Darko Polšek Sudbina odabranih. Eugeničko nasljeđe u vrijeme genske tehnologije ArTresor Zagreb 2004. 1 Sadržaj I dio: Uvod: što je eugenika Što je eugenika? Izbor eugeničkih kriterija Kratka eugenička pretpovijest 2. dio: Eugenička obećanja i zablude Laissez faire eugenika Ljevičarska eugenika Rasna higijena u Njemačkoj "Tri generacije imbecila posve je dovoljno". Američka eugenika Eugenika u Kini Tri razdoblja hrvatske pseudo-eugenike 3. dio: Nova eugenika i njezini kritičari Bioetička pitanja nove eugenike Nova eugenika, trgovina ljudskim tkivima i neki zanimljivi pravni slučajevi Koje je vrste eugenike selekcija spola djeteta? Patentiranje života Stavovi javnosti prema genskoj tehnologiji Dvije kritike nove eugenike Sloboda kloniranja Zaključak Dodatak I . Pravna regulativa o kloniranju u EU Dodatak II. Internet stranice s dokumentacijom o pravoj i socijalnoj regulaciji medicinski asistirane reprodukcije i upotreba novih tehnologija na području genetike Bilješke Literatura Indeks imena i pojmova (?) 2 Ocu Berislavu i majci Slavici 3 Uvod “Narodi koji će se najozbiljnije pozabaviti svojom genetskom budućnošću najvjerojatnije će i imati budućnost.” C. D. Darlington «Dok je strah da će manipulacija ljudskim genomom stvoriti nad-rasu danas izlišan, bojazni o idealnim pojedincima različitih vrsta mnogo su realističnije. Preostaje etičko pitanje trebaju li te bojazni biti bojazni ili nade.» John Harris, Clones, Genes and Immorality , 1998. «Liječnik ne liječi “čovjeka”, već Kalijasa ili Sokrata ili neku drugu osobu sličnoga imena, osobu koja je ktomu slučajno i čovjek. Stoga ako čovjek ima teoriju bez iskustva i ako zna univerzalno a ne zna pojedinačno što je sadržano u univerzalnome, on će često promašiti u liječenju, jer liječiti treba pojedinačno.» Aristotel, Metafizika I, 981a, 9 U ovoj se knjizi po prvi puta u Hrvatskoj sistematičnije obrađuje problematika eugenike - zaboravljene doktrine o poboljšavanju bioloških odnosno genetskih osobina naroda i rasa. U neslavnoj povijesti ideje o kontroli rađanja dobrih i poželjnih te spriječavanju rađanja nepoželjnih, posebno između tridesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća, zabilježene su stotine tisuća žrtava, od kojih su neke žive i danas. U toj povijesti eugenike, kako ćemo vidjeti, neslavne epizode i nesmotrene izjave pružili su i najveći likovi zapadne civilizacije: Platon, Thomas Morus, Friedrich Nietzsche, Goethe, Charles Darwin, Bertrand Russell. Oni talentiraniji poput Francisa Galtona, nobelovca Hermanna Mullera, biologa Juliana Huxleya, liječnice Margaret Sanger, pisca G. B. Shawa ili pak H. G. Wellsa, u njoj su odigrali važniju ulogu. Tome nizu talentiranih treba pribrojiti golemu vojsku značajnih liječnika i znanstvenika s područja genetike čije se znanje iskorištavalo za nasilje nad pojedincima. Neki poznati državnici poput Winstona Churchilla i Woodrowa Wilsona po pitanju eugenike ostajali su samo na riječima, dok su drugi, poput Adolfa Hitlera i cijele čete sličnih umova, nažalost imali dovoljno moći i zlokobne smionosti da skupinu ideja o nasljeđivanju povežu s kontrolom rađanja te da ih i primijene u službi totalne kontrole stanovništva. Da tijekom posljednjih desetak godina nije došlo do golemog napretka genske tehnologije koja je ljudima omogućila pozamašan katalog novih načina medicinski asistiranih poroda, začeća, novih oblika socijalnih organizacija obitelji, eugenika bi vjerojatno ostala zarobljena u neslavnoj ropotarnici prošlosti. Stvaranje potomstva međutim toliko je bitno pitanje za sve pojedince (a katkada nažalost i za cijele narode) da današnji politički forumi poput Europskoga parlamenta, Vijeća Europe ili Ujedinjenih naroda, povezivanju novih tehnologija na području reprodukcije u 4 kontekstu ljudskih prava posvećuju vrlo veliku pažnju. Strah pred rađanjem nove eugenike vodi razna politička tijela isuviše često i isuviše brzo u drugu krajnost, u novu društvenu regulaciju sa suprotnim predznakom: u zabrane. Takve deklaracije donose se u ime ljudskih prava, a pri tome se zaboravlja kako se danas, za razliku od prošloga vremena, ljudi svjesno i svojevoljno koriste tim novim tehnologijama kako bi ostvarili svoja ljudska prava, odnosno svoje pravo na potomstvo. Teza je ove knjige da postoje goleme razlike između povijesnoga nasljeđa i današnjih ili budućih oblika eugenike. Negdašnja je eugenika pojedince izrijekom lišavala njihovih prava, dok im današnje nove tehnologije medicinske asistencije upravo omogućuju realizaciju tih inače apstraktnih prava. Negdašnje su eugeničke nacije ili vlade ljude lišavale slobode, podvrgavale ih raznim oblicima prisilnih operacija, zabranjivale brakove "nepoželjnih"... Postupak sterilizacije, kojim se osobi bez njezina znanja, emisijom rentgenskih zraka s izvorom ispod njegova sjedala uništavao reproduktivni potencijal, danas bi se samorazumljivo smatrao zločinom. Laički se čini posve jasnim da su grozote stare eugenike posve dovoljan argument, dokaz, da nam takvi eksperimenti više ne trebaju. Nomen est omen . Međutim, kao što pokazuje spomenuti eugenički primjer, takav stav predstavlja isuviše grub kategorijalni i misaoni rez. U ovoj knjizi želim prikazati jasniju sliku opasnosti i mogućnosti. Kako bismo stekli jasniju sliku opasnosti i pogrešaka, potrebno je uroniti u povijest. Ali za prosudbu obećanja i već postojećih oblika nove tehnologije na području reprodukcije potrebno je imati dovoljno poštovanja prema tragedijama pojedinaca koje nastaju zbog nemogućnosti stvaranja potomstva. Katkada nam se čini da je manje zlo ako država zabrani pojedincu da ostvari svoje potrebe sredstvima koja se nama čine nemoralnima. Ali temelj liberalne i demokratske države sastoji se u zabrani da država intervenira u stvari koje se ne tiču drugih, odnosno u pravu pojedinca da ostvaruje svoju sreću, ako svojim postupanjem ne narušava prava drugih, pomoću sredstava koje on smatra primjerenim. Ta tzv. negativna sloboda, sloboda pojedinca da se drugi ne upliću u njegove pojmove slobode ako se oni ne tiču drugih, bitno je drukčiji izvor eugenike od negdašnjeg zahtjeva za poboljšanjem rase. I upravo je ta točka najbitnija razlika negdašnje i današnje eugenike. Lišavanjem prava pojedinaca na reprodukciju zato što neki postupak medicinske asistencije smatramo nemoralnim, de facto činimo glavnu pogrešku starih eugeničara. ********* Dana 27. lipnja 2000. godine svi su svjetski mediji objavili da je karta ljudskoga genoma dovršena. Zajedničkom izjavom to su otkriće objavili američki predsjednik Bill Clinton i britanski predsjednik vlade Tony Blair. CNN je tome događaju posvetio cijelodnevni program. Time, Newsweek, Spiegel, pa čak i naš Globus objavili su 5 naslovne stranice najavljujući tu temu. Veliki heroj te objave, Craig Venter vlasnik kompanije Celera, privatnik koji je u brzini očitavanja gena s ljudskih kromosoma strategijom sačmarice (shotgun) nadmašio cijeli svijet “javne znanosti”, imao je posebnog razloga za slavlje. Dok pišem ove retke, vijest o završetku stvaranja karte ljudskoga genoma i nije posve točna, nema nikakve sumnje da dugoočekivano otkriće najavljeno za godinu 2005., a ktomu sada već i standardni postupak kloniranja primata, te eksperimenti sa zametnim stanicama, (htjeli mi to ili ne) postavljaju temelje civilizacijskoga razvoja u trećem tisućljeću. Genetika svakodnevno puni novinske stupce. Samo tijekom današnjega dana, 20. lipnja 2003. objavljene su dvije vijesti – o dešifriranju kromosoma Y, i o novom slučaju dizajnirane bebe u Britaniji. Očito već neko vrijeme živimo u razdoblju znanstvene i socijalne revolucije usporedive s otkrićem vatre ili kotača, o razdoblju otkrića nakon kojega ljudski život više neće biti isti. U genetsko-socijalnoj revoluciji na pragu trećeg tisućljeća najveću će ulogu odigrati medicina. French Andersonovi pokusi osamdesetih godina s implantatima zdravih gena danas su već dio pretpovijesti, poput antičke ideje homunkulusa u spermiju u odnosu na IVF. Sada, po objavi karte ljudskoga genoma, preostaje nam dešifriranje individualnih svojstava, koji će omogućiti pojedinačno prekrajanje medicinskih aplikacija, dobivanje lijekova za pojedinačne pacijente. Prema "Vizijama" Michio Kakua “(d)o 2010. moći ćete dobiti pisano izvješće o vašim osobnim rizicima za oboljenja od nasljednih bolesti, a do 2020. godine moći ćete ući u dućan i dobiti svoju sekvencu DNK na CD ROM-u, koju ćete potom kod kuće analizirati na svom Macintoshu… Izvadit ćete CD iz džepa i reći: ovdje je jedan čovjek – to sam ja!” Ulazimo, kako tvrdi William Haseltine, u razdoblje predviđanja bolesti prije negoli se ona pojavi. Premda je ta svakodnevna borba za znanstveni prestiž široj javnosti gotovo nevidljiva, te joj je s vremena na vrijeme potrebna poneka objava predsjednika Amerike i Britanije kako bi vremenski označila kontinuirana promjena, čini se da danas ipak svima jasno kako je medicinska revolucija doista na pomolu. Za oboljele – ona će doći prekasno. Za konzervativne brižnike božje objave – ona dolazi prerano: nije li istina da u tu revoluciju ulazimo etički posve nespremni? Može li naša konzervativna ljudska priroda prihvaćati konzekvencije otkrića genetike onom brzinom kojom se ona objavljuju? Nesumnjivo najvažnija pitanja tiču se naše eugeničke socijalne budućnosti. Tom je problemu posvećena ova knjiga. Riječ je o pitanjima genetičkih poboljšanja pojedinaca ili obiteljske etiologije. Prenatalna dijagnostika učinila je značajne korake. Kako ćemo vidjeti u poglavlju o laissez faire eugenici, danas primjerice pet različitih kombinacija genetskih roditelja može selektirati spol i brojne druge karakteristike svog potomka