SVEUČILIŠTE U ZAGREBU PRIRODOSLOVNO – MATEMATIČKI FAKULTET GEOGRAFSKI ODSJEK ZBORNIK TERENSKE NASTAVE STUDENATA III. GODINE PREDDIPLOMSKOG ISTRAŽIVAČKOG STUDIJA GEOGRAFIJE AKAD. GOD. 2018./2019. – ALBANIJA – CRNA

25.9.2019. Zagreb SADRŽAJ:

UVOD ...... 3 1. FIZIČKO-GEOGRAFSKA OBILJEŽJA KOSOVA (Jagušt, Kranjc, Kuna, Udovičić) ... 6 2. DEMOGEOGRAFSKA PROBLEMATIKA KOSOVA (Fuštin, Indir, Kostelac, Tomorad) ...... 18 3. URBANI SISTEM KOSOVA (Faber, Matković, Nikolić, Roland) ...... 30 4. GOSPODARSTVO KOSOVA (Bogović, Dubić, Knjaz, Shek-Brnardić) ...... 45 5. FIZIČKO-GEOGRAFSKA OBILJEŽJA ALBANIJE (Grudenić, Karmelić, Radoš, Zarožinski) ...... 64 6. RAZVOJ TIRANE I URBANOG SISTEMA ALBANIJE (Blazinarić, Hojski, Majstorić, Tomičić) ...... 81 7. TURISTIČKI POTENCIJALI I TURIZAM ALBANIJE (Krošnjak, Makar, Pavlić, Šaškor) ...... 98 8. GOSPODARSKI RAZVOJ ALBANIJE (Fabijanović, Hunjet, Maras, Somek) ...... 114 9. TURIZAM CRNE GORE (Barišić, Budić, Mišetić, Rak) ...... 126 10. POPIS IZVORA I LITERATURE ...... 141

UVOD

Ovogodišnja ruta terenske nastave studenata III. godine preddiplomskog istraživačkog studija geografije Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sastojala se od egzotičnih balkanskih destinacija – krajeva Albanije, Kosova te Crne Gore. Terenska nastava trajala je sedam dana, od 17.5. do 24.5.2019, u kojima su studenti, pod vodstvom svojih nastavnika prof. dr. sc. Zorana Stiperskog, prof. dr. sc. Dražena Njegača te doc. dr. sc. Jelene Lončar obišli istaknutije gradove i impresivne krajolike jugozapadnog Balkana te dobili uvid kako izgledaju europske zemlje u razvoju. Početak putovanja obilježili smo posjetom Janjevu, a zatim Gračanici, u kojoj smo imali priliku vidjeti unutrašnjost manastira, te Ulpijani, nakon čega smo prvi dan zaključili noćenjem u Prištini. Drugi dan započeli smo obilaskom Peća te nedalekog izvora Bijelog Drima, nakon čega smo posjetili Dečane te se opet vratili u Prištinu. Trećeg dana bio je organiziran posjet akademiji u Prištini gdje smo saznali zanimljive informacije o Kosovu te se iz prve ruke upoznali s kakvim je ekonomskim problemima suočeno kosovsko stanovništvo. Nakon educiranja krenuli smo prema jugu Kosova, do Prizrena, nakon čijeg smo se obilaska zaputili do glavnog grada Albanije, Tirane. Četvrti dan bio je najsadržajniji – krenuli smo od Tirane do Drača te nakon posjeta Apollonie (ostataka antičkog grčkog grada) odsjeli u Sarandeu, obalnom gradu Albanije. Petog dana obišli smo arheološku lokaciju Butrint pod zaštitom UNESCO-a i izvor Plavo oko u sklopu prirodnog rezervata te krenuli prema Gjirokasteru, gradu zanimljivo kaotične gradske konfiguracije te povratkom u Tiranu završili dan. Predzadnji dan uključivao je obilazak Kruje, Skadra te egzotičnog krajolika ušća Bojane. Nakon sadržajnog dana krenuli smo prema crnogorskom turističkom odredištu Ulcinju gdje smo noćili. Sedmi je dan, u odlaznom duhu, bio usmjeren prema Crnoj Gori, točnije Budvi i Kotoru, čime smo i završili naše ovogodišnje putovanje od čak 21 odredišta.

Od studenata tu su bili studenti III. godine preddiplomskog studija geografije istraživačkog smjera, a to su: Barišić Krešimir, Blazinarić Marko, Bogović Marija, Budić Marcija, Dubić Ivana, Faber Marko, Fabijanović Nika, Fuštin Ivan, Grudenić Marko, Hojski Sven, Hunjet Tihana, Indir Katarina, Jagušt Ivan, Karmelić Matej, Knjaz Helena, Kostelac Leo, Kranjc Marko, Krošnjak Natalija, Kuna Monika, Majstorić Ivan, Makar Magdalena, Maras Iva, Matković Borna, Mišetić Andrija, Nikolić Mislav, Pavlić Ivana, Rak Mihovil, Radoš Marin, Raspudić Anamarija, Roland Jan, Shek-Brnardić Helena, Skoko Klara, Somek Klara, Šaškor

3

Ozana, Tomičić Leo, Tomorad Vid, Udovičić Katarina, Vrtarić Timon, Zarožinski Stjepan i Žnidarić Leonard.

PLAN PUTA

4

STUDENTI NA TERENU

5

1. FIZIČKO-GEOGRAFSKA OBILJEŽJA KOSOVA

1.1. Uvod

Republika Kosovo država je u središnjem dijelu Jugoistočne , okružena Srbijom, Crnom Gorom, Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Smještena je na kontaktu Dinarida i Šarsko-Pindskog planinskog sustava te nema izlaz na more. Kosovo zauzima teritorij površine 10.908 km2 koji u prirodno-geografskom smislu čine dvije velike kotline: Kosovska na sjeverozapadu i istoku te Metohijska na zapadu, a cijeli je teritorij Kosova sa sjevera, zapada i juga uokviren visokim planinskim masivima (Hrvatska Enciklopedija, 2019a).

Geografski smještaj i prirodno-geografski uvjeti Kosova omogućili su dugu tradiciju naseljenosti, posebice u kotlinama. Također, zbog geološke strukture planinskog okvira Kosova, ono obiluje mineralnim i rudnim resursima. U ovom seminarskom radu bit će analizirana prirodno-geografska obilježja Kosova, odnosno geomorfologija, klimatski čimbenici i elementi, hidrologija te vegetacijska obilježja teritorija Republike Kosovo.

6

1.2. Geomorfološka obilježja Kosova

Reljef Kosova (sl. 1.) karakteriziraju visoka planinska područja na granicama i centralni nizinski dio. U reljefu je stoga prisutna dinamika, odnosno visinske amplitude između viših i nižih predjela države. Prosječna nadmorska visina Kosova iznosi 450 metara: najnižu točku čini rijeka Bijeli Drin na državnoj granici s Albanijom na 297 metara iznad mora, dok je najviša točka Kosova planinski vrh Đeravica na planini Prokletije na 2.656 metara nadmorske visine (CIA, 2019).

Sl. 1. Karta Kosova Izvor: Wikimedia, 2019

Pogranična planinska uzvišenja čine svojevrstan okvir za zavale u središnjem dijelu Kosova. Najviši planinski masivi nastali su alpskom orogenezom te je njihova građa raznovrsna, od mezozojskih vapnenaca, paleozojskih škriljevaca i eruptivnih stijena. Na zapadu, na granici s Crnom Gorom i Albanijom, pružaju se Prokletije (sl. 2.) kao južni nastavak Dinarskog planinskog lanca. Na albanskom se nazivaju Bjeshkët e Nemuna, a koristi se i naziv Albanske Alpe (Klemenčić, 1997). Od 2012. godine područje Prokletija proglašeno je nacionalnim parkom zbog važnosti i zaštite krajolika, ekosustava, bioraznolikosti te kulturne i povijesne baštine (KEPA, 2017).

7

Sl. 2. Pogled na Prokletije iz Metohijske zavale Izvor: autorska fotografija, 19.5.2019.

U prošlosti je Prokletije najviše oblikovalo erozijsko djelovanje ledenjaka, a danas duboke kanjone stvaraju brze rijeke. Jedan od najdubljih europskih kanjona, Rugovsku klisuru na sjeverozapadu Kosova (sl. 3.), usijeca rijeka Pećka Bistrica. Na ulazu u klisuru je grad Peć, a 25 kilometara dug i 1.000 metara dubok kanjon prolaz je prema Crnoj Gori.

Sl. 3. Rugovska klisura Izvor: autorska fotografija, 19.5.2019.

8

Na sjeveru, na granici sa Srbijom, u smjeru sjeverozapad-jugoistok, pruža se planina . To područje poznato je po rudnim bogatstvima, prvenstveno olova i cinka čije crpljenje kreće još u srednjem vijeku, a danas je razvijen zimski turizam. Samo ime planine potječe od činjenice da su se nekoć na njoj „kopale“ rude, a naziva se i Srebrna planina (TC Kopaonik, 2019).

Na jugu Kosova, duž granice sa Sjevernom Makedonijom, pruža se Šar-planina u smjeru sjeveroistok-jugozapad. Nekad se nazivala Carska planina jer su u njenom podnožju gradovi na Kosovu i Skopje u Makedoniji te mnogobrojni pravoslavni samostani. Najviši vrh Šar-planine jest na 2.748 metara nadmorske visine u Sjevernoj Makedoniji. Krajolik karakteriziraju ledenjačka jezera kojih je oko 70, a najpoznatija su Veliko i Malo Jažinačko te Šutmansko jezero. Oko 40 % planine nalazi se na teritoriju Kosova te je zaštićeno kao nacionalni park. Nacionalni park Šar-planina proglašen je 1986. godine, a 2012. godine njegove granice proširene su na područje od 535 km2. Osim geomorfološke i hidrografske posebnosti, za Šar-planinu je značajno bogatstvo flore i faune s mnogim endemskim vrstama (Zeqir, 2013).

Središnji dio Kosova je nizinski te se dijeli na dvije zavale: Metohiju na zapadu i Kosovo na istoku (sl. 4.). Zavale su razdvojene Dreničkim sredogorjem. Zavale su i populacijsko i gospodarsko središte zemlje. Tlo tog područja pogodno je za poljoprivrednu proizvodnju, a poznato je po uzgoju žitarica, vinograda, voća te orašastih proizvoda.

Sl. 4. Kosovska i Metohijska zavala Izvor: ICMM, 2019 9

Metohija, na albanskom Rrafshi i Dukagjinit (u prijevodu zavala Dukagjina), ime je dobila po metohijama (samostanskim zemljištima) koje je u srednjem vijeku osnivala srpska pravoslavna crkva zbog čega Srbija danas ima pretenzije za tim teritorijem. Prosječna nadmorska visina iznosi 400 metara (Hrvatska Enciklopedija, 2019a). Metohijskom zavalom teče rijeka Bijeli Drin od izvora u Prokletijama na sjeveru prema jugu i granici s Albanijom gdje se susreće s rijekom Crni Drin te zajedno tvore rijeku Drin koja se potom ulijeva u Jadransko more. U Metohiji živi preko 700.000 stanovnika, a najveći gradovi su: Peć/Pejë na sjeveru s 48.000 stanovnika, Đakovica/Gjakovë s 40.000 stanovnika u srednjem dijelu zavale te Prizren/ Prizreni na jugu podno Šar-planine s 85.000 stanovnika (Popis stanovništva Kosova, 2011).

Kosovska zavala na istoku prosječne je nadmorske visine oko 550 metara (Hrvatska Enciklopedija, 2019a). Središnja je rijeka /Sitnicë, najdulja rijeka koja u cijelosti protječe Kosovom, a ulijeva se u rijeku kod Kosovske Mitrovice te pripada slijevu Crnog mora. Zavala je zbog plodnog tla i nalazišta ruda bila naseljena još od antičkih vremena, a uz obalu rijeke Gračanice, 12 kilometara jugoistočno od današnje Prištine, osnovan je rimski grad , kasnije nazvan Justiniana Secunda. Danas u Kosovskoj zavali živi oko 1.000.000 stanovnika, a najveći gradovi su: Priština/Prishtina koja je ujedno i glavni grad Republike sa 150.000 stanovnika, Gnjilane/Gnjilani na istoku zavale s 54.000 stanovnika, Kosovska Mitrovica/Mitrovicë na sjeveru s 45.000 stanovnika te Uroševac/ s 42.000 stanovnika (Popis stanovištva Kosova, 2011).

10

1.3. Klimatološka obilježja Kosova

Iako je Kosovo teritorijalno mala država, specifičan smještaj i reljef omogućili su razvoj više klimatskih tipova na teritoriju. Maritimnost ima blagi utjecaj na zapadu i jugozapadu države, no veći utjecaj Jadranskog mora priječi planinska Albanija koja se nalazi između Kosova i Jadranskog mora te Dreničko sredogorje, tako da u istočnom dijelu prevladaju kontinentalni utjecaji. Kosovo u prosjeku prima više od 800 mm padalina godišnje, a prosječna godišnja temperatura je oko 10°C ( Republic of Kosovo, n.d.).

Kosovska zavala suša je i hladnija; prosječne temperature ljeti ne prelaze 22°C, a zimi se spuštaju i ispod 0°C. Srpanj i kolovoz najtopliji su i najsuši mjeseci, dok se najviše padalina javlja u proljeće i jesen (sl. 5. i sl. 6.). U Mitrovici godišnje prosječno padne 805 mm padalina, najtopliji mjeseci, srpanj i kolovoz, imaju prosječnu temperaturu 20,3°C, a najhladniji, siječanj, -0,6°C (sl. 5.). Priština primi godišnje prosječno 722 mm padalina, kolovoz je najtopliji (prosječno 20°C), a siječanj najhladniji mjesec (-0,8°C) (sl. 6.). Prema Köppenovoj klasifikaciji zavala spada u razred Cfb (umjereno topla klima s toplim ljetima).

°C mm °C mm 25 140 25 140

20 120 20 120

100 100 15 15 80 80 10 10 60 60 5 5 40 40

0 20 0 20

-5 0 -5 0

I

II

X

V

III

XI IX

IV VI

XII VII

VIII I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII

Sl. 5. Klimadijagram Mitrovice Sl. 6. Klimadijagram Prištine

Izvor: Climate Mitrovicë, n.d. Izvor: Climate Pristhina, n.d.

11

°C mm °C mm 25 140 25 140

120 120 20 20 100 100

15 15 80 80

60 60 10 10

40 40 5 5 20 20

0 0 0 0 I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII

Sl. 7. Klimadijagram Peća Sl. 8. Klimadijagram Prizrena

Izvor: Climate Pejë, n.d. Izvor: Climate Prizren, n.d.

Metohijska zavala pod maritimnim je utjecajima, što se najviše vidi iz godišnjeg režima padalina. Ljetni mjeseci sušan su period, dok zimi padne najviše padalina (sl. 7. i sl. 8.). U prosjeku godišnje zavala primi oko 900 mm padalina, a prosječna godišnja temperatura je oko 11,5°C. Najtopliji mjeseci su srpanj i kolovoz, a najhladniji je siječanj. U Peću godišnje prosječno padne 1049 mm padalina, prosječna temperatura srpnja i kolovoza je 20,8°C, a siječnja 0,1°C (sl. 7.). U Prizrenu godišnje padne 841 mm padalina, prosječna temperatura u srpnju iznosi 21,8°C, a u siječnju 0,3°C (sl. 8.). Iako prema godišnjem hodu padalina ima obilježja Cs klime prema Köppenovoj klasifikaciji, temperature su znatno niže pa ju ipak također svrstavamo u razred Cfb, kao i klimu Kosovske zavale, s naglaskom da ima izrazito suha ljeta.

Uz Cfb klimu, na najvišim planinama Kosova javlja se i Df, borealna ili snježno-šumska klima. Javlja se na Prokletijama, Šar-planini i planini Kopaonik (, n.d.).

12

1.4. Hidrogeografska obilježja Kosova

Što se tiče hidrogeografskih obilježja, na području Kosova nalazi se šest većih rijeka i četiri prirodna jezera. Teritorij Kosova nema izlaz na more. Rijeke na području Kosova pripadaju čak trima slijevovima, a to su jadranski, crnomorski i egejski. Zbog te karakteristike postojanja čak tri različita slijeva na tako maloj površini, područje Kosova možemo nazvati hidrografskim čvorom Balkana, odnosno jugoistočne Europe (Hrvatska Enciklopedija, 2019a).

Najveća rijeka na teritoriju Kosova je Bijeli Drim. Dužina rijeke Bijeli Drim iznosi 175 km od čega se 111,5 km nalazi na području Kosova. Izvor Bijelog Drima također se nalazi na teritoriju Kosova u Pećkom okrugu nedaleko od grada Peća. Blizina grada i ljepota prirode u okrugu izvora čini ga turistički atraktivnim te postoji potencijal razvoja turističkih djelatnosti koji je do sada slabo valoriziran (sl. 9.). U Bijeli Drim ulijevaju se , Prizrenska Bistrica, Dečanska Bistrica i neke druge manje rijeke i potoci. Bijeli Drim se zajedno s Crnim Drimom, koji je odvirak Ohridskog jezera na području Sjeverne Makedonije, kraj grada Kukësa u sjeveroistočnoj Albaniji ulijevaju u najveću rijeku u Albaniji. Postoji više tumačenja imena Bijelog Drima, no najpoznatije je to da je rijeka ime dobila po bijeloj boji pjene koja dominira na njenom izvoru (sl. 9.).

Sl. 9. Izvor Bijelog Drima Izvor: autorska fotografija, 2019

13

Uz Bijeli Drim još neke veće rijeke koje prolaze teritorijem Kosova su: Sitnica, Ibar, , Erenik i . Rijeka Sitnica je najduža i u jednu ruku glavna rijeka na području Kosova. Duga je oko 110 km i cijelim svojim tokom nalazi se na području Kosova. Izvire, tj. nastaje kao odvirak bare Sazlije, koja se nalazi sjeverno od grada Uroševca. Pred kraj svog toka utječe u rijeku Ibar kraj Kosovske Mitrovice te time pripada crnomorskom slijevu. Porječje rijeke Sitnice obuhvaća 2.816 km². Pretežito planinska obilježja rijeke Sitnice daju joj veliki hidroenergetski potencijal, međutim, on nije iskorišten. Rijeka Ibar, u koju se ulijeva rijeka Sitnica, tek jednim dijelom svojeg toka protječe kroz teritorij Kosova. Od svojih 276 km ukupne dužine, samo 85 km nalazi se na području Kosova. Izvor rijeke Ibar nalazi se u Crnoj Gori, a ušće u Zapadnu Moravu nalazi se u Srbiji te također pripada crnomorskom slijevu. Rijeka Lepenac teče kroz Kosovo i Sjevernu Makedoniju te je jedna od rijetkih rijeka na području Kosova koja pripada egejskom slijevu. Izvor rijeke Lepenac nalazi se na planini Kodža Balkan, istočno od grada Prizrena. Jedan od najvećih pritoka joj je rijeka Nerodimka. Tok rijeke jednim dijelom tvori Kačaničku klisuru koja je duga 23 km te se nalazi između Šar-planine i Skopske Crne Gore na granici Kosova i Sjeverne Makedonije. Većim dijelom svog toka rijeka Lepenac prolazi kroz područje Kosova, čak 50 km od ukupne dužine toka koja iznosi 75 km. Rijeka Lepenac nije plovna ni u jednom dijelu svog toka, ali zbog toka većinom u planinskom prostoru ima veliki hidropotencijal koji se nažalost ne iskorištava ni u jednom pogledu te na toj rijeci nema niti jedna hidroelektrana (Hrvatska Enciklopedija, 2019a; Hrvatska Enciklopedija, 2019b; Hrvatska Enciklopedija, 2019c; Hrvatska Enciklopedija, 2019d).

Na području Kosova nalaze se i brojna jezera. Jezero koje je predmet velikih nesuglasica jest jezero Gazivoda. To jezero je akumulacijskog tipa, napravljeno radi vodoopskrbe stanovništva te za industriju, termoelektrane i navodnjavanje poljoprivrednih zemljišta. Jezero se nalazi u sjevernom dijelu Kosova, gdje obitava većinsko srpsko stanovništvo, te se samo jezero nalazi na dogovorenoj granici Srbije i Kosova. Pitanje komu pripada jezero i dalje ostaje neriješeno (Radio Slobodna Evropa, n.d.). Još neka od jezera na području Kosova jesu jezero Radonić, koje se nalazi na jugozapadu Kosova, te jezero Batlava, koje se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Kosova (Hrvatska Enciklopedija, 2019a).

14

1.5. Obilježja vegetacije Kosova

Iako je Kosovo površinom mala zemlja, smatra se da je u Kosovu prisutno između 2.800 i 3.000 biljnih vrsta (Godišnji izveštaj, 2017). Najvažnije vegetacijske zajednice Kosova su šume. Osim što predstavljaju značajni ekonomski potencijal, šume imaju iznimno veliku ekološku važnost budući da su proizvođači kisika te štite tlo od erozije. Nadalje, preko 50.000 hektara šume nalazi se u zaštićenim područjima, od kojih su najveći Nacionalni park Šar-planina te regionalni park Gërmia (Spatial plan of Kosova, 2010). Veliki rizik šumskim zajednicama predstavlja nekontrolirana sječa i degradacija staništa, što uzrokuje destabilizaciju ekosustava, nestajanje mnogih vrsta iz ekosustava i pojavu novih invazivnih vrsta (Godišnji izveštaj, 2017). Šume čine 42 % površine Kosova, a dijele se na visoke šume, niže šume, degradirane šume i grmovite šume (Spatial plan of Kosova, 2010). Listopadne šume pokrivaju više od 90 % šumskog zemljišta Kosova, a u njima dominiraju hrast kitnjak i bukva. Zimzelene šume pokrivaju 7 % šumskog zemljišta u kojem dominiraju jela, bor i smreka, dok ostatak šumskih površina čine mješovite zajednice (Strategija za razvoj šumarstva, 2009). Listopadne šume prevladavaju u nižim prostorima dok su u gorjima i na planinama dominantne mješovite i zimzelene šumske zajednice (sl. 10.).

Sl. 10. Mješovita zimzelena i listopadna vegetacijska zajednica Izvor: autorska fotografija, 2019

15

U fitogeografskom smislu, teritorij Kosova nalazi se na kontaktu dvije ekoregije palearktičke ekološke zone – regija balkanskih mješovitih šuma u biomu umjerenih širokolisnih i mješovitih šuma te regija mješovitih šuma Dinarskih planina. Regiju Balkanskih mješovitih šuma odlikuje visoka raznolikost flore i faune te karakteristične šume hrasta (: , Greece, Macedonia, Bulgaria, Romania, and , n.d.), dok regiju mješovitih šuma Dinarskih planina odlikuju velike površine šumskih staništa s velikom raznolikošću vrsta hrasta te velik broj endemičnih vrsta (Eastern Europe: along the Adriatic coast of , Bosnia & Herzegovina, , northern , Slovenia, and , n.d.)

Šumarstvo predstavlja veliki potencijal za gospodarski razvoj Kosova te se procjenjuje da šumarstvo u BDP-u Kosova sudjeluje sa 1,8 - 2,6 %, no velika pokrivenost šumama, nedostatak ljudskih resursa, niska razina kontrole, kao i slabo funkcioniranje sudskog sustava, čine šumarstvo privlačnim za aktivnosti poput ilegalne i nekontrolirane sječe (Milenković i dr. 2016). Takve aktivnosti u velikoj mjeri ugrožavaju održivo gospodarenje šumskim resursima Kosova te bioraznolikost prostora.

16

1.6. Zaključak

Iako je teritorij države relativno malen u odnosu na ostale europske zemlje, Kosovo je reljefno, klimatski i vegetacijski vrlo raznolika država. Reljef Kosova obilježavaju viši planinski pogranični prostori te središnji nizinski dio koji se Dreničkim sredogorjem dijeli na Metohijsku zavalu na zapadu i Kosovsku zavalu na istoku. Planina Prokletije, koja se naziva i Albanske Alpe, najviša je u Kosovu te se nalazi na sjeverozapadu na granici s Crnom Gorom. Na sjeveru uz granicu sa Srbijom pruža se Kopaonik ili Srebrna planina, dok se na jugu uz granicu sa Sjevernom Makedonijom pruža Šar-planina.

Kosovska i Metohijska kotlina nizinskim reljefom, plodnim tlom i umjereno toplom klimom s toplim ljetima pogoduje ljudskom naseljavanju, dok su reljefno viši prostori planinskog okvira snježno-šumske klime dijelom netaknuti prostori koji su danas zaštićeni.

Područje Kosova možemo nazvati hidrografskim čvorom jugoistočne Europe zbog karakteristike postojanja čak tri različita slijeva: jadranskog, crnomorskog i egejskog. Najduža rijeka je Bijeli Drim koja izvire i 111,5 km teče kroz Kosovo te pripada jadranskom slijevu. Rijeka Sitnica najdulja je rijeka koja cijelim svojim tokom teče Kosovom te se ulijeva u rijeku Ibar, a pripadaju crnomorskom slijevu. Rijeka Lepenac pripada slijevu Egejskog mora te ima potencijal za hidroenergetsko iskorištavanje. Jezera se većinom koriste za vodoopskrbu stanovništva i za potrebe u poljoprivredi i industriji.

Broj biljnih vrsta u Kosovu procjenjuje se na 3.000, a najznačajnije su šumske zajednice, koje prekrivaju 42 % teritorija. Najrasprostranjenije su listopadne šume, a prevladavaju šume hrasta kitnjaka i bukve. Prema višim predjelima javlja se prijelaz iz listopadnih u zimzelene šume jele, bora i smreke. Međutim, šumarstvo i drvna industrija nisu razvijeni i nedovoljno pridonose kosovskom gospodarstvu, a kao problem javljaju se ilegalna i nekontrolirana sječa.

Kosovo može koristiti prirodne potencijale vrlo različitih prostora u svrhu gospodarskog napretka, budući da nizinski prostori zbog povoljne klime i reljefa pogoduju poljoprivrednoj proizvodnji, gorja su bogata mineralnim i rudnim resursima, planinske rijeke zbog velike brzine i pada imaju visok hidroenergetski potencijal, dok su zaštićena područja velik turistički potencijal. S druge strane, pažnja mora biti posvećena prevenciji degradacije prirodnog pejzaža kako bi se očuvale prirodne vrijednosti prostora.

17

2. DEMOGEOGRAFSKA PROBLEMATIKA KOSOVA

2.1. Uvod

Kosovo je kopneni teritorij smješten u jugoistočnoj Europi. S površinom od 10.908 km², jedan je od najmanjih teritorija u Europi, ali i jedan od najgušće naseljenih, s populacijom od 1.859.203 stanovnika (Agjencia e Statistikave të Kosovës, 2014), čime prosječna gustoća naseljenosti iznosi 159 stanovnika na km². Reljefno se sastoji od dviju većih zavala: Kosovske (srednja visina 500 m) na istoku i Metohijske (srednja visina 350 m) na zapadu. Dno zavala prekriveno je tercijarnim i kvartarnim naslagama. Okružene su visokim planinama: Prokletijama (najviši vrh Kosova je Đeravica, 2.656 m), Žljebom (2.365 m) i Mokrom gorom (2.155 m) na sjeveru te Šar-planinom (2.604 m) na jugozapadu. Svi ovi faktori utjecali su na razmještaj stanovništva. Kosovska agencija za statistiku prati razne demografske karakteristike stanovništva Kosova kao što su gustoća naseljenosti, etnička pripadnost, razina obrazovanja, zdravstveno stanje stanovništva, ekonomski status, vjerske pripadnosti i druge aspekte stanovništva. Popisi stanovništva, koji se uobičajeno provode u desetogodišnjim intervalima, bilježe demografske karakteristike stanovništva. Prema prvom popisu stanovništva provedenom nakon proglašenja neovisnosti 2008. godine, trajno stanovništvo Kosova doseglo je 1.739.825, isključujući sjever Kosova. Albanci čine većinu na Kosovu, s preko 93% ukupnog stanovništva; značajne manjine uključuju Srbe, Bošnjake, Rome i druge. Procjena iz 2015. za stanovništvo Kosova iznosi 1.870.981. Kosovo ima najmlađu populaciju u Europi. Polovina njezinih otprilike 2 milijuna stanovnika mlađa je od 25 godina, navodi se u nedavnom izvješću UNDP-ovog razvojnog programa. Prema vladinim podacima, procjenjuje se da je više od 65 % stanovništva mlađe od 30 godina. Iako je stopa nataliteta na Kosovu i dalje najviša u Europi, jedine općine s rastom stanovništva su enklave manjina Albanaca na jugu pokraj Kosova. U ovom seminarskom radu prikazani su pojedini statistički podaci, grafikoni i analize trenutne demogeografske situacije u Republici Kosovo. Prikazani su i objašnjeni trendovi u kretanju populacije Kosova, kao i uzroci te posljedice istih.

18

2.2. Demografska analiza

2.2.1. Prirodno kretanje stanovništva i fertilitet

Kosovo trenutno ima najmlađu populaciju u Europi, s procijenjenom stopom plodnosti od 2,4 djece po ženi. U posljednjih nekoliko godina stopa rasta stanovništva na Kosovu počela je usporavati, a natalitet se smanjio. Od 2011. godine, u skladu s europskim statističkim normama, natalitet i mortalitet bilježe brojke samo na Kosovu (bez stranih zemalja). Konačni rezultati popisa stanovništva 2011. godine zabilježili su da Kosovo (bez sjevera Kosova) ima 1.739.825 stanovnika. Europski centar za pitanja manjina (ECMI) pozvao je na oprez kad se spominju popis stanovništva iz 2011. zbog bojkota općina sa srpskom većinom na sjeveru Kosova i djelomičnog bojkota Srba i Roma na jugu Kosova. Zabilježeno ukupno stanovništvo bilo je ispod većine prethodnih procjena. Popis je uživao značajnu tehničku pomoć međunarodnih agencija i odobrio ga je Eurostat. Bio je, međutim, prvi puni popis od 1981. godine, a ne jedan iz neprekinute serije.

Tab. 1. Prirodno kretanje stanovništva Kosova u periodu od 1953. do 2017. godine izraženo u promilima (na 1000 stanovnika)

Godina Populacija Rođeni Umrli Žene Muškarci Žene Muškarci Žene Muškarci 1953. 489 511 20 22 11 10 1961. 489 511 20 22 6 6 1971. 488 512 18 20 4 4 1981. 483 517 14 16 3 3 2011. 497 503 8 8 2 2 2012. 497 503 7 8 2 2 2013. 497 503 8 9 2 2 2014. 497 498 7 8 2 2 2015. 502 498 7 7 2 3 2016. 502 495 6 7 2 3 2017. 505 495 6 7 2 3

Izvor: Kosovo Agency of Statistics, 2017

19

Godine 1950., kada su se stope rađanja počele strože dokumentirati, prosječna žena na Kosovu, od kojih su Albanci bili velika većina, rodila je 7,58 djece. To je poznato kao "tradicionalna stopa nataliteta". Razlog zbog kojeg Albanci imaju visok fertilitet krajnje je ekonomski, tvrdi M. Dushi, profesorica specijalizirana za demografiju na Sveučilištu u Đakovici. "U tom dobu gotovo cijelo stanovništvo bilo je agrarno i živjelo je u velikim obiteljima, funkcionirajući kao pojedinačna kućanstva koja su živjela i konzumirala zajedno", kaže ona. Uglavnom su se bavili poljoprivredom i stočarstvom - radna mjesta koja nisu zahtijevala kvalificirane radnike, već velik broj radnika, a kako bi se povećala radna snaga, dio njihove kulture je da žene imaju visok fertilitet.

Iz prikazanog grafikona (sl. 11.) vidljivo je da od 1980. godine, s moderniziranjem društva, opada i opća stopa fertiliteta na Kosovu. S povećanjem zaposlenosti Albanaca - osobito žena - kao rezultat industrijalizacije i urbanizacije, stopa nataliteta se počinje znatno smanjivati. Danas se trend pada još uvijek nastavlja.

5 4,58 4,56 4,5

3,9 4

3,5

2,95 3 2,7 BR. DJECE BR. POŽENI DJECE 2,65

2,5 2,29 2,09 2 1980 1985 1990 1995 2000 2005 2010 2015

GODINA

Sl. 11. Kretanje opće stope fertiliteta na Kosovu u razdoblju 1980.-2015. godine

Izvor: The World Bank, 2017

20

Iz toga proizlazi i oblik dobno-spolne piramide stanovništva Kosova (sl. 12.) – tipična struktura u kojoj prevladava mlado stanovništvo. Čak 39 % stanovništva mlađe je od 18 godina.

Sl. 12. Dobno-spolna piramida stanovništva Kosova 2011.godine

Izvor: Agjencia e Statistikave të Kosovës, 2018a

2.2.2. Etnička pripadnost

Službeni rezultati popisa na Kosovu nakon Drugog svjetskog rata prikazani su u nastavku. Podaci za Albance u popisu iz 1991. godine bili su samo procjene jer je taj popis bojkotirala većina Albanaca. Slično tome, podaci o Srbima u popisu stanovništva 2011. godine izostavljaju one u Sjevernoj Kosovskoj Mitrovici, Leposaviću, Zubinom Potoku i Zvečanu (Sjeverno Kosovo), dok se broj Srba i Roma na ostatku Kosova također smatra nepouzdanim zbog djelomičnog bojkota.

Tab. 2. Etnički prikaz stanovništva Kosova prema popisima iz 1981. i 2011. godine.

Godina Ukupan Albanci Srbi Ostali popisa br. st. 1981. 1 584 440 1 226 736 77,4% 209 798 13,2% 147 906 9,3% 2011. 1 739 825 1 616 869 92,9% 25 532 1,5% 97 424 5,6% Izvor: Agjencia e Statistikave të Kosovës, 2017

21

Međutim, navedene procjene mogu nejasno predstavljati Srbe, Rome i neke druge etničke skupine jer se temelje na nacionalnom popisu stanovništva na Kosovu iz 2011. godine, koji je isključio sjever Kosova (uglavnom naseljen Srbima) i bio djelomično bojkotiran od strane srpskih i romskih zajednica na jugu Kosova. Zbog toga je točan broj pripadnika tih manjina nepoznat.

No, bitno je napomenuti podatak da se u 43 godine između jugoslavenskih popisa 1948. i 1991. godine, broj etničkih Albanaca na Kosovu povećao za 220 %, dok se broj Srba povećao za samo oko 13 %. Bilo je nekoliko čimbenika koji su utjecali na ovaj demografski pomak, uključujući migraciju, ali jedan je fenomen neupitan: visoka stopa nataliteta među Albancima na Kosovu.

Za vrijeme rata na Kosovu 1999. godine, preko 700.000 etničkih Albanaca, oko 100.000 etničkih Srba i više od 40.000 Bošnjaka protjerano je s Kosova u susjednu Albaniju, Makedoniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu te Srbiju. Nakon što su Ujedinjeni narodi preuzeli upravu nad Kosovom nakon rata, velika se većina albanskih izbjeglica vratila (State Department, 1999). Najveće zajednice dijaspora kosovskih Albanaca nalaze se u Njemačkoj i Švicarskoj i čine oko 200.000 pojedinaca, ili 20% stanovništvo s prebivalištem na Kosovu. Ostali - uglavnom Srbi i Romi - na kraju rata su izbjegli ili bili protjerani, uglavnom u ostatak Srbije, s daljnjim odljevom izbjeglica koji su nastali kao rezultat sporadičnog etničkog nasilja. Od 2002. godine, broj registriranih izbjeglica bio je oko 250.000. Nealbansko stanovništvo na Kosovu sada je otprilike polovina njegovog predratnog ukupnog broja. Najveća koncentracija Srba jest u pokrajini na sjeveru, ali mnogi ostaju u enklavama kosovskih Srba okruženim područjima koja žive s Albancima.

22

2.3. Demogeografska problematika

2.3.1. Iseljavanje s Kosova

Stanovnici Kosova migriraju ili mijenjaju svoje dosadašnje mjesto prebivališta iz mnogih razloga. Stručnjaci za migraciju dijele čimbenike koji utječu na migraciju na push i pull faktore. U sljedećem poglavlju navest ćemo glavne razloge iseljavanja s Kosova i objasniti njihove posljedice.

- Ekonomski razlozi: u ekonomskom smislu ljudi emigriraju kako bi zaradili više financijskih sredstava. Ako zemlja u koju sele nudi bolje financijske uvjete za budućnost (veće plaće i/ili bolji životni standard), mnogi pojedinci već samo to smatraju adekvatnim čimbenikom za migraciju. Drugi poticajni čimbenici za emigraciju uključuju mogućnost dugoročnog zaposlenja i boljih radnih uvjeta u zemlji odredišta nego u zemlji podrijetla.

- Životni standard: mnogi ljudi nastoje iseliti ili poslati svoju djecu u inozemstvo, s namjerom da poboljšaju svoj životni standard. Ta migracija podrazumijeva da te osobe smatraju da migracija osigurava bolju perspektivu za karijeru i viši životni standard za njih i njihovu djecu. Bolja zdravstvena i socijalna skrb dodatni su čimbenici koji utječu na migracije. Viši životni standardi uključuju i okolišne čimbenike koji mogu odgovarati specifičnim potrebama i/ili preferencijama pojedinaca koji iseljavaju.

- Obrazovanje: zemlje u koje ljudi imaju tendenciju emigrirati u pravilu imaju veći raspon obrazovnih mogućnosti. Kvaliteta obrazovnih ustanova u tim je zemljama privlačan čimbenik za imigrante zbog činjenice što te zemlje nude bolje obrazovne mogućnosti u usporedbi sa zemljom podrijetla iseljenika. Ta migracija je impuls izražen posebno među mladim generacijama, uglavnom studentima.

- Politički razlozi: politička migracija uključuje osobe (i njihove obitelji) koje su u svojim domovinama progonjene zbog svojih političkih uvjerenja, imaju ograničenu slobodu izražavanja u svojoj zemlji ili su općenito protiv sadašnjeg državnog sustava u domovini. Opća deklaracija o ljudskim pravima 1948. godine priznaje pravo da osobe koje su progonjene zbog svojih političkih uvjerenja traže azil u drugim zemljama.

- Spajanje obitelji: proces kojim se članovi obitelji koji su bili razdvojeni (bilo dobrovoljnom ili prisilnom migracijom) ponovno okupe u novoj zemlji. Ovaj proces omogućuje članovima obitelji da emigriraju/presele u poželjniju zemlju kroz različite oblike kao što su: spajanje

23 obitelji (s roditeljem, djecom ili drugim članovima šire obitelji), brak s osobom koja živi u zemlji odredišta gdje on/ona teži premjestiti zbog suživota.

U tom kontekstu, osim činjenice da je velika mobilnost obilježje modernog društva, povijesno gledano, glavni razlozi koji su nametnuli odlazak dijela kosovskog stanovništva prema drugim državama jesu ekonomski i socijalni razlozi (u svim vremenskim razdobljima) te ponajviše politički razlozi u vremenskim razdobljima prije 1999. godine.

Na slici 13. možemo vidjeti glavne države u koje kosovsko stanovništvo ima tendenciju migrirati. Graf se bazira na podacima iz popisa stanovništva 2011. godine. Vidljivo je da je preko 35 % ukupnog stanovništva Kosova emigriralo u Njemačku, a slijede Švicarska, s oko 23 %, i Italija, s preko 7 %. Emigranti u druge zemlje, uključujući Kanadu i Australiju, činili su preko 10 % populacije Kosova.

40 35,25 35

30

25 22,94

20

15 10,38 10 7,26 5,61 5,14 3,53 3,25 5 2,79 2,07 Udio(%) 1,78 0

Država

Sl. 13. Udio emigriranog stanovništva Kosova prema odredišnim državama 2014. godine

Izvor: Agjencia e Statistikave të Kosovës, 2014

Što se vremenskog perioda tiče, velik broj stanovnika nije pružio jasne informacije o godini kada su se njihovi članovi kućanstva iselili s Kosova (posebno za one koji su se doselili u inozemstvo prije 1990-ih, jer se nisu mogli sjetiti točne godine kada se to dogodilo). Može se jasno primijetiti da se najveća migracija u inozemstvo dogodila u 1990-ima te dosegla svoj vrhunac tijekom rata 1998.-1999., kada je prijavljeno da je 51.728 stanovnika emigriralo, što čini 13,6 % svih migranata na Kosovu. Dio pojedinaca koji su se tijekom rata na Kosovu

24 preselili u druge države još uvijek žive u tim državama. Kao što je vidljivo s priloženog grafikona (sl. 14.), godine 1992. (6,03 %) i 1990. (4,9 %) također karakterizira masovna migracija s Kosova. 2001. godinu karakterizira niža stopa migracije, oko 1,7 %, a slijede ju 1986. i 1985. godina.

Sl. 14. Iseljavanje s Kosova po godinama izraženo u apsolutnim brojevima 1969.-2010. godine.

Izvor: Agjencia e Statistikave të Kosovës, 2014

Na temelju tih podataka procjenjuje se da je faktor potiskivanja značajnog broja iseljenog stanovništva na Kosovu bio politička situacija na Kosovu u to vrijeme (1990. i 1998.-1999.).

Ovisno o okolnostima, čini se da su općine na Kosovu emigrirale stanovništvo u različitim razdobljima. Smatra se da je iz tri općine s visokom stopom migracija stanovništvo bilo prisiljeno migrirati u inozemstvo u različitim razdobljima iz različitih razloga (nedostatak političko-ekonomske sigurnosti). Na primjer, migracija ljudi iz Đakovice započela je odmah nakon ukidanja autonomije Kosova (1989.), dostižući svoj vrhunac 1990. godine s oko 8 %, dok iz Mitrovice nakon 1990-ih, gdje je najveći protok bio 1992., s oko 11 % migracije iz općina. Ove dvije općine imale su najveći broj zaposlenih u javnim sektorima/institucijama do ranih 90-ih godina kada su najvjerojatnije i izgubile radna mjesta.

Iz odgovora na pitanja o glavnim razlozima zbog kojih su njihovi članovi kućanstva emigrirali, pokazalo se da su jake obiteljske veze kosovskog stanovništva među glavnim razlozima za

25 migraciju: gotovo polovica odgovora ukazuje da su glavni razlozi za emigraciju bili obiteljski razlozi (uobičajeno brak ili spajanje obitelji). Potom su migranti emigrirali zbog ekonomskih razloga (zapošljavanja), koji su činili 38 % od ukupnog broja. Emigracija zbog rata (oko 8 %) također je vrlo značajna.

Što se pak unutarnjih migracija tiče, broj istih nije toliko značajan za ekonomiju i demografiju Kosova, no zanimljivo je primijetiti da je najveći broj migracija također potaknut obiteljskim razlozima.

Tab. 3. Razlozi unutarnjih migracija u Republici Kosovo 2011. godine

Muškarci Žene Ukupno(%) Zaposlenje 18,1 1,7 5,8 Obrazovanje 7,1 1,4 7,1 Obitelj 58,2 78,4 73,4 Rat 1998-1999 10,0 2,7 4,5 Ostalo 6,6 15,8 13,5 Izvor: Kosovo Agency of Statistics, 2011

Prema službenim podacima, stanovništvo Kosova u travnju 2011. brojilo je 1.780.645 stanovnika. Kosovska migrantska populacija, koja je zabilježena na »dodatnom popisu članova domaćinstva koji žive izvan Kosova«, primijenjena u popisu stanovništva 2011., ukupno je iznosila 380.826 stanovnika. Prema procjenama ASK-a (na temelju vitalne statistike, prirodnog rasta, fertiliteta, anketa ASK-a u prethodnim godinama, cenzusa iz 2011. te projekcija stanovništva 2011. – 2061.) počevši od 1969., reprezentativni broj stanovnika Kosova koji su emigrirali do travnja 2011. godine procijenjen je na oko 550.000 stanovnika. Stoga Agencija za statistiku Kosova koristi taj broj kao osnovu za obračunavanje migrantske populacije Kosova u razdoblju 1969.-2011. No ipak, naveli su da će u budućnosti ažurirati podatke o emigraciji na temelju dostupnih podataka država u koje su Kosovari emigrirali.

26

2.3.2. Etnički sukobi

Kosovo je danas jedno od nesigurnijih teritorija u Europi zbog etničkih sukoba. Na sjeveru živi dominantno srpsko stanovništvo te u enklavama u središnjem, istočnom i jugoistočnom djelu Kosova. Sve je počelo prosvjedima albanskih studenata na Univerzitetu u Prištini 1981. godine i s njihovim zahtjevom da Kosovo bude službena republika u sastavu SFRJ. Taj prosvjed je ugušen, a posljedice su 9 mrtvih i 250 ozlijeđenih. Gušenjem tog prosvjeda jačaju albanski i srpski nacionalizam. Albanski zahtjeva veću autonomiju Kosova, albanski suverenitet. Srpski nacionalizam zahtjeva zaštitu ugroženih područja i srpskog stanovništva kojima su prijetnja Albanci. 1988. godine na Kosovu i Vojvodini provedena je antibirokratska revolucija u kojoj srpski prosvjednici zazivaju dolazak političara na čelo tih pokrajina koji bi bili podobni Slobodanu Miloševiću. 1989. godine, na 600. obljetnicu Kosovske bitke, Slobodan Milošević okuplja oko milijun Srba na Gazimestanu te u svojem govoru govori čuvenu rečenicu: „Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.” Te godine je i ukinuta autonomija Kosova. Raspadom SFRJ počinju ratovi između SR Jugoslavije, Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine te SR Jugoslavija biva pogođena međunarodnim sankcijama. Kako je Kosovo bio najsiromašniji teritorij SFRJ, te sankcije pogađaju i taj nizak standard na Kosovu te rastu netrepeljivosti između srpskog i albanskog stanovništva. Dodatan udar na albansko stanovništvo bilo je uvođenje srpskog jezika kao jedinog službenog u javnim ustanovama i administraciji te je sav politički vrh bio podoban Miloševićevom režimu. Svi albanski profesori s Prištinskog Univerziteta bivaju otpušteni. 1990. godine oko 120.000 albanskih radnika je otpušteno te su na njihova mjesta zaposleni doseljenici iz Srbije i Crne Gore. Policijska represija uzela je zamah te je policija mogla zadržati Albanca u zatvoru 3 dana bez valjanog razloga.

2.3.2.1. Oružani sukobi

U takvoj situaciji Albanci se naoružavaju te 1994. godine osnivaju paravojnu organizaciju Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK) ili, na albanskom, UÇK (Ushtria Çlirimtare e Kosovës). Cilj OVK-a jest oslobađanje Kosova od srpske okupacije te neovisnost Kosova. Vođa od osnutka pa do smrti 1998. godine je Adem Jashari, a poslije njega do raspuštanja 1999. godine današnji predsjednik Kosova Hashim Thaçi. Sukob počinje 1996. godine kada OVK napada srpsku vojsku na Kosovu. Beograd je OVK smatrao terorističkom organizacijom, dok su

27

Albanci OVK smatrali osloboditeljima Kosova. 1998. godine State Department je OVK u svojem izvještaju klasificirao kao terorističku organizaciju. Obrazac sukoba bio je ist - OVK napadne uporište, a vojska višestruko uzvrati. U tom ratu počinjeni su mnogi ratni zločini, poglavito nad Albancima i Srbima. Sukob je 1999. godine eskalirao kada je započeto bombardiranje Srbije. Kako je bombardiranje trajalo, srpske snage pojačale su napade na albanske trupe i stanovništvo. U tom periodu počinjeni su i najteži zločini nad albanskim i srpskim stanovništvom. 11. lipnja Slobodan Milošević bio je prisiljen povući vojsku SR Jugoslavije s Kosova i dozvoliti ulazak snage UN-a KFOR- a () na Kosovo. Rezultat tih sukoba je 750.000 prognanih Albanaca koji su napustili Kosovo zbog sukoba, i koji se više ne mogu vratiti, te 200.000 Srba koji su morali napustiti Kosovo te se ne mogu vratiti zbog straha od odmazde. Također, u tom ratu život je izgubilo oko 11.500 Albanaca te oko 4000 Srba (State Department, 1999). Novi etnički sukob odvio su u ožujku 2004. godine, kada su započela uhićenja i progon preostalog srpskog stanovništva u dijelu Kosova gdje Albanci čine većinu. Za eskalaciju tog sukoba okrivljava se inertnost KFOR-a. Diljem Kosova bili su prosvjedi u kojima su Albanci navaljivali na mjesta koja su čuvali pripadnici KFOR-a, a većinski su bila srpska. Rezultat je bio protjerivanje 4000 Srba iz njihovih domova te velik broj spaljenih i uništenih sakralnih objekata Srpske pravoslavne crkve. Nakon 2004. godine nije bilo većih sukoba. Česti su nemiri, a u zadnje vrijeme svjedočimo upadima kosovskih specijalaca na teritorij sjeverno od rijeke Ibar te se mirno rješenje ne nazire.

Sl. 15. Spomenik borcima OVK-a u blizini Prizrena Izvor: autorska fotografija

28

2.4. Zaključak

Kosovo, kao jedna od najnerazvijenijih država Europe, ima i karakteristike slabije razvijenih država, a to su: visoka stopa nataliteta, niska stopa nataliteta, pojačan demografski rast i najviše mladog stanovništva. To su karakteristike koje se vežu uz Albance na Kosovu. Srbi na Kosovu uglavnom su starije životne dobi, niskog natalitet i visoke stope smrtnosti. Kako je Kosovo tijekom povijesti bilo dosta nemirno te vrlo nerazvijeno, tek se nedavno fertilitet spustio na 2,09 djece po ženi. Iseljavanje je veliki problem za Kosovo. Visoka nezaposlenost, nerazvijenost, visoka stopa korupcije i kriminala te etnički sukobi u prošlosti utjecali su da se veliki dio Kosovara odseli s Kosova. Destinacije u koje se Kosovari sele jesu Austrija, Njemačka, Švicarska, UK i Švedska. Etnički sukobi ostavili su veliki trag što se tiče same raspodjele stanovništva na Kosovu. Gotovo da više ne postoje srpske zajednice u gradovima; Srbi su se preselili ili u enklave ili u Srbiju. Također, nakon rata se albansko stanovništvo počelo masovno preseljavati sa sela u grad te je porast gradskog stanovništva. Jako je velika netrpeljivost između srpskog i albanskog stanovništva. Gospodarstvo zadnje desetljeće bilježi rast, ali ekonomska situacija većine građana nije se pretjerano poboljšala, što ukazuje da će se negativni demografski trendovi nastaviti i u budućnosti, bez perspektive za brzom promjenom. Kosovo je dobilo međunarodno priznanje većine država zapadnog svijeta, ali je i dalje poprilično izolirano te građani ne mogu putovati bez vize u većinu država svijeta.

29

3. URBANI SISTEM KOSOVA

3.1. Uvod

Problem nepotpunog međunarodnog priznanja Republike Kosovo negativno utječe na ekonomiju, ali i obrazovni sustav, sigurnost i mobilnost stanovništva ove države. Organizirani kriminal u obliku šverca narkotika i trgovine ljudima jedan je od najvećih problema današnjeg Kosova (OSAC, 2012). Neriješen status Kosova – prvenstveno na relaciji Beograd-Priština – ogleda se i u urbanom sistemu te države. Postojanje etnički segregiranih naselja i općina, kao i paralelna vlast kakva postoji na sjevernom (etnički homogeno srpskom) dijelu Kosova, utječu na funkcioniranje tamošnjeg urbanog sistema, i to tako što ga čine nepotpunim i pomalo disfunkcionalnim. Ovim će se problemom baviti prvi dio rada, dok ćemo u drugom dijelu detaljnije razraditi položaj i urbanu geografiju triju najvećih kosovskih gradova – Prištine, Peća i Prizrena.

3.2. Urbani sistem Kosova

Kosovo se može ugrubo podijeliti na dvije osnovne regije - Kosovsko polje na istoku i Metohiju (alb. Rrafshi i Dukagjinit) na zapadnom dijelu zemlje. Ove dvije ravnice imale su centralnu ulogu u povijesti Kosova te su im putevi razvoja bili drugačiji i relativno samostalni sve do 1945. godine kada bivaju spojene u novonastalu Autonomnu pokrajinu Kosovo i , kao sastavni dio NR/SR Srbije. Gradovi na Kosovu imaju vrlo dugu povijest, koja u nekim slučajevima seže sve do antike. U okolici Prištine, primjerice, postojao je rimski (kasnije bizantski) grad Ulpiana, a dokazi trajne naseljenosti nekih gradova dolaze čak i iz neolitika. Velik broj kosovskih gradova – posebice u metohijskoj ravnici – počeo se jače razvijati u srednjem vijeku oko pravoslavnih manastira koje su utemeljili tadašnji srpski vladari (npr. Peć i Prizren). S prodorom Osmanlija ovi se gradovi nastavljaju širiti i postaju bitna trgovačka središta, a gradski se centri premještaju iz okolice manastira prema bazarima, odnosno čaršiji. U ovom periodu u gradovima se počinju pojavljivati obilježja ruralne albanske arhitekture, a gradskom pejzažu dodane su džamije koje od pravoslavnih manastira preuzimaju ulogu religijskih centara (Boussauw, 2012).

30

Novo razdoblje razvoja urbanog sistema Kosova dolazi nakon Drugog svjetskog rata, kada jugoslavenske vlasti uvode moderno prostorno planiranje koje je trebalo služiti procesu industrijalizacije i društvene modernizacije ovog gospodarski zaostalog dijela Jugoslavije. Tijekom postojanja socijalističke Jugoslavije (1945.-1990.) kosovski se gradovi uglavnom šire planski, uz izgradnju prvih velikih stambenih blokova za novopridošle radnike iz ruralnih krajeva. Neki su gradovi, poput Prištine, u ovom razdoblju doživjeli i potpunu transformaciju svojih povijesnih jezgara, pri čemu je došlo do uništenja dijela povijesne baštine (uglavnom osmanskog porijekla) i njene zamjene modernom arhitekturom. Nestašica stambenog prostora ipak je nastavila predstavljati problem te se osim državno-financiranih stambenih blokova dopuštala i izgradnja privatnih kuća u predgrađima, iako i dalje pod strogom urbanističkom kontrolom (Boussauw, 2012). Nakon raspada Jugoslavije i početka nasilnih sukoba na Kosovu 1990. godine, a osobito nakon rata i NATO intervencije 1999. godine, dolazi do raspada prostornog planiranja koje se počelo razvijati tijekom postojanja SFRJ. Uništena infrastruktura, velik broj raseljenih ljudi, politički vakuum, organizirani kriminal i korupcija pogodovali su naglom širenju neplanskih, „divljih“ naselja u svim većim kosovskim gradovima, a u posljednjih nekoliko godina i neplanskoj izgradnji čitavih stambenih blokova. Osim korupcije i nezainteresiranosti kosovskih vlasti za razvoj urbanizma, dodatan problem predstavljaju neriješena pitanja vlasništva nad zemljom i nedostupnost katastarskih izvora (Boussauw, 2012), čiji se izvori ponovno mogu pratiti do zapletenih odnosa između Srbije i Kosova nakon rata 1999. godine. Današnji urbani sistem Kosova ima tri osnovna elementa – slabu urbanu primarnost Prištine, pravilan geografski raspored srednje velikih gradova i etničku segregaciju, odnosno ograničenost funkcionalnih veza između većinski albanskih gradova i srpskih enklava.

Priština je glavni i najveći grad Kosova. Samo naselje Priština prema popisu iz 2011. godine imalo je 145.149 stanovnika, dok je prištinska općina (komunë/opština) imala malo više od 198.000 stanovnika (ASK, 2011). Drugi najveći grad na Kosovu je Prizren, smješten na jugu metohijske doline. Gradsko naselje Prizren 2011. godine imalo je oko 85.000 stanovnika, a u prizrenskoj je općini živjelo gotovo 178.000 ljudi (ASK, 2011). Ostali podaci za 10 najvećih kosovskih gradova nalaze se u tablici 4.1

1 Uz napomenu da popis nije uspješno proveden u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice. 31

Tab. 4. Broj stanovnika 10 najvećih gradova Kosova.

Grad Naselje Općina

Priština 145.149 198.897

Prizren 85.119 177.781

Gnjilane 54.239 90.178

Peć 48.962 96.450 Kosovska Mitrovica 46.230 84.235

Uroševac 42.628 108.610

Đakovica 40.827 94.556 Vučitrn 26.964 69.870 23.453 88.499 Kosovo Polje 18.515 34.827

Izvor: ASK, 2011

Sl. 16. Smještaj najvećih kosovskih gradova. Izvor: URL 1

32

Indeks urbane primarnosti Kosova iznosi oko 1,7 (uzimajući u obzir gradska naselja), što znači da primarnost Prištine postoji, ali (još) ne predstavlja veliki problem u prostornom planiranju na državnoj razini. Uzmemo li u računicu broj stanovnika administrativnih općina umjesto gradskih naselja, indeks je još manji, tj. gotovo zanemariv. Za usporedbu, indeks urbane primarnosti Hrvatske (Zagreb/Split) iznosi oko 4,1. S druge strane, centralizacija državnih funkcija i ekonomske aktivnosti unutar Prištine mogla bi promijeniti ovakvu situaciju već u bliskoj budućnosti. Gradovi s manje od 100.000 stanovnika pravilno su geografski raspoređeni u obje povijesne regije (Kosovu i Metohiji), a manjak srednje velikih gradova vidljiv je jedino u brdovitom središnjem dijelu države i planinskom sjeveru prema granici sa Srbijom. Problem specifičan za urbani sistem Kosova predstavlja (formalna i neformalna) podjela naselja i administrativnih jedinica prema etničkom ključu. Većinski srpske općine na južnom dijelu Kosova uglavnom su ruralne, dok svi veliki gradovi imaju albansku većinu ili čak homogeno etnički albansko stanovništvo. U ovoj podjeli iznimku predstavlja tek Kosovska Mitrovica u kojoj živi velik broj stanovnika srpske nacionalnosti, no i ona je de facto podijeljena na sjeverni (srpski) i južni (albanski) dio. Kontakti između srpskih ruralnih općina i albanskih urbanih centara ograničeni su čak i u slučaju naselja koja bi po geografskoj logici trebala spadati pod određenu gradsku regiju (npr. Gračanica kod Prištine). Dodatni problem predstavlja sjeverni dio Kosova u kojemu prevladava srpsko stanovništvo. U tom području kosovske vlasti iz Prištine nemaju gotovo nikakvog utjecaja, a civilnu administraciju obavljaju lokalne vlasti po direktivama Beograda (iako je i njihov utjecaj ograničen). Prostor Kosova sjeverno od Ibra, uključujući sjeverni dio Kosovske Mitrovice, tako je odsječen od svih glavnih prometnih, gospodarskih i ostalih tokova u ostatku Kosova te u principu ne predstavlja dio tamošnjeg urbanog sistema, usprkos tome što u nekim slučajevima (ponovno Mitrovica) čini istu urbanu cjelinu s bitnim kosovskim gradovima.

33

3.3. Priština

Priština je administrativno, političko, gospodarsko, kulturno i obrazovno središte Kosova. Prostire se na površini od 572 km2. Strateški je smještena u sjeveroistočnom dijelu Kosova, na obroncima planina na rubu Kosova polja (sl. 16.). Iz Prištine se vrlo dobro vidi Šar- Planina, koja se nalazi nekoliko kilometara južno od grada. Grad se nalazi uz manje gradove Obilić i Kosovo Polje. Također, nekoliko kilometara južno od grada se nalazi i jezero Badovac. Kroz grad Prištinu teku rječice Veluša i Prištevka, koje su sedamdesetih godina 20. stoljeća pokrivene betonskim kanalima kako bi se bolje regulirala gradska prometna mreža. To je pridonijelo urbanom razvoju grada. Rijeka Prištevka tekla je pored gradske tržnice pa je u nju bacano smeće. Zbog toga se gradom širio neugodan miris, što je bio dodatan razlog pokrivanja rijeka. Obje rijeke spajaju se u samome gradu, kod gradskog stadiona, a Prištevka se potom ulijeva u Sitnicu. Priština je cestama udaljena 520 kilometara od Beograda, 90 kilometara od Skoplja, 250 kilometara od Tirane i 300 kilometara od Podgorice (Osmani, 2013).

Sl. 17. Položaj Prištine unutar Kosova Izvor: URL 2

34

Okolica Prištine naseljena je još od antičkih vremena. To dokazuju arheološki nalazi iz prapovijesti u okolnim mjestima Matican, Badoc, Bernica e Poshtme, Glladnica i Bardhosh. Neolitska božica na prijestolju je istaknuta mala figurica od terakote koja je danas simbol grada Prištine (sl. 18.).

Slika 3. Grb grada Prištine Sl. 18. Grb grada Prištine Izvor: URL 3

U rimsko doba Ulpiana (sl. 19.) je bila grad blizu današnje Prištine i predstavljao je administrativno središte tog područja. U kasnom srednjem vijeku, u vrijeme Stefana Nemanje, Priština se spominje kao parcela, a u 18. stoljeću kao selo. U zapisima iz razdoblja od 1315. do 1318. godine, područje se naziva "Prištinski put". Godine 1342. opisao ga je bizantski car Jan Kantakuzen, koji je tamo pronašao mali zaselak. Prije 1387. u Prištini je postojala katolička crkva sv. Marije. Razvoj trgovine i rudarstva u srednjem vijeku utjecao je na napredak i rast grada. Priština je imala svoje trgovište nazvano Piazza de Priština. Prema evidenciji iz 1477. godine, Priština je imala devet naselja. Osim mnogobrojnih muslimanskih kućanstava tijekom osmanskog perioda, imala je i 309 kršćanskih kućanstava. U ranom razdoblju osmanske vlasti Priština je poznata kao dom brojnih znanstvenika (Osmani, 2013).

35

Sl. 19. Arheološko nalazište Ulpiana Izvor: Mislav Nikolić, 2019

U osmanskom razdoblju Priština je postala političko, gospodarsko i administrativno središte. 1877. godine Priština postaje središte novoosnovanog Kosovskog vilajeta koji je uključivao teritorij nekadašnjeg Prizrenskog vilajeta (odnosno čitavo područje današnjeg Kosova s dijelom Sjeverne Makedonije) i područje oko Novog Pazara, tj. današnji Sandžak na granici Srbije i Crne Gore. Čak i 1888. godine, kada je sjedište vilajeta prebačeno u Skoplje, Priština je i dalje ostala središte vrlo bitnog (Prištinskog) sandžaka unutar granica vilajeta. Nakon protjerivanja Albanaca iz Niškog sandžaka tijekom 1877. i 1878. godine, znatan broj izbjeglica naselio se u Prištini i stvorio tzv. "četvrt izbjeglica" (Muhaxhir). U godinama 1896. i 1897. bilo je 12 naselja sa 3.690 kuća koje su brojale ukupno 12.375 stanovnika. Sami Frasheri opisao je Prištinu kao grad u sjeveroistočnom dijelu albanskih zemalja gdje je bilo zgrada povijesne, kulturne i trgovinske važnosti. Imala je 10.638 stanovnika, od kojih je 8.156 pripadalo muslimanskoj vjeri, a ostali su bili različitih vjera i nacionalnosti. Nakon Prvog balkanskog rata, krajem 1912. godine, Prištinu je osvojila Srbija. Zbog nasilja i terora, mnoge albanske i turske obitelji, osobito one intelektualne, bile su prisiljene iseliti, uglavnom u Tursku. Nekadašnje trgovačko središte Priština izgubilo je na važnosti, budući da su glavni obrtnici uglavnom iselili iz grada. Na njihovo mjesto u Prištini počelo je pristizati slavensko stanovništvo kao predstavnici vlasti, oficiri, žandari i vojne osobe. Priština je tada postala središte Kosovskog okruga unutar Srbije. Ta se situacija nastavila u razdoblju između dva svjetska rata. Prema popisu stanovništva iz 1921. godine, Priština je imala 14.760 stanovnika, a 1931. godine 16.358 stanovnika. Godine

36

1947. Priština je postala glavni grad autonomne pokrajine u kojem su se nalazila tijela uprave, kao i gospodarske, kulturne, obrazovne i druge institucije. Opći razvoj uzrokovao je značajne migracije stanovništva ne samo iz sela i drugih gradova na Kosovu, već i iz drugih područja bivše države nastanjene Albancima. U poslijeratnom razdoblju grad bilježi snažan demografski rast. Tako je od 19.600 stanovnika 1948. godine, 1981. godine taj broj dostigao 109.208 stanovnika (76.727 Albanaca, 17.167 Srba, 4.126 Crnogoraca, 1.965 Turaka, 2.505 Muslimana i 6.718 drugih). U razdoblju između 1960. i 1970. godine, Priština je doživjela ubrzan razvoj u područjima politike, prava, ekonomije, kulture, obrazovanja i zdravstva. U drugoj polovici 20. stoljeća Priština je postala industrijsko središte s razvojem tvornica koje su proizvodile tekstil, amortizere, tapete, građevinski materijal i cink (pomoću rudnika Hajvalia i Kišnica). Razvila se i proizvodnja električne energije, kemijska industrija, prehrambena industrija (Fushe Kosova), bankarstvo i hotelijerstvo. U posljednjem ratu (1998.-1999.) znatan broj albanskog stanovništva našao je utočište u Prištini, kamo su protjerani iz različitih područja Kosova, kao i nekih regija izvan njega. Nakon rata, 1999. godine Priština ponovno postaje glavni grad Kosova pa tu danas posluje mnogo stranih banaka, razvija se mala i srednja industrija, javno i privatno obrazovanje te ostale znanstvene i kulturne institucije. Uz navedeno, posljednjih godina Priština je postala važno vojno i diplomatsko središte (Osmani, 2013).

Priština je važno prometno čvorište s dobrom cestovnom i željezničkom povezanošću s ostalim većim kosovskim gradovima (Prizren, Peć, Kosovska Mitrovica), kao i sa susjednim zemljama. Tuda prolaze četiri državne ceste koje se pružaju prema Prizrenu na istoku (i dalje prema granici s Albanijom), sjeveru prema Kosovskoj Mitrovici (i dalje prema granici sa Srbijom) te dvije ceste prema jugu - jedna prema glavnom gradu Republike Sjeverne Makedonije Skoplju, a druga prema Preševu, gradu na krajnjem jugu Srbije. Autocesta broj 7, koja je većim dijelom izgrađena i povezivat će Prištinu s Prizrenom, ulazit će u grad s njegove zapadne strane. Željeznička veza prema Nišu prekinuta je te do daljnjeg nije u funkciji. Prištinska zračna luka nosi ime Adem Jashari i međunarodnog je karaktera. Putničke linije su od 2019. godine uspostavljene prema 12 država (Austrija, Belgija, Finska, Italija, Hrvatska, Mađarska, Njemačka, Norveška, Slovenija, Švicarska, Turska i Velika Britanija), dok je s Turskom uspostavljena i linija za zračni prijevoz tereta. Godine 2018. zabilježeno je 2,1 milijuna putnika, gotovo 15 % više u odnosu na prethodnu godinu (CAA, 2019).

37

3.4. Prizren

Ukoliko krenemo tragati za svojevrsnim simbolom zamršenosti srpsko – albanskih odnosa u suvremenoj Republici Kosovo, kao primjer mogao bi se uzeti slučaj Prizrena. Ovaj značajan grad na jugu države (geografski gledano, u Metohiji, a ne na samom Kosovu u regionalnom smislu) ističe se po svojoj bogatoj i dobro uščuvanoj povijesnoj baštini koju karakterizira utjecaj raznovrsnih etničkih i vjerskih skupina koje su boravile (i borave) na ovome prostoru. Njegovo ime – koje označava onoga koji može biti viđen („prizren“) izdaleka (Detelić, 2004) – nosi određenu težinu u nacionalnoj svjesti i Srba i Albanaca, a njegov položaj i veličina čine ga neizostavnim dijelom urbane mreže Kosova.

Stara okosnica grada nalazi se uz rijeku Prizrensku Bistricu, ispod istaknutog uzvišenja koje je predstavljalo idealnu osmatračnicu i obrambeni položaj. Ova strateški važna lokacija prvi puta dobiva velik značaj za vrijeme vladavine srpskog cara Stefana Dušana u 14. stoljeću (Gulyás i Csüllög, 2012). Šireći svoju vlast sve južnije (prema Egejskom moru), Dušan prijestolnicu seli iz Rasa u Prištinu te potom u Prizren, odakle stoluje sve do uspostave nove prijestolnice u Skoplju (Gulyás i Csüllög, 2012). U Dušanovo vrijeme Prizren postaje utvrđen grad koji ima značajnu obrambenu i sakralnu ulogu, no njegove kule i zidine nisu mogle spriječiti unutarnji kolaps carstva nakon Dušanove smrti (Gulyás i Csüllög, 2012). Stoga Prizren ubrzo ulazi u relativno dug period osmanske vlasti, čiji se kraj počinje nazirati tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Međutim, u tom trenutku pozivi za oslobođenjem dolaze od strane dviju suprotstavljenih nacionalnih struja. Prva je ona albanska, čija je nacija u punom smislu formirana upravo u ovome gradu osnivanjem Prizrenske lige – organizacije koja je nastojala ujediniti Albance u vjerski heterogenu naciju – 1878. godine (Jura, 2013). S druge strane, tu je živjelo i srpsko stanovništvo koje je nastojalo pripojiti Prizren tada već postojećoj Kraljevini Srbiji (Jura, 2013). Uspjeh nastojanja potonje skupine označio je početak relativno dugog perioda u kojemu je prostor Prizrena bio dio južnoslavenskih država, od razdoblja kada su se u Jugoistočnoj Europi budile nove nacije pa sve do početka 21. stoljeća. Ovakav povijesni razvoj Prizrena odrazio se i na morfologiju ovog naselja koju možemo usporediti s drugim gradovima (uvjetno rečeno) balkanskog kulturnog kruga.

38

Sl. 20. i 21.

Gornja fotografija prikazuje

prizrensko kale (utvrdu korištenu u osmanskom razdoblju) građenu na temeljima već postojeće ranije

srednjovjekovne fortifikacije.

Njen položaj na uzvisini iznad stare jezgre grada čini ju prepoznatljivim elementom urbane morfologije Prizrena. Po ovim karakteristikama slična je

mnogim drugim utvrdama u ovoj regiji – na donjoj fotografiji nalazi se kale u Skoplju (u Sjevernoj Makedoniji) s gotovo identičnim obilježjima.

Izvor: Borna Matković, 2019

Sl. 22. i 23. Crkva Sv. Nikole na prizrenskoj čaršiji (lijevo) i Crkva svetog Spasa na skopskoj čaršiji (desno). Oba objekta izvorno su sagrađeni u predosmanskom razdoblju (14. st.) i opstali su kao element gradske jezgre i za vrijeme Osmanlija. Raštrkani ostaci predosmanske baštine, najčešće sakralne, još su jedna karakteristika urbane morfologije gradova na ovom prostoru.

Izvor: Borna Matković, 2019 39

Sl. 24. i 25. Lijeva fotografija prikazuje dio prizrenske čaršije, a desna dio čaršije u Sarajevu (u Bosni i Hercegovini). Usporedba ovih dvaju gradova zoran je primjer činjenice da su čaršije karakterističan element gradova koji su se razvijali pod upravom osmanskog carstva. Generalno sadrže objekte poput džamija, medresa, natkrivenih pazara, hanova i hamama.

Izvor: Borna Matković, 2019

Sl. 26. i 27.

Oslobođenjem od osmanske vlasti mnogi gradovi Jugoistočne Europe dobivaju nove gradske jezgre građene po uzoru na gradove Srednje i Zapadne Europe. Prizren je jedan od takvih primjera – na gornjoj fotografiji vidi se pješačka zona, drvoredi i barokni stil fasade na kući

pored Sabornog hrama Sv. Đorđe. Sličan primjer nalazimo u

sjevernomakedonskoj Bitoli (Bitolju), u kojoj su nakon oslobođenja od Osmanlija sagrađeni Trg magnolija i ulica Širok sokak u baroknom stilu (donja fotografija). Izvor: Borna Matković, 2019 40

Prizren je danas drugi najveći grad Republike Kosovo s oko 92.300 stanovnika i ima ulogu regionalnog centra juga države (Osmani, 2013). Kroz svoju povijest Prizren je bio okarakteriziran svojom etničkom heterogenošću – u osmanskom periodu bio je naseljen Srbima, Albancima i Turcima, a prema popisu iz 1981. godine, oko dvije trećine stanovništva grada bilo je albansko, dok su Srbi, Turci i slavenski Muslimani predstavljali značajne manjinske zajednice (Osmani, 2013). Ipak, kao rezultat ratnog stanja krajem devedesetih godina 20. stoljeća i antisrpskih nereda 2004. godine, većina srpskog stanovništva napustila je grad (Daltveit, 2007).

Zahvaljujući rapidnoj industrijalizaciji i urbanizaciji tijekom 20. stoljeća, Prizren je danas središte tekstilne i prehrambene industrije, a ima i važne pogone za preradu metala, uključujući zlato i srebro (Osmani, 2013). Okolica grada ističe se po proizvodnji vinove loze (Osmani, 2013). Prizren je također i važan obrazovni centar, koji je 2010. godine postao sveučilišni grad (Osmani, 2013).

3.5. Peć

Peć (alb. Pejë) najmnogoljudniji je grad na istoku Kosova te služi kao jedan od regionalnih centara na razini državne važnosti. Osmani (2013) dijeli naselja Kosova u 5 grupa po stupnju centralnosti njihovih funkcija. Nakon Prištine koja jedina spada u prvu grupu, druga grupa se sastoji od 6 većih gradova među kojima je i Peć. Iako nije treći najveći grad u Kosovu (to su Gnjilane), ima bitnu funkciju zbog svoje specifične povijesti i atraktivnog turističkog potencijala.

Srednjovjekovni grad Peć izgrađen je na dobroj strateškoj poziciji na sjeveru Metohijske zavale. Sa zapadne strane grada izdižu se Prokletije koje su, sa svojih preko 2.000 metara nadmorske visine, kroz povijest činile prirodnu prepreku prema susjednoj Crnoj Gori. Kroz sam grad prolazi rijeka Pećka Bistrica koja u svom gornjem toku kroz Prokletije usijeca Rugovsku klisuru, jedan od najdubljih kanjona u čitavoj Europi te najljepšu prirodnu turističku atrakciju Kosova. Na ulazu u sam kanjon, na 3 kilometra od centra Peći, nalazi se manastir Pećka patrijarhija, najbitnije mjesto Srpske pravoslavne crkve. Osnovana je u 13. stoljeću i isprva je služila kao sjedište srpskih arhiepiskopa. Arhiepiskop Arsenije I., nasljednik Svetog Save, u prvoj polovici 13. stoljeća gradi Crkvu svetih apostola na sjevernoj strani imanja te se toj crkvi kroz 14. stoljeće dograđuju još dvije crkve, svetog Dimitrija i Bogorodice Odigitrije, koje su

41 međusobno spojene narteksom (sl. 28.). Crkveni kompleks Pećke patrijarhije 2006. godine proglašen je UNESCO-vim mjestom svjetske baštine, uz već prethodno proglašeni manastir Visoki Dečani koji se nalazi 12 kilometara južno od Peći.

Sl. 28. Kompleks Pećke patrijarhije Izvor: Borna Matković, 2019

Peć je kroz povijest prolazio iste faze razvoja kao i ostatak kosovskih gradova, od osmanske vladavine preko Jugoslavije do danas. Tijekom 20. stoljeća odnosi etničkih Albanaca i Srba nisu bili dobri što je 1999. godine u Kosovskom ratu rezultiralo teškim oštećenjem ili potpunim uništenjem više od 80 % svih kuća u Peći.

Zbog svojeg geografskog položaja (blizina Prokletija i Rugovske klisure) i kulturne baštine (Pećke patrijaršije, blizine manastira u Visokim Dečanima), grad ima dobru osnovu za razvoj turizma. Samo središte grada također obuhvaća i dobro očuvanu osmansku čaršiju, koja je još jedan privlačan element kulturne baštine.

Sama kvaliteta života u Peći nije zadovoljavajuća gledajući taj pojam relativno, u odnosu na susjedne države. Za razliku od ostalih kosovskih gradova, Peć ima nekoliko problema koji su ipak specifični. Primjerice, Boussauw (2012) navodi kako je 2010. godine u Peći 60 % svih zaposlenih u gradu pješke išlo na posao, dok je 92 % djece pješačilo u školu. Velik problem kojeg Peć dijeli s drugim kosovskim gradovima je i nedostatak te nepouzdanost digitalnih

42 katastarskih planova. Godine 2007. u Peći je postojao samo jedan primjerak novih katastarskih karata te je bio čuvan u gradskom uredu. Digitalni katastar nije postojao te je ovaj jedan primjerak stoga mogao biti na meti bilo koga kome je u koristi bilo da taj primjerak nestane. Takav slučaj već se dogodio u Prizrenu kada je 2008. u općinskom uredu za katastar izbio neobjašnjeni požar. U staroj jezgri Peći tako je bila zabranjena gradnja visokih zgrada zbog zaštite kulturno-povijesnog krajolika grada, no danas u centru postoji velik broj ilegalno izgrađenih zgrada (sl. 29.) čiji su vlasnici nakon dobivanja dozvole za nisku stambenu gradnju izgradili mnogo više katova od planiranog pa su zatim uz pomoć „plave kuverte“ od gradskih vlasti legalizirali zgrade.

Sl. 29. Središnji gradski trg u Peći Izvor: Borna Matković, 2019

43

3.6. Zaključak

Unatoč svojem kompaktnom teritorijalnom obliku, pravilno prostorno raspoređenoj mreži gradova te dobrom indeksu urbane primarnosti, gradovi Kosova razvojno zaostaju za susjednim zemljama. Razlozi za to mogu se naći prije svega u nestabilnoj političkoj situaciji ove mlade države, koja otežava razvoj gospodarstva i ulaganja u njenu infrastrukturu. Ipak, Kosovo danas u demografskom smislu pokazuje ogroman potencijal koji bi se, uz donekle dobru provedbu razvojnih prostornih planova i relativno velik udio radno sposobnog stanovništva, mogao pozitivno odraziti na urbanu mrežu ove države. Održavanje postojeće industrije, otvaranje prema novim ekonomskim djelatnostima, poput turizma, te decentralizacija raznih ključnih funkcija, poput obrazovanja, mogu pomoći u sprječavanju prekomjerne centralizacije Prištine te potaknuti rast ostalih kosovskih gradova.

44

4. GOSPODARSTVO KOSOVA

4.1. Uvod

Kosovo, kao najmlađa europska država, ima specifična obilježja u mnogim stvarima, pa tako i u svom gospodarstvu. Nekoliko godina bila je pod privremenom upravom Ujedinjenih naroda na Kosovu (UNMIK) kojoj je zadatak bio upravljanje teritorijom Kosova nakon sukoba 1999. godine. U međuvremenu, više od 1,5 milijuna kosovskih Albanaca bilo je prisilno protjerano iz svojih domova ili su odlučili pobjeći iz sukoba, što predstavlja oko 90 % procijenjenog albanskog stanovništva Kosova 1998. godine i što je znatno utjecalo na tadašnju i buduću strukturu gospodarstva (Lemay-Hébert i Mansoob Murshed, 2012). Kosovsko gospodarstvo pokazalo je napredak u prelasku na tržišno utemeljeni sustav i održavanje makroekonomske stabilnosti, ali još uvijek je u velikoj mjeri ovisno o međunarodnoj zajednici i dijaspori za financijsku i tehničku pomoć. Uz međunarodnu pomoć, Kosovo je čak bilo u mogućnosti privatizirati većinu svojih državnih poduzeća. Iako je kosovsko gospodarstvo i dalje napredovalo, nezaposlenost nije smanjena, niti je povećan životni standard zbog nedostatka ekonomskih reformi i ulaganja (Central Intelligence Agency, n.d.). U ovom će se radu ukratko prikazati najvažniji aspekti kosovskog gospodarstva po sektorima.

45

4.2. Gospodarski sektori

Gospodarske djelatnosti obično se dijele na primarne (poljoprivreda, stočarstvo, ribarstvo i šumarstvo), sekundarne (industrija, građevinarstvo, rudarstvo, energetika, brodogradnja i proizvodno obrtništvo) i tercijarne (trgovina, promet, ugostiteljstvo, bankarstvo i turizam) (Institut za razvoj i međunarodne odnose, 2014). Od 2017. godine kosovska ekonomija je najviše brzorastuća ekonomija u ovom dijelu Jugoistočne Europe, iako je ona mala u odnosu na druge regionalne, ali i naročito europske standarde. Kosovskom ekonomijom dominira proizvodnja minerala (metalna proizvodnja), tekstilna industrija, građevinarstvo, proizvodnja vina, poljoprivreda itd. (Lončar, 2019). U sastavu BDP-a u Kosovu je vodeći uslužni sektor (70,4 %), slijede industrijski (17,7 %) i poljoprivredni (11,9 %) (Enciklopedija.hr, n.d.).

4.2.1. Primarni sektor

Poljoprivredna kućanstva u Kosovu veoma su mala. Prosječna veličina zemljišta po obitelji iznosi oko 3,2 ha, od čega u prosjeku 1,6 ha čini obradivo zemljište, obično fragmentirano na 6 do 8 parcela. Čak 97 % imanja je manje od 5 ha, dok je manje od 1 % gazdinstava iznad 10 ha (SASB, n.d.). Većina zemljišta u poljoprivrednim kućanstvima u Kosovu je poljoprivredno iskorišteno (80,8 %), a tek 3,3 % je neiskorišteno. Šume zauzimaju 13 % zemljišta (sl. 30.

Iskorištena poljoprivredna zemlja

Neiskorištena poljoprivredna zemlja

Šuma

Nepoljoprivredna zemlja

Sl. 30. Iskorištavanje zemljišta u poljoprivrednim kućanstvima 2014. godine

Izvor: Kosovska agencija za statistiku, 2018

46

Kosovo općenito ima puno obradivih površina i posađene kulture. Neke od najvažnijih su žitarice, krumpir, paprika, voće… Uzgaja se i stoka te ribe (Lončar, 2019). U 2016. godini ukupna površina iskorištenog poljoprivrednog zemljišta iznosila je 416.697 hektara od čega su najveću površinu zauzimale livade i pašnjaci. U 2016. godini zauzimali su nešto manje od 220.000 hektara. To je oko 20.000 hektara manje nego 2005. godine, ali je u istom razdoblju došlo do povećanja obradivog zemljišta, tj. polja (187.223 ha u 2016.). Isto tako povećala se površina vrtova, ali i mješovitih usjeva gdje se uzgaja povrće i vinova loza (tab. 5.). Na poljima se 2016. godine najviše sijala pšenica (više od 350.000 t), ali najviše tona požeto je 2013. godine (tek nešto manje od 400.000 t). Slijede kukuruz sa oko 180.000 t i krumpir sa oko 90.000 t u 2016. godini (sl. 31.).

Tab. 5. Poljoprivredno zemljište prema načinu korištenja u 2005. i 2016. godini (u hektrima)

2005. 2016. Obradivo zemljište - polja 167.317 187.223 Vrtovi 444 994 Mješoviti usjevi 7.963 9.672 Od toga s voćem 4.016 5.493 Od kojih s vinogradima 2.949 3.117 Livade i pašnjaci 240.016 218.808 UKUPNO 415.740 416.697

Izvor: Kosovska agencija za statistiku, 2018

47

Tona

Godina

Sl. 31. Zasađene ratarske kulture u Kosovu od 2005. do 2016. godine (u tonama) Izvor: Kosovska agencija za statistiku, 2018

Slično veličini parcela, veličina stada je uglavnom mala. Većina poljoprivrednih kućanstava koja uzgajaju goveda ima 1-3 krave (SASB, n.d.). Peradarstvo je definitivno najvažnija grana uzgoja životinja (sl. 32.). U desetogodišnjem razdoblju od 2005. do 2015. godine broj uzgojenih jedinki peradi pet puta je veći nego uzgoj ostalih životinja.

48

Broj jedinki

Stoka Svinje

Ovce

Koze

Kopitari

Pčelinja košnica Perad Godina

Sl. 32. Uzgoj stoke u Kosovu od 2005. do 2015. godine (broj jedinki) Izvor: Kosovska agencija za statistiku, 2018

Slika 33. prikazuje geografsku rasprostranjenost dostupnih drvnih resursa po okruzima i po vrsti drveta. Sveukupno gledano, postoji mala količina drva koja je na raspolaganju za sječu u središnjem dijelu Kosova (uglavnom u okruzima Obilić, Kosovo Polje i Glogovac). Resursi bukovog drva široko su dostupni u svim preostalim okruzima na Kosovu, osim onih u južnoj regiji gdje je manja količina dostupna za sječu. Iako je hrast uobičajeno drvo u zemlji, podaci pokazuju da južne i zapadne regije imaju znatno manju količinu od sjeverne i istočne regije. Što se tiče drvne građe raspoložive za sječu, one su u velikim količinama dostupne u zapadnom dijelu zemlje (općine Đakovica, Peć i Istogu), dok na istoku i posebno na jugoistoku Kosova gotovo da nema dozvoljenog drvnog ostatka za sječu (Bajraktari i dr., 2014).

49

Sl. 33. Alokacija bukve (lijevo), hrasta (sredina) i mekih vrsta drva (desno) u Kosovu j (bijelo-mala količina, crno-velika količina)

Izvor: Bajraktari i dr., 2014

4.2.2. Sekundarni sektor

4.2.2.1. Industrija

Industrija u Kosovu raste za 1,2 % prema procjeni iz 2016. što je manja stopa. U kosovskoj industriji najveće udjele imaju prerada sirovina, građevinskog materijala i kože, proizvodnja strojeva, kućanskih uređaja itd. (Lončar, 2019). Godine 2017. u industriji je bilo zaposleno 13,2 % aktivnog stanovništva (Kosovska agencija za statistiku, 2018). Najvažnija grana industrije jest prerađivačka u kojoj je prerada prehrambenih proizvoda 2017. imala najveći postotak (21,8 %) prometa u odnosu na druge sektore prerade. Što se tiče broja zaposlenih, ostaje vodeća prerađivačka industrija s udjelom od 23,2 % . Na drugom mjestu nalazi se sektor proizvodnje nemetalnih mineralnih proizvoda (promet = 21,7 %), kao i po broju zaposlenih sa 16,4 %. Dolazi do značajnog smanjenja prometa u sektoru proizvodnje gume i plastike na 10,6 % (godinu prije: 14,2 %). 2 Usto su još vrlo značajne automobilska, tekstilna, drvno-prerađivačka i industrija željeza i vina.

2 Izvještaj o kretanjima u kosovskoj industriji za 2017. godinu, 2018 50

Tekstilna industrija ima tradiciju dugu 200 godina te je bila druga najrazvijenija industrija u državi. Danas je tekstilna proizvodnja znatno snižena radi trgovačkih veza koje su prekinute zbog političkih promjena. U 2011. godini tekstilnom industrijom bavilo se oko 451 privatnih poduzeća, od kojih su 90 % proizvođači gotovih proizvoda. Usmjerenost je na domaće tržište te na proizvodnju svečanih haljina, ponajviše vjenčanica (Investing in Kosovo, 2011). Na slici 34. možemo vidjeti jednu od mnogih prodavaonica svečanih haljina u Prištini.

Sl. 34. Prodavaonica svečanih haljina u Prištini Izvor: autorska fotografija, 2019

Još je vrlo važna drvno-prerađivačka industrija u kojoj vrijednost drvnih proizvoda i drugih pogodnosti koje proizvode šume doseže 50-70 milijuna eura. U automobilskoj industriji najvažnija je proizvodnja automobilskih dijelova. Njena tradicija datira još u '60-te godine 20. stoljeća kada je Kosovo proizvodilo auto-dijelove za jugoslavenske, ali i američke i druge europske proizvođače. Politički sukobi znatno su utjecali na ovu industriju, no danas je opet Kosovo sve zanimljivije stranim investitorima (Investing in Kosovo, 2011).

51

4.2.2.2. Građevinarstvo

U ovom je sektoru 2017. godine bilo zaposleno 12,9 % radno sposobnog stanovništva (Kosovska agencija za statistiku, 2018). Građevinski sektor trenutno je u tranzicijskom razdoblju, i postaje sve više tržište koje pokreće potražnja i na kojem klijenti sve češće traže kvalitetu, pravnu sigurnost i pristupačno financiranje prije nego što investiraju (Market assessment for the construction sector, 2015).

U razdoblju od 2009. do 2016. godine doprinos građevinskog sektora BDP-u kretao se u rasponu od 6 % do 7,5 %. Udio u BDP-u 2016. godine iznosio je 402 milijuna eura. Izravna strana ulaganja (FDI) u sektor bila su pozitivna, osim za 2014. godinu. U 2015. godini bilo je 2269 aktivnih poduzeća, što predstavlja 8 % ukupnog broja poduzeća. U ovom je sektoru tek 1 % zaposlenih žena, u apsolutnim brojevima za 2016. to je 400 žena i 38.200 muškaraca. Također, u izvoru se navodi da je zaposlenost u ovom sektoru znatno veća od službene statistike. 3

Sl. 35. Građevinski radovi u Prištini Izvor: autorska fotografija, 2019

3 Study of skills needs in the construction sector in kosovo: special focus on concrete placers, concrete finishers and related workers, 2017 52

4.2.2.3. Rudarstvo

Na teritoriju Kosova nalazi se znatno rudno bogatstvo, najviše u rudničkome kompleksu Trepča (lignit, olovo, cink, nikal, magnezit, boksit i dr.) (Eniciklopedija, 2019). Moderno rudarstvo u Kosovu započelo je tridesetih godina 20. st., kada je britanska tvrtka Selection Trust Ltd obnovila kompleks Trepče. Kosovo posjeduje pete najveće rezerve lignita na svijetu te one doprinose 97 % ukupne proizvodnje električne energije (2018. = 14,7 milijarda tona) (Eniciklopedija, n.d.). Lignit se može naći u Dukađiniji i Drenici, iako je do sada rudarstvo bilo ograničeno samo na Kosovski bazen.

Daljnji razvoj rudarstva lignita nastavit će se iskorištavanjem rudarskog polja Sibovc u sjevernom dijelu Kosovskog bazena te će biti velika prilika za privatne investitore. Također, Kosovo je bogato visokokvalitetnim građevinskim mineralima kao što su andezit, bazalt, diabas, gabro, granit, vapnenac i mramor. Isto tako, velike naslage gline odličan su izvor za proizvodnju opeke, crijepa i drugih proizvoda (Kosovo Mining, 2019). U ovom je sektoru 2017. godine bilo 1,2 % zaposlenog stanovništva (Kosovska agencija za statistiku, 2018).

Sl. 36. Kosovske rezerve lignita u usporedbi s ostatkom svijeta (u milijardama tona) Izvor: Research Gate, 2019

53

4.2.2.4. Energetika

Kosovo ima vrlo velikih energetskih problema što uzrokuje česte nestanke struje, a to utječe na kvalitetu života, ali i na proizvodnju. Zato se puno ulaže u energetski sektor, poput projekata energetske efikasnosti i obnovljive energije, iako se najviše energije dobiva iz starih termoelektrana na ugljen Kosovo A i Kosovo B (stara otprilike 40 godina). Također je potrebno ulagati u modernizaciju te je neko vrijeme u planu bila i gradnja nove termoelektrane, no taj projekt je na kraju otpao. Dio se dobiva i iz hidroenergije, no rijeke nisu iskorištene u skladu sa svojim potencijalom te je i dalje još potrebno puno ulaganja za energetski sektor (Lončar, 2019).

Ukupna količina raspoložive energije za potrošnju u 2018. godini iznosila je 2.524,32 ktoe (toe = tona protuvrijednosti nafte). Raspoloživa količina ugljena smanjena je u odnosu na 2017. godinu za 5,50 %, dok se raspoloživi volumen naftnih derivata povećao u odnosu na 2017. godinu za 1,52 %. Lignit je dominantni proizvod s udjelom od 99,95 % u ukupnom ugljenu, a slijedi ga antracit s 0,01 %.

Kosovo ima samo rezerve lignita, ali ne i drugih vrsta ugljena. Potrebe za drugim vrstama ugljena zadovoljavaju se uvozom. Uvoz naftnih derivata u 2018. godini iznosi 737,88 ktoe, što je u odnosu na 2017. godinu povećanje za oko 1,26 %. Nafta čini 68 % ukupne količine dostupnih naftnih derivata, a slijede naftni koks (10 %) pa benzin (Kosovska agencija za statistiku, 2019). Na slici 37. možemo vidjeti potrošnju električne energije prema sektorima i godinama (2009.-2017.) te se vidi da najveću količinu energije troše kućanstva.

Sl. 37. Konzumacija električne energije prema sektorima i godinama (2009.-2017.) Izvor: Kosovska agencija za statistiku, 2018 54

4.2.3. Tercijarni sektor

4.2.3.1. Turizam i ugostiteljstvo

Što se tiče turizma, trendovi se često mijenjaju, no zato Kosovo ima veliku i raznoliku ponudu za turiste na relativno malom prostoru. Kosovo karakterizira povoljna klima s višestrukim prirodnim, kulturnim i povijesnim bogatstvom koji predstavljaju osnovu njegovih turističkih resursa. Urbani turizam ima dobar potencijal turističke ponude zahvaljujući brojnim sportskim i kulturnim sadržajima. Važno je u tom kontekstu spomenuti i kulturni turizam kao vrlo važan u prezentaciji kulturnih objekata i događanja na području Kosova. Također postoji značajan potencijal za razvoj planinskog turizma na planini Prokletija i planini Šar, no i dalje nedostaje adekvatne infrastrukture (Džogović i Koteski, 2018).

Rat na području Kosova krajem 90-ih godina prošlog stoljeća imao je izrazito negativan utjecaj na turizam i povezane djelatnosti. Primjerice, nakon rata mnogi hoteli u Kosovu, a posebno u Prizrenu, bili su gotovo neupotrebljivi zbog toga što su tijekom ratnih operacija bili korišteni od strane vojske. Drugi problem bio je sigurnost kao ključni element za razvoj turizma, koji su posebno potaknuli nemiri iz 2004. godine koji su stvorili neravnotežu u pogledu sigurnosti. Tijekom tih nemira pripadnici albanske nacionalnosti proveli su uništavanje objekata povezanih sa srpskim identitetom poput kuća, privatnog vlasništva, pravoslavnih vjerskih objekata i spomenika kulture. Isto tako kulturno naslijeđe nije bilo zaštićeno kao „zajedničko nasljeđe“, u skladu s međunarodnim pravnim aktima, konvencijama i standardima. Ono je, naprotiv, postalo potisnuti i instrumentalizirani nacionalni proizvod političke situacije.

Među lokalitetima na popisu UNESCO-ve Svjetske baštine u opasnosti (upisanom 2006. godine), i općenito pod nazivom "Srednjovjekovni spomenici na Kosovu", nalaze se četiri pravoslavna crkvena kompleksa: manastir Dečani (uključen na popis svjetske baštine 2004.), Patrijaršija manastira Peć, crkva Bogorodice Ljeviške (Prizren) i manastir Gračanica (sl. 38.). Sva tri objekta svojom očuvanošću arhitekture predstavljaju važnu bizantsko-romansku crkvenu kulturu između trinaestog i sedamnaestog stoljeća (Pavličić, 2016). Također, imaju vrlo obećavajući potencijal za daljnji razvoj turizma u tom području.

55

Sl. 38. Obnovljena pravoslavna crkva iz 14.og stoljeća u sklopu manastira Gračanica Izvor: autorska fotografija, 2019

Što se tiče turističke ponude gradova, Peć, koji se nalazi na zapadnoj strani Kosova, u svojoj blizini na oko 11 kilometara udaljenosti pruža mogućnost turističko-rekreativnih aktivnosti poput istraživanja špilje kanjona Rugove u blizini sela Radavac i šetnju do izvora Bijelog Drima, što definitivno povećava cjelokupnu ponudu općine. Drugi primjer grada s velikim potencijalom za razvoj turizma jest Prizren. Kao bivša prijestolnica Kosova, on za razliku od modernije Prištine ima centar grada koji je kao drevni muzej s tradicijom, preciznije grad s kulturnim i povijesnim spomenicima. Još jedna od njegovih specifičnosti je to da stanovnici i posjetitelji u toplom dijelu godine mogu uživati u kupanju u rijeci Drini, dok s druge strane, zimi oko 25 km dalje mogu ići skijati na obližnje planine, što se rijetko gdje može iskusiti. U gradu Prizrenu broj turista raste 5-7% godišnje, a turisti najviše dolaze iz Turske, Njemačke, Francuske, Engleske, Grčke i skandinavskih zemalja (Bresa i Jakovlev, 2017).

Broj domaćih posjetitelja 2017. godine smanjio se za 24,16 % u odnosu na 2016. godinu, dok je broj noćenja domaćih posjetitelja smanjen za 22,66 %. Međutim, kada je riječ o stranim posjetiteljima, situacija je obrnuta. Statistički podaci pokazuju da su i dolasci stranih posjetitelja i noćenja povećani za 2,77 % i 9,83 % u odnosu na 2016. godinu (Džogović i Koteski, 2018).

56

U tablici 6. vide se broj i kapaciteti hotela u većim kosovskim gradovima čiji broj nije velik, no uzletom u cjelokupnom građevinarstvu šire se i kapaciteti te se također gradi turistička infrastruktura.

Tab. 6. Broj hotela, soba i kreveta u kosovskim gradovima 2017.

Regija Broj hotela Broj soba Broj kreveta 1. 18 298 470 2. Gjilani 15 221 282 3. Mitrovica 6 149 181 4. 21 453 844 5. Prizren 12 364 741 6. Priština 34 1147 1585 7. Ferizaj 15 288 336

Suma 121 2920 4439 Izvor: Bresa i Jakovlev, 2017

Sl. 39. Primjer kombinacije hotela i benzinske crpke u Prištini Izvor: autorska fotografija, 2019.

Za prvo tromjesečje 2019. godine Kosovska agencija za statistiku je pomoću istraživanja na temelju 218 hotela diljem Kosova utvrdila sljedeće: „broj posjetitelja (domaćih i stranih) iznosio je 65.265, od čega 41,85 % domaćih posjetitelja, a 58,15 % stranih posjetitelja, dok je broj noćenja 104.107, od čega 39,70 % domaćih i 60,30 % stranih posjetitelja“. Također ističe kako je najveći broj posjetitelja i njihovih noćenja bio u Prištini s brojem od 28.876 posjetitelja

57 i 48.561 noćenja. Što se tiče stranih posjetitelja, najveći udio bio je iz Albanije, Turske, Njemačke itd. U svakom slučaju, turizam u Kosovu ima brz rast posljednjih nekoliko godina, što se može vidjeti u tablici 7. (Bresa i Jakovlev, 2017).

Tab. 7. Broj gostiju i noćenja u Kosovu u razdoblju od 2008. do 2017.

Godina Broj gostiju Broj noćenja

Domaći Strani Domaći Strani 2008. 19.678 24.616 22.602 46.910 2009. 52.631 36.318 54.876 76.042 2010. 44.662 34.382 45.123 76.394 2011. 42.044 30.349 44.757 65.584 2012. 49.973 48.790 52.008 90.968 2013. 45.380 50.074 54.867 83.883 2014. 46.477 61.313 55.274 102.066 2015. 60.200 79.238 81.372 120.669 2016. 45.579 83.710 62.211 131.785 2017. 34.569 86.032 48.111 144.736 Izvor: Džogović i Koteski, 2018

58

4.2.3.2. Promet

Prema podacima iz 2015. godine, ukupna duljina svih cesta na području Kosova iznosila je 2.012 km (uključujući i 78 km autocesta) (Central Intelligence Agency, n.d.). Ceste su posebno loše u ruralnim područjima i nakon lošeg vremena. Uvjeti na cestama mogu biti izuzetno opasni jer su ceste uske, dolazi do čestih gužvi te ih generalno koriste razna vozila, od oklopnih transportera KFOR-a do kočija. Planinski putevi mogu biti uski i slabo označeni, često nemaju zaštitne ograde te brzo postaju opasni u nepovoljnom vremenu (Country Reports, n.d.).

Sl. 40. Primjer uske ceste na planini Prokletje Izvor: autorska fotografija, 2019.

Za Kosovo je najvažnija i najmodernija autocesta „Pravac 7“ koja povezuje Kosovo s lukom Drač u Albaniji (Paneuropski koridor VIII) prema jugu i s Nišem u Srbiji (Paneuropski koridor X). Vrlo je važna i zbog toga što čini dio međunarodne cestovne jezgre u jugoistočnoj Europi. Dio autoceste od albanske granice do Prištine nazive se Morine, a od Prištine prema srpskoj granici mijenja naziv u Merdare (Tempus Projekt, n.d.). Jedan od glavnih projekata stranih ulaganja uključuje već započetu izgradnju autoceste do Makedonije u iznosu od 600 milijuna eura (Export.gov, n.d.).

59

Željezničke pruge na teritoriju Kosova imaju ukupnu dužinu od 333 km, a prva je sagrađena još 1874. godine. U tu duljinu nisu uključene pruge za teretni promet koje pokrivaju duljinu od 103,4 km. Željezničke linije povezuju sve važne centre u Kosovu, osim Đakovice i Gnjilana. Također postoje izravne linije sa susjednim zemljama poput Makedonije (primjerice InterCity vlak od Prištine do Skopja) i Srbije preko kojih se može ići do drugih zemalja (State Portal of the Republic of Kosova, n.d.). Kao član glavne prometne mreže zapadnog Balkana (koju financira Europska Unija) čiji je cilj poboljšanje regionalne povezanosti, Kosovo planira obnoviti i modernizirati ključne željezničke linije (Export.gov, n.d.). Što se tiče najnovijih podataka za prvo tromjesečje 2019. godine vezano za željeznički promet, broj putnika koji su koristili vlak kao način prijevoza iznosi 30.000. U odnosu na isto tromjesečje prošle godine (prvo tromjesečje 2018. godine) broj putnika povećan je čak za 65 %. Prijevoz tereta vlakom u prvom tromjesečju 2019. godine iznosio je 137 tisuća tona; u usporedbi s istim tromjesečjem prošle godine (prvo tromjesečje 2018.) došlo je do povećanja za 80 % (Kosovska agencija za statistiku, 2019).

U Kosovu se nalazi samo jedna velika zračna luka, a to je Međunarodna zračna luka Priština koja služi za civilno-vojnu uporabu. Pista je izgrađena 1965. godine, dok je 1985. zračna luka bila opremljena prema standardima Organizacije međunarodnog civilnog zrakoplovstva. Također valja napomenuti kako je do lipnja 1999. navedena zračna luka imala samo domaće linije. Strukturu putnika danas čini velika kosovska dijaspora, članovi međunarodnih organizacija i vojnici NATO-a te turisti koji stižu uglavnom tijekom ljetne sezone. Kao rezultat toga, neke su linije samo sezonske. Nacionalna aviokompanija Kosova pod nazivom Kosova Airlines posluje s ove zračne luke (State Portal of the Republic of Kosova, n.d.). Danas, osim tradicionalnih avioprijevoznika, u Kosovo lete i neki niskotarifni. Primjerice, Wizzair nudi liniju od Prištine do Budimpešte ili Beča po cijeni od otprilike 15-20 eura po smjeru što uvelike olakšava mobilnost stanovnika Kosova s ostatkom Europe (Wizzair, 2019). Kosovska Agencija za statistiku navodi kako je u prvom tromjesečju 2019. godine bilo 1783 letova ili 14,29 % više nego u istom tromjesečju prošle godine (prvo tromjesečje 2018.). Budući da je broj putnika koji su koristili zrakoplov kao prijevozno sredstvo tijekom ovog tromjesečja oko 480.000, u odnosu na isto tromjesečje prošle godine (prvo tromjesečje 2018. godine) zabilježen je rast od 13,96 % (Kosovska agencija za statistiku, 2019).

60

4.2.3.3. Međunarodna trgovina

Glavni trgovinski partneri Kosova zemlje su Europske Unije (otprilike 43,1 % uvoza i 24,9 % izvoza) i njegovi susjedi putem Srednjoeuropskog sporazuma o slobodnoj trgovini (CEFTA) s otprilike 28,1 % uvoza i 48,4 % izvoza. Kosovo i dalje ima veliki trgovinski deficit (u iznosu od otprilike 2 979,5 milijuna eura), s time da izvoz pokriva samo oko 12 % uvoza (Export.gov, n.d.). Uspoređujući podatke o izvozu robe za 2018. godinu s onima iz 2017., brojke pokazuju godišnji pad od -2,8 %, što ukazuje na to da Kosovo i dalje ima negativnu trgovinsku bilancu.

Uvoz u Kosovo znatno je veći od izvoza, a najviše se uvoze hrana, živa stoka, drvo, nafta, kemikalije, strojevi, tekstil, kamen, keramika, proizvodi od stakla, električna oprema... Glavne zemlje iz kojih se uvozi su Njemačka (12,5 %), Srbija, Turska, Kina, Italija, Makedonija... (Lončar, 2019). Uvoz Kosova iz zemalja Europske Unije iznosio je 1457,3 milijuna eura, ili 43,5 % ukupnog uvoza za 2018. godinu (Kosovska agencija za statistiku, 2019). Uvoz u Kosovo porastao je za 8,6 % u odnosu na isto razdoblje 2018. godine na 336,9 milijuna eura, uslijed veće kupovine mineralnih proizvoda (14,2 %) i prerađenih prehrambenih proizvoda, pića i duhana (9,1 %) (Trading Economics, n.d.).

Izvoz s Kosova porastao je za 40,5 % na godišnjoj razini za 40,5 milijuna eura u srpnju 2019., potaknut većom prodajom baznih metala i njihovih proizvoda (67,7 %), prerađenih namirnica, pića i duhana (11,6 %) te plastike, gume i njihovih proizvoda (10 %). Među glavnim trgovinskim partnerima isporuke su povećane u Indiju (675 %) i Makedoniju (18,7 %), dok su s druge strane smanjene za Albaniju (-1,2 %) (Trading Economics, n.d.). Najvažniji partneri za izvoz u 2018. godini bili su Indija (9,9 %) i Švicarska (7,8 %). Cjelokupni izvoz Kosova u druge zemlje svijeta 2018. godine iznosio je 1036,1 milijun eura. Izvoz Kosova u zemlje EU iznosio je 110,8 milijuna eura, ili oko 30,2 % ukupnog izvoza, a glavni partneri za izvoz u EU su Njemačka (6,8 %), Nizozemska (4,0 %), Slovenija (3,7 %) i Velika Britanija (2,7 %) (Kosovska agencija za statistiku, 2019).

61

4.3. Pokazatelji standarda

Pokazatelji standarda su pokazatelji koji daju ocjenu kvalitete života. Najbitniji pokazatelji koji se razmatraju jesu bruto domaći proizvod (BDP), paritet kupovne moći (PKM, eng. Purchsing Power Parity), Indeks ljudskog razvoja (HDI, eng. Human Development Index), indeks rodnog razvoja (GDI, eng. Gender – related Development Index).

Kosovo je mlada država koja je svoju neovisnost teško stekla te se statistički podaci bilježe tek od 2010. godine. Na slici 41. vidimo da iznos bruto domaćeg proizvoda raste iz godine u godinu kako se država razvija, tj. kako se njena politička situacija stabilizira. Stopa rasta BDP-a za 2017. godinu u odnosu na 2016. iznosi 3,7 %. Treba napomenuti da su podaci za 2017. godinu procijenjeni od strane Kosovske agencije za statistiku.

Sl. 41. Kretanje bruto domaćeg proizvoda Kosova u razdoblju od 2010. do 2017. Izvor: Kosovska agencija za statistiku, 2018

62

Građani Kosova drugi su najsiromašniji u Europi, nakon Moldavije, s BDP-om po glavi stanovnika (PPP) od 10.400 dolara u 2017. godini. Iako je broj ukupne radne snage oko pola milijuna ljudi, stopa nezaposlenosti od 33 % i stopa nezaposlenosti mladih blizu 60 %, u državi gdje je prosječna starost 26 godina, potiču emigraciju te razvoj sive ekonomije. Valja napomenuti kako čak 17,5 % stanovnika živi ispod linije siromaštva te još postoji velik broj ljudi koji imaju rizik od siromaštva (Lončar, 2019). Većina kosovskog stanovništva živi u ruralnim gradovima izvan glavnog grada Prištine.

Neučinkovita, gotovo egzistencijalna poljoprivreda je uobičajena - rezultat malih parcela, ograničene mehanizacije i nedostatka tehničke stručnosti. Kosovo ima niže troškove rada od ostatka regije. Međutim, visoka razina korupcije, malo provedbe ugovora i nepouzdana opskrba električnom energijom obeshrabrili su potencijalne ulagače. Neki od projekata koje provodi Svjetska banka su projekti digitalne ekonomije, projekt razvoja poljoprivrede i ruralnog razvoja, projekti razvoja obrazovnog sustava itd. (Lončar, 2019). Službena valuta Kosova je euro, ali se srpski dinar ilegalno koristi u srpskim većinskim zajednicama. Kosovska veza s eurom pomogla je održati nisku temeljnu inflaciju (Central Intelligence Agency, 2019).

Indeks ljudskog razvoja za Kosovo iznosi 0,742 za 2016. godinu (UNDP, 2016) te time Kosovo pripada zemljama u kategoriji visokog indeksa ljudskog razvoja u koju pripadaju i Turska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Moldavija, Gruzija te mnoge druge.

63

5. FIZIČKO-GEOGRAFSKA OBILJEŽJA ALBANIJE

5.1. Uvod

Albanija je mala zemlja u južnoj i jugoistočnoj Europi, strateški pozicionirana na Jadranskom i Jonskom moru unutar Sredozemnog mora, Albanska obala ima ukupnu dužinu od 476 km (296 milja) (Eftimi, 2018), od kojih se dvije trećine granice nalaze na Jadranskom moru i jedna trećina otpada na Jonsko more. Jadranske i Jonske obale imaju različitu orijentaciju i morfologiju koje doprinose geološkoj različitosti albanske obale.

Na sjeveru Albanija graniči s Crnom Gorom, na sjeveroistoku s Kosovom, na istoku s Makedonijom, na jugu s Grčkom te preko Jadranskog mora na zapadu s Italijom (sl. 42.). Albanija sadrži brdovit i planinski reljef. Najviša planina , u okrugu Dibra, visoka je 2.753 m. Albanija ima blagu, ali uglavnom vlažnu klimu.

Godišnja razina padalina najviša je u Europi i dostiže preko 2000 mm na sjeveru i 1190 mm u Tirani. Ljetne temperature obično su prilično visoke, u prosjeku oko 29°C u Tirani tijekom srpnja, dok su zime hladne, s minimumima ispod 0°C, osim u blizini obale. Osim glavnog grada Tirane, sa 520.000 stanovnika, veći gradovi su Drač, , Skadar, Gjirokaster, Valona i Korča.

Stanovništvo čine Albanci kao većina (95 %), dok ostalih 5 % otpada na Grke, Crnogorce i ostale manjine koje su naseljene na prostoru Albanije. Stanovništvo je većinski islamske vjeroispovijesti, dok ima i Albanaca katolika u manjoj mjeri. Osim na prostoru Albanije, albanski narod naseljen je i u okolnim zemljama, a ponajviše na Kosovu, gdje se prema neslužbenim brojkama smatra da živi oko 2 milijuna Albanaca.

64

Sl. 42. Položaj Albanije Izvor: Google maps, 2019

65

5.2. Vode

Albanija je prostorno mala država bogata rijekama, jezerima, potocima i izvorima. Mreža rijeka sastoji se od 11 većih rijeka i 150 pritoka. Bitnije rijeke su Drin (sjever), Vjosë, Seman (jug), (jug), Valbona, Mati, Bistrica, Osumi i . Izvora ima oko 200 te se na nekoliko njih iskorištavaju termalne i medicinske karakteristike. Kanjoni, rijeke i potoci sadrže izniman turistički potencijal u vidu razgledavanja, raftinga, biciklističkih staza itd. Najveća su jezera Skadarsko, Ohridsko i Prespansko.

5.2.1. Rijeke

Rijeka Seman dugačka je 281 kilometar i ulijeva se u Jadransko more, a sastoji se od dvije pritoke. Prva pritoka je rijeka sa sjevera (160 km), a druga Osum s juga (113 km). Na pritoci Devoll izgrađena je brana za navodnjavanje i proizvodnju električne energije. Rijeka Vjosë dugačka je 272 kilometra od kojih 80 kilometara teče sjeverozapadnim dijelom Grčke, a preostala 192 kilometra jugozapadnim dijelom Albanije. Pritoke su joj Drino i Vlora. 1987. godine na visini od 1350 metara izgrađena je hidroelektrana, a sama rijeka utječe u Jadransko more. Drin pokriva površinu od 14.173 km2, a uz Bojanu s 5.187 km2 i još neke pritoke, ukupna površina je 19.582 km2. Drin se sastoji od Crnog i Bijelog Drina koji se spajaju na sjeveroistoku kod grada Kukësa, a nakon toga se zove samo Drin. Crni Drin teče iz Makedonije, a Bijeli s Kosova. Drin ima dva ušća, što je posljedica odvajanja jednog rukavca u mjestu Vau-Dejësu. Jedan rukavac ide prema jugu, prolazi pokraj grada Lješa i ulijeva se u Jadransko more. Drugi ide prema zapadu te se južno od Skadra ulijeva u Bojanu, neposredno nakon njenog izlaska iz Skadarskog jezera. Na rijeci su izgrađene tri hidroelektrane. Voda iz Drina dokazano je čista i pitka uz manje promjene na određenim mjestima toka. Rijeke su u planinama usjekle duboke kanjone i klance vertikalnih zidova pa je navodnjavanje i iskorištavanje voda djelomično otežano, no pojedini se dijelovi iskorištavaju za proizvodnju hidroenergije putem brana. Shkumbin je rijeka u središnjem dijelu Albanije i smatra se linijom koja razdvaja dvije glavne skupine Albanaca: Toske i Gege. Sama rijeka izvire u planinama jugozapadno od jezera Ohrid i teče prema sjeveru uz promjenu smjera prema zapadu te se ulijeva u Jadransko more. Bojana je rijeka na granici Crne Gore i Albanije. Velikim meandrima otječe iz Skadarskog jezera u Jadransko more (Albanska agencija za putovanja i informacije, 2019).

66

Drina

Bijeli Morača Drin

Drin

Buna

Crni Fan Drin

Mat

Išem

Erzen Škumbin

Prespa

Seman

Devol

Osum Bistrica

Vjosa

Drino

Vjosa Bistrica

Sl. 43. Rijeke Albanije Izvor: Albania and information Agency, 2019

67

5.2.2. Jezera

Od mnogih jezera najbitnija su Skadarsko, Ohridsko i Prespansko. Ta najveća jezera nalaze se u pograničnom području gdje Skadarsko graniči s Crnom Gorom, Ohridsko s Makedonijom, a Prespansko s Grčkom i Makedonijom (Meco i dr. 2017).

Skadarsko jezero najveće je jezero na Balkanu, a njime Albanija graniči s Crnom Gorom. Na sjeveru se pojavljuju močvare, a stjenovite obale su na jugu uz poneke plaže. Na jezeru je nastanjeno mnogo životinjskih i biljnih vrsta, a samo jezero i okolni gradovi i sela velike su turističke atrakcije već desetljećima.

Ohridsko jezero smješteno je na jugoistoku Albanije, a bitna značajka je njegova dubina. Dubina se može dovesti u vezu sa tektonikom pa je Ohridsko jezero tektonsko s dubinom od 288 metara. Nalazi se na 695 metara nadmorske visine, a staro je otprilike 4 milijuna godina. Kao i Skadarsko, i Ohridsko jezero bogato je biljnim i životinjskim svijetom te poznato po turizmu.

Prespansko jezero poznato je po svojoj bistrini i lijepom pejzažu. Cijela regija odiše potencijalom za turizam kroz rekreaciju, razgledavanje, ekoturizam i vodene sportove. Uz navedena, postoji i nekoliko manjih, glacijalnih jezera: Dobërdol, Sylbicë i Balgjai jezera. Poznato je i 60 metara duboko Crno jezero te cijela regija Dumre u kojoj se nalazi preko 70 jezera (Albanska agencija za putovanja i informacije, 2019).

68

Crna Gora

Kosovo

Jadransko Makedonija more

Grčka Jonsko more Aerodrom Glavni grad Centar regije

Sl. 44. Rijeke i jezera Albanije Izvor: Researchagate, 2019

69

5.3. Reljef

Albanija je podijeljena na četiri fizičko-geografske regije: Sjeverni planinski lanac, Središnji planinski lanac, Južni planinski lanac i Zapadna nizina s dvije podjele na albansku Jadransku i Jonsku obalu (Frashëri, 2013).

Sl. 45. Fizička karta Albanije Izvor: Ezilonmaps, 2019

70

5.3.1. Zapadna nizina

Osim zapadne morske obale, zapadne nizine okružene su velikim lancem planina u obliku luka koji se širi na sjeveru, istoku i jugu. Pretežno ravan i pravilan krajolik morfološki je karakteriziran morem i rijekama, u smislu topografije i tla, te klimom i biodiverzitetom. Regija ima blage i kratke zime s oskudnim padalinama te duga, vruća i suha ljeta. Najvećim dijelom dominira opsežna ravnica , velika aluvijalna ravnica kroz koju prolaze tri glavne rijeke, Shkumbin, Seman i Vjosë.

Albanska obala Jadranskog mora proteže se od ušća rijeke Bune u blizini Skadarskog jezera na sjeveru preko zaljeva Drin do zaljeva Vlorë na jugu. Dva najveća obalna grada, Drač i Vlora, nalaze se u sjevernom i južnom dijelu regije. Ukupna duljina obale iznosi oko 274 km, od čega su uglavnom pješčane plaže, močvare i aluvijalne naslage nastale kvartarnim sedimentima glavnih rijeka zemlje.

Dok je jadranska obala relativno niska, jonska obala je, uz nekoliko iznimaka, gruba i planinska. Albanska obala jonskog mora proteže se od poluotoka Karaburun na sjeveru preko albanske rivijere do Krfskog tjesnaca na jugu. Najveći obalni grad Sarandë nalazi se u južnom dijelu regije, dok se u manjim selima nalaze Borsh, Dhermi, , Qeparo, Piqeras i Lukovë. Ukupna dužina obale iznosi oko 172 km.

Najkarakterističnije značajke obale su planine Ceraunian koje se prostiru gotovo 100 kilometara duž albanske rivijere u smjeru jugoistok-sjeverozapad. Obalna crta obiluje dolomitima iz trijasnog razdoblja, karbonatne stijene prate se vapnencima jurskog razdoblja i bitumenskim škriljavcima, krednim porculanom i fosfatnim vapnencem.

71

5.3.2. Sjeverni planinski lanac

Sjeverni planinski lanac najviša je planinska regija u zemlji, a njezin reljef i oblik odlikuju se konvergiranjem dviju različitih geoloških regija, Albanskih Alpa i gorja Mirdita. Dominantna značajka krajolika regije jest prisutnost nekoliko dolina u obliku slova „u“, poput Valbonske doline nastale procesom glacijacije.

Prokletije su najjužniji produžetak Dinarskih Alpa, a istovremeno i najviša i najimpozantnija planina u Albaniji. Unatoč činjenici da su ledena doba imala relativno mali geološki utjecaj na same Prokletije, nedavno su otkriveni najjužniji europski ledenjaci.

5.3.3. Središnji planinski lanac

Teren središnjeg planinskog lanca pretežno je planinski i ekstremno fragmentiran, uklesan u svoj današnji oblik od ledenjaka posljednjeg ledenog doba. Regijom dominiraju tri planinska lanca od kojih se svaki proteže u smjeru sjever-sjeveroistok - jug-jugozapad. Planine Korab zasigurno su najupečatljivije obilježje fizičke geografije regije. Istovremeno nude najvišu planinu zemlje, Korab. Planine se protežu preko 40 kilometara i prostiru se na 560 četvornih kilometara. Između dolina Shkumbin i Devoll uzdižu se planine koje tvore planine , dok se dalje na sjeveru protežu povezani planinski masivi i Jabllanicë.

5.3.4. Južni planinski lanac

Ceraunijani, priobalni planinski lanac u jugozapadnoj Albaniji, prostire se oko 100 kilometara prema Jonskom moru iz Sarande u smjeru jugoistok-sjeverozapad duž albanske rivijere Orikum. Reljef je raznolik, s mnogim planinskim prijevojima, kanjonima, klancima, brežuljcima i drugim oblicima. Planine karakteriziraju crni borovi, bugarske jele, bosanski borovi i jasen. Ceraunijani su dom mnogih velikih sisavaca, uključujući smeđe medvjede, sive vukove, riseve, zlatne orlove i mnoge druge vrste. Najviša točka na lancu je Maja e Çikës, koja se uzdiže na 2.045 metara nadmorske visine. S vrha se pruža pogled na albansku rivijeru, sjeverne Jonske otoke, kao i na talijansku obalu Apulije i Otranta. Također ima široke i duge plaže s nekoliko uvala i rtova.

72

Protežući se do prolaza Llogara na 1.027 metara, planinski se lanac razdvaja u Ceraunijane na zapadu i Akroceraunijane (ili Reza e Kanalit) na istoku unutar Karaburunskog poluotoka.

Poluotok Karaburun nalazi se na istočnoj strani Otrantskih vrata gdje se Jadransko more susreće s Jonskim morem. Njegova površina je 62 četvorna kilometara, ima duljinu od 16 kilometara, i širinu od samo 5 kilometara. Mesokanali je uski kanal koji odvaja poluotok od otoka Sazan. Geološki je sastavljen od karbonskog vapnenca iz mezozoika, dok je u sjeverozapadnom dijelu sastavljen od terigenog sedimenta. Nadalje, te su formacije kontinuirano pod utjecajem krša i iskorištavaju se kao mramor. Reljef poluotoka obuhvaća niz brda s prosječnom nadmorskom visinom od oko 800 metara iznad Jadrana. Najviši vrhovi su Maja e Ilqës (733 m), Maja e Flamurit (826 m) i Maja Çadëri (839 m).

Obalni krajolik karakterizira reljef velike raščlanjenosti koji se okomito spušta u Jonsko more, ima nekoliko osamljenih vrhova, velikih kanjona, zaljeva i špilja. Primjeri tipičnih oblika zemljišta uključuju kanjon Gjipe, Gjiri i Arushës, Gjiri i Dafinës, Gjiri i Gramës itd. Geološka evolucija formirala je i rtove kao što su HaxhiAliu, Galloveci i Kepi i Gjuhëzës te 20 špilja duž cijele obale. Klima je mediteranska, s vrućim ljetima i općenito toplim do hladnim suhim zimama. Zbog klimatskih, hidroloških i geoloških uvjeta, područje karakterizira jedinstvena flora i fauna. Najveći dio teritorija čine šume i relativno je dobro očuvan, obuhvaća mnoge vrste drveća, kao što su hrast crnika, hrast oštrika, crni jasen i klen javor.

73

5.4. Klima

Albanija ima vrlo različite klimatske tipove. Sa svojom obalom okrenuta je Jadranskom i Jonskom moru u Sredozemnom moru, na sjeveru i istoku gorja prelaze u visoke planine, a cijela se zemlja nalazi na geografskoj širini koja je podložna različitim vremenskim obrascima tijekom zimske i ljetne sezone. Međutim, tako veliki broj klimatskih tipova za tako malo područje čini ju posebnom (Encyclopedia Britannica, 2019). Obalne nizine imaju tipično mediteransku klimu, dok gorje ima kontinentalnu klimu. I u nizinama i u unutrašnjosti klima se značajno razlikuje od sjevera prema jugu.

Klimatski tipovi su: vruća sredozemna klima (Csa), topla sredozemna klima (Csb), umjereno topla vlažna klima s vrućim ljetom (Cfa), umjereno topla vlažna klima s toplim ljetom (Cfb), vlažna borealna klima s toplim ljetom (Dfb), vlažna borealna klima s svježim ljetom (Dfc) te klima tundre (ET) (Šegota i Filipčić, 1996).

5.4.1. Temperatura i padaline

Zapadni dio zemlje, koji je pod utjecajem toplog morskog zraka iz Jadranskog i Jonskog mora, ima umjerenije temperature od ostatka Albanije. Na primjer, Sarandë, na južnoj obali, ima prosječne dnevne temperature oko 24°C u srpnju, a oko 9°C u siječnju. Istočni dio zemlje, s druge strane, uglavnom je pod utjecajem kontinentalnog zraka i karakteriziraju ga blaga ljeta (zbog visokih visina) i hladne zime. Peshkopi, u istočnim planinama, ima prosječne temperature oko 20°C u srpnju i oko -1°C u siječnju (Oculus News, 2017). Kiše u Albaniji ima puno, ali se neujednačeno pojavljuje u cijeloj zemlji i tijekom cijele godine. Prosječna godišnja količina oborina varira od više od 2500 mm u sjevernim albanskim Alpama do manje od 760 mm duž većeg dijela istočne granice. Oko 40 % godišnjih oborina padne zimi. Jugozapadni dio zemlje pati od ljetnih suša.

74

5.4.2. Klimatski dijagrami većih gradova Albanije

Sl. 46. Klimatski dijagram Tirane, 2017. Izvor: Climate-data.org

Sl. 47. Klimatski dijagram Duressa/ Drača, 2017. Izvor: Climate-data.org

75

Sl. 48. Klimatski dijagram Elbasana, 2017. Izvor: Climate-data.org

Sl. 49. Klimatski dijagram Vlore, 2017. Izvor: Climate-data.org

76

Sl. 50. Karta klimatskih tipova u Albaniji prema Koppenu Izvor: Adam Peterson, 2016

77

5.5. Vegetacija

Blizina Sredozemnog mora i konvergencija posebnih klimatskih, geoloških i hidroloških uvjeta pridonijeli su razvoju raznovrsne biološke raznolikosti, što Albaniju čini jednim od središta bioraznolikosti u Europi (Ecosystem Profile, 2017). Nakon pada komunističkog režima albanska vlada je, svjesna bogate baštine flore i faune, poduzela mjere opreza kako bi osigurala konzervaciju i racionalnu uporabu u korist ljudi i prirode.

Sl. 51. Područja ključna za bioraznolikost u Albaniji Izvor: Ecosystem Profile, 2017

78

Vegetacija u Albaniji može se podjeliti na prostor sjevernije od Tirane, gdje dominiraju šume bukve i hrasta te kontinentalna vegetacija, dok su na prostoru južnije od Tirane zastupljene mediteranske kulture te makija i garig kao glavni vegetacijski primjerci. Na prostoru Albanije raste oko 3200 vrsta biljaka koje ne samo da čine većinu balkanske flore, već uključuju i biljke iz udaljenijih područja (Ecotouralbania, 2019). Južni dijelovi Albanije, gdje dominira mediteranski tip vegetacije, obiluje maslinama, smokvama, limunom te mnoštvom drugih agruma. Sjever Albanije obiluje zimzelenim šumama koje rastu od nizinskih dijelova pa sve do visokih planina, a ovisno o visinama mijenja se njihova gustoća.

Prema studiji iz 2011. godine, za samo jednu godinu ilegalno je posječeno 1,3 milijuna kubika drvne mase te je na tisuće hektara ogoljeno. Ova odluka javila se kao odgovor na izvršeni popis šuma koji je pokazao kako šumske površine obuhvaćaju manje od 10 % albanskog teritorija, što je posljednjih godina dovelo do velikih problema s erozijom (Vincenec, 2016). Zbog prekomjerne sječe šuma, Albanija je prva zemlja koja je uvela zabranu sječe šume na razdoblje od 10 godina. Albanska je vlast shvatila prijetnju i odlučila reagirati na ovakav način premda su i sami svjesni kako je nemoguće kontrolirati sve ilegalne sječe koje se događaju. Također, svjesni su i činjenice kako reforestacija neće u potpunosti popraviti sada već katastrofalno stanje do kojeg su dovedene albanske šume. Osim šuma, flora Albanije također uključuje gotovo 300 ljekovitih biljaka koje se još uvijek koriste za liječenje i ublažavanje boli. Ova bogata i raznovrsna flora navela je albanske stručnjake da proučavaju mnoge i različite slučajeve.

79

5.6. Zaključak

Međusobnim djelovanjem fizičko-geografskih elemenata u Albaniji stvoren je specifičan i prepoznatljiv pejzaž. Reljef Albanije pretežno je brdsko-planinski jer je ¾ površine iznad 200 metara nadmorske visine, a prosječna visina je 700 metara. Najviši vrh Albanije, Korab, nalazi se na istoku, odnosno jugoistoku zemlje u Šarsko-pindskom gorju uz makedonsku granicu. Na zapadu postoje i nizine široke 50-200 m koje se pružaju uz obalu Albanije. Iz svega navedenog vidljivo je da Albanija nije reljefno homogena država, već postoje razlike od nizinskih krajeva do planinskih krajeva. Kontinentalni dio Albanije karakterizira kontinentalna klima, dok je na prostoru uz more sredozemni tip klime. Srednja srpanjska temperatura je od 20°C u planinskoj unutrašnjosti do 27°C uz obalu i u bližem zaleđu. Srednje siječanjske temperature su od -1°C u planinama do 9°C u primorju. Najviše oborina primaju planinska područja na sjeveru (i preko 1500 mm), dok se u mediteranskim područjima s manje od 800 mm javljaju ljetne suše te je vidljiv utjecaj reljefa na količine padalina. Najznačajnije rijeke Albanije su Drim, Seman i Bojana, a sve ulijevaju u Jadransko more. Od jezera važnih za istaknuti su Skadarsko, Ohridsko i Prespansko koja se nalaze na granicama s Albaniji susjednim državama. Vegetacija u Albaniji može se podjeliti, kao i klima, na dva područja. Sjeverni dio zemlje, koji je pod utjecajem kontinentalne klime, obrastao je šumama hrasta i mješovitim šumama, dok je južni i primorski dio Albanije pod utjecajem sredozemne klime razvio biljne zajednice karakteristične za tu klimu poput masline, gariga i makije. Prirodno-geografska obilježja u Albaniji utjecala su i na sami gospodarski razvoj Albanije - tako je obala orijentirana na turizam, dok je unutrašnjost orijentirana na industriju i poljoprivredu.

80

6. RAZVOJ TIRANE I URBANOG SISTEMA ALBANIJE

6.1. Uvod

Kada se govori o urbanom sistemu određenog prostora, onda se misli na skup funkcionalno povezanih gradova različite veličine i gospodarske razvijenosti. U urbanom sistemu postoji odnos hijerarhije između subjekata (gradova). Po veličini urbani sistem može biti lokalni, područni (regionalni), državni (nacionalni) i međunarodni (internacionalni). Unutar urbanih sistema stvaraju se regije koje se sastoje od grada i njegova okolnog prostora s kojim je vezan u obliku kolanja robe, ljudi i informacija. Takve regije nazivaju se nodalnim regijama. Glavni grad Albanije središte je urbanog sistema Albanije. Tirana svojom veličinom i funkcijama privlači stanovništvo ne samo svoje nodalne regije, nego i cijele Albanije. Različiti su faktori koji utječu na razmještaj stanovništva, ali najkraće rečeno, svode se na potisne faktore jednog i privlačne faktore drugog prostora. U kontekstu razvoja urbanog sistema temeljna je historijska geografija nekog prostora, tj. njegov razvoj kroz prošlost uvjetovan socio- ekonomskim napretkom i razvojem društva. S obzirom da je Albanija od sredine 20. st. bila pod komunističkom vlašću, zaostajala je u ukupnom društvenom razvoju. Tijekom tog vremena, kako je uobičajeno za takve uvjete, Albanija je bila dominantno ruralna zemlja. Do 1990-ih Albanija je bila najnerazvijenije i najzatvorenije socijalističko gospodarstvo u Europi (Hrvatska enciklopedija, 2019). Demokratizacijom i raskidom sa komunističkom prošlošću, albansko društvo i gospodarstvo otvara se ostatku svijeta. Albanija 2009. godine postaje članica NATO-a (Hrvatska enciklopedija, 2019). Društveni i ekonomski razvoj uvjetovao je i prestrukturiranje gospodarstva, time deagrarizaciju i deruralizaciju, zbog čega se sve više razvijaju gradovi.

81

6.2. Obilježja naselja i naseljenosti Albanije

Ostaci pojedinih ljudskih naseobina na tlu današnje Albanije datiraju iz vremena od 100.000 god. pr. Kr., a već tijekom grčkog i rimskog razdoblja osnovana su i mnoga naselja koja su se održala do danas (kontinuitet naseljenosti): Dyrrah (Drač), Apollonia (nedaleko Fiera), Dimal (Mallakaster), Foinike (), Anitparte () i Antigone (Gjirokastra) (Asche i dr., 2003). Razvoju gradova u tom razdoblju posebno je pogodovala činjenica da je Albanija u relativnoj blizini Grčke, koja je u svojem antičkom razdoblju bila najrazvijeniji dio svijeta.

Sl. 52. Najveći gradovi Albanije Izvor: Citypopulation.de, 2019

Danas u Albaniji dominiraju naselja veličine između 500 i 5.000 stanovnika koja su rasprostranjena diljem zemlje. Najveći centri smješteni su u zapadnoj nizini i središnjoj Albaniji (distrikti Skadar, Lezhe, Kruje, Drač, Tirana, Kavaje, , Elbasan, Lushnje i ) te nekim

82 dijelovima istočne Albanije (distirkti Diber i Bulqize). Druga najveća skupina naselja jest skupina naselja manjih od 500 stanovnika koja su rasprostranjena u ruralnim planinskim krajevima sjeverne i jugoistočne Albanije (distrikti Puke, , Korča, Permet, Kolonje, Gjirokastra). Naselja s više od 5.000 stanovnika ukupno je 49 i prevladavaju u zapadnom dijelu zemlje, i to ponajviše na morskoj obali (proces litoralizacije). Naselja s više od 1.000 stanovnika ima 73. Različita istraživanja potvrđuju da su naselja uglavnom smještena na nadmorskoj visini manjoj od 100 m i dolinama između 100 i 300 m nadmorske visine (Asche i dr., 2003). Današnji razmještaj stanovništva većinom je rezultat prirodnih, ekonomskih, političkih i demografskih faktora (Asche i dr., 2003). U razdoblju od 1926. do 2001. prosječna gustoća naseljenosti povećala se s 28 na 101 stan./km2. Pri tome, trend gustoće naseljenosti ima regionalne razlike. Dok je 1926. godine 90 % naselja imalo nisku razinu gustoće naseljenosti (s manje od 50 stan./km2 ), 1969. je gustoća naseljenosti u zapadnoj nizini bila između 150 i 300 stanovnika. Veliku gustoću naseljenosti s više od 600 stan./km2 imala su urbana naselja. S političkim promjenama od 1990. nastavile su se povećavati prostorne razlike u gustoći naseljenosti. Današnja situacija je karakterizirana 30 km širokom aglomeracijskom zonom koja se pruža paralelno s obalom od Skadra preko Drača, Tirane, Lušnje, Fiera do Vlore s gustoćom naseljenosti od 150 do 1000 stan./km2. Prema istoku se gustoća naseljenosti smanjuje na manje od 50 stan./km2 (sl. 52.). Takva distribucija stanovništva posljedica je dinamike stanovništva od 1926. godine koja se ogleda u odnosu urbanog i ruralnog stanovništva (Asche i dr., 2003).

Inače, broj stanovnika Albanije od 1926. do 2011. povećao se sa 803.959 na 2.821.977. Rast stanovništva rezultat je značajnih prostornih promjena koje reflektiraju političke i socio- ekonomske prilike Albanije (Asche i dr., 2003).

Kada se govori o odnosu urbanog i ruralnog stanovništva, i dalje se odvija proces urbanizacije. Ipak, dominiraju manji gradovi. Prema podacima Svjetske banke, prosječan albanski grad ima 23.312 stanovnika. Nadalje, rast stanovništva ima samo nekoliko većih gradova, između ostalog i Tirana. Čak 82,25 % gradova ima pad broja stanovnika (Svjetska banka, 2017).

83

Sl. 53. Odnos broja urbanog i ruralnog stanovništva Albanije Izvor: Worldbank.org

Na slici 53. vidimo kako se udio urbanog stanovništva od 1945. do danas konstantno povećava, dok se suprotno tomu, udio ruralnog stanovništva smanjuje. 2001. godine udio urbanog stanovništva iznosio je 42,1 %, dok danas prema podacima Svjetske banke on iznosi 56 %.

84

6.3. Urbani sistem Albanije

Premda je Albanija još uvijek pretežno ruralna zemlja, vidljiv je trend urbanizacije povezane s mnogim drugim procesima poput deruralizacije, deagrarizacije, litoralizacije, turistifikacije itd.

Sl. 54. Albanski gradovi s više od 10 000 stanovnika i gustoća naseljenosti po općinama Izvor: Worldbank.org

Na slici 54. vidimo kako je većina većih gradova u blizini Tirane, odnosno, što se više udaljavamo od Tirane, nailazimo na sve manje gradova većih od 10.000 stanovnika.

85

Uz Tiranu kao glavni grad, nekoliko je većih centara uglavnom smještenih u zapadnoj nizini. Hijerarhija nodalno-funkcionalne organizacije dijeli se na Tiranu kao najveći grad, odnosno središte zemlje, veće gradove Drač, Vloru, Elbasan i Skadar te gradove srednje veličine Fier, Korču, Gjirokastru i Berat (Kaufmann Radeljak, 2018).

Tab. 8. Gradovi Albanije po broju stanovnika

Izvor: Worldbank.org

U tablici 8. možemo vidjeti kako je Tirana uvjerljivo najveći grad Albanije te je u njoj i najveća koncentracija stanovništva Albanije. Uočava se sve veći odmak Tirane od ostalih gradova čime se povećava indeks urbane primarnosti, što ukazuje na centralizaciju zemlje zbog koje je očit trend doseljavanja stanovništva iz drugih regija Albanije u glavni grad i njegovu okolicu (tab. 8.). Primjerice, Tirana od 2001. do 2019. jedina (uz Drač) ima povećanje broj stanovnika sa 597.899 na 895.160 što je povećanje od 32 %. U istom razdoblju svi ostali distrikti (osim Drača) bilježe pad broja stanovnika. Slični odnosi vrijedi i kada gledamo samo stanovništva samih gradskih naselja (a ne općina).

86

6.4. Tirana

Tirana je glavni, najveći i u gotovo svakom pogledu najvažniji albanski grad. Smještena je u središnjem dijelu zemlje i uvučena 30 kilometara u kopno tako da sam grad nema izlaz na more. Ipak, u novije vrijeme gotovo je srasla s Dračem koji spada u najvažnije albanske gradove, a svakako je najvažnija tiranska luka te se preko njega odvijaju gotovo sav uvoz i izvoz u albansku metropolu. Inače, sam grad prema zadnjem popisu stanovništva (2011. god.) ima 418.000 stanovnika, a kada govorimo o metropolitanskom području kojega čini s Dračom, ono broji gotovo 1 milijun stanovnika, što je otprilike trećina albanske populacije. Iz tog podatka proizlazi golema ekonomska i svaka druga važnost Tirane. Jasno, Tirana je središte i najvažniji grad urbanog sistema Albanije. Nasuprot negativnim demografskim trendovima u ostatku zemlje, Tirana bilježi rast broja stanovnika.

Sl. 55. Kartografski prikaz metropolitanskog područja Tirana-Drač Izvor: ViaMichelin, n.d.

Područje današnje Tirane bilo je naseljeno i u starijem kamenom dobu. Rimski car Justinijan I. Veliki 520. godine izgradio je dvorac zvan Tirkan. U 15. stoljeću grad je imao oko 2.000 kuća i nešto više od 7.000 stanovnika. Početkom 17. st. izgrađeni su džamija i komercijalni centar, a budući da se grad nalazio uz karavanske rute, njegovo je značenje brzo raslo do početka 19. stoljeća, tako da je rastao i broj stanovnika. Za vrijeme Balkanskih ratova bila je okupirana od strane srpske vojske. 1920. godine Tirana je proglašena privremenim glavnim gradom Albanije, a taj status trajno je zadržala 1925.

87

Kao što je i slučaj sa gotovo svim glavnim europskim gradovima, i u gospodarstvu Tirane najveći udio zauzima tercijarni sektor. On zapošljava 68 % aktivne populacije, a najveći doprinos daju mu financije, odnosno činjenica da je Tirana sjedište nacionalne banke (Banka e Shqipërisë, eng. ) i središnje burze, ali i svih ostalih (nedržavnih) banaka koje posluju u Albaniji. Uz financije, veliku važnost imaju i telekomunikacije i trgovina, ali i činjenica da se Tirana nastoji promovirati kao turistički grad što svakako doprinosi priljevu novca u ovaj grad. Općenito, značajni razvoj tercijarnog sektora započeo je u vrijeme nakon pada komunizma i otvaranja Albanije svijetu početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Sekundarni sektor zapošljava 26 % stanovništva, a osim industrije, značajan udio u njemu zauzima i građevinski sektor što se objašnjava činjenicom kako se u Tirani neprestano odvija modernizacija dotrajalih zgrada i ulaganje u kapitalnu infrastrukturu. Primarni sektor zapošljava ostatak od otprilike 5 %. Njegov mali udio logičan je jer je Tirana urbano središte, a poljoprivredne proizvode dobavlja iz ruralne okolice ili uvozom iz nekih drugih zemalja.

Sl. 56. Skenderbegov trg – centralni trg u Tirani Izvor: Wikimedia, n.d.

Središnji trg u Tirani naziva se Skenderbegov trg (sl. 56.) po znamenitom albanskom junaku iz 15. stoljeća. Svoj današnji oblik dobio je nakon Drugog svjetskog rata, kada su komunisti preuzeli vlast. Kako bi se trg izgradio, srušene su brojne povijesno vrijedne građevine, između ostalog i pravoslavna crkva, stara gradska tržnica i određen broj stambenih zgrada. Umjesto njih, izgrađene su građevine u sovjetskom stilu kao što su Nacionalni muzej i palača. Za vrijeme komunističke vladavine izgrađen je i određen broj stambenih naselja, također u sovjetskom (socijalističkom) stilu. Nakon pada komunizma 1990-ih dolazi do neplanske gradnje radi stjecanja profita pojedinih moćnika, što se onda jasno negativno odrazilo na urbani razvoj grada. Na periferiji su izgrađena naselja za doseljenike iz ostatka zemlje, često vrlo loše infrastrukture i nepovoljnih životnih uvjeta. Ipak, dolaskom sadašnjeg albanskog premijera Edija Rama na mjesto gradonačelnika, situacija se popravlja te se izvode određeni radovi

88 kojima je svrha osigurati uljepšavanje javnog prostora i micanje ilegalnih objekata. Kampanja je nazvana Povratak identiteta. Obnovljene su prometnice unutar grada, izgrađeni su neki novi parkovi i grad je poprimio štih modernog europskog grada.

Ipak, i uz sve to, u Tirani i dalje postoje značajni problemi koje povezujemo s velikim gradovima slabije razvijenih zemalja. To se očituje u zagađenosti zraka (utjecaj ispušnih plinova iz automobila i sl.), kao i u problemima sa zbrinjavanjem otpada, stoga možemo zaključiti kako pred gradskim vlastima svakako stoje određeni izazovi s kojima se potrebno suočiti.

Vezano uz povezanost Tirane s ostalim urbanim centrima Albanije, ona je za albanske prilike povoljna. Važnost koju Tirana ima u gospodarskom, političkom i ostalim granama stoga se ogleda i u prometnom sustavu Albanije. Tirana je izvorište (ili odredište) nekoliko važnih prometnica – autocesta koje ju povezuju s ostatkom zemlje, ali i sa susjednim državama. Državna cesta 2 (alb. Rruga Shteterore 2) (sl. 57.) povezuje ju s Dračom, koji je, kako smo već spomenuli, najvažnija luka za Tiranu. Veliku važnost ima i prometnica A1, poznata i kao Rruga e Kombit, koja povezuje Albaniju s Kosovom, a djelomice je izgrađena u punom profilu autoceste.

Sl. 57. Državna cesta 2 povezuje Tiranu s Dračem Izvor: , 2009

89

6.5. Drač

Drač je drugi po veličini albanski grad sa svojih 113.249 stanovnika. Nalazi se na jadranskoj obali te je najvažnija albanska luka. Zbog neposredne blizine albanske prijestolnice Tirane (s kojom je povezan autocestom), s njom čini aglomeracijsko područje s velikim brojem dnevnih migranata. Prema podacima Svjetske banke, u aglomeraciji Tirana – Drač (gradovi Tirana i Drač sa svojom okolicom) 2011. godine živjelo je 723.785 stanovnika (otprilike četvrtina stanovništva Albanije). Nadalje, Drač je polazna točka za nekoliko trajekata koji svakodnevno prometuju prema susjednoj Italiji.

Povijesno-teritorijalna evolucija urbanističke funkcionalne tipologije Drača imala je nekoliko razdoblja (faza), a to su: a) "grad" kao luka i tvrđava (u antici) b) "grad" sa funkcijama trgovine, obrtništva i lučkim funkcijama (srednji vijek) c) "grad" sa složenim funkcijama, urbanim površinskim rastom (2800 ha, od 1987. do sada) i urbanim funkcionalnim proširenjem na industrijsko-lučko-prometno čvorište d) "prijelazni postindustrijski grad" (udio industrijske zaposlenosti i industrije ispod 25-30 %) kroz deindustrijalizaciju i dominaciju usluga gradskog profila

6.5.1. Urbana morfologija

Procesi, tipologija i teritorijalna zoniranja nose pečat vremena i u Draču. Urbana morfologija odražava tri kulturna sloja: a) Povijesno razdoblje prije 1945. godine (s 1-2 kata zgrade u središtu i okolno povijesno područje), mješovita arhitektura stranaca i nacionalna, uglavnom talijanska b) Komunističko razdoblje 1945.-1990. sa standardizacijom 4-5 stambenih zgrada, s jasnim funkcionalnim odvajanjem c) Kapitalističko razdoblje nakon 1990-ih (s mješavinama zgrada, visećim građevinama, nižim privatnim građevinama) (Draci, 2014)

90

Sl. 58. Urbanistički raspored Drača Izvor: DurresLajm, n.d.

6.5.2. Urbano stanovništvo prema određenim statističkim pokazateljima

U rastu broja stanovnika Drača veliku ulogu imaju migracijski procesi. Imigracija preteže u odnosu na emigraciju, odnosno grad ima pozitivan migracijski saldo. Uz pozitivan prirodni prirast logično je da grad doživljava rast populacije. Tako je početkom 21. st. (do 2004.) prosječna godišnja stopa rasta iznosila 3 %. To je izazvalo sve veće zahtjeve za stanovima i ostalim oblicima stambenih jedinica. Nakon tog razdoblja (2004.-2006.), prosječna godišnja stopa rasta bila je nešto manja (od 1,7 do 1,5 %). Razlog smanjene stope rasta bila je slabija imigracija u grad. Osim stambenog zbrinjavanja nastoji se

91 ostvariti i razvoj čitave zajednice, podići urbanu kvalitetu života te ostvariti socijalni, ekonomski i ekološki razvoj. Urbana gustoća varira od 500 do 600 stanovnika po hektaru u centru, a od 90 do 120 stanovnika po hektaru u predgrađima. Projekcija broja stanovništva prema trenutnim trendovima kaže da će Drač do 2020. godine imati 288.000 stanovnika (administrativno područje, a ne samo naselje Drač). Do 2006. godine stanovništvo se uglavnom nalazilo u predgrađima (u močvarnom području više od 60 % ukupnog broja stanovnika), a ostali su bili smješteni u području intenzivnih stambenih turističkih naselja i zoni Shkozet. Nakon 2006. godine, urbanom rastu dominirale su potrebe urbanog i gospodarskog razvoja u predgrađima, a centralizacija funkcija uglavnom služi u središtu.

6.5.3. Središnje područje Drača

Područje gradskog središta Drač ima jednokratnu ulogu kao centar-specifične usluge i osnovni urbani karakter, kulturno i turističko središte, administrativno sjedište političkih nazočnosti, s manje stambenih funkcija. Područje središnjih funkcija uključivalo bi staro središte, ostale središnje funkcije luke CBD (Central Business District), područje Sveučilišta, područje prometnih usluga ispred luke. Stambeni prostor zauzima 74 %, a funkcionalna tipologija utemeljena je na povijesnoj imovini, ljudskoj i manje fizičkoj imovini. Kao novi razvoj predstavljen je CBD kao područje izgrađeno od lučkog područja do željezničkog i autobusnog terminala, kao komercijalna i logistička platforma. Cilj područja bio je povezati luku s gradom integrirajući je u život i suvremeni razvoj. Platforma uključuje područje trgovačkih centara, hotela i prostora „bazara“ za kulturne aktivnosti.

6.5.4. Prijelazna zona

U zapadnim dijelovima postoje prijelazna urbana područja s mješovitim prostorom stambene i poslovne površine između središta i periferije. Izgradnja je posebice aktivna od 1970-ih pa nadalje. Nakon početne stihijske izgradnje, u novije vrijeme razvijaju se kulturne i socijalne usluge. Na tom područje živi oko 35 do 40 % stanovnika grada. Pojavljuje se "srednja klasa" (preko 30 % prosječnog nacionalnog dohotka).

92

6.5.5. Periferna zona

Sa stajališta sociokulturnog aspekta ovo se karakterizira kao zona kondenzacije pretežno seoskog stanovništva. Ima različite demografske, funkcionalne i morfološke karakteristike. Velik dio ovog područja nema tipične gradske funkcije niti razvijenu kvalitetnu infrastrukturu (prometnu, vodovodnu, kanalizacijsku i dr.). Uz to dominiraju stambeni objekti nekvalitetne izgradnje (zbog nedostatka materijalnih sredstava). U naselju Shkozet dominiraju mali stanovi sa proizvodnim jedinicama (poduzeća na razini kućanstva, obiteljskog tipa). Ipak, dio periferne zone razvija se zahvaljujući stanovima za odmor i apartmanima te je u njemu dobro razvijena gradska infrastruktura (Draci, 2014).

6.5.6. Aglomeracijsko područje

Ovaj vanjski prostor uključuje područje s urbanim funkcijama i procesima bez homogenosti. To uglavnom uključuje industrijsku proizvodnju, preradu i usluge (tvornice lake industrije i tvornice prehrambene industrije te izgradnja).

Sl. 59. Drač – rimski amfiteatar Izvor: autorska fotografija, 2019

93

6.6. Fier

Grad Fier nalazi se u središtu Albanije, na 16 kilometara istočno od Jadranskog mora i 100 kilometara južno od Tirane. Kroz njega protječe rijeka Seman, a grad je okružen močvarnim područjem. Čini centar okruga Fier te broji 120.655 stanovnika na površini od 620 km². Grad su 588. godine pr. Kr. osnovali grčki kolonisti s Krfa i Korinta na mjestu koje su prethodno okupirala ilirska plemena. U 14. i 15. stoljeću venecijanski trgovci su to mjesto koristili kao tržnicu za kupnju poljoprivrednih proizvoda iz nizine Myzeqe. Naselje je dobilo status grada 1864. godine kada je mjesni upravitelj Kahreman Pasha Vrioni od francuskih arhitekata zatražio da projektiraju budući grad kao obrtnički i trgovački centar. U razdoblju od 1864. do 1865. godine uz rijeku Gjanicu izgrađeno je trgovačko središte. Prvi stanovnici grada bili su sluge kahremanskog paše Vrionija te pripadnici vlaških obitelji koje su živjele na tom području od početka 19. stoljeća. Dvanaest kilometara od Fiera nalazi se Apollonia (sl. 60.), jedno od najvažnijih antičkih ilirskih kolonijalnih naselja na prostoru današnje Albanije. Gospodarski prosperitet Apollonije rastao je na temelju trgovine robovima i lokalnog bogatog pastoralnog poljoprivrednog gospodarstva. Privrženost Rimskom Carstvu u povijesti bila je krucijalna jer je Apollonia postala središnji grad Rimljana u naumu da se kolonijalno šire prema jugu.

Sl. 60. Apollonia Izvor: autorska fotografija, 2019

94

Sl. 61. Prostorni plan grada Fiera Izvor: AB Albania, n.d.

Fier je danas tipičan industrijski grad koji s obližnjim Patosom čini središte naftne, bitumenske i kemijske industrije u Albaniji. Grad je također jedno od najvažnijih strateških položaja u policentričnom sustavu državne ceste, koji je na optimalnom položaju između sjevera i juga. Fier je također poznat po proizvodnji naranče, limuna, maslina itd. Žutom bojom (sl. 61.) označena su područja grada koja su izgrađena na neformalnom (u Fieru ono čini 38 % površine grada) području, odnosno ulice nisu popločene te nema priključka na vodu i kanalizaciju, a karakterizira ih velika gustoća naseljenosti.

95

6.7. Gjirokaster

Grad ima 43.000 stanovnika te je središte Gjirokasterskog okruga. Upisan je na listu svjetske bašine kao “rijedak primjer dobro sačuvanog osmanskog grad”. Gjirokaster je često poznat kao “Grad kamena”, a njegova najizrazitija osobina jest vapnenac srebrnaste boje koji gradu daje karakter. Nalazišta kamena nalaze se u blizini i koristi se u izgradnji zgrada, krovova i ulica. Gjirokaster, u dolini rijeke Drinos u južnoj Albaniji, ima niz izvanrednih dvoetažnih kuća koje su nastale u 17. stoljeću. Također ima tržnicu i džamiju iz 18. stoljeća i dvije crkve iz istog razdoblja. Tvrđava Gjirokastera (sl. 62.) izgrađena je u drugoj polovici 13. stoljeća kao feudalno središte s vojskom, upravne i gospodarske funkcije u regiji. U 14. stoljeću grad se širi uvelike izvan područja tvrđave. 1419. godine zauzeli su ga Turci, koji su ga izabrali za središte sanđaka. Grad se širi oko utvrde, a krajem 19. stoljeća utvrda gubi vojnu funkciju. U 20. stoljeću grad nije imao značajnih konstrukcija.

Sl. 62. Utvrda Gjirokaster Izvor: shutterstock.com, n.d.

Danas se gospodarstvo Gjirokastera usmjerilo prema prehrambenoj, tekstilnoj i kožnoj industriji, a grad je također i trgovačko središte.

96

6.8. Zaključak

Od 1990. godine Albanija je doživjela snažan pad broja stanovnika, posebice kada se govori o ruralnoj populaciji. Suprotno tomu, broj stanovnika u urbanim krajevima se povećava. Takvi procesi uzrokovali su rast udjela urbanog dijela stanovništva. Rastom se ističu aglomeracijsko područje Tirana-Drač i aglomeracijsko područje Fiera. Posebice je važno aglomeracijsko područje Tirana-Drač, koje je središte populacijskog, ali i ekonomskog rasta. Rastom Tirane povećava se i urbana primarnost, što je onda povezano i s centralizacijom albanskog urbanog sistema što svakako nije pozitivna pojava. Da bi se takvi procesi zaustavili, ili barem ublažili, potrebno je raditi na izgradnji infrastrukture ostalih urbanih centara koja bi život u njima učinila kvalitetnijim. U značajnom broju gradova (npr. Fier) velik dio stanovništva grada živi u naseljima bez osnovnih životnih potreba poput priključaka za vodovod i kanalizaciju. Takve činjenice golem su potisni („push“) faktor napuštanju takvih sredina i preseljenju u neke druge krajeve Albanije (najčešće u Tiranu). To je onda i jedan od razloga za tako veliku važnost Tirane u albanskom urbanom sistemu.

97

7. TURISTIČKI POTENCIJALI I TURIZAM ALBANIJE

7.1. Uvod

Albanija je sredozemna država Južne Europe, a s površinom od 28.748 km² i s 2,8 milijuna stanovnika, spada u skupinu malih država. Njezin geografski položaj određen je granicom s Crnom Gorom na sjeverozapadu, Kosovom na sjeveroistoku, Makedonijom na istoku i Grčkom na jugu te ima izlaz na dva mora, Jadransko i Jonsko na zapadu. Prevladava gorsko-planinski reljef te kroz Albaniju prolazi planinski lanac Dinarida, a najveća planina u državi su Albanske Alpe ili Prokletije sa Jezerskim vrhom (2.694 m n/v). Na zapadu je jadranska obala koja je niska, pjeskovita te zaštićena velikim uvalama koje su od antičkih vremena služile kao luke. Jonska obala nešto je strmija s mnogim špiljama u podmorju. U albanskom primorju prevladava sredozemna klima dok je u unutrašnjosti rasprostranjena umjereno topla klima s toplim ljetima. Najviši gorski i planinski prostori na sjeveru i istoku države imaju snježno-šumsku klimu s obiljem snijega u zimskim mjesecima. Osim mora, u Albaniji se na granici s drugim državama nalaze tri jezera: Ohridsko, Prespansko i Skadarsko (Domgjonaj, 2018).

Sl. 63. Opća fizičko- geografska podjela Albanije Izvor: University of Texas Libraries, 2008

98

Albanija je dugi niz godina bila izolirana zemlja te su ljudi imali nepreciznu i negativnu sliku o njoj zbog nedostataka informacija. Uzrok tome je gospodarska nerazvijenost države kao posljedica političke izoliranosti, od kraja 2. svjetskog rata pa sve do pada komunističkog režima 1990-ih. Od kraja 20. stoljeća pa sve do danas provodi se gospodarska tranzicija s ciljem pretvaranja Albanije u modernu, europsku kapitalističku državu (Vladi, 2014). U više od 10 godina broj turističkih dolazaka (stranih i domaćih) se utrostručio sa 628.000 dolazaka u 2005. na 3,8 milijuna 2017. godine što je Albaniju stavilo na 25. mjesto najposjećenijih europskih država. Turistička zajednica Albanije je 2018. godine sastavila novi slogan pod nazivom “Taken by Albania”. Slogan se referira na film “96 sati” u kojem Liam Neeson glumi bivšeg agenta CIA-e čiju kćer otmu albanski trgovci ljudima. U novoj kampanji priznali su kako su svjesni da je Albanija u popularnoj kulturi prikazana kao utočište za razbojnike, kriminalce i gangstere, no naveli su kako je to u potpunosti netočno. Albaniju su opisali kao predivno i nevjerojatno sigurno mjesto za posjet i život. Zemlja koja obiluje prirodnim ljepotama, planinama, fjordovima, jezerima, pješčanim plažama, antičkim i rimskim arheološkim nalazištima (, 2019).

Jedan od glavnih turističkih proizvoda koje Albanija može ponuditi su sunce i plaža zahvaljujući obali dugačkoj 450 kilometara, iako se u novije vrijeme, kako bi se smanjila sezonalnost i veliki pritisak na kupališni turizam, razvijaju ostali selektivni oblici turizma kao što su kulturni, ruralni, avanturistički, arheološki, gastronomski (Vladi, 2014).

99

7.2. Turistički pokazatelji

Albanija je postala značajna turistička destinacija koja je za 2017. godinu zabilježila povećanje svih turističkih indikatora u odnosu na prethodne godine pa se tako broji najviše posjetitelja iz susjedne države Kosovo. Prosječan boravak turista iznosi 4,2 dana, turisti prosječno potroše 63 eura po osobi dnevno, prvenstveno su smješteni u hotelima (79 %), a dolaze u Albaniju pretežno osobnim automobilom (75 %). U razdoblju od 2013. do 2017. godine zabilježen je kontinuirani porast troškova odnosno rashoda stranih turista u Albaniji od 8 % (sl. 64.). Dolasci stranih turista u osobne svrhe kao što su odmor, zdravlje ili posjet rodbini zauzimaju većinu dolazaka stranih turista u Albaniju (prosječno 98,7 %) te na rashode stranih turista za osobne potrebe, sukladno tome, otpada 79,4 % ukupnih rashoda, dok u poslovne svrhe otpada 20,6 % (INSTAT, 2019).

Rashodi (u tis. leka) 250000 243933 240000 230000 226107 220000 210000 200000 203301 195031 190000 180000 176467 170000 160000 150000 2013. 2014. 2015. 2016. 2017.

Sl. 64. Rashodi stranih turista u Albaniji Izvor: INSTAT, 2019

7.2.1. Dolasci

U razdoblju od 2013. do 2017. godine dolasci stranih turista u Albaniju iznosili su otprilike 21 milijun te su se povećavali prosječno za 12 % godišnje. Prvenstveno su najveći udio dolazaka stranih turista ostvarili turisti iz europske regije, čak 92 %, te se sukladno tome njihov udio u navedenom razdoblju povećavao (tab. 9.). Strani turisti dolaze u Albaniju uglavnom iz Kosova

100

(34 %), Makedonije (13 %), Grčke (10 %), Crne Gore (7 %) i Italije (7 %). Granični prijelazi preko kojih prelazi najveći broj stranih turista pri ulasku u Albaniju 2017. godine su Morine (40 % stranih turista), Muriqan (12 %) i Rinas (12 %) (INSTAT, 2019).

Tab. 9. Dolasci stranih turista u Albaniju po regijama i po državama 2013. i 2017. godine

Regija 2013. 2017. Država 2013. 2017. Afrika 919 2 080 Kosovo 1 324 605 1 745 973 Amerike 73 291 123 729 Makedonija 432 646 671 570 Istočna Azija i 23 628 53 533 Grčka 269 201 489 172 Pacifik Europa 2 963 583 4 686 695 Crna Gora 174 519 380 988 Srednji 3 944 4 722 Italija 170 370 363 344 Južna Azija 961 2216 Ukupno 3 255 980 5 117 700 Izvor: WTO, 2018; INSTAT, 2019

Najbrojniji posjetitelji iz susjedne države Kosovo u prosjeku ostaju u Albaniji 3,8 dana te dnevno troše 55 eura po osobi, kao i turisti iz Makedonije koji u prosjeku ostaju 3,6 dana, dok turisti iz Crne Gore prosječno ostaju 2,7 dana, ali su najveći potrošači sa 105 eura po osobi dnevno. Također i Talijani, koji ujedno ostaju najduže u Albaniji (6,2 dana), značajni su potrošači s prosječnom potrošnjom od 92 eura po osobi te su tako vidljive bitne razlike u potrošačima (INSTAT, 2019).

7.2.2. Način putovanja

U razdoblju 2013.-2017. godine, otprilike 16,7 % stranih turista došlo je zrakoplovom, odnosno na strane turiste koji dolaze zračnim linijama otpada 10 % ukupnih dolazaka, dok strani turisti koji ulaze u Albaniju pomorskim linijama zauzimaju samo 6 % ukupnih dolazaka (sl. 65.). Najveći udio stranih turista dolazi upravo kopnenim putem na kojeg otpada 84 % ukupnih dolazaka. Svi načini putovanja, odnosno prijevozna sredstva, bilježe porast proteklih godina, no 2017. godine najveći porast broja dolazaka stranih turista u odnosu na prethodnu godinu odnosio se na pomorske linije te je iznosio čak 41,9 % (INSTAT, 2019).

101

Dolasci (u tis.) 6000

5000

4000

3000

2000

1000

0 2013. 2015. 2017. Zračne linije Pomorske linije Kopnenim putem

Sl. 65. Dolasci stranih turista prema načinu putovanja (u tisućama) Izvor: INSTAT, 2019

7.2.3. Dobno – spolna struktura posjetitelja

Albanija je pretežno turistička atrakcija za strane turiste dobne skupine od 25 do 44 godina te prema podacima za 2017. godinu, na tu dobnu skupinu otpada čak 42 % ukupnog broja stranih posjetitelja. Nadalje, slijedi dobna skupina od 45 do 64 godina s udjelom od 35 %, dok na mlade do 24 otpada 15 %, a na starije od 65 godina 8 % ukupnog broja stranih posjetitelja. U dolascima u Albaniju koji otpadaju na osobne svrhe dominiraju muškarci sa 85 % od ukupnog broja posjetitelja, a tako i u dolascima ostvarenima u poslovne svrhe sa 87 % (INSTAT, 2019).

7.2.4. Bruto društveni proizvod i zaposlenost

Na turizam otpada 39 mlrd. albanskih leka što je zapravo 2,5 % BDP-a pa se može reći kako je udio turizma u albanskoj ekonomiji zanemariv. Dakako, kada se uzme u obzir neizravne učinke turističke potrošnje i na ostale gospodarske aktivnosti, taj je iznos, odnosno doprinos puno veći. Turizam direktno uključuje usluge hrane i pića, na koje se i najviše troši (25,5 mlrd.), te usluge smještaja (8,5 mlrd.), a zatim i turističke agencije i turoperatore, iznajmljivanje automobila i ostale uslužne djelatnosti. Te djelatnosti bilježe i popriličan porast broja zaposlenih kada se usporedi četverogodišnje razdoblje između 2012. i 2016. godine (sl. 66.). Najveći je porast kod djelatnosti pružanja usluge hrane i pića koja i zapošljava najveći broj radne snage, gotovo 25.000 od ukupno zaposlenih. Godine 2016. u turizmu radilo je nešto više od 30.000 radne

102 snage Albanije, a kada se uzme u obzir da je te godine bilo otprilike 4,7 milijuna stranih turista, to znači da je omjer 157 posjetitelja na jednu zaposlenu osobu (INSTAT, 2019).

Turističke agencije, turoperateri i drugo

Usluge smještaja

Usluge hrane i pića

Ukupno

0 10000 20000 30000 40000 Broj zaposlenih 2012. 2014. 2016.

Sl. 66. Broj zaposlenih u turizmu po djelatnostima po odabranim godinama

Izvor: INSTAT, 2019

7.2.5. Broj kreveta

Godine 2016. u Albaniji ima 1242 smještajnih objekata, a ukupan broj soba iznosi 17.692, dok je ukupan broj kreveta 41.376 te je taj broj u konstantnom porastu. Također se iz godine u godinu sve više povećava broj izdanih građevinskih dozvola za izgradnju hotela te ih je 2017. godine izdano 53 što je čak pet puta više u odnosu na prethodnu godinu (INSTAT, 2019).

103

7.3. Turistički potencijali Albanije

Povećanje životnog standarda, pristup internetu i brzi pristup informacija omogućili su stvaranje Albanije kao brenda te tako razvoj turizma posljednjih petnaestak godina. Nakon diktatorskog razdoblja u Albaniji, kada je država bila izolirana od vanjskih utjecaja, Albanija je ostala nesigurna zemlja u svijesti kako europskih zemalja, tako i onih udaljenijih (Vladi, 2014). Sada, između ostaloga, na ostavštini toga razdoblja, brojnim bunkerima, temelje svoju turističku ponudu. Lonely Planet prema Vladi (2014) turistički napredak Albanije naziva buđenjem uspavane ljepotice. Sunce i plaže temelj su turističke ponude, no ne jedini. Bogata kulturna ostavština još iz antičkoga razdoblja, gastronomska ponuda i tradicija postaju dio albanskog brenda. Iako Albanija posjeduje bogatu kulturnu baštinu, niska je razina prepoznatosti i valorizacije baštine kako turista, tako i samih Albanaca, a to je ponajprije zbog nesvjesnosti važnih turističkih aktera o nužnosti očuvanja baštine (Vladi, 2014). Jedan od primjera jesu izgrađene kuće odmah pored trećeg najvećeg amfiteatra u Europi u Draču (sl. 67.). Mnogo je primjera bespravne i nekontrolirane gradnje diljem Albanije koji koče uređenje i adekvatno planiranje prostora.

Sl. 67. Kuće izgrađene neposredno uz amfiteatar Izvor: autorska fotografija, 2019

104

Prednost turizma u Albaniji je zasigurno njezin položaj među susjednim zemljama. Također neposredna blizina visokog i niskog reljefa unutar same Albanije, što omogućuje da oba budu posjećena u istom danu (Vladi, 2014). Visoki reljef omogućuje razvoj avanturističkog turizma i planinarenja. Država surađuje s europskim zemljama kao i s UNWTO-om kako bi unaprijedila strategije turizma (UNWTO, 2014). Mnogi umjetnici diljem svijeta, kako pjesnici, glumci, pjevači među kojima je Rita Ora, šire pozitivnu sliku o Albaniji kao i uspomena na Majku Terezu kojoj je u čast nazvana zračna luka u Tirani. Suradnja centralizirane uprave s privatnim sektorom pridonijela bi jasnijoj turističkoj slici Albanije, kao i stvaranju nužne strategije održivog razvoja turizma koji još do sad nije postao masovan. Jedan od potencijala daljnjeg razvoja turizma jesu svakako ljudi kojima je potrebna edukacija kako bi postali konkurentniji pružatelji usluga, kako na stručnoj, tako i na lokalnoj razini (Domgjonaj, 2018). U nastavku slijedi detaljnija analiza valorizacije najzastupljenijih oblika turizma u Albaniji.

7.4. Kupališni turizam

Jedan od neizostavnih oblika turizma država koje imaju izlaz na more, a da je ono pogodno za valorizaciju, jest kupališni turizam, odnosno turizam temeljen na suncu, moru i plažama kao osnovnim elementima valorizacije. Neizostavan je tako i u Albaniji zbog njezinog položaja i izlaza na Jadransko i Jonsko more. Obala dugačka 450 km (INSTAT, 2019) čini gotovo 30 % ukupne granice Albanije. Obala obiluje pješčanim plažama, a usto i ugodna mediteranska klima pridonosi valorizaciji kupališnog turizma. Klimu obilježavaju vruća i suha ljeta te blage i kišovite zime.

Većina turista dolazi u ljetnim mjesecima, čak 48 %, a njih 4 od 10 prema statistici u razdoblju od 2013. do 2017. godine dolazi u Albaniju zbog godišnjeg odmora (INSTAT, 2018). Najveći postotak turista slobodno vrijeme provodi na obali Albanije, u regiji Vlorë čak 35 %. Od 1.326 smještajnih jedinica u Albaniji 41 % se nalazi na obali (INSTAT, 2019). Povećava se broj dolazaka turista pomorskim putem, čak 396 tisuća 2017. godine, što potiče razvoj turizma u lukama i neposredno uz njih, posebice Draču i Sarandi. U Draču se bilježi 62 % stranih i 71,5 % domaćih od svih ulazaka i izlazaka morem u Albaniju (INSTAT, 2016).

Jadranska obala je niska, pjeskovita i zaštićena velikim uvalama (Vlora i Drač) koje su od antičkih vremena služile kao luke (Domgjonaj, 2018). Obala, osim što je pjeskovita, vrlo je plitka, stoga se ovdje promovira obiteljski odmor, posebice za obitelji s malom djecom. Ističe se nekoliko plaža: Velipoje, Shën Gjin, Durrës, Golem, Spillenja, Divjaka i Vlora. Velipoje je

105 najsjevernija, u blizini je Skadra i uglavnom je posjećuju sjeverni Albanci. Sredinom svibnja dnevne temperature su više od 20°C i godišnje je oko 250 sunčanih sati. Prema jugu se temperatura i broj sunčanih sati povećavaju, a oba indikatora svjedoče o sredozemnoj klimi. Najveća i najposjećenija plaža u Albaniji je Durrës ili Drač udaljena 39 km od glavnoga grada Tirane. Grad Drač najveća je albanska luka u kojoj je upravo zbog prostranih plaža razvijen turizam. Iako je grad kulturno i povijesno iznimno bogat, uz kulturnu ostavštinu nailazimo na moderne turističke elemente, infrastrukturu i toponime kao što je Hollywood ili pak dominaciju palmi u krajoliku koje nisu tipične za ovo područje (sl. 68.).

Sl. 68. Hotel Hollywood i ulica s drvoredom palmi u Draču Izvor: autorska fotografija, 2019

U najjužnijem dijelu jadranskog dijela obale smještena je Vlora, druga najveća luka u Albaniji te također jedna od najvažnijih središta albanskog turizma koja nudi more i sunce. Turistička infrastruktura podupire veliki turistički promet u luci te je tako nanizano mnogo novih i modernih hotela, ali i kafića, restorana i klubova koji osiguravaju kapacitete za buduće turiste čiji se trend dolazaka, što se može vidjeti ranije na dijagramu, povećava. Južnije u luci Orikuma nedavno je izgrađena luka za prihvat jahti što je početni korak u razvoju nautičkog turizma (albania.al, n.d.).

Obalu Jonskoga mora obilježavaju stjenovite plaže i divlja priroda, a taj je dio albanske obale poznatiji kao „Albanska rivijera“. Oko 300 sunčanih dana godišnje i prosječna srpanjska temperatura od 25°C iznimni su privlačni faktori za razvoj turizma. More je na ovom dijelu obale čisto, ponegdje i vrlo duboko, što privlači mlađe turiste, stoga se turistička ponuda

106 nadopunjuje različitim sportovima na vodi kao što su jedrenje i ronjenje te izletima brodom. Valorizirane egzotičnije plaže na jugu Albanije su Saranda i Ksamil. Borsh je jedna od najdužih plaža Albanske rivijere okružena mediteranskom vegetacijom i plantažama agruma i maslina. Najnaseljenije urbano područje rivijere je Saranda koja je ujedno i veliko turističko odredište. U gradu i okolici postoji niz hotela (sl. 69.), a u velikoj se mjeri koristi i privatni smještaj.

Sl. 69. Niz hotela uz obalu Sarande Izvor: autorska fotografija, 2019

Blizina grčkog otoka Krfa, s kojim Saranda ima dobre trajektne veze na dnevnoj razini, još je jedan od faktora razvoja turizma zbog kretanja europskih i međunarodnih turista na toj relaciji (albania.al, n. d.). Međutim, posjetitelji iz Grčke ili Krfa ostaju ovdje svega jedan ili dva dana za usputni razgled (Karagiannis i Polo, 2011). Jedan od problema na tom području jest nedostatak vode, stoga je prevladavajuće obilježje krajolika cisterna (sl. 70.) u koju se skuplja kišnica na krovu hotela i ostalih zgrada budući da je podloga stjenovita te tako propusna za vodu, a kiše je malo, posebice ljeti. Međutim, ovakav je prizor vrlo čest duž cijele obale Albanije, ali i u unutrašnjosti.

Južnije od Sarande smješten je Butrint u kojem također postoje dobri smještajni kapaciteti i brojni restorani, a u blizini su manji otoci prekriveni mediteranskom vegetacijom, također posjećeni (albania.al, n. d.).

107

Sl. 70. Cisterne za vodu na krovovima hotela u Sarandi Izvor: autorska fotografija, 2019

7.5. Kulturni turizam

Albanija je možda jedina zemlja koja je manje odabrana kao turistička destinacija od ostalih država na Balkanu. Albanija ima nepreciznu i negativnu sliku na temelju nedostatka informacija (Vladi, 2014). Period diktature u kojem su Albanci bili potpuno izolirani jedan je od glavnih elemenata koji je najviše utjecao na slabo uspostavljanje jasne i pozitivne slike o Albaniji. Ali, s marketinške točke gledišta, čak i komunističko razdoblje koje je samo po sebi bilo mračno, označilo je Albaniju zanimljivom atrakcijom: bunkerima (sl. 71.). Jedan na četiri stanovnika, oko 700.000 bunkera izgrađeno je u zemlji što je bilo potaknuto apsurdnim strahom od moguće invazije. Albanci te bunkere vide kao element koji ih podsjeća na teško razdoblje s kojim su se morali suočiti tijekom komunizma, ali mlađa generacija ovaj fenomen smatra zanimljivim i kroz njega žele bolje razumjeti svoju prošlost.

Sl. 71. Bunker u Tirani Izvor: autorska fotografija, 2019

108

Arheološki turizam također je privlačan faktor. Građevine i spomenici pripadaju grčko- rimskom, osmanskom i bizantskom razdoblju i stilu. Postoji više od 2000 razmatranih područja i spomenika kulture. Dvorac se nalazi u gotovo svakom većem gradu zemlje. Drugi najveći rimski amfiteatar na Balkanu, amfiteatar rimskog cara Hadrijana, nalazi se u albanskom lučkom gradu Drač. Izgrađen je u 2. stoljeću poslije Krista, a mogao je primiti 20.000 gledatelja. Također, postoje gradovi i nalazišta koja su proglašena svjetskom baštinom i zaštićeni su od strane UNESCO-a: Gjirokastra “Kameni dvorac” (sl. 72.), Butrint “Grad muzej” i Berat “grad tisuću prozora“, a vrlo važno nalazište je i Apollonia – grad starogrčke kolonije koja se nalazi u današnjoj regiji Fier (sl. 72).

Sl. 72. Gradovi Apollonija (gore) i Gjirokastra (dolje) Izvor: autorska fotografija, 2019

U razdoblju od 2014. do 2018. broj posjetitelja u arheološkim parkovima, muzejima, dvorcima i drugim spomenicima iznosio je oko 3 milijuna, s porastom od 49,4 % za 2018. godinu. Tijekom 2018. godine broj posjetitelja u dvorcima i drugim spomenicima porastao je za 53,4 %, dok je broj posjetitelja u muzejima porastao za 51,2 % u odnosu na prethodnu godinu (sl. 73.).

109

Sl. 73. Broj posjetitelja u muzejima, arheološkim parkovima i dvorcima 2014. - 2018. godine Izvor: INSTAT, 2019

Drugi vrlo važan element albanske kulture su i tradicionalna odjeća, plesovi i narodne pjesme. „Folk festival“ je najvažniji festival u zemlji koji na najbolji način opisuje ovaj dio baštine. Održava se svake četiri godine. Prvi „Folk festival“ organiziran je 1968. godine i od tada svake godine dovodi sve više umjetnika koji izvode različite kulturne posebnosti svakog pojedinog područja. Festival privlači više od 1000 umjetnika iz Albanije, Kosova, Makedonije, Srbije, Italije, Njemačke, Švicarske i Sjedinjenih Američkih Država. Organizira se u različitim gradovima Albanije; ponekad na sjeveru, ponekad u središnjem dijelu zemlje, a ponekad i na jugu Albanije: time se naglašava jedinstvo svih Albanaca. Jedna od posebnosti ovog kulturnog događaja jest slušanje lahute i izopolifonskog stila albanskog pjevanja koje je UNESCO proglasio nematerijalnom kulturnom baštinom.

Današnji turisti žele više od mora, sunca, snijega i kupanja koje im pruža masovni turizam. Više su zainteresirani za kulturne sadržaje prostora kojega posjećuju i žele doći u kontakt s lokalnom zajednicom, žele upoznati lokalnu kulturu počevši od muzeja, vjerskih objekata, manifestacija pa sve do tradicionalnih aspekata poput nacionalnog folklora, priča lokalnog stanovništva itd., čime Albanija obiluje (Vrtiprah, 2006).

Tirana kao glavni grad države sadrži velik broj kulturnih sadržaja iako uvijek postoje neugodne i negativne predrasude, kako o Tirani, tako i o Albaniji općenito. No, usprkos svemu tome, većina turista ostane ugodno iznenađena otvorenošću grada, modernom arhitekturom, šarenim fasadama kojima su obnovljene stare i dotrajale zgrade u središtu grada, niskim cijenama jela i pića u restoranima te ljubaznim, pristupačnim i susretljivim ljudima. Također, ono što se može

110 primijetiti boraveći u Albaniji jest da postoji vjerska tolerancija u gradu; džamija, rimokatolička crkva i pravoslavna crkva izgrađene su jedna pokraj druge. Njima je nacionalna pripadnost važnija od vjerske te su ponosni na to što muslimani, katolici i pravoslavci već stoljećima žive ne samo mirno, već i sa svojim sugrađanima druge vjeroispovijesti slave vjerske blagdane (Domgjonaj, 2018). Upravo se takva situacija može pozitivno odraziti i iskoristiti za jačanje religioznog turizma budući da se prema pripadnicima svih vjera iskazuje poštovanje i tolerancija.

7.6. Ruralni turizam

Novi trend u turizmu, kao što je ruralni turizam i agroturizam, pokazali su se kao dobar preduvjet za revitalizaciju ruralnih područja i poljoprivrednih gospodarstva. Albanija ima velike preduvjete za razvoj ruralnog turizma posebice na jugu Albanije, na području Antigoneje, gdje je koncentriran velik broj turista zbog blizine mora. Strategija razvoja ruralnog turizma s dobrim perspektivama pomaže ljudima da ostanu u ruralnim područjima, stvara nova radna mjesta, smanjuje migraciju u urbana područja i kao krajnji cilj potiče društveno ekonomski razvoj pojedinih područja. Kao dobar primjer u općini Antigonea možemo spomenuti povratak albanskoj tradiciji obrtničke prerade vune. Pozitivne strane ovog projekta su: čišćenje okoliša od otpadaka vune, izbjegavanje tendencije migriranja obitelji bez prihoda, prodaja rukotvorina na domaćim tržištima, potražnja turista za domaćim i autohtonim stvarima. Trenutno oko područja Antigonea prirodni teritorij nije ugrožen nezakonitim gradnjama, već su na tom području vidljive manje štete kao sakupljanje ljekovitog bilja, ispaša stoke, rezanje stabla. Park Antigonea osim što svake godine privlači veliki broj turista zbog različitih manifestacija, u novije vrijeme veliki značaj imaju i ekoturizam i avanturistički turizam. Veliki problem koji predstavlja daljnji razvoj ovog područja jest jako loša infrastruktura. Prednosti razvoja ruralnog turizma na ovom području su: predivna i pogodna priroda za ljetni i zimski agroturizam, blizina Grčke, prirodna i kulturna dobra, svijest lokalnog stanovništva o razvoju ruralnog turizma, izravna prodaja tradicionalne hrane. Kao nedostatke i prijetnje možemo navesti nisku razinu obrazovanosti stanovništva, povećanje razine onečišćenja prirodnog okoliša, ilegalni lov i ribolov, pomalo gube i tradicijski način života.

Rastuća potražnja za ljetovanjem u mirnom ruralnom području posljednjih godina pruža se upravo na području Antigoneje. Područje Antiogoneje posjeduje sve prirodne resurse potrebne za razvoj agroturizma, no na ovom području još uvijek nedostaje hotelskih kapaciteta i

111 turističkih sela te su stoga standardi smještaja loši s velikom ograničenošću. Kako bi se turizam dalje razvijao na području Antigoneje, potrebna je podrška i suradnja interesnih skupina, nevladinih organizacija i vlasti u razvoju strateških regionalnih planova. Vlada je krenula sa provođenjem Nacionalne strategije za razvoj i integraciju ruralnih područja do 2020. godine (Shehu i Xarba, 2014).

7.7. Gastronomski turizam

Ruralni turizam značajno pridonosi razvoju gastroturizma. Posljednjih godina hrana postaje jedan od bitnih elemenata cjelokupnog turističkog doživljaja. Gastroturizam, kao oblik turizma, u svijetu je znatno porastao i postao je jedan od najdinamičnijih segmenata turizma. Gastronomsko bogatstvo Albanije seže još iz Osmanskog Carstva. Spoj bogato plodne zemlje, blizine mora i kulturnih linija sa susjednim zemljama rezultirao je modernom kuhinjom koja je raznolika i jednostavna (The crazy tourist, 2019). Prisutan je veliki utjecaj grčkih, talijanskih i turskih kuhinja. Svaka pokrajina nudi različite specijalitete. Hrana središnje i južne Albanije poznata je po velikoj raznolikosti jela od povrća, uporabe maslinovog ulja, raznih začina i limuna. U okolici Skadarskog jezera ističe se jelo od šarana “Tave e Krapit” (sl. 75.). U obalnim područjima Jadranskog i Jonskog mora pripremaju se tradicionalna riblja mediteranska jela. Albanija je poznata i po nekim kolačima od kojih se ističu baklava, koja je popularna u cijeloj Jugoistočnoj Europi, i Ballokumja (sl. 74.). Budući da je Albanija mediteranska zemlja, ističe se i po proizvodnji vina. Osim vina proizvode se i rakija i konjak "Skenderbeg" koji je osvojio brojne nagrade (Domgjonaj, 2018). Zahvaljujući velikoj promociji Albanije kao tradicijske, kulturne i autentične države, ima velikih izgleda za razvoj gastroturizma.

Sl. 74. Tradicionalni kolač Ballokumja Sl. 75. Jelo od šarana - Tave e Krapit Izvor: The crazy tourist, 2019 Izvor: The crazy tourist, 2019 112

7.8. Zaključak

Raznovrsna turistička ponuda omogućuje razvoj i konstantan rast pokazatelja u turizmu. Još uvijek ne postoji masovni turizam u Albaniji koja i dalje gradi svoj brend, međutim nema ni dovoljno kapaciteta za prihvat previše turista. Obala je do sad gotovo netaknuta, stoga svi posjetitelji uživaju u prostranim pješčanim plažama na jadranskom dijelu obale, odnosno stjenovitijima na jonskom.

Iako Albanija računa na bogatu kulturu, postoji niska svijest za ovaj turistički proizvod ne samo turista nego i samih Albanaca. Odgovarajuća komunikacija na ovom polju nikada nije napravljena jer privatni i javni operatori uključeni u turističku industriju nisu svjesni važnosti očuvanja kulture, u svim kontekstima koje ovaj koncept obuhvaća. Zbog teške prošlosti, nakon 1990-ih, težnja je bila uništiti sve što podsjeća na komunizam. Konstrukcije su nastale nekontrolirano i bez urbanističkog planiranja što je izravno oštetilo mnoge kulturne spomenike. Primjer su privatne kuće izgrađene tik uz amfiteatar u Draču koje u potpunosti skrivaju lokaciju tog spomenika.

Kada se turizam u Albaniji počeo razvijati, Albanija je slikovito nazvana "Nova mediteranska ljubav." Zahvaljujući prirodnim i kulturnim ljepotama, Albanija ima mogućnost postati novom atraktivnom destinacijom. U zadnjih nekoliko godina broj turističkih dolazaka u znatnom je porastu. Osim predivnih plaža i razvijenog kupališnog turizma, Albanija je počela razvijati i nove oblike turizma kako bi turisti imali mogućnost posjetiti ju tijekom cijele godine.

113

8. GOSPODARSKI RAZVOJ ALBANIJE

8.1. Uvod Albanija (Republika e Shqipërisë) je država Jugoistočne Europe koja se nalazi između Crne Gore na sjeveru i sjeverozapadu, Kosova na sjeveroistoku, Sjeverne Makedonije na istoku, Grčke na jugoistoku i jugu te Jadranskog i Jonskog mora na zapadu i jugozapadu. Albanija je uglavnom brdovita zemlja u kojoj se ističu dvije fizičko-geografske cjeline, a to su brdsko- planinska unutrašnjost (76 % teritorija) te nizina uz Jadransko more (24 % teritorija). U međuratnom razdoblju Albanija je bila ekonomski ovisna o Italiji, a nakon Drugog svjetskog rata postaje najzatvorenija zemlja Europe. Jedini saveznici su joj bili SSSR (do 1960-ih), Kina (do 1977. godine) te u pojedinim razdobljima Jugoslavija. Sve se to odrazilo i na njenu ekonomiju koja je također za vrijeme socijalističkog razdoblja bila najzatvorenija i najnerazvijenija u Europi. Početkom 1990-ih suočava se s golemim teškoćama u tranziciji na otvoreno tržište kada doživljava najtežu depresiju u povijesti. Bruto domaći proizvod je 1990. godine bio 58 % manji nego 1989., dok je izvoz iznosio oko 100 milijuna dolara. Albanija tada mijenja strukturu ekonomije i vanjskotrgovinskih partnera. Najizdašniji izvor deviznih prihoda bile su doznake iz inozemstva.

Nakon potpisivanja prvog sporazuma s MMF-om 1992. godine, Albanija je liberalizirala tržište robe i usluga, uz plivajući tečaj nacionalne valute. Privatizacija državnoga sektora započeta je 1997. pošto je preživljen višemjesečni gospodarski i financijski slom. Godine 2013. BDP je iznosio 13,1 milijardu američkih dolara (4.140 američkih dolara po stanovniku), a najveći je udjel uslužnog sektora (67,2 %) te poljoprivrede (17,5 %) i industrije (15,3 %). U Albaniji je značajna proizvodnja žitarica, voća te mesa i mliječnih proizvoda, a razvijeno je i stočarstvo. Industrijska proizvodnja slabo je razvijena, a temelji se na proizvodnji tekstila, drvne građe i energije iz hidroelektrana. U uslužnim su djelatnostima od 1990. godine, a ponajviše nakon 2000., ojačale telekomunikacijske usluge te trgovina, a značajan je i porast turizma, poglavito u obalnim gradovima uz Jadransko i Jonsko more. Vodeći vanjskotrgovinski partner je Italija sa 51,1 % izvoza i 31,9 % uvoza. U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 47,6 % aktivnoga stanovništva, u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 23 %, a u tercijarnim (uslužnim) djelatnostima 29,2 %. Nezaposleno je 12,9 % radno sposobnoga stanovništva. Vrlo je važno napomenuti da je danas jedan od najvećih gospodarskih problema Albanije korupcija i siva ekonomija (Hrvatska enciklopedija, 2019). 114

8.2. Uloga poljoprivrede u gospodarskom razvoju

Poljoprivreda je ograničena prvenstveno na male obiteljske operacije i vlastitu poljoprivredu zbog nedostatka suvremene opreme, nejasnih vlasničkih prava i prevalencije malih, neučinkovitih parcela. Stručnjaci ističu kako ključnu prepreku za razvoj većih farmi, pristup lokalnim i EU subvencijama, ali i konkurentnost proizvoda, predstavlja poljoprivredno zemljište za koje se ne zna tko joj je vlasnik, a čak je polovica poljoprivrednog zemljišta upravo u takvom statusu. Osim rascjepkanosti zemljišta, lošeg financiranja, nedostatka subvencija i ključne infrastrukture poput navodnjavanja, kao i visokog poreznog tereta, ozbiljan problem za albanski poljoprivredni sektor predstavlja to što se uz visoke troškove proizvode često nekonkurentni lokalni proizvodi, kao što su pšenica i kukuruz koji se suočavaju s oštrom konkurencijom s regionalnih tržišta gdje su troškovi proizvodnje zbog subvencija puno niži. Samo desetina albanskih poljoprivrednika posjeduje porezne indentifikacijske brojeve na temelju kojih mogu pristupiti lokalnim i EU fondovima. Krajem 2018. godine Albanija je pokrenula aplikacije koje će omogućiti lokalnim poljoprivrednicima i agrobiznismenima pristup fondovima EU-a, nakon što je Europska komisija službeno označila početak provedbe IPARD II, instrumenta za predpristupne programe ruralnog razvoja (Agroklub, 2019).

Albanija je relativno mala i planinska država sa samo 24 % zemljišta klasificiranog kao poljoprivredno, dok ostalih 76 % čine neobradiva zemljišta, šume i pašnjaci. Unatoč tome, poljoprivreda je i dalje važan gospodarski sektor koji čini oko 20 % BDP-a, osiguravajući osnovicu za dohodak većine stanovništva i služi kao „sigurnosna mreža“ zapošljavanja. Ako pratimo razvoj udjela poljoprivredne proizvodnje u ukupnom BDP-u (sl. 76.), primjećujemo kako se od sredine 90-ih godina udio smanjio sa visokih 57 % BDP-a na današnjih i dalje visokih 20 % BDP-a, ako, na primjer, usporedimo sa Republikom Hrvatskom (3 %). Taj osjetan pad udjela poljoprivrede nakon 1995. godine povezuje se s dolaskom demokratske stranke na vlast te tzv. Piramidske krize 1997. godine, kada dolazi do razotkrivanja masovnih gospodarskih prijevara i korupcija.

115

% 60

50

40 Albanija 30

Hrvatska 20

10

0

2001. 2012. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2013. 2014. 2015. 2016. 2017. 1995. Sl. 76. Udio poljoprivrednog sektora u ukupnom BDP-u Albanije i Hrvatske u razdoblju od 1995. do 2017. godine Izvor: The World Bank Data, 2019

Glavni poljoprivredni proizvodi su duhan, smokve, masline, pšenica, kukuruz, krumpir, agrumi, šećerna repa, grožđe, meso, med, mliječni proizvodi te aromatično bilje. Proizvodnja agruma najviše se odnosi na uzgoj mandarina u južnoj albanskoj regiji Saranda, gdje je zadruga proizvođača ovu proizvodnju pretvorila u vrlo uspješnu priču u inače nerazvijenom poljoprivrednom sektoru. Na tom je prostoru udruženo oko 450 voćara koji su 2017. godine na oko 500 hektara proizveli 18.000 metričkih tona mandarina. Proizvodnja aromatičnog i ljekovitog bilja Albaniju čini sedmim najvećim proizvođačem u Europi jer svake godine izvozi ljekovitog bilja u vrijednosti 30 milijuna eura, a ova industrija zapošljava uz to i tisuće poljoprivrednika, osobito u sjevernoj Albaniji. Izvozom dominira žalfija (kadulja) koja je uglavnom namijenjena američkom tržištu (Agroklub, 2019).

Proizvodnja mesa i mliječnih proizvoda u Albaniji ima dugu tradiciju zbog povoljnih prirodnih resursa za proizvodnju mlijeka. U ravnicama dominira stočarska proizvodnja, dok je u brdima i planinama prikladniji uzgoj ovaca i koza (Lerman, 2017). Tako je 2018. godine proizvedeno 161 tona mesa, s najvećim udjelom goveda (sl. 78.). Bez obzira na veliku proizvodnju, Albanija je primorana uvoziti meso te je tako 2017. godine uvezla 153 mil. $ vrijednih mesnih proizvoda.

116

Sl. 77. Uzgoj mandarina u južnoj Albaniji (Ksamil) Izvor: Visit Ksamil Albania, n.d.

t 80

70

60

50

40

30

20

10

0 Goveda Ovce Koze Perad Svinje Vuna

Sl. 78. Stočarska proizvodnja u Albaniji 2018. godine Izvor: Institute of Statistics, 2019

117

8.3. Razvoj i doprinos sekundarnog sektora albanskom gospodarstvu

Rudarstvo, metalurgija, tekstilna industrija, drvna industrija te industrija prerada hrane bile su među vodećim industrijama u Albaniji pod komunističkim režimom, kada je teška industrija bila prioritet, a neke su tvornice bile sposobne izvoziti. Do 1961. godine većinu opreme isporučivao je Sovjetski Savez, a zatim Kina sve do 1978. Nakon 1989. godine sektor je opao zbog nedostatka novih tehnologija i financiranja. U devedesetim godinama postrojenja i oprema su uništeni i prodani za otpad ili se nisu upotrebljavali, te se ne mogu natjecati s jeftinijim uvozom koji je došao s liberalizacijom trgovine. Oživljavanje industrije kroma, čelika i cementa dovelo je do povećanja stranih ulaganja u 2000. godini. Na Zapadu je nabavljena nova oprema za tvornicu cigareta u Durešu i proizvodnju donjeg rublja u Korçi. Glavni čimbenik za rast investicija bilo je graditeljstvo, osobito stambeno. Albanski industrijski sektori tijekom godina doživjeli su mnoge promjene i diverzifikaciju (Nations Encyclopedia, n.d.).

Od 2000. godine albanski gospodarski sektor proširio se na naftnu industriju, rudarstvo te tekstilnu industriju, a okrenuo se i hidroenergetici. Albanija je industrijalizirana zemlja s višim srednjim dohotkom i sudjeluje u NATO-u, OESS-u, WTO-u i BSEC-u. Industrijski sektor u Albaniji sudjeluje s 14,9 % BDP-a. Najjači albanski sektori su metalurgija, energetika i tekstil. Albanija se može pohvaliti najvećim europskim rezervama nafte na kopnu, kao i drugim najvećim rezervama nafte na cijelom Balkanu. Raspad komunističke vladavine 1990. godine pokrenuo je masovno kretanje izbjeglica u Grčku i Italiju. Pokušaji reforme krenuli su početkom 1992. zahvaljujući demokratski izabranoj vladi, koja je nakon preuzimanja vlasti provela program gospodarske reforme kako bi Albaniju stavila na put tržišnoj ekonomiji. Jedna od provedenih reformi bila je čvrsta politika dohotka i fiskalna konsolidacija. Privatizacija je također bila ozbiljna u prometu, velikim državnim poduzećima, malim i srednjim organizacijama i uslužnom sektoru (Nations Encyclopedia, n.d.). U sljedećim poglavljima bit će riječ o granama sekundarnog sektora.

8.3.1. Tekstilna industrija kao najjača gospodarska grana

Odjevna industrija svrstala se među najjače sektore u Albaniji do 1990-ih. Sektor je upravljao cijelim lancem proizvodnje i čak proizveo značajnu količinu sirovine interno. Industrija je dodatno zadovoljila više od 70 % domaće potražnje. Kada su državne tvornice privatizirane

118

1990-ih, industrija se zajedno s procesom proizvodnje znatno promijenila. Albanija više ne proizvodi sirovine, iako tvornice proizvode odjeću koristeći naručeni materijal koji zatim odlazi do istaknutih brandova na tržištima u zapadnoj Europi. Albanski sektor odjeće i tekstila ponovno se pozicionirao kako bi smanjio tržišni udio uvezenih proizvoda. Sektor je u prednosti zbog visokokvalificirane radne snage, kao i niskih plaća. Sve više lokalnih tvrtki u Albaniji udaljava se od procesa 'smanjivanja proizvodnje' i pružanja cjelovitih paketa usluga vanjskim potrošačima, uključujući Francusku, Italiju, Nizozemsku i Njemačku. Takva poduzeća nabavljaju sirove proizvode uglavnom iz Italije i Turske. Postoji i više tvrtki koje imaju sposobnost proizvesti finalizirane stavke koje su obradili od početka do kraja. Izvoz odjeće i obuće u Albaniji trenutno čini 44,4 % općeg nacionalnog izvoza prema INSTAT-u (Nacionalni institut za statistiku), što znači da je vrlo važan sektor na lokalnom tržištu. Albanske tvornice i tvrtke ulažu stotine tisuća dolara na nove strojeve i poboljšavaju uvjete rada, zadržavajući konkurentne cijene, što stranim markama čini poželjnim da započnu partnerstvo s njima. Albanija ima 1.034 proizvodne tvrtke i oko 150.000 zaposlenih, s 95% zaposlenih žena.

8.3.2. Uloga prerađivačke industrije u gospodarskom razvoju

U 2013. godini u Albanija se nalazilo preko 100,2 milijuna tona sirove nafte. Aktivnosti eksploatacije u naftnom polju Kucova započele su 1928. godine, označavajući početak eksploatacije nafte u Albaniji. Eksploatacijske aktivnosti također su provedene kako bi se u Patosu nakon godinu dana regulirale rezervoari od pješčenjaka. Albanija rigorozno regulira ovaj sektor i privukla je globalne ulagače od devedesetih godina, nakon što su gospodarske reforme osigurale privatnom sektoru pravo na istraživanje i iskorištavanje albanske nafte i plina. Nacionalno naftno polje -Marinza i dalje je najbogatije kopneno polje u cijeloj kontinentalnoj Europi. Tvrtke koje su prisutne u albanskom sektoru nafte i plina uključuju Transoil Group, TransAtlantic i Sherwood International. U Albaniji djeluju dvije rafinerije, Fier i , s kapacitetima prerade od 0,5 milijuna tona, odnosno milijun tona. Većina albanske sirove nafte se izvozi. Albanska nafta i plin predstavljaju najperspektivnije, iako strogo regulirane sektore gospodarstva. Albanija od ranih devedesetih godina privlači strane ulagače, označavajući početak reformi koje su javnost isključivim pravima, kontrolom i odgovornostima u pogledu istraživanja i eksploatacije pretvorile u privatni sektor. Rezerve nafte i plina i dalje su vlasništvo albanske države koja sklapa sporazume i dodjeljuje prava u pogledu procjene, istraživanja, proizvodnje, prerade i transporta proizvoda. U ožujku 2016. godine podružnice kineske tvrtke Geo-Jade Petroleum kupile su prava za bušenje (od kanadske

119 tvrtke) za iskorištavanje naftnih polja Patos-Marinze i Kucova. Oni su platili 384,6 milijuna eura, vjerojatno ukazujući na interes za ubrzanjem tog procesa (Ghysels, 2014).

Albanija je zemlja bogata sirovinama kao što su ugljen, krom, nikal i bakar. Albanija je jedina europska država sa značajnim naslagama kroma. Prva geološka karta u Albaniji sastavljena je 1922. godine, a Zakon o rudarstvu Kraljevine usvojen je 1929. godine i time otvorio put istraživanju minerala. Od 1944. do 1994. godine rudarstvo su provodile organizacije u državnom vlasništvu. Industrija je od tada svjedočila dalekosežnim reformama od 1994. U Albaniji je dodijeljeno preko 700 dozvola za rudarstvo. Rad nekih rudnika odvija se na temelju ugovora o koncesiji, uključujući rudnike bakra Karme i Lak Rosh i rudnike kroma Pojska, Bulqiza i Katjel. Albanija također ima željeznu rudu, boksit, vapnenac, lignit i bitumenske naslage. Albanski rudarski sektor namamio je više inozemnih tvrtki, uključujući kanadske Tirex resurse. Albanska vlada ohrabrena je da poboljša infrastrukturu kako bi iskoristila potencijal tog sektora.

8.3.3. Hidroenergija – glavni izvor električne energije

Albanija se gotovo u potpunosti oslanja na hidroenergiju za proizvodnju električne energije. Gotovo sva električna energija proizvedena na lokalnoj razini dolazi iz hidroelektrana. Albanija se ponosi sa osam glavnih riječnih sustava. Rijeka Drin je najveća, a na njoj su smještene tri hidroelektrane: Komani, Fierzë (sl. 79.) i Vau i Dejës. Ove tri postaje zadovoljavaju 90% domaće proizvodnje električne energije u Albaniji. Albanija je prethodno bila neto izvoznik električne energije, iako ju je rastuća potražnja i niska stopa instalacija novih kapaciteta učinila uvoznikom električne energije. Nije neuobičajeno da do nestanka struje dođe tijekom dugotrajnih suša ili sušnih razdoblja. Stručnjaci tvrde da je iskorišteno samo 30 do 35% hidroenergetskog potencijala. Albanska vlada pribjegla je izgradnji manjih hidroelektrana, posebno onih koje su imale kapacitet manji od 100 megavata. Ulaganja u obnovljive izvore energije, kao što je voda, također su izuzeta od carina koje podliježu uvezenoj opremi i strojevima. Planirani hidroenergetski projekti u zemlji uključuju kaskadu rijeke Devoll koja će obuhvatiti hidroelektrane Moglicë i Banja koje se predviđaju za komercijalne operacije u 2018. godini. Sporazum iz 2014. godine potpisan je s Kosovom o izgradnji 400 kV dalekovoda koji povezuje njihove energetske mreže (World Atlas, 2017).

120

Sl. 79. Hidroelektrana Fierzë

Izvor: Glassdoor, n.d.

8.4. Turizam – novo blago albanskog gospodarstva

Albanija kao turistička destinacija europskog Mediterana do prije petnaestak godina nije postojala. Uzrok tome jest gospodarska nerazvijenost države kao posljedica političke izoliranosti od kraja Drugog svjetskog rata do pada komunističkog režima 1990. godine. Od kraja 20. stoljeća do danas provodi se gospodarska tranzicija, s ciljem pretvaranja Albanije u modernu europsku kapitalističku državu. Tijekom 21. stoljeća albanska ekonomija ima godišnji rast od 5% te se uključuje u turističke tokove. Kada se turizam počeo razvijati, Albanija je slikovito nazvana „Nova mediteranska ljubav“. Današnji logo koji se koristi u promociji turizma u Albaniji sadrži natpis „Go Your Own Way“.

Na slici 80. može se usporediti broj međunarodnih dolazaka u Albaniji 2007. i 2017. godine. Uočava se trend izrazitog porasta na godišnjoj bazi, s oko 200.000 dolazaka 2007. godine na oko 1.200.000 dolazaka 2017. godine. Također, uočava se trend izrazite sezonalnosti u kojem je maksimum dolazaka u razdoblju između lipnja i rujna.

121

Sl. 80. Međunarodni dolasci u Albaniju 2007. i 2017. godine Izvor: INSTAT, 2018

Reljef je gorsko-planinski, od zapada prema istoku povećava se nadmorska visina i reljefna raščlanjenost. Kroz Albaniju prolazi planinski lanac Dinarida, a najveća planina u državi su Albanske Alpe ili Prokletije. Planine čini 2/3 ukupnog teritorija države i nude mnoge mogućnosti za različite vrsta turizma poput planinarenja, trekinga, kanuinga, brdskog biciklizma, speleologije… (National Agency, 2019).

Sl. 81. Planine na jugu Albanije Izvor: Klara Somek, 2019

Albanija je vrlo bogata jezerima. Velika jezera su Skadarsko, Ohridsko i Prespansko jezero, a postoje i desetci manjih jezera i mnoga umjetna jezera koja privlače turiste. Treba napomenuti da se svako veće jezero u Albaniji ističe posebnim obilježjima. Jezero Skadar je jezero s

122 najvećom površinom u Jugoistočnoj Europi (368 km²) i podijeljeno je između Albanije i Crne Gore. Ohridsko jezero je najdublje jezero u Jugoistočnoj Europi (289 m). Prespansko jezero je tektonsko jezero, nalazi se na 850 m nadmorske visine i predstavlja najviše tektonsko jezero na području Jugoistočne Europe. U područjima uz jezera razvija se ruralni turizam, ekoturizam, lovni i ribolovni turizam te gastroturizam (National Tourism Agency, 2019).

Najveća koncentracija turističke valorizacije i turističkih dolazaka koncentrirana je uz obalu. Ukupna obalna dužina iznosi 450 km i proteže se na Jadranskom i Jonskom moru. Jadranska obala bogata je lagunama i drugim prirodnim ekosustavima koji pružaju razne mogućnosti poput promatranja ptica te ekoturizma. Ipak, najvažniji oblik turizma je kupališni kojeg karakterizira ponuda 2 glavne komponente: sunce i more. Glavne plaže su: Velipoja, Shën Gjin, Durrës, Golem, Spillenja, Divjaka, Vlora. Jonska obala je poznata po svojim privlačnim plažama s dubokim i vrlo čistim morem te mogućnostima za razne sportove poput ronjenja. U ovom dijelu Albanije nalazi se Albanska rivijera koja je poznata po noćnom životu, ekoturizmu i elitnim odredištima. Prepoznatljiva je po tradicionalnim mediteranskim selima, starim dvorcima, pravoslavnim crkvama, osamljenim plažama, tirkiznom moru, stablima agruma, planinskim krajolicima. Neke od egzotičnijih i zanimljivijih plaža na jugu Albanije su: Dhërmi, Jal, Himara, Qeparo, Borsh, Sarandë i Ksamil.

Sl. 82. Noćni pogled iz Sarandë na grčki otok Krf Izvor: Marin Radoš, 2019

123

Vrlo važan dio turističke ponude su mnogobrojni nacionalni parkovi, kojih je ukupno 15 i čine 6,7% ukupne površine države. Neki od nacionalnih parkova su: Butrint, Llogara, Theth, “Divjaka Pine”, Prespa i dr. (National Tourism Agency, 2019).

Turizam Albanije se ekspanzivno širi i ima sve veću ulogu u gospodarstvu države, no još je dug put razvoja do popularne turističke destinacije. Neki od većih problema vezanih za turizam su prekomjerna betonizacija i izgradnja apartmanskih smještaja uz obalu te veliko zagađenje otpadom uz obalna područja. Turizam je fenomen koji prirodne ljepote te materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu pretvara u gospodarsko dobro, ali uz stalna ulaganja, kako bi se stvorila i održavala konkurentnost. Stoga je potrebno izgraditi modernu prometnu infrastrukturu i turističke objekte i obnavljati postojeće te omogućiti što frekventniji prijevoz turista. Također, razvoj treba biti u okvirima održivosti koji će doprinijeti gospodarstvu i istovremeno voditi brigu o okolišu.

124

8.5. Zaključak

Albanija je država koja je za vrijeme socijalističkog razdoblja bila najzatvorenija i najnerazvijenija zemlja Europe. Kao i većina europskih slabije razvijenih zemalja, ona se teško nosila sa tranzicijom i prelaskom na otvoreno tržište, koje je započelo početkom 1990-ih godina. Upravo tada započinje najveća depresija u njenoj povijesti, kada doživljava gospodarski i financijski slom. Kako bi poboljšala stanje ekonomije, mijenja strukturu ekonomije i vanjskotrgovinskih partnera.

Danas svoje gospodarstvo temelji prvenstveno na uslužnim te zatim na primarnim i sekundarnim djelatnostima. Od primarnih djelatnosti ističe se poljoprivreda, posebice proizvodnja žitarica, voća, mesa te mliječnih proizvoda. Najrazvijenije djelatnosti sekundarnog sektora jesu industrija, rudarstvo i građevinarstvo. Rudno bogatstvo je u socijalističko doba bilo temelj brze industrijalizacije, ali je proizvodnja tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća postupno opadala. Industrija je zastupljena u manjem obujmu, slabije je razvijena te zastarjela. Od uslužnih djelatnosti ističe se turizam, kao jedna od najperspektivnijih gospodarskih aktivnosti. Turizam je u kratkom vremenskom razdoblju postao blago albanske ekonomije. Ovu činjenicu potvrđuju podaci o broju turista i prihodima koji pokazuju trend rasta posljednjih godina. Međutim, ni turizam još nije dosegao stupanj razvoja koji bi mogao zbog zastarjele infrastrukture, slabije prometne povezanosti te unutrašnjih političkih nemira. Visok udio nezaposlenih, visok udio siromaštva, zastarjela infrastruktura, loša prometna povezanost, siva ekonomija, korupcija, distribucija droge, neadekvatan prijelaz sa socijalističkog u tržišno gospodarstvo samo su neki od problema albanskog gospodarstva. Sve dok se ti problemi ne riješe, Albanija će i dalje biti na ekonomskoj periferije Europe. Potrebna je velika intervencija države i niz mjera koje će postaviti Albaniju na vlastite noge i dati temelj za budući gospodarski razvoj, a samim time i bolju kvalitetu života u Albaniji.

125

9. TURIZAM CRNE GORE

9.1. Uvod

Turizam je jedna od glavnih ekonomskih aktivnosti Crne Gore. Razvoj turizma Crne Gore se, kao i razvoj hrvatskog turizma, bazirao, a i danas se bazira, uglavnom na prirodnim faktorima. Glavni konkretni privlačni faktor čine „sunce i more“, odnosno kupališni turizam. Ipak, treba još vidjeti kakav će to utjecaj imati na budućnost Crne Gore. Kako bi bila konkurentna među ostalim mediteranskim državama, koje također svoj turizam baziraju na sunčanim plažama, Crna Gora počinje zbog turizma sve više ulagati u razvoj proizvoda, usluga i gostoprimstva. Različite atrakcije primorskog, središnjeg i planinskog dijela države pridonose različitosti crnogorske turističke ponude. Još jedna od prednosti Crne Gore jest njena mala površina, što omogućuje turistima da posjete cijelu državu i sve njene atrakcije u kratkom vremenu. Usprkos tome, jedan od problema crnogorskog turizma je taj što je primorje znatno više turistički valorizirano od ostatka države. Često se dalje dijeli na Boku kotorsku, Budvansku rivijeru te Južnu crnogorsku obalu. Čak 75,06 % turističkih dolazaka otpada na primorje, dok se kao glavno središte turizma izdvaja Budva s 39,67 % dolazaka (MORiT, 2018).

Primorje i planine bi se zbog međusobne blizine trebale doživljavati kao cjelina što bi trebalo biti glavna komparativna prednost Crne Gore među konkurencijom na tržištu. Uz sve navedene prednosti, klima čini jedan od odlučujućih preduvjeta za razvoj turizma. Crna Gora ima ugodnu ljetnu klimu za kupališni turizam, dok u planinskom dijelu postoje uvjeti za sve vrste zimskih sportova. Zaključno, nedostaci turizma u kontinentalnom dijelu Crne Gore slični su kao u Hrvatskoj: depopulacija, senilizacija, nedovoljna obrazovanost kadrova, loša prometna i komunalna infrastruktura, neravnomjerna gospodarska razvijenost, mali smještajni kapaciteti te izražena sezonalnost. Prema dokumentu „Politika i strategija razvoja turizma Crne Gore do 2020. godine“ (MTiZŽS, 2008) radi se na institucionalizaciji i pravnom okviru za razvoj održivog turizma, uključivanjem lokalnog stanovništva, daje se prioritet vrstama turizma i smještaja koji donose više prihoda i dulju sezonu, razvoju specifične ponude kao što su planinski biciklizam, golf, zdravstveni turizam i sve vrste sportova koji se podudaraju s konceptom održivog razvoja u turizmu.

Turizam je danas jedna od najdinamičnijih djelatnosti u Crnoj Gori te se u turizam najviše i ulaže. Budući da turizam ne ovisi samo o stanju u državi, nego i o svjetskim kretanjima u

126 turizmu, jasno je da Crna Gora kao mala država mora pažljivo brinuti o razvoju te za nju izuzetno važne djelatnosti. Nedostaci crnogorskog turizma, osim pretjerane usmjerenosti na primorje, također su i nedostatak kulturnih resursa, manjak konferencijskog turizma te slaba međunarodna otvorenost. Problem, kao i u mnogim drugim državama, predstavlja sezonalnost, odnosno činjenica da 56,64 % turista dolazi za vrijeme srpnja i kolovoza (MONSTAT, 2018). Što se tiče utjecaja na ekonomiju, turizam sudjeluje s 20 % u BDP-u i 18 % zaposlenosti (Adžić i Đurašević, 2018).

Po pitanju smještajnih kapaciteta razlikujemo skupni smještaj (hoteli, moteli i pansioni) te privatni (apartmani, sobe i slično). Najviše turista uzima privatni smještaj, a što se tiče skupnog, sveukupno ima oko 330 objekata za skupni smještaj. Od dva milijuna dolazaka što ih ostvari Crna Gora, čak 95 % ostvaruju strani turisti. Najviše ih je iz Srbije, zatim Rusije i BiH, dok su dolasci iz ostalih država znatno manji (MONSTAT, 2018). Cilj ovog seminarskog rada je analizirati turistički razvoj Crne Gore prema njenim najbitnijim regionalnim cjelinama.

Sl. 83. Turističke regije Crne Gore Izvor: Wikivoyage, 2019

127

Sl. 84. Turistički promet Crne Gore u razdoblju 2006. - 2017. godine Izvor: MONSTAT, 2019

9.2. Primorje

Primorje je turistički najznačajnija crnogorska regija koja ostvaruje oko 75 % turističkih dolazaka te većinu noćenja i prihoda. Budući da je riječ o najznačajnijoj regiji, potrebno ju je analizirati s obzirom na manje cjeline, a to su: Boka kotorska, Budvanska rivijera i Južna crnogorska obala (Bickert i dr., 2011).

9.2.1. Boka kotorska

Boka kotorska sastavni je dio crnogorskog primorja te obuhvaća njegov sjeverni dio. Sastoji se od pet međusobno povezanih zaljeva: Hercegnovskog, Tivatskog, Risanskog, Kotorskog i Morinjskog. U njezinu zaleđu ističu se visoke vapnenačke planine Lovćen (1.749 m) i Orjen (1.894 m) čija kontrastna pojava u odnosu na more daje posebnu reljefnu karakteristiku i ljepotu. Sam zaljev nastao je nakon posljednje oledbe, podizanjem razine mora i plavljenjem fluvijalnih kotlina i sutjeski. U Boki kotorskoj ističu se tri najveća i najvažnija grada, a to su Herceg Novi na sjevernoj obali Hercegnovskog zaljeva, Tivat na južnoj obali središnjeg,

128

Tivatskog zaljeva, te Kotor u krajnjoj unutrašnjosti Boke u Kotorskom zaljevu (Enciklopedija, 2019).

Sl. 85. Hidroorografska karta Boke kotorske Izvor: Best of Boka, 2014

Turistička ponuda Herceg Novog uključuje nekoliko utvrda kao što su: Kanli kula iz 16. stoljeća, izgrađena na temeljima ranije tvrđave Forte Mare (sl. 86.), koja je 1952. godine modificirana te se koristi kao ljetno kino; Španjola, tvrđava iz 16. stoljeća, najbolje sačuvana španjolska utvrda na Jadranu, smještena u sjeverozapadnom dijelu grada te Citadela, koja je, kao i Forte Mare, sagrađena na samoj obali te je imala obrambenu funkciju, a danas je pokrenut postupak njezine obnove. Također postoje i brojni sakralni objekti kao što su manastir Savina, crkva sv. Jeronima i crkva sv. Leopolda Mandića. Od ostalih zanimljivosti mogu se vidjeti i Sat kula, podignuta po naredbi sultana Mahmuda 1667. godine, Vila Galeb te Njegoševa ulica kao glavna gradska ulica i šetalište uz more „Pet Danica“ od Igala do Meljina. Po Herceg Novom raštrkani su i razni parkovi, a također su razvijene i razne aktivnosti, kao što su mnoge škole jedrenja, ronjenje, streličarstvo, razni sportski centri itd. (Turistička organizacija Herceg Novi, 2018). Što se tiče statističkih podataka, Herceg Novi je nakon Budve najbitnija turistička 129 lokacija na crnogorskoj obali te ostvaruje 21,2 % svih noćenja (MORiT, 2018) pa je po pitanju noćenja najznačajniji lokalitet iza Budve u cijeloj Crnoj Gori.

Sl. 86. Forte Mare Izvor: Turistička organizacija Herceg Novi, 2018

Tivat je smješten u središnjem zaljevu Boke kotorske te se turistički razvio kao mjesto za rekreaciju i odmor u klasičnom „sunce i more“ smislu. Također je razvijen i sportsko- rekreacijski turizam, a i tijekom godine se organiziraju razni događaji koji obogaćuju njegovu turističku ponudu. Neki od njih su: Bokeljska noć, čiji je organizator udruga „Bokeljska mornarica“, koja u svom djelovanju ima izražen hrvatski identitet; zatim Dan Mladosti, Tivatsko kulturno ljeto, Boćarska Olimpijada, Modus Moda Vivendi te Lastovske Svečanosti koje se organiziraju u mjestu Gornja Lastva pored Tivta (Visit , 2019). Nedaleko od Tivta izgrađen je projekt „Porto Montenegro“ (sl. 87.). Nastao je na mjestu starog remontnog zavoda za brodove te služi kao primjer prenamjene i obnove „brownfielda“, a njegova je izgradnja rezultat potražnje za nautičkim turizmom na Jadranu. Osmišljen je i ostvaren, uz pomoć investitora iz Dubaija, kao marina za jahte te se može smatrati jednim od najvećih projekata elitnog turizma u Crnoj Gori (Porto Montenegro, 2019). Što se statističkih podataka tiče, Tivat ostvaruje 5,6 % ukupnih dolazaka te 7,2 % ukupnih noćenja (MORiT, 2018).

130

Sl. 87. Marina Porto Montenegro Izvor: Porto Montenegro, 2019

Kotor je smješten duboko unutar Boke kotorske, na kraju unutrašnjeg, Kotorskog zaljeva. Turistički je najviše valorizirana njegova gradska jezgra s brojnim trgovima i uskim ulicama, građenim u klasičnom dalmatinskom stilu. Također je unutar te jezgre važno spomenuti brojne objekte vrijedne posjećivanja, a neki od njih su katedrala sv. Tripuna (sl. 88.), Pomorski muzej, zgrada Napoleonovog kazališta Arsenal (stara oružarnica). Izvan grada nalaze se stare gradske zidine s kojih „puca“ pogled na Kotorski zaljev (Turistička organizacija općine Kotor, 2018). Kotor ostvaruje 6,3 % dolazaka i 4,4 % noćenja (MORiT, 2018).

Jedna od najzanimljivijih atrakcija u Bokokotorskom zaljevu jest umjetni otočić, Gospa od Škrpjela (sl. 89.), na kojem je izgrađena crkva Uznesenja Bogorodice te je najvećim dijelom izgrađena nakon 1667. godine, nakon potresa u Dubrovniku koji je izrazito oštetio prvotnu crkvu, što je rezultiralo izgradnjom današnje crkve u gotičkom stilu. Otočić se nalazi ispred mjesta Perast, u samom središtu zaljeva (Kotorska biskupija, 2015).

131

Sl. 88. Katedrala sv. Tripuna Izvor: Budić, 2019

Sl. 89. Gospa od Škrpjela Izvor: Mišetić, 2019

132

9.2.2. Budvanska rivijera

Budvanska rivijera nalazi se na sredini crnogorske obale i centar je crnogorskog turizma. Plaže koje se nalaze duž Budvanske rivijere prostiru se na 12,5 km. Budva se može pohvaliti velikim plažama i lijepim gradskim središtem. Antička Budva datira iz 4. st. pr. Kr. i jedan je od najstarijih gradova na istočnojadranskoj obali. Starorimsko naselje na mjestu Budve (opidum civium Romanorum) jezgra je širenja kršćanstva u budvansko zaleđe među romanizirane Ilire i nadolazeće Slavene. U 6. stoljeću ovdje je dobro ustrojena crkvena struktura s biskupom na čelu. Iz tog doba datira bazilika. Stara gradska jezgra slikovito je smještena na malom poluotoku, a njegove uske, krivudave staze skrivaju mnoštvo povijesnih građevina, crkava i malih trgova. Među najzanimljivijim spomenicima su crkva sv. Ivana iz 7. stoljeća, Sveta Marija od Punte iz 8. stoljeća i crkva sv. Save iz 12. stoljeća. Srednjovjekovna gradska tvrđava naziva se Citadela, a odmah uz nju nalazi se živopisna crkva Presvetog Trojstva, izgrađena 1804. godine. Usponi velikih sredozemnih kultura obilježili su duh ovog grada, koji se osjeća i danas, kada je Budva izrasla u jedinstveni turistički biser ovog dijela Jadrana. Kao turističko odredište ovaj grad je poznat odavno - prvi turisti ovdje su stigli još 1923. godine te u međuratnom razdoblju turizam polako preuzima ulogu glavne gospodarske grane. Razvoju turizma pomogla je i izgradnja ceste prema Cetinju 1931. godine čime je Budva povezana sa zaleđem. Danas Budvu često nazivaju i "metropolom turizma" jer je najposjećenija destinacija u Crnoj Gori i jedna od najposjećenijih na Jadranu. Ono što privlači ljude i dovodi ih u Budvu jest prije svega nešto što je priroda darovala ovom kraju, a darovala mu je neponovljivu ljepotu sunca, mora i niskih bisernih plaža u podnožju gorostasnih planina. Budvanska rivijera naziva se i "Rivijera pješčanih plaža" (Montenegro, n. d.). Budva je u 2018. godini ostvarila gotovo 40 % turističkih dolazaka i noćenja u Crnoj Gori što pokazuje njezinu presudnu važnost u ukupnom turističkom prometu (Monstat, 2019).

133

Sl. 90. Budva Izvor: Barišić, 2019

Sl. 91. Sveti Stefan Izvor: Barišić, 2019

134

9.2.3. Južna obala Crne Gore

Obale Ulcinja i Bara smatraju se najljepšima u Crnoj Gori. Najveći dio obalnog područja strm je i stjenovit, s uvalama, umovima, strmim liticama i vodenom obalom. Kako ima vrlo malo otoka i škriljaca, obalna crta bara prilično je izložena valovima. Obala zaleđa prilično je razvedena, s mnogim karakterističnim uvalama uzrokovanim donošenjem materijala iz rijeka ili djelovanjem valova. Grad Ulcinj, koji je još uvijek arheološki potpuno neistražen, prostire se na površini od 2,5 hektara, a neki podaci upućuju na to da je izgrađen u 4. stoljeću, o čemu svjedoče brojni pronađeni spremnici za vodu, grobnice, kameni namještaj i temelji crkava. Nekoliko stoljeća kasnije grad su osvojili Rimljani, kada je pod rimskom vlašću dobio posebne privilegije i neovisan status. Za vrijeme rimske uprave, grad Olcinium imao je poseban status civium romanorum, a kasnije samostalan grad sa statusom municipija. Zahvaljujući posebnom geografskom položaju, reljefu i blagoj klimi, grad Ulcinj oduvijek je bio meta raznih osvajača i vladara. Cijela Ulcinjska tvrđava sa svih je strana okružena morem i monumentalnim zidinama, koje su tijekom duge i burne povijesti stalno uništavane, nadograđivane i obnavljane. Sam stari grad, Tvrđava, nekada je bio helenska akropola, a današnji izgled vezan je uz srednji vijek. Unutar starog grada nalazi se crkva sv. Marije iz 1510. godine. Nakon obnove, ova zgrada danas ima funkciju Regionalnog muzeja Ulcinj. Posebno su zanimljivi nalazi drevnog postolja s grčkim natpisom božice Artemide, dvije osi iz brončanog doba skandinavsko-dalmatinskog tipa, neke od jonskih prijestolnica izloženih u lapidariju i dijelovima crkve iz 9. stoljeća, kao i nalazi iz osmanskog razdoblja. Posebno su značajni ostaci srednjovjekovnog grada Svača na obali jezera Saco. Na ostacima ovog drevnog grada danas se mogu vidjeti temelji osam crkava. Od starijih građevina u Svaču treba istaknuti crkvu sv. Ivana, za koju se vjeruje da je sagrađena 1300. godine. Ada Bojana prekrasan je otok. U 19. stoljeću ovdje su bila dva otočića, između kojih je potonuo brod Merito. Olupina broda i dva obližnja otoka godinama su nagomilali riječni sediment i stvorili ovaj prekrasni otok. Ada Bojana trokutastog je oblika. S jedne strane dodiruje Jadransko more, a na druge dvije rijeke Bojane. Plaža prema moru je pješčana, duga 3 km i pravi je raj za jedrenje (Ulcinj i Bar – južna obala Crne Gore, n. d.). Bar i Ulcinj zajedno čine oko 20 % turističkih dolazaka i noćenja čime imaju veliki značaj u turizmu Crne Gora (Monstat, 2019).

135

9.3. Unutrašnjost Crne Gore

Unutrašnjost Crne Gore dosta je slabije turistički valorizirana, ali to ne znači da nema potencijala za valorizaciju. Iako se može podijeliti na središnji dio i planinski sjever, zbog slabije valorizacije te su dvije cjeline ovdje spojene u jednu.

Ministarstvo turizma Crne Gore izradilo je program razvoja planinskog turizma u Crnoj Gori. Zaključeno je da je primorski turizam uvijek bio razvojni prioritet pa je time danas i puno razvijeniji. Vlada je svjesna velikog potencijala sjevernog i središnjeg cijela Crne Gore koji nude bogate prirodne i kulturne predispozicije za razvoj kontinentalnog turizma. Navedeni program određuje strateške pravce razvoja planinskog turizma, definirane su primarne i sekundarne turističke destinacije, određuje se ciljano tržište, pozicioniranje destinacije, analiza potrebnih ulaganja itd. (MTiZŽS, 2008). Naglasak je stavljen na povezivanje zaleđa i primorja u jedinstveni i kvalitetni turistički doživljaj, poboljšanje turističke i prateće infrastrukture, unaprjeđenje i diverzifikaciju turističkog proizvoda. Tako se kroz osmišljeni slogan „Wild beauty“ oslikava najvrijednije što posjeduju te povezuje pejzaže, prirodu, različite kulture i povijesna razdoblja (Zvanični sajt Crne Gore, 2014).

Međutim, pokušaj povezivanja primorja i kontinentalnog dijela stvara najveći problem razvoja turizma u unutrašnjosti Crne Gore. S međunarodnog turističkog stajališta, Crna Gora je prvenstveno avio-destinacija. Cestovna infrastruktura ne može pratiti razvoj turizma koji kod avioputnika podrazumijeva goste više platežne moći, koji žele određeni komfor. Takvi turisti traže autentičnost, originalnost, poseban karakter svakog mjesta, doživljaje, no i brz i udoban transfer do destinacije (Montenegro Travel, n. d.). Bogatstvo očuvanih prirodnih resursa osnova su koja je danas odgovor na masovni turizam uz koji se vežu onečišćenja, ugrožavanje prirode, prekoračenje prihvatnih kapaciteta i sl. Nažalost, sa svim time Crna Gora se susreće u primorju. U vrijednosnom sustavu potrošača došlo je do bitnih promjena u odnosu prema sebi, zajednici i okolišu. „Novi turist“ kupuje doživljaje te je prije svega aktivan. Ne samo u smislu fizičke aktivnosti, nego je i zainteresiran za sve aspekte destinacije koju posjećuje.

S obzirom na ekološku kvalitetu destinacija, najprikladniji za razvoj jest ruralni turizam koji je i osnova održivog turizma. Crna Gora je mala, ali puna turističkih atrakcija, pogotovo u kontinentalnom dijelu. U prilog tome govori činjenica da je 7 % teritorija proglašeno nacionalnim parkovima. To su područja s izrazitim prirodnim, pejzažnim i kulturnim vrijednostima. Oni predstavljaju prirodne cjeline ekosistema, geomorfoloških i hidrografskih

136 fenomena, rijetkih biljaka i životinjskih vrsta. Osnova su za rekreativni ljetni i sportski zimski turizam te su veliki turistički potencijal (Morić, 2013). U daljnjem tekstu osvrnut ćemo se na kontinentalni dio s njegovim specifičnostima.

Prvo ćemo spomenuti NP Biogradsku goru. Središnje mjesto u parku na visini od 1.094 metra zauzima Biogradsko jezero – najveće u nizu ledenjačkih jezera u parku. U parku ima 26 biljnih zajednica, 200 vrsta ptica, jelena, srna, divokoza, vukova itd. Tamo je i poznato izletište s restoranom, bungalovima, kampom i šetnicama. Ljeti ovdje boravi veliki broj tranzitnih turista na putu prema moru. Značajan je centar za posjetitelje koji nudi interaktivne prezentacije i eksponate (Međunarodni institut za turizam, 2005).

NP Durmitor prostire se na površini od 39.000 ha. Najviši vrh Durmitora je Bobotov kuk, na visini od 2.523 metra. Na preko 1.500 metara nadmorske visine nalazi se 16 ledenjačkih jezera. Nazivaju ih „Gorske oči“, a najveće od njih je Crno jezero. Sjedište parka je grad Žabljak koji je ujedno i najveći centar zimskog turizma u Crnoj Gori sa značajnim smještajnim kapacitetima, infrastrukturom za zimske sportove i pratećim uslužnim djelatnostima u području turizma i planinarstva. U zoni nacionalnog parka najpoznatiji je najdublji kanjon u Europi. Na 1.600 metara iznad razine rijeke Tare uzdiže se kanjon koji je dio svjetske prirodne baštine i na popisu je međunarodnih rezervata biosfere (sl. 92.). Ljepota rijeke Tare može se upoznati splavom, kajakom ili gumenim čamcima. Tereni na području nacionalnog parka jedni su od najpopularnijih za planinarenje, pješačenje i alpinizam. Planinarske staze su markirane te postoji organizirana planinarska vodička služba. U parku postoje tematske i edukativne staze, staze za planinski biciklizam, organizirani sportski ribolov… (Međunarodni institut za turizam, 2005).

137

Sl. 92. Kanjon rijeke Tare Izvor: Putokaz, 2017

NP Lovćen poznat je po svojim kulturno-povijesnim karakteristikama. Obuhvaća središnji i najviši dio istoimene planine, koja za Crnogorce ima simbol slobode. Na jezerskom vrhu podignut je mauzolej Petru II Petroviću Njegošu (sl. 93.) – vladici, pjesniku i crnogorskom vladaru (1813. – 1851.). Uspon do mauzoleja ide cestom od Cetinja dugom 20 kilometara, a potom slijedi 461 stepenica do vrha planine. Nacionalni park poznat je po vidikovcima s kojih se pruža pogled na more i Skadarsko jezero, što stvara nezaboravan vizualni dojam. Većina sakralnih objekata i etnografskog materijala koncentrirana je na području sela Njeguši. Kraj je poznat po pršutu, siru i medu, proizvodima karakterističnim za te krajeve. Ovdje je zastupljena i narodna arhitektura: katuni (ljetne naseobine stočara), stare kamene kuće, seoska guvna te desetine seoskih crkvica (Montenegro Turist Service, 2008).

138

Sl. 93. Mauzolej na Lovćenu Izvor: Panacomp, 2015

NP Skadarsko jezero najveća je slatkovodna površina u Jugoistočnoj Europi, duga 40 kilometara i široka 10 kilometara. Zbog svog geografskog položaja i submediteranske klime zimi je jedno od najznačajnijih boravišta ptica močvarica u Europi. Na jezeru boravi 280 vrsta ptica, a rijedak primjerak kudravog pelikana zaštitni je znak nacionalnog parka. Na otocima jezera nalazi se veliki broj srednjovjekovnih utvrda, crkvi i manastira. Na obali jezera nalaze se dva gradića: Virpazar i Rijeka Crnojevića. Južno zaleđe poznato je po najboljim vinima Crne Gore (Međunarodni institut za turizam, 2005).

Lanac Prokletije, za razliku od Dinarida, pruža se drugim pravcem (jugozapad-sjeveroistok) u dužini od 70 kilometara. Kontinuitet ovog moćnog visokog planinskog sklopa nastavlja se u pravcu sjevera nizom visokih planinskih vijenaca: Nedžinat (2.341 m), Čakova (2.046 m), Mokra planina (1.932 m). Najviši planinski vrh na Prokletijama je Zla Kolata (2.536 m). Zbog svoje divljine, nepristupačnosti i ljepote, Proketije postaju omiljena destinacija za planinare i alpiniste. Zbog zahtjevnih vrhova za osvajanje, Prokletije često služe za posljednje pripreme planinara i alpinista za najveće europske i svjetske vrhove (Međunarodni institut za turizam, 2005).

Turizam kontinentalnog dijela Crne Gore bazira se na planinama i njihovim izvorima, potocima, rijekama, ledenjačkim jezerima, stijenama, pećinama, nepreglednim šumama i pašnjacima. Drugi veliki potencijal i velika vrijednost koju treba brendirati su vode. Voda planinskih jezera, rijeka i potoka uvijek je čista, ljeti ugodna za kupanje i uvijek zanimljiva 139 ribičima. Skadarsko jezero skuplja vode s planina namijenjene Jadranskom moru. Donose ih Zeta, Cijevna, Morača, a prosljeđuje ih Bojana. Sve ostale (Tara, Piva i Lim) otječu u Crno more (Međunarodni institut za turizam, 2005).

9.4. Zaključak

Turizam je jedan od glavnih pokretača crnogorske ekonomije. Glavni privlačni faktori Crne Gore su „sunce i more“, planine, kulturno nasljeđe, niske cijene te činjenica da se radi o površinski malenoj državi, koju je lako prijeći u jednom danu. Usprkos tome možemo primijetiti i brojne probleme kao što su: prevelika okrenutost prema kupališnom turizmu (75 % dolazaka otpada na primorje), loša prometna infrastruktura koja umanjuje prednost male površine, manjak određenih sadržaja, relativna zatvorenost te također udaljenost od emitivnih turističkih država (Bigović, 2012).

Glavno odredište Crne Gore za turiste predstavlja Budva, koja ostvaruje 40 % turističkih dolazaka, a time i najviše noćenja i turističkih prihoda. Općenito, prihodi od turizma u Crnoj Gori čine 20 % BDP-a te u turizmu radi 18 % zaposlenih. Iz tih podataka je vidljivo da Crna Gora dosta ovisi o turizmu, što zbog dinamičnosti samog turizma i ovisnosti ne samo o unutarnjim, već i vanjskim faktorima, nije uvijek najbolje s makroekonomskog stajališta. Osim „sunca i mora“, u unutrašnjosti Crne Gore turiste „mame“ najviše nacionalni parkovi u vidu ekoturizma te glavni grad Podgorica u vidu kulturnog turizma, koji je s 14,1 % od ukupnih dolazaka (MORiT, 2018) drugi u državi po broju dolazaka, odmah iza Budve, iako treba uzeti u obzir da veći dio samo dolazi, ali ne ostaje dugo u gradu. Ipak, unutrašnjost još uvijek jako zaostaje turistički za primorjem te je ovdje potrebno dalje ulagati u turističku ponudu, najviše u oblicima ekoturizma, kao i planinskog zimsko-rekreacijskog turizma.

Sveukupno 95 % turista čine inozemni turisti, naviše iz susjedne Srbije, zatim Rusije i BiH, dok ostale države dosta zaostaju. Tu je isto vidljivo da je potrebno više raditi na promociji prema Zapadu. Sve u svemu, vidljivo je da je turizam u Crnoj Gori bitna ekonomska grana, u koju se dosta ulaže. Ipak je potrebno više ulagati u prometnu i drugu infrastrukturu, kako bi se maksimalno mogla iskoristiti mala površina države, zatim u promidžbu prema Zapadu, zimsko- rekreacijski, eko i ruralni turizam (radi valorizacije unutrašnjosti) te bolju kvalitetu proizvoda i usluga kako bi mogla bolje konkurirati među drugim mediteranskim turističkim destinacijama koje također nude „sunce i more“.

140

10. POPIS IZVORA I LITERATURE

10. 1. FIZIČKO-GEOGRAFSKA OBILJEŽJA CRNE GORE

Literatura: Klemenčić, M. (ur.), 1997: Atlas Europe, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

Zeqir, V., 2013: Extension of national park "Sharri" boundaries and its significance for nature conservation in Kosovo, Natura Montenegrina, 12, 607-616.

Izvori: 1. Central Intelligence Agency (CIA), 2019: The World Factbook, https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/kv.html (3.6.2019.). 2. Climate Mitrovicë, Climate-Data.org, n.d., https://en.climate-data.org/europe/republic-of- kosovo/mitrovice/mitrovice-59383/ (26.6.2019.) 3. Climate Pejë, Climate-Data.org, n.d., https://en.climate-data.org/europe/republic-of- kosovo/peje/peje-912020/ (26.6.2019.) 4. Climate Pristhina, Climate-Data.org, n.d., https://en.climate-data.org/europe/republic-of- kosovo/prishtina/prishtina-912068/ (26.6.2019.) 5. Climate Prizren, Climate-Data.org, n.d., https://en.climate-data.org/europe/republic-of- kosovo/prizren/prizren-1398/, (26.6.2019.) 6. Climate Republic of Kosovo, Climate-Data.org, n.d., https://en.climate- data.org/europe/republic-of-kosovo-257/, (26.6.2019.) 7. Eastern Europe: along the Adriatic coast of Albania, Bosnia & Herzegovina, Croatia, northern Italy, Slovenia, and Yugoslavia, World Wildlife Fund, n.d., https://www.worldwildlife.org/ecoregions/pa0418, (24.6.2019.) 8. Eastern Europe: Turkey, Greece, Macedonia, Bulgaria, Romania, and Serbia, World Wildlife Fund, n.d., https://www.worldwildlife.org/ecoregions/pa0404 (24.6.2019.) 9. Godišnji izveštaj o stanju životne sredine na Kosovu, Ministarstvo Sredine i Prostornog Planiranja, Kosovska agencija za zaštitu sredine, 2017, https://www.ammkrks.net/ repository/docs/Raporti_i_mjedisit_2016_web_format_serb_22817.pdf (24.6.2019.) 10. Hrvatska Enciklopedija, 2019a: Kosovo http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=33342 (24.6.2019.)

141

11. Hrvatska Enciklopedija, 2019b: Drim, http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16254 (26.6.2019.) 12. Hrvatska Enciklopedija, 2019c: Ibar, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=26821 (26.6.2019.) 13. Hrvatska Enciklopedija, 2019d: Sitnica, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=56267 (26.6.2019.) 14. The Independent Commission for Mines and Minerals (ICMM), 2019: https://kosovo- mining.org/?lang=en (25.8.2019.) 15. Kosovo Envirnmental Protection Agency (KEPA), 2017: Annual Report State of the Environment in Kosovo, http://www.ammkrks.net/repository/docs/Raporti_i_mjedisit_ 2016_web_format_eng_22817.pdf (3.6.2019.) 16. Milenković, M., Jakovljević, J., Ćurković, V., 2016: Šume na Kosovu – bogatstvo koje nestaje, http://www.lokalnirazvoj.org/upload/Publication/Documents/2016_12/Sume_ na_Kosovu_bogatstvo_koje_nestaje.pdf (9.7.2019.) 17. Popis stanovništva Kosova 2011. godine, http://pop-stat.mashke.org/kosovo-census- ks.htm (3.6.2019.) 18. Radio Slobodna Evropa: Čije su Gazivode?, https://www.slobodnaevropa.org/a/znacaj- gazivoda/29442950.html (26.6.2019.) 19. Spatial plan of Kosova, spatial development strategy 2010-2020, Ministry of environment and spatial planning, 2010, http://www.kryeministriks.net/repository/docs/Spatial_Plan_of_Kosova _2010-2020.pdf (24.6.2019.) 20. Strategija za razvoj šumarstva 2010-2020, Ministarstvo Poljoprivrede, Šumarstva i Ruralnog Razvoja, 2009, http://kryeministri-ks.net/wpcontent/uploads/docs/ STRATEGIJA_ZA_RAZVOJ_SUMARSTVA_2010-2020.pdf (24.6.2019.) 21. Turistički centar (TC) Kopaonik, 2019, https://www.tckopaonik.com/index.php (3.6.2019.) 22. Wikimedia, 2019: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Kosovo_map-hr.svg (25.8.2019.)

142

10.2. DEMOGEOGRAFSKA PROBLEMATIKA KOSOVA

Agjencia e Statistikave të Kosovës, 2008: Demografske promene Kosova u periodu 1948- 2006, Serija 4: Statistika stanovništva

Agjencia e Statistikave të Kosovës, 2014: Kosovan migration, http://ask.rks- gov.net/media/1380/kosovan-migration-2014.pdf (29.6.2019.)

Agjencia e Statistikave të Kosovës, 2017: http://ask.rks-gov.net/media/4404/kosovo-in- figures-2017.pdf (28.6.2019.)

Agjencia e Statistikave të Kosovës, 2018a: Kosovo in figures, Serija 1: Opća statistika

Agjencia e Statistikave të Kosovës, 2018b: Women and men in Kosovo

Balkan Insight, 2008, https://balkaninsight.com/2008/07/10/kosovo-s-birth-rate-falling-but- still-high/ (29.6.2019.)

BBC, 2004, http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3551571.stm (1.7.2019.)

CIA, n. d., https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/print_kv.html (28.6.2019.)

Kosovo Agency of Statistics , 2011, http://askdata.rks-gov.net/PXWeb/api/v1/en/askdata/14 Census population/Census 2011/2 Republic of Kosova/census46.px (29.6.2019.)

Kosovo Agency of Statistics , 2017, http://ask.rks-gov.net/media/4582/women-and-man- 2016-2017.pdf (29.6.2019.)

Salihu, F., 2018: The politicization of having children, https://kosovotwopointzero.com/en/the-politicization-of-having-children/ (29.6.2019.)

Toplišek, M., 2009: Kosovo: desetletje gradnje miru in pot do neodvisnosti, Diplomski rad; Sveučilište u Ljubljani, Fakultet za društvene znanosti, Ljubljana.

U. S. Department of State, 1999: Ethnic Cleansing in Kosovo: An Accounting US: State Department Report

143

World Bank, n. d., https://data.worldbank.org/indicator/SP.DYN.TFRT.IN?end=2017&locations=XK&start=198 1&view=chart (26.6.2019.)

10.3. URBANI SISTEM KOSOVA

Literatura:

Boussauw, K., 2012: Challenges, threats and opportunities in post-conflict urban development in Kosovo, Habitat International 36 (1), 143-151.

Daltveit, E., 2007: The March 2004 Riots in Kosovo: a Failure of the International Community, Master thesis, Faculty of the U.S. Army and Command and General Staff College, Fort Leavenworth, Kansas.

Detelić, M., 2004: Gradovi u hrišćanskoj i muslimanskoj usmenoj epici, Balkanološki institut SANU, Beograd.

Gulyás, L. i Csüllög, G., 2012: Kosovo’s Territorial Characteristics from the to the Fall of the Medieval Serbian State, West Bohemian Historical Review, 1, 11-26.

Jura, C., 2013: Kosovo – history and actuality, AGORA International Journal of Juridical Sciences, 3, 78-84.

Osmani, J., 2013: Cities, u: Kosova: A Monographic Survey (ur. Ismajli, R. i Kraja, M.), Kosova Academy of Sciences and Arts, Prishtina, 98-101.

Izvori:

Godišnji izveštaj 2018, Civil Aviation Authority of Kosovo, n.d., https://caa.rks-gov.net/wp- content/uploads/2019/03/Godisnji-izvestaj-2018-1.pdf (30. 6. 2019.) Kosovo 2012 Crime and Safety Report, 29. 2. 2012., https://www.osac.gov/Content/Report/e6cfc8db-ac9b-415a-967e-15f4ad1cd343 (30. 6. 2019.). The final results of Population, Households and Housing Census Released, Agjencia e statistikave te Kosoves, 26. 9. 2012., http://ask.rks-gov.net/en/kosovo-agency-of-

144 statistics/add-news/the-final-results-of-population-households-and-housing-census-released (30. 6. 2019.). URL 1: Smještaj najvećih kosovskih gradova, https://www.amazon.com/Kosovo-Highway- Map-Laminated-35-23/dp/1635979587 (9.9.2019.)

URL 2: Položaj Prištine unutar Kosova, https://www.ecoi.net/en/file/local/1304949/4543_1439212899_kosovo-sm-2015.gif (9.9.2019.) URL 3: Grb grada Prištine, https://hr.wikipedia.org/wiki/Pri%C5%A1tina#/media/Datoteka:Prishtina-Stema.PNG (27.6.2019.)

10.4. GOSPODARSTVO KOSOVA

Bajraktari, A., Petutschnigg, A., Ymeri, M., Candan, Z., Korkut, S., Nunes, L., Pereira, H., 2014: Forest Resources and Sawmill Structure of Kosovo: State of the Art and Perspectives, Drvna industrija, 65 (4), 323-327

Bresa, N.M., Jakovlev, Z., 2017: Challenges of tourism and business logistics in the 21st century, ISTCBL, Gevgelija, 24. i 25. listopada 2017.

Central Intelligence Agency, n.d.: The World, Factbook, Kosovo, https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/kv.html (30.6.2019.)

Country Reports, n.d.: Traffic and Road Conditions in Kosovo, https://www.countryreports.org/travel/Kosovo/traffic.htm (20.8.2019.)

Džogović, A., Koteski, C., 2018: Development of urban (city) , Geo-SEE Institute 10

Economic iniciative for Kosovo (ECKIS), 2011: Investing in Kosovo, http://www.eciks.org/repository/docs/InvestinginKosovo_2011_Web_531125.pdf (29.06.2019.) Eniciklopedija, n.d.: Kosovo, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=33342 (29.06.2019.)

Export.gov, n.d.: Kosovo Market Overview, https://www.export.gov/article?id=Kosovo- Market-Overview (21.8.2019.)

145

Gashi, A., Shabani, E., Grapci Kotori, L., Bislimi, K., Maxhuni, Q., Ibrahimi, H., 2016: Contribution to the knowledge of fish fauna of Kosovo with a special note on some invasive species, Turkish Journal of Zoology 40, 64-72

Gashi, A., 2017: Study of skills needs in the construction sector in kosovo: special focus on concrete placers, concrete finishers and related workers, http://www.keen- ks.net/site/assets/files/1385/construction_report_eng.pdf (28.08.2019.) Institut za razvoj i međunarodne odnose, 2014: Razvoj gospodarskih djelatnosti u prostoru, http://www.hzpr.hr/UserDocsImages/propisi/IRMO_2_10-2014.pdf (28.8.2019.)

Izvještaj o kretanjima u kosovskoj industriji za 2017. godinu, 2018: https://mti.rks- gov.net/desk/inc/media/9591BA4D-EE20-4141-BA95-2D0CA3CDFE38.pdf (29.06.2019.)

Kosovo Mining, n.d.: Mineral deposits,www.kosovo- mining.org/kosovoweb/action/switchLanguage.do?activePagePath=%2Fal%2Fmining%2Fmi nerals.html&language=en (29.06.2019.)

Kosovska agencija za statistiku, 2019: http://ask.rks-gov.net/en/ (30.6.2019.)

Kosovska agencija za statistiku, 2018: Statistical Yearbook Of The Republic Of Kosovo, http://ask.rks-gov.net/media/4369/statistical-yearbook-2018.pdf (25.6.2019.)

Lemay-Hébert, N., Mansoob Murshed, S., 2012: Rentier statebuilding in a post-conflict economy: The case of Kosovo, Economic Development and Political Transition in Kosovo, Priština, 12. i 13. listopada 2012.

Market assessment for the construction sector, 2015, http://helvetas- ks.org/eye/file/repository/Market_Assessment_for_the_Construction_Sector_ENG.pdf (29.06.2019)

Online rječnik, n.d.: Sektori djelatnosti, http://onlinerjecnik.com/rjecnik/strane-rijeci/sektori (25.6.2019.)

Pavličìć, J., 2016. Dissonant heritage and promotion of tourism in the case of Serbian medieval monuments in Kosovo, Journal of Tourism and Cultural Change 14 (3), 189-205

Research Gate, n.d.: Geological Reserves of Lignite Globally, https://www.researchgate.net/figure/Geological-reserves-of-lignite-globally-Source-Qafleshi- et-al-2013-Bojaxhiu-et-al_fig1_327272765 (28.08.2019.)

SASB, n.d.: Održiva poljoprivreda za održivi Balkan, http://www.sasb- eu.org/sr/priroda/zapadni-balkan/kosovo (29.8.2019.)

State Portal of the Republic of Kosova, n.d.: , https://www.rks- gov.net/EN/f55/mobility-and-communication/transport (20.8.2019.)

146

Škreblin, S., 2017: Utjecaj elemenata gospodarskog razvoja na određivanje gravitacijskih zona i mikrolokacija robno transportnog centra, Završni rad, Fakultet prometnih znanosti, Sveučilište u Zagrebu

Tempus Projekt, n.d.: Autocesta Morine – Merdare, https://www.tempus- projekt.com/autocesta-morine-merdare/39 (20.8.2019.)

Trading Economics, n.d.: Kosovo Imports, https://tradingeconomics.com/kosovo/imports (20.8.2019.)

United Nations Development Programme, 2016: Kosovo Human Development Report 2016, http://hdr.undp.org/sites/default/files/human_development_report_2016.pdf (22.06.2019.)

Wizzair, 2019: https://wizzair.com (20.8.2019.)

10.5. FIZIČKO-GEOGRAFSKA OBILJEŽJA ALBANIJE

Literatura:

CriticalEcosystemPartnershipFund: Ecosystem Profile: MediterraneanBasinBiodiversityHotspot 2017, https://www.cepf.net/sites/default/files/mediterranean-basin-2017-ecosystem-profile- english_0.pdf (24.06.2019.)

Eftini, M., 2018: Some considerations on seawater- freshwaterrelationshipinAlbaniancoastalarea, http://aguas.igme.es/igme/publica/tiac- 02/ALBANIA-I.pdf (24.06.2019.)

Frashëri, A., 2013: Geomonumentswhotellthe story of Albanian Earth, Zbornik radova „ 7th Congressofthe Balkan GeophisysicalSociety, Tirana 2013“, http://www.balkangeophysoc.gr/menu/congresses/Trip%203%20Geomonuments.pdf (25.06.2019.)

Meco, M., Pavlova, D., Mahmutaj, E., Mullaj, A., 2017: Conservation status of some rare plant species on the water shedof the middle section of river Devoll (South ) and their distribution in Albania, Phytologia Balcanica 23(2):199-205

Šegota, T., Filipčić, A., 1996: Klimatologija za geografe, Školska Knjiga, Zagreb

147

Vlachogianni, T., Vogrin, M., 2012: Drin River Basin The blue heart of the , http://mio-ecsde.org/wp-content/uploads/2012/12/drin-river-basin_brochure_02.pdf, (24.06.2019.)

Izvori:

2-Albania.com, 2019: Albania travel and information Agency: Rivers of Albania, https://2- albania.com/en/rivers-of-albania/ (25.06.2019.)

Adam Peterson - Ownwork, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=52752298 (24.06.2019.)

Google maps, 2019: Položaj Albanije, https://www.google.com/maps (10.7.2019.)

EcotourAlbania, 2019: Albanian fauna and flora, http://www.ecotouralbania.com/en/about- albania/nature-and-tradition (24.06.2019.)

Ezilonmaps, 2019: Fizička karta Albanije, https://www.ezilon.com/maps/europe/albania- physical-maps.html?fbclid=IwAR1B7EmmhqoaiCNgWdz- ZVM6yPrmV1qoUNNg4cuY6d__elQFnzwOhTQpQoc, (25.06.2019.)

Vincenc, G., 2016: Albanija zabranila sječu šuma na 10 godina!, Agroklub.com, https://www.agroklub.com/sumarstvo/albanija-zabranila-sjecu-suma-na-10-godina/25017/ (24.06.2019.)

Wikiwand, 2019: Drim, https://www.wikiwand.com/hr/Drim, (25.06.2019.)

Climate-Data.org, 2019: Klima dijagrami većih albanskih gradova, https://en.climate- data.org/europe/albania-68/ (10.07.2019.)

Oculus News, 2017: , https://www.ocnal.com/2017/02/albanian- climate.html (10.07.2019.)

Encyclopedia Britannica, 2019: Klima Albanije, https://www.britannica.com/place/Albania/Climate (10.07.2019.)

148

10.6. RAZVOJ TIRANE I URBANOG SISTEMA ALBANIJE

Albanian Cities, Fier County, https://invest-in-albania.org/albanian-cities/fier-county/ (29.6.2019.)

Asche, H., Bërxholi, A., Doka, D., 2000: Demographic atlas of Albania: atlas of Albania, Shtëpia Botuese, Tirana

City of Gjirokastra, UNESCO HERITAGE, http://gjirokastra.org/ (29.6.2019.)

City population, 2019: https://www.citypopulation.de/Albania-Cities.html (7.7.2019.)

Draci, B., 2014: Centar – periferna urbana terotorijalna dinamika: slučaj općine Drač, vol. 5, No. 4

DurresLajm, n.d.: https://durreslajm.al/sites/default/files/main/articles/plani%20urbanistik.jpg (29.6.2019.)

Hrvatska enciklopedija, 2019: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=1368#poglavlje548662 (7.7.2019.)

Kaufmann Radeljak, P., 2018, nastavni materijali iz kolegija Geografija Jugoistočne Europe, Geografski odsjek, Prirodoslovno-matematički fakultet, Sveučilište u Zagrebu

ViaMichelin, n.d.: https://www.viamichelin.it/web/Mappe-Piantine/Mappa_Piantina-Vore-_- Tirane-Albania (7.7.2019.)

Wikimedia, Skenderbeg square in Tirana, https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/79/Skanderbeg_Square_in_Tirana.jpg (7.7.2019.)

Wikipedia, 2009: https://en.wikipedia.org/wiki/SH_2_(Albania)#/media/File:Autobahn- Alb.jpg (26.9.2019.)

World Bank, 2014: Cities in Europe and Central Asia: Albania, Washington, D. C., World Bank Group

149

10.7. TURISTIČKI POTENCIJALI I TURIZAM ALBANIJE

Literatura:

Domgjonaj, M., 2018: Atraktivnost Albanije kao turističke destinacije za posebne oblike turizma, Završni rad, Veleučilište Vern, Zagreb.

Karagiannis, S., Polo, A., 2011: Tourist ecology politics: The case of Crete Greece and Saranda Albania, Tourism and Hospitality Management 17 (2), 267 – 278.

Shehu, H., Xarba, B.,2014: , a new alternative for the south of Albania, European Stientific Journal, 18,28-39.

Vladi, E., 2014: Tourism Development Strategies, SWOT analysis and improvement of Albania’s image, European Journal of Sustainable Development 3 (1), 167-178.

Vrtiprah, V., 2006: Kulturni resursi kao činitelj turističke ponude u 21. stoljeću, Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju, Sveučilište u Dubrovniku.

Izvori:

1. albania.al, n.d.: http://albania.al/ (31.5.2019) 2. Lonely Planet, 2019: https://www.lonelyplanet.com/news/2019/03/19/taken-by- albania/ (30.5.2019.) 3. The crazy tourist, 2019: https://www.thecrazytourist.com/traditional-food-albania/ (30.5.2019.) 4. The Institute of Statistics, 2016: Regional Statistical Yearbook 2016, http://www.instat.gov.al/media/2918/vjetari_statistikor_rajonal_ang_21122016.pdf (31.5.2019.) 5. The Institute of Statistics, 2019: Tourism in Figures – Albania 2018, http://www.instat.gov.al/media/4609/tourism-in-figures-2018.pdf (27.5.2019.) 6. University of Texas Libraries, 2008: https://legacy.lib.utexas.edu/maps/albania.html (30.5.2019.) 7. UNWTO, 2014: Prime Minister of Albania receives UNWTO/WTTC Open Letter on Travel and Tourism, http://media.unwto.org/press-release/2014-12-19/prime-minister- albania-receives-unwtowttc-open-letter-travel-and-tourism (31.5.2019.)

150

8. World Tourism Organization, 2018: Albania: Country-specific: Basic indicators (Compendium) 2013 – 2017, https://www.e- unwto.org/doi/pdf/10.5555/unwtotfb0008010020132017201812 (27.5.2019.)

10.8. GOSPODARSKI RAZVOJ ALBANIJE

Agroklub, 2019: Albanija među vodećim europskim proizvođačima agruma i ljekovitog bilja, https://www.agroklub.com/poljoprivredne-vijesti/albanija-medu-vodecim-europskim- proizvodacima-agruma-i-ljekovitog-bilja/47881/ (23.6.2019.)

FAO, 2015: Albania: FAO Country Programming Framework in the Republic of Albania 2015-2017, http://www.fao.org/3/a-bp573e.pdf (23.6.2019.)

Hrvatska enciklopedija, 2019: Albanija, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=1368 (22.6.2019.)

Ghysels, G., 2014: Sedimentpetrological study of Upper Cretaceous platform carbonates in the (Vlora, Albania, Thesis for: Master of Science in Geology Glassdoor, n.d.: https://media.glassdoor.com/l/1010268/albanian-power-office.jpg (23.6.2019.)

Institute of Statistics, 2019: Agriculture and Fishery, http://www.instat.gov.al/ (23.6.2019.)

Lerman, Z., 2017: Albania's agriculture sector: Concise assessment 2017, Center for

Agricultural Economic Research, Department of Environmental Economics and Management, The Hebrew University of Jerusalem

Nations Encyclopedia, n.d.: Albania – Industry, https://www.nationsencyclopedia.com/economies/Europe/Albania- INDUSTRY.html#ixzz5sMdBLZDQ (23.6.2019.)

National Tourism Agency, 2019: Nature and Adventure- Albania Go Your Own Way, https://privacyconference2019.info/wpcontent/uploads/2019/05/brochure_aventure_en_compr essed.pdf (23.6.2019.)

Prelogović, V., 2015: Geografija Europe - predavanja, Geografija Europe, Sveučilište u Zagrebu, neobjavljeno

The World Bank Data, 2019: Agriculture, forestry, and fishing, value added (% of GDP), https://data.worldbank.org/ (23.6.2019.)

151

Visit Ksamil Albania, n.d.: https://ksamil.al/wp-content/uploads/2018/11/DSCN0615.jpg (28.8.2019.)

World Atlas, 2017: Which Are The Biggest Industries In Albania?, https://www.worldatlas.com/articles/which-are-the-biggest-industries-in-albania.html (23.6.2019.)

10.9. TURIZAM CRNE GORE

Adžić, S., Đurašević, S., 2018: Tourism Development - Crucial Challenge for A State with The Aim of Structural Changes in Montenegrin Economy u: International Symposium on Advancements in Tourism, Recreation and Sciences (ur: GSI), Podgorica, 5. – 8. rujna 2018. Best of Boka, 2014, http://www.bestofboka.com/O_Boki.htm (26.6.2019.) Bickert, M., Göler, D., Lehmeier, H., 2011: Coastal – Economic Dynamics, Spatial Developments and Future Perspectives, Hrvatski geografski glasnik 73 (1), 165-180. Bigovič, M., 2011: Quantifying seasonality in tourism: a case study of Montenegro, University of Montenegro, Faculty of Economics, Podgorica, Montenegro Bigovič, M., 2012: , The strength and dynamics of the seasonal concentration in Montenegrin tourism University of Montenegro, Faculty of Economics, Podgorica, Montenegro Budva Riviera, n. d., https://www.myguidemontenegro.com/regionalinfo/budva-riviera (25.06.2019.) Enciklopedija, 2019, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=8483 (26.6.2019.) Informacija o kvalitativnim i kvantitativnim rezultatima ljetne turističke sezone 2008. godine, Ministarstvo održivog razvoja i turizma, Podgorica, 2018. Kotorska biskupija, 2015, http://www.kotorskabiskupija.me/gospa-od-skrpjela/ (26.6.2019.) MONSTAT, 2010, https://www.monstat.org/cg/page.php?id=43&pageid=43 (25.06.2019.) Montenegro Tourist Service, 2008, http://www.booking.me/templates/radnaCg.asp?sifraStranica=94 (25.06.2019.) Montenegro Travel | Zvanični sajt turizma Crne Gore, n. d., https://www.montenegro.travel/objekti/nacionalna-turisticka-organizacija-crne-gore (25.06.2019.)

152

Morić, I., 2013: Clusters as a Factor of Rural Tourism Competitiveness: Montenegro Experiences, University of Montenegro, Faculty of Tourism and Hotel Management, Kotor, Montenegro Panacomp Wonderland Travel, 2015, http://www.panacomp.net/nacionalni-park-lovcen/ (25.06.2019.) Politika i strategija razvoja turizma Crne Gore do 2020., Ministarstvo turizma i zaštite životne sredine, Podgorica, 2008. Portal Putokaz, 2012, http://www.putokaz.me/planinarske-ture/1307-kanjon-tare-najdublji- kanjon-evrope (26.05.2019.) Porto Montenegro, 2019, https://www.portomontenegro.com/en/about/project-background/ (26.6.2019.) Program razvoja planinskog turizma u Crnoj Gori, Međunarodni institut za turizam, Ljubljana, 2005. Turistička organizacija Herceg Novi, 2018, https://www.hercegnovi.travel/ (26.6.2019.) Turistička organizacija općine Kotor, 2018, http://www.tokotor.me/me/vodic/gradske-zidine (26.6.2019.) Ulcinj i Bar – južna obala Crne Gore, n. d., http://www.panacomp.net/ulcinj-i-bar-juzna-obala- crne-gore/ (25.06.2019.) Visit Montenegro, 2019 ,https://me.visit-montenegro.com/main-cities/tivat/tivat- tourism/events/ (26.6.2019.) Vitić, A., Ringer, G., 2008: Recreating Montenegro After the Disintegration of Yugoslavia, Journal of Travel & Tourism Marketing Wikivoyage, n. d., https://en.m.wikivoyage.org/wiki/Montenegro#Q1967273 (03.06.2019.) Zvanični sajt Crne Gore, 2014, http://www.me/index.php/cg/ekonomija44/turizam (25.06.2019.)

153