Međunarodne-Studije-2018.Pdf

Međunarodne studije International Studies

godina 18, broj 1–2, 2018. volume 18, number 1–2, 2018

ISSN 1332-4756 (Print) ISSN 2459-623X (Online) MEĐUNARODNE STUDIJE 18 (1-2), 2018. Nakladnik Libertas međunarodno sveučilište

Glavni urednik Vladimir Filipović

Izvršni urednik Josip Lučev

Tajnik časopisa Bruno Korea Gajski

Uredništvo Sonja Brlečić Valčić Stipe Buzar Ivan Grdešić Ivan Miloloža Jadranka Polović

Uredničko vijeće Luka Brkić, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Tvrtko Jakovina, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Tvrtko Jolić, Institut za filozofiju, Zagreb Đana Luša, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Josip Mihaljević, Hrvatski institut za povijest, Zagreb Petar Popović, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Međunarodno uredničko vijeće Nerzuk Ćurak, Univerzitet u Sarajevu, Bosna i Hercegovina Jacob Dahl Rendtorff, Roskilde University, Danska Ivan Dodovski, University American College Skopje, Sjeverna Makedonija Josip Glaurdić, University of Luxembourg, Luksemburg Bogomir Kovač, Univerza v Ljubljani, Slovenija Andrej Krickovic, National Research University Moscow, Rusija Andreas Nölke, Goethe University Frankfurt, Njemačka Stefano Pilotto, Univerity of Trieste, Italija Costas Stratilatis, University of Nicosia, Cipar

Časopis je referiran u: ProQuest Worldwide Political Science Abstracts, Sociological Abstract, Social Services Abstracts HRČAK – Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske (MZOŠ, Srce & HIDD) INTERNATIONAL STUDIES 18 (1-2), 2018. Publisher Libertas International University

Editor-in-Chief Vladimir Filipović

Executive Editor Josip Lučev

Secretary Bruno Korea Gajski

Editorial Board Sonja Brlečić Valčić Stipe Buzar Ivan Grdešić Ivan Miloloža Jadranka Polović

Editorial Council Luka Brkić, Faculty of Political Science, University of Zagreb Tvrtko Jakovina, Faculty of Humanities and Social Sciences, Univeristy of Zagreb Tvrtko Jolić, Institute of Philosophy, Zagreb Đana Luša, Faculty of Political Science, University of Zagreb Josip Mihaljević, Croatian Institute of History, Zagreb Petar Popović, Faculty of Political Science, University of Zagreb

International Editorial Council Nerzuk Ćurak, University of Sarajevo, Bosnia-Herzegovina Jacob Dahl Rendtorff, Roskilde University, Denmark Ivan Dodovski, University American College Skopje, North Macedonia Josip Glaurdić, University of Luxembourg, Luxembourg Bogomir Kovač, University of Ljubljana, Slovenia Andrej Krickovic, National Research University Moscow, Russia Andreas Nölke, Goethe University Frankfurt, Germany Stefano Pilotto, Univerity of Trieste, Italy Costas Stratilatis, University of Nicosia, Cyprus

The journal is referenced in: ProQuest Worldwide Political Science Abstracts, Sociological Abstracts, Social Services Abstracts HRČAK – Portal of Croatian Scientific and Professional Journals međunarodne studije International studies

godina 18, broj 1–2, 2018. volume 18, number 1–2, 2018

Sadržaj/Contents

Članci/Articles 9 Sanja Vujačić: Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma ...... 11 Marijana Giba: Diplomacija prinude protiv Libije: od Reaganove protuterorističke strategije do savezničkih napora u svrgavanju Gadafija 33 Vlatka Bilas: World Trade Organization and regional economic integrations: together in future or not? ...... 49 Domagoj Marić: Izazovi hrvatske kulturne i javne diplomacije u Austriji. Obljetnička 2018. godina kao studija slučaja ...... 65

Prikazi knjiga i ostalo/Book reviews and miscellanea 79 Florian Bieber. The rise of authoritarianism in the Western Balkans, Palgrave MacMillan, 2019. 155 pp. (Ana Radović Kapor) ...... 81 Oswald Spengler. Godine odluke. Njemačka i razvoj svjetske povijesti, AGM, Zagreb, 2019. 239 str. (Stipe Buzar) 83 Cynthia Estlund. A new deal for China’s workers? Harvard University Press, 2017. 285 pp. (Josip Lučev) 87 Sarah Eaton. The advance of the state in contemporary China: State-market relations in the reform era, Cambridge University Press, 2016. 145 str. (Ivana Đuroković) ...... 91

Članci Articles

Izvorni znanstveni članak Primljeno: 11. siječnja 2019. UDK: 323.17(=163.42)-022.215

Sanja Vujačić* Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma

Sažetak Nova euroatlanska civilizatorska misija u hrvatskom prostoru objašnjava se nesposobnošću hrvatske političke vlasti da sama upravlja svojim prostorom, s obzirom na unutarnje etničke netrpeljivosti i nejedinstvo te poslje- dični manjak samosvijesti zbog koje joj je nužna zaštita Europske unije i NATO-a. Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u hrvatskom prostoru tako se je ponovno zatekla u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma, koji počiva na dvama naizgled oprečnim hrvatskim idealima (vjerskom i nacionalnom). Stoga se dobiva dojam da dvije hrvatske tendencije, pri- padnost oksidentalnoj vjerskoj, ali slavenskoj zajednici naroda, ne mogu djelovati simultano, nego samo naizmjenično. Iako je upravo jednostrana, naizmjenična eksploatacija hrvatskog dualnog identiteta izvor je svih tragedija Hrvata modernog doba. Ključne riječi: sistemska metoda; regulacija međudržavnih odnosa; identitarni bipolarizam; civilizatorska misija; volja za moć.

Metoda Prihvaćanjem hipoteze da je hiperkompleksnost državnih sustava stvarnost o kojoj si postavljamo pitanja, prihvaćamo i sistemsku metodu kojom je jedino moguće prouča- vati tu kompleksnost, odnosno dinamiku interakcija između cjelina (država kao sustava) i njenih komponenata na trima regulacijskim razinama. Naime, kompleksnost neke problematike, poput regulacije međudržavnih odnosa, često služi kao izgovor za nedostatke u njenom teoriziranju. Primjenom alata koje nudi teorija kompleksne misli ili inter/transdisciplinarna Metoda (La Méthode)1 Edgara Morina, moguće je samu kompleksnost postaviti kao problem, odnosno predmet istraživanja.

* Dr.sc. Sanja Vujačić, Paris Saclay University IV, Paris, Francuska, [email protected] 1 Metoda je sadržana u šest tomova koje je njihov autor, Edgar Morin, objavljivao tijekom 30 godina svog istraživačkog rada, između 1977. i 2006.: La Méthode 1. La Nature de la nature (Priroda prirode); La Méthode 2. La Vie de la vie (Život života); La Méthode 3. La Connaissance de la connaissance Sanja Vujačić: 12 Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma

Sistemska matrica dakle omogućuje modelizaciju sustava za trorazinsku regulaciju, (nacionalna, regionalna i međunarodna) međudržavnih odnosa nekog prostora, a potom i simulaciju njihovim upravljanjem u suvremenom globalizacijskom kontekstu.2 Kako je održanje ravnoteže glavni finalitet svih hiperkompleksnih sustava, poglavito bi sustav za regulaciju međudržavnih odnosa trebao izbjegavati transgresiju prirodnih zakonitosti prema kojima je struktuiran i funkcionira čovjek kao njegova temeljna jedinica (Vujačić, 2016: 9–84). A sustav je stabilan kada mu odnos između pozitivnih i negativnih interrelacijskih tenzija što proizlaze iz ago-antagonističkog dijaloga unutar njega, omogućuje da se održi u svojim granicama bez da se zatvori. Dakle, bez da prestane razmjenjivati sa svojim okružjem s kojim je također u ago-antagonističkom dijalogu, izbjegavajući na taj način stanje statičke ravnoteže koje bi ga neumitno od- velo u entropijsku smrt,3 odnosno izlijevanje u neki konkurentni nacionalni sustav ili onaj višeg regulacijskog reda. Kako do izlijevanja ne bi došlo, svaki je sistem, pa i nacionalni regulacijski, istodobno opremljen povijesnom memorijom i programom vanjske i unutarnje politike (regulacijskim projektom ili konceptom) koji je eksploatira i time određuje vlastite granice. Nacionalni regulacijski sustav koji nije opremljen autonomnim vanjskopolitičkim konceptom nema ni vlastite unutarnje politike ni granica. U sistemskom smislu, on je podsustav čiju povijesnu memoriju eksploatiraju konkurentni nacionalni sustavi i/ ili oni višeg regulacijskog reda. Isto zbog njegove niske varijacije. Princip „potrebne varijacije” (Ashby, 1958; 1962) definira minimalne uvjete za opstanak sustava izlože- nog okruženju kao potencijalnom izvoru agresija i perturbacija. Potrebna varijacija regulacijskog sustava dakle odgovara potrebnom broju rekonfiguracija koje je on sposoban poduzeti kao odgovor na vanjske ugroze te na taj način prvo osigurati vlastiti

(Znanje znanja); La Méthode 4. Les Idées (Ideje); La Méthode 5. L’Humanité de l’humanité (Čovje- čanstvo čovječanstva); La Méthode 6. Éthique (Etika). U izdanju svih šest Metoda u dvama volume- nima (Morin, 2008), autor teorije kompleksne misli obrazlaže temeljnu liniju vodilju svog znanstve- no-istraživačkog opusa potrebom za razvojem metode spoznavanja koja je u mogućnosti odraziti složenost stvarnosti, one koja priznaje i prepoznaje život i omogućuje pristup njegovu misteriju. 2 Ogledni je primjer „hrvatska sistemska matrica”, odnosno modelizacija sustava za regulaciju među- državnih odnosa u hrvatskom prostoru (Vujačić, 2016: 65–84) koja počiva na principima za modelizaciju kompleksnih sustava (Le Moigne, 1999) koji proizlaze iz prirodnih zakonitosti (Rosnay, 1975) kao što su samoorganizacija i kompleksnost (Ross Ashby, Edgar Morin, Henri Atlan), a koje čine da je sistem sposoban poduzimati adaptativne, odnosno inteligentne radnje. 3 Entropija se javlja samo u zatvorenom sustavu. Svemir kao cjelina, jer nije podložan vanjskim utjeca- jima, može biti smatran zatvorenim sistemom. Stoga je podložan entropiji i postupno se kreće prema maksimalnom neredu i vlastitoj toplinskoj (entropijskoj) smrti. Međutim, treba naglasiti da je zatvoreni sustav samo apstrakcija. Njegovo bi realno postojanje bilo moguće kada ne bi bilo gravitacijskih, magnetskih, svjetlosnih interakcija. Čak i kada bi zatvoreni sustav doista postojao, nemoguće bi ga bilo osmatrati (osim svemir, iz razloga što smo unutra) (više u Soulat, 1994). Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 11-31 13 opstanak, a potom i specifične funkcije prema programu vanjske i unutarnje politike koji ga eksploatira. Svaki slijed perturbacija regulacijski sustav stavlja u određeno stanje, od kojih su „prihvatljiva” samo ona koja su u funkciji njegova vanjskog i unutarnje političkog programa. Što je potrebna varijacija nekog nacionalnog regulacijskog sustava manja, to je veći broj za njega prihvatljivih stanja, pa tako i rizično stanje statičke ravnoteže, koje podrazumijeva maksimalni nered i sistemsku krizu. Naime, regulacijski sustav neprestano razmjenjuje sa svojim okolišem materi- ju, energiju i informacije, pa je u stanju statičke ravnoteže, proizašlom iz nedostatne regulacije, borba protiv nereda prepuštena prirodnom kapacitetu sustava da se au- to-eko-organizira i reorganizira. Jer, nered ima i organizacijski kapacitet kojim stimu- lira nepredviđene susrete, iz kojih, putem metamorfoze, nastaju nove organizacijske forme. Radi se o instituiranju putem sistema nekog modela interakcija koji dovodi do struktuiranja nove cjeline, odnosno organizacije koja se stvorila sama po sebi, van svake jednostavne organizacijske logike koju bi bilo moguće formalizirati ili algoritmirati (Mukungu Kakangu, 2007). Stoga su prostori koje reguliraju nacionalni regulacijski sustavi niske varijacije „krizna žarišta.” Oni prvo internalizraju vanjske konflikte, proizašle iz utakmice između nacionalnih regulacijskih sustava visoke varijacije te ih reguliraju kao da su njihovi interni. Potom dolazi do izlijevanja nacionalnog regulacijskog sustava niske varijacije u drugi nacionalni više varijacije ili višeg regulacijskog reda. Jedan regulacijski sistem može upravljati drugim samo ukoliko je njegova varijacija veća, ili barem jednaka onoj sistema koji želi regulirati. Ukoliko to nije slučaj, taj prvi sistem upravlja samo dijelovima onog drugog koji su homogeni s njim, dok su ostali prepušteni auto-eko-regulacijskom procesu4 koji generira nove organizacijske oblike „van kontrole”, a radi dinamizacije manjkave cirkulacije resursa sustava (ma- terije, energije, informacija). Isto u skladu s principom rekurzivnosti (Morin, 1977: 186), koji je poseban oblik cirkularne uzročnosti, gdje ne samo da postoji neprekinuta petlja između efekata koji djeluju na uzroke i uzroka koji djeluju na efekte, nego je isto prisutna perpetuacija te petlje, iz razloga što su efekti i sami proizvođači uzroka, čime proizvod (organizacija) postaje proizvođač promjena (preventivnih i korektivnih mjera), odnosno vlastite reorganizacije.

4 Sociolog Edgar Morin, autor „kompleksne misli” koja sublimira sistemski pristup hiperkompleksnim /socijalnim sustavima na način da ih podvrgava prirodnim zakonitostima, poziva se na Von Foerste- rov paradoks kada precizira da se u stvari ne radi samo o samoorganizaciji, nego o auto-eko-organizaciji. Naime, svi živi sistemi (živa bića) imaju kapacitet samoorganizacije. Dakle rade i obavezno troše energiju, koju međutim paradoksalno crpe i nadoknađuju (hrane se) u vanjskom okruženju. Sanja Vujačić: 14 Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma

Sistemska regulacija U tako zadatom kontekstu interesantno je upoznati se s dvama konceptima za „sistemsku regulaciju5 suvremenog hrvatskog vremenskog prostora”6 – balkanskim i jugoslavenskim. Radi se o dva modela organizacije regulacije hrvatskog prostora koji su proizveli i održavaju njegov dvojni identitet, slavenski i latinski. Naime, interakcijama između hrvatske povijesne memorije i različitih političkih projekata (Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, SFRJ, EU) višeg regulacijskog nivoa, permanentno su, ali na- izmjenično, eksploatirane i kompletirane prva ili druga identitarna dimenzija hrvatskog prostora. Kada je varijacija hrvatskog regulacijskog sustava mala, on se zatekne u škripu vlastitog dualnog identiteta, jer njegova stabilnost ovisi o dobrom izboru, između raspoloživih odgovora na unutarnje i vanjske agresije, onog koji će sustav dovesti u prihvatljivo stanje. Limitirani izbor dakle predstavlja glavni sistemski rizik, odnosno podložnost sistemskim krizama. Kako, prema logici cirkularne uzročnosti, rizik podržava krizu, a kriza rizik, latentne međudržavne tenzije postaju patentne, pa se hrvatski regulacijski sustav često zatiče u stanju generalne krize. Stoga su nužne intervencije vanjskih višerazinskih regulatora, koje se, od početka proteklog stoljeća odnose na implementaciju balkanskog ili jugoslavenskog regulacijskog koncepta. Oni naizmjenično, periodično, eksploatiraju samo onaj dio dualne hrvatske povijesne memorije, oksidentalni ili slavofilski, koji je s njima homogen. Isto perpetuira identitarnu podijeljenost hrvatskog prostora, čineći od njega centar za revolucije (mutacije) višera- zinskih regulacijskih sustava, odnosno za njihove perestrojke ili promjene direkcija.7

5 Prema teoriji regulacije i organizacije društvenih sistema (Le Moigne, 1988: 9–15), iz razloga što je i sama finalitet, organizacija regulacije (upravljanja) podliježe procesu vlastite memorizacije. Dakle, istodobno opremljena memorijom i regulacijskim projektom, organizacija regulacije potencijalno posjeduje „kapacitet komputacije simbola,” odnosno proizvodnje/održavanja vlastitog identiteta te je moguće predvidjeti kako će rasuđivati i inovirati. U tom je smislu sistemska regulacija „inteligenta regulacija” 6 Pojam „vremenski prostor” podržava sistemsku logiku jer ujedinjuje, prema Einsteinu a priori pro- tivne koncepte vremena i prostora (Eisenstaedt, 2002) te omogućuje istodobno djelovanje na pojmove prostor i vrijeme. Njihovom interakcijom dobivamo povijesno vrijeme koje je moguće dijeliti na cikluse od 30 godina, njih na etape od 10 godina, pa periode etapa globalizacijskog procesa od 5 godina, u skladu s njemačkim i engleskim modelom konvencijalne podjele povijesnog vremena. Pre- ma toj podjeli, počevši od kraja XV. stoljeća do sadašnjeg trenutka postoji jedinstveno moderno raz- doblje i njegove tri subdivizije. Zadnja subdivizija odnosi se na povijesno vrijeme Postmoderna II., od nakon Versailleskog sporazuma 1920. do danas (Leduc, 1999: 91–133). Dakle je moguća simulacija dinamike transformacija suvremenih vremenskih prostora, a osiguran je i minimum predvidljivosti jer outputi jednog globalizacijskog ciklusa od 30 godina, prilikom ulaska u sljedeći ciklus, postaju njegovi inputi (Vujačić, 2016: 82–84). 7 Prema Ashbyevom principu potrebne varijacije, sistem S1 može osigurati regulaciju sistema S2 samo ako je njegova varijacija veća, ili barem jednaka, varijaciji sustava S2. Dakle, kada sistem S1 ipak regulira sistem S2 (iako je manje heterogen od njega), on može regulirati samo onaj dio sustava S2 Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 11-31 15

Neoliberalna perestrojka Posebno je ilustrativna posljednja neoliberalna „prestrojka” koja se odnosi na revoluciju (mutaciju) sistema, odnosno nagli zaokret direkcije za strateški razvoj svjetske društvene zajednice. Nakon mondijalizacijskog ciklusa 1960. – 1990. koji je počivao na konceptu gradnje društva blagostanja za sve, na ulasku u aktualni globalizacijski ciklus 1990. – 2020. dolazi do preusmjerenja eksploatacije izlaznih efektata tog ciklusa, koji će poslužiti u gradnji društva blagostanja samo za privilegirane. Tom neoliberal- nom zaokretu na međunarodnoj razini prethodio je preustroj britanskog i američkog unutarnjopolitičkog koncepta iz 80-ih godina prošlog stoljeća, a koji je na međuna- rodnoj sceni inkarnirao i propagirao politički par Reagan – Tatcher. Isti je dobio svoju regionalnu vanjsko-političku platformu 1989. u tzv. „Washingtonskom konsenzusu” – rezimeu koji sadrži deset preporuka američkog ekonomista Johna Williamsa (1989) za uspješnu rekonfiguraciju, poglavito latinskoameričkih, problematičnih ekonomi- ja. Te će preporuke potom biti popularno okarakterizirane kao deset neoliberalnih zapovijedi: striktna budžetarna disciplina; reorijentacija javne potrošnje (ulaganje u ekonomski isplative sektore, smanjenje dohodovne nejednakosti); fiskalna reforma (širenje porezne osnovice, niže granične porezne stope); monetarna stabilnost (niska inflacija, smanjenje tržišnog deficita, kontrola novčanih rezervi); usvajanje jedinstvenog, kompetitivnog deviznog tečaja; liberalizacija vanjskotrgovinskih odnosa; ukida- nje prepreka za izravna strana ulaganja; privatizacija javnih tvrtki radi veće učinko- vitosti i manje zaduženosti; deregulacija tržišta (eliminacija ulazno-izlaznih zapreka); valorizacija vlasničkih prava (uključujući i intelektualno vlasništvo). Washingtonski konsenzus kao proizvod unutarnjopolitičke anglo-američke rekon- figuracije, prvo je postao proizvođač latinskoameričke, a potom i globalne svjetske reorganizacije svih prostora koji su internalizirali „latinskoamerički sindrom.”8Ruskom (Gorbačovljevom) perestrojkom iz 1987., sovjetski regulacijski sistem se postupno otvara, a padom Berlinskog zida 1989. stvaraju se uvjeti za prodor i internalizaciju neoliberalnih zapovijedi i u postsovjetskom prostoru. Transformacijom Europske Unije putem Ugovora iz Maastrichta 1992., ista je postupno stavljena u službu neoliberalnog

koji je s njime homogen i, na taj način, maksimizirati sistemski rizik koji se definira kao nedostatna regulacija. 8 Gregurek (2001: 171) izražava sumnju da je kao predložak za hrvatsku privatizaciju poslužio latin- skoamerički model protekcionističkih država i obiteljskih poslovnih imperija. Radi se o modelu prema kojem, npr. u Čileu, dvije obitelji upravljaju dvama najvećim poslovnim konglomeratima. Kako u Latinskoj Americi obitelj ima posebno društveno značenje, odabranim su obiteljima u 30-im godinama prošlog stoljeća protekcionističke države odobravale povlaštene kredite te su im na taj način prepustile upravljanje krupnim državnim kapitalom. Taj je fenomen poznat kao latinskoamerički sindrom. Sanja Vujačić: 16 Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma geopolitičkog i geoekonomskog projekta širenja Atlantske alijanse prema euroazij- skom istoku, u skladu s mackinderijanskom geostrategijom Brzezinskog (1997). Hrvatska perestrojka i njezini efekti Tek 2015., a održanja radi unutarnjopolitičke stabilne ravnoteže (između lijevih i de- snih neoliberalnih demokrata), Josip Manolić konačno objavljuje svoja svjedočenja o ključnim trenucima „hrvatske perestrojke”, odnosno homogenizacije hrvatskog regulacijskog sustava sa europskim i međunarodnim. S jedne strane, njegov prikaz modusa internalizacije latinskoameričkog sindroma u hrvatskom prostoru (ključni trenutak 1991. – 1992.)9 tereti hrvatske desne neoliberale („drugu komandnu liniju”) za pre- puštanje upravljanja krupnim državnim kapitalom odabranim obiteljima. Međutim, iako je isto najavio, taj Manolićev prikaz povjesničarima ne nudi nove pertinentne elemente. Zato, s druge strane, baš iz razloga što se žestoko trudi opravdati svoju osob- nu implikaciju i onu predsjednika Stjepana Mesića u neoliberalizaciji hrvatske ljevice i u stavljanju hrvatskog prostora u službu geostrateških vizija Brzezinskog (ključni trenutak 1994.),10 njegova argumentacija dodatno kompromitira ljevicu. Čini je direktno odgovornom/zaslužnom za bespogovorno „svrstavanje” Hrvatske, u zamjenu za podršku višerazinskih regulacijskih razina jednoj struji bivšekomunističkog aparata („prvoj komandnoj liniji”) u njenoj borbi za ravnomjerniju preraspodjelu hrvatskog „privatizacijskog kolača.” Manolićevo svjedočenje vrijedan je povijesni zapis jer je pravi školski primjer, vjerojatno posljednjeg pokušaja titoističke sistemske regulacije na nacionalnom nivou, a putem represivnog aparata u ulozi vanjskog autoritativnog regulatora. Manolić nekako kao da priziva razumu dvije sukobljene struje SKH-a – Titove „razmetne sinove”, ucjenjujući ih kompromitirajućim materijalima i navodeći ih na bratstvo i jedinstvo radi održanja na vlasti. Na taj način, najstariji preživjeli Titov obavještajac jasno uka- zuje na izvorište svih tragedija u hrvatskom prostoru, od 80-ih godina prošlog sto- ljeća do danas. Na interakciju između titoističke represije i dehibridizacije hrvatskog regulacijskog sustava u dvjema fazama (detitoizacija i detuđmanizacija), kojom se je varijacija sustava drastično smanjila. Tuđmanova protekcionistička država omogućila je izabranim obiteljima koncentraciju i ovladavanje krupnim državnim kapitalom, a Mesićeva je država Tuđmanovoj dovela unutarnju i vanjsku konkurenciju. Stoga je prekinut unutarnje i vanjskopolitički ago-antagonistički dijalog između socijalistič-

9 Manolić (2015: 268) svjedoči o ključnom trenutku za neliberalni zaokret – konsenzusu unutar hrvatske demokratske desnice koji postiže Gregurićeva Vlada demokratskog jedinstva (17. srpnja 1991. – 12. kolovoza 1992). 10 Manolić svjedoči o ključnom trenutku za neoliberalizaciju hrvatske demokratske ljevice i njena pri- stupanja geostrategiji Brzezinskog – dakle o susretu Mesića i Manolića s Brzezinskim i američkom diplomacijom u Beču, a u orkestraciji austrijske diplomacije (2015: 346–350). Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 11-31 17 kog i liberalnog koncepta, a instaurirano neoliberalno jednoumlje. Tako, postupno, izvan regulacijskog dometa ostaje ključna socijalna problematika hrvatskog prostora, prekarizacija rada i života. Nakon balkanizacije hrvatskog prostora iz 90-ih godina proteklog stoljeća, hrvatske političke elite održavat će se na vlasti prevarikacijom.11 Stoga je taj prostor doživio ratnu, ekonomsku i demografsku devastaciju tako snažnog intenziteta da nije izgledno da će prilikom iduće perestrojke (obzor 2020.) moći izbjeći novu sistemsku revoluciju teških posljedica.

Hrvatski identitarni bipolarizam Reorganizacija bivšejugoslavenskog prostora, tijekom proteklih mondijalizacijskih etapa (1990. – 2000. i 2000. – 2010.) tekućeg ciklusa, putem balkanizacije i parcijalne europeizacije, temeljila se na eksploataciji samo oksidentalne dimenzije njegova kompleksnog identiteta. Stoga se je, početkom XXI. stoljeća, jednako kao i početkom XX., posebno hrvatski prostor zatekao stisnut u škripu vlastitog, atipičnog, dualnog identiteta kojega su Hrvati proizvod i proizvođač. Prema sistemskim, odnosno prirodnim zakonitostima, kao u 20-im godinama prošlog i u 20-im godinama ovog stoljeća, mo- žemo očekivati novu perestrojku. Mogla bi se temeljiti na eksploataciji druge – slavo- filske – dimenzije hrvatskog identiteta, momentalno neeksploatirane. Nemoguće je naime, u sistemskom smislu, sasvim „izbrisati” dio povijesne memorije kako je to po- kušano detitoizacijom i detuđmanizacijom. Momentalno nedostatni kapacitet regulacije hrvatskog identitarnog bipolarizma na nacionalnoj razini samo generira iluziju da Hrvati danas ponovno, kao krajem XIX. stoljeća, nisu u stanju sami sinkronizirati svoja dva, naizgled oprečna identitarna pola. Hrvatska „anomalija” Možda neobična sudbina Juraja Križanića najbolje ilustrira hrvatski identitarni bipolarizam. Tako Valérie Chaillou-Geronimi (1998: 347) zamjećuje da „ima malo ljudi koji su bili toliko neshvaćeni i osporavani kao što je to bio hrvatski svećenik Juraj Križanić.” Na taj je zaključak navodi činjenica da su Križanića njegovo gorljivo ruso- filstvo, u kombinaciji s njegovom nepokolebljivom katoličkom vjerom, odveli u pro- gnanstvo u Tobolsk u Sibiru, dok su mu radovi ostali razasuti između Rima i Moskve.

11 Prema kriminologu Gayraudu (2008: 177–179), prevarikacija je neupitan pokazatelj modernog oblika korumpiranosti političke vlasti, dakle prisustva mafije na njenom teritoriju. Kada postane teško naći razliku između lijeve i desne političke opcije, jer ni jedna od njih ne ispunjava obveze koje proizlaze iz mandata koji im je povjeren, zato što prema pravilima interakcije između cjeline i njenih dijelova ne može biti drugačije, govorimo o imbrikaciji, na svim regulacijskom razinama, između političkih vlasti i mafije. Tada njihova kvazisimbioza čini da je, u mnogim slučajevima gotovo nemoguće ne- moguće razlikovati političare od mafijaša. Sanja Vujačić: 18 Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma

Mogućnost pomirbe između dvaju Križanićevih naizgled suprostavljenih ideala, vjerskog i nacionalnog, onako kako ju je on prirodno pokušao izraziti svojom osobno- šću, još će dugo biti smatrana nemogućom misijom. Naime, ruska historiografija XIX. stoljeća Hrvatsku je uglavnom promatrala kroz prizmu dvaju suprostavljenih global- nih pokreta, oksidentalnog i slavofilskog. Stoga su jedni u Križaniću otkrivali i slavili apostola slavenstva, a drugi (pozivajući se na njegovo djelo Politika)12 u njemu prepo- znavali reformatora koji modernizaciju Rusije percipira isključivo kao njenu oksiden- talizaciju. Tako P. A. Bezsonov 1870., prilikom pronalaska Politike, tvrdi da je Križa- nić prešao s katoličke na pravoslavnu vjeru. Trideset godina kasnije, S. A. Belorukov objavljuje brojne vrijedne Križanićeve radove, izvučene iz rimskih, zagrebačkih i ruskih arhiva,13 koji bacaju svjetlo na drugu, dotad nepoznatu, misionarsku dimenziju Križanićeva djelovanja, a koja ga automatski klasificira u kategoriju propagatora ujedinjenja s Rimom. Dakle, kritičarima hrvatskog svećenika bit će potreban cijeli jedan tridesetogodišnji historiografski ciklus da konačno napuste ideju da je Križanićeva namjera bila zavesti jednu ili drugu suprostavljenu stranu, oksidentalnu ili slavofilsku. Križanićev dvostruki ideal, vjerski i nacionalni, više neće biti upitan. Ubuduće će biti tretiran kao anomalija čije je jedino moguće vjerodostojno objašnjenje da dvije naizgled suprostavljene autorove tendencije nisu mogle postojati simultano, nego naizmjenično. Nekako, kao da je sam Križanić bio bipolariziran, pa do kraja svog života nije našao kako ujediniti svoja dva oprečna pola (Chaillou-Geronimi, 1998: 348).

Britanska i ruska „civilizatorska misija” Križanićeva identitarna bipolarnost s kraja IX. stoljeća proizvod je rivaliteta izme- đu britanske i ruske kolonijalne politike, od kojih svaka nastoji opravdati svoju „civilizatorsku misiju” kod koloniziranih naroda. U tom smislu, obje kolonijonalne sile koriste arijski mit, poizašao iz, tada aktualne, istodobno vjerske i znanstvene hiptote- ze o zajedničkom podrijetlu Europljana. Prema njoj, odnosno prema arijskom mitu, svi su Europljani proistekli iz epičkog migrantskog vala koji je krenuo s visoravni Himalaje, čime se opravdava „civilizatorska misija”, u britanskim i ruskim kolonijal- nim diskursima s kraja XIX. stoljeća, uglavnom usmjerenim prema Indiji (britanski) i prema Srednjoj Aziji (ruski). Kako to eksplicitira Marlène Laruelle (2009), ti diskursi uglavnom počivaju na istim argumentima: na afirmaciji nesposobnosti političke vlasti osvojenog područja da samostalno njime upravlja (nedostatni regulacijski kapacitet); na inzistiranju na unutarnjoj etničkoj različitosti, a time i nejedinstvu i manjku sa-

12 Originalni naslov Križanićeve Politike je Razgowori ob wladatelystwu. Prvo izdanje je iz 1859.; ovdje je korišteno izdanje iz 1965. 13 Ti radovi daju vjernu sliku svih aspekata života Hrvata tog doba. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 11-31 19 mosvijesti koloniziranih (nedostatnoj volji za moć) te na njihovoj podjeli na saveznike (Brahmani za Britance i Tađici za Ruse) i na neprijatelje (Dravidi i Turci). Takovom argumentacijom britanska i ruska kolonijalna politika trude se opravdati svoje kolonijalno prisustvo kao prirodni tijek događanja, odnosno legitimirati svoju civilizatorsku misiju u prostorima koje su kolonizirali. Volja za moć Dakle, ni britansko-rusko kolonijalno rivalstvo, ni Juraj Križanić nisu anomalija, nego proizvodi prirodnih akcija i retroakcija. Djelovanje hrvatskog katoličkog svećenika u funkciji je zaštite njegovog osobnog integriteta. On samo pokušava sastaviti ono što je kolonijalno rivalstvo u njemu pokušalo rastaviti. Ono što je njemu, za trajanja jednog života bilo nemoguće ujediniti, uspjelo je drugom, za razliku od Križanića shvaćenom te pretjerano hvaljenom i blaćenom Hrvatu, Josipu Brozu Titu. I on će, kao Križanić, ali prisilno, završiti u Sibiru. Rođen krajem XIX. stoljeća (1892.), u prostoru obilježenom identitarnim bipolarizmom, mobiliziran je 1913. od strane austro-ugarske vojske te 1915. poslan na Istočni front, u Galiciju, kako bi se borio protiv Rusije. Ubrzo pada u zarobljeništvo, gdje uči ruski jezik i oduševljava se ruskim klasicima (Tolstoj, Turgenjev, Kuprine).14 Nekako kao da lik „dobrog vojnika Švejka” naseljava duh slavenskog nihilizma te se unutar njega nastavlja dijalog između germanske i slavenske volje za moć, započet u XIX. stoljeću. Germanska15 teorija „volje za moć”16 pokušaj je prevrednovanja svih postojećih vrijednosti, radi prevladavanja vladajućeg nihilizma koji je percipiran kao nužna povijesna etapa od dva stoljeća, nakon koje treba računati na dolazak Nietzscheova nad- čovjeka (Übermensch). Teorija nadčovjeka čovječanstvo dijeli na slabiće robovskog mentaliteta i moćnike vladarskog. Dok robovi slijede od drugih zacrtani put, vladare (nadljude) karakterizira plemenita kreativnost, ona koja se ne poziva na poznate op- ćeprihvaćene koncepte. Vladarima se mogu smatrati samo oni koji su iz Nietzscheove objave: „Bog je mrtav” uspjeli izvući temeljni zaključak da je „vjera uvijek najželjenija i najpotrebnija tamo gdje ima najmanje volje za moć; jer je volja komandna poluga koja distinktivno obilježava pojmove snage i sposobnosti ovladavanja (sobom i drugima)”(Nietzsche, 1982: 347). Dakle, Nietzscheov je nadčovjek pokušaj kanaliziranja ruske volje za moć koja se oslanja na nihiliste, oslobođene ljude, neovisne i superiorne u odnosu na „truli” svijet oko njih.

14 Detaljna biografija u Ridley (1994). 15 Aluzija na germansko podrijetlo Anglosaksonaca. 16 Prema Nietzscheu (1948), nakon Sokrata, zavladao je „moral stada” koji propovijeda odricanje od života i nadu u drugi svijet. Iako, u stvari, ovaj život nije nemoralan, nego je bjesomučna borba u kojoj je umro Bog, a pobjeđuju smjeliji, sposobniji, odnosno oni koji imaju jaču volju za moć. Sanja Vujačić: 20 Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma

Slavenska duša nepredvidivih obrata Ruska inteligencija je do kraja XIX. stoljeća uspjela razviti ne samo „novog čovjeka”, ruskog revolucionara koji prezire uvriježene moralne norme i kida sve emotivne i društvene spone, nego i ruski nihilistički pokret, odnosno nihilističku političku dok- trinu koja se opire bilo kakvom ograničavanju individualnih i društvenih sloboda; koja dakle negira sve vjerske, metafizičke, moralne ili političke apsolutne vrijednosti. Stoga oksidentalna zona početkom XX. stoljeća počinje teorizirati „slavensku dušu nepredvidivih obrata”, za koju se sumnja da je našla svoje stanište ne samo u ruskim, nego i drugim Slavenima. Tako François Poché, pozvan 1925. da odgovori na pitanje što je to „slavenska duša” konstatira: Slavenska je duša najnelicemjernija koja postoji. Ona je čak pretjerano iskrena, jer je takva u svakom trenutku, dakle i u svim svojim neprestanim mijenama. Iako niti mi drugi ne možemo izbijeći, prirodne životne mijene, barem se trudimo uskla- diti vlastite sukcesivne promjene u stavovima koje iz njih proizlaze, pomiriti naše današnje osjećaje s onima jučerašnjima. Mi tražimo poveznice i kompromise koji nam omogućuju da posložimo, te drugima i samima sebi predstavimo sliku nečeg što ima smisla. Pojam l’identité du moi (identitet mene), ta naša apstraktna kon- strukcija, jednostavno ne postoji kod Rusa. Esencijalno nestabilna, slavenska duša sama u sebi ostvaruje svoja najavanturističkija putovanja. Tako njena jučerašnja osobnost sutradan nalikuje na ohlađeni pepeo zaostao iza napuštenog logorišta u kojem je još jučer boravila nomadska slavenska duša (Porché, 1925: 44–45).

Slavenska volja za moć Atipičnost Hrvata, odnosno njihov identitarni bipolarizam leži upravo u rivalstvu iz- među oksidentalne i slavenske volje za moć, koje ih je koloniziralo na individualnoj razini i ugrozilo njihov osobni integritet. Tako je Josipa Broza početkom XX. stoljeća oksidentalna volja za moć prvo odvela u zatočeništvo u Sibir, gdje je skinuo uniformu „dobrog vojnika Švejka” kako bi je zamijenio onom ruskog revolucionara. Kako je, do kraja 40-ih godina naizmjenično, svaka od te dvije uniforme ugrozila njegov, ne samo duhovni nego i fizički integritet, u trećem pokušaju Tito si je od te dvije skrojio novu, maršalsku uniformu, točno po svojoj mjeri. Dakle u skladu s oksidentalnom modom i slavenskim avanturističkim duhom. Kako svaka uniforma, pa i maršalska, metafori- zira nasilje, Broz se prvo odrekao dvaju naizgled oprečnih hrvatskih ideala (vjerskog i nacionalnog) te ih potom reprimirao, vjerujući da su nepomirljiva, autodestruktivna. Tek je potkraj života, zadnjom reformom jugoslavenskog regulacijskog koncepta, povjerovavši da je našao način kako pomiriti dvije suprostavljene dimenzije dualnog identiteta hrvatskog prostora, jasno iscrtao njegove granice, a time i opseg samostal- nog djelovanja hrvatskog autonomnog regulacijskog sustava. U Ustav iz 1974. ugradio je tipično hrvatski paradoks vlastitog životnog puta, o kojem progovara 1977. pred Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 11-31 21 televizijskim kamerama, u emisiji povodom 40-e godišnjice svog dolaska na čelo ko- munističke partije. Tada izjavljuje kako je još 1914. u stvari htio emigrirati u SAD, ali nije uspio uštedjeti nekoliko stotina austrijskih kruna potrebnih za financiranje putovanja. Potom ga novinar pita što misli kakav je mogao biti njegov život u SAD-u, na što Broz najozbiljnije odgovara da bi tamo vjerojatno postao „milijunaš.” Iz čega proizlazi da, paradoksalno, „zato što nije uspio postati američki self made man, Tito je postao komunist… za vrijeme svog boravka u Rusiji” (Krulić, 2008: paragraf 10). Posljedično, ugradnja „hrvatskog paradoksa” u Ustav iz 1974. navodi na zaključak da se fatalni susret Rusa i Amerikanaca prvo baš u njemu zbio, na način kako to najav- ljuje „proročanstvo” de Tocqueville sredinom XIX. stoljeća: Danas postoje dva velika naroda koja, iako su krenula s dvije suprostavljene točke, čini se da se kreću prema istom cilju: to su Rusi i Amerikanci. (…) Njihovi su putevi različiti, međutim, čini se da je svaki od njih vođen tajnom sudbinskom namjerom da drži jednog dana u svojoj ruci sudbinu pola svijeta (De Tocqueville, 2010). Ako internacionalna scena doživljava Josipa Broza kao još atipičnijeg Hrvata od Juraja Križanića, to je svakako radi njegove snažno izražene volje za moć, koja se je više formirala prema Nietzscheovom „receptu” za novog čovjeka i težnji ka premo- šćivanju nihilizma, teoriji koju Tito možda nije ni poznavao, nego ju je instinktivno iznjedrio iz hrvatskog bipolarizma koji ga je obitavao. Tražio je kako snažnom voljom premostiti vlastite slavenske nihilističke tendencije putem usvojenog oksidentalnog pragmatizma. Prvi prilog toj tezi je činjenica da su, temeljem greške u procjeni Draže Mihajlovića prilikom njegova prvog susreta s Titom 1941. (Krulić, 2008: paragraf 4), poglavito Angloamerikanci razvili realnu sumnju u Brozovo hrvatsko podrijetlo, pre- ferirajući tezu da je ono u stvari rusko. Naime, bilo im je jako čudno da je jednom Hr- vatu, metalcu po struci, konačno uspjelo iskovati si stabilni identitet, pa se profilirati u vladara nietzscheanskog tipa, a kojima hrvatska povijesna memorija inače ne obiluje. Drugi prilog toj tezi je činjenica da su se Titovi nasljednici, već za njegove bolesti te in- tenzivno nakon njegove smrti, ponovno spremno stavili u službu balkanizacije – ovaj put komunizma.

Balkanizacija komunizma Balkanizacija komunizma podrazumijeva proces probijanja „dvostrukog štita” hibridnog titoističkog sustava: autonomnim vanjskom i unutarnjopolitičkom konceptu i instituciji predsjednika u funkciji autoritativnog vanjskog regulatora. Hibridnost titoističkog regulacijskog projekta istodobno je štitila od prodora tradicionalnih im- perijalnih višerazinskih regulacijskih koncepata (balkanizacije i karađorđevijanske jugoslavizacije) i osiguravala razvojni potencijal putem unutarnje politike autore- gulacije antagonizama između dva oprečna i komplementarna društvena projekta, Sanja Vujačić: 22 Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma socijalističkog i liberalnog. Institucijom autoritativnog predsjednika u funkciji vanjskog regulatora na čelu snažnog sigurnosnog aparata, titoistički sustav je onemogu- ćavao konkurentnim jakim vladarima aproprijaciju te funkcije, ključne za očuvanje suvereniteta. Dugotrajna transformacija hibridnog titoističkog regulacijskog sustava Na ulasku u aktualni globalizacijski ciklus, s obzirom na detitoizaciju u tijeku i slab- ljenje institucije jugoslavenskog saveznog predsjednika u korist republičkih, balkanizacija titoističkog komunističkog sustava pojavit će se u obliku akumulacije izlaznih efekata svih prethodnih regulacijskih ciklusa bivšejugoslavenskog prostora, u formi svojevrsne „mješavine ostataka imperijalizma i strukturalnog nasilja, manjka i proliferacije država” (Krulić, 2004). Njome se otvara novi ciklus eksploatacije hrvatskog katoličkog vjerskog ideala od strane hrvatskih nacionalnih elita, a sa svrhom spreča- vanja eksploatacije hrvatskog slavenskog nacionalnog ideala od strane konkurentnih srpskih političkih elita. Isto u duhu tradicionalne imperijalne regulacije hrvatskog prostora koja se temelji na naizmjeničnoj valorizaciji jednog ili drugog aspekta hrvatskog dualnog identiteta od strane dominantnog vanjskog imperijalističkog regulatora. Originalnost prethodnog, titoističkog, regulacijskog sustava ležala je u njegovom oslanjanju na prirodni auto-eko-regulacijski kapacitet bipolarizma globalnog bivše jugoslavenskog prostora. Temeljio se na rivalitetu dvije najjače nacije, hrvatske i srpske, a u kojem je hrvatska strana zastupala oksidentalni, a srpska slavofilski ideal. Kako je taj unutarnji ago-antagonistički dijalog bio u funkciji razvoja trećeg, jugoslavenskog ideala, formuliranog u projektima unutarnje politike samoupravljanja i vanjske nesvrstavljanja, bio je redukcionistički. Ni Srbima ni Hrvatima nije dozvoljavao potpunu identitarnu afirmaciju (vjersku i nacionalnu) te je ostavljao slobodni prostor za djelovanje ostacima imperijalne regulacije iz prethodnih mondijalizacijskih ciklusa. Stoga je bilo nužno neprestano povećavati varijaciju jugoslavenskog regulacijskog sustava (Ustav iz 1974. najduži je zabilježen u povijesti). On je, iz tog razloga, imao karakteristike posebno adaptativnog – dakle pametnog sustava, pa se nameće pitanje: „Pa, kako to da je samo bivšejugoslavenski prostor bio zahvaćen ratnim nasiljem, ako je titoistički sistem stvarno bio pametan?” Sa sistemskog stanovišta, činjenicu da je između europskog prostora svrstanog u dva suprostavljena politička bloka (sovjetski i oksidentalni) i bivšejugoslavenskog ne- svrstanog, samo ovaj drugi bio zahvaćen ratnim nasiljem, moguće je pripisati upravo visokoj varijaciji kompleksnog hibridnog titoističkog sustava čiji su republički pod- sustavi bili spremni jednako se suprostaviti istočnom i zapadnom ekspanzionizmu. Oni dakle, za razliku od ostalih europskih prostora, nisu imali razvijene mehanizme svrstavnja. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 11-31 23

Kako je europski integracijski koncept krajem 80-ih godina prošlog stoljeća bio tek u povojima,17 bilo mu je lakše homogenizirati sustave niske varijacije, npr. rumunjski ili bugarski regulacijski sustav sovjetskog tipa. Odnosno, prebaciti ih s jednog jedno- umlja (komunističkog) na drugo (neoliberalno). Prema principu potrebne varijacije, europski sustav mogao je homogenizirati hrvatski titoistički tek u trenutku u kojem je dostigao njegovu varijaciju. Tako će se Hrvatska Europskoj uniji priključiti u zadnjem vagonu, tek 2013., iako je 1990. bila najliberaliziraniji i najrazvijeniji prostor socijali- stičke zone. Bit će potrebno 20 godina detitoizacije za neutralizaciju „jugoslavenske volje za moć” (1980. – 2000.) i dodatnih deset godina detuđmanizacije (2000. – 2010.) radi neutralizacije „hrvatske volje za moć” te bespogovorno svrstavanje, odnosno pri- ključenje hrvatske države euroatlantskom savezu. U svrstavanju Hrvatske ključnu ulogu odigrat će ostaci imperijalne regulacije i manjak države, zaostalih iz prethodnih globalizacijskih ciklusa. Hrvatsko-srpsko rivalstvo koje je počivalo na oprečnim vizijama organizacije zajedničke države, u kojem je hrvatska više zastupala oksidentalni, a Srbija sovjetski model, postalo je, nakon pada Berlinskog zida, izlišno i kontraproduktivno. Stoga u Srbiji dolazi do reafirmacije starog dominacijskog modela, a u Hrvatskoj starog autonomaškog. Tako se, na prijelazu iz XX. u XXI. stoljeće dešava sistemski pomak unazad, prema balkanskom vremenskom prostoru u doba prijelaza u XX. stoljeće. Doba u kojem tada suprostavljeni savezi velikih europskih sila naizmjenično, ovisno o vlastitim prerogativima, prekoniziraju za regulaciju „balkanskog prostora”18 dva oprečna regulacijska modela. Balkaniski i jugoslavenski regulacijski koncepti Prvi balkanski regulacijski koncept profilira se iz principa koje su velike svjetske sile usvojile tijekom Berlinskog kongresa 1878. On počiva na balkanizaciji, odnosno etnič- koj diversifikaciji te visokorizične europske zone, na način da se ni jednoj od priznatih malih, slabih, suparničkih država ne omogući rast iznad određenog limita, dok se istodobno svaka takva slaba država nalazi čvrsto vezana za velike sile i stisnuta u gustoj mreži njihovih, često konfliktualnih diplomatskih i ekonomskih odnosa.19 Istodobno civilni i međunarodni rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a potom i model pacifikacije hrvatskog i bosanskohercegovačkog prostora, zorni su primjeri

17 Detaljnije u Rupnik (2007). 18 Geopolitički i geoekonomski pojam Balkan predstavlja u povijesnoj memoriji sustava za regulaciju međudržavnih odnosa prostor od izrazitog značaja za one nacionalne regulacijske sustave čija ra- zvojna dinamika počiva na ekspanzivnom vanjskopolitičkom konceptu u službi širenja akumulirane strukturalne moći. Prema Strange (1988: 24–25) strukturalna moć je „moć oblikovanja i određivanja globalnog ekonomskog koncepta, kao i strukture globalne političke ekonomije unutar koje i drugi znanstvenici i stručnjaci trebaju djelovati.” 19 Detaljnije u Moradi (2004). Sanja Vujačić: 24 Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma takovrsne regulacije koja se postupno, na ulasku u XXI. stoljeće, supstituirala, u XX. stoljeću najduže primjenjivanom konkurentnom modelu versailleske jugoslavenske regulacije. Proizašao iz fijaska balkanskog regulacijskog koncepta, s obzirom na atentat u Sa- rajevu i Prvi svjetski rat, nakon kojeg je pobjednički savez velikih sila nametnuo svoj jugoslavenski regulacijski koncept, dijametralno suprotan prethodnom. On počiva na asimilaciji (jezičnoj, kulturnoj, etničkoj), odnosno na ujedinjenju svih južnoslavenskih naroda u zajednicu te entije putem postupnog stapanja svih s većinskim narodom unutar nje, a u funkciji zaštite novog versailleskog poretka. Regulacija prve jugoslavenske organizacije Hrvata, Srba, Slovenaca i Crnogoraca u ustavnu monarhiju sa srpskom dinastijom Karađorđevića na čelu temeljit će se na Kr- fskoj deklaraciji iz srpnja 1917., unatoč činjenici da je ostala nedorečena, jer hrvatska i srpska strana nisu postigle konsenzus oko fundamentalnog pitanja organizacijskog modela buduće zajedničke države. Hrvatska strana predlagala je ujedinjenje svih juž- noslavenskih teritorija u državu koja će garantirati autonomiju svojim sastavnicama. Srpski predstavnici dvojili su između dvije opcije. Prva je predviđala ograničenu unifi- kaciju koja bi okupila samo teritorije pod srpskim utjecajem, dakle limitiranu eksten- ziju postojećeg srpskog teritorija. Druga je predlagala ujedinjenje svih, pa i nesrpskih teritorija, što je zahtijevalo kreaciju nove države. Potpisivanjem Krfske deklaracije dvije su strane validirale drugu opciju, iako su hrvatska i srpska pozicija, po pitanju organizacijskog modela buduće zajedničke države, ostale suprotstavljene (Desjours, 1996: 72). Navodna srpska civlizatorska misijia Kako su se za Prvog svjetskog rata zatekli u pobjedničkom savezu europskih nacija, prvo su Srbi dobili priliku upravljati francusko-britanskim novim alatom za sprečava- nje širenja njemačke strukturalne moći – prvom Jugoslavijom. Jedna druga činjenica išla je u prilog srpskoj strani: Hrvatska nije razvila vlastiti koncept dominacije drugih, nego zaštite svog identiteta i integriteta unutar jednog od dominantnih regulacijskih koncepata. Naprotiv, srpski dominacijski koncept20 je spreman. Naime, već 1918., srpski geo- graf Jovan Cvijić, koji je za Balkanskih ratova 1912. – 1913. izbjegao prvo u Švicarsku, potom u Pariz, objavio je na francuskom (prije prijevoda na engleski, pa srpski jezik) svoj znanstveni rad Balkanski poluotok, geografija čovječanstva (1918). U njemu, kao i u svojim ostalim radovima (Cvijić 1909; 1919) predstavljao je tezu prema kojoj je prostor između Istre i Makedonije naseljen Srbima koji govore srpski; neke su populacije

20 Prema Rajaković (1992: 21–22) srpski dominacijski koncept temelji se na velikosprpskoj ideologiji prema kojoj su Hrvati u stvari Srbi koji su prešli na katolicizam, a Bosanci islamizirani Srbi. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 11-31 25 tog prostora toga svjesne (one koje govore srpski), dok druge žive u neznanju, odnosno svoje srpstvo tek trebaju spoznati. Njegova je ideologija inspirirana francuskim re- publikanskim geostrateškim konceptom čija je primjena na balkanski prostor, prema Jacques Ancelu (1926), bila moguća. Za Ancela su državne granice više modelirane od strane čovjeka nego prirode, zbog čega nisu prirodna konstanta, odnosno nezao- bilazne prepreke za proaktivne politike. U francuskoj republikanskoj geostrategiji s kraja XIX. i početka XX. stoljeća ljudska volja bitnija je od prirode nekog prostora ili etničkog identiteta. Nacija izrasta iz volje za zajedničko življenje (i moć), a ne prema vjerskim, jezičnim, etničkim kriterijima.21 Velike europske nacije u svom su nastaja- nju, tijekom procesa asimilacije različitih etničkih grupa, često rabile uzurpaciju identiteta, poput citirane Cvijićeve. Ona je, dakle, bila u duhu tog vremena, u službi legiti- miranja navodne srpske civilizatorske misije unutar skupine južnoslavenskih naroda. Pravi problem nalazio se u tome što Srbi, za razliku od Hrvata, nisu bili integrativni dio Oksidenta, pa su zaista vjerovali da će im njihovi tadašnji protektori omogućiti da se in fine razviju iznad njihovim interesima određenih limita. Stoga nisu zamijetili da je ono što diferencira model srbinizacije od oglednih pri- mjeraka, posebice niska varijacija karađorđevićevog regulacijskog sustava, kojim je bilo nemoguće držati ulogu sustava višeg reda, odnosno ovladati cjelokupnim novo- komponiranim jugoslavenskim prostorom. Poglavito je bila manjkava homogenizacija naslijeđenog austrougarskog sustava visoke varijacije srpskim sustavom niske varijacije. Ta je srpska strukturalna nemoć bila input za instauraciju vladavine nasilja u njemu, a srpski dominacijski projekt postao svrha samom sebi, nesposoban iz ujedinjenja polučiti dodatnu vrijednost. Slabi homogenizacijski kapacitet karađorđevićevog sustava, dozvolio je interakcije između suprostavljenih saveza velikih europskih sila unutar bivšejugoslavenskog prostora. Tako je u Drugom svjetskom ratu doživio fijasko jer njegove hrvatska i srpska strana, za razliku od njihove zajedničke opozicije (Partizana), nisu bile ključ pobjede Saveznika u tom prostoru. Socijalistička civlizatorska misijia Podjelom bivšejugoslavenskog prostora između dviju velesila na Jalti 1944. u dvije zone njihova ravnomjenog utjecaja u istoj državi, otvorila se mogućnost za realizaciju hrvatske verzije jugoslavenske države koja je garantirala autonomiju svojim sastavnicama. Prvo u duhu komunističke internacionale, a potom putem socijalističke civilizatorske misije. Isto u orkestraciji Titovih partizana, koji su iz Drugog svjetskog rata izašli kao pobjednici. S obzirom na novu podjelu interesnih sfera, u novoj jugoslavenskoj državi Hrvati su se zauzimali za oksidentalni, a Srbi za ruski utjecaj. Tako su 50-ih godina prošlog stoljeća američko-ruske interakcije na europskoj i međunarodnij razini proizvele titoizam, ideologiju koja je promovirala socijalizam i autoregulaciju, štitila cjelovitost

21 Renan (1882) šire eksplicitira francuski republikanski koncept nacije. Sanja Vujačić: 26 Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma jugoslavenskog prostora radi stabilnosi u svijetu te bila medijator dijaloga između svojih autonomnih sastavnica, čija je transformacija predstavljala potencijal za ostvarenje društvenog rasta i razvoja. Titoizam je potom postao proizvođač jugoslavenskog hibridnog regulacijskog koncepta, a Tito preuzeo funkciju ekvilibriste zaduženog za ba- lansiranje utjecaja dviju velikih sila u bivšejugoslavenskom prostoru i između drugih nesvrstanih država. Tadašnja jugoslavenska vanjska politika nesvrstavanja izazivala je entuzijazam u zapadnoeuropskim državama. 1950. Leo Hamon tako konstatira: Postoje zemlje u kojima je stvarnost kompleksnija nego drugdje. Stoga je originalnost njihova poruka. Ona ponekad proizlazi iz neke drevne tradicije i unutarnje složenosti, a ponekad iz nekog naglog povijesnog obrata koji ih je naveo na origi- nalno djelovanje. Za te je narode bitno savezništvo bez etiketa, održanje bez imo- bilizacije, udruživanje s drugima bez osobne dezintegracije, pridruživanje zajedni- cama bez stapanja s njima, nalikovati drugima bez otuđenja od samog sebe. […] Ne mislite li da to sve ne kreira afinitet […] diljem svijeta, prema tom krugu neovisnih i miroljubivih naroda? (1951: 44). Međutim, ni jedna jaka europska država nije glasno artikulirala svoj afinitet prema neovisnosti i nesvrstavanju, pa je atipična hibridnost jugoslavenskog sistema udvo- stručila samo njegovu varijaciju. Bivšejugoslavenski prostor tako je zabilježio, u drugoj polovini XX. stoljeća, punih 45 godina odsustva ratnog nasilja; za razliku od prve polovine, kada je regulacija balkanizacijom i karađorđevijanskom jugoslavizacijom u njemu generirala pet valova ratnog nasilja,22 dakle tri rata više nego u ostatku europske zone. Marginalizacijom pokreta nesvrstanih i padom komunizma zaustavljena je socija- listička civilizatorska misija i izgubila se potreba za hibridnim regulacijskim sustavom. Unutar sistema izgubio se dijalog između dvaju suprotnih i komplementarnih projekata, čime je došlo do sistemske revolucije, odnosno nagle promjene direkcije transformacija sustava i njihova finaliteta (iz društva blagostanja za sve prema društvu blagostanja za privilegirane). Istodobno, kao i nakon fijaska dvaju prethodnih regulacijskih koncepata, novom mutacijom hrvatski regulacijski sustav zadržao je samo toksične ostatke titoističkog regulacijskog projekta koje nije uspio transformirati. Poglavito kr- hotine snažnog titoističkog sigurnosnog podsustava (kompaktnog pravno-obavještaj- no-vojno-policijskog državnog aparata). Stoga je balkanizacija komunizma rezultirala neredom koji je stimulirao povezivanje neprerađenih toksičnih ostataka svih regu-

22 Becker (2003: 1–3) analizira povijest nasilja u balkanskom prostoru, što ga navodi na zaključak da je ratno nasilje u bivšejugoslavenskom prostoru 1991. – 2001. (slovenski rat za nezavisnost, Domovinski rat u Hrvatskoj, rat u Bosni i Hercegovini, kosovski rat i sukob u Makedoniji) moguće okvalificirati kao „Pete balkanske ratove.” Odnosno, ukoliko, valovima svjetskog ratnog nasilja u XX. stoljeću, do- damo tri balkanska, proizlazi da su populacije tog europskog prostora bile pet puta suočene s ratnim devastacijama, dakle tri puta više od svojih europskih susjeda. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 11-31 27 lacijskih ciklusa modernog doba u svojevrsni Molotovljev koktel čijim je neopreznim rukovanjem proizveden novi val ratnog nasilja u bivšejugoslavenskom prostoru.

Euroatlantska civilizatorska misija i regulacija Kako je ratno nasilje zaustavljeno euroatlantskom civilizatorskom misijom, Dayton- skim sporazumom iz 2005., restauriran je balkanski regulacijski koncept bivšejugo- slavenskog prostora. Time je potvrđen novi/stari europski poredak, kojim su priznate nove hrvatska i srpska država tek kada su postale dovoljno male i slabe da im njihovo suparništvo onemogućuje rast iznad određenog limita, dok se istodobno svaka od njih ponovno zatekla čvrsto vezana za velike sile i stisnuta je u gustoj mreži njihovih, često konfliktualnih diplomatskih i ekonomskih odnosa. Nova euroatlanska civilizatorska misija u hrvatskom prostoru, kao stare, objaš- njava se nesposobnošću hrvatske političke vlasti da sama upravlja svojim prostorom, s obzirom na unutarnje etničke netrpeljivosti i nejedinstvo te posljedični manjak samosvijesti zbog koje im je nužna zaštita Europske unije i NATO-a. Tako se sistemska regulacija međunarodnih odnosa u hrvatskom prostoru vratila u škrip vlastitog identitarnog bipolarizma. Pa su se, kao Križanić u Moskvu, hrvatski zastupnici uputili u Bruxelles gdje se, neki od njih, gorljivo zuzimaju za neku slavensku latinštinu koju je Latinima teško razumijeti. Isto zamjećuje još 1966. francuski povje- sničar Fernand Braudel čiju je pažnju, prilikom posjeta tadašanjoj Jugoslaviji, privukla latinska baština Hrvata iz nekog drugog doba: Najčudniji ožiljak podjele između Orijenta i Oksidenta u mediteranskim zemljama je, […] ta nepromjenjljiva barijera koja se priječi između Zagreba i Beograda […] jer je cijeli Dinarski blok bio latiniziran […] U Hrvatskoj, danas još uvijek, pomiješan s brojnim drugim naslijeđima, perpetuira se određeni način življenja po talijanskoj modi. Nesumnjivo, način življenja neke Italije iz neke jako davne prošlosti (Braudel, 1966: 107–108). Onako kako je nekad gorljiva Križanićeva rusofilija bila sumnjiva Rusima, tako je danas gorljiva hrvatska latinofilija sumnjiva Vatikanu i Bruxellesu. U tom je smislu Hrvatskoj trebalo potpisati, između 1996. i 1998., četiri ugovora s Vatikanom23 radi regulacije njihovih odnosa. Tek 2014. hrvatskoj je javnosti službeno komunici- ran, u obliku odgovora na pitanje jednog saborskog zastupnika, iznos desetogodišnjeg doprinosa hrvatskog državnog proračuna vatikanskom. Krajem 2013. iznosio je šest milijardi kuna, približno 600 milijuna kuna godišnje (Penić, 2014). Isto ide u prilog tezi sociologa Zorana Malenice, prema kojoj je katolička crkva u Hrvata sastavnica

23 Integralni tekst tih sporazuma Concordats et accords du Saint-Siège: http://www.vatican.va/roman_ curia/secretariat_state/index_concordati-accordi_fr.htm Sanja Vujačić: 28 Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma hrvatskog društvenog sloja privilegiranih, koji čini 15–20% ukupne populacije koja je hrvatskim osamostaljenjem doživjela spektakularno obogaćenje, a na uštrb ostat- ka populacije čija je egzistencija svedena na preživljavanje (Malenica, 2007: 115–133). Stoga je današnju hrvatsku gorljivu latinštinu moguće pripisati pokušaju dokazivanja opravdanosti hrvatske privilegirane privatizacije prema latinskoameričkom modelu, a putem autentifikacije specifične hrvatske latinske tradicije u Bruxellesu i Vatikanu. Isto iz razloga što je Europska unija, s obzirom na kriminalizaciju hrvatskog prostora, na prijelazu iz XX. i početkom XXI. stoljeća odlučila u njemu primijeniti spe- cifičan regulacijski model: „intruzivan policijski protektorat, sposoban ‚očistiti’ po- slijeratni hrvatski prostor” (Debié, 2001: 6–13), putem ICTY-a i drakonskih uvjeta za pristupanje Hrvatske NATO-u i EU. Time je pokrenuta formalna prilagodba načina djelovanja hrvatskih nacionalnoh elita. Međutim, vidljivo je da im se i dalje ne vjeruje. Jer one, pod velom oksidentaliza- cije hrvatskog društva, nastavljaju s provođenjem procesa neprihvatljivog socijalnog raslojavanja. Tako je moguće zauzimanje pozicije predsjednika Hrvatske s pozicije glavnog tajnika NATO-a interpretirati kao sumnju u sposobnost održanja hrvatske političke vlasti, a time i aktualnog europskog poretka u hrvatskom prostoru. Brexit i izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a pravovremeno su (2015. – 2016.), u zadnjem periodu aktualnog mondijalizacijskog ciklusa (2015. – 2020.) naja- vili direkciju za idući. Istodobno, nezainteresirane za rad na bilokakvom autonomnom vanjskopolitičkom konceptu (definiranju granica svoga sustava) i restauraciji institucije autoritativnog predsjednika u ulozi vanjskog regulatora hrvatskog regulacijskog sustava, hrvatske nacionalne političke elite lutaju između Washingtona i Bruxellesa u potrazi za gotovim solucijama za problematike Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Her- cegovini. Iako je, prema prirodnim zakonitostima, evidentno da iz razloga što Hr- vatska nema koherentne dugoročne razvojne strategije, a ni vanjskopolitički koncept koji bi je valorizirao u okviru europskog i svjetskog, ne može raspolagati ni alatima za zaštitu specifičnih interesa Hrvata u bilo kojem prostoru. Proizvodi balkanizacije komunizma, uključujući i ostatke ubojitog titoističkog represivnog aparata, koji su jednako efikasno služili u razvoju društva blagostanja za sve, kao i onog za privilegirane, nastavljaju se sudarati u hrvatskom prostoru, ispod čije stabilne ravnoteže ključa maksimalni nered. Kako se slavofilija u Hrvata uglavnom javlja zajedno s njihovom željom za pozitivne društvene pomake, u onom dijelu hrvatske inteligencije koji izlazi iz aktualnog mondijalizacijskog ciklusa kao gubitnik, opet je moguć nepredvidiv obrat slavenske nemirne duše. Zbog povijesnog pomaka unazad, moguća je restauracija starih ideja. Poput one Solovljeve iz 1883. koja je prekonizirala premošćivanje kontradikcija između Oksiden- ta i Orijenta putem zajedničkog im kršćanskog naslijeđa. Polazeći od konstatacije da Orijent karakterizira potraga za vječnim, duhovnost, tolerancija i duhovna sloboda, Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 11-31 29 zadovoljstvo koje nalazi kroz postizanje stabilnosti, odnosno kroz trajnu harmoniju; a da Oksident karakteriziraju pokret, materijalna civilizacija, duhovna netolerancija, materijalne slobode i napredovanje akcijom, Solovljev je predlagao da se Rusija anga- žira u dijalektičkom nadilaženju tih suprotnosti – „théandrismom” (Kitsikis, 2008: 47–48). Taj grčki pojam „Bog-čovjek”, simbolički ujedinjuje Boga (Orijent) i čovjeka (Oksident) kojih je utjelovljenje Isus Krist – ključ pomirbe između Istoka i Zapada. S jedne strane, za očekivati je da bi u tom slučaju Srbi vjerojatno prvi ponudili Oksi- dentu i Orijentu svoju medijaciju prilikom „velike pomirbe”, a uz nju i svoj dominacijski koncept, pod pretekstom podizanja slavenske svijesti kod svojih najbližih susjeda. S druge strane, Hrvatima bi tad opet bilo teško svijetu objasniti da se ta velika pomirba zapravo već desila u malenom hrvatskom biću, a izražava se u autentičnom hrvatskom identitarnom bipolarizmu koji je izvor svih tragedija hrvatskog bitka modernog doba. Jer, hrvatski vjerski ideal, jednom oslobođen unutarkršćanskih prijepora, predstavlja samo privrženost određenom europskom načinu življenja, a nacionalni samo izražava želju za sudjelovanjem u sportskoj kompeticiji europskih naroda. U međuvremenu, dok neki hrvatski europarlamentarci promoviraju latinštinu, u hrvatski se Sabor opet uvukao slavenski nihilizam. Tamo neki novi, istina rijetki, ali glasni oslobođeni ljudi, neovisni i superiorni u odnosu na taj „truli” svijet oko njih, podsjećaju na činjenicu da dijalog između ruskih nihilista i oksidentalnog nadčovjeka nikada nije prestao. Nekako kao da Nietzsche i dalje uzvikuje: „Bog je mrtav!”, a Do- stojevski mu replicira: „Ali, ako je Bog mrtav, onda je sve dozvoljeno!”

Literatura Ancel, Jacques. 1926. Peuples et nations des Balkans. Armand Colin. Pariz. Ashby, W. Ross. 1962. Principles of the self-organizing system, u: Von Foerster, Heinz; Zopf, George W., Principles of Self-Organization. Pergamon Press. London: 255–278. Ashby, W. Ross. 1958. Requisite variety and its implications for the control of complex systems. Cybernetica, 1 (2): 83–99. Becker, Jean-Jacques. 2003. Introduction. De la première à la cinquième guerre balkanique. Matériaux pour l’histoire de notre temps, 71: 1–3. Brzezinski, Zbigniew. 1997. Le Grand Échiquier. Bayard. Pariz. Chaillou-Geronimi, Valérie. 1998. La mission de Juraj Krizanic en Moscovie. Revue des études slaves, 70 (2): 347–361. Cvijić, Jovan. 1909. L’Annexion de la Bosnie et la question serbe. Hachette. Cvijić, Jovan. 1918. La Péninsule balkanique, géographie humaine. Armand Colin. Cvijić, Jovan. 1919. Frontière septentrionale des Yougoslaves. Lahure. Pariz. De Tocqueville, Alexis. 2010. De la démocratie en Amérique. Flammarion. Pariz. Sanja Vujačić: 30 Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma

Desjours, Jean-Marc. 1996. 46. La Déclaration de Corfou (1917). Matériaux pour l’histoire de notre temps, 41/42: 72–73. Eisenstaedt, Jean. 2002. Einstein et la relativité générale: Les chemins de l’espace-temps. CNRS Éditions. Pariz. Gayraud, Jean-François. 2008. Le monde des mafias. Géopolitique du crime organisé. Odile Jacob. Pariz. Gregurek, Miroslav. 2001. Stupanj i učinci privatizacije u Hrvatskoj. Ekonomski pregled, 52 (1/2): 155–188. Hamon, Léo. 1951. Principes de la politique extérieure yougoslave. Politique étrangère, 16 (1): 29–44. Križanić, Juraj. 1965. Politika. Nauka. Moskva. Krulić, Joseph. 2004. De Grotius à Srebrenica. La violence et la régulation de la violence dans l’Espace yougoslave: réflexions critiques sur l’archéologie de la balkanisation. Astérion 2, Resumé. Krulić, Joseph. 2008. Tito, une identité brouillée. Le Courrier des pays de l’Est, 3 (1067): 88– 92. www.cairn.info/revue-le-courrier-des-pays-de-l-est-2008-3-page-88.htm. Laruelle, Marlène. 2009. Le berceau aryen: mythologie et idéologie au service de la coloni- sation du Turkestan. Cahiers d’Asie centrale, 17–18. Le Moigne, Jean-Louis. 1988. Régulation des Réseaux et Réseaux de Régulation. Cahier / Groupe Réseaux, 11: 1–17. Leduc, Jean. 1999. Les historiens et le temps. Seuil. Pariz. Manolić, Josip. 2015. Politika i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku. Golden marketing–Tehnicka knjiga. Zagreb. Moradi, Massoud. 2004. Les origines des crises balkaniques (1875–1913). Aftab Mathab. Téhéran. Morin, Edgar. 1977. Méthode 1: La Nature de la nature. Seuil. Pariz. Morin, Edgar. 2008. La Méthode. Seuil. Pariz. Mukungu Kakangu, Marius. 2007. Vocabulaire de la complexité: post scriptum à La Mét- hode d’Edgar Morin. L’Harmattan. Pariz. Nietzsche, Friedrich. 1948. La Volonté de puissance. Gallimard. Pariz. Nietzsche, Friedrich. 1982. Le Gai Savoir (1881). Gallimard. Pariz. Porché, François. 1925. Qu’est-ce que l’Ame slave? Chez Madame Lesage. Pariz. Rajaković, Nataša. 1992. Les ambiguïtés du „yougoslavisme”, u: Rupnik, Jacques, De Sara- jevo à Sarajevo, l’échec yougoslave. Complexe. Bruxelles: 21–22. Renan, Ernest. 1882. Qu’est-ce qu’une nation? Calmann-Lévy. Pariz. Ridley, Jasper. 1994. Tito: A biography. Constable. London. Rupnik, Jacques, ur. 2007. Les banlieues de l’Europe: Les politiques de voisinage de l’Union européenne. Presses de Sciences Po. Pariz. Soulat, Jérôme. 1994. Théorie des systèmes complexes et instabilité financière. Université de Paris i Panthéon–Sorbonne. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 11-31 31

Strange, Susan. 1988. The Future of the American Empire.Journal of International Affairs, 1: 24–25. Vujačić, Sanja. 2016. Régulation des relations interétatiques en position de dépendance: Étude du cas de la Croatie. Doktorska disertacija. Sveučilište Paris–Saclay, UVSQ. Ver- sailles. Williamson, John. 1989. What Washington Means by Policy Reform, u Williamson, John, Latin American Readjustment: How Much has Happened. Institute for International Economics. Washington.

Systematic regulation of interstate relations in the Croatian cramp iron of identity bipolarism Summary The paper deals with the complexity of international relations regulation in the globalization context and in the cramp iron of Croatian identitarian bipolarism, by the systemic method in the path of Edgar Morin’s complexity thought. The author proves that insufficient synchronization of the two opposing and complementary identities of the Croatian space, Latin and Slavophilic, is the product of systemic crisis and the producer of identity crisis. An autonomous foreign policy concept that clearly defines the boundaries of the Croatian regulation system within the European and global regulatory regime, as well as the institution of a strong president acting as an external regulator of Croatian identitarian specificity, are key preconditions for the sustainable development of the Croatian space. In the exit period of the current globalisation cycle (1990-2020), the required variation of the Croatian governing system is diminishing, and external threats are more numerous after the mutation of the Anglo-American regulation system, which defines a new direction for the forthcoming globalization cycle. Without increasing the required variation, insufficient regulation of the Croatian space leads to a new general crisis. Key words: system method; regulation of intrastate relations; identitary bipolarism; civilization mission; the will for power

Pregledni članak Primljeno: 7. travnja 2019. UDK: 327.8(1:622NATO):323(612)”198/201”

Marijana Giba* Diplomacija prinude protiv Libije: od Reaganove protuterorističke strategije do savezničkih napora u svrgavanju Gadafija

Sažetak Rad prati tridesetogodišnju genezu sukoba SAD-a i Libije i analizira primi- jenjenu strategiju diplomacije prinude koja je obilježena turbulentnim pre- okretima. Reaganova protuteroristička strategija iz 80-ih godina prošlog stoljeća uvelike je obilježena, i u jednu ruku određena, hladnoratovskom konstelacijom odnosa i obrascima ponašanja. Raspadom Sovjetskog Save- za dolazi do kolosalnih promjena koje su imale utjecaj i na Gadafija koji je odbacio revolucionarno obojenu retoriku, terorizam i oružje za masovno uništavanje (OMU), te se priključio međunarodnoj koaliciji u globalnom ratu protiv terorizma i prigrlio liberalističke premise otvorenog tržišta i međunarodnih investicija. Nakon godina regeneracije odnosa Libija se 2011. ponovno našla u ulozi odmetnute države. Gadafi je odbio postavljeni ultimatum da odstupi s vlasti i njegov dugogodišnji strah (i predviđanje) se ostvario – saveznici su izvršili vojnu intervenciju, a Gadafija su ubili pobunjenici u listopadu te godine. Analiza pokazuje kako se Gadafi, sve do posljednje faze, uspješno prilagođavao zahtjevima međunarodne zajednice primjenom quid pro quo načela. S druge strane, u posljednjoj fazi koja je izašla iz okvira ograničenih zahtjeva, stvoreno je zero-sum okruženje u kojem jedino poraz protivnika znači preživljavanje te je u tom kontekstu apsolutni otpor bio jedina racionalna opcija za Gadafija. Ključne riječi: diplomacija prinude; prisila; odvraćanje; terorizam; oružje za masovno uništavanje; Libija; Gadafi.

Uvod Diplomacija prinude, vanjskopolitička tehnika koja uz prijetnju kazne ima za cilj utjecati na promjenu ponašanja protivnika, ili kako ju je pokojni američki predsjednik Roosevelt slikovito opisao: „promicanje miroljubivog rješenja s batinom u ruci” (Art

* Marijana Giba, mag. int. rel. et dipl. [email protected] Marijana Giba: Diplomacija prinude protiv Libije: 34 od Reaganove protuterorističke strategije do savezničkih napora u svrgavanju Gadafija i Cronin, 2008: 302) predstavlja alternativu klasičnoj vojnoj strategiji. U konceptual- nom smislu, diplomacija prinude podrazumijeva iznošenje zahtjeva koji je popraćen vjerodostojnom prijetnjom, i koji može sadržavati određene ustupke kao nagradu za suradnju, a na koju protivnik odgovara otporom ili suradnjom. George (1993) navodi kako na uspjeh utječu dvije varijable: što se zahtijeva od protivnika i koliko je on voljan udovoljiti traženom zahtjevu, pri čemu je protivnička motivacija da se opire uvelike određena onime što se od njega traži (George, 1993: 11–12). Byman i Waxman (2002) naglašavaju kako je za uspjeh potrebna analiza protivničkih slabih točaka, odnosno „točaka pritiska” koje moraju biti efikasno iskorištene (Byman i Waxman, 2002: 44– 45). Unatoč svojoj konceptualnoj jednostavnosti i teorijskoj primamljivosti, u praksi je diplomacija prinude pokazala poprilično ambivalentan karakter. Početne godine libijsko-američke konfrontacije obilježene su oštrom retorikom, postupnim zaoštravanjem političkih odnosa i djelomičnim nametanjem ekonomskih restrikcija. Dolaskom Reagana u Bijelu kuću mijenja se pristup spram Libije aktiva- cijom agresivnije strategije koja je kulminaciju doživjela 1986. zračnom kampanjom kodnog naziva El Dorado Canyon. Nakon istrage kojom se Libiju povezalo s rušenjem Pan Am putničkog zrakoplova iznad Škotske 1988. slijedi višegodišnja političko-ekonomska izolacija koja je rezultirala isporučenjem dvojice libijskih obavještajaca pred sud u Nizozemskoj. U konačnici, Gadafi se odrekao terorizma kao vanjskopolitičkog instrumenta, no za SAD je i dalje ostao odmetnik u međunarodnoj zajednici, ovog puta zbog OMU-a. Nakon godina uvjeravanja da ne posjeduje takvo oružje uz istovremeno provođenje tajnih pregovora, Gadafi je u prosincu 2003. javno obznanio postojanje libijskog nuklearnog programa i odrekao ga se zajedno s kemijskim oružjem i balističkim programom. Slijede godine poboljšanja političko-ekonomskih odnosa Libije i međunarodne zajednice, a ublažava se i Gadafijeva oštra retorika. Do novog preokreta dolazi izbijanjem Arapskog proljeća kada se Libija ponovno našla u ulozi odmetnute države. Gadafi je odbio ultimatum da samovoljno odstupi s vlasti, a kao posljedicu saveznici su vojno intervenirali u ožujku 2011. i Gadafija su u listopadu te godine ubile pobunjeničke snage. Glavni je cilj rada, temeljem provedene analize, identificirati čimbenike koji su utjecali na ishod (uspjeh/neuspjeh) svake pojedine faze provedene prinude. Za vredno- vanje uspjeha/neuspjeha koristi se Jentelsonov cost/benefit model (vjerodostojnost pri- jetnje, proporcionalnost i recipročnost djelovanja) te dodatne varijable u vidu domaće i međunarodne podrške; domaćeg, regionalnog i globalnog okruženja; ograničenih zahtjeva te prihvatljivosti rata. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 33-48 35

Libija i terorizam U puču izvedenom 1. rujna 1969. srušena je prozapadnjačka monarhija kralja Idrisa, a vlast je preuzela skupina mladih vojnih časnika na čelu s Muammarom Gadafijem. Novi vladari, vođeni arapskim nacionalizmom i protuzapadnjačkom retorikom, zao- krenuli su politički smjer Libije, kako na nacionalnoj, tako i na regionalnoj i globalnoj razini. Konfrontacije u Sidranskom zaljevu i operacija El Dorado Canyon Prvih godina od puča, odnosi SAD-a i Libije okarakterizirani su obostranim opre- zom i pragmatizmom. SAD je, pored naftnih interesa, a u skladu s hladnoratovskim ozračjem, bio fokusiran na to da Libiju zadrži van sovjetskog utjecaja s obzirom na porast destabilizirajućeg utjecaja u regiji.1 Nakon niza obostranih prijetnji, vojnih pro- vokacija i nametanja parcijalnih ekonomskih restrikcija, 1985. Pentagon, CIA i State Department jednoglasno zaključuju da poduzete mjere ne daju željene rezultate i da je vrijeme za agresivniji odgovor. Svjestan mogućnosti američke intervencije, Gadafi je početkom 1986. proglasio stanje maksimalne pripravnosti i upozorio Reagana da će, ako nastavi istim kursom, biti primoran sklopiti formalni vojni savez sa Sovjetskim Savezom (ANSA, 1986). Američka odmazda za terorizam, kodnog naziva Operacija El Dorado Canyon, započela je 14. travnja 1986., te iako je bila općeprihvaćena u SAD-u, europsko javno mnijenje i mediji su je osudili bojeći se da će samo povećati terorističke aktivnosti. Također, operacija se pokazala neučinkovitom u stvaranju preduvjeta na libijskoj domaćoj sceni koji bi doveli do svrgavanja režima (Endicott, 2000). Analiza diplomacije prinude Diplomacija prinude za vrijeme Reaganova mandata imala je za cilj natjerati Gadafija na prekid određenog djelovanja – sponzoriranja terorizma. Iako navedeni zahtjev u teoriji prinude predstavlja najblaži oblik zahtjeva spram protivnika, unutar administracije vladao je stav kako je navedeno teško ostvarivo. Woodward (1987) tvrdi kako je CIA od 1981. sustavno pokušavala likvidirati Gadafija s obzirom na stav da ništa do svrgavanja režima neće dovesti do zaokreta u libijskoj vanjskoj politici (Woodward, 1987: 362–363). Na definitivnu odluku o napadu utjecalo je nekoliko faktora. Glavni poriv bila je libijska konstantna teroristička aktivnost spram SAD-a. Iako je postojala bojazan da će napad generirati samo još veći teroristički val, Washington je smatrao da u suštini nema što izgubiti, dok bi istovremeno mogli odvratiti Gadafija ili druge

1 Odbijanje prihvaćanja države Izrael i posljedično podupiranje palestinskih terorističkih organizacija te subverzivne djelatnosti s ciljem rušenja režima u susjedstvu prerasli su izolirane incidente i Gadafi je postao ozbiljan destabilizirajući čimbenik na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi (Intelligence Re- port No.578 1976). Marijana Giba: Diplomacija prinude protiv Libije: 36 od Reaganove protuterorističke strategije do savezničkih napora u svrgavanju Gadafija terorističke organizacije od budućih napada. Dodatni poriv bili su i europski saveznici koji su uporno odbijali usvojiti agresivnije ne-vojne instrumente protiv Libije te se akcijom željeno uzdrmati njihov tromi pristup (Davis, 1990: 121–123). Proklamirani cilj američke kampanje bio je utjecati na politički kurs Libije – prekid sponzoriranja terorizma, no primjenjene strategije dekapitacije i uništenja baze moći nisu mogle generirati željene učinke,2 te su kao takve primjerenije zahtjevima rušenja režima. Navedeni nerazmjer željenog političkog ishoda i primijenjenog djelovanja pokazatelj je nezadovoljenja kriterija proporcionalnosti. Za Gadafijev najočitiji cilj zadr- žavanja režima na vlasti i Reaganov rušenja tog režima, iako nikad javno proklamiran, nije postojala prihvatljiva alternativa za recipročnost djelovanja. Pitanje vjerodostojnosti također je pod upitnikom. Za Gadafija, samoprozvanog Naserovog nasljednika i revolucionarnog lidera, svrha je bila borba protiv imperijali- stičkih zapadnih ugnjetavača i kao takvom borba „do posljednje kapi krvi” svakako je, barem u retoričkom okviru, bila prihvatljiva opcija. Ne treba smetnuti s uma ni hladnoratovsko ozračje i libijsku prosovjetsku ulogu i činjenicu da bi u hipotetskoj situaciji, u kojoj bi SAD bio spreman na vojnu eskalaciju sukoba, ista možebitno generirala aktivniji sovjetski angažman. Sovjetska je vlada u izjavi od 15. travnja zatražila trenutačnu obustavu američkog djelovanja protiv Libije i upozorila da će u suprotnom biti primorana poduzeti daleko- sežnije protumjere. Gorbačov je u govoru na istočno-njemačkom partijskom kongre- su 18. travnja poslao poruku da Washington i Zapadna Europa trebaju shvatiti kako njihove aktivnosti direktno utječu na američko-sovjetski dijalog te da se odnosi dvaju sila ne mogu razvijati neovisno o američkom djelovanju na međunarodnoj sceni. Dva dana kasnije, Gorbačov je upozorio da ako SAD nastavi istim putem riskira naruša- vanje budućih planova (CIA, 1986). Kuvajtska novinska agencija KUNA objavila je 25. travnja 1986. da je Libija započela pregovarački proces sa Sovjetskim Savezom i drža- vama članicama Varšavskog pakta o pristupanju u pakt te kako je inicijativa pozitivno primljena među državama članicama (KUNA, 1986). Potpredsjednik Nacionalnog obavještajnog vijeća u memorandumu od 15. travnja 1986. istaknuo je da bi se zračni napadi morali nastaviti s obzirom na to da El Dorado Canyon nije rezultirao svrgavanjem Gadafija, uz istovremeno upozorenje da bi po- tencijalni nasljednik mogao biti gora opcija za SAD s obzirom na sovjetski utjecaj u Libiji (Fuller, 1986). Navedeno je istaknuto i u smjernici Nacionalne sigurnosti 234 od kolovoza iste godine (NSDD 234, 1986), dok strategija Nacionalne sigurnosti iz rujna

2 Za uspješno izvođenje navedenih strategija korištenjem zračnih udara potrebni su izvanredni oba- vještajni podaci i sposobnost izvršenja preciznih udara. Potrebna je i primjenjiva politička alternativa, no Gadafi je uspješno riješio problem bilo kakve političke opozicije, dok je zračne udare iskoristio u kombinaciji s nacionalizmom kako bi dodatno ojačao svoju poziciju. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 33-48 37

1986. zaključuje da unatoč niskom riziku direktnog sukoba sa Sovjetskim Savezom, isti ne može biti u potpunosti odbačen u slučaju da SAD uđe u sukob sa sovjetskim klijentom (NSDD 238, 1986). Lockerbie slučaj Potvrda kojom je demonstrirana neučinkovitost Reaganove diplomacije prinude do- godila se 21. prosinca 1988. kada je iznad Lockerbieja u Škotskoj srušen putnički zra- koplov Pan Am 103. Nakon tri godine istrage, u studenom 1991., SAD i Velika Brita- nija optužile su Libiju za napad i zajedničkom deklaracijom postavili zahtjev da preda dvojicu osumnjičenih obavještajaca (Bush, 1991; UN S/23306; 23308; 23309). Libija je odbacila odgovornost, ogradila se od optužbi za terorizam, izjavila da će libijske vlasti provesti istragu i pozdravila mogućnost suradnje s međunarodnim pravnim struč- njacima (UN S/23417). Kada su u siječnju 1992. SAD i Britanija nagovijestile da će od Vijeća sigurnosti UN-a zatražiti rezoluciju protiv Libije, libijski ministar vanjskih poslova poslao je diplomatske note SAD-u i Britaniji u kojima se pozvao na članak 14 Konvencije iz Montreala3 (Boyle, 2013: 108–109) naglasivši da libijski ustav brani izručenje svojih građana, ali će protiv osumnjičenih osoba biti provedena istraga te je pozvala SAD, Britaniju i Francusku da predlože pravne stručnjake kako bi se osigurala pravednost suđenja, no ta je inicijativa odbijena (Schweigman, 2001: 63–64). Rezolucijom 748 iz ožujka 1992. blokiran je libijski zračni promet, nametnut em- bargo na prodaju oružja i značajno reduciran broj libijskog diplomatskog predstav- ništva u svijetu (UNSC 748, 1992), dok je Gadafi istovremeno podnio tužbu protiv SAD-a i Velike Britanije pred Međunarodnim sudom4 (International Court of Justice – ICJ) (Boyle, 2013: 112–113; Schweigman, 2001: 64–65). Libija je tijekom 1993. i 1994. ponudila nekoliko alternativa po pogledu mjesta suđenja; pristala je izručiti osumnjičenike pred sud države članice Arapske lige ili neke treće države, no SAD i Britanija odbile su sve libijske prijedloge (Ronen, 2008: 46–47). Do pomaka s mrtve točke dolazi početkom 1998. kada je ICJ odobrio da se suđenje održi u trećoj državi – Nizozemskoj (pred škotskim sucima i u skladu sa škotskim pravom). Gadafi je potporu dobio i od Afričke unije koja je na samitu iste godine pozvala sve afričke države

3 Prema članku 14 za svaki spor između dviju ili više članica koji se ne može riješiti putem pregovora, bilo koja od uključenih strana ima pravo zatražiti arbitražu i uputiti slučaj pred ICJ (Convention for the Suppression, 1975: 183). 4 U tužbi je istaknuto da se Libija u potpunosti pridržavala u skladu s Montrealskom konvencijom; da Konvencija ne navodi eksplicitni zahtjev za izručenje (čl. 7 i čl. 8.2); da su SAD i Britanija postupale protivno Konvenciji ne osiguravši suradnju i dokaze protiv navodnih osumnjičenika; optužilo se SAD i Britaniju da su uključene u planiranje vojnog napada te su od suda zatražene privremene mjere zaštite koje bi spriječile SAD i Britaniju u nametanju ekonomskih sankcija ili da vojno interveniraju (Boyle, 2013: 112–113). Marijana Giba: Diplomacija prinude protiv Libije: 38 od Reaganove protuterorističke strategije do savezničkih napora u svrgavanju Gadafija da suspendiraju sankcije o zabrani letova protiv Libije koji uključuju religiozne, humanitarne i sve letove povezane s Afričkom unijom, uz napomenu da će sve buduće sankcije protiv Libije biti ignorirane ako SAD i Britanija ne pristanu na odluku ICJ-a (Ronen, 2008: 49–53). Libija je dvojicu osumnjičenika pred sud u Nizozemskoj ispo- ručila 5. travnja 1999. te su sukladno rezoluciji 1192 trenutno suspendirane sankcije nametnute od strane UN-a. Suspenzijom sankcija Libija je značajno obnovila diplomatske i ekonomske odnose s europskim državama, no odnosi sa SAD-om ostali su zategnuti. Krajem Clintonova mandata Libija je iz „odmetnute države” stavljena u status „zabrinjavajuće države”, no navedeno nije rezultiralo konkretnijim zbližava- njem (Ronen, 2008: 54–56). Analiza diplomacije prinude Rezolucijom Vijeća sigurnoti 748, kojom je zaključeno da Libija nije odgovorila u skladu s ranije postavljenim zahtjevima, nametnute su joj sankcije, na što je ona poduzela strategiju prisvajanja zapadnjačkih normi liberalnog institucionalizma kao kontrana- pad s ciljem potkopavanja tih istih sankcija. SAD i Britanija su opravdanost nametnutih sankcija spram Libije temeljile na trima stupovima: 1) prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti koju predstavlja proliferacija terorizma; 2) potreba poštivanja utvr- đenih međunarodnih pravnih standarda; i 3) potreba promocije i ojačanja legitimiteta međunarodnih organizacija (Hurd, 2005: 506–508). Libija je pokušala srušiti svaku stavku na kojoj se temeljila opravdanost sankcija tako da je sebe postavila u ulogu zagovornika liberalnog institucionalizma, predoča- vajući dokaze privrženosti međunarodnim standardima, uz istovremeno prikazivanje SAD-a i Britanije kao odmetnika i prekršitelja istih tih standarda. Libijska kampanja usredotočila se na pokušaje dokazivanja da su nametnutim sankcijama prekršene me- đunarodno pravne norme, kao i norme domaćih pravnih sustava većine država; da se podržavanjem sankcija potkopava legitimitet međunarodnih organizacija što kao posljedicu generira prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti.5 Autoritet spram me- đunarodnih organizacija i poštovanje međunarodne zajednice Libija je pokušala do- kazati predstavljajući sebe kao uzornog člana koji se bori protiv terorizma6 te koristeći svaku priliku za osudu istog. Kako bi dokazala spremnost suradnje i s drugim institu-

5 Libija se pozivala na činjenicu da su sankcije nametnute prije nego li je slučaj u potpunosti istražen, prije nego li su SAD i Britanija dostavile Libiji dokaze i za vrijeme dok se od Libije i dalje tražila doku- mentacija i svjedočanstva. Navedenim se impliciralo kako SAD i Britanija nisu imale svu relevantnu dokumentaciju, te da su stavljajući kaznu ispred sudske rasprave, prekršile fundamentalne pravne norme (Hurd, 2005: 509–513). 6 Gadafi je pozvao Kofi Anana da pošalje misiju u Libiju kako bi se uvjerili da ne podupire terorističke aktivnosti (UN S/1996/609). Također je započeo suradnju s Britanijom opskrbljujući je informacija- ma o ranijem sponzoriranju IRA-e (Hurd, 2005: 512). Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 33-48 39 cijama, Libija je predala zahtjev za međunarodnu arbitražu pod mandatom Montreal- ske konvencije (Hurd, 2005: 509–513). Iako se međunarodna zajednica pridržavala nametnutih sankcija o zabrani leta, s vremenom su se one počele kršiti. Početno se radilo isključivo o letovima hodočasnika u Meku, no tijekom 1996. i 1997. dolazi do kršenja na diplomatskim osnovama, nakon čega Afrička unija donosi rezoluciju kojom odobrava članicama ignoriranje sankcija. Dodatno, Gadafi je koristio svaku priliku kako bi javno obznanio kršenje nametnutih sankcija te se redovito u svojim govorima poimence zahvaljivao državama prekršite- ljicama. Kofi Anan izjavio je kako libijska strategija postupno dobiva sve veću među- narodnu potporu te ako se uskoro ne iznađe rješenje, sankcije će u potpunosti izgubiti legitimitet (Hurd, 2005: 513–517). Nakon što je ICJ donio odluku da se suđenje održi u trećoj državi, Afrička unija pozvala je SAD i Britaniju da prihvate ponudu dodavši da će u suprotnom odbaciti sve postojeće, ali i pokopati buduće sankcije protiv Libije. Za analizu uspjeha/neuspjeha strategije prinude potrebno je uzeti u obzir puno širu sliku od primijenjenih metoda, instrumenata te zadovoljenja definiranih teorijskih postulata. Diplomacija prinude, ponekad, unatoč zadovoljenju svih potrebnih kriterija ne generira željene rezultate, dok u nekim drugim situacijama donosi uspjeh pri minimalnim prisilnim naporima. Diplomacija prinude zbog Lockerbie slučaja upravo je takav primjer. Međunarodna je zajednica kolektivnim sankcijskim režimom uspjela uvjeriti Libiju da se odrekne terorizma i da isporuči osumnjičenike za bombaški napad. Objašnjenje uspjeha leži u promijenjenim okolnostima na međunarodnoj sceni. Završetkom hladnog rata dolazi do radikalnih promjena koji su izmijenili postojeće obrasce ponašanja; status međunarodnih organizacija, integracijski procesi, promjena sigurnosnih paradigmi, nestanak ideološke premise, globalizacija i novi svjetski poredak. Gadafi je shvatio da je u novonastalom okruženju njegova revolucionarno obojena retorika izgubila relevantnost te je pragmatičnim zaokretom želio Libiju uključiti u međunarodnu zajednicu. Iako je multilateralni sankcijski režim bio u jednu ruku simboličan, u kombinaciji s američkim7 nanio je štetu i državi i ugledu vladajuće klike na domaćoj sceni. Dodatni faktori koji su utjecali na Gadafijev zaokret vezani su uz niz unutarnjih (jačanje radikalnih islamističkih pokreta i debata između pragmatista i tvrdolinijaša)8 i regionalnih izazova i fokusa (odbacivanje ideje arapskog i prihvaćanje afričkog ujedinjenja, pomirenje s Egiptom, povlačenje iz Čada).

7 Za razliku od multilateralnih sankcija američke su bile sveobuhvatne te su uključivale i naftni sektor Libije. 8 Pragmatisti su zagovarali strukturalne ekonomske reforme i potrebu međunarodnih investicija za dugoročno očuvanje ekonomske i političke stabilnosti. Tvrdolinijaši su, s druge strane, zagovarali daljnju radikalnu antizapadnjačku politiku koja je viđena kao izvor legitimiteta režima. Gadafi je debatu riješio u korist pragmatista (Takeyh, 2001). Marijana Giba: Diplomacija prinude protiv Libije: 40 od Reaganove protuterorističke strategije do savezničkih napora u svrgavanju Gadafija

U kontekstu Jentelsonova (2006) modela, američka je strategija napravila balan- sirani zaokret u pogledu proporcionalnosti. U zajedničkoj deklaraciji s Britanijom, kojom je Libija optužena za rušenje Pan Am zrakoplova, izneseno je pet zahtjeva pred libijsku vladu,9 a koji nisu ugrozili Gadafijem režim. Zadovoljenje kriterija vjerodostojnosti očituje se u uspjehu nametanja multilateralnog sankcijskog režima. Suklad- no teoriji koja kaže kako prisilni napori poduprti od strane međunarodne zajednice povećavaju vjerodostojnost i samim time vjerojatnost uspjeha, SAD je uspio okupi- ti i donekle održati koheziju u pogledu održavanja na životu nametnutih sankcija10 (Jentleson i Whytock, 2005/2006). Reciprocitet se očituje u postignutom obećanju da libijska vlada neće biti predmet na sudu u pogledu odgovornosti za bombaški napad.11 Postignuti kompromis u pogledu mjesta suđenja također možemo gledati kroz prizmu reciprociteta s obzirom na učestalost kršenja sankcija od strane međunarodne zajednice i najave Afričke unije o njihovoj budućoj sabotaži.

Libija i oružje za masovno uništavanje U pregledu stanja nuklearnog naoružanja (Nuclear Posture Review, 2001) Libija je postavljena kao država neprijateljski nastrojena prema SAD-u i saveznicima, kao drža- va koja sponzorira terorizam i koja ima aktivan program razvoja oružja za masovno uništavanje i balističkih projektila te je kao takva obilježena kao potencijalna meta napada s obzirom na to da se od nje očekuje neprijateljsko djelovanje na koje treba biti spreman odgovoriti. John Bolton, zamjenik državnog tajnika za kontrolu naoružanja i međunarodnu sigurnost, u svibnju 2002., pozivajući se na Bushevu poslanicu o stanju nacije (Bush, 2001/2008: 103–113), istaknuo je kako države koje tvore „osovinu zla” nisu jedini odmetnici i svrstao Libiju uz bok Iraku, Iranu i Sjevernoj Koreji (Bolton, 2002). Početkom ožujka 2003., netom prije invazije na Irak, Libija je pristupila Britancima sa željom da se raščisti pitanje libijskog OMU-a. Na sastancima u travnju, svibnju, kolovozu i rujnu, britanski i američki predstavnici pokušali su dogovoriti verifikacij- ske inspekcije kako bi se potvrdili libijski navodi o nepostojanju OMU-a. Do pomaka dolazi nakon zapljene tereta s broda BBC China, nakon čega Libija odobrava dvije inspekcije u listopadu i prosincu tijekom kojih je došlo do otkrivanja nuklearnog i kemijskog programa (Tenet, 2007: 281–297).

9 Predaja osumnjičenika za bombaški napad, prihvaćanje odgovornosti za napad, predočenje sve rele- vantne dokumentacije i saznanja o napadu, osiguranje pristupa dokaznom materijalu i svjedocima, isplata odštete te potpuno odbacivanje terorizma (Bush, 1991). 10 Iznimka je ILSA akt. 11 Kofi Annan i Nelson Mandela garantirali su Gadafiju da na suđenju neće biti pokušaja potkopavanja režima (Jentelson i Whytock, 2005/2006: 70:f72). Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 33-48 41

Analiza diplomacije prinude Američka invazija na Irak 2003. oživjela je Gadafijeva sjećanja na vojna iskustva sa SAD-om i zabrinula ga da je on sljedeći na listi za odstrel. Ronen (2008) zaključuje da je na Gadafijev zaokret najveći utjecao imao strah izazvan američkom invazijom na Irak i ponižavajuće hapšenje Sadama Huseina. Libija, suprotno, tvrdi da je odbacivanje OMU-a dogovoreno tajnim pregovorima devet mjeseci prije službene objave te da irač- ki slučaj nije imao nikakvog efekta na odluku, već je na istu utjecala želja za politič- kom stabilnošću i ekonomskim prosperitetom (Ronen, 2008: 66–67). Tenet (2007) kao motivaciju navodi Gadafijev strah od islamističkih ekstremista i spoznaju da OMU nije donio nikakve koristi Libiji. No istovremeno ističe da se 150 000 američkih trupa, koje su se pozicionirale oko Iraka, nikako ne mogu zanemariti (Tenet, 2007: 289, 293). Pitanje vjerodostojnosti vojne sile može se dvojako tumačiti. Busheva odlučnost borbe protiv terorizma i odmetnutih režima svakako su bili značajan faktor utjecaja. No istovremeno, negativni ishodi niza američkih vojnih akcija mogli su biti protu- mačeni da se SAD neće samo tako upuštati u još jednu vojnu avanturu. Ekonomske sankcije i politička izoliranost drugi je izvor vjerodostojnosti. Iako su UN-ove sankcije suspendirane, američke su i dalje nanosile značajnu štetu Libiji i onemogućavale ju u zaokretu k novom političkom kursu. Iako je bilo pojedinaca unutar Busheve administracije koji su zagovarali promjenu režima, prevladao je stav o primjeni ograniče- nih zahtjeva čime je zadovoljen kriterij proporcionalnosti. Gadafijevu bojazan da će priznanjem posjedovanja OMU-a i odbacivanjem istog opravdati američku odmazdu, odbacio je Tony Blair obećanjem da će ishod biti pozitivan za Libiju. Zadovoljenje kriterija reciprociteta očituje se u primjeni qui pro quo principa: podizanje unilateralnih sankcija, obnavljanje diplomatskih i ekonomskih odnosa i garancija opstanka režima u zamjenu za javno odbacivanje nedopuštenog programa.

Arapsko proljeće i svrgavanje Gadafija Do novog preokreta dolazi 2011. izbijanjem ustanka u Libiji. Benghazi i niz drugih gradova pali su u ruke pobunjenika, a ubrzo je uslijedio udarac za režim u vidu vala ostavki i prebjega na stranu pobunjenika (Chivvis, 2014: 25–27). Nacionalno prijela- zno vijeće (NPV) je 5. ožujka 2011., proglasivši se jedinim predstavnicima libijskog naroda, zatražilo međunarodno priznanje i pozvalo na uspostavu zone zabrane leta iznad Libije. U narednih nekoliko dana, Gadafijeve su snage uspješno skršile pobunje- ničke snage i ubile svaku nadu da bi NPV mogao samostalno srušiti režim (Chivvis, 2014: 33–34). Arapska je liga 12. ožujka zatražila od UN-a uspostavu zone zabrane leta (Res. No. 7360), a već sljedeći se dan Hillary Clinton sastala s predstavnicima arapskih Marijana Giba: Diplomacija prinude protiv Libije: 42 od Reaganove protuterorističke strategije do savezničkih napora u svrgavanju Gadafija država koji su potvrdili da su spremni vojno pridonijeti u anti-Gadafijevoj operaciji (Chivvis, 2014: 53–55). Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1973 od 17. ožujka zahtijevao se trenutan prekid vatre i okončanje svih borbenih operacija te iznalazak prihvatljivog rješenja krize u skladu s legitimnim zahtjevima libijskog naroda. Rezolucija je autorizirala države članice i regionalne organizacije u poduzimanju svih potrebnih mjera u zaštiti civila, uspostavljena je zona zabrane leta te su dodatno ojačane i proširene restrikcije nametnute rezolucijom 1970 (UNSC 1973 2011). Dva dana nakon usvajanja rezolucije, 19. ožujka 2011. započela je koalicijska operacija Odyssey Dawn kojom je spriječeno napredovanje Gadafijevih snaga prema Benghaziju i kojom je osigurana pobunjenička kontraofenzi- va i nastavak borbe. Istovremeno Obama je autorizirao i tajne operacije u sklopu kojih je CIA potpomagala pobunjenike (Hosenball, 2011). U travnju je Gadafi u direktnom televizijskom prijenosu izjavio da nudi prekid vatre, pozvao NATO da prekine sa zračnim napadima i pozvao europske države za pregovarački stol (Sherwood i Rice, 2011). U lipnju je Saif al-Islam ponovio da Gadafi nudi prekid vatre i slobodne izbore čiju bi transparentnost nadgledali međunarodni promatrači te da je spreman odstupiti s vlasti ako na njima izgubi, no tu su ponudu odbili i pobunjenici i SAD (Carey, 2011). Istog mjeseca Međunarodni kazneni sud izdao je uhidbeni nalog za Gadafija, Saifa al-Islama i ravnatelja libijske obavještajne agencije Abdullaha Senussija. Borba Gadafijevih i pobunjeničkih snaga potpomognu- tih NATO-vim djelovanjem trajala je sedam mjeseci. Sredinom kolovoza pobunjenici su osvojili Tripoli, a finalna bitka odigrala se 20. listopada kada je NATO napao konvoj kojim je Gadafi pokušao napustiti Sirte zahvaljujući čemu je pao u ruke pobunjenika koji su ga pogubili. Analiza diplomacije prinude Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1973 prihvaćena je s deset glasova „za” i pet suzdr- žanih. Intervenciju su podržale i članice Arapske lige i Zaljevskog vijeća. Čak su i lideri Afričke unije u jednom trenutku shvatili uzaludnost vlastitih diplomatskih napora i zaključili da je došlo vrijeme da Gadafi odstupi. Kako je istaknuo Jakobsen (2007), čak i ako je kriterij vjerodostojnosti zadovoljen, odluka da se opire može biti racionalna ako suparnik vjeruje u vojnu pobjedu ili ako bi popuštanje zahtjevima u svakom slučaju predstavljalo poraz; a gotovo do samog kraja Gadafi je vjerovao u vojnu pobjedu. Sukladno rezoluciji 1973 kojom se autoriziraju članice da svim raspoloživim sredstvima zaštite civile, uz zabranu pokretanja kopnene invazije, pretpostavka je da je Gadafi racionalno zaključio kako ga uspostavljena zona zabrane leta i zračni napadi, iako mu mogu nanijeti materijalnu štetu, ne mogu srušiti s vlasti. No navedeno su shvatili i saveznici te je NATO svoje zračne snage osim za Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 33-48 43 djelovanje u skladu s rezolucijom 1973 koristio i kao zračnu potporu pobunjeničkim snagama.12 Za povećanje vjerojatnosti uspjeha, pored jasno definiranih ciljeva, navodi se i ograničenost zahtjeva. SAD i saveznici nedvosmisleno su osudili situaciju u Libiji i zatražili od Gadafija da trenutačno prekine s represivnim mjerama te su ga pozvali da odgovori na legitimne zahtjeve libijskog stanovništva. Ono što je stanovništvo zahtijevalo na demonstracijama bile su političke reforme na koje je Gadafi, deklarativno, pristao. No u određenom trenutku nezadovoljno civilno stanovništvo transformiralo se u naoružane pobunjenike s ciljem rušenja režima. Rezolucija 1973 autorizirala je države članice za primjenu svih raspoloživih sredstava u obrani nevinih civila pred režimom, posebno civila u Benghaziju, ali rezolucija nije autorizirala podršku pobunjenicima u rušenju režima. Gadafi je u više navrata pokušao uvjeriti Zapad da civilno stanovništvo nije njegova meta13 te da pobunjenici nisu nevini civili već teroristi. S vremenom su i svjetski lideri postavili Gadafijev odlazak kao preduvjet suspendiranja vojne intervencije koja se od prvotne uloge zaštite civilnog stanovništva proširila na podršku pobunjenicima s obzirom na to da isti ni organizacijski ni borbeno nisu mogli parirati Gadafijevim snagama. Nerecipročnost djelovanja očituje se u odbacivanju inter alia mirovne inicijative Afričke unije koja je mogla rezultirati prihvatljivim rješenjem, no navedena opcija nikada nije u potpunosti iskorištena. Na sastanku Afričke unije održanom 10. travnja usvojena je smjernica djelovanja koja se svodila na prihvaćanje i implementaciju po- litičkih reformi koje će eliminirati uzroke krize.14 Iako je Gadafi prihvatio iznesene smjernice, predstavnici NPV-a odbili su predloženo i izjavili da Gadafi, ako želi preži- vjeti, mora trenutačno napustiti Libiju (de Waal, 2012). Nakon promjene odnosa snaga na terenu, za Gadafija je rat postao borba na život ili smrt. Iako su postojale naznake mogućnosti života u azilu za Gadafija navedeno nije bila opcija; rasplet u kojem bi napustio Libiju i ostavio je neokolonizatorima za njega je bio neprihvatljiva opcija.15

12 Krajem travnja NATO je bombardirao stambeni kompleks u kojem se nalazio Gadafi s obitelji i u tom je napadu poginuo Gadafijev sin i troje unučadi (Borger et al., 2011), istovremeno su naoružavane pobunjeničke snage (Hopkins, 2011; Watt, 2011), dok su neke države poslale i vojne savjetnike (Corten i Koutroulis, 2013). 13 U prilog ide analiza nevladine organizacije Human Rights Watch prema kojoj su Gadafijeve snage vodile brigu o načelu diskriminacije meta (Kuperman, 2013). 14 U priopćenju je iznesen zahtjev za trenutačnim prekidom neprijateljskog djelovanja; libijske vlasti su pozvane da osiguraju dostavu humanitarne pomoći potrebitima; da se zaštite strani državljani na teritoriju Libije; te da se prihvate i implementiraju političke reforme. Oformljen je i ad hoc odbor koji je ovlašten za komunikaciju sa zaraćenim stranama (PSC/PR/COMM.2 (CCLXV), 2011). 15 Gadafi je 30. travnja, nakon NATO-vih zračnih napada u kojima su život izgubili članovi njegove obitelji, izjavio da nema službenih dužnosti kojih se može odreći, da neće napustiti svoju zemlju i da će se boriti do smrti (BBC, 2011). Marijana Giba: Diplomacija prinude protiv Libije: 44 od Reaganove protuterorističke strategije do savezničkih napora u svrgavanju Gadafija

Zaključak Gadafi, koji je na čelu Libije proveo 42 godine pokazao je kameleonsku sposobnost transformacije i iznalazak pragmatičnih i oportunističkih rješenja kako bi opstao na vlasti i međunarodnoj sceni. U početnim je godinama, vođen naserizmom, davao po- dršku borcima za slobodu što je bilo u skladu s njegovim revolucionarnim imidžem i međunarodnim ozračjem, a sam Nelson Mandela ga je svojedobno opisao kao istinsku revolucionarnu ikonu 20. stoljeća. Završetkom hladnog rata Gadafi je spoznao značaj novonastalih promjena i priključio se međunarodnoj zajednici kako u ekonomskoj tako i sigurnosnoj dimenziji. Diplomacija prinude koju je SAD provodio 30-ak godina pokazuje tendenciju inkrementalizma u iznesenim zahtjevima u svakoj novoj fazi; od odbacivanja terorizma, izručenja osumnjičenih libijskih državljana, odbacivanje OMU-a do zahtjeva za smjenom režima. Iako prema teoriji prinude povećanje zahtjeva utječe na povećanje otpora kod protivnika, navedeno nije utjecalo na otpor Gadafija sve do posljednje faze. Razlog leži u činjenici da navedeni zahtjevi nisu ugrožavali Gadafijevu poziciju, odnosno Gadafi im se uspio prilagoditi primjenomquid pro quo načela. S druge strane, u posljednjoj fazi koja je izašla iz okvira parcijalnosti zahtjeva i u kojoj nije korišteno načelo recipročnosti, stvorena je situacija zero-sum igre u kojoj jedino poraz protivnika znači preživljavanje te je u tom kontekstu apsolutni otpor bio jedina racionalna opcija za Gadafija. Provedena analiza dokazuje da diplomacija prinude, pod određenim okolnostima koji su specifični za svaku pojedinu situaciju, može biti primjenjiva opcija, pogotovo ako su se mehanizmi poglavlja VI Povelje UN-a pokazali neučinkovitima. No istovremeno, slučaj Libije pokazuje kako prinuda, kao iznimno rizična strategija, može eska- lirati i stvoriti okruženje manje prihvatljivije od onog koje se željelo riješiti. Dodatno, provedena analiza, primarno posljednja faza, otvara i mnoga pitanja: od pitanja suvereniteta, (humanitarnog) intervencionizma, (prisilne) demokratizacije, (državnog) terorizma pa sve do pitanja etičnosti i instrumentalizacije strategije prinude. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 33-48 45

Literatura ANSA. 1986. Al-Qadhdhafi Threatens Installation of USSR Missiles. 11. veljače. https:// www.cia.gov/library/readingroom/docs/CIA-RDP05-01559R000400410018-1.pdf 31. listopada 2018. Art, R. J.; Cronin, P. M. 2008. Coercive Diplomacy, u Crocker, C. A. et al., Leashing the Dogs of War: Conflict Management in a Divided World. Institute of Peace Press. Was- hington D. C.: 299–318. BBC. 2011. Libya: Rebels and NATO Dismiss Gaddafi Ceasefire Offer. 30. travnja. https:// www.bbc.com/news/world-africa-13249923. 11. studenog 2018. Bayman, D.; Waxman, M. 2002. The Dinamics of Coercion: American Foreign Policy and the Limits of Military Might. Cambridge University Press. Cambridge. Bolton, J. 2002. Beyond the Axis of Evil: Additional Threats from Weapons of Mass Destruction. The Heritage Foundation. https://www.heritage.org/defense/report/ beyond-the-axis-evil-additional-threats-weapons-mass-destruction-0. 30. rujna 2018. Borger, J. et al. 2011. Gaddafi Family Death Reinforce Doubts About NATO`s UN Manda- te. The Guardian, 1. svibnja. https://www.theguardian.com/world/2011/may/01/gadda- di-family-deaths-reinforce-doubts. 11. listopada 2018. Boyle, F. A. 2013. Destroying Libya and World Order: The Three Decade U.S. Campaign To Terminate The Qaddafi Revolution. Clarity Press INC. Atlanta. Bush, G. 1991. Statement Announcing Joint Declaration on the Libyan Indictments. The American Presidency Project. http://www.presidency.ucsb.edu/ws/index.php?- pid=20281. 11. rujna 2018. Carey, N. 2011. Rebels dismiss election offer, NATO pounds Tripoli. Reuters, 16. lipnja. https://www.reuters.com/article/us-libya/rebels-dismiss-election-offer-nato-pounds-tripoli-idUSTRE7270JP20110616. 6. listopada 2018. Chivvis, C. S. 2014. Toppling Qaddafi: Libya and the Limits of Liberal Intervention. Cam- bridge University Press. New York. CIA Directorate of Intelligence. 1986. US Military Action Against Libya: Possible Implicati- ons for a US-Soviet Summit. 1. svibnja. https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/ CIA-RDP86T01017R000505020001-8.pdf. 31. listopada 2018. Convention for the Suppression of Unlawful Act Against the Safety of Civil Aviation. 1975. United Nations Treaty Series. Vol. 974,/-MHS. https://treaties.un.org/doc/Publication/ UNTS/Volume%20974/volume-974-I-14118-english.pdf. 3. rujna 2018. Corten, O.; Koutroulis, V. 2013. The Ilegality of Military Support to Rebels in the Libyan War: Aspects of Jus Conta Bellum and Jus in Bello. Jounal of Conflict and Security Law, 18 (1): 59–93. Davis, B. L. 1990. Qaddafi, Terrorism and the Origins of the U.S. Attack on Libya. Praeger. New York. Marijana Giba: Diplomacija prinude protiv Libije: 46 od Reaganove protuterorističke strategije do savezničkih napora u svrgavanju Gadafija

De Waal, A. 2012. The African Union and the Libya Conflict 2011. World Peace Foundati- on: Reinventing Peace. https://sites.tufts.edu/reinventingpeace/2012/12/19/the-african- union-and-the-libya-conflict-of-2011/. Endicott, J. G. 2000. Raid on Libya: Operation El Dorado Canyon, u Warnock, T. A., Short of War: Major USAF Contingency Operations 1947–1997. Air Force History and Muse- ums & Air University Press. 145–155. Fuller, G. E. 1986. A Successor to Qadhafi. The Director of Central Intelligen- ce. CIA, 15. travnja. https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/CIA- RDP88T00988R000200160008-6.pdf. 31. listopada 2018. George, A. L. 1993. Forceful Persuasion: Coercive Diplomacy as an Alternative to War. U. S. Institute of Peace Press. Washington D. C. Hopkins, N. 2011. Nato reviews Libya campaign after France admits arming rebels. The Guardian, 29. lipnja. https://www.theguardian.com/world/2011/jun/29/nato-review-libya-france-arming-rebels. 11. listopada 2018. Hosenball, M. 2011. Exclusive: Obama authorizes secret help for Libya rebels. Reuters, 30. ožujka. https://www.reuters.com/article/us-libya-usa-order/exclusive-obama-authorizes-secret-help-for-libya-rebels-idUSTRE72T6H220110330. 8. listopada 2018. Hurd, I. 2005. The Strategic Use of Liberal Internationalizam: Libya and the UN Sancti- ons, 1992–2003. International Organization, 59 (3): 495–526. Jakobsen, V. P. 2007. Coercive Diplomacy: Frequently Used, Seldom Successeful. Kungl krigsvetenskapsakademiens handlingar och tidskrift, 4: 29–40. Jentleson, B. W.; Whytock, C. A. 2005/2006. Who Won Libya?: The Force-Diplomacy De- bate and Its Implications for Theory and Policy. International Security, 30 (3): 47–86. Jentelson, B. W. 2006. Coercive Diplomacy: Scope and Limits in the Contemporary World. The Stanley Foundation: Policy Analysis Brief. Joseph, R. G. 2009. Countering WMD: The Libyan Experience. National Institute Press. Fairfax. KUNA. 1986. Talks Under Way To Join Warsaw Pakt. UEA Paper. 25. travnja. https://www. cia.gov/library/readingroom/docs/CIA-RDP05-01559R000400410039-8.pdf. 31. listopada 2018. Kuperman, A. 2013. Lessons from Libya: How Not to Intervene. Policy Brief. Quarterly Journal: International Security. NSDD 234. 1986. Libya Policy. The White House, 16. kolovoza. https://fas.org/irp/offdocs/ nsdd/nsdd-234.pdf. 31. listopada 2018. NSDD 238. 1986. Basic National Security Strategy. The White House, 2. rujna. https://fas. org/irp/offdocs/nsdd/nsdd-238.pdf. 31. listopada 2018. Nuclear Posture Review. 2001. https://www.bits.de/NRANEU/docs/nprexc.pdf. 19. kolovoza 2018. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 33-48 47

PSC/PR/COMM.2 (CCLXV). 2011. Communique of the 265th Meeting of the Peace and Se- curity Council of the African Union. http://www.peaceau.org/uploads/communique-libya-eng.pdf. 9. listopada 2018. Resolution No 7360. 2011. Council of the League of Arab States. 20. ožujka. http://res- ponsibilitytoprotect.org/Arab%20League%20Ministerial%20level%20statement%20 12%20march%202011%20-%20english1.pdf. 8. listopada 2018. Ronen, Y. 2008. Qaddafi`s Libya in World Politics. Lynne Rienner Publishers. London. Schweigman, D. 2001. The Authority of the Security Council under Chapter VII of the UN Charter: Legal Limits and the Role of the International Court of Justice. Kluwer Law International. The Hague. Selected Speeches of President Bush 2001–2008. 2002. State of the Union Address to the 107th Congress. https://georgewbush-whitehouse.archives.gov/infocus/bushrecord/ documents/Selected_Speeches_George_W_Bush.pdf. 30. rujna 2018. Sherwood, H.; Rice, X. 2011. Muammar Gaddafi calls for ceasefire in Libyan TV address. The Guardian, 30. travnja. https://www.theguardian.com/world/2011/apr/30/muammar-gaddafi-libya-tv-speech. 8. listopada 2018. Takeyh, R. 2001. The Rogue Who Came in From the Cold. Foreign Affairs, 80 (3): 62–72. Tenet, G. 2007. At The Center of the Storm: My Years at the CIA. Harper Collins Publishers. New York. United Nations Documents S/1996/609. https://undocs.org/S/1996/609. 11. rujna 2018. United Nations Documents S/23306. https://undocs.org/S/23306. 11. rujna 2018. United Nations Documents S/23308. https://undocs.org/S/23308. 11. rujna 2018. United Nations Documents S/23309. https://undocs.org/S/23309. 11. rujna 2018. United Nations Documents S/23417. https://undocs.org/S/23417. 11. rujna 2018. UNSC Resolution 748. 1993. http://unscr.com/en/resolutions/doc/748. 11. rujna 2018. UNSC Resolution 1973. 2011. http://unscr.com/en/resolutions/doc/1973. 11. rujna 2018. Walter, B. 2011. Why Didn’t Qaddafi go into exile? The American Prospect. 25. listopada. http://prospect.org/article/why-didn%E2%80%99t-qaddafi-go-exile. 12. listopada 2018. Watt, N. 2011. US paves way to arm Libyan rebels. The Guardian, 29. ožujka. https://www. theguardian.com/world/2011/mar/29/arms-libya-rebels. 11. listopada 2018. Woodward, B. 1986. Gadhafi Target of Secret U.S. Deception Plan. https://www.cia.gov/ library/readingroom/docs/CIA-RDP90B01390R000100090025-3.pdf. 11. rujna 2018. Woodward, B. 1987. Veil: The Secret Wars of the CIA 1981–1987. Simon&Schuster Paper- backs. New York. Marijana Giba: Diplomacija prinude protiv Libije: 48 od Reaganove protuterorističke strategije do savezničkih napora u svrgavanju Gadafija

Coercive diplomacy against Libya: from Reagan’s counter-terrorism strategy to the coalition efforts in toppling Gaddafi Summary This paper examines thirty-year genesis of the US-Libyan confrontation and analyzes applied coercive diplomacy that has been marked by quite turbulent reversals. Reagan`s counter-terrorism strategy from the 1980s was largely determined and shaped by the Cold War environment. The co- lossal changes followed by the collapse of the USSR had a significant impact on Gaddafi`s behavior who rejected his own revolutionary rhetoric, terrorism, WMD, and joined a coalition in a Global War on Terrorism and embraced a liberal model of open market economy. With the outbreak of the Arab Spring in early 2011, Libya found herself once again in the role of a rogue state. Gaddafi rejected to step aside and to leave Libya what lead to materialization of his longtime fear and foresight – allied international forces intervened in Libya and rebels killed Gaddafi in November 2011. This analysis points out that Gaddafi was successful in complying with the requirements of the West by applying the quid pro quo principle, while at the same time the US strategies were taking into account the principle of limited demands. However, in the last phase in which a zero-sum game environment was created an absolute resistance was the only rational option for Gaddafi. Key words: coercive diplomacy; compellence; deterrence; terrorism; weapons of mass destruction; Libya; Gaddafi. Review article Received: 22nd October 2019 UDK: 061.1WTO:339.54-027.541

Vlatka Bilas* World Trade Organization and regional economic integrations: together in future or not?

Summary There is an extensive theoretical debate on how the formation of a regional economic integration influences the role of the World Trade Organization. World Trade Organization, since its establishment, and its predecessor Ge- neral Agreement on Tariffs and Trade, made enormous effort in expanding and deepening liberalization of trade multilaterally. However, in past few decades, the trend of proliferation of regional economic integrations occu- rred, which fostered, among others, regional liberalization of trade. The latest round of trade negotiations among the World Trade Organization membership, the Doha Round, was launched in 2001 and remained uncertain. This fact brought up a question of the present and future role of the World Trade Organization. On the other hand, it seems that countries are even more involved in establishing and deepening regional economic integrations as ever. Some believe that this trend will lead eventually to multilaterally free trade as well as stress the role of the World Trade Organization, but others believe that regional economic integration present a stumbling block to the future functioning of this international organization. So, definitely, the proliferation of regional economic integration in the world economy has not led to enthusia- sm for multilateral negotiations so far. There are many proposals of reforms of the World Trade Organization and strengthening its role in the world. Also, there is an issue of rising protectionism and the role of the World Trade Organization in recent trade wars, which is rather different than any possible role one regional economic integration could have. The paper analyses whether regional economic integrations are substitutes for or complements to the World Trade Organization membership. The contribution of the paper is twofold. First, the paper gives an overview of regional economic integration trends, as well as of the challenges and perspectives of the functioning of the World Trade Organization. Second, paper offers recommendations of possible improvements in the functioning of the World Trade Organization and complementarity with regional economic integrations. Key words: World Trade Organization; regional economic integrations

* prof.dr.sc. Vlatka Bilas, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, [email protected] Vlatka Bilas: 50 World Trade Organization and regional economic integrations: together in future or not?

Introduction Globalisation entered into all elements of today’s life. It assumes different aspects, from the liberalisation of trade, liberalisation of the movement of factors of productions – labor and capital, to communications integration, etc. The results obtained by KOF Globalization Index showed that countries enjoy economic growth when globalization is proceeding rapidly and KOF Globalization Index dimensions are positively associ- ated with economic growth, especially in developing countries (Gygli et al., 2019). One of the factors that has significantly contributed to globalisation is trade liberalization (Grgić et al., 2012). Notably, international trade is considered to be an engine of the economic growth. For instance, Bilas et al. (2015) confirmed unidirectional Granger causality from the exports of goods and services to gross domestic product on the case of Croatia. As a consequence of globalisation, many international agreements have been signed and these have brought about the creation of international institutions (Grgić et al., 2012). One of these pillars of global economic governance which covers international trade is World Trade Organization (WTO) which ensures that trade flows as freely as possible. There is a general consensus in favour of supporting free trade. In fact, although economist disagree about different issues concerning trade, the superiority of free trade is not questionable (Rodrik, 2018). On the other side, Sutton (2007) states the role of regional economic integrations to be one of the most controversial issues in the international trade theory. International trade theory developed substantially after the absolute advantages defined by Smith, afterwards comparative advantages defined by Ricardo, etc. In these models’ economies were assumed constant returns to scale and perfect competition. Newer models emphasized increasing returns and imperfect competition, but still there is a case for free trade as a good policy (Krugman, 1987). The first-best is considered to be worldwide free trade, but it is assumed it is not achievable (Frankel et al., 1993). The second-best is presented by the General Agree- ment on Tariffs and Trade (GATT) and the application of the Most-Favored Nation (MFN) clause. MFN treatment ensures equal trading among all GATT/WTO member nations and excludes exclusive trading privileges. However, free/freer trade, in what- ever form, creates winners and losers, but sometimes these distributional effects become secondary in view of the overall gains from trade (Rodrik, 2018). According to Blundell-Wignall (2018) governance of trade, international investment and competition does not use common rules which makes it heavy to conduct adequate policies to protect the above-mentioned losers. The paper analyses whether regional economic integrations are substitutes for or complements to the World Trade Organization membership and consists of ﬁve parts. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 49-64 51

After the introduction follows the review of the role of World Trade Organization. The third part of the paper contains literature review of regional economic integrating trends, while the fourth part gives an overview and discusses coexistence of the World Trade Organization and regional economic integrations. The ﬁfth part of the paper is the conclusion.

The role of the World Trade Organization: past, present, future Short historical overview of the establishment of the WTO can help in understanding that issues concerning to the WTO and multilateral trade system started from the very beginning of the establishment of this system. At the end of the 19th century a network of mostly bilateral trade agreements was established throughout Western Europe (Panagariya, 2018). At that time, only Amer- ica remained rather protected continent. Trade between colonies powers and colonies in Asia and Africa was rather liberalized, and Europe obliged China and Japan to adopt more liberalized trade policies. Interestingly, the above-mentioned agreements incorporated already an MFN clause, taking as an example the Cobden-Chevalier treaty (signed between United Kingdom and France) from 1860 (Panagariya, 2018). The First World War interrupted globalization and liberalization paths and Europe increased trade barriers, like America. Even in the period between two wars, colonies, as well as China and Japan increased their trade barriers too, since they gain some independency (Panagariya, 2018). Multilateralism did not emerge spontaneously but as a conscious goal (Winters, 2015). After the Second World War and the Bretton-Woods conference in 1945 efforts on post-war development started. Considering trade, charter was drafted to ensure the establishment of the International Trade Organization (ITO) in 1946 and two years later 56 countries signed it on a meeting in Havana (Havana Charter). However, the USA Congress refused to ratify the Havana Charter and ITO was never established. Meanwhile, in the period of drafting and signing charter, countries negotiated some tariff reductions and signed the GATT in order for these reductions to become effective from the 1. 1. 1948 (Panagariya, 2018). The principle of non-discrimination was the corner-stone of the GATT (Winters, 2015). GATT was thought to be interim measure, prior to signing Havana Charter, but after the failure to establish the ITO, the GATT started serving for further trade negotiations. Eight rounds of negotiations were conducted in the period of 50 years under the GATT, and the latest, Uruguay round resulted in the establishment of the WTO in 1995. Finally, the GATT efforts became institutionalized. Conclusively, efforts on accomplishing liberalized multilateral trade system took much longer period of time, and started prior the establishment the WTO. According Vlatka Bilas: 52 World Trade Organization and regional economic integrations: together in future or not? to the WTO itself, this organization operates a global system of trade rules, it acts as a forum for negotiating trade agreements, it settles trade disputes between its members and it supports the needs of developing countries (WTO, 2019). Today, there are 164 member countries of the WTO. In these 24 years, the membership of the WTO has kept increasing with the total trade volume of its members accounting for 98% of world’s total, which fully demonstrates the representativeness of the multilateral trading system (World Trade Organization, 2019). Larch et al. (2019) showed that, on average, joining GATT and/or WTO has increased trade between members by 171% and trade between member and non-member countries by about 88%. They also found that GATT/WTO has been effective in promoting trade between members, but the WTO has been more effective in promoting trade with non-members than GATT. Tai and Wan Lee (2009) state that accession to the WTO is beneficial for countries, having their research done on the sample of Central Asia countries. They claim it can help these countries to realize its trade potential, diversify, to make the policy environment more facilitating to trade, investment and economic growth. Countries jointly agree within WTO on their actions within the trade negotiations rounds. So far, there have been eight trade rounds since 1947: Geneva (1947), Anne- cy (1949), Torquay (1951), Geneva (1956), Dillon Round (1960–1961), Kennedy Round (1964–1967), Tokyo Round (1973–1979) and Uruguay Round (1986–1994). Ninth Round, Doha Round started in 2001 and still is not completed. This fact represents one of the main arguments in favour of the WTO reform. Panagariya (2018) claims that negotiations for the Doha Round were, among others, complicated by the following: emergence of several large developing countries: Brazil, China, India and Indonesia; emergence of large multinationals; withdrawal by the USA from the leadership role and recent trade wars. Evenett and Fritz (2019) concluded that following the failure of the Doha Round, there is little desire to liberalize trade further within the WTO, but stress the fact that countries working together through the WTO still can accomplish more that alone. Imperative of WTO reform has been evident also for number of years since WTO is losing its central role which is visible form the fact that many countries pursue protectionism and to a lesser degree further liberalization unilaterally (Evenett and Fritz, 2019). A protectionism has been on the rise (Gunnella and Quaglietti, 2019) which makes WTO dispute resolution under threat as trade wars occur. Member countries are in- creasingly imposing new trade restrictions. For example, in 2018 the USA increased tariff on specific products, sectors, and countries in several phases. Fajgelbaum et al. (2019) analyzed the impact of the trade war on the USA economy and found that annual consumer and producer losses from higher costs of imports were $68,8 billion Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 49-64 53

(0,37% of GDP) and after accounting for higher tariff revenue and gains to domestic producers from higher prices, the aggregate welfare loss was $7,8 billion (0,04% of GDP). USA and China are currently in a trade war of unprecedented scope and magni- tude (Crowley, 2019). The fact that two of the largest trading powers in the world are engaged in a tariff war cannot be neglected. According to Kumar and Kandžija (2018) USA trade protectionist measures might be soon followed by other countries which also calls for reform of present international trade system. However, Caporal and Gerstel (2018) claim there are three main reasons why countries are not satisfied with the WTO functioning and they call for reform: (1) 2/3 of WTO member countries claim developing country status at the WTO that allows them to take advantage of certain benefits and exemptions to obligations not granted to advanced economies, even ten out of G20 countries; (2) inefficient and unsuccessful negotiations and (3) USA and some other countries are not satisfied with the Appellate Body which permits countries to appeal against adverse rulings and has acted beyond its original mandate. Most of the WTO member countries agree on the need for reform and gave their proposals, just they disagree in the content of the reform. In the following text Cana- dian, European Union, Chines and Indian proposal are mentioned. Canadian proposal is not designed as specific policy proposal, but more as a direction of future negotiations and is stressing efficiency, strengthening dispute settlement system and updating rules, while the European Union made more specific proposal (Caporal and Gerstel, 2018): improving transparency and subsidy notifications from member states, removing investment barriers in service industries, expanding the Ap- pellate Body panel from seven to nine judges, redefining membership of the Appellate Body from part-time to full-time, etc. Emerging economies like China and India also gave their contributions. According to the China’s proposal of the WTO reform (WTO, 2019), the objectives set out in the Marrakesh Agreement have not yet been fully achieved, features of the modern international trade have not been timely addressed and WTO is facing existential crisis. This proposal stresses four necessary areas of reform (Table 1). Vlatka Bilas: 54 World Trade Organization and regional economic integrations: together in future or not?

Table 1. Proposal of the WTO reform Areas Actions Resolving the crucial and • breaking the impasse of the appointment process of Appellate urgent issues threatening body members the existence of the WTO • tightening disciplines to curb the abuse of national security exception • tightening disciplines to curb unilateral measures inconsistent with WTO rules Increasing WTO’s rele- • rectifying the inequity in rules on agriculture vance in global economic • improving trade remedies rules governance • accelerating negotiations on fisheries subsidies • advancing joint initiative on trade-related aspects of e-commerce in an open and inclusive manner • promoting discussions on new issues Improving the operation- • improving the compliance of notification obligation al efficiency of the WTO • improving the efficiency of WTO subsidiary bodies Enhancing the inclusive- • respecting the right of special and differential treatment of devel- ness of the multilateral oping members trading system • adhering to the principle of fair competition in trade and investment Source: WTO (2019: 3–8).

On the other hand, India’s proposal for WTO reforms which was supported by a large majority of countries, but not the USA, urged for prohibition of unilateral trade measures and more efficient solutions of global trade disputes.

Proliferation of regional economic integrations: trends The WTO allows member countries to form agreements that eliminate or reduce trade barriers within integration. Regional trade agreements (RTAs) should not increase trade barriers to countries outside integration and should eliminate trade barriers for countries within integration (Grgić and Bilas, 2009). In the past two decades, the number of RTAs notified to the WTO has exploded, as well as the economic literature investigating the effects of these agreements (Soete and van Hove, 2017; Chase, 2003). Many authors agree that these agreements have become the main tool for pursuing liberalization in international trade. In fact, these agreements evolved and moved from pure liberalization of trade in goods to other economic aspects, having in mind new features of globalization – multinationals and global value chains (Choi, 2017). There are 302 regional trade agreements in force and registered to the WTO in Sep- tember 2019 (WTO, 2019a). Out of this number, 50% or 151 RTAs include goods and Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 49-64 55 services, while 49% or 149 RTAs include only goods and 1% or 2 RTAs only services liberalization. However, there are 481 notifications on RTAs in force. By WTO legal provisions, these notifications can be divided to GATT Article 24 (free trade areas) – 51%; GATT Article 24 (customs unions) – 4%, Enabling clause – 12% and GATS Arti- cle 5 – 33%. Also, out of these notifications, by type of the agreements, most of them, 53% is related to free trade areas and 32% to economic integration agreements. The European Union is by far the largest RTA in terms of trade, accounting for 34% of world merchandise trade in 2018 (WTO, 2019b). Also, the EU has maintained the largest share of intra-regional trade with 64%. African RTAs increased intra-regional exports. For example, the Southern African Development Community and the Com- mon Market for Eastern and Southern Africa increased their intra-regional shares by around 10 percentage points in the past ten years (WTO, 2019b).

Figure 1. Regional trade agreements in force 1948–2019 (by year of entry into force)

Source: WTO (2019a).

Conclusively, proliferation started after 1990s (Sutton, 2007; Vitalis, 2015). Accord- ing to Sutton (2007), agreements after this period were mostly bilateral, and different Vlatka Bilas: 56 World Trade Organization and regional economic integrations: together in future or not? among each other. In cases when these agreements were among countries with different level of development the issue of equitable relationship was present. With the proliferation of RTAs, the number of regional courts increased and many of them are not primarily focused on trade (Alter and Hooghe, 2016). However, their establishment and use are unequal in different part of the world. Clear distinction between the old and the new regionalism has to be made (Joost Teunissen, 1998). The new regionalism includes economic, political, social and cultural aspects, not only free trade arrangements (Joost Teunissen, 1998). Vinerian approach introduced static effects of creating RTAs – trade creating and trade diverting (Bhagwati and Panagariya, 1996). His legacy remained influential in shaping further discussions (Sutton, 2007). The idea was that creation of RTAs could have negative effects for member countries and world welfare. The effect of creating trade can be seen when reducing tariffs leads to switching from more expensive domestic production to cheaper production in the partner country in the RTA, while trade diversion occurs when discrimination of third countries or non-member countries leads to switching from cheaper production in countries outside the RTA to more expensive production in countries that are members of the RTA. Positive static effects occur when trade creation exceeds trade diversion. As opposite from short run static effects, in the long run, potential positive dynamic effects occur due to the capital -ac cumulation allowing production to increase and accelerated growth of productivity as a result of different forms of specialization and the economies of scale arising from it (Grgić and Bilas, 2009). Besides this approach, many other authors gave their contribution in the analysis of the possible effects of creation RTAs. For example, de Melo et al. (1993) studied, among others, whether the regional approach can accomplish objectives that cannot be accomplished via unilateral trade liberalization and concluded if the current trend of unilateral liberalization continues, integration is less likely to have negative efficiency effects. In today’s regionalism, the occurrence of mega-regional trade agreements cannot be neglected. Mega-regional trade agreements are unprecedented in terms of the numbers of countries involved, their total GDP, the variance in their levels of development, the volume of world trade that they account for, their geographic coverage, the volume of foreign direct investments, they are global in conception and scope, nothing like RTAs (Winters, 2015). The examples of mega-regional trade agreements are the Trans-Pacific Partnership (TTP), the Trans-Atlantic Trade and Investment Partnership (TTIP) and the Regional Comprehensive Economic Partnership (RCEP). However, TTIP (agreement between the European Union and the USA) negotiations were launched in 2013 and ended without conclusion at the end of 2016 and European Council decision from 15 April 2019 made negotiating directives no longer relevant. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 49-64 57

Overview and discussion It is still an open question whether regional economic integrations contradict or un- dermine multilateral path of world trade liberalization under the WTO. The Doha Round has resulted in RTAs achieving trade opening relatively quickly compared to the WTO (Apaza Lanyi and Steinbach, 2017). Although the number of RTAs has been increasing, the trading system has not collapsed and the growth of trade does not seem to be affected (Winters, 2015). Ac- cording to WTO (2019b) data, world trade and GDP both have increased by 26% since 2008. World exports of merchandise trade have increased by 20% and of commercial services of 46% in value terms since 2008. Exports of manufactured goods grew at an average annual rate of 2,3% and services exports grew by an average annual rate of 3,9% (WTO, 2019b) (Figures 2 and 3).

Figure 2. World merchandise exports by product group and annual growth 2008–2018 (USD billion and average annual percentage change)

Source: WTO (2019b). Vlatka Bilas: 58 World Trade Organization and regional economic integrations: together in future or not?

Figure 3. World exports in commercial services by sector and annual growth 2008–2018 (USD billion and average annual percentage change)

Source: WTO (2019b).

The Doha Round of trade negotiations failure has led many to ask whether the WTO can sustain the open trading system and its primarily role (Panagariya, 2018). However, it should be taken into consideration that all Uruguay round agreements were fully implemented. Buelens (1992) warned that kind of regionalism developed in the years the GATT was presented complementary to it, but afterwards it is presented as an alternative to the GATT. Frankel et al. (1993) concluded that world trading system is in danger of entering of excessive regionalization. Panagariya (2018) states that world economy in last two decades has been open more than in any other era. However, he concluded also that RTAs fragmented the trading system by undermining the MFN principle and will come to dominate the system with the WTO taking a backseat. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 49-64 59

Preferential agreements may undercut multilateral liberalization, but still Blanchard (2014) proposes to return deep integration measures to the WTO table due to the fact that recent tends demonstrate demand for deep regional economic integrations. However, according to Winters (2015) the roots of this threat were in the closing stages of the negotiation of the ITO, when for political reasons the exception from MFN was extended from customs unions to free trade areas. The GATT article 24 and the GATS article 5 gives preferential trade areas exemption from the MFN principle (Panagariya, 2018). After 1990s, the increasing trend of forming RTAs resulted in low quality RTAs too, and many are challenged to meet the GATT Article 24 to cover of substantially all trade Vitalis (2015). Rising unilateralist and protectionist practices are undermining multilateralism and the system of free trade (World Trade Organization, 2019). Winters (2015) points out that mega-regional trade agreements threaten the multilateral trading system by discriminating and displacing multilateral functions and activities. There is also a challenge of coherent application of RTAs and WTOs trade rules which depends on the degree to which adjudication allows integration of alien legal sources (Apaza Lanyi and Steinbach, 2017). Otherwise, there is a risk of incoherence between RTAs and WTO regimes, as well as among RTAs. Proliferation of RTAs was seen as a result of the fact that multilateralism is too cumbersome for contemporary trade issues (Baldwin, 1993). However, Baldwin (1993) didn’t see the only result in the multilateral trade issues but assumed possible idio- syncratic shock. He showed that deeper integration of an existing regional bloc can facilitate membership requests from third countries since closer integration can harm the profits of third countries exporters which will, on the other hand, start to stimulate their promembership activities. Further enlargement harms even more to third countries exporters due to the bigger RTA market and more membership activities and request are facilitated which all results in a further enlargement of RTA. Main critics from the literature are for instance: RTAs are unable to completely eliminate all sensitive sectors, RTAs are concerned only with traditional border barriers to trade, countries entering RTAs are more concerned about their regional /bilateral relationships than with compatibility with the WTO, RTAs make exemption from the MFN principle, RTAs have weakened the will of the influential WTO members to negotiate in earnest at the multilateral forum, RTAs increased fragmentation of both substantial and procedural governance of trade, putting at risk the coherent application of global trade rules (Sutton, 2007; Apaza Lanyi and Steinbach, 2017; Panagariya, 2018). Vlatka Bilas: 60 World Trade Organization and regional economic integrations: together in future or not?

Another view, is that RTAs serve as building blocks. For instance, regionalism has been a building block for multilateral trade liberalization in the case of Latin America (Ando et al., 2009). In the literature different arguments can be found: RTAs continue aspirations for open trade, recent RTAs are helping to support the liberalization of sensitive agricultural sectors considerably more quickly, RTA members are prepared to go considerably further in terms of actual commitments that are WTO-plus, outside the goods area and to agree to address issues that are not even included in the WTO Doha Round, such as investment, competition policy, and even labor and environmental standards, RTAs are trying to mitigate the risk of complex rules of origin, etc. (Sutton, 2007; Vitalis, 2015). Rodrik (2018) is concerned about redistributive results of RTAs since the changing nature of RTAs. Namely, these agreements are now much deeper and go far beyond trade barriers. He claims these RTAs can empower a different rent-seeking interests instead of neutralizing protectionists. Since there is no WTO progress, RTAs are becoming the only option (Sutton, 2007). Different approaches in the literature suggest RTAs tend to evolve in a protectionist direction, “interfering with multilateral trade liberalization” (Chase, 2003, p. 137). Alter and Hooghe (2016) explained the increase of the number of regional courts as a signal to a bigger commitment to uphold specific values. Vitalis (2015) found some evidence on the sample of the ASEAN-Australia-New Zealand FTA and the Malaysia-New Zealand FTA that RTAs can be building blocks for multilateralism. According to Vitalis (2015) especially RTAs formed from 2008. For instance, these RTAs are helping to support the liberalization of sensitive agricultural sectors quicker; prepared to go further in terms of actual commitments that are WTO-plus, and to agree to address issues like investment, competition policy, labor and environment standards, that are not even included in the WTO Doha Round. However, Vitalis (2015) concludes there remain good reasons to be concerned about the rising number of RTAs, but their role as a stumbling block to the multilateral trade system has not been fully realized either. RTAs offer advantages in terms of scope and flexibility compared with global trade agreements negotiated within the WTO (McKay et al., 2005). They are more easily negotiated due to a smaller number of countries involved, usually geographically closed, similar cultures, geopolitical goals, etc. Finally, Bilas and Franc (2016) conclude regionalism and multilateralism are ex- pected to continue to coexist. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 49-64 61

Conclusion Both, multilateralism and regionalism, have their opponents and advocates, have their advantages and disadvantages. The conclusion of the ongoing debate is still indeci- sive. What has to be in the focus is world welfare and its redistribution. No one is questioning the benefits of free trade or the impact of trade on economic growth and development. It is a fact that negotiations within the WTO take a rather long time. It is also the fact that trends of proliferation regional economic integrations in the world didn’t help multilateral negotiations under the WTO. Nowadays, and after such a proliferation of RTAs, it is clear that countries cannot or won’t stick to multilateralism only. Also, protectionism is increasing and two largest trading countries are in the middle of a trade war while the WTO seems helpless. However, multilateralism is worth preserving due to clear economic, social and governance benefits. It cannot be clearly stated that RTAs are complement or supple- ment to multilateral world trade system at this point, but actions should be taken to make sure RTAs function as a complement. These actions should be mainly reflected in the WTO reform and consensus on the reform measures are of the highest priority for preserving and strengthening the role of the WTO in global trade system. Most of the reform proposals do not tackle specifically RTAs, like for instance combat with protectionism, but it is also one of the priorities how to enable the WTO and RTAs to continue to coexist and act facilitating and enabling to world trade flows and conse- quently to world development.

References Alter, K. A.; Hooghe, L. 2016. Regional Dispute Settlement Systems, in: Börzel, T. A. and Risse, T., Oxford Handbook of Comparative Regionalism. Oxford University Press. Oxford: 538–558. Ando, M.; Estevadeordal, A.; Volpe Martincus, C. 2009. Complements or Substitutes? Pre- ferential and Multilateral Trade Liberalization at the Sectoral Level. Asian Development Bank, Working Paper Series on Regional Economic Integration, No. 39. Apaza Lanyi, P.; Steinbach, A. 2017. Promoting Coherence between PTAs and the WTO through Systemic Integration. European University Institute, Robert Schuman Centre for Advanced Studies, EUI Working Paper RSCAS 2017/17. Baldwin, R. 1993. A domino theory of regionalism. National Bureau of Economic Research, Working Paper No. 4465. Bhagwati, J. 1996. The Theory of Preferential Trade Agreements: Historical Evolution and Current Trends. The American Economic Review, 86 (2): 82–87. Vlatka Bilas: 62 World Trade Organization and regional economic integrations: together in future or not?

Bilas, V.; Bošnjak, M.; Franc, S. 2015. Examining the Export-led Growth Hypothesis: The case of Croatia. Naše gospodarstvao/Our Economy, 61 (3): 22–31. Bilas, V.; Franc, S. 2016. The effects of mega-regional trade agreements on the multilateral trading system. Časopis za ekonomiju i tržišne komunikacije/ Economy and Market Communication Review, 6 (2): 212–232. Blanchard, E. J. 2014. A Shifting Mandate: International Ownership, Global Fragmentati- on and A Case for Deeper Integration under the WTO. European University Institute, Robert Schuman Centre for Advanced Studies, EUI Working Paper RSCAS 2014/111. Blundell-Wignall, A. 2018. Globalisation: Time to level the playing field. OECD Observer. https://www.oecd-ilibrary.org/docserver/9167dd67-en.pdf?expires=1569491212&id=id &accname=guest&checksum=1B2DB6775CE723D6043A353DC7AE83A8. 26. 9. 2019. Buelens, F. 1992. The creation of regional blocs in the world economy. Intereconomics, 27 (3): 124–132. Caporal, J., Gerstel, D. 2018. WTO Reform: The Beginning of the End or the End of the Be- ginning? https://www.csis.org/analysis/wto-reform-beginning-end-or-end-beginning. 26. 9. 2019. Chase, K. A. 2003. Economic Interests and Regional Trading Arrangements: The Case of NAFTA. International Organization, 57: 137–174. Choi, B.-Y. 2017. Preferential Trade Agreements of China, Japan and Korea: Towards Dee- per Integration. Korea Institute for International Economic Policy, Opinions, No. 103. Crowley, M. A., ed. 2019. Trade War: The Clash of Economic Systems Threatening Glo- bal Prosperity. https://voxeu.org/content/trade-war-clash-economic-systems-threatening-global-prosperity. 26. 9. 2019. De Melo, J.; Panagariya, A.; Rodrik, D. 1993. The New Regionalism, A Country Perspective. World Bank, Working papers, WPS109. Evenett, S. J.; Fritz, J. 2019. Jaw Jaw not War War, Prioritising WTO Reform Options. The 24th Global Trade Alert Report. Centre for Economic Policy Research. Fajgelbaum, P. D. et al. 2019. The return to ptotectionism. National Bureau of Economic Research, Working Paper No. 25638. Frankel, J.; Stein, E.; Wei, S.-J. 1993. Continental trading blocs: are they natural, or su- per-natural? National Bureau of Economic Research, Working Paper No. 4588. General Agreement on Tariffs and Trade. 1986. https://www.wto.org/english/docs_e/le- gal_e/gatt47.pdf. 10. 9. 2019. Grgić, M.; Bilas, V. 2009. International economics. Zagreb: lares plus d.o.o. Grgić, M.; Bilas, V.; Franc, S. 2012. Regional economic integrations: effects and perspectives. Zagreb: Sinergja d.o.o. Gunnella, V.; Quaglietti, L. 2019. The economic implications of rising protectionism: a euro area and global perspective. European Central Bank, Economic Bulletin, Issue 3/2019. Gygli, S. et al. 2019. The KOF Globalisation Index – revisited. The Review of International Organizations, 14 (3): 543–574. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 49-64 63

Joost Teunissen, J., ed. 1998. Regional Integration and Multilateral Cooperation in the Glo- bal Economy. The Hague: Forum on Debt and Development. Krugman, P. R. 1987. Is Free Trade Passé? Economic Perspectives, 1 (2): 131–144. Kumar, A.; Kandžija, V. 2018. Is there still a future to the regional trade agreements? Zbor- nik radova Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Special Issue 2018: 105–130. Larch, M. et al. 2019. On the Effects of GATT/WTO Membership on Trade: They are Positive and Large After All. World Trade Organization, Staff Working Paper ERSD-2019-09. McKay, J.; Armengol, M. O.; Pineau, G. 2005. Regional economic integration in a global framework. European Central Bank. Panagariya, A. 2018. President Donald Trump’s Trade War, Multilateralism at Risk. Co- lumbia, SIPA, Working Paper No. 2018–03. Rodrik, D. 2018. What Do Trade Agreements Really Do? Journal of Economic Perspectives, 32 (2): 73–90. Soete, S.; Van Hove, J. 2017. Dissecting the Trade Effects of Europe’s Economic Integration Agreements. Journal of Economic Integration, 32 (1): 193–243. Sutton, M. 2007. Free Trade Agreements, the World Trade Organization and Open Trade. 立命館国際研究 , 20 (1): 111–124. Tai, S. W.; Wan Lee, J. 2009. Strategies of Regional Economic Integration and WTO Acce- ssion in Central Asia. Eurasian Journal of Business and Economics, 2 (3): 1–14. Vitalis, V. 2015. Regional economic integration and multilateralism: The case of the ASE- AN-Australia-New Zealand FTA and the Malaysia-New Zealand FTA. ADBI Working Paper, No. 523, Asian Development Bank Institute (ADBI). Tokyo. Winters, L. A. 2015. The WTO and Regional Trading Agreements: Is it all over for Multilate- ralism? European University Institute, Robert Schuman Centre for Advanced Studies, EUI Working Paper RSCAS 2015/94. World Trade Organization. 2019. China’s Proposal on WTO Reform, Communication from China. https://docs.wto.org/dol2fe/Pages/FE_Search/FE_S_S009-DP.aspx?Catalogue- IdList=254127&CurrentCatalogueIdIndex=0. 12. 9. 2019. World Trade Organization. 2019a. Regional Trade Agreements database. http://rtais.wto. org/UI/PublicMaintainRTAHome.aspx. 23. 9. 2019. World Trade Organization. 2019b. World Trade Statistical Review 2019. World Trade Or- ganization. Vlatka Bilas: 64 World Trade Organization and regional economic integrations: together in future or not?

Svjetska trgovinska organizacija i regionalne ekonomske integracije: zajedno u budućnosti ili ne? Sažetak Vodi se ekstenzivna teorijska debata o tome kako stvaranje regionalnih ekonomskih integracija utječe na ulogu Svjetske trgovinske organizacije. Svjetska trgovinska organizacija, od svog osnutka te svog prethodnika, Općeg sporazuma o carinama i trgovini uložila je ogromne napore u ši- renje i produbljivanje liberalizacije trgovine multilateralno. Ipak, zadnjih desetljeća razvidan je trend proliferacije regionalnih ekonomskih integracija, a što je potaknulo, između ostalog, regionalnu liberalizaciju trgovine. Posljednja runda pregovora među zemljama članicama Svjetske trgovinske organizacije, Doha runda, započela je 2001. godine i još nije zaključena. Ova činjenica dovela je u pitanje sadašnju i buduću ulogu Svjetske trgovinske organizacije. S druge strane, čini se da su zemlje više nego ikada uklju- čene u uspostavljanje i produbljivanje regionalnih ekonomskih integracija. Neki su uvjerenja kako će ovaj trend voditi u konačnici multilateralno slo- bodnoj trgovini te ojačati ulogu Svjetske trgovinske organizacije, dok drugi vjeruju da regionalne ekonomske integracije predstavljaju kamen spotica- nja budućeg funkcioniranja ove međunarodne organizacije. Definitivno, proliferacija regionalnih ekonomskih integracija u svjetskoj ekonomiji nije rezultirala entuzijazmom za multilateralnim pregovorima do sada. Mnogo je prijedloga reformi Svjetske trgovinske organizacije i jačanja njene uloge u svijetu. Također, tu je i pitanje rastućeg protekcionizma i uloge Svjetske trgovinske organizacije u nedavnim trgovinskim ratovima, a koja je bitno različita od bilo koje uloge koju neka regionalna ekonomska integracija može imati. U radu se analizira jesu li regionalne ekonomske integracije supstituti ili komplementi članstvu u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Doprinos rada ogleda se u dva pravca. Prvo, u radu se daje pregled tren- dova regionalnog ekonomskog integriranja, kao i izazova te perspektiva djelovanja Svjetske trgovinske organizacije. Drugo, u radu se nude preporuke mogućih poboljšanja u djelovanju Svjetske trgovinske organizacije i komplementarnosti s regionalnim ekonomskim integracijama. Ključne riječi: Svjetska trgovinska organizacija; regionalne ekonomske integracije Stručni rad Primljeno: 28. studenog 2019. UDK: 327(497.5:436):304.4”2018”

Domagoj Marić* Izazovi hrvatske kulturne i javne diplomacije u Austriji. Obljetnička 2018. godina kao studija slučaja

Sažetak Preispitujući izazove kulturne i javne diplomacije Republike Hrvatske u Republici Austriji, rad donosi pregled aktivnosti Veleposlanstva RH u Beču na području kulturne i javne diplomacije u obljetničkoj 2018. godini, u kojoj se u Beču nije obilježavao samo raspad Monarhije, tj. stvaranje moderne Austrije, nego i stota godišnjica smrti nekoliko velikih imena među kojima posebno mjesto zauzimaju Gustav Klimt i Otto Wagner. U članku se te- matizira i uloga kulturne i javne diplomacije malih država kao i kontekst obljetničke 1918. godine u Austriji, ali i uvodi distinkcija sveobuhvatne javne diplomacije, primjenjive na globalnoj razini (npr. stvaranje nacionalnog brenda na kravati i uspjesima nogometne reprezentacije) i specifične javne diplomacije, prilagođene aktualnom trenutku u jednom određenom kulturnom krugu (Wagner i Klimt kao poveznice s Hrvatskom u austrijskom kontekstu). Hrvatska strana svoj je doprinos obilježavanju godišnjice smrti dvojice spomenutih umjetnika dala sudjelovanjem u izložbi „Klimt nije kraj” postavljenoj u galeriji Donji Belvedere i predavanjem o platni- ma braće Klimt u zgradi riječkog HNK, ali u prvom redu izložbom „Otto Wagner i hrvatska arhitektura”, postavljenoj u zgradi Veleposlanstva RH u Beču, koju je projektirao i u kojoj je stanovao sam Otto Wagner. Godišnjica raspada zajedničke države obilježena je znanstvenim skupom pod nazivom „29. 10. 1918. – pogled unatrag”, organiziranim u suradnji s Hrvatskim povijesnim institutom iz Zagreba. Ključne riječi: kulturna diplomacija; javna diplomacija; obljetnice; 1918.; Otto Wagner; Gustav Klimt

Uvod Velike obljetnice kao što je 2018. godina zahtijevaju posebnu aktivnost na područ- ju javne i kulturne diplomacije, a ukoliko se radi o poveznicama dviju povijesno i

* Domagoj Marić, mag., Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, domagoj.ma- [email protected] Domagoj Marić: Izazovi hrvatske kulturne i javne diplomacije u Austriji. 66 Obljetnička 2018. godina kao studija slučaja kulturološki isprepletenih zemalja kao što su to Austrija i Hrvatska, onda važnost programa koji se priprema u obljetničkoj godini nije potrebno dodatno isticati. U radu će biti prikazane i kontekstualizirane aktivnosti Veleposlanstva RH u Beču u okviru dviju velikih obljetnica, kojima je obilježena bečka javna i kulturna scena u 2018. godini – radi se o sto godina od propasti Austro-Ugarske Monarhije, ali i nastanka novih država, kao i godini u kojoj se obilježava stota godišnjica smrti Gustava Klimta i Otta Wagnera.1 Kulturnu i javnu diplomaciju moguće je promatrati i analizirati na nekoliko razina: od analize zakonskih akata ili statuta državnih tijela zaduženih za oblikovanje i provedbu kulturne i javne diplomacije do usporedbe planiranih i ostvarenih aktivnosti ili analize njihovog tipa. Ovaj je rad koncentriran na aktivnosti jedne institucije (Vele- poslanstvo RH u Beču), u određenom vremenskom i prostornom okviru (Austrija, od siječnja do prosinca 2018.) u specifičnom kontekstu (obljetnička godina). Prije nego što se pristupi pojedinim manifestacijama, u radu će se tematizirati funkcija i način provedbe kulturne i javne diplomacije malih zemalja, ali i specifično- sti oblikovanja hrvatske kulturne i javne diplomacije u Austriji. Hrvatske aktivnosti na području kulturne i javne diplomacije do sada nisu bile tema mnogo znanstvenih radova. Radovi koji su se doticali navedene teme u većoj su mjeri bili preskriptivne prirode (način na koji Hrvatska treba brendirati svoje kulturne proizvode i predstaviti ih u inozemstvu), nego što su obrađivali konkretne slučajeve predstavljanja hrvatske kulturne baštine u inozemstvu. Za to postoji nekoliko razloga: prvo, izdanja koja na preskriptivan način obrađuju oblikovanje hrvatske javne diplomacije u pravilu su preduvjet za uspješnu provedbu javne diplomacije i drugo, za razliku od npr. Austrije, koja svake godine objavljuje izvještaj2 o postignućima na polju kulturne i javne diplomacije, hrvatske institucije do sada nisu uvele praksu publiciranja sličnog izdanja, kojim bi se ne samo sažeo rad na području kulturne i javne diplomacije, nego i informirala domaća javnost, što bi bio dobar preduvjet za nastanak radova u kojima bi se tematizirala postignuća na navedenom području. Utoliko će se rad metodološki ograničiti na hrvatske i austrijske medijske natpise s pojedinih manifestacija, kao i informacije iz priopćenja Veleposlanstva RH u Beču objavljenih na javnim stranicama

1 U istoj godini obilježava se i godišnjica smrti Egona Schielea i Kolomana Mosera, no kako između njih i Hrvatske nema snažnijih poveznica – za razliku od Wagnera i Klimta – dvojica značajnih umjetnika nisu bili predmet aktivnosti Veleposlanstva RH u Beču, pa ni u ovom radu. 2 Puno ime izdanja je „Austria Kultur International – Godišnjak austrijske kulture u inozemstvu (Ja- hrbuch der österreichischen Auslandskultur)”, a izdaje ga Savezno ministarstvo za Europu, integra- ciju i vanjske poslove kao središnje tijelo u sustavu austrijske državne uprave zaduženo za kulturnu diplomaciju i središnjica Austrijskih kulturnih foruma u inozemstvu. Ovlasti ministarstva kulture pripojene su uredu saveznog kancelara, u kojem djeluje ministar za EU, umjetnost, kulturu i medije (trenutačno funkciju obnaša Gernot Blümel). Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 65-78 67

Veleposlanstva. Tijek manifestacija izloženih u radu neće biti kronološki, nego prema njihovom odjeku u javnom prostoru, pri čemu će u prvom planu stajati izložba „Otto Wagner i hrvatska arhitektura” te dvije manifestacije o Gustavu Klimtu (predavanje dr. sc. Irene Kraševac i izložba „Klimt nije kraj” postavljena u bečkoj galeriji Donji Belvedere) te znanstveni skup „29. 10. 1918. – pogled unatrag.” Od glazbenih manifestacija u radu će biti istaknuta uloga 14. Festivala hrvatske glazbe u Beču, koji je trajao od 15. listopada do 29. listopada, a u sklopu kojega su najveći hrvatski solisti i ansambli (pijanist Aljoša Jurinić, ansambl „Antiphonus”, Zagrebački solisti, orkestar ansambla „Lado”) nastupili u reprezentativnim bečkim prostorima (Musikverein, crkva sv. Pe- tra i sl.). U radu će biti riječi i o (opsegom) manjim manifestacijama, koje su u svakom slučaju naišle na velik interes austrijske i hrvatske publike i koje na svim razinama svjedoče o stoljetnim isprepletenim vezama Austrije i Hrvatske. Namjera rada nije detaljno predstaviti svih 30 manifestacija Veleposlanstva na području kulturne i javne diplomacije u 2018. godini – čitatelja se upućuje na javne stranice Veleposlanstva RH u Beču (http://at.mfa.hr/) na kojima se nalaze priopćenja za medije s podacima o odr- žanim manifestacijama, nego predstaviti i kontekstualizirati najvažnije od njih. Popis 30 manifestacija nalazi se u dodatku rada. U uvodu rada potrebno je istaknuti još jedan aspekt aktivnosti iz područja Velepo- slanstva RH u Beču u 2018. Prethodne 2017. bilateralne je odnose dviju zemalja obilje- žila Godina kulture Hrvatska – Austrija 2017., koja je realizirana u objema zemljama. Samo su u Austriji od početka siječnja do kraja prosinca održane 102 manifestacije, u širokom luku od Tirola do Beča i Gradišća, a sastojala se od komornih manifestacija, namijenjenih manjem krugu, do velikih događaja kakvih nije bilo u 25 godina bilateralnih odnosa, a koji su održani u najreprezentativnijim bečkim prostorima – galeriji Belvedere, Volkstheateru, Kunsthistorisches Museumu i sl. U tom je kontekstu Go- dina kulture visoko podigla ljestvicu očekivanja javnosti i umjetnika, pa je jubilarna 2018. predstavljala idealan, ali i izazovan nastavak godine u kojoj je ostvaren najveći projekt na području bilateralnih kulturnih odnosa od austrijskog priznanja Hrvatske.

Postoje li specifičnosti kulturne i javne diplomacije malih zemalja? U kontekstu ne samo otvaranja javnih institucija prema van nego i ubrzanog razvoja elektronske komunikacije i društvenih mreža, kulturna i javna diplomacija u ukup- nom djelovanju službe vanjskih poslova imaju sve snažniju ulogu. Iako je svoj puni procvat doživjela u 21. st., pojam javne diplomacije (u koji spada i kulturna diplomacija) potječe od američkog diplomata Edmunda Asburyja Gulliona (1913. – 1998), koji je pojam javne diplomacije osmislio još 1965. (Auer i Srugies, 2013: 9). Iako se danas smatra sastavnim dijelom javne diplomacije, kulturna diplomacija ima bitno dulju Domagoj Marić: Izazovi hrvatske kulturne i javne diplomacije u Austriji. 68 Obljetnička 2018. godina kao studija slučaja tradiciju, a može je se pratiti još u antici (još su Grci i Rimljani institucionalizirali širenje svoje kulture izvan vlastitih granica) (Cull, 2009: 19). Zubčević (2000: 7) uspoređuje definiciju javne diplomacije britanske službe vanjskih poslova (FCO) i Centra za strateške i međunarodne studije SAD-a i zaključuje da potonja naglašava važnost uključivanja domaće i strane javnosti u oblikovanje javne politike, dok britanska definicija ističe stjecanje dugotrajnih utjecajnih prijatelja kao jedan od glavnih postulata javne diplomacije. Javna diplomacija u osnovi se svodi na komunikaciju vlade jedne države (država šiljateljica u tradicionalnom diplomatskom vokabularu) s javnošću druge države (država primateljica) (Cull, 2009: 12). Melissen (2011: 1) naglašava da je upravo javna diplomacija postala „glavni izvo- zni proizvod diplomatskih studija”, što također svjedoči o njezinoj neupitnoj važnosti. Javna diplomacija postala je prototip suvremene službe vanjskih poslova, jer je po svojoj definiciji suprotstavljamo ne samo tajnoj diplomaciji, koja se redovito ističe u nega- tivnom kontekstu kao uzročnik stvaranja tajnih saveza u međunarodnim odnosima i tako jedan od razloga izbijanja Prvog svjetskog rata, nego i tradicionalnoj diplomaciji u 20. st., koja nije imala dodira s građanima. Kao prekretnički datum u razvoju javne diplomacije, ali i njezinoj percepciji na globalnoj razini, redovito se ističe 11. rujna 2001. (Auer i Srugies, 2013: 8), a pojačane aktivnosti na području javne diplomacije nakon terorističkog napada preslikale su se i na europske države, koje na području javne diplomacije ulažu veliki trud. Iako se u prvom redu provode kroz aktivnosti kulturnih instituta,3 koje Republika Hrvatska u aktualnoj ustrojstvenoj strukturi mreže svojih predstavništva u inozemstvu bez obzira na različite inicijative još nije osnovala, postoji niz čimbenika koji su odgovorni za provedbu kulturne i javne diplomaciju neke zemlje u inozemstvu, među kojima veleposlanstva igraju ključnu ulogu. Kao ostale institucije možemo navesti predstavništva Hrvatske turističke zajednice, Hrvatske gospodarske komore, gradova i županija te lektorate hrvatskog jezika na stranim sveučilištima. Naravno, veliku ulogu u kontekstu javne diplomacije igraju i pojedinačni uspjesi dionika koji djeluju izvan državnog institucionalnog sustava, kao što su npr. gospodarstvenici, sportaši i umjetnici, ali i rad brojnih udruga manjine i iseljeništva, koje su također odgovorne za stvaranje slike zemlje iz koje dolaze u njihovoj novoj domovini. Ukoliko se želimo posebno osvrnuti na aktivnosti i dostignuća malih zemalja, pri čemu kao cilj kulturne i javne diplomacije definiramo „promociju vlastite kulture i izgradnju pozitivnog imidža” (Gotal, 2015: 141), jedini ispravan zaključak jest da nema zlatnog pravila koje se može primijeniti isključivo na male zemlje. Iako je istina da male zemlje trebaju više uložiti u osmišljavanje i oblikovanje kulturne i javne diplo-

3 Za više informacija o aktivnostima kulturnih instituta vidjeti radove Stanka Nicka (1997: 83) i Svje- tlana Berkovića (2006: 187). Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 65-78 69 macije nego velike, istina je da postoji trend povezivanja malog i lijepog, što su vješto iskoristile zemlje kao Austrija, Portugal i Irska (Martinović, 2000: 12). Ukoliko male zemlje okarakteriziramo kao one koje ne raspolažu s modelom hard power (snažna vojna i gospodarska komponenta), pri čemu im putem kulturne i javne diplomacije ostaje rad na vlastitom soft power konceptu, treba istaknuti nekoliko čim- benika tog koncepta. Prvo, za razliku od velikih zemalja koje ugled uživaju na globalnoj razini, soft power se u pravilu koncentrira na regionalnoj razini. Drugo, koncept „meke moći” u različitim se sredinama oblikuje na različit način, ovisno o kulturo- loškim karakteristikama zemlje u kojoj se djeluje (hrvatski soft power ne može se gra- diti na isti način npr. u Austriji i u zemljama Južne Amerike). Ključna karakteristika izgradnje soft power principa je povezivanje sa zemljom primateljicom, pri čemu se naglašava dvostranost i otvorenost kulturne i javne diplomacije, što uslijed izostanka univerzalnosti principa rad na njihovom području samo otežava. Ako male zemlje definiramo kao zemlje s kraćom ili manje snažnom administra- tivnom tradicijom u odnosu na „velike igrače”, razlika u odnosu na velike zemlje mogla bi nastati i u provedbi javne i kulturne diplomacije, pa i u financiranju. Martinović (2000: 13) kao tri temeljna jamca za uspjeh nacionalnog brendiranja ističe a) ustano- vu nositeljicu („nacionalni dizajnersko-promotorski think-tank”), b) operativna tijela (koja trebaju pratiti dinamiku realizacije) i c) financije. Kao što je ranije naglašeno, jednu od ključnih komponenti kulturne i javne diplomacije – za razliku od državne propagande – predstavlja dvosmjeran odnos, temeljen na poveznicama dviju zemalja. U tom kontekstu za pravi učinak javne i kulturne diplomacije potrebno je njezino dobro osmišljavanje, ali i poznavanje publike u zemlji primateljici. Utoliko možemo razlikovati sveobuhvatnu javnu diplomaciju, koja se u pravilu može primijeniti globalno (npr. brend kravate, uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije) i specifičnu javnu diplomaciju, definiranu i oblikovanu za jedan određeni kulturni krug (poveznice Klimta i Hrvatske u kontekstu obljetničke godine Klimta u Beču). Dok se sveobuhvatna javna diplomacija oblikuje na nacionalnom nivou, osmi- šljavanje i provedba specifične javne diplomacije češće su prepušteni instituciji na terenu, koja bolje poznaje aktualni trenutak u zemlji primateljici. Sveobuhvatna javna diplomacija usko je povezana s pojmom brendiranja nacije, jer se brend nacije ne oblikuje za neko regionalno područje, nego vrijedi na globalnoj razini. Ipak, za razliku od brendiranja – koje se u pravilu odnosi na nacije, pa tek onda na države (Szondi, 2008: 5–6), javna i kulturna diplomacija – pa tako i sveobuhvatna javna diplomacija –u većoj su mjeri proizvod državne administracije, a ne nacije. Odličan primjer specifične javne diplomacije je i Festival hrvatske kulture u Francuskoj „Croatie, la voici” iz 2012., u Domagoj Marić: Izazovi hrvatske kulturne i javne diplomacije u Austriji. 70 Obljetnička 2018. godina kao studija slučaja sklopu kojega je npr. održana izložba Meštrovićevih djela u pariškom Musée Rodinu.4 Drugu podjelu javne diplomacije moguće je postaviti nastavno na ciljanu skupinu u istom kulturnom krugu; u tom kontekstu Martinović (2000: 12–13) ističe irsko bren- diranje sv. Patricka i folklorne glazbe kao nacionalnog simbola za šire mase, a G. B. Shawa i J. Joycea za obrazovaniju skupinu primatelja.

Što povezuje Otta Wagnera i Hrvatsku (osim zgrade Veleposlanstva) Nesumnjivo najveći događaj Veleposlanstva RH u Beču na polju kulturne diplomacije u 2018. bila je izložba „Otto Wagner i hrvatska arhitektura”, otvorena u prostorijama Veleposlanstva RH u Beču 12. listopada. Radi se o projektu koji su zajednički ostvarili Moderna galerija Zagreb i Veleposlanstvo RH u Beču, a čiji je autor dr. sc. Dragan Damjanović s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Iako je neupitan povod za postavljanje izložbe bila obljetnička 2018., tematski okvir za izved- bu projekta predstavlja činjenica da je zgradu u kojoj je smješteno Veleposlanstvo RH u Beču ne samo projektirao nego i u njoj stanovao jedan od najvećih austrijskih arhitekata Otto Wagner. Nakon što je zgrada podignuta 1890. godine sve slavnijem arhitektu uskoro postala premala, Wagner ju je prodao bečkoj plemićkoj obitelji španjolskog podrijetla Hoyos, a ona pedesetih godina tadašnjoj FNR Jugoslaviji za sjedište njezinog poslanstva u neutralnoj Austriji (Czeike, 2004: 274–275). Nakon raspada SFRJ zgradu je kao i većinu diplomatsko-konzularnih predstavništava bivše države zauzela SR Jugoslavija (kasnije Srbija i Crna Gora), a u posjed Republike Hrvatske, čije je danas vlasništvo, ušla je u tijeku pregovora o sukcesiji koji u trenutku pisanja ovog rada još uvijek nisu završeni. Zgrada Veleposlanstva afirmirala se kao mjesto održavanja manifestacija za vrijeme Godine kulture Hrvatska – Austrija 2017., tako da je dobar dio stalne publike Ve- leposlanstva već poznavao reprezentativan Wagnerov prostor. Ipak, na 15 dvojezičnih5 panela na kojima je ispričana priča o utjecaju Otta Wagnera na hrvatsku arhitekturu detaljno su predstavljene veze Otta Wagnera s Hrvatima i Hrvatskom, u prvom redu putem dvojice njegovih najutjecajnijih hrvatskih učenika – Vjekoslava Bastla i Vikto- ra Kovačića. Prema rezultatima istraživanja autora izložbe dr. sc. Damjanovića, Otto

4 Detaljan prikaz festivala „Croatie, la voici” izložen je u popratnom materijalu dostupnom na povez- nici www.min-kulture.hr/userdocsimages/Projekti/Croatie%20la%20voici%20HR.pdf. 5 Izložba „Otto Wagner i hrvatska arhitektura” sastoji se od 15 panela na njemačkom i hrvatskom jeziku, bogato opremljenih fotografijama i ilustracijama realiziranih i nerealiziranih projekata Wa- gnera i njegovih učenika. Iako su paneli otisnuti na njemačkom i hrvatskom, kako bi bili dostupni austrijskoj i hrvatskoj publici, prvo izdanje kataloga izložbe otisnuto je samo na njemačkom jeziku. Prvo mjesto postava izložbe je spomenuta zgrada Veleposlanstva RH u Beču, nakon čega se izložba prikazuje u muzeju trećeg bečkog kotara (Bezirksmuseum Landstraße). Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 65-78 71

Wagner izradio je samo jedan projekt za Hrvatsku, za osječku župnu crkvu sv. Petra i Pavla, koji natječajna komisija nije odabrala, ali je zato za židovsku obitelj iz Zagreba i Varaždina Wagner projektirao robnu kuću Neumann na bečkoj Kärntnerstraße, koja je nestala u Drugom svjetskom ratu (Damjanović, 2018: 8–16). Wagnerov projekt ogra- de koji još uvijek možemo vidjeti diljem Beča po trasi nekadašnje gradske željeznice (Stadtbahn, danas linije podzemne željeznice U4 i U6) dospjele su i do dubrovačkog Boninova, gdje i danas stoje (Kraševac i Žaja Vrbica, 2016: 175–178). Osim što su na izložbi detaljno predstavljeni opusi spomenutih Vjekoslava Bastla (Etnografski muzej, kuća Elsa-Fluid, nacrt za rekonstrukciju Kaptola) i Viktora Kova- čića (crkva sv. Blaža, zgrada Zagrebačke burze), publika je imala priliku upoznati se i s ostvarenjima austrijskih arhitekata na hrvatskom prostoru. U tom kontekstu posebno mjesto zauzimaju Wagnerovi učenici Alfred Fenzl i Franz Kaym, koji su osmislili nerealizirane projekte povezivanja Dubrovnika i Lokruma visećim mostom (Fenzl) i električnom žičarom (Kaym), a na Lokrumu zamislili izgradnju Palače mira (Fenzl) i plesne škole (Damjanović, 2018: 74–79).

Godišnjica smrti Gustava Klimta i ponovno otkrivanje njegovih veza s Hrvatskom Gustav Klimt kao jedan od najistaknutijih austrijskih brendova također predstavlja most kojim su u obljetničkoj godini potvrđene slojevite i bogate veze između Austrije i Hrvatske. U tom kontekstu treba istaknuti projekt u zajedničkoj organizaciji Matice hrvatske Beč i Veleposlanstva RH u Beču, održan 15. ožujka 2018. Radi se o predavanju dr. sc. Irene Kraševac s Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba pod nazivom „Klimt i Rijeka.” Bila je to prilika da se austrijskoj publici predstavi devet ulja na platnu koje je izradila skupina sastavljena od trojice mladih umjetnika među kojima su uz Gustava Klimta bili i njegov mlađi brat Ernst Klimt i Franz Matsch. Radovi skupine pod nazivom Družba umjetnika (Künstler-Compagnie) nisu slučajno dospjeli u Rijeku, nego kao dio velikog projekta gradnje zgrade riječkog kazališta od strane ar- hitektonskog ateljea Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera (Kraševac, 2012: 154). Povjesničarka umjetnosti dr. sc. Kraševac se u predavanju posebno osvrnula na tri platna Gustava Klimta pod nazivom „Alegorija instrumentalne glazbe”, „Alegorija oz- biljne opere” i „Alegorija poezije”, kao rijetki primjeri mladog umjetnika koji je kasnije stekao svjetsku slavu. Platna trojice mladih umjetnika doživjet će dodatnu valorizaciju i u sklopu projekta „Rijeka – europska prijestolnica kulture 2020”, u kojoj će Muzej grada Rijeke postaviti izložbu „Nepoznati Klimt.” U kontekstu sustavnog predstavljanja riječkih slika mladih bečkih umjetnika široj javnosti potrebno je izvršiti njihovu detaljnu restauraciju, o čemu je govorila Višnja Bralić iz Hrvatskog restauratorskog zavoda (Marić, 2018c: 30). Domagoj Marić: Izazovi hrvatske kulturne i javne diplomacije u Austriji. 72 Obljetnička 2018. godina kao studija slučaja

Druga manifestacija koju je potrebno spomenuti u kontekstu obljetnice Gustava Klimta i Hrvatske izložba je „Klimt nije kraj”6, postavljena u jednoj od središnjih beč- kih galerija, Donjem Belvedereu. Radi se o izložbi autora Alexandera Kleea koja je u prvi plan stavila slikarsku tradiciju srednjoeuropskih država nastalih na teritoriju Austro-Ugarske Monarhije. Među osamdesetak umjetnika koji su našli svoje mjesto na izložbi našlo se i troje hrvatskih: Vilko Gecan, Milivoj Uzelac i Ivan Meštrović. Od tri navedena umjetnika u bečkom kontekstu najpoznatije je ime Ivana Meštrovića, koji je na izložbi „Klimt nije kraj” predstavljen skulpturom „Vestalka” iz 1915., dok je autor izložbe odabrao platna „Autoportret u baru” Milivoja Uzelca i „Cinik” Vilka Geca- na kao primjere hrvatskog slikarstva dvadesetih godina (Marić, 2018c: 30). Izložba je obuhvatila vremenski i kulturni okvir do austrijskog pripojenja nacističkoj Njemačkoj 1938., čija se obljetnica također obilježavala 2018. godine, što je u austrijskom medij- skom prostoru bilo daleko zastupljenije od stogodišnjice raspada Monarhije i smrti spomenutih velikih umjetnika.

14. festival hrvatske glazbe u Beču i ostale glazbene manifestacije Jedina manifestacija koja se u Beču redovito održava iz godine u godinu a kojom se sustavno promiče hrvatska glazbena baština je Festival hrvatske glazbe, koji se u obljetničkoj 2018. održao 14. put, u zajedničkoj organizaciji Koncertne dvorane Va- troslava Lisinskog i Veleposlanstva RH. Otvaranje Festivala upriličeno je 15. listopada s predstavljanjem festivala kao svojevrsnom proširenom konferencijom za medije, nakon čega su slijedili koncert pijanista Aljoše Jurinića u bečkom Musikvereinu (16. listopada), koncert vokalnog ansambla Antiphonus u Hofmusikkapelle (22. listopada), koncert Zagrebačkih solista u bečkoj Peterskirche uz soliste sopranisticu Ivanu Lazar i gitarista Petrita Çekua (24. listopada), radionica i koncert svirača Lada na Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost (25. listopada) i koncert Elvisa Stanića u jazz klubu Por- gy & Bess (29. listopada). Već iz navedenih koncerata je razvidno da je 14. Festival hrvatske glazbe bečkoj publici predstavio najveća imena klasike, jazza i narodne glazbe, kako izvođača, tako i skladatelja: Aljoša Jurinić svoj je recital otvorio „Melankolijom” Blagoja Berse, „Antiphonus” je izveo motete hrvatskih baroknih skladatelja Ivana Lu- kačića i Vinka Jelića, a kao posebnu zanimljivost treba istaknuti da je na koncertu izveden i relativno nepoznati Rekvijem splitskog skladatelja Julija Bajamontija skladan za njegovog suvremenika i prijatelja Ruđera Boškovića, inače bečkog studenta (Marić, 2018a: 25). Pod nazivom „Blagoje Bersa ponovno u Beču” hrvatski se skladatelj predstavio beč- koj publici putem predavanja „Što mi duša šapće, to sam stavio u note. Život i djelo

6 https://www.belvedere.at/Klimt_ist_nicht_das_Ende. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 65-78 73

Blagoja Berse” dr. sc. Nade Bezić iz Hrvatskog glazbenog zavoda (5. studenog), nakon čega je Zagrebački gitaristički kvartet (16. studenog) održao koncert pod nazivom „Bersijada” s klavirskim djelima Blagoja Berse u obradi za kvartet gitara. U sklopu koncerta je glumac Duško Modrinić čitao ulomke iz Bersinog dnevnika koji je nastao djelomično i u Beču. Predavanje „Claude Debussy i hrvatska glazba” održala je 27. studenog muzikolo- ginja dr. sc. Zdenka Weber, bivša savjetnica za kulturu Veleposlanstva RH u Beču. Na predavanju o utjecaju velikog francuskog skladatelja na hrvatsku glazbu dr. Weber je istaknula kako je 1918. godina smrti Claudea Debussyja i utemeljitelja novog glazbenog stila, impresionizma u glazbi koji je imao svoje snažne reperkusije i među hrvatskim skladateljima. Mladi hrvatski skladatelji koji su se školovali u Beču predstavili su svoj opus austrijskoj publici u sklopu koncerta održanog 13. veljače u prostoru „Alte Schmiede.” Na koncertu su predstavljena djela Margarete Ferek-Petrić, Mirele Ivičević, Lane Ja- njanin, Marka Markuša i Davora Branimira Vinczea.

Ostalo Od ukupno 30 manifestacija Veleposlanstva RH u Beču u 2018. održana su tri znan- stvena skupa – uz prigodni skup organiziran s Hrvatskim institutom za povijest pod nazivom „29. 10. 1918. – pogled unatrag” o raspadu Austro-Ugarske Monarhije, 25. siječnja je u suradnji s Maticom hrvatskom održan znanstveni skup „Značenje i uloga jezika u nacionalnoj književnosti i kulturi” (Marić, 2018b: 115), a 15. studenog i treći znanstveni kolokvij o životu i djelu Fausta Vrančića. Osim tri navedena skupa u 2018. je održan niz znanstvenih i popularno-znanstvenih predavanja koja su tematski po- krila široku lepezu od lingvistike (Ivan Filip Vesdin), glazbe (Blagoje Bersa, Claude Debussy), kiparstva (Oscar Nemon) do kazališta („Rat i umjetnost”). Stogodišnjica raspada Monarhije obilježena je znanstvenim skupom „29. 10. 1918. – pogled unatrag.” Radi se o simpoziju organiziranim u suradnji Veleposlanstva s Hr- vatskim institutom za povijest povodom obilježavanja stote godišnjice raskida držav- no-pravnih veza Hrvatske s Austro-Ugarskom Monarhijom. Simboličnost vremena i mjesta održavanja je istaknuta činjenicom da je skup organiziran točno sto godina nakon povijesne odluke Hrvatskog sabora o raskidu državno-pravnih veza s Monar- hijom i to u Hrvatskom veleposlanstvu u Beču. Troje povjesničara s Instituta (dr. sc. Stjepan Matković, dr. sc. Zdravka Jelaska Marijan i dr. sc. Hrvoje Čapo) rasvijetliti su kontekst raskida veza i posljedica važne odluke (Marić, 2018d: 696). Austrijsko društvo za kroatistiku, Hrvatski studiji i Veleposlanstvo RH u Beču organizirali su 15. studenog treći znanstveni kolokvij „Faust Vrančić”, koji se nakon Rima i Praga kao gradovima u kojima je Vrančić živio održao u Beču. Kao posebno Domagoj Marić: Izazovi hrvatske kulturne i javne diplomacije u Austriji. 74 Obljetnička 2018. godina kao studija slučaja relevantno izlaganje u kontekstu austrijsko-hrvatskih veza treba istaknuti izlaganje dr. sc. Sanje Vulić, koja je predstavila usporedbu Vrančićeva jezika i gradišćansko-hrvatskih jezičnih idioma. Poseban događaj predstavlja projekt u suradnji Veleposlanstva i Hrvatske paneu- ropske unije – javna projekcija filma „Otto i Hrvati” Vanje Vukovića, organizirana 20. studenog, na rođendan Otta von Habsburga, koji je odigrao jednu od ključnih uloga pri uspostavi hrvatske samostalnosti. Javna projekcija upriličena je nakon mise zaduš- nice za Otta von Habsburga koji je pokopan u bečkoj Kapucinskoj kripti. Još jedan odličan dokaz o tijesnim poveznicama Hrvatske i Austrije predstavljalo je predavanje „Valpovački vlastelini Prandau-Normann” dr. sc. Marine Vinaj iz osječkog Muzeja Slavonije, održano povodom postavljanja izložbe o zbirci austrijske plemićke obitelji Prandau-Normann, koja je odigrala ključnu ulogu u razvoju Slavonije u posljednja tri stoljeća. Predavanjem održanom u Veleposlanstvu RH u Beču simbolič- ki je zatvoren krug započet stjecanjem obiteljskih posjeda u Slavoniji kao nagrada za sudjelovanje u ratovima protiv Turaka, ali je ujedno i austrijskoj publici predstavljen veliki projekt koji se sastojao od četiri izložbe u Osijeku i Valpovu (u Muzeju Slavonije, Državnom arhivu u Osijeku, Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku i Muzeju Valpov- štine), a koji je tematizirao direktan austrijski utjecaj na Hrvatsku. Kao što je već istaknuto, na javnoj mrežnoj stranici Veleposlanstva RH u Beču mo- guće je naći priopćenja za medije na kojima je detaljno predstavljeno svih 30 manifestacija koje su temelj rada.

Zaključak Kako je prikazano u radu, Veleposlanstvo RH u Beču je u 2018. s ukupno 30 manifestacija u pravilu iz domene specifične javne diplomacije predstavilo hrvatsku kulturu i njezine poveznice s Austrijom. U nizu od 30 manifestacija ipak posebno treba istaknuti one kojima se hrvatska strana nadovezala na aktualni obljetnički kontekst u Austriji. Upravo je manifestacijama kojima su istaknute veze Klimta i Wagnera s Hrvatskom Veleposlanstvo RH u Beču potvrdilo kako je Hrvatska ne samo politički i administrativno, nego i kulturološki tj. esencijalno (bila) dio srednjoeuropskog kruga, što se može pratiti i po životopisima i opusima dvojice bečkih velikana. Aktivnosti Veleposlanstva RH u Beču o kojima je riječ u ovom radu ne samo da su se tematski uklopile u obljetnički kontekst, koji je neupitno obilježio cijelu javnu scenu austrijske prijestolnice u 2018. godini, nego su bile i njegov sastavni dio, pri čemu posebno mjesto zauzima izložba o poveznicama Otta Wagnera i Hrvatske. Izložba je naišla na velik interes kod bečke javnosti, između ostalog jer su dvije velike izložbe o Ottu Wagneru (u središnjoj gradskoj muzejskoj ustanovi Wien Museum i Muzeju primijenjene umjetnosti – MAK) u tom trenutku već bile zatvorene. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 65-78 75

Održavanjem skupa u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest Hrvatska se priključila nizu srednjoeuropskih zemalja koje su u svojim kulturnim institutima ili veleposlanstvima u Austriji obilježile stogodišnjicu završetka postojanja dvojne monarhije, odajući tako počast zajedničkim vezama, ali i samostalnosti koja je uslijedila ili direktno nakon raspada Monarhije ili nešto kasnije. Znanstveni skup održan toč- no sto godina od dana kada je Hrvatski sabor donio povijesnu odluku o konačnom razdruživanju od austrijske krune i to baš u zgradi Veleposlanstva RH u Beču nije imao samo simboličnu nego i istinsku sadržajnu vrijednost koju je prepoznala brojna publika. Imajući u vidu središnje aktivnosti Veleposlanstva iz područja kulturne i javne diplomacije nameće se zaključak da je hrvatsko predstavništvo u Austriji pratilo glavne smjernice obljetničke godine i djelovalo s njima u toku, što dozvoljava preinaku izreke kojom se u izvornom obliku ohrabruje aktere na nižoj razini da prate svjetske tren- dove i primjenjuju ih u svom dvorištu (think globally, act locally) u varijantu think globally, act globally.

Literatura Auer, Claudia; Srugies, Alice. 2013. Public Diplomacy in Germany. Figueroa Press. Los Angeles. Berković, Svjetlan. 2006. Diplomacija i diplomatska profesija. Urban – Media d.o.o. Du- brovnik. Cull., Nicholas J. 2009. Public Diplomacy: Lessons form the Past. Figueroa Press. Los An- geles. Czeike, Felix. 2004. Historisches Lexikon Wien. Band 3. Buchverlage Kremayr & Scheriau/ Orac. Wien. Damjanović, Dragan. 2018. Otto Wagner und die kroatische Architektur. Moderna galerija. Zagreb. Gotal, Mihovil. 2015. Kulturna diplomacija Republike Hrvatske. Polemos, 36: 141–162. Kraševac, Irena. 2012. Alegorijske slike Gustava Klimta u riječkom kazalištu. Radovi In- stituta za povijest umjetnosti, 36: 153–168. Kraševac, Irena; Žaja Vrbica, Sanja. 2016. Ograda Otta Wagnera kao primjer urbane opre- me Beča i Dubrovnika. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 40: 173–182. Marić, Domagoj. 2018a. Najbolje od naše glazbe. Vijenac, 8. studenog, 25. Marić, Domagoj. 2018b. Od jezika do nacije i natrag. Povodom znanstvenog skupa „Zna- čenje i uloga jezika u nacionalnoj književnosti i kulturi”, Beč, 25. 1. 2018. Jezik, 65 (3): 115–118. Marić, Domagoj. 2018c. Po Klimtu i s Klimtom i u Klimtu. Vijenac, 12. travnja, 30. Domagoj Marić: Izazovi hrvatske kulturne i javne diplomacije u Austriji. 76 Obljetnička 2018. godina kao studija slučaja

Marić, Domagoj. 2018d. 29. listopad 1918. iz perspektive 29. listopada 2018. Pogled unatrag na odluku s dugoročnim posljedicama. Časopis za suvremenu povijest, 50 (3): 696–700. Martinović, Stjepo. 2000. Kako nametnuti pozitivne stereotipove, u: Vukov-Colić, Dražen, Image i identitet Hrvatska. Autorska bilježnica. Radna grupa Predsjednika Republike Hrvatske. Ured Predsjednika Republike Hrvatske. Zagreb: 12–14. Melissen, Jan. 2011. Beyond the New Public Diplomacy. Netherlands Institute of Internati- onal Relations „Clingendael.” The Hague. Nick, Stanko. 1997. Diplomacija. Metode i tehnike. Barbat. Zagreb. Szondi, György. 2008. Public Diplomacy and Nation Branding: Conceptual Similarities and Differences. Netherlands Institute of International Relations „Clingendael.” The Hague. Zubčević, Irena. 2000. Novi diplomatski software, u: Vukov-Colić, Dražen, Image i identitet Hrvatska. Autorska bilježnica. Radna grupa Predsjednika Republike Hrvatske. Ured Predsjednika Republike Hrvatske. Zagreb: 7–9.

Mrežni izvori Croatie, la voici – Festival Hrvatske u Francuskoj. Rujan – prosinac 2012. Press materijal. http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Projekti/Croatie%20la%20voici%20HR.pdf. 15. prosinca 2018. Image i identitet Hrvatska. 2000. file:///C:/Users/user/AppData/Local/Microsoft/Win- dows/Temporary%20Internet%20Files/Content.IE5/MI08DL1G/autorska_biljeznica. pdf. 15. prosinca 2018. Izložba „Klimt ist nicht das Ende” https://www.belvedere.at/Klimt_ist_nicht_das_Ende. 1. ožujka 2019. Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 65-78 77

Dodatak Popis manifestacija Veleposlanstva RH u Beču u 2018. godini 25. 1. – Znanstveni skup „Značenje i uloga jezika u nacionalnoj književnosti i kulturi” 13. 2. – Koncert mladih hrvatskih skladatelja, Alte Schmiede 15. 3. – Predavanje „Klimt i Rijeka” (22. 3. – otvaranje izložbe „Klimt nije kraj” u galeriji Donji Belvedere) 22. 4. – Spomendan pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 23. 4. – Promocija zbornika „Njemački jezik i kultura u Hrvatskoj” 25. 4. – Predavanje „Ivan Filip Vesdin – most između Hrvatske, Austrije i Indije” 6. 5. – Svečano otvorenje hrvatske knjižnice u Raasdorfu, Donja Austrija 25. 5. – Komemoracija hrvatskim zapovjednicima iz Prvog svjetskog rata 28. 5. – Predavanje „Valpovački vlastelini Prandau-Normann” 5. 6. – Predavanje „Oscar Nemon – kipar Freuda” 26. 6. – Proslava Dana državnosti RH, Café Gloriette, dvorac Schönbrunn 3. 9. – Predstavljanje 48. Varaždinskih baroknih večeri 26. 9. – Sudjelovanje na Europskom danu jezika 12.10. – Otvaranje izložbe „Otto Wagner i hrvatska arhitektura” 15.10. – Otvaranje 14. Festivala hrvatske glazbe u Beču (FHG) 16.10. – Pijanistički recital Aljoše Jurinića, Musikverein (FHG) 21.10. – Austrijsko-hrvatska večer u Željeznom, Gradišće 22.10. – Koncert ansambla „Antiphonus”, Hofmusikkapelle (FHG) 24.10. – Koncert Zagrebačkih solista, Peterskirche (FHG) 25.10. – Koncert i radionica o tradicijskim glazbalima orkestra ansambla „Lado”, Sveuči- lište za glazbu i scensku umjetnost (FHG) 29.10. – Koncert Elvis Stanić Group, Jazz klub Porgy&Bess (FHG) 29.10. – Znanstveni skup „29.10.1918. – pogled unatrag” 05.11. – Predavanje „Što mi duša šapće, to sam stavio u note. Život i djelo Blagoja Berse” 15.11. – Znanstveni kolokvij „Faust Vrančić” 16.11. – Koncert „Bersijada” Zagrebačkog gitarističkog kvarteta 20.11. – Projekcija filma „Otto i Hrvati” 27.11. – Predavanje „Claude Debussy i hrvatska glazba” 07.12. – Svečano otvaranje hrvatske knjižnice u Kulturnoj zadruzi „Kuga” u Velikom Bo- rištofu, Gradišće 10.12. – Predavanje „Rat i umjetnost. Slika Domovinskog rata u hrvatskom kazalištu – od svetišta do krivnje” 17.12. – Božićni koncert zbora „Otvorena srca” (pokroviteljstvo)

Domagoj Marić: Izazovi hrvatske kulturne i javne diplomacije u Austriji. 78 Obljetnička 2018. godina kao studija slučaja

Challenges of Croatian cultural and public diplomacy in Austria. The anniversary 2018 as a case study Summary In examining the challenges of cultural and public diplomacy of the Repu- blic of Croatia in the Republic of Austria, the paper presents an overview of the activities of the Croatian Embassy in Vienna in the field of cultural and public diplomacy in 2018, in which Vienna did not mark only the collapse of the Monarchy, but also the centenary of the deaths of several great names, including Gustav Klimt and Otto Wagner. The article also discusses the role of cultural and public diplomacy of small states as well as the context of anniversary 1918 in Austria, but also introduces the distinction of comprehensive public diplomacy, applicable globally (e.g. by creating a national brend on a tie and on the success of the national football team) and specific public diplomacy, adapted to the current moment in a particular cultural circle (Wagner and Klimt as links to Croatia in the Austrian context). The Croatian side contributed to the celebration of the anniversary of the deaths of two artists by participating in the exhibition „Klimt is Not the End“ set up in the gallery of Belvedere and lecturing on Klimt’s paintings Rijeka, but in the first place by the exhibition „Otto Wagner and Croatian Architecture“ in the building of the Croatian Embassy in Vienna, which was designed by Otto Wagner. The anniversary of the collapse of the common state was marked by a scientific gathering entitled „29.10.1918 - a Look Backwards“, organized in cooperation with the Croatian History Institute from Zagreb. Key words: cultural diplomacy; public diplomacy; anniversaries; 1918; Otto Wagner; Gustav Klimt Prikazi knjiga i ostalo Book reviews and miscellanea

Florian Bieber. The rise of authoritarianism in the Western Balkans, Palgrave MacMillan, 2019. 155 pp.

Much of the academic literature on the Western Balkans focuses on the wars of the 1990s and accompanying nationalism. Newer trends in this region remain in the shadow of the bloody fall of Yugoslavia and current developments in other parts of Eu- rope. The Rise of Authoritarianism in the Western Balkans is a five-chapter teleological study of the trends that swept the region in the last decade, reflecting the stagnation of democracy. It opens with a ten-point ironic guideline for a fictitious (or not) Balkan Prince, written in 2015. Fast-forward a few years, and it is still topical and popular. “You can only rule if you claim to be a democrat in favor of EU integration, but you can only continue your rule for a long time by not acting on these claims”(x) Bieber writes, giving an insight into the rest of the book in only one sentence. Bieber points out the link of the two words, “Balkans” that has a negative con- notation and reminds of the Balkanization and Balkanism, and the word “Western” which is supposed to signify progressiveness and modernity. He provides the context by familiarizing the reader with the main occurrences from the 1990s, with a focus on the rise of semi-authoritarian rule and waves of democratization that were never in full swing, and moves on to analyze the recent events. The reader is often reminded that there is no “one size fits all” approach when it comes to the autocratic rule in the region, and the differences in democratic backsliding are explained by a detailed analysis of each Western Balkan country. Rewarding is the chapter in which the author shifts away from traditional and well established authoritarian theories and meticulously distinguishes seven different types of autocratic rule, from continuity and change from within the Montenegrin ruling party that has not changed since 1990, to Serbian return to semi-authoritarianism with the coming to power of current president in 2012. Furthermore, he points out that a long-term international involvement in Kosovo led to authoritarianism under international patronage where the elites retained power by dint of external support and that the new semi-authoritarian regime in North Macedonia was triggered by the Greek veto on NATO membership. The decentralization of political scene in Bosnia Prikazi knjiga i ostalo 82 Book reviews and miscellanea and Herzegovina does not mean pluralization, but rather ethnocratic authoritarianism, while the structural polarization in Albania is based on two major differences between two established parties (neither of which is ideological): their relation to the Communist Party and a geographic support along north-south lines. Finally, Croatia went through the semi-authoritarian rule. It has not gone back to it, but it marks the rise of illiberalism with a conservative and nationalist trend, which Bieber calls con- servatism without authoritarianism. Especially insightful is the chapter on Mechanisms of Authoritarianism in the region, which draws on mechanisms of rule developed by Bieber in his previous work. It draws attention on various features of the new competitive authoritarianism, a system in which formal democracies are confronted with the challenge of keeping the power. In other words, a system combines formal democracy with informal authoritarianism. Among seven of these mechanisms is the production of constant state of crisis (illustrated by the train incident between Serbia and Kosovo in 2017, and the bilateral name dispute between North Macedonia and Greece), and external legitimacy (when the minister of foreign affairs of Austria took part in a North Macedonia’s ruling party rally or when Serbian president Vučić had a bilateral meeting with chancellor Merkel right before Serbian elections). Another mechanism is re-establishment of loyal media, explained through a transfer of media ownership from foreign investors to companies close to the regime, the use of tabloids, and different stages of media polarization through the region. The volume closes with an Epilogue, a ten-point guide for those who seek to replace the Balkan Prince, with the remark not to use the inherited power for personal advantage, no matter how tempting that might be. This, too, was written by Bieber in 2015. By the time the book was published, the only Balkan Prince to lose power was North Macedonian Nikola Gruevski, who sought refuge under the wing of another Prince, Victor Orban (145). The significance of the Rise of Authoritarianism in the Western Balkans lies in the fact that it provides a new and fresh insight into the recent occurrences in the region, stimulates discussion of these complex processes, and offers a thought-provoking and well-documented analysis of processes even in academically marginal parts of Eu- rope (Montenegro and North Macedonia). This interesting and engaging volume is an essential read for scholars in political science and college students, as well as for the policy makers and journalists whose work is focused on the Western Balkans.

Ana Radović Kapor Oswald Spengler. Godine odluke. Njemačka i razvoj svjetske povijesti, AGM, Zagreb, 2019. 239 str.

U prijevodu Lidije Šimunić Mesić s njemačkog jezika te pod uredništvom Josipa Lukina i Zlatka Matijevića objavljen je u rujnu 2019. godine, uz potporu Ministar- stva kulture Republike Hrvatske, prijevod Spenglerova djela Godine odluke. Riječ je o manje poznatom djelu od slavne Propasti Zapada, također prevedene na hrvatski jezik i objavljene u elitnom Demetrinom izdanju 1998. godine. Izvornik Godina odluke (Jahre der Entscheidung. Deutschland und die weltgeschichtliche Entwickung) objavljen je u Münchenu znakovite 1933. godine. Hrvatski prijevod sastoji se od Uvoda (11-17) te poglavlja Politički obzor (19-36), Svjetski ratovi i svjetske sile (37-88), Bijela svjetska revolucija (89-191), Obojena svjetska revolucija (193-214), zatim kratkog orisa života autora (217-220), kao i imenskog kazala (223-239) iz pera urednika. Spenglerov rad pokazuje priličnu povijesnu, ekonomsku, geopolitičku i dijelom filozofsku erudiciju, kojom autor pokušava ponuditi široki kulturno-civilizacijski pogled na probleme svojeg doba. Ista erudicija u sebi nosi i neminovne tragove amaterstva, jer niti u jednom od gore navedenih područja Spengler nije cjelovito formirani stručnjak. U prvoj polovici 20. stoljeća Spengler u takvim nastojanjima nipošto nije sam (naročito u Njemačkoj), niti su Godine odluke, kao što je već navedeno, njegov jedini pokušaj takve studije. No, dok Jaspersova Duhovna situacija vremena (1930) i Heideggerov Bitak i vrijeme (1927), nude opće filozofske rasprave o duhovnom trenutku zapadnog čovjeka, njegove znanosti, tehnike, umjetnosti, itd., a dok Hitlerov Mein Kampf (1925) nudi autobiografski manifest nacizma i nadola- zećih rasnih politika, Spenglerove Godine odluke stiješnjene su između konzertativ- ne nostalgije za vitalnijim (ustvari predindustrijskim) dobom europske i njemačke povijesti, i pesimizma oko trenutnih i nadolazećih desetljeća rastakanja vrijednosti i dekadencije zapadne kulture i moći. Jasno i odjelito razumijevanje Godina odluke i Spenglerova pogleda na svijet zahtijevalo bi daleko preciznije smještanje u okvirima njemačke (i uopće zapadne) zeitgeist literature prve polovice stoljeća. Kako je ovdje riječ o tek kraćem prikazu Prikazi knjiga i ostalo 84 Book reviews and miscellanea knjige, bio bi to preopsežan zadatak. Valja zato početi od Spenglerove prve rečeni- ce: “Nitko nije više od mene mogao priželjkivati nacionalni prevrat koji se dogodio ove [1933] godine. Od prvoga sam dana mrzio prljavu revoluciju iz 1918. kao izdaju manje vrijednoga dijela našega naroda na uštrb onoga jakoga, neistrošenoga, koji se pobunio 1914. zato što je mogao i želio imati budućnost.” (str. 11) Sličnim tonom otvara svoje posljednje poglavlje: “Zapadnu civilizaciju 20. stoljeća ugrožava ne jedna, nego dvije svjetske revolucije najvećega razmjera. Još nisu spoznate u svojem stvarnom razmjeru, dubini i djelovanjima. Jedna dolazi odozdo, druga izvana: kla- sna borba i rasna borba.” (str. 193) Iz gornjih citata moglo bi se zaključiti da Spengler piše pamflet za naciste, pro- gramski obogaćen ulogom njemačkog naroda u spašavanju ne samo vlastite nacionalne kulture, već čitavog zapada. Ipak, Spengler je daleko od nacista u mnogo bitnih pogleda. Fasciniran poviješću proteklih civilizacija nudi vlastitu (iako pojmovno ne do kraja razvijenu) filozofiju povijesti u kojoj se civilizacije uzdižu i neminovno propadaju pod pritiscima iznutra i izvana. Svaka je velika civilizacija propala zbog neminovnog trošenja vlasitog “materijala” i udaraca okolnih naroda (dakle, odozdo i izvana), koji su nakon više stoljeća potlačenosti i zavisti uništili nekad dominantni imperij. Slična se rudimentarna filozofija povijesti može naći i kod drugih autora, kako nacističkih tako i ostalih autora, npr. američkog profesora Lothropa Stoddarda u njegovoj The Rising Tide of Color Against White World-Supremacy (1920), no Spen- glera od njih razlikuje stav prema rasi. Naime, dok je njegov narativ o vitalnosti ge- neracija koje grade velike civilizacije rubno mističan, izostaje tipično pseudo-znan- stveno insistiranje na podjeli između viših i nižih rasa. Njegov je rasizam, ako je to zaista rasizam, uvjetovan povijesnim trenutkom i razinom vitalnosti koju neka rasa ili narod upravo imaju, a što ih onda čini dominantnima. Nema urođenih karakteristika koje su svojstvene samo jednoj rasi, a koje je čine višom ili nižom u apsolutnom smislu. Također, Spengleru je ideja rasne čistoće, s obzirom na stalno miješanje rasa, groteskna. Za njega ključ uspjeha nije u stvarajnju čiste rase, već snažne rase. Za Hitlera bi germansko rušenje Zapadnog Rimskog Carstva bilo dokaz o rasnoj su- periornosti germanskih plemena, dok bi za Spenglera ono bilo tek potvrda njegove opće teze o cikličkom uzdizanju i padu civilizacija. Zato u Spenglera ne nailazimo na pravo određene rase da zauzme ili zadrži svoje mjesto u povijesti - gubitak moći i vitalnosti te rastakanje tradicionalnih društvenih institucija neminovno dovode do propasti, a budućnost donosi nova uzdizanja naroda i rasa čiji vitalni materijal, njihova “jakost, neistrošenost i želja za vlasitom budućnosti” nisu istrošeni. Ipak, posebno mjesto daje ideji nordijskog heroizma koji treba oživjeti u Njemačkoj i kul- Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 79-92 85 tivirati među Europljanima gdje god moguće radi opstanka dominacije i moći europskih nacija. Spengler tvrdi da je sjeme propasti zapadnih sila posijano uzdizanjem ekonomskih faktora iznad onih političkih te novim idejama ekonomskog razvoja koji moćne državnike pretvara u sluge kapitala. Isto je praćeno usponom demokratskog nacionalizma i slabljenjem starih političkih struktura kroz velike oružane sukobe. Rat od 1914. - 1918. za Spenglera nije imao pobjednika. Europski su narodi u njemu potratili svoj rasni i nacionalni kapital. Slično tvrdi i dio europskih konzervativnih, i dijelom opskurnih, autora danas. Donekle blisku misao izriče npr. Peter Hitchens kada tvrdi da je Britansko carstvo izgubljeno već u Prvom svjetskom ratu, zbog tro- šenja “the flower of England” – onih najhrabrijih i najboljih mladića koje je njihova nacija imala za dati. (Hitchens, 2018) Tendencijom ka poravnanju društva insistiranjem na društvenoj i ekonomskoj jednakosti već je Zapadna Europa dovedena do gubitka vitalnosti politike, koja postaje ropkinjom stalno rastućih zahtjeva formirajuće radničke klase u 19. stoljeću. Slično rastu i zahtjevi zajednica pod europskom vlasti drugdje u svijetu. Dok je karakteristika prve mržnja radništva prema buržoaziji, karakteristika je druge mr- žnja “obojenih prema bijelima”. U mnogome je Spengler, dakako, pogriješio. No, pregled krivih predviđanja i ar- gumenata nije primjeren jednom ovakvom pregledu. Spenglerov suvremeni čitatelj će uz privilegiju poznavanja posljednjih 86 godina povijesti (privilegija koju autori i njihovi suvremenici nikad ne uživaju) i sam znati procijeniti u čemu je autor pogri- ješio. Radije treba reći zašto se Spenglera vrijedilo prevoditi na hrvatski jezik 2019. godine, osam i pol desetljeća nakon izvornika, tj. reći koji aspekti njegove misli ili ostaju, ili ponovno postaju, aktualni. Naime, Spenglerova analiza nacionalnih i međunarodnih političkih, ekonomskih i kulturnih strujanja se čini relevantnom za mnoge autore i političke pokrete u suvremenom svijetu, i to zbog tema koje sežu od ekonomskih recesija, migrantskih kriza, sve do uzdizanja populističkih stranaka i političara u mnogim zapadnim zemljama. Spenglera se isplati čitati radi boljeg razumijevanja populističkih i pro- tekcionističkih politika te motivacije koja pokreće njihove zagovaratelje, ali više od toga radi razumijevanja duha vremena njegova pisanja – vremena čije su opasnije, opskurnije i opscenije tendencije mnogi primijetili u naše doba.

Stipe Buzar Prikazi knjiga i ostalo 86 Book reviews and miscellanea

Literatura Heidegger, Martin. 1988., Bitak i vrijeme. Naprijed, Zagreb. Hitchens, Peter 2018. Soldiers? No, Britain lost 700,000 poets, teachers, inventors... and fathers, Daily Mail [online]. https://www.daily mail.co.uk/debate/article-6376275/PE- TER-HITCHES-Soldiers-No-Britain-lost-700-000 -poets-teachers-inventors-fathers. html. 11. 2. 2020. Jaspers, Karl. 1998. Duhovna situacija vremena. Matica Hrvatska. Zagreb. Stoddard, Lothrop. 1920. The rising tide of color against white world-supremacy, Project Gutenberg [2011]. https://www.gutenberg.org/files/ 37408/37408-h/37408-h.htm. 12. 2. 2020. Cynthia Estlund. A new deal for China’s workers? Harvard University Press, 2017. 285 pp.

Cynthia Estlund’s 2017 book deals with a vitally important question of changes in labor markets in China. In this, she views what is arguably the most important market in the world through the lens of what is arguably its most important segment. After all, the issues of labor organization and labor conditions are firmly rooted in the results of international trade, economic growth models and even democracy. Labor organization has historically provided a strong (even violent) political voice to the workers, as it allowed for direct action regardless of political party mediation. All of this makes the organization of labor a vital issue in a political or international context. But when we attempt to follow the changes underway in China, we encoun- ter an issue of stupendous proportions. The remarkable and export-led growth of the Chinese economy in the previous three decades has had profound political and military implications but it was built on a set of internal political conditions which were generally considered unstable. Most importantly, these included the lack of independent labor organization, which enabled both the continuation of the power monopoly of the CCP in this respect, as well as relatively cheap labor costs fueling the economic expansion. This set of circumstances has changed in the last decade or so, with labor growing scarcer and dearer, and the CCP enacting a number of top-down reforms favoring labor conditions (and circumventing the possibility of independent labor organization). This has prompted Estlund to pose the provocative question of the possibility of a New Deal for the workers in China. The implication of this question is a comparison with the shift in labor organization in the USA in the 1930s, which has had its implications for activism, democracy, Keynesian growth model and the very shape of American society for decades to come. All of this makes Estlund’s subject matter crucial for the understanding of modern international economy, as well as the internal functioning of political and economic currents in China. Cynthia Estlund is well poised to try and answer this complex question as she wrote two books and numerous articles covering various labor issues (regulation, automation, unions, management). Prikazi knjiga i ostalo 88 Book reviews and miscellanea

The book is structured around questions, starting with its title and continuing through the titles of chapters and various segments. These flow logically through a well-structured argumentation. Estlund’s Introduction sets the general tone of the book and outlines its arguments. The dramatic rise from poverty in China has fed an increase in expectations of its citizens, while the workers became more visible as they conducted massive protest (Honda in 2010 and Yue Yuen in 2014). Could this precipitate a crucial societal moment of change to rival the New Deal in the USA? The author seems excited at the possibility of witnessing such a historic movement and the prospect of analyzing it as it develops. Her overarching thesis is that the regime is determined to avoid the rise of an independent labor movement, which led to con- ducting constrained versions of both reforms and repression (20). The second chapter offers an overview of labor protest in China since the late 1970, i.e. since the Deng Xiaoping reform era. Chapter 3 contrasts the only permitted union organization in China (ACFTU – All China Federation of Trade Unions) with the role of activist labor NGOs. The most provocative part of this chapter is not the question of whether or not ACFTU can even be considered a union given its dependence of and interconnected- ness with the CCP (which severely restricts its negotiation capacities). Rather, it is the implication that American low-wage workers might prefer the Chinese arrangement, considering the deteriorated state of US unionism, despite its respect for independence and liberalism (63). Chapter 4 offers a view into the New Deal in America in order to use the image of deep structural change comparatively, particularly in its intricate connection to ordinary and extraordinary labor disputes (94). Chapter 5 examines the changes in regulation and the puzzle of the large enforcement gap. The laws offer a great degree of formal protection without the possibility of consistent application. Against this back- drop an increase in protection in recent years does not necessarily stave off labor disputes, but can rather exacerbate them by providing an unfulfilled right (110). The sixth chapter analyzes the issue of union independence and the curious position of strikes without unions, as ACFTU serves as a mediator towards the striking workers rather than an organizer of the strike (132). The seventh chapter discusses the possibilities of more democratic unions and the dilemmas of meritocracy and selection/election. In the eighth chapter, the position of the Staff and Worker Representative Congresses (SWRC – the Chinese version of the works council) is examined. Its changing position is tentatively improving the workers’ position both in terms of increasing the numbers of companies with SWRC and expanding their role in management. Finally, in the concluding chapter, Estlund answers the provocative question she asks in the title of her book. As it turns out, a New Deal in China is “very unlikely” (217) in any likely sense of the term, as labor unrest seems far more manageable in modern China than it was in the USA in the 1930s (210-212), but prophylactic reforms which stave off social Međunarodne studije, god. 18, br. 1–2, 2018, str. 79-92 89 strife by improving the workers’ standard of living are useful nonetheless. They are merely unlikely to prove as deep and structural as the “New Deal” title might suggest. Judging by its citation statistics, Estlund’s book is yet to receive anything near the recognition it deserves. Firstly, the methodological strategy itself deserves acknowl- edgement, as the comparison between USA labor struggles of the 1930s and current dilemmas in China is not necessarily obvious. Such comparisons are not unknown (particularly in modernization theory, various structuralist approaches and in a more general sense, in development economics), but they still may be frowned upon from the point of view of mainstream social sciences. It is simpler to discard the comparison in terms of a democratic and exceptional USA in the interwar period being entirely incomparable to a party-led and exceptional China in the 21st century. Therefore, such a research maneuver takes courage and a specific scientific profile which can handle these two subjects – both of which were clearly found in Estlund, who has spent three decades researching US and Chinese labor markets. Secondly, her execution is very good, with a clear and well-structured argumentation, dissecting the labor changes in China and not shying away from controversy in using China as a mirror to elucidate the failings of US labor markets. Thirdly, her writing style is accessible, with a prose that is not overly burdened with jargon but presents a rewarding reading experience. Estlund succeeds in approaching a complex subject through a complex research strategy, nevertheless delivering a comprehensive and clear result. In all, this book places Cynthia Estlund among the few most readable and informative authors who write in English on the issues of Chinese labor markets. This book can and should be read by any social scientist with an interest in China and its economy.

Josip Lučev

Sarah Eaton. The advance of the state in contemporary China: State-market relations in the reform era, Cambridge University Press, 2016. 145 str.

Za razliku od ponekad uvriježenog mišljenja da je strelovit uspon Kine tijekom posljednja dva desetljeća rezultat specifičnog kineskog upravljanja ekonomijom (tzv. Pekinški konsenzus umjerene do jake državne kontrole i represije kao opreka neoli- beralnom Washingtonskom konsenzusu), Sarah Eaton u svojoj analizi kineskog ekonomskog uspjeha pokazuje kako je riječ o kompliciranijim procesima i politikama koje nisu posljedica jedinstvenog stava i pogleda na prirodu ekonomskih odnosa u Kini, kao ni na ulogu države i tvrtki u državnom vlasništvu. Autorica tvrdi kako „uspon države i povlačenje privatnog sektora“, termin koji se u političko-ekonomskoj analizi NR Kine uvriježio nakon niza visokoprofilnih preuzimanja privatnih tvrtki od strane kompanija u državnom vlasništvu (str. 3), nije posljedica ni svjetske ekonomske krize ni globalizacijskih procesa, a ni nagle promjene u provođenju tzv. Kineskog modela (što je drugo ime za Pekinški konsenzus), nego je riječ o kulminaciji višedesetljetnog sučeljavanja najrazličitijih ideja koje tvore kinesku ekonomsku i javnu politiku (str. 51-52). Sučeljavanje tih ideja, između ostalog, očituje se u preuzimanju kontrole nad tržišnim silama primjenom pristupa makrokontrole i mikrofleksibilnosti, tj. zadržavanjem kontrole nad makroekonomskim strujanjima, istovremeno otvarajući prostor za veći utjecaj slobodnotržišnih odnosa na mikrorazi- ni. Taj je pristup doveo do strategije stvaranja tzv. nacionalnih prvaka, odnosno tvrtki i konglomerata u državnom vlasništvu. One će biti predvodnice razvoja pojedinih za državu važnih sektora (str. 25) koje autorica vidi kao odgovor na niz problema s kojima se NR Kina susretala u tzv. reformskom razdoblju (od kraja 80-ih godina 20. stoljeća do ulaska Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju). Međutim, za razliku od niza autora (vidi str. 15), analizirajući nastanak ideja koje su dovele do stvaranja kineskog ekonomskog čuda, autorica smatra da je riječ o čušpaj- zu rješenja, koja su rezultat dugotrajnih rasprava, i o problemima, ali prije svega o pri- rodi rješenja kojima država treba težiti. Ta su pak rješenja dogovarana pod utjecajem promjena na unutrašnjem (ekonomska kriza, neučinkovitost državne administracije, Prikazi knjiga i ostalo 92 Book reviews and miscellanea pozivi na demokratizaciju i odgovor države na Tiananmenu) ili globalnom planu (raspad SSSR-a i poraz komunizma u Europi), ali i pod utjecajem ekonomski sve snažnijih istočnoazijskih susjeda, Japana i Južne Koreje (str. 29). Dio recepta ekonomske strategije ovih zemalja, smatra autorica, prepisali su kineski čelnici, poglavito onaj dio koji se odnosi na stvaranje državnih ekonomskih prvaka. U samoj analizi Eaton promatra dva razdoblja razvoja kineske ekonomije: od kraja 80-ih do ulaska u WTO te nakon ulaska u WTO u prosincu 2001. godine, pomno analizirajući stotine dokumenata i članaka te pozivajući se na dubinske intervjue s ciljanim sugovornicima, akterima po- litičkih i ekonomskih događanja. Eaton, inače profesorica Modernog kineskog društva i ekonomije na Institutu za sociologiju i Odjelu istočnoazijskih studija Sveučilišta u Göttingenu, svoju analizu pojačava dvjema studijama oglednih pristupa pojedinim gospodarskim sektorima, i to analizom avioindustrije i telekomunikacijske industrije, kojima ilustrira strategiju ulaganja u nacionalne prvake. Kao što je vidljivo u spomenutim slučajevima, i ne samo u njima jer se tema povremeno provlači kroz cijelu knjigu, monopol, odnosno oligopol tvrtki u državnom vlasništvu nije tako monolitan kako se činilo nakon preuzimanja iz 2008. i 2009. godine, već se kroz tržišne pukotine na ekonomsku scenu vraćaju i tvrtke u privatnom, odnosno mješovitom vlasništvu. Istovremeno rasprava o neučinkovito- sti države kao vlasnika, lošem upravljanju i drugim problemima vezanima uz državno vlasništvo ponovno dobiva na važnosti, u čemu je jedan od doprinosa i Eatoničina knjiga. U završnom poglavlju autorica pokušava predvidjeti odgovor na pitanje dolazi li uspon države svome kraju ili će se nastaviti u bližoj budućnosti, s posebnim osvrtom na glavne teorijske smjerove rasprave između tzv. eksperimentatora i konvergencio- nalista (str. 111) te smjer razvoja poduzeća u državnom vlasništvu u eri Xi Jinpinga (str. 118). Autorica zaključujući da, „s obzirom na to koliko su duboko ideje državnog kapitalizma utkane u kinesku političku ekonomiju i iz perspektive ranijih primjera promjene paradigme, po svoj prilici, srušiti bi ih moglo samo nešto tako snažno kao teška i dugotrajna ekonomska kriza“ (str. 124). Knjiga je organizirana kroz uvodno i pet drugih poglavlja, broji 145 stranica, a prvo izdanje objavio je 2016. godine Cambridge University Press.

Ivana Đuroković

Međunarodne studije International Studies

godina 18, broj 1–2, 2018. volume 18, number 1–2, 2018

Nakladnik Libertas međunarodno sveučilište Trg J. F. Kennedya 6b 10000 Zagreb www.libertas.hr tel: 385/15633101

Lektura Ivana Petrović

Grafička priprema i izrada crteža Nenad B. Kunštek

Dizajn Ana Pojatina

Klasifikacija prema UDK Anka Ranić