Zbornik radova Naučni skup Naslijeđe Doboja i okoline održan 27. septembra 2014. godine u Doboju

JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno­historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona i Medžlis IZ Doboj

Tuzla, 2014.

Zbornik radova sa naučnog skupa Naslijeđe Doboja i okoline održanog 27. septembra 2014. godine u Doboju

Redakcioni odbor: Prof. dr. sc. Edin Mutapčić, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli, predsjednik; Benjamin Bajrektarević, prof., direktor Zavoda, podpredsjednik; Prof. dr. sc. emeritus Salih Kulenović, Univerzitet u Tuzli, član; Prof. dr. sc. Ivan Balta, Osijek, Hrvatska, član; Prof.dr.sc. Zijad Bešlagić, Doboj, član Mr. sc. Bajro Džafić, Medžlis islamske zajednice Doboj, član; Doc. dr. sc. Omer Hamzić, Univerzitet u Travniku, član; Mr. sc. Rusmir Djedović, Zavod, izvršni sekretar; Adnan Kalesić, prof., Zavod, tehnički sekretar.

Izdavač: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno­historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona i Medžlis IZ Doboj

Za izdavača: Benjamin Bajrektarević, direktor Zavoda

Obrada: Adnan Kalesić

Naslovna strana: Stara razglednica Doboja

Štampa: PLANJAX print, Tešanj 032 661 571

Tiraž: 850 primjeraka

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

908(497.6 Doboj)(063)(082)

NAUČNI skup Naslijeđe Doboja i okoline (2014 ; Doboj) Zbornik radova / Naučni skup Naslijeđe Doboja i okoline, održan 27. septembra 2014. u Doboju. - Tuzla : Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK, 2014. - 457 str. : ilustr. ; 25 cm

Bibliografija i bilješke uz tekst. ISBN 978-9958-0955-3-5 COBISS.BH-ID 21526790

Tuzla, 2014. S A D R Ž A J prof.dr.sc. emeritus Salih Kulenović, Univerzitet u Tuzli Rezultati dosadašnjih etnoloških i antropogeografskih istraživanja na području predratne opštine Doboj i njene okoline ...... 5 prof .dr.sc. Ivan Balta, redovni profesor u trajnom zvanju, Osijek, Hrvatska Neki (mađarski) historijski izvori te ostaci materijalne kulture vjerskih običaja pokapanja Bosne i Hercegovine sa osvrtom na Dobojski kraj za razdoblje od kraja 19. i do početka 20. vijeka...... 12 prof. Benjamin Bajrektarević, direktor Zavoda Problematika istraživanja i zaštite naslijeđa dobojskog područja...... 40 mr.sc. Bajro Džafić, glavni imam Medžlisa IZ Doboj Sadašnje stanje vakufa u Medžlisu islamske zajednice Doboj...... 46 prof.dr.sc. Edin Mutapčić, Pravni fakultet Tuzla Upravno teritorijalno ustrojstvo dobojskog kraja u Srednjem vijeku ...... 73 mr.sc. Nusret Kujraković, Medžlis Islamske zajednice Gradačac Proračun vakufa u Doboju za 1889. i 1913. godinu...... 81 mr.sc. Alen Salihović, Filozofski fakultet Tuzla Uticaj trgovačkog prometa jna razvo sjeverne Bosne s posebnim osvrtom na područje Tešnja i Doboja u prvoj polovini XIX stoljeća...... 88

Adil ef. Rudanović, Medžlis IZ Doboj Neki od značajnijih vjerskih ličnosti dobojske uleme...... 99 doc.dr.sc.Omer Hamzić, Univerzitet u Travniku Formiranje i administrativno­teritorijalno zaokruživanje sreza Doboj u periodu od 1933. do 1936. godine – pravno­politički razvoj...... 116 prof. dr.sc. Izet Šabotić, direktor Arhiva TK Agrarne prilike na širem području Doboja neposredno nakon Drugog svjetskog rata (1945­1952.)...... 131 mr.sc. Rusmir Djedović, Zavod, Historijsko­geografska istraživanja Doboja...... 153

Mensura Mujkanović, muzejski kustos, Muzej Tešanj Proizvodnja pekmeza o okolini Tešnja...... 168

Edin Šaković, prof., Filozofski fakultet Tuzla Dobojsko područje kroz prahistoriju i antiku...... 176 doc.dr.sc. Semir Ahmetbegović, PMF Tuzla Uticaj reljefa na razmještaj stanovništva Doboja i okoline...... 198

3

Adnan Kalesić, prof., Zavod Silvana Armenulić – u našem narodnom muzičkom naslijeđu...... 210

Ago Mujkanović, prof., Tešanj Srednjovijekovne nekropole stećaka u okolini Doboja...... 218

Senad Gutić, prof., asistent PMF Tuzla Klimatske karakteristike Doboja...... 235

Ibrahim ef. Halilović, Medžlis IZ Doboj Pet stoljeća Čaršijske džamije u Doboju...... 247

Adis Bekrić, dipl. Pravnik Organizacija vjerskog života muslimana na području grada Doboja i šire u periodu od osmanske uprave do Drugog sv. Rata...... 269

prof.dr. Zijad Bešlagić, Doboj Zdravstveni sistem i obilježje zdravstvenog stanja stanovništva Doboja u prošlosti...... 288

.Haris ef Hasičić, imam u Kotorskom, MIZ Doboj Nišani Medžlisa Islamske Zajednice Doboj (historijski prikaz, stanje na terenu i kritička analiza)...... 318

prof.dr.sc. Dževad Drino, pravni fakultet Zenica i mr.sc. Benjamina Londrc, Filozofski fakultet Sarajevo Područje Doboja u rimskom periodu...... 362

mr.sc. Almira Bećirović, O.Š. Brčanska malta, Tuzla i mr.sc. Rusmir Djedović, Zavod Urbano­geografski razvoj grada Doboja...... 366

Osman Hadžić, prof. Administrativna pripadnost i školstvo područja Doboj Istok...... 381

mr.sc. Dado Srkalović i Željka StjepićSrkalović, prof. Odredba ranjivosti vodnih tijela podzemnih voda Havdine, Kraševo i Jelah, Općina Doboj Jug DRASTIC metodom...... 395

dr.sc. Salkan Užičanin, Filozofski fakultet Tuzla Privreda Doboja i okoline od 1918. do 1941. godine...... 403

Mr.sc Kemal Nurkić Gradačac Naselje Sjenina prema defteru sa kraja osmanske vlasti ...... 424

Dr. sc. Amira Turbić­Hadžagić, vanr. prof., Bernes Aljukić, Samra Hrnjica, asistentica Antroponimija u sevdalinkama s posebnim osvrtom na antroponimiju dobojskih sevdalinki ...... 441

4

Dr. sc. Salih Kulenović, prof. emeritus, Univerzitet u Tuzli

REZULTATI DOSADAŠNJIH ETNOLOŠKIH I ANTROPOGEOGRAFSKIH ISTRAŽIVANJA NA PODRUČJU PREDRATNE OPŠTINE DOBOJ I NJENE OKOLINE

U ovom radu osvrnut ćemo se na dosadašnja etnološka i antro‐ pogeografska istraživanja na prostoru predratne opštine Doboj i njene okoline koja je u tom pogledu nedovoljno istražena. Dakle, na ovom prostoru nisu vršena detaljna etnološka istraživanja ni materijalne ni duhovne kulture naroda ovog kraja iako je ovaj prostor prije agresije na međunarodno priznatu R BIH 1992‐1995. godine i po površini i po broju njegovog stanovništva činio značajan postotak bosanskohercegovačkog prostora i njegovog stanovništva. Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine 1991. godine na prostoru opštine Doboj čija površina je iznosila 684 km2 u 73 naseljena mjesta živilo je ukupno 102549 stanovnika.1 Prema nacionalnom sastavu 1991. godine na prostoru opštine Doboj živilo je 41 164 Bošnjaka, 39820 Srba, 13 264 Hrvata, 2765 "Jugoslavena" i 2 536 ostalih i nepoznato.2 U gradskom naselju Doboj popisano je ukupno 27 948 stanovnika, a od toga 11 154 Bošnjaka, 8 011 Srba, 2 714 Hrvata, 4 365 "Jugoslavena" i 1 254 ostalih.3 Poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma od predratne teritorije opštine Doboj formirane su dvije nove općine Doboj Istok i Doboj Jug u kojima danas živi bošnjačko stanovništvo. U nekim etnološkim radovima vezanim za proučavanje materijalne i duhovne kulture stanovništva Bosne i Hercegovine u drugoj polovini XX vijeka pominju se i neka naselja dobojske općine kao i naselja iz susjednih općina. Tako, na primjer Cvjetko Đ. Popović u svome naučnom radu "Lončarstvo u Bosni i Hercegovini" piše kako se jugozapadno od Doboja nalaze tri susjedna lončarska sela: Ularice (bivši dobojski srez), Omanjska i Sivša (bivši tešanjski srez) čiji su stanovnici katolici koji se smatraju starincima i kod kojih se nije

1Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Narodnosni sastav po naseljima, Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, travanj 1995., prikaz XXVI. 2Isto, prikaz XXVI. 3Isto, str. 97. 5 sačuvala nikakva predaja da su se odnekud doselili u ove krajeve.4 U navedenim naseljima autor je detaljno istražio lončarski zanat počev od materijala (lončarske zemlje i lokaliteta gdje je kopaju), zatim osnovnog alata kojeg lončari koriste prilikom izrade lončarskih proizvoda, kao i samog načina njihove izrade i na kraju koje su sve vrste grnčarije izrađivali. U to vrijeme, a to je period od 50‐tih do 60‐tih godina prošlog vijeka, lončari u navedenim naseljima izrađivali su lonce različitih veličina, zatim "kavenjake" ili džezvice, "tendžere" odn. "pržulje" za mlijeko, "ćase", "tiganje" (pliće ćase koje služe za pečenje i kuhanje jela), "crijepnje" ili "peke“, "ćupove sa kapkom", "sulenare", "lončiće" za "furunu".5 Zanimljivu etnološku građu o selu Kožuhe u opštini Doboj pod naslovom "Kazivanja Jovice Sajića iz Kožuha" odabrao je i priredio za štampu Milenko S. Filipović i istu objavio u časopisu "Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne" 1959. godine.6 Jovica Sajić se rodio 1958. godine za vrijeme Trebavske bune. Išao je u Osnovnu školu u Osjenčanima, ali u istoj, kako piše u navedenom radu, "nije mogao steći osobitu pismenost". Prema kazivanju onih koji su ga poznavali Jovica Sajić je imao veliko životno iskustvo, široko interesovanje i odličnu memoriju, a pisao je o onome što je lično doživio i vidio i što su mu kazivali stariji i on zapamtio.7 Prema M. Filipoviću spisi Jovice Sajića nisu jednake vrijednosti ali su svi od interesa; oni sadrže podatke o prilikama u tom kraju pred kraj turske vladavine i za vrijeme austro‐ugraske okupacije. Njihova vrijednost se ogleda i u tome što se u njima iznosi spontano i posredno kako se u selu vršilo društveno raslojavanje, a sadrže i građu o narodnim shvatanjima i težnjama seljaka tog kraja. U spisima se iznose i podaci o Trebavskoj buni 1858. godine, zatim kazivanja o prodaji stoke koja je iz trebavskih sela tjerana na pijacu u Kostajnicu na Uni, te kazivanja o akciji Ilije Garašanina i njenom odjeku u bosanskom selu.8 Posebno je interesantan spis u kome se iznosi prošlost Marka Kondića koji je od siromašnog dječaka iz Kožuha vremenom postao bogat i ugledan čovjek. U spisu se detaljno prezentira porijeklo Marka Kondića, njegovo primanje na abadžijski zanat u Modriču, učenje i završetak zanata, njegov povratak u rodno selo, njegovu ženidbu i samostalan rad.9 Etnološka istraživanja na području predratne opštine Gračanica započeo je autor ovog rada još od 1972. godine. U početku od 1972‐1974. godine vršena su etnološka istraživanja u selu Sokolu kod Gračanice, a na osnovu prikupljene i sistematizovane građe sa tog područja napisan je rad pod naslovom

4Cvetko Đ. Popović, Lončarstvo u Bosni i Hercegovini (istorija i etnologija), GZM, Sv. XI, Sarajevo, 1956., str. 119. 5Detaljnije o lončarskom zanatu kao i o vrstama grnčarije koja se izrađivala u Ularicama, Omanjskoj i Sivši kod Doboja vidjeti u navedenom radu C. Popovića (str. 119‐122). 6Kazivanje Jovice Sajića iz Kožuha (odabrao i priredio za štampu Mil. S. Filipović), Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj. III, Tuzla, 1959., str. 113‐140. 7Isto, str. 114. 8Isto, str. 115. 9Isto, str. 116‐121. 6

"Etnografska istraživanja u selu Sokolu kod Gračanice".10 U tom radu autor piše o porijeklu stanovništva u Sokolu, tradicionalnom narodnom privređivanju, narodnoj arhitekturi i nošnji, a iz duhovne kulture obuhvaćeni su karakterističniji narodni običaji i vjerovanja. Rad je propraćen sa 14 fotografija, 2 crteža i geografskom skicom područja. Detaljna antropogeografska i etnološka istraživanja autor ovog rada vršio je na području Gračanice i njene okoline skoro dvije decenije radeći kao kustos Muzeja istočne Bosne u Tuzli. Ovo područje bilo je predmet i njegove doktorske disertacije. S obzirom da je predratna gračanička opština zahvatala veći dio doline rijeke Spreče u njenom donjem toku, zatim dijelove planine Ozren i Trebava i da se graničila na zapadu sa opštinom Doboj (danas je to područje opštine Doboj Istok) taj prostor u antropogeografskom i etnološkom pogledu je nešto više istraženiji u odnosu na druge dijelove predratne opštine Doboj. U objavljenoj doktorskoj disertaciji pod naslovom "Gračanica i okolina­ antropogeografske i etnološke odlike"11 autora ovog rada u šest poglavlja obrađene su antropogeografske i etnološke odlike stanovništva predratne opštine Gračanica. U prvom poglavlju navedene knjige obrađen je geografski položaj, geološke i fizičkogeografske karakteristike Gračanice i okoline, u drugom privredne prilike, u trećem naselja i kuće, u četvrtom etničke prilike u prošlosti, u petom sadašnje etničke prilike i u šestom poglavlju etničke osobine stanovnika.12 Navedena knjiga rasvjetljava mnogobrojna kulturno‐antropološka pitanja Gračanice i njene okoline i ona je značajan i koristan prilog našoj bosanskohercegovačkoj antropogeografiji i etnologiji odn. kulturnoj antropologiji Bosne i Hercegovine. Površina Gračanice je, prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine 1991. godine, iznosila 387 km2, a na tom prostoru bilo je ukupno 28 naselja. Prema navedenom popisu gračanička opština imala je ukupno 59 134 stanovnika. Po nacionalnom sastavu najbrojniji su bili Muslimani odnosno Bošnjaci (42 599 st.), Srbi (13 558 st.), "Jugoslaveni" (1 530 st.), a najmalobrojniji su bili Hrvati (132 st.).13 Kako smo već napomenuli da se teritorij predratne opštine Gračanica neposredno veže za istočni dio predratne dobojske opštine ovom prilikom pomenut ćemo i iscrpan naučni rad pod naslovom "Etničke prilike u prošlosti Gračanice i okoline"14 u kome njegov autor piše o etničkim prilikama na gračaničkom području u prahistorijskom, antičkom, srednjovjekovnom,

10Salih Kulenović, Etnografska istraživanja u selu Sokolu kod Gračanice, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj. XI, Tuzla, 1975., str. 87‐107. 11Doktorsku disertaciju pod naslovom "Antropogeografske i etnološke odlike Gračanice i okoline" autor ovog rada je odbranio na Filozofskom fakultetu u Beogradu 16.maja.1991. godine. 12Dr. Salih Kulenović, Gračanica i okolina­antropogeografske i etnološke odlike, Muzej istočne Bosne Tuzla, DD “Grin”, Gračanica, 1994. 13Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Narodnosni sastav po naseljima, Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, travanj, 1995., prikaz 34. 14Dr. Salih Kulenović, Etničke prilike u prošlosti Gračanice i okoline, Etnologija sjeveroistočne Bosne, knj. 2, Muzej istočne Bosne Tuzla, str. 15‐33. 7 turskom i austrougarskom periodu. U ovom radu autor piše o etničkim procesima i promjenama koje su se odvijale na ovim prostorima kroz širok vremenski okvir počev od prahistorije do perioda između dva svjetska rata. S obzirom da naselja na Trebavi, na njenim zapadnim i jugozapadnim obroncima, gravitiraju predratnoj dobojskoj opštini, ovdje ćemo navesti i jedan rad pod naslovom "Prilozi za etnološku monografiju Skipovca"15 u kome su obrađene osnovne antropogeografske i etnološke karakteristike navedenog naselja koje se nalazi sjeverno od Gračanice na udaljenosti od oko 12,5 km i koje je nastanjeno isključivo srpskim stanovništvom. U ovom radu prezentiran je geografski položaj Skipovca, a obrađene su njegove fizičkogeografske odlike, ime, starost i tip naselja, porijeklo današnjeg stanovništva, groblja, oraće sprave i oranje, uzgoj žitarica, voćarstvo, stočarstvo, vodenice i vodosnabdijevanje, prevozna i transportna sredstva, kuća i okućnica, narodna nošnja, svadbeni i pogrebni običaji, vjerovanja u snove i drugo. Rad je propraćen sa 16 fotografija, nekoliko crteža i geografskom kartom područja. U radu Ljiljane Beljkašić‐Hadžidedić pod naslovom "Prilog poznavanju muslimanske seoske nošnje u Bosni i Hercegovini" detaljno je obrađena tradicionalna ženska i djevojačka nošnja Bošnjakinja iz okoline Doboja.16 Komparirajući opis tradicionalne ženske nošnje Bošnjakinja iz okoline Doboja sa tradicionalnom ženskom nošnjom Bošnjakinja iz okoline Gračanice uočljivo je da je to bio gotovo isti tip nošnje.17 Istražujući tradiconalno ćilimarstvo u Bosni i Hercegovini Bratislava Vladić‐Krstić u svome radu "Ćilimarstvo u Bosni i Hercegovini (prilog proučavanju starih tkalja u BIH)"18 je priložila kartu ispitivanja kućnog ćilimarstva u Bosni i Hercegovini i popis sela u kojima je vršila navedena istraživanja. Među ucrtanim lokalitetima u kojima su vršena navedena istraživanja su i naselja Matuzići i Donji Rakovac u opštini Doboj. S obzirom da su naselja jednog dijela planine Ozrena i njenog podgorja bila u sastavu predratne gračaničke i dobojske opštine (lijeva obala donjeg toka rijeke Spreče) ovom prilikom pomenut ćemo i rad Milenka S. Filipovića pod naslovom "Ozrenjaci ili Maglajci­Etnološki prikaz"19 koji kako piše Radmila

15Salih Kulenović, Prilozi za etnološku monografiju Skipovca, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj. XV, Tuzla, 1984., str. 103‐127. 16Ljiljana Beljkašić­Hadžidedić, Prilog poznavanju seoske muslimanske nošnje u Bosni i Hercegovini, GZM, Etnologija, 43/44, Sarajevo, 1989., str. 109. 17Detaljnije o seoskoj ženskoj nošnji Bošnjakinja u Gračanici i okolini vidjeti u: Dr. Salih Kulenović, Gračanica i okolina­antropogeografske i etnološke odlike, Muzej istočne Bosne Tuzla, DD "Grin", Gračanica, 1994., str. 190‐192. 18Bratislava Vladić­Krstić, Ćilimarstvo u Bosni i Hercegovini (prilog proučavanju starih tkalja u BIH), GZM, Etnologija, XXXII, Sarajevo, 1978., str. 225‐228. 19Dr. Milenko S. Filipović, Ozrenjaci ili Maglajci­Etnološki prikaz, Glasnik Zemaljskog muzeja, NS, VII‐VIII, Sarajevo, 1952., str. 337‐374. 8

Fabijanjić "predstavlja jednu posebnu srpsku grupu, oštro izdvojenu od okolnog stanovništva, a koji se nalaze na prostoru između Maglaja i Tuzle".20 U radu Vesne Isabegović pod naslovom "Tradicionalni svadbeni običaji u ozrenskom kraju" detaljno su prezentirani svadbeni običaji kod ozrenskih Srba za koje je utvrdila kako mnogi od tih običaja imaju dvije osnovne komponente: religijsku i društvenu.21 Također, autorica u ovom radu piše kako su se mnogi svadbeni običaji u ovom kraju tokom vremena izmijenili ili su se potpuno izgubili. U radu "Svadbeni običaji muslimaskog stanovništva Gračanice i okoline" detaljno su opisani svadbeni običaji u gračaničkom kraju. U vezi s tim autor ovog rada S. Kulenović piše da se u ženidbenim običajima gračaničkog kraja jasno uočavaju tri dijela: prvi, pripremni koji se odnosi na izbor bračnog druga, prosidbu i ostale sastanke i dogovore prije svadbe, drugi, koji se odnosi na samu svadbu i treći koji uključuje sastanke poslije svadbe.22 Također, na kraju, završavajući ovaj rad, autor naglašava da su opisani svadbeni običaji muslimanskog stanovništva u Gračanici i njenoj okolini tradicionalni i da su se u ovom obliku održavali sve do početka XX vijeka, a u znatno izmijenjenom obliku održavali su se i do 90‐tih godina XX vijeka.23 Vrijedan i značajan kulturološki projekat vezan za prošlost Doboj Istoka uradio je Osman Hadžić, penzionisani profesor historije. Njegova dugogodišnja istraživanja su objavljena u knjizi "Područje Doboj Istok kroz historiju" u kojoj su osim historijskih događanja od prahistorije pa naovamo prezentirane i antropogeografske i kulturno‐antropološke odnosno etnološke pojave i procesi kao i njihove promjene. U vezi s tim naročito je interesantno poglavlje XIII u kojem autor prezentirana narodno graditetljstvo, zatim poglavlje XIV u kojem su opisani neki narodni običaji od kojih su najupečatljiviji bili ašikovanje, prosidba mlade, ženidba, doček nevjeste, veselje, "pijer", svadba, pohode, mobe, bajrami, hatme, dove za kišu, "domakance" (svečana večera nakon završetka proljetnog oranja i sjetve) i dr.24, a u poglavlju XV ukratko je opisana tradicionalna muška i ženska svečana odjeća i obuća.25 Osim knjige "Područje Doboj Istok kroz historiju" koja je izašla iz štampe 2003. godine, Osman Hadžić je objavio 2004. godine još jednu vrlo vrijednu knjigu pod naslovom "Džamije, mektebi i hadžiluci sa područja opštine Doboj

20Radmila Fabijanjić, Radovi dr. Milenka S. Filipovića o tuzlanskoj regiji, Zbornik radova XXXIV Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije (Tuzla, 22. do 26.9.1987.), Udruženje folklorista Bosne i Hercegovine, Tuzla, 1987., str. 226. 21Vesna Isabegović, Tradicionalni svadbeni običaji u ozrenskom kraju, Zbornik radova XXXIV Kongresa SUFJ, Udruženje folklorista Bosne i Hercegovine, Tuzla, 1987., str. 235. 22Dr. Salih Kulenović, Svadbeni običaji muslimanskog stanovništva Gračanice i njene okoline, Folklor Bosne i Hercegovine, Sveska 1 (Zbornik radova Prvog naučno‐stručnog skupa "Folklor Bosne i Hercegovine", Sarajevo, 1. i 2.XI.1991.), Udruženje folklorista Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1991., str. 87. 23Isto, str. 92. 24Osman Hadžić, Područje Doboj Istok kroz historiju, Izdavač: Općina Doboj Istok, Doboj Istok, 2003., str. 235. 25Isti, str. 238. 9

Istok"26. Knjiga sadrži 340 stranica, oko 70 stranica kolor fotografija i 90‐tak različitih dokumenata. Ova knjiga predstavlja doista vrijedan poduhvat profesora Osmana Hadžića koji pisanom riječju prezentira historijski razvoj duhovnosti i vjerskog života na prostoru opštine Doboj Istok. Navodeći imena mjesta opštine Doboj Istok u kojima se nalaze džamije i mektebi autor je podrobno opisao ne samo njihov historijat nego i ljude koji su dali nemjerljiv doprinos očuvanju i razvoju bošnjačke duhovnosti i religijske pripadnosti. Posebno treba naglasiti činjenicu da je autor precizno naveo i devastiranja džamija i drugih vjerskih objekata u tom području u toku rata 1992‐1995., te njihovu poslijeratnu obnovu.

ZAKLJUČAK

Na osnovu prezentiranih činjenica u ovom radu, a koje se odnose na pregled etnoloških odnosno kulturno‐antropoloških i antropogeografskih radova koji su pisani u drugoj polovini XX i prvoj deceniji XXI vijeka kao i o osnovnim informacijama o temama koje obrađuju navedenu problematiku, možemo zaključiti da se područje predratne opštine Doboj u etnološkom i antropogeografskom pogledu veoma malo istraživalo. S obzirom da su se krajem XX i početkom XXI vijeka na prostoru predratne opštine Doboj, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, desile velike političko‐administrativne, demografske i društveno‐ekonomske promjene i procesi neophodno bi bilo pristupiti sistematskom istraživanju stanovništva i naselja ovog područja s posebnim osvrtom na demografske gubitke, izmjenu etničke strukture uzrokovanu prisilnim migracijama i genocidom u toku 1992‐1995. Također, u vezi s tim trebalo bi istražiti etnološke i kulturološke promjene kao i stanje očuvanosti kulturno‐historijskog i prirodnog naslijeđa na ovom području.

LITERATURA I IZVORI

1. Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Narodnosni sastav po naseljima, Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, travanj 1995. 2. Cvetko Đ. Popović, Lončarstvo u Bosni i Hercegovini), GZM, Etnologija i istorija, Sv. XI, Sarajevo, 1956., str. 95‐122. 3. Kazivanje Jovice Sajića iz Kožuha (odabrao i priredio za štampu Mil. S. Filipović), Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj. III, Tuzla, 1959., str. 113‐140. 4. Salih Kulenović, Etnografska istraživanja u selu Sokolu kod Gračanice, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj. XI, Tuzla, 1975., str. 87‐107. 5. Dr. Salih Kulenović, Gračanica i okolina­antropogeografske i etnološke odlike, Muzej istočne Bosne Tuzla, DD "Grin", Gračanica, 1994.

26Osman Hadžić, Džamije, mektebi i hadžiluci sa područja opštine Doboj Istok, "Planjax", Jelah, 2004. 10

6. Dr. Salih Kulenović, Etničke prilike u prošlosti Gračanice i okoline, Etnologija sjeveroistočne Bosne, knj. 2, Muzej istočne Bosne Tuzla, str. 15‐33. 7. Salih Kulenović, Prilozi za etnološku monografiju Skipovca, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj. XV, Tuzla, 1984., str. 103‐127. 8. Ljiljana Beljkašić­Hadžidedić, Prilog poznavanju seoske muslimanske nošnje u Bosni i Hercegovini, GZM, Etnologija, 43/44, Sarajevo, 1989., str. 95‐148. 9. Bratislava Vladić­Krstić, Ćilimarstvo u Bosni i Hercegovini (prilog prouč avanju starih tkalja u BIH), GZM, Etnologija, XXXII, Sarajevo, 1978., str. 225‐228. 10. Dr. Milenko S. Filipović, Ozrenjaci ili Maglajci­Etnološki prikaz, Glasnik Zemaljskog muzeja, NS, VII‐VIII, Sarajevo, 1952., str. 337‐374. 11. Radmila Fabijanjić, Radovi dr. Milenka S. Filipovića o tuzlanskoj regiji, Zbornik radova XXXIV Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije (Tuzla, 22. do 26.9.1987.), Udruženje folklorista Bosne i Hercegovine, Tuzla, 1987., str. 225‐228. 12. Vesna Isabegović, Tradicionalni svadbeni običaji u ozrenskom kraju, Zbornik radova XXXIV Kongresa SUFJ, Udruženje folklorista Bosne i Hercegovine, Tuzla, 1987., str. 235‐241. 13. Dr. Salih Kulenović, Svadbeni običaji muslimanskog stanovništva Gračanice i njene okoline, Folklor Bosne i Hercegovine, Sveska 1 (Zbornik radova Prvog naučno‐stručnog skupa "Folklor Bosne i Hercegovine", Sarajevo, 1. i 2.XI.1991.), Udruženje folklorista Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1991., str. 87‐92. 14. Osman Hadžić, Područje Doboj Istok kroz historiju, Izdavač: Općina Doboj Istok, Doboj Istok, 2003. 15. Osman Hadžić, Džamije, mektebi i hadžiluci sa područja opštine Doboj Istok, "Planjax", Jelah, 2004.

11

Prof. dr. sc. Ivan Balta, redovni profesor u trajnom zvanju

Neki (mađarski) historijski izvori te ostaci materijalne kulture vjerskih običaja pokapanja Bosne i Hercegovine, sa osvrtom na Dobojski kraj za razdoblje od kraja 19. i do početka 20. vijeka

Dakako da su arhivski izvori prvorazredni izvori, u ovom slučaju među ostalim i mađarski arhivski izvori o Bosni i Hercegovini, tj. o Doboju i njegovom kraju od okupacije 1878. do kraja Prvoga svjetskog rata, kojih nema mnogo. No, arhivski izvori se uvijek kompariraju sa drugim dostupnim izvorima, građom i literaturom o dijelu ljudske prošlosti mjesta i prostora, kao Doboja i okoline. Manje poznati mađarski arhivski izvori o Bosni i Hercegovini, napose o Doboju i okolini, mogu se upotpunjavati sa materijalnom ostavštinom, o vidljivoj prošlosti na mezarima / grobljima pokojnika koji su obilježili prošlost istoga kraja, dopunjeni arhivalijama ‐ maticama rođenih, vjenčanih i umrlih, a kojima je teško manipulirati iako nije nemoguće, što često iskrivljuje sliku bosansko‐hercegovačke prošlosti. Doboj i dobojski kraj ima materijalne ostatke mezarskih humaka i obilježja raznih sakralnih provenijencija od muslimanskih, katoličkih, pravoslavnih, židovskih i protestantskih, koji upotpunjuju historijske dostupne arhivske spoznaje te historiografiju i literature te legendarnu i mističnu tradiciju mjesta i kraja. Od okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine preklapali su se i suprotstavljali interesi moćnih i velikih te malih naroda, a u ovom prikazu dijelom su zabilježeni mađarski interesi prema dostupnoj historiografskoj građi i literaturi. U drugom dijelu članka posvjedočena je multinacionalna i multikonfesionalna provenijencija naroda i vjera Doboja i dobojskog kraja u periodu razmeđa 19. u 20. vijek, a kroz materijalnu ostavštinu mezara / groblja raznih konfesionalnih provenijencija. Mađarsku (ugarsku) upravu je krajem 19. i početkom 20. vijeka u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, zanimala teritorijalna integracija i očuvanje velikodržavne uloge stvorene okupacijom i aneksijom, a moguće da je srpsku i

12 hrvatsku političku elitu pokretala želja za integracijom po njima “odvojenih nacionalnih teritorija”, dok je bosansku ili muslimansku političku elitu pokretala želja za ostvarenjem svoje nacionalne samobitnosti jedinstvenog bosansko‐hercegovačkog prostora, u kojem bijaše Doboj i okolina. Procesi imigracije ugarskoga stanovništva u Bosnu i Hercegovinu bili su spontani i uzrokovani mogućnošću relativno povoljne kupnje zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju te eksplozivnim demografskim porastom broja Mađara. I iz tih je razloga kao jedno od sredstava tadašnje politike tadašnjih vladajućih krugova Kraljevine Ugarske, ista prepoznala mogućnost instrumentalizacije useljenih Mađara tokom druge polovine 19. vijeka, odnosno davnašnje želje dijela mađarskih političkih krugova tzv. “mađarske državne misli” (stvaranja jedinstvene kraljevine od Karpata do Jadrana).1 Kako je Bosna i Hercegovina zbog velikog broja nepismenog stanovništva imala potrebu podizanja obrazovne razine, otvaranje novih škola bilo iz kojih razloga i bilo čijih ideoloških pobuda, bilo je dobrodošlo i osnivanje škola na stranim jezicima.2 Austro‐Ugarska politika niti prije, niti za vrijeme okupacije, niti za aneksije Bosne i Hercegovine, nije bila jedinstvena, a u čemu su Mađari uvijek tražili i nalazili svoju ulogu i svoje interese. Vladin list A Hon nije bio zadovoljan nametnutom ulogom Mađara i Ugarske3 u okolnostima događanja 1878. i posljedicama Berlinskoga kongresa, odredivši novo ustrojstvo do narednog velikog kongresa koji će se zbiti tek poslije Prvoga svjetskog rata. Dio mađarskih političara nije bio zadovoljan okupacijom Bosne i Hercegovine iz više razloga, smatrajući da se ona čini zbog ograničivanja širenja utjecaja Rusije i stvaranja velike južnoslavenske države te da njenim pripajanjem Mađari neće imati većinu u “svojoj” polovici Monarhije, ali koja će iziskivati i velika novčana sredstva održavanja okupacije, kasnije aneksije. Druge mađarske novine Pesti Napló tada su zaključile: “...ovaj rat nije naš, Ugarska odbacuje ovaj rat; njega su izmislili naši neprijatelji iz Beča ...naša braća, koja su se odcijepila od nacije, prisiljavaju nas na borbu protiv nacionalne politike, protiv Turske, u zamjenu

1 Révai kis Lexikona, Budapest (reprint), str. 930. i 553. 2 Glavni kreatori takve mađarske politike u Bosni i Hercegovini bijahu predsjednik Julijanskog saveza gróf Béla Széchenyi (1837‐1918.), koronaőr, Sz. István fia, Kínában és Középázsiában utazott, utleírása öt nyelven megjelent te sekretar gróf Kunó Klebelsberg (1875‐1932.), 1910. a közigazgatási bíróság tagja... Magyar Országos Levéltár, Budapest (dalje: MOL), Miniszterelnökségi (ME), K‐26. ‐ 1909., ‐ XVI., nr. 64 792. “(...) U jesen prošle godine osnovali smo široki društveni pokret, djelomice prekidajući s taktikama od prije, jer tada nismo htjeli stvarati probleme većini hrvatskih unionista... U prošloj godini, u jesen, okrenuli smo se crkvi, fakultetima, županijama, gradovima i novčanim savezima za pomoć da budu osnivači ili redoviti naši članovi… Aneksijom Bosne i Hercegovine u drugoj se državi, u Hrvatskoj i Slavoniji, povećala važnost narodne i prometne politike... Naš savez organizira obranu Mađara, ne samo na području naobrazbe i spašavanjem naroda, nego pomaže zadržati tu veliku ostavštinu koju su graditelji Carstva, kraljevi Arpadovići: sveti Ladislav, Koloman II. i Bela III. nama ostavili i koju bi bio narodni grijeh žrtvovati zbog politike ili zbog lakovjernosti...” 3 Motive organiziranja i djelovanja julijanskih društava u Bosni i Hercegovini u Budimpešti, 1. juna 1909. rekapitulirao je Béla Széchenyi. A Hon, Budapest, 20. július 1878. 13 za Slavene i rusko savezništvo...”,4 a treće mađarske novine Munkás Heti‐ Krónika su dodale: “Zašto nam sinovi i braća idu u Bosnu? Zar nas je bosanski narod dirao, ili pak povrijedio integritet naše zemlje? Na temelju međunarodnog prava, ovaj je rat isprovociran sa naše strane…”.5 Stoga su austro‐ugarski, odnosno mađarski interesi u Bosni i Hercegovini bili vidljivi, a što se može rekonstruirati i potvrditi brojnim historiografskim izvorima mađarskih arhiva, među kojima posebno mjesto zauzima tek nedavno korištene vladine novine za Bosnu i Hercegovinu „Boszniai Hirek (Balkáni Tudósitó)“, iz knjižnice Széchenyi Könyvtár u Budimpešti.6 Pokrenut zbivanjima unutar Ugarske, Mađarski izbjeglički tajni komitet iz Istambula, predvođen Jánosom Astalosom, procijenio je da je situacija povoljna za postizanje ciljeva organizacije, u smislu da dođe do promjene vlasti u Ugarskoj. Komitet je sastavio proglas u kojem se mađarski vojnici, članovi okupacijskih snaga, pozivaju na pobunu te da prestanu sa ubijanjem naroda u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to kojoj naciji ili konfesiji oni pripadali i da se zajedno suprotstave dotrajaloj Habsburškoj Monarhiji.7 A Hon, mada u rijetkim slučajevima, priznao je da pri realizaciji okupacije ima teškoća te isticao: “...okupacija Bosne je Monarhiji naređena zbog samoodbrane...”,8 ali da je ona važan čin u slamanju neredovnog stanja na Balkanu, za što oslabljena Turska nije bila sposobna. Novine Nemzeti Hirlap su tokom tzv. istočne krize više puta mijenjao svoje stavove te se definitivno stavio na stranu vlade kao i drugi listovi, naglašavajući da vlada radi u interesu nacije i zemlje i da provođenjem okupacije i slamanjem ustaničkog žarišta na granicama Monarhije, zapravo štiti dvojnu monarhiju.9 Situacija u Bosni i Hercegovini za vladavine zajedničkih ministara financija bila je složena, posebno za Buriánovog vremena aneksije i možda još složenija za vremena Leona Bilińskog pred početak Prvoga svjetskog rata. Često su, posebno ugarski (mađarski) političari, optuživali austro‐ugarsku vladu, posebno Bilińskog, porijeklom Poljaka, koji je poslije dugih godina vladavine Mađara Béni Kállay de Nagy Kálló i Istvána Buriána, bio zajednički austro‐ ugarski ministar financija.10 Iako je Buriánovog nasljednika na mjestu

4 Pesti Napló, Budapest, 1878. július 31. 5 Munkás Heti‐Krónika, Budapest, 1878. szeptember 8. ‐ Ki sérti a család szentélyét és bántja a tulajdont? 6 Bosanske vijesti (Balkanski dopisnik), signatura: H‐19.838, Knjižnica Sečenji, (Budapest) Budimpešta 7 Tibor Pál, Mađarska politička javnost i srpsko pitanje na Balkanu 1860.‐1878., monografija, knjiga 40., Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, Novi Sad, 2001., str. 159. MOL, fond: Belügyminisztérium, K‐149‐rezervált iratok, dokumenti, br. 4. ‐ 958./1878. 8 A Hon, Budapest, 1878. október 1. 9 Nemzeti Hirlap, Budapest, 1878. augusztus 7. 10 Zajednički austro‐ugarski ministri financija i upravitelji okupirane Bosne i Hercegovine (Közös pénzügyminíszter osztrák‐magyar és mint illyen a megszállott Bosznia Hercegovina legfőbb adminísztrátora): Benjamín Kállay közös pénzügyminíszter 1882./3‐1903., István Burián, gr. (Rajeczí) pénzügyminíszter 1903‐1912., Leo Biliński, lovag, pénzügyminíszter 1912‐1915., Ernst von Körber, pénzügyminíszter 1915‐1916. 14 zajedničkog ministra financija Bilińskog ugarski ministar predsjednik István Tisza optuživao da nije poznavao Bosnu zbog čega je došlo do atentata,11 a zajednički ministar rata Krobatin za tzv. „srbofilski kurs“,12 Biliński je ostao dosljedan svojoj političkoj misli temeljenoj na konstataciji kako bi se austro‐ ugarske vrhovne vlasti bez obzira na iredentističke u trijalističke zahtijeve morale oslanjati na „sva tri plemena i vjere“ Bosne i Hercegovine, ako se misle postići povoljni rezultati. Koncepcija Bilińskog bila je izbjegavati međuetničke sukobe, tj. izgrađivati mirno održavanje dualističkog poretka, stoga je po njemu rat bio nepotrebna opcija. Objektivne okolnosti bile su nešto drugo, ali kada je već sve bilo jasno,13 i Biliński je bio za „odlučujuću borbu“, tj. vojnu opciju. Zanimljive su bile posljednje riječi koje je Biliński uputio sa položaja upravitelja Bosne i Hercegovine,14 a one su odražavale svu dramatičnost Bosne i Hercegovine u prvim danima rata.15 Za proučavanje historijskog razdoblja u Bosni i Hercegovini posebno od aneksije do Prvog svjetskog rata, posebno Doboja i dobojskog kraja, važni su mađarski, ali i austrijski te bosansko‐hercegovački, hrvatski i srpski arhivi i muzeji, odnosno njihove arhivalije te knjige i članci objavljeni u različitim časopisima. Možda najvažnija arhivska građa za pročavanje Doboja i njegovog kraja za period kraja 19. i početka 20. vijeka, nalazi se u Mađarskom državnom arhivu (Magyar Országos Levéltár) u Budimpešti, u kojem ne postoji posebni i jedinstveni fondovi, već se arhivska građa uglavnom nalazi u fondovima tadašnjem Ministarstva unutrašnjih poslova, ministra predsjednika ili na mađarskom jeziku: Miniszterelnökségi iratok (Benne a Horvát‐ Szlavónországokra, a szlavóniai magyarságra, Julián‐Egyesületre és az idegenben élö magyarságra vonatkozó fondok), pod oznakom: K‐26, ME te u dopisima grofa Kunóa Klebersberga, nekadašnjeg ugarskog ministra prosvjete i vjeronauka ili na mađarskom jeziku: Minisztertanácsi jegyzökönyvek, pod brojem: K‐27.16

11 Obzor, br. 194., Zagreb, 1914. 12 Obzor, br. 200., Zagreb, 1915. 13 Obzor, br. 41., Zagreb, 1915. „Koerber, novi ministar“ 14 Hrvatska, br. 984., Sarajevo, 1915. “Bivši ministar Bosne prema bosanskom činovničtvu.” 15 Obzor, br. 42., Zagreb, 1915. “Budućnost Bosne i Hercegovine” 16 “Danas prije podne (10. februara 1915.) oprostio se je bivši zajednički ministar financija Biliński od svojega činovničtva, te mu je tom zgodom odsječni predstojnik u ministarstvu financi‐ ja Thalóczy izrekao oprosni govor, na koji je bivši ministar odgovorio slijedeće: `Preuzeo sam od Njegova Veličanstva zemlju, u kojoj se je ustavno vladalo. Ne kanim se time potužiti, jer cijela moja prošlost pokazuje, da sam prijatelj ustavnom uredjenju i nikada se nisam potužio na neprilike, koje parlamentarni red postavlja vladi. Činjenica jest, da je zemlja bila ustavno uredjena, a ja sam imao zadaću, da sa ustavnim sredstvima nastavim svoj rad. Premda tamošnji stanovnici nisu još posve dozreli za parlamentarizam, ipak smo postigli sve što smo htjeli, a zatim konstatirali, da sve do onog tragičnog dogodjaja ‐ koji je ganuo ne samo nas nego i cijeli svijet ‐ bijahu sve naše osnove u stadiju oživotvorenja, a sabor, premda su u njemu sjedili i najradikalniji elementi, ipak je radio, a zemlja je prošle godine mjeseca jula bila na pragu kulturnog, gospodarskog i političkog procvata. Tada se je dogodila nesreća. Nisam ni časa oklijevao, da na sebe preuzmem ustavnu odgovornost za sve što se je zbilo u zemlji, a koju sam ja upravljao. Ako nam spočitavaju, da nismo znali što se dogadja u najnižim slojevima pučanstva i ako nam 15

Važni fondovi nalaze se u austrijskom Haus‐, Hof‐und Staatsarchiv Wien /HHStA/ te u Austrijskom državnom arhivu, u fondu: Zajedničko Ministarstvo financija ‐ odjeljenje za Bosnu i Hercegovinu (Gemeinsames Finanz‐ ministerium ‐ Abteilung für die Angelegenheiten Bosniens und der Herzegovina) ‐Wien (1879‐1918.); 1879./1918: knj. 575, kut. 2657, fasc. 938. Važnu građu posjeduje i Nacionalna biblioteka u Budimpešti (Széchenyi könyvtár Budapest) sa vrijednom građom: Boszniai Hirek (Balkáni Tudósitó), signatura: H ‐ 19.838, u vremenu od aneksije Bosne i Hercegovine do 1916. godine. Od građe koja se nalazi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, značajnija građa nalazi se u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu u fondu: Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu (Landesregierung für Bosnien und die Herzegovina) ‐ Sarajevo (1879‐1918.); 1879./1918: knj. 1.248, kut. 3.578., fasc. 8.643. Tematsko‐imenski katalog te Sumarno‐analitički inventar za godine 1878‐1890.; 1891‐1895.; 1906., 1912., 1913., zatim u fondu: Sabor Bosne i Hercegovine ‐ Sarajevo (1910‐1915.); 1910./1914.: knj. 2, fasc. 3., zatim građa u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, regionalnim ili kantonalnim arhivima, kao na primjer u Arhivu Tuzlanskog kantona: „Glasnik zakona i naredaba za BiH“ iz 1881., 1883‐1922., „Popis stanovništva BiH“ iz 1909‐1910., 1921., Izvještaji o upravi BiH iz 1906‐1908. ..., te građa u Arhivu Republike Srpske u Banja Luci te Arhivu distrikta Brčko. Što se događalo u periodu austro‐ugarske uprave Bosne i Hercegovine, dakako da se sve odnosilo i na Doboj i njenu okolinu,17 naučno je ocijenio i obrazložio Ferdo Hauptmann.18 Za tu priliku koristila se novosagrađena saobraćajna infrastruktura, koja je imala svoja polazišta iz nekoliko centara, spočitavaju doživjelo razočaranje, što jedan dio stanovništva nije bio tako dinastičan, kako sam to mislio i nadao se, imade se pripisati tome, da smo imali posla sa ustavno upravljanom zemljom. Ali kad je provalio rat i kad su sve ustavne slobode suspendirane, onda je bilo mnogo laglje zaviriti u najniže slojeve pučanstva. I tada smo imali prilike ugledati sliku, koja nas je sve prenerazila. Ja sam došavši na svoje mjesto našao takove uredbe, koje bih bio možda i ja uveo, ali je činjenica, da ih ja ipak nisam uveo. Našao sam sabor, srbsko‐hrvatsku crkvenu i školsku autonomiju, uredbe, koje su bile dobre u teoriji, ali su mnogo toga zasjenile, što je tek rat iznio na javu. Nadam se da će se sa iznimnim stanjem, što je sada uvedeno, postići cilj da Bosna i Hercegovina ostanu dio monarkije. Svejedno je, kakvo će biti uredjenje zemlje u budućnosti, tko će ju upravljati, zajednički ministar financija ili tko drugi, no obje ove zemlje moramo monarkiji očuvati. Ono što smo dosele radili i što smo pripremali, ne će se izgubiti. Kulturne i gospodarske osnove oživotvorit će se onda, kad će monarkija u obim zemljama stajati na čvrstim nogama. Monarkija imade dužnost nastojati, da ove dvije zemlje steče evropskoj kulturi onim načinom, kako to ona snuje počam od Kállayevog ministarstva.” Ivan Balta, Julijanska akcija kroz mađarske škole u Hrvatskoj i Slavoniji te BiH krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, Motrišta ‐ glasilo Matice hrvatske za Hercegovinu, br. 22., Mostar, 2001., str. 79‐97. 17 Ivan Balta, Julijanska akcija u Bosni i Hercegovini s osvrtom i na Hrvatsku i Slavoniju, Napredak, Zagreb, 2009., str. 1‐449. I. Balta, Julijanska akcija u Slavoniji s osvrtom na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu, DMZUH, Zagreb, 2006., 1‐326. 18 F. Hauptmann, Privreda i društvo Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vladavine (1878‐ 1918), Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, II. dio, knjiga LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1987., str. 101‐102. 16 posebno od Doboja prema Slavoniji te od Doboja prema Sarajevu, Tuzli i Banja Luci. Ekstenzivna, donedavna još naturalna privreda, otežavana je u bržem razvoju i usponu, jer je jedva omogućavala minimalnu akumulaciju kapitala. Svaka reforma naslijeđenih agrarnih odnosa naprotiv traži velika financijska sredstva i tu nastaje problem, a koji nije bio na zadovoljavajući način riješen do kraja austro‐ugarske vladavine. Ostvarenje prometnog plana veže međutim toliki dio zemaljskih sredstava da za daljnje korake ne preostaje mnogo. Krajnjim naporom uspijeva podići tada modernu industriju oko Doboja, Vareša, Zenice, … te osigurati napredak otvaranjem cijelog niza erarskih rudokopa (ugljenokopa). Doboj je tada postajao strateška odrednica u privrednom, saobraćajnom, kako je nekoč bila i u vojnom pogledu, kao na primjer za vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine. U razvoju Bosne i Hercegovine osim zajedničkih austro‐ugarskih ministara, veliku ulogu imali su ugarski ministri‐predsjednici, posebno od 1890. do 1917., a koji su pridavali veliku važnost sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine sa centrom u Doboju.19 Nosioci bosansko‐hercegovačkog industrijskog razvoja, kao potpora za agrarnu modernizaciju bili su predstavnici državne vlasti, Zemaljska vlada i Zajedničko ministarstvo financija. Proučavajući kulturne prilike u Bosni i Hercegovini Risto Besarović je zaključio kako se ona razvijala u relativno dobrom smjeru.20 Djelovanje društava predstavljalo je na određen način i institucionaliziranje nacionalnih pokreta u Bosni i Hercegovini u specifi nim uvjetima, diktiranom bosansko‐hercegovačkom stvarnošću 1878‐1918. godine. No, prema mađarskim arhivskim statističkim podacima stanovništvo Bosne i Hercegovine 1911. premašivalo je 1.800.000 ljudi, ali je preko 90% stanovništva živjelo na selu. A bosnyák népszémlatas részalatas eredmány (o bosanskom stanovništvu...)21

19 Ugarski ministri predsjednici vlade od okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine: Tisza‐ kormány (Kálmán Tisza, 1875‐1890), Szapáry‐kormány (Gyula Szapáry, 1890‐1892), Wekerle‐ kormány (Sándor Wekerle, 1892‐1895), Bánffy‐kormány (Dezsö Bánffy, 1895‐1899), Széll‐ kormány (Kálmán Széll, 1899‐1903), Tisza‐kormány (István Tisza, 1903‐1905), Fejérváry‐ kormány (Gézá Fejérváry 1905‐1906), Wekerle‐kormány (Sándor Wekerle, 1906‐1910), Khuen Héderváy‐kormány (Károly Khuen‐Héderváry, 1910‐1912), Lukács‐kormány (László Lukács, 1912‐1913), Tisza‐kormány (István Tisza, 1913‐1917). 20 Risto Besarović, Kulturni razvitak Bosne i Hercegovine 1878‐1918, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, II. dio, knjiga LXXIX., Odjeljenje društvenih nauka, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1987., str. 394‐397. “U usporedbi sa prethodnim osmanskim periodom, u vremenskom razdoblju 1878‐1918. godine manifestirana je uočljiva tendencija širenja oblika, aktivnosti i ostvarenja u sferi duhovne kulture, realiziranih u procesu brze evropeizacije domaćeg stanovništva, pospješene višestrukim posljedicama austro‐ugarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine. Štampa, dnevna i periodična, stekli su pravo građanstva kao suvremeno sredstvo javnog informiranja, kao i književna, naučna i stručna periodika. U domeni umjetničkog stvaralaštva zabilježena su brojna značajna ostvarenja, naročito u literaturi. Naučna istraživanja, vršena u Bosni i Hercegovini u više naučnih disciplina, dala su zapažene rezultate naročito u okviru djelovanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu i Instituta za istraživanje Balkana…“ 21 Boszniai Hirek (Balkáni Tudósitó), sign.: H 19.838, Széchenyi Könyvtár, Budapest, 21. I. 1911. 17

Neposredno prije austro‐ugarske vladavine Bosna i Hercegovina (bez Novopazarskog sandžaka) je obuhvaćala 51.027 kvadratnih kilometara sa oko 1.000.000 stanovnika, od kojih je 1851./1852. bilo oko 260.000 katolika, oko 328.000 muslimana, oko 400.000 pravoslavnih te oko 10.000 ostalih.22 Popisi stanovništva u Bosni i Hercegovini vršeni su za vrijeme austro‐ ugarske vladavine četiri puta: 1879., 1885., 1895. i 1914.23 Prvi je popis izvršen 1. juna 1879., tj. nakon završetka repatrijacije izbjeglica koje su bile prezimile u Vojnoj krajini te u Hrvatskoj i Slavoniji. Prethodni popisi stanovništva u vrijeme osmanske vladavine bili su aproksimativni, jer su se brojale samo muške glave ili kuće, koje nisu bile numerirane, a novi austro‐ugarski popisi su nastojali utvrditi barem brojčano stanje osoba u Bosni i Hercegovini, bez detaljnih podataka.24 Faktički prirast stanovništva u Bosni i Hercegovini zabilježen je u narednom razdoblju i popisu 1885., ali i kasnijih godina.

Tablica: Stanovništvo Bosne i Hercegovine (1879., 1885., 1895., 1910. godine) 1879. godine 1,158.164 osoba, 1885. godine 1,336.091 osoba (prirast + 15,36% u odnosu na 1879. godinu), 1895. godine 1,568.092 osoba (prirast + 17,36% u odnosu na 1885. godinu), 1910. godine 1,898.044 osoba (prirast + 21,04% u odnosu na 1895. godinu)

Iako se čini da je porast stanovništva bio razmjerno visok, ipak se povećavao sporije nego u okolnim zemljama. Razlog tome je emigriranje musli‐ mana kroz čitav period austro‐ugarske vladavine sa pojačanim intenzitetom u doba borbe za vakufsko‐mearifsku autonomiju i nakon aneksije, ali i iseljavanjem dijela srpskog seljačkog stanovništva ne samo nakon ustanka u Hercegovini nego i početkom 20. vijeka kada je ekonomska emigracija (1902‐ 1907.) bila velika. Zvanična je statistika evidentirala za period 1895‐1910. oko 50.280 lica, koje su se (legalno) iselile, a u periodu 1879‐1912. iselilo se približno 103.000 lica iz Bosne i Hercegovine, dok ih je po Pejanoviću25 bilo oko 170.000 lica.

Bosanske vijesti (Balkanski dopisnik), signatura: H‐19.838, Knjižnica Sečenji, Budimpešta, 21. I. 1911. 22 Đorđe Pejanović, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1987. Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću (studije i izvori), Tešanj, 2003. 23 F. Hauptmann, Privreda i društvo Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vladavine (1878‐ 1918.), Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, II., (posebna izdanja, knjiga LXXIX), Odjeljenje društvenih nauka, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1987., str. 99‐ 213., dio str. 111‐118. 24 U tu je svrhu svaka kuća dobila svoj kućni broj i nakon toga popisivalo se stanovništvo po kućama. U doba kad su povratnici stajali pred zgarištima svojih domova ili se tek privremeno smjestili, ovakav sustav popisivanja nije pružao garanciju da će svaki stanovnik Bosne i Hercegovine biti evidentiran. 25 Đ. Pejanović, Stanovništvo BiH, (posebna izdanja CCXXIX.), SAN, Beograd, 1953., str. 43. 18

Međutim neujednačen je bio prirodni prirast kod pojedinih konfesija (naroda) u Bosni i Hercegovini, a u razdoblju 1895‐1910. godine prirodni je prirast iznosio: ‐kod Muslimana u BiH 13,43%, tj. 0,89% godišnje ‐kod Hrvata u BiH 25,54%, tj. 1,70% godišnje ‐kod Srba u BiH 21,45%, tj. 1,43% godišnje Česte su bile migracije izazvane ustancima i preseljavanjem muslimana iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu, ali se ipak nisu bitnije mijenjali omjeri vjerske strukture stanovništva i socijalni odnosi stvoreni procesom čitlučenja do kraja osmanske vladavine (tj. do 1878.).26 Većinu agrarnog stanovništva (oko 60%) činili su kmetovi (čifčije) dok je slobodnih seljaka, pretežno muslimana, bilo oko 40%. Iz redova bivše vojno‐feudalne aristokracije, bogatijeg građanstva, činovništva i vojske, regrutirao se sloj zemljišnih posjednika (čitluk‐sahibija), koji su sticali kmetska selišta.

Tablica: Konfesionalni sastav stanovništva u Bosni i Hercegovini 1879­1910. godine27 popis muslima rimokat srpskopra židovi i drugi ukupno godin ni olici voslavni (protest e do 1901. do 1905. anti...) kao kao (...) muhame grčkoprav danci oslavni ukupno ukupno ukupno ukupno ukupno ukupno 1879. % % % % % 1.158.16 1885. 448.613 209.391 496.485 3.426 249 4 1895. 38,73 18,08 42,88 0,29 0,02 1.336.09 1910. 492.710 265.788 571.250 5.805 538 1 36,88 19,89 42,76 0,43 0,04 1.568.09 548.632 334.142 673.246 8.213 3.859 2 34,99 21,31 42,94 0,52 0,24 1.898.04 612.137 434.061 825.418 11.868 14.560 4

26 Iljas Hadžibegović i Mustafa Imamović, Bosna i Hercegovina u vrijeme austrougarske vladavine, (u sklopu knjige: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata), Sarajevo, 1998., str. 223‐296. Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo‐politički razvitak BiH od 1878. do 1914., Sarajevo, 1976. M. Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997. 27 Od 1879. do 1910. godine broj je stanovnika u Bosni i Hercegovini porastao od 1.158.164 na 1.808.044, tj. za 739.880 ili za 63,88 % (2,06% godišnje). Prema prvom popisu iz 1879. godine, katolika je bilo 209.391 (18,08%), muslimana 448.613 (38,73%), pravoslavaca 496.485 (42,88%), židova 3.426 (0,29%), a za usporedbu popisom je iz 1910. godine zabilježeno 434.061 katolika (22,87%), 612.137 muslimana (32,25%), 825.418 pravoslavaca (43,49%), 11.868 židova (0,62 %), te ostalih 14.560 (0,77%). Za konstatirati je kako se u tridesetak godina broj katolika povećao za 4,79%, pravoslavaca za 0,61%, dok se broj muslimana smanjio za 6,48 %, zbog niskog prirodnog priraštaja i iseljavanja u Tursku (oko 140.000). 19

32,25 22,87 43,49 0,62 0,77

Vjerska i nacionalna struktura agrarnog stanovništva i u dobojskom kraju bila je vrlo neujednačena, što je bitno uticalo na njihove međunarodne nacionalno‐političke i vjerske odnose. Obzirom na to da su muslimani imali apsolutnu većinu u svim socijalnim kategorijama koje su slobodno raspolagale zemljom, a srpski seljaci u onim koje su bile vezane za kmetstvo i slične odnose, na toj osnovi su se posebno zaoštravali odnosi između srpskih kmetova i muslimanskih zemljoposjednika, što se onda reflektiralo na ukupne odnose između pravoslavaca i muslimana.28 Kmetsko selište se svojim pravnim statusom nije mijenjalo, jer se njegova dioba ili prodaja mogla vršiti samo uz punu suglasnost zemljoposjednika (age), a što je u znatnoj mjeri konzerviralo kmetsko selište, koje je bilo u prosjeku veće od slobodnog seljačkog posjeda. Pritisnut obavezom davanja trećine i izmirenja državnih poreza kmet je, ukoliko je želio zadržati selište, bio vezan za obradu zemlje i mogao se ponuditi kao najamni radnik samo u slučaju viška radne snage u domaćinstvu, ili u sezoni kada se zapošljavao u poljoprivredi.29 O društvenim odnosima Doboja i njegovog kraja mnoge odgovore za kraj 19. i početak 20. vijeka, mogu dati konfesionalni odnosi, a posebno materijalna ostavština vjerskih obreda pokapanja pokojnika. Obredi pokapanja pokojnika različitih vjerskih konfesija, kao i mezarja / groblja u 19. i početkom 20. vijeka,30 sastavni su dio materijalne kulture i prošlosti Doboja i njegovog kraja. Proučavajući historiju mezara Doboja ili bilo kojeg mjesta dobojskog kraja, spoznaje se o historijskom razvoju grada i sela, o ključnim događajima, o religijskoj i nacionalnoj strukturi stanovnika, o njihovoj kulturi i običajima, o njihovom socijalnom statusu i na kraju o njihovom odnosu prema mrtvima u prošlosti. Literatura o mezarima, o različitim vjerskim običajima pokapanja ne samo na tlu dobojskog kraja nego općenito vrlo je oskudna te se napisi o mezarima nalaze najčešće u sklopu mjesnih monografija i u nekoliko članaka o historiji mezara pojedinih mjesta te u kuranskim i biblijskim zapisima te u svjetovnim pravilnicima pokapanja rehmetlija ili mejjita / pokojnika.31 Sama pomisao na mezare asociralo je na smrt, na to kako svi ljudi jednog dana moraju umrijeti te da će mezari postati vječno prebivalište. Stoga ne bi trebalo pesimistički razmišljati o grobljima jer je to jedina stvarnost i istina koja sve ljude čeka jednoga dana. Kultura i civilizacija svih konfesija

28 H. Kapidžić, Bosna i Hercegovina za vrijeme austrougarske vladavine, Sarajevo, l968. 29 F. Hauptmann, Privreda i društvo Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vladavine 1878.‐ 1918., ANU BiH, Posebna izdanja, LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 18., Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, II., Sarajevo, 1987. 30 Ivan Balta, Zapisi o gradskim grobljima istočne Hrvatske krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Matica hrvatska, Osijek, 1999. 31 Na primjer: Milko Cepelić, Đakovačka groblja; Tomislav Vitenberg, Groblja Požeške kotline; Stjepan Sršan, Osječka groblja; Ivan Balta, Zapisi o gradskim grobljima istočne Hrvatske krajem 19. i početkom 20. stoljeća; ... 20 nalagala je da se ne smiju zaboraviti rehmetlije / pokojnici, kojima treba dati dolično mjesto, kako je to uvijek bilo kod svih svjetskih kulturnih naroda. Stoga su mezarja / groblja prava ilustracija živih i odnos narodnih kultura prema rehmetlijama / pokojnima. Dakako da bi se o mezarima / grobljima, natpisima na njima i raznim obredima, mogle napisati cijele knjige koje bi bile vrijedni kulturni prilozi i slika određenog vremena i naroda. De Visscher je napisao kako je smrt neminovan, ali normalan proces o kojem: “Svi narodi, čiji pogrebni ritual obuhvaća i pokapanje posmrtnih ostataka ljudi u zemlju, okruživali su mjesta na kojima svi ostaci počivaju strahom i obožavanjem.” Riječ mezar / grob, groblje dolazi od riječi „graba“ ‐ ropa, rupa, zatim „greb“, „grab“ ‐ mjesto gdje je graba koja je ogrnuta, zagrnuta, načinjen grob, humak. U davna vremena ne samo dobojskog kraja, groblja su bila sveta mjesta koja su tradicijom bila vezana uz hramove, džamije ili crkve. U početku su se rehmetlije / pokojnici sahranjivali u središtima gradova / mjesta te u dvorištima kuća, ali su vremenom groblja uglavnom iz higijenskih razloga prenesena van naselja. Tako su na primjer u antici kršćani svoje mrtve pokapali u spilje i podzemlja (katakombe), a u srednjem vijeku mrtve su pokapali u crkve, hramove, džamije, kuća i oko njih. Što je više tekao proces urbanizacije tako su i groblja odvojenija od naselja i udaljenija od crkava, džamija, hramova ili kuća te su mezari postajala mjesta za zajedničku sahranu mrtvih.32 Već su u stara vremena primitivni narodi uređivali groblja u blizini naselja. Najčešće su mezarja / groblja bila smještena na otvorenom prostoru, unutar naselja ili izvan njih, uz ceste, blizu kultnih središta, na uzvisinama i slično.27 Mezarja / groblja su vremenom postala stalna briga društva vječnom spozanajom: “Fui quod es, eris quod sum ‐ Bio sam što si, bit ćeš što sam.”, starim epitafom koji podsjeća na prolaznost ljudskog života. Ono što je napisao Piere Lachaise o pariškom groblju 1916., štampanom prilikom velike pariške izložbe može se odnositi na sva mezare, tako i za dobojski kraj, a napisao je o tome kako: “valja ići na groblje, ako hoćeš da upoznaš kulturno stanje i ćud u ljudi kojega mjesta”.33 Slično je napisao i Milko Cepelić u uvodu svoje brošure o đakovačkim grobljima, pišući kako: “pri dolasku na groblje u prvi mah osjetiš ispraznost, ali ti se u duši sve više javlja ljepota i znamenovanje ljudskoga života. Sveza puna pletera, što veže žive s milim njihovim pokojnicima, jedan je od najljepših momenata u ljudskom životu, a svijest o toj svezi, pa po njoj i o besmrtnosti ljudske duše,

32 Enciklopedija leksikografskog zavoda, “Jugoslavenski leksikografski zavod”, Zagreb, 1968. (u Uvodu) 27 Enciklopedija leksikografskog zavoda, “Jugoslavenski leksikografski zavod”, Zagreb, 1968. 33 U Rimu se još u 6. vijeku prije Krista pokapalo unutar grada, a kasnije se groblja prenose van gradskih zidina i uređuju se ceste. Od 2. do 5. vijeka sahranjivali su kršćani svoje pokojnike u katakombama, iz straha da pogani ne bi oskvrnuli tijela mrtvih. Od srednjeg vijeka sahranjuje se oko crkava i u kriptama, grobnicama ispod crkve. Mnoga su groblja u to vrijeme bila planski izgrađivana i uređena. Krajem srednjeg vijeka, zbog epidemije kuge i kolere, groblja se ponovno počinju uređivati van gradova. 21 tako je stara, kao i sam ljudski rod, kako nam to svjedoče kosti i grobovi uz najstarije tragove ljudskoga bivstvovanja na zemlji”.34 Do 1918. u Austro‐Ugarskoj monarhiji su se, odnosno Bosni i Hercegovini od okupacije i aneksije, za mezarja / groblja brinule vjerske konfesije. Mezari su trebali biti ograđena i trebala imati konfesionalna obilježja. U Hrvatskoj je još 1869. Sabor zabranio sahranjivanje pokojnika u crkvama, kakav je običaj postojao uglavnom za imućnije građane i crkvene dostojanstvenike, a slično bijaše u Bosni i Hercegovini, uglavnom za kršćane i hrišćane. Sahranjivalo se od tada obavezno na mezarima / grobljima, a na kojima je mogao biti po koji epitaf, neka izreka na ulazu u ta sveta mjesta, kao na primjer na ulazu u Centralno novogradiško groblje: “Najmanje vrijedi onaj čovjek koji ne cijeni svoje mrtve”, a čime se želilo upozoriti sve posjetitelje da pripaze na čistoću i urednost mezara / groblja. Mnogi napisi opominjali su na mezarima: „I kad živiš dalje i dođeš na groblje više od svakako odlično sročenih govora, obuzme me širina horizonta, taj uvijek neponovljivi dojam satkan i od uspomena ne samo mjesta, već i realne sadašnjice, od žalobne povorke, koja tako cjelovito žaluje za pokojnicima, a onda saznanja da tih ljudi više nema, a toliko su još potrebni, na mene prenosi poput električnih silnica ne samo ‐filmske trake‐ zajedničkih trenutaka, nego i shvaćanje!“ O tome govore misli u stihovima Branka Hribara „‐Moja lipanjska kotlina‐… i nipošto i nitko ne smije umrijeti…“ te zapis Zdenke Marković: „Umiremo jadno i kukavno, daleko jadnije i od malog bijelog labuda, što si pred smrt zapjeva najljepše što zna.“35 Da je ljudski odnos prema mezaru ponekad bio zanemarujući, brojni su arhivski zapisi.36 Stari su mezari tradicijom bili vezana uz hramove i svete gajeve, koje su nazivali spavaonicama (grč. koimeterion, lat. coemeterium, dormitorium). Rimski zakoni su u početku

34 Milko Cepelić, Djakovačka groblja, Djakovo, 1916. Nadalje Cepelić opisuje đakovačko groblje , koje je po njemu uređeno tek 1750. godine, te iz tog razdoblja opisuje nekoliko epitafa na spomenicima napominjući kako se koristilo hrvatsko nazivlje. Na grobu Marka Klicića piše, navodi Cepelić: “Pod kamenom ovim, oh mramorovim, tilo počiva Klicića Marka, koji 31. jula 1740. na svit ovi dojde, a 14.8. 1800. u vikovičnost ode”. Zatim natpis u stihovima na spomeniku 10‐godišnjem Markovu sinu: “Ovaj kamen pokazuje, svakom, koji ovdi putuje, da pokriva on jedinku, Ive Klicić Marka sinka, Koga rado Anka majka rodi 1913. Kad se travanj sedmi sgodi. Njega tužna mrtva vodi 1823. Kada rujan miesec slidi. Ovu gorku uspomenu Meće sad na kamen novi Tužna majka sinu svomu Na zemaljskom ovom domu”. 35 Tomislav Vitenberg, Groblja Požeške kotline, Požega, 1996., str. 102. 36 Hrvatski državni arhiv, Zagreb, Zapisnik skupštine županije virovitičke od 15. novembra 1906., knjiga 24., str. 13. Prema prijedlogu županijske skupštine 1906. g.Chavraka pod točkom VI. skupštinskog zapisnika ovogodišnjeg proljetnog zasjedanja požuren je predmet o statutu o upravi groblja u županiji virovitičkoj kod kraljevske zemaljske vlade odjela za poslove unutarnje izvješćem gospodina velikog župana od 17. jula t.g. broj 631. mu rješenje do danas nije stiglo. Na to skupštinar g.Ladislav Charvath obzirom na velike neurednosti što vladaju na grobljima predlaže, da se odobrenje statuta požuri”. 22 branili sahranjivanje u gradu, pa su groblja bila u poljima. Kako pogani ne bi oskvrnuli tijela kršćana, kršćani su svoje mrtve pokapali u špilje i podzemlja (katakombe), dakako da se i to odnosi na dobojski kraj koji je bio sastavni dio rimske provincije Dalmacije.36 Kršćani i hrišćani su uz grobove mučenika i biskupa / episkopa podizali kapelice i crkve, jer su vjerovali u njihov moćni zagovor. Vremenom su tako i drugi želili biti pokopani pokraj mezara mučenika i biskupa pa su groblja nastala uz crkve i kapelice i u gradovima i selima. Crkva je kasnije dopuštala pokop u stolnoj crkvi samo biskupima i kanonicima, župnicima u župnoj crkvi, redovnicima u redovničkoj, a pokroviteljima u onoj crkvi kojoj su bili osnivačima. Ostale su pokojnike pokapali u zajedničkom ili općinskom groblju. Posebna mjesta za pokop nekrštenih i nekatolika nastala su rano. Tako su postojala groblja za pogane, muslimane, židove, pravoslavce, protestante i druge. U srednjem vijeku primjeri su grobni humci bogumila. U drugoj polovici 18. vijeka (a i ranije ) groblja se iz higijenskih razloga odvajaju od urbane sredine i većih crkava, ali dovoljno blizu da ih živi posjećuju. Mezari / groblja su isprva bila ograđena običnim jarkom ili plotom, a kasnije zahtijevnijim ogradama. Na mezaru / grobovima su se stavljani znakovi: od jednostavnih humaka do velebnih grobnica, spomenika, kapelica ili mauzoleja. Na oblikovanje groblja i odnos prema pokojnima uvelike su uticale pojedine ustanove, osobito vjerske, zatim narodna tradicija, običaji, materijalno bogatstvo ljudi i slično.37 Vjerski običaji pokapanja pokojnika / rehmetlije bili su različiti ne samo u zavisnosti od konfesije nego su se razlikovali od mjesta do mjesta u istim konfesijama ‐ a) muslimanske, b) katoličke, c) pravoslavne, d) židovske i e) protestantske) krajem 19. i početkom 20. vijeka. a) Neki vjerski obredi sa rehmetlijom kod muslimana Dobojskog kraja Čas smrti sa džamije prvi je objavljivao hodža učeći (opjevavajući stihove Kurana) Sallu.38 Čovjek‐žena kod muslimana od trenutka smrti (koji je umro u kući) postajao je rehmetlija ili mejjit (pokojnik). Ukućani (obitelj, prijatelji, rodbina, …) okrenuli bi tijelo pokojnika tako da mu je desna strana bila okrenuta prema jugoistoku (prema Mekki). Dok je tijelo još bilo „toplo“, najbliža bi rodbina mejjitu dlanom zatvarala oči a usta povezivali bijelom gazom (bijela boja u islamu je simbolika žaljenja), kao i nožne palce koji su se takođe zajedno povezivali bijelom gazom. Ruke mejjita bi se položilo uz tijelo a prsti šake trebali su biti ispružene (prema učenju islama, kalif Abu Bekr je „rekao“ da mu

36 Prema prijedlogu županijske skupštine 1906. g.Chavraka pod točkom VI. skupštinskog zapisnika ovogodišnjeg proljetnog zasjedanja požuren je predmet o statutu o upravi groblja u županiji virovitičkoj kod kraljevske zemaljske vlade odjela za poslove unutarnje izvješćem gospodina velikog župana od 17. jula t.g. broj 631. mu rješenje do danas nije stiglo. Na to skupštinar g.Ladislav Charvath obzirom na velike neurednosti što vladaju na grobljima predlaže, da se odobrenje statuta požuri”. 37 Stjepan Sršan, Osječka groblja, Osijek, 1996., str. 7‐8. 38 Iskaz o vjerskim obredima pokapanja muslimana dao efendija imam Enes Poljić, Islamska zajednica Osijek (Osijek), 1999.

23 u trenutku smrti otvore šake kako bi uvidjeli da ništa ne može i neće ponijeti sa sobom na drugi svijet). Ako je brak bio mješovite konfesije, obredi pokapanja bi bili prema testamentu Vasijjet‐u mejjita. Pokojnik (rehmetlija ili mejjit) bi se prekrio bijelom plahtom, ugasila bi se vatra u sobi da bude što hladnije. Mejjit bi obavezno “prenoćio” u kući. Ako je pokojnik (mejjit) umro u ikindijsko vrijeme (poslije podne od 14 do 16 sati) bivao bi okružen članovima obitelji i prijateljima, koji bi molili i sjedili “bdjeli”, a taj obred se nazivao dženaza. Od toga vremena mejjit se naziva dženazom, dakle vremenom i “noćnim bdijenjem”. Od ranih jutarnjih sati, obavještavao se hodža (ako već nije bio obaviješten), koji je došao u kuću do dženaze. Pored odra iznad glave dženaze ponekad se stavljala posuda sa brašnom (zdjelica) i čaša vode na prozor, kako duša dženaze “ne bi bila žedna i gladna” (isti običaj nije utemeljen na šerijatu, te oni nisu bili sastavni dio obreda). Rodbina i najbliži trebali su izmiriti materijalnu obavezu vazifu ili hadžarinu (godišnju članarinu, neku vrstu lukna). Ako je dženaza bio (bila) siromašan (siromašna), mogla mu se “halaliti”, odnosno oprostiti vazifa. Slijedilo je gasulenje dženaze (“vjersko“ pranje pokojnika u kojemu se tijelo tri puta nasapunalo i ispralo) od strane hodže a uz stalnu molitvu dove (stihova iz Kurana). U isto vrijeme, najčešće “iza” kuće dekama se omeđivalo sa svih strana prostor (cca 3 x 2 metra), gdje bi dvoje ljudi pripremali “kazan”, tj. grijali vodu te pripremali posude “ibrik‐e”, koju će sa pomoćnicima dostavljati hodži, kako bi hodža mogao gasuliti dženazu. Hodža je gasulio dženazu tri puta, ali prije toga se obavljao taharet (čišćenje ili odstranjivanje nečistoća na tijelu). Gasulenje ženskih (osoba) dženaza obavljala je bula (osoba određena ispred džamije za gasulenje ženskih dženaza). Ujutro se u plahti (deki…) u kojoj je boja bila nevažna, iznosila dženaza u dvorište (omeđeni prostor) gdje bi se obavljalo gasulenje dženaze. Tijelo se obrisalo ručnikom i zamatalo u ćefine (tj. opremu, tkaninu ili bijelo platno dugo cca 6 metara duple širine i cca 1,10 metara širine), koje je krajem 19. vijeka bilo dugo i do 12 metara (jednodijelne dužine). Za žene dženaze ćefini su bili dugi 7 metara, a u 19. vijeku bili su dugi i do 14 metara. Hodži se za zamatanje dženaze dodavalo platno, koja se sastojala od tri dijela a slagalo se jedan na drugi: izar (najdonji i najširi dio, cca 2 metra), lifafe (postavljeno na izaru, bio je nešto kraći dio) i kanis (tzv. “košulja bez dugmadi”). Naizmjenično je hodža pokrivao platnom pomicajući dženazu i “omotavajući” tkaninu. Dok se gasulilo nad dženazom, “mirisima” se dženaza neutralizirala, kao i upaljenim “amberima” i “buhurima” (bila je to neka vrsta mirisa koja je ličila na ugljen). Kada se dženaza umotala u ćefine, hodža bi namirisao tijelo pokojnika i ćefin sa “jag‐om” (nekom vrstom mirisne vode), te bi potom pozvao prisutne tko želi “halaliti” (vidjeti) još jednom dženazu (opraštaju se prisutni molitvom sura “fatiha” ‐ elham) iz Kurana (uglavnom ne naglas). U islamu nije bilo dopušteno glasno plakanje ili naricanje, koje se dešavalo ali uz pomoć rodbine i prijatelja takva osoba bi se diskretno stišavala. Nije bilo dopušteno niti “ljubljenje” dženaze. Čitav obred “halala” trajao je cca 15 minuta, a potom je hodža umotao lice dženaze (podvijajući ispod glave ostatak ćefina). Potom se

24 dženazu stavljalo na tabut (vrsta lijesa u obliku “daske” od tri dijela sa izdignutim rubovima od cca 10 cm) koji je na dijelu iznad glave i niže nogu imao dva mala nišana (kao “letve” na obje strane duge cca 25 cm). Na vrhove oba izdignuta nišana se prikovala letvica se se preko nje zategnulo crno platno glot, a završeci glota se pričvrstili na “letvice” (vrstama pribadača). Dženaza bi se prenijela iz dvorišta u kuću (sobu) gdje je stojala do polaska na posljednji ispraćaj. Hodža je u sobi sa dženazom i 10‐15 ljudi iščitavao u sebi dijelove Kurana (dijelovi Kurana bi se podijeli na džuzove, a bilo ih je ukupno cca 30). Čitav obred zvan je hatma te trajao cca jedan sat vremena, a bio je namijenjen za dušu umrloga. Kada bi ljudi dolazili na dženazu donosili bi (“darivali”) i stavljali iznad dženaze određene predmete od tkanine ili druge slične materijale. Na poziv hodže (oglasio bi se tri puta) od dženaze bi se u kući opraštao ženski dio svijeta (jer ne bi polazili na mezar), odnosno halalili bi, a na poziv hodže da li hoće halaliti pokojniku (dženazi) odgovarale bi uglavnom riječju hoćemo! A ako neki nisu dobro poznavali pokojnika odgovarali bi upit halalenja: “Bog zna!” Muškarci bi potom podigli dženazu na ramena (po četiri muškarca) i mijenjali bi se naizmjenično svakih nekoliko koraka (mijenjanje u nošenju dženaze izvodilo bi se u smjeru sa desne strane od glave dženaze sa tim da onaj koji je nosio dženazu, a bio je naprijed do glave dženaze mijenjao bi položaj i prelazio natrag do nogu dženaze i dalje noseći dženazu i tako redom). Povorka muškaraca išla je iza dženaze (nitko ispred!) te je nosila bašluk (drveni znak na kojem je bilo ispisano ime i prezime) rehmetlije (čovjek koji je ispustio dušu). Bašluk se često odnosio i direktno na groblje i nikada se pokop ne bi vršio prije podne. Povorka sa dženazom dolazila bi do džamije, dženazu ostavljala na dva kamena sa desne strane ispred ulaza u džamiju i pokrivale bi je zelenom čohom‐tkaninom hasur‐om koja se koristila do mezar‐a, a potom vraćala u džamiju. Svi bi ulazili u džamiju i molili / klanjali oko 10 minuta ikindiju (popodnevnu molitvu) zajedno sa hodžom, potom izašli iz džamije i formirali safove (redove, u svakom redu trebalo je biti po troje, a ako je bilo npr. šestoro, onda je u prvom redu bilo troje, u drugom dvoje a u trećem jedan). Pred džamijom se obavljala molitva dženaze ‐ namaz (stojeći bi se molile dove i sure iz Kurana). Svaka molitva namaza imala je posebnosti (ovisilo je o spolu i dobu pokojnika) i molilo se u nijetu (odluka srca da će se obaviti molitva za pokojnika), što trajalo cca pet minuta. Potom je hodža pozivao na oprost prema dženazi muške članove da halale, ako je među njima bilo dugova ili nesporazuma, te su potom dženazu nosili do kabur‐a ili mezar‐a (grob). Kabur je već prethodno bio iskopan (raka za žene u dubini do visine ramena, a za muškarce nešto plića raka do visine iznad pojasa) u čijem je dnu ostavljena jedna manja stepenica uzduž rake. Potom bi u kabur ulazili sinovi ili najbliži rođaci (po dvoje, jedan do glave a drugi do nogu) i uzimali dženazu na svoje ruke i lagano je spuštali u mezar. Ukosili bi se ne dodirujući dženazu, stavljajući od donje stepenice do suprotne strane mezara jantahte (hrastove daščice ili od drugog drveta koje su prethodno izmjerene na cca 110 cm i bilo ih je cca osam). Jantahte bi se polagale ukoso od glave do nogu, a iznad glave ili na prsa dženaze

25

(ponekad se ahdinama u rašljaste šibe ubola u zid pored glave dženaze) stavljao “papir” sa molitvama Ahdinama. Pored desne strane glave dženaze ponekad je bio običaj da se stavi grumen zemlje da bi lice dženaze (bilo okrenuto prema Meki). Kada iziđu najbliži rođaci ili prijatelji koji su bili u mezaru, hodža bi prvi bacio grumen zemlje rukom a potom svi odreda prisutni bi se hvatali oruđa (lopate, motike, …) i zatrpavali mezar (oruđe ne bi išlo iz ruku u ruke, već svaki poslije obavljenog posla ostavlja oruđe na zemlju te ga tada drugi uzima), što traje je cca 30 minuta. Formirao bi se humak na mezaru a onda bi se zabadao na strani gdje je bila glava dženaze bašluk. Potom je slijedila završna molitva u kojima bi svi čučnuli oko mezara na čelu sa hodžom koji bi započinjao sa molitvom iz Kurana, u kojem su bili odlomci iz sedam sura (recitirali bi se odlomci Kurana na melodičan način, pjevajući). Kada se bi se za cca 15 minuta završilo učenje sureta sa tekbirima (refreni iz Kurana), svi vjernici bi podigli ruke sa dlanovima okrenutim prema nebu i aminali (izgovarajući riječi amin) tokom cijele dove koju bi hodža učio (ispjevavao) poluglasno. Završetak molitve bio bi u potiranju rukama lice, dižući ruke jedanput od kose do brade. Kaburdžije (grobari) isplaćivali bi domaćini iz čije je kuće bila dženaza. Domaćin iz kuće dženaze darivao bi i “milostinju”, na primjer davao bi djeci sitan novac a posebno nagrađivao one koji su učili (pjevali) surete, kojima bi diskretno u džep stavljao “nagradu” (novac…), ali se to nije uzimala uvijek kao redovna obaveza. Svi bi odlazili sa groblja a ostajao bi sam hodža na mezaru i započinjao molitvu Talkin (obred „dozivanja“ umrlog i ispitivanje, opraštanje pokojnika), koje je uvijek izazivalo veliku znatiželju kod ostalih ljudi (što su poruke i ispitivanja, koje su od strane meleka‐anđela postavljane!) Svi bi došli sa hodžom u kuću domaćina odakle je bila dženaza i zajedno molili Tewhid cca 40 minuta, a u kojem bi učestvovale i žene uglavnom u drugoj prostoriji. Molitva se nekada obavljala tri dana za redom, zatim sedmi dan, pa potom četrdeseti i tako dalje. Za ispraćaj dženaze nije se ranije oblačilo drugo odijelo, već svakodnevno, ne odijelo sa crninom, jer u učenju islama je žaljenje u srcu! U kući umrloga se ne bi palila vatra i ne bi se pripremalo jelo (kuhalo), već bi se hrana donosila iz susjedstva ili rodbine, a moguća hrana bila bi lepinja u kojoj bi bila i domaća halva, od pića kava, šerbe (slatka voda). Poslije tawhida bilo bi cca pola sata druženja ili muhameta (razgovor o vjerskim temama, koje bi uglavnom vodio hodža). Groblje ili mezar bi posjećivali muškarci pa i žene u pratnji muškaraca te su poslije godinu dana obično stavljali na mezar dva nišana različite veličine (manji neobilježen do nogu a veći do glave dženaze, od kojih se muške dženaze stavlja obično turban izrađen na nišanu od kamena). Na većem nišanu stojao bi napis imena i prezime te godina smrti ispisan arapskim ili bosančicom te obično natpis: “Ruhićun lillahil ‐ Fatiha” (onaj koji dođe neka učini molitvu, odnosno prouči Fatihu). b) Neki vjerski obredi sa pokojnikom kod katolika Dobojskog kraja Vjerski običaji katolika prihvaćali su čin smrti normalnim “jer ovozemaljski život čovjeka završava smrću”, dakle “Ljudima je određeno jedanput umrijeti” (Heb 9,27), jer je smrt bila posljedica istočnoga grijeha (Rim 6,23) i nitko njoj nije mogao umaći, jer je gospodin Bog gospodar života i smrti. Smrt kao

26 vrednota jedino se mogla katolicima shvatiti u svijetlu Evanđelja i Kristova primjera, kada je Krist u potpunosti ispunio volju Očevu, izvojevavši pobjedu nad đavolom, sve ljude otkupio i ušao u svoju slavu.39 Sveti Pavao je rekao: “Ni smrt ni život, ni sadašnjost, ni budućnost neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje” (Rim 8,38‐39). Obred za pokojnika mogao je biti prilagođen mjestu i samome pokojniku, kao i onima koji su sudjelovali na pogrebu. Obred pokojnika uglavnom je imao tri postaje: u kući pokojnika (svećenik se kratko molio za pokojnika), u crkvi (održavala se služba riječi sa misom koja je osvjetljavala tajnu smrti) i na groblju (blagoslovio bi se grob i pomolilo za pokojnika). Liturgijski činovi sprovoda obavljali bi se pjevanjem, čitanjem i molitvama. Po vjerovanju, smrt je bila posljednja tačka ovozemaljskog života, smrt je bio trenutak kada se tijelo rušilo, ali i trenutak očekivanja nerukotvorenog doma na nebesima, tj. vječni život koji je gutao što je smrtno (usp. 2. Kor 5,1 sl.). Smrt kršćanina ‐ katolicima je poprimao kulturni karakter osobito u sakramentu bolesničkog pomazanja ili “posljednjeg pomazanja“. Pomazanje se u katolicizmu prakticiralo vrlo rano, tako je i sv.Marko svjedočio da su apostoli “mnoge bolesnike mazali uljem i ozdravljali ih” (Mk 6,13). I sv.Jakov je govorio o pomazanju: “Boluje li tko među vama, neka dozove crkvene starješine! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva učinjena sa vjerom spasiti bolesnika. Gospodin će ga podići i, ako je učinio grijehe, oprostit će mu se.” (Jak 5,14‐15). Sakrament posljednjeg (bolesničkog) pomazanja davao je bolesniku posebnu milost, suobličavalo ga Kristu patniku. Isti sakrament se mogao podijeliti i starcima koji su bili na izmaku snage ili ako je čovjek ima opaku bolest. Sakrament se mogao podjeljivati i nekoliko puta a on se činio na poziv svećenika u kuću ili možda bolnici da se bolesnika okrijepi otajstvima vjere. U sobi bolesnika bi se pripremio prethodno stol sa bijelim stolnjakom, križem, svijećom, blagoslovljenom vodom i sa malo pamuka ili grudicom kruha a potom bi svećenik pristupio obredu. Obred (bolesničkog) pomazanja se sastojao od dva dijela: liturgije riječi (pozdrav svećenika, uvodni svećenikov nagovor, pokajnički čin, čitanje Svetog pisma, sveta ispovijed i zajednička molitva) i liturgije mazanja svetim uljem (polaganje svećenikove ruke na glavu bolesnika i mazanje bolesničkim uljem a koje je biskup posvetio na Veliki četvrtak. Ako nema posvećenog ulja, može isto ulje blagosloviti i sam svećenik). Prilikom mazanja uljem bolesnika po čelu i rukama, izgovarale bi se riječi: “Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću duha svetoga pomogne (Amen). Neka te oslobođena od grijeha spasi i milostivo podigne (Amen)”.40 Ranije se pomazanje vršilo na pet mjesta: čelu, rukama, nogama, nosu i ustima. Na kraju se zajednički izmolio Očenaš te svećenik blagoslovio bolesnika, prethodno ispovijedajući bolesnika a poslije ga pričestio i dao papinski blagoslov. Stoga se i tri sakramenta (ispovijed, bolesničko

39 Tomislav Vitenberg, Požeška groblja, Požega, 1996., str. 12‐13. 40 Prvi dio rečenice svećenik bi izgovarao dok maže uljem čelo, a drugi dio rečenice izgovarao bi dok maže ruke. 27 pomazanje i pričest) nazivaju sakramenti bolesnih. Ako se procjeni da je to zadnja sv.pričest ona se davala i u obliku “poputdbine“ („hrane za putovanje“). Ukoliko bolesnik nije bio krizman, mogao je svećenik obaviti i taj čin. Ako je bolesnik bio na umoru, svećenik bi molio preporuke za umiruće. Od trenutka smrti pokojniku bi se povezao oko glave ručnik koji bi zadržavao zatvorena usta, povezale bi se isto tako noge a ruke prekrižile na prsima oko čega se omotala krunica ili stavljao križ. Zatim se pokojnik “okupao” i oblačio u odijelo („ukručenje pokojnika“ poslije trenutka smrti u zavisnosti vremena bivao je 5‐6 sati), a istovremeno su crkvena zvona zvonjavom obavještavali o smrti (‐za odraslu mušku osobu: tri puta bi zazvonila velika zvona, tri puta mala i tri puta zajedno i velika i mala zvona, ‐za odraslu žensku osobu: dva puta velika, dva puta mala i dva puta velika i mala, ‐za mlađu mušku osobu do sedam godina života: tri puta mala, tri puta velika i tri puta zajedno mala i velika zvona, ‐za mlađu žensku osobu do sedam godina: dva puta mala, dva puta velika i dva puta zajedno zvona mala i velika). Ako je pokojnik umro iza zalaska sunca onda se nije zvonilo već se zvonilo ujutro poslije zvona pozdrava anđeoskog. Mrtvozornik je ustanovljava smrt i ne dozvoljavao 48 sati pokop pokojnika (danas je određeno vrijeme na 24 sata). Naveče bi se okupljalo u kući umrlog na Verestovanje gdje se pokojnik ni jednog trenutka „nije napuštao“, stalno moleći molitve krunice… Pokojnik je bio postavljen na klupu ili postolju u kući, a kraj njega su postavljeni: križ, sveta vodica (uoči Tri kralja posvećenu vodicu imala je svaka kuća) u kojoj je bila grančica. Potom se ujutro pokojnik stavljao u škrinju ispred kuće, a na njemu je bio pokrov (obično bijele ili smeđe boje), kakav su prethodno istkali ukućani.41 Na poziv je svećenik (obićno obućen u bijelu roketu, crnoj štoli sa biretom na glavi ‐ danas u ljubičastom ‐, noseći sa sobom obrednik, svetu vodu i križ) dolazio u kuću i ispred kuće nad otvorenom škrinjom (kako se bez poklopca sahranjivalo u 19. vijeku), čitajući stihove iz Starog i Novog zavjeta i Evanđelja. Rodbina se pozdravljala i opraštala sa pokojnikom a četvorica muškaraca dignuli bi potom škrinju noseći je prema groblju, za to vrijeme crkveno zvono zvonilo bi najmanje desetak minuta. U pogrebnoj povorci prvo se nosio križ iz crkve a sa strane crna zastava i pogrebni križ (na kojem je bilo ime i prezime te godina rođenja i smrti pokojnika), potom su slijedili vijenci, muškarci, svećenik i iza njega škrinja sa pokojnikom, zatim najbliža rodbina i žene. Iza ulaza u groblje se skidala nakratko škrinja i svećenik bi činio obred od 2‐3 minute pjevajući stihove iz Psalma (David…) sve do groba, odnosno rake (dubina groba je bila 1,60‐2,00 metra, širina 80‐100 cm, a duljina 2 metra. Grob je bio okrenut u smjeru istok ‐ zapad, a glava pokojnika se polagala na zapadnu stranu). Grob se blagoslovio svetom vodom i križem a škrinja bi se spustila u raku te potom držali oproštajni govori svjetovnjaka i svećenika te molitva svećenika. Svećenik je završavao molitvu riječima: “sjeti se čovječe da si prah i u to ćeš se i pretvoriti”, bacajući grumen zemlje u raku a prisutni su to isto učinili. Svećenik je pozivao u crkvu

41 Iskaz o vjerskim obredima pokapanja katolika dao vlč.Božo Vukoja, rkt. svećenik crkve sv.Ivana Krstitelja u Crncu, u mirovini u Orahovici 28 na Misu a poslije je kod pokojnikove kuće bilo Karmine (večera u čast pokojnika).42 U prethodnim napomenama Reda sprovoda bila su iznesena tri načina sprovoda: ‐prvi je predviđao tri postaje: u pokojnikovoj kući, u crkvi i na groblju; ‐drugi je imao dvije postaje: u kapeli na groblju i kod groba; ‐treći je predviđao samo jednu postaju: u pokojnikovoj kući. Prvi način je bio posve jednak onomu što se ranije nalazio u Rimskom obredniku i predviđao tri postaje: u pokojnikovoj kući, u crkvi i na groblju, i među postajama dva ophoda.43 Postaja u crkvi redovito je obuhvaća pogrebnu misu, koja je bila zabranjena samo u Svetom trodnevlju, na svetkovine, u nedjelje došašća, korizme i Vazma. Postaja u crkvi obuhvaćala je: službu riječi, sa euharistijskom žrtvom ili bez nje, te obred što se nekada zvao “odrješenje” nad pokojnikom, a danas se zove “posljednja preporuka i oproštaj”. U svakoj službi za mrtve (čl. 11.), bilo pogrebnoj, bilo općoj, velika se važnost pridavala čitanjima Božje riječi, jer je ona navješćivala vazmeno otajstvo, koja je budila nadu da će svi skupa se opet naći u Božjem kraljevstvu, učilo se nježnoj ljubavi prema pokojnima i u svakom pogledu poticalo na svjedočanstvo kršćanskoga života. Da bi se izrazila bol i učinkovito okrijepila nada (čl. 12.), Crkva bi u službama za mrtve najradije posizala za psalmima. Kršćanska zajednica ispovijedala svoju vjeru i molitvama (čl. 13.), kada je pobožno zagovarala za odrasle preminule osobe da postignu blaženstvo u Bogu, a za preminulu djecu, koja su krštenjem postala Božjim posincima, vjerovala da su u to blaženstvo već stigla. Prema mjesnom običaju moglo se u pokojnikovoj kući održati bdijenje ili služba Božje riječi, pod vodstvom svećenika ili laika. Kada se tijelo polagalo u lijes moglo se moliti po “Redu sprovoda”: ili Ps 129. Iz dubine, tako da se iza svakoga pojedinog retka dodavao pripjev, npr. Vapijem k tebi, Gospodine, ili Uzda se duša moja u Gospodina, ili Ps 22. Gospodin je pastir moj, sa pripjevom: Sjeti me se, Gospodine, u kraljevstvu svome, ili Ps 113,1‐20. Kad izađe Izrael iz Egipta, sa pripjevom: U raj te primio Krist, ili koji drugi prikladni psalam sa odgovarajućim pripjevom ili pak kratko čitanje: Jer umrijeste, vaš je život sakriven sa Kristom u Bogu. A kad se pojavi Krist, Život naš, tada ćete se i vi sa njime pojaviti u slavi ili neko drugo čitanje. Na to je slijedila molitva: Pomolimo se. Primi, Gospodine, dušu sluge svoga, koju si sa ovoga svijeta pozvao k sebi: pozvao k sebi: odriješi je okova svih grijeha, obdari je pokojem blaženih i svjetlošću vječnom; uskrisi je i proslavi među svetima i izabranima svojim. Po Kristu Gospodine našem. Amen. Svećenik bi dolazio u kuću obučen u albi ili u koti i štoli pogrebne boje, a ako hoće i u plaštu iste boje, uputio bi se u pokojnikovu kuću sa poslužnicima

42 “Red sprovoda” objavljen je u Zagrebu 1983., a odobrila ga je Biskupska konferencija na svom zasjedanju u Zagrebu 10. aprila 1970. na temelju odredbi Ekumenskog sabora Vatikanskog II. (navedeno: iz palače Svetoga zbora za bogoštovje, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, dne 15. augusta 1969., pročelnik Benno kard. Gut, tajnik A. Begnini). 43 Red sprovoda, Zagreb, 1983., knjižicu (iskaz) o sprovodima dao vlč.Ivan Pofuk iz crkvene župe i crkve sv.Nikole u Podgoraču

29 koji su nosili križ i blagoslovljenu vodu. Uz pozdrav prisutnima, svećenik bi navodio koju biblijsku riječ, kao: Vjeruj u Gospodina, i on će ti pomoći, kroči pravom stazom i uzdaj se u njega: boj ga se i u njem dočekaj stare dane, ili neku drugu biblijsku riječ. Poslije toga bi svećenik poškropio tijelo pokojnika potom molio, npr. iz Ps 129., 22., 113.,1‐20. ili neku drugu molitvu, a zatim molio jedna od molitvi: Pomolimo se. Prikloni, Gospodine, uho svoje našim molitvama. Smjerno molimo tvoje milosrđe: ti si duši sluge svoga zapovjedio preseliti se s ovoga svijeta, uvedi je u prostranstva svjetlosti i mira: pozovi je u društvo svojih svetih. Po Kristu Gospodinu našem. Amen. Nakon molitve, mogla se za pokojnika izmoliti i slijedeća molitva: Pomolimo se. Oče milosrđa i Bože svake utjehe! Pratiš nas vječnom ljubavlju, a sjenu smrti obraćaš u zoru života. Pogledaj, molimo, sve svoje sluge što jecaju u svojoj žalosti. Budi nam, Gospodine, utočište i jakost da se iz mraka ove boli i tuge vinemo u mir i svjetlo tvoje nazočnosti. Sin tvoj, naš Gospodin, svojoj je smrću uništio našu smrt a uskrsnućem obnovio naš život. Podaj, molimo, da k njemu tako hrlimo te se poslije trke smrtnoga života pridružimo svojoj braći ondje gdje s oka svake suze nestaje. Po Kristu Gospodinu našem. Amen. Ako se pokojnik nosio u crkvu u ophodu, povorka se složila prema mjesnim običajima, tako da je sprijeda stupao križonoša, a svećenik išao pred nosilima. Za to vrijeme se moglo pjevati, npr. Ps 114.,115.,30.,120.,121.,122.,125.,131.,133. itd. U crkvi je mogla biti misa i poslije pogreba. Posljednja preporuka i oproštaj svećenika bio je kada je svećenik pristupao kraj lijesa okrenut narodu blagoslovljenom vodom i sa tamjanom upravio poziv na molitvu, npr. riječima: Kao vjernici skupili smo se da ukopamo tijelo svog brata. Sa pouzdanjem se pomolimo Bogu, kojemu sve živi, da tijelo ovoga našeg brata što ga raspadljiva ukopavamo uskrisi na neraspadljivost blaženih a dušu mu pridruži broju svojih svetih i vjernih. Milosrdan mu bio na sudu: od smrti otkupljen, dugova oslobođen, sa Ocem izmiren i na ramenima Dobrog pastira nek zasluži ući u pratnju vječnog Kralja te uživati nepresušnu radost i društvo svetih. Na to se tijelo poškropilo i okadilo, a potom je svećenik izmolio molitvu i ispjevao molitve u pratnji povorke prema groblju. Ako grob nije blagoslovljavao, jer je svećenik blagoslovio pokojnika prije nego što je tijelo u njega bilo položeno, riječima: Pomolimo se. Gospodine Isuse Kriste! Ti si tri dana počivao u grobu i tako posvetio grobove svih koji u te vjeruju. Otada ova počivališta ljudskih tijela bude i nadu u uskrsnuće. Podaj milostivo da tvoj sluga u ovom grobu počiva snom mira do onoga dana kad ga ti, koji si Uskrsnuće i Život, uskrisiš i obasjaš te u sjaju tvoga lica u nebu ugleda svjetlost vječnu. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen. Potom je svećenik blagoslovljenom vodom poškropio i okadio grob i pokojnikovo tijelo (ako to već nije učinjeno u posljednjoj preporuci). Ukop se obavio odmah ili na svršetku obreda, a dok se tijelo polagalo u grob svećenik je mogao reči: Svidje se Bogu svemogućemu našega brata iz ovog života pozvati k sebi; njegovo tijelo mi predajemo zemlji da se vrati onamo odakle je uzeto. Ali Krist je uskrsnuo, prvorođenac od mrtvih, i on će preobraziti naše bijedno tijelo i suobličiti ga slavnome tijelu svome.

30

Preporučimo stoga brata svoga Gospodinu da ga primi u svoj mir i tijelo mu uskrisi u posljednji dan. No mogao je svećenik odabrati i neku drugu vjerničku molitvu, kao npr.: Pomolimo se za ovog brata Gospodinu našem Isusu Kristu, koji reče: “Ja sam uskrsnuće i život: koji vjeruje u me živjet će ako i umre: i nijedan koji živi i vjeruje u me neće umrijeti zauvijek”. Nakon toga svi bi prisutni zajedno molili, a završavala bi molitva: Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. I svjetlost vječna svijetlila mu. U isto vrijeme i poslije mogli su prisutni i dalje moliti molitve.44 U raznim krajevima dobojskog kraja i šire, postojali su i različiti vjerski običaji katoličkog sprovoda, posebno u Bosni i središnjem dijelu Slavonije (na primjer opis vjerskih običaja katoličkih sprovoda u Đakovačkim Selcima bio je vrlo sličan kao u okolici Doboja).45 Tokom večeri se dogovaralo za sutrašnji dan, za sprovod. Tko će nositi zastavu, križ, mrtvaca. Nitko nije smio odbiti pomoć i ponudu jer se vjerovalo

44 Red sprovoda, (Rimski obrednik), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983., str.17‐30. 45 Iskaz u Đakovačkim Selcima (Mato Ivić, Marko Brataljenović, Terza Živković) u zapisima Vladimira Matokovića (priredio vlč.Mato Mićan, Đakovački Selci) “Kad netko umre od ukućana, odmah se sazivao Uzov, što su činili bliže komšije. Muškarca bi spremao muški svit, a ženu ženski svit. Ako je kuća imala bolesnika, tj. osobu po kojoj se vidilo da će umrijeti najprije se pozivao svećenik da je dođe ispovijedati i podijeliti Bolesničko pomazanje. Nastupanje smrti, ako je to tijekom dana, davao se na znanje svima zvonjavom crkvenih zvona. Zvona su davala do znanja da je netko umro u selu. Oglašavanje zvonom samo se moglo do zalaska sunca, a ako bi netko umro navečer ili u noći zvona bi zvonila tek u jutro. Odmah se zatim obavještavao Uzov da dođu spremiti mrtvaca. Muškarca bi oprali u mlakoj vodi iz drvenih kopanja, a vodu bacali isključivo uz tarabu, ogradu ili bostan gdje se ne hoda. Brisali bi pokojnika domaćim priređenim otarkom. Roba u kojoj je bolesnik umro spaljivala bi se na vatri, također u bostanu. Pokojnik se spremao u robu koju si je za života priredio za pokop, uglavnom ona roba koja se nosila kao narodna nošnja za muški svit, a to su bile gaće od domaćeg beza, rubina, frosluk, kapa, ćarape i maramica. Za ženu: rubina od debljeg domaćeg platna, beza, tzv. bilka (rubina bez ukrasa), crni glotani pregač, tkanica tamnih boja, crna marama oko vrata, na glavi crna marama, crne čarape, dok se obuća nije stavljala. Ako je pokojna osoba bila krštena kuma ili kum nekome, onda su se ruke sklapale na prsima te se u ruke stavljao molitvenik ili sveta sličica, krunica ili maramica, a ako osoba nije bila krštena kuma ili kum onda su se ruke ostavljale uz tijelo. U škrinju su se stavljali dvije do sedam rubina ispod mrtvaca vjerujući kako će se mrtvac preoblačiti i tako što ljepše stići pred Božje lice. U škrinju se stavljao i novac za otkupninu od grijeha. Ako bi umrla cura ili momak njih bi se spremalo u najsvečanije ruho, rubine, tako da bi curi stavljali na glavu i vijenac kako se nosi na vjenčanje. Za curu i momka su pleli vijenac od domaćeg cvijeća koji su metali na škrinju. Mrtvac se nosio na drvenim nosilima, a bilo je osam ljudi tako da su se mogli izmjenjivati. Momka su nosili momci i curu ali su cure išle kraj škrinje obučene u bijelo i u rubine. Mrtvac je ležao na krevetu dok nije došla škrinja. U davna vremena škrinje su pravili sami ljudi iz sela koji su tome bili vješti. Kasnije su se škrinje kupovale u gradovima ili nekim selima. Križ koji je trebao biti na groblju kao i okvir oko groba pravili su ljudi od hrastovine. Mrtvaca od nastupanja smrti su čuvali ljudi i žene. Žene su sjedile u sobi kod mrtvaca i molile žalosnu krunicu, a muškarci su bili u kuhinji ili na dvorištu uz razgovor i pijenje rakije i vina. Mrtvac bi ležao na pola sobe, a kod nogu je bila stolica prekrita sa pokajničkim oltarkom. U sobi je cijelo vrijeme gorjela u svječnjaku marijanska svijeća a kraj nje bila marijanska svijeća sa svetom vodom, jer svatko tko bi došao u sobu pomolio se i posvetio mrtvaca. Da bi se izazvala što veća žalost za pokojnicima, iz komšiluka su se zvale žene kojke koje su znale naricati, kao: “Ajo dado zašto si nas ostavio, kako nam je kuća prazna bez tebe. Mila sestro moja, oči moje sokolove, mladosti moja, cviće neubrano”.

31 da će mrtvac doći k njemu po noći i ne dati mu mira. Poslije ponoći ostajala je samo najbliža rodbina kako se mrtvac ne bi zapalio od svijeća koje su gorile neprestano kod nogu mrtvaca. Sutradan su se spremale karmine. Tu su pomagali susjedi, kuhalo se i priređivalo kod prvog susjeda. Klale su se kokoši, pekle pečenke i dobre gužvare, masnice. Mrtvaca se iznosilo na dvorište, kad bi došao svećenik, ministranti i pjevajući bi stavljali lijes na dvije stolice. Škrinja se potom zakivala u sobi. Rodbina i sav svijet koji bi došli na sprovod stajale bi kraj škrinje i zatim bi svećenik vršio obred, a cure i žene pjevale pjesmu, kao: “Zbogom dragi roditelji, braćo, sestre, prijatelji”. Poslije toga krenula bi tužna povorka na groblje. Prvo je išla zastava, ako je osoba stara zastava je bila crna, a ako je mlađa bila je bordo crvena, a ako je cura ili momak ili dijete, zastava je bila bijela. Na zastavi su bila dva otarka od domaćeg platna, slijedio bi križ i na njemu otarak. Ti otarci ostajali bi u crkvi. Iza zastave i križa išli bi muškarci, djeca, cure, svećenik, škrinja, rodbina, žene i ostali svijet. Raku bi kopao također Uzov, koji bi zakapao mrtvaca. Na groblju se obavljao obredi koje bi predvodio svećenik, a zatim se spuštao u raku mrtvac i zatrpavao zemljom. Kad je bi sve bilo gotovo svi koji bi se našli oko groba izmolili bi još jedan Očenaš za sve pokojne. Na grobu se ostavljala svijeća što se nosila od kuće te sveta vodica. Jedan od Uzova koji je stojao pri izlasku iz groblja i pozivao bi sve koji su bili na groblju na karmine (na jelo). Pri dolasku u dvorište pokojnika prale bi se ruke u drvenom malom koritu a ruke se ne bi brisale. Za vrijeme sprovoda žene bi prozračile sobu gdje je pokojnik ležao i uredile, pripravile za jelo prostoriju. Jelo je moglo biti i u dvorištu ili kod prvog susjeda. Prije samoga jela obavezno se molilo za pokojnika kao i na svršetku jela, a onda bi se ljudi razilazili. Najbližoj rodbini se davalo milošće, umotalo bi se malo kolača, masnice, gužvare. Tako je završavao ljudski život vjerujući u kraljevstvo Nebesko, jer je i sam Isus Krist rekao: “Idem Vam pripraviti mjesto kod Oca mojega koji je na nebesima”. Pokojnika, osim što su ga nosili na nosilima, nekada su vozili i u zaprežnim kolima. Zvonjavom se znalo kad je netko umro. Najprije se zvonilo jednim zvonom, a poslije ako je ženska osoba umrla zvonilo se sa dva zvona, tako da odzvanja u dva člana, a za muškarca su tri člana. Za dijete je zvonilo malo zvono također odzvanjajući u članove. Osobe koje bi same sebi oduzele život (vješanjem, ubijanjem i sl.) za njih se nije zvonilo, a nisu bile ni sahranjene među grobove pokojnike koji su umirali prirodnom smrću. Njih su sahranjivali u živiku, uz ogradu ili negdje pri kraju groblja. Grobove su održavali članovi obitelji, redovito su ih okopavali za uskrsni god, a posebno na Svi Svete, kada je groblje bivalo puno svijeća i cvijeća. Grobovi su se dali Opivati na same Svi Svete kao i na Dušni dan.46 c) Neki vjerski obredi sa pokojnikom u pravoslavaca u Dobojskom kraju Vjerski obredi pokapanja kod pravoslavaca bio je vrlo sličan katoličkim običajima. Kada se saznalo za smrt objavljivalo se to crkvenom zvonjavom (ako

46 Iskaze pribavio vlč‐ mr. sc. Mato Mićan, župnik u Đakovačkim Selcima i Đakovačko‐srijemskoj biskupiji u Đakovu, 1998.

32 je umro netko muškog roda zvonila su zvona na prekide tri puta, a ako je umro netko iz ženskog roda zvonila su zvona na prekide dva puta). Na zvonjavu su se ljudi pozivali u kuću umrlog. Netko od rodbine ili poznanika jedanput bi “okupao” pokojnika te obukao pokojnika u svečano odijelo (cipele i odjeću koju je volio nositi ostavljali su ispod pokojnika) te ga stavili u krevet ili u postelju (napravljenu obično od dvije stolice, klupe ili daske) te zapalili iznad glave pokojnika svijeću. Prije smrti obično se pokojniku davala ispovijed i pričest sa hljebom i vinom a koristio se i hljeb natopljen u vinu. Okupljala se oko pokojnika rodbina, prijatelji i poznanici te bdijela Verestovala (obred žaljenja koji se odvijala tijekom noći) saosjećajući sa domaćinima iz čije je kuće bio pokojnik. Spremala se večera, koja je bila posna samo u dane posta. Pilo se piće (i alkoholna) te se nazdravljalo izlijevajući dio na zemlju, govoreći “za pokoj duše”. Molilo se Očenaš. Ladica (sanduk za pokojnika) donosila se ujutro u kuću a sa ladicom i krst koji se stavljao iznad glave ali i na samog pokojnika. Na krstu je obično bio natpis sa prezimenom i imenom te godinom rođenja i smrti pokojnika. Izjutra se radio i nadgrobni drveni krst sa određenom ornamentikom u koje su se ukucavali čavlići ispisujući ime i prezime te godinu rođenja i smrti pokojnika. Sveštenik je dolazio u kuću uz prethodno oglašavanje zvona tri puta, koji se spremao u kući pokojnika (oblačio je sveštenik svešteničko odijelo), a jedna od žena koja je prethodno zadužena dodavala bi svešteniku bijeli ručnik, svijeću i držala čašu crnog vina dok svešteniku ne zatreba u obredu. Sveštenik je molio Mali Pomen nad ladicom pokojnika a poslije molitve sveštenik je pokojnika polivao (škropio) vinom praveći oblik krsta i pjevajući Vječna Pamjat. Tijelo pokojnika pokrivalo se bijelim Pokrovom (bijela plahta koju su žene još za života za pokojnika i za sebe vezivale) koja je sa svih strana prekrivao i donji dio ladice. Prije poklapanja ladice od pokojnika su se još jednom prisutni opraštali u kojem je bilo dozvoljeno ali ne i preporučeno ljubljenje pokojnika i krsta. Svećenik je nastavljao sa Opijelom (molitva za pokojnika). Potom se ladica sa pokojnikom iznosila iz kuće te stavljala na postolje i čitalo Jevanđelje po Jovanu, a obično poslije Jevanđelja sveštenik je propovijedao. Sveštenik je izgovarao riječi “Primite posljednje cjelovanje” u kojem se cjelivao krst i pozivalo sve prisutne da se oproste od pokojnika te cjelivao krst i činio Otpust samog Opijela. Pozivali su se barjaktari koji su nosili Litije (crni barjak kao žalost za pokojnikom i svijetli barjak ‐ bijeli, plavi, crveni... koji je označava da život teče dalje). Stvarala se pogrebna kolona na čijem je čelu bio krst, zvonce (malo zvonce su obično nosila djeca) i crna litija, iza toga su bili oni koji nosili vijence, svijeće i cvijeće, zatim su išli muškarci a iza njih je svijetli barjak (litija), iza svijetlog barjaka bio je sveštenik i iza ladica (koju su nosili četvorica na ramenima ili je ladicu vozila kočija), a potom je slijede najbliža rodbina te na kraju žene. Čitavo vrijeme nošenja pokojnika zvonila su zvona na crkvi i malo zvono na čelu pogreba, sve do ulaska u groblje. Raka je u međuvremenu bila iskopana u dubini visine čovjeka a po dolaska sveštenika ona se Okadila mirisom tamjana. Spuštala se ladica sa pokojnikom u zemlju i slijedila molitva (mali pomen) pjevajući (vječna pamjat) u kojem je sveštenik prelivao vinom u obliku krsta ladicu i raku izgovarajući

33

“zemlja jesi i u zemlju ćeš otići”. Sveštenik je bacao grumen zemlje u raku pokojnika kao i svi oni koji su bili na sprovodu.47 Sa zatrpavanjem rake obično se nije čekalo već se vraćalo u kuću pokojnika (na “večeru” za pokojnika). Svećenik u kući bi osvetio svetom vodom i škropio sobu gdje je ležao pokojnik sa krstom i bosiljkom. Potom se sjedalo za stolove i molila se zajednička molitva Očenaš. Sutradan su se vraćali ukopnici i članovi rodbine pokojnika na grob te se donosilo Daće (hrana, rakija, vino, pogača, …) i palile se svijeće te započinjalo sa molitvom Parastos uz plač (kukanje). Zatim se objedovalo nad rakom a pokojniku se ostavljao dio jela Koljivo (kuhano žito izmiješano sa mljevenim orasima sa dodatkom ruma i grožđica te posipa sa mljevenim šećerom i ribanim orasima stavljeno u posebnu posudu), a na koljivu se napravio oblik krsta. Ponekad se pokojnik donoso i u crkvu, pa se čitav obred umjesto u kući obavljao u crkvi. Na vijest o smrti pozivao se pop (sveštenik) koji je čitao Opijelo u kući, a potom u kapeli i crkvi. Na dan pogreba se davalo Podušje. Posjete grobu pokojnika u tradiciji je vjerovanja pravoslavaca i bila je češća nego na primjer kod katolika. Poslije pogreba (sutradan ujutro) bilo je Pojutrenje, zatim Trećina (treći dan nakon sahrane), Sedmina ili sedmica (sedmi dan nakon pogreba), Devetina (deveti dan), zatim Četeresnica (četrdeseti dan), Polugodina, zatim Godina ili godišnjica, pa onda Zadušnica. Kod pravoslavaca zadušnice su bile Uskršnje, Petrovske, Velikogospojinske, Božične, Mitrovske ili “Velike” zadušnice. Uz vjerske obrede trebalo je činiti i razna dobročinstva a koje su se činile za dušu umrlih, kako bi se sačuvala uspomena na umrle. d) Neki vjerski obredi sa pokojnikom kod židova u Dobojskom kraju U židovstvu nema svećenika, a rabini su bili samo duhovni vođe vođe zajednice.48 Sve što je u nekim religijama obavljao svećenik, u židovstvu je obavljao bilo koji vjerski punoljetan muškarac (u idealnom slučaju kada je upoznat sa obredom). Vjernici bi se okupljali u sinagogama, a bilo je zabranjeno unošenje u sinagoge mrtvog tijela jer se ono ‐ neovisno o poštovanju koje mu se duguje ‐ držalo obredno nečistim (zato se nakon dolaska na groblje bilo zbog pokopa bilo zbog posjeta obavezno su se prale ruke, koje se nisu posušivale već se ostavljalo da se same osuše). Uobičajen je bio židovski simbol tzv. Magen David (Davidov štit ‐ Davidova zvijezda) i Menora ‐ sedmerokraki sviječnjak, no oni se nisu nikada nosili na groblje kao simboli. Pogebna povorka bi hodala bez simbola pred sobom, a sprovod bi trajao cca od pola do tri četvrt sata i sprovodu bi svi nazočni ostajali do kraja, jer se važan dio obreda događao nakon zatrpavanja rake zemljom.49 Postojale su neke manje razlike između tzv. ortodoksnih, reformiranih i konzervativnih židova. Na primjer, teorijski, tražio se (osobito kod ortodoksnih) pojedinačan grob za svakog pokojnika ‐ “gol si

47 Iskaz o vjerskim obredima pokapanja pravoslavaca dao protojerej Jovan Šaulić, pravoslavne parohije Medinci, administrator (namjesnik), iskaz dan u manastiru sv. Nikole u Orahovici, 2000. 48 Julija Koš, Alef bet židovstva (pogled u krug židovske povijesti, religije i običaja), Zagreb, 1999. 49 Iskaz (pismeni) Židovske općine Zagreb (voditeljica knjižnice Julija Koš)

34 izašao iz utrobe majke svoje i gol ćeš se u nju vratiti”, ali u praksi se pristajalo i na pokop u grob u kojem je već netko bio pokopan (samo židov). U židovstvu (osim kod tzv. rekonstrukcionista, koje čak ni reformirani zapravo nisu držali židovima) nema mješovitih brakova: osoba se prema židovskom obredu može vjenčati samo sa rođenim židovom/židovkom, ili sa osobom koja je službeno konvertirala na židovstvo. U slučaju civilnoga braka, nežidovski bračni partner se poštuje kao ožalošćeni i on/ona sudjeluje na sprovodu umrlog bračnog druga, ali preživjeli židovski bračni partner ne može pokopati umrloga nežidovskoga partnera prema židovskom obredu. Ortodoksni obred nije dopuštao polaganje židovskog partnera u židovsko groblje pored ranije pokopanog židovskog partnera. Nikada u pravilu nije bilo i ne može biti zajedničkog obreda sa svećenicima iz drugih religija. Razrađujući propise Tore o tugovanju djece za roditeljima, roditelja za djecom i članovima porodice, rabini su tokom vremena izradili niz propisa koji su odredili način ponašanja ožalošćenoga i odnos drugih osoba prema ožalošćenom. Oni ujedno omogućavaju ožalošćenom da u periodu žalosti bude oslobođen svakodnevnih briga i aktivnosti. Udruženje koje se bavilo svim poslovima oko pranja i sahrane mrtvaca nazivalo se Hevra Kadiša, a uglavnom su to bili ugledniji ljudi. Rabini su davali i posebna uputstva kako treba obilaziti i posjećivati bolesnika (Bikur Holim), u kojem se preporučuje: “uđite raspoloženi jer se njegovo srce i njegove oči usmjerene ka onome koji ulazi”. Po židovskoj etici ništa nije tako dragocjeno kao ljudski život i treba sve učiniti kako bi ga se sačuvalo i produžilo, u kojem posebnu ulogu imaju liječnici (rofe). Zabranjena je eutanazija (grčko značenje za lijepu smrt). U slučaju teške bolesti kada su izgledi za ozdravljenje bili mali, postojao jeponekad i dio koji je zadirao u mistiku, anime, pa se bolesniku tada mijenjlo ime, ili se na njegovo dodavalo još neko simbolično ime, kao npr. Jajim (život), Jahiel (Bog oživljava), Rafael (Bog liječi), a to je bilo povezano sa odredbama Talmud‐a u kojem se spominju četiri stvari koje mijenjaju čovjekovu sudbinu: milosrđe, molitva, promjena imena i promjena djelovanja. Osoba na samrti se nazivao Goses i nikada se nije ostavljalo samo, kako mu se ne bi dozvolilo da se prepusti smrtnim mislima. Smatralo se prema vjerovanju, da se u trenutku smrti odvija borba između anđela i demona za dušu umirućeg. Kada nastupi smrt, netko od najbližih članova obitelji, pažljivo je sklapao oči i usta pokojniku. Tijelo se zatim stavljalo na pod, pokrivalo plahtom a blizu glave zapalila bi se svijeća (po vjerovanju stavljanje na zemlju je biblijsko proročanstvo “Prah si bio i prahom ćeš postati”, a paljenje svijeće je mistično vjerovanje da plamen svijeće olakšava put duši u nebo te da svijetlo drži zle duhove na odstojanju).50 Ako je pokojnik ostao bez bez rodbine (met micva), koja je bila dužna se starati o sahrani, onda su tu obavezu preuzimali drugi. Period od smrti do sahrane pokojnika nazivalo se aninut, a ožalošćen rođak nazivao se onen. Nije se jelo meso, nisu se pila alkoholna pića i u potpunosti se posvećivalo pokojniku i poslovima oko sahrane. Zabranjeno je bilo tješiti

50 Židovi Kabalisti su oko tijela palili 26 tankih svijeća, jer je 26 numerička vrijednost hebrejske riječi JHVH, jednog od Božjih imena. 35 ožalošćenu osobu neposredno poslije gubitka voljene osobe, jer je u Talmudu zapisano: “Ne tješite osobu dok njegov umrli leži ispred njega”. Neposredno poslije gubitka drage osobe, ožalošćeni je u stanju šoka i rabini su smatrali da tad nije spreman za utjehu. U periodu aninuta postojao je i običaj da se iz kuće ne izbacuje voda u čijoj se kući dogodila smrt, a postojalo je nekoliko objašnjenja: Židovi ne vole biti nosioci loših vijesti, voda je predstavlja upozorenje kohanim (svećenicima), kako svi živi moraju biti ostati udaljeni najmanje šest stopa od kuće, kako bi ritualno ostali čisti. Ne bacanjem vode se sprečavao duh umrlog, koji još neko vrijeme kružio oko tijela, da napadne rodbinu preminulog, a voda ga je držala na udaljenosti. Uobičajeno je bilo pokrivanje ogledala ili bi se ogledala okretala prema zidu (po vjerovanju trebalo je spriječiti pokojnika da gleda svoj tužni lik u ogledalu, jer bi ga to još više žalostilo, a vjerovalo se da ogledalo predstavlja i taštinu, pa mu nema mjesta u trenucima žalosti). Čitavo vrijeme se tijelo pokojnika čuvalo (šomerim), a ritualni obred pranja pokojnikovog tijela zasnivalo se na biblijskom citatu: “…tako odlazi kako je došao” (Koelet, gl. 5/15) (jer čovjeka kupaju kada se rodi tako ga kupaju i kada umre). Pranje se obavljalo u posebnoj prostoriji kuće ili prostoriji kapele groblja. Rohacimi (oni koji peru) za vrijeme pranja držali su u prostoriji upaljenu svijeću. Tijelo pokojnika se stavljalo na kameno postolje na kojem je bila prostrta plahta, te se toplom vodom koji se sipalo na svaki dio tijela od glave do pete… Kosa se prala i češljala a nokti čistili. Poslije pranja tijelo se umotalo u nove plahte, osušilo i oblačilo u posmrtno odijelo. Dakako, pokojnika muškarca “prali” su muškarci, a pokojnika ženu “prale” su žene. Posmrtna odjeća od bijelog lanenog platna tahrihim (umatanje) se sastojao od tri do sedam dijelova, a šivao bi se bez poruba, čvorova i džepova sa širokim šavovima (prema vjerovanju, čvorovi i vezice ne trebaju sputavati pokojnika u uskrsnuće a džepovi nisu potrebni jer i tako se ništa ne može ponijeti na onaj svijet). Pokojnikova odjeća bila je najčešće bijele boje, kao simbol čistoće i opraštanja, a odjeća se mogla pripremati još za života. Rabini su inzistirali da se prsti na rukama umrloga moraju ispraviti (simbolika da se ništa ne nosi s ovoga svijeta, a stisnuta šaka je predstavljala nekada i znak prkosa). Mrtvački sanduk (aron metim) je bio od ravnih neobrađenih dasaka i metalnih eksera, a nakon zatvaranja sanduka u pravilu se nije smio više otvarati. Ispraćaj pokojnika na groblje smatrao se izuzetno dobrim djelom (micva), a povorka se na putu do rake zaustavljala od tri do šest puta, uz čitanje Tore.51 Običaj je bio da članovi rodbine u raku pokojnika ubace po tri lopate zemlje te se lopata nije prenosila iz ruke u ruku nego se stavljala na zemlju. (Ortodoksni Židovi nisu dozvoljavali stavljanje cvijeća na grob). Ekshumacija je prema židovskoj tradiciji bila zabranjena. Sahrana se obavljala 24 sata nakon smrti, a nije se

51 Po židovskom vjerovanju šest puta se povorka zaustavljala uslijed: U prvoj godini života dijete svi maze, u drugoj i trećoj godini života dijete svi dodiruju (kao prase), vodeći računa o čistoći, u dvadesetoj mladić je uznemiren (kao konj), dotjeruje se i čezne za ženom, kada se oženi (postaje poput magarca) radi i trpi boreći se sa životnim nedaćama, kad dobije djecu (bori se kao lav ili pas “midraš”) da im osigura hranu, kad ostari, poguren od tereta života (“poguren kao majmun”) počinje gubiti ljudsko obličje. 36 obavljala na Šabat ili Jon Kipur, kao svetim danima u kalendaru. Prilikom sahrane zabranjena je bila posjeta drugim grobovima. Kadiš je bila prastara molitva te služila na završetku propovjedi, a ponekad su se koristili dijelovi čitanja Talmuda, kao i molitva za ožalošćene. Suština Kadiša bila je izjava vjernosti Bogu i prihvaćanje njegovog suda. Sin pokojnika recitirao bi naglas: “Jitgada vejitkadaš šeme raba” (Neka se uveliča i posveti Njegovo ime), a najvažniji dio Kadiša bio je odgovor vjernika koji je glasio: “Jee šeme raba mevarah lealam ulalme almaja” (Neka Njegovo veliko ime bude blagoslovljeno na vijeke vjekova). Kadiš se recitirao stojeći tri puta dnevno u tijeku jedanaest mjeseci u godini žalosti, na godišnjicu smrti… (Žene uglavnom ne bi morale ispunjavati obaveze iz Kadiša zbog drugih kućnih obaveza). Postojao je i prastari običaj cijepanja ‐ paranja odjeće (keria) u znak žalosti, koja se obavljala stojeći (za pokojnog oca i majku odjeća se parala rukom sa lijeve strane prema srcu a za ostalu rodbinu sa desne strane, a obično se to činilo pred svima u kapeli, na groblju, kod sanduka pokojnika i to prije sahrane). Aveluit je započinjao od trenutka sahrane, kada je raka bila pokrivena, a u Talmudu su se propisivali četiri perioda žalosti.52 Spomenik pokojniku Maceva (kameni spomenik) postavljao se na grob najranije poslije isteka šive, a u pravilu nakon 12 mjeseci (Aškenazi su u pravilu postavljali nadgrobne spomenike uspravno, a Sefardi vodoravno). Na spomeniku bi obično bili ucrtani vrč ili uklesane ruke kao simboli blagosiljanja. Na spomenicima Aškenaza stojala bi hebrejska slova “pe”, “tet” ili “pe”, “nun”, kao prve riječi “Po nikbar” ili “Po nikbera” (ovdje je sahranjen/a). Sefardi su za muškarce i žene stavljali slova “mem”, “kof” ili Mecevet kavura (nadgrobni spomenik), a na kojim su bili ispisani natpisi imena i prezimena, datum rođenja i smrti, a česte su bile i rečenice “Tije nišmato cerura bicror hahajim” (neka mu duša vječno živi). Ponegdje su se zadržali običaji da se prilikom obilaska groba ostavi mali kamen, kao znak da ih živi nisu zaboravili. Židovska groblja nosili su nazive, kao: “bet olam” ili “bet almin” (kuća vječnosti), “bet hajim” (kuća života)…, a sve prema vjerovanjima da su ljudi na ovome svijetu samo privremeno i da im je trajno boravište na drugom svijetu. Židovska groblja su za Židove bila sveta mjesta gdje se nije ulazilo gologlav, nije se pušilo, nije se jelo ni pilo. Rabini su preporučivali posjete grobljima u “Elulu mjesecu” prije velikih praznika, između Roš Hašana i Jom Kipura, za Tiša beav te na godišnjicu smrti pokojnika.53

52 Alfred J. Kolatch, The Jewish Mourner’s, Book of Why Jonathan David Publishers, Inc. New York, 1993. U Talmudu su se propisivali četiri perioda žalosti: 1. Aninut‐perid od trenutka smrti do završetka sahrane (spremaju bi za ožalošćene i obrok prijateljima, a prvi obrok je bio od tvrdo kuhanih jaja i kruha), 2. Šiva‐period od sedam dana poslije sahrane (izraz “sedi šiva” je običaj da ožalošćeni ostanu u kući i sjede na podu ili niskim klupicama, neobuveni i u mekoj odjeći), 3. Šelošim‐period od 30 dana poslije sahrane (u tom periodu ožalošćenima je bilo zabranjeno nošenje novih odijela, šišanje i brijanje i učestvovanje na zabavama). Rabini su odvraćali ljude od pretjeranog tugovanja, kazujući: “Tri dana za plakanje, sedam za tugovanje a trideset za uzdržavanja od šišanja, brijanja i veselja”, 4. Šana‐period od godine dana nakon smrti (odlaženje na groblje dok u kući gore svijeće 24 sata, a mnogi i poste na godišnjicu smrti pokojnika). 53 rabin Cadik Danon, Zbirka pojmova iz judaizma, Savez jevrejskih opština Beograd, 1988. 37 e) Neki vjerski obredi sa pokojnikom kod protestanata u Dobojskom kraju Protestantske konfesije, kojih je bilo više, imali su različite obrede pokapanja. Ipak, obredi pokapanja bili su vrlo slični katoličkim, no pojednostavljeni sa različitim osobitostima i obilježjima. Na tlu dobojskog kraja krajem 19. i početkom 20. vijeka, djelovale su protestantske konfesije, od kojih brojnije bijahu evangelistička i kalvinska. Na primjer, evangelicima54 nije bilo određeno kako se mora pripremati pokojnik, već u praksi to je mogao činiti svaki član obitelji ili susjedstvo. Ako je moguće, pastor je dolazio u posjet tugujućoj obitelji, razgovarao sa njima o pokojniku, te dogovorio detalje sprovoda i čitao utjehu (Božju riječ), te tražio u molitvi utjehu i nadu tugujućima. U kapelici ili kod kuće, prije odlaska na groblje svećenik je išao do lijesa i čitao citate iz psalma 23 ili 90 ili neku drugu molitvu. U dvorištu kuće pokojnika održao se kratki govor, čitali su se citati iz Svetoga Pisma i molitve a ponekad se i “pjevala” jedna religijska pjesma. U pogrebnoj povorci prvo je išao čovjek koji je nosio križ a zatim muškarci sa vijencima, potom muzika ako je pozvana, svećenik, lijes (nosili su muškarci ili pokojnika gurali na kolicima). Iza lijesa je išla najbliža rodbina i ostali. Međutim, red pogrebne povorke se mogao razlikovati i ovisio je o lokalnim mjesnim običajima. Kada je pogrebna povorka stigla do mezara, odmah se pokojnik spuštao u raku, te je svećenik održao govor i molitvu. Znak križa se “radio” nad grobom nakon riječi “Zemlja se vraća zemlji, prah prahu i duh svemogućem Bogu”, potom se zemlja bacala tri puta u raku nakon svake rečenice: “Iz zemlje si uzet bio (bacanje zemlje), prah si u prah ćeš se vratiti (bacanje zemlje), Isus Krist će te uskrsnuti u zadnji dan (bacanje zemlje)”. Nakon toga čina se “pjevala” pjesma, vrlo često pjesma “Tebi o Bože moj”, ispovijedala se vjera i najavio datum i vrijeme spomen molitve u crkvi. U većini seoskih mjesta se obično pozivalo na objed poslije obreda na groblju, a u kojem je pastor prije objeda još jednom nazočne predvodio u molitvi. Spomen molitva obavljala se u crkvi u unaprijed dogovoreno vrijeme prilikom redovnog bogoslužja, a nakon propovijedi i “pjesme”. Sa nekoliko uvodnih riječi svećenik je nastojao utješiti obitelj preminulog i u molitvi se zahvaliti Bogu za pokojnika, za njegov život i ljubav, kojom je ljubio svoje, ali prije za ljubav kojom je Bog ljubio njega. Nakon nekog vremena rodbina i prijatelji pokojnika posjećivali su grob pokojnika, kao i kod drugih konfesija.

54 iskazi: Seija Uimonen, Evangelička crkva Kutina i Katica Tajz, Evangelička crkva Slatina, 2000. 38

Posebna je istraživačka “priča” bila sa vojnim grobljima, jer su uslijed čestih ratova ista groblja nastajala u gradovima, a koja bi kasnijom urbanizacijom i promjenama državnih sistema te promjenama zemalja i običaja, nažalost zauvijek bila “izbrisana” te je danas teško rekonstruirati gdje su zapravo i bila. Kako je to izgledalo u Osijeku, tako zasigurno je to bilo i u drugim mjestima, pa tako i u Doboju.55

55 Državni arhiv Osijek, Zapisnik gradskog zastupstva Osijeka, br. 21., od 15. januara 1918. (Ratni grobovi) 28 Državni arhiv Osijek, Zapisnik gradskog zastupstva Osijeka, br. 21., od 15. januara 1918. (Ratni grobovi) U antičko, srednjovjekovno i tursko vrijeme o grobljima Osječana sve do kraja 17. vijeka vrlo se malo zna. Izgubljen je raniji kontinuitet osječkih groblja poslije oslobođenja Osijeka od turske vlasti 1687. godine, ali je sigurno da su neka mjesta osječkih groblja starija od 18. vijeka. Nakon 1687. godine bilo je više osječkih groblja, dok se nisu ustalila na brojci 12 u svim dijelovima grada Osijeka. Velik broj groblja bio je posljedicom širenja grada i različite vjerske pripadnosti ljudi u Osijeku. Kako je srednjovjekovni i turski Osijek u svom gradskom dijelu jednostavno nestao, od 1687. godine počinje se stvarati nova gradska jezgra Osijeka: prvo Tvrđa na starome mjestu, a zatim Gornji i Donji grad na novim mjestima. Njihovom su izgradnjom nastala i “prva” ili “najstarija” osječka groblja koja uglavnom postoje i danas. Ta su prva osječka groblja bila uz same gradske crkve. Prva groblja u gradu krajem 17. vijeku bila su uz crkve, da bi ubrzo nastala i ona van naselja koja su kasnijim širenjem grada došla u sama gradska središta. Tako su danas većina starih osječkih groblja okružena zgradama, a ujedno su i prepuna. Zbog prenatrpanosti osječkih groblja Osječani su već 1877. godine nastojali novo groblje smjestiti van naselja i osnovati jedno središnje groblje uz sve što mu pripada. No vrijeme je prolazilo, a od nakane i dobre želje nije se krenulo dalje sve do godine 1986., kada je otvoreno novo Centralno groblje van grada Osijeka na Vinkovačkoj cesti. Još 1918. godine namjeravalo se u Osijeku ustrojiti Centralno groblje, a o čemu svjedoči i Zapisnik gradskog poglavarstva: “Referent izvješćuje, da vojna uprava traži od grada Osijeka da joj se prepušta besplatno trajna uporaba zemljišta, na kojima se nalaze ratni grobovi, da grad uzdržava ratne grobove; da neće bez privole c. i kr. vojne uprave ih preložiti, dok bi ali vojna uprava bila a svako doba ovlaštena preložiti ih i sama preuzeti uzdržavanje istih. Konačno traži c. i kr. vojna uprava dozvolu, da se c. i kr, vojna uprava može uknjižiti na zemljište ratnih grobova pravo služnosti. Grad Osijek ne posjeduje centralnoga groblja, već se nalaze u svakom predgradju po više groblja za razne vjeroispovjesti. Uz ovakove prilike i ako bi vojna uprava imala na svakom groblju po jedno posebno odjeljenje za ratne grobove ona nebi polučila ono, za čim ide, naime da imade sve svoje ratne grobove koncentrirane, sve na okupu radi boljeg pregledanja i brze izvedbe potrebnih popravaka. Uputno bi daklem bilo, da vojna uprava nalaze, da se svi njezini mrtvaci imaju obligatorno pokapati na ovdje se nalazećem, dosta prostranom vojničkom groblju, dakako izuzemši one mrtvace, koji bi bili od njihovih porodica, imajućih svoje vlastite grobove ili grobnice, reklamirani. Potonja ova koncesija svakako bi bila na mjestu već radi čuvstva pieteta, stono svaki za mrtva tiela svojih obiteljskih članova goji. Ova će porodica bez dvojbe preuzeti skrb na sebe, da svoje grobove dolično u redu drže. Grad Osijek nemože c. i kr. vojnoj upravi niti pokloniti niti prodati niti u vječnu uporabu prepustiti zemljišta ratnih grobova, nalazećih se na grad. grobljima, jer mora, da imade ubuduće sama slobodne ruke pogledom na raspoložbu svojih groblja. Radi prevelike blizine groblja gradu smetaju ona razvoju i raširenju grada, pa grad Osijek stoji pred pitanjem napuštanje dosadanjih groblja i ustrojenja centralnoga groblja. Čim bi grad izveo tu svoju nakanu, da naime osnuje centralno groblje, imala bi c. i kr. vojna uprava, ako hoće da ratni grobovi ostaju za sva vremena očuvani, o svojem trosku iste preložiti na centralno groblje. Preloženje grobova, koje je skopčano sa iskapanjem mrtvaca vezano je u oblastnu dozvolu prema čl. zakona 38. Z.o.z. od 25. ožujka 1906., pa nemože ni u tom pravcu grad Osijek udovoljiti zahtijevu c. i kr. vojne uprave, koja traži ovlast preloženja ratnih grobova bez oblastne dozvole. Isto tako nemože grad Osijek dozvoliti, da c. i kr. vojna uprava uknjiži pravo služnosti na zemljišta ratnih grobova, nalazećih se na gr. grobljima. Konačno je ovo poglavarstvo toga mnienja, da je ovo pitanje za grad Osijek bespredmetno, pošto c. i kr. vojna uprava posjeduje u gradu Osijeku dva prostrana groblja, koja sačinjavaju njeno vlasništvo, gdje svoje mrtvace pokapati može, te ih već pokapa. Gradski samoupravni odbor jednoglasno zaključuje, da se prihvati prijedlog konferencije.”

39

Benjamin Bajrektarević, prof., direktor Zavoda, Tuzla

Problematika istraživanja i zaštite naslijeđa dobojskog područja

Sažetak

U ovom radu se govori o problematici istraživanja naslijeđa i dobara naslijeđa dobojskog područja u cjelini. Također se govori i o problematici dosadašnje zaštite pojedinih dobara naslijeđa navedenog područja. Zavod za zaštitu i korištenje kulturno‐historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona projektom održavanja naučnog skupa pod nazivom „Naslijeđe Doboja i okoline“ daje svoj doprinos istraživanju i zaštiti naslijeđa dobojskog područja. U okviru projekta Zavod sa suorganizatorom Medžlisom IZ Doboj izdaje i Zbornik radova sa navedenog naučnog skupa.

Ključne riječi

Naučni skup, naslijeđe Doboja i okoline, istraživanje i zaštita naslijeđa, Zbornik radova.

Naslijeđe ili baština, odnosno raznovrsna dobra naslijeđa u zadnje vrijeme predstavljaju sve važniji segmenat identiteta svakog pojedinca i društvenih zajednica u cjelini. Kako vidimo naslijeđe je vrlo važno pa istraživanje i očuvanje naslijeđa postaje sve više predmet brige kako pojedinaca, tako ustanova i države u cjelini. Naslijeđe i pojedina dobra naslijeđa postaju sve važniji i u razvoju turizma kao i u planiranju prostora i planiranju ukupnog razvoja.

O značaju istraživanja i zaštite naslijeđa Doboja

Doboj i okolina zahvaljujući svom povoljnom položaju imaju bogatu historiju od najstarijih vremena do danas. Svi historijski periodi, od prahistorije i antike, preko srednjeg vijeka i osmanskog perioda, pa do XX stoljeća ostavili su brojna i značajna dobra naslijeđa na ovom prostoru. Evidentno je da u Doboju i okolini naslijeđe i baština nisu do sada adekvatno istraženi i valorizovani. To se, vjerovatno, u skorije vrijeme ne može očekivati niti od stručno‐naučnih ustanova Doboja i RS‐a.

40

Područje Doboja je slabo istraženo sa ovog aspekta. Savremeni društveni i ekonomski procesi su značajno devastirali i ugrozili kulturno‐historijsko i prirodno naslijeđe u svim segmentima. Što se tiče zaštite naslijeđa Doboja i okoline poznato je da imaju dugu historiju. Još za vrijeme austrougarske uprave bilo je nastojanja da se tvrđava Doboj proglasi nekom vrstom nacionalnog spomenika. Također, još 50‐tih godina XX stoljeća tvrđava Doboj je proglašena zaštićenom od strane Republičkog zavoda za zaštitu kulture. Bilo je nastojanja i da se stara bosanska kuća Mulalića otkupi i pripoji muzeju u Doboju. Brojna dobra naslijeđa Doboja i okoline su tretirana kroz razne prostorno‐planske i urbanističke dokumente. Međutim, sve ovo nije urađeno na sistematski način.

Važnije knjige – monografije o Doboju

Naslijeđe i kulturna historija Doboja i okoline do rata nisu bili predmet detaljnijeg tretiranja ozbiljnijih knjiga ili monografija. Iza zadnjeg rata je o naslijeđu Doboja i okoline izašlo nekoliko ozbiljnijih monografija koje tretiraju i ovu problematiku. Radi se o monografiji posvećenoj Doboju od dugogodišnjeg arheologa u Regionalnom muzeju Doboj, Aleksandra Belića. Zatim, obimnoj monografiji Fahrudina Kapetanovića, Rašida Muminagića i grupe autora pod nazivom „Doboj u dvadesetom stoljeću“, iz 2008. godine i monografiji Josipa Senjaka, „110 godina župe Doboj 1896‐2006.“, izašle 2009. godine. Ovdje treba spomenuti i nekoliko vrijednih monografija o Doboj Istoku, uglavnom u autorstvu profesora Osmana Hadžića.

Rad Zavoda na istraživanju i zaštiti naslijeđa

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno‐historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona iz Tuzle je stručna javna ustanova koja se bavi: istraživanjem, rekognosciranjem, kategorizacijom, zaštitom, korištenjem, obnovom i prezentacijom naslijeđa. Ovdje se misli na sve vrste naslijeđa, kako prirodnog, tako kulturno‐historijskog (materijalnog) i nematerijalnog (duhovnog). Primarna registrirana djelatnost Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno‐ historijskog i prirodnog naslijeđa su svi administrativni, tehnički, medijski, propagandni, projektni i istraživački poslovi kao i sve druge radnje i aktivnosti koje se odnose na bilo koju vrstu tretmana kulturno‐historijskog i prirodnog naslijeđa i njihovih lokaliteta. Osnovni cilj očuvanja naslijeđa Zavod ostvaruje kroz slijedeće aktivnosti:

41

• zaštita i očuvanje spomenika, • evidentiranje pokretnog i nepokretnog naslijeđa, • prikupljanje dokumentacije o spomenicima, • valorizacija dobara naslijeđa, • izrada separata zaštite naslijeđa u oblasti prostornog i urbanističkog planiranja, • izrada projekata, elaborata i studija, • radovi na spomenicima, • popularizacija kulturno‐historijskog i prirodnog naslijeđa.

Zaštita naslijeđa po aneksu VIII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini

Poslije zadnjeg rata poslovi zaštite naslijeđa u Bosni i Hercegovini su postavljeni na nove temelje prema jednom od aneksa Dejtonskog sporazuma. Radi se o aneksu VIII kojim je regulisana zaštita dobara naslijeđa na nivou cijele države Bosne i Hercegovine. Na osnovu navedenog Aneksa VIII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini Predsjedništvo BiH je na svojoj 119. sjednici, održanoj 21. decembra 2001. godine donijelo Odluku kojom je formirana Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika na nivou Bosne i Hercegovine. Komisija prima i odlučuje o molbama za proglašenje neke imovine nacionalnim spomenikom zbog njenog kulturnog, historijskog, vjerskog i etničkog značaja, kako je to predviđeno Aneksom VIII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Do sada je Komisija proglasila oko 700 raznih dobara naslijeđa nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine.

Nacionaslni spomenici, lista peticija i privremena lista

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine je do sada na području opštine Doboj proglasila vrlo malo dobara nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine. Na području Doboja su do sada proglašeni nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine samo četiri dobra naslijeđa. Radi se o slijedećim dobrima naslijeđa: 1. Stari grad Doboj u Doboju, graditeljska cjelina 2. Kuća Mulalića u Doboju, historijska građevina 3. Rimski logor i civilno naselje u Makljenovcu, arheološki lokalite i 4. Crkvina u Makljenovcu, arheološki lokalit. Arheološki lokalitet – Crkvina u Makljenovcu, općina Doboj, proglašan je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine na sjednici Komisije održanoj od 3. do 5. februara 2014.

42

Nacionalni spomenik čine ostaci paleolitske stanice, kasnoeneolitskog, kasnobronzanog i mlađeželjeznog naselja, kasnoantičkog refugija, srednjovjekovne crkve, nekropole i pokretni arheološki materijal sa lokaliteta. Historijska građevina – kuća Mulalić u ulici kralja Aleksandra broj 5 u Doboju proglašana je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine na sjednici Komisije održanoj 11. marta 2011. godine. Kuća Mulalić u Doboju, stara mahala Trnjak ili Donja mahala, predstavlja jedan od rijetkih primjera tradicionalne gradske kuće iz XIX stoljeća u Doboju. Posebnost kuće Mulalić je što je izvedena kao spratna kuća s prepustom, čiji su i prizemlje i sprat građeni u ćerpiču i drvetu. Objekat ima kontinuitet stambene funkcije od druge polovine XIX vijeka. Kuća je veoma dobro očuvan primjer vernakularnog tipa kuće sačuvanih u gradovima. Arheološki lokalitet – Rimski logor i civilno naselje u Makljenovcu, opština Doboj, proglašen je na sjednici održanoj od 2. do 4. septembra 2013. godine, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čine ostaci temelja kastruma, kanabea i ranosrednjovjekovnog slovenskog naselja, te pokretni arheološki materijal s lokaliteta. Graditeljska cjelina – Stari grad Doboj u Doboju je proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine na sjednici komisije održanoj od 30. avgusta do 5. septembra 2005. godine. Nacionalni spomenik čine bedemi i kule starog grada Doboja i pokretno nasljeđe koje se nalazi u Muzeju u Doboju. Na listi peticija za proglašenje nacionalnim spomenikom sa područja Doboja se nalaze još dva dobra naslijeđa, Glavni gradski park – Spomen‐park narodnih heroja u Doboju i kuća porodice Zejnilović u Doboju. Na 45. sjednici održanoj od 8. do 11. rujna 2009. godine Komisija je donijela Odluku da Glavni gradski park – Spomen‐park narodnih heroja u Doboju, ne zadovoljava kriterijume za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine. Na privremenoj listi dobara naslijeđa koji mogu biti proglašeni nacionalnim spomenicima nalaze se tri dobra: Crkva Silaska sv. Duha u Boljaniću, Crkva Vaznesenja Hristovog u Grapskoj Srpskoj i Grobljanska kapela i groblje u Dragalovcima.

Aktivnosti Zavoda

Zavodu je primarna djelatnost istraživanje i zaštiti naslijeđa. U tom smislu Zavod organizuje i naučne skupove te sa njih izdaje i štampa zbornike radova. Navodimo dva takva naučna skupa i Zbornika radova sa tih skupova. Naučni skup i Zbornik radova o Banovićima. Zavod je 2010. godine u saradnji sa općinom Banovići organizovao naučni skup pod nazivom: „Kulturno‐historijsko i prirodno naslijeđe općine Banovići“. Naučni skup je održan 15. aprila 2010. godine. Na skupu je prezentovano 30 naučnih radova od isto toliko istraživača. Štampan je Zbornik sa ovog naučnog skupa na 250 stranica u 500 primjeraka.

43

Naučni skup i zbornik radova o Semberiji. Naučni skup „Baština i naslijeđe Semberije“ održan je u Bijeljini 14. decembra 2011. godine. Zavod je ovaj naučni skup organizovao u saradnji sa Bošnjačkom zajednicom kulture „Preporod“ Bijeljina/Janja. Zbornika radova sa ovog naučnog skupa pod nazivom „Semberija kroz vijekove“ štampan je 2012. godine na 404 stranice i sastoji se od 25 radova. Naučni skup u Doboju pod nazivom „Naslijeđe Doboja i okoline“ Zavod priprema već gotovo dvije godine. Svo vrijeme kontaktira brojne istraživače naslijeđa i potencijalne suorganizatore skupa iz Doboja. Zavod je za suorganizatora naučnog skupa „Naslijeđe Doboja i okoline“, pronašao Medžlis IZ Doboj. Između Zavoda i Medžlisa IZ Doboj je u januaru 2014. godine potpisan Protokol o organizaciji naučnog skupa pod nazivom „Naslijeđe Doboja i okoline“. Prema protokolu, koji se odnosio na zajedničku organizaciju skupa, Medžlis je obavezan obezbjediti finansijska sredstva i tehničke uslove a Zavod, pružiti stručnu, naučnu i kadrovsku pomoć, kao i tehničku pripremu materijala za objavljivanje u vidu Zbornika radova. Skup je planirano da se održi 27. septembra 2014. godine u Doboju. Od januara pa do juna 2014. godine Zavod je na razne načine obavijestio i pokušao animirati za učešće na skupu stotinjak istraživača i dvadesetak srodnih ustanova i institucija. Predviđeni okvirni sadržaj problematike koja će se razmatrati na skupu je: 1. Kulturno‐historijski razvoj područja u svim segmentima, 2. Prahistorijski i antički arheološki lokaliteti i gradine, srednjovjekovni arheološki lokaliteti, nekropole, vjerski objekti i groblja, 3. Značajne ličnosti: naučne, kulturne, umjetničke, vjerske... 4. Nematerijalno naslijeđe (etnološko, antropološko, tradicija...), 5. Graditeljsko i spomentičko naslijeđe i 6. Prirodno naslijeđe. Do avgusta 2014. godine za izlaganje na skupu se prijavilo tridesetak istraživača i naučnika, sve sa temama posvećenih naslijeđu Doboja i okoline. Do početka septembra 2014. godine su u Zavodu prikupljeni radovi i od strane Zavoda pripremljen je za štampu Zbornik radova od oko 500 stranica.

Zaključak

U okviru svojih redovnih aktivnosi na poslovima istraživanja i očuvanja naslijeđa, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno‐historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona iz Tuzle, do sada je organizovao i nekoliko naučnih skupova o naslijeđu, te izdao Zbornike radova sa istih. Uvažavajući potrebu boljeg poznavanja i bolje zaštite dobara naslijeđa sa područja Doboja, Zavod je sa Medžlisom IZ Doboj prišao projektu održavaja naučnog skupa pod nazivom „Naslijeđe Doboja i okoline“ i izdavanju Zbornika radova sa navedenog.

44

Nadamo se da smo ovim aktivnostima dali svoj doprinos istraživanju i zaštiti naslijeđa Doboja i okoline, kao i cijele Bosne i Hercegovine.

Izvori i literatura

Dokumenti iz Arhiva Zavoda, Tuzla Protokol o organizaciji naučnog skupa „Naslijeđe Doboja i okoline, Arhiv Zavoda Radni materijali za pripremu skupa (dopisi, afiša, plakat...), Arhiv Zavoda Zbornik radova sa naučnog skupa Kulturno‐historijsko naslijeđe općine Banovići, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno‐historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla – Banovići, 2010. Semberija kroz vijekove, Zbornik radova sa naučnog skupa „Baština i naslijeđe Semberije“, BZK „Preporod“ Bijeljina/Janja, Sarajevo/Bijeljina, 2012. Naslijeđe Doboja i okoline, Zbornik radova sa naučnog skupa „Naslijeđe Doboja i okoline“, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno‐historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona i Medžlis IZ Doboj, Doboj, 2014., (u pripremi)

45

Mr Bajro ef Džafić Miljkovac –Doboj

SADAŠNJE STANJE VAKUFA U MEDŽLISU ISLAMSKE ZAJEDNICE DOBOJ

Sažetak

Ovaj uradak obrađuje stanje vakufa od 1992 do danas. To je period agresije na državu Bosnu i Hercegovinu a samim time i na grad Doboj , odnosno džemate islamske zajednice koji su se nalazili, na području tadašnje općine Doboj . Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma koji je sadržavao i teritorijalno preuređenje države Bosne i Hercegovine, to preuređenje ni jednom segmentu nije zaobišlo Doboj. Tako se dana Medžlis Islamske zajednice Doboj prostire na dva entiteta: Federaciju i Republiku Srpsku, dva kantona Tuzlanski i Zeničko dobojski kanton, te četiri lokalne zajednice, grad Doboj, općine Doboj Istok, Doboj Jug i Usora. Ove promjene su imale posljedica i uticaja na stanje vakufa , imovine islamske zajednice na području Medžlisa Islamske zajednikce Doboj.

Ključne riječi

Vakuf ,džemat, džamija katastarska opšina , katastar, gruntovnica, potes, posjedovni list,

Uvod

Ovaj rad je nastao kao prilog , povodom manifestacije, naučnog skupa, „Naslijeđe Doboja i okoline“, koji se održo 27.09. 2014 godine u Doboju. Da radimo ovaj naučni skup potaknula nas je neprijatna činjenica, do koje smo došli u istaživanju prošlosti Doboja, da je veoma malo napisano u Doboju u prošlosti, a svjedoci smo kroz usmenu tradiciju i predaje da je Doboj, koji se nalazi na povoljnom geografskom području, sa tri rijeke , Bosna, Spreča i Usora čvorište drumskog i željezničkog saobraćaja, imao burnu i dinamičnu prošlost, a samim tim i razvoj na koji su uticala sva društvena, politička privredna i druga događanja.

46

Na području Doboja postojale su vakufske nekretnine dva tipa, zemljište i građevine, zgradekoje su služile za optimalno funkcionisanje džemata, imamski stanovi gasulhane sa abdesthana, i džamije. Dakle nisu postojali privredni objekti ili poslovni prostori. Oni će se popaviti tek u zadnje rijeme od 2013 godine. Teritorijalna podjela poslije Dejtonskog sporazuma imala je dosta uticaja na položaj vakufa, sa aspekta zakona koji su odnošeni njegov status itd. Zbog toga što nisu na i sti način normama ponuđenja rješenja i postupci u regulisanju posjeda i vlasništva nad nepokretnom imovinom a i različita su zatečena stanja u kaktastarskim operatima i sudu, odnosno gruntovnici. Ovim radom svakako ću se fokusirati da prikažem zatečeno stanje 1992 godine, tretman vakufa i njegovo stanje u periodu poslije 1992 godine i promjene koje nastaju angažmanom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovin na zaštiti, i donošenjem seta zakona kojim se tretira imovina: Zakona o stvarnim pravima, Zakon o premjeru i katastru, Zakon o porezu na nepokretnosti, Zakon o grobljima i drugi niži akti i odluke na nivou lokalnih zajednica. Odmah napominjem da je počev od 1988 godine do 1991 godine na području opštine Doboj vršenoi izlaganje nekretnina na osnovu Člana 79, Zakona o premjeru i katastru nekretnina („Sl list SRBiH, broj 22/84) shodno tome jedinstvena je identifikacija parcela u katastru i gruntovnici u sledećim katastarskim opštinama:Mala Brijesnica Velika Brijesnica, Klokotnica, Stanić Rijeka, Suho Polje,Miljkovac Pločnik, Ševarlije , Potočani, Pridjel, i Suho Polje Obzirom da je najtransparentnija i najočiglednija i najčešće u upotrebi evidnecija nekretnina po katastru, posjedu stanje vakufa ću i izložiti po katastarskim opštinama (k.o.). Da bi imao bilo kakvo stanje poslije rata početkom 1999 godine mi je pomogao uposlenik katastra u Doboju, Nedeljko Kojić, koji je popisao na običnom papiru sve posjedovne listove po katrastarskim opštinama a na osnovu kojih smo 04.03. 1999 godine dobili prepise 52 posjedovna lista iz 29 katastartskih opština: k.o. Doboj,. k,.o.Čajre, k.o. Pločnik, k.o.Klokotnica, k.o. Grapska Gornja, k.o.Mala Bukovica, k.o. Matuzići , k.o.Mravići k.o. Sjenina,k.o.Stanić Rijeka,k.o. Svjetliča, k.o. Čivčije Bukovačke,k.o. Makljenovac ,k.o.Suho Polje, k.o. Ševarlije,k.o. Velika Brijesnica, k.,o. Pridjel,k.o.Alibegovci, k,o. Porječje, k.o. Mala Brijesnica,k.o. Kotortsko, k.o.Johovac, k.o. Osječani Gornji, k.o.Potočani, k.o Lukavica Rijeka, k.o. Bušletić, k.o. Bukovac Vranduk, k.o. Kostajnica i k.o. MIljkovac. Shodno Upustvima Vakufske direkcije o uređenju i izmjenama indikacije posjednika, u Republičkoj upravi za imovinske i geodetsko pravne poslove Područna jedinica Doboj, izvršili smo izmjenu indikacije posjednika 24. 11. 2010. Godine, tako da je na svim posjedovnim listovima u rubrici indikacija posjednika , upisan medžlis islamske zajednice Doboj, te korisnik vakufa.. Po istom osnovu smo u općini Doboj Jug izvršili izmjenu indikacijke posjednika 19.08. 2011 godine a u općini Doboj Istok 30. 10.2012 godine

47

1. Vakufi na području političke lokalne zajednice, grad Doboj, entitet Republika Srpska

1.1.Vakuf džamije Selimije, džemata Selimija Vakuf džamije Selimije se nalazi na području katrastarske opštineDoboj. Vakuf džamije Selimije je upisan u posjedovnim listovima,2231, 2232,2233 i 707.

Zbog permanentnog ugrožavanja posjeda na parceli k.č. br 7398/1 zvana „Hadžihanumina bara“, livada 2. klase površine 2 505 m2 , k.č. broj 7 399/4 zvana „Bara“ livada 2 klase, površine 161 m2 i k.č. broj 7400/12,zvana „Bara“ , livada 1 klase površine 147 m2 , (ukupna površina sve tri parcelr 2 813 m2) a na osnovu Zaključka Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovin, broj 01‐04‐1‐1835‐1‐/12, parcele su prodate, te za ista sredstva kupljene parcele označene sa k.č. broj 7 436 zvan „Bara“, njiva 3 klase površine 3 225 m2 i k.č. broj 7440 zvan „Bara“ livada, površine 3 997 m2 ( ukupna površina kupljenih parcela 7 202 m2 ). Isto tako kupljen je poslovni prostor u Doboju, objekat,“F“ na „Zelenoj pijaci“,ulica Nemanjina u potkrovlju, poslovna prostorija broj 14, korisne površine 18 m2 izgrađena na k.č. broj 4 835/20 Dana 27.09. 2011 godine Vlada entiteta Republike Spske je donijela Odluku o utvrđivanju opšteg interesa , za izgradnju saobraćajnice u Doboju kojom je obuhvaćena i parcela Medžlisa islamske zajednice Doboj, vakuf džamije Selimija označene sa k.č. broj 7386, zvana Hadžihanumina bara, livad 1 klase , površine 2 678 m2 i 2 klase površine 541 m2. Za dobivena sredstva prema Zaključku borj 03‐04‐1‐914.1/13, od 03 aprila 2 013 godine Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini kupljena su dva poslovna prostora u ulici Ćuprijska 9, površine 33m 2 i broj 13 površine 48 m2, zatim nekretnine označene sa, k.č. broj 7436 Bara, njiva 3 klase, površine 3 225 m2 i k.č. broj 7 440 Bara, livada 2 klase, površine 3 997 m2. Na ovaj način uvećana je površina vakufa za 4 389 m2 na lokacijski i komunakicijski približno istom položaju i poslovni prostor površine 99 m2 . Ovim aktivnostima na zaštiti i oplođivanju vakufske imovine prvi puta u Doboju se u vlasništvu pojavljuju poslovni prostori. U katastarskoj opštini Doboj , posjedovni list broj 707 upisan je nekretnina označena sa k.č. broj 4 232, površine 218 m2, sa suvlasništvom nad istim u dijelu od 3/6 218 m2. U posjedovnom listu broj 2 231/3 upisane su nekretnine označene sa, k.č. broj 394 Donje Polje, šuma 5 klase, površine 175 m2, k.č. broj 395/1 Donje Polje, njiva 3 klase, površine 1 069 m2, njiva 2 klase, povšine 2 183 m2, k.č. broj 407/1 Donje Polje, veća njiva, 3 klase, površine 140 m2, 1 klase, površina 3 990 48 m2, 2 klase, površine 3 902 m2, i 4 klase, površine 2 396 m2, k.č. broj 1 261 Mulalića Brdo, groblje, površine 3 593 m2, k.č. broj 2 060 Groblje Terezije, groblje, površine 1 788 m2, k.č. broj 2 483/2 Orašje, njiva 6 klase, površina 713 m2, k.č. broj 8 058/1 Gradina, njiva 1 klase, površine 7 518 m2, i put bez oznake površione 374 m2. U posjedovnom listu broj 2 232, upisane su nekretnine označene sa, k.č., broj 442 Kraljevac, njiva 2 klase, površine 5 404 m2, k.č. broj 450 Donje Polje, njiva 2 klase, površine 1 446 m2, k.č. broj 1 564 Pijeskovi, njiva5 klase, površine 7 067 m2, k,.č. broj 3 149 Bare, pašnjak 1 klase, površine 268 m2, k.č. broj 3 937 Mezarluci Humka, zgrada, površine 9 m2, put bez oznake, površine 845 m2, groblje 15 874 m2, k.č. broj 3 938 Mezarluci Humka, groblje, površine 471 m2, k.č. broj 3 939 Mezarluci Humka, groblje površine 1 862 m2, k.č. broj 4 227/2 Čaršija,njiva 3 klase, površine 119 m2, k.č. broj 4 311 Džamija Selimija, dvorište površine 647 m2, džamija Selimija površine 150 m2, k.č. broj 7 116 Luka kod Raskog , njiva 1 klase, površine 1 774 m2, k.č. broj 7 124 Luka kod Raskog, njiva 2 klase, površine 1 404 m2, k.č. broj 7 149 Velika Luka, njiva 2 klase, površine 11 599 m2, k.č. broj 7 157 Velika Luka , njiva 1 klase, površine 3 074 m2. U posjedovnom listi broj 2 233 upisane su nekretnine označene sa, k.č., broj 2 627 Podkamen, groblje površine 1 045 m2, k.č. broj 2 628 Podkamen, Pašnjak 5 klase , površine 1000 m2, k.č. broj 2 629 Podkamen, pašnjak 5 klase, površine 593 m2, k.č. broj 2 630 Podkamen , šuma 5 klase, površine 503 m2, k.č. broj 2 631 Podkamen, šuma 5 klase, površine1 428 m2, i k.č. broj 2 632 Podkamen, niiva 8 klase, površine 6 487 m2, Džamija Selimija ima vakuf na području općine Vukosavlje označen i sa k.č. broj 67 šuma površine 8 136 m2, k.č.broj 68, pašnjak površine 23 107m2, k.č. Bropj 69, šuma površine 708 m2 i k.č broj 70 , šuma površine 2 813 m2, zvana Zborište. Ukupne površine 34 764 m2. Struktura vakufa ove džamije po potesu ili kulturi izgleda ovako - Groblje 25 632 m2 - Džamija, 150 m2 , sagrađena 1522 godine. Graditelj i vakif ove džamije je sultan Selim. Otvorena 27 09. 1522 godine - Šuma 13 587 m2 - Njiva , 98 696 m2 - Poslovni prostori 99 m2 - Harem 647 m2 - Zgrada 9 m2 - Put 845 m2. - Imamski stan 218 m2.

1.2.Vakuf džemata donje džamije, Trnjak Vakuf donje džamije, Trnjak je upisan u posjedovnim listovima broj 2229 i 2230 katastarske opštine Doboj. U posjedovnmom listu broj 2229 upisana je imovina označena sa , k.č. broj 2 338 , Rajčinovac, groblje površine 3 617 m2, k.č. broj 2 339, Rajčinovac ,

49 njiva površine 1 038 m2, k.č. broj 2 340, Rajčinovac rov, površine 811 m2, k.č. broj 2 341 Rajčinovac, njiva površine 3 021 m2, i k.č. broj, 7 303 , Salihbašića bara, njiva površine 4 213 m2. U posjedovnom listu broj 2 230 , upisana je imovina označena sa : k.č broj 4 036/1 , Jasnika, pašnjak površine 2 619 m2,k.č. broj 4 036/2 Jasinka, put bez oznake površine 596 m2, k.č. broj 4 654, Vrtić , njiva površine 149 m2, k.č. broj 4 786 Trnjak , kuće izgrade , površine 36 m2, k.č. broj 4 786, Trnjak dvorište površine 120 m2, k.č. broj , 4 787/1 Trnjak, njiva površine 173 m2, k.č. broj 4787/1 Trnjak, šuma površine 34 m2, k.č. broj 4 822 Trnjak , Donja džamija površine 444 m2, k.č. broj 4 823 Gradilište Donja džamija, površine 356 m2, k.,č. broj 5594, Doborovača, pašnjka površine 1 408 m2, k.č. broj 7 150, Veći dio Male luke, njiva površine 3 203 m2, k.č. broj 7 158 , Mali dio Male Luke, njiva, površine 1 069 m2, i k.,č. broj 7 380, Tošina bara, livada, površine 4 816 m2. Struktura vakufa ove džamije po kulturi ili potesu1 izgleda ovako: - Džamija sa 444 m2 . Džamija je izgrađena 1756 godine sredstvima džematlija. - Harem džamije 356 m2 - Njiva 27 720 m2 - Mezarje Rajčinovac 3 617 m2 - Put 596 m2, - Imamska kuća sa dvorištem 156 m2, - Šuma 34 m2. - Zemljište površine 5 560 m2 tačnije parcela k.č. broj 6949/1 i 2, sa pravom korištenja džamije Trnje i džamije Miljkovac, ½ po pola. Ovu parcelu je uvakufio Salih Školjić ‐ Tešnjak u sreskom sudu 4 jula 1947 godine, Nad istom je izvršena eksproprijacija od strane Gradske eksproprijacijone komisije aktom broj ,26/52 , 8 oktobra 1952 godine. Obzirom da parecela nije privedena namjeni zbog koje je kespropisana u gruntovnici u praničnom postupku smo izbrisali vlasništvo države i vratili u prvobitno stanje, Rješenjem republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove , područna jedinica Doboj broj; 20/471‐10/07 dana 27.07. 2010 godine. Parcela k.č. broj 5594 površine 1 408 m2 je takođe nakon što je ekspropisana, za što nejmamo podaka o eksproprijaciji, a nije privedena ekspropisanoj namjeni vraćena je u vlasništvo Rješenjem broj.09‐03‐2‐ 637/14, dana 12 06. 2014 godine Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Područna jedinica Doboj.

1.3.Vakuf džamije džemata Orašje Vakuf džamije džemata Orašje je upisan u kaktastarsku opštinu Doboj i katastarsku opštinu Pločnik: U katastarskoj opštini Pločnik imovina je

1 Potes‐ Livada ili pašnjak ograničen prirodnim granicama ili ogradom. U seoskom smislu pojedine njive rastavljene nađamam. 50 upisana u posjedovnom listu broj 55, označena sa k.č. broj 1/1 Prijedor, njiva 2 klase površine 9321 m2, i k.č. broj1/2 Prijedor, njiva 2 klase, površine 350 m2. U katastarskoj opštini Doboj imovina je upisan u posjedovni list broj 2228/2 označena sa k.č. broj 2 359 ,Glavica šuma, površine 1 862 m2, k.č. brop , 2 360 Glavica njiva, površine 582 m2, k.č. broj 2361, Glavica , pašnjak površine542 m2, k.č. broj, 2 362 , Glavica, voćnjak površine 532 m2, k.č. broj 2 363, Glavica , pašnjak površine 10 63 m2, k.,č. broj Glavica, groblje, površine 722 m2, k. č 2 365, Glavica livada, površine 481 m2, k.č . broj 2 367/3, Glavica njiva 74 m2, k.č. broj 2 369, Glavica njiva, površine 803 m2, k.č. broj 2 370 /1 Glavica šuma , površine 15 214 m2, k.č broj 2 370/2 Glavica pašnjak, površine 513 m2, k.č. broj 2 37, Glavica pašnjak, površine 351 m2, k.č. 2 372, Glavica pašnjak, površine 802 m2, k.č. broj 2373 ,Glavica pašnjak, površine 562 m2, k.č. broj 2 375/2,Glavica njiva, površine 573 m2, k.č. broj 2 476/1 Zarifovačka njiva, površine 549 m2, k.č. broj 2 479/1 Donji mekteb 45 m2, k.č. broj 2 480 , Orašje šuma, površine 221 m2, k.č. 2 481/1 Orašje, džamija ,površine 128 m2, Harem džamije 343 m1, k.č. broj 6 249/1 Mekteb orašje, njiva, površine 91 m2 i 6 249/2 Mekteb orašje njiva 2 m 2. Vakuf ove džamije je uvećao Vakif , Hadžimujič Muhamed sin Mehe iz Doboja ,dana,15.12. 2010 godine , Ugovorom o poklonu nekretnina , OPU:1001/2010 , kojim se vakufi parcela označena sa k.č. broj 2 495/1 zvana Do, njiva 5 klase površine 1 151 m2 i k.č. broj 2 495/1 Do njiva 6 klase, površine 1 322 m2 k.o. Doboj. Struktura vakufa ove džamije po kulturi ili potesu izgleda ovako : - Imamska kuća sa zajedničkim dvorištem i haremom džamije površine 471 m - Džamija površine 93 m2, izgrađena 1978 godine - Groblje 722 m2 - Njiva 19 056 m2 - Šuma 17 297 m2, - Stadion malih sportova 700 m2

1.4. Vakuf džamije džemata Grapska Vakuf ove džamije u katastarskoj opštini Grapska Gornja je bio upisan u posjedovne listove 296 i 297.U međuvremenu je vršeno spajanje pa je imovina sa posjedovnog lista broj 297 prenešena na posjedovni list broj 296 katastarska opština Grapska Gornja,na kojem su upisane nekretnine i to: k.č. broj 467 Njiva površine 2 730 m2 , k.č.,broj 468 Njiva dvorište 807 m2 , i imaska kuća, površine 136 m2 , k.č. broj 240 Njiva Pajdakovača, 5 klse površine 1 153 m2 k.č. broj 241 Njiva Pajdakovača 3 i 5 klase površine 12 302 m2 , k.č. borj 444/1 Njiva , Groblje 6 klase površine 2 495 m2, k.č. broj 462, Njiva Groblje 5 klase površine 1 616 m2, k.č 774, Njiva Vrbica 4 klase, površine 4 392 m2 , k.č. broj 1 115, Njiva Poljive, površine 1 664 m2, k.č. broj 1 116, Luka , Groblje površine 6 060 m 2, k.č. broj 1 116/1 Džamija površine 160 m2 , k.č. 1 117 Voćnjak Luka, 3 klase, površine 3 508 m2, k.ć. broj 1978 Put bez oznake površine 185 m2 i k.č. broj 1979 Njiva Groblje 7 klase površine 2 914 m2.

51

U katatarskoj opštini Grapska Dornja uvakufila je vakif Tursić Ramiza (rođeno Husaković ) kći saliha iz Modriče parcelu označenu sa k.č. broj 122 zvana, polojac njiva 4 i 5 klase površine 4 299 m2. Nad istom je izvršena eksproprijacija, utvrđen opošti interes za potrebu izgradnje raskrnice na koridoru 5 C te odcijepljeno 8 m2 Poslije cijepanja ova parcela je ukupne površiune 4 291m 2 U katastarskoj opštin Kostajnica ima imovinu označenu sa K. č. broj 70, njiva Sredelj 2 i 3 klase površine 3 344m2. Ova parcela je izlagana po osnovu novog Zakona o premjeru i katastru te je ista upisana, osim u posjed i u vlasništvo, Medžlisa islamske zajednice Doboj‐ vakuf džamije Grapska . Struktura vakufa džamije džemata Grapska po kulturi ili potesu izgleda ovako : ‐ Kuća 72 m2 ‐ Dvorište 564 m2 ‐ Džamijna površine 160 m2, izgrađena 1934 g. ‐ Put bez oznake 185 m2 ‐ Njiva površine 29 344 m2 ‐ Groblje površine 17 477 m2

1.5.Vakuf džamije džemata Svjetliča Vakuf džamije džemata Svjetliča je u katastarskoj opštini Svjetliča upisan u posjedovni list broj 73/0 i to ; k.č., borj 157, šuma zvana Baščica 4 klase površine 790 m2, k.č. borj 169, njiva Baščica, 7 klase, površine 2 500 m2, k. č., broj 484/1 Mejtef 35 m2 , njiva 6 klase, površine 1 604 m2, k.č., broj 528/3 njiva Selište, površine 776 m2 i k.č. broj 604 Groblje površine 390 m2. Struktura vakufa džamije džemata Svjetliča po kulturi ili potesu izgleda ovako: - Šuma 790 m2 - Njiva 4 880 m2 - Groblje 390 m2 - Mejtef 35 m2 , koji je izgrađen 14. 05. 1913 godine - U toku je gradnja džamije u Svjetličoj koja je provedena namjeni na k.č. broj 528/3 njiva Selište površine 150 m2 - Harem džamije 580 m2.

1.6.Vakuf džamije džemata Plane­ Makljenovac Vakuf džamije džemata Plane – Makljenovac upisan je u katastarskoj opštini Makljenovac u posjedovnom listu broj 173 i to: k.č. broj 194 Džamija 188 m2 te harem 892 m2, k.č. broj 1 141 groblje Mezarluk površine 371 m 2 , k.č. broj 1 142, njiva Mezarluk 5 klase površine 572 m2 , k.č. bropj 1 144 groblje Prisoje, površine 211 m2, k.č. broj 1 146/1 groblje Prisoje površine 1 278 m2 , k.č. broj 1 146/2 njiva Prisoje groblje 6 klase , površine 1274 m2 , k.č. 1 206 , šuma Dolina, površine 431 m2, k.č. broj 1 207, njiva Dolina, 7 klase,

52 površine 2 874 m2, i šuma Dolina, 7 klase površine 180 m2, i k.č. 1 208 , pašnjak Dolina 4 klase, površine 280 m2. Struktura vakufa džamije džemata Plane‐ Makljenovac po kulturi ili potesu izgleda ovako. - Džamija 188 m2 izgrađena 1 983 godine - Harem džamije 892 m2 - Groblje 1 857 m 2 - Njive 5 000 m2 - Šuma 611 m2 Kod ovog džemata imamo primjer kako ne treba raditi. Naime džemat je kupio neposredno do džamije parcelu površine oko 900 m2 sklopio nekakav interni ugovr i nikada nije do sada pokušo da parcelu prevede u vlasništvo i posjed unatoč intervenciji od strane Medžlisa islamske zajednice Doboj .

1.7. Vakuf džamije džemata Sjenina Vakuf džamije džemata Sjenina je upisan u katastarskoj opštini Sjenina u posjedovni list broj 242, koji je nasatao objedinjavanjem prethodna dva posjedovna lista; 242/3 i 243/1, označen sa: k.č. broj 116 Groblje, površine 3 575 m2 i zgrade 63 m2 , k.č. broj 513, voćnjak zvani Bašča 4 klase, površine 5 365 m2 , k.č. broj 739 Njiva zvana Palučak 5 klase, površine 7 764 m2 , k.č. broj 1 627 /4 njiva zvana Poljice, 6 klase, površine 369 m2, k.č. broj 406/1 , njiva zvan Bašča Imšira 6 klase, površine 3 121 m2 , k.č. broj 406/5, put bez oznake Bašča Imšira, površine 271 m2 , k.č. broj 455 dvorište zvana Njivica, nova džamija , površine 500 m2, k.č. broj 455/1 kuća i zgrada , površine 287 m 2, i njiva 6 klase površine 2 059 m 2, k.č. broj 492/1, Stara džamija i groblje 1 710 m2 k.č. broj 494 , bašča Groblje površine 410 m 2 ,k.č. broj 1425 Trnjak Groblje, površine 1 430 m2 , k.č. broj 1 447 groblje , površine 2 665 m2 . Strukrtura vakufa džamije Sjenina po kulturi ili potesu izgleda ovako_ - Njiva 2 484 m2 - Zgrada 70m2 - Dvorište 797 m2, - Groblje 7 521 m2 - Stara džamija 82 m2 izgrađena 1930 godine - Nova džamija 500 m2, izgrađena 2 008 godine - Harem 287 m2,

1.8. Vakuf džamije džemata Pridjel Vakuf džamije džemata Pridjel upisan je u katastarskoj opštini Pridjel u popsjedovnom listu broj 202. Obzirom da je ovak katasterska opština izložena prema Zakonu o premjeru i katastru nekretnina iz 1984 godine, katastarske čestice su identične u katastarskom operatu i u gruntovnici. što bi se današnjim žargonom kazalo „čiste“ su.

53

Vakuf se sastoji od nepokretne imovine označene sa. k.č. broj 746, zvnana Jelifanka, njiva 7 klase površine 3 938 m2 , dvorištre , površine, 482 m 2 , i stambeni objekat , površine 18 m2 , k.č. 1 251, Krčevina, njiva 6 klase, površine 1 099 m2 , k.č. broj 1 270 nijiva 5 klae , površine 1 099 m2 ,k.č. broj 1 283, Bašča , voćnjak 2 klase, površine 497 m2, dvorište 500 m2,stambeni objekat površine 58 m2 k.č. broj 1 299/1 Selište, nekategorisani put, površine 413 m2 ,k.č. broj 1 299/3, Selište, Groblje, površine 3 753 m2,k.č broj 1 315/1 Harem džamija, površine 125 m2, harem džamije površinne , 1 342 m2 , k.č. broj 1 636, Polje, njiva 3 klase, površine 2 390 m 2,, k.č. broj 1 719, Topolica, njiva 2 klase, površine, 2 645 m2 k.č. broj 2 004 Njivica, njiva 5 klase, površine 1 066m2 i k.č. broj, 2 089 Baščica, livada 4 klaee, površine 1 478 m2. Struktura vakufa džamije džemata Pridjel po kulturi ili potesu izgleda ovako . - Nekategorisani put 413 m2 - Imamski stan 58 m2, - Dvorište 1 000 m2 - Džamija 125 m2 izgrađena, 1 905 godine - Harem 1 342 m2 - Groblje 3 753 m2 - Nnjiva 15 367 m 2. - 1.9. Vakuf džamije džemata Ševarlije – Potočani Vakuf džamije džemata Potočani ‐Ševarlije je upisan i katastarske opštine Ševarlije i Potočani. U katastarskoj opštini Ševarlije , vakuf, imovina ja upisana u posjedovni list broj 254, a sastoji se od nekretnina označenih sa: k.č. broj 1 246 i 1 246/1 ,Majstovrovka dvorište 159 m2, i zgrada vjerske zajednice 42 m 2 , k.č. 1 247 , Majstorovka, njiva 5 klase, površine 567 m2, k.č. 1 656, Selište, njiva 5 klase, površine 2 238 m2, njiva 7 klase, površine 2 536 m2, k.č. broj 1 720/2, Jelah, harem, površine 272 m2, Zgrada džamija , površine 193 m 2, i pomoćna zgrada , abdesthana, 15 m2, k. č. broj 1 722 , Jelah, livada 3 klase, površine 2 258 m2, i k.č. broj 1 725/2 , Jelah, harem mekteba, površine 32 m2 i mekteb površine 35 m2. Ukatastarskoj opštini Potočani imovina, vakuf je upisana u posjedovni list broj 187 a sastoji se od nekretnina označenih sa: k.č. broj 35 Dočić ,voćnjak 3 klase, površine 1 473 m2, i k.č. broj, 425, Palučak ,Livada 3 klase, površine 1009 m2 , stambeni objekat površine 75 m2. U posjedovnom listu broj 388 /2 je upisana imovina označena sa k.č. broj 303/1, Lučica, njiva 6 klase, površine 3 304 m 2, k.č. broj 303/2 Lučica, pašnjak 2 klase, površine 1 242 m2, vakif , Ahmetović Aziz sin Redže. k.,č. broj. 301, Lučica , njiva 4 klase površine 719 m2, i k.č. broj 302, Luičica, voćnjak 3 klase, površine 1 464 m 2. Vakif Ahmetović Omer sin Mustafe. Struktura vakufa džamije džemata Ševarlije‐ Potočani po potesu ili kulturi sastoji se od: - Džamija 193m2 - Harem 272 m2

54

- Abdesthana 15 m2 - Gasulhana 35 m2, - Dvorište gasulhane 32 m2, - Mekteb 42 m2, - Imamski stan 75 m2, - Voćnjak , 1 473 m2, i - Njiva 15 340 m2.

1.10. Vakuf džamije džemata Miljkovac Vakuf džamije džemata Miljkovac upisan je u posjedovni list katastarske opštine Miljkovac i katastarske opštine Stanovi. U katastarskoj opštini Miljkovac upisana je imovina u posjedovni list broj 186, a sastoji se od; k.č. broj 348/1 Bašča , dvorište, površine 208 m2, i kuće površine, 54 m2, i pomoćna zgrada površine 29 m2. Ova parcela se nalazi samo u našoj evidenciji. Ista je prodata Hasičić Almiru sa kojim je potpisan kupoprodajni ugovor ali ga kupac još nije proveo. Ostala imovina je i u evidenciji i u vlasništv u a satoji se od , k.č. broj , 386 bašča njiva 5 klase površine 303 m2, k.č. 443 , ostalo neplodno zemljište, površine 196 m2, k.č. broj 444/1, Torine groblje, površine 2 213 m2, Torine, Stara džamija , površine 56 m22, Torine gasulhana, površine 19 m2, k.č broj 452, Bašča , njive 5 klase, površine 1 574 m2, k.č. broj, 456/1, Bašča, njiva 5 klase, površine 1 131 m2, k.č broj 873, Bukovac šuma 4 klase, površine 360 m2, k.č. broj 875/1 Bukovac , njiva 6 klase, površine 4 303 m2, k.č. broj 463/4 Torine, njiva 6 klase površine 1 488 m2, na kojo se nalazi džamija površine 154 m2, i imamski stan, površine 58 m2 i k.č. broj 178/2,3 Opsine Šuma 5 klase, površine 500 m2. U kastarskoj opštini stanovu u posjedovni list broj 969 upisana je imovina označena sa , k.č. broj 2943/2 Krčevina,njiva 7 klase, površine 996 m2. U popsjedovnom listi broj 2230 , katastarske opštine Doboj upisana je parcela k.č. broj 6949/1 i 2, površine 5 560 m2 sa pravom korištenja Trnjak džamije u Doboju i džamije Miljkovac, ½, po pola. Struktura vakufa džamije džeamta Miljkovac po potesu ili kulturi izgleda ovako; - Stara džamija 56 m2 izgrađena 1924 godine , zapaljena 1992 godine.4 - Gasulhana 19 m2. - Njiva 9 584 m2, - Šuma 860 m 2,

2 Stara džamija je zapaljena od strane agresora 16. Jula 1992 godine, Dnas na njenim izgorjelim temeljima postavljena je ploča sa natpisom o postojanju i načinu uništenja. Gaslulhana i dalje stoji. 3 Kupovinu ovog vakufa je finansirala opština Doboj 2 012 godine u svrhi izgradnje puta koji povezuje dva susjedna džemata Čajre i Miljkovac 55

- Neplodno zemljište 196 m2, - Groblje 2 213 m2 - Harem 29 m2 - Nova džamija 154 m2, izgrađena 2007 godine - Imamski stan 56 m2

1.11.Vakuf džamije džemata Suho Polje Vakuf džamije džemata Suho Polje upisan je u katastarskoj opštini Suho Polje u posjedovnom listu broj 115 a sastoji se od imovine označene sa, k.č broj 21, Jasenik , njiva 2 klase, površine 1 350 m2, k.č. broj 53, Naginica, njiva 2 klase, površine 4 194 m2, k.č. broj 54, Naginica, n jiva 1 klase, površine 454 m2, k.čl broj 55/2, Naginica, nekategorisani put, površine 210 m 2, k.č broj 55/3 Naginica , njiva 2 klase, pčovršine 2 941m2, k.pč. broj 57/2, Šibak, njiva 2 klase, površine 824 m2, k.č. broj 178, Kruščik, njiva 3 klase, površine 561 m2, k.č. broj 395, Brdo , njiva 7 klase, površine 2 048 m2, k.č. 590, Potkućnica dvorište , 832 m2, džamija , površine 108 m2, imamski stan površine 56 m2, k. . broj 591/1, Potkućnica, livada 1 klase, površine 1 146 m2, garaža,. Površine 17 m2, k.č broj 591/2, Potkućnica, njiva 3 klase, površine 398 m2, i k.č. broj 790, Tuk, njiva 3 klase, površine 626 m2. Struktura vakufa džamije džemata Suho Polje po potesu ili kulturi izgleda ovako: - Džamija sa haremom 940 m2 (džamija 108 m2 harem 832 m2) izgrasđena 1967 godine . - Imamski stan 56 m2, - Gasulhana 17 m2, - Nekategorisani put 210 m2 - Njiva 14 542 m2,

1.12. Vakuf džamije džemata Čivčije Vakuf džamije džemata Čivčije je upisan u katastarske opštine, Čivčije Bukovačke i Mala Bukovica. U katastarskoj opštiin Čivčije Bukovačke upisana je imovina u posjedovni list broj 80, i to. K.č broj 317, Bunar groblje, površine 3 188 m2, k.č broj 385 Luke džamija, površine 142 m2, dvorište 693 m2, k.č. broj 386 Luke Njiva, 2 klase površine 276 m2, i k.č. broj 387, Luke, njiva, 2 klase, površine 1182 m2. U katarskoj opštini Mala Bukovica ,vakuf, imovina, je upisan u posjedovni list broj 96 i označena sa:. k.č. broj 239, Bara, njiva 4 klase, površine 790 m2, k.č broj 240, Bare, dvorište mekteba, površine 175 m2, k.č. broj 240/1 , mekteb, površine 55 m2, i k.č. broj 356 Groblje, mezarluci, površine 1 423 m2. Struktura vakufa džamije džemata Čivčije po potesu ili kulturi izgleda ovako: - Groblje 4 610 m2, - Njiva 2 248 m2,

56

- Džamija 142 m2 - Dvorište džamije 693 m2m - Mekteb Bukovica Mala 55 m2 - Dvorište mekteba Bukovica Mala 175 m2. - Imamski stan 64 m2.

1.13. Vakuf džamije džemata Čajre Vakuf džamije džemata Čajre upisan je u katastarskoj opštini Čajre u posjedovni list broj 68 i označen sa: k.č. broj 1744 mekteb 57 m2 i dvorište mekteba 58 m2, te u posjedovni list bro 321, sa nekretninama označenim sa . k.č. broj 134/1. Groblje , voćnjak 3 klase, površine 8 417 m2 i k.č. broj 134/2 groblje, voćnjak 3 klase, površine 50 m2. Struktura vakufa džamije džemata Čajre po potesu ili kulturi izgleda ovako: - Mekteb 57 m2 - Dvortište 58 m2 - Voćnjak 8 347 m2 - Džamija 120 m 2, izgrađena 2 008 godine.

1.14. Vakuf džamije džemata Kotorsko, Dornja Mahala Vakuf džamije džemata Kotorsko Dornja mahala upisan je u katastarske opštine Kotorsko, Johovac i Osječani Gornji. U katastarskoj opštini Kotorsko u posjedovnom listu broj 561,upisana je imovina označena sa; k.č. broj 873, Groblje, donje džamije, površine, 793 m2, k.č. broj 873, Zgrada Dornje džamije, površine 110 m2, k.č. broj 910, Dvorište imamskog stana, površine 161 m2, k.č broj 910, kuća, imamski stan, površine 59 m2, k.č, broj 911, Kućište, njiva 4 klase površine 462 m2, k.č. broj 1 037, Groblje Musalla, pašnjak 4 klase površine 2 764 m2, k.č. broj 1 038, Groblje Musalla, pašnjak 4 klase , površine 908 m2, k.č. broj 1 039 groblje Musalla, pašnjak 4 klase, površine 1 500 m2, k.č. broj 1 044, groblje Musalla, pašnjak 4 klase, površine 3 200 m2, k.č. broj 1 047 ,Groblje Musalla, pašnjak 4 klase, površine 3 345 m2, k.č. broj 1 280/1 ,Mali Kamenik, pašnjak 4 klase , površine 1 253 m2, k.č. broj, 1 281, Mali Kamenik pašnjak 4 klase , površine 244 m 2, k.č. 2 1 283/5, Mali Kamenik, put bez oznake, površine 12 m 2, k.č. broj 1 284/5, Vakuf Luka, put bez oznake, površine 68 m2, k.č. broj 1 940, Grozna, put bez oznake, površine 261 m2, k.č. broj 1 941 Grozna, njiva 6 klase, površine 2 021 m2, k.č. broj 2 003 Groblje Musalla, površine 17 084 m2, k.č. broj 2 809 Njivica, njiva 5 klase, površine 2 206 m2, k.č. broj 2 818, Veliki Kamenik, pašnjak 3 klase, površine 1 493 m2, k.č. broj 2 832 Musalla, šuma 3 klase, površine 1 356 m2,, i k.č. broj 2 833 Musalla , njiva 6 klase, površine 4 765 m2.

4 Na ovoj parceli je bio mekteb koji je zapaljen u agresiji 1992 godine . Nova džamija je izgrađena na parceli k.č. broj 134/1. 57

U katastarskoj opštini Johovac u posjedovnom listu broj 345/ upisana je imovin označena sa: k.č. ,broj 1 703, Zaučenica, njiva 2 klase, površine 2 389 m2, i njiva 4 klase, površine 816 m2, i k.č. broj 1743, Zaučenica, njiva 3 klase, površine 1 529 m2. U posjedovni list broj 564, upisana je imovina označena sa k.č. broj 1 173/2 Topuz, njiva 5 klase, površine 3 364 m2. U katastarskoj opštini Osječani Gornji, upisana je imovina u posjedovni list broj 513, označena sa k.č. broj , 1 569 Otoka, njiva 3 klase, površine 2 027 m2. Struktura vakufa džamije Kotorsko, Dornja Mahala po potesu ili kulturi izgleda ovako; - Njiva 34 106 m2, - šuma 1 356 m2. - Groblje 17 877 m2, - Put 341 m2, - Imamski stan 59 m2, - Dvorište 161 m2, - Harem 161 m2 - Džamija 110 m2, izgrađena 1 572 godine.

1.15.Vakuf džamije džemata Kotorsko, Gornja Mahala Vakuf džamije džemata Kotorsko Gornja Mahala upisan je u katastarske opštine ;Kotorsko, Osječani Gornji, i Bukovac ‐Vranduk. U posjedovnom listu broj 561, upisana je imovina označena sa: k.č. broj 23, Kućište, njiva 5 klase, površine 1 383 m2, k.č. broj 122,Urija, groblje, površine, 3 972 m2, k.č. broj 544/1 Harem, dvorište, površine 176 m2, i imamski stan 70 m2, k.č. broj 544/2 , Harem, groblje , površine 299 m2, k.č. broj, 796 Džam,ija Gornja, groblje, površine 1 325 m2, Džamija i mekteb, površine, 206 m 2, k.č. broj , 1 465, Bukovac, njiva 1 klase, površine 1 188 m2, k.č. broj 1 466/1, Bukovac, njiva 1 klase, površine 3 353 m2, k.č. broj , 1 828, Johovac , voćnjak 2 klase, površine 11 588 m2, k.č. broj 1 829, Johovac , njiva 4 klase, površine 3 276 m2 i njiva 5 klase, površine 7 952 m2, k.č. broj 1 871, Johovac, njiva 5 klase, površine 982 m2, k.č. broj 2 020 Groblje Musalla, groblje , površine 2 678 m2, k.č. broj 2 021, Groblje Musall, šuma 4 klase, površine 979 m2, k.č. broj 2 022, Groblje Musalla, njiva 6 klase, površine 4 237 m2 i k.č. broj 2 023, Groblje Musalla, šuma 4 klase, površine 805 m2. U katastarskoj opštini, Osječani Gornji, posjedovni list broj 513 upisana je imovina označena sa, k.č. broj 1 519, Porobićka, njiva 3 klase, površine 7 048 m2. U katastartskoj opštini Bukovac‐Vranduk u posjedovni list broj252 upisana je imovina označena sa; k.č. broj 205/1, Poloj, njiva 2 klase, površine 4 468 m2, k.č. broj 248, Prijedor, njiva 2 klase, površine 1 663 m2, i njiva 3 klase, površine 4 429 m2, te k.č. broj 1 358, Bara, njiva 4 klase, površine 7 637 m2. Struktura vakufa džamije džemata Kotorsko Gornja Mahala, po potesu ili kulturi izgleda ovako:

58

- Njiva 59 096 m2, - Šuma 1 784 m2, - Groblje 8 274 m2, - Džamija sa mektebom 206 m2, izgrađena 1 571 godine, - Imamski stan 70 m2, i dvorište 176 m2.

Zajednička imovina, vakuf džemata Kotorsko, Dornja mahala i Gornja Mahala

U katastarskoj opštini Bušletić u posjedovnom listu broj 371, upisana je imovina koju ova dva džemata koriste po pola,označena sa:k.č. broj, 181, Stručica, njiva 6 klase, površine 3 935 m2, k.č. broj 182, Stručica pašnjak 4 klase, površine 464 m2, k.č.broj 208/1, Stručica , pašnjak 4 klase, površine 5 909 m2, k.č. broj , 208/2, Stručica, pašnjak 4 klase, površine 11 462 m2, k.č. broj 209, Stručica, jaruga, površine 330 m2, k.č. broj 210, Stručica, pašnjak 3 klase, površine 1 129 m2, k.č. broj, 211/1, Kanal površine 1 009 m2, k.č. broj 211/2, Kanal, površine 100 m2, k.č. broj 212/1, Stručica, pašnjak 4 klase, površine 19 668 m2, k.č. broj 212/2, Stručica, pašnjak 4 klase, površine 3 597 m2, k.č. broj 213/1 Stručica, njiva 5 klase, površine 77 469 m2 i k.č. broj 213/2 Stručica, njiva 5 klase, površine 32 529 m2. Struktura zajedničkog vakufa na korištenju ova dva džemata po potesu ili kulturi izgleda ovako: - Jaruga 330 m2, - Kanal 1 109 m2, - Njiva 156 180 m2.

1.16. Vakuf džamije džemata Porječje Vakuf džamije džemata Porječje je upisan u katastarskoj opštini Porječje, posjedovni list broj 51, označen sa : k.č. broj 489, Luka, grob lje, površine 760 m2, k.č. broj 538/2, Jabučik dvorište, površine 426 m2, i džamija, površine 80 m2, k.č. broj 539/2, put bez oznake, površine 246 m2, i k.č. broj, 539/3 Jabučik, njiva 6 klase, površine 491 m2. Struktgura vakufa džemata, džamije Porječje po potesu ili kulturi izgleda ovako: - Groblje 760 m2, - Dvorište 426 m2, - Džamija 80 m2, izgrađena 2 014 godine - Put bez oznake 246 m2, ‐ Njiva 491 m2.

1.17. Vakuf džamije džemata Sjenina Rijeka Vakuf džamije džemata Sjenina Rijeka upisan je u katastarskoj opštinin Sjenina, u posjedovnom listu broj 242 označen sa: k.č. broj 1 527/30, Livada zvana Dubrava,4 klase, površine 1 567 m2, k.č. broj 1 527/35 livada, zvana Dubrava , 4 klase, površine 1 251 m2, k.č. broj 1 628 / 7 put, površine 140 m2, 59 k.č. broj 1 628/8 Poljice Dvorište , površine 804 m2, Privredna zgrada 71 m2, k.č. broj 1 686, Greblje šuma 4 klase površine 2 736 m2 ,k.č. 1 691 njiva zvana Meraja, 6 klase,površine 3 532 m2,k.č. broj 1 712 , pašnjak zvani Meraja, 4 klase, površine 565 m2 i k.č. broj, 2 001/2 i 4 pašnjak Brezik, površine 950 m2. Struktura vakufa džamije Sjenina Rijeka po potesu ili kulturi izgleda ovako; - Njiva 7 865 m2, - Put 140 m2, - Džamija 71 m2, izgrađena 2 004 godine - Dvorište 804 m2, - Imamski stan 64 m2 - Groblje 2 736 m2

2. Vakufi na podrućju političke lopkalne zajednice, općina Usopora, Zeničko dobojski kanton entitet Federacija

2.1. Vakuf džamije džemta Alibegovci Vakuf džamije džemata Alibegovci, upisan je u posjedovni list broj 79 katastarske opštine Alibegovci označen sa : k.č broj 506, Groblje površine 1 033m2, k.č. broj 523, Voćnjak 3 klase površine 1 382 2 . k.č. 524, Njiva 5 klase površine 149 m2 i k,č. Broj 528 Džamija 86 m2 i dvorište 338 m2 Struktura vakufa ove džamije po kulturi ili potesu izgleda ovako: - Groblje 1 033 m2 - Njiva, 149 m2, - Voćnjak 1 531 m2 - Džamija 86 m2, - Harem 338 m2, izgrađena 2 002 godine v - Imamski stan 56 m2.

3.Vakufi na području političke lokalne zajednice , općina Doboj Jug, Zeničko Dobojski kanton, entitet Federacija

3.1. Vakuf džamije džemata Matuzići Nekretnine, vakuf džamije džemata Matuzići su upisani u katastarsku opštinu Matuzići općina Doboj Jug i katastarsku opštinu Kraševo koja pripada općini Tešanj. U katastarskoj opštini Matuzići, vakuf, imaovina je upisana u posjedovne listove broj 132 i 585.U posjedovnom listu broj 585 upisane su nekretnine označene sa:k.č. broj 1947, Gaj, njiva 6 klase, površine 2 330 m2 i k.č. broj 1 151, Baščica, njiva površine 252 m2. U posjedovnom listu broj 132, upisane su nekretnine označene sa, k.č. broj, 130/1, bara, njiva 4 klase, površine 2 600 m2, k.č. broj 130 /3, bara, pristupni put, površine 240 m2, k,č, broj 131, Barica , njiva 3 klase, površine 2 046 m2, k.č. broj, 132/1 , Ledinjak, njiva 3 klase, površine 1 537 m2 k.č. broj

60

133/2 Bara, njiva 5 klase, površine 1 200 m2, k.č. broj 143/2 Krčevina, njiva 5 klase, površine 2 757 m2, k. č. broj 223, Bara, livada 3 klase, površine 1 655 m2, k.č. broj 224, Bara, livada 3 klase, površine 1 895 m2, k.č. broj , 228/1 Bara, livada 2 klase, površine 831 m2, k.č. broj , 228/11, Bara, livada 2 klase, površine 1 906 m25, k.č. broj 542/1. Njivaic, njiva 3 klase, površine 4 873 m2, k.č. broj 542/2, Njivica, njiva 3 klase, popvršine 113 m2, k.č. broj 542/3, Njivica, njiva, put bez oznake, površine 160 m2, k.č. 594/2 Brezik, šuma 4 klase, površine 541 m2, k.č. broj 595/2, Brezik, njiva 7 klase, površine 956 m2, k.č. broj 989, Smrekik, šuma 4 klase, površine 1 072 m2, k.č. broj 1 088/1 Groblje, površine 7 390 m2, k.č. broj , 1 089 , Groblje, voćnjak 2 klase , površine 892 m2. k.č. broj 1 152 Harem, dvorište povšine, 623 m2, džamija i imaski stan, površine 212 m2, k.č. broj 1 153 Harem, voćnjak 3 klase, površine 705 m2, k.č. 1 154 Harem, put bez oznake, površine 220 m2, k.č. broj 1 155,Bašča, voćnjak 2 klase, površine 1 310 m2, k.č. broj 1 525, Mravići Matuzići, put bez oznake, površine 125 m2, k.č. broj 1 033/3 Gorblje, površine 79 m2, i k.,č. broj 1 031 Peraslika, groblje 736 m2. Na području općine Tešanj u katastarskoj opštini Kraševo , posjedovni list broj 1017 6 upisane su nekretnine označene sa k.č. broj 153/1, Jaričišće , livada3 klasse, površine 5 203 m2, k.č. broj 153/1 Jaričišće, livada 5 klase, površine 5 346 m2, i k.č. broj 153/2, Jaričišće, njiva 4 klase, površine 4 395 m2. Struktura vakufa džamije džemata Matuzići po potesu i kuluri izglerda ovako : ‐ Njiva 42 712 m2, ‐ Šuma 1 613 m2, ‐ Groblje 8 205 m2, ‐ Put bez oznaka 745 m2, ‐ Harem 623 m2 ‐ Imamski stan 72 m2, ‐ Dažmija Salihija 140m2, izgrađena 1940 godine ‐ Kuwajtsak džamija 283 m2, izgrađena 2 013 godine

3.2. Vakuf džamije džemata Mravići Vakuf džamije džemata Mravići upisan je u katastarskoj opštini Mravići posjedovni list broj 112 označen sa ; k.č. broj 667/3 Jakitovac, njiva 5 klase,

5 Ova parcela je napadnuta 1 997 godine od strane tadašnjeg rukovodstva općine Doboj Jug na način da su izgradili 110 KW stanicu, trafo bez pitanja vlasnika, Islmaske zajednice u BiH. Tu imovinu smo zaštiitli na način da smo potpisali Ugovor o zamjeni nekretnina broj 10‐4/01‐ 15‐4‐ 77/99, dana 26.07. 1999 godine. Tim ugovorom dio parcele 542/1, u veličini od 1 700 m2, označena sa k.č. broj 542/2 zamijenjen je za nekretnine označene sa k.č. broj ,223 i 224 ukupne površine od 3 550 m2. 6 Ovaj posjedovni list do 2 010 godine vodio se kao posjed MIZ Tešanj, što je bio pogrešan upis. Na naš dopis i dokazivanje izdato je Rjeršenje od strane Službe za katastar, urbanizam i imovinsko‐pravne poslove Tešanj kojim se imovina u ovom posjedovnom listu vraća Medžlisu IZ Doboj 61 površine 1 044 m2, Džamija broj 2, površine 224 m2, Harem džamioje , površine 76 m 2, k.č. brj 923 Mehtef 68 m2, Dvorište mehtefa 357 m2, k.č. broj 1 278/3, Brdo njiva 5 klase, površine 637 m2, šuma 4 klase, površine 318 m2, k.č. broj 1 339/4 Njiva, imamska kuća površine 73 m2, dvorište, površine 299 m2, k.č. broj 1 358 Bašča, njiva 5 klase, površine 180 m2, k.č. broj 1 359 /1 Bašča, voćnjak 3 klase, površine 3 667 m2, k.č broj 1359/2 Bašča harem džamije, površine 661 m2, i džamija, površine 110 m2, k.č. 1 599 Mehtef , Škilje, površine 30 m2, k.č. broj 1 621 Groblje površine 644 m2, i k.č. broj 1 087/2, Dubrava, njiva 7 klase, površine 400 m2, mekteb u Bukviku. Struktura vakufa džamija džemata Mravići po potesu ili kulturi izgleda ovako: - Njiva 6 589 m2, - Groblje 464 m2, - Šuma 280 m2, - Džamija I 110 m2 izgrađena 2 002 godine - Džamija II 224 m2,izgrađena 2 011 godine - Mehtef Škilje 68 m2, izgrađen 1 965 godine - Mehtef Krličevići 30 m2, izgrađen 1 940 godine - Mehtef Bukvik 120 m2. Izgrađen 1 970 godine - Harem i zgrada 433 m2.

4. Vakuf na poderučju lokalne političke zajednice, općina Doboj Istok, Tuzlanski kanton, entitet Fedracija

4.1. Vakuf džamije džemata Frkati Vakuf džamije džemata Frkati upisna je u kaktastarskoj opštini Klokotnica i katastarskoj opštini Lukavica Rijeka. U katastarskoj opštini Klokotnica nekretnine su upisane u katastarsko knjižni izvadak broj 591 i 2 058.U katastarsko knjižnom izvadku broj 591 vakuf je označen sa: k.,č. broj , 834, Selišće, šuma 3 klase, površine 220 m2, k.č. broj 835 , Selišće, njiva 6 klase, površine 3 797 m2, k.č. 1 287/6, Duja, njiva 7 klase, površine 1 098 m2, k.č. broj 1 287 /7, Duja, njiva 7 klase, površine 1 008 m2, k.č. broj 1 287 /8, Duja, nekategorisani put, površine 414 m2, k.č. broj, 1 582/2, Njivica, voćnjak 3 klase, površine 4 372 m2, k.č. broj, 1 619, Njiva, njiva 7 klase, površine 1 064 m2, k.č. broj , 1637, Bašča , njniva 7 klase, površine4 1 068 m2, k.č. broj 1 638, Bašča, njiva 3 klase, površine 12 m2, k.č. broj 1 640, Zgrada, imamski stan, površine 60 m2, i dvorište, površine 182 m2, k.č. broj 1 641, Bašča, njiva 4 klase, površine 210 m2, k.č. broj 1 643, Bašča, njiva 7 klase, površine 779 m2, k,.č. broj 1 928, Gaj, šuma 4 klase, površine4 4 365 m2, k.č. broj 1 937/1 ,Njiva kod džamije, džamija, površine 92 m2, i voćnjak 1 klase, površine 1 050 m2, k.č. broj 4549/1 Mejtef, voćnjak 4 klase , površine 431 m2, k.č. broj 4 549/2 Mejtef, voćnjak 4 klase, površine 461 m2, k.č. broj 4 549/3, Mejtef, mekteb u 62

Babićima, površine 40 m2 i dvorište, površine 87 m2, k.č. broj, 1 615/2 Njivica, voćnjak 3 klase, površine 3 039 m2, i groblje površine 372 m2, k.č. broj, 1 616/2, Njivica, šuma 4 klase, pčovršine 805 m2, k.č. broj, 1 158/1, Grabovi, njiva 5 klase, površine 1 530 m2, njiva 6 klase, površine 1 985 m2, njiva 7 klase, površine 4 107 m2, k.č. broj, 1 158/2, Grabovi, njiva 6 klase, površine 408 m2, k.č. broj 4 511/2, Njiva, šuma 2 klase, površine 545 m2, i njiva 6 klase, površine, 36 m2, k.č. broj 4 512/3, Njiva, groblje, površine 679 m2, k.č. broj 4499/2 Njiva, šuma 2 klase, površine 562 m2, i k.č. broj 4 500/2 Gaj, šuma 4 klase, površine 203 m2. U kaktastarsko knjižnom, izvadku broj 2 058 nekretnine su označene sa; k.č. broj 4 499/2 Njiva, šuma 4 klase, površine 2 186 m2, k.č. broj 4 500/2 Gaj, šuma 4 klase, površine 203 m2, k.č. broj 4 511/2 Njiva, šuma 2 klase, površine 545 m2, Njiva 6 klase, površine 36 m2, i k.č. broj 4 512/3 Njiva, groblje, površine 679 m2. U katastarskoj opštini Lukavica Rijeka nekretnine su upisane u posjedovni list broj. 533, označene sa k.č. broj 1 769 Njivica, šuma 3 klase površine 8 090 m2. Struktura vakufa džamije džemata Frkati po potesu ili kulturi izgleda ovako: - Šuma 16 028 m2, - Njiva 17 126 m2, - Voćnjak 9 365 m2, - Put 414 m2, - Groblje 1 730 m2, - Imamski stan 60 m2, - Džamija 92 m2, izgrađena 1934 godine - Mekteb Babići 40 m2, - Dvorište 269 m2.

4.2. Vakuf džamije džemata Stanić Rijeka Vakuf džamije džemata Stanić Rijeka vodi se u dvije političke opštine, Doboj i Doboj Istok7, u dva ista posjedovna lista broj, 237 K.O. Stanić Rijeka, označen sa. k.č. broj, 321, Bašča, voćnjak 3 klase, površine 1 185 m2, k.č. broj 327 Bašča, dvorište površine 172 m2, njiva 5 klase, površine 182 m2, stambeni objekat, površine 56 m2, pomoćna zgrada, površine 12 m2, k.č. broj 584/2 Smajlovača, nekategorisani put, površine 420 m2, k.č. broj 585, Smajlovača, voćnjak 3 klase, površine 801 m2, k.č. broj, 586 Smajlovača, njiva 6 klase, površine 12 242 m2, k.č. broj 607, Bašča, njiva 7 klase, površine 4 798 m2, k.č. broj 608, Bašča, šuma 3 klase, površine 592 m2, k.č. broj 609, Bašča, voćnjak 4 klase, površine 302 m2, k.č. broj 631, Groblje 270 m2, stambeni objekat površine 49 m2, pomoćna zgrada, površine 63 m2, k. č. broj 632, Grobljke, površine 730 m2, k.č. broj 726, Bašča, stambeni objekat, površine 38 m2, dvorište, površine 126 m2,k.č. broj 795, Groblje‐ selište, površine 3 366 m2, k.č.

7 Ovaj džeamt je podijeljen Dejtonskim sporazumom 1995 godine. Jedan dio se nalazi u području grada Doboja, entitet, Republika Srpska, a drugi dio se nalazi na području opštine Doboj Istok, Tuzlanski kanton, entitet Fedracija 63 broj 841, Zabrenice, pašnjak 5 klase, površine 245 m2, k.č. broj 842/1, Zabrenica, njiva 6 klase, površine 8 360 m2, i šuma 4 klaser, površine 230 m2, k.č. broj 873, Rudina, šuma 5 klase, površine 255 m2, k.č. broj 874, Groblje rudina, površine 2 084 m2, k.č. broj 1 423, Zasjeka, njiva 6 klase, površine 1 257 m2, k.č. broj 1 627/16, Batva, njiva 7 klase, površine 1 390 m2, njiva 7 klase, površine 500 m2, šuma 4 klase, površine 953 m2 i k.č. broj 1657, Baščica, groblje, površine 779 m2. Struktura vakufa džamije džemata Stanić Rijeka, po potesu ili kulturi izgleda ovako: - Dvorište 172 m2, - Imamski stan 68 m2 - Groblje 6 953 m2, - Šuma 2 030 m2, - Zgrade i stan 271 m2, - Voćnjak 2 288 m2, - Njiva 28 974 m2, - Put 420 m2, - Stara džamija 63 m2 izgrađena u 17 stoljeću - Nova džamija 140 m2, izgrađena 2 004 godine

4.3. Vakuf džamije džemata Brijesnica Velika Vakuf džamije džemata Briejsnica Velika upisan je u katastarskoj opštini Brijesnica Velika, kaktastarsko knjižni uložak broj 241 označen sa: k.č. broj 973 Adica, njiva 6 klase, površine 958 m2, k.č. broj 1073, Adica, voćnjak 4 klase, površine 342 m2, k.č. broj 11/3 Adica, šuma 3 klase, površine 362 m2, k.č. broj 439, Bukvičić, šuma 4 klase, površine 6 131 m2, k.č. broj 1 057 Brdo, nekategorisani put, površine 125 m2, k.č. broj 1 059 Brdo, njiva 5 klase, površine 1 245 m2, k.č. broj 1 129 Gaj, voćnjak 2 klase, površine 5 114 m2, k.č. broj 1 157 Gaj, njiva 6 klase, površine 521 m2, k.č. broj 1 2121 /4, Groblje , površine 4 552, k.č. broj 1 221/5, Selište, voćnjak 2 klase, površine 1 884 m2, k.č. broj 1 221 /6, Selište, voćnjak 3 klase, površine 1000 m2, k.č. broj 1 221/7, voćnjka 3 klase, površine 1 000 m2, k.č. broj 1 221/11 Selište, voćnjak 2 klase, površine 3 345 m 2, šuma 4 klase, površine 85 m2, k.č. broj 1 348, Mujanovača, groblje, površine, 811 m2, k.č. broj 1 515, Groblje, površine 5 759 m2, k.č. broj 1 516 Groblje, šuma 2 klase, površine 350 m2, k.č. broj 1 626/1 Bašča, džamija, površine 215 m2, dvorište, površine 500 m2, njiva 5 klase, površine 434 m2, k.č. broj 1 626/2, Bašča, imamski stan, površine 71 m2, pomoćna zgrada, površine 28 m2, dvorište, površine 500 m2, i k.č. broj 2 030/1 Bašča, njiva 5 klase, površine 912 m2, njiva 3 klase, površina 6 815 m2, i njiva 2 klase, popvršine 1 355 m 2. Postoji još jedna uvakufljena nekretnina, vakifa, Hadžić Hasana sin Mehmeda, iz Slavonskog

64

Broda, označena sa k.č. broj 2 098/1, Duga njiva, šuma 2 klase, površine 1 319 m2, i k.č. broj 2 098/2, Duga njiva, šuma 2 klase , površine 1 162 m2, koja će se predati u posjed Islamskoj zajednici nakon smrti vakifa. Struktura vakufa džamije džemata Brijesnica Velika, po potesu ili kulturi izgleda ovako: - Njiva 17 087 m2, - Voćnjak 12 770 m2, - Šuma 6 928 m2, - Put 125 m2, - Groblje 1 266 m2, - Džamija 215 m2 izgrađena 1929 godine - Imamski stan površine 113 m2, - Dvorište 1 000 m2. - Pomoćne zgrade 99 m2.

4.4. Vakuf džemata džamije Polje u Klokotnici Ovaj džemat je formiran 06 Decembra 2 004 godine, stoga ima malo vakufa, koji je upisan u katastarskoj opštini Klokotnica u posjedovni list broj 1 975 i 2058, označen sa, k.č. broj 4 359 Ravnica, šuma 4 klase, površine 2 186 m2, k.č. broj 3 675/4 Segedin njiva 2 klase, površine 559 m2, k.č . broj 3 675/6 Segedin njiva 2 klase, površine 5 50 m2, k.č. broj 3 675/ 453 m2, i 4 kolase, površine 88 m2. K.č. broj 3 675/1 Segedin, nekategorisani put površine 702 m2, suvlasništvo 1/2 upisan je u posjedovni list broj 1 975 Struktur vakufa džamije džemata Polje u Klokotnici po potesu ili kulturi izgleda ovako: - Šuma 2 186 m2, - Njiva 1 658 m2 - Mesdžid 100 m2 izgrađen 1998 godine. Donacija Kuwajtske vlade. - Džamija 380 m2, izgrađena 2009 godine - Put 702 m2, suvlasništvo 1/2

4. 5. Vakuf dažmije džemata Ahimbašići Vakif dežamta džamije Ahimbašići upisan je u kataystarske opštine Lukavica Rijeka i Klokotnica. U katastarskoj opštin Lukavica Rijeka upisan je vakuf u posjedovni list broj 160 , označen sa k.č. broj 1786 Nivica, šuma 3 klase, površine 5056 m2. U katastarskoj opštin Klokotnica, upisan je u posjedovne listove broj 595 i 2058. U posjedovni list broj 595, upisane su nekretenine, vakuf, označene sa: 50/1 Plandište, šuma 4 klase, površine 7 860 m2, k.č. broj 50/2 Plandište ,njiva 6 klase, površine 1 460 m2, njiva 7 klase, površine 580 m2, voćnjak 4 klase, površine 150 m2, k.č. broj 50/3 Plandište, šuma 4 klase, površine 3 146 m2, k.č. broj 50/5 Plandište, šuma 4 klase, površine 115 m2, k.č. broj 50/8 Plandište, šuma 4 klase, površine 611 m2, k.č. broj 50/7 Plandište, nekategorisani put, površine 671 m2, k.č. broj 51 Plandište, šuma 4

65 klase, površine 236 m2, kč. Broj 52/1 Plandište, šuma 4 klase, površine 350 m2, k.č. broj 52/3 Plandište, šuma 4 klase, površine 150 m2, k.č. broj 107 /4 Dumače, šuma 2 klase, površine 3 650 m 2, k.č. broj 107/6 Dumače, šuma 2 klase, površine 2 084 m2, k.č. broj 386 Bašča , njiva 6 klase, površine 1 355 m2, njiva 7 klase, površine 5 257 m2, njiva 8 klase, površine 4179 m2, k.č. broj 456 Brdo Malo, voćnjak 4 klase, površine 1 528 m2, k.č. broj 457 Brdo Malo , njiva 7 klase, površine 1 773 m2, k.č. broj 488 Bašča, imamski stan površine 77 m2, dvorište, površine 341 m2, k.č. broj 489 Bašča, voćnjak 1 klase, površine 894 m2, k.č. broj 606 Džamija, površine 77 m2, voćnjak 1 klase, površine 1 196 m2, k.č. broj 621 Bašča, groblje,površine 1 309 m2, k.č. broj 630 Baščica, pašnjak 4 klase, površine 439 m2, k.č. broj 647 Dolić, njiva 5 klase, površine 1 319 m2, k.č. broj 648 Dolić Groblje, površine 568 m2, k.č. broj 665 Bašča, njiva 5 klase, površine 568 m2, k.č. broj 578 Groblje 382 m2, i k.č. broj 3 372 Salčica pašnjak 5 klase, površine 1 659 m2. U posjedovni list broj 2058 upisane su nekretnine označene sa; k.č. broj 455/1 Baščica, njiva 7 klase, površine 4816 m2, k.č. broj 726 Njivica , groblje,površine 553 m2, k.č. broj 727 Njivica, njiva 5 klase, površine 1 010 m2. Struktura vakufa džamije džemata Ahimbašići po potesu ili kulturi izgleda ovako: - Šuma 23 267 m2, - Njiva 21 950 m2, - Voćnjak 3 768 m2 - Put 671 m2, - Groblje 2 600 m2, - Dvorište 341 m2, - Imamski stan 77 m2 - Džamija 77 m2, izgrađena 1928 godine - Pomoćna zgrada 40 m2.

4.6.Vakuf džamije džemata Habibovići Vakuf džamije džemata Habibovići upisan je u katastarskoj opštini klokotnica u posjedovne listove broj; 31 57, 2 058 i 592, U posjedovni list broj 3 157 upisane su nekretnine označene sa, k.č. broj ,2267/3 Gaj ,njiva 7 klase, površine 1 045 m2, i k.č. broj 2 267/2 Gaj, njiva 7 klase, površine 2 706 m2. U Posjedovnom listu broj 2 058 upisan je vakuf označen sa, k.č. broj 2 788/1 Bašča, šuma 4 klase, površine 1 572 m2, k.č. broj 2 788 /2, Bašča, šuma 4 klase, površine 2000 m2, i k.č. broj 2 788/3 Bašča, šuma 4 klase, površine 1 497 m2. U posjedovni list broj 592 upisane su nekretnine, vakuf označene sa: k.č. broj 1 461 Njivice, šuma 5 klase, površine 221 m2, k.č. broj 1 462 Njivice, njiva 7 klase, površine 3 152 m2, k.č. broj 2 193/2 Selišće, mekteb, površine 70 m2, džamija, površine 99 m2, njiva 6 klase, površine 357 m2, dvorište 331 m2, k.č. broj 2 221 Imamski stan , površione 190 m2, k.č. broj 2 787/2 Krčevinica, njiva 6 klase, površine 1000 m2, k.č. broj 2 818, Zgrada, voćnjak 2 klase, površine 40 m2, k.č. broj 2 850 Bašča, stambeni objekat, površine 73 m2,

66 njiva 5 klase, površine 498 m2, dvorište, površine 427 m2, k.č. broj 3 405 Palučci , šuma 3 klase, površine 392 m2, i k.č. broj 3 406/1 Paličci, njiva 6 klase, površine 3 129 m2. Struktura vakufa džemata, džamije Habibovići po potesu ili kulturi izgleda ovako, - Njiva 12 077 m2, - Dvorište 758 m2, - Šuma 5 682 m2, - Voćnjak 40 m2, - Imamski stan 197 m2, - Mekteb 70 m2, - Džamija 99 m2, izgrađena 1972 godine bez munare. Munara izgrađena 1987 godine.

4.7. Vakuf džamije džemata Lukavica Rijeka Vakuf džamije džeamta Lukavica rijeka, upisan je u katastarskoj opštini Lukavica Rijeka, u posjedovne listove ,broj 161 i 790. U posjedovnom listu broj 161 upisane su nekretnine označene sa; k.č. broj 85 Skatinovac, šuma 4 klase, površine 11 090 m2, k.č. broj 86 Skatinovac, pašnjak 5 klase, površine 7 086 m2, k.č. broj 87 Skatinovac , voćnjak 6 klase, površine 1 478 m2, k.č. broj 88 Skatinovac, pašnjak 5 klase, površine 1 402 m2, k.č. broj 89 Skatinovac , njiva 8 klase, površine 4 604 m2, k.č. broj 291/1 Oblićka Luka , njiva 4 klase, površine 2 775 m2, k.č. broj 292 Oblićka Luka, bez klase, površina 1 844 m2, k.č. broj 295/5, Bliskača, njiva 5 klase, površine 817 m2, k.č. broj 560 Kominovi, bez klase, površina 890 m2, k.č. broj 1019 Balatluci,šuma 5 klase, površine 3 174 m2, k.č. broj 1 020Balatluci, pašnjak 5 klase, površine 11 210 m2, i k.č. broj 1 465 Becanj, šuma 4 klase, popvršine 12 864 m2. U posjedovnom listu broj 790 upisane su nekretnine označene sa: k.č. broj 490 njiva, livada 3 klase, površine 1 074 m2, k.,č. broj 491 Njiva, njiva 4 klase, površine 1 151 m2, k.č. broj 1 708/3 Kose, livada 5 klase, površine 1 874 m2, šuma 4 klase, površine 131 m2. Struktura vakufa džemata džamije Lukavica Rijeka po potesu ili kulturi izgleda ovako. - Njiva, 31 993 m2, - Šuma 27 259 m2, - Bez klase 2 734 m2, - Voćnjak 1 478 m2, - Stara džamija 64 m2 izgrađena 1970 godine - Nova džamija 500 m2, izgrađena 2 012 godine. - Imamski stan 82 m2.

4.8. Vakuf džamije džemata Hadžići Vakuf džamije džemata Hadžići , upisan je ukatastarskoj opštini Mala Brijesnica u posjedovnom listu broj 225 i označen je sa: k.č. broj 216 Carska

67

Bašča, pašnjak 4 klase, površine 12 518 m2, k.č. broj 217 Carska Bašča, šuma 3 klase, površine 6 449 m2, k.č. broj 573 Dolovi, njiva 5 klase, površine 3 456 m2, k.č. broj 700 Bašča, voćnjak 3 klase, površine 2 185 m2, k.č. broj 710 Bašča, voćnjak 4 klase, površine 1 519 m2, k.č. broj 799/1 Njiva, njiva 5 klase, površine 252 m2, k.č. broj 1 143 /2 Brdo, stambeni objekat, površine 72 m2, njiva 6 klase, površine 502 m2, dvorište, površine 428 m2, k.č. broj 1 219/1 Baščica, džamija površine 69 m2, k.č. broj 1235/1 Grič, njiva 6 klase, površine 322 m2, i k.č. broj 1298/1 Brdo, voćnjak 3 klase, površine 1 0690 m2, Struktura vakufa džemata džamije Hadžići po potesu ili kulturi izgleda ovako: - Njiva 12 790 m2, - Šuma 9 905 m2, - Voćnjak 3 704 m2 - Džamija 69 m2, izgrađena 1 936 godine - Imamski stan 72 m2.

4.9.Vakuf džamije džemata Škrebe Vakuf džamije džemata Škrebe upisan je u katastarskoj opštini Mala Brijesnica u posjedovnim listovima broj :225, 190 i 191. U posjedovnom listu broj 225 upisane su nekretnine označene sa: k.č. broj 1372/1 Njiva, džamija 108 m2, dvorište 293 m2, k.č. broj 1 577 Njiverak, pašnjak 6 klase, površine 5 988 m2, k.č. broj 1578 Njiverak, njiva 7 klase, površine 3 725 m2, k.č. broj 1 579 Njiverak, šuma 4 klase, površine 31 680 m2, šuma 5 klase, površine 14 501 m2, k.,č. broj 1580 Njiverak pašnjak 6 klase, površine 7 189 m2, k.č. broj 1 581 Njiverak, pašnjak 6 klase, površine 5 027 m2, k.č. broj 1 582 Njiverak, pašnjak 5 klase, površine 2 742 m2, k.č. broj 1 583/1 Njiverak njiva 6 klase, površine 17 490 m2, k.č. broj 1 583/2 Njiverak, voćnjak 3 klase, površine 1 749 m2, k.č. Broj 1583/3 Njiverak, njiva 6 klase, površine 1 150 m2, i k.č. broj 1595 Groblje, njiva 5 klase, površine 2 356 m2. U posjedovnom listu broj 1 190 upisana je nekretnina označena sa k.č. broj 1 143/1 Brdo,njiva 6 klase, površine 622 m2. Posjedovnom listu broj 1 191 upisana je nekretnina označena sa k.č. broj 1 143 /7 površine 124 m2, suvlasništvo ½. Struktura vakufa džamije džemata Škrebe po potesu ili kulturi izgleda ovako: - Njiva 48 836 m2 - Šuma 46 181 m2 - Džamija 108 m2, izgrađena 1 999 godine - Dvorište 293 m2 - Imamski stan 75 m2.

5. Vakuf koji je kupio Medžlis islamske zajednice Doboj

68

Medžlis islamske zajednice Doboj je kupovao nekretnine, vakuf , zemljište označeno sa k.č. broj 746/4 Jelifanka, njiva 7 klase, površine 3938 m2 kč. Broj 746/4 Jelifanka, dvorište, površine 482 m2 i k.č. broj 746/4 Jelifanka, stambeni objekat, površine 18 m2, upisana u katastarskoj opštini Pridjel. Zatim nekretnine označene sa k.č. broj 2337 Rajčinovac, njiva 5 klase, površine 2 819 m2, i k.č. broj 2 333/4 kućište Krčevine, njiva 5 klase, površine 2 2 554 m , upisane u katastarskoj opštin Doboj upisane u posjedovni list broj 2 232. Struktura kupljenog vakufa po potesu ili kulturi izglerda ovako: - Njiva 9 311 m2, - Dvorište 482 m2 i - Stanbeni objekat 18 m2.

Izvori

1. Lužbeni list Socijalističke Republike BiH broj 22 /84 2.www.ezkrs.net 3.www katastar. ba 4.Arhiva Medžlisa islamske zajednice Doboj 5. Arhiva Vakufske direkcije Sarajevo

njak njak /stan /stan č BR Put Put Njiva Njiva Kanal Šuma Šuma gasul. gasul. Mejtef Mejtef Neo.z. Neo.z. Jaruga Jaruga Zgrade Greblje Posl.pr. Posl.pr. Abdest. Abdest. Ukupno Ukupno Stadion Stadion Vo Džamija Džamija Dvorište Dvorište Ku ć DŽEMAT DŽEMAT

1 9 99 647 845 218 150 25632 13587 98696 139883 Selimija Selimija

2 34 444 356 596 156 3617 27750 32953 Trnjak

3 93 64 722 700 17297 19056 37932 Orašje Orašje

4 72 160 564 185 29344 47802 17477 Grapska Grapska a

5 35 390 150 790 480 580 2425 Svjetli ć

69

6 892 188 611 1857 5000 8548 Plane Plane

7 58 125 413 3753 2342 Pridjel Pridjel 22058 15367 ani ani lije/Po

8 č r 75 42 15 35 193 272 a 1473 to 15340 17445 v Še

9 29 56 19 196 210 860 2213 9584 13167 Miljkovac Miljkovac o h

u 10 56 17 108 832 210 Polje Polje S 14542 15765 ije ije č

11 64 55 iv 142 868 4610 2248 7987 Č

12 59 110 322 341 1356 17877 34106 54171 Kotorsko D. Kotorsko D.

13 70 206 6274 1784 59096 67430 Kotorsko G.

14 ajre 58 57 120 8347 8582 Č je č

15 80 760 491 426 246 2003 Porje

16 71 64 804 140 2736 1033 4848 Alibegovci Alibegovci

70

i ć

17 72 623 745 423 8205 1613 42712 54393 Matuzi i ć

18 433 218 464 334 280 6589 8318 Mravi

19 92 60 40 269 414 1730 9365 Frkati 16028 17126 45124 R. ć

20 68 172 271 420 203 6953 2030 2288 28974 41379 Stani

V. 21 99 125 113 100 215 1266 6928 1000 ijesnica 17087 12770 39703 r B

P. 22 380 702 2186 1658 3768 8694 Klokotnica i ć

23 77 40 77 341 671 2600 23267 21915 48988 Ahimbaši i ć

24 99 70 40 758 197 5682 12077 18923 Habibovi ica v

R. 25 82 564 ka 2734 27259 31993 62632 u L i ć

26 69 75 9905 3704 12790 26543 Hadži

27 75 108 293 48836 49312 Škrebe Škrebe

71

28 18 482 9311 9811 MIZ Doboj MIZ Doboj

29 70 582 7521 2484 1084 11741 Sjenina

30 56 424 330 1109 7865 1531 11315 Sjenina R.

31 161740 161740 Suvlasništvo Suvlasništvo

32 99 15 71 489 764 617 330 6053 1841 6120 2930 1109 14447 43286 116657 131497 755290 Ukupno Ukupno 1081615

72

Prof. dr. sc. Edin Mutapčić

UPRAVNO TERITORIJALNO USTROJSTVO DOBOJSKOG KRAJA U SREDNJEM VIJEKU

Abstarkt:

Autor u ovom radu daje cjelovit prikaz upravno teritorijalne organizacije dobojskog kraja u srednjem vijeku. Za razliku od stavova „tradicionalne historigrafije“ koji su širok teritorijalni obuhvat Usore posmatrali kao integracione procese, autor ističe da su u pitanju obrnuti dezintegracioni procesi koji su dovodili do odvajanja najprije zemlje Soli, a zatim i Podrinja. Ipak u centru autorovog fokusa jeste grad Doboj i njegova uloga u medijevalnoj bosanskoj historiji.

Ključne riječi:

Usora, Bosna, Doboj, grad, župa, srednji vijek

„ZEMLJE“ USORA I SOLI – PRVI SPOMEN U HISTORIJSKIM IZVORIMA

Općepoznato je da u neposrenoj blizini Doboja protiče rijeka Usora. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu tokom 1992‐1995. Formirana je i istoimena općina. Tako, da u nauci često zbunjujuće djeluje da jedan ogroman prostor srednjovjekovne bosanske države se naziva ovim imenom. Takođe, moramo konstatovati da dosadašnja nauka uglavnom nije uspjela da sagleda složenu višeslojnu strukturu organizovanja medijevalnog bosanskog društva. Na taj način veliki dio naučnika nije uspjevao da razbije 73 predrasude o postojanju više organizacione cjeline nego što je župa, kao što su oblast i zemlja. Tako njihovi vrlo značajni značajni rezultati su upadali u navedenu zamku. Kao izuzetak, u uočavanju te složene strukture organizacione sheme srednjovjekovnog bosanskog društva moramo istaknuti Pavu Anđelića. 1 Međutim, duboko pod uticajem dotadašnjih dominantnih naučnih stavova, i ovaj vrsni naučnik nije uspio da dođe do potpunih rezultata. Naše analize i detaljna istraživanja političkih odnosa na prostoru sjeverne Bosne u srednjem vijeku dokazuju da je Usora predstavljala jedno dosta rasprostranjenu teritorijalnopolitičku jedinicu, u kojoj manje oblasti – Sol i Podrinje (Trebotić) – imaju specifičan status. Tako i samo ime Usora ima tri upravno teritorijalna značenja, odnosno sadržaja: a) Usora – župa; b) Usora – oblast koja je podijeljena na župe; c) proširena Usora kao zemlja, odnosno „vojvodstvo“ („udiona zemlja“) sa sa gore navedenom Usorom (pod b) te Soli i Podrinjem u svom sastavu.2

Župa Usora i njena upravno teritorijalna organizacija

Pošto je tema ovog simpozijuma lokalnog karaktera mi će mo se u ovom radu osvrnuti na ovu najmanju organizacionu formu Usore, odnosno srednjovjekovnu župu. Ova župa obuhvatala je sliv istoimene rijeke pritoke Bosne, ali i lijevu stranu rijeke Bosne, sve do ispod Doboja. Upravo na tom području manja planina Krnjin vrši razgraničenje ove župe od Nenavišta. Zatim granica ide rijekom Lupljanicom, do rijeke Ukrine, koja vrši razgraničenje na sjeveru, odnosno na tromeđi Glaško‐kobaške i župe Nenavište. Sa zapadne strane razgraničenje sa Glaškom (kobaškom) župom činila je rijeka Ukrina, odnosno njena sastavnica Velika Ukrina.

1 Pavao Anđelić, O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku, Prilozi instituta za istoriju u Sarajevu, broj XIII, 1977.; P. Anđelić, Postojbina i rod Divoša Tihoradića, Časopi staroslavenskog instituta, Poseban otisak, br. 25‐26, Zagreb 1976; P. Anđelić, Ubdikacija oblasti Trebotića i teritorijalno‐politička organizacija Bosanskog podrinja u srednjem vijeku, Glasnik zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Arheologija, Nova serija XXX/XXXI (1975/76), Sarajevo, 1977; 2 O svemu tome više: Edin Mutapčić, Usora i Soli – uzajamni odnos i granice, Zbornik radova, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2011., 261‐277 (440); Uporediti: P. Anđelić, O usorskim vojvodama, 32. 74

B S a v a osu s t Vrbas a a rb r in Nenavište Posavlje V Uk Modrina Glaž Ukrina S a v a a nj Ti Bijeljina Sokol Srebrenik Koraj Visori Tešanj S Usora p re èa G. Soli Maglaj D. Soli V Sapna rba na Spreca nj os Dramešin a Gostilja B G o Kladanj jaèa šc Bosanske srednjovjekovne Drin D a Birac r n in i a c zemlje: a USORA, SOLI I PODRINJE Krivaja Trebotic O s sa njihovi m župama a t

Karta br. 1. Bosanske srednjovjekovne zemlje: Usora, Soli i Podrinje

Već je bilo riječi da navedeni naziv u sebi jasno čuva tragove razgraničenja,3 ali u ovom slučaju razgraničenja između dvije usorske župe Glaš‐Kobaš i župe Usore, a ne između zemlje Usore i D. Krajeva kako je to u historiografiji, uglavnom, preuzimano.4 Sa južne strane, prevoji Uzlomca i Borje razgraničavaju ovaj prostor od zemlje Bosne. Na području ove župe razvilo se nekoliko gradova‐utvrda među, kojima, svakako, dominantnu ulogu imaju Tešanj i Doboj. Međutim, srednjovjekovni tragovi kriju mogućnost vrlo ranog osamostaljivanja određenih područja kao feudalnih vlastelinstava. U tom pravcu treba spomenuti, vjerovatno, dvije omanje župe, vezane za područje Modrine i Ukrinice, za koje se jasno kaže da se nalaze u Usori („duabusque supis [in] Vozora scilicet Modrina et Chrincha quodam Henrico ac fratribus eius, ipsorum bani Stephani“)5, te područje kasnijeg vakufa, za koga A. Handžić vrlo ubjedljivo argumentira da ustvari predstavlja prostor koji je ranije bio organizovan kao katolička župa Kuzmadanja (sv. Kuzman i Damjan).

3 V. Ćorović, Historija Bosne, Knjiga I., Beograd 1940.,, str. 116. Pozivajući se na Skarića, on ističe da „peč oukr, oukra označava isto tako granicu (oba pojma spojena su u nazivu Ukrajina)“. „Granične župe zvale su se kraj i krajina. To ime održalo se u mnogim oblastima sve do danas“. 4 Vidjeti preth. napomenu.; V. Klaić, Poviest Bosne, Zagreb, 1882., str. 21; F. Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić‐ Hrvatinić i njegovo doba (1350‐1416), Zagreb, 1902., str. 5; Mazalić, Đoko, Kraći članci i rasprave, GZM, Nova serija, IV‐V, 1949.‐1950., str. 215‐242. 5 Thallóczy‐Barabas, Codex diplomaticus comitum de Blagay, MHH, Diplomataria XXXI, Budapest, 1902., str. 72‐74. 75

U vrijeme osmanske vladavine, ovaj prostor će biti organizovan u dvije nahije: Tešanj i Usoru.6 Naša istraživanja, zasnovana na toponomastičkim tragovima i kasnijim pisanim izvorima, uglavnom pokazuju da se radi o približno istom geografskom prostoru. Upravo na prostoru ove župe uz tvrdi grad Tešanj svakako da Doboj sa svojim utvrđenjem i podgradom predstavlja jedno od najjznačajnijih ekonomskih, političkih, a naravno i vojnostrateških područja unutar ove župe.

GRAD – UTVRDA DOBOJ

Područje ušća Usore i Spreče u Bosnu, koje uslijed toga predstavlja izrazitu saobraćajnu raskrsnicu u kojoj se sijeku putevi sjever – jug i istok – zapad ovoga dijela Bosne, bilo je od najstarijih vremena naseljeno. Nije slučajno da su na ušću Usore pronađeni paleolitski nalazi, inače vrlo rijetki u Bosni. Od tada pa do naših dana, život na ovom mjestu može se u kontinuitetu pratiti.29 Nije potrebno skretati pažnju da je preko ovog područja još od prethistorije prolazila značajna putna komunikacija, kao i stari rimski drum, koji je korišten i u srednjem vijeku.7 Najraniji centar, još od prethistorije do antičkih vremena, a zatim i ranog srednjovjekovnog života bio je na lokalitetu “Crkvina” u Makljenovcu, neposredno kod današnjeg Doboja, u blizini ušća Usore u Bosnu, 2–3 km daleko od današnje tvrđave Doboj.8 Upravo na tom području, “na vrhu brijega”, u srednjem vijeku izgrađena mala drvena crkva koja je, svakako, u narodnoj tradiciji sačuvala tragove kroz sam naziv lokaliteta.9 Međutim, uspostavljanjem rimske vlasti, na ovim prostorima dolazi do izgradnje rimskog kastruma. Rimljani su u I vijeku nove ere sagradili veliki vojnički logor Castrum. Oblika je pravougaonika, veličine oko 160x135 m, debljina zidova oko 1,90 m, i danas su dijelom očuvani do oko 1,50 m visine. Na svakom ovalnom uglu ovog ogromnog pravougaonika su kule, a na polovini svake stranice postoje otvori – kapije, koje su, opet, sa obje strane zaštićene kulama.10

6 A. Handžić, Gazi Husrev‐begovi vakufi u tešanjskoj nahiji u XVI stoljeću, Anali, Gazi Husrev‐ begove biblioteke, Knjiga II‐III, Sarajevo, 1974., str. 166‐167. 29 Zdravko Kajmaković, Stari grad Doboj ‐ konzervatorski radovi 1962. Godine, Naše starine, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture S. R. Bosne i Hercegovine, Broj IX, Sarajevo, 1964 (dalje: Z. Kajmaković, Stari grad Doboj)., str. 45. 7 B. Belić, Stari Doboj, str. 8.; Petar M. Bogunović, Iz usorskog kraja i okoline, Sarajevo, 1936., str. 6. 8 Z. Kajmaković, Stari grad Doboj, str. 45. 9 Arheološki leksikon, tom 2, str. 62. 10 B. Belić, Stari Doboj, str. 7‐9; Arheološki leksikon, tom 2, str. 64; U sredini velikog utvrđenja je zgrada štaba, a okolo čitavog Castruma je opkopan široki rov i navedena voda iz stotinjak metara udaljenog korita Bosne. Čitav kompleks je građen od kamenih blokova. U pravcu zapada, preko širokog rova sa vodom, a u podnožju uzvišenja, sagrađeno je naselje Canabea. To je, valjda, 76

Međutim, u vremenu ojačalog feudalnog društvenog sistema, u XII–XIII stoljeću, dolazi do gradnje nove utvrde na vrhu kupaste glavice. Iznad današnjeg “Doboja u ravnici, na ušćima Spreče i Usore u Bosnu, srasla sa stijenama kupastog brijega i opkoljena dotrajalim zdanjima stare čaršije u neposrednom podnožju, dobojska tvrđava, slična ogromnom brodu, usmjerenom na jug, sa polomljenom palubom, predstavlja vizuelno najizloženiji spomenik kulture na glavnoj saobraćajnici u Bosni – onoj koja dolinom istoimene rijeke povezuje naš sjever sa jugom. Naime, ni jedan naš stari grad ne može se tako dugo razgledati u toku vožnje željeznicom ili drumom kao što je to slučaj kod Doboja”. 11 Najbolji dokaz da je grad Doboj nastao u srednjem vijeku, i to prije jače upotrebe vatrenog oružja, jeste njegov položaj, koji je imao vrijednost samo u to vrijeme. Čim je vatreno oružje počelo igrati svoju ulogu u ratovima, Doboj nije imao više važnosti kao utvrda, jer ga nadvisuje i ugrožava najbliži okolišni teren, npr., kota Krčevine (324) ili trijangulaciona tačka Denkovac (325 m), jer sam grad leži na visini od 214 m. Jasno je da je u takvoj situaciji njegova uloga kao tvrđave spala na neznatnu vrijednost, a bila je prije upotrebe vatrenog oružja prvoklasna. Sličan položaj imaju u Bosni gotovo svi srednjovjekovni gradovi.12 Doboj je u početku bio dvorac sa dvije kule. On je tada zauzimao vrh brijega. Jaka četverougaona kula bila mu je u sjeveroistočnom uglu poviše da‐ našnje kapijske kule i četverougaone tabije do nje, a druga, isto četverougaona – donžon kula – bila je na samom vrhu brežuljka.13 Otkopavanjem je ustanovljeno da je donžon imao kvadratičnu osnovu. Zidovi su bili debeli 175 cm, a strane spolja iznosile su 7,20 m. On se nalazi na najistaknutijoj tačci kamene glavice. Zbog toga se donžon, zajedno sa kompleksom neposredno uz njega (prostor na kome je danas tabija i ekonomska zgrada), mora smatrati najsta‐ rijim jezgrom staroga Doboja. Sa zapadne strane donžona nađeno je na dubini od 30 cm nekoliko kamenih stepenica. Ulaz u donžon nalazio se, znači, na toj strani. Utvrda je posjedovala dvije čatrnje (cisterne za vodu), jednu manju u podrumu donžona i drugu, veću, u blizini stepenica, sa lijeve strane. Smatra se da je prva starija, a druga se veže za polovinu XV stoljeća. Od unutrašnje arhiktetkture treba još istaći južnu kulu koja se datira u osmanski period, uostalom, kao i glavna tabija. Zidovi tvrđave su u više navrata popravljani.14 Ulaz u grad bio je na mjestu gdje se danas uzlazi stepenicama od kapijske kule na citadelu. Njih su kasnije Turci izgradili od kamena, a Austrijanci popravljali betonom. Prvobitno su bile od drveta i mogle su se u nemirna vremena ukloniti i zamijeniti ljestvama, a ove lako uzdići na bedem. najstarije naselje gradskog tipa u našim oblastima, jer je istovremeno Castrumu. Najkasnija rimska gradnja na ovom mjestu potiče iz IV, odnosno V stoljeća. 11 Z. Kajmaković, Stari grad Doboj, str. 45. 12 Đoko Mazalić, Vinac i Doboj, GZM u Sarajevu, Nova serija, Arheologija, sveska XIII, Sarajvo, 1958., (dalje: Đ. Mazalić, Vinac i Doboj), str. 237. 13 Đ. Mazalić, Vinac i Doboj, str. 237‐238. 14 Z. Kajmaković, Stari grad Doboj, str. 51‐61.; 77

Prilaz gradu bio je kao i danas s istočne strane, podnu, južnog bedema. Takav gradić imao je opseg od oko 165 m, sa površinom od oko 1400 m2.15 Ipak, ne smijemo smetnuti s uma da je dobojska tvrđava bila na centru komunikacijskih pravaca. Tako, ispred njenog ulaza drum se razdvaja, pa je stvoreno raskršće, grananje putnih pravaca od ovog iz doline Bosne u dva nova puta, u dolinu Usore i dolinu Spreče (u oblast Soli).16 Početkom XV stoljeća, tj. 1415. godine, imamo prvi pomen tvrđave Doboj.17 Naime, dubrovački obavještajci iz Bosne su obavijstili svoju općinu o stanju u Bosni, odnosno kretanju osmanskih i ugarskih formacija. Upravo ta obavještenja Dubrovčani prosljeđuju kralju Sigismundu (“domino imperatori”). U jednom takvom obavještenju, upućenom 28. juna 1415. godine, spominju se “Iohannes de Conhara” (Ivan Konjara) “cum multis gentibus serenitatis vestre appulerat in Uxora subtus castrum Dobui, qui, ut fertur, venit versus Bosnam”.18 Prema tome, oni su, prema navedenim špijunskim obavještenjaima, u tom trenutku logorovali u gradskom podgrađu (trgu) Doboja. Navedeni podatak je značajan jer ukazuje da se pored utvrde razvijalo i gradsko podgrađe, u kome su, uostalom, boravili vojnici predvođeni Ivanom Konjarom. U nauci postoji mišljenje “da se radi o naselju na mjestu današnje stare čaršije u Doboju”.19 Upravo ovaj podatak, da se ugarske snage nalaze u Doboju i skorašnje zarobljavanja znamenitih ugarskih vojskovođa Ivana Morovićkog, Ivana Gare i Pavla Čupora u osmansko zarobljeništvo uvjetovali su da se u historigrafiji presudna bitka u sukobu Mađara sa ujedinjenim bosansko‐osmanskim snagama u ljeto 1415. godine smjesti kod Doboja.20

15 Đ. Mazalić, Vinac i Doboj, str. 238. 16 B. Belić, Stari Doboj, Osnovni putni pravac je sa sedla (prevoja) opet silazio pa nastavljao kroz dolinu Bosne i povijanjem stizao do starih antičkih fortifikacija i obala Usore kod ušća. Tu je, svakako, postojala stara skela i siguran prelaz. Drugi je putni pravac od raskršća na sedlu (prevoju) ispred kapije tvrđave išao na greben visije iznad Doboja i vodio ka dolini Usore, do mjesta udaljenog od ušća oko 3 km. Tu, u riječnom koritu, postoji plićak zvani Bogaz, gde je čak i u vrijeme visokih vodostaja rijeku moguće pregaziti. Postojanje tih plićaka, gdje je riječno dno kamen cjelac, koristio je čovjek od najstarije prošlosti i na brojnim velikim magistralnim drumovima. U našim danima oni su samo pomoćni prelazi u lokalnom saobraćaju, što je slučaj i kod nekada tako značajnog Bogaza na Usori. 17 H. Kreševljaković, Stari bosanski gradovi, str. 21. 18 J. Gelcich ‐ L. Thallóczy, Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum regno Hungariae, Raguza és Magyarország összekötteréseinek oklevéltára, Magyar Tudományos Akadémia, Budapest, 1887, str. 249‐250; E. Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752), Zagreb, 1892 str. 101. Fermendžin ovaj dokument donosi u skraćenoj verziji. 19 Z. Kajmaković, Stari grad Doboj, str. 45. 20 V. Ćorović, Historija Bosne, Knjiga I., str. 416; F. Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić­ Hrvatinić i njegovo doba (1350‐1416), str. 233‐235; P. Ćošković, Susret sa zagubljenom poviješću, područje Bosanske Gradiške u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, 2001., str. 84. 78

Međutim, jedan podatak iz 1416. godine „quod dictus Frank de Gyula contra Turcas exercituans in Regno Bosniae in prouincia Lasta captus esset“21, presudno je uticao da određeni historičari navedenu bitku svrstaju u dolinu Lašve.22 Iako je vrlo teško konstatovati da se bitka odigrala kod Doboja i navedeni podatak da je Frank de Gyula ratovao protiv Osmanlija “in prouincia Lasta”, ne čini se kao siguran pokazatelj da se baš tu odigrala glavna bitka, u svakom slučaju, argumenti su snažniji nego kada je u pitanju Doboj. Svakako da poslije gore pomenute bitke dolazi do jednog defanzivnijeg stava ugarske države kada su u pitanju prilike u Bosni, odnosno Usori. Tako Doboj, sve do osmanskih osvajanja, ostaje u sastavu srednjovjekovne bosanske države. Međutim, 1463. godine, kada su Osmanlije osvojili Bosnu vjerovatno pod njihovu indirektnu kontrolu došao i Doboj. Takav zaključak izvodimo prvenstveno usljed činjenice da je Doboj jedan od šest gradova tzv. Obnovljenog bosanskog kraljevstva (1465‐1476) pod indirektnom osmanskom jurisdikcijom.23 Ovakav zaključak dugujemo prije svega, podatku iz naknadnih bilješki deftera iz 1468–1469 gdje je 10. septembra 1477. godine evidentiran timar od 3.985 akči kneza Jovašina i timar od 2.555 akči Stjepana, koji su predali Doboj.24 Rezultat toga je spominjanje Doboja u mirovnom ugovoru iz 1503. godine kao osmanskog teritorija.25 Informacija iz februaru iste godine govori da je na čelu dobojske posade dizdar Mustafaga.26 Doboj je, najvjerovatnije, na početku pripadao Maglajskoj nahiji, ali, učvršćivanjem osmanskog sistema na ovom prostoru, formira se 1516. godine

21 Fejér, Codex diplomaticus /X/5, str.670‐671. 22 Prvi je Lašvu kao poprište bitke ubicirao Vj. Klaić, i on smatra da se ona odigrala 10. VIII 1415. Prema mišljenju istog autora, “najprije je bilo okršaja u Usori, tom starom bojištu između Ugarske Bosne; tu je bosanski vojvoda Dubravčić morao ugarsko‐hrvatskim vojvodama predati svoju utvrdu Kovač, samo da iznese živu glavu”. (Vj. Klaić, Povijest Hrvata, knjiga III, str. 90‐91; Tim problemom se kasnije nešto iscrpnije pozabavio S. Ćirković (Dve godine bosanske istorije (1414‐ 1415), Istorijski glasnik, Organ istorijskog društva NR Srbije, broj 3‐4, Beograd, 1953. (dalje: S. Ćirković, Dve godine), str. 29‐38 koji je smatrao da se bitka odigrala u prvoj polovini jula 1415. godine. U navedenom radu je samo konstatovao da se ona odigrala južnije (str. 33, nap. 34), da bi kasnije istu smjestio takođe u dolinu Lašve (Istorija srednjovjekovne bosanske države, str. 242‐ 243), ali u drugoj polovini jula. Ćirkovićevu dataciju iz 1953. godine prihvaća i D. Lovrenović, Na klizištu povijesti, str. 198. 23 A. Handžić, Nahija Brod krajem XV i početkom XVI vijeka, Radovi sa simpozijuma „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“, Izdanja muzeja grada Zenice, Zenica, 1973., str. 385‐ 386. 24 A. Handžić, Nahija Brod, str. 385. 25 H. Šabanović. Bosanski pašaluk, Postanak i upravna podjela, Svjetlost, Sarajevo, 1982., str. 55.; Joseph Von Hammer, Historija Turskog /Osmanskog/ carstva, Zagreb, 1979., knjiga I, str. 273‐274: Lj. Thalloczy, Povijest, (banovine, grada i varoši) Jajca 1450 ­ 1572, Zagreb, 1916. (prevod Milan pl. Šuffllay), str. 150. 26 H. Kreševljaković, Stari bosanski gradovi, Starine br. 1, Zavod za zaštitu spomenika kulture, Naše starine, Godišnjak zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine, br. I, Sarajevo, 1953., str. 21. 79 nahija Usora ili Tešanj, koja se do 1535. godine protezala lijevom stranom Bosne sve do Dobora, tako da se u njoj nalazio i grad Doboj. Pripadala je Brodskom kadiluku sve do druge polovine XVI st., kada je (nešto poslije 1566.) osnovan Tešanjski kadiluk.27 Na kraju, može se reći sljedeće: nahija Tešanj obuhvatala je 1604. godine cijeli prostor poriječja rijeke Usore, do njenog utoka u rijeku Bosnu kod Doboja. Međutim, najprije je na jednom dijelu tog prostora, tj. na međuprostoru između rječica Velike Usore i Male Usore, bila formirana mala, isključivo vlaška nahija, nazivana nahija Usora, koja se u turskim izvorima spominje od 1516. godine, dok je prostrana Tešanjska nahija formirana nešto kasnije.28

REZIME

Procesi dezintegracije srednjeovjekovne bosanske države dovode do trostrukog upravno‐teritorijalnog organizovanja upravno teritorijalnih cjelina pod nazivom Usora: d) Usora – župa (u području istoimene rijeke); e) Usora – oblast koja je podijeljena na župe; f) proširena Usora kao zemlja, odnosno „vojvodstvo“ („udiona zemlja“) sa sa gore navedenom Usorom (pod b) te Soli i Podrinjem u svom sastavu. U ovom radu je obrađen ovaj najniži oblik organizovanja a to je župa Usora gdje su gradovi Tešanj i Doboj predstavljali najznačajnije urbane centre. Također se ukazuje na prvi spomen Doboja u dokumentima, onaj iz 1415. godine.

27 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 150. 28 A. Handžić, O nekim kulturno­historijskim osobenostima Tešanjske Nahije u XVI stoljeću, Studije o Bosni‐historijski prilozi iz osmansko‐turskog perioda, Istanbul, 1994., str. 1‐5. 80

mr.sc. Nusret Kujraković

Proračun vakufa u Doboju za 1889. i 1913. godinu

Sažetak

Ovaj rad je fokusiran na proračun vakufa u Doboju za 1889. i 1913. godinu. Poslovanje vakufa u ove dvije godine bilo je pozitivno i bez gubitaka. Obrađeni su proračuni sljedećih vakufa: Sukije džamije, Sukije mekteba,Trnjak džamije, džamije u Gornjem i Donjem Kotorskom, džamije u Grapskoj, džamije u Klokotnici, mekteba u Gornjoj i Donjoj Brijesnici, džamije u Brijesnici, vakuf Medrese i džamije u Stanić Rijeci. Doboj u tom vremenu nije bio vakufsko povjerenstvo, već su njegovi navedeni vakufi i džemati bili administrativno u okviru vakufskih povjerenstava u Tešnju, Derventi i Gračanici. Doboj je tada bio politička ispostava sreza Tešanj.

Ključne riječi: vakuf, proračun, Doboj, prihod, rashod, forinte

1. Uvod

Istraživanje islamske tradicije i vjerske baštine bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini u posljednje vrijeme poprima šire razmjere i privlači sve veći broj istraživača, što u prethodnom razdoblju nije bio slučaj. Shodno ovoj pozitivnoj tendenciji nastao je i ovaj rad koji obrađuje proračune vakufa u Doboju za 1889. i 1913. godinu. Spomenuti proračuni vakufa metodološki su koncipirani tako da daju jasan pregled svih prihoda i rashoda vakufa u forintama kao tadašnjem platežnom sredstvu. Treba napomenuti da je u tom vremenu Doboj bio samo politička ispostava sreza Tešanj i da nije bio vakufsko povjerenstvo/ odbor/medžlis, što će postati u kasnijem razdoblju. Njegovi džemati sa svojim vakufima bili su u sastavu tri vakufska povjerenstva i to kako slijedi: Sukija džamija1, Trnjak džamija i Sukija mekteb u okviru Vakufskog povjerenstva u Tešnju, džamije u Gornjem i Donjem Kotorskom u okviru Vakufskog povjerenstva u Derventi i džamije u Grapskoj, Klokotnici, Brijesnici i Stanić Rijeci te mektebi u Donjoj i Gornjoj Brijesnici u sastavu Vakufskog povjerenstva u Gračanici. Prvenstveni cilj ovog rada jeste prikaz poslovanja vakufa u navedenim godinama i ne bavi se historijatom nastanka i razvoja pojedinih vakufa niti historijatom džemata, džamija i mekteba. U radu su

1 Radi se o današnjoj Selmiji, odnosno Sukije/Čaršijskoj džamiji.

81 korišteni nazivi vakufa kako su navedeni u proračunu. Rad obrađuje ukupno 12 vakufa

2. Proračun vakufa za 1889. godinu

2.1. Vakuf Sukije džamije Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od kirije za 2 dućana, dohotka od 3 njive i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 760 forinti. Rashodi ili murtezika2: plaće imama i mujezina i popravak vakufskih zgrada. Uprava: mutevelije Mula Hasan Mahmadović i Mula Hasan Mujaković. Godišnji prihod 98, godišnji rashod 98 forinti.

2.2. Vakuf Sukije mekteba Prihodi ovog vakufa ostvarivani su dohotkom od 3 njive i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 380 forinti. Rashodi ili murtezika: plaća imama. Uprava: mutevelija Mula Hasan Mujaković. Godišnji prihod 58, godišnji rashod 58 forinti.

2.3. Vakuf Trnjak džamije Prihodi ovog vakufa ostvarivani su dohotkom od 6 njiva i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 220 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće imama i mujezina. Uprava: mutevelije Salih Dobrić i Arif ef. Džananović. Godišnji prihod 47, godišnji rashod 47 forinti.

2.4. Vakuf džamije Gornje Kotorsko Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od kirije za 2 dućana i 1 kuću, dohotka od 6 njiva i 3 bašče, dohotka od groblja i ispaše i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 500 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće imama, muallima i mujezina, popravak vakufskih zgrada i džamije, učenje mukabele i rasvjeta džamije. Uprava: mutevelija Salih Salihbegović. Godišnji prihod 265, godišnji rashod 222,50, suvišak 42,50 forinti.

2.5. Vakuf džamije Donje Kotorsko Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od kirije za 1 kuću, dohotka od 9 njiva, 1 bašče 1 livade, dohotka od 2 groblja i 1 mukate, te murabehe 10% od glavnice u iznosu od 600 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće imama i muallima, popravak vakufskih zgrada i džamije, i rasvjeta džamije. Uprava: mutevelija Islam Hadžić. Godišnji prihod 352, godišnji rashod 210, suvišak 142 forinti.

2.6. Vakuf džamije u Grapskoj

2 Murtezika (ar.): vakufski službenici koji primaju od vakufa plaću ili nagradu, bilo u novcu ili u naturi. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom‐hrvatskosrpskom jeziku, Sarajevo, 1985, str. 478.

82

Prihodi ovog vakufa ostvarivani su dohotkom od 1 bašče i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 480 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće imama, mualima, mutevelije i mujezina. Uprava: mutevelija Rešid Hurtić. Godišnji prihod 58, godišnji rashod 54, suvišak 4 forinte.

2.7. Vakuf džamije u Klokotnici Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od zakupnine za 3 bašče i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 240 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće imama i mujezina. Uprava: mutevelija Ibrahim Mustafić. Godišnji prihod 34, godišnji rashod 32 forinti, suvišak 2 forinte.

2.8. Vakuf džamije u Brijesnici Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od zakupnine za 1 bašču i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 630 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće imama, mutevelije i mujezina. Uprava: mutevelija Mustafa Hadžić. Godišnji prihod 73, godišnji rashod 69, suvišak 4 forinte.

2.9. Vakuf mekteba u Brijesnici Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od dohotka za 1 bašče i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 35 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće mualima. Uprava: mutevelija Mujaga Škrbo. Godišnji prihod 13,50, godišnji rashod 10, suvišak 3,50 forinte.

2.10. Vakuf Medrese Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od kirije za 1 dućan i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 2000 forinti. Rashodi ili murtezika: plaća muderrisa i popravak vakufskih zgrada. Uprava: mutevelija Arif ef. Džananović. Godišnji prihod 205, godišnji rashod 205 forinti.3

2.11. Vrsta vakufske imovine Na temelju tretiranog proračuna vakufa za 1889. godinu zaključujemo da se vakufska imovina u Doboju koja je donosila prihode sastojala od 5 dućana, 2 kuće, 27 njiva, 10 bašči, 1 livade i 3 mezarja, te da je posuđeno novca uz proviziju/murabehu od 10% u ukupnom iznosu od 5.845 forinti. Od vjerskih objekata bilo je 7 džamija i 2 mekteba. Tabela 1: Pregled proračuna vakufa u Doboju za 1889. godinu r/ Naziv vakufa Mutevelija Prihod Rashod Suvišak b 1 Vakuf Sukije Hasan Mahmadović 98 98 0 džamije Hasan Mujaković

3 Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za 1889. godinu, str. 441, 443, 545, 521, 523, 567 i 571. Gazi Husrev‐begova biblioteka u Sarajevu.

83

2 Vakuf Sukije Mula Hasan 58 58 0 mekteba Mujaković 3 Vakuf Trnjak Salih Dobrić 47 47 0 džamije Arif ef. Džananović 4 Vakuf džamije Salih Salihbegović 265 222,50 42,50 Gornje Kotorsko 5 Vakuf džamije Islam Hadžić 352 210 142 Donje Kotorsko 6 Vakuf džamije Rešid Hurtić 58 54 4 u Grapskoj 7 Vakuf džamije Ibrahim Mustafić 34 32 2 u Klokotnici 8 Vakuf džamije Mustafa Hadžić 73 69 4 u Brijesnici 9 Vakuf mekteba Mujaga Škrbo 13,50 10 3,50 u Brijesnici 10 Vakuf Medrese Arif ef. Džananović 205 205 0

Ukupno: 1203,5 1005,5 198

3. Proračun vakufa za 1913. godinu

3.1. Vakuf Sukije džamije Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od zakupa za 4 njive, 2 groblja i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 2003 forinte. Rashodi ili murtezika: plaće imama, mujezina i mutevelije, porez, popravak ograde groblja Hunke i Urije, rasvjeta džamije i paljenje 2 čiraka. Uprava: mutevelija Mehmedaga Hadžimujić. Godišnji prihod 393, godišnji rashod 393 forinti.

3.2. Vakuf Trnjak džamije Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od zakupa za 5 njive, 3 groblja i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 4220 forinte. Rashodi ili murtezika: plaće imama, mujezina i mutevelije, porez, popravak ograde groblja, rasvjeta džamije i otplata zajma 2 čiraka. Uprava: mutevelija hafiz Abdulah ef. Rudanović. Godišnji prihod 1004, godišnji rashod 1004 forinti.

3.3. Vakuf džamije Donje Kotorsko Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od zakupnina za 9 njiva i 2 mezarja i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 1880 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće imama i mujezina i mutevelija, popravak vakufskih zgrada, rasvjeta džamije i porez. Uprava: mutevelija Muharem Odobašić. Godišnji prihod 838, godišnji rashod 735, suvišak 103 forinti.

84

3.4. Vakuf džamije u Grapskoj Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od zakupnina za 2 bašče i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 1290 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće imama, muallima i mujezina, porez in paušal. Uprava: mutevelija Mula Husejn Karalić. Godišnji prihod 149, godišnji rashod 149.

3.5. Vakuf džamije u Klokotnici Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od murabehe 10% od glavnice u iznosu od 350 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće imama i mujezina. Uprava: mutevelija Husejn Banjić. Godišnji prihod 35, godišnji rashod 35.

3.6. Vakuf džamije u Brijesnici Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od prodate trave i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 1140 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće imama, muallima, mutevelije i mujezina, zatim vjerske svečanosti, popravak vakufskih zgrada i porez. Uprava: mutevelija Omer Konjić. Godišnji prihod 136, godišnji rashod 132, suvišak 2 forinte.

3.7. Vakuf mekteba Gornja Brijesnica Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od zakupnine za 1 bašču i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 330 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće muallima, mutevelije i mujezina, rasvjeta, porez i paušal. Uprava: mutevelija Mula Omer Mašić. Godišnji prihod 38, godišnji rashod 38.

3.8. Vakuf mekteba Donja Brijesnica Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od zakupnine za 5 bašči i 1 placa i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 160 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće imama, hatiba i mujezina, rasvjeta i porez. Uprava: mutevelija Mula Osman Alibašić. Godišnji prihod 116, godišnji rashod 116.

3.9. Vakuf džamije u Stanić Rijeci Prihodi ovog vakufa ostvarivani su od zakupnine za 1 harem i 2 njive i i murabehe 10% od glavnice u iznosu od 610 forinti. Rashodi ili murtezika: plaće i muallima mutevelije, porez i paušal. Uprava: mutevelija Mula Osman Delić. Godišnji prihod 77, godišnji rashod 76, suvišak 1 forinta.4

3.10. Vrsta vakufske imovine Na temelju tretiranog proračuna vakufa za 1913. godinu zaključujemo da se vakufska imovina u Doboju koja je donosila prihode sastojala od 25 njiva, 8 bašči, 8 mezarja i 1 placa, te da je posuđeno novca uz proviziju/murabehu od

4 Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za 1913. godinu, str.78, 103, 104, 107, 109, 114, 309 i 310.. Gazi Husrev‐begova biblioteka u Sarajevu.

85

10% u ukupnom iznosu od 11.983 forinte. Od vjerskih objekata bilo je 8 džamija i 3 mekteba. Podaci su nepotpuni, jer nedostaju proračuni za vakuf Sukije mekteba, džamije u Gornjem Kotorskom i medresanski vakuf.

Tabela 2: Pregled proračuna vakufa u Doboju za 1913. Godinu r/b Naziv vakufa Mutevelija Prihod Rashod Suvišak

1 Vakuf Sukije džamije Memedaga 393 393 0 Hadžimujić 2 Vakuf Sukije mekteba nema 0 0 0

3 Vakuf Trnjak džamije hfz. Abdulah ef. 1004 1004 0 Rudanović 4 Vakuf džamije nema 0 0 0 Gornje Kotorsko 5 Vakuf džamije Muharem Odobašić 838 735 103 Donje Kotorsko 6 Vakuf džamije Mula Husejn Karalić 149 149 0 u Grapskoj 7 Vakuf džamije Husejn Banjić 35 35 0 u Klokotnici 8 Vakuf džamije Omer Konjić 136 132 4 u Brijesnici 9 Vakuf mekteba Mula Omer Mašić 38 38 0 Gornja Brijesnica 10 Vakuf mekteba Mula Osman 116 116 0 Donja Brijesnica Alibašić 11 Vakuf džamije Mula Osman Delić 77 76 1 u Stanić Rijeci 12 Vakuf Medrese nema 0 0 0

Ukupno: 2786 2678 108

3. Zaključak

Analizom prihoda i rahoda vakufa u Doboju za 1889. i 1913. godinu može se zaključiti da su svi vakufi poslovali pozitivno i bez gubitaka. U 1889. godini 7 vakufa je ostvarilo suficit, a u 1913. godini 3 vakufa. U vremenu od 1889. do 1913. godine povećanje prihoda vakufa pratilo je i povećanje rashoda uz neznatan sufisit, što govori o stabilnom finansijskom poslovanju i dobrom upravljanju. Vakuf je prihode ostvarivao od koristonosnih objekata (dućani i kuće), zenljišnih parcela i davanja novca u zajam uz proviziju/murabehu. Od vjerskih objekata bilo je 8 džamija i 3 mekteba. Vakufska sredstva trošena su na

86 plaće imama, muallima, mujezina i mutevelija, te za popravak i održavanje vakufskih zgrada i vjerskih objekata i plaćanje poreza.

4. Izvori i literatura

Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom­hrvatskosrpskom jeziku, Sarajevo, 1985. Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za 1889. godinu. Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za 1913. godinu.

87

mr. sc. Alen Salihović, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli

Uticaj trgovačkog prometa na razvoj sjeverne Bosne sa posebnim osvrtom na područje Tešnja i Doboja u prvoj polovini XIX stoljeća

Abstract

Autor u radu obrađuje uticaj trgovine na razvoj sjeverne Bosne sa posebnim osvrtom na područje Doboja u vrijeme industrijske revolucije u Evropi, ekspanzije Francuza pod vođstvom Napoleona Bonapartea na evropskom tlu i njihovom dolasku na granice Bosanskog ejaleta, kontinentalne blokade Engleske i ustanka u Smederevskom sandžaku. Sve navedeno i su faktor koji su doveli do intenzivnog trgovačkog prometa u Bosanskom ejaletu što se odrazilo na razvoj gradova koji su se nalazili na važnim putnim komunikacijama. Doboj i Tešanj su se nalazili na dijelu puta koje je povezivao Sarajevo kao centar za stacioniranje trgovačkih karavana i Brod za nastavak puta prema evropskim gradovima.

Ključne riječi

Trgovina, razvoj, Doboj, Tešanj, Derventa, Brod, Kostajnica, Sarajevo, Maglaj, Žepče, tvrđava, han, Francuzi, Englezi, Austrijanci, privreda, esnafi, obrti, kadiluk, putopsac, konzul

Uvodne napomene

Tokom XVIII i početkom XIX stoljeća u evropskim državama, u prvom redu Engleskoj i Francuskoj, uveliko je preovladavala industrijska proizvodnja. Bilo je to vrijeme novih tehničkih pronalazaka poput letećeg čunka 1733. od strane Đžona Keja, parnog stroja 1764., od Džejma Watta, prve parne lokomotive 1803., od Richarda Trevichika, prvog parobroda 1807., od Roberta Fultona te niz drugih pronalazaka poput zaštite od groma i svjetiljke za rudare što je ubrzalo proizvodnju naročito u rudarstvu, tekstilnoj i željeznoj industriji. Povećana proizvodnja je paralelno sa sobom nalagala pronalazak novog tržišta za plasiranje robe i sigurne pomorske i kopnene puteve između zapadnih i istočnih zemalja. Rast trgovačkog prometa u Bosanskom ejaletu od prvih godina XIX stoljeća upravo je nastao kao posljedica englesko‐francuskog suparništva u

88 trgovini, ukidanja Mletačke i Dubrovačke republike od strane Francuza, francuskog zaposjedanja Dalmacije i povećane potražnje kolonijalne robe namijenjene za potrebe industrije u evropskim državama. Proces engleskog‐ francuskog suparništva, započeo je krajem XVIII a kulminirao tokom prve dvije decenije XIX stoljeća. Borba za dominacijom na svjetskom tržištu podstakla je Francuze za ispitivanjem povoljnih mogućnosti trgovine sa Istokom. Kontinentalna blokada Engleske od strane Francuza dodatno je uticala na to da je veliki dio istočnjačke robe prevožen kopnenim putem umjesto dotadašnjim pomorskim. Kao posljedica toga, došlo je i do intenziviranja trgovačkog prometa u Bosanskom ejaletu.

Uticaj trgovačkog prometa na razvoj sjeverne Bosne sa posebnim osvrtom na područje Tešnja i Doboja

Francuzi su još i prije kontinentalne blokade počeli dolaziti u Bosanski ejalet s ciljem prikupljanja informacija koje bi poslužile za kreiranje francuske uvozno‐izvozne politike. Francuz Marie Descorches (Mari Dekorš) je tako u Bosanskom ejaletu primjetio da bi se moglo dobro trgovati vunom (...) koja je lijepa i duga i ove godine, kada se smatra skupom stoji samo 25, 26, 28 franaka.1 Prvi zvanični korak francuske diplomacije u Bosanskom ejaletu, bilo je osnivanje konzulata u Travniku 1793., koji je radio do 1797. godine.2 Pojava Francuza je rezultirala i izvjesnim otporima Austrije koja je počela gubiti trgovački primat na prostoru Bosanskog ejaleta. Ustanak u Smederevskom sandžaku početkom XIX stoljeća dodatno je usmjerio trgovačke karavane kroz Bosanski ejalet. Trgovački karavani krećući se sa Istoka prema zapadno‐evropskim gradovima su umjesto dolinom rijeke Morave preko Beograda i Zemuna, pravac kretanja usmjerili prema Sarajevu. Od Sarajeva su se kretali u dva pravca, jedan prema Kostajnici a drugi prema Brodu zavisno od toga u koji evropski grad trgovci putuju. U zavisnosti od pogodnosti terena, kiridžije30 su robu prevozili kombinacijom plovidbe rijekama i putevima. Put prema Brodu se prostirao dolinom rijeke Bosne i prolazio kroz gradove Žepče, Maglaj, Doboj3 i Dervnentu. Ovu dionicu su ponekad

1 Izvještaj Dekorša pripremljenom francuskom ambasadoru u Istanbulu i ministru vanjskih poslova Francuske; Midhat Šamić, Francuski putnici u Bosni na pragu XIX stoljeća i njihovi utisci o njoj“, Sarajevo 1966., str. 55. (dalje: Midhat Šamić, Francuski putnici na pragu XIX stoljeća“). 2 Derviš Korkut, Hamdija Kreševljaković, Travnik u prošlosti, Travnik 1961., str. 121. (dalje: Derviš- Korkut, Travnik u prošlosti). 30 Više o kiridžijama: Alen Salihović, Trgovačke prilike u Bosanskom ejaletu (1793.-1831.), Tuzla 2014., str. 76-81. (A. Salihović, Trgovačke prilike) 3 U historiografiji je do sada poznato da se Doboj prvi puta spominje 1415. godine a pretpostavlja se da su ga Osmanlije zauzele između 1489 .i 1503. godine. Doboj i njegovo područje u početku je 89 trgovci koristili i kada su išli za Kostajnicu. Trgovački karavani su se od Sarajeva do Kostajnice obično kretali kroz Travnik, Banja Luku i Prijedor. Osim ovih, bilo je i drugih puteva kojima su se karavani kretali kao na primjer prema Splitu i Dubrovniku ali početkom XIX stoljeća broj takvih karavana je bio daleko manji u odnosu na one koji su išli prema Brodu i Kostajnici.4 O tome je izvještavao i (francuski konzul u Bosanskom ejaletu) Pjer David ministra vanjskih poslova u Francuskoj: Kupljena roba ulazila je u Bosnu preko Spljeta i Broda, i danas preko Spljeta ništa nedolazi jer je, usled ratova na moru, odnos sa Mlecima bio sasvim prekinut, Beč i Trst su postali jedini izvori za sve trgovačke odnose.5 Procjenu izvoza iz Bosanskog ejaleta početkom XIX stoljeća dao je Chaumett de Fosses (Šomet de Foze) koji je zabilježio da se u prvoj polovini XIX stoljeća svake godine izvozilo 40.000 volova, 20.000 krava, 250.000 ovaca, 15.000 svinja, 40.000 volovskih i kravljih koža, dok se ukupni izvoz kretao oko 9.500.000 pijastera ili 14.250.000 zlatnih franaka.6 Ako uzmemo u obzir podatke iz izvještaja austrijskog prokonzula Paulicha Oberstieultna (Paulića) na osnovu kojeg je samo od 12. do 27. septembra 1812. godine od Sarajeva do Kostajnice prošao 3.301 tovar7 robe od čega 3.187 tovara pamuka, možemo konstatovati da su putevi u sjevernoj Bosni bili vrlo prometni. To je dodatno uticalo na opći razvoj Maglaja, Doboja, Tešnja, Prijedora, Kostajnice, Broda i drugih manjih mjesta.8 U ranijim periodima, utvrđenja u Maglaju, Doboju i Tešnju su predstavljali važna strateška mjesta koja su imala za cilj osiguranje kako pripadalo Tešanjskoj nahiji koja se nalazila u okviru Brodskog kadiluka. Poslije 1566. godine osnovan je Tešanjski kadiluk u čiji sastav su ulazili Maglaj, Žepče, područje oko rijeke Usore, područje oko planine Ozren, Trebinje i Doboj. U poređenju sa administrativnom podjelom srednjovjekovne Bosne, administrativno područje pod osmanskom vlašću šireg dobojskog područja se poklapalo sa teritorijom župe Usore. Tešanjske kadije imale su svoje naibe (zamjenike) u Žepču i Doboju. Hamdija Kreševljaković, “Stari bosanski gradovi”, Naše starine - Godišnjak zemaljskog spomena kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine, volume 1, Sarajevo 1953. str. 21 (dalje: Hamdija Kreševljaković, Stari bosanski gradovi); Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela I, Sarajevo 1991.(priredili Avdo Sućeska i Enes Pelidija), str. 157. (dalje: Hamdija Kreševljaković, Kapetanije); Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Naučno Društvo NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1982, str. 150 i 184. (dalje: Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk); Adem Hadžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo 1975., str. 22 i 40. (Dalje: Adem Hadžić, Tuzla i njena okolina). 4 O ovoj putnoj komunikaciji pogledati. Midhat Šamić, Francuski putnici u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću (1836.‐1878.) i njihovi utisci o njoj, Sarajevo 1981., str. 200. (dalje: M. Šamić, Francuski putnici) 5 Pjer David ministru vanjskih poslova 30. novembar 1809. Mihailo Gavrilović, Ispisi iz pariskih arhiva (Građa za istoriju Prvoga srpskoga ustanka), Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskoga naroda, Srpska kraljevska akademija, Beograd 1904., str. 501. 6 Midhat Šamić, „Ekonomski život Bosne i Sarajeva početkom XIX vijeka (prema građi francuskih putopisaca)“, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, Godina XI, Sarajevo 1961. str. 113. 7 Jedan tovar je iznosio oko 150 kilograma robe koje je moglo stati na jednog konja. 8 Vasilj Popović, “Trgovina i promet Bosne u Napoleonovo doba“, Spomenik, Knjiga LXIX, Srpska kraljevska akademija, Beograd 1929., str. 91. (dalje: Vasilj Popović, Trgovina i promet Bosne). 90 područja na kojima su se nalazila tako i osiguranje putnih komunikacija zbog blizine granice sa Austrijom. Koliko je Osmanlijama bilo značajno održavanje utvrđenja Doboja, Tešnja, Dobora i Dervente govore podaci o broju krečana i njihovoj proizvodnji na području šireg dobojskog i tešanjskog područja. Naime, u svrhu gradnje tvrđave u Derventi 1743. godine, stigao je sultanov ferman u Bosnu i bujuruldija bosanskog namjesnika, kapetanima u Tešnju, Maglaju, Doboju i Kobašu da je svaka krečana od ukupno 23 evidentirane (u Tešanjskoj kapetaniji 12, Maglajskoj kapetaniji 6, Dobojskoj kapetaniji 3 i Kobaškoj kapetaniji 2 krečane) dužna pripremiti 160 tovara kreča (oko 21 tonu).9 Gradnja ili popravak utvrđenja na ovom području je bila potrebna kako bi se očuvale granice prema Austriji ali i kako bi se povećala sigurnost unutrašnjeg prometa. No, od XIX stoljeća uslijed sve veće primjene novih oblika ratovanja kao i razornog dejstva oružja i njihovog dometa, stare tvrđave Dobojska i Tešanjska naslijeđene još iz srednjeg vijeka su gubile na značaju. Nasuprot tome, naselja koja su se nalazila u dolini utvrđenja su se sve više širila. Tome je upravo i doprinijela trgovina a osmanske vlasti su često vršile kontrolu putnih komunikacija kako bi ih učinili sigurnijim. Sultan je osmanskim vlastima u Bosni slao više fermana u kojima naređuje da se obrati posebna pažnja prema razbojnicima na putevima: Vi, koji ste veziri, i ostali navedeni, čuvajte i štitite područja pod vašom vlašću i koja pripadaju vašim kadilucima, počnite da istražujete i pronalazite grupe razbojnika unutar vaših granica. Hajduci, drumski razbojnici i druge grupe koje presijecaju put, otimaju imovinu i usuđuju se činiti štetu, bilo gdje da se pojave, u skladu sa spomenutim naredbama koje su izdane, uhvatite ih, uzmite im konja, imovinu, a odsječene glave, bez oklijevanja, pošaljite mom uzvišenom prijestolju. Ako ih ne uhvatite u vašim granicama i ako pređu u druga, područja ne ostavljajte ih rekavši: "Prešli su moje granice'" Usrdno ih slijedite u dogovoru sa upravnicima sandžaka i područja na koja dođu, neizostavno ih uhvatite! Posredstvom zakona sprovedite i izvršite odgovarajuće kazne, a odsječene glave pošaljite na moja Vrata sreće.10 Na osnovu izvještaja francuskog konzula u Prištini Antona Vassa od 6. oktobra 1812. godine saznajemo da su troškovi puta od Sarajeva prema Kostajnici iznosili 80 groša.11 S druge strane, austrijski prokonzul Paulić navodi da su troškovi puta od Sarajeva prema Brodu iznosili oko 45 groša.12 To bi drugim riječima značilo da je put preko Žepča, Doboja, Maglaja i Dervente do Broda bio jeftiniji. Međutim, ne treba izostaviti i činjenicu da su Austrijanci preferirali put prema Brodu u odnosu na Kostajnicu jer se od Broda išlo prema Beču. Put prema Kostajnici su više preferirali Francuzi jer se Kostajnica nalazila na granici sa Napoleonovim Ilirskim provincijama. Ukupno vrijeme provedeno

9 Bujuruldija od 25.2.1743. (sign. L13/d1), Hatidža Čar-Drnda (prijevod i obrada), Sidžil Tešanjskog kadiluka (1740.-1752.), Sarajevo 2005., str. 50 (dalje: Hatidža Čar-Drnda, Sidžil). 10 Ferman od 19.6.1742 (sign. L. 18a/d1), Hatidža Čar‐Drnda, Sidžil, str. 70‐71. 11 Stojan Novaković, „Francuske službene beleške o zapadno-balkanskim zemljama iz 1806.-1813.“, Spomenik, knjiga XXXI, Srpska kraljevska akademija, Beograd 1898, str. 151. 12 Vasilj Popović, Trgovina i promet Bosne, str. 88. 91 na putu od Doboja do Broda je prema Pauliću iznosio 21 sat.13 Detaljan opis puta od Sarajeva do Broda je dao austrijski konzul u Sarajevu Dimitrije Atansković u povjerljivom izvještaju poslanom ministarstvu trgovine Austrije 1851. godine: (... )(od Sarajeva) preko Visokog, Zenice, Žepča, Doboja u Brod. Ta cesta koja većim dijelom ide preko rijeke Bosne, ravna je i vozna samo sa malim izuzecima, a mogla bi se učiniti voznom za sve vrste prevoznih sredstava, kada bi se dovela u dobro stanje što je moguće izvesti sa malo truda i troškova pored obilja materijala za taracanje i gradnju mostova. Sada obično robu transportuju tovarni konji i putnici na konjima. Izuzetno mogu po njoj voziti i volovska kola, ali sa velikim poteškoćama i velikim zaobilaženjem. U ljeti prevale tovarni konji taj put za 6­8, a zimi 10­13 dana.14 S obzirom na konfiguraciju terena Doboja i okoline, možemo vidjeti da su osnovne privredne grane do XIX stoljeća bile ratarstvo, stočarstvo i voćarstvo. Od ratarskih proizvoda izdvajaju se pšenica, ječam, zob i kukuruz. Međutim, većinom je ta proizvodnja bila ograničena jer su u sušnim godinama zbog slabog prinosa, cijene žitarica rasle što je dovodilo do gladi stanovništva.15 I pored slabog prinosa i pojave gladi, bilo je osoba koje su nezakonito vršile prodaju i izvoz žitarica a osmanske vlasti su to često nastojali spriječiti. Bosanski namjesnik je slao niz bujuruldija kadijama i sandžakbegovima da spriječe nezakonito trgovanje žitaricama i drugim prehrambenim artiklima. Jedna od takvih bujuruldija izdata je 9. decembra 1840. godine namijenjena muteselimima kadiluka Zvornika, Tuzle, Kladnja, Gračanice, Dervente, Maglaja i Tešnja u kojoj je stojalo: Kao što nije suvišno objašnjavati, zahtjev njegovog carskog veličanstva je postizanje spokojnog i bezbjednog života svih stanovnika i sirotinje pod njegovom upravom, a to stanje zasniva se na neprodavanju stranim državama žitarice koje se proizvode u carskim Bogom štićenim zemljama… Pošto je potrebno da se ovo pitanje dovede u red, vi koji ste oslovljeni u adresi akta, znajte da je Bosanski ejalet brdovit i krševit, a s obzirom na to da vlada oskudica u žitaricama, od sada na dalje, iz kadiluka koji se nalaze pod vašom upravom neka se niti jedna oka žitarica, javno ili tajno, ne daje Austrijancima i Srbima i u tom pitanju odmah pristupite poslu.16 Koliko god je osmanska vlast nastojala na ovaj način smanjiti opterećenje prema rajinskom stanovništvu, utoliko ga je dodatnim porezima i opteretila. Obično su dolazile naredbe o prikupljanju žitarica za potrebe izdržavanja vojske. Tako je na primjer bosanski valija 1820. godine od Tešanjskog kadiluka potraživao 16.142 oke pšenice koje je trebalo

13 Vasilj Popović, Trgovina i promet Bosne, str. 88. 14 Dimitrije Atanasković ministru trgovine 16. juna 1851. Rudolf Zaplata, „Privredne prilike Bosne i Hercegovine polovinom XIX vijeka (Iz povjerljive arhive austrijskog generalnog konzula u Sarajevu)“, Glasnik Zemaljskog Muzeja, XLV, Sarajevo 1933., str. 84. 15 O uticaju cijena pojedinih artikala na standard stanovništva pogledati: A. Salihović, Trgovačke prilike, str. 164.-168. 16 Bujuruldija od 6. decembra 1840. godine (sign. VI-8/dok. IV) upućena iz Travnika u kadiluke sjeveroistočne Bosne. Dušanka Bojanić Lukač, Tatjana Katić, Maglajski sidžili (1816.-1840.), Sarajevo 2005., str. 90-91. (Dalje: D. B. Lukač, T. Katić, Maglajski sidžili). 92 poslati u Banjalučku tvrđavu.17 Slični zahtjevi su često upućivani i po drugim mjestima Bosanskog ejaleta a naročito na pograničnim. Imajući u vidu činjenicu da je na širem dobojskom području prevladavalo rajinsko stanovništvo, centar Doboja se krajem XVIII i početkom XIX stoljeća nije posebno razvijao. Kako se austrijska i francuska vojna lica, diplomate i putopisci nisu mnogo zadržavali na tešanjskom i dobojskom području početkom XIX stoljeća tako imamo vrlo malo opisa tešanjske i dobojske nahije. To su bili obično usputni opisi tog područja. Iz izvještaja jednog nepoznatog francuskog vojnog lica (koji se kretao od Banja Luke za Maglaj) upućenom generalu Marmonu u Ljubljanu 15. marta 1810. godine o Tešnju i Doboju saznajemo: … najzad stigne (se) do platoa sa koga se vidi planina Vlašić i Ozren koji dominira Tešnjem. Odatle sam mogao zapaziti da je kraj prema Savi nizak. Tri sata od Čečave dolazimo u duboku šumu u kojoj leži seoce Kotari… Na desnoj obali rijeke (Usore) su Mrkotići, selo sa 30 turskih kuća. Brda koja se pružaju desno do Tešnja nisu pogodna za artiljeriju. Zemljište je gotovo ravno. Prolazi se blizu sela Raduše, te se tako dođe do Tešnja koji je 6 sati udaljen od Čečave. Tešanjska tvrđava je na vrlo strmoj stijeni. Tvrđava je veća od mnogih drugih. Može joj se neprimijećeno prići do na 150 metara. Tvrđava ne brani nikakav prolaz. Grad Tešanj ima 300 skoro potpuno turskih kuća. Od Usore do Tešnja zemljište je dobro obrađeno.18 Istu procjenu od 300 kuća u Tešnju dao je i austrijski oficir i konzul (od 1808. godine) u Travniku Paul Joseph von Mitesser, dok je u Doboju procijenio da ima 70 kuća.19

17 Bujuruldija bosanskog Divana iz 1820/21. godine (sign. IV-12/dok III i IV-13/dok I). D. B. Lukač, T. Katić, Maglajski sidžili, str. 88-89. 18 Hamdija Kapidžić, „Jedan francuski izvještaj o Bosni iz 1810. godine“, Godišnjak istorijskog društva Bosne i Hercegovine, Godina IV, Sarajevo 1952., str. 262. 19 Hamdija Kreševljaković, „Podaci o tvrđavama u Derventi i Travniku iz početka XIX stoljeća“, Naše starine, IV, Sarajevo 1957., str. 211. (dalje: H. Kreševljaković, Podaci o tvrđavama) 93

Skice položaja Doboja autora Paula Josepha von Mitessera početkom XIX stoljeća (Izvor: H. Kreševljaković, Podaci o tvrđavama, str. 208-209.)

Tvrđava Doboj je uz dizdara brojala oko 30 vojnika. Tridesetih godina XIX stoljeća Dobojskom kapetanijom20 je upravljao Sinan kapetan koji je podržavao Huseina kapetana Gradaščevića, dok je dizdar tvrđave bio pristalica osmanskih reformi.21

20 Dobojska kapetanija je osnovana početkom XVIII stoljeća a obuhvatala je mali prostor dobojske nahije i uže okoline. Brojala je oko 170 vojnika zajedno sa zapovjednicima. Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1953., str. 166. (dalje: H. Kreševljaković, Kapetanije) 21 Sinan beg je bio posljednji dobojski kapetan. H. Kreševljaković, Kapetanije, str. 166. 94

Crtež dobojske tvrđave autora Paula Josepha von Mitessera početkom XIX stoljeća (Izvor: H. Kreševljaković, Podaci o tvrđavama, str. 208.)

Kao što se iz naprijed izloženog može vidjeti, Doboj je početkom XIX stoljeća bio tek u povoju razvoja. Za razliku od njega, Tešanj je od ranije bio centar esnafa i mjesto gdje su trgovci dolazili i na pazarne dane prodavali svoju robu. Trgovac Jelić je na primjer 1814. godine iz Žepča otišao u Tešanj kako bi prodao nekoliko tovara luka jer je cijena iznosila 70 para po tovaru.22 Bio je spreman spuštati cijenu i na 60 para po tovaru, jer bi i u tom slučaju imao dobru zaradu budući da je cijena u različitim mjestima iznosila od 53 do 80 para.23 Ukoliko su imali računicu vjerovatno su i trgovci sa užeg dobojskog područja odlazili u Tešanj na vašare. Razlog za to se može tražiti i u činjenici da je Tešanj imao razvijenu čaršiju sa dosta obrtničkih radnji kao što su: sarači (koji su izrađivali konjsku opremu i druge artikle od kože), čizmedžije, terzije (krojači), kujundžije, bojandžije, kafedžije, pekari i drugi.24 Da je Tešanj predstavljao centar za razmjenu artikala na širem području uključujući i Doboj, zapazio je i Ivan Franjo Jukić prilikom putovanja 1842. godine: (…) Tešanj (ima) odličnu varoš u Posavini, sredotočje žitne trgovine, s mnogim ambarovima koji goste čak iz gornje Bosne sa žitom podmiruju.25 Pored Tešnja, najbliže Doboju mjesto za plasiranje proizvoda su bili Maglaj i Derventa. Slično kao u Tešnju i u

22 Arhiv Bosne i Hercegovine (ABiH), Sarajevo, Fond trgovačka kuća Jelić 1797.-1854. (FTK Jelić) - sign. T.K, serija IX-3-1, Pismo Jelića iz Žepča 1814. godine. 23 ABiH, FTK Jelić, Pismo Jelića iz Žepča 1814. godine. 24 Hamdija Kreševljaković, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela II, Sarajevo 1991., str. 358-362. 25 Ivan Franjo Jukić, Putopisi i istorijsko‐etnografski radovi, Sarajevo 1953., str. 64. 95

Derventi je bila pijaca na kojoj su trgovci izlagali svoju robu. Tako je na primjer jedan dio trgovaca iz porodice Budimlića odlazio u Derventu boraveći u ovom mjestu jedno izvjesno vrijeme. Na osnovu raspoloživih podataka, Budimlići su dobro razvijali svoju trgovinu na području Dervente. Risto Budimlić je 13. jula 1841. godine pisao Jovi Budimliću u Sarajevo tražeći od njega da pokuša ponuditi posao sinu jednog terzije Maksimu za platu od 15 do 20 groša mjesečno.26 U istom pismu Risto Budimlić savjetuje Jovu, ukoliko Maksim ne pristane na ponudu da pronađe nekog drugog radnika (momka) i da ga pošalje sa kiridžijama preko Tešnja i Doboja za Derventu.27 U odnosu na prvu polovinu XIX stoljeća, do intenzivnijeg razvoja Doboja došlo je u vrijeme valije Šerif Osman paše (1861.‐1869.) u Bosni (koji je u 1864. godini intenzivirao gradnju puteva na relaciji Sarajevo – Brod)28 i nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine kada je na ovoj relaciji i izgrađena pruga.29 Nešto detaljniji opis Doboja u odnosu na ranije putopisce, strane vojnike i diplomate dao je engleski arheolog Artur Evans koji je prolazio sjevernom Bosnom 1875. godine. Artur Evans je o Doboju zabilježio slijedeće: (…) ispred nas se pojavio na kupastom brdu, lepo ustoličen stari grad Doboj. U donjem delu grada pronašli smo han…Popeli smo se uz brdo da bi ispitali tvrđavu i gornji deo grada. Glavna ulica bila je kao zmija, krivudava i blatna staza. Duž obe strane bili su poređani obični dućani sa prozorima bez stakla. U njima su bile pomešane pamučne engleske tkanine, razni noževi, makaze, flaše sa evropskim etiketama, pune svakojakog alkohola, sa zlatom ukrašenom turskom odećom i mnoštvom raznih bakarnih i klasičnih poslužavnika i raznih posuda za vodu, po obliku kao lončići za kafu. U jednom dućanu prodavali su se grubi ručni mlinci za mlevenje soli. Vinarski dućan naročito vraća čoveka natrag u doba negdašnje stare krčme… Ravno porečje, kukuruzom prekriveno, širi se ispod tvrđave…Tvrđava je pod Turcima ve ć davno počela da propada i sad se već raspadaju njene ruševine.30 Iz Arturovog opisa možemo vidjeti da se Doboj osamdesetih godina XIX stoljeća razvio u trgovački grad u kojem se moglo naći podjednako robe sa zapadnog, istočnog i domaćeg tržišta. U istom opisu Doboja Artur je pomenuo i domaće trgovce koji su znali govoriti italijanski i njemački jezik. Od sredine XIX

26 Arhiv Bosne i Hercegovine (ABiH), Sarajevo, Fond trgovačka kuća Budimlić 1802.-1865.(FTK Budimlić), sign. T.K, serija IX-4-1, Pismo Riste Budimlića iz Dervente 13. jula 1841. godine u Sarajevo Jovi Budimliću. 27 ABiH, FTK Budimlić, Pismo Riste Budimlića iz Dervente 13. jula 1841. godine u Sarajevo Jovi Budimliću. 28 Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1861.-1869., Orašje 2005., str. 157-170; Galib Šljivo, „Prilike u sjevernoj Bosni šezdesetih godina XIX stoljeća“, Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću (studije i članci), Tešanj 2008., str. 153-183. 29 Ferdo Hauptman, „Privreda i društvo Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vladavine (1878- 1918), Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine II, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 18, Sarajevo 1987., str. 99-211. 30 Artur Džon Evans, Kroz Bosnu i Hercegovinu peške tokom pobune augusta i septembra 1875., Sarajevo 1965., str. 135-138. 96 stoljeća na području Doboja zabilježeno je i nekoliko hanova.31 To sve govori da su domaći trgovci na području Doboja počeli jačati kao i to da su u Doboj dolazili i trgovci iz drugih gradova Bosanskog vilajeta kao i stranci. Sve navedeno imalo je za direktnu posljedicu otvaranje obrtničkih radnji i drugih pratećih objekata čime su se stvorili preduslovi za širenje urbanih dijelova Doboja.

Zaključak

Za period o kojem govorimo može se konstatovati da razvoj Doboja i njegove okoline nije dovoljno tretiran u historiografiji. Raspoloživih historijskih izvora za prvu polovinu XIX stoljeća o Doboju također imamo malo. Kada se istražuje dobojsko područje neizostavno ga je stavljati u kontekst Tešanjskog kadiluka jer je Doboj sa okolinom ulazio u njegov sastav. Kao što se moglo vidjeti, različiti su faktori koji su uticali na povećanje trgovačkog prometa u Bosanskom ejaletu. Zahvaljujući povećanju trgovačkog prometa došlo je i do razvoja manjih mjesta koja su se nalazila na glavnim putnim komunikacijama. U tom razvoju se naročito ističu Kostajnica, Brod, Prijedor. Područje Tešanjskog kadiluka koje se nalazilo na putnoj komunikaciji Sarajevo‐Brod također se počelo razvijati kao posljedica povećanog prometa trgovačkih karavana. Najbolji primjer za taj razvoj je upravo područje Doboja na kojem su osnovne privredne grane tokom XVIII i u prvoj polovini XIX stoljeća bili ratarstvo, stočarstvo i voćarstvo. Doboj je tada brojao 70 kuća dok je osamdesetih godina XIX stoljeća prema zapažanjima arheologa Artura Evansa došlo do transformacije urbane sredine u kojoj je bilo prisutno različitih obrtničkih radnji, u kojima su domaći i strani trgovci plasirali svoje artikle. U Doboju je tada bilo prisutno i nekoliko hanova. Dobojska tvrđava je također osamdesetih godina XIX stoljeća već bila napuštena i u fazi propadanja, dok se urbani dio sve više širio.

Summary

For the first half of the nineteenth century Doboj was not sufficiently treated in the historiography. Also we have lack historical sources for beginning 19th century about Doboj. When researching history of Doboj in the beginning of the 19th century we need to know that Doboj was a part of the Tesanj kadiluk. As it can be seen from this work, there are different factors which influenced the increase trade traffic in Bosnia eyelet. Smaller urban places are developed as a result of increasing trade traffic. Most urban places were developed (Kostajnica, Brod, Prijedor) on important trade communications. Tesanj kadiluk was located on trade route from Sarajevo to Brod. Area of Tesanj

31 Hamdija Kreševljaković, Banje, vodovodi, hanovi i karavansaraji, Izabrana djela III, Sarajevo 1991., str. 346.

97 kadiluk (including Doboj) were also developed as a result of increasing trade traffic in Bosnia eyelet. In area of Doboj, basic branches of the economy during 18th and the first half of 19th century were agriculture, cattle breeding and fruit growing. In Doboj in the first decade of 19th century were about 70 houses. According to observations from archeologist Artur Evans (from his travelogue 1875.), in the second half of 19th century, center of Doboj expanded. He saw a different trade shops and other trade objects. Also he saw traders who speaks different languages and selling goods from Eastern and Western markets. From the second half of 19th century fortress of Doboj was abandoned but urban parts of Doboj was constantly expanded.

98

Adil ef. Rudanović, Medžlis IZ Doboj, Imam Trnjak džamije

Neki od značajnijih vjerskih ličnosti dobojske uleme

Uvod

Živimo u vremenu koje od nas zahtjeva punu odgovornost prema našim uglednim ljudima, jer teško je narodu koji zabravlja takve ličnosti/svoju ulemu. Mnoge od njih treba pronaći i izvući ih zaborava i dati im mjesto koje im je oduvijek pripadalo. Riječ ulema je arapski izraz za poznavaoca Islama. Među muslimanima označava priznate, autoritativne osobe u vjeri. U Bosni i Hercegovini riječ alim vezana je za imama, muallima, hatiba, vaiza, hafiza, kadiju, ili u narodu riječ alim se vezuje za riječ hodža.U islamskoj tradiciji poznat je pojam hudždžetul‐islam (na bosanskom jeziku hodža), veže se za one koji na poseban način svjedoče Božije jedinstvo‐monoteizam i svoju spoznaju o Bogu šire drugima. U jednoj turskoj seriji prevedoše riječ hodža sa riječju profesor. Znači najveća i najčasnija titula u znanju koju može jedan musliman da ima. Hudždže ili hodža s arapskog bi značio živi dokaz, biti dokaz svoje vjere, i brinuti se o zajednici u kojoj živi. Biti jednak sa svim ostalim muslimanima, jedino se razlikuje po tome što ima više znanja (ili bi trebao da ima) od ostalih i u datim trenucima da zna dati odgovor i savjet. Njegove osobine su pobožnost, borbenost, velikodušnost, skromnost... Alim, množina ulema, može biti ukoliko je insan „čovjek znanja“, vjesnik vjere i kulture. Alim je onaj koji posjeduje znanje iz Kur´ana, hadisa, akaida i fikha, i koji se odlikuje svojstvima visoke vjere i velikog vjernika. On je nasljednik misije Božijeg Poslanika, čuvar tradicije i promotor zdravog života. Alim prenosi znanje nasljednim generacijama, i odgaja mladi naraštaj u kojem je budućnost vjere i morala, jezika i kulture, te snaga pojedinca i zajednice. Alim je javna ličnost, svaka njegova riječ se vaga. On širi lijepu riječ, opominje, savjetuje i upućuje na dobro, a odvraća od zla. U najtežim trenucima ulema je uvijek bila zaštitnik vjere. Mi se moramo sjećati naših učitelja u vjeri i kulturi, naše uleme, naših uzora u životu i radu, jer davno je rečeno i više puta dokazano, ukoliko narod nema poštovanja prema svojim precima i milosti prema svojim potomcima,osuđen je na propast.

99

Vjerski život i dobojska ulema

Obrađujući ovu temu,mogu reći da je ovo prvi pokušaj, da se zabilježe bar oni najosnovniji podaci o vjerskim ličnostima u Doboju. Vjerujem da će kazati neko da ima dosta propusta, budući da je ovo prvi pokušaj zabilješki na ovu temu, neminovno je da se to i dogodi. Neka ovo bude osnova za one koje budu radili u budućnosti slične teme, te da nedostatke kojih ima dopune novim saznanjima. Nisam ni slutio da izabravši ovu temu, više ponuđenu od strane glavnog imama Medžlisa islamske zajednice Doboj, da ću naići na manjak, i odsustvo izvora, literature, biografija... Pa čak i sjećanja na te ljude su gotovo sva izblijedila i od strane njihove rodbine, komšija i prijatelja. Vjerovatno iz razloga što je to bilo vrijeme koje nije bilo naklonjeno vjerskim ličnostima. Bili su pod prismotrom organa vlasti, i pokušavali da se uklope u novi sistem življenja kojeg je uvijek donosila nova vlast. Djeca su se često i stidila roditelja koji su išli u džamiju u nekadašnje vrijeme, dok danas unuci s ponosom spominju svog predka,djeda koji je bio učen, alim, imam, hafiz, mujezin, vaiz, mutevelija, hadžija, a ne znajući gotovo ništa o njima. Zato je lijepo rečeno, samo zapisano ostaje, pamćeno nestaje. Vjerski objekti su duša svakog grada. Tako se i vjerski život, a i dobojska ulema u Doboju obavezno veže uz: ‐ džamiju Selimija, smještenu u srcu dobojske čaršije, koju je podigao sultan Selim 1520.godine, u narodu poznata kao Gornja ili Čaršijska džamija. ‐ džamiju Trnjak, smještenu u Donjoj mahali, pa često nazivanu i Donja džamija, na obronku iznad dobojske pijace,spomenutu još 1756.godine. ‐ žensku medresu koja je bila poznata u Doboju, s vrsnim obrazovanim učiteljima, vjerovatno se radi o ženskom mektebu ibtidaiji koji se navodi u starim spisima, mada u narodu se spominje prostor u kojem je nekad bila ženska medresa i gdje su stanovali imami, a u spisima nailazimo i na vakuf Dobojske medrese, kao i da je ista zatvorena 1929. godine. U turskim dokumentima još sredinom 17. vijeka spominje se na dobojskoj čaršiji „el muallim“ (vezano ili za vjersku školu ili za sobu za vjeroučitelja). ‐ mektebi‐ibtidaije, muslimanske vjerske osnovne škole, s tim što nailazimo i na ženske i muške mektebi‐i ibtidaije. Za razliku od mekteba pri džamijama ovi mektebi su imali klupe i table kao u školama. Učitelji su bili svršenici medresa, gdje su izučavali islamske nauke, a zatim u Darul‐mualliminu (islamska učiteljska škola) u Sarajevu, polagali su pedagogiju i metodiku, i imali su propisanu jedinstvenu edukacijsku osnovu. Bili su obrazovani i mladi ljudi. 1901. godine spominje se da je mektebi ibtidaiju u Doboju pohađalo 140 učenika. ‐Kiraethana (islamska čitaonica) u kojoj su se organizovale i zabave islamske omladine, 1908. godine isto tako osniva se organizacija naprednih Muslimana, kao što je važnu ulogu igrao i Gajret (osnivač Safvet‐beg Bašagić u Sarajevu),

100 koji je imao svoje povjerenike u Doboju i radili su na stipendiranju učenika po BIH,ali i Beču i Zagrebu.1 Gotovo svaki od dobojskih alima smjenjivao se u svom radu, pa nailazimo jedna te ista imena kao imami u nekoj od džamija jedno vrijeme, mujezini ili muallimi u ženskoj medresi ili kao vjeroučitelji u školama i mektebima, ili kao mutevelije vakufa koji su bili cijenjeni itd. Imajući u vidu da je arhiva MIZ Doboj (prijašnjeg Odbora IZ) izgubljena i uništena u posljednjem ratu, teško je doći do podataka, i jedine podatke koji su od velikog značaja mogu se pronaći u arhivi MIZ Tešanj (koja nažalost nije popisana i arhivirana), a zbog činjenice da je u turskom sistemu vlasti Doboj bio mudirluk tešanjskog kajmakata (ispostava tešanjskog sreza), a u organizaciji austro‐ugarske vlasti Općina Doboj je spadala u Kotar Tešanj.

Neka od imena vjerskih ličnosti Doboja

Još u opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine,nailazimo na lijepo zapisane podatke o Doboju (mahala časne džamije umrlog sultana Selima) u kojoj stoji ime imama i hatiba Mustafa Hasana, i ime mujezina Ibrahim Hasana, o broju oženjenih 81, i neoženjenih 17. Imam i hatib sa timarom i mujezin sa timarom, plaća se iz džizje kadiluka Brod.2 Godine 1846. spominje se Muhamed, dobojski imam, koji iste godine 1846/1263 h., prepisao djelo Zbirka svetih hadisa na arapkom jeziku. Isti prepisivač prepisao je u Doboju djelo Propovijedi (vazovi), te Perzijsko‐turski riječnik. Sva tri rukopisa nalaze se u Gazi Husrev‐begovoj biblioteci u Sarajevu. Godine 1898. Sulejman Vasfi b. Husein b. Omer Dobojlevi sastavio je i napisao Takvim. Takvim je sastavio na zahtjev svojih studenata u Doboju, a bio je muderis (profesor) medrese u Doboju.3 Navodim imena dobojske uleme bez obzira na njihov angažman u nekoj od džamija, škola, mekteba, medrese, često su bili mutevelije vakufa (vakuf Donje džamije, vakuf Sukije džamije tj. Selimije, vakuf dobjske medrese,vakuf dobojskih mekteba...), pa i kadija/sudija koji su imali završen VIŠT (Višu islamsku šerijatsku školu) i kao takvi bili priznati od strane austro‐ugarske vlasti, počevši sa imenima hafiza, jer su uvijek bili cijenjeni i poštovani: Hafiz Salih ef. Mujakić, Dr.hafiz Džafer Mehmedagić, hafiz Emin Grbešić, hafiz Mehmed Mulalić, hafiz Fehim ef. Rizvić, hafiz Smail ef. Isić, hafiz Salih ef. Salihbašić, hafiz Mustafa ef. Medanhodžić, hafiz Hasan ef. Crljenak, hafiz Husein ef. Rašidagić, hafiz Hasan ef. Bajrić, hafiz Abdulah ef. Rudanović, hafiz Sulejman ef. Užičanin, hafiz Ragib ef. Tatarić, hafiz Mustafa Zuhdi ef. Šiljić, Abdulah ef. Hadžić, Osman ef. Trepčić, Mehmed ef. Imamović, Adem ef. Salkičević, Muharem ef. Smajić,b Hasi ef. Džananović,

1 Doboj u dvadesetom stoljeću, Fahrudin Kapetanović i Rašid Muminagić i grupa autora, Doboj Jug, 2008. godina, str. 53-58 2 http://www.scribd.com/doc/211833029/Opsirni-Popis-Bosanskog-Sandzaka-Iz-1604-Godine-Sv-3 3 Doboj u dvadesetom stoljeću, Fahrudin Kapetanović i Rašid Muminagić i grupa autora, Doboj Jug, 2008. godina, str. 53‐58 101

Nedžib ef. Čardžić, Sejfudin ef. Zahirović, te među živim imamima, a koji su ostavili svoj otisak u radu i među ljudima, Edhem ef. Čamdžić, Nurija ef. Sikirić, zatim Bilal ef. Hasanović, koji je kratak vremenski period radio u Doboju, za razliku od prve dvojice , i glavni imam Medžlisa islamske zajednice Doboj mr. Bajro ef. Džafić. Naravno da je spisak ove uleme daleko veći i opširniji, i nadam se da će se nastaviti, s Božijom pomoći. Biografije navedenih nisu redane niti hronološki, niti po abecednom redu, niti po nekoj važnosti, već onako ako bi mogli reći nasumice.

D.hafiz Džafer Mehmedagić

Rođen je u Doboju. Postoje podaci o tome da je završio Osman‐ kapetanovu medresu u Gračanici, kao i drugi dobojski alimi, zbog blizine Doboja i Gračanice, da bi Šerijatsku sudačku školu završio 1916. godine.Jedno vrijeme je radio i kao vojni imam. Kasnije je studirao pravo i obavljao dužnost advokata i sudije u više mjesta u Bosni i Hercegovini. 4 Budući da su Mehmedagići među starim i uglednim porodicama u Doboju,uspio sam saznati nešto više o njemu. Pored njega advokati u porodici su i Mehmedagić Alija (1925), i Mehmedagić Zijad (1954), danas notar u Doboju. Dr. hafiz Džafer je rođen u Doboju 1893. godine, a otac mu se zvao Husaga Mehmedagić (1847). U Monografiji Bosanskog Šamca, pod naslovom Izetbegovići, nailazimo da je punac dr. hafiza Džafera, Hasan‐aga Izetbegović, rođen 1890. godine, amidža prvog predsjednika Alije Izetbegovića. Hasan aga je bio oženjen Hasibom Gradašćević iz Gradačca, potomak Husein‐kapetana, i imali su sina Ahmeta i kćerku Refiku, rođena 1907. godine. Refika hanuma će se udati za dr. hafiza Džafera Mehmedagića, koji je rođen u Doboju, a radio tada kao advokat u Šamcu. U istoj knjizi Monografija Bosanskog Šamca, opisuje se njihova kuća, kao velika kuća, Refika hanuma kao bogata žena puna nakita, koja se liječila, jer je bila nerotkinja, al joj nije bilo uspjelo.5Vrijedno spomena je zasigurno i sačuvana šehadetnama, tj. svjedodžba Šerijatske sudačke škole u Sarajevu od dr. hafiz Džafera, datuma 17.6.1916. godine, u kojoj se vide izučavani predmeti:Pravni (šerijatsko pravo, nasljedno, juristička štilistika, izvori prava, postupnik, zakon o gruntu, građansko pravo, ustrojstvo sudova) i svjetski (povijest islama, arapski jezik, srpsko‐hrvatski, svjetska povijest, prirodne nauke, njemački jezik i mađarski jezik.) U istoj svjedodžbi pored potpisa direktora i nastavnika, stoji potpis Reis‐ul‐uleme na arapskom jeziku (Mehmed Džemaludin ef. Čaušević), kao i vladinog povjerenika (Spaho).

4 Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih stopedeset godina (1860-2010), Hfz. dr. Fadil Fazlić, El Kalem, Sarajevo, 2011. g., II dopunjeno izdanje, str. 446‐447 5 Monografija Bosanskog Šamca,od najstarijih vremena do 1945.godine, NikšaNezirović, dipl. ecc, Šamac, 2011., str: 176‐177 102

Hafiz Salih ef. Salihbašić

Rodom iz Doboja.Završio je Osman‐kapetanovu medresu u Gračanici, a potom je dugo godina radio kao imam, hatib i muallim u Doboju, a od 1941. godine bio je džematski imam u Doboju, da bi se penzionisao 6. janura 1944. godine.6 Također u narodu spominju se još dvojica braće Salihbašića koji su bili imami u Doboju, i veoma učeni ljudi. U Zapisniku pronađenom u Arhivi Medžlisa islamske zajednice Tešanj, stoji molba, dana 23. marta, 1910. godine u kojoj hafiz Abdullah Rudanović traži razrješenje dužnosti zbog nemogućnosti da bude više imam i da se na njegovo mjesto postavi hafiz Salih ef. Salihbašić, te ću ovom zapisniku više reći kada budem pisao o hafizu Abdulahu Rudanoviću. Prema evidenciji upisanih učenika iz 1907. godine (Arhiva Medžlisa islamske zajednice Gračanica), a koji su bili i hafizi,gračaničku medresu je među njima i pohađao hafiz Salih Salihbašić, iz Doboja, III razred.

Hafiz Mustafa ef. Medanhodžić

Živio je u prvoj polovini 20. stoljeća. Rješenjem Ulema‐medžlisa od 28. jula 1937. godine postavljen je za imama i hatiba Selimije džamije, koju se naziva u spisima i Sukija džamija, od arapske riječi suk‐što znači pijaca, trg, centar, te isto tako biva postavljen prvim muallimom ženske mekteb‐i ibtidaije u Doboju, u narodu poznatom kao mejtef da bi se vjerovatno razlikovao od opšteg mekteba.7 To dovodi do zaključka da su hafizi i efendije bili vjerski priznate ličnosti, školovane osobe, jer su obavljali razne angažmane, od imama, učitelja, opštinskih zastupnika do kadija.

Hafiz Abdulah ef. Rudanović

Riječ je o mom pradjedu o kojem ništa nisam znao, osim da je bio hafiz. Vjerovatno jedan od razloga je i bio taj zbog čega sam se odlučio za ovu temu kako bi sebe natjerao na istraživanje o svojim precima. Čitajući knjigu „Doboj u dvadesetom stoljeću“ Fahrudin Kapetanović i grupa autora, u naslovu Dobojske prilike i ličnosti, među imenima općinskih zastupnika nailazim na ime Abdulah hafiz Rudanović, u periodu 1908‐1912. godine.8

6 Ibid, str. 446-447 7 Ibid, str. 446-447 8 Doboj u dvadesetom stoljeću, Fahrudin Kapetanović i Rašid Muminagić i grupa autora, Doboj Jug, 2008. godina, str. 114

103

Kasnije ću saznati da je taj podatak pronađen u Travničkoj arhivi, i posjedujem kopiju Bosanskog glasnika, Opća priručna i adresna knjiga za Bosnu i Hercegovinu (Bosnischer Bote, Universal=Hand=und Adreszbuch fur Bosnien und die Hercegovina), za godinu 1912. i 1915., u kojem stoje podaci o Doboju i gradskoj vlasti pisani na njemačkom jeziku, i vidimo da biva izabran u mandat opštinskih vijećnika dva puta. Bio je oženjen Fatimom hanumom i imao je troje djece, dva sina i jednu kćerku. Ukopan je u mezarju Terezije u Doboju. U arhivi MIZ Tešanj pronalazim značajna dokumenta o Adilu hafizu Rudanoviću: ‐dnevnik primitaka i izdataka za 1908. godinu vakufa Trnjak džamije, računopoložitelj‐mutevelija Abdulah hafiz Rudanović ‐dnevnik primitaka i izdataka za 1908. godinu vakufa ženski mekteb Trnjak mahale, računopoložitelj‐mutevelija Abdulah hafiz Rudanović ‐dnevnik primitaka i izdataka za 1909. godinu vakufa Trnjak džamije, mutevelija Abdulah hafiz Rudanović ‐zaključni račun o gospodarenju imetkom Dobojske medrese vakufa u Doboju, za 1910.godinu a kao muteveljija se nalazi hafiz Abdulah Rudanović ‐zaključni račun o gospodarenju imetkom Trnjak mekteb vakufa u Doboju, za 1910.godinu a kao muteveljija se nalazi hafiz Abdulah Rudanović ‐zaključni račun o gospodarenju imetkom Trnjak džamije vakufa u Doboju, za 1910.godinu a kao muteveljija se nalazi hafiz Abdulah Rudanović Uz svaki ovaj dokument nalaze se dosta priloga o urednom završnom računu, svi su upućeni na adresu Kotar Tešanj, na nekima se nalazi i pečat vakufsko‐mearifskog saborskog odbora u Sarajevu. Najznačajni dokument koji govori o njegovoj službi isto pronađen u arhivi Medžlisa islamske zajednice Tešanj je o zapisnik sastavljen u Kotarsko vakufsko mearifskom povjereništvu u Tešnju, 23.03.1910. godine, u kojoj stoji molba Hafiza Abdulaha Rudanovića, da već služi kao imam u Trnjak džamiji u Doboju 14. godina, da zbog određenog razloga ne može više biti imam, da se istog zvanja riješi i da se na njegovo mjesto postavi hafiz Salih Salihbašić koji ga već dekretom kao muavin zastupa. Tražeći riječ muavin pronađoh da u turskom jeziku znači asistent, pomoćnik. U istoj molbi moli da mu se isplati zaostala plaća iz 1908 i 1909. godine, te da on isto obavlja i dužnost mutevelije i da te plaće smije uzeti sebi.Uz taj zapisnik stoji i odgovor vakufsko‐mearifskog saborskog odbora u Sarajevu, 28. juni, 1910. godine da će imenovanje Salih ef. Salihbašića kao imama u Trnjak džamiji biti na prvoj sjednici, jer to spada u smislu autonomnog štatuta u njihovu nadležnost.

Hafiz Sulejman ef. Užičanin

Bio je jedan od najčestitijih imama i prema riječima njegovih kolega jedan od najboljih bošnjačkih hafiza. Rođen je u Tešnju 1876. godine, a umro u Doboju 1934. godine. Studirao je u Banja Luci i Carigradu. Prije toga mekteb je završio u rodnom mjestu, pred ocem Mula Mustafom efendijom. Nakon očeve smrti svoju naobrazbu stiče pred muftijom, poznatim tešanjskim alimom Mesud

104 ef. Smailbegovićem. Dok je boravio u Istanbulu završio je deset kiraeta (kiaraeti ašere). Bio je imam, hatib i muallim na više mjesta a od 1929. godine pa do smrti vršio je dužnost imama i vaiza glavne džamije u Doboju, tj. Selimije. Bio je i muallim ženskog mekteba u Doboju. Kao muallim i vjeroučitelj postizao je velike rezultate, a kao vaiz vrlo rado slušan. Bio je veliki zagovornik organiziranja uleme kao i unapređenja vjerske nastave u mektebima, ali i osnovnim školama, medresama i srednjim školama. Posebno se zalagao za poboljšnje materijalnog položaja uleme u Bosni i Hercegovini. Zbog svog rada i isticanja u radu bio je poput vrijedne pčele radilice za islam i bošnjački napredak u svakom pogledu. Bio je aktivni član Udruženja Ilmije. Smatrao je da je dobra organizacija Ilmije svih klasa jedan od najvažnijih uvjeta za napredak islama. Prema kazivanjima uvijek se brinuo za stanje muslimana za njihovo ekonomsko,ali i kulturno uzdizanje. Povodom preseljenja na ahiret Sueljman ef. Užičanina časopis Hikmet je istakao da su muslimani izgubili čovjeka i druga, smjela i borbena. Želio je da iz duša našeg staleža izbiti puzanje i pretjeranu poniznost i uliti im više ponosa tako da ih političari ili oni s boljih položaja ne izrabljuju, za svoje poglede i ciljeve, lijepim riječima i praznim obećanjima.9 O Sulejman ef. Užičanini najbolje govori njegova dženaza, na kojoj su prisustvovali svi muslimani Doboja, te brojnih drugih mjesta Tešanj, Maglaj, Gračanica i Derventa, kao i dosta bošnjačke uleme iz Tuzle i sjeverne Bosne. Tu se spoiminju imena profesor Čokić, šerijatski sudija Berbić, muderis Sivčević, i brojni drugi, a tu se oprostio s njim i muderis Ahmed ef. Mulalić iz Tešnja.10 Na ahiret je preselio 18. maja 1934. godine, u Doboju a dženazu mu je klanjao h. hafiz Zekerija ef. Ibrišimović. U obavljanju imamske dužnosti zamijenio ga je Redžeb ef. Muminović.

Adem ef. Salkičević

Rođen je 1890. godine u mjestu Lepenica kod Tešnja. Tu je učio prve nauke. Kasnije je učio u u medresi u Gračanici i konačno u Sarajevu. Prvo mjesto na kojem je službovao bio je Teslić,zatim Orašje na Savi, Zupča, Tešanjka, Lastva, Mrkonjić Grad, Doboj, Konjuhovci odakle se i penzionisao. U narodu je ostao poznat kao dobar imam i sposoban imam. U glasniku Vrhovnog islamskog strarješinstva u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji od 1957. godine, stoji da je u životu bio veseo, u radu i odlučivanju kadkad brz, zbog čega je jednom i imao posljedica, ali konačno je ostao ispravan i te posljedice mu nisu smetale da se uvrsti u red valjanih imama.

9 100 Bošnjačkih imama u periodu 1912-2012. g., Ekrem Tucaković, Abdulgafar Velić i Mirnes Kovač, El Kalem, Sarajevo, 2012. g,. str. 48. 10 Tešanjska duhovnost otrgnuta od zaborava, Mehmed Karamović, Tešanj, 2011., II izdanje, str. 170- 171 105

Adem ef. Salkičević je među prvim vjerskim službenicima koji je osjetio blagodat Zakona o socijalnom osiguranju sveštenika, jer je odmah po obnarodavanju tog Zakona penzionisan. Teško oboljenje srca i aorte učinilo je da iznenada bude otrgnut od svoje porodice: hanume, osam sinova i kćerke, kao i od mnogobrojne rodbine, komšija i prijatelja. Preselio je na ahiret u Doboju, 02. juna, 1956. godine. Dženaza mu je obavljena uz učešće mnogih građana. Autor članka u gore navedenom Glasniku piše kada se zadnji put vidio s njim da mu je rekao da se osjeća dobro i da je riješio da obiđe rodbinu. Tada je bio zdrav i veseo. Rekao je takođe :“Djeca moja me dobro slušaju. Djeca, a i zet me potpomažu. Oni su težaci, radnici, službenici, ekonomisti, nastavnici i profesori i ja sam sretan što svaki sebi može zaraditi što mu treba.“ Autor članka se sjeća i njegove zadnje hutbe u kojoj je tumačio ajete Kerima „...da si ti (o Muhammede) bio grub, namrgođen...“, obradivši tu temu da narodu treba pristupati promišljeno i razborito, ako se želi uspjeh, jer ni Pejgamber a.s. ne bi uspio u vršenju velikog svog zadatka da nije bio blag i lijepe naravi.11 Ukopan je u Doboju.

Muharem ef. Smajić

Rođen je 1881. godine u Miljanovcima kod Tešnja. U Tešnju je završio osnovno obrazovanje, a zatim Šerijatsko sudačku školu u Sarajevu (1902‐ 1907), da bi potom upisao i Pravni fakultet u Zagrebu kojeg je završio 1912. godine. I kako to obično biva, putevi činovnika su prepleteni brojnim mjenjanjem mjesta službovanja i premješatnjima, te je i Muharem ef. dijelio takvu sudbinu, počevši od svog pripravničkog, kako bi to danas rekli, u Sudu u Banja Luci, da bi službovao i u Derventi i Cazinu. Nešto prije proglašenja Doboja za sresko mjesto u tadašnjajoj Kraljevini SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca), krajem 1922.godine, u Doboju je uspostavljen Sreski sud. Za prvog starješinu ovog suda postavljen je Muharem ef. Smajić, tačnije krajem jula 1922. godine. Na toj funkciji je ostao punih osam godina. Generacije starih Dobojlija ga pamte kao revnosnog i savjesnog sudiju. Samilost prema sirotinji,kojoj se sudilo zbog svega i svačeg, i njegova spremnost da im često progleda kroz prste mu je i dodijelila epitet „sirotinjska majka“. Muharem efendija je bio pravi vjernik, znao je da je pravda u Božijim rukama, budući da se bavio ljudskim životima i sudbinama. Važno je istaći za Doboj da je pokretao muslimanska dobrotvorna drušva i u njima predano radio,u svim mjestima gdje je službovao, posebice „Gajret“ u Doboju, i tako bio na pomoći ljudima dobre volje.

11 Glasnik Vrhovnog islamskog straješinstva, Broj 7-9, Sarajevo, juli-septembar 1957. g, str. 383

106

Iako teško bolestan, 1934. godine se zaputio na hadž, kao da je predosjećao da će već iduće godine, (1935.), preseliti na Ahiret. Kako stoji u u knjizi Doboj u 20. stoljeću, Fahrudin Kapetanović i grupa autora, njegov sin Osman Smajić Osmo sa porodicom i danas živi u Doboju.12

Hafiz Fehim ef. Rizvić

Živio je u prvoj polovini 20. stoljeća. Imamsku dužnost obavljao je u Bosanskom Brodu. Odlukom Ulema‐medžlisa od 16. novembra 1933, godine premješten je na dužnost imama u Ševarlijama i tu ostaje do datuma 14. janura 1935. godine. U isto vrijeme preuzeo je i dužnost honorarnog vjeroučitelja u Državnoj osnovnoj školi u Ševarlijma. Kasnije je preuzeo imamsku dužnost u Pridjelu, da bi se godine 1941. ponovo vratio u džemat Ševarlije.13

Hafiz Smail ef. Isić

U knjizi Hafizi u Bosni Hercegovini posljednjih stopedeset godina (1860‐2010), Hfz. dr. Fadila Fazlića, pronađoh samo jednu rečenicu, da je od 26. septembra 1940. godine bio imam u muallim u Orašju, srez Doboj. Budući da su mi komšije porodica Isić, a i moj mutevelija (predsjednik džematskog odbora Donje džamije h. Emin Isić), dođoh do informacije da je to njihov djed. Zamolih njegovu unuku doktoricu h. Zekiju Pličanić da mi dostavi ono što ona zna o svom djedu, te između ostalog napisa: Rođen je u Tešnju 1882. godine od majke Hane i oca Alije, gdje je završio osnovno obrazovanje, a dalje školovanje nastavio u Travniku na medresi. Prvo namještenje imao je u selu Piljužići (Tešanj), gdje je osnovao i porodicu. Tu ga je zatekao Prvi svjetski rat, regrutacija u austrougarsku vojsku. Zarobljen je od strane vojske ruske carevine, te tu provodi godinu i po dana (u dalekoj Rusiji na Volgi). Po povratku iz zarobljeništva vraća se u Doboj gdje radi kao imam naše džamije (misleći na Donju džamiju Trnjak), a potom po izbijanju Drugog svejtskog rata radi na poduci djece uz svoj redovni posao imama. Dugo je bio imam na Čajrama, a onda je i penzionisan s tog mjetsa (Čajre je imalo mekteb a na Orašju postoji džamija, pa se zato i najvjerovatnije navodi kao imam na Orašju u Glasniku IVZ od 1940. godine). Preselio je na Ahiret 1963. godine nesretnim slučajem (u saobraćajnom udesu). Rahmetli Smail hafiz bio je čovjek velika srca i velikog duha. Iza sebe je ostavio četiri sina, dvije kćerke i tridesetoro unučadi, od kojih su troje svršeni učenici Medrese u Sarajevu i rade kao vjeroučitelji.14

12 Doboj u dvadesetom stoljeću, Fahrudin Kapetanović i Rašid Muminagić i grupa autora, Doboj Jug, 2008. godina, str. 746‐747 13 Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih stopedeset godina (1860-2010), Hfz. dr. Fadil Fazlić, El Kalem, Sarajevo, 2011. g., II dopunjeno izdanje, str. 446‐447 14 Po izjavi njegove unuke h. dr. Pličanić Zekije 107

Hafiz Emin Grbešić

Bio je mujezin od 2. maja 1935. godine u Trnjak džamiji u Doboju.15 Rođen je 1885. godine u Gračanici, gdje je završio Medresu i dobio zvanje hafiza. Sa roditeljima i braćom dolazi u Doboj, 1902. godine. U neposrednoj blizini Selimije džamije na Čaršiji otvaraju restoran, odnosno aščinicu, a na spratu kahvanu gdje se isključivo služila samo kahva, vlasništvo Emin hafiza. Godine 1928. dobio je posao u Donjoj džamiji Trnjak mahale i obavljao je posao vjerskog službenika do 1957. godine, te je iste preselio na Ahiret. Tokom svog radnog vijeka bio je savjestan, disciplinovan i omiljen u svojoj sredini. Nije kasnio ni na jedan vakat bilo ljeti bilo zimi. Po prirodi je bio blage naravi ali krajnje pravedan i korektan, kao i svi vjerski službenici tog vremena. Pored poslova vezanih za džamiju, podučavao je djecu vjeronauci kojima je ostao u lijepom sjećanju. Oženio se 1905. godine u Doboju. U Glasniku IZV od 1935. godine vidimo da je postavljen za mujezina Donje džamije Trnjak, i uvijek su dva imama radila u gradskim džamijama. Jedan koji je bio glavni,obično stariji imam, i drugi, mlađi, koji je obavljao poslove mujezina, penjao se na munaru učeći ezane, i podučavao djecu u mektebu koja su s nekdašnjim tablama dolazila u džamiju na vjersku pouku, i odlaskom starijeg imama u penziju uobičajeno je preuzimao dužnost prvog imama. Ove podatke je dala njegova unuka. Imao je dva sina i četiri kćerke, te sada ima oko trideset unučad. Umro je u Doboju, 1957. godine i ukopan je u mezarju Rajčinovac koji pripada džematu Trnjak.16 Zanimljiv je i spis koji se nalazi u Arhivi MIZ Tešanj u kojem hafiz Emin traži od Željeznice umanjenje karte za pedeset posto,za sebe i svoju porodicu, jer mu to pravo pripada kao vjerskom službeniku, ali dobija odbija odbijenicu, jer su smatrali da mujezini nisu vjerski službenici.

Mehmed ef. Imamović

Rođen je 1911. godine, a umro 1988. godine. Teško je naći danas Dobojliju koji nije čuo za ovog efendiju. Dobar imam, čije se hutbe i danas prepričavaju. Ulagao u svoje znanje,i učenje stranih jezika. Bio je imam u Kotorskom, a zatim dolazi u Doboj, na mjesto imama, hatiba i muallima u džamiji Trnjak. Imao je dva sina Vehida i Muhsina, i kćerku Zahidu. Vehid Imamović je bio poznati meteorolog koji je radio u Sarajevu, a Muhsin Imamović je bio stomatolog. Kćerka Zahida je bila u izbjeglištvu i tamo je poginula.

15 Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih stopedeset godina (1860-2010), Hfz. dr. Fadil Fazlić, El Kalem, Sarajevo, 2011. g., II dopunjeno izdanje, str. 446‐447 16 Prema izjavi Mejre Grbešić 108

Mehmed ef. Imamović je ostavio veliki uticaj na sve one koji su išli u mekteb i učili pred njim, i svi ga se sjećaju s puno hvale. Ukopan je na mezarju Rajčinovac u Doboju pored svoje hanume.

Hafiz Ragib ef. Tetarić

Sin je Mehmedalijin, rođen 16. juna 1909. godine u Banjoj Luci. Završio je tri razreda tuzlanske medrese. Radni vijek je počeo kao mujezin Ferhat‐ pašine (Ferhadije) džamije u Banja Luci 1929. godine, zatim je obavljao dužnost imama i hatiba u Defderdarovoj džamiji u istom gradu 1933. godine. Jedanaestog oktobra 1938. postavljen je za imama Dolnječke džamije u Derventi, gdje je osim imamske, hatibske i muallimske dužnosti u više džamija, predaje kao vjeroučitelj u Ženskoj zanatskoj školi. Jedno je vrijeme radio u Zenici (1955), a 1. oktobra 1960. godine prelazi u Doboj. Prema jednom izvještaju objavljenom u El‐Hidaji, u toku Ramazana 1937. godine hafiz Ragib je održavao vazove za žene u Safer‐begovoj džamiji u Banjoj Luci. Na molbu žena, on je i dalje produžio sa predavanjima tokom cijele godine, svakog petka poslije džume namaza u istoj džamiji. Godine 1938. bio je tajnik El‐Hidaje u Banja Luci. Hafiz Ragib je penzionisan 20.marta 1972. godine.17 Hafiz Tetarić je obavljao dužnost imama u džamiji Selimija, kao i vjersko‐prosvjetnog referenta (dužnost glavnog imama), i jedna je od cijenjenih ličnosti dobojske uleme.

Fatima Bajraktarević

Sjećam je jednog predavanja prije nekoliko godina, muftije banjalučkog Edhema ef. Čamdžića, nekadašnjeg imama u Donjoj džamiji u Doboju,vidjevši među džematlijama, a bio je mevlud u Čivčijama, Predsjednika Izvršnog odbora Medžlisa islamske zajednice Murveta Bajraktarevića spomenu Muftija njegovu majku kao jednu od muallima koje su učile djecu u Doboju. Zamolih Murveta Bajraktarevića da mi napiše nešto o njoj. Brka Abdulah rođen je 1876. godine, a umro 1941. godine, bio je među osnivačima male medrese u Doboju, i bio je efendija. Imao je sina Huseina koji je isto bio imam, rođen 1896. godine, a umro 1948. godine. Husein je imao sina Mustafu, koji je strijeljan 17.04.1945. godine uz mnoge Dobojlije muslimane na Denkovači. Husein je imao i tri kćerke: Zejnu, Fatimu i Behiju. Fatima je učila djecu u džematu Orašju, gdje su mnoge Dobojlije učile pred njom. Kasnije se udala za Mehmedaliju Bajraktarevića.18

Osman ef. Trepčić

Sin je Suljin, rođen u Šijama kod Tešnja 25.03.1933. godine. Pohađao je Tešanjsku medresu, zatim je položio Gazi Husrev‐begovu medresu u Sarajevu.

17 Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih stopedeset godina (1860‐2010), Hfz. dr. Fadil Fazlić, El Kalem, Sarajevo, 2011. g., II dopunjeno izdanje ,str. 154‐155 18 Prema izjavi Murveta Bajraktarevića 109

Funkciju vjersko‐prosvjetnog referenta (danas funkcija glavnog imama) je obavljao u Bosanskom Brodu i Doboju. Imamku službu je započeo obavljati u Kotor Varoši, zatim je radio u mnogim džematima, od Zavidovića, Odžaka, Bosanskog Broda, Doboja, kao i u Tešnju u džematu Tešanjka, veoma kratko (1989‐1991). U Doboju je bio imam u džematu Selimija. Hadži Osman ef. Trepčić bijaše veoma darovit u govoru, prijazan i pun šale, u razgovoru s prijateljima i kolegama, a veoma ozbiljan kada s radilo o ozbiljnim stvarima. U poslu do krajnosti istrajan, i s velikim iskustvom i smislom za praktičnost. Bio je veoma darežljiv. Pazio je na red, a i od drugih to zahtijevao.19

Hasib ef. Džananović

Među članovima Gradskog vijeća Doboja od 15.10.1908. godine pronalazimo i ime Hasib ef. Džananović. Gradonačelnik je Bego Hadžimujagić kojeg je austrijski car Franz Josef II odlikovao ordenom Viteza za uspješno rukovošenje gradom Dobojem, napravivši snimak (fotografiju) najviđenijih ljudi tadašnjeg Doboja, između kojeg su i zastupnici Općinskog vijeća Doboj 1908‐1912. godine: Mehaga Hadžimujagić, Hasan beg Dautović, Hasib ef. Džananović, Ahmed Mulalić, Osmo Arifović,Mahmut Turkić, Filip Irgang, Ante Goth, Jure Jeličić, Georg Hofbauer, Stefan Schmidt, Đulo Arifović, Abdulah hafiz Rudanović...20 Ova porodica iznjedrila je tri brata, od kojih su dvojica Izudin i Hajrudin opredjelili se za visoke nauke i postali doktori, a treći Dželaludin posvetio se zanatu. Čuo sam da se Hasiba ef. Džananovića govorilio da je završio hifz i nauke u Kairu u Egiptu. Istog prezimena je i hafiz Ibrahim ef. Džananović, rođen u Doborovcima, 1914. godine. Završio je pet razreda Gračaničke medrese. Obavljao je imamsku, hatibsku i muallimsku dužnost na području Doboja, mjesto Brijesnica 1940.g odine, a bio je imam i na području Petrovog Sela i Srebrenika, te biva penzionisan 1975. godine.21

Hafiz Mustafa Zuhdi ef. Šiljić

Sin je Nuhanov, rođen 1872. godine u Lukavici (Gračanica). Obavljao je imamsku, muderisku i hatibsku dužnost u Selimiji džamiji u Doboju. Poslije hfz. Mehmeda ef. Okića, koji je bio muderris u gračaničkoj medresi, tu dužnost je preuzeo hafiz Mustafa.Od svih muderrisa, on je najduže predavao u spomenutoj

19 Tešanjska duhovnost otrgnuta od zaborava, Mehmed Karamović, Tešanj, 2011., II izdanje, str. 153‐154 20 Doboj u dvadesetom stoljeću, Fahrudin Kapetanović i Rašid Muminagić i grupa autora, Doboj Jug, 2008. godina, str. 114 21 Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih stopedeset godina (1860‐2010), Hfz. dr. Fadil Fazlić, El Kalem, Sarajevo, 2011. g. II dopunjeno izdanje, str. 370 110 medresi, od 1909. do njenog zatvaranja. Preselio je na Ahiret 1951. godine.22 Njegova je velika uloga, zajedno sa svojim učenikom hafizom Ibrahimom Mehinagićem, u prikupljanju orijentalnih rukopisa za Gazi Husrev‐begovu biblioteku, a tu akciju je 1940. godine pokrenuo Mehmed ef. Handžić.

Sejfudin ef. Zahirović

Imao sam priliku upoznati ga, u poznim godinama, ovog finog i skromnog imama, za kojeg mogu slobodno reći da odiše dobrotom. Rođen 12.08.1929. godine u Džakulama kod Gračanice, gdje je pohađao tamnošnju medresu, Osman‐kapetanovu medresu. Radio je kao imam na području današnjeg Doboj Istoka (Frkati), a najduži rad mu je bio u džematu Orašje, Doboj, gdje je došao 1974. godine. Obavljao je i poslove sekretara u tadašnjem Odboru Islamske zajednice Doboj, kao što se je isticao i u radu Ilmijje. Kuću je napravio na čaršiji u Doboju, gdje ga je i smrt zatekla dana 09.02.2010. godine, a ukopan je u mjestu Trnovci kod Gračanice.

Husein ef. Mustafić

Sin je Omerov, rođen 1918. godine u Sjenini kod Doboja, a umro u Tešnju 1978. godine. Završio je Osman‐kapetanovu medresu u Gračanici i to petogodišnju, godine 1935. Službovao je po Doboju u više džemata: svojoj rodnoj Sjenini, zatim u Svjetliči, i Suhom Polju, sve opština Doboj. Zatim odlazi u Jablanicu, kod Tešnja, dok je porodicu smjestio u Tešnju radi lakšeg školovanja djece. U Jablanici je nosilac ključnih aktivnosti, posebno u oblasti školovanja muške i ženske djece. Među prvim je donio televizor u Jablanicu, nakon elektrifikacije sela, i ljudi iz okolnih sela su dolazili da vide čudo od televizora. Do smrti je zamijenjivao imame u drugim džematima, kao što je duže vrijeme klanjao džumu u Avdipašinoj džamiji u Tešnju.23 Nedžib ef. Čardžić: Učitelj osnonvne škole u Doboju (1912), napisao je dramu Alibaba i četrdeset razbojnika koju je objavio u Biseru 1918. godine. Svoje priče objavljivao je u muslimanskim novinama Beharu i Biseru.24 Za hafiza Hasan ef. Crljenka znamo da je bio 1942. godine član Kotarkog odbora udruženja „El‐Hidaja“ Doboj. Jedna od cijenjenih ličnosti u Doboju.25 Rijetki su oni koji nisu čuli za ovog hafiza,za kojeg slove riječi da je bio strog. Žao mi je što nisam imao više informacija o njemu, osim da je radio jedno vrijeme kao imam u džamiji Selimija.

22 Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih stopedeset godina (1860-2010), Hfz. dr. Fadil Fazlić, El Kalem, Sarajevo, 2011. g., II dopunjeno izdanje, str. 363 23 Tešanjska duhovnost otrgnuta od zaborava, Mehmed Karamović, Tešanj, 2011., II izdanje, str. 105- 106 24 Doboj u dvadesetom stoljeću, Fahrudin Kapetanović i Rašid Muminagić i grupa autora, Doboj Jug, 2008.godina, str.57 25 Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih stopedeset godina (1860‐2010), Hfz.dr.Fadil Fazlić, El Kalem, Sarajevo, 2011. g., II dopunjeno izdanje, str. 446‐447 111

Hafiz Husein ef. Rašidagić je 1955. godine bio imam na području Doboja.26 ostavio velikog traga na djecu koju je podučavao. Nadam se da ću nekada akobogda, ja ili neko drugi, više nešto napisati o hafizu Rašidagiću i hafizu Crljenku, jer to zaslužuju. Hafiz Salih ef. Mujakić rođen u Doboju krajem 19. stoljeća, upisuje Gračaničku medresu 1911.godine.27 Hafiz Mehmed Mulalić živio je u prvoj polovini 20. stoljeća. Završio je Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu. Hafiz Hasan ef. Bajrić bio je imam i muallim u Miljkovcu, srez Doboj.28 Ibrahim ef. Mehinagić, čovjek koji je ostavio veliki uticaj u Islamskoj zajednici. Imao je zavidnu i uspješnu karijeru, ali i u oblasti pisane riječi dao je svoj doprinos. Školovao se i u Istanbulu.U Sarajevu je završio Šerijatsku sudačku školu. Bio je imenovan i za Vrhovnog šerijatskog sudiju. U periodu 30.6.1960. godine do 31.12.1964. godine bio je glavni imam u Doboju, da bi se ste pozicije i penzionisao. Bio je principijelan u radu i zahtijevao da se svi službenici u IZ moraju primati na osnovu konkursa kako to zahtijeva Ustav IVZ i zaključci Šireg savjeta Reisu‐l‐uleme iz 1939. godine. Radi ovoga i nekoliko drugih slučajeva otkazuje saradnju Vakufsko‐mearifskom saboru u pismenoj formi. Godine 1938. ušao je kao jedan od četiri kandidata za člana Ulema medžlisa, ali Ministarstvo pravde u Beogradu nije prihvatio njegov izbor već ga je dao drugom kandidatu.29 Dr.Bilal Hasanović,bio je kratko imam Donje džamije u Doboju (1974‐ 1975), trenutačno je vanredni profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici (IPF), na predmetima: Da´va, Arapski i Arapska književnost. Rodom je iz Zvornika. Objavio je niz knjiga i članaka. Više pogledati na stranici IPF u Zenici.30

mr.Bajro ef. Džafić

Glavni imam Medžlisa islamske zajednice Doboj. Rođen 09.06.1960. godine u Doborovcima, opština Gračanica. Završio je Gazi Husrev‐begovu medresu i Fakultet političkih nauka – odsjek Socijalni rad. Službovao je u džematu Bajvati‐MIZ Zavidovići, kao i u džematima: Frkati, Ahinbašići i Miljkovac na području MIZ Doboj. Na dužnost glavnog imama MIZ DOBOJ postavljen je 01.09.1996. godine. U dosadšnjem radu dobio je niz priznanja, pohvala i zahvalnica, a od toga se izdvajaju: “ Srebrena plaketa grada Doboja“ – za doprinos i razmjenu tolerancije i suživota i pomirenja, te priznanje od strane Muftiluka zeničkog „Muderris Derviš ef. Spahić“.

26 Ibid, str. 446‐447 27 Ibid, str. 446‐447 28 Ibid, str. 446‐447 29 Gračanički glasnik http://www.gracanickiglasnik.ba/wp‐content/uploads/2013/01/Pages‐ from‐gg19‐ 14.pdf 30 http://www.ipf.unze.ba/ 112

Član je nekoliko Upravnih odbora u gradu Doboju: član UO MNK „Glavica“ Doboj, član Centra za socijalni rad Doboj. Dana 23.06.2011. godine magistrirao je na Fakultetu “FORKUP” Novi Sad na temu “Organizaciona kultura i ponašanje u Islamu” i stekao zvanje master menadžer.31 Velike zasluge mu pripadaju za obnovu porušenih džamija na području Doboja, kao i izgradnji novih.

Imami Gornje (Selimije ) i Donje (Trnjak ) džamije

Naravno da je veliki broj imama, muallima i hatiba koji su službovali u ove dvije džamije, koje su jedine dvije gradske, što bi rekli čaršijske džamije na području Medžlisa islamske zajednice Doboj. Biti imam u gradu je čast i privilegija. Svaki imam koji je službovao je ostavio veliki trag na ljude i djecu koju je učio, bez obzira bio strog ili blag, uvijek je bio uzoran i dostojanstven, jer to traži dobojska sredina. Zato ću spomenuti među danas živima one koji su dug niz godina radili u Doboju: Muftija Edhem ef. Čamdžić, rođen je u Junuzovićima, općina Zavidovići. Završio je Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu, a diplomirao je na Fakultetu islamskih nauka ‐ odsjek Usulid‐din u Libiji 1975. godine. Nedugo zatim, počinje raditi u Atik‐džamiji u Bijeljini. Iz Bijeljine, po preporuci profesora Husejn ef. Đoze, prelazi u Doboj gdje obavlja dužnost imama u Trnjak džamiji. Godine 1978., po preporuci tadašnjeg predsjednika Starješinstva Islamske zajednice u BiH prof. dr. Ahmeda Smajlovića, postavljen je za vjersko‐ prosvjetnog referenta. U Doboju je ostao do početka agresije na BiH. Na prijedlog reis‐ul‐uleme dr. Mustafe ef. Cerića postavljen je za muftiju banjalučkog 1999. godine i tu dužnost obavljao do svog penzionisanja 2014. godine. Ima tri kćerke.32 Nurija ef. Sikirić, rodom iz Hanbarina kod Prijedora. Završio je Gazi Husrev‐begovu medresu u Sarajevu. U Monogafiji Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini stoji da je službovao u džematima: Zgošća kod Kaknja,Kreševo kod Kiseljaka, Gračanica kod Visokog gdje je obavljao i dužnost glavnog imama (tada vjersko‐prosvjetnog referenta), zatim u Kotorskom Gornjem, te 1985. godine dolazi u grad Doboj na mjesto imama Gornje, Selimije džamije, i tu ostaje sve do početka agresije na BiH. Kratko vrijeme je bio u gradu Hamm, Njemačka, radio je i kao nastavnik islamske vjeronauke u osnovnoj školi u Matuzićima (Doboj Jug), da bi se vratio u Doboj, kada su se i počeli vraćati prvi Bošnjaci. Preuzima dužnost imama, hatiba i muallima u Donjoj džamiji (Trnjak), koja je svečano otvorena 2004. godine, i tu ostaje sve do svog penzionisanja, s tim da je poslije toga obavljao kraću dužnost imama na Čajrama. Ima sina i kćerku.33

31 http:// www.medzlis-doboj.org/ 32 www.rijaset.ba 33 Monografija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Udruženje Ilmijje, Sarajevo, 2013. g.

113

Sadašnji imami su: imam Selimija džamije Ibrahim ef. Halilović, rodom iz Gračanice, i imam Trnjak džamije Adil ef. Rudanović, rodom iz Doboja.

Dnevnik primitaka iz 1908. g. za ženski Zaključni račun iz 1910. g., za mekteb Trnjak džamije pronađen u vakuf Dobojskih medresa Arhivi MIZ Tešanj

Mekteb Donje džamije s imamom Edhem ef. Čamdžićem sedamdesetih godina

114

Efendije: Imamović,Hadžirašidagić,Tatarević

IZVORI I LITERATURA:

- Doboj u dvadesetom stoljeću, Fahrudin Kapetanović i Rašid Muminagić i grupa autora, Doboj Jug,2008.godina - Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih stopedeset godina (1860‐ 2010), Hfz. dr. Fadil Fazlić, El Kalem, Sarajevo,2011.g., II dopunjeno izdanje - 100 Bošnjačkih imama u periodu 1912‐2012. g., Ekrem Tucaković, Abdulgafar Velić i Mirnes Kovač, El Kalem, Sarajevo, 2012.g, - Tešanjska duhovnost otrgnuta od zaborava, Mehmed Karamović, Tešanj, 2011.g, II izdanje, - Glasnik Vrhovnog islamskog straješinstva, Broj 7‐9, Sarajevo, juli‐ septembar 1957.g, - Monografija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Udruženje Ilmijje,Sarajevo 2013.godina - Monografija Bosanskog Šamca, od najstarijih vremena do 1945.godine, NikšaNezirović, dipl. ecc, Šamac,2011

115

Dr. sc. Omer Hamzić, Pravni fakultet, Kiseljak

Formiranje i administrativno­teritorijalno zaokruživanje sreza Doboj u periodu od 1933. do 1936. godine – pravno­ politički razvoj

Abstrakt

Do 1929. godine i u novoj državi zadržano je ranije unutrašnje administrativno‐teritorijalno ustrojstvo s tim što su okruzi preimenovani u oblasti, a kotarevi u srezove. Uvođenjem šestojanuarske diktature, promjenom naziva zemlje (Kraljevina Jugoslavija) i njenim novim unutrašnjim preustrojem, podjelom na 9 banovina, uslijedile su i mnoge promjene sreskih i općinskih granica unutar novouspostavljenih banovina. U širem prostoru Gračanice, Gradačca, Tešnja i Maglaja, do 1931. godine te su promjene uzrokovane usklađivanjem administrativne granice između dvije susjedne banovine (Vrbaske i Drinske), a nešto kasnije političkim prestrojavanjima ili bolje reći političkom trgovinom između stranačko‐političkih i nacionalnih blokova, koji će se formirati u zemlji poslije 1931. godine. Na konkretnim primjerima teritorijalnih prekomponovanja srezova i općina u ovom dijelu Bosne i Hercegovine pod direktnim uticajem ili po diktatu takozvanih velikih nacionalnih politika, jasno se prepoznaju ciljevi i interesi tih politika, koji su se, na neki način i dodirivali, ali i presijecali u tom prostoru. Formiranje sreza Doboj upravo je rezultat sučeljavanja tih politika, nacionalnih u prvom redu. Politički ambijent i okolnosti pod kojima je došlo do utemeljenja sreza Doboj, 1933. godine čini tematski okvir ovoga rada.

1. Doboj ­ sreska ispostava u sastavu Tešanjskog sreza

Unutrašnje administrativno‐teritorijalno uređenje u Bosni i Hercegovini, nakon uspostave Kraljevine SHS, 1918., ostalo je nepromijenjeno sve do 1928. godine. Vidovdanskim ustavom, nekadašnji kotari postali su srezovi, a okruzi su imenovani kao oblasti. Za razliku od drugih dijelova Kraljevine, organizovanje opština i opštinske samouprave u Bosni i Hercegovini dugo se držalo kao otvoreno političko pitanje. Vladajuće centralističke strukture su procjenjivale da bi na tom lokalnom nivou organizovanja Jugoslovenska muslinska organizacija imala dominantnu političku ulogu. Tek u drugoj polovini 1927. godine, pokreće se zakonodavna procedura za uspostavu opština i opštinske samouprave u Bosni i Hercegovini kao jedan od preduslova za provođenje prvih lokalnih izbora. Opštine se uspostavljaju posebnom

116 uredbom, koja se odnosila na svih 6 oblasti Bosne i Hercegovine.1 Doboj je bio sjedište sreske ispostave sa 16 naselja u sastavu teritorije sreza Tešanj, koja je bila podijeljena na 15 opština sa ukupno 101 naseljem..2 Prema popisu iz 1921. godine, na toj prostranoj teritoriji živjelo je ukupno 54.010 stanovnika, od čega 24.995 (ili 46,2%) pravoslavne, 10.758 (ili 19,9%) katoličke i 17.788 (ili 32,9%) muslimanske vjere, te 276 evangelista, 180 jevreja i 6 ostalih. Na užem prostoru Tešanjskog kotara (bez Kotarske ispostave Doboj), od ukupno 45.312 popisanih stanovnika, 22.471 (ili 49,5%) je bio pravoslavne, 9.034 (ili 19,9 %) katoličke i 14.600 (ili 32,2%) muslimanske vjere, te 132 evangelista, 70 jevreja i 5 ostalih. U 16 naselja Kotarske ispostave Doboj popisano je 8.698 stanovnika, od čega je 2.524 (ili 29%) bilo pravoslavne vjere, 2.731 (ili 31,3%) katoličke, 3.188 (ili 36,6%) muslimanske, zatim 144 evangelista, 110 jevreja i 1 ostalih. 3 Dok su u gradskim i prigradskim naseljima Doboja i Tešnja apsolutnu većinu činili muslimani, na sreskom području (u cjelini gledano), najbrojnije je bilo pravoslavno stanovništvo, ali nije činilo apsolutnu većinu. To će se kasnije odraziti na stranačko‐političko organizovanje u ovom kraju, kao i na administrativne promjene do kojih će doći poslije ukidanja Ustava i proglašenja šestojanuarske diktature, 6. 1. 1929. godine. Te promjene izvršene su po Zakonu o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja, koji je donesen 3. 10. 1929. godine‐ Država je, umjesto Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, dobila naziv Kraljevina Jugoslavija, a državna teritorija podijeljena na 10 većih administrativno‐teritorijalnih jedinica – banovina. Bosna i Hercegovina prvi puta u svojoj historiji gubi svoju administrativno‐teritorijalnu cjelovitost i dijeli se na 4 banovine: Drinsku,

1 Na osnovu člana 165 Finansijskog zakona za 1927/28. godinu, ministar unutrašnjih dela, 30. 9. 1927. godine, donio je Uredbu kojom je utvrđeno ime, obim i sjedište opština u oblastima Sarajevskoj, Mostarskoj, Vrbaskoj, Travničkoj, Tuzlanskoj i Bihaćkoj. (Službene novine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, god. IX – 1927. br. 221 – LXI, od 30. 9. 1927.) 2 Uredbom kojom je utvrđeno ime, obim i sjedište opština u oblastima Sarajevskoj, Mostarskoj, Vrbaskoj, Travničkoj, Tuzlanskoj i Bihaćkoj, od 30. 9. 1927. (Službene novine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, god. IX – 1927. br. 221 – LXI, od 30. 9. 1927.), na području sreza Tešanj formirane su sljedeće opštine: Šnjegotina Srednja (Šnjegotina Gornja, Šnjegotina Ađulagina, Šnjegotina Srednja, Šnjegotina Omer‐begova), Blatnica (Blatnica, Jezera, Vrič, Ugodović, Bjelbučje, Mladikovina, Očauš; Komušina (Komušina, Kamenica Katolička, Kamenica Turska, Rajševa, Studenci); Teslić (Teslić, Pribinić, Buletić, Ranković, Ružević, Stenjak, Vrućica, Šarkovina); Čečava (Čečava, Ukrinjica, Rastuša, Gornja Radnja, Donja Radnja, Osivica); Miljanovci (Miljanovci, Cerovica, Vitkovci, Bobare, Drinčić, Piljužići, Blaževci, Lončari, Omanjska); Jelah (Jelah, Kalošević, Vrela, Mrkotić, Orašje – Planje, Džemilić, Vukovo); Žabljak (Žabljak, Lepenica, Kraševo, Matuzići, Ljetinić, Sivša, Novo Selo, Medakovo); Trepče (Trepče, Šije, Mravići, Kosova, Ripna, Jablanica, Ravna, Koprivci); Tešanj (Tešanj grad, Raduša, Karadaglije); Stanari (Stanari, Donja Ostružnja, Gornja Ostružnja, Raškovci, Ljeb, Osredak, Dragalovci), Osinja (Osinja, Pojezna, Detlak, Drijen, Cerani, Brestovo, Mitrovići, Crnča, Tisovac, Jelanska, Cvrtkovci); Doboj (Doboj grad, Usora, Potkamen, Pločnik); Vojvoda Putnik (Putnikovo Brdo, Prisadi, Alibegovci, Ularice, Makljenovac Katolički, Makljenovac Turski, Miljkovac, Orašje, Čaire; Bukovica – Rudanka (Velika Bukovica, Mala Bukovica, Čifčije, Stanovi, Ljeskove Vode). 3 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. godine, Državna štamparija, Sarajevo 1932., 154 ‐ 160 117

Zetsku, Primorsku i Vrbasku. Vrbaska banovina, sa centrom u Banja Luci, zahvatala je prostor ranije Vrbaske i Bihaćke oblasti, manje zapadne dijelove Tuzlanske i sjeverne dijelove Travničke oblasti, te uski pojas na lijevoj strani Une i oko Dvora na Uni. U početnom periodu bila je podijeljena na 22, a nešto kasnije na 24 sreza i 8 sreskih ispostava.4 Područje sreza Tešanj, sa sreskom ispostavom u Doboj, pripalo je Vrbaskoj banovini. Prvobitno uspostavljena administrativna granica između Vrbaske i Drinske banovine koja je skoro po sredini presijecala srezove Gračanicu i Gradačac i tako razdvajala naselja koja su do tada pripadala Tuzlanskoj oblasti, nije se mogla dugo održati. Da bi ta naselja i dalje bila u teritorijalnom okviru jedne administrativne cjeline, uslijedile su korekcije koje su se poklapale sa nacionalnom politikom i ciljevima šestojanuarskog režima ‐ da u svakoj banovini srpski „elemenat“ bude većinski. To će imati određene teritorijalne implikacije i u susjednim srezovima, Maglaju, Tešnju, pa i Derventi, koje će se okončati uspostavom i teritorijalnim zaokruživanjem dobojskog sreza.5 Krajem 1929. godine srezovi Maglaj i Gradačac (koji su ranije pripadali Tuzlanskoj oblasti i tako svojim većim dijelovima bili priključeni Drinskoj Banovini), gube status sreza i kao sreske ispostave ulaze u sastav sreza Gračanica, koji se većim dijelom svoje teritorije našao u sastavu Vrbaske banovine.6 Opštine Gračanica, Doborovci, Karanovac, Lukavica Osječani i Stanić Rijeka koje su prije uspostave banovina pripadale srezu Gračanica u Tuzlanskoj oblasti, ostaju u sastavu Gračaničkog sreza, ali sada u Vrbaskoj banovini. Ukidanjem srezova Gradačac i Maglaj, Gračanici se priključuju opštine Vranjačka, Gradačačka, Donjoskugrićka, Zelinjska i Kladarska (raniji srez Gradačac) i opštine Maglaj grad i Maglaj selo (raniji srez Maglaj), dok opštine Bosansko Petrovo Selo i Orahovica koje su prije uspostave banovina pripadale srezu Gračanica ostaju u sastavu Tuzlanskog sreza u Drinskoj banovini.7 Godinu dana kasnije te dvije opštine vraćaju se Gračanici, a u daljem postupku Gračanici se priključuju i opštine Špionica i

4 Službeni list Vrbaske banovine, br. 1, godina 1929., 2. 5 Prvobitna granica između Vrbaske i Drinske banovine povučena je kroz istočni dio teritorije gračaničkog sreza, između općina Orahovica i Bosansko Petrovo Selo Brđani s jedne i općina Doborovci, Gračanica i Karanovac s druge strane. U vezi s tim, precizirano je da granica Vrbaske banovine "od sjeveroistočne granice sreza Dvor (j.z. od Kostajnice) rijekom Unom do njenog utoka u Savu, zatim rekom Savom do granice između Srezova: Derventa i Gradačac, ide ovom granicom i prema selu Mrka Ada skreće u jugoistočnom pravcu kroz srez Gradačac između općina: Crkvica, Slatinska, Tramošnička i Srnička s jedne strane i općina Kladarska, Gradačačka i Zelinjska s druge strane. Dosadanji srez Gračanica granica siječe između općina: Orahovica, Bosansko Petrovo Selo Brđani s jedne i općina: Doborovci, Gračanica i Karanovac s druge strane, a srez Maglaj između općina Vasiljevci i Mustajbašići s jedne i općina Osojnica i Maglaj selo s druge strane, izbijajući na rijeku Bosnu kod s. Dolac. Odatle ide jugozapadnom granicom sreza Maglaj do tromeđe srezova: Tešanj, Maglaj i Žepče… " (Službeni list Vrbaske banovine, br. 1, godina 1929., str. 2.) 6 Ova promjena izvršena je na osnovu člana 3 i 16 Zakona o nazivu i podeli Kraljevine na upravna područja i člana 1 Zakona o izmenama i dopunama u Zakonu o opštinama od 12. 2. 1929. godine, na osnovu kojeg je ministar unutrašnjih dela, polovinom novembra 1929. godine, propisao Uredbu o promenama područja srezova i opština usled određenih banovinskih granica. 7 Narodno jedinstvo, br. 139, 16. 11. 1929. str. 1 118

Srnice, koje su, nakon ukidanja sreza Gradačac, u prvobitnoj varijanti bile pripojene srezu Tuzla, takođe u Drinskoj banovini.8 Tako je u tom području definitivno utvrđena administrativna granica između Vrbaske i Drinske banovine, koja je najvećim dijelom uspostavljena duž administrativne granice srezova Tuzla i Gračanica.9 … Dok su u prvoj fazi administrativno‐teritorijalne promjene na granici između Vrbaske i Drinske banovine u širem prostoru Gračanice, Gradačca, Tešnja i Maglaja uzrokovane usklađivanjem administrativne granice između dvije susjedne banovine (Vrbaske i Drinske), u drugoj fazi one su bile rezultat političkih prestrojavanja ili bolje reći političke trgovine između stranačko‐ političkih i nacionalnih blokova, koji će se formirati u zemlji poslije 1931. godine i uglavnom funkcionisati na nacionalnom principu. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine, od 23 sreza u Vrbaskoj banovini, pravoslavni Srbi imali su apsolutnu ili relativnu većinu u 18 srezova, muslimani su bili u većini u srezovima Cazin (74,7%), Gračanica (57,9%) i Doboj ‐ koji će biti formiran nešto kasnije (55%),, a katolici u Derventi (50,67%) i Gradačcu (relativna većina, 36,6%). Apsolutna muslimanska većina bila je i u nekim dijelovima (pretežno gradskim) srezova Tešanj, Derventa, Maglaj i Gradačac.10 Težnja šestojanuarskog režima bila je da na širem prostoru Tešnja, Doboja i Gračanice, sa većinskim muslimanskim stanovništvom, ojača „srpski element“, koji je većinom davao podršku tim mjerama (smjena općinskih vijeća, razne administrativne mjere, javne manifestacije sa veličanjem Munarhije itd.). S druge strane bilo je primjetno antirežimsko raspoloženje Muslimana i Hrvata u spomenutim gradovima. Prikriveni ili otvoreni animoziteti s jedne i druge strane, manifestovali kroz naglašeno ispoljavanje vjerskih i nacionalnih (plemenskih) suprotnosti, ali i antirežimskih ili prorežimskih osjećanja, a u pojedinačnim slučajevima i poduzimanjem i konkretnih akcija. U tome je, izgleda, prednjačio Tešanj u kojem se budno pratila aktivnost prohrvatskog „vječitog opozicionara“ Adem‐age Mešića, ali i nekoliko istaknutijih „spahinovaca“ (JMO), koji su opstruirali nastojanje režima da i na ovom području formira „svoju“ političku stranku, Jugoslovensku radikalno‐seljačku demokratiju (JRSD). U svojim službenim izvještajima, polovinom 1932., sreski načelnik Tešnja ukazuje na duboku vjersku i nacionalnu podvojenost i optužuje državno činovništvo da nije odano režimu. Na jednoj strani bili su muslimani i katolici (s tim što katolici vode kolo iako su u manjini), gotovo neprijateljski raspoloženi

8 Almanah Kraljevine Jugoslavije za 1931., Beograd 1932.,(Promene u sastavu pojedinih banovina prema Zakonu od 28. 8. 1931. i Uredbi od 14. 9. 1931., sa izmenama od 24. 10. 1931.) ARS BL KBU VB Opšta uprava Banovine, Almanah Kraljevine Jugoslavije, 1932., sign. III ‐ 57 9 Almanah Kraljevine Jugoslavije, jubilarni svezak, 1929. – 1931., Prvo izdanje. Beograd 1931., 399 10 Perko Vojinović, Vrbaska banovina u političkom sistemu Kraljevine Jugoslavije, Banja Luka 1997., 36, 37

119 prema režimu („koji treba ništiti“). Drugi tabor činili su mahom Srbi pravoslavci, u najvećem broju, pravoslavni seljaci, koji, kako se izvještavalo, nisu ispoljavali svoje neraspoloženje prema režimu, već su bili „mirni, iskreni i patriotski raspoloženi prema državi i današnjici“. Masovno su ulazili u novu Jugoslovensku radikalno‐seljačku demokratiju (JRSD), koja će, kao prva režimska politička grupacija poslije uvođenja diktature, ubrzo promijeniti ime i nastaviti djelovanje kao Jugoslovenska nacionalna stranka (JNS). Istaknuti agitatori ove političke kampanje na širem prostoru Doboja bili su narodni poslanik Simo Krstić i njegov zamjenik Stevan Ninković, koji su u periodu mart – juni 1932. godine održali osnivačke konferencije i izabrali mjesne odbore JRSD u Tesliću, Stanarma, Osinji, Čečavi i Doboju. Odziv građana je na tim skupovima, kako se izvještavalo, bio dobar.11 Međutim, tako nije bilo u samom Tešnju i oko Tešnja. Sve političke akcije režima (pa i formiranje JRSD) nailazile su na opstrukciju i bojkot iz takozvanog muslimansko‐hrvatskog tabora u kojem su prednjačili opštinski činovnici. Sreski načelnik je, stoga, zahtijevao hitne promjene u opštinskom činovničkom aparatu ‐ za početak samo u opštini tešanjskoj i opštini osinjskoj. Iza toga „da se brzo, ali ipak neprimetno celokupni činovnički aparat u ovom mestu promeni i to naročito u ovdašnjem sreskom sudu i poreskoj upravi (…) To je potrebno kako sa čisto političkog, tako i sa nacionalnog gledišta i jedinstva“. U obrazloženju ovih mjera, uz ostalo, navodi se i sljedeće: “ Ovu promenu kao neminovnu zahteva i ta okolnost da je Tešanj i srez tešanjski mesto nekadašnjih begova i njihove politike.“12 Sreski odbor JRSD u Tešnju napokon je konstituisan tek početkom 1933. godine.13 Stoga nije čudo što je Tešanj kao sresko, pretežno muslimansko mjesto, sa svega nekoliko katoličkih i 6 pravoslavnih porodica, u „visokoj politici“ tretiralo manje‐više kao vječito opozicioni, tipično antirežimski grad u kojem je sve konce iza scene i dalje vukao Adem‐aga Mešić. U političkom izvještaju iz Doboja, od 3. 1. 1933. godine, on se svrstava među 12 „čisto antidržavnih lica“ i kvalifikuje kao „zloglasni krvolok srpskog naroda, ne samo u Bosni...“ U istom kontekstu označen je i stari „spahinovac“ Bećir‐beg Đonlagić, „koji se deklarirao kao Hrvat islamske vjeroispovijesti“.

11 ARS KBUVBBL II‐11, Izvještaji o političkoj situaciji sreskog načelstva u Gračanici i Tešnju (Dopis sreskog načelnika Tešanj, Kraljevskoj banskoj upravi, lično Banu od 8. 8. 1931. godine, dokument br. 149 12 Isto 13 Do kraja 1932. godine, na prostoru Vrbaske banovine formirano je 178 općinskih organizacija sa preko 72.000 organizovanih članova. Svoju političku infrastrukturu nastojala je uspostaviti u svim krajevima zemlje. Početkom 1933. pojačana je politička aktivnost širom zemlje pred održavanje pripremnog kongresa stranke, koji je i održan 20. 7. 1933. godine u Beogradu. Na prijedlog predsjednika stranke Nikole Uzunovića, JRSD je preimenovana u Jugoslovensku nacionalnu stranku. (Vrbaske novine, br. 163, 26. 7. 1933. 3) Propagiranje novog imena stranke započeto je u toku priprema za općinske izbore, koji su već bili zakazani za 6. 8. 1933. godine. Ministarstvo unutrašnjih poslova odobrilo je rad Jugoslovenske nacionalne stranke (JNS) 17. 8. 1933. godine. 120

Navodi se i službena posjeta nadbiskupa Vrhbosanske nadbiskupije Ivana Šarića katoličkoj župi Doboj, nakon koje će ubrzo uslijediti smjena dugogodišnjeg župnika Petra Ajvazovića, koji je uživao popularnost u narodu sve tri vjere i dolazak na njegovo mjesto Dragutina Kambera, koji će kao već dokazani hrvatski nacionalist biti u gotovo stalnom sukobu sa režimom i srpskim nacionalitima u Doboju. Prilikom posjete katoličkoj župi u Doboju, nadbiskup Šarić nije mogao, odbiti poziv svog prijatelja Adem‐age Mešića i mimoići Tešanj („mada je to bilo izvan prvobitnog programa“). Praveći mu društvo tokom posjete Tešnju, Mešić i Đonlagić žalili su se Nadbiskupu „na zlu sudbinu zbog podčinjenosti Srbima u Beogradu“. Pred velikim brojem okupljenih građana, nadbiskup Šarić obratio se Mešiću riječima; „Dragi i plemeniti Adem‐aga, došao sam kao Bošnjak iz Travnika i tvoj lični i idejni prijatelj da te pred cijelim ovim svijetom poljubim i time pokažem naše duhovno jedinstvo, da ti pomognem u tvojim plemenitim stremljenjima.“14 Režim je stalno motrio na Adem‐agu Mešića kao na svog potencijalnog protivnika, bez obzira što je on već bio u godinama i što nije javno istupao. Njegovo prohrvatsko djelovanje iz duboke sjene najčešće se u krugovima vlasti precjenjivalo. Kako je godinama tretiran kao „remetilački faktor“ u Tešnju i iz Tešnja, tako je i sam Tešanj obilježen kao grad opozicionara i protivnika aktuelne vlasti. Stalne političke opstrukcije, pa i otvorene protivrežimske provokacije u Tešnju, koje su se početkom 1933. godine manifestovale i kroz podršku takozvanim „Spahinim punktacijama“ (zbog kojih je Spaho „odležao“ u zatvoru 20 dana), ubrzat će donošenje odluke o ukidanju starog tešanjskog i uspostavi novih srezova Doboj i Teslić na njegovim teritorijama. To je u muslimanskim političkim krugovima dočekano kao svojevrsna politička odmazda režima, a u javnosti kao kažnjavanje neposlušnih Tešnjaka.

2. Ukidanje Tešanjskog i formiranje Dobojskog i Teslićkog sreza

Kao što je rečeno, administrativno‐teritorijalne promjene u području između Gračanice, Maglaja, Tešnja, Doboja i Gradačca ‐ ukidanje sreza Tešanj i podjelae njegove teritorije između dva novoosnovana sreza, sa sjedištem u Doboju i Tesliću (koji su već bili i ekonomski vidno ojačali), te ponovno vraćanje dijelova teritorija i statusa sreza Maglaju i Gradačcu ‐ imale su, bez sumnje, i političku pozadinu i političke posljedice. To je ozvaničeno Zakonom o obrazovanju novih srezova: Gradačačkog, Maglajskog, Bosanskograhovskog, Dobojskog i Teslićkog u Vrbaskoj banovini, koji je Narodna skupština Kraljevine Jugoslavije usvojila 24. 2. 1933. godine..15

14 Josip Senjak (priredio), 110 godina župe Doboj 1896 – 2006., Kronologija događaja i dopisa 1919. – 1945., Doboj 2009., 189; Husnija Kamberović, Mehmed Spaho – politička biografija, Sarajevo 2009., 113 15 Zakon o obrazovanju novih srezova: gradačačkog, maglajskog, bosansko-grahovskog, dobojskog i teslićkog u Vrbaskoj banovini, od 24. marta 1933, Službene novine KJ, br. 85-XXVI, od 15.04.1933, 121

„Čl. Obrazuje se novi Srez gradačački sa sedištem sreza u Gradačcu u koji ulaze područja dosadašnjih sreskih ispostava u Gradačcu i Odžaku i to opštine: Vranjačka, Gradačačka, Donjo Skugrićka, Kladarska, Modrička, Odžačka, Donjo Dubička, Novogradska, Vlaško Mahalska i Dugopoljska. Čl. 2 Obrazuje se novi Srez Maglajski sa sedištem sreza u Maglaju, u koji ulaze područja dosadašnje sreske ispostave u Maglaju i to opštine: Maglaj grad, Maglaj selo, kao i sela Osojnica, Paklenica Gornja, Paklenica Donja, Potočani, Striježevica, Trbuk i Ševarlije iz opštine Osojničke sreza Gračaničkog i sela: Kosova, Trepče, Ripna, Jablanica, Ravno, Kardaglije i Koprivci iz opštine tešanjske, Sreza Tešanjskog; Čl.4 Obrazuje se novi Srez dobojski sa sedištem sreza u Doboju u koji ulaze opštine: Doboj, Vojvoda Putnik, Bukovica i Tešanj, bez sela: Trepče, Kosova, Ripna, Jablanica, Ravno, Koprivci i Kardaglije kao i sela: Vukovo, Sivša, Matuzići, Kraševo, Žabljak, Ljetinić, Miljanovci, Omanjska i Jelah sreza Tešanj Čl. 5 Obrazuje se novi Srez teslićki sa sedištem sreza u Tesliću u koji ulaze opštine: Teslić, Blatnica, Šnjegotina, Čečava, Stanari, Osinja i sela: Drinčić, Bobare, Vitkovići, Džemlić Planje, Orašje Planje, Mrkotić, Kalošević, Vrela, Piljužići, Blaževci i Lončari iz opštine Jelah, sreza Tešanjskog; Čl. 6. Dosadašnji Srez tešanjski ukida se.“ Čl. 7 Sreske ispostave u Gradačcu, Maglaju i bosanskom Grahovu ukidaju se, a uspostavlja se Sreska ispostava u Tešnju. … Članom 6 tog zakona ukida se, dakle, srez Tešanj, a njegove teritorije priključuju novoosnovanim srezovima Doboj, Teslić i samo manjim dijelom srezu Maglaj. Broj srezova u Vrbaskoj banovini tako se povećao sa 22 na 24. 16 Ponovo uspostavljenom srezu Gradačac, po ovom zakonu, iz sastava Gračaničkog sreza izdvaja se i vraća Sreska ispostava Gradačac, sa opštinama Vranjak (sela: Koprivna, Vranjak, Tarevac, Riječani, Simići Babešnica), Gradačac (sa naseljima: Gradačac grad, Novalići, Krečane, Gornja Mionica, Skugrić Donji, Ledenice Katoličke), Kladari, Modriča (sa naseljima Modriča grad, Mrka Ada, Dobrinja, Skugrić Gornji, Tolisa, Miloševac, Garevac), Odžak,

str. 511-512.; Senat Kraljevine Jugoslavije usvojio Zakon na svom redovnom zasjedanju 10. 3. 1933. godine (Aj 72 – 26 – 100) 16 Na osnovu Zakona o imenima mesta i ulica i obeležavanju kuća brojevima (Službene novine Vrbaske banovine br. 44/30) status grada imali su: Banja Luka, Bihać, Derventa, Mrkonjić Grad, Bosanski Novi, Bosanska Krupa, Gračanica, Prnjavor, Bosanski Brod i Drvar. Status Varoši imala su sljedeća mjesta: Bosanska Dubica, Bosanski Petrovac, Gradačac, Prijedor, Kotor Varoš, Ključ, Maglaj i Sanski Mosta, a status varošice: Glamoč, Doboj, Jajce, Teslić i Tešanj, sela su bila Bosanska Gradiška, Bosansko Grahovo, Dvor na Uni, Cazin i Bosanska Kostajnica. (AJ 66 1363 – 1583) 122 koji je do tada pripadao srezu Derventa (sa naseljima: Odžak, Donja Dubica, Novi Grad, Vlaška Mahala, Dugo Polje). U okviru Gračaničkog sreza, zajedno sa opštinama iz njegovog ranijeg „užeg sastava“ (Bosansko Petrovo Selo, Doborovci, Gračanica, Karanovac, Lukavica, Osječani i Stanić Rijeka, ostaju i dalje opštine koje su pripadale srezu Gradačac, prije njegovog ukidanja, krajem 1929.: Špionica (sa naseljima: Špionica Turska, Špionica Srpska, Špionica Katolička, Ćehaje, Srebrenik Donji, Srebenik Gornji, Babunovići i Rapatnica), Zelinja (Zelinja Srpska, Zelinja Gornja, Zelinja Donja, Jelovče Selo, Međeđa Gornja, Međeđa Donja) i Srnice (sa naseljima: Avramovina, Srnice Srpske, Gušte, Hrgovi Donji, Hrgovi Gornji, Biberovo Polje, Srnice Turske, Lukavac Donji, Kerep, Vučkovci). Istim zakonom, Maglaju je vraćeno područje dotadašnje sreske ispostave sa opštinama Maglaj Grad i Maglaj Selo (sa naseljima: Maglaj Selo, Moševac, Misurić, Krsno Polje, Strajište, Ulišnjak, Jablanica, Brusnica, Rakovac Donji, Rakovac Gornji) i opština Osojnica (sa naseljima: Osojnica, Gornja i Donja Paklenica, Striježevica, Trbuk i Ševarlije), koje su bile u sastava Gračaničkog sreza. Od teritorija ukinutog sreza Tešanj, Maglaju su pripojeni dijelovi opštine Tešanj (sa naseljima: Kosova, Trepče, Ripna, Jablanica, Karadaglije i Koprivci). Najviše odjeka, svakako, imalo je ukidanje sreza Tešanj i podjela njegove teritorije, novoosnovanim srezovima Doboj i Teslić, te jednim manjim dijelom srezu Maglaj, kojem je, kao i Gradačcu, ponovo vraćen status sreza. Dobojskom srezu pripale su teritorije nekadašnje sreske ispostave Doboj sa opštinama Doboj (naselja: Doboj Grad, Usora, Potkamen, Pločnik), Vojvoda Putnik (naselja: Putnikovo Brdo, Alibegovci, Ularice, Karuše, Prisade, Sivša, Makljenovac Katolički, Makljenovac Turski, Miljkovac, Orašje, Čaire), Bukovica (Rudanka) sa naseljima (Velika Bukovica, Mala Bukovica, Pločnik, Čifčije, Stanovi i Ljeskove Vode) i selo Raduša (iz nekadašnje opštine Tešanj). Novoosnovani srez sa sjedištem u Tesliću, obuhvatao je sljedeće opštine: Teslić (sa naseljima: Teslić, Pribinić, Buletić, Ranković, Ružević, Stenjak, Vrućica, Žarkovina, Ukrinica), Blatnica (sa naseljima: Blatnica, Jezera, Vrič, Ugodović, Bjelbučje, Mladikovina, Očauš), Šnjegotina (sa naseljima: Šnjegotina Gornja, Šnjegotina Ađul‐agina, Šnjegotina Srednja, Šnjegotina Omer‐ begova), Čečava (sa naseljima: Ukrinjica, Čečava, Rastuša, Gornja Radnja, Donja Radnja, Osivica), Stanari (sa naseljima: Stanari, Donja Ostružnja, Gornja Ostružnja, Raškovci, Lieb, Osredak, Dragalovci), Osinja (sa naseljima: Osinja, Pojezna, Detlak, Drijen, Cerani, Brestovo, Mitrovići, Crnča, Tisovac, Jelanska, Cvrtkovci), dijelovi opštine Miljanovci (naselja: Vitkovci, Bobare, Drinčić, Piljužići, Blaževci i Lončari) i dijelovi opštine Jelah (sa naseljima: Kalošević, Vrela, Mrkotić, Orašje Palnje, Džemilić, Vukovo).17 … Za sresko mjesto, Doboj je zvanično proglašen "na prvi dan pravoslavnog Uskrsa 1. 5. 1933. godine, što je objavljeno pucanjem iz topa sa

17 ARS BL KBUVB BL 9, III, 7 – 224 a , Izvještaj Sreskog poglavarstva od 20. 6. 1933. godine 123 gradske tvrđave". Srpski lokalni političari to su veličali kao rezultat dugogodišnje borbe stanovnika iz više srpskih sela u okolini Doboja, koji su, kako se govorilo, još za vrijeme turske uprave, kada je Doboj bio sjedište ispostave (mudirluka), tražili da se pripoje Doboju zato što im nije odgovarala administrativna pripadnost drugim centrima. To se posebno odnosilo na najbliža sela s desne strane rijeke Bosne, za koja su sreski centri u Gračanici i Maglaju bili dosta udaljeni. U narodu je ostalo mišljenje da su se tome najviše suprotstavljali tešanjski begovi, pa je takvo stanje ostalo nepromijenjeno, ne samo tokom austrougarske uprave, već i u novoj državi. U vezi sa formiranjem sreza Doboj i administrativno‐teritorijalnim promjenama izvršenim 1933. godine, te njihovoj političkoj pozadini, tadašnji dobojski protojerej Ljubomir Dučić u svom spisu "Monografija Doboja", koju je pisao 1943. godine u progonstvu u Beogradu, dao je sljedeće objašnjenje: "Godinama i godinama ljudi iz okoline dobojske dolazili su u Doboj da se ukrcaju u voz radi odlaska svome srezu u Gračanicu i Maglaj. Ulogu tešanjskih begova preuzeli su sada narodni poslanici Gračanice, Maglaja i Tešnja. Kada je ministar dr. Mehmed Spaho, 1931. godine prešao u opoziciju, njegovi Tešanjci kažnjeni su oduzimanjem sreza.“18 Nakon uspostave sreskog načelstva, u Doboju se formiraju i ostale sreske ustanove, kao što je žandarmerija, gruntovnica, sreski sud itd. Posebnom uredbom od 21. 9. 1934. ustanovljen je i Sreski šerijatski sud. Njegovim aktiviranjem, 1. 10. 1934. godine prestaje mjesna nadležnost Sreskog šerijatskog suda u Gračanici za sresko područje Doboj.19 Osim uspostave i jačanja ključnih sreskih ustanova i organa, vidljivi su napori režima da Doboj što više ojača kao politički centar šire regije u kojem će glavnu riječ voditi prorežimske, odnosno prosrpske stranke. To se posebno manifestovalo, kao i obično, tokom općinskih i parlamentarnih izbora. Prvi put nakon zavođenja šestojanuarske diktature općinski izbori raspisani su za 6. 8. 1933. godine. Izborna kampanja počela je već krajem jula 1933. godine.20 Širom Bosne i Hercegovine, pa i u mnogim općinama Doboja, Tešnja, Teslića i Maglaja na ovim izborima trijumfovala je Jugoslovenska nacionalna stranka (JNS). Na krilima tog izbornog uspjeha, nastavljeno je njeno dalje organizaciono učvršćivanje. U tim političkim procesima Doboj je sve više u fokusu režimskih političkih centrala u Beogradu i Banja Luci. To potvrđuju i česti dolasci i posjete visokih političkih i vjerskih velikodostojnika I u drugim mjestima osjećala su se pojačana politička gibanja. Ne prihvata se, na primjer, da sjedište rukovodstva JNS za srez Gradačac bude u Gradačcu kao sreskom središtu, već u Modriči, gdje je stranka imala više pristalica. U septembru mjesecu 1934. godine pripremale su se velike regionalne konferencije Stranke

18 Ljubomir Dučić, protojerej, Monografija Doboj (brošura, koju je autor, kao prognanik odštampao u Beogradu 30. 3. 1943. ). Beograd, 1943. 10 i 11 19 Uredba o ustanovljenju Sreskog šerijatskog suda u Doboju, od 21. septembra 1934, Službene novine KJ, br. 229-LVII, od 04.10.1934, str. 889. 20 Vrbaske novine, br. 165, 28. 7. 1933. 4

124

širom BiH. Naglašavajući politički značaj Doboja za širu regiju, centrala Stranke odlučila je da regionalnu konferenciju za srezove Doboj, Derventa, Gradačac, Gračanica, Maglaj i Teslić održi baš u Doboju, 7. 10. 1934. godine. Nakon atentata na Kralja Aleksandra u Marselju, 9. 10. 1934. godine, dolazi do pada vlade Nikole Uzunovića, uspostave vlade Bogoljuba Jeftića, ministra inostranih poslova, te oživljavanja nekih vidova građanskog političkog života koji je "dotle kanalisan u službene režimske stranke", a potom i raspisivanja parlamentarnih izbora, kojim je Vlada željela ojačati svoje pozicije Međutim, ti izbori održani 5. maja 1935. godine („petomajski“), označili su novu etapu u političkom životu zemlje. Opozicione stranke: Seljačko‐ demokratska koalicija (SDK), JMO, Demokratska stranka (Davidovićevo krilo) i dio Zemljoradničke stranke ‐ formirale su blok Udružene opozicije, čiji je nosilac liste bio Vladimir Maček. Osim Mačekove, nastupila je režimska JNS sa Bogoljubom Jeftićem, predsjednikom vlade, lista "staroradikala" sa Božom Maksimovićem i lista "Zbor" Dimitrija Ljotića. Na zemaljskoj listi Udružene opozicije, sa Dobojskog sreza bila su tri poslanička kandidata: Bećir‐beg Đonlagić (sin Zija‐bega iz Tešnja, JMO krilo u SDK), Lazar Šukuljević iz Doboja i Stjepan Maksimović iz Bosanskog Petrovog Sela. Na zemaljskoj listi JNS, čiji je nosilac bio Bogoljub Jeftić, bila su takođe tri kandidata: Jovan S. Brujić (JNS), Mehmed Lalić i Suljo Kruško. Po službenim statistikama zemaljska lista JNS Bogoljuba Jeftića osvojila je 60,6%, a lista Udružene opozicije 37,4% biračkog tijela. U uslovima u kojima su provedeni petomajski izbori, bio je to veliki uspjeh opozicije, poraz za vladu Bogoljuba Jeftića i kraj šestojanuarskog režima. Što se tiče Dobojskog sreza, rezultat je bio potpuno izjednačen, dok je na području opštine Tešanj opoziciona lista gotovo trijumfovala.21 … Nezadovoljan izbornim rezultatima na petomajskim izborima, knez Pavle je u dogovoru sa nekoliko ministara (Stojadinović, Živković) izazvao krizu i pad vlade Bogoljuba Jeftića. Cilj je bio da se otvori proces preustroja političkih odnosa i stabilizacije općih prilika u zemlji (obnova stranačko‐političkog života zemlje, rješavanje takozvanog hrvatskog pitanja). Povjerenje je dao Milanu Stojadinoviću, koji je u svoju vladu uključio i nekoliko starih političara kako bi pokazao da ozbiljno želi smirivanje političke krize u zemlji. Pored radikala, u tu njegovu vladu, ušli su i šefovi dviju bivših opozicionih stranaka: Mehmed Spaho iz JMO i Anton Korošec iz Slovenske ljudske stranke (SLS). Vlada Milana Stojadinovića startovala je 25. 6. 1935. Tako je, umjesto šestojanuarske JNS, "zavladala" koalicija dijela radikala, slovenačkih klerikalaca i bosanskih

21 Od ukupno 6.278 upisanih birača na Dobojskom srezu, na izbore je izašlo i glasalo 5.133 ili 81%. Za vladinu listu Bogoljuba Jeftića glasalo je 2.561 punoljetan građanin ili 49,89%. Za Zemaljsku listu Vlatka Mačeka, glasalo je 2.559 ili 49,85%, dok su ostale dvije liste (Dimitrija Ljotića i Božidara Ž. Maksimovića) dobile zajedno svega 13 glasova. Na dva biračka mjesta u Tešnju, od ukupno upisana 944 birača, na izbore je izašlo i glasalo 835 ili 88% . Za vladinu listu Bogoljuba Jeftića glasalo je 297 birača ili 35,56%. Za Zemaljsku listu Vlatka Mačeka, glasalo je 538 ili 64,43%. 125 muslimana, koja će se ubrzo organizovati kao posebna politička grupacija pod nazivom Jugoslovenska radikalna zajednica (JRZ ili jereza).22 To je bila složena politička grupacija, koja će izazvati preokret i izmijeniti političku klimu u čitavoj zemlji. Ulazak Mehmeda Spahe u Vladu i JMO u JRZ izazvalo je pravi „politički zemljotres“ u Bosni i Hercegovini, a naročito među njegovim pristalicama. Stranačka mreža JRZ u Vrbaskoj banovini uspostavljena je u drugoj polovini 1935. i prvoj polovini 1936. godine. Politički program i članstvo u JRZ prihvatili su svi narodni poslanici iz Vrbaske banovine (izuzev jednog) kao i svih 36 banskih vijećnika. Tokom marta i aprila 1936. godine širom Vrbaske banovine održavale su se sreske konferencije, konstituisali se sreski i mjesni odbori Stranke. 23 Paralelno s uspostavom političke infrastrukture JRZ, u okviru njenog muslimanskog krila uslijedila je snažna politička akcija na terenu s ciljem da se suzbije rastuće nezadovoljstvo članstva zbog ulaska JMO u JRZ i zaustavi osipanje redova Spahinih sljedbenika i simpatizera u nekim većim gradovima Bosne i Hercegovine. Opštinski izbori raspisani za 11. 10. 1936. bili su prva prilika da nova politička grupacija pokaže svoju snagu i iskuša povjerenje birača. U okviru političke kampanje za te izbore, početkom avgusta 1936. godine, ministar bez portfelja u vladi Milana Stojadinovića, Šefkija Behmen, posjetio je nekoliko gradova na području sjeveroistočne Bosne: Bijeljinu, Brčko, zatim Gračanicu, Doboj (gdje ga je dočekao poslanički kandidat. Bećir‐beg Đonlagić), odakle je produžio za Teslić i Tešanj.“24 Za opštinske izbore 1936. godine na području čitave Vrbaske banovine vladalo je veliko interesovanje. Održano je mnogo predizbornih sastanaka i konferencija, a potvrđen je i veliki broj kandidatskih lista, u svakoj opštini prosječno po tri. Izlazak na glasanje je bio dobar iako je na dan izbora vladalo veliko nevrijeme. JRZ zabilježila je pobjedu u 102 ili 46,6% opština na području Vrbaske banovine. Rezultati izbora za srez Doboj: Doboj: Udružena opozicija

22 Ministarstvo unutrašnjih poslova dalo je službeno odobrenje za rad JRZ 19. 8. 1935. godine. 23 Sreski odbor JRZ u Doboju izabran je u sljedećem sastavu: predsjednik Bećir Đonlagić, potpredsjednik Radovan Arsenović, blagajnik Latif Mujagić, sekretar Nikola Bjelobaba, odbornici: Petko Hadžić, Asim Smailbegović, Osman ef. Begović, Muharem Agić i Alihodža Ćeman; Sreski odbor u Tesliću izabran je u sljedećem sastavu: predsjednik Milan Gnjatović, potpredsjednik Avdo Ferizbegović, blagajnik Nikola Predović, sekretar rasim Dizdarević; odbornici: Stevo Dušanić, Jovica Mladić, Jovan Ostojić, Luka Mitrović, Šerif Hrustić, Radovan Prodanović, Jovan Petković, Petar Jokanović, Boško Lazić, Mihajlo Tomić, Jovan Pejčić, Jovan Petković, Zulfo Haušić, Fazlija Sivić, Šaban Alečković, Jovo Marjanović, Aleksa Đurić, Savo Blagojević, Ilija Križić, david Zelenković, Boško Behelav, Stanje Kujić, Dušan Jeremić, Mika Perić, Emin Fajtić, Juso Zikanović, Sejdo Kamnečić, Marko Milojević, Boško Stojanović, Mumin Botić, Murat Aličehajić, Jovo Lazić, Hamdo Đonlagić, Hasan Mumić i Huska Gango. Pravda, god. X, br . 7, od 3. 4. 1936, str. 5 24 U članku se saopštava da je, na prijedlog Ministra unutrašnjih poslova, Ministarski savjet na svojoj sjednici, održanoj 24. 9. 1936. godine donio Uredbu o novoj administrativnoj podjeli nekih srezova, kojom je vraćanje sreza Tešnju i zvanično potvrđeno. (Pravda, god. X, br . 26, od 14. 8. 1936, str. 4) 126

168, građanska 270, JRZ 679; Bukovica: JRZ 610, 326; Tešanj: JRZ 897, JRZ 244, 327; Vojvoda Putnik: Udružena opozicija JNS 510.25 To su bili službeni rezultati izbora koji malo govore o stvarnom stanju u narodu „po dubini“. Izgleda da su se u Doboju političke, ali i međunacionalne netrpeljivosti poslije petomajskih izbora još više zaoštrile. Međunacionalne napetosti i tenzije pojačane su inače, nakon što je Doboj dobio status sreskog središta. Ojačane su i omasovljene srpske ekstremitičke orgnizacije u prvom redu četnici, koji su počeli otvoreno uznemiravati nesrpsko stanovništvo, katoličko naročito, koje je sumnjičeno da podržava svaku antisrpsku akciju (ubistvo kralja u Mareselju npr.). Tako se župnik Dragutin Kamber, početkom 1936. godine, ponovo našao na udaru dobojskih četnika, koji su mu demonstrativno ispred župnog stana, jedne večeri, dok je narod izlazio iz crkve, otpjevali svoju himnu „Spremte se, spremte se, četnici, silna će borba da bude...“ Takve i slične provokacije prolazile su bez intervencije vlasti, što je „podiglo na noge“ katolički živalj tog kraja. Mnogi su se počeli okupljati kako bi zaštitili svog župnika, kojem su četnici otvoreno prijetili da će ga ubiti. Postojala je opasnost od izbijanja međunacionalnih sukoba sa vrlo teškim posljedicama. Stoga je Kamber bio prinuđen da se ponovo, ovoga puta neposredno obrati novom ministru unutrašnjih dela (koji nije bio jevtićevac – JNS), tražeći od njega konkretnu pomoć u cilju saniranja stanja. Kopija pisma upućena je i Ordinarijatu Vrhbosanske nadbiskupije, 19. 5. 1936. godine.26

3. Ponovna uspostava sreza Tešanj i nova administrativna podjela

Promjenom političke situacije, nakon ulaska Mehmeda Spahe u JRZ, 1936. godine i trijumfom JRZ na opštinskim izborima, pokrenut je novi proces teritorijalnog pregrupisavanja i namirivanja teritorijalnih računa u ovom prostoru. Proces je započeo ponovnim uspostavljanjem sreza Tešanj, 25. 9. 1936., i trajat će sve do sredine 1939. godine. Već u završnici kampanje za općinske izbore pročulo se da je Vlada odlučila Tešnju ponovo vratiti status sreza, pa je zato JRZ i trijumfovala na tom području. Na naslovnoj strani Sarajevska „Pravda“ u broju 32 od 25. 9. 1936. godine, donijela je članak pod velikim naslovom „Tešanj je opet dobio srez“.27 Odlukom o vraćanju sreza, većim dijelom Tešnju su vraćene nekadašnje teritorije, ali su neki njegovi dijelovi trajno ostali u sastavu novoosnovanih srezova Doboj i Teslić. U isto vrijeme, došlo je do teritorijalnog „namirivanja“ Dobojskog, na račun Gračaničkog i Derventskog, a Tešanjskog na račun Maglajskog sreza, uglavnom s ciljem da se popravi etnička slika tih srezova u skladu sa političkim ciljevima

25 Pravda, god. X, br . 35, od 16. 10. 1936, str. 6 26 Josip Senjak, nav. djelo, 221-222 27 Pravda, god. X, br . 32, od 25. 9. 1936, str. 1 i 127 režimskih stranaka. To se posebno odnosi na Dobojski srez, u kojem je trebalo smanjiti dominaciju muslimanske populacije. Ponovna uspostava i teritorijalna „preorganizacija“ sreza Tešanj službeno je započeta Uredbom Ministra unutrašnjih poslova od 25. 9. 1936. godine.28 Čl. 2. Obrazuje se novi Srez Tešanjski sa sedištem sreza u Tešnju u koji ulaze: iz Sreza Dobojskog područje dosadašnje sreske ispostave (Opština tešanjska) i sela Kraševo, Lepenica, Matuzići, Mravići i Šije Opština Vojvoda Putnik; iz Sreza Teslićkog: opština Stanarska i sela Džemlić, Orašje Planje, Mrkotić, Kalošević i vrela Općine Teslićke; iz Sreza maglajskog sela Ravna, Koprivci i Karadaglije, opštine Maglaj selo; Čl. 5. Ispostava Sreza dobojskog u Tešnju ukida se; Čl.6. Novouspostavljena sreska načelstva u Sremskim Karlovcima i Trešnju započeće rad 1. 1. 1937. g., kojeg dana prestaje i funkcionsanje sreske ispostave u Tešnju.… Ovom uredbom, dakle, Tešnju se iz sastava Dobojskog sreza, vraća gradska opština Tešanj i nekoliko sela nekadašnje opštine Vojvoda Putnik (Kraševo, Lepenica, Matuzići, Mravići i Šije), te sela Miljanovci, Omanjska i Sivša (nekadašnja opština Miljanovci). Od sreza Teslić priključuju mu se sela Piljužići, Lončari, Bobare, Drinčići i Blaževci (opština Stanari), te sela Džemlić, Orašje Planje, Mrkotić, Kaloševići i Vrela (iz sastava opštine Teslić), a od sreza Maglaj sela Ravna, Koprivci i Karadaglije, koja su bila u sastavu opštine Maglaj Selo, te sela Trepče, Kosova, Ripna i Jablanica iz sastava opštine Osojnica (srez Maglaj).29 Teritorij Tešanjskog sreza definitivno se zaokružuje vraćanjem sela Cvrtkovci, Mitrovići, Brestovo i Jelenska iz opštine Osinja s područja sreza Teslić i priključenjem sela Tisovac (opština Osinja) teritoriji sreza Doboj.30 Da se Dobojski srez ovom reorganizacijom i ponovnom uspostavom Tešanjskog sreza ne bi teritorijalno i strateški oslabio, poslije 1936. godine, Doboju se priključuju dijelovi srezova Derventa i Gračanica. U pozadini tih reorganizacija bilo je nastojanje režima da popravi nacionalnu strukturu stanovništva u tim srezovima, u korist pravoslavnog elementa. Tako se s područja Derventskog sreza Doboju priključuju dvije opštine: Kotorsko (sa selima Kotorsko, Foča i Johovac) i Prnjavor (sa selima Mali i Veliki Prnjavor,

28 Uredba ministra unutrašnjih poslova KJ o obrazovanju novog Sreza sremsko‐karlovačkog u Dunavskoj banovini, o obrazovanju novog Sreza tešanjskog u Vrbaskoj banovini, o prenosu sedišta Sreza dravogradskog u Dravskoj banovini i o promeni područja nekih srezova u Vardaskoj, Vrbaskoj, Dravskoj, Dunavskoj, Zetskoj i Savskoj banovini, od 25. septembra 1936, Službene novine KJ, br. 223 ‐LIII, od 26.09.1936, str. 833‐834. 29 Statistika javne uprave, Upravna podela sa izmenama od 1933. do 6. 4. 1941. i od 20. 10. 1944. do 21. 3. 1945., Državni statistički ured Demokratske Federativne Jugoslavije, serija 1/151, sveska 1, Beograd, 1945., 2.; Uredba Ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije, III br. 33727, od 25. 9. 1936. i Uredba III br. 34611 od 5. 10. 1936.: Uredba IV br 2899 od 8. 7. 1937. 30 Statistika javne uprave, Upravna podela sa izmenama od 1933. do 6. 4. 1941. i od 20. 10. 1944. do 21. 3. 1945., Državni statistički ured Demokratske Federativne Jugoslavije, serija 1/151, sveska 1, Beograd, 1945., 2.; Uredba Ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije, III br. 21454, od 6. 7. 1939. 128

Ovsine, Zarječja i Kladari). Po vjerskoj strukturi, Mali Prnjavor, Foča i Johovac su katolička, Veliki Prnjavor pravoslavno, a Kotorsko muslimansko selo. Iz sastava gračaničkog sreza u toj "operaciji" Dobojskom srezu pripale su teritorije općine Stanić Rijeka sa selima Suho Polje (Srpsko i Tursko), Lipac i Pridjel, koja su do 1933. godine pripadala maglajskom, a od te godine gračaničkom srezu, zatim sela Stanić Rijeka, Bušletić, Kostajnica i Grapska (Srpska i Turska), sa izmiješanim pravoslavnim i muslimanskom stanovništvom, osim Lipca, dominantno pravoslavnog sela i teritorije općine Osječani, sa selima Gornji i Donji Osječani, Kožuhe, Čivčije, Poturice i Sjenina – s pretežno pravoslavnim stanovništvom.31 Iz istih političkih razloga, takođe, teritorija gračaničkog sreza, 1936. godine, "skraćena" je i sa sjeverne strane. Opštine Zelinja, Srnice i Špionica, izdvojene su i pripojene, odnosno vraćene srezu Gradačac.32 … Početkom 1937. godine novi sreski načelnik Tešnja Hasib Hadžić preuzeo je poslove od dotadašnjeg šefa Sreske ispostave, g. Đorđevića „i već počeo da ureduje“.33 Veliko je pitanje koliko je Mehmed Spaho uložio političke energije i koliko je bilo zakulisne političke trgovine, dok se nije ponovo formirao srez Tešanj. Možda ne bi ni uspio da to nije bilo i na generalnoj liniji režima: slabljenja muslimanskog i jačanja srpskog „elementa“ u samom Doboju. U svakom slučaju, Tešnjaci su ponovno vraćanje sreza pripisivali u zaslugu „svom ministru“ Mehmedu Spahi. Zato je, početkom 1937. godine, na prijedlog gradonačelnika Reuf‐bega Đonlagića, Gradsko vijeće Tešnja proglasilo Mehmeda Spahu počasnim građaninom Tešnja.34 „Deputacija građana iz Tešnja“ koju je predvodio g. Đonlagić, 5. 1. 1937. godine zaputila se u Beograd i predala mu diplomu počasnog građanina Tešnja.35 Sudeći po kasnijim posjetima vrhovnih vjerskih poglavara katoličke i pravoslavne crkve, borba za Doboj u pozadini svih ovih zbivanja (pa i vraćanja sreza Tešnju, kao pobjede muslimanske politike) ostala je i dalje u strategiji velikih politika Beograda i Zagreba. Vjerske manifestacije bile su u funkciji nacionalne homogenizacije za predstojeće događaje i obračune. Pravoslavci Doboja u tom periodu, kao i katolici ispoljavali su takođe veliku aktivnost u okviru svoje crkvene opštine i nacionalnih društava pod njenim okriljem.. Za kratko vrijeme podigli su nekoliko značajnih institucija: sokolski dom, novu crkvu, spomen‐kosturnicu palih u Prvom svjetskom ratu. Posvećenje nove pravoslavne crkve i spomen‐kosturnice obavio je srpski Patrijarh Gavrilo, 18. septembra 1938. godine, u prisustvu Kraljeva izaslanika, više episkopa, mnogih visokih državnih dužnosnika i velike mase naroda.36

31 Ljubomir Dučić, protojerej, Monografija Doboj (brošura, koju je autor, kao prognanik odštampao u Beogradu 30. 3. 1943. ). Beograd 1943. 10 i 11 32 Vrbaske novine, br. 1423, 24. 4. 1938., 3 33 Jugoslavenski list, XX/3,, 5. 1. 1937., 4; Pravda, god. XI, br. 2, od 8. 1. 1937, str. 5 34 Husnija Kamberović, Mehmed Spaho – politička biografija, Sarajevo 2009., 156. 35 „Tešanjska diploma Spahi“, Jugoslavenski list, XX/4, od 6.1.1937., 2 36 Josip Senjak, nav. djelo, 241 129

Vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić po drugi ili treći puta je posjetio Doboj 20. 8. 1939. godine. Obišao je sve katoličke institucije i društva, koje je podigao ili uspostavio župnik Dragutin Kamber (župni dom, nekoliko crkvica, više vjerskih orgnaizacija) da bi ih potakao na veću aktivnost, obavio je službu božju, družio se sa katolicima. Pozdravljen je i dočekivan ne samo kao vjerski poglavar već i kao jedan od velikih hrvatskih prvoboraca u velikoj borbi koju vodi čitav narod hrvatski.37

Rezime

Administrativno‐teritorijalne promjene na prostoru Gračanice, Doboja i Tešnja, nastale formiranjem dobojskog i ukidanjem tešanjskog sreza, 1933. godine, te ponovnim vraćanjem statusa sreza Tešnju, 25. 9. 1936., kao jedan od ustupaka Mehmedu Spahi, nakon njegovog ulaska u JRZ i Vladu Milana Stojadinovića, uzrokovane su vrlo konkretnim političkim potrebama, u ovom slučaju s ciljem da se teritorijalno i politički ojača novoformirani srez Doboj, a samim tim i pozicija pravoslavnog življa na teritoriji između Tešnja, Maglaja i Gračanice, na kojoj je većinsko stanovništvo bilo muslimansko. I kazna (ukidanje sreza) i nagrada (ponovno vraćanje sreza) odmjerena je na osnovu spoznaja o političkom uticaju i moći protivnika režima u Tešnju. Kad su u vrhovima vlasti procijenili da su opozicione snage isuviše ojačale, da su preuzele gradsku, pa čak i dijelove sreske uprave, donose zakon kojim ukidaju srez Tešanj i na njegovim teritorijama proglašavaju nove srezove Doboj i Teslić. Kad je ta politika oslabila, a Mehmed Spaho napustio opoziciju i sa svojom JMO ušao u vladu i JRZ, zadobivši podršku i u Tešnju, ovom gradu vraćaju se skoro 2/3 teritorije i status sreza kao nagrada. Time je posredno ojačao „srpski elemenat“ na preostalim dijelovima novoformiranog sreza Doboj i u samom Doboju, što se poklapalo sa dugoročnim ciljevima i politikom režima.

37 Josip Senjak, nav. djelo, 251

130

Dr. Izet Šabotić, vanr. prof., Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli

AGRARNE PRILIKE NA ŠIREM PODRUČJU DOBOJA NEPOSREDNO NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA (1945­1952.)

Abstrakt:

U radu su date osnovne katakteristike prilika na selu na širem dobojskom području neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Poseban osvrt dat je na problematiku kolonizacije i provođenja agrarne reforme, razvoj seljačkog zadrugarstva i zadrugarstva uopće kao zamišljenih privrednih formi djelovanja u agraru, sa zadatkom da se selo učini održivim i bude važan faktor ukupne privredne obnove zemlje neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Cjelokupna problematika prilika na selu na širem dobojskom području posmatrana je u kontekstu ukupnih zbivanja u Bosni i Hercegovini, te ukupnih refleksija i odraza navedenih procesa na ukupne prilike na širem području Doboja u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata.

Ključne riječi:

agrarne prilike, srez Doboj, agrarna reforma i kolonizacija, selo, zadrugarstvo, seljačke radne zadruge, zemljoradničke zadruge.

Uvodne naznake

Pitanje sela je u prošlosti igralo značajnu ulogu i na širem dobojskom području i bilo je sastavnim dijelom ukupne problematike na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. U vrijeme osmanske uprave prilike na selu imale su svoje specifikume vezane za timarski sistem, kao temeljni sistem ukupne osmanske uprave, te nešto kasnije uspostavu čivčijskih odnosa, koji će u potpunosti kanalisati ukupna zbivanja na bosanskohercegovačkom prostoru, pa tako i na širem području Doboja. Agrarna problematika na području Bosne i Hercegovine bila je aktualna cijelo vrijeme austrougarske uprave i predstavljala je jedno od gorućih pitanja ne samo ekonomske, već i nacionalne, političke i socijalne provenijencije. Zbog složenosti i težine ovog pitanja austrougarske vlasti su svjesno odugovlačile i 131 odlagale njegovo rješenje, stoga u ovom periodu nije došlo do nekih značajnijih pomaka na planu vidljivog zaokreta u oblasti agrarno‐vlasničkih odnosa. Značajan pomak učinjen je donošenjem Gruntovničkog zakona 1884. godine, kojim su uspostavljeni vlasnički odnosi, osim beglučkih zemalja, koje su bile predmetom slobodnog ekonomskog raspolaganja, gdje je odnos između zemljoposjednika i obrađivača zemlje bio uređen kao privatno‐pravni odnos. Austrougarske vlasti su pokušale stabilizirati odnose u oblasti agrara, pa tako i ukupne odnose, donošenjem tzv. Zakona o fakultativnom otkupu kmetova 1911. godine, što nije dalo značajnije rezultate, prevashodno zbog političkog uticaja iz susjedne Srbije. Tako da se do izbijanja Prvog svjetskog rata otkupilo nešto manje od 11 odsto od ukupnog broja kmetova. Uspostavom nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, rješavanje agrarnog pitanja dobija na intenzitetu i postaje jedno od prioritetnih pitanja tadašnje državno političke vrhuške. Kako će se rješavati ovo važno pitanje, veoma brzo pokazao je regent Aleksandar Karađorđević, donošenjem tzv. Predhodnih odredaba,1 čime je na jedan posve radikalan način započela provedba agrarne reforme. Zahvaljujući takvim agrarnim mjerama značajan broj zakupaca zemlje, kmetova, bezemljaša, seoske i gradske sirotinje došlo je nezakonito i prisilno do zemlje i prije donošenja propisa koji su utvrđivali ovu problematiku. Provedene agrarne mjere u Bosni i Hercegovini u vremenu od 1918. do 1941. godine bile su opsežne, ali i nepravedne i bolne. Istim je zemljoposjednicima oduzeto 775.233 ha obradivog zemljišta, koje su činili tz. kmetska selišta, te 400.072 ha beglučke zemlje koja je u gruntovnici bila evidentirana kako ničim ograničena.2 U Bosni i Hercegovini su agrarne mjere provedene najradikalnije od svih južnoslovenskih prostora, kao jedan dugoročno osmišljen projekat, vlastodržačkih prosrpskih krugova u Beogradu s ciljem promjene strukture vlasništva nad zemljom, što je bio važan nacionalni i politički dio veliko državnog projekta velikosrpske političke elite oličene u dinastiji Karađorđevića, kao prestolonasljedničkoj dinastiji u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. U vremenu Drugog svjetskog rata nije došlo do značajnijih promjena u segmentu agrarno vlasničkih odnosa i prilika u Bosni i Hercegovini. Određene promjene bile su jednostavno dio općih promjena u drušveno‐ekonomskoj strukturi zemlje. Značajnije promjene na tom planu su najavljene potkraj Drugog svjetskog rata, donošenjem Deklaracije 9. maja 1945. godine od strane Privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, u kojoj se ističe da će u najkraće moguće vrijeme pristupiti rješavanju seljačke problematike. To je podrazumijevalo snažnije zaokrete i provođene opće društvenih mjera i procesa, poput: agrarne reforme, kolonizacije, kolektivizacije sela, razvoja zadrugarstva u cilju preporoda i intenzivnijeg razvoja sela. Sve te mjere su najizravnije imale odraza na ukupna društveno‐politička i privredna zbivanja u Bosni i Hercegovini, pa tako i na širem dobojskom području.

1 Prethodne odredbe objavljene su u službenim novinama Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, 27. februara 1919. godine. 2 Bogdan Lekić, Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 1919‐1941, Beograd 2002, 149. 132

Prilike na selu neposredno nakon Drugog svjetskog rata na širem dobojskom području

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je imala izuzetno zaostalu agrarnu društvenu strukturu. Takva struktura bila je zastupljena i na širem području Doboja.3 Seosko stanovništvo, desetkovano je u toku rata i živjelo je veoma teško. Na selu je preovladavao sitni zemljišni posjed, koji uz naturalnu poljoprivrednu proizvodnju, nije mogao da zadovolji osnovne životne potrebe seoskog stanovništva. Usljed takvih prilika, već u maju 1945. godine na selu je zavladala glad. Glad se osjetila i na dobojskom području. Uzroci složenih prilika na selu su brojni, a među njima je svakako bila agrarna prenaseljenost, koja je bila rezultat prisilno provedenih agrarnih mjera u periodu 1918.‐1941. godina. Prenaseljenost zemljišnog posjeda nije davala mogućnost razvitka značajnije poljoprivredne proizvodnje. Stoga je nova komunistička vlast pripremala provođenje opsežnih mjera na selu. Te mjere su podrazumijevale društveno‐ političke i ekonomsko‐socialoške složene procese, poput: agrarne reforme, kolonizacije sela, kolektivizacije sela, te forsiranje zemljoradničkog zadrugarstva. Sam nagovještaj provođenja navedenih mjera stvarao je nezadovoljstvo kod značajnog broja seljačkih kategorija, a posebno kod onih seoskih kategorija koje su bile svjesne da će provođenjem ovih procesa doći do ugrožavanja njihovog ekonomsko‐sociološkog statusa, ponajviše gupljenjem postojećih zemljišnih posjeda, promjenom vlasničkih odnodsa. Pružanje otpora se manifestovalo kroz razne forme djelovanja, koje su podrazumijevale iskazivanje netačnog vlasničkog stanja, pa i raspirivanje vjerskih i nacionalnih netrpeljivosti. Poseban otpor provođenju mjera pružale su vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, a posebno katolička crkva. No i pored toga, strukture nove vlasti na svim nivoima vršile su intenzivne pripreme za provođenje navedenih mjera, vršeći popisivanje u ratu napuštenih posjeda, velikih posjeda i vele posjeda. Na području Bosne i Hercegovine značajan broj posjeda Njemaca koji su proglašeni “državnim neprijateljem” bio je konfiskovan od strane nove vlasti, a značajan broj posjeda ostao je napušten nakon preseljenja Poljaka, Čeha i Slovaka u svoje matične zemlje. Jedan broj napuštenih posjeda nalazio se i napodručju okruga Doboj.4 Uporedo sa ovim aktivnostima nova vlast je intenzivno radila na oživljavanju poljoprivredne proizvodnje na svim zemljišnim posjedima, a posebno na onim napuštenim. Kako bi se napušteni posjedi stavili pod kontrolu, Zemaljska

3 Šire područje Doboja podrazumijeva srez Doboj na čijem području je po popisu iz 1948. godine živjelo ukupno 33.504 stanovnika, te Doboj grad sa ukupno 6.929 stanovnika, što je sve ukupno iznosilo 40.433 stanovnika 4 Arhiv Republike Srpske (dalje: A RS), Fond: Okružna agrarna komisija (dalje: OAK BL), br. 18326, Rješenje o obrazovanju Komisije o preuzimanu imanja Poljaka na području okruga Banjaluka od 18. decembra 1945. godine. 133 uprava narodnih dobara je donijela Rješenje5, kojim je tražila da okružne uprave narodnih dobara predaju sva zaplijenjena neprijateljska imanja poslovnim rukovodstvima pri okružnim i sreskim narodnim odborima. Na taj način, Savezne institucije su htjele staviti pod kontrolu napuštene posjede kao bi iste u početku stavile u funkciju poljoprivredne obrade, a kasnije i u funkciju provođenja zacrtanih procesa na području agrara. Koliko je agrarno pitanje bilo aktuelno i važno najbolje pokazuju brojne polemike i različiti stavovi o suštini agrarnih zahvata dati od rukovodećih partijskih i političkih funkcionera, pri čemu je posebno prednjačio Moša Pijade, a što je propraćeno kroz tadašnju štampu.6 Kako bi se oblast agrara uredila, neophodno je bilo donijeti adekvatno zakonodavstvo. No, tome su prethodile aktivnosti na zakonodavno‐pravnom uređenju problematike vezane za napuštene neprijateljske posjede i problematiku vezanu za državna poljoprivredna dobra. Stoga je donesen i Zakon o državnim poljoprivrednim dobrima,7 koji je imao za cilj da se velika poljoprivredna dobra stave pod upravu Saveznog ministarstva poljoprivrede. Bilo je predviđeno da se velika poljoprivredna dobra osnivaju u blizini velikih industrijskih centara i velikih gradova, koja bi mogla da proizvode velike količine hrane za ishranu gradskog stanovništva.8 Navedenim mjerama nova komunistička vlast je željela uticati na prilike na selu, koje je bilo opterećeno brojnim problemima, koji su bili rezultat ogromnog stradanja i žrtava koje je bosanskohercegovačko selo pretrpjelo u Drugom svjetskom ratu. Stoga je nova vlast bila svjesna da na selu mora poduzeti hitne i konkretne mjere, koje su ubrzo i uslijedile.

Kolonizacija i agrarna reforma

Od svih propisa koji su bili predviđeni za provođenje mjera u oblasti agrara, među državnim i političkim vrhom najviše je dilema bilo kod donošenja propisa za provođenje agrarne reforme i kolonizacije. Naime, u postojećim okolnostima, u kojima je država bila opterećena brojnim unutrašnjim problemima, te spoljnim pritiscima za provođenje ovih procesa bilo je neophodno stvoriti povoljno političko raspoloženje kod seljačke populacije. Stoga su tadašnje političke i društvene strukture krenule u širok front političkog agitovanja ostvarujući neposredan kontakt sa širokim seljačkim masama, ubjeđujući ih u ispravnost planiranih procesa u oblasti agrara i sela. Prije donošenja propisa za provođenje agrarne reforme i kolonizacije, predhodile su aktivnosti nove vlasti na anuliranju svih propisa iz oblasti agrara donesenih od strane okupatorske vlasti. Po toj osnovi donesena je Odluka o

5 Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: A BiH), F‐ARIK, k‐372, d‐4499. Rješenje je doneseno pod brojem 13351/45, od 7. Septembra 1945. godine. 6 Osnovna načela raspodjele zemljišnog fonda, objavljeno u listu “Borba”, 20. juna 1945. godine. 7 “Sl. list DFJ”, br 56/45, od 5. avgusta 1945. godine 8 M. Maticka, Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1945‐1948., 42. 134 uklanjanju i nevažnosti svih pravnih propisa donesenih od strane okupatora i njegovih pomagača za vrijeme okupacije.9 Pored toga donesen je i set zakona, poput: Zakona o postupanju sa imovinom koju su sopstvenici morali napustiti u toku okupacije i imovinom koja im je oduzeta od strane okupatora i njegovih pomagača,10 Zakona o zaštiti narodnih dobara i njihovom upravljanju,11 Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije12 i Zakona o državnim poljoprivrednim dobrima13, kao i niz drugih propisa. Navedeni propisi doneseni su na saveznom nivou i činili su značajnu zakonodavno‐pravnu osnovu za ulazak u proceduru donošenja Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji. Kod donošenja ovog zakona bilo je puno polemike i političkih neslaganja, pa je ovo pitanje bilo predmetom rasprava najvažnijih političkih i državnih struktura. Zakon je donesen prvo na državnom nivou, a donijela ga je Privremena narodna skupština DFJ 23. avgusta 1945. godine.14 Ovim zakonom su bila utvrđena neka osnovna načela za provođenje agrarne reforme i kolonizacije, te dati jasni parametri o pravima i obavezama učesnika u kolonizaciji. Međutim, donošenjem ovog zakona nije bila zaokružena pravna regulativa kojom se tretiralo pitanje sela i agrarna problematika. Stoga je bilo predviđeno da svaka federalna jedinica donese svoj zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji. Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji15 u Bosni i Hercegovini donesen je 5. januara 1946. godine i to kao poslednji zakon u nizu republičkih zakona. Posebnost bosanskohercegovačkog ZARIK‐a, prije svega odnosila se na problematiku unutrašne kolonizacije, koja saveznim zakonom nije posebno tretirana. Ovo pitanje je direktno vezano za konačnu likvidaciju beglučkih odnosa u Bosni i Hercegovini, a pod izgovorom ukidanja svih tzv. “feudalnih odnosa” i formiranje zemljišnog fonda neophodnog za provedbu agrarne reforme i kolonizacije. U bosanskohercegovačkom ZARIK‐u posebno je tretirana i problematika unutrašnje kolonizacije u Bosni i Hercegovini, gdje je utvrđeno da bezemljaši i seljaci sa nedovoljno zemlje, te doseljenici unutrašnji kolonisti dobijaju 40‐80 dunuma obradive zemlje po porodici. U odnosu na Savezni zakon u bosanskohercegovačkom ZARIK‐u data je mogućnost razvitka agrarno‐proizvodne djelatnosti na zadružnoj osnovi.16 Kako bi se određena pitanja u oblasti provođenja agrarne reforme i kolonizacije bliže uredila i time olakšala i ubrzala provedba agrarne reforme i kolonizacije pored temeljnog zakona na području Bosne i Hercegovine donesen je set podzakonskih akata. Stanje na selu po pitanju provedbe agrarne reforme i kolonizacije zahtijevalo je brzu i efikasnu primjenu ZARIK‐a i drugih propisa iz oblasti agrara, a kako bi se stvorili neophodni uslovi za proljetnu sjetvu 1946. godine, kao jedan od

9 “Sl. list DFJ”, br. 4/45, od 13 februara 1945. godine 10 “Sl. list DFJ”, br. 36/45, od 24. maja 1945. godine. 11 “Sl. list DFJ”, br 36/45, od 24. maja 1945. godine 12 “Sl. list DFJ”, br. 40/45, od 9 juna 1945. godine 13 “Sl. list DFJ”, br. 56/45, od 3 avgusta 1945. godine 14 “Sl. list DFJ”, br. 64745, od 28. avgusta 1945. godine 15 “Sl. list NR BiH”, br. 2/46. 16 Član 33, 34 i 35 Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji Bosne i Hercegovine. 135 prioritetnih zadataka, ne samo u oblasti poljoprivrede već društva u cjelini. Kako bi se provela agrarna reforma i kolonizacija obrazovani su organi i ustanove na saveznom, republičkim i nižim nivoima. Na saveznom nivou pored Ministarstva za kolonizaciju formiran je Agrarni savjet u koji su ušli tadašnji visoki partijski i vojni dužnosnici. U februaru 1946. godine formirana je i Komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju pri Vladi FNRJ,17 koja je uglavnom preuzela ovlasti Ministarstva kolonizacije i Agrarnog savjeta. Glavni organ u Bosni i Hercegovini za sprovođenje agrarne reforme i kolonizacije bilo je Ministarstvo poljoprivrede i stočarstva, a pri istom je bilo formirano Odjeljenje za agrarnu reformu i kolonizaciju.18 Odjeljenje je imalo zadatak da prati, kontroliše i usmjerava provođenje agrarne reforme i kolonizacije, reagujući prema nižim i višim instancama u smislu otklanjanja postojećih nedostataka. Na nižim nivoima vlasti glavni organi i tijela određeni za provođenje agrarne reforme i kolonizacije bili su: okružne agrarne komisije, sreske agrarne komisije, mjesni narodni odbori i mjesne agrarne komisije. Početne aktivnosti na planu provođenja agrarne reforme i kolonizacije polazile su od MNO, koje su imale zadatak da naprave evidencije zemljišnih posjeda koje su bile neophodne za formiranje agrarnog zemljišnog fonda, te evidencije agrarnih interesanata. Mjesne agrarne komisije dodjeljivale su zemljište iz agrarnog fonda mjesnim agrarnim interesantima, dok su sreske agrarne komisije imale zadatak da sprovedu proces eksproprijacije zemljišta koje je dolazilo pod udar agrarne reforme. Okružne agrarne komisije bile su zadužene za eksproprijaciju zemljišta banaka, preduzeća, vjesrskih institucija, te da rješavaju žalbe koje se odnose na rad Sreskih agrarnih komisija. Na prostoru Bosne i Hercegovine bilo jeformirano nekoliko stotina mjesnih agrarnih komisija, nekoliko desetina sreskih agrarnih komisija, te sedam okružnih agrarnih komisija, od kojih je jedna imala sjedište u Doboju. Radi bolje efikasnosti u provođenju procesa agrarne reforme i kolonizacije bile su uključene pravosudne institucije, posebno Javno tužilaštvo Bosne i Hercegovine, te organi izvršne vlasti. Kod provođenja procesa agrarne reforme i kolonizacije bila je utvrđena i odgovornost agrarnih komisija i njihovih članova, koji su nakon izbora bili dužni polagati zakletvu, gdje su se obavezali na poštivanje zakonskih propisa i na moralnost u provođenju istih. U provođenju samog postupka strogo se vodilo računa o samoj proceduri, u smislu da se isti provodi u skladu sa odredbama agrarnog zakonodavstva, a kako bi se spriječile nepravilnosti i zloupotrebe članova komisija.19 Proces kolonizacije je bilo važno državno pitanje, pa su aktivnosti na tom planu počele odmah nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Ovaj proces su strogo pratili i kontrolisali organi državne i političke vlasti, pa je pri CK KPJ bila formirana Agrarna komisija koja je prva utvrdila kvotu za naseljavanje kolonista. Ukupna

17 “Sl. list FNRJ”, br. 12/46. 18 Odjeljenje je osnovano Odlukom Ministarstva poljoprivrede i stočarstva Bosne i Hercegovine br. 7791/45, od 4. septembra 1945. godine. 19 Vera Kržišnik Bukić, Politika KPJ prema agrarnom i seljačkom pitanju na području Bosanske krajine 1945‐1948., 198. 136 kvota za naseljavanje kolonista u Vojvodini iznosila je 35.000 porodica od čega je na Bosnu i Herecegovinu otpadalo ukupno 9.000 kolonističkih porodica. Nešto kasnije Agrarni savjet je tu odluku preinačio na 45.000 kolonističkih porodica, pri čemu je Bosni i Hercegovini pripala kvota od 12.000 porodica.20 Pored toga, u Vojvodini su bila tačno utvrđena područja koja će naseliti kolonisti iz Bosne i Hecegovine, a to je bio Banat u trouglu Zrenjenin, Jaša Tomić i Kikinda. Sam proces kolonizacije odvijao se uz veliku političku i medijsku propagandu, gdje su pored članova KP bili uključeni i aktivisti AFŽ, NF, USOJ‐a, Crvenog krsta, sindikata, mjesnih, sreskih i okružnih narodnih odbora. Mjesta koje su trebali naseliti kolonisti obilazili su politički rukovodioci s ciljem podizanja morala i motivacije kod seljačke populacije zainteresirane za kolonizaciju.21 U Bosni i Hercegovini je u početku bio izražen interes za kolonizaciju, što najbolje potvrđuje činjenica da je do kraja 1945. godine bilo prijavljeno 10.749 kolonističkih porodica.22 Prve grupe kolonista iz Bosne i Hercegovine u Vojvodinu stigle su početkom septembra 1945. godine23 i bili su to kolonisti iz okoline Kupresa. Prvi preseljeni kolonisti nisu bili zadovoljni, jer su u Vojvodinu došli bez ičega, onako kako im je sugerirano, tako da nisu imali ni najneophodnije potrepštine za organizovanje života u novoj sredini. Stoga je nakon početnog preseljenja kolonista, interes i raspoloženje za proces kolonizacije u oktobru 1945. godine bio različit od mjesta do mjesta. Tako se u okrugu Doboj za kolonizaciju prijavilo svega 4. porodice, značajniji interes nije iskazan ni u drugim okruzima.24 Na probleme koji su bili evidentni u početnoj fazi preseljenja kolonističkih porodica iz Bosne i Hercegovine u Vojvodinu ukazivali su i savezni organi zaduženi za provedbu kolonizacije. Uglavnom se navodilo da se nisu izvršile sve neophodne pripreme za kolonizaciju, te su u Vojvodinu upućivane nespremne porodice. Stoga se u oktobu 1945. godine radilo organiziranije na tom planu, posebno je uočljiva daleko bolja saradnja Odjeljenja za agrarnu reformu i kolonizaciju Bosne i Hercegovine i Saveznog ministarstva za kolonizaciju. Tako su do druge polovine oktobra 1945. godine, od strane ovog odjeljenja Saveznom ministarstvu kolonizacije iz Bosne i Hercegovine bilo dostavljeno ukupno 1.568 molbi, od čega je njih 30 bilo sa područja okruga Doboj.25 Nešto intenzivnija kolonizacija je zapažena krajem 1945 i početkom 1946. godine. Samo u decembru 1945. godine iz Bosne i Hercegovine u Vojvodinu je preseljeno oko 3.800 boračkih porodica sa oko 24.000 članova, najviše njih bilo je iz srezova okruga Banjaluka i Bihać, dok je znatno manji broj bio iz drugih okruga.26

20 Arhiv Jugoslavije, Fond Komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju, (97‐2‐18). 21 A BiH, ARIK, k‐169, d‐737/45. Izvještaj o posjeti Vlade Šegrta ministra poljoprivrede i stočarstva u Vladi NR BiH naselja u Banatskom Despotovcu od 13. oktobra 1945. godine. 22 Nikola Gaćeša, Agrarna reforma i kolonizacijau Jugoslaviji 1945‐1948., 299. 23 A BiH, ARIK, k‐369, d‐737/45. Izvještaj delegata o preseljenju u Vojvodinu od 25. septembra 1945. 24 A BiH, ARIK, k‐369, d‐744/45. Molbe kolonista za preseljenje u Vojvodini, od 15. oktobra 1945. godine. 25 A BiH, ARIK, k‐374, d‐682/45. Izvještaj o radu odjeljenja za agrarnu reformu i kolonizaciju Bosne i Hercegovine za tromesječje oktobar‐decembar 1945. 26 A BiH, ARIK, k‐374, d‐681. Izvještaj o radu Odjeljanja za agrarnu reformu i kolonizaciju Bosne i Hercegovine za mjesec decembar 1945. godine. 137

Evidentno je bilo da je najveći broj kolonista u Vojvodinu do kraja 1945. godine doselio iz Bosne i Heregovine, od ukupno 15.544 porodice, njih 6.443, ili oko 40 odsto bile su porodice iz Bosne i Hercegovine.27 Evidentno je da su u nacionalnom pogledu najveći broj kolonista bili Srbi, oko 98 odsto, a među kolonistima nije bilo Bošnjaka. Stoga je ovo pitanje bilo predmetom rasprave i diskusija brojnih partijskih i drugih sastanaka. Savezno ministarstvo kolonizacije je stoga insistiralo od Komisije za naseljavanje boraca da se odredi jedno posebno mjesto za naseljenje Bošnjaka u Vojvodinu. Komisija je 23. januara 1946. godine donijela odluku da se Bačko Novo Selo odredi kao “muslimansko kolonističko naselje”. Na osnovu dostupnih podataka već u januaru se prijavilo 266 bošnjačkih porodica za preseljenje u Vojvodinu, od čega je njih 46 bilo sa područja okruga Doboj.28 Međutim, prema kasnijim izvještajima značajan broj bošnjačkih porodica je odustao od preseljenja, pa je na kraju u Bačkom Novom Selu bilo preseljeno ukupno 138 od predviđenih 320 bošnjačkih porodica.29 Proces kolonizacije iz Bosne i Hercegovine u Vojvodinu značajno je intenziviran u prvim mjesecima 1946. godine, pa je prema raspoloživim podacima do 1. marta 1946. godine preseljeno ukupno 8.100 porodica sa oko 53.600 članova, od kojih je 462 porodice sa 2.727 članova bilo privremeno naseljeno. U mjesecu martu se pripremao veliki konvoj kolonista iz Bosne i Hercegovine u Vojvodini od ukupno 1.785 porodica sa 10.693 člana, od čega je na okrug Doboj otpadalo 127 porodica sa ukupno 703 člana.30 U aprilu mjesecu 1946. godine vršene su pripreme za preseljenje poslednjeg ili petog transporta kolonista iz Bosne i Hercegovine u Vojvodinu od ukupno 1747 porodica, od čega su na okrug Doboj otpadale 153 porodice.31 U ovom periodu bila je evidentna pojava povratka kolonista koji su bili nezadovoljni novom sredinom. Preseljenje iz Bosne i Hercegovine u Vojvodinu, vršeno je planski u pet etapa, i to: u septembru, oktobru, novembru i decembru 1945, te u aprilu i maju 1946. godine. Time je NR Bosna i Hecegovina do sredine avgusta 1946. godine preselila 12.208 kolonističkih porodica sa 76.239 članova, te premašila plan preseljenja kolonista prema utvrđenoj kvoti.32 Međutim, proces kolonizacije nastavljen je i nakon toga i trajao je sve do kraja 1948. godine, sa nešto izraženijim intenzitetom u 1947. godini kada je za Bosnu i Hercegovinu bila odobrena dodatna kvota od 2.500 kolonističkih porodica.33 Tako je prema raspoloživim podacima do

27 A Jugoslavije, Komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju, (97‐9‐60). 28 A BiH, ARIK, k‐375, d‐3975, Izvještaj o radu Odjeljenja za agrarnu reformu i kolonizaciju Bosne i Hercegovine za mjesec januar 1946. Godine. 29 Nikola Gaćeša, Radovi iz agrarne historije i demografije, Svetozar Vukosavljević, O muslimanima i naseljavanju Vojvodine poslije Drugog svjetskog rata, 448. 30 A Jugoslavije f‐910, (97‐9‐69) Dopis Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju pri FNRJ Ministarstvu saobraćaja FNRJ o prevozu kolonista, od 20. aprila 1946. godine. 31 A BiH, ARIK, k‐390, d‐12576. Dostavljanje izvještaja Odjeljenja za agrarnu reformu i kolonizaciju Komisiji za agrarnu reformu i kolonizaciju pri Predsjedništvu Vlade FNRJ o molbama 1.747 kolonista na odobrenje, od 7. maja 1946. godine. 32 A Jugoslavije, f‐ Komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju (97‐9‐60). 33 A Jugoslavije, f‐Komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju (97‐9‐60). 138 kraja 1948. godine iz Bosne i Hercegovine kolonizirano u Vojvodinu ukupno 13.096 porodica sa 78.576 članova, što je činilo 34,28 odsto ukupne kolonističke populacije, od čega je sa tadašnjieg područja sreza Doboj bilo odobreno 280 porodica sa 1.565 članova.34 Kolonisti su se uglavnom smjestili na području Banata u srezovima Zrenjenin, Jaša Tomić, Kikinda, Bačka Palanka i Srpska Crnja. Kolonisti, borci invalidi sa područja okruga Doboj smjestili su se u mjestu Tovariševu u srezu Bačka Palanka35, a kasnije kolonisti sa područja ovoga sreza smjestili su se u srezovima Jaša Tomić i Velika Kikinda.36 Drugi važan zadatak komunističke vlasti neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata bio je provođenje procesa agrarne reforme i unutrašnje kolonizacije. Za taj proces bilo je neophodno označiti agrarne objekte i stvoriti neophodan zemljišni fond koji je činio osnovu za provođenje agrarne reforme. Prema zvaničnim podacima Ministarstva poljoprivrede iz 1937. godine ukupan fond i struktura zemljišnih posjeda bili su nepovoljni, a bilo je 327.889 posjeda sa površinom (bez pašnjaka) od 1.649.717 ha. Prosječna površina jednog posjeda u Bosni i Hercegovini je iznosila 4,95 ha sa šumskim zemljištem, a bez šumskog zemljišta nešto više od 1,5 ha.37 Glavna obilježja agrarne reforme i unutrašnje kolonizacije u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata ogledaju se u činjenici da je ista provedena s ciljem izmjene agrarno‐vlasničkih odnosa. Taj proces je bio zasnovan prije svega na političko‐ideološkoj osnovi obaveze nove vlasti prema seoskoj populaciji, koja je u najvećem procentu uzela učešće u NOR‐u, te bila i najvećim stradalnikom u Drugom svjetskom ratu. Proces agrarne reforme zakonodavno‐pravno je bio zasnovan na odredbama Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji u Bosni i Hercegovini, koji je imao određene specifikume u odnosu na savezni zakon, koji su se odnosili na slijedeća pitanja: unutrašnja kolonizacija, konačna likvidacija beglučkih odnosa, uzurpacija vakufske imovine, te stvaranje zemljišnog fonda. Konkretne aktivnosti na planu provedbe agrarne reforme i unutrašnje kolonizacije u Bosni i Hercegovini započeli su u prvim mjesecima 1946. godine. Za ovaj proces najveći interes iskazalo je siromašno seosko stanovništvo i bezemljaši. Bitan preduslov provođenja ovog procesa bio je utvrđivanje agrarnih objekata i stvaranje zemljišnog fonda. Prema odredbama ZARIK‐a u zemljišni fond su ulazili: ‐ obradiva zemlja, koja se putem eksproprijacije oduzimala od vlasnika i prelazila u ruke države; ‐ obradiva zemlja državljana Njemačkog rajha, konfiskovana prema odluci AVNOJ‐a od 21. novembra 1944. godine;

34 Dr. Branislav S. Đurđev, Poslijeratno naseljavanje Vojvodine, 75. 35 A BiH, ARIK, k‐369, d‐741. Posjeta majora Marka Miloševića ovlaštenog predstavnika Ministarstva poljoprivrede i stočarstva Bosne i Hercegovine kod Glavne komisije za naseljavanje boraca invalida u Vojvodinu. 36 A Jugoslavije, f‐Komisija za agrarnu reformu i kolonizaciju (97‐9‐63). 37 N. Gaćeša, Agrarna reforma i kolonizacija 1945‐1948., 231. 139

‐ obradiva zemlja pripadnika stranih narodnosti, koji su se iselili i koji se budu iselili; ‐ obradiva zemlja narodnih neprijatelja i drugih lica koja je konfiskovana; ‐ zemlja koju država izdvoji iz svog vlasništva; ‐zemljišni posjedi koji su u toku rata ostali bez svog sopstvenika; ‐ zemlja koju su ostavili kolonisti koji su prešli u drugi kraj; ‐ zemljišta vjerskih institucija iznad zakonom utvrđenog minimuma. Jedna od posebnosti bosanskohercegovačkog zakonodavstva odnosila se na pitanje zemlje nad kojom je postjao beglučki odnos. Odredbama ZARIK‐a bila je određena veličina zemljišta koja se dodjeljuje agrarnim interesantima ukupne površine od 4‐8 ha na jednu porodicu, sa mogućnosti povećanja od 30 odsto za narodne heroje i njihove porodice. Prateći proces agrarne reforme bila je unutrašnja kolonizacija radi čije efikasnosti je bila formirana posebna komisija od strane Ministarstva poljoprivrede i stočarstva Bosne i Hercegovine. Namjera je bila da se kolonizira izvjestan broj izbjeglica bezemljaša i seoske sirotinje i to posebno u određene srezove: Prnjavor, Srbac, Bosanska Gradiška, Banjaluka, Bijeljina, Brčko, Stolac, Livno i dr. Prve agrarne rasprave organizirane su već početkom marta 1946. godine, kada su napravljene evidencije o objektima agrarne reforme i agrarnim interesentima. Intenzitet i obim poslova na provođenju agrarne reforme i kolonizacije bili su različiti, kao i stanje zemljišnog fonda. Predmetom agrarne reforme u Bosni i Hercegovini bio je zemljišni fond ukupne površine od 58.174 ha, od čega je obradive zemlje bilo 53.546 ha, a neobradive 4.528 ha. Od toga je na okrug Doboj otpadalo 9.364 ha, od čega 8.175 ha obradive i 1.189 ha. Na području Bosne i Hercegovine bilo je ukupno u zemljišnom fondu 66. 769 posjeda i 44.076 agrarnih interesenata, od čega je na okrug Doboj otpadalo 10.401 zemljišni posjed (15,27%) i 7.692 agrarna interesenta (17, 45%).38 Formiranje zemljišnog fonda do sredine 1946. godine u većini srezova u Bosni i Hercegovini je bilo završeno, pa tako i u srezu Doboj. Međutim, evidentno je da zemljišni fond nije bilo stalan, već se zbog određenih zakonskih procedura mijenjao. U zemljišni fond, osim zemlje koja je izuzimana od zemljoposjednika,vjerskih ustanova, privrednih preduzeća i banaka, ušle su i značajne količine zemlje oduzimane procesom konfiskacije, licima koja su proglašena “državnim neprijateljem”. Pored toga značajne površine zemljišnog fonda činila su zemljišta Poljaka kolonista (čl. 4. ZARIK‐a), koji su iselili iz Bosne i Hercegovine u Poljsku krajem 1945. i početkom 1946. godine, a na osnovu Međudržavnog protokola potpisanog između FNRJ i Poljske.39 Jedan broj zemljišnih posjeda Poljaka nalazio se na području Okruga Doboj.40 Najznačajnije i najveće površine zemlje ulazile su u zemljišni fond putem eksproprijacije. Procesu

38 A Jugoslavije, f‐ Komisja za agranu reformu i kolonizaciju (97‐9‐63). 39 Iseljavanje Poljaka iz Bosne i Hercegovine regulisano je Jugoslovensko‐poljskim protokolom od 2. januara 1946. godine. 40 A BiH, ARIK, k‐394, d‐15553. Dopis Jugoslovenske komisije za iseljavanje Poljaka Ministarstvu poljoprivrede i stočarstva Bosne i Hercegovine od 22. maja 1946. godine. 140 eksproprijacije predhodile su rasprave u mjesnim narodnim odborima, koje su proticale sa dosta problema i iskazanog nezadovoljstva. Nezadovoljstvo je iskazivano kako od strane dotadašnjih vlasnika zemlje, tako i od strane agrarnih interesenata, pa su veoma često vođeni žalbeni i revizioni postupci, a o jednom broju predmeta odlučivalo je Javno tužilaštvo. Najveći broj žalbi bio je od strane vlasnika zemljišnih posjeda, koji su se žalili na odluke agrarnih komisija u postupku eksproprijacije. Zemlja iz obrazovanog zemljišnog fonda imala je široku namjenu i bila je planirana za dodjelu agrarnim interesentima, unutrašnjim kolonistima, za obrazovanje državnih poljoprivrednih dobara, mašinskih poljoprivrednih stanica, seljačkih radnih zadruga, ali i za brojne druge državne potrebe u oblasti: industrije, poljoprivrede, školstva, zdravstva, socijalnog rada i dr. Podjela zemlje iz zemljišnog fonda započela je odmah po okončanju procesa eksproprijacije. Tako je bilo i na području okruga Doboj. Broj agrarnih interesenata se mijenjao, kao i površina zemljišta unesena u zemljišni fond. Zemljišni fond na ovom području je iznosio oko 1.800 ha zemljišta, koji je podijeljen blizu 8.000 agrarnih interesanata. Osim agrarnim interesentima, zemlja iz zemljišnog fonda dijeljena je i u druge potrebe. Značajne površine zemljišta dodijeljene su unutrašnjim kolonistima, državnim poljoprivrednim dobrima i drugim državnim ustanovama, dok su simbolične površine dodijeljene SRZ‐a. Tako je za potrebe Republičkog preduzeća Tvornica konzervi Doboj i Radničko‐potrošačke službeničke zadruge u Doboju za razvoj povrtlarstva iz zemljišnog fonda dodijeljeno 48 dunuma zemljišta.41 Ono što je karakteristično, a odnosi se na srez Doboj jeste da je to jedan od tri sreza u Bosni i Hercegovini, pored Gračanice i Bosanskog Šamca u kojima nije bilo cijepanih katastarskih opština.42 Agrarna reforma i kolonizacija u Bosni i Hercegovini u najvećoj mjeri bile su provedene do kraja 1948. godine. U završnoj fazi 1949. godine, provedbe agrarne reforme pored Sreske agrarne komisije na predmetima sa područja sreza Doboj radila je i Okružna agrarna komisija Tuzla, kao drugostepeni organ. Ono što ukazuju činjenice koje se odnose na rad ove komisije jeste da je u nadležnosti ove komisije bilo značajan broj neriješenih predmeta po pitanju agrarne reforme i kolonizacije, a da se jedan broj predmeta odnosio na srez Doboj. Konačni rezultati provedbe agrarne reforme ukazuju, da je shodno zacrtanim partijskim ciljevima, a u cilju podruštvljavanja i jačanja državnog poljoprivrednog sektora najveće površine zemlje dobila poljoprivredna dobra na nivou Bosne i Hercegovine (44,43%), potom Ministarstvo šumarstva (29,90%), te agrarni ineresenti (17,14%), dok su znatno manje količine izdvojene za potrebe ostalih korisnika.43 Ovakvom podjelom zemlje nije bio zadovoljan značajan broj

41 A BiH, ARIK, k‐438, d‐15988. Likvidacija zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije u Bosni i Hercegovini, od 16. septembra 1947. godine. 42 A BiH, ARIK, k‐446, d‐46. Dopis Ministarstva poljoprivrede Bosne i Hercegovine Planskoj komisiji NR Bosne i Hercegovine, od 6. oktobra 1947. godine. 43 A BiH, ARIK, br. 9198. Izvještaj Đorđa Krstića, načelnika za agrarnu reformu i kolonizaciju, o rezultatima agrarne reforme u Bosni i Hercegovini, od 28. decembra 1948. godine. 141 agrarnih korisnika, koji su po zakonu imali pravo na dodjelu zemlje. Na taj način, nije ispoštovano zagovarano načelo, da se zemlja dodijeli bezemljašima i siromašnim seljacima, odnosno onima koji je obrađuju. Stoga se kao najočitiji rezultat provedene agrarne reforme u Bosni i Hercegovini, pa tako i na području sereza Doboj uzima promjena vlasničkih odnosa, u korist jedne nacionalne i sociološke kategorije, a na štetu druge.

Razvoj zadrugarstva na širem području Doboja

U cilju potiskivanja individualnih poljoprivrednih gazdinstava na selu i podruštvljavanja poljoprivrede, nakon Drugog svjetskog rata, KPJ je inicirala osnivanje radnih zadružnih organizacija nazvanih Seljačke radne zadruge. Prve SRZ‐e na prostoru Bosne i Hercegovine osnovane su u drugoj polovini 1945. godine na području sjeveroistočne Bosne. SRZ‐e su se osnivale na način da su siromašni seljaci i bezemljaši, unošenjem sopstvene zemlje i zemlje date od strane države, stvorili životnu i radnu zajednicu seljaka, gdje im je obećavana veća socijalna sigurnost. Ova forma zadružnog organiziranja direktno je podržana od strane visokih političkih i državnih dužnosnika. No i pored toga, u 1945 i 1946. godini nije došlo do značajnije ekspanzije seljačkog radnog zadrugarstva. Tako je do kraja 1946. godine u Bosni i Hercegovini bilo osnovano ukupno 21 SRZ‐a, sa ukupno 784 domaćinstva i 3.385 članova.44 Prema dostupnim podacima ni jedna SRZ‐a u ovom periodu nije osnovana na širem području Doboja. Početkom 1948. godine u srezu Doboj osnovana je jedna SRZ‐a u kojoj je bilo uključeno 58 domaćinstava, sa ukupno 2.953 dunuma unesene zemlje u zadrugu, a do kraja 1948. godine na ovom području osnovane su tri SRZ‐e.45 Kolektivizacija sela u 1947. i 1948. godini, tekla je ustaljenom formom, bez jačeg interesa seljačke populacije. Osnivanje SRZ‐a vršeno je po teritorijalnom principu, gdje se u svakom MNO osnivala SRZ‐a. Ono što je karakterisalo rad SRZ‐a u ovom periodu jeste loša organizacija, slaba stručna potkovanost članstva SRZ‐a i loš kvalitet zemlje unesen u SRZ‐e. Sve to ukupno nije moglo dati značajnije rezultate. Prve SRZ‐e svoju proizvodnju su bazirale na razvoju stočarstva i uzgoju ratarskih kultura. U početnoj fazi bio je izražen problem planiranja poljoprivredne proizvodnje, što je doprinijelo slabim rezultatima. Osjetljivo pitanje u razvoju SRZ‐a bilo je pitanje okućnice, gdje zadrugari nisu poštivali zakonom utvrđen maksimum površune okućnice i držanja broja grla stoke na istoj. Tako da je sve to ukupno uticalo na slab razvoj SRZ‐a do kraja 1948. godine, a samim tim ni preobražaj sela putem kolektivizacije nije izvršen. Stoga je KPJ smatrala da je na planu kolektivizacije sela potrebno poduzeti radikalne korake kako bi se ubrzao proces kolektivizacije i socijalistički preobražaj sela. Prekretnica u tom pogledu bio je Drugi plenum CK KPJ od januara mjeseca

44 A BiH, ARIK, k‐460, d‐8815. Izvještaj Odjeljenja za agrarnu reformu i kolonizaciju za 1946. godinu. 45 Arhiv Tuzlanskog kantona (dalje: A TK), f‐Oblasni narodni odbor (OBNOT) d‐9/2. Zapisnik sa savjetovanja SZS i ZZ u Oblasnom centru Tuzla, održanom od 31. maja do 2. juna 1949. godine. 142

1949. godine, gdje je utvrđeno da država treba da pruži daleko veću podršku SRZ‐a u njihovom razvoju, a na način da odgovarajući organi pri saveznim, republičkim i sreskim KP, budu specijalno zaduženi za “socijalistički preobražaj sela”. Iasto tako, dogovoreno je da se pri ministarstvima poljoprivrede, oblastima i srezovima stvore jaki zadružni centri, zaduženi za neposrednu pomoć i kontrolu rada SRZ‐a, te jačanje propagandnih aktivnosti u cilju promovisanja seljačkog radnog zadrugarstva. Sredinom 1949. godine, na planu seljačkog zadrugarstva stanje nije znatno popravljeno u odnosu na 1948. godinu. Na području sreza Doboj u ovom periodu postojale su ukupno četiri SRZ‐e, dvije su imale stanice i zgrade, a dvije nisu. Pri SRZ‐ma nije bilo rasadnika, niti priplodne stoke, a postojalo je i 10 radionica koje su trebale da pomognu unapređenju poljoprivrede na ovom području. SRZ‐e raspolagale su sa: 88 goveda, 15 konja, 65 ovaca, 26 svinja. U SRZ‐ma je radilo 80 domaćinstava, a tekle su pripreme za osnivanje četiri nove SRZ‐e sa oko 60 domaćinstava, oko 40 grla krupne stoke, planirana je izgradnja jedne štale i dva prasilišta.46 U sklopu zadružne organizacije egzistirale su i prodavnice nammijenjene za snadbijevanje članova zadruga i drugih građana. Međutim, ono što je bilo evidentno na terenu jeste da su prodavnice bile slabo snadbijevene i da su bile pretrpane službenicima, jer je u istim radilo 10 do 13 službenika. Sve to je uticalo na ukupnu poljoprivrednu proizvodnju koja se u navedenom periodu nije odvijala premu planu. To potvrđuje i činjenica slabog otkupa bijelih žitarica na području ovog sreza u prvoj polovini 1949. godine, koji je ostvaren u ukupnom odnosu od 86,6 % od planiranog.47 Također je i otkup drugih poljoprivrednih proizvoda bio ispod planiranog, poput: stoke, živine, jaja, krompira, ranog povrća i slično.48 Odmah nakon Drugog plenuma krenulo se u žive aktivnosti na planu kolektivizacije sela. Na tome su posebno radile postojeće društveno‐političke organizacije. U masovnoj kampanji sprovođenje u djelo odluka Drugog plenuma CK KPJ, a na planu bržeg i masovnijeg razvoja SRZ‐a, primarnu ulogu imali su sreski komiteti KPJ, gdje su bili postavljeni i jasno utvrđeni zadaci za svakog pojedinca, člana KPJ i NF‐a. Tako je bilo i na području sreza Doboj, koji se nalazio u sklopu Tuzlanske oblasti. U svakom selu i zaseoku formirani su inicijativni odbori za osnivanje SRZ‐a. Rezultati rada inicijativnih odbora i aktivista na planu ubrzane kolektivizacije i omasovljenja SRZ‐a došle su veoma brzo do izražaja. Iz mjeseca u mjesec rastao je broj učlanjenih zadrugara i osnivane su nove SRZ‐e. Na području sreza Doboj, nešto intenzivnije se odvijaju aktivnosti na planu osnivanja SRZ‐a u drugoj polovini 1949. godine. Tako se jedna za drugom osnivaju SRZ‐e u

46 A TK, OBNOT, OBNOT, d‐9/2w. Zapisnik sa savjetovanja sreskih zadružnih saveza i ZZ u Oblasnom centu Tuzla, održanom od 31. maja do 1. juna 1949. godine. 47 A TK, OBNOT, k‐, d‐639/3‐a Pregled ostvarenja plana otkupa bijelih žitarica sa stanjem 30. aprila 1949. godine. 48 A TK, OBNOT.k‐, d‐639/1‐10. Plan otkupa stoke, živine, jaja za 1949. godinu. 143

Stanovima,49 u Johovcu,50 Sjenini,51 Opsinama,52 Trnjani u MNO Majevac,53 Velikoj Bukovici,54 Kotorskom,54 Kostajnici,55 Jošavi,56 Suhom Polju,57 Osječani58 i drugim mjestima. Prema raspoloživim podacima do kraja 1949. godine na području s sreza Doboj osniva se ukupno 16. SRZ, od čega su po četiri SRZ‐e bile I, II i III tipa.59 SRZ‐ e na području sreza Doboj raspolagale su sa ukupno 413, 70 ha oranice, 46,30 ha voćnjaka, 53,08 ha livade, 126, 71 ha šume, 22,50 ha pašnjaka, 17,50 ha zemlje koja se ne koristi. 60 U navedenih 16 SRZ‐a na području sreza Doboj bilo je uključeno 580 domaćinstava. Po nacionalnoj strukturi najveći broj zadrugara činili su Srbi (62,06%), zatim Bošnjaci (28,44%), te najmanje Hrvati (9,48%).61 Omasovljenje SRZ‐a u ovom periodu odvijalo se pod potpunim uticajem i kontrolom države, odnosno njenih političkih struktura, što najbolje pokazuje sastav članova UO SRZ‐a, gdje su više od 90 % isti bili članovi ili kandidati za članstvo KP.62 Kako bi se zacrtani planovi političkih krugova ostvarili isti donose niz pravno‐zakonodavnih mjera, pri čemu su posebnu ulogu i značaj igrala Ugledna pravila za SRZ‐e donijeta krajem aprila 1949. godine.63 Ova Pravila su detaljnije tretirala kolektivizaciju sela u mnogim njenim segmentima. Istima su bili predviđeni viši i niži tipovi SRZ‐a, ukupno njih četiri, a na osnovu kvaliteta zemlje unijete u SRZ‐u. Nova Ugledna pravila predvidjela su nove oblike i novu strukturu zadružnih fondova. Ugledna pravila, kao i drugi propisi, poput: Uredbe o otkupu žitarica64 i Uredbe o obaveznom otkupu stoke i svinja65, donijete od strane Savezne vlade, stavljale su

49 Arhiv Tuzlanskog kantona (dalje: A TK), f‐ Oblasni narodni odbor Tuzla (dalje: OBNOT),A TK, OBNOT k‐, 5958/2. Molba za osnivanje SRZ u Stanovima. U zadrugu se uključilo 51 domaćinstvo sa 155 članova iznad 16 i 147 ispod 16 godina. Zadruga je osnovana 4. avgusta 1949. godine. 50 A TK, OBNOT, k‐, d‐5964/1. SRZ‐a “Vladimir Nazor” u Johovcu osnovana je 7. septembra 1949. godine. 51 A TK, OBNOT, k‐, d‐5966/2. SRZ‐a „Braća Bešlagić“ u Sjenini osnovana 7. septembra 1949. godine. 52 A TK, OBNOT, k‐, d‐5970/1‐5. SRZ‐a “Budućnost” u selu Opsinama osnovana 16. septembra 1949. Godine. U istu je učlanjeno 21 domaćinstvo sa 153 člana. 53 A TK, OBNOT, k‐, d‐6025/1‐5. SRZ‐a u ovom selu osnovana 10. oktobra 1949. godine . U istu se učlanilo 18 domaćinstava. 54 A TK, OBNOT, k‐, d‐6027/1‐3. SRZ‐a u Velikoj Bukovici osnovana je 10. oktobra 1949. godine u istoj se učlanilo ukupno 18 domaćinstava. 54 A TK, OBNOT, k‐, d‐6029/1‐5. SRZ‐a u Kotorskom osnovana je 10. oktobra 1949. godine. U istu se učlanilo svega 16 domaćinstava sa 86 članova. 55 A TK, OBNOT, k‐, d‐6035/1‐5. Osnivanje SRZ‐e u Kostajnici. U zadrugu se uključilo 18 domaćinstava sa 101 članom. 56 A TK, OBNOT, k‐, d‐6073/1‐%. SRZ‐a u Jošavi osnovana 28.10. 1949. godine. 57 A TK, OBNOT, k‐, d‐6078, Osnivanje SRZ‐e u Suhom Polju od 5. decembra 1949. godine 58 A TK, OBNOT, k‐, d‐6083/1‐5. SRZ u Osječanima osnovana je 7 decembra 1949. godine. 59 A TK, OBNOT, k‐, d‐5856. Izvještaj o pregledu SRZ, od 14. oktobra 1949. godine. 60 A TK, OBNOT, k‐, d‐6101/1. Zapisnik Povjereništva za finansije SNO Doboj za 1949. godinu. 61 A BiH, GZS, d‐ 20/49. Razvoj SRZ‐a na Tuzlanskoj oblasti do kraja 1949. godine. 62 A BiH, GZS, d‐20/49. Razvoj SRZ na Tuzlanskoj oblasti do kraja 1949. godine. 63 Ugledna pravila objavljena su u “Sl. listu FNRJ”, br. 6/49. 64 “Sl. list FNRJ”, br. 87/49. 65 “Sl. list FNRJ”, br. 87/49. 144

SRZ‐e u povlaštenu poziciju, što je trebalo da doprinese omasovljenju istih i bržoj kolektivizaciji sela. Omasovljenjem SRZ‐a na terenu je dolazilo do brojnih problema, koji su se najviše odnosili na lošu organizaciju rada. Pravilo je bilo da se proizvodnja u SRZ‐a organizira putem rada brigada i grupa. Međutim, u jednom broju SRZ‐a osnivanje brigada i grupa je bilo samo formalno, što je predstavljalo smetnju u razvoju proizvodnje u SRZ‐ma. U radnim brigadama se nije uključivala sva radna snaga, jedan broj zadrugara se vodio samo fiktivno, uključivanje mašina u rad zadruga bilo je slabo, kao i motivacija zadrugara, što nije moglo dovesti do unapređenja poljoprivredne proizvodnje i ukupne produktivnosti rada. To svakako nije išlo u prilog vlastima i političkim strukturama, jer je 1949. godina sa aspekta poljoprivredne proizvodnje izuzetno važna za vlast i KP koja je ušla u sukob sa Informbiroom, nakon čega su bile prekinute veze i privredna saradnja sa Sovjetskim Savezom i drugim članicama Informbiroa, a time i svaka druga podrška. Stoga je vlast posezala za opsežnim planovima poljoprivredne proizvodnje, a kako bi se obezbijedila ishrana stanovništva. Na području sreza Doboj poduzimane su opsežne mjere na planu poljoprivredne proizvodnje , razrađivani su posebni i pojedinačni planovi i davana zaduženja po MNO. Tako je za 1949. godinu plan sjetve poljoprivrednih kultura bio utvrđen na području svih MNO, a što se može vidjeti iz priložene tabele: MNO pšenica ratarske kul. ječam ovas kukuruz V. Bukovica 11,8 ha 8,6 ha 8,4 ha 9,2 ha 10 ha Bušlatić 12,5 ha 9,5 ha 7,6 ha 9,5 ha 12 ha Johovac 12,2 ha 8,8 ha 9,5 ha 8,9 ha 12 ha Kostajnica 11,9 ha 8,5 ha 9,8 ha 8,2 ha 10 ha Kotorsko 14,4 ha 9,3 ha 8 ha 9,5 ha 13 ha Lipa 6,5 5 ha 5,2 ha 7,5 ha 9 ha Majevac 11 ha ‐ ‐ 8,5 ha 11 ha Miljkovac 5,3 ha 4 ha 5 ha 6,1 ha 7 ha Osječani 15,3 ha 9 ha 8,7 ha 9,2 ha 12 ha66 Kako bi se izvršio plan sjetve na području sreza Doboj poduzimane su i druge aktivnosti, pri čemu su poljoprivredne mašinske stanice imale posebu ulogu. Poljoprivredna mašinska stanica Doboj je imala pet traktorskih brigada, koje su pored Doboja pokrivale i srezove: Tešanj, Teslić, Maglaj i Gračanicu. Prva traktorska brigada imala je četiri traktora, druga četiri, treća šest, četvrta pet traktora i peta tri traktora.67 No, i pored uključivanja traktorskih brigada jesenja sjetva 1949. godine na području sreza Doboj nije u potpunosti izvršena. Najviše tome doprinijela je loša organizacija, posebno u SRZ‐ma, nedostatak sjemmena i radne snage.

66 A TK, OBNOT, k‐ , d‐ 6101/1. Zapisnik Povjereništva za finansije SNO Doboj iz 1949. godine 67 A TK, OBNOT, k‐87, d‐6294. Operativni plan jesenje sjetve 1949. Godine, od 5 oktobra 1949. godine 145

Prilike u području agrara nisu se znatnije promijenile ni u toku 1950. godine. Naime, u ovom periodu evidentno je stagniranje u oblasti poljoprivrede. Tako je za prvo tromesečje ostvaren plan sa svega 42%.68 Određene poteškoće postojale su kod uključivanja radne snage, gdje je plan ostvaren sa 93,4%. Problemi u oblasti poljoprivrede nastavljeni su i tokom cijele 1950. godine. Posebno je istaknut problem nedostatka stočne hrane i to skoro u svim MNO, što je imalo odraza na opstanak stočnog fonda. U nekim MNO (Majevac) bio je izražen otkup kukuruza, ali i otkup masti, mesa, sijena koje se odvijalo tek sa 30% u odnosu na planirano.69 Posebno je bila problematična naplata poreza od strane SRZ‐a. Istaknuto je loše vođenje evidencija u nekim SRZ‐a, poput “Vecanj”, loš otkup vune, a u skoro svim SRZ‐ma bilo se u zaostaktu u izgradnji zadružnih objekata. U mnogim MNO pravljene su greške kod skidanja lica koja nemaju hrane, a članovi su SRZ‐a. Takav primjer je bio Mustafa Đulbić iz Kostajnice, koji je imao petoro djece i ženu i bio je član SRZ‐e “Vecanj” iz Kostajnice. Zbog veoma teške situacije u oblasti poljoprivrede jedan broj stanovnika je odbjegao na rad u NR Hrvatsku. Ovo je posebno bilo izraženo na području MNO Bušletić. Kako bi se stanje u oblasti poljoprivrede na području sreza Doboj popravilo donijete su određene odluke, a između ostalih i odluka o formiranju Sreskog otkupnog preduzeća.70 Sredinom 1950. godine , jedan od najvažnijih zadataka SNO Doboj bila je organizacija žetve, vršidbe i otkupa bijelih žitarica. Evidentno je da su se aktivnosti na ovom planu odvijale neorganizirano. Neki proizvođači su ovrhli žito, a da ga ni nakon mjesec dana nisu predali državi. U procesu otkupa žita bilo je dosta špekulacija, a otkup se odvijao uglavnom stihijski. Na ukupne prinose uticala je suša, tako da je otkup bijelih žitarica na području sreza Doboj ostvaren sa 81,8%. Po MNO on se kretao: Kotorska 113, 4%, Kostajnica 100,1%, Bušlatić 99%, Sjenina 96,6%, Velika Bukovica 90,1%, Majevac 85,%, Lipac 80,6%, Kožuhe 80,4%, Milovac 80,3%, Johovac 73,4%, Osječani 50,6%. SRZ‐e plan otkupa bijelih žitarica ostvarile su sa 79,2%. Ni otkup drugih poljoprivrednih proizvoda nije se nije odvijao po planu. Otkup stoke iznosio je 55,3%, otkup svinja 60,7%, masti 29,75, vune 91,3%, sijena 45,4%, mlinskog ušura 75,1%, kukuruza 47,6%, mlijeka 51,4%.71 Povjereništvo za poljoprivredu u ovom razdoblju imalo je zadatak da organizuje žetvu i vršidbu, što je uz manje nedostatke izvršeno. Povjereništvo za poljoprivredu razvilo je plan obaveznog držanja stoke u 1950. godini u privatnom i plan popune stočnog fonda u zadružnom sektoru. Međutim, rezultati su bili ispod očekivanog. Najveći nedostatak povjereništva odnosi se na zapostavljanje kapitalne izgradnje pri SRZ‐ma, gdje je trebalo izgraditi ukupno 77 objekata, a do kraja septembra 1950. godine izgrađeno je 11 objekata i započeto još 14, što je ukupno iznosilo 32,4% u odnosu na planirano. Očito je da se SRZ‐e , pa ni ZZ zadruge nisu u

68 A TK, OBNOT, k‐, d‐ 705/4. Pregled ostvarenog plana za prvo tromesečje 1950. godine. 69 A TK, OBNOT, k‐, d‐803/1‐5. Zapisnik sa IV redovnog zasijedanja NO sreza Doboj, od 28. septembra 1950. 70 A TK, OBNOT, k‐, d‐ 803/1‐5. 71 A TK, OBNOT, k‐, d‐ 803/14‐32. Zapisnik sa IV redovnog zasijedanja NO sreza Doboj, od 28. septembra 1950. 146 dovoljnoj mjeri posvetili pažnju kapitalnoj izgradnji. Najbolje rezultate na tom planu pokazale su: SRZ‐a “Stanari”, SRZ‐a “Trebava” i SRZ‐a “Brđani”, dok je najslabije rezultate na ovom planu imala SRZ‐a “Beba Veselić” u Bušlatiću. Loše razultate na planu kapitalne izgradnje imale su i ZZ u Majevcu i Johovcu. U ovom periodu SNO Doboj je izdvojio finansijska sredstva za izgradnju četiri zadružna doma: u Kožuhama, Osječanima, Johovcu i Majevcu. 72 Povjereništvo za poljoprivredu je radilo na razvijanju plana jesenje sjetve po MNO‐a i SRZ‐a. Međutim, realizacija jesenje sjetve nije se odvijala po planu, posebno u MNO Osječani i Velika Bukovica. Posebno loša realizacija sjetve bila je kod 20 SRZ‐a, jer u istim nije bilo stručnih lica spremnih da razrade navedene planove. SRZ‐e su se oglušile i po pitanju radne snage za privredu, jer veoma mali broj SRZ‐a je uputio zadrugare na rad u privredu. U ovom periodu za Povjereništvo poseban problem predstavljao je otkup kukuruza, jer u sedam MNO nije otkupljeno ni zrno kukuruza, a u ostalim MNO otkupljeno je svega 4.535 kg. Određen problem je predstavljao i smještaj stoke, ali i pored toga njihovo zdravstveno stanje je bilo zadovoljavajuće.73 Posljedice slabe žetve i otkupa na području sreza Doboj u 1950. godini reflektovalo se nešto kasnije u jesen iste godine, kada je na seli nastupila glad, stočni fond je bio u opadanju, a stočne hrane nije bilo dovoljno da se prehrani postojeći stočni fond.74 Problem otkupa i naplate poreza bio je sve evidentniji u svim MNO, a ni jesenja sjetva nije se odvijala po planu,75 posebno u MNO Osječani, Sjenine, Gajevac i Velika Bukovica. 76 Ovakvom razvoju situacije u oblasti poljoprivrede na području sreza Doboj doprinio je slab rad SRZ‐a, ali i ZZ koje su bile kreditno prezadužene, posebno ZZ Kožuhe i Miljkovac, kao i preduzeće “Zadrugar”.77 Sve je to dovelo do daljeg slabljenja zadružnog, ali i ukupnog poljoprivrednog sektora na području sreza Doboj. Takav trend je nastavljen i u narednom periodu, gdje su bili evidentni brojni propusti na planu otkupa, naplate i otpisa poreza, što je zahtijevalo snažniju akciju od strane političke i partijske vlasti i više aktivnosti i političkog rada na terenu, što je kasnije i uslijedilo.78 Određeni propusti u oblasti poljoprivrede rezultat su i nagomilane administracije u SNO Doboj, u Povjereništvu za poljoprivredu, kao i u MNO. Stoga su poduzimane aktivnosti na reorganizaciji SNO Doboj sa 15 na 10 povjereništava.79 Da se radilo o ozbiljnom problemu ukazuje i činjenica da se i Savjet za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti Vlade NR Bosne i Hercegovine ozbiljno bavio ovim poslom, pa je zahtijevao od Oblasnog narodnog odbora Tuzla

72 A TK, OBNOT, k‐, d‐803/14‐32. 73 A TK, ONNOT, k‐, d‐803/14‐32. 74 A TK, OBNOT, k‐, d‐804/2. Zapisnik sa sjednice Izvršnog odbora SNO Doboj od 4. oktobra 1950. 75 A TK, OBNOT, k‐, d‐818/2. Zapisnik sa sjednice Izvršnog odbora SNO Doboj od 16. oktobra 1950. 76 A TK, OBNOT, k‐,d‐835/2. Zapisnik sa sjednice Izvršnog odbora SNO Doboj od 28 oktobra 1950. 77 A TK, OBNOT, k‐, d‐830/2. Zapisnik sa sjednice Izvršnog odbora SNO Doboj od 24. oktobra 1950. 78 A TK, OBNOT, k‐, d‐869/2. Zapisnik Izvršnog odbora SNO Doboj, od 11 decembra 1950. godine. 79 A TK, OBNOT,k‐,d‐848/2. Zapisnik Izvršnog odbora SNO Doboj od 27. novembra 1950. 147 da se smanji broj službenika u SNO Doboj sa 110 na 100.80 Nakon ovog uslijedilo je smanjenje broja službenika u SNO Doboj, ali i u GNO Doboj,81 te u skoro svim MNO sa područja ovoga sreza.82 Navedene reorganizacije u oblasti administracije na području sreza Doboj nisu dovele do poboljšanja stanja u oblasti poljoprivrede. Iako su predstavnici političkog i partijskog života svojom agitacijom na selu pokušali učiniti određene pomake, to nije dalo rezultata. Naprotiv, stanje u poljoprivredi postajalo je sve teže. Značajno tome doprinijela je sušna i loša godina, ali i sve slabija organizacija u državnom sektoru, posebno u oblasti zadrugarstva. Stoga je evidentno enormno smanjenje otkupa žitarica, a posebno stoke, koje se kretalo 1950. godine nešto više od 10% od planiranog,83 a tako je bilo i sa otkupom bijelih žitarica.84 U 1951. godini na području sreza Doboj egzistiralo je ukupno 20 SRZ‐a. No njihov rad je postajao sve slabiji i neorganizovaniji. Malo koja je SRZ‐a u ovom vremenu bila samoodrživa. Zadrugari sve više napuštaju SRZ‐u, i sve više su vremena provodili na okućnici. Evidentan je bio nemaran odnos prema zadružnoj imovini, a bile su prisutne i druge anomalije. U SRZ‐a nije se uspjela razviti poljoprivredna proizvodnja, stočni fond je postajao sve slabiji, voćarski rasadnici nisu uspostavljeni, tako da je sve izvjesnije bilo da se SRZ‐e više ne mogu održati u postojećoj formi. Teško ekonomsko stanje i brojni nedostaci u SRZ‐a bili su osnovni razlog jačanja kolebljivosti i težnji za izlaskom iz zadruga. Sve više zadrugara je upućivao molbe za istupanje iz SRZ‐a. Tako je iz SRZ‐e “Osječani” molbu za istupanje iz zadruge uputilo 8 porodica,85 a takvih molbi bilo je i u drugim SRZ‐a na području sreza Doboj. Pojava kolebljivosti i istupanja zadrugara iz SRZ‐a bio je veoma ozbiljan problem o čemu govori i činjenica da su u vezi sa ovom prblematikom u više navrata održavana savjetovanja KP i NF. Međutim, ni nakon toga nije bilo nekih pozitivnih pomaka. Naprotiv stanje u SRZ‐ma se dalje usložnjavalo, što pokazuje činjenica da je na rad izlazilo između 50 i 60 % zadrugara.86 Koliko se ulagalo u SRZ‐e u ovom periodu najbolje pokazuje činjenica da kapitalnih ulaganja nije uopšte bilo, knjigovodstvena ažurnost je bila sasvim slaba, tako da je na području sreza Doboj od 20 SRZ‐a njih 6 vodilo ažurno knjigovodstvo.87

80 A TK, OBNOT, k‐, d‐ 1.203/1. Dopis strog. pov. br. 991/50 od 4. septembra 1950. godine koji je upućen od strane Savjeta za zakonodavstvo NR Bosne i Hercegovine Oblasnom narodnom odboru Tuzla. 81 A TK, OBNOT, k‐, d‐1482/2. Zapisnik GNO Doboj od 19. januara 1951. 82 A TK, OBNOT, k‐, d‐1461/6. Reorganizacija MNO u srezu Doboj, januar 1951. 83 A TK, OBNOT, k‐, d‐1777/2. Zapisnik Izvršnog odbora SNO Doboj, od 2. juna 1951. godine. 84 A TK, OBNOT, k‐, d‐ 1872/2. Zapisnik SNO Doboj od 27. avgusta 1951. godine 85 A BiH, GZS, d‐272/51. Izvještaj o problemima fondova i SRZ‐a u 1951. godini na području srezova: Zvornik, Bijeljina, Brčko, Tuzla, Lopare i Doboj. 86 A BiH, GZS, d‐272/51. 87 A BiH, GZS, 314/51. Stanje knjigovodstva kod SRZ‐a u Bosni i Hercegovini na dan 1. maj 1951. godine. 148

U 1952. godini, došlo je do pojačanog intenziteta napuštanja SRZ‐a. Tendencija napuštanja bila je izraženija nego što je to pokazivao broj podnesenih molbi. Na području sreza Doboj najveći broj zadrugara se već povukao na okućnice. Osim toga, zemlja je bila ušla u fazu Petogodišnjeg plana i industrijalizacije, pa je za zadrugare bilo znatno prihvatljivije zapošljavanje u industriji nego u zadrugarstvu. Stoga je zbog totalne ekonomske nesposobnosti za razvoj poljoprivredne proizvodnje u 1952. godini inteziviran proces rasformiranja SRZ‐a. Uistinu, jedan manji broj SRZ‐a je pokušao reorganizacijom održati poljoprivrednu proizvodnju, ali bez značajnijeg uspjeha. Jedan broj zadruga se reorganizovao na bazi udruživanja sa zemljoradničkim zadrugama. Međutim, ni proces reorganizacije nije zaustavio daje slabljenje i osipanje SRZ‐a. I dalje se povećavao broj podnesenih molbi za isključenje i zadruga. Tako je na području sreza Doboj sredinom 1952. godine u 20 SRZ‐a bilo uključeno 918 domaćinstava, sa 5.900 članova. Istovremeno u tom periodu 325 domaćinstava je podnijelo molbu za isključenje, ili više od jedne trećine domaćinstava.88 Masovno neraspoloženje zadrugara prema SRZ‐a, nije rezultat smanjenja poljoprivredne proizvodnje usljed posljedica suše i podbacivane roda žitarica i voća, već je riječ o potpunom nepovjerenju u SRZ‐e, što je krajem 1952. godine dovelo do potpunog rasula mnogih SRZ‐a. U drugoj polovini 1952. godine, SRZ‐e su već bile nesposobne za poljoprivrednu proizvodnju koja bi obećavala bilo kakvu ekonomsku stabilnost. Broj zadrugara u SRZ‐a se smanjivao iz dana u dan, a i broj SRZ‐a na području sreza Doboj do kraja 1952. godine je značajno smanjen. Preostale SRZ‐e u 1953. godini su bile bez bilo kakve vizije razvoja, sa totalno slabom ekonomskom snagom i bez realnih šansi da se održe. U SRZ‐a nastavljen je proces ubrzanog raspadanja. Zadrugari su masovno napuštali SRZ‐e, odnoseći i uništavajući imovinu. Tako je bilo na cijelom prostoru tadašnje države, pa i Bosne i Hercegovine, pa i na području sreza Doboj. U takvim okolnostima država je shvatila, ali i priznala svu nemoć, uvidjevši da je proces kolektivizacije sela promašen projekat. Isti je prevashodno u početku bio motivisan ideologijom zasnovanom na ideji razvoja kolektivizacije po uzoru na sovjetsku kolektivizaciju sela, a potom na ideji provođenja kolektivizacije po svaku cijenu, kao mjere sa kojom je politički i partijski vrh želio dokazati Sovjetskom Savezu i članicama Informbiroa da su na pravom putu razvitka socijalizma. Međutim, ideja kolektivizacije sela, ne samo da nije uspjela u preobražaju istog, već je doprinijela daljem nazadovanju i propadanju sela. Tako je bilo i na području sreza Doboj. Do kraja 1953. godine SRZ‐e na području ovog sreza bile su likvidirane, dok je na području Oblasti Tuzla ostao da egzistira sasvim mali broj SRZ‐a. 89 Raspadom SRZ‐a, ostali su brojni problemi. Nisu razrješeni imovinski odnosi zadrugara i zadruge, ostala su kreditna zaduženju zadruga kod banaka, nije riješeno zbrinjavanje preostale zadružne imovine i slično. Država kao pokretač i nosioc aktivnosti kolektivizacije sela pokušala je raznim zakonskim i drugim mjerama doprinijeti bržem i bezbolnijem raspadu SRZ‐a. Likvidacijom imovina

88 A BiH, GZS, 42/52. Statistički podaci sa SRZ‐e u Bosni i Hercegovini po srezovima za 1952. godinu. 89 A BiH, GZS, d‐28/53. Statistički podaci o SRZ‐a u NR BiH na dan 31. decembar 1953. godine. 149

SRZ‐a, dodjeljivana je zemljoradničkim zadrugama, koje su djelovale na teritoriji likvidiranih SRZ‐a. Jedan dio poljoprivrednih mašina i alata prodavali su Seljački zadružni savezi, a građevinsko‐poljoprivredni objekti dodjeljivani su zemljoradničkim zadrugama i MNO za razne privredne i društvene potrebe. Razlog raspada seljačkog zadrugarstva, treba prije svega tražiti u nerealno postavljenim ciljevima od strane KPJ i nove komunističke vlasti, zasnovanim na nepraktičnom preuzimanju sovjetskog modela kolektivizacije, koji je iz praktičnih i logičnih razloga bio neostvariv na području tadašnje države, Bosne i Hercegovine, pa i sreza Doboja. Umjesto preobražaja sela, selo je doživjelo još jedan fijasko, a seljaci su ostali još dugo najugroženija kategorija stanovništa u siromašnom bosanskohercegovačkom društvu.

Umjesto zaključka

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata prilike na selu u Bosni i Hercegovini bile su izuzetno složene. Stoga je nova komunistička vlast, posegla za brojnim mjerama, a kako bi ublažila posljedice rata i zadovoljila interes selljaka koji su platili najveću cijenu u ratu. Shvatajući važnost i složenost prilika na selu, političke i državne strukture željele su u agraru provesti mjere brzo i efikasno. Pored brojnih mjera poduzimanih od strane partijske i državne vlasti najvažnije su svako provođenje agrarne reforme i kolonizacije, te forsiranje državne, odnosno zadružne forme djelovanja u poljoprivrednoj proizvodnji, kroz kolektivizaciju sela. Za provođenje agrarne reforme i kolonizacije doneseni su propisi na saveznom i republičkim nivoima, te formirani posebni organi i tijela, počev od saveznog pa do mjesnog nivoa. Na području Doboja, egzistirala je Okružna komisija za provođenje agrarne reforme i kolonizacije, te sreska i komisije MNO, kao i SNO Doboj. Kolonizacija je podrazumijevala preseljenje siromašne seoske populacije iz Bosne i Hercegovine i drugih krajeva u Vojvodinu. Za Bosnu i Hercegovinu bila je utvrđena najveća kvota koja je u konačnici iznosila 14.500 porodica. Bosanskohercegovački naseljenički rejon u Vojvodini bio je Banat, u trokutu Zrenjenin, Jaša Tomić i Velika Kikinda. Seljačko stanovništvo se iseljavalo sa cijelog prostora Bosne i Hercegovine, a nešto više iz Bosanske krajine. Sa područja sreza Doboj iselilo se prema raspoloživim podacima ukupno 280 porodica, sa 1.565 članova. Isti su naselili područje Zrenjanina, Bačke Palanke, Velike Kikinde i Jaše Tomić. U nacionalnom pogledu, kako u Bosni i Hercegovini tako i srezu Doboj, više od 98 odsto iseljene populacije činili su Srbi, a svega 2 odsto činili su Hrvvati i Bošnjaci, što upućuje da je proces kolonizacije pored ekonomsko‐socijaloške, bio zasnovan i na nacionalno‐ etničkim osnovama. To svakako nije bilo u skladu sa proklamovanim načelom o pravu prvenstva boračke populacije u procesu kolonizacije. Stoga se nameće mišljenje, da je forsiranjem nacionalno‐etničke, odnosno srpske komponente u procesu kolonizacije u vremenu od 1945. do 1948. godine svjesno ojačan srpski element u Vojvodini, što se može posmatrati dijelom sveukupnog nacionalnog srpskog projekta i težnje da se zaposjedne plodna vojvođanska ravnica.

150

Drugi važan proces proveden nakon Drugog svjetskog rata jeste agrarna reforma i unutrašnja kolonizacija, koja je imala za cilj promjenu vlasničkih zemljišnih odnosa u Bosni i Hercegovini. Za ovaj proces putem zakonskih mjera, oduzimanjem zemlje od “državnih neprijatelja”, konfiskacijom i eksproprijacijom beglučke i zemlje vjerskih zajednica, zauzimanjem napuštene zemlje stvarao se zemljišni fond iz kojeg je zemlja dodjeljivana agrarnim interesentima, bezemljašima i siromašnim seljacima. Prema dostupnim podacima ukupan zemljišni fond u Bosni i Hercegovini iznosio je oko 135.000 ha zemljišta, dok je zemljišni fond na području sreza Doboj iznosio oko 1.800 ha, a agrarnih interesenata je bilo oko 2.800. Naime , riječ je o zemljištu koje je pripremljeno za promjenu vlasnika. Raspodjela zemlje je započela odmah po donošenju prvih odluka o eksproprijaciji. U procesu eksproprijacije bilo je puno negodovanja i nezadovoljstva, posebno od strane starih vlasnika zemlje. Međutim, vlasti su ovaj proces u određenim slučajevima provodile i nasilno. Proces agrarne reforme se u Bosni i Hercegovini uglavnom je završen do 1948. godine. Tako je bilo i na području sreza Doboj. Zemljom iz zemljišnog fonda u Bosni i Hercegovini je namireno 14.382 agrarnih interesenata ( sa oko 20 % od ukupnog zemljišnog fonda). Na području Doboja namireno je oko 1.100 agranih interesenata sa više od 25 % zemlje iz agrarnog fonda). To znači da je isto toliko novih vlasnika zemlje. Promjena vlasničke strukture išla je u prilog jednoj nacionalno‐etničkoj skupini, Srbima, a na štetu druge, Bošnjaka, što se pokazalo i najvažnijim ishodom ovako provedene “agrarne reforme”. Povlašteni korisnik zemljišnog fonda bila su državna poljoprivredna dobra kojima je pripalo negdje oko 44,43 % ukupnog zemljišnog fonda. Značajne površine dobilo je i Ministrstvo šumarstva (oko 20,84%), dok su zanemarljivo male količine dodijeljene SRZ‐a, privrednim organizacijama, školama i drugim državnim ustanovama. Određene površine zemljišta su ostale do kraja 1948. godine nepodijeljene. Značajnu ulogu u oblasti agrara nakon Drugog svjetskog rata igralo je i zadrugarstvo. Posebno do izražaja je došla kolektivizacija sela, zamišljena po uzoru na sovjetsku kolektivizaciju. Proces seljačkog radnog zadrugarstva imao je dvije faze. Prvu, koja se odvijala do kraja 1948. godine, koja je praćena od strane KP i vlasti, ali uz određenu suzdržanost i potrebu primjene dobrovoljnosti. U ovoj fazi razvitka SRZ‐e se nisu omasovile, niti su razvile značajniju poljoprivrednu proizvodnju. Na području sreza Doboj osnovane su svega tri SRZ‐e i ovaj vid poljoprivrednog privređivanja na ovom području nije dao značajnije rezultate. U oblasti agrara, značajniju ulogu igrali su SNO, MNO, ZZ i SZS, koji su imali zadatak organizacije poljoprivredne proizvodnje i obezbjeđenja ishrane stanovništva. Međutim, na planu poljoprivredne proizvodnje, navedena tijela i organi imali su brojne poteškoće. Planovi sjetve i žetve nisu realizirani na zadovoljavajućoj razini, otkup poljoprivrednih proizvoda bio je ispod potrebe društvene zajednice, što je bio rezultat slabih prinosa, ali i određene samovolje i zloupotreba od strane predstavnika sreskih i mjesnih narodnih odbora. Od početka 1949. godine, započela je nova faza kolektivizacije sela, zasnovana na masovnom osnivanju SRZ‐a i uključivanju u iste seljačke populacije.

151

Na ovaj proces posebnog uticaja imao je Drugi plenum CK KPJ i Rezolucija Informbiroa. U KP je preovladavalo mišljenje da je neophodnost pojačane kolektivizacije ne samo izraz konstantno loše poljoprivredne proizvodnje, već i odgovor na informbirofske optužbe. Masovna kolektivizacija je trebala da predstavlja bitnu pretpostavku prevazilaženja ekonomske zaostalosti sela, prelaskom kroz formu seljačkog radnog zadrugarstva sa sitnog na krupni zemljišni posjed. Zamisao KP i vlasti bila je pored masovnog uključivanja seljačkih kategorija, i brža kapitalna izgradnja, bolja organizacija rada i bolji prinosi u poljoprivredi. Trend masovne kolektivizacije u 1949. godini zahvatio je i srez Doboj u kojem je do kraja godine osnovano ukupno 16 SRZ‐a, u koje je bilo uključeno 580 domaćinstva. Međutim, omasovljenje SRZ‐a nije dalo značajnije rezultate na planu poljoprivredne proizvodnje. Slabost SRZ‐a pokazale su se već 1949., ali i narednih godina, gdje su prinosi bili voma niski i daleko ispod privatnog poljoprivrednog posjeda. Negativne tendencije u oblasti SRZ‐a , odražavale su se na cjelokupnu poljoprivrednu proizvodnju na prostoru sreza Doboj. Ista je uglavnom stagnirala, planovi sjetve i žetve bili su ispod očekivanog, kao i otkup, što je stvaralo dodatne probleme vlastima da prehrane stanovništvo. Tome je posebno doprinijela nerealna procjena vlasti u oblasti agrara i neobjektivno forsiranje SRZ‐a, koje su sve više pokazivale slabosti. Već u 1951. godini najveći broj istih sa područja sreza Doboj bio je neodrživ. Kod zadrugara je bila izražena kolebljivost, te su se sve više odlučivali na napuštanje SRZ‐a. U 1952 i 1953. godini svih 20 SRZ‐a sa područja sreza Doboj bilo je likvidirano, ostavljajući iza sebe brojne probleme u oblasti agrara. Slom i likvidacija SRZ‐a, te loše stanje u poljoprivredi je prije svega rezultat nerealno postavljenih ciljeva od strane KP i komunističke vlasti, koje su težile da pod svaku cijenu provedu mjere kolonizacije, agrarne reforme i isforsiraju seljačko radno zadrugarstvo, koje je umjesto uspjeha dovelo da nazadovanja sela i teškog položaja seljaka na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, pa i na području Doboja. Posljedice pogrešno pogrešno vođene politike u agraru u ovom periodu osjećat će se dugo vremena na ovom prostoru.

152

Mr. sc. Rusmir Djedović

Historijsko­geografska istraživanja Doboja

Sažetak

U radu se govori o nekoliko u nauci nepoznatih historijsko‐geografskih pitanja a vezana su za razvoj naselja Doboj. Na višestoljetni razvoj i izgled naselja Doboj uticali su brojni historijsko‐geografski činioci a neke od njih razmatrama kao posebna pitanja. Hidrografske promjene i riječna korita su umnogome usmjeravali izgled Doboja. Također i stare putne komunikacije. Dato je nešto više o zaboravljenoj mahali Zagrad kao i staroj Čaršiji u Doboju. Doneseno je i nekoliko novih podataka o hanovima u naselju Doboj. Familije u Doboju su u literaturi vrlo slabo istražene pa se o nekim starim dobojskim familijama donosi nešto podataka. Za ovaj rad su uglavnom upotrebljeni do sada nekorišteni izvori i dokumentacija. Radi se o izvorima austrougarske provenijencije, kakvi su gruntovne knjige, katastarski planovi i topografske karte.

Ključne riječi:

Doboj, historijsko‐geografska istraživanja, Čaršija, mahale, hanovi, familije

Historijsko‐geografski i prirodno‐geografski činioci su uslovili da Doboj ima veliki značaj od najstarijih vremena do danas. Oni utiču i na izgled samog naselja Doboj. To se posebno odnosi na saobraćajne i strateške činioce koji neprestano utiču na razvoj i karakteristike naselja.

Prirodno­geografska osnova za prostorni razvoj naselja Doboj

Prirodno‐geografska osnova a ovdje mislimo prije svega na hidrografske prilike i njen uticaj na poplave i izmjene hidrografske mreže stalno vrlo bitno utiču na prostorni izgled naselja Doboj. Kod Doboja se stiču za bosanske prilike veće rijeke Bosna i njene pritoke Spreča i Usora.

153

Milenijumski i stoljetnji uticaji velikih poplava i njima izazvanih hidrografskih promjena neprestano mijenjaju realnu situaciju i usmjeravaju promjene u razvoju naselja. To se prije svega misli na promjene riječnih korita Bosne, Spreče i Usore. Poslije poplava i promjena korita ovih velikih rijeka, ostaju stara njihova korita, opjesci (pijeskovi), močvarna zemljišta, bare i zabarena zemljišta.

Okolina Doboja na austrougarskoj topografskoj karti R=1:200.000 Inače se starinom dno doline rijeke Bosne kod Doboja nazivaju: Gornje Polje (nizvodno od ušća Usore), Srednje Polje (današnji dio Doboja koji se naziva Usora) i Donje polje (sjeverno od Doboja). Starinom su i dva veća kompleksa zemljišta sa nazivom Bare. Jedne Bare su odmah sa južne strane starog naselja Doboj (ispod Orašja) ka Usori a druge Bare su nizvodno od Doboja ka sjeveru. Posmatrano unazad kroz stoljeća mi nemožemo sa puno preciznosti dati hidrografsku situaciju u Doboju u pojedinim vremenskim periodima. Možemo samo ukazati na neke moguće situacije i promjene preko indirektnih činjenica. Položaj rimske utvrde i pratećeg naselja uz nju koji se nalaze južno od Doboja na najvišem dijelu polja ukazuje da je još prije dvije hiljade godina zasigurno taj lokalitet bio van domašaja velikih poplava.

154

Na prelazu 16/17 stoljeće se u okviru naselja Doboj spominje posjed mezra Mala i Velika otoka s onu stranu velike rijeke Bosne. Ovo ukazuje da je prije tog vremena Bosna promijenila korito i nekadašnji dio naselja Doboj je ostao sa druge strane rijeke. Prema podacima rijeka Bosna je do prelaza 17/18 stoljeće tekla neposredno ispod tvrđave Doboj. Do samog korita rijeke su silazili bedemi tvrđave i ona je pored dijela na uzvišenju imala i dio na rijeci. To pretpostavlja i mogućnost plovidbe od Doboja do Save i dalje. Neka velika poplava je ubrzo bitno promijenila hidrografsku situaciju i korito Bosne se odmiče ka istoku. Tvrđava Doboj ostaje bez izlaska na rijeku i povlači se na vrh uzvišenja. Staro korito Bosne ispod tvrđave naslijeđuje manja rijeka Liješanj koja nastaje južno od Doboja (na području Prisada, Makljenovca i Miljkovca). Nisko zemljište ispod tvrđave između novog korita Bosne i Liješnja (starog korita Bosne) je sve do najnovijih vremena često plavljeno a od velikih poplava i po nekoliko metara vode. I nazivi zemljišta na ovom području koji su zabilježeni još krajem 19. stoljeća: Pijeskovi, Ada, Adica, Luka, govore o tome. Analizirajući granice naselja (katastarske općine) Doboj krajem 19. stoljeća vidimo i hidrografsku situaciju iz ranijih perioda. Granica naselja ka Pridjelu na jugu na jednom mjestu prelazi Bosnu i obuhvata zemljište, očito unutar neke stare okuke rijeke Bosne. Kod samog Doboja njegovoj katastarskoj općini pripada i veći kompleks zemljišta sa druge strane Bosne ka Svjetlići. Sve do jednog napuštenog riječnog korita koji se krajem 19. stoljeća naziva Stara Spreča. Dali sve ovo ukazuje da je tim koritom nekada tekla Bosna pa se prije nekoliko stoljeća povukla na zapad a tu nastavila da teče Spreča pa i ona u 18/19 stoljeću svoje ušće u Bosnu napravila nešto južnije, ostaje za detaljnija istraživanja. Od kraja 19. stoljeća do danas više nemamo promjena korita rijeka nisko zemljište oko njih često zahvataju poplave. To se posebno odnosi na današnji centar grada Doboja koje se iza Drugog svjetskog rata razvio na onom niskom zemljištu između starog i novog korita rijeke Bosne. Grad Doboj ponekad zahvataju i katastrofalne poplave. Tada su ifrastruktura i brojne zgrade pod vodom a iza nje ostaju velike posledice. Spomenimo poplave 1906 i 1907 godine, kada je vodostaj Bosne prešao 4 metra. Uz Prvi svjetski rat su također bile velike poplave. Tada je oštećena i željeznička pruga. Velika poplava 1965 je u Doboju zahvatila 1480 stambenih i poslovnih objekata. Više od 300 stanova nije više bilo za upotrebu. Početkom 21. stoljeća, u maju 2014. godine je Doboj zahvatila rijetko katastrofalna poplava. U centru grada je dostizala i nekoliko metara. Pored prizemlja, voda je doprla i do prvih spratova zgrada. Ostavila je velike posljedice koje se još uvijek saniraju.

Starine – toponimi

Duga historija Doboja je ostavila i brojne starine.

155

Spomenimo arheološke tragove prahistorijskih vremena na brežulku iznad ušća Usore u Bosnu. Zatim, rimski vojni logor i civilno naselje pored njega. Refugij iznad ušća Usore tokom kasne antike. Na istom mjestu su tragovi naseljavanja iz ranog srednjeg vijeka. Iz srednjeg vijeka su brojne starine u Doboju. Predpostavlja se da je u Makljenovcu u predjelu Crkvina bila manja crkva čiji je pod bio popločan rimskim spomenicima. Oko crkve bili su grobovi u kojima je nađeno nešto nalaza iz 9‐13. stoljeća. U obližnjem naselju Prisadi na uzvišenju, prema predanju starinom su se nalazile neke stare ruševine (možda grada). Ispod je voda po imenu Gradac, odnosno zemljište Ograđenovac. Dalje predanje kaže, da je na Visokoj Glavici nekada bila velika varoš. Kad je kuga morila onda je svijet pobjegao prema Derventi i u današnji Doboj, gdje su pomalo iskrčili velike šume i grad osnovali. Oko Doboja je na nekoliko mjesta ranije bilo stećaka. U Orašju ima voda Juriškovac a po kazivanju lokalnog stanovništva (muslimana) bio je tu davno neki Juro, bogat čovjek. U samom Doboju najznačajnija srednjovijekovna starina je tvrđava Doboj. Vjerovatno je još od prije 12 stoljeća na uzvišenju bila neka manja fortifikacija. Ojačana je tokom 12/13. stoljeća a u jaču tvrđavu pretvorena tokom 14/15. stoljeća.

Na teritoriji današnjeg grada Doboj imaju brojni stari toponimi koji ukazuju na starine. Samo toponima od osnove var, što na mađarskom znači grad, u Doboju ima na tri veća lokaliteta. Varošišta su veći kompleks zemljišta između korita Bosne i Stare Spreče ka Svjelići. Zemljište Luka–Varošišće je ispod starog Doboja u današnjem njegovom centru. Varoš, mahala i predio je veći prostor sjeveroistočno od srednjovjekovnog grada. Samo da spomenemo jednu parcelu sa nazivom Varoš, a to je oranica na k.č. 892/2, površine preko 6 dunuma koje je krajem osmanskog perioda vlasnik Hasanbeg Dautović iz Doboja. Još dva obližnja veća lokaliteta su Varoš u naselju Lipac i Varoš u naselju Kostajnica. Šta zapravo znače ovi toponimi i lokaliteti u razvoju grada Doboja treba tek istražiti. Sa osnovom grad u Doboju imaju dva lokaliteta. Prvi je poznat u narodu kao Gradina ili Stari grad a odnosi se na srednjovjekovni grad i osmansku tvrđavu Doboj. Drugi lokalitet je u južnom dijelu grada a odnosi se na veći kompleks zemljišta pod nazivom Gradina a u vezi snjim i manji lokalitet sa nazivom Grad. Radi se o već poznatom antičkom lokalitetu na Usori. Sjeverno od Doboja je predio i potok pod nazivom Kraljevac. Moguće da je taj naziv trag nekog od domena kraljeva dinastije Kotromanića, vladara srednjovjekovne države Bosne. Još da spomenemo nekoliko zemljišta sa nazivom Kratelj, koji mogu podsjećati na neke davne epidemije kolere i groblja od njih. To su dva zemljišta Kratelj u samom Doboju i zemljište Kratelj u obližnjim Čifčijama. U Čifčijama pod nazivom Kratelj su npr.: oranica Kratelj k.č. 63/1 površine 5 dunuma, k.č.

156

63/2 Kratelj od 5,5 dunuma, k.č. 67 od preko 4 dunuma, kao i k.č. 69 površine 4 dunuma. Zemljište sa nazivom Kratelj starinom postoji i na dva mjesta u Doboju. Da spomenemo u Čivčijama i zemljišta pod nazivom Šuma sa grobljem površine 2 dunuma na k.č. 87 i k.č. 86/2 od preko 3 dunuma. Također, i k.č. 43, 46 i 60, pod nazivom Kamenovi, ukupne površine preko 35 dunuma. Zatim, k.č. 84/2 groblje od oko 4 dunuma koje se krajem 19. stoljeća (tačnije 1885. godine) vodi na Obćina Muhamedanska u Čivčijama.

Gdje se nalazila mahala Zagrad

Jedna od starih mahala u Doboju koja postoji još od osmanskih vremena je pod nazivom Zagrad. Danas je tačan položaj ove stare dobojske mahale gotovo zaboravljen. Poneki je situiraju ispod Gradine, prema mahali Kupusija. A zapravo, položaj ove mahala je u dokumentima precizno određen. Svi navedeni dokumenti smještaju ovu mahalu sa sjeverne strane tvrđave u Doboju i stare Čaršije u Doboju. Zapravo, mahala Zagrad je bila srasla sa Čaršijom u Doboju i u njoj je bilo i dućana. U mahali Zagrad za osmanske uprave stanuju stare familije. One su potomci uglavnom najznačajnijih li nosti Doboja iz osmanskog perioda. Takve su familije: Kapetanovića, Topčagića, Spahića i Džaferagića (spominje se neki Tosunbeg Džaferagić). Jedne kuće kućni broj 213 u Zagrad mahali je vlasnik Širbeg Širbegović. Ovi Širbegovići su nazivani i Porobići. Godine 1913. su vlasnici Muhamedbeg Širbegović umrlog Ibrahimbega iz Tešnja i Ademaga Mešić umrlog hadži Mehmed ef. sa po ½ oba iz Tešnja. 1940. godine vlasnik je Omer Muftić umrlog Osmana, kao i supruga Umihane rođeno Nametak. Na osnovu odluke Sreskog suda u Doboju 1946. godine, vlasnik te kuće postaje Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Više kuća u mahali Zagrad je imala stara familija Spahić. Jedne kuće na samom dodiru Zagrad mahale sa Varoši prije 1885. godine vlasnik je Muharem Spahić. Od njegovog malodobnog sina Ađula 1894. godine ovu kuću kupuje Jovan Vranješević paroh iz Doboja. Od njega 1902. godine naslijeđuju malodobne Gospava i Milica, kćeri pokojnog Jovana Vranješevića. U Zagrad mahali 1913. godine neke nekretnine ima Abdul Gani ef. Ganibegović umrlog Derviša (Dede).

Čaršija i ponešto iz njene trgovine

Tokom osmanskog perioda, sve od 15/16. pa do 19. stoljeća, u naselju Doboj se razvija njegov centralni gradski sadržaj, tj. Čaršija. Čaršija u Doboju je kroz navedene stoljeće predstavljala poslovno i javno središte naselja. Tu su se nalazili glavni urbani i javni sadržaji naselja kao i širih prostora. Čaršija se razvija na mjestu srednjovjekovnog podgrađa koje je imalo poslovne i javne sadržaje. Često se naziva i Sukija, što upravo i znači čaršija.

157

Čaršija u Doboju od samog početka 16. stoljeća ima glavni vjerski objekat Čaršijsku džamiju. Pošto je izgrađena za vrijeme sultana Selima (1512‐ 1520. godine) naziva se i Selimija (npr. one džamije koje zu izgrađene za vrijeme sultana Sulejmana se nazivaju Sulejmanije). Pored džamije su Čaršijski mekteb (niža škola) i Medresa (viša škola). Tu je i zgrada Konaka – uprave nahije (općine) Doboj, koja se krajem osmanskog perioda nalazi u kući Osmanbega Kapetanovića.

Doboj na austrougarskoj topografskoj karti R=1:75.000 Svakako najvažniji sadržaj Čaršije u Doboju su desetine trgovačkih radnji (dućana) i zanatski radnji. Dućani i zanatlije su pružale usluge stanovnicima cijelog naselja i šire okoline. Vjerovatno u središtu Čaršije je održavana i pijaca sedmičnim pazarnim danom – petkom. U Čaršiji je bilo i stambenih privatnih kuća a u nekih je u prizemlju bilo i poslovnih prostora. Tu je bio i najmanje jedan han za smještaj putnika.

158

Vlasnici više desetina dućana i zanatskih radnji u Čaršiji krajem osmanskog perioda su vrlo različiti. Neki vakufi u Doboju posjeduju i dućane u Čaršiji. Pretežno vlasnici su bili muslimani ali je bilo i drugih vlasnika. U nastavku dajemo samo neka od vlasnika kuća i dućana u Čaršiji naselja Doboj sa kraja 19. stoljeća. Kuću sa dućanom odmah ispred Čaršijske džamije posjeduje Mehaga Hadžinumanbegović iz Doboja. Također, on ima još kuća i dućana. Više kuća i dućana u Čaršiji 1885. godine je u posjedu Muje Hadžića, očito vješta trgovca. Njega 1896. godine naslijeđuju udova Fatima kći Mula Bećira Odobašića i sin Salih. Godine 1913. hadži Saliha Hadžića naslijeđuju sinovi: Ragib, Alija i Salih i kći Hata udata za Saliha Bešlagića. Također, jedna kuća sa dućanom u Čaršiji odmah ispred džamije je vlasništvo Kabilio Behara Salamona iz Doboja. Opet, 1885. godine kuću u Bunar mahali (odmah uz Čaršiju) i dućan ispred Selimije ima Kabilio Mošo. 1899. godine su vlasnici Abraham M. Kabiglio i Behar Salamon Kabiglio sin Samuila. Godine 1885. nekoliko kuća isti posjeduje u Karanfil mahali (koja se nalazila ispod tvrđave ka polju). Jednu kuću i dućan u Čaršiji zajedno posjeduju hadži Fehimbeg Smajlbegović i Lazar Kovačević (i njegov sin Đoko) oba iz Tešnja. Više kuća i dućana u Čaršiji krajem 19. stoljeća zajedno imaju Đorđo Spasojević i Alibeg Kapetanović. Između ostalih i kuću u Čaršiji na samom ulazu u tvrđavu. Dio od Đorđe 1900. godine otkupljuje firma Himer Zuzkerfabrik Hartig et Rothermann u Brčkom novom mjestu a 1905. godine iz Beča. Kuću u Ćorić mahali i dućan u Čaršiji ispred Selimije posjeduje sam Đorđo Spasojević. Više nekretnina u Čaršiji posjeduje i Kosta Jeftanović.

Hanovi

Prije 1878. godine, i kasnije u naselju Doboj billo je 5 hanova. Veliki poznavalac prošlosti i izgleda bosanskih naselja Hamdija Kreševljaković navodi da u Doboju krajem 19. stoljeća postoje: Delića han, han Avde Čauševića u samom Doboju, Biogradlin han, Hadži Fehimbegov han i Angelusov han.

Delića han Kreševljaković kaže da je „Pred Dobojem putem iz Usore stajao Delića han, a sastojao se od dviju kuća spojenih kuburom (nadkrivenim hodnikom) koja je spajala prostorije na spratu. U prizemlju su bili podrumi za konje i kola. Han je sagrađen za turske uprave. Za konak se plaćalo 100 para, a putnici su mogli dobiti i hranu za se i za konje.“ U literaturi se o ovom hanu, kasnije više ništa nemože naći. Ovdje donosimo više do sada nepoznatih podataka o ovom hanu. Na austrougarskom katastarskom planu dijela naselja Doboj razmjera 1:6250 iz 1882‐1885. godine, dobro vidimo da na južnom ulazu u stari Doboj postoje dvije veće zgrade, neposredno jedna do druge. Biće da je tačno da su

159 bile spojene kuburom. Inače, kubura na turskom znači hodnik illi nadkriveni prolaz koji spaja kuće. U austrugarskim gruntovnim knjigama za Doboj iz 1885. godine nalazimo još podataka o ovom hanu. Te 1885. godine vlasnik obje ove zgrade je bio Vehbibeg Omer efendi iz Doboja. Radi se o kućni kućni broj 153 na k.č 625/2 u Adi i kućni broj 154 na k.č. 625/1 sa kućištem i baščom u Adi, sve u vlasništvu Vehbibega Omer efendi iz Doboja. Ovaj Omer Vehbi paša je gotovo nepoznat u dosadašnjoj bosanskoj istoriji. Godine 1861. je došao na službu u Bosnu, za vrijeme borbi sa crnogorcima. Poznato je da je imao 4 sina. Također, poznato je da se oženio u Bosni. Naslijeđuju ga 1912. godine Latifa Mulić udova Vehbipaše sa 1/8 i sinovi: Mustafa – Asimbeg, Mehmed ‐ Ćamilbeg, Hasan ‐ Tahsinbeg, Musa ‐ Ćazimbeg umrlog Omervehbipaše, svi sa 7/40, kao i kćeri Senija udata za Vasif ef. Mulazima sa 7/80 (svi iz Carigrada) i Hajrija udata Selmanagić sa 7/80 iz Srebrenice. Inače su Selmanagići krajem osmanskog perioda jedna od najvažnijih familija Srebrenice i Podrinja. Ovdje vidimo da se Omer Vehbipaša oženio u Bosni sa Latifom iz porodice Mulić. A također, i da se njegova kći udala u familiju Selmanagić iz Srebrenice. Kada je Omer Vehbipaša sa porodicom odselio u Tursku, kći je ostala da živi u Srebrenici. Ubrzo naslijednici han prodaju 1912. godine Petru Ajvazoviću rimo‐kat. župniku iz Doboja. Kasniji vlasnik je od 1934. godine Karlo Uhlir pok Karla iz Doboja sada u Sarajevu glavni kolodvor a 1945. godine je konfiskovano u korist Države Demokratske Federativne Jugoslavije. Kako vidimo Kreševljaković ovaj han naziva Delića han. Starinom izgleda njega drži neko iz dobojske familije Delić. U Doboju blizu Čaršije ima i Delića brdo. Još krajem 19. stoljeća u Doboju ima familija Delić. Oni su vezani i za susjedni Makljenovac. Kuća na k.č.13/9 u Trnjak mahali, 1885. godine u vlasništvu je: Osmana, Rame i Muje Delića. Godine 1899. se vode na Omeru, malodobnim Rami i Bećiri, te Umka Delić vulgo Džinić djeci Rame. U jednom dokumentu se 1925. godine spominju naslijednici umrlog Osmana Delića: Umihana Čanić udova, Ibrahim, Smajl, Salih, Osman i Naza udata Makarević. Delići iz Doboja posjeduju i više parcela neposredno oko hana, zvanih Begovača i Ada. U obližnjem naselju Makljenovcu Turskom 1885. godine zemljište Bukvik posjeduju Osman, Ramo i Mujo Delić iz Makljenovca , kuća kućni broj 31. Zemljišta Glavica i Grahovišta (kasnije Planje) tada ima Saliha Delić, Ramina supruga. Godine 1914. se spominje Ramo umrlog Omera a 1924. godine malodobna Sidika umrlog Bećira Delića. Inače se Delići spominju i pod prezimenom Džinić. Krajem 19. stoljeća kuće na k.č. 13/3 kuća u Trnjak mahali u Doboju, vlasnik je neki Halil Džinić. Zašto se neki Delići nazivaju i Džinići, treba istražiti.

160

Biogradlin han Ovaj han prema Kreševljakoviću „stajao je na mjestu današnje zgrade Komiteta. Han je bio građen na sprat; u prizemlju je bio podrum, a kasnijre kafana. Na spratu su bile tri sobe za putnike. Za konak se do 1878. godine plaćalo 100 para, a kasnije 20‐25 krajcera.“ U gruntovnim knjigama krajem 19. stoljeća u Doboju nailazimo na Beogradlije‐Biogradlije. Tako, 1885. godine kuću preko puta Trnjak džamije i nešto niže, ima Mustafa Beogradlija. Njega 1896. godine naslijeđuju Hamida udova Mustafe Biogradlije kći Omera Čamdžića i malodobni Husein sin umrlog Mustafe sa 7/8. I 1902. godine se spominje Husein Biogradlija sin umrlog Mustafe. Očito je Mustafa ili neki njegov predak u Doboj doselio iz Beograda ili Biograda, kako se tada u narodu zvao i dobio prezime Biogradlija. Kreševljaković dalje navodi „Najstariji su mu poznati vlasnici bili Čamdžići, od kojih ga je kupio ili naslijedio Biogradlija.“ Krajem 19. stoljeća na k.č. 12/4 u Kupusija mahali ima kuću Omer Čamdžić. Naslijeđuju ga 1899. godine Ema udova rođeno Buljubašić, sinovi Mustafa i Mehmed Čamdžić umrlog Omera i Hanifa udova Biogradlija kćeri um Omera. Neka Hamida Beogradlija rođeno Čamdžić (vjerovatno ista osoba) 1885. godine je vlasnik parcele Luka pored rijeke Bosne. Kao što vidimo mogući su mu vlasnici Čamdžići i Biogradlije. Također, 1885. godine na k.č. 13/33 je kuća u Trnjak mahali u vlasništvu Mustafa Beogradlija. Naslijeđuju ga 1899. godine Hamida i Husein. Kreševljaković dalje o ovom hanu kaže „Otkupio ga je Hasanbeg Eminagić iz Tešnja i porušio 1920. godine.“ Prema gruntovnim knjigama, 1913. godine je vlasnik hana Hasanbeg Eminagić umrlog Osmanbega iz Tešnja a 1923. godine vlasnik parcele je Salamon Elazar pokojnog Mordohaina iz Doboja.

Hadži Fehimbegov han Kreševljaković za ovaj han navodi slijedeća njegova saznanja. „Hadži Fehimbegov han kod tvrđave naspram džamije „Selimije“. Vlasnik mu je bio Hadži Fehimbeg Đonlagić iz Tešnja. Han je sagrađen za turske uprave, a propao je u velikom požaru što je zadesio Doboj 1907. godine. Zadnji handžija ondje bio je Hasan Prozorac. Hanska se zgrada sastojala od kafane, četiri sobe za putnike, podruma i do ulice 4‐5 bakalskih dućana. Za konak se plaćalo kao i u gornjrm hanu.“ Koliko smo uspjeli istražiti u Čaršiji je nekoliko kuća i dućana krajem 19. stoljeća imao Hadži Fehimbeg Smajlbegović iz Tešnja. Između ostalih i jednu zgradu na ulazu u tvrđavu. Kada je 1899. godine umro Hadži Fehimbeg, pored njegove djece naslijedila ga je i udova Ajiša‐ Begzada rođeno Đonlagić kći Omerbega Đonlagića. Ovdje treba tražiti pravog vlasnika iz osmanskog perioda ovog hana.

161

Angelusov han Prema Kreševljakovićevim saznanjima je bio „kod želj. stanice, sagrađen je 1881‐82. godine, a gradio ga je neki Angelus. To je današnja kafana „Zora“. U prizemlju hana bila je kafana i birtija, a na spratu 6‐7 soba za putnike. Izvan zgrade bila je staja. Handžije su bile Husein‐beg Bešlagić iz Doboja i njegovi sinovi Hasan i Husein, zatim Ivo Pajković iz Banja Luke pa Husedžinović Mustafa i Berberović Šerif, oba iz Dervente. Danas je vlasnik zgrade Alilja Salihović iz Tešnja.“ Kako Kreševljaković ne daje nikakve podatke o Angelusu, to sada donosimo. Radi se o Jozefu Angelusu sin pokojnog Ignatzca, koji se u jednom dokumentu spominje 1904. godine kada ima jednu kuću kod stanice u Doboju. Također blizu željezničke stanice 1888. godine jednu zgradu prave Josip i Terezija Angelus rođena Polak, njegova žena. Dio Josipa 1884. godine prelazi na Jozefa Johna sina pokojnog Leopolda a 1911. godine prelazi na njegovu udovu Elizabetu.

Han u Čifčijama Zahvaljujući austrougarskim gruntovnim knjigama sa kraja 19. stoljeća saznajemo da je starinom, još u osmanskom perioda bio neki han u Čifčijama. Nalazio se na starom putu iz Doboja ka Kotorskom. Ovo znamo jer se krajem 19 stoljeća spominje zemljište sa nazivom Hanište. Radi se o k.č. 54, 55, 132 (sve pod nazivom Hanište) u katastarskoj općini Čifčije. Cijelog su naselja starinom vlasnici begovi iz Tešnja Širbegovići i Ahmedkadići, pa vjerovatno i ovog hana

Na neku moguću staru kahvanu u Doboju ukazuju slijedeći podaci. U Bunar mahali u Doboju 1885. godine kuću je imao Alija Softić vulgo (narodski) Kavedžija. Godine 1896. spominje mu se sin Alija Softić umrlog Alije i udova Alta kći Rame Bajraktarevića. Biće da je isti i Alaga Softi vulgo Kavedžija koji se spominje 1885. godine.

Neke familije u Doboju

Stare familije u Doboju sa vrlo malo istražene i poznate iz objavljene literature. U nastavku donosimo nešto više podataka o nekim starim dobojskim familijama. Mada bi se o svakoj spomenutoj a i ostalim starim familijama u Doboju moglo istražiti i napisati puno više podataka.

Tanašići Poznato je da se krajem osmanske uprave u mahalu Varoš u Doboju iz Tešnja doseljava Simo Tanašić ‐ Šerinović. Kupuje više zemljišta u sred mahale Varoš na kojem je podignuta srpska škola (1883. godine) i prva pravoslavna crkva (1884. godine). Krajem 19. stoljeća u Varoši više objekata i zemljišta posjeduje Simo Tanašić. Godine 1905. naslijeđuju ga malodobni Nenad i Jevrosima, kao i Sofija udato Đurić iz Bosanskog Broda. Kasnije se spominju pod prezimenom Tanasić.

162

Kuću i magazu u Ćorić mahali krajem 19. stoljeća ima i Tanašić Milovan iz Tešnja. Godine 1905. kupuje je hadži Mustafa Šteta umrlog hadži Mehmeda iz Tešnja.

Pero Svetlica Poznato je da je krajem osmanskog perioda kod trgovaca Simića u Tešnju bio Pero Svetlica, rodom iz okoline Banjaluke. Godine 1885. zatičemo ga u Doboju. Krajem 19. stoljeća ima više kuća i zemljišta u mahali Varoš. Oko 1880. godine naslijeđuju ga malodobna djeca: Jovo, Đorđo i Jovanka, kao i udovica Savka rođena Nako.

Mehmedagići Prema očuvanom predanju familija Mehmedagići, kao i neke druge stare dobojske familije, vodi porijeklo od nekog Grome, koji se u Bunar mahalu naselio iz Budima. Prema austrougarskim gruntovnim knjigama vidimo da krajem 19. stoljeća familija Mehmedagić u Čaršiji u Doboju posjeduje dosta nekretnina. Radi se kućama, dućanima, dućaništima i gradilištima. Također imaju i više parcela u Bunar i Trnjak mahali. Veći broj nekretnina 1885. godine imaju tako: Atif i Husein Mehmedagić, kao i Fatima udato Kapetanović. Godine 1899. naslijeđuju Emina udova Atifa kći Hifzi ef. Omerefendića, Salih i malodobni Smajl umrlog Atifa, te Džehva udata za Hakibega Kapetanovića. Godine 1892. spominje se Nafa Kapetanović rođeno Mehmedagić. Kuća u Bunar mahali tada posjeduje i Kada Mehmedagić rođeno Mahmutović. Zatim, kućište u Kupus mahali, Paša rođeno Mehmedagić, Dervišević vulgo Konjičanin (valjda udata za Avdo Dervišević vulgo Konjičanin, očito porijeklom iz Konjica). Kuću na Brdu ima Hata Mehmedagić rođeno Džananović. Jedne oranice pod nazivom Sehovaća (valjda Šehovača) na k.č. 611 (blizu groblja Urije ka Usori, kod današnjeg gradskog parka) vlasnik 1885. godine je Begzada Ganić rođena Mehmedagić, kasnije su vlasnici Ganibegovići. Godine1888. spominje se Hanka Bešlagić (supruga Gane) rođana Mehmedagić.

Hadžimujagići Otprilike preko puta glavne ulice u Čaršiji od imanja Mehmedagića, starinom se nalazi imanje Hadžimujagića. Očito je prezime dobila po nekom hadži Mustafa‐agi koje je bio poznat kao Hadžimujaga još za osmanskog perioda. Godine 1885. spominju se slijedeći Hadžimujagići: Bego, Meho, Malić i Ahmed. Bego je kasnije poznat kao Begaga. Navedene naslijeđuju 1916. godine: Latif, Muhamed, Mustafa, malodobni Smajil i Emina, te Paša udata Džaferbeg Begović u Bukovici Maloj. Godine 1904. u Čifčijama zemljišta od Širbegovića iz Sarajeva kasnije iz Tarevaca kupuje Mehaga Hadžimujagić iz Doboja. Ima djecu Hamzu, Ibrahima i

163 malodobnu Zinetu, Zejfu. Godine 1918. spominje se Mehmedaga Hadžimujagić umrlog Mehage. Zatim, 1901. godine Malićaga Hadžimujagić sin umrlog hadži Mujage. Naslijeđuju ga 1912. godine: udova Alema rođena Alićehajić, Zumra rođena Hadžimujagić udata za Mehmedaliju Terzimehića iz Maglaja, te malodobna djeca: Ahmet, Hamduna i Sevleta.

Džananovići Krajem osmanskog perioda u najjužnijem dijelu mahale Trnjak, ka Barama i Urijama veće posjede ima familija Džananović. Tako 1885. godinen, Arif ef. Džananović posjeduje: kuću kućni broj 150 na k.č. 15/12 u kojoj i stanuje sa porodicom; dućanište a ubrzo i dva dućana u Čaršinskoj mahali; kuću kućni broj 151 na k.č. 15/9. a pored nje magazu sa dvorištem i štalom; na istom kasnije još dvije kuće; kuću kućni broj 152 na k.č. 15/10. Arifa ef. Džananovića naslijeđuje 1890. godine Ibrišima Džananović rođeno Saračević (Sarač). Zatim, godine 1890. Mulo Džananović sin hadži Arifa ef. Godine 1896. Hasib ef. Džananović umrlog hadži Arifa ef. Godine 1890. Ferida i Halima mal kćeri hadži Arif ef. Godine 1904.: Ibrišima udova, Hasib ef., Mullo (nepoznatog boravišta), malodobna Halima i Rašid Mehinović sin Rešida iz Gračanice. Godine 1916. Hasiba ef. Džananovića naslijeđuju: Abida udova rođena H. Prohić, sinovi Izudin i malodobni Hajrudin, Dželaludin i Zineta, te Jahira umrlog Hasiba ef. Krajem 19. stoljeća u Doboju posjeduje kuću na k.č. 15/11 kućni broj 518, Ibrišima Džananović rođeno Saračević (Sarač). Ista 1885. godine sa Đorđom Spasojevićem u Čaršiji ima kuću i više dućana. Inače Džananovića starinom ima još u Doboju. Tako, jedne kuće u Trnjak mahali (viš džamije) 1885. godine vlasnik je Hasan Džananović. Godine 1895. naslijeđuju ga Husein umrlog Hasana i kćeri rođeno Džananović umrlog Alije pravo Bajrama. Pored nje je 1885. godine i kuća Medine Dedić rođene Džananović. Ima ih i u susjednim naseljima. Džananovići su bili vlasnici i zgrada baraka koje su koristili austrougari odmah od 1879. godine. To su: kuća na k.č 248/1 kućni broj 360, parcela zemljišta na k.č. 247 sa 4 barake. Zemljišta je vlasnik Arif ef. Džananović a baraka Vojnički erar. Godine 1927. prelazi na Petra Ajvazovića, župnika. Vremenom su na tom zemljištu izgrađeni katolička crkva, župni dom i hrvatski‐ katolički dom.

Druge familije Veći broj kuća u mahalama Doboja krajem 19. stoljeća ima stara poznata familija Hadžikadunića. Da su stari i brojni pokazuje i pojava duplog prezimena. Npr. Hadžikadunići –Keravići ili Hadžukadunići – Memagići. Tako se 1885. godine spominje Mustafa Hadžikadunić vulgo (narodski) Memagić. Kasnije se

164 spominje Salih Memagić umrlog Mustafe. Iz ovog vidimo da je odavno u osmanskom periodu u Doboju živio neki Memaga Hadžikadunić. Poznatu vilu na uzvišenju iznad ušća rijeke Usore u Bosnu je za austrougarske upravio napravio Eduard Porr. Kasnije se cijelo uzvišenje naziva upravo Vila. Eduard Porr pokojnog Johana je inače u Doboju krajem 19. stoljeća kupio mnogo nekretnina i napravio više objekata. Godine 1897. kupuje kuću i parcelu od familije Halemić ispod tvrđave a kraj puta za Brod. Također, kupuje Eduard Porr sin pok Johana iz Doboja 1892. godine od familije Mujanović u mahali Kupusija 2 kuće. Isto i od Osmana Hadžiosmanovića. Pojavljuje se u dokumentima i Marija Porr rođeno Feter. Na samom početku 20. stoljeća tri parcele zemljišta na uglu puta za Brod i ulice ka željezničkoj stanici kupuje Alijaga Kučukalić iz Brčkog. Alijaga Kučukalić je možda najveći trgovac tog doba u Bosni i Hercegovini. Od 1905 se vodi na njegovom sinu Ibrahimagi. Od 1918. godine, na djeci umrlog Ibrahimage: sinovima Šefketu i Aliji i kćeri Hajri. Livadu Krčevinu na k.č. 538/1 od 5 dunuma 1899. godine je od naslijednika umrlog Hamida Kovačeviča (udova Hanifa udate za Agu Bešlagića a kćeri Mehmeda Subašića) kupila Rimo katolička crkva svete Kristine u Doboju. Godine 1938. se vodi na Rimo‐katoličkoj župu Presv. Srca Isusova u Doboju. Neka prezimena stanovnika Doboja sa kraja 19. stoljeća ukazuju na mjesto njihovog porijekla. Tako, 1896. godine se spominje Mehmed Gračanlija u Doboju. Žena mu je Hasiba kći Mehmeda Topčagića. Godine 1885. jednu kuću ima Hasiba Gračanlija rođeno Topčagić. Godine 1890. spominje se Đulafera Gračanlić (Gračanlija) rođeno Mujkanović (valjda kći Saliha Šabana Mujkanovića). Godine 1893. se spominje Đulafera Gračanlija vulgo Džaferović rođena Mujkanović, a 1904. godine naslijeđuju je maladobni Ahmet i Hata Gračanlija djeca Muje, te 1912. godine Mujo Gračanlija umrlog Sulejmana. Godine 1894. u Doboju se spominje Hasan Miričanac sin Muharema, dok Muharem Miričanac 1885. godine posjeduje jednu kuću u Ćorić mahali.

Kmetovska selišta

Dobro je poznato u da su kroz osmanski period pa sve do iza Prvog svjetskog rata većina posjeda u seoskim naseljima okoline Doboja, kao kmetovska selišta, čifluci i begluci bila u vlasništvu begova i zemljoposjednika iz gradova. Najviše iz Tešnja i Maglaja a manje: Doboja, Gračanice, Prnjavora i Dervente. Dajemo neka naselja gdje posjede imaju familije sa strane: U Osječanima i Kožuhama – H. Uzeirbegović iz Maglaja; u Boljaniću – Širbegovići iz Gračanice; u Grapskoj Srpskoj – Dautovići iz Doboja; u Kostajnici – Hadžiosmanbegovići, Bešlagići i Hodžići iz Doboja; u Čifčijama Osječanskim – Pašići iz Gračanice; Sve do iza Prvog svjetskog rata ima kmetovskih selišta i u samom Doboju. Takvo je kmetovsko selište Kokić u Šušnjarima. Krajem osmanskog

165 perioda je u vlasništvu familije Čejvana iz Prnjavora. Krajem 19. stoljeća Mehmeda Čejvana iz Prnjavora a 1902. godine njegove djece, između ostalog i hafiza Nurudin (Nurije) ef. Čejvana umrlog Mehmeda. Na osnovu Uredbe o unosu vlasnosti bivših kmetova na kmetovskji selištima Zbornik zakona i naredaba od 10. septembra 1919. godine broj 58 i Zapisnika provjerenog od Sreske ispostave u Doboju dana 20 oktobra 1921, uknjižuje se pravo vlasništva na porodicu Kokić iz Doboja. Godine 1932. na tom već bivšem kmetovskom selištu se kao vlasnik spominje Pero Kokić pokojnog Ilije.

Nešto o naselju Čifčije

Kao naselje sa kmetovskim selištima u posjedu zemljoposjednika sa strane poznato je naselje Čifčije. I sam naziv naselja govori o tome. Krajem 19. stoljeća Čifčije su posjed sljedećih ljudi i familija: Mahmuda i Mehmeda ef. Ćehajića iz Maglaja; Hamida Ahmedkadića iz Tešnja, Hamdibega i Mehmedbega Ajanovića iz Tešnja; Hašima Begovića i njegove supruge Djee iz Bukovice Male; Širbegovića (Muhamedbega i Alibega) i Samšarići iz Sarajeva. Muhamedbeg Širbegović je 1885. godine iz Sarajeva a 1891. se spominje iz Tarevaca. Naslijeđuju ga 1900. godine Husein i malodobni Asim umrlog Muhamedbega (Mehmedbega). Inače porodična predaja u familiji Širbegović u Tarevcima zna da su nekada bili u Sarajevu i da su imali posjede u Čifčijama kod Doboja i dolini Bosne.

Zaključak

Kako vidimo iz prethodnih historijsko‐geografskih istraživanja Doboja, ovo naselje ima izuzetno bogatu i dugu historiju. Također, obiluje mnogobrojnim i interesantnim historijsko‐geografskim pitanjima. Ovim istraživanjima smo samo ukazali na neka pitanja i probleme a koji se trebaju detaljnije obraditi. Prije svega analizom do sada nekorištenih podataka iz izvora i dokumentacije austrougarskog perioda. Navedeni izvori mogu biti izuzetno korisni u budućim detalnijim istraživanjima mahala i pojedinih familija naselja Doboj, ali i drugih naselja okoline.

Izvori i literatura

Austrougarske gruntovne knjige iz 1885. godine za katastarsku općinu Doboj. Austrougarske gruntovne knjige iz 1885. godine za katastarske općine Čifčije i Makljenovac Turski. Austrougarski katastarski planovi iz 1882‐85. godine, razmjera 1:6250 i 1:3125, za katastarsku općinu Doboj.

166

Austrougarske topografske karte razmjera: 1:200000, 1:75000 i 1.25000. Intervju sa Vasvom Halilbegović rođeno Mulalić od 10. 1. 2005. godine, rođena 1922. godine u Doboju. Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu. Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sveske I/2 i III, Bošnjački institut Zurich – Odjel Sarajevo, Orijentlani institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000. Vukašin Sirovina, Prošlost i naselja grada Doboja, Doboj, 1938. Ljubomir Lučić, Monografija Doboja, Doboj, 1943. Zdravko Kajmaković, Stari grad Doboj, Naše starine, IX, Sarajevo, 1964. Grupa autora, Doboj – društveno privredna karta komune, Pres kliping, 1977. Hamdija Kreševljaković, Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991. Mina Kujović, Prilog historiji agrarnih odnosa u Gračanici i njenoj okolini od 1920. do 1929. godine, gračanički glasnik, 12, 2001. Fahrudin Kapetanović i Rašid Muminagić i grupa autora, Doboj u dvadesetom stoljeću, Naše novine‐ nezavisne narodne novine, Doboj‐jug, 2008. Josip Senjak, 110 godina župe Doboj, 1896‐2006., Doboj, 2009. Rusmir Djedović, Širbegovići iz Gračanice, Gračanički glasnik, 2010. http://www.biyografi.net

167

Mensura Mujkanović

Proizvodnja pekmeza u okolini Tešnja

Sažetak:

U radu se govori o dugoj tradiciji proizvodnje pekmeza u okolini Tešnja. Kao prirodan proizvod bez dodavanja šećera ili bilo kakvog konzervansa, predstavlja autohton bosanskohercegovački proizvod, i kao takav dio je nematerijalne baštine Bosne i Hercegovine. U radu je objašnjeno od kojih se vrsta voća proizvodi pekmez i koje sprave i pomagala se koriste za proizvodnju. Objašnjen je i proces proizvodnje pekmeza, koja su ljekovita svojstva pekmeza, koje se vrste slatkih jela mogu praviti od pekmeza u okolini Tešnja i kako se pekmez na prostoru današnje općine Tešanj koristi u turističkoj ponudi.

Ključne riječi:

pekmez, šira, stupa, torkulja, kazan, šimšira, petrovnjača,palučka, tvrdulja, biovača, srčika, zelenika, divljaka,kruška,repica.

Uvod

Pekmez je proizvod koji se dobija ukuhavanjem cijeđenog soka od jabuke ili kruške (šira). Ne zna se tačno kada se počeo proizvoditi u okolini Tešnja, ali se pretpostavlja da datira iz osmanskog perioda. U prošlom stoljeću gotovo svaka kuća na selima u tešanjskom kraju proizvodila je pekmez i pripremala ga za korištenje u zimskom periodu, pa su Tešnjake zbog toga i zvali pekmezari. Pekmez se kod sve tri vjeroispovjesti na području današnje općine Tešanj proizvodio po istom principu. Danas postoje razlike jedino u korištenju sprava i pomagala za proizvodnju pa muslimani, pravoslavci i katolici znaju koristiti sprave i pomagala koja imaju istu namjenu, samo su različitog oblika i različito se izrađuju. Muslimani su ostali vjerni tradicionalnom načinu prerade jabuke pomoću sprava i pomagala od drveta, dok katolici i pravoslavci koriste sprave novijeg datuma koji su izrađeni od drveta i plastike. O proizvodnji pekmeza u okolini Tešnja nije se ranije pisalo u literaturi. Jedino se u Etnologiji tešanjskog kraja1 navodi da se pekmez proizvodio u tešanjskom kraju, kao i slatka jela koja se spravljaju od pekmeza. S obzirom da

1 Grupa autora, Etnologija tešanjskog kraja, GZM, E, n.s. sv.41‐42, Sarajevo 1987.

168 proizvodnja pekmeza ima dugu tradiciju u tešanjskom kraju i da predstavlja autohton proizvod, autor se odlučio da temeljito istraži i predstavi zadanu temu. Rad Proizvodnja pekmeza u okolini Tešnja nastao je kao rezultat terenskog istraživanja autora. Prikupljeni podaci dobijeni su od sve tri vjeroispovjesti iz više sela na području današnjih općina Tešanj i Usora: Jevadžije, Karadaglije, Miljanovci, Novo selo, Omanjska, Piljužići, Raduša, Sivša i Žabljak. Tokom istraživanja autor nije imao problema prilikom prikupljanja podataka. Od stanovnika iz navedenih sela dobijeni su svi potrebni podaci kako bi čitalac što bolje razumio temu. Rad se sastoji od Uvoda i sljedećih podnaslova: Vrste voća od kojih se proizvodi pekmez, Sprave i pomagala za spravljanje pekmeza, Proces proizvodnje pekmeza, Slatka jela od pekmeza, Ljekovita svojstva pekmeza i Pekmez u turističkoj ponudi Tešnja. Na kraju rada dat je Zaključak i Literatura.

Vrste voća od kojih se proizvodi pekmez

Pekmez se u okolini Tešnja danas proizvodi uglavnom od jabuka, a pojedina domaćinstva proizvode pekmez i od krušaka. Jabuke od kojih se proizvodi pekmez su slatkog ili kiselog ukusa, pa s tim u vezi proizvodi se slatki ili kiseli pekmez. Slatke ili kisele sorte jabuke od kojih se proizvodi pekmez dozrijevaju u ljetnom i jesenjem periodu. Ljetne sorte jabuka su šimšira i petrovnjača, a jesenje sorte su palučka, tvrdulja, biovača, srčika, zelenika i divljaka. Šimšira je domaća slatka sorta jabuke koja dozrijeva u julu mjesecu. Plod je mekan i sitan, pola crvene ‐ pola bijele boje. Ova jabuka jedne godine rodi, a sljedeće ne daje rod. Jedno prosječno stablo šimšire daje 500‐700 kg jabuke, od koje se dobije oko 50 kg čistog pekmeza. Pekmez od šimšire je prepoznatljiv jer ima boju meda. Petrovnjača je slatka sorta jabuke koja dozrijeva u vrijeme Petrovdana (12.juli), pa je zbog toga i prozvana u narodu tim imenom. Pekmez od petrovnjače je tamniji u odnosu na pekmez od šimšire, i malo je rijeđi. Palučka je vrsta slatke jabuke koja dozrijeva u septembru‐oktobru mjesecu. Njen plod je crveno‐bijele boje, a šira je rijeđa. Od 100 litara šire palučke dobije se 10‐ak kg pekmeza. Tvrdulja je slatka jabuka koja se zasađivala najčešće uz šume i živice. Dozrijeva koncem septembra i početkom oktobra mjeseca. Početkom oktobra dozrijeva i biovača, slatka sorta jabuke, krupnijeg ploda bjelkaste boje. Plod je manje sočan, ali se cijeđenjem dobija gusta šira. Od 70 do 80 litara soka dobija se 10‐ak kg pekmeza. Krajem septembra i početkom oktobra dozrijevaju i kisele jabuke srčika, zelenika i divljaka. Kod kiselih jabuka šira je rijetka i obimna, a pekmez kiseo. Sve navedene vrste jabuka trebaju duži period da od zasađivanja počnu davati plodove (rađati). U prosjeku prođe desetak godina od zasađivanja da stablo jabuke počne rađati. Ove jabuke su stogodišnje, ne obrezuju se, nego suvišne grane same otpadnu. Domaćini koji imaju u svome voćnjaku ili njivi jabuke od kojih će

169 praviti pekmez, kreče stablo jabuke u proljeće sa živim krečom. To im pomaže da zaštite stablo od parazita.

Jabuka u beharu. Tešanj, april 2013. Krečenje stabla jabuke. Tešanj, mart 2013.

Pekmez se u okolini Tešnja pravi i od krušaka, a nekada se pravio i od repice.

Sprave i pomagala za spravljanje pekmeza

U okolini Tešnja pekmez se proizvodi pomoću stupe, torkulje i kazana. Za ukuhavanje šire koriste se drva. Stupa je sprava pravougaonog oblika, izrađena od drveta. Sastoji se od manjeg udubljenja (korito) i udarača koji se naizmjenično podiže i spušta, te na taj način sitni jabuke koje će se potom staviti u torkulju. Na kraju udarača najčešće stoji žena koja pokretima desne i lijeve noge podiže i spušta udarač. Ravnotežu održava pridržavanjem za ogradu, stablo ili zid uz koje se obično postavi stupa. U desnoj ili lijevoj ruci žena drži palicu od drveta uz pomoć koje gura jabuke na mjesto na kojem udara udarač. Nakon što se istupa određena količinu jabuke, ona se pokupi i stavlja u torkulju.

170

Stupanje jabuka u stupi. Tešanj, septembar 2011. godine. Torkulja ili žećka je sprava za cijeđenje jabuka. Na prostoru današnje općine Tešanj koriste se dvije vrste torkulja, jedna je starijeg, a druga novijeg datuma. Detaljnije o torkulji ili žećki starijeg datuma opisano je u radu Žarka Ilića, Torkulja ili žećka2 i radu Milenka S. Filipovića, Ozrenjaci ili Maglajci.3

Torkulja ili žećka za cijeđenje voć Torkulja novijeg datuma za cijeđenje voća (Milenko S. Filipović, Ozrenjaci ili Maglajci, Tešanj, august 2014. GZM,n.s.sv. VII, Sarajevo 1952, str. 349.)

2 Ž. Ilić, Torkulja ili žećka – Prilog proučavanju tehnologije prerade voća, GZM, E, n.s. sv. XXVII/XXVIII, Sarajevo 1972/1973, str. 199‐230. 3 M. S. Filipović, Ozrenjaci ili Maglajci, GZM,n.s.sv. VII, Sarajevo 1952, str. 349.

171

Kazan je dublja posuda izrađena od bakra u kojoj se ukuhava šira. Polukružnog je oblika sa zaobljenim vrhovima. Sa unutarnje strane je boje bakra, a sa vanjske je crn od čađi nastale prilikom sagorjevanja drveta. Kazan se postavlja na sadžak (tronožac) od željeza i time je stabilan za ukuhavanje šire. U pojedinim selima današnje općine Tešanj za ukuhavanje pekmeza koriste se i veće šerpe od porculana, širokog prečnika i visine 30‐ak cm.

Proces proizvodnje pekmeza

Kada se u stupi istupa i u torkulji iscijedi jedna tura (količina) jabuke, gotova šira sipa se u kazan. U dvorištu se potpali vatra, postavi sadžak, a na sadžak se stavi kazan sa širom. Kako se stupa i cijedi nova količina jabuke, tako se dolijeva i šira u već nastavljeni kazan na sadžaku, vodeći računa da se cjediljkom kupi suvišna pjena sa površine koja se stvori, i da šira stalno kuha. Pripreme oko stupanja, cijeđenja i nastavljanja kazana počnu najčešće u ranijim satima (10‐11 h prije podne), jer pekmez tek siđe (bude kuhan) u prosjeku za deset‐dvanaest sati, pa se kazan skida oko 20 do 22 h uveče. Prilikom ukuhavanja pekmeza stalno se mora voditi računa da šira kuha i da ne iskipi. Zbog toga se stalno vrši nadzor nad ukuhavanjem šire i održavanjem vatre. Stariji ljudi i djeca znaju često prilikom ukuhavanja šire donijeti pečenjke (mladi kukuruz) pa ih ispeći na žaru ispod sadžaka, i takve uz malo soli pojesti. U prošlom stoljeću ljudi na selima su se družili do kasno u noć prilikom ukuhavanja šire. Također, pomagali su jedni drugima prilikom pripremanja pekmeza. Kada je pekmez gotov on poprimi svoju tipičnu gustoću i tamnosmeđu ili crnu boju. Proizvođači pekmeza obično znaju da je pekmez gotov kada uzmu supenu kašiku, uhvate određenu količinu ukuhane šire i povuku prema gore. Kada se ne prekida nit od ukuhane šire znači da je pekmez gotov i može se skinuti sa vatre. Za skidanje kazana sa gotovim pekmezom potrebna su dva do tri čovjeka. Tako gotov pekmez ostavi se sa strane da se prohladi. Skladišti se dok je mlak, jer ga je teško uskladištiti kada je hladan zato što postane gust. U prošlosti se pekmez najčešće ostavljao u zemljanim ćupovima, a danas se čuva u manjem plastičnom buretu, plastičnoj ili staklenoj flaši. Skladišti se najčešće u podrumu i na tamnom mjestu. Nikada se ne miješa.

172

Cijeđenje jabuka u torkulji. Tešanj, Cijeđenje jabuka u torkulji novijeg datuma. septembar 2011. godine. Žabljak­Usora, 2013. godine.

Ukuhavanje šire u bakrenom Dolijevanje šire u šerpu u kojoj se ukuhava kazanu. Tešanj, septembar 2011. pekmez. Žabljak­Usora, 2013.

173

Slatka jela od pekmeza

U okolini Tešnja pravilo je se nekoliko vrsta slatkih jela od pekmeza: slatke jagle, gibanica (slatka pita), halva‐pita, lula‐pita (lulanica) i slatki (pekmezli) presnac. Slatke jagle pravile su se kao i slane od prebijenih zrna kukuruza, i to najbolje od bjelića. Prebijeni bjelić se kuhao u vodi, a potom mu se dolijevalo mlijeko. U pojedinim kućama bjelić se odmah kuhao u sastavu od pola mlijeka i pola vode. Kada su gotove, jagle se preliju jabukovim pekmezom, ohlade i jedu hladne.4 Gibanica kod katolika u Sivši i Omanjskoj i slatka pita kod muslimana u Šijama pravila je se od razvijenih kora tako što se svaka kora pomasti sa kajmakom, zalije rijetkim pekmezom od jabuka i ispeče. Halva‐pita je slatko jelo koje su pravili uglavnom muslimani u okolini Tešnja. Pravi se na način da se razviju kore od bijelog brašna, pomaste uljem ili maslom i smjesom od jabukovog pekmeza u koje je razmućeno preprženo pšenišno brašno. Tako premazane kore slažu se jedna na drugu. Lula pita (lulanica) pravila se na način da se razviju i prosuše kore, namotaju na oklagiju i isjeku na komade dužine cca 5 cm. Komadi se potom skinu s oklagije, polože u tepsiju, malo raspljeskaju i ispeku. Kada su pečeni zaliju se agdom ili rijetkim pekmezom od jabuka.5 Slatki presnac se većinom pravio, a i danas se pravi kod muslimanskog stanovništva. Za presnac je potrebno jedno jaje, malo kiselog mlijeka, malo svježeg sira, jedna kašika domaćeg kajmaka, malo ulja, pekmeza, kukuruznog ili pšenišnog brašna po želji i jedan prašak za pecivo. Kada se ispeče premaže se smjesom od pekmeza izmješanog sa domaćim kajmakom. Pekmez se u prošlosti koristio i razmućen sa vodom kao osvježavajuće piće tokom ljeta.6 Muslimani ga i danas koriste za osvježenje u vrućim ljetnim danima, a naročito šećeraši koriste kiseli pekmez bez šećera. U Tešnju se od pekmeza zamijese i gurabije pekmezuše, pekmezli hurmašice, a pekmez se dodaje i prilikom ukuhavanja stambolke. Stambolka je vrsta veoma tvrde tikve koja se priprema na način da se kora oguli, tikva isječe na manje komade i ukuhava u šerpi uz malo vode, šećera i jabukovog pekmeza po želji. Za vrijeme prošlog rata u Bosni i Hercegovini 1992‐1995., pekmez je bio gotovo jedina poslastica koja se mogla kušati u ratnim prilikama na području današnje općine Tešanj. Tada se najčešće koristio pomiješan sa kajmakom uz domaći hljeb ili pogaču, a od njega su se pravile i gurabije pekmezuše ili hurmašice (ako je neko imao u kući šećera za agdu).

4 R. Fabjanić, Narodna ishrana u tešanjskom kraju, GZM, E, n.s. sv. 41/42, Sarajevo 1986/87, str. 73. 5 Isto, str. 77. 6 R. Fabjanić, Narodna ishrana u tešanjskom kraju, str. 87.

174

Ljekovita svojstva pekmeza

Pekmez se u ishrani u okolini Tešnja koristi i kao ljekoviti pripravak. Vjeruje se da popravlja krvnu sliku i željezo u krvi, pa ga koriste djeca, trudnice, studenti i svi ostali koji imaju probleme s krvnom slikom. U tu svrhu se koristi po jedna supena kašika dnevno na prazan želudac, a može se i razmutiti s vodom ili pomiješati sa kajmakom i jesti uz domaći hljeb ili pogaču.

Pekmez u turističkoj ponudi Tešnja

Pekmez se na području današnje općine Tešanj koristi i u turističkoj ponudi. Pojedini proizvođači organske hrane pakuju gotov pekmez u staklene tegle od 850 gr i manje, nalijepe deklaraciju sa osnovnim podacima, i kao turistički proizvod prodaju u suvenirnicama Tešnja i Jelaha. Na deklaraciji se nalaze podaci o proizvođaču, vrsti jabuke od koje se pekmez proizvodi, podaci o tehnologiji proizvodnje i kratki historijat o proizvodnji pekmeza u okolini Tešnja. Kao gotov proizvod pekmez se izlaže i na sajmovima privrede ili prodaje po narudžbi u većim bosanskohercegovačkim gradovima: Sarajevo, Banja Luka, Tuzla i Zenica.

Zaključak

Pekmez je domaći proizvod u tečnom stanju koji nastaje ukuhavanjem cijeđenog soka domaćih jabuka ili krušaka, i ima dugu tradiciju proizvodnje u tešanjskom kraju. Nastao je kao proizvod ljudskog znaja, vještine i umjeća. Iako je u pojedinim krajevima današnje Bosne zaboravljen način proizvodnje pekmeza, u Tešnju se i dalje proizvodi u velikim količinama i prodaje po bosanskohercegovačkim gradovima. Kada se početkom jeseni prođe selima današnje općine Tešanj, u brojnim dvorištima vidjet će se kazan sa nastavljenom širom. Pekmez se tradicionalno proizvodi pomoću stupe, torkulje i kazana. Gotov pekmez se koristi u domaćoj ishrani za pravljenje slatkih jela. Poznata su i njegova ljekovita svojstva za popravak krvne slike. Pekmez je prirodan proizvod bez dodavanja šećera ili konzervansa, te predstavlja autohton bosanskohercegovački proizvod, i kao takav dio je nematerijalne baštine Bosne i Hercegovine. U skorijoj budućnosti planira se pokrenuti inicijativa da se pekmez proglasi nematerijalnim dobrom, i da se kandiduje na Unescovu listu nematerijalne baštine.

Literatura - R. Fabjanić, Narodna ishrana u tešanjskom kraju, GZM, E, n.s. sv. 41/42, Sarajevo 1986/87. - M. S. Filipović, Ozrenjaci ili Maglajci, GZM,n.s.sv. VII, Sarajevo 1952. - Grupa autora, Etnologija tešanjskog kraja, GZM, E, n.s. sv.41‐42, Sarajevo 1987. - Ž. Ilić, Torkulja ili žećka – Prilog proučavanju tehnologije prerade voća, GZM, E, n.s. sv. XXVII/XXVIII, Sarajevo 1972/1973.

175

Edin Šaković, prof.

DOBOJSKO PODRUČJE KROZ PRAHISTORIJU I ANTIKU

Sažetak:

Zahvaljujući iznimno povoljnim prirodnim i geografskim uvjetima, kao i svom geoprometnom položaju, područje današnjeg Doboja i njegove okoline od najstarijih je vremena privlačilo ljudske zajednice. Najstarije prisustvo ljudi na ovome prostoru posvjedočeno je još u srednjem i mlađem paleolitu prije više desetina hiljada godina. Najstarije stalno naselje se javlja u starijem neolitu (lok. Crkvina u Makljenovcu), dok u srednjoj, odnosno mlađoj fazi neolita egzistiraju brojna naselja vinčanske kulture. U razdoblju eneolita najizrazitija pojava jeste prisustvo nosilaca badenske kulture (lok. Vinogradine u Ševarlijama. Nalazi iz ranog brončanog doba su za sada veoma oskudni, dok od početka srednjeg pa sve do konca prve faze kasnog brončanog doba dobojsko područje ulazi u areal rasprostiranja kulturne grupe Barice‐Gređani. U mlađoj fazi kasnog brončanog doba osnovana su brojna gradinska naselja, ali zbog slabe istraženosti nije poznato da li je na nekome od njih život trajao i u mlađem razdoblju starijeg željeznog doba. U mlađem željeznom dobu ovi su krajevi integrirani u latenski kulturno‐ civilizacijski krug, što svjedoče nalazi sa lok. Crkvina i Hendek u Makljenovcu. Pod rimsku vlast ovi krajevi su dospjeli 12.‐11. god. st. ere, ali je rimska vlast definitivno izgrađena tek nakon gušenja Batonovog ustanka, čije pojedine epizode (predaja Breuka na rijeci Bathinus i kasnije zarobljavanje i pogubljenje Batona Breučkog) možemo locirati i u širu okolinu Doboja. Po učvršćenju rimske vlasti dolinom Bosne je izgrađena cesta, a u vrijeme Flavijevaca u polju nizvodno od ušća Usore i utvrđeni vojni logor (castrum), Uz njega se razvilo i civilno naselje, koje postaje centar urbanizacije i romanizacije šire okoline. Naselje i castrum su egzistirali sve do početka V. stoljeća, a o pokušaju kasnoantičkog stanovništva ovih prostora da u vremenu zamiranja antičke civilizacije organizira svoj život svjedoči utvrđeni refugij iz VI. stoljeća, na lok. Crkvina u Makljenovcu. Ključne riječi: Doboj, dobojsko područje, prahistorija, antika, arheološka nalazišta, kulturne grupe, antika, romanizacija, urbanizacija.

Područje današnjeg Doboja i njegove uže i šire okoline ima izuzetno bogatu prošlost i tradiciju, čiji korijeni sežu sve do davnih, prahistorijskih vremena. Tragove svog kretanja i zadržavanja na ovome prostoru ostavili su još paleolitski lovci i sakupljači, prije više desetina hiljada godina. Kasnije, od ranog neolita, kada je osnovano prvo stalno naselje u ovom kraju, pa sve do današnjih dana – 176 kontinuitet ljudskog života i rada gotovo da nije prekidan. Tu činjenicu su uvjetovali veoma pogodni prirodno‐geografski uvjeti: cjelokupan prostor se odlikuje relativno blagim brdsko‐brežuljkastim reljefom, sa brojnim riječnim terasama i širokim aluvijalnim zaravnima, te plodnim zemljištem, uz obilje izvora pitke vode i dosta mineralnih sirovina. Odlika dobojskog područja jeste i povoljan geoprometni položaj. Rijeka Bosna je od najstarije prošlosti važna prirodna komunikacija između panonsko‐podunavskog prostora na sjeveru, te unutrašnjosti dinarskog područja, odnosno jadranskog zaleđa i istočne obale Jadranskog mora. Doline Bosninih pritoka, Usore i Spreče, koje se uljevaju upravo na dobojskom području, bili su važni transverzalni pravci – osobito dolina Spreče, koja se pruža prema istoku i povezuje šire dobojsko područje s bosanskim Podrinjem, tj. dolinom rijeke Drine, još jednom važnom prirodnom prometnicom u sistemu starih komunikacija Zapadnog Balkana. Arheološko bogatstvo dobojskog kraja pobuđuje zanimanje arheologa više od jednog stoljeća, a sretna okolnost u tom pogledu bilo je osnivanje regionalnog muzeja u Doboju (1956. g.). U okviru rada ove ustanove vršena su i brojna rekognosciranja, iskopavanja i manji istraživački zahvati na širem području, u čemu najveću zaslugu ima dugogodišnji kustos‐arheolog Branko Belić. Zemaljski muzej iz Sarajeva na ovom je području također poduzeo niz važnih iskopavanja, uključujući i nekoliko sistematskih. Na osnovu na taj način utvrđene arheološke građe, u prilici smo danas rekonstruirati najstariju prošlost današnjeg dobojskog područja, barem u najosnovnijim crtama, te ukazati na neke od ključnih pokazatelja kulturnog i historijskog razvitka u prahistoriji, protohistoriji, te ranoj i kasnoj antici. * * * Najstariji tragovi boravka ljudi na širem području današnjeg Doboja potječu iz paleolita (starijeg kamenog doba), više desetina hiljada godina prije nas. Bilo je to vrijeme geološke epohe pleistocena (ledenog doba), u kome je klima sjeverne Bosne nalikovala klimi današnjeg krajnjeg sjevera Europe. Na osnovu geoloških, palinoloških i paleontoloških ispitivanja, dosta je dobro rekonstruiran tadašnji prirodni ambijent ovih krajeva: vlažna tundra sa rijetkim, kržljavim drvećem, grmljem i niskim raslinjem, kojom su se kretala krda životinja poput divljih goveda, jelena i mamuta (Brunnacker – Basler, 1967: 5‐20; Soklić, 1979: 293‐308). Njih su pratile i skupine paleolitskih ljudi, lovaca i sakupljača. Zbog stalnog kretanja za lovnim životinjama, paleolitski ljudi nisu imali potrebe za gradnjom stalnih naselja. Ipak, na nekim osobito pogodnim mjestima njihove su se grupe često zadržavale, podižući kampove i privremene nastambe. Okupljeni oko vatri, tu su izrađivali oruđa od tvrdih vrsta kamena, spremali hranu, obrađivali kožu ubijenih životinja i pravili odjeću (Basler, 1984: 20). Na takvim mjestima, hiljadama godina kasnije, arheolozi otkrivaju oruđa i tragove njihove izrade, koji su ujedno i jedino svjedočanstvo prisustva paleolitskih ljudi – naime, svi ostaci organskog porijekla u kiselom su tlu odavno potpuno rastvoreni. Takva se mjesta u arheološkoj znanosti označavaju kao paleolitske stanice. Najveća koncentracija ovakvih lokaliteta u našoj zemlji zabilježena je upravo na dobojskom području, odnosno oko ušća rijeke Usore u Bosnu, te dalje ka sjeveru i zapadu, prema

177

Odžaku, Derventi i Prnjavoru. Istočno od dobojske kotline paleolitski nalazi su znatno rijeđi (Basler, 1979: 313‐330, 1980: 93‐101). Istraživanja lokaliteta s tragovima boravka paleolitskih ljudi započela su nakon slučajnog nalaza obrađenih kremenica u kamenolomu na lokalitetu Kamen u Makljenovcu, u u ljeto 1949. godine (Basler, 1953 i 1980). Otkriće na Kamenu je dalo podstreka istraživanju drugih, sličnih lokaliteta, kojih je u široj okolini u narednom periodu otkriveno na desetine. Na dobojskom području paleolitski nalazi su otkriveni na lokalitetima: Crkvina, Kamen, Londža i Hendek u Makljenovcu (Basler, 1953: 215‐223; 1957: 93‐108; 1961: 75‐88; 1961a: 8‐10, 1966: 9‐10; 1979: 313‐330; 1980a: 10; Brodar, 1953: 225‐236); Kušum u Karušama (Basler, 1963: 7), Strana u Matuzićima (ALBiH, II, 04.103), Krčevina u Ševarlijama (ALBiH, II, 04.71), Danilovića brdo i Grabovca brdo u Podnovlju (Basler, 1962: 8‐10, 1963: 5‐24; Belić, 1963: 7‐8), Đukića Vis u Božincima (ALBiH, II, 04.28), Plast u Brestovu (ALBiH, II, 04.95), itd. Stariji od tih nalaza potječu iz srednjeg paleolita i pripadaju litičkoj industriji mousterien, koja se veže za neandertalce (Homo neanderthalensis), izumrlu ljudsku vrstu koja je naseljavala ledenodobnu Evropu. Kamen i Londža u Makljenovcu, te Danilovića i Grabovca brdo u Podnovlju su značajniji lokaliteti sa nalazima mousterienskih oruđa, datiranim u razdoblje između 50.000 i 35.000 godina prije nas (Basler, 1984: 16). Mlađi od nalaza, pak, vežu se za kulture gornjeg paleolita, odnosno litičke industrije aurignacien i gravettien, koje donose prve populacije anatomski modernih ljudi, pripadnika vrste Homo sapiens sapiens, naših neposrednih predaka. U vrijeme njihovih prodora neandertalci su se već nalazili pred izumiranjem, ali se smatra da su ove dvije ljudske vrste kroz nekoliko hiljada godina koegzistirale. Ipak, broj neandertalaca se smanjivao, sve dok nisu i u potpunosti iščezli. Anatomski moderni ljudi su dugo vremena živjeli slično neandertalcima, kao lovci i sakupljači, te su se zadržavali i na istim mjestima. Nije, stoga, nimalo čudno što gornjepaleolitska oruđa nalazimo često na istim lokalitetima kao i ona starija, mousterienska. Tako su na prethodno spomenutim lokalitetima Kamen i Londža u Makljenovcu nađena i brojna oruđa aurignaciena, a u nešto manjoj mjeri i mlađe litičke industrije gornjeg paleolita, gravettiena (Basler, 1984: 17‐18). * * * Prije nekih desetak hiljada godina završila se geološka epoha pleistocena, a započela je epoha holocena, koja traje i danas. Tada dolazi do velikih klimatskih promjena i globalnog otopljavanja, što se odrazilo na cjelokupan prirodni ambijent Europe, pa tako i prostora današnje Bosne i Hercegovine. Lednici se povlače daleko na sjever i u visinska alpska područja, podiže se nivo mora, stvaraju se jezera i bujaju vodotoci, a nekadašnju tundru prekriva gusti primodijalni šumski pokrivač. Ljudi su još dugo vremena živjeli u duhu paleolitskih tradicija, u lovačko‐ sakupljačkim zajednicama, ali su ih novi okoliš i drugačiji prirodni uvjeti primorali na brojne inovacije, poput izrade sitnijih i preciznijih mikrolitskih oruđa (vršaka strijela i nožića od kremena, igli i udica od kosti i sl.). Sve je to, naposlijetku, otvorilo vrata onim velikim promjenama koje se u arheologiji označavaju pojmom neolitska revolucija , u okviru kojih su ljudi spoznali da se neke biljke mogu i uzgajati, a neke

178

životinje pripitomiti. Sa pojavom prve zemljoradnje i stočarstva ljudi se počinju vezati za uže područje, pa se javljaju i prva prava naselja, a potom i golemi napredak u materijalnoj kulturi, poput pojave keramike, izrade glačanog kamenog oruđa i sl. Broj ljudskih populacija u tom se vremenu povećava, te se one postepeno šire, krče šume i šikare, kultiviraju nove obradive površine. U svom kretanju prenosili su spoznaje na populacije sa kojima su dolazili u kontakt, od kojih su i sami ponešto preuzimali. Prostor današnje Bosne i Hercegovine je bio izuzetno povoljan za život neolitskih populacija. Plodno aluvijalno tlo u dolinama rijeka je pružalo dobre uvjete za zemljoradnju, dok su riječna korita nudila obilje kvalitetnog kamenog materijala za izradu oruđa i alata. Geografski položaj ove zemlje, pak, uvjetovao je miješanje različitih kulturnih utjecaja – s jedne strane sa mediteranskog juga, a sa druge iz panonsko‐podunavskog prostora, što je dovodilo i do pojave nekih osobenih kulturnih manifestacija. Ipak, kada je sjeveroistočna Bosna u pitanju, otvorenost tog kraja prema sjeveru značila je i prirodnu povezanost sa Podunavljem. Upravo iz tih krajeva pristigli su i prvi neolitski naseljenici u ove krajeve – nositelji starčevačke kulture, nazvane tako po nalazištu Starčevo u Vojvodini (ALBiH, I, 166). Zemljoradničke zajednice nositelja ove kulture, koja se odlikovala vještom keramičkom industrijom, osnivale se brojna naselja u ravničarskim predjelima, uglavnom uz tokove rijeka. Slojevi starčevačke kulture na istraženim lokalitetima u pravilu su tanki, što govori da njezini nositelji nisu previše dugo boravili na jednome mjestu (Čović, 1976: 17). Baveći se motičarskim poljodjelstvom, oni su ostajali onoliko koliko im je to plodnost zemlje dopuštala – kada bi iscrpili zemlju, kretali su dalje, kultivirali nove površine i osnivali nova naselja. To je ujedno i objašnjenje za disperziju ove kulture na velikom geografskom području. U svom kretanju iz srednjeg Podunavlja prema zapadu, nositelji starčevačke kulture su najprije osnovali brojna naselja u Slavoniji, a potom su se uputili na jug, preko Save. U sjeveroistočnoj Bosni njihovo je prisustvo do danas ustanovljeno na poznatom neolitskom nalazištu u Gornjoj Tuzli (Čović, 1961: 81‐ 88 i 108‐112; Benac, 1964: 30‐33; ALBiH, II, 07.21), ali se zna da su elementi ove kulture prodrli sve do srednje Bosne, odnosno poznatog nalazišta Obre I kod Kaknja (ALBiH, III, 14.171). Prirodni komunikacijski pravac kojim su starčevačke populacije i utjecaj njihove kulture prodirali na bosansko tlo bila je dolina rijeke Bosne, tako da sa velikom vjerovatnoćom možemo pretpostaviti da su prolazili i današnjim dobojskim područjem. Na lokalitetu Crkvina u Makljenovcu ustanovljen je sloj iz vremena u kome se razvijala starčevačka kultura, a koji je sadržavao rijetka sitnija kremena oruđa i fragmente, uz amorfne ostatke slabo pečene keramike (Basler, 1961: 78‐79). Nije bilo moguće utvrditi kulturnu pripadnost, ali bi se tu moglo raditi upravo o tragovima boravka skupine nosilaca starčevačke kulture. Tokom srednjeg i kasnog neolita, otprilike u vremenu od početka V. pa sve do pred kraj IV. milenija stare ere, na širim se prostorima sjeveroistočne Bosne razvijaju brojna neolitska naselja koja pripadaju vinčanskoj kulturi, jednoj od najznačajnijih kulturnih pojava neolitske Europe, koja se širila golemim

179 prostranstvima Balkana i Podunavlja. Na prostoru sjeveroistočne Bosne vinčanska se kultura razvijala u nešto osiromašenoj, perifernoj formi, ali uz brojne specifičnosti, na osnovu kojih arheolozi izdvajaju i posebnu regionalnu varijantu ove kulture (Benac, 1957: 209‐211; 1961: 39‐78; 1964: 33‐39; 1964a: 129‐149; ALBiH, I, 183). Populacije njenih nosilaca su očito bile brojne, jake i dobro organizirane, sudeći po broju, veličini i drugotrajnosti njihovih naselja. Do sada su otkriveni lokaliteti sa brojnim vinčanskim naseljima u ovom kraju, poput Gornje Tuzle, Varoši u Koraju, Gradine u Gornjoj Slatini kod Bosanskog Šamca, Gradića u Matiću kod Orašja, Korića Hana kod Gračanice itd. Na užem dobojskom području, tragovi neolitskih naselja iz ovog razdoblja su otkriveni na prethodno spomenutim lokalitetima Crkvina u Makljenovcu (Basler, 1961: 79‐80) i Danilovića Brdu u Podnovlju (ALBiH, II, 04.21), zatim na lokalitetu Vinogradine u Ševarlijama, Stjenčice u Šijama i Debelo Brdo – Zobišče u Ularicama (Benac, 1964a: 129‐136); , kao i dalje u dolini Usore – Malo i Veliko brdo u Kaloševiću (Benac, 1964a: 136; ALBiH, II, 08.148); te te Kremenjača u Miljanovcima (ALBiH, II, 08.83). Ta slika, međutim, može da vara, jer na širem području Doboja postoji vjerovatno još čitav niz lokaliteta s tragovima neolitskih naselja koji su još uvijek neotkriveni. Blage kose i široke riječne terase uz Bosnu, Usoru i njihove pritoke su nudile izuzetne uvjete za osnivanje naselja i poljodjelstvo kao osnovnu privrednu granu neolitskih ljudi. Zbog toga se može očekivati pronalazak novih neolitskih lokaliteta na ovome području u budućnosti. Ipak, sudeći po ovim do sada poznatim – čini se da je dobojsko područje, kao krajnja zapadna granica rasprostiranja vinčanske kulture, predstavljalo svojevrsnu periferiju na periferiji, jer su do sada poznata naselja manja i sa tanjim kulturnim slojem u odnosu na druga vinčanska naselja dalje ka istoku. * * * Neolitska naselja sjeveroistočne Bosne egzistirala su do druge polovice IV. milenija stare ere, nastavljajući svoj tradicionalni život i u vremenu kada je, u istočnim dijelovima Balkanskog polutotoka (uključujući i žarišta vinčanske kulture bliže tim krajevima), već procvalo rudarstvo i metalurgija bakra, najavljujući dolazak novog prahistorijskog razdoblja – eneolita, u kome su način života, ekonomika, duhovna kultura i socijalna struktura doživjeli temeljitu preobrazbu. Eneolitsko je doba obilježeno i pokretima stočarskih populacija Protoindoeuropljana s prostora južnoruskih stepa ka Podunavlju i Karpatskom bazenu. Bilo je to i vrijeme klimatskih promjena, u prijelazu iz atlantika u subboreal, kada je zavladao hladniji i sušniji period, te su se i stepski prostori širili na račun šuma i obradivih površina. Protoindoeuropska pomjeranja su pogađala neolitske zajednice koje su im se našle na putu; najveći dio njih se i sam prilagođavao novim uvjetima, usvojivši stočarski i nomadski način života, te su se i same pokretale dalje ka jugu, odnosno jugozapadu. Na taj su se način javljali novi, hibridni kulturni izrazi, poput badenske i lasinjske kulture, najranijih eneolitskih manifestacija na području Bosne i Hercegovine, koje tu prodiru u svom već oformljenom obliku sa područja sjeverno od Save. Prva od ovih dviju kultura, koja se rasprostirala na području srednje Hrvatske i sjeverozapadne Bosne, svoj prodor prema istoku je ostvarila negdje do

180 doline Ukrine – dva Doboju najbliža lokaliteta sa tragovima ove kulture su Visoko Brdo u Lupljanici i Vis u selu Modran kod Dervente (Benac, 1964a: 136‐139, 1980: 15‐25; Belić, 1964, 22‐23). Badenska kultura, sa znatno većim arealom rasprostiranja, koji je obuhvatao znatan dio Karpatskog bazena, prodrla je u sjeveroistočnu Bosnu, a slojevi sa njezinom karakterističnom keramikom su ustanovljeni u Dvorovima kod Bijeljine, te na lokalitetu Vinogradine kod Doboja (Benac, 1964: 129‐134, 1980: 15‐25;). Inače, upravo u vrijeme prodora ovih kultura, stara vinčanska neolitska naselja u sjeveroistočnoj Bosni redom prestaju da postoje (Čović, 1976: 75). Pretpostavlja se da su u povremenim ratničko‐ pljačkaškim upadima nosilaca eneolitskih kultura sa slavonskih prostora mnoga od njih i uništena. Preživjelo neolitsko stanovništvo se tada povlači na istaknuta uzvišenja, sa kojih se mogao lakše uočiti dolazak neprijatelja, ali i organizirati odbrana: takav je slučaj sa lokalitetom Grad u Gornjoj Tuzli (blizu starog i prostranog naselja u dolini), zatim brdom Straževac kod Gračanice (u blizini starog naselja na lokalitetu Korića Han, u ravnici) itd. Karakteristično je da su ranije spomenuta neolitska naselja u okolini Doboja značajnim dijelom locirana upravo na istaknutijim uzvišenjima – keramika otkrivena na nekima od njih pripada upravo najpoznijoj fazi vinčanske kulture i mogla bi se vezati upravo za spomenuta dešavanja. Lokalitet Vinogradine u Ševarlijama, i sam sličnog položaja, donekle je izuzetak – nalazi s njega su ipak nešto stariji i čini se da se radilo o nekoj vrsti radioničkog centra, mjestu na kome se izrađivalo kremeno oruđe i oružje. Badenska keramika je tu nađena u jami koja je naknadno ukopana u stariji kulturni sloj i kao takva predstavlja trag boravka populacije koja nije imala neposredne veze sa starijim stanovnicima naselja, nosiocima vinčanske kulture (Benac, 1964a: 133‐134). Može se zaljučiti da je neka grupa nosilaca badenske kulture koristila lokaciju starog neolitskog naselja i radioničkog centra – možda neka skupina stočara. Badenski keramički stil je, naime, postepeno prodirao u unutrašnjost Bosne, gdje se odvijala postupna transformacija nosilaca već odumiruće neolitske butmirske kulture, koji zasnivaju nova naselja na uzvišenjima, u čijim slojevima badenska keramika vremenom prevladava. Kako su stoljeća proticala, iz badenske kulture se na prostoru južne Slavonije i dijela sjeverne Bosne razvila kostolačka kultura, čija su nalazišta ustanovljena na više mjesta u široj regiji. Nijedno od njih zasada nije pronađeno u užoj okolini Doboja, ali s obzirom da kostolačka keramika prodire sve do srednje Bosne (Benac, 1980: 17) – jasno je da se taj prodor, najvjerovatnije putem trgovačkog importa, ostvarivao dolinom rijeke Bosne. Kada je kasni eneolit u pitanju, neposredni podaci također nedostaju, ali bilo je to doba kada se na području sjeverno od Save iz kostolačke već razvila čuvena vučedolska kultura, koja se potom naglo raširila ogromnim prostranstvima ka sjeveru, istoku, zapadu i jugu, obuhvativši najveće dijelove današnje Bosne i Hercegovine. Za mlađa je eneolitska razdoblja karakteristična i pojava bakarnog oruđa i oružja. Nalazi takvih predmeta evidentirani su u široj okolini, prije svega u Tešnju (Truhelka, 1892: 80‐ 82; Marijanović, 1977: 269‐274) i na gračaničkom području (Truhelka, 1907: 61‐ 62; Čović, 1957: 245‐246). Smatra se da se radilo uglavnom o importu iz

181 radioničkih centara sa sjevera, pri čemu je dolina Bosne i u tom smislu predstavljala prirodni komunikacijski pravac. * * * U drugoj polovici III. milenija stare ere, novi migracioni priliv stepskih populacija sa istoka pokrenuo je val promjena, prouzročivši raspad vučedolskog kulturnog kompleksa i postupno oblikovanje novih kulturnih grupa, koje hronološki već pripadaju ranom brončanom dobu. Na širem području sjeverne Bosne prvih je nekoliko stoljeća ranog brončanog doba skoro potpuna nepoznanica, jer su sačuvani samo rijetki tragovi na nekim od nalazišta. Možda će buduća istraživanja izmijeniti tu sliku, ali se u ovom trenutku stječe dojam da je prostor sjeveroistočne Bosne tokom ranog brončanog doba bio dosta slabo naseljen, te da se postojeći lokaliteti možda mogu vezati uz povremena zadržavanja stočarskih nomadskih ili polunomadskih skupina (Čović, 1976: 98; 1988: 21; 2010: 279). Stanje se mijenja potkraj ranog i početkom srednjeg brončanog doba, kada se na prostorima sjeverne Bosne i južnih dijelova Slavonije oblikuje kulturna grupa Barice‐Gređani, kao dio šireg kulturnog kompleksa srednjeg brončanog doba. Ova je kulturna grupa izdvojena na osnovu nekropola sa specifičnim pogrebnim ritusom: umrle osobe su kremirane u svojoj odjeći i sa nakitom, a zatim su njihovi paljevinski ostaci polagani u plitku grobnu jamu, te poklapani keramičkom posudom sa dnom okrenutim na gore. U starijoj fazi (1600.‐1300. god. p.n.e.), nad mjestom ukopa su podizani niski tumuli (obično bi u jednom bilo i po više desetaka grobova), dok u mlađoj fazi (1300.‐1200.) prevladavaju ravne nekropole (Čović, 1988a, 60‐61). Primjer nekropole prvog tipa jesta i ona koja je otkrivena na lokalitetu Bare, u selu Grabovici, locirana uz obale rijeke Rudanke; tu su otkopana 64 paljevinska groba, smještena ispod tri niska tumula. Grobovi su sadržavali paljevinske ostatke, uz rijetke priloge od bronce i stakla (ostaci nakita), a na nekima su, iznad posuda koje su služile kao žare, nađeni i tragovi ritualnog razbijanja malih posuda (Belić, 1966b, 33‐35). Slična je nekropola sa tumulima postojala i na lokalitetu Breščići u selu Vranjak, na Trebavi (Belić, 2010: 260‐261). Ostale nekropole ove kulturne grupe sa područja Doboja otkrivene su na lokalitetima: Greda u Podnovlju (Belić 1966, 27‐29; 2010: 260), Đukića Vis u Božincima (ALBiH, II, 04.28) i Grdna njiva u Paležnici (ALBiH, II, 04.52), kao i većem broju drugih mjesta u široj okolini. Mlađa faza kulturne grupe Barice‐Gređani se podudara i sa određenim promjenama u materijalnoj kulturi, odnosno keramičkoj i metalnoj proizvodnji i stilu ukrašavanja, sa kojima ona ulazi u kompleks kulture polja sa žarama, izuzetne pojave u europskoj prahistoriji koja se odlikovala velikim procvatom metalurgije, trgovine i zanatstva, šireći se karpatskim bazenom od početka XIII. pa do kraja VIII. stoljeća stare ere. Opća karakteristika koja povezuje različite grupe kulture polja sa žarama jeste spaljivanje umrlih i sahranjivanje njihovog pepela u žarama (urnama), u ravnim grobovima. Tada je i u kulturnoj grupi Barice‐Gređani napušteno podizanje tumula, ali su se paljevinski ostaci umrlih i dalje polagali na zemlju i poklapali posudom sa dnom okrenutim na gore, a ne stavljali u žaru (kao u drugim grupama spomenute kulture). To je slučaj i sa većinom nekropola u okolini

182

Doboja, a čini se da je u toj fazi ova grupa ostvarila i teritorijalnu ekspanziju, jer njene ravne nekropole nalazimo i dalje prema istoku, u okolini Gračanice (eponimno nalazište Barice), pa sve do Semberije. Kada je riječ o naseobinskim lokalitetima grupe Barice‐Gređani, njihov broj je znatno manji i odnosu na nekropole, ali se moglo ustanoviti da se uglavnom radilo o naseljima otvorenog tipa, smještenih u ravnini, obično na tzv. gredama i uzdignutijem terenu u blizini vodotoka, zaštićenom od poplava – što je, inače, uobičajena pozicija kakvu su nosioci grupe Barice‐Gređani birali i za svoje nekropole. Ona su uglavnom i jednoslojna, a skromni ostaci arhitekture, kako to konstatira Borivoj Čović, pružaju osnova za pretpostavku da su u pitanju možda i sezonska (zimska) boravišta neke populacije koja se prvenstveno bavila stočarstvom (Čović, 2010: 280). U svim ovim spoznajama važno je bilo iskopavanje Branka Belića u samom Doboju, na jednoj od terasa uz rijeku Bosnu (lokalitet evidentiran kao Doboj‐Centar), gdje su otkriveni tragovi brončanodobnog naselja koje se može povezati sa ovom kulturnom grupom (Belić, 1966a: 29‐32). Negdje u XII. stoljeću stare ere kulturna grupa Barice‐Gređani se dezintegrira, pod snažnim utjecajima novih kulturnih strujanja, a vjerovatno i populacijskih prodora sa sjevera, koji su bili jedna od faza u okviru migracijskih kretanja i komešanja na ogromnom prostoru od srednje Europe sve do istočnog Mediterana (tzv. podunavsko‐egejska seoba). Čini se da prostor sjeveroistočne Bosne tada zaposjedaju nove skupine ljudi, koje u kulturnom pogledu preslojavaju nositelje grupe Barice‐Gređani. Iščezavaju njezine nekropole, a javlja se velik broj novih naselja, koja su mahom gradinskog tipa – locirana na istaknutim uzvišenjima sa strmim padinama, pogodnim za odbranu, te utvrđena suhozidom i palisadama. Ostaci ovakvih naselja su ustanovljeni na lokalitetima širom sjeveroistočne Bosne, a keramika pronađena na njima pokazuje neke opće karakteristike kulture polja sa žarama, uz snažno prisustvo utjecaja bosutske kulturne grupe s prostora istočne Slavonije i Srijema, te srednjobosanske kulturne grupe s juga. Borivoj Čović (1988: 21) ju je na osnovu toga svrstao u posebnu kulturnu grupu: Vis‐Pivnica. Keramika grupe Vis‐Pivnica otkrivena je na lokalitetu Crkvina u Makljenovcu, u jednom slabo sačuvanom sloju (Basler, 1961: 80‐81), a istoj skupini po svoj prilici pripadaju i druga gradinska naselja na području Doboja, koja se zbog slabe istraženosti ili oštećenosti kulturnog sloja okvirno datiraju u kasno brončano ili starije željezno doba: Gračac u Alibegovcima (ALBiH, II, 04.34), Gradina u Kožuhama (ALBiH, II, 04.40), te Ciganište i Plast u Brestovu (ALBiH, II, 04.12 i 04.95). Karakteristika mlađe faze kasnog brončanog doba na području sjeveroistočne Bosne jesu i ostave brončanih predmeta, koje se u arheologiji obično interpretiraju kao blago skriveno u nekoj neposrednoj opasnosti (Vinski‐Gasparini, 1983: 650), iako se naglašava i njihov votivni značaj, objašnjavajući ih kao ritualno zakopavanje dragocjenosti od strane jedne zajednice, odnosno jedan vid prinošenja žrtve (Teržan, 1987: 72‐73). Nalazi ostava iz kasnog brončanog doba do sada su evidentirani u okolini Gračanice – lokaliteti Pašalići (Čović, 1957: 249‐251), te Monj i Boljanić (Jovanović, 1958: 23‐35), zatim u Bokaviću kod Lukavca (Čović, 1955: 91‐102), u Zavidovićima – lokalitet Majdan‐Ridžali (ALBiH. II, 08.95), Blatnici kod od Teslića (Mandić, 1931: 13‐15), u Gornjim Močilima kod Bosanskog Broda

183

(ALBiH, II, 04.75), kao i na užem području Tešnja (Truhelka, 1907: 72‐75), a tu je i ostava Grapska kod Doboja, pronađena ranih 1950‐tih godina prilikom eksploatacije kamena iz krečnjačke strane koja se uzdiže iznad mjesne željezničke stanice, oko 1,2 km južno od samog naselja. Na osnovu tipološke analize pronađenih predmeta (brončanog srpa, brijača, dva koplja, šest kelt sjekira...), ostava je datirana u VIII. stoljeće stare ere, odnosno sami kraj kasnog brončanog doba (Benac, 1954: 163‐168; Vinski‐Gasparini, 1983: 665). U stoljećima koja su uslijedila, tokom starijeg željeznog doba, na širim prostorima sjeveroistočne Bosne dolazi do određene stagnacije u razvoju. U tom razdoblju u širem je okruženju postojalo više kulturnih žarišta – uz gornji tok Bosne i Vrbasa (srednjobosanska kultura), zatim uz donji tok Vrbasa i Sane (grupa Donja Dolina – Sanski Most), u Požeškoj kotlini (grupa Martijanec‐Kaptol), istočnoj Slavoniji (Daljska grupa), Srijemu (južnopanonska halštatska grupa), te na Glasincu i u Gornjem Podrinju (glasinačka kultura). Prostor između tih kulturnih žarišta za sada predstavlja nepoznanicu. Kulturna grupa Vis‐Pivnica se početkom razdoblja ugasila, a skoro na svim gradinskim naseljima iz pozne faze kasnog brončanog doba život se prekida. Izgleda da je došlo i do depopulacije cjelokupne regije, čiji uzrok nije poznat (Čović, 1988a: 24). Stanje se mijenja tek u mlađem željeznom dobu, negdje od V. stoljeća stare ere. Period mlađeg željeznog doba na prostorima sjeverne Bosne započinje sa širenjem latenske kulture, što je bio kompleksan proces kontinentalne globalizacije u unutrašnjosti Europe, koji je rezultirao kretanjem ljudi i dobara. Širi su panonski prostori tada postali zonom interakcije i akulturacije, u kojoj su se miješale različite etničke i socijalne skupine, te oblikovali novi etnički, politički i socijalni identiteti (Džino, 2007: 49‐68). Jedan od najranijih latenskih nalaza iz šire okoline Doboja predstavljaju ravni skeletni grobovi iz Vrućice kod Teslića, sa ranolatenskim prilozima – fibulama ranolatenske sheme, željeznim kopljima i ukrasnim iglama (Truhelka, 1901: 14‐15), datirani u IV. stoljeće, koji svjedoče o oblikovanju ratničke elite. Ostali nalazi su u ovom kraju isuviše oskudni da se nešto određenije može kazati. Koncentracija latenskih nalazišta je nešto veća u sjevernijim krajevima, bliže rijeci Savi – na području od Bosanskog Broda, preko Odžaka i Modriče, pa sve do Brčkog, a također i u Semberiji. Uprkos prisustvu oružja u grobnim prilozima, prevladavala su otvorena naselja, što ukazuje na relativnu političku stabilnost. Ona je pogodovala razvoju trgovine i razmjene, o kojoj svjedoče i brojni nalazi novca – uglavnom helenističkih gradova Apollonia i Dyrrhachium, kao i tzv. barbarske kopije helenističkog novca, te novca Rimske republike. Ovakvi nalazi su ustanovljeni širom navedenog područja (Patsch, 1902: 418‐426), a ima ih, u nešto manjoj mjeri, i dublje prema unutrašnjosti: nalaz novca grada Appolonia evidentiran je koncem XIX. stoljeća i "blizu sutoka Usore i Bosnu" (Patsch, 1894: 167 i 170), a u neposrednoj blizini, na lokalitetu Klačine, nađena su i dva primjerka rimskog republikanskog srebrnog novca (Pašalić, 1960: 45). Potkraj latenskog perioda primjećuje se ponovno naseljavanje gradinskih lokaliteta, što se može povezati s pojačanim rimskim vojnim prisustvom, odnosno Oktavijanovim ratničkim pohodom u Iliriku 35.‐33. godine stare ere (Čović, 2010: 284). Ulomci latenske keramike su nađeni i na uzvišenju Crkvina u Makljenovcu (Basler, 1961:

184

81), što upućuje na zaključak da je i na tom istaknutom brijegu postojala jedna kasnolatenska gradina, a u vezi sa ovim nalazištem stoje svakako i nalazi na susjednom lokalitetu zvanom Hendek (ALBiH, II, 04.57). Ovakve nalaze iz posljednjih desetljeća mlađeg željeznog doba mogli bi – sa dosta opreza – povezati sa etničkim zajednicama koje Rimljani zatiču na ovim prostorima i pokoravaju, na samom izmaku stare i početku nove ere. Jedna od tih zajednica su bili i Breuci (Zaninović, 2003: 443‐449; Šaković, 2009: 12‐23). Njihovom etničkom teritoriju je vjerovatno pripadalo i šire dobojsko područje. Oskudni antički izvori koji spominju ovu etničku zajednici smještaju Breuke na na prostor Panonije, odnosno rimske provincije Donje Panonije (Pannonia Inferior), uz donji tok rijeke Save. Strabon u svojoj Geografiji (VII, 5, 10) bilježi: "Panonski narodi su Breuci i Andizeti i Dicioni i Pirusti i Mezeji i Dezitijati, kojima je vođa Baton, a ima i drugih manjih i neznatnih...". Osobita vrijednost ovog podatka jeste u činjenici da on potječe iz razdoblja Panonsko‐dalmatinskog ustanka (6.‐9. godine naše ere), dakle u vrijeme prije nego li su Rimljani, učvršćujući provincijalnu upravu na ovim prostorima, od etničkih teritorija pokorenih naroda uspostavili peregrinske općine (civitates peregrianae). Breuke spominju i kasniji pisci: Plinije Stariji (Naturalis historia, III, 25, 147‐148) i Ptolemej (II, 15, 2). Iz svih ovih podataka, sa dosta opreza, moglo bi se zaključiti da su Breuci činili jednu od brojnih etničkih, odnosno političkih zajednica koje su se oblikovale na širim područjima današnje južne Slavonije i sjeveroistočne Bosne, tj. dijelu prostora kojeg su Rimljani nazivali Panonijom; takve zajednice su se često transformirale, mijenjale i iščezavale, jer su i etnički identiteti u protohistorijskom razdoblju bili fluidne, nestalne i promjenjive socijalne kategorije, često u zavisnosti od šireg društvenog konteksta i političke konstelacije. Takve su zajednice, ipak, imale vlastite institucije i kontrolirale određene teritorije, te se oružjem suprotstavljale onima koji su njihova područja i način života ugrožavali – što potvrđuje i jak otpor kojeg Breuci i njima srodne skupine pružili Rimljanima. Jezgra breučke etnopolitičke zajednice nalazila se negdje oko današnjeg Slavonskog Broda (antička Marsonia, odnosno Marsunnia), vjerovatno se protežući sve do današnjih Vinkovaca (Cibalae), a svakako je obuhvatalo i područje uz Savu na njezinoj desnoj obali, oko današnjeg Bosanskog Broda i Odžaka, šireći se dalje na jug, dolinom Bosne, a vjerovatno i njenih dviju većih pritoka, Spreče i Usore (Domić Kunić, 2006: 78‐79; Šaković, 2009: 13‐15). Arheološka slika tih područja je poprilično ujednačena i pokazuje sličnosti sa prostorom na sjeveru, dok je dublje u unutrašnjosti, južno od žepčanske kotline, ona nešto drugačija (tu prevladava srednjobosanska kulturna grupa željeznog doba). Strabon ubraja Breuke među one narode koji nisu ni mali niti neznatni, a i za Plinija Starijeg (III, 25, 148) oni su među glavnim narodima u Panoniji; to je svakako podrazumijevalo i prostranstvo etničkog teritorija. * * * Panonski je prostor za Rimsku republiku, u vrijeme njene najveće ekspanzije, bio od velikog strateškog i geopolitičkog značaja, kao dio kopnene komunikacijske spone između Italije i Istoka, te ishodište za dalja osvajanja. Rimsko zaposjedanje Panonije je otpočelo sa pohodom vojskovođe Oktavijana, 35.

185 godine stare ere, u okviru njegove velike kampanje na istočnim obalama Jadrana i u jadranskom zaleđu, dok je drugu etapu osvajanja, nakon što je Oktavijan proglašen princepsom i Augustom, predstavljao Panonski rat (Bellum Pannonicum), 12.‐11. godine stare ere, u kome je rimsku vojsku predvodio Augustov usvojeni sin i budući nasljednik Tiberije (Domić Kunić, 2006). U tom ratu rimska je vlast proširena na istoku sve do Dunava, te su je priznali i Breuci, čiji je etnički teritorij, zajedno sa ostalim osvojenim krajevima, ušao u sastav rimske provincije Ilirik. Panonski je rat, po svjedočanstvu antičkih histori ara, bio praćen mnogim nepravdama nad pokorenim stanovništvom, poput prodavanja svih zarobljenih muškaraca u ropstvo (Cass. Dio, LIV, 31). Ipak, ni te surove rimske mjere nisu pokorile domorodačke narode. Pokazalo je to izbijanje i širenje velikog ustanka, 6. godine n. e. (Pašalić, 1975; Džino, 2010: 137‐155). Ustanak je planuo negdje u današnjoj srednjoj Bosni, među Dezitijatima, a zatim se proširio na Breuke, kao i druge domorodačke zajednice (Cass. Dio, LV, 29, 1‐2). Na čelu ustanika su stajala dvojica vojskovođa koji su nosili isto ime: Baton; jedan od njih je bio Dezitijat, a drugi Breuk, zbog čega je i ustanak prozvan Batonovim ratom (Bellum Batonianum). Izbijanje ustanka je Rimljane zateklo nespremne, pošto je glavnina vojnih snaga iz Ilirika upućena daleko na sjever, u rat protiv Germana. Ipak, i pored početnih uspjeha, ustanici nisu uspjeli zauzeti glavna rimska uporišta u provinciji, a povratak glavnine vojske s Dunava i dovođenje pojačanja preokrenuli su inicijativu u rimsku korist (Vell. Pat., II, CX). Borbe i okršji su se sljedeće dvije godine vodili uglavnom u savsko‐dravskom međurječju, pri čemu su ti krajevi pretrpjeli velika pustošenja i stradanja, a tome su se, druge ratne zime, pridružili glad i boleštine (Vell. Pat., CXIII, 2; Cass. Dio, LV, 30, 5; 32, 4; 33, 1). Prekretnicu rata činila je sporazumna predaja Batona Breučkog, u ljeto 8. godine (Vell. Pat., CXIV, 4; Cass. Dio, LV, 34, 4), što je Rimljanima omogućilo da težište operacija prenesu u unutrašnjost današnje Bosne. Godinu dana poslije pala su i posljednja ustanička uporišta. Kakva je bila sudbina šireg dobojskog kraja u ovim događanjima, teško je reći, jer nikakvi arheološki tragovi do danas nisu ustanovljeni. Jačanjem rimskog pritiska u savsko‐dravskom međuriječju, koncem 7. godine n. e., glavnina ustaničkih snaga se najvjerovatnije povukla na prostor južno od Save, manje izložen pustošenjima, prirodno zaštićeniji i bliže dezitijatskim i drugim saveznicima iz unutrašnjosti današnje Bosne. Negdje na tom području, u ljeto 8. godine, desila se i predaja Batona Breučkog, na obalama rijeke po imenu Bathinus, za koju je pouzdano ustanovljeno da je identična današnjoj Bosni. Ovu predaju opisuje historičar Velej Paterkul, koji je kao oficir rimske vojske učestvovao u gušenju ustanka (CXIV, 4). Nešto kasnije, Baton Breučki je obilazio uporišta i utvrđenja na svom području, uzimajući taoce od potčinjenih zajednica kao zalog vjernosti; u jednoj takvoj prilici, Baton Dezitijatski ga je iz zasjede napao, a ovaj se sklonio u neko utvrđenje, gdje su ga Dezitijati opkolili. Stanovnici utvrde su nakon kraćeg vremena izručili Batona Breučkog njegovom bivšem suborcu, a ovaj ga je izveo pred vojsku koja mu je zbog izdaje izvikala smrtnu osudu (Cass. Dio, LV, 34, 5). Gdje se, pak, ova epizoda odigrala – također ne znamo, ali spomenuto bi utvrđenje moglo biti jedna od do sada otkrivenih gradina iz kasne faze mlađeg

186

željeznog doba, svakako negdje na prostoru bliže gorovitoj bosanskoj unutrašnjosti negoli Savi (Mesihović, 2009). Može se, stoga, pomišljati na jednu od gradina poput Crkvine u Makljenovcu. * * * Ubrzo nakon definitivne pacifikacije ustaničkih područja rimske su vlasti pristupile izgradnji cestovnih komunikacija, te osnivanju vojnih logora, utvrđenja i stanica, radi osiguranja reda i mira. Među rimskim cestama na području današnje Bosne i Hercegovine su one koje je između 14. i 20. godine n. e. sagradio P. Cornelius Dolabella, namjesnik provincije Dalmacije; o ovim cestama znamo na osnovu natpisa sačuvanih na četiri kamene ploče koje su bile uzidane u zvonik splitske katedrale, a danas se nalaze u Arheološkom muzeju u Splitu. Na jednoj od njih spominje se i cesta koja od Salone, provincijskog središta, vodi do mjesta označenog kao "ad Bathinum flumen quod dividit B(r)e...... ibus", u duljini od 158 rimskih milja, tj. 236 km (CIL III, 03198b = 10156b). S obzirom da se u nauci općenito smatra da je ova cesta završavala u dolini Bosne, po nekima i na području Doboja – o njoj treba nešto više reći. Natpis u kome se cesta od Salone do mjesta na rijeci Bathinus spominje je, nažalost, zbog oštećenja teško čitljiv, i to upravo na mjestima gdje stoje imena. U imenu rijeke se čitaju tek prva tri slova, te nazire četvrto (Bojanovski, 1974: 195), ali kako se zna za spomen rijeke Bathinus kod Veleja Paterkula (II, CXIV, 4), sigurno je isti toponim stajao u Dolabellinom natpisu. Što se tiče etničkih zajednica, u prvom slučaju se vjerovatno radilo o Breucima, dok je od imena druge čitak ostao samo padežni sufiks ‐ibus. Géza Alföldy je predložio restituciju Oseriatibus, uzimajući u obzir da su Oserijati bili susjedi Breuka; oštećeni dio natpisa bi u tom slučaju glasio: "...Ad Ba[thinum flu]men quod dividit B(r)e[ucos Oseriati]bus...". Iako je to u nauci široko prihvaćeno, Oserijati ipak teško mogu doći u obzir. Ovoj etničkoj zajednici – čije jezgro je, smatra se, bilo u čuvenom prahistorijskom naselju u Donjoj Dolini na Savi, kod Bosanske Gradiške – ne možemo nikako pripisati tako velik teritorij, smještajući njegove istočne granice na rijeku Bosne. To bi nadilazilo čak i teritorij puno poznatijih Breuka. Strabon uopće ne spominje Oserijate u svom opisu etničkih prilika u Panoniji (VII, 5, 3), dok ih Plinije Stariji navodi tek kao jednu od manjih etničkih skupina, nakon što je kao glavne panonske narode izdvojio Serete, Serapile, Jaze, Andizete, Kolapijane i Breuke. Naprotiv, smatramo da je u Dolabellinom natpisu zapravo stajalo ime Dezitijata, etničke zajednice koja je također graničila s Breucima; korijen etnonima Daesitiat* u potpunosti odgovara mjestu u natpisu, brojem i širinom slova. Obje ove etnije su bile i pokretači ustanka od 6.‐9. godine. Iz natpisa se ne razumije je li granicu između ove dvije etnije činila rijeka ili je graničnu tačku predstavljalo mjesto na rijeci u kojem se završavala cesta; vjerovatnijom se čini ova druga mogućnost, jer u prahistoriji rijeke su rijetko bile granice, kao kasnijim vremenima. Gdje se nalazilo samo mjesto Ad Bathinum flumen, teško je ustanoviti. Jedan od prijedloga, kako rekosmo, jeste i današnji Doboj (Bojanovski, 1988: 155). U tom slučaju, Doboj bi predstavljao važnu geografsku tačku, kao mjesto na kome se završavala spomenuta cesta, zatim kao granično mjesto između Breuka i Dezitijata, konačno – kao mjesto na samoj granici Dalmacije i Panonije, dviju

187 provincija osnovanih nakon gušenja Batonovog ustanka, podjelom do tada jedinstvene provincije Ilirik. Granica Dalmacije i Panonije nije precizno ustanovljena, ali je na ovom potezu svakako slijedila granicu etničkih teritorija Breuka i Dezitijata, koje su nakon pokoravanja organizirane kao peregrinske civitates (domorodačke općine), pri čemu je prva pripala Panoniji, a druga Dalmaciji. Ipak, tačnu lokaciju mjesta Ad Bathinum flumen bi mogli odrediti samo ukoliko znamo tačnu trasu ceste od Salone do tog mjesta, koja je iznosila 236 km, a ona nam za sada nije poznata. Najvjerovatniji se čini prijedlog Ive Bojanovskog, koji izvodi prve 122 milje od Salone, preko Duvna, Kupresa i doline Vrbasa do u dolinu Lašve, odakle je cesta dalje vodila prema Zenici i dalje na sjever. No, taj zadnji dio trase je ostao potpuno nepoznat, pa tako i mjesto na kome se cesta završavala. Bojanovski je u početku pomišljao na Žepče, Nemilu i Begov Han (1974: 199‐201), ali se kasnije opredijelio za područje Doboja, gdje su ustanovljeni dosta brojni ostaci iz rimskog doba (1988: 155). U tom slučaju, međutim, duljina ceste bi uveliko prelazila iskazanu milijaciju. Ukoliko bi se završetak ove ceste po svaku cijenu tražio u Doboju, bilo bi potrebno revidirati kompletnu trasu od Salone do u dolinu Lašve, tražeći neki kraći pravac, što – s obzirom na dosta uvjerljive argumente koje je Bojanovski izložio u prilog svoje teze – predstavlja popriličan problem. Zbog toga bi se završetak Dolabeline ceste Salona – Ad Bathinum flumen možda ipak trebao tražiti negdje na rijeci Bosni dosta južnije od Doboja, po svoj prilici negdje na prostoru oko Žepča; ukoliko je njena trasa od Zenica do Žepčanske kotline slijedila jedan poznati stari put koji se zadržao sve do osmanskog doba, a koji je vodio grebenom Ravan‐planine – ta lokacija bi se potpuno uklopila u spomenutu milijaciju. Tu je ujedno i prirodna granica ravničarsko‐brdske sjeveroistočne i planinsko‐kotlinske srednje Bosne, koju naglašavaju i strmi sjeverni obronci Vlašića i Ravan‐planine; vjerovatno je ova prirodna granica u protohistoriji razdvajala područja Breuka i Dezitijata, kasnije i provincije Dalmaciju i Panoniju, a znamo da je kasnije, u srednjem vijeku, istim pravcem tekla granica između zemalja Bosne i Usore. U svakom slučaju, pitanje gdje se nalazilo mjesto Ad Bathinum flumen treba ostaviti otvorenim, ali spomenuta je cesta svakako imala i svoj produžetak dalje ka sjeveru, teritorijem provincije Panonije, slijedeći tok rijeke Bosne i prolazeći područjem današnjeg Doboja (Pašalić, 1960: 46). Na sjeveru je svakako izlazila na rijeku Savu, kao značajan plovni put, odnosno na izuzetno važnu cestu koja je povezivala dva najvažnija panonska centra – Sisciju i Sirmij (Bojanovski, 1984: 145‐265). Vjeruje se da je jedna sporedna cesta vodila od područja Doboja dolinom Spreče sve do Podrinja, kroz koje je prolazila cesta od Sirmija do rudarskog područja Argentarije (današnja Srebrenica), odakle je dalje vodila ka Sarajevskom polju i srednjoj Bosni (Bojanovski, 1981: 125‐197). Izgradnja cestovne mreže je Rimljanima omogućavala brzo prebacivanje vojske iz jednog kraja provincije u drugi, odnosno brz i efikasan odgovor u slučaju novih nereda i pobuna – kakvih, izgleda, više nije bilo. Indigene etničke zajednice poput Breuka i Dezitijata su nakon definitivne pacifikacije su bile prisiljene obavezati se na pokornost Rimu, što je podrazumijevalo plaćanje poreza i vojnu službu u auksilijarnim jedinicama rimske vojske, a zauzvrat im je zajamčen status

188 peregrina, tj. lična sloboda bez prava rimskog građanstva. Ove su zajednice u upravnom pogledu organizirane u domorodačke općine (civitates peregrinae). Takva jedna općina su postali i Breuci (civitas Breucorum). Izgleda da je ova civitas posebno bila zahvaćena novačenjem u augzilijare: od Breuka je formirano čak osam pješačkih kohorti, a bilo ih je i u drugim jedinicama. Sve one su raspoređene po dalekim provincijama širom Carstva, na vojnu službu koja je trajala po punih 25 godina. Oni koji su proveli polovicu tadašnjeg prosječnog životnog vijeka u vojsci, upoznavši kozmopolitski svijet Rimskog carstva, u kulturnom pogledu i načina života bi već dobrim dijelom bili romanizirani. Od vremena cara Vespazijana (69.‐ 83. god. n.e.), kao nagradu za vojnu službu su stjecali i rimsko građanstvo, uz zemljišne posjede. Mnogi od njih su ostajali živjeti u krajevima gdje su služili, isto onako kao što su se stranci‐veterani nastanjivali u njihovoj domovini, dok su se drugi vraćali u rodni kraj, nastanjujući se u gradskim naseljima i organizirajući život slijedeći opće norme antičke urbane kulture. Zajedno sa lokalnom domorodačkom aristokracijom, koja od vremena Flavijevaca također počinje dobivati rimsko građanstvo (pa i pravo upravljanja vlastitim zajednicama), oni su davali snažan impuls akulturaciji, odnosno romanizaciji domaćeg stanovništva. Kada je sjeveroistočna Bosna u pitanju, čini se da je ovaj kraj kroz nekoliko stoljeća antike ostao slabo romaniziran i urbaniziran. Nešto veći stupanj urbanizacije postigli su krajevi bliže rijeci Savi, kao i područje Semberije. Dublje prema unutrašnjosti, značajnije antičko naselje se nalazilo jedino na mjestu današnjeg Doboja, odnosno Makljenovca. Bilo je to naselje sagrađeno uz vojni logor, čiji se temelji i danas nalaze na lokalitetu Gradina, u polju, nekih 700 metara od starog domorodačkog gradinskog naselja na Crkvini. Ovaj je utvrđeni logor (castrum) zahvaćao prostor od 160 m duljine i 134 m širine, opasan zidom, sa zaobljenim uglovima, zaštićenim trapezoidnim kulama. Ulazi su također bili zaštićeni kulama, a u sjevernom dijelu ograđenog prostora nalazila se i kamena zgrada principija, sa službenim prostorijama i svetištem; uz nju, unutar kastruma su postojale i drvene barake za smještaj vojnika (Čremošnik, 1984: 24‐30, 35‐37). Na osnovu obimne arheološke građe, prikupljene tokom višegodišnjih iskopavanja, može se zaključiti da je logor u Doboju podignut u posljednjim desetljećima I. vijeka, dakle u vrijeme Flavijevca. Bilo je to razdoblje kada su rimske legije napustile provinciju Dalmaciju, uključujući i južne dijelove Panonije, pomjerajući se ka graničnim krajevima, dok je osiguranje spomenutih područja prepušteno pomoćnim (auksilijarnim) jedinicama, tj. alama i kohortama. Uloga ovakvih logora bila je očuvanje opće sigurnosti, suzbijanje odmetništva i razbojništva, osiguranje cesta, rudokopa i gradskih naselja, te intervencije u sporovima između pojedinih etničkih zajednica, odnosno domorodačkih općina i rodova (Imamović, 1990: 39 i 47). Moguće da je castrum u Doboju imao ulogu osiguranja ceste dolinom Bosne, što bi značilo da je ona tokom I. i II. stoljeća još uvijek imala određenu važnost, iako je kasnije, izgleda, izgubila na značaju, jer nije ušla u kasnije itinerare i kartografske izvore. Nije pouzdano ustanovljeno koje su jedinice bile stacionirane u logoru na području Doboja. Do sada je pronađeno tek nekoliko fragmentarno sačuvanih natpisa, u kojima se spominju i neke jedinice. Jedan nepotpun natpis, s kraja I. ili

189 početka II. stoljeća, spominje tribuna i prefekta 1. flavijevske hispanske kohorte – Cohors I Flavia Hispanorum (CIL III, 12759b = 14619b; Patsch, 1897: 533‐534). Moguće da je spomenuta jedinica tada bila stacionirana na dobojskom području, ali to za sada ostaje samo pretpostavka, jer bi ovaj natpis bio i jedina potvrda prisustva ove jedinice na tlu današnje Bosne i Hercegovine (Imamović, 1990: 50). U jednom drugom, kasnijem natpisu, koji potječe iz vremena cara Septimija Severa (CIL III, 12758 = 14618b), spominje se jedna "cohors miliaria". Imamović drži da se možda radi upravo o ranije spomenutoj Cohors I Flavia Hispanorum (1990: 50‐51 i 54), koja je – s obzirom da se na njezinu čelu nalazio tribun – bila miliaria, tj. jedinica sastavljena od 1000 vojnika, a slično je pomišljao i Pašalić (1960: 45). Alföldy, pak, pretpostavlja da se radilo o Cohors I. miliaria Delmatarum, koja je početkom III. stoljeća bila raspoređena duž sjeverne granice provincije Dalmacije (1962: 269), a tu mogućnost prihvaća i Wilkes (1960: 473). Sačuvan je i jedan nadgrobni spomenik, kojeg je za života sebi i svojoj supruzi podigao Gaj Julije Maksimus, veteran I. belgijske kohorte – Cohors I. Belgarum (CIL III, 08376b = 12750), Za ovu jedinicu imamo još devet epigrafskih potvrda, ali sve potječu s područja Ljubuškog, gdje se, u današnjem selu Humcu, također nalazio rimski vojni logor. Spomenuti Gaj Julije Maksimus se vjerovatno se poslije otpusta iz vojne službe doselio na područje današnjeg Doboja i nastanio u gradskom naselju (canabae) koje se razvilo uz ovdašnji logor – iako Imamović ostavlja mogućnost da se u Doboju možda moglo nalaziti i neko istureno odjeljenje spomenute kohorte (1990: 49‐50). Naselje nastalo uz logor (canabae) se protezalo sa zapadne strane castruma, na ravnome terenu. Nije u potpunosti ispitano, a mnogi temelji su, zbog intenzivne obrade zemlje u novijem vremenu, potpuno uništeni. Ipak, na većoj površini su konstatirani ostaci građevinskog materijala, keramike i drugi pokretni nalazi, a nedaleko od logora i ruševine termi (kupatila), građenih vjerovatno u isti vrijeme kad i sam castrum (Čremošnik, 1984: 30‐34 i 37‐38). Inače, intenzivnija graditeljska djelatnost u logoru i naselju uz njega je zabilježena početkom III. stoljeća, u vrijeme Severa, što je inače doba procvata u provinciji Panoniji. Svjedoče to i neki natpisi, prije svega građevinski natpis posvećen caru Septimiju Severa, datiran u 194. ili 195. godinu – isti onaj u kome se spominje cohors miliaria (CIL III, 12758 = 14618b), kao i natpis posvećen carici Juliji Domni (CIL III, 12757). U vezi s ovim naseljem su i pronađeni fragmenti dva kultna spomenika – žrtvenika posvećenog Jupiteru (CIL III, 12756; Imamović, 1977: 366), te ulomka votivne are, za koju Bojanovski pretpostavlja da je bila posvećena boginji Nemesi (Bojanovski, 1972: 45). U vezi s naseljem je svakako i ostava novca pronađena u blizini, sa primjercima kovanim od 156. do 228. godine. Numizmatičar Gojko Kraljević, koji je ostavu obradio, pretpostavlja da je u pitanju skrivena vojnička ušteđevina: naime, car Aleksandar Sever je, prema navodima Herodijana (VII, 4), pri odlasku u svoj pohod protiv Perzije poveo i dio vojnih posada iz iliričkih provincija. U tom pohodu je stradalo dosta vojske, među kojima je mogao biti i vlasnik spomenutog skrivenog novca (Kraljević, 1973: 297‐301). No, ostave iz vremena Severa nisu rijetke ni u drugim krajevima Carstva, a uzrok je bilo kvarenje i obezvrijeđivanje novca, čime

190 su carevi iz ove dinastije nastojali ublažiti finansijsku krizu. Zbog toga je stariji novac pretvaran u blago i zakopavan u zemlju. Naselje koje se razvilo uz vojni logor u Doboju predstavljalo je središte urbanizacije, odnosno romanizacije šireg područja, a ta dva procesa su, zapravo, bila usko povezana. Romanizacija se, na jednoj strani, može tumačiti kao proces prihvaćanja tekovina antičke kulture i civilizacije, a ujedno i oblikovanja novih identiteta, odnosno izrastanja rimskog provincijalnog stanovništva iz konglomerata domorodačkih elemenata i doseljenih stranaca. Na drugoj strani, pak, romanizacija je predstavljala proces širenja rimskog građanstva (civiteta), odnosno rimskih samoupravnih općina i njihovih teritorija – municipija i kolonija, na račun peregrinskih civitates. Za sada nam nije poznat status naselja na području Doboja, ali je ovaj proces općenito okončan na početku III. stoljeća, poslije poznatog ukaza cara Karakale iz 212. godine, kojim su svi slobodni stanovnici Carstva stekli status rimskih građana. Municipiji, kao samoupravne općine organizirane po uzoru na Rim, obuhvatali su i dosta širok okolni teritorij, na kome su pored centralnog gradskog središta postojala i brojna manja naselja, odnosno seoske općine i zaseoci (pagi i vici), kao i poljoprivredna imanja sa vilama rustikama. Tragovi takvih naselja su ustanovljeni i u okolini Doboja, prije svega u dolini Usore. U selu Žabljak, na lokalitetu Crkvina, otkriveni su ostaci nekoliko rimskih zgrada, od kojih je bolje istražena jedna stambena zgrada, te objekt kupališta. Prema pokretnim nalazima, naselje je datirano u III. i IV. stoljeće, a drži se da se radilo o poljoprivrednom imanju (Čremošnik, 1970, 99‐108). Još jedno rimsko naselje otkriveno je u današnjim Miljanovcima, na lokalitetu Kućerine, gdje se opažaju brojni fragmenti opeke, krečnog maltera i keramike, kao i temelj zida (ALBiH, II, 08.85). Tragovi antičkog naselja, nedovoljno istraženi, utvrđeni su i na lokalitetu Gračac u Alibegovcima (ALBiH, II, 04.34). Uz možda još poneko ovako naselje, te po koju vilu rustiku, u široj okolini su vjerovatno dominirala domorodačka naselja otvorenog tipa, građena od drveta i zemlje – materijala koji ne ostavlja skoro nikakve arheološke tragove. Ovakav način života trajao je i tokom značajnog dijela kasne antike, zapravo sve do konca IV. stoljeća – vremena u kome se Rimsko carstvo suočavalo s ozbiljnom krizom i sve jačim pritiskom barbarskih naroda koji su nasrtali na njegove granice. Pokazuje to i primjer castruma u Doboju, kao najbolje istraženog lokaliteta. Tokom kasne antike, uz zgradu logorskog principija dograđen je kompleks radioničkih prostorija; nalazi novca datiraju sve do razdoblja vladavine cara Valensa (364.‐378.), iako neki ulomci keramike dopuštaju pretpostavku da je castrum bio nastanjen i početkom V. stoljeća (Čremošnik, 1984: 70). Ipak, vjerovatno je vrlo brzo bio napušten. U to vrijeme, zbog opće krize, urušio se sistem odbrane na dunavskom limesu, a skupine Gota, Alana, Vandala i Huna su ubrzo preplavile rimski teritorij. Zapadni Goti su u kretanju od juga Balkana prema Italiji prelazili i graničnim područjem Dalmacije i Panonije, odnosno sjeveroistočne Bosne, gdje su možda i proveli zimu 402./403. godine (Gračanin, 2006: 87‐88). Rimski castrum na mjestu današnjeg Doboja prestaje da postoji baš nekako u tom vremenu, pa je moguće da je opustošen upravo od Zapadnih Gota.

191

Naredna je desetljeća na širim prostorima južne Panonije obilježila dominacija Huna i drugih barbarskih naroda. Stanje se donekle stabilizira u prvim desetljećima VI. vijeka, tokom vladavine Istočnih Gota, a zatim i u vrijeme istočnorimskog, odnosno ranobizantskog cara Justinijana, koji je uspio povratiti rimsku vlast u iliričkim provincijama. No, cjelokupno to vrijeme je obilježeno zamiranjem urbanog života i gradske privrede, te procesima kastrizacije i ruralizacije (Džino, 2010a: 78‐80). Društvo se razbija u manje seoske, poljoprivredne zajednice, a na pogodnim se uzvišenjima (veoma često lokalitetima starih, prahistorijskih gradina) grade utvrđenja, vojni kasteli i refugiji, u koje se u slučaju opasnosti sklanjalo lokalno stanovništvo, već prorijeđeno odseljavanjima dublje u unutrašnjost ili ka jadranskoj obali. Jedan takav utvrđeni refugij je nastao i na uzvišenju Crkvina, iznad ušća Usore u Bosnu, nepun kilometar od napuštenog castruma. Zatvarao je dosta širok prostor nepravilnog oblika, dužine 220, a širine 90 m, solidno građenim zidovima, debelim 2,20 m i izvedenim u karakterističnoj tehnici "riblje kosti" (opus spicatum). Zgrade su bile pokrivene tegulom, a pri gradnji su iskorišteni i spomenici iz ranijeg vremena (Basler, 1961: 83; 1972: 56 i 61). Refugij na Makljenovcu je po svoj prilici sagrađen u vrijeme Justinijana, te je služio stanovnicima naselja u podnožju, u polju, blizu već napuštenog castruma. Ipak, istočnorimska vlast u ovim krajevima zadržala se tek nekoliko desetljeća. Već koncem VI. stoljeća zabilježeni su novi barbarski prodori na bosanskohercegovačke prostore, ovaj put od strane Avara, barbarskog naroda s euroazijskih stepa koji je stvorio snažnu političku organizaciju, podvlastivši čitav niz različitih etničkih zajednica, te sve jače ugrožavao istočnorimsku, odnosno bizantsku vlast. Među njima su, uvriježeno je u našoj tradicionalnoj znanosti, bili i Slaveni, skupina srodnih naroda koja će nakon sloma antičkog svijeta na prostorima zapadnog Balkana zaposjesti opustjelu zemlju, asilimilirajući malobrojno preživjelo iliroromansko stanovništvo, čime naši krajevi ulaze u mračna razdoblja ranog srednjeg vijeka. Ipak, novija stajališta historiografske znanosti uveliko mijenjaju i revidiraju ovakve ustaljene interpretacijske modele, ukazujući da je sam pojam Slavena, zapravo, bizantski identitetski konstrukt i produkt stereotipnog gledanja na heterogenu mješavinu različitih populacija, odnosno etničkih i društvenih zajednica unutar Avarskog kaganata, koje su dijelile zajednički kulturni habitus, uključujući i slavenski jezik kao sredstvo međusobne komunikacije. Oni su Bizantincima, od kojih redom i potječu sačuvani izvori, na taj način djelovali kao jedna jedinstvena skupina, koju su označili imenom Slavena, razdvajući je od avarske ratničke elite koja je upravljala tom velikom političkom organizacijom (opširnije: Curta, 2007 i 2010; Džino, 2009 i 2010a i tu navedena literatura). Širenjem avarske vlasti na istočnorimska područja, uključujući i današnju Bosnu i Hercegovinu, romansko stanovništvo ovih krajeva u novim okolnostima postepeno napušta provincijalni latinski, te prihvata slavenski jezik, kao sredstvo komunikacije i socijalizacije, postajući na taj način i sami "Slavenima". To je potaknuto i naseljavanjem avarskih‐slavenskih skupina, u početku vjerovatno pripadnika elite, kasnije i "kolonista", kojima su bili privlačni prvenstveno

192 sjevernobosanski krajevi, svojim prirodnim odlikama nalik na panonske prostore sa kojih su pristizali. Ta doseljavanja, međutim, nisu bila ni toliko masovna niti intenzivna, a pogotovu se ne može govoriti o nekom potpunom zaposijedanju opustjele zemlje. U tom svjetlu treba sagledati i tzv. "ranoslavenske", tačnije ranosrednjovjekovne nalaze sa užeg područja Doboja – naseobinske tragove sa lokacije nekadašnjeg rimskog castruma u Maklenovcu, te grobne nalaze sa mjesta ranijeg refugija na obližnjoj Crkvini. Ulazak u rani srednji vijek je, tako, i na ovome području predstavljao svojevrstan nastavak, a ne prekid kontinuiteta ljudskog života i rada.

IZVORI I LITERATURA a. Kratice ANU BiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine AP Arheološki pregled, Beograd CBI Centar za balkanološka ispitivanja ANU BiH, Sarajevo ČIG Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Tuzla GZM Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo GZM n.s. A Glasnik Zemaljskog muzeja, nova serija, Arheologija PJZ Praistorija jugoslavenskih zemalja, I‐V, Sarajevo: ANU BiH ‐ CBI, 1979‐1987. VAMZ Vjesnik Arheološkog muzeja Zagreb A) Izdanja literarnih izvora Cassius Dio: Dio's Roman History, vol. VI.‐VII., The Loeb Classical Library, Harvard University Press, 1955. Plinije Stariji, Naturalis historia: Pliny, Natural History, vol. II, Libri III‐VII, LCL, Harvard University Press, 1961. Ptolemej, Claudii Ptolemaei Geographia, ed. Karl Müller, Alfredo Firmin Didot, Paris 1883. Strabon, Γεωγραφικά – The Geography of Strabo, The Loeb Classical Library, Harvard University Press, 1969. Velleius Paterculus: Velleius Paterculus compendium of Roman history and Res gestae divi Augusti, The Loeb Classical Library, Harvard University Press, 1961. B) Epigrafski izvori CIL III, 08376b = 12750, Crkvina, Makljenovac D(is) M(anibus) / C(aius) Iulius Maxi/mus veter(anus) / coh(ortis) I Belg(arum) / v(ivus) f(ecit) / sib(i) ed(!) Avil(liae) / Amabili co/niugi su(a)e CIL III, 12756, Crkvina, Makljenovac [I(ovi)] O(ptimo) M(aximo) / [...]P(?)[...] / [..... CIL III, 12757, Crkvina, Makljenovac ...... ](?) / [...] Seve[r...] / [... con]iugi [...] / [...]MO[...] / [...... CIL III, 12758 = 14618b [Imp(erator) Caes(ar) L(ucius) Septimius] / [Severus Pius Pe]rti[nax] / [Aug(ustus) Arab(cius) Adiab(enicus) p]ont(ifex) [max(imus)] / [trib(unicae)

193 potestat]is III[‐? imp(erator) V...] / [co(n)s(ul) II proco(n)]s(ul) [...] / [...... // ...... ] / [...cura?]nte M(arco) I(?)I(?)[...] / [...]nte coh(or‐) [...] / miliar[ia...] CIL III, 12759b = 14619b, Crkvina, Makljenovac ...] / [...]m[u]s(?) tr[i]b(unus)(?) / [c]oh(ortis) eius[d]em / [p]raef(ectus) coh(ortis) I Fl(aviae) / [Hi]spano[r]um CIL 03, 12760, , Crkvina, Makljenovac ...... ] / I(?)[...] / CV(?)[...] / H[...] / eiu[s? ...] / [...... ](?) C) Literatura Alföldy, Géza 1962: Die Auxiliartruppen der Provinz Dalmatien, Acta Archaeologica Academiae Scientiarum Hungaricae, 14, 259‐296. Basler, Đuro 1953: Paleolitski nalaz na Usori. GZM, n.s. A, VIII, 215‐223. Basler, Đuro 1957: Paleolitski nalaz na Crkvini u Makljenovcu, GZM n. s. XII, 93‐ 108. Basler, Đuro 1961: Arheološko nalazište Crkvina u Makljenovcu kod Doboja. ČIG, IV, 1960, 75‐88. Basler, Đuro 1961a: Londža – Makljenovac – Doboj, paleolitska stanica. AP, 3, 1961, 8‐10. Basler, Đuro 1962: Severna Bosna ‐ Sondažna rekognosciranja paleolitskih nalazišta. AP, 4, 8‐10 Basler, Đuro 1963: Paleolitska nalazišta u sjevernoj Bosni. GZM, n.s., A, XVIII, 1963, 3‐24. Basler, Đuro 1966: Londža – Makljenovac – Doboj, paleolitska stanica. AP, 8, 1966, 9‐10. Basler, Đuro 1971: Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Veselin Masleša. Basler, Đuro 1979: Nalazišta paleolitskog i mezolitskog doba u Bosni i Hercegovini. PJZ I – paleolit i mezolit, ANU BiH, CBI, 1979, 313‐330. Basler, Đuro 1980: Neki problemi paleolitika u sjevernoj Bosni. ČIG, XIII, 93‐101. Basler, Đuro 1980a: Pojava gigantolita u paleolitiku sjeverne Bosne. GZM n. s. A., XXXIV, 7‐13. Basler, Đuro 1984: Paleolitsko doba. U: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast. Sarajevo: Veselin Masleša, 16‐23. Belić, Branko 1963: Danilovića Brdo i Grabovca Brdo, Podnovlje, Doboj ‐ paleolitska nalazišta. AP, 5, 35‐36. Belić, Branko 1964: Vis, Modran, Derventa – višeslojno praistorijsko naselje. AP, 6, 1964, 22‐23. Belić, Branko 1966: Greda u Podnovlju kod Doboja – nekropola bronzanog doba. AP, 8, 27‐29. Belić, Branko 1966a: Doboj, centar ‐ naselje bronzanog doba. AP, 8, 29‐32. Belić, Branko 1966b: Grabovica, Doboj – nekropola bronzanog doba. AP, 8, 33‐35. Belić, Branko 2010: Ostala nalazišta na širem podru ju Doboja, GZM n.s. A, vol. 52, 259‐261. Benac, Alojz 1954: Novi prehistorijski nalazi iz Bosne i Hercegovine. GZM, n.s. A., IX, 1954, 163‐171.

194

Benac, Alojz 1957: Neke nove prethistoriske kulture u sjeveroisto noj Bosni, ČIG, I, 1957, 209‐211. Benac, Alojz 1961: Neolitski telovi u sjeveroisto noj Bosni i neki problemi bosanskog neolita, GMZ n.s. A., XV‐XVI, 1960‐1961, 39‐78. Benac, Alojz 1964: Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, Sarajevo: Veselin Masleša, 1964. Benac, Alojz 1964a: Prilozi za prou avanje neolita u sjevernoj Bosni, GZM n.s. A., XIX, 1964, 129‐149. Benac, Alojz 1979: Prelazna zona, PJZ III – Neolit, ANU BiH, CBI, 1979, 363‐471. Benac, Alojz 1980: Eneolitsko doba u Bosni i Hercegovini – neka nova razmatranja. GZM, n.s. A., XXXIV, 1979, (1980), 15‐26. Bojanovski, Ivo 1972: Severiana bosnensia, ČIG, IX, 37‐51. Bojanovski, Ivo 1974: Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, ANU BiH, Djela, XLVII, CBI, 2, 1974. Bojanovski, Ivo 1981: Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji (III): Prilog prou avanju anti kih naselja i komunikacija u isto noj Bosni, Godišnjak CBI, XIX, 17, 125‐197. Bojanovski, Ivo 1984: Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji (IV): Rimska cesta Siscia‐Sirmium (Tab. Peut) i njena topografija, Godišnjak CBI, XXII, 20, 145‐265. Bojanovski, Ivo 1988: Bosna i Hercegovina u anti ko doba, ANUBiH, Djela, LXVI, CBI, 6, Sarajevo 1988. Bojanovski, Ivo 1988a: Saobraćaj. B) Doba rimske vladavine. ALBiH, I, 151‐160. Brodar, Srećko 1953: K odkritju kamenih industrij ob Usori. GZM n. s. VIII, 1953, 225‐236. Brunnacker, Karl – Basler, Đuro 1967: Položaj sjeverobosanskog paleolitika u prirodnom ambijentu würmskog doba Jugoslavije. ČIG, VII, 5‐20. Buzov, Marija 2005: The Romanization and Urbanization of the Roman Province of Pannonia in Light of the Autochtonous and Immigrant Populations, u: Illyrica Antiqua – Ob honorem Duje Rendić‐Miočević, Zagreb: Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Arheološki muzej Zagreb, 2005., 125‐ 143. Curta, Florin 2007: The Making of the Slavs. History and Archaeology of the Lower Danube Region, c. 500–700. Cambridge University Press. Curta, Florin 2010: Etnicitet u ranosrednjovjekovnoj arheologiji: primjer ranoslavenskih nalaza u jadranskoj regiji. Starohrvatska prosvjeta, Vol. III, No.37, 17‐50. Čović, Borivoj 1955: Preistorijski depo iz Lukavca. GZM, n.s. A., X, 1955, 91‐102. Čović, Borivoj 1957: Nekoliko manjih preistoriskih nalaza iz BiH, GZM n.s. A, XII, 1957, 241‐255; Čović, Borivoj 1961: Rezultati sondiranja na praistorijskom naselju u Gornjoj Tuzli, GZM n.s., A, XV‐XVI, (1960‐1961), 1961, 79‐139. Čović, Borivoj 1976: Od Butmira do Ilira, Sarajevo: Veselin Masleša, 1976.

195

Čović, Borivoj 1988: Bronzano doba, ALBiH, tom I, 21‐24. Čović, Borivoj 1988a: Željezno doba, ALBiH, I, 24‐26. Čović, Borivoj 2010: Bronzano doba sjeverne Bosne u svjetlu novih istraživanja, GZM n.s. A, vol. 52, 2010, 277‐286. Čremošnik, Irma 1970: Istraživanja u Mušićima i Žabljaku i prvi nalaz najstarijih slavenskih naselja kod nas. GZM, n.s. A., XXV, 1970, 45‐117. Čremošnik, Irma 1984: Rimski castrum kod Doboja, GZM, n.s. A., XXXIX, 1984., 23‐ 84. Domić Kunić, Alka 2006: Bellum Panonicum (12.‐11. pr. Kr.): Posljednja faza osvajanja južne Panonije. VAMZ, Vol. 39, No. 1, 2006, 59‐164. Džino, Danijel 2007: The Celts in Illyricum – whoever they may be: the hybridization and construction of identities in Southeastern Europe in the fourth and third centuries BC, Op.Ar., 31, 2007, 49‐68. Džino, Danijel 2009: Novi pristupi izučavanju ranog hrvatskog identiteta. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 41, 33‐54. Džino, Danijel 2010: Illyricum in Roman Politics 229 BC‐AD 68, Cambridge University Press, 2010. Džino, Danijel 2010a: Becoming Slav, Becoming Croat. Identity Transformations in Post‐Roman and Early Medieval Dalmatia. Leiden – Boston: Brill. Gračanin, Hrvoje 2006: Goti i južna Panonija, Scrinia Slavonica, 6, 2006., 83‐126. Imamović, Enver 1977: Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Veselin Masleša. Imamović, Enver 1990: Tragovi rimskih vojnih jedinica na području današnje Bosne i Hercegovine. Prilozi, Institut za istoriju Sarajevo, XXIV, 25/26, 37‐63. Jovanović, Radmila 1958: Dve praistoriske ostave iz severoistočne Bosne. ČIG, II, 1958, 23‐35. Kaljanac, Adnan ‐ Šaković, Edin 2009: Barice‐Gređani: kulturna grupa kasnog brončanog doba u Slavoniji i sjevernoj Bosni. Gračanički glasnik, 27, 2009., 78‐90. Kraljević, Gojko 1973: Skupni nalaz rimskih carskih denariusa u Usori kod Doboja. GZM, n.s. A., GZM, n.s. A., XVII/XVIII, 297‐301. Kraljević, Gojko 1984: Rimski novci iz castruma kod Doboja. GZM, n.s. A, XXXIX, 1984, 85‐87. Marijanović, Brunislav 1977: Bakarna sjekira iz Tešnja. GZM, n.s. A., XXX‐XXXI, 1975‐1976 (1977), 269‐276. Mesihović, Salmedin 2009: Baton Breučki – predaja i kazna. Prilozi antičkoj historiji sjeveroistočne Bosne. Gračanički glasnik, XIII, 28, 2009, 12‐23. Pašalić, Esad 1960: Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Zemaljski muzej. Patsch, Carl 1895: Grčki novci bosansko‐hercegovačkog zemaljskog muzeja. GZM, VI/1, 1894, 167‐187. Patsch, Carl 1895: Epigrafski nahogjaji iz godine 1895. Crikvenica kod Doboja. GZM, VII/4, 573‐574. Patsch, Carl 1897: Mali rimski nahogjaji i posmatranja. GZM, IX/4, 1897, 511‐537; Patsch, Carl 1902: Nahogjaji novaca. GZM, XIV/3, 1902, 391‐438.

196

Radimský, Vaclav 1891: Rimska utvrda na Crkvenici kod Doboja. GZM, III/3, 1891, 252‐262; Radimský, Vaclav 1892: Dalji predmeti, nađeni kod rimske utvrde na Crkvenici kod Doboja. GZM, IV/2, 1892, 190‐192; Soklić, Ivan 1979: Prirodni okviri. PJZ I – paleolit i mezolit, ANU BiH, CBI, 1979, 293‐308. Šaković, Edin 2009: Breuci – najstariji imenom poznati stanovnici sjeveroistočne Bosne. Gračanički glasnik, XIII, 28, 2009, 12‐23. Teržan, Biba 1987: Obredi in verovanje, Bronasta doba na Slovenskem, katalog izložbe, Ljubljana, 65‐78. Truhelka, Ćiro 1892: Dvije starine iz bakrenog doba i sjekire od mjedi, nađeni u Bosni. GZM, IV/1, 1892, 80‐83. Truhelka, Ćiro 1907: Prehistorijski nalazi u Bosni i Hercegovini. GZM, XIX/1, 57‐75. Vinski‐Gasparini , Ksenija: 1983: Ostave s područja kulture polja sa žarama. PJZ, IV, 1983, 647‐667. Wilkes, John J. 1969: Dalmatia. London: Routledge and Kegan Paul.

197

doc. dr. sc. Semir Ahmetbegović, Odsjek za geografiju, Prirodno­matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli

UTICAJ RELJEFA NA RAZMJEŠTAJ STANOVNIŠTVA DOBOJA I OKOLINE

SAŽETAK

Neravnomjeran prostorni razmještaj stanovništva Doboja i okoline uslovljen je nizom prirodnogeografskih i društvenogeografskih faktora. Istraživanja, prezentirana u radu, pokazuju u kojoj mjeri je reljef odlučujući faktor u neravnomjernom prostornom razmještaju stanovništva ovoga kraja te utvrđuju razlike u naseljenosti između reljefnih cjelina i unutar njih. Istraživanja su pokazala koje reljefne strukture i oblike karakteriše depopulacija te utvrdila područja koja svojim reljefom omogućavaju okupljanje stanovništva, odnosno rast broja stanovnika i razvoj naselja. Dokazan je uticaj prirodne osnove, prvenstveno reljefa, na migracije stanovništva iz jednih u druge, reljefno povoljnije, prostore. Analizom kretanja broja stanovnika nekih dolinskih naselja i naselja smještenih na pobrđu potvrđen je direktni uticaj reljefa na razmještaj stanovništva Doboja i okoline. Također, istražena je pojava naseljavanja terena koji su periodično plavljeni, a ukazano je i na probleme karakteristične za padine, prvenstveno pojavu klizišta.

Ključne riječi: reljef, stanovništvo, naselje, depopulacija, Doboj.

ABSTRACT

Uneven areal distribution of Doboj population and its area is conditioned by a number of physical and social geographic factors. Research, presented in this paper, shows to which degree the relief is a determinational factor in uneven areal distribution of population in this area, and determines the differences in population density between and in relief units. Research revealed which relief structures and shapes are characterized by depopulation. Research also determined areas which by its relief allow concentration of population, growth of population and development of their settlements. It determined the influence of natural basis, primarily relief, on population migration from one to another advantageous relief area. The analysis of population growth of certain valley and foothill settlements shows

198 direct influence of relief on population distribution of Doboj and its surroundings. Furthermore, the phenomena of periodically flooded terrains, has been researched and it indicated on problems characteristic for sloped, primarily the occurrence of landslides.

Key words: relief, population, settlement, depopulation, Doboj

UVOD

Područje Doboja i okoline, smješteno u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, u dolini rijeke Bosne, na kontaktu Dinarida i Panonske nizije, oduvijek je bilo, a i danas predstavlja prostor u kojem se sijeku neki od najvažnijih saobraćajnih pravaca ovog dijela Balkana i Europe. Ovakav geografski položaj, prvenstveno saobraćajno‐geografski, učinio je prostor povoljnim za naseljavanje, ali i za razvoj drugih grana privređivanja. Problem istraživanja u ovom radu je analiza uticaja reljefa, kao jedne od najvažnijih prirodnih komponenata, na stanovništvo i prostornu distribuciju naselja okoline Doboja. Predmet istraživanja je utvrđivanje reljefnih cjelina i reljefnih oblika koje karakteriše depopulacija, kao i izdvajanje područja koja svojim reljefom omogućavaju okupljanje stanovništva, odnosno čine prostor pogodan za stanovanje te rast i prostorni razvoj naselja. Cilj istraživanja je dokazati povezanost prirodne osnove, prvenstveno reljefa, sa drugim faktorima koji su uticali na migracije stanovništva i naseljavanje područja Doboja i okoline. U istraživanjima se pošlo od pretpostavke da je prostorni razmještaj stanovništva Doboja i okoline bitno uvjetovan prirodnim faktorima, od kojih odlučujuću ulogu ima reljef. Za potrebe istraživanja postavljene su i dvije podhipoteze, odnosno pretpostavilo se da je izražen trend iseljavanja stanovništva sa pobrđa u kotline i zaravni, iako se isti može negativno odraziti na ukupan privredni razvoj kraja te da se, često neplanski, slobodan prostor smatra i pogodnim za naseljavanje. Za potrebe istraživanja u ovom radu su korištene: analiza sadržaja, statistička metoda, komparativna i kauzalna metoda. Također, korištena je i kartografska metoda koja je poslužila za prikupljanje podataka, ali i grafičku interpretaciju rezultata dobivenih istraživanjem prostora.

OSNOVNE ODLIKE RELJEFNE STRUKTURE I NASELJENOSTI DOBOJA I OKOLINE

Reljef Doboja i okoline Područje Doboja i okoline pripada regiji Sjeverna Bosna, odnosno zoni Unutrašnjih Dinarida, koje je reljefno predstavljeno nizijama, kotlinama, pobrđem i niskim planinama. Na području Doboja i okoline smjenjuju se

199 različiti reljefni oblici. Generalno, nadmorska visina postepeno opada prema sjeveru, odnosno prema savskom tektonskom rovu. Morfostrukturno ovo područje karakterišu pobrđa i niža gorska uzvišenja Krnjina, Ozrena i Trebave, razdvojena međugorskim tektonskim depresijama (rovovima) čije su aluvijalne ravni ispresijecane meandrirajućim riječnim koritima Bosne, Usore, Spreče i njihovih pritoka. Ozren je niska horstovska planina, smještena između tokova Bosne i Spreče, dinarskog pravca pružanja, koju karakterišu, stepenasto poredane zaravni, manje ili više razorene fluviodenudacijskim procesima. Najviši vrh Ozrena je Velika Ostravica (918 m), nešto niži su Kraljica (883 m) i Gostilj (773 m). Trebava je gorsko uzvišenje sa najvišim vrhovima Vis (692 m), Palin vis (665) i Duga njiva (620 m). Nalazi se na kontaktu dvije izrazito različite geografske cjeline, Dinarida na jugu i Panonske nizije na sjeveru. U petrografskoj osnovi, koju čine čvrste stijene prekrivene flišom (glina, pijesak, laporac), izgrađene su brojne zaravni, izrazito disecirane fluviodenudacijskim procesom, što je rezultiralo povećanom vertikalnom raščlanjenošću reljefa, pa kao takav predstavlja područje izvorišnih čelenki i korita brojnih potoka i manjih riječnih tokova. Krnjin je izdvojena morfostruktura, odnosno to je predgorsko pobrđe, smješteno zapadno od Doboja, dominantno dinarskog pravca pružanja, disecirano brojnim povremenim tokovima, potocima i manjim riječnim tokovima, koje se stupnjevito spušta u dolinu rijeke Bosne. Generalno, to je područje kojeg karakteriše blago zatalasani brdski reljef, gdje su, najčešće zaobljeni vrhovi, rijetko iznad 300 m nad morem. Navedena pobrđa, predgorske i gorske terene karakterišu blago nagnute, ponegdje i jako strme strane, na kojima su, u rastresitom stijenskom materijalu, nastali oblici izgrađeni padinskim procesima spiranja, bujičenja, jaružanja i kliženja terena. U padinskom podnožju akumulacijom materijala nastalog padinskim spiranjem, bujičenjem te fluvijalnom erozijom, izgrađene su akumulativne reljefne forme u obliku lepeza, odnosno plavine. Klizišta su brojna i česta su pojava na padinama Trebave. U posljednje vrijeme, uslijed destruktivnih antropogenih uticaja, povećana je mogućnost destabilizacije terena i na ostatku navedenog prostora. Neotektonskim tonjenjem terena nastale su međugorske zavale i kotline u kojima su akumulirani debeli slojevi neogenih i kvartarnih sedimenata. Predstavljaju dolinska proširenja donjih dijelova tokova Bosne, Usore, Spreče i njihovih pritoka, obilježena fluvijalnim, erozijskim i akumulacijskim procesima i oblicima. U donjem dijelu toka pa sve do ušću Usora je izgradila široku naplavnu ravnicu. Nizvodno od Tešanjke, predisponirano tektonikom, rijeka svojim usijecanjem napada lijevu obalu, pri čemu je na suprotnoj strani izgradila aluvijalnu ravan te riječne terase koje su van domašaja visokih voda. Nizvodno od ušća Usore rijeka Bosna je, uslovljeno neotektonskim tonjenjem, izgradila dolinsko proširenje, u kome je smješten grad Doboj. Zavalu karakteriše fluvijalna morfoskulptura, predstavljena širokom aluvijalnom ravni i riječnim terasama. U ovom dijelu toka rijeka Bosna, u Doboju, kao desnu

200 pritoku, kroz Dobojsku klisuru (Mađarska Vrata) prima Spreču. Tokom tercijara Sprečanska depresija je bila pod jezerom. Oticanjem jezera stvorene su stepenasto poredane zaravni. Činjenica je da su fluvijalne terase u slivu Spreče i Bosne slične i povezane. Tri fluvijalne terase Spreče se poklapaju sa tri najniže u dolini Donje Bosne, što svjedoči da imaju kontinuirano usijecanje i da je sliv koji se razvio na jezerskoj ravni Sprečkog jezera uvučen u sliv Bosne (Djedović, R. 2013). U donjem toku od Doboja do ušća, Bosna protiče nestabilnim koritom kroz aluvijalnu ravnicu gdje pravi više rukavaca, ada i meandara. Prostrane terase šljunkovito‐pjeskovito‐glinovitog sastava pružaju se iznad niskih aluvijalnih ravni. Aluvijalna ravan se ponegdje sužava na svega nekoliko metara, dok na drugim dijelovima toka može biti široka više stotina metara, često plavljena visokim vodama. Navedene zaravni, posebno riječne terase imaju najveći značaj u navedenom području, jer su to najpovoljniji reljefni oblici za naseljavanje, ali i izgradnju ostale infrastrukture, poljoprivrednu proizvodnju itd.

Stanovništvo i naselja Doboja i okoline Provedena arheološka istraživanja, dokazuju kontinuitet naseljavanja i ljudskog življenja na području Doboja i okoline, naročito oko ušća Usore i Spreče u Bosnu, još od prahistorije. Kasnije pokrenuti na veliku seobu došli su Slaveni na Balkanski poluotok i nenavikli na život u planinama se naseljavaju uz rijeku Savu i u dolinama njenih pritoka pa tako i u dolinu rijeke Bosne. Izbjegavali su za njih neugodna planinska područja, koja su u tom vremenu naseljavali Iliri. Kad su Osmanlije osvajali Balkanski poluotok njihov prodor je također bio usmjeren ka sjeveru zbog toga što su južni planinski predjeli Bosne bili slabo prohodni za vojsku. Očigledno je iz navedenog da je reljef mogao presudno da utiče na neke historijske tokove te tako na posredan način uslovljava sudbinu države, naroda, stanovništva i naselja. Reljef kojeg karakteriše ravno zemljište ima prednost jer je na njemu lakše graditi naselja nego na strmom i visokom terenu. Ipak u prošlosti su, za potrebe odbrane, katkad nepovoljniji i strmi tereni bili važniji. Na takvom prostoru je u 13. stoljeću izgrađena Dobojska tvrđava, oko koje se kasnije razvio grad Doboj. Većina seoskih naselja Doboja i okoline nastala je u daljoj prošlosti, pa su glavni tipovi i osnovni raspored naselja naslijeđeni. Neka seoska naselja potiču još iz srednjeg vijeka. Uslovljeno geografskim položajem i reljefnim karakteristikama područje Doboja i okoline, još od najranijih perioda naseljavanja i seobnih valova, predstavlja komunikacijsku vezu između Panonske nizije i Mediterana. Riječnim dolinama Bosne, Spreče i Usore razvio se, prvo drumski, kasnije i željeznički saobraćaj, čime su se stvorili uslovi za jači demografski, urbani i ukupni privredni razvoj područja. Dolinom Bosne danas prolazi glavna drumska saobraćajnica u Bosni i Hercegovini, a Doboj predstavlja i najvažniji željeznički čvor.

201

Đorđe Paunković, istražujući dolinu Spreče u prvoj polovini XX stoljeća (1934. i 1941.), ukazuje na uticaj fizičko‐geografskih karakteristika na raspored naselja ovoga kraja. Paunković ističe da je najveći broj, tada novonastalih naselja, bio vezan za saobraćajnice koje su prošle duž granica aluvijalnih ravni i pobrđa. Ovaj autor izdvaja i drugu skupinu naselja smještenih na terasama i stranama riječnih dolina, a govori i o veoma malim naseljima, sa po nekoliko kuća, smještenim na višim, bezvodnim i manje plodnim terenima. Nakon Drugog svjetskog rata, naročito tokom sedamdesetih godina, počinje još jača koncentracija stanovništva oko saobraćajnica i taj trend je i danas jako izražen. Tako su nastala brojna naselja tzv. mješovitog tipa, a Doboj postaje važan regionalni centar u Bosni i Hercegovini. U socijalističkom periodu, a taj trend se nastavio i do danas, dolazi do nastajanja novih naselja mješovitog tipa. Riječ je o urbanizaciji sela, bilo da se dio djelatnog stanovništva zapošljava u gradu, ili u selo prodiru nepoljoprivredne djelatnosti (proces je izraženiji u naseljima oko gradova ili uz prometnice). Takva sela postupno gube tradicionalna obilježja, mijenja se izgled (kuće su "gradskog" tipa) te društvene i funkcionalne značajke seoskih naselja (Nejašmić, I. 2007). Mreža seoskih naselja postaje kasnije sve gušća, ali su sela do perioda socijalističkog preobražaja uglavnom očuvala svoj stari tip i fizionomiju, jer je i tradicionalna seoska privreda kroz čitavo to vrijeme zadržala svoje osnovne značajke koje su opredjeljivale tip i raspored naselja. Ranija seoska privreda se zasnivala na polunomadskom i ekstenzivnom stočarstvu u planinskim područjima, na ratarstvu, uzgoju goveda i svinja te na seoskom zanatstvu u brdskim i ravničarskim krajevima. Na takvoj prirodnoj i privrednoj osnovi nastala su dva osnovna tipa seoskih naselja: raštrkana (disperzna) naselja sa pojedinačnim međusobno udaljenim kućama ili malim razbacanim, često srodničkim, grupama kuća na krčevinama u planinskim krajevima te seoska naselja sa grupisanim kućama u ravnicama, po župama i po panonskom rubnom pobrđu (Enciklopedija Jugoslavije, 1983). Veći broj naselja Doboja i okoline pripada zbijenom tipu. Ovaj tip naselja čine grupa poluzbijenih i potpuno zbijenih naselja. Potpuno zbijena naselja su uglavnom spontano nastala i brojna su. Karakteristika im je da su sve kuće skoncentrisane oko nekog sakralnog objekta ili prirodnog repera tako da imaju jasno definisan građevinski rejon. Kućišta su zbog velike zbijenosti mala, a poljoprivredne površine se nalaze na periferiji. Grupa poluzbijenih naselja je najbrojnija. Ovu grupu čine planska i drumska naselja. Drumska naselja su danas najveća i predstavljaju najbrojniji tip poluzbijenih naselja. Kuće su sa okućnicama, u gustim nizovima, postavljene uz puteve tako da međuprostor služi za obavljanje poljoprivredne proizvodnje. Drumska sela nemaju pravilne ulice, već se iste granaju u najrazličitije forme, protežu u nedogled, sa povremenim prekidima. Zbog toga je vrlo teško utvrditi granice pojedinih naselja (Mujagić, N. 2005). U ratnom periodu (1992‐1995.), došlo je do velikih pomjeranja, odnosno prisilnih migracija stanovništva. Stanovništvo se počelo okupljati u

202 novim sredinama, spontano su se širila i nastajala nova naselja. To je često bila gradnja bez odobrenja.

Uticaj reljefa na razmještaj stanovništva Neravnomjeran prostorni razmještaj stanovništva Doboja i okoline uslovljen je nizom fizičkogeografskih i društvenogeografskih faktora, odnosno dešavanjima na ovom prostoru. Razmještaj stanovništva i gustoća naseljenosti ukazuje na snažnu povezanost sa prirodnom osnovom, prvenstveno reljefom. Mlađe tektonske depresije, navedene u tekstu, karakteriše dosta ravan reljef, vrlo pogodan za naseljavanje. Gradska naselja ovog dijela Bosne i Hercegovine i naselja mješovitog tipa uglavnom su se razvila u ovakvim reljefnim oblicima, na niskim i širokim riječnim terasama, u kotlinskim proširenjima kojima otiču riječni tokovi i prolaze važne saobraćajnice. Na predgorskim stepenicama, te padinama pobrđa oblikovanim padinskim i fluviodenudacijskim procesima razvila su se brojna seoska naselja najčešće zbijenog tipa, poluzbijene, neka i potpuno zbijene grupe. Ova naselja imaju karakterističnu granastu formu koja prati konfiguraciju terena (reljef). Najveća koncentracija kuća je uz tokove i lokalne saobraćajnice, ali za razliku od drumskih naselja i međuprostor između saobraćajnica je popunjen kućištima tako da je stvorena disperzivna forma naselja sa naglašenim koncentracijama u zoni saobraćajnica. I ovi oblici bilježe porast broja stanovnika u analiziranom periodu. Područja sa nadmorskom visinom višom od 300 m (Trebava i Ozren) bilježe pad broja stanovnika ili su to potpuno nenaseljeni prostori. Naselja rasprostranjena po ovim brdskim i planinskim područjima su ruralna (sela), uglavnom razbijenog tipa. To su sela nastala još u tursko doba uglavnom nastanjena stanovništvom koje se bavilo stočarstvom, jer su ova brdska i planinska područja bogata pašnjacima (Simonović R. Đ. i Ribar, M. 1993). Uticaj reljefa na razmještaj stanovništva Doboja i okoline potvrđuju i podaci dobiveni popisom stanovništva, domaćinstava i naselja.1

Tabela 1. Kretanje broja stanovnika naselja opštine Doboj, po hipsometrijskim nivoima, u periodu 1961­1991. godina Godina popisa stanovništva, domaćinstava i stanova Hipsometrijski Broj 1961. 1971. 1981. 1991. pojas (m) naselja ∑ % ∑ % ∑ % ∑ % 121‐140 3055 3,9 3462 3,9 3488 3,5 3202 3,1 3 141‐160 24693 31,2 29038 32,6 34551 34,7 38056 37,1 9 161‐180 8510 10,7 8981 10,1 9500 9,5 10384 10,1 8 181‐200 6140 7,7 6344 7,1 6632 6,7 7105 6,9 9 201‐220 17250 21,8 18478 20,8 19424 19,5 18279 17,8 21 221‐240 8820 11,1 10208 11,5 11659 11,7 11291 11,0 8 241‐260 5329 6,7 5755 6,5 6481 6,5 6239 6,1 7 261‐280 1375 1,7 1963 2,2 2428 2,4 2729 2,7 2 281 i više 4056 5,1 4756 5,3 5385 5,4 5264 5,1 6

1 Analiza je urađena na način da se nadmorska visina naselja odredila prema centru naselja. 203

Ukupno: 79228 ‐ 88985 ‐ 99548 ‐ 102549 ‐ 73 Izvor podataka: Navedeno u poglavlju Literatura i izvori, red. br. 10‐16

Podaci o kretanju broja stanovnika opštine Doboj2 dokazuju da niže hipsometrijske nivoe karakteriše porast broja stanovništva, kao i procentualno učešće u ukupnom stanovništvu navedenog područja (Tabela 1). Najveći porast broja stanovnika zabilježen je u hipsometrijskom pojasu 141‐160 m u kojem je smješten grad Doboj (Slika 1). Reljefno su to dolinska proširenja, širokih aluvijalnih ravni i riječnih terasa. Za područje Doboja i okoline karakteristično je da stanovništvo napušta seoska naselja smještena na pobrđu i planinskim prostorima i nastanjuje se u naseljima nastalim, najčešće uz saobraćajnice, po dnu riječnih dolina. Također, stanovništvo napušta dijelove naselja na višim hipsometrijskim nivoima i gradi kuće u nižim, zaravnjenim prostorima. Saobraćajnice su, uglavnom građene na granici aluvijalnih ravni i riječnih terasa. U ranijem periodu najveća koncentracija stanovništva bila je vezana isključivo za riječne terase. Danas je izrazito zastupljena pojava širenja naselja s obje strane saobraćajnica, čime su se naselja spustila u aluvijalne ravni koje su periodično plavljene. Poplave danas predstavljaju jedan od najvećih problema stanovništvu Doboja i okoline. Dijelovi grada Doboja su u novije vrijeme građeni na aluvijalnoj ravni rijeke Bosne pa su periodično plavljeni. Također, dolinska proširenja su pokrivena kvalitetnim ziratnim zemljištem koje se kontinuirano uništava pretvaranjem u građevinsko.

Slika 1. Topografski profil – grad Doboj Izvor: AdriaTOPO 2.10

Većina naselja dolinskih proširenja okoline Doboja su do 1991. godine bilježila rast ukupnog broja stanovnika. U posljednja dva desetljeća, uzrokovano ratnim dešavanjima i ekonomskom krizom, Bosna i Hercegovina kontinuirano gubi stanovništvo. Veći broj naselja u Bosni i Hercegovini danas ima manji broj stanovnika u odnosu na predratni period. Ipak, neka naselja okoline Doboja bilježe porast ukupnog broja stanovnika. To su naselja smještena na riječnim terasama uz glavne saobraćajnice. Primjer su naselja u dolini Spreče, Klokotnica i Brijesnica Velika. Tako je u Klokotnici, u reljefnim uslovima koji se smatraju povoljnim za naseljavanje (riječne terase), ukupan broj stanovnika porastao za 21% u odnosu na popis stanovništva iz 1991. godine. Porast broja stanovnika bilježe i neka naselja, smještena uz tok Bosne i

2 Analiza je urađena u okviru administrativne granice iz 1991. godine. 204

Usore, a to su, nizvodno od Doboja uz rijeku Bosnu, Bukovica Velika te naselja smještena na terasama donjeg toka Usore, naročito naselje Jelah (Tabela 2).

Tabela 2. Kretanje broja stanovnika Doboja i nekih okolnih, dolinskih naselja, u periodu 1961­2013. godina Godina popisa stanovništva, domaćinstava i stanova Naselje 1961. 1971. 1981. 1991. 2013. Doboj 13415 18264 23558 27498 26987 Bukovica V. 1217 1267 1460 1481 2 827 Grapska G. 1685 1958 2211 2297 1 668 Osječani G. 1567 1389 1274 1259 1 238 Kotorsko 2637 2677 3101 3295 2 298 Kožuhe 1933 1697 1605 1471 1 104 Brijesnica V. 1130 1445 1649 1771 2028 Klokotnica 2572 3138 3605 3989 5144 Matuzići 880 1197 1540 1783 2808 Alibegovci 991 1200 1344 1440 1212 Jelah 877 1005 1689 1642 3179 Izvor podataka: Navedeno u poglavlju Literatura i izvori, red. br. 10‐16 Podaci o kretanju ukupnog broja stanovnika naselja smještenih na pobrđu pokazuju demografsku stagnaciju i depopulaciju. Ipak neka naselja južnih obronaka Trebave bilježe značajan porast broja stanovnika. Najveći porast broja stanovnika na pobrđu zabilježen je u naseljima Brijesnica Mala i Stanić Rijeka. U ovim naseljima je, za analizirani period (1961‐2013.), skoro udvostručen broj stanovnika (Tabela 3). Treba istaći da se i ova naselja šire prema nižim i zaravnjenim prostorima.

Tabela 3. Kretanje broja stanovnika nekih naselja, smještenih na pobrđu okoline Doboja, u periodu 1961­2013. godina Godina popisa stanovništva, domaćinstava i stanova Naselje 1961. 1971. 1981. 1991. 2013. Brijesnica M. 978 1265 1396 1530 1857 Bušletić 860 820 874 787 625 Čajre 368 400 382 456 312 Pločnik 293 283 304 304 287 Prisade 360 401 411 414 26 Radnja Donja 578 673 710 572 402 Sjenina 1772 2017 2486 1950 1301 Stanić R. (RS i F BiH) 964 1374 1634 1823 1828 Svjetliča 411 589 794 906 639 Izvor podataka: Navedeno u poglavlju Literatura i izvori, red. br. 10‐16

Pored reljefnih oblika i nadmorske visine, reljef značajno utiče na stanovništvo i naselja nagibom terena te ekspozicijom padina. Nagib terena ima izuzetno veliki značaj u razmještaju naselja, a preko njih i stanovništva. On određuje vrstu i način izgradnje stambenih i privrednih objekata u naseljima, kao i saobraćajnica koje ih povezuju. Veći nagib pojačava uticaj ekspozicije na

205 topoklimatske i mikroklimatske uslove na padinama. Također, od nagiba zavisi da li će preovladavati erozivni ili akumulacioni proces na određenom terenu, tako da u kombinaciji sa ekspozicijom ima direktan uticaj na vrstu i način korištenja prostora. Tereni sa manjim nagibom koji su široko zastupljeni na području Doboja i okoline imaju brojne komparativne prednosti u odnosu na terene sa izraženim nagibom. Najbolje uslove za građenje naselja, odnosno okupljanje stanovništva, imaju prostori sa nagibom padina 1‐3°. To su ustvari niske riječne terase, u kotlinskim proširenjima, kojima otiču navedeni riječni tokovi. Uslovi za izgradnju naselja djelimično su povoljni na padinama do 12°. Nije rijedak slučaj izgradnje seoskih naselja ili dijelova naselja i na padinama do 20°, pa i više (Slika 2). Predgorske stepenice i padine pobrđa područja sjeverne Bosne oblikovane su padinskim i fluviodenudacijskim procesima na različitim vrstama klastičnih "mekih" sedimenata jezerskog, marinskog (gline, pijesci, lapori i manji vapnenci), fluvijalnog (pijesci, šljunci), padinskog i eolskog (les i lesu slični sedimenti) podrijetla tercijarne i kvartarne starosti te eocenskom flišu. Klizišta se najčešće javljaju na glinama neogene starosti, flišu, reliktnim pedološkim horizontima, i to u slučaju mlađeg izdizanja i jače egzogeno‐ morfološke raščlanjenosti terena (Bognar, A. 1996).

Slika 2. Naselja Doboja i okoline 206

Brojna su klizišta, posebno na padinama Trebave, koja se aktiviraju u humidnijim dijelovima godine, zbog znatnog učešća glinovitih slojeva u sastavu padina. Kliženje tla svakako je izrazit destrukcijski proces, čija pojava često nanosi katastrofalne posljedice naseljima i infrastrukturi. Uz fluvijalnu eroziju, akumulaciju, spiranja i urušavanja, kliženja tla su veoma zastupljena u morfogenezi padina predgorskih stepenica i pobrđa, izgrađenih od tercijarnih i kvartarnih sedimentnih stijena te padina izgrađenih od fliša. U dosta raščlanjenom reljefu, kakav ima okolina Doboja, uvjeti za prijem sunčeve insolacije su različiti. Iz tog razloga uticaj ekspozicije na topoklimu je veliki, a samim tim i na ostale fizičkogeografske elemente, što sve zajedno ima odraza na iskorištenost prostora. Analizirajući područje okoline Doboja možemo zaključiti da na najvećem dijelu ovog prostora ekspozicija padina ne utiče na razmještaj stanovništva i naselja. Posebno je to uočljivo na prostoru Krnjina gdje su naselja prostorno ravnomjerno raspoređena. Ipak, posmatrajući razmještaj naselja na topografskim kartama, primijetili smo da su naselja osojnih ekspozicija uglavnom raspoređena na padinama sjeveroistočne i sjeverozapadne ekspozicije, jer one imaju povoljniju topoklimu i mikroklimu u odnosu na sjeverne. Ponegdje je vidljiva i veća koncentracija naselja na istočno eksponiranim padinama nego na zapadnim. Ova pojava se ne može objasniti uticajem insolacije, pošto se istočne padine smatraju osojnim. Jedina "klimatska povoljnost" istočnih padina u odnosu na zapadne, jeste u tome što one na ovakvim područjima predstavljaju zavjetrinu. U Donjoj Spreči veći je broj stanovnika i veća su naselja na dolinskoj strani koja je dominantno južno, tačnije jugozapadno, eksponirana.

ZAKLJUČAK

Geografski položaj i reljef, još od najstarijih vremena, čine područje Doboja i okoline povoljnim za naseljavanje. Dolina rijeke Bosne predstavlja važan komunikacijski pravac koji povezuje Panonsku niziju i središnju Evropu sa Mediteranom. Velikim seobama i drugim migracionim kretanjima, ovim pravcem, brojni narodi dolaze na područje Doboja i okoline te nastanjuju prostore koje karakterišu pobrđa i niža gorska uzvišenja, razdvojena međugorskim tektonskim depresijama. Danas su području pobrđa i niskih planina potpuno nenaseljeni prostori ili su na njima smještena mala seoska naselja sa po nekoliko kuća. Naselja rasprostranjena po ovim brdskim i planinskim područjima, uglavnom su razbijenog tipa i karakteriše ih ruralni egzodus. Mlađe tektonske depresije, predstavljene širokim i zaravnjenim dolinama, su vrlo pogodane za naseljavanje. U njima su se razvila najveća naselja, uglavnom smještena na niskim i širokim riječnim terasama. Najveći prostorni i demografski rast i razvoj naselja, zadnjih decenija, desio se na riječnim terasama u dolini Spreče. Na predgorskim stepenicama te padinama pobrđa, oblikovanim padinskim i fluviodenudacijskim procesima, smještena su brojna seoska naselja, koja danas uglavnom gube stanovništvo.

207

U ratnom periodu (1992‐1995.), došlo je do velikih pomjeranja, odnosno prisilnih migracija stanovništva. Stanovništvo se počelo okupljati u novim sredinama, najčešće na zaravnima riječnih dolina, spontano su se širila i nastajala nova naselja. I danas je izražen trend iseljavanja stanovništva sa pobrđa u kotline i zaravni, pa se, često neplanski, zauzimaju slobodni prostori koji imaju plodno tlo. Neplanskom gradnjom naselja se šire i na aluvijalne ravni koje su periodično plavljene. Kuće se grade i uz riječna korita pritoka pa su često ugrožena bujicama. Nije rijedak slučaj izgradnje naselja ili dijelova naselja na nestabilnim padinama destabiliziranim destruktivnim antropogenim djelovanjem.

LITERATURA I IZVORI

1. Bognar, A. (1996): Tipovi klizišta u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini – Geomorfološki i geoekološki aspekti, Acta Geographica Croatica, Vol. 31, Zagreb, str. 27‐39; 2. Dinić, J. (2007): Čovek i reljef, Srpsko geografsko društvo, Forma B, Beograd; 3. Enciklopedija Jugoslavije, Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, Jugoslavenski Leksikografski zavod, Zagreb, 1983; 4. Djedović, R. (2013): Fizičko‐geografske karakteristike opštine Gračanica, Gračanički glasnik, Časopis za kulturnu historiju, broj 34/17, el. verzija; 5. Geološka karta Bosne i Hercegovine 1:300000, Građevinski fakultet Sarajevo, Institut za geologiju, Sarajevo, 2002; 6. Lepirica, A. (2009): Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine, Zbornik radova, Prirodno‐matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli, Svezak Geografija, Godina VI, Broj 6, Tuzla, str. 7‐52; 7. Lepirica, A. (2013): Geomorfologija Bosne i Hercegovine, Sarajevo Publishing, Sarajevo; 8. Mujagić, N. (2005): Sistematizacija mreže naselja u sjeveroistočnoj Bosni sa posebnim osvrtom na uređenje seoskih teritorija i naselja, doktorska disertacija, Arhitektonski fakultet u Beogradu; 9. Nejašmić, I. (2007): Osnovi opće geografije, EDUCA, Zagreb; 10. Paunković, Đ. (1934 i 1935): Spreča, Glasnik Geografskog društva, Sveske XX i XXI, Beograd; 11. Paunković, Đ. (1941): Antropogeografija doline Spreče, Posebna izdanja Geografskog društva, Sveska XXIV, Beograd; 12. Popis stanovništva 1961., knj. VII. SZS, Beograd 1965. godina; 13. Popis stanovništva i stanova 1971. Stanovništvo – Djelatnost, rezultati po naseljima i opštinama, knj. X, SZS, Beograd, 1974; 14. Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981. Domaćinstva – po naseljenim mjestima, Statistički bilten br.112., RZS, Sarajevo, 1983; 15. Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991., Prvi rezultati za stanovništvo, domaćinstva, stanove i

208

poljoprivredna gazdinstva – po opštinama i naseljenim mjestima, Statistički bilten br. 220., RZS, Sarajevo, 1991; 16. Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013., Preliminarni rezultati, Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, Sarajevo, novembar 2103, br. 1; 17. Popis stanovništva, domaćinstava/kućanstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013.godine, Preliminarni rezultati po općinama i naseljenim mjestima u Federaciji Bosne i Hercegovine, Federalni zavod za statistiku, Sarajevo, decembar 2013. Statistički bilten 195; 18. Popis stanovništva, domaćinstava/kućanstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013.godine, na teritoriji Republike Srpske, Preliminarni rezultati, Republički zavod za statistiku, Banja Luka, 2013. godina; 19. Simonović, R. Đ. i Ribar, M. (1993): Uređenje seoskih teritorija i naselja, IBI, KOSMOS, Beograd; 20. Topografska karta 1:200000, BiH, J.P. Geodetski zavod BiH, Sarajevo.

209

Adnan Kalesić, prof. historije

Silvana Armenulić – u našem narodnom muzičkom naslijeđu

Uvod

Zilha Bajraktarević (18. maj 1939. ‐ 10. oktobar 1976.), poznata kao Silvana Armenulić. Bila je jugoslavenska pjevačica, tekstopisac i glumica te jedna od najistaknutijih interpretatorki komercijalne folk muzike i tradicionalne sevdalinke. Nju su često zvali „Kraljica sevdalinke“. Život joj je bio prekinut kada je poginula u saobraćajnoj nesreći u dobi od 37 godina, ali je ostala dobro poznata u regiji po svom jedinstvenom stilu pjevanja i glasa. Silvanina pjesma „Šta će mi život“, koju je napisao njen prijatelj, tekstopisac i pjevač Toma Zdravković jedna je od najprodavanijih singlica s područja bivše Jugoslavije. Njene dvije sestre također su bile profesionalne pjevačice: Mirsada Mirjana Bajraktarević i Dina Bajraktarević.

Život

1939­1955 Rani život, porodica i zanimanje za muziku Zilha Bajraktarević rođena je u Doboju. Bila je treće od desetoro djece u porodici. Njena majka je Hajrija (1916. – 2008.), a otac Mehmed Bajraktarević (1913. ‐1965.), lokalni slastičar. Zilha je kao dijete ubrzo nakon Drugog svjetskog rata preživjela borbu s difterijom (bolest gornjih dišnih puteva). Zilha je imala brata po imenu Hajrudin, koji je umro 1940. nakon što ga je napao pas. Nakon smrti njenog brata, otac je pronašao utjehu u alkoholu i samoći, zanemarujući porodicu i svoj posao. Nakon smrti njezinog oca slastičarna je zatvorena, a porodica je jako teško živjela. Neki od njenih najranijih sjećanja su odsutnosti oca i Drugi svjetski rat kada se sa majkom Hajrijom, braćom i sestrama skrivali u podrumu od ustaša. Imena braće i sestara su: Hajrudin, Muhamed, Izudin, Abudin, Ismet , Mirsada (Mirjana), Hajrudina (Dina), Abida i Ševka. Zilha je počela pjevati u ranoj dobi. Kasnije je često govorila da je glas naslijedila od oca boema. Kao dijete, ona je pjevala s njim dok mu je sjedila u krilu. Kada se odlučila za karijeru profesionalne pjevačice, njen otac je bio protiv. Jednog dana, nakon što je došao kući pijan, odmahnuo je rukom i rekao: „Idi! Ako stvarno želiš biti pjevačica, idi“. 1947. godine upisala je osnovnu školu, gdje uči svirati mandolinu, za što je bila nadarena na roditelje. Nakon toga, ona je sve više i više svirala mandolinu i pjevali, ali su joj ocjene u školi bile sve slabije i slabije. Do trenutka kad je došla do osmog razreda, školu je skroz

210 zapostavila, a napravila je pjevačko ime na lokalnoj razini kao istaknuta kafanska pjevačica. Sa šesnaset godina, 1955. otišla je kod tetke u Sarajevo i počela da pjeva po tamošnjim kafanama.

1959­1968 Brak i veze Silvana je upoznala svog supruga, tenisera Radmila Armenulić 1959. kada je pjevala u Grand Casinu u Beogradu. Vjenčali su se dvije godine kasnije, 26. oktobra 1961. Njihova kćerka Gordana rođena je 13. januara 1964. Nakon sedam godina braka, Silvanu je Radmilo navodno varao sa njemon prijateljicom, pjevačicom Lepom Lukić. Tabloidi su pisali da su se Silvana i Lepa fizički obračunale na aerodromu. Nakon toga ona je snimila pjesmu pod nazivom „Sedam godina ljubavi“. Vjerovalo se da su se Silvana i Radmilo razveli, ali je mnogo godina kasnije, Radmilo otkrio da su se odvojili, ali da su zakonski ostali u braku do njene smrti. Silvana je bila bošnjakinja, a njen suprug Radmilo srbin. Živili su u mješovitom braku. Radmilova majka Gordana (rođen 1914.) protivila se njihovom braku kao i Silvanin otac Mehmed koji s njom čak nije razgovarao. Silvani nije bilo dopušteno da dolazi u porodičnu kuću sve do smrti njenog oca 1965. godine, kada se vratila u Doboj na njegovu dženazu. Nakon što se raspao njen brak, mnogi muškarci su se takmičili za njenu naklonost, uključujući i političare Staneta Dolanca i Branka Pešića.

Karijera

Početci Negdje 1953. godine, pjevanje mlade Zilhe u dobojskoj kafani čuo je Aca Stepić. Silvana se preselila u Sarajevo 1955. sa šesnaest godina. Živjela je s tetom i pjevala u lokalnim kafanama. Jedne noći Silvana, tada još pod nazivom Zilha upoznala je harmonikaša Ismeta Alajbegovića. Oduševljen njenim glasom htio je da ona nastupa sa njegovim orkestrom, no kako je bila maloljetna tražio je dozvolu od roditelja. Oni su dali pristanak i Alajbegović joj je obećao da će imati hranu, smještaj i platu od 20.000 dinara mjesečno. Tako je Silvana ušla u profesionalni svijet showbiza. Na kraju se preselila u Beograd, glavni grad Jugoslavije, kako bi unaprijedila svoju pjevačku karijeru. Tamo je usvojila umjetničko ime Silvana po talijanskoj glumici Silvane Mangano. Kad je bila mlada djevojka, njeni prijatelji su je u šali zvati Silvana nakon gledanja filma, jer je ličila na glumicu. Silvana joj je bila psihološka odbrana od stvarnog svijeta, „mogućnost da se može pretvoriti u Silvane Mangano“, čiji film Bitter Rice nikad nije zaboravila. Jedne hladne noći u proljeće 1958., u Leskovcu, Silvana je hodajući kroz park, vraćajući se u hotel nakon nastupa u bašti restorana Hisar, vidjela mladića koji je spavao na klupi. Bio je to Toma Zdravković. Ona mu je prišla, probudila ga, sjela i počela s njim razgovorati. Pitala ga je: „Odakle si? Šta tu radiš?“. On joj je rekao da je sa sela, te da je došao u grad u potrazi za poslom. Nije mogao naći posao, a nije imao ni od čega da plati kartu za povratak kući. Silvana je odlučila da mu pomogne. Povela ga je u hotel, dala mu malo hrane i krevet za spavanje.

211

Slijedećeg jutra, kada je mijenjala plahte pronašla je njegovu bilježnicu s tekstovima pjesama. Tada je vidjela njegov talent za pisanje i pjevanje. Molila je direktora hotela da pomogne Tomi da nađe posao. Toma je počela pjevati s njom, a kasnije je potpisao ugovor sa izdavačkom kućom, počeo snimati i ići na samostalne turneje. Njih dvoje su postali „legende“ bivše Jugoslavije. Ponovo nakon šest godina, 1959. u hotelu Bristol u Beogradu gdje je nastupala sa orkestrom Jovice Marinovića i pjevačem Cunetom Gojkovićem susreće Acu Stepića. Nakon toga počela je pjevati sa Acom u Grand Casinu u Beogradu, gdje je upoznala svog budućeg muža Radmila.

1965­1969 Prvi snimci i televizija Dok je bila u Beogradu, Silvana često pjeva u boemskoj četvrti Skadarlija. Za to vrijeme je dobila nekoliko ponuda za snimanje iz više jugoslavenskih izdavačkih kuća. Prva pjesma koju je snimila bila je bosanska sevdalinka „Nad izvorom vrba se nadvila“ ali ona nije službeno objavljena sve do 1968. u sklopu albuma „Otišo si bez pozdrava“, tri godine nakon što joj je objavljen prvi album. Nakon snimanja jedne ploče za produkciju Diskos iz Aleksandrovca, pozvana je od strane produkcije PGP ‐ RTB da snima u tada popularnom duet formatu. Silvana je 1960‐tih snimala duete sa više pjevača: Petrom Tanasijevićem, Krunom Jankovićem, Aleksandarom Trandafilovićem, Slavkom Perovićem i Draganom Živkovićem. Silvana se vremenom umorna od pjevanja dueta (15‐ak albuma sa preko 50 pjesama) i priželjkivala je da snimi solo album. Prilika za snimanje kao solisti je došla iz zagrebačke izdavačke kuće Jugotona. Njena karijera je doživjela nagli uspon, a ona je postala jedna od najvećih komercijalnih folk zvijezda u Jugoslaviji. To je dovelo do brojnih i dobro plaćenih pjevačkih angažmana u cijeloj zemlji.

1969­1976 Šta će mi život i Lov na jelene U 1969, ona i pjevač Toma Zdravković pjevali su u istoj ekipi, a Zdravković je napisao njen najveći hit „Šta će mi život bez tebe dragi“. Toma Zdravković je jednom rekao: „Trčali smo i jedno i drugo po mnogim gradovima Jugoslavije, a 1969. pevali smo u istom bendu. Bio sam već dobro poznat i tražen tekstopisac. Silvana je bila potpuno potonula i u depresiji celo vreme i htela je da joj napišem pesmu. Ali šta? Sve moje pesme inspirisane su ženama, zamišljao sam i ljubav ... život. Nisam imao inspiraciju sve dok jednog dana nisam otišao s prijateljima da pijem. Pio sam tri dana ravno, a četvrti dan sam se probudio u hotelu, sišao u salon, naručio kafu i onako mamuran napisao „Šta će mi život“. Ja sam je želio snimiti u studiju i iskoristiti za nadolazeći festival. Kada je Silvana čula pesmu htela je za sebe. A što sam mogao učiniti? Bila je to njena pesma, inspirisana njenim životom i njenim problemima. Dao sam joj pjesmu i to je bio bingo. Voleo bi da je nikada nisam napisao. Umrla je sedam godina kasnije, kao što i pesma kaže. Bolje bi bilo da nikad nije snimila tu pesmu. Bolje bi bilo da nikada nije postala poznata. Da je tako ona bi možda još uvek bila živa“.

212

Pjesma je postala jedan od najvećih narodnih hitova ikad napisanih u Jugoslaviji i transformisala je Tomu Zdravkovića i Silvanu Armenulić u superzvijezde. Nažalost Silvanin život tragično se završio nakon sedam godina. Za novogodišnji program beogradske televizije, za doček Nove 1972. godine, reditelj Dejan Karaklajić predložio je Silvani da obuče kupaći kostim i skoči u bazen kao Hollywoodska glumica Esther Williams. Ona je u početku odbijala da to uradi jer joj se nije sviđalo kako joj tijelo izgleda u kupaćem kostimu, ali je bila prisiljena to uraditi kad su sponzori platili 13 miliona dinara. Pojavila se u programu, ali ne u kupaćem kostim i odbila je da pliva u bazenu. To je izazvalo ogorčenje među njenim fanovima. Također zbog odbijanja zapovijedi zabranjena je bila na svim jugoslavenskim televizijama. Tokom 1970‐ih sve do njene smrti 1976., snimila je 11 singlica, 2 dutea, sa Arsenom Dedićem i Predragom Cunetom Gojvovićem i 5 albuma sve ukupno sa preko 70 pjesama. Imala je više hitova: „Rane moje“, „Ciganine, sviraj sviraj“, „Srce gori, jer te voli“, „Grli me, ljubi me“, „Ja nemam prava nikoga da volim“, „Srećo moja“, „Kišo, kišo tiho padaj“, „Život teče“ i drugi. Silvana je snimila i 18 sevdalinki koje nisu objavljene ni na jednom od njenih albuma. Okušala se i kao glumica. 1972. je glumila u filmu „Lov na jelene“ s Borisom Dvornikom, Ivom Serdarom i Mihom Balohom. Film je napisao i režirao Fadil Hadžić. Glumila je i u kratkom filmu „Saniteks“, te u TV serijama: „Lubav na seoski način“, „Milorade, kam bek“, „Kamiondžije“, „Građani sela Luga“ i „Koncert za komšije“. Kada je postala popularnija u Jugoslaviji, ona je često nastupala za jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita i njegovu suprugu Jovanku Broz. Bila je prijateljica s mnogim komunističkim političarima, uključujući Branka Mikulića, Hamdiju Pozderac i Džemala Bijedića. Tokom radijskog intervjua u Sarajevu 1973. ona je izjavila da joj je omiljeni pjevač Safet Isović.

Nesretni kraj

Prije smrti U nekoliko zadnjih godina svoga života Silvana postaje sve opsjednutija svojom sudbinom, te je zbog toga mnogo naučila o astrologiji i telepatiji. Posjećivala je i samozvane proroke. Početkom avgusta 1976., samo dva mjeseca prije svoje smrti, ona je bila na turneji u Bugarskoj i odlučila je da se susrestne s poznatom proročicom Baba Vangom. Sastanak je bio neugodan. Vanga koja je bila slijepa samo je sjedila i gledala kroz prozor iza Silvaninih leđa. Nije ništa govorila. Nakon dugo vremena Vanga je konačno progovorila: „Ništa ne moraš platiti. Ne želim razgovarati s tobom. Idi sada i vrati se za tri mjeseca...“ Kada se Silvana okrenula i krenuo prema vratima Vanga je rekla: „Čekaj zapravo, nećeš biti u mogućnosti da dođeš. Idi, idi. Ako mogneš vrati se za tri mjeseca, učini to...“ Silvani je to bilo kao potvrda da će umrijeti. Napustila je Vangin dom u suzama.

213

Prije smrti prijateljima je često govorila da je zabrinuti za svoju sudbinu. U oktobru 1971. učestvovala je u saobraćajnoj nesreći u kojoj je skoro izgubila život, a koja je neodoljivo podsjećala na tragediju koja će joj se dogoditi pet godina kasnije. Tri mjeseca nakon nesreće rekla je: „Ja sam veliki pesimist, bojim se za budućnost i što će mi se dogoditi. Bojim se da bi za mene kraj mogao biti već sutra ...“ Silvana i njena mlađa sestra Mirsada Bajraktarević bile su na otvorenju restorana pod nazivom „Lenjin Bar“ 9. oktobra 1976., dan prije svoje smrti. Unutrašnjost restorana ličila je na špilju, bilo je šiljaka u obliku stalaktita koji vise sa stropa. Silvana je prilikom jednog ustajanja sa stolice udarila glavom u jedan šiljak što joj je izazvalo ogromne glavobolje tog i slijedećeg dana.

Smrt i pogreb U nedjelju, 10. oktobra 1976., oko 21:15, Silvana je poginula u saobraćajnoj nesreći kod sela Kolari u općini Smederevo, Srbija, zajedno sa svojom 25 ‐godišnjom trudnom sestrom Mirsadom i violinistom Radio Beograda Radetom Jašarevićem. Vozili su se u automobilu Ford Granada kući u Beograd nakon koncerta u Aleksandrovcu. Pri polasku crnogorski pjevač Ljubomir Đurović je pitao može li s njima nazad u Beograd. Kada je Đurović stavljao svoje torbe u auto, Rade Jašarević je pitao Silvanu i njenu sestru da li i on može sa njima za Beograd, govoreći da se trebao vratiti sa ostalim pjevačima koji su ranije završili nastup ali da su oni ostali da gledaju televizijski prenos utakmice Španija ‐ Jugoslavija. Đurović, koji je bio zaboravio na utakmicu, tražio je od sestara da krenu po završetku utakmice. Sestre su odbile jer su obje bili umorne, a Silvana je imala i jaku glavobolju još od predhodne noći. Đurović je odlučio ostati kako bi gledao fudbal i rekao da će se vratiti u Beogradu sa Bokijem Miloševićem u njegovom Volvu nakon utakmice. Silvana je vozila. U putu je Jašarević sjeo za volan. Navodno je vozio 130 km/h, prešao u suprotnu traku i direktno se sudario sa kamionom marke FAP kojim je upravljao 52 ‐godišnji Rastko Grujić. Silvana je sjedila na suvozačevom, a njena mlađa sestra na zadnjem sjedištu i obje su u trenutku nesreće spavale. U početku je bilo javljeno samo za smrt Jašarevića jer su televizijske stanice odbile spomenuti Silvanu zbog incidenta tokom prenosa novogodišnjeg programa uživo iz 1972., kada je dobila zabranu pojavnjivanja u medijima. Tačan uzrok nesreće nije poznat, ali se vjeruje da je udes bio povezan sa problemom na kočnicama. Ford je poslao obavijest svim vlasnicima Gradade da vozilo ima opasne nedostatke na modelima koji su proizvedeni između septembra 1975. i juna 1976. Vlasnici su bili upozoreni da vrate automobile. Nije poznato da li je Silvana bila svjesna opoziva i sama odlučila ne vratiti automobil ili to nesvjesno nije učinila. Između 30.000 i 50.000 ljudi prisustvovalo je njihovom sprovodu, uključujući i pjevačicu Lepu Lukić i Hašim Kučuk Hokija (koji je i sam poginuo u gotovo identičnoj saobraćajnoj nesreći 26. novembra 2002.)

214

1976­2014 Pjevačica Lepa Lukić je rekla da je i ona s njima trebala ići taj dan, ali je prespavala prvi put u karijeri i nije otišla na koncert. Lepa vjeruje da je otišla s njima da bi i ona izgubila život u sudaru sa sestrama. Prošle godine Lepa je otkrila u jednom intervjuu da nije vozila automobil od smrti sestara, iz straha da će dijeliti njihovu sudbinu. Tokom posljednjeg rata Silvana majka Hajrija i sestra Dina izbjegle su iz svoje kuće u Doboju u Dansku. Silvanina majka Hajrija (tada sa svojih gotovo 88 godina), 2004. podnijela je tužbu protiv svog bivšeg zeta i Silvaninog bivšim mužem Radmila Armenulića, jer koristi sa svojom drugom ženom šestosobni stan koji pripada porodici Bajraktarević. Ona je rekla da je Silvana kupila stan nakon što se razvela sa Radmilom i da je planirala u njemu živjeti sa svojom kćerkom Gordanom ali je ubrzo nakon toga izgubila život. Radmilo je izjavio u novinama da je on još bio pravno oženjen Silvanom sve do njene smrti i tvrdio je da se stana odrekao u korist njihove kćerke Gordane. Nakon Silvanine smrti Radmilo je dobio starateljstvo nad tada dvanaestogodišnjom djevojčicom, a kao njen zakonski zastupnik i vlasništva nad stanom. Silvanina majka Hajrija živjela je do svoje 90‐te godine. Umrla je u 2008. Pet godina nakon smrti njihove majke, Silvanina najstarija sestra Ševka umrla je 30. septembra 2013. u Trebinju, u dobi od 79 godina, ostavljajući Dinu kao posljednju živuću od ženske djece Bajraktarević. U 2013. u intervjuu , Silvanin bivši suprug Radmilo naveo je da i dalje posjećuje njen grob i uvijek ostavlja svježe cvijeće. Također je rekao da Silvanin prijatelj Predrag Živković Tozovac često posjećuje njen grob.

Naslijeđe

Lepa Brena je dva puta snimila i stavila na svoj album Silvanine pjesme. 1995. je snimila „Šta će mi život“ za svoj album Kazna Božija, a 2013. je „Ciganine ti što sviraš“. Iako se Silvana i Brena nikada nisu upoznao (Brena je karijeru započela nekoliko godina nakon Silvana smrti), imale su zajedničkog poznanika, njihovog menadžera Milovana Ilić Minimaksa. Poslije Silvanine smrti napravljene su tri kompilacije sa njenim pjesmama: „Sačuvali smo od zaborava“ sa 12 pjesama 1983., „Silvana“ sa 10 pjesama 1990/1996 i „The best of Silvana Armenulić“ sa 18 pjesama2008/2010 Na 35. godišnjicu Silvanine smrti, 10. oktobra 2011. u emisiji Exploziv na Prvoj TV su emitovani intervjui sa nekim od Silvaninih prijatelja i sa njenom kćerkom Gordanom. Urađena je i rekonstrukcija saobraćajne nesreće. Srbijanski pisac Dragan Marković objavio biografiju o njenom životu pod nazivom „Knjiga o Silvani“ 9. decembra 2011. Poznati sarajevski novinar i urednik Ekrem Milić, napisao je u povodu 36. godišnjice smrti Silvane Armenulić izuzetno dirljiv, zanimljiv i ličnim pečatom obojen tekst o ovoj legendarnoj pjevačici, čija je tragična smrt svojedobno potresla čitavu tadašnju Jugoslaviju. Milić je iznio i neke, široj

215 javnosti manje‐više nepoznate podatke o sudbini i tajnama koje su pratile ovu veliku pjevačicu.

Zaključak

Iako iako će se za nekoliko dana navršiti 38 godina od kako je Silvana Armenulić tragično izgubila život, njene pjesme su jako „žive“ i slušane kako od strane starije populacije koja pamti Silvanu tako i od strane mlađih naraštaja. Silvana je bila za života i ostala do dana današnjeg legenda. Ona je bila zvijezda u pravom smislu te riječi, od kvalitetnog glasa, specifične interpretacije i postignutog uspjeha, preko raznih opsesija, intriga, specifičnog i jako provokativnog oblačenja za tadašnje prilike, do toga kako je skončala život, kao i mnogi velikani domaće i svjetske scene. Ovom prilikom pomenuću samo neke: Merlin Monroe, James Dean, Toše Proeski i Ljubiša Stojanović Luis.

Izvori i literatura

1. „Prava imena poznatih ličnosti“ www.poznati.info objavljeno 8. avgusta 2010. 2. „Silvana je sve pretvarala u zlato“ www.expressmag.ba objavljeno 28. maja 2013. 3. „Sve o Silvani Armenulić: Legenda čije pesme nikada neće umreti“ www.telegraf.rs objavljeno 29. maja 2013. 4. „Knjiga o najvećoj zvezdi SFRJ“ www.vesti‐online.rs objavljena 27. novembra 2011. 5. „Godišnjica smrti Silvane Armenulić“ www.novosti.rs objavljeno 9. oktobra 2011. 6. „Ljudi koje volim ‐ Silvana Armenulić“ www.gracija.ba objavljeno 16. aprila 2010. 7. „Silvana Armenulić Biografija“ www.soundpower.nice‐forum.com objavljeno 19. oktobra 2012. 8. „Sjecanje na Mirjanu Bajraktarevic 1 dio“ www.youtube.com 2006. 9. „Silvana Armenulić (1939–1976) – Biografija“ www.dobojcaffe.com objavljeno 19. oktobra 2012. 10. „Knjiga o Silvani Armenulić“ www.mondo.rs objavljeno 9. decembra 2011. 11. „Lepa Lukić: Ceca i Brena su moje kopije!“ www.kurir‐info.rs objavljeno 5. juna 2011. 12. „Brena i Ceca su moje kopije“ www.svetplus.rs objavljeno 5. juna 2011. 13. „Top 10 estradnih ljubavnih trouglova!“ www.svet.rs objavljeno 6. marta 2012. 14. „Tajne koje je Silvana Armenulić odnijela u grob“ www.doznajemo.com objavljeno 12. oktobra 2012. 15. „Silvana ( Zilha Bajraktarevic )...Gost na Radio Sarajevu1973 (reemisija na BH1 2000)“ www.youtube.com snimljeno 1973., objavljeno 19. oktobra 2012.

216

16. „Silvana je sve pretvarala u zlato“ www.folkoteka.com objavljeno 12. aprila 2012. 17. „Nemojte da me zaboravite“ www.pressonline.rs objavljeno 21. maja 2010. 18. „Silvana (Zilha Bajraktarevic) ... Moj ljubimac je bio ostao ‐ Safet Isović“ www.youtube.com objavljeno 19. oktobra 2012. 19. „Sve o Silvani Armenulić: Misterije oko smrti slavne pevačice“ www.telegraf.rs objavljeno 30. maja 2013. 20. „Silvana Armenulić ‐ 35 godina od smrti“ www.youtube.com objavljeno 10. oktobra 2011. 21. „Lepa Lukić: Ne vozim da ne bih doživela Silvaninu sudbinu“ www.blic.rs objavljeno 22. januara 2013 22. „Plašim se da bih doživela Silvaninu sudbinu!“ www.alo.rs objavljeno 2. februara 2013. 23. „Lepa Brena objavila novi album! Poslušajte sve pesme!“ www.alo.rs objavljeno 23. decembra 2013. 24. „Silvana Armenulić ‐ Legenda živi 35 godina od smrti!“ www.youtube.com objavljeno 10. oktobra 2011. 25. „Knjiga o Silvani Armenulić“ www.novosti.rs objavljeno 9. decembra 2011.

217

Ago Mujkanović, prof.

Srednjovjekovne nekropole stećaka u okolini Doboja

Sažetak:

Svjedoci čovjekovog življenja na ovom području u srednjem vijeku su skoro isključivo ostaci materijalne kulture, jer oskudni pisani izvori ne daju o tome gotovo nikakve podatke. Najizrazitiji primjer materijalnih spomenika srednjovjekovne Bosne su stećci. U radu se daju podaci o stećcima sa područja koje je prije rata 1992‐1995. obuhvatala opština Doboj, a danas su to područja opština: Doboj Istok, Doboj Jug, dio opštine Usora i Doboj . Srednjovjekovno nasljeđe dobojskog kraja, nekropole stećaka, utvrđenja, naselja i drugi materijalni ostaci su gotovo neistraženi. Ovo nasljeđe je samo djelimično evidentirano, a o njima postoje samo fragmentarni podaci u naučnoj i stručnoj literaturi. Nije bilo pokušaja naučnog vrednovanja nasljeđa niti njegovog uvrštavanja u historijski kontekst dobojskog kraja, kao ni turističkog vrednovanja ovog nasljeđa i njegovog prezentovanja široj javnosti. Stećci u dobojskom kraju su izloženi propadanju, a sve češće i nesavjesnom postupanju, pa čak i namjernom uništavanju. Cilj rada je prezentovanje stećaka kao dijela srednovjekovnog naslijeđa dobojskog kraja. Izrada rada sastojala se od terenskih obilazaka (istraživanja), analize pisanih historijskih izvora i stručne literature, čime se dobila ukupna evidencija o broju i stanju stećaka u okolini Doboja. Na osnovu stanja, značaja i ugroženosti srednjovjekovnih nekropola stećaka i date su i kratke smjernice za njihovu zaštitu. U ovome radu nisu opisane nekropole sa stećcima koje i danas postoje u okolini Doboja, već i nekropole koje su ranije postojale i koje su u međuvremenu uništene, kao i neki lokaliteti na kojima je vjerovatno bilo stećaka. Podaci o stećcima u okolini Doboja svakako nisu konačni, moguće je da na još nekim lokalitetima koji nisu spomenuti u ovome radu ima stećaka ili ih je ranije bilo. Rezultati istraživanja pokazuju da se u dobojskom kraju nalazi 26 srednjovjekovna lokaliteta sa stećcima. Većina tih lokaliteta evidentirano je u arheološkoj literaturi, ali detaljniji podaci o njima kao i fotografije stećaka nisu bile dostupne široj čitalačkoj javnosti. S obzirom na to, u ovom radu pokušat ću iznijeti nekoliko do sada nepoznatih podataka o srednjovijekovnim nekropolama na ovom području. Prikupljeni materijal koji iznosim u ovome članku želeći time da dam ne samo jednu opštu informaciju o srednjevjekovnim nadgrobnim spomenicima ovoga kraja nego do izvjesne mjere i da sačuvam podatke o tim spomenicima koji

218 naglo nestaju (osim rijetkih slučajeva većina nekropola svedena je na par razbijenih spomenika koji proživljavaju svoje zadnje dane). Većina spomenika nalazi se na obrađenim površinama i tu im gotovo nema spasa. Stećke kao autohtono srednjovjekovno nasljeđe bosanskog podneblja, potrebno je zaštititi pravno i tehnički, a također je neophodno podići javnu svijest o njihovom značaju. Također, neohodno je nastaviti sa istraživanjem tog naslijeđa, te pojačati mjere žaštite od lokalnog, preko entitetskog do državnog nivoa, ali i prezentovati naljeđe široj javnosti kao turističku ponudu. Većinu nekopola na ovom prostoru evidentirali su nekadašnji kustos Zavičajnog muzeja u Doboju Branko Belić i Šefik Bešlagić. Terenskim obilaskom smo ustanovili da spomenuti stećci još uvijek postoje. Ovom prilikom donosimo njihov detaljniji opis, kartografski prikaz lokaliteta, te nekoliko fotografija iz kojih se vidi njihovo današnje stanje. Stećci su ugroženi širenjem naselja i zahtijevaju hitne mjere zaštite.

Ključne riječi:

Srednjovjekovni, antropomorfni stećci, stele, sanduk, sljemenjak, kupa, Grčko, Džinovsko, Čifutsko, Kužno, Mađarsko greblje, Kamen, Kamenje, Katunište, Klupe, Obli kamen, Alibegovci, Brestovo, Cerovica, Doboj, Donja Ostružnja, Donja Radnja, Dragalovci, Johovac, Podnovlje, Prnjavor Mali, Pridjel, Ritešić, Stanić Rijeka, Ularice, zaštita.

Sl.1. Topografski pregled nekropola stećaka i srednjovjekovnih utvrđenja u okolini Doboja 219

Alibegovci

Ovo selo se prije rata nalazilo u sastavu opštine Doboj, od ijeg je centra udaljeno oko osam kilometara zračne linije na jugozapadnu stranu. U osmanskom periodu ovo naselje je ulazilo u sastav Gazi Husrev begovog vakufa.1 Danas se ovo selo nalazi u sastavu novoformirane opštine Usora. Prvobitni naziv sela bio je Barice, da bi nakon pogibije svadbene povorke izvijesnog Ali‐bega dobilo naziv Alibegovci. U ovom naselju evidentirano su tri lokaliteta sa ukupno 26 stećaka. Pored puta koji vodi od Alibegovaca ka Tešanjci, nedaleko od muslimanskog mezaristana nalazi se nekropola od jedanaest stećaka.2 Ova nekropola je poznata pod nazivom Bašča i nalazi se ispred kuće pokojnog Ante Paukovića.3 Na ovom lokalitetu evidentirane su: četiri ploče, šest sanduka (sakofaga) i jedan sljemenjak.4 Svi stećci su jako dobro obrađeni i očuvani. Danas se ova nekropola nalazi neposredno ispred porodične kuće Paukovića. Pohvalna je činjenica kako se ova porodica odnosi prema njima. Ova porodica nije pomijerala stećke tokom izgradnje svoje porodične kuće što se može i vidjeti ako uporedimo Sl. 1. iz 2014. godine i Sl. 2. iz 1960. godine. Na prostoru između Ularičkog potoka i Usore nalazi se srednjovjekovna nekropola pod nazivom Kosica. Ova nekropola broji petnaest stećaka od čega su dva sljemenjaka, šest sanduka, dvije ploče i pet amorfnih kamenova.5 Na jednoj od ploča nevješto je ugraviran krst. Svi stećci na ovoj nekropoli su slabo obrađeni ali su dobro očuvani. Pohvalna je činjenica kako se porodica Spalina odnosi prema njima te im stećci služe kao ukrasi u njihovom dvorištu. Ova porodica nije pomijerala stećke tokom izgradnje svoje porodične kuće što se može i vidjeti ako uporedimo Sl. 2. iz 2014. godine i Sl. 3. iz 1960. godine. Sjeverno od nekropole Bašča, na udaljenosti od nekih tristo metara na uzvisini, nalaze se dva osamljena stećka u obliku sanduka. Stećci su dobro obrađeni i očuvani. Ovaj lokalitet u narodu je poznat kao Čašička, a isti naziv koristi i Bešlagić. Ove nekropole se nalaze na trasi koridora V/c. Obzirom na navedeno definisane su posebne mjere zaštite arheoloških nalazišta. Kako ovi lokaliteti zahtjevaju poseban tretman, u toku izrade glavnog projekta biti će izvršeno sondažno i zaštitno istraživanja prema posebnim programima arheoloških

1 Amir Brka, Ahmed Aličić – Historiografski članci, Tešanj 2001., str. 24. 2 Ako uporedimo podatke o ovoj nekropoli koje navodi Branko Belić u Arheološkom leksikonu BiH sa podacima koje navodi Šefik Bešlagić u Stećci, Kataloško‐topografski pregled, doći će mo do zaključka da se podaci po pitanju broja i oblika stećaka ne podudaraju. Očito je da se Bešlagić koristio samo podacima koje je prikupila Skupština opštine Doboj, dok su podaci koje navodi Branko Belić nastali kao rezultat njegovog terenskog obilaska nekropola na području ovog naselja. 3 Arheološki leksikon BiH, tom II, Sarajevo 1988., str. 62. 4 Šefik Bešlagić, Stećci, Kataloško‐topografski pregled, Sarajevo 1971., str. 134. 5 Arheološki leksikon BiH, str. 66. 220 iskopavanja. U smislu navedenih činjenica zaštita mogućih lokaliteta sprovodila bi se u tri faze koje bi prema razvoju konkretne situacije slijedile jedna drugu.6

Sl. 2. Nekropola Kosica

Sl. 3. Nekropola Kosica 1960. godine

Brestovo

Selo Brestovo nalazi se uz rječicu Lađašnicu U selu Brestovo na lokalitetu koji se u narodu naziva Kamenje ili Grčko greblje sačuvana je manja nekropica od tri stećka. Ovo selo je od Doboja udaljeno 26 km zračne linije na zapadnu stranu. Za vrijeme osmanske vladavine ovo naselje se nalazilo u sastavu vakufa Gazi Husrev bega.7 Sva tri stećka su u obliku sanduka. Ova nekropola je smještena uz lokalno pravoslavno groblje. Stećci su izuzetno dobre obrade, ali su danas djelimično oštećeni i utonuli u zemlju. Na stećcima nema nikakvih ukrasa.8 Ovi stećci prema mišljenju Bešlagića potiču iz kasnog srednjeg vijeka. U ovom selu također je pronađeno i srednjovjekovno utvrđenje iz 14. ili 15 stoljeća, koje se naučnoj literaturi naziva Grad, mada se u tradiciji lokalnog stanovništva sačuvalo da se ovaj grad zvao Kovač.9 Ovo utvrđenje je smješteno na strmoj niskoj stijeni iznad desne obale rijeke Ukrine. Utvrđenje ima oblik potkovice i jako je dobro očuvano, a dimenzije su: 23 metra dužine i 13 metara širine. Debljina vanskih zidova iznosi oko 2 m, a vidljivi su ostaci okruglog tornja i četvrtastog prigratka. Vidljiv je i opkop oko utvrđenja, a u neposrednoj blizini utvrđenja su izvori vode i kamenolom iz koga je najvjerovatnije uziman građevinski materijal.

6 Autocesta u Koridoru Vc – Priprema planske i prostorne dokumentacije, Lot br. 1., Studija uticaja na okolinu , knjiga 1, Sarajevo 2007., str. 28. 7 Amir Brka, nav. dj., str. 24. 8 Šefik Bešlagić, nav. dj., str. 133. 9 Đuro Basler., Topоgrafska građa, A) Ivanjsko polje (Bosanski Brod), B) Gornji tok Ukrine (Kulaši‐ Kremna), Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1952., str. 424.

221

Sl. 4. Lokalitet Kamenje u Brestovu

Brijesnica

U ovom selu je vjerovatno bilo više lokaliteta sa stećcima, jer se Brijesnica spominje u prvim osmanskim popisima, što znači da je to naselje postojalo i u vrijeme bosanske samostalnosti. U polju, u blizini magistralnog puta Doboj – Tuzla, nalazi se jedan stećak koji je djelimično razbijen. Njiva na kojoj stećak stoji zove se Nikolovača, a odmah do nje njiva zvana Kraljevine.10 U polju između Velike i Male brijesnice, u blizini potoka, krajem XIX stoljeća su se zapažale ruševine neke građevine (navodno u obliku križa), a pored tih ruševina bilo je „groblje sa velikim tesanim kamenovima, koji su po tri metra dugi, a široki metar i po“, kako to kaže nekadašnji boljanićki paroh Mitar Popović. On također ističe da su ti grobovi, bez sumnje stećci, utonuli u zemlju i zaorani, tako da on nije opazio natpise.11

Cerovica

U selu Cerovica koje je od centra Doboja udaljeno 17 km zračne linije na jugozapadnu stranu. Na lokalitetu koje je među mještanima poznato kao Kamenje, nedaleko od kuće Dakića naša poznata arheologinja Nada Miletić evidentirala je nekropolu od četiri stećka u obliku sanduka. Ovi stećci su datirani u kasni srednji vijek. Drugi lokalitet u ovom naselju nalazi se iznad kuće pokojnog Jove Vasiljevića, na brežuljku zaravnjene glavice, a mještani ga nazivaju Obli kamen. Na ovom mjestu, nalazi se oštećeni sljemenjak na četiri vode. Stećak je datiran u kasni srednji vijek. Prema pričama mještana iz ovog sela nekada su se na ovom mjestu nalazila još tri stećka ali su danas uništeni.

10 Edin Šaković, Stećci u okolnini Gračanice, Gračanički glasnik VI/12, Gračanica 2001., str. 11‐12. 11 Mitar Popović, Nekoliko starina u gračaničkom kotaru, Bosanskohercegovački istočnik, 10/1896., 1/2, Sarajevo 1896., str. 36‐39.

222

Cvrtkovci

Cvrtkovci se naleze u sjeverozapadnom dijelu opštine Doboj. Ovo selo je u osmanskom periodu pripadalo Gazi Husrev begovom vakufu, te i dan danas lokalno stanovništvo prostor Krnjina naziva Vakuf.12 Na lokalitetu Kamenje, koji se nalazi na samoj granici prema selu Raškovci evidentirani su ostaci srednjovjekovne nekropole (Sl. 5.). Prema podacima Milenka S. Filipovića u ovom selu nalaze se stećci koje lokalno stanovništno naziva „mramorje“. Za mramorje u Cvrtkovcima se priča da su ga nosile vile, pa su ga pustile kada je naišla neka voda, a one poletjele da je zaustave. Također postoji i druga priča da su ove stećke donosili divovi (džinovi). O ovom lokalitetu imamo veoma malo podataka, inače sam lokalitet je slabo očuvan. Od nekadašnje „velike nekropole“ stećaka ostali su samo veći fragmenti oštećenih stećaka.

Sl. 5. Kamenje u Cvrtkovcima

Donja Ostružnja

U naselju Donja Ostružnja, koje je od Doboja udaljeno oko 19 km zračne linije na jugozapadnu stranu. Na blagom uzvišenju iznad doline potoka Vranjak nalaze se dva stećka nepravilnog oblika. Nekropola je ranije bila brojnija. Ispred kuće koja pripada Novaku Prodanoviću. Prema pričama lokalnog stanovništva, par metara lijevo od ova dva stećka nalazilo se nekada veće groblje sa stećcima. Ovakva vrsta kamena od kojeg su izrađeni ovi stećci ne postoji u bližoj okolini Ostružnje. Ovakvo kamenje (stećci) prema pričama lokalnog stanovništva postoji na Zobinom Kamenu, Cvijanovića Brdu, kod Blagojevića te u Gornjoj Ostružnji na Velikom Krnjinu. Spomenici su vrlo slabe obrade, a i dosta su oštećeni.

12 Milenko S. Filipović, Prilozi etnološkom poznavanju severoistočne Bosne, Građa ANU BiH XVI, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 12, Sarajevo 1969., str. 55.

223

Sl. 6. Stećci iz Donje Ostružnje pored kuće Prodanovića

Donja Radnja

U selu Donja Radnja, na lokalitetu Kamenje na Vijencu koji nalaze se ostaci nekada velike nekropole stećaka. Sam lokalitet je smješten na izduženom grebenu brda. Međutim, danas je na ovom lokalitetu ostao samo jedan veliki sljemenjak i fragmenti od još jednog razbijenog stećka. Ovu nekropolu je evidentirao kustos Zavičajnog muzeja u Doboju gospodin Branko Belić tokom 1960. godine, te je tom prilikom i uslikao ovaj stećak. U srednjem vijeku ovo naselje je zajedno sa Gornjom Radnjom, koja se danas nalazi na području opštine Teslić pripadalo vlastelinstvu Radivoja Kotromanića.13 On je bio član bosanske kraljevske loze Kotromanića i jedan od najvećih usorskih vojvoda, a imao je sjedište u današnjem gradu Tešnju.

Sl. 7. Sljemenjak iz Donje Radnje 1960. godina

13 Pavo Anđelić, O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku, Prilozi, Institut ua istoriju, god. XIII, br. 13., Sarajevo 1977., str. 21.

224

Dragalovci

Dragalovci su naseljeno mjesto u sastavu općine Doboj. Kroz ovo naselje prolazi regionalni put R 474 Prnjavor ‐ Jelah i pruga Banja Luka ‐ Doboj. Kroz selo protiče i rijeka Ukrina koja Dragalovce razdvaja od Kulaša. Tokom proteklog rata u Bosni i Hercegovini selo je teško stradalo minirana je crkva te većina kuća dok je stanovništvo izbjeglo u susjednu Hrvatsku i Sloveniju većinom u Ljubljanu. U ovom naselju koje je od Doboja udaljeno 25 km zračne linije na sjeverozapadnu stranu, sačuvan je usamljeni stećak u obliku sanduka. Ovaj stećak smješten je na blagom uzvišenju iznad rijeke Ukrine, a sam lokalitet naziva se Kamen. Stećak je srednje obrađen i bez ukrasa.14 Datitran je u kasni srednji vijek. Mjesno stanovništvo kamene ploče ili blokove, to jest nadgrobne spomenike je uništavalo, a nazivali su ih najčešće mramorima, kao neko obilježije. U ovom selu, ovih stećaka više nigdje nema. Doboj U samom gradskom središtu Doboja evidentirane su dvije srednjovijekovne nekropole. Prva nekropola, smještena je na sedlu ispod srednjovjekovne tvrđave, gdje danas stoji džamija Selimija (Sl.7), nađeni su i kameni temelji manje građevine. na ovom lokalitetu pronađena su tri groba ispod kamenih ploča. Ovi grobovi su datirani u kasni srednji vijek. Nekropolu je evidentirao kustos Zavičajnog muzeja u Doboju Branko Belić. Druga nekropola nalazi se na jezičastom izbrešku krnjinskog masiva, koji se spušta u dolinu rijeke Bosne, pored potoka Juruškovac, nalazi se više fragmenata od razbijenih stećaka na kojima se razaznaju obrađene strane. Ovaj lokalitet u narodu je poznat kao Kužno ili Čifutsko greblje. Pri dnu jezičastog uzvišenja, nalazi se desetak manjih ploča od krečnjaka i pješčara kamena sa tragovima nemarne obrade. Na neke su nevješto urezani neki ornamenti u obliku krsta. Tokom 2013. godine otkriveni su i ostaci dva nadgorbna spomenika u dvorištu Rasima Kruškića u istoimenom naselju Juruškovac. Vrlo vjerovatno da se ovo jevrejsko groblje formiralo uz nekadašnju srednjovjekovnu nekropolu stećaka. Prema pričanju gospodina Rasima Kruškića, na ovaj lokalitet dolazili su u više navrata: “nepoželjni gosti u želji da iskopaju neke vrijednosti, a koje je on potom udaljio iz svog dvorišta“.15

14 Šefik Bešlagić, nav. dj., str. 133. 15 Dario Atias, Istorijski tragovi dobojskih Jevreja, Jevrejski glasnik, Sarajevo 2013, str. 10.

225

Sl. 8. Jevrejsko groblje u Juruškovc Sl. 9. Džamija Selimija

Johovac

Johovac je selo na jugu Bosanske Posavine u blizini Doboja, na putu Derventa‐Doboj. Ime je dobio po bogatim šumama johovog drveta, koje se još uvijek može naći u dolinama rijeka koje ga okružuju. Samo mjesto se prostire na niskim i pitomim obroncima planine Krnjin, koja se blago i razgranato spušta u prostranu dolinu rijeke Bosne, omeđenu riječicama Fočom i Lipicom. Ovaj kraj se odlikuje prirodnim ljepotama i blagom klimom, pogodnom za bavljenje poljoprivredom, voćarstvom i stočarstvom. Na maloj zaravni prema dolini rijeke Bosne nalazilo se 5 ili 6 spomenika u obliku uspravnih ploča (stela). Spomenici su u novije doba izmješteni na rub uzvišenja, a prema pričanju mještana nekada ih je bilo više. Druga nekropola Torovi nalazi se na prostranom uzvišenju iznad rijeke Bosne i njene pritoke Foče. Na ovom lokalitetu nalaze se dvije skupine grobova na međusobnom rastojanju oko 50 m. Evidentirano je oko 20 spomenika, većinom stela ali ima i većih ploča, od kojih su neke utonule u zemlju.17 Također, postoje i dva izdvojena položaja za koje Belić tvrdi da se radi o većim humkama.

Klokotnica

Duje su široka visoravan između sela Klokotnice i Lukavice. Pored asfaltnog puta, odmah kod skretanja za prognaničko naselje, nalazi se osamljen stećak (Sl.10.). Stećak je prilično masivan, u obliku stele i visok je 105 cm, a debljina 55 cm. Stećak je u novije vrijeme oboren, a svojim širim stranama bio je postavljen u pravcu istok – zapad. Izrađen je od nešto kvalitetnijeg kamena. Na njemu se ne uočavaju ukrasi i natpisi. Na ovaj je stećak, inače, mislio M.S. Filipović, kada spominje kako “u selu Stanić Rijeci, na mestu Dijama, stoji neki stari nadgrobnik”18

17 Arheološki leksikon BiH, str. 68. 18 Milenko S. Filipović, Prilozi poznavanju severoistočne Bosne, ANUBiH, Djela, Knjiga XVI, Sarajevo 1969., str. 86. 226

Na postojanje još dva, do sada nepoznata stećka u Lukavici, uputila su detaljnija istraživanja Rusmira Djedovića i Edina Šakovića. Prvi stećak se nalazi stotinjak metara južno od spomenutog stećka na Dujama, sa desne strane asfaltnog puta Klokotnica – Lukavica. (Sl.11.) To je također jedan masivni stećak – stela, koji je nekada stojao uspravno, a danas je oboren i prelomljen. Drugi stećak koji se nalazio na lokalitetu Greblje, sa istočne strane mahale Delići.19 Nažalost ovaj stećak je prema pričanju mještana uništen prije tridesetak godine.

Sl. 10. Stećak u obliku stele zaseok Duje Sl. 11. Prevrnuta stela Mravići

Selo je udaljeno od Doboja nekih osam kilometara zračne linije na jugozapadnu stranu, uz magistralni put M 17. Prije rata se nalazilo u sastavu opštine Doboj, a danas se nalazi u sastavu novoformirane opštine Doboj jug. Ova nekropola nalazi uz lokalno katoličko groblje, nedaleko od srednjovjekovne Gradine. Na ovoj nekropoli koja se nalazi na 230 metara nadmorske visine evidentirano je 11 stećaka u obliku sarkofaga (sanduka). Stećci su veoma slabo obrađeni. Stećci su datirani u kasni srednji vijek. Danas je od nekadašnjih jedanest sačuvano samo tri stećka i nešto sitnijih fragmenata od još dva stećka. Stećci su pomjereni i uništeni sa svojih prvobitnih položaja prilikom izgradnje parking prostora ispred groblja. Sama nekropola nalazi se u neposrednoj blizini srednjovjekovnog utvrđenja Gradina. Zidovi ovog utvrđenja sačuvani su u temeljima. Tragovi temelja na sjevernoj i južnoj strani kao da ukazuju na lučno povijene zidove. Razmak ivica urušenog kamena između njih je preko 15 metara. Tragovi temelja postoje i na sjeveroistočnoj i zapadnoj strani, a razmak između njih je 8 metara.20 Zidovi su izgrađeni od lomljenog kamena koji je povezan krečom.21

19 Rusmir Djedović, Izet Delić, Noovootkriveni stećci u okolini Gračanice, Gračanički glasnik, broj 21., Gračanica 2006., str. 51. 20 Arheološki leksikon BiH, str. 64‐65. 21 Strategija razvoja općine Doboj jug 2011‐2020., str. 34.

227

Sl. 12. Stećci pored groblja u Mravićima Sl. 13. Srednjovjekovna gradina u Mravićima

Osječani

U naselju Osječani koje je od Doboja udaljeno 16 kilometara na sjevernu stranu, nalazi se lokalitet Humka. Ovaj lokalitet nalazi se u polju na jednom uzvišenju (humki) sa desne strane rijeke Bosne. Nekropola je razorena djelovanjem prirodnog i ljudskog faktora. Rijeka Bosna je mijenjanjem korita, većim dijelom razorila ovaj lokalitet, a u razorenim grobovima pronađen je nakit od srebra i bronze, za koji je utvrđeno da datira iz kasnog srednjeg vijeka. Tokom 1937. godine zabilježeno je da se na ovom lokalitetu nalazio još jedan oštećeni stećak.22 Danas se na ovom lokaliteu nalaze samo manji fragmenti od dvije ploče. Veći dio materijala od ovih stećaka iskorišten je za izgradnju zadružnih zgrada u Osječanima. Druga nekropola Kužno greblje nalazila se na padinama planine Trebave, a bila je udaljena oko kilometar od rijeke Bosne, nalazila se na zaravnjenom platou. Prema podacima na ovom lokalitetu nalazila se nekropola od četiri stećka u obliku sanduka. Ovi stećci su u međuvremenu porazbijani i uništeni. Lokalitet je evidentirao Branko Belić Nedaleko od ove nekropole u susjednom mjestu Kožuhama nalaze se ostaci srednjovjekovnog utvrđenja, prema mišljenju nekih historičara radi se o srednjovjekovnom gradu brodaru. Ovo selo a vrlo izvijesno i okolna sela prema Doboju a samim tim i Osječani pripadala su početkom XV stoljeća Ivanišu Dragišiću, bratiću Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je vladao gradom Doborom. Naime, bosanski kralj Stjepan Tomaš je Kožuhe sa okolinom 1446. godine potvrdio kao posjed njegovih sinova: Pavla, Marka i Georgija (Đurđa).23 Prema mišljenju nakih historičara baš u Kožuhama se nalazio srednjovjekovni grad Brodar.

22 Milenko S. Filipović, nav. dj., str. 86. 23 Rusmir Djedović, Srednjovjekovne feudalne familije iz okoline Gračanice, Gračanički glasnik, broj 2, novembar 1996., 12.

228

Osredak

U naselju Osredak koje je od Doboja udaljeno 25 km zračne linije na zapadnu stranu, nalazi se srednjovjekovna nekropola pod nazivo Grčko greblje. Đoko Mazalić smatra da je selo Osredak ustvari nekadanšnja srednjovjekovna varoš Srida u župi Glaž. Varoš Srida ležala je nešto dalje, uz malu Ukrinu, oko jedan kilometar udaljena od srednjovjekovnog grada Glaža, gdje danas počinju prve kuće sela Osredak. U imenu tog sela radije Osridak, sačuvano nam je ime varoši Sride, koja je propala u isto vrijeme kad i grad Glaž, a do njenog zgarišta podigli su kasniji starinci ili noviji naseljenici ili novi naseljenici naselje s deminutivnim starim imenom ili oznakom da je novo naselje podignuto „o Sridi“ tj. do Sride, vjerovatno i od preostalog materijala propale varoši, a naročito grada.24 Na ovom brežuljku evidentirana je skupina od jedanaest stećaka, od čega pet sanduka i šest amorfnih kamenova. Pri iskopu jednog groba na lokalnom seoskom groblju nađen je spomenik od pješčara u obliku zaobljene kupe na čijoj je površini urezan natpis s kraja 13. ili početka 14. vijeka.25 Ovaj stećak je tokom 1962. godine prenesen u Zavičajni muzej u Doboju. U samom selu, na seoskom groblju pronađen je stećak nepravilnog kupastog oblika. Spomenik je glačan ali je oštećen. Ima urezan natpis koji spominje dijaka kneza Hrvatina. Naime radi se o dijaku kneza Hrvatina Stjepanića. Hrvatin je rođen u drugoj polovini XIII stoljeća a umro je prije 1315. godine. Dakle, iako ne posjedujemo tačanu godinu kada je pokopan ovaj dijak, može se pretpostaviti da vjerovatno potiče s iz druge polovine XIII ili prve polovine XIV stoljeća.

Sl. 14. Isječak karte župe Glaž Sl. 15. Stećak (sferolit) dijaka kneza Hrvatina

24 Đoko Mazalić, Kraći članci i rasprave, Glasnik zemaljskog muzeja, Nova serija 1949‐1950., Sveska IV‐ V, Sarajevo 1950., str. 229. 25 Marko Vego, Historija Brotnja od najstarijih vremena do 1878. godine, Čitluk 1981., str. 61.

229

Paležnica Donja

U naselju Donja Paležnica, koje je od Doboja udaljeno 18 kilometara na sjeveroistočnu stranu. Ovo selo smješteno je u unutrašnjosti planine Trebave uz stari put koji spaja Doboj sa Gradačcom. Sa desne strane ove ceste na mjestu gdje se Mrkonjim potok uljeva u Palešku rijeku nalazi se srednjovjekovna nekropola stećaka. Prema podacima koji se navode u Arheološkom leksikonu BiH: “na zaravnjenom platou iznad ušća Mrkonjinog potoka u Palešku rijeku, nađeno je 8 stećaka od kojih su tri položene ploče i pet sanduka. Svi spomenici su jako oštećeni.” Tokom moje terenske posjete ovom lolalitetu uspio sam locirati ostatke stećaka koje navodi Belić, na desnoj strani Mrkonjinog potoka uz put prema zaseoku Čakari. Osim dijelova sanduka i ploča koje navodi Belić, evidentirao sam i ostatke sljemenjaka. Osim na platou uzvodno uz Mrkonjin potok, nalaze se ostaci jednog sanduka i sljemenjaka. Međutim, lokalni stanovnici Mađarskim grobljem nazivaju lokalitet podno lokalnog pravoslavnog groblja u Donjoj Paležnici. Ovaj lokalitet se nalazi iznad kuće Jovana Jovanovića sa obje strane puta koji vodi prema zaseoku Stevanovići. Također i na ovom mjestu postoje srednjovjekovni grobovi u vidu stela, sanduka i grobova oivičenih većim kamenjem poredanim u ovalni oblik. Na ovom lalitetu sam evidentirao više desetina grobova. Nekropola je djelimično oštećena izgradnjom puteva i širenjem lokalnog pravoslavnog groblja. Prema pričanju stanovnika tokom izgradnje i proširivanja puta nailazilo se na ljudske kosti, a stanovnici tvrde das u one pripadale Mađarima koje je sa ovih krajeva otjerala teška zima. Na lijevoj strani puta na dva mjesta uočljivi su tragovi kamenih tumula.

a) b) c) Sl. 14. Stećci iz Paležnice Donje (a­ploča, b­sljemenjak, c­stela)

Podnovlje

Podnovlje se nalazi na raskrsnici puteva između Doboja, Mod‐ riče i Dervente u podnožju planine Vučijak. Podnovlje je ujedno i centar Vučijaka i 230 smješteno je u neposrednoj blizini rijeke Bosne. Kroz Podnovlje protiče i riječica Glogovica, na čijoj su desnoj obali pronađeni temelji srednjovjekovne građevina (crkve). Također prilikom oranja pronađeni su fragmenti kamena sa krečnim malterom i grobovi sa kamenim pločama. U srednjem vijeku terminom Podnovi ili Podnovlje označavano je podgrađe (lat. suburbium). Nekropola Greblje na Lipi nalazi se u selu Podnovlje. Smještena je na prostranoj glavici. Na ovoj nekropoli evidentirano je dvadesetak manjih stela i desetak većih ploča, većinom oštećenih i utonulih u zemlju. Ovi nadgrobni spomenici potiču iz kasnog srednjeg vijeka. U Arheološkom leksikonu zavedena je pod rednim brojem 04. 53. Nekropolu je evidentirao nekadašnji kustor Zavičajnog muzeja u Doboju Branko Belić. U ovom naselju nalaze se i jedini slani izvori na ovom području koji su slabo spominjani u literaturi.26

Potočani

Mramorje ili Kužno goroblje pripada današnjoj katastarskoj cjelini sela Potočani. Nalazi se na samoj ivici jedne niže terase iznad doline rijeke Bosne. Pored groblja je još oko 1880. godine prokopana trasa uske željezničke pruge Doboj ‐ Maglaj, zatim je ta trasa proširena 1947. godine za prugu normalnog kolosijeka. Još kod prvog razaranja je uništen veliki broj grobova, više većih i mnoštvo manjih, spomenika od kamena krečnjaka je razbijeno i zauvjiek nestalo. Zanimljivo je skrenuti pažnju da je jedan jedini mramor od krečnjaka kamena danas dospio oko 30 rnetara dalje od groblja u dolinu, gdje se i danas nalazi. Mještani i sada vjeruju kako je spomenik tu „omrko“ i sutradan zatečen. lma oblik kuće sa krovom, dužine skoro dva metra, širine i visine oko jedan metar. Malo je po bokovima oštećen, a za njegovo uvanje u zadnje vrijeme treba zahvaliti vlasniku njive Čajić Osmi iz Potočana. Ovaj stećak lokalno stanovništvo je nazivalo Mramor.27 Vrijeme nastanka ovog lijepog spomenika je XIV‐XVstoljeće, pa je to završno doba korištenja nekropole Mramorje. Početak sahranjivanja na ovom groblju može biti mnogo stariji, jer se dio groblja nalazio pod nekoliko nasutih humki. Iako je ovaj prostor danas potpuno izmijenje i nasipanjem pored trase pruge, izgleda da su dijelovi nekih humki na periferiji groblja očuvani. Sahrane pod ovim humkama su najvjerovatnije mnogo starije od sahrana pod kamenim spomenicima, ak iz vremena prije IX i X stoljeća. Još treba reći da naziv Kužno groblje dolazi navierovatnije otuda što, su priliikom velikih pomora od kuge sahranjivali i umrle od kuge. Jedno staro groblje nedaleko od lokacije Stražba nekada je imalo pet‐šest većih mramorova. Kako postoji na ovom prostoru i toponlm

26 Đuro Basler, Najstariji podaci o slanim izvorima u Bosni i Hercegovini, Naš krš, bilten speleološkog društva »Bosanskohercegovački krš«, broj 10‐11. Sarajevo 1981., str. 207. 27 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom II, Sarajevo 1988., str. 64.

231

Dvorine, moguće je da su i jed no i drugo trag neke sitnije vlastele kojoj je pripadao ovaj prostor, koja je u selu živjela u dvoru, a čije je groblje bilo pod velikim spomenicima.

Sl. 15. Stećak iz Potočana

Pridjel

U osmanskom period ovo naselje je ulazilo u sastav Tešanjskog kadiluka što se vidi i u Ssidžilu Tešanjskog kadiluka (1740‐1752.). Pridjel se u osmanskim dokumentima spominje i kao Piri Dol.28 Ovo naselje se naime spominje dva puta i to 8. decembra 1743. i 1744. godine. Prvi spis je ustvari predstavka sultanu tešanjskog kadije, na Lončara iz Pridjela koji je ranio Karadžu iz Doboja, te je dva puta dbio da se odazove na suđenje.U drugom zapisu spominju se kola koja su sakupljana za Banja Luku te se spominje Lončar sin Mahmudov iz Pridjela kao osoba koja je uzela dvoja kola. U selu Pridjel, na lolalitetu koji se u narodu nazivao Katunište ili Svatovsko greblje do 1947. godine nalazila se nekropola stećaka. Prema podacima kustosa Branka Belića na ovoj nekropoli nalazilo se više od 10 stećaka u obliku sanduka, koji su uništeni tokom izgradnje željezničke pruge i stanice.

Prisade

U osmanskom period ovo naselje se nalazilo djelimično u sastravu Gazi Husrev begovog vakufa, tačnio dio područja koje se naziva Razbijenjak.29 Južno od sela, uz cestu Doboj – Stanovi, na lokalitetu koje se naziva Glavica ili Mramorje30 postojala je manja srednjovjekovna nekropola stećaka. Nažalost ove nekropola je uništena tokom 80‐tih godina prošlog stoljeća. Prema podacima Skupštine opštine

28 Hatidža Čar‐Drnda, Sidžil Tešanjskog kadiluka, Orijentalni institut, Sarajevo 2005., str. 6. 29 Amir Brka, nav. dj., str. 24. 30 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom II, Sarajevo 1988., str. 67. 232

Doboj postojao je još jedan sačuvani stećak u obliku sanduka.31 Međutim, tokom mog terenskog obilaska lokalno stanovništvo nije bilo upoznato sa činjenicom da u Prisadama postoji stećak. Ritešić Ova nekropola nalazi se u selu Ritešić. Na uzvisini iznad ušća rječice Veličanke u Bosnu. Na ovom lokalitetu evidentirano je 5 spomenika i to: jedan sanduk, dvije stele i dva amorfna kamena. Ovu nekropolu evidentirao je Branko Belić. Najpoznatiji među njima jeste obelisk koji se nalazi u jednom šumarku, a ovaj obelisk lokalno stanovništvno naziva Tarakov spomenik. Prema jednoj legendi ovaj spomenik pripada prvom naseljeniku u selo Ritešić i rodonačelniku porodice Stojčinović koja se poslije prezivala Tubaković da bi ponovo vratili prezime u Stojčinović. Na ovom obelisku vidljivi su tragovi isklesanog krsta. Druga manje vjerovatna legenda govori da ovaj spomenik pripada turskom begu Taraku koji se od Dervente doselio među svoje kmetove i tu prešao na pravoslavlje. Po ovoj ličnosti i glavni i glavni potok u selu nosi Tarakov potok. U ovom naselju na izduženom grebenu iznad doline rijeke Bosne pronađeni su ostaci kasno srednjovjekovne tvrđave, koju narod naziva Gradina. Ovo utvrđenje ima oblik izduženog pravougaonika sa zaobljenim kraćim stranama. U centralnom dijelu utvrđenja postojao je širi prostor zaštićen zidom.32

Sl. 16. Stećci sa lokaliteta Glavice (Mramorja)

Tekućica

Selo Tekućica se spominje u prvim osmanskim popisima, što znači da je to naselje postojalo i u vrijeme bosanske samostalnosti. Ova nekropola nalazila se na blagom uzvišenju iznad potoka Duboki, sjeverozapadnim obroncima planine Ozren. Na lokalitetu Džinovsko greblje evidentirano je 8 kamenih spomenika amorfnog oblika. Nekropola je datirana u kasni srednji vijek. Lokalno stanovništvo je ove srednjovjekovne spomenike nazivao „mramor“, „mramorje“, „mramorovi“.33 Ono što je ostalo od ove nekropole jesu maglovita sjećanja starijih stanovnika sela, te legenda da su na ovom mjestu „sahranjeni

31 Šefik Bešlagić, nav. dj., str. 134. 32 Arheološki leksikon BiH, str. 65. 33 Milenko S. Filipović, Ozrenjaci ili maglajci, Etnološki prikaz, GZM, n.s., sv. VII, Sarajevo 1952., str. 341. 233 džinovi koji su tu prije bili nastanjeni“.34 Nažalost prošlog stoljeća ova nekropola je uništena, tako da u ovom selu stećaka više nigdje nema.

Ularice

Selo koje je od centra Doboja udaljeno oko 7 km zračne linije na jugozapadnu stranu. Prema legendi ovo selo je dobile ime po ularu koji je spao sa konja Gazi Husrev bega. Naime, on je prema legendi dobio od sultana toliki vakuf koliko je mogao prejahati za jedan dan.35 Na jezičastom izraštaju pobrđa Krnjina prema dolini rijeke Usore nalazi se dvadeset spomenika, na lokalitetu Zabrdo. Od toga su tri sljemenjaka, devet sanduka i osam ploča.36 Njiva u kojoj se nalazi ovaj lokalitet pripada porodici Brković a sedamdesetih godina bila je u vlasništvu Luke Brkovića.U jednom od grobova nađen je željezni mač. nekropola je detirana u kasni sredni vijek.37 Orjentacija ovih staćaka je sjeverozapad – jugoistok. Drugi lokalitet na kojem su evidentirani stećci naziva se Rajkovača, a smješten je sa lijeve strane puta prema Omanjskoj, na imanju koje pripada Tomi Rajkovača. Na ovom lokalitetu evidentirana su 23 stećka od čega dvije ploče, deset sanduka i jedanaest sljemenjaka.38 Svi stećci su bez ukrasa i orjentisani su u pravcu sjeverozapad‐jugoistok.

Sl. 17. Nekropola Rajkovača

34 Vjerovatno je termin Džinovsko groblje nastao nakon srednjeg vijeka, usljed zaborava kome su ustvari pripadali ovi grobovi. Očito je da su ljudi objašnjenje pronalazili legendama o džinovima i kršćansko – biblijskom učenju gdje se navodi da su zemljom hodili džinovi.

35 Milenko S. Filipović, nav. dj., str. 57. 36 Bešlagić navodi isti broj stećaka, ali ih je drugačije kalsifikovao kao osam ploča i 12 sanduka. 37 Arheološki leksikon BiH, str. 69. 38 Šefik Bešlagić, nav. dj., str. 134.

234

Senad Gutić, profesor geografije, Odsjek za geografiju, Prirodno­ matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli

KLIMATSKE KARAKTERISTIKE DOBOJA

Sažetak

U radu su analizirane vrijednosti klimatskih elemenata i pojava na osnovu kontinuiranog, tridesetogodišnjeg, niza osmatranja i mjerenja u periodu od 1961. do 1990. godine na meteorološkoj stanici "Doboj". Analizirane su: temperatura zraka i temperaturni režim, relativna vlažnost zraka, oblačnost, maglovitost, insolacija, pluviometrijski režim i vjetrovitost.

Ključne riječi: Meteorološka stanica "Doboj", klima, temperatura, relativna vlažnost, oblačnost, magla, insolacija, pluviometrijski režim, vjetar.

Abstract

In this paper, climate elements and phenomena that were derived from continual, thirty year long series of observations and measurements in period between 1961 and 1990, were analyzed at the weather station "Doboj". Analysis was conducted of the following: air temperature and temperature regime, relative humidity of air, cloudiness, fogginess, insolation, pluviometric regime and windiness.

Key words: Weather station "Doboj", climate, temperature, relative humidity, cloudiness, fog, insolation, pluviometric regime, wind.

1. UVOD

Geografski položaj, reljefne karakteristike, hidrografija i vegetacija, pored zonalnih i azonalnih geografskih faktora imaju bitnog uticaja na klimu Doboja. Doboj se nalazi u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, u dolini rijeke Bosne. Urbana zona ovog naselja razvila se u kotlinskom proširenju kojim otiče rijeka Bosna. Satelitska naselja koja neposredno gravitiraju Doboju izgrađena su u padinama susjednih pobrđa Krnjina, Ozrena i Trebave. U geomorfološkom pogledu, ovo gradsko naselje nalazi se na kontaktu dvije makrogeomorfološke regije: "Gore, pobrđa, zavale i kotline Sjeverne

235

Bosne" i "Bosansko sredogorje". (Lepirica A. 2009) Dakle, kontaktni geografski položaj Doboja, između Panonske nizije na sjeveru i Dinarskog planinskog sistema na jugu, uveliko je utjecao na klimatska obilježja ovog područja. Mikroklima dobojske kotline je određena geografskim položajem okolnih uzvišenja niskih pobrđa sa gorskom morfostrukturom Ozrena te riječnih dolina Bosne i Spreče. Također, bitnog uticaja na vrijeme i klimu Doboja sa regionalnog aspekta imaju velika barometarska akcijska središta, posebno azorska anticiklona, islandska ciklona i sibirska anticiklona. Osnovni predmet istraživanja u ovom radu su klimatske karakteristike Doboja, analizirane na osnovu rezultata mjerenja Meteorološke stanice "Doboj" (φ=44°44' sjeverne geografske širine, λ=18°06' istočne geografske dužine), u tridesetogodišnjem periodu. Primarni zadatak bio je analiza klimatskih elemenata i pojava, u cilju determinisanje klime datog prostora. Prilikom izrade ovog rada korištene su analitička, sintezna, statistička i terenska metoda, kao i metode generalizacije, specijalizacije i klasifikacije.

2. ANALIZA GLAVNIH KLIMATSKIH ELEMENATA I POJAVA Temperatura zraka

Za prikaz toplotnog stanja nekog prostora kao najreprezentativniji pokazatelj uzima se srednja mjesečna i godišnja temperatura zraka. Budući da svi klimatski elementi, pa tako i temperatura, pokazuju više ili manje izrazite varijacije, srednje mjesečne i srednje godišnje temperature izračunavaju se iz višegodišnjih nizova, a prema međunarodnoj konvenciji po mogućnosti iz 30‐ godišnjeg razdoblja. (Šegota, T., Filipčić, A. 1993) Na osnovu podataka prezentiranim u tabeli 1. vidi se da prosječna godišnja temperatura zraka u Doboju, u analiziranom tridesetogodišnjem periodu, iznosi 10,6°C. Tabela 1. Srednja mjesečna temperatura zraka u Doboju u periodu 1961­1990. Mj I II III IV V VI VII VII IX X XI XII Go ese I d. c °C ‐ 2,1 6,3 11, 15, 18, 20, 19, 16, 11, 5,9 1,2 10, 0,7 1 6 7 3 7 0 1 6 Izvor: Meteorološki godišnjaci, S HMZ, Beograd. Januar je najhladniji i jedini mjesec sa negativnom temperaturom, a juli najtopliji mjesec. Osim jula, najtopliji mjeseci su avgust (19,7°C) i juni (18,7°C). Godišnja amplituda temperature zraka u Doboju iznosi 21,0°C što ukazuje na naglašenu kontinentalnost mjesta. Dakle, ovdje su izražene godišnje amplitude temperature zraka. Za praktične potrebe, posebno za razvoj poljoprivrede, značajna je i raspodjela termičkog režima po godišnjim dobima. Ljeto (juni‐avgust) je najtoplije godišnje doba sa srednjom temperaturom od 19,5°C. Godišnji prosjek jeseni (septembar‐novembar) i proljeća (mart‐maj) je jednak i iznosi 11,0°C, što

236 je za 0,4°C više u odnosu na prosječnu godišnju temperaturu zraka. Zima (decembar‐februar) je najhladnije godišnje doba sa srednjom temperaturom zraka 0,8°C, u analiziranom periodu. Temperaturni prijelaz od ljeta ka zimi je nešto brži nego prijelaz od zime ka ljetu, jer je smanjenje temperaturnih vrijednosti od septembra do novembra 10,1°C, dok njihovo povećanje od marta do maja iznosi 9,3°C. Stepen kontinentalnosti određenog mjesta se analizira na osnovu termičkog koeficijenta (K). Doboj se, u analiziranom periodu, odlikuje umjerenom kontinentalnošću jer je K=0%.1 Srednje vrijednosti mjesečnih i godišnjih temperatura pokazuju opštu sliku termičkog režima, dok realno stanje možemo bolje sagledati preko analize srednjih i apsolutnih minimalnih i maksimalnih temperatura zraka. (tabela 2.) Tabela 2. Apsolutne maksimalne i minimalne te srednje maksimalne i minimalne temperature zraka u Doboju u periodu 1961­1990. Mj I II III IV V VI VII VII IX X XI XII Go ese I d. c Tma 19, 22, 29, 30, 36, 39, 40, 39, 35, 30, 25, 23, 40, x °C 6 5 0 0 0 5 0 5 0 6 8 5 0 Tmi ‐ ‐ ‐ ‐ ‐ 1,6 6,7 5,3 ‐ ‐ ‐ ‐ ‐ n °C 32, 19, 18, 12, 0,3 0,2 5,4 15, 20, 32, 2 6 2 4 4 8 2 ╤m 3,1 6,8 12, 17, 22, 24, 27, 26, 23, 17, 10, 4,8 16, ax 1 3 0 9 0 9 4 7 8 4 °C ╤mi ‐ ‐ 1,1 5,3 9,6 13, 14, 13, 11, 6,6 2,1 ‐ 5,8 n °C 4,0 1,9 1 3 9 0 2,1 Izvor: Meteorološki godišnjaci, S HMZ, Beograd. Najviša apsolutna maksimalna temperatura u Doboju, zabilježena u mjesecu julu, iznosila je 40,0°C. Najviše dnevne temperature evidentirane u zimskim mjesecima iznosile su 23,5°C u decembru, 19,6°C u januaru i 22,5°C u februaru. Apsolutni minimum je zabilježen u januaru i iznosio je ‐32,2°C. U svim mjesecima, sem tri ljetna (juni, juli i avgust), su zabilježene apsolutne minimalne temperature ispod 0°C. To znači da se prvi mrazevi mogu javiti još u septembru, a pozni u maju. U ovim uslovima vegetacioni period je znatno skraćen, a opasnost od smrzavanja biljnih kultura povećana. Iako su pojave godišnjih ekstremnih temperatura zraka rijetke, apsolutno kolebanje temperature zraka u Doboju, u analiziranom periodu, iznosilo je 72,2°C.

1 Kernerov koeficijent kontinentalnost glasi K=(Tx‐TIv)*100/A, gdje je Tx‐prosječna temperatura vazduha u oktobru, TIV‐ prosječna temperatura vazduha u aprilu, A‐prosječna godišnja amplituda temperature vazduha. Na osnovu vrijednosti K izvršena je sljedeća klasifikacija: K≥15%‐ maritimna kontinentalnost, 10‐15%‐prelazna litoralna kontinentalnost, 5‐10%‐blaga (planinska) kontinentalnost, 0‐5%‐umjerena kontinentalnost, 0‐(‐10)%‐pojačana kontinentalnost, K≤(‐10)%‐ jaka kontinentalnost.

237

Najviše srednje mjesečne temperature zraka u Doboju zabilježene su u julu (27,0°C). Srednja maksimalna godišnja temperatura ovdje je iznosila 16,4°C. Najniže srednje mjesečne maksimalne temperature su zabilježene u januaru (3,1°C) i decembru (4,8°C). Prosječna amplituda srednjeg temperaturnog maksimuma iznosi 23,9°C. Prosječna srednja minimalna temperatura zraka je 5,8°C. Najniža prosječna srednja minimalna temperatura je zabilježena u januaru (‐4,0°C), decembru (‐2,1°C) i februaru (‐1,9°C). Najviše srednje minimalne temperature zraka, u analiziranom periodu, su evidentirane u julu (14,3°C) i avgustu (13,9°C). Prosječna amplituda srednje minimalne temperature zraka u Doboju iznosi 18,3°C. Za upoznavanje specifičnih klimatskih prilika određene teritorije, neophodno je poznavanje broja mraznih, ledenih, ljetnih i tropskih dana2 (tabela 3.). Tabela 3. Srednji broj mraznih, ledenih, ljetnih i tropskih dana u Doboju u periodu 1961­1990. Mj I II III IV V VI VII VII IX X XI XII Go ese I d. c Tmi 24 17, 10, 1,6 0,0 0,0 1,7 9 19, 83 n≤0 5 1 3 3 3 °C Tma 8,8 3,1 0,8 0,4 5,3 18 x≤0 °C Tma 0,3 2,8 9,4 16, 22, 21, 12 3 87 x≥2 1 1 2 5°C Tma 1,1 3,8 8,3 8,2 2,7 0,1 24 x≥3 0°C Izvor: Meteorološki godišnjaci, S HMZ, Beograd. Za rješavanje raznih praktičnih problema, naročito u poljoprivredi, važno je poznavanje pojavljivanja prvog i posljednjeg mraza. Ukupan srednji godišnji broj dana sa mrazom (Tmin≤0°C) u Doboju iznosi 83, što uz ostale klimatske pojave (snijeg, oblačnost), može nepovoljno da djeluje na čovjekove aktivnosti, biljni i životinjski svijet. Najviše mraznih dana se javlja u zimskim mjesecima, prosječno 20,2 dana. Mrazni dani se nerijetko pojavljuju u aprilu, maju, septembru i oktobru, a u periodu juni‐avgust potpuno izostaju.

2 Mrazni dan je onaj u kome je minimalna temperatura (u toku 24 sata) bila niža od 0,0°C makar i u jednom momentu. Kao ledeni dan naziva se zimski dan u kome je maksimalna temperatura bila niža od 0,0°C. Dani u kojima je maksimalna temperatura vazduha bila ravna ili viša od 25,0°C nazivaju se ljetnim danima. Dani u kojima je maksimalna temperatura bila ravna ili viša od 30,0°C nazivaju se tropskim danima. (Milosavljevic, M. 1990)

238

Iz prezentiranih podataka u tabeli 3. može se vidjeti da su ledeni dani (Tmax≤0°C) rijetki i godišnje ih je svega 18. Najviše ih je u januaru (8,8) i decembru (5,3), dok se u periodu april‐oktobar ne pojavljuju. Potpuno suprotnih temperaturnih vrijednosti su ljetni i tropski dani. Prema podacima tridesetogodišnjih mjerenja, Doboj ima prosječno godišnje 87 ljetnjih dana (Tmax≥25°C), sa najvećom čestinom u julu (22,1), avgustu (21,2) i junu (16,1). U martu ljetnih dana je sasvim malo (0,3), a potpuno izostaju u zimskim mjesecima. Broj tropskih dana (Tmax≥30°C) u Doboju iznosi 24 dana godišnje. Gotovo je ujednačen broj srednjih tropskih dana u julu (8,3) i avgustu (8,2), dok ih je u martu (1,1) i oktobru (0,1).U hladnijem periodu godine od novembra do aprila tropski dani izostaju. Dakle, tropskih dana je manje u odnosu na ljetne dane za 3,6 puta.

Relativna vlažnost

Relativna vlažnost predstavlja stepen zasićenosti zraka vodenom parom i stoji u obrnuto proporcionalnom odnosu s njom. Vrijednosti relativne vlažnosti vazduha u Doboju prezentirane su u tabeli 4. Tabela 4. Srednja mjesečna relativna vlažnost zraka u Doboju u periodu 1961­ 1990. Mj I II III IV V VI VII VII IX X XI XII Go ese I d. c % 87 8378 74 7677757882858688 81 Izvor: Meteorološki godišnjaci, S HMZ, Beograd. Analizirajući vrijednosti relativne vlažnosti vazduha u Doboju može se zaključiti da zimski mjeseci (novembar, decembar, januar i februar) imaju najveće vrijednosti koja u prosjeku iznosi 86%. Najmanju relativnu vlažnost zraka ima mjesec april (74%) i juli (75%). Povećana relativna vlažnost zraka u Doboju, koja u analiziranom periodu iznosi 81%, može se objasniti njegovim kotlinskim položajem na koji su značajno utjecali mikroklimatski i lokalni hidrografskih uslovi. Dakle, kontinentalni geografski položaj Doboja u kotlini sa slabijim zračnim strujanjem i razvijenom hidrografskom mrežom utjecao je na godišnji hod relativne vlažnosti koja pripada kontinentalnom tipu3

3 Kontinentalni tip godišnje raspodjele relativne vlažnosti obilježava maksimum zimi, a minimum ljeti.

239

Oblačnost

Oblačnost je veoma važan klimatski element jer od nje zavisi dnevna amplituda temperature. Ona štiti zemlju od sunčeva zračenja, a sa druge strane i od jakog izračivanja zemljine površine. (Milosavljević, M. 1990). Oblačnost se vizuelno određuje slobodnim okom, a izražava se u desetinama cijelog vidljivog neba ili u procentima kada se cijeli nebeski svod uzme kao 100%. (Milosavljevic, M. 1988) Srednja vrijednost oblačnosti iznad Doboja, te broj vedrih i oblačnih dana za period 1961‐1990. prikazan je u tabeli 5. Tabela 5. Srednja mjesečna oblačnost i broj vedrih i oblačnih dana u Doboju u periodu 1961­1990. Mj I II III IV V VI VII VII IX X XI XII Go ese I d./ c Σ % 73 7064 60 5752424351597076 60 O≤ 2 34 4 569106432 58 2 O≥ 16 13 12 10 8 7 5 5 7 9 15 18 12 8 5 Izvor: Meteorološki godišnjaci, S HMZ, Beograd Najmanja oblačnost je u julu (42%) i avgustu (43%), a najveća u novembru (70%), decembru (76%), januaru (73%) i februaru (70%). U ovom području najoblačnije godišnje doba je zima sa 73% oblačnosti, a najvedrije je ljeto sa 46% oblačnosti. Proljeće i jesen imaju isti procenat oblačnosti i iznosi 60%. Niži procenat oblačnosti u septembru (51%) i oktobru (59%) je povoljan u smislu produžavanja vegetacionog perioda poljoprivrednih kultura. Na osnovu prezentiranih podataka može se zaključiti da se godišnji tok srednje mjesečne oblačnosti poklapa sa srednjim mjesečnim temperaturama, odnosno da najhladniji mjeseci imaju i najveću vrijednost oblačnosti. Također, posmatrano područje ima statički ili inverzijski hod oblačnosti jer je njezin maksimum u onom dijelu godine u kojem pada najmanja količina padavina, i suprotno, najveća je količina padavina u vedrijem dijelu godine. Zimska oblačnost je pretežno stratiformna ili slojevita i nastaje drugačijim procesima nego ljetne padavine koje su pretežno u vidu pljuskova iz kumuliformnih oblaka. U zimskim mjesecima česte su temperaturne inverzije koje mogu značajno utjecati (u godišnjem prosjeku) na stepen oblačnosti. (Šegota, T., Filipčić, A. 1993) Bolji uvid oblačnosti Doboja možemo steći analizirajući broj vedrih i oblačnih dana.4

4 Vedri dani su oni u kojima je srednja dnevna oblačnost od 0 do 1,9 desetine. Oblačni dani su oni u kojima je srednja dnevna oblačnost od 2 do 8 desetina. (Šegota, T., Filipčić, A. 1993)

240

Najviše vedrih dana u Doboju u periodu 1961‐1990. bilo je avgustu (10 dana) i julu (9 dana). Broj vedrih dana opada od ljetnih do zimskih mjeseci, što je posljedica povećane oblačnosti i srednje mjesečne relativne vlažnosti zraka. Najviše oblačnih dana je u zimskim mjesecima: decembar (18 dana), januar (16 dana) i februar (13 dana). Od decembra broj oblačnih dana opada, a najmanji je u julu i avgustu (5 dana). U Doboju se prosječno godišnje javlja 125 oblačnih dana. Magla

Kondenzovana vodena para u prizemnim slojevima troposfere naziva se magla. Magla je, po međunarodnom sporazumu, prizemna zamućenost atmosfere pri kojoj se okolni predmeti i objekti mogu vidjeti samo na udaljenosti od 1 km. (Milosavljevic, M. 1988) U narednoj tabeli je prezentirana prosječna maglovitost u Doboju u periodu 1961‐1990. godina. Tabela 6. Srednja mjesečna maglovitost u Doboju u periodu 1961­1990. Mj I II III IV V VI VII VII IX X XI XII Σ ese I c Da 8 6 5 3 3 3 4 9 14 15 9 8 87 ni Izvor: Meteorološki godišnjaci, S HMZ, Beograd. Prosječna godišnja čestina magle u Doboju iznosi 87 dana. Svi mjeseci u analiziranom periodu imaju određeni broj dana sa maglom. Najveću maglovitost imaju jesenji mjeseci: oktobar (15 dana) i septembar (14 dana). Najmanju mjesečnu čestinu magli imaju april, maj i juni sa prosjekom od 3 dana. Ovakav godišnji raspored maglovitosti u Doboju može se objasniti geografskim položajem naselja u kotlini, slabom provjetrenosti, te povećanom količinom aeropolutanata u hladnijem periodu godine.

Insolacija

Trajanje sunčevog sjaja (insolacija) zavisi od nekoliko faktora: geografska širina, nadmorska visina, konfiguracija terena, stepen oblačnosti i godišnje doba. U tabeli 7. je prezentiran srednji broj sunčanih sati u Doboju u periodu 1961‐1990. godina.

Tabela 7. Srednji broj sunčanih sati u Doboju u periodu 1961­1990. Mj I II III IV V VI VII VII IX X XI XII Σ ese I c Sat 51 70 11 14 17 18 22 21 16 12 70 45 15 i 8 7 0 3 4 1 9 5 83 Izvor: Meteorološki godišnjaci, S HMZ, Beograd.

241

Prosječna godišnja insolacija u Doboju iznosi 1583 sunčanih sati godišnje, sa maksimumom u julu od 224 sata ili prosječno 7,2 sati dnevno. Na tri ljetna mjeseca (juni, juli i avgust) otpada oko 40% ukupne godišnje insolacione sume. Najmanje sunčanih sati u posmatranom periodu je zabilježeno u decembru 45 sati ili prosječno 1,4 sati dnevno i januaru 51 sat ili prosječno 1,6 sati dnevno. U Doboju se prosječno može očekivati preko 4 sata sunčevog sjaja po danu.

Pluviometrijski režim

Padavine predstavljaju jedan od najpromjenjivijih elemenata u vremenu i prostoru koji značajno utiče na opšte stanje klime ispitivanog područja. Doboj se nalazi u zoni kontinentalnog pluviometrijskog režima sa maksimumom padavina u prijelaznom periodu kasnog proljeća i početkom ljeta5. (tabela 8.)

5 Faktor kontinentalnosti se izračunava pomoću izraza Q=(Plj/Pgod)*100, gdje je Plj‐količina padavina u toplom dijelu godine (IV‐X), Pgod‐godišnja količina padavina. Crta kontinentalnosti se utvrđuje na izoprocenti od 50%, odnosno stanice koje imaju vrijednost veću od 50% imaju kontinentalni pluviometrijski režim, a one s manje od 50% maritimni pluviometrijski režim. U analiziranom periodu Doboj ima faktor kontinentalnosti od 55,1%.

242

Tabela 8. Srednje mjesečne, maksimalne dnevne količine padavina i broj dana sa dnevnom količinom padavina ≥1 mm u Doboju u periodu 1961­1990.

Mj I II III IV V VI VII VII IX X XI XII Go ese I d. c R( 67 60 64 74 86 10 84 76 67 57 76 74 88 m 2 7 m) Rm 38 4548 45 6548905156384040 90 ax R≥ 9 9 10 10 11 11 8 8 7 8 9 10 11 1m 0 m Izvor: Meteorološki godišnjaci, S HMZ, Beograd

Kao što se vidi iz tabele 5. najviše padavina ima juni (102 mm), a najmanje oktobar (57 mm), februar (60 mm) i mart (64 mm). Maksimum padavina u junu je posljedica ciklonske aktivnosti i čestih grmljavinskih pljuskova. Područje Doboja prosječno godišnje dobija 887 mm padavina. Količina padavina raste od februara do juna, dok od juna do oktobra opada. Mjesečni prosjek padavina iznosi 74 mm, a godišnje kolebanje visine padavina 45 mm ili 5,07%.6 Ukupan broj dana sa padavinama je 110. U mjesecima junu, kada padne i najviše kiše, i maju ima u prosjeku 11 padavinskih dana. Znatne količine padavina se izlučuju u vidu grmljavinskih pljuskova iz kumuloformnih oblaka u kratkom vremenskom periodu.

6 Godišnje kolebanje padavina se izračunava po formuli R=(Rx‐Rn)Rg*100, gdje je Rx‐količina padavina u najvlažnijem mjesecu, Rn‐količina padavina u najsuhljem mjesecu i Rg‐godišnja suma padavina. 243

Na osnovu parametra Langovog kišnog faktora (LKf) izračunali smo količnik godišnje sume padavina i srednje godišnje temperature zraka. Na osnovu toga izvršena je klasifikacija bioklimatskih oblasti i njihovih karakteristika. U Doboju, vrijednost LKf iznosi 88,7 što upućuje da ovo područje ima odlike koje su karakteristične za niske šume sa obilježjima egzoreizma, tj. humidne klime za čije uslove navodnjavanje nije neophodno.7 Za biološka (fitocenološka) i pedološka istraživanja značajan je Gračaninov kišni faktor (GKF). (Šegota, T. 1985) Izračunava se kao količnik srednje godišnje količine padavina i srednje godišnje temperature zraka za svaki mjesec posebno.8 Prema GKF januar je jedini mjesec koji je aridan, juli, avgust i septembar su semiaridni, april, maj, juni i oktobar su semihumidni, mart i novembar humidni, a februar i decembar perihumidni. Snijeg je redovna i normalna pojava u Doboju, a najduže se zadržava u januaru i februaru. Maksimalna visina sniježnog pokrivača ovdje je u februaru i iznosi 72 cm. U prosjeku 22 dana ima visinu sniježnog pokrivača veću od 10 cm, a 5 dana veću od 30 cm. Snijeg ima pozitivan agroklimatski učinak (štiti usjeve od hladnoće), ali i stvara velike poteškoće u saobraćaju.

Vjetar

Vjetar je kao klimatski element toliko važan da se često smatra kao faktor koji određuje klimu. Dejstvo vjetra odražava se prvenstveno na temperaturu i vlažnost vazduha. Ovaj klimatski element bitno utiče na oblačnost, padavine i sušu. U ovom području pravac i brzina vjetra zavisi od rasporeda ciklona i anticiklona u raznim mjesecima, ali i od reljefne konfiguracije terena. U tabeli 9. prezentirani su podaci o čestinama i brzinama pojedinih pravaca vjetra u Doboju.

Tabela 9. Čestine i brzine pojedinih pravaca vjetra u Doboju Prava N NE E SE S SW W NW C c % 12,6 6,2 2,7 11,9 10 4,4 3,5 4,2 44,2 m/s 2,7 2,5 1,6 2,6 2,6 2,1 2,1 2,3 Izvor: Meteorološki godišnjaci, S HMZ, Beograd.

7 LKF=20 pustinje, 20‐40 polupustinje, 40‐60 stepe, 60‐100 klima niskih šuma, 100‐160 klima visokih šuma. 8 GKFm<3,3=aridan, 3,3‐5,0 semiaridan, 5,0‐6,6 semihumidan, 6,6‐13,3 humidan, >13,3 perihumidan.

244

Najčešći vjetrovi u Doboju su iz pravca koji je najotvoreniji za vazdušna strujanja tj. sjevera (12,6%) i jugoistoka (11,9%). Zapravavo, to je dolina rijeke Bosne. Najveća srednja brzina vjetra je je izmjerena kod vjetrova koji pušu sa sjevera (2,7 m/s), jugoistoka i juga (2,6 m/s). Najmanje su zastupljeni vjetrovi iz pravca istoka (2,7%) i zapada (3,5%). Ovi vjetrovi imaju i najmanju brzinu na ovom području. Zastupljenost tišina (calma) u Doboju je 44,2%.

3. ZAKLJUČAK

Na klimu Doboja, pored njegovog kotlinskog položaja, sezonskih akcijskih centara kao što su sibirski i azorski anticiklon, islandski i đenovski ciklon, veliki uticaj ima njegov kontaktni geografski položaj na granici između prostrane Panonske zavale i planinskog dinarskog zaleđa. Klima Doboja je umjerenokontinentalna sa jasno izražena četiri godišnja doba. Prema Köppenovoj klasifikaciji klimata, analizirano područje pripada Cfb klimatu‐ umjereno topli vlažni klimat sa toplim ljetom. Na osnovu prezentiranih podataka o vrijednostima klimatskih elemenata i pojava, može se zaključiti da postojeće klimatske karakteristike čine ovo područje pogodnim za život čovjeka i njegove aktivnosti.

4. LITERATURA I IZVORI

1. Dukić, D.: Klimatologija, Geografski fakultet, Beograd, 1998. 2. Lepirica, A.: Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine, Zbornik radova Prirodno‐matematičkog fakulteta, Svezak Geografija, Godina VI, Broj 6, Tuzla, 2009., str. 7‐52. 3. Milosavljević, M.: Klimatologija, Naučna Knjiga, Beograd, 1990. 4. Milosavljević, M.: Meteorologija, Naučna Knjiga, Beograd, 1988. 5. Smajić, S., Ahmetbegović, S.: Klima u slivu rijeke Spreče i njene specifičnosti, Zbornik radova Prirodno‐matematičkog fakulteta, Svezak Geografija, Godina IV‐V, Broj 4‐5, Tuzla, 2008., str. 187‐200.

245

6. Smajić S.: Klimatske karakteristike Tuzle, Zbornik radova Prirodno­ matematičkog fakulteta, Svezak Geografija, Godina II, Broj 2, Tuzla, 2005., str. 71­82. 7. Spahić, M.: Opća klimatologija, Geografsko društvo Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2002. 8. Suljić, A.: Režim padavina na području Tuzle, Zbornik radova, Godina 2. broj 2, Filozofski fakultet, Tuzla, 2000. 9. Šegota, T., Filipčić, A.: Klimatologija, Školska knjiga, Zagreb, 1993. 10. Šegota, T.: Neke grafičke i numeričke klimatološke metode istraživanja za studente postdiplomskog studija geografije, Geografski odjel PMF‐a, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 1985. 11. Temimović, E., Orešić, D.: Godišnji hod padalina u poriječju Sane, Geoadria, vol. 14, br. 1, Zadar, 2008. 12. Meteorološki godišnjaci (1961­1990), S HMZ, Beograd.

246

Ibrahim ef. Halilović

Pet stoljeća Čaršijske džamije1 u Doboju

Čaršijske džamije kao jezgro nastanka kasaba

Dolaskom Osmanlija u Bosnu i Hercegovinu tokom XV i XVI stoljeća naša zemlja ulazi u okvire sasvim novog državno‐društvenog uređenja i dolazi do velikih promjena na političkom, vjerskom, kulturnom i društvenom planu. Osnova nove kulture bili su gradovi orijentalno‐islamskog tipa (kasabe), koji su planski i smišljeno podizani u Carstvu (time i u BiH), na novim lokacijama ili su se urbano nadovezivali na zatečene varoši. Osmanska država je bila izuzetno zainteresovana za osnivanje i razvoj gradova koji su predstavljali centre organa vlasti i kulturnog života. Sve što je bilo vezano za funkcionisanje uprave je smještano u njima, kao i svi proizvodni zanati za potrebe vojske. Osnivanje kasaba je započinjalo obično izgradnjom džamija (“carskih džamija”) koje su bile državne. Da bi jedno naselje dobilo naziv kasaba bilo je potrebno ispunjavanje određenih uvjeta: a) stalno nastanjeno muslimansko stanovništvo (muslimanski džemat), najmanje jedna veća mahala; b) najmanje jedna džamija u kojoj se obavljalo svih pet namaza, džuma‐namaz i bajram namazi; c) trg, tj. postojanje čaršije i održavanje sedmičnog pazarnog dana. Podizanjem džamije obično je bio ispunjen i treći uvjet; uz džamiju najčešće su istovremeno bili podizani vakufski dućani i ustanovljavan pazarni dan.2

1 Riječ džamija je arapskog porijekla i nastala je od korijena džeme'a, što znači: sastaviti, spojiti, skupiti, (po)staviti zajedno itd. Od istog korijena je nastala i riječ džemat (ar. džema'atun), u značenju: skup, zajednica, grupa, okupljenost. Džamije su, dakle, mjesta gdje se muslimani okupljaju radi obavljanja zajedničkog namaza, edukacije i drugih vjerskih manifestacija. 2 Adem Handžić, „O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću”, Prilozi za orijentalnu filologiju XXV (1975), str. 134. 247

Prve džamije su obično podizane iz državnih sredstava po direktnim naređenjima vladajućeg sultana.3 Nisu imale svoje vakufe (zavještana dobra) iz kojih bi se izdržavale. Službenici tih džamija bili su državni službenici (timarlije)4 ili su dobivali dnevnice u novcu iz određenih državnih sredstava i iz državnih prihoda plaćani su izdaci oko džamijskog osvjetljenja, prostirke i popravke zgrade. Džamije su činile jezgro oko kojega bi se veoma brzo formirale dvije‐tri ulice s nizovima dućana, prostran trg (čaršija u kojoj se obavljala većina privrednih aktivnosti), zatim prateći objekti (mektebi‐osnovne škole, negdje i medrese‐više škole), esma, karavan‐saraj, a u haremu (dvorištu džamije) ili njegovoj blizini bi se formiralo mezarje. Čaršija je imala ulogu srca i duše grada.

Čaršija, srce i duša Doboja

Dobojska čaršija i Čaršijska džamija

Na područje današnjeg Doboja Osmanlije su došle u ljetu 1476. godine.5

3 Tako je od sedamdesetih godina XV stoljeća do sedamdesetih godina XVI stoljeća, tj. za vladavina Mehmeda II, Bajezida II, Selima I i Sulejmana II, bilo u Bosni podignuto 25 carskih džamija kojima su bili određeni temelji slijedećih kasaba: Sarajevo i Zvornik prije 1481. god., Foča, Rogatica, Višegrad, Srebrenica, Travnik, Prusac, Prozor i Nevesinje prije 1512. god., Knežina, Doboj, Stolac prije 1520. god., Jajce, Banja Luka, Donja Tuzla, Bijeljina, Gradiška, Kamengrad, Obarci, Glamoč, Dobrun, Blagaj kod Mostara i Jezero kod Jajca prije 1566. godine. (Dr. Adem Handžić, „Vakuf kao nosilac određenih državnih i društvenih funkcija u osmanskom carstvu“, ANALI Gazi Husrev‐begove biblioteke, knjiga IX‐X, Sarajevo, 1983, str.115.) 4 Timarnik je uživaoc prihoda sa posjeda koji su mu dodijeljeni kao nadoknada za njegovu vojnic ku, odnosno državnu službu te kao određena vrsta nadzornog državnog službenika nad funkcioniranjem proizvodnje i prikupljanjem prihoda. 5 „U defteru iz 1468/9. godine prema naknadno unesenoj datiranoj bilješci dodijeljeni su timari dvojici bivših čuvara Doboja i to: timar kneza Jovaniša, koji je predao Doboj, od 3 985 akči, dodijeljen džumada I 882. godine (10. IX 1477) i timar Stjepana koji je predao Doboj, od 2 555 akči, sa istim datumom. Ti podaci o timarima bivših dobojskih posada koji su im podijeljeni 1477. godine zbog predaje grada Doboja jasno govore kako su, naime, Turci u ljetu 1476. godine zbog sporazumijevanja Matije Vojsalića sa Mađarima likvidarili bosansko kraljevstvo, osvojivši njegovih šest gradova, u koje je, očito, spadao i Doboj čija se posada predala bez borbe, to se 248

Stari dobojski grad (tvrđavu) Turci su popravljali i dodatno utvrđivali 1490. godine, a u mirovnom ugovoru između Turske i Ugarske od 20.8.1503. godine, Doboj ostaje u osmanskim rukama. Sve nam to govori da je Doboj, u tom periodu, stalno bio u osmanskoj vlasti.6 Svakako da je osmanska imperija u novoosvojene države pa i u Bosnu i Hercegovinu donosila svoju kulturu življenja kao i vlastita arhitektonska rješenja. Tako je sjeverozapadno od starog utvrđenog grada, pedesetak metara od ulaza u tvrđavu (u narodu poznata kao “Gradina”) podignuta prva dobojska džamija, carska džamija oko koje se razvila stara čaršija. Sagrađena je za vladavine sultana Selima I (1512 – 1520) 7 po kojem je i dobila ime “Selimija”. U osmanskom popisnom defteru Bosanskog sandžaka iz 1604. godine se navodi da kasaba Doboj ima jednu mahalu Mahalu časne džamije umrlog sultana Selima8 s hatibom (govornik koji drži hutbu u džamiji petkom i bajramima), imamom (vjerski službenik), muezzinom (džamijski službenik koji poziva na namaz) i kajjimom (vakufski službenik koji se brine o održavanju čistoće, opreme i osvjetljenja u džamiji. U tom popisu se navodi da je u spomenutoj mahali bilo 81 oženjenih i 17 mudžerreda (neoženjenih) muškaraca. Imam, hatib i muezzin su bili uživaoci timara a kajjimu, zajedno sa troškovima osvjetljenja i prostirke, se plaćalo iz prihoda kadiluka Brod kojem je pripadala kasaba Doboj.9 Džamija je kroz vijekove više puta bila spaljivana i rušena. Prvu džamiju su 16. oktobra 1697. godine spalili austrijski vojnici pod komandom princa Eugena de Savoie (Savojskog), pri pohodu od Broda do Sarajeva. Tom prilikom posada Doboja mu se predala bez borbe a princ je, dozvolivši stanovništvu da se skloni, spalio dobojsku kasabu. Drugi put, avgusta 1718. godine (u ramazanu 1130.), opet na kratko, austrijske trupe su zauzele i zapalile grad Doboj, pa i džamiju.10

spomenuta predaja Doboja u našem izvoru ne bi mogla odnositi na neki drugi datum nego baš na godinu 1476.” Dr. Adem Handzić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 39. 6 Ibid, str.40. 7 Sultan Selim I (Yavuz, Hrabri) je rođen 10. oktobra 1470. godine. Njegov otac je bio Bajazid II a majka Gulbahar Sultan. On, a ne njegov sin i nasljednik Sulejman I (El Kanuni, Veličanstveni) je najuspješniji osmanlijski sultan svih vremena. U svojih kratkih 8 godina vlasti (1512‐1520) on osvaja teritorij današnje Sirije, Izraela, Egipta i dijelove Iraka. Nakon što je osvojio Egipat, 1517. godine, proglasio se halifom. Teritorijalno gledano Selim I Hrabri ostavlja svom sinu Sulejmanu I 22. septembra 1520. godine Carstvo uvećano za gotovo 50 posto. Kada je umro nosio je titulu: Kralj Dvije Zemlje (kontinenti Evropa i Azija), Khagan Dva Mora (Sredozemno i Indijski okean), Vođa Dvije Armije (evropska i safavidska), i Sluga dvije svete škrinje (Meka i Medina). Pokopan je u jednom turbetu u Istanbulu. Njegov sin Sulejman I dao je tamo kasnije izgraditi poznatu Sulejman‐džamiju. Internet: http://bs.wikipedia.org/wiki/Selim_I 8 Oko džamije su nastajale prve mahale, stambeni dio grada, koje su dobivale nazive tih džamija. 9 Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. III, obradila: Amina Kupusović, Bošnjački institut Zurich – odjel Sarajevo, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000., str. 371‐372. 10 Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, El‐Kalem, Sarajevo, 1999., str. 466. 249

Čaršijska džamija Selimija se u mnogim službenim dokumentima početkom dvadesetog stoljeća pa do Drugog svjetskog rata spominje kao Sukija11 negdje i Selmija a ponekad kao Glavna džamija u Doboju. U dokumentu Vakufsko‐mearifsko saborskog odbora upućenom Vakufsko‐mearifsko džematskom medžlisu u Doboju, 9.2.1910. godine, traži se izvještaj, obračun i to dokumentirani, od Odbora za gradnju ženske mektebi ibtidaije i Sukija džamije u Doboju. Odbor za gradnju gornjih zgrada je primio novčanu donaciju od Vakufsko‐mearifsko saborskog odbora: 25.8.1905. godine 600 kruna, 4.7.1906. godine 1500 K i 4.9.1906. godine 500 K.12 Iz spomenutog dokumenta se da zaključiti da je džamija Selimija ili Sukija tih godina obnovljena, a vjerovatno i nanovo sagrađena od tvrdog materijala jer je nad njenim ulazom bio natpis u prozi na arapskom jeziku: “Džamije pripadaju Allahu, pa se osim Njega nikome drugom ne molite. Ova časna Selimija džamija podignuta je (obnovljena) u hidžr. 1325, odnosno 1906. godini po n. eri.”13 Treba napomenuti da su sve prethodne džamije bile građene u tehnici bondruka i šepera.

11 Riječ Sukija je arapskog porijekla i nastala je od riječi suk, što znači: tržna (tržišna) cijena; Teufik Muftić, Arapsko‐bosanski rječnik, III izdanje, El‐Kalem, Sarajevo, 1997. U široj upotrebi ova riječ označava tržnicu (pijacu). U ovom kontekstu ona označava čaršiju, odnosno čaršijsku džamiju. Ovaj izraz ili naziv se koristio i za ostale čaršijske džamije u okolini, npr. Ferhatbegova (Sukija) džamija u Tešnju; Dokument Vakufske direkcije u Sarajevu, broj 141/39, Sarajevo, 8.9.1939; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 12 Dokument Vakufsko‐mearifsko saborskog odbora upućenom Vakufsko‐mearifsko džematskom medžlisu u Doboju, broj 3983/910, 9.2.1910; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 13 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II – istočna i centralna Bosna, Sarajevo, 1977., str. 234. 250

I ova džamija će izgorjeti, biti oštećena, u velikom požaru 11. avgusta 1907. godine u kome je izgorjelo oko pedeset kuća, dućana i drugih zgrada. U Bosanskom glasniku iz godine 1908, strana 258, piše: ,,Doboj je 11. avgusta 1907. bio ugrožen velikim požarom. Vatra je na neobjašnjiv način izbila u jednom dućanu. Uprkos tome što je u gašenju požara učestvovao narod, Gradsko i željezničko vatrogasno društvo, zbog velikih suša i oskudica vode izgorjelo je oko pedeset kuća.''14 Gusto naseljena čaršija pružala je stravičnu sliku u vrelom avgustovskom danu. Plamen je gutao sve pred sobom; kuće, dućane, mahom građene od drveta. Vatrogasci, zajedno sa narodom, su pokušavali obuzdati vatrenu stihiju, ali požar je uzeo svoj danak. Ipak, da nije bilo ove intervencije, katastrofa bi bila daleko veća.15

Stara čaršija prije požara 1907. godine

Na kakvom nivou je bila svijest o vjeri i vjerskim propisima tadašnjeg stanovništva govore nam dva dokumenta iz 1910. godine. U prvom Hamza‐beg Kapetanović iz Tešnja podnosi prijavu Kotarsko vakufsko‐mearifskom povjerenstvu u Tešnju: “23. ovog mjeseca u petak, bio sam u Doboju te sam u kafani Šerifovoj kod kolodvora zatekao gdje S. G.16 sin Mehin iz Doboja pije kahvu i puši duhan u pola bijeloga dana iako je ramazan (post) za sve muslimane. Pošto mislim da ova stvar spada vakufskom povjerenstvu, to sam evo došao prijaviti ovu stvar, te molim da se protiv ove sablazni poduzmu nužni koraci. Sa istome sam zatekao još dvojicu koji su takođe nepostili, ali im imena ne znam, to će sigurno sam S. kazati. Ako treba za ovu stvar zakletva, pripravan

14 Kasim Deraković, „Istorija dobojskog vatrogastva“ u: Fahrudin Kapetanović i Rašid Muminagić i grupa autora, Doboj u dvadesetom stoljeću, Doboj‐Jug, 2008., str. 157. 15 Ibid, str. 157. 16 U dokumentu se navodi puno ime i prezime.

251 sam je položiti. U istoj će stvari sigurno i Šerif potvrditi.”17 Istog dana Kotarsko vakufsko‐mearifsko povjerenstvo u Tešnju šalje Kotarskoj ispostavi u Doboju „Zamolnicu“ u kojoj traži da se prekršitelj pozove i da se „ustanovi ko su mu bili drugovi u nepostenju taj dan i da sve trojicu kazniti blagoizvoli“, pozivajući se na „autonomni štatut za islamsku vjersko‐ prosvjetnu upravu“.18 Lijep je primjer ljubavi prema vjeri i svojoj zajednici‐džematu, oca i sina, Hrustemage i Ahmetage Mulalića. Hrustemaga je ostavio vasijet (oporuku) da se nakon njegove smrti uvakufi 600 kruna „ i to da se murabeha19 od 100 K daje imamu a od drugih stotinu kruna muezzinu Selmije džamije. Onda murabeha od 200 K da se troši za popravak bunara „Grominca“ i napokon murabeha od 200 K da se daje za učenje hatme.“20

Obere Čaršija (Platz) mit der neuen Džamija „Gornja čaršija sa novom džamijom“

Sin mu, Ahmetaga Mulalić je 23.3.1910. uputio molbu Vakufskoj direkciji u Sarajevu:”Imam baščicu zvanu,,Brdo” u Doboju površine 1 dunum 345 metara

17 „Zapisnik sastavljen kod Kotarsko vakufsko‐mearifskog povjerenstva u Tešnju”, 24.9.1910; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 18 „Zamolnica kotarsko vakufsko‐mearifskog povjerenstva u Tešnju Kotarskoj ispostavi u Doboju“, broj 361/910, 24.9.1910; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 19 „Murabeha je danas najznačajniji i najrasprostranjeniji instrument islamskog bankarstva. Banka za svog klijenta kupuje njemu potrebnu opremu, robu, materijal jer on zbog nedostatka sredstava nije u stanju da to sam učini. Klijent prethodno daje tačnu specifikaciju šta mu treba i ugovorno se obavezuje da će isto kupiti i preuzeti od banke nakon što ona to nabavi pod najpovoljnijim uslovima. Banka će klijentu predmet ugovora prodati po većoj cijeni od nabavne jer ona mora zaračunati i proviziju. Provizija ili profit banke iz ove poslovne transakcije je unaprijed poznat ili bolje rečeno, usaglašen od obje strane. Interes klijenta se ogleda u mogućnosti da ono što nabavi na taj način otplati u ratama i naknadno“; Internet: http://www.mm.co.ba/index.php/bs/sehara/zanimljivi‐tekstovi/132‐islamsko ‐bankarstvo 20 „Vakufsko‐mearifsko saborski odbor u Sarajevu“, broj 5096/10., 26.4.1911; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 252 kvadratnih, te bih želio istu uvakufiti Selimija džamiji u Doboju sa tim uvjetom da bi se u ovu bašču samo moja familija kopala, a prihod od iste da uživa Selimija džamija.”21 U jesen 1933. godine, uz pomoć dobrovoljnih priloga džematlija, obavljene su neke popravke Selimije džamije: okrečena je, nastale pukotine na zidovima su zatvorene i crijep je izmijenjen na krovu gdje je prokišnjavalo.22 Već sljedeće godine, prilikom službenog putovanja tehničkog referenta i njegovog boravka u Doboju pregledani su vakufski objekti i konstatovano je “da su obje džamije, Trnjak i Selmija, uredno popravljene i da po svemu dostojno reprezentuju Božije kuće, čime se mogu ponositi dobojski muslimani. Ovaj uspjeh postignut je dobrim upravljanjem vakufskim imetkom mutevelije Gani eff. Ganibegovića, kome je povjerena uprava dobojskih vakufa, a za čije se dobro istinski i svesrdno brine i nastoji da ubuduće učini što se može učiniti.”23 Iste godine, 1. novembra 1934., Džematski medžlis u Doboju raspisao je natječaj za popunu mjesta imama, hatiba u džamiji Selimiji i muallima u ženskoj mektebi ibtidaiji upražnjenog smrću rahmetli Hafiza Sulejman‐ef. Užičanina. Konkurs je objavljen i u novinama “Islamskom Svijetu” i “Jugoslovenskoj Pošti” u Sarajevu u kome se pozivaju svi zainteresovani da pošalju molbu sa potrebnim dokumentima i rodnim listom najdalje do 15. novembra 1934. godine. Džemat obezbjeđuje stan, jedan komad zemlje oranice i mjesečnu platu 1000‐1500 dinara prema kvalifikacijama.24 Zanimljivo je kako o tom periodu tridesetih godina (1937/38.) o Doboju piše poznati dobojski župnik Petar Ajvazović: “Doboj broji 4000 stanovnika. Od tog polovica je muslimana. Muslimanski element miran, radin i pošten i vrlo religiozan. Imaju dvije lijepe džamije, u gornjoj i donjoj čaršiji. Udarom agrarne reforme mnogi su ostali bez zemlje i bez novca. Trgovina i obrt je pao. Šećerana na Usori već 4 godine ne radi te su vrlo osiromašili. Katolika ima 1200. Svi su doseljenici ili državni službenici. Starosjedioca nema nijednog. Pravoslavnih ima sada 800, a prije 33 godine nije ih bilo ni 200. Mnogi su se doselili, napose kao činovnici, osobito željezničari.”25 Čaršijska džamija u Doboju je u narodu bila poznata i kao Gornja džamija. Nažalost i ova džamija, decenijama čuvana, održavana, preživjela dva svjetska rata, srušena je za vrijeme Agresije na BiH. Odmah, 3. maja 1992. godine, u poslijepodnevnim satima, iz tenka JNA gađana je granatama i munara je dobro oštećena. Nakon dva dana, 5. maja 1992. godine, došli su i postavili eksploziv te do temelja „dobojsku ljepoticu“ srušili. Zatim su kamionima odvezli sav

21 “Zapisnik sastavljen kod Kotarsko vakufsko‐mearifskog povjerenstva u Tešnju”, 23.3.1910; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 22 „Izvještaj mutevelije Ganibegovića Sreskom vakufsko‐mearifskom povjerenstvu u Tešnju”, 17.2. 1934; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 23 „ Prepis Vakufske direkcije u Sarajevu”, broj 2549/34., 19.4.1934.; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 24 Dokument džematskog medžlisa u Doboju, 1.11.1934; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 25 Josip Senjak, 110 godina župe Doboj (1896‐2006), Rimokatolička župa Presvetog Srca Isusova Doboj, Doboj, 2009., str. 269.

253 porušeni materijal i poravnali prostor gdje je bila džamija Selimija. Na tom prostoru su vršili „arheološka iskopavanja“ s namjerom da pronađu bilo kakve dokaze o postojanju crkve prije gradnje prvobitne džamije. Nikakvih dokaza, naravno, nije bilo. Džamija Selimija je do 1992. godine bila centralna džamija tadašnjeg Odbora islamske zajednice Doboj. Džematlije se iz tog perioda naročito sjećaju svečanosti ispraćaja hadžija ispred ove džamije, ne samo dobojskih već i hadžija iz susjednih gradova.

Ispraćaj na hadždž 25.2.1934. godine. Na hadždž su išli h. Ahmedaga Mehmedagić, h. Ahmetaga Avdić i h. Smail eff. Bećirović. Nakon završetka rata, povratkom Bošnjaka u Doboj, na temeljima porušene, sagrađena je nova džamija po uzoru na predratnu. Mještani ovoga područja sa svojim sredstvima‐prilozima, te nesebičnim radom učestovali su u njenoj izgradnji. Svečano otvorenje novosagrađene džamije Selimije, uz prisustvo velikog broja građana iz cijele Bosne i Hercegovine, bilo je 9. oktobra 2004. godine. Svečano otvorenje novosagrađene džamije Selimije, uz prisustvo velikog broja građana iz cijele Bosne i Hercegovine, bilo je 9. oktobra 2004.godine.

254

Selimija; stara i nova džamija

U haremu džamije 2007. godine podignut je nišan, spomen‐obilježje, šehidima džemata Selimija. Na njemu su uklesana imena 92 šehida ovoga džemata ubijena 1992‐1995. godine.

Čuvari duhovnosti u dobojskoj čaršiji

Neki od imama, mujezina, mutevelija26 i članova džematskog odbora dobojske čaršijske džamije o kojima je autor imao dostupne podatke shodno dostupnoj pisanoj arhivi i usmenoj predaji su: Mustafa sin Hasanov je prvi poznati imam i hatib džamije Selimije u Doboju. On se spominje u popisnom defteru iz 1604. godine a kao nagradu za svoj rad imao je timar. Ibrahim sin Hasanov je prvi poznati mujezin ove džamije. I on se spominje u istom defteru i kao nagradu za rad imao je timar.27 Muhamed, imam dobojski, prepisivao je 1263. h./1846. godine djelo Zbirka hadisa na arapskom jeziku. Isti prepisivač prepisao je u Doboju djelo Hutbe (vazovi) , te Perzijsko‐turski rječnik. Sva tri rukopisa nalaze se u Gazi Husrev‐begovoj biblioteci u Sarajevu.28 Derviš‐ef. Tahir školovao se u Istanbulu. Govorio je i pisao arapski, turski i perzijski jezik. Poslije školovanja i povratka u Bosnu, i pored ponude iz

26 Predsjednik džematskog odbora 27 Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. III, obradila: Amina Kupusović, Bošnjački institut Zurich – odjel Sarajevo, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000., str. 371-372. 28 Adem Alić, „Isječci iz hronologije događaja Doboja i Usore“ u: Fahrudin Kapetanović i Rašid Muminagić i grupa autora, Doboj u dvadesetom stoljeću, Doboj-Jug, 2008., str. 56. 255

Sarajeva da predaje na Gazi Husrev‐begovoj medresi, vratio se u Doboj i bio imam u džamiji Selimiji na dobojskoj čaršiji.29 Hakibeg Kapetanović se u službenim dokumentima, od 1908. godine pa nadalje, spominje kao mutevelija ove džamije. Imenovan je članom Vakufsko‐ mearifskog povjerenstva u Tešnju 25. novembra 1909.30 H. hafiz Mustafa‐ef. Šiljić sin je Nuhanov, rođen 1872. godine u Lukavici (Gračanica). Školovao se u Istanbulu i završio je Kiraet‐Vudžuh, pred najpoznatijim učenjacima tog doba. Za imama džamije Selimije postavljen je 1909. godine. Početkom sljedeće godine preuzima mjesto muderrisa Osman‐kapetanove medrese u Gračanici i tu ostaje do njenog zatvaranja 1946. Muderris Mustafa ef. Zuhdi (tako se nekada potpisivao) je osposobio veliki broj softi za imamsku dužnost i odigrao značajnu ulogu u prosvjećivanju mladeži. Preselio je na Ahiret 1951. godine u Gračanici gdje je i ukopan. Mula‐ef. Bajrić za imama Čaršijske džamije je privremeno postavljen 1910. godine nakon odlaska h. hfz. Mustafe‐ef. Šiljića. Prije toga je radio kao drugi muallim muške mektebi ibtidaije u Doboju. U aprilu 1910. podnosi ostavku Upravi muškog mekteba i prelazi u tek otvoreni ženski mektebi ibtidaija kao njen prvi muallim. Otvaranjem ovog mekteba prestao je postojati Trnjak i Sukija (Selimija) mekteb.31 Muharem Dautefendić se spominje kao mujezin u Zaključnim računima o gospodarenju imetkom vakufa Sukija džamije u Doboju 1910. godine.32 Muhamed Hadžimujagić se spominje kao mutevelija vakufa Sukija džamije u Doboju 1915. godine.33 Abdulgani Ganibegović (danas ga se džematlije sjećaju kao Gan ‐ efendije) sin je Dervišov, rođen 1870. godine. Kao

29 Internet:http://www.cyberbulevar.com/kolumne/onako,usput/letu-bombe-letu-avione/20110330/ 30 „Prepis Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Tešnju“, br. 89/910., 22.2.1910; Arhiva MIZ-a Tešanj. 31 Dokument Kotarskog vakufsko‐mearifskog povjerenstva u Tešnju, br.161, 20.4.1910; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 32 „Zaključni račun o gospodarenju imetkom Sukije džamije vakufa u Doboju za godinu 1910.”, broj 211/911, 6.6.1911; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 33 „Vakufsko –mearifski saborski odbor u Sarajevu”, broj 7116/16., 19.12.1916; Arhiva MIZ‐a Doboj. 256 mutevelija (u početku Selimije a kasnije Ujedinjenih vakufa u Doboju34) u službenim dokumentima se spominje od 1928. godine. Tu dužnost je vršio dugi niz godina. Za svoj rad dobio je priznanje od Upravnog odbora Vakufsko‐ mearifskog vijeća 16.2.1934. godine “ radi urednog održavanja vakufskih zgrada.”35 Preselio je na Ahiret 1943. godine. Ukopan je na mezarju Brdo (danas mezarje Mulalića brdo) u Doboju. Ago Dautefendić se kao mujezin Sukija džamije u Doboju, u službenim dokumentima, spominje od 1928. godine pa do polovine tridesetih godina.36 Starije džematlije Čaršijske džamije ga se i danas rado sjećanju. H. Mustafa‐ef. Kenović se u Zaključnom mutevelijskom računu 1929. godine navodi kao imam Sukija džamije u Doboju. Te godine, na toj dužnosti, je bio devet mjeseci; od januara do septembra.37 Mehinaga‐ef. Omerbegović, na dužnosti imama Sukije (Selimije) džamije bio je nakon imama h. Mustafe‐ef. Kenovića, u septembru, oktobru i novembru 1929. godine.38 Hafiz Sulejman‐ef. Užičanin (sin Mula Mustafa‐ef.) rođen je 1876. godine u Tešnju. Mekteb je završio u rodnom gradu a medresu pohađao u Banjoj Luci. Kasnije je otišao u Istanbul na više nauke. Tu je završio deset kira'eta (kira'eti ašere). Službovao je kao imam i hatib, te muallim u više mijesta, a u Doboju je službovao od 1.11.1929. godine pa do smrti. Jedno vrijeme je bio vjeroučitelj u Vakufskom muškom sirotištu u Sarajevu. Kao muallim i vjeroučitelj postizao je veliki uspjeh. Isticao se i kao vaiz i uopće govornik. Bio je veliki zagovornik organiziranja vjerskih službenika, kao i unapređenja vjerske nastave mekteba (osnovnih škola) i medresa (srednjih škola). Posebno se zalagao za poboljšanja materijalnog položaja vjerskih službenika u Bosni i Hercegovini. Na Ahiret je preselio u Doboju 18.5.1934. godine.39 Hafiz Sulejman‐ef. Salihbašić iz Doboja, rođen je 1890. godine. Bio je dugogodišnji vjerski službenik u Doboju, jedan među najpoštovanijim ljudima u

34 Vakuf Selimije džamije, Trnjak džamije, muške i ženske mektebi ibtidaije i Medrese u Doboju. 35 „Prepis Vakufske direkcije u Sarajevu”, broj 2549/34., 19.4.1934.; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 36 „Zaključni mutevelijski račun o gospodarenju s imetkom : 1. Samostalnih vakufa Trnjak džamije; 2. Sukije Selmije čaršinske džamije; 3. Ženske ibtidaije; u Doboju, srez Tešanj, za godinu 1928.“, Arhiva MIZ‐a Tešanj. 37 “Zaključni mutevelijski račun 1929.”, Tešanj, 22.5.1931; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 38 Ibid, Arhiva MIZ‐a Tešanj.

39 Hfz. dr. Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih sto pedeset godina (1860‐2010), El‐Kalem, Sarajevo, 2011., str.454‐455; Mehmed Karamović, Tešanjska duhovnost otrgnuta od zaborava, Tešanj, 2011., str. 170‐171. 257 tom gradu. Prelaskom Mula‐ef. Bajrića iz muškog u ženski mektebi ibtidaiju u Doboju, krajem aprila 1910. godine, hafiz Sulejman‐ef. je postavljen za drugog muallima muške mektebi ibtidaije.40 Nakon smrti hafiza Užičanina 1934. godine, vršio je privremenu dužnost imama džamije Selimije nekoliko mjeseci.41 Njegovo poštovanje u Doboju je zasluženo i razumljivo jer je vršeći predano 44 godine muallimsku dužnost izveo i odgojio brojne naraštaje. Koliko je bio odan vjeri i Zajednici govori činjenica da je, i kad je penzionisan, obavljao mujezinsku dužnost u čaršijskoj džamiji Selimiji, a sve to u ime Allaha dž.š., bez ikakve ovosvjetske nadoknade. Njegov skroman i uredan život, njegova ozbiljnost i pedantnost u svakom poslu zaslužila je poštovanje od džematlija. Bio je dostojanstven čovjek, izbjegavao je besposlen razgovor i nadmudrivanje uobraženjaka. Umro je pred mubarek mjesec Ramazan 1967. godine. Mnogobrojnim prisustvom na dženazi džematlije su mu odali zasluženu počast. Sve do kabura nošen je s ruke na ruku. Ispred Udruženja ilmije i Odbora IVZ kao i njegovih džematlija oprostio se predsjednik Odbora Udruženja ilmije hafiz Ragib‐ef. Tetarić.31 Redžep‐ef Muminhodžić je privremeno vršio dužnost imama i vaiza Selimije džamije i muallima ženskog mekteba u Doboju.42 Na toj dužnosti je bio nekoliko mjeseci. U Završnom računu o gospodarenju imetkom Ujedinjenih vakufa u Doboju za godinu 1934/35. Redžep‐ef. se spominje kao imam Selimije od 1.12.1934. do 31.3.1935. godine. 43 Autor je vjeronaučnog udžbenika Ta’limu‐l‐islam (Podučavanje islamu), djela koje je doživjelo više izdanja. U svom uvodu prvog izdanja potpisao se kao Redžep Mu’min ‘Ajni. Radio je kao vjeručitelj i vjersko‐prosvjetni referent. Hafiz Hasan‐ef. Crljenak porijeklom je iz Kotor Varoši. Od svih poznatih imama džamije Selimije, najduže je obavljao tu dužnost i to u jednom teškom periodu. Na tu dužnost je došao prije Drugog svjetskog rata i ostao do kraja

40 Dokument Uprave muške mektebi ibtidaije u Doboju Kotarsko vakufsko‐mearifskom povjerenstvu u Tešnju, Doboj, 24.4.1910.; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 41 „Budžet Ujedinjenih vakufa u Doboju za 1934/1935. godinu”, 12.6.1934; Arhiva MIZ‐a Tešanj; Dokument Džematskog medžlisa u Doboju Vakufskoj direkciji u Sarajevu, broj 19/934, 1.11.1934; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 31 Hadži hafiz Ragib Tetarić, „Merhum Sulejman‐ef. Salihbašić“, Glasnik VIS‐a u SFRJ, Sarajevo, maj‐juni, 1969., br. 5‐6, str. 283. 42 Dokument Vakufske direkcije u Sarajevu Sreskom vakufsko‐mearifskom povjerenstvu u Tešnju putem Muftijstva u Banja Luci, broj 2888/35, 10.3.1935.; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 43 „Završni račun o gospodarenju imetkom Ujedinjenih vakufa u Doboju, srez Doboj, za godinu 1934/35.”, Tešanj, 18.6.1935.; Arhiva MIZ‐a Tešanj. 258 pedesetih godine kada je penzionisan. Bio je član Kotarskog odbora Udruženja „EL‐Hidaja“ u Doboju 1942. godine.44 Ukopan je na mezarju Humka u Doboju. Nazif‐ef Isanović, za imama džamije Selimije je došao, po sjećanju džematlija, prije h. hfz. Ragib‐ef. Tetarića i tu ostao nekoliko godina. Imamsku dužnost je obavljao i u džematima Bosanski Brod i Kolibe Gornje. H. hafiz Ragib‐ef. Tetarić (od oca Mehmedalije i majke Zinete) rođen je 16.6.1909. godine u Banja Luci. Završio je tri razreda tuzlanske medrese. Radio je kao mujezin Ferhadije u Banjoj Luci 1929., kao imam u istom gradu te Derventi, predaje kao vjeroučitelj u Ženskoj zanatskoj školi, zatim u Zenici, a 1. oktobra 1960. prelazi u Doboj. Hadži hafiz Tetarić je imao organizacijske sposobnosti, bio je dobar vaiz. Iz razgovora sa džematlijama da se zaključiti da je hadži hafiz Ragib ostavio duboki trag i sjećanje na svoj rad u čaršijskoj džamiji Selimiji. Kakve je organizacijske sposobnosti imao potvrđuje i ovaj članak iz Glasnika VIS‐a; „18.oktobra 1968. godine u Doboju u džamiji Selimiji obilježen je Lejlei‐Miradž i Dan vakifa. Obilježavanje je organizovao Odbor IVZ i Udruženje ilmije. Posjeta je bila vrlo velika. Svečanost je otvorio prigodnim predavanjem imam Hfz. Ragib‐ef. Tetarić. Ova svečanost probudila je dobojske džematlije da više šalju djecu u tečaj vjerske obuke, kao i za veće interesovanje za vjerske publikacije. Tako se odmah i broj pretplatnika na Glasnik popeo od 450 na 500. Sve nas to osobito raduje i vrijednim pokretačima svesrdno zahvaljujemo i na uspjehu čestitamo.“45 Penzionisan je 20. marta 1972. godine. Preselio je na Ahiret 2.1.1983. godine, i ukopan je na mezarju Humka.46 H. Fahir Đulbić, sin Abdulahov, rođen je 3.9.1912. godine u selu Velika kod Dervente. Radio je u GP. „Radnik“ te u O.Š „Sutjeska“ gdje je stekao penziju 1971. godine. U Doboju živi od 1949. godine na Čaršiji. Bio je oženjen Melća‐hanumom i otac šestero djece. Član Džematskog odbora džemata Selimija bio je u periodu 1960‐1970. godine. Hadždž je obavio 1976. godine. Kao najstariji džematlija h. Đulbić Fahir postavlja kamen temeljac za izgradnju porušene džamije Selimije. Na Ahiret je preselio u 95‐oj godini života, 2007. Ukopan je na mezarju Humka u Doboju. Asim Hasukić (od oca Saliha i majke Eme) rođen je 1905. godine u Doboju. Bio je član Džematskog odbora u periodu 1970– 1979. godine. Na Ahiret je preselio 1. aprila

44 Hfz. dr. Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih sto pedeset godina (1860‐2010), El‐Kalem, Sarajevo, 2011., str.447. 45 „Manifestacije vjerskog života“, Glasnik VIS‐a u SFRJ, Sarajevo, januar‐februar, 1969., br. 1‐2, str. 52. 46 Hfz. dr. Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih sto pedeset godina (1860‐2010), El‐Kalem, Sarajevo, 2011., str. 154‐155; 259

1985. godine. Ukopan je na mezarju Humka u Doboju. Osman‐ef Trepčić (sin Suljin) rođen je u Šijama (Tešanj) 25.03.1933. godine. Pohađao je Tešanjsku a zatim Gazi Husrev‐begovu medresu u Sarajevu. Vjersko‐prosvjetni referent bio je u Bosanskom Brodu i Doboju.47

Fotografisano 26.1.1977. godine (mevlud r. Mini Turkić­Komić). S desna na lijevo: Osman­ef. Trepčić, Husejn­ef. Hadžirašidagić, Mehmed­ef. Imamović, Edhem­ef. Čamdžić, hafiz Ragib­ef. Tetarić i Jakub Hadžirašidagić.

Imamsku službu obavljao je u više džemata u Bosni i Hercegovini. U Doboju, u džamiji Selimiji je službovao nekoliko godina sredinom sedamdesetih. Hadži Osman ‐ef. je bio veoma darovit govornik i isticao se u radu sa djecom. Njegov uspjeh u mektebskoj nastavi zabilježen je u Glasniku VIS‐a 1973. godine; „Selimija džamija u Doboju rijetko je kada bila posjećena kao 17. juna uvečer. Te večeri održana je svečanost povodom završetka ovogodišnje vjerske nastave u džematu pomenute džamije. Najveći broj prisutnih bili su pozvani od polaznika vjerske nastave, u namjeri, da svojim roditeljima, rođacima, komšijama i prijateljima pokažu šta su sve naučili pred svojim muallimom, Trepčić h. Osman ef....“ Zatim se ističe da je, po svom dolasku u Doboj, Osman ef. težište rada usmjerio na vjersku obuku i da je njegovom inicijativom riješeno pitanje učionice u džamiji. Na završnom ispitu je bilo 50 polaznika; 20 muških i 30 ženskih. Na tom ispitu Odbor islamske zajednice podijelio je nagrade najboljim učenicima. „Nagrade je podijelio predsjednik Odbora IZ, koji je čestitao nagrađenim učenicima, pohvalio rad imama i zahvalio se svim polaznicima vjerske nastave kao i ostalim prisutnim. Na kraju je zaželio da se ovakve svečanosti češće

47 Mehmed Karamović, Tešanjska duhovnost otrgnuta od zaborava, Tešanj, 2011., str. 153‐154. 260 priređuju ne samo u Doboju već i na širem području Odbora islamske zajednice Doboj.“48

Osman­ef. Trepčić sa svojim polaznicima mektebske nastave

H. Husejn‐ef. Hadžirašidagić je rođen 12. januara 1885. godine u Adapazaru u Turskoj, gdje su mu roditelji (otac Ibrahim iz Zvornika i majka Umihana iz Velike Brijesnice kod Gračanice), poslije okupacije Bosne i Hercegovine godine 1878., bili iselili. Vjersko obrazovanje je stekao u Istanbulu, gdje je završio medresu. Godine 1914. došao je u Bosnu da posjeti rodbinu. Kako je uskoro izbio Prvi svjetski rat, a on bio bez potrebnih dokumenata, odveden je u logor u Slavonski Brod odakle je poslije 3 mjeseca pobjegao i krio se sve do 1917. godine. Radio je kao imam i mualim u Velikoj Brijesnici i u Grapskoj kod Doboja, gdje ostaje do odlaska u mirovinu 1954.godine. U Grapskoj je živio do 1970. godine, kada se preselio sa sinovima u Doboj i tu ostao do smrti 23. februara 1978. godine. U Doboju je bio redovan i aktivan džematlija džamije Selimije. U vremenu 1925. pa do 1938. devet puta je išao na hadždž (osam puta kao bedel). Dženazu, u svojstvu imama, klanjao mu je osobno reisu‐l‐ ulema Hadži Naim‐ef. Hadžiabdić.49 Abdulah‐ef. Hodžić, iz Srebrenika, bio je imam džamije Selimije krajem sedamdesetih godina. Završio je studije na Pravnom fakultetu i prešao da radi u državnoj službi.

48 Adil Topčagić, „Premašeno očekivanje“, GlasnikVIS‐a, Sarajevo, septembar‐oktobar, 1973., br. 9‐10, str. 446‐447. 49 M.,“Hadži Husein ef. Hadžirašidagić“, Glasnik VIS‐a u SFRJ, Sarajevo, juli‐avgust, 1983., br. 4, str. 622‐623.

261

Hadži Ibrahim‐ef. Hasić (od oca Husejna i majke Aiše) rođen je 1921. godine u Donjoj Orahovici (opština Gračanica). Završio je Gazi Husrev‐begovu medresu 1947. godine u Sarajevu. Bio je oženjen sa Sevletom‐ hanumom, kćerkom Saliha Nurkanovića iz Seone sa kojom je imao četvero djece (kojima je mahom dao visoku naobrazbu). Još kao učenik je postao pripadnikom organizacije „Mladi muslimani“, što mu je donijelo mnoge poteškoće tokom njegovog života. Ibrahim‐ef. 1949. godine biva uhapšen sa još nekoliko prijatelja, te nakon formalnog suđenja biva osuđen na 16 godina zatvora. Kaznu je izdržavao u Tuzlanskom zatvoru (pet mjeseci), zatim je premješten u Zenički zatvor. Sjećanja Ibrahim‐ef. na taj period su bila teška i o tome je nerado govorio. Vršili su razne pritiske na njih tražeći saradnju i špijuniranje za koje su nudili odlazak kući. Bilo je i ubistava, tako je ubijen učenik Gazi Husrev‐begove medrese Omer Kovač i to na prvi dan bajrama. Kasnije je h. Ibrahim‐ef. imao dva pomilovanja i odležao je osam i po godina. Treba napomenuti da je tada u zatvoru bila elita Bošnjaka, te da su oni boravak u zatvoru iskoristili tako što su zatvor pretvorili u svojevrstan univerzitet, gdje su čitali, raspravljali, ibadet činili, čak su učili i strane jezike. Sve se to kasnije dalo primjetiti kroz njihov rad i primjenu naučenog. Iz zatvora izlazi 29. novembra 1957. godine. Imamsku službu je vršio u Kuršumliji džamiji u Maglaju, Huskićima kod Lukavca, Bijeloj džamiji u Gračanici, te u Selimiji džamiji u Doboju. U čaršijskoj džamiji u Doboju, na dužnosti imama bio je od 1979. do 1986. godine. Ibrahim‐ef. Hasić je živio težak i iskušenjima protkan život, potporu u svom životu imao je u svojoj porodici i nekolicini prijatelja. Na drugi bolji svijet, 22.10. 1991. godine, preselila je njegova hanuma. Taj gubitak osobe koja je uvijek bila uz njega jako je pogodio h. Ibrahim‐ef. Pred džumu namaz, 21.7. 1995. godine na Ahiret je preselio h. Ibrahim‐ef. Hasić. Koliko je bio poštovan i cijenjen vidjelo se i po velikom broju ljudi koji su i pored ratnih opasnosti došli na dženazu. Taj dan pred njegovu dušu su proučene dvije hatme, jedna od kolega a jedna od njegove porodice. Po

262

želji rahmetlije dženazu, ispred Bijele džamije u Gračanici klanjao je hadži Amir‐ef. Karić, a u Donjoj Orahovici hadži Muhibija‐ef. Nurkić.50 Nurija‐ef. Sikirić, iz Hambarina (Prijedor), bio je imam Selimija džamije od 1986. do 1992. godine. Nakon povratka Bošnjaka u Doboj, službovao je kao imam u Trnjak džamiji (Donjoj džamiji u Doboju) odakle je otišao u penziju. Muhibija Salihbašić (od oca Omera i majke Mejre) rođen je 1922. godine u Doboju. Radio je u „Bosanci“ Doboj do 1982. godine, kada odlazi u penziju. Bio je oženjen Hasiba ‐hanumom s kojom je imao četvero djece. Muhibija je dugi niz godina bio član Džematskog odbora džemata Selimija, a bio je, takođe, predsjednik Odbora islamske zajednice Doboj u periodu od 1982. do 1985. godine. Džematlije se sjećaju da je bio tih, povučen i veoma blag čovjek. Uvijek je izlazio u susret i pomagao kad god je bilo potrebno. Bio je redovan džematlija u Čaršijskoj džamiji. Na Ahiret je preselio 10.10.1985. godine. Poštovanje prema tom čovjeku je iskazano i mnogobrojnom posjetom džematlija na dženazi. Na toj dženazi su bila prisutna i 34 efendije, što nije bio čest slučaj. Dženazu‐namaz, kao imam, klanjao je Husejn‐ef. Mujić, muftija tuzlanskog regiona. Ukopan je na mezarju Humka Fadil Mulalić (od oca Mule i majke Begzade Bešlagić) rođen je 31.10.1909. godine. Završio je bravarski zanat, školu za mašinovođu početkom tridesetih godina, i radio je na željeznici. Bio je u više navrata član Džematskog odbora. Ostali članovi odbora koji su zajedno sa njim radili bili su; Hilmo Mulalić, Rifat Hadžimujagić, Fadil Mujagić, Senija Porobić i Ismeta Memišević. Fadil je preselio na Ahiret 17. oktobra 1997. godine u Gračanici gdje je i ukopan. Teufik Čaušević (sin Smaila i Paše) rođen je 1928. godine u Kulen Vakufu. U Doboj se doselio 1932. godine. Radio je na željeznici kao mašinovođa. Bio je član Džematskog odbora džamije Selimije 12 godina (1980‐1992.).

50 T. Nurikić i A. Karić, „Merhum h. Ibrahim ef. Hasić“, Hikmet, list za vjersko ‐ teološka i kulturno – historijska pitanja, Tuzla, period VIII, br. 9 (93), rebiu – l – ahir 1416. (septembar 1995.).

263

Obavljao je dužnost blagajnika. Na Ahiret je preselio 1995. godine. Ukopan je na mezarju Humka u Doboju. Sejfudin‐ef. Zahirović (sin Ahmet‐ef.) rođen je 12.8. 1929. godine u Trnovcima (opština Gračanica). Završio je Osman – kapetanovu medresu u Gračanici. Bio je oženjen Fatom –hanumom, s kojom je imao troje djece. Imamsku dužnost je obavljao u; Kolibama, Frkatima, Orašju (Doboju), Čekanićima i Malešićima, gdje odlazi u penziju. Kao penzioner dolazi u Doboj gdje je imao porodičnu kuću. Bio je redovan džematlija u džamiji Selimiji. Iako je bio u penziji, činio je hizmet džamiji, i obavljao mujezinsku dužnost, a sve to u ime Allaha dž. š. bez ikakve nadoknade. Bio je smiren, dobrodušan, blage naravi i gledao da svakom, ako može, pomogne. Na Ahiret je preselio 9.2.2010. godine. Dženazu‐namaz, ispred Čaršijske džamije, kao imam, klanjao je banjalučki muftija Edhem‐ef. Čamdžić. Veliki broj džematlija ispratio je Sejfudin‐ef. do mjesta ukopa. Ukopan je na mezarju Gornja njiva u Trnovcima, njegovom rodnom mjestu. H. Nusret Didić (sin Smaila) rođen je 12.1.1928. godine u Doboju. Bio je dugi niz godina član Džematskog odbora, i predsjednik spomenutog odbora džamije Selimije u periodu 2005‐2009. godine. Dužnost hadždža je obavio 2007. godine. Bio je izuzetno dobrodušan, tihe i blage naravi, vjerovao je da se svi problemi mogu riješiti razgovorom što je često i dokazao. Bio je redovan džematlija na svim namazima. Mnogi su ga voljeli pa su ga od milja zvali „Dido“. Na Ahiret je preselio 3.11.2010. godine. Ukopan je na mezarju Humka u Doboju. Ibrahim‐ef. Halilović, iz Gračanice, završio je Gazi Husrev‐begovu medresu i diplomirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Imam Selimija džamije u Doboju je od 15. marta 2004. godine.

Neznani mezar

Sjeverozapadno od džamije Selimije, pedesetak metara, nalazi se Neznani mezar koga i danas kao i nekada posjećuju pripadnici svih religija. Nikada se nije saznalo ko je u njemu sahranjen a okrenut je onako kako nalažu vjerski propisi kod muslimana. Starije džematlije pričaju da je mezar davno nastao,

264 kada je Čaršija počela da se formira. Ljudi su jedno jutro išli u džamiju na sabah‐namaz i na sredini puta vidjeli mezar. Kopali su s namjerom da tijelo prebace u mezarje ali ništa nisu našli. Sakupili su onu zemlju i iskopali kabur u mezarju. Sljedeće jutro mezar je ponovo bio na putu a u mezarju ni traga kaburu kojeg su oni iskopali. Bezuspješno su nekoliko puta pokušavali mezar izmjestiti sa puta u mezarje. Na kraju su shvatili da je u pitanju nešto nadprirodno i odlučili su da ga više ne diraju. Neznani mezar je postao neka vrsta svetog mjesta. Muslimani su, prolazeći pored njega, obavezno učili Fatihu a kada su u Doboj počeli dolaziti pripadnici drugih vjera, na njemu su se palile i svijeće i ostavljao novac. Neki misle da je tu sahranjen Sinan‐kapetan, posljednji dobojski kapetan. On je bio vjeran drug Husein‐kapetana Gradaščevića (Zmaj od Bosne)i s njim je prebjegao u Slavoniju. Vratio se u septembru 1832. godine i stupio u derviški red uzevši ime Sinan‐dedo. Umro je u Doboju 1853. godine i sahranjen u turbetu koje je izgorjelo u velikom požaru Čaršije 1907.

Zaključak

Osmanska imperija je u novoosvojene države, pa i u Bosnu i Hercegovinu, donosila svoju kulturu življenja kao i vlastita arhitektonska rješenja. Osnova nove kulture bile su kasabe u koje je smještano sve što je bilo vezano za funkcionisanje uprave kao i svi proizvodni zanati za potrebe vojske. Osnivanje kasaba je započinjalo obično izgradnjom džamija (“carskih džamija”) iz državnih sredstava po direktnim naređenjima vladajućeg sultana oko koje bi se formirala čaršija u kojoj se obavljala većina privrednih aktivnosti. Na područje današnjeg Doboja Osmanlije su došle u ljetu 1476. godine. Čaršijsku džamiju su podigli po naređenju sultana Selima I (1512‐1520) po kome je i dobila ime Selimija, kasnije poznata kao Sukija (čaršijska džamija) a u narodu poznata kao Gornja džamija u Doboju. Džamija je kroz vijekove više puta bila spaljivana i rušena ali njene džematlije bi je nanovo podizale, uvijek na istom mjestu. Posljednji put srušena je za vrijeme Agresije na BiH početkom maja 1992. godine. Povratkom Bošnjaka u Doboj, na temeljima porušene, sagrađena je nova džamija po uzoru na predratnu. Džamija Selimija je oduvijek bila centar vjerskog, kulturnog, prosvjetnog i odgojnog života Čaršije. Neki od njenih imama su: Mustafa sin Hasanov (prvi poznati imam i hatib džamije Selimije), Muhamed (prepisao nekoliko djela), Derviš‐ef. Tahir, h. hafiz Mustafa‐ef. Šiljić, Mula‐ef. Bajrić, h. Mustafa‐ef. Kenović, Mehinaga‐ef. Omerbegović, hafiz Sulejman‐ef. Užičanin, hafiz Sulejman‐ef. Salihbašić, Redžep‐ ef. Muminhodžić, hafiz Hasan‐ef. Crljenak, Nazif‐ef Isanović, h. hafiz Ragib‐ef. Tetarić, Osman‐ef Trepčić, Abdulah‐ef. Hodžić, hadži Ibrahim‐ef. Hasić, Nurija‐ ef. Sikirić i Ibrahim‐ef. Halilović. Neki od poznatih mujezina ove džamije koji su preselili na Ahiret su: Ibrahim sin Hasanov (prvi poznati mujezin ove džamije), Muharem

265

Dautefendić, Ago Dautefendić, hafiz Sulejman‐ef. Salihbašić i Sejfudin‐ef. Zahirović. Predsjednici Džematskog odbora i njegovi članovi o kojima je autor imao dostupne podatke su: Hakibeg Kapetanović, Muhamed Hadžimujagić, Abdulgani Ganibegović, h. Fahir Đulbić, Asim Hasukić, Muhibija Salihbašić (bio je i predsjednik Odbora IVZ Doboj), Fadil Mulalić, Teufik Čaušević i h. Nusret Didić. U blizini džamije se nalazi neznani mezar koga i danas posjećuju pripadnici svih religija.

Izvori i literatura

Knjige: - Dr. hfz. Fazlić, Fadil, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih sto pedeset godina (1860‐2010), El‐Kalem, Sarajevo, 2011. - Hadžihuseinović, Salih Sidki, Muvekkit, Povijest Bosne, El‐Kalem, Sarajevo, 1999. - Dr. Handžić, Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975. - Karamović, Mehmed, Tešanjska duhovnost otrgnuta od zaborava, Tešanj, 2011. - Muftić, Teufik, Arapsko‐bosanski rječnik, III izdanje, El‐Kalem, Sarajevo, 1997. - Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II – istočna i centralna Bosna, Sarajevo, 1977. - Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. III, obradila: Amina Kupusović, Bošnjački institut Zurich – odjel Sarajevo, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000. - Senjak, Josip, 110 godina župe Doboj (1896‐2006), Rimokatolička župa Presvetog Srca Isusova Doboj, Doboj, 2009.

Članci: f) Alić, Adem, „Isječci iz hronologije događaja Doboja i Usore“ u: Kapetanović, Fahrudin i Muminagić, Rašid i grupa autora, Doboj u dvadesetom stoljeću, Doboj‐Jug, 2008. g) Deraković, Kasim, „Istorija dobojskog vatrogastva“ u: Kapetanović, Fahrudin i Muminagić, Rašid i grupa autora, Doboj u dvadesetom stoljeću, Doboj‐Jug, 2008. h) Dr. Handžić, Adem, „Vakuf kao nosilac određenih državnih i društvenih funkcija u osmanskom carstvu“, ANALI Gazi Husrev‐begove biblioteke, knjiga IX‐X, Sarajevo, 1983. i) Handžić, Adem, „O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću”, Prilozi za orijentalnu filologiju XXV, Sarajevo, 1975.

266 j) M.,“Hadži Husein ef. Hadžirašidagić“, Glasnik VIS‐a u SFRJ, br. 4, Sarajevo, juli‐avgust, 1983. k) „Manifestacije vjerskog života“, Glasnik VIS‐a u SFRJ, br. 1‐2, Sarajevo, januar‐februar, 1969. l) Nurikić, T. i Karić, A., „Merhum h. Ibrahim ef. Hasić“, Hikmet, list za vjersko‐teološka i kulturno–historijska pitanja, Tuzla, period VIII, br. 9 (93), rebiu–l–ahir 1416. (septembar 1995.) m) Dr. Petričević, Ivan, „Doba turske vladavine“ u: grupa autora, Kotorsko, Mjesna zajednica Kotorsko, Doboj, 1982. n) Hadži hafiz Tetarić, Ragib, „Merhum Sulejman‐ef. Salihbašić“, Glasnik VIS‐a u SFRJ, br. 5‐6, Sarajevo, maj‐juni, 1969. o) Topčagić, Adil, „Premašeno očekivanje“, Glasnik VIS‐a, br. 9‐10, Sarajevo, septembar‐oktobar, 1973.

Internet: • http://bs.wikipedia.org/wiki/Selim_I • http://www.cyberbulevar.com/kolumne/onako,usput/letu‐bombe‐letu ‐avione/20110330/ • http://www.mm.co.ba/index.php/bs/sehara/zanimljivi‐tekstovi/132‐ islamsko‐bankarstvo

Neobjavljeni izvori: • “Budžet Ujedinjenih vakufa u Doboju za 1934/1935. godinu”, 12.6.1934; Arhiva MIZ‐a Tešanj; • Dokument Vakufsko‐mearifsko saborskog odbora upućenom Vakufsko ‐mearifsko džematskom medžlisu u Doboju, broj 3983/910, 9.2.1910; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • Dokument Kotarsko vakufsko‐mearifskog povjerenstva u Tešnju, br.161, 20.4.1910; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • Dokument Uprave muške mektebi ibtidaije u Doboju Kotarsko vakufsko‐mearifskom povjerenstvu u Tešnju, Doboj, 24.4.1910.; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • Dokument Džematskog medžlisa u Doboju Vakufskoj direkciji u Sarajevu, broj 19/934, 1.11.1934; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • Dokument Vakufske direkcije u Sarajevu Sreskom vakufsko ‐ mearifskom povjerenstvu u Tešnju putem Muftijstva u Banja Luci, broj 2888/35, 10.3.1935.; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • Dokument Vakufske direkcije u Sarajevu, broj 141/39, Sarajevo, 8.9.1939; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • Izvještaj mutevelije Ganibegovića Sreskom vakufsko‐mearifskom povjerenstvu u Tešnju, 17.2. 1934; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • „Prepis Vakufsko‐mearifskog povjerenstva u Tešnju“, br. 89/910., 22.2.1910; Arhiva MIZ‐a Tešanj.

267

• “Prepis Vakufske direkcije u Sarajevu”, broj 2549/34., 19.4.1934.; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • „Vakufsko‐mearifsko saborski odbor u Sarajevu“, broj 5096/10., 26.4.1911; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • “Vakufsko –mearifski saborski odbor u Sarajevu”, broj 7116/16., 19.12.1916; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • “Zaključni račun o gospodarenju imetkom Sukije džamije vakufa u Doboju za godinu 1910.”, broj 211/911, 6.6.1911; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • „Zaključni mutevelijski račun o gospodarenju s imetkom : 1. Samostalnih vakufa Trnjak džamije; 2. Sukije Selmije čaršinske džamije; 3. Ženske ibtidaije; u Doboju, srez Tešanj, za godinu 1928.“, Arhiva MIZ‐ a Tešanj. • “Zaključni mutevelijski račun 1929., Tešanj”, 22.5.1931; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • „Zamolnica kotarsko vakufsko‐mearifskog povjerenstva u Tešnju Kotarskoj ispostavi u Doboju“, broj 361/910, 24.9.1910; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • Zapisnik sastavljen kod Kotarsko vakufsko‐mearifskog povjerenstva u Tešnju, 23.3.1910; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • Zapisnik sastavljen kod Kotarsko vakufsko‐mearifskog povjerenstva u Tešnju, 24.9.1910; Arhiva MIZ‐a Tešanj. • “Završni račun o gospodarenju imetkom Ujedinjenih vakufa u Doboju, srez Doboj, za godinu 1934/35.”, Tešanj, 18.6.1935.; Arhiva MIZ‐a Tešanj.

268

Adis Bekrić, dipl. pravnik

ORGANIZACIJA VJERSKOG ŽIVOTA MUSLIMANA NA PODRUČJU GRADA DOBOJA I ŠIRE U PERIODU OD OSMANSKE UPRAVE DO II SV.RATA

I. Uvod

Orgnizacija vjerskog života muslimana uopće u Bosni i Hercegovini može se sagledavati okvirno kroz dva različita historijska konteksta; period osmanske vladavine, od 1463.godine kada je Bosna ušla u sastav Osmanske imeprije i period nakon osmanske uprave od 1878.godine kada je BiH predata na upuravu Austro‐Ugarskoj. U periodu osmanske vladavine pitanje same organizacije vjerskog života nije bilo predmet posebnog pravnog režima niti je postojala posebna ustanova koja bi se bavila vjerskim životom muslimana1, pa samim tim ni organizacija vjerskog života u Bosni nije imala specifičnu formu i organizaciju. Razlog tome leži u činjenici što je islam u Osmanskom carstvu imao status državne religije gdje je sultan bio nosilac ne samo svjetovne već i duhovne vlasti2 koju je ovaj kroz poseban službenički aparat dodijeljivao muftijama, šerijatskim sudijama i imamima. Vjerske poslove sultana, odnosno halife vršio je istanbulski muftija koji je imao titulu šejhu‐l‐islama. Tek nakon dolaska Austro‐Ugarske i njene okupacije Bosne i Hercegovine aktualizirat će se pitanje organizacije vjerskog života muslimana i započet će mukotrpan period borbe Bošnjaka za vjersko prosvjetnu autonomiju u kontekstu novonastalih okolnosti. Uzimajući u obzir činjenicu da su Bošnjaci kroz cijeli period turske vladavine imali zajamčenu slobodu vjeroispovijesti a kao muslimani imali povlašten položaj i status to je onda razumljiva reakacija Bošnjaka i njihov oportunizam s pram okupatorske vlasti, posebno ako se uzme u obzir činjenica da se u tom periodu dešavaju različiti slučajevi ataka na islamsku zajednicu od strane vlasti. Ti ataci predstavljali su povredu konvencije potpisane u Carigradu 21.aprila 1879.godine kojom se garantiraju vjerske slobode za sve religijske zajednice koje su zastupljene u Bosni, pa tako i muslimanima gdje je posebno naglašeno da će se štiti čast, dostojanstvo i imovina muslimana. Kao reakcija na mnoge slučajeve povreda dostojantsva

1 http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=50:formiranje‐i‐razvoj‐ islamske‐zajednice&catid=263:o‐nama&Itemid=223 2 Nakon osvojenja Egipta i dijelova Arabije zajedno sa Mekom i Medinom 1518.god.od strane Selima I, osmanski sultani su preuzeli i titulu halife, odnosno vrhovnog vjerskog poglavara. 269

Bošnjaka organiziran je pokret za vjersko prosvjetnu autonomiju na čelu sa mostarskim muftijom Ali Fehmi ef. Džabićem. Vođstvo pokreta uputit će 1900. godine Memorandum Austro‐Ugarskoj vladi, kao neku vrstu proglasa i protesta, u kojem se u detalje obrazlaže nepovoljan položaj Bošnjaka i njihovo negodovanje na vjersko prosvjetnu organizaciju3. Rezultat te desetogodišnje borbe bit će donošenje Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko‐mearifskih poslova u BiH kojeg je svojom proklamacijom od 15.aprila 1909.godine ozakonio sam car Franjo Jospi. Od ovog perioda započinje posebno formalno pravno uređenje Islamske zajednice, bitno drugačije u odnosu na uređenje koje je preovladavalo u osmanskom sistemu uprave, a koje će se nastaviti kanonizirati kroz sve buduće oblike vlasti u kojima će egzistirati Islamska zajednica kao jedna od temeljnih institucija Bošnjačkog naroda4. U tom smislu je i organizacije vjerskog života muslimana na području Doboja i šire pratila sudbinu organizacije vjerskog života koju su nametali različiti sistemi vlasti. Molim Uzvišenog i Plemenitog Gospodara da ovaj rad učini korisnim i da bude moj skromni doprinos ovom vrlo značajnom projektu koji nosi naziv Naslijeđe Doboja i okoline.

II. Organizacija vjerkog života u osmanskom periodu

Tursko osvajanje grada Doboja i pojava Islama

Osmansko carstvo je u periodu od osvajanja Bosne 1463.godine bilo u konstantnom jačanju i širenju a i sama politika osmanskih sultana bila je utemeljena na ekspanziji osmanske imperije prema unutrašnjosti Evrope. Uslijed tih teritorijalnih pretenzija, Turci će postepeno osvajati pojedine gradove prema unutrašnjem i sjeverozapadnom dijelu Bosne. Ostatak „bosanskog kraljevstva“ postepeno je uzmicalo pred osmanskom invazijom i prijetila mu je sudbina konačnog raspadanja i nestajanja. Kada je, uslijed tih invazija, osvojen i Doboj ne postoji jedinstven stav među historičarima. Prema H.Kreševljakoviću, Turci su grad Doboj zauzeli 22.februara 1503.godine5 dok A.Handžić, pak, pretpostavlja da su Turci zauzeli gradove Maglaj, Doboj i Tešanj 1476.godine koji su i predstavljali središte pomenutog kraljevstva bosanskog6,

3 Bošnjački memorandum, Biblioteka: „Nepoznati dokument“, priredio: Salko Čampara, „Ajsela“. Memorandum je sistemski potiskivan iz javnosti pa je uslijed toga gotovo ostao izvan publikacije sve do poslije rata 1995.godine kada ga je ponovo priredio i objavio Salko Čampara. U memorandumu se nalazi mnoštvo informacija o svim oblicima skrnavljenja vjerskih objekata, uništenja i zloupotrebe vakufa kao i svim oblicima povreda vjerskog i nacionalnog dostojanstva Bošnjaka. 4 O procesu formalno‐pravnog uređenja islamske zajednice u BiH više vidjeti u knjizi; M. Salkić, Ustavi Islamske zajednice, El kalem, 2001. 5 H.Kreševljaković, Kapetanije u BiH, izabrana djela, Sarajevo;str 157‐158 6 Handžić A., Gazi Husrev­begovi vakufi u Tešanjskoj nahiji u XVI st.,Anali GHB,II­III,1974, str.161­ 174. 270 odnosno da su netom poslije toga Mađari uspijeli ponovo zauzeti Tešanj, pa se zbog toga u mirivnom ugovoru zaključenog 1503.godine između Turske i Ugarske navodi da su pod turskom vlašću samo Maglaj i Doboj, dok je Tešanj vjerovatno ostao još kratko vrijeme pod kontrolom Ugara. U popisnom defteru iz 1468/69 navodi se da su 1477.godine popisani timarski posjedi dovjice timara izvjesnog kneza Jovašina i Stjepana. Obojica su navedene timare dobili kao nagradu zbog toga što su tvrđavu Doboj predali bez borbe7. Ovo je bili tipično strateško rješenje osmanskog sistema vlasti gdje su se jednom mirnom i mudrom politikom pridobijale kršćanske spahije, zadržavajući pri tome već zatečeno stanje i ustanove8. Da li je islam došao na područje grada Doboja i prije njegovog preuzimanja od strane Turaka teško bi se moglo potvrditi obzirom da iz tog perioda nemamo dostupnih podataka. Međutim ono što je relevantno i izvjesno, a što potvrđuje i Opširni popsi bosanskog sandžaka iz 1604.goidne, jeste da je već krajem XV i početkom XVI st u gradu Doboju postojala relativno čvrsta zajednica muslimana. To je bio razlog da se za vrijeme sultana Selima I (1512‐1520) izgradi džamija Selimija oko koje će se formirati i mahala koju će naseljavati dominantno muslimansko stanovništvo. Od tog perioda pa sve do danas u Doboju će biti prisutna institucinalno organizovana zajednica muslimana.

Organizacija vjerskog života muslimana u Doboju

Prvi relevantan izvor koji nam pruža nešto više informaciju o etničkoj i konfesionalnoj strukturi stanovništva u Doboju, kao i o organizaciji vjerskog života muslimana je opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604.godine. Iaoko je isti provođen prije svega iz fiskalnih razloga kako bi se popisali poreski obveznici, ovaj defter ipak sadrži dragocijene informacije na temelju kojih se može vršiti i analiza društvene strukture stanovništva po naseljima. Ovaj popsini defter obradio je A. Handžić na temelju kojeg će, isti autor, kasnije uraditi i podrobnu analizu društvene strukture stanovništva u BiH u radu pod naslovom: „Odruštvenoj strukturi stanovništva u Bosni početkom XVII st“. Prema navedenom defteru u samom gradu Doboju bilo je 83 muslimanske kuće sa još 16 odraslih neoženjenih koji su predstavljali potencijalne muslimaske kuće9. S druge strane što se tiče rajinskog stanovništva u Doboju je bilo ukupno 49 kuća od čega 20 muslimaskih i 29 nemuslimaskih10.. Ovi podaci nam ukazuju na činjenicu da je u samoj kasabi Doboj početkom XVII st.već postojala etablirana zajednica muslimana sa tendencijom širenja čemu će svakako dodatno doprinijeti i proces napuštanja seoskih i naseljavanje gradskih područjua od strane muslimana. Dodatni motiv naseljavanje područja koja su proglašena

7 Sumarni popis sandžaka Bosna 1468/6, priredio A.Aličić, Islamski kulturni centar, Mostar, 2008. 8 H.Šabanović, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1959., str.18 9 Handžić A., O društvenoj struktrui stanovništva u Bosni početkom XVII stoljeća,POF 32­33,1982­83, str. 129­146. 10 Isto, 271 kasabom bio je taj što je muslimasko stanovništvo bivalo oslobođeno plaćanja rajisnkog poreza. Ovaj proces povećanja muslimaskog stanovništva u Doboju dovest će do promjene statusa grada u administrativnom smislu, odnosno dovest će do formiranja kasabe sa orijentalno‐muslimanskom fizionomijom. Kasaba Doboj imala je jednu mahalu i to mahalu časne džamije umrlog sultana Selima kako se navodi u defteru. Kasaba je općenito imala vrlo bitnu stratešku ulogu unutar osmanske adminstrativne politike. U kasabi se razvijao i održavao osebujan kulturni, vjerski, ekonomski pa i vojni život stanovništva. Pogranične nahije kao što je Tešanj i kasabe unutar istih kao što je kasaba Doboj imale su i vojni strateški značaj. Međutim upravo zbog pograničnog položaja kasabe Doboj i Tešanj su se, kako ističe A.Handžić sporo razvijale11. O tome kako je izgledala čaršija u kasabi Doboj iz ranog osmanskog perioda nemamo nikakvog opisa. Tek jedan kratki opis čaršije u Doboju sa kraja 19 st. dao je Artur Evans u knjizi „Kroz Bosnu u vrijeme pobune 1875“ u kojoj se između ostalog navodi: „Duž obje strane bili su poređani obični dućani sa prozorima bez stakala. U njima su bile pomešane pamučne engleske tkanine, razni noževi, makaze i flaše sa evropskim etiketima, pune svakojakog alkohola, sa zlatom ukrašenom turskom odećom i mnoštvom raznih bakarnih i klasičnih poslužavnika i raznih posuda za vodu, po obliku kao lončići za kafu. U jednom dućanu prodavali su se grubi ručni mlinci za mlevenje soli“12 U skladu sa administrativnim sistemom Osmanskog carstva, da bi jedno naselje steklo status kasabe morali su se kumulativno ispuniti slijedeći uslovi: postojanje džemata, odnosno stalno nastanjenog muslimanskog stanovništva na jednom lokalitetu, zatim postojanje jedne džamije u kojoj će se izvršavati vjerski obredi a posebno sedmični obred‐džuma i postojanje trga odnosno postojanje čaršije sa organiziranom pazarnom trgovinom13. Ako analiziramo poziciju Doboja u kontekstu navedenih uslova onda možemo zaključiti da je Doboj ispunjavao sve naveden uslove i da je zbog toga predstavljao jednu od dvije kasabe u sklopu nahije Tešanj. Centralna građevina unutar kasabe bila je carska džamija Selimija izgrađena za vrijeme vladavine sultana Selima I (1512‐1520) i predstavljala je središnju ulogu u organizaciji vjerskog života muslimana u Doboju. Džamija je sagrađena u neposrednoj blizini tvrđave oko koje su se onda nizale zanatske radnje i drugi prateći objekti koji su činili jezgro čaršije unutar koje se odvijala trgovina koja je predstvljala žilu kucavicu gradskog stanovništva. Iz opširnog popisa bosanskog sandžaka iz 1604.godine saznajemo da je vjersku službu u džamiji Selimiji u vrijeme kada je vršen popis obavljao izvjesni Mustafa sin Hasana, dok je mujezin bio Ibrahim sin Hasana. Nije jasno da li se

11 A.Handžić, Gazi Husrev begov vakuf u Tešanjskoj nahiji u XVI st, Anali GHB II-III, 1974, str.161-174. 12 A.Evans; Kroz Bosnu u vrijeme pobune 1875.,Veselin Maselša, Srajevo, 1965. 13 A.Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI st.,POF, XXV, 1975, str.133-169. 272 radi o dvojici braće, ili je po srijedi nešto drugo. Obzirom da su obojica vršili službu u sklopu carske džamije kao vjerski službenici obojica su uživali timarske posjede kao i platu iz državne kase odnosno iz džizje kadiluka Brod14. Održavanje džamije kao što su osvjetljenje i prostirke, također su finansirane iz državne bagajne15. Ono što je interesantno također, jeste da se među rajom koja živi u Doboju, a koja pripada Tešnju, spominje i izvjesni Hasan‐dede koji u posjedu drži zemin Husejnov sina Ramadanovog koji taj zemin sada uživa njegova kći Emina hatun i da se isti tretira kao čift. Vrlo je znakovito spominjanje dodatka „dede“ uz ime gore pomenutog Hasana. Ovaj dodatak može označavati i šejhovsku titulu koju nalazimo kao zvanje u mevlevijskom, halvetijskom i bektašijskom tarikatu za istaknutije derviše. Ako je Hasan dede bio istaknuti šejh nekog od tarikatskog reda onda nam to ukazuje na činjenicu da je u Doboju u to vrijeme vrlo vjerovatno postojala razvijena derviška tradicija. Zanimljivo je i to da je jedan od kapetana dobojske kapetanije s početka 19 st. po imenu Sinan‐kapetan bio priklonjen nekom od derviških redova16. Na njegovom turbetu , kako navodi Kreševljaković, ne piše da je bio kapetan već stoji Sinan‐dede što aludira na njegovu dervišku ulogu. Ovo nam potvrđuje činjenicu da je u Doboju egzistirao neki derviških redova ili više njih samo se ne zna u kojem intenzitetu i u kojoj formi. Osim džamije Selimija u Doboju će u vrijeme osmanske uprave, tačnije 1756.godine, biti izgrađena još jedna džamija danas poznata kao Trnjak džamija ili donja džamija, a uz džamiju formirana je i Trnjak mahala. Doduše podatci o ovoj džamiji su oskudni, pa se tako ne zna na koji način je džamija izgrađena i ko je zapravo graditelj iste. Ako uzmemo da je godina izgradnje džamije tačna i pouzdana onda možemo potvrditi tezu da se, uprkos nepovoljnim okolnostima koje su generalno negativno uticale na demografiju bošnjačke populacije, broj muslimana u Doboju povećavao i da je potreba za još jednom džamijom bila evidentna. Organizacija vjerskog života u osmanskom periodu bila je upotpunjena uvođenjem osnovnog vjerskog obrazovanja kroz insituciju mekteba. Djeca u periodu od sedme godine života bila su obavezna prisustvovati mektebskoj nastavi, odnosno kako navodi M.Hadžijahić:“Mektebskom nastavom bilo je obuhvaćeno gotovo svo gradsko stanovništvo muškog i ženskog spola, u onim selima,nastavlja Hadžijahić, gdje nije postojao mekteb ili se nalazio daleko, obuku iz vjeronauke obavljali su sezonski učitelji, zvani sejjar muallimi“17. Isti autor navodi da je prema služebnim podacima 1870.godine bilo 850 mekteba u BiH ida je bilo 39.472 đaka18. Osim mekteba postojale su i medrese u kojima se stjecala viša vjerska naobrazba. Vrlo izvjesno je da je mektesko obrazovanje

14 Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604.god., sv. III, Sarajevo, 2003, priredila A.Kupusović 15 Isto, 16 H.Kreševljaković, Izabrana djela/ Kapetanije u BiH, Veselin Masleša, 1991, str. 157. 17 M.Hadžijahić, M. Traljić, N. Šukrić, Islam i muslimani, Sarajevo, 1977, str 69 18 Ibid, str.69 273 postojalo u sklopu džamije Selimije, a kasnije i u sklopu džamije Trnjak dok se za postojanje medrese u ovom periodu u Doboju ne može potvrditi jer ne postoje relevantni dokazi. Osim toga osnivanje takvih škola iziskivalo je postojanje vakufa iz kojeg bi se finansiralo funkcioniranje medrese o čemu, također, nemamo dokaza. Što se tiče šireg područja Doboja, odnosno naselja izvan kasabe a koja danas predstavljaju sastavni dio Medžlisa IZ Doboj, u defteru se navode neka od tih naselja koja i danas egzistiraju i djeluju u organizacijskom smislu u sklopu Medžlisa IZ Doboj. Tako se navodi selo Mravići19 u kojemu se po popisu nalazilo ukupno 45 muslimanskih kuća od čega 19 neoženjenih potencijalnih domaćinstava, dok se nemuslimani ne spominju što bi moglo značiti da ih u to vrijeme nije bilo u ovom selu. U selu Makljenovac20 ukupno se navodi 16 muslimanskih domaćinstava dok se i ovdje nemuslimani ne spominju. Spomenut ćemo još i današnje selo Matuzići koje se, u to vrijeme, navodi kao dio zemina u selu Kraševo i imalo je ukupno 5 muslimana sa zeminom. Selo Gornje Ularice u kojem danas nema muslimana pa u organizacijskom smislu nije ni povezano sa Medžlisom IZ Doboj, prema popisu iz 1604.godine bilo je 17 muslimanskih domaćinstava i 3 potencijalna domaćistva. U selu Ostružnja Dolnja i Gornja21, koje također nije u organizacijskom smislu povezano sa Medžlisom IZ Doboj jer nije formirano kao džemat, bilo je ukupno 13 oženjenih muslimana dok je nemuslimanskih kuća bilo 42. U Mahali Brestova22, odnosno dio sela Ćesnica bilo je 31 nemuslimaska kuća bez navođenja podataka o postojanju muslimaskih domaćinstava. U selu Ćesnica, odnosno danas Pojezovna23 bilo je ukupno 62 nemuslmanske kuće, dok muslimanskih domaćinstava nema. U Mahali Vrinjak24, dio sela Omanjska navodi se da je postojalo 7 nemuslimasnkih domaćinstava. Ovi podaci potvrđuju tezu da je muslimansko stanovništvo kako smo naprijed kazali napuštalo seoska naselja i nastanjivalo se u području kasabe ili u neposrednoj blizini oko kasabe. Nažalost drugih podataka iz ovog perioda nismo pronašli ali je vjerovatno da bi se potpunija i jasnija slika prilika vjerskog života na području kasabe Doboja mogla dobiti iz drugih popisnih deftera koji nam nisu dostupni za analizu. Vjerovatno bi se više podataka o ovoj temi ali i drugim moglo pronaći u slijedećim defterima po godinama: 1485, 1489, 1516, 1530, 1542 i 1570 kao i defterima koji su obuhvatali period poslije opširnog popisa bosanskog sandžaka iz 1604.godine. Očekivati je da će u narednom periodu neki od ovih deftera biti obrađeni od strane naših uvaženih osmanista čime bismo imali mogućnost da

19 Danas istoimeni džemat sjeverozapadno od Doboja, 20 Danas istomeni džemat sjeverozapadno od Doboja, poznato još kao i Plane. 21 Zapadno od Doboja 22 Prema A.Handžiću radi se o današnjem selu Sjeverozapadno od Doboja 23 Prema A.Handžiću radi se o današnjem selu Pojezna, sjeverozapadno od Doboja 24 Prema A.Handžiću danas Vranjak, dio sela Cerovica, jugozapadno od Doboja 274 dođemo do objektivnijih analiza i studija, što bi svakako doprinjelo dodatnom rasvjetljavanju ukupnih prilika za vrijeme osmanske vlasti u Bosni.

III. Organizacija vjerskog života muslimana u Doboju nakon osmanske uprave

Kako bismo potpunije razumijeli organizaciju vjerskog života na području grada Doboja nakon osmanskog perioda vladavine, u nastavku ćemo se ukratko upoznati sa sadržajem pravnih akata koji su bili na snazi do II sv.rata i koji su uređivali organizaciju vjerskog života muslimana, a to su: Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko mearifskih poslova u BiH, zatim Ustav iz 1930.godine i Ustav iz 1936.godine.

Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko mearifskih poslaova u Bosni i Hercegovini

Kako smo u uvodnom dijelu naveli organizacija vjerskog života u vrijeme nakon dolaska austrougarske bitno se drugačije razlikuje od organizacije u osmanskom periodu i kako ističe prof. E.Durmišević u postosmanskom periodu doći će do potpune institucionalizacije islama u BiH. Ova institucionalizacija podrazumijevala je ustrojstvo Islamske zajednice kao posebne sui generis organizacije, sa određenim stepenom autokefalnosti odnosno slobodnog uređenja vlastitih institucija. U praktičnom smislu, ovo je značilo donošenje posebnih pravnih propisa kojima se uređuje ovo pitanje. U zavisnosti od sistema vlasti unutar kojeg je djelovala Islamska zajednica bit će i donošeni različiti ustavi i pravni propisi koji su tretirali unutrašnju organizaciju shodno ideološkim osnovama datog sistema. Tako je Austro Ugarska monarhija ozakonila poseban Štatut kojim se regulišu osnovna temeljna pitanja vjersko prosvjetnog ustrojstva Islamske zajednice u BiH. Ovo je prvi akt ove prirode koji institucionalno uređuje organizaciju vjerskog života muslimana. Sam ustav bio je izuzetno dobro koncipiran i sređen i odgovarao je duhu šerijata i ujedno predstavlja temeljni osnov svim budućim ustavima koji će biti doneseni. Što se tiče organizacionog ustrojstva, Štatutom je bilo predeviđena podjela poslova na vakufsko mearifske25 i vjerske poslove. Organi vakufsko mearifske uprave su: 1. džematske skupštine, 2. džematski medžlisi, 3. kotarska povjerenstva, 4. Sabor i 5. Saborski odbor.

25 Vakufsko mearifski poslovi obuhvataju dva segmenta djelovanja IZ a to su: upravljanje vakufima koji čine sastavni dio imovine IZ, kao i mearifske ili prosvjetne poslove koji se tiču organizacije obrazovnog sistema unutar IZ. 275

Vjerski organi su: 1. Ulema medžlis 2. Reisu‐l‐ulema i 3. Muftije Osim navedenog Štatut vrlo detaljno razrađuje pitanje vakufsko mearifskog školstva gdje se predviđa dva nivoa obrazovanja kroz mektebe i medrese. Mektebi su osnovne početne vjerske škole i ono je bilo obavezno, odnosno nije se moglo bez posebnog razloga izbjegavati. Mektebsko obrazovanje imalo se provoditi po savremenim metodama (mektebi ibtidaije). U svrhu osposobljavanja stručnog kadra koji će raditi u mektebima bit će formiran daru‐l‐muallimin. Medrese su bile škole višeg ranga koje su osnivane sa ciljem obraovanja dovoljnog broja vjerskih službenika (hodža, imama) koji bi zadovoljavao potrebe na terenu.

Ustav IZ iz 1930.godine

Nakon 1918.godine kada je Bosna ušla u sastav Kraljevine SHS, Bošnjaci će se ponovno naći u veoma teškom nacionalnom, vjerskom, kulturnom i ekonomskom položaju. U novonastalim okolnostima naći će se i Islamska zajednica. Ovaj period uzima se kao period najlošije organizacije Islamske zajednice26. Kraljevina će tako 31.januara 1930.godine donijeti poseban Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici. Ubrzo nakon usvajanja pomenutog zakona donešen je i novi ustav Islamske zajednice u skladu sa procedurom koju je propisao Zakon. Ustav je idalje prividno podržavo samostalnost ali je bilo očito da se Islamska zajednica našla pod indirektnim uticajem vlasti jer je u samom Ustavu a i Zakonu bila prediveđena potrebna saglasnost nadležnog ministarstva ili samog Kralja u određenim procedurama. Prema ustavu Kraljevina je imala vrhovnog nadzora nad upravljanjem imovinom Islamske zajednice iz čega se također može zaključiti da je autonomnost bila samo deklerativnog karektera. Što se tiče organizacione strukture ona je gotovo identična onoj prethodnoj i obuhvatala je slijedeće organe: 1. džematski medžlis; 2. sresko vakufsko‐mearifsko povjerenstvo; 3. vakufsko mearifsko vijeće u sarajevu i Skolju; 4. muftijstva; 5. ulema‐medžlis u Srajevu i Skoplju i 6. vrhovno vjersko starješinstvo u Beogradu na čijem čelu se nalazi Reisu‐l‐ ulema. U ovom slučaju nas zanima ustavna pozicija džematskog medžlisa i vakufsko‐mearifskog povjerenstva. Džematski medžlis je osnovni organ u cjelokupnoj strukturi Islamske zajednice i činili su ga jedan ili više susjednih džemata u koijma ima najmanje

26 M.Salkić; Ustavi Islamske zajednice, El- kalem, 2001, str.83 276

300 muslimanskih domaćinstava. Džemat je funkcionirao preko džematskog zbora koji su sačinjavali svi oni koji su navršili 21 godinu života. Džematski zbor je imao ulogu da izabere džematski medžlis. Na čelu džematskog medžlisa nalazio se imam matičar i imao je najmanje 5 članova i taj broj se povećavao shodno broju muslimana dotičnog džemata. Prema ustavu džematski medžlis odlučivao je o bitnim segmentima vjerskog i vakufsko mearifskog života u džematu. Tako je džematski medžlis između ostalog upućivao prijedloge vakufsko mearifskom povjerenstvu, izvršavao odluke viših organa Islamske zajednice, brinuo se o ukupnoj vakufskoj imovini na svom području, brinuop se o potrebnim sredstvima za izdržavanje džamija i mekteba i dr. Sresko vakufsko‐mearifsko povjerenstvo je organ vjersko prosvjetne i vakufsko mearifske uprave u srezu. Sjedište ovog organa u pravilu obuhvatalo je mjesto i teritorij sreske upravne vlasti. Broj članova povjerenstva bio je od pet do sedam shodno tome koliko muslimana živi na području dotičnog sreza. Osnovna razlika u odnonu na koncept rada Povjerenstva kako je bilo predviđeno Štatutom jeste u tome što je ovim Ustavom predviđeno da član Povjernetsva i njegov predsjednik bude jedan od šerijatskih sudija kojeg odredi ministar pravde uz prethodno mišljenje Ulema medžlisa i upravnog odbora Vakufkso‐mearifskog vijeća. Ovakvo ustavno uređenje predstavlja narušavanje principe demokratkog i autonomnog djelovanja Islamske zajednice jer je postojala mogućnost indirektnog uticaja od strane državne vlasti na rad samog Povjerenstva. Nadležnosti povjerenstva bile su između ostalog; nadziranje rada džematskih medžlisa, vođenje evidencije o cjelokupnoj vakufskoj imovini na području sreza, davanje saglasnosti za osniovanje građenje džamija i drugih potrebnih objekata, pitanja zamjene kupovine i opterećanje vakufske imovine, izvšavanje odluka viših organa kao i drugih poslova.

Ustav IZ iz 1936.godine

Ustav iz 1936.godine bio je nešto povoljniji za Islamsku zajednicu jer je izvršena revizija zakonskih propisa o položaju IZ. Ustav je donešen 25.marta 1936.godine a od strane Kralja potpisan je 24.oktobra 1936.godine. Novi ustav je zadržao gotovo identičnu organizacionu strukturu s tim da je umjesto vakufsko mearifskog vijeća uspostavljen vakufsko mearifski sabor koji je imao gotovo identične nadležnosti samo je bila razlika u izboru u ova dva organa. Organi po novom ustavu su: ‐ džematski medžlis ‐ sresko vakufsko‐mearifsko povjerenstvo, ‐ ulema‐medžlis u Sarajevu i Skoplju, ‐ vakufsko‐mearifski sabor u Sarajevu i Skoplju, zajedno sa svojim organima, saborskim odborom i vakufskom direkcijom, ‐ reisu‐l‐ulema u Sarajevu sa svojim Užim i Širim savjetom.

277

Odredbe koje se odnose na džematski medžlis i sresko vakufsko mearifsko povjerenstvo su gotovo identične onim iz prethodnog ustava, a osnovna razlika je u tome što sada član i predsjednik po položaju vakufskog mearifskog povjerenstva ne mora biti neki od šerijatksih sudija. Ustav je inače donešen u nešto povoljnijim uslovima za muslimane u trenutku kada su se dešavala velika unutar politička i nacionalna previranja koja su zahvatila Kraljevinu Jugoslaviju. Značajan doprinos u poboljšanju ukupnih prilika za muslimane dao je i sam M.Spaho. Jedan od uslova za njegov ulazak u koaliciju sa Stojadinovićem i Korošcem bio je da se izvrši ustavna reorganizacija Islamske zajednice uz donošenje novog ustava27. Ovaj ustav ostat će na snazi do završetka II sv.rata kada je donešen novi Ustav iz 1947.godine kojim će započeti mračni period organizacije vjerskog života, jer je Komunistaička partija promovirala i podržavala ateizaciju jugoslovenskog društva uslijed čega su vjerske organizacije, pa samim tim i Islamska zajednica, u potpunosti marginalizirane i destruirane.

Osvrt na arhivsku dokumentaciju

U nastavku ćemo se osvrnuti na arhivksu dokumentaciju koja tretira organizaciju vjerskog života muslimana u Doboju u periodu od Austro‐Ugrarske uprave do Drugog svjetskog rata. Obzirom da je Doboj nekada bio u sastavu kotara i sreza Tešanj, djelujući kao slavna kotarska/sreska ispostava, vrlo značajne izvore za ovu temu pronašli smo u arhivu Medžlisa IZ‐e Tešanj. Ovom prilikom srdačno se zahvaljujemo uposlenicima Medžlisa IZ Tešanj koji su nam ustupili ovu vrijednu arhivsku građu koju smo pažljivo elektronski obradili i arhivirali. Smatramo da je ovaj način sagledavanja pozicije Doboja od osobitog značaja, posebno ako se uzme u obzir činenica da je arhivska građa Medžlisa IZ Doboj u prethodnoj agresiji na BiH u potpunosti uništena i devastirana. Arhivska okumentacija nije kataloški sređena i zavedena pa ćemo svaki dokument koji budemo analizirali predstaviti deskriptivno.

Vakufsko mearifski džematski medžlis Doboj i Vakufsko mearifsko povjerenstvo u Tešnju

Iz jednog dokumenta, djelovodni broj 17, koji datira iz 1912.godine vidimo da je postojao vakufsko mearifski džematski medžlis Doboj. Dokument je upućen vakufskom saborskom odboru u Sarajevu. Iz sadržaja akta saznajemo da je prilikom proračuna Sukije džamije (Selimija) za 1913 godinu, mutevelija vakufa propustio u isti uvrstiti „potrebitu svotu za podenje džamije“ zbog čega

27 Ibid, str.119-126 278 pomenuti džematski medžlis Doboj „smjerno moli visoki saborski odbor28 da proračun ove džamije blagoizvoli naknadno odobriti 500 Kr.za podenje i nasipanje ispod poda“. Na poleđini dopisa navodi se da je prepis akta upućen Kotarskom vakufsko‐mearifskom povjerenstvu u Tešnju, iz čega se da potvrditi da je džematski medžlis Doboj bio u stastavu navedenog Povjerenstva. Akt je potpisan od strane predsjednika džematskog medžlisa Doboj izvjesnog Hadžimujagića. Iz dopisa broj 826/10 od 19.februara 1910.godine a koji je Vakufsko mearifski saborski odbor uputio Kotarskom vakufsko mearifskom povjerenstvu u Tešnju, saznajemo da je data saglasnost da član Povjerenstva u Tešnju bude Hakibeg Kapetanović iz Doboja. Dopisom broj: 233/910 od 04.juna 1910.godine Kotarsko povjerenstvo u Tešnju obratilo se Vakufsko mearifskom saborskom odboru sa prijedlogom da se na temelju paragrafa 21 autonomnog Štatuta oduzme časnog zvanja kao predsjedniku džematskog medžlisa Begi Hadžimujagiću iz Doboja pošto isti svoju dužnost nikako ne vrši. U istom dopisu Povjerenstvo predlaže da se za predsjednika postavi Ahmetaga Mulalić koji jei bez tog zvanja ovom povjerenstvu dosta pomoći u rešavanju uredski poslova pružio. Prema dopisu koji je upućen Kotarskom vakufsko‐mearifskom povjerenstvu u Tešnju 23.decembra 1912.godine, od strane džematskog medžlisa Doboj saznajemo da je održana sjednica džematskog medžlisa 18 novembra 1912.godine na kojoj su bili prisutni izvjesni Meho Makar muhtar i Salih Hadžikadunić, obojica iz Turskog Makljenovca, koji su tom prilikom podnijeli slijedeću molbu: „Mi smo početkom 1912.godine htjeli napraviti mekteb u svom selu ali se nismo mogli sporazumiti za mjesto te smo napravili mjesto jednog dva“. Iz dopisa nadalje saznajemo da su gore pomenuti zatražili uvakufljenje i potporu iz Centralne vakufske blagajne kako bi finansirali hodže u oba mekteba. Centralna vakufska blagajna ih je nakon toga uputila da se obrate Kotarskom vakusko mearifskom povjerenstvu, odnosno Predsjednik istog je zatražio od Džematskog medžlisa da se izjasni po navedenoj molbi i zahtjevu. Nakon što je saslušao obojicu aktivno legitimiranih u ovoj stvari, džematski medžlis Doboj zaključuje da preporuči slavnom naslovu mekteb za gragju dozvolom glasećom na Aliju Mešića. Razlog za ovakvu odluku, kako se navodi u dopisu, jeste što je predloženi mekteb napravljen prije. Zemljište je poklonjeno. Zgrada je masivnija i crijepom pokrivena, dočim drugi je daskom pokriven. Hodža je sposobniji. Na kraju akta zaključuje se: „Doduše kod drugog mekteba je više kuća ali ni ovom mektebu predloženom nije daleko“. Akt potpisuje predsjednik džematskog medžlisa Doboj vlastoručno M.Hadžimujagić.

28 Saborski odbor bio je upravni i izvršni organ Sabora. Obavljao je širok krug poslova kao što su: nadziranje rada kotarskih povjerenstava, ubiranje vakufsko mearifskih prihoda, postavljanje advokata za vođenje parnica pojedinih vakufa, izrada nacrta novih propisa za vakufsko mearifsku upravu i provođenje zaključaka Sabora kao i mnoge druge poslove. 279

Vidimo da je džematski medžlis Doboj obuhvatao i današnji džemat Makljenovac‐Plane, a osim njega obuhvatao je i današnji: Miljkovac, Čaire, Orašje, Selimiju i Trnjak. Što se tiče današnjih džemata Mraviće i Matuziće, isti su se nalazili u sastavu džematskog medžlisa Lepenica što se može vidjeti iz zapsinika sa sjednice Kotarskog povjerenstva u Tešnju od 7.6.1910,godine.

Odgojno obrazovne ustanove u Doboju

Na temelju dopisa br.6 iz 1910.godine koji je upućen Kotarskom vakufsko mearifskom povjerenstvu u Tešnju od strane Vakufsko mearifskog džematskog medžlisa Doboj, može se zaključiti da je na sjednici od 20.03. 1910.godine džematski medžlis odlučio otvoriti žensku mektebi ibtidaiju. U dopisu se nadalje obrazlaže na koji način bi se finansirao rad ovog mekteba, pa se navodi da će mjesečna plaća muallima koji će za ovu godinu jedini podučavati iznositi 30 Kr.a namirivat će se od dohodaka vakufa Selimije i Trnjak mekteba. Što se tiče programa rada mekteba navedeno je u dopisu dalje da će se u mektebu podučavati po nastavnom planu ustanovljenom za muške mektebi ibtidaije dok se ne ustanovi nastavni plan i program za ženske mektebi ibtidaije. Za muallimi evvaba džemtski medžlis predlaže Mulla ef. Bajrića. Ovaj dopis proslijedilo je Kotarsko povjerenstvo u Tešnju na daljnje razmatranje Vakufsko mearifskom saborskom odboru u Sarajevu koje je odbilo ovaj prijedlog sa slijedećim obrazloženjem: To povjerenstvo nije takog predloga stavilo kad je predložilo proračun, pa se nije mogao taj mekteb ni zaključiti da se otvori. Osim toga iskkazani prihod vakufa mekteba Sukije i Trnjaka nije musaid da pokrije nužne troškove. Zato neka se otvorenje ovoga mekteba za ovu godinu odgodi. Megju tim neka se nastoji namaknuti pokriće koje treba za taj mekteb, a onda neka se u proračunu za dojduću godinu 1911.uvrsti i ovamo na odobrenje predloži. Iz dopisa saznajemo da je već ranije osnovana muška mektebi ibtidaija i da uporedo postoje i Selimija i Trnjak mektebi kao zasebni oblici vjerskog obrazovanja. Da je već ranije postojala muška mektebi ibtidaija može se vidjeti i iz dopisa broj: 23/1910, upućen od strane Kotarskog vakufsko mearifksog povjerenstva u Tešanju. Navedenim dopisom se od Uprave mektebi ibtidaije traži da čim prije spremi iskaz o upisu učenika početkom školske 1909­ 1910.godine. Iz sadržaja molbe koja je upućena Vakufsko mearifskom saborskom odboru u Sarajevu saznajemo da je prvi muallim muške mektebi ibtidaije bio Omer ef. Huskić. Prema Štatutu, mektebi su početne islamske vjerske škole. Obuka se u mektebima mora urediti po sistemu novog vremena, te su zbog toga osnivane mektebi ibtidaije koje su imale prilagođen koncept vjerskog i svjetovnog obrazovanja. Iz dopisa, broj: 2/1914 od 08.januara 1914.godine, koji je od strane Vakufsko mearifskog džematskog medžlisa iz Doboja upućen slavnom Kotarskom vakufsko mearifskom povjerenstvu u Tešnju, vidi se da je postojao i

280 vakuf ženskog mekteba u Doboju. U dopisu se navodi da je mutevelija vakufa Sukije džamije i ujedinjenih vakufa ženskog mekteba u Doboju podnio ostavku i da predlaže da se za muteveliju pomenutih vakufa postavi izvjesni Ibrahimaga Hadžimujagić, trgovac iz Doboja. U dopisu se nadalje moli slavni naslov da se u dekretu za novog muteveliju napiše da je mutevelija: Sukije (Selimije) džamije i istoimenog mekteba, medrese, Trnjak mekteba i ženskog mektebajer svi ovi vakufi imadu u gruntovnici napisani“. Što se tiče pominjanja medrese u Doboju nismo uspijeli utvrditi o kojem obliku medrese se radi niti gdje je bilo sjedište iste. Vjerovatno se radi o medresi nižeg ranga ili se pod medresom misli na već postojeći muški mektebi ibtidaije što je najvjerovatnije. Kada su u pitanju mektebi vidimo da je postojala podjela mekteba na muške i ženske, o čemu postoje i svjedočanstva još uvijek živih ljudi u Doboju koji su pohađali mektebe u to vrijeme29 Još jedan dopis od 23.augusta 1922.godine upućen Kotarskom vakufsko mearifskom povjerenstvu u Tešnju od strane Vakufsko mearifskog saborskog odbora u Sarajevu, potvrđuje da su postojali: Trnjak ženski mekteb u Doboju, medresa i Sukija mekteb. U aktu iz 1934 godine upućen sreskom vakufskom mearifskom povjerenstvu u Tešnju upućen od strane hafiza Emina Grbešića, muallim ženskog mekteba u Doboju, navodi se da će se održati ispit ženskog mekteba u čaršijskoj džamiji 25.maja 1934 godine. Prema jednom dopisu broj: 3559/34 od 18.novembra 1934.godine vidimo da je u Doboju osim mektebaskog obrazovanja postojala i vjeronauka u osnovnoj školi u Doboju. Navedenim dopisom Ulema medžlis u Sarajevu traži od Sreskog vakufsko mearifskog povjerenstva u Tešnju da dostavi izvještaj o prinadležnostima između ostalih i za Mehinagić Mehmeda ef., kao vjeroučitelja osnovne škole u Doboju.

Islamsko sirotište u Doboju

Dokument od 8.januara 1914.godine zaveden pod djelovodnim brojem 1. do kojeg smo došli, a koji je upućen Kotarskom vakufsko mearifskom povjerenstvu u Tešnju od strane Vakufsko mearifskog džematskog medžlisa Doboj, ukazuje na činjenicu da je u Doboju u to vrijeme postojalo islamsko sirotište. Dopisom se umoljava slavni naslov da se džematski medžlis izvjesti može li Islamsko sirotište primiti dvoje djece iz Doboja i kada bi ih primilo.

29 Gosp.Asif Didić iz Doboja u razgovoru mi je potvrdio da je pohađao muški mekteb- ibtidaiju. Pomenuti mekteb prema riječima Asifa nalazio se nedaleko od čaršijske džamije Selimijja ulicom pored Gradine, još je dodao da mu je pamćenje od prošle (2013) godine počelo blijediti te da je više informacija znao ranije. Što se tiče mjesta gdje bio smješten ženski mekteb gosp.Asif nije mi znao odgovoriti. Inače, gosp.Asif rođen je 1927.godine, fakultetski je školovan, obavljao je i funkciju direktora u jednoj dobojskoj firmi od prije rata. Bio je i prosvjetni radnik odakle je i penzionisan. Za vrijeme rata (1992-1995) bio je u Doboju. 281

Nadalje se navodi „primjećuje se da ih u Doboju imade desetero za sirotišta“. Akt je potpisan od pomenutog predsjednika Hadžimujagića. Akt je upućen na daljnje uredovanje vakufsko mearifskom saborskom odboru u Sarajevu. Iz potpisa prepisa saznajemo da je predsjednik tadašnjeg kotarskog povjerenstva u Tešnju bio izvjesni Smailbegović. Vidimo da je džematski medžlis između ostalog imao ulogu da vodi sirotište a da je nadzor nad radom imalo vakufsko mearifsko povjerenstvo. Ono što je simptomatično jeste velik broj siročadi u to vrijeme. Pretpostaviti je da su razlog takvom stanju bile opće prilike koje su vladale pred početak I sv.rata i da su vjerovatno uslijed učešća i pogibije u ratnim dejstvima koja su uslijedila a u kojima su učestvovali i ljudi iz Doboja, ostajao velik broj udovica i djece bez roditeljskog staranja. Islamska zajednica vodila je brigu o jetimskoj populaciji nalazeći to utemeljenim na kur'anskom principu da se siroče ne ucvili i ne prepusti beznađu.

Islamska kiraethana­čitaonica u Doboju

Zanimljivo je da je u Doboju postojala i islamska kiraethana odnsono čitaonica. Prema pečatu koji se nalazi na jednom dokumentu od 19.januara 1931.godine može se zaključiti da je čitaonica osnovana 1905.godine. Pečat je okruglog oblika u čijoj unutršnjosti se nalazi polumjesec i dvojezičnim slovima (bosanskim i arapskim) ispisan je tekst islamska čitaonica u Doboju. Dopis je zaveden pod djelovodnim broj 4..,i upućen je sreskom vakufsko‐mearifskom povjerenstvu u Tešnju u kojem se ovo povjerenstvo obavještava da će se 28.januara 1931.godine u 8 sati održati izvanredna skupština radi likvidacije društva. Nadalje saznajemo da je prema pravilima društva predviđeno da imetak pripada vakufu muškog i ženskog mekteba u Doboju u slučaju likvidacije. Na kraju se traži od povjerenstva da pošalje svog opunomoćenog delegata na skupštinu koji će preuzeti društvenu imovinu kao i društvenu pasivu. U potpisu akta navodi se predsjednik društva izvjesni H.I.Džananović. Iz izvještaja o likvidaciji koje je upućeno od strane Islamske kiraethane saznajemo da je čiatonica imala vlastitu zgradu i društvei inventar kao i pasivu u iznosu od 3.102 dinara. U odgovoru na podneseni izvještaj predsjednik sreskog vakufsko mearifskog povjerenstva u Tešnju opunomoćuje Abdulganija Ganibegovića, vakufskog muteveliju u Doboju, da preuzme navedenu imovinu u korist vakufa muškog i ženskog mekteba u Doboju. Iz navedenog možemo zaključiti da je u skladu sa novim ustavom IZ ukinut naziv kotarsko povjerenstvo i da se sada naziva sresko što je odgovaralo novom upravnom uređenju nove države Krlajevine Jugoslavije. Vidimo da je džematski medžlis Doboj idalje u sastavu vakufsko‐mearifskog povjernstva u Tešanju.

282

Reorganizacija Ulema medžlisa

U dopisu broj 64/13 od 16.augusta 1933.godine upućenom od strane Ulema‐medžlisa u Sarajevu, a kojim se vrši reorganizacija postojećeg Ulema medžlisa, stoji da su za srez Tešanj odregjeni slijedeći džemati Sreskog vakufsko‐mearifskog povjerenstva u Tešnju: 1. Doboj, 2) Lepenica, 3) Miljanovci, 4) Teslić, 5) Tešanj i 6) Trepče. Na ovaj način formirani su i imamati koji su odgovarali gore navedenoj podjeli. Iz ovog dopisa može se zaključiti da je Sresko vakufsko‐mearifsko povjernstvo u Tešnju bilo u sastavu Muftijstva banjalučkog. Od vakufsko mearifskog povjerenstva se traži da između podređenih matičara predloži najvrijednije i najsposobnije za džematske imame. Pri predlaganju navodi se dalje imajte u vidu sve funkcije, koje će dotični kao džematski imam imati da vrši: vogjene matica i kancelarije džematskog medžlisa, vjeronauku u područnim osnovnim školama, a u koliko ovih nema u dovoljnoj mjeri zao njegov uposlenje, onda u područnim mektebima, vaz, hitabet, imamet i drugo s ovim u vezi. Odgovor na ovaj dopis upućen je Muftijstvu banjalučkom a u kojem se predlaže da se svi dosadašnji imami matičari ostave i dalje na matičarskoj dužnosti. Gornji predlog obrazlaže se time, što su sadanji imami matičari dobro uvedeni u matičarski posaoi da savjesno i marljivo obavljaju poslove džamijskih imama, hatiba i vaiza i da im se mogu povjeriti poslovi predsjedništva džematskim zborom i džematskim medžlisom. Može se zaključiti da su tadašnji imami vršili i ulogu matičara odnsono vodili su matične knjige. Prema dopisu iz 1934 godine a koji nosi naslov statistički podaci za 1933.godinu iz potpisa akta može se vidjeti da je funkciju imama matičara u to vrijeme vršio hafiz Salih Salihbašić.

Ukidanje sreza tešanjskog i formiranje srezova dobojskog i teslićkog

Iz akta Načelstva sreza Tešanjskog pod brojem 11258/33 od 23.aprila 1933.godine upućenom imamatu u Tešnju može se zaključiti da se u skladu sa Zakonom o formiranju novih srezova u Vrbaskoj banovini ukida srez Tešanj a da se istovremeno formiraju srezovi Doboj i Teslić. U zaključku ovog akta navodi se : svi pravoslasvni i rimokatolički sveštenici i imamati i ostale konfesije kao i druga nadleštva izveštavaju se o prednjem znanja radi i daljneg postupka po Zakonu. U jednom drugom dopisu broj: 19/934 upućen Vakufskoj direkciji od strane džematskog medžlisa Doboj navodi se između ostalog Ujedno se moli za riješenje o obrazovanju Sreskog vakufsko mearifskog povjerenstva u Doboju. Akt potpisuje predsjednik džematskog medžlisa Salihbašić H. Salih. Iz akta broj 20.746/40 od 25.novembra 1940.godine upućen od strane Vakkufske direkcije svim sreskim vakufsko mearifskim povjerenstvima i imamatima na području Vakufske direkcije u Sarajevu saznajemo da je izvršena teritorijalna reorganizacija imamata na području srezova dobosjkog,

283 maglajaskog i gračaničkog. Prema navedenom zaključku sjedište imamata džemata u Stjepan‐Polju sreza gračaničkog prenosi se u selo Klokotnica (između mosta i škole) sreza dobojskog i da mu se pripoje sela: Klokotnica, Velika Brijesnica, Mala Brijesnica (koja su sela pripadala imamatu u Stjepan­ Polju) Stanić Rijeka koja je pripadala imamatu Lukavici sreza gračaničkog i Suho Polje koje je pripadalo imamatu džemata u Ševarlijama sreza Maglajskog. Na kraju zaključka se navodi: da se selo Svjetliča odvoji od imamata džemata u Lukavici sreza gračaničkog i pripoji imamatu džemata u Doboju. Iz ovog zaključka se vidi da su svi džemati koji danas pripadaju Medžlisu IZ Doboj: Velika Brijesnica, Mala Brijsenica, Klokotnica, Stanić Rijeka, Lukavica i Svjetliča do 1940.godine pripadali srezu gračaničkom. Lukavica Rijeka je bilo sjedište imamata džemata u čijem sastavu je bio i džemat Svejtliča koji se pripaja imamatu džemata u Doboju. Današnji džemat Ševarlije koji se nalazi u sastavu Medžlisa IZ Doboj bio je sjedište imama džemata i pripadao je srezu maglajskom. Vidimo da se ovim legislativnim rješenjim postepeno uspostavljaju konture i granice današnjeg Medžlisa IZ Doboj. Da je postojao i funkcionisao Srez dobojski vidi se i iz dopisa Ulema medžlisa iz Sarajeva, broj: 12/35 od 02.maja 1935.godine a kojim se daje odobrenje hfz.Eminu Grbešiću da može vršiti funkciju muezina Trnjak džamije. U dopisu stoj: „Gospodinu Grbešiću hafiz Eminu, r.H.Šakira u Doboju srez dobojski“.

Uprava ujedinjenih vakufa dobojskih

Iz dopisa, broj: 416/33 od 04.januara 1933.godine koji je Vakufska direkcija u Sarajevu uputila sreskom v.m.pov. u Tešnju može se zaključiti da je mutevelija ujedinjenih vakufa dobojskih Abdulganija Ganibegović uputio molbu Vakufskoj direkciji da se u proračunu Ujedinjenih vakufa Dobojskih odobri 20.000 dinara. Ta sredstva su trebala biti utrošena na restauraciju džamije Selimija i mektebi ibtidaije. Rješavajući po navedenoj molbi Vakufska direkcija uputila je Povjerenstvu dopis, gore navedeni broj, u kojem se od Povjerenstav traži stav da li je opravdana molba mutevelije i da li je povjerenstvo za to da se u tu svrhu odobri 20.000 dinara. U dopisu se dalje traži da se predloži precizan troškovnik kako bi se znalo šta će se popravljati. Od pomenutog mutevelije Ganibegovića zatražen je izvještaj kako bi se vidjelo šta je urađeno na popravci džamije Selimije, pa je isti uputio odgovor Povjerenstvu u Tešnju početkom 1934.godine u kojem se navodi je obavio vrlo male popravke u Selimije Džamije i to toliko što sam je okrečit dao i razne pukotine, koliko se je dalo, zamazao. U krovu gdje je prokisivalo, crijep se izmjenio, dočim su ostali nužni popravci izostali , zato što u tu svrhu Vakufska Direkcija u Sarajevu nije ništa u gotovu novcu doznačila. U dopisu se dalje navodi da je mutevelija Ganibegović pokušao putem dobrovoljnih priloga prikupiti potrebita sredstva ali time nije sam mogao ništa postići veli Ganibegović jer ekonomsko stanje naših džematlija vrlo je slabo, a osobito u današnje doba kada

284 nejma skoro nitko nikakve zarade. Mutevelija Ganibegović nas također u ovom svom dopisu informiše da ne samo Selimija, već i Trnjak Džamija trebaju popravke pa molim p.n.( pomenuti naslov)da to Vakufskoj direkciji do znanja stavi i da bi se zatražila pomoć u novcu... Prema dopisu od 21 septembra 1935.odine upućenog Vakufskoj direkciji u Sarajevu preko povjernstva u Tešnju, od strane Abdulganija Ganibegovića, mutevelije ujedinjenih vakufa u Doboju saznajemo da je isti podnio ostavku na navedenu funkciju. Kao razlog navodi da je za sve vrijeme vršenja dužnosti mutevelije vakufa primjetio da smeta mnogim građanima a osim toga i puni naslov (hoće reći i Vakufska direkcija i Povjerenstvo) bi trebalo da pohvale njegov rad a umjesto toga svake godine primam neke lekcije i kilometrične dopise na koje moram davati razjašnjenja i što obično ti svi dopisi odnose se najviše za neka potraživanja koja apsolutno ne postoje navodi Ganibegović. Kao odgovor na ovu ostavku upućen je dopis Povjerensvu u Tešnju od strane Vakufske direkcije broj: 10877/35 od 22.oktobra 1935.godine u kojem se ističe da je Upravni odbor vakufsko‐mearifskog vijeća u Sarajevu rješavajući po zahtjevu A.Ganibegovića zaključio da ne primi ostavku Abdulganije Ganibegovića kao mutevelije vakufa u Doboju...te se poziva to povjerenstvo da u ime Upravnog odbora izrazi priznanje g. Ganibegoviću na njegovom dosadašnjem radu oko vakufskih poslova. Iz ovog slučaja saznajemo da je postojala Uprava ujedinjenih vakufa u Doboju na čelu sa mutevelijom koji je bio odgovran Povjerenstvu, dok džematski medžlis nije imao nikakvih nadležnosti nad Upravom vakufa. U jednom dopisa koji je Vakufska direkcija uputila sreskom vakufsko mearifskom povjerenstvu u Tešnju,, broj:76/34 od 20.02.1934.godine, navodi se da je delegacija Vakufske direkcije boravila u službenoj posjeti u Doboju i da su tom prilikom pregledani vakufski objekti u Doboju i konstatovano je da su obe džamije Trnjak i Selimija uredno popravljene i da po svemu dostojno reprezentuju božije kuće, čime se mogu ponositi dobojski muslimani. U dopisu se nadalje navodi: ovaj uspjeh postignut je dobrim upravljanjem vakufskim imetkom mutevelije Gani ef. Ganibegovića kome je povjerena uprava dobojskih vakufa..“

Ostala korespondencija

U vremenskom rasponu od perioda Austro‐Ugarske uprave pa sve do Drugog svjetskog rata sa područja džematskog medžlisa Doboj upućen je velik broj molbi kojima se traže različiti vidovi pomoći. Ove molbe ukazuju na socio ekonosmi položaja muslimana kao i vjerskih službenika iz tog perioda Dopisom broj: 291 od 16.08.1910.godine Kotarsko vakufsko mearifsko povjerenstvo u Tešanju predlaže Vakufskom mearifskom saborskom odboru u Sarajevu molbu Omer ef. Huskića da mu se pomogne iz obzira što je siromašan sa bolesnom obitelji i nekoliko dječice. Na ovu molbu upućen je odgovor Kotarskom vakufskom mearifskom povjerenstvu u Tešnju, broj:6644 od 1910.godine kojim je odobrena jednokratna potpora od 40 K Omer ef. Huskiću.

285

Zanimljiv je dopis koji je uputio hfz. Emin Grbešić, mujezin Trnjak džamije iz Doboja u kojem on moli legitimacije za vožnju uz 50% popusta na Drž.željeznicama kako za sebe, tako i za svoju obitelj. Dopis je upućen Muftiskom uredu u Banja Luci putem Sreskog vakufsko mearifskog povjerenstva u Tešanju. Legitimacija se traži za pomenutog hafiza Grbešića kao i za njegove članove porodice poimenično: suprugu Alemu, sinove Fadila i Muhameda te za kćerku Taibu. Na spomenute legitimacije, kako navodi u molbi hafiz Grbešić, imadem zakonsko pravo kao dugogodišnji aktivni vjerski službenik budući se nalazim u vjerskoj službi I.V.Z. od godine 1928., a dekret za tu službu od Ulema Medžlisa u Sarajevu br. 12/35 dobio sam 2 maja 1935.godine. U odgovoru na ovu molbu koji je upućen iz Ureda muftije banjalučkog stoji slijedeće: Povraća se predmetna molba molioca s izvješćem da Željeznička Direkcija u Zagrebu ne smatra mujezine vjerskim službenicima, koji imaju pravo na povlasticu. Iz dopisa broj: 8560/39 od 15.maja 1939.godine a koji je upućen Centralnoj vakufsko‐mearifskoj blagajni vidimo da je saborski odbor donio zaključak da se uplaćuje novčana pomoć u iznosu od 150.dinara Hamki Užičanin, udovi rahm.hafiza Sulejmana Užičanina iz Tešanja koji je obavljao imamsku službu u Doboju.

Umjesto zaključka

U ovom radu pokušali smo na temelju dostupnih podataka sagledati organizaciju vjerskog života muslimana na području grada Doboja. Obzirom da su izvori za obradu pomenute naslovne teme oskudni, to je i napor da se dođe do što više podataka bio mukotrpan proces. Istražujući izvore i literaturu postepeno smo dolazili do raritetnih ali vrlo dragocijenih činjenica koje su bacile malo više svijetla na jedan segment života dobojskih muslimana koji ranije nije bio obrađivan i tematiziran. Analizirajući gore sve navedene činjenice i podatke može se zaključiti da, od gradnje džmije Selimije za vrijeme vladavine sultana Selima I (1512‐1520) pa sve do danas, postoji višestoljetna tradicija institucionalnog organiziranja muslimana na području grada Doboja. Ne može se reći da je Doboj u vjerskom smislu igrao neku značajnu ulogu kako u osmanskom tako ni u postosmanskom periodu, ali je kontinuiranost djelovanja i rada vjerskih institucija u gradu Doboju dokaz ustrajnosti dobojskih muslimana da održe vjeru svojih predaka. Na kraju molim Uzvišenog i Plemenitog Gospodara da ovaj rad učini korisnim i da bude moj skromni doprinos ovom vrlo značajnom projektu koji nosi naziv „Naslijeđe Doboja i okoline“.

286

Izvori i literatura:

1. Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604..godine, sv.III, Sarajevo, 2003, obradila A. Kupusović 2. Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/1469, priredio A. Aličić, Islamski kulturni centar, Mostar, 2008, 3. Bošnjački memorandum, Biblioteka: Nepoznat dokument, priredio: Salko Čampara, Ajsela 4. M. Salkić, Ustavi Islamske zajednice, el kalem, Sarajevo, 2001. 5. H. Kreševljaković, Kapetanije u BiH, Izabrana djela, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991. 6. A. Handžić., Gazi Husrev‐begovi vakufi u Tešanjskoj nahiji u XVI st., Anali GHB 7. H. Šabanović, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1959. 8. A. Handžić, O društvenoj strukturi stanovništva u Bosni početkom XVII stoljeća, POF, 32‐33, 1982‐83. 9. A. Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVIst., POF, 1975. 10. A. Evans, Kroz Bosnu u vrijeme pobune 1875, Veselin Masleša, Sarajevo, 1965. 11. M. Hadžijahić, M. Traljić, N. Šukrić, Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977.

287

Prof. dr Zijad Bešlagić

ZDRAVSTVENI SISTEM I OBILJEŽJE ZDRAVSTVENOG STANJA STANOVNIŠTVA DOBOJA U PROŠLOSTI

UVOD: Zdravstveni sistem u prošlosti

Zdravstveni sistem je složen sistem u društvu koji uključuje veliki broj podsistema koji učestvuje u kreiranju operatvnog zdravstvenog sistema, ali i bitno utiče na zdravstveno stanje stanovništva kao krajnji ishod cilja svkog zdravstvenog sistema. Teško je govoriti i u današnjim uslovima da su podsistemi u zdravstvu u koherentnoj vezi, odnosno da se dopunjuju i učestvuju u postizanju glavnog cilja, a to je boljitak u smislu zdravstvenog stanja stanovništva, ali da su imali značaja u izgradnji cjelokupnog zdravstvenog sistema, to se ne može osporiti. Može se reći da se zdravstveni sistem izgrađivao više empirijski, odnosno na bazi vlastitih iskustava, a daleko manje na bazi dostignutih rezultata u struci i nauci u svijetu, sve zbog ograničanih mogućnosti informisanja i komunikacija. Predhodni period, odnosno 20 vijek u smislu organizacije i provedbe zdravstvenog sistema možemo podijeliti na: početni individualistički pristup zdravstvenoj zaštiti, slijedi iskustveno sistematiziranje sistema zdravstva, dalje se period nastavlja podruštvljavanjem brige za zdravlje, te na kraju izgradnjom sistema zdravstva baziranog na zakonski i organizaciono harmoničnom sistemu u kome učestvuje više podsistema, kao što je država, školstvo, zdravstvena tehnologija, farmaceutska industrija, ekologija i ostali podsistemi. Dug je bio put uvođenja, adaptacije, provođenja, oslobađanja jednog od drugog pristupa do sistema koji je u praksi, ali koji takođe ima dosta nedostataka, tako da ostaje potraga za sistemom koji bi trebao da bude efektivan, efikasan, ekonomski prihvatljiv i učinkovit i koji treba da poluči rezultate koji se očekuju. U ovom radu, a prema raspoloživim podacima, biće riječi o pomenutim periodima sa slobodnim komentarima, obzirom da autor raspolaže sa bogatim iskustvom izučavanja zdravstvenih sistema, koristeći saznanja za utvrđivanje dobrih ili loših rješenja, bilo da se radi o zdravstvenom sistemu ili zdravstvenom stanju, što je predmet ovog rada. Zdravstveni sistem je dio teme koji se bazira uglavnom na organizaciji zdravstvene zaštite, njeno provođenje i njenu efikasnost, a dio teme se odnosi na prikaz zdravstvenog stanja stanovništva sa korištenjem mogućnosti da se ta dva pojma međusobno konfrontiraju i traže njihova međuovisnost. Time će se postići da rad ima ne samo istorijski, nego i stručni pristup objašnjenjima stanja

288 i vremena koji se bude opisivao. To svakao ima svoje nove dimenzije pristupa ovim temama, što može da doprinese izgradnji metodološkog pristupa za pisanje ovakvih radova na temu istorijsko‐stručnog pristupa uz korištenje raspoloživih podataka. Autoru je svakako zadovoljstvo da piše o zdravstvu u svom gradu u kome je ponikao, školovao se, radio i stekao najviše akademsko zvanje upravo iz tematike javnog zdravstva, čemu pripada i tema ovog rada. Periodi u 20 vijeku koji su obilježili razvoj sistema zdravstva i zdravstveno stanje stanovništva.

Individualistički pristup zdravstvenoj zaštiti (nestručni­ narodni)

Ovaj period je bio vezan za mali broj kvalifikovanog medicinskog kadra, naročito doktora medicine, što je obilježilo upravo individualan angažman pojedinih zdravstvenih radnika u pružanju zdravstvene zaštite. Sistem zdravstvene zaštite nije postojao, mogučnosti pružanja zdravstvene zaštite su bile potpuno ograničene, udaljenost stanovništva od zdravstvene ustanove je bila velika, a mjere preventivnog djelovanja su se provodile samo u slučajev ima epidemija i drugih masovnih poremečaja zdravstvenog stanja. Ovaj period možemo locirati u vrijeme od prvog svjetskog rata do 25 godine prošlog stoljeća, uzimajući u obzir i period od početka 20 stoljeća do prvog svjetskog rata kada se taj period svodio na rad nadriljekara, berbera, profesionalnih aborteza, seoskih primalja‐babica i ponekih niže stručnih zdravstvenih kadrova koji su svoje iskustvo poprimili u vojsci, na tečajevima ili slučajnom boravku u drugoj zemlji gdje su mogli doći u dodir sa zdravstvenom strukom. U vremeplovu organizovanja zdravstvednih ustanova na Regionu Doboj, a po ljetopisu samostana Plehan pom pisanju Petričević Huskić jedino je 1903. formirana apoteka Doboj. U ovom periodu na drugim opštinama Dobojske regije su već bile formirane neke zdravstvene ustanove, što ćemo prikazati na drugom mjestu ovog rada. U ovom periodu nemamo dokaze o imenima koji bi bili značajni za područje Doboja, ali ostaje upražnjeno područje i vrijeme u koje se može smjestiti sve ono što bude novo saznanje za što se traži pomoć i saradnja svih onih koji u ovom mogu participirati.

Iskustveno sistematiziranje zdravstvenog sistema

Ovaj period ćemo smjestiti od 20 godine prošlog vijeka do 1937. goodine kada je u Doboju formirana prva zdravstvena ustanova a to je Zdravstvena stanica Doboj i Zavod za zdravstvenu zaštitu Doboj koji su ustvarili obavljali i funkciju Doma zdravlja Doboj. Period smo nazvali iskustveno sistematiziranje zdravstvenog sistema iz razloga što su se već koristila iskustva drugim područja u formiranju zdravstvenih ustanova, tako da se moglo razmišljati o uspostavi nekog sistema zdravstva, a sistem zdravstva počiva na organizaciji zdravstvenih ustanova, njenoj distibuciji, kadrovima, sadržaju rada,

289 programskom djelovanju i finansiranju. Naime, na bližem i daljem području Doboja, došlo je već do formiranja zdravstvenih ustanova, veći gradovi u Staroj Jugoslaviji su već imali medicinske fakultete, pojedinci sa ovog područja su se školovali i u inostranstvu tako da su postojali uslovi za instalisanje zdravstvenih ustanova sa doktorima i drugim zdravstvenim kadrovima. Kada kažemo iskustveno sistematiziranje zdravstvenog sistema, podrazumijevamo da su se koristila iskustva drugih područja koji su već formirali neki sistem, tako da se na bazi već postojećeg sistema mogla graditi neka perspektiva zdravstvenog sistema na području Doboja. I za ovo područje istorije ostaju otvorena pitanja imena, događaja i sadržaja rada koji je podrazumijevao neki sistem zdravstvene zaštite toga vremena, te se pozivaju svi oni koji mogu pomoći da se ovaj period upotpuni istorijskim faktima, ćime bi se obogatio istorijat i nasljeđe Doboja u prošlosti.

Podruštvljavanje brige za zdravlje

U periodu od 1937. godine imamo podatke o formiranju zdravstvenih ustanova u Doboju i brige društva za zdravlje stanovništva, naročito za zdravstvene probleme koji su u tom periodu bili vodeći i koji su opterećivali većinu stanovništva. Formiranjem Doma zdravlja u Doboju 1937 godine, započinju organizovani oblici zdravstvene zaštite stanovništva koji će se tada a i dalje ostvariti kroz institucionalne forme i sadaržaje koji pripadaju Zavodu za zdravstvenu zaštitu Doboj. Dom zdravlja je svojim sadržajima ostvario poslove i zadatke koji se mogu kvalifikovati kao organizovane forme zdravstvene zaštite u oobliku protivepidemijske zaštite, higijene i određenim nagovještajima socio‐ medicinske brige za zdravlje stanovništva, što svakako daje obilježje podruštvljene brige za zdravlje. U to vrijeme imamo i zakonsku regulativu organizacije i sadrćžaja rada Zavoda za zdravstvenu zaštitu što je regulisano Uredbom o organizaciji i djelokrugu rada higijenskih zavoda, Doma narodnog zdravlja i zdravstvenih stanica (SBr. 8179 od 1 aprila 1930. godine, Sl. Novine 2‐XXXVI od 24. Aprila 1930 godine. Dom zdravlja u Doboju pripadao je Higijenskom zavoodu Banja Luka od koga je dobivao određena upustva za rad kao i odluke o finansiranju. U okviru saradnje Doma zdravlja sa Higijenskim zavodom ogledali su se i neki nagovještaji rješavanja socijalnih i medicinski problema koji imaju soocio‐medicinski značaj. U vezi s tim posjedujem akt kojim se 1940. godine zapoćinj rad dječijeg oporavilišta na Ozrenu i slićne akcije. Ovaj period j dosta značajan u pogledu razvoja zdravstva na Dobojskom području, jer su mnoge akcije, izvještaji i dokumentacija sačuvani i mogu se naći u arhivima Banja Luke i Doboja, što prestavlja solidnu građu za suptilnija istraživanja onih koji se bave istoriografijom, posebno onih koji se bave istraživanjem zdravstvenih sistema i zdravstvenog stanja stanovništva.

290

Poželjan harmonični zdravstveni sistem sa podsistemima

Sistem zdravstva čine veliki broj njegovih podsistema (mikrosistema) kao njegovi sastavni dijelovi, a to su: stanovništvo, zdravstveni kadar, zdravstvene ustanove, zdravstveno obrazovanje, zdravstvena ekologija, naučno‐istraživački rad, farmaceutska i sanitarna proizvodnja i snabdijevanje, zdravstvena ekonomika i drugi podsistemi. Postizanje harmonizacije zdravstvenih podsistema i uključivanje pojedinih podsistema u sistem zdravstva možemo smjestiti u period poslije drugog svjetskog rata sa periodima. Prvi period razvoja od 1946.‐1960. godine što se strateški gleda kao period „kumulativne strategije“, gdje je težište zdravstva predstavljeno sa primarnom zdravstvenom zaštitom uz veliko angažovanje stanovništva i društvo‐političkih zajednica u rješavanju tadašnjih zdravstvenih problema. Drugi period razvoja od 1961.‐1971. godine kao period strategije spontaniteta i autarhičnog razvoja, karakteriše decentralizaciju, deetizaciju i samoupravljanje u zdravstvu. Treći razvojni period od 1971.‐1990. godine sa strategijom neuspjelog planskog i kontroliranog razvoja i neuspjelog usklađivanja zdravstvenih potreba. Četvrti period 1990.‐1995. je period novog društveno političkog uređenja, zakonska regulativa u zdravstvu sa liječenjem posljedica agresije i stvaranjem uslova u pogledu vrlo naraslih zdravstvenih potreba, a vrlo skučenih financijskih mogućnosti u vremenu nove patologije i novih socijalnih problema uzroikovanih ratom. Peti period 1996.‐2000. godine funkcionalno razjedinjenog i zakonski razdvojenog sistema zdravstva između RS i FBiH. Period propalih projekata, traženja rješenja i velikog učešća i uticaja politike na zdravstvo uz trošenje kredita i propalih investicija i snažnog uticaja farmaceutskog lobija na cjalokupan sistem zdravstva uz neadekvatnu zdravstvenu potrošnju bez stvarnih efekata (1:30‐39).

1. Apoteka Derventa 1885. 2. Bolnica Derventa 1885. 3. Apoteka Tešanj 1889. 4. Zdravstvena stanica Tešanj 1894. 5. Apoteka Bos. Brod 1900. 6. Opštinski ambulatorij Bos. Brod 1900. 7. Apoteka Doboj 1903. 8. Apoteka Maglaj 1921. 9. Banja Vrućica Teslić­liječilište 1925. 10. Zdravstvena stanica Maglaj 1930. 11. Zdravstvena stanica Odžak 1930. 291

12. Zdravstvena stanica Teslić 1930. 13. Zdravstvena stanica Tešanj 1930. 14. Zavod za zdravstvenu zaštitu Doboj 1937. 15. Zdravstvena stanica Doboj 1937. 16. Zavod za liječenje hronič. duš. bol. Jakeš Modriča 1946. 17. Bolnica Doboj 1952. 18. Dom zdravlja Teslić 1952. 19. Dom zdravlja Bos. Brod 1954. 20. Dom zdravlja Doboj 1954. 21. Dom zdravlja Tešanj 1954. 22. Dom zdravlja Modriča (do tada zdrav. stanica) 1937.

VREMEPLOV ORGANIZOVANJA ZDRAVSTVENIH ORGANIZACIJA NA REGIJI DOBOJ: Prvi poznati dokumenti iz zdravstvene kulture na našem području (ljetopis samostana Plehan‐Petričević, Huskić) (2:13).

EPIDEMIJA KOLERE U DOBOJU (XIX vijek)

Treba zabilježiti da je 1893 izbila epidemija kolere u Doboju koja je u to vrijeme harala Evropom kao do tada nepoznata boolest i koja je opisana od Ludviga Kube, češkog melografa, slika i putopisca koji opisuje obu bolest i napore zdravstvene službe da se suprostave istoj. Kuba opisuje proces dezinfekcije osoba karbolom koji je po njergovom iskazu bio vrlo težak, odnsno sama procedura nije bila baš prijatna. Nema podataka o broju oboljelih i umrlih, ali je kontrola ljudi u saobračaju bila vrlo velika, a poznato je da su neki stavljani i u karantin. Može se reći da je ova bolest prva veća epidemija registrovana u Doboju i da je našla kako se vidi mjesta i u zvaničnim dokumentima koji se čuvaju u ljetopisu franjevačkog samostrana u Kraljevoj Sutjesci (4:17‐22).

ZDRAVSTVO DOBOJA I OKOLINE U XX VIJEKU

Prvi ljekari i zdravstveni radnici

1900. godine dolazi u Doboj iz Graza prvi ljekar, doktor Simon Levi i otvara se „Gradski ambulatorij“ u zgradi tadašnje dobojske opštine. Nešto kasnije u Doboj stiže i doktor Krutina koji 1919. godine umire od tifusa, tako da je sve do 1923. godine doktor Levi jedini ljakar u Doboju. Naslijedio ga je doktor Petar Guteša koji je uskoro premješten u Zavidoviće, a zatim doktor Pero Martinić koji je u Doboju i umro od tifusa 1929. godine i sahranjen u dobojskom groblju Bare. U Barama je, takođe, 1933. godine sahranjen i doktor Richard

292

Skutecky, zajedno sa suprugom Ilonom. Na dobro očuvanom spomeniku u jevrejskom dijelu groblja Bare piše da je on bio „sreski nadljekar (3:148) Zdravstvena služba i zdravstvena zaštita u dobojskom regionu duži niz godina nakon uspostavljanja nove države, Kraljevine Jugoslavije, ostali su bez bitnih promjena u odnosu na stanje krajem Prvog svjetskog rata. Krajem 1929. godine za sreskog ljekara u Doboju postavljen je dr. Izudin Džananović, rođeni Dobojlija, koji je dotad službovao kao ljekar u Maglaju. Doktor Džananović je godinama bio jedini ljekar u Doboju, sve dok nije došao privatni ljekar dr. Stojanović. Uz njega su kao prvi bolničari Agan Čokić i Ahmet Čehić. Porodica Džananović je dala dva doktora medicine. Pored Izudina medicinu na Bečkom univerzitetu je završio i mlađi brat Hajrudin, koji je cijeli radni vijek proveo u Visokom (3:148), kasnije i Dr Hajrudin Džananović, spec. stomatolog. U međuvremenu Kraljevina Jugoslavija je putem zakona i pratećih uredbi postavila savremene osnove za osnivanje državnih zdravstvenih institucija, utvrdila njihove nadležnosti i zadatke, kao i način finansiranja. Prema Zakonu o banskoj upravi, banovina je vršila higijensku službu na svojoj teritoriji preko higijenskog zavoda koji postoji u sjedištu banske uprave. Unutar higijenskih zavoda kao organizacioni oblik djelatnosti na određenoj teritoriji osnivani su domovi narodnog zdravlja. Njihov sadržaj rada u suštini je bio isti kao sadržaj rada higijenskog zavoda, samo u manjem obimu. Domovi narodnog zdravlja su bili, u stvari, isturene jedinice higijenskog zavoda. Higijenski zavodi su odobravali programe djelatnosti domova narodnog zdravlja, kontrolisali njihov rad i finansirali

DOM NARODNOG ZDRAVLJA U DOBOJU

Otvaranje Doma narodnog zdravlja u Doboju je bio veliki korak u unapređenju dobojskog zdravstva. U okviru Higijenskog zavoda Vrbaske banovine iz Banje Luke još 1931. godine počela je izgradnja ovog Doma, uz pomoć Rokfelerove fondacije. Dom je otvoren 1. novembra 1937. godine i svojim djelovanjem trebao je da pokriva srezove Derventa, Doboj, Gračanica, Gradačac, Maglaj, Tešanj i Teslić. Ekonomske prilike, opšta kultura, nepismenost i neprosvijećenost stanovništva bile su pogodno tlo za bolesti i epidemije. Stoga je osnovni zadatakovog Doma bila borba protiv zaraznih bolesti. Pored osnovne ustanove u Doboju, Dom je imao i zdravstvene stanice u Maglaju, Odžaku i Tešnju, te školske poliklinike u Brodu, Derventi i Tesliću. Ali, taj obim poslova pokrivalo je svega 14 zdravstvenih radnika sa svega dva ljekara, oba u Doboju. Uz dr.

293

Džananovića drugi ljekar je bio Tadija Pšorn koji je postavljen za prvog upravnika Doma narodnog zdravlja i ostao u Doboju i na toj dužnosti sve do smrti. Dom je uskoro otvorio prvo javno kupatilo u Doboju, kupatilo u Osnovnoj školi u Ševarlije, sanirao bunareve i kaptirao vrela u Osječanima i Potočanima, a u Trbuku je napravljen i prvi seoski vodovod. Pored Opšte ambulante u kojoj se siromašno stanovništvo besplatno pregledalo i Školske poliklinike Dom je imao antirabičnu stanicu (liječenje bjesnila prenešenog od životinja), stanicu za suzbijanje veneričnih bolesti i endemskog (urođenog) sifilisa, veoma rasprostranjenog, a time se bavio doktor Evgenije Ošomanjski. Zatim se otvara Savjetovalište za majke i trudnice i Bakteriološko odjeljenje. U jednom od detaljnih izvještaja o životnim i higijenskim prilikama koji je doktor Pšorn uputio Higijenskom zavodu u Banja Luci zorno prikazuje kuće izgrađene od glinenih ćerpića sa zemljanim podom, bunarevima koji su neposredno uz nužnike, zdjelama iz kojih svi kusaju ili se služe rukama jer domaćinstva nemaju čak ni dovoljno kašika, vaškama, svrabu i neuhranjenoj djeci koja ne znaju ni za gaće... I u takvim prilikama on je bio „narodni doktor“ i stizao svakom bolesniku pješke, a u rijetkim prilikama našli bi mu i konja (3:148‐150).

Rodoljublje i humanizam

U Drugom svjetskom ratu (1939.‐1941.) u Doboju je krajem 1941. godine otvorena Domobranska bolnica (zgrada današnje Psihijatrije) u kojoj je morao da radi i doktor Pšorn. Zora Ostojić iz Kostajnice je svojevremeno za Glas komuna iznijela svoja sjećanja kako je doktor Pšorn ilegalno liječio ranjene partizane pod lažnim domobranskim imenima i ispravama. 1944. godine on je pralazio preko rijeke Bosne i liječio ranjene partizane, isposlovao im lažne četničke legitimacije i prebacivao u Doboj i bolnicu. Na sahrani dr. Pšorna 1955. godine u Tuzli pojavio se i jedan visoki oficir JNA odajući dužno

poštovanje doktoru za spašeni život. I tadašnji ljekari u ovoj kvislinškoj bolnici, u strogoj konspirativnosti su pomagali ljudima pa bili oni partizani, ustaše, četnici, domobrani. To su bili dr. Anton Gara, jevrej po porijeklu i zagrebački hirurg koji je uspio da se nekako dokopa Doboja, dr. Ešref Čizmić, dr. Branko Poljugan, medicinski tehničar Franjo Ljupša, asistent dr. Pšorna, bolničar Feriz Ajanović (3:150).

294

U okviru domova narodnog zdravlja postojale su zdravstvene stanice na teritoriji njihove odgovornosti. Zdravstvene stanice su bile isturene organizacione jedinice doma narodnog zdravlja i obavljale su svoju djelatnost prema planu koji bi odobrio dom zdravlja. Dakle, higijenski zavodi, domovi narodnog zdravlja i zdravstvene stanice činile su jedinstven sistem organizacije za planiranje djelatnosti, podjelu rada i finansiranje njihove djelatnosti, sve u funkciji države Kraljevine Jugoslavije. Vrbaska banovina je 1932. godine osnovala Higijenski zavod u Banjoj Luci, a ubrzo je započela i izgradnja domova narodnog zdravlja na teritoriji banovine. Prvog novembra 1937. godine Vrbaska banovina je (uz učešće Rokfelerove fondacije, i u okviru Higijenskog zavoda u Banjoj Luci) otvorila Dom narodnog zdravlja u Doboju (sadašnji Zavod za zaštitu zdravlja u Doboju). Novosnovani Dom narodnog zdravlja u Doboju imao je u svom sastavu školsku polikliniku, opštu ambulantu, stanicu za venerične bolesti i antirabičnu ambulantu. U okviru ove ustanove bila je i laboratorija za pregled zaraznog materijala, kao i javno kupatilo. Prvi upravnik Doma narodnog zdravlja u Doboju bio je dr. Tadija Pšorn, koji je rukovodio ovom ustanovom sve do svoje smrti 1955. godine. U domu je radio i dr. Evgenije Ošmanjski, koji se bavio uglavnom suzbijanjem endemskog sifilisa na ovom području. Dom narodnog zdravlja u Doboju imao je svoje isturene jedinice na teritoriji srezova, te male zdravstvene stanice u Tešnju, Maglaju, Odžaku i školsku polikliniku u Tesliću, Derventi i Brodu (4:22‐25).

ORGANIZACIJA, USLUGE I ZDRAVSTVENO STANJE STANOVNIŠTVA DOBOJA PO IZVJEŠTAJU DOMA ZDRAVLJA ZA 1938. GODINU

U izvještaju Doma zdravlja Doboj za 1938. godinu, pored ostalog se kaže da Dom zdravlja ima: o Vlastita odjeljenja p) Školsku polikliniku q) Stanicu za suzbijanje veneričnih bolesti r) Opću ambulantu za siromašno stanovništvo s) Antirabičnu stanicu o Podređene ustanove • Zdravstvenu stanicu u Maglaju • Zdravstvenu stanicu u Odžaku • Zdravstvenu stanicu u Tešnju • Školsku polikliniku u Bosanskom Brodu • Školsku polikliniku u Derventi • Školsku polikliniku u Tesliću

295

U odjeljenjima Doma zdravlja Doboj 1938. godine obavljeni su ovi poslovi: • Školska poliklinika • Sistematski i kontrolni pregledi 1143 • Ambulantni pregledi 2969 • Savjetovanja, školske i kućne posjete 556 • Stanica za suzbijanje veneričnih bolesti • Pregledano krvi 1741 • Injekcije: salvarzan, 2665 preparata bizmuta 2756 ukupno 5421 • Opća ambulanta za siromašno stanovništvo • Pregledi bolesnika 7407 • Savjetovanja i posjete 283 • Antirabična stanica • Cijepljeno osoba 71 • Laboratorij • Razni pregledi 329

Svih pregleda i intervencija 19920

Bolesnici pregledani u opštoj ambulanti najčešće su bolovali od unutrašnjih bolesti, hirurških oboljenja, ostalih bolesti, kožnih bolesti itd. Među školskom djecom najviše su bile raširene kožne bolesti, svrab, hirurška i unutrašnja oboljenja, bolesti uha, grla i nosa, crijevni paraziti, akutne infekcije itd. Takođe su vršeni i sistematski pregledi učenika i bilo ih je 1143, a njima su ove godine bili obuhvaćeni učenici svih škola Doboja, Miljkovca i Kostajnice. Najčešća oboljenja registrovana prilikom sistematskih pregleda su: trošnost zuba (68,8%), povećanje vratne žlijezde (40%), anemija (28,9%), struma (26,9%), krajnici (13,9%). Iz izvještaja Doma zdravlja Doboj za 1939. godinu pored ostalog se kaže: „Dom narodnog zdravlja je u ovoj godini svoju djelatnost proširio sa još tri odjeljenja. Tako pored 4 odjeljenja koja su oformljena prošle, 1938. godine, sada rade još 3 odjeljenja, i to: • Bakteriološko odjeljenje • Stalna higijenska izložba • Savjetovalište za majke i trudne žene Pored ovih odjeljenja ranije su postojale podružne ustanove čija je djelatnost ostala uglavnom ista. U domu i ovim ustanovama radi sljedeće osoblje: 2 ljekara, 6 sestara pomoćnica, 1 činovnik, 1 zdravstveni pomoćnik i 6 služitelja, ukupno 16.“ U zdravstvenim stanicama ljekarsku službu vršili su i sreski sanitetski referenti dotičnih mjesta. Školske poliklinike van sjedišta Doma imaju svoje

296 sestre pomoćnice u Derventi i Tesliću dok je poliklinika u Bosanskom Brodu bez sestre, a službu ljekara obavljali su opštinski ljekari ovih mjesta. Najveća teškoća u higijenskoj službi uopšte je u tomešto nema dovoljnog broja liječnika. S obzirom na broj stanovnika (oko 300000) na jednog ljekara dolazi 12000 žitelja. Godišnji prirast je u svim srezovima velik, unatoč velikoj smrtnosti odojčadi i male djece. Zdravstveno stanje: ekonomska bijeda, loše stambene prilike, hrđava ishrana, neprosvijećenost i kulturna zaostalost, smanjenje otporne snage, pogoduju širenju bolesti i zaraza. S druge strane, dobar zrak, primitivan i ne baš naporan rad, skroman način života povoljno djeluje na zdravlje. Kad ne bi bilo endemskog sifilisa i malarije u ravnicama, zdravstveno stanje bi ipak bilo vrlo povoljno. U okviru ambulantnog rada najviše je registrovano unutrašnjih oboljenja (bolesti probavnih organa, crijevni paraziti). Takođe su brojna reumatična i bubrežna oboljenja te hirurška oboljenja, gušavost, malokrvnost, avitaminozna oboljenja itd. Dom je stalno održavao neposredni kontakt sa školama, ali za povremene preglede učenika u seoskim školama nije bilo mogućnosti. Pregledano je 2871 učenik po prvi put, a ukupno je bilo 4945 pregleda. Među učenicima najbrojnija su kožna oboljenja, hirurška te unutrašnja oboljenja, česti su i crijevni paraziti i anemija. Sistematskih pregleda je bilo 1287, a kontrolnih 467. Pri ovim pregledima otkriveno je najviše karijesa, gušavosti, malokrvnosti itd. Na oporavak u Dječije oporavište na Ozrenu poslato je 39 djece iz Doboja i okoline (2:6‐9).

AMBULANTNA ZAŠTITA

Red. IME I PREZIME Zvanje Grupa Godine staža br. 1. Dr Tadija Pšorn Upravnik IV/2 18 2. Dr Evgenije Ošmajanski Zdrav. pristav VIII 6 3. Milan Beronja Athiv. činovnik IX 8 4. Zora Heraković Sestra VIII 12 5. Mirjana Azanjac Sestra IX 6 6. Ema Kosmač Sestra IX 6 7. Ljubica Jovanović Sestra priprav. IX 2 8. Stjepan Milotić Služitelj vratar II 2 9. Bajrudin Hadžić Služitelj vratar II 2 10. Ibro Mućić Dnevničar ‐ 2 11. Stanojka Cvijović Sestra čin. IX 3 prip. 12. Milka Glumac Sestra IX 6

297

13. Ljupša Franjo Zdrav. X5 pomoćnik

Uporedno sa razvojem bolnice razvijano je i ambulantno‐polikliničko zdravstvo. Za radnike željeznice i članove njihovih porodica 1953. godine je osnovan Dom zdravlja željezničara sa sjedištem u Doboju i ambulantnim kapacitetima u prizemlju stare željezničke stanice. Dom je imao i zdravstvene stanice u zavidovićima, Kreki i Brčkom, mjestima gdje je živio i službovao veći broj željezničkih radnika i službenika. Prvi „željeznički“ ljekari u Doboju bili su doktor Jusuf Kočo, doktor Hasan Lukačević, a zatim doktor Ahmet Čemerlić. U zubnoj ambulanti radili su dentisti Ismet Šahović i Zineta Rajić. Rudnik krečnjka u Grapskoj je 1956. godine osnovao preduzetnu ambulantu, a „Trudbenik“ je osnovao svoju ambulantu 1957. godine. U ovoj ambulanti je ordinirao doktor Željko Štegner, asistirala mu je supruga Zdenka, a kasnije i poznati fudbaler Sloge, medicinski brat Arif Selić. U zubnoj ambulanti je radio dentista Eugen Šeta. Zdravstvena stanica u Stanarima za mještane i rudare stanarskog rudnika je osnovana 1958. godine (3:152).

SPISAK GODIŠNJEG ODMORA SLUŽBENIKA DOMA NARODNOG ZDRAVLJA U DOBOJU I PODREĐENIH STANICA (uvid u neka imena zdravstvenih radnika) Izvor: (2:11)

PRIKAZ RADA HIGIJENSKOG ZAVODA

Prema odredbama Zakona o banskoj upravi ban vrši higijensku službu preko higijenskog zavoda, koji postoji u sjedištu svake Kraljevske banske uprave za njezino područje. Direktor higijenskog zavoda je stručni organ za sva pitanja higijene pri Kraljevskim banskim upravama. U djelokrug higijenskog zavoda spadaju: svi poslovi određeni za njegovu stručnu nadležnost po Zakonu o suzbijanju zaraznih bolesti, Zakonu o pomoći za asanaciju sela, Zakonu o kontroli lijekova biološkog porijekla, kao i ostali poslovi po drugim Zakonima, uredbama i pravilnicima izdanih na osnovu ovih zakona. Napose u djelokrug higijenskih zavoda spadaju poslovi: • Lične, socijalne i generativne higijene, • Proučavanja i poučavanja naroda, • Asanacija, • Ispitivanja i suzbijanja zaraznih bolesti, • Organizacije, osnivanja i nadzora svih higijenskih ustanova na području bosanske uprave. Higijenski zavodi dijele se na odjeljenja: 1) Bakteriološko‐epidemiološko, 2) Hemijsko,

298

3) Sanitetsko‐tehničko, 4) Socijalno‐medicinsko. Kod higijenskih zavoda u Skoplju i Trogiru‐Splitu postoji i odjeljenje za malariju, a kod higijenskog zavoda u Zagrebu i bolničko odjeljenje. Ministar socijalne politike i narodnog zdravlja može u saglasnosti sa predsjednikom Ministarskog savjeta na prijedlog bana ustanovljavati nova odjeljenja. 1) Bakteriološko‐epidemiološko odjeljnje: poučava, ispituje i suzbija zarazne bolesti i daje potrebna stručna uputstva ljekarima na službi kod vlasti opšte uprave, vrši dijagnostička ispitivanja, ispituje, proučava i suzbija parazitske bolesti, izrađuje, razašilje i daje uputstva o upotrebi lijekova biološkog porijekla, ukoliko je to higijenski zavod ovlašćen. 2) Hemijsko odjeljenje: vrši hemijske analize, nadzor nad namirnicama za život prema Zakonu o nadzoru nad namirnicama za život, ispituje: vode, droge, lijekove, vrši medicinsko‐hemijsko ispitivanje kao i tehničke analize. 3) Sanitetsko‐tehničko odjeljenje: proučava pitanja asanacija, izrađuje planove kuća, higijenskih uređaja, proučava sanitetsko‐tehnička pitanja i podnosi potrebne prijedloge. 4) Socijalno‐medicinsko odjeljenje: proučava i poučava narod, skuplja i obrađuje vitalno‐statističke i biometrijske podatke, obrađuje podatke o radu higijenskih ustanova na području banske uprave. 5) Radi praktičnog izvođenja djelokruga higijenskih zavoda u njihovom sjedištu postoje i u njihov sastav ulaze ove ustanove: a) Zavod za zdravstvenu zaštitu majki i djece, b) Školska poliklinika, c) Dispanzer za tuberkulozu, d) Ambulanta za kožne i venerične bolesti, e) Muzej za higijenu sa pokretnim higijenskim izložbama. Zavod za zaštitu matera i djece ima odsjeke: 1) Savjetovalište za trudne žene, 2) Dječiji dispanzer sa savjetovalištem za matere i odojčad i malu djecu, poliklinikom za djecu i mliječnom kuhinjom za odojčad, 3) Koloniju za odojčad i malu djecu, 4) Dom za matere i odojčad, 5) Odsjek za popularizaciju dječije higijene i higijene žene s putujućom učiteljicom i pokretnom izložbom za putujuće tečajeve. U slučaju potrebe, a na prijedlog direktora higijenskog zavoda ban može odabrati osnivanje i drugih ustanova u sastavu higijenskog zavoda, kao odsjeka u pojedinim ustanovama. Djelokrug ovih ustanova propisaće Ministar socijalne politike i narodnog zdravlja pravilnikom. Dom zdravlja u Doboju pripadao je Higijenskom zavodu Banja Luka od koga je dobivao određeno uputstvo za rad kao i odluke o finansiranju. U okviru saradnje Doma zdravlja sa Higijenskim zavodom ogledali su se i neki nagovještaji

299 rješavanja socijalnih i medicinskih problema koji imaju socio‐medicinski značaj (2:8‐9).

NAZIVI ZAVODA:

Sanitarno epidemiološka stanica (dom zdravlja) 1937.‐1955.g. Higijenski zavod 1955.‐1961.g. Zavod za zdravstvenu zaštitu 1961.‐1975.g. Zavod za javno zdravstvo 1975.‐1980.g. Zavod za zdravstvenu zaštitu 1980.‐1989.g. Rukovodioci Zavoda su bili istaknuti stručnjaci iz područja preventivne medicine kao što su dr Tomislav Veljanović, dr Reuf Huskić, dr Mihail Konstatinov i dr Zijad Bešlagić koji je sadržaj rada Zavoda podigao na nivo zakonskih sadržaja koji su osiguravali stanovništvu sigurnost dijela zdravstvene zaštite koji je pripadao ulozi Zavoda.

PODREĐENOST:

Higijenski zavod Banja Luka 1937.‐1942.g. Higijenski zavod Sarajevo 1943.‐1961.g. Samostalna zdravstvena ustanova 1961.‐ Kao samostalna zdravstvena ustanova u okviru RMC Doboj, a kasnije i samostalna RO Zavod u Doboju je bio i nastavna baza za stručna usavršavanja zdravstvenih radnika, učenika i studenata pošto je u posljednjih 6 godina prije agresije imao i zdravstvene radnika sa nastavnim i naučnim zvanjima, od kojih je prof. dr Zijad Bešlagić bio začetnik i nosilac ovakvog statusa Zavoda (2:18,29).

ZDRAVSTVENO STANJE I ZDRAVSTVENE PRILIKE U DOBOJU NEPOSREDNO PRIJE II SVJETSKOG RATA

Zdravstveno stanje i zdravstvene prilike kao i organizacija zdravstvene zaštite u Doboju, najbolje se razaznaju iz godišnjeg izvještaja o radu Doma narodnog zdravlja u 1940. godini. Teritoriju Doma sačinjava pet srezova na istočnom dijelu vrbaske banovine i to: Dobojski, Gračanički, Teslićki, Tešanjski i Maglajski, koji ukupno broje 150000 stanovnika. Tlo ovog područja većim dijelom je brdovito (brežuljkasto) sa uzvisinama do najviše 900 metara nad morem. Doline se nalaze uz rijeke Bosnu, Tešanjku, Usoru i Spreču, koje su uske, te ravno tlo iznosi jedva 10% ukupne teritorije. Stanovništvo se bavi pretežno zemljoradnjom. Stočarstvo je slabije. Voćarstvo, iako se voće ne kultiviše racionalno nego bez ikakvog plana, ipak donosi narodu velike koristi, pošto je podneblje pogodno za razvoj voćarstva, pa se voće u znatnoj količini i izvozi. Tako je Doboj poslije Brčkog drugi izvozni centar voća u Bosni. Najviše se gaji šljiva, a onda jabuka i kruška. Baš u srezu 300

Dobojskom gaji se jedna posebna vrsta ranih šljiva, koje prve dolaze na tržište, te je dobro poznata i van granica naše države pod imenom „Doboj nauke“. Industrije u ovom kraju nema osim one za preradu drva i destilaciju u Tesliću. Ipak se drvo izvozi u većim količinama, ali više neprerađeno i kao pragovi. Zanatstvo je malo, a kućna industrija nije razvijena te jedva podmiruje potrebe seoskih domaćinstava. Trgovina je prilično razvijena jer je Doboj prirodni centar i raskrsnica saobraćajnih linija, te će se izgradnjom projektovane pruge Valjevo‐ Banja Luka u tom pravcu mnogo uznapredovati. Narod ovog kraja je slabo prosvjećen i zapušten. Procenat nepismenosti, osobito u udaljenim brdskim krajevima je vrlo velik. Biće potrebno uložiti mnogo truda i napora od strane javnih činilaca dok se narod ovog kraja pomogne i podigne, trpiće mnogo naša nacionalna privreda i izgubiće mnogo, a ovaj kraj će u svom siromaštvu i neznanju mnogo stradati. Sve ovo stoji na putu našoj borbi protiv širenja bolesti, te polje našeg rada čini zamašnim, a prenosi ga i na druga područja gdje je potrebna saradnja i drugih ustanova javnih faktora. Ispred svega ovog ispriječila se je kao najveća zapreka popravljanju higijenskih prilika, u preventnoj medicini, radi koje je i ustanovljen ovaj Dom. O brizi za podmladak ili bolje reći nebrizi imalo bi se od svega najviše kazati. Natalitet je vrlo velik, to je opšte poznata karakteristika Slavena. A zašto je mortalitet ovako velik? Tomu ima mnogo uzroka, od kojih je siromaštvo ispred svih. Naš se seljak ne veseli mnogo djeci, jer ona povećavaju siromaštvo i još više otežavaju i onako težak život. Uz zdravstveno prosvjećivanje moraće da ide uporedo ako ne i ispred njega podizanje materijalnih i ekonomskih prilika sela. Posebno važno poglavlje rada Domova narodnog zdravlja, a još više Zdravstvenih stanica, jest pouka o njezi odojčadi i male djece te savjeti majkama i trudnim ženama. Radi nehigijenskih prilika, a još više radi neukosti i neobavještenosti maldih majki, odojčad i sitna djeca lošom njegom i slabom ishranom mnogo stradaju. Ovaj Dom narodnog zdravlja ima sljedeća odjeljenja: 1. Školsku polikliniku 2. Stanicu za suzbijanje veneričnih bolesti 3. Opštu ambulantu za siromašno stanovništvo 4. Antirabičnu stanicu 5. Bakteriološko i hemijsko odjeljenje 6. Stalnu higijensku izložbu 7. Savjetovalište za majke i trudne žene Podređene ustanove su mu: 1. Zdravstvena stanica u Maglaju 2. Zdravstvena stanica u Tešnju 3. Školska poliklinika u Tesliću (stanica za zdravstvenu zaštitu učenika). U pogledu statističkih podataka o stanovništvu raspolaže se sa zvaničnim podacima objavljenim prije 10 godina, ali se pouzdano zna da je u odnosu na te podatke priraštaj porastao bar za jednu trećinu.

301

Podaci se odnose na Vrbasku banovinu u čijem sastavu je bilo područje Doboja i okolnih opština. Prema raspoloživim podacima iz 1934. godine pokazatelji o stanovništvu Vrbaske banovine, koja su bila vjerovatno slična i na Dobojskom području bila su sljedeća: • Natalitet 40%o • Opšti mortalitet 18,16%o • Prirodni priraštaj 21%o • Smrtnost dojenčadi 14,71%o Ti podaci jasno ilustruju dio zdravstvene situacije toga vremena. U pogledu najčešće registrovanih oboljenja što koristimo tabelarni prikaz ustanovljenih oboljenja kod školske djece prilikom sistematskih i kontrolnih pregleda.

Bolest: % učešća Malokrvnost 29,0 Oboljenje krajnika 18,5 Uvećane vratne žlijezde 74,0 Bolest očiju i slab vid 2,8 Kvarni zubi 67,0 Kožna oboljenja 2,8 Svrab 5,5 Ušljivost 3,3 Razna plućna oboljenja 29,5 Bolesti srca 0,5 Ishrana: Vrlo dobra 6,0 Srednja 62,5 Loša 31,5 Razvijenost: Vrlo dobra 11,5 Dobra 62,0 Loša 26,5 Čistoća: Vrlo dobra 15,0 Dobra 80,5 Slaba 4,5

Opšte zdravstveno stanje: Sve što je naprijed spomenuto dalo je jasnu sliku zdravstvenog stanja naroda, koja ni u jednom pravcu ne može da zadovolji. Ekonomska bijeda, loše stambene prilike, nečistoća, hrđava ishrana, neprosvjećenost i kulturna zaostalost smanjuju otpornu snagu i pogoduje širenju bolesti i zaraza. S druge strane dobar planinski vazduh, primitivan i ne baš naporan rad, skroman i prost način života povoljno djeluju na zdravlje. Kad ne bi bilo endemskog sifilisa u

302 nekim krajevima i malarije u ravnicama, zdravstveno stanje bi ipak bilo povoljno (2:15‐17).

POSLIJERATNI PERIOD RAZVOJ ZDRAVSTVA OD 1945. DO 1952. GODINE

Narod dobojskog regiona, isto kao i u cijeloj zemlji, dočekao je oslobođenje 1945. godine izmučen, siromašan i jadan. Privreda i vanprivreda bile su uništene. Rat je bio surov u svim segmentima: u politici, privredi, društvenim djelatnostima. S promjenom društveno‐političkog sistema i stvaranje nove Jugoslavije narodna vlast, uz masovnu podršku naroda, stvarala je klimu velikog pokreta za obnovu zemlje. Polet i entizujazam masovno su zahvatili cijelu zemlju. U tom pogledu na području dobojskog regiona sa otvaranjem gradnje omladinske pruge Šamac‐Sarajevo 1947. godine i

omladinske pruge Doboj‐Banja Luka 1950. godine, stvorena je dodatna klima rada i stvaranja u svim oblastima života. Svakako, i zaštita i unapređenje zdravlja naroda dobili su nove šanse. Za potrebu omladinskih radnih brigada osnovane su zdravstvene ambulante s odgovarajućim skadrovima i opremom, a potom je osnovana i Omladinska bolnica u Doboju. U okviru omladinskih ambulanti, kao i u bolnici, mnogi građani Doboja i šire okoline koristili su usluge zdravstvene zaštite, liječili se i osposobljavali se za rad. Sanitarno‐epidemiološka stanica u Doboju, Gradska ambulanta, Sreska ambulanta i narodna apoteka bile su okosnica zdravstva u Doboju. Ranije zdravstvene stanice i apoteke u dobojskom regionu (u Tesliću, Tešnju, Maglaju, Odžaku, Modriči, Derventi, Brodu i dr.), koje su postojale prije Drugog svjetskog rata, postale su osnova razvoja zdravstva poslije oslobođenja. Međutim, kadrova nije bilo dovoljno, u Doboju je radilo samo 13 zdravstvenih radnika: dva ljekara (dr Izudin Džananović i dr Tadija Pšorn, a od 1947. godine i dr Josip Rap), jedan apotekar, dva srednja medicinska radnika, jedan zubar, jedan zubni tehničar i šest bolničara. Međutim, iako malobrojni, sa oskudnom medicinsko‐tehničkom opremom i oskudnim medicinsko‐hemijskim sredstvima, zdravstveni radnici, potpomognuti mjesnim, gradskim i sreskim vlastima, krenuli su u prve poslijeratne sanitarno‐higijenske i preventivne akcije. Izvedene su sanacije naseljenih mjesta, vodenih objekata, škola, ugostiteljskih objekata, željezničkih stanica i dr. Sprovodile su se masovne

303 vakcinacije stanovništva i tako započeta borba protiv šuge i vašljivosti. Odziv naroda bio je iznad svih očekivanja. Međutim, liječenje oboljenih, takozvana kurativna zdravstvena zaštita, zadavala je mnogo problema. Ljekarski kadar je bio malobrojan, a nedostajala je savremena oprema. Bolesnici su teško dolazili do ljekara. Poseban problem su bile bolničke usluge. Uputiti bolesnika u Tuzlu, Banja Luku ili Zenicu bio je i dalje ogroman problem i za ljekara i za bolesnika. Pravo na zdravstvenu zaštitu građani su mogli po prvi put da zahtijevaju zvanično. Međutim, bez dovoljno sredstava prevoziti bolesnike makadamskim prašljavim drumovima nije bilo lako ni jednostavno. Riječju, otvaranjem Omladinske bolnice stvorene su bolje mogućnosti za zdravstvenu zaštitu ne samo za omladinu‐brigadire već i za građane, koji su veoma često koristili zdravstvene usluge u omladinskim ambulantama. Međutim, korištenje bolnica ostao je i dalje nerješiv problem za građane (4:29‐30).

ORGANIZACIJA ZDRAVSTVA I ZDRAVSTVENO STANJE STANOVNIŠTVA

Sanitarno‐epidemiološka stanica u Doboju preuzela je epidemiološku službu od Sanitarno‐epidemiološke stanice u Tuzli 01.11.1947. godine. Srezovi koji spadaju pod Sanitarno‐epidemiološku stanicu Doboj bili su: Zavidovići, Maglaj, Teslić, Tešanj, Gračanica, Derventa, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Odžak, Modriča i Doboj. Ratovi relativno kratko traju, a njihove posljedice‐ruševine, bijeda i neimaština strašno dugo. Poslije ratova dolaze epidemije i ljudi i dalje pate. Tako je bilo i u Doboju nakon završetka Drugog svjetskog rata i oslobođenja. Stoga je kao prva zdravstvena ustanovaformirana Sanitarno‐ epidemiološka stanica, a zatim Sreska i Gradska ambulanta. I sve to, uz danonoćan rad, trebali su da ostvare, i ostvarili su svega 13 zdravstvenih radnika: dva doktora Džananović i Pšorn, jedan zubar, jedan apotekar, tri medicinska tehničara i šest bolničara. Ovoj malobrojnoj ekipi se 1947. godine pridružuje i doktor Josip Rap. Četa mala, ali odabrana (3:150).

Higijensko­epidemiološka i zdravstvena situacija Dobojskog područja

Iz izvještaja koji Sanitarno‐epidemiološka stanica u Doboju 23.01.1948. godine dostavlja Ministarstvu narodnog zdravlja Sarajevo između ostalog se kaže: „Cijela teritorija nalazi se dijelom na brežuljkastom, a dijelom na ravnom tlu u slivu rijeke Bosne, Ukrine, Spreče, Usore i u posavini Save. Kako pomenute rijeke osim Spreče i Usore u proljeće jako nabujaju i izliju iz svojih korita to u svom donjem toku preplavljuju velike teritorije i ostavljaju mnoge baruštine koje su onda preko ljeta opasna legla malarije. Radi toga nizinski dijelovi srezova Doboj, Odžak, Modriča, Derventa, Brod i Šamac stradaju od malarije.

304

Stanovništvo se većinom bavi zemljoradnjom. Stočarstvo je slabije, a voćarstvo je bolje iako se ne kultiviše racionalno ipak donosi narodu velike koristi jer je podneblje pogodno te voće obilato rađa i znatno se izvozi. Narod je neprosvjećen i zapušten, procenat nepismenih velik. U zadnje vrijeme opaža se jako opadanje nepismenosti jer se u svakom većem selu organizuju analfabetski tečajevi. Sa opadanjem nepismenosti podignuće se narod na veći kulturni život, a time će se podići i njegov životni standard. Sela u ovom kraju su rijetko gdje zbijenog tipa nego su jako rastrešena tako da se planinska sela protežu na kilometre. Muslimani žive ipak nešto više u skupinama. Kuće se grade na primitivan način i od lošeg materijala, većinom od šepera oblijepljenog ilovačom i od nepečene gline. U zadnje vrijeme ipak se vidi napredak jer se kuće grade od kamena i cigle, a pokrivaju crijepom. Kuće se sastoje od ognjišta i jedne do dvije sobe. Kraj bolje gradnje kuća ipak ne gledaju da grade nužnike te ili ga nemaju nikako ili su potpuno nehigijenski. Isto je tako i sa đubrištima koja su potpuno otvorena kao i nužnici te pogoduju širenju epidemija. Od sela mnogo ne odskaču ni gradovi. Rijetko koji grad ima kanalizaciju i vodovod ili dobru pitku vodu. Kada se vidi da u jednoj kući od sobe i ognjišta živi porodica od pet i više članova to je onda teško govoriti o higijeni, izolaciji bolesnika, o dezinfekciji i ostalim mjerama i sprečavanju zaraza. Lična higijena je vrlo slaba. Svrabljivost i ušljivost je velika ali ipak manja nakon izvršene akcije u 1947. godini. Našem selu kao i svom narodu moraće se posvetiti velika pažnja da se narod kulturno podigne. Na zdravstvenom polju ministarstvo narodnog zdravlja daje vrlo mnogo tako da će se stanje ubrzo popraviti. Jedino je poteškoća pomanjkanje zdravstvenog osoblja ali se i tu čine veliki napori da bude dovoljan broj istog. Radno područje SES‐Doboj vrlo je prostrano i obuhvata 11 srezova sa oko 320000 stanovnika. Godišnji prirast u svim srezovima je velik unatoč dosta velikoj smrtnosti odojčadi i male djece. Ekonomskim podizanjem popraviće se i higijenske prilike te će i prirast biti veći. Ovaj kraj obdaren je prirodnim blagom kao i ostali dijelovi Bosne. Uz racionalnu privredu i razumno gospodarstvo produktivnost će se udvostručiti, uz to gradnjom pruge Šamac‐Sarajevo i Tuzla‐Banja Luka te elektrifikacijom zemlje podići će se čitavo područje u kulturnom i ekonomskom pogledu, a time će se podići i higijenske prilike. Područje stanice obiluje vodom. U brdskim krajevimaima dovoljno izvora, a u ravnici bunarova. Izvori su slabo kaptirani, nečisti, a da o bunarevima i ne govorimo, jer su slabo građeni, neozidani i otvoreni te rijetko koji odgovara propisima. Ekonomsko stanje naroda je dosta slabo, težački posjedi su mali te će se morati djelovati da se udruže u zadruge da bi bolje mogli iskoristiti svu zemlju i racionalno je obraditi. Ishrana naroda je dosta slaba ne toliko što je ne bi bilo već radi slabog pripravljanja. Dosta slabo ekonomsko stanje, slabe higijenske prilike, slaba

305 ishrana, neprosvjećenost i kulturna zaostalost smanjuju otpornu snagu i pogoduju širenju bolesti i zaraza. S druge strane dobar zrak djeluje povoljno na zdravlje pošto se naš narod većinom nalazi vani. Sanitarno‐epidemiološka stanica u Doboju imala je do 30.10.1947. serobakteriološko odjeljenje, antirabično odjeljenje. Od 01.11. preuzela je i epidemiološku službu na sadašnjem području od Tuzlanske Sanitarno‐epidemiološke stanice. Osoblje stanice sačinjavaju: 1 ljekar, 1 medicinski tehničar, 1 medicinska sestra, 1 pomoćni laborant i 3 pomoćna službenika, i to za sljedeće radove: 1 čistačica i za pranje staklarije u laboratoriji, jedan kurir i pomoćni dezinfektor po potrebi i jedan služitelj. Za ovaj period dobro je evidentirati završnu konferenciju ljekara u akciju za suzbijanje pjegavog tifusa i rekurensa u Dobojskom okrugu koja je održana 06.12.1946. godine u Doboju. U zapisniku sa te konferencije pominju se imena sreskih epidemiologa i sreskih ljekara. • Bosanski brod: dr. Fran Omerza, dr. Sulejman Ljutović. • Gračanica: pomoćni epidemiolog Vujković koji je radio pod stručnim nadzorom pomoćnika okružnog epidemiologa Franje Ljupša, i Se. Predrag Đaković, sreski ljekar. • Derventa: dr. Jakob Boloban, dr. Zvonimir Ćukelj. • Doboj: dr. Ivanka Pinter i dr. Izudin Džananović. • Žepče: dr. Regina Atijas. • Zavidovići: dr. Zijah Gavrankapetanović, dr. Suzana Ćani. • Maglaj: dr.Valentin Moro i pom. epidemiolog Ivica Vrbanović. • Modriča: dr. Glumac i dr. Dragica Cucalić. • Odžak: dr. Slava Skebe i dr. Velimir Gojnić. • Teslić: dr. Dragutin Sabo i dr. Aleksandar Ljutov. • Tešanj: dr. Iso Ramović i dr. Aleksandar Ljalov. Iz zapisnika sa iste konferencije vidi se da su masovne organizacije gotovo u svim srezovima podbacile u pogledu pružanja one pomoći koja se od njih očekivala u vezi suzbijanja tifusa i rekurensa u Dobojskom okrugu. Ipak bilo je izuzetaka kao npr. AFŽ u Bos. Brodu, Zavidovićima i djelimično u Derventi koje su pomagale akciju u propagandi, pranju rublja i akcijama protiv ušljivosti. Akciju je pomagao i Narodni front i omladina. U vremenu trajanja akcije gotovo svi učitelji u okrugu bili su veoma aktivni i pomagali u punoj mjeri u pregledu na vašljivost školske djece i obuci pomoćnih epidemiologa i higijeničara. U početku akcije narod je pokazivao izvjestan otpor i nepovjerenje prema zaprašivanju sa DDT‐jem. Kasnije kada je narod uvidio punu pomoć od zaprašivanja te se rado odazivao istom i saznanjem o efektima koje je zaprašivanje donosilo bila je potražnja za DDT‐jem za uništavanje gamadi u kućama.

306

Za ove potrebe korišćen je i laboratorij u vezi primjene SERO reakcije na pjegavi tifus i rekurens. Poslijeratna zakonska regulativa je većinom vezana za zaštitu stanovništva od zarazne bolesti, tako da tek 1961. godine imamo republički zakon o zdravstvenoj zaštiti i organizaciji zdravstvene službe. Zakonska regulativa vezana za zaštitu stanovništva od zarazne bolesti regulisala je prijavljivanje zarazne bolesti, postupak za sprečavanje i suzbijanje zarazne bolesti, odluke o vakcinisanju, čime se regulisao i dio sadržaja rada zavoda u protivepidemijskom smislu, u smislu sanitarno‐higijenskih normi i u pogledu aktivnosti socio‐medicinskog značaja. Zakonom iz 1961. Godine opširno je regulisana organizacija zavoda za zdravstvenu zaštitu čiji smisao nije napušten ni do današnjih dana. Tim zakonom je rečeno da zavod za zdravstvenu zaštitu: • Proučava zdravstveno stanje stanovništva i higijenske prilike svog područja i predlaže, odnosno preduzima mjere za njihovo unapređenje; • Proučava uzroke i pojave širenja zaraznih bolesti i drugih masovnih oboljenja, predlaže i po potrebi organizuje i preduzima mjere za njihovo sprečavanje i suzbijanje; • Sprovodi i stara se o sprovođenju opštih higijenskih i drugih mjera za zdravstvenu zaštitu u oblasti komunalne, industrijske, školske i mentalne higijene, kao i higijene i ishrane; • Proučava uticaj fizičke, biološke, socijalne i mentalne sredine na zdravlje i bolesti građana i predlaže, odnosno preduzima mjere za otklanjanje ili ublažavanje štetnog uticaja na zdravlje, a naročito s obzirom na pitanja radne okoline, snabdjevanja vodom za piće i stanovanje; • Prikuplja, obrađuje i proučava podatke o zaraznim i drugim bolestima, o obolijevanju i smrtnosti stanovništva i predlaže, odnosno preduzima odgovarajuće mjere zdravstvene zaštite; • Proučava metode rada na zdravstvenom prosvjećivanju naročito u pravcu potsticavanja građana da aktivno učestvuju u rješavanju problema zdravstvene zaštite, organizuju taj rad i u njemu učestvuju; • Vrši laboratorijske pregleda sa područja svoje djelatnosti; • Vrši istraživački rad sa područja preventivne zdravstvene zaštite; • Organizuje i učestvuje u radu na stručnom usavršavanju zdravstvenog osoblja; • Prikuplja, obrađuje i proučava podatke iz zdravstvene statistike, evidencije i izvještaja, dostavlja propisane izvještaje određenim organima i ustanovama; • Pruža stručnu pomoć zdravstvenim ustanovama sa svog područja; • Izvodi i organizuje, u saradnji sa drugim zdravstvenim ustanovama, na svom području razne sanitarne akcije, asanaciju terena i sl.; • Vrši i druge zadatke koji mu budu određeni drugim propisima ili koje mu odredi nadležni organ narodnog odbora.

307

Zavod za zdravstvenu zaštitu najmanje ima: organizacione jedinice za higijenske poslove sa hemijskih laboratorijem, za protivepidemijske poslove sa bakteriološkim i parazitološkim laboratorijem i zdravstvenu statistiku. U zavodu mogu biti i druge organizacione jedinice (za poslove dječije zaštite, tuberkuloze, trahoma, raka, zdravstvenog prosvjećivanja i druge). Istim zakonom ustanovljeni su i zdravstveni centri koji su vršili određene poslove organizovanja, stručnog nadzora kao i vršenje, određenih stručnih poslova u sprovođenju zdravstvene zaštite na području odgovarajuće teritorijalne jedinice. Zdravstveni centar je zakonski imao sljedeće ingerencije: • prati i proučava zdravstveno stanje i higijenske prilike na području na kome djeluje; • prati i proučava organizaciju i rad zdravstvenih ustanova, stara se o unapređenju njihovog rada i organizuje pružanje stručne pomoći; • prikuplja i obrađuje određene podatke o stručnom radu zdravstvenih ustanova; • izrađuje i podnosi prijedlog orijentacionog orograma razvitka mreže zdravstvenih ustanova za područje određene političko‐teritorijalne jedinice; • izrađuje i podnosi prijedlog programa mjera zdravstvene zaštite za područje određene političko‐teritorijalne jedinice; • usklađuje, saglasno propisima, stručni rad zdravstvenih ustanova u vezi s pitanjima od opšteg interesa za zdravstvenu službu; • organizuje i vrši stručni nadzor nad radom zdravstvenih ustanova u smislu odredaba ovog Zakona; • sarađuje sa zdravstvenim ustanovama na svom području i ukazuje im pomoć u radu; • saziva stručne sastanke i savjetovanja o pojedinim pitanjima iz oblasti zdravstvene zaštite i organizuje seminare i kurseve za usavršavanje zdravstvenih radnika; • podnosi narodnom odboru, odnosno Izvršnom vijeću NR BiH izvještaje o zdravstvenom stanju, higijenskim prilikama, organizaciji i radu zdravstvenih ustanova kao i druge izvještaje. Sadržaji koji su navedeni kod Zdravstvenog centra i njihova realizacija koja je ostvarivana kroz savjet zdravstvenog centra značajno su doprinijeli razvoju zdravstvene zaštite i ukupnom zdravstvenom stanju stanovništva. Njihovim radom postignuti su određeni efekti u sprečavanju stihijskog ponašanja u organizaciji zdravstvene zaštite, u izgradnji zdravstvenih kapaciteta i u pravilnoj orijentaciji u pogledu školovanja zdravstvenih kadrova i početnog programskog rješavanja zdravstvene zaštite. Rad zdravstvenog centra umnogome je opredjeljivao i funkciju Zavoda za zdravstvenu zaštitu jer je Zavodu za zdravstvenu zaštitu kao zdravstvenoj radnoj organizaciji bila povjerena uloga izvršioca odluka Zdravstvenog centra. Sadržaji Zdravstvenog centra su se kasnije zgodno ukomponovali u tekuće i obavezne sadržaje rada Zavoda za zdravstvenu zaštitu (2:21‐25). 308

OSNIVANJE OPŠTE BOLNICE DOBOJ

Uz postojanje Sanitarno‐epidemiološke stanice, te Sreske i opštinske ambulante, početkom 1950. godine osnovan je ATD‐Antituberkulozni dispanzer koji je 1956. godine prerastao u Sreski ATD. Tuberkuloza je tada bila veoma prisutna. Briga za zdravstveno stanje na dobojskoj opštini je manifestovana odlukom GNO (Gradskog narodnog odbora) iz marta 1952. godine o otvaranju Opšte (državne) bolnice Doboj. Do osnivanja ove bolnice u BiH je bilo samo 19 bolnica. Mogućnost je tražena u korištenju dotadašnjih objekata Omladinske bolnice, improvizovano podignute za liječenje brigadira tadašnjih radnih akcija na izgradnji pruga. I objekti ove bolnice su predani tadašnjem GNO. U tome je podršku pružio i Todor Vujasinović, tada ministar saobraćaja u Vladi FNRJ. I 09. marta 1952. godine otvorena je Opšta bolnica Doboj sa 90 bolesničkih kreveta. Kao pomoć Hirurška klinika iz Sarajeva je uputila hirurga doktora Midhata Prcića koji je već 12. marta izvršio i prvu hiruršku operaciju u tek otvorenoj bolnici. Na kraću obuku u bolnice Sarajevo i Banja Luka upućeno je nekoliko bolničara, a primljeni su i radnici sa predhodno stečenim iskustvom u predhodnoj Omladinskoj bolnici. Za prvog upravnika Bolnice imenovan je dr. Jozef Elzenhajmer koji je istovremeno bio i šef Hirurškog odjeljenja. Građani Doboja i dobojske opštine su sa oduševljenjem dočekali formiranje ove bolnice. Ona je postala i „regionalna“ jer su u njoj liječeni i bolesnici iz okolnih srezova. Na njenih 90 bolesničkih postelja često su ležala i po dva bolesnika... U junu 1953. godine NOS (Narodni odbor sreza Doboj) je bolnicu proglasio svojom ustanovom i uz pomoć Republike i iz sopstvenih sredstava u novembru, povodom 29. novembra ‐ Dana republike, otvoren je novi paviljon sa 105 kreveta i otvoreno novo Porođajno odjeljenje, a Interno je prošireno za 55 kreveta. U stalnom rastu i prema potrebama stanovništva u barakama izgrađenim za liječenje brigadira na izgradnji pruge Doboj‐Banja Luka u toku 1955. godine uz adaptacije otvoreno je Dječije odjeljenje sa 35 kreveta i Grudno sa 30 kreveta (3:150‐151). U prvoj godini rada u njoj je liječeno 3566 bolesnioka, izvršeno 538 različitih hirurških zahvata, a u porodilištu je obavaljerno 283 porođaja. Na 90 postelja ležalo je u prosjeku 120 bolesnika. Poslije dr.Jozefa Alzenhajmera, direktor bolnice je bio Dr Mirko Kopad, poslije njega Dr Mirko Kalmar koji su kao hirurzi obavljala i hirurške i porodiljske operacije. Bolnica je već tada stipendirala kadrove za svoje potrebe, među njima su bili Tomislav Veljanović, Ahmet Čemerlić i Rudi Negovetić, a na specijalizaciju iz pedijattrije je upućen Dr Radonja Đokić i Dr Zlatko Svitlanović. Između 195. i 1958. godine broj kreveta se povećao na 170. Sve veći broj ljekara je obogačivao kadrovsku snagu bolnice, pridošli si Dr Ređep Iljazović, Dr Milan Vajdić, Dr Srećko Bolesnikov, Dr Paša Karabegović, Dr Željko Štenger, Dr Fatima Isak. Razvoj Dobojske bolnice je bio evidentan otvaranjem novih odjeljenja, proširenjem kapaciteta bolničkog fonda, 309 nabavkom savremene opreme i školovanjem i prijemom zdravstvenih kadrova svih profila. Do 1992. godine bolnica u Doboju je bila respektabilna zdravstvena ustanova u Bosni i Hercegovini koja je mogla u potpunosti zadovoljiti skoro sve potrebe stanovništva za bolničkom zdravstvenom zaštitom, zbog čega su Dobojlije bile na to vrlo ponosne jer su imali sigurnost u tom pogledu (4:31‐38).

DALJI RAST I RAZVOJ OPŠTE BOLNICE

U stalnom rastu već 1958. godine Bolnica ima 5 odjeljenja: Hirurško, Interno, Ginekološko, Zarazno i Dječije. Zgrade, uređaji, aparati i kreveti su beskorisni bez ljekara i medicinskih radnika. Stoga se u Bolnici vodi kadrovska politika po kojoj je sve više ljekara opšte prakse, specijalista i srednjeg medicinskog kadra, tako da Bolnica sredinom 1969. godine ima 21 ljekara, a 238 bolesničkih postelja je omogućilo proširenje Internog odjeljanja, osnivanje posebnog Grudnog odjeljenja, te osnivanje kabineta za transfuziju, Laboratorija i Apoteke. U Bolnicu na rad je 1960. godine došao i bio dobro dočekan dotadašnji upravnik ATD prim. dr. Ivan Petričević, čime je počeo razvoj Grudnog odjeljanja. Urologija je pokrenuta još 1963. godine, na početku u sklopu Hirurgije, a prvi specijalista je bio dr. Željko Formanek‐urolog, koji je došao iz Tuzle. Dolaskom dr. Petra Šarinića 1970. godine osnovano je posebno Urološko odjeljenje sa 42 kreveta i operativnim traktom. Zatim su pristizali i mladi specijalizanti: Gojko Šešlak i Zlatko Avdić. Očno odjeljenje je vodila dr. Ljiljana Micić‐Vajdić, inače stalno zaposlena u tadašnjem Domu zdravlja. Dolaskom prim. dr. Pere Sredanovića 1964. godine počinje razvoj i ovog odjeljenja, koje je krenulo sa 20 kreveta.

Prof. dr Ivan Petričević, Prvi doktor medicinskih nauka u Doboju

Teška riječ Otorinolaringologija, koja inače znači liječenje gornjih naših strojeva‐ uha, grla i nosa, u dobojskoj Bolnici je počela dolaskom prim. dr. Velizara Cinotija iz Tuzle 1970. godine. Na specijalizaciju sa stipendijom upućen je Živko Krunić Žiža, a zatim su došli i novi spezijalizanti: dr. Obrad filipović, Asim Halilović, Goran Tovilović, Muharem Dželilović i Maja Mišura. Dolaskom, 1967. godine dr. Muharema Šarkića otvara se Neuropsihijatrija u adaptiranoj zgradi nekadašnje osnovne škole. Dr. Šarkiću se 1972. godine pridružuje i prim. dr. Milivoje Kurepin, takođe specijalista neuropsihijatrije.

310

Ovakav rast i osnivanje novih odjeljenja zahtijeva sve više prostora za smještaj bolesnika, za ambulante i operacione sale, kao i za pomoćne službe. Stoga se u Bolnici stalno nešto gradi, adaptira i proširuje. Tako je 1963. godine otvorena nova zgrada za Zarazno odjeljenje sa 37 kreveta, aotvoren je i drugi bolnički paviljon u koji su smješteni Grudno, Interno, Stanica za transfuziju, Laboratorij i Rentgen. Sada broj kreveta iznosi 350. Već 1971. godine otvara se i novi paviljon koji pruža mogućnosti za bolji smještaj Ginekološkog, Očnog odjeljenja i Odjeljenja za uho, grlo i nos. Sa izgradnjom paviljona i ostalih objekata osavremenjivana je i oprema, uvođene nove metode liječenja, broj zaposlenih takođe raste. Tako 1975. godine u Bolnici radi 960 radnika, od toga 98 liječnika, 8 stomatologa, 12 farmaceuta, te 430 srednjeg medicinskog kadra (3:152‐153).

INTEGRISANO ZDRAVSTVO DOBOJA­VRIJEME NAJVEĆEG USPONA

Proces integracija i povezivanja u veće cjeline desile su se i u zdravstvu. Integracijom 1967. godine osnovan je Regionalni medicinski centar „23 august“ koji je objedinio Opštu bolnicu Doboj, Dom zdravlja Doboj, Apoteku Doboj i Zavod za zdravstvenu zaštitu Doboj koji su postali sastavni dijelovi kao Osnovne organizacije udruženog rada. Prvi direktor RMC „23 august“ bio je dr Tomislav Veljanović, zatim dr Nurudin Mulaomerović do integracije u SOUR RMC „23 august“ 1972. Godine, a prvi direktor ove integrisane organizacije je bio dr Rajko Jaramaz. Ovu organizaciju su sačinjavali RMC „23 august“ Doboj sa svojim OOUR‐ima: Domovi zdravlja Bosanski Brod, Derventa, Maglaj, Modriča, Odžak, Tešanj, Teslić, Opšta bolnica Derventa, Specijalna bolnica za kardiovaskularne bolesti Banja Vrućica Teslić, Zavod Jakeš i Zavod za zdravstvenu zaštitu Doboj. Ovaj period do 1992. godine je vrijeme najvećeg uspona i napredka zdravstva Dobojske regije. To je vrijeme kadrovske ekspanzije, proširenja kapaciteta naročito bolničkih, uvođenja novih tehnologija i približavanja zdravstvene zaštite stanovništvu. Poslije 1992. godine zbog poznatih događaja ovako organizovan sistem zdravstva se potpuno urušio, a što je najtragičnije sistem je u cjelini podijeljen na entitete i kantone što je poskupilo sistem, a umanjilo učinkovitost što se sve više osjeća na rezultatima zdravstvenog sistema, a rezultat je najočitiji u zdravstvenom stanju stanovništva koje se stalno pogoršava (3:154).

SPISAK DOKTORA DOBOJA KOJI SU STEKLI NAJVIŠE AKADEMSKO ZVANJE PROFESORA UNIVERZITETA:

Prof. Dr Ivan Petričević Prof. Dr Sakib Škapur Prof. Dr Zijad Bešlagić Prof. Dr Muharem Zildžić Prof. Dr Zehra Rasovac‐Dizdarević Prof. Dr Duško Vasić

311

Prof. Dr Šefik Hasukić Prof. Dr Nikola Gavrić Prof. Dr Đoko Obučina Prof. Dr Galib Festa Prof. Dr Mladenko Vasiljević Prof. Dr. Begzada Hasukić (Spisak nije konačan, biće nastavljen upis prema saznanju i dokazima.)

UMJESTO ZAKLJUČKA

U ovom radu su sumirani radovi i dokumenti koji su mahom objavljeni u knjigama koje su navedene u literaturi sa pozivom na dijelove koji su prepisani ili dijelom komentarisani. Pokušaj je bio da se upravo iz tih literaturnih jedinica uspostavi neki redoslijed događanja koji bi dobio zaokruženu cjelinu za sve one koji ovu temu mogu koristiti za svoje radove, pozivajući se na istorijat zdravstva Doboja. U uvodnom dijelu autor je pokušao dati viđenje zdravstvenog sistema u prošlosti i predložiti određene definicije sistema za određene vremenske periode, što se čini novim i originalnim doprinosom autora. Neki dijelovi su prepisani u originalnom tekstu, tako da se izrazi poistovjećuju sa izrazima toga vremena i nisu bili predmet lektorisanja i prilagođavanja savremenom pravopisu. Spiskovi imena koji su dati su otvoreni za svaku dopunu ili reviziju i nisu konačni, postoji potreba za njihovo kompletiranje, te se pozivaju svi koji mogu u tome pomoći. Na kraju, svaki pokušaj da se ova materija ozvaniči u nekom zborniku ili knjizi je vrijedna pažnje, a svaki pokušaj njene dopune je vrijedan truda.

LITERATURA:

1. Smajkić, A. Socijalna medicina sa organizcijom zdravstva. Svjetlost Srajajevo i Edicija „Zdravlje za sve“, Škola narodnog zdravlja Medicinskog fakulteta Univerzitreta u Sarajevu. Sarajevo, 1997.

2. Bešlagić, Z. Regionalni zavod za zdravstvenu zaštitu od 1937. do 1987. godine. Regionalni zavod za zdravstvenu zaštitu Doboj, Doboj 1990. 3. Kapetanović, F. Muminagić, R. Doboj u dvadesetom stoljeću, Naše novime, nezavisne narodne novine, Doboj Jug, Doboj Jug, 2008. 4. Gnjato,V. Pet decenija opšte bolnice Sveti Apostol Luka‐Doboj, Opšta bolnica Sveti Apostol Luka Doboj, Doboj 2004. 5. Huković, S. Studij i praksa medicine (Cura terminis), Institut za naučno‐ istraživački rad i razvoj kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,1997. 6. Vodič za novo javno zdravstvo, EPOS, Sarajevo, 2011.

312

PRILOG:

SPISAK DOKTORA KOJI SU SLUŽBOVALI U DOBOJU (spisak doktora čija se imena pominju u tekstu rada, navedeni redoslijedom pojavljivanja)

Simon Levi dr. Krutina Petar Guteša Pero Mertinić Richard Skutecky Izudin Džananović Hajrudin Džananović Tadija Pšorn Evgenije Ošomanjski Anton Gara Ešref Čizmić Branko Puljagan Josip Rap Jusuf Kočo Ahmet Čemerlić Željko Štenger Ivanka Pinter Hasan Lukačević Reuf Huskić Tomislav Veljanović Jozef Elzenhajmer Mirko Kopad Radonja Đokić Rudi Negovetić Zlatko Svitlanović Mirko Kalmar Redžep Iljazović Milan Vajdić Srećko Bolesnikov Paša Karabegović Fatima Isak Ivan Petričević Željko Formanek Petar Šarinić Gojko Šešlak Zlatko Avdić Pero Sredanović Velizar Cinoti Živko Krunić Obrad Filipović Asim Halilović Muhamed Šarkić Milivoj Kurepin Goran Tovilović Muharem Dželilović Maja Mišura Zijad Bešlagić Hajrudin Džananović

Spisak doktora koji su službovali u Doboju, koji se ne pojavljuju u tekstu. Spisak nije konačan, nastavlja se upis po vlastitom sjećanju ali i sjećanju drugih i zvanične dokumentacije među kojoj je najkompletnija dokumentacija iz knjige „Pedeset godina opšte bolnice u Doboju“, što slijedi:

Borivoje Pavlović Zehra Rasovac‐Dizdarević Azra Hotić‐Hadžikadunić Ljiljana Lalić Dika Kadrić Slavko Kerezović Amira Kasumagić‐Smailbegović Daniel Golac Muhidin Aličehajić Muhamed Turalić Vladislav Vuković Radoslav Đorđević Milorad Jovanović Branko Ružić

313

Jozef Barkulin Miroslav Kareš Miroslav Mađarac Igor Kos Smail Prohić Ivan Šutalo Ismet Arnautalić Aleksandar Velimirović Olga Veljanović Evgenije Žuškin Miodrag Jovanović Ksenija Nikolić Radislav Petrić Pavao Slavić Ljiljana Đorđević Draginja Jovanović Branka Maksimović Slavko Maksimović Dragomir Milinić Živka Perić Radoslav Bocić Radoslav Bukvić Danijel Golac Kosta Dimitrijević Tomislav Zovko Mustafa Jašarević Ljiljana Micić Marko Ružić Dragoslav Sokolovski Radmila Tomić Zlatan Đurić Bogoljub Janković Branko Čorić Nedeljko Bilić Svetislav Živković Zoran Janjušević Ivo Lugutić Nurudin Mulaomerović Vladimir Odović Mladen Pavlović Muhamed Članjak Muhamed Muhamedagić Ljiljana Nikolić Marko Radonjić Aleksandar Renglar Slobodan Cvitanović Rasim Bajraktarević Stevan Boroš Vjekoslav Vela Marina Vičentić Esad Zukić Milovan Pilipović Dragoslav Srejić Dragoljub Stanojlović Maša Formanek Muhamed Hadžić Mijo Čačić Vasilije Šelvarica Sakib Škapur Emil Bobinac Aleksandar Zikovi Ante Mašnić Dragoslav Mijalković Petar Todić Danilo Aleksić Konstatina Konstatinov Mihail Konstatinov Milovan Miljanović Reuf Mulabećirović Petar Olujić Milenko Subotić Branko Dabović Olga Dabović Lazar Ivandekić Milovan Juškić Aleksandar Nikolić Natalija Stoisavljević Petar Ćosić Miodrag Bojković Ljiljana Lalić Savo Radosavljević Ljiljan Ržehak Rajko Ristić Danijel Šimunović Gordana Delević Branislava Jovanović Dušan Jovanović Zoran Kovačević Hajrudin Mehmedović Zvonimir Mikin

314

Vlatko Čilić Ekrem Ajanović Ajša Bijedić Muharem Zildžić Slavko Kerezović Ibrahim Osmić Nikola Zeljajić Božana Janković Ivan Knajtner Milan Spasojević Radoslavka Spasojević Slobodanka Šandrk Branka Golubičić Davud Dizdarević Zoran Dobošarević Radmila Jovanović Čedomir Lekić Franjo Matijević Bedislav Mitrović Vera Mitrović Stjepan Parlov Milorad Reljić Refik Hadžić Risto Cvijetić Gordana Vuković Eva Knežević Nijaz Softić Fikret Huskić Ljubomir Curkić Dušan Vlaisavljević Marica Vrdoljak Nikola Mančev Radmila Čizmović‐Pavlović Slavko Šoškić Franjo Basta Slobodanka Dobošarević Ibrahim Pujagić Slavko Pušić Reik Huskić Miroslav Blagojević Vladimir Božinović Fjodor Ivasović Đoko Obučina Tatjana Popović Cvijeta Stanišić Sekula Šipovac Marin Braunštajn Mladenko Vasiljević Branislava Vukotić Svetlana Gostović Nedim Duisić Šida Duisić Vladimir Emedi Mirko Juškić Nada Merković Pero Marković Slavica Marušić Slobodan Nogo Vesna Stanković Berislav Čabrić Mustafa Aganović Radmila Aganović Mensur Mulalić Miroslav Radojčić Slavko Cvijetić Simo Antonić Sead Begović Vesna Bilić Rejhana Mušić Milensko Raković Jadranka Skenderija Midhat Hadžikadunić Radmila Avdalović Diba Vereniković Duško Vasić Ednan Drljević Murat Đogić Pavica Mijanović Milada Trampić Mirsad Ramić Ljubo Đurđević Miroljub Bogdanović Nagib Bračković Zora Drobac Biljana Đurković Irena Žižanović Almira Kikić Irena Ključević Nafa Brkić Nedeljka Vidović

315

Nikola Gavrić Brankica Gospić Momčilo Jovović Dušanka Kovačević Danijela Lekić Dženana Mulaomerović Goran Tovilović Nađa Glušac Lela Kikić Vesna Nunić Rudi Savio Alma Ćatović Miroslava Vasić Nada Krnjić Emira Mašnić Vesna Prodić Milka Andrić Anadi Begić Janja Vrbić Hasan Drnda Slobodan Kalaba Slavica Kopanja Duško Panzalović Gordana Stevanović Mijo Grgić Giljermo Iskviedro Pinedo Aida Jupić Predrag Lazić Ferid Madžak Slavko Nedić Marina Rakić Indira Hasić Tonkica Čičak Sabina Delić Vahdeta Đokić Miroslav Jović Jozo Karamatić Zlatan Marković Enisa Mujić Anela Velimirović Nevenka Gostić Sanja Damjanović Mladen Marković Sanja Ališahović Rajkica Bambulović Jovica Brkić Bojana Dabović Mirela Didić Simuna Žakula Milorad Živković Slobodanka Živković Zoran Zubak Nenad Marković Osman Muratović Azra Sivčević Mirza Husić Dijana Bevanda Vladan Janjušević Marko Račić Marina Tomanić Suada Hajrulahović Siniša Đuričić Goran Matković Gordana Sredanović Darko Lukić Milan Petrović Mirjana Radojčić Željko Simić Slađana Todić Zoran Blagojević Srećko Jugović Brano Katanić Jelena Njegomirović Milovan Savić Ferhat Hadžibrahimović Gordana Jerinić Dragoljub Stojanović Rauša Kuzmanović Marko Anđić Sava Elez Radivoje Katanić Mladenko Lazić Ružica Petković Vjekoslav Sorak Milojko Stojanović Brano Trifunović Olivera Babić Branko Živković Branka Lazić Svjetlana Ostojić

316

Radmila Bogdanović Staša Gojković Duška Ilić Verica Jović Vaso Lutovac Larisa Vasiljević Zoran Mitrović Aleksandar Panić Ljubica Perić Mladen Pećanac Rada Stjepanović Ilija Kuzmanović Jovanka Perić Ankica Popović Slavica Remetić Vesna Tovilović Igor Nović Nada Vasić Aleksandra Drobnjak Dalibor Nedić Aleksandar Subotić Tatjana Subotić Ibrahim Mrehić Kemal Lukačević Mladen Zadro Smail Bešlagić Huso Đaka Emir Čabrić Rada Krajina Aleksandar Bereta Tota Matija Hajrudin Vodeničarević Mirsad Vodeničarević Damir Dževdetbegović Ferid Konjić Petar Todić

(Spisak največim dijelom prepisan iz knjige „Pet decenija Opšte bolnice Sveti Apostol Luka‐Doboj, autora Voje Gnjate u izdanju Opšte bolnice Doboj, 2004) Nisu navedeni doktori stomatologije, postoji potreba u buduće.

317

Haris Hasičić, prof. islamske teologije

Nišani Medžlisa Islamske Zajednice Doboj (Historijski prikaz, stanje na terenu i kritička analiza)

Uvod

Motiv za nastanak ovog rada može se naći u činjenici da su nišani postali predmet eksperimentiranja porodica umrlog ali i klesara, udaljujući se od ortodoksne tradicije koja tretira pitanja oko nišana. Tako, danas na nadkaburskim obilježjima, možemo vidjeti skulpture, slike, čak i prikaze profesija, zanimanja ili afiniteta umrlog. Takav odnos prema nadkaburskim obilježjima je, sa stajališta šerijatskog prava, neprihvatljiv. Nišan, kako se promatra u šerijatskom pravu, a to ćemo podrobnije vidjeti u trećem dijelu ovog rada, jeste znak živome gdje je umrli. S te, početne, pozicije nišana kao znaka, do današnjeg doba, nišan je prošao nekoliko faza. Ovaj rad će, kroz historijski tok, pokušati, na području Medžlisa Islamske Zajednice Doboj1, utvrditi kada je nišan izašao iz sfere šerijatskog prava. Šefik Bešlagić je napravio sjajnu analizu ranih nišana/stećaka u svom djelu „Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini“. Mehmed Mujezinović je napisao svoje životno djelo „Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine“, no osim obrađivanja natpisa na nišanima, Mujezinović ne pravi nikakvih analiza, niti bilježi sve nišane.2 Osim par autora3 koji uzgred pominju ovu tematiku, nema nikakvih analiza nišana 17‐og., 18‐og. i 19‐og. stoljeća. Metodologija, korištena u radu, se nametnula sama od sebe. Najstariji, najljepši i šerijatu najbliži nišani su na sebi imali arapske natpise i bilo ih je moguće datirati. No većina nišana, na području MIZ Doboj, nemaju na sebi nikakvih ukrasa niti natpisa. To je u skladu sa rezonovanjem četiri pravne škole u islamu, po kojima je bilo kakvo pisanje po nišanima mekruh/pokuđeno4. Nišani bez natpisa, su bilježeni ukoliko bi svojom formom odgovarali nišanima na kojima postoje natpisi i koji se mogu datirati. Rad se sastoji iz četiri dijela: - prvi dio je historijski, koji prati razvoj nišana kod Osmanlija i u Bosni i Hercegovini;

1 U tekstu ispod MIZ Doboj 2 Vidjeti podnaslov 2. 4. ovog rada 3 Npr: Alija Nametak, Hamza Vejsil, Meho Čaušević, Mustafa Sušić, Ekrem Sakić 4 Vidjeti podnaslov 3. 2. ovog rada 318

- drugi dio prati nišane na području MIZ Doboj, gdje su zabilježeni i pobrojani svi stari nišani; - treći dio objašnjava nadkaburska obilježja u šerijatskom pravu, u komparaciji sa nišanima iz tri faze razvoja i nišanima MIZ Doboj; - četvrti dio je zaključak u vidu kritičke analize formi nišana, generičkih i posebnih natpisa na nišanima i budućnosti nišana, sa stajališta šerijatskog prava. Rad ima i apendix gdje su tabelarno navedeni svi nišani na području MIZ Doboj, datirani po starosti, te broj nedatiranih nišana i to po džematima i mezarjima.

1. Nišani – definicija, podjele i historijski prikaz

1. 1. Nišani, definicija i podjele Uspravnostojećim, kamenim, nadkaburskim obilježjem muslimana u Bosni i Hercegovini nazivamo nišanom. Naziv nišana je preuzet iz turskog i perzijskog jezika, uz to, ima i neka druga značenja (meta, madež, orden i dar)5. Naziv koji se koristio u Hercegovini za nadkabursko obilježje je bašluk6, s tim da je danas uobičajeno bašlucima nazivati drvene, privremene nišane. Izglavnik7 je treći naziv za nadkaburska obilježja u Bosni i Hercegovini. Najprostija podjela nišana jeste na stele i stubove8. Nišani se mogu podijeliti i na muške i ženske9. Postoje i dječiji, ali dječiji su umanjene verzije muških i ženskih nišana. U 19‐om. stoljeću se javlja i simbioza stele sa stupom, pa imamo stele sa turbanima, iako nije riječ o klasičnim stelama, već o stanjenim stubovima. Stele (slika br. 1) su uže ploče koje završavaju kao krov na dvije vode. Stele su, kod nas, jedna vrsta ženskih nišana, za razliku od nišana s turbanima koji su muški nišani. Većina današnjih nadkaburskih obilježja su ploče koje donekle liče na stele. Stubovi mogu biti obelisci, odnosno četverostrane uspravne prizme koje se u gornjem dijelu pretvaraju u piramidu i završavaju poluloptom (slika br. 2). Šehidski nišani, koji su se pojavili nakon rata 1992.‐1995. imaju ovaj oblik. Također, stubovi mogu biti i nišani s turbanom (slika br. 3).

5 Bešlagić, Šefik; „Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini“; Akademija nauka Bosne i Hercegovine, Djela, knj. LIII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 30, Sarajevo 1978., str: 11. 6 Nametak, Alija; „Islamski kulturni spomenici turskog perioda u Bosni i Hercegovini; Državna Štamparija; Sarajevo 1939., str: 30 7 Hamza, Vejsel; „Nišani – historijske paralele“; Alem, God VI, br.133, Septembar 2004. 8 Bešlagić, 1978, 11‐13 9 Čaušević, Meho; „Umjetnost bašluka – Nadgrobni spomenici nišani na području Bosanske Krajine – Zajedništvo stećaka i nišana“; Most ‐ časopis za obrazovanje, nauku i kulturu; Mostar, 2006; str: 72‐75 319

Obično po dva nišana obilježavaju kabur, uzglavni i nožni. Ima slučajeva da se kabur obilježava samo uzglavnim nišanom, takvi su krajiški nišani10. U pravilu, na kaburima muslimana nije bilo nikakvih drugih obilježja osim dva nišana, s tim da postoje izuzeci11. Okviri ili ograde koji spajaju uzglavni i nožni nišan nisu bili zastupljeni, osim pojedinim imućnijim ljudima, koji su nastojali da iskažu svoj ili porodični socijalni status drugačijim obilježavanjem svoga kabura.12

1. 2. Porijeklo nišana Arapi, prvi nosioci islama, nisu poznavali nadkaburska obilježja u formi nama poznatog nišana. Iako bi se svaka oznaka kabura mogla nazvati nišanom, to nisu bili nama poznati nišani. U podnaslovu 3. 1. ovog rada je precizirano kako su svoje kaburove obilježavali prvi muslimani, a ovdje nas zanimaju samo nišani koje smo naveli u predhodnom podnaslovu. Nišane su u naše krajeve donijeli Osmanlije13. Osmanlije su svoje nišane preuzeli od Seldžuka14. Seldžuci su svoja nadkaburska obilježja najčešće klesali u obliku stela, pretežno manjih dimenzija koje su se u gornjem dijelu završavale ravno, na dvije vode ili na luk, ali također i u obliku stubova sa turbanima. Oblik stele Seldžuci su mogli uzeti sa raznih strana, s obzirom da se taj oblik naširoko koristio, ali prvenstveno od naroda Kavkaza, Armenaca i Gruzijaca, koji su umjetnost nadgrobnih spomenika, u 10‐om. i 11‐om. stoljeću, naročito razvili. Armenski hačkari (slika br. 4) su po svojim oblicima, a i po ukrasima najbliži seldžučkim stelama. Nišan s turbanom je u svojoj osnovi originalni seldžučki tip nadkaburskog obilježja, koji se kasnije u osmanskom periodu dalje razvio. Nišani, koje su Osmanlije donijeli u Bosnu, u prvom redu su skopski ili ušćupski nišani koji su naručivani u 15‐om. i 16‐om. stoljeću za uglednije ličnosti. Skopski nišani su bili mali četvrtasti stubovi s turbanima i sa malo geometrijskih dekoracija i u početku bez natpisa. Kasnije se javljaju carigradski ili stambolski nišani, koji su, također, klesani u Skoplju, ali su se javili ranije u Istanbulu. Stambolski nišani su bili veći, od kvalitetnijeg kamena, bogato ukrašeni floralnim stilizacijama. Neki su i danas sačuvani, poput vezirskih u Travniku. Kasnije se, po uzoru na te skopske nišane, u Bosni počinju klesati domaći nišani.

10 Sušić, Mustafa; „Naš odnos prema nadkaburskim obilježjima“; Takvim za 2011., El‐Kalem, Sarajevo, 2011, str: 178 11 Vidjeti : „Odlike obilježja nad mezarom Ferhat‐bega, sina Iskenderova, vakifa kasabe Tešanj“, u „Godišnjak“, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 40, Akademija nauka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2011. 12 Sušić, 179 13 Bešlagić, 1978, 14 14 Isto, 14 320

Slika br 1 – Stela Slika br. 2 Nišan Mahmuda http://www.kons.gov.ba/html/sl Brankovića ike/1343693253.jpg http://rogatica­ bih.blogspot.com/2012/01/rogatica­ najstariji­nisani­u­bih.html

Slika br. 3 – Nišan s turbanom Kotorsko, kod spomenika poginulim borcima NOB­a

321

Slika br. 4 – Armenski hačkari http://hr.wikipedia.org/wiki/Ha%C4%8Dkar

1. 3. Faze razvoja nišana u Bosni i Hercegovini Uzevši u obzir rad Šefika Bešlagića, zatim literaturu o nišanima kasnijega perioda15 i situaciju sa nišanima na području MIZ Doboj, razvoj nišana se može pratiti u tri etape, perioda, odnosno u tri faze. Prva faza razvoja nišana može se pratiti u 15‐om. i 16‐om. stoljeću. Ovu fazu karakterizira međuuticaj nišana sa stećkom. Mnogi motivi sa stećaka se mogu naći na nišanima, ali i obrnuto.16 Glavni osnovni oblici stećaka su ležeći oblici – ploča, sanduk i sljemenjak. Od ukupno 66.478 stećaka, koliko je evidentirano, 95,5% otpada na ležaće oblike. Ako od uspravnih odbijemo krstače, onda ostali uspravni – stubovi i stele – zauzimaju svega 3,9% ukupnog broja stećaka. Takvi stećci se nalaze uglavnom u istočnim krajevima Bosne i po vremenu nastanka spadaju u kraj perioda stećaka. Teritorij, vrijeme nastanka, te oblik stela i stubova razlozi su što se može iznijeti pretpostavka da su ti stećci nastali pod uticajem muslimanskih nišana17. Nišani ovog perioda se znatno razlikuju, po svojim formama i oznakama, od čisto osmanlijsko – islamskih nišana toga doba u drugim regionima. Druga faza razvoja nišana počinje sa 17‐im. stoljećem, pa sve do početka druge polovice 19‐og. stoljeća. Ono što karakterizira ovu fazu jeste da su, u pravilu, nišani malih dimenzija. Ima izuzetaka od ovog pravila, jer je najveći poznati nišan u Bosni nastao krajem druge faze. To je nišan Omer‐age Bašića

15 Literatura iz bilježaka ovog rada. 16 Stećak je uobičajeni naziv za kameni nadgrobni spomenik iz srednjeg vijeka na širem području Bosne i Hercegovine, sjeverozapadnim dijelovima Crne Gore, zapadnim dijelovima Srbije i južnim dijelovima Hrvatske, uglavnom u Dalmaciji. Na području Doboja postoji 11 nekropola sa stećcima i to u : Brestovo, Dragalovci, Donja Ostrušnja, Osredak, Cerovica, Donja Radnja, Prisade, Stanić Rijeka, Ularice, Alibegovci i Mravići. Bešlagić, Šefik; „Stećci, kataloško – topografski pregled“; Veselin Masleša, Sarajevo, 1971., str: 133‐135 17 Bešlagić, 1978, 14 322 kod Bašića Mosta na putu između Glamoča i Livna iz 1798. godine (slika br. 5). Nišan Omer‐age Bašića je visok 4,7 m, a toliki je i opseg turbana.18 Treća faza jeste faza dekadencije, počinje sa drugom polovicom 19‐og. stoljeća i traje do druge polovice 20‐og. stoljeća. U ovoj trećoj fazi pokušava se nišanom interpretirati zanimanje ili stalež, a koje se izvodilo raznim oblicima turbana. U ovoj fazi nišani su veći nego u drugoj fazi. Ova faza je najbogatija po broju sačuvanih spomenika, zatim po brojnosti i raznovrsnosti epitafa na njima19.

Slika br. 5 – Nišan Omer­age Bašića http://bosnjaci.wordpress.com/2014/06/10/najveci­poznati­nisan­u­bosni/

Ono što se da primjetili jeste da druga i treća faza nemaju strikto određenu vremensku granicu. Postoji veliki broj nišana iz druge faze a koji se javljaju čak i u 20 stoljeću, također i nišani koji bi se mogli okarakterizirati kao nišani treće faze javljaju se i prije 19‐og. stoljeća. S obzirom da je prva faza razvoja nišana odlično dokumentovana i izanalizirana, u sljedećim podnaslovima mogu se pratiti nišani 15‐og. i 16‐og. stoljeća, odnosno oni dijelovi koji su bitni za rad. Što se tiče druge dvije faze, na njih ćemo se osvrnuti u kritičkom osvrtu u zadnjem dijelu rada.

1. 3. 1. Nišani 15­og. i 16­og. stoljeća Kao što je u predhodnom poglavlju navedeno, nišani ovog perioda su u interakciji sa stećcima. Ta interakcija je najvidljivija po predstavama na nišanima. U analizama nišana, u svojoj studiji „Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i

18 Nametak, Alija; „Islamski kulturni spomenici turskog perioda u Bosni i Hercegovini; Državna Štamparija; Sarajevo 1939., str: 31 19 Sakić, Ekrem; „Babin mezar na lokalitetu Babina Luka ‐ Kalesija“; Kikači, 2013, str: 9. http://www.nkp.ba/wp‐content/uploads/2013/10/Rad.docx 323

Hercegovini“, Šefik Bešlagić je podijelio nišane 15‐og. i 16‐og. stoljeća na: nišane sa figuralnim predstavama, nišane sa nefiguralnim predstavama, nišane sa natpisima, i kršćanske nišane.20

1. 3. 1. 1. Nišani sa figuralnim predstavama Na lokalitetima grada Sarajeva, općina Trnovo, Kalinovik, Sokolac, Rogatica, Foča, Olovo, Nevesinje, Prozor i Glamoč postoji 29 nišana na čijim stranicama su isklesana 43 raznovrsna figuralna motiva. U 24 slučaja javljaju se životinjske predstave: ptice konja, jelena, srne, psa, zmije, lava i vepra. Ljudske figure se javljaju u 19 slučajeva. To su 2 samostalne i jedna u sceni lova, zatim 2 predstave ljudske glave i 14 predstava ruke. Sve nabrojane predstave mogu se naći i na stećcima.21 Motivi psa, ptice i jelena su obično korišteni pri prikazu lova, što ukazuje da nišan pripada lovcu. Konj je Osmanskoj carevini bio jako cijenjana životinja, a na nišanu ukazuje da je nišan pripadao nekome ko se družio sa konjima ili bio akindžija, vojni jurišni konjanik. Vepar, najvjerovatnije ukazuje na to da nišan pripada nemuslimanu. Predstava lava najviše podsjeća na predstave te životinje kao osnovne oznake grbova uglednih feudalnih porodica. Zmija ukazuje na činjenicu da su vlasnici nišana ili liječili narod i stoku od ujeda zmija ili su sami umrli od zmijskog ujeda.22 Ljudske predstave su evidentirane 19 puta, bilo kao kompletne figure, prikazi glave ili predstave ruku.23 Kompletna figura je prikazana tri puta: na nišanu u Turovima kod Trnova – prikazan muškarac sa haljetkom utegnutim u pasu i sa čelenkom na kapi; na nišanu u Govedovićima kod Trnova – jahač na konju u sceni lova progoni jelena; te na nišanu u Šatrovićima kod Rogatice – predstava žene sa maramom i u haljini ili košulji do koljena bez jasne oznake ruku i nogu (slika br. 6). Predstave kompletnih ljudskih figura su česte na stećcima. To su većinom scene lova, borbe ili prikazi pojedinačnih figura sa oružjem itd. Prikaze glave imamo na dva nišana: na nišanu u Bijenjoj kod Nevesinja, te na nišanu u Šišićima kod Trnova (slika br. 7). Prikazi glave ili lica nisu česti na stećcima, ali su glave i lica čest motiv na krstačama. Krstače u Bosni i Srbiji su često isklesane u vidu ljudskih glava.24 Predstave ruke su najbrojnije, javljaju se na 14 nišana (slika br. 8). Ruka u vidu otvorenog dlana, predstavljena do lakta ili ramena, je dosta čest motiv na stećcima. Uz ruku se obično javlja i polumjesec, rozeta a i krst. Ruka na stećcima predstavlja pozdrav.25

20 Bešlagić, 1978, 25‐77 21 Isto, 36 22 Isto, 36‐50 23 Isto, 50‐56 24 Isto, 55 25 Isto, 55 324

Slika br. 6 – Nišan u Šatrovićima http://rogatica­bih.blogspot.com/2012/01/ovaj­stari­turski­nisan­nalazi­se­u.html

1. 3. 1. 2. Nišani sa nefiguralnim predstavama Na nišanima s lokaliteta iz predhodnog podnaslova, te na lokalitetima Breze i Rudog, javljaju se sljedeći nefiguralni motivi: rozeta (zvijezda), krug (disk), polujabuka, polumjesec, luk sa strijelom, čomaga (kijača, topuz), sablja, mač, koplje, štit, sjekirica (balta), krst, nakovanj, spirala, grozd, i raznovrsne vrpce i frizovi.26 Najčešći nefiguralni motivi su krugovi, rozete i polumjeseci. Postoje mišljenja, kao što je Seida Mustafe Traljića27, da su to kvrge28, koje po narodnom vjerovanju predstavljaju rane koje su junaci zadobili u ratu. S druge strane mogle bi biti i zvijezde, koje su zajedno sa polumjesecom čest motiv na nišanima. Polumjesec i zvijezde su čest motiv i na stećcima, gdje su uglavnom oznake grbova. Također, zvijezda i polumjesec su čest motiv i na starijim krstačama. Može se zaključiti da su motivi na nišanima rezultat uticaja klesarske tradicije stećaka i da su prvenstveno bosanskog karaktera.29 Sljedeći u nizu, gore nabrojanih motiva, predstavljaju rekvizite lova, rata i turnira. To su dobro poznati motivi iz repertoara stećaka.30 Krst je česta pojava na stećcima, pojavljuje se, ali rijetko, i na nišanima. To su kršćanski nišani.31

26 Isto, 57 27 Traljić, Seid Mustafa, historičar, rođen u Sarajevu , 10. 04. 1915., umro u Zadaru 22. 09. 1983. Proučavao je pomoćne historijske znanosti (Vodeni znakovi XIII. i XIV. vijeka, koautor V. Mošin, I– II, 1957) i orijentalistiku, povijest Bosne i Dalmacije za osmanske vlasti, osobito prilike na mletačko‐osmanskoj granici te trgovačke i tranzitne veze Bosne i dalmatinskih gradova (Vrane, Zadra, Nina, Drniša, Obrovca). http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62002 28 Bešlagić, 1978, 59 29 Isto, 60 30 Isto, 60 325

1. 3. 1. 3. Nišani sa natpisima Šefik Bešlagić navodi 7 nišana koje posjeduju natpise na nišanima na bosančici. Na slici br. 2 već smo pokazali jedan takav nišan. Riječ je o nišanu Mahmuta Brankovića, nišan koji je uzet kao osnova za izradu modernih šehidskih nišana. Pošto na području MIZ Doboja nemamo nišana ove vrste, a također ni kršćanskih nišana, nećemo se više zadržavati na ovoj temi.

Slika br. 7 – Nišan u Šišićima Slika br. 8 – Nišan kod Alipašine džamije kod Trnova Bešlagić, 1978, sl 33 Bešlagić, 1978, sl 9 u Sarajevu

31 Isto, 61, 78‐80 326

2. Nišani na području MIZ Doboj

Na područiju MIZ Doboj, našli smo 722 stara nišana, koji se nalaze na 44 mezarja u 21 džematu. Naveli smo sve stare nišane na kojima postoji natpis na arapskom jeziku. Nišani sa natpisima na arapskom jeziku su u pravilu najstariji, a po formama to su nišani sa turbanima i stele. Nema niti jedan arapski natpis na nišanima sa fesom. Nišani sa fesovima, na području MIZ Doboj, su mlađi i javljaju se nakon II svjetskog rata. Najstariji nišan, na području MIZ Doboj, je iz 1006. hidžretske godine (1597.)32, a nalazi se u Kotorskom. Na tom nišanu su, na arapskom jeziku, isklesana dva šehadeta33 i godina smrti. Najmlađi nišani sa arapskim natpisom, na području MIZ Doboj, su dva nišana iz 1368. hidžretske godine (1948.), a nalaze se u Klokotnici, u haremu džamije džemata Habibovići; te u Pridjelu, na mezarju Šijačka. Bilježili smo i nišane na kojima ne postoje nikakvi natpisi, ali svojom formom odgovaraju nišanima sa natpisima. Nije riječ o nišanima koji su oštećeni, mada ima i takvih. Ogromna većina nišana bez natpisa ciljano nemaju natpisa. Na području MIZ Doboj imamo 235 nišana sa natpisima i 487 nišana bez natpisa. Nišana bez natpisa ima više nego nišana sa natpisima, za to postoje dva razloga: - Prvi razlog jeste da je riječ o nekoj poznatoj osobi pa nije bilo potrebe za pisanjem bilo kakvih imena ili natpisa. Ovaj razlog je najfrekventniji u literaturi koja se bavi nišanima; - drugi razlog je šerijatska norma, odnosno stav četiri pravne škole34 koje su branile bilo kakvo pisanje po nišanima, o tome šire u podnaslovu 3. 2. ovoga rada; Također, ne bi trebalo isključiti i finansijski razlog. Klesanje imena na nišanu, i sam nišan, su vjerovatno bili skuplji nego kupovina nišana bez natpisa. Finansijski razlog je najvjerovatnije odgovoran iz za mnoge kabure bez nišana. Naime, na starim mezarjima mogu se vidjeti ili naći mnogi kaburi bez nišana.

32 Metoda kalkulacije hidžretskih godina u gregorijanske je online metoda: http://www.islamicity.com/PrayerTimes/hijriconverter1aPartner.htm, postoje i druge metode u vidu mnogih APK aplikacija. 33 Šehadet je uslov za pristup u islam. Da bi neko bio musliman potrebno je da srcem vjeruje i jezikom posvjedoči u Allahovo jednoću i Muhammedovo s.a.v.s. poslanstvo. Da bi neka osoba bila smatrana muslimanom od strane drugih ljudi, potrebno je da izgovori šehadet u prisustvu najmanje 2 svjedoka muslimana. Dva šehadeta glase: Ašhadu an lā ilāha illallāh wa ašhadu anna Muhammadan 'abduhū wa rasūluhū, Svjedočim da nema drugog boga sem Allaha i svjedočim da je Muhamed s.a.v.s. Njegov rob i Njegov poslanik. Transkripcija arapskih pojmova koji nisu udomaćeni, a koji će se javiti u radu je prema DMG sistemu, a prema: Teufik Muftić, „Arapsko – bosanski rječnik“ III, El‐Kalem, Sarajevo 1997., str: XIV 34 Pravne škole ili mezhebi su škole mišljenja ili škole fikha/jurispudencije unutar ehlisunetskog poimanja islama. U prošlosti je bilo više mezheba, danas su preživila četiri: hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski. 327

Bilo da se to vidi po rupama koje upućuju da se tu nalaze stari kaburi, ili, što je češće, pri kopanju novog kabura nalazi se stari. Na postojanje kabura bez nišana mogao je uticati i stav hanefijske pravne škole po kojoj je bilo kakvo označavanje kabura mekruh/pokuđeno (više o tome u podnaslovu 3. 1.). U razgovoru sa starijima35, došli sam do zaključka da je u našoj skorašnjoj prošlosti samo 10 – 20% kabura bilo označeno nišanima. Tih 10 – 20% su u pravilu bili imućnije osobe. Na području MIZ Doboj imamo 12 nišana na kojima su isklesane sablje, odnosno šehidskih nišana (slika br. 9). Šehidski nišani se nalaze u: - Grapska – 2 nišana, harem džamije; - Frkati – 4 nišana, harem džamije; - Habibovići – 1 nišan, mezarje Gaj. - Hadžići – 1 nišan, mezarje Kahrimani; - Matuzići – 2 nišana, Centralno greblje; - Mravići – 1 nišan, mezarje Jakitovac; - Stanić Rijeka – 1 nišan, staro mezarje. Postoji još jedan nišan koji bi se mogao nazvati šehidskim, ali taj nišan nema uklesanu sablju, već krug, rozetu, polujabuku ili polumjesec, ovisno kako koji autor opisuje kvrge po nišanima. Taj nišan ćemo posebno obraditi u podnaslovu 2. 7. Džemat Selimija. Pored stela kao, u Bosni, ženskih nišana, postoji još jedna vrsta ženskih nišana. Ženski nišan koji ima četvrtasti stup, vrat i kapu kakve su žene u prošlim stoljećima nosile u Osmanskom carstvu. Kapa je slična fesu u obrnutoj formi (podnaslov 2. 3., slika br. 13)36. Na području MIZ Doboj postoji 37 ženskih nišana u ovoj formi. Ti ženski nišani se nalaze u džematima: - Ahinbašići/Polje – 1 nišan, mezarje Mujkići; - Brijesnica velika – 1 nišan, harem stare džamije; - Doboj – 1 nišan, mezarje Humka; - Grapska – 1 nišan, harem džamije; 1 nišan, Staro groblje; - Habibovići – 2 nišana, mezarje Gaj; - Kotorsko Gornje – 1 nišan, harem džamije; - Lukavica Rijeka – 1 nišan, harem stare džamije - Matuzići – 4 nišana, Centralno greblje; - Ševarlije – 23 nišana, harem džamije; 1 nišan, mezarje Vakuf.

35 Haris Bečić, Salih Halilović, Redžo Zečević, Mustafa Mehuljić, Ramo Bekrić itd. 36 Sušić, 176 328

Slika br. 9 – Šehidski nišani Džemat Frkati, harem džamije

Stele nismo brojali jer su prilično česte, s tim da su nišani sa turbanima (muški nišani) daleko češći nego stele (ženski nišani). Mehmed Mujezinović je, kada je bilježio nišane na području Doboja, registrirao samo dva nišana, oba u Kotorskom. To nije bilo razlogom nedostatka starih ili zanimljivih nišana, već su Mujezinovića zanimali natpisi ili tarihi na nišanima, što i jeste bila tema njegove Islamske epigrafike. Razlog zbog kojeg smo naveli sve nišane, na području MIZ Doboj, jeste skoro svakodnevni nestanak starih nišana. Mnogi nišani koje je Mujezinović naveo u svojoj epigrafici, danas postoje samo u toj knjizi. Veliki broj nišana je: - uništen – u zadnjemu ratu, ili su smetali u izgradnji parkova ili domova kulture; - relociran – zbog izgradnje puteva, prodaje ili oduzimanja vakufskog zemljišta; - ukopan u zemlju – jer su smetali, nejčešće, koscima; - izvađen iz zemlje (slika br. 10) – iz nepoznatih razloga i nabacani negdje na neku gomilu starih nišana, ili ako se zna čiji je nišan, porodica je zamijenila stare nišane sa modernijim nišanima i ogradama oko kabura. - Oštećen – bilo fizičkim radom oko nišana, ili pokušajem spašavanja nišana time što će se ubetonirati u zemlju ili ubetonirati u naknadnu ogradu oko kabura. U sljedećim podnaslovima predstaviti ćemo bitne nišane po džematima i mezarjima na kojima se nalaze. Također, pomenuli smo i sve interesantne priče iza tih nišana, ukoliko postoje. Ovdje nećemo navoditi sve džemate i sve nišane, jer bi zauzelo previše prostora. Apendix ovoga rada je tabela svih nišana, datiranih po starosti, te broj nedatiranih nišana i to po džematima i mezarjima.

329

Slika br. 10 – Počupani i oštećeni stari nišani Džemat Frkati, harem džamije

2. 1. Džemat Brijesnica Velika Džemat Brijesnica Velika ima tri mezarja. Dva su relativno novija, tako da nema starih nišana. Na mezarju na lokaciji nekadašnje stare džamije našli smo 29 starih nišana. Datiranih je 5, a nedatiranih 25. U Brijesnici Velikoj se nalazi mali nišan sa osmostranim stupom, (slika br. 11). Uzevši u obzir da su svi stari nišani s turbanima, na području MIZ Doboj, četverostrani, ovaj nišan sa osmostranim stupom je jedini takav nišan. Taj nišan je ujedno i najstariji nišan u Brijesnici Velikoj. Osim 1287. hidžretske godine (1870.), ništa drugo ne piše na tom nišanu. Najmlađi nišan u džematu Brijesnica Velika je iz 1335. hidžretske godine (1916.).

2. 2. Džemat Frkati Džemat Frkati je jedan od četiri džemata u Klokotnici. Na mezarju oko džamije našli smo 71 stari nišan. Ogromna većina tih nišana je nedatiranih, njih 63, dok je 8 datiranih. Najstariji nišan je iz 1272. hidžretske godine (1855.), a najmlađi iz 1358. hidžretske godine (1939.).

330

Slika br. 11 – nišan iz 1287 hidžretske godine (1870.) Brijesnica Velika, mezarje na lokaciji stare džamije

U džematu Frkati smo pronašli interesantan i jedinstven nišan kakvog nema na području MIZ Doboj. Riječ je o malome nišanu, poput onog iz druge faze razvoja nišana, ali godinom pripada trećoj fazi. Ono što je interesantno i jedinstveno na ovome nišanu jeste natpis pisan sa dvije strane nišana. Iako je riječ o nišanu koji vremenom pripada trećoj fazi razvoja nišana, nije se pribjeglo većem nišanu na kojem ima mjesta za veće natpise, zadržala se forma nišana iz druge faze razvoja nišana (slika br. 12). Natpis, osim generičkog teksta govori da nišan pripada nekom Zaimu sinu Abdu..., i da je iz 1294. hidžretske godine (1877.).

2. 3. Džemat Grapska Džemat Grapska ima dva mezarja na kojima smo pronašli stare nišane: harem džamije i Staro groblje. Na ta dva mezarja pronašli smo 42 stara nišana, od kojih je 16 datirano, a 26 nedatirano. Najstariji nišan je iz 1263. hidžretske godine (1846.), a najmlađi iz 1339. hidžretske godine (1920.). Dva najstarija nišana u Grapskoj nalaze se u Starom groblju. Ta dva najstarija nišana su ujedno i jedina dva nišana na Starom groblju. Oba nišana su ubetonirana u zemlju. Razlog betoniranja je, kako nam jedan stanovnik Grapske objasni, da se nišani zaštite od nesavjesnih stanovnika Grapske. Naime, Staro groblje je nekada bilo puno nišana. Ti nišani su smetali koscima, pa su vadili nišane iz zemlji i zakapali ih iza današnjeg Doma Zdravlja u Grapskoj. Staro groblje, o čemu svedoče ova dva nišana, je starije od današnjeg mezarja u Grapskoj.

331

Slika br. 12 – nišan iz 1294 hidžretske godine (1877.) Džamat Frkati, harem džamije

Najstariji nišan u Grapskoj je značajan i po tome što je jedan od četiri specifična ženska nišana koje smo pronašli na MIZ Doboj. Ta četiri od 37 ženskih nišana su unikatna po obradi, ukrasima i kamenu od koga su isklesani (slika br. 13). Natpis na ženskom nišanu u Grapskoj je greškom upisan u muškom rodu tako da glasi: Al marūmu wal maġfūru, al mutāğu ilā ramatillāhi, a trebalo bi glasiti: Al marūmatu wal maġfūratu, al mutāğatu ilā ramatillāhi. Ove natpise ćemo detaljnije obrazložiti u podnaslovu 4. 1. 2. ovog rada. Što se tiče ostala tri unikatna ženska nišana, jedan se nalazi u Ševarlijama, i pripada nekoj Hatidži kćeri Šabanovoj iz 1277. hidžretske godine (1860.). Drugi se nalazi u Matuzićima, ali je isuviše oštećen, da bi se mogao pročitati. Treći se nalazi u Lukavici Rijeci, ali je previše ukopan u zemlju da bi se mogao pročitati.

2. 4. Džemat Kotorsko Donje U džematu Kotorsko Donje, pronašli smo 80 starih nišana na dva mezarja: harem džamije i Musale Velike. Od 80 starih nišana, 41 je datiran a 39 nedatiran. Najstariji nišan u džematu Kotorsko Donje je iz 1186. hidžretske godine (1772.), a najmlađi je iz 1345. hidžretske godine (1926.)

332

Slika br. 13 – Ženski nišan iz 1263. hidžretske godine (1846.) Grapska, Staro Groblje iza Doma Zdravlja

Jedan od dva nišana koje je Mujezinović registrirao na području MIZ Doboj jeste u džematu Kotorsko Donje. Taj nišan se nalazi kod džamijskih vrata džamije u džamatu Kotorsko Donje. Ovaj nišan je šesti po starosti na području MIZ Doboj, a Mujezinović je ragistrirao ovaj nišan, vjerujemo, zbog natpisa ili tariha koji se nalazi na kaburu. Mujezinović je naveo natpis u svojoj Islamskoj epigrafici, a natpis glasi: „Smrtnu čašu svak će ispit i smrtnu odjeću obući. Hasan sin Mahmudov. Za njegovu dušu (prouči) fatihu. Godina 1190. (1776.)“37 Originalan natpis na nišanu Hasanu sinu Mahmudovom nismo pronašli. Nišan je, kako se vidi na slici br. 14, ugrađen u ogradu, tako da se sa unutrašnje strane ne može ništa pročitati. S vanjske strane se nalazi moderna mermerna ploča na kojoj stoji gore navedeni natpis na bosanskom jeziku. Za ogradu oko nišana smo pitali najstarije stanovnike i utvrdili da je ta ograda naknadno urađena, vjerovatno nakon što je Mujezinović registrirao nišan i natpis s ciljem čuvanja nišana. Nišan Hasana sina Mahmudova je bitan iz dva razloga: - ovo je jedini nišan sa unikatnim natpisom na području MIZ Doboj38; - ovo je najstariji nišan, na području MIZ Doboj, na kojem se traži učenje Fatihe umrlome39.

37 Mujezinović Mehmed; „Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine“; knjiga II istočna i centralna Bosna, Veselin Masleša, Sarajevo, 1977., str: 235 38 Riječ je o derviškoj floskuli u originalnom značenju te riječi, postoji još sličnih natpisa na nišanima širom Bosne. Ostali nišani na području MIZ Doboj imaju generičke natpise, s tim da se natpisi razlikuju po periodu nastanka. O tim natpisima šire u podnaslovu 4. 1. 2. ovoga rada. 39 Interesantan podatak, s obzirom da je, u našemu mišljenju, veličina natpisa bila parcijalno odgovorna za veličinu nišana u kasnijim periodima. Što se tiče nišana na kojim se traži učenje 333

Slika br. 14 – nišan Hasana sina Mahmudova iz 1190. h. (1776.) Džemat Kotorsko Donje, harem džamije

Džemat Kotorsko Donje ima još, za naš rad, tri interesanta nišana. Ta tri nišana su iz istog vremenskog perioda kao i nišan Hasana sina Mahmudovog, s tim da ta tri nišana Mujezinović nije zabilježio. Na sva tri nišana napisana su po dva šehadeta, godina i bez imena. Na istom mezarju, u haremu džamije džemata Kotorsko Donje, pet metara udaljen od nišana Hasanu sinu Mahmudovom, nalazi se mali nišan iz 1194. hidžretske godine (1780.), četiri godine mlađi od Hasanovog nišana (slika br. 15).40

Fatihe, najstariji, nama poznat, je nišan iz harema Čaršijske džamije u Stocu iz 1071. hidžretske godine (1660.); Mujezinović, III/367 40 Na ovom nišanu se golim okom može pročitati godina, na drugim nišanima smo, u čitanju godina, više koristili prste i grafičko precrtavanje reljefa, nego oči. 334

Slika br. 15 – nišan iz 1194 h. (1780.) Džemat Kotorsko Donje, harem džamije

Na mezarju Musale Velike našli smo dva mala nišana starija od nišana Hasanu sinu Mahmudovom. Prvi nišan (slika br. 16) je iz 1186. hidžretske godine (1772.). Godina se na slici slabo vidi. Nišan je lociran 200 metara krenuvši sa stražnje kapije mezarja ravno putem, tako da glavna kapija ostaje s lijeve strane. Drugi nišan (slika br. 17) je iz 1187. hidžretske godine (1773.). također, godina je na slici slabo vidljiva. Ovaj nišan je udaljen 20 metara od gore pomenutog nišana iz 1186 hidžretske godine (1772.)

Slika br. 16 – nišan iz 1186. h. (1772.) Džemat Kotorsko Donje, mezarje Musale Velike

335

Slika br. 17 – nišan iz 1187. h. (1773.) Džemat Kotorsko Donje, mezarje Musale Velike

2. 5. Džemat Kotorsko Gornje Stare nišane u džematu Kotorsko Gornje, našli smo na četiri lokaliteta: kod spomenika poginulim borcima NOB‐a, harem džamije, mezarje Lipe i mezarje Musale Male. Na ta četiri lokaliteta, našli smo 38 starih nišana, od kojih je 11 je datirano, a 27 nedatirano. Najstariji nišan je iz 01. džumadel‐ula 1006. hidžretske godine (09. decembar 1597. godine), a najmlađi je iz 1357. hidžretske godine (1938.). Relativno mali broj starih nišana u džematu Kotorsko Gornje može se objasniti činjenicom da je najstarije mezarje u Kotorskom porušeno 1975. godine s ciljem izgradnje Doma Kulture.41 Na vanjskom dijelu porušenog mezarja, u džematu Kotorsko Gornje, su, od rušenja, sačuvana dva nišana. Jedan od ta dva nišana je identičan nišanu Hasana sina Mahmudova iz džemata Kotorsko Donje, osim što se razlikuju u nožnom nišanu. Drugi od ta dva sačuvana nišana jeste drugi nišan kojeg je Mujezinović naveo u svojoj Islamskoj epigrafici42. Na drugom nišanu kojeg je zabilježio Mujezinović (slika br. 18) pišu dva šehadeta: „Nema boga sem Allaha, Muhamed je Allahov poslanik“; te datum smrti:

41 U zaključku o utvrđivanju opšteg interesa za izgradnju Doma kulture u selu Kotorsko br. 06/2‐ 473‐52/75, objavljenom u Službenom Glasniku opštine Doboj 1975. godine br. 11 na stranici 369 se navodi u članu 1: „Utvrđuje se da je od opšteg interesa izgradnja Doma kulture u naselju Kotorsko na parceli označenoj topografskom oznakom 545/1 zv. Harem voćnjak u površini od 1139 m2,, upisane u z. k. ul. br. 563 k. o. Kotorsko, zemljišno‐knjižno i stvarno vlasništvo islamske vjerske zajednice (gornja džamija Kotorsko).“ U članu 2 se navodi: „U skladu sa odredbama predhodne tačke može se pristupiti eksproprijaciji označenih nekretnina.“ 42 Mujezinović, II/235 336

01. džumadel‐ula 1006. hidžretske godine, a to je 09. decembar 1597. godine. Interesantno je da ovaj nišan nema natpisa kakav ima nišan Hasana sina Mahmudovog iz džemata Kotorsko Donje. Starost je, vjerovatno, razlog zašto je Mujezinović zabilježio ovaj nišan. Moguće je, s druge strane, da Mujezinović nije sobom istraživao mezarja, već je, Mujezinovića, neko naveo na ova dva nišana u Kotorskom. Nadalje, zašto je nišan iz 1006. hidžretske godine (1597.) zabilježen, a postoji još starih nišana, u Kotorskom, Ševarlijama, Matuzićima, na kojima pišu dva šehadeta a koji su, kod Mujezinovića, ostali nezabilježeni? Nišan iz 1006. hidžretske godine (1597.) je najstariji nišan ne samo na području MIZ Doboj, već u čitavom kraju. Nišani u Gradačcu, Gračanici, Derventi, Modriči i Tuzli su mlađeg datuma. Od ovog nišana je stariji jedino nišan u Tešnju na kaburu Ferhada sina Iskenderova, a koji se nalazi uz džamiju u centru Tešnja.43 Na Ferhadovom nišanu datum smrti je 29. redžeba 975. hidžretske godine, odnosno 28. januara 1568.44

Slika br. 18 – Nišan iz 1006. h. (1597.)45 Kotorsko, kod spomenika poginulim borcima NOB­a

43 Petričević, Ivan; „Doba turske vladavine“; monografija „Kotorsko“, Mjesna zajednica Kotorsko, Doboj 1982, str: 76 44 Mirza Hasan Ćeman smatra da se do danas sačuvana konstrukcija nad mezarom Ferhad‐bega u Tešnju ne može smatrati izvornom konstrukcijom, štaviše ni konstrukcija koju je zabilježio Mehmed Mujezinović 1958. godine, također nije originalna. Šire vidjeti: „Odlike obilježja nad mezarom Ferhat‐bega, sina Iskenderova, vakifa kasabe Tešanj“, u „Godišnjak“, Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 40, Akademija nauka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2011. str: 255‐ 275 45 Desna, crnobijela slika je iz: Petričević, 75 337

Nišan iz 1006. hidžretske godine (1597.) je, kako se vidi na slici, lokalno stanovništvo, bez stručne spreme nevješto restauriralo. Nišan je lociran kod spomenika poginulim borcima NOB‐a. Parcela gdje se nalazi spomenik poginulim borcima NOB‐a je vakufska. Također parcele sa obe strane ove parcele su vakufske. Na jednoj parceli je vakufska kuća, a druga parcela je nacionalizirana u periodu socijalizma. Na toj, nacionaliziranoj, parceli je nekada bilo mezarje, koje se 1975. godine, sravnalo za potrebe izgradnje Doma kulture koji nije nikada izgrađen. S obzirom na taj veliki vakuf u samome centru Kotorskog, zatim postojanje mezarja, i tog starog nišana iz 1006. hidžretske godine (1597.), može se konstatirati da je na mjestu današnje vakufske kuće nekada bila džamija. To je, najvjerovatnije, bila prva, centralna i najstarija džamija u Kotorskom.46

2. 6. Džemat Matuzići U Matuzićima smo našli 79 starih nišana. Stari nišani se nalaze na dva mezarja: Centralno Greblje i Zaimovići. Od 79 nišana 37 je datirano, a 42 nedatirano. Najstariji nišan je iz 1206. hidžretske godine (1791.), a najmlađi je iz 1365. hidžretske godine (1945.). Nišan iz 1206. hidžretske godine (1791.), je oštećen, pretpostavljamo od košenja, jer na mjestu gdje stoji godina nedostaje druga brojka (slika br. 19). Na nišanu su vidljive jedinica, nula i šestica. Po razmaku između brojki zaključili smo da se radi o dvojci, jer je arapska trojka šira od dvojke pa ne bi stala u predviđeni prostor, a jedinica i nula bi bile preuske. Također, susjedni nišan je iz bliskog perioda, odnosno iz 1224. hidžretske godine (1809.). Ako smo dobro pročitali nišan, onda je ovaj nišan osmi na listi najstarijih nišana na području MIZ Doboj. Oba ova nišana se nalaze na 50 metara krenuvši od velike kapije s desne strane puta. U Matuzićima postoji predaja da je u tom mjestu konačio Omer paša Latas sa svojom ordijom pa su mu umrla dva vojnika koji su pokopani na njivi zvanoj Radoši. O ovome svjedoče dva kabura na pomenutom lokalitetu koja su do danas očuvana i obilježena.47 Ova dva kabura nemaju nikakvih obilježja u formi nišana, već su ograđeni samo da bi se ukazalo na mjesto kaburova (slika br. 20). Ova dva kabura i opaska o kaburovima bez nišana (poglavlje 2. ovog rada), najbolje ukazuju na činjenicu da postavljanje nišana umrlima u 19‐om. stoljeću nije bilo često i bitno.

2. 7. Džemat Selimija Džemat Selimija je jedan od dva džemata u Doboju. Doboj, danas, ima relativno mali broj starih nišana, s obzirom da džamija Selimija egzistira već 500 godina. Razlog malome broju nišane jeste isti razlog kao i u džematu Kotorsko Gornje, rušenje i ravnanje mezarja. Na području današnje zgrade

46 Petričević, 75 47 http://medzlis‐doboj.org/bs/?page_id=20 338 opšine i parka u centru Doboja je sve do 1952. godine bilo muslimansko mezarje.48 Na tri lokacije u džematu Selimija smo našli stare nišane: mezarje Humka, mezarje Šušnjari i tri dvorišta oko džamije Selimija. Na ove tri lokacije postoji 26 nišana, od kojih je 9 datirano, a 17 nedatirano. Od rata 1992‐1995 u haremu džamije Selimija nema nikakvih nišana. Za vrijeme rata 1992‐1995, džamija Selimija je srušena, te su u haremu vršena arheološka iskapanja s ciljem pronalaska neke crkve. Koliko nam je poznato crkva nije pronađena. U dvorištima oko današnjeg harema postoji 6 nišana u tri dvorišta, 3 datirana i tri nedatirana. Vrlo je vjerovatno da su ta dvorišta nekada bila sastavni dio harama džamije Selimije i da se taj veliki harem vezao za mezarje Humka. Tome može svedočiti i neznani mezar koji se nalazi na pola puta između današnjeg harema džamije Selimija i mezarja Humka. U Doboju, nepostoji tradicija ukopavanja u privatne posjede. Da je ta tradicija postojala, bilo bi više nišana po dvorištima, a ne samo ova tri dvorišta blizu harema džamije Selimija. Nadalje, nepostojanje pisanih tragova u katastru, o tom velikom haremu u Doboju, ne mora biti nikakav argument.

Slika br. 19 – nišan iz 1206 h. (1791.) Matuzići, Centralno Greblje

48 Informacija dobivena od mjesnog imama Ibrahima Halilović 339

Slika br. 20 – Kaburovi dva vojnika Omer paše Latasa bez nišana Matuzići, njiva Radoši

Naime, u Kotorskom postoji parcela od nekih 20 duluma koja se zove Musala. Na toj parceli se, u prošlosti, klanjala džuma i bajram namazi. Musala graniči sa današnjim mezarjima Musale Male i Velike. Postoje i materijalni dokazi da je tu nekada bila džamija, no ti materijalni dokazi nisu nikada ispitani. Uprkos svemu tome Musala nije nikada bila upisana kao vakuf, dok su mezarja koja graniče sa Musalom upisana. Da li je u pitanju previd ili nemar nismo sigurni.

U dvorištu Vasve Mehmedagić sa nalaze dva nišana. Jedan je iz 1286. hidžretske godine (1869.), i taj nišan je neoštećen i u uspravnom položaju. Preko ovog kabura položen je nišan iskopan iz harema džamije Selimija 2002. godine. Ovaj nišan je višestruko interesantan (slika br. 21). Riječ je o slabo obrađenoj steli na kojoj postoji natpis, ali nama nečitljiv. Jedino što smo mogli pročitati jeste u vrhu nišana isklesana 1153. hidžretska godina (1740.). Natpis na nišanu je isklesan u negativu, što je rijetkost. U našim istraživanjim, našli smo još dvije stele koje su natpise imale isklesane u negativu. Obe te stele se nalaze u Kotorskom na mezarju Lipe, obje su iz bliske prošlosti i prilično su amaterski urađene. Natpis na steli ne liči na generičke natpise koji se javljaju u tom periodu. Bilo bi interesantno ovu stelu i natpis na njoj pokazati stručnjacima iz tog polja. I pored arheoloških ispitivanja za vrijeme rata 1992‐ 1995, kada su uklonjeni svi nišani, ova stela je ostala u haremu. Razlog se može tražiti u činjenici da ova stela više liči na kamen nego na nišan. Dva su moguća razloga zašto ova stela ima rudimentarnu formu: - prva pretpostavka je, pošto je nišan ženski, da je ovaj nišan, svojoj majci, ženi ili kćerci, postavio siromah koji nije imao sredstava za prave nišane;

340

- drugi razlog se može tražiti u mišljenju koje je branilo klesanje i obradu kamena za nišan (više o tome u podnaslovu 3. 1.) Na mezarju Humka se nalazi još jedan interesantan nišan (slika br. 22). Nišan bi mogao biti iz 16‐og. stoljeća, ali to ne možemo argumentirati. Nišan izgleda dosta oronulo i na sebi ima isklesan krug ili polumjesec. U podnaslovu 1. 3. 1. 2. objasnili smo šta krugovi i polumjeseci predstavljaju na nišanima. Vjerovatno je riječ o šehidskom nišanu.

Slika br. 21 – nišan iz 1153 h. Slika br. 22 – nišan sa krugom ili (1740.) polumjesecom Doboj, dvorište Vasve Mehmedagić Džemat Selimija, mezarje Humka

2. 8. Džemat Ševarlije – Potočani U džematu Ševarlije – Potočani, stare nišane smo pronašli na lokacijama harema džamije, Vakufa i Greblje u šumi. Na te tri lokacije nalazi se 123 starih nišana, od kojih je 39 datirano, a 84 nedatirano. Najstariji nišan je iz 1187. hidžretske godine (1773.), a najmlađi je iz 1348. hidžretske godine (1929.). Na mezarju Vakuf smo pronašli nišan iz 1187. hidžretske godine (1773.) na kojem pored godine pišu samo dva šehadeta (slika br. 23). Nišan je nagnut i iz zemlje viri više nego bi trebao. U džematu Kotorsko Donje, također, postoji nišan iz 1187. hidžretske godine (podnaslov 2. 4., slika br. 18), tako da ova dva nišana dijele četvrto mjesto po starosti na području MIZ Doboj. Ova dva nišana iz 1187. hidžretske godine dosta liče jedan drugome. Moguće je da su djela istog klesara. U Ševarlijama smo pronašli 24 ženski nišan sa kapama u formi obrnutog fesa. (slika br. 24) Ženskih nišana je u Ševarlijama daleko više nego u svim džematima MIZ Doboj zajedno. Na slici 24 se može vidjeti kakvi su ti nišani. Iako je nišan sa slike 24 iz Kotorskog, svi ženski nišani, na području MIZ Doboj, su identični. Rađeni od istog kamena, bez natpisa, podjednako oronuli.

341

Neračunajući četri unikatna ženska nišana, o kojima je bilo riječi u poglavlju 2. i podnaslovu 2. 3., svi ostali ženski nišani na području MIZ Doboj, moguće je da su djelo istog klesara. Na ženskim nišanima nema natpisa i ne mogu se datirati, ali nišan sa slike 24 se nalazi na mezarju koje je prilično novijeg datuma. Najstarji nišan u haremu Gornje Džamije u Kotorskom je iz 1335. hidžretske godine (1916.). Može se pretpostaviti da su ženski nišani na području MIZ Doboj stari oko 100 godina.

Slika br. 23 – nišan iz 1187. h. Slika br. 24 – ženski nišan (1773.) Džemat Kotorsko Gornje, harem džamije Džemat Ševarlije – Potočani, mezarje Vakuf

342

Ovime bi završili kratki pregled situacije sa nišanima na području MIZ Doboj. Sljedeće poglavlje nam nudi islamski, šerijatski stav o nišanima i drugima nadkaburskim obilježjima.

3. Nadkaburska obilježja u šerijatskom pravu

Šerijat je vjerski zakon islama, koji je utemeljen na Božijoj objavi i izveden iz četiri glavna izvora: - Kur'an – Allahova objava cijelom čovječanstvu; - Sunet – predaje Muhammeda s.a.v.s. i predaje o njegovom životu; - `Iğmā – koncenzus zajednice o određenim problemima i pitanjima; - ijās – rješavanje novonastalih problema analognim zaključivanjem, po uzoru na prva tri izvora. Šerijat ne uređuje samo obrednu dimenziju islama, već uređuje sve aspekte ljudskog života uključujući politiku, ekonomiju, bankarstvo, trgovinu, ugovore, socijalna pitanja itd. Ne postoji niti jedan aspekt ljudskog života a da šerijat nema normu. Nišane i ostala nadkaburska i kaburska obilježja i sastavne dijelove u ovom poglavlju promatrat ćemo kroz tri teme. Te tri teme su nam bitne u određivanju šta je to islamsko kod nišana, i da li i kada je nišan izašao iz okvira koje su propisale norme šerijatskog prava. Te tri teme su: - visina i forma kabura i nadkaburskog obilježja; - natpisi na nišanima; - islamski stav o smrti, kaburima i mezarjima.

3. 1. Visina i forma kabura i nadkaburskih obilježja U prva dva, osnovna izvora islama, visina nišana nije uopće tretirana. Međutim, tretirano je pitanje dozvoljenosti postavljanja nišana na kabur, te visine zemlje na kaburu. Idžtihadom49 se došlo i do visine nišana. Četiri pravne škole su se razišle u vezi postavljanja nišana na kabur. Mišljenja se mogu sažeti u tri stava: - mekruh/pokuđeno – stav hanefijske pravne škole, - dozvoljeno – stav malikijske, stav unutar hanefijske i jedan od dva stava hanbelijske pravne škole - mustehab/preporučeno – stav šafijske i drugi stav hanbelijske pravne škole. Kako je na naše prostore, sa Osmanlijama, došao islam sa pravnim rezonovanjem hanefijske škole, očito je da se u vezi nišana nije slijedila

49 Idžtihad je ulaganje truda u izvođenja pravila (ahkama) i pitanja (me`sela) kojima se rješavaju problemi, koji u Kur’anu i hadisu nisu riješeni, povezujući ih sa stvarima koje su jasno i detaljno objašnjene. Uloženim trudom se dolazi do nekategoričkog mišljenja, dokaza u pogledu šerijatskog propisa. 343 hanefijska pravna škola50. S druge strane, može se pretpostaviti, da je ovaj stav hanefijske pravne škole uticao na kabure bez nišana koji se mogu vidjeti i naći po starim mezrjima, pored finansijskog razloga kojega smo naveli u poglavlju 2. Stav o preporučenosti postavljanja nišana se temelji na hadisu Muhameda s.a.v.s. kojeg bilježe Abū Dāwūd i Ibn Māğğe, da je prilikom ukopavanja Osmana Ibn M'ażūna r.a. Muhamed s.a.v.s., naredio da se Osmanov kabur označi sa kamenom koji će se staviti iznad njegove glave pri čemu je i Muhamed s.a.v.s. učestvovao, a zatim je rekao: "Da označim sa njim (kamenom) kabur moga brata i da ukopavam kod njega one koji umru iz moje porodice".51 Stanje na terenu kod nas, ali i u svijetu, pokazuje da se u vezi nišana prakticirao ovaj treći stav. Hadis o obilježavanju kabura Osmana ibn M'ażūna r.a. je dovoljan argument o pohvaljenosti postavljanja nadkaburskog obilježja, i po ovome hadisu se postupalo kroz historiju islama. Međutim, ovdje bi trebalo ukazati na postojanje mišljenja koja brane klesanje nadkaburskih obilježja. Umjesto klesanja kamena, treba se koristi u prirodi pronađeni kamen ili drvo ili nešto drugo, kao što se postupilo u hadisu o Osmanu ibn M'ażūna r.a., i slično situaciji sa rudimentarnom stelom džemata Selimija, iz podnaslova 2. 7. Ovdje treba napomenuti da smo po mezarjima našli još nišana u formi neobrađenog kamena, ali niti jedan nema natpisa. Ne može se znati da li su ti nišani postavljeni prije 100 godina ili jučer. Generalno govoreći nišanom se može nazvati i neobrađeni kamen kao nadkabursko obilježje, ali nišan, danas, jeste obrađeni kamen. Smisao „kamena“ koji se pominje u Osmanovom hadisu je da kaže živome gdje je mrtvi. Obrađeni kamen će daleko bolje pokazati živome gdje je mrtvi, nego neobrađeni kamen. Jedan od razloga zašto je rudimentarna stela iz džemata Selimija ostala čitava jeste zato što je bila zamijenjena za obični kamen. S druge strane, u izvorima islama ne postoji jasna i nedvosmislena zabrana klesanja, odnosno obrade kamena u svrhu nadkaburskog obilježja. S obzirom da je klesanje i obrada kamena pitanje/problem kojim se bavi fikh/jurispudencija, a ne `aqāid/credo, ovo je dovoljan dokaz. Šerijat je visinu zemlje na kaburu odredio prema hadisu kojeg je zabilježio imam Muslim: „Od Abū ayyāğa Al­Asadija se prenosi da mu je `Alī ibn Abū ālib rekao: ­ da te uputim na nešto na što je mene Božiji poslanik s.a.v.s., uputio: `Ne ostavljaj ni jednog kipa a da ga ne uništiš, niti podignutog kabura a da ga ne poravnaš`“.52 Visina kabura, odnosno zemlje nakon zatrpavanja umrloga je u šerijatu strogo ograničena i ta visina iznosi jedan pedalj ili malo više.53 Današnji način

Abu‐anīfa je smatrao pokuđenim gradnju na kaburu i da„ وَ آَ ﺮِ ﻩَ أَﺑُﻮ ﺣَ ﻨِ ﻴ ﻔَ ﺔَ اﻟْﺒِﻨَﺎءَ ﻋَﻠَﻰ ا ﻟْ ﻘَ ﺒْ ﺮِ وَ أَ نْ ﻳُ ﻌَ ﻠﱠ ﻢَ ﺑِ ﻌَ ﻠَ ﺎ ﻣَ ﺔٍ 50 se kabur označi nekim znakom“, Al‐asāni, `Alauddīn; „Badaiu as‐sanāi“; 1/320. Također, vidjeti: Kurdić, Šefik; „Islamski bonton“; Islamska pedagoška akademija, Zenica 2003., str: 335 51 Ibn Mağğe, 1/498 hadis br. 1561, ovaj hadis su ocijenili vjerodostojnim ahabi, Al‐Busiri i Albāni, a dobrim `Irāi i Ibn ağar. 52 Muslim hadis br. 969, Tirmiī, hadis br. 1049, Abū Dāwūd hadis br. 3218; Muslimova zbirka hadisa, sažetak, El‐Kalem, Sarajevo 2004, str: 220 344 ukopavanja umrlog ostavlja po mezarjima mala brda. Evidentno je da ovu šerijatsku normu u praksi više ne slijedimo. Ta mala brda koja imamo po mezarjima poslije ukopa, pored toga što su šerijatski neprihvatljiva, nisu ni estetski prihvatljiva, a ni praktična kod održavanja mezarja. Visina zemlje na kaburu je direktno uvjetovana pokopnim daskama. Upotreba pokopnih dasaka je relativno nova pojava kod nas, i nepoznata je arapskom svijetu. Način ukopavanja koji se koristio i kod nas u prošlosti, a koristi se i danas u arapskom svijetu jeste pomoću lahda. Lahd je udubljenje u desnoj strani kabura u koji se umetne umrli. Ranije se umrli u lahdu ograđivao ćerpičem, a danas može i običnom ciglom ili bilo kojim drugim materijalom. Kabur se zatrpavao bacanjem zemlje u kabur koji bi ostajao prazan nakon što se umrli položio u lahd. Lahd je naređen muslimanima u jednom podužem hadisu: Imam Ahmed prenosi da je Ğerīr ibn Abdullah rekao: „Mi smo jedan put izašli sa Poslanikom, s.a.v.s., na put, pa ­ kada smo bili van Medine ­ ugledasmo jednog konjanika kako ide prema nama. Poslanik, s.a.v.s., tada reče: "Kao da ovaj konjanik vas traži." Čovjek je došao do nas i nazvao selam, a mi mu uzvratili, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., upitao: "Odakle dolaziš?" "Od svoje porodice, djece i svoga plemena" ­ odgovori on. Poslanik, s.a.v.s., reče: "Kamo ideš?" "Idem do Poslanika, s.a.v.s." ­ reče on. "Već si stigao do njega" ­ reče Poslanik, s.a.v.s. On tada reče: "O Allahov Poslaniče, pouči me imanu!" Poslanik, s.a.v.s., reče: "Da posvjedočiš da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš." On tada reče: "Svjedočim." Čovjek je nakon toga krenuo, ali je prednja noga njegove deve upala u rupu štakora, te je posrnuo i pao. Čovjek je pao sa deve, pao na svoju glavu i na mjestu mrtav ostao. Allahov Poslanik, s.a.v.s., povikao je: "Dovedite mi tog čovjeka!" Do njega su skočili Ammar ibn Jasir i Huzafe ibn El­Jeman, pa ga podigoše u sjedeći položaj, a zatim rekoše: "O Allahov Poslaniče, već je preselio!" Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada se okrenu od njih, a nakon nekog vremena reče im: "Zar niste primijetili kako se okrećem od čovjeka? Ja sam vidio dva meleka kako mu u usta trpaju dženetske plodove, pa sam saznao da je preselio gladan!" Zatim je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ovaj je čovjek jedan od onih za koje je Allah, dž.š., rekao: oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju"(Kur`an, 6:82), a zatim je rekao: "Ponesite svoga brata!" Pa smo ga ponijeli do mjesta u kome je bilo vode, zatim ga ogasulili, umotali u ćefine i odnijeli do kabura. Allahov Poslanik, s.a.v.s., prišao je na ivicu kabura i rekao: "Lijepo napravite zadubljenje na desnoj strani (lahd), a nemojte samo kopati, jer je 'lahd' naš, a (obično) kopanje običaj drugih."54 Još jedan hadis, iz Muslimove zbirke hadisa, govori o lahdu:

Visina iznad kabura biti će jedan pedalj, ili" . وَ ﻣِ ﻘْ ﺪَ ا رُ اﻟﺘﱠﺴْﻨِﻴﻢِ أَ نْ ﻳَ ﻜُ ﻮ نَ ﻣُﺮْﺗَﻔِﻌًﺎ ﻣِ ﻦْ ا ﻟْ ﺄَ رْ ضِ ﻗَ ﺪْ رَ ﺷِﺒْﺮٍ، أَ وْ أَ آْ ﺜَ ﺮَ ﻗَ ﻠِ ﻴ ﻠً ﺎ 53 malo više..." Al‐asāni, 1/320; Također vidjeti: Đozo, Husein; „Izabrana djela, Fetve I“, El‐Kalem, Sarajavo 2006.; i: Kurdić, 336. Navedeno mišljenje je iz hanefijske pravne škole, ali sve četiri pravne škole se slažu da je zabranjeno podizanje zemlje iznad kabura više od jednoga pedlja ili malo više. 54 Ibn Kesir; „Tefsir, skraćeno izdanje“; skratio i izabrao najvjerodostojnije hadise Muhammed Nesib er‐Rifa`i, 2. izd, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo 2002., str: 422. 345

„Od Amira ibn a`da se prenosi da je a`d ibn Wa ā r.a. kazao dok je na smrti bio bolestan: ­ `iskopajte mi mezar i zazidajte me ciglom (ćerpičem), onako kako je to učinjeno sa Božijim poslanikom a.s.`“55 Visina zemlje na kaburu je ograničena, i kako se može vidjeti iz predhodna dva hadisa način ukopavanja s lahdom je običaj muslimana.56

Visina zemlje na kaburu i lahd mogu direktno uticati i na visinu nišana, odnosno ograničavanje veličine nišana. Iako u izvorima šerijata veličina nišana nije specifizirana, veličina je, kako se to može vidjeti na terenu, određena idžtihadom. Kod veličine nadkaburskog obilježja vodilo se računa o općenitoj skromnosti kojom se moraju voditi muslimani57. Zatim, vodilo se računa o visini zemlje na kaburu. Uzevši u obzir ove dvije ograničavajuće okolnosti dolazimo i do praktičnog koncenzusa muslimana kada je u pitanju veličina nišana. Taj koncenzus je tako vidljiv na nišanima druge faze razvoja, odnosno nišanima 17‐ og. i 18‐og. stoljeća. Naime, već smo govorili o osmansko – islamskim nišanima u podnaslovu 1. 3. Nišani druge faze razvoja bili su mali, skromni i jednostavni. Imali smo priliku, za potrebe našega rada, izvaditi jedan nišan iz zemlje (slika br. 25).

55 Muslimova zbirka hadisa, 219 56 Iako je ukopavanje pomoću ukopnih dasaka donekle praktičnije od lahda, lahd se ipak dosta dugo prakticirao u našim krajevima. Pričali smo sa starijima (Mejra Uzunović) o ukopavanju pomoći lahda, i o tome kada su daske zamijenile lahd. Sjećaju se da se ukopavalo pomoću lahda, ali nisu znali reći u kome se periodu odustalo od lahda. Naša procjena je da se to dogodilo u zadnjih 80 – 100 godina. No ovaj stav je subjektivan, jer ne mora važiti isti ovaj slučaj u svakome mjestu i u isto vrijeme. 57 Skromnost nam nije tema, no nešto o skromnosti smo pomenuli u podnaslovu 3. 3., a ovdje samo po jedan primjer o potrebi za skromnošću iz Kur`ana i Muhamedovog s.a.v.s. hadisa: „Život na ovome svijetu je sličan bilju zemaljskom na koje Mi spustimo s neba kišu s kojim se ona izmiješa, kojim se onda hrane ljudi i stoka. Pa kad se Zemlja ukrasi svojim ruhom i okiti i kad stanovnici njezini pomisle da su oni toga gospodari, dođ e zapovijed Naša, noću ili danju, i Mi to pokosimo, kao da prije ničeg nije ni bilo. Eto, tako Mi potanko izlažemo dokaze narodu koji hoće da razmisli.“ (Kur`an, 10:24) Od Abu Sa`īda al‐urija r.a. prenosi se da je Muhamed s.a.v.s rekao: „Na Sudnjem danu bit će doveden džehenemlija koji je najraskošnije živio na dunjaluku, pa će se staviti u vatru,a i ond će mu se reći: `Sine Ademov, da li si ikada doživio kakvo dobro, jesi li uživao?` On će odgovoriti: `Ne, tako mi Allaha, Gospodaru.` Zatim će se dovesti dženetlija koji je imao najveća iskušenja na dunjaluku, pa će biti uveden u dženet, i onda će mu se reći: `Sine Ademov, da li si ikada osjetio kakvu teškoću, jesi li ikada doživio kakvo iskušenje?` On će odgovoriti: `Ne, tako mi Allaha. Nikada nisam doživio nikakvo iskušenje niti sam ikada osjetio kakvu poteškoću.`“ (Muslim, hadis br. 2807; vidjeti: Selim b. `Id El‐Hilali; „Radosti pogleda“, Komentar Rijadu‐Salihina, Orijent, Sarajevo 2010., str: 503) 346

Slika br. 25 – Mali nedatirani nišan s turbanom Kotorsko, mezarje Musale Male

Nišan na slici br. 25 je visok 50 cm, a dio koji je iznad zemlje je 20 cm. Na nišanu nema nikakvih natpisa niti ukrasa. Naravno, postoje i veći nišani od ovoga a koji zadovoljavaju kriterije gore pomenutih ograničavajućih okolnosti koje su dovele do veličine nišana u 17‐om. i 18‐om. stoljeću. Svojom veličinom, crtežima i natpisima, nišani 15‐og. i 16‐og. stoljeća, ne slijede šerijatske norme. Nišani 15‐og. i 16‐og. stoljeća su spoj osmansko – islamskog nišana i bosanskog stećka, s tim da je na tim nišanima stećak prisutniji nego nišan. Ne bi puno pogriješili kada bi te nišane nazvali stećcima 15‐og. i 16‐og. stoljeća. Narod koji je pravio ove nišane je narod koji je tek prihvatio islam, tako da su još prisutni predislamski običaji. U literaturi o nišanima se pominje da su nišane 15‐og. i 16‐og. stoljeća istisnuli mali osmansko – islamski nišani 17‐og. stoljeća, no niko ne navodi razlog kako i zašto? Iz ličnog iskustva znamo da se šerijatske norme u praksu ne provode pukim slučajem, već je neko morao uložiti dosta truda i rada na dokidanju dotadašnjih praksi u vezi nadkaburskih obilježja, te uvesti, šerijatu prihvatljive nišane. Nišani od 19‐og. stoljeća pa do danas, porasli su u odnosu na nišane 17‐ og. i 18‐og. stoljeća za duplo pa i više, te su bogati ukrasima i natpisima, bilo generičkim ili posebnim. S ovog aspekata gledano, iako riskiramo da se s nama ne slože brojni historičari, kulturni radnici i umjetnici, nišani treće faze razvoja su izašli iz sfere normi šerijatskog prava koje određuju veličinu nišana.

3. 2. Natpisi na nišanima U šerijatskom pravu prevalentna su dva mišljenja o natpisima na nišanima.

347

Prvi stav je stav većine učenjaka, odnosno stav sve četiri pravne škole. Taj stav je da je mekruh/pokuđeno pisati po onome čime smo označili kabur.58 Ovaj stav se dokazuje tradicijom prvih generacija muslimana, kao i hadisom Muhameda s.a.v.s. kojeg bilježi imam Muslim od Ğābira, r.a. koji kaže: "Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da se izgrađuje na kaburovima, da se piše na njima i da se gaze". Ovaj hadis ima i dodatak kod imama Nesāija, Tirmīija, Abū Dāwūda i ākima, a dodatak glasi: „da se piše na njima“.59 U hadisu se navodi zabrana pisanja bilo čega na onome što postavimo na kabur kako bi ga označili, u što ulazi i nišan. Ova zabrana se odnosi i na pisanje imena. Na području MIZ Doboj velika većina starih nišana, njih 487 od ukupno 722 nišana, poštuju ovu šerijatsku normu. Drugi stav dozvoljava pisanje ako ima potrebe za time. Uprkos dozvoli, pisanje bez opravdanog razloga treba izbjegavati. Inzistiranje da se izbjegava klesanje bilo ajeta, pjesama, ukrasa itd. može se tražiti u muslimanskom pogledu na smrt (šire o tome u podnaslovu 3. 3.). Stav o dozvoljenosti pisanja osnovnih informacija o umrlome je stav nestale zahirijske pravne škole60, te stav modernih učenjaka. Ovaj stav se opravdava praktičnim razlozima, i predstavlja izuzetak od pravila. Naime, na velikim mezarjima ne bi bilo moguće ustanoviti čiji je koji kabur bez imena na nišanima. Nišan je znak živome gdje je mrtvi, ali i, kako je to objašnjeno u hadisu o Osmanu ibn M'ażūnu, znak ko je umrli da bi se porodica mogla ukopavati kraj njega. Danas, na velikim mezarjima, bez imena, nišan gubi smisao koji mu je Muhamed s.a.v.s. u hadisu odredio. Također, na nišanu, se tolerira pisanje godine jer postoji potreba za tim informacijama. Informacije o godinama na nišanima, za naš rad, bile su jako korisne. Nišani 15‐og. i 16‐og. stoljeća bogati su ne samo natpisima, već i uklesanim slikama, ukrasima, čak i zanimanjima i afinitetima umrloga. Kao takvi ovi nišani izlaze iz sfere šerijatskih normi koje govore o pisanjima na nišanima. Olakotna okolnost jeste ista koju smo pomenuli u prošlome podnaslovu, naime nemogućnost imanentnog iskorjenjivanja svih predislamskih običaja. Nišani druge faze, 17‐og. i 18‐og. stoljeća su najbliži šerijatskim normama o pisanju na nišanima. Na 8 najstarijih nišana na području MIZ Doboj, 6 nišana nema natpisa osim dva šehadeta i godine. Dok 2 nišana imaju natpise, jedan je nišan Hasanu sin Mahmudovom iz džemata Kotorsko Donje, a druga je rudimentarna stela iz džemata Selimija, s tim da stelu nismo

i.. " أَﺑِﻲ ﺣَ ﻨِ ﻴ ﻔَ ﺔَ رَ ﺿِ ﻲَ اﻟﻠﱠﻪُ ﻋَ ﻨْ ﻪُ ﻋِ ﻨْ ﺪَ ﻩُ ﻣَﺴْﺠِﺪٌ، أَ وْ ﻋَﻠَﻢٌ، أَ وْ ﻳُ ﻜْ ﺘَ ﺐُ ﻋَ ﻠَ ﻴْ ﻪِ... وَ هُ ﻮَ ﻗَ ﻮْ لُ وَ ﻧَ ﻜْ ﺮَ ﻩُ أَ نْ ﻳُ ﺠَ ﺼﱠ ﺺَ أَ وْ ﻳُﻄَﻴﱠﻦَ، أَ وْ ﻳُ ﺠْ ﻌَ ﻞَ 58 smatramo pokuđenim korištenje gline i gipsa i da se pored njega napravi mjesto za klanjanje ili da se kabur označi i na njemu nešto napiše", a zatim kaže: "I to je mišljenje Abū anīfe." Muhamed ibn Hasan Aš‐Šaybāni; „Kitāb al‐Aār“, 2/190; također vidjeti: Kurdić, 335‐336 59 Tirmīi hadis br. 1052., Abū Dāwūd hadis br. 3226. Ovaj dodatak ocijenili su vjerodostojnim Tirmīi, ākim i Albāni. 60 "Kada bi se uklesalo njegovo ime na kamenu, za nas to nije pokuđeno"; Ibn azm; „Kitab al‐ Mualla bil‐Aar“, 5/133 348 uspjeli pročitati. Što se tiče dva šehadeta na najstarijim nišanima, na području MIZ Doboj, oni se mogu obrazložiti u svjetlu Bešlagićevog otkrića kršćanskih nišana. Ukoliko je bilo slučajeva da su i nemuslimani koristili nišane, šehadeti su jedini način razlikovanja muslimanskog od nemuslimanskog nišana 17‐og. i 18.og. stoljeća. Nišani koji se javljaju od 19‐og. stoljeća, u vezi natpisa na nadkaburskim obilježjima, izlaze iz sfere šerijatskih normi. Ovi nišani su bogati kako generičkim tako i posebnim natpisima (šire o tome i poglavlju 4. 1. 2.).

3. 3. Islamski stav o smrti, kaburima i mezarjima Uzrečica „k`o tursko groblje“ ne mora značiti ono što kršćansko javno mnijenje implicira, odnosno da su muslimani nemarni prema uređivanju i održavanju svojih mezarja. Pomenuta uzrečica pokušava muslimanima inputirati kršćanski svjetopogled u vezi mezarja, brige za mezarja, kabura i obilježavanja kabura. Kršćansko javno mnijenje je načinilo grešku predrasude aperceptivne materije, gledajući na to isključivo iz svoje perspektive. Kršćanske zajednice muslimanski odnos prema svojim mezarjima vide kao njihovu nemarnost i nebrigu. Naime, kršćanska civilizacija, kao sastavni dio svog vjerovanja, ima izrađen poseban kultni odnos prema smrti, prema svojim umrlima i njihovom posmrtnom boravištu. Zbog toga svaki kršćanin ima obavezu da redovno posjećuje groblje i pritom mjesta ukopa svojih najbližih redovno uređuje. Kršćanin koji u nedjelju ne odlazi na groblje smatra se nemarnim jer zanemaruje jednu od svojih osnovnih vjerskih obaveza. Kršćanske zajednice vrjednuju muslimane i sve ono što je muslimansko isključivo s takvog stajališta. Pripadnici ovih zajednica nikada nisu analitički prilazili pitanju da li muslimani uopće imaju potrebu da se prema umiranju i umrlima odnose na način na koji to oni od njih očekuju. Muslimanski pogled na život i smrt je drukčiji od onoga koji imaju nemuslimani. Muslimani na svoju smrt gledaju kao na dio svog života, koji sa smrću prelazi u drugu fazu, pa se i obilježavanje mjesta ukopa u islamskoj tradiciji različito tretira.61 Muslimanima je zabranjeno uz kabur:

- klanje kurbana62 – Enes r.a. prenosi hadis u kojem se navodi da je Muhamed s.a.v.s rekao: „Nema klanja (uz, kabur) u islamu“. - građenje na kaburima63 – Svaka vrsta gradnje na kaburima strogo je zabranjena. Ranije je spomenuta zabrana gradnje nadkaburskih obilježja (podnaslov 3. 2.). Iz Ğābirove r.a predaje u kojoj Muhamed s.a.v.s jasno zabranjuje da se na kaburima gradi, razumije se, kako ističe hafiz Al‐'Irāi, da se to odnosi na svaku vrstu građevine, bilo da se radi o nadgrobnom spomeniku, turbetu, džamiji, medresi ili nečem sličnom. Dopušteno je samo blago izdizanje nad zemljom, kako bi se označilo da se radi o kaburu, kako se to mjesto ne bi gazilo, dok je svaka druga

61 Sušić, 171‐172 62 Kurdić, 334 63 Isto, 336 349

gradnja u koliziji sa sunnetom Muhameda s.a.v.s. Kod nas su Mehmed Handžić i Husein Đozo radili na ukidanju građevina na kaburima, posebno turbeta, ali od perioda 1944. i 1982. kada su Handžić i Đozo umrli ništa nije napravljeno u tome smislu.64 - sjedenje na kaburima65 – Abū ureyra r.a prenosi od Muhameda s.a.v.s: „Da neko od vas sjedne na žeravicu, pa mu ona spali odjeću i dopre do kože, bolje je nego da sjedne na mezar!” - klanjanje na kaburima66 – Abū Marsad al‐Ġanawi r.a prenosi hadis u kome se kaže: „Nemojte sjediti na kaburima niti klanjati prema njima!“. - putovanje radi obilaska kabura67 – kako smatra najveći dio islamskih učenjaka, strogo je zabranjeno, pa makar se radilo i o samom kaburu Muhammeda, s.a.v.s. Oni taj stav temelje na autentičnom hadisu Muhameda s.a.v.s koji od njega prenose Abū urayra i Abū Sa'īd al uri r.a: „Putovanje se organizira isključivo radi tri džamije: Masğidul ārama, Masğidul `A aa i ove moje džamije.” - paljenje svijeća ili svjetiljki na kaburima68 – Ibn 'Abbās r.a prenosi hadis u kojem se kaže: „Allahov Poslanik, s.a.v.s, prokleo je žene koje često posjećuju kabure, one koji na kaburima grade džamije i one koji pale svjetiljke na kaburima!“ Pomenuta zabrana putovanja radi obilaska kabura ne obuhvata neregularnu posjetu mezarjima radi učenja dova umrlima i prisjećanja na smrt. Bitno je da obilasci mezarja ne uzmu oblik hodočašća i da se obavljaju u isto vrijeme.69 Za definiranje posjete kaburima bitna su tri hadisa: - Od Abū Burayda r.a. se prenosi da je rekao: „Rekao je Allahov poslanik s.a.v.s.: `Zabranio sam vam posjetu mezarima, ali ih sada posjećujte.`“70 U hadisu se naznačuje pohvaljenost posjete mezarjima, jer je dozvola

64 "Alejhiselam je zabranio da se grob kreči i cementara. Zabranio je da se na grobovima piše, zidaju turbeta. Uzvišeni šerijat zabranjuje obavljanje namaza u groblju ili uopće na grobu, prema grobu i u blizini groba. Alejhiselam je prokleo one koji nad grobovima zidaju džamije i zgrade za molitve." Handžić, Mehmed; „Islamske teme“, Ogledalo, Sarajevo, 1999., str: 358 Husein Đozo u svojim fetvama citira autora Fikhu Sunneta: „Turbeta su se pretvorila u idole. Muslimani se obraćaju turbetima isto onako kao što su se mušrici (mnogobošci) u predislamsko pagansko doba obraćali kumirima. Što je još gore niko, ni ulema, ni emir, ni vezir, ni vladar ne diže u ime Boga i u ime islama svoj glas da bi osudio ovo opasno zlo i ovu otvorenu idolatriju. Ovi obožavatelji grobova idu tako daleko da više drže do svog šejha i evlije nego li do samoga Boga. Nije rijedak slučaj da se ovakvi u sporovima kada im se zatraži zakletva Bogom jednostavno zaklinju, ali ako im se zatraži zakletva šejhom ili određenim evlijom, odbijaju takvu zakletvu i priznaju istinu.“ : Đozo, Husein; „Izabrana djela, Fetve I“, El‐Kalem, Sarajavo 2006. 65 Kurdić, 336 66 Isto, 337 67 Isto, 338 68 Isto, 339 69 Mehmed Handžić komentirajući hadis Muhameda s.a.v.s.: „Nemojte moj kabur uzeti za bajram!“, naglašava i pojašnjava: "Pa da ga u skupinama u određeno vrijeme posjećujete!" Handžić, 351 70 Muslim hadis br. 977; vidjeti: `Id El‐Hilali, 604 350

došla nakon zabrane. Također hadis implicira dozvoljenost a ne obligatnost posjete. - Imam Muslim bilježi da je Muhamed s.a.v.s. podučio Aišu r.a. dovu stanovnicima mezarja: „Neka je mir na stanovnike ovih staništa, vjernike i muslimane. Neka se Allah smiluje pređašnjim i potonjim od nas, i mi ćemo se, ako Bog da, vama pridružiti.“71 (As­salāmu `alā ahli dijari minel mu`minīne wal muslimīne wa yar amullāhul mustakdimīne minnā wal muste` irīne, wa innā inšā Allāhu bikum lalā ikūn) - Prenosi se od Abū urayra r.a.: „Posjetio je Božiji poslanik kabur svoje majke i zaplakao. Rasplakali su se i drugi koji su bili sa njim, zatim je Poslanik rekao: `Tražio sam od Allaha dopuštenje da molim za oprost svojoj majci pa mi nije dopustio! Tražio sam da mi dopusti da posjećujem njen kabur pa mi je dopustio! Posjećujte kabure, jer oni podsjećaju na smrt.`“72 Iz hadisa je evidentno da bi trebali posjećivati mezarja radi podsjećanja na smrt čak i kada ne učimo dove za umrle. Skromnost nišana je po ovom principu nasušna. Skromnost najbolje podsjeća na smrt, a mezarja na kojima se nalaze kaburi u čija obilježja je uloženo i do 10.000 KM teško da će ispuniti takvu funkciju. Nišan bi trebao reflektirati ove norme i pravila, svaki drugačiji pristup izvode nišan izvan sfere šerijatskih normi. Razlozi koji stoje iza ovih stavova i bojažljivog pristupa pitanjima/problemima oko nišana i spomenika jeste čuvanje muslimana od širka/mnogoboštva. Naime, Kur`an govori o prvom širku koji se desio narodu Nuha a.s., a taj širk se pojavio upravo preko obilježavanja kabura i uzvišavanja umrlih dobrih ljudi. Naime, jedna generacija je izgradila spomenike, druga im se divila, a treća ih je počela obožavati.73 Postoje i oni koje se protive ovim, stavovima, nazivajući ih rigoroznim, te negiraju mogućnost da moderni čovjek može potpasti pod uticaj širka. No, u slučaju kada se odustane od norme vrlo brzo se dođe do onoga što je norma branila. Takav slučaj se najbolje vidi na turbetima.74 Turbeta su dokaz da moderni čovjek nije imun na širk.

71 `Id El‐Hilali, 603. Evidentno je iz hadisa da se umrlima ne uči Fatiha. Od kuda i kada tačno je kod nas postao običaj učiti Fatihu nije nam poznato. Učenje Fatihe se argumentira olakšavanjem Bošnjacima, s obzirom da im arapski nije maternji jezik. Ali, također je evidentno da to nije uvijek u pitanju olakšavanje, već i uljenjivanje Bošnjaka. Fatiha ne može zamijeniti sve Poslanikove s.a.v.s. dove, takav slučaj je i sa dovom poslije ezana i dovom za stanovnike kabura. Mišljenjem da se umrlima poklanjaju sevapi od proučene Fatihe, ulazi se na teren spekulativne teologije, a to je jako klizav teren. 72 Muslimova zbirka hadisa, 222 73 Šire vidjeti komentar o Waddu, Suwā`u, Jaġūu, Ja`ūqu i Nasrau u: Ibn Kesir, 1433 74 Turbe je mauzolej, obično bogatijeg, poznatijeg čovjeka. Natkriveno, ponekad ograđeno i sa nekom građevinom pored, česmom, džamijom ili nekim drugim obilježjem. U Bosni i Hercegovini nakon osmanlijskih vremena, ostala su mnoga turbeta, kao obilježje na nečije djelo i postojanje. Mnoga turbeta u Bosni i Hercegovini osim historijskog imaju i religiozno značenje. Široko je prihvaćeno da je prvi poznati mauzolej u islamu izgrađen u Samari, nekadašnjem glavnom gradu Abasida u Iraku. Nosi naziv Kubba al‐Sulaybija i izgrađen je u ime abasijskog halife al‐Muntezira koji je umro 248. hidžretske godine (862.). Prenosi se da je njegova majka kršćanka tražila i dobila 351

Ovime bi završili šerijatsku valorizaciju nišana. Sljedeće poglavlje je zaključak u vidu kritičke analize formi i natpisa nišana krenuvši od 19‐og. stoljeća pa do modernog doba.

4. Kritička analiza formi i natpisa na nišanima

Kritička analiza u ovome poglavlju je načinjena iz ugla šerijatskog prava i nema veze sa stoljetnim uticajima i tradicijom koji su oblikovali nišane kao specifičan arhitektonsko‐umjetnički izražaj muslimanskog življa na našim prostorima od 15‐og. stoljeća na ovamo. Na samome početku treba utvrditi da nišani 15‐og i 16‐og. stoljeća, barem oni nišani koje je Šefik Bešlagić tretirao u svome radu, predstavljaju samo kariku između stećka i osmansko‐islamskog nišana. Također je bitno napomenuti da iako postoji generalna podjela nišana po vremenskim periodima, ta podjela je samo uslovna. Istina je da je u svim fazama razvoja nišana vladalo šarenilo. Naime, čak i u ranom periodu mogu se naći mali nišani koji ne liče na nišane 15‐og. i 16‐og. stoljeća. Takav je i najstariji nišan na području MIZ Doboj u Kotorskom. Ušćupski nišani i njihove bosanske kopije su iz istog perioda ali, barem u literaturi, nemaju naziv nišana 15‐og. i 16‐og. stoljeća, već se tretiraju kao osmansko – islamski nišani. Nadalje, već smo pokazali da je period 17‐og. i 18‐og. stoljeća prvenstveno period malih nišana, ali u podnaslovu 1. 3. smo pokazali da i tu ima izuzetaka. Period 19‐og stoljeća pa do modernoga doba je period ponovnog rasta nišana. Mali nišani, u ovom periodu, nisu nestali, samo nisu više većinski zastupljeni. Gledano i iz historijske i iz perspektive šerijatskog prava, moderno doba je sklono najvećem kvarenju nišana.

4. 1. Nišan od 19­og. do 21­og stoljeća Za nišane 17‐og. i 18.og. stoljeća smo utvrdili da su najbliži onome što propisuju norme šerijatskog prava. To su mali nišani sa malo ili nimalo natpisa i bez ukrasa bilo kakve vrste. Sama obrada kamena nije sporna. Obradom kamena se označavalo da li je umrli musliman ili nemusliman75, da li je muškarac ili žena. U literaturi se navodi da je naveći broj sačuvanih nišana iz treće faze razvoja nišana, odnosno nišani koje se klešu od 19‐og. stoljeća. Ova teza je

dozvolu da izgradi grobnicu za svoga sina. Kakogod, još dosta vremena je trebalo da se ova inovacija raširi i prihvati kao trend. Što se tiče prakse povezivanja grobnice osobe sa džamijom koju je izgradila, opće je prihvaćeno da je ona počela 479. hidžretske godine (1086.) sa Badrom al‐ Džamalijem, fatimijskim vojskovođom čija se grobnica sa džamijom nalazi na planini Mukatam povrh Kaira. Spahić, Omer; „Smrt, groblja i pogrebna arhitektura“ http://www.minber.ba/index.php/islamske‐teme/aktuelno/20406‐smrt‐groblja‐i‐pogrebna‐ arhitektura 75 Pored pokapanja u zajednička mezarja, koja su ukazivala o kojim nišanima je riječ, postoje i porodična mezarja. Takav je slučaj sa nišanom Radivoja Oprašića u Oprašićima kod Rogatice. Šire vidjeti Bešlagić, 1978, 75 352 problematična. Tačno je da je najveći broj sačuvanih nišana iz perioda krajem prve polovice 19‐og. stoljeća pa do 20‐og stoljeća, no veliki broj nišana pripada ovoj fazi samo godinom, ne i formom na što smo ukazali u podnaslovu 2. 2. Iako postoji generalna podjela nišana po vremenskim periodima, ta podjela je samo uslovna. Istina je da je u svim fazama razvoja nišana vladalo šarenilo. Nišani od 19‐og. stoljeća se mijenjaju u odnosu na nišane druge faze razvoja. Te razlike možemo promatrati u dvije teme: - rast nišana u odnosu na nišane druge faze razvoja; - generički i posebni natpisi na nišanima.

4. 1. 1. Rast nišana 19­og. stoljeća Tri faktora bi mogla biti odgovorna za rast nišana druge polovice 19‐og. stoljeća pa do modernog doba. - Jedan od tih faktora je povećanje natpisa na nišanima. Na većim nišanima ima više fizičkog prostora za generičke i posebne natpise. Generički i posebni natpisi na nišanim su tema podnaslova ispod. - Drugi faktor bi se mogao nazvati snobizmom.76 Ono što je bio izuzetak kroz čitvu historiju islamske Bosne, od 19‐og. stoljeća pa do modernog doba postaje pravilo. - Treći faktor je gradnja turbeta bogatijim i poznatijim osobama. Već smo u podnaslovu 1. 1. govorili da na kaburima muslimana nije bilo nikakvih drugih obilježja osim dva nišana, često samo jedan. Na području MIZ Doboj, od 8 najstarijih nišana, samo jedan ima i nožni nišan to je nišan Hasanu sinu Mahmudovom iz džamata Kotorsko Donje.77 Ostali, najstariji nišani, su samo uzglavni. Okviri ili ograde koji spajaju uzglavni i nožni nišan nisu bili zastupljeni, osim pojedinim imućnijim ljudima, koji su nastojali da iskažu svoj ili porodični socijalni status drugačijim obilježavanjem svoga kabura, odnosno snobizam. Ograđivanje je bilo izuzetak koji u današnjem dobu prelazi u pravilo.

76 Sušić, 179 77 Ovdje se već može iskazati sumnja u autentičnost konstrukcije na kaburu Hasana sina Mahmudova. Hasanov kabur je, najvjerovatnije rađen u etapama, tako da se cijela konstrukcija ne može smatrati iz 1190. hidžretske godine (1776.) Tome u prilog govori natpis na nišanu koji je danas nevidljiv, zatim nožni nišan koji je u biti stela koja se nije ugrađivala u tom periodu, te ograda oko kabura. Hasan je vjerovatno živio u tom periodu, ali su uzglavni nišan, zatim nožni nišan te ograda dograđivani u kasnijem periodu. 353

Slika 26 – nišan iz 1286.h. (1869.) Doboj, dvorište Vasve Mehmedagić Pojedinci iz islamske intelektualne elite a i drugi brane ograđivanje kaburova poradi branjenja i pokazivanja nacionalnog i vjerskog identiteta. Njihov argument ukazuje na takve kabure kao jedine pokazatelje muslimanskih naselja u ratu 1992‐1995., a također i kao sretstvo u razlikovanju od drugih naroda i religija i pokušaj izbjegavanja asimilacije s drugima. No pitanje je koliko je taj argument dobar? Šerijatski argumenti koji brane bilo kakvo građenje na kaburu uključujući ograđivanje kabura i turbeta, mogu se pronaći u već navedenom hadisu (podnaslov 3. 2.) od Ğābira, r.a. koji kaže: "Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da se izgrađuje na kaburovima, da se piše na njima i da se gaze". Zatim u već navedenim citatima Al‐asānija i Aš‐Šaybānija (bilješka 51 i 59): „Abu‐anīfa je smatrao pokuđenim gradnju na kaburu i da se kabur označi nekim znakom“. " ...i smatramo pokuđenim korištenje gline i gipsa i da se pored njega napravi mjesto za klanjanje ili da se kabur označi i na njemu nešto napiše...“ Također i u citatima Handžića i Đoze (bilješka 65): "Alejhiselam je zabranio da se grob kreči i cementara. Zabranio je da se na grobovima piše, zidaju turbeta. Uzvišeni šerijat zabranjuje obavljanje namaza u groblju ili uopće na grobu, prema grobu i u blizini groba. Alejhiselam je prokleo one koji nad grobovima zidaju džamije i zgrade za molitve." „Turbeta su se pretvorila u idole. Muslimani se obraćaju turbetima isto onako kao što su se mušrici (mnogobošci) u predislamsko pagansko doba obraćali kumirima. Što je još gore niko, ni ulema, ni emir, ni vezir, ni vladar ne diže u ime Boga i u ime islama svoj glas da bi osudio ovo opasno zlo i ovu otvorenu idolatriju...“

354

Ograđivanje kabura je bio izuzetak, a taj izuzetak je danas postao pravilo. Isto se može primjeniti i na nišan, a već smo ukazali na pretjerivanje u klesanju nišana u podnaslovu 1. 3., slika br 5. Odustajanje od normi šerijatskog prava i rast nišana u 19‐om. stoljeću, dovelo je do postepenog uvođenja kiča i neukusa koji se dešava na današnjem nadkaburskom obilježju. Odustajanje od normi dovodi do onoga radi čega su norme i nastale. Primjer turbeta evidentno podupire ovu tvrdnju. U nastavku donosimo par slika tog stanja ali bez navođenja izvora.

Slika 27 Slika 28 Danas, u dobu velikih spomenika, ograđivanja, mermera, slika, skulptura, snobizma, kiča i neukusa itd., najbolji način razlikovanja od drugih je povratak šerijatu i malim nišanima. Danas bi mali nišani najbolje govorili da smo muslimani, Bošnjaci i drugačiji.

Slika 29

4. 1. 2. Generički i posebni natpisi na nišanima Na području MIZ Doboj, na najstarijim nišanima iz 16‐og. i 18‐og. stoljeća, nema natpisa osim dva šehadeta. Postoje dva izuzetka, a to su nišan Hasanu sinu Mahmudovom i rudimentarna stela. Na području BiH, generički i posebni natpisi na nišanima se javljaju i u ranijem periodu nego je to 19. stoljeće. No ovdje se može postaviti pitanje: koliko često? Naime, svi oni koji su se bavili nišanima, tragali su za što robusnijim i grandioznijim nišanima na 355 kojima su isklesani najljepši natpisi ili tarihi. Malo kome su bili interesantni mali nišani koji poštuju šerijatske norme. Ta teza je tako vidljiva u činjenici da je Mujezinović na području MIZ Doboj zabilježio 2 nišana, a mi smo pronašli 722. Osim Mujezinovića niko drugi nije ni bilježio nišane, osim na lokalnom nivou. U prošlom podnaslovu je iznijeta teza da su generički i posebni natpisi direktno odgovorni za rast nišana. Na području MIZ Doboj, na malim nišanima iz 16‐og i 18‐og. stoljeća mali su i natpisi. Nišan iz džemata Frkati je jedni mali nišan sa generičkim natpisom nišana 19‐og. stoljeća, s tim da taj natpis fizički nije mogao stati na jednu stranu nišana, pa pribjeglo se pisanju i na drugoj strani nišana (podnaslov 2. 2, slika br. 12). Nišani 19‐og. stoljeća imaju veće natpise, time i nišani postaju veći. Što se tiče posebnih natpisa na nišanima, na području MIZ Doboj postoji samo jedan takav poseban natpis, a to je na nišanu Hasanu sinu Mahmudovom iz džemata Kotorsko Donje. Taj nišan je opisan u podnaslovu 2. 4., slika br. 13. Nećemo ulaziti u opisivanje posebnih natpisa na nivou BiH, jer to nije tema ovog rada. Generički natpisi na nišanima, na području MIZ Doboj su rijetko profesionalno urađeni. Nama najljepši natpis se nalazi na nišanu sa slike 26 iz dvorišta Vasve Mehmedagić u Doboju. Generički natpisi na nišanima, sa uzgrednim varijacijama, mogu se podijeliti na 5 tema: - Prva tema je podsjećanje na Allaha dž.š.; - Druga tema je ili upućivanje dove ili oslovljavanje umrlog; - Treća tema je navođenje imena i imena oca, a na nišanima nakon 1878. godine i prezimena; - Četvrta tema je traženje učenja Fatihe; - Peta tema je navođenja godina smrti ili klesanja nišana. Prva tema se nalazi u vrhu nišana, a najčešće se sastoji od sintagme: Huwal ayyul, Bāqī, On je Živi, Vječni. Na nekim nišanima ima i dodatak: Allaī lā yamūt, Onaj koji ne umire, ili se na početku doda riječ Allahu. Ove sintagme se mogu naći u Kur`anu. Šerijatske norme koje se protive pisanju ajeta ili Allahovog imena na nišanima, uzimaju u obzir da nišani mogu pasti na zemlju. Upravo se ovo dešavalo sa starim nišanima, a na to smo ukazali u poglavlju 2., slika br. 10. Drugu temu, Mustafa Sušić definira kao dovu za umrlog, no na nekim nišanima se javlja dova a na nekim konstatacija. Sinatagma: Al marūmu wal maġfūru lahū je najčešća u ovoj drugoj temi. Sušić je ovu sintagmu preveo kao: ovdje se nalazi preminuli, neka mu bude oprošteno, dok Mujezinović kao: pokojni i umrli. Pošto je sintagama na arapskom jeziku u pasivu, to znači da je umrlome već podaren Allahov rahmat/milost i ġufrān/oprost, time je ova sintagama konstatacija. U našem jeziku, za umrloga, se udomaćila, umjesto mejjit, riječ merhum, no merhum znači onaj kome je već podarena Allahova milost, što izlazi iz okvira ljudskog znanja. S druge strane, na nišanima smo nailazili i na sljedeću sintagmu: Al muhtğu ilā ramatillāhi, odnosno potrebnik za Allahovom milošću, time bi ova sintagma, zaista, bila dova. Ima nišana sa

356 kombinacijom obje ove sintagme, poput nišana sa starog mezarja džemata Stanić Rijeka. Mujezinovićev prijevod, s obzirom da poslije ove sintagme slijedi ime umrloga, je bliži istini. Treću i petu temu smo već obradili u podnaslovima 3. 2., dok se četvrta tema obično prestavlja kao Ruhičun el‐Fatiha, Neka je za njegovu dušu Fatiha, ili samo El Fatiha. Ove teme smo se dotakli u podnaslovu 3. 3. i bilješci br. 72.

4. 2. Budućnost nišana Na prvoj stranici projekta Spomen obilježja bosanskog šehida i poginulog borca kojega smo zatražili i dobili kao dopis br. 188/2014 od Organizacije porodica šehida i poginulih boraca Federacije Bosne i Hercegovine stoji rečenica: „...javila se hitna potreba obilježavanja ... mezara i grobova ... S obzirom da se pozvani, Armija Bosne i Hercegovine i Islamska Zajednica Bosne i Hercegovine nisu odmah angažovali na iznalaženju oblika obilježavanja mezarja šehida i poginulih boraca...“ Šehidska organizacija je formirala komisiju koja se bavila iznalaženjem oblika nišana šehidima i poginulim borcima rata 1992‐1995. Šehidski nišani su uzeli oblik nišana Mahmuda Brankovića (slika br. 2). No, značajnije od izgleda nišana jeste što je šehidska organizacija uspjela brendirati šehidski nišan. Lično smo bili svjedokom, kada su se borcima HVO‐a, koji nisu imali prava na šehidske nišane, naručivali šehidski, iako su imali sredstava i za veće i ljepše nišane. Kod brendiranja nije dovoljano imati zakonsku regulativu. Kako je riječ o vakufima, Islamska Zajednica ima pravo, ali i obavezu da uvede red na svoja mezarja i red u vezi nišana. Nišan kada se postavi to je obraz zajednice, ne više pojedinca koji ga je postavio. U Islamskoj Zajednici, na nižim nivoima, postoje različiti pravilnici o tome kako bi mezarja i nišani trebali izgledati, tako i kod nas u MIZ Doboju imamo pravilnik br. 228/2010. Taj pravilnik teško da bi prošao šerijatsku valorizaciju, ali i takav se ne primjenjuje. Često se, u siromašnijim džematima, prepreke u postavljanju spomen obilježja stanih islamu uklanjaju izdašnim financijskim donacijama. Rješenje kiča i neukusa ne može biti samo u zakonskoj regulativi, moramo imati brend. Također, taj posao, kao što smo mogli vidjeti od naših predaka u 16‐om. stoljeću, nije posao koji se može završiti preko noći, to je generacijski posao. Zatim, nije dovoljeno prebaciti taj posao na imama, glavnog imama ili muftiju, kompletna zajednica mora biti uključena, inače će jedni imati jedna rješenja a drugi druga, što nije brendiranje. Ukoliko bi se taj posao, od Islamske Zajednice, pokrenuo, oblik nišana nije bitan. Ne mora to biti nišan s turbanom, jer danas niko ne nosi turbane. Ali kakav god oblik da se izabere, morao bi proći šerijatsku valorizaciju. Ukoliko budemo tražili pored šerijatskih normi i tradiciju Bošnjaka, u tradiciji Bošnjaka imamo, kao što smo vidjeli na nišanima 15‐og, i 16‐og. stoljeća, sve ono što imamo na nišanima i danas: slike, zanimanja, afinitete itd. S obzirom da je kod muslimana zabranjeno kremiranje, krajnje je vrijeme da se s tim poslom počne, inače već za 50‐tak godina nećemo moći

357 prepoznati naša mezarja, te će Bosna biti prekrivena mezarjima, jer se većina ograđuje. Apendix Tabela starih nišana na području MIZ Doboj. Džemat Mezarje Datirani Nedati­ Uku­ rani pno Ahinbašići Hodžići ‐ 13 37 /Polje Debelo 1335.h. (1916.) 8 Brdo Mujkići 1273.h., (1856.); 1313.h., (1895.), 5 1314.h., (1896.); 1315.h., (1897.), 1324.h., (1906.); 1329.h., (1911.), 1334.h., (1915.); 1349.h., (1930.), 1354.h., (1935.); 1357.h., (1938.) Alibegovci ‐ 1223.h., (1808.); 1280.h., (1863.), 512 1302.h., (1884.); 1318.h., (1900.), 1328.h., (1910.); 1331.h., (1912.), 1346.h., (1927.) Bešići Koralićka ‐ 1 2 Njiva ‐ 1 Brdo Brijesnica Lokacija 1287.h. (1870.); 1314.h. (1897.), 24 29 Velika stare 1322.h. (1904.); 1334.h. (1915.), džamije 1335.h. (1916.) Frkati Harem 1272.h. (1855.), 1294.h. (1877.), 63 71 džamije 1345.h. (1926.), 1350.h. (1931.), 1351.h. (1932.), 1351.h. (1932.) 1354.h. (1935.), 1358.h. (1939.) Grapska Harem 1280.h., (1863.); 1280.h., (1863.) 26 42 džamije 1289.h., (1872.);1311.h., (1893.) 1320.h., (1902.); 1320.h., (1902.) 1320.h., (1902.); 1321.h., (1903.) 1321.h., (1903.); 1322.h., (1904.) 1333.h., (1941.); 1337.h., (1918.) 1338.h., (1919.); 1339.h., (1920.) Staro 1263.h., (1846.); 1265.h., (1848.) Groblje Habibivići Harem 1368.h., (1948.) 3 36 džamije Gaj 1295.h., (1878.); 1324.h., (1906.) 25 1325.h., (1907.); 1326.h., (1908.) 1347.h., (1928.); 1357.h., (1938.) 1358.h., (1939.) Hadžići Kahrimani ‐ 10 18 Hadžići ‐ 1

358

Malešića 1320.h., (1902.) 6 Kotorsko Harem 1190.h., (1776.); 1194.h., (1780.) 780 Donje džamije 1207.h., (1792); 1218.h., (1803.) 1276.h., (1859.); 1281.h., (1864.) 1300.h., (1882.); 1300.h., (1882.) Musale 1186.h., (1772.); 1187.h., (1773.) 32 Velike 1193.h., (1779.); 1250.h., (1834.) 1271.h., (1854.); 1273.h., (1856.) 1276.h., (1859.); 1282.h., (1865.) 1300.h., (1882.); 1307.h., (1889.) 1310.h., (1892.); 1311.h., (1893.) 1312.h., (1894.); 1318.h., (1900.) 1321.h., (1903.); 1322.h., (1904.) 1323.h., (1905.); 1324.h., (1906.) 1324.h., (1906.); 1326.h., (1908.) 1327.h., (1909.); 1328.h., (1910.) 1328.h., (1910.); 1331.h., (1913.) 1337.h., (1918.); 1337.h., (1918.) 1337.h., (1918.); 1337.h., (1918.) 1337.h., (1918.); 1338.h., (1919.) 1339.h., (1920.); 1341.h., (1922.) 1345.h., (1926.) Kotorsko Kod 01. 05. 1006.h., (09. 12. 1597.) 1 38 Gornje spomenika NOB‐a Harem 1335.h., (1916.); 1346.h. (1927.) 13 džamije Lipe 1304.h., (1886.); 1312,h., (1894.) 3 1337.h., (1918.); 1357.h., (1938.) Musale 1287.h., (1870.); 1345.h., (1926) 10 Male 1353.h., (1934.); 1357.h., (1938.) Lukavica Harem 1311.h., (1893.); 14 18 Rijeka stare 1322.h., (1904.); džamije 1346.h., (1927.); 1346.h., (1927.) Matuzići Centralno 1206.h., (1791.); 1224.h., (1809.) 42 79 Greblje 1224.h., (1809.); 1227.h., (1812.) 1253.h., (1837.); 1269.h., (1852.) 1277.h., (1860.); 1278.h., (1861.) 1280.h., (1863.); 1287.h., (1870.) 1290.h., (1873.); 1290.h., (1873.) 1291.h., (1874.); 1295.h., (1878.) 1298.h., (1880.); 1298.h., (1880.) 1300.h., (1882.); 1301.h., (1883.) 1305.h., (1887.); 1308.h., (1890.)

359

1309.h., (1891.); 1313.h., (1895.) 1320.h., (1902.); 1327.h., (1909.) 1360.h., (1941.); 1365.h., (1945.) Zaimovići 1269.h., (1852.); 1288.h., (1871.) 6 1319.h., (1901.); 1320.h., (1902.) 1339.h., (1920.); Miljkovac Čobre 1340.h., (1921.) ‐ 1 Mravići Tukića 1304.h., (1886.); 1304.h., (1886.) 10 22 Brdo 1315.h., (1897.); 1321.h., (1903.) Njiva 1300.h., (1882.); 1303.h., (1885.) 2 Selima 1305.h., (1887.); 1305.h., (1887.) Škilje 1306.h., (1888.) Jakitovac ‐ 1 Pridjel Šijačka 1307.h., (1889.); 1311.h., (1893.) 224 Gornji 1334.h., (1915.); 1334.h., (1915.) 1367.h., (1947.); 1368.h., (1948.) Baščica 1301.h., (1883.); 1302.h., (1884.) 4 1322.h., (1904.); 1324.h., (1906.) 1328.h., (1910.); 1338.h., (1919.) 1339.h., (1920.); 1339.h., (1920.) 1345.h., (1926.) Mezarje 1365.h., (1945.) 2 uz Šijačku Selimija Dvorišta 1153.h., (1740.); 1281.h., (1864.) 326 / Trnjak 1286.h., (1869.) Humka 1282.h., (1865.); 1291.h., (1874.) 11 1295.h., (1879.) Šušnjari 1332.h., (1913.); 1336.h., (1917.) 3 1345.h., (1956.) Sjenina Sjenina 1230.h., (1814.); 13 23 Brdo 1263.h., (1846.); 1263.h., (1846.); 1263.h., (1846.); 1268.h., (1851.); 1321.h., (1903.); 1337.h., (1918.) Doljni 1340.h., (1921.) 2 Stanić Staro 1294.h., (1877.) 10 11 Rijeka mezarje Suho Vakuf 1325.h., (1907.); 1364.h., (1944.) 10 16 Polje Brdo ‐ 4 Ševarlije – Harem 1227.h., (1812.); 1253.h., (1837.) 56 123 Potočani džamije 1262.h., (1845.); 1267.h., (1850.) 1267.h., (1850.); 1274.h., (1857.) 360

1274.h., (1857.); 1277.h., (1860.) 1279.h., (1862.); 1280.h., (1863.) 1282.h., (1865.); 1282.h., (1865.) 1287.h., (1870.); 1294.h., (1877.) 1294.h., (1877.); 1304.h., (1887.) 1304.h., (1887.); 1305.h., (1887.) 1305.h., (1887.); 1306.h., (1888.) 1306.h., (1888.); 1306.h., (1888.) 1307.h., (1889.); 1312.h., (1894.) 1320.h., (1902.); 1324.h., (1906.) 1329.h., (1911.); 1340.h., (1921.) 1340.h., (1921.); 1342.h., (1923.) 1342.h., (1923.); 1348.h., (1929.) Vakuf 1187.h., (1773.); 1278.h., (1861.) 17 1278.h., (1861.); 1288.h., (1871.) Greblje 1281.h., (1864.); 1284.h., (1867.) 11 u šumi 1325.h., (1907.) Škrebe Njiverak 1305.h., (1887.); 1329.h., (1911.) 514 1329.h., (1911.); 1329.h., (1911.) 1331.h., (1912.); 1355.h., (1936.) 1361.h., (1942.) Grič ‐ 2 Ukupno: 21 44 235 487 722

361

Prof. dr. Dževad Drino i ass. Benjamina Londrc, Pravni fakultet Univerziteta u Zenici

Treba posmatrati prošlost i bezbrojne promjene kraljevske vlasti, Tako će biti moguće predvidjeti I buduće stvari... Marko Aurelije, Samom sebi, sedma knjiga, 49.

PODRUČJE DOBOJA U RIMSKOM PERIODU

Rimsko carstvo je apsolutno najveća civilizacija starog vijeka, prostiralo se 2000 milja u širinu i 3000 milja u dužinu, od Atlanskog oceana do Eufrata i Tigrisa, i za cara Klaudija imalo oko 120 miliona stanovnika, a ove balkanske krajeve pokoravalo je gotovo puna dva i po vijeka, od 229. godine p. n. e. i vojne akcije protiv Ardijejaca, pa do sloma Batonovog ustanka (6‐ 9. godine nove ere). Time je prije dvije hiljade godine počela rimska vlast u ovim krajevima, sve do pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, kratkotrajna ostrogotska prevlast u prvoj polovici VI stoljeća je period prosperiteta (tzv. “gotska renesansa“), gotska pustošenja uvod su u povlačenje Rimljana iz Panonije između 395‐ 401. godine, padom Sirmiuma 441. godine dolaze Huni koje, nakon Atiline smrti 453. godine zamjenjuju Istočni Goti. Od pisanih izvora za period rimske vlasti najvažniji su epigrafski spomenici iz šire okolice Doboja, ali i djela rimskih historiografa, književnika, potom itinerari, kartografski priručnici i popisi državnih stanica i poštanskih linija. Važan izvor predstavlja arheološka karta Rimskog carstva‐ Tabula Imperii Romani (TIR) u izdanju Međunarodne unije akademija, za ova naša područja TIR L34 (izdanje Budimpešta 1968.) i TIR K34 Sofia (Ljubljana 1976.), te latinski natpisi u djelu CIL‐ Corpus Inscriptionem Latinorum, a posebno Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine I‐ III, izdanje Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, 1988. Veliki njemački povjesničar i romanista Theodor Mommsen (1817‐ 1903.) je 1863. godine počeo izdavati Corpus Insciptionum Latinarum (CIL) pod okriljem Pruske akademije, dok svakako treba istaći višetomno djelo H. Dessaua Inscriptiones Latinae Selectae (ILS), Berlin 1882‐1916., sa preko 9500 karakterističnih natpisa različitih vrsta s kratkim komentarima (pretiskano u Berlinu 1962., a u Čikagu 1979. godine).

I

Prve podatke o današnjim područjima Bosne i Hercegovine u rimsko doba nalazimo kod Apijana Aleksandrijskog (Appianos), te Gaja Veleja Paterkula i Rufija Festa, sa podacima iz Oktavijanovog ilirskog rata (35‐ 33. g. p. n. e.) i Velikog ilirskog rata ili Batonovog ustanka (6‐ 9. g. nove ere), te Plinija 362

Starijeg (C. Plinius Secundus), koji je umro 79. godine nove ere i u svom grandioznom enciklopedijskom djelu Naturalis historia popisao tri sudska konventa sa pripadajućim civitates.1 Kada govori o panonskim plemenima on ih navodi abecednim redom i veže ih za riječne tokove, dok geograf Ptolomej navodi u Dalmaciji 16 plemena od čega je na tlu današnje Bosne i Hercegovine živjelo njih dvanaest, dok u Panoniji nabraja 14 plemena, a na tlu današnje Bosanske Posavine poimenice nabraja Kolapijane, Oserijate, Breuke i Amantine.2 Osim njihovih djela, dragocjene podatke o ilirskim zemljama ostavili su nam i Strabon (64/ 3. g. p. n. e.‐31. g. n. e.), Cassio Dion, Publije Ovidije Nazo, Svetonije, Flor, Tacit, Makrobije i kasnije Jordanes.3 Definitivnim gašenjem Batonovog ustanka, nekad jedinstveni Ilirik podijeljen je na dvije zasebne provincije‐ Dalmaciju, koja se prostirala od rijeke Raše u Istri do Lješa u Albaniji, te Panoniju, koja zauzima prostor od kraja Dinarskih planina do rijeke Dunav na sjeveru, i čija granica se najčešće određuje linijom današnjih naseljenih gradova Banja Luka‐ Doboj‐ Tuzla.4 Prema Pliniju Starijem, granica podjele Ilirika je išla po naslijeđenim granicama peregrinskih civitates, dok Tacit navodi da se provincija Panonija u prvo vrijeme zvala Donji Ilirik (Illyricum inferior). 5 Negdje između 102. i 107. Godine, za vrijeme cara Trajana, dolazi do podjele Panonije na Gornju (P. Superior) i Donju Panoniju (P. Inferior), prema Klaudiju Ptolomeju granična linija je dolazila do Servitiuma, današnje Bosanske Gradiške. Povjesničari smatraju da je upravo gašenje troipogodišnjeg Velikog ustanka istovremeno i raskid s prahistorijskim i protohistorijskim razdobljem i definitivan ulazak u historijsko doba.6 Današnje područje grada Doboja, nesumnjivo pripada provinciji Panoniji sa velikom plemenskom civitas Breuka i sa najznačajnijim arheološkim lokalitetom rimskim logorom (Castrum) i civilnim naseljem (Canabea) u Makljenovcu.7 Izgradnje utvrde pada u doba Flavijevaca, izgrađena je na prigodnom fortifikacijskom mjestu iznad ušća rijeke Usore u Bosnu na lokalitetu Gradina u Makljenovcu, 4 km južno od grada na nadmorskoj visini od 144 metra i prema svojoj izgrađenosti pripada tipovima kompleksnih utvrđenja

1 Apijan, Ilirike, Zagreb, 1863.; Velej Paterkul, Gaj Velej Paterkul, Rimska povijest, prev. J. Miklić, Zagreb 2006.,; Rufije Fest, Kratak pregled povijesti rimskog naroda, prev. H. Gračanin, Zagreb, 2011.; Plinije Stariji, Zemljopis starog svijeta, prev. U. Pasini, Split, 2004. 2 Ptolomej Klaudije, Geografija, prev. A. Cermanović‐ Kuzmanović, Beograd, 1974. 3 Svestrani istraživač Salmedin Mesihović je utvrdio da epigrafska i literarna vrela navode oko 800 osoba koje su živjela na prostorima današnje Bosne i Hercegovine za skoro šest stoljeća rimske vlasti‐ vidi u: Mesihović, Salmedin, Antiqvi homines Bosnae, Sarajevo, 2011.,6. 4 Paškvalin, Veljko, Antički sepulkralni spomenici s područja Bosne i Hercegovine, ANUBiH, Djela, LXXXIII, Centar za balkanološka istraživanja, Knjiga 9., Sarajevo, 2012., 16. Autor navodi, pozivajući se na istraživanja Zaninovića i F. Papazoglu, da novija istraživanja stavljaju granice još južnije, sa obronaka planine Vlašić na Zavidoviće, pa rijekom Krivajom na planinu Zvijezdu i Ozren. 5 Tacit, Anali, prev. J. Kostović, Zagreb, 1970., I, 5 i III, 9. 6 Mesihović, Salmedin, Rimski vuk i ilirska zmija. Posljednja borba., Sarajevo, 2011. 7 Odlukom Komisije/ Povjerenstva za Očuvanje Nacionalnih Spomenika Bosne i Hercegovine iz 2013. godine, ostaci temelja rimskog kastruma, kanabea i pokretni arheološki materijal su pod zaštitom države. 363 kao i kastron u Mogorjelu ili Karauli kod Kaknja. Podignuti vojni logor očito je imao značajnu fortifikacijsku ulogu u nadzoru prometa ka i od rijeke Save, procvat je očito imalo u II i početkom III stoljeća dok se u blizini nalazi i kasnoantički refugij Crkvina na Makljenovcu. Kastrum je u osnovi paralelogram dimenzija 160x134 metra, prvi ga je registrovao i istražio W. Radimsky još 1893. godine, dok Karl Patch otkriva i civilno naselje (canabae) 1897. godine, 1959/1960. godine različita istraživanja je radio i Zavičajni muzej iz Doboja ali ti rezultati nisu nikada objavljeni u naučnoj i stručnoj periodici (mr. Branko Belić), dok Zemaljski muzej Sarajevo sprovodi najopsežnija istraživanja u periodu 1965‐ 1969. godine, na čelu sa Irmom Čremošnik.8 Epigrafski spomenici, ukupno njih devet, sa navedenog lokaliteta evidentirani su u CIL‐u:

1. CIL III, 12758‐ CIL III 14618b 2. RTI (ON) 3. CIL III 1257 4. CIL III 12760 5. CIL III 12756 6. CIL III 12759 (B)‐ CIL III 14610 (B) 7. CIL III, 8376b‐ CIL III 12750 8. CIL III 14222 9. CIL III 14223.

U natpisima se navodi Marco Rufinio, pripadnik kohorte, potom Mus‐ tribun kohorte, prefekt kohorte hispanske te jedan veteran belgijske kohorte. 9 U nadgrobnim natpisima nalazimo često slog u stihovima, pogotovo za važne i ugledne osobe (elogia funeraria), ali ponekad i za rano preminulu djecu (carmina sepulcralia, funeraria). Nalazišta iz prahistorijskog doba su dosta brojna: Bare‐ Grabovica, Ciganište‐ Brestovo, Crkvina Makljenovac, Danilovića Brdo kod Podnovlja, Debelo Brdo‐ Zobišće kod Ularica, grad Doboj, Đukića vis u Božincima, Alibegovci, Grabovica brdo kod Podnovlja, Gradina Kožuhe, Grapska, Paležnica, Greda‐ Podnovlje, Crkvina, Hendek, Londža i Kamen‐ Makljenovac, Krčevine i Vinogradine kod Ševarlija, Karuše, Dragalovci, Plast kod Brestova.10 Popis nalazišta iz perioda rimske vlasti na području Doboja izuzetno je rijedak; osim najznačajnijeg nalazišta Crkvine u Makljenovcu,11koji je paleolitska stanica, prahistorijski i antički refugij, kasnije srednjovjekovna

8 Arheološki leksikon BiH, ur. B. Čović, Tom 1, Sarajevo, 1988, 3031. Konsultuj radove‐ Radimsky, Waclav, Rimska utvrda na Crikvenici kod Doboja, Glasnik Zemaljskog Muzeja Sarajevo, 1891.; Čremošnik, Irma, Rimski Castrum kod Doboja, Glasnik Zemaljskog Muzeja u Sarajevu, NS, 39., Sarajevo, 1984. 9 Vidi u: Mesihović (2011.), 637. 10 Arheološki leksikon, Tom 2, str. 62‐ 69. 11 Sačuvano je nekoliko rimskih novčića, dva brončana stylosa, željezni ključ, poljoprivredni alat i željezni ekseri.

364 crkva i groblje, obrađen je i Gračac‐ Alibegovci, i Gradina u Doboju, što je izuzetno malo za ovo područje koje je krcato nalazima iz ranijih doba prisustva čovjeka. Nakon bitke na rijeci Bathinus (Bosna) 8. godine nove ere i pokoravanjem Breuka i njihovih saveznika,okončanjem Bellum Batonianum, dolazi do podjele na provincije 10. godine, prvi poznati legat Panonije je Q. Iunius Blaesus iz 14. godine. Položaj Doboja između dva jaka centra rimske vlasti; Siska (Siscia) i Sremske Mitrovice (Sirmiuma), u kojima su postojali konventi rimskih građana, zacijelo su uticali i na sam proces romanizacije ovih područja. Dalja aktivnost cara Hadrijana (i njegova posjeta Panoniji 124. godine!), uticala je na uspostavu municipija u susjedstvu‐ Mursa (Osijek), Cibalae (Vinkovci), Marsonia (Slavonski Brod) a značajno je da je upravo on i bio nekadašnji guverner Donje Panonije. Teritorij ove plemenske zajednice se pružao do Grabarja (Slavonski Brod) i Vukovara na istoku, nesumnjivo je prelazio Savu i do njih je namjesnik Publije Kornelije Dolabela izgradio jednu od pet cesta koje su kretale iz Salone ka dubini.12 Zanimljivo je da na čelu Panonije (secunda, tj. inferior) stoji namjesnik provincije sa visokom titulom consularis, dok susjedna Savia ima uglednog namjesnika sa rijetkom titulom corrector dok su namjesnici ostalih ilirskih provincija sa uobičajenim i skromnim nazivom praesides. Poznat nam je dio vojne historije‐ Rimljani su regrutovali osam kohorti Breuka, a služili su i u drugim augzilijima panonske vojske, nalazimo ih i u rimskoj floti, čak i među kolonistima u rudarskim naseljima Dacije u doba cara Trajana.13

Z A K LJ U Č A K

Područje grada Doboja je pripadalo plemenskoj zajednici Breuka koji su definitivno savladani slomom Velikog ilirskog (Batonovog) ustanka 6‐ 9. godine nove ere, kada dolazi do trajne uspostave rimske vlasti u ovim krajevima što rezultira izgradnjom i vojnog utvrđenja castrum na Gradini kod Makljenovca. Njegova uloga je prvenstveno fortifikacijska, sa jasnom namjenom kontrole prometa između planinskog zaleđa i Posavlja kao dijela provincije Panonije, o čemu govori i pokretni arheološki materijal, prvenstveno sačuvani epigrafski nalazi. Područje nije detaljnije arheološki obrađivano, a novija istraživanja u neposrednom susjedstvu (Sl. Brod, Vinkovci) ukazuju na daleko značajniju i veću prisutnost rimske kulture i civilizacije u cijeloj regiji, nego što su upućivala dosadašnja istraživanja, pa se opravdanim smatra dalji arheološki rad i istraživanja, ne samo doline Usore nego i grada, te područja dublje ka rijeci Savi.

12 Bojanovski, Ivo, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, ANUBiH, Djela, Sarajevo, 1974. 13 Bojanovski, Ivo, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Sarajevo, 1988., 339.

365

Mr. sc. Almira Bećirović i mr. sc. Rusmir Djedović

Urbano­geografski razvoj grada Doboja

Sažetak

U ovom radu se govori o osnovnim karakteristikama urbano‐ geografskog razvoja grada Doboja od najstarijih vremena do danas. Urbanu tradiciju Doboj ima još od antičkog perioda, a na današnjem mjestu od srednjeg vijeka. Naselje ispod srednjovjekovne utvrde Doboj razvija se kontinuirano od srednjeg vijeka do današnjih dana. Doboj se i tokom osmanskog perioda razvija i dobija složeniju urbanu strukturu. Pored tvrđave i Čaršije dobiva i desetak mahala. Krajem austrougarskog perioda Doboj zahvaljujući razvoju saobraćaja i industrije poprima karakteristike grada. Od sredine i tokom 20. stoljeća Doboj se inenzivno razvija i izgradnjom Novog Doboja prerasta u srednje veliki grad.

Ključne riječi:

Doboj, urbano‐geografski razvoj, čaršija, utvrda, mahale, Novi Doboj.

Naselje Doboj je od najstarijih vremena pa sve do danas jedno od središta Bosne i Hercegovine. Prije svega zahvaljujući geografskom, saobraćajnom i strateškom položaju.

Geografski osnov razvoja

Na nastanak, izgled i stalni razvoj naselja na mjestu današnjeg Doboja uticale su brojne prirodno‐geografske i historijsko‐geografske prilike. Posebno treba istaći složene hidrografske prilike koje su obilježene stalnom promjenom hidrografske mreže i velikim poplavama. Ovdje ćemo ukazati i na značaj starih komunikacija za razvoj Doboja. Doboj se nalazi još na prahistorijskoj komunikaciji pravca sjever‐jug, dolinama rijeka Bosne i Neretve, koji spajaju velike historijsko‐geografske cjeline Panonije i Jadrana. I za rimske uprave dolinom Bosne prolazi važna putna komunikacija. Polazi iz Salone, pored vojnog logora Kastruma (sa civilnim naseljem pored), kod Doboja i izlazi na važnu komunikaciju Siscia‐Sirmium. Narodna tradicija dobro zna za neki stari kaldrmisani put koji od Doboja vodi na sjever, dolinom Bosne, preko naselja Pećnik kod Odžaka. Također je postojao i stari drum od ušća Usore u Bosnu na jug preko Trebačkog brda. Na oba puta su brojne starine.

366

Tokom srednjeg vijeka i većeg dijela osmanskog perioda kroz i pored Doboja vode brojni karavanski putevi. Sa zapadne strane rijeke Bosne preko Tešnja i Doboja vodi nekoliko važnih puteva pravca jug‐sjever. Kroz Doboj vodi direktno stari put od Maglaja, preko Trebačkog brda i rijeke Usore, pa na Makljenovac. Dalje kroz Miljkovac, kroz Trnjak mahalu, pravo u Čaršiju, pa na sjever. Jedan od Tešnja na Omanjsku gdje jedan krak preko Stanova (bio han) za Derventu a drugi zapadnije isto za Derventu. Od Čaršije u Doboju jedan put vodi ka sjeveroistoku kroz Varoš, Rajtovac i Kerketovac pa na stari prelaz (brod) na Bosni kod Kostajnice. Odatle preko brda Becanj ka Gračanici i Tuzli ili ka Gradačcu. Od Čaršije stari put za zapad ide preko Krčevine i Prisada. Krajem osmanskog perioda država gradi za tadašnje prilike moderne putne komunikacije. Radi se o makadamskim putevima, pretežno dolinama rijeka, koji omogućuju kolski prevoz robe i putnika. Osmanska uprava 1864. godine gradi makadamski put Sarajevo‐Zenica‐Doboj‐Brod. Ovaj put ide dolinom Bosne. Rijeku Usoru prelazi mostom ispod katoličkog Makljenovca, nešto uzvodnije od današnjeg mosta na Usori. Put se penje i obilazi sa sjeverne strane brežuljak Crkvinu koji se nalazi neposredno iznad ušća Usore u Bosnu. Put zatim ide kroz Gornju i Donju Usoru, odnosno polje ispod Makljenovca Turskog i Miljkovca. Od Donje Usore put ide kroz Dobojsko polje, prolazi kroz staro muslimansko groblje Urije ispod Donje mahale u Doboju i prolazi ispod Donje džamije Trnjak. Na samom ulazu u Doboj od osmanskog vremena se tu nalazi veći han sa dvije zgrade spojene kuburoim (mostom). Dalje ovaj osmanski put ide samom ivicom Dobojskog polja i prvih padina brda iznad Doboja, ispod mahala Kupusija i Zagrad, zatim neposredno ispod strmih padina brda na kojem je utvrda Doboj i dalje ka sjeveru ivicom polja. Prolazi kroz Bare, pa ravnicom kroz Čifčije (bio neki han) ide na Kotorsko i dalje na Savu. U Barama se ka Bosni odvaja krak i izgleda nekim osmanskim mostom prelazi rijeku. Dalje ide kroz Poljice i dolinom Spreče ka Tuzli. Za austrougarske uprave je izgrađeno još puteva, a naročito uskatračnih željezničkih pruga. Od sredine 20. stoljeća izgradnjom pruga normalnog kolosijeka, Doboj postaje najvažnije željezničko raskršće u Bosni i Hercegovini.

Antička urbana tradicija

Kontinuitet naseljenosti užeg područja Doboja, odnosno prostora današnjeg grada i njegove najuže okoline, veoma je dug i datira još iz davnih prahistorijskih vremena. Posebno važan u tom pogledu je lokalitet Crkvina u Makljenovcu, na ušću Usore u Bosnu, višeslojno arheološko nalazište iznimnog značaja. Tu su otkriveni tragovi zadržavanja paleolitskih ljudi, neandertalaca, kao i pripadnika naše vrste, lovaca i sakupljača koji su još prije nekoliko desetina hiljada godina, tokom ledenog doba, obitavali u ovim prostorima, koji su tada imali izgled

367 današnjeg Sibira. Kasnije, u mlađem kamenom dobu, odnosno neolitu, na Crkvini je formirano i prvo stalno naselje. Čini se da su njegovi korijeni još u ranom neolitu, prije nekih 8.000 godina, ali svoj puni razvoj doživljava u periodu od nekih 7.000 pa do 5.500 godina prije nas, u vrijeme tzv. vinčanske kulture. Tada u široj okolini egzistiraju i druga, slična naselja ‐ npr. u Ševarlijama, Ularicama itd. Tokom metalnog doba, Crkvina je također bila naseljena ‐ tu su nađeni i tragovi naselja iz kasnog brončanog doba. Interesantno, u istom razdoblju, pored brojnih naselja u široj okolini, jedno od njih je nastalo i na na mjestu današnjeg Doboja: u arheološkoj literaturi je evidentirano pod imenom Doboj‐Centar. Što se tiče Crkvine, izgleda da se život na tom lokalitetu nastavio sve do dolaska Rimljana. Naime karakteristična latenska keramika iz mlađeg željeznog doba svjedoči da je tu postojalo neko manje utvrđeno naselje indigenog stanovništva. U vrijeme rimske vlasti, naselja na istaknutijim uzvišenjima i tzv. gradinskim položajima u pravilu se spuštaju u ravnicu, pored novoizgrađenih cesta, uz rudnike koje Rimljani otvaraju, te pored vojnih logora, podignutih širom zemlje, čija je uloga u početku bila održavanje osvojenog područja u pokornosti, a potom i održavanje javnog reda i mira. Rimljani su jedan od takvih logora podigli i u ovim krajevima, negdje u II. vijeku, u polju, na južnoj periferiji današnjeg Doboja. Uz logor se razvilo i naselje urbanog tipa (tzv. canabae). Logor i naselje su trajali sve do V stoljeća, odnosno krize i raspada Rimskog carstva, te sve većeg pritiska barbara. Kraj logora i naselja uz njega možemo povezati s jednom od barbarskih provala. Preživjelo stanovništvo se okuplja nešto južnije, na starom gradinskom položaju na Crkvini, gradeći utvrđeni refugij, koji je postojao tokom VI stoljeća, vjerovatno sve do sloma istočnorimske vlasti u ovim krajevima, kojom je i okončan antički period u historiji naše zemlje.1

Srednje vijek

Postoje pretpostavke da je u Makljenovcu u predjelu Crkvina u srednjem vijeku bila manja crkava čiji je pod bio popločan rimskim spomenicima. Oko crkve bili su grobovi u kojima je nađeno nešto nalaza iz 9‐13. stoljeća, a prema pretpostavci zvala se crkva Sv. Petra. Odmah u blizini u naselju Prisadi na uzvišenju Visoka glava starinom su se nalazile neke stare ruševine (možda grada). Ispod je voda po imenu Ogradac, odnosno zemljište Ograđenovac. Predanje kaže da je na Visokoj Glavici nekada bila velika varoš. Kada je kuga morila onda je svijet pobjegao prema Derventi i u današnji Doboj, gdje su pomalo iskrčili velike šume i osnovali grad. Prvi pisani spomen Doboja datira od 28. 6. 1415. godine kada se spominje „... in Uxora suptus castrum Doboj...“.

1 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom II, str. 62‐64.

368

Napuštanjem refugija na uzvišenju Crkvina iznad ušća Usore u ranom srednjem vijeku javlja se potreba za izgradnjom nove tvrđave radi zaštite dobojskog prostora. Vjerovatno i prije 12. stoljeća na istaknutom uzvišenju u današnjem gradu Doboju postoji neka manja utvrda. U razvijenom srednjem vijeku (12‐13. stoljeće) vlastelin okolnog područja gradi kulu‐dvor na istom mjestu. Ova kula kasnije prerasta u donžon (branič kulu) veće srednjovjekovne tvrđave. Tokom 14. i 15. stoljeća se srednjovjekovna tvrđava dograđuje u značajniju fortifikaciju. Krajem 19. stoljeća, tačnije 1885. godine uzvišenje na kojem se nalazi tvrđava u Doboju se u gruntovnim knjigama vodi kao pašnjak sa Starim gradom, ili Gradska uria (pašnjak), na k.č, 10/22, površine od 13 dunuma i 220 m2. Narod je starinom naziva jednostavno Gradina. Podgrađe u srednjem vijeku je na sedlu sa zapadne strane tvrđave. Formiralo se na raskršću puteva. Pretpostavlja se da je u njemu postojao trg, srednjovjekovna crkva i oko 70‐tak kuća.

Osmanski period

Osmanlije zatečenu i osvojenu srednjovjekovnu tvrđavu na prelazu iz 15. u 16. stoljeće zbog povećanog vojnog i strateškog značaja dodatno dograđuju i utvrđuju. Graditelj (mimar) Ibrahim je vodio poslove popravke tvrđave 1490. godine, a dnevno je radilo po 1500 ljudi. U tvrđavi je postavljena vojna posada sa mustahfizima i njihovim zapovjednicima (agama), dizdarom, serbuljucima, ćehajoma, topčagama... Godine 1503. se spominje zapovjednik tvrđave, dizdar Mustafa aga. Krajem 17. i u prvoj polovini 18. stoljeća se vode teške borbe oko tvrđave Doboj i ona je znatno ojačana. Tada su artiljerijske kugle od kamena i željeza zamijenjene bombama. Godine 1833. tvrđava Doboj ima 5 topova i drugo naoružanje, a razvojem vojne tehnologije gubi svoj raniji značaj i definitivno je napuštena od strane osmanske vojske 1851. godine. Naselje Doboj od dolaska osmanske uprave i stabilizacijom prilika kroz 16. stoljeće stalno razvija. To najbolje vidimo iz detaljnijeg popisa naselja Doboj. Prema popisu iz 1604. godine Doboj pripada nahiji i kadiluku Tešanj, Bosanskom sandžaku u Bosanskom pašaluku. Naselje Doboj se sastoji od sljedećih cjelina: Tvrđava sa vojnom posadom; Mahala časne džamije sultana Selima, naseljena muslimanima u kojoj su prve popisane kuće vjerskih službenika (Mustafa sin Hasana, imam i hatib; Ibrahim sin Hasana, mujezin Hasan sin Šejh Alije), a zatim i druge (npr. Džafer sin Budaka, Husein skeledžija...). Ova mahala ima ukupno 100 domaćinstava sa isto toliko odraslih muških glava. Službenici džamije sultana Selima (imam, mujezin i kajjim) se plaćaju od timara i džizije kadiluka Brod.

369

Dio Doboja naseljen rajom, sa kupno 49 domaćinstava, 20 muslimanskih sa baštinama i 29 nemuslimanskih sa baštinama. Popisan je i Memi sin Ejnehana, vratar tvrđave Doboj. Ukupni prihodi Doboja su bili 11800 akči, najviše od žitarica (mješanac i pšenica) oko 4600 akči, zatim lana i zobi oko 2200 akči, šire (grožđa) 525 akči, povrća (raznog) 588 akči i košnica (sa pčelama) 180 akči. Prihod trga (pazara) tzv. badži Pazar je imao značajnih 1460 akči. Tada naselje Doboj obuhvata i nekoliko posjeda (zemina): Zemin Luke koji uživa Ibrahim mujezin Doboja, Zemin Mustafe serode u Doboju, Zemin Ali‐ age po imenu Čalova Luka...2 Pored naselja su i druga imanja: Čifluk Mustafa – age, dizdara tvrđave Doboj.3 Čifluk Mustafa – age, u nahiji Maglaj, u Dobojskom polju njiva poznata kao Dizdarluk i nekoliko odvojenih njiva i čaira (Husein sin Alije, kapidžija i Hasan sin Jusufa). Prihod od 340 akči, pretežno od žitarica i lana.4 Čifluk Mustafe sina Mehmed‐vojvode, od krčevina i čaira blizu Doboja.5 Dakle, na prelazu 16. u 17. stoljeće naselje Doboj ima oko 150 kuća, tvrđavu, sultansku džamiju i druge urbane sadržaje. Da je osmanska uprava preko svojih predstavnika činila značajne napore da unaprijedi infrastrukturu govori i to da početkom 17. stoljeća kod Doboja na rijeci Bosni postoji veliki most. Naime, stanovnici sela Bukovice dužni su da o svom trošku popravljaju i održavaju most na rijeci Bosni koji je podigao hadži Ibrahim, u blizini tvrđave Doboj, na glavnom putu, a koji je dotrajao pa je time zaustavljen saobraćaj, zbog čega je nastala šteta na tom prelazu. Stanovnici tog sela dužni su da održavaju i popravljaju 2000 aršina6 prostora koliko je most dug.7 Kako vidimo Hadži Ibrahomov most kod Doboja je bio dug oko 1500 metara. Vrijedi i nekoliko podataka dati o obližnjoj Gračanici katoličke provenijencije. U izvještaju 1623. godine katolička župa Gračanica pripada samostanu Donja Tuzla. U izvještaju biskupa fra Jeronima Lučića 23. jula 1638. godine u Gračanici (Gradcianiza) on je krizmao 76 osoba. Župa nema crkvu. U

2 Obradila Amina Kupusović, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sveska III, Bošnjački institut Zurich – Odjel Sarajevo, Orijentlani institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000., str. 371‐ 374.

3 Obradila Amina Kupusović, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sveska III, Bošnjački institut Zurich – Odjel Sarajevo, Orijentlani institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000., str. 323. 4 Obradila Amina Kupusović, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sveska III, Bošnjački institut Zurich – Odjel Sarajevo, Orijentlani institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000., str. 324. 5 Obradila Amina Kupusović, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sveska III, Bošnjački institut Zurich – Odjel Sarajevo, Orijentlani institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000., str. 325. 6 Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jezikuk‐hrvatskosrpskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1985., str. 99. Aršin (tur.) stara mjera za dužinu. Građevinski aršin je dug 75,8 cm. 7 Obradio Adem Handđić, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sveska I/2, Bošnjački institut Zurich – Odjel Sarajevo, Orijentlani institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000., str. 368.

370 izvještaju iz 1650. godine biskup fra Marijan Maravić navodi da grad Gračanica ima 400 turskih i kršćanskih kuća, te 4 džamije. U naselju Makljenovac se 1768. godine spominje 21 katolička kuća sa 237 stanovnika. Prema predanju tu su se prvi naselili Kovčići (Kopčići) iz Vukova sela (sada Žabljak kod Tešnja), a prije je bilo nenaseljeno. I tokom 18. i 19. stoljeća naselje Doboj se neprestano razvija. Krajem osmanskog perioda država gradi za tadašnje prililke moderne putne komunikacije. Radi se o makadamskim putevima, pretežno dolinama rijeka , koji omogućuju kolski prevoz robe i putnika. Naročito je bio važan kolski put Sarajevo‐Zenica‐Doboj‐Brod. Pored tvrđave koja je sredinom 19. stoljeća napuštena, naselje Doboj u to vrijeme ima Čaršiju, kao poslovno i javno središte naselja i desetak mahala, kao stambenih dijelova naselja.

Čaršija Čaršija u Doboju se razvijala nekoliko stoljeća na mjestu srednjovijekovnog podgrađa. Krajem osmanskog perioda ima relativno razvijene sadržaje. Centralna je džamija Selimija, zvana još i Čaršijska i Sukija. Suk zapravo i znači čaršija. Pored džamije je mekteb (niža škola) i medresa (viša škola). Tu je i više desetina dućana i zanatskih radnji. Zatim hanovi (npr. poznati Fehimbegov han), stambene kuće, magaze i drugi objekti. I vakufi su imali dućane i kuće u Čaršiji. Stara Čaršija u Doboju je veliko stradanje doživjela 1907. godine kada ju je zahvatio veliki požar. Tada je izgorjelo oko 50 kuća i dućana i han. Prema sjećanjima požar je podmetnuo Kosta Jeftanović, trgovac. Od tada se čaršija u Doboju razvija pored austrougarske željezničke stanice.

Mahale Tokom osmanske uprave se razvijaju i brojne mahale kao dijelovi naselja namijenjeni za stanovanje. Imale su privatne kuće – čardaklije oko kojih su avlije sa pomoćnim objektima. Svakako najveća i najrazvijenija mahala u Doboju tokom osmanske uprave je Trnjak ili Donja mahala. Imala je i džamiju (još od 18. stoljeća) i mekteb. Mahala Zagrad je izgleda pored Čaršije i najstarija mahala Doboja. Naslanjala se na Čaršiju sa istočne strane i imala je i dućana. Bunar mahala se naslanjala na Čaršiju sa zapadne strane, a iznad Trnjak mahale. Kupusija (Kupus) mahala se nalazila ispod tvrđave ka polju, kao i Karanfil (Ciganska) mahala. U sjeveroistočnom dijelu Doboja su mahale Varoš i Rajtovac. Iznad u brdu je mahala Brdo (Bešlagića) i mahala Ćorić. Ka zapadu je mahala Rajčevac. A nešto izvan naselja su mahale: Krčevine, Šušnjari i Kerketovac.

371

Prerastanje u grad (Kraj 19. stoljeća ‐ sredina 20. stoljeća)

Ulaskom austrougarskih trupa u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine i poslije teških borbi oko Doboja sa bosanskim ustanicima (tokom avgusta i septembra iste godine) naselje Doboj i okolina ulaze u tokove srednje Evrope. Austrougarska zatiče naselje Doboj sa preko 300 kuća. Naime, prema popisu iz 1879. godine, naselje Doboj (bez: Čajira, Karabegovića (Podkamena), Krčevina i Orašja) ima 303 kuće i 326 stanova. Ukupno stanovnika je bilo 1351, od toga muhamedanaca 1183, gr.iztočnjaka 123, rimo‐katolika 32, Izraličani 13.8 Da je Doboj zatečen kao značajnije naselje govori i činjenica da ga je 1879. godine austrougarska uprava vodila u statusu Markt – Trgovište.

Austrougarska odmah organizuje svoju upravu i gradi potrebnu infrastrukturu. Već početkom 1879. godine u februaru do Doboja iz pravca Broda i Dervente dolazi uskotračna željeznička pruga. Do aprila se pruga produžava do Žepča, a 1882. godine sve do Sarajeva. Neposredno ispod naselja Doboj (njegove mahale Varoš) se gradi željeznička stanca i njeni potrebni prateći sadržaji (npr. na k.č. 849/3 je bilo strojo okretalište). Godine 1886. od željezničke stanice Doboj se ka istoku gradi nova pruga za Dolnju Tuzlu. Željeznim mostom prelazi rijeku Bosnu neposredno iznad ušća Spreče u nju, a 1897. godine se gradi i pruga od Doboja ka zapadu dolinom Usore. Ova pruga se odvaja na željezničkoj stanici Usora (nekoliko kilometara južno od Doboja). Po izgradnji uskotračne željezničke pruge Brod‐Doboj od naselja Doboj je do novoizgrađene stanice napravljen pristupni put, koji se 1885. godine vodi kao Put do kolodvora u vlasništvu Bosanskohercegovačkog zemaljskog erara. Kraje 19. stoljeća urbano tkivo naselja Doboj silazi sa padina brda prema dnu doline rijeke Bosne. Nekadašnja zabarena i često plavljena zemljišta postaju mjesto izgradnje tzv. Donjeg grada. Nova izgradnja Doboja teče u dva pravca. Prvi je ka jugu i nastavlja se na mahalu Trnjak ili Donju mahalu. To područje je nešto više i manje podložno poplavama. Drugi pravac je ka novoizgrađenoj željezničkoj stanaici u sjevernom dijelu Doboja. Na oba mjesta se od kraja 19. stoljeća počinju graditi tvrdo zidane savremene zgrade, često na sprat. Takve su brojne privatne zgrade, kao i brojne javne zgrade (hoteli, državne ustanove, trgovine...). U tzv. Donjem gradu (oko željezničke stanice) urbana izgradnja je naročito intenzivirana iza 1907. godine kada je stara Čaršija u Doboju izgorila u požaru. Odmah 1878/1879. godine izgrađeno je nekoliko baraka na mjestu kasnije katoličke crkve. Neke od njih su ostale do iza Prvog svjetskog rata u koje se nastanila srpska vojska). Krajem 19. stoljeća od jedne barake je napravljena

8 Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1880., str. 43.

372 katolička crka, a od druge župski stan (bila vojni špitalj). Parcele na kč. 839, 838 i 274 sa napuštenim bolničkim barakama su prešle u vlasništvo katoličkoj crkvenoj opštini 1897. godine, za župnu crkvu i župnikov stan. Neposredno ispod naselja još od 1879. godine su izgrađene barake vojnog erara. Takva je i baraka na k.č. 237 u vlasništvu Mehmedagića koji starinom žive u dobojskoj Čaršiji. Vojne barake u Doboju postoje i desno od puta za Miljkovac blizu Orašja, a i na sjevernom izlazu Doboja (kasnije zatvor, pa pravoslavna crkva). Preko Bosne su bile konjušnice. Odmah po dolasku Austrougarske uprave od Doboja prema Miljkovcu, a negdje ispod Orašja se gradi vojni logor, najčešće nazivan Baraken lager. Na zemljištu koje se starinom naziva Hasanovac i Mlađevac do 1885. godine je nastalo više vojnih baraka. Tako na k.č. 265/1 zvano oranica Hasanovac su izgrađene dvije barake. Parcela je bila u vlasništvu stare dobojske familije Hrnjadović, odnosno Ibrahima Hrnjadovića. Prije 1885. godine je od naselja probijena cesta do vojnog logora, a vodi se na k.č. 267 pod nazivom Cesta u barake. Vojne barake odmah 1878. godine, a prije 1885. godine su izgrađene i u sjevernom dijelu Doboja, u predjelu koji se starinom naziva Rajtovac. Takve su vojničke barake na k.č. 892/1 i 894. Vojničke barake na k.č. 892/1 nešto kasnije su mjesto izgradnje Građanske škole sa dvorištem u vlasništvu Bosanskohercegovačkog zemaljskog erara. I sjevernije, na zemljištu Bare u tzv. Donjem Polju su izgrađene vojničke barake, npr. na k.č. 1152. Ispod Trnjak mahale se tokom austrougarske uprave gradi niz vjerskih i upravnih objekata (zgrada opštine, opštinski sud, policija, zatvor...). Katolička crkva Svete Kristine kasnije Srca Isusova je podignuta 1910. godine, otprilike kada i župni stan. Plan crkve je napravio Josip Vancaš. Okolo nje je nasađen park.

Kod željezničke stanice 1890. godine Dervišbeg Đonlagić Veliki sin umrlog Ferhatbega iz Tešnja pravi magazu, pa kuću na k.č. 875/2, kao i ciglanu na sjevernom izlazu iz Doboja na k.č. 1226/1. Godine1906. nasljeđuju ga Esma hanuma rođeno Đonlagić, a udato Đonlagić iz Tešnja i Fatima hanuma rođena Bešlagić udova Batalović iz Tešnja. Godine 1884. mjesto Doboj varoš ima 40 katolika, a Doboj željeznička postaja 56. Naselje Doboj prema popisu 1885. godine je i dalje u statusu Markt – Trgovište. Ima 382 kuće i 395 stanova. Naselje Doboj ima ukupno1749 stanovnika, muhamedanci 1442, istočno‐pravoslavni 181, rimo‐katolici 107, jevreji 18, ostali 1.9 Doboj prema popisu 1895. godine obuhvata mahale: Bare, Bešlagić‐ brdo, Bunar, Ciganska Mahala, Ćorić, Kerketovac, Kupusija, Rajtovac, Šušnjar,

9 Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 1. maja 1885., Sarajevo, 1886., str. 98‐99. 373

Trnjak, Usora donja, Varoš srpska, Zagrad. Prema istom popisu ima ukupno 525 kuća, od čega je nastanjenih 469 kuća, a nenastanjenih 62. Te godine u statusu stanara je 611, od ukupno 2864 stanovnika, od toga su muhamedanci 1681, istočno‐pravoslavni 307, rimo‐katolici 722, jevreji 46, ostali 12. Vlasničkih porodica 17 sa 67 članova.10 Austrougarska uprava oko 1890. godine počinje planski da pravi industrijskku zonu južno od Doboja (poznata kao Usora). Tokom 1889. godine i 1890. godine veći broj parcela od starih dobojskih familija na Usori otkupljuje Eduard Porr iz Slavonskog Broda. 1890. godine Eduard Porr izgradio Vilu nad ušćem Usore. Već 1890. godine na Usori je izgrađena pušnica za preradu voća. U peridu od 1892. do 1894. godine veći dio parcela na Usori se vodi na Dioničkom društvu za prerađivanje i unovčivanje poljodjelnih proizvoda iz Sarajeva. Tokom priprema za izgradnju tvornice šećera isti vlasnik iza 1892. godine registruje parcele pod nazivom Tvorničko mjesto na k.č.: 564, 572, 563 i 573. Navedeno zemljište na Usori se 1892. godine vodi na Tvrtki Morpurga et Parente in Lig. Akcionarsko društvo za izgradnju šećerane osnovano 1892. godine je imalo kapital od oko mililon forinti. Dionički kapital su činili Zemaljska vlada, Union banke, F. Bundesman, J.B. Schmarde, Sachelae, Oterman i dr. Godine 1893. je izgrađena šećerana sa pratećim sadržajima. Već 1893/4. godinu šećerana proizvodi 12440 metričkih centi robe, a deset godina kasnije preko 42000. Fabrika šećera (Zucker – fabrik) i rafinerija uz nju koriste šećernu repu koja se na širem području sve više gaji. Sa šećeranom je vezano i veliko tovilište stoke (šećernim rezancima) koje je isporučivalo tovljenu stokku za austrougarsko tržište. Prerastanje Usore u važnu industrijsku zonu, pored velike fabrike šećera doprinosi i glavno prestavništvo Bosnischen Holzexploitation (eksploatacija drveta) firme iz Trsta Morpurgo et Parente. Ova firma je još 1886. godine dobila na eksploataciju velike šume u dolini Usore, pa je i izgradila šumsku željeznicu. Drvo se kasnije uglavnom prerađivalo u duge za bačve i uglavnom izvozilo za Francusku. Godine 1895. sa Usore je otpremljeno oko 4 miliona duga za bačve i 15000 njemačkih bačvi. Na samom kraju 19. stoljeća, Bosanska fabrika za konzerviranje šljive Brčko u Doboju osniva pogon – etivažu. Godine 1910/11. isušeno je i izveženo 4735 metričkih centi šljive u vrijednosti od 103.000 kruna. Na Usori se za potrebe industrijskih pogona naseljavaju brojne familije stručnjaka i radnika iz zemalja Austrougarske monarhije (najvišre Češke i Italije), a Ggadi se i radnička kolonija sa 30 kuća.

Tokom austrougarske uprave se na području Doboja grade i drugi industrijski pogoni: Kamenolom za fabriku Sode u Lukavcu (u Potkamenu‐

10 Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, str. 224‐225.

374

Karabegovcima), te nekoliko manjih ciglana i krečana čiji su vlasnici uglavnom novodoseljeni talijani. Tokom prve polovine 20. stoljeća razvoj Doboja teče znatno usporenije. Tako, dobija 1912. godine Sreski sud, 1922. godine vodovod, 1925. godine električno osvjetljenje, 1927. godine građansku školu (posebna zgrada 1930.), a1938. godine zdravstveni dom. Prema popisu iz 1910. godine u Doboju ima ukupno 3675 stanovnika, od toga, rimokatolici 1423, pravoslavci 358, muslimani 1765, židovi 83 i ostali 46. Iza prvog svjetskog rata na Usori ima 28 kuća katolika sa 148 stanovnika. Prema popisu 1921. godine Doboj, sa Orašjem i Krčevinama, a bez Potkamena (Karabegovci) i Čajra ima ukupno 3846 stanovnika, muslimana 1895, pravoslavnih 605, rimokatolika 1208, izraelićana 110, ostalih 28.11 Tridesetih godina šećerana i industrija na Usori doživljavaju krizu. Godine 1932. vodi se na Bosanskoj industriji šećera i žeste u Usori, a 1940. godine, na Prvoj hrvatsko –slavonskoj d.d. za industriju šećera u Osijeku. Prema popisu 1931. godina grad Doboj ima ukupno stanovnika 4881, muslimana 2577, pravoslavnih 764, rimokatolici 1429, ostali 111.12 1. maja 1933. godine Doboj postaje središte sreza. Tokom 30‐ih godina 20. stoljeća su vršene pripreme za izgradnju nove pravoslavne crkve u gradu Doboju. Nova monumentalna pravoslavna crkva je izgrađena 1937. godine. Crkva svetih apostola Petra i Pavla je u srpsko– vizantijskom stilu, izgrađena na mjestu ranijih baraka austrougarskog vonog logora. Iznad crkve je podignuta spomen kosturnica. Do drugog svjetskog rata je izgrađen i hrvatski‐katolički dom, kao i zgrada Sokolskog doma.

Moderni grad (Pedesete godine 20. – početak 21. stoljeća)

Odmah iz Drugog svjetskog rata ogromnim naporima države obnavlja se i gradi nova saobraćajna infrastruktura u Doboju i okolini. Do početka pedesetih godina 20. stoljeća su izgrađene čak tri željezničke pruge normalnog kolosijeka koje prolaze kroz Doboj. To su pruge: Šamac‐Sarajevo, do Banja Luke i do Tuzle. Kasnije su modernizovani i stari osmanski i austrougarski putevi, a 1968. godine, uglavnom novom trasom je urađen dobar asfaltni magistralni put Brod‐ Doboj‐Sarajevo. Također, velikim ulaganjima države je obnovljena industrija u Doboju, a zatim i izgrađeni veći industrijski pogoni, kao npr.: 1945. godine štamparija Grafičar, 1946. godine građevinsko preduzeće Radnik, koji narednih decenija gradi većinu stambenih i privrednih objekata u Doboju, 1947. godine Bosanka, kasnije izrasla u veliki kombinat za preradu voća, 1949. godine Trudbenik,

11 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. godine, Sarajevo, 1932., str. 158. 12 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, Beograd, 1938., str. 111.

375 tvornica kompresora i pneumatskog alata, 1956. godine Tvornica niskonaponskih uređaja, 1967. godine mordernizovana i proširena štamparija Grafičar, 1972. godine Tvornica konfekcije sa 250 radnika, 1974. godine nova Fabrika okova, zatim Razvitak, Poljoremont...

Doboj na topografskoj karti sredinom XX stoljeća

Novi Doboj Od početka 50‐ih godina 20. stoljeća dolazi do intenzivne urbane izgradnje grada Doboja u polju ispod starih dijelova naselja. Ovaj Novi Doboj se gradi na prostoru između austrougarskih dijelova Doboja (oko katoličke crkve) i Donjeg grada (oko stare željezničke stanice), a sve ispod starih mahala Trnjak (Donje), Kupusije i tvrđave Stari grad. U to vrijeme se radi bolje veze grada već izgrađenog urbanog tkiva grada Doboja i novoizgrađene željezničke stanice Doboj sa istočne strane rijeke Bosne probija nova široka ulica. Ona počinje od nove željezničke stanice Doboj (koja je izgrađena 1957. godine), rijeku Bosnu prelazi velikim novoizgrađenim mostom i kroz polje ide do raskrsnice kraj katoličke crkve. Nešto ranije je pred katoličkom crkvom uređena raskrsnica pod uglovima od 90 stepeni. Na taj način su udareni temelji budućoj pravougloj šemi ulica Novog Doboja. 376

Na mjestu kompleksa starih muslimanskih grobalja Urije i Bare 1952. godine je izgrađen veliki gradski park sa spomenikom u vidu obeliska, visokim 14,5 m. Na početku je ova novoprobijena ulica nazvana Bulevar JNA, a izgradnjom velikih javnih sadržaja pored nje i kada postaje okosnica razvijenog naselja naziva se ulica Maršala Tita. Pored te ulice su izgrađeni najvažniji gradski i regionalni sadržaji Doboja: pošta, hotel, park, zatvor, robna kuća, trgovine, apoteka, knjižara. Ubrzo ova ulica postaje i glavni gradski Korzo. Tokom šesdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, intenzivnom izgradnjom stambenih zgrada za kolektivno stanovanje, često sa više spratova, te izgradnjom zgrada za javne funkcije, Novi Doboj postaje pravo moderno naselje. Ovaj Novi Doboj zajedno sa starom srednjovjekovnom tvrđavom, osmanskim mahalama i Čaršijom na padini brda i austrougarskim gradskim sadržajima, prerasta u razvijen i složen gradski urbani kompleks. Tako zadnji rat, 1992. godine Doboj dočekuje kao prvorazredno saobraćajno središte, sa razvijenom industrijom i kao razvijeno gradsko naselje.

377

Doboj na topografskoj karti oko 1980. godine

Nakon ratnih stradanja kada su uništeni muslimanski i katolički vjerski objekti i devastacije industrijskkih pogona i infrastrukture dolazi period obnove. Ubrzo su obnovljeni svi srušeni vjerski objekti. Urbano tkivo grada Doboja se širi izgradnjom stambenih i poslovnih objekata. Jedan pravac širenja je ka magistralnom putu Brod‐Sarajevo, gdje se grade razni sadržaji kao što su: stambeno‐poslovne zgrade na Pijeskovima, sportskorekreativni centar Džungla, trgovački centar TUŠ. Drugi pravac širenja je prema jugu ka zemljištu Bare. Tu se takođe grade stambeno‐poslovne zgrade. Među njima od 2001. godine se gradi spomen hram Presvijetle bogorodice. Urbani razvoj Doboja je danas obilježen izgradnjom po principima tržišne privrede i privatnog kapiotala. 378

Zaključak

Kao što iz predhodnih razmatranja vidimo, grad Doboj ima dugu urbano‐geografsku historiju i složen razvoj. Na današnjem mjestu tradicija naselja je od srednjeg vijeka (tvrđava i podgrađe). Kroz osmanski period Doboj je izrastao u značajno naselje sa Čaršijom, tvrđavom i više od desetak mahala. Razvojem saobraćajnica i industrije tokom austrougarskog perioda Doboj poprima obilježja grada u pravom smislu riječi. Poslovni dio premiješta se pored željezničke stanice, a nekoliko kilometara južnije nastaje industrijska zona Usora. Sve do sredine 20. stoljeća Doboj se sporo razvija, a izgradnjom željezničkih pruga i obnovom industrije Doboj 50‐ih godina 20. stoljeća dobija zamah i u urbanom razvoju. Između starih dijelova naselja i rijeke Bosne razvija se moderno naselje Novi Doboj.

Izvori i literatura

Topografska karta iz austrougarskog perioda R 1:75000, sekcija Tešanj und Gračanica Topografska karta iz sredine 20. stoljeća R 1:50000, sekcija Derventa 1,2,3 i 4 Topografska karta iz druge polovine 20. stoljeća, R 1:25000, sekcija Doboj 3‐1 Topografska karta sa kraja 20. stoljeća, NATO, R . 1:10000 Obradila Amina Kupusović, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sveska III, Bošnjački institut Zurich – Odjel Sarajevo, Orijentlani institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000. Obradio Adem Handžić, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sveska I/2, Bošnjački institut Zurich – Odjel Sarajevo, Orijentlani institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000. Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1880. Štatistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 1. maja 1885., Sarajevo, 1886. Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. godine, Sarajevo, 1932. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, Beograd, 1938. Zdravko Kajmaković, Stari grad Doboj, Naše starine, IX, Sarajevo, 1964. Grupa autora, Doboj – društveno privredna karta komune, Pres kliping, 1977. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom II,

379

Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jezikuk‐hrvatskosrpskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1985. Fahrudin Kapetanović i Rašid Muminagić i grupa autora, Doboj u dvadesetom stoljeću, Naše novine‐ nezavisne narodne novine, Doboj‐jug, 2008. Josip Senjak, 110 godina župe Doboj, 1896‐2006., Doboj, 2009.

380

Osman Hadžić, prof., Doboj Istok , Brijesnica Velika

ADMINISTRATIVNA PRIPADNOST I ŠKOLSTVO PODRUČJA DOBOJ ISTOK

I ADMINISTRATIVNA PRIPADNOST

1. Župa Usora i Soli

Područje općine Doboj Istok prostire se na oko 10 km2. U sastavu Općine postoji pet mjesnih zajednoca u kojima živi preko dvanaest hiljada stanovnika. Sjeveroistočna Bosna, a prema tome i područje Doboj Istok nalazila se u Župi Usora. Pavao Anđelić u svom radu “O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku” na početku teksta ističe: ”Usora spada u red onih, brojnih političkih organizama koji su, stoljećima, na specifičan način, funkcionirali na tlu sadašnje Bosne i Hercegovine, a zatim iščezli, ostavivši tek poneki trag u narodnoj kulturi, mentalitetu, načinu života i onomastici.” Prostori srednjovjekovne Usore nisu dovoljno istraženi, mada se zna da je ova teritorija u tom dobu imala svoje posebnosti. Poznat je njen relativno kratak period od polovine XIII do druge polovine XV vijeka. Izvorna građa za taj period nije obimna, ali se zna da je položaj Usore bio veoma značajan, jer se nalazila između srednje Bosne, Srbije, Mačve, Slavonije, Donjih Krajeva. Sam naziv Usora nije naučno objašnjen. Većina naučnika tvrdi da je ovaj naziv star i radi toga praktično neobjašnjiv, mada se polazi od pretpostavke da je naziv ovog prostora utemeljen na imenu rijeke Usore. Ovakvo porijeklo se ne bi moglo negirati, ali ga do sada nije bilo moguće ni dokazati. Pretpostavlja se da je ime Usora podrazumijevalo “osornu”, reklo bi se oporu, odbojnu, oholu zemlju. ”Takav naziv mogao je potjecati od susjeda Panonaca i Slavonaca, koji su takvu predstavu stvorili zbog osobina zemljišta, reljefa i okoline, ili zbog karakternih crta usorskog stanovništva”, navodi pomenuti naučnik. Interesentno je da se u domaćim izvorima ne pominje Usora do prvih decenija XIV vijeka. Godine 1326. pojavljuje se ime Ussora, zatim Usora, Usorski. Prvi podaci o Usori potiču iz XIII vijeka. Prostirala se do Drine i Save, pa je duži vremenski period bila povezana sa Mačvom. U XV vijeku na obroncima Majevice pominje se lokalitet Visori, danas istoimeno selo. Na zapadu je obuhvatala donji dio toka rijeke Bosne, šireći se do Ukrine. Od polovine XIV vijeka u njenom sastavu se nalazi i porječje Spreče. Župi Soli pripadala je dolina 381

Jale i gornje Spreče. Usora i Soli prije osmanskih osvajanja naseljene su slavenskim stanovništvom. U Podrinju se nalazio manji broj Sasa, koji su bili poznati kao vrsni rudari. Mada je Usora u doba najvećeg širenja obuhvatala i Soli. Oblast Soli ima izvjesnih individualnosti, kako naglašava P. Anđelić, jer se u dokumentima, darovnicama ugarskih kraljeva, uz Usoru pominje i Soli, ili pak u tituli Henrih Gisingovac, ban Usore i Soli. I u titulama bosanskih vladara navode se Usora i Soli u doba bana Stjepana II Kotromanića, kada je najvjerovatnije uslijedilo definitivno spajanje ovih teritorija, jer se pri kraju njegove vladavine, u bosanskom državnom vijeću, solski velikaši tretiraju kao usorski predstavnici. Pretpostavlja se da se i Soli u doba ranog srednjeg vijeka dijelila na nekoliko župa. Međutim, kasnije se ime Soli odnosilo na naselje Tuzlu, a sliv rijeke Spreče ostao je u teritorijalnom nazivu Spreča .Na ovom prostoru kao značajnije naselje nastaje grad Soko. Pretpostavka je da su na teritoriji Spreče mogle biti tri župe:Gornja Spreča, Sliv Jale sa dijelovima Srednje Spreče i Donja Spreča, kojoj su pripadali prostori sadašnje općine Doboj Istok. U drugoj polovini XVI vijeka razvija se i Gračanica (Gradčanica) kao važnije naselje‐ kasaba. Čelnici Usore imali su titule: knez, vojvoda ili ban. Od knezova, kao najpoznatiji, pominje se Sibislav, sin bosanskog bana Stjepana. Od vremena kada je Usora u sastavu bosanske države, čelnik Usore ima titulu vojvode. U bosanskim poveljama spominje se osam usorskih vojvoda. Nekog posebnog upravnog centra, neke vrste glavnog grada, reklo bi se, Usora nije imala. To je mogao biti jedino Srebrenik, jer se upravo ovaj grad često, u izvorima, pominje u Usori. I u oblasti Soli navodi se osam velikaša i njihovi rodovi. Pominje se prvi župan Budoš, zatim Čelnik Hlap.

2. Zvornički sandžak

U prvoj polovini XVI stoljeća naselja područja Doboj Istok nalazila su se u sastavu nahije Soko. Naselja Brijesnica i Klokotnica evidentirana su u popisu 1528. godine ,a Stanič Rijeka i Lukavica Rijeka 1533. godine. Nahija je bila u sastavu Zvorničkog sandžaka. Zvornički sandžak je, kao vojno‐upravna oblast, imao poseban značaj za dalju ekspanziju Osmanlija prema Šabačkoj i Srebreničkoj banovini. Zvornički sandžak se nalazio na teritoriji sjeverozapadne i zapadne Srbije i istočne i sjeveroistočne Bosne. Nije precizno utvrđena godina njegovog osnivanja. Smatra se da je to moglo biti u razdoblju 1477.‐1483. godine. Najvjerovatnije je osnovan 1480. godine ili početkom 1481. godine, što znači da se Zvornik sa okolinom, znatno ranije našao pod osmanskom vladavinom, nego što su Srebrenik i Soko. Tek poslije nestanka Srebreničke banovine, pod osmanskom kontrolom nalazili su se i krajevi između Spreče, Bosne, Save i Drine. Cjelovita teritorijalna kompaktnost Zvorničkog sandžaka izvršena je poslije osvajanja

382

Beograda i Šapca (1521.), od kada se Mačva i Šabac nalaze u sastavu ovog sandžaka. U drugoj polovini XVI vijeka Gračanica je gradsko naselje, ili čaršija.U njoj je sjedište kadiluka. Godine 1572. pominje se gračanički kadija Hasan, u jednom dokumentu upućenom Porti (osmanskoj vladi), u kome se iznose neposlušnosti podanika. Tada su u sastavu kadiluka: Nenovište, Soko i Srebrenik, kao nahije. Od tada Gračanica, za područje Doboj Istoka, ima značaj važnog administrativnog, vjerskog, kulturnog, trgovačkog, odnosno ekonomskog centra. Do prodora Osmanlija na prostore ovog Sandžaka, u čijem se sastavu nalozilo i područje Doboj Istok, bilo je naseljeno stanovništvo isključivo slavenskog porijekla. Prije uspostavljanja osmanske vladavine isprepletalo se katoličanstvo, koje se širilo i održalo uz pomoć Ugarske i misijom franjevaca, i patarenstvo. Širenje pravoslavlja, kako navodi A.Handžić u djelu «Tuzla i njena okolina u XVI vijeku», u neposrednoj je vezi sa osmanskim osvajanjima, koji su naselili Vlahe (stočare) u rijetko naseljene ili napuštene krajeve. Ova kolonizacija se najviše odrazila na sjeveroistočnu i sjevernu Bosnu. U popisu zvorničkih sandžakbega navodi se Ali‐beg Mihael Oglu u funkciji sandžakbega, a zatim se pominje još trinaest sandžak‐begova. U doba Kara Mahmud‐paše, nakon sloma pokreta za autonomiju Bosne, ukida se zvornički sandžakbegluk. Od tada je ova teritorija potčinjena bosanskom namjesniku‐veziru, a neposredna uprava prenesena na muselime kao funkcionere lokalne samouprave. Godine 1851. uslijedilo je administrativno preuređenje područja Bosanskog ejaleta, od kada se, između ostalog, sandžaci preimenuju u kajmekluke (kotare). Sjedište kajmekamata (bivšeg sandžaka) premješteno je u Tuzlu, u kojoj se od 1854. godine, nalazi i austrijski konzulat.

3. Razdoblje Austro­Ugarske uprave

Okupacijom Bosne i Hercegovine otvorena je potreba rješavanja brojnih pitanja još iz vremena osmanske uprave, kao što su: agrarni odnosi, vjerska i nacionalna ravnopravnostt, pisma, školstvo, vojska, ekonomija, pravni sistem, politički odnos, međunacionalni odnosi, rad Sabora i dr. Berlinskim ugovorom, a potom Carigradskom konvencijom između Austro‐Ugarske i Osmanskog carstva, nakon okupacija BiH određeno je suvereno pravo sultana u Bosni i Hercegovini kao i vjerske slobode svih. Garantovana je lična i imovinska sigurnost. Muslimani su imali pravo nastaviti neposredne veze sa halifatom u Carigradu, pravo isticanja osmanskih zastava u džamijama itd. Administrativna podjela, koju je osmanska uprava uredila, ostala je i poslije okupacije. Izvršene su terminološke promjene : Vilajet je preimenovan u Rajhsland, sandžaci u okruge, kadiluci u kotare, a nahije u kotarske ispostave. U ovom razdoblju postojale seoske općine ili džemati, te gradske općine ‐ beledije. Seoske općine područja Doboj Istok nalazile su se u sastvau sreza

383

Gračanica, koji je pripadao tuzlanskoj oblasti, odnosno okrugu. U BiH je bilo šest okruga i pedeset i četiri kotara.

4. U monarhističkoj Jugoslaviji i Vrbaskoj banovini

U Krfskoj deklaraciji koju su objavili Jugoslavenski odbor i Srpska vlada jula 1917., nazire se stvaranje jedne sasvim nove države jugoslovenskih naroda na Balkanu, u čijem sastavu bi bila i Bosna i Hercegovina. O karakteru te prve države južnoslavenskih zemalja objavljene su još dvije dekleracije: Majska (1917) i Ženevska (1918.). Safvet‐beg Bašagić i Šerif Arnautović, poznati muslimanski političari, tada su imali stav da se Bosna i Hercegovina pridruži Mađarskoj sa statusom autonomne zemlje u toj, eventualno, zajedničkoj državi. Izvjestan broj muslimanskih intelektualaca i mlađih političara ispoljavali su projugoslovensku orijentaciju. Među njima je vodeću ulogu imao poznati političar Mehmed Spaho, koji je u saradnji Srba, Hrvata i Slovenaca vidio «spas» za muslimanski narod. Reisul‐ulema Džemaludin Čaušević izjavljuje tada, da odobrava svaku aktivnost koja bi muslimanskom narodu donijela slobodu. Protivio se ideji pridruživanja Bosne i Hercegovine Ugarskoj, zastupajući načelo prema kome bi se uspostavila trajna saradnja i veza svih južnoslavenskih naroda. Do konačnog ujedinjenja južnoslavenskih zemalja u jedinstvenu državu postoje dvije države: Kraljevina Srbija kojoj su se pridružile Vojvodina i Crna Gora i Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Delegacija ove države, u kojoj je i šest predstavnika iz Bosne i Hercegovine, među kojima su i dva muslimana, predala je predstavku regentu Aleksandru Karađorđeviću o proglašenju ujedinjenja Države SHS sa Kraljevinom Srbijom u zajedničku državu. Regent je, kao što je poznato, 1.12.1918. proglasio ujedinjenje u novu državnu zajednicu‐Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca ( dalje:Kraljevina SHS). Prema Vidovdanskom ustavu ( 1921 god. ), odnosno članu 135 ( "turski paragraf" ) Bosna i Hercegovina je ostala u pređašnjim granicama, a postojeći okruzi su ostali kao oblasti. Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine Jugoslavije na upravna područja (1929 god.) Vrbaska banovina je sastavljena od bivših oblasti‐županija: Vrbaske i Bihaćke u cijelosti, priključeni su joj i srezovi Jajce, Mrkonjić Grad i Glamoč iz travničke i Gradačac, Gračanica i Maglaj iz tuzlanske oblasti. U sastavu ove banovine nalazio se teritorij zapadno od r. Une na relaciji Bosanski Novi – Dobrljin, te oko Dvorova na Uni. Administrativni centar bila je Banja Luka. Banovina se sastojala od 29 gradskih i 148 seoskih opština. Prostirala se na površini od 20.436 km2, a imala je preko 1.000.000 stanovnika ili 43,5% od ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Banovine su, prema zakonu, podređene vladi, a banove je imenovao kralj svojim dekretima. Za bana Vrbaske banovine postavljen je Svetislav Tisa Milosavljević, rođen u Nišu. Po završetku vojne akademije u vojsci Kraljevine Srbije i Kraljevine SHS, napredovao je od inženjerijskog potporučnika do brigadnog generala. Od 1926. uključuje se u političku aktivnost. U vladi N. Uzunovića

384 obnaša funkciju ministra saobraćaja. Među 9 banova imenovanih 9.10.1929. godine, njih šest je reaktivirano, jer su uživali status penzionisanih osoba, trojica su bili ministri, jedan je iz reda univerzitetskih profesora. Bana je, između ostalih, dočekao i Hamza Husedžinović, predsjednik gradske opštine Banja Luka i predsjednik Mjesnog odbora JMO (prije zabrane rada). Ban Milosavljević u svojim memoarima piše: «Počeo sam ovako: Vrbaska banovina nešto samo proširena Bosanska krajina koja nas interesuje koliko svojom istorijom, rasnim originalima i etnografskim obeležjem, toliko isto svojim prirodnim lepotama i tvorevinama. Ali s druge strane, čoveku koji prvi put tamo dolazi, jako pada u oči velika sirotinja i opšta zaostalost na svim poljima javnog reda: u saobraćaju, privredi kao i u prosvetno‐kulturnom životu». U svojim sjećanjima ban dalje ističe da je narod ove banovine trudoljubiv, radin, te da je i malenkostima zadovoljan, da ispoljava ljubav prema otadžbini i kralju. Napominje da manji broj muslimana i gotovo polovina Hrvata sa svojim sveštenstvom pokazuje prividnu privrženost aktuelnoj vlasti. Ban Milosavljević, u audijenciji kod kralja, februara 1930., navodi da je u Vrbaskoj banovini 980.000 stanovnika, pretežno siromašnih. Konfesionalna struktura stanovništva sastojala se od 58% pravoslavaca, 25% muslimana, 15% rimokatolika i 2% pripadnika drugih vjeroispovijesti, kako je istaknuto u izvještaju. Naglašena je i velika kulturna zaostalost, kao i zapuštenost cijelog prostora ove banovine, uz konstataciju da je do 1914. bilo oko stotinu osnovnih škola, a da je 1930. taj broj povećan na 318. Istaknuto je da je nepismenost bila 80‐90%, kakva ne postoji ni u jednoj banovini. Od tadašnjih srednjih škola djelovale su dvije pune ( više ) i dvije niže gimnazije. Jednoj punoj gimnaziji pripadalo je, u prosjeku, oko polovina stanovništva (490.000), dok, na primjer, u Drinskoj banovini ovakva gimnazija djeluje na prostoru sa 130.000 stanovnika. Postojalo je i sedam građanskih škola. U referisanju je istaknuto da je narod Vrbaske banovine po prirodi bistar, a uz to i darovit i da pokazuje interes i želju za prosvjećivanjem. Ban je istakao još nekoliko podataka i specifičnosti: pasivni krajevi, niski prinosi i nerodne godine, primitivno i nehigijensko življenje u kućama, slaba i nedovoljna ishrana, hrđavi običaji i navike, veliki procent smrtnosti, najviše od tuberkuloze, u poređenju sa drugim krajevima Kraljevine Jugoslavije Do 1941 godine veći dio područja općine Doboj Istok pripadao je političkoj općini Stanić Rijeka u čijem su sastavu bila naselja: Brijesnica, Klokotnica, Stanić Rijeka, Gavrići, Poljice, Svjetliča, Kostajnica, Grapska (Grapska Srpska i Grapska Turska) i druga mjesta. Lukavica Rijeka pripadala je općini Lukavica. Sjedište općinske uprave nalazilo se u Stanić Rijeci i Poljicu. Prema popisu stanovništva od 1.4.1931. godine, u općini Stanić Rijeka evidentirano je :

muslimana pravoslavaca rimokatolika svega

4090 2780 61 6931

385

U Vrbaskoj banovini živjelo je, prema ovom popisu, 1.010.803 stanovnika. Povećanje u odnosu na 1921. iznosilo je 172.634 osobe ili 21,68%.

5. Administrativna pripadnost u razdoblju 1941. ­ 1945. god.

Ustaški pukovnik, Slavko Kvaternik, uz podršku Njemačke, 10. aprila 1941. proglasio je u Zagrebu Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH), u koju je bila uključena Bosna i Hercegovina. Ogranizacija nove vlasti zavedena je u BiH do početka jula. Od 22 župe, na koliko je bila podijeljena NDH, na teritoriji BiH bilo ih je šest. Župi Usora i Soli i kotaru Gračanica pripadalo je područje Doboj Istok. Sjedište župe nalazilo se u Tuzli. Tokom jula 1943 g. uslijedilo je konstituisanje ilegalnog Narodno‐ oslobodilačkog odbora Brijesnica (NOO). Prioritet u radu MNO bio je u sakupljanju novčanih priloga, soli, municije, odjeće i obuće za pomoć NOV‐i. Svi članovi NOO‐a nosili su oružje. O djelovanju NOO Brijesnica, Galib Šuvalić, sekretar NOO‐a ističe: «U posebnom sjećanju mi je aktivnost našeg NOO‐a na ishrani partizanskih jedinica koje, istina, do početka 1945. godine nisu duže boravile u našem selu. Nezaboravno mi je to kako smo s puno zadovoljstva polovinom februara 1944. godine dočekali jednu vojvođansku brigadu i obezbijedili je hranom, a dijelom i odjećom». Poslije povratka u Brijesnicu, 9. aprila 1945. godine, nastavljene su aktivnosti NOO‐a. Na prvom većem okupljanju (narodnom zboru) mještana Stjepan Polja, Klokotnice, Male i Velike Brijesnice, izvršen je izbor MNO‐a Brijesnica.

6. Mjesni NOO Brijesnica i NOO Suho Polje

Mjesni Narodni odbor Brijesnica (MNO) formiran je po završetku rata (1945.). Obuhvatao je mjesta Klokotnica, Brijesnica Mala, Brijesnica Velika, a početkom šezdesetih godina XX stoljeća i Stjepan Polje. O njegovom desetogodišnjem postojanju i djelovanju nema dovoljno arhivske građe. Do Arhiva u Tuzli, preko SNO Gračanica, od ovog Odbora dospjela je samo jedna fascikla. Stoga je u traganju za spoznajom njegovog rada, korištena arhivska građa iz fonda SNO‐a Gračanica, a koja se odnosila na MNO Brijesnica. MNO je izrađivao planove obavezne sjetve, otkupa poljoprivrednih proizvoda, upućivanja radnih brigada u obnovu i izgradnju, organizovao podjelu potrošačkih karti za prehrambene proizvode i dr. Na području MNO organizovane su raznovrsne društveno‐političke aktivnosti.U izvještaju MNO‐a Narodnog fronta Brijesnica od 30. XI 1950 godine istaknuto je da na 30 održanih konferencija o izborima prisustvuje 4.236 osoba, da 61‐noj čitalačkoj grupi prisustvuju 1.003 lica, a potom je organizovano: 3 predavanja koje je slušalo 960 prisutnih, 19 političkih informacija, 7 kurseva, 60 sijela i zabavnih večeri sa 711 posjetilaca, 32 tečaja kojima je obuhvaćeno preko 1.000 polaznika, rad 9 čitaonica. U izvještaj su uneseni i podaci o zaoranim površinama, jesenjoj sjetvi i izvršenim dobrovoljnim radnim akcijama. Uz

386 izvještaj i tabele priložen je i plan propagandnog rada u predizbornoj aktivnosti za izbor poslanika u Narodnu skupštinu NR BiH. Pod tačkom 4 plana predviđeno je da se 1.decembra održi sreski miting na kome će govoriti kandidati za narodne poslanike. Prema ovom planu zadužena su mjesna područja za organizaciju dolaska i prisustva stanovništva ovom mitingu i to: Brijesnica 700 stanovnika, Lukavica 400, Malešići 1.000, Gračanica 2.500, Soko 1.000, itd. Od 1952 godine Zakon o narodnim odborima opština uvodi novi naziv za lokalnu samoupravu, jer su MNO‐i preimenovani u narodne odbore opština. Na sjednici održanoj 15.05.1952. godine utvrđeno je da budući Narodni odbor opštine Brijesnica može imati dvadeset odborničkih mandata, te da se nakon izbora odbornika formiraju i seoski odbori. U skladu sa Zakonom o uspostavljanju novog uređenja opština i srezova («Sl. list NR BiH», broj: 16/55), formirana je opština Suho Polje, kojoj su pripojene Mala Brijesnica, Velika Brijesnica i Klokotnica. Opština je bila u sastavu dobojskog sreza. Ovim administrativnim preuređenjem prekinuta je vjekovna povezanost Klokotnice i Brijesnica sa Gračanicom, kao administrativnim, vjerskim, ekonomskim, školskim i kulturnim centrom. Emotivno su, kroz niz godina, mještani pomenutih naselja i dalje ispoljavali svoje simpatije prema Gračanici, koje su se i do danas održale. U nizu narednih godina, ova mjesta će se povezati i sa Dobojom, kao novim administrativnim centrom (srezom), koji će dobijati sve veći značaj u sferi ekonomskih, školskih, zdravstvenih i drugih interesa. Osnivačka sjednica NOO‐e Suho Polje održana je u prostorijama Osnovne škole Klokotnica 10. avgusta 1955. godine, na kojoj je razmatrano 7 tačaka. Skupština NOO‐a sastojala se od 20 odbornika. Ovoj sjednici prisustvovala su i 4 delegata SNO‐a Doboj. Za predsjednika općine izabran je Nedo Panić, a funkciju v.d. sekretara vršio je Dušan Poljašević. Prema raspoloživim spoznajama iz arhivske građe, NOO‐e Suho Polje formiran je od dijelova dotadašnjih NOO‐a Lipac, Karanovac i Brijesnica. U incijativnom odboru za osnivanje bilo je devet članova. U elaboratu o formiranju NOO‐e istaknuto je, između ostalog, da u opštini živi 7.588 stanovnika u 1.442 domaćinstva, da djeluje pet osnovnih (četverorazrednih) škola i jedna šestogodišnja škola (u Boljaniću), koje je pohađalo 775 učenika. U školama je zaposleno 13 učitelja i nastavnika. Svoju djelatnost razvijaju zemljoradničke zadruge Brijesnica, Karanovac, Boljanić i Stanić Rijeka. Ukupna površina općine iznosila je 10.377 ha, od čega je pod šumama bilo 4.393 ha. Utvrđeno da je moguća produkcija (obrada) na 9.401 ha. Iz građe se dalje vidi, da su u opštinskoj administraciji zaposlena svega dva lica sa srednjom spremom, a da ih je predviđeno ukupno šest. Na XV sjednici usvojena je Odluka o izmjenama i dopunama Statuta opštine, prema kojoj je (članom 1) izmijenjen sadržaj člana 22, a koji u novom sadržaju glasi: »Narodni odbor opštine Suho Polje sačinjavaju Opštinsko vijeće sa 20 odbornika i Vijeće proizvođača sa 15 odbornika». Utvrđene su i izborne jedinice za Vijeće proizvođača: Brijesnica (8), Boljanić (4) i Suho Polje (3).

387

7. Opština Doboj

Poslije ukidanja srezova, naselja sadašnje općine Doboj Istok, ulaze u sastav opštine Doboj. U prvim godinama reorganizovane i proširene opštine Doboj, Skupština opštine se sastojala od Opštinskog vijeća i Vijeća radnih zajednica, u koju je birano 100 odbornika (po 50 iz svakog Vijeća). Nešto kasnije, razvojem ondašnjeg sistema društvenog samoupravljanja, formirana su tri opštinska vijeća i povećan broj odbornika i to: - Opštinsko vijeće………………….…60 odbornika, - Privredno vijeće…………………….40 odbornika i - Vijeće društvenih djelatnosti………30 odbornika. Nacionalni sastav odbornika 1963 gdine : 13. Srbi...... 63 odbornika 14. Hrvati...... 24 odbornika 15. Nacionalno neopredijeljeni (muslimani).....12 odobornika 16. Druge narodnosti...... 1 odbornik Nacionalni sastav odbornika u tri vijeća 1969 godine : • Srbi...... 65 odbornika • Hrvati...... 21 odbornik • Muslimani...... 25 odbornika • Jugosloveni...... 16 odbornika • Crnogorci...... 2 odbornika • Slovenci...... 1 odbornik

Kroz više decenija naselja općine Doboj Istok bila su oslonjena na Doboj, kao sjedište opštine, u kome su ostvarivani vitalni interesi, među kojima se posebno mogu istaknuti: obrazovanje, zdravstvena zaštita, socijalno osiguranje, zapošljavanje, bezbijednost, imovinsko‐pravni odnosi i dr.

8. Nastanak i legalizacija općine Doboj Istok

Promjene društveno‐ekonomskih, administrativnih, vojno‐političkih i drugih odnosa u društvu ili državi odvijaju se i u mirnodopskim uslovima otežano, sa nizom proturječnosti i oprečnih stavova političkih grupa, stranaka i pojedinaca. Reperkusije su tada neminovne sa ozbiljnim i trajnijim posljedicama. U ratnim okolnostima, kada sukobi između suprostavljenih strana kulminiraju, ishodi su tragični. Pojava ratnog stanja u Doboju početkom maja 1992. godine, predstavljala je za naselja općine Doboj Istok iznenadnu prekretnicu, jer su prekinute sve veze sa sjedištem opštine. U novonastaloj složenoj situaciji trebalo je brzo i bez oklijevanja uspostaviti novu organizaciju funkcionisanja vlasti, privredne djelatnosti, zdravstva, bezbjednosti, školstva i drugih značajnih aktivnosti. Stoga se tokom 388 maja konstituisalo Predsjedništvo SO‐e Doboj u egzilu, sa privremenim sjedištem u Tešnju. Istovremeno se konstituisao i Koordinacioni odbor mjesnih zajednica, (Brijesnica Mala, Brijesnica Velika, Klokotnica, Stanić Rijeka, Lukavica Rijeka, Svjetliča, Suho Polje , Sjenina Rijeka, Sjenina i Grapska). Predsjedništvo SO‐e Doboj imenovalo je, odlukom br.:600/92 od 16.11.1992. godine, Povjerenika Predsjedništva, koji je ostvarivao funkciju Predsjedništva na ovom području. Za prvog Povjerenika Predsjedništva imenovan je Hasib Subašić, dipl. pravnik, rođen u Klokotnici. Ideja o nazivu " Doboj Istok " nastala je u decembru 1992. godine, neposredno po konstituisanju inistitucije Povjerenika Predsjedništva SO‐e Doboj za istočni dio općine Doboj. Budući da su gotovo svakodnevno na ovaj prostor dolazili predstavnici međunarodnih organizacija i da je uspostavljena saradnje sa državnim organima BiH, nametalo se pitanje cjelovite identifikacije administrativne jedinice i njezinog naziva. Neprihvatljivo je bilo da se prostor koji je obuhvatao više MZ‐a imenuje, kao jedinstveno općinsko područje, po nazivu jedne od postojećih MZ‐a. Otuda je Šemsudin Bećirović, rukovodilac Općinskog sekretarijata za poslove uprave, društvenih djelatnosti, prostornog uređenja i stambeno‐komunalnih poslova Doboj Istok, u pravnom saobraćanju državnih organa istočnog dijela općine Doboj sa državnim organima i institucijama Okruga Tuzla, organima Republike Bosne i Hercegovine, domaćim i međunarodnim organizacijama, među prvima počeo upotrebljavati naziv «Doboj Istok» za ovu teritoriju. Na području naseljenih mjesta općine Doboj Istok nije postojala općinska zgrada, te su općinske službe za upravu bile smještene u prostorijama Mjesnih zajednica Klokotnica, Brijesnica Velika, Brijesnica Mala i u privatnim kućama. Općina je uspostavila saradnju sa Okrugom Tuzla, odnosno Tuzlansko‐ podrinjskim kantonom, uz čiju je pomoć i posredovanje, pored ostalog, realizovala i saradnju sa republičkim institucijama Prvi načelnik općine Doboj Istok je bio Hasib Subašić, koji je tu funkciju obavljao od aprila 1995.godine do septembra 2000. godine. Skupština TPK‐a je avgusta 1994. godine usvojila Ustavni zakon Tuzlansko‐podrinjskog kantona (objavljen je u «Službenim novinama Tuzlansko‐podrinjskog kantona», broj:1/94). Formalno‐pravno, područje Doboj Istok bilo je dio Tuzlansko‐podrinjskog kantona od 22. augusta 1994. godine, i od tada, kao što je navedeno i u Ustavu toga Kantona, funkcionirala je ova općina pod nazivom «Doboj Istok». Godine 1996. urađen je Elaborat o društveno‐ekonomskoj opravdanosti formiranja općine Doboj Istok u kome se prezentuje: položaj i veličina, prirodni i društveni resursi, dostignuti društveno‐ekonomski razvoj, stambena i saobraćajna infrastruktura, PTT, vodovod i kanalizacija, objekti elektrosnabdjevanja, školstvo, informisanje, kultura, sport, ekonomski razvoj, budžet, finansiranje potreba i na kraju zaključak. Mada je od 1992. godine funkcionirala i nazivala se «Općina Doboj Istok», ova općina je zvanično konstituisana 22.1.1998. godine, Zakonom o konstituisanju novih općina u Federaciji BiH i izmjeni područja općina

389 podijeljenih međuentitetskom i međukantonalnom crtom («Službene novine F/BiH», broj:6/98). Dakle, ovim Zakonom konačno je utvrđeno da se KONSTITUIŠE OPĆINA DOBOJ ISTOK I DA NJU ČINE NASELJENA MJESTA: BRIJESNICA MALA, BRIJESNICA VELIKA, KLOKOTNICA I DIJELOVI NASELJENIH MJESTA STANIĆ RIJEKA I LUKAVICA RIJEKA.

II ŠKOLSTVO

1. Škole u bližoj okolini

- u Doboju je, prema nekim podacima, još u doba osmanske uprave, postojala srpska osnovna škola. Sigurno je da ova osnovna škola djelovala je od 1883. godine. Finansirali su je trgovci iz Tešnja i Doboja, - 1850. godine otvorena je škola u Koprivni, - 1852. godine u Osječanima (sudeći prema nekim pokazateljima i ranije), - 1870. godine u Podnovlju, - 1886. godine u Doboju postoji narodna osnovna škola, - 1886. godine u Gračanici - 1895. godine u Kožuhama, - 1896. godine u Boljaniću i Stanarima, - 1910. godine u Skipovcu, - 1911. godine u Grapskoj, - 1930. godine u Lukavici.

2. Osnovna škola u Klokotnici

Narodna osnovna škola Klokotnica otvorena je 1932. godine. Gradnja školske zgrade finansirana je iz državnog budžeta i priloga mještana. Zemljište za školsku zgradu ustupio je hadži Hasan Hodžić. U prvi razred upisivani su učenici različitog uzrasta, neki i sa 14 do15 godina. U školi, kao prvi učitelj, radi Herceg Soko. U poslijeratnom razdoblju (od 1945) nije bilo moguće školovanje svih đaka, zbog nedostatka školskog prostora. Mnogima je zbog toga odgođen upis u školu, što pokazuju i ove tabele:

Broj učenika kojima se polazak odgađa:

1934. 1935. 1936. 1937. 1938. 1939. 1940. 1941. SVEGA

5 4 12 18 45 55 48 4 228

Ostalo neupisanih bez odobrenja vlasti:

1934. 1935 1936 1937 1938 1939 1940 1941 SVEGA ......

1 13 6 4 15 ‐ 4 9 54 390

Ovaj pregled je priložen uz akt SNO‐a Gračanica, br.:16093, od 22.10.1948. godine. Poređenja radi, u Brijesnici je odgođen polazak u školu 66, a u Lukavici 152 đaka. Do školske 1961/62 godine, škola Klokotnica djeluje kao samostalna vaspitno‐obrazovna ustanova. Trideset narednih godina djeluje kao područna škola u sastavu Osnovne škole Brijesnica. Zbog nedostatka učioničkog prostora nastava se odvijala u tri smjene. Mještani su, uz pomoć raznih fondova, vlastitim radom i sredstvima mjesnog samodoprinosa izgradili novu školsku zgradu, u kojoj je započela nastava u školskoj 1973./74. godini. Na osnovu rješenja Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu od 13.9.1991. godine, škola je upisana kao javna ustanova, od kada djeluje kao samostalna. U toku ratnih zbivanja 1992.‐1995., u otežanim uslovima, realizovan je odgovarajući nastavni plan i program za svaku školsku godinu. Zbog ratnih opasnosti nastava je često obustavljana, a školska zgrada je bila napuštena. Nastava je organizovana u improvizovanim učionicama unutar privatnih kuća. Zgrada stare škole je potpuno rekonstruisana zahvaljujući stranom donatoru. I nova zgrada, devastirana u ratnim godinama je, također, uređena. O djelatnosti škole objavljena je monografija 2002 godine pod nazivom :”Osnovna škola Klokotnica‐ 70 godina rada”.

3. Osnovna škola u Brijesnici

Izgradnja ove škole otpočela je 1938. godine. Zgrada je imala dvije učionice, spremište za učila i dva stana za učitelje. Prema sjećanju starijih, otvaranje je uslijedilo 1939. godine. Školsko zemljište, površine šest dunuma, ustupio Mustafa Klokić, kao poklon. Za prvog učitelja postavljen je Abdurahman Pitić. U toku Drugog svjetskog rata nastava se nije izvodila školske 1944/45 g. Narodni odbor opštine Suho Polje je, na IX sjednici, održanoj 13.11.1956. godine, donio Odluku o «stvaranju Narodne šestogodišnje škole u Brijesnici». Školske 1961/62. godine, otvorena je osmogodišnja škola «Simo Lukić» u Brijesnici. Od tada ova škola djeluje kao centralna. Mještani Brijesnice su dobrovoljnim radnim akcijama i novčanim prilozima omogućili adaptaciju zadružnog doma u školsku zgradu. Godine 1991. promijenjen joj je naziv u Osnovnu školu «Brijesnica». Ova škola ima područno odjeljenje u Brijesnici Maloj, u kome se izvodi razredna i predmetna nastava. Početkom školske 1994/1995 godine zgrada centralne škole u Brijesnici je bila požarom zahvaćena. Rekonstrukcija školskog objekta završena je 2000‐te godine. Godine 2009. objavljena je monografija :”Sedam decenija osnovne škole Brijesnica”.

391

4. Srednja mješovita škola Doboj Istok

U provoj ratnoj 1992 godini, kada su prekinuti kontakti naselja općine Doboj Istok sa Dobojem, nametnulo se pitanje funkcioniranja srednjeg obrazovanja. Predsjedništvo BiH uputilo je preporuku da se u područjima gdje postoje objektivne mogućnosti pristupi organizovanju nastave u srednjem obrazovanju. Zahvaljujući upornosti Jusufa Šuvalića, koji je do početka rata obavljao funkciju pomoćnika direktora Gimnazije Doboj, i izvjesnog broja profesora, organizovana je djelatnost srednjih škola na pordučju Doboj Istok početkom 1993 godine. Zbog čestih ratnih dejstava nastavni plan i program nije bilo moguće u potpunosti realizovati. Stoga su krajem školske 92/93. godine bili organizovani razredni ispiti. Ratni događaji nisu spriječili uspješan završetak školske godine. Ove godine SMŠ‐a sastojala se čak od jedanaest različitih škola. Škola je registrovana u Višem sudu Tuzla aprila 1993 godine. Neophodno je napomenuti da je Srednjoškolski centar Gračanica, kao i Gimnazija, pružio pomoć dostavom neophodnog inventara i upućivanjem deficitarnih profesora u SMŠ‐u Doboj Istok. Nasatava je izvođena u zgradi osnovne škole Brijesnica i u privatnim zgradama. Godine 1997 izgrađena je školska zgrada za potrebe osnovne i srednje škole. U školskoj 2012/2013 godini objavljena je monografija " Dvadeset godina srednje mješovite škole Doboj Istok". Od osnivanja, pa do ove školske godine maturske i završne ispite položilo je 2541 učenik i učenica, i to : • muških...... 1386 • ženskih...... 1155

Škola u Klokotnici otvorena 1932 godine. Osmogodišnja škola u klokotnici izgrađena 1973. godine

392

Osmogodišnja škola u Brijesnici Velikoj

Osmogodišnja škola u Brijesnici Velikoj

393

I Z V O R I

• Arhiv Tuzlanskog kantona – fond SNO‐a Gračanica 1945‐1955. g. • Arhiv Banja Luka – srez Gračanica • Arhiv Doboj – NOO‐e Suho Polje 1955‐1960. g. • Zakon o konstituisanju novih općina u Federaciji BiH br.6/18

L I T E R A T U R A • Adem Handžić : Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo 1975 g. • Grupa autora : Društveno‐privredna karta komune, Beograd 1977 g. • Svetislav T. Milosavljević : Susreti sa kraljem, Banja Luka, 1966 g. • Mustafa Spahić : Povijest Islama, Sarajevo, 1996 g., str.619,620. • Mustafa Imamović : Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997 g., str.357 i 506. • Opšinska konferencija Socijalističkog Saveza BiH radnog naroda BiH Doboj : Od ustanka do pobijede, knjiga II, Doboj 1986 g., str.357. • Osman Hadžić : Osnovna škola Klokotnica – 70 godina rada, Planjax Bobare 2002 g., str. 198,199,200. • Osman Hadžić : Sedam decenija osnovne škole Brijesnica, Planjax Bobare, 2009 g. • Osman Hadžić : Dvadeset godina Mješovite srednje škole Doboj Istok (1993‐2013), Planjax Bobare, 2013 g.

O B J A V LJ E N I R A D O V I

• Dr.Pavao Anđelić : O usorskim vojvodama i političkom status Usore u srednjem vijeku, Istorijski institute – Prilozi br.13, Sarajevo 1977 g., str.12‐32.

394

mr.sci. Dado Srkalović, dipl.ing. Geologije, Rudarsko geološko građevinski fakultet, Univerzitet u Tuzli i Željka Stjepić Srkalović, prof. Geografije, Odsjek za geografiju, Prirodno­matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli

Odredba ranjivosti vodnih tijela podzemnih voda Havdine, Kraševo i Jelah, Općina Doboj Jug drastic metodom

REZIME

Pojam "ranjivost podzemnih voda" koristi se kao suprotnost terminu „prirodna zaštita od zagađenja“. Ranjivost vodonosnika je funkcija geološke građe materijala, bilo krovinskih zasićenih zona ili krovinskih nezasićenih zona, infiltracije atmosferskih voda, dubine do akvifera i pedoloških karakteristika terena, te se ranjivost definira kao "sklonost i vjerovatnost da kontaminanti dođu do podzemnih voda nakon uvođenja na nekoj lokaciji iznad vodonosnika". U radu je izvršena determinacija ranjivosti vodnih tijela podzemnih voda Havdine, Jelah i Kraševo primjenom DRASTIC metode, koja na osnovu podataka o dubini do nivoa podzemnih voda, infiltracije, tipa akvifera, tipa tla, topografije, infiltracije i koeficijenta filtracije daje procjenu vjerovatnoće kontaminacije podzemnih voda zagađujućim materijama. Ključne riječi: ranjivost, vodno tijelo, DRASTIC, Havdine, Jelah, Kraševo, podzemne vode.

SUMMARY

The term „vulnerability of groundwater bodies“ is beeing used as the opposite meaning of „natural protection from pollution“. The aquifer vulnerability is a result of geological composition, saturated and nonsaturated zones, precipitation, depth to the groundwater level and pedological characteristics of the terrains‐ so the vulnerability can be defined as „ the possibility of contaminated matter to reach the groundwater after its disposal on the terrain above“. In the paper the determination of Havdine, Jelah and Kraševo groundwater bodies vulnerability has been made, based on the DRASTIC method. The DRASTIC method is based on the geological data, net recharge, aquifer and soil types, topography, infiltration and hydraulic conductivity of the aquifer data, and gives an estimation of the possibility of contaminated matter to reach the groundwater. Key words: vulnerability, groundwater body, DRASTIC, Havdine, Jelah, Kraševo, groundwater.

395

GEOGRAFSKO­GEOLOŠKI PODACI

Vodno tijelo Havdine

Slika 1. Situacioni položaj i hidrogeološka karta vodnog tijela podzemnih voda Havdine

Situacioni položaj. Posmatrano u širem smislu, izvorište Havdine je formirano duž riječnih tokova rijeke Usore i Bosne. Površina ovog vodnog tijela iznosi 0,5 km2. Geološke karakteristike Geološku građu užeg i šireg prostora izgrađuju jurski sedimenti, zastupljeni pješčarima, glinama, rožnjacima.

Slika 2. Situacioni položaj vodnog tijela podzemnih voda Jelah

396

Jurski dijabaz‐rožni melanž obuhvata znatan dio istraživanog prostora. Najzastupljeniji litološki član ovih naslaga su pješčari, koji su sitnozrne strukture i homogene teksture.

Vodno tijelo Jelah

Situacioni položa

Šire eksploataciono područje ovog izvorišta čini polje na lijevoj obali rijeke Usore istočno od puta Jelah‐Prnjavor, površine oko 2,5 km2i prostor zapadno od puta površine 2,6 km2, što ukupno iznosi oko 5,1 km2. Sa istočne strane se nalazi rijeka Usora. Geološke karakteristike Izvorišnu zonu Jelah izgrađuju pliocenski sedimenti glinovito‐ laporovitog litološkog sastava. Pliocenski sedimenti leže transgresivno preko tortona i slatkovodnog donjeg i srednjeg miocena. Geološki posmatrano područje istraživanja, odnosno pliocenski sedimenti pripadaju stanarskom ugljonosnom bazenu, a tipični litološki članovi pliocena su laporovite gline u području aluvijalno‐terasnih sedimenata na lijevoj obali rijeke Usore i desnoj strani rijeke u podini aluvijona. Sedimenti aluvijona rijeke Usore imaju debljinu od 6,0 do 7,0 metara. Šljunkovito‐pjeskoviti sloj je neujednačene debljine od 0,5 do 2,5 metra.

Vodno tijelo Kraševo Situacioni položaj Izvorište "Kraševo" se nalazi u Kraševu oko 10 kilometara sjeverno od Tešnja. Izvorište je situirano na desnoj strani rijeke Usore, odnosno lokalitetu Polje, smještenom između rijeke Usore i magistralnog puta Teslić‐ Doboj na površini od 3,48 km2.

397

Slika 3. Situacioni položaj vodnog tijela podzemnih voda Kraševo Geološke karakteristike

U geološkoj građi terena šireg područja izvorišta "Kraševo" učestvuju vulkanogeno‐sedimentne tvorevine jure, te sedimentne naslage paleogena, neogena i kvartara. Pješčari su najčešći član DRF litološkog kompleksa. Oni su sitnozrne strukture i homogene teksture. Paleocensko‐eocenske naslage su predstavljene pretežno masivnim i rjeđe slojevitim krečnjacima.

b. DRASTIC metoda DRASTIC je akronim za :

D Depth to water table– (Dubina do nivoa podzemnih voda) R net Recharge – (Infiltracija) A Aquifer media– (Tip akvifera) S Soil media– (Tip tla) T Topography – (Topografija) I Impact of the vadose zone– (Uticaj na nezasićenu zonu) C hydraulic Conductivity of the aquifer ‐ (Koeficijent filtracije akvifera )

Za DRASTIC metodu moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti: ‐zagađujuća materija je uvedena u akvifer kroz tlo, ‐ zagađujuća materija je došla do akvifera infiltracijom, ‐ zagađujuća materija ima mobilnost vode, ‐ područje istraživanja je minimalno 0,4 km2.

398

Sve „Težine“ DRASTIC faktora su vrednovane, te su dodijeljene relativne vrijednost u rasponu od 1 do 5 (Tabela 1). Najznačajniji faktori imaju vrijednost 5, najmanje značajni 1. Ovi ponderi su konstantni i ne mogu se mijenjati. Potencijal zagađenja ili „DRASTIC index“ dobija se korištenjem slijedeće formule

Potencijal zagađenja = DR*DW + RR*RW + AR*AW + SR*SW + TR*TW+ IR*IW +CR*CW.

Gdje su R= rejting i W = težina Rejting se određuje iz tabela. Vrijednosti su između 1 i 10. Sumiranje za tih sedam parametara, kao što je prikazano u formuli „Potencijal zagađenja“, relativno je složen proces i zahtijeva korištenje Arc Info ili sličnog programa. U tabeli 1 prikazane su težine (značaj parametara za izračunavanje DRASTIC indeksa). Tabela 1. Težine faktora za izračunavanje DRASTIC indeksa Faktor Težina Dubina do nivoa podzemnih voda 5 Neto infiltracija 4 Tip akvifera 3 Tip tla 2 Topografija 1 Uticaj nezasićene zone 5 Koeficijent filtracije akvifera 3

U tabeli 2 prikazani su kodovi boja, koje se koriste za označavanje ranjivosti podzemnih voda na kartama po DRASTIC metodi. Vrijednosti su u rasponu od <79 do 199, pri čemu 79 označava beznačajnu ranjivost podzemnih voda, a 199 ekstremnu ranjivost podzemnih voda.

Tabela 2. Kodovi boja za izračunate DRASTIC indekse Ispod 79 Ljubičasta 80‐99 Tamno plava 100‐119 Plava 120‐139 Tamno zelena 140‐159 Svjetlo zelena 160‐179 Žuta 180‐199 Narandžasta

OCJENA RANJIVOSTI VODNIH TIJELA PODZEMNIH VODA

Na osnovu tabele br.1 i karakteristika vodnih tijela, dodijeljene su numeričke vrijednosti‐rejting od 1 do 10 za svaki pojedinačni faktor. Rezultati 399 su prikazani u tabeli br.3. Na osnovu tabele br.3 i formule za potencijal zagađenja izvršen je proračun DRASTIC indeksa, te su dobivene vrijednosti prikazane u tabeli br.4.

Tabela 3. Ocjena vodnih tijela za DRASTIC metod

Tabela 4. Vrijednosti DRASTIC indeksa

Na osnovu dobivenih vrijednosti DRASTIC indeksa za vodna tijela podzemnih voda Havdine, Jelah i Kraševo sačinjena je karta ranjivosti podzemnih voda (slika 4).

Slika 4. Karta ranjivosti vodnih tijela podzemnih voda Havdine, Jelah i Kraševo po DRASTIC metodi

400

ZAKLJUČAK

Na osnovu DRASTIC metode, koja je primjenjena na vodna tijela podzemnih voda Havdine, Jelah i Kraševo, izvršena je determinacija ranjivosti istih, te su utvrđene vrijednosti za vodno tijelo Havdine‐157, Jelah‐167 i Kraševo‐195. Uvidom u tabelu br.2 i granične vrijednosti DRASTIC indeksa, možemo zaključiti da se radi o vodnim tijelima podzemnih voda sa visokom do ekstremnom ranjivošću. Razlog tome je relativno plitko zalijeganje vodozahvatnih objekata (do 12 metara za Havdine), u kojima je u uzorcima vode bila je prisutna povećana koncentracija nitrina u vodi za piće, odnosno, prisustvo mineralnih ulja i derivata nafte, što je potvrđeno i Elaboratom (JKP „Vis“ Doboj–Jug), što govori o slaboj zaštitnoj funkciji krovinskih formacija i infiltracije naftnih derivata iz obližnje benzinske stanice u aqvifer. Voda iz vodnog tijela Jelah sa bakteriološkog stanovišta nije ispravna (prisustvo kolibakterija i fekalnih kolibakterija), te se vrši hlorisanje gasnim hlorom u hlornoj stanici. Problem predstavlja rijeka Usora, koja je u komunikaciji sa vodnim tijelom Jelah, koja je svrstana u II klasu vodotoka (prema stepenu čistoće) te vodi otpadne vode iz uzvodnih naselja. Kvalitet rijeke na uzvodnoj automatskoj vodomjernoj stanici Kaloševići, iskače iz II kategorije, te bi u narednom periodu bilo neophodno instalirati automatsku stanicu koja bi pratila više parametara u kontiniutetu, te signalizirala svako narušavanje kvaliteta rijeke.

LITERATURA

1. ALLER, L., BENNETT, T., LEHR, J.H., PETTY, R.J. (1985): DRASTIC: A Standardized System for Evaluating Groundwater Pollution Using Hydrogeologic Settings. ‐ US EPA/Robert S. Kerr Environmental Research Laboratory, EPA/600/2‐85/018, 163 p.; Ada (Oklahoma). 2. Aller, L., Bennett, T., Lehr, J.H., Petty, R.J., and Hackett, G. DRASTIC: A Standardized System for Evaluating Ground Water Pollution Potential Using Hydrogeologic Settings. U.S. Environmental Protection Agency, 1987. 3. Dr. Armin Margane (BGR), TECHNICAL COOPERATION PROJECT NO.: 1996.2189.7, Management, Protection and Sustainable Use of Groundwater and Soil Resources in the Arab Region Volume 4, Guideline for Groundwater Vulnerability Mapping and Risk Assessment for the Susceptibility of Groundwater Resources to Contamination, 2003, Damascus. 4. FOSTER, S. S. D. (1987): Fundamental Concepts in Aquifer Vulnerability, Pollution Risk and Protection Strategy. – In: VAN DUIJEVENBODEN, W. & VAN WAEGENINGH, H. G. [eds.]: Vulnerability of Soil and Groundwater to Pollutants, TNO Committee on Hydrogeological Research, Proceedingsand Information, 38: 69‐86; The Hague. 5. Pašić‐Škripić D.; Žigić I.; Srkalović D. (2009.): Ranjivost podzemnih voda područja sjeveroistočne Bosne, Zbornik sa 38. Konferencije o korištenju i zaštiti voda, «Voda 2009.» Zlatibor. 401

6. Projekat zaštite izvorišta « Havdine», općina Doboj‐Jug, DD Projekt Sarajevo. maj 2007. godine, 7. Projekt Sarajevo,(2006): Projekt zaštite izvorišta «Jelah» općina Tešanj. FSD Agencija za vodno područje rijeke Save, Sarajevo. 8. Projekt Sarajevo,(2007.): Projekat zaštite izvorišta «Havdine» općina Doboj‐Jug. FSD Agencija za vodno područje rijeke Save, Sarajevo. 9. Srkalović, D. (2011.). Vulnerability of groundwater bodies in southeastern Bosnia.

402

Dr. sc. Salkan UŽIČANIN Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli

PRIVREDA DOBOJA I OKOLINE OD 1918. DO 1941. GODINE

Apstrakt: U radu se istražuje privreda Doboja i okoline u periodu od 1918. do 1941. godine. Na početku rada dat je osvrt na novouspostavljeno državno privredno i političko okruženje u kojem je funkcionirala privreda ovoga kraja. Analizom privrede utvrđeno je da se njena struktura u promatranom periodu nije bitnije izmijenila, s obzirom da se i dalje uglavnom zasnivala na poljoprivredi, te manjim dijelom na sitnoj industriji, zanatstvu, trgovini, stočarstvu i voćarstvu. Glavni uzroci tome bili su nerazvijena industrija, zaostala poljoprivredna proizvodnja, skup i nedovoljan transport, visoka poreska opterećenja, nedostatak finansijskog kapitala i odsustvo smišljene državne privredne politike.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Kraljevina Jugoslavija, vrbaska banovina, Doboj, okolina, privreda, poljoprivreda, zanatstvo, stočarstvo, voćarstvo, trgovina, industrija.

Uvod

Područje Doboja smješteno je u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine i od starina ima važan geostrateški položaj, jer omogućava ulaz u južnu Bosnu, a istočno u dolinu Spreče. Jugoistočno od Doboja uzdiže se planina Ozren, a sjeveroistočno Trebava. Sam grad smješten je na plodnom ravničarskom dijelu lijeve obale rijeke Bosne na ušću rijeke Spreče, i ima pogodne prirodne uvjete za ukupan privredni razvoj. Glavna privredna grana ovog područja tokom višestoljetne osmanske vladavine (1463–1878) bila je poljoprivreda. Ni dolaskom austrougarske okupacione vlasti, kada je u Bosni i Hercegovini započeo razvoj privrede na novim osnovama, privredne prilike u Doboju nisu značajnije izmjenjene. Doboj tokom austrougarske uprave (1878–1918) nije poput nekih sredina u Bosni i Hercegovini doživio prosperitet i razvoj privrede na novim osnovama. U njegovoj blizini podignuto је samo jedno industrijsko preduzeće (šećerana u Usori) koje nije moglo izmjeniti naslijeđene privredne i društvene odnose. Međutim, i pored toga ne može se osporiti izvjestan napredak tokom austrougarske uprave, koji se ogledao u pojavi novih zanata, otvaranju narodnih osnovnih škola, te izgradnji putne i željezničke mreže.

403

Ulazak u sastav novoformirane jugoslavenske države – novo privredno i političko okruženje

Prvi svjetski rat (1914–1918) iz osnova je izmjenio ekonomski i privredni život u Bosni i Hercegovini. Svojim djejstvom i posljedicima rat je razorio bosanskohercegovačku privredu na način, da su dijelovi industrijskih postrojenja bili porušeni, neki opljačkani i popaljeni, putevi, željeznice, fabrike, stoka itd., na najrasipničkiji način upotrebljavani, a nisu obnavljani. Posljedica toga bila je potpuno odsustvo nekih sredstava za rad ili njihova nesposobnost da poslijeratnu produktivnost rada održe na predratnom nivou.1 Pored materijalnih, Bosna i Hercegovina je tokom rata pretrpjela i ogromne ljudske gubitke.2 Nakon rata 1. 12. 1918. godine Bosna i Hercegovina je ušla u sastav novoformirane jugoslavenske države.3 Do tada se nalazila u ekonomskom okruženju, koje se značajno razlikovalo od novouspostavljenog. Ulazak u novu državnu zajednicu izazvao je promjene, koje su se između ostalog, ogledale i u uobličavanju novog političkog i privrednog područja. Ustavom donijetim 28. 6. 1921. godine nametnuto je centralističko uređenje u državi. Država je iste godine administrativno podijeljena na 33 oblasti.32 Takva administrativna podjela zadržala se skoro do kraja 1929. godine, kada je izvršena nova administrativna podjela države na banovine. Prostor Bosne i Hercegovine je po prvoj podjeli razdijeljen na šest oblasti, a prema drugoj između četiri banovine, od kojih se samo jedna (vrbaska) nalazila u okvirima njenih historijskih granica.4 Nove administrativne jedinice više nisu imale nikakvih međusobnih veza, a bile su direktno potčinjene centralnoj vladi u Beogradu. Doboj se prema prvoj podjeli nalazio u sastavu vrbaske oblasti,

1 „Bosna i Hercegovina u ratu. (Službeni podatci)“, Glas slobode, God. VIII, br. 32, Sarajevo, 24. 4. 1918, 1. 2 Nusret, Šehić, Bosna i Hercegovina 1918–1925. Privredni i politički razvoj, Sarajevo, 1991, 47; Ђорђе, Пејановић, Становништво Босне и Херцеговине, Београд, 1955, 54. 3 Službeni naziv novoformirane države bio je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca sve do proglašenja Vidovdanskog ustava 28. 6. 1921. godine, kada je država dobila novi naziv Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 3. 10. 1929. godine Kraljevina Jugoslavija. U ovom radu koristit će se naziv Kraljevina Jugoslavija za cijeli period koji se obrađuje. 32 Uredbom od 5. 11. 1921. godine centralisti su državu razdijelili na oblasti, pri čemu ni jedna oblast nije smjela imati više od 800.000 stanovnika. Na teritoriji Bosne i Hercegovine nalazile su se bihaćka, mostarska, sarajevska, travnička, tuzlanska i vrbaska oblast. (Arhiv Bosne i Hercegovine Sarajevo (ABHS), Fond Ministarstvo trgovine i industrije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – Odjeljenje za Bosnu i Hercegovinu (FMTI), K–30, br. 723/23. Министарство унутрашњих дела Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца Покрајинском намеснику Сарајево, У. бр. 489, Београд. 5. јануара 1923; „Подела земље на области“, Српска ријеч, Сарајево, 10. 5. 1922, 2; Ferdo, Čulinović, Dokumenti o Jugoslaviji. Historijat od osnutka zajedničke države do danas, Zagreb, 1968, (F. Čulinović, Dokumenti o Jugoslaviji), 231). 4 Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine Jugoslavije na upravna područja koji je objavljen 3. 10. 1929, opća uprava u Jugoslaviji vršena je po banovinama, srezovima i općinama. Tim zakonom država je podijeljena na devet banovina, a Bosna i Hercegovina između četiri banovine (drinske, vrbaske, primorske i zetske). 404 odnosno tešanjskog sreza i imao status sreske ispostave.5 Po drugoj je ušao u sastav vrbaske banovine sa statusom sreza.6 Stvaranjem novih administrativnih cjelina i povlačenjem političkih granica među njima, došlo je do razdvajanja historijski sraslih privrednih cjelina, zbog čega je čitav niz do tada različitih tržišta radne snage i robe morao uz velike teškoće da se pretapa u jedinstvenu jugoslavensku ekonomiju. Uspostavljanjem državnih granica, Bosna i Hercegovina je ostala bez značajnih tržišta za plasman robe, s obzirom da je ranije trgovački gravitirala dvojnoj Monarhiji. I u unutarnjoj trgovini i prometu jugoslavenske države, bile su prisutne brojne teškoće.7 Poseban problem u stvaranju jedinstvenog privrednog organizma predstavljalo je unificiranje privrednog zakonodavstva, jer su u teritorijalnim cjelinama koje su do 1918. godine egzistirale u tri različite države, još uvijek bili prisutni zasebni ekonomski ekskluziviteti. Između ostalog, u Kraljevini Jugoslaviji važilo je šest carinskih zona, četiri različita željeznička sistema, tri bankarska sistema, sedam različitih zakonodavstava, nekoliko važećih poreskih sistema i valuta itd. Međutim, odsustvo smišljene državne privredne politike najbolje se uočava u nedostatku izvjesnih zakona vezanih za najvažnije privredne grane. Tako npr. nije postojao Komentar carinske tarife koji je bio neophodan za sprovođenje jedne sigurne privredne politike. Skoro deset godina trebalo je da željeznički saobraćaj u državi dobije prvu jedinstvenu saobraćajnu tarifu, isto toliko da se izvrši unifikacija poreskog sistema, a trinaest da se dođe do jedinstvenog Zakona o radnjama. Zbog takvog nemara izvožene su sirovine i poluprerađevine u inostranstvo, odakle su ponovo uvožene u prerađenom stanju. Na sličan način izvožena je živa stoka, a uvožene prerađevine njenih otpadaka.8 Centralizacija državne uprave imala je dalekosežne posljedice u privrednom životu zemlje. Koncentracija uprave na jednom mjestu zbog heterogenog zakonodavstva, ekonomije, saobraćaja i drugih privrednih i društvenih različitosti jugoslavenskih zemalja, prouzrokovala je velike teškoće u privrednom funkcioniranju zemlje. Te teškoće znatno su umanjile značaj centralizacije. Stvoren je glomazan državni aparat, koji je gutao ogromna

5 Prema popisu iz 1921. godine u sastav kotarske ispostave Doboj ulazila su naselja Alibegovci, Velika Bukovica, Doboj grad, Ljeskove Vode, Makljenovac katolički, Makljenovac turski, Mala Bukovica, Miljkovac, Pločnik, Potkamen, Prisadi, Putnikovo brdo, Stanovi, Stare Ularice, Čajre i Čifčije. (Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. god., Sarajevo, 1932, 158– 160). 6 U sastavu dobojskog sreza prema popisu iz 1931. bila su mjesta Bukovica, Doboj grad, Tešanj grad i Vojvoda Putnik. (Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, Knjiga I, Prisutno stanovništvo, broj kuća i domaćinstava, Beograd, 1937, 111). 7 Nemogućnost trgovine, poslovanja i transporta sa ranijim poslovnim partnerima i tržištima stvaralo je velike probleme i poslovne gubitke privrednicima u Bosni i Hercegovini. Dešavalo se da ni preduzeća koja su ranije naručila i uplatila repromaterijal i sirovine, zbog navedenih problema nisu bila u mogućnosti da ih dobave. (ABHS, Fond Trgovinska komora Narodne Republike Bosne i Hercegovine (FTOK), K–1. Zapisnik sjednice Poslovnog odbora od 28/II 1919). 8 Драган, Милићевић, „Југословенско питање и југословенска индустрија“, Српски књижевни гласник, Књ. LXI, бр. 8, Београд, 16. децембар 1940, 605–607. 405 budžetska sredstva, izazivajući ogorčenost širih društvenih slojeva prema njemu.9

Saobraćaj, trgovina i bankarstvo

Željeznica je u Bosni i Hercegovini imala veliki značaj na ukupan privredni razvoj, jer je zauzimala dominantno mjesto u saobraćaju. Međutim, željeznički saobraćaj se susretao s brojnim problemima poput nedostatka lokomotiva i vagona (nedovoljan vozni park), nepovezanosti sa ostalim dijelovima države, odnosno nedostatka željezničke infrastrukture, postojanje velikog broja pruga uskog kolosijeka i njihovo uključenje na pruge normalnog kolosijeka (pretovar robe), te visokih cijena transporta.10 Kroz grad Doboj prolazila je glavna željeznička linija od sjevera ka jugu Bosne i Hercegovine, koja je išla od Bosanskog Broda preko Doboja, Sarajeva i Mostara do Metkovića.33 Radilo se o pruzi uskog kolosijeka na kojoj je tранспорт eškoće prilikom transporta stvaralo uključenje na pruge normalnog kolosijeka, tj. pretovar robe u Bosanskom Brodu. Prelaskom sa uzanog na široki kolosijek, dolazilo je do nagomilavanja i kašnjenja u isporuci robe, a također i povećanja troškova transporta.11 Uredbom jugoslavenske vlade od 10. 7. 1936. godine uskotračna pruga Bosanski Brod–Metković je na dionici Sarajevo–Doboj trebala biti zamjenjena prugom normalnog kolosijeka. Na taj način su se trebali djelimično ublažiti njeni nedostaci. Samo na dijelu Doboj–Rudanka saobraćaj se trebao održavati na postojećoj dionici uzane pruge Doboj–Bosanski Brod. Međutim, do početka Drugog svjetskog rata pruga širokog kolosijeka na dionici Sarajevo–Doboj nije izgrađena.12 Okolna mjesta su sa Dobojem bila povezana cestovnim saobraćajem. Međutim, stanje cesta nije odgovaralo ni najnužnijim potrebama privrede.

9 Новак, Поповић; Душан, Мишић, Наша домаћа привреда – фактори – стање – унапређење, Београд, 1929, (dalje: Н. Поповић; Д. Мишић, Наша домаћа привреда), 10–11. 10 ABHS, FTOK, K–4, omot br. 2. Zapisnik XXXIII. Redovne plenarne sjednice Trgovačke i obrtničke komore održane dne 1. aprila 1924. u prostorijama Trgovačke i obrtničke komore. 33 Od nje su se odvajali ogranci Doboj–Simin Han, Usora–Pribinić, Zavidovići–Han Pijesak, Lašva–Jajce, Kakanj–Zgošća, Podlugovi–Vareš, te Semizovac–Ivančići. (Иван, Оровић, „Жељезничке пруге у Босни и Херцеговини“, u: Bosna i Hercegovina kao privredno područje, Sarajevo, 1938, 330–331). 11 Prugama normalnog kolosijeka dovožena je roba do Bosanskog Broda u zatvorenim vagonima, koja se morala pretovarati u zatorene vagone uskog kolosijeka kojih nije bilo u dovoljnoj mjeri. Kapacitet normalnih vagona iznosio je 15 tona, a vagona uskog kolosijeka 10 tona. Teret iz jednog vagona normalnog kolosijeka pretovaran je u dva vagona uskog kolosijeka, što je oskudicu vagona još više povećavalo. Kako bi se otklonile poteškoće oko pretovara robe u Bosanskom Brodu, Ministarstvo saobraćaja Kraljevine Jugoslavije obećavalo je da će stanici Brodu osigurati najmanje 100 otvorenih vagona za pretovar i određeni broj zatvorenih vagona normalnog kolosijeka. Međutim, to obećanje nikada nije ispunjeno, a zastoj u Bosanskom Brodu i dalje je stvarao probleme u transportu robe. (ABHS, FTOK, K–3, omot br. 1. Zapisnik redovite XXXI Plenarne sjednice Trgovačke i obrtničke komore za Bosnu i Hercegovinu držane dne 15. decembra 1922. u dvorani Komore u Sarajevu). 12 Izvještaj o privrednim prilikama i radu komore u godini 1937, Sarajevo, 1938, 218‐220. 406

Mreža kolskih puteva bila je veoma mala i oskudna.13 Putevi koji su tada postojali građeni su znatno prije 1918. godine, kada su saobraćaj i saobraćajna sredstva i način gradnje bili znatno drugačiji. Radilo se uglavnom o uskim makadamskim putevima sa slabom podlogom, a u većini slučajeva to su bili obični kolski putevi na kojima uopće nije bilo posipnog materijala. Posve je razumljivo da takve ceste nisu mogle odgovarati zahtjevima savremenog saobraćaja, niti su mogle izdražati pojačani zaprežni i motorni promet.14 Pojavom sve većeg broja motornih vozila, situacija se iz temelja promijenila. Zbog brzine motornih vozila, velike transportne nosivosti i povećanog saobraćaja – u poređenju sa ranijim saobraćajem – nasipni sloj na putevima pokazao se suviše slabim, a oštre krivine i mala širina puteva ugrožavale su sigurnost putnika i robe. Zbog toga je na mnogim cestama promet u svako godišnje doba bio nemoguć ili skopčan sa velikim neprilikama i opasnostima.15 Od važnijih pravaca kroz Doboj su prolazili državni putevi Banja Luka– Čelinac–Kotor Varoš–Maslovare–Teslić–Doboj (priključak na cestu Sarajevo– Bosanski Brod), te Banja Luka (od raskršća puta Banja Luka–Gradiška)– Klašnica–Prnjavor–Ukrinski Lug–Derventa i Doboj–Tuzla–Zvornik.16 Prevoz robe u Doboju i okolini od 1918. do 1941. godine vršio se uglavnom konjskom ili volovskom zapregom, jer je vrbaska banovina po broju motornih vozila bila na posljednjem mjestu u cijeloj državi. Imala je 1933. godine 161 putnički automobil, 18 teretnih vozila, 22 autobusa i 63 motocikla, dok je npr. grad Zagreb 1930. godine imao 1.065 putničkih automobila.17 Potrošačko tržište, odnosno njegov kapacitet i kupovna moć faktori su koji utječu ne samo na trgovinu nego i privredu uopće. U Doboju, gradu koji je 1931. godine imao 4.881 stanovnika trgovina je imala uglavnom lokalni karakter.18 Prve godine nakon rata (1918–1922) bile su povoljne za razvoj trgovine, jer je rat iscrpio i posljednje zalihe robe, tako da je postojala velika

13 Izvještaj o privrednim prilikama i radu komore u godini 1930, Sarajevo, 1931, (dalje: Izvještaj o privrednim prilikama i radu komore u 1930), 39. 14 Извештај о раду привредне конференције Дринске бановине одржане у свечаној сали краљ. банске управе у Сарајеву дне 24. априла 1930. год., Сарајево, 1930, (dalje: Извештај о раду привредне конференције Дринске бановине 1930), 42. 15 „Биланс 8‐месечног рада Управе Врб. Бановине“, Службени лист Врбаске бановине, Званични орган Краљ. банске управе врбаске бановине, Год. 2, бр. 42, Бања Лука, 11. септембра 1930, 5. 16 ABHS, Fond Građevinska direkcija Sarajevo (FGDS), dok. br. 1234/1925. Gradjevinska sekcija Banja Luka Gradjevinskoj direkciji u Sarajevu, Kategorisanje puteva u B. i H., br. 987, dne 16. marta 1925. 17 Јoso, Lakatoš, Jugoslovenska privreda, Glava VIII, Zagreb, 1933, (dalje: J. Lakatoš, Jugoslovenska privreda VIII), 183. 18 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931, Knjiga I, Prisutno stanovništvo, broj kuća i domaćinstava, Beograd, 1937, 111. U dobojskom srezu u trgovini, saobraćaju i bankarstvu bilo je zaposleno 576 osoba, koje su svojim radom izdržavale 1.324 lica. Dakle, od navedenih zanimanja živjelo je 1.900 lica ili 7,94% od ukupnog broja stanovnika ovog kraja (23.919). (Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931, Knjiga IV, Prisutno stanovništvo po glavnom zanimanju, Sarajevo, 1940, 300–301). 407 potražnja za artiklima svih vrsta. To je dalo impuls za razvoj trgovine, koja je smatrana najboljim sredstvom lahke zarade i naglog bogaćenja. Ovo je naročito bilo izraženo u vrijeme inflacije, kada je vrijednost jugoslavenske monete neprestano padala, pa je roba bila najbolji način ulaganja. Kada su potrebe dobrim dijelom podmirene, valuta stabilizirana, poreski aparat normaliziran, te kada na tržištu dolazi do pada cijena agrarnih proizvoda a time i pada kupovne moći seoskog stanovništva, koje je ujedno bilo i najveći potrošač, dolazi do zastoja u trgovini.19 U Doboju i okolnim selima radilo je više sitnih i srednjih trgovina, te nekoliko veletrgovina.20 Razvoju trgovine pogodovala je željeznička pruga, koja je omogućavala transport otkupljenih poljoprivrednih proizvoda, a također i dopremu industrijske i druge robe namjenjene za prodaju. Glavni trgovački artikli bili su poljoprivredni i zanatski proizvodi, drvo, proizvodi domaće radinosti, te industrijska robe koja je uvožena iz susjedstva. Seosko stanovništvo je prodaju viškova poljoprivrednih proizvoda i stoke uglavnom obavljalo na pijaci u Doboju. Pazarni dani bili su ponedjeljkom za stoku i poljoprivredne proizvode, dok je petak bio rezrevisan samo za trgovinu životnim namjernicama.21 Na dobojsku pijacu donosili su seljaci lončariju iz Uljarica i Leskove (srez tešanjski), kamen za žrvnjeve iz sela Miljanovaca i Krnjine, bijelu zemlju iz Krtole kod Puračića, kojom je seosko stanovništvo mazalo zidove radi zaštite od stjenica. Najveće količine oraha dolazile su iz Maglaja i Žepča, a suhe jabuke (divljake i pitome) iz Maglaja, Gračanice i Zvornika. Iz Maglaja, Tešnja i Gračanice dovožene su i suhe kruške (bitva i visuljak), koje su korištene za pečenje rakije. Jabukov pekmez dovožen je iz Gračanice i Tešnja, gdje je svaka bošnjačka (muslimanska) kuća pekla godišnje do 300 kg pekmeza.22 Sveže jabuke i kruške dolazile su iz okoline Tešnja i Gračanice i to đulabije, žuja slatka, kanjiške, kolačare, kisele rumlje, srčike, sanabije, te jeribasme–vodenjaci. Pored navedenog, na pijaci je prodavano mlijeko, sir, jaja i maslac, a za novac dobijen od prodaje seljaci su plaćali porez, kupovali gas, kafu, so, šećer i druge potrepštine. Izložba i prodaja

19 ABHS, FTOK, K–11, omot br. 9. Privredne prilike u Bosni i Hercegovini. 20 Trgovačke radnje u Doboju držali su Albahari Mirta, Baruch R., Mulalić Ahmet, Braća Pesach, Popović Todor, Vojković Đuro (apoteka), Jelić Čedomir (knjižara), Flekser Georg, Jelić Čedo (trgovina galanterijske robe), Milošević Đoko, Mujaković Ahmed, Mulalić Ahmet, Mutić Hasan, Jelić Čedomir, Mučibabić Ignjat, Popović Todor, Flekser Georg, Hadžimujagić Mustafa, Džinić Ramo, Đurić Petar (trgovina metala), Marinković Kosta (trgovina metala). Prodaju šivaćih mašina vršilo je Društvo za prodaju Singer šivaćih mašina Bourne & Co. Trgovine uglja držali su Dakić Bogdan i Dojčin Petrović. Trgovine vinom Piplica Marko i Skurić Luka. Trgovine poljoprivrednih proizvoda držali su Braća Kondić, Ibrahim Mujičić, Mulalić Ahmed i Petrović i drug. Veletrgovine drvetom imali su Filetin i drugovi (Dubrava), Braća Kondić, Stevanović i drugovi (Pobeda), Pero Kondić, Srpsko industrijsko a. d., Vladimir Tucović i drugovi. (Адресар Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца за индустрију, обрт, трговину и пољопривреду, Београд, 1928, (dalje: Адресар за индустрију, обрт, трговину и пољопривреду), 32). 21 „Пазарни дани на територији Врбаске бановине“, Službeni list Vrbaske banovine, Zvanični organ Kralj. banske uprave vrbaske banovine, God. II, br . 7, Banja Luka, 18. 1. 1930, 2. 22 Миливојe, Савић, Наша индустрија, занати, трговина и пољопривреда: њине основице, стање, односи, важност, путеви, прошлост и будућност, VII део, Сарајево, 1929, (dalje: М. Савић, Наша индустрија, занати, трговина и пољопривреда), 310–311. 408 poljoprivrednih, zanatskih, industrijskih i drugih proizvoda vršena je i na sajmovima koji su u Doboju održavani dva puta godišnje i to u periodu 1–3. augusta i 3–5. oktobra.23 Eksportna trgovina Doboja zasnivala se uglavnom na izvozu drva, poljoprivrednih proizvoda, voća i stoke. Tim poslom bavilo se nekoliko veletrgovačkih radnji. Otkupnici i izvoznici poljoprivredne robe bili su Jovan Brujić, braća Pero i Boško Kondić, Ahmed aga Mulalić, Petrović i drug, te Meži i Ibrahim Mujičić. Godišnje se u prosjeku iz Doboja i okoline izvozilo 20 vagona pšenice, 50–100 vagona zobi, 20 vagona kukuruza, oko 15 vagona graha i 5–10 vagona lanenog sjemena. U Hercegovinu i Albaniju izvoženo je oko 500 vagona sijena. Tokom 1924. godine izvezeno je 1.123 goveda, 77 konja i 395 svinja.24 U Italiju i Austriju 1927. godine izvezena su 92 vola, a 1928. godine 116 goveda za Italiju, te 50 junica i jedan junac u Austriju.25 Glavni izvozni voćni artikal iz Doboja bile su suhe šljive, kojih se prosječno godišnje izvozilo 50–300 vagona.26 Osim šljiva izvoženo je 10 vagona oraha, 150 vagona sirovih jabuka, te 50–100 vagova suhih jabuka. Pored voća, izvoženo je i ljekovito bilje i to 1–2 vagona ivnaka, 1–5 vagona lipovog cvata, dva vagona kantarije, te manje količine metvice i orahove ljuske.27 Izvoznici drva bili su „Pobeci“ (Vladimir Tucović), potom „Srpsko industrijsko akcionarsko društvo“ iz Beograda, braća Kondić, Dojčin Petrović, Pero Kondić, Filetin i drug.28 Najviše su izvoženi željeznički hrastovi pragovi, hrastovi telegrafski stubovi, te drva za gorivo i drveni ugalj. Godišnje je u prosjeku iz stanice Usora–Bosanski Brod izvoženo 200.000–300.000 hrastovih pragova i 3.000–4.000 m³ specijalne drvene građe.29 Poseban problem privrednicima u Doboju predstavljalo je pitanje finansijskog kapitala. Privreda Doboja bila je suočena sa stalnim nedostatkom finanijskog kapitala (kredita). Ukoliko se i uspijevalo doći do kredita oni su bili veoma nepovoljni. Najpovoljniju kamatnu stopu od 6% imala je Narodna banka Kraljevine Jugoslavije, dok su privatne banke, naročito u manjim mjestima poput Doboja uzimale kamatu od 15 do 40%. Narodna banka koja je imala ulogu glavne privredne finansijske institucije u državi i najjeftiniji kredit, prilikom dodjele kredita nije vodila računa o interesima bosanskohercegovačkih privrednika. Veoma rijetko im je dodjeljivala jeftine kredite, zbog čega im nije preostajalo drugo nego sredstva posuđivati od privatnih banaka.30 Visoka kamatna stopa koju su bili prisiljeni da plaćaju

23 Адресар за индустрију, обрт, трговину и пољопривреду, 32. 24 М. Савић, Наша индустрија, занати, трговина и пољопривреда, 310. 25 Izvještaj o privrednim prilikama i radu komore u godini 1928, Sarajevo, 1929, 34. 26 „Izvoz šljiva i pekmeza iz Bosne“, Bosanski Lloyd, Glasilo „Trgovačkog udruženja za grad Sarajevo“, God. III, br. 45, Sarajevo, 9. novembra 1921, 2. 27 М. Савић, Наша индустрија, занати, трговина и пољопривреда, 310. 28 Адресар за индустрију, обрт, трговину и пољопривреду, 32; М. Савић, Наша индустрија, занати, трговина и пољопривреда, 310–311. 29 М. Савић, Наша индустрија, занати, трговина и пољопривреда, 310–311. 30 ABHS, FTOK, K–5. Privredni eleborat pročitan na sastnku u „Radikalnom klubu“. 409 privatnim bankama, učinila je da su svi proizvodi bili skupi i nerentabilni. Ustvari, nezamisliva je uspješna proizvodnja u bilo kojoj privrednoj grani, ukoliko je proizvođač prisiljen da plaća 10, 20, 30, 40% pa i više posto na pozajmljeni kapital.31 U Doboju su u promatranom periodu radile dvije banke i to filijala Zemaljske banke iz Sarajeva, koja je bila najveći novčani zavod u Bosni i Hercegovini. Nacionalizirana je 1922. godine sa 60% domaćeg kapitala, a ostatak se nalazio u rukama austrijskih, mađarskih i švajcarskih banaka. Zbog svojih veza sa novčanim zavodima iz inostranstva, bila je oslonac mnogim manjim bankama u Bosni i Hercegovini, čak više i od Narodne banke Kraljevine Jugoslavije, koja nije rado ulazila u poslove sa manjim bankama.32 Dakle, banka je bila ne samo glavni izvor kredita bankama, nego preko njih cjelokupnoj privredi.33 Imala je pravo veleprodaje duhana, kao i suhe šljive.34 Poslovima vezanim za šljivu, bavila se i ranije. Bila je angažirana, odnosno posjedovala je nekoliko etivaža šljiva, između ostalih i jedne u Doboju.35 Pored ove svoju filijalu u Doboju imala je i Kreditna banka d. d. iz Tešnja.36

Poljoprivreda, stočarstvo i voćarstvo

Glavna privredna grana Doboja i njegove okoline u periodu od 1918. do 1941. godine bila je poljoprivreda od koje je živjelo 3/4 stanovništva.37 Potrebno je napomenuti da su u agraru do 1918. godine vladali specifični odnosi. Njihovo rješavanje započelo je pred kraj rata nasilnim putem, a dovršeno nakon ulaska Bosne i Hercegovine u zajedničku državu. Reforma je sa civilizacijskog aspekta bila opravdana socijalna mjera, ali je dovela do usitnjavanja zemljišnog posjeda i

31 Милутин, Стакић, „Висока каматна стопа и проблеми скупоће. Поводом конференције у Народној банци за смањење скупоће“, Српски књижевни гласник, Књ. XX, бр. 1, Београд, 1. јануар 1927, 386–387. 32 ABHS, FTOK, K–3, omot br. 4. Informacije o nekim novčanim zavodima, br. 1396, Sarajevo, 28. IV 1923. 33 ABHS, FMTI, K–63, dok. br. Zapisnik sjednice ravnateljskog i nadzornog odbora dioničkog društva za industriju željeza Zenica, Sarajevo, 28. februara 1922. 34 ABHS, FMTI, K–91, dok. br. 3196/26. Dvadeset i peta redovna glavna skupština Zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, držana 31. maja 1924. 35 „Земаљска банка за Босну и Херцеговину – Сарајево“, Анализа биланса, додатак „Народном благостању“, Год. II, бр. 22, Београд, 31. мај 1930, 99; Адресар за индустрију, обрт, трговину и пољопривреду, 32. 36 Адресар за индустрију, обрт, трговину и пољопривреду, 32. 37 Prema popisu iz 1931. godine u dobojskom srezu poljoprivredom i šumarstvom kao osnovnim zanimanjem bavilo se 7.276 lica. Od toga je bilo 2.822 vlasnika i zakupaca zemlje kojima je pomoć u obradi zemljišta pružalo 4.037 njihovih članova obitelji, te 417 radnika, šegrta i sluga. Svojim radom oni su izdržavali još 10.300 lica. Ako se uzme u obzir da je dobojski srez tada imao ukupno 23.919 stanovnika, onda je 73,48% lica živjelo od navedenih zanimanja. (Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, Knjiga IV, Prisutno stanovništvo po glavnom zanimanju, Sarajevo, 1940, 300–301). 410 do relativne prenaseljnosti obradive zemlje. To je naročito bilo izraženo u plodnim dijelovima riječnih dolina Bosne i Drine, kao i nizija duž rijeke Save.34 Prirodni prirast stanovništva od 1918. do 1941. godine, koji je realno trebao da omogući ubrzaniji napredak, u stvarnosti je pogoršao stanje u agraru, jer se odnos između broja obrađivača i obradivog zemljišta dodatno pogoršao i doveo do daljeg usitnjavanja zemljišnog posjeda. Najviše zemljoradnika Doboja i okoline posjedovali su sitne zemljišne posjede 2–5 hektara, a rijetki su bili oni koji su imali 10 i više hektara zemljišta. Zbog toga je većina njih bila prisiljena da se bavi i dopunskim zanimanjem, tj. da sezonskim radom u šumi, komenolomima, građevini, industriji osigurava dodatna sredstva za život. Iako je poljoprivreda bila glavno zanimanje za većinu stanovništva, ona je u periodu od 1918. do 1941. godine ostala na primitivnom nivou, jer je primjena agrotehničkih sredstava bila još uvijek rijetka.38 Prevladavao je mješoviti tip poljoprivrednih dobara, koja su prvenstveno nastojala da proizvedu hranu za potrebe porodice, a mali broj je uspijevao osigurati višak proizvoda za pijace. U obradi zemlje još uvijek je korištena drvena ralica. Vrbaska oblast je 1925. godine posjedovala 4.291 ralicu, 25.624 pluga, 27.721 drljaču, 892 valjka, 1.088 sijača i 1.382 prašača. Ako se uzme u obzir da je njena ukupna površina iznosila 20.558 km², onda je na 100 ha zemlje dolazilo oko 12 plugova, dvije ralice, 0,5 sijača, 5,5 mašina za žetvu i vršidbu, a na 100 plugova 17 ralica. Iako je vrabska oblast uz tuzlansku imala najbolje stanje agrotehničkih sredstava u Bosni i Hercegovini, ipak, cjelokupno stanje tehnike bilo je poražavajuće, jer su u Sloveniji npr. već tada ralice bile izbačene iz upotrebe, a na 100 ha zemlje dolazilo je 55 sprava za žetvu i vršidbu, što je bilo 10 puta više od vrbske oblasti.39

34 Mijo, Mirković, Seljaci u kapitalizmu, Zagreb, 1952, 131. Veličina gazdinstava u Bosni i Hercegovini po kategorijama 1931. godine bila je sljedeća: ispod 2 ha 115.235 domaćinstava ili 30,99% od 2 – 5 ha 116.517 ‐//‐ ili 31,30% od 5 – 10 ha 88.266 ‐//‐ ili 23,74% od 10 – 20 ha 39.396 ‐//‐ ili 10,70% od 20 – 50 ha 11.077 ‐//‐ ili 2,97% od 50 – 100 ha 927 ‐//‐ ili 0,25% preko 100 ha 178 ‐//‐ ili 0,05% 38 „Положај тежака у Босни данас [1929, op. a.] је углавном још тежи него у осталим крајевима у држави. Успјеси тежачког рада у Босни заостају знатно за успјесима у напреднијим крајевима. Тако жетвени принос у Босни редовно износи на хектар 5–6 метр. центи. То је из разлога пошто земљорадник обрађује земљу на врло примитиван начин а то чини за то, јер је великим делом неук“. (ABHS, FTOK, K–11, omot br. 11. Привредне прилике у Босни и Херцеговини). „Iza oslobogjenja nije posvećivana dovoljna pažnja vaspitavanju težaka da na moderan način obragjue zemlju. To je svakako jedan od razloga da zemlja u Bosni ni iz daleka ne nosi onoliko koliko bi mogla“. (ABHS, FTOK, K–8, omot br. 10. Privredne prilike u Bosni). 39 Joso, Lakatoš, Privredni almanah jugoslovenskog Lloyda, Glava II, Zagreb, 1929, (dalje: J. Lakatoš, Privredni almanah II), 2. 411

Poslije rata bila je velika potreba za poljoprivrednim oruđem, ali poljoprivrednik nije imao mogućnosti za tehničkim usavršavanjem.40 Ipak, tokom vremena postepeno su uvođena savršenija sredstva (fabrički plugovi) i oblici rada u poljoprivredi.41 Međutim, dok se obrađena površina povećavala u odnosu na stanje prije rata, predratni žetveni prinos dugo nije ostvaren.42 To je bilo posljedica zapuštenosti zemlje za vrijeme rata, i smanjenja stočnog fonda, usljed čega se zemlja manje đubrila.43 Upotreba umjetnog gnojiva u poljoprivrednoj proizvodnji bila je niska, tako da se na jedan hektar obradive površine trošilo samo 3,5 kg gnojiva, dok se npr. u Italiji trošilo 144, a u Danskoj 210 kg.44 Prema nekim mišljenjima veliki utjecaj na pad agrarne proizvodnje imala je i agrarna reforma, koja je “настала из политичких мотива“, i “имала [...] нарочито у аграрно напреднијим крајевима државе великих економских последица [...]. Нарочито [...] је аграрна реформа смањила нашу аграрну продукцију, која је код нас прва и најважнија грана продукције. Тиме је, наравно, аграрна реформа лоше утицала на наш трговински биланс“.45 Dobojski poljoprivrednici su od agrikultura najviše uzgajali kukuruz, koji je bio osnovni prehrambeni proizvod, zbog čega je svaki zemljoradnik nastojao da i u najtežim uvjetima proizvede bar nešto žita.46 Uz kukuruz uzgajana je pšenica, zob i ječam. Pored žitarica proizvodio se grah, krompir, kupus, te crni i bijeli luk. Prihod žitarica u rodnijim godinama dostizao je i za izvoz.47 Od

40 Arhiv Jugoslavije Beograd (AJB),Zbirka Dorbivoje Stošić (81), fascikla 1, jedinica opisa 3. Наша пољопривреда и нова Аграрна банка. 41 Jovo, Popović, „Poljoprivredna proizvodnja“, u: Bosna i Hercegovina kao privredno područje, Sarajevo, 1938, 18–19. 42 Izveštaj Privremene radničke komore za Bosnu i Hercegovinu za godine 1923. i 1924, Sarajevo, 1925, (dalje: Izvještaj Privremene radničke komore za 1923. i 1924), 5; Izvještaj o privrednim prilikama i radu komore u 1926, 12; Izvještaj o privrednim prilikama i radu komore u 1928, 24; J. Lakatoš, Privredni almanah II, 5, 7; Драгиша, Лапчевић, Из босанске привреде, Сарајево, 1926, (dalje: Д. Лапчевић, Из босанске привреде), 38. 43 Izveštaj Privremene radničke komore za 1923. i 1924, 6. 44 Vladimir, Figenwald, Položaj seljaštva u staroj Jugoslaviji, Zagreb, 1952, (dalje: V. Figenwald, Položaj seljaštva u staroj Jugoslaviji), 28; O tome također vidi u: Bogdan, Stojsavljević, Seljaštvo Jugoslavije (1918–1941), Zagreb, 1952; Isti, Prodiranje kapitalizma u selo (1919–1929), Zagreb, 1965; Nikola, Vučo, Agrarna kriza u Jugoslaviji 1930–1934, Beograd, 1968. 45 Никола, Костренчић, „Наши привредни проблеми“, Nova Evropa, Књ. VIII, Zagreb, 1923, 313. 46 Osnovni prehrambeni proizvod bio je kukuruz od kojeg je pravljen hljeb, pura i kukurzna kaša. Seosko stanovništvo uglavnom se hranilo hljebom od kukuruza i samo u iznimnim prilikama, tj. u vrijeme svečanosti (vjerski praznici) hljebom od pšenice i raži. Imućnije stanovništvo trošilo je podjednako kukuruz i ostale vrste žitarica, a mali broj se hranio isključivo pšeničnim brašnom. (Kemal, Hrelja, Kako je živio narod: Bosna i Hercegovina 1918–1941, Sarajevo, 1994, 217). Potrošnja pšeničnog i kukuruznog hljeba na selu kretala se u omjeru 2:6. (Bogdan, Stojsavljević, Seljaštvo Jugoslavije (1918–1941), Zagreb, 1952, 89–90). 47 AJB, Zbirka Vojislav Jovanović Marambo (335), fascikla 19, jedinica opisa 2, 16, 17. Pogled na privredno stanje u Bosni i Hercegovini. 412 industrijskog bilja proizvodile su se u manjim količinima šećerna i uljana repica.48 Poresko opterećenje utjecalo je na kupovnu moć seljaštva, a samim tim i ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju. Zemljarina je bila osnovno poresko opterećenje poljoprivrede, odnosno neposredni porez koji je plaćalo seosko stanovništvo.49 Vremenom je ovaj porez država povećavala i time umanjivala dobit od poljoprivrede. Pored ovoga seosko stanovništvo je naročito bilo opterećeno sve većim teretom samoupravnih prireza, koje su samoupravna tijela radi osiguranja svojih prihoda razrezivala na državne neposredne poreze.50 Nerentabilnost poljoprivredne proizvodnje i veliki poreski nameti vremenom su prouzročili teško ekonomsko stanje dobojskih zemljoradnika.51 Cijena poljoprivrednih proizvoda i stoke su stalno padale, a ujedno i kupovna moć seljaštva.52 To je dovelo do krize koja se lagano zaoštravala, a od 1930. prelazi u duboku ekonomsku krizu koja je uzdrmala cijeli svijet. Kriza je trajala sve do 1935. godine uz stalan pad cijena poljoprivrednih i industrijskih proizvoda. Ipak, pad cijena poljoprivredne robe bio je znatno veći u odnosu na industrijsku. Cijene poljoprivrednih proizvoda pale su tokom krize za 57%, a industrijskih za oko 31%, što je bio veliki disparitet.53 Do kratkotrajnog privrednog oživljavanja dolazi nakon 1937. godine, ali je ono zaustavljeno izbijanjem Drugog svjetskog rata. Usljed krize cijene namirnica kojima se seljak snabdijevao u varošima ostale su nepromijenjene, kao i porezi i druge državne dažbine.54 Poremećeni odnos između zarade koju je seljak ostvarivao od svoje proizvodnje i troška koji je imao u svom snabdijevanju i održavanju, stvorio je deficit u njegovom godišnjem finansiranju. Jedan veliki broj poljoprivrednika zadužio se kako bi poravnao nastali deficit, dok su drugi smanjivali svoje potrebe.55 Suočeni sa stalnom nestašicom novčanih sredstava potrebnih za nabavku mehanizacije, alata, sjemena i dr., seljacima nije preostajalo druge nego zaduživati se u robi ili u novcu.

48 ABHS, FTOK, K–11, omot br. 9, Privredne prilike u Bosni i Hercegovini. 49 „Položaj seljaštva u Jugoslaviji“, Klasna borba, God. II, br. 3, mart 1927, 112–113. U Bosni i Hercegovini su postojale tri vrste zemljarine: desetinski paušal, porez na vrijednost zemljišta i porez na šumsko zemljište. Душан, Летица, Законски систем непосредних пореза, Сарајево, 1921, (Д. Летица, Законски систем непосредних пореза), 110–112. 50 Nikola, Vučo, Agrarna kriza u Jugoslaviji 1930–1934, Beograd, 1968, (dalje: N. Vučo, Agrarna kriza u Jugoslaviji 1930–1934), 105. 51 „Bilans privredne 1927“, Преглед, Год. II, бр. 45, Сарајево, 10. јануар 1928, 5. 52 „Rezolucija o privrednom i političkom položaju Jugoslavije i o zadacima K. P. J.“, Klasna borba, God. III, br. 9, oktobar 1928, 66. 53 Bogdan, Stojsavljević, Seljaštvo Jugoslavije (1918–1941), Zagreb, 1952, 86; N. Vučo, Agrarna kriza u Jugoslaviji 1930–1934, 152–154. 54 AJB, Zbirka Jovan Jovanović Pižon (80), fascikla 65, jedinica opisa 120. 55 „Пољопривредна криза“, Привредни преглед, Год. IV, бр. 10, Београд, 7. марта 1926, 3. 413

Disparitet cijena između poljoprivredne i industrijske robe smanjivao je kupovnu moć seoskog stanovništva i ubrzavao proces pauperizacije.56 Seosko stanovništvo često je isticalo, da je prije Prvog svjetskog rata jedan plug vrijedio dva tovara pšenice, a 1926. godine četiri i po tovara. Dva i po hvata drveta za gorivo koštali su 1913. 42,50 kruna, dok je ista količina drva koštala 1925. godine 1.500 dinara. Potkivanje konja 1913. koštalo je 19 kruna, a 1925. godine 580 dinara. Godine 1913. jedna zaprežna kola koštala su oko 200 dinara, tj. 909 kg pšenice, a 1925. godine 4.700 dinara ili 1.950 kg pšenice. Za par obuće 1913. bilo je potrebno izdvojiti 12 kruna, odnosno 50 kg pšenice, a 1925. godine 350 dinara ili 145 kg pšenice.57 Derutnom stanju seoske privrede dakle, glavni uzroci bili su odusustvo zemljoradničkog kredita koji je nadomještavao zelenaški kredit (kamatna stopa do 30% na kratkoročne mjenice), nedostatak inventara, preveliki porezi i nameti (što je dodatno pogoršavalo primitivni stepen poljoprivrede) i sistematsko spekulativno obaranje cijena poljoprivrednim artiklima.58 Pošto država nije vodila puno računa o poljoprivredi,59 saljaci su bili prisiljeni iznalaziti rješenja da se zaštite od propadanja, a našli su ga u osnivanju zemljoradničkih zadruga. Prva zemljoradnička zadruga u Doboju osnovana je 1922. godine, koja je svojim članovima nabavljala poljoprivredne mašine i opremu na kredit. Zemljoradničke zadruge radile su na osavremenjavanju poljoprivredne proizvodnje uvođenjem novih sorti sjemena, boljih pasmina stoke i nabavkom savremenijih mašina za obradu zemlje. Vremenom se broj zadruga povećavao, a pored zemljoradničkih osnivane su zanatlijske, kreditne i nabavno–prodajne zadruge.35 Za razvoj stočarstva u Doboju i okolini postojali su svi preduvjeti. Stanovnici su držali brojnu sitnu i krupnu stoku, od koje su imali višestruke koristi. Između ostalog, stoka je upotrebljavana pri obradi zemlje, prevozu i ishrani. Kvalitet stoke bio je slab, zbog oskudice ishrane preko zime i nedostatka staja. Stočna hrana uglavnom se osiguravala s domaćih prirodnih livada, koje su davale sijeno dobrog kvaliteta.60 Izvoz stoke išao je uglavnom u zemlje okruženja, ali i šire. Konji su najviše izvoženi u Italiju, a goveda u Italiju i Austriju.

56 ABHS, FTOK, K–11, omot br. 9. Привредне прилике у Босни и Херцеговини; „Inflacija i deflacija“, Jugoslovenski Lloyd, God. XXVI, br. 74, Zagreb, 31. marta 1934, 5; Љубомир, C., Дуканц, Индекси коњунктурног развоја Југославије 1919–1941, Београд, 1946, 7–8, 12. 57 „Položaj seljaštva u Jugoslaviji“, Klasna borba, God. II, br. 3, mart 1927, 114–115. 58 Arhiv Tuzlanskog kantona Tuzla (ATKT), Zbirka Radnički pokret i narodnooslobodilačka borba u sjeveroistočnoj Bosni (1920−1945) (ZRP), K–45, jed. opisa 49. 59 Poljoprivreda je u nacionalnom dohotku Kraljevine Jugoslavije imala najvećeg udjela. Međutim, i pored toga država je na unaprijeđenje poljoprivrede trošila svega 1% državnog budžeta, a 20% za vojne potrebe. („Rezolucija o privrednom i političkom položaju Jugoslavije i o zadacima K. P. J.“, Klasna borba, God. III, br. 9, oktobar 1928, 66). 35 Nikola, Ilijić, Razvitak zadrugarstva u Bosni i Hercegovini od 1900. do 1941. godine, Građa, Knj. XIII, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Odjeljenje Privredno‐tehničkih nauka, knj. 3, Sarajevo, 1964, 115, 235–249. 60 ABHS, FTOK, K–11, omot br. 9. Privredne prilike u Bosni i Hercegovini. 414

Pored poljoprivrede, stočarstva i voćarstvo je igralo zapažanu ulogu u privrednom životu Doboja, jer je u rodnim godinama stanovništvu donosilo znatan prihod. Dovoljno je navesti podatak da je iz vrbaske banovine 1933. godine eksportovano 57.646,48 mtc svježeg i suhog voća svih vrsta, od čega je na Doboj otpadalo 28.961,34 mtc ili 50,24% cjelokupnog izvoza.61 Ipak, najveći značaj imala je šljiva, koja se iskorištavala na četiri načina i to izvozom u sirovom stanju, sušenjem, kuhanjem pekmeza i pečenjem rakije. Najzastupljenija vrsta šljive bila je mađarica (nazvana po zemlji porijekla – Mađarskoj), koja je u XV. stoljeću prenijeta u Bosnu iz Požege, zbog čega je u narodu poznatija kao požegača.62 Po svojoj kvaliteti bila je poznata širom svijeta. Iako je uzgoj šljive bio intenzivan, ipak, neposredni proizvođači imali su najmanje koristi. Najveći dio zarade na izvozu sirove i suhe šljive, proizvodnji šljivovice i pekmeza ostvarivali su trgovci i nakupci.63 Svježa šljiva prije rata izvozila se u susjedne zemlje, a tek od 1920. godine i u druge dijelove Evrope, od kada je izvoz značajno povećan.64 Cijene šljive bile su gotovo iste u svim šljivarskim mjestima. Suha šljiva prodavala se za 2,5 do šest dinara, a sirova od 0,4 do 1,2 dinar.65 Prosječne cijene suhe šljive 1927. godine kretale su u rasponu od 2,5 do, 4,5 dinara.66 Pored šljive uzgajane su jabuke, orasi, kruške, trešnje i drugo voće.

Industrija i zanatstvo

Sitni zemljišni posjed za koji se vezao veliki broj stanovnika u Doboju nije mogao osigurati egzistenciju cijele porodice, jer je bio tehnički i stručno zaostao. Poljoprivredna proizvodnja nije mogla dosegnuti njihove potrošačke potrebe. Sve što je seljak mogao da proda bilo je jeftino, a sve što je trebao da kupi bilo je skupo. Seoska porodica nastojala je da sama podmiruje svoje potrebe, proizvodeći većinu predmeta za vlastitu potrošnju, osiguravajući na taj

61 Извоз шљиве и осталог воћа са подручја Врбаске бановине у 1932“, Врбаске новине, Год. V, бр. 92, Бања Лука, 31. марта 1933, 2. 62 „Šta treba znati pa da od šljivarstva imamo više koristi“, Врбаске новине, Год. V, бр. 76, Бања Лука, 9. фебруар 1933, 3. 63 „Šta treba znati pa da od šljivarstva imamo više koristi“, Врбаске новине, Год. V, бр. 80, Бања Лука, 23. фебруар 1933, 6; ABHS, FTOK, K–11, omot br. 2. Zapisnik XVLII redovne plenarne sjednice od 11. i 12. IV 1929. god 64 ABHS, FTOK, K–11, omot br. 2. Zapisnik XVLII redovne plenarne sjednice od 11. i 12. IV 1929. god. Prvih godina nakon rata izvoz šljive i njenih prerađevina bio je gotovo prestao. Međutim, uspostavljenjem trgovinskih veza sa evropskim zemljama, izvoz se do 1925. godine značajno popravio. Ipak, bio je ograničen samo na izvoz sirovine, dok je izvoz pekmeza i marmelade bio ograničen, jer su se ranija izvozna područja ogradila prohibitivnim carinama zaštićujući na taj način svoju industriju. (Извештај о привредним приликама и раду коморе у 1925, Сарајево, 1926, 59). 65 „Izvoz šljiva i pekmeza iz Bosne“, Bosanski Lloyd, Glasilo „Trgovačkog udruženja za grad Sarajevo“, God. III, br. 45, Sarajevo, 9. novembra 1921, 2; „Извоз шљиве и осталог воћа са подручја Врбаске бановине у 1932“, Врбаске новине, Год. V, бр. 92, Бања Лука, 31. марта 1933, 1. 66 Izvještaj o privrednim prilikama i radu komore u godini 1927, Sarajevo, 1928, 108. 415 način egzistenciju, više u razmjeni s prirodom nego u saobraćaju sa društvom. Međutim, za plaćanje hipoteke i poreza, nabavku soli, kahve, šećera trebao im je gotov novac, koji su osiguravali prodajom i onako malog žetvenog prinosa i malog broja stoke. Ali i ta mala količina koju su izdvajali prodavana je u bescjenje.67 Jedini izlaz iz te situacije pružala je industrija, koja je seljaku stavljala u izgled zaradu u gotovom novcu, za kojim je seoska porodica osjećala veliku potrebu, i koji im je omogućavao da uz prinos sa svog imanja prežive.68 Međutim, nedovoljno razvijena industrija mogla je primiti samo manji dio suvišnog seoskog stanovništva.36 Ta apsorpcija u vrijeme poratne konjunkture bila je nešto veća, ali od 1930. godine kada se javlja zastoj i opadanje industrijske proizvodnje, zaposlenje je bilo sve teže. Na području Doboja i okoline nije bilo nalazišta uglja, metala i soli, pogodnih za eksploataciju, zbog čega je, kao i veliki broj drugih bosanskohercegovačkih gradova, tokom austrougarske uprave ostao bez industrijskih kapaciteta.69 Ni u Kraljevini Jugoslaviji njegov industrijski razvoj nije značajnije unaprijeđen. Zasnivao se uglavnom na bazi drva, kamena, voća i povrća, odnosno onih sirovina kojima je ovo područje raspolagalo. Iako je industrija u Doboju bila slabo razvijena, imala je veliki značaj za cijelu okolinu, jer je omogućavala zaposlenje i zaradu stotinama porodica ovog siromašnog kraja. Naime, u industriji i zanatstvu dobojskog sreza bilo je zaposleno 1.011 osoba, koje su izdržavale 1.499 članova svojih obitelji. Ukupno je od industrije i zanatstva živjelo 2.510 osoba ili 10,49% stanovnika dobojskog sreza.70 Radi intenzivnije obrade tla i orijentaciji zemljoradnika na uzgoj šećerne repe u Doboju i njegovoj okolini, austrougarska okupaciona vlast je 1892. godine podigla tvornicu šećera u Usori. Šećerana je za vrijeme Prvog svjetskog rata bila pretvorena u vojnu bolnicu usljed čega je pretrpjela ogromnu štetu.71 Nakon rata stavljena je pod državni nadzor, a nacionalizirana je 16. 5. 1922.

67 Vladeta, Bilbija, „Seljaci na radnoj pijaci“, Snaga, Socijalistički časopis, God. VIII, br. 12, Sarajevo, 1935, (dalje: V. Bilbija, Seljaci na radnoj pijaci), 340. 68 Treći kongres radničkih komora održan 24. i 25. novembra 1926. u Beogradu, Beograd, 1927, 20; Izvještaj o privrednim prilikama i radu komore u godini 1926, Sarajevo, 1927, (dalje: Izvještaj o privrednim prilikama i radu komore u 1926), 38. 36 ABHS, FTOK, K–8, omot br. 10. Privredne prilike u Bosni. 69 Industrijski razvoj u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske uprave zasnivao se uglavnom na razvoju ekstraktivne industrije. Opširnije o tome vidi u: ABHS, FTOK, K–1, omot br. 1. Привредна политика Аустро–Угарске монархије у Босни и Херцеговини; Kemal, Hrelja, Industrija Bosne i Hercegovine do kraja Prvog svjetskog rata, Beograd, 1961; Sugar, F., Peter, Industrialization of Bosnia–Hercegovina 1878–1918, Seatlle, 1963; Milorad, Ekmečić, „Malo preduzeće u uslovima industrijalizacije u jugoslovenskim zemljama od kraja XVIII vijeka do 1941“, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, God. XXVIII–XXX, 1977–1979, Sarajevo, 1979, 107–124. 70 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, Knj. IV, Prisutno stanovništvo po glavnom zanimanju, Sarajevo, 1940, 300–301. 71 ABHS, FMTI, K–74, dok. br. 1655/25. Dioničko društvo za preradjivanje i vrijedniju upotrebu poljoprivrednih proizvoda u Sarajevu Ministarstvu poljoprivrede i voda Beograd, Usora, 22. marta 1921. 416 godine.72 Godišnji kapacitet tvornice u Usori iznosio je oko 400 vagona šećera. Dnevno je mogla preraditi 70 vagona šećerne repe. Imala je pogon od 978 KS i stalno zapošljavala 150 radnika, dok je u vrijeme kampanje (dva mjeseca) zaposlenje nalazilo i do 600 radnika.73 Tvornica za razliku od šećerana u drugim krajevima Kraljevine Jugoslavije, nije imala dovoljne količine glavne sirovine (šećerne repe) neophodne za proizvodnju. Seljak u Doboju i okolini nije bio navikao na gajenje šećerne repe. Veleposjednika koji bi se mogli baviti uzgojem šećerne repe, zapravo i nije bilo, naročito nakon provedene agrarne reforme.74 Proizvodnja u fabrici je mirovala sve do 1920. godine kada je izvršena rekonstrukcija devastiranih objekata i postrojenja. Sređivanjem prilika u tvornici, investiranjem određenih sredstava u pogonska postrojenja, poboljšanjem stanja sa sirovinama, te stvaranjem kartela šećera u državi proizvodnja se povećavala.75 Međutim, tvornica zbog nedostatka sirovina nikada nije uspjela iskoristiti puni kapacitet. Poslovala je sa gubicima sve do 1927. godine kada se finansijska situacija djelimično popravila. To je, između ostalog, bio rezultat izgradnje posebnog odjeljenja u tvornici, koje je izrađivalo razne vrste likera. Gubici iz prethodnih godina bili su dijelimično sanirani poslovnim uspjesima u 1927. i 1928. godini.76 Međutim, njen potpuni oporavak spriječila je velika ekonomska kriza 1929. godine, zbog koje je šećerana 1930. godine upotpunosti obustavila rad.37 Proizvodnja voća u Doboju i njegovoj okolini uspjevala je da podmiri potrebe stanovništva, a velike količine su preostajale za izvoz u sirovom i prerađenom stanju. Radi boljeg iskorištavanja tih viškova, prvenstveno šljive, podizane su tvornice za njihovu industrijsku obradu i konzerviranje, te proizvodnju rakije.77 Prvenstveni stepen prerade šljiva odvijao se u etivažama.

72 ABHS, FMTI, K–74, br. 1655/1925. Zapisnik XXIII redovite glavne skupštine Dioničkog društva za preradjivanje i vrijedniju upotrebu poljoprivrednih proizvoda u Sarajevu; „XXIII redovita glavna skupština“, Narodno jedinstvo, God. V, br. 98, Sarajevo, 1922, 4; ABHS, FMTI, K–74, br. 1655/1925. Министарство правде Краљевине Срба, Хрвата и Словенаца IV секција секвестра за аустријске објекте, Решење, бр. 1692, Београд, 23. 10. 1922; ABHS, FMTI, K–74, br. 1655/1925. Ministarstvo trg. i ind. Odj. za B. i H. Dion. društvu za vrijedniju upotrebu poljoprivrednih proizvoda u Sarajevo na ruke Šećerane u Usori, Šećerana Usora, skinuće sekvestra, br. 8721/1922, Sarajevo, 30. X 1922. 73 J. Lakatoš, Privredni alamanah V, 30. 74 „Bosanska industrija šećera i žeste d. d. u Usori“, Анализа биланса, додатак „Народном блaгостању“, Год. I, бр. 44, Београд, 7. децембра 1929, 730. 75 Fabrika je 1924. godine proizvela 410.000 kg bijele robe, a 1927. godine 18.202,65 t kocke i šećernog brašna, 11.120 t kristalnog šećera, 4.182,5 t sirovog šećera, 905,8 tona suhih rezanaca, 5.000 t svježih rezanaca i 1.400 t melase. (ABHS, FTOK, K–11, omot br. 9. Привредне прилике у Босни и Херцеговини; P. Ručinski, „O industriji šećera u Jugoslaviji“, Nova Evropa, Књ. X, Zagreb, 1924, 447; Миливоје, Савић, Наша индустрија, занати и трговина. Њине основице, стање, односи, важност, путеви, прошлост и будућност, IV. дио, Сарајево, 1924, 203). 76 „Bosanska industrija šećera i žeste d. d. u Usori“, Анализа биланса, додатак „Народном блaгостању“, Год. I, бр. 44, Београд, 7. децембра 1929, 730. 37 Salkan, Užičanin, „Industrija u Bosni i Hercegovini u vrijeme velike ekonomske krize (1930– 1934)“, Arhivska praksa, br. 16, Tuzla, 2013, 399. 77 J. Lakatoš; A. Despić, Industrija Bosne i Hercegovine, 162. 417

U Doboju su radile dvije velike i moderno uređene etivaže u koje je bio uložen domaći kapital.78 Prva tvornica za preradu šljiva u Doboju, pod nazivom „Spreča etivaža bosanskih šljiva, javna skladišta i trgovačko industrijalno d. d.”, osnovana je 1922. godine sa dioničkiom kapitalom od 1,000.000 dinara, koji je kasnije povećavan. Posjedovala je moderno uređena postrojenja za etivažu šljiva, velika skladišta, te tvornicu sanduka. Preduzeće je imalo plan da izgradi modernu sušionu za razne vrste voća i povrća, tvornicu pekmeza i marmelade, alkoholnih i nealkoholnih pića, pecaru šljivovice, tvornicu voćnih likera, praonicu za lan, sušionu za konzerviranje mesa, radionicu za obradu kože, te tvornicu za impregniranje drveta. Međutim, zbog nepovoljnih finansijskih prilika ovi ambiciozni planovi nisu bili ostvareni. Tvornica je 1922. godine etivirala oko 120 vagona suhe šljive, a jednako je dobro poslovala i u kasnijem periodu. Od 1924. godine otpočela je sa vađenjem koštice iz šljive, jer se tako obrađena šljiva lakše prodavala i imala veću cijenu. U jeku šljivske sezone zapošljavala je preko 200 radnika. Etivaža „Zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu” u Doboju podignuta je 1923. godine. Radila je na principu etiviranja suhim zrakom, koji je bio najpodesniji za bosansku šljivu. Prije etiviranja šljive su se sortirale pomoću trijera ili posebnih rešeta u tri kategorije i to: veliku garnituru koja je sadržavala 70–75 šljiva u 0,5 kg, malu garnituru od 85 do 120 šljiva u 0,5 kg i merkantilu, koja je bila najniža klasa i u kojoj šljive nisu brojane. Poslije sortiranja vršeno je pakovanje u sanduke i sterilizovanje šljiva. Za evropske pijace pakovani su sanduci od 24 kg, a za Englesku od 12,5 kg. Najgornji sloj u sanducima pažljivo je i ukusno uređivan rukom u jednakim redovima, radi boljeg utiska prilikom prodaje.79 Peći etivaže mogle su primiti 500 sanduka, odnosno 2,5 vagona šljive dnevno. Godišnje je prerađivala 200 vagona suhih šljiva. Stalno je zapošljavala 70, a tokom sezone i do 300 radnika.80 Etivaže su poslovale dobro, s obzirom na činjenicu da su bile na izvoru sirovina. Za vrijeme sezone zapošljavale su veliki broj gradske sirotinje. Pored toga, od domaćih pilana su nabavljale veliki broj drvenih sanduka za pakovanje i time pomagale njihov rad.81 Teškoće u izvozu i radu etivaža stvarala su ograničenja (visoke uvozne carine), koje su pravile zemlje uvoznice bosanske šljive. Ovdje se prvenstveno misli na Njemačku, koja je bila najveći uvoznik bosanske šljive. Njemačka je imala svoje etivaže i kupovala je samo šljive u vrećama (sirovinu), nakon čega je u svojim tvornicima vršila njihovu preradu. Pored Njemačke, šljiva se izvozila u Austriju, Čehoslovačku, Skandinavske

78 Извештај о привредним приликама и раду коморе у 1925, 57–58. 79 „Šta treba znati pa da od šljivarstva imamo više koristi“, Врбаске новине, Год. V, бр. 80, Бања Лука, 23. фебруар 1933, 6; ABHS, FTOK, K–11, omot br. 2. Zapisnik XVLII redovne plenarne sjednice od 11. i 12. IV 1929. god 80 J. Lakatoš; A. Despić, Industrija Bosne i Hercegovine, 164–165. 81 Izvještaj o privrednim prilikama i radu komore u 1926, 71. 418 zemlje, Englesku i Nizozemsku. Veliku konkurenciju na evropskom tržištu bosanskoj šljivi, pravile su Francuska i Sjedinjene Američke Države.82 Radi eksploatacije okolnih šuma u Doboju je u promatranom periodu podignuto nekoliko pilana. Neposredno nakon Prvog svjetskog rata (1920) Vladimir Tucović i drugovi osnovali su preduzeće pod nazivom “Vl. Tucović i drugovi”, koje je eksploatisalo šume u Kotor Varoši, Banjoj Luci, Prijedoru, Tuzli, Brčkom i Gračanici. Preduzeće je 1925. godine promijenilo naziv u “Pobeda šumsko industrijsko preduzeće”. Izrađivalo je uglavnom željezničke pragove i tehničko drvo. Godišnji kapacitet pilane iznosio je 250.000 pragova. Radilo je za unutrašnje i vanjsko tržište. Ipak, glavna orjentacija bila je na izvozu građe u Holandiju, Mađarsku, Njemačku i Austriju. Zapošljavalo je 300 radnika i pet činovnika. Moderno uređenu parnu pilanu u Koprivni (srez Gradačac) podigli su braća Pero i Boško Kondić. Sjedište firme bilo je u gradu Doboju. Pilana je imala jedan puni gater i četiri cirkulara. Pokretala ih je parna mašina od 50 KS, koja je ujedno davala električno osvjetljenje za skladišta i radionice. Kapacitet pilane iznosio je 8.000 m³ tvrdog hrastovog i bukovog drveta. Tehničku građu prodavala je na domaćem tržištu, a manji dio u Italiju, Njemačku, Mađarsku i Holandiju. Proizvodila je željezničke pragove, koji su bili naširoko poznati po kvaliteti. Godišnje je izrađivala 100.000 pragova. Uz pilanu je radila i pariona za parenje bukovine. Zapošljavalo je do 200 radnika i 15 činovnika.83 Pored navedenih većih u Doboju su radile i dvije manje pilane. Pilanu u kombinaciji sa mlinom na motorni pogon u samom gradu posjedovao je dobojski veletrgovac Ahmed Mulalić. Imala je ugrađen jedan gater venecijaner s jednim cirkularom. Godišnji kapacitet pilane iznosio je oko 600 m³ pilanske oblovine. Bila je u pogonu sve do 1941. godine. Druga kombinirana pilana i mlin na motorni pogon bila je smještena u Rudanki kod Doboja. Imala je u pogonu jedan gater venecijaner s jednim cirkularom. Godišnji kapacitet pilanskog postrojenja iznosio je 600 m³ pilanske oblovine. Pilana je imala ograničen kapacitet, jer su i mlin i pilana imali isti pogon, koji je bio nedovoljan.84 Da bi nadoknadili ovaj nedostatak, vlasnici preduzeća, izvjesni Ninković i Polik, otpočeli su kasnije i sa proizvodnjom drvene galanterijske robe.85 Izradom drvene galanterijske robe u Doboju bavila se i “Fabrika drvene robe”, Čede Jelića, koja je zapošljavala 18 radnika.86

82 Njemačka je uvela carinu od 15 njemačkih maraka, a Čehoslovačka od 198 čeških kruna na etiviranu šljivu u sanducima od 24 kg. (Извештај о привредним приликама и раду коморе у 1925, 57–58). 83 Srđa, Đokić, Deset godina privrede Kraljevine Jugoslavije, Sarajevo, 1929, (dalje: S. Đokić, Deset godina privrede Kraljevine Jugoslavije), 217, 247. 84 Branislav, Begović, Šumska privreda Bosne i Hercegovine za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918–1941), s posebnim osvrtom na eksplоataciju šuma i industrijsku preradu drveta, Sarajevo, 1985, (dalje: B. Begović, Šumska privreda Bosne i Hercegovine), 400–401. 85 J. Lakatoš; A. Despić, Industrija Bosne i Hercegovine, 45. 86 ABHS, Fond Pokrajinska uprava za Bosnu i Hercegovinu (FPUBIH), pov. br. 6222/1923. 419

U neposrednoj blizi Doboja nalazio se kamenolom iz kojeg još od ranije Tvornica amonijak sode iz Lukavca eksploatisala godišnje oko 40.000 tona krečnjaka. Na tom poslu bilo je zapošljeno 40 radnika.87 Proizvodnja električne energije u Doboju počela je 1924. godine podizanjem gradske elektrane, čiju izgradnju je finansirala gradska općina. Instaliranje centrale izvršile su tvrtke H. Lanz–Mannheim i Grazer Waggonfabrik, a elektroenergetske mreže Jugoslavenski siemens d. d. iz Zagreba. Pogon generatoru davala je lokomobila od 70 KS, koja je proizvodila struju od 45 kW. Elektrana je bila proširena 1931. godine sa centralom na naftni pogon od 120 KS, koja je proizvodila struju od 100 kW. Od tada je kapacitet elektrane iznosio 145 kW. Proizvodila je naizmjeničnu trofaznu struju od 220 / 380 V prema normativima koje je propisalo Ministarstvo građevina Kraljevine Jugoslavije. Radila je uglavnom za potrebe grada Doboja. Imala je tri vrste potrošača i to javnu i privatnu rasvjetu, te eletrične motore instalirane u tvornicama i zanatskim radnjama.88 Gradska centrala je proizvodila male količine električne energije, zbog čega nije uspjevala zadovoljiti ni minimum proizvodnih troškova.89 Godine 1931. gradska elektrana Doboja proizvela je 90.000 kWh ili 18,44 kWh po glavi stanovnika. Od toga je bilo prodato 75.000 kWh.90 To je u značajnoj mjeri utjecalo na cijenu električne energije i sužavanje kruga potrošača, jer je električna energija za većinu domaćinstava bila izuzetno visoka i nedostupna za korištenje. Potrošnja električne energije obračunavala se po brojilu ili paušalno. Cijena kWh za privatnu rasvjetu iznosila je osam dinara, motore sedam, dok je javna gradska rasvjeta bila besplatna.91 Dobojske zanatlije bile su poznate po svom tradicionalno ukusnom radu. Poslije 1918. godine povećan je broj zanatlija sa onima, koji su u vojsci tokom Prvog svjetskog rata naučili razne zanate. Zanatlije su prvih godina poslije rata, naročito kazandžije, kovinari i obućari, imali dovoljno posla radeći za potrebe okolnih sela. Međutim, usljed pojačane konkurencije industrijske robe i opadanja kupovne moći seoskog stanovništva, zanatlije su došle u težak položaj. Borba za opstanak bila je najteža kod starih zanata (terzija i drugih) čiji su se proizvodi sve manje kupovali. Dvije najveće zapreke prosperitetu zanatstva bili su nedostatak povoljnih kredita i oskudica rada. Zanatlije su pak, isticale da je poseban problem u njihovom radu predstavljala nelojalna konkurencija, koja nije bila osposobljena za zanat.92 Prema zakonskim

87 ABHS, FMTI, K–25, dok. br. 35A/22. Statistika industrije 1922; J. Lakatoš; A. Despić, Industrija Bosne i Hercegovine, 209. 88 Statistika električnih centrala Kraljevine Jugoslavije stanje u julu 1932. godine, Zagreb, 1933, (dalje: Statistika električnih centrala), 32–33. 89 ABHS, FTOK, K–11, omot br. 2. Zapisnik XLIII plenarne sjednice 11. i 12. aprila 1929. 90 Statistika električnih centrala, 33. Po podacima elektrotehničkog odjeljenja Ministarstva građevina 1936. godine u cijeloj vrbaskoj banovini proizvedeno je 58,7 miliona kWh električne energije ili 56,58 kWh po jednom stanovniku. („Elektrotehnička privreda“, Rudarski i topionički vesnik, God. IX, br. 19, Beograd, 24. maja 1937, 3). 91 Statistika električnih centrala, 33. 92 ABHS, FTOK, K–11, omot br. 9. Привредне прилике у Босни и Херцеговини. 420 propisima u Bosni i Hercegovini sve do donošenja Zakona o radnjama na nivou cijele države 5. novembra 1931. godine, nije se tražio dokaz o osposobljenosti za bavljenje određenim zanatom, već samo dokaz o registraciji radnje, zbog čega su se pojedinim zanatima bavila i nekvalificirana lica, oduzimajući tako egzistenciju školovanim zanatlijama.93 Zanatska radinost bila je naročito pod udarom u vrijeme velike ekonomske krize (1930–1934). Umanjena kupovna moć agrarnog stanovništva, reflektirala se na smanjenje zanatske radinosti, jer je selo bilo glavni potrošač zanatskih proizvoda. Pod takvim okolnostima došlo je do pada cijena i obima zanatske proizvodnje.38 Fabrička konkurencija najviše je pogodila obućarski i krojački zanat. Od svih zanata tokom krize, najbolje su radili oni koji su izrađivali živote nemjernice, odnosno pekari i mesari.94 Iako su prilike u zanatstvu bile teške u gradu Doboju radile su 1928. godine 72 zanatske radnje i to šest obućarskih, jedna opančarska, četiri krojačke, jedna sajdžijska, dvije soboslikarske, jedna dimnjačarska, jedna fotografska, pet mesarskih, četiri berberske, dvije mehaničarske, četiri kovačke, tri stolarske, dvije kolarske, dvije bravarske, jedna remenarska, sedam pekarskih, jedna kalajdžijska, dva mlina, dvije baštovanske i dvije molerske radnje. Ugostiteljstvo je imalo najveći broj registriranih radnji i to 10 gostionica, dva hotela, šest kafana i jedan restoran. Zadravstvenu brigu o stanovništvu u gradu i okolini vodila su dva doktora, jedna babica, jedan stomatolog, dok je brigu o stoci vodio jedan veterinar.95

93 Opširnije o industrijskom i zanatskom zakonodavstvu u Kraljevini Jugoslaviji vidi u: Никола, Ђ., Симић, Индустријска, занатска и радничка политика и законодавство у Краљевини Срба, Хрвата и Словенаца, Београд, 1926; Despot, Ostojić, Naše radničko i namešteničko zakonodavstvo, Beograd, 1934. 38 Izvještaj o privrednim prilikama i radu komore u godini 1931, Sarajevo, 1932, 41, 117; Izvještaj o privrednim prilikama i radu Trgovačke i obrtničke komore za Bosnu i Hercegovinu u godini 1932, Sarajevo, 1933, 91. 94 Народна привреда у 1933. години, Топчидер, 1934, 30. 95 Obućarske radnje imali su Atijas Mihajl, Veselić Vladimir, Žigman Josip, Prajsler Leopold, Simeunović Jovo i Spahić Mehmed. Opančarsku radnju posjedovao je Kasumović Selim. Krojačkim zanatom bavili su se Lopot Vaclav, Maltez Đuro i Mitrović Stevo. Opravku satova vršio je Lukašov Nikola. Poslove dimnjačara obavljao je Gerbić Julijus. Baštovani su bili Petković Petar i Černy Ignatz. Berbernice su držali Begić Mustafa, Marošević Karlo, Skutari Josip i Svjetličić Đorđo. Registrirani bravari‐limari bili su Dučić Nikola i Džananović Salih. Fotografsku radnju posjedovao je Tararikin Nela. Kazandžijskim zanatom bavio se Njegovan Mihailo. Kolarske radnje imali su Žunić Marijan i Šmelig Herman, a mehaničarsku Dučić Nikola. Mesari su bili Bampa Josip, Fejzić Alija, Hajrulahović Nebija i Heralić Meho. Vlasnici mlinova bili su Turkić Mahmut i Mulalić Ahmed. Molerske radnje posjedovali su Preisler Rudolf i Filipović Đuro. Pekare su imali Didić Ahmet, Kadunić Salih, Mehaković‐Čolić Meho, Mišković Mijo, Savić Boško, Trifković Simo i Turalić Smail. Stolarskim obrtom bavili su se Bešlagić Salih, Konzani Dane i Špahman Karlo. Vlasnici gostionica bili su Buljević Smail, Vujadinović Jovo, Dalmatinski Podrum, Drakulić Joka, Kapel Johan, Kraljević Nikola, Milaković Milan, Pamučina Mileva, Pilica Marko i Salihović Aljo. U gradu su radili hoteli „Beograd i „Slavija“. Kafane su držali Bilbija Smilja, Kačavenda Nikola, Kovačević Simo, Mulalić Ćamil, Rudanović Abdulah i Hrnjadović Salih. Gradski ljekari bili su dr. Petar Guteša i dr. Richard Skutecky. Poslove babice obavljala je Marija Vorkapić–Irganc. Brigu o zubima vodio je dr. Richard Skutecky. O zdravstvenom stanju stoke 421

Zaključak

Privredna struktura Doboja i okoline u periodu od 1918. do 1941. godine nije značajnije izmjenjena, iako je bilo podignuto nekoliko tvornica prerađivačke industrije u kojima je sezonsko zaposlenje i zaradu nalazilo mnoštvo siromašnih seljaka iz okolnih sela. Radilo se uglavnom o sitnim industrijskim preduzećima, čiji kapaciteti nisu mogli značajnije utjecati na društvene i privredne tokove. Poljoprivreda je i dalje ostala dominantna privredna grana od koje je živjelo oko 75% stanovništva. I pored toga, poljoprivredna proizvodnja je bila na niskom nivou. Glavni uzroci bili su usitnjenost zemljišnog posjeda, nestručan rad, loša tehnička (mašinska) opremljenost, nedostatak povoljnih kredita, slaba primjena umjetnih gnojiva i savremenih vrsta sjemena, te nedovoljna materijalna podrška države. Zbog usitnjenosti zemljišnih posjeda i niske produktivnosti u poljoprivredi je stvoren ogroman višak stalno nezaposlenih osoba, što je kočilo investicionu moć seljaka i sprječavalo rast poljoprivrednog sektora. Nerentabilnost poljoprivredne proizvodnje vremenom je oslabila i svela na minimum potrošačku snagu zemljoradničkog stanovništva. Pad životnog standarda prouzročio je pauperizaciju velikog broja seljaka i stalnu krizu, koja se u zavisnosti od konjunkture različito manifestirala. Seljačka kriza nije bila samo kriza proizvođača poljoprivrednih proizvoda već i glavnog potrošača. Uz to, postojao je ogroman nesrazmjer između poljoprivredne i industrijske– zanatske robe. Smanjenje kupovne moći seoskog stanovništva suzilo je unutarnje tržište, smanjilo trgovački obrt i dovelo do pada proizvodnje u svim privrednim granama, a naročito u zanatstvu. Teško ekonomske stanje kod većine stanovništva, posebno je došlo do izražaja u vrijeme velike ekonomske krize (1930–1934), koja je imala dalekosežne posljedice u agrarnim društvima. Katostrofalne posljedice krize osjećale su se dugi niz godina, a umanjile su cjelokupnu privrednu aktivnost u Doboju. Doboj je dakle, u periodu od 1918. do 1941. godine ostao i dalje izrazito nerazvijeno privredno područje. Njegova privreda bila je suočena sa nizom problema, poput zaostale poljoprivredne proizvodnje, nedovoljno razvijene industrije, nedostatka kredita, nedovoljnih transportnih kapaciteta, skučenog tržišta, malog broja aktivnih sudionika privrednog života (radnika) i previsokih poreskih opterećenja, koji su sputavali njen ukupan razvoj.

brinuo se veterinar Džafer Dautbegović. (Адресар за индустрију, обрт, трговину и пољопривреду, 32). 422

ECONOMY OF DOBOJ AND THE SURROUNDING AREA FROM 1918. TO 1941. Summary Economic structure of Doboj and the environment in the period from 1918 to 1941 has not changed significantly, although it built several factories and manufacturing industries where seasonal employment and earnings contained a multitude of poor peasants from the surrounding villages. It was mainly the small industrial enterprises, whose capacity could not have a significant effect on the social and economic trends. Agriculture has remained the dominant economic sector of the population of around 75% of the population. Nevertheless, agricultural production was low. The main causes were the fragmentation of land holdings, unprofessional work, poor technical (mechanical) equipment, lack of affordable credit, poor application of fertilizers and modern types of seeds, and insufficient financial support from the state. Because of the fragmentation of farm holdings and low productivity in agriculture has created a huge surplus permanently unemployed, which stiffened the investment power of farmers and prevented the growth of the agricultural sector. Unprofitable agricultural production eventually weakened and minimized the consumer power of agrarian population. The decline in living standards caused the pauperization of a large number of farmers and the permanent crisis, which, depending on their economic situation differently manifested. Peasant crisis was not just a crisis of producers of agricultural products, but also the main consumers. In addition, there is a huge disparity between industrial and agricultural–handicraft goods. The decrease in purchasing power of the rural population narrowed the internal market, reduce trade craft and led to a decline in production in all industries, especially in the trade. Difficult economic situation in the majority of the population, especially evident during the Great Depression (1930‐1934), which had far–reaching consequences in agrarian societies. Catastrophic effects of the crisis were felt for many years, and reduced the overall economic activity in Doboj. Doboj therefore, in the period from 1918 to 1941 remained still very underdeveloped economic area. Its economy was faced with a series of problems, such as residual agricultural production, underdeveloped industry, lack of credit, lack of transport capacity, narrow market, the small number of active participants in economic life (workers) and excessive tax burden, which hindered its overall development.

423

Mr.sc Kemal Nurkić Gradačac

NASELJE SJENINA PREMA DEFTERU SA KRAJA OSMANSKE VLASTI

Defter ili tefter je katastarski porezni popis koje je veoma uredno vodilo Osmansko carstvo, skoro od samog početka. Defteri su sadržavali podatke o selima, kućanstvima i broju čeljadi (odrasli muškarci i udovci), kao i etničkim grupama na prostoru carstva. Sve zvanične knjige osmanske administracije i računovodstva, svi zapisnici i protokoli, kao i svi pojedinačni akti koji imaju karakter nekog popisa, spiska ili obračuna nazivaju se defteri. Zbog šireg značenja riječi defter, raznovrsni defteri kao osmanski popisi su bliže označavani dodavanjem drugih riječi koje su bliže određivale njihovu vrstu i karakter. Osmanske katastarske knjige nazivaju se Tapu tahrir defterleri (popisne knjige). One su proizvod rada specijalnih državnih komisija koje su na licu mjesta popisivale izvore državnih prihoda radi oporezivanja posjeda. Komisija u sastavu emin‐ povjereni i katib‐pisar je dalje utvrđivala podjelu tih prihoda među osmanskim feudalcima. Evidencija tapu tahrir deftera prestaje početkom 18. Stoljeća, a osmanska administracija se prilagođava novim prilikama I pretvara u kancelarije prema evropskom uzoru. Osmanski defteri nesumnjivo su najznačajni za balkanski prostor osmanskog perioda. Oni predstavljaju osnovni izvor za proučavanje ključnih historijskih tema kao što su demografska kretanja, privredne aktivnosti, struktura stanovništva, sve ono što ulazi u društveno‐ekonomsku, pravno‐ političku, ali I kulturnu historiju BiH. Analizom deftera u različitim godinama dobije se još potpunija slika prošlosti određene oblasti, njenog stanovništva, privrede, ustanova, ekonomskog stanja, trgovine I trgovačke etike, agrarnih onosa I njihove evolucije, vakufa kao pravnog subjekta ali I političkih prilika u samom osmanskom carstvu. Defteri sadrže pojedinačna mulkovna dobra, dobra koja pripadaju cijeloj zajednici podjednako, a nakon toga su popisivane zemljišne površine. Među nekretninama se pojavljuju; kuće, kolibe, konak, štala, hambar, vodenica, sušnica, čardaci, džamije, mektebi, crkve, sinagoge, groblja, škole, dućani, magaze, kafane, mejhane, njive, trnjaci, šume, bahče, vrtovi I dr. analizom popisa može se napraviti rekonstrukcija veličine naselja, jer su nekretnine popisivane prema mahalama I sokacima u kojima se nalaze, a za lice sa pravom uživanja navodi se I aktuelno mjesto boravišta. Podaci o broju dućana, magaza, kafana I sl., pružaju vizuru gradske I seoske privrede. 424

Vrsta Mjesto Broj Veličina posjeda Ime I prezime vlasnika posjeda kuće

Zira Olak Dulum kuća sa Sjenina 1 1 2 Kovačević Davud sin baščom Mehmeda Kovačević Mahmud sin Omera Bašča Sjenina 2 2 1 Kovačević Ahmed sin Bašča Sjenina 3 1 3 Mehmeda kuća sa Kovačević Hasan sin Omera baščom Sjenina 4 1 4 kuća sa Kovačević Mahmud sin Omera baščom Sjenina 5 1 1 Kovačević Mustafa sin Bašča Sjenina 6 2 Mustafe kuća sa Kovačević Osman sin baščom Sjenina 7 1 Mehmeda Kovačević Ahmed sin kuća Sjenina 8 Mehmeda Hodžić Alija sin Osmana Bašča Sjenina 9 2 Subašić Mustafe žena Bašča Sjenina 10 2 Umihana

Bašča Sjenina 11 2 1 Smailović Emina žena Hatidža

Bašča Sjenina 12 1 Hodžić Hasan sin Mehmeda

Bašča Sjenina 13 2 2 Šišić Omer sin Omera kuća sa baščom Sjenina 14 2 2 Hodžić Salih sin Mustafe kuća sa baščom Sjenina 15 300 Grahkić Osman sin Mustafe kuća sa baščom Sjenina 16 2 Grahkić Mustafa sin Mustafe

425 kuća sa baščom Sjenina 17 5 Turkušić Ibrahim sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 18 2 5 Šabić Omer sin Osmana kuća sa baščom Sjenina 19 2 Abdić Abdulah sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 20 3 1 Grahkić Omer sin Mustafe kuća sa baščom Sjenina 21 2 1 Mustafić Mehmed sin Omera kuća sa baščom Sjenina 22 1 Mustafić Zahir sin Omera kuća sa baščom Sjenina 23 1 Mustafić Halil sin Hasna kuća sa baščom Sjenina 24 2 4 Mustafić Hasan sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 25 3 Smailović Husejn sin Alije kuća sa baščom Sjenina 26 5 Smailović Ahmed sin Ahmeda kuća sa baščom Sjenina 27 6 ...... Abdulah sin Sinana kuća sa baščom Sjenina 28 5 .... Abdulah sin Hasna kuća sa baščom Sjenina 29 2 2 ... Omer sin Mehmeda kuća sa baščom Sjenina 30 3 8 ... Hasan sin Sinana

Bašča Sjenina 31 2 Grahkić Osman sin Mustafe Bašča Sjenina 32 4 .. Osman sin Omera

Bašča Sjenina 33 10 Huskić Osman sin Omera kuća sa baščom Sjenina 34 3 Hukić Mustafa sin Omera kuća sa baščom Sjenina 35 5 Mušinović Mula Hasan sin Alije

426 kuća sa baščom Sjenina 36 1 1 Mušinović sin Osmana

Bašča Sjenina 37 2 Mušinović sin Osmana kuća sa baščom Sjenina 38 3 Salić(?) Mehmed sin Osmana kuća sa baščom Sjenina 39 1 4 Mešanović sin Osmana

Bašča Sjenina 40 2 7 Salić Mehmed sin Osmana kuća sa baščom Sjenina 41 2 2 Salić Mustafa sin Omera

kuća Sjenina 42 Subašić Alija sin Omera kuća sa baščom Sjenina 43 300 3 Begić Osman sin Hasana kuća sa Turkušić hadži Ahmed sin baščom Sjenina 44 5 Halila Bašča Sjenina 45 2

kuća Sjenina 46 Huskić Mehmed sin Omera

Bašča Sjenina 47 15 Hodžić Hasan sin Mehmeda kuća Sjenina 48 .. Halil sin Murata kuća sa baščom Sjenina 49 1 Mujkanović Husejn sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 50 2 1 .. Mehmed sin Murata

Bašča Sjenina 51 2 ... Mustafa sin Murata kuća sa baščom Sjenina 52 1 2 .. Murat sin Ahmeda kuća sa baščom Sjenina 53 2 Husić Halil sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 54 1 Husić Ibrahim sin Hasana

Bašča Sjenina 55 2 Mujkanović Husejn sin Hasana

427

Bašča Sjenina 56 2 6 Bešić Hasan sin Bešira

Bašča Sjenina 57 2 Hodžić Hasan sin Mehmeda kuća sa baščom Sjenina 58 2 Rogonić (?) Mustafa kuća sa baščom Sjenina 59 5 Husić Mustafa sin Osmana

Bašča Sjenina 60 2 5 Bešić Hasan sin Bešira Iz Trnovaca Džafić Halil sin Bašča Sjenina 61 2 1 Džafera kuća sa Memedović Mustafa sin baščom Sjenina 62 300 3 10 Mustafe kuća sa baščom Sjenina 63 3 2 Karić Hasan sin Mustafe kuća sa baščom Sjenina 64 2 1 Karić sin Osmana kuća sa baščom Sjenina 65 300 3 1 Karić Omer sin Osmana kuća sa baščom Sjenina 66 300 3 1 Karić Mehmed sin Osnana kuća sa baščom Sjenina 67 300 3 1 Karić Osman sin Osmana

Bašča Sjenina 68 2 Karić Osman sin Osmana

Bašča Sjenina 69 200 2 2 Karić Hasan sin Mustafe kuća sa baščom Sjenina 70 2 1 Hasanbašić Hasan sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 71 1 2 Hodžić Munib sin Hajre kuća sa baščom Sjenina 72 2 1 Šišić Mustafa sin Mustafe kuća sa baščom Sjenina 73 200 2 1 Šišić Omer sin Omera

428 kuća sa baščom Sjenina 74 2 2 Bešić Hasan sin Bešira kuća sa baščom Sjenina 75 300 3 1 Hodžić Mehmed sin Mehmeda kuća sa baščom Sjenina 76 200 2 1 Hodžić Omer sin Omera kuća sa baščom Sjenina 77 2 1 Hodžić Osman sin Mahmuda kuća sa baščom Sjenina 78 3 3 ... Abdulah sin Mustafe kuća sa baščom Sjenina 79 1 Hodžić Alija sin Osmana kuća sa baščom Sjenina 80 3 3 Mustafić Hasan sin Mustafe kuća sa baščom Sjenina 81 200 1 Mujkanović Ahmed sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 82 1 2 Mustafić Mustafa sin Mustafe kuća sa baščom Sjenina 83 2 2 Zilkić Mehmed sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 84 200 1 Tokamaković Omer sin Hasana kuća sa Tokamaković Husejn sin baščom Sjenina 85 200 1 Hasana

kuća Sjenina 86 Lušić Ibrahim sin Mustafe kuća sa baščom Sjenina 87 300 1 Tokić Salih sin Murata kuća sa baščom Sjenina 88 300 1 Tokić Alija sin Osmana kuća sa baščom Sjenina 89 3 2 Tokić Salih sin Mehmeda kuća sa Turkunović Osman sin baščom Sjenina 90 3 3 Ibrahima

Bašča Sjenina 91 2 Mujkanović Ahmed sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 92 3 3 Tokić Ibrahim sin Osmana

429 kuća sa baščom Sjenina 93 3 1 Begić Hasan sin Begana kuća sa baščom Sjenina 94 1 Abdić Hasan sin Abdulaha kuća sa baščom Sjenina 95 6 Hodžić Hasan sin Mehmeda

Bašča Sjenina 96 2 Hodžić Hasan sin Mehmeda

Bašča Sjenina 97 3 10 Abdić Hasan sin Abdulaha

Bašča Sjenina 98 200 1 9 Begić Hasan sin Begana kuća sa baščom Sjenina 99 200 Tokanović Ahmed sin Omera kuća sa baščom Sjenina 100 200 1 4 Begić Omer sin Begana kuća sa baščom Sjenina 101 2 Tokić Salih sin Mehmeda

Bašča Sjenina 102 2 Pirić Omer sin Hasana Tokamaković Husejn sin Bašča Sjenina 103 3 Hasana

Bašča Sjenina 104 6 Tokmaković Omer sin Hasana

Bašča Sjenina 105 3 11 Zilkić Omer sin Osmana

Bašča Sjenina 106 200 3 Mustafić Mustafa sin Mustafe

Bašča Sjenina 107 4 .. Mehmed sin Hasana

Bašča Sjenina 108 2 6 Ibraković Rešid sin Ibrahima Bašča Sjenina 109 4 Alić Osman sin Alije

Bašča Sjenina 110 3 1 Bajrić Husejn sin Osmana

Bašča Sjenina 111 3 3 Mustafić Hasan sin Mustafe

430 kuća sa baščom Sjenina 112 200 2 9 Okić Ahmed sin Mustafe

kuća Sjenina 113 Bajrić Hajro sin Osmana kuća sa baščom Sjenina 114 2 Bajrić Rešid sin Osmana kuća sa baščom Sjenina 115 3 2 Bajrić Omer sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 116 2 Zilkić Omer sin Osmana

Bašča Sjenina 117 3 1 Okić Ahmed sin Mustafe kuća sa baščom Sjenina 118 3 1 Mustafić Mehmed sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 119 200 2 9 Ibraković Rešid sin Ibrahima Bašča Sjenina 120 3 1 Smailović Omer kuća sa baščom Sjenina 121 300 2 Tokić Omer sin Tursuna kuća sa baščom Sjenina 122 13 Okić Salih sin Husejna kuća sa baščom Sjenina 123 300 Alić Murad sin Aije kuća sa baščom Sjenina 124 2 11 Okić Omer sin Mustafe

Bašča Sjenina 125 3 4 Okić Ahmed sin Mustafe

Bašča Sjenina 126 300 1 3 Bajrić Rešid sin Osmana Turkušić hadži Ahmed sin Bašča Sjenina 127 3 3 Halila Bašča Sjenina 128 200 3 1 Alić Osman sin Alije

Bašča Sjenina 129 200 1 Turkić Omer sin Alije Osmanović Mustafa sin Bašča Sjenina 130 3 3 Mustafe

Bašča Sjenina 131 2 2 Okić Salih sin Husejna

431 kuća sa Džananović Murad sin baščom Sjenina 132 2 5 Džanana

Bašča Sjenina 133 1 1 Turkić Omer sin Tursuna

Bašča Sjenina 134 1 1 Tokmaković Omer sin Hasana Bašča Sjenina 135 1 Alić Osman sin Alije

Bašča Sjenina 136 1 Ibraković Rešid sin Ibrahima

Bašča Sjenina 137 3 3 Okić Ahmed sin Mustafe kuća sa Osmanović Mustafa sin baščom Sjenina 138 1 Mustafe kuća Sjenina 139 Alić Osman sin Alije kuća sa baščom Sjenina 140 3 1 Tokanović Omer sin Omera kuća sa baščom Sjenina 141 300 1 Tokanović Halil sin Ahmeda kuća sa baščom Sjenina 142 300 1 .. Ibrahim sin ... kuća sa Mujanović Ibrahim sin baščom Sjenina 143 2 Mustafe kuća sa Osmanović Fejzulah sin baščom Sjenina 144 200 2 1 Osmana kuća sa Tokmaković Omer sin baščom Sjenina 145 2 Ibrahima kuća sa baščom Sjenina 146 2 Tokmaković Latif sin Ibrahima kuća sa baščom Sjenina 147 1 1 Zilnaković Husejn sin Jašara kuća sa baščom Sjenina 148 200 1 Osmanović Bekir sin Alije kuća sa baščom Sjenina 149 300 Alić Ibrahim sin Alije kuća sa baščom Sjenina 150 3 1 Atlagić Mustafa sin Halila kuća sa baščom Sjenina 151 1 Atlagić Osman sin Halila

432 kuća sa baščom Sjenina 152 3 1 Atlagić Ibrahim sin Halila kuća sa baščom Sjenina 153 100 1 Mujagić Husejn sin Ibrahima kuća sa baščom Sjenina 154 200 2 Mujagić Osman sin Ibrahima kuća sa baščom Sjenina 155 3 Mujagić Mustafa sin Mustafe kuća sa baščom Sjenina 156 3 1 Mujagić Salih sin Omera kuća sa baščom Sjenina 157 1 Mujagić Hasan sin Ibrahima

Bašča Sjenina 158 100 1 2 Mujagić Hasan sin Ibrahima

Bašča Sjenina 159 2 Muratović Hajrija sin Murada

Bašča Sjenina 160 200 1 2 Mujagić Hasan sin Ibrahima

Bašča Sjenina 161 200 1 2 Mujagić Osman sin Ibrahima kuća sa baščom Sjenina 162 3 Imširović Imšir sin Omer kuća sa baščom Sjenina 163 7 ... Mehmed sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 164 2 2 Begić Mustafa sin Mustafe kuća sa baščom Sjenina 165 2 2 .. Omer sin Ahmeda kuća sa baščom Sjenina 166 2 2 .. Redžep sin Osmana kuća sa baščom Sjenina 167 3 3 Alikić Hasan sin Ibrahima kuća sa baščom Sjenina 168 3 Alikić Ahmed sin Ahmeda kuća sa baščom Sjenina 169 300 2 4 Alikić Osman sin Ibrahima kuća sa baščom Sjenina 170 3 3 .. Ibrahim sin Ahmeda

433 kuća sa Mujkanović Mustafa sin baščom Sjenina 171 2 2 Mahmuda kuća sa baščom Sjenina 172 200 3 2 Alikić Mehmed sin Ahmeda

Bašča Sjenina 173 300 2 Hodžić Omer sin Omera

Bašča Sjenina 174 300 2 Zelinak Omer sin Hasana Mujanović Ibrahim sin Bašča Sjenina 175 300 2 Mustafe

Bašča Sjenina 176 6 Smaić Mustafa sin Ismaila

Bašča Sjenina 177 6 Smaić Mehmed sin Hasana

Bašča Sjenina 178 2 Smaić Mehmed sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 179 200 1 13 Imširović Alija sin Imšira kuća sa baščom Sjenina 180 2 2 Smaić Omer sin Omera kuća sa baščom Sjenina 181 2 2 Alić Mustafa sin Ibrahima kuća sa baščom Sjenina 182 200 3 2 Smaić Mustafa sin Ismaila kuća sa baščom Sjenina 183 200 3 2 Smaić Husejn sin Hasana kuća sa baščom Sjenina 184 3 3 Smić Omer sin Abdulaha kuća sa baščom Sjenina 185 200 4 Smaić Hasan sin Mehmeda

Bašča Sjenina 186 300 2 Smaić Omer sin Abdulaha

Bašča Sjenina 187 2 2 Smaić Omer sin Abdulaha kuća sa baščom Sjenina 188 300 2 Smaić Alija sin Husejna

434

Bašča Sjenina 189 200 4 Smaić Hasan sin Hasana

Bašča Sjenina 190 200 3 1 Salić Mustafa sin Omera

Bašča Sjenina 191 2 .. Ibrahim sin Ahmeda

Bašča Sjenina 192 2 2 Alikić Mahmud sin Kasima

Bašča Sjenina 193 2 2 Alikić Ahmed sin Ahmeda

Bašča Sjenina 194 2 2 Alić Hasan sin Ibrahima kuća sa baščom Sjenina 195 200 3 4 ... Mustafa sin Mustafe kuća sa Mešanović Abdulah sin baščom Sjenina 196 2 19 Murata kuća sa Mešanović Ibrahim sin baščom Sjenina 197 2 4 Mehmeda kuća sa Sjenina 198 300 1 3 Suljić Osman sin Omera baščom kuća sa Sjenina 199 300 1 3 Suljić Hasan sin Hasana baščom kuća sa Sjenina 200 2 1 Bulić Sadik sin Mehmeda baščom kuća sa Sjenina 201 2 1 Bulić Omer sin Osmana baščom kuća sa Sjenina 202 2 2 Bulić Ibrahim sin Murada baščom kuća sa Sjenina 203 2 2 Bulić Mehmed sin Mehmeda baščom kuća sa Sjenina 204 100 17 Bulić Ahmed sin Alije baščom Bašča Sjenina 205 2 Alić Osman sin Alije Bašča Sjenina 206 100 2 Turkić Omer sin Tursuna

Bašča Sjenina 207 2 2 Jusufović Hasan sin Ahmeda

435

Galimanović Ibrahim sin Bašča Sjenina 208 3 3 Osmana Galimanović Mehmed sin Bašča Sjenina 209 100 3 4 Hasana

Bašča Sjenina 210 15 Sulić Osman sin Omera

Bašča Sjenina 211 2 4 Sulić Osman sin Omera kuća sa Sjenina 212 3 3 Bulić Abdulah sin Abdulaha baščom kuća sa Sjenina 213 3 3 Bulić Ibrahim sin Husejna baščom kuća sa Sjenina 214 3 3 Bulić Ibrahim sin Omera baščom kuća sa Sjenina 215 300 2 4 Bulić Mahmud sin Ibrahima baščom Bašča Sjenina 216 100 5 Tokmaković Omer sin Hasana kuća sa Sjenina 217 3 Selimović Mustafa sin Omera baščom kuća sa Sjenina 218 2 7 Selimović Mehmed sin Mutafe baščom kuća sa Selimović Mehmed sin Sjenina 219 200 1 4 baščom Ahmeda kuća sa Sjenina 220 200 1 4 Selimović Arif sin Ahmeda baščom kuća sa Sjenina 221 200 1 4 Selimović Alija sin Ahmeda baščom kuća sa Sjenina 222 3 1 Selimović Selim sin Murada baščom Bašča Sjenina 223 2 2 Selimović Selim sin Murada kuća sa Sjenina 224 2 3 Muratović Osman sin Husejna baščom Muratović Hasan sin Bašča Sjenina 225 200 3 1 Mahmuda

436

Bašča Sjenina 226 2 1 Muratović Omera Žena Fatima kuća sa Sjenina 227 1 1 Muratović Murad sin Džafera baščom kuća sa Muratović Mustafa sin Sjenina 228 2 5 baščom Mustafe kuća sa Devitović (?) Hasan sin Sjenina 229 8 baščom Ibrahima Bašča Sjenina 230 6 Bulić Omer sin Osmana kuća sa iz Lukavice sela Hodžić Emina Sjenina 231 3 baščom žena Hanifa

Bašča Sjenina 232 1 5 Subašić Murat sin Omera kuća sa Sjenina 233 300 2 ... Hasan sin Osmana baščom kuća sa Sjenina 234 2 Džinić Adem sin Ibrahima baščom kuća sa Sjenina 235 8 Jusufović Osman sin Osmana baščom kuća sa Sjenina 236 300 2 Jusufović Hasan sin Hasana baščom Bašča Sjenina 237 300 1 3 Jusufović Omer sin Ahmeda kuća sa Sjenina 238 1 5 Jusufović Hasan sin Ahmeda baščom kuća sa Muradović Ibrahim sin Sjenina 239 200 3 2 baščom Muarada kuća sa Sjenina 240 300 2 .. Ferhad sin Osmana baščom kuća sa Sjenina 241 2 6 .. Osman sin Mustafe baščom kuća sa Sjenina 242 200 2 10 .. Osman sin Omera baščom kuća sa Sjenina 243 200 3 .. Husejn sin Mustafe baščom

437 kuća sa Sjenina 244 3 2 .. Mehmed sin Ibrahima baščom kuća sa Sjenina 245 2 2 Muratović Hajro sin Murata baščom Mujaković Mustafa sin Bašča Sjenina 246 200 2 Mustafe Bašča Sjenina 247 200 1 3 Selimović Alija sin Ahmeda Džamija Sjenina 248 Stanovništvu Mekteb Sjenina 249 Stanovništvu Mlin Sjenina 250 Suljić Osman sin Omera Mlin Sjenina 251 .. Husejn sin Alije Mlin Sjenina 252 Alić Osman sin Ibrahima

Mlin Sjenina 253 Abdić Hasan sin Abdulaha

Mlin Sjenina 254 Šišić Omer sin Omera

Mujkanović Mustafa sin kuća Sjenina 255 Mustafe Džamija Sjenina 256 Stanovništvu

438

Prilog orginalnog deftera

439

440

Dr. sc. Amira Turbić­Hadžagić, vanr. prof. Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli

Bernes Aljukić

Samra Hrnjica, asistentica

ANTROPONIMIJA U SEVDALINKAMA S POSEBNIM OSVRTOM NA ANTROPONIMIJU DOBOJSKIH SEVDALINKI

„Antroponimija je oblast u nauci o jeziku koja se praktično nikada ne može istražiti.“ (Lisičić, 2006: 84) Proučavanjem antroponimije bavi se grana onomastike koja se zove antroponomastika (grč. anthropos 'čovjek' + topos 'mjesto'). Antroponomastika je grana onomastike, a onomastika je grana lingvistike koja izučava etimologiju, značenje i tvorbu imena. U radu se analiziraju osobna imena, prezimena i nadimci koje sadržavaju sevdalinke uvrštene u knjige: Sa gornjeg čardaka – 120 pjesama iz zbirke Saliha Mešića (Tešanj – Zagreb 1976) i 101 sevdalinka Muniba Maglajlića (Gradačac 2010) s posebnim osvrtom na antroponimiju izvornih sevdalinki Doboja.

1. Uvod Munib Maglajlić priredio je tri knjige sevdalinki: Sa gornjeg čardaka – 120 pjesama iz zbirke Saliha Mešića (Tešanj – Zagreb 1976), Antologija bošnjačke usmene lirike (Sarajevo 1991) i 101 sevdalinka Muniba Maglajlića (Gradačac 2010). Proučavanjem antroponimije bavi se grana onomastike koja se zove antroponomastika (grč. anthropos 'čovjek' + topos 'mjesto'). Antroponomastika je grana onomastike, a onomastika je grana lingvistike koja izučava etimologiju, značenje i tvorbu imena. Prve zapise o prilagodbi muslimanskih imena orijentalnog porijekla bosanskome jeziku ostavio nam je turski pisac Evlija Čelebija iz 1660. godine kada u svome Putopisu bilježi: „Narod u ovoj zemlji svoja imena izgovara skraćeno, pa mjesto Mehmed kaže Meho, mjesto Ahmed – Ahmo, Šaban – Šabo, Ibrahim – Ibro, Zulfikar – Zuko, Hasan – Haso, Husein – Huso, Sulejman – Suljo, Ramadan – Ramo, Alija – Aljo.“ (Čelebija 1957: 129). Prema Smailoviću muslimanska su imena orijentalnoga porijekla vrlo raznovrsna, a koja su, uglavnom, preko turskoga jezika prenesena u imenski sistem bosanskoga jezika.

441

Prezimena, zajedno s ličnim imenima i nadimcima čine antroponimiju nekog naselja, kraja, države i sl. Prezimena se najranije javljaju u ekonomski i kulturno razvijenijim srednjovjekovnim državama. Tako prema Superanskoj u 8. stoljeću, prema Dudenu u 9. stoljeću, a prema Nikonovu prezimena se javljaju u 11. stoljeću. Uvijek ih najprije dobivaju viši društveni slojevi, plemstvo i bogato građanstvo, a tek onda kmetovi i seljaci u siromašnim i nerazvijenim područjima (Duden 2000). U Bosni i Hercegovini začetke svojih prezimena, kao jedan od slavenskih naroda, nalazimo u 13. Stoljeću: Adamović, Dobromirić, Pavlović, Radovanić, Turbić, Vuković, Zlošević (Turbić‐Hadžagić 2011: 25). Prema pisanoj građi koju smo uzbaštinili u svojoj historiji dominacija tzv. jednoimenske formule trajala je još nekoliko stoljeća. U srednjovjekovnom periodu prezimena se najranije javljaju u gradovima koji su bili središta ekonomskoga i kulturnoga razvoja. Prema Anđeli Frančić "prezimena su prvo ponijeli povlašteni, a posljednji oni čije je jedino pravo (i obveza) bilo pravo na rad i služenje, građani ih dobivaju prije seljaka, muškarci prije žena, “ (Frančić 2002: 15). Prema dosadašnjim spoznajama intenzivnije će se prezimena u prošlosti Bosne i Hercegovine pojaviti u ranome 16. stoljeću: Skenderpašić, Bajezidagić, Dugalić, Sokolović (Bašagić 1900). O bosanskohercegovačkim prezimenima dosad je iznimno malo napisano i ta dosad sačuvana svjedočanstva o minulome vremenu još nisu ni odškrinuta kad je u pitanju njihovo naučno proučavanje, iako su prezimena jezični spomenici koji pružaju spoznaje i znanja o našoj bremenitoj jezičnoj starini, seobama i teškoj viševjekovnoj prošlosti u čemu ni sevdalinke nisu iznimka. Ovom smo se prilikom ograničili na sevdalinke iz priređenih Maglajlićevih knjiga: Sa gornjeg čardaka – 120 pjesama iz zbirke Saliha Mešića i 101 sevdalinka, te sevdalinke Doboja i okoline, napominjući da antroponimija svih sevdalinki zaslužuje da se istraži, a cilj ovoga rada i jeste da ukaže na jedno od primarnih istraživanja u najskorijoj budućnosti.

2. Antroponimi u sevdalinkama U svakoj sevdalinci ne nalazimo antroponime: Ah moj dragi, sijah perčinlija; Mila majko, ženi mene mlada; Djevojka pita sokola; Alkatmere, ime moje; Djevojka je kraj gore stajala; Sumbul mavi u zelenoj travi; Ah moj dragi, jedna prilivodo, itd. U nekim sevdalinkama ima samo jedno ime: Osmo spava u zelenoj travi ili Fato zlato što se ne udaješ; zatim jedno se ime nalazi u različitm padežnim oblicima pa tako u sevdalinci pod naslovom U sv'jetu se naći ne mogaše nalazimo osobno ime Ali­beg u 442 nominativu i dativu jednine: (...) što Ali­beg dragu milovaše. To dušmani gledat' ne mogaše, Ali­begu dragu omraziše. Ponekad isto ime ima više tvorbenih varijanata: Put putuje Latif­aga, sa jaranom Sulejmanom. Jaran Sulji govorio: (...). Ima sevdalinki sa dva ili više antroponima: Pošetala Jagoda na vodu, za njom ide Šećer­beg na konju. (...); Kolika je Abuhajat jalija, još je veća Mustaj­bega avlija, (...) Gledala se tri jarana s Mejdana: Jedan jaran Mustajpašić Mujaga, drugi jaran Hasan­paša iz Bosne, treći jaran Hasan Džankić iz Ripne. Prvo ćemo u radu navesti lična imena, a zatim prezimena. 2. 1. Ženska lična imena Ajka – N (101,6 / D1)1, žensko ime < hipokoristika od ar. imena Aiša, Ajša, Ajiša < tur. Ayşe < ar. Āišä „živa“ (ar. part. akt. f. od ayš „živjeti; život“). Alibegovica – N (101,1 /120,1), žensko ime < od muževoga imena < ar. muslimanskog muškog imena Alija. Ako uz ovo ime dođe titula beg, aga, paša, onda se ne kaže Alija‐aga, Alija‐paša, itd., nego (prema turskom načinu): Ali‐beg (Alibeg), Ali‐aga (Alijaga, Alaga), Ali‐paša (Alipaša)... < (ar. ،Alyy (،Alī) „Uzvišeni, Moćni, Otmjeni“ (Škaljić 1979: 80 Ata – N (101,2), žensko ime Ata je hipokoristik od Atija < ar. .“Aṭiyyä „Darovana, Poklonjena، Biba – N (101,1), hipokoristik od ar. muslimanskog ženskog imena Habiba < ar. Habībä „Dragana, Voljena, Mila“. Bibi – D (101,1). Ćima –N (101,2), ar. „vrijednost“ Dika – N (101,1), hipokoristik ar. muslimanskog ženskog imena Sidika < tur. Sıddîka < ar. siddīqa „vrlo iskrena“. Dišom – I (101,1), hipokoristik od pers. ženskog imena Derviša (muškom imenu Derviš dodan nastavak „‐a“) < tur. derviş < pers. derwīš, osn. zn. „siromah“. Duda – N (101,2), pers. hipokoristik od muslimanskoga ženskog imena Dudija < tur. dudu „žena, hanuma“ < pers. tūtī „papagaj“. Dudo – V (101,1). Đul Zulejha – N (101,1), žensko ime < pers. đül „ruža, ružica“. Često se ova riječ stavlja u nar. pjesmi u značenju epiteta pred ženska imena ili imenice ženskog roda. Zulejha ar. muslimansko žensko ime < tur. Züleyha < pers. Zuleyhä < ar. Zälīhā, ime žene egipatskog činovnika

1 Napomena: Ako je primjer ekscerpiran iz knjige Sa gornjeg čardaka – 120 pjesama iz zbirke Saliha Mešića , onda se pored primjera nalazi skraćenica:120, a ako su ekscerpirani primjeri iz knjige 101 sevdalinka, onda je skraćenica: 101; za sevdalinke iz Doboja, skraćenica je: D; broj pored skraćenice pokazuje koliko je puta ime, nadimak ili prezime oprimjereno. 443

Potifara, koja je pokušala zavesti Jusuf‐pejgambera (Josifa). Po smrti muža preudala se za Jusufa. Đula – N (101,3), pers. muslimansko žensko ime < tur. gül „ružica“ sa našim nastavkom za ženski rod „‐a“. Đuli – D (101,1). Đulo – V (101,2). Emina – V (101,1), žensko ime < tur. Emine < ar. ämīnä = poštena; sigurna; povjerljiva; časna; vjerna; privržena; čestita (Smailović 1990: 222). Ema – N (120,2), hipokoristik od žen. imena Emina. Emu – A (120,1) Emo – V (120,1) Dizdareva Fata – N (101,1), žensko ime hipokoristik od ar. muslimanskog ženskog imena Fatima. Fatica – N (101,1) žensko ime < umanjenica od Fata < Fata je žensko ime koj je nastalo kao hipokoristik od ar. muslimanskog ženskog imena Fatima. Fatima – N (101,4), ar. muslimansko žensko ime < tur. Fatime < ar. Fātimä = u doslovnom prijevodu znači „odbijena od sise (dojenja)“ (Smailović 1977: 236). Fatimi – D (101,1). Fato – V (101,3 / 120,2). Fazila – N (101,1), ar. muslimansko žensko ime < tur. Fazilet < ar. Fadīlä „Vrlina“ Fazila – V (101,1). Fazile – G (101,1). Garavušo – V, (101,1) ženski nadimak Hajra – N (101,1), ženski nadimak < hipokoristik od ar. ženskog imena Hajrija. Hajrija – N (101,4), ar. muslimansko žensko ime < tur. Hayriye, žensko ime, „Dobrana, Sretana“ < ar. hayriyyä „dobra, sretna“. Hajrija – V (101,10). Hajrije – G (101,1). Hajro, V (101,1). Hana – N (101,4), žensko ime, skraćenica i hipokoristik izveden od imena: Hanifa, Hanuma, Elhana, Merhana, Rejhana, Nurdžihana, Salihana, Umihana (Smailović 1990: 269). Hanka – N (101,1), muslimansko žensko ime hipokoristik izvedeno dodavanjem na osnovu nastavka ‐ka (Smailović 1990: 271). Hanke – G (120, 1) Hanku – A (120,1) (o) Hankinu vratu – L (120, 1) 444

Hano – V (101,4). Havuša – N (101,1), žensko ime < ar. muslimanskog ženskog imena Hava < tur. Havva < ar. Hawwā „ pramajka Eva, žena Adama“; Havuša – najčešće ima pogrdan prizvuk. Šerife – G (101,1), žensko ime; Šerifa ar. muslimansko žensko ime < tur. muškog imena Şerif + a < ar. šärīf „plemenit, častan, ugledan; prvak“. Ivka – N (101,1), žensko ime najvjerovatnije nastalo kao hipokoristik ženskog imena Ivana, P. Skok piše da je ovo pravoslavno i katoličko ime po porijeklu stcslav., bug. i rus. Jagoda – N (120,3), žensko ime Janja – N (120,2), žensko ime Katicu – A, (101,1), žensko ime; < Kata (

445

Munira – V (101,2), upotrebljen N umjesto V – Munire, ar. muslimansko žensko ime < tur. Münîre „Svijetla“ < ar. munīrä „svijetla, sjajna“. Sadijo – V (101,1), žensko ime < ar. muslimanskog muškog imena Sadija < tur. Sa'di „Sretni, Srećko“ < ar. sa'dī „sretni“. Šerife – G (101,1), žensko ime; Šerifa ar. muslimansko žensko ime < tur. muškog imena Şerif + a < ar. šärīf „plemenit, častan, ugledan; prvak“. Šida Fejzagina – N (101,1), ženski nadimak < nadimak je hipokoristik od ar. muslimanskog ženskog imena Ašida < tur. Aşide < ar. äšiddā' „Stroga; Jaka, Moćna“. Fejzagine Šide – G (101,1). Šidu Fejzaginu – A (101,1). Umihano – V (101,1), ar. muslimansko žensko ime < tur. Ümmühani < ar. Ummu‐hānī, počasni nadimak (ar. kunyä) sestre Hazreti Alije, četvrtog halife. Umihanom – I (101,1). Vasvija – V (101,1), ar. muslimansko žensko ime < tur. Vasfiye < ar. wasfiyyä „svojstvena; opisana“. Vasviju – A (101,1). Vasvu – A (101,1), nadimak < hipokoristik ar. muslimanskog ženskog imena Vasvija. Ziba – N (101,1), Ziba – pers. muslimansko žensko ime < tur. Zîba < pers. zībā „lijepa; divna; dražesna; elegantna; nagizdana.“ (Smailović 1990: 542). Zibe – G (101,1). Zibi – D (101,1). Zibo – V (101,1). Zil­hanuma – N, žensko ime (101,1). Zilka – N (101,2), hipokoristik od Zilkada < tur. zilkade < ar. du‐l‐ qa'da = ime jedanaestoga mjeseca islamske lunarne godine (Smailović 1990: 542). Atlagića Zlata – N (101,1), žensko ime kod Bošnjaka zadržano je iz praslavenskoga kulta prema boginji Zlatni, pa „Kult Zlatne kao da je bio toliko, jak da je u bosanskih Muslimana sve do danas ostalo jedno od rijetkih imena na narodnom jeziku...“ (Hadžijahić 1973: 43). Atlagića Zlato – V (101,1), žensko ime. Atlagića Zlatu – A (101,1), žensko ime. Zulejhu – A (101,1), Zulejha ar. muslimansko žensko ime < tur. Züleyha < pers. Zuleyhä < ar. Zälīhā, ime žene egipatskog činovnika Potifara, koja je pokušala zavesti Jusuf‐pejgambera (Josifa). Po smrti muža preudala se za Jusufa. 446

Zulko – A (101,1), ženski nadimak < Zulejha. Bez obzira na tvorbenu strukturu sva lična ženska imena završavaju na –a, a najfrekventnija su: Ajka, Fatima, Hana, Hajrija, Mara i Mejra. Brojnija su skraćena ženska lična imena od punih ličnih ženskih imena: Ajka, Ata, Biba, Dika, Diša, Duda, Ema, Fata, Hajra, Hanka, Ivka, Mara, Mejra, Minka, Šida, Vasva, Zulka. U sevdalinkama Doboja najfrekventnije žensko lično ime je Ajka. 2.2. Muška lična imena Adem­aga – N (101,1), < Ādäm < sthbr. Adham = ljudska vrsta (Smailović 1990: 129) + tur. ağa, prvobitno značenje: „veliki, stariji“, kasnije: „gospodin, starješina, zapovjednik, prvak i zvanična civilna i vojna titula“ (Škaljić 1989: 72). Ahme – G umjesto A (101,1) – nadimak, hipokoristik od ar. muslimanskog muškog imena Ahmed, Ahmet. Ahmeta – A (120,1), < ar. Ahmäd = mnogo pohvaljen, najpohvaljeniji (Smailović 1977: 134). Ahmi – D (101,1). Ahmo – N (101,3). Alaj ­beg – N (101,2), tur. muslimansko muško ime < tur. alaybeyi: zapovjednik, spahija u sandžaku; svaki je sandžak imao svoga alajbega (Škaljić 1979: 76). Alaj­begu – D (101,1), muško ime. Ali­beg – N (101,4 /120,3), muško ime + titula < ar. muslimanskog muškog imena Alija. Ako uz ovo ime dođe titula beg, aga, paša, onda se ne kaže Alija‐aga, Alija‐paša, itd., nego (prema turskom načinu): Ali‐beg (Alibeg), Ali‐aga (Alijaga, Alaga), Ali‐paša... < ar. ،Alyy .Alī) „Uzvišeni, Moćni, Otmjeni“. (Škaljić 1979: 80) + beg < tur. bey،) Ali­beže – V (101,2), muško ime (V umjesto nominativa). Ali­begu – D (120,1) Alija – V (101,6), ar. Aliyy = visok, uzvišen, odličan, plemenit + naš nastanak ‐(j)a radi deklinacije; (Smailović 1977: 140). Alije – G (101,1). Alipaša – N (101,1), muslimansko muško ime izvedeno od Alija < ar. Aliyy „Uzvišeni, Moćni, Otmjeni“ + paša: „Ako uz ovo ime dođe titula beg, aga, paša itd., onda se ne kaže Alija‐beg, Alija‐aga, Alija‐paša itd., nego (prema turskom načinu): Ali‐beg (Alibeg), Ali‐aga (Alijaga, Alaga), Ali‐aša (Alipaša), Ali‐efendija (Aliefendija).“ (Škaljić 1979: 80) + < tur. pa a (ba a) = titula visokih dostojanstvenika u Turskome Carstvu; visoki turski vojni i civilni čin; general (Smailović 1990: 417). Alipašo – V (101,1). Aljo – N (101,1), ar. hipokoristik od Alija. Aljo – V (101,4). 447

Bakarević Avdaga – N (101,2), muško ime; Avdaga je modificirano ­ime od ar. muslimanskog muškog imena Abdulah, Avdulah < ar. ،Abdu ,llāh „Božji rob, Božji sluga“; ar. ،abd „rob“ i ،Allāh „Bog“ + tur. ağa prvobitno značenje: „veliki, stariji“, kasnije: „gospodin, starješina, zapovjednik, prvak i zvanična civilna i vojna titula“ (Škaljić 1989: 72) Bajram­bega – G (101,2), muško ime < tur. bayram (i perzijski) muslimanski vjerski praznik; slavlje, veselje (Smailović 1990: 160) + beg < tur. bey. Ćerim – N (101,4), ar. muslimansko muško ime < ar. Kärīm „Plemeniti, Veledušni“. Ćerim­efendija – A (101,1), muško ime + titula (ovdje se javlja N u funkciji akuzativa); ar. muslimansko muško ime < ar. Kärīm „Plemeniti, Veledušni“ + tur. efendi < ngrč. authentes, odnosno od vokativa afthendi i afendi = gospodin, gospodar (Škaljić 1989: 262‐263). Hadži Jusuf – N (101,1), Hadži < tur. haci < ar. āğğ = onaj koji je izvršio hadž (Škaljić 1989: 296) + < tur. Yusuf < ar. Yusuf = ime jednog vjerovjesnika koji se spominje u Kur'anu, a to je u Bibliji Josip ili Josif (sin jakoba, Jakova) < sthebr. Johosef = neka Jahve (bog) poveća, pridoda (Smailović 1990: 308). Hasan – N (120,1), muško ime, tur. Hasan < ar. Hasän = lijep, krasan, ljubak, izvrstan (Smailović 1977: 273). Hasan­aga – N (101,2), muško ime + titula, tur. Hasan < ar. Hasän = lijep, krasan, ljubak, izvrstan (Smailović 1977: 273) + tur. ağa, prvobitno značenje: „veliki, stariji“, kasnije: „gospodin, starješina, zapovjednik, prvak i zvanična civilna i vojna titula“ (Škaljić 1989: 72) Hasan­aga – V (101,1). Hasan­ago – V (101,1). Hasane – V (101,1). Hasan­paša – N (101,120,1), muško ime + titula, tur. Hasan < ar. Hasän = lijep, krasan, ljubak, izvrstan (Smailović 1977: 273) + < tur. pa a (ba a) = titula visokih dostojanstvenika u Turskome Carstvu; visoki turski vojni i civilni čin; general (Smailović 1990: 417). Ibrahime – N (101,1), muško ime, < tur. Ibrahim < ar. Ibrāhīm < st. hebr. Abraham = otac naroda; otac mnoštva (Smailović 1977: 291). Ibrahime – V (101,1). Ibro – N (102,1), hipokoristik od imena Ibrahim Ibro – A (101,1). Ibro – V (101,3). Mujo – N (101,1), muško ime hipokoristik od Mustafa < tur. Mustafa < ar. Muştafā, osnovno značenje: „odabran“. Ako se doda titula „aga“ ili „beg“, onda se kaže: Mustafaga ili Mujaga i Mustajbeg ili Mujbeg. (Škaljić 1979: 477) 448

Kadir­aga – V (101,2), muško ime + titula, < ar. qadir = moćan, sposoban, silan (Smailović 1990: 310) + tur. ağa, prvobitno značenje: „veliki, stariji“, kasnije: „gospodin, starješina, zapovjednik, prvak i zvanična civilna i vojna titula“ (Škaljić 1989: 72) kara­Zaima – A (101,1), kara – idecl. adj. tur. „crn“; Zaim ar. muslimansko muško ime < tur. Zaîm < ar. za'īm „vođa“ . kara­Zaima – G (101,1). Kasima – G (101,1), ar. muslimansko muško ime < tur. Kasım < ar. Qāsim „Djelitelj“ < ar. qāsim „onaj koji dijeli“. Latif­aga – N (120, 1), muško ime, < tur. Latif, od ar. latif = nježan; blag; fin; dobar; ugodan; mio; lijep; uljudan (Smailović 1990: 320) + tur. ağa, prvobitno značenje: „veliki, stariji“, kasnije: „gospodin, starješina, zapovjednik, prvak i zvanična civilna i vojna titula“ (Škaljić 1989: 72). Latif­agi – D (120, 1). Lutvaga – N (101,2), muško ime; Lutvaga < ar. muslimanskoga muškog imena Lutvija < tur. Lûtfi „Dobroćudni“ < ar. lutfī „dobroćudan“ + < tur. ağa, prvobitno značenje: „veliki, stariji“, kasnije: „gospodin, starješina, zapovjednik, prvak i zvanična civilna i vojna titula“ (Škaljić 1989: 72). Malik­harambaše – G, muško ime (101,1) Objašnjenje ovoga imena nismo našli kod A. Škaljića. S. Lisičić navodi ovakvo objašnjenje: Malik – ar. Upravitelj; harambaša m (ar. – tur.) – vođa hajduka, hajdučki poglavica, starješina hajdučke čete, hajdučki poglavica, starješina hajdučke čete; vođa razbojnika, vođa odmetnika. Husein­aga – N (101,1), muško ime, < tur. Hüsayn < ar. Husäyn = ljepuškast, polijep; (Smailović 1977: 288) + tur. ağa, prvobitno značenje: „veliki, stariji“, kasnije: „gospodin, starješina, zapovjednik, prvak i zvanična civilna i vojna titula“ (Škaljić 1989: 72). Mehaga – N (101,1), muško ime; Mehaga < hipokoristik (Meho) od ar. muslimanskog muškog imena Mehmed + aga < Mehaga < tur. Mehmed < ar. Muhammäd, osn. zn. „slavljen, proslavljen“. Mehagi – D (101,1). Meha – A (101,1), muško ime, hipokoristik od ar. muslimanskog muškog imena Mehmed < tur. Mehmed < ar. Muhammäd, osn. zn. „slavljen, proslavljen“. Mehmed – N (101,1), muško ime, < tur. Mehmed < ar. Mu ammäd = hvaljen, slavljen, dostojan svake hvale (Smailović 1990: 333). Mehmede – V (120,1), Mehmed­begu – D (101,1), ar. muslimansko muško ime + titula. Mehu – D (101,1).

449

Mešinova (sina) – (101,1), hipokoristik od Meša < Muhamed < tur. Muhammed < ar. Muhammäd, osn. značenje: „slavljen, proslavljen“. Muharem – N (101,1), muško ime, tur. Muharrem < ar. Mu arräm = sačuvan; zabranjen; zaštićen; nepovrediv; svet; ime prvoga mjeseca po islamskome kalendaru (Smailović 1990: 364). Muharem­beg – N (120,2) muško ime + titula. Muharem­beg – V (120,4). Mujaga – N (101,1 / 120,1), muslimansko muško ime, hipokoristik od Mustafa < tur. Mustafa < ar. Muştafā, osnovno značenje: „odabran“. „Ako se doda titula „aga“ ili „beg“, onda se kaže: Mustafaga ili Mujaga i Mustajbeg ili Mujbeg. (Škaljić 1979: 477). Mujaga – V (101,2). Mujagu – A (101,2). Mujo – N (101,7 / 120,1), muško ime, hipokoristik od Mustafa < tur. Mustafa < ar. Muştafā, osnovno značenje: „odabran“. Ako se doda titula „aga“ ili „beg“, onda se kaže: Mustafaga ili Mujaga i Mustajbeg ili Mujbeg (Škaljić 1979: 477). Muju – A (120, 1). Mujo – V (101,2). Mustaj­bega – G (120,1) muško ime + titula (1) < Mustafa < tur. Mustafa < ar. Muştafā, osnovno značenje: „odabran“. Ako se doda titula „aga“ ili „beg“, onda se kaže: Mustafaga ili Mujaga i Mustajbeg ili Mujbeg. (Škaljić 1979: 477) Mustaj­bega – A (120,1) Mustaj­paša – N (101,1), muško ime + titula (1) < Mustafa < tur. Mustafa < ar. Muştafā, osnovno značenje: „odabran“. Ako se doda titula „aga“ ili „beg“, onda se kaže: Mustafaga ili Mujaga i Mustajbeg ili Mujbeg. (Škaljić 1979: 477) + < m. imena Pàša < tur. paṣa (baṣa) = titula visokih dostojanstvenika u Turskome Carstvu; visoki turski vojni i civilni čin; general (Smailović 1990: 417). Mustaj­pašo – V (101,1). Muše – G (101,1), muško ime; Muša hipokoristik od ar. muslimanskog muškog imena Muhamed < tur. Muhammed < ar. Muhammäd, osn. zn. „slavljen, proslavljen“. Omera – A (101,1 / 120,1), muško ime, tur. Ömer < ar. Umär; ime drugog halife iza Muhammeda (Škaljić 1989: 502). Omere – V (101,1). Omer­kapetana – G (101,1), muško ime + titula. Osmo – N (120,4), hipokoristik od Osman < tur. Osmann < ar. Utman (smailović 1990: 415).

450

Avdije – G (101,1), muško ime; ar. muslimansko muško ime Avdija, indecl. Abdi, Avd < Abdulah < ar. 'Abdu­llāh „božji rob, božji sluga“; ar. 'abd „rob“ i 'Allāh „Bog“. Salih – N (120,1), muško ime, < tur. Salih < ar. Şāih = dobar, valjan, solidan, čestit, pošten, uredan; (Smailović 1977: 453). Salih – V jednak N (120,1) Salih­aga ­ N (101,1), muško ime + funkcija. Salih­aga ­ V (101,1). Smail­aga – N (101,1 / 120,1), muško ime, Smail­aga < asir. ­muslimansko muško ime < tur. Ismail < ar. Ismā،īl, ime sina Ibrahima pejgambera, Samuelo sin Abrahama < asir. + aga (< tur. ağa, prvobitno značenje: „veliki, stariji“, kasnije: „gospodin, starješina, zapovjednik, prvak i zvanična civilna i vojna titula“ (Škaljić 1989: 72). Sulejman – N (101,1), muško ime, < tur. Sϋleymān < ar. Suläymān < sthebr. Šelomoh = miroljubiv . Sulejman je ime vjerovjesnika u Kur'anu ( Smailović 1990: 475). Sulejman ćehaja – N umjesto V (120,1). Sulejmane – N isti kao V (120,1). Sulejmane – V (101,1 / 120,1). Sulji – D (120,1), hipokoristik od muškoga imena Sulejman. Selima – A (101,1), muško ime, tur. Selim < ar. Sälīm = zdrav; sačuvan; potpun; siguran; dobar (Smailović 1990: 463). Selime – V (101,1). Šaćir­beg – N (101,1), muško ime + titula; tur. Şakir < ar. šākir = zahvalan, blagodaran; (Smailović 1977: 481) + + beg < tur. bey. Šaćir­begovi (svatovi) – N (120,1). Šahinova – N (120, 1), muško ime, Sahin < perz. šahin = kraljevski soko (Smailović 1990: 483) Šećer­beg – N (120,1), muško ime. Prema prof. Smailoviću ovo ime je rijetko i modificirano je od perzizma šeker. Šećer­beg – A akuzativ jednaknominativu (120,1). Zaime – V (101,1), muslimansko muško ime < tur. Zaîm < ar. za'īm „vođa“ . Zajko – V(101,1), hipokoristik od Zaim < tur. Zaîm < ar. za'īm „vođa“. Zuko – N (120,2), muško ime, hipokoristik od Zulfikar (Smailović 1990: 545). Zuke – A (120,1).

2.3. Prezimena (devet) Atlagića – A množine (101,2) prezime < atlija m (tur.) konjanik, konjica < tur. atlı „konjanik“. Ako iza ove riječi dođe titula „aga“, 451 onda ispada naš nastavak, pa se izgovara „atlijaga“, „atlaga“ i znači starješina konjanika. Otud prezime Atlagić. (Škaljić 1979: 105). (Zuko) Atlagiću – N (120,2). Bakarević Avdaga – N (101,2), prezime + muško ime; prezime < tur. bakar – metal cuprum < tur. bakır. Čelebija – N (101,1), Čelebija – prezime nastalo najvjerovatnije od tur. čelebija „gospodin, džentlimen; otmjen i lijepo vaspitan čovjek, titula mladića plemićkog roda“. Čengić – N (101,1 / 120,1), prezime Čengić najvjerovatnije je povezano sa perzijskom riječi čengija – kafanska igračica < tur. çengi „igračica, plesačica“ < pers. čengī „onaj koji svira i igra uz čeng“ (pers. čeng „vrsta muzičkoga udarnog instrumenta, vrsta saza“ + ar.‐ pers. adj. suf. –ī (­iyy)). Čurčiću – N (101,1), prezime (prezime je u D jd.). Džankić – N (120,1), hipokoristik imena Džanko < perz. gan = duša, život + nast. –ić. Dženetića – prezime u G mn. + ime (101,1); < ar. riječi dženet + ­ ić < tur. cennet < ar. ğännä „raj“, osn. značenje: „bašča/bašta“. Dženetiću – N (101,1). Fazlagiću – N (101,1), Fazlagić najvjerovatnije od tur. Fazli „Vrijedni, Vrsni“ < ar. fadl „vrijednost, dobrota“ + aga. Fazlagiću – D (101,1). Ljuboviću – N=V, (101,1). Mašiću – N (101,1), hipok. od Mahmud (< tur. Mahmud < ar. Ma mūd = hvaljen; pohvaljen (Smailović 1990: 326) + nast. –ić. Mostarlija – N (101,120,1), prema toponimu Mostar. Murtezanoviću – N (120, 3) < tur. Murtaza

452

Asufiksalna su prezimena nastala bez (pravog) tvorbenog čina, tj. onimizacijom i transonimizacijom, a sufiksalna su prezimena nastala tvorbenim činom. Sufiksalna prezimena u sevdalinkama motivirana su: ličnim imenom u osnovi prezimena; nadimkom u osnovi prezimena; zanimanjem u osnovi prezimena (zanimanje=prezime); kombiniranim prezimenom (društveni položaj, funkcija ili titula + lično ime ili lično ime + društveni položaj, funkcija ili titula); titulom ili funkcijom u osnovi prezimena; skraćenim ličnim imenom u prezimenskoj osnovi; općom imenicom, pridjevom ili prilogom u osnovi prezimena i skraćenim ličnim imenom u osnovi prezimena.

Zaklujučak Pri analizi sevdalinki uočili smo da većinu imena čine imena orijentalnoga porijekla. Nerijetko u sevdalinkama nailazimo na prezimena. Sevdalinka je ljubavna pjesma, nastajala u gradskim sredinama, opjevala je ljubav prema određenoj djevojci i određenome mladiću. Tačno znamo iz koje porodice i koje avlije potječe lijepa Emina, Zulejha, Ali­beg itd. Osim imena, često i prezimena, nalazimo i očevo ime ili grad u kojem živi osoba o kojoj se pjeva ili kojoj se pjeva. To nam dokazuju i sljedeći primjeri: Prezime ne nastaje samo od ličnog imena kako je u našim krajevima najčešće, nego može nastati i po zanimanju, mjestu življenja ili mjestu porijekla, nadimku. Većina prezimena u sevdalinkama neka je vrsta patronima, jednostavnije rečeno, prezimena nastala od ličnog imena rodonačelnika porodice. Većina prezima ima sljedeće tvorbene nastavke: ­ić, ­ović, ­ević. Međutim, osim orijentalnih imena imamo i druga imena koja ne bismo mogli svrstati u istu grupu, a koja nam odaju „predosmanski“ period. Ta imena odaju jednu drugu historijsku pozadinu. Osim historijskih činjenica, same sevdalinke i antroponimi koje ih one čuvaju, odaju starije slojeve i porijeklo pa pronalazimo i neka hebrejska imena koja su posredstvom orijentalnih jezika, a dolaskom Turaka na ove prostore, prešle u naš jezik. Kada je Osmansko carstvo izgubilo svoj teritorij u Bosni i Hercegovini, nakon višestoljetne vladavine, ostaje nam u naslijeđe i dalje veliki broj orijentalnih antroponima, ali se ti antroponimi vremenom mijenjaju i gube. Danas veliki broj antroponima koje nalazimo u sevdalinkama, nalazimo i u upotrebi. Ta su imena do nas došla u svome izvornom obliku zahvaljujući ljubavnoj pjesmi – sevdalinci. Stoga, sevdalinka je uveliko potpomogla čuvanje jednoga značajnog dijela antroponima koji su svjedoci minuloga vremena i koji će to još dugo biti. 453

Zahvaljujući sevdalinkama koje su se sačuvale do naših dana, imamo ovako bogatu i raznoliku antroponimiju.

IZVORI: MAGLAJLIĆ, Munib 2010, 101 sevdalinka, Gradačac: BZK Preporod Sa gornjeg čardaka – 120 pjesama iz zbirke Saliha Mešića: priredio Munib Maglajlić, Tešanj ‐ Zagreb 1976. Sevdalinka: Kraj Doboja studena vodica – izvor: http://www.gracanickiglasnik.ba/wp‐content/uploads/2013/01/Pages‐ from‐gg19‐13.pdf (1. 9. 2014. u 10 sati)

LITERATURA: 1. BAŠAGIĆ, Safvet beg 1900. Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.­1850.). Sarajevo: Vlastita naklada. 2. BROZOVIĆ RONČEVIĆ, Dunja; VAJS, Nada 2002. Zoonimi u hrvatskim prezimenima. Folia onomastica Croatica, 11, Zagreb, 223–238. 3. ČELEBIJA, Evlija, 1954. i 1957. Putopis, knj. I i II. Sarajevo: Svjetlost. 4. DUDEN 2000, Familiennamen – Herkunft und Bedeutung von 20 000 Nachnamen. Mannheim, Leipzig, Wien, Zürich: Dudenverlag. 5. FRANČIĆ, Anđela 2002. Međimurska prezimena. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 6. FRANČIĆ, Anđela 2003‐2004, Antroponimija u hrvatskim pučkim popjevkama iz Međumurja, Folia onomastica Croatica, 12­13, Zagreb, 121‐ 137. 7. HADŽIEFENDIĆ‐PARIĆ, Remzija 2007, Poetika bošnjačkih narodnih uspavanki, u: “Zbornik radova 1”, Univerzitet u Bihaću, Bihać: Islamski pedagoški fakultet. 8. HADŽIJAHIĆ, Muhamed 1973. Predislamski elementi u kulturi bosanskih Muslimana, Sarajevo. 9. JAHIĆ, Dževad 1999. Trilogija o bosanskom jeziku. Sarajevo: Liljan. 10. JAHIĆ, Dževad, HALILOVIĆ, Senahid, PALIĆ, Ismail 2000. Gramatika bosanskoga jezika. Zenica: Dom štampe. 11. LEŠIĆ, Zdenko 2008, Teorija književnosti, Beograd: Javno preduzeće Službeni glasnik.

454

12. LISIČIĆ, Sulejman 2006, Savremena imena i prezimena Bošnjaka, Srba i Hrvata, Maglaj: JU Opća biblioteka. 13. LOVRENOVIĆ, Ivan 2004, Za gradom jabuka, 200 najljepših sevdalinki, Sarajevo: Biblioteka Dani. 14. MAGLAJLIĆ, Munib 1991, Usmena lirska pjesma, balada i romansa, Sarajevo: Institut za književnost, Svjetlost. 15. SUPERANSKAJA, Aleksandra Vasil’evna 1973. Obščaja teorija imeni sobstvennogo. Moskva: Izdatel’stvo “Nauka”. 16. SKOK, Petar 1971‐1973. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika I‐III. Zagreb: JAZU. 17. SMAILOVIĆ, Ismet 1977. Glas h i njegove zamjene u savremenom srpskohrvatskom jeziku. Radovi Instituta za jezik u Sarajevu, knj. IV. Sarajevo 18. SMAILOVIĆ, Ismet 1977. i 1990. Muslimanska imena orijentalnoga porijekla u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 19. SMAILOVIĆ, Ismet 2003. Bosansko­turski rječnik. Sarajevo: El‐Kalem. 20. SUPERANSKAJA, Aleksandra Vasil’evna 1973. Obščaja teorija imeni sobstvennogo. Moskva: Izdatel’stvo “Nauka”. 21. ŠIMUNDIĆ, Mate 2006. Rječnik osobnih imena. Zagreb: Matica hrvatska. 22. ŠIMUNOVIĆ, Petar 2001. Dugopoljska prezimena. Dugopolje – zbornik radova općine Dugopolje. Zagreb – Dugopolje, 533–544. 23. ŠIMUNOVIĆ, Petar 2008. Hrvatska u prezimenima. Zagreb: Golden marketing‐Tehnička knjiga. 24. ŠIMUNOVIĆ, Petar 1982. Razvitak imenske formule u Hrvata. Onomastica Jugoslavica, 9. Zagreb, 283–293. 25. ŠKALJIĆ, Abdulah 1979. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Sarajevo: Svjetlost. 26. TURBIĆ‐HADŽAGIĆ, Amira, 2011. Bosanični pravni tekstovi u srednjovjekovnoj Bosni, Gradačac: JU Javna biblioteka „Alija Isaković“.

455

Prof. Dr. Amira Turbić‐Hadžagić, a.o. Professorin Philosophische Fakultät der Universität Tuzla

Bernes Aljukić, Samra Hrnjica, Universitätsassistentin

Anthroponymik in bosnischen Liebesliedern mit besonderem Rückblick auf die Anthroponymik der bosnischen Liebeslieder aus Doboj Zusammenfassung Mit der Erforschung der Anthroponymik befasst sich die Teildisziplin der Onomastik, die Anthroponomastik genannt wird (griech. anthropos 'der Mensch' + topos 'der Ort'). Anthroponomastik ist die Teildisziplin der Onomastik, und Onomastik ist wiederum die Teildisziplin der Linguistik, die die Etymologie, die Bedeutung und die Namensbildung erforscht. In der vorliegenden Arbeit werden Eigennamen, Nachnamen und Kosenamen analysiert, die in den bosnischen Liebesliedern vorkommen und in Büchern aufgenommen wurden: Sa gornjeg čardaka (übersetzt: Von der Dachterrasse – 120 Lieder aus der Sammlung von Salih Mešić (Tešanj – Zagreb 1976) i 101 bosnisches Liebeslied von Munib Maglajlić (Gradačac 2010) mit besonderem Rückblick auf die Anthroponymik der originellen bosnischen Liebeslieder aus Doboj. Schlüsselwörter: Anthroponymik, bosnische Liebeslieder, Doboj

456

457