Leksikon 5.Pdf

LEKSIKON

PODUNAVSKIH HRVATA – BUNJEVACA I ŠOKACA

C–Ć

HRVATSKO AKADEMSKO DRUŠTVO

Subotica, 2006. LEKSIKON

PODUNAVSKIH HRVATA – BUNJEVACA I ŠOKACA

C–Ć

HRVATSKO AKADEMSKO DRUŠTVO

Subotica, 2006. UREDNIŠTVO Slaven Bačić, Stevan Mačković, Petar Vuković, Tomislav Žigmanov

GLAVNI UREDNIK Slaven Bačić

IZVRŠNI UREDNIK Tomislav Žigmanov

LEKTURA Petar Vuković

KOREKTURA Mirko Kopunović, Márta Mačković-Papp

GRAFIČKA PRIPREMA Marija Prćić (prijelom) Darko Ružinski (ilustracije)

CIP - Katalogizacija u publikaciji Biblioteka Matice srpske, Novi Sad

929(=163.42) (497.113) (031) 930.85(=163.42) (497.113) (031)

LEKSIKON podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca. [Knj.] 5, C-Ć/ [glavni urednik Slaven Bačić]. - Subotica : Hrvatsko akademsko društvo, 2005 (Subotica : Printex). - 74 str. : ilustr. ; 24 cm

Tekst štampan dvostubačno. - Tiraž 1.000.

ISBN 86-85103-03-7 (za izdavačku celinu) ISBN 86-85103-06-X a) Bunjevci - Leksikoni b) Šokci - Leksikoni

COBISS.SR-ID 214580743

ISBN 85-85103-06-X SURADNICI NA PETOM SVESKU

Bačić, dr. sc. Slaven, odvjetnik, Subotica Bara, Mario, student povijesti i sociologije, Filozofski fakultet, Zagreb Bažant, Eva, knjižničarka u mirovini, Subotica Beretić, mons. Stjepan, župnik Katedralne župe sv. Terezije Avilske, Subotica Bušić, mr. sc. Krešimir, prof. sociologije i kroatologije, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb Čeliković, Katarina, prof. komparativne književnosti, knjižničarka-bibliografkinja, Gradska knjižnica, Subotica Černelić, dr. sc. Milana, izvanredni prof. Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Zagreb Čota, Antonija, dipl. iur., tajnica Narodnog kazališta, Sombor Čota, Zoran, dipl. iur, Sombor Čović, Gavro, odvjetnik, Subotica Čović, Ivan, Subotica Dumendžić, Josip, Bođani Duranci, Bela, prof. povijesti umjetnosti u mirovini, Subotica Đanić, mr. sc. Matija, prof. geografije u mirovini, Sombor Firanj, Alojzije, Sombor Grlica, Mirko, prof. povijesti, viši kustos Gradskog muzeja, Subotica Hoško, dr. sc. Franjo Emanuel, izvanredni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Teologija u Rijeci Hovány, mr. sc. Lajos, asistent Građevinskog fakulteta u Subotici, Subotica Ivanović, mr. sc. Josip, prof. Teološko-katehetskog instituta Subotičke biskupije, Subotica Libman, dr. Emil, liječnik u mirovini, Subotica Lončar, mr. sc. Đuro, stručni savjetnik Ekonomskog fakulteta u Subotici u mirovini, Subotica Mačković, Stevan, prof. povijesti, ravnatelj Historijskog arhiva, Subotica Mandić, Živko, odgovorni urednik, Nemzeti Tankönyvkiadó Rt, Budimpešta Rudić, Blaženka, o. p., Subotica Rudinski, mr. sc. Ante, arhitekt, Zavod za urbanizam, Subotica Runje, Dujo, Subotica

III Sedlar, Rudolf, slikar, Čantavir Sekulić, dr. sc. Ante, znanstveni savjetnik u mirovini i dopisni član HAZU, Zagreb Skenderović, Petar, Subotica Skenderović, dr. sc. Robert, viši asistent, Hrvatski institut za povijest, Zagreb Stantić, Alojzije, ekonomist u mirovini, Subotica Stantić, Nikola, novinar, Subotičke novine, Subotica Stantić, Stipan, prof. geografije, OŠ Ivana Milutinovića, Subotica Suknović, Kata, dipl. ing. za tekstilno inženjerstvo tekstilno-strojarske struke, Subotica Štefković, Josip, župni vikar Župe Imena Marijina, Novi Sad Ušumović, Neven, prof. filozofije i dipl. komparatist književnosti, Umag Vujković Lamić, Ljudevit, službenik u mirovini, Subotica Vuković, Ljubica, prof. povijesti i povijesti umjetnosti, Gradski muzej, Subotica Vuković, Petar, znanstveni novak, Filozofski fakultet, Zagreb Zelić, Naco, dipl. iur. u mirovini, Zagreb Žigmanov, Tomislav, prof. filozofije, Subotica

IV C

CAJG (njem. Zeug: tkanina), hlačevina, se brzinom i vještinom. Četrdesetak je tekstilni materijal. Budući da je čvrsta, puta nastupao za reprezentaciju grada služi za izradu raznovrsnih, većinom rad- Sombora i Subotičkoga nogometnog pod- nih, trajnih hlača, koje su nekad nosili saveza. Tijekom služenja vojske u kra- muškarci. Boja joj je uglavnom tamnih ljevskoj mornarici u Dubrovniku za dobro nijansa, a može biti izrađena od pamuka, igranje nogometa kralj Aleksandar I. lana, vigonj-pređe (vuna manje kvalitete), odlikovao ga je srebrnom medaljom. poluvunene ili polulanene pređe. Nakon povratka u Sombor ubrzo je počeo Cajg je među bačkim Hrvatima bio u igrati za apatinski klub Tri zvijezde, u širokoj uporabi osobito na selu. kojem je proveo nekoliko godina. Ponovno Lit.: B. Roller, Tehnologija tekstila – Poznavanje se vratio u klub u kojemu je ponikao, u odjevnih tkanina, Zagreb, 1958. kojemu je onda i završio igračku karijeru. K. Suknović Nakon toga bio je trenerom u ova dva kluba. Bio je uključen u nogometne aktivnosti u Somboru i za Drugoga svjetskog rata. Izvor: Arhiv NK Radnički, Sombor. Lit.: S. Vasiljević, Fudbalski klub Radnički Sombor 1912-1982, Sombor, 1982. Z. Čota

Ivan Car CAREV, Petar (Sombor, 30. V. 1914. – Sombor, 24. I. 1982.), šahist, društveni djelatnik. Sin Julija i Klare, rođ. Mandić. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Somboru. Od svoje petnaeste godine igrao je šah, a članom Somborskoga šahovskog kluba postao je 1931. Od 1933. redovito je sudjelovao na državnim prvenstvima, a CAR, Ivan – Ivša (Sombor, 22. VI. 1905. prvak Vojvodine bio je 1946., 1948. i 1951. – Sombor, 23. X. 1982.), činovnik, nogo- Godine 1950. proglašen je za majstorskog metaš i trener. Sin Adama i Tereze, rođ. kandidata, a ubrzo mu je priznat i naslov Raič. Bio je jedan od najboljih somborskih nacionalnog majstora. Bio je član šahov- nogometaša između dvaju svjetskih rato- ske reprezentacije Jugoslavije i član jugo- va. Nogomet je počeo igrati s 15 godina slavenske reprezentacije u dopisnom za Somborsko radničko šport-udruženje. šahu. Saveznim sucem postao je 1950., a Igrao je na poziciji desnog krila, a isticao na konferenciji FIDA-e u Havani 1966.

1 CAREV promoviran je u međunarodnoga šahov- ruke, ispod kojih tad prolazi cijela povor- skog suca. Sudio je, među ostalim, i na 20. ka. Postupak se ponavlja sve dok čelnici šahovskoj olimpijadi u Skopju 1972. ponovno ne dođu na prvo mjesto; 2. pjes- Kao tajnik Šahovskog kluba u Som- ma koja se u božićno doba pjevala za boru 1932.-64. promicao je šah među pohoda slavljeniku, uz pripjev »cembule, mladima. Organizirao je mnogobrojna cembule«. klupska, kotarska i pokrajinska natjecanja Lit.: A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991; I. te međunarodni memorijalni šahovski Prćić st., Bunjevačke pučke sigre II. dio, turnir Ivan Parčetić, koji se održavao u Subotička Danica (nova): Kalendar za 1998. go- Somboru u drugoj polovici XX. st. Sudje- dinu, Subotica, 1997; A. Sekulić, Rječnik govora bačkih Hrvata, Zagreb, 2005. lovao je u organiziranju 9. šahovske olim- P. Skenderović pijade u Dubrovniku 1950. Bio je poznat i kao šahovski publicist i urednik vojvo- CENZAR (lat. censor: procjenitelj), u đanskog lista dopisnoga šaha Bilten. bačkih Bunjevaca i Šokaca posrednik u Kuverte tiskane za međunarodni memori- kupoprodaji. Pojedini cenzari često su se jalni turnir Ivan Parčetić ušle su u svjetske specijalizirali za žitarice, životinje, trsku, filatelističke kataloge. Za svoj je rad dobio zemlju, salaše, kuće i sl. Svoju proviziju više važnih nagrada i priznanja, među (cenzariju) unaprijed su ugovarali s kojima su Orden sa zlatnim vijencem kupcem ili prodavačem, a najlakše se Predsjednika Republike, mnoga najviša dolazilo do njih na tjednim tržnim danima priznanja Šahovskog saveza Jugoslavije, (u Bunjevaca zvanim »hetijama«), ned- visoka priznanja SOFKA-e Vojvodine i jeljom pred crkvom, u krčmama i na saj- Listopadska nagrada Grada Sombora. movima. Bio je član HKPD-a Miroljub u Som- A. Stantić boru od osnutka društva. Za Drugoga svjetskog rata bio je tehnički urednik Naših CEPELIĆ, Milko (Mihovil) (Vuka, 21. novina, političkoga, gospodarskog i dru- IX. 1853. – Đakovo, 26. III. 1920.), štvenog tjednika, koji je izlazio u Somboru svećenik, etnograf i povjesničar. Podrije- 1943.-44. U njemu i u Našem kalendaru je tlom je iz obitelji koja se 1725. iz Slovačke objavio nekoliko povijesnih članaka, zbog doselila u Legrad. Pohađao bogosloviju u kojih je nakon rata optuživan za suradnju s Đakovu, a zaređen je 1877. Najprije je bio madžarskim vlastima, iako u njima nije kapelan u Osijeku, a od 1878. u Đakovu je bilo ničega inkriminirajućega. Nakon rata obavljao službe ceremonijara, dvorskog u Društvu je utemeljio šahovsku sekciju. kapelana J. J. Strossmayera i knjižničara U Povijesnom arhivu Sombora čuva se biskupijske knjižnice. God. 1882. postao njegov osobni fond fragmentarno saču- je biskupovim tajnikom, a đakovački žup- vanih dokumenata koja se većinom odnose nik i dekan bio je 1894.-1910. Papin-skim na njegov šahovski rad, a djelomice i na komornikom imenovan je 1888., apostol- povijest HKPD-a Miroljub iz Sombora. skim protonotarom 1901., a đakovačkim kanonikom 1910. Djelovao je i u poli- Izvor: Povijesni arhiv Sombora, Osobni fond tičkom životu te je bio suosnivač prvoga Petra Careva. A. Čota hrvatskog dnevnika u Osijeku Narodna obrana 1902. Proučavao je hrvatski narod- CEMBULE (grč. kýmbalon: vrsta uda- ni život i običaje u Slavoniji i objavio raljke) 1. bunjevačka dječja igra. Sudionici mnogobrojne članke i studije u periodici, se uhvate za ruke ili pod ruke i hodaju kalendarima i spomenicama. Svoju bogatu sokacima, pjevajući i poskakujući. Bit igre zbirku tkanina i vezova ostavio je Etno- sastoji se u ritmičkom koračanju uz pjes- grafskomu muzeju u Zagrebu. mu, a ime je dobila po pripjevu »cembule, U sklopu svojih etnografskih istra- cembule«. Povremeno tijekom igre dvoji- živanja boravio je i među bačkim Hrva- ca čelnika povorke staju i podižu skopčane tima. Svoj trodnevni boravak u rujnu

2 CIGANČICA 1912. s oduševljenjem je opisao u opsež- vlage pa raste na siromašnu i pustu nom članku Tri dana med Bunjevcima i zemljištu uz vodotoke – u bačkom Šokcima u Subotičkoj Danici za 1914. Podunavlju najviše u »dolovima«. Bački Nakon rata u Subotičkoj Danici za 1919. Šokci je nazivaju »macom«. objavio je i članak Bunjevke, bavite se konopljom, u kojem se zauzima za oživ- ljavanje tradicionalnog tkanja među bačkim Bunjevcima. Lit.: P. Pekić, Političke i kulturne veze između Bunjevaca i Hrvata u prošlosti, Obzor. Spomen- knjiga 1860-1935, Zagreb, 1936; Hrvatski biografski leksikon, 2, Zagreb, 1989. S. Bačić

CIC (njem. Zitz < engl. chintz < hindski čint), pamučna tkanina razmjerno gusta tk- iva izrađena u platnovezu (kreton, basma). Proizvodi se tvornički i pripada jeftinijim tkaninama. Razlikuje se finonitni i grubonitni cic – finonitni se upotrebljava za Cicamaca izradu ženskih haljina, katkad i zastora, a grubonitni za pregače, navlake i sl. Upo- Vrba je u starih Slavena simbolizirala raba cica među Hrvatima-Bunjevcima raši- pomlađivanje, buđenje prirode u proljeće, rila se 1920-tih godina, pri čemu su od nje- a ta je prvotna simbolika u kršćanstvu ga šivali žensku odjeću (suknju, »leveš« i povezana s Isusovim uskrsnućem. Cica- »keceljac«) za »poslendan«, tj. namije- maca je zastupljena osobito u bunjevačkim njenu svakidašnjem nošenju. Tijekom običajima vezanima uz Cvjetnicu, kad se 1940-tih i 1950-tih i dalje je zastupljen u grančice s pupovima nose na misu, a nakon izradi odjeće, no kako je građanska moda njihova blagoslivljanja na groblje. U tom postala sve popularnija, od cica su šivane smislu u Bunjevaca, kao i u drugih kršćana najčešće još samo jednodijelne ženske ha- u ovome dijelu srednje Europe, simbolički ljine, u narodu zvane »bekeš«. Korišten je predstavlja palmine grančice, kojima su, također među Šokicama za svakodnevnu prema biblijskoj predaji, djeca pozdrav- odjeću. ljala Isusa pri njegovu ulasku u Jeruzalem. Lit.: B. Roller, Tehnologija tekstila – Poznavanje Lit.: Opća enciklopedija, 8, Zagreb, 1982. odjevnih tkanina, Zagreb, 1958. S. Bačić i A. Stantić K. Suknović CIGANČICA, narodni parovni ples baranj- CICAMACA, pučki naziv u bačkih Bu- skih i bačkih Šokaca. Od mjesta do mje- njevaca za grančice vrbe ive (Salix caprea) sta plesni se koraci razlikuju. Ples je nastao s cvijetom, neki puta i drugih vrsta vrba. na osnovi polke, koja se na prijelazu iz Vrba iva cvjeta tijekom ožujka ili travnja, XIX. u XX. st. iz Češke proširila po većem prije listanja, a raste kao grm ili nisko sta- dijelu Europe. U hrvatskim se krajevima, blo. Kora joj je zelenkasta, dugo vremena pod utjecajem regionalnih stilova i instru- glatka, izbojci debeli, a pupovi pokriveni mentalne pratnje, može naći niz varijanata. sitnim dlačicama. Cvjetovi su joj sitni, Takvi su od bunjevačkih plesova keleruj, udruženi u uspravne cvasti – cicamace (ma- tandrčak, rićići te mazuljka. Svi oni u ce), a razlikuju se zlatnožuti »muški« i prvom dijelu imaju modificirane trokorake žutozelenkasti »ženski«. Raširena je u tipične za polku, a u drugome tzv. iskvrca- sjevernome umjerenome klimatskom poja- vanje. Bunjevačka je inačica cigančice ples su, a pogoduju joj mjesta s dosta svjetla i poznat kao rićići.

3 CIGANČICA Lit.: A. Ivančan, Narodni plesni običaji Hrvata ridizacije stvorio je više vinskih sorata viso- Bunjevaca, u: N. Zelić, Protiv zaborava, Zagreb, ke otpornosti prema niskim zimskim tem- 2000. peraturama, koje su često faktor ogra- Lj. Vuković ničenja u uspješnom uzgoju vinove loze u uvjetima kontinentalne klime (Liza, Petra, CINANJE, bunjevačka dječja igra koju su Kosmopolita, Petka, Rubinka, Morava). Neke najčešće igrali čuvari svinja na strništu. od novih sorata, osim otpornosti na mraz, Najprije se iščupanim busenjem označi imaju i visoku gensku otpornost na naj- kvadrat stranica dužine 10 koraka, a zatim važnije gljivične bolesti vinove loze (per- u njegovoj sredini krug promjera dužine onospora, oidium i botritis) te su veoma jednod koraka. U sredinu kruga zabode se pogodne za ekološku proizvodnju grožđa, »cina«, komad okrugla drveta dužine oko kojoj je svrha zaštita ljudskog zdravlja i jednog »šuka« (oko 30 cm) i debljine oko zaštita okoliša od pesticida. U tom su 3 »cola« (oko 7,5 cm). Jedan od igrača čuva »cinu«, a ostali je, poredani po crti smislu posebno uspješne sorte Bačka i kvadrata, bacanjem batine pokušavaju izba- Panonia, priznate 2002. i 2003. Neke od citi iz kruga. novih sorata pokazale su vrlo dobre rezultate u eksperimentalnim vinogradima u Lit.: I. Petrekanić, Sigre bunjevačke muške okolici Subotice (Ljutovo i Palić). Sa mladeži, Subotička Danica (nova): Kalendar za suradnicima je na Oglednom dobru u 2000. godinu, Subotica, 1999. A. Stantić Srijemskim Karlovcima stvorio i dvije stolne sorte fina ukusa i vrlo lijepa izgleda, CINDRIĆ, Petar (Subotica, 29. IV. 1939.), koje su priznate pod imenima Lasta i agronom, znanstveni radnik, sveučilišni Karmen. profesor. Sin Marijana i Lize (Elizabete), Objavio je više od 100 znanstvenih i rođ. Gabrić. Osnovnu školu i gimnaziju stručnih radova u domaćim i inozemnim završio je u Subotici. Diplomirao je 1962. na časopisima (Vinogradarstvo i vinarstvo, Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta u Novi Sad; Jugoslovensko vinogradarstvo i Novom Sadu, gdje je i magistrirao 1968. te vinarstvo, Beograd; Jugoslovensko voćar- doktorirao 1974. na području vinogradarstvo, Čačak; Savremena poljoprivreda, stva. Radni je vijek proveo u Institutu za Novi Sad; Arhiv za poljoprivredne nauke, vinogradarstvo i voćarstvo u Srijemskim Beograd; Genetika, Beograd; Poljo- Karlovcima i na Poljoprivrednom fakulte- privreda, Beograd; Letopis naučnih rado- tu u Novom Sadu. va poljoprivrednog fakulteta u Novom Bavio se skupljanjem, proučavanjem i Sadu; Biljni lekar, Beograd; Revija agronom- selekcijom vinove loze. Proveo je klonsku skih saznanja, Novi Sad; Zbornik Matice selekciju u okviru sorte Rizling talijanski Srpske za prirodne nauke, Novi Sad; Svet (priznati klonovi: SK-13, SK-54 i SK-61). pića, Novi Sad; Poljoprivredne aktualnos- Primjenom klasičnih metoda spolne hib- ti, Zagreb; Vinski krug, Zagreb; Vignevini, Verona; Schweizarische ladwirtschaftliche Forschung, Bern; Acta horticulturae, Leuven, Belgija; Szőlőtermesztés és Borá- szat, Kecskemét; Borászati füzetek, Budape- st itd.) te monografijama i zbornicima. Sudjelovao je na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima Djela: Vinova loza, Beograd, 1968; Razvoj voćar- stva i vinogradarstva, prerade i prometa voća i grožđa na Subotičko-horgoškoj peščari od 1978. do 1990., Subotica, 1981; Sorte vinove loze, Beograd, 1990 (2. i 3. izd. suautor s N. Korać i V. Stolna sorta Kovač: Novi Sad, 1994, 2000). grožđa Karmen J. Ivanović

4 CONEN-JAKOBČIĆ CINDRIĆ, Skolastika, s. Imelda o. p. (Su- čine cijevi, cijevnih priključaka, drvene botica, 25. II. 1938.), sestra dominikanka, građe, metalnih svrdala, vijaka i sl. normi- vrhovna glavarica. Kći Marijana i Lize ranih izmjera, no posrijedi je tzv. engleski (Elizabete) Cindrić, rođ. Gabrić. Osnovnu col – anglosaska mjera inch (oznaka: ") i srednju glazbenu školu završila je u koja iznosi 2,54 cm. Subotici. Nakon toga stupila je u samostan Lit.: M. Vlajinac, Rečnik naših starih mera, 4, sestara dominikanki sv. Anđela Čuvara u Beograd, 1974; Hrvatska enciklopedija, 2, Korčuli te je 1957. primila redovničko odi- Zagreb, 2000. A. Stantić jelo i stupila u novicijat. U istome mjestu 1958. položila je prve, a 1963. i doživotne zavjete. Tijekom 1963. i 1964. boravila je COLLEGIUMMUSICUMCATHOLICUM, komorni zbor. Osnovala ga je 1994. s. M. kod sestara dominikanki u francuskome Bernardica Đukić iz reda sestara Naše Mortefontaineu radi upoznavanja domi- Gospe pri subotičkoj župi Isusova Uskr- nikanske duhovnosti i učenja jezika. Na- snuća. Isprva je djelovao pod nazivom kon povratka iz Francuske boravila je u Zbor Isusova Uskrsnuća. S vremenom je kući matici u Korčuli te je vodila crkveno okupio veći broj mladih koji njeguju pjevanje u okolnim župama. Od 1967. do sakralnu glazbu, a pod imenom Collegium 1976. obnašala je službu učiteljice novici- musicum Catholicum nastupa od Božića jata. Od 1976. do 1983. boravila je u samo- 2004. Izvodi djela iz različitih epoha i stanu Bezgrešnog Srca Marijina u Splitu, različitih stilova, no najviše skladbe gdje je obnašala službu potpriore i vodila hrvatskih skladatelja, osobito Albe Vidako- crkveno pjevanje. Istodobno je pohađala vića. Od osnutka u zboru djeluje instru- Institut za teološku kulturu laika pri mentalni sastav, a surađuje i s Muzičkom Nadbiskupiji u Splitu. Od 1983. do 1995. školom u Subotici te s vokalnim i instru- bila je vrhovna glavarica Kongregacije se- mentalnim solistima iz zemlje i inozem- stara dominikanki sv. Anđela Čuvara, koja stva. Nastupao je u Subotici i drugim vojvo- djeluje u dvadesetak zajednica u Hrvat- đanskim gradovima te u središnjoj Srbiji, skoj, Vojvodini, Njemačkoj i Kanadi. Od Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Madžar- 1992. do 1995. organizirala je humanitar- skoj. Od 2004. djeluje pod pokrovitelj- nu pomoć za prognanike i izbjeglice u stvom Katoličkog instituta za povjest, samostanu bl. Hozane Kotorke u Zagrebu, duhobnost i kulturu Ivan Antunović iz što je označilo početak rada Caritasa u Subotice. Sadašnji je dirigent i umjetnički župi Krista Kralja u Zagrebu. Od 1995. do voditelj Miroslav Stantić. 1997. opet je boravila u kući matici u P. Skenderović Korčuli, a 1997. premještena je u samostan Bezgrješne Djevice u kanadski Sherb- CONEN-JAKOBČIĆ, Vilim (Conen, rooke, gdje i danas živi. Wilhelm, ml.) (Subotica, 25. V. 1903. – B. Rudić Neuminster, Njemačka, 25. I. 1993.), industrijalac. Roditelji su mu bili Wilhelm CODEX BAČIENSIS → Bački zakonik Conen i Jelena, rođ. Jakobčić. Kao sin industrijalca, osnivača poduzeća Hartman COL (staronjem. Zoll: klada), stara mjer- i Conen, rastao je u okružju koje ga je na jedinica za duljinu koja odgovara širini usmjeravalo da se uključi u obiteljsku palca pa se u nekim krajevima susreće i tvrtku. Školovao se najprije u Subotici, pod narodnim nazivom palac. U podunavskih zatim u inozemstvu (Zürich, Lausanne, Hrvata col je bio u uporabi tek od druge London), učeći trgovački posao i jezike. polovice XVIII. st., ali se, kao i u cijeloj Nakon povratka u rodni grad u svojoj 17. Habsburškoj Monarhiji, u XIX. st. znatno godini nastavio je naukovanje u obitelj- proširio. U Podunavlju se primjenjivao skom poduzeću. Njegov dioničar postao je tzv. bečki col, koji je iznosio 2,634 cm. 1925., a u upravni odbor prvi je put izab- Danas se ta mjera zadržala u oznakama veli- ran 1927. Istodobno je radio na utemelji-

5 CONEN-JAKOBČIĆ vanju i razvijanju Rotary-kluba u Subotici pričuvni časnik u 125. bosanskom bata- te je bio njegov predsjednik 1936. Bio je i ljunu, zarobljen na položaju kod Vrbovca, član masonske lože Stella Polaris te prvi ali je ubrzo pušten kući. Nakon dolaska u predsjednik subotičkog Moto-kluba Cham- Suboticu vlasti su ga uhitile i držale u pion. U nekoliko je navrata imenovan kućnom pritvoru do rujna 1941., kad mu je vijećnikom u gradskoj skupštini, tj. u dopušteno da otputuje u Budimpeštu. U proširenom senatu. Suboticu se vratio u veljači 1945. Osim što je imao udio u obiteljskoj Nakon rata, »sud za suđenje protiv tvrtki, nakon 1934. postao je i vlasnik nacionalne časti« osudio ga je 1946. na klaoničkog poduzeća i hladnjače Eskimo godinu dana prisilnog rada i konfisciranje te dioničar i u nekim drugim subotičkim imovine zbog »privredne suradnje s oku- dioničkim društvima: Labor d. d., Indust- patorom«, tj. proizvodnje čahura, a kao rija željeznog namještaja i metala, Neu- olakotnu okolnost uzeo je u obzir da je haus i Holländer, Jugomautner – proiz- materijalno pomagao pokretu otpora i nje- vodnja i trgovina sjemena d. d., Opća kred- govim članovima u Budimpešti. Nakon itna banka d. d, Kon Mirko k. d., Balkan- izlaska iz zatvora uspješno je radio kao metal. God. 1939. postao je vlasnikom upravnik na državnom imanju, ali je opet voćnoga i loznog rasadnika Hortus na Pali- uhićen 1949. pod optužbom »za krađu, ću, a 1940. registrirao je izvoznu trgovinu sabotažu i štetočinski rad«. Osuđen je na konja i poljoprivrednih proizvoda Kosovo, smrt strijeljanjem, no nakon nekoliko koju je u lipnju te godine prodao Vojislavu intervencija ipak je pomilovan te mu je Milojkoviću iz Beograda. Pred rat je u ostala zatvorska kazna. Nakon desetljeća bečejskoj pivovari imao 80% dionica. zatvorske kazne, koju je izdržao radeći u Ulagao je u radionicu limene robe Balkan- kolubarskim rudnicima te poslije u Srijemskoj Mitrovici, zaposlen je kao službenik u novosadskom Novkabelu.U borbi za goli život i zaštitu imovine uzdao se u svjetsku javnost te je o svojem sluča- ju i o odnosu jugoslavenskog režima prema privatnom vlasništvu općenito pisao mnogim državnicima, vladama i javnim osobama. Zahvaljujući tomu, 1961. izdana mu je putovnica pod uvjetom da se više ne vrati u zemlju. Do kraja života ostao je u Njemačkoj. Ondje je 1979. izdao memoare pod naslovom Unmenschen die sich für Halbgötter hielten (Neljudi koji su se smatrali polubogovima), u kojoj je iznio sjećanja na djetinjstvo i poslovanje obiteljske tvrtke. Vilim Conen-Jakobčić Lit.: S. Mačković, Industrija i industrijalci metal, koju su 1941. preuzele madžarske Subotice (1918-1941), Subotica, 2004. vlasti i koristile se njome za izradu čahura. S. Mačković Stekao je veliko bogatstvo i posjedovao nekretnine u Subotici, Novom Sadu, Beo- COPKO, Antun (Senta, 9. I. 1889. – Subo- gradu, Debeljači, Senti, Bečeju, Budim- tica, 13. X. 1966.), nogometaš. Potječe iz pešti, Beču, Kölnu, Düsseldorfu i drugdje. brojne subotičke obitelji Josipa i Vite, rođ. Prema potvrdi o narodnosti koju je Šandorkić. Najistaknutiji od trojice braća dobio od gradskih vlasti 24. I. 1940., pri- (uz Gezu i Martina) koji su bili zapaženi pada »bunjevačkom plemenu«. U potvrdi igrači subotičkoga NK Bačka u prvim stoji »asimilirani Bunjevac«. U ratu je, kao desetljećima njegova postojanja. Stalni

6 CRKVA član prve ekipe postao je ubrzo nakon CRKVA, zajednica vjernika koji slijede osnivanja kluba, a igrao je na poziciji nauk Isusa Krista; također, zgrada nami- lijevoga krila. Jedan je od najzaslužnijih za jenjena kršćanskom bogoslužju. Iz isprva dobre rezultate kluba, koji je osvajao jedinstvene kršćanske crkve, zbog zemljo- prvenstva južne Madžarske 1908./09., pisnih, jezičnih, kulturnih, teoloških, poli- 1911./12., 1912./13. i 1919. Copko i tičkih i institucionalnih razlika, tijekom Remija Marcikić – Kapetan bili su prvi povijesti su nastale posebne crkve. Naj- nogometaši Bačke koji su nastupali za prije se na Efeškom koncilu 431. odvojila reprezentaciju Madžarske. U lipnju 1913. Nestorijanska crkva, a na Kalcedonskom koncilu 451. monofizitske crkve (Armen- ska, Koptska i dr.), koje su poslije nazvane starim istočnim crkvama. Nakon velikoga crkvenog raskola 1054. razlikuju se Zapadna crkva (Katolička crkva) i Istočna crkva (pravoslavne crkve). Od Martina Lu- thera 1517. na Zapadu se javlja reformski ili protestantski pokret, iz kojega je proiza- Antun šlo nekoliko protestantskih crkava (lute- Copko ranske i evangeličke, reformatske te angli- kanska crkva), koje su se u različitoj mjeri proširile u pojedinim zemljama (u sjevernoj Njemačkoj, Švicarskoj, Nizozemskoj, nordij- skim zemljama; zatim Engleskoj i Škot- skoj, u manjoj mjeri u Francuskoj, Madža- rskoj i dr.). Nakon stvaranja nacionalnih država na Balkanskom poluotoku u XIX. i u susretu s Francuskom bio je strijelac XX. st. na njihovu teritoriju nastaju auto- jedinog zgoditka na utakmici. Kao nogo- kefalne pravoslavne crkve, s bitnim državo- metaš odlikovao se izvrsnom tehnikom, iz- tvornim elementima. nimnom brzinom i preciznošću, zbog čega Nakon što je kršćanska crkva postala je bio idol mlađim klupskim naraštajima. državnom za cara Teodozija 380., izvršila Lit.: Fudbalski klub »Bačka« 1901-2001, ur. Ž. je golem utjecaj na cjelokupni javni život, Inić, Subotica, 2001. osobito u feudalnom razdoblju. Dok su N. Stantić istočne crkve ostale dominantno državne i nacionalne crkve, čuvajući narodnu svijest CRIPULJA (cripnja), glineni poklopac i za turskog razdoblja, na Zapadu su kojim se na ognjištu poklopi kruh ili meso, tijekom srednjeg vijeka učestale borbe odozgo pospe vrućim pepelom ili žarom i između papinstva i careva Zapadnoga tako peče; u drugim hrvatskim krajevima Rimskoga Carstva te drugih vladara. poznata kao peka (pekva), crijepnja ili Formalno odvajanje crkvene i svjetovne pokljuka. Nekad su se njome koristili vlasti donekle je definirano 1122. u pastiri za pečenje kruha, kućanice na Wormskom konkordatu između pape salašu za pečenje različitih vrsta mesa, Kaliksta II. i rimsko-njemačkog cara osobito ljeti na »banku« ispred krušne Henrika V., ali su za razmah tog procesa u peći, a nerijetko i u posebnom ognjištu u tlu. U bunjevačkih Hrvata u Podunavlju Zapadnoj crkvi bila potrebna stoljeća. Tek uglavnom se prestala upotrebljavati pred je francuska revolucija 1789. jasno odvoji- Prvi svjetski rat. la crkvu od državne vlasti, a taj se trend postupno proširio i na druge europske Lit.: A. Stantić, Hasniranje cripulje kod Bunjevaca zemlje. Najdrastičniji raskid proveli su oko Subatice, Subotička Danica (nova): Kalendar komunistički sustavi, od teških progona u za 2006. godinu, Subotica, 2005. A. Stantić Sovjetskom Savezu do nastojanja da se

7 CRKVA crkva podvrgne državnoj vlasti i stavi u lacijsko-integrativnih procesa u društvenu njezinu funkciju u Kini i Jugoslaviji. cjelinu. Pripadnost pojedinoj crkvi često Nakon pada komunizma u mnogim se podrazumijeva i pripadnost određenim bivšim socijalističkim zemljama crkve civilizacijskim i kulturološkim krugovima vraćaju u javni društveni život kao aktivni, i sklonost određenim društvenim svjetona- katkad i presudno utjecajni čimbenici, zorima (npr. osjećaj pripadnosti zapadnoj čega nisu lišene ni manjinske zajednice u ili istočnim civilizacijama), određeni tip tim zemljama. crkvenoga graditeljstva (crkve baroknoga U građanskim društvima crkve se, ili bizantskog stila), specifičan moral osim kao nositelji određenoga vjerskog (protestantska radna etika u povijesti nauka, pojavljuju i kao važni čimbenici u SAD-a) i dr. nacionalno-integrativnim procesima, ali i Pripadnost podunavskih Bunjevaca i kao nositelji određenih kulturološko-civi- Šokaca Zapadnoj crkvi u bitnome određu- lizacijskih struja i pogleda. Crkva kao je i njihovo određenje kao dijela hrvatske institucija može imati iznimno važnu nacije, kao jednoga od dvaju južnoslaven- ulogu u formiranju nacija u XIX. i XX. st. skih katoličkih naroda, a time i zapadnomu i u slučajevima kad nije organizirana civilizacijskom krugu. Znatan broj bunje- prema jezičnome i nacionalnom načelu, vačkih narodnih preporoditelja potekao je primjerice u nastanku američke, irske, iz svećeničkih redova (I. Antunović, A. M. poljske, madžarske, hrvatske nacije. Evetović, B. Rajić, I. Petreš i dr.). Utjecaj Katkad pripadnost određenoj crkvi može crkve na nacionalni razvoj podunavskih biti i differentio specifica između poje- Hrvata – Bunjevaca i Šokaca ovisio je od dinih naroda, primjerice u slučaju Hrvata i državnih okvira u kojima je crkva djelo- Srba te drugih južnoslavenskih naroda. No vala: afirmativnu ulogu imala je u jugo- u slučajevima zemalja u kojima su pripad- slavenskom razdoblju, u kojem je postoja- nici katoličke crkve manjinska konfesija, lo državno i crkveno zajedništvo s matič- ali su različita etničkog podrijetla, uloga nim hrvatskim prostorom, a negativnu ili crkve kao čimbenika očuvanja nacionalnih indiferentnu, ali u konačnici asimilacij- posebnosti vjernika gubi se u korist asimi- sku, u madžarskim i postjugoslavenskim državnim okvirima. Lit.: Opća enciklopedija JLZ, 1-8, Zagreb, 1977- 1982; E. Hobsbaum, Nacije i nacionalizam od 1780, Beograd, 1996; Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja, Zagreb, 1998; Opći religijski leksikon, Zagreb, 2002; P. Vuković, Kojim Bunjevcima je stalo da budu Hrvati, a kojima nije?!, Zvonik, 3/2006, Subotica. S. Bačić

CRKVENČIĆ, Ivan (Slanje kod Lud- brega, 26. VI. 1923.), geograf, sveuči- lišni profesor u mirovini. Diplomirao je i doktorirao na Prirodoslovno-matematič- kom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio i profesor na Geografskom odjelu. Osim što se bavio znanstvenim i pedagoškim radom, bio je angažiran i u organizaciji stru- kovnog rada te je pokrenuo i uređivao nekoliko stručnih časopisa. Osobito su važ- ni njegovi radovi s područja socijalne (agrarne) geografije u kojima se bavio trans- Katedrala sv. Terezije Avilske u Subotici formacijom agrarnog pejzaža i promjena-

8 CRNA GOSPA ma ruralnih sredina. Potkraj 1980-ih i stan uništen tijekom turske vladavine, a početkom 1990-ih objavio je nekoliko sliku je narod čuvao na skrovitome mjestu članaka u kojima se bavi pitanjem depo- te ju je poslije predao franjevcima. Prema pulacije Hrvata u Vojvodini: Kretanje samostanskoj kronici, Gospin kip koji se broja Hrvata u SR Srbiji i Srba i SR Hrvat- isprva štovao zametnut je u vrijeme skoj (Radovi, Geografski zavod Prirodo- proširenja Crkve 1736. pa je umjesto njega slovno-matematičkog fakulteta, Zagreb, između 1736. i 1744. nabavljena slika 1989.), Population changes in the number Crne Gospe Częstochowske, koja se otad of Croats in the Republic Serbia and the štuje. number od Serbs in the Republic of Croa- tia,(Geographical papers, br. 8, Zagreb, 1991.) i Intenzivno opadanje broja Hrvata u Vojvodini (Geografski horizont, god. XXXVIII, br. 2, Zagreb,1992.). U tim je radovima upozorio na dramatično sma- njenje broja i udjela Hrvata u stanovništvu Vojvodine. Kao razloge je, među ostalim, naveo i različite vrste pritisaka: ukidanje hrvatskih ustanova, izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti i sl. Lit.: Hrvatski biografski leksikon, 2, Zagreb, 1989. T. Žigmanov

CRNA GOSPA, slika bl. Djevice Marije u franjevačkom samostanu sv. Mihovila u Subotici. U samostanskoj kronici Crna se Gospa prvi put spominje 1692., a slika je u Oltar Crne Gospe u kapeli franjevačkog crkvi izložena početkom XVIII. st. samostana u Subotici Prikazuje bl. Djevicu s Djetetom u naručju, a naslikana je u bizantskom stilu, U samostanskoj kronici slika se naziva najvjerojatnije u Veneciji. Imenima Crna Gospom Częstochowskom, ali i B. V. Gospa, Crna Bogorodica ili Crna Madona Maria Saracena. Sličnost s Gospom iz nazivaju se kipovi i slike na kojima je lik Częstochowe, najštovanijom slikom bl. bl. Djevice crne ili zagasite boje. Taman Djevice u Poljskoj, doista je velika. lik bl. Djevice, često s Djetetom u naručju, Poznato je da je Gospu iz Częstochowe, na većini poznatih slika i kipova posljedi- koju je prema predaji naslikao sam sv. ca je kemijskih procesa ili utjecaja čađe Luka, poljski princ Ladislav Opolczyk svijeća, a u manjem broju slučajeva nam- 1384. darovao poljskim pavlinima. Prema jerna je umjetnikova ekspresija stiha iz mišljenju stručnjaka, subotička Crna Pjesme nad pjesmama (koju su egzegeti Gospa uistinu je faksimil Crne Gospe iz primjenjivali na Bogorodicu): »Crna sam, Częstochowe, što ide u prilog teoriji da ali lijepa«. potječe iz srušenoga pavlinskog samostana. Nije pouzdano utvrđeno kako je slika Do 1908. slika je bila smještena kod Crne Gospe dospjela u posjed subotičkih stare sakristije, gdje je danas ulaz iz hodni- franjevaca. Prema jednoj predaji, tijekom ka na propovjedaonicu. Prvotno je bila na XVII. st. donijeli su je Bunjevci iz stare malenu drvenom oltaru, a novi mramorni postojbine. Prema drugoj predaji, slika je oltar, dar Bete Mamužić, supruge tadašnje- sve do XVI. st. čuvana u pavlinskom samo- ga subotičkoga gradonačelnika Laze stanu koji se nalazio na Pavlovcu, mjestu Mamužića, podignut je 1900. Taj je oltar između Subotice i Đurđina. Taj je samo- 1908. premješten u današnju kapelu Crne

9 CRNA GOSPA Gospe, koja je dio franjevačkog samo- izložaba u zemlji i inozemstvu te na više stana. Kapela je 1929. preuređena, a slika kolonija naivaca u Hrvatskoj i Vojvodini. Crne Gospe smještena je na mjesto na U Subotici je utemeljila i Likovno udru- kojem se nalazi do danas. Slika je nekoliko ženje slamara amatera (LUSA) 1991. te puta čišćena i opremana. U XVIII. st. Slamarsku radionicu penzionera (SRP) dobila je pozlaćen okvir koji je platio su- 1996. i bila njihova prva predsjednica. botički kapetan Jakov Sučić. God. 1955. Dobitnica je Listopadske nagrade Grada očistio ju je i konzervirao u Zagrebu Subotice i Ordena rada sa srebrnim vijen- akademski slikar Ivan Lončarić, dok su cem 1986. zlatarske, limarske i sl. radove napravili Lit.: N. Zelić, Protiv zaborava, Zagreb, 2000; L. I. najbolji subotički obrtnici. Krmpotić, Umjetnost u tehnici slame, Subotica, Crna Gospa se u franjevačkom samostanu 2004. B. Duranci u Subotici slavi 12. rujna, na Blagdan Presvetog Imena Marijina. CRNKOVIĆ, Ivan (? – ?), političar, narod- Lit.: Hrvatska enciklopedija, 3, Zagreb, 1942; D. ni zastupnik. Nakon osnivanja Kraljevine Andrašec, Čudotvorna Crna Gospa u Subotici, SHS uključio se u politički život u Subotička Danica: Kalendar za 1971. god., Subo- tica, b. g.; J. Šimunov, Subotička Crna Gospa, Subotici pristupivši skupini koja se zauzi- Marija, br. 8/1977, Zagreb;. P. Cvekan, Subotički mala za jaču suradnju Bunjevaca i Srba. S franjevački samostan i crkva, Subotica, 1977; A. Antunom Vidakovićem, Stanišom Neor- Sekulić, Tragom franjevačkog ljetopisa u Subo- čićem, Markom Jurićem i drugim prorežim- tici, Split, 1978; G. Gabrić, Stopama predaka, ski orijentiranim bunjevačkim političarima Marija, br. 5/1981., Zagreb; A. Sekulić, Marijan- u Subotici je 1920. osnovao Zemljodilsku ske pobožnosti kod podunavskih Hrvata, Zagreb, stranku, a na izbornoj skupštini izabran je 1985; P. Lubina, Marijanska Hrvatska – Gospina svetišta među Hrvatima, Split, 1995. za njezina prvog predsjednika. Svjesni da će politička koncepcija Narodne radikalne R. Skenderović stranke imati slabu potporu u bunjevačkoj zajednici u Subotici te imajući u vidu ma- CRNKOVIĆ, Ana (Gornji Tavankut, 21. lobrojnost srpskog stanovništva i veoma XI. 1934.), nastavnica, slamarka. Kći Albe ograničenu popularnost prosrpske Zem- (Bele) i Klare, rođ. Skenderović. Niže ljodilske stranke, subotički su radikalski razrede osnovne škole završila je u Crn- prvaci s tom strankom pred izbore 1920. kovoj školi u Gornjem Tavankutu, žen- stvorili zajedničku predizbornu koaliciju i sku gimnaziju do tzv. male mature u Su- jedinstvenu izbornu listu. Nakon izbora za botici, gdje je završila i srednju medicin- Konstituantu 28. XI. 1920. s te su liste u sku školu. Na Višoj pedagoškoj školi u subotičkome izbornom okrugu u parla- Zagrebu diplomirala 1963. i stekla zvanje ment kao zastupnici ušli Ivan Crnković, nastavnika suvremene nastave (zem- Jovan Radonić i Jovan Manojlović. Iako ljopisa, biologije i kemije). U Novom Žed- su stranke koje su se protivile centralizmu, niku je radila 1961.-63., Crvenki 1963.- među njima i Bunjevačko-šokačka stran- 76., a poslije toga u OŠ Matija Gu-bec u ka, većinom napustile skupštinu prije Tavankutu do umirovljenja 1991. donošenja prvog ustava Kraljevine SHS, U tavankutskoj je školi počela voditi Crnković je, za razliku od drugih bunje- slamarski odjel i aktivnije raditi na pro- vačkih političara, ostao u parlamentu i moviranju slamarske umjetnosti. God. glasovao za tzv. Vidovdanski ustav, za što 1986. među utemeljiteljima je Kolonije ga je kralj Aleksandar poslije i odlikovao. slamarki u Tavankutu u sklopu tadašnjega Provladini su krugovi, svjesni slabih pozi- KUD-a, poslije HKPD-a Matija Gubec, a cija u sjevernoj Bačkoj te u želji da na kul- prvih je osam godina bila i njezina turnome, gospodarskome i političkom po- voditeljica. I sama se bavi slamarstvom, lju oslabe utjecaj prvaka Bunjevačko- osobito pletivom trodimenzionalne slike. šokačke stranke, već 1921. izgradili para- Sudjelovala je na više od 300 zajedničkih lelne gospodarske i kulturne institucije.

10 CRNKOVIĆ Tako su 28. III. 1921. osnovali Zemljo- Konjičko društvo Zagreb, u kojem je na- dilsku kasinu kao protutežu Pučkoj kasini, stavio trenersku i vozačku karijeru. čiji su članovi podupirali politička stajališ- Diplomu trenera kasača dobio je 1983. ta Bunjevačko-šokačke stranke. Na osni- Nakon derbija 1987. s konjem Calypsom vačkoj skupštini Zemljodilske kasine Ivan otišao je u Ljubljanu kod Luke Krušića, a Crnković izabran je u Upravni odbor. Bio odakle je nakon godinu i pol dana prešao u je jedan od najagilnih članova te kulturno- KK Brdo u Brdo pokraj Bleda, gdje se nat- gospodarske udruge, koja je, skupa s još jecao i trenirao sve do umirovljenja 1995. nekoliko politički sličnih organizacija Nakon odlaska u mirovinu vratio se u (Bunjevačka omladinska zajednica, Zemljo- Zagreb, gdje do danas trenira kasače. dilska stranka) zapravo bila pod kontrolom prvaka Narodne radikalne stranke. Na izvanrednoj skupštini Zemljodilske kasine 1925. izabran je za njezina predsjednika, umjesto Marka Jurića, koji je podnio ostavku. Pomagao je subotičkoj organizaciji Jugoslavenske napredne nacionalne omladine. Njegova politička karijera zavr- šila je nakon što se Zemljodilska stranka potkraj 1920-ih godina utopila u Narodnu radikalnu stranku te nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, kad je ukinut stranački život u zemlji. Grlo Alli Bitter Oak vodi u utrci (3), vozač P. Crnković, Zagreb 2004. Lit.: Zemljodilski kalendar (sa slikama) za prostu godinu 1926., Subotica, 1925; I. Prćić, Subotica i Bunjevci - da se zna i ne zaboravi, Subotica, 1936; Na Jugoslavenskome kasačkom derbi- R. Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1942; R. ju osvojio je prvo mjesto 1964., drugo Pavelić, Bunjevci, Zagreb, 1985; M. Grlica i G. 1977., 1983., 1987., 1988. i 1990., a treće Vaš, Subotičko višestranačje 1919.-1929., Pro 1971. i 1989. Na Hrvatskome kasačkom memoria, br. 9, Subotica, 1990; K. Bušić, derbiju prvo je mjesto osvojio 2002. i Društveno, kulturno i političko organiziranje 2003., drugo 2004., a treće 2005. Drugo bačkih Hrvata-Bunjevaca 1918.-1941. (Uloga mjesto na Slovenskome kasačkom derbiju bunjevačkih elita i procesu nacionalne integracije osvojio je 1996. Pobjeđivao je i na i modernizacije hrvatske zajednice u Bačkoj), magistarski rad, Zagreb 2006. Prvenstvima za dvogodišnja i trogodišnja grla te u drugim klasnim trkama. S oko 80 K. Bušić i S. Mačković konja koje je trenirao i vozio na utrkama pobijedio je 270 puta i osvojio 600 plas- CRNKOVIĆ, Pero (Tavankut, 6. IX. mana, od čega s kobilama Ally Bitter Oak 1934.), vozač i trener konja kasača. Rođen i Atena Bitter Oak 23 starta, 9 pobjeda i 11 je u velikoj obitelji od oca Grge i majke plasmana u sezoni 1970.; s Mlažnjakom Marije, rođ. Milanković. Ubrzo nakon nje- 12 pobjeda, 10 drugih i 8 trećih mjesta; a s gova rođenja obitelj se preselila u Lemeš, Calypsom, s kojim je pobijedio u dvogo- gdje je proveo djetinjstvo i mladost nasli- dačkom i trogodačkom prvenstvu i bio jedivši od oca ljubav prema konjima. U drugi na derbiju 1987., osvojio je ukupno mjesni Konjički klub Vojvodina učlanio se 22 pobjede, 5 drugih, 1 treće i 1 četvrto 1951., a do 1961. natjecao se na očevim ko- mjesto. Natjecao se i u utrkama dvoprega, njima. God. 1962. kupio je svojega prvog u kojima je 11 puta osvojio prvo i 5 puta konja Mlažnjaka, s kojim je pobijedio na drugo mjesto. Jednako se proslavio i kao Jugoslavenskom derbiju u Beogradu 1964. trener i vozač. Nakon ženidbe s obitelji se preselio u Lit.: Revija o konjih, veljača, Ljubljana, 2005; Osijek, gdje je od 1968. radio kao trener u Konjska snaga, br. 1, Zagreb, 2005. KK Drava. God. 1979. prešao je u A. Čota

11 CRNJAKOVIĆ CRNJAKOVIĆ, Dragutin (Subotica, 23. i Hrvatskog kalendara te izdavanje V. 1946.), kirurg. Sin Željka-Aleksandra i beletristike i udžbenika, ponajprije za Mande, rođ. Milodanović. Osnovnu i srednju školu završio je u Subotici, a diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu 1969., gdje je 1977. specijalizirao opću kirurgiju. Radio je u ambulantama Doma zdravlja i u Antituberkuloznom dispanzeru u Logo Croatice Subotici. Osim općom, bavio se ponajprije kirurgijom perifernih krvnih sudova. Zauzimao se za ekipni rad – s anesteziolo- škole u kojima se predaje hrvatski jezik. gom i internistom – pri uvođenju elektro- Osim na hrvatskome, objavljuje i knjige na stimulacije srca u terapiji bolesnika s pore- madžarskome i na jezicima ostalih narod- mećajima srčanog ritma i težim srčanim nosnih manjina u Madžarskoj. Od siječnja smetnjama. U travnju 1978. uspješno je 2006. u sklopu Croatice djeluje i radio, obavio prvu implantaciju elektrostimulato- koji svoj program emitira internetski. ra srca pa je tako Zdravstveni centar u Voditelj mu je Andrija Pavleković. Subotici postao prvom nekliničkom Ž. Mandić ustanovom u zemlji koja je počela prim- jenjivati tu metodu. CROATICUM, nevladina udruga utemeljena početkom 2004. u Subotici. Statu- Bio je šef Odsjeka za perifernu vasku- tarni su joj ciljevi promoviranje, ostvari- larnu kirurgiju Odjela za kirurške bolesti, a vanje i praćenje ostvarivanja manjinskih načelnik Odjela od 1989. Za svojeg je prava hrvatske zajednice na području mandata proveo opsežnu rekonstrukciju Srbije i Crne Gore. Većinu njezinih člano- operacijskoga bloka kirurškog odjela i va čine članovi i simpatizeri DSHV-a. osigurao najsuvremeniju opremu za rad i S. Bačić instrumente te osnovao Odsjek za poluin- tenzivnu njegu. Ravnatelj Zdravstvenog CRO-BUSINESS, neformalna udruga centra bio je 1992.-94. Nakon toga vratio hrvatskih gospodarstvenika iz Vojvodine. se na kirurški odjel, a od 1997. prešao je u Utemeljena je u Subotici 1999. radi među- Savezni sanitarni inspektorat – ispostava u sobnog povezivanja hrvatskih gospo- Subotici. U mirovini je od 2001. darstvenika u pokrajini i njihova pred- Bio je član Upravnog odbora kirurške i stavljanja u Hrvatskoj. Politički je bila uz kardiološke sekcije Srpskoga liječničkog stranku Hrvatski narodni savez, a osno- društva, član Komisije za elektrostimu- vana je kao pandan sličnoj neformalnoj laciju srca Udruženja kardiologa Jugo- udruzi Econ, koja je djelovala uz Demo- slavije, član predsjedništva Srpskoga liječ- kratski savez Hrvata u Vojvodini. Udruga ničkog društva – Društva liječnika Vojvo- više ne djeluje. dine, predsjednik liječničkog društva u Subo- S. Bačić tici. Zvanje primarijusa dobio je 1991. godine. CROV, nevladina udruga mladih pripad- E. Libman nika hrvatske zajednice u Vojvodini. Jedina je takva udruga utemeljena nakon CROATICA, neprofitno poduzeće za kul- sloma socijalizma, a naziv joj je izveden turnu, informativnu i izdavačku djelatnost od riječi Croatia i Vojvodina. Osnovana je Hrvata u Madžarskoj. Utemeljila ga je sredinom 2001. u Subotici radi neformalne Hrvatska državna samouprava u Budim- građanske edukacije i poticanja društvenog pešti u prosincu 1999., a ravnatelj mu je aktivizma hrvatske mladeži u Vojvodini. Čaba Horvath. Glavni mu je djelokrug ure- Glavni su joj ciljevi afirmacija ljudskih i đivanje i tiskanje tjednika Hrvatski glasnik manjinskih prava, osobito pripadnika

12 CSERHÁTI hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini, je kratko kapelan u Srbobranu (madž. te njihova kulturnoga i povijesnog nasli- Szenttamás) i Kupusini, a od 1925. u jeđa, zatim promicanje demokratskih i Dudvaru (madž. Nemesnádudvar), Alj- europskih vrijednosti te unapređenje mašu, Kaćmaru i Gari. U Dušnoku je bio međuetničke snošljivosti. U početku je pomoćni župnik te župnik 1932.-44., a u bila bliska Demokratskom savezu Hrvata Bajmoku župnik 1944. Pred jugoslaven- u Vojvodini. Rezultat njezina djelovanja skom vojskom pobjegao je u Bajski trokut. bio je dvosatni tjedni program na U Bikiću je pomoćni župnik i župnik hrvatskome na subotičkome Mini radiju 1945.-53. Kad je 1949. uhićen pod izlikom 2001.-02., serija predavanja u desetak da je odbio da mjesni partijski tajnik, inače bačkih mjesta prije popisa stanovništva reformata, bude kum na krštenju, optužen 2002. i dr. Nakon zastoja u radu tijekom je da je protiv narodne demokracije i ubrzo 2003. i 2004. došlo je do smjene u vodstvu osuđen na 3 godine zatvora, gubitak poli- udruge te je njezino djelovanje opet oživ- tičkih prava i zabranu obavljanja službe na jelo. Tomu je pridonijelo i to što se većina 10 godina te konfisciranje polovice vodećih mladih ljudi iz neformalne imovine. Zatvorsku kaznu izdržao je u kaznionicama u Segedinu, Vacu i Budim- pešti Od 1953. djelovao je kao pomoćni duhovnik u Voktovu (madž. Foktő), Kecelju (madž. Kecel), Jankovcu, Čataliji i Santovu. Umirovljen je 1971. Logo udruge CroV Kad je sredinom 1920-ih godina počeo službovati u Madžarskoj, promijenio je skupine Inicijativa mladeži, koja je u to prezime. Autor je triju molitvenika na doba bila prilično aktivna, a imala je prob- hrvatskome koji su objavljeni u Madžar- lema pri postupku registriranja, 2004. skoj u izdanju Društva sv. Stipana u Budim- priključila ovoj udruzi. CroV je članica pešti. Prva dva izašla su za vrijeme rata, međunarodne mreže nevladinih udruga dok je treći tiskan šezdesetih godina. mladih Youth of European Nationalities – Djela: Duhovna radost. Molitvenik i pismarica za YEN, koja okuplja slične udruge mladih kršćansko katolički narod (suautor s A. pripadnika nacionalnih manjina u Europi. Priszlinger), Budapest, 1940; Zdrav slatki Isuse, Lit.: Hrvatska riječ, br. 93, 113, Subotica, 2004., 2005. T. Žigmanov

CSÁTALJA → Čatalija

CSÁVOLY → Čavolj

CSEPEL → Čepelj

CSERHÁTI, Grgur (Crnković, Grgo, Gergely) (Subotica, 6. X. 1901. – Stolni Biograd, 16. I. 1977.), svećenik, pisac molitvenika. Sin Albe i Anastazije, rođ. Vi- daković. Gimnaziju je pohađao u Subotici do 1918., a maturirao je u Kalači 1920. Ondje je studirao teologiju 1920.-23., no diplomirao je u Zagrebu 1924. Zaređen je G. Cserháti, Zdrav slatki Isuse, 27. VII. 1924. u Zagrebu, nakon toga bio Budimpešta, 1943.

13 CSERHÁTI Budimpešta, 1943; Dođite k meni… ( Molitvenik i du iz Pariza o kojoj je pripovijedao Rajić pismarica za kršćansko-katolički narod (suautor s na jednom predavanju u Subotici poče- A. Pereszlényi [Priszlinger]), Pécs-Budapest, tkom 1941.: »Ponio sam zapisnike subo- 1962. tičkoga gradskog magistrata iz 1850-ih Lit.: Schematismus Cleri Archidioecesis godina. Ti su zapisnici u vrijeme Srpske Colocensis et Bacsiensis ad annum Christi 1942., Vojvodine bili pisani na hrvatskom jeziku. Coloczae, b. g.; I. Kujundžić, Bunjevačko-šokačka Ponio sam i fotografije s nekoliko nad- bibliografija, Rad JAZU, 355, Zagreb, 1969; A Kalocsai főegyházmegye Schematismusa 1975, grobnih spomenika naših uglednika. Kalocsa, 1975; K. Hetényi Varga, Papi sorsok a Njima sam želio dokazati da Bunjevce horogkereszt és a vörös csillag árnyékában, 2, nisu pokapali pod nadgrobne spomenike s Abaliget, 1994. madžarskim natpisom. Na fotografijama S. Bačić su bili spomenici s hrvatskim natpisima. U Pariz smo otputovali da ondje pred jednim CSIKÉRIA → Čikerija povjerenstvom položimo ispit o svojem jeziku. Uveli su nas u jednu veliku dvo- CSUKA, János (Segedin, 22. VIII. 1902. ranu. Ondje je u jednom kutu sjedio go- – Budimpešta, 1. I. 1962.), publicist, no- spodin s čibukom u ruci. Čitao je novine. vinar, pjesnik i prevoditelj. Djetinjstvo je Nije se osvrtao na nas. Mi smo čekali i o proveo u Slavonskom Brodu, zatim se pre- svemu razgovarali dulje od dva sata. Onda selio u Novi Sad, a veći dio međuraća su došli Herriott i Loucheur te su razgova- proživio je u Subotici. Tu je 1925. pokre- rali s Matićem. On je govorio francuski. nuo tjednik Az Ucca, koji je nekoliko puta Mi smo među sobom razgovarali našim zabranjivan, a on je sam triput zatvaran. dobrim, starim bunjevačkim jezikom. Bio je suradnik nekoliko madžarskih Onda je iznenada ustao onaj gospodin s časopisa i listova u Novom Sadu i novinama, pristupio nam te nam se obratio Subotici. Tijekom rata uređivao je politič- savršenim dalmatinskim dijalektom hrvat- ki dnevnik Délvidéki Magyarság, koji je skog jezika: 'Gospodo, ja sam britanski izlazio najprije u Subotici, a zatim u diplomat. Desetljećima sam službovao na Segedinu. U Budimpeštu se preselio Sušaku i savršeno vladam hrvatskim 1943., gdje je od 1945. radio u vladinu jezikom. Izjavljujem da je vaš bunjevački odjelu za nacionalne manjine i tisak. govor ljepši i muzikalniji nego dalmatin- Otpušten je 1949., a bavljenje novinar- ski hrvatski jezik'. 'Taj je stari gospodin za stvom zabranjeno mu je te je radio kao nas bio veliko iznenađenje. Poslije nas je noćni čuvar, skladišni radnik i službenik. odveo u jednu drugu dvoranu, gdje je Prevodio je na madžarski s južnoslaven- ovako govorio o nama: 'Ova su gospoda skih jezika, a posmrtno su mu objavljene madžarski Bunjevci iz Podunavlja i dvije knjige o povijesti vojvođanskih Subotice. Njihov je jezik potpuno istovje- Madžara u razdoblju između dvaju svjet- tan hrvatskom jeziku. I oni sami sebe sma- skih ratova. traju Hrvatima'. 'To je bilo veliko izne- U knjizi A délvidéki magyarság nađenje za Vesnića i Pašića. Oni su naime története 1918-1941 spominje i bunje- držali da su Bunjevci Srbi, štoviše, i priz- vačko izaslanstvo koje je 22. IX. 1919. nati je južnoslavenski etnograf Cvijić smat- otputovalo na Mirovnu konferenciju u rao da su Bunjevci Srbi te je o tome oba- Pariz. U njegovu su sastavu Vaso Dolinka, vijestio i beogradsku vladu.« Blaško Rajić, Franjo Piuković, Šime Djela: A délvidéki magyarság története 1918- Rudić i Ivan Abramović iz Aljmaša (madž. 1941, Budapest, 1995; Kisebbségi sorsban: a Bácsalmás), Josip Vuković-Đido iz Bikića délvidéki magyarság húsz éve (1920-1940), (madž. Bácsbokod), Pajo Išpanović iz Budapest, 1996. Kaćmara, Josip Velin iz Santova, Petar Lit.: L. Gerold, Jugoszláviai magyar irodalmi Pekić iz Sentivana (madž. Felsőszentiván) lexikon (1918-2000), Újvidék, 2001; Zvonik, br. i dr. Izaslanstvo se iz Pariza vratilo 3. X. 94, Subotica, 2002. 1919., a Csuka spominje zanimljivu epizo- S. Beretić

14 CVEKAN CSUKA, Zoltán (Zichyfalva /danas Plan- Djela: Könyöregésünk szinhelyei I., Szabadka, dište/, 22. X. 1901. – Andzabeg /madž. 2003; Könyöregésünk szinhelyei II., Szabadka, Érd/, 23. III. 1984.), pjesnik, prevoditelj. 2004; Könyöregésünk szinhelyei III., Szabadka, 2005. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Lit.: E. Limbman, Lekarska društva u Subotici, Subotici, a višu ekonomsku u Pečuhu. Subotica, 2005; M. Miković, »U kamenu saču- vana predaja«, Klasje naših ravni, 7-8, Subotica, Nakon sudjelovanja u socijalističkoj rev- 2005. oluciji u Madžarskoj 1919. emigrirao je P. Skenderović 1921. u Kraljevinu SHS. Djelovao je kao organizator madžarskoga književnog ži- CUPANICA, narodni bunjevački ples, vota u Vojvodini, osobito u Novom Sadu. danas se još rijetko kad pleše. Održao se U Madžarsku se vratio 1933., a nakon ponajprije kao scenski ples, zbog čega je 1945. postao je tajnikom Madžarsko-jugo- obično koreografski oblikovan te se izvodi slavenskog društva. U montiranom proce- na različite načine. Izvorno se izvodio u su 1959. osuđen je na 15 godina zatvora, obliku kruga ili polukruga. Mješovite je no pomilovan je 1955. Pokrenuo je i uređi- naravi i uobičajeno je da u njemu sudjelu- vao više književnih časopisa u Vojvodini i je jednak broj plesača i plesačica. Plesači Madžarskoj te uredio nekoliko antologija se drže nisko za ruke, iza leđa, a u novije jugoslavenske i madžarske književnosti. vrijeme, pri scenskom izvođenju, plesači Bio je najistaknutiji književni prevoditelj s plešu i zasebno. Prvi dio plesa izvodi se hrvatskoga i srpskoga na madžarski jezik – usporeno, a tempo se postupno ubrzava. nakon rata preveo je više od stotinu knji- Lit.: S. Tonković, Dragulji bunjevačke riznice, Novi ževnih djela, među kojima i radove M. Sad-Petrovaradin, 2001. Krleže, I. Andrića, I. G. Kovačića, A. Lj. Vuković Cesarca, M. Držića, S. Novaka, T. Ujevića i dr. Djela su mu prevođena na hrvatski i CVEKAN, Paškal (Vjekoslav) (Ferdinan- srpski, a dobitnik je više visokih priznanja, dovac, 25. V. 1913. – Virovitica, 25. XI. među ostalim i nagrade jugoslavenskoga 1998.), franjevac, književnik i crkveni PEN-kluba 1977. povjesničar. Osnovnu školu završio je u Ferdinandovcu. Pohađao je franjevačku Lit.: I. Bori, A jugoszláviai magyar irodalom klasičnu gimnaziju u Varaždinu, a maturi- története 1918-1945, Újvidék, 1968; L. Gerold, Jugoszláviai magyar irodalmi lexikon (1918- rao 1936. u II. klasičnoj gimnaziji u 2000), Újvidék, 2001; Z. Kalapis, Életrajz kalauz, Zagrebu. Teološki fakultet završio 1941., a I, Újvidék, 2002. licencijat teologije položio je 1955. E. Bažant Kateheta u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu bio je 1941.-46. Kao lektor CSÚSZÓ, Dezső (Rusko Selo, 8. XI. teologije radio je na franjevačkome filo- 1952.), specijalist urgentne medicine, zofskom učilištu u Samoboru 1960.-64., publicist. Srednju medicinsku školu zavr- Trsatu 1964.-65. te na Teološkom učilištu šio je u Senti 1971., Medicinski fakultet u u Đakovu 1972.-75. Novom Sadu 1977., a specijalizirao je ur- Objavio je više desetaka knjiga, ponaj- gentnu medicinu u Beogradu 1994. više povijesnih monografija te nekoliko Načelnik je službe hitne medicinske po- djela vjerske tematike. U svojim je mono- moći u Subotici. Bavi se i etnografijom, a grafijama prikazao povijesnu i kulturnu osobito ga zanimaju sakralni objekti. O baštinu svih važnijih samostana Hrvatske križevima na prostoru Subotice i njezine franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. okolice objavio je tri knjige. U njima su U znanstvenim radovima, koji su se zabilježeni i svi križevi koje su u povijesti uglavnom temeljili na neobjavljenoj arhiv- podigli ovdašnji Hrvati – objavljena je fo- skoj građi iz franjevačkih samostana di- tografija svakog križa te navedeno mjesto ljem Hrvatske, Madžarske i Vojvodine, na kojem se nalazi, godina kad je podignut obradio je mnogobrojne činjenice iz kul- i tekst koji je na njemu urezan. turne, znanstvene, pastoralne i glazbene

15 CVEKAN djelatnosti franjevaca kontinentalne ljubom Jevtićem i Milanom Stojadi- Hrvatske te je javnosti otkrio imena novićem. S ponovnom uspostavom parla- mnogih franjevačkih redovnika koji su mentarizma 1935. postao je narodnim zas- svojim radom unaprijedili hrvatsko kul- tupnikom te ministrom socijalne politike i turno i znanstveno stvaralaštvo. Bavio se narodnog zdravlja u vladi Milana Stojadi- također restauracijom crkvenih predmeta i novića. Neko je vrijeme radio i pri Ministar- umjetnina, najviše u franjevačkom samo- stvu pravde te je upamćen po tome što je stanu i crkvi u Virovitici. Za bačke su Hr- smijenio i premjestio mnogobrojne suce koji nisu bili naklonjeni vladajućoj Jugo- slavenskoj radikalnoj zajednici. Za trajanja koalicije Stojadinović-Korošec-Spaho približio se politici kneza Pavla Karađor- đevića i Antona Korošca, koja je, zbog odnosa snaga u međunarodnoj politici, bila naklonjena rješavanju tzv. hrvatskog pitanja. Najveći je protivnik tog procesa bio Milan Stojadinović, u čijoj je smjeni Cvet- ković, na poticaj kneza Pavla, odigrao glavnu ulogu. U veljači 1939. Cvetković je sastavio novu vladu, a jedan od zadataka koje joj je postavio knez Pavle bilo je i brzo postizanje sporazuma s Vladkom Mačekom i HSS-om. Tijekom pregovora i utvrđivanja granica Banovine Hrvatske postavljeno je i pitanje dijelova Bačke nas- tanjenih Hrvatima. Cvetković se sporazu- P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica, 1985. mio s Mačekom da se pri definitivnom vate posebice važne monografije Subotički utvrđivanja granica na tom području održi franjevački samostan i crkva (Subotica, plebiscit, ali tu odredbu nije prihvatio knez 1977), u kojoj se bavi značenjem franje- Pavle. Naknadnim sporazumom, koji je vačkog djelovanja u Subotici od XVII. do proglašen je 26. VIII. 1939., ipak je stvore- XX. st., te Franjevci u Baču (Virovitica, na Banovina Hrvatska. U nju nisu bili uk- 1985) u kojoj obrađuje povijest franjevaca ljučeni šest bačkih kotareva u kojima su u samostanu u Baču. Hrvati činili 90% slavenskoga stanovništ- va, već je to pitanje ostavljeno za kasnije Lit.: Hrvatski biografski leksikon, 2, Zagreb, razdoblje, u kojem je trebalo konačno 1989; V. Fučijaš, Pater Paškal Cvekan: franjevač- preurediti zemlju. Sporazum Cvetković- ki kroničar, autor 60 knjiga, propovjednik, restau- rator, mislilac, Podravski zbornik, 30, Koprivnica, Maček naišao je međutim na kritike i na 2004. srpskoj i na hrvatskoj strani – dok se u R. Skenderović Srbiji smatralo kako je Hrvatima pruženo previše, hrvatska je emigracija osuđivala CVETKOVIĆ, Dragiša (Niš, 15. I. 1893. Mačekovo odustajanje od potpune neovis- – Pariz, 18. II. 1969.), političar. Studij nosti Hrvatske. Najglasniji protivnik uspo- prava završio je na subotičkome Pravnom stave Banovine Hrvatske bio je Srpski kul- fakultetu. Kao član Narodne radikalne turni klub, koji je bio iznimno aktivan na stranke, bio je predsjednik niške općine, području Subotice i Sombora, a nezado- zastupnik u beogradskoj Narodnoj skupšti- voljni su bili i vojni krugovi, koji su smat- ni 1927. i ministar vjera 1928. Nakon rali da se stvaranjem upravne cjeline s uvođenja šestosiječanjske diktature kralja posebnim statusom slabi obrambena moć Aleksandra 1929. priklonio se oporbi, a države. Nakon što je Cvetkovićeva vlada 1934., poslije ubojstva kralja Aleksandra u 25. III. 1941. potpisala pristupanje Troj- Marseillesu, politički se povezao s Bogo- nom paktu, vojni su krugovi, potpomognu-

16 CVIJIĆ ti stranim obavještajnim službama, svrg- nuli vladu i kneza Pavla, čime je Cvet- kovićeva politika sporazuma o unutraš- njem uređenju države i izbjegavanja rata doživjela potpuni slom. Marginaliziran u političkom životu, 1943. otišao je u emigraciju, gdje je ostao do kraja života. Lit.: Lj. Boban, Sporazum Cvetković-Maček, Beograd, 1965; Lj. Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928-1941., Zagreb, Beno 1974; Enciklopedija Jugoslavije, 3, Zagreb, 1984; Cvijanov R. Skenderović, Hrvatska seljačka stranka u Bačkoj 1918.-1941., Hrvatska revija, 3, Zagreb, 2005; K. Bušić, Odjeci uspostave Banovine Hrvatske u hrvatsko-bunjevačkoj javnosti, Društvena istraživanja, 4-5, Zagreb, 2005; S. Mačković, Političko djelovanje i učinak Josipa Vukovića Đide 1926.-1941., Klasje naših ravni, 1- 2, Subotica, 2005; M. Bara, Hrvatska seljačka stranka u narodnom preporodu bačkih Hrvata, Pro rat. Nakon rata u klubu je kratko bio tre- tempore, 3, Zagreb, 2006. ner, a poslije je bio aktivan u trenerskoj M. Bara organizaciji Subotice te u upravi Bačke. Zbog velikih zasluga proglašen je doživot- CVIJANOV, Beno (Subotica, 6. III. 1913. nim počasnim članom NK Bačka. Dobit- – Subotica, 11. II. 1996.), nogometaš, nik je mnogobrojnih priznanja, među osta- nogometni trener i sportski djelatnik. lim i srebrne plakete Nogometnog saveza Rodio se u seljačkoj obitelji od oca Stje- Jugoslavije. pana i majke Etelke, rođ. Perčić. U Subo- Lit.: »Bačka« 1901-1971 Subotica, Subotica, tici je završio Trgovačku akademiju te je [1971]; Fudbalski klub Bačka 1901-1991, ur. Ž. najveći dio radnog vijeka radio kao dr- Inić, Subotica, 1991; Fudbalski klub »Bačka« 1901- žavni financijski inspektor. S 13 godina 2001, ur. Ž. Inić, Subotica, 2001. počeo je igrati nogomet u NK Bačka, a sa Lj. Vujković Lamić i N. Stantić 16 je zaigrao za prvi tim. Bio je jedan od najboljih krilnih igrača u klupskoj povi- CVIJIĆ, Jovan (Loznica, 12. X. 1865. – jesti, a za Bačku je do kraja igračke kari- Beograd, 16. I. 1927.), geograf, geomor- jere 1941. odigrao 600 utakmica. Ostao je folog, geolog, etnograf i antropolog. upamćen i po iznimnom fair-playu, što Gimnaziju je pohađao u Loznici, Šapcu i ilustrira i podatak da mu nijednom nije Beogradu. Nakon studija na Matematičko- izrečena sudačka opomena niti isključenje prirodoslovnom odjelu Velike škole u s utakmice. Osamnaest je puta igrao za Beogradu, kao državni stipendist studirao reprezentaciju grada i Subotičkoga nogo- je fizičku geografiju i geologiju na metnog podsaveza, a dvaput je pozvan da Sveučilištu u Beču, gdje je i doktorirao. nastupi za reprezentaciju Jugoslavije. Utemeljitelj je suvremene geografske zna- Kako je trčao iznimno brzo, često je nastu- nosti u Srbiji. Osnivač je Geografskog za- pao i kao atletičar u štafeti Bačke na 4 x voda 1894. i Srpskoga geografskog društ- 100 m. va 1910., kojemu je bio stalni predsjednik. Usporedno je radio i kao trener te je Bio je ujedno predsjednik Srpske aka- isprva pomagao treneru mladih Ljudevitu demije znanosti te počasni i dopisni član Vujkoviću Lamiću, a poslije i u radu s mnogih geografskih, etnografskih, priro- najmlađima. Bio je jedan od prvih trenera doslovnih i drugih društava. Za znanstveni u Europi koji je počeo masovno raditi s rad dodijeljeni su mu počasni doktorati na djecom u školi nogometa, no tu je njegovu Sorboni i Češkom sveučilištu u Pragu te aktivnost ubrzo prekinuo Drugi svjetski mnoga priznanja europskih i svjetskih

17 CVIJIĆ geografskih društava. Proučavao je ponaj- U znanstveno-informativnoj studiji prije Balkanski poluotok, o kojem se tad u Severna granica južnih Slovena, koju je Europi malo znalo. S vremenom se počeo izradio za potrebe Mirovne konferencije u zanimati i za društvenu problematiku te se, Parizu, navodi da, prema popisu srpskih osim fizičkom geografijom, bavio i antro- vlasti s početka 1919., u Subotici živi pogeografskim istraživanjima. Pokazao je pritom veliku sposobnost u postavljanju novih hipoteza, a svoje je radove često objavljivao u inozemstvu te su europski znanstveni krugovi bili dobro upoznati s njegovim istraživačkim radom. Smatran je najboljim poznavateljem Balkanskog polu- otoka, a ugled mu nisu umanjili ni propusti u pojedinim antropogeografskim radovima. U nekima od njih ističe se, primjerice, superiornost dinarske rase, a često su obi- lježeni i etnocentrizmom te razumijeva- njem za ekspanzionističke težnje. Kao svjetski priznati stručnjak za Balkan i odnose među balkanskim narodima, bio je član jugoslavenskog izaslanstva na Mi- rovnoj konferenciji u Parizu 1919. /20. Važnost za podunavske Hrvate. U svo- J. Cvijić i dr., Bačka, Novi Sad, 1920. jim se radovima Cvijić više puta doticao »73.872 pravoslavnih i katoličkih Srba narodnosne pripadnosti i antropoloških (Bunjevaca 65.135 i pravoslavnih Srba obilježja podunavskih Bunjevaca i Šokaca. 8.737)«. U tom radu Bunjevce i Šokce Smatrao je da Bunjevci potječu s područja naziva i »Srbo-Hrvatima«. Prema nalogu Bosne, Hercegovine i Dalmatinske zagore, jugoslavenskog mirovnog izaslanstva a Šokci iz zapadnih i sjevernih krajeva Cvijić je u rujnu 1919. obišao velik broj Bosne, no nije nijekao ni mogućnost da su bunjevačkih i šokačkih mjesta u Baranji i se pojedine skupine doselile i iz Dalma- Bajskom trokutu te Suboticu s okolicom cije. Pri određivanju narodnosne pripad- kako bi se na terenu uvjerio u etničku nosti Bunjevaca često ih je nazivao »poka- strukturu tih područja. U Baji se tom pri- toličenim Srbima«. Primjerice, objaš- likom sastao i s tamošnjim župnikom njavajući madžarizaciju Srba u južnoj Lajčom Budanovićem, koji mu je u ime Ugarskoj, naglašavao je da su lakše Bunjevaca predao memorandum u kojem pomadžareni »katolički Srbi, koje su se traži pripojenje Bajskog trokuta službene statistike bilježile kao Bunjevce, Kraljevini SHS. Utvrdio je tada da u Šokce i Dalmate«. Smatrao je ipak da je Bajskom trokutu živi 26.000 Bunjevaca i madžarizacija po svojim obilježjima bila Šokaca i da je nužno poduzeti sve mjere samo izvanjska, jer Bunjevci »po visokom kako bi se i to područje priključilo stasu pripadaju dinarskoj rasi, tako isto i južnoslavenskoj državi, iako ta brojka tada po osnovnim crtama psihičkim; oni su nije predstavljala ni relativnu većinu dobro sačuvali tradiciju balkanskih Srba«. tamošnjeg stanovništva. U tu je svrhu za Nakon obilaska područja sjeverne Bačke Mirovnu konferenciju napisao opsežan isticao je ipak da bunjevačko stanovništvo, memorandum na francuskome u kojem se »živeći pod pritiskom, bez svoje škole i traži revizija granice u Bačkoj i Baranji. crkve […] nije dovoljno svjesno«. U kas- Predstavnici Bunjevaca s Cvijićem su se nijim radovima priznao je i izvorno dogovorili da memorandum na konferen- katoličanstvo Bunjevaca i Šokaca. ciji u Parizu dostavi narodnim zastupnici-

18 CVITNA NEDILJA ma iz Bajskog trokuta. Ta je akcija među- završetka pripravničkog staža u subotičkoj tim, unatoč Cvijićevim naporima i njegovu Gradskoj bolnici 1956. radio je u ambulan- znanstvenom ugledu, ostala bez uspjeha jer ti u Žedniku kao liječnik opće prakse je pitanje razgraničenja na tom području 1956.-59., a nakon toga kao specijalist već bilo riješeno. ftizeolog 1959.-63. u Pokrajinskoj bolnici Cvijićevo stajalište prema narodnosnoj za tuberkulozu na Iriškom vijencu. Nakon pripadnosti podunavskih Hrvata bilo je toga vratio se u Suboticu, gdje je radio u sukladno političkom kontekstu u kojem je Antituberkuloznom dispanzeru 1963.-73. i djelovao, pri čemu položaj Bunjevaca i u Gradskoj bolnici 1973.-87. Sudjelovao je na mnogobrojnim seminarima i struč- Šokaca nije bio nikakva iznimka. Slično je nim sastancima te objavio više stručnih stajalište Cvijić naime zastupao i kad su radova. U Hrvatsku je doselio 1993., živi u posrijedi bile druge skupine raseljenih Kutini. Hrvata u kojima su bila raširena regional- na imena (npr. Bošnjaci u Baranji, Stručni radovi: Kretanje tuberkuloze za poslednjih Krašovani u Rumunjskoj, Janjevci na dvanaest godina na teritoriju Antituberkuloznog dispanzera u Subotici (Tuberkuloza, Golnik, Kosovu), ali i Hrvati u drugim područjima 1968); Antituberkulotski test – stalan metod rada za koja je onodobna srpska nacionalna ide- dispanzera u proceni aktivnosti tuberkuloze pluća ologija bila osobito zainteresirana (Dub- (Saopćenja – Sr. Kamenica, br. 1/1970); Sudbina rovnik, Boka Kotorska, Bosna i Herceg- tuberkuloznih bolesnika otkrivenih 1965. godine u ovina). Antituberkuloznom dispanzeru u Subotici (Saopćenja – Sr. Kamenica, br. 2-3/1970); suator s Lit.: P. Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb, B. Đenđinovićem, Teškoće dispanzerskog lekara 1929; P. Pekić, Bunjevci na Mirovnoj konferenci- povodom upućivanja tuberkuloznih bolesnika na ji u Parizu, Klasje naših ravni, Subotica, 1/1935; bolničko lečenje i posebno nakon otpusta A. Mitrović, Razgraničenje Jugoslavije sa (Saopćenja – Sr. Kamenica, br. 2-3/1965.); suator Mađarskom i Rumunijom 1919-1920, Novi Sad, s B. Đenđinovićem Hronični bolesnici u 1975; Enciklopedija Jugoslavije, 3, Zagreb, 1984; Antituberkuloznom dispanzeru u Subotici (Sao- M. Vasović, Jovan Cvijić 1865-1927, Loznica, pćenja – Sr. Kamenica, br. 2-3/1967). 1990; J. Stević, Jovan Cvijić: iz života i rada, N. Zelić Loznica, 1990. S. Žuljić, A critical assessment of certain of J. Cvijić’s conclusions and messages in his anthropogeographic research, Geographical CVITNA NEDILJA (dijal.), Cvjetnica, papers, 8, 1991, Zagreb. nedjelja prije Uskrsa kojom počinje Veliki M. Bara tjedan. Obilježava se kao spomen na Kristov ulazak u Jeruzalem. Tog dana CVIJIN, Andrija (Subotica, 22. X. svećenik prije mise blagoslivlja vrbove 1927.), liječnik, ftizeolog. Sin Mihajla i grančice (koje Šokci zovu »mace« a Lize, rođ. Lukač. Maturirao je u Subotici Bunjevci »cicamace«) te s narodom sve- 1948., a medicinu je studirao najprije u čano ulazi u crkvu, a tijekom mise pjeva se Sarajevu do 1951., zatim u Beogradu, gdje ili čita muka Isusova. Cicamaca se poslije, je i diplomirao 1955. Na specijalizaciji je skupa s raznim cvijećem, nosi na grobove. bio u Pokrajinskoj bolnici za tuberkulozu Prema bunjevačkim običajima, na Cvjet- na Iriškom vijencu i u beogradskom In- nicu se umiva u vodi u kojoj su namočene stitutu za tuberkulozu, gdje je 1963. položio specijalistički ispit. Stručno se vlati mlade pšenice kako bi osoba bila usavršavao 1972. u bolnici za plućne zdrava kao mlada biljka. Djevojke bi često bolesti u njemačkom Bad Reichenhallu, a zorom odlazile u njive zasijane pšenicom i poslijediplomski studij iz pulmologije umivale se rosom s vlati kako bi im se lice pohađao je 1975./76. na Institutu za plućne poljepšalo. Između dvaju svjetskih ratova bolesti na Golniku pri Medicinskom fakul- u selima oko Subotice pojedine su »mijan- tetu u Ljubljani, gdje je magistrirao 1976. džije« na Cvjetnicu organizirali »igranku«, temom Deficit Alfa-1 antitripsina pri tj. ples. Ako bi djevojka došla na ples, emfizemnome i bronhitičnom obliku kro- značilo je to da rado čeka polivače na »vodeni nične opstruktivne bolesti pluća. Nakon ponediljak«.

19 CVITNA NEDILJA Lit.: A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991. Hercegovini, ponegdje i kao oznaka za dan A. Stantić sv. Ivana Krstitelja. Karakteristični običaji vezani uz ivan- CVITNJAK, suvrstica naziva za ivanjsku jsku vatru jesu paljenje cvitnjaka uoči dana vatru i/ili za dan sv. Ivana Krstitelja (24. sv. Ivana Krstitelja, pretežno tri večeri lipnja), u bačkih Bunjevaca subotičkoga zaredom, te preskakanje vatre – pojedi- kraja često je dio složenog naziva (sveti) načno ili u paru, s bakljama ili s vijencima Ivan Cvitnjak. U naseljima somborskoga u ruci, katkad s vijencima na glavi, a pletu kraja javljaju se drukčije oznake za vatru: se i narukvice od raznobojnog konca. Uz ivanjska, Ivanova, svetog Ivana vatra, dok narukvice i vijence te uz običaj preskaka- je samo na salašima u Đurđinu i Bikovu- nja vatre i trčanje s bakljama vezani su Gabriću zabilježen naziv vatra svetog razni postupci i vjerovanja, koji imaju pre- Ivana Svitnjaka. U Žedniku naziv cvitnjak ventivnu i zaštitnu funkciju, u prvom redu označava i baklje koje su se palile uz od bolesti, ali i od štetnika i od požara. vatru, a ponegdje se javlja i u značenju Rjeđe se primjenjuju i radi osiguranja bo- cvijeća od kojega se pleo ivanjski vijenac ljeg uroda. ili u značenju samog vijenca (Tavankut, Lit.: A. Pokornik, Moj sokak (opis narodnog živ- Žednik). Naziv cvitnjak, rjeđe i njegove ota i običaja), Subotička Danica kalendar za 1989. suvrstice (cv/i/jetnjak, cvetnjak) spora- god., Subotica, 1988; M. Černelić, Tradicije pal- dično su potvrđene u Istri i srednjoj Bosni, jenja godišnjih vatri kao indikator kulturnih razli- a u srednjoj Dalmaciji javlja se kao oznaka, Etnološka tribina 17, Zagreb, 1994 (isto kao: ka za dan sv. Ivana Krstitelja. Zasad je Tradicija paljenja godišnjih vatri, Klasje naših samo jedna potvrda tog naziva i za vatru. ravni, 2, Subotica, 1999); A. Stantić, Narodna virovanja Hrvata Bunjevaca, Subotička Danica Suvrstica naziva svitnjak zastupljena je na (nova) Kalendar za 2005. godinu, Subo-tica, nešto širem prostoru srednje Dalmacije, u 2004. jugozapadnoj i srednjoj Bosni i zapadnoj M. Černelić

20 Č

ČA → Čiča Potkraj XVII. st. pustaru je naselio manji broj Hrvata iz Subotice, koji su osnovali ČAKŠIRE (čakčire), svečane muške koloniju na zapadnoj strani današnjeg sela, hlače. Obično su jednobojne, uže u donjem preko puta staroga groblja. Slabo naseljena dijelu nogavica, a šire u gornjem. U visini pustara 1702. priključena je Subotici. Da- koljena nalaze se tzv. štenci, ušiveni dio našnje naselje nastalo je nakon što je stje- hlača, koji je često bio ispunjen pamukom. canje statusa slobodnoga kraljevskog Sprijeda nemaju razreza, nego »natkur- grada Szent Márii, tj. Subotici, uvjetovano njak«, tj. preklopni, često trostruki raspo- i ušoravanjem salaša na pustarama Čan- rak. Radi lakšeg odijevanja nogavice su pri tavir i Bajmok. Formiranje naselja Čan- kraju s vanjske strane bile razrezane te su tavir trajalo je 1780.-85. godine, a nasta- se zakopčavale, a imale su i tzv. uzengije, njivali su se u njemu doseljenici iz raznih koje su priječile da se izvuku iz čizama. krajeva Ugarske, među njima i Bunjevci iz Oko 1930. bunjevački su momci nosili i Subotice, Baje, Segedina i manjih sela. »šunkaste« hlače, na kojima su nogavice Prvi pečat naselja potječe iz 1783., a bile proširene oko koljena pa su hlače zemljišna knjiga ustanovljena je 1786. imale oblik pršuta. Kad je selo formirano, ono je, poput Baj- moka, formalno ostalo u okviru gradskog Lit.: M. Đorđević Malagurski, Stara bunjevačka narodna nošnja i vez, Subotica, 1940; A. Sekulić, teritorija, ali stvarno je bilo podložno Bač- Bački Hrvati, Zagreb, 1991. ko-bodroškoj županiji. Dušobrižništvo su K. Suknović na tom području vodili franjevci od 1781., kada se počinju voditi matične knjige, a ČANAD → Čenad župa je utemeljena 1785. Prva mala trošna kapela jedva je izdržala do izgradnje nove ČANTAVIR, selo na oko 20 km jugois- točno od Subotice, s kojom je povezano cestom. Nalazi se u blizini autoceste Su- botica-Beograd, na Bačkoj lesnoj zaravni prekrivenoj crnicom. Nekadašnja stepa danas je plodna oranica. Kroz selo protječe potok Čik. Etimologija imena sela nije razjašnje- na. Prvi se put spominje kao Chontafeyér 1462. u darovnici kralja Matije njegovoj majci. Za turske uprave bio je u sklopu Segedinske nahije. God. 1580. imao je 29 domova, a 1590.-42 doma, ali ga je zbog teških poreza stanovništvo napustilo. Čantavir

21 ČANTAVIR neobarokne crkve 1815. posvećene sv. 1910. bilo svega 250 Bunjevaca naspram Antunu Padovanskomu. Ona je, zbog pre- 7300 Madžara, a postupno su i oni izgubili mala prostora, srušena 1928. te je na nje- identitet. Od 1918. u Čantavir se doselio zinu mjestu iduće godine sagrađena velika veći broj Srba iz Hercegovine, Like i Crne crkva u neoromaničkom stilu posvećena Gore, što je bio dodatni asimilacijski poti- istom svecu, koja je danas znamenitost caj. sela. Čantavir je bio zasebna općina sve do Od ponovnog naseljavanja sela do 1962., kad je, skupa s naseljima koja su danas u matičnim se knjigama susreće oko mu dotad pripadala (Bačko Dušanovo i 420 bunjevačko-hrvatskih prezimena. Do Višnjevac), ušao u sastav općine Subotica. danas ih se održalo oko 60, od kojih su Naselje je depopulacijskog tipa: najčešća Petrović, Šinković, Pletikosić, Kopunović, Kečenović, Sedlar, Palić i godina stanovnika Zelić. Posljednjih se godina među čan- tavirskim stanovništvom bunjevačkih 1948. 9397 korijena javlja traganje za identitetom. 1953. 9262 Lit.: I. Iványi, Bács-Bodrog vármegye földrajzi és történelmi helynévtára, I, IV, Szabadka, 1909, ˛ 1961. 9341 1907; O proizvodnim snagama Subotice, 1971. 9085 Subotica, 1964; M. Popović, J. Dinić, Urbano- geografska proučavanja naselja Jugoslavije – 1981. 8596 primer velikog panonskog naselja Subotice, Beograd, 1978; A. Sekulić, Tragom franjevačkog 1991. 7940 ljetopisa u Subotici, Split, 1978; Schematismus Dioecesis Suboticanae, Suboticae, 1993; A. 2002. 7178 Sekulić, Hrvatski bački mjestopisi, Zagreb, 1994; R. Szedlár, A Csantavéri bunyevác – horvátok ere- Stanovništvo se bavi uglavnom dete, Csantavéri Újság, március-április, Csantavér, poljoprivredom. Razvijeno je ratarstvo i 2004. stočarstvo. Industrija je slabije zastuplje- S. Stantić i R. Sedlar na i uglavnom se temelji na preradi poljoprivrednih sirovina (mlin) ili proizvod- ČARDAK (tur. çardak < perz. čarţaq: nji stočne hrane. Zastupljeni su još trgov- zgrada s četiri svoda), gospodarski objekt ina, ugostiteljstvo i obrt. Nacionalna struk- namijenjen skladištenju kukuruza. Upo- tura stanovništva 2002. bila je ovakva: raba u tom značenju uobičajena je u Madžari 6632, Romi 233, Srbi 54, Hrvati i međuriječju Dunava i Tise te u Slavoniji, Bunjevci 46, ostali 213. dok u južnijim krajevima riječ čardak označuje i drukčije građevinske objekte. U Iako je Čantavir danas dominantno značenju spremišta za kukuruz u Bačkoj se madžarsko mjesto, potkraj XVIII. st. u javlja u drugoj polovici XIX. st., kad se njemu je živio podjednak broj Madžara i kukuruz ondje proširio kao sjetvena kultura. Hrvata. Migracije su bile učestale zbog visoka oporezivanja i zabrane voćarstva, Čardaci se tradicionalno grade od drva, što je stalno nastanjivanje činilo nepri- s dvovodnim krovom, koji je isprva pokri- vlačnim. Osim spomenutog naseljavanja van trskom, a poslije crijepom. Osnovna se potkraj XVII. st., Bunjevci su se u Čan- konstrukcija izrađuje od bagremova drve- tavir doseljavali 1780.-95. te 1810.-25., ta, s okomitim stupovima i vodoravnim kad su naselili područje današnje Som- gredama. U najnovije doba, zbog promi- borske ulice i Ulice 11. listopada, koja se i jenjenih tehnoloških uvjeta, čardaci se danas pamti po nazivu »racka ulica« (Rác- grade i od čeličnih profila i žičane mreže. utca). Brojnost hrvatskog stanovništva Sukladno funkciji čardaka – očuvanje naglo je pala sredinom XIX. st., kad su se kukuruznog klipa, što zahtijeva njegovo zbog pojačane madžarizacije mnogi iselili sušenje i stalno vjetrenje – narodni je gra- u većinska bunjevačka mjesta. Tako je ditelj oblikovao i njegovu konstrukciju:

22 ČASOPIS čardaci su uski i dugi, s po nekoliko pri čemu su radno sposobne osobe živjele funkcionalnih vrata – glavna, bočna i na na seoskim imanjima, a starije osobe u zabatu. Širina im se tradicionalno kretala gradu. Ondje je uskladišteni kukuruz bio oko jednog hvata (1,896 m), dok je duljina namijenjen prodaji na gradskome tržištu. ovisila o količini kukuruza koji je ondje A. Rudinski trebao biti pohranjen. Postoje dva uobiča- jena oblika čardaka. Jednostavniji je ČASOPIS, vrsta tiskovine, serijska pub- uzdignut 2-3 stope (60-100 cm) iznad tla te likacija. Od novina se razlikuju užom omogućuje i vjetrenje s donje strane, ispod predmetnom određenošću (npr. kultura, daščanog poda. Ispod takvih čardaka književnost, umjetnost, pojedina područja noćili su psi i živina. U složenijeg oblika znanosti i drugi aspekti društvenog života: pod je uzdignut dodatne dvije stope (na vjerski, gospodarski, prosvjetni, sport- oko 1,60 m), što je omogućivalo racional- ski…) i stoga računaju na uži krug čitate- nije korištenje prostorom te se ispod čarda- lja, zatim izostankom jednostavnih oblika ka smještao svinjac, a ispred njega tor za izvještavanja, jer se predmet u njima svinje. Prizemlje je zbog higijenskih razlo- obrađuje šire i svestranije, te otklonom od ga bilo obzidano opekom, ožbukano i suvremenih zbivanja, jer češće tematizira- okrečeno, a pod svinjca popločan ciglom. ju predmete situirane u prošlosti. Izlaze uglavnom u razmacima od jedanput na godinu do svakih petnaest dana, danas sve češće i jedanput na tjedan, tj. zastupljeni su među njima godišnjaci (almanasi), mje- sečnici, tjednici. Prve periodične tiskovine bile su kalendari, jednogodišnje publikacije »koje čine prijelaz od knjige prema novinama i časopisima« (V. Brešić). Javljaju se u Europi u XVII. st. kao odraz modernizacije i demokratizacije društva, kulturnoga i znanstvenog napretka, razvoja tiskarstva i širenja pismenosti. Osim važne uloge koju su imali za razvoj znanosti i umjetnosti, osobito na razini institucionalizacije nacionalnih kultura, časopisi su često imali presudan utjecaj u širenju stajališta kulturnih elita te na tijek samih društvenih procesa, što im je osiguralo veliku dru- štvenu važnost, a katkad i relevantnost na političkom polju. U Hrvatskoj se časopisi javljaju počet- Tipovi čardaka kom XIX. st., isprva na njemačkome (Agramer Theater Journal, 1815.), a posli- Na gazdinstvu je redovito građen samo je i na hrvatskome (Danica, 1935.; Kolo, jedan čardak, rjeđe dva. Iako se javljaju u 1842.; Zora Dalmatinska, 1844. i dr.), pri prvom redu na salašima, s obzirom na nji- čemu su neki u početku izlazili kao prilozi hovu narav čardaci se grade i u selima, novinama (npr. Danica). Videći u njima kako bi domaćin nad kukuruzom imao sredstvo pogodno za javno i prosvjetno izravni nadzor. Na subotičkom području djelovanje na puk, časopise su u Hrvatskoj čardaci su podizani i u gradskim bunje- pokretali najčešće prvaci udruga narodnog vačkim četvrtima, kao posljedica postoja- pokreta, a književni, jezikoslovni i povi- nja dvojnih seosko-gradskih gazdinstava, jesni sadržaji bili su važno oruđe u na-

23 ČASOPIS cionalno-emancipacijskim nastojanjima jek bila obilježena slabo razvijenom infra- njihovih osnivača. Gotovo u isto vrijeme strukturom, koja u mnogim segmentima javljaju se i prvi stručni časopisi u do danas nije izgrađena (npr. redovita dis- Hrvatskoj (Gospodarski list, 1842.; Za- tribucija). To je često uvjetovalo slabo i grebački katolički list, 1849.; Arkiv za po- neredovito financiranje, pa je izlaženje věstnicu jugoslavensku, 1851.; Pravdonoša, časopisa ovisilo o samoprijegornu radu 1851. i dr.). bez naknade, zbog čega se mnogi od Potaknut ilirskim preporodnim ideja- pokrenutih časopisa nisu dugo održali. ma, nadahnut njihovim glasilima i Iako je u pojedinim razdobljima, osobito ohrabren donošenjem Zakona o narodno- između dvaju svjetskih ratova, časopisna stima u Ugarskoj, kalački je kanonik Ivan produkcija bila pluralna, ona ni tad nije Antunović 1870. pokrenuo politički tje- iznjedrila kvalitetne proizvode jer su u dnik Bunjevačke i šokačke novine, prve časopisima često dominirale prevladane novine među podunavskim Hrvatima. U estetske, umjetničke i svjetonazorske para- njima je kao sastavni dio tiskan i književni digme. Vidljiv je u njima i izostanak prilog, isprva kao Nadometak, a od 1871. znanstvenih sadržaja te dominacija kao Bunjevačka i šokačka vila. Taj će književnih priloga, što je vodilo prevlasti prilog nakon gašenja Novina potkraj 1872. književne tematike i pomanjkanju dublje- izlaziti samostalno kao četverolisni tjednik ga i svestranijeg promišljanja vlastita pos- i dvotjednik, najprije u Antunovićevoj tojanja. Publikacije s elementima časopisa nakladi u Kalači, a nakon sedmomjesečne postojale su u vjerskom segmentu stanke od studenoga 1875. do kolovoza društvenog života (Katolički nauk, 1930.- 1876. u Baji pod uredništvom Blaža 33., izašla samo tri broja; Bačko klasje i Modrošića. Budući da je imala mnoge Zvonik) i sportu (Subotički športski list, značajke časopisa, Vila se sa svojih osam- 1935.-38., vlasnik mu je bio Franjo Bačić, desetak brojeva smatra prvom takvom a urednik Ladislav Marković, objavljeno publikacijom ovdašnjih Bunjevaca i Šoka- ukupno 156 brojeva,), a neko su vrijeme ca. Iako se 1884. pojavio i časopis Neven, objavljivani i sadržaji nevelika opsega među podunavskim Hrvatima sve do namijenjeni ženama (Subotička kućanica, 1930-ih godina neće biti objavljen nijedan 1927.-39., isprva samostalni četverolist, časopis u modernom smislu, kao samostal- poslije jedno– i dvolistni prilog u na i opsežnija publikacija. Subotičkim novinama, u uredništvu Lajče Časopisna produkcija u kulturnom živ- Budanoviće) i mladeži (Kolo mladeži, otu podunavskih Hrvata nije bila kon- 1927.-39., namijenjen potrebama tinuirana, već obilježena prekidima, hrvatskih katoličkih organizacija za katkad i radikalnima, kao nakon Drugoga mladež u Bačkoj, isprva rubrika, poslije svjetskog rata. Nastajala je u sedam država prilog u Subotičkim novinama, a objavlje- (Austro-Ugarskoj; Kraljevini SHS; Kra- na su i dva samostalna broja). Časopis ljevini Jugoslaviji; Madžarskoj; SFR Jugo- namijenjen djeci pojavio se tek početkom slaviji; SR Jugoslaviji i Državnoj Zajed- XXI. st. (Hrcko, povremeni prilog nici Srbije i Crne Gore) i u tri različita Hrvatske riječi od kraja 2003., a od 2005. društvena uređenja (kapitalizam te dva mjesečni), a izlazio je samo jedan totalitarna – fašizam i socijalizam), od ko- humoristično-satirični časopis (Bunjevačko jih su im mnogi bili znatno nenaklonjeni. žackalo, dvotjednik, 7 brojeva, prva To je uzrokovalo probleme ne samo u ure- polovica 1940.), što potvrđuje stajalište o đivanju, financiranju i distribuciji nego i u nerazvijenosti časopisne produkcije u reproduciranju stajališta kulturne elite podunavskih Hrvata. Izdavanje većine ovdašnjih Hrvata. Časopisna je produkcija časopisa u vojvođanskom dijelu Bačke usto imala različitu institucionalizaciju (od bilo je vezano za Suboticu, čime se ona nakladnika-pojedinca preko crkvenih župa pozicionirala kao glavno središte kul- do kulturnih institucija), no gotovo je uvi- turnoga života bačkih Hrvata. To je među-

24 ČASOPIS tim imalo i negativnih posljedica jer često graciju u kulturni prostor Hrvatske ostvar- nije bilo dovoljno sluha za rubna područja. iti nakon pada komunizma 1990. (Ernest Produkcija časopisa među Hrvatima u Barić, Đuro Franković, Marin Mandić, Madžarskoj pojavila se tek u osmom Živko Mandić, Dinko Šokčević, Stjepan desetljeću XX. st., no ipak je ne samo Lukač, Stjepan Blažetin i dr.). bogatija nego i znatno kvalitetnija od Časopisi Hrvata u vojvođanskom dijelu vojvođanske. I nju će međutim karakter- Bačke. Neven je 1884. pokrenuo Mijo izirati neprikladna institucionalna ure- Mandić, a izlazio je s prekidima sve do đenost i financijske teškoće pa će mnogi 1940. Osim što je bio obilježen diskonti- časopisi prestajati izlaziti, ali će se zato nuitetom u izlaženju, Neven je često jednako učestalo javljati novi. mijenjao nakladnike (nekoliko privatnika i Kulturni stvaraoci podunavskih Hrvata dvije političke stranke), mjesto izlaženja s kašnjenjem se pojavljuju i integriraju u (Baja, Sombor i Subotica), urednike (Mijo časopisnu produkciju u državama u kojima Mandić, Pero Skenderović, Nikola su živjeli. Do Prvoga svjetskog rata svojim Matković, Vranje Sudarević, Šandor radovima na materinskom jeziku gotovo Rajčić, Mirko Ivković Ivandekić, Joso da nisu zastupljeni u časopisima izvan Prćić, Stipan Vojnić Tunić, Josip Vuković Podunavlja, što govori o slabijoj kvaliteti Đido, Mihovil Katanec i Joso Šokčić), njihove književne i znanstvene produkcije, dinamiku izlaženja (mjesečnik, tjednik, ali i o nezainteresiranosti drugih kulturnih dnevnik), vizualni i grafički identitet, središta, pa tako i onih u Hrvatskoj, za pri- opseg i nakladu, ali i uređivačku koncepci- like među podunavskim Hrvatima. ju, jezik te stajalište prema nacionalnoj Situacija se na tom planu donekle promije- pripadnosti bačkih Bunjevaca i Šokaca – nila između dvaju svjetskih ratova, osobito od narodnosne samobitnosti u početku 1930-ih, kad su književni prilozi ovdašnjih preko integralnog jugoslavenstva poče- Hrvata zastupljeniji u zagrebačkim tkom 1920-ih do stajališta da su »hrvat- časopisima, ponajprije u katoličkoj period- skog roda« potkraj 1920-ih. ici (Josip Andrić, Aleksa Kokić, Ante Kultura (1930.-39.) bila je rubrika, Jakšić, Petar Pekić). Ta će tendencija dodatak i podlistak dvotjednika, tjednika i porasta vrhunac dosegnuti u vrijeme druge povremenika Subotičke novine. Jugoslavije, bez obzira na to što su neki Sadržavajući uglavnom književne priloge i imali stigmu nepoćudnih. U jugoslaven- skim književnim časopisima objavljivali su, primjerice, Petko Vojnić Purčar, Lazar Merković i Vojislav Sekelj, u društvenima i humanističkima Ante Sekulić i Jasna Melvinger, u prirodoslovnima Gajo Alaga i Mirko Vidaković, a u filozofskima Tomo Vereš. Nakon raspada SFR Jugoslavije situacija se ponovno pogoršala – u srbijan- skim časopisima tijekom 1990-ih njihovih priloga gotovo da nema, a slično je bilo i s časopisima u Hrvatskoj. Stanoviti pozi- tivni pomaci dogodili su se tek nakon 2000. Ipak, bez obzira na opseg zastup- ljenosti i stupanj integracije, podunavski Hrvati u drugim će sredinama rijetko postajati članovima uredništava časopisa, a nikad glavnim urednicima, što će samo potvrditi njihov rubni položaj. Hrvati u Neven za Bunjevce i Šokce, Madžarskoj snažniju će suradnju i inte- tečaj XVIII., Subotica, 1901.

25 ČASOPIS slijedeći tadašnju jezičnu praksu u bio je u njemu vidljiv utjecaj klera, prije Hrvatskoj, Kultura je, kao i Novine, bila svega Lajče Budanovića, Blaška Rajića i pod snažnim utjecajem dijela klera i u njoj mladog Ivana Kujundžića. Imao je više nije bilo dvoj-bi o hrvatskom podrijetlu urednika (Andrija Šokčić, Franjo Kujun- Bunjevaca. Urednici su bili Pavao Bešlić, džić, Marko Čović i Marin Radičev), Andrija Moullion, Ive Prćić, Blaško Rajić mijenjao je mjesto izlaženja (Subotica i i Lajčo Budanović. Zagreb), dinamiku izlaženja (dva broja na Prvi samostalni časopis bio je godinu, jedan broj, dvije godine bez književni mjesečnik Bunjevačko kolo ijednog broja pa dvobroj), no uvijek jasnu (1933.-36.), »omladinski časopis za uređivačku orijentaciju, čija je glavna sa- književnost i kulturu«, koji je pokrenuo i stavnica bila afirmacija mjesnoga hrvat- uređivao dvadesetjednogodišnji Balint skoga književnoga, znanstvenoga i opće- Vujkov, a izdavač mu je bio Albe Rudinski. nito kulturnog stvaralaštva. To je i jedan Vujkov će poslije, skupa s Markom od razloga zbog kojih je nekim suradnici- Peićem, Blaškom Vojnićem Hajdukom, ma Klasja nakon uspostave socijalističko- Julijem Tumbasem, Franjom Bašićem i ga društvenog sistema uskraćeno javno Jovanom Mikićem, pokrenuti još nekoliko djelovanje, a neki su od njih i emigrirali časopisa. Većina njih je u književnost ušla (Marko Čović) ili su bili osuđeni na surađujući u prvome subotičkom časopisu zatvorsku kaznu (Ivan Kujundžić). za književnost na srpskom jeziku, mje- Godinu dana nakon pojave Klasja i u sečniku Književni sever (1925.-35.), koji je godini kad je bilo jasno da Kolo više neće uređivao njihov gimnazijski profesor izlaziti zbog nedostatka sredstava Balint Milivoj Knežević. Taj je časopis imao Vujkov i Blaško Vojnić Hajduk pokrenuli važnu ulogu u afirmaciji književnoga i su »polumesečnik koji se bavi društvenim, znanstvenog stvaralaštva među Južnim kulturnim i ekonomskim pitanjima« Stvara- Slavenima u poslijeratnoj Subotici i unapređenju književno-teoretske i knjiž- evno-kritičke prakse, istina, uz dominantno stajalište da Bunjevci i Šokci nisu Hrvati. Sukladno tomu, i spomenuti mla- dići bili su u to vrijeme gorljivi sljedbeni- ci integralnog jugoslavenstva, a ujedno su s neskrivenim simpatijama gledali na poli- tičku i književnu ljevicu te ih klerikalni hrvatski kulturni krugovi u Subotici nisu prihvaćali. U časopisu je znatan prostor posvećen usmenoknjiževnoj tradiciji ba- čkih Bunjevaca, najviše narodnim pripovijetkama, koje su zapisivali Balint Vujkov, Marko Peić i Barnaba Mandić. Ubrzo nakon toga kulturni djelatnici i pisci okupljeni oko Subotičke matice i Pučke kasine pokrenuli su »vanpolitički povremeni časopis za književnost i kultu- Klasje naših ravni, br. 1, Subotica, 1935. ru« Klasje naših ravni (1935.-44.) kako bi nje (1936.). Već je prvi broj, zbog lje- okupili »starije i mlađe pisce Vojvodine, vičarske uređivačke koncepcije i sadržaja koji se osjećaju hrvatski«. Časopis je u napisa, zaplijenjen po nalogu Državnog tome uspijevao i bio je dobro prihvaćen od odvjetništva u Subotici, nakon čega su kulturne i stručne javnosti u Hrvatskoj. pokretači odustali od daljnjeg objavljiva- Ipak, preferirao je nacionalno-roman- nja. Nešto duljeg vijeka bio je književni tičarski pristup književnosti i povijesti, a mjesečnik Glas (kraj 1938.– sredina

26 ČASOPIS 1939.), čiji je vlasnik i urednik bio Lazar ničke države – subotički dvotjednik Žig Stipić. Njegujući otvorenu uređivačku (1994.-2001.), koji je, osim redovitih politiku, Stipić je uspio privući pisce kraćih književnih, a katkad i znanstvenih različitih književnih usmjerenja, različitih sadržaja, objavio i dva priloga pod nazi- jezičnih izričaja i različite ideološke ori- vom Dodatak za znanost, kulturu i umjet- jentacije. nost (br. 50, 1996., i br. 60, 1996.), što ih Nakon Drugoga svjetskog rata u okviru je uredio Vojislav Sekelj. Hrvatskoga kulturnog društva u Subotici Balint Vujkov i Matija Poljaković pokrenuli su književni časopis Njiva (1947.). Nakon što se pojavio prvi broj za siječanj te godine, vlasti su ga zabranile. Nastalu prazninu djelomice je ispunio isprva dnevnik, a poslije tjednik Hrvatska riječ (1945.), list proistekao iz Slobodne Vojvodine, čiji je osnivač bila Narodno- oslobodilačka fronta Vojvodine. Iako je Hrvatska riječ imala rubriku za kulturu, u kojoj su objavljivani i književni prilozi, taj se prostor pokazao nedovoljnim te je dvadesetdevetogodišnji Lazar Merković sredinom 1950-ih inicirao osnivanje »ča- sopisa za književnost, umjetnost i društve- na pitanja« Rukovet, a projekt su prihvatile i gradske vlasti 1955. Taj je časopis imao Klasje naših ravni, novi tečaj, br. 1, vjerojatno najveću ulogu u razvoju region- Subotica, 1996. alne hrvatske književnosti u Vojvodini u Prvi samostalni časopis pojavio se tek drugoj polovici XX. st., iako je bilo raz- nakon završetka rata u Hrvatskoj – nakon doblja u kojima je bio manje naklonjen pedesetogodišnje stanke obnovljeno je mjesnim hrvatskim piscima, osobito nakon Klasje naših ravni, časopis za »književ- sloma Hrvatskog proljeća u Subotici te nost, umjetnost i znanost«. U početku mu potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih. je nakladnik bila HRID, a ubrzo subotički Slično drugim časopisima, i Rukovet je ogranak Matice hrvatske. Mijenjao je promijenila više nakladnika, urednika, dinamiku izlaženja (dva broja na godinu, uređivačku i jezičnu politiku, politiku jedan broj, a danas je mjesečnik koji se upravljanja, opseg, nakladu, format, vizu- objavljuje u četiri sveska) i urednike (Bela alni identitet… Gabrić, Viktorija Grunčić, Lazar Merko- Prva hrvatska tiskovina u Vojvodini vić). Kvaliteta sadržaja pojedinih brojeva nakon Drugoga svjetskog rata pojavljuje bila je nejednaka – u početku se uredni- se u okviru Katoličke crkve. Bio je to list štvo često nije ravnalo strožim estetskim i Bačko klasje (1978.), koji su izdavali znanstvenim kriterijima u objavljivanju hrvatski svećenici Subotičke biskupije. U radova, što je rezultiralo izostankom šesnaest godišta izašlo je 78 brojeva, u suradnje najvažnijih književnih i znan- kojima su redovito objavljivani napisi o stvenih stvaralaca, no to se promijenilo kulturnoj baštini bunjevačkih i šokačkih 2002. Osim što se objavljuju različiti Hrvata, a izdano je i desetak dodataka o književni prilozi, u časopisu su kratko vri- manje poznatim književnicima (npr. Bram- jeme i u znatno manjem omjeru bili zastu- ko Jegić), pučkim stvaraocima i pjesnici- pljeni i znanstveni radovi posvećeni povi- ma (npr. Matija Dulić) te narodnim običa- jesnim, društvenim i filozofijskim temama. jima (npr. o Božiću). Druga se takva Časopisi Hrvata u Madžarskoj. Prvi tiskovina pojavila nakon raspada zajed- časopis pojavio se 1975., kad je Ma-

27 ČASOPIS džarsko etnografsko društvo pokrenulo broja. Prvi je sastavio Ivan Mokuter (ono- časopis Etnografija Južnih Slavena u mastička istraživanja), drugi Dušan Pavlov Mađarskoj. Do 1993. godine objavljeno je (povijesne teme), a uredio ih je Mijo deset svezaka tog časopisa. Zahvaljujući Karagić. Godine 1989. u izdanju Društva veliku broju znanstvenih studija s područ- hrvatskih, srpskih i slovenskih književnika ja etnografije, objavljenih pretežito na u Madžarskoj objavljen je časopis za hrvatskome, a manjim dijelom i na srps- književnost Glas. Iste i iduće godine kome i slovenskome, časopis je postao objavljen je još jedan dvobroj, nakon čega poznat diljem Madžarske. Glavni urednici se časopis ugasio. Urednik je također Mijo bili su Iván Balassa i Zoltán Újváry, a Karagić. urednici Marko Dekić, Marija Kiš, Marin Mandić, Živko Mandić i Đuro Franković. Nakon raspada Jugoslavije i Demokrat- skog saveza Južnih Slavena u Madžarskoj, Madžarsko etnografsko društvo od 1994. izdaje časopis Etnografija Hrvata u Mađarskoj, čiji je urednik Đuro Fran- ković, a urednik serije Ernest Eperjessy. Dosad je objavljeno jedanaest sadržajno bogatih brojeva. Demokratski savez Južnih Slavena u Madžarskoj pokrenuo je 1979. časopis za povijest Iz naše prošlosti, čiji su urednici Marin Mandić i Mišo Mandić. Izlazio je jedanput na godinu, a objavljena su tri broja. Godine 1982. uređivački odbor koji su činili Mijo Karagić, Marko Marković (odgovorni urednik), Petar Milošević, Predrag Stepanović, Đuro Šarkić (grafička Pogledi, 3, oprema), Stojan Vujičić (predsjednik) Budimpešta – Pečuh, 2003. počeo je izdavati Neven, književni prilog Hrvatski intelektualci i pisci u tjednika Narodne novine, i do 1988. Madžarskoj pokrenuli su 1996. tromje- objavljeno je 14 brojeva. sečni časopis za književnost i kulturu Riječ Institut za pedagogiju županije Baranje u nakladi Slovenika Bt. u Budimpešti. 1984. godine pokrenuo je polugodišnji Uređivali su ga Matilda Bölcs, Stjepan časopis za metodička pitanja Naša škola, Blažetin, Ladislav Gujaš, Šandor Horvat, koji se bavi ne samo školstvom, njegovom Stjepan Lukač i Dinko Šokčević. Zbog poviješću, metodikom nastave književno- financijskih teškoća prestao je izlaziti sti i gramatike nego i folklornim nasli- 1999., a objavljeno je devet brojeva. jeđem Hrvata i Srba u Madžarskoj Ulogu Riječi nastavljaju Pogledi, časopis (pripovijetke, epske pjesme i balade). U za kulturu i društvena pitanja Hrvata u dva navrata podnaslov časopisa bio je Madžarskoj, što su ga 2000. pokrenuli Baranjski biseri. Uređivački odbor činili Hrvatska državna samouprava, Hrvatska su Ernest Barić, Stjepan Blažetin i Mile samouprava grada Budimpešte i Savez Preradović, odgovorna je urednica je bila Hrvata u Madžarskoj. U početku je ured- Kallós Miklósné, a izlazio je do 1998. U nik Đuro Franković, a 2004. Hrvatska izdanju Demokratskog saveza Južnih državna samouprava njegovo je uređiva- Slavena u Madžarskoj 1986. izašao je nje povjerila Hrvatskomu znanstvenom godišnjak Naši radovi radi objavljivanja zavodu iz Pečuha. God. 2006. tiskan je 8. različitih studija s područja narodnog živ- broj, koji su uredili Stjepan Blažetin i ota i znanosti. Objavljena su samo dva Dinko Šokčević.

28 ČATALIJA Od 1998. kulturni život Hrvata u Sabrana djela, Budimpešta, 1999; V. Brešić, Madžarskoj obogaćen je Hrvatskim Čitanje časopisa, Zagreb, 2005; T. Žigmanov, znanstvenim zbornikom, časopisom Hrvat- Bibliografija Hrvata u Vojvodini (1990.-2002.). skoga znanstvenog zavoda. Okuplja oko Prinosi, Pula, 2005. sebe znanstvenike iz cijele Madžarske, a T. Žigmanov i Ž. Mandić otvoren je i inozemnim istraživačima, kroatistima. Glavni mu je urednik Ernest ČAST, u bačkih Bunjevaca naziv za svad- Barić, a urednici Janja Prodan, Živko bu, koji se upotrebljava pri pozivanju Mandić i Đuro Franković. Dosad su objav- gostiju – gosti se »zovu u čast« odnosno ljena četiri broja. odlazi se kod drugoga »u čast«. Običaj je bio da »u čast« poziva »svatovski časnik«, tj. »mastalundžija«, ponegdje »čauš« i dr. Tradicionalni bunjevački svatovski običaji bili su veoma brojni i raznovrsni. A. Stantić

ČATALIJA (madž. Csátalja), selo u jugozapadnom dijelu Bačko-kiškunske županije, 12 km južno od Baje, 1735 st. (2001.). Jezikoslovci joj ime izvode iz turske riječi atalli, »račvast«. Južnoslavenski su doseljenici selo preimenovali u Čatalija, a od tog je imena nastalo i madžarsko službeno Csátalja, koje se u ma-džarskome pučkom etimologijom katkad tumači kao »mjesto ispod Csáte«. Nekadašnja službena imena: Csatallya 1543., Csatalja 1659, Csátalya 1701., Csa- Hrvatski znanstveni zbornik, 1, talia 1733., Csatália 1743., Csatalya 1777., Pečuh, 2000. Csatália 1828., Csátalja 1898. Lit.: M. Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i God. 1543. spominje se kao selo koje šokačkih Hrvata (rukopis); I. Kujundžić, Bunje- je Kalačkoj nadbiskupiji platilo 43 forinte vačko-šokačka bibliografija, Rad JAZU, 355, i jedan par čizama crkvene desetine, što Zagreb, 1969; Enciklopedija Jugoslavije, 3, svjedoči da je bila riječ o važnijem naselju. Zagreb, 1984; I. Szentgyörgyi, N. Bašić Palković, E. Bažant, Bibliografija Mije Mandića, Subotica, God. 1659. pripala je posjedu Nikole 1987; L. Merković, Bibliografija časopisa Milojkovića. Kao hrvatsko naselje zabi- »Rukovet« maj 1955 – april 1990, Rukovet, 5, lježena je 1712. Tih godina »pustaru Čatal- Subotica, 1990; I. Szentgyörgyi, E. Bažant, iju« obrađuju stanovnici Berega (današ- Subotička bibliografija 1870-1918, II, Subotica, njega Bačkog Brega). Nijemcima je 1993; A. Sekulić, Hrvatska preporodna književ- napučena već 1724. Samostalnom župom nost u ugarskom Podunavlju do 1918., Zagreb, 1994; J. Buljovčić, Obljetnica Bunjevačkih i postala je 1735. (prije je bila bajskom šokačkih novina, Žig, br. 20-33, Subotica, 1995; podružnicom); a podružnice su joj do 1751. M. Miković, Isprekidani kontinuitet subotičkih bile Baračka i Monoštor (madž. Bátmo- književnih listova i časopisa, Rukovet, 7-8-9, nostor) te Dautovo do 1776. God. 1767. Subotica, 1995; A. Sekulić, Književnost podunav- pretežito je njemačko selo s malobrojnim skih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996; hrvatskim življem. Sve do prisilnog iselja- Hrvatski leksikon, 1, Zagreb, 1996; V. Sekelj, vanja Nijemaca 1946. bila je većinsko nje- Promašaj u startu, Žig, br. 66, Subotica 1997; B. Gabrić, Je li ‘Kasje naših ravni’ ‘promašaj u star- mačko selo, a danas je naseljavaju pre- tu’, Žig, br. 67, Subotica 1997; S. Blažetin, težno Sikuljci podrijetlom iz Bukovine. U Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do dječjem vrtiću i osnovnoj školi danas se danas, Osijek, 1998; M. Mandić (ur.), Ivan Petreš. uči njemački jezik.

29 ČATALIJA Lit.: A. Vályi, Magyar országnak leírása, Buda, misija na terenu rješavala sporna pitanja 1796; I. Antunović, Razprava o podunavskih i razgraničenja, u Riđici je 1922. orga- potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom, gradjanskom i gospo- nizirao skup nekoliko stotina Šokaca kako bi se manifestirala njihova volja da San- tovo, Gara i Kaćmar pripadnu Kraljevini SHS. Za župnikovanja u Beregu, kao nasljednik Lajče Budanovića u ovoj župi, nastavio je nacionalnu i duhovnu obnovu ovoga sela i potaknuo mnoge mlade na školovanje. Lit.: Naši pokojnici, Subotička Danica ili bunje- Čatalija vačko-šokački kalendar (sa slikama) za redovnu (Csátalja) godinu 1930., Subotica, b. g.; M. Radičev, Zaboravljena desetgodišnjica (Matija Čatalinac), Subotička Danica ili bunjevačko-šokački kalendar (sa slikama) za redovnu godinu 1941., Subotica, b. g.; M. Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata (rukopis); A. Kuntić, Iz istorije bačkih Bunjevaca, Spomenik SANU, CXXXII, Odeljenje istorijskih nauka 8, Beograd, 1991; Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb, 1993; A. Sekulić, Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagrebu, 1996. darskom, Beč, 1882; Gy. Dudás, Bács-Bodrog S. Bačić vármegye egyetemes monografiája, I-II, Zombor, 1896; I. Ivanić, Istorijsko-etnografska rasprava: Bunjevci i Šokci u Bačkoj, Baranji i Lici, Beograd, ČATALINAC, Oliva (Santovo, 15. VIII. 1899; J. Rapcsányi, Magyar városok monográfiá- 1892. – Santovo, 5. IV. 1983.), kulturna ja, Baja és Bács-Bodrog vármegye községei, Bu- djelatnica. Kći Adama i Marte, rođ. dapest, 1934; L. Kiss, Földrajzi nevek etimológiai Horvat. Osnovnu je školu završila u San- szótára, Budapest, 1980. Ž. Mandić tovu, a nakon mature u gimnaziji u Ka- lači, pripravlja se za zvanje časne sestre. ČATALINAC, Matija (Kolut, 6. XI. No, zbog narušena zdravlja vratila se u 1878. – Bereg, 19. II. 1929.), svećenik, rodno selo, gdje se posvetila crkvenom novinski urednik. U Kalači je 1899. za- životu: organizirala je trodnevnice, vodila vršio gimnaziju, a 1903. i studij bogoslov- hodočašća na Jud, bajsku Vodicu i u sla- lja te je zaređen za svećenika. Bio je vonski Bili Aljmaš, a vodila je i »dalardu«, najprije kapelan u Čonoplji do 1905., a tj. crkveni pjevački zbor. Zahvaljujući zatim u Subotici u svim trima ondašnjim njoj, u katoličku se vjeru vratilo više osoba koje su 1899. u Santovu prešle na pra- crkvama. Tijekom službovanja u Subotici voslavlje. S pučkoškolcima je redovito od 1911. do 1913. bio je odgovorni ured- pripremala igrokaze duhovne tematike. nik Naših novina, službenoga glasila Ze- Surađujući s dr. Mišom Jelićem, tijekom maljske kršćansko-socijalne stranke, koje 1920-ih i 1930-ih godina prošlog stoljeća su na hrvatskome izlazile u Subotici oko sebe je okupila santovačku hrvatsku 1907.-18. Nakon toga bio je kapelan i vje- mladež, s kojom je na pozornicu postav- roučitelj u Novom Sadu, a od 1919. župnik ljala niz kazališnih komada. Najčešće su u Beregu, zavičaju njegovih roditelja. S prikazivani komadi Ivana Petreša te drugim agilnim hrvatskim svećenicima (L. onodobnih poznatih madžarskih dramskih Budanović, B. Rajić, I. Evetović, F. Piju- pisaca, čija je djela i sama prevodila. Bila ković) radio je na oživljavanju narodne je i širiteljica hrvatske pisane riječi, napose svijesti među slavenskim katoličkim sta- svezaka Pučke knjižnice Društva svetog novništvom u vrijeme raspada Austro- Jeronima iz Zagreba. Ugarske 1919., a kad je međunarodna ko- Ž. Mandić

30 ČAVOLJ ČATALINSKI PUT, neasfaltirana »ljet- koliko čauša u jednim svatovima. Čauš na« cesta (»litnji put«) na području Som- uvijek nosi atribute, npr. kod Bunjevaca bora. Povezuje Sombor i selo Čataliju u nosi ukrašenu batinu i čuturu s vinom, a blizini Baje, po kojoj je i dobila ime. kod bačkih Šokaca čutura s vinom okićena Počinje kod željezničke postaje Strilić, je ruzmarinom i cvijećem, ima još i ukra- odvaja se udesno od bezdanske ceste, pro- šenu kandžiju i šešir itd. lazi pokraj Srednje poljoprivredne škole u Lit.: M. Černelić, Uloga i nazivi odabranih svato- Somboru (nekadašnji salaš veleposjednika va u Bunjevaca, Zagreb, 1991; A. Sekulić, Bački Simeona-Ćire Falzione) i odatle se proteže Hrvati, Zagreb, 1991; M. Bosić, Ženidbeni običa- na sjever u smjeru Rastine i Čatalije, za- ji Šokaca Hrvata u Bačkoj, Novi Sad, 1992. obilazeći pritom Gakovo sa zapadne P. Skenderović strane. Prvih 6 kilometara od Sombora, sve do Gakova, duž te su ceste uglavnom nase- ČAVOLJ (madž. Csávoly), 1. selo u ljeni bunjevački Hrvati. Uz Čatalinski su južnom dijelu Bačko-kiškunske županije, put tako salaše u različitim razdobljima 15 km istočno od Baje; 2161 st. (2001.). imale porodice Stolišić, Raič, Džinić, Nekadašnja imena: Chayol-Thayal 1198., Paštrović, Firanj, Benčić, Peštalić, Čuvar- Chayol 1375., Cavogl (»ex Cavoglia«) 1717., dić i Kukuruzar, a vjerojatno i druge, ali se Csavolj 1733., Chavol 1737. Ime mu je spomen na njih nije sačuvao. Ovom su se vjerojatno izvedeno iz slavenskoga osob- cestom Somborci često koristili kad su nog imena Čachl. odlazili u Baju, te kasnije sve do polovice God. 1580.-82. bilježi se kao selo s 22, XX. st. dok su bile razvijene stočne trž- a desetak godina poslije s 27 kuća, nakon nice. Danas se njime uglavnom koriste čega je više puta uništavano. God. 1676. poljodjelci u ljetnim mjesecima, dok je zi- spominju se »siromašni čavoljski racki mi teško prohodan. kmetovi«, a nakon dvije godine Čavolj se Lit.: M. Beljanski, Pangare, Gospin sokak, Čutka, spominje kao pustara. Kao hrvatsko nase- Šikara, Strilić, Mali Beč i Čatalinski put, Sombor, lje zabilježen je 1711., a 1726. opet kao 1973. nenaseljena pustara u posjedu Marka M. Bara Czobora, koju su obrađivali Pandurci, stanovnici nekadašnjega sela kod Baje. ČAUŠ (tur. çavuş: vođa ili zabavljač sva- Oko 1730. Ivan Radić, Czoborov zakupac, tova), svatovski časnik, pretežito u prisilio je više bajskih hrvatskih obitelji da Bunjevaca u Bajskom trokutu te u XIX. st. se nastane na tada nenastanjenoj pustari oko Budimpešte, ujedno i u nekih bačkih Čavolju. Nakon toga 1734. zabilježeno je Šokaca (Monoštor, Bereg). Zastupljen je i 26 hrvatskih poreznih obveznika, a iz te u svatovskim običajima u u Slavoniji, godine potječe i prvi čavoljski pečat. God. Bosni, sjevernoj i srednjoj Dalmaciji i 1736. ovdje obitava već 511 Hrvata. Na Hercegovini, na Pelješcu, u nekih pri- poticaj kalačkih biskupa 1747. /48. i 1782. morsko-ličkih Bunjevaca te u Šokaca i doseljavaju se Nijemci. Samostalnom je Srba u Madžarskoj, Bačkoj i Srijemu. župom postao 1748. (prije je bio bajskom U svadbenim običajima najčešća mu je podružnicom). Podružnice su mu do 1783. uloga veseljaka i šaljivca, no ujedno je po- Matević i Sentivan. Zbog previsokih po- zivao u svatove (osobito u bačkih Šokaca i reza 1764. mnogi se ovdašnji Hrvati sele u čavoljskih Bunjevaca), a ponegdje je bio i u Suboticu. God 1768. još se spominje kao starješina svatova. Najčešće je to bio »ilirsko«, tj. hrvatsko, a potkraj XVIII. st. mladoženjin neoženjeni prijatelj, katkad kao pretežito hrvatsko selo kojemu je rođak, a rjeđe i brat. Zbog važnosti uloge u vlastelin kalački biskup. Radi uređenja svatovima pazilo se tko će se uzeti za čau- mjesnih agrarnih odnosa 1770. donesen je ša – morao je biti uzoran, dosjetljiv, velik Urbar za Čavolj, koji je izdan i na veseljak, dobar pjevač, plesač i sl. U ne- hrvatskom jeziku. Barokna župna crkva, kim šokačkim mjestima u Bačkoj ima ne- posvećena Preobraženju Isusovu, podig-

31 ČAVOLJ nuta je 1783., a proširena 1888. Po po- Lit.: A. Vályi, Magyar országnak leírása, Buda, pisu iz 1828. ima 140 njemačkih, 70 hrvat- 1796; E. Fényes, Magyarország geographiai skih, 30 madžarskih i 3 slovačke obitelji. szótára, Pest, 1851; I. Antunović, Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u God. 1851. za Fényesa je njemačko-dal- pogledu narodnom, vjerskom, umnom, gradjan- matinsko selo. U Prvome svjetskom ratu skom i gospodarskom, Beč, 1882; J. Rapcsányi, od 240 čavoljskih vojnika poginulo ih je Magyar városok monográfiája, Baja és Bács- 138. Prema potsdamskom rješenju 1947. Bodrog vármegye községei, Budapest, 1934; A. većina čavoljskih Nijemaca preseljena je u Hegedűs, Patachich Gábor kalocsai érsek élete és Njemačku, a na njihovo su mjesto nase- restaurációs tevékenysége. Laurea értekezés, ljeni Madžari iz Slovačke. Od 1949., a na- Kalocsa, 1954; M. Mándics: Fejezetek Csávoly község krónikájából 1944-1964, Csávoly, 1969; pose od 1960. do 1990., stanovništvo radi A. Zorn, A katolikus népoktatás helyzete a kalo- uglavnom u poljoprivrednim zadrugama. csai érsekség területén a Canonica Visitatiók Brojnost hrvatskog stanovništva od tükrében, 17111848, u: Bács-Kiskun Megye Múlt- kraja XIX. st. kretala se ovako: 1890. – jából, V. Kecskemét, 1983; M. Mandić: Iz osam- stoljetne kronike Čavolja (Prošlost i sadašnjost 555 (ukupan broj st. 3113), 1910. – 510 jednog narodnosnog sela), Budimpešta, 1984; A. (ukupno 3007 st.), 1941. – 472 (ukupan broj Sekulić, Hrvatski bački mjestopisi, Zagreb, 1994. st. 4705), 1945. – 580, 1960. – 492 (ukup- Ž. Mandić i S. Stantić no st. 3187), 1980. – 238 (ukupan broj st. 2364). Pod ravnanjem Miše Mandića ČELIKOVIĆ, Katarina, rođ. Plemenčić 1970-ih godina čavoljska osnovna škola je (Varaždin, 1. III. 1960.), bibliografkinja, slovila kao »uzorna škola« (madž. publicistica, kulturna djelatnica. Osnovnu mintaiskola), jer se u njoj odvijao istaknu- i srednju školu završila je u Varaždinu, a ti odgojno-obrazovni rad. Pod njegovom 1983. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta upravom tada je utemeljen i diljem u Zagrebu diplomirala je komparativnu Madžarske poznati čavoljski Seoski muzej književnost i rusistiku. Od 1986. radi u (Falumúzeum). Nastava hrvatskog jezika u subotičkoj Gradskoj knjižnici kao bib- mjesnoj školi ukinuta je 1990. Hrvatska liotekar-informator na stručnoj obradi manjinska samouprava u selu djeluje od knjiga i na odjelu bibliografije. 1991. U Čavolju je rođen stolnobiogradski biskup Nikola Milašin (1736.-1811.). Sudjelovala je u pokretanju i u radu nekoliko subotičkih hrvatskih institucija: katoličkog mjesečnika Zvonik 1994., u kojem je od početka lektorica, novinarka i jedna od urednika, Hrvatskoga akadem- skog društva 1998., u kojem od osnutka obavlja dužnost tajnice, a 2002. potaknula je osnivanje Hrvatskog društva za pomoć učenicima Bela Gabrić i Hrvatske čitao- nice. U sklopu Hrvatske čitaonice pokrenu- la je nekoliko manifestacija kojima je svrha očuvanje i razvijanje hrvatskog jezi- Čavolj (Csávoly) u Madžarskoj ka (Dane Balinta Vujkova, Pokrajinsku smotru recitatora na hrvatskom jeziku i 2. pustara sjeverno od Subotice prema Susrete vojvođanskih pučkih pjesnika Lira granici s Madžarskom, uz prugu Subotica- naiva) te nakladničku djelatnost (knjige, Kelebija. Južni dijelovi, pretežito nasta- zvučna edicija s narodnim pripovijetkama njeni madžarskim stanovništvom, pod i edicija Slikovnice). Lektorica je i jedna voćnjacima su i vinogradima, dok su sje- od urednika u kalendaru Subotička Da- verni dijelovi pod šumom. Prevladava nica, a sudjeluje i u nakladništvu Kato- pijesak, dio je Subotičke pješčare. Nije ličkog instituta za kulturu, povijest i posebno upravno područje. duhovnost Ivan Antunović, u kojem je pro-

32 ČEPELSIGETI čelnica Bunjevačko-šokačke knjižnice U to doba Kalačka biskupija ovamo nase- Ivan Kujundžić od 1999. ljava katoličke seljake, među njima i God. 1997., skupa sa suprugom Hrvate. God. 1819. u selu je već 260 kuća. Ervinom, dobila je Antušovu nagradu za Dotadašnja čikuzdanska filijala samostal- doprinos kulturi bačkih Hrvata-Bunjevaca nom župom postaje 1839. Matične se knji- za rad u mjesečniku Zvonik, a za orga- ge vode od 1799., a u njima se nalazi i 28 niziranje Dana Balinta Vujkova Kulturno- hrvatskih prezimena. Od 1985 stanovnika prosvjetna zajednica Općine Subotica na popisu iz 1881. godine svega je 8 osoba dodijelila joj je 2005. posebno priznanje hrvatske narodnosti. Hrvatski se jezik ov- Dr. Ferenc Bodrogváry. dje zadržao do 1920-ih godina. Iz Peštan- sko-piliško-šoltsko-kiškunske županije se- Djelo: Subotička bibliografija 1918-1944, sv. III/1 (suautori G. Kiss i E. Bažant), Subotica, 2003. lo je izdvojeno 1944. i priključeno Bačko- bodroškoj županiji, a od 1950. postaje T. Žigmanov dijelom tad osnovane Bačko-kiškunske županije. O hrvatskoj nazočnosti u pro- ČENAD (madž. Érsekcsanád), selo u šlosti govore i hrvatska imena čestica jugozapadnom dijelu Bačko-kiškunske ovdašnjih polja: Karašovica, Kiselica, županije, 13 km sjeverno od Baje; 2945 st. Turčikova, Kalonica, Perošić, Borić, Mala (2001.). Prvotno se nalazilo 5 km zapadno busija, Ivanac, Patonica, Veranka, Trnje, od današnjeg sela, na obali Dunava. Prema Krčavina, Bižan. arheološkim nalazima postoji već u XI. st. Od XIV. st. u posjedu je Kalačke nadbiskupije; a odatle potječe i njegovo ma- džarsko službeno ime Érsekcsanád (madž. érsek, »nadbiskup«), koje je dobio 1898. Prijašnja službena imena: Chanad 1391., Csanád 1828. Ime naselja izvedeno je od osobnog imena Csanád. Fancažani, naj- bliži susjedi, zovu ga Čenad, ostali bunje- vački Hrvati Čanad, a Santovci Čanada. God. 1391. zabilježen je kao selo, 1543. Kalačkoj nadbiskupiji plaća 5 forinta crkvene desetine. Za turske dominacije 1560. stanovnici su mu bili ratari koji su obrađivali i obližnje »pustare«, majure. God. 1580. imalo je 39 kuća. Na prijelazu iz XVI. u XVII. st. stanovnici su prešli na reformatsku vjeroispovijed. God. 1686. opustjelo selo ponovno je napučeno 1689., Čenad (Érsekcsanád) među ostalim i Hrvatima. God. 1703. imalo je 23 porezna obveznika. Popis iz 1715. Lit.: A. Vályi, Magyar országnak leírása, Buda, bilježi 4 hrvatske, a onaj pet godina posli- 1796; D. Csánki, Magyarország történelmi földraj- za a Hunyadiak korában, Budapest, 18901913; je 3 hrvatske i 18 madžarskih obitelji. God. Gy. Dudás, Bács-Bodrog vármegye egyetemes 1744. popisan je 81 obiteljski starješina, a monografiája, I-II, Zombor, 1896; J. Rapcsányi, 1784. ima 1222 stanovnika. Potkraj XVIII. Magyar városok monográfiája. Baja és Bács- st. spominje se kao madžarsko mjesto. Sta- Bodrog vármegye községei, Budapest, 1934. novništvo mu se tada bavilo uglavnom Ž. Mandić ribolovom i stočarstvom, napose uzgojem konja i rogate stoke. Zbog čestih poplava ČEPELSIGETI, Marija (Čepelsigeti- vlasti su 1806., unatoč protivljenju stanov- Zorinac, Zorinac) (Tukulja, 16. V. 1926. nika, selo premjestile na sadašnje mjesto. – Tukulja, 9. I. 2006.), pedagoginja, odgo-

33 ČEPELSIGETI ČEPELJ (madž. Csepel), naselje na sjevernom dijelu istoimenog otoka na Dunavu južno od Budimpešte, danas XXI. okrug grada Budimpešte. Ime mu znači »mlada hrastova šuma«. Starodrevno je naselje (V.-IV. st. pr. Kr.). U ranome srednjem vijeku nastanjuju ga Rimljani, poslije Ava- ri. Kao kmetsko naselje spominje se 1138. Hrvati ovdje stanuju već od sredine XVI. st., kad su im dušobrižnici bili bosan- ski franjevci. U XVII. st. ubraja se među hrvatska naselja. Pri oslobađanju Budima 1686. i za trajanja Rákóczyjeve borbe 1703.-11. stanovništvo mu se razbježalo. Novi čepeljski veleposjednik princ Eugen Savojski 1712. dopušta obnovu Čepelja, Marija Čepelsigeti obećavši doseljenicima sedam besporez- nih godina. Od 1692. do 1745. filijala je jiteljica, ravnateljica hrvatsko-srpskoga budimskih hrvatskih župa (Parochia učeničkog doma u Budimpešti. Rođeno Illyricae Nationis Budae in aquatica ex prezime Zorinac otac joj je bio prisiljen antiquo, odnosno Parochia Administratione pomadžariti. Poslije rata, nakon što je za- Dalmatica), a od 1745. do 1777. tukuljske vršila tromjesečni učiteljski tečaj u Peču- župe. God. 1717. u Čepelju je popisano 19 hu, povjereno joj je organiziranje školske kmetskih obitelji: 12 hrvatskih i 7 nje- nastave na hrvatskom jeziku u baranjskom mačkih. Hrvati, koji tvore 63% ovdašnjeg Šarošu (madž. Magyarsarlós). Godine 1952. pučanstva, u vlasništvu tada imaju 72% preuzela je dužnost ravnateljice hrvatske oranica. Seoski je knez Martin Lukašović, škole u Pečuhu, ali je već u kolovozu iste 1728. pak Ivan Agić. Tadašnje je selo još godine njezin rad prekinut. Na temelju bliže sjevernom vrhu otoka; Nijemci žive lažne optužbe da je jugoslavenski špijun u gornjem, a Hrvati u donjem dijelu nase- uhićena je i osuđena na tri godine zatvora. lja. U selu je 1734. izgrađena crkva Kaznu je izdržala u zatvorima u Pečuhu, posvećena Maloj Gospi. Administrativno Budimpešti i Kalači. Zaposlila se dvije go- samostalnim postaje 1742. Već 1752. dine nakon odsluženja kazne, najprije kao Nijemci su brojnošću nadmašili Hrvate. odgojiteljica u Malome učeničkom domu Seoski čelnici – knezovi – biraju se naiz- na budimpeštanskom Trgu ruža, a 1961. mjenično, pri čemu je doknez uvijek druge imenovana je ravnateljicom hrvatsko-srp- narodnosti od kneza. Samostalnom župom skoga učeničkog doma u Munkácsyjevoj postaje 1788. Potkraj XVIII. st. spominje ulici u Budimpešti. Na toj je dužnosti osta- se kao njemačko-»racko« selo, stanovnici la do umirovljenja 1990. Za rad u prosvjeti mu se bave poljodjelstvom i vinogradarstvom. i kulturno djelovanje dodijeljena su joj sljedeća priznanja: Istaknuti prosvjetni U selu je 1817. Hrvata bilo 38%, a radnik 1971., Za socijalističku kulturu 1976., Nijemaca, čiji se broj s vremenom po- Orden rada srebrnog stupnja 1978., većao, 62%. Nakon što je kanonička vizita Diploma Najdraži učitelj 1979., Spomen- odredila da hrvatska propovijed bude sva- plaketa za službu u prosvjeti 1990., ke 3. nedjelje »jer Hrvati razumiju njemač- Nagrada za kulturu Grada Tukulje 2002. ki, a Nijemci ne znaju hrvatski«, u crkvi su se očitovale narodnosne suprotnosti. Lit.: M. Mandić, Naša gimnazija, Budimpešta, Iako su čepe.ljski Hrvati 1828. tražili uči- 1996; Hrvatski glasnik, br. 2/2006, Budimpešta. telja koji zna i hrvatski, broj se Hrvata u Ž. Mandić selu nastavio smanjivati. Poslije poplave

34 ČERNELIĆ 1838. naselje je premješteno na današnje egyetemes névtára 1880. évre, Temesvár, 1880; I. mjesto. Broj stanovnika u XIX. st. kretao Antunović, Razprava o podunavskih i potisanskih se ovako: 1839. – 650 Nijemaca, 150 Hrva- Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom, gradjanskom i gospodarskom, Beč, ta, svi su rimokatolici; 1882. – od 176 obi- 1882; K. Pápai, A Csepel sziget és lakói, u: telji samo je 35 hrvatskih; potkraj stoljeća, Földrajzi Közlemények, Budapest, 1890; S. uz 1140 Nijemaca i 96 Madžara, ima 195 Borovszky, Pest-Pilis-Solt-Kiskunvármegye mono- Hrvata. U drugoj polovici XIX. i napose u graphiája, I -II, Budapest, b. g.; L. Némethy, A prvoj polovici XX. st. Čepelj je izrastao u pesti főtemplom története, Budapest, 1911; D. jedno od najvećih industrijskih središta u Schuler, Adatok a Tabán történetéhez és rendezé- séhez, Statisztikai Közlemények, 75, 4, Budapest, Madžarskoj. Budimpešti je priključen 1934; A. Kubinyi, Csepel népessége a XVIII. 1950. Unatoč tomu što je hrvatski jezik iz században és a XIX. század első felében, Buda- škole potisnut 1906., a iz crkve 1929., čepe- pest, 1959; E. Joó, Tétény-Promontor, Budapest, ljski su Hrvati narodnu posebnost očuvali 1970; Ž. Mandić, Čepeljski Hrvati, Narodni kalendar, Budimpešta, 1986. razmjerno dugo. Potkraj XX. st. preminule Ž. Mandić su zadnje osobe koje su tečno govorile hrvatskom novoštokavskom ikavicom. ČERNELIĆ, Milana (Osijek, 11. VIII. Lit.: J. Rupp, Buda-Pest és környékének helyrajzi 1954.), etnologinja, sveučilišna profesori- története. Pest, 1868; Ö. Tokody (ur.), A mag- ca. Djetinjstvo i ranu mladost provela je u yarországi római és görögkatolikus papság Bezdanu, a gimnaziju je pohađala u Somboru. Studij etnologije i engleskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je 1980. God. 1988. obranila je magistarski radnju Tradicije svatovskih časti, njihovi nazivi i uloge, s osobitim obzirom na pojavu i uloge staćela, a 1997. i disertaciju Odabrane pojave iz svadbenih običaja bunjevačkih Hrvata kao izvor za proučavanje njihove etnogeneze. Na Od- sjeku za etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1980. radila je najprije kao stručna suradnica, a od 1989. kao asi- stentica. Danas je predstojnica Katedre za nacionalnu etnologiju. Područje njezina znanstvenog interesa obuhvaća pojave iz duhovne i društvene kulture: svadbene običaje, život u zadrugama, probleme etničkih skupina, napose one vezane uz hrvatsku etničku skupinu Bunjevaca te pitanja njihove etnogeneze i načina oblikovanja njihova kulturnoga i etničkog identiteta. Objavila je dvije knjige i više od četrdeset stručnih i znanstvenih radova u hrvatskim (Studia ethnologica Croatica, Migracijske teme, Etno- loška tribina, Senjski zbornik) i stranim časopisima (Etnografija Hrvata u Mađar- skoj, Acta ethnographica Hungarica, Prace etnograficzne, Folklór és traditió, Ethno- graphia) te u zbornicima radova. Kao izla- Čepelj – otok i istoimeno naselje gač sudjelovala je na više međunarodnih na njegovom krajnjem sjeveru znanstvenih skupova (Zagreb, Karlovac,

35 ČERNELIĆ Bratislava, Beč, Krakov, Budimpešta, područjima. Tu su se negdje prožimali Tata, Békéscsaba). Provodila je terenska vlaški i hrvatski […] kulturni elementi, istraživanja u raznim krajevima Hrvatske koji su dali temelj nastajanju i oblikovanju (Slavonija, Lika, Primorje, Dalmacija) te osebujne hrvatske skupine poznate pod među Hrvatima u Podunavlju (u Bačkoj i nazivom Bunjevci«. U knjizi Bunjevačke Madžarskoj). Koautorica je izložbe Iz baš- studije, koja je sinteza njezinih dosadašn- tine bačkih Hrvata-Bunjevaca, koja je jih glavnih znanstvenih preokupacija, u održana u Etnografskome muzeju u Za- razmatranju znanstvenoga, ali i političkog grebu početkom 1998. Sudjelovala je u problema bunjevačke etnogeneze, u nedo- nekoliko znanstveno-istraživačkih pro- statku pisanih izvora, koristila se her- jekata u Hrvatskoj, a od 2002. voditeljica meneutičkim povijesnim pristupom (u nas je projekta Identitet i etnogeneza pri- nazivanim i kulturnopovijesnim). U njoj morskih Bunjevaca. Članica je Hrvatskoga su, nakon odavna zastarjela i politički na- etnološkog društva, Matice hrvatske i ručena djela Jovana Erdeljanovića iz Društva vojvođanskih i podunavskih Hr- 1930., prvi put izneseni znanstveni rezul- vata. Pripada krugu najplodnijih istra- tati proučavanja etnogeneze Bunjevaca s živača etnologije bunjevačkih Hrvata. etnološkog motrišta, bitno drukčiji od Erdeljanovićevih. Hrvatsku i stranu znanstvenu javnost upozoravala je na aktualni položaj i probleme hrvatske manjine u Bačkoj. U radovima koji se odnose na tu problematiku dokumentirano govori o promjenama etničkog sastava stanovništva u Vojvodini u XX. st. te bilježi i interpretira sve do- gađaje koji su na to utjecali. Osobito je zanima kako se to odrazilo na vojvođanske Hrvate, ne samo na razini Pokrajine, već i po manjim zemljopisnim regijama, opći- nama i naseljima. U napisu o nastojanjima da se ospori hrvatstvo Bunjevaca u Bačkoj izdvaja tri glavne struje u tim procesima: a) neutraliziranje hrvatstva Bunjevaca isti- canjem njihove posebnosti (oni su samo M. Černelić, Uloge i nazivi odabranih Bunjevci), b) dopuštanje da mogu biti Srbi svatova u Bunjevaca, Zagreb, 1991. i Hrvati, uz naglasak da je bitno da su Knjiga Uloge i nazivi odabranih svato- Južni Slaveni, te c) ideju da Bunjevci nisu va u Bunjevaca nastala je na temelju nje- Hrvati, već Srbi katoličke vjere. zina magistarskog rada. U njoj su prikazani Djela: Uloge i nazivi odabranih svatova u podaci o svatovskim časnicima u Bunje- Bunjevaca, Zagreb 1991; Bunjevačke studije, vaca te su uspoređeni sa sličnim pojavama Zagreb, 2006. u drugim krajevima jugoistočne Europe, Odabrani članci: Običaj plesa s nevjestom u svad- pri čemu je jedan od glavnih zaključaka da benim običajima Bunjevaca, Folklór és traditió, 5, podrijetlo nemalog dijela bunjevačkoga Budapest 1988; O tragovima zadruge kod svadbenog ceremonijala valja tražiti u pred- Bunjevaca u južnoj Mađarskoj, Migracijske teme, slavenskome kulturnom sloju, koji je odi- 6 (3), Zagreb, 1990; Role of the »starješina svato- grao važnu ulogu u genezi Bunjevaca. U va« among the Bunjevci, Studia ethnologica, 3, Zagreb, 1991; Na tragovima izvorištu osebujnog doktorskoj disertaciji zaključila je pak ka- postupka pri blagoslovu mladenaca u ko su se počeci procesa etnogeneze Bu- podunavskih Bunjevaca iz okolice Budimpešte, njevaca mogli zbivati »negdje na jugo- Studia ethnologica Croatica, 5, Zagreb, 1993; istočnim dinarsko-jadranskim graničnim Ethnic Changes in Voivodina in the 20th Century

36 ČEVAPOVIĆ with special Reference to the Position of the gimnaziju u Požegi, a 8. XI. 1802. Josip Croats Bunjevci, u: Ethnocultural processes in Jakošić primio ga je u Provinciju sv. Ivana Central Europe in 20th Century, Bratislava, 1994; Kapistranskoga. Filozofiju je studirao kod Nastojanja da se bačkim Bunjevcima ospori pripadnost hrvatskom narodu, Studia ethnologica Grge Peštalića na filozofskom učilištu u Croatica, 6, Zagreb, 1994; A Budapest környéki, Baji 1803.-05., a zatim je ondje 1805.-07. Duna menti Bunyevácok lakodalmi áldása i u Vukovaru 1807.-09. nastavio studij nyomában, Ethnographia, 105 (2), Budapest, teologije. Na budimpeštanskom sveučiliš- 1994; Attempts to deny the Bunjevci of Bačka tu 1806. postigao je doktorat filozofije, a (Vojvodina) the Right to Belong to the Croat Nation, Acta ethnographica Hungarica, 42 (1-2), 1811. položio je profesorski ispit iz Budapest, 1997; O životu na salašu, u: Iz baštine teologije. U međuvremenu je 1809. postao bačkih Hrvata – Bunjevaca, Katalog izložbe, svećenikom. Predavao je filozofiju na učil- Etnografski muzej u Zagrebu, 1998; O nekim ištima u Slavonskom Brodu i Našicama važnijim običajima bačkih Hrvata – Bunjevaca, u: 1809.-11., a zatim teološke predmete na Iz baštine bačkih Hrvata – Bunjevaca, Katalog bogoslovnim školama u Mohaču 1811.-14. izložbe, Etnografski muzej u Zagrebu, 1998; Comparable Occurences in Wedding Customs of i Vukovaru 1814.-20. U Vukovaru je samo the Bunjevci and the Romance Language godinu dana bio gvardijan i župnik 1820. Speaking Inhabitants of the Balkan Peninsula, /21., ali je u to vrijeme obnovio samostan. Studia ethnologica Croatica, 7-8, Zagreb, 1995- U dva je navrata 1821.-24. i 1827.-30. bio 1996 [1999]; Kolač/kruh u obredu prstenovanja i provincijal te je tada boravio u Budimu. blagoslova mladenaca u Bunjevaca iz okolice Predsjedao je redovitom kapitulu 1824. i Budimpešte, Etnografija Hrvata u Mađarskoj, 7, Budapest, 2000; Prvi rezultati istraživanja tradicij- izvanrednom kapitulu 1829. u Mohaču, ske kulture primorskih Bunjevaca, Senjski zbor- kad su sudionici prihvatili nove uredbe o nik, 27, Senj, 2000; Über das Recht, ein Kroate zu životu i djelovanju u Provinciji, koje je sein. Zu den Versuchen, den Bunjevci aus der pripravio s namjerom da članove svoje Bačka die Zugehörtigkeit zum kroatischen volk pokrajinske zajednice oslobodi zasada abzusprechen, u: Kroatische Volkskunde/Ethnologie in kasnog jozefinizma. U Beču je 1824. sud- den Neunzigern, Wien, 2001; Povezanost života na salašu i u gradu u bačkih Bunjevaca, Etnološka jelovao u pridruživanju četiriju austrijskih tribina, 25, Zagreb, 2002; Istraživanje tradicijske samostana Provinciji sv. Ivana Kapistran- baštine, identiteta i etnogeneze primorskih Bu- skoga i nakon tog događaja ondje je bio njevaca, Senjski zbornik, 30, Senj, 2003; The prvi gvardijan 1824.-27. Kao provincijal Local Community of the Ethnic Bunjevci in preuzeo je brigu za objavljivanje Biblije u Croatia: Developing Cultural Identity. u: Times, prijevodu Matije Petra Katančića. Sudje- Places, Passages. Ethnologiacal Approaches in the New Millenium. 7th SIEF Conference Selected lovao je na pokrajinskoj crkvenoj sinodi Papers, 23-28 April 2001, Budapest, 2004; 1822. u Požunu i branio pravo franjevaca Specifičan način darivanja nevjeste u bunje- na njihovo shvaćanje redovničkog siro- vačkim svadbenim običajima, Etnografija Hrvata maštva. U rukopisu je ostavio iscrpnu u Mađarskoj, 12, Budimpešta, 2005; Pristupi istra- povijest tog događaja (prijepis je u Arhivu živanju bunjevačkih identiteta, Studia ethnologica Hrvatske franjevačke provincije u Zagre- Croatica, 17, Zagreb, 2006. bu), no taj je dokument o stanju Crkve te Lit.: Milana Černelić, Etnološki tragovi bačkih vjerskom i moralnom životu katolika u Bunjevaca [intervju], Hrvatska riječ, br. 76 doba kasnog jozefinizma u Madžarskoj i Subotica, 2004; T. Žigmanov, Bibliografska građa kontinentalnoj Hrvatskoj do danas neis- za povijest Hrvata u Vojvodini od 1990. do 2002. (knjige, zbornici, časopisi, listovi, članci, novin- tražen. Sastavio je i danas izgubljenu povi- ski napisi i interne publikacije), Ex Pannonia, br. jest hrvatskog naroda, a uspio je objaviti 8, Subotica, 2004. dvije knjige o Provinciji sv. Ivana Kapi- T. Žigmanov stranskoga. Raspravljao je o pravopisu hrvatskog jezika s Tomom Košćakom, a ČEVAPOVIĆ, Grgur (Csevapovich) tiskom je objavio dramu o Josipu Egipat- (Bertelovci, 23. IV. 1786. – Budimpešta, skome. U franjevačkom samostanu u Vuko- 21. IV. 1830.), franjevac, pisac, povjes- varu bila su i njegova dva spisa u rukopisu: ničar, pravnik, provincijal. Pohađao je Ethica christiana i Paedagogia sublimior.

37 ČEVAPOVIĆ Ibidem, 15, 1897; J. Jelenić, Pravopisna rasprava između dra Tome Košćaka i dra fra Grge Ćevap- ovića, Zagreb, 1930; T. Matić, Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije preporoda. Zagreb, 1945; E. Berthold, Die Vereinigung der Fran- ziskanerklöster Niederösterreichs mit der Unga- rischen Kapistranerprovinz, u: Religiones paenin- sulae Balcanicae et proximi Orientis. Zbornik B. S. Pandžića, Bamberg, 1988; Zbornik radova o fra Grgi Čevapoviću, Osijek, 1991; F. E. Hoško, Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj Hrvat- skoj, Zagreb, 2002; isti, Franjevci u Slavoniji i Podunavlju u vremenu kasnog jozefinizma, Croatica Christiana periodica, 29, 55 (2005), Zagreb. F. E. Hoško

ČESMIČKI, Ivan (Jan Panonije, Jan Panonac, Ianus Pannonius) (?, 29. VIII. 1434. – Medvedgrad kraj Zagreba, 30. XI. 1472.), humanist, latinski pjesnik. Zem- ljopisno i rodoslovno podrijetlo prvoga ve- Grgur Čevapović likoga latinskog pjesnika iz srednjeg dijela Bio je središnja ličnost Provincije sv. ugarskog Podunavlja i dalje je predmet Ivana Kapistranskoga u prvoj polovici živih rasprava u madžarskoj, hrvatskoj i XIX. st. i istodobno promicatelj hrvatske talijanskoj historiografiji. Po srednjovje- kulture u pretpreporodnom razdoblju me- kovnoj Česmici u okolici Bjelovara u hi- đu Hrvatima u Slavoniji i Ugarskoj, na- storiografiji potkraj XIX. st. učvrstilo se stavljač kulturnog stvaralaštva na tom pro- prezime Česmički, no toj »zapadnoslavon- storu u duhu katoličke obnove, i to usprkos skoj« tezi, potaknuti novijim madžarskim onodobnoj uređenosti javnoga i crkvenog istraživanjima, suprotstavljaju se i neki života prema načelima jozefinizma. Svoju hrvatskih književni povjesničari, koji tvrde je knjižnicu ostavio samostanu u Vuko- da je Pannoniusovo rodno mjesto iščezlo varu. selo Kestence blizu ušća Drave u Dunav. Slavensko podrijetlo Česmičkoga ne do- Djela: Assertiones ex theologia morali nec non universo iure ecclesiastico, Budae, 1815; Josip, vodi se u pitanje, no njegova je životna sin Jakoba patriarke, u narodnoj igri prikazan od sudbina usko povezana s ugarskim plem- učenika vukovarski, Budim, 1820; Synoptico- stvom i budimskim dvorom kralja Matije memorialis catalogus observantis Minorum Korvina (1458.-90.). Provinciae s. Ioannis a Capistrano, olim Bosnae Najljepše godine svojeg života Česmič- Argentinae, Budae, 1823; Allocutiones capitu- lares… tempore capituli provincialis ann. 1824, ki je proveo u Italiji, gdje ga je na školo- Budae [1824]; Dolorem animo meo ex obitu… vanje kao trinaestogodišnjeg dječaka Alexandri Tomikovich, Essekini, 1829; Sermo poslao ujak Ivan Vitez od Sredne. Upravo occasione jubilaei sacredotalis… Antonii Scmidt, je iskustvo kulturnog bogatstva i novoga Budae [1829]; Statuta municipalia observantis znanstvenog duha talijanskih gradova pre- Minorum Provinciae s. Ioannis a Capistrano, Bu- sudno utjecalo na njegovo stvaralaštvo. dae, 1829; Recensio observantis Minorum Pro- Školovao se u Ferrari kod glasovitoga Gu- vinciae s. Ioannis a Capistrano, Budae, 1830. arina i u Padovi, gdje je postao doktorom Lit.: W. Krtsmery, Onomasticon… Gregorio kanonskog prava. Nakon jedanaest talijan- Csevapovich… oblatum, Budae [1830]; E. Ma- skih godina vratio se u Ugarsku, gdje je, s yerik, Elegia honorobis… G. Csevapovich, Eszekini [1830]; A. Scherzer, »Josip, sin Jakoba« nepunih 26 godina, postao pečuškim bi- od G. Čevapovića, Nastavni vjesnik, 14, Zagreb, skupom. Iduće desetljeće proveo je na bu- 1896; D. Grbor: G. Ćevapović u »Danici Ilirskoj«, dimskom dvoru te prateći kralja na vojnim

38 ČIČERIĆ pohodima. Godine 1469., skupa s Ivanom Matije Poljakovića Č´a Bonina razgala, Thuzom, imenovan je slavonskim banom, svojedobno jedne od najizvođenijih pred- no obojica su ubrzo smijenjena. Sudje- stava u subotičkom kazalištu. lovao je poslije toga u uroti skupine ve- A. Stantić likaša koji su, nezadovoljni Korvino- vom samovladom, ponudili prijestolje ČIČAKULAŠA (čačikulaša), dječja igra u bačkih Bunjevaca. Igraju je najčešće poljskom kraljeviću Kazimiru. Urota nije dječaci osnovnoškolske dobi, koji se nat- urodila plodom, a Česmički se u bijegu sk- ječu u dvije skupine od po 5-6 članova. lonio kod zagrebačkog biskupa na Medved- Jedan od igrača oslonjen je leđima uz drvo gradu. Ondje je i umro, a poslije je njego- ili zid, dok drugi dječak stavlja svoju glavu vo tijelo preneseno u Pečuh i pokopano u među sklopljene ruke prvoga u visini pre- tamošnjoj katedrali. pona. Ostali članovi skupine stavljaju Sam je Korvin 1483. dao nalog da se glavu među raširene noge prethodnog prikupe svi Pannoniusovi epigrami, jer dječaka i drže se čvrsto za njegove noge, pjesnik za života nije uspio tiskati svoje čineći tako neku vrstu mosta. Druga sku- tekstove. Razgranata rukopisna tradicija i pina dječaka iz zaleta skače raznožno na velik broj izdanja u XVI. st. u Beču, leđa onima koji su u mostu. Ako se most Bologni, Baselu i drugdje pokazuju da je slomi, tj. ako koji od dječaka iz mosta pok- Česmički prerastao u kultnu figuru sred- lekne, nastavljaju skakati oni koji su i do- njoeuropskoga književnog prostora. Tradi- tad skakali. Ako tko iz skupine koja cionalno se njegov opus dijeli na veće naskakuje dodirne nogom tlo ili padne s pjesme u heksametrima, elegije, epigrame, mosta, mijenjaju se uloge. prozne prijevode s grčkoga, govore i pi- Lj. Vujković Lamić sma. Osobitu pozornost pobuđuju elegije s autobiografskim sadržajem: tužaljka u povodu smrti majke Barbare, niz elegija napisanih u napadaju bolesti, obraćanje vlastitoj duši. Među više od 400 epigrama pretežu satirički i erotski, po uzoru na Mar- cijala. Na hrvatskom jeziku Česmički danas živi zahvaljujući prijevodima velikoga bosanskoga i hrvatskog pjesnika Nikole Šopa. Djela: Opera…, Basel 1555; Libri III poematum, elegiarum et epigrammatum, Budae, 1754; Pjesme i epigrami (latinski izvornik i hrvatski pri- jevod N. Šopa), Zagreb, 1951; Opera Latine et Hungarice, Budapest, 1972. Lit.: V. Vratović (ur.), Latinsko pjesništvo u Hrvata: dvojezična antologija, Zagreb, 1997; J. Petričević (ur.), Izbor iz djela hrvatskih latinista, Zagreb 1999; Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb, 2000; Podrijetlo Jana Panonija: novija istraživa- Maksimilijan Čičerić nja u mađarskoj historiografiji, Scrinia Slavonica, sv. 4, Slavonski Brod, 2004. N. Ušumović ČIČERIĆ, Maksimilijan (Maximlian Csicserics von Bacsány) (Arad, danas ČIČA, 1. starija muška osoba; 2. otac, Rumunjska, 3. III. 1865. – Zagreb, 8. XI. glava obitelji, osobito u obiteljskoj 1948.), general. Potječe iz hrvatske zadruzi. U svakodnevnome pučkom go- graničarske obitelji iz okolice Titela. Nižu voru uz ime starijeg muškarca dodavan je gimnaziju završio je u Vinkovcima, a Voj- pridjevak »č´a«, kratica od »čiča«. Taj je nu akademiju u Bečkome Novome Mje- pridjevak očuvan i u naslovu komedije stu. Od 1884. bio je poručnik 38. ugarske

39 ČIČERIĆ pješačke pukovnije. Nakon toga završio je najlošijem zemljištu, a najbolje rađa u sje- ratnu školu u Beču te je 1889. postao nat- novitim mjestima. Može se pripremiti na poručnikom. Ratnu povijest i vojni zem- više načina: jede se sirova nakon što se s ljopis u ratnoj školi u Beču predavao je nje sastruže pokorica, kuhana, u salati, u 1893.-1902. God. 1904. imenovan je aus- turšiji s krastavcima i paprikom, a mogu se trougarskim vojnim izaslanikom u Man- od nje pripremiti i juha i džem. džuriji, gdje je boravio do svršetka rusko- Lit.: B. Ivić, Korisna, ali zaboravljena, Žig, br. 7, japanskog rata 1905. Nakon povratka u Subotica 1994. zemlju postao je pukovnikom u Zagrebu te A. Stantić je bio na dužnosti u stožeru XIII. korpusa. U general-bojnika promaknut je 1911. i ČIČOVI, somborsko prigradsko salašarsko imenovan zapovjednikom 30. pješačke naselje. Nalazi se oko 5 km južno od brigade u Miskolcu. Uoči Prvoga svjet- Sombora, na prostranoj i plodnoj lesnoj skog rata bio je zapovjednik škole korpus- terasi. Razvilo se duž nekad važne ceste nih časnika u Beču, a u lipnju 1914. postao koja je vodila u Bač, a istodobno je pratilo je zapovjednikom stožera V. armije. Na- i nekadašnji tok rječice Mostonge, kojim kon rujanskog neuspjeha u Srbiji smije- danas protječe vodotok što spaja stari njen je i raspoređen u zapovjedništvo Veliki bački kanal (nekada Franzov kanal) utvrđene Dunavske linije (Krems-Tully- s glavnim pravcem hidrosustava Dunav- Beč-Požun). Ponovno je bio zapovjednik Tisa-Dunav. XIII. korpusa 1915.-16., a XXIII. korpusa 1917.-18., s kojim se i borio na ruskoj bojišnici. Kao vojni stručnjak sudjelovao je na Brest-Litovskim mirovnim pregov- orima. Na Piavi se borio od 1917. do 30. X. 1918. Umirovljen je 31. XIII. 1918. te je otad do rujna 1942. živio u Beču, a nakon toga se vratio u Zagreb. U dnevniku Kraj rata (15. IV. – 30. X. 1945.), koji je pisao njemačkom goticom, zabilježio je tadašnje prilike u Zagrebu, a objelodanio je i sje- ćanja iz rusko-japanskog rata. Čičovi Djela: Unser neues Feldgeschütz, Wien 1907; Die Schlach, Studie auf Grund des Krieges in Ostasien Naselje je postojalo još u predtursko 1904-05, Wien, 1908; Dnevnik generala Čičerića doba pa je tako 1543. njegovih 20 opore- – Kraj rata. Generalovi tajni zapisi, Azur journal, zovanih stanovnika plaćalo desetinu Kala- 2, 4/5, Zagreb, 1990. čkoj nadbiskupiji. Više se puta spominje Lit.: Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb, tijekom turske vladavine ugarskim Podu- 1993. navljem. Nakon protjerivanja Turaka na S. Bačić pustari Čičovi nalazili su se salaši somborskih vojnih graničara. Pustara je 1749. ČIČOKA (čičovka) (madž. csicsóka, lat. postala dijelom teritorija slobodnoga kra- Helianthus tuberosus I.), jednogodišnja ljevskog grada Sombora. biljka čija se krtola rabi u ljudskoj prehrani. Podrijetlom je iz Sjeverne Ame- Danas je naselje depopulacijsko: dok je rike i nekad se često uzgajala u povrtnjaci- 1961. imalo 616 stanovnika u 200 kućan- ma seoskih kuća i salaša. Stabljika joj je stava, 2002. bilo ih je 157 u 66 obitelji. visoka od 1,5 do 3 metra, ima malene žute Više od 90% stanovništva čine Srbi. cvjetove slične suncokretu, a krtole sliče U uzvišenijem dijelu Čičova, poviše gomoljima krumpira. Otporna je na biljne nekadašnjeg toka Mostonge, somborski bolesti, a po busenu može dati urod i do 3 senator i glavni sudac Josip Marković dao kg. Zbog skromnih zahtjeva, sadi se na je 1781. podići kapelu Snježne Gospe, ko-

40 ČIKERIJA ja je 2004. temeljito obnovljena. Svečane XVIII. st. u koritu je rječice tijekom go- mise na tome hodočasničkome mjestu dine najčešće bila voda na nizvodnoj dio- održavaju se na dan Snježne Gospe 6. nici, zapadno-sjeverozapadno od ušća, VIII., dok je proštenje u nedjelju nakon tog gdje je bilo srednjovjekovno naselje Csik, blagdana. U kapeli se posebno obilježava i po kojem je rječica najvjerojatnije i dobila Mala Gospa. U tim se prigodama ondje ime. okupi više stotina vjernika iz Sombora i L. Hovány okolnih mjesta, među njima i mnogobrojni pravoslavci. ČIKERIJA (madž. Csikéria), 1. pustara koja u Madžarskoj obuhvaća područje Lit.: I. Iványi, Bács-Bodrog vármegye földrajzi és duž državne granice, između Kunbaje, törénelmi helynévtára, I-II, Szabadka, 1909², III, Aljmaša, Milkuta i Tompe, a u Vojvodini Szabadka, 1907; J. Muhi, Zombor története, Zombor, 1944; M. Beljanski, Somborski salaši, južno od toga područja, između pustara Sombor, 1970; M. Beljanski, Ponovo o sombor- Tavankut, Šebešić i Kelebija. Nekadašnja skim salašima, Sombor, 1979; A. Sekulić, službena imena: Csékéria 1655., Czikéria Hrvatski bački mjestopisi, Zagreb, 1994; A. Hege- 1657., Csekeria i Csékeria XVIII. st., Csi- diš, Slobodan kraljevski grad Sombor (1749- kéria 1929. Ime je izvedeno od naziva po- 1848), Dometi, 100-103, Sombor, 2000. toka Csíkér, koji su mjesni Hrvati pre- M. Đanić imenovali u Čikerija. God. 1655. ubrajala se među pustare na kojima je živjelo hrvat- ČIK (madž. Csik-ér), rječica na Telečkoj sko stanovništvo. Upravno je pripadala zaravni (Bačka lesna zaravan) i na pod- Subotici sve do 1920., kad je trianonska ručju donje Bačke – od pustare Čikerija granica razdvojila pustaru te je njezin južni zapadno od Subotice do Tise, u koju se uli- dio pripao Kraljevini SHS, a sjeverni Ma- jeva kod Bačkoga Petrova Sela. Kroz džarskoj; 2. nekoć jedinstveno naselje, ko- Madžarsku protječe u dužini od 12 km, a je je 1920. državna granica presjekla na kroz Vojvodinu 90 km. Na izvorištu potok dva nejednaka dijela. Iako se oba službeno ima dva kraka, na dijelu između Višnjevca nazivaju Čikerijom, narod je veći dio na- i Čantavira prima vodu iz šest pritoka (iz selja, koji je pripao Madžarskoj, još od doline Stipić, Kiš, Vereb, Gece i dr.), a početka XX. st. nazivao Gornjom Čikeri- nalazi se na njemu i jedan otok. Regulacija jom (madž. Felsőcsikéria), a naselje koje je rječice počela je 1899.-1907., obnovljena danas u Vojvodini Donjom Čikerijom je 1958., a završena je gradnjom akumu- (madž. Alsócsikéria). lacijskog jezera kod Svetićeva 1980. Gornja je Čikerija selo koje se nalazi Dolina rječice na Telečkoj zaravni do istočno od Aljmaša, u samoj blizini drža- Višnjevca široka je 120-150 m i duboka vne granice. Samostalnim naseljem posta- 18-20 m, a od Višnjevca je široka 350-400 la je 1921. Mjesna crkva je podignuta u m i duboka 20-25 m. Na području donje čast sv. Stjepana Kralja 1928., a naredne go- Bačke širina je doline 80-100 m, a dubina dine i posvećena. Hrvata je u tom naselju 3-4 m. 1941. bilo 493 (ukupno 2050 stanovnika), Rječica ima porječje površine 637-750 1945. – 420, 1960. – 437 (ukupno 1793 sta- km2, s kojega odvodi podzemne i atmos- novnika), 1980. – 183 (ukupno 1241 sta- ferske vode te otpadne vode kemijske in- novnik), 1990. – 42 (ukupno 1031 sta- dustrije Azotara i naselja s njezinih obala. Do regulacije rječice protjecanje vode kod ušća variralo je između 1 i 15 ml/s, pro- sječno 3 ml/s. Prema pedološkoj karti Vojvodine, u porječju su rasle listopadne šume. O njihovu postojanju nema pisanih izvora. Na zemljovidima s kraja XVII. i početka Gornja i Donja Čikerija

41 ČIKERIJA novnik), a 2001. g. – 79 (ukupno 975 sta- ČIKERIJADA, vjersko-sportski godišnji novnika). U Seoskoj kući (Faluháza) pohra- susret mladih katolika iz Subotice i okolice njena je etnološka zbirka koja prikazuje kod središnjeg križa u Čikeriji, koji se povijest naselja i mjesne običaje. Od 1990. održava u drugoj polovici kolovoza. Prvi g. ovdje djeluje Hrvatska manjinska samo- je put organizirana 2000. na inicijativu vlč. uprava i Kulturno-umjetničko društvo M. Stantića, koji je i stalni organizator, a »Rokoko«. geslo je susretâ Gle, kako je dobro, kako je Donja se Čikerija nalazi zapadno od milo kao braća zajedno živjeti! (Ps 133,1). Ljutova, s kojim upravno čini mjesnu Svrha je tih jednodnevnih okupljanja dru- zajednicu, te sjeverno od Tavankuta, tako- ženje, međusobno upoznavanje i bolje đer u samoj blizini državne granice. Čine povezivanje katoličke mladeži iz sjevernih je dvije dugačke ulice i red ušorenih župa Subotičke biskupije. Mladi na susret salaša. Naselje se naslanja na bagremovu uglavnom dolaze biciklima, a svake ih se šumu i leži na žutome i crnom pijesku, što godine ondje okupi preko stotinu. Zamisao je uvjetovalo da se stanovnici bave vinogra- je da Čikerijada u budućnosti preraste u darstvom, a danas voćarstvom. Izrazito je kamp u kojem će se održavati duhovne vjež- depopulacijsko mjesto – četrdesetih godi- be i radionice. na XX. st. mjesnu je pučku školu pohađa- Lit.: M. Stantić, Pet godina Čikerijade, Subotička lo više od 70 učenika, a danas ima osam Danica (nova): Kalendar za 2005. godinu, Subotica, 2004. učenika, koji u školu putuju u obližnji T. Žigmanov Tavankut ili u Ljutovo. Zbog nedostatka osnovne infrastrukture (nema asfaltirane ČIKUZDA (madž. Sükösd), selo u ceste, prodavaonice, doma zdravlja, izdvo- jugozapadnom dijelu Bačko-kiškunske jeni odjel tavankutske osnovne škole u županije, 15 km sjeverno od Baje, 4032 st. Čikeriji zatvoren je početkom 1980-ih), (2002.). Nekadašnja službena imena: Se- stanovništvo se u drugoj polovici XX. st. gusd 1399., Sukedeghaza 1341., Sykesd postupno iselilo u Tavankut, Ljutovo i 1520., Sökesd 1543., Ükesd 1686., Sükösd Suboticu. Danas ondje živi još nešto više 1773. U korijenu je imena staromadžarska od 100 stanovnika, većinom starijih osoba. imenici ség (hum, brijeg). Posljednjih godina mjesto oživi za pro- štenje, koje se slavi u nedjelju poslije spo- God. 1520. Čikuzda je zabilježena kao mena sv. Leopolda Mandića, te u drugoj selo; 1543. Kalačkoj je nadbiskupiji plati- polovici kolovoza za Čikerijade – vjersko- la 7 forinta crkvene desetine. Za Rákóczi- sportskoga godišnjeg susreta mladih kato- jeva ustanka 1703.-11. spominje se kao lika iz Subotice i okolice. Donja je Čikeri- ja pretežito je naseljena bunjevačkim Hrvatima. Njezinu znamenitost predstavlja veliko zvono koje razbija tučonosne obla- ke. Lit.: I. Antunović, Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom, gradjanskom i gospodarskom, Beč, 1882; Gy. Dudás, Bács-Bodrog vármegye egyetemes monografiája, I-II, Zombor, 1896; J. Rapcsányi, Magyar városok monográfiája, Baja és Bács-Bodrog vármegye községei, Budapest, 1934; M. Marković, Geografsko-istorijski imenik naselja Vojvodine, Novi Sad, 1966; A. Sekulić, Hrvatski bački mjestopisi, Zagreb, 1994; Ž. Mandić, Mikrotoponimija bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj, Folia onomastica Croatica, 10, Zagreb, 2001. Ž. Mandić i T. Žigmanov Čikuzda (Sükösd)

42 ČISTA SOBA hrvatska župa. Zemaljski popis 1715. bil- školovao u zemljama u kojima se govori ježi 15 hrvatskih i 3 madžarske obitelji. tim jezicima. Kao mlad svećenik bio je Hrvata je već tada bilo znatno više, što vojni kapelan i boravio je na Korzici potvrđuju crkvene matične knjige (vode se 1731.-33. Predavao je na filozofskom učil- od 1711.), u kojima se nalazi stotinjak ištu u rodnome mjestu 1734.-37., a u vri- hrvatskih prezimena. Samostalnom je žu- jeme dok je po Slavoniji i Podunavlju pom postala 1719., a o brojnosti katolika 1738./39. harala kuga djelovao je u govori podatak iz 1730., kada su krizmane Budimu kao hrvatski propovjednik te je 372 osobe. God. 1748. ima 951, a 1762.– požrtvovno dvorio oboljele. Više je godina 1327 stanovnika, pri čemu trećinu čine bio odgojitelj novaka u Radni, odakle je Madžari. Hrvati se spominju i 1783. God. 1745. došao za profesora teologije na ge- 1787. bilježi se kao »ilirsko«, a potkraj neralna učilišta 1. razreda u Budim 1745.- XVIII. st. kao madžarsko-»racko« selo 50. i u Osijek 1750.-58. Stekao je naslov koje pripada posjedu Kalačke nadbiskupi- lector jubilatus i bio dekan generalnog je. (Hrvate crkveni dokumenti najčešće učilišta u Budimu 1759.-62. U vodstvu spominju kao Ilire, a državni popisi kao zajednice sudjelovao je kao kustod prije Race, odnosno katoličke Race.) God. druge diobe Provincije Bosne Srebrene 1860. uništila ju je poplava, a stanovnici su 1756./57. i definitor u novoutemeljenoj preseljeni na današnje mjesto, na uzvisinu Provinciji sv. Ivana Kapistranskoga. U ime pokraj kapelice Tri križa. Selu pripada i vrhovne uprave Franjevačkog reda bio je kapelica sv. Ane, poznato hodočasničko generalni vizitator u Bugarskoj. Plod je mjesto. Potkraj XIX. st. ima 787 kuća i njegova odgojiteljskog rada priručnik 3381 stanovnika, »koji su nekoć bili Hrva- duhovno-asketskog sadržaja. Ne mogu mu ti, ali danas su svi Madžari«. Hrvatski se se sa sigurnošću pripisati filozofski spisi u živalj potpuno odnarodio 1920-ih godina, rukopisu Physica seu octo libri Physico- a na njegovu nekadašnju brojnost danas rum, Philosophia moralis te Metaphysica podsjećaju samo prezimena (Gariša, Ja- (Bajae, 1733/34; vel. 19 x 19 cm, pisar Stje- gica, Jakšo, Karagić, Serletić, Vidak…) i pan od Valpova, knjižnica franjevačkog mikrotoponimi (Dolina, Grbavac Jezer, samostana u Našicama). Nije naime Lipovac, Plačidol Široka, Taban, Tvrdica, isključeno da im je autor Toma Jelle († Zlopolje…). 1743. u Földvaru). God. 1762., kao pos- Lit.: A. Vályi, Magyar országnak leírása, Buda, ljedica kapi, oduzet mu je govor. Od 1766. 1796; E Fényes, Magyarország geographiai je boravio u rodnoj Baji strpljivo pod- szótára, Pest, 1851; S. Borovszky, Pest-Pilis-Solt- noseći svoje patnje. Kiskunvármegye monographiája, I-II, Budapest, Djela: Paen festivum… dno Josepho Anthonio b. g.; Gy. Dudás, Bács-Bodrog vármegye egyetemes Chiolnich… episcopo Bosnensi…, Essekini, 1752; monografiája, I-II, Zombor, 1896; A. Hegedűs, Directa ad coelum via seu tres gradus perfection- Patachich Gábor kalocsai érsek élete és restaurá- is evangelicae, Essekini, 1755; Conclusiones ex ciós tevékenysége. Laurea értekezés. Kalocsa, universa theologia, Essekini, 1755. 1954; Gy. Györffy, Az Árpád-kori Magyarország történeti földrajza, Budapest, 1963; E. Solymos Lit.: Historia domus Bajensis, 1, Baja, 1991; F. E. M. Göldner Solymosné, A kalocsai érseku- Hoško, Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj radalom halászati szerződései 1725-1916. Hrvatskoj, Zagreb, 2002. Cumania, V, Kecskemét, 1974; Ž. Mandić, F. E. Hoško Traganje za netragom nestalim Hrvatima, Narodne novine, Budimpešta, 8. III. 1984. ČISTA SOBA, u bačkih Bunjevaca i Ž. Mandić Šokaca svečana prostorija na salašu ili u kući u kojoj se nije boravilo. U njoj se ČILIĆ, Luka (Baja, 1707. – Baja, 15. IV. nalazio namještaj i oprema (posteljina, 1770.), franjevac, pedagog, pisac. U pokrivači i sl.) koju je žena donijela u Provinciju Bosnu Srebrenu stupio je 1726. mužev dom. Potkraj XIX. st. kod Bunje- u Baču. Budući da je dobro govorio njevaca »kovčeg« u kojem je udavača donosi- mački i talijanski, pretpostavlja se da se la svoje »aljine«, odnosno »štafir«, zami-

43 ČISTA SOBA jenili su posebni tipovi ormara, »dolaf« i i to često kao prve mesne udruge lokalnih »šifunjer«. U čistoj se sobi čuvao i višak Bunjevaca i Šokaca. Osnivane su radi posteljine te svečana odjeća, a služila je i širenja narodne prosvjete, poučavanja i kao gostinska soba za noćenje važnijih širenja narodnog jezika, podizanja vjer- gostiju. Iz nje su se pokapali preminuli skog duha u narodu, održavanja narodne ukućani. svijesti i čuvanja narodnih običaja. Među Lit.: A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991; M. osnivačima i članovima bili su nacionalno Černelić, O životu na salašu, u: Iz baštine bačkih svjesni ugledni i obrazovani ljudi, narodni Hrvata – Bunjevaca, Zagreb, 1998. prvaci te seljački narod. U njima se, A. Stantić napose u zimskom razdoblju, okupljalo, igralo šah i karte, čitalo, šalilo i razgova- ČISTA SRIDA, dijal., Pepelnica, prvi dan ralo o društvenim događajima. Čitaonice korizme. Na taj je dan propisan strogi post su imale po desetak naslova časopisa i i nemrs, a neki vjernici među bačkim Hrva- novina te od nekoliko desetaka do neko- tima, sukladno tradiciji, do danas »suše«, liko stotina knjiga. Priređivale su prela i tj. ne jedu i ne piju. druge zabave, koncerte i kazališne pred- U bačkih Bunjevaca domaćice su na stave. Čitaonice se neki put nalaze i unutar Čistu srijedu temeljito čistile sve posuđe pojedinih udruga, primjerice Katoličkog kru- kako na njemu ne bi ostalo tragova masti. ga u Subotici (1895., prvi knjižničar Antun Posuđe su najprije prale vrućom »luši- Marković) ili Pučke kasine (knjižničar jom«, tj. prokuhanim pepelom, a poslije bi Marko Skenderović izabran je na prvoj ga isprali vrućom pa hladnom vodom. skupštini 1878.). U ostvarivanju zadaća na- Masnoća s ćupova i drugih glinenih posu- rodnih čitaonica pomoć su im pružale i da odstranjivala se u užarenoj krušnoj pe- druge ustanove, pri čemu je u to vrijeme ći. Posuđe bi poslagale u nju, a masnoća među najagilnijima bilo Hrvatsko knji- koja se nakupila po zidovima posuđa ževno društvo sv. Jeronima iz Zagreba. zapalila bi se. Kad se vatra ugasila, peć je Između dvaju svjetskih ratova čitaonička zatvorena, a čisto se posuđe iz nje vadilo društva gube obilježja koja su imala u tek sutradan, jer se na Čistu srijedu tradi- XIX. st. te se njihovi fondovi pripajaju mje- cionalno »sušilo« pa posuđe i nije bilo snim knjižnicama, a njihovu ulogu djelomično preuzimaju kulturno-umjetni- potrebno. čka i druga društva. Prvih godina nakon U bunjevačkim selima zabilježen je i Drugog svjetskog rata, hrvatske čitaonice običaj da neoženjeni momci po sokacima u Vojvodini i Madžarskoj obnavljaju svoj vuku panj, obično u skupinama i naiz- rad, ali ih vlasti ubrzo ukidaju, neke od mjence. Ako bi usput sreli djevojku koja se njih poslije djeluju u socijalističkome za poklada nije udala, uhvatili bi je i pri- duhu unutar lokalnih domova kulture, no s silili da poljubi panj. njihovim raspadom nestale su i čitaonice, Lit.: A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991. koje su dijelom uključene u bibliotečki A. Stantić sustav po mjestima. Iako se neke od hrvatskih čitaonica danas obnavljaju, ČITAONICA, isprva društvo, klub ili poput Bajske bunjevačke čitaonice ili slična ustanova, kojoj je svrha bilo promi- Bunjevačke čitaonice u Čonoplji, njihove canje knjige, čitanja i narodne kulture. su aktivnosti drukčije. I koncepcija novo- Danas prostorije, obično u sklopu osnovane Hrvatske čitaonice u Subotici knjižnice, namijenjene čitanju knjiga i razlikuje se od svojih povijesnih prethod- periodike. nica te joj je cilj ponajprije promicanje hrvat- Dok su Madžari i Srbi u Bačkoj svoje skoga jezika i hrvatske knjige na suvremen čitaonice osnivali još polovicom XIX. st., način. među Hrvatima se pojavljuju tek posljed- Najvažnije hrvatske čitaonice u Bačkoj njih desetljeća XIX. st. i početkom XX. st., bile su sljedeće:

44 ČITAONICA Lemeška kasina osnovana je 1874., a u Bajska kršćanska čitaonica počela je s njoj su Bunjevci iz Lemeša imali i svoju raditi 1910. na poticaj tadašnjega bajskog čitaonicu. kapelana Lajče Budanovića, koji je, okup- Pučka kasina u Subotici bila je najpo- ljajući nacionalno svjestan narod, želio znatija i najbolje posjećena čitaonica među spriječiti madžarizaciju u tome mjestu. bačkim Hrvatima, opskrbljena mjesnim i Vlasti nisu dopustile njezino osnivanje mnogobrojnim stranim listovima te pod imenom Bunjevačka čitaonica. Prvi bogatom knjižnicom. Osnovana je 1878., predsjednik bio je Stipan Agatić, a najpo- nakon što registracija pod imenom znatiji član nakon rata Mišo Jelić. Bunjevačka kasina nije bila moguća. Imala Čitaonica u Fancagi (madž. Bajaszen- je prostrane prostorije, od kojih su neke tistván) utemeljena je 1911., kada su tamo- bile određene posebno za čitaonicu, druge šnji Bunjevci po ugledu na bajske sunaro- za razne zabave, igre (biljar, domino, šah i dnike kupili jednu kuću i u njoj organiz- dr.) te vijećanje. irali čitaonicu. Šokačka čitaonica u Bačkome Mono- štoru osnovana je 1920., a predsjednik joj je bio Marin Bešlin. Bunjevačka čitaonica u Čonoplji osnovana je o Božiću 1920. radi širenja hrvatske prosvjete i održavanja nacionalne svijesti među Bunjevcima. Imala je knjižnicu s više od 300 hrvatskih knjiga. Najza- služniji za njezino osnivanje i djelovanje bio je učitelj Ilija Džinić, a prvi predsjed- Subotička Pučka kasina početkom XX. st. nik Lazo Burnać. U njoj su se održavale kazališne predstave i razne zabave, a poslije je promijenila ime u Bunjevačku kasinu. Pučka čitaonica u Bajmoku osnovana je 1879., ali je jedno vrijeme prekinula rad, Šokačka udružna kasina u Baču osno- pa je ponovno otvorena 1889. Prvi pred- vana je 1926. Predsjednik joj je bio Franjo sjednik bio je Tadija Bešlić, bajmočki Azaševac, a tajnik Ljudevit Kesejić. zemljoposjednik. Šokačka čitaonica u Sonti osnovana je Narodna čitaonica u Bikiću utemeljena 1926., prvi predsjednik bio joj je Matej je prije Prvoga svjetskoga rata. U njoj se Domić. okupljalo bunjevačko seljaštvo, a učenija Jugoslavenska čitaonica Bajmak pos- gospoda čitala su mu novine i knjige na tojala je između dva svjetska rata radi hrvatskome. Svake je godine priređivala prosvjećivanja bajmočkih Bunjevaca u prelo. provladinu duhu. Održavala je godišnja Katolička čitaonica sv. Jurja u Subotici prela, a prvi predsjednik bio joj je Nikola osnovana je 1905. u istoimenoj župi kako Babić. bi pridonijela podizanju vjerskog duha u Prva bunjevačka čitaonica u II. krugu u narodu, proučavanju i širenju narodnog Subotici utemeljena je 1937. radi širenja jezika te čuvanju narodnih običaja. Prvi joj »jugoslavenske ideologije među Bunjev- je predsjednik bio Marko Vukov. Čitaoni- cima«. Prvi predsjednik bio je Lojzije ca je početkom 1912. osnovala i svoje pje- Vidaković Bukvin. vačko društvo. Bajska bunjevačka čitaonica u Baji Katolička čitaonica sv. Roke u Subotici utemeljena je 1988. kao sljednica Bajske osnovana je 1910. u istoimenoj župi i okup- kršćanske čitaonice i Čitaonice iz Fancage. ljala znatan broj Bunjevaca iz dominantno Održava godišnje Bajske razgovore, orga- bunjevačke gradske četvrti Ker. nizira Veliko prelo u Baji itd.

45 ČITAONICA Hrvatska čitaonica u Subotici uteme- na čijem je čelu izdaje 70 magazina ljena je 2002. godine radi promicanja hrvat- (Lepota i zdravlje, JOY, CKM, Bravo, skog jezika i hrvatskog tiska i knjiga, a od Bravo Girl, Auto Start, PC Magazin, Metal 2005. ima vlastite prostorije. Hammer…) i među najvećim je naklad- Lit.: Neven, br. 7/1889, 4/1905, 5/1913, 33/1921, nicima na nekadašnjem jugoslavenskom Subotica; Subotička Danica ili bunjevačko-šokač- prostoru. T. Žigmanov ki kalendar (sa slikama) za prostu godinu 1909., Subotica, b. g.; Subotička Danica ili bunjevačko- šokački kalendar (sa slikama) za prostu godinu ČOBANJA, 1. u bačkih Bunjevaca drve- 1911., Subotica, b. g.; P. Pekić, Povijest Hrvata u na, ovalna i plosnata posuda za vodu volu- Vojvodini, Zagreb, 1930; M. Evetović, Kulturna mena do 10 litara, slična manjoj odrezanoj povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata (rukopis); bačvi. Ratari i pastiri nosili su u njoj vodu Pravi bunjevački kalendar za godinu 1935, Su- botica, b. g.; Bunjevački kalendar za prostu god- za piće, a za velikih je vrućina, zakopana u inu 1939., Subotica, b. g. Enciklopedija Jugo- zemlji, ostavljena u sjeni ili pokrivena slavije, 3, Zagreb, 1984; Hrvatski leksikon, 1, komadom odjeće, dugo zadržavala svje- Zagreb, 1996; A. Čota, U osimu plemenitog rav- žinu vode; 2. u nekim bunjevačkim kraje- ničarskog drača (rukopis). vima štap s privezanom slamom i lojem, K. Čeliković koji se palio pri preskakanju vatre na blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja) ČOBAN, Robert (Bač, 27. VII. 1968.), novinar i nakladnik. Rođen u poljodjelskoj te isticao na đeram, dud ili drugo visoko obitelji Josipa i Lujze, rođ. Tot. Osnovnu i stablo. S tim se štapom ujedno trčalo oko prva dva razreda srednje škole završio je u njiva na kojima su se preskakale vatre. Baču, a srednju ekonomsku u Bačkoj Vjerovalo se da njegov plamen cijelu oko- Palanci. Studij prava upisao je na Pravnom licu čuva od utjecaja zlih sila, tuče i drugih fakultetu Sveučilišta u Novom Sadu, na nepogoda. kojem je apsolvirao 1993. Lit.: A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991; Zvonik, br. 8/2003, Subotica. Još za vrijeme studija afirmirao se kao A. Stantić novinar. Tijekom 1990. i 1991. pisao je za Večernje novosti, Vreme (Beograd), Stav, ČOJA, dijal.(tur. vulg. çoha: sukno bolje Index (Novi Sad), Glas ravnice (Subotica), kvalitete), glatka vunena tkanina, čoha. Arenu (Zagreb), Naše dane (Sarajevo) i Dobiva se postupkom valjanja (»filcanja«) dr., a 1992. postao je glavnim urednikom vune. Riječ je o drevnoj vrsti obrade u studentskog lista Index. Zbog kritičkih kojoj se vlakna, tkanina ili pletenina od napisa o režimu Slobodana Miloševića vune izlažu mehaničkomu, toplinskomu i došao je u sukob s predstavnicima tadaš- vodenu djelovanju, pri čemu se »ufilcaju«, njih sveučilišnih tijela te je smijenjen s uredničke funkcije. Iste je godine, u surad- tj. skupe i isprepletu. Karakteriziraju je nji s Nezavisnim društvom novinara velika gustoća i iznimna toplinska izolaci- Vojvodine, pokrenuo Nezavisni index, ja, zbog čega je u mnogih naroda upotreb- prvo važnije neovisno glasilo u Vojvodini ljavaju za izradu zimske odjeće. U Bunje- za vrijeme Miloševićeva režima. Ubrzo se vaca se od nje izrađuju ćurdije, ćurci, ogr- međutim razišao i s tom redakcijom te je tači, kaputi, hlače i dr. osnovao vlastit list – neovisni politički K. Suknović dvotjednik Novosadski index, kojemu je 1993. ime promijenio u Svet. Promijenjena ČONOPLJA, naselje 11 km istočno od je međutim ubrzo i uređivačka koncepcija Sombora i na pola puta između Lemeša lista: umjesto političkih tema dominirati (službeno Svetozar Miletić) i Kljajićeva, s počinje estrada, a Svet postaje jedan od lis- kojima je povezano cestom. Prostire se na tova s najvećom nakladom na području padinama u podnožju Telečke zaravni na bivše Jugoslavije. Potkraj devedesetih 90 m nadmorske visine. Pokraj sela prolazi pokrenuo je nova izdanja, a danas tvrtka i željeznička pruga Sombor-Vrbas.

46 ČONOPLJA Prvi se put spominje 1399. kao feudal- kojih rimokatolika 2687, pravoslavaca 25, ni posjed plemićke porodice Czobor pod a židova 22. imenom Chomokla. Poslije se javlja pod Do sredine XVIII. st. bunjevački su imenima Chamakla, Chamokla, Csomok- Hrvati bili jedini ili većinski narod. Nakon la, Chiomoklia, a u turskom defteru iz toga većinu su činili najprije Madžari, 1580. mjesto je zabilježeno pod nazivom zatim Nijemci, a od 1945. godine Srbi. Do Csonopla, koji se, s malim izmjenama, 1944. broj Hrvata i Madžara neprekidno se zadržao do danas. Od 1590., kad je smanjivao, a Nijemaca povećavao. Potkraj popisano 27 oporezovanih kuća, ne spom- Drugoga svjetskog rata 800 stanovnika inje se sve do 1717. Tad su na jednom aus- bježi od sovjetske i partizanske vojske, a trijskom zemljovidu Sombora i okolice ostatku njemačkog stanovništva konfisci- zabilježeni Čonoplja i Dolovi. God. 1720. rana je cjelokupna imovina i zatvoreno je među 28 pustara somborskoga vojnog u logore. U prosincu 1945. s područja šanca nalaze se i ovi toponimi. Prema za- Korduna u Čonoplju je kolonizirano oko povijedi komorskog administratora J. F. 2500 stanovnika, pretežito Srba. Kako Redla od 7. VIII. 1747. od pustara Csonop- Nijemcima nakon ukidanja logora 1948. lya i Dolovi osniva se samostalno selo s 42 imovina nije vraćena, bili su prisiljeni stanovnika, koji su nosili prezimena: napustiti Jugoslaviju. Đerko, Burnać, Paštrović, Probojčević, Vuković, Bošnjaković, Pašalić, Maunić, Stanovništvo se bavi pretežito poljo- Džinić i dr. Prvi dušobrižnici u Čonoplji privredom. Zastupljeno je ratarstvo, vino- bili su somborski franjevci, a prva crkva gradarstvo i stočarstvo. Od XVIII. st. raz- koju su 1750. sagradili čonopljanski Bu- vija se obrt. U XX. st. počinje se razvijati i njevci bila je područna crkva župe iz Leme- industrija: ciglana (1905.), dva mlina, dv- ša (madž. Nemes Militics). God. 1761. ije kudjeljare i pogon za bojenje vunenih ustrojena je samostalna župa, u kojoj su se vlakana. Nakon Drugoga svjetskog rata, iduće godine počele voditi matične knjige. likvidiraju se kudeljare i mlinovi, a razvi- Dvorski komorski savjetnik Anton Coth- jaju se poljoprivredna industrija, ciglana i man u svojem izvješću 1763. navodi da su bojadisaonica. Danas je mjesna industrija stanovnici rimokatolici Bunjevci te 10 u teškom položaju, osim ciglane, koja je godina prije toga doseljeni Madžari i Slo- uspjela opstati. vaci. Čonoplja je tad imala 350 stanovni- Današnja rimokatolička crkva sagrađe- ka. Masovno doseljavanje Nijemaca u 119 na je 1819., a posvećena je Svim svetima novoizgrađenih kuća organizirano je 1786. 1821. Rimokatolička pučka škola počela je Prema podacima iz 1803. Čonoplja je ima- raditi 1761. Pri imenovanju učitelja vodila la 2734 stanovnika: Madžara, »Ilira«, se briga o tome da učitelj, osim madžarski, Slovaka, Nijemaca, Srba i Židova, od govori i »ilirski« i njemački. U sjevernome Nijemci Madžari Srbi Hrvati i Binjevci Židovi Jugoslaveni ostali ukupno

1890. 2340 1821 67 - 964 96 - - 5387

1941. 2565 1731 5 12 515 17 - 1 4846

1948. 424 1710 2911 624 - - - 64 5733

1971. 59 1269 3112 475 - - 158 36 5109

1991. 23 821 2850 123 126 2 430 57 4432

2002. 22 668 3093 129 113 - 160 174 4359

Etnička struktura stanovništva 1890.-2002.

47 ČONOPLJA dijelu sela je potkraj XIX. st. izgrađena otjerao ih na čordu, a predvečer ih je bunjevačka škola s jednom učionicom i vraćao vlasnicima. Na čordi je obično bio učiteljskim stanom, koja je radila do bunar s đermom i koritom za napajanje 1946., a poslije je srušena. Bunjevačka goveda. Naknadu za ispašu na čordi vlas- čitaonica osnovana je 1920. na inicijativu nici stoke uplaćivali su u seosku riznicu. Ilije Džinića, no ubrzo je ime promijenila A. Stantić u Bunjevačku kasinu. Poslije rata postala je najprije Hrvatsko kulturno društvo, ČORDAŠIĆ, Bartol (Osijek, 21. V. 1756. poslije HKD August Šenoa, i pod tim je – Novi Sad, 17. X. 1788.), franjevac, filo- imenom Društvo djelovalo do 1950-ih zofski pisac. Poslije gimnazije 1772. stu- godina. Od 1939. do Drugoga svjetskog pio je u Baču u Provinciju sv. Ivana Kapi- rata u Čonoplji je djelovalo i križarsko stranskoga. Filozofiju je studirao u Slavon- društvo. Bunjevačka prela su se održavala skom Brodu i Požegi 1773.-76., a studij te- do 1970-ih godina. Novo Kulturno-umjet- ologije počeo je 1776. na generalnom uči- ničko društvo Bunjevačka grana osnovano lištu u Osijeku. Nakon što mu je provincije 2002., a u selu danas postoje i jal Blaž Tadijanović 1777. dopustio da madžarsko i srpsko društvo. prekine studij teologije i na sveučilištu u Budimu položi potrebne ispite iz filozofije, stekao je naslov doktora filozofije. Teološki je studij dovršio u Budimu 1781., a dvije godine prije toga postao je sve- ćenikom. Predavao je na filozofskom uči- lištu u Budimu 1781.-83., kad su vlasti franjevačkim visokim školama zabranile djelovanje. Nakon toga bio je profesor u osječkoj gimnaziji 1784.-88., a 23. VI. 1788. preuzeo je službu kapelana u vojnoj bolnici u Novom Sadu. Objavljeni popis Čonoplja njegovih filozofskih teza pokazuje da je Najznamenitiji čonopljanski Hrvat jest prihvatio Boškovićevu teoriju o sastavu kulturni djelatnik Ilija Džinić (1894.- tvari i Newtonov zakon opće gravitacije. 1981.), a u Čonoplji su rođeni i svećenici Djelo: Tentamen philosophicum, Essekini, 1783. Ivan Palić (1842.-85.) te Ivan Burnać (1841.-1900.) Lit.: Ž. Dadić, Prirodnofilozofski i prirodoznan- stveni tekstovi u franjevačkim samostanima u Lit.: I. Iványi: Szabadka szabad királyi város Osijeku i Iloku, Prilozi za istraživanje hrvatske története, I-II, Szabadka, 1886-1892; I. Iványi, filozofske baštine, 11/12, Zagreb, 1980; S. Sršan, Bács-Bodrog vármegye földrajzi és történelmi helynévtára, II, IV, Szabadka, 1909,² 1907; I. Osječki ljetopisi 1686. – 1945., Osijek, 1993; F. E. Dţiniă, Čonoplja kratak opis njenog postanka i Hoško, Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj migraciono kretanje njenog stanovništva u Hrvatskoj, Zagreb, 2002. prošlosti, Sombor, 1980; D. Vujaklija, Čonoplja F. E. Hoško od 1399.-1983. godine, Čonoplja, 1983; J. Rausch, Donauschwäbische Heimat, Gemeinde ČOTA, Antonija, rođ. Rekettye (Beograd, Tschonopel, Nürnberg, 1989; M. Beljanski: Šest 12. I. 1961.), diplomirana pravnica, kultur- vekova Čonoplje (1399-1987), Sombor, 1996; I. na djelatnica. Kći Istvána Rekettyea i Eve, Džinić, Čonoplja, bačko selo kraj Sombora, u prošlosti (rukopis). rođ. Knezi iz Lemeša. Osnovnu školu Đ. Lončar završila je u Lemešu, gimnaziju u Som- boru, a 1984. diplomirala je na Pravnom ČORDA (madž. csorda: stado, krdo), u fakultetu u Osijeku. Od 1985. radi u som- bačkih Bunjevaca naziv za zajednički borskome Narodnom kazalištu na poslovi- seoski pašnjak. Čordaš (pastir na čordi) ma tajnika. Urednica je periodičnih izda- ujutro bi, poslije muže, prikupio goveda i nja Narodnog kazališta iz Sombora

48 ČOVIĆ (Premijera, programske knjižice za pred- ČOVIĆ, Gabor – Gavro (Subotica, 1895. stave itd.), a objavila je i više članaka – ?, 1945.), društveni i sportski djelatnik. posvećenih kazališnom životu (Somborske Potječe iz brojne obitelji Ivana i Janje, rođ. novine, Ludus, Hrvatska riječ itd.). Stipić, stariji je brat Marka Čovića. Bio je Redovita je suradnica Pozorišnog almana- politički aktivan u vrijeme raspada Austro- ha Vojvodine, koji izdaje Kazališni muzej Ugarske – sudjelovao je na sastanku 5. XI. Vojvodine, gdje je i urednica redakcije na hrvatskome. Skupa s Marijom Šeremešić objavila je knjigu Dukat ravnice, u kojoj je pisala o povijesti i običajima Hrvata- Bunjevaca iz Sombora i okolice. Aktivna je članica HKUD-a Vladimir Nazor iz Sombora u Odjelu za njegovanje kulture, tradicije i jezika bačkih Hrvata te zamjeni- ca glavnoga i odgovornog urednika lista tog Društva Miroljub od njegova pokreta- nja. Osnivačica je HKUD-a Stipan Knezi Šimeta u Lemešu. Članica je Demokrat- skog saveza Hrvata u Vojvodini od osnutka te stranke, a 2005. izabrana je za vijeć- nicu u Skupštini Općine Sombor. Djelo: Dukat ravnice (suatorica s M. Šeremešić), Gabor – Gavro Čović Sombor, 2000. T. Žigmanov 1918., kad je donesena odluka da se osnu- ČOTA, Zoran (Stanišić, 4. II. 1957.), je Bunjevačko-srpski narodni odbor u pravnik, nogometaš, društveni djelatnik. Subotici, bio je potporučnik Bunjevačko- Sin Stipana i Ane, rođ. Antolić. Osnovnu srpske narodne garde u Subotici, osnovane školu i gimnaziju završio je u Somboru, a 10. XI., te član skupine od desetorice bu- na Pravnom fakultetu u Novom Sadu njevačkih mladića koji su toga dana proni- diplomirao je 1981. Nakon toga zaposlio jeli hrvatsku zastavu gradom. Tradicional- se kao pravnik u Željezničko-transport- no se smatra da ju je upravo on istaknuo nom poduzeću u Somboru, gdje radi do na subotičku gradsku kuću. U međuraću je danas. Nogometom se bavio od rane mla- radio kao računovođa, a 1930-ih bio je dosti, bio je kapetan momčadi NK član najuže uprave NK Bačka. Za vrijeme Radnički 1976.-83., a od iduće je godine rata na poziv brata Marka otišao je u Za- do kraja aktivne karijere 1986. igrao za greb, gdje je bio aktivan u Društvu bačkih ŽAK. Nakon toga bio je član uprave ŽAK-a Hrvata. Povlačeći se pred partizanima, i NK Radnički 1986.-92. te predsjednik potkraj rata nestao je na Križnom putu. Nogometnog saveza općinâ Sombor i Lit.: P. Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb, Apatin 1986.-87. Zbog odbijanja da nosi 1930; A. Sekulić, Književnost podunavskih oružje i uniformu u ratu protiv Hrvatske, Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996; M. Čović, osuđen je na šest mjeseci zatvora, a kaznu Priča o lopti, Zagreb, 2001. je izdržao u vojnom zatvoru u Beogradu i S. Bačić okružnom zatvoru u Somboru 1993./94. Nakon toga aktivirao se u KUD-u Vla- ČOVIĆ, Gavro (Subotica, 1. I. 1911. – dimir Nazor u Somboru, sudjelovao je u Subotica, 19. VI. 1968.), sportski djelat- vraćanju hrvatskih atributa u naziv tog nik. Sin Šime i Marije, rođ. Kákonyi. Za- društva te je član redakcije lista Miroljub vršio je trgovačku školu i 1935. postao od njegova utemeljenja. samostalnim trgovcem s vlastitom rad- A. Firanj njom za mušku modnu konfekciju. Nakon

49 ČOVIĆ rata radnja mu je konfiscirana te je radio prvenstvu Jugoslavije u Osijeku osvojio kao radnik i službenik u više poduzeća. drugo mjesto. Trčao je i na 800 m i 1500 U međuratnom razdoblju bio je aktivan m, a u disciplini na 1500 m bio je kandidat u NK Bačka iz Subotice, poslije rata je za Olimpijske igre u Helsinkiju 1952. Kao savezni boksački sudac, a sudio je i među- člana organizacije Križari, OZNA ga je narodne susrete u susjednim zemljama. U uhitila 1947. te je 35 dana proveo u Teniskom klubu Palić 1878 bio dugo- istražnom zatvoru, ali kazneni postupak godišnji tajnik te predsjednik, a posebno se protiv njega ipak nije pokrenut. Nakon što angažirao u školi tenisa i u radu sa sporta- je Bačka 1948. rasformirana, prestao se šima mlađe dobi. Izgubio je život u pro- baviti atletikom i počeo je igrati najprije metnoj nezgodi u vrijeme održavanja pio- tzv. veliki rukomet, a poslije i mali. Kad je nirskog prvenstva Vojvodine na Paliću prestao aktivno igrati rukomet, postao je prevozeći pehare za pobjednike. Na prijed- rukometni trener i republički sudac. Od log Teniskog saveza Vojvodine i na poticaj 1958. do odlaska u mirovinu 1990. radio je sportskih djelatnika TK Palić god. 1968. u Savezu gluhih u Subotici. Bio je trener u ustanovljen je Memorijalni turnir Gavre Rukometnom klubu gluhih Bačka, a kao Čovića, koji se održava do danas. Na tom savezni trener rukometne reprezentacije turniru I. kategorije u natjecateljskoj kate- gluhih Jugoslavije osvojio je pet uzastop- goriji između 14 i 18. godina, sudjeluju nih zlatnih medalja na Olimpijadama mladi i neafirmirani tenisači, među kojima gluhih 1969. u Beogradu, 1973. u Malmöu, su svojedobno bili i Mónika Szeles, Goran 1977. u Bukureštu, 1981. u Kölnu i 1985. u Los Angelesu. Ivanišević, Slobodan Živojinović, Goran D. Runje Prpić i drugi poznati tenisači s prostora bivše Jugoslavije. ČOVIĆ, Jelena (Subotica, 13. VII. 1879. G. Čović – Subotica, 12. IX. 1951.), slikarica. Bila je prva akademski obrazovana slikarica u ČOVIĆ, Grgo (? – ?), kulturni i društveni Subotici. Otac joj je bio Grgo Čović, od- djelatnik. Živio je u II. kvartu u Subotici. vjetnički pisar, a majka Sibila, rođena Jedan je od organizatora peticije za Malagurski. Nakon završene srednje uvođenje bunjevačkog jezika u osnovne škole, uz materijalnu pomoć rođaka 1900. škole, koju je 1896. potpisalo 1200 osoba. počinje školovanje u privatnoj školi za Pri osnivanju Katoličke čitaonice sv. Jurja 1905. izabran je za knjižničara udruge. umjetnost i primijenjenu umjetnost aka- Kao »neumorni borac naše prosvite« demskog slikara Gusztáva Kőszegija prikupljao je pretplatu, distribuirao i pro- Brandla u Sopronu. Prvu samostalnu davao Budanovićev molitvenik Mala slava izložbu održala je kao studentica prve Božija, zbog čega je imao problema s vlas- godine te škole 6. VII. 1901. u hotelu tima. U vrijeme raspada Austro-Ugarske Pešta u Subotici, nakon koje joj je subotič- bio je član Bunjevačko-srpskoga narodnog ka gradska uprava, na čijem je čelu tada odbora u Subotici. bio gradonačelnik Lazar Mamužić, dodijelila stipendiju od 600 kruna na godinu. Lit.: Neven, Subotica, 7/1896, 9/1903, 4/1905, 5/1905, 5/1907, 10/1908; J. Šokčić, Subotica pre i Nakon zatvaranja škole u Sopronu 1902. posle oslobođenja, Subotica, 1934. prešla je na Kraljevsku žensku slikarsku M. Grlica školu u Budimpeštu kod akademskih slikara Lajosa Deáka Ébnera i Lászla ČOVIĆ, Ivan (Pavlovac, 22. II. 1930.), Hegedűsa. Već početkom 1903. otišla je u atletičar, rukometni trener. Nakon završe- München u školu Antona Ažbèa, gdje je tka gimnazije u Subotici studirao je na provela dvije godine. U toj je školi gradila Medicinskom fakultetu u Beogradu. Bavio svoj likovni govor slobodnom uporabom se atletikom od rane mladosti te je kao boja te se on polako odmicao od zadanih omladinac Bačke 1947. na cross-country pravila akademizma. Na Paliću je u ljeto

50 ČOVIĆ 1904. održavala satove slikanja u prirodi, a gradu 1994. te Subotici 1996. i 1999. sudjelovala je i u slikarskoj koloniji u Njezini se radovi, od kojih su najbrojniji Nagybányi. Stvarala je slike svježeg portreti i pejzaži, čuvaju u likovnoj zbirci kolorita, s tematskom dominacijom pejza- Gradskog muzeja u Subotici, u Zavičajnoj ža, a dobivala je i narudžbe za portrete, galeriji Dr. Vinko Perčić u Subotici te u primjerice za portret Albe Prćića, pred- privatnom vlasništvu. sjednika Pučke kasine. U Suboticu se Lit.: Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb, vratila 1905. te je ondje vodila tečaj umjet- 1993; Jelena Čović 1879-1951 (katalog), nosti i primijenjenih umjetnosti sve do Subotica, 1999; O. Ninkov Kovačev, Život i delo 1907., kad je, na poziv i uz financijsku prve subotičke slikarke Jelene Čović (1879-1951), potporu Gabrijele Vermes, otišla u Kiseg Subotičke novine, br. 11-20., Subotica, 2000. (madž. Kőszeg), gdje je predavala na Višoj Lj. Vuković djevojačkoj školi do 1914. S Vermesevom je obišla velike muzeje u Berlinu 1908. i ČOVIĆ, Josip (Subotica, 29. II. 1888. – Parizu 1909., gdje je kopirala poznata dje- Subotica, 23. VII. 1965.), liječnik. Potječe la. Pri obnovi franjevačke crkve u Su- iz brojne obitelji Jaše i Dominike, rođ. botici 1911. naslikala je oltarnu palu Srce Temunović. Imao je tri sestre i sedmero braće, a jedan od njih, Grgo, bio je veteri- Isusovo, koja i danas stoji na prvotnome nar. Otac Jašo bio je član prve uprave mjestu na bočnom oltaru. Prvi svjetski rat Pučke kasine iz 1878. god. provela je u Subotici, gdje je vodila satove slikanja, a jedna od njezinih učenica bila je Maturirao je u subotičkoj gimnaziji, a i Angela Mačković, kći poznatog arhitekta diplomirao na medicinskom fakultetu Titusa, koja je poslije studirala na Aka- sveučilišta u Budimpešti 1913. Prema pisa- demiji likovnih umjetnosti u Münchenu. nju Nevena, iste je godine, skupa s još tro- Predavala je još i u Muškoj građanskoj jicom liječnika, podnio molbu za prijam na školi, Ženskoj obrtničkoj školi i Obrt- jednogodišnju obvezatnu praksu u gradsku ničkoj trgovačkoj školi. Pokopana je na javnu bolnicu u Subotici, ali je jedini od Bajskom groblju u Subotici. podnositelja bio odbijen, uz obrazloženje gradonačelnika Károlya Bíróa da je »pan- Samostalne izložbe imala je u Subotici slav«. Nakon mnogih intervencija grado- 1901., 1902., 1903. i 1926. s Elemérom načelnik je promijenio odluku te je na Csincsákom, kolektivne u Subotici, Sopro- praksu ipak primljen. Do travnja 1914. bio nu, Kisegu i Münchenu, a posmrtne u Beo- je sekundarni liječnik u gradskoj bolnici, nakon toga u Vojnoj bolnici u Segedinu, a od prosinca iste godine do kraja Prvoga svjetskog rata radio je kao vojni liječnik u vojnim medicinskim službama u raznim garnizonima. Nakon rata imenovan je okružnim liječnikom u Subotici, u povodu čega je Neven pisao: »izabran je za gradskog liječnika jer je već u prošlosti dokumento- vano, da je vjerni sin bunjevački i da je jedan od najvećih rodoljuba«. Od 1926. radio je kao privatni liječnik u Subotici, a ordinacija mu se nalazila u Ulici Paje Kujundžića br. 36 (danas Ulica braće Ra- dića). Bio je član uprave Pučke kasine pred Drugi svjetski rat i za vrijeme rata. Kao dobar stručnjak, bio je omiljen među paci- J. Čović, Autoportret, 1903. jentima i svojim kolegama.

51 ČOVIĆ Izvori: HAS, F:047, inv. br. 1003. Imenik zubnh lekara, zubnih tehničara, babica, privatnih i gradskih lekara 1922-1937 i neki podaci o lekarima od 1887.; 1442.2-XXI-29/1922. Lit.: Neven, Subotica, br. 46, 50, 52/1913, 3/1918; S. Nikiforović, Vodič kroz Suboticu, Subotica, 1936; L. I. Krmpotić, 125 godina osnutka Pučke kasine 1888 - 2003, Subotica, 2003. E. Libman i M. Grlica

ČOVIĆ, Karlo (Subotica, 9. VIII. 1945.), hrvač. Srednju školu završio je u Subotici 1963., diplomirao je na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu 1984. Hrvanjem grčko-rimskim stilom počeo se baviti 1956. u Sportskom društvu Tvornice bicikala Partizan pod vodstvom Stevana Giona. Nakon što je društvo spojeno s s. Leopoldina (Marija) Čović Hrvačkim klubom Spartak, od 1960. do Tijekom bolesti pokazala je posebne kre- 1969. natječe se za taj klub. U varaždinski posti, što je potaknulo isusovca Milana Hrvački klub Varteks prešao je 1969., a Pavelića da o njoj objavi seriju članaka u 1970.-73. natjecao se za zagrebački Hrva- Glasniku Srca Isusova 1938. Članci su čki klub Metalac. Za Varteks je ponovno poslije prikupljeni u njezinu kratkom živo- nastupao 1973.-83., a u tom je klubu i topisu Sestra Leopoldina Čović (Zagreb, završio aktivnu karijeru. Bio je pobjednik 1941.). Umrla je na glasu svetosti u kući na prvenstvu Jugoslavije 1968., 1970., 1972. matice u Zagrebu. Pokopana je u Zagrebu. i 1973., a za državnu je reprezentaciju nas- Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu tupao 16 godina. Na Europskom prvenstvu odobrio je 1946. pokretanje postupka za u Modeni 1969. osvojio je srebrnu me- njezino proglašenje blaženom i svetom, ali dalju, a na Mediteranskim igrama u Izmiru taj postupak nije završen. 1971. zlatnu medalju. Sudjelovao je na Lit.: M. Pavelić, Zvijezde srca Isusova: pjesme o Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. i Božjim ugodnicima, Subotica, 1939; [L. I. Münchenu 1972. Za svoje rezultate proglašen Krmpotić], S. Leopoldina Čović, Subotička je zaslužnim sportašem Jugoslavije. Na- Danica: Kalendar za 1988. god., Subotica, 1987. kon završetka aktivne karijere bio je S. Bačić upravitelj varaždinskoga sportskog centra, u kojem se nalazi i hrvačka škola. Živi u ČOVIĆ, Mara (Subotica, 6. XI. 1911. – Varaždinu. Zagreb, 3. XII. 1997.), književnica, poli- Lit.: Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb, tička zatvorenica. Rođena je u obitelji oca 1993. Lj. Vujković Lamić i N. Stantić Stjepana i majke Jelene, rođ. Kujundžić. Kao djevojka bila je aktivna u ženskim ČOVIĆ, s. Leopoldina (Marija) (Subo- katoličkim udrugama Orlice i Križarice. U tica, 18. V. 1901. – Zagreb, 11. X.1926.), Subotici je završila srednju učiteljsku redovnica. Kći Ivana i Janje, rođ. Stipić, školu, a u Zagrebu 1941. Višu pedagošku sestra Marka i Gabora Čovića. Otac joj je školu. Službovala je kao učiteljica u Su- dao podići 1933. mramorni križ ispred botici, Banjoj Luci i Zagrebu. God. 1948. crkve Isusova Uskrsnuća u Subotici. u montiranome političkom procesu osuđe- Nakon završene srednje škole u rodnome na je skupa s još osmero ljudi zbog navo- mjestu odlazi sestrama milosrdnicama sv. dnog organiziranja skupine za nasilno oba- Vinka Paulskoga u Zagreb 1919. Na studi- ranje tadašnjega državnog poretka. Zatvor- ju i redovničkim pripravama 1922. obo- sku kaznu od 4 godine s prisilnim radom ljela je od tada raširene tuberkuloze. izdržala je u Požarevcu.

52 ČOVIĆ Nakon izlaska iz zatvora obavljala je prosvjeti (Zagreb), Hrvatskom kolu najprije knjigovodstvene poslove u (Zagreb), Hrvatskoj reviji (Zagreb, Subotici, a poslije je radila kao radni ter- Barcelona), Hrvatskoj smotri (Zagreb), apeut u Zagrebu. Nakon odlaska u mirov- Hrvatskoj straži (Zagreb), Omladini inu 1971., počela je raditi u Hrvatskoj (Zagreb), Obitelji (Zagreb), Subotičkoj katoličkoj misiji u Nürnbergu. U Zagreb se Danici, Subotičkim novinama i dr. U dru- vratila 1978. te je ondje živjela do smrti. goj polovici 1930-ih bio je jedan od Kraće tekstove objavljivala je u zagre- istaknutih članova subotičke bunjevačke bačkom listu Politički zatvorenik. Svoj je zajednice te je, u suradnji s Petrom boravak u zatvoru opisala u knjizi Sjećanje Pekićem i uz potporu Pučke kasine, – svjedočenje. pokrenuo časopis Klasje naših ravni. Nakon uspostave Banovine Hrvatske u razdoblju 1939.-1941. aktivno je radio na promicanju ideje Bačke Hrvatske, tj. na priključenju šest sjeverno-bačkih i baranj- skih kotareva s većinskim hrvatskim stanovništvom Hrvatskoj. Pisao je o toj ideji u novinama i časopisima (npr. u Subotičkim novinama) te je agitirao za nju na skupovima Društva bačkih Hrvata i na Mara radijskoj postaji Zagreb. Radio je i na Čović jačanju veza Zagreba i Subotice te je s Josipom Andrićem sudjelovao u pretvorbi zagrebačkog pododbora Hrvatske kulturne zajednice u Društvo bačkih Hrvata u Zagrebu. U novom je društvu, skupa s Brankom Radićevim, obnašao dužnost Djelo: Sjećanje – svjedočenje: zvuči kao priča, a tajnika. U tom su razdoblju nastali njegov bila je istina, Rijeka, 1996. roman Doktor filozofije, novele Put u Lit.: B. Gabrić, Prof. Mara Čović, Klasje naših život; Ministrant; Barjaktar trojke T. B. C.; ravni, 1, Subotica, 1997. R. Skenderović Posljednji paket; Bač Luka; Jorgovane, jorgovane i dr. Objavljivao je i književne ČOVIĆ, Marko (Subotica, 17. XII. 1915. kritike (npr. Najbolji hrvatski roman – ulo- – Săo Paulo, 12. IV. 1983.), književnik, mak iz bunjevačkoga narodnoga života u političar. Jedno od šesnaestero djece Ivana Klasju naših ravni 1938., u kojem je upo- i Janje, rođ. Stipić, od kojih je samo neko- zorio na važnost Budakova romana Og- liko doživjelo odraslu dob. Pučku je školu njišta), a u suradnji s Aleksom Kokićem završio u rodnom gradu, gimnaziju je napisao je knjižicu Bunjevci i Šokci, u pohađao najprije kod isusovaca u Travniku kojoj je obrađena stoljetna borba bunje- 1926.-31., a završne razrede u Subotici vačkih Hrvata za narodnu opstojnost u 1931.-34., gdje je i maturirao. Diplomirao Bačkoj. Kao član uredništva sudjelovao je je slavistiku na Filozofskom fakultetu u i u izdavanju Lirike hrvatskih sveučiliš- Zagrebu 1940., nakon čega je radio kao taraca 1939. te Almanaha hrvatskih sveu- suplent u zagrebačkoj gornjogradskoj gim- čilištaraca 1938. i 1942., u kojima je ob- naziji. javio i dva svoja teksta, Dani slobode i Književnu i publicističku karijeru Nacionalna borba bunjevačko-šokačkih počeo je 1935. u Zagrebu. Pripovijesti, Hrvata. novele, prozne ulomke, pjesme, književne Tijekom rata nekoliko je mjeseci 1941. prikaze, kritike i članke iz bunjevačko- bio tajnik kabineta ministra bogoštovlja i šokačkog života objavljivao je u Klasju nastave Mile Budaka u prvoj vladi NDH. naših ravni (Subotica, Zagreb), Hrvatskoj Istodobno je nastavio i svoj kulturni rad te

53 ČOVIĆ je u Zagrebu, u suradnji s Josipom njevci i Šokci na hrvatskoj varijanti; Andrićem, od 1942. do 1944. tiskao tri Nacionalizam moje generacije – pregršt broja Klasja naših ravni radi njegovanja malih sjećanja na velike dane i dr.). U ise- zavičajnoga bunjevačkog identiteta te ljeništvu mu je Hrvatska revija tiskala pomoći bunjevačkoj zajednici u Bačkoj. U knjigu Nejugoslavenska Jugoslavija i lipnju 1942., skupa s Dragutinom Tadi- Hrvati, a posmrtno mu je objavljen autobi- janovićem i Dobrišom Cesarićem, kao ografski roman Priča o lopti, dok su mu član izaslanstva Društva hrvatskih knji- romani Razgovor s Krležom i Hrišćanski ževnika bio je u posjetu bugarskim vladika ostali u rukopisu. Na slovački je književnicima u Sofiji. U eseju Strujanja u preveden njegov roman Doktor filozofije suvremenoj hrvatskoj književnosti, s pod- 1941., a pojedine novele iz zbirke Žito zo- naslovom Od hrvatskoga književnika ve i na njemački te bugarski (1941., 1944.). Mila Budaka do hrvatskoga književnika U obitelji je odgajan u hrvatskome Miroslava Krleže, tiskanome u Spremnosti nacionalnom duhu (njegov brat Gavro 1942., upozorio je na to da su u hrvatskoj Čović istaknuo je hrvatsku zastavu na sub- književnosti jednako važni i Mile Budak i otičkoj gradskoj kući u vrijeme raspada Miroslav Krleža, zbog čega je taj broj Sprem- Austro-Ugraske) te je izrastao u jednoga nosti zabranjen. Bio urednik Hrvatske od vodećih članova mlađeg naraštaja sub- revije 1941.-43. Vršitelj dužnosti ravnate- otičke međuratne i ratne hrvatsko-bunje- lja dnevnika Nova Hrvatska postao je 1944, vačke inteligencije. Na njegove političke a istodobno i ravnatelj dnevnika Hrvatski ideje presudno je utjecao lički Bunjevac narod. Mile Budak, teško ranjen u policijskom atentatu 1932., dok je u odnosu prema za- vičaju bio pod utjecajem bačkoga Šokca Josipa Andrića. Politički se formirao tijekom studija u Zagrebu, u razdoblju zateg- nutih hrvatsko-srpskih odnosa, te je u zagrebačkim novinama i časopisima često objavljivao radikalno intonirane tekstove. Radikalno desne političke ideje zastupao je i za rata, a zahvaljujući bliskosti s Bu- Marko dakom, zauzimao je visoke položaje u Čović političkim i kulturnim krugovima te je u znatnoj mjeri utjecao na dolazak nekoliko desetaka bačkih Hrvata u Zagreb, osobito mlađih naraštaja. Nakon sloma NDH postao je najpoznatiji politički emigrant među bačkim Hrvatima, a ujedno i jedan od rijetkih hrvatskih iseljenika koji je u U svibnju 1945. skupa s nekim emigraciju otišao kao izgrađen i priznat članovima vlade NDH, napustio je Zagreb. književnik. Njegovi književni tekstovi, Preko Austrije i Italije otišao je najprije u dugo zaobilaženi dijelom zbog njegove Argentinu1948., a zatim se, nakon kraćeg stigmatiziranosti kao političkog emigran- boravka u Paragvaju, 1952. nastanio se u ta, dijelom zbog samonametnute šutnje, u Brazilu. Nakon kratka boravka u Kanadi posljednje vrijeme opet postaju predmet 1964. vratio se u Brazil. U književnosti se interesa hrvatske književne historiografije. ponovno javio 1970-ih, kad je, na poticaj Djela: Doktor filozofije, Zagreb, 1937; Najbolji Vinka Nikolića, u nekoliko tekstova u Hrvat- hrvatski roman – ulomak iz bunjevačkoga narod- skoj reviji pokušao objasniti zamršene noga života, Klasje naših ravni, Subotica, 1938; povijesne nacionalno-integracijske pro- Bunjevci i Šokci (suautor A. Kokić), Zagreb, 1939; cese među bačkim Hrvatima (Bački Bu- Bačka Hrvatska, Subotičke novine, br. 51/1940,

54 ČOVIĆ prilog "Kultura"; Žito zove, Zagreb, 1941; Priča o djevojci Višnji, Zagreb, 1943; Nejugoslavenska Jugoslavija i Hrvati, München-Barcelona, 1975; Nacionalizam moje generacije: Pregršt malih sjećanja na velike dane, Hrvatska revija. Jubilarni zbornik 1951.-1975, Barcelona, 1976; Bački Bunjevci i Šokci na hrvatskoj varijanti, Hrvatska revija, 26, Barcelona, 1976; Priča o lopti, Zagreb, 2001. Lit.: I. Prćić, Subotica i Bunjevci – da se i ne zaboravi, Subotica, 1936; Almanah hrvatskih sveučil- Margita ištaraca, Zagreb 1938; M. Evetović, Kulturna Čović povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata (rukopis); Leksikon pisaca Jugoslavije, 1, Novi Sad, 1972; Vinko Nikolić, Hrvatski književnik Marko Čović. Hrvatske smrti u tuđini i domovini, Hrvatska revija, 33, Minchen-Barcelona, 1983; Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb, 1993; A. Vidić, Sudbine: Marko Čović, bački Hrvat, "Lomljen ali nikada slomljen…", Hrvatski glasnik 51, narodnog prvenstva Austrije i Jugoslavije Budimpešta, 1994; A. Sekulić, Književnost 1949. u igri ženskih parova te mješovitih podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996; Tko je tko u NDH, ur. D. Stuparić, Zagreb, 1997; parova s V. Harangozom. Kao stalna čla- K. Bušić, Odjeci uspostave Banovine Hrvatske u nica državne reprezentacije, sudjelovala je hrvatsko-bunjevačkoj javnosti, Društvena istraži- na svjetskim stolnoteniskim prvenstvima u vanja, 4-5, Zagreb, 2005; K. Bušić, Društveno Stockholmu (dvaput), Beču, Londonu, kulturno i političko organiziranje bačkih Hrvata- Utrechtu i Dortmundu. Stil igre bio joj je Bunjevaca 1918.-1941. (Uloga bunjevačkih elita i izrazito ofenzivan, a zbog svoje sportske procesu nacionalne integracije i modernizacije hrvatske zajednice u Bačkoj), magistarski rad, svestranosti dvije je godine bila nositeljica Zagreb, 2006. značke ZREN (Za republiku naprijed). K. Bušić Nakon završetka sportske karijere s obitelji se iselila u Brazil, gdje je vodila hotel- ČOVIĆ, Margita – Ica (udana Deži) sko-ugostiteljsko objekte. Pred smrt se vra- (Subotica, 31. XII. 1920. – Palić, 10. XII. tila u rodni kraj, gdje je i umrla. 2005.), stolnotenisačica. Kći Grge i Janje, Lit.: Subotički stoni tenis, ur. M. Brustulov, rođ. Nađ. U mladosti je pjevala u Nevenu. Subotica, 1995. Stolni tenis počela je igrati 1937. za STTC N. Stantić i Lj. Vujković Lamić (Subotica table tennis club) te je ubrzo osvojila prvenstvo Dunavske banovine, a ČOVIĆ, Nikola (Subotica, 1871. – Su- 1940. postala je i seniorskom prvakinjom botica, 12. III. 1946.), zemljoposjednik, Jugoslavije u pojedinačnoj konkurenciji. društveni djelatnik. Katoličkoj čitaonici Nakon rata igrala je za STK Spartak do sv. Jurja u Subotici, osnovanoj 1905., osi- 1955., kad je prešla u beogradski Partizan. gurao je sav unutarnji inventar i ustupio joj Za taj je klub nastupala još deset godina, a oko 100 m² gornjeg dijela novoizgrađene u njemu je i završila sportsku karijeru. vlastite kuće u Jurjevskoj ulici br. 18 Devet je puta osvajala naslov prvaka (danas Ul. dr. Dragiše Mišovića), gdje je ta Jugoslavije u pojedinačnoj konkurenciji, ustanova djelovala sve do kraja svojeg bila je višestruka državna prvakinja u igri postojanja. Za vrijeme Kraljevine Jugo- mješovitih parova s braćom Tiborom i slavije dodijeljeno mu je odličje »za gra- Vilmosom Harangozo te s Josipom Gabri- đanske zasluge«. God. 1924. obnovio je ćem, kao i u igri ženskih parova s Je- križ na Bikovačkoj cesti, koji se nalazio na lisavetom Pauk, Anom Harmat, Maricom njegovu zemljištu, a 1926. sudjelovao je u Temunović i drugima. U svojoj je karijeri podizanju novoga tzv. Čovićeva križa 37 puta osvojila prvo mjesto na državnim ispred subotičke crkve sv. Jurja. Imao je u prvenstvima. Bila je pobjednica Među- ono doba napredno poljoprivredno gazdin-

55 ČOVIĆ stvo te se bavio ratarstvom, proizvodnjom Vukovaru 1830.-32. Za svećenika je mlijeka i hmeljarstvom. Posjedovao je zaređen početkom 1832. Djelovao je kao vršalicu na parni kazan, poslije na traktor- vjeroučitelj i kapelan u Cerniku 1834.-47., ski pogon, sušaru za hmelj te separator za kao gvardijan u Baču 1854.-58., kao hr- proizvodnju maslaca. Kao zakupac velika vatski propovjednik u marijanskom sveti- zemljišnog kompleksa baruna Sándora štu u Radni, danas u Rumunjskoj, 1859.- Vojnića iz Budimpešte, nakon Prvoga 63., kao kapelan i hrvatski propovjednik u svjetskog rata otkupio je od njega oko 200 budimskom predgrađu Tabanu 1863., kao lanaca zemlje na području Bikova. Odmah gvardijan i župnik u Iloku 1867./68. te kao nakon Drugoga svjetskog rata, zajedno s hrvatski propovjednik u Mohaču. Ispjevao djecom, darovao je 12 tona kukuruza je prigodnu pohvalnicu najuglednijem »siromašnoj braći u Dalmaciji i Lici«. Da franjevcu iz Bačke Marcelinu Doriću, koja bi izbjegao oduzimanje zemljišta iznad je objavljena u Zagrebu 1847. To je vjero- propisanoga maksimuma, još za života je jatno prvi spis jednoga bačkog Hrvata otis- svoj posjed razdijelio djeci, ali je njima nut Gajevim pravopisom. višak oduzet u narednoj agrarnoj reformi. Djelo: Mlogopošt. otcu Marceellinu Doriću, od Lit.: Neven, br. 4, Subotica, 1905; Radio vijesti, strane Bačvanah, Zagreb, 1847. br. 1, Subotica, 1945; Könyöregésünk szinhelyei Lit.: E. Fermendžin, Brevis catalogus… scripto- I., Szabadka, 2003; Könyöregésünk szinhelyei rum Provinciae S. Ioannis a Capistrano, Teme- III., Szabadka, 2005. svarini, 1887; A. Sekulić, Drevni Bač, Split, 1978; I. Čović Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb, 1993; F. E. Hoško, Euzebije Fermendžin crkveni upravnik ČOVIĆ, Vince (Subotica, 1. VIII. 1938.), i povjesnik, Zagreb, 1997. atletičar. U Subotici je završio srednju A. Sekulić ekonomsku školu, a radni je vijek proveo na željeznici. Njegovu darovitost za atle- ČUNČANJE (čončanje), vrsta finog tka- tiku otkrio je dugogodišnji natjecatelj i nja u bačkih Hrvata kojim se dobiva ukra- dužnosnik subotičkoga AK Spartak Jakov sno otkano platno (začunčanica). Ime je Kopilović, na čiji se nagovor počeo baviti dobilo po probušenoj igli za vezenje koja brzim hodanjem. Vrhunac karijere dosti- se zove čunak. Izrađuju se na veoma gao je između 1969. i 1973. God. 1969. u tankom platnu zvanome »tanki«, u koje se Novom je Sadu postavio državni rekord na brojenjem žica čunkom utkivaju različiti 5000 m s 23:32,5 minuta, a sljedeće je motivi. Punijom »bijelom žicom« čunčaju godine vlastit rekord popravio na 23:10,6 se različite geometrijske figure, cvijeće, minuta. Državnim prvakom u disciplini na životinje i drugi motivi. Motivi čunčanja 20 km bio je 1970. i 1972., a drugo mjesto imali su i svoja karakteristična imena: »po osvajao je 1969. i 1971. Triput je obarao tankima«, »kaloper«, »orlaš«, »šestoper«, državni rekord na 10 km, a prvak Srbije »tičice«, »pivčići«, »jelenče«, »ljiljani«, bio je četiri puta. U tri je navrata nastupio »limuni«, »naranče«, »jabuke«, »vlaće«, za reprezentaciju Jugoslavije u disciplini »vinčići«, »grozdići«, »perunike«, »pauno- hodanje na 20 km. Osvojio je treće mjesto vo pero«, »misec«, »zvizde«, »kolačići« i na Balkanskim igrama 1971. u Zagrebu. dr. Često se umjesto bijelog konca rabila i Kao umirovljenik živi u Subotici. zlatna nit. Od začunčanice su se pak izrađivala »bila ruva divojačka«, rupci, Lit.: Subotički stoni tenis, ur. M. Brustulov, Subotica, 1995. prekrivači za krevete i zavjese, a od pauči- Lj. Vujković Lamić naste začunčanice pokrov kojim se u lijesu pokrivale prerano preminule djevojke. ČULIĆ, Fabijan (Gara, 21. XII. 1807. – Čunčanjem se danas više nitko ne bavi, a Mohač, 19. XI. 1869.), franjevac, pisac. rijetke su i kuće u kojima je sačuvan pred- Franjevcima Provincije sv. Ivana Kapistran- met izrađen tom tehnikom tkanja. skoga u Baču pristupio je 1829., nakon Lit.: M. Cepelić, Bunjevke, bavite se konopljom, čega se školovao u bogoslovnoj školi u Subotička Danica kalendar Bunjevaca i Šokaca za

56 ČUVARI BOŽJEGA GROBA godinu 1919., Zagreb, 1919; M. Malagurski- Lit.: Susreti bibliografa ‘95, Inđija, 1996; Knjiga Đorđević, Stara bunjevačka nošnja i vez, Glasnik o Zahariji Orfelinu, Zagreb, 2002. Jugoslovenskog profesorskog društva, 17, 11-12, E. Bažant Beograd, 1938; I. Prćić, Bunjevačka narodna nošnja (sa slikama), Klasje naših ravni, 2, ČUTKA (madž. csutka) 1. dijal. unutarnji Subotica, 1999; A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991; A. Čota, M. Šeremešić, Dukat ravnice, nejestivi dio ploda. Najčešće označava Sombor, 2003. srčiku kukuruznog klipa koja preostane A. Čota nakon krunjenja (kočanj, šepurina), ali naziv se rabi i za nejestivi ostatak jabuke i ČURČIĆ, Lazar (Laza) (Titel, 24. X. kruške, katkad i grozda. Kukuruzna se 1926.), knjižničar, kulturni i književni »čutka« upotrebljava kao ogrjev jer ima povjesničar. Osnovnu i građansku školu visoku kaloričnu vrijednost, no rijetko u završio je u Titelu, gdje je izučio trgovinu. krušnim pećima, zbog opasnosti da se Bio je sudionik u pokretu otpora od 1944., zidovi raspadnu od topline. Seljaci su se a demobiliziran je 1945. Nakon toga nas- vrhom »čutke« omotanim bijelim platnom tavio je školovanje u mješovitoj gimnaziji koristili kao čepom u boci za mlijeko i u Novom Sadu 1945.-48., a diplomirao je petrolej, a omotana ljuskom služila je i kao na Filozofskom fakultetu u Beogradu čep za staklene balone s vinom ili rakijom. 1953. Radio je u knjižnici Matice srpske u Odlomljena »čutka« bila je i držak na Novom Sadu 1953.-86. i u Narodnoj trokutastoj turpiji za oštrenje pile. Od knjižnici Srbije 1986.-91, odakle je otišao »čutaka« se ujedno dobivao žar za ručno u mirovinu. Osnivač je Bibliotekarskoga glačalo. Korištena je i u »reteratima« godišnjaka Vojvodine i Godišnjaka Biblio- (poljskim zahodima); 2. dio današnjeg Som- teke Matice srpske, jedan je od pokretača bora s lijeve strane bezdanske ceste, u časopisa Polja. Dobar je poznavatelj starih kojem su sve do kraja XIX. st. bili vino- i rijetkih knjiga. gradi. Na to se područje grad počeo širiti Stručne i znanstvene članke iz prije Prvoga svjetskog rata. Naziv mu je knjižničarstva te književne i kulturne povi- dao Julij Čuvardić, kojega je početak jesti objavljuje od 1959. u zbornicima izgradnje kuća na tome nepovoljnom Matice srpske te u drugim časopisima. području uz Mostongin rit podsjetio na Među njegovim mnogobrojnim člancima »čutku«. Do 1914. ondje su od somborskih nalaze se i prikazi dvaju djela od kapitalne Bunjevaca kuće podigle porodice Pleti- važnosti za bačke Hrvate: Bunjevačko- kosić, Liščević, Čuvardić, Zidarević, Gro- šokačke bibliografije Ivana Kujundžića iz milović, Gluvić i Benčić. 1969. (Nova bunjevačko-šokačka biblio- Lit.: M. Beljanski, Pangare, Gospin sokak, Čutka, grafija, Zbornik Matice srpske za Šikara, Strilić, Mali Beč i Čatalinski put, Sombor, književnost i jezik, 19, 3, Novi Sad, 1971.) 1973; M. Peić, G. Bačlija, Rečnik bačkih i Narodnog života i običaja bačkih Bunjevaca, Novi Sad-Subotica, 1990; A. Sekulić, Bunjevaca Ante Sekulića iz 1989. (Od Rječnik govora bačkih Hrvata, Zagreb, 2005. proizvoljnosti i nagađanja – nauka daleko, A. Stantić i M. Bara Pro memoria, 7, Subotica, 1989.). U tim prikazima, kao i u još jednom članku ČUVARI BOŽJEGA GROBA, uskrsni (Tobožnja unijatska štamparija u Trnavi, običaj u bačkih Hrvata, kao i u još nekim Zbornik Matice srpske za književnost i područjima koje nastanjuje hrvatsko jezik, 19, 3, Novi Sad, 1971.) iznosi i stanovništvo (Dalmacija itd.). To je podatak o nekoliko početnica s katekiz- skupina svečano obučenih mladih koja u mom koje su za Bunjevce i Šokce tiskane smjenama, obično po 15 minuta do pola potkraj XVIII. st. u isusovačkoj tiskari u sata, u preduskrsno vrijeme čuva u crkva- Trnavi kraj Požuna. Njegovo kritičko sta- ma izložen Isusov grob. U Bunjevaca su jalište spram Kujundžićeva i Sekulićeva čuvari najčešće mladići, rjeđe djeca ili djela nije uvjetovano samo stručnim odrasli muškarci, koji grob čuvaju od nedostacima koje je u njima uočio. Velikog petka pa do Vazmenog bdjenja, a

57 ČUVARI BOŽJEGA GROBA važnu ulogu imaju u obredima Velikog da. U Monoštoru na Veliki petak i Veliku petka. U Šokaca u Sonti grob od Velikog subotu Isusov grob čuvaju djevojke u petka do samog Uskrsa čuvaju dječaci nošnjama. odjeveni u narodne nošnje sa šeširima na Lit.: Zvonik, 5/1999, 5/2000, 7/2002, 5/2004, glavi. Na uskrsnoj misi raspoređeni su oko Subotica. oltara, a šešire ne skidaju ni tijekom obre- P. Skenderović

Čuvari Božjega groba u Subotici danas

58 Ć

ĆAKIĆ, Andrija (Subotica, 27. III. 1897. je funkciju ubrzo podnio ostavku. Poslije – Subotica, 20. VI. 1979.), činovnik, je radio kao bankarski činovnik. Blisko je društveni djelatnik. Sin Jakova i Klare, surađivao s Blaškom Rajićem, bio je član rođ. Marinović. U Subotici je završio gim- Pučke kasine i neko vrijeme nogometaš naziju i upisao se na studij prava u NK Bačke. Za vrijeme Drugoga svjetskog Budimpešti, gdje je pred Prvi svjetski rat rata bio je u zarobljeništvu u Leipzigu. završio tečaj za pričuvnog časnika. Tije- Nakon rata u Subotici je nastavio raditi kom rata prekinuo je studij i vratio se u kao financijski činovnik. Pokopan je na Suboticu, gdje je bio mobiliziran te se subotičkome Bajskom groblju. borio na ruskoj bojišnici kod Kijeva, a P. Skenderović poslije i na talijanskoj fronti, gdje je na rijeci Piavi ranjen u glavu. Politički se ĆERĆELIJA (tur. kereke, kerake: vrsta aktivirao u vrijeme raspada Austro-Ugar- ogrtača), laka tkanina od lana. Tkala se na ske: bio je član Bunjevačko-srpskog naro- »stanu«, tj. ručnom razboju, a Bunjevke su dnog odbora u Subotici, potporučnik Bunje- od nje šivale suknje u kojima su obavljale vačko-srpske narodne garde u ovome svakodnevne poslove i žetvu. Tkanina je gradu i član skupine subotičkih mladića bila lagana, kratkotrajna i jeftina. A. Stantić koji su 10. X. 1918. pronijeli hrvatsku zastavu od hotela Hungaria (današnji disko- ĆIRIL I METOD (Konstantin, redov- klub Lifka) do gradske kuće, na koju su je ničko ime Ćiril, Solun, 826./27. – Rim, i istaknuli. Nakon rata završio je studij 14. II. 869.; Mihael, redovničko ime prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U Metod, Solun, oko 815. – ?, Moravska, 6. Kraljevini SHS isprva je bio zamjenik IV. 885.), slavenski apostoli, sveci. Dvo- gradskog kapetana (šefa policije), no na tu jica od sedam sinova visokoga bizantskog časnika Leona. Uz materinski grčki jezik, u najranijoj mladosti naučili su i makedonski dijalekt slavenskog jezika, kojim su se u Solunu služili mnogobrojni makedonski Slaveni. Otac im je rano umro, a brigu za njih preuzeo je carski kancelar Teotiks. Andrija Metod, pravnik, postao je upraviteljem Ćakić jedne arhontije (provincije) u istočnoj Ma- kedoniji. Konstantin se školovao u Cari- gradu, a nakon završenih filozofskih i teoloških studija napustio je karijeru na dvoru te se zaredio i postao knjižničarom Aja Sofije i predavačem na carigradskoj

59 ĆIRIL I METOD visokoj školi. Zbog učenosti stekao je tome pružio mu je 882. i carigradski patri- počasni naslov »filozof«. U vrijeme pre- jarh Focije, nakon čega se slavenska vrata na dvoru i ikonoklastičkih borbi liturgija stala širiti i među Slavenima u Metod je napustio položaj arhonta 856. i Bizantskom Carstvu. Ostatak života Me- povukao se u manastir na Olimpu u Maloj tod je posvetio organizaciji svoje nad- Aziji, a ubrzo mu se pridružio i Konstan- biskupije, a na crkvenoslavenski jezik pre- tin. Po nalogu bizantskog cara dvojica veo je Stari zavjet i druge crkvene knjige. braće 860. odlaze kao misionari među Nakon Metodove smrti 885. papa Stjepan Hazare na jugu današnje Rusije. Pod nji- V. podlegao je pritiscima te je zabranio sla- hovim utjecajem mnogi su Hazari pri- vensku liturgiju u Moravskoj pa su Me- hvatili kršćanstvo te je sklopljen savez todovi učenici protjerani. Neki su se usp- između Hazara i Bizanta. Ubrzo nakon jeli skloniti u Bugarsku, Makedoniju, hazarske misije, na poziv moravskog Rašku, Rusiju i Hrvatsku, gdje su nastavili kneza Rastislava, 863. odlaze kao misio- svoj rad. Tako ćirilo-metodska tradicija nari u Moravsku kneževinu kako bi nije uspjela opstati među Zapadnim pomogli u njezinu crkvenu osamostalji- Slavenima, ali se ukorijenila među pravo- vanju. Put za to bilo je naviještanje slavnim slavenskim kršćanima, a od kato- Evanđelja Slavenima na njihovu jeziku, ličkih Slavena među Hrvatima. čime bi se ograničio politički utjecaj franačko-bavarskih biskupa, koji su ugrožavali političku samostalnost Moravske. U tu svrhu Konstantin je s grčkoga na staroslavenski preveo osnovne biblijske tekstove i liturgijske knjige, koje je napisao glagoljicom, pismom što ga je upravo za tu svrhu i sastavio. Propov- ijedanje i slavljenje bogoslužja na jeziku koji je narodu bio razumljiv urodilo je usp- jehom, ali je u franačkog klera pobudilo neprijateljski stav. Pred papom Hadri- janom II. 867. solunska braća uspješno su se obranila od optužaba za herezu, papa je potvrdio uporabu staroslavenskog jezika u bogoslužju, a Metod je zaređen za svećeni- ka. U Rimu su boravili među grčkim redovnicima, a Konstantin se zaredio i uzeo ime Ćiril. Ubrzo se međutim razbolio Sv. Ćiril i Metod, dio ikonostatasa, i umro te je pokopan u bazilici sv. Kle- Zagreb, grkokatolička crkva menta, gdje mu se i danas nalazi grob. Tijekom stoljeća Rim, koji je težio Nakon pregovora s knezovima Moravske i unifikaciji i anacionalizmu, ukinuo je sve Panonije papa je 869. Metoda imenovao oblike narodne liturgije u katoličkim crk- panonskim nadbiskupom, nakon čega je vama i uveo jedinstveni obred na latin- uspješno djelovao na području Slavonije, skome. Samo su Hrvati, zahvaljujući svo- Srijema i Ugarske. Naslov panonskog nad- jim popovima glagoljašima, u nekim biskupa nosio je do 873., kad se, nakon biskupijama uz Jadransko more uspjeli preseljenja u Moravsku, nazvao morav- zadržati glagoljanje, odnosno liturgiju na skim nadbiskupom. Germanski biskupi staroslavenskome, a od XIV. st. i na hrvat- ponovno su ga optužili za herezu, ali se skome narodnom jeziku. Glagoljaška li- pred papom Ivanom VIII. uspješno ob- turgija bila je jedinstven slučaj narodne ranio te mu je 880. iznova odobrena li- liturgije u Katoličkoj crkvi sve do II. turgija na slavenskom jeziku. Potporu u vatikanskog koncila 1962.-65., koji je prvi

60 ĆIRILICA put službeno dopustio uporabu narodnih Kalendar za 1986. god., Subotica, 1985; Hrvatska jezika u liturgiji. Prijevodom liturgijskih i enciklopedija, 2, Zagreb, 2000; Opći religijski lek- biblijskih knjiga Ćiril i Metod postavili su sikon, Zagreb, 2002; Hrvatsko slovo, br. 544, Zagreb, 2005. temelje slavenskoj pismenosti. Papa Ivan J. Štefković Pavao II. 1980. proglasio ih je, skupa sa sv. Benediktom, zaštitnicima Europe, promi- ĆIRILICA, pismo koje se rabi u šest čući tako svijest o tome da je Europa plod suvremenih slavenskih jezika i u mnogim djelovanja dviju struja kršćanskih tradicija jezicima s područja bivšega Sovjetskog – zapadne, koju je posebice širio sv. Bene- Saveza, a nekad se upotrebljavalo i u dikt, i istočne, koju su promicali sv. Ćiril i drugim jezicima, među ostalim i u hrvat- sv. Metod. Prema katoličkom kalendaru, skome. Prozvana je po sv. Ćirilu jer se spomendan im je 5. srpnja. dugo smatralo da ju je, kao najstarije Utjecaj Ćirila i Metoda u vjerskoj i kul- slavensko pismo, sastavio mlađi od dvo- turnoj povijest Hrvata u prvom se redu jice slavenskih apostola. To je shvaćanje vezuje uz doprinos učvršćivanju kršćanst- odbačeno nakon što je utvrđeno da je sv. va među Hrvatima i širenju glagoljskog Ćiril ipak autor glagoljice i da je to pismo pisma, bogoslužja i književnosti, na koji- prethodilo ćirilici. Ćirilica se razvila pod ma su izgrađeni temelji hrvatske naci- snažnim utjecajem grčkog pisma na prije- onalne književnosti i književnog jezika. lazu iz IX. u X. st. u Bugarskoj, vjerojatno Dok većina povjesničara središtem Panon- u okrilju preslavske škole, a već potkraj X. ske nadbiskupije, u kojoj je Metod bio st. u sjeveroistočnoj je Bugarskoj posve nadbiskupom, smatra Sirmium, u današ- istisnula glagoljicu. To se obično objašnja- njoj Srijemskoj Mitrovici, Matija Zveka- va njezinom sličnošću s grčkim pismom te nović, prvi subotički biskup, zastupao je težnjom utjecajne struje bugarskih redov- tezu da je starokršćansko sjedište Sirmium nika da tamošnje slavenske kršćane što u to vrijeme bilo potpuno razrušeno, bez više približe Bizantu. Budući da je bila vjernika i bez crkve, te da je Metod za znatno jednostavnija od glagoljice, sa sjedište svoje nadbiskupije odabrao posto- staroslavenskom se biblijskom i liturgij- jeće biskupsko sjedište u Baču. Prema nje- skom pismenošću iz Bugarske s vreme- govu shvaćanju dotad biskupsko sjedište nom proširila i u druge južno– i Bač u vrijeme sv. Metoda postalo je nad- istočnoslavenske zemlje, pri čemu se u mno- biskupskim sjedištem, iz kojega korijenje gima od njih razvila u lokalnu varijantu. vuče i Subotička biskupija. S obzirom na Jedna je od njih bila i bosančica, bosan- prilike u kojima je Metod živio, Zveka- sko-hrvatska inačica ćirilice, koja se od nović drži da Metod nije imao stalnog XII. st. rabila u Dalmaciji i Bosni, a od sjedišta, ali ne isključuje da je barem pri- XVII. i u Slavoniji i Ugarskoj. vremeno boravio u Baču te da je ondje bilo Od XVIII. st. ćirilica se u većini središte nadbiskupije. Kao dodatnu pot- slavenskih zemalja »pozapadnjuje«, poru svojoj teoriji on iznosi i činjenicu da počevši od tipografskih preinaka koje je u je Bačka biskupija za zaštitnika imala sv. ruski uveo car Petar Veliki do grafijskih Pavla, koji je bio iznimno štovan u Solunu, intervencija što ih je u srpskome promicao gradu iz kojega je Metod potjecao. Te se Vuk Karadžić. Bez obzira na to, njezina se tvrdnje ne mogu sa sigurnošću potkrijepiti uporaba od tog vremena vezuje gotovo ni opovrgnuti, no uzimaju ih u obzir i neki isključivo uz Slavene istočnog obreda te ugledni katolički leksikoni. uz ruski imperijalizam. Od neslavenskih Lit.: A. Alfirević, Sveti Ćiril i Metod. Slavenski jezika na području ruskog imperija ćirilicu apostoli, Zagreb, 1935; M. Zvekanović, Povijesni je potkraj XIX. st., pod utjecajem pravo- osvrt od Bačke nadbiskupije do Subotičke slavnih misionara, najprije prihvatilo biskupije, Subotička Danica: Kalendar za 1971. god., Subotica, b. g.; Dokumenti o sv. Ćirilu i nekoliko ugro-finskih i turkijskih jezika s Metodu, Zagreb, 1985; L. I. Krmpotić, Suvremena područja Urala, a ubrzo i pojedini sibirski poruka ćirilometodske baštine, Subotička Danica: i kavkaski jezici. Tijekom 1930-ih gotovo

61 ĆIRILICA svim jezicima kojima se govorilo u S jačanjem režima Slobodana Milo- Sovjetskom Savezu (osim estonskoga, leton- ševića početkom 1990-ih u škole, upravna skoga, litavskoga i gruzijskoga) nametnuta tijela i druge državne ustanove ponovno se je ćirilica, a nakon raspada te zemlje uvodi obvezna uporaba ćirilice. U školama tijekom 1990-ih mnogi su od njih prešli na se tako propisuje poučavanje ćirilice kao latinicu ili na koje tradicionalno pismo, prvog pisma, vođenje službene evidencije bilo kao jedino bilo kao pismo koje se s ćirilicom, a čak su i maturske ploče morale ćirilicom rabi usporedno. U suvremenim imati ćirilične natpise. To je među Hrva- slavenskim jezicima ćirilica se kao jedino tima u Bačkoj ostavilo znatna traga u mla- pismo rabi u bugarskome, makedonskome, đim generacijama. Desetljetni proces name- ukrajinskome i ruskome, a kao glavno tanja ćirilice, u svim njegovim mijenama, pismo, usporedno s latinicom, u bjelo- među bačkim se Hrvatima zato često ruskome i srpskome. uspoređuje s nametanjem madžarskog je- Uz podunavske Hrvate ćirilica se veže zika u austrougarskom razdoblju – kao sli- uz dva oblika. Prvi je od njih bosančica, čan oblik jezično-kulturnoga asimilacij- koja se u hrvatskim franjevačkim samo- skog pritiska. P. Vuković stanima u Ugarskoj koristila do kraja XVIII. st., a postoje i podaci o tome da su njome tiskane knjige. Od kraja XVIII. st. ĆUĆ KOLO (ćućavo kolo), narodni bu- bosančica se međutim napušta i svi arhiv- njevački ples. Pleše se u kolu klasičnog ski dokumenti iz Ugarske nastali na hrvat- tipa i mješovite je naravi. Muškarci se drže skome pisani su otad latinicom. Drugi je za ruke, dok su ruke plesačica na njihovim oblik moderna srpska ćirilica, s kojom su ramenima. Kolo se pri izvođenju giba u podunavski Hrvati došli u intenzivniji lijevu stranu. Plesni su obrasci četverodi- dodir nakon stvaranja južnoslavenske jelni jer se riječ o standardnome plesnom države 1918. Kao jedno od službenih pisa- obrascu bez iskvrcavanja. U jednoj plesnoj ma, ćirilica se počela širiti i u krajevima figuri izvode se čučnjevi s križanjem nogu, koje nastanjuju bački Hrvati, a uvođenje što Ivančan tumači stilskim utjecajem njezina obvezatnog učenja u škole, i to kao romskih plesova. Sličan je ples, pod na- prvog pisma, povezano često s dovođe- zivom ranče, poznat i u susjednoj Baranji. njem kadrova iz Srbije, izazivalo je proteste Lit.: A. Ivančan, Narodni plesni običaji Hrvata bačkih Hrvata. Uporaba ćirilice u držav- Bunjevaca, u: N. Zelić, Protiv zaborava, Zagreb, nim tijelima te na javnim pločama i nat- 2000. pisima postupno se ipak širila, ali je među Lj. Vuković bačkim Hrvatima to pismo prihvatio samo uzak krug pojedinaca. ĆULIBRK, Lidija, rođ. Čoban (Bač, 23. Nakon Drugoga svjetskog rata komu- VIII. 1963.), psihologinja, publicistica. nističke su vlasti, sukladno politici Rođena je u poljodjelskoj obitelji od oca proklamirane nacionalne ravnopravnosti, Josipa i majke Lujze, rođ. Tot. U Baču je odustale od nametanja ćirilice bačkim završila osnovnu školu, maturirala je u Hrvatima pa se tako razvila neformalna srednjoj kulturološkoj školi u Bačkoj praksa da se na sjeveru Bačke u srpskim Palanci, a 1986. diplomirala je psihologiju selima i gradskim četvrtima u školama kao na novosadskome Filozofskom fakultetu. prvo pismo uči ćirilica, a u pretežito hrvat- Radila je 12 godina na Medicinskom skima latinica, dok su u službenoj i javnoj fakultetu, a specijalizirala je medicinsku uporabi ravnopravno korištena oba pisma. psihologiju. U znanstveno-istraživačkom ra- Takva je politika, skupa sa sve prošireni- du bavila se pitanjem suicida i mentalnog jom uporabom latinice u srpskome, utje- zdravlja, o čemu je u suautorstvu objavila cala na to da bački Hrvatima u poslijerat- desetak radova u časopisu Psihologija te u nom razdoblju kao jezik formalne komu- nekoliko zbornika. Od 1999. počinje se nikacije sve više prihvate srpski književni baviti izdavaštvom i novinarstvom. Krea- jezik. tivni je osnivač i urednik nekoliko ženskih

62 ĆUPRIJA časopisa (Lepota & zdravlje, Moja beba i Jasibari. Pokraj mostova i vodotokâ u sje- Cool Girl), od kojih je Lepota & zdravlje vernoj je Bačkoj često postavljan kip sv. pet godina ima najveću nakladu među Ivana Nepomuka, što je bio običaj proširen časopisima tog profila u Srbiji. Radila je i po cijeloj srednjoj Europi. Prema predaji, na licenciranim izdanjima (Joy i Lea), a taj je češki svetac iz XIV. st., nakon što je danas je voditeljica odjela za ženska ilus- kralju Václavu IV. odbio odati što mu je trirana izdanja u medijskoj grupaciji Color kraljica povjerila na ispovijedi, mučen do press u Novom Sadu. God. 1998. objavila smrti, a njegovo je tijelo bačeno s praško- je roman Zrno graška u postelji jedne ga Karlova mosta u Vltavu. Štuje se kao princeze. zaštitnik ispovjedne tajne i mostova, a Djelo: Zrno graška u postelji jedne princeze, Novi vjeruje se i da štiti od poplava, utapanja i Sad, 1998. bolesti usta i jezika. Na subotičkom je T. Žigmanov području očuvano još nekoliko njegovih kipova postavljenih uz prvotne prirodne ĆUP (ćupica) (tur. küp), glineni sud vodotoke, koji su poslije kanalizirani u tzv. kružnog oblika, glaziran i dekoriran raznim bojama. Ćupovi s poklopcem u seoskim su gazdinstvima služili za kiseljenje mlijeka, a u ćupovima sužena grla i s uhom držao se pekmez. A. Rudinski

ĆUPOVI (lončići), bunjevačka dječja igra. Djeca se poredaju u krug u razmaku do jednog metra, s tim da ispred svakog djeteta čuči drugo, koje ima ulogu ćupa ili lončića. Jedno dijete nema svoj »ćup« pa, nakon što određenom verbalnom formu- lom od nekoga »zatraži« ćup, oboje potrče u krug u suprotnim smjerovima. Tko od njih do »ćupa« stigne prvi, osvaja ga. Natjecatelj koji je izgubio u utrci na jednak način o ćupu »pregovara« s drugim te se Kip sv. Ivana Nepomuka u ponovno utrkuju za njega. Igra se dok subotičkoj četvrti Ker netko dulje vrijeme ne uspije osvojiti »ćup«. vokove (uređene vodotoke): jedan se kip Lit.: A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991. nalazi u samome gradskom središtu ugra- P. Skenderović đen u fasadu zgrade Zadužbine Dušana Ra- dića, a prije toga je stajao na mjestu gdje je ĆUPRIJA (tur. köprü > grč. géphira), nekad proticao Vrbov potok, drugi se most, građevinska konstrukcija koja spaja nalazi u gradskoj četvrti Ker na Beograd- dvije obale iznad vodotoka. U Subotici i skome putu stotinjak metara od crkve sv. okolici nekad ih je bilo mnogo, ali su Roka prema gradu, neposredno uz neka- nakon regulacija prirodnih vodotoka kon- dašnji vodotok koji je tekao iz Vučidola u cem XIX. st. uglavnom uklonjene. O nji- Mlaku, dok u gradskoj okolici postoji kip ma danas svjedoče povijesni izvori (npr. jedna obali rječice Kireš u okolici Hajdukova, na zapovijed subotičkog poglavarstva iz te jedan teško oštećen kip na tzv. Starome prve polovice XIX. st. nalaže popravak tavankutskom putu kod rječice Čik. sedam dotrajalih gradskih ćuprija) i topo- A. Rudinski nimi poput subotičke Gabrić-ćuprije u Mlaki (danas Prozivka) ili Praške ulice ĆUPURDIJA, Branko (Bajmok, 7. IX. (madž. Prágai híd utca) kod otoka u bivšoj 1951.), sveučilišni profesor, etnolog. Sin

63 ĆUPURDIJA Dmitra i Ljubice, rođ. Ivošević. U rodnom bibliografija izvora subotičkih žetvenih je mjestu završio osnovnu školu, a gim- svečanosti, Sveske Matice srpske, 11, Novi naziju u Subotici 1970. Na Filozofskom Sad, 1987, 17, 1990). fakultetu u Beogradu diplomirao je etnolo- Djela: Subotica i okolina, Novi Sad, 1987 (1993); giju 1975., magistrirao 1977., a doktorirao Stambena arhitektura subotičkih salaša, majura i 1982. Od 1980. radi na Filozofskom fakul- poljoprivrednih kombinata, Beograd, 1990 (Novi tetu u Beogradu na Odjelu za etnologiju. Sad, 1993). Živi u Beogradu. Lit.: Bajmok, ur. A. Mojzes, Szabadka, 2002. E. Bažant

ĆURAK (tur. kürk: kožuh), kožnato-kr- zneni dio odjeće, ogrtač podstavljen i opšiven krznom. Bunjevci ga zovu još i »kòžu« i »kòžuv«, a nose ga i žene i muškarci. Obično se izrađuje od štavljene janjeće kože. Krzno je okrenuto prema unutra i služi kao podstava, dok je vanjski smeđi dio išararan djelićima kože raznih boja i oblika, često s dodatkom »caklenih« uresa i s ogledalcima. Izrađivao se i »svečani ćurak«, čiji je gornji dio od čohe, krznena podstava obrubljena mu je lisič- jim krznom, a kopčao se na »toke« i »punke«. Takav su kožuh, umjesto ćurdije, odijevale siromašnije žene u svečanim B. Ćupurdija, Subotica i okolina, prigodama. Novi Sad, 1987. Lit.: M. Đorđević Malagurski, Stara bunjevačka Istraživačke radove objavljuje u fakul- narodna nošnja i vez, Subotica, 1940; A. Sekulić, tetskim izdanjima, zbornicima Matice srp- Bački Hrvati, Zagreb,1991. ske, stručnim etnološkim časopisima, u subo- K. Suknović tičkom časopisu Rukovet i listovima ĆURČIĆ, Lazar (Laza) (? – Kragujevac, ?, Subotičke novine i Pro memoria itd. X. 1944.), profesor, književnik. Kao profe- Tijekom 1980-ih objavio je više radova u sor francuskoga i njemačkog jezika, kojima se bavi dužijancom, salašima i početkom 1920-ih premješten je iz Bunjevcima na području Subotice (Žet- Šumadije u Suboticu. U tom je gradu zas- vene svečanosti »Dužijanca ‘79« održane novao obitelj te bio ravnatelj Ženske u Bajmoku 14. jula 1979. godine, Glasnik realne gimnazije 1926. /27. Nakon toga Etnogafskog instituta SANU, 29, Beograd, prešao je u Državnu mušku gimnaziju, u 1980; Problem društvenog života na sub- kojoj je isprva bio vršitelj dužnosti rav- otičkim salašima, Rukovet, 4, Subotica, natelja, a 1929.-32. i ravnatelj. God. 1922. 1980; Društveni život na salašima u okoli- /23. bio je utemeljitelj Đačkoga kola ni Subotice, Zbornik radova Etnografskog Saveza trezvenjačke mladeži Straža, a institua SANU, 13, Beograd, 1981; Folklor 1932. i jedan od inicijatora izdavanja Trezve- i folklorizam dužijance, Zbornik za dru- njačkog zbornika (Subotica, 1932.). Bio je štvene nauke, 70, Novi Sad, 1981; Prilog povjerenik masonske velike lože u poznavanju gostoprimstva i bunjevačkih Subotici. Na mjesto ravnatelja Nepotpune nadimaka na subotičkim salašima, Glasnik realne gimnazije u Velikom Gradištu prem- Etnografskog instituta SANU, 32, Beo- ješten je 1933. Poslije se vraća u Šuma- grad, 1983; Poreklo i značenje reči »sa- diju, za vrijeme rata bio je ravnatelj kragu- laš«, Zbornik Matice srpske za društvene jevačke gimnazije. Nestao je po ulasku nauke, 78, Novi Sad, 1985; Komentar i partizana u Kragujevac.

64 ĆURDIJA Za službovanja u Subotici stručne radove i prijevode objavljivao je u škol- skim izvještajima, almanasima, novinama i časopisima. Autor je predgovora za nekoliko djela čiji su autori bili unitaristički ori- jentirani Bunjevci, a za provladin subotič- ki časopis Književni sever napisao je nekoliko članaka o Bunjevcima i prikaza knjiga koje su se bavile bunjevačkim temama Lit.: Jugoslovenski dnevnik, br. 182, Novi Sad, 1933; Kakvi su Bunjevci? Čudnovato mišljenje g. Laze Ćurčića, Naše slovo, br. 58, Subotica, 1935; Gymnasium 1747-1997, ur. A. Hegedűs i J. Szabó, Szabadka, 1997; E. Bažant, N. Bašić Palković, M. Cindori, Književni sever (1925-1935) bibliografija, Novi Sad – Beograd, 1999; Subotička bibli- Ćurdija ografija, sv. 3, (1918-1944), 1. dio, Subotica, 2003; Pogledi, br. 212, Kragujevac, 1. III. 1998; ili zlata. Punke su se poput rebara širile od www. pogledi. co. yu/kragujevac/z1. php sredine grudi desno i lijevo, a na sredini su E. Bažant se zakopčavale »klipcima«. Na leđima u struku bila su dva ili četiri srebrna puceta ĆURDIJA (tur. kürde), gornji dio zimske sa srebrnim resama dugima jedan pedalj. svečane nošnje u bačkih Bunjevaka. Ćurdiju su nosile imućnije udane i sta- Najzanimljiviji, najkarakterističniji i naj- rije žene. Često je svekar snahi kupovao skuplji dio stare bunjevačke ženske nošn- ćurdiju za vjenčanje ili kao dar za prve je. Krojila se i šivala »malo uz struk«, Materice nakon vjenčanja. Ćurdija se izra- najčešće od modre ili crne čohe. Starije su đivala za cijeli život jer su je žene brižno ćurdije sezale do koljena i bile su podstav- čuvale i odijevale samo u rijetkim prigo- ljene janjećim krznom. U širini »dobrog dama. Izrađene od dobre čohe i zdrava pedlja« bile su obrubljene krznom sive krzna, ćurdije su trajale po sto i više godi- lisice ili sličnim krznom. Sprijeda, zdesna na. i slijeva na ćurdiji je bilo četiri do šest sre- Lit.: M. Đorđević Malagurski, Stara bunjevačka brnih »toka«, tj. metalnih ukrasa, a zako- narodna nošnja i vez, Subotica 1940; A. Sekulić, pčavale su se srebrnim »punkama«, tj. ukra- Bački Hrvati, Zagreb 1991. snim vrpcama od kože, vune, svile, srebra K. Suknović

65 UREDNIŠTVO Slaven Bačić, Stevan Mačković, Petar Vuković, Tomislav Žigmanov

GLAVNI UREDNIK Slaven Bačić

IZVRŠNI UREDNIK Tomislav Žigmanov

LEKTURA Petar Vuković

KOREKTURA Mirko Kopunović, Márta Mačković-Papp

GRAFIČKA PRIPREMA Marija Prćić (prijelom) Darko Ružinski (ilustracije)

CIP - Katalogizacija u publikaciji Biblioteka Matice srpske, Novi Sad

929(=163.42) (497.113) (031) 930.85(=163.42) (497.113) (031)

LEKSIKON podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca. [Knj.] 5, C-Ć/ [glavni urednik Slaven Bačić]. - Subotica : Hrvatsko akademsko društvo, 2005 (Subotica : Printex). - 74 str. : ilustr. ; 24 cm

Tekst štampan dvostubačno. - Tiraž 1.000.

ISBN 86-85103-03-7 (za izdavačku celinu) ISBN 86-85103-06-X a) Bunjevci - Leksikoni b) Šokci - Leksikoni

COBISS.SR-ID 214580743

ISBN 85-85103-06-X SURADNICI NA PETOM SVESKU

Bačić, dr. sc. Slaven, odvjetnik, Subotica Bara, Mario, student povijesti i sociologije, Filozofski fakultet, Zagreb Bažant, Eva, knjižničarka u mirovini, Subotica Beretić, mons. Stjepan, župnik Katedralne župe sv. Terezije Avilske, Subotica Bušić, mr. sc. Krešimir, prof. sociologije i kroatologije, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb Čeliković, Katarina, prof. komparativne književnosti, knjižničarka-bibliografkinja, Gradska knjižnica, Subotica Černelić, dr. sc. Milana, izvanredni prof. Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Zagreb Čota, Antonija, dipl. iur., tajnica Narodnog kazališta, Sombor Čota, Zoran, dipl. iur, Sombor Čović, Gavro, odvjetnik, Subotica Čović, Ivan, Subotica Dumendžić, Josip, Bođani Duranci, Bela, prof. povijesti umjetnosti u mirovini, Subotica Đanić, mr. sc. Matija, prof. geografije u mirovini, Sombor Firanj, Alojzije, Sombor Grlica, Mirko, prof. povijesti, viši kustos Gradskog muzeja, Subotica Hoško, dr. sc. Franjo Emanuel, izvanredni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Teologija u Rijeci Hovány, mr. sc. Lajos, asistent Građevinskog fakulteta u Subotici, Subotica Ivanović, mr. sc. Josip, prof. Teološko-katehetskog instituta Subotičke biskupije, Subotica Libman, dr. Emil, liječnik u mirovini, Subotica Lončar, mr. sc. Đuro, stručni savjetnik Ekonomskog fakulteta u Subotici u mirovini, Subotica Mačković, Stev an, prof. povijesti, ravnatelj Historijskog arhiva, Subotica Mandić, Živko, odgovorni urednik, Nemzeti Tankönyvkiadó Rt, Budimpešta Rudić, Blaženka, o. p., Subotica Rudinski, mr. sc. Ante, arhitekt, Zavod za urbanizam, Subotica Runje, Dujo, Subotica

III Sedlar, Rudolf, slikar, Čantavir Sekulić, dr. sc. Ante, znanstveni savjetnik u mirovini i dopisni član HAZU, Zagreb Skenderović, Petar, Subotica Skenderović, dr. sc. Robert, viši asistent, Hrvatski institut za povijest, Zagreb Stantić, Alojzije, ekonomist u mirovini, Subotica Stantić, Nikola, novinar, Subotičke novine, Subotica Stantić, Stipan, prof. geografije, OŠ Ivana Milutinovića, Subotica Suknović, Kata, dipl. ing. za tekstilno inženjerstvo tekstiln o-strojarske struke, Subotica Štefković, Josip, župni vikar Župe Imena Marijina, Novi Sad Ušumović, Neven, prof. filozofije i dipl. komparatist književnosti, Umag Vujković Lamić, Ljudevit, službenik u mirovini, Subotica Vuković, Ljubica, prof. povijesti i povijesti umjetnosti, Gradski muzej, Subotica Vuković, Petar, znanstveni novak, Filozofski fakultet, Zagreb Zelić, Naco, dipl. iur. u mirovini, Zagreb Žigmanov, Tomislav, prof. filozofije, Subotica

IV TISKANJE OVOG SVESKA POMOGLI SU:

Skupština Općine Subotica Vlada Republike Hrvatske Ogranak Matice Hrvatske Vukovar

TISAK Printex Subotica

NAKLADA 1000 C

CAJG (njem. Zeug: tkanina), hlačevina, se brzinom i vještinom. Četrdesetak je tekstilni materijal. Budući da je čvrsta, puta nastupao za reprezentaciju grada služi za izradu raznovrsnih, većinom rad- Sombora i Subotičkoga nogometnog pod- nih, trajnih hlača, koje su nekad nosili saveza. Tijekom služenja vojske u kra- muškarci. Boja joj je uglavnom tamnih ljevskoj mornarici u Dubrovniku za dobro nijansa, a može biti izrađena od pamuka, igranje nogometa kralj Aleksandar I. lana, vigonj-pređe (vuna manje kvalitete), odlikovao ga je srebrnom medaljom. poluvunene ili polulanene pređe. Nakon povratka u Sombor ubrzo je počeo Cajg je među bačkim Hrvatima bio u igrati za apatinski klub Tri zvijezde, u širokoj uporabi osobito na selu. kojem je proveo nekoliko godina. Ponovno Lit.: B. Roller, Tehnologija tekstila – Poznavanje se vratio u klub u kojemu je ponikao, u odjevnih tkanina, Zagreb, 1958. kojemu je onda i završio igračku karijeru. K. Suknović Nakon toga bio je trenerom u ova dva kluba. Bio je uključen u nogometne aktivnosti u Somboru i za Drugoga svjetskog rata. Izvor: Arhiv NK Radnički ,Sombor. Lit.: S. Vasiljević, Fudbalski klub Radnički Sombor 1912-1982, Sombor, 1982. Z. Čota

1 CAREV promoviran je u međunarodnoga šahov- ruke, ispod kojih tad prolazi cijela povor- skog suca. Sudio je, među ostalim, i na 20. ka. Postupak se ponavlja sve dok čelnici šahovskoj olimpijadi u Skopju 1972. ponovno ne dođu na prvo mjesto; 2. pjes- Kao tajnik Šahovskog kluba u Som- ma koja se u božićno doba pjevala za boru 1932.-64. promicao je šah među pohoda slavljeniku, uz pripjev »cembule, mladima. Organizirao je mnogobrojna cembule«. klupska, kotarska i pokrajinska natjecanja Lit.: A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991; I. te međunarodni memorijalni šahovski Prćić st., Bunjevačke pučke sigre II. dio, turnir Ivan Parčetić, koji se održavao u Subotička Danica (nova): Kalendar za 1998. go- Somboru u drugoj polovici XX. st. Sudje- dinu, Subotica, 1997; A. Sekulić, Rječnik govora bačkih Hrvata, Zagre b, 2005. lovao je u organiziranju 9. šahovske olim- P. Skenderović pijade u Dubrovniku 1950. Bio je poznat i kao šahovski publicist i urednik vojvo- CENZAR (lat. censor: procjenitelj), u đanskog lista dopisnoga šaha Bilten. bačkih Bunjevaca i Šokaca posrednik u Kuverte tiskane za međunarodni memori- kupoprodaji. Pojedini cenzari često su se jalni turnir Ivan Parčetić ušle su u svjetske specijalizirali za žitarice, životinje, trsku, filatelističke kataloge. Za svoj je rad dobio zemlju, salaše, kuće i sl. Svoju proviziju više važnih nagrada i priznanja, među (cenzariju) unaprijed su ugovarali s kojima su Orden sa zlatnim vijencem kupcem ili prodavačem, a najlakše se Predsjednika Republike, mnoga najviša dolazilo do njih na tjednim tržnim danima priznanja Šahovskog saveza Jugoslavije, (u Bunjevaca zvanim »hetijama«), ned- visoka priznanja SOFKA-e Vojvodine i jeljom pred crkvom, u krčmama i na saj- Listopadska nagrada Grada Sombora. movima. Bio je član HKPD-a Miroljub u Som- A. Stantić boru od osnutka društva. Za Drugoga svjetskog rata bio je tehnički urednik Naših CEPELIĆ, Milko (Mihovil) (Vuka, 21. novina, političkoga, gospodarskog i dru- IX. 1853. – Đakovo, 26. III. 1920.), štvenog tjednika, koji je izlazio u Somboru svećenik, etnograf i povjesničar. Podrije- 1943.-44. U njemu i u Našem kalendaru je tlom je iz obitelji koja se 1725. iz Slovačke objavio nekoliko povijesnih članaka, zbog doselila u Legrad. Pohađao bogosloviju u kojih je nakon rata optuživan za suradnju s Đakovu, a zaređen je 1877. Najprije je bio madžarskim vlastima, iako u njima nije kapelan u Osijeku, a od 1878. u Đakovu je bilo ničega inkriminirajućega. Nakon rata obavljao službe ceremonijara, dvorskog u Društvu je utemeljio šahovsku sekciju. kapelana J. J. Strossmayera i knjižničara U Povijesnom arhivu Sombora čuva se biskupijske knjižnice. God. 1882. postao njegov osobni fond fragmentarno saču- je biskupovim tajnikom, a đakovački žup- vanih dokumenata koja se većinom odnose nik i dekan bio je 1894.-1910. Papin-skim na njegov šahovski rad, a djelomice i na komornikom imenovan je 1888., apostol- povijest HKPD-a Miroljub iz Sombora. skim protonotarom 1901., a đakovačkim kanonikom 1910. Djelovao je i u poli- Izvor: Povijesni arhiv Sombora, Osobni fond tičkom životu te je bio suosnivač prvoga Petra Careva. A. Čota hrvatskog dnevnika u Osijeku Narodna obrana 1902. Proučavao je hrvatski narod- CEMBULE (grč. kýmbalon: vrsta uda- ni život i običaje u Slavoniji i objavio raljke) 1. bunjevačka dječja igra. Sudionici mnogobrojne članke i studije u periodici, se uhvate za ruke ili pod ruke i hodaju kalendarima i spomenicama. Svoju bogatu sokacima, pjevajući i poskakujući. Bit igre zbirku tkanina i vezova ostavio je Etno- sastoji se u ritmičkom koračanju uz pjes- grafskomu muzeju u Zagrebu. mu, a ime je dobila po pripjevu »cembule, U sklopu svojih etnografskih istra- cembule«. Povremeno tijekom igre dvoji- živanja boravio je i među bačkim Hrva- ca čelnika povorke staju i podižu skopčane tima. Svoj trodnevni boravak u rujnu

3 CIGANČICA Lit.: A. Ivančan, Narodni plesni običaji Hrvata ridizacije stvorio je više vinskih sorata viso- Bunjevaca, u: N. Zelić, Protiv zaborava, Zagreb, ke otpornosti prema niskim zimskim tem- 2000. peraturama, koje su često faktor ogra- Lj. Vuković ničenja u uspješnom uzgoju vinove loze u uvjetima kontinentalne klime (Liza, Petra, CINANJE, bunjevačka dječja igra koju su Kosmopolita, Petka, Rubinka, Morava). Neke najčešće igrali čuvari svinja na strništu. od novih sorata, osim otpornosti na mraz, Najprije se iščupanim busenjem označi imaju i visoku gensku otpornost na naj- kvadrat stranica dužine 10 koraka, a zatim važnije gljivične bolesti vinove loze (per- u njegovoj sredini krug promjera dužine onospora, oidium i botritis) te su veoma jednod koraka. U sredinu kruga zabode se pogodne za ekološku proizvodnju grožđa, »cina«, komad okrugla drveta dužine oko kojoj je svrha zaštita ljudskog zdravlja i jednog »šuka« (oko 30 cm) i debljine oko zaštita okoliša od pesticida. U tom su 3 »cola« (oko 7,5 cm). Jedan od igrača čuva »cinu«, a ostali je, poredani po crti smislu posebno uspješne sorte Bačka i kvadrata, bacanjem batine pokušavaju izba- Panonia, priznate 2002. i 2003. Neke od citi iz kruga. novih sorata pokazale su vrlo dobre rezultate u eksperimentalnim vinogradima u Lit.: I. Petrekanić, Sigre bunjevačke muške okolici Subotice (Ljutovo i Palić). Sa mladeži, Subotička Danica (nova): Kalendar za suradnicima je na Oglednom dobru u 2000. godinu, Subotica, 1999. A. Stantić Srijemskim Karlovcima stvorio i dvije stolne sorte fina ukusa i vrlo lijepa izgleda, CINDRIĆ, Petar (Subotica, 29. IV. 1939.), koje su priznate pod imenima Lasta i agronom, znanstveni radnik, sveučilišni Karmen. profesor. Sin Marijana i Lize (Elizabete), Objavio je više od 100 znanstvenih i rođ. Gabrić. Osnovnu školu i gimnaziju stručnih radova u domaćim i inozemnim završio je u Subotici. Diplomirao je 1962. na časopisima (Vinogradarstvo i vinarstvo, Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta u Novi Sad; Jugoslovensko vinogradarstvo i Novom Sadu, gdje je i magistrirao 1968. te vinarstvo, Beograd; Jugoslovensko voćar- doktorirao 1974. na području vinogradarstvo, Čačak; Savremena poljoprivreda, stva. Radni je vijek proveo u Institutu za Novi Sad; Arhiv za poljoprivredne nauke, vinogradarstvo i voćarstvo u Srijemskim Beograd; Genetika, Beograd; Poljo- Karlovcima i na Poljoprivrednom fakulte- privreda, Beograd; Letopis naučnih rado- tu u Novom Sadu. va poljoprivrednog fakulteta u Novom Bavio se skupljanjem, proučavanjem i Sadu; Biljni lekar, Beograd; Revija agronom- selekcijom vinove loze. Proveo je klonsku skih saznanja, Novi Sad; Zbornik Matice selekciju u okviru sorte Rizling talijanski Srpske za prirodne nauke, Novi Sad; Svet (priznati klonovi: SK-13, SK-54 i SK-61). pića ,Novi Sad; Poljoprivredne aktualnos- Primjenom klasičnih metoda spolne hib- ti, Zagreb; Vinski krug, Zagreb; Vignevini, Verona; Schweizarische ladwirtschaftliche Forschung, Bern; Acta horticulturae, Leuven, Belgija; Szőlőtermesztés és Borá- szat, Kecskemét; Borászati füzetek, Budape- st itd.) te monografijama i zbornicima. Sudjelovao je na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima Djela: Vinova loza, Beograd, 1968; Razvoj voćar- stva i vinogradarstva, prerade i prometa voća i grožđa na Subotičko-horgoškoj peščari od 1978. do 1990., Subotica, 1981; Sorte vinove loze, Beograd, 1990 (2. i 3. izd. suautor s N. Korać i V. Stolna sorta Kovač: Novi Sad, 1994, 2000). grožđa Karmen J. Ivanović

5 CONEN-JAKOBČIĆ vanju i razvijanju Rotary-kluba u Subotici pričuvni časnik u 125. bosanskom bata- te je bio njegov predsjednik 1936. Bio je i ljunu, zarobljen na položaju kod Vrbovca, član masonske lože Stella Polaris te prvi ali je ubrzo pušten kući. Nakon dolaska u predsjednik subotičkog Moto-kluba Cham- Suboticu vlasti su ga uhitile i držale u pion. U nekoliko je navrata imenovan kućnom pritvoru do rujna 1941., kad mu je vijećnikom u gradskoj skupštini, tj. u dopušteno da otputuje u Budimpeštu. U proširenom senatu. Suboticu se vratio u veljači 1945. Osim što je imao udio u obiteljskoj Nakon rata, »sud za suđenje protiv tvrtki, nakon 1934. postao je i vlasnik nacionalne časti« osudio ga je 1946. na klaoničkog poduzeća i hladnjače Eskimo godinu dana prisilnog rada i konfisciranje te dioničar i u nekim drugim subotičkim imovine zbog »privredne suradnje s oku- dioničkim društvima: Labor d. d., Indust- patorom«, tj. proizvodnje čahura, a kao rija željeznog namještaja i metala, Neu- olakotnu okolnost uzeo je u obzir da je haus i Holländer, Jugomautner – proiz- materijalno pomagao pokretu otpora i nje- vodnja i trgovina sjemena d. d., Opća kred- govim članovima u Budimpešti. Nakon itna banka d. d, Kon Mirko k. d., Balkan- izlaska iz zatvora uspješno je radio kao metal. God. 1939. postao je vlasnikom upravnik na državnom imanju, ali je opet voćnoga i loznog rasadnika Hortus na Pali- uhićen 1949. pod optužbom »za krađu, ću, a 1940. registrirao je izvoznu trgovinu sabotažu i štetočinski rad«. Osuđen je na konja i poljoprivrednih proizvoda Kosovo, smrt strijeljanjem, no nakon nekoliko koju je u lipnju te godine prodao Vojislavu intervencija ipak je pomilovan te mu je Milojkoviću iz Beograda. Pred rat je u ostala zatvorska kazna. Nakon desetljeća bečejskoj pivovari imao 80% dionica. zatvorske kazne, koju je izdržao radeći u Ulagao je u radionicu limene robe Balkan- kolubarskim rudnicima te poslije u Srijemskoj Mitrovici, zaposlen je kao službenik u novosadskom Novkabelu.U borbi za goli život i zaštitu imovine uzdao se u svjetsku javnost te je o svojem sluča- ju i o odnosu jugoslavenskog režima prema privatnom vlasništvu općenito pisao mnogim državnicima, vladama i javnim osobama. Zahvaljujući tomu, 1961. izdana mu je putovnica pod uvjetom da se više ne vrati u zemlju. Do kraja života ostao je u Njemačkoj. Ondje je 1979. izdao memoare pod naslovom Unmenschen die sich für Halbgötter hielten (Neljudi koji su se smatrali polubogovima ), u kojoj je iznio sjećanja na djetinjstvo i poslovanje obiteljske tvrtke. Vilim Conen-Jakobčić Lit.: S. Mačković, Industrija i industrijalci metal, koju su 1941. preuzele madžarske Subotice (1918-1941), Subotica, 2004. vlasti i koristile se njome za izradu čahura. S. Mačković Stekao je veliko bogatstvo i posjedovao nekretnine u Subotici, Novom Sadu, Beo- COPKO, Antun (Senta, 9. I. 1889. – Subo- gradu, Debeljači, Senti, Bečeju, Budim- tica, 13. X. 1966.), nogometaš. Potječe iz pešti, Beču, Kölnu, Düsseldorfu i drugdje. brojne subotičke obitelji Josipa i Vite, rođ. Prema potvrdi o narodnosti koju je Šandorkić. Najistaknutiji od trojice braća dobio od gradskih vlasti 24. I. 1940., pri- (uz Gezu i Martina) koji su bili zapaženi pada »bunjevačkom plemenu«. U potvrdi igrači subotičkoga NK Bačka u prvim stoji »asimilirani Bunjevac«. U ratu je, kao desetljećima njegova postojanja. Stalni

CRNA GOSPA, slika bl. Djevice Marije u franjevačkom samostanu sv. Mihovila u Subotici. U samostanskoj kronici Crna se Gospa prvi put spominje 1692., a slika je u Oltar Crne Gospe u kapeli franjevačkog crkvi izložena početkom XVIII. st. samostana u Subotici Prikazuje bl. Djevicu s Djetetom u naručju, a naslikana je u bizantskom stilu, U samostanskoj kronici slika se naziva najvjerojatnije u Veneciji. Imenima Crna Gospom Częstochowskom, ali i B. V. Gospa, Crna Bogorodica ili Crna Madona Maria Saracena. Sličnost s Gospomz i nazivaju se kipovi i slike na kojima je lik Częstochowe, najštovanijom slikom bl. bl. Djevice crne ili zagasite boje. Taman Djevice u Poljskoj, doista je velika. lik bl. Djevice, često s Djetetom u naručju, Poznato je da je Gospu iz Częstochowe, na većini poznatih slika i kipova posljedi- koju je prema predaji naslikao sam sv. ca je kemijskih procesa ili utjecaja čađe Luka, poljski princ Ladislav Opolczyk svijeća, a u manjem broju slučajeva nam- 1384. darovao poljskim pavlinima. Prema jerna je umjetnikova ekspresija stiha iz mišljenju stručnjaka, subotička Crna Pjesme nad pjesmama (koju su egzegeti Gospa uistinu je faksimil Crne Gospe iz primjenjivali na Bogorodicu): »Crna sam, Częstochowe, što ide u prilog teoriji da ali lijepa«. potječe iz srušenoga pavlinskog samostana. Nije pouzdano utvrđeno kako je slika Do 1908. slika je bila smještena kod Crne Gospe dospjela u posjed subotičkih stare sakristije, gdje je danas ulaz iz hodni- franjevaca. Prema jednoj predaji, tijekom ka na propovjedaonicu. Prvotno je bila na XVII. st. donijeli su je Bunjevci iz stare malenu drvenom oltaru, a novi mramorni postojbine. Prema drugoj predaji, slika je oltar, dar Bete Mamužić, supruge tadašnje- sve do XVI. st. čuvana u pavlinskom samo- ga subotičkoga gradonačelnika Laze stanu koji se nalazio na Pavlovcu, mjestu Mamužića, podignut je 1900. Taj je oltar između Subotice i Đurđina. Taj je samo- 1908. premješten u današnju kapelu Crne

CSÁTALJA → Čatalija

CSÁVOLY → Čavolj

CSEPEL → Čepelj

13 CSERHÁTI Budimpešta, 1943; Dođite k meni… ( Molitvenik i du iz Pariza o kojoj je pripovijedao Rajić pismarica za kršćansko-katolički narod (suautor s na jednom predavanju u Subotici poče- A. Pereszlényi [Priszlinger]), Pécs-Budapest, tkom 1941.: »Ponio sam zapisnike subo- 1962. tičkoga gradskog magistrata iz 1850-ih Lit.: Schematismus Cleri Archidioecesis godina. Ti su zapisnici u vrijeme Srpske Colocensis et Bacsiensis ad annum Christi 1942., Vojvodine bili pisani na hrvatskom jeziku. Coloczae, b. g.; I. Kujundžić, Bunjevačko-šokačka Ponio sam i fotografije s nekoliko nad- bibliografija, Rad JAZU, 355, Zagreb, 1969; A Kalocsai főegyházmegye Schematismusa 1975, grobnih spomenika naših uglednika. Kalocsa, 1975; K. Hetényi Varga, Papi sorsok a Njima sam želio dokazati da Bunjevce horogkereszt és a vörös csillag árn,yékában, 2 nisu pokapali pod nadgrobne spomenike s Abaliget, 1994. madžarsk im natpisom. Na fotografijama S. Bačić su bili spomenici s hrvatskim natpisima. U Pariz smo otputovali da ondje pred jednim CSIKÉRIA → Čikerija povjerenstvom položimo ispit o svojem jeziku. Uveli su nas u jednu veliku dvo- CSUKA, János (Segedin, 22. VIII. 1902. ranu. Ondje je u jednom kutu sjedio go- – Budimpešta, 1. I. 1962.), publicist, no- spodin s čibukom u ruci. Čitao je novine. vinar, pjesnik i prevoditelj. Djetinjstvo je Nije se osvrtao na nas. Mi smo čekali i o proveo u Slavonskom Brodu, zatim se pre- svemu razgovarali dulje od dva sata. Onda selio u Novi Sad, a veći dio međuraća su došli Herriott i Loucheur te su razgova- proživio je u Subotici. Tu je 1925. pokre- rali s Matićem. On je govorio francuski. nuo tjednik Az Ucca, koji je nekoliko puta Mi smo među sobom razgovarali našim zabranjivan, a on je sam triput zatvaran. dobrim, starim bunjevačkim jezikom. Bio je suradnik nekoliko madžarskih Onda je iznenada ustao onaj gospodin s časopisa i listova u Novom Sadu i novinama, pristupio nam te nam se obratio Subotici. Tijekom rata uređivao je politič- savršenim dalmatinskim dijalektom hrvat- ki dnevnik Délvidéki Magyarság, koji je skog jezika: 'Gospodo, ja sam britanski izlazio najprije u Subotici, a zatim u diplomat. Desetljećima sam službovao na Segedinu. U Budimpeštu se preselio Sušaku i savršeno vladam hrvatskim 1943., gdje je od 1945. radio u vladinu jezikom. Izjavljujem da je vaš bunjevački odjelu za nacionalne manjine i tisak. govor ljepši i muzikalniji nego dalmatin- Otpušten je 1949., a bavljenje novinar- ski hrvatski jezik'. 'Taj je stari gospodin za stvom zabranjeno mu je te je radio kao nas bio veliko iznenađenje. Poslije nas je noćni čuvar, skladišni radnik i službenik. odveo u jednu drugu dvoranu, gdje je Prevodio je na madžarski s južnoslaven- ovako govorio o nama: 'Ova su gospoda skih jezika, a posmrtno su mu objavljene madžarski Bunjevci iz Podunavlja i dvije knjige o povijesti vojvođanskih Subotice. Njihov je jezik potpuno istovje- Madžara u razdoblju između dvaju svjet- tan hrvatskom jeziku. I oni sami sebe sma- skih ratova. traju Hrvatima'. 'To je bilo veliko izne- U knjizi A délvidéki magyarság nađenje za Vesnića i Pašića. Oni su naime története 1918-1941 spominje i bunje- držali da su Bunjevci Srbi, štoviše, i priz- vačko izaslanstvo koje je 22. IX. 1919. nati je južnoslavenski etnograf Cvijić smat- otputovalo na Mirovnu konferenciju u rao da su Bunjevci Srbi te je o tome oba- Pariz. U njegovu su sastavu Vaso Dolinka, vijestio i beogradsku vladu.« Blaško Rajić, Franjo Piuković, Šime Djela: A délvidéki magyarság története 1918- Rudić i Ivan Abramović iz Aljmaša (madž. 1941, Budapest, 1995; Kisebbségi sorsban: a Bácsalmás), Josip Vuković-Đido iz Bikića délvidéki magyarság húsz éve (1920-1940), (madž. Bácsbokod), Pajo Išpanović iz Budapest, 1996. Kaćmara, Josip Velin iz Santova, Petar Lit.: L. Gerold, Jugoszláviai magyar irodalmi Pekić iz Sentivana (madž. Felsőszentiván) lexikon (1918-2000), Újvidék, 2001; Zvonik, br. i dr. Izaslanstvo se iz Pariza vratilo 3. X. 94, Subotica, 2002. 1919., a Csuka spominje zanimljivu epizo- S. Beretić

14 CVEKAN CSUKA, Zoltán (Zichyfalva /danas Plan- Djela: Könyöregésünk szinhelyei I., Szabadka, dište/, 22. X. 1901. – Andzabeg /madž. 2003; Könyöregésünk szinhelyei II., Szabadka, Érd/, 23. III. 1984.), pjesnik, prevoditelj. 2004; Könyöregésünk szinhelyei III., Szabadka, 2005. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Lit.: E. Limbman, Lekarska društva u Subotici, Subotici, a višu ekonomsku u Pečuhu. Subotica, 2005; M. Miković, »U kamenu saču- vana predaja«, Klasje naših ravni, 7-8, Subotica, Nakon sudjelovanja u socijalističkoj rev- 2005. oluciji u Madžarskoj 1919. emigrirao je P. Skenderović 1921. u Kraljevinu SHS. Djelovao je kao organizator madžarskoga književnog ži- CUPANICA, narodni bunjevački ples, vota u Vojvodini, osobito u Novom Sadu. danas se još rijetko kad pleše. Održaoe s U Madžarsku se vratio 1933., a nakon ponajprije kao scenski ples, zbog čega je 1945. postao je tajnikom Madžarsko-jugo- obično koreografski oblikovan te se izvodi slavenskog društva. U montiranom proce- na različite načine. Izvorno se izvodio u su 1959. osuđen je na 15 godina zatvora, obliku kruga ili polukruga. Mješovite je no pomilovan je 1955. Pokrenuo je i uređi- naravi i uobičajeno je da u njemu sudjelu- vao više književnih časopisa u Vojvodini i je jednak broj plesača i plesačica. Plesači Madžarskoj te uredio nekoliko antologija se drže nisko za ruke, iza leđa, a u novije jugoslavenske i madžarske književnosti. vrijeme, pri scenskom izvođenju, plesači Bio je najistaknutiji književni prevoditelj s plešu i zasebno. Prvi dio plesa izvodi se hrvatskoga i srpskoga na madžarski jezik – usporeno, a tempo se postupno ubrzava. nakon rata preveo je više od stotinu knji- Lit.: S. Tonković, Dragulji bunjevačke riznice, Novi ževnih djela, među kojima i radove M. Sad-Petrovaradin, 2001. Krleže, I. Andrića, I. G. Kovačića, A. Lj. Vuković Cesarca, M. Držića, S. Novaka, T. Ujevića i dr. Djela su mu prevođena na hrvatski i CVEKAN, Paškal (Vjekoslav) (Ferdinan- srpski, a dobitnik je više visokih priznanja, dovac, 25. V. 1913. – Virovitica, 25. XI. među ostalim i nagrade jugoslavenskoga 1998.), franjevac, književnik i crkveni PEN-kluba 1977. povjesničar. Osnovnu školu završio je u Ferdinandovcu. Pohađao je franjevačku Lit.: I. Bori, A jugoszláviai magyar irodalom klasičnu gimnaziju u Varaždinu, a maturi- története 1918-1945, Újvidék, 1968; L. Gerold, Jugoszláviai magyar irodalmi lexikon (1918- rao 1936. u II. klasičnoj gimnaziji u 2000), Újvidék, 2001; Z. Kalapis, Életrajz kalauz, Zagrebu. Teološki fakultet završio 1941., a I, Újvidék, 2002. licencijat teologije položio je 1955. E. Bažant Kateheta u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu bio je 1941.-46. Kao lektor CSÚSZÓ, Dezső (Rusko Selo, 8. XI. teologije radio je na franjevačkome filo- 1952.), specijalist urgentne medicine, zofskom učilištu u Samoboru 1960.-64., publicist. Srednju medicinsku školu zavr- Trsatu 1964.-65. te na Teološkom učilištu šio je u Senti 1971., Medicinski fakultet u u Đakovu 1972.-75. Novom Sadu 1977., a specijalizirao je ur- Objavio je više desetaka knjiga, ponaj- gentnu medicinu u Beogradu 1994. više povijesnih monografija te nekoliko Načelnik je službe hitne medicinske po- djela vjerske tematike. U svojim je mono- moći u Subotici. Bavi se i etnografijom, a grafijama prikazao povijesnu i kulturnu osobito ga zanimaju sakralni objekti. O baštinu svih važnijih samostana Hrvatske križevima na prostoru Subotice i njezine franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. okolice objavio je tri knjige. U njima su U znanstvenim radovima, koji su se zabilježeni i svi križevi koje su u povijesti uglavnom temeljili na neobjavljenoj arhiv- podigli ovdašnji Hrvati – objavljena je fo- skoj građi iz franjevačkih samostana di- tografija svakog križa te navedeno mjesto ljem Hrvatske, Madžarske i Vojvodine, na kojem se nalazi, godina kad je podignut obradio je mnogobrojne činjenice iz kul- i tekst koji je na njemu urezan. turne, znanstvene, pastoralne i glazbene

15 CVEKAN djelatnosti franjevaca kontinentalne ljubom Jevtićem i Milanom Stojadi- Hrvatske te je javnosti otkrio imena novićem. S ponovnom uspostavom parla- mnogih franjevačkih redovnika koji su mentarizma 1935. postao je narodnim zas- svojim radom unaprijedili hrvatsko kul- tupnikom te ministromsocijalne politike i turno i znanstveno stvaralaštvo. Bavio se narodnog zdravlja u vladi Milana Stojadi- također restauracijom crkvenih predmeta i novića. Neko je vrijeme radio i pri Ministar- umjetnina, najviše u franjevačkom samo- stvu pravde te je upamćen po tome što je stanu i crkvi u Virovitici. Za bačke su Hr- smijenio i premjestio mnogobrojne suce koji nisu bili naklonjeni vladajućoj Jugo- slavenskoj radikalnoj zajednici. Za trajanja koalicije Stojadinović-Korošec-Spaho približio se politici kneza Pavla Karađor- đevića i Antona Korošca, koja je, zbog odnosa snaga u međunarodnoj politici, bila naklonjena rješavanju tzv. hrvatskog pitanja. Najveći je protivnik tog procesa bio Milan Stojadinović, u čijoj je smjeni Cvet- ković, na poticaj kneza Pavla, odigrao glavnu ulogu. U veljači 1939. Cvetković je sastavio novu vladu, a jedan od zadataka koje joj je postavio knez Pavle bilo je i brzo postizanje sporazuma s Vladkom Mačekom i HSS-om. Tijekom pregovora i utvrđivanja granica Banovine Hrvatske postavljeno je i pitanje dijelova Bačke nas- tanjenih Hrvatima. Cvetković se sporazu- P. Cvekan, Franjevci u Baču, Virovitica, 1985. mio s Mačekom da se pri definitivnom vate posebice važne monografije Subotički utvrđivanja granica na tom području održi franjevački samostan i crkva (Subotica, plebiscit, ali tu odredbu nije prihvatio knez 1977), u kojoj se bavi značenjem franje- Pavle. Naknadnim sporazumom, koji je vačkog djelovanja u Subotici od XVII. do proglašen je 26. VIII. 1939., ipak je stvore- XX. st., te Franjevci u Baču (Virovitica, na Banovina Hrvatska. U nju nisu bili uk- 1985) u kojoj obrađuje povijest franjevaca ljučeni šest bačkih kotareva u kojima su u samostanu u Baču. Hrvati činili 90% slavenskoga stanovništ- va, već je to pitanje ostavljeno za kasnije Lit.: Hrvatski biografski leksikon, 2, Zagreb, razdoblje, u kojem je trebalo konačno 1989; V. Fučijaš, Pater Paškal Cvekan: franjevač- preurediti zemlju. Sporazum Cvetković- ki kroničar, autor 60 knjiga, propovjednik, restau- rator, mislilac, Podravski zbornik, 30, Koprivnica, Maček naišao je međutim naa kritike i n 2004. srpskoj i na hrvatskoj strani – dok se u R. Skenderović Srbiji smatralo kako je Hrvatima pruženo previše, hrvatska je emigracija osuđivala CVETKOVIĆ, Dragiša (Niš, 15. I. 1893. Mačekovo odustajanje od potpune neovis- – Pariz, 18. II. 1969.), političar. Studij nosti Hrvatske. Najglasniji protivnik uspo- prava završio je na subotičkome Pravnom stave Banovine Hrvatske bio je Srpski kul- fakultetu. Kao član Narodne radikalne turni klub, koji je bio iznimno aktivan na stranke, bio je predsjednik niške općine, području Subotice i Sombora, a nezado- zastupnik u beogradskoj Narodnoj skupšti- voljni su bili i vojni krugovi, koji su smat- ni 1927. i ministar vjera 1928. Nakon rali da se stvaranjem upravne cjeline s uvođenja šestosiječanjske diktature kralja posebnim statusom slabi obrambena moć Aleksandra 1929. priklonio se oporbi, a države. Nakon što je Cvetkovićeva vlada 1934., poslije ubojstva kralja Aleksandra u 25. III. 1941. potpisala pristupanje Troj- Marseillesu, politički se povezao s Bogo- nom paktu, vojni su krugovi, potpomognu-

18 CVITNA NEDILJA ma iz Bajskog trokuta. Ta je akcija među- završetka pripravničkog staža u subotičkoj tim, unatoč Cvijićevim naporima i njegovu Gradskoj bolnici 1956. radio je u ambulan- znanstvenom ugledu, ostala bez uspjeha jer ti u Žedniku kao liječnik opće prakse je pitanje razgraničenja na tom području 1956.-59., a nakon toga kao specijalist već bilo riješeno. ftizeolog 1959.-63. u Pokrajinskoj bolnici Cvijićevo stajalište prema narodnosnoj za tuberkulozu na Iriškom vijencu. Nakon pripadnosti podunavskih Hrvata bilo je toga vratio se u Suboticu, gdje je radio u sukladno političkom kontekstu u kojem je Antituberkuloznom dispanzeru 1963.-73. i u Gradskoj bolnici 1973.-87. Sudjelovao djelovao, pri čemu položaj Bunjevaca i je na mnogobrojnim seminarima i struč- Šokaca nije bio nikakva iznimka. Slično je nim sastancima te objavio više stručnih stajalište Cvijić naime zastupao i kad su radova. U Hrvatsku je doselio 1993., živi u posrijedi bile druge skupine raseljenih Kutini. Hrvata u kojima su bila raširena regional- na imena (npr. Bošnjaci u Baranji, Stručni radovi: Kretanje tuberkuloze za poslednjih Krašovani u Rumunjskoj, Janjevci na dvanaest godina na teritoriju Antituberkuloznog dispanzera u Subotici (Tuberkuloza, Golnik, Kosovu), ali i Hrvati u drugim područjima 1968); Antituberkulotski test – stalan metod rada za koja je onodobna srpska nacionalna ide- dispanzera u proceni a ktivnosti tuberkuloze pluća ologija bila osobito zainteresirana (Dub- (Saopćenja – Sr. Kamenica, br. 1/1970); Sudbina rovnik, Boka Kotorska, Bosna i Herceg- tuberkuloznih bolesnika otkrivenih 1965. godine u ovina). Antituberkuloznom dispanzeru u Subotici (Saopćenja – Sr. Kamenica, br. 2-3/1970); suator s Lit.: P. Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb, B. Đenđinovićem, Teškoće dispanzerskog lekara 1929; P. Pekić, Bunjevci na Mirovnoj konferenci- povodom upućivanja tuberkuloznih bolesnika na ji u Parizu, Klasje naših ravni, Subotica, 1/1935; bolničko lečenje i posebno nakon otpusta A. Mitrović, Razgraničenje Jugoslavije sa (Saopćenja – Sr. Kamenica, br. 2-3/1965.); suator Mađarskom i Rumunijom 1919-1920, Novi Sad, s B. Đenđinovićem Hronični bolesnici u 1975; Enciklopedija Jugoslavije, 3, Zagreb, 1984; Antituberkuloznom dispanzeru u Subotici (Sao- M. Vasović, Jovan Cvijić 1865-1927, Loznica, pćenja – Sr. Kamenica, br. 2-3/1967). 1990; J. Stević, Jovan Cvijić: iz života i rada, N. Zelić Loznica, 1990. S. Žuljić, A critical assessment of certain of J. Cvijić’s conclusions and messages in his anthropogeographic research, Geographical CVITNA NEDILJA (dijal.), Cvjetnica, papers, 8, 1991, Zagreb. nedjelja prije Uskrsa kojom počinje Veliki M. Bara tjedan. Obilježava se kao spomen na Kristov ulazak u Jeruzalem. Tog dana CVIJIN, Andrija (Subotica, 22. X. svećenik prije mise blagoslivlja vrbove 1927.), liječnik, ftizeolog. Sin Mihajla i grančice (koje Šokci zovu »mace« a Lize, rođ. Lukač. Maturirao je u Subotici Bunjevci »cicamace«) te s narodom sve- 1948., a medicinu je studirao najprije u čano ulazi u crkvu, a tijekom mise pjeva se Sarajevu do 1951., zatim u Beogradu, gdje ili čita muka Isusova. Cicamaca se poslije, je i diplomirao 1955. Na specijalizaciji je skupa s raznim cvijećem, nosi na grobove. bio u Pokrajinskoj bolnici za tuberkulozu Prema bunjevačkim običajima, na Cvjet- na Iriškom vijencu i u beogradskom In- nicu se umiva u vodi u kojoj su namočene stitutu za tuberkulozu, gdje je 1963. položio specijalistički ispit. Stručno se vlati mlade pšenice kako bi osoba bila usavršavao 1972. u bolnici za plućne zdrava kao mlada biljka. Djevojke bi često bolesti u njemačkom Bad Reichenhallu, a zorom odlazile u njive zasijane pšenicom i poslijediplomski studij iz pulmologije umivale se rosom s vlati kako bi im se lice pohađao je 1975./76. na Institutuza plućne poljepšalo. Između dvaju svjetskih ratova bolesti na Golniku pri Medicinskom fakul- u selima oko Subotice pojedine su »mijan- tetu u Ljubljani, gdje je magistrirao 1976. džije« na Cvjetnicu organizirali »igranku«, temom Deficit Alfa-1 antitripsina pri tj. ples. Ako bi djevojka došla na ples, emfizemnome i bronhitičnom obliku kro- značilo je to da rado čeka polivače na »vodeni nične opstruktivne bolesti pluća. Nakon ponediljak«.

19 CVITNA NEDILJA Lit.: A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991. Hercegovini, ponegdje i kao oznaka za dan A. Stantić sv. Ivana Krstitelja. Karakteristični običaji vezani uz ivan- CVITNJAK, suvrstica naziva za ivanjsku jsku vatru jesu paljenje cvitnjaka uoči dana vatru i/ili za dan sv. Ivana Krstitelja (24. sv. Ivana Krstitelja, pretežno tri večeri lipnja), u bačkih Bunjevaca subotičkoga zaredom, te preskakanje vatre – pojedi- kraja često je dio složenog naziva (sveti) načno ili u paru, s bakljama ili s vijencima Ivan Cvitnjak. U naseljima somborskoga u ruci, katkad s vijencima na glavi, a pletu kraja javljaju se drukčije oznake za vatru: se i narukvice od raznobojnog konca. Uz ivanjska, Ivanova, svetog Ivana vatra, dok narukvice i vijence te uz običaj preskaka- je samo na salašima u Đurđinu i Bikovu- nja vatre i trčanje s bakljama vezani su Gabriću zabilježen naziv vatra svetog razni postupci i vjerovanja, koji imaju pre- Ivana Svitnjaka. U Žedniku naziv cvitnjak ventivnu i zaštitnu funkciju, u prvom redu označa va i baklje koje su se palile uz od bolesti, ali i od štetnika i od požara. vatru, a ponegdje se javlja i u značenju Rjeđe se primjenjuju i radi osiguranja bo- cvijeća od kojega se pleo ivanjski vijenac ljeg uroda. ili u značenju samog vijenca (Tavankut, Lit.: A. Pokornik, Moj sokak (opis narodnog živ- Žednik). Naziv cvitnjak, rjeđe i njegove ota i običaja), Subotička Danica kalendar za 1989. suvrstice (cv/i/jetnjak, cvetnjak) spora- god., Subotica, 1988; M. Černelić, Tradicije pal- dično su potvrđene u Istri i srednjoj Bosni, jenja godišnjih vatri kao indikator kulturnih razli- a u srednjoj Dalmaciji javlja se kao oznaka, Etnološka tribina 17, Zagreb, 1994 (isto kao: ka za dan sv. Ivana Krstitelja. Zasad je Tradic ija paljenja godišnjih vatri, Klasje naših samo jedna potvrda tog naziva i za vatru. ravni, 2, Subotica, 1999); A. Stantić, Narodna virovanja Hrvata Bunjevaca, Subotička Danica Suvrstica naziva svitnjak zastupljena je na (nova) Kalendar za 2005. godinu, Subo-tica, nešto širem prostoru srednje Dalmacije, u 2004. jugozapadnoj i srednjoj Bosni i zapadnoj M. Černelić

20 Č

ČA → Čiča Potkraj XVII. st. pustaru je naselio manji broj Hrvata iz Subotice, koji su osnovali ČAKŠIRE (čakčire), svečane muške koloniju na zapadnoj strani današnjeg sela, hlače. Obično su jednobojne, uže u donjem prekoputa staroga groblja. Slabo naseljena dijelu nogavica, a šire u gornjem. U visini pustara 1702. priključena je Subotici. Da- koljena nalaze se tzv. štenci, ušiveni dio našnje naselje nastalo je nakon što je stje- hlača, koji je često bio ispunjen pamukom. canje statusa slobodnoga kraljevskog Sprijeda nemaju razreza, nego »natkur- grada Szent Márii, tj. Subotici, uvjetovano njak«, tj. preklopni, često trostruki raspo- i ušoravanjem salaša na pustarama Čan- rak. Radi lakšeg odijevanja nogavice su pri tavir i Bajmok. Formiranje naselja Čan- kraju s vanjske strane bile razrezane te su tavir trajalo je 1780.-85. godine, a nasta- se zakopčavale, a imale su i tzv. uzengije, njivali su se u njemu doseljenici iz raznih koje su priječile da se izvuku iz čizama. krajeva Ugarske, među njima i Bunjevci iz Oko 1930. bunjevački su momci nosili i Subotice, Baje, Segedina i manjih sela. »šunkaste« hlače, na kojima su nogavice Prvi pečat naselja potječe iz 1783., a bile proširene oko koljena pa su hlače zemljišna knjiga ustanovljena je 1786. imale oblik pršuta. Kad je selo formirano, ono je, poput Baj- moka, formalno ostalo u okviru gradskog Lit.: M. Đorđević Malagurski, Stara bunjevačka narodna nošnja i vez, Subotica, 1940; A. Sekulić, teritorija, ali stvarno je bilo podložno Bač- Bački Hrvati, Zagreb, 1991. ko-bodroškoj županiji. Dušobrižništvo su K. Suknović na tom području vodili franjevci od 1781., kada se počinju voditi matične knjige, a ČANAD → Čenad župa je utemeljena 1785. Prva mala trošna kapela jedva je izdržala do izgradnje nove ČANTAVIR, selo na oko 20 km jugois- točno od Subotice, s kojom je povezano cestom. Nalazi se u blizini autoceste Su- botica-Beograd, na Bačkoj lesnoj zaravni prekrivenoj crnicom. Nekadašnja stepa danas je plodna oranica. Kroz selo protječe potok Čik. Etimologija imena sela nije razjašnje- na. Prvi se put spominje kao Chontafeyér 1462. u darovnici kralja Matije njegovoj majci. Za turske uprave bio je u sklopu Segedinske nahije. God. 1580. imao je 29 domova, a 1590.-42 doma, ali ga je zbog teških poreza stanovništvo napustilo. Čantavir

21 ČANTAVIR neobarokne crkve 1815. posvećene sv. 1910. bilo svega 250 Bunjevaca naspram Antunu Padovanskomu. Ona je, zbog pre- 7300 Madžara, a postupno su i oni izgubili mala prostora, srušena 1928. te je na nje- identitet. Od 1918. u Čantavir se doselio zinu mjestu iduće godine sagrađena velika veći broj Srba iz Hercegovine, Like i Crne crkva u neoromaničkom stilu posvećena Gore, što je bio dodatni asimilacijski poti- istom svecu, koja je danas znamenitost caj. sela. Čantavir je bio zasebna općina sve do Od ponovnog naseljavanja sela do 1962., kad je, skupa s naseljima koja su danas u matičnim se knjigama susreće oko mu dotad pripadala (Bačko Dušanovo i 420 bunjevačko-hrvatskih prezimena. Do Višnjevac), ušao u sastav općine Subotica. danas ih se održalo oko 60, od kojih su Naselje je depopulacijskog tipa: najčešća Petrović, Šinković, Pletikosić, Kopunović, Kečenović, Sedlar, Palić i godina stanovnika Zelić. Posljednjih se godina među čan- tavirskim stanovništvom bunjevačkih 1948. 9397 korijena javlja traganje za identitetom. 1953. 9262 Lit.: I. Iványi, Bács-Bodrog vármegye földrajzi és történelmi helynévtára, I, IV, Szabadka, 1909, ˛ 1961. 9341 1907; O proizvodnim snagama Subotice, 1971. 9085 Subotica, 1964; M. Popović, J. Dinić, Urbano- geografska proučavanja naselja Jugoslavije – 1981. 8596 primer velikog panonskog naselja Subotice, Beograd, 1978; A. Sekulić, Tragom franjevačkog 1991. 7940 ljetopisa u Subotici, Split, 1978; Schematismus Dioecesis Suboticanae, Suboticae, 1993; A. 2002. 7178 Sekulić, Hrvatski bački mjestopisi, Zagreb, 1994; R. Szedlár, A Csantavéri bunyevác – horvátok ere- Stanovništvo se bavi uglavnom dete, Csantavéri Újság, március-április, Csantavér, poljoprivredom. Razvijeno je ratarstvo i 2004. stočarstvo. Industrija je slabije zastuplje- S. Stantić i R. Sedlar na i uglavnom se temelji na preradi poljoprivrednih sirovina (mlin) ili proizvod- ČARDAK (tur. çardak < perz. čarţaq: nji stočne hrane. Zastupljeni su još trgov- zgrada s četiri svoda), gospodarski objekt ina, ugostiteljstvo i obrt. Nacionalna struk- namijenjen skladištenju kukuruza. Upo- tura stanovništva 2002. bila je ovakva: raba u tom značenju uobičajena je u Madžari 6632, Romi 233, Srbi 54, Hrvati i međuriječju Dunava i Tisete u Slavoniji, Bunjevci 46, ostali 213. dok u južnijim krajevima riječ čardak označuje i drukčije građevinske objekte. U Iako je Čantavir danas dominantno značenju spremišta za kukuruz u Bačkoj se madžarsko mjesto, potkraj XVIII. st. u javlja u drugoj polovici XIX. st., kad se njemu je živio podjednak broj Madžara i kukuruz ondje proširio kao sjetvena kultura. Hrvata. Migracije su bile učestale zbog visoka oporezivanja i zabrane voćarstva, Čardaci se tradicionalno grade od drva, što je stalno nastanjivanje činilo nepri- s dvovodnim krovom, koji je isprva pokri- vlačnim. Osim spomenutog naseljavanja van trskom, a poslije crijepom. Osnovna se potkraj XVII. st., Bunjevci su se u Čan- konstrukcija izrađuje od bagremova drve- tavir doseljavali 1780.-95. te 1810.-25., ta, s okomitim stupovima i vodoravnim kad su naselili područje današnje Som- gredama. U najnovije doba, zbog promi- borske ulice i Ulice 11. listopada, koja se i jenjenih tehnoloških uvjeta, čardaci se danas pamti po nazivu »racka ulica« (Rác- grade i od čeličnih profila i žičane mreže. utca). Brojnost hrvatskog stanovništva Sukladno funkciji čardaka – očuvanje naglo je pala sredinom XIX. st., kad su se kukuruznog klipa, što zahtijeva njegovo zbog pojačane madžarizacije mnogi iselili sušenje i stalno vjetrenje – narodni je gra- u većinska bunjevačka mjesta. Tako je ditelj oblikovao i njegovu konstrukciju:

22 ČASOPIS čardaci su uski i dugi, s po nekoliko pri čemu su radno sposobne osobe živjele funkcionalnih vrata – glavna, bočna i na na seoskim imanjima, a starije osobe u zabatu. Širina im se tradicionalno kretala gradu. Ondje je uskladišteni kukuruz bio oko jednog hvata (1,896 m), dok je duljina namijenjen prodaji na gradskome tržištu. ovisila o količini kukuruza koji je ondje A. Rudinski trebao biti pohranjen. Postoje dva uobiča- jena oblika čardaka. Jednostavniji je ČASOPIS, vrsta tiskovine, serijska pub- uzdignut 2-3 stope (60-100 cm) iznad tla te likacija. Od novina se razlikuju užom omogućuje i vjetrenje s donje strane, ispod predmetnom određenošću (npr. kultura, daščanog poda. Ispod takvih čardaka književnost, umjetnost, pojedina područja noćili su psi i živina. U složenijeg oblika znanosti i drugi aspekti društvenog života: pod je uzdignut dodatne dvije stope (na vjerski, gospodarski, prosvjetni, sport- oko 1,60 m), što je omogućivalo racional- ski…) i stoga računaju na uži krug čitate- nije korištenje prostorom te se ispod čarda- lja, zatim izostankom jednostavnih oblika ka smještao svinjac, a ispred njega tor za izvještavanja, jer se predmet u njima svinje. Prizemlje je zbog higijenskih razlo- obrađuje šire i svestranije, te otklonom od ga bilo obzidano opekom, ožbukano i suvremenih zbivanja, jer češće tematizira- okrečeno, a pod svinjca popločan ciglom. ju predmete situirane u prošlosti. Izlaze uglavnom u razmacima od jedanput na godinu do svakih petnaest dana, danas sve češće i jedanput na tjedan, tj. zastupljeniu s među njima godišnjaci (almanasi), mje- sečnici, tjednici. Prve periodične tiskovine bile su kalendari, jednogodišnje publikacije »koje čine prijelaz od knjige prema novinama i časopisima« (V. Brešić). Javljaju se u Europi u XVII. st. kao odraz modernizacije i demokratizacije društva, kulturnoga i znanstvenog napretka, razvoja tiskarstva i širenja pismenosti. Osim važne uloge koju su imali za razvoj znanosti i umjetnosti, osobito na razini institucionalizacije nacionalnih kultura, časopisi su često imali presudan utjecaj u širenju stajališta kulturnih elita te na tijek samih društvenih procesa, što im je osiguralo veliku dru- štvenu važnost, a katkad i relevantnost na političkom polju. U Hrvatskoj se časopisi javljaju počet- Tipovi čardaka kom XIX. st., isprva na njemačkome (Agramer Theater Journal, 1815.), a posli- Na gazdinstvu je redovito građen samo je i na hrvatskome (Danica, 1935.; Kolo, jedan čardak, rjeđe dva. Iako se javljaju u 1842.; Zora Dalmatinska, 1844. i dr.), pri prvom redu na salašima, s obzirom na nji- čemu su neki u početku izlazili kao prilozi hovu narav čardaci se grade i u selima, novinama (npr. Danica). Videći u njima kako bi domaćin nad kukuruzom imao sredstvo pogodno za javno i prosvjetno izravni nadzor. Na subotičkom području djelovanje na puk, časopise su u Hrvatskoj čardaci su podizani i u gradskim bunje- pokretali najčešće prvaci udruga narodnog vačkim četvrtima, kao posljedica postoja- pokreta, a književni, jezikoslovni i povi- nja dvojnih seosko-gradskih gazdinstava, jesni sadržaji bili su važno oruđe u na-

23 ČASOPIS cionalno-emancipacijskim nastojanjima jek bila obilježena slabo razvijenom infra- njihovih osnivača. Gotovo u isto vrijeme strukturom, koja u mnogim segmentima javljaju se i prvi stručni časopisi u do danas nije izgrađena (npr. redovita dis- Hrvatskoj (Gospodarski list, 1842.; Za- tribucija). To je često uvjetovalo slabo i grebački katolički list, 1849.; Arkiv za po- neredovito financiranje, pa je izlaženje věstnicu jugoslavensku, 1851.; Pravdonoša, časopisa ovisilo o samoprijegornu radu 1851. i dr.). bez naknade, zbog čega se mnogi od Potaknut ilirskim preporodnim ideja- pokrenutih časopisa nisu dugo održali. ma, nadahnut njihovim glasilima i Iako je u pojedinim razdobljima, osobito ohrabren donošenjem Zakona o narodno- između dvaju svjetskih ratova, časopisna stima u Ugarskoj, kalački je kanonik Ivan produkcija bila pluralna, ona ni tad nije Antunović 1870. pokrenuo politički tje- iznjedrila kvalitetne proizvode jer su u dnik Bunjevačke i šokačke novine, prve časopisima često dominirale prevladane novine među podunavskim Hrvatima. U estetske, umjetničke i svjetonazorske para- njima je kao sastavni dio tiskan i književni digme. Vidljiv je u njima i izostanak prilog, isprva kao Nadometak, a od 1871. znanstvenih sadržaja te dominacija kao Bunjevačka i šokačka vila. Taj će književnih priloga, što je vodilo prevlasti prilog nakon gašenja Novina potkraj 1872. književne tematike i pomanjkanju dublje- izlaziti samostalno kao četverolisni tjednik ga i svestranijeg promišljanja vlastita pos- i dvotjednik, najprije u Antunovićevoj tojan ja. Publikacije s elementima časopisa nakladi u Kalači, a nakon sedmomjesečne postojale su u vjerskom segmentu stanke od studenoga 1875. do kolovoza društvenog života (Katolički nauk, 1930.- 1876. u Baji pod uredništvom Blaža 33., izašla samo tri broja; Bačko klasje i Modrošića. Budući da je imala mnoge Zvonik) i sportu (Subotički športski list, značajke časopisa, Vila se sa svojih osam- 1935.-38., vlasnik mu je bio Franjo Bačić, desetak brojeva smatra prvom takvom a urednik Ladislav Marković, objavljeno publikacijom ovdašnjih Bunjevaca i Šoka- ukupno 156 brojeva,), a neko su vrijeme ca. Iako se 1884. pojavio i časopis Neven, objavljivani i sadržaji nevelika opsega među podunavskim Hrvatima sve do namijenjeni ženama (Subotička kućanica, 1930-ih godina neće biti objavljen nijedan 1927.-39., isprva samostalni četverolist, časopis u modernom smislu, kao samostal- poslije jedno– i dvolistni prilog u na i opsežnija publikacija. Subotičkim novinama, u uredništvu Lajče Časopisna produkcija u kulturnom živ- Budanoviće) i mladeži (Kolo mladeži, otu podunavskih Hrvata nije bila kon- 1927.-39., namijenjen potrebama tinuirana, već obilježena prekidima, hrvatskih katoličkih organizacija za katkad i radikalnima, kao nakon Drugoga mladež u Bačkoj, isprva rubrika, poslije svjetskog rata. Nastajala je u sedam država prilog u Subotičkim novinama, a objavlje- (Austro-Ugarskoj; Kraljevini SHS; Kra- na su i dva samostalna broja). Časopis ljevini Jugoslaviji; Madžarskoj; SFR Jugo- namijenjen djeci pojavio se tek početkom slaviji; SR Jugoslaviji i Državnoj Zajed- XXI. st. (Hrcko, povremeni prilog nici Srbije i Crne Gore) i u tri različita Hrvatske riječi od kraja 2003., a od 2005. društvena uređenja (kapitalizam te dva mjesečni), a izlazio je samo jedan totalitarna – fašizam i socijalizam), od ko- humoristično-satirični časopis (Bunjevačko jih su im mnogi bili znatno nenaklonjeni. žackalo, dvotjednik, 7 brojeva, prva To je uzrokovalo probleme ne samo u ure- polovica 1940.), što potvrđuje stajalište o đivanju, financiranju i distribuciji nego i u nerazvijenosti časopisne produkcije u reproduciranju stajališta kulturne elite podunavskih Hrvata. Izdavanje većine ovdašnjih Hrvata. Časopisna je produkcija časopisa u vojvođanskom dijelu Bačke usto imala različitu institucionalizaciju (od bilo je vezano za Suboticu, čime se ona nakladnika-pojedinca preko crkvenih župa pozicionirala kao glavno središte kul- do kulturnih institucija), no gotovo je uvi- turnoga života bačkih Hrvata. To je među-

26 ČASOPIS 1939.), čiji je vlasnik i urednik bio Lazar ničke države – subotički dvotjednik Žig Stipić. Njegujući otvorenu uređivačku (1994.-2001.), koji je, osim redovitih politiku, Stipić je uspio privući pisce kraćih književnih, a katkad i znanstvenih različitih književnih usmjerenja, različitih sadržaja, objavio i dva priloga pod nazi- jezičnih izričaja i različite ideološke ori- vom Dodatak za znanost, kulturu i umjet- jentacije. nost (br. 50, 1996., i br. 60, 1996.), što ih Nakon Drugoga svjetskog rata u okviru je uredio Vojislav Sekelj. Hrvatskoga kulturnog društva u Subotici Balint Vujkov i Matija Poljaković pokrenuli su književni časopis Njiva (1947.). Nakon što se pojavio prvi broj za siječanj te godine, vlasti su ga zabranile. Nastalu prazninu djelomice je ispunio isprva dnevnik, a poslije tjednik Hrvatska riječ (1945.), list proistekao iz Slobodne Vojvodine, čiji je osnivač bila Narodno- oslobodilačka fronta Vojvodine. Iako je Hrvatska riječ imala rubriku za kulturu, u kojoj su objavljivani i književni prilozi, taj se prostor pokazao nedovoljnim te je dvadesetdevetogodišnji Lazar Merković sredinom 1950-ih inicirao osnivanje »ča- sopisa za književnost, umjetnost i društve- na pitanja« Rukovet , a projekt su prihvatile i gradske vlasti 1955. Taj je časopis imao Klasje naših ravni, novi tečaj, br. 1, vjerojatno najveću ulogu u razvoju region- Subotica, 1996. alne hrvatske književnosti u Vojvodini u Prvi samostalni časopis pojavio se tek drugoj polovici XX. st., iako je bilo raz- nakon završetka rata u Hrvatskoj – nakon doblja u kojima je bio manje naklonjen pedesetogodišnje stanke obnovljeno je mjesnim hrvatskim piscima, osobito nakon Klasje naših ravni, časopis za »književ- sloma Hrvatskog proljeća u Subotici te nost, umjetnost i znanost«. U početku mu potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih. je nakladnik bila HRID, a ubrzo subotički Slično drugim časopisima, i Rukovet je ogranak Matice hrvatske. Mijenjao je promijenila više nakladnika, urednika, dinamiku izlaženja (dva broja na godinu, uređivačku i jezičnu politiku, politiku jedan broj, a danas je mjesečnik koji se upravljanja, opseg, nakladu, format, vizu- objavljuje u četiri sveska) i urednike (Bela alni identitet… Gabrić, Viktorija Grunčić, Lazar Merko- Prva hrvatska tiskovina u Vojvodini vić). Kvaliteta sadržaja pojedinih brojeva nakon Drugoga svjetskog rata pojavljuje bila je nejednaka – upočetku se uredni- se u okviru Katoličke crkve. Bio je to list štvo često nije ravnalo strožim estetskim i Bačko klasje (1978.), koji su izdavali znanstvenim kriterijima u objavljivanju hrvatski svećenici Subotičke biskupije. U radova, što je rezultiralo izostankom šesnaest godišta izašlo je 78 brojeva, u suradnje najvažnijih književnih i znan- kojima su redovito objavljivani napisi o stvenih stvaralaca, no to se promijenilo kulturnoj baštini bunjevačkih i šokačkih 2002. Osim što se objavljuju različiti Hrvata, a izdano je i desetak dodataka o književni prilozi, u časopisu su kratko vri- manje poznatim književnicima (npr. Bram- jeme i u znatno manjem omjeru bili zastu- ko Jegić), pučkim stvaraocima i pjesnici- pljeni i znanstveni radovi posvećeni povi- ma (npr. Matija Dulić) te narodnim običa- jesnim, društvenim i filozofijskim temama. jima (npr. o Božiću). Druga se takva Časopisi Hrvata u Madžarskoj. Prvi tiskovina pojavila nakon raspada zajed- časopis pojavio se 1975., kad je Ma-

27 ČASOPIS džarsko etnografsko društvo pokrenulo broja. Prvi je sastavio Ivan Mokuter (ono- časopis Etnografija Južnih Slavena u mastička istraživanja), drugi Dušan Pavlov Mađarskoj. Do 1993. godine objavljeno je (povijesne teme), a uredio ih je Mijo deset svezaka tog časopisa. Zahvaljujući Karagić. Godine 1989. u izdanju Društva veliku broju znanstvenih studija s područ- hrvatskih, srpskih i slovenskih književnika ja etnografije, objavljenih pretežito na u Madžarskoj objavljen je časopis za hrvatskome, a manjim dijelom i na srps- književnost Glas. Iste i iduće godine kome i slovenskome, časopis je postao objavljen je još jedan dvobroj, nakon čega poznat diljem Madžarske. Glavni urednici se časopis ugasio. Urednik je također Mijo bili su Iván Balassa i Zoltán Újváry, a Karagić. urednici Marko Dekić, Marija Kiš, Marin Mandić, Živko Mandić i Đuro Franković. Nakon raspada Jugoslavije i Demokrat- skog saveza Južnih Slavena u Madžarskoj, Madžarsko etnografsko društvo od 1994. izdaje časopis Etnografija Hrvata u Mađarskoj, čiji je urednik Đuro Fran- ković, a urednik serije Ernest Eperjessy. Dosad je objavljeno jedanaest sadržajno bogatih brojeva. Demokratski savez Južnih Slavena u Madžarskoj pokrenuo je 1979. časopis za povijest Iz naše prošlosti, čiji su urednici Marin Mandić i Mišo Mandić. Izlazio je jedanput na godinu, a objavljena su tri broja. Godine 1982. uređivački odbor koji su činili Mijo Karagić, Marko Marković (odgovorni urednik), Petar Milošević, Predrag Stepanović, Đuro Šarkić (grafička Pogledi, 3, oprema), Stojan Vujičić (predsjednik) Budimpešta – Pečuh, 2003. počeo je izdavati Neven, književni prilog Hrvatski intelektualci i pisci u tjednika Narodne novine, i do 1988. Madžarskoj pokrenuli su 1996. tromje- objavljeno je 14 brojeva. sečni časopis za književnost i kulturu Riječ Institut za pedagogiju županije Baranje u nakladi Slovenika Bt. u Budimpešti. 1984. godine pokrenuo je polugodišnji Uređivali su ga Matilda Bölcs, Stjepan časopis za metodička pitanja Naša škola, Blažetin, Ladislav Gujaš, Šandor Horvat, koji se bavi ne samo školstvom, njegovom Stjepan Lukač i Dinko Šokčević. Zbog poviješću, metodikom nastave književno- financijskih teškoća prestao je izlaziti sti i gramatike nego i folklornim nasli- 1999., a objavljeno je devet brojeva. jeđem Hrvata i Srba u Madžarskoj Ulogu Riječi nastavljaju Pogledi, časopis (pripovijetke, epske pjesme i balade). U za kulturu i društvena pitanja Hrvata u dva navrata podnaslov časopisa bio je Madžarskoj,što su ga 2000. pokrenuli Baranjski biseri. Uređivački odbor činili Hrvatska državna samouprava, Hrvatska su Ernest Barić, Stjepan Blažetin i Mile samouprava grada Budimpešte i Savez Preradović, odgovorna je urednica je bila Hrvata u Madžarskoj. U početku je ured- Kallós Miklósné, a izlazio je do 1998. U nik Đuro Franković, a 2004. Hrvatska izdanju Demokratskog saveza Južnih državna samouprava njegovo je uređiva- Slavena u Madžarskoj 1986. izašao je nje povjerila Hrvatskomu znanstvenom godišnjak Naši radovi radi objavljivanja zavodu iz Pečuha. God. 2006. tiskan je 8. različitih studija s područja narodnog živ- broj, koji su uredili Stjepan Blažetin i ota i znanosti. Objavljena su samo dva Dinko Šokčević.

29 ČATALIJA Lit.: A. Vályi, Magyar országnak leírása, Buda, misija na terenu rješavala sporna pitanja 1796; I. Antunović, Razprava o podunavskih i razgraničenja, u Riđici je 1922. orga- potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom, gradjanskom i gospo- nizirao skup nekoliko stotina Šokaca kako bi se manifestirala njihova volja da San- tovo, Gara i Kaćmar pripadnu Kraljevini SHS. Za župnikovanja u Beregu, kao nasljednik Lajče Budanovića u ovoj župi, nastavio je nacionalnu i duhovnu obnovu ovoga sela i potaknuo mnoge mlade na školovanje. Lit.: Naši pokojnici, Subotička Danica ili bunje- Čatalija vačko-šokački kalendar (sa slikama) za redovnu (Csátalja) godinu 1930., Subotica, b. g.; M. Radičev, Zaboravljena desetgodišnjica (Matija Čatalinac), Subotička Danica ili bunjevačko-šokački kalendar (sa slikama) za redovnu godinu 1941., Subotica, b. g.; M. Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata (rukopis); A. Kuntić, Iz istorije bačkih Bunjevaca, Spomenik SANU, CXXXII, Odeljenje istorijskih nauka 8, Beograd, 1991; Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb, 1993; A. Sekulić, Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću,Zagrebu, 1996. darskom, Beč, 1882; Gy. Dudás, Bács-Bodrog S. Bačić vármegye egyetemes monografiája, I-II, Zombor, 1896; I. Ivanić, Istorijsko-etnografska rasprava: Bunjevci i Šokci u Bačkoj, Baranji i Lici, Beograd, ČATALINAC, Oliva (Santovo, 15. VIII. 1899; J. Rapcsányi, Magyar városok monográfiá- 1892. – Santovo, 5. IV. 1983.), kulturna ja, Baja és Bács-Bodrog vármegye községe i, Bu- djelatnica. Kći Adama i Marte, rođ. dapest, 1934; L. Kiss, Földrajzi nevek etimológiai Horvat. Osnovnu je školu završila u San- szótára, Budapest, 1980. Ž. Mandić tovu, a nakon mature u gimnaziji u Ka- lači, pripravlja se za zvanje časne sestre. ČATALINAC, Matija (Kolut, 6. XI. No, zbog narušena zdravlja vratila se u 1878. – Bereg, 19. II. 1929.), svećenik, rodno selo, gdje se posvetila crkvenom novinski urednik. U Kalači je 1899. za- životu: organizirala je trodnevnice, vodila vršio gimnaziju, a 1903. i studij bogoslov- hodočašća na Jud, bajsku Vodicu i u sla- lja te je zaređen za svećenika. Bio je vonski Bili Aljmaš, a vodila je i »dalardu«, najprije kapelan u Čonoplji do 1905., a tj. crkveni pjevački zbor. Zahvaljujući zatim u Subotici u svim trima ondašnjim njoj, u katoličku se vjeru vratilo više osoba koje su 1899. u Santovu prešle na pra- crkvama. Tijekom službovanja u Subotici voslavlje. S pučkoškolcima je redovito od 1911. do 1913. bio je odgovorni ured- pripremala igrokaze duhovne tematike. nik Naših novina, službenoga glasila Ze- Surađujući s dr. Mišom Jelićem, tijekom maljske kršćansko-socijalne stranke, koje 1920-ih i 1930-ih godina prošlog stoljeća su na hrvatskome izlazile u Subotici oko sebe je okupila santovačku hrvatsku 1907.-18. Nakon toga bio je kapelan i vje- mladež, s kojom je na pozornicu postav- roučitelj u Novom Sadu, a od 1919. župnik ljala niz kazališnih komada. Najčešće su u Beregu, zavičaju njegovih roditelja. S prikazivani komadi Ivana Petreša te drugim agilnim hrvatskim svećenicima (L. onodobnih poznatih madžarskih dramskih Budanović, B. Rajić, I. Evetović, F. Piju- pisaca, čija je djela i sama prevodila. Bila ković) radio je na oživljavanju narodne je i širiteljica hrvatske pisane riječi, napose svijesti među slavenskim katoličkim sta- svezaka Pučke knjižnice Društva svetog novništvom u vrijeme raspada Austro- Jeronima iz Zagreba. Ugarske 1919., a kad je međunarodna ko- Ž. Mandić

30 ČAVOLJ ČATALINSKI PUT, neasfaltirana »ljet- koliko čauša u jednim svatovima. Čauš na« cesta (»litnji put«) na području Som- uvijek nosi atribute, npr. kod Bunjevaca bora. Povezuje Sombor i selo Čataliju u nosi ukrašenu batinu i čuturu s vinom, a blizini Baje, po kojoj je i dobila ime. kod bačkih Šokaca čutura s vinom okićena Počinje kod željezničke postaje Strilić, je ruzmarinom i cvijećem, ima još i ukra- odvaja se udesno od bezdanske ceste, pro- šenu kandžiju i šešir itd. lazi pokraj Srednje poljoprivredne škole u Lit.: M. Černelić, Uloga i nazivi odabranih svato- Somboru (nekadašnji salaš veleposjednika va u Bunjevaca, Zagreb, 1991; A. Sekulić, Bački Simeona-Ćire Falzione) i odatle se proteže Hrvati, Zagreb, 1991; M. Bosić, Ženidbeni običa- na sjever u smjeru Rastine i Čatalije, za- ji Šokaca Hrvata u Bačkoj ,Novi Sad, 1992. obilazeći pritom Gakovo sa zapadne P. Skenderović strane. Prvih 6 kilometara od Sombora, sve do Gakova, duž te su ceste uglavnom nase- ČAVOLJ (madž. Csávoly), 1. selo u ljeni bunjevački Hrvati. Uz Čatalinski su južnom dijelu Bačko-kiškunske županije, put tako salaše u različitim razdobljima 15 km istočno od Baje; 2161 st. (2001.). imale porodice Stolišić, Raič, Džinić, Nekadašnja imena: Chayol-Thayal 1198., Paštrović, Firanj, Benčić, Peštalić, Čuvar- Chayol 1375., Cavogl (»ex Cavoglia«) 1717., dić i Kukuruzar, a vjerojatno i druge, ali se Csavolj 1733., Chavol 1737. Ime mu je spomen na njih nije sačuvao. Ovom su se vjerojatno izvedeno iz slavenskoga osob- cestom Somborci često koristili kad su nog imena Čachl. odlazili u Baju, te kasnije sve do polovice God. 1580.-82. bilježi se kao selo s 22, XX. st. dok su bile razvijene stočne trž- a desetak godina poslije s 27 kuća, nakon nice. Danas se njime uglavnom koriste čega je više puta uništavano. God. 1676. poljodjelci u ljetnim mjesecima, dok je zi- spominju se »siromašni čavoljski racki mi teško prohodan. kmetovi«, a nakon dvije godine Čavolj se Lit.: M. Beljanski, Pangare, Gospin sokak, Čutka, spominje kao pustara. Kao hrvatsko nase- Šikara, Strilić, Mali Beč i Čatalinski put, Sombor, lje zabilježen je 1711., a 1726. opet kao 1973. nenaseljena pustara u posjedu Marka M. Bara Czobora, koju su obrađivali Pandurci, stanovnici nekadašnjega sela kod Baje. ČAUŠ (tur. çavuş: vođa ili zabavljač sva- Oko 1730. Ivan Radić, Czoborov zakupac, tova), svatovski časnik, pretežito u prisilio je više bajskih hrvatskih obitelji da Bunjevaca u Bajskom trokutu te u XIX. st. se nastane na tada nenastanjenoj pustari oko Budimpešte, ujedno i u nekih bačkih Čavolju. Nakon toga 1734. zabilježeno je Šokaca (Monoštor, Bereg). Zastupljen je i 26 hrvatskih poreznih obveznika, a iz te u svatovskim običajima u u Slavoniji, godine potječe i prvi čavoljski pečat. God. Bosni, sjevernoj i srednjoj Dalmaciji i 1736. ovdje obitava već 511 Hrvata. Na Hercegovini, na Pelješcu, u nekih pri- poticaj kalačkih biskupa 1747. /48. i 1782. morsko-ličkih Bunjevaca te u Šokaca i doseljavaju se Nijemci. Samostalnom je Srba u Madžarskoj, Bačkoj i Srijemu. župom postao 1748. (prije je bio bajskom U svadbenim običajima najčešća mu je podružnicom). Podružnice su mu do 1783. uloga veseljaka i šaljivca, no ujedno je po- Matević i Sentivan. Zbog previsokih po- zivao u svatove (osobito u bačkih Šokaca i reza 1764. mnogi se ovdašnji Hrvati sele u čavoljskih Bunjevaca), a ponegdje je bio i u Suboticu. God 1768. još se spominje kao starješina svatova. Najčešće je to bio »ilirsko«, tj. hrvatsko, a potkraj XVIII. st. mladoženjin neoženjeni prijatelj, katkad kao pretežito hrvatsko selo kojemu je rođak, a rjeđe i brat. Zbog važnosti uloge u vlastelin kalački biskup. Radi uređenja svatovima pazilo se tko će se uzeti za čau- mjesnih agrarnih odnosa 1770. donesen je ša – morao je biti uzoran, dosjetljiv, velik Urbar za Čavolj, koji je izdan i na veseljak , dobar pjevač, plesač i sl. U ne- hrvatskom jeziku. Barokna župna crkva, kim šokačkim mjestima u Bačkoj ima ne- posvećena Preobraženju Isusovu, podig-

34 ČERNELIĆ 1838. naselje je premješteno na današnje egyetemes névtára 1880. évre, Temesvár, 1880; I. mjesto. Broj stanovnika u XIX. st. kretao Antunović, Razprava o podunavskih i potisanskih se ovako: 1839. – 650 Nijemaca, 150 Hrva- Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom, gradjanskom i gospodarskom, Beč, ta, svi su rimokatolici; 1882. – od 176 obi- 1882; K. Pápai, A Csepel sziget és lakói, u: telji samo je 35 hrvatskih; potkraj stoljeća, Földrajzi Közlemények, Budapest, 1890; S. uz 1140 Nijemaca i 96 Madžara, ima 195 Borovszky, Pest-Pilis-Solt-Kiskunvármegye mono- Hrvata. U drugoj polovici XIX. i napose u graphiája, I -II, Budapest, b. g.; L. Némethy, A prvoj polovici XX. st. Čepelj je izrastao u pesti főtemplom története, Budapest, 1911; D. Schuler, Adatok a Tabán történetéhez és rendezé- jedno od najvećih industrijskih središta u séhez, Statisztikai Közlemények, 75, 4, Budapest, Madžarskoj. Budimpešti je priključen 1934; A. Kubinyi, Csepel népessége a XVIII. 1950. Unatoč tomu što je hrvatski jezik iz században és a XIX. század első felében, Buda- škole potisnut 1906., a iz crkve 1929., čepe- pest, 1959; E. Joó, Tétény-Promontor, Budapest, ljski su Hrvati narodnu posebnost očuvali 1970; Ž. Mandić, Čepeljski Hrvati, Narodni kalendar, Budimpešta, 1986. razmjerno dugo. Potkraj XX. st. preminule Ž. Mandić su zadnje osobe koje su tečno govorile hrvatskom novoštokavskom ikavicom. ČERNELIĆ, Milana (Osijek, 11. VIII. Lit.: J. Rupp, Buda-Pest és környékének helyrajzi 1954.), etnologinja, sveučilišna profesori- története. Pest, 1868; Ö. Tokody (ur.), A mag- ca. Djetinjstvo i ranu mladost provela je u yarországi római és görögkatolikus papság Bezdanu, a gimnaziju je pohađala u Somboru. Studij etnologije i engleskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je 1980. God. 1988. obranila je magistarski radnju Tradicije svatovskih časti, njihovi nazivi i uloge, s osobitim obzirom na pojavu i uloge staćela, a 1997. i disertaciju Odabrane pojave iz svadbenih običaja bunjevačkih Hrvata kao izvor za proučavanje njihove etnogeneze. Na Od- sjeku za etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1980. radila je najprije kao stručna suradnica, a od 1989. kao asi- stentica. Danas je predstojnica Katedre za nacionalnu etnologiju. Područje njezina znanstvenog interesa obuhvaća pojave iz duhovne i društvene kulture: svadbene običaje, život u zadrugama, probleme etničkih skupina, napose one vezane uz hrvatsku etničku skupinu Bunjevaca te pitanja njihove etnogeneze i načina oblikovanja njihova kulturnoga i etničkog identiteta. Objavila je dvije knjige i više od četrdeset stručnih i znanstvenih radova u hrvatskim (Studia ethnologica Croatica, Migracijske teme, Etno- loška tribina, Senjski zbornik) i stranim časopisima (Etnografija Hrvata u Mađar- skoj, Acta ethnographica Hungarica, Prace etnograficzne, Folklór és traditió, Ethno- graphia) te u zbornicima radova. Kao izla- Čepelj – otok i istoimeno naselje gač sudjelovala je na više međunarodnih na njegovom krajnjem sjeveru znanstvenih skupova (Zagreb, Karlovac,

36 ČEVAPOVIĆ with special Reference to the Position of the gimnaziju u Požegi, a 8. XI. 1802. Josip Croats Bunjevci, u: Ethnocultural processes in Jakošić primio ga je u Provinciju sv. Ivana Central Europe in 20th Century, Bratislava, 1994; Kapistranskoga. Filozofiju je studirao kod Nastojanja da se bačkim Bunjevcima ospori pripadnost hrvatskom narodu, Studia ethnologica Grge Peštalića na filozofskom učilištu u Croatica, 6, Zagreb, 1994; A Budapest környéki, Baji 1803.-05., a zatim je ondje 1805.-07. Duna menti Bunyevácok lakodalmi áldása i u Vukovaru 1807.-09. nastavio studij nyomában, Ethnographia, 105 (2), Budapest, teologije. Na budimpeštanskom sveučiliš- 1994; Attempts to deny the Bunjevci of Bačka tu 1806. postigao je doktorat filozofije, a (Vojvodina) the Right to Belong to the Croat Nation, Acta ethnographica Hungarica, 42 (1-2), 1811. položio je profesorski ispit iz Budapest, 1997; O životu na salašu, u: Iz baštine teologije. U međuvremenu je 1809. postao bačkih Hrvata – Bunjevaca, Katalog izložbe, svećenikom. Predavao je filozofiju na učil- Etnografski muzej u Zagrebu, 1998; O nekim ištima u Slavonskom Brodu i Našicama važnijim običajima bačkih Hrvata – Bunjevaca, u: 1809.-11., a zatim teološke predmete na Iz baštine bačkih Hrvata – Bunjevaca, Katalog bogoslovnim školama u Mohaču 1811.-14. izložbe, Etnografski muzej u Zagrebu, 1998; Comparable Occurences in Wedding Customs of i Vukovaru 1814.-20. U Vukovaru je samo the Bunjevci and the Romance Language godinu dana bio gvardijan i župnik 1820. Speaking Inhabitants of the Balkan Peninsula, /21., ali je u to vrijeme obnovio samostan. Studia ethnologica Croatica, 7-8, Zagreb, 1995- Udva je navrata 1821.-24. i 1827.-30. bio 1996 [1999]; Kolač/kruh u obredu prstenovanja i provincijal te je tada boravio u Budimu. blagoslova mladenaca u Bunjevaca iz okolice Predsjedao je redovitom kapitulu 1824. i Budimpešte, Etnografija Hrvata u Mađarskoj, 7, Budapest, 2000; Prvi rezultati istraživanja tradicij- izvanrednom kapitulu 1829. u Mohaču, ske kulture primorskih Bunjevaca, Senjski zbor- kad su sudionici prihvatili nove uredbe o nik, 27, Senj, 2000; Über das Recht, ein Kroate zu životu i djelovanju u Provinciji, koje je sein. Zu den Versuchen, den Bunjevci aus der pripravio s namjerom da članove svoje Bačka die Zugehörtigkeit zum kroatischen volk pokrajinske zajednice oslobodi zasada abzusprechen, u: Kroatische Volkskunde/Ethnologie in kasnog jozefinizma. U Beču je 1824. sud- den Neun zigern, Wien, 2001; Povezanost života na salašu i u gradu u bačkih Bunjevaca, Etnološka jelovao u pridruživanju četiriju austrijskih tribina, 25, Zagreb, 2002; Istraživanje tradicijske samostana Provinciji sv. Ivana Kapistran- baštine, identiteta i etnogeneze primorskih Bu- skoga i nakon tog događaja ondje je bio njevaca, Senjski zbornik, 30, Senj, 2003; The prvi gvardijan 1824.-27. Kao provincijal Local Community of the Ethnic Bunjevci in preuzeo je brigu za objavljivanje Biblije u Croatia: Developing Cultural Identity. u: Times, prijevodu Matije Petra Katančića. Sudje- Places, Passages. Ethnologiacal Approaches in the New Millenium. 7th SIEF Conference Selected lovao je na pokrajinskoj crkvenoj sinodi Papers, 23-28 April 2001, Budapest, 2004; 1822. u Požunu i branio pravo franjevaca Specifičan način darivanja nevjeste u bunje- na njihovo shvaćanje redovničkog siro- vačkim svadbenim običajima, Etnografija Hrvata maštva. U rukopisu je ostavio iscrpnu u Mađarskoj, 12, Budimpešta, 2005; Pristupi istra- povijest tog događaja (prijepis je u Arhivu živanju bunjevačkih identiteta, Studia ethnologica Hrvatske franjevačke provincije u Zagre- Croatica, 17, Zagreb, 2006. bu), no taj je dokument o stanju Crkve te Lit.: Milana Černelić, Etnološki tragovi bačkih vjerskom i moralnom životu katolika u Bunjevaca [intervju], Hrvatska riječ, br. 76 dobakasnog jozefinizma u Madžarskoj i Subotica, 2004; T. Žigmanov, Bibliografska građa kontinentalnoj Hrvatskoj do danas neis- za povijest Hrvata u Vojvodini od 1990. do 2002. (knjige, zbornici, časopisi, listovi, članci, novin- tražen. Sastavio je i danas izgubljenu povi- ski napisi i interne publikacije), Ex Pannonia, br. jest hrvatskog naroda, a uspio je objaviti 8, Subotica, 2004. dvije knjige o Provinciji sv. Ivana Kapi- T. Žigmanov stranskoga. Raspravljao je o pravopisu hrvatskog jezika s Tomom Košćakom, a ČEVAPOVIĆ, Grgur (Csevapovich) tiskom je objavio dramu o Josipu Egipat- (Bertelovci, 23. IV. 1786. – Budimpešta, skome. U franjevačkom samostanu u Vuko- 21. IV. 1830.), franjevac, pisac, povjes- varu bila su i njegova dva spisa u rukopisu: ničar, pravnik, provincijal. Pohađao je Ethica christiana i Paedagogia sublimior.

37 ČEVAPOVIĆ Ibidem, 1 5, 1897; J. Jelenić, Pravopisna rasprava između dra Tome Košćaka i dra fra Grge Ćevap- ovića, Zagreb, 1930; T. Matić, Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije preporoda. Zagreb, 1945; E. Berthold, Die Vereinigung der Fran- ziskanerklöster Niederösterreichs mit der Unga- rischen Kapistranerprovinz, u: Religiones paenin- sulae Balcanicae et proximi Orientis. Zbornik B. S. Pandžića, Bamberg, 1988; Zbornik radova o fra Grgi Čevapoviću, Osijek, 1991; F. E. Hoško, Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj Hrvat- skoj, Zagreb, 2002; isti, Franjevci u Slavoniji i Podunavlju u vremenu kasnog jozefinizma, Croatica Christiana periodica, 29, 55 (2005), Zagreb. F. E. Hoško

ČESMIČKI, Ivan (Jan Panonije, Jan Panonac, Ianus Pannonius) (?, 29. VIII. 1434. – Medvedgrad kraj Zagreba, 30. XI. 1472.), humanist, latinski pjesnik. Zem- ljopisno i rodoslovno podrijetlo prvoga ve- Grgur Čevapović likoga latinskog pjesnika iz srednjeg dijela Bio je središnja ličnost Provincije sv. ugarskog Podunavlja i dalje je predmet Ivana Kapistranskoga u prvoj polovici živih rasprava u madžarskoj, hrvatskoj i XIX. st. i istodobno promicatelj hrvatske talijanskoj historiografiji. Po srednjovje- kulture u pretpreporodnom razdoblju me- kovnoj Česmici u okolici Bjelovara u hi- đu Hrvatima u Slavoniji i Ugarskoj, na- storiografiji potkraj XIX. st. učvrstilo se stavljač kulturnog stvaralaštva na tom pro- prezime Česmički, no toj »zapadnoslavon- storu u duhu katoličke obnove, i to usprkos skoj« tezi, potaknuti novijim madžarskim onodobnoj uređenosti javnoga i crkvenog istraživanjima, suprotstavljaju se i neki života prema načelima jozefinizma. Svoju hrvatskih književni povjesničari, koji tvrde je knjižnicu ostavio samostanu u Vuko- da je Pannoniusovo rodno mjesto iščezlo varu. selo Kestence blizu ušća Drave u Dunav. Slavensko podrijetlo Česmičkoga ne do- Djela: Assertiones ex theologia morali nec non univer so iure ecclesiastico, Budae, 1815; Josip, vodi se u pitanje, no njegova je životna sin Jakoba patriarke, u narodnoj igri prikazan od sudbina usko povezana s ugarskim plem- učenika vukovarski, Budim, 1820; Synoptico- stvom i budimskim dvorom kralja Matije memorialis catalogus observantis Minorum Korvina (1458.-90.). Provinciae s. Ioannis a Capistrano, olim Bosnae Najljepše godine svojeg života Česmič- Argentinae, Budae, 1823; Allocutiones capitu- lares… tempore capituli provincialis ann. 1824, ki je proveo u Italiji, gdje ga je na školo- Budae [1824]; Dolorem animo meo ex obitu… vanje kao trinaestogodišnjeg dječaka Alexandri Tomikovich, Essekini, 1829; Sermo poslao ujak Ivan Vitez od Sredne. Upravo occasione jubilaei sacredotalis… Antonii Scmidt, je iskustvo kulturnog bogatstva i novoga Bud ae [1829]; Statuta municipalia observantis znanstvenog duha talijanskih gradova pre- Minorum Provinciae s. Ioannis a Capistrano, Bu- sudno utjecalo na njegovo stvaralaštvo. dae, 1829; Recensio observantis Minorum Pro- Školovao se u Ferrari kod glasovitoga Gu- vinciae s. Ioannis a Capistrano, Budae, 1830. arina i u Padovi, gdje je postao doktorom Lit.: W. Krtsmery, Onomasticon… Gregorio kanonskog prava. Nakon jedanaest talijan- Csevapovich… oblatum, Budae [1830]; E. Ma- skih godina vratio se u Ugarsku, gdje je, s yerik, Elegia honorobis… G. Csevapovich, Eszekini [1830]; A. Scherzer, »Josip, sin Jakoba« nepunih 26 godina, postao pečuškim bi- od G. Čevapovića, Nastavni vjesnik, 14, Zagreb, skupom. Iduće desetljeće proveo je na bu- 1896; D. Grbor: G. Ćevapović u »Danici Ilirskoj«, dimskom dvoru te prateći kralja na vojnim

41 ČIKERIJA novnik), a 2001. g. – 79 (ukupno 975 sta- ČIKERIJADA, vjersko-sportski godišnji novnika). U Seoskoj kući (Faluháza) pohra- susret mladih katolika iz Subotice i okolice njena je etnološka zbirka koja prikazuje kod središnjeg križa u Čikeriji, koji se povijest naselja i mjesne običaje. Od 1990. održava u drugoj polovici kolovoza. Prvi g. ovdje djeluje Hrvatska manjinska samo- je put organizirana 2000. na inicijativu vlč. uprava i Kulturno-umjetničko društvo M. Stantića, koji je i stalni organizator, a »Rokoko«. geslo je susretâ Gle, kako je dobro, kako je Donja se Čikerija nalazi zapadno od milo kao braća zajedno živjeti! (Ps 133,1). Ljutova, s kojim upravno čini mjesnu Svrha je tih jednodnevnih okupljanja dru- zajednicu, te sjeverno od Tavankuta, tako- ženje, međusobno upoznavanje i bolje đer u samoj blizini državne granice. Čine povezivanje katoličke mladeži iz sjevernih je dvije dugačke ulice i red ušorenih župa Subotičke biskupije. Mladi na susret salaša. Naselje senaslanja na bagremovu uglavnom dolaze biciklima, a svake ih se šumu i leži na žutome i crnom pijesku, što godine ondje okupi preko stotinu. Zamisao je uvjetovalo da se stanovnici bave vinogra- je da Čikerijada u budućnosti preraste u darstvom, a danas voćarstvom. Izrazito je kamp u kojem će se održavati duhovne vjež- depopulacijsko mjesto – četrdesetih godi- be i radionice. na XX. st. mjesnu je pučku školu pohađa- Lit.: M. Stantić, Pet godina Čikerijade, Subotička lo više od 70 učenika, a danas ima osam Danica (nova): Kalendar za 2005. godinu, Subotica, 2004. učenika, koji u školu putuju u obližnji T. Žigmanov Tavankut ili u Ljutovo. Zbog nedostatka osnovne infrastrukture (nema asfaltirane ČIKUZDA (madž. Sükösd), selo u ceste, prodavaonice, doma zdravlja, izdvo- jugozapadnom dijelu Bačko-kiškunske jeni odjel tavankutske osnovne škole u županije, 15 km sjeverno od Baje, 4032 st. Čikeriji zatvoren je početkom 1980-ih), (2002.). Nekadašnja službena imena: Se- stanovništvo se u drugoj polovici XX. st. gusd 1399., Sukedeghaza 1341., Sykesd postupno iselilo u Tavankut, Ljutovo i 1520., Sökesd 1543., Ükesd 1686., Sükösd Suboticu. Danas ondje živi još nešto više 1773. U korijenu je imena staromadžarska od 100 stanovnika, većinom starijih osoba. imenici ség (hum, brijeg). Posljednjih godina mjesto oživi za pro- štenje, koje se slavi u nedjelju poslije spo- God. 1520. Čikuzda je zabilježena kao mena sv. Leopolda Mandića, te u drugoj selo; 1543. Kalačkoj je nadbiskupiji plati- polovici kolovoza za Čikerijade – vjersko- la 7 forinta crkvene desetine. Za Rákóczi- sportskoga godišnjeg susreta mladih kato- jeva ustanka 1703.-11. spominje se kao lika iz Subotice i okolice. Donja je Čikeri- ja pretežito je naseljena bunjevačkim Hrvatima. Njezinu znamenitost predstavlja veliko zvono koje razbija tučonosne obla- ke. Lit.: I. Antunović, Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom, gradjanskom i gospodarskom, Beč, 1882; Gy. Dudás, Bács-Bodrog vármegye egyetemes monografiája, I-II, Zombor, 1896; J. Rapcsányi, Magyar városok monográfiája, Baja és Bács-Bodrog vármegye községei, Budapest, 1934; M. Marković, Geografsko-istorijski imenik naselja Vojvodine, Novi Sad, 1966; A. Sekulić, Hrvatski bački mjestopisi, Zagreb, 1994; Ž. Mandić, Mikrotoponimija bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj, Folia onomastica Croatica, 10, Zagreb, 2001. Ž. Mandić i T. Žigmanov Čikuzda (Sükösd)

43 ČISTA SOBA jenili su posebni tipovi ormara, »dolaf« i i to često kao prve mesne udruge lokalnih »šifunjer«. U čistoj se sobi čuvao i višak Bunjevaca i Šokaca. Osnivane su radi posteljine te svečana odjeća, a služila je i širenja narodne prosvjete, poučavanja i kao gostinska soba za noćenje važnijih širenja narodnog jezika, podizanja vjer- gostiju. Iz nje su se pokapali preminuli skog duha u narodu, održavanja narodne ukućani. svijesti i čuvanja narodnih običaja. Među Lit.: A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991; M. osnivačima i članovima bili su nacionalno Černelić, O životu na salašu, u: Iz baštine bačkih svjesni ugledni i obrazovani ljudi, narodni Hrvata – Bunjevaca, Zagreb, 1998. prvaci te seljački narod. U njima se, A. Stantić napose u zimskom razdoblju, okupljalo, igralo šah i karte, čitalo, šalilo i razgova- ČISTA SRIDA, dijal., Pepelnica, prvi dan ralo o društvenim događajima. Čitaonice korizme. Na taj je dan propisan strogi post su imale po desetak naslova časopisa i i nemrs, a neki vjernici među bačkim Hrva- novina te od nekoliko desetaka do neko- tima, sukladno tradiciji, do danas »suše«, liko stotina knjiga. Priređivale su prela i tj. ne jedu i ne piju. druge zabave, koncerte i kazališne pred- U bačkih Bunjevaca domaćice su na stave. Čitaonice se neki put nalaze i unutar Čistu srijedu temeljito čistile sve posuđe pojedinih udruga, primjerice Katoličkog kru- kako na njemu ne bi ostalo tragova masti. ga u Subotici (1895., prvi knjižničar Antun Posuđe su najprije prale vrućom »luši- Marković) ili Pučke kasine (knjižničar jom«, tj. prokuhanim pepelom, a poslije bi Marko Skenderović izabran je na prvoj ga isprali vrućom pa hladnom vodom. skupštini 1878.). U ostvarivanju zadaća na- Masnoća s ćupova i drugih glinenih posu- rodnih čitaonica pomoć su im pružale i da odstranjivala se u užarenoj krušnoj pe- druge ustanove, pri čemu je u to vrijeme ći. Posuđe bi poslagale u nju, a masnoća među najagilnijima bilo Hrvatsko knji- koja se nakupila po zidovima posuđa ževno društvo sv. Jeronima iz Zagreba. zapalila bi se. Kad se vatra ugasila, peć je Između dvaju svjetskih ratova čitaonička zatvorena, a čisto se posuđe iz nje vadilo društva gube obilježja koja su imala u tek sutradan, jer se na Čistu srijedu tradi- XIX. st. te se njihovi fondovi pripajaju mje- cionalno »sušilo« pa posuđe i nije bilo snim knjižnicama, a njihovu ulogu djelomično preuzimaju kulturno-umjetni- potrebno. čka i druga društva. Prvih godina nakon U bunjevačkim selima zabilježen je i Drugog svjetskog rata, hrvatske čitaonice običaj da neoženjeni momci po sokacima u Vojvodini i Madžarskoj obnavljaju svoj vuku panj, obično u skupinama i naiz- rad, ali ih vlasti ubrzo ukidaju, neke od mjence. Ako bi usput sreli djevojku koja se njih poslije djeluju u socijalističkome za poklada nije udala, uhvatili bi je i pri- duhu unutar lokalnih domova kulture, no s silili da poljubi panj. njihovim raspadom nestale su i čitaonice, Lit.: A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991. koje su dijelom uključene u bibliotečki A. Stantić sustav po mjestima. Iako se neke od hrvatskih čitaonica danas obnavljaju, ČITAONICA, isprva društvo, klub ili poput Bajske bunjevačke čitaonice ili slična ustanova, kojoj je svrha bilo promi- Bunjevačke čitaonice u Čonoplji, njihove canje knjige, čitanja i narodne kulture. su aktivnosti drukčije. I koncepcija novo- Danas prostorije, obično u sklopu osnovane Hrvatske čitaonice u Subotici knjižnice, namijenjene čitanju knjiga i razlikuje se od svojih povijesnih prethod- periodike. nica te joj je cilj ponajprije promicanje hrvat- Dok su Madžari i Srbi u Bačkoj svoje skoga jezika i hrvatske knjige na suvremen čitaonice osnivali još polovicom XIX. st., način. među Hrvatima se pojavljuju tek posljed- Najvažnije hrvatske čitaoniceu Bačkoj njih desetljeća XIX. st. i početkom XX. st., bile su sljedeće:

1890. 2340 1821 67 - 964 96 - - 5387

1941. 2565 1731 5 12 515 17 - 1 4846

1948. 424 1710 2911 624 - - - 64 5733

1971. 59 1269 3112 475 - - 158 36 5109

1991. 23 821 2850 123 126 2 430 57 4432

2002. 22 668 3093 129 113 - 160 174 4359

Etnička struktura stanovništva 1890.-2002.

47 ČONOPLJA dijelu sela je potkraj XIX. st. izgrađena otjerao ih na čordu, a predvečer ih je bunjevačka škola s jednom učionicom i vraćao vlasnicima. Na čordi je obično bio učiteljskim stanom, koja je radila do bunar s đermom i koritom za napajanje 1946., a poslije je srušena. Bunjevačka goveda. Naknadu za ispašu na čordi vlas- čitaonica osnovana je 1920. na inicijativu nici stoke uplaćivali su u seosku riznicu. Ilije Džinića, no ubrzo je ime promijenila A. Stantić u Bunjevačku kasinu. Poslije rata postala je najprije Hrvatsko kulturno društvo, ČORDAŠIĆ, Bartol (Osijek, 21. V. 1756. poslije HKD August Šenoa, i pod tim je – Novi Sad, 17. X. 1788.), franjevac, filo- imenom Društvo djelovalo do 1950-ih zofski pisac. Poslije gimnazije 1772. stu- godina. Od 1939. do Drugoga svjetskog pio je u Baču u Provinciju sv. Ivana Kapi- rata u Čonoplji je djelovalo i križarsko stranskoga. Filozofiju je studirao u Slavon- društvo. Bunjevačka prela su se održavala skom Brodu i Požegi 1773.-76., a studij te- do 1970-ih godina. Novo Kulturno-umjet- ologije počeo je 1776. na generalnom uči- ničko društvo Bunjevačka grana osnovano lištu u Osijeku. Nakon što mu je provincije 2002., a u selu danas postoje i jal Blaž Tadijanović 1777. dopustio da madžarsko i srpsko društvo. prekine studij teologije i na sveučilištu u Budimu položi potrebne ispite iz filozofije, stekao je naslov doktora filozofije. Teološki je studij dovršio u Budimu 1781., a dvije godine prije toga postao je sve- ćenikom. Predavao je na filozofskom uči- lištu u Budimu 1781.-83., kad su vlasti franjevačkim visokim školama zabranile djelovanje. Nakon toga bio je profesor u osječkoj gimnaziji 1784.-88., a 23. VI. 1788. preuzeo je službu kapelana u vojnoj bolnici u Novom Sadu. Objavljeni popis Čonoplja njegovih filozofskih teza pokazuje da je Najznamenitiji čonopljanski Hrvat jest prihvatio Boškovićevu teoriju o sastavu kulturni djelatnik Ilija Džinić (1894.- tvari i Newtonov zakon opće gravitacije. 1981.), a u Čonoplji su rođeni i svećenici Djelo: Tentamen philosophicum, Essekini, 1783. Ivan Palić (1842.-85.) te Ivan Burnać (1841.-1900.) Lit.: Ž. Dadić, Prirodnofilozofski i prirodoznan- stveni tekstovi u franjevačkim samostanima u Lit.: I. Iványi: Szabadka szabad királyi város Osijeku i Iloku, Prilozi za istraživanje hrvatske története, I-II, Szabadka, 1886-1892; I. Iványi, filozofske baštine, 11/12, Zagreb, 1980; S. Sršan, Bács-Bodrog vármegye földrajzi és történelmi helynévtára, II, IV, Szabadka, 1909,² 1907; I. Osječki ljetopisi 1686. – 1945., Osijek, 1993; F. E. Dţiniă, Čonoplja kratak opis njenog postanka i Hoško, Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj migraciono kretanje njenog stanovništva u Hrvatskoj, Zagreb, 2002. F. E. Hoško prošlosti, Sombor, 1980; D. Vujaklija, Čonoplja od 1399.-1983. godine, Čonoplja, 1983; J. Rausch, Donauschwäbische Heimat, Gemeinde ČOTA, Antonija, rođ. Rekettye (Beograd, Tschonopel, Nürnberg, 1989; M. Beljanski: Šest 12. I. 1961.), diplomirana pravnica, kultur- vekova Čonoplje (1399-1987), Sombor, 1996; I. na djelatnica. Kći Istvána Rekettyea i Eve, Džinić, Čonoplja, bačko selo kraj Sombora, u prošlosti (rukopis). rođ. Knezi iz Lemeša. Osnovnu školu Đ. Lončar završila je u Lemešu, gimnaziju u Som- boru, a 1984. diplomirala je na Pravnom ČORDA (madž. csorda: stado, krdo), u fakultetu u Osijeku. Od 1985. radi u som- bačkih Bunjevaca naziv za zajednički borskome Narodnom kazalištu na poslovi- seoski pašnjak. Čordaš (pastir na čordi) ma tajnika. Urednica je periodičnih izda- ujutro bi, poslije muže, prikupio goveda i nja Narodnog kazališta iz Sombora

50 ČOVIĆ 1904. održavala satove slikanja u prirodi, a gradu 1994. te Subotici 1996. i 1999. sudjelovala je i u slikarskoj koloniji u Njezini se radovi, od kojih su najbrojniji Nagybányi. Stvarala je slike svježeg portreti i pejzaži, čuvaju u likovnoj zbirci kolorita, s tematskom dominacijom pejza- Gradskog muzeja u Subotici, u Zavičajnoj ža, a dobivala je i narudžbe za portrete, galeriji Dr. Vinko Perčić u Subotici te u primjerice za portret Albe Prćića, pred- privatnom vlasništvu. sjednika Pučke kasine. U Suboticu se Lit.: Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb, vratila 1905. te je ondje vodila tečaj umjet- 1993; Jelena Čović 1879-1951 (katalog), nosti i primijenjenih umjetnosti sve do Subotica, 1999; O. Ninkov Kovačev, Život i delo 1907., kad je, na poziv i uz financijsku prve subotičke slikarke Jelene Čović (1879-1951), potporu Gabrijele Vermes, otišla u Kiseg Subotičke novine, br. 11-20., Subotica, 2000. (madž. Kőszeg), gdje jepredavala na Višoj Lj. Vuković djevojačkoj školi do 1914. S Vermesevom je obišla velike muzeje u Berlinu 1908. i ČOVIĆ, Josip (Subotica, 29. II. 1888. – Parizu 1909., gdje je kopirala poznata dje- Subotica, 23. VII. 1965.), liječnik. Potječe la. Pri obnovi franjevačke crkve u Su- iz brojne obitelji Jaše i Dominike, rođ. botici 1911. naslikala je oltarnu palu Srce Temunović. Imao je tri sestre i sedmero braće, a jedan od njih, Grgo, bio je veteri- Isusovo, koja i danas stoji na prvotnome nar. Otac Jašo bio je član prve uprave mjestu na bočnom oltaru. Prvi svjetski rat Pučke kasine iz 1878. god. provela je u Subotici, gdje je vodila satove slikanja, a jedna od njezinih učenica bila je Maturirao je u subotičkoj gimnaziji, a i Angela Mačković, kći poznatog arhitekta diplomirao na medicinskom fakultetu Titusa, koja je poslije studiralana Aka- sveučilišta u Budimpešti 1913. Prema pisa- demiji likovnih umjetnosti u Münchenu. nju Nevena, iste je godine, skupa s još tro- Predavala je još i u Muškoj građanskoj jicom liječnika, podnio molbu za prijam na školi, Ženskoj obrtničkoj školi i Obrt- jednogodišnju obvezatnu praksu u gradsku ničkoj trgovačkoj školi. Pokopana je na javnu bolnicu u Subotici, ali je jedini od Bajskom groblju u Subotici. podnositelja bio odbijen, uz obrazloženje gradonačelnika Károlya Bíróa da je »pan- Samostalne izložbe imala je u Subotici slav«. Nakon mnogih intervencija grado- 1901., 1902., 1903. i 1926. s Elemérom načelnik je promijenio odluku te je na Csincsákom, kolektivne u Subotici, Sopro- praksu ipak primljen. Do travnja 1914. bio nu, Kisegu i Münchenu, a posmrtne u Beo- je sekundarni liječnik u gradskoj bolnici, nakon toga u Vojnoj bolnici u Segedinu, a od prosinca iste godine do kraja Prvoga svjetskog rata radio je kao vojni liječnik u vojnim medicinskim službama u raznim garnizonima. Nakon rata imenovan je okružnim liječnikom u Subotici, u povodu čega je Neven pisao: »izabran je za gradskog liječnika jer je već u prošlosti dokumento- vano, da je vjerni sin bunjevački i da je jedan od najvećih rodoljuba«. Od 1926. radio je kao privatni liječnik u Subotici, a ordinacija mu se nalazila u Ulici Paje Kujundžića br. 36 (danas Ulica braće Ra- dića). Bio je član uprave Pučke kasine pred Drugi svjetski rat i za vrijeme rata. Kao dobar stručnjak, bio je omiljen među paci- J. Čović, Autoportret, 1903. jentima i svojim kolegama.

52 ČOVIĆ Nakon izlaska iz zatvora obavljala je prosvjeti (Zagreb), Hrvatskom kolu najprije knjigovodstvene poslove u (Zagreb), Hrvatskoj reviji (Zagreb, Subotici, a poslije je radila kao radni ter- Barcelona), Hrvatskoj smotri (Zagreb), apeut u Zagrebu. Nakon odlaska u mirov- Hrvatskoj straži (Zagreb), Omladini inu 1971., počela je raditi u Hrvatskoj (Zagreb), Obitelji (Zagreb), Subotičkoj katoličkoj misiji u Nürnbergu. U Zagreb se Danici, Subotičkim novinama i dr. U dru- vratila 1978. te je ondje živjela do smrti. goj polovici 1930-ih bio je jedan od Kraće tekstove objavljivala je u zagre- istaknutih članova subotičke bunjevačke bačkom listu Politički zatvorenik. Svoj je zajednice te je, u suradnji s Petrom boravak u zatvoru opisala u knjizi Sjećanje Pekićem i uz potporu Pučke kasine, – svjedočenje. pokrenuo časopis Klasje naših ravni. Nakon uspostave Banovine Hrvatske u razdoblju 1939.-1941. aktivno je radio na promicanju ideje Bačke Hrvatske, tj. na priključenj u šest sjeverno-bačkih i baranj- skih kotareva s većinskim hrvatskim stanovništvom Hrvatskoj. Pisao je o toj ideji u novinama i časopisima (npr. u Subotičkim novinama) te je agitirao za nju na skupovima Društva bačkih Hrvata i na Mara radijskoj postaji Zagreb. Radio je i na Čović jačanju veza Zagreba i Subotice te je s Josipom Andrićem sudjelovao u pretvorbi zagrebačkog pododbora Hrvatske kulturne zajednice u Društvo bačkih Hrvata u Zagrebu. U novom je društvu, skupa s Brankom Radićevim, obnašao dužnost Djelo: Sjećanje – svjedočenje: zvuči kao priča, a tajnika. U tom su razdoblju nastali njegov bila je istina, Rijeka, 1996. roman Doktor filozofije, novele Put u Lit.: B. Gabrić, Prof. Mara Čović, Klasje naših život; Ministrant; Barjaktar trojke T. B. C.; ravni, 1, Subotica, 1997. R. Skenderović Posljednji paket; Bač Luka; Jorgovane, jorgovane i dr. Objavljivao je i književne ČOVIĆ, Marko (Subotica, 17. XII. 1915. kritike (npr. Najbolji hrvatski roman – ulo- – Săo Paulo, 12. IV. 1983.), književnik, mak iz bunjevačkoga narodnoga života u političar. Jedno od šesnaestero djece Ivana Klasju naših ravni 1938., u kojem je upo- i Janje, rođ. Stipić, od kojih je samo neko- zorio na važnost Budakova romana Og- liko doživjelo odraslu dob. Pučku je školu njišta), a u suradnji s Aleksom Kokićem završio u rodnom gradu, gimnaziju je napisao je knjižicu Bunjevci i Šokci, u pohađao najprije kod isusovaca u Travniku kojoj je obrađena stoljetna borba bunje- 1926.-31., a završne razrede u Subotici vačkih Hrvata za narodnu opstojnost u 1931.-34., gdje je i maturirao . Diplomirao Bačkoj. Kao član uredništva sudjelovao je je slavistiku na Filozofskom fakultetu u i u izdavanju Lirike hrvatskih sveučiliš- Zagrebu 1940., nakon čega je radio kao taraca 1939. te Almanaha hrvatskih sveu- suplent u zagrebačkoj gornjogradskoj gim- čilištaraca 1938. i 1942., u kojima je ob- naziji. javio i dva svoja teksta, Dani slobode i Književnu i publicističku karijeru Nacionalna borba bunjevačko-šokačkih počeo je 1935. u Zagrebu. Pripovijesti, Hrvata. novele, prozne ulomke, pjesme, književne Tijekom rata nekoliko je mjeseci 1941. prikaze, kritike i članke iz bunjevačko- bio tajnik kabineta ministra bogoštovlja i šokačkog života objavljivao je u Klasju nastave Mile Budaka u prvoj vladi NDH. naših ravni (Subotica, Zagreb), Hrvatskoj Istodobno je nastavio i svoj kulturni rad te

53 ČOVIĆ je u Zagrebu, u suradnji s Josipom njevci i Šokci na hrvatskoj varijanti; Andrićem, od 1942. do 1944. tiskao tri Nacionalizam moje generacije – pregršt broja Klasja naših ravni radi njegovanja malih sjećanja na velike dane i dr.). U ise- zavičajnoga bunjevačkog identiteta te ljeništvu mu je Hrvatska revija tiskala pomoći bunjevačkoj zajednici u Bačkoj. U knjigu Nejugoslavenska Jugoslavija i lipnju 1942., skupa s Dragutinom Tadi- Hrvati, a posmrtno mu je objavljen autobi- janovićem i Dobrišom Cesarićem, kao ografski roman Priča o lopti, dok su mu član izaslanstva Društva hrvatskih knji- romani Razgovor s Krležom i Hrišćanski ževnika bio je u posjetu bugarskim vladika ostali u rukopisu. Na slovački je književnicima u Sofiji. U eseju Strujanja u preveden njegov roman Doktor filozofije suvremenoj hrvatskoj književnosti, s pod- 1941., a pojedine novele iz zbirke Žito zo- naslovom Od hrvatskoga književnika ve i na njemački te bugarski (1941., 1944.). Mila Budaka do hrvatskoga književnika U obitelji je odgajan u hrvatskome Miroslava Krleže, tiskanome u Spremnosti nacionalnom duhu (njegov brat Gavro 1942., upozorio je na to da su u hrvatskoj Čović istaknuo je hrvatsku zastavu na sub- književnosti jednako važni i Mile Budak i otičkoj gradskoj kući u vrijeme raspada Miroslav Krleža, zbog čega je taj broj Sprem- Austro-Ugraske) te je izrastao u jednoga nosti zabranjen. Bio urednik Hrvatske od vodećih članova mlađeg naraštaja sub- revije 1941.-43. Vršitelj dužnosti ravnate- otičke međuratne i ratne hrvatsko-bunje- lja dnevnika Nova Hrvatska postao je 1944, vačke inteligencije. Na njegove političke a istodobno i ravnatelj dnevnika Hrvatski ideje presudno je utjecao lički Bunjevac narod. Mile Budak, teško ranjen u policijskom atentatu 1932., dok je u odnosu prema za- vičaju bio pod utjecajem bačkoga Šokca Josipa Andrića. Politički se formirao tijekom studija u Zagrebu, u razdoblju zateg- nutih hrvatsko-srpskih odnosa, te je u zagrebačkim novinama i časopisima često objavljivao radikalno intonirane tekstove. Radikalno desne političke ideje zastupao je i za rata, a zahvaljujući bliskosti s Bu- Marko dakom, zauzimao je visoke položaje u Čović političkim i kulturnim krugovima te je u znatnoj mjeri utjecao na dolazak nekoliko desetaka bačkih Hrvata u Zagreb, osobito mlađih naraštaja. Nakon sloma NDH postao je najpoznatiji politički emigrant među bačkim Hrvatima, a ujedno i jedan od rijetkih hrvatskih iseljenika koji je u U svibnju 1945. skupa s nekim emigraciju otišao kao izgrađen i priznat članovima vlade NDH, napustio je Zagreb. književnik. Njegovi književni tekstovi, Preko Austrije i Italije otišao je najprije u dugo zaobilaženi dijelom zbog njegove Argentinu1948., a zatim se, nakon kraćeg stigmatiziranosti kao političkog emigran- boravka u Paragvaju, 1952. nastanio se u ta, dijelom zbog samonametnute šutnje, u Brazilu. Nakon kratka boravka u Kanadi posljednje vrijeme opet postaju predmet 1964. vratio se u Brazil. U književnosti se interesa hrvatske književne historiografije. ponovno javio 1970-ih, kad je, na poticaj Djela: Doktor filozofije, Zagreb, 1937; Najbolji Vinka Nikolića, u nekoliko tekstova u Hrvat- hrvatski roman – ulomak iz bunj evačkoga narod- skoj reviji pokušao objasniti zamršene noga života, Klasje naših ravni, Subotica, 1938; povijesne nacionalno-integracijske pro- Bunjevci i Šokci (suautor A. Kokić), Zagreb, 1939; cese među bačkim Hrvatima (Bački Bu- Bačka Hrvatska, Subotičke novine, br. 51/1940,

54 ČOVIĆ prilog "Kultura"; Žito zove, Zagreb, 1941; Priča o djevojci Višnji, Zagreb, 1943; Nejugoslavenska Jugoslavija i Hrvati, München-Barcelona, 1975; Nacionalizam moje generacije: Pregršt malih sjećanja na velike dane, Hrvatska revija. Jubilarni zbornik 1951.-1975, Barcelona, 1976; Bački Bunjevci i Šokci na hrvatskoj varijanti, Hrvatska revija, 26, Barcelona, 1976; Priča o lopti, Zagreb, 2001. Lit.: I. Prćić, Subotica i Bunjevci – da se i ne zaboravi, Subotica, 1936; Almanah hrvatskih sveučil- Margita ištaraca, Zagreb 1938; M. Evetović, Kulturna Čović povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata (rukopis); Leksikon pisaca Jugoslavije, 1, Novi Sad, 1972; Vinko Nikolić, Hrvatski književnik Marko Čović. Hrvatske smrti u tuđini i domovini, Hrvatska revija, 33, Minchen-Barcelona, 1983; Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb, 1993; A. Vidić, Sudbine: Marko Čović, bački Hrvat, "Lomljen ali nikada slomljen…", Hrvatski glasnik 51, narodnog prvenstva Austrije i Jugoslavije Budimpešta, 1994; A. Sekulić, Književnost 1949. u igri ženskih parova te mješovitih podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Zagreb, 1996; Tko je tko u NDH, ur. D. Stuparić, Zagreb, 1997; parova s V. Harangozom. Kao stalna čla- K. Bušić, Odjeci uspostave Banovine Hrvatske u nica državne reprezentacije, sudjelovala je hrvatsko-bunjevačkoj javnosti, Društvena istraži- na svjetskim stolnoteniskim prvenstvima u vanja, 4-5, Zagreb, 2005; K. Bušić, Društveno Stockholmu (dvaput), Beču, Londonu, kulturno i političko organiziranje bačkih Hrvata- Utrechtu i Dortmundu. Stil igre bio joj je Bunjevaca 1918.-1941. (Uloga bunjevačkih elita i izrazito ofenzivan, a zbog svoje sportske procesu nacionalne integracije i modernizacije hrvatske zajednice u Bačkoj), magistarski rad, svestranosti dvije je godine bila nositeljica Zagreb, 2006. značke ZREN (Za republiku naprijed). K. Bušić Nakon završetka sportske karijere s obi- tel ji se iselila u Brazil, gdje je vodila hotel- ČOVIĆ, Margita – Ica (udana Deži) sko-ugostiteljsko objekte. Pred smrt se vra- (Subotica, 31. XII. 1920. – Palić, 10. XII. tila u rodni kraj, gdje je i umrla. 2005.), stolnotenisačica. Kći Grge i Janje, Lit.: Subotički stoni tenis, ur. M. Brustulov, rođ. Nađ. U mladosti je pjevala u Nevenu. Subotica, 1995. Stolni tenis počela je igrati 1937. za STTC N. Stantić i Lj. Vujković Lamić (Subotica table tennis club) te je ubrzo osvojila prvenstvo Dunavske banovine, a ČOVIĆ, Nikola (Subotica, 1871. – Su- 1940. postala je i seniorskom prvakinjom botica, 12. III. 1946.), zemljoposjednik, Jugoslavije u pojedinačnoj konkurenciji. društveni djelatnik. Katoličkoj čitaonici Nakon rata igrala je za STK Spartak do sv. Jurja u Subotici, osnovanoj 1905., osi- 1955., kad je prešla u beogradski Partizan. gurao je sav unutarnji inventar i ustupio joj Za taj je klub nastupala još deset godina, a oko 100 m² gornjeg dijela novoizgrađene u njemu je i završila sportsku karijeru. vlastite kuće u Jurjevskoj ulici br. 18 Devet je puta osvajala naslov prvaka (danas Ul. dr. Dragiše Mišovića), gdje je ta Jugoslavije u pojedinačnoj konkurenciji, ustanova djelovala sve do kraja svojeg bila je višestruka državna prvakinja u igri postojanja. Za vrijeme Kraljevine Jugo- mješovitih parova s braćom Tiborom i slavije dodijeljeno mu je odličje »za gra- Vilmosom Harangozo te s Josipom Gabri- đanske zasluge«. God. 1924. obnovio je ćem, kao i u igri ženskih parova s Je- križ na Bikovačkoj cesti, koji se nalazio na lisavetom Pauk, Anom Harmat, Maricom njegovu zemljištu, a 1926. sudjelovao je u Temunović i drugima. U svojoj je karijeri podizanju novoga tzv. Čovićeva križa 37 puta osvojila prvo mjesto na državnim ispred subotičke crkve sv. Jurja. Imao je u prvenstvima. Bila je pobjednica Među- ono doba napredno poljoprivredno gazdin-

55 ČOVIĆ stvo te se bavio ratarstvom, proizvodnjom Vukovaru 1830.-32. Za svećenika je mlijeka i hmeljarstvom. Posjedovao je zaređen početkom 1832. Djelovao je kao vršalicu na parni kazan, poslije na traktor- vjeroučitelj i kapelan u Cerniku 1834.-47., ski pogon, sušaru za hmelj te separator za kao gvardijan u Baču 1854.-58., kao hr- proizvodnju maslaca. Kao zakupac velika vatski propovjednik u marijanskom sveti- zemljišnog kompleksa baruna Sándora štu u Radni, danas u Rumunjskoj, 1859.- Vojnića iz Budimpešte, nakon Prvoga 63., kao kapelan i hrvatski propovjednik u svjetskog rata otkupio je od njega oko 200 budimskom predgrađu Tabanu 1863., kao lanaca zemlje na području Bikova. Odmah gvardijan i župnik u Iloku 1867./68. te kao nakon Drugoga svjetskog rata, zajedno s hrvatski propovjednik u Mohaču. Ispjevao djecom, darovao je 12 tona kukuruza je prigodnu pohvalnicu najuglednijem »siromašnoj braći u Dalmaciji i Lici«.a D franjevcu iz Bačke Marcelinu Doriću, koja bi izbjegao oduzimanje zemljišta iznad je objavljena u Zagrebu 1847. To je vjero- propisanoga maksimuma, još za života je jatno prvi spis jednoga bačkog Hrvata otis- svoj posjed razdijelio djeci, ali je njima nut Gajevim pravopisom. višak oduzet u narednoj agrarnoj reformi. Djelo: Mlogopošt. otcu Marceellinu Doriću, od Lit.: Neven, br. 4, Subotica, 1905; Radio vijesti, strane Bačvanah, Zagreb, 1847. br. 1, Subotica, 1945; Könyöregésünk szinhelyei Lit.: E. Fermendžin, Brevis catalogus… scripto- I., Szabadka, 2003; Könyöregésünk szinhelyei rum Provinciae S. Ioannis a Capistrano, Teme- III., Szabadka, 2005. svarini, 1887; A. Sekulić, Drevni Bač, Split, 1978; I. Čović Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb, 1993; F. E .Hoško, Euzebije Fermendžin crkveni upravnik ČOVIĆ, Vince (Subotica, 1. VIII. 1938.), i povjesnik, Zagreb, 1997. atletičar. U Subotici je završio srednju A. Sekulić ekonomsku školu, a radni je vijek proveo na željeznici. Njegovu darovitost za atle- ČUNČANJE (čončanje), vrsta finog tka- tiku otkrio je dugogodišnji natjecatelj i nja u bačkih Hrvata kojim se dobiva ukra- dužnosnik subotičkoga AK Spartak Jakov sno otkano platno (začunčanica). Ime je Kopilović, na čiji se nagovor počeo baviti dobilo po probušenoj igli za vezenje koja brzim hodanjem. Vrhunac karijere dosti- se zove čunak. Izrađuju se na veoma gao je između 1969. i 1973. God. 1969. u tankom platnu zvanome »tanki«, u koje se Novom je Sadu postavio državni rekord na brojenjem žica čunkom utkivaju različiti 5000 m s 23:32,5 minuta, a sljedeće je motivi. Punijom »bijelom žicom« čunčaju godine vlastit rekord popravio na 23:10,6 se različite geometrijske figure, cvijeće, minuta. Državnim prvakom u disciplini na životinje i drugi motivi. Motivi čunčanja 20 km bio je 1970. i 1972., a drugo mjesto imali su i svoja karakteristična imena: »po osvajao je 1969. i 1971. Triput je obarao tankima«, »kaloper«, »orlaš«, »šestoper«, državni rekord na 10 km, a prvak Srbije »tičice«, »pivčići«, »jelenče«, »ljiljani«, bio je četiri puta. U tri je navrata nastupio »limuni«, »naranče«, »jabuke«, »vlaće«, za reprezentaciju Jugoslavije u disciplini »vinčići«, »grozdići«, »perunike«, »pauno- hodanje na 20 km. Osvojio je treće mjesto vo pero«, »misec«, »zvizde«, »kolačići« i na Balkanskim igrama 1971. u Zagrebu. dr. Često se umjesto bijelog konca rabila i Kao umirovljenik živi u Subotici. zlatna nit. Od začunčanice su se pak izrađivala »bila ruva divojačka«, rupci, Lit.: Subotički stoni tenis, ur. M. Brustulov, Subotica, 1995. prekrivači za krevete i zavjese, a od pauči- Lj. Vujković Lamić naste začunčanice pokrov kojim se u lijesu pokrivale prerano preminule djevojke. ČULIĆ, Fabijan (Gara, 21. XII. 1807. – Čunčanjem se danas više nitko ne bavi, a Mohač, 19. XI. 1869.), franjevac, pisac. rijetke su i kuće u kojima je sačuvan pred- Franjevcima Provincije sv. Ivana Kapistran- met izrađen tom tehnikom tkanja. skoga uBaču pristupio je 1829., nakon Lit.: M. Cepelić, Bunjevke, bavite se konopljom, čega se školovao u bogoslovnoj školi u Subotička Danica kalendar Bunjevaca i Šokaca za

56 ČUVARI BOŽJEGA GROBA godinu 1919., Zagreb, 1919; M. Malagurski- Lit.: Susreti bibliografa ‘95, Inđija, 1996; Knjiga Đorđević, Stara bunjevačka nošnja i vez, Glasnik o Zahariji Orfelinu, Zagreb, 2002. Jugoslovenskog profesorskog društva, 17, 11-12, E. Bažant Beograd, 1938; I. Prćić, Bunjevačka narodna nošnja (sa slikama), Klasje naših ravni, 2, ČUTKA (madž. csutka) 1. dijal. unutarnji Subotica, 1999; A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991; A. Čota, M. Šeremešić, Dukat ravnice, nejestivi dio ploda. Najčešće označava Sombor, 2003. srčiku kukuruznog klipa koja preostane A. Čota nakon krunjenja (kočanj, šepurina), ali naziv se rabi i za nejestivi ostatak jabuke i ČURČIĆ, Lazar (Laza) (Titel, 24. X. kruške, katkadi grozda. Kukuruzna se 1926.), knjižničar, kulturni i književni »čutka« upotrebljava kao ogrjev jer ima povjesničar. Osnovnu i građansku školu visoku kaloričnu vrijednost, no rijetko u završio je u Titelu, gdje je izučio trgovinu. krušnim pećima, zbog opasnosti da se Bio je sudionik u pokretu otpora od 1944., zidovi raspadnu od topline. Seljaci su se a demobiliziran je 1945. Nakon toga nas- vrhom »čutke« omotanim bijelim platnom tavio je školovanje u mješovitoj gimnaziji koristili kao čepom u boci za mlijeko i u Novom Sadu 1945.-48., a diplomirao je petrolej, a omotana ljuskom služila je i kao na Filozofskom fakultetu u Beogradu čep za staklene balone s vinom ili rakijom. 1953. Radio je u knjižnici Matice srpske u Odlomljena »čutka« bila je i držak na Novom Sadu 1953.-86. i u Narodnoj trokutastoj turpiji za oštrenje pile. Od knjižnici Srbije 1986.-91, odakle je otišao »čutaka« se ujedno dobivao žar za ručno u mirovinu. Osnivač je Bibliotekarskoga glačalo. Korištena je i u »reteratima« godišnjaka Vojvodine i Godišnjaka Biblio- (poljskim zahodima); 2. dio današnjeg Som- teke Matice srpske, jedan je od pokretača bora s lijeve strane bezdanske ceste, u časopisa Polja. Dobar je poznavatelj starih kojem su sve do kraja XIX. st. bili vino- i rijetkih knjiga. gradi. Na to se područje grad počeo širiti Stručne i znanstvene članke iz prije Prvoga svjetskog rata. Naziv mu je knjižničarstva te književne i kulturne povi- dao Julij Čuvardić, kojega je početak jesti objavljuje od 1959. u zbornicima izgradnje kuća na tome nepovoljnom Matice srpske te u drugim časopisima. području uz Mostongin rit podsjetio na Među njegovim mnogobrojnim člancima »čutku«. Do 1914. ondje su od somborskih nalaze se i prikazi dvaju djela od kapitalne Bunjevaca kuće podigle porodice Pleti- važnosti za bačke Hrvate: Bunjevačko- kosić, Liščević, Čuvardić, Zidarević, Gro- šokačke bibliografije Ivana Kujundžića iz milović, Gluvić i Benčić. 1969. (Nova bunjevačko-šokačka biblio- Lit.: M. Beljanski, Pangare, Gospin sokak, Čutka, grafija, Zbornik Matice srpske za Šikara, Strilić, Mali Beč i Čatalinski put, Sombor, književn ost i jezik, 19, 3, Novi Sad, 1971.) 1973; M. Peić, G. Bačlija, Rečnik bačkih i Narodnog života i običaja bačkih Bunjevaca, Novi Sad-Subotica, 1990; A. Sekulić, Bunjevaca Ante Sekulića iz 1989. (Od Rječnik govora bačkih Hrvata, Zagreb, 2005. proizvoljnosti i nagađanja – nauka daleko, A. Stantić i M. Bara Pro memoria, 7, Subotica, 1989.). U tim prikazima, kao i u još jednom članku ČUVARI BOŽJEGA GROBA, uskrsni (Tobožnja unijatska štamparija u Trnavi, običaj u bačkih Hrvata, kao i u još nekim Zbornik Matice srpske za književnost i područjima koje nastanjuje hrvatsko jezik, 19, 3, Novi Sad, 1971.) iznosi i stanovništvo (Dalmacija itd.). To je podatak o nekoliko početnica s katekiz- skupina svečano obučenih mladih koja u mom koje su za Bunjevce i Šokce tiskane smjenama, obično po 15 minuta do pola potkraj XVIII. st. u isusovačkoj tiskari u sata, u preduskrsno vrijeme čuva u crkva- Trnavi kraj Požuna. Njegovo kritičko sta- ma izložen Isusov grob. U Bunjevaca su jalište spram Kujundžićeva i Sekulićeva čuvari najčešće mladići, rjeđe djeca ili djela nije uvjetovano samo stručnim odrasli muškarci, koji grob čuvaju od nedostacima koje je u njima uočio. Velikog petka pa do Vazmenog bdjenja, a

Čuvari Božjega groba u Subotici danas

58 Ć

ĆAKIĆ, Andrija (Subotica, 27. III. 1897. je funkciju ubrzo podnio ostavku. Poslije – Subotica, 20. VI. 1979.), činovnik, je radio kao bankarski činovnik. Blisko je društveni djelatnik. Sin Jakova i Klare, surađivao s Blaškom Rajićem, bio je član rođ. Marinović. U Subotici je završio gim- Pučke kasine i neko vrijeme nogometaš naziju i upisao se na studij prava u NK Bačke. Za vrijeme Drugoga svjetskog Budimpešti, gdje je pred Prvi svjetski rat rata bio je u zarobljeništvu u Leipzigu. završio tečaj za pričuvnog časnika. Tije- Nakon rata u Subotici je nastavio raditi kom rata prekinuo je studij i vratio se u kao financijski činovnik. Pokopan je na Suboticu, gdje je bio mobiliziran te se subotičkome Bajskom groblju. borio na ruskoj bojišnici kod Kijeva, a P. Skenderović poslije i na talijanskoj fronti, gdje je na rijeci Piavi ranjen u glavu. Političk i se ĆERĆELIJA (tur. kereke, kerake: vrsta aktivirao u vrijeme raspada Austro-Ugar- ogrtača), laka tkanina od lana. Tkala se na ske: bio je član Bunjevačko-srpskog naro- »stanu«, tj. ručnom razboju, a Bunjevke su dnog odbora u Subotici, potporučnik Bunje- od nje šivale suknje u kojima su obavljale vačko-srpske narodne garde u ovome svakodnevne poslove i žetvu. Tkanina je gradu i član skupine subotičkih mladića bila lagana, kratkotrajna i jeftina. A. Stantić koji su 10. X. 1918. pronijeli hrvatsku zastavu od hotela Hungaria (današnji disko- ĆIRIL I METOD (Konstantin, redov- klub Lifka) do gradske kuće, na koju su je ničko ime Ćiril, Solun, 826./27. – Rim, i istaknuli. Nakon rata završio je studij 14. II. 869.; Mihael, redovničko ime prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U Metod, Solun, oko 815. – ?, Moravska, 6. Kraljevini SHS isprva je bio zamjenik IV. 885.), slavenski apostoli, sveci. Dvo- gradskog kapetana (šefa policije), no na tu jica od sedam sinova visokoga bizantskog časnika Leona. Uz materinski grčki jezik, u najranijoj mladosti naučili su i makedonski dijalekt slavenskog jezika, kojim su se u Solunu služili mnogobrojni makedonski Slaveni. Otac im je rano umro, a brigu za njih preuzeo je carski kancelar Teotiks. Andrija Metod, pravnik, postao je upraviteljem Ćakić jedne arhontije (provincije) u istočnoj Ma- kedoniji. Konstantin se školovao u Cari- gradu, a nakon završenih filozofskih i teoloških studija napustio je karijeru na dvoru te se zaredio i postao knjižničarom Aja Sofije i predavačem na carigradskoj

60 ĆIRILICA put službeno dopustio uporabu narodnih Kalendar za 1986. god., Subotica, 1985; Hrvatska jezika u liturgiji. Prijevodom liturgijskih i enciklopedija, 2, Zagreb, 2000; Opći religijski lek- biblijskih knjiga Ćiril i Metod postavili su sikon, Zagreb, 2002; Hrvatsko slovo, br. 544, Zagreb, 2005. temelje slavenskoj pismenosti. Papa Ivan J. Štefković Pavao II. 1980. proglasio ih je, skupa sa sv. Benediktom, zaštitnicima Europe, promi- ĆIRILICA, pismo koje se rabi u šest čući tako svijest o tome da je Europa plod suvremenih slavenskih jezika i u mnogim djelovanja dviju struja kršćanskih tradicija jezicima s područja bivšega Sovjetskog – zapadne, koju je posebice širio sv. Bene- Saveza, a nekad se upotrebljavalo i u dikt, i istočne, koju su promicali sv. Ćiril i drugim jezicima, među ostalim i u hrvat- sv. Metod. Prema katoličkom kalendaru, skome. Prozvana je po sv. Ćirilu jer se spomendan im je 5. srpnja. dugo smatralo da ju je, kao najstarije Utjecaj Ćirila i Metoda u vjerskoj i kul- slavensko pismo, sastavio mlađi od dvo- turnoj povijest Hrvata u prvom se redu jice slavenskih apostola. To je shvaćanje vezuje uz doprinos učvršćivanju kršćanst- odbačeno nakon što je utvrđeno da je sv. va među Hrvatima i širenju glagoljskog Ćiril ipak autor glagoljice i da je to pismo pisma, bogoslužja i književnosti, na koji- prethodilo ćirilici. Ćirilica se razvila pod ma su izgrađeni temelji hrvatske naci- snažnim utjecajem grčkog pisma na prije- onalne književnosti i književnog jezika. lazu iz IX. u X. st. u Bugarskoj, vjerojatno Dok većina povjesničara središtem Panon- u okrilju preslavske škole, a već potkraj X. ske nadbiskupije, u kojoj je Metod bio st. u sjeveroistočnoj je Bugarskoj posve nadbiskupom, smatra Sirmium, u današ- istisnula glagoljicu. To se obično objašnja- njoj Srijemskoj Mitrovici, Matija Zveka- va njezinom sličnošću s grčkim pismom te nović, prvi subotički biskup, zastupao je težnjom utjecajne struje bugarskih redov- tezu da je starokršćansko sjedište Sirmium nika da tamošnje slavenske kršćane što u to vrijeme bilo potpuno razrušeno, bez više približe Bizantu. Budući da je bila vjernika i bez crkve, te da je Metod za znatno jednostavnija od glagoljice, sa sjedište svoje nadbiskupije odabrao posto- staroslavenskom se biblijskom i liturgij- jeće biskupsko sjedište u Baču. Prema nje- skom pismenošću iz Bugarske s vreme- govu shvaćanju dotad biskupsko sjedište nom proširila i u druge južno– i Bač u vrijeme sv. Metoda postalo je nad- istočnoslavenske zemlje, pri čemu se u mno- biskupskim sjedištem, iz kojega korijenje gima od njih razvila u lokalnu varijantu. vuče i Subotička biskupija. S obzirom na Jedna je od njih bila i bosančica, bosan- prilike u kojima je Metod živio, Zveka- sko-hrvatska inačica ćirilice, koja se od nović drži da Metod nije imao stalnog XII. st. rabila u Dalmaciji i Bosni, a od sjedišta, ali ne isključuje da je barem pri- XVII. i u Slavoniji i Ugarskoj. vremeno boravio u Baču te da je ondje bilo Od XVIII. st. ćirilica se u većini središte nadbiskupije. Kao dodatnu pot- slavenskih zemalja »pozapadnjuje«, poru svojoj teoriji on iznosi i činjenicu da počevši od tipografskih preinaka koje je u je Bačka biskupija za zaštitnika imala sv. ruski uveo car Petar Veliki do grafijskih Pavla, koji je bio iznimno štovan u Solunu, intervencija štoih je u srpskome promicao gradu iz kojega je Metod potjecao. Te se Vuk Karadžić. Bez obzira na to, njezina se tvrdnje ne mogu sa sigurnošću potkrijepiti uporaba od tog vremena vezuje gotovo ni opovrgnuti, no uzimaju ih u obzir i neki isključivo uz Slavene istočnog obreda te ugledni katolički leksikoni. uz ruski imperijalizam. Od neslavenskih Lit.: A. Alfirević, Sveti Ćiril i Metod. Slavenski jezika na području ruskog imperija ćirilicu apostoli, Zagreb, 1935; M. Zvekanović, Povijesni je potkraj XIX. st., pod utjecajem pravo- osvrt od Bačke nadbiskupije do Subotičke slavnih misionara, najprije prihvatilo biskupije, Subotička Danica: Kalendar za 1971. god., Subotica, b. g.; Dokumenti o sv. Ćirilu i nekoliko ugro-finskih i turkijskih jezika s Metodu, Zagreb, 1985; L. I. Krmpotić, Suvremena područja Urala, a ubrzo i pojedini sibirski poruka ćirilometodske baštine, Subotička Danica: i kavkaski jezici. Tijekom 1930-ih gotovo

61 ĆIRILICA svim jezicima kojima se govorilo u S jačanjem režima Slobodana Milo- Sovjetskom Savezu (osim estonskoga, leton- ševića početkom 1990-ih u škole, upravna skoga, litavskoga i gruzijskoga) nametnuta tijela i druge državne ustanove ponovno se je ćirilica, a nakon raspada te zemlje uvodi obvezna uporaba ćirilice. U školama tijekom 1990-ih mnogi su od njih prešli na se tako propisuje poučavanje ćirilice kao latinicu ili na koje tradicionalno pismo, prvog pisma, vođenje službene evidencije bilo kao jedino bilo kao pismo koje se s ćirilicom, a čak su i maturske ploče morale ćirilicom rabi usporedno. U suvremenim imati ćirilične natpise. To je među Hrva- slavenskim jezicima ćirilica se kao jedino tima u Bačkoj ostavilo znatna traga u mla- pismo rabi u bugarskome, makedonskome, đim generacijama. Desetljetni proces name- ukrajinskome i ruskome, a kao glavno tanja ćirilice, u svim njegovim mijenama, pismo, usporedno s latinicom, u bjelo- među bačkim se Hrvatima zato često ruskome i srpskome. uspoređuje s nametanjem madžarskog je- Uz podunavske Hrvate ćirilica se veže zika u austrougarskom razdoblju – kao sli- uz dva oblika. Prvi je od njih bosančica, čan oblik jezično-kulturnoga asimilacij- koja se u hrvatskim franjevačkim samo- skog pritiska. P. Vuković stanima u Ugarskoj koristila do kraja XVIII. st., a postoje i podaci o tome da su njome tiskane knjige. Od kraja XVIII. st. ĆUĆ KOLO (ćućavo kolo), narodni bu- bosančica se međutim napušta i svi arhiv- njevački ples. Pleše se u kolu klasičnog ski dokumenti iz Ugarske nastali na hrvat- tipa i mješovite je naravi. Muškarci se drže skome pisani su otad latinicom. Drugi je za ruke, dok su ruke plesačicana njihovim oblik moderna srpska ćirilica, s kojom su ramenima. Kolo se pri izvođenju giba u podunavski Hrvati došli u intenzivniji lijevu stranu. Plesni su obrasci četverodi- dodir nakon stvaranja južnoslavenske jelni jer se riječ o standardnome plesnom države 1918. Kao jedno od službenih pisa- obrascu bez iskvrcavanja. U jednoj plesnoj ma, ćirilica se počela širiti i u krajevima figuri izvode se čučnjevi s križanjem nogu, koje nastanjuju bački Hrvati, a uvođenje što Ivančan tumači stilskim utjecajem njezina obvezatnog učenja u škole, i to kao romskih plesova. Sličan je ples, pod na- prvog pisma, povezano često s dovođe- zivom ranče, poznat i u susjednoj Baranji. njem kadrova iz Srbije, izazivalo je proteste Lit.: A. Ivančan, Narodni plesni običaji Hrvata bačkih Hrvata. Uporaba ćirilice u držav- Bunjevaca, u: N. Zelić, Protiv zaborava, Zagreb, nim tijelima te na javnim pločama i nat- 2000. pisima postupno se ipak širila, ali je među Lj. Vuković bačkim Hrvatima to pismo prihvatio samo uzak krug pojedinaca. ĆULIBRK, Lidija, rođ. Čoban (Bač, 23. Nakon Drugoga svjetskog rata komu- VIII. 1963.), psihologinja, publicistica. nističke su vlasti, sukladno politici Rođena je u poljodjelskoj obitelji od oca proklamirane nacionalne ravnopravnosti, Josipa i majke Lujze, rođ. Tot. U Baču je odustale od nametanja ćirilice bačkim završila osnovnu školu, maturirala je u Hrvatima pa se tako razvila neformalna srednjoj kulturološkoj školi u Bačkoj praksa da se na sjeveru Bačke u srpskim Palanci, a 1986. diplomirala je psihologiju selima i gradskim četvrtima u školama kao na novosadskome Filozofskom fakultetu. prvo pismo uči ćirilica, a u pretežito hrvat- Radila je 12 godina na Medicinskom skima latinica, dok su u službenoj i javnoj fakultetu, a specijalizirala je medicinsku uporabi ravnopravno korištena oba pisma. psihologiju. U znanstveno-istraživačkom ra- Takva je politika, skupa sa sve prošireni- du bavila se pitanjem suicidai mentalnog jom uporabom latinice u srpskome, utje- zdravlja, o čemu je u suautorstvu objavila cala na to da bački Hrvatima u poslijerat- desetak radova u časopisu Psihologija te u nom razdoblju kao jezik formalne komu- nekoliko zbornika. Od 1999. počinje se nikacije sve više prihvate srpski književni baviti izdavaštvom i novinarstvom. Krea- jezik. tivni je osnivač i urednik nekoliko ženskih

ĆUPOVI (lončići), bunjevačka dječja igra. Djeca se poredaju u krug u razmaku do jednog metra, s tim da ispred svakog djeteta čuči drugo, koje ima ulogu ćupa ili lončića. Jedno dijete nema svoj »ćup« pa, nakon što određenom verbalnom formu- lom od nekoga »zatraži« ćup, oboje potrče u krug u suprotnim smjerovima. Tko od njih do »ćupa« stigne prvi, osvaja ga. Natjecatelj koji je izgubio u utrci na jednak način o ćupu »pregovara« s drugim te se Kip sv. Ivana Nepomuka u ponovno utrkuju za njega. Igra se dok subotičkoj četvrti Ker netko dulje vrijeme ne uspije osvojiti »ćup«. vokove (uređene vodotoke): jedan se kip Lit.: A. Sekulić, Bački Hrvati, Zagreb, 1991. nalazi u samome gradskom središtu ugra- P. Skenderović đen u fasadu zgrade Zadužbine Dušana Ra- dića, a prije toga je stajao na mjestu gdje je ĆUPRIJA (tur. köprü > grč. géphira), nekad proticao Vrbov potok, drugi se most, građevinska konstrukcija koja spaja nalazi u gradskoj četvrti Ker na Beograd- dvije obale iznad vodotoka. U Subotici i skome putu stotinjak metara od crkve sv. okolici nekad ih je bilo mnogo, ali su Roka prema gradu, neposredno uz neka- nakon regulacija prirodnih vodotoka kon- dašnji vodotok koji je tekao iz Vučidola u cem XIX. st. uglavnom uklonjene. O nji- Mlaku, dok u gradskoj okolici postoji kip ma danas svjedoče povijesni izvori (npr. jedna obali rječice Kireš uokolici Hajdukova, na zapovijed subotičkog poglavarstva iz te jedan teško oštećen kip na tzv. Starome prve polovice XIX. st. nalaže popravak tavankutskom putu kod rječice Čik. sedam dotrajalih gradskih ćuprija) i topo- A. Rudinski nimi poput subotičke Gabrić-ćuprije u Mlaki (danas Prozivka) ili Praške ulice ĆUPURDIJA, Branko (Bajmok, 7. IX. (madž. Prágai híd utca) kod otoka u bivšoj 1951.), sveučilišni profesor, etnolog. Sin

64 ĆURDIJA Za službovanja u Subotici stručne radove i prijevode objavljivao je u škol- skim izvještajima, almanasima, novinama i časopisima. Autor je predgovora za nekoliko djela čiji su autori bili unitaristički ori- jentirani Bunjevci, a za provladin subotič- ki časopis Književni sever napisao je nekoliko članaka o Bunjevcima i prikaza knjiga koje su se bavile bunjevačkim temama Lit.: Jugoslovenski dnevnik, br. 182, Novi Sad, 1933; Kakvi su Bunjevci? Čudnovato mišljenje g. Laze Ćurčića, Naše slovo, br. 58, Subotica, 1935; Gymnasium 1747-1997, ur. A. Hegedűs i J. Szabó, Szabadka, 1997; E. Bažant, N. Bašić Palković, M. Cindori, Književni sever (1925-1935) bibliografija, Novi Sad – Beograd, 1999; Subotička bibli- Ćurdija ografija, sv. 3, (1918-1944), 1. dio, Subotica, 2003; Pogledi, br. 212, Kragujevac, 1. III. 1998; ili zlata. Punke su se poput rebara širile od www. pogledi. co. yu/kragujevac/z1. php sredine grudi desno i lijevo, a na sredini su E. Bažant se zakopčavale »klipcima«. Na leđima u struku bila su dva ili četiri srebrna puceta ĆURDIJA (tur. kürde), gornji dio zimske sa srebrnim resama dugima jedan pedalj. svečane nošnje u bačkih Bunjevaka. Ćurdiju su nosile imućnije udane i sta- Najzaniml jiviji, najkarakterističniji i naj- rije žene. Često je svekar snahi kupovao skuplji dio stare bunjevačke ženske nošn- ćurdiju za vjenčanje ili kao dar za prve je. Krojila se i šivala »malo uz struk«, Materice nakon vjenčanja. Ćurdija se izra- najčešće od modre ili crne čohe. Starije su đivala za cijeli život jer su je žene brižno ćurdije sezale do koljena i bile su podstav- čuvale i odijeval e samo u rijetkim prigo- ljene janjećim krznom. U širini »dobrog dama. Izrađene od dobre čohe i zdrava pedlja« bile su obrubljene krznom sive krzna, ćurdije su trajale po sto i više godi- lisice ili sličnim krznom. Sprijeda, zdesna na. i slijeva na ćurdiji je bilo četiri do šest sre- Lit.: M. Đorđević Malagurski, Stara bunjevačka brnih »toka«, tj. metalnih ukrasa, a zako- narodna nošnja i vez, Subotica 1940; A. Sekulić, pčavale su se srebrnim »punkama«, tj. ukra- Bački Hrvati, Zagreb 1991. snim vrpcama od kože, vune, svile, srebra K. Suknović

65 TISKANJE OVOG SVESKA POMOGLI SU:

Skupština Općine Subotica Vlada Republike Hrvatske Ogranak Matice Hrvatske Vukovar

TISAK Printex Subotica

NAKLADA 1000