su unutar sve tri rukopisne zbirke Odsjeka. Unutar najstarije, Matičine kolekcije (uglavnom druga pol. 19. st.) ženskim autorstvom obilježeno je ukupno sedam zbirki usmenih pjesama, a unutar Stare zbirke (1888. – 1945.) devetnaest etnoloških monografija koje potpisuje devet autorica. Najmlađa, Nova zbirka, koja potječe od 1945. godine do danas, nije uključena u istraživanje jer vremenski pripada novijoj fazi hrvatske etnologije i jer su joj autori u najvećoj mjeri profesionalni etnolozi. U Hrvatskoj je organiziran etnološki i folkloristički rad započeo u posljednjoj trećini 19. stoljeća u okrilju dviju središnjih kulturnih i znanstvenih institucija: Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas: Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti) i Matice ilirske (danas Matice hrvatske). Matičin Poziv za sabiranje spomenika tradicionalne literature objavljen 1877. godine i osnutak Akademijinog Odbora za sabiranje spomenika tradicionalne literature 1888. godine bili su prijelomni trenutci. Usto je osobito Akademijin Zbornik za narodni život i običaje (Južnih Slavena) od 1896. kao prvi etnološko-folkloristički časopis dao veliki doprinos razvoju i etabliranju etnologije kao domaće znanosti te omogućio sustavna istraživanja hrvatske usmene književnosti i dijalektologije. Unatoč kratkotrajnom petogodišnjem razdoblju koje je dr. Antun Radić proveo kao urednik tog Zbornika, od 1897. do 1902., ostavio je velik doprinos hrvatskoj etnologiji i folkloristici. Radić je 1897. godine objavio naputak Osnovu za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu. Njegova etnološka paradigma postavila je etnografski terenski rad kao osnovicu struke. Preobrazba hrvatskog tradicionalnog patrijarhalnog društva u moderno građansko društvo tijekom druge polovice 19. stoljeća strogo je definirala rodne uloge. Politika odgoja i obrazovanja provodila se kroz zasebne rodne nastavne programe i obuku kako bi se izgradili poželjni ženski identiteti budućih supruga i majki. Tomu su doprinosile i razne pedagoške, medicinske i ćudoredne rasprave koje su promovirale sliku dobre kućanice i nastojale jačati domoljublje i nacionalnu ideologiju. U takvom sustavu vrijednosti hrvatske su se učiteljice, uključene aktivno u ženski učiteljski pokret, ipak uspjele izboriti za ravnopravno školovanje i studiranje sa svojim muškim kolegama. Mnoge su se među njima bavile publicističkim i književnim radom, a ujedno su i participirale u onodobnim liberalnim reformatorskim strujanjima. Zbog toga nije iznenađujuće što je većina ženskih autorica u rukopisnim zbirkama Odsjeka za etnologiju HAZU pripadala učiteljskom krugu. Ženska zapisivačka praksa u sklopu Matičine književne djelatnosti podrazumijevala je bilježenje folklorističke građe prema naputku Matice hrvatske prema istom obrascu kao i muška praksa. O nekim zapisivačicama ne postoji nikakav pisani trag koji bi omogućio rekonstrukciju života i konteksta njihova skupljačkog rada. Ovaj podatak je u uskoj vezi s fenomenom nevidljivosti žena u hrvatskoj kulturi i društvu 19. stoljeća. Zapisivačice o kojima postoji više podataka pretežno su bile učiteljice. One su za svoje kazivače češće odabirale žene nego muškarce, a ''ženske'' teme i motivi koji se vežu uz obiteljski i ljubavni život zastupljeni su znatno u njihovim pretežno lirskim usmenoknjiževnim opusima. Pregled rukopisnih zbirki Matice hrvatske otvorio je prostor i za rekonstrukciju uloge i značaja žena kazivačica u okviru hrvatske usmenoknjiževne tradicije. Urednici Matičine desettomne antologije Hrvatske