Promjene Svadbenih Običaja U Toliškome Kraju Od Kraja 19. Stoljeća Do Suvremenoga Doba
Total Page:16
File Type:pdf, Size:1020Kb
FILOZOFSKI FAKULTET Zvonko Benković PROMJENE SVADBENIH OBIČAJA U TOLIŠKOME KRAJU OD KRAJA 19. STOLJEĆA DO SUVREMENOGA DOBA DOKTORSKI RAD Zagreb, 2018. FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES Zvonko Benković CHANGES OF WEDDING CUSTOMS IN THE TOLISA AREA FROM THE END OF 19TH CENTURY TO THE MODERN AGE DOCTORAL THESIS Zagreb, 2018 FILOZOFSKI FAKULTET Zvonko Benković PROMJENE SVADBENIH OBIČAJA U TOLIŠKOME KRAJU OD KRAJA 19. STOLJEĆA DO SUVREMENOGA DOBA DOKTORSKI RAD Mentorica: dr. sc. Jasna Čapo Žmegač Zagreb, 2018. FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES Zvonko Benković CHANGES OF WEDDING CUSTOMS IN THE TOLISA AREA FROM THE END OF 19TH CENTURY TO THE MODERN AGE DOCTORAL THESIS Supervisor: Jasna Čapo Žmegač, PhD Zagreb, 2018 U zahvalu materi i ćaći SAŢETAK Na osnovu istraţivanja arhivske graĊe, sekundarne literature te vlastitih terenskih istraţivanja, a na podlozi etnoloških i kulturnoantropoloških teorija i studija, analiziraju se promjene u svadbenim obiĉajima u Bosanskoj Posavini. Konkretno promjene u svadbenim obiĉajima razmatrati će se na primjeru rimokatoliĉke ţupe Tolisa u razdoblju od 1884. do 2014. godine. Posebna paţnja će se posvetiti analizi ekonomske strukture svadbenih obiĉaja, kvantitativnoj analizi godišnjega broja sklopljenih brakova temeljem podataka prikupljenih iz knjiga matica vjenĉanih ţupe Tolisa te utjecaju crkveno-povijesnih prilika na mijene svadbenih obiĉaja. Uz navedeno, namjera je predloţenoga doktorskoga rada kritiĉkim osvrtom na dosadašnje pristupe istraţivanju pruţiti nacrt mogućih novih promatranja i interpretacije svadbenih obiĉaja. KLJUĈNE RIJEĈI: svadbeni obiĉaji, toliški kraj, Bosanska Posavina, svadbena ekonomija, statistiĉka analiza sklopljenih brakova, autoetnografija ABSTRACT The changes in wedding customs in Bosanska Posavina are analysed in this study based on research of the archival material, secondary literature and my own field research, and on the grounds of ethnological and cultural-anthropological theories and studies. Specifically, the changes in wedding customs shall be observed on the example of the Roman Catholic Parish of Tolisa in the period from 1884 to 2014. Special attention shall be given to the analysis of the economic structure of wedding customs, quantitative analysis of annual number of contracted marriages based on data gathered from the Tolisa Parish Register of Marriages and also to the influence of church-historical conditions to changes of wedding customs. Along with the above-mentioned, the intention of this proposed doctorial study is by using critical review to former approaches to research, provide the draft of possible new observation and interpretation of the wedding customs. KEY WORDS: wedding tradition, region of Tolisa, Posavina, region of northern Bosnia, wedding economy, statistical analysis of marriages, auto-ethnography PROŠIRENI SAŢETAK Svadbeni obiĉaji bili su ĉesta tema opisivanja i istraţivanja hrvatskih etnologa i kulturnih antropologa kao i sakupljaĉa amatera od sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća do danas. Opisivali su ih autori razliĉitih profila, struka, naobrazbe i društvenih poloţaja, a ĉesto su to ĉinili i zaljubljenici u tradicijski ţivot i obiĉaje. Do sredine šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća najvećim su dijelom opisivani svadbeni obiĉaji na selu, a tek rijetki autori opisivali su svadbene obiĉaje u gradskim sredinama poput Save Semiza u Mostaru (Semiz 1903), Milana Langa u Samoboru (Lang 1913) i Radmile Kajmaković u Neumu (Kajmaković 1959). Opisi svadbenih obiĉaja nisu ujednaĉeni jer je većina prikupljene graĊe nastala po uzoru na Osnovu za sabiranje i proučavanje graĎe o narodnom ţivotu i običajima Antuna Radića, Upitnicama Etnološkog atlasa Jugoslavije ili kao biljeţenje nevezano ni uz jedan od navedenih naputaka za istraţivanje. Biljeţili su razliĉite aspekte svadbenih obiĉaja te su bili neujednaĉeni i u smislu opseţnosti i detaljnosti opisa. Najveći dio prikupljene graĊe obiljeţen je kulturnopovijesnom potragom za opisivanjem svadbe kakva je bila u prošlosti ne definirajući razdoblje na koje se graĊa odnosi. Na upite etnografa kazivaĉi su najĉešće govorili o poţeljnom modelu, idealnoj svadbi kakva je trebala biti, a ne o svadbi kao dijelu vlastite ţivotne prakse. Zapisivaĉi, kako amateri tako i etnolozi, svojevremeno nisu obraćali pozornost na individualno ni na odstupanja, nego su ţeljeli dobiti što usklaĊeniji opis svadbe bez obzira jesu li prikupljali podatke iz vlastitoga interesa ili po neĉijem naputku. Sredinom šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća Ivan Ivanĉan napravio je usporednu analizu izdvojenih dijelova iz svadbenih obiĉaja u Molvama od poĉetka do sredine šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća (Ivanĉan 1966). To ujedno oznaĉava poĉetak sustavnijega istraţivanja i prouĉavanja svadbenih obiĉaja i pojavu radova koji ne donose samo opise modela neke pretpostavljene davne svadbe, nego kritiĉki prikaz i usporedbu prikupljene graĊe s podacima iz prethodnih razdoblja. Od poĉetka sedamdesetih godina promijenio se i pristup pisanju pojavom hrvatskih etnologa, zapravo etnologinja, koje su se bavile svadbenim obiĉajima (Rajković 1974a, 1981, 1985, 1990; Konstantinović-Ĉulinović 1971, 1976; Kajmaković 1959, 1960, 1963; Supek Zupan 1983, 1987a; Vitez 1998, 2003a, 2003b, 2004; Ĉernelić 1991, 1993, 1995, 1999, 2000, 2009, 2015; Lasić 1999; Klopotan 1999; Škrbić 1999; Bekavac 1999; Škrbić Alempijević 2000, 2006, 2007; Birt, Jurković i Kelemen 2003; Lonĉar 2009b, 2009c, 2009d). Olga Supek u svojim je radovima o svadbenim obiĉajima poĉetkom osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća zastupala tezu o promjeni uloge mladenaca i usmjeravanju svih radnji i darivanja na njih, uoĉila je sve veću marginalizaciju seljaĉke kulture i svjesno prilagoĊavanje gradskom naĉinu ţivljenja (Supek Zupan 1983, Supek 1987). Milana Ĉernelić je u devedesetim godinama analizirala svadbene obiĉaje kod svih bunjevaĉkih grana (Ĉernelić 1991a, 1993, 1995, 1999b, 2006, 2007) i u širem juţnoslavenskome kontekstu (1990, 1991b, 1995/1996, 2000/2001, 2002/2003a, 2002/2003b) ponovno propitujući vrijednosti kulturnopovijesne metode. U prvom desetljeću dvadeset prvoga stoljeća Nevena Škrbić Alempijević, Danijela Birt, Jasmina Jurković, Petra Kelemen i Sanja Lonĉar u svojim radovima o svadbenim obiĉajima nastojale su zabiljeţiti što kazivaĉi znaju o svadbenim obiĉajima prema usmenoj predaji, što znaju iz vlastitoga iskustva, kako je o njima pisano u literaturi, utvrĊujući trajnost i promjene tradicijskih obrazaca i sadrţaja uz pretpostavke za njihovu buduću primjenu. Njihovi radovi odlikuju se temeljitom obradom, analitiĉnošću i razliĉitošću u pristupu istoj temi (Škrbić 1999; Škrbić Alempijević 2000, 2006, 2007; Birt, Jurković i Kelemen 2003; Lonĉar i Daĉnik 2009a; Lonĉar 2009b, 2009c, 2009d). Mali je broj radova koji su se bavili analizom svadbenih obiĉaja u suvremenom kontekstu (Supek Zupan 1983; Vitez 2003, 2004; Zlatanović 2012), ekonomskom dimenzijom svadbenih obiĉaja (Supek 1987, Kolić-Klikić 1987; Ĉernelić 1993, 2002, 2006; Ĉernelić i Jaramazović Ćurković 2014), kvantitativnom analizom godišnjega broja sklopljenih brakova na temelju podataka iz matica vjenĉanih rimokatoliĉkih ţupa (Konstantinović-Ĉulinović 1971; Ĉapo 1988, 1989, 1990, 1993; Rubić i Vuković 2009) ili su prepoznavali dramske momente u svadbenim obiĉajima (Rajković 1985b; Ĉale Feldman 1991; Škrbić Alempijević 2006a, 2006b). Postoje i neistraţene teme kao što su one vezane uz ulogu Katoliĉke Crkve na promjene u svadbenim obiĉajima u odreĊenome kraju, izmjenama u danima sklapanja braka, smanjenju troškova i predsvadbenih pohoda, sprjeĉavanju privoĊenja djevojaka prije crkvenoga vjenĉanja te kako su i na koji naĉin svećenici na ţupama prihvaćali i provodili upute, naredbe, zabrane i savjete mjesnoga biskupskog Ordinarijata. U ovom doktorskom radu na osobit naĉin stavljen je naglasak na zanemarene ili slabo obraĊivane segmenti svadbenih obiĉaja vezane za toliški kraj u dijakronijskoj analizi povijesno-politiĉkih prilika koje su ih uvjetovale. Pod pojmom toliški kraj podrazumijeva se skupina od petnaestak hrvatskih katoliĉkih sela u sjeveroistoĉnom dijelu Bosne i Hercegovine koju s lijeve strane dijeli od Slavonije rijeka Sava, a s desne niz od pet pravoslavnih sela. Nalazi se u dijelu Bosanske Posavine, koji obuhvaća podruĉje općina Orašje, Domaljevac – Šamac i Gradaĉac. Rijeĉ je o ţupama Domaljevac, Grebnice, Kopanice, Orašje, Oštra Luka – Bok, Tolisa i Vidovice. koje se nalaze u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, Šamaĉkom dekanatu i na podruĉju Franjevaĉkoga samostana na Rašĉici. U disertaciji se analiziraju svadbeni obiĉaji u toliškome kraju o kojima su uglavnom pisali zapisivaĉi amateri (Mikić 1965; Spajić UEA eL 342; Lagundţija UEA eL 331; Matić 1997; Šušnjar 1999; Šilić 2001; P. Ţivković 2008; M. Ţivković 2012), etnolozi (Nikolić 1956; Ĉulinović 1956, 1957, 1959; Kajmaković 1963; S. Janjić OEFF 44, 45, 163; UEA FL 214) i svećenici (Kovaĉić 1973, 1974, 1975; V. Janjić 2006; Martić 2002, 2005; Nedić 2014; Draganović 2014). Rad obuhvaća kritiĉki pregled dosadašnjih istraţivanja o svadbenim obiĉajima na hrvatskom govornom podruĉju te interpretaciju graĊe o svadbenim obiĉajima u toliškome kraju temeljenu na teorijskim i metodološkim postavkama etnologije i kulturne antropologije. Kritiĉkim pregledom i uvidom u dosadašnju etnološku i kulturnoantropološku literaturu, a temeljem kritike postojećih izvora i vlastite etnografske graĊe, pruţit će se uvidi u problematiku, obraĊivane teme, neistraţena podruĉja i predloţiti društveno-povijesno kontekstualizirane interpretacije. Propitivala se kompleksna