C R S T I O C T E O K # A

proliće/ 3 lito 2020 SADRŽAJ UVODNA RIČ

03 Uvodna rič 04 Antonela Marušić: intervju s Antom Mihićem / Sali — Dugi Otok 06 poezija #1: Margareta Peršić / Unije 07 Miloš Prelević: Proljeće ― Ada Bojana / Ada Bojana 12 Bojan Krištofić: intervju s dr. Brankom Živković-Duvnjak / Silba 14 poezija #2: Vedrana Pavlak / Ugljan 15 Eva Marija Jurešić: Jakovljeva / Krk 16 Nikola Radić: Čestice / Prvić 17 poezija #3: Magdalena Marđetko / Silba 20 Antonela Marušić: intervju sa Sanjom Baković / Bol — Brač 26 poezija #4: Matjaž Pikalo-Selvo / Silba 27 Sandra Vlašić: Ska na mulu / Vis

29 Mirjana Mrkela: Dorb 30 poezija #5: Smiljana Sindičić / Silba 31 Jelena Graovac i Leon Lučev: Malo se sjećamo tog kopna / Zlarin 33 Bojan Krištofić: Kratki dnevnik karantene / Silba 37 poezija #6: Jasmina Bojić i Mia Štark / Silba 40 Tanja Telesmanić: Silbenski glosarij III / Silba 42 Natasha Kadin: Oriđinaloskop 44 Impressum SALJANI KNJIŽNICU DOŽIVLJAVAJU KAO SVOJ TINEL

Razgovarala: Antonela Marušić / Dugi otok

Ante Mihić, ravnatelj knjižnice u da knjižnica pokriva ljudsku uni- MENI JE ŽELJA DA rivu i iz njega izlaze nova lica. mjestu Sali na Dugom otoku jedan verzalnost jer se čovjek u takvom Nikad nitko u Salima nije odbio je od onih ljudi koje, kada ih upo- kontekstu najbolje izgrađuje. Ne SVAKO MISTO NA volontirati u knjižnici. znate, teško kasnije zaboravljate. isključivost, ne samo jedna ideja OTOKU IMA MALU Dječački zainteresiran za ljude koja će potaracati druge i na kra- KNJIŽNICU, JER Na koje ste pothvate učinjene po- i svijet oko sebe, u isto vrijeme ju čovjeka. Tako se priča počela OTOK JE PO SVO- sljednjih godina u knjižnici naj- energičan i blag, ovaj čovjek već pomalo stvarati. Knjižnica je za JOJ UNUTARNJOJ ponosniji? više od dvadeset godina svojim godinu-dvije, početkom 2000-tih, znanjem stvara neobičnu knjižnicu postala stjecište ljudi svih dobi. VOKACIJI UNIVER- Jako sam ponosan što imamo klavir. u kojoj vlada neformalna, opuštena Najdraže bi mi bilo kad bih negdje ZALAN. ON JEST U Mediteran nekako ide uz te tipke, atmosfera. O njegovom dugogodiš- vani u mistu čuo: "Nać ćemo se u STALNOJ KARAN- tonove. Također sam jako ponosan njem projektu pričamo u intervjuu knjižnici, na kauču...", umjesto TENI, ALI KAD NA i na naš teleskop. Klasična muzika za treći broj Crtica. nekadašnjeg nalaženja u kafiću NJEGA DOĐU LJU- i teleskop su kompatibilni: kad se ili na zidiću. zagledam u svemir, vidim Saturno- Ante, možeš li se sjetiti vremena u DI SA SVIH STRANA ve prstenove i čujem onog Chopina. kojemu si počeo raditi na projektu Druga važna stvar je da se u knjiž- SVIJETA – NIKOGA To te toliko obogati, da počneš od knjižnice u Salima, što ti je tada nici od početka ništa nije name- SE NE ISKLJUČUJE. miline plakati. Nema bolje stvari bilo na pameti? talo. Bez velikih riči pustiš Cho- nego kad dođe astronom iz Beča, pinov klavirski koncert i ti znaš svako misto na otoku ima malu naša dica gledaju kroz teleskop, Moje ime znači "biti prvi u bojnim da će to ljudski neuroni upijati, knjižnicu, jer otok je po svojoj a onda im taj astronom priča o redovima, iskoračiti, biti hrabar". da će dica slušati Chopina, to će unutarnjoj vokaciji univerzalan. svemiru. Jako sam ponosan i na Bio sam siguran da ako sam ne ulaziti pomalo u njih, ali im to On jest u stalnoj karanteni, ali Dane Japana, za vrijeme kojih smo iskoračim, nitko to u moje ime neće biti nametano. kad na njega dođu ljudi sa svih napravili tisuću ždralova, a do- neće napraviti. Kad sam nakon strana svijeta – nikoga se ne is- šao je i njihov ambasador. Naša predavanja vjeronauka u zadar- Koliko je knjižnica u Salima au- ključuje. Knjižnica je kompatibilna predstava se događala u zraku, na skim školama 1998. godine došao tonomna, a koliko ipak dio nekog s tom unutarnjom otočnošću. Priča rivi i ispod mora, a sve je bilo na u knjižnicu Sali, stigao sam u većeg sustava? s knjižnicom se toliko razgranala japanskom jeziku. Dica su učila jedno predivno carstvo univer- i razlistala i to se najbolje vidi pjevati japansku himnu. To je taj zalnosti. Zatekao sam ondje oko Saljska knjižnica je u sustavu na- ljeti kada u knjižnicu ulaze ljudi naš otok, misto koje pruža ruke 500-600 knjiga, nakon čega smo rodnih knjižnica, samostalna je. sa svih strana svijeta. svijetu. knjižnicu profesionalizirali pre- Nije u sustavu gradskih knjižni- ko Ministarstva kulture. Onda je ca u Zadru, ali je pod matičnom Ujutro dođe neka gospođa iz Tos- Kako si doživio vrijeme u karanteni krenula priča: kao na nekom izvo- službom koja služi tome da joj da cane i kaže: "Che cosa è guesto? – i je li knjižnica konačno otvorena? ru rijeke, voda se razlijevala u pravno zaleđe, no njen osnivač Što je ovo?" Onda dođe knjižničar- puno rukavaca. Imali smo ideju je općina Sali. Meni je želja da ka iz Glasgowa, Škotske i promatra Vrijeme karantene može biti bla- knjižnicu. U jednom ljetnom danu goslovljeno vrijeme. Iz karantene ovdje se čuje konglomerat jezika izlaziš na način na koji u karante- i niti jedan ne potire drugi. nu ulaziš. Ako u nju ulaziš sa če- žnjom da naučiš nešto novo o sebi, Tko ti je u misiji obogaćivanja i nešto dubinski vrijedno, onda se uređivanja knjižnice najviše po- karantena lako nadvladava. Čita se, magao sve ove godine? otvaraju se nove stranice knjige. Uči se, stvara se. Knjižnica je sada Najviše su pomogle sve Saljke i otvorena. Ako su i zatvorena vrata, Saljani, dica, mladi, stari. Naši uvijek je otvorena neka ponistra. mještani su zaljubljeni u knjižni- cu, svatko je u Salima doživlja- va kao svoj tinel. Došao je jedan Nizozemac, virio je kroz vrata i pitao je: "Čija je ovo soba?" Ja sam mu rekao da je njegova i naša. To ljude privlači: prihvaćanje i oduševljenje što stalno dolaze nova lica. Nema ljepše stvari na otoku, nego kad vapor stane na 05 POEZIJA #1 PROLJEĆE — ADA BOJANA

Miloš Prelević / Ada Bojana

Margareta Peršić / Unije Jutro

Da sam barem samo jedan dan Kako se ljeto bliži, jutra na Adi Bojani, oivičenoj Ja- dranom i rukavcima rijeke, sve su živahnija. Ili su takve dječak s otoka. samo boje. Nekolicina je ljudi na tom pejzažu, koji tvori Da tjeram ovce žuta linija plaže, okružena plavetnilom vode i vedrog ne- i da mi je Gara, ona crna najdraža. beskog svoda, sa kojim udaljenim bijelim oblačićem. Neki stoje, drugi sjede na pijesku. Vidi se i ribar u čunu. Tu Da govorim njihovim jezikom, je i pas, čiji je pogled usmjeren visoko, ka suncu. A ka da me čuju i razumiju. nebu štrče i siluete prorijeđenih listopadnih stabala. da pjevam pjesmu zvonara: klang, klang! Imala bih tada frulu sviralnu Niske kućice uz obalu, podignute na pijesku, sa bijelim fa- sadama, dotrajalim drvenim roletnama i crvenim krovovima, od oblaka i bambusa stvorenu... još su puste. Oživjeće s nagovještajima ljeta. One u nastav- I svirala bih o pašnjacima posred mora, ku, obložene drvetom, sa gornjim etažama, davno su obja- o svjetioniku na jednom otoku, vile predaju i o njima više niko ne vodi računa. Nijemci i Čehoslovaci, koji su nekad rado boravili u njima i o kojima davnoj kraljici i prelijepoj djevojci, će vremešniji govoriti sa sjetom — uostalom, kao i o svemu koja tek ima doći: drugom što ih podsjeća na zlatne godine turizma — već dugo spustiti se s oblaka su dio prošlosti. A ta je prošlost ovdje ispisala neke od naj- i biti moja Janja, čudnijih hronika, u kojima je čitav niz skrovitih događaja. jedina, Nekad davno, na ostrvu bješe groblje. Životinjsko. Mještani mekana. okolnih naselja plovilima su na Adu prenosili uginulu stoku. Zatim je došla vojska. Kako je lijevim riječnim rukavcem po- vučena granica sa Albanijom, u to doba izolovanom, ostrvo je postalo zaštićena militarna zona, kojoj baš niko nije mogao pristupiti. Izuzev onih, kako se govorilo, koji su pokušavali pobjeći iz susjedne države. No, nijesu to bile dobre godine za bijeg. Paradoksalno tek je sedamdesetih djelovala ideja da dio ostrva bude pretvoren u nudističku zonu. Dok je stanov- ništvo još u čudu govorilo o tom prijedlogu, prvi turisti već su počeli da pristižu, a zatim je preko desnog rukavca rije- ke Bojane izgrađen i most, koji će trajno promijeniti stanje. Skrovito parče kopna u vodi, znamenito po divljim kravama, poskocima crvene boje i stanište beskrajnih vrsta ptica, odjed- nom više nije bilo tako skrovito. U epohi krize, ostrvo je sa okolnim riječnim tokom postalo jedna od omiljenih krijumčar- skih ruta, što će se podudariti i sa pojavom krivolova. Danas je malo onih koji makar jednom nijesu bili na našem ostrvu.

06 Vrativši se nazad, zauzeli smo mjesto pod nadstrešnicom pu- stog bara. Iz torbe smo izvadili vino i sačekali da nas, po već ustaljenoj navici, posjeti neki od lokalnih ribara. U za- leđu plaže, gotovo svakog dana vikenda, prže ono što izlo- ve. Uz ribu i vino, zaklonjeni od sunca, dugo ćemo sjedje- ti i razgovarati o temama koje nas sve skupa relaksiraju.

Veče

Možda su baš sutoni uticali da se zauvijek vežemo za naše ostrvo. Usamljeni tada slušamo topot talasa što se spremaju za još jedno večernje osvajanje. Još koji sat i prekriće čitavu plažu, odnoseći sitan pijesak, a izbacujući na površinu sve što su prošlih mjeseci pobornici jadranske otpadne unije sa razli- čitih obala odbacili u more. Iznad horizonta pratimo dramatič- ne igre oblaka na nebu što se crveni uz posljednje zrake sunca. Na more će u tim trenucima sa rijeke, koja okružuje ostrvo sa dvije strane, doploviti ribari i ostaće na ušću do sitnih sati.

“Ne djeluje li ti ovo ostrvo kao kap vode?”, rekla je, prekidajući dugotrajne šapate prirode koje smo slušali i ovog predvečerja. Ćutke sam razmišljao o tome šta bi to uopšte moglo da zna- či. Kako bi uopšte ostrvo, a pogotovo ovo, što se, poput bi- ljega, žuti i zeleni u plavetnilu, moglo da bude nalik kapi? Nije li upravo ono fragment što se odupire vodi, pomislih.

“U početku je bilo sićušno”, objašnjavala je, “vreme- nom je počelo da se širi, postajalo je sve veće, a sada je došlo vrijeme da se skuplja. Da nestaje.”

Sada mi bješe jasnije o čemu govori. I zaista, stoljećima una- zad, na toj prostranoj površini gotovo da nije bilo ničega osim vode. Narodna će predanja reći kako je za sve zaslužan jedre- njak iz Trogira. Njegov je potop tokom strahovite oluje na ušću rijeke u Jadran označio i početak nastanka Ade. Voda je na olu- Ovog smo jutra poranili. Na pustom dijelu plaže, taman po pinu dugo nanosila pijesak i granje, te je prvobitni sprud usko- sredini ostrva, raširili smo ćebe i iz platnene torbe izvadili ro postao ostrvo — najprostranije na ovom dijelu Jadrana. Jed- narandže. Iz njih ćemo iscijediti sok. Zatim ćemo zagaziti u no od rijetkih što je, umjesto okamenjenih uzvišenja, formirano vodu, koja je još hladna. Uz naše se ostrvo ne sudaraju samo kao pješčana zaravan. Došlo je, međutim, vrijeme kada naše struje, već i riječna i morska voda. Ima dana kada Jadran to- ostrvo, poput odveć umornog i ostarjelog šakala — baš jednog liko bjesni, da ne dopušta rijeci da se ulije u njega — već je od onih što tumaraju po njegovim šumarcima — posustaje. Kopni. vraća nazad. I tako Bojana postaje jedina rijeka što katkad Predaje se vodi. Plaža je s godinama sve uža i tome na kraj teče i uzvodno. Ali, ovaj dan nije jedan od tih. Sunce je u pu- ne mogu stati ni teški gusjeničari, što s proljeća šire pješča- noj snazi. Docnije će nas natjerati da tragamo za hladovinom. nu podlogu. Prvo jesenje nevrijeme, kada će združeno divljati rijeka i more, sav će taj trud poništiti za samo jednu noć. Podne Usnulo se ostrvo uskoro stopilo s bojom večeri. Na ve- Dio obale uz desni rukavac, nadomak kojeg je most, uz ne- drom se nebu ukazala zvjezdana panorama, koja baš niti pregledne drvene kućice na vodi, riblje restorane i plažne sa jednog drugog mjesta ne izgleda tako prostrano i bli- barove uz more, najposjećenije je parče ostrva. Zaputite li zu. Praćeni zavijanjem šakala iz šume, vratismo se u se ka lijevom ušću, nakon pola časa hoda po pijesku, zapi- našu kuću od drveta na vodi. Jedina teška misao koja taćete se nije li to najizolovanija tačka u čitavom vidokru- nas je sustizala i ove noći bješe — šta ako ostrvo nesta- gu. Rijeka se na tom mjestu tiho uliva u more. Sa druge stra- ne? U tom će slučaju, znali smo, za nas nestati — sve. ne, još je jedna obala, obrasla šumom. Tamo je, zapravo, kopno koje pripada Albaniji. I još jedno ostrvo. Nema mnogo onih koji bi znali reći kako se zove. Ko god je išao do lijeve oba- le našeg ostrva — možda je i gledao ka tom, susjednom ostr- vu, a da ga nije ni vidio. Jer, ono tokom znatnog dijela go- dine nestaje i sa njegovog se mjesta iz vode uzdižu rijetke jove. A ljeti ga s kopnom povezuje tanani pješčani sprud, dok se na njemu baškare stotine čaplji. Ostrvo Franca Jozefa.

Ovog podneva gledamo ka susjedstvu. Ne vidi se nijedan ribolo- vac, niti kakav graničar. Zvuci ptica i šum vode jedino su što se može čuti. Na takvom mjestu vrijedi ostati sve do večeri, osim ukoliko vam je — kao nama — teško da nosite suncobran. U tom slučaju, sat nakon podneva, najbolje je vratiti se natrag. Tačno na sredini puta ka desnom ušću, na plaži odmara krdo divljih krava. Na mjestu gdje voda dodiruje pijesak, u pripravnosti je krupni bik, čiji nam pogled jasno govori kako kroz njih ovog dana nećemo proći. Prati nas dok bojažljivo ulazimo u more i sljedećih stotinak koraka pravimo po plićaku. Procjenjujući kako 08smo dovoljno daleko, najzad je skrenuo pogled na drugu stranu. Nora Jesenski / Ugljan

10 11 TREBA NAUČITI stanovnik/ica dobije svoje komade neophodne opreme, čak i kad se NA OTOKU RADITI I ŽIVJETI pokazalo da je na otoku puno više NA OTOKU. PRVO ljudi nego što smo mislili, uspjeli POSAO UVIJEK ŽIVJETI, A ONDA I smo svemu doskočiti. Mislim da smo to dobro odradili, koliko nam RADITI, A RAD JE je poznato, na Silbi nije bilo po- TREBAJU POSEBAN JER SI SA- zitivnih na virus. Ipak, pandemija MOSTALAN: NE MO- nije stala time što su prestale OBAVITI TVOJE ŽEŠ SE OSLANJATI sigurnosne mjere, nego je sada došlo vrijeme da pokažemo što smo NA DRUGE, NEGO naučili. Nećete nikad naučiti sve i RUKE SAMO NA SEBE. neki se postavljaju tako kao da sve nije baš onako kako govorimo, da Razgovarao i fotografirao: Bojan Krištofić / Silba ne bi trebalo nositi masku u dućanu Teško je tu izbjeći uobičajenu i sl., ali to je i znak poštivanja distancu između liječnika i pa- druge osobe u ovakvim i drugim Doktor/ica je važna osoba u sva- Kakvi su tekući izazovi koje biste cijenta, kad ste u svakodnevnom situacijama. Znak da mislimo na kodnevnici zajednice, a posebno izdvojili u pružanju liječničke po- kontaktu sa svojim sumještanima. osobe oko sebe, a ne samo na sebe. malene, otočke, kad je pored po- moći stanovnicima Silbe? Kad se radi o poslu, držimo se drške svojih medicinskih sestara određene distance, no kad smo vani, Biste li za kraj izdvojili jedan ili braće, i naravno — pacijenata, Hitna pomoć je sigurno izazov to je druga priča! događaj iz vaše prakse koji vam zapravo primoran/a osloniti se na broj jedan. Hitne situacije. Kad je ostao u sjećanju? sebe sama puno više nego kopneni nešto jest hitno, nemate posebni Pored izazova s hitnom pomoći, liječnici, u manjim ili većim grado- liječnički brod, nego dolaze Lučka nedostaje li vam kontinuirano još Bolje to pitajte moju sestru, ona vima. U želji da saznamo kako je to kapetanija ili policija, dakle čeka- nešto? sve pamti i čudi se kako se ja toga biti doktorica opće ili obiteljske te, gubite vrijeme, što je najveći i toga ne sjećam! Ali ima jedna medicine na otoku Silbi, i to dugi problem; a problem je svakako i Edukacije nikada dovoljno! Dakle, priča koja pokazuje da ni ja ni- niz godina, i koja je sve iskustva transport, primjerice kada morate redovito obnavljanje znanja, to sam bezgrešna. Bio me usred noći prikupila tijekom svoje dugotrajne transportirati pacijenta na kopno nam je nedostatno, i recimo tako: probudio jedan gospodin, danas liječničke prakse, jednog proljet- po vrlo lošem vremenu, to mogu treninzi! pokojni, ne znam što je bio radio, nog jutra zaputili smo se u silben- biti ozbiljne situacije. no došao je s udicom u prstu. Kako sku ambulantu, k omiljenoj otočkoj Kad smo kod toga, kako je otok sam bila pospana, umjesto da mu doktorici Branki Živković-Duvnjak, Koliko su takve situacije česte? dosad prošao s pandemijom ko- prije vađenja udice anesteziram dr.med.spec. obiteljske medicine. ronavirusa? Je li sve prošlo kako prst u kojem je, jel', bila udica, Za intervju smo oko 9 ujutro imali Dovoljno je da se dogode jednom go- treba? ja sam anestezirala susjedni. Pa na raspolaganju petnaestak minu- dišnje, da ih pamtite… Nije to često, kad sam počela po prstu mrdati i ta, jer su u njenu ordinaciju već uvijek ih ima za na prste nabrojati, Dobro smo se organizirali, ne samo udicu vaditi, gospodinu nije bilo stizali prvi pacijenti toga dana. ali kad se događa jako je intenzivno, na Silbi, nego i na Premudi i Oli- nimalo ugodno (smijeh). No mogu emotivno i profesionalno. bu u suradnji s Mjesnim odborima, i ja pogriješiti! Koliko ste već dugo liječnica na sjeli smo i popričali, dogovori- otoku Silbi? Možete li pobliže opisati odnos li smo se što treba, kako treba; između liječnika i pacijenta u ta- realizirali smo šivanje maski za Počela sam '94., to je dakle dva- kvom specifičnom, infrastrukturno sve, Zadruga je na Silbi nabavila deset i šest godina. ograničenom okruženju? rukavice, bilo je planirano da svaki

U tako dugom razdoblju, jeste li ikad pomislili kako ste svoj posao mogli raditi u velikom gradu?

Da, kako ne, naročito u početku, tijekom prvih par godina. A poslije, kad skužiš posao, to je jako... Tre- ba naučiti raditi i živjeti na otoku. Prvo živjeti, a onda i raditi, a rad je poseban jer si samostalan: ne možeš se oslanjati na druge, nego samo na sebe; možeš donekle te- lefonski, ali posao uvijek trebaju obaviti tvoje ruke. Dakle, vezan si za brod. Ako se želiš konzultirati, da pacijent pođe vidjeti drugog liječnika na kopno, to je nemoguće bez broda. Naučiti biti odgovoran, to je bilo najteže.

Osim na Silbi, liječnica ste i na susjednim otocima Olibu i Premudi, koji nemaju svoje ambulante?

Imaju ambulante kojima upravlja silbenska. Dvaput tjedno idemo na 12Olib i jednom tjedno na Premudu. POEZIJA #2 JAKOVLJEVA Eva Marija Jurešić / Krk "ipak najdraži početak". VedranaPavlak / Ugljan II Nokturno. Mokrim dlanovima prelazim preko tvog snovima umivenog lica, Mjesečina i tvoje nježno tijelo nago pokraj mene. u ovoj sparini prepunoj čežnje uzimam gutljaj reskog vina s mirisom ružmarina i mislim da te ne volim i Chopin. glazba mi šapće da je U Korniću je živio Sveti Jakov i zato Kornićani piju puno be- vande kad je Jakovu rođendan. Tako kaže nona dok vadi ruž boje sirove jagode iz zadnje ladice u hodniku.

Sestrična i ja obje imamo osam godina. Ona je devet mjeseci sta- rija od mene pa uvijek dođe dio godine kad smo službeno jedna- ko stare. Jako joj teško to padne i tih mjeseci češće vara kad se igramo na skrivalo. Tiho se smijemo jer se noni ruka lagano

Ugljan trese i ostavlja neravni potez ruža na otvorenim usnama. Ona se ljuti jer je ruž izgreban i fale mu komadići od naših igara obla- čenja i šminkanja. Iako smo uvijek posebno tihe dok izvlačimo kutiju sa šminkom i nakitom koja nam nije dozvoljena, danas smo raskrinkane. "Dica dica pala vam guzica". Još se jače smijemo.

Nono čeka u autu i trubi. Nona viče: Ive ima još kvarat ure! Nono opet trubi. Nas tri ulazimo u auto, zadnja sjeda- la su spuštena i spojena s bunkerom. Sestrična sjedi na tro- nošcu za mužnju, ja čučim na vrećama za masline. U za- vojima se rušimo jedna na drugu pa druga na jednu.

Prolazimo žuti znak Kornić i parkiramo se ispred kuće s veli- kom terasom, čuje se puno odraslih i nešto dječjih glasova. Nas dvije iskačemo iz bunkera i pratimo nonu i nonota koji smiješ- no hoda u svojim jedinim hlačama za fešte. Ljubimo si obra- ze sa starim ženama s lakiranim kosama i starim muškarcima s raskopčanim košuljama dok nas napokon ne upoznaju s blizan- cima Lucijom i Jakobom — vaši rođaci koji žive u Austriji.

Nešto stariji od nas, brat i sestra slabo govore hrvatski i ne znaju dobra mjesta za skrivanje, ali Lucija iz torbice vadi tri male crne naprave. Voki toki. Sestrična i ja više nikad ne že- limo doma. Voki tokiji rade samo ako su manje od pet meta- ra udaljeni pa nalazimo gromaču koja je točne širine i dijeli- mo se na dvije strane. Voki tokija su samo tri pa se i sestrična i ja te večeri doma vraćamo bez nekoliko pramenova kose. Kako se spušta mrak, Jakob, Lucija i nas dvije — već satima bez svojih novih balerinki i tabana crnih od asfalta — odlazi- mo na placu. Fešta je na vrhuncu — načelnik se penje na im- proviziranu pozornicu, grupe djece se guraju oko štanda sa svjetlećim mačevima i očerupanim plišanim psićima koji ho- daju u krug ispred štanda i proizvode metalne piskutave zvu- kove. None su nas poslale da se prošećemo pa radimo je- dan krug oko crkve i vraćamo se špijunaži oko gromače.

Sljedeće subote nona poziva familiju Lucije i Jakoba kod nas. Sestrična i ja cijeli dan spremamo zalihe maskirne šmin- ke, beremo biljke za otrovne napitke koji će unesrećiti ne- prijatelja i crtamo kartu strateških lokacija oko kuće.

Došli su. Nono zakopčava kaiš, nona se diže iz fotelje, nas dvi- je završavamo bojanje karte i pospremamo bojice u ladicu. Jakob i Lucija ulaze u kuhinju za svojom nonom i nonotom, svi sjeda- ju i toče si cedevitu iz vrča. Nas dvije gledamo u Lucijinu tor- bicu. None nas šalju u dvorište. "Nismo donijeli. Ostalo doma."

Sestrična i ja uzimamo nonin ruž i zatvaramo se u sobu. Nona lupa po vratima i viče da se Jakob i Lucija sutra vraćaju u Austriju i da će nam lupit ćepu. "Neka idu slobodno sad!" Sestrična se usu- đuje odgovoriti, ona je starija. Čak i kad imamo isto godina. 14 15 ČESTICE POEZIJA #3 Nikola Radić / Prvić

Magdalena Marđetko / Silba

U pola osam zvona potresaju ostrvo. Dugo se gegaju pod pri- tajenom svetlošću zvonika, pa se sve sporije, sve traljavije Škoju naš ljuljaju dok od njih ne ostanu samo nemoćni i atonalni trzaji. Domovi su utišali svetla, samo bela građevina kao mermerni ča si lipog nan dalo zmaj u niskom letu obasjava ulicu koja je ostrvu i šetalište, i a nišće nikad od nas iskalo obaveza, i igralište, i teren za pijanke. svu lipotu i dragost nan pružilo Ono što ostrvljani ne znaju u ovom trenutku, to je da će baš i sve friži i suze naše skupilo iz tog kamena svakog trenutka izniknuti ulična svetiljka kakvu i mirisima nas svojin hranilo još nisu videli. ka mati nas raširenih ruku dočekalo Evo je: bronzana Lusi propinje se na prste, rukama dodiruje modroplavo nebo, demonstrira nekakav obredni ples, zadovo- a kaminja smo hitali na te ljavajući se u početku minimalnim kretanjem, sve dok mi njena i bižali smo na tuje gradske bande štedljiva igra svojom skromnošću ne privuče pažnju, pa zatim znajući da su u nju uprte oči kojih se pribojava koliko ih i tebe smo ostavljivali lačnog i bidnog priziva, stupa u složenije spletove, naspram mora, koje se već čin bi se sunce skalalo niže pretvorilo u gusto crnilo, iz koga, osim crvenih i žućkastih i dolazili bi ti samo ka bi nan dodijalo očiju koje namiguju u daljini, sada izvire još jedno žensko telo, sasvim slično Lusi, koje podražava njene napore. Do ka bi se umorili od gužve i vreve svita maločas izvaljeni na terasama, meštani radoznalo priviruju sa visine u luku, koja je izgubila sva druga svojstva i sada Škoju naš postoji samo kao scenografija za Lusinu tačku. Kada bi mogli da trepnu, u tom munjevitom trenutku ostrvljani bi verovatno shvatili da su zaljubljeni. Da čitava dva minuta žive samo za žaj mi je ča ne moremo više dve razigrane siluete. ča si po godine pusto i ča ti je zima ča te ne moremo zgrijati kad nas ni Iz konobe raspoloženi glasovi, verovatno podgrejani reskim vi- nom, odupiru se igri svetlosti i skandiraju par latinskih reči. a misli naše ti ne čuješ dok spiš i dok s prvin cvićen s pacjencon čekaš Oči su mi pune bronze koja titra na zift pozornici. Usta su mi ljetne arije i sparine iza obeda puna voljene zemlje koju više ne znam da kažem. i uzdah turista ki te zadivljeno gleda ka je sve baš alavija i barufe i smiha i beside svuder ka cvrčci zacvrču i dica tvoja dojdu pa vuču kariće po kalama ispo torete i sakrivaju se po šumici iza zvonika na kin je uvik 9 manje kvarat jer ko tebe je vrime davno stalo a samo je s nama opet veselo podivljalo

16 17 Nikolina Fužul / Lošinj 18 19 STIHOVI U SINERGIJI S PRIRODOM

Razgovarala: Antonela Marušić / Brač

Novinarka, pjesnikinja i komuni- Prošle godine festival je bio naj- kologinja Sanja Baković organi- raskošniji, trajao je tri dana, a zatorica je zanimljivog otočkog na večer lokalnih pjesnika došli pjesničkog festivala Odvalimo se su i pjesnici otoka Hvara i Visa. poezijom, koji se već tri godine U glavnom programu nastupile su održava u Bolu na otoku Braču. pjesnikinje Gordana Benić i Andri- jana Škunca, održana je promocija Baković je rođena u Splitu 1976. mlade autorice Mateje Jurčević, godine i odrasla u Bolu na otoku radionice poezije s djecom, noć- Braču, gdje je završila opću gimna- ni program u kafiću s pjesnikom Organizatoricu bračkog festivala ziju. Studij novinarstva završila je Goranom Milkovićem, zajednički poezije pitamo kakva je buduć- u Zagrebu na Fakultetu političkih razgovor o izvorima čitanja te izlet nost ovog projekta u godini koja znanosti, radila je kao novinarka, u pustinju Dračeva luka, gdje se je u tijeku. a trenutno piše za tjednik Express čitala poezija pustinjaka. i časopis za knjigu Tema, radi u "Jako bih voljela da festival u Bolu odnosima s javnošću u državnoj "Uvijek imamo jedno čitanje u pri- uspijemo održati i ove godine, iako instituciji te kao učiteljica yoge. rodi, npr. 2018. smo bili u Zma- nisam sigurna hoće li to biti mo- Prije pet godina na volonterskoj je jevoj spilji. Tada uvijek gostima guće. Festival je dio cjelovite ma- bazi pokrenula projekt promocije ispričamo priču o povijesti bračkih nifestacije 'Bolsko lito' pa ovisi- vidljivosti i čitanja poezije Od- pustinjačkih naselja na južnoj obali mo i o tome kako će disati cijela valimo se poezijom koji egzistira otoka", pripovijeda Baković koja kulturna priča." Brač je, kaže ona, na tri razine: na Facebooku, kroz dodaje kako je glavna ideja festi- još pod posebnim 'karantenskim' tribine i susrete te kroz čitanja s vala Odvalimo se poezijom u Bolu mjerama i na otoku su stoga svi lokalnim stanovništvom i pjesnički na Braču spajanje autentičnog i planovi prolongirani. festival u Bolu na Braču. suvremenog: susret autora i poetika vezanih za otok i otoke, koji pišu "Sva kulturna događanja su na čeka- Baković nam je ispričala kako se na čakavici, s autorima i poetikama nju, a i ljudi kao da su preplašeni kalila ideja o pjesničkom festivalu suvremenih pjesničkih glasova koji i ne odazivaju se svi rado na živa u Bolu. pišu na standardnom jeziku. događanja. Do rujna ima još nešto malo vremena pa vjerujem i nadam "U Bolu je bilo nekoliko pjesnič- GLAVNA IDEJA FE- se da ćemo uspjeti održati otočko kih čitanja s mještanima, obično u 'odvaljivanje' u 2020. godini", ka- svibnju 2016., 2017. i 2018. godine STIVALA ODVALI- zala nam je za kraj Baković, a mi kada su održane i dvije tribine, u MO SE POEZIJOM JE se pridružujemo njezinim željama. svibnju čitanje moru, na plaži Zlat- SPAJANJE AUTEN- ni rat, te čitanje s gimnazijalcima TIČNOG I SUVRE- posvećeno tada upravo preminulom čileanskom pjesniku Nicanorru Pari. MENOG: SUSRET Sastajali smo se u Domu kulture, AUTORA I POETIKA raspravljali, zajedno čitali, odaziv VEZANIH ZA OTOK je uvijek bio do 15 ljudi, neke sam I OTOKE S AUTORI- molila da dođu, neki su se izvla- čili da su utakmice ili da moraju MA I POETIKAMA obavljati kućanske poslove, no ipak SUVREMENIH PJE- bi se skupila lijepa grupa. Često SNIČKIH GLASOVA su se iz džepova vadili papiri s nekim davno napisanim pjesama pa Otok Brač, kaže naša sugovornica, bi ispalo da se poezija piše i čita ima već dva pjesnička festivala: poskrivečki." književnu smotru Ča-kaj-što u Se- lcima i festival čakavske riči u U Bolu na Braču do sada su, kaže Škripu, no Odvalimo se poezijom ona, održana tri festivala: 2017., donosi novi koncept, želi biti još 2018. te 2019, svake godine prvog jedno mjesto na kojem će se otvara- vikenda u rujnu. ti teme, predstavljati pojedinačni autori, organizirati čitanja, uvo- "Koncept je takav da imamo gostova- diti i neko novo iskustvo poezije nja lokalnih pjesnika s Brača koji u sinergiji s elementima prirode. čitaju i razgovaraju na čakavici, a Festival se do sada održavao uz drugi dan su pjesnici 's kopna' koji organizacijsku i financijsku po- 20objavljuju na standardnom jeziku." dršku Centra za kulturu Općine Bol. 21 Ajdin Murtić Sandra Musić

Ajdin Murtić Luce Marasović

Sara Šimunac Vukušić Maša Jurin 22 23 Maša Jurin

Sara Šimunac Vukušić Zara Zuber

24 25 POEZIJA #4 SKA NA MULU Sandra Vlašić / Vis

Matjaž Pikalo-Selvo / Silba Parvì dān (iz knjižice More, more, more (Ljubljana, 2019.)) Danas je Prvi maj. On nekad bio je čovjek renesanse, baš kao i Leonardo, a sada je veliki bijeli trajekt. Petar Hektorović isplo- vit će uskoro s gata svetog Petra na otok, kao što to radi dvaput Dugo toplo ljeto* svakoga dana. Dok Splitom pužu znatiželjni turisti kosih očiju i šarenih šešira, otočani se ukrcavaju. Bam-bam, bam-bam — tuku im srca, što su bliže svom otoku, taj beat je snažniji. Kamionči- Dugo toplo ljeto, ći idu po ribu, a unuci bakama i djedovima, musavih lica i maji- vrućina se diže iz žljebova, ca s pokojom flekicom sladoleda od jagode. Sa zvonika na Peri- ljudi izlaze iz grobova, stilu na put ih prati i čuva sveti Duje. dugo toplo ljeto, Marina je sretna zakoračila s Hektorovića na otok. Viška večer mačke padaju s krovova, zagrlila ju je i povela u grad. Grad je mal', ali ipak je grad, neznani nemir u ljudima, dobro usidren i okružen morem, stoji ovdje već više od dvije dugo toplo ljeto, tisuće i koju. Zrak je gust od mirisa cvijeta gorkih naranača, bazge i soli, a zrikavci još ne zriču, nije dovoljno vruće. Prvo osjećam jesen u kostima, što je Marina ugledala na velikoj zgradi u mjestu, bio je natpis: uskoro će škola Poljoprivredno-vinarska zadruga. i prva kiša u selima. — To je to! — i njeno pankersko srce zalupa jače.

Dugo toplo ljeto, Marina je dobra djevojka, crnokosa i tamnooka, tamna, a nima- na otoku blues bar Škarpina, lo mračna. Za sebe kaže da je slučajna FER-ovka, inženjerka, u odlazi Marina, mia bella mora Marina, srcu pankerica, u duši romantična (ovo posljednje kažu drugi). Marina voli zadrugu, ne voli norme i pravila, a sunce sakuplja dugo toplo ljeto, na krovovima. I Marina je zadrugarka. psi pužu po tlu, smijeh zastao je u zraku, Drugi dān dugo toplo ljeto, Petar je volio sjesti na mul s malim dječacima i učiti ih ribanju. osjećam jesen u kostima, Dječaci su muljali po rukama ješku koju bi kod kuće pripremi- uskoro će škola li od stare pogače što bi im dala majka. Umijesili bi je s malo i prva kiša u selima. vode, soli i kradom dodali kap ulja masline. Vjerovali su da zbog toga riba bolje grize, no ustvari, njima je tako bilo ukusnije. Tako je i danas. Putem do mula ješku malo muljaju po rukama, a malo više kusaju, ostat će dovoljno i za ribe. Svaki ribar mora provat malo ješke, tako zna kakve je riba volje, hoće li gristi, hoće li joj se svidjeti. Bolje se povežu kad kusaju ješku zajedno.

Ribali su i razgovarali, Petar i dječaci. Stigao je i onaj koji mjeri more.

— Smetamo li? Hoćemo li vam uplašiti ribu? — pitaju dječaci. Ne, ja mjerim temperaturu mora. — Koliko je? — Jučer osamnaest, danas dvadeset. — Mi smo se malo kupali danas! — Moći ćete i sutra, sve je toplije. — Evo je, evo, ulovila se! — dječaci su uzbuđeno izvukli na mul ribu koja se bacakala u smrtnom strahu i dahu, sve slabije otva- rajuć' škrge.

Ribica je malena i crna, nesvrstana vrsta, kažu stari barbe. Pre- mala za ponijet kući i ispržit u tavici. Pojest će je mačak Ton- či, slasno. Rado će i drugu, ako bude druge. Već tamo na mulu. Tonči šeće šape od mula do mula, masti brk od dvora do dvora, skače preko kamenih zidova, ganja mačke. I dječaci pođoše kući.

*Inspiracija za tekst je istoimena pjesma koju je Petar, onako obučen, skočio je od sreće s mula u more i otplivao na Silbi pjevao Marinko Gašparov (1951.-2016.). u valove i noć. 26 27 Treti dān DORB Marina je sjela u Bejbe i naručila pivo. S njom je sjeo i Petar. Nije mu se svidjelo što Marina pije pivo, naručio je bokal plav- Mirjana Mrkela ca, a pivo dao psu da poliže. — Vitamin Be, rekao je.

Petar je ipak bio stariji, Marina se nije bunila.

Pričali su o lozi i vinu s Issae što su ga pili stari Grci, o ko- (priča u kojoj ćeš saznati, ako razmisliš) miškim ribarima i njihovim poštama na kraju svijeta, na Fisterri. Bila je to najjača ribarska flota u Mediteranu, barile soljene Glavni lik: Dorb, velik i dalek. Moje misli otplove samo ponekad. ribe slagali su u svoje falkuše i neustrašivo plovili morima i solima. Dok su bili na pučini, otokom su gospodarile žene i Mjesto: udaljeno. Toliko je daleko, da ga samo misli mogu do- činile su to dobro, jednako neustrašive. Brale su motar i kapare segnuti. Mjesto je nestabilno, pomično i plovljivo. Moje misli na stijenama, sakupljale smokve u poljima, slatke i sočne. Skri- otplove samo ponekad. vale se od gusara. Tješile se kad se muški ne bi vratili u luku nakon vele nevere, ni dan ni tjedan kasnije. Mljele su rogač u Vrijeme: Dorb odlazi polako, ja se vraćam brzo. Moje misli ot- brašno za pogaču, bunile se protiv Mlečana, njegovale lozu za plove samo ponekad. vino, dječicu u febri. Topile pisma suzama. Rade to i danas. Da je tada postojao pank, one bi bile pankerice, mislila je Marina. Sadržaj: sjedim na obali svog otoka. More je široko i debelo. More ima vrlo velike daljine. Na jednoj od tih daljina, nešto se — To je to! — Marinino srce lupa sve jače, noge joj plešu. Da je bijeli. Gledam, pozorno, a ono se bijelo sve više primiče. Da, tu sad njen dragi, zaplesali bi. Ali on je zataknuo cvijet limu- sad bolje vidim! Po moru plovi prekrasan bijeli Dorb. Sličan na u maleni džepić na jaketi, sjeo na bicikl i odvezao se u malu je mnogo čemu, a opet posve poseban. Različit, osobit, osebu- đitu do Komiže. jan, drugačiji. Raskošan je, s više paluba i dimnjaka, s mnogo prozora. Strojevi mu se ne čuju. Kao da ih nema, kao da sam od Ispričat će Marina Petru kako je naučila uloviti sunce na krovu. sebe klizi po vodi. Samo more pjeni za njim i šumi, posve tiho. Ne love ga samo loza i smokve. Pospremit će oni tako sunce za Ššš-ššššš! Lepršaju zastave, ali im šare ne prepoznajem. Mašu tamne i hladne dane, napravit će struju da im otok svijetli i gri- mornari, ali im lica ne razaznajem. Ni ime, ispisano tamnim je. I nije istina da se to ne isplati, lažu! slovima, ne mogu pročitati. Predaleko je. Dorb se nije dovolj- no približio. Mogu, dakle, zamisliti što god me je volja. Naziv, Kada dođu dječaci s ribanja, ispričat će i njima kako će uloviti polazište, odredište. Dorb je samo u prolazu. Mašem i veselim sunce na krovu, kako će baciti udicu. Ne lovi se samo riba. Sun- se. Veselim se tom njegovom prolaženju. Mašem, a ne znam vide ce je jedna velika neiskorištena utičnica, jedan ocean struje. li me prolaznici. Ne znam jesu li prijatelji ili neprijatelji. Hoće li se vratiti? Mogla bih i ja s njima. Ili za njima. Ali ne danas. — Zar je to moguće, uloviti sunce? — pitat će dječaci. Danas sam na Koto-u. Moje misli otplove samo ponekad. — Naravno, pa to rade svi osim nas ovdje. — Pa zašto, mi imamo tako puno sunca? — čudit će se dječaci. Prva pomoć: možeš se pomoći granom, košuljom, ili nečim dru- gim. Moje misli otplove samo ponekad. Marina je okupila družinu. — Uopće nije teško, pokazat ću vam. Tako će sunce biti stalno vaše, na otoku. Naučit ću vas kako. Na- Pouka: morem vodi bezbroj cesta, i za svaku ima mjesta. Moje učit ćete i vi druge na susjednim otocima. misli otplove samo ponekad.

Petru se svidjelo što je čuo, stojeć' malo sa strane, sada je on Napomena: ne plivajte za Dorb-om, jer je on brži od vas! Pliva- učio od dječaka. Grad je ispunila dobra energija, uskoro će i nje nije isto što i plovidba. Moje misli otplove samo ponekad. struja iz sunca.

Sutridān

Dječaci love sunce po krovovima, spremaju ga za večer i zimu. Uskoro će imati i Sunčanu zadrugu. Isplovit će na druge škoje i naučit i njih druge da bace udicu i ulove sunce, kao što je njih Petar učio ribanju. Imat će sve što im treba na otoku, bit će svoji i slobodni.

— To je to. — zadovoljno će Marina i zapleše ska na mulu.

28 29 POEZIJA #5 MALO SE SJEĆAM(O) TOG KOPNA

Jelena Graovac i Leon Lučev Zlarin, maj 2020. Vjetrom izmiješano, Vrt Morem začinjeno, Mirta, menta i kadulja, Izliječeno, umireno. Bilje mirišljavo, Svako biće njime opijeno, Suncem ogrijano, Smilje, pelin i lavanda, Sindčić / Smiljana — Neprestano započinjem život ispočetka.

To je nešto što me opsjeda zadnjih dana. Zapravo zadnja dva mjeseca, prošlo je i više, otkako smo došli na otok.

Na otok smo došli večer prije prvog rođendana naše kćeri. Kad je zaspala, iz pluća sam ispuhala onoliko zraka koliko je po- trebno za dvadeset i dva balona duginih boja. Onda sam zapalila cigaretu. Zamišljala sam njeno lice koje će se ujutro probuditi i Silba otpuzati prema nečem što to jutro vidi prvi put.

Planirali smo ostati desetak dana. Proslaviti rođendan, udahnuti malo Zlarina, vidjeti gdje smo i vratiti se u Beograd. Beograd nam nije stalna adresa. Stalnu adresu nemamo. U posljednje tri godine, živjeli smo na relaciji Beograd—Rijeka, pa Rijeka, Za- greb, Brioni, Zlarin, Hvar, Samobor, Hvar, Beograd. Zlarin. Takva je priroda posla, a i odluka o mjestu nečeg što bi mogli nazvati bazom, nije dolazila lako. Onda je došla pandemija.

— Pandemija je krenula dok smo bili u Beogradu. Pratili smo situaciju i meni se počela rađati ideja da krenemo na Zlarin. Ponekad imam slike otoka koje mi se pojavljuju, atmosfere. Slika Neo ispod stabla masline. Nisam htio da ukoliko pandemija dođe u Srbiju, s Neo budemo zatvoreni u stanu. I komunikacija sa Zoe, koja je tada bila u Zagrebu, i njen strah. Dijelio sam to s Jele- nom, a odluku smo donijeli dan prije Neinog rodjendana, spaki- rali se u par sati i krenuli. Dočekao nas je zimski otok, hladna kuća u kojoj smo prvu noć spavali s kapama na glavi. Ugrijali smo je brzo, nama, i svima koji su narednih dana došli u kuću. Mirjana, Duško, Kate, Ela, Zoe, Ivan.

— I Stefan, koji je iz Beograda navratio da odahne. I vratio se u Beograd dan prije zatvaranja granica, jer je situaciju, kakva god da bila, imao potrebu dijeliti s najbližima.

To je bio dolazak. Sada je dva i više mjeseca kasnije.

— Posadili smo vrt. — Uredili spavaću sobu. — Neo je skoro prohodala. — Neo je prestala kašljati.

Ušli smo u neki naš i otočki ritam. Ponekad je bio neizdrživ kada imaš potrebu obaviti pedeset stvari dnevno. Pa onda svedeš na dvadeset. Pa na deset.

S nama su i Ela i Zoe, moje kćeri. Trebalo im je objasniti što je karantena. Prihvatile su to dosta mirno. Imaju 15 i 13 godina.

Ponekad osjećam zaštićenost, izoliranost i krhkost otoka. Njego- vu ranjivost i otpor. Ljude. Izloženost. Vidljivost.

Ponekad promatram Jelenu. Ujutro. Navečer. Po danu. Nisam je vidio ovakvu. Nikad. 30 — Kakvu? 31 — Snažnu. Posvećenu. Uplašenu. Nježnu. Zabrinutu. Radosnu. Na- smijanu. Sve odjednom. I stavili smo ljuljačku za Neo u vrt. KRATKI — Jesmo.

Ja nikada nisam željela živjeti na otoku. DNEVNIK

— Ja sam imao ideju sreće o životu na otoku. I san da ćemo tu kreirati centar. A sada smo u realnosti, koja sa sobom nosi go- KARANTENE milu puštanja i otpora odjednom. I sada je vrt tu, soba, i potre- ba za radnim prostorom u potkrovlju i pokrenuta energija rada Bojan Krištofić / Silba u raspodjeli radnog vremena. I Neini prvi koraci ove godine u moru, i sestre. Sestrinstvo. — Nikada nisam željela ni ne živjeti na otoku.

Bojim se da moja potreba za životnim prostorom, negdje, više nije geografsko pitanje.

— Zajebana, želja i ne-želja uz partnera koji je rodom s tri 28.3.2020. / subota otoka, i kćerku koja je od trinaest mjeseci proživjela devet na otocima Hvaru, Brionima i Zlarinu. Točno tjedan dana smo na Silbi. Provjetrili smo i malo očistili — Da, život na partnerovim korijenskim lokacijama, pa to je femi- kućicu, no pravi pothvati nas tek čekaju. Jedno jare, praktički nistička noćna mora. novorođenče, slučajno smo spasili od sigurne smrti u noćnoj šumi. — Jelena, jel' tako da je moja zadnja? Odmetnulo se od svoga stada. S Mezengom, vlasnikom-stočarom, — Neću se praviti da ovo nisi napisao. prvo smo se porječkali, pa pomirili. Uznemirio se jer smo, kako je — Ne znam gdje putujemo. Trenutno ovo je prostor iz kojeg stva- tvrdio, spašavanjem jareta prekršili pravila samoizolacije. Možda i ramo. Teško je ponekad boriti se sa željama za stvaranjem i Nei- jesmo, ali da nismo, jare bi krepalo bez majčine sise. I što onda? nim realnim potrebama. Ali za sada uspijevamo. Pucamo. Skuplja- Dok sam ga umotanog u vjetrovku nosio u naručju, jer od mo se. Toplimo prostor otpora do iznimno privilegiranog sada. I hladnoće i straha nije moglo hodati, glasalo se kao ljudsko di- zahvalan sam na odluci da smo ovdje. Nije konačna. Vrijednost jete, bespomoćno i nježno poput okota bogova, ostavljenog da se mi je da smo zajedno i da su sve sestre zajedno. snalazi na Zemlji. Posred huka zadnje zimske bure, to meketanje, — Što ako sada želim živjeti isključivo na otoku? to jaukanje doimalo se kao prvi zvuk što ne potječe od bezime- — S tvojom odlukom se mogu nositi, jer ćemo je iskomunicirati. nih sila prirode. Nju ili njega krstili smo Amaltejom, jer za nas Više me brine ukoliko Neo donese istu odluku. Pošto se ona malo je to bio nadnaravni susret kojim nam je otok, usprkos prvotnoj sjeća kopna. podozrivosti, još jednom poželio dobrodošlicu. — Malo se sjećam tog kopna. To je gotovo kao naslov tvog filma. Gurali smo na tačkama plinske boce, pune i prazne, okolo — Koji je sniman na otoku. U ovoj kući. naokolo, potajno pili kavu s Kikijem, koji nam je pripovijedao — Smršavila sam. kakav je Berlin bio devedesetih, promatrali more, zamišljali da — Normalno kad kopamo u vrtu. Premuda i grebeni plove, plove, i da se zapravo ne događa ništa važno, nego, eto, naprosto moramo biti ovdje. Ali pukla nam je najbolja motika. Na bobu. Nismo ni jednom otišli u misto otkad smo došli.

— I škare za živicu su pukle na korijenu kojeg sam pokušao na- 30.3. / ponedjeljak silno izvući iz zemlje. Učenje. Prvo ga dubinski iskopaj, pa ga nježno iščupaj. Radim na tome da postanem zemljoradnik. Nakon godinu dana, — Ne ide nasilno. opet sam uzeo grablje u ruke. Grabim zemlju, podižem ju, preba- — Nekad mi se na otoku digne neka iritacija. Duboka. I bijes. I cujem, razmještam... Utvaram si da uvodim red. Barem se znojim neka frustracija vezana uz neznanje za sutra. I neko olakšanje. kako spada i ruke me bole. Možda bude nešto. Možeš li stvarati ovdje? Kasnije smo ležali na Dobroj vodi, ljubili se, pijuckali raki- — Trenutno sam fokusirana isključivo na stvaranje ovdje. jicu, spazili jedan gliser, što je bio rijedak trenutak pojave bilo — Stvaraš li mimo fokusa? kakvog broda na pučini. U ovo doba. Površina mora je prazna, — Stvaram nove fokuse. nedirnuta, vozni red ne postoji, nema brazdi osim ponora valova. — I ja. Imam osjećaj da dopuštam sebi nove fokuse. Ovo je nakon Iznenada su nas okružila tri crna psa, tri mlade kuje. Jedna nekog vremena prvi put da pišemo zajedno. nas je samo pomirisala i otrčala drugdje, druga je stala pokraj — Tek smo počeli. nas i dugo promatrala Lunu, koja je drhtala, no nije učinila ni- — Rekla nam je tri kartice, mi smo na četvrtoj. Da završimo s šta. Treća je ušla u plićak čim je došla i čučala u njemu sve dok ovim i krenemo dalje? ju gazda, koji nam se nije približio, nije pozvao natrag. Odmah — Dakle, moja je zadnja. mu se odazvala, ali prije toga je guštala kao nonica na Bačvi- — Volim te. cama. Tako nešto bi smislio Tarkovski da nije bio pravoslavni — Volim te. mistik i da je režirao pučke komedije.

2.4. / četvrtak

Na predvečernjem putu do Velih Stena, gdje redovito idemo gle- dati zalazak Sunca, pri povratku sam se zagledao u nepoznata sasušena stabla i pomislio kako bi to mogla biti dobra fotogra- fija, samo da mi je malo bolji aparat. Vidokrug su mi ispuni- le zagasite, ali tople sumračne boje gustog raslinja i mocira, iznad svega, poznato indigo nebo, koje se pri dnu prelijeva u ljubičastožuto, i usred toga, to mrtvo drveće prekriveno cijelo blijedozelenim lišajevima, poput sablasti u jeftinim filmovima. Ali, ipak, njihovo odsustvo iz pejzaža je stvarno, smrt svakako prisutna, stabla-duhovi su tu da unesu prijeko potrebni nemir u 32 idilu i podsjete nas da živimo u divljini. 33 U prašumi koja još uvijek diše, makar kao nejasna uspomena 23.4. / četvrtak na doba prije pomoraca i pogreba za išta osim dubokih sivih rupa u neprijatnim pejzažima. Neće ih više biti do idućeg proljeća. Trebao je proći taj prvi mjesec da bismo shvatili kako nam naj- više od svega fali kafana te kako ju svakakvim trikovima nije 5., 6. i 7. 4. / nedjelja, ponedjeljak i utorak moguće potpuno nadomjestiti. Na moru, na terasi, ili naprosto na rivi ili stijenama, naravno, može se simulirati nekakav cock- Iza nas je par čudnih dana koji su se, prvi put otkako smo došli tail-beach bar, ali birtiju, pravu, zadimljenu, nagužvanu, izmož- ovdje, stopili jedan u drugi, s tek pokojim događajem koji vrije- denu kafančinu, tko će to dočekat'... No, najbolje što smo mogli, di zabilježiti. Najvažnije od svega: oprali smo se! Cijeli. Izva- i zapravo više nego dobro, bio je Maraskin pelinkovac s ledom na i iznutra. I otkrili da tuš-kabinu ipak možemo koristiti kao i limunom, pred morem, uz sumrak... Znakovito je koliko nam je plitku mini-kadu, uz špricanje okolo i poplavu čitave kupaonice. trebalo da krenemo s time, da se, kao, ne pitamo — podsvjesno, Vrijedilo je! Tako čisti nismo bili otkako smo otišli iz Splita, a razumije se — jesmo li bahati prema rijetkim avionima koji lete možda ni iz Zagreba. nebom, prema svima, doista, koji moraju bilo kuda ići, pa i pre- Drugo najvažnije: počeli smo ići u misto jer nam je prošlo ma tim ribarima koji su napokon počeli uskakati u svoje brodice više od dva tjedna samoizolacije; ispraznili smo bar četvrti- i koji nam, na kraju krajeva, donose... nu dućana, Luna se lijepo pozdravila sa svima (baš ih briga za nas!), a na putu do mista izgubili smo skoro svo rublje koje smo 26. i 27.4. / nedjelja i ponedjeljak nosili Ivani na pranje. Poispadalo je kojekuda! Pa smo, pješače- ći natrag, kraj staze nailazili na pidžame, majice, gege i lancu- Plan za vikend bio je pripremiti brudet, uglavnom od nepoznate ne... I mogli si samo reći: oprali se jesmo, al' oko sebe nismo! ribe koju sam slučajno 'ulovio' na impro-ribarnici ispred dućana, Nego smo bindžali Girls do sitnih sati iz noći u noć, i budi- i to relativno kasno ujutro, kad su preostali samo ti monstrumi li se skoro oko podneva. za po 40 kuna kilo. Natasha je tvrdila da sam prevaren. Četi- ri kratke i debele ribe, s izrazima lica kao da im stalno nešto 9.4. / četvrtak smrdi, izbuljenim očima i isturenim donjim čeljustima, ispale su rođaci paukova — dakle, potencijalno opasne, no istodobno prvo- Prvi put otkako smo došli, popili smo pivu na zidiću (ispred klasni specijalitet. Posebno u brudetu. Posrijedi je bio ni manje Apatina). Ne na plaži, nego baš na zidiću. Nema kafića do zidića! ni više nego čača. S dva tvrda č! Premijer morski s otrovom kraj škrga i na leđnoj peraji, ali znatno slabijim nego kod zlogukog 11., 12., 13. i 14.4. / subota, nedjelja, ponedjeljak i utorak pauka. Kako smo ga smrznuli bez čišćenja i držali na ledu da- nima, izvadili smo ga u zadnji čas, a s obzirom da je trebalo U goste su nam stigli gusti, tmasti oblaci i Sunce je preko noći čekati dok čače opet ne postanu sluzavi i gnjecavi, vikend se izgubilo jarku boju. Šuma je naglo potamnjela, paleta je postala opušteno prelio u ponedjeljak. Nismo imali ništa protiv! zagasita i promrzle nas je budio huk vjetra koji je tresao drve- Kako bismo se sladili čačom, valjalo nam je svladati gađe- će i Mezengine koze zadržao u toru dok su prestrašeno meketale. nje prema njemu i njegovoj sviti, smoći snagu volje da zarijemo Nevera na otoku, dok proljeće još pravo nije ni počelo, druga- nožiće u te nabrekle trbuhe, rasporimo utrobe i napokon odrubi- čija je od gradskog nevremena i još uvijek sadrži mračnu dušu, mo poveće glave koje će postati gozba i manjim i većim ribama urličući kao zlodusi koji inače spavaju duboko u maslinama i i drugim, još gorim morskim beštijama. Nevolja je bila u tome šupljim mocirama. Pokušali smo se sakriti, ali nas je vjetar pro- što čača nije imao namjeru promijeniti izraz lica, i našu želju našao i prodrmao iz temelja, vitlajući nas u vrtlogu kako god mu za kušanjem hvaljenog mesa uporno je osujećivao njegov vječno se prohtjelo, s kraja na kraj otoka, od početka do kraja vremena, nadrkani pogled. Napokon smo, bez pretjerivanja, shvatili da je nemilosrdno i bez skrupula, tako jako da smo zaboravili tko smo pred nama granica koja nas dijeli od opstanka u slučaju uruša- i što smo. A onda se, ipak, buka smirila i bijes utihnuo, šuma je vanja ostatka civilizacije (što, jebiga, postaje realna moguć- došla do daha, krevet više nije bio grub i oštar i Luna je pre- nost): hoćemo li tog vražjeg čaču riješiti ili nećemo. Na koncu stala tužno buljiti u vatru te opet spokojno zaspala. su se ipak počeli bezglavo črčkati u našem najvećem loncu, no Pokupio sam prazne boce preostale nakon uskrsnuća, nakr- dok sam ja otad probavio tri komada, Natasha je, čini se, od- cao karić i pošao u misto. lučila mijenjati svoje prehrambene navike, odgađajući svršetak igre koliko god je mogla. Jer čača se vrača! 17., 18., 19. i 20.4. / petak, subota, nedjelja i ponedjeljak 2. i 3.5. / subota i nedjelja Okupali smo se! Zapravo, brčkali. No, to je svejedno najbitnije što mogu saopćiti. I voljeli smo se pritom u plićaku, goli, sto- Jedan do dva stupnja koji čine razliku u temperaturi mora odjed- jeći u moru do koljena, zagrljeni i skupljajući hrabrost da se nom su se pomakla gore, dodir s velikim plavetnilom više nije smočimo iznad pupaka, a možda i glava i kosa. Nakon tog, go- bio šok. Nožni prsti, za promjenu, nisu prvi obznanili nasilni val tovo samoubilačkog čina: dugo sušenje, izležavanje, maženje, koji je obećavao zapljusnuti cijelo tijelo, ako se samo usudim buljenje u grebene koji za mene uglavnom skrivaju Škardu, i prići dublje. Naprotiv, umjesto da ostane dominantno ledeno kao predstavljaju imaginarnu crtu do koje sada seže moje shvaća- barbarska kraljica, iz doba kad se ime silbensko još nije niti nje, slično kao Iteu Waitapu. Uživam u mogućnosti mazanja joj spominjalo, more se naglo udobrovoljilo, odlučilo si dodati taj grudi nekakvom neobičnom mješavinom koja, navodno, pospješuje još jedan Celzij ili dva, zapravo ih pokloniti meni, vonabi bo- tamnjenje čitave kože, no meni je samo do toga da joj bradavi- dulu, da već jednom zaplivam k'o čovjek, a ne da se brčkam k'o ce posmeđe kao čokolada s previše kakaa i ukrute se tako da se derište. Bilo je oko 2-3 popodne, vrhunac zvizdana, i napokon o njihovu grubu površinu odbija podmuklo, razmetljivo sunce. I onako pravo, grdo vruće. Nakon duge zime i još duljeg, dosad- svjetionik Južnog Arata stoji uspravno i sjajno kao podsjetnik nog proljeća. na sve što će se uskoro zbiti. Iz plićaka sam se bacio na leđa. Malčice protrnuo. Smo- Prvi dan ljeta. Nema veze što se već sutradan naoblačilo. čio glavu, zaronio cijelim tijelom ispod površine, trudeći se Iščekujemo kišu. Moja majka kaže da ju prizivamo pjevajući Pje- održavati tehniku prsnog stila usavršenu protekle godine na smu dodolsku a la Korni grupa. utrinskom bazenu, jer more me nije vidjelo od sredine rujna, P.S. Luna je u ponedjeljak poludjela. A moralo je doći i do ako ne računamo poneko 'čučanje na Bačama'... Svakim zaronom njene, pseće žute minute. Kad-tad. Natasha je rekla da se pona- sam bio sve hrabriji, ali se još nisam usudio zadubiti sve do šala kao nekoć kad se tjerala, što danas više ne može, ali se ne- dna. Vrijeme još nije bilo sazrelo da se pređe podmorska crta i kih navika nije tako lako riješiti. Skakala je po svom krevetiću i pritom otvore oči odviknute od soli. Tek kad sam se uspio otr- cijelu večer išla unutra-van, unutra-van, unutra-van. Dosadismo gnuti od ove, još neostvarive potrebe, na stijeni pred sobom joj i mi i Silba. ugledao sam skrivenog galeba koji je, ispostavit će se, ovogo- 34 dišnji čuvar Mavrove uvale: svaki put kada dođemo dostojan35- stveno će stajati na svome mjestu. Iznad galeba, iznad stijena i šume, na tirkiznoplavom nebu već se prigušeno pojavio prozirni POEZIJA #6 mjesec, jačajući kako sam lebdio na vodi, a skala tonova neba se pomicala prema tamnomodrom, dok je šuma bojažljivo tonula u sumrak. Došlo je doba dana od oko sat vremena prije konač- nog zalaska Sunca, kada žive, no tamne boje pozivaju čovjeka da prigrli potpunu samoću i možda prenoći u šumi, svjedočeći od početka do kraja padu otoka u mračni ponor s kojeg je nemoguće skrenuti pogled. Ima li za to ljepšeg načina od vječnog pluta- nja, VIP-lože za promatranje postupnog otjecanja vremena? Kroz odvod negdje nepoznato ispod Južnog Arta, rta ionako dovoljno zakučastog naziva da zaokupi čitav život istraživača. U trenutku kad mi je mjesec dopustio da se izlegnem iz meditacija koje su me obujmile, nisam više bio na Mavrovoj, u moru, već na pozor- nici koju je Kiki podigao na proplanku usred šume, iznad svoje kuće, i dodao sam joint Natashi. Luna se sklupčala između nas, spavajući k'o top. Boca Maraskinog pelinkovca bila je prazna i čak smo čaj popili do kraja, tulum za četvero počeo je i prošao. Te noći se zvijezde nisu posebno jasno vidjele, osim utješnog Velikog i Malog medvjeda, no krug oblika koji se oformio oko Mjeseca imitirao je Kumovu slamu dovoljno dobro da se odlučimo na varanje u astronomiji. K tome, tko je uopće taj kum?!

6., 7. i 8.5. / srijeda, četvrtak i petak

Zagreb mi nedostaje najviše otkad smo iz grada otišli. Inače se ovih dana u godini završavaju zadnje pripreme za paljenje kre- sova, slavlje oslobođenja grada od fašista, proslavu drugarstva. Ipak su gorjele baklje, poruka je poslana, noć je na Savskom nasipu, usred Trnja, probijena vatrom. Nisu pobijedili.

9.5. / subota

Nema interneta.*

12. i 13.5. / utorak i srijeda Jasmina Bojić i Mia Štark / Silba Kostur kućice bjelasa se u nježnoj noći, kroz drvene rešetke sjaji puna Luna, zuri njeno pozorno oko, kao ono naše vjerne kuje, budne čuvarice doma i u dubokoj starosti. Dok zagrljeni Ona je... tonemo u san, veselimo se ugodnoj hladnoći praskozorja, koju Pisanje poezije na pučini će donijeti obećana gusta kiša, odvojivši nas od ostatka svijeta čudnim slikama pred svježe iskustvo jave, mislima o putovanju, Mačji klančić s nikad viđenom izložbom željama kakve danju ne izričemo. U trenutku buđenja spuštamo Osminke kroz zelene i plave škure se natrag u kostur kuće, ispunjujemo ga našom glađu za svije- Lov na vampira uz miris borovine tom, za nama samima, za gostima i travom što raste iz temelja Onaj mali prozorčić u najljepši dvor građevine, trnjem o koje nam se još povremeno zapliću stopala. Kiša je lijevala kroz buduću kuću, mokra je i jasna poput unu- Smokvin sok na ranu trašnjosti najbližeg bića. Jako je lako prihvatiti praznovjerje da Buđenje vreline u ranu zoru u kuću ne ulazi nikakvo zlo ako ga sami ne pozovemo k sebi na Nadjačavanje melodije mira u prepirci večeru, ako ne prepoznamo gole zidove kao nešto o što nam se valja trljati, voljeti se na svim raspoloživim površinama. Svakodnevna lica ali bosih nogu Plivanje kroz vrijeme dok smo goli 14.5. / četvrtak Sepija kroz suze I nošenje vode uz smijeh Nakon puna pedeset i četiri dana provedena na otoku, prvi sam put sam. Natasha je otišla u kupnju, na kopno, u Zadar. Zapravo, Zagreb bez tereta nisam sasvim sam. Robinzonski sam sam. I on je, prije nego je Mlade ljubavi s težinom kraja pronašao Petka, a u godinama nakon brodoloma imao psa, Tena. Trnci obiteljskih nesuglasica Luna je stalno sa mnom, ne dopuštajući mi da osjetim potpunu Bonaca budućih uspomena samoću, bilo to dobro ili loše. Pedeset i četiri. Često mi je, tek tako, znao pasti na pamet upravo taj broj. Kad navršim pedeset i I grickanje ribica u plićaku četiri godine, možda će se zbiti nešto važno. Možda ću ostarjeti. Ona je... samo Silba

36 37 Vedrana Pavlak / Ugljan

38 39 SILBENSKI GLOSARIJ III

Tanja Telesmanić / Silba

U prva dva broja Crtica s otoka Prijevozno sredstvo koje svi na naučili smo ukupno 10 riječi si- otoku svakodnevno koriste u ra- lbenskog (mi kažemo sibenskog) zličite svrhe je karić ili karet. dijalekta i nekoliko rečenica pri- Znači kolica kojima obavljamo baš mjenjivih u različitim situacijama sve: kupovinu namirnica, plina, u kojima se na otoku možemo naći. prijevoz prtljage od broda do kuće, Latinski naziv za šumu po kojoj prijevoz građevinskog materija- je Silba dobila ime je silva. U Idemo dalje. Uz nove riječi ili la, večernji izlazak s uspavanom šumama Silbe prevladava stablo izraze želimo vam nešto reći o djecom u kariću, utrku za vrijeme crnike. Međutim, Silbenjane nikad našem otoku. Adventa na Silbi, prijevoz osobe s nećete čuti da kažu crnika. Ona nogom punom bodlji morskih ježeva je za njih čarnika. Silba je otok pješaka. Na njoj nema do ambulante i slično. prometa. Znate kako Silbenjani P.S. Sjećate se ove lijepe i poučne (Sibenjani) kažu kada idu pješke? Hej, znate što? Imamo i milenij- razglednice s autohtonim biljkama sku fotografiju Šime Strikomana s otoka Silbe "Gren na noge." preko 300 karića na Žaliću. REZIMIRAJMO: Silba je škoj s puno Što? Može i na rukama? Za toretu znate. Pojavila se na čarnike. Na njoj je Marinić dao iz- HRT-u kao pitanje u Milijunašu. graditi toretu. Ljudi na tom škoju gredu na noge i voze kariće. Sudionik nije znao odgovor. Svi mi bi mu rado šapnuli da je samo Do sljedećeg susreta: zdravi bili! na našem škoju = našem otoku, (stari silbenski pozdrav) sagrađen spomen jednoj nesret- noj ljubavi.

Ariana Škarica

Magdalena Marđetko 40 41 Suze Maškica (21.9. – 21.10.) – Vi Zvone Hipik (21.1. – 21.2.) – Vi ži- ORIĐINALOSKOP ste baš lipo uredili svoje apar- vite po vlastitin pravilima i baš tmane, judi ne govore bezveze da vas briga za ostali svit. Ko ne Natasha Kadin / Silba su najlipši u mistu, i sad čekate voli, nek ide dalje, doć će drugi. Ilustracije: Luce Marasović, Sara Šimunac-Vukušić i Bojan Krištofić da van šoldi padnu u žep. Onda Živite u šumi na brdu poviše mi- ćete u grad kupit još one zavjese sta i tamo van dolaze oni željni Mare Vatrica (22.3. – 21.4.) – Vi Mile Kvasina (22.6. – 21.7.) – Priča od tafta, četri zlatna kantunala meditacije i zdrave domaće spize. ste najpametnija, najzgodnija i kreće iljadu devesto dvanajste i i masu mirisnog bilja za sredit Radite nakit od masline i ljeko- najlipja na cilon škoju! Cilo jutro ne završava se nikad! Vi imate baštu. Ako se vas pita, ne biste vitih kristala, pa lokalni svit ne provedete prid ogledalon, pa kad torbu punu štorija o povisti škoja nigdi odavde, lipo van je tu. razumi u čemu je klica, vi u kupe krenete u butigu svi se za vama i svih otočana, ko je di pobiga oni u špade, ali turisti vole vaše okriću. Imate i pudlicu Bejbi, pa između dva rata i ća mu unuci sad rukotvorine, a i vas. ko fol gledate za njon, a u stvari rade, di je Cane Šteta proda to- skenirate ko vas je odmirija. Svaki vara, i zašto je Lipa Luce otišla novi Macan koji dođe u misto, prvo sa malin Piplicon. Toliko ste ih s vama sidne na kafu, i to nasrid puta ispričali, i svaki put malo rive, nek se vidi raskoš! nadožuntate, da više ni sami ne znate kad je priča krenila i di završava. More bit da ste malo otišli na kvasinu, a?

Dule Računica (21.10. – 21.11.) – Vi stalno pregovarate, prodajete, obrćete, pribacujete. Znate vi da se na škoju lipo more živit ako imaš i vinograd i suvenirnicu i konobu i cimer fraj. A koliko ima- te, to samo vi znate. Radite masu, ali znate zašto radite, a ne ovi Žućo Tarbuščić (21.4. – 21.5.) – Vi Frane Jebo (21.7. – 21.8.) – Vi ste klošari, hipici i umitnici, nikad samo gledate di ćete čagod ćalabr- stari momak jer prikoviše je ribe od njih poštenoga svita! cnit! Svaki dan počinje okolo pod- bilo u moru da biste se skrasili sa ne obilnon marendon u susida Ante jednon. Svaka sezona dovodi sve Žica Batikulo (21.11. – 21.12.) – Di Peškadora, koji se taman vrnija s te Čehinje, Slovenkice, maškice, god se pojavite dogodi se neka riba i okriće trljice na gradele u ribice, piplice… da kraja nima. I srića! Kažu ljudi da imate žicu Dane Guc (21.2. – 21.3.) – Vi bi dvoru. Nakon tega i žmula bevande, ne triba ga bit. Kad se vežete za i da znate di je zakopano zlato, svima sve dali i zato nemate ni- vrime je od ručka pa odete priko rivu, izbacite preplanuli torzo i ali to je zato šta se vi masu toga šta, pa žicate guc po guc isprid lokalne birtije do Popića, jer zna dvaput zamahnete grivon, one se pročitali i proučili i privlačite lokalne butige, a majicu ste negdi se da popi najbolje blaguju. Na- samo peškavaju, a vi birate, jel. sebi svemirske energije blagosta- izgubili. Spasili ste malo jare, kon obida, pižolot ispo murve kod nja, pa vas judi vole imat u svojoj Garofulića, i sad ono luta za vama zoga, i eto ti ekipe na balote, a Ane Divjaka (21.8. – 22.9.) – Vas blizini. A i zato jer in uvik imate po škoju, i prvo ćete njemu dat ist, donili su i bržole i demejanu. Pri- iritiraju svi koji nisu sa škoja, a štagod dubokoumno za reč i uputit pa tek onda sebi, ako se šta nađe. javljujete se za glavnega kušaća, više-manje i oni koji jesu! Samo ih tamo di tribadu poć. Spavate u staroj Cipulinovoj barki pa tako pazite da šta ne zagori, ostavljadu smeće za sobon, grade doli na mulu, ka da će on znat, a sve dok ne dođe vrime o vičere, te apartmane, puste balkone, ki- Barba Apitan (20.12. – 21.1.) – vi priko dana pomognete tu i tamo eee Grujo Teća je zva na peku još časte fasade. Ovi zavijaju po cilu ste oplovili sva mora i vratili se nekome zakrpat mriže ili izvuć prošlu šetemanu! noć u vali, pa vi ujutro moradete doma na škoj puni pinezi, napravili barku, pa van dadu bokun kruva za za njima čistit i mest. Kad in kaže- svakon sinu po kuću i još dvi za Garofulića i vina za vas. Po noći Mande Istina (22.5. – 22.6.) – Vi te čagod, reču van da ste Divjaka apartmane, kupili najveću barku u čitate knjige i gledate zvizde, a sve znate, ko je s kin fratre izija i da se judi moradu zabavjat. Nti selu i sad stojite na provi i divite jare vas grije umisto lancuna, di za obid, di je čija mater spala, sto, najbolje bi bilo da ste solo se! Još samo da pusti rođaci ne ćeš boje i lipše! zašto je Puntarić proda barku. A u mistu, sve čisto, mir i tišina. saznaju koliko ste spremili pod da bi vaše priče bile šta sočnije, kušin, jerbo biće belaja! ne libite se malo nadodat, da ne rečen izmislit, e!

Oriđinaloskop je nastao prema stvarnim nadimcima sa naših otoka. Svaka sličnost sa stvarnin osobama 42 je sasvin slučajna. 43 IMPRESSUM

CRTICE S OTOKA, SILBENSKE DIY NOVINE, BROJ 3 / GOD. 3, PROLIĆE-LITO 2020.

Izlaze nestalno, ali sigurno! urednici/e Natasha Kadin, Bojan Krištofić i Antonela Marušić grafički urednik Sven Sorić autori/ce i suradnici/e (prema redoslijedu priloga) Margareta Peršić, Miloš Prelević, Nora Jesenski, Vedrana Pavlak, Eva Marija Jurešić, Nikola Radić, Magdalena Marđetko, Nikolina Fužul, Ajdin Murtić, Sandra Musić, Luce Marasović, Sara Šimunac Vukušić, Maša Jurin, Zara Zuber, Matjaž Pikalo-Selvo, Sandra Vlašić, Mirjana Mrkela, Smiljana Sindičić, Jelena Graovac i Leon Lučev, Jasmina Bojić i Mia Štark, Tanja Telesmanić i Ariana Škarica hvala Sanja Gačanin, Josipa Škrapić, Dora Škarica, Peter Hawlina, Ramona Boban–Vlahović, Silvijana Dražović, Lea Čorak, Miro Matijaš, Mirta Brkulj, Ingrid Potočnjak, Adnan Kukuruzović, Lea Čepić. donatori Ministarstvo kulture i Grad Zadar — kroz programsku platformu SOS Silba Off Season distribucija od ruke do ruke cijena neprocjenjivo, a besplatno!

[email protected] www.silba.environment-art.hr

44