sign in sign up
<<
Home , Accident of birth, Dave Murray (musician), Dean Karr, Derek Riggs, Ed Hunter, Futureal

EKSKLUZIVNA PREMIJERA NA PERUN.HR

OVU BESPLATNU E-KNJIGU POKLANJAM SVIM FANOVIMA GRUPE I LJUBITELJIMA GLAZBE OPĆENITO, KAO SVOJ MALI DOPRINOS DRUŠTVU U OVIM ČUDNIM VREMENIMA KADA SMO SVI PRISILJENI OSTATI U SVOJIM DOMOVIMA. ČUVAJTE SE! UP THE IRONS!

NAPOMENA (PROČITATI OBVEZATNO PRIJE ČITANJA KNJIGE)

OVU KNJIGU NISAM NIKAD NAMJERAVAO IZDATI NA HRVATSKOM JEZIKU. ONA JE SAMO IZVORNO PISANA NA HRVATSKOM JEZIKU U 'RAW' OBLIKU I KASNIJE PREVEDENA NA ENGLESKI. NEKE CITATE I IZJAVE NISAM NI PREVODIO NA HRVATSKI, PA KASNIJE OPET NA ENGLESKI, NEGO JE U KNJIZI OSTAVLJEN IZVORNI OBLIK. SAMO ZA OVU PRILIKU KNJIGA JE BRZINSKI ADAPTIRANA ZA HRVATSKU BESPLATNU E-BOOK VERZIJU, ŠTO ZNAČI DA NIJE ODRAĐENA PROFESIONALNA, VEĆ SAMO OSNOVNA BRZINSKA LEKTURA. TAKOĐER, ISTA STVAR JE S EVENTUALNIM 'TYPO' GREŠKAMA, PA VAS MOLIM ZA RAZUMIJEVANJE. NEKE IZJAVE, CITATE I DJELOVE INTERVJUA I SL. NAMJERNO SAM OSTAVIO NA IZVORNIKU, ENGLESKOM JEZIKU, JER TEK JEDNOM, AKO SE ODLUČIM NA OBJAVLJIVANJE OVE KNJIGE NA HRVATSKOM JEZIKU, ONDA ĆE BITI NAPRAVLJEN CJELOKUPAN POSAO, A I OVAKO ĆETE MNOGO IZRAVNIJE URONITI U SAMU SRŽ KNJIGE I DUŠU OVOG LEGENDARNOG ALBUMA. VJERUJEM DA VAM TO NEĆE PREDSTAVLJATI POTEŠKOĆE U ČITANJU. DO SADA SAM NAPISAO VEĆ 15 KNJIGA (OD 100, KOLIKO ĆE IH BITI U KONAČNICI) I NJIHOVI VLASNICI SU NA TISUĆE MAIDEN FANOVA NA SVIM KONTINENTIMA, A JEDNAKO TAKO U POSJEDU SU NEKOLIKO ČLANOVA GRUPE I NJIHOVOG MANAGERA. HVALA VAM NA DOWNLOADU. STJEPAN

CERTIFICATE

This book is unique, one of a kind and printed in one copy only! Proud owner is: Serial book number:

Confirming this information with my signature:

STJEPAN JURAS

Stjepan Juras Somewhere In Time

Translation, adaptation and proof-reading Fani Plosnić

Cover illustration Stjepan Juras and Violeta Šunić

Inside illustration and layout Stjepan Juras

Print ITG d.o.o., Zagreb

Copyright © Stjepan Juras 2016 Published by Stjepan Juras. All Rights Reserved.

No part of this publication may be reproduced, stored in a retrieval system, or transmitted in any form or by any means, electronic, mechanical, photocopying, recording, or otherwise, without the prior written permission of the publisher.

Permissions may be sought directly from Stjepan Juras in his office in Zadar, Croatia: phone: 00385(0)99 4186 308, e-mail: [email protected]

Research Library of Zadar in Croatia Cataloguing-in-Publication Data A CIP catalogue record for this book is available from the Research Library of Zadar electronic catalogue. Catalogue number: 150106012

ISBN 978-953-98320-1-6

For information on all Stjepan Juras publications please visit his website at www.maidencroatia.com

Printed in Croatia Zagreb, May 2016

STJEPAN JURAS

SOMEWHERE IN TIME

Zadar, May 2016

30TH ANNIVERSARY EDITION

TABLE OF CONTENTS

BEHIND THE IRON SECRETS 9

1986 12

TRAPPED IN A TIME CAPSULE 30

SLAVE TO THE POWER OF THE TOUR 44

JUMP INTO THE TRAVEL MACHINE 50

HIDDEN ANNOUNCEMENTS 74

DEREK RIGGS AND HIS MASTERWORK 106

NO BRAVE NEW WORLD 130

SOMEWHERE ON TOUR 164

DAVE LIGHTS 173

WHAT IF…? 188

A WOLF IN SHEEP'S CLOTHINGS 194

FAREWELL SONG 198

VISION FOR TOMORROW 202

BORN UNDER THE BRIGHTEST STAR 208

TEHE’S LEGACY 212

ALEXANDER THE GREAT 220

WALKING ON GLASS 232

UNTIL THE NEW HALLEY 238

MAIDENCROATIA BOOKS 252

PHOTO CREDITS 254

ACKNOWLEDGEMENTS 255

WARNING!

Fantastične Maiden web stranice fanova poput Ironmaidencommentary, Maidencroatia, Maidenlive, Maidenfans, Maidenrevelations, Ironmaiden-bg, ironmaiden666, Maidenthebeast, ostale fanovske web stranice i svi njihovi suradnici zaslužuju naklon do poda za sve ono što su napravili na očuvanju velike ostavštine Iron Maidena za sve buduće generacije. Iron Maiden NIKAD ne bi bili ovoliko veliki da nema vjernih fanova koji su spremni provesti mjesece i godine istražiujući sve segmente povijesti ovog nevjerojatnog benda. Kao autor, neizmjerno im se SVIMA zahvaljujem jer su mi veoma olakšali pronalazak nekih faktova, činjenica, starih intervjua, izgubljenih fotografija i ostalih sitnica koje su dio ove knjige. Međutim, knjiga 'Somewhere in Time' nije, niti joj je inicijalna namjera bila postati tiskani dokument koji bi objedinio svo to more trivia i dragocjenih podataka. Na kraju krajeva, tada knjigu niti ne bih mogao, ni htio nazvati autorskom knjigom. Ova knjiga je niz ekskluzivnih zapažanja, povezivanja činjenica, hrabrih špekulacija i pronicanja u najskrivenije tajne i motive vezane uz rad na albumu Maidena 'Somewhere in Time', koji je sagledan sa svih gledišta, gdje su probrani svi segmenti koji su mogli utjecati na nastanak albuma. Nakon povijesnog odmaka od trideset godina 'Somewhere In Time' ja sam pokušao vrjednovati hladne glave na pravi način kako to zaslužuje, sa istaknutim svim vrlinama i manama. U knjizi ćete pronaći veliki broj novopostavljenih i nikad do sad navedenih teza, ponekad i šokantnih zaključaka, a neke trideset godina stare zagonetke po prvi puta biti će otkrivene. Uvjeren sam da će knjiga otvoriti mnoge diskusije i polemike, koje će možebitno uključivati i opovrgavanje dijela napisanog u ovoj knjizi, no moj odgovor na to je jednostavan. Ja sam fan, ovaj album doživljavam onako kako sam ga doživio u ovoj knjizi. Ovo je moja posveta njemu, jer me je upravo on uveo u svijet Iron Maidena, bez kojih bi moj život bio dramatično drugačiji. Sretan ti trideseti rođendan 'Somewhere In Time'!

STJEPAN JURAS

SOMEWHERE IN ME

Mnogi autori knjiga o raznim bendovima i izvođačima nastoje da njihovi kupci, ako u rukama već ne drže službeni produkt, barem pomisle da čitaju nešto najbliže službenom. Vještim PR manevrima pokušavaju ih zavesti i navesti da misle kako upravo oni imaju jako ekskluzivne i nikad viđene materijale, duboko insajderske sugovornike koji će to temelja protresti sve ono što su oni do sad mislili da znaju o svom omiljenom bendu ili izvođaču.

Ovo je zapravo knjiga o albumu, da o albumu, koji je već daleke 1986., prije trideset godina meni kao desetogodišnjem dječaku otvorio novu dimenziju svemira i mašte i vremenskim strojem me odveo na putovanje koje se nikada neće završiti. Ovo je također priča o albumu otpadniku, crnoj ovci ili kopiletu, kojeg Iron Maiden, njegovi tvorci, nikada nisu tretirali onako kako zaslužuje. Dugo sam godina čekao, davao im sve moguće kredite, s nestrpljenjem očekivao 'history' turneje, no danas, 30 godina nakon što je album izdan polako sam počeo gubiti nadu da će on ikada više imati priliku biti napokon u pravom svjetlu predstavljen brojnim fanovima koji već desetljećima čekaju da se čudo ipak dogodi. Stoga je ova moja knjiga vapaj Maidenima da se prisjete kakav dragulj su ostavili u prašini i samo zahvaljujući vlastitim taštinama dopustili da ga prekrije sloj zaborava.

Dragi Iron Maiden, album 'Somewhere in Time' vi ste možda doista zaboravili, ali ima nas nekoliko milijuna koji nismo. Nas nekoliko milijuna koji smo ga kupili, koji ga obožavamo, koji smo kolekcionirali sve dostupne artikle i koji u bezbrojnim peticijama tražimo da uživo svirate više pjesama s tog albuma. Upravo iz toga razloga, s ponosom ustvrđujem: Ne, ova knjiga nije službena, niti to ima namjeru biti, ne sadrži ekskluzivne insajderske informacije i sugovornike, al jednako tako ne pokušava niti na jedno mjesto sakupiti sve informacije dostupne na Wikipediji i različitim Maidenima posvećenim web stranicama. Knjiga nije pisana enciklopedijski, ni faktički ni statistički i ne pokušava donijeti spisak svih koncerata, bootlega, različitih izdanja albuma, diskografskih nagrada, tadašnjih intervjua i svega za što sam siguran da već ionako znate. Ova je knjiga otkinuti dio moje duše, moj vrisak Maidenima… 29.09. 2016. se bliži. Učinite nešto! Ovo je zadnja šansa!

To the fans by a fan

BEHIND THE IRON SECRETS

Povijest grupe Iron Maiden, složiti će se mnogi fanovi, pogtovo oni koji ih prate dulje vrijeme, obiluje mnogim intrigama i genijalnim zagonetkama koje su ponekad toliko nevjerojatne da graniče s teorijama zavjere. Nikada mi nije bilo potpuno jasno tko iza njih stoji, jer su kodirane poruke, šifrirane ilustracije ili koncertne najave, anagrami, poruke ispisane hijeroglifima i mnoge druge tajanstvene zagonetke osmišljene i realizirane na brilijantne načine. Ponekad su sročene tako da ih nitko ni ne primjeti, nego nekom sine ideja mnogo godina kasnije, kad zapravo sve prođe, dok su neke zagonetke namjerno prenaglašene, kako bi odmah svi shvatili da nam bend nešto pokušava reći i kako bi nagnali na stotine tisuća fanova da započnu potragu za pravim značenjem. Stoji li iza njih prepredeni i jako inteligentni , teško je reći, jer i u vrijeme kada on nije bio u bendu šifrirane poruke su se i dalje pojavljivale, a bilo ih je i prije njegovog dolaska u bend. Je li to možda ? Je li on doista toliko 'ufilman' u svijet Maidena, da po cijele dane smišlja na koji način 'tease-ati' fanove i šifiriranim porukama im skretati pažnju na nove poteze i projekte benda? Možda ga čak i mogu zamisliti kako večerima sjedi uz kompjuter surfajući po službenom Maiden Fan Club forumu, kako bi dobio ideju za neku novu spačku. Nije li to ipak , čovjek koji vuče mnoge konce Maidena, skupa sa Andy Taylorom i svojim PR timom? On je jedini koji zapravo uz Stevea i može i ima ovlasti to raditi, a i vrijeme je pokazalo kako je, osim što je iskusni i uvaženi manager, zapravo još uvijek kao malo zaigrano dijete i kako, prije svega, on u ovome svemu što radi zapravo uživa, a to mu je usput i posao…

Sjetimo se koliko se glavi 'razbijalo'da se odgonetne značenje tajanstvene biografije Benjamina Breega, kao i pravi identitet te osobe ili kako su ljudi polemizirali oko naslovne strane FC magazina 99.5 i 'UROTON' poruke. Sjetimo se također šifrirane poruke kojom je Bruce uživo, čak punih godinu dana prije tog događaja najavio headlinerski nastup Maidena na 'Monsters Of Rock' festivalu 1988. Oni, ne samo da su tad već sve dogovorili s promoterom, nego su već i znali da u rukama imaju 'killer' album, koji će 'pokoriti' cijeli metal svijet. Toliko je mnogo šifriranih poruka i sličnih spački da bi se samo o njima mogla napisati knjiga. Upravo zbog toga jednog sam

dana zatekao sebe kako razmišljam o nečemu što mi doista nije nikad do sad palo na pamet, a koliko se sjećam, niti ikom drugom do sad. Nije li cijela 'zgodna anegdota' oko razgovora Bruce Dickinsona s poljskim Maiden fanom u klubu 'Remont' zapravo bila neka vrsta farse, koja je već u travnju 1985, kada je dokumentarac 'Behind the Iron Curtain' bio vani trebala Maiden fanovima nagovijestiti što ih na idućem albumu do godine čeka? Ovako je ispala sasvim zgodna priča u kojoj je Bruce Dickinson sam sebi uskočio u usta kad mu je fan rekao 'I would like to play heavy metal with ', a Bruce odbrusio: 'You can't play Heavy Metal with a synthesizer', ostavivši poljskog fana širom otvorenih ustiju, no ipak je na kraju smogao reći; 'Yeah, I can!' U trenutku kada je ovaj video izašao vani Bruce je sigurno među UK fanovima ispao heroj, koji je 'nekom tamo' Poljaku iz neke tamo 'lijeve' zemlje 'spustio' i podučio ga kako se svira pravi heavy metal. Već godinu i pol dana kasnije svima je bilo jasno da je Bruce taj koji je zapravo ispao smiješan, a da poljski fan negdje tamo u svojoj zemlji likuje. Gledajući sve to sada s distance, mnogo vjerojatnije je da je cijela ova konverzacija i ispala spontano (jer po prirodi UK zvijezdama je u tom trenutku bilo sasvim normalno na istoku zauzeti stav superiornije nacije), pa kad mu je već tako odgovorio i kad su u montaži to vidjeli, jednostavno su odlučili testirati 'bilo' fanova, što zapravo misle o albumu sa uključenim sintesajzerima.

Coversation in Club Remont. Screenshot from 'Behind the Iron Curtain' video.

Prisjetimo se… na '' bookletu albuma je sasvim jasno pisalo u opisu albuma: 'No synthesisers or ulterior motives', što im je u tom trenutku donijelo bodove i kod metal fanova, ali i kod raznoraznih cenzora, klerika i sl, jer osim što su se zbog raznih distribucijskih i marketinških razloga htjeli odmaknuti od imagea sotonista, jednako tako su se htjeli i distancirati od komercijalnih bendova koji su se deklarirali također kao hard rock bendovi, koji su više naginjali kaa AOR-u, nego nečemu čime se tada definirao hard rock ili heavy metal. Foreigner na primjer ili također.

'Piece of Mind' - Booklet scan with 'no synthesisers' part.

Dvije godine kasnije, mnogoštošta se promijenilo i glazbeni svijet je krenuo u nekom drugom pravcu. Možda je namjeran, a možda sasvim slučajan trenutak, na samom završetku spomenutog 'Behind the Iron Curtain' videa, kada je John Harte, šef securitya Maidena za sobom zatvorio teška željezna vrata pred kamerom, izgovorivši riječi 'No More'. Uistinu, od tog trena je s Maidenima, kakve smo do tad znali, bilo zauvijek gotovo. Michael Kenney, ranije Steveov bass tehničar, a od tad i programer syntha, postao je kasnije stalni pridruženi klavijaturist Maidena (jer si za image nisu mogli dopustiti još i to, da ako već imaju snimljene klavijature, da ih imaju odsvirane samo na albumu), a Maideni su se sa 'Somewhere in Time', nastavno na 'Seventh Son of a Seventh Son' popeli na novu razinu i upravo ta dva albuma ponajviše su im dala kredite za sve uspone i padove koji su ih zadesili u devedesetima. 'Somewhere in Time' pravi je dragulj glazbenog izdavaštva u mnogim segmentima, a u ovoj knjizi pokazati ću vam zbog čega je to tako. Stjepan Juras – Somewhere in Time

1986

1986. (MCLMLXXXVI), međunarodna godina mira, proglašena od Ujedinjenih Naroda trajno je promijenila mnoge živote, kao i živote fanova Maidena. Započevši jedne sunčane srijede, 'godina tigra' brzo je pokazala kako će biti godina velikih uspjeha i još većih katastrofa. Već na samom početku svijet se oprostio od karizmatičnog bas gitarista grupe , koji je umro uslijed komplikacija izazvanih opijatima. Phil Lynott, Irski glazbenik koji je koji je glazbom i manirima bas lidera u grupi bio velika inspiracija i uzor Steve Harrisu, napustio nas je u trideset i šestoj godini i prerano ušao u legendu. magazin UK, najpoznatiji metal magazin na svijetu, te godine izdali su prvi broj, a legendarna američka animirana obitelj 'Simpsoni' tek je rođena. Lady Gaga iliti Stefani Gemanotta, po prvi put je zagagetala u rodilištu, jednako kao i Megan Fox, jedan od najvećih seks simbola današnjice. Tad rođeni Rafael Nadal i Usain Bolt, današnji legendarni teniski i atletski šampioni tek su učili puzati, dok je Tom Cruise već slamao ženska srca i podizao muški adrenalin sa vratolomijama u filmskom superhitu Top Gun. 'Božja ruka' Diega Maradone presudila je finale svjetskog nogometnog prvenstva u Meksiku i skupa s 'golom stoljeća', koji je slijedio odvela Argentinu na krov svijeta, a 'Iron Mike' iliti Mike Tyson osvojio je svoj prvi naslov svjetskog prvaka u Las Vegasu protiv Trevora Berbicka.

Metal Hammer 1986 / 1987. Few covers with Iron Maiden on it.

12 Stjepan Juras – Somewhere in Time

1986 godina svakako je zaslužila biti napisana digitalnim slovima sa 'Somewhere In Time' omota albuma, jer, vjerovali ili ne, prvi komercijalni 3D printer upravo te godine krenuo je u prodaju, a prvi PC virus 'Brain' 1986. počeo se širiti računalima. Prvo dijete rođeno od surogat majke rodilo se 1986., a Francuska i UK po prvi puta su predstavili planove za izgradnju tunela ispod La Mancha. Sovjetski Savez uspješno je lansirao svemirsku stanicu 'Mir', danas poznatu kao legendarnu, bivšu, najdugovječniju svemirsku stanicu, dok je Amerika oplakivala sedam astronauta u tragičnoj pogibji prilikom eksplozije svemirskog šatla Challenger, samo 73 sekunde nakon lansiranja i to u live TV prijenosu, pred očima cijelog svijeta. Godinu svemirskih uspjeha i katastrofa zatvorilo je povjesno putovanje Voyagera, koji je 23. prosinca kompletirao misiju neprestanog kruženja oko zemlje bez punjenja gorivom u 9 dana, 3 minute i 44 sekunde.

Space station 'Mir' 1986 started with their mission. Courtesy of NASA.

IBM je predstavio prvi svjetski laptop, kao zamjenu za PC, a britanski liječnici po prvi puta uspješno su transplatirali odjednom srce, pluća i jetru. Email iliti Internet Mail Acess Protocol po prvi puta je uspješno definiran, a Intel je

13 Stjepan Juras – Somewhere in Time predstavio 388 seriju mikroprocesora. Projekt dešifiranja ljudskog genoma je pokrenut u cilju razvoja i razumijevanja suvremene medicine, a 2000. godine Bill Clinton i Tony Blair proglasili su projekt dovršenim. Nikotinski flaster izumljen je u istoj godini kad je u USA zabranjeno pušenje u svim javnim prijevoznim sredstvima.

Černobilska nuklearna katastrofa, koja se dogodila u travnju 1986., u Ukrajini tada još dijelom Sovjetskog Saveza, ozbiljno je zaprijetila europskoj zdravstvenoj sigurnosti i za sobom je godinama ostavljala smrt i pustoš, no život se, kao i uvijek, morao nastaviti dalje.

A radioactive sign hangs on barbed wire outside a café in Pripyat. Courtesy of D. Markosian, VOA photo.

'Phantom of the Opera', najdugovječniji brodvejski mjuzikl u povijesti debitirao je na 'Her Majesty's Theatre’ u Londonu, a 26. 12., nakon 35 godina najdugovječniji ‘non-news’ televizijski program ‘Search For Tomorrow’ na NBC je zavrtio svoju posljednju epizodu. U 1986. su nas još zabavljale televizijske serije poput 'Magnum', 'P.I.', 'Dynasty', 'Falcon Crest',

14 Stjepan Juras – Somewhere in Time

'Hill Street Blues', 'Cagney and Lacey', 'Cheers', 'Fame', 'Family Ties', 'Remington Steele', 'The A-Team', 'The Adventures of Sherlock Holmes', 'Highway to Heaven', 'Murder, She Wrote', 'The Bill', 'The Cosby Show,' 'EastEnders', 'Growing Pains', 'Neighbours', 'Only Fools and Horses' i 'The Twilight Zone', a osim spomenutog filma 'Top Gun' u kinima su hitovi bili 'Crocodile Dundee', 'The Karate Kid Part II', 'Star Trek IV: The Voyage Home', 'Aliens', 'Police Academy III: Back in Training', 'Big Trouble in Little China', 'Highladner' i 'Maximum Overdrive', prema priči Stephena Kinga, a uz eksplozivni soundtrack grupe AC/DC.

Maximum Overdrive movie - bridge scene with AC/DC tour van. Sreenshot.

U mainstream glazbenom svijetu glazbenici i bendovi kao Billy Joel, Robert Palmer, , Van Halen, , Debbie Harry, , Whitney Houston, The Pretenders, Genesis, Chris De Burgh, , Madonna, Prince, Culture Club, Bruce Sprinsten i Pet Shop Boys uživali su u zenitu svoje popularnosti, a The Bangels su svijet rasplesali hitom 'Walk Like an Egyptian', godinu nakon što su Maideni završili svoju do tad najveću 'World Slavery Tour', predstavljajući u egipatskog ikonografiji svoj sada kultni album '' iz 1984.

Koliko su svi navedeni svjetski događaji utjecali na članove Maidena prilikom kreativnog procesa pisanja pjesama za 'Somewhere In Time' album vrlo se

15 Stjepan Juras – Somewhere in Time jasno može vidjeti na pjesmama sa spomenutog albuma, a taj trend su od prvog, pa do zadnjeg albuma, u trenutku pisanja ove knjige '' uz rijetke iznimke i nastavili. Dok su se mnogi rock i metal bendovi bavili socijalnom tematikom ili nečim vezanim uz trenutne svjetske događaje bilo kojeg tipa, Maideni su bili začahureni 'čarobnoj vremenskoj kapsuli' i uvijek su nas iznova iznenadili izborom tema pjesama. Primjerice, na albumu iz 2015 mnogi fanovi su očekivali pjesmu o tsunamiju, jer upravo Maideni su bili na turneji u Japanu kada su tu zemlju 2011 pogodili najrazorniji potres i tsunami ikad. Neki su očekivali da bend progovori o terorizmu i sličnim stvarima koje danas muče cijeli svijet, no Maideni su nastavli po svom, pjevati o nesreći gigantskog Zeppelina, zračnim borbama iz prvog svjetskog rata itd., a jedna stvar koja bi nekome možda izgledala kao trivjalna, poput smrti glumca Robina Willamsa, Maidenima poslužila kao inspiracija za pjesmu 'Tears OF a Clown'. Nije ni čudo, jer i sam autor pjesme Steve Harris dugo se borio, a možda se čak i još bori s depresijom, iako je za fanove 'bog' i od njega se očekuje da stalno bude nasmiješen, a o tome pjesma i govori.

Comet 1P/Halley as taken March 8, 1986 on Easter Island. W. Liller / NASA

16 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Upravo smo to dobili trideset godina ranije kada je 29.09. na svjetlo dana izašao šesti sudijski album Maidena 'Somewhere in Time'. Iako je Steve Harris izjavio da prilikom pisanja pjesma nije bilo nikakve namjere pisanja konceptualnog albuma, nekako je simptomatično da su upravo sve pjesme s albuma itekako imale poveznicu s raznim obilcima vremena i prolaznosti od uvodne 'Caught Somewhere In Time' do zadnje 'Alexander The Great (356- 323 B.C.)'. Iako ovaj album na kraju nije definiran kao konceptualni (što je samo stvar PR-a benda, jer da su rekli da je konceptualni takvim bi ga svi i smatrali), svakako je poslužio kao odskočna daska, ali vjerojatno i 'light motiv' za izdavanje slijedećeg albuma 'Seventh Son of a Seventh Son'. Ni u jednoj pjesmi sa 'Somewhere in Time' nije se vidio tijek realnog vremena koje oko nas protječe; nije bilo 'božje ruke', Černobila, ljudskog genoma, surogat majki, 3D printera, svemirsih putovanja…. Čak je i Thin Lizzy obrada pjesme 'Massacre' izostala kao svojevrsni tribute nakon smrti uzora 'Phil Lynotta', te se pojavila kao B single tek dvije godine kasnije uz album 'Seventh Son of a Seventh Son'. U primjeru odabira pjesme koju će obraditi, Maideni su i ovdje pokazali veliku konzervativnot i činjenicu da se nisu voljni mnogo odmicati od zadanih odrednica koje su zacrtali u karijeri. Naime, pjesma 'Massacre' je mnogo prije nego li je superhit '' izdan opjevala temu 'Battle of Batlava' iz 1854., poznatiju pod nazivom 'The Charge ot the Light Brigade', što je bio dovljan dokaz da su Thin Lizzzy dobrano utjecali na Maidene, ne samo bas galopima i frontmanskim bas imageom pokojnog Phil Lynotta, nego čak i temama pjesama. Danas će neki nadobudni fan često pomisliti kako je 'The Trooper' nešto što su se u modernoj rock industriji upravo Maideni sjetili prvi opjevati, stoga je ovo baš pravi primjer kako je rock and roll nepresušna škrinja za istraživanja. Ista stvar je i s Beckettovom 'Rainbow's Gold'… Kao da je Steve pretpostavio da će stihovi Beckettove pjesme 'Life's Shaddow' kad-tad izaći na vidjelo, pa je bolje preduhitriti arhivske 'krtice' i nadobudne istraživačke glazbene novinare, nego ostati obilježen kao plagijator. Na ovakav 'autoexpose' način sve je nekako prošlo neprimjećeno, štoviše ispalo je čak simpatično.

Upravo zbog svega ovoga vremenska kapsula iz koje je na omotu albuma 'Somewhere in Time' izašao (maskota benda) više je nego simbolična poruka, ako ne samog benda, onda ilustratora, koji je, kako se čini, a i vidi iz njegovih crteža i povremenih izjava, jasno vidio pod kojim vjetrovima ovaj

17 Stjepan Juras – Somewhere in Time bend jedri u još uvijek neizvjesnu budućnost. Ogroman uspjeh 'World Slavery' turneje uz par krivih poteza lako je mogao postati i brzi pad i kraj benda, a pametno vođenje i mudre odluke mogli su im osigurati besmrtnost, što se na kraju i dogodilo. Zbog toga je 'Somewhere in Time' bio velika prekretnica i veliki test, koji se na bend na kraju odrazio dvojako, što je vrijeme i pokazalo, no bend je i dalje nastavio živjeti u svojoj 'čarobnoj vremenskoj kapsuli'.

Nemojmo zaboraviti da se 1986. godine praktički točno na 30 rođendan Steve Harrisa 12. 03. 1986 dogodio jedan čudesan događaj, koji je svojom veličanstvenošću trajno obilježio svijet i možda snažno djelovao na Steve Harrisa, koji je možebitno u tom trenutku po prvi puta ozbiljnije pomislio na prolaznost života. Naime, iako sam tada imao tek 10 godina, jasno se sjećam spektakularnog preleta čudesnog Halleyevog kometa, koji se zamljanima ukaže svakih 75 do 76 godina. Tog ožujka, sjećam se kao da je bilo jučer. Bilo je jako vedro, a ja sam kao desetgodišnje dijete ostajao što dulje u noć, dok me roditelji nisu zvali na spavanje i opijen noćima gledao taj čudesan komet koji nas je posjetio i koji će se vratiti za 76 godina. Jasno se sjećam kako sam čak i tada brojio i pitao se, hoću li biti živ da još jednom doživim njegov posjet, koji sam (zanimljive li simbolike), prvi put vidio '86 godine, a kad/ako ga vidim opet, imati ću 86 godina. Sad jasno mogu zamisliti mladog Steve Harrisa, koji je tad snimao album na Bahamima i koji je za svoj trideseti rođendan izašao noću pod spektakularno čisto noćno nebo Bahama, lišeno svjetlosnog onečišćenja i među trostruko sjajnijim zvijezdama promatrao opijeno taj čudesni komet zapitavši se gdje će on biti za 76 godina. U tom trenutku nije nimalo teško osjetiti svu prolaznost vremena i svu našu beznačajnost u svemiru, ako ne damo sve od sebe i napravimo nešto čime ćemo zapravo zaustaviti vrijeme i pretvoriti ga u vječnost. Ništa od ovog ne mora biti istina, a zbog jako osobne prirode teme, istinu nikad nećemo ni doznati, no svakako je za zapitati se zbog čega 'Somewhere in Time' ima svemirski booklet i iscrtane horoskopske znakove članova benda iliti znakove zodijačkog pojasa i pripadajučih mu zviježđa.

Čudesna 1986. godina, kao godina u metal glazbi donjela je rođenje bendova poput Atrophy, Bolt Thrower, Grave, Immolation, Pestilence, Prong, te na žalost smrt dvojice legendarnih basista, što je svakako moralo utjecati na

18 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Steve Harrisa. Phill Lynott, kojeg sam ranije spomenuo preminuo je već početkom godine, no samo dva dana prije izlaska 'Somewhere in Time' albuma, koji je u tom trenutku već bio isporučen po svim shopovima, strašna vijest odijeknula je svijetom i izlazak novog albuma Maidena gotovo da je gurnula sa strane kao sporedni događaj. Tog 27. rujna zauvijek nas je napustio još jedan legendarni bas gitarista… Cliff Burton iz grupe , koji im je u naslijeđe ostavio čudesni instrumental 'Orion' (pogledati film 'Through the Never'), te pjesmu 'To live Is To Die' sa sobom je definitivno u grob odnio onaj butovni duh Metallice, kakav ih je do tad krasio. Ako negdje kupite prva izdanja albuma 'Master of Puppets' i pogledate zahvale benda, uvidjeti ćete da se zahvaljuje, među ostalima i Steve Harrisu na pomoći pri stvaranju albuma (što se svakako osjeti na zvuku i glazbenom usmjerenju albuma, a usudio bih se reći i na pojedinim pjesmama, poglavito bas dionicama), a također su se zahvalili i Rod Smallwodu na pomoći, što je mnogim Maiden fanovima i dan danas nepoznata činjenica. Burtonova smrt instantno je zauzela sav medijski prostor u listopadu 1986., ako se gleda glazbeni, poglavito metal PRESS, tako da je prava sreća da je 'Somewhere in Time' ipak nekako isplivao i nametnuo se i prodajom i prođom kod fanova.

Phil Lynott performing in Oslo, Norway on 22 April 1980. Courtesy of Helge Øverås. Cliff Burton. Courtesy by Redfern.

Pored albuma izašlih te godine poput 'Master of Puppets', te Slayerovog 'Reign in Blood' čak se bilo i teško nametnuti, jer klasični heavy metal osamdesetih (bar se tada tako činilo) svoje'heyday' dane ispucao je s 'World

19 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Slavery Tour-om'. Metallica je s 'Master of Puppets' zauzela 29 mjesto na Billbordovih 200, a proveli su 72 tjedna na ljestvicama s mizernim radio puštanjima, te bez iti jednog videospota (sjetimo se, pjesma 'One' s 'And Justice for All' je bila njihov prvi spot, a do tada su u intervjuima kategorički odbijali snimiti ikakav video spot ikad). su pak na Billboardu 200 zauzeli 94 mjesto bez ikakvog radio vrćenja i 47 na UK ljestvici albuma, te su čak postigli zlatnu tiražu u Americi. Magazin Kerrang je album proglasio 'heaviest album of all time’, dok je u Metal Hammeru ovjekovječen kao ‘the best metal album of the last 20 years’.

Slayer at Metalcamp 2005. Courtesy of Stjepan Juras.

Uzmemo li u obzir da je 1986. minus 20 godina 1966 godina, to bi značilo da je album ‘Reign in Blood’ po tadašnjem Metal Hammeru bolji od svih albuma Black Sabbatha, Deep Purplea, Rainbowa, Kissa, Judas Priesta, Iron Maidena, Metallice i ostalih izdanih do 1986., što sa današnje vremenske distance izgleda pomalo smiješno, no nije ni previše daleko od istine. No, mora se

20 Stjepan Juras – Somewhere in Time uzeti u obzir da je i Metal Hammer u UK po prvi puta izašao u listopadu 1986. i da su se mladi i slave željni novinari željeli nametnuti tržištu, pa makar skandaloznim izjavama i rangiranjima. Razmislimo li malo više i pogledamo pozornije, veća je vjerojatnost ta da je album (pošto je neupitno odličan i brutalan), sa svih strana obasut komplimentima, jer je donosio nešto novo, mnogo brutalnije, a metal glazba, koja je tad žanrovski još uvijek bila u povojima i u fazi istraživanja, još se uvijek nije suočila s brutalnošću i žestinom koja je danas sasvim normalno prihvaćena, a ponegdje je čak i mainstream. Danas su naime sodomiziranje, palež crkvi, masakrirani ljudski udovi i unutarnji organi, silovanja, rezanja pilama, propagiranja vradžbina, sotonizma i sl. u glazbenoj, pogotovo extreme metal industriji, sasvim normalni, čak i u mainstream medijima, toliko da bi nas neki ekstremni bend šokirao kad ne bi snimio pjesme s takvim sadržajima ili kad ne bi objavio takve omote albuma. Zanimljivo je pogledati popis naslovnica Engleskog i Njemačkog Metal Hammer časopisa iz 1986., 1987. i 1988., te uzeti u obzir da je 'Somewhere in Time' album izašao 29.09. 1986., a 'Seventh Son of a Seventh Son' 11.04. 1988., pa je lako uočiti da Maideni tada nisu bili nimalo favorizirani u vrijeme izlaska albuma na način da bi tog mjeseca, radi pospješenja prodaje' zauzeli sve naslovnice. Štoviše, gurali su sevakojaki drugi bendovi a metal propaganda i poredak moći bili su sasvim drugačiji.

Metal Hammer UK (1986. – 1988.)

Napomena: Neka izdanja su u jednom mjesecu imala nekoliko različitih naslovnica, pa sam pokušao naći što je više moguće podataka o tome, a to je ujedno i navedeno na svakom broju za koji je takav podatak pronađen.

10. 1986. - ZZ Top 11. 1986. - Bon Jovi 12. 1986. -

01. 1987. - 02. 1987. - KISS 03. 1987. - 04. 1987. - 05. 1987. - Iron Maiden

21 Stjepan Juras – Somewhere in Time

06. 1987. - 07. 1987. - 08. 1987. - Dio 09. 1987. -Def Leppard 10 1987. - Bon Jovi / Doro 11 1987. - Iron Maiden 12 1987. - Alice Coper

01 1988. - Ozzy Osbourne 02 1988 .- / David Lee Roth 03 1988. - Alice Cooper 04 1988. - Rush 05 1988. - Scorpions 06 1988. - Megadeth / Deep Purple 07 1988. - Cindarella 08 1988. - Metallica 09 1988. - Anthrax 10 1988. - Guns 'N' Roses / Motorhead 11 1988. - Iron Maiden / Queensryche 12 1988. - David Lee Roth

Njemačko izdanje Metal Hammer časopisa imalo je još i manje Maidena na naslovnim stranama. U UK izdaju vidimo da su se Maideni na naslovnoj strani našli tri puta u tri godine i to promašivši sva bitna zbivanja tih godina, poput izlaska oba ranije spomenuta albuma i nastup na čuvenom 'Monsters Of Rock' festivalu 1988.

Metal Hammer Germany (1986. – 1988.)

01. 1896. - Twister Sister 02. 1986. - Ozzy Osbourne 03. 1986. - Metallica 04. 1986. - Accept 05. 1986. - Judas Priest 06. 1986. - AC/DC 07. 1986. - Scorpions

22 Stjepan Juras – Somewhere in Time

08. 1986. - David Lee Roth 09. 1986. - Metallica 10. 1986. - Doro 11. 1986. - Iron Maiden 12. 1986. - Alice Cooper

01. 1987. - Blackmore 02. 1987. - KISS 03. 1987. - Ozzy Osbourne 04. 1987. - Helloween 05. 1987. - Whitesnake 06. 1987. - Accept 07. 1987. - Judas Priest 08. 1987. - Dio 09. 1987. - Accept 10. 1987. - Kiss 11. 1987. - Doro 12. 1987. - Whitesnake

01. 1988. - Anthrax 02. 1988. - AC/DC 03. 1988. - Deff Leppard 04. 1988. - Alice Cooper 05. 1988. - Iron Maiden 06. 1988. - Scorpions 07. 1988. - Sammy Hagar 08. 1988. - Metallica 09. 1988. - Slayer 10. 1988. - Helloween 11. 1988. - unknown 12. 1988. - Europe

Kako su metal mediji pumpali i okuražavali i rane oblike death, black i ostalih podžanrova u metalu, tako se i metal publika lomila na više frakcija, jer odjednom su nekima Maiden tekstovi postali pre-dječji i pre meki, pa su se preusmjerili ka nečem žešćem, a pravi heavy metal je bio na

23 Stjepan Juras – Somewhere in Time razmeđi hoće li se pomamiti za njima i ogresti u žešće vode ili će slijediti sve veću tendenciju ublaživanja zvuka i dodavanja klavijatura.

Neki su se priklonili Euro zvuku, koji je najviše iskoristila grupa Europe s megahitom 'The Final Countdown' (broj jedan u 26 zemalja) i istoimenim albumom, dok su drugi krenuli na američku stranu slijedeći Van Halen, koji su 1986 dominirali megauspješnim albumom 5150, usprkos odlasku pjevača Dave Lee Rotha i dolasku Sammy Hagara. Također, potpuno nova revolucija budila se u Los Angelesu, no tada još nitko nije mogao vjerovati da će debi album grupe Guns 'N' Roses 'Apettite for Destruction' naići na takav odjek i da će već 1988. na zloglasnom (smrt dva fana), a s druge strane rekordnom 'Monsters Of Rock Festivalu' Maideni trijumfirati sa 'Seventh tour' showom, a da će im Gunsi puhati za vrat s tek jednim albumom iza sebe.

Omot 'lažnog' live EP-a Gunsa i čuveni poster za Monsters of Rock '88.

Tako su se oni sramežljivo pojavili u 1986. godini tek s lažnim 'Live ?!*@ Like a Suicide’ EP-om, no bilo je tu mnoštvo bendova koji su, svi redom odličnim albumima željeli uzeti dio svog kolača. Ako nepotpunu listu albuma pogledamo tek abecednim redom uvidjet ćemo kako je, gledajući iz današnje perspektive naprosto nezamislivo kako je iti jedan album mogao proći iole zapaženije pored ovoliko legendarnih i tzv. ‘milestone’ izdanja…

24 Stjepan Juras – Somewhere in Time

1986. Rijetko koja godina je može nadmašiti legendarnim metal izdanjima.

Pogledajte samo listu; Accept 'Russian Roulette', AC/DC 'Who Made Who', Alice Cooper 'Constrictor', 'Seventh Star', Bon Jovi 'Slippery When Wet', Candlemass 'Epicus Doomicus Metallicus', Crimson Glory 'Crimson Glory', Dark Angel 'Darkness Descends', Destruction 'Eternal Devastation', Dio 'Intermission', Europe 'The Final Countdown', Flotsam and Jetsam 'Doomsday for the Deceiver', Girlschool 'Nightmare at Maple Cross', Grave Digger 'War Games', 'Stronger than Ever', Great White 'Shot in the Dark', Hirax 'Hate, Fear and Power', Holy Moses 'Queen of Siam', Judas Priest 'Turbo', King Diamond 'Fatal Portrait', Kreator 'Pleasure to Kill', Krokus 'Change of Address; Alive and Screamin', Loudness 'Lightning Strikes'. Yngwie J. Malmsteen 'Trilogy', Megadeth 'Peace Sells... But Who's Buying?', Mekong Delta 'Mekong Delta', Metal Church 'The Dark', Metallica 'Master of Puppets', Motörhead 'Orgasmatron', Nuclear Assault 'Game Over', Onslaught 'The Force', Ozzy Osbourne 'The Ultimate Sin', Poison 'Look What the Cat Dragged In, Possessed - Beyond the Gates, Queensrÿche 'Rage for Order', 'QR III', Rage 'Reign of Fear', 'Dancing Undercover', Raven 'The Pack Is Back', Razor 'Malicious Intent', David Lee Roth 'Eat 'Em and Smile', Joe Satriani 'Not of This Earth', Sepultura 'Morbid Visions', Slayer 'Reign in Blood', Sodom '', Tankard 'Zombie Attack', Van Halen '5150', Voivod 'Rrröööaaarrr', W.A.S.P. 'Inside the Electric Circus', Warlock 'True as Steel'.

25 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Pokušajte zamisliti da se danas u 2016 godini u razmaku od nekoliko mjeseci izda tek nekoliko albuma s gornje liste poput Bon Jovi ‘Slippery When Wet’, Destruction ‘Eternal Devastation’, Europe ‘The Final Countdown’, Iron Maiden ‘Somewhere in Time’, Judas Priest ‘Turbo’, Kreator ‘Pleasure to Kill’, Megadeth ‘Peace Sells... But Who's Buying?’, Metallica ‘Master of Puppets’, Slayer ‘Reign in Blood’, Van Halen ‘5150’, bojim se da danas ne bi bilo mjesta za svih na današnjem prerazmaženom tržištu.

'Somewhere In Tim' stage produkcija 1986. pomakla je granice standardne koncertne produkcje metal bendova toga doba, a posebice light produkcije. Čuveni light dizajner Dave Lights u oproštajnoj je suradnji s 'Maidenima dao svoj maksimum, a ilustrator je stvorio monumentalni artwork o kojem će se još desetljećima pričati. Courtesy of .

Ipak, povijest je pokazala Iron Maiden su ovim albumom pomakli granice u mnogočemu. U produkciji svakako, u dizajnu omota također, ali i u koncertnoj produkciji. U tom trenutku Maideni su bend Judas Priest, koji im je početkom osamdesetih pružio priliku da se proslave, poglavito u USA i koji

26 Stjepan Juras – Somewhere in Time su bili njihovi uzori, htjeli ili ne htjeli počeli gledati kao konkurente, pa čak vući i zanimljive poteze koji se s današnjeg gledišta mogu protumačiti i kao rivalski. Tu se teško može reći tko je koga možebitno kopirao u naumu, ali oba albuma ‘Somewhere in Time’ i ‘Turbo’ snimana su u ‘Compas Point Studios’ u Nassau na Bahamima, a i oba benda su drastično promijenila zvuk, po prvi puta uvodeći sintesajzere i synth gitare, jako se primičući mainstream rocku. Također, oba albuma su doživjela različite reakcije fanova, s time da su Iron Maiden ipak bili pošteđeni loših kritika kakve su tada dobivali Judas Priest, koji su zapravo, dok su snimali album očekivali da će baš on biti njihov najprodavaniji album karijere. No… nakon trideset godina, ako danas gledate mnogobrojne top liste ili recenzije, kao i komentare fanova na društvenim mrežama, oba albuma su stekla status besmrtnika, s time da se konkretno možda cijela jedna polovica svih fanova Maidena kune da je 'Somewhere in Time' ne najbolji metal album, nego najbolji glazbeni album ikad snimljen i da se ovako nešto u glazbenoj industriji nikad neće ponoviti, stavljajući naglasak na to da je ovo također remek djelo producenta Martina Bircha i ilustratora Dereka Riggsa.

Steve Harris i tijekom snimanja. Courtesy by Ross Halfin.

27 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Upravo zbog svega, zanimljivo je svaki album bilo kojeg benda proučiti s distance i vidjeti kako mu je VRIJEME presudilo, no s obzirom da ovaj album nosi ime kakvo nosi i da se i žanrovski i produckijski teško može odrediti kojem razdoblju pripada, on će očigledno takvim ostati 'uhvaćen negdje u vremenu'.

Još se živo sjećam prvog trenutka, kada me kao desetogodišnjaka majka uvela u trgovinu i kada sam zapravo niti ne znajući što tražim i što je uopće na tržištu dostupno (sjetite se, nije bilo interneta, mediji iza 'željezne zavjese' nisu baš bili skloni metalu da bih to, pogotovo kao desetogodišnjak znao') upitao prodavačicu da mi pokaže što ima od metala za prodaju. Točno pamtim sliku u glavi kada je na pult izvadila kazete bendova poput Whitesnake i Judas Priest. Kada sam vidio veličanstveni 'Somewhere in Time' omot samo sam zgrabio kazetu i od tada se sve nepovratno promijenilo.

'Somewhere In Time', Jugoslovensko izdanje. Moja prva kazeta koju mi je kupila majka kada sam imao deset godina.

Na dan kad je ova knjiga objavljena 'Somewhere in Time' album navršava svojih trideset godina, što ujedno aludira da i ja zapravo brojim četrdeset.

28 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Jasno se sjećam riječi prijatelja 'proći će te to za koju godinu', a s obzirom da sam živio u malom otočkom mjestu od tisuću i pol ljudi, kao fan metal glazbe jako se bilo teško prilagoditi ili bolje rečeno, konzervativna okolina se jako teško mogla prilagoditi nekom tko kao klinac pušta dugu kosu i stavlja 'home made' zakovice na svoju novu jeans jaknu, na užas svojih roditelja. Trideset godina je prošlo, a ni mene, očito to nije prošlo, kao što su mi prognozirali. Štoviše, ovom knjigom odlučio sam tu ljubav trajno ovjekovječiti.

U godini u kojoj smo se plašili filma 'Muha' i zlokobnog mota 'Be afraid, be very afraid', u godini u kojoj su svijet drmali hitovi 'Rock Me Amadeus', 'Papa Don't Preach', 'The Final Countdown', 'Take My Breath Away', 'West End Girls', 'Livin' on a Prayer', Living in America', 'Kind Of Magic', 'Invisible Touch' i 'In the Army Now', u godini u kojoj je otvorena Rock and Roll hall of fame, s uvrštenjem velikana (Elvis Presley, Chuck Berry, James Brown, Ray Charles, Sam Cooke, Fats Domino, The Everly Brothers, Buddy Holly, Jerry Lee Lewis, Little Richard, te Sam Phillips, Alan Freed i John Hammond), u godini u kojoj je Bob Geldof postao vitez, a Madonna izdala 'True Blue', najprodavaniji album godine, u godini u kojoj su The Smiths svirali zadnji put, a Frank Zappa se zapitao 'Does humor belong in music', u godini u kojoj su 'New Kids on the Block' započeli eru novovjekih 'boy bendova', u godini u kojima smo prikovani u kino sjedalicama gledali 'Highlander'… jedan je album došao sasvim tiho, tretiran od strane samog benda kao nužno zlo. No, taj album, iako sa strane benda i managementa zanemaren i tretiran maćehinski, upravo je bio album koji je odradio najtežu zadaću na koju svaki iole uspješan bend kad, tad naiđe. On je bio tu točno na smjeni novih generacija fanova. Zadržao je stare, koji su s Maidenima bili od samih početaka, punih deset godina, a privukao nove, te im bio dovoljno intrigantan da se odluče istražiti sva ranija izdanja benda i zavoljeti ih. S druge strane, iako jako moderan, nov, drugačiji, mekši, radiofoničniji, nesvakidašnji, ovaj album nije na niti jedan način izdao išta iliti pljunuo na išta što su Maideni radili i donijeli mu u naslijeđe. 'Somewhere In Time' i dalje je ostao čvrsti britanski heavy metal. Na stranu svi silni uspjesi ranije navedenih komercijalnih bendova, na stranu sve većem naletu glam, sweet, hair i sl. metal i rock skupina, koje su punile stadione, Maidenima, na sreću, nije nikad na pamet palo izdati sebe same, po cijenu ničeg. Upravo zbog toga 'Somewhere In Time' stoji ponosno usamljen na tronu 1986. kao remek djelo koje odoljeva godinama i stilovima.

29 Stjepan Juras – Somewhere in Time

TRAPPED IN A TIME CAPSULE

U godini kad je album ‘Powerslave’ izašao neki bendovi koji se danas smatraju legendarnim u hard rock i metal glazbi tek su počeli s radom. Zamislite, ali tad su tek nastali Death, Blind Guardian, Stratovarius, The Cult, Soundgarden, Sepultura, Nuclear Assault, Rage, Candlemass, Annihilator, Agent Steel, Celtic Frost, Atheist, Primus itd., a glazbeni genijalci kao Yngwie Malmsteen, tek su se sramežljivo počeli pokazivati svijetu… Godina će ostati upamćena i po reunion Deep Purpla i izvrsnom albumu 'Perfect Strangers', ali i po tragičnoj nesreći u kojoj je bubnjar Def Lepparda Rick Allen izgubio lijevu ruku u prometnoj nesreći, točno na staru godinu. Nekoliko tjedana prije, Razzle, bubnjar grupe Hanoi Rocks poginuo je, također u prometnoj nesreći, a auto je vozio Vince Neil, pjevač grupe Mötley Crüe. Ako je 1986. bila godina smrti metal basista, onda je 1984 bila pogubna za bubnjare.

30 Stjepan Juras – Somewhere in Time

U 1984, dok se album 'Poweslave' stvarao u studiju, grupa Anthrax je tek izbacila svoj debi album ‘Fistful of Metal’. Zadnje pjesme i albumi koje su članovi u miru, kao fanovi i konzumenti metal glazbe mogli poslušati prije odlaska na turneju su primjerice ‘Runaway’ s debi albuma Bon Jovia, koji je izašao početkom 1984., ‘Wings Of Tomorrow’ s istoimenog albuma grupe Europe, ‘Crusader’ legendarni album grupe Saxon, još legendarniji ‘1984’ grupe Van Halen’ s hitovima poput ‘Jump’, ‘Panama’ ili ‘Hot for Teacher’, zatim ‘’ grupe Whitesnake, megauspješni ‘Stay Hungry’ grupe Twisted Sister s velikim hitovima ‘We’re No Gonna Take It’ i ‘I Wanna Rock’, te legendarni ‘Love at first ’ grupe Scorpions s vanvremenskim hitovima ‘Still Loving You’, ‘Rock You Like a Hurricane’ i ‘Big City Nights’. Judas Prest svakako su označili početak 1984. s multiplatinastim albumom 'Defenders of the Faith', čije je ime istantno postalo zaštitim motom magazina 'Metal Hammer', koji se održao do današnjih dana, a Manowar su se pokušali dodvoriti engleskim fanovima s albumom 'Hail To The '.

Metal albumi iz 1984 mnoge sadašnje velikane su gurnuli u 'orbitu'.

Grupa Ratt je iznenadila instantnim uspjehom debi albuma 'Out of The Cellar', a KISS su s albumom Animalize' postigli najveći uspjeh nakon albuma 'Dynasty' iz 1979. Američka senzacija W.A.S.P. izdali su također debi album 'W.A.S.P.' i odmah zapeli za oko Rod Smalwoodu, manageru Maidena i za jednu grupu s debi izdanjem prilično su brzo dobili priliku da upravo na

31 Stjepan Juras – Somewhere in Time

'World Slavery Tour' budu na nekim koncertima predgrupa Maidenima. Ako se vratimo korak natrag, najveće iznenađenje u metal svijetu bila je grupa Quiet Riot, koja je s trećim albumom '' napravila čudo, prodavši ga u preko šest milijuna primjeraka, u Americi dostigla tiražu od šest platinastih, a u Kanadi tri platinasta albuma. S albumom '', iako su dostigli mnogim bendovima nedostižnu tiražu od 3 000 000 prodanih albuma i 15 mjesto na Billboard 200 ljestvici, Quiet Riot više nikada nisu dostigli ni približno te uspjehe, ali tada se to još nije moglo sa sigurnošću znati. Drugi album Ronnie Jamesa Dia ‘Last in Line’ možebitno je zadnji album koji su prije odlaska na turneju Maideni na miru mogli poslušati.

'Behind the Iron Curtain' video Maidena s turneje po europskom istoku.

Dok su Maideni sa 'World Slavery Tour' iliti koncertnom promocijom albuma 'Powerslave' stvarali povijest po istočnom bloku Europe, Slayer su sa ‘Haunting the Chapel’ EP-om polako nagovještavali ono što je metal svijetu

32 Stjepan Juras – Somewhere in Time trebalo slijediti, a Sodom su snimili svoj debi EP ‘In the Sign of Evil’, jednako kao i njihovi zemljaci Destruction koji su se svijetu po prvi put predstavili s EP-om ‘Sentence of Death’. Grupa Bathory izdala je svoj prvi album ‘Bathory’, Overkill su istoimenim debi EP-om najavilI slavne dane, a Steve Vai se pojavio iste godine kao i Yngwie Malmsteen i na neki način kroz karijeru stalno ostao njegov glazbeni suparnik, ako se tako može prikazati rat njihovih fanova oko pitanja tko je bolji gitarist. Svojim trećim albumom ‘At War With Satan’ grupa Venom, koja je s Maidenima dijelila zasluge za uspjeh ‘Novog vala britanskog heavy metala’ izvršila je veliki utjecaj na pooštravanje retorike metal glazbe, poglavito vezane uz crkvu i religije. Također, od rujna 1984., dok su Maideni već bili na turneji Merciful Fate su izbacili svoj ‘Don’t Break The Oath’, a Metal Church su se sa istoimenim debi albumom upravo pojavili, kao i gotovo u isto vrijeme tada još ne dovoljno razvikana Metallica, čiji drugi album ‘Ride The Lightning’, koji danas ima kultni status, onda baš i nije bio nešto posebno pozorno iščekivan. s izdanjem ‘Projects in the Jungle’ nisu bili ni sjena onog što će kasnije postati, tako da su, kada se svi ovi faktovi uzmu u obzir Maideni zapravo u glavi imali lažnu sliku razvoja metal glazbe u svijetu. To nije nimalo čudno, jer su godinu dana ranije bili na velikoj 'World Pieces Tour', a prije odlaska u studio, kako bi snimili album 'Powerslave' imali su svega tri slobodna tjedna i to u Americi, gdje su do njih dopirale informacije o uspjesima upravo onih bendova koje sam naveo u prethodnom paragrafu. Bon Jovi, Europe, Saxon, Van Halen, Whitesnake, Twisted Sister, Scorpions, Ratt, Kiss, W.A.S.P., Quiet Riot, pa tek onda nakon svih Judas Priest, Deep Purple i Dio u njihovim očima bili su budućnost metala i smijer u kojem se s tadašnje točke gledišta metal glazba kretala. Činilo se da je nekoliko bendova opasno priprijetilo da će postati stadionska atrakcija, a ni za Iron Maiden ta pomisao nije bila mrska.

Još uvijek pod utjecajem uspjeha 'The Number of the Beast' i 'Piece of Mind' albuma, te uz pogonsku snagu i utjecaj uspješnih punokrvnih metal albuma onoga vremena poput 'British Steel' Judas Priesta Maideni su na koncertima vidjeli da je put kojim idu ispravan i to ih je okuražilo da snime 'Powerslave', koji je u to vrijeme predstavljao krunu njihove karijere, što u glazbenoj kreativnosti, što u zrelosti, što u pristupu, što u live performansima, što u izgledu i grandioznosti koncertne produkcije, bazirane na neiscrpnoj i uvijek iznova atraktivnoj i mističnoj temi starog Egipta. 'Powerslave' je album koji

33 Stjepan Juras – Somewhere in Time je, prema mom sudu, bio vrh nesputanosti i neovisnosti Maidena; zadnji album kojeg su 'sipali' iz rukava, bez da su se pretjerano zapitali 'je li ovo dobro' i ozbiljnije posegnuli za kalkulacijama. Ukratko, zadnji spontani album, na kojem, prilikom pisanja pjesama i snimanja nisu gledali tko u svijetu što radi i što je trenutno in, nego su napravili upravo ono što su u tom trenu htjeli i što su željeli ispoljiti iz sebe. Bruce Dickinson, koji se na 'Piece of Mind' još nije stigao potpuno izraziti, iako je podario dragulje poput 'Revelations' i '', na ovom albumu je doživio svoju punu afirmaciju, a mu se pridružio i u svoje rockerske boje obojao album s hitom 'Two Minutes to Midnight', te albumu dao posebnu draž kasnije posve nepravedno zanemarenom pjesmom 'Back in the Willage'. S druge strane, ni Steve Harris, koji je na prva četiri albuma Maidena bio većinski autor pjesama, na ovom albumu ni fanovima, ni sam sebi nije ostao dužan. Eksplozivna 'Aces High' i kultna 'Rime of the Ancient Mariner' zapravo su postali najupečatljiviji koncertni hitovi turneje koja je slijedila.

Steve 'Loopy' Newhouse, former Maiden roadie. Coutesy of Steve Newhouse.

34 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Moju teoriju o iskrivljenoj slici metala tih godina u glavama članova Maidena potkrijepljuje slijedeća priča. Steve 'Loppy' Newhouse, bivši roadie Maidena rado je za ovu knjigu progovorio i okolnostima nastanka albuma 'Powerslave', jer i sam je boravio na Bahamima za vrijeme snimanja albuma. „Osobno sam bio nesvjestan svega što se oko mene događa dok smo bili na turneji, pogotovo za vrijeme snimanja albuma na Bahamima. Znao sam tek da su Judas Priest na turneji i čak sam ih otišao pogledati u Miami. Sjećam se da smo uvijek dobivali zadnja izdanja, no oko kraja 1983. ih i nije nešto posebno bilo. Znam da je početkom 1984. Van Halen izdao album i da su svi dobili kopiju, a od ostalog dobili smo ZZ Top i Genesis, koji su bili odlični.“

Iron Maiden with producer Martin Birch (in the back) and manager Rod Smallwood (far right) in Bahamas 1984. Courtesy of Ross Halfin.

„Bend je tih dana bio toliko 'ufilman' u rad na albumu 'Powerslave' da ih nikakva spoljašnja događanja nisu mogla poremetiti. Tih smo dana počeli preslušavati i neke AOR bendove, jer je Maidene sve više zanimao i taj vid glazbenog izričaja, a moguće i biznisa. Ja sam osobno dobio kopiju prvog albuma Paul Dianna i gotovo svi članovi benda su ga posudili ili iskopirali od

35 Stjepan Juras – Somewhere in Time mene. Sjećam se da su svi bilii jako impresionirani albumom, što je začuđujuće s obzirom na to kako je album prošao, no čini se da su Maideni razmišljali već tada u tom nekom pop metal smjeru, kojeg će na svoj način razviti u budućnosti. Nas je tamo bilo tridesetak i zauzeli smo cijeli kompleks. Čak nam se i Dave Lights (light tehničar) pridružio na puna dva mjeseca. Ako se pitaš zbog čega, odgovor leži u tome da je svima bilo dosta hladnog Londona i da su se htjeli malo uživati na Bahamima. Derek Riggs je također došao da započne s radom, ali vlaga u zraku je bila loša za njegov rad, pa je, nakon što je dogovorio detalje i započeo s radom morao otići natrag u London dovršiti omot. Tamo je, osim snimanja bila non stop zabava. Jedna luda ekskurzija. Koliko se sjećam, tamo smo sveukupno bili dva mjeseca, ali bend je dobro znao što rade i mislim kako su cijeli album zapravo dovršili u četiri tjedna, tako da je ostalo dosta vremena za uživanciju i zabave.“

Dave Murray u Egiptu 1985. Nepoznat autor fotografije.

36 Stjepan Juras – Somewhere in Time

„Bruce je došao s idejom za 'Powerslave' (iako je jedini Dave u to vrijeme imao priliku posjetiti Egipat), a ideju je dobio još dok smo bili na Jerseyu (Channel Islands), mjesec ranije. Steve je napisao dosta toga ranije, te se Adrian pridružio s nekoliko ideja i već su na Jerseyu radili na tome. Čini mi se da je izolacija benda za vrijeme pisanja albuma bila pogodak managementa, koji ih je u tom šestotjednom razdoblju htio izolirati od 'spoljašnjeg svijeta', kako bi bili što je moguće više fokusirani na stvaranje albuma, dok su s druge strane na mudar način izbjegli plaćanje poreza, o čemu ću kasnije detaljnije“

„Kad smo došli u Nassau na snimanje Maideni su to jako brzo sklepali u neku formu u kojoj se nazirao novi album, no tek kad je album bio skoro gotov odlučili su da ga nazovu 'Powerslave', te su tad započeli dogovore s Drekom, koji je došao na Bahame o ideji i konceptu omota. S druge strane, koliko se ja sjećam 'Somewhere in Time' album nije se pretjerano pripremao u nikakvoj stanci nakon turneje, nego su sve pjesme bile gotove već za vrijeme 'World Slavery Tour'. U isto vrijeme bend je jako brzo izdao live album, a dečki su se vrlo brzo odlučili u studiju izvježbati za snimanje novog albuma. Iako neki tvrde da je Harris htio više vremena da se novi album dovrši, ja se sjećam da je u ono vrijeme on htio da novi album izađe što je brže moguće, jer, prema njihovim tadašnjim planovima, nakon nove nadolazeće turneje, koju su planirali za taj album, studio ih neće vidjeti za neko duže vrijeme.“

„Kao da je već unaprijed znao da ima asa u rukavu i što će ih čekati, Harris je svima na snimanju nametnuo neku vrstu mentalnog i fizičkog čišćenja. About a week into our arrival in Nassau, Steve would gather everyone together for a jog, and I mean everyone. It didn't matter if you had a hangover, cramp, the plague, or diphtheria, Steve made us all run up to our nearest bar, The Traveller's Rest and back again. Iako sam pri prvom trčanju i završnom sprintu na cilju povratio svoj doručak, kasnije sam uvidio da se vježba pozitivno odrazila na sve nas i dala nam snage za daljnji rad.“

Loopy je na svom blogu boravak na Bahamima opisao detaljno, te je dodao zanimljive stvari i anegdote poput igranja biljara sa Mick Jaggerom i Brianom Ferryem, druženje s Talking Headsima, te priču o tome kako je Steve Harris is Miamia doveo prijatelja, legendarnog tenisača Pat Casha na snimanje albuma. Osvrnuo se i na trenutak kad je svojom nepromišljenošću zauvijek

37 Stjepan Juras – Somewhere in Time izgubio mjesto u Maiden 'Killer Krew-u'. Puno besanih noći provedeno je u obližnjem 'Waterloo' klubu, zanimljivi jam sessioni Brucea i Davea višestruko su se događali na opskurnim svirkama, a cijeli proces od pisanja albuma u Jerseyu, do završetka snimanja u Nassau imao je nešto magično, na što je, prema Loopyu, najviše utjecala klima Bahama i bezbrižno rajsko okruženje. Skoknemo li u budućnost i vidimo da su i Steve i Dave i Nicko odlučili svoj daljnji privatni život provesti u tropskm ili suptropskom okružju, očigledno je život na Bahamima za vrijeme snimanja 'Piece of Mind', 'Powerslave' i djelimično 'Somewhere in Time' albuma na njih imao velik utjecaj. Završne riječi Loopya opisuju s kolikim se optimizmom tada isčekivala budućnost: „From the time we landed to the time we left, everyone was in high spirits.“

38 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Brzina izdavanja novih albuma (jedan godišnje) i tempo koji im je nametnut (pisanje pjesama, snimanje pjesama, promo aktivnosti pred izlazak albuma, probe za turneju, turneja, izlazak albuma), i tako svaku godinu iznova, ostavljali su im svega nekoliko slobodnih tjedana godišnje. Prilikom snimanja albuma 'Powerslave', u prvom dijelu 1984., Maideni su bili izolirani na Bahamima u Compas Point Studiju i pozornije praćenje metal scene u doba bez interneta bilo im je u vrijeme snimanja albuma nešto zadnje što bi im padalo na pamet, niti su za to imali vremena. Na svojim walkmanima, kako su i sami govorili, slušali su uglavnom glazbu bendova koje su voljeli od mladosti i tako se relaksirali.

Upravo zbog te fizičke izoliranosti od svijeta (Bahami), te psihičke (naporan cjelogodišnji raspored u kojem nisu imali vremena za praćenje scene), Maideni su mogli u to vrijeme doživljavati metal samo kroz prizmu tada najvećih bendova za koje su lako mogli čuti u svakom kutku svijeta. Budimo iskreni; tko bi na njihovom mjestu tada, daleke 1984 imao potrebe pratiti debitantske ili jako mlade bendove kao Anthrax, Slayer, Destruction, Sodom itd, pa čak i Metallicu, koja se nametnula, ali joj se još nije toliko pridavala pažnja? Radije su gledali kako su Quiet Riot prodali 6 000 000 primjeraka samo jednog albuma, mnogo više nego su Maideni do tad prodavali, kako Bon Jovi rapidno raste, kako su Van Halen veći nego ikada itd… Jednostavno, te prezaposlene 1984. nisu imali vremena uočiti kako se metalu sprema nešto što će ga trajno promijeniti i kako oni definitivno nisu nešto najžešće i najšokantnije što se metalu dogodilo, već da se metal nezaustavljivo razvija i da se šokantne stvari tek trebaju dogoditi i da će one itekako barem polovinu metal konzumenata tek tako privući sebi. Gledajući velike 'konkurente' metal underground zamalo im je 'iskopao jamu ispod nogu i prijevremeno ih umirovio, no to se spletom okolnosti nije dogodilo.

Turneja koja je započela imala je mamutske proporcije i trajala je skoro 13 mjeseci, plus vježbanje za istu u Fort Lauderdale na Floridi, a za vrijeme turneje mnogoštošta se promijenilo. Tek nastale grupe Queesnryche i Running Wild su isporučile nove albume, lita Ford je također počela sve više privlačiti pažnju, a tijekom 1985, dok je turneja Maidena još trajala, oformile su se grupe za koje oni tad nisu imali pojma da postoje, a još manje da će s nekima od njih danas dijeliti headlinerska mjesta na najvećim svjetskim

39 Stjepan Juras – Somewhere in Time festivalima; Carcass, (tada Mayesty), Guns 'N' Roses, (tada Purgatory), Jane's Addiction, King Diamond, Sanctuary…

Metal svijet brzo se mijenjao. U tada nedavno oformljenoj grupi Death Chuck Schuldiner mijenja Kam Lee-a na vokalima, bivši pjevač Uriah Heepa David Byron umire od komplikacija izazvanih alkoholom, a David Lee Roth izdaje debi album nakon napuštanja Van Halena. Dva jako važna događaja Maideni su zaobišli upravo zbog toga, jer su bili već na unaprijed dogovorenoj turneji. Pogađate, jedna od njih je 'Live Aid', na kojoj su briljirali Queen, a Black Sabbath i su se okupili da prisustvuju ovoj velikoj humanitarnoj akciji. Kod dobrog djela Maiden fanova ostao je žal kako se nije pronašao način da i Maideni u vrijeme svoje najveće ekspanzije budu dio tog nezaboravnog događaja. Osim live Aida, druga jako važna stvar za cijelu metal scenu tada bila je rasprava o cenzuri u rock glazbi koju je u ime tzv. Parents Music Resource Center (PMRC) gorljivo zagovarala Tipper Gore, žena tadašnjeg senatora, kasnije i američkog predsjedničkog kandidata Al Gorea. Na finalnom saslušanju pred senatom u rujnu 1985 Dee Snider iz grupe Twisted Sister ishodovao je veličanstvenu pobjedu glazbe na kojem su mu zapljeskali mnogi u glazbenoj industriji, skupa s Frank Zappom, koji su se u ime rockera i metalaca izborili za slobodu govora u glazbi. Kao novi stil koji je sve više uzimao maha pojavio je tzv. crossover, a glazbena kompilacija 'Velcome to Venice' koja je sadržavala glazbu bendova poput Beovulf, Suicidal Tendencies itd., pokazala je sve veći trend na hard core i metal sceni čuvene Venice Beach. Bruce Dickinson, a i cijeli bend o nadolazećim thrash metal snagama imali su ne baš dobro mišljenje, a Bruce ga je uoči izdavanja 'Seventh Son of a Seventh Son podijelio i s javnošću.

„Basically it's alright for a bit of a laugh, I think. But it immediately limits itself. It's like Punk - as soon as it's born it's dead. If Thrash bands think they're going to take over the world by being Thrash bands.... It's impossible! Because to most people it just sounds like a noise, they can't play their instruments properly and they can't sing in tune and there's no tune to sing anyway, except for the odd song like Megadeth's 'Peace Sells...' or something! Metallica and Anthrax? They're not Thrash bands, no way. They're straight-ahead heavy rock bands. Steve thinks exactly the same as me. What disappoints us is a lot of bands come along and cite us as a

40 Stjepan Juras – Somewhere in Time primary influence, some Speed Metal bands, and we think. 'God, where did we go wrong?!“

Fun fact: Iron Maiden played numerous shows with 'typical' thrash band Slayer in last couple of years.

U istom intervjuu osvrnuo se i na izostanak ideja i kopiranje glazbe, kao i na koncertne nastupe velikih zvijeda. Njegov stav jasno odražava zbog čega su Maideni na pozornici uvijek davali maksimum i zašto na tom polju zapravo nikad nisu izgubili ni jednu bitku.

„I saw a major group in London recently and I closed my eyes and it could have been the record, and I opened my eyes and it could have been a bunch of people that learnt all the poses from a book and sprayed the sweat on, it was pure Courvoisier! I'd really like to go and do something a little bit original again." I can't see why British or European bands can't come back with some really good ideas - because to me everything that's happening in America is so completely stale. It's either derived from sub-Motley Crue Glam stuff, which doesn't turn me on in the slightest, or it's a really nightmarish bad version of Kansas or Styx-type vocal harmonies with people

41 Stjepan Juras – Somewhere in Time songs about I don't know what. It just seems to me that there's no real sincerity coming over from America."

W.A.S.P. supported Iron Maiden in second half of 80ies and Rod Smalwood become their manager.

Klasični metal i hard rock bendovi, te oni izvođači i bendovi koji su sve više naginjali stadionskom zvuku u 1985. su se počeli sve više iskazivati. Bon Jovi se s '7800° Fahrenheit’ već jasno pokazao u kojem će mu se smijeru razvijati karijera, kao i The Cult s čuvenim albumom ‘Love’. WASP su sa ‘The Last Comand’ još više potvrdili Rod Smallwoodu, manageru Maidena da su baš oni možda bend od kojih bi on mogao napraviti velike zvijezde 's druge strane bare’. Twisted Sister su nastavili nizati uspjehe s albumom ‘Come Out and Play’ inspiriranim tadašnjim velikim filmskim hitom ‘The Warriors’. Accept su svoje dane slave u 1985. promovirali albumom 'Metal Heart', a Saxon s 'Innocence Is No Excuse. Nekako baš u to vrijeme cijela scena se pokrenula i narasla i mnogi su bendovi dostizali vrunce svoje karijere upravo tih godina.

42 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Već po popisu support bendova koji su s Maidenima bili na njihovoj turneji (WASP, Twisted Sister, Motley Crue, Ratt, Accept, Quiet Riot, Queensrche, Mama's Boys itd.), vidjelo se što je management Maidena tada preferirao i kakve su bendove željeli uz svoje pulene. Nastavilo se i to dvije godine kasnije na 'Somewhere on Tour', a zanimljivo je usporediti support bendove s retro turnejom koja je 2008. i 2009. ponovno oživjela staroegipatsku scenografiju. Slayer, Morbid Angel, Trivium, Carcass, Avenged Sevenfold, Anthrax, uz tada sveprisutnu kćerku Steve Harrisa , te bendove mekšeg glazbenog izričaja popur Within Tamptation, Kamelot itd.

Tijekom te turneje 1985., dok su Maideni bili na mamutskom svjetskom pohodu, mimo njih su se događali danas kultni albumi grupa Megadeth, Slayer, Overkill, Venom, Exodus, Onslaught, Destruction, Kreator, Agent Steel, Possesed… Potonji su izdali album 'Seven Churches', koji je povijest zabilježila kao poveznicu trhrash metal glazbe i death metala, te je kasnije zapravo album obilježen kao prvi punokrvni album. S druge strane S.O.D. iliti 'Speak English or Die' polučili su veliki uspjeh i crossover su u metal svijet uveli na velika vrata. Maidene je ipak tada više zanimalo što rade bendovi kao Aerosmith, Dio, Kiss, Rush, a Rod Smalwooda sa svojim debi albumom zainteresirala je i njemačka grupa Helloween, koja je svojom brzom i mahnitom, no melodičnom i mnogo pitkijm glazbom tada bila neka vrsta odgovora na američki speed i thrash metal.

'Piece of Mind' album imao je nesreću da je bio stisnut između legendarnog 'The Number of the Beast' albuma i megauspješnog 'Powerslave albuma', kao i njegove ekstenzije ''. Mnogi kroničari govore da se to dogodilo i 'Somewhere in Time' albumu, kojeg su stisli i potisnuli već spomenuti 'Powerslave' i konceptualni sljedbenik 'Seventh Son of a Seventh Son', s kojim su Maideni u velikom stilu zatvorili poglavlje svoje klasične ere. Ako se to tako može objasniti 'Somewhere in Time' poslužio je kao kičma ili bolje reći žrtva koja je morala biti prinesena kako bi bend opstao i kako im se ne bi dogodilo ono što se recimo dogodilo Queensryche nakon 'Operation Mindcrime' 1988. i 'Empire 1990'. Uspjeh koji su polučili ih je pojeo iznutra i više se nikad nisu oporavili. Ako je 'Somewhere in Time' doista poslužio kao žrtveno janje koje bi osiguralo opstojnost i status benda kojeg danas ima, onda im mogu i oprostiti njegovo kasnije zanemarivanje.

43 Stjepan Juras – Somewhere in Time

SLAVE TO THE POWER OF THE TOUR

„Tih godina nama se nekako normalnim činilo napisati album, snimiti, izdati, otići na turneju, vratiti se, uzeti mjesec, dva dana predaha i opet iznova, tako da me nije začudilo kada nam je Rod saopćio da ćemo nakon izlaska albuma otići na osmomjesečnu turneju.“ - prisjetio se Harris tih dana u jednom od brojnih tadašnjih intervjua. „Osam mjeseci? Piece of cake! Nije mi se činilo teško… No, turneja je premašila sva očekivanja i non stop se tražila u sve više gradova. Prvo smo imali jedno produljenje, pa drugo i već se s probama za istu nakupilo čak 13 mjeseci, a kraj se uopće nije mogao nazrijeti. Došli smo do te točke da je bend jednostavno morao saopćiti Rodu da zaustavi turneju na ljeto 1985, jer bi posljedice po cijeli bend mogle biti jako ozbiljne. Mislio sam da je to zadnja slamka spasa, jer Bruce je tih dana bio poprilično loše. Dva sata intezivnog, high range' pjevanja pet puta tjedno pred hrpom fanova i tako cijelu jednu godinu. To je doista bilo malo previše.“

Bend se pretvorio u mašinu koja melje sve pred sobom. Bili su uspješan stroj, koji je donosio veliku zaradu i naočigled rastao. U tom razdoblju definitivno su bili među najvećima na svijetu, bez obzira na žanr glazbe, ako ne i najveći u jednom trenu. Ironično je da je naslovna pjesma tada novog albuma 'Powerslave' u refrenu završavala sa stihovima 'Slave to the power of death', a da se nešto slično upravo dogodilo njima. Postali su robovima velike moći turneje, koja ih je s jedne strane pretvarala u besmrtnike, a s druge strane iznutra izjedala i prijetila da ih zauvijek uništi. Bruce je izjavio kako je osijećao da ludi i da je sve postalo preopasno za njegovo mentalno zdravlje. U šali je prokomentirao tadašnje naredbe iz managementa: „Now you’ll write for six weeks, now you’ll make a record for three months, now you’re rehearsing for two weeks, now you’ll tour for eight months.“

Na neki način čini se da su u to vrijeme Maideni bili robovi, ne samo svoje turneje, nego i managementa koji je bio nezasitan u lovu na nove uspjehe i rekorde, a bend je još bio ne dovoljno velik da im se može u svim prohtjevima konkretno oduprijeti, ako im nešto nije po volji. No, u rock and roll biznisu to je tako; Maideni su morali platiti danak odrastanja i iskustva, a s druge strane i danak iznenadne slave koja ih je zadesila. Svi se sjećamo

44 Stjepan Juras – Somewhere in Time anegdote koju je Adrian Smith prepričao mnogo puta na upit kako je nastala pjesma ‘’, sa 'Somewhere in Time' albuma, kad je odgovorio da mu je ideja sinula momentalno nakon što je pokucao na kriva vrata, kada je došao posjetiti svoje roditelje nakon završetka turneje. Tad je uvidio koliko su ta non stop putovanja zapravo utjecala i na njega i na svih u grupi. Moglo bi se reći da su Maideni osvajanjem vrha (pa i čak odlaskom iznad toga) zapravo dobili točno ono što su htjeli. No međutim, ne ide to baš tako lako, jer sada su se sa time što su doobili trebali znati i nositi. A to je, povijest nam je pokazala, bio poprilično veliki izazov.

Bruce je objasnio koje je još opasnosti nosila duga turneja, odnosno što se može dogoditi kada neprekidno, beskrajno i uzastopno nastupanje preraste u rutinu. „It had just worn everybody out, and at the end we were feeling like we were going through the motions every night, which wasn’t very satisfactory since none of us are people who like faking it.“ Očigledno je bilo da potražnja za nastavkom turneje postoji, no jednako tako posve je očigledno bilo da se ona mora prekinuti. Ne napraviti pauza, nego prekinuti. Rijetko je tko razmišljao, kao u današnje vrijeme, da se može raditi odvojeni 'second leg' i sl. Kad se turneja prekinula, došlo je vrijeme za novi album.

Zabavna strana turneje, koja je Maidene držala u formi. Nogomet.

45 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Steve Harris uvijek je bio sportski nastrojen tip, fanovima ne treba opisivati njegovu fascinaciju nogometom i West Ham Unitedom, kao ni njegove nogometne vještine. Kada god bi se pružila prilika, pa makar to bilo i na pozornici za vrijeme tehničkih poteškoća, Maidenima bi se od nekud stvorila lopta, pa ne čudi da su Maideni na turnejama skupa s crewom znali zaigrati utakmice protiv lokalnih timova. Na 'Somewhere On Tour' Maideni su čak izradili prekrasne dresove (vidi na prethodnoj stranici), a bavljenje sportom im je pomoglo smanjiti stres i dati snage za završetak naporne turneje. Kako su u vrijeme turneje već počela izlaziti i videa; prvo 'Behind the Iron Curtain', zatim 'Live After Death', te live singlovi, Maideni su se, osim glazbenom dominacijom počeli nametati (a budućnost će pokazati da im je to postao svojevrsni trademark), ne samo kao spektakularni bend, već kao moralna vertikala, koja promiče obiteljski život i sportski način života, daleko od krilatice 'seks, drugs and Rock and Roll'. U vremenu u kojem je te krilatice bilo napretek, posebice sve većim američkim forsiranjem glam rocka i hair metal bendova, ta inicijativa Maidena bila je više nego dobro prihvaćena sa strane i fanova, a i novinara, koji su je ponekad dočekali i u nevjerici.

Jedan od brojnih sličnih članaka (86-88), ovog puta u Metal Hammeru.

46 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Steveov nogomet, Adrianov tenis i ribičija, Daveov golf, Bruceovo mačevaje, Nickova pilotska licenca (da, Bruce je s time krenuo kasnije)… sve je to Maidenima išlo u korist, jer fanovi su ih gledali kao superheroje i dobre uzore, a takav pristup mnogo im je pomogao za PR i za općeniti dojam kod raditelja mladih fanova. Njihov helthy način života postao je veoma dobar izgovor mladih fanova za slušanje Maidena. Općem dojmu 'good guys' svakako je doprinio i potez kako sav prihod od live singla ' / Santuary' daju u zakladu za borbu od heroinske ovisnosti, što je jako pozitivno odjeknulo u medijima. Po raznim časopisima počele su se pojavljivati zanimljivi članci vezani uz Maidene i sport, kasnije i uz obiteljski život. Čak je i u tom razdoblju Metal Hammer objavio interesantan članak pod nazivom 'Get Into Shape', u kojem su se Maideni nasnimavali u teretani uz sveprisutnog Ross Halfina, tadašnjeg službenog člana benda. 'Healthy Maiden', 'Clever Dickinson' i slični ostali naslovi mogli su se čitatii u Kerrangu, Metal Hammeru, Rock Hard Magazinu i sl.

Iako to nije nigdje javno spomenuto ili retroaktivno objavljeno u knjigama, sasvim je izgledno kako je management igrao na tu 'good and smart' guys kartu, a i sami Maideni rijetko ili nikako su se dovodili u svezu s ikakvim seksi ili preljubničkim skandalima. Doduše, nešto slično je malčice očešalo Bruce Dickinona, ali ne njegovom krivnjom, a što se točno zbilo u toj priči znati će najbolje Vince Neil, pjevač grupe Motley Crue.

Harrisovo natjeravanje crew-a da svakodnevno trče i vježbaju za vrijeme boravka na Bahamima, iako je kao priča djelovalo jako simpatično, zapravo je bila preteča nečeg što je polako postalo i do danas ostalo zaštitni znak benda, gotovo jednakopravan njihovoj glazbi. Kako je 'Somewhere in Time' kao album i u zvuku i u stage light i u cijelom nekom općenitom dojmu odavao dojam kliničke čistoće i jasnosti, tako su nekako i dečki predstavljeni javnosti, kako bi u vrijeme kad su mnogi išli istim putem koji je bio u novoj ekspanziji (sex, drugs and rock 'n' roll), oni, kao mnogo puta prije i kasnije, krenuli totalno drugačijim pravcem. Metal Hammer su se u svom članku s tom odlukom malo našalili: 'Well, after Ozzy Osbourne had a bash at keeping fit with exercises before HIS last tour, perhaps it's become the IN thing for Heavy Metal Wastrels. What next, Guns N' Roses on a health farm or the Quierboys playing tennis'.

47 Stjepan Juras – Somewhere in Time

48 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Jednom kada su Maideni započeli raditi na novom albumu, a bilo je to na početku 1986. godine, svima je nad glavama bio upitnik i glavno pitanje koje se protezalo u cijelom tom procesu bilo je: Što sad? U svojoj ranijoj managerskoj karijeri Rod Smalwood nije se do tad sreo s ovolikim uspjehom, tako da je i njemu i management timu ovo također bilo nešto novo. Bend više nije bio 'underdog' i morao se suočiti sa izazovom preuzimanja odgovornosti benda koji bi među prvima na svijetu trebao diktirati smjrenice metal glazbe. U svakom slučaju, od njih se opravdano očekivalo mnogo. Mnogi bendovi tijekom povijesti nisu prošli taj ispit na najbolji način i ovo je zapravo bio jako zanimljiv izazov. Hoće li bend nastaviti raditi sve na tragu svojeg velikog uspjeha ili će, kako to inače biva, tražiti neke promjene.

Slobodno se može reći da je usprkos novom pjevaču Bruceu Dickinsonu album 'The Number of the Beast' na neki način zvukovni blizanac albumu 'Killers', sniman u istom studiju s istim producentom, a da su albumi 'Piece of Mind' i 'Powerslave također zvukovni blizanci, što se vrlo lako može rasaznati. Kako su i 'Killers' i 'The Number of the Beast' u bend donjeli promjene i prve velike uspjehe, pa kasnije 'Piece of Mind' i 'Powerslave' još veće uspjehe, opravdano je bilo upitati se treba li se započeti nešto novo ili ne dirati 'koku koja nese zlatna jaja'. Jer, da su nakon 'The Number of the Beast' uspjeha Maideni odlučili ne dirati 'zlatnu koku' možda se 'Piece of Mind' i 'Powerslave' nikad ne bi dogodili i možda bi Maideni isčezli, kao veliki broj tada uspješnih 'one album wonder' bendova.

Promjene su u svakom slučaju dobre, ako se naprave na dobar način i donesu nešto doista svježe, no upravo to je bila najveća boljka Maidena nakon iscrpljujuće turneje. Oni su završili turneju krajem srpnja 1985 i punih pet mjeseci odmora koje su dobili, prečesto ispresjecanog promotivnim aktivnostima vezanim uz prvi live album 'Live After Death' gotovo da je prošlo u trenu. Pripreme za snimanje albuma već na samom početku 1986. bile su u punom jeku. U tako kratkom razdoblju svježina i kreativnost je ono čega su oni ponajmanje imali ili su barem mislili tako. Rasprave o tome što dalje išle su toliko daleko da je Bruce u jednom trenutku čak i u glavi raskrstio s dokazivanjem u metal glazbi i radikalno predložio: „We’ve done this big metal thing, should we go a bit more chill-out, maybe we should go a bit more acoustic? And everybody looked at me like I had two heads!“

49 Stjepan Juras – Somewhere in Time

JUMP INTO THE TRAVEL MACHINE

Kada je Bruce došao s tako radikalnom idejom, nitko ga nije shvatio na način na koji je on htio biti shvaćen. „I just thought he’d lost the plot completely.“ - prokomentirao je Harris tu situaciju. On tada nije mogao shvatiti način razmišljanja koji se rojio u Bruceovoj glavi, ni pojmiti koliko je Bruce od svega na turneji bio izgoren. Oni su bili glazbenici s instrumentima, a on je morao pet puta tjedno istrčati na pozornicu, trošiti glas do iznemoglosti i usput uvijek izgledati dobre volje, jer te ljude trebalo je zabaviti i dati im osjećaj da ste te noći imali najbolji koncert turneje. U jednom trenutku Bruce je čak razmišljao o završetku karijere (po prvi puta do tad), jer je u tom trenu mislio kako se kreativno totalno ispraznio i kako iz sebe više nema što izvući.

To tadašnje mišljenje, povijest je pokazala, pokazalo se neispravnim, no u tom trenu njemu se činilo kako izgledna stvar. Kako su godine pokazale, Bruce je često znao radikalno mijenjati i glazbene stilove i mišljenja o glazbi, životu i svemu što ga okružuje, no to se ne smije gledati kao mana; štoviše, to je njegova najkvalitetnija vrlina. U vrijeme kad je radio neke stvari čvrsto je stajao iza njih i vjerovao u njih, odnosno u tom datom trenutku to je jednostavno bilo tako i nije moglo biti nikako drugačije, jer ljudski rod i civilizacija nikad ne bi vidjeli napretka da se hrabri i za novim saznanjima željni ljudi nisu zapitali 'What's beyond?'. Ponekad, kad netko postavi to pitanje na vrhu uspješnosti, većini ljudi je to nepojmljivo, no pokušat' ću to pojasniti na mnogo slikovitiji način. Kad neki alpinist osvoji Mount Everest, znači li to da je njegova karijera završila i da više ništa drugo u njegovom alpinističkom životu nema smisla? Naravno da je odgovor negativan; ima mnogo manjih vrhova i sa svakog puca drugačiji veličanstveni pogled i put do svakog od njih je jednako, ako ne i više opasan. Bruce je želio vidjeti različite prizore s različitih vrhova, a ponekad samo promatrati grandiozne vrhove iz doline, no s iskustvom čovjeka koji je na tim istim vrhovima već bio.

Upravo zbog toga 'Balls To Picasso' je totalno drugačiji album od onog što je radio s Maidenima, a 'Skunkworks' drugačiji od svega što je radio ikad, da bi '', te albumi iza njih bili napokon na tragu Maidena, a opet toliko svojstveni Bruceu i njegovom načinu razmišljanja. 'Došla maca na

50 Stjepan Juras – Somewhere in Time vratanca' reklo bi se, no da bi do toga došlo i da bi Maideni bili ovo što su danas, trebalo je doći do razlaza i do 'penjanja' i na ostale manje vrhove ili tumaranja mrtvim depresijama ispod razine mora. Bruce je to trebao spoznati sam, nitko drugi mu to nije mogao reći. Da tog neizvjesnog istraživanja i spoznaje nije bilo, Maideni bi danas bili: ili bivši bend ili bend koji bukira dvorane od 2000 ljudi kao 1998., kada sam ih imao prilike gledati s Blazeom. Veliki sam fan Blaze ere, no Maideni u svoj svojoj velični kakvima ih poznamo zapravo su Maideni u onoj klasičnoj postavi koja uključuje Bruce Dickinsona i to je danas kristalno jasno. Njihov razlaz početkom devedesetih dogodio se za više dobro, a to je kasnije rezultiralo odličnim albumima, uključujući i Bruceove klasike kao 'Coming Home' ili 'Empire of the Clouds'.

Sve ovo bilo je važno pojasniti kada se priča od početku 1986. i onoj čuvenoj Bruceovoj rečenici 'We’ve done this big metal thing, should we go a bit more chill-out, maybe we should go a bit more acoustic?’ Da su, slavom nošeni Maideni, ponajviše Steve Harris malo ‘stali na loptu’ i razmislili o ideji možda su Maideni mogli napraviti i mnogo više nego s naredna dva albuma, no to nikad nećemo saznati. Oni su radije pribjegli solomunskm rješenju, zadržavši neke stare navike, poteze i rituale, al' opet s određenim novitetima.

Jersey, otok na kojem su se stvarali legendarni albumi Maidena.

51 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Na početku 1986. godine se činilo kako ni management nije bio na čistu što dalje, pa su odlučili ponoviti staru formulu. Opet su otišli na Channel Islands, otok Jersey kako bi napisali nove pjesme i uvježbali snimanje. Nakon toga su trebali otići u Compass Point Studios na Bahame, kako su to radili na prethodna dva albuma. Gotovo da su ušli u rutinu, još od priprema za snimanje 'Piece of Mind' albuma, no ovog puta članovi benda su inzistirali da snimanje potraje dulje, što je cijeli proces dodatno poskupilo. To inzistiranje, štoviše, dogodilo se po prvi put u njihovoj karijeri, te se samo po tome vidjelo da se polako stvari nepovratno mjenjaju. Ranije albume Maideni su snimali u hipu i za par tjedana sve bi bilo gotovo, a snimanje 'Somewhere in Time' ostavilo je vremena i za razmišljanje i za eksperimentiranje, kako s novim izborom dodatnog studija, tako i na nekim, tada tek izašlim tehničkim novitetima koji su se zvali guitar synth, a za koje su se zainteresirali i Adrian i Dave i Steve. Iron Maiden su time ušli u novu eru glazbenog stvaralaštva i natpis 'No ' na omotu albuma više nije mogao biti naveden, iako je Bruce u intervjuima tik prije izlaska albuma i dalje govorio: „I don't mean that we used drum machines or synthesisers, not at all.“

Roland G 707 i GR 700, dio opreme s kojom su Maideni eksperimentirali.

52 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Treći uzastopni odlazak na pripreme na 'Channel Islands', pa zatim na Bahame zapravo je imao svoje zašto i svoje zato. Štoviše, sa strane managementa i benda stvari su matematički bile potpuno jasne. Glavni 'krivac' za takvu odluku nije bila neka egzotična ideja odašiljanja benda da snimi album u prirodnom raju daleko od civilizacije, već obična siva svakodnevica tadašnje porezne politike Ujedinjenog Kraljevstva. Bend je odustao od snimanja u Ujedinjenom Kraljevstvu radi porezne politike. Margaret Tatcher i njeni kompanjoni, prema riječima Stevea Harrisa otuđivali su 80% njihove dobiti, pa se bend odlučio skupa s managementom otići u egzil i provesti devet mjeseci izvan rodne države. „Svakako je bilo teško, no van svake pameti je bilo dati toliki novac tim gadovima“, izjavio je Steve. Jersey na sreću ima vlastitu monetarnu politiku, a ljudi u managementu su vro dobro znali što rade. No… sve i da su mogli ostati u UK, vjerojatno bi im bilo nemoguće biti fokusiran na posao zbog blizine prijatelja, obitelji i životne svakodnevnice. Ovako je fokus bez ikakve dvojbe ostajao samo na pisanju i snimanju novog albuma. U svakom slučaju Maideni se tog otoka sjećaju kao otoka s izuzetnim krajolikom i s mnogo odličnih pubova.

Bahami su, s druge strane, bili nešto egzotično i novo i na početku je svima godilo biti tamo, no nakon dvije godine Maideni su se i toga zasitili, odnosno dio njih. Steveu i Nickou je jako pasala tamošnja klima, što se i vidi po kasnijem preseljenju obojice (Nicko na Floridu, Steve na Bahame), dok je Bruceu i Adrianu više pasala europska klima. Bruce je to pokušavao objasniti u brojnim intervjuima tijekom 1986. riječima kako su postojala dva bitna razloga zbog kojeg su obojica radije snimala u Europi, te na to nagovorili i Davea, koji se u međuvremenu oženio za djevojku iz Havaja, kod koje je proveo vrijeme odmora prije snimanja albuma, pa mu je, vjerujemo, sasvim dosta bilo sunca i vrućine. Za francuski Hard Rock magazine Bruce je izjavio: „It's difficult to explain... It was like 'going back to work' after a holiday, a kind of routine.“ Objašnjenje zapravo i nije bilo tako teško. Ono što se laiku može činiti kao povratak na bajkoviti otok, njima se činilo kao povratak na posao i stvaralo im određenu dozu traume. Vapili su za promjenama i htjeli su po svaku cijenu izbjegnuti rutinu. Drugi razlog, po Bruceovim riječima u istom magazinu, bila je nesnosna vrućina, te pospanost ljepljivost i sporoća, koji se na to nadovezuju. Pokušao je to usporediti s filmovima u kojima je znao viđati gringose pod sombrerima kako bezvoljno spavaju za vrijeme

53 Stjepan Juras – Somewhere in Time najvećih vrućina. Upravo na taj način oni su doživljavali Bahame i snimanje tamo. Odlazak u dva različita studija bio je kompromis koji je bend postigao. Prije odlaska u Nizozemsku okvirna ideja je bila otići u Music Land Studios u Minhenu u kojemu je snimala grupa Queen, a čiji se zvuk Maidenima svidio, no u vrijeme u kojem su ga Maideni htjeli bukirati, to nije bilo moguće. Nizozemski studio predložio je Martin Birch, uz veliko odobravanje Adriana Smitha, a u to vrijeme taj studio je, prema njihovim riječima, bio nešto najbolje što im je uopće moglo biti na raspolaganju.

„Odmor prije snimanja albuma svatko je proveo na svoj način“ - prokomentirao je Steve. „Bruce was practising fencing, Nicko was perfecting his flying, Adrian went fishing in the cold streams of the Canadian Rockies, Dave, who had just married a lovely Hawaiian girl, was enjoying his new house next to a gorgeous beach, and I played football.“ Dok su im odjeci protekle turneje još hujali u glavama, Maideni su po prvi puta od ranih osamdesetih uhvatili dovoljno vremena za sebe. Kako im je zadnja turneja bila najdulja do sad i kako su praktički cijelu jednu godinu proveli samo na putu, nekako se prirodno nametnula tema gotovo svih pjesama na albumu, a to je bilo vrijeme, prostornost i putovanja. Steve je primjetio kako jedino pjesma 'Sea of Madness' ta koja nema pretjeranih poveznica s vremenom, te napomenuo kako je ta jedna tema koja se cijelim albumom proteže više slučajnost, uzrokovana doživljajima s turneje, nego kakav posebno razrađeni koncept. Svejedno, 'Somewhere in Time' je bio možda ponajbolji naslov koji je bio moguć za takav album.

Kako mi je Steve Newhouse izjavio, mnoge pjesme za ovaj album su bile dovršene u glavama mnogo ranije, no je kasnije izjavio da su u studio došli sa šest završenih pjesama, od kojih su Steve Harris i Adrian Smith imali najviše već unaprijed dovršenog. S druge strane Bruce je izjavio kako su, nakon selekcije u studio došli s devet pjesama, od čega je jedna bila izvrstan Steveov instrumental. Jednako tako pripomenuo je da ni jedna pjesma nije bila dulja od četiri, do pet minuta. Uspoređujući izjave svih članova grupe s brojnih intervjua toga doba iskristaliziralo se nekoliko zanimljivih činjenica. Bruce se pri pisanju pjesama do tad oslanjao na rad s Adrianom Smithom, no Adrian je svih iznenadio, jer je sa svojim pjesmama došao sam, a pjesme su bile već u potpunosti gotove, uključujući i tekstove.

54 Stjepan Juras – Somewhere in Time

To je Brucea čak malo i iznenadilo, jer je očekivao neku suradnju i nije se nadao da će Smith doći sa svime već spremnim. Bruce je o pripremljenim pjesmama prije albuma možda najslikovitije odgovorio u francuskom Hard Rock magazinu u svibnju 1986: „There's been innovation! When we got together in Jersey, we were all slumped! Absolutely everyone had written songs, and I don't mean only the music, but the lyrics too. Let's see... I had at least nine songs, so had Adrian, but Steve was the worst: he had written so many songs that he could have filled up the album by himself!“

Bend je prije početka snimanja imao tri različite grupacije pjesama. Steve Harris je, kao i uvijek do sada imao nekoliko pjesama na kojima je radio potpuno sam, koje su zapravo ostale vijerne klasičnom izričaju Maidena. „I work alone. In the beginning, I had to do everything myself. It was some sort of routine.“ - Pojasnio je Steve svoj princip rada, dok je za Brucea potvrdio ranije napisano: „For this album, Adrian worked on his side. This is why Bruce didn't write anything. He used to work with Adrian, but this time he found himself writing alone. Adrian even wrote all the lyrics by himself.“

Dickinson je, osokoljen uspjehom albuma 'Powerslave' došao s idejama za pjesme kojima je u glavama ostalih članova unio pravu pomutnju. Dickinson se tada osjećao poprilično čudno i neshvaćeno i bojeći se vlastite daljnje reakcije na poglede kojim pravcem bend mora krenuti, odlučio je radije prešutjeti sve i pustiti da stvari teku onako kako je ostatak benda htio, nego inzistirati na svojim pjesmama kao autor ili koautor u nekim zajedničkim projektima, smatrajući da se tako samo mogu produbiti nesuglasice koje mogu eskalirati nečim mnogo gorim na što ni bend, ni Dickinson barem u tome trenutku nisu bili spremni. Zataškavanje problema u tom trenutku svima je pasalo. Steve je jasno dao do znanja da na novom albumu ne želi nikakvu vrstu poluakustičnih pjesama, a u tome je imao što glasnu, što prešutnu podršku ostalih članova. Bruce je u intervjuima znao pojasniti proces pisanja pjesama napominjući kako svaki član benda piše pjesme na instrumentu kojeg svira, bez dodatnih korištenja klavira ili drugih instrumenata. Za sebe je napisao da glazbu isključivo piše skladajući na akustičnoj gitari. Kako zapravo nije nikakav posebni gitarist, njegovo pisanje bilo je limitirano bazičnim akordima i netko u bendu, najčešće Adrian, morao bi mu dati 'ruku'. „All the songs I'd written sounded very much like Spanish

55 Stjepan Juras – Somewhere in Time folk music, and I didn't even realise. So there's one song from me, four from Steve, three from Adrian, and one from Dave.“ - rekao je Bruce za francuski Hard Rock magazin i time možda djelimično pojasnio zbog čega ja za novi album predlagao poluakustične pjesme. Također, u ovoj izjavi bilo je vidljivo (pošto je intervju iz svibnja 1986.), da je za album 'Somewhere in Time' snimljena i deveta, odnosno njegova pjesma, no da se u međuvremenu ta pjesma nije našla na albumu. Zbog čega?

Odgovor je poprilično jednostavan. Steve je za isti magazin u listopadu izjavio: „When everything was done, it wasn't quite what we expected. The songs were longer than we thought, and there weren't so many of them.“ Mjesec dana kasnije to je pojasnio u Enfer magazinu: „51. 18. It was virtually impossible to put one more minute on the vinyl.“ S obzirom kako je Bruce izjavljivao da ni jedna pjesma nema više od 4 do 5 minuta, vrlo je vjerojatno na album uvrštena i jedna njegova pjesma, te ranije spomenut Steveov instrumental, no da su iste otpale u samome finalu, jer su se neke pjesme pokazale dužima nego što je bend očekivao. Sasvim je izgledno za povjerovati da je jedna od tih pjesama 'Caught Somewhere in Time, koja za jedan albumski i koncertni opener ima impozantnu minutažu, umetnuti jednominutni uvod i drastično produljene solo partiture (7.22), a produžene se čine i 'Heaven Can Wait' i 'The Loneliness of the Long Distance Runner's također gotovo jednominutnim uvodom, te naravno 'Alexander The Great', s uvodom od preko 1.40 minute. Sklon sam mišljenju da je taj uvod rezultat pretprodukcije po naputcima producenta Martina Birtcha, jer se po samoj gradaciji pjesme i cjelokupnom ugođaju jako osjeti producentska ruka. Zbog toga je razloga Bruce na novinarski upit ima li na albumu već brendiranih Maiden epova kao 'Rime of the Ancient Mariner' odgovorio da ovoga puta nema i da su najdulje pjesme do 5 minuta. Ne bi me ni začudilo da se Steveov planirani instrumental spojio s ovom pjesmom.

Steve je u izjavama govorio kako je Bruce predlagao nešto na tragu glazbe Jethro Tull, koje je Steve, da stvar bude zanimljiva, volio kao fan još od naranijih dana, no smatrao je da tako nešto nije primjereno za Maidene. Kako je povijest uvijek zanimljivo gledati s odmakom, s ove pozicije se s punim pravom pitam kako bi to bilo da su Maideni 1986. snimili album s Bruceovim pjesmama poput ‘Jeruzalem’, ‘Taking The Queen’, ‘Omega‘,

56 Stjepan Juras – Somewhere in Time

‘Chemical Wedding’, ’ ili ‘Dark Side of Aquarius’, uz dodatak ‘Stranger in a Stranger Land’, ‘Wasted Years’, ‘Alexander the Great’ i ‘Caught Somewhere in Time’. Niti se ne usudim pomisliti koliko je takav album mogao postati kultan i velik.

Jethro Tull - Rock Island, album iz 1989 koji je unio pomutnju na Grammyu.

Štoviše, ako se prisjetim velikog skandala na dodjely 'Grammy' nagrada, kada je Metallici 'pred nosom' sasvim nenadano 1989. pobjedu u kategoriji Best Hard Rock/Metal Performance Vocal or Instrumental uzela grupa Jethro

57 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Tull, zanimljivo je pretpostaviti bi li tada na postolju bili Maideni, da su nastavili u smjeru koji je predlagao Dickinson? Nije li na neki način on već daleke 1986. bio svojevrsni prorok koji je imao viziju onoga što bi metal glazba na kraju osamdesetih trebala biti, a da se svidi i fanovima i mainstreamu? Sudeći po YouTube reakcijama fanova na fenomenalnu interpretaciju pjesme 'Jerusalem' u Canterbury-škoj katedrali 2011., skupa s Ian Andersonom (Jethro Tull), s današnje pozicije svi bi se trebali opasno zapitati 'what if?' Možda je i sam Bruce na to dao odgovor, namjerno ili nenamjerno, nikada nećemo doznati, ali kliknite na slijedeći YouTube link www.youtube.com/watch?v=YTgZatpr1L8 sa spomenutog nastupa u crkvi i poslušajte pjesmu, posebice nakon 5.37 minute. Kao da se Bruce, 25 godina kasnije naslađuje i na diskretan način pokušava reći: 'Morali ste me poslušati'. Kada smo se već dotakli intra pjesme 'Caught Somewhere in Time' ne bi bilo zgore ni poslušati pjesmu 'Ebony and Ivory' u izvedbi Paula McCartneya i Stevie Wondera od 29 sekunde, pa se zapitati je li ova pjesma poslužila kao inspiracija za intro i refren poznate pjesme Maidena.

No, vratimo se na Brucea. Tih dana sve više izgleda kako su ga ostali shvatili predoslovno kada je među primjerima nečeg sličnog svojim idejama o novom pravcu Maidena spomenuo glazbu Jethro Tull, te albume Led Zeppelina 'Led Zeppelin IV' i 'Physical Graffiti', koje je htio koristiti kao svojevrsni template za snimanje novog albuma. Nekako ispada da je Harris jedva dočekao čuti takvo nešto, pa da razuvjeri ostale članove i pridobije ih na svoju stranu. Time je vizija Maidena kako ih je vidio Bruce osuđena na smrt (ja bi radije rekao hibernaciju), jer nitko u bendu nije stao na Bruceovu stranu, pa je Steve Harris ispao kao svojevrsni pobjednik u tom prikrivenom duelu, što mu je tada i godilo, jer se prethodni, jako uspješan album zvao po Dickinsonovoj pjesmi i konceptu, pa je moguće da je Harris ipak htio dati do znanja tko je šef u bendu i tko to namjerava ostati. Dickinson se izjavama prisjetio: „I remember playing my serenades to Steve. Everybody was in stitches!“, a Harris je nadodao: „The stuff Bruce was coming up with wasn’t us at all. He was away with the fairies, really.“

Ovu situaciju je trebalo pod hitno riješiti, ali kako? Na sreću, u bendu se pojavila i treća opcija, čovjek koji je bio spreman preuzeti odgovornost. Adrian Smith se tako našao kao najbolje, treće rješenje, čije su pjesme prošle

58 Stjepan Juras – Somewhere in Time potvrdu i pristanak svih članova benda. Štoviše, od njegove tri pjesme; ‘Wasted Years’, ‘Stranger in a Strange Land’ i ‘Sea of Madness’, prve dvije su bile albumski singlovi. Harris je u šali izjavio kako jedino Adrian u to vrijeme nije bio oženjen i kako je od svih imao najviše vremena za pisanje pjesama, štoje rezultiralo spomenutim singlovima. Također, prisjetio se kako je od svih njih jedino Adrian taj koji bez nastupanja uživo ne može izdržati niti jedan tjedan, te kako je upravo iz tog razloga, dok su se odmarali oformio bend s nizom starih prijatelja pod imenom ‘The Entire Population of Hackney’ i nastupao po pubovima, pa čak i u Marquee klubu.

The Entire Population of Hackney – ispušni ventil Adriana Smitha.

Adrian Smith se prisjetio kako je pjesma ‘Wasted Years’ na album upala gotovo slučajno. Naime, Harris je dobio trake sa Smithovim idejama za album i na samom kraju čuo je uvodnu melodiju za ‘Wasted Years’, te ga odmah upitao što je to. Smith tu ideju samoinicijativno nije htio nametati, jer je mislio da je prekomercijalna i da se to ostalima neće svidjeti, no baš

59 Stjepan Juras – Somewhere in Time suprotno, Harris je izjavio da ga ne zanima što će tko misliti i da je ovo odlično, te mora ići na album. Steve Harris se i sam jako bojao da ne napiše nešto prekomercijalno, jer su mu se u procesu stvaranja albuma u glavi nametale ideje i rađali raskošni refreni, no njegova druga, realistička strana stopirala ga je u naumu da do kraja provede neke svoje ideje. Kasnije je izjavio da je prava uživancija imati više autora unutar samog benda, jer kada jedan zakaže, uvijek može uskočiti netko drugi.

Novi single 'Wated Years u novinama je bio najavljivan bombastičnim naslovima poput: Iron Maiden - Blast Their way into the 21th century with their new single Wasted Years!

Na kraju, Maideni su dobili sve što su htjeli i snimanje je moglo započeti. Kako je Bruce s idejama otišao na stranu koju ostali nisu bili hrabri popratiti, Adrian je uskočio i iskoristio šansu koja mu je pružena, a to je bilo više nego potrebno u trenutku kada su temelji Maidena bili dobrano uzdrmani. Njegove pjesme, od kojih su dvije izabrane za singlove, te njegovo sviranje na toj turneji dali su albumu prepoznatljiv štih i popriličnu dozu podnošljive

60 Stjepan Juras – Somewhere in Time komercijalnosti koja je ovom albumu tada dala epitet jako uspješnog albuma, štoviše, dotad najuspješnijeg njihovog na američkom tržištu. S druge strane, Maideni se zbog toga nisu osjećali loše. Na upit što misli o hit singlovima Harris je jasno odgovorio u francuskom Hard Rock magazinu. „If a single does well, it's just a matter of luck, because we don't work on singles, but on , unlike so many other bands. We're not a Pop band. It's terrible, some of these bands only have one or two decent songs on a whole album! The worst thing is, they sell a lot because the one or two songs are hits single. With us, it's not possible: two bad songs and the fans complain.“ Bruceova izjava je također bila na tragu Harrisove: „We'll make it big over there in USA. But we don't rely on airplay or singles to do that!“

'Somewhere in Time' album skoro svi fanovi i mediji smatraju albumom 'Adriana Smitha', no zbog čega? Pogleda li se malo bolje Smith uopće nije većinski autor. Istina je da su se dva singla na albumu upravo njegove pjesme, no Steve Harris je ovom albumu doprinjeo s četiri svoje samostalne pjesme, te jednom u suradnji s Dave Murrayem, te zapravo napisao gotovo dvije trećine albuma. Štoviše, po njegovoj pjesmi je nazvan album, a osmominutni ep 'Alexander The Great' danas je najveća neprežaljena nikad uživo odsvirana pjesma Maidena među fanovima. Harris je bio taj koji je inzistirao da bend zadrži njihov prepoznatljivi zvuk, koji će se nadovezivati na prethodne albume, dok je Smith sve uvijek gledao iz nekog drugog kuta i kao autor pjesama i kao pefromer, a za to je imao donekle slobodne ruke. Mora se i uzeti u obzir da je tih godina odlukom managementa morao prekinuti suradnju s Lado gitarama, koje je jako volio, te mu se nakon toga otvorio prostor za istraživanjem tada novih dosega u izradi glazbenih instrumenata novog doba. Ovaj album je zapravo prezentiran kao projekt na kojem je Adrian Smith zasjao, samo zbog toga što je to Harris dopustio, možda čak i namjerno, pokušavajući time ublažiti moguću krivicu koju je osijećao prema Bruce Dickinsonu, a možda i zbog toga da spriječi njegov prijevremeni odlazak iz benda. Cijeli proces stvaranja albuma pokazao je kako se bend razišao u čak tri pravca nošen osobnim ambicijama članova, poglavito Harrisa i Dickinsona za svojevrsnom prevlašću u bendu. Harris je u to vrijeme imao jasnu viziju što Maideni jesu iliti što su u međuvremenu postali i to je htio zadržati, ne usuđujući se 'hodati po rubu', dok je s druge strane Dickinson maštao o mnogo većim stvarima, a za to je bio spreman i

61 Stjepan Juras – Somewhere in Time zakoračiti na nepoznata i do sad neistražena područja, poput stvaranja filmske glazbe ili čak pisanja scenarija za film. U to je vrijeme, naime, Bruce počeo pisati filmski scenarij za priču o čuvenom violinistu Paganiniju, možda i prvoj glazbenoj superzvijezdi u povijesti. Ista ta povijest je pokazala da su i jedan i drugi donekle imali pravo. Iron Maiden su se stalno godinama mijenjali, makar je to nekome sa strane bilo nevidljivo, no zahvaljujući Harrisu stalno i neprekidno su zadržali svoju osobnost i veličanstvenost, pa čak i u trenutcima kada im i nisu cvjetale sve ruže, oni su i dalje bilo značajan bend sa vijernim fanovima.

Martin Birch. Iron Maiden producer from 'Killers' album to Real Live/Dead one' era.

Odlazak na nepoznate teritorije nije ni odobravao producent Martin Birch, kojem se nisu sviđale ni Dickinsonove, ni Smithove ideje o različitosti, te je singlove s albuma okarakterizirao kao 'hodanje po rubu'. Birch je glede Maidena bio na istoj duljini s Harrisom i nije pretjerano volio odmicati od onog što Maideni zapravo, po njihovom viđenju jesu, te je izjavio slijedeće: „I always sensed a slight danger of too much input from Bruce and Adrian,

62 Stjepan Juras – Somewhere in Time because they were always in danger of kind of taking it away from what Maiden really was.“ Adrianove pjesme je nekako i prihvatio, no za Dickinsonove je ustvardio da su morale biti odbačene. Harris je kasnije izjavio kako je bilo jako vidljivo da se Bruce zbog toga osjećao jako loše, no da je u tom trenutku (moguće iz razloga koje sam ranije naveo) odlučio bez pretjerane drame prihvatiti tu odluku. U svim inervjuima tog doba svi članovi benda su na sva zvona hvalili producenta Martina Bircha i rad bilo kojeg drugog producenta na njihovim albumima nisu mogli niti zamisliti. Steve je u šali rekao da čim na kratko pomisli na tu mogućnost kako ga odmah prođu trnci. Bruce Dickinson posebno je hvalio njegov rad i ključan doprinos u finaliziranju pjesama. Harris je to pokušao pojasniti ukratko predstavivši proces pisanja. Maideni, dakle, napišu pjesme, donekle ih aranžiraju i uvježbaju, pa to ugrubo snime ili pokažu Birchu u studiju. Birch tada u pretprodukcijskom poslu pjesme posluša dovoljno puta, te sugerira određene promjene na njima, ne zadirući previše u sadržaj istih. Više se to odnosi na preraspodjelu nekih dionica, dodavanja ili kraćenja uvoda, solo dionica, broj ponavljanja refrena i sl. i tek kada bend izbrusi sve što im je sugerirao, budu spremni za konačno snimanje.

Steve Harris u Enfer magazinu iz 1986. dao je točne podatke nastajanja albuma po mjesecima: „There have been exactly 6 months between the start of the rehearsals and the final mixing of the album. January and February, rehearsals in Jersey, then the recording of the rhythm lines (bass and drums) was done in March and April at the Compass Point Studios of Nassau, in the Bahamas. Then, we recorded the guitars in May and June, with the use of guitar and bass-synths for the first time, and the vocals were added at the Wisseloord Studios of Amsterdam. At the end of June and beginning of July, Martin Birch, our producer, mixed the lot at the Electric Ladyland Studio in New York. And at the beginning of the Summer, 'Somewhere ln Time' was born.“

No zanimljivo je vidjeti kako se prilikom prezentacije albuma prema javnosti Bruce ponašao kao da se nije nikad ništa dogodilo. Štoviše, taj stav imao je i godinama kasnije. I u intervjuima raznim medijima, pa čak i u fan club magazinu Bruce je izjavljivao da je ovo najbolji album koji su snimili od 'The Number of the Beast', te kako na njemu vokalno zvuči bolje nego ikad ranije.

63 Stjepan Juras – Somewhere in Time

„Steve has written great songs, with really beautiful choruses, beautiful melodies. You know, he was so scared that it would sound 'mainstream' that, when he played the tapes to us, we were all in stitches. It was almost Speed Metal!“ - Rekao je za francuski Hard Rock Magazine, najvjerojatnije pritom misleći na 'The Loneliness of the Long Distance Runer' kada je spomenuo Speed Metal. O svojem pjevanju je nadodao: „The vocals are sometimes very bluesy, and I'm proud of that. Wasn't I a Blues singer in the past? There is also some singing in a very 'operatic' style. It's this diversity that I like so much in this album, you'll see, no-one will be disappointed.“

Sve te izjave zapravo su pokazivale koliko je Bruce ipak bio staložen u glavi i koliko je shvaćao važnost pozicije na kojoj se trenutno nalazi. Prema vanjskom svijetu sve je bilo prezentirano u najljepšim tonovima, dok je zapravo u sebi bio nezadovoljan i razočaran. Harris je također sipao samo 'cvijeće' i samouvjereno govorio kako nema šanse da se Maideni raspadnu. „Now we're almost all married and have children, so we have to consider the needs of our wives and kids, so we have to come home from time to time. This time we'd never been so happy to be together again. The atmosphere within the band was perfect and it was obvious that everything was going to be just fine. I think this is our most sophisticated album to date. We used the best studios that exist today. We didn't record in various places for nothing. And I think that the sound is close to perfection because we used a new process for the first time, the Direct Metal , invented in Germany and only applied to classical music recordings so far.“

Dave mu se, također izjavom za francuski Hard Rock Magazine pridružio: „Of course, with hindsight, there are some songs we're not so happy with, but it's not the end of the world. Songs like 'Gangland' and 'Invaders' (The Number Of The Beast), or 'Quest For Fire' and 'Sun And Steel' (Piece Of Mind) are not as strong as the others. On Powerslave, 'Flash Of The Blade' could have sounded a bit better. But on Somewhere In Time, everything's perfect.“

Kad je turneja krenula, Bruce se, prema njegovim kasnijim izjavama, osjećao 'squashed inside for a long time’. Slikovito je to riječima opisao: „I felt very much like a fly being swatted.“ Kao pjevač (ali samo pjevač) na koncertima je

64 Stjepan Juras – Somewhere in Time davao maksimum, iako se ta turneja, u pjevačkom smislu, bar sudeći prema dostupnim bootlezima, smatra jednom od gorih. Bruce je i dalje ostao vijeran svojim prijateljima u bendu i onome što predstavljaju, no jednostavno on više za bend nije disao istim žarom kao i ranije. Njegovo razočarenje oko svega očitovalo se u tome što je smatrao kako bend stagnira i kako se odbio uzdići na novu razinu. Vidio je brzi kraj svima njima ako bend nastavi u tom pravcu, a to mu se ni najmanje nije sviđalo. Bruce je to u intervjuima opisao kao strah benda da preuzme vodeću ulogu na svjetskoj metal sceni. Osjećao je da bi bend trebao voditi igru, a ne slijediti trendove. Nije htio da se Maidenima dogodi 'just another Iron Maiden album', kakvim je okarakterizirao 'Somewhere in Time'.

Bruce se našao u poziciji da na turneji svojom izvedbom uvjerava fanove svake večeri iznova da im Maideni nude nešto fantastično, no u to zapravo nije u potpunosti vjerovao. Adrian Smith se, s druge strane, osijećao odlično i na koncertima je davao sve od sebe. Bilo kako bilo, sjeme razdora posijano je već 1986., no trebalo je proći punih sedam godina da urodi plodom, odnosno razlazom benda u klasičnoj postavi. Smith, koji je bio prvi član Maidena koji je u suradnji s Dickinsonom nanizao Maiden klasike poput 'Flight of Icarus' i 'Two Minutes to Midnight' ovoga puta je smatrao da Dickinson previše drami, te je izjavio je Bruce mogao doći i s pjesmama koje su kojm slučajem mogle biti izabrane za album, a tada vjerojatno za Adrianove ideje koje su ovog puta prošle, možda ne bi bilo mjesta. Adrian je pripomenuo kako u tom slučaju on ne bi dramio, tako da smatra kako ni Bruce ne bi trebao oko svega.

No, Adrian je vrlo brzo uvidio kako se stvari obrnu u trenu. Ma koliko god da je bio sretan s albumom ‘Somewhere in Time’ i uživao u svojih ‘5 minuta’, polako je počeo shvaćati da je taj album zapravo vrlo brzo postajao ‘crna ovca’ u obitelji i da su se već na pratećoj turneji pjesma po pjesma polako odbacivale, počevši već s prvim koncertom u Beogradu i 'The Loneliness of the Long Distance Runner', zatim sa 'Sea of Madness' na koncertima u Sjevernoj Americi, da bi u kasnijim godinama album bio sviran malo ili nikako. Bruce se prisjetio kako su tako on i Harris jednu Smithovu ideju, odnosno baladu s tadašnjim imenom ‘On the Wings of Eagle’ preradili i dali joj mnogo žešću notu, a ta pjesma je kasnije postala superhit sa 'Seventh

65 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Son of a Seventh Son' albuma pod imenom ''. Prilikom snimanja sedmog albuma inicijalna nakana je bila snimiti dvostruki konceptualni album u punom smislu, koji bi uključivao i naracije, a Adrian se možda najviše radovao tome, te je bio jako razočaran kada se to, ponajviše direkcijama managementa nije dogodilo, ali je nezadovoljstvo krio i od drugih i od medija, jer, na kraju krajeva, na albumu je bio dovoljno zastupljen i sad kad je album već izašao htio ga je prezentirati što je najbolje moguće. Tadašnji mediji su redom izvještavali kako je cijeli bend bio jako zadovoljam albumom, čak toliko da razmišljali da ga odsviraju uživo u cijelosti, no tako nešto ipak su napravili gotovo desetljećima kasnije na 'A Matter of Tour' 2007. godine. Dave Lihts, light tehničar je svojedobno izjavio kako je prije njegovog odlaska iz crew-a već prvotna inicijalna ideja bila da se na pozornici na turneji sedmog albuma pojavi čak 7 Eddie-a'. Album, kojeg su interno nazvali ‘a heavy metal Dark Side Of The Moon, or as close as we’ll ever get!’ vrlo brzo je postao ‘tamnica’ Adrianu Smithu, kao što je ‘Somewhere in Time’ bio ‘tamnica’ Bruce Dickinsonu.

'Somewhere in Time' album u Americi je brzo dostigao platinastu nakladu.

66 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Uporište u svojim stajalištima Adrian je imao i u činjenici da se ‘Somewhere in Time’ u USA prodao u respektabilnih dva milijuna kopija i više, dok se ‘Seventh Son of a Seventh Son zaustavio na 1.2. milijuna. Steve Harris se tada i u medijima žestio na Amerikance javno ih prozivajući da uopće ne razumiju glazbu, što je na neki način bilo pljucanje u ruke koje te hrane, jer upravo dva prethodna albuma Amerikanci (oni koji nemaju pojma o glazbi) su kupili u ogromnom broju i Maidene napravili najvećima. Amerikanci su ih za takav tretman kasnije ‘kaznili’ što prodajom albuma, što posjetima koncerata, te im je trebalo podosta vremena da ih prigrle opet natrag, no tada se metal scena dobrano promijenila, a Maideni su se već polako počeli nazivati veteranima.

No vratimo se Adrianu. On je zapravo bio zadovoljan 'Somewhere in Time' albumom, pa donekle i 'Seventh Son' albumom, no nimalo nije bio zadovoljan kako se te stvari tretiraju u izvedbama uživo. To je pojasnio ovim riječima: „We used to play the songs too fast. When you come off stage and the audience has gone mad but you’re not feeling satisfied, it started to get a bit of a thing of mine and I felt like I was being a drag.“ S druge strane ostali u bendu nisu mogli shvaćati što se s Adrianom događa, te su komentirali da ne razumiju kako netko nakon odlično odrađenog koncerta i odlične reakcije publike može biti distanciran od benda u nekom svom kutu, depresivnog raspoloženja jer zvuk nije bio onakav kakvog je on zamislio ili je bend svirao pjesmu prebrzo ili presirovo. Harris je izjavio kako tada čak nisu niti previše marili o tonskim probama, koje bi odrađivali tu i tamo, dok je Adrian ostajao i satima odrađivao tonsku probu samostalno. Harris jednostavno nije znao što uopće Adrian pokušava time postići, dok je Smith imao stav da su na 'Seventh Son of a Seventh Son' albumu Maideni snimili neke nevjerojatno dobre pjesme, ali da su sve uprskali live izvedbom i jednostavno iz njh isisali sav život. On je težio pefekciji izvedbe, profinjenijoj i reduciranijoj glasnoći, no nije naišao na pretjerano razumijevanje benda za njegovim artističkim potrebama.

Malo, po malo, no zacjelo mnogo brže od Dickinsona Adrian je odlučio napustiti Maidene i pokrenuti lavinu osipanja klasične postave. Vjerojatno u tom trenutku nije mislio na one riječi koje je dvije godine ranije izrekao na upit o Bruceovom nezadovoljstvu i njegovom 'dramljenju'.

67 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Vratimo se natrag na 'Somewhere in Time'. Bruce je pri izlasku albuma stalno pokušavao smirivati loptu i stvari prikazivati boljima nego jesu. Tako je pokušavao i opravdati Stevea i sve ono što se događalo između njih prije i tijekom snimanja slijedećim objašnjenjem: „I was talking to Steve about it and even he had a lot of head problems after the 'Powerslave' tour, and nobody had really resolved them by the time we came to do 'Somewhere In Time'. I think I came to terms with it more after we’d done the album.“

Zanimljivo je bilo vidjeti osvrt na razmirice 1986. u intervjuima prilikom promocije ‘Seventh Son of a Seventh Son’ albuma kada je Bruce na taj period imao dramatično drugačiji pogled. Štoviše, čak je i mislio da im je ta kriza pomogla da bend postane postojaniji, a to im je, prema njegovom mišljenju, donjelo mir na dulje staze. Izjavio je točno ovo: „In fact, the relationship between me and Steve gets better and stronger with every album. And probably me not writing anything on the last album made it stronger still. Because in some bands there would be a temper tantrum, like, 'I'm the singer, I'm going to do this, that and the other!' Obviously my nose was put out of joint a bit, but you have to behave like an adult; people aren't doing it to spite you, they're doing it for the good of the band. And that sort of situation just makes the whole unit stronger - that obviously it's a team effort and people can't prize you apart.“

S odmakom vremena Bruce je bio otvoreniji i radije je pričao o onom što se 1986. događalo. U istom intervjuu izjavio je slijedeće: "Well the more I look at it now, the more it was like a conscious reaction, like your brain throwing a temper-tantrum saying, 'I'm not going to write any more of this stuff! I hate it! Look what it's done to me! Why can't I stick my finger in my ear and go and be a folkie and drink beer like everybody else? I was very messed-up in the brain department at the time. I was talking to Steve about it and even he had a lot of head problems after the 'Powerslave' tour, and nobody had really resolved them by the time we came to do 'Somewhere In Time'. I think I came to terms with it more after we'd done the album. We had quite a long gap and then went out and did the tour - which still ended up being two months longer than it was supposed to be, of course! But this year I'm feeling in much better shape. I'm much happier being a singer again.“

68 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Naravno, sve to je bilo mnogo lakše govoriti nakon što je turneja završila i album polučio uspjeh. Tražeći pravi smjer kojim će krenuti, čini se da su Maideni ipak uspjeli zadržati kormilo i izbaciti novi klasični album uz popratnu turneju, a svi članovi benda, uključujući i Dickinsona izjavili su kako stvari i nisu bile tako loše, kako su oni sami mislili da će biti ili da jesu.

Some magazines from1986 / 1987 era with 'Somewhere In Time' content.

Gledano s gledišta fanova, te kasne 1986. svi metal fanovi, pa čak i oni koji su metal glazbu pratili površno išekivali su što će Maideni, kao najveći metal band na kraju osamdesetih isporučiti. Mediji su se naveliko raspisali o drastičnoj promjeni u zvuku i stilu koje je najavljivao Dickinson, dok su ostatak benda, pa čak i producent bili suzdržani, te su čak takve najave i negirali. No ipak, pred izlazak albuma kompromisni dogovor sviju bio je da se drže ujedinjeni i da PR ide u pravcu kako su svi superzadovoljni i kako je album nešto najbolje što im se moglo dogoditi. Čak su izjavljivali da su zapravo po prvi puta svi apsolutno zadovoljni i to svim pjesmama na albumu (a te citate ste mogli pročitati nekoliko stranica ranije). Uzimajući u obzir kasnije Harrisove izjave, to stajalište je bilo daleko od stvarne istine. Tužna je činjenica da je album u kasnijim godinama bio sustavno ignoriran sa strane benda, usprkos favoriziranju mnogih fanova, te je primjerice u tzv. 'history' turnejama svaki album iz osamdesetih bio zastupljen sa barem četiri pjesme, dok je 'Somewhere in Time' ostao samo na dvije. S druge strane, Maideni ili management nisu se libili 'besramno' koristiti i ime albuma 'Somewhere Back in Time', za najambiciozniju turneju u novom tisućljeću na kojoj su

69 Stjepan Juras – Somewhere in Time dodatno koristili možda najpopularnijeg 'walking Eddie-a' cyborga, te cijeli niz ilustracija, uključujući i ilustraciju za tadašnji 'best of' album. Koliko je ta inkarnacija Eddiea popularna vidi se i po tome da je management bio 'prisiljen' privremeno zaposliti odbačenog i nikad prežaljenog ilustratora omota Dereka Riggsa, koji i dan danas na svojoj web stranici prodaje ilustracije Eddiea, od kojih je 'Somewhere in Time' inkarnacija Eddia najtraženija. Eddie action figura iz 'Somewhere in Time' ere najtraženija je, cyborg Eddie stajao je pred ulazom muzeja 'British Music Experience' u londonskoj 02 areni, čuvao promociju ED Phones slušalica, promovirao 'Legacy Of Beast' igricu iz 2016., a 1986. Maiden door poster je bio drugi najprodavaniji poster svih vremena na svijetu. Cyborg Eddie je trajni simbol pop / rock kulture i britanske glazbe.

Iron Maiden door poster. Second the best seller poster of all time.

70 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Tu se sad može ozbiljno potegnuti jedno konstruktivno pitanje, je li veliki uspjeh u Americi i relativno dobar uspjeh širom svijeta 'Somewhere in Time' album duguje nevjerojatno kompleksnom i savršeno balansiranom omotu i packingu ili pjesmama s albuma? Neki bi popisu dodali i efekt nestišavajuće halabuke koja je nastala nakon prethodne turneje i live albuma 'Live After Death' koji je bio treći uzastopni platinasti album u USA. Sve tri opcije su moguće, a kasnije ću probati proniknuti do odgovora.

Poznata je činjenica kako su nakon simanja albuma 'Killers' i 'The Number of the Beast' u 'Battery Studios' u Londonu Maideni preselili u Compas Point studio u Nassau na Bahamima. Nezgodno je špekulirati zbog čega je odluka managementa bila da se ode snimati baš na Bahame, iako su sami članovi izjavljivali da je razlog porezna politika Ujedinjenog Kraljevstva (i kakav je deal sa studijem bio posrijedi), jer, prema riječima producenta Martina Bircha taj studio je bio korak unatrag što se tiče tehničkih mogućnosti. Iako je Birch predlagao snimanje u New Yorku ili Los Angelesu, ako se već žele maknuti iz Londona, Bahami su bili čvrsta opcija. 'Piece of Mind' i 'Powerslave' (kako sam ranije naveo), tamo su bili snimljeni u cijelosti, zbog čega podosta slično i zvuče, no iako je management predvidio isto i za 'Somewhere in Time (Jersey - Nassau), tu se kao dodatni moment pojavio Martin Birch, a s njim Adrian Smith, Bruce Dickinson i Dave Murray koji su inzistirali da se 'Somewhere in Time' djelimično snima u nizozemskom Wisseloord Studios u Hilversumu (predgrađe Amsterdama). Na kraju, kako sam već ranije napisao na Bahamima su samo snimljene bas dionice i bubnjevi, a gitare i vokali u spomenutom nizozemskom studiju. Sa produljenim trajanjem snimanja u dva studija, miksom i masteringom u New Yorku, ovaj album je bio do sad najskuplji album Maidena i svakako se od njega očekivalo da opravda sve troškove i velika očekivanja. Bruce je za francuski Hard Force dodatno izjavio jednu zanimljivu opasku o planovima za snimanje. „At one point, we talked about finishing the album in New York, but we decided to 're-europeanise' ourselves a bit.“

Kako su i Smith i Harris i Murray u to vrijeme eksperimentirali s novom opremom na tržištu, a to su tada bili guitar sinthovi, bilo je sasvim izvjesno da će ovaj album morati zvučati drugačije. Promjena studija tome je dodatno doprinjela i to je svakim trenom postajalo sve jasnije. Direktna i

71 Stjepan Juras – Somewhere in Time ogoljena produkcija dva Bahamska prethodnika ovog puta je bila znatno bogatija, a nove pjesme su odlično zvučale u drastično slojevitijoj produkciji, kristalne jasnoće i hladne čistine. Svaka moguća prljavština radikalno je uklonjena pa su i vokali i gitare zvučali, najbolje je opisati s riječju 'svemirski'. I danas, kada se ovaj album sluša, oštrina i hladnoća produkcije nenadmašna je i van svih vremenskih gabarita. Ne pripada klasičnim osamdesetima, ni nadolazećim devedesetima, niti godinama novog tisućljeća. Osobno, van Maidena, sličan osjećaj iliti ugođaj slušajući neku drugu pjesmu mogao sam tek donekle doživjeti samo slušajući 'Out in the Cold' Judas Priesta, iako je pjesma u mnogočemu različita od materijala na 'Somewhere in Time'. Sintovi koji su otvorili uvodnu 'Caught Somewhere in Time' perfektno su ocrtavali to vrijeme predinternetske revolucije i s ovog gledišta zamišljajući kako bi pjesme zvučale da su bile blizanke u zvuku dva prethodna albuma, ja to sliku sebi jednostavno ne mogu predočiti. 'Somewhere in Time' album na mene je, kao dječaka od 10 godina neizmjerno utjecao, a danas sve više uviđam da imam na stotine tisuća, ako ne i milijune istomišljenika.

Pričajući o nastanku albuma i peripetijama oko pravca kojim je bend trebao krenuti, neopravdano smo zanemarili Nicka McBraina, čije je bubnjanje na albumu doseglo razinu perfekcije. Njegova tehnika, kojom je demonstrirao vještinu sviranja na jednoj pedali, da zvuči kao da svira 'double bass pedal' bila je središnja tema bubnjarskih polemika i upita je li to doista moguće. Kompletno bubnjanje na albumu zacjelo predstavlja vrhunac njegove karijere i zaslužuje biti spomenutno i naglašeno posebno. Bruce je za francuski Hard Rock magazine u intervjuu s Nelly Saupiquet nadodao: „He's got an absolutely great sound, he's never played so well than on this album. The drumming is really incredible. He still uses only one bass drum and he can make everyone believe that he's got two! He's a really fast drummer.“

Bruce Dickinson je i u 1988. godini pokušavao umanjiti doprinos klavijatura albumu, no s druge strane gotovo da je rekao istinu. „We didn't get a keyboard player for the album, it's mainly one-finger stuff from Adrian, Steve, the engineer or whoever had a finger free at the time.“ Kada se situacija sagleda malo pobliže zapravo se uviđa da je u svojoj tvrdnji imao i pravo, izuzev uvoda u pjesmu 'Moonchild'. Iron Maiden su klavijature tih godina koristili više kao tapet za popunjavanje zvuka, dočaravanje ugođaja,

72 Stjepan Juras – Somewhere in Time pa se možda njima i ne treba pridavati tolika pažnja, čak iako su od 'Somewhere in Time' pa nadalje angažirali i live klavijaturista Michaela Kenneya. Unatoč svemu Maideni su i dalje ostali punokrvni metal bend i nije bilo straha da ćemo imati nove 'Jump' i 'Final Countdown', ma koliko te pjesme zapravo bili veliki hitovi. I u eri eksperimentiranja s klavijaturama i guitar synthovima, Maideni su zapravo ostali vijerni svome tradicionalnom zvuku, a to se ponajviše uviđalo na njihovim novim koncertima. No to eksperimentiranje im je otvorilo neke nove vizije i ideje za rad na drugim projektima. Bruce je 1988. izjavio: „I have just read an absolutely brilliant book called 'The Vampire Lestat' and I was talking to Steve about it. We'd love to do some film music sometime, so somebody should make a film about it and we'd like to volunteer our services.“ Povijest će pokazati da se u daljoj budućnosti Bruce okušao i kao filmaš, a da se tek godinu, dvije nakon izjave o filmskoj glazbi našao u poziciji autora koji je 1989. dobio 'Zlatnu malinu' - 'Worst original song'. Još bizarnija činjenica je ta da je ta ista pjesma postala i ostala jedini broj jedan single Maidena u njihovoj karjeri. Pogađate, radi se o 'Bring Your Daughter… to the Slaughter' s 'No Prayer For Dying' albuma, koja se ujedno nalazila u izvornom, Bruce izdanju na filmu 'Nightmare on Elm Street 5'. U to vrijeme Maideni su silno željeli imati broj 1 hit, po prvi put u karijeri, stoga su napravili domišljatu stvar. Znajući kakvu vojsku fanova imaju odlučili su single izdati zadnje dane godine, te napraviti izdanja s tri različita omota, znajući kako će mnogi od njih uzeti sva tri. Predviđanja su se ostvarila i imali su prvi hit broj jedan, a Derek Riggs se na svojim stranicama pomalo ironično osvrnuo na to izjavom da se treba zapitati je su li singl brojem jedan učinile njegova tri omota ili uistinu glazba.

Three different editions of 'Bring Your Daughter… To The Slaughter' single.

73 Stjepan Juras – Somewhere in Time

HIDDEN ANNOUNCEMENTS

Kada je zapravo rođena konceptualna ideja o 'Somewhere in Time' i kada su je fanovi mogli po prvi puta zamijetiti po nekom skrivenom hintu ili nagovještaju? Štoviše, možda konkretnije pitanje je koliko zapravo članovi Maidena imaju utjecaj na koncept vizuala albuma Maidena, jer na omotima se uglavnom pojavljuje manager Rod Smalwood kao autor vizualnog koncepta? Koliko je zapravo ostavljeno i ilustratoru Dereku Riggsu na njegovu imaginaciju? U svojoj knjizi i interview osvrtima počesto puta je znao reći da mu je Rod došao s konkretnom idejom što točno mora naslikati.

Vratimo se na uvod knjige i na špekulacije o mogućem namjernom postavljanju video klipa s razgovorom o tome može li se metal glazba svirati sa sintesjzerima ili ne. Taj video izašao je u prvoj polovici 1985, dok je 'World Slavery Tour' bila u punom zamahu. Njime su htjeli još više pospiješiti tijek turneje, a i pohvaliti se kakav su 'dar mar' napravili na istoku Europe. Već kasnije te godine izašao je dvostruki live album 'Live After Death', da bi zadnji single s tog live albuma '' / 'Phantom of The Opera' izašao u zadnjem mjesecu 1985 godine, kad je turneja bila gotova već nekoliko mjeseci. Taj single je vizualno zapravo jako zanimljiv i krije zanimljivu povezanu priču, te sjedinjavanje dvije teme pjesama u jednu putem vizuala (fantom iz opere s orguljama visokim na brdima). Također, na priču se nastavlja i vizual picture disca, gdje se Eddie kao princ s cipelicom pojavljuje u priči o Pepeljuzi, nakon što je već ranije 1983 bio i dio vizualne priče o Snjeguljici, na već tradicionalnoj božićnoj čestitci Maidena iz 1983. No sjedinjavanje vizualizacije dvije pjesme u jednu na singlu (jer i sam Derek je rekao da je točno takve upute dobio od Maiden managementa), nije ono što je samo po sebi toliko bitno za ovu priču. Bitniji su puno manji detalji. Na stražnjoj strani tog omota vidimo miran krajolik, te svjetla velikog grada u podnožju te planine. Olujni oblaci preuzeti sa 'Live After Death' vizuala polako se razilaze i na nebu se u daljini očituju predimenzionirane planete na nebu. Nije li nam to možda donekle pokazivalo što slijedi i u kojem pravcu sve ide? Možda. No, ako još malo bolje i još malo detaljnije pogledate taj omot i orgulje koje Eddie svira, uočiti ćete nešto čudno. Na njma je nacrtan, ni više ni manje nego logo firme 'Roland' poznatije kao jedne od vodećih

74 Stjepan Juras – Somewhere in Time kompanije u glazbenoj industriji fokusirane na sintesajzere, klavijaure i elektroničke bubnjeve. Je li to možda slučajno i je li to možda tek dio imaginacije ilustratora Dereka Riggsa? Čisto sumnjam. Njegovom imaginacijom brda su mogla biti drugačija, cvijeće druge boje itd, no logotip jedne svjetski poznate firme teško da je mogao stavljati. Štoviše, da bi to napravio, vjerojatno čak mora postojati i dozvola, odnosno potpisan ugovor o međusobnoj suradnji. Postavljam si opet pitanje… Jesu li Adrian, Dave i Steve baš svi od jednom toliko poludili za Rolandovim synth gitarama ili je to bila naredba iz managementa po kojoj su oni to bili dužni napraviti, htjeli, ne htjeli? Opravdano se ponekad prečesto zapitam. Osim same glazbe, koliko je zapravo sve drugo što znamo i volimo,a vezanoje uz Maidene djelo samog benda, a koliko managementa?

Small part of single cover with erased 'Roland - Eddie 0.1' logo below.

Po dostupnim informacijama, koje naravno nisu službene, Maideni su već na 'World Slavery Tour' masovno eksperimentirali sa synthovima i modernom tehnologijom, samo se to tada vješto krilo i nije se spoinjalu u PR-u. Može li se nakon ovog tobož nenamjernog hinta na stvari gledati malo drugačije i

75 Stjepan Juras – Somewhere in Time razmišljati koliko dugo se zapravo sve smišljalo i spremalo, bez da su članovi benda o tome znali nešto više? Možda je i netko bio djelimično uključen, no sudeći po intervjuima i izjavama članovi benda tada nisu znali kako će sve baš točno izgledati. S druge strane, Rod Smalwood, Andy Taylor, i njihovi poslovni kompanjoni izgleda da su imali mnogo više za reći, nego što su fanovima i novinarima otkrivali. No, da bi sve to uspješno proveli kako su i planirali, morali su imati ljude na svim pozicijama, spremne da u datom trenutku bez previše pitanja naprave ono što im se kaže.

Mick Wall, metal novinar kojeg su tada svi pratili u njegovim showovima, danas je bliski suradnik Maidena. Štoviše, on je jedini čovjek kojemu su Maideni dopustili da napiše službenu biografiju benda u formi knjige 'Running Free'. U biografiji nećete pročitati ni jednu od ideja, špekulacja ili primisli koje iznosim u ovoj knjizi. To je bajkovito napisana biografija koja i kad sadrži loše momente karijere, oni su napisani u kontroliranom i svrsishodnom obliku, koji ide na korist Maidenima. Vratimo se na 1985. Što je Mick Wall radio tada? Među ostalim bio je TV voditelj na 'Monsters of Rock Show', emisiji na Sky Channel. U emisiji često je ugošćavao Maidene, najavljivao stvari vezane uz njih i maksimalno ih eksponirao i protežirao, te im je bio jako privržen. Dao sam si zadatak pregledati sve epizode dostupne na internetu, te sam pronašao zanimljivu emisiju koja je bila '1985 New Year's Eve Monsters of Rock show on Sky Channel' i koja je među ostalima ugostila Dee Snidera iz Twisted Sister, te Bruce Dicinsona, koji se pojavio u neouobičajenom outfitu i usput se dobro zezao sa svojim sugovornikom Mickom Wallom, govoreći o prethodnom live albumu, novom singlu itd.

Ono što mi je tad upalo u oči bila je popratna grafika emisije, koja me je podsjetila na specifičan broj Kerrang časopisa, izašlog u vrijeme objavljivanja albuma 'Somewhere in Time', a koji je bio prigodno dekoriran s digitalnim slovima fonta 'LCD' koji omotu albuma daje dodatnu futurističku notu. Štoviše, nije samo Kerrang jedini; nakon izlaska albuma mnogi su časopisi koristili taj font za naslove ili je sve to bio dio jako dobro isplaniranog marketinga Maidena u suradnji s njima. Upravo taj font, još u prosincu 1985, dakle 10 mjeseci prije izdavanja albuma 'Somewhere in Time' Mick Wall je koristio u toj emisiji za najave sugovornika i izlistavanje top liste (na kojoj su pogađate, bili na vrhu Maideni). Font je korišten i u daljnjim emisijama do

76 Stjepan Juras – Somewhere in Time realizacije 'Somewhere in Time' albuma. Je li se doista dogodila tolika slučajnost da se na ranije spominjanoj singlici našao logo Rolanda, te da se već deset mjeseci unaprijed čuvenim vizualom nije počao najavljivati album, nego se font, eto, jednostavno svidio uredniku ili grafičkom uredniku, te ga je slučajno koristio u navedenom razdblju? Šanse za tako nešto su nikakve.

Kerrang Magazine – October 1986 with 'LCD' font on cover page.

77 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Zahvaljujući Mick Wallu, Maideni su uvijek imali slobodne ruke pokazati kreativnost u marketingu, no također, zahvaljujući Maidenima, njihov 'tajni igrač', Mick Wall malo po malo postao je legendarni metal novinar, ali i bilski suradnik Maidena u svim godinama koje su slijedile. Zahvaljujući njihovom trenutom fotografu, današnjoj fotografskoj legendi Ross Halfinu, Maideni su uvijek imali specijalni tretman u Kerrang časopisu. No, generalno gledajući, čini se da su Njemačka, Španjolska, Italija, Francuska, Jugoslavija i ostale zemlje u medijima mnogo više brinule o Maidenima nego britanski tiskani mediji tijekom 1986.

Bruce Dickinson on 'Monsters of Rock Show' with Mick Wall, Christmas time 1986. 'LCD font' and 'Star Trek' transmiter similar object left and right. Screenshot

Bilo, kako bilo, mašinerija Maidena za prednajavljivanje novog albuma već ze zakotrljala prilikom promocije 'Live After Death' albuma i sve se jasnije pokazivala kako se bližiio kraj 1985 godine. Koncept futurističkog albuma nekako kao da je bio prirodan redoslijed, jer se tih godina doista 'nešto

78 Stjepan Juras – Somewhere in Time osjećalo u zraku'. U to vrijeme imao sam tek 10 godina, no mogao sam jasno svjedočiti nekoj vrsti tehnološkog zanosa, očaravanja novim mogućnostima kompjutera, znanstvenih otkrića, inovacija itd. Sintesajzeri su odjednom počeli biti stvari za koje su tadašnji glazbenci mislili da su novi evolucijski korak u glazbi i da će tradicionalni instrumenti biti pomalo demode, ne budu li se uz njih koristile mogućnosti synth zvuka. Maskota Maidena Eddie došao je iz mračnih uličica istočnog Londona, s punk korjenima. Predstavljao je novo 'čudovište' koje se izrodilo iz rocka i on nije bio ideja članova Maidena. Rod Smallwood, manager, tjednima je tražio nekog tko će uspjeti na papir prenjeti njegove vizualne zamisli, sve dok nije sasvim slučajnu u uredu kompanije EMI naišao na ilustraciju jednog jazz projekta koja mu je privukla pozornost. Tog trenutka, može se reći, da su rođeni Maideni onakvi kakve danas znamo. Da nije bilo tog trenutka, čak bih mogao reći da nisam siguran bi li danas taj bend uopće postojao. Uz fotografa Rossa Halfina, managera Roda Smallwooda, dobrog duha benda, promotera i DJ-a Neil Kaya, fan club osnivača Keith Wilforta, light dizajnera Dave Lightsa i naposlijetku ilustratora Derek Riggsa, čiju je ilustraciju Smallwood uočio u uredu EMI-a, potreban krug za definitivni uspjeh benda se zatvorio. Moram priznati i da su producent Martin Birch, koji je došao godinu kasnije i drugi manager Andy Taylor također bili naknadni, no neizostavni dio vrhunske formule za uspjeh.

Eddie je od čudovišta s ulica istočnog Londona postao duh, pa vrag, pa indijanac, pa opasni luđak, pa Trooper, pa zloduh koji je ubio Ikara, pa snajperist, pa pilot, pa faraon, pa mumija, pa je postao zombi, a u međuvremenu i lik iz bajke o trnoružici i Snjeguljici, zatim fantom u operi itd, pa je bilo samo pitanje trenutka kada će biti lansiran u budućnost, a 1986. godina nije bila idealnije za tako što. Futurističkog Eddiea, bar s današnje perspektive, bilo je nekako izvjesno očekivati, no krajnju vizualnu realizaciju malo tko je mogao predočiti. Bilo je sasvim jasno samo jedno. Maideni su, nakon što su prešli na oslikavanje stražnjeg omota ilustracijama, koje su se od 'Piece of Mind' albuma počele i nadovezivati, krenuli u vizuale sa sve više detalja. Sitni detaljčići i skrivene poruke na omotima i singlovima su bili sve sitniji i znakovitiji, te, mogu reći i suptilniji, a tipični britanski humor na njima bio je sve znakovitiji. Počele su se oslikavati i krugovi unutar vinila, te sami vinili, a bookleti su bili sve detaljniji. Polako su se počele pojavljivati i event i ostale posebne majice, zakrpe, posteri i sl., s motivima koji nisu do sad

79 Stjepan Juras – Somewhere in Time viđeni na klasičnim audio i video izdanjima, a svaka se posebna ilustracija trebala proučavati ne bi li se na njoj našlo nešto zanimljivo, što bi moglo nagovijestiti moguće buduće planove benda. U to vrijeme, kako sam već naveo i Maideni i Derek i management su još uvijek bili u kreativnom usponu i kod svih se još uvijek vidjela želja za rapidnim progresom i upravo je to ono na čemu baziram knjigu i razne špekulacije o albumu, kako je 'Somewhere in Time' zadnji album na kojem se osjetila žela za rastom i bujanjem. Sve nakon toga (pa čak i čuveni 'Seventh Son of a Seventh Son') bilo je ili stagnacija na samom vrhu ili pad. U tome rastu bilo je sasvim nepredvidljivo što će Maideni napraviti novog, koliko daleko će ići, kakav će biti novi omot, kakav stage show, kakva produkcija. A oni su to davali na kapaljku, iako su u medijima 'bacili bubu u uho svima' nagovijestivši da stižu velike promene.

Gledajući s distance moguće je pomisliti kako su Maideni napokon nakon 'World Slavery Tour' imali nešto vremena za sebe, jer je 'Somewhere in Time' bio prvi album snimljen dvije godine nakon prethodnika, no kada se pogleda stvarno stanje, to ne ispada baš tako. Da 'World Slavery Tour' nije imala ekstenzije na kraju i završila tek u sedmom mjesecu, možda bi sve bilo kao i ranije: par tjedana odmora, snimanje albuma na ljeto i nova turneja na jesen. No, kako se turneja produžila, Maideni su nakon nekoliko tjedana odmora zapravo non stop bili po TV emisijama, davali intervjue, dolazili na razne promocije itd, kako bi promovirali prvi live album koji je izašao u međuvremenu, te pripadajuće live singlove. Kako je zadnji single izašao u prosincu 1985, a rad na albumu započeo u siječnju 1986 vidi se da je i u godini pauze zapravo bila prava gužva. Album je snimljen i dovršen do ljeta, no nakon toga su već počele pripreme za turneju i zapravo prostora za odmor baš i nije bilo, što se lako uvidi ako se saberu sva pojavljivanja i akcije Maidena iz tog razdoblja u časopisima i na TV emisijama, što se na internetu vrlo lako može pronaći.

Naznake da Eddie ide u budućnost već su se mogl u medijima pronalaziti krajem 1985 i to ne samo u digitalnim slovima, već i u samim izjavama članova koji su to nekad izravno, a nekad neizravno povrdđivali. Vjerojatno im je bio tek šturo predočen kocept, jer se po njihovim tadašnjim izjavama moglo primjetiti ni da oni sami točno ne znaju o čemu govore. Maideni su u svakom stadiju karijere, nakon dolaska Rod Smallwooda pogađali 'točno u

80 Stjepan Juras – Somewhere in Time sredinu' sa svojim sitnim 'ekscesima' i konrtoverzama tog doba. U ono vrijeme, pa makar riskirajući zabrane', bilo je sasvim primamljivo poigrati se s Margaret Tatcher, jer su znali da će time privući i pozornost medija i pozornost mladih fanova i nogometnih navijača koji Tatchericu nisu mogli smisliti. Seks Pistolsi su iskoristili foru s kraljicom, pa im je tad preostala Tatcherica koja je među mladima bila na lošem glasu. Zamislite recimo da danas neki bend ili konkretno Maideni na omotu novog singla objave mrtvog Davida Camerona i Eddiea ponad njega. Nisam siguran da bi se baš to usudili napraviti danas; ni oni, ni neki drugi bend, ma u koliko god 'slobodnijem' svijetu živili. Štoviše, kada bi to bila žena, stigle bi i nove optužbe za seksizam i sve slične diskriminacije u svezi sa spolom, koje su se počele potencirati tek kasnije. Naknadno izravno potenciranje vraga s novim nazivom i vizualom albuma također ih je uvelo u svijet kontroverzi i mogućih cenzuriranja albuma iz kojeg su se jedva izvukli, deklarirajući se NE sotonistima. No PR mašina je napravila svoje, a ljudi su dobili što su željeli i album je polučio uspjeh. Dolazak producenta Martina Bircha ovjekovječili su zanimljivom igrom riječi, pa su njegovo čuveno remek djelo 'Made In Japan' grupe Deep Purple, u slučaju Maidena preoblikovali u '' i kasnije evoluirali u 'Maiden England'.

Dolazak novog bubnjara Nicka McBraina, domišljato su povezali s 'brain' temom albuma Piece of Mind', te su zeznuli tadašnje medije i dušobrižnike sa lažnom backward porukom na ploči i porukom 'Don't meddle with things you don't understand'. U današnje Internet vrijeme takav bi se potez Maidena nazvao 'trollanjem'. Maideni su, usprkos pažljivo građenom imageu uvijek bili na rubu suptilne provkacije, a nekad su čak išli i korak dalje.

Na koncertu u Indianapolisu, 7. kolovoza 1983, djevojka, odnosno model koja je tada bila izglasana za 'Miss Metal' na jednoj radio emisiji bila je pozvana da pleše na pozornici s Maidenima, dok su oni izvodili pjesmu '22 Accacia Avenue', koja je poznata kao nastavak sage o prostitutci Charlote. Djevojka je plesala u bikiniju oko Brucea, a osim bikinija nosila je samo čizme do koljena, te PVC rukavice. U ruci je imala bič, a oko pojasa lisičine. Nakon što je završila s performansom Bruce je došao iza nje i potrgao joj top, ostavivši djevojku razgolićenih grudi pred cijelom dvoranom. Bruce je odmah nakon koncerta uhićen, te je završio na sudu, no izgleda da se vještinom

81 Stjepan Juras – Somewhere in Time managera i njihovih odvjetnika sve uspjelo dogovoriti nagodbom izvan suda. Postoji i fotografija s tog događaja, dok je još dvjevojka odjevena, a može se pronaći na re izdanju 'Pice of Mind' CD-a iz 1998.

Snimanjem albuma 'Powerslave' Maideni su postali već toliko veliki da im neka vrsta dodatne reklame i nije bila prijeko potrebna. Kontroverze, igranje na provokaciju i bilo što slično u tom trenutku im nije bilo prijeko potrebno, jer sâm album i glazba na njemu, te pripadajuća scenografija bili su dovoljni da izazovu veliku pozornost javnosti. Naravno, svakako da je dozu zanimanja medija izazvala činjenica da će početak svoje grandiozne turneje s punom produkcijom započeti iza tadašnje 'željenze zavjese'. Ovo su bila vremena velikog i ubrzanog rasta za Maidene i sve se odigravalo nekako brzo. Čestitke su pljuštale sa svih strana, a i oduševljenje suradnika s uspjehom Madena bilo je vidljivo. Pokazuje to i ovaj zanimljivi oglas, koji je u novinama odlučio objaviti njihov producent i bliski suradnik Martin Birch.

U tom trenutku Martin nije znao da će ubrzo dobiti još jedan nadimak 'Masa' i da će se upustiti u produciranje nečeg što će nadmašiti sva očekivanja fanova, a vjerujem i njih samih. 'Somewhere in Time', ma koliko bio blizak zvuku kasnijeg albuma 'Seventh Son of a Seventh Son' potpuno je drugačiji od svih Maiden albuma koje smo imali prilike čuti prije, ali (vrijeme je pokazalo) i kasnije.

Bilo kako, u to doba više nitko nije znao kako će Maideni reagirati na veliki uspjeh i hoće li ga uopće više moći nastaviti. U to doba svima je jedno te isto pitanje odzvanjalo u glavl: 'What's next?' Zanimljiv je bio odgovor Bruce Dickinsona na pomalo provokativno pitanje novinarke Tanje Urošević iz magaina Rock, koja je s njim razgovarala nekoliko sati prije početka 'Somewhere on Tour' u Beogradu. Tanja mu je dobacila kako ih je lijepo vidjeti 'natrag u civilizaciji' (misleći na omote albuma, jer nakon omota 'Killers' albuma Maideni se miču s gradskih ulica), a on joj na to odgovara: 'Molim te, nemoj tako. Nismo mi bili divljaci da bi se vraćali u civilizaciju. Stari Egipat je bio civiliziraniji od ovog dijela svijeta. Ali vidiš, mi smo na ovom albumu obuhvatili prošlost, sadašnjost i budućnost, a nalazimo se 'Somwehere in Time'. Na fanovima je da nas pronađu kako kome odgovara.'

82 Stjepan Juras – Somewhere in Time

83 Stjepan Juras – Somewhere in Time

84 Stjepan Juras – Somewhere in Time

A onda se dogodilo ovo… Zamislite da je danas 1986 i da pred sobom imate 'Sounds' magazin gdje je osvanula ovakva reklama. Što biste u tom trenutku mogli iz nje isčitati? Najprije biste zapazili velika digitalna slova 'Wasted Years', a nakon toga biste pročitali natpis 'Blast their way into 21st century with their new single' i vjerojatno odmah zaključili da će novi album (čije ime, znakovito, još nije na oglasu objavljeno, a oglas je iz Kolovoza 1986) biti nešto futurističko, vezano uz entuzjazam koji je vladao svijetom oko dolaska novog tisućljeća i sve snažnijeg utjecaja nove informatičke ere. Onda bi vam vjerojatno misli zastale na imenu singla, te na stihovima koje biste mogli svakako protumačiti. 'Wasted Years' na prvi pogled izgleda malo negativan naslov i netko je s pravom tada mogao pomisliti nisu li se Maideni možda zasitili onog što rade i nisu li možda drastično promijenili stil, odbacujući punokrvni metal image, pošto su tada mnogi bendovi pokušali zakoračiti u nešto komercijalnije vode poput Judas Priest s tadašnjim albumom 'Turbo'? Imena pjesama 'Wasted Years' i 'Reach Out', koje su se mogle i odnositi na cjelokupnu karijeru Maidena, svakako nisu bile dobar znak za nekog, ako ga se pusti da razmišlja gledajući ovu sliku i ne znajući ništa o nadolazećem albumu, pa ni to da, nakon ovog prvog dijela refrena dolazi drugi s jako pozitivnom i motivirajućom porukom, sugerirajući da Maideni trenutno žive svoje najbolje godine i vedro gledaju u budućnost. Fanovi tada, gledajući ovu novinsku reklamu, to nisu znali. Nazirali su tek da se radi o vremenskm stroju koji na glavnom ekranu pokazuje refleksiju maskote 'Eddie'a na ekranu, a na pomoćnim ekranima pokazuje sekvence s Maiden omota albuma. S lijeve strane jasno se mogla prepoznati tema 'The Number of the Beast' albuma, kao i 'Powerslave, dok se s desne strane nazirala sekvenca 'Live after Death' albuma, a zadnja sličica je prikazivala nogometni stadion. Fanu koji tada po prvi puta gleda omot vjerojatno nije bilo jesno odnosi li se to na netom završeno svjetsko nogometno prvenstvo u Meksiku li ta sekvenca po nekoj logici redoslijeda ima veze s nadolazećim novim albumom Maidena? Povijest je pokazala kasnije da nema, no ako odemo 12 godina u budućnost onda možda ima i smisla, jer na albumu 'Virtual XI' pojavio se i nogometni stadion. Maideni su jako pazili da prije izlaska albuma na niti jedan način ne otkriju fanovima što ih na njemu čeka i kakva će biti nova inkarnacija Eddiea, a to se gledajući omot novog singla niti ne može vidjeti. Zbog toga su i do zadnjeg trena krili ime albuma. Vjerujemo kako je ova reklama mnogima otvorila mnoge upitnike iznad glave, jer osim novog i nejasnog Eddiea, na omotu je

85 Stjepan Juras – Somewhere in Time bilo prikazano mnoštvo brojkica i znakova, od kojih su neki bili presitni da se dešifriraju, te su sada svi sa velikom znatiželjom iščekivali novi single, kako bi proučili omot i napokon čuli novi zvuk Maidena. Ilustrator Derek Riggs se prisjetio tih zanimljivih dana i pomnog planiranja strategije plasiranja singla i omota, jer sâm naziv pjesme 'Wated Years' nije bio nešto previše inspirativan za plasirati neki 'in the face' omot, stoga su se u ovom slučaju morali napraviti mali kompromis. Glavni problem je bio taj što zapravo Maideni nisu htjeli otkriti omot albuma i uopće izgled Eddiea sve do dana objave ili bar do par dana prije objave. Naime, promjena na Eddieu je bila preradikalna, postao je cyborg i odluka benda i managementa je bila da fanove moraju iznenaditi, štoviše Šokirati, stoga su htjeli pod svaku cijenu napraviti nešto što će nakon objavljivanja ostaviti za sobom mnogo upitnika, a neće otkriti previše. Derek se sjetio teške dileme tih dana i prokomentirao: ‘If you put guys on there playing guitar, and you put the title, Wasted Years, it looks like they've been wasting their time playing guitar. If you have a picture of Eddie chopping people up, it's like, he's been wasting all these years chopping people up; what can you do? Whatever you do, it turns it into a negative.’

Nakon mnogo brainstorminga odlučeno je da se Eddie neće smjeti koristiti previše i da treba biti prikazan samo neki njegov dio, a Rod Smallwod je došao na ideju da bi se možda trebalo pokušati poigrati s refleksijom Eddiea na nekom reflektivnom materijalu (staklo, voda itd.), na način da mu se može vidjeti tek dio glave. Ideja se svima učinila dobrom, s obzirom na ono što su htjeli postići i neko vrijeme su se s njom igrali zamišljajući gdje bi se Eddie mogao reflektirati. Vremenski stroj se svima učinio logičnim izborom, s obzirom na naziv pjesme, a s vremenom su uvidjeli da je to ujedno i jedina ideja koja u potpunosti zadovoljava sve što su htjeli postići. Eddievo lice se ocrtavalo na zaslonu vremenskog stroja (zapravo Eddie u tom smislu sjedi za tipkovnicom vremenskog stroja i vjerojatno ukucava parametre potrebne za putovanje kroz vrijeme), a tipkovnice i razni displayevi pokazuju mnošto brojki i znakova koje su fanovi trebali dešifrirati i otkriti njihovo značenje. No, to je bila tek mala proba za ono što ih čeka na omotu 'Somewhere in Time' albuma. Nekoliko dana nakon objave prvih reklama, pojavile su se i one detaljnije, koje su uključivale vremensku crvotočinu iznad stroja, uključujući čuveni T.A.R.D.I.S. (time and relative dimensions in space),

86 Stjepan Juras – Somewhere in Time vremenski stroj u obliku londonske policijske govornice iz jako popularne serije 'Dr. Who'. Za one koji su u seriju manje upućeni, vremenski stroj Dr. Who-a je imao sposobnost prilagođavanja okolini u koju bi došao, tako da se zamaskira, no kad je sletio u London ranih šezdesetih stroj za maskiranje se pokvario, pa je na kraju vremenski stroj za stalno ostao u obliku plave telefonske govornice.

Iako će nekome izgledati možda površno napravljen, vremenski stoj sa ilustracije novog singla je možda i najsloženiji single omot kojeg su Maideni ikad objavili. Derek je osim postraničnih displaya sa različitim sekvencama prošlosti i budućnosti Maidena ubacio i neke sitne oznakice, koje su se reflektirale na neke određene stvari vezane uz Maidene, pa se tako može vidjeti s desne strane display koji pokazuje vrijeme 23.58, a s desne strane broj 666 ispod natpisa 'outbond'. Tobožnji naziv vremenskog stroja 'Syborg International', napravljen kao pravi logo neke firme ispod glavnog display-a na suptilan način unaprijed je ljudima, koji su omot istraživali, pokušavao je nagovijestiti da će na novom albumu Eddie postati cyborg. Photonic band accumulation na singlu iznosi 0.03, što je jednako iznosu točenja alkoholnih pića. 'Trifire' natpis ispod glavnog monitora termin je koji već niz godina kola među konzumentima grafičkih kartica i račualne tehnologije općenito, a 'MIDI ON' oznaka, te sve podtipke (midi in, midi out i midi thru) jasno sugeriraju upliv midi zvukova u novi Maiden album iliti korištenje synthova. S druge strane postoji tipka 'Helical Scan'. Za one koji nisu upućeni, helical scan is a method of recording high frequency signals on magnetic tape. It is used in reel-to-reel video tape recorders, video cassette recorders, digital audio tape recorders, and some computer tape drives.

In a fixed tape head system, magnetic tape is drawn past the head at a constant speed. The head creates a fluctuating magnetic field in response to the signal to be recorded, and the magnetic particles on the tape are forced to line up with the field at the head. As the tape moves away, the magnetic particles carry an imprint of the signal in their magnetic orientation. If the tape moves too slowly, a high frequency signal will not be imprinted: the particles' polarity will simply oscillate in the vicinity of the head, to be left in a random position. Thus the bandwidth channel capacity of the recorded

87 Stjepan Juras – Somewhere in Time signal can be seen to be related to tape speed: the faster the speed, the higher the frequency that can be recorded.

Digital video and digital audio need considerably more bandwidth than analog audio, so much so that tape would have to be drawn past the heads at very high speed to capture this signal. This is impractical, since tapes of immense length would be required. The generally-adopted solution is to rotate the head against the tape at high speed, so that the relative velocity is high, but the tape itself moves at a slow speed. To accomplish this, the head must be tilted so that at each rotation of the head, a new area of tape is brought into play. Each segment of the signal is recorded as a diagonal stripe across the tape. This is known as a helical scan because the tape wraps around the circular drum at an angle, travelling up like a helix. The difference between the head writing speed and linear tape speed is vast: for example, 13 mph (5,800 mm/s) versus 35 mm/s.

Preporučujem da pročitate ostatak opisa termina 'Helical Scan' na Wikipediji kako bi dobili odgovor zbog čega se znakovi za Alfu i Omegu nalaze donjem desnom kutu ilustracije, pored tipke scann. U Derekovim omotima sve se nadovezuje i ima smisla, a s obzirom da to nije bilo doba Wikipedije, kao danas, za primjetiti je da je pri nastanku omota trebalo ne samo ga naslikati, nego se i pomučiti istražiti termine u knjigama, što je još jedna nova dimenzija talenta i upornosti Dereka Riggsa u težnji za savršenošću. Mnoge ostale termine s omota poput 'Active Q' ispod zadanih godina možete također pretražiti i otkriti mnoge zanimljivosti. Za 'Active Q' značenje pretražite 'Active Q switching'; (Q-switching, sometimes known as giant pulse formation or Q-spoiling, is a technique by which a laser can be made to produce a pulsed output beam. The technique allows the production of light pulses with extremely high (gigawatt) peak power, much higher than would be produced by the same laser if it were operating in a continuous wave (constant output) mode.), no potražite i termine 'Chrono in situ'; (chronos: Latin word for Time; 'In situ' Latin phrase meaning on-site or in- place = Somewhere in Time' - name of new album), 'Flux Rate'; i broj ispod '3.8' (a simple and ubiquitous concept throughout physics and applied mathematics describing the flow of a physical property in space, frequently also with time variation. It is the basis of the field concept in physics and

88 Stjepan Juras – Somewhere in Time mathematics; Plasma refilling rates for L = 2.3–3.8 flux tubes), Magnachrome Intensity; (see Magnachrome Metal Prints on Wikipedia) etc. Derek je koristio čitav niz kompleksnih termina iz matematike i fizike vezanih uz vrijeme i prostor i pišući ovu knjigu bila je prava avantura i uživanje istražiti sve što su nam Maideni ovim singlom priredili, a posebice skriveno ime albuma na latinskom jeziku.

Jer, s terminom 'Chrono in Situ' Maideni su na latinskom jeziku obznanili naziv albuma 'Somewhere in Time' i pustili ga u javnost putem novinskih najava za nadolazeći single prije službene objave imena albuma, i na jako zanimljiv način ga skrili, a istodobno i pokazali. Naime, reklame za single bile su prisutne još u kolvozu, a tada ime albuma još nije službeno objavljeno.

Zapazili ste vjerojatno i malu oznakicu 'Pulse Code' koju Wikipedija u prvim rečenicama opisuje ovako: Pulse-code modulation (PCM) is a method used to digitally represent sampled analog signals. It is the standard form of digital audio in computers, Compact Discs, digital telephony and other digital audio applications. In a PCM stream, the amplitude of the analog signal is sampled regularly at uniform intervals, and each sample is quantized to the nearest value within a range of digital steps.

Pored te oznake je natpis 'Nascent Probe', a objašnjenje je slijedeće: Nascent describes the birth or beginning of something, for example a civilization, a trend, an idea, or an action. It can also imply a future promise, like the nascent government of a new country. Nascent also means 'noncomparable'. U matematičkom smislu se definira ovako: Describing a quantity of object that is starting to grow from zero or an infinitesimal beginning. Also the creation or identification of an infinitesimal delta.

Pri dnu omota vidite brojeve 3.14159 što označava π (Pi), što bi se, ako se odnosi na single ili album moglo protumačiti kao da nam slijedi nešto iracionalno, nešto što se ne može izraziti u decimalnom zapisu. No, to ni približno nije sve. Značenje pojma 'Photonic Band accumulation ćete u potpunosti shvatiti ako potražite pojmove poput 'Photonic Band structure' ili 'Photon Energies and the Electromagnetics Spectrum, a za pojam 'Photon Range' potražite pojmove 'Radiation penetration' ili 'Photon Energy'.

89 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Također, tražeći pojam 'Alpha and Beta modulation' saznati ćete mnogo o kapacitetu ljudske radne memorije u moždanim ćelijama, a ako se pitate na što se odnosi natpis '76. 41 Rising', to označava veoma nizak krvni tlak, koji je u porastu s obzirom na putovanje kroz vrijeme, iako postoje i indicije da je to oznaka 76.4 psalma iz Biblije koji glasi 'Glorious are you, more majestic than the mountains full of prey'. Preostaju nam još pojmovi 'Sinewave' (The sine wave or sinusoid is a mathematical curve that describes a smooth repetitive oscillation), 'Open ACL' (access control lists), te nekoliko njih kojima nisam uspio naći značenje ('73-12 CLN', 'Matrix', ili eventualno 'Scan RS 2', što bi eventualno moglo imati poveznice s imenom Rod Smallwood).

Za kraj sam ostavio natpis 'Orgone field oscilation' što je lako bi mogla biti refleksija na popularnost orgonskog akumulatora u popularnoj kulturi ili konkretnije na band u kojem je bio Lemmy Kilmister prije Motorheada - Hawkwind ('Orgone Accumulator'), koji je u svoje vrijeme imao zanimljive i inovativne pjesme vezane uz znanost i znanstvenu fantastiku. Štoviše, grupa Motorhead je samo mjesec dana prije Maidena izdala album 'Orgasmatron' iako je Lemmy tvrdio kako ime nema poveznice s orgonskim akumulatorom i filmom 'Sleeper' Woody Allena iz 1973, u kojemu se spominje orgasmatron, stroj koji sadrži tehnologiju iz budućnosti, sposobnu da rapidno u ljudskom biću izaziva orgazme. Film je parodija na Orgonski akumulator. Ovom temom su se bavili i mnogi drugi poznati glazbenici poput Kate Bush, no vratiti ću se na Hawkwind i riječi njihove pjesme 'Orgon Accumulator'.

I've got an Orgone Accumulator It makes me feel greater I'll see you sometime later When I'm through with my Accumulator

It's no social integrator It's a one man isolator It's a back brain stimulator It's a cerebral vibrator

...But an Orgone Accumulator Is a superman creator

90 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Omot albuma 'Space Ritual Alive' grupe Hawkwind' na kojem se nalazi pjesma 'Orgone Accumulator'.

Trebati će vam neko vrijeme da proučite pojam 'Orgone' i sve njemu srodne pojmove na Wikipediji i na ostalim internetskim izvorima, no evo nekolko prvih rečenica objašnjenja: Orgone energy is a hypothetical universal life force originally proposed in the 1930s by Wilhelm Reich. As developed by Reich's student Charles Kelley after Reich's death in 1957, orgone was conceived as the anti-entropic principle of the universe, a creative substratum in all of nature comparable to Mesmer's animal magnetism

91 Stjepan Juras – Somewhere in Time

(1779), to the Odic force (1845) of Carl Reichenbach and to Henri Bergson's élan vital (1907).

Mnogo važnija je stvar, vezana uz ovaj pojam da se orgonski akumulator i orgonsko polje često spominju u kontekstu nečeg što posvema utječe na dobro raspoloženje i pridonosi ljudskom optimizmu općenito, pa ako se to sve skupa stavi u kontekst stihova i poruke pjesme 'Wasted Years' izgleda da je i na tom polju omot bio prediktivan i da nam je sugerirao kakvu pjesmu kao prvi single možemo očekivati (unatoč njenom negativnom naslovu).

Od svega na omotu te pjesme pomalo tajanstven ostaje datum s kojeg se vremenski stoj vratio u 1986 na dan izlaska albuma, a to je 01.04. 2050. Taj dan je ujedno i poznat kao 'fools day', no na prvi pogled ni datum, ni godina nisu nešto posebno povezani s Maidenima. No, s obzirom da su za tu godinu Maideni moguće predvidjeli scenario iz omota albuma, nadamo se da ćemo do tad poživjeti i vidjeti jesu li bili u pravu.

Kada je 25.08. 1986. single 'Wasted Years' bio vani, Maideni su već debelo bili u pripremanju nadolazeće turneje u Njemačkoj. 'Wasted Years' bio je četrnaesti single, a prvi s njihovog šestog albuma 'Somewhere in Time' i, zanimljivo, bila je to jedina pjesma na albumu u kojoj se synthovi nisu mogli čuti. Pjesma, koju je Adrian Smith napisao sâm zasjela je na osamnaesto mjesto singlova u Ujedinjenom kraljevstvu. Pjesma je u javnost izišla 06.09. 1986, odnosno više od dvadeset dana prije objavljivanja kompletnog albuma u obliku 7'' i 12'' singla, pa čak i single kazete. S obzirom na naslov pjesme, koji je možda mogao imati negativne konotacije, pjesma je zapravo jako pozitivna i puna optimizma, a govori o nostalgiji za domom i normalnim životom iz perspektive osoba koje su proživjele ono što su Maideni proživjeli zadnjih godina na turneji, uključujući i sve negativne aspekte iste, kao i osobne probleme kroz koje su Adrian Smith i ostali članovi tada prolazili. S druge strane, refren ove pjesme je radikalno drugačiji i poručuje da bi svatko morao iza sebe ostaviti loše aspekte prijašnjeg života i gledati optimistično u budućnost shvaćajući da upravo u tome trenutku možda proživljava svoje zlatne i najbolje godine. Upravo radi toga radni naziv pjesme, do samog objavljivanja albuma je bio 'Golden Years', što je Bruce znao pripomenuti na koncertima 'Somewhere on Tour' prilikom najavljivanja pjesme. Iako su neki

92 Stjepan Juras – Somewhere in Time kritičari liricističkoj strani cijelog albuma znali predbacivati manjak inspiracije dugotrajnom turnejom izmorenih članova, 'Wasted Years' pokazuje izrazitu zrelost i slojevitost Adriana Smitha pri pisanju stihova i gotovo pa svaki dio pjesme može sam za sebe liricisistički funkcionirati odvojeno. Štoviše, ta ista dugotrajna turneja bila je i 'glavni krivac' za tu pjesmu, a popratni videospot dobro ju je opisivao. Adrian je često puta opisivao taj osjećaj, koji je u stihovima iskazao, a čak je i ispričao anegdotu o tome kako je, vrativši se s turneje, promašio broj vratiju stana u kojem su stanovali njegovi roditelji i nekom drugom pokucao na vrata.

But now it seems I'm just a stranger to myself And all the things I sometimes do It isn't me but someone else

Ovi gore napisani stihovi jako dobro opisuju život rock and roll zvijezda. Adrian je 'nasilno' morao biti supestar, smješkati se, glupirati, potpisivati albume, autograme, a sukladno tome što svira u najvećem metal bendu ljudi su od njega očekivali da je onakav kakvim se heavy metal zvijezde klišeizierano opisuju. No Adrian je bio čista suprotnost svemu, tihi i povučeni glazbenik, koji je u svim tim svojim potezima koje je ponekad i morao raditi vidio nekog drugog, svoj bendovski alias, a ne sebe samog.

I close my eyes, and think of home, Another city goes by, in the night, Ain't it funny how it is, you never miss it til it's gone away, And my heart is lying there and will be til my dying day.

U gornjim stihovima lijepo je u kratkim crtama opisan osjećaj topline doma i putovanje u nove i nepoznate gradove iz noći u noć. Na početku to i bude zabavno, no kasnije više niti znaš u kojoj si državi i gradu, niti te je zapravo i briga. Putuješ noću, dođeš uoči nastupa, a počesto puta u gradu u kojem sviraš te noći i ne vidiš više od hotela u kojem si odsjeo i koncertnog prostora na kojem se koncert održava. Kao pisac ove knjige govorim to iz vlastitog iskustva koncertnog touriranja Europom i Japanom i kao takav sasvim se mogu poistovijetiti sa stihovima u kojima Smith tvrdi da nije to sve

93 Stjepan Juras – Somewhere in Time tako zabavno kako se čini i da čovjek nikad ne osjeća koliko zapravo voli svoj dom dok ga ne napusti. Popratni video je čista suprotnost stihovima prije refrena. Live djelovi snimani su u crno bijeloj tehnici u studiju u Frankfurtu (jer su tamo tad pripremali svoju nadolazeću turneju), no priča u spotu bazirana je na kompiliranju fotografija i snimaka s Iron Maiden turneja i off- show aktivnosti, te su ubačeni segmenti svih dotadašnjih spotova i ilustracija Eddiea kroz povijest. Taj videospot je bio pravi dragulj za fanove i vjerujem da su mnogi bjesomučno stiskali pauzu na svojim videorekorderima.

Upravo u tom videospotu Maideni su pokazali sve zabavne stvari turneje i progresa rock benda, a kako Adrian sugerira u svojim stihovima to zapravo nisu baš pravi oni, nego je to 'netko drugi', njihov heavy metal alias. Ako već možda i nije govorio u ime svih, koji možda i jesu u potpunosti uživali u tome što im je uspjeh donio, Adrian je sigurno govorio u svoje ime i to je u kasnijem dijelu teksta pojasnio slijedećim stihovima:

Can't ease this pain, so easily

'Wasted Years' video jedan je od najomiljenijih' videospotova Maiden fanova, a vremenski stroj s omota singla, koji je u videospotu uključen, na pravi način je opisao svrhu omota singla, te nas je odveo na čudesno putovanje kroz povijest. Spot je ujedno i pravi školski primjer putovanja kroz vrijeme kako bi se sagledao postepeni uspjeh malog benda iz istočnog Londona koji postaju vodeće svjetske zvijezde. Wasted Years pjesma, osim Maiden albuma zaživjela je i kao soundtrack igrice 'Rock Band'u izdanju MTV games i Electronic Arts, a njen čuveni refren

So understand Don't waste your time always searching for those wasted years Face up, make your stand And realize you're living in the golden years

…jedini su stihovi neke Maiden pjesme koji su javno objavljeni kao dio naslovnice omota singla. Ova pjesma je jedna od samo tri pjesme s albuma koje su svirane na više od jedne albumske turneje. No, da bi se to dogodilo od 1998, odnosno 'Seventh Tour of a Seventh Tour' moralo je proći dvadeset

94 Stjepan Juras – Somewhere in Time godina (uz kratki izuzetak na 'A Real Live Tour' i ' Tour', gdje je pjesma izabrana glasovima fanova, a ne benda). Poradi prirode 'Somewhere Back in Time' retro turneje 'Wasted Years' je morala biti dijelom tog programa. Nakon toga je opet poradi prirode nove retro turneje 'Maiden England' izvođena diljem svijeta i izgleda da je napokon postala sastavni dio Maiden ostavštine, jer je našla mjesto i na 'The Book of Souls' svjetskoj turneji 2016. U razdoblju dok Smith nije bio s Maidenima, na nekoliko jako rijetkih izvedeba pjesme Janick Gers je svirao melodijske i solo partiture.

'Wasted Years' je zbog univerzalne poruke o životu postala obožavana i od mnogih kolega glazbenika, od kojih su neki čak bili i iznenađenje. Tako je primjerice novovjeka pjevačka pop zvijezda Ryan Adams akustično obradio i javno izvodio tu pjesmu, a poznatije su obrade glazbenika i bendova kao što su Gabbie Rae & Patrick Kennison, Devildriver, Anthropia, Black Coffe, Sharm, Angra, Devildriver, Evergrey, Nocturnal Rites, Timo Kotipelto, Dee Snider & Dokken, Fabio Leone itd. U svojoj solo karijeri izvodio ju je čak i opisujući kako ju je oduvijek htio pjevati, a da mu u Maidenima to nikad nije dopušteno. Inače, 'Wasted Years' se iskazala kao odličan akustični gem, jer mnogi izvođači su je obradili uglavnom u akustičnom stilu, dok je također zamjetan veliki dio obrada sa strane ženskih vokala.

Ryan Adams is performing 'Wasted Years' live. Screenshot.

95 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Važno je pripomenuti kako je uvodna melodija pjesme postala ikonska u roku i kako je mnogo puta korištena u raznim varijacijama mnogih poznatih pjesama, a i Maideni se nisu libili koristiti tu istu temu na svom zadnjem albumu 'The Book of Souls' u pjesmi 'Shadows in the Walley'.

Iron Maiden shaped picture disc 'Wasted Years' / 'Reach Out'

'Reach Out', B side pjesma sa prvog singla Maidena s nadolazećeg albuma Maidena, svim dobro upućenim fanovima nije bila nešto novo, no svakako je bila nešto novo u poimanju dosadašnje diskografije Maidena. U tom smislu pjesma je imala nekoliko posebnosti i osobitosti, a najupečatljivija je bila ta da je to bila prva pjesma koju u cijeloj diskografiji Maidena nije pjevao

96 Stjepan Juras – Somewhere in Time pjevač benda. Štoviše, Bruce Dickinson se u ovoj pjesmi pojavio u ulozi backing vokala i to je jako dobro napravio. Vokal u ovoj pjesmi je gitarist Adrian Smith, koji je kroz svoju cijelu karijeru pokazivao pretenzije za vokalnim izričajem i koji je svih ovih godina u bendu odlična koncertna vokalna ispomoć Bruce Dickinsonu. Producent Martin Birch možda je ponajbolje opisao Smitha nazivajući ga Bryan Adamsom Heavy metal glazbe, jer je njegov vokal bio izuzetno pogodan za AOR izričaj i glam rock scenu osamdesetih, a i njegove skladateljske ambicije išle su u tom pravcu.

Sasvim je sigurno, ako se čita između redaka, da ova pjesma nije došla na album konsenzusom članova benda, jer ju je, osim bubnjeva, u cijelosti odsvirao Adrian, dok su Steve i Dave to odbili učiniti, a Bruce je otpjevao samo kratku backing vocal ulogu. Doduše, Rod Smallwod je na bookletu albuma 'Best of the B'Sides' izjavio: „Steve suggested we do it after hearing a 'Hackneys' live tape. An unlikely Maiden track.“ Ova pjesma je originalno izvođena u sklopu projekta 'The Entire Population of Hackney', o kojem sam već pisao i u kojem je osim Adriana jedini član Maidena bio bubnjar Nicko McBrain, pa sam stoga i ranije naveo kako upućenijim Maiden fanovima ova pjesma nije bila novost, jer je izvđena, pa čak i snimljena na koncertnom nastupu u Marquee klubu 1985, kojeg u cijelosti možete pronaći na YouTubeu. The Entire Population of Hackney je bio side project, kojim su Adrian i Nicko željeli ostati u formi, jer očigledno dugotrajno touriranje nije na njih imalo utjecaja kao na Brucea i Stevea, koji su se i emotivno i autorski iscrpili. Oni su skupa s prijateljima Dave 'Bucket' Colwell-om i Andy Barnett- om svirali uživo i stvarali pjesme, tako da je 'Reach Out' pjesma Dave Colwella, koji je inače osim tog projekta svirao i u Bad Company i Samson. Osim prvotnog naziva projekta 'The Entire Population of Hackney', ista postava je svirala i pod imenom 'Sherman Tankers'.

Okupljanjem ovog projekta Adrian je na neki način htio nastaviti iliti zaokružiti priču oko svoje prijašnje grupe Urchin, a mora se i uvidjeti kako je tih godina vjerojatno živio u svojoj najkreativnijoj fazi stvaralaštva. Mora se primjetiti da su njegove pjesme na 'Somewhere in Time' albumu, koje je u potpunosti sam napisao, zapravo jedine njegove u potpunosti napisane pjesme u cijeloj karijeri Maidena sve do danas. Istražujući činjenice prilikom pisanja ove knjige uvidjeo sam da zapravo u svim segmentima umjetnosti

97 Stjepan Juras – Somewhere in Time

(pisanje, slikanje, skladanje itd.) u nevjerojatno visokom prosjeku, većem od 95% svaki umjetnik je svoja najbolja djela isporučio u razdoblju od dvadeset i druge do četrdeset i pete godine. Slobodno i sami probajte preletjeti barem po diskografijama najvećih metal i rock bendova i gotovo da nećete moći pronaći autora koji se u kreativnom smislu nadišao svoje vlastito stvaralaštvo nakon navršene četrdeset i pete godine. Adrian je tada bio na kraju dvadesetih i kreativnost je iz njega frcala.

U ovom live projektu u kojem je Adrian Svirao izvođene su i mnoge obrade kao 'Rosaile' od Thin Lizzy ili 'Tush' od ZZ Topa, no također i vlasite pjesme 'Reach Out' i 'Juanita', koja je također postala B side drugog singla.

Spomenuta pretpostavka da do stavljanja pjesme 'Reach Out' nije došlo konsenzusom ne ocrtava se samo u činjenici da Steve Harris i Dave Murray nisu htjeli sudjelovati u snimanju singla, nego i u tome da je dopšteno da na B side sigla zasjedne pjesma koja je tek tu izvorno objavljena, a koju je napisao netko drugi izvan benda. Sve ranije B side pjesme su bile već dobro poznate pjesme njihovih glazbenih uzora, bez obzira radi li se o jako poznatim ili manje poznatim rock i hard rock pjesmama. Kako je Adrian zbog svog entuzjazma i težnje perfekcionizmu u izvedbi i produkciji bio 'miljenik' producenta Maidena Martina Bircha, a kako se manager Rod Smalwood, tada pomamljen za amerikanizacijom odlučio preseliti u Los Angeles, točnije Holywood, Adrian je bio odličan izbor za glazbenika kojeg bi se moglo 'gurnuti u vatru' i potencijalno u njegovu pomoć Maidene dignuti na mnogo veću i komercijalniju razinu. Moje osobno mišljenje je da je upravo zbog toga Adrian dobio toliko prostora i da su praktički svi A i B singlovi djelo ili njega samog ili ljudi uključenh u njegove ranije i trenutne projekte i bendove. Debelo sumnjam da bi se Steve Harris s takvim izborom pjesama za album složio i vjerojatno je ne pristanak na sviranje te pjesme bio dio nekog njegovog i Daveovog tihog bunta, pošto su oni oduvijek naginjali samo i isključivo heavy metal izričaju, ako su u pitanju Maideni. Po tome smatram da je 'Somewhere in Time' uvelike djelo iliti projekt Rod Smalwooda kojim je htio na oprezan način iskušati tržište sklonije radiofoničnosti u Americi, jer, poučen iskustvom Judas Priesta, (koji su, srećom, album 'Turbo' izdali dovoljno ranije iste godine da Maideni uvide kako preveliko naginjanje popu nije naišlo na odobravanje kritike i fanova),

98 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Rod nije htio srljati 'grlom u jagode'. Adrian Smith je zbog toga bio logičan izbor, jer je naginjao AOR izričaju, no još je uvijek imao sposobnost tu melodičnost zapakirati u nešto čega se tradicionalni metal fanovi neće odreći. No, zamislite da se na 'Somewhere in Time' albumu nalaze pjesme 'Wated Years', 'Sea of Madness', 'Stranger in a Strange Land', 'Reach Out' i još nekoliko sličnih, a da nema metal klasika poput 'Caught Somewhere in Time' i 'Alexander the Great', što bi se tada dogodio s Maidenima? Vjerujem da bi ih se mngi tadašnji fanovi odrekli, a bi li pridobili nove, upitno je. Ovako je tih nekoliko pjesma sjelo sasvim super, kao odlično osvježenje ili svojevrsni 'face lifting' ubrzanih priprema za devedesete, jer bend se morao razvijati i mijenjati s vremenom, ne bi li i dalje ostao relevantan. Mislim da je taj pritisak Roda na ostatak benda da se Adrian gurne na istureno mjesto kao autor i ikona, rezultirao kasnijim tretiranjem albuma maćehinski. Sasvim sam uvjeren da bi, da je bilo drugačije, i pjesma poput 'Alexander The Great' bila tretirana drugačije i da bi e za nju pripremio scenski show i merchandise. Adrianovo objašnjenje ne sviranja iste, da je zaboravio odsvirati dionice nije ni tada držalo vodu, a ne drži ni danas.

'Reach Out' je klasična ljubavna pjesma koja govori o čovjeku kojemu je teško na pravi način izraziti svoju ljubav i koji se na neki način stidi pustiti ljubav u svoj život, a neki djelovi stihova govore slijedeće:

It's over your head and you don't seem to understand One word I say and you can't live your life trying to run away *** Come on, reach out, reach out And let someone in to your life *** You need to be loved It's not such a crime *** You got so much love It's burning inside

Steve Harris je više puta tokom cijele svoje karijere ponavljao kako u Iron Maiden ne želi imati ljubavne pjesme, a ako se i ljubav na neki način

99 Stjepan Juras – Somewhere in Time spominje, onda bi to moralo biti napisano na neki čudan i Maidenima prihvatljiv način kao u pjesmama '' ili '22 Acacia Avenue'. To je zacjelo bio još jedan razlog zbog kojeg je pod svaku cijenu želio izbjeći ovakve situacije i nešto u što bi se Maideni mogli pretvoriti. Upravo zbog toga se i početkom devedesetih, unatoč uspjehu i 'Somewhere in Time' albuma i 'Seventh Son of a Seventh Son' albuma u karijeri Maidena dogodio veliki zaokret, kad je Steve, koji je sve to šutljivo trpio, odlučio raskinuti sve veze s time što su Maideni postigli i kamo ih je to dovelo i vratiti Maidene na sâm početak, što vizualom, što pjesmama, što glazbenom, što stage produkcijom. Maideni su krenuli opet žestoko, garažno, Bruce je pohrapavio svoju vokalnu izvedbu i počeo pjevati jako prljavo, a produkcja više nije bila raskošna. Koncertna produkcija je dovedena na razinu 1983, ako ne i 1982 uz izuzetak Backdropa i walking Eddie-a. Takva odluka, izravno ili neizravno rezultirala je postepenim odlascima ljudi koji su sačinjavali esenciju benda onakvim kakvim smo ga tada znali. Počelo je s Adrianom Smithom krajem osamdesetih, da bi se nastavilo s Bruce Dickinsonom 1993, a potom i prestankom suradnje s ilustratorom Derek Riggsom i producentom Martin Birchom. Iz tadašnje perspektive to je mnogima moglo izgledati kao veliko osipanje, no pišući knjigu sad uviđam kako je Steve Harris u tih nekoliko godina uspio 'pohvatati uzde' koje je možebitno izgubio i da je zahvaljujući tim njegovim radikalnim potezima grupa Iron Maiden uspjela sačuvati i dostojanstvo i integritet i glas nepotkupljivog lidera u heavy metal glazbi. Nitko ne može predvidjeti što bi se dogodilo da su Maideni nastavili s komercijalizacijom zvuka i pjesmama kao 'Reach Out', no sasvim je sigurno da bi se našli na razmeđi gdje bi se trebali odlučiti žele li ostati metal bend i dalje svirati pjesme iz starih kataloga ili ih prilagoditi novoj, više mainstream publici. Iako su, zbog svega ovog, devedesete bila jako bolne i iako je došlo do toga da sam 1995 Maidene morao gledati po dvoranama kapaciteta svega 2000 ljudi s mizernom produkcijom (Pordenone, Italy), danas se ipak čini da je Steve Harris skupa s Dave Murrayom bio u pravu i da je ovo put kojim su Maideni zacementirali svoj put ka glazbenoj vječnosti.

Pjesma 'Reach Out' kasnije je ipak snimljena na samostalnom albumu Dave Colwella 'Guitars, Beers and Tears' iz 2010, u kojoj je gostovao i Adrian Smith i instrumentalno i na vokalima.

100 Stjepan Juras – Somewhere in Time

101 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Legenda o drugoj B side pjesmi s ‘Wasted Years’ singla, čuvenoj zafrkantskoj pjesmi ‘Sheriff of Huddersfield’ u svim Maiden PR obrascima, a samim time i na Wikipediji zvuči doslovno ovako:

The demential song ‘Sheriff of Huddersfield’ is about Iron Maiden manager Rod Smallwood's decision to move to Los Angeles and buy a house in the Hollywood Hills. Apparently he had trouble adjusting to the LA lifestyle and often complained to the band about it. Interestingly Smallwood was unaware of the composition until it was released on the single, as the band had kept it secret from him. The song opens with the spoken line ‘We're on a mission from Rod’, a parody of the tagline for The Blues Brothers, ‘We're on a mission from God’. Later, a similar comedy piece called ‘Bayswater Ain't a Bad Place to Be’, again mocking Smallwood, was released as an unlisted untitled b-side (‘Space Station No. 5’'s epilogue) in the ‘’ single.

Danas, kad je javnost upućenija u funkcioniranje glazbenog biznisa (nego što je bila u osamdesetima), svatko tko bi pomislio da se bilo kojim slučajem moglo dogoditi da single Maidena izađe, a da ne prođe višestruku provjeru i odobrenje Rod Smalwooda, smatrao bi se u najmanju ruku idealistom. Još k'tome ako pridodamo da je pjesma prepravak pjesme 'Life in the City', koju je izvodio raniji bend Adriana Smitha, Urchin, stvar dodatno dobiva na težini. Uz 'Reach Out', na kojoj dva člana Maidena uopće nisu svirala, odbijam povjerovati da bi im Smith tek tako došao s idejom da obrade pjesmu njegovog benda, pa makar to bila šala na Rodov račun. Najbliža situacija gornje spomenutom PR-u mogla bi biti da su za pjesmu znala dvojica managera tadašnjeg teama Andy Taylor i Merck Mercuriadis i da su to nekako uspjeli provući pored Rod Smalwooda u zadnjem trenu prije izdavanja singla, no i u tu teoriju jako je teško povjerovati. Ova pjesma je po nečemu jedinstvena. U cijeloj diskografiji Maidena ni jedna pjesma nikad nije bila potpisana sa strane svih članova Maidena, mada je Nicko McBrain izjavio da su u pisanju pjesme sudjelovali i članovi crewa; Steve Gadd, Mike Kenney, Robbie Price, Bill Barclay, par studio inžinjera i Martin Birch. Dok je Urchinova pjesma 'Life in the City' govorila o teškoj strani i ispraznosti gradske, konkretnije londonske svakodnevice i žudnjom za mirom i tišinom (na što bi se pjesma 'Sea of Madness' sa 'Somewhere in Time' albuma lako

102 Stjepan Juras – Somewhere in Time mogla nadovezati), 'Sheriff of Huddersfield' na šaljiv način govori o njihovom manageru 'Rodu Smallwoodu', koji je tih godina preselio u Los Angeles i prema kazivanjima članova Maidena, na životni lifestyle tog grada jako se teško privikavao.

Urchin, Maiden covered their song and change original lyrics. Coutesy of Tabitha Music ltd.

Također 'Sheriff of Huddersfield' je je jedina pjesma čije izvadke iz stihova su Maideni objavili na poleđini i jednog artworka singla, te se koncepcijski to nadograđuje na vizual i ideju singla 'Wasted Years'. Sasvim je izvjesno da je i ova pjesma mogla biti dijelom eventualnog eksperimenta koji je trebao preispitati benefite i poslijedice amerikanizacije Iron Maidena, odnosno da je njome bend dao svoj konačni odgovor odakle su, što ih veseli i gdje pripadaju, te su svom manageru, ali i fanovima njom poručili isto. Pjesma je izvedena uživo samo jednom, no o tome slijedi posebna priča.

103 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Steve Altman, čovjek koji je tad usko surađivao s managementom, a kasnije vodio management kćerke Steve Harrisa Lauren Harris, na moj upit je li Rod znao za pjesmu s obzirom da je, kao manager benda, morao biti upućen u sve poslove EMI-ja i odobriti sve, odgovorio mi je: 'Of course he knew... Not because they would haven't have his permission... They would not! But because it was meant in (joking fun) and believe me... They would make sure he knew, so they could 'tease him' about it!' S druge strane Nicko je u 'Listen With Nicko' rekao kako su kontaktirali ljude u EMI-u i rekli im da Rod ne smije saznati da imaju treću pjesmu na singlu sve dok se singl ne ostisne.

S obzirom da fanovi Maidena u vrijeme objavljivanja singla nisu znali s kakvim će se pjesmama susresti na albumu, single, usprkos radifoničnosti i super videu nije osvojio pretjerano dobro poziciju; tek 18 mjesto. Za razliku od prvog singla s prethodnog studijskog albuma (br. 11), te prvog singla s narednog (br. 3), broj 18 i 22 za prvi i drugi single na ovom albumu nisu bili obećavajući, iako je album u Americi jako dobro prodavan. Singlovi su imali sve; dobra vrćenja, dobre spotove i super artworke i ništa im nije pomoglo, odnosno vjerojatno im je pomoglo da dođu do brojeva do kojih su došli.

Ako vidimo PR najavu albuma na narednoj strani uvidjeti ćete da je tad fokus bio na pjesmama 'Caught Somewhere in Time' i 'Alexander The Great', a da se 'Stranger in a Strange Land' kao potencijalni single još nije ni spominjao. Također, Maiden PR se igrao činjenicom da je upravo ovaj album onaj koji će metal uvesti u 21 stoljeće i da je sudbina ovih pjesama postati klasicima tog stoljeća. Bombastičan naslov je najavljivao:'Blast into the future with IRON MAIDEN on an incredible journey to SOMEWHERE IN TIME. Sjetimo da Maideni nisu zaboravili pretenzije da budu lideri koji će metal uvesti u novo tisućljeće i da su se čuvenim dizajnom žute ikone Eddie-a smile-a i projektom / turnejom 'Metal 2000' samoicijativno proglasili čuvarima naslijeđa.

Zanimljiva je činjenica da su se Maideni poigrali s naslovom albuma kako bi najavili release date istoga i to na način da su album najavili 'Somewhere around September 20th', što je zapravo bilo jako štosno, a u isto vrijeme i jako olakšavajuće za izdavačku kuću, ako se u međuvremenu zbog razno raznih potencijalnih sitnica produlje rokovi. Pronađite poster s takvom najavom na stranici broj 164.

104 Stjepan Juras – Somewhere in Time

105 Stjepan Juras – Somewhere in Time

DEREK RIGGS AND HIS MASTERWORK

Na dan kad je omot albuma 'Somewhere in Time' otkriven javnosti kompletna glazbena industrija, od njenog začetka, pa sve do danas ugledala je najkopleksniji i najdetaljniji omot albuma ikad otisnut. Ta tvrdnja nije neka floskula die hard fana, već činjenica. Trideset godina nakon izdavanja detalji na omotu još se otkrivaju i tumače, a tome se ne nazire kraj. Nakon uspjeha Eddiea na prvom albumu Maidena, oni su jako brzo, na sreću, uvidjeli koliko im Eddie kao maskota pridonosi konceptu i stvaranju atmosfere oko samog albuma, te su ga vrlo brzo 'upregli u kola', odnosno počeli upravljati njegovim životom, ali i smrću i zagrobnim životom, te svim vrstama njegovih inkarnacija (sve dok on na kraju nije počeo upravljati njima). Vremenom, cijeli koncept omota albuma Maidena posložio se tako da su se iz singla u single, iz albuma u album nadovezivali, ponavljali i nadograđivali neki detalji koji su nagovještavali gradaciju priče oko Eddiea i samih omota. Eddie je vremenom, nakon lobotomije s 'Piece of Mind' albuma, dobio spojke, za odrezanu lubanju, nakon što je izgubio oko na '' singlu, zamijenilo ga je bioničko oko itd. Sve se prenosilo iz albuma u album.

Svijet je vidio mnogo detaljno naslikanih omota i mnogi su posebna priča za sebe. Cream i 'Disraeli Gears', Suffocation i 'Effigy of the Forgotten', Fleet Foxes i 'Fleet Foxes', Architecture in Helsinki i 'Places Like This', Menomena i 'Friend and Foe', Baroness i 'Yellow & Green', Kylesia i 'Static Tensions' i drugi zaokupljali su pažnju ljubitelja glazbe svojim detaljima, no ti detalji nisu bili nešto što će se proučavati i tražiti skriveno značenje. Jednostavno, takvi kakvi jesu sami za sebe bili su odlični za svrhu kojoj su služili. S druge strane, albumi bendova i glazbenika kao Michael Jackson i 'Dangerous', Beatles i 'Sgt Pepper's Lonely Heart's Club Band’, W.A.S.P. i 'The Headless Children', Green Day i Dookie', Erykah Badu i 'New Amerykah (part one)', Moon Honey i 'Hand Painted Dream Photographs', Fantômas i 'Suspended Animation', i 'Captain Fantastic and the Brown Dirt Cowboy' i ostali omoti albuma takve vrste ponukali su fanove i novinare da ih istražuju i pronalaze skriveno značenje i poruku. U svakom slučaju, ako je omot albuma detaljan i slojevit, ne znači da mu ne mogu parirati, niti ga nadići naoko jednostavna rješenja poput 'Dark Side of The Moon' od Pink Floyda, 'Back in Black' od

106 Stjepan Juras – Somewhere in Time

AC/DC, 'London Calling' od The Clash, 'Nevermind' od Nirvane, 'Unknown Pleasures' od Joy Division, i debi album Velvet Underground and Nico. Svaki od njih nosi poruku, težinu, pečat vremena i djelić genijalnosti ilustratora.

Simple and effective, legendary album covers.

Godina 1986, kada je izašao 'Somewhere in Time' pamti neka od najvećih izdanja u povijesti heavy metala. Gotovo pa je istovjetna stvar bila i sa omotima albuma. 'Master of Puppets' primjerice, legendarni omot albuma Metallice objavljen je tek nekoliko mjeseci ranije. Kako to nadići? No Maideni su imali savim drugačiji problem. Kako nadići same sebe? Kako nadići i glazbu i turneju i artworke albuma 'Powerslave' i 'Live After Death'? I, na kraju, je li to uopće moguće? 'Somewhere in Time' artwork, skupa s artworkom singlova i vizualima albuma i turneje (tour book, merchandise, stage design, light design) kao da je bio pomno pripreman za Ameriku (što se i odrazilo u konačnici na udvostručenoj prodaji albuma u Americi.) Rod Smallwood, manager preselio je u LA i na neki način sudbina benda je bila u njegovim rukama. Prodati se do kraja ili ići po svom i prodati im ono što žele do kraja. Koncept albuma 'Somewhere in Time' bio je u tom smislu hodanje po ivici i dok ga fanovi nisu poslušali, svašta su mogli pomisliti kad su najavljeni synth zvukovi. Težina očekivanja s blagim ogorčenjem u ustima fanova, bez i da se album još čuo, bila je prisutna, a temeljena na iskustvu albuma 'Turbo' Judas Priesta, izašlog iste godine. Postojao je razlog za pesimizam i Maideni su to znali. Iako su Maideni svi od reda pomalo 'izgorili' od naporne turneje, Derek Riggs je mogao tih dana živjeti na lovorikama. Upravo zbog toga bio je pun snage, želje i volje nadići sam sebe i napraviti remek djelo za pamćenje. Hoće li mu poći za rukom?

107 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Ovaj omot je bio prvi kojeg je Derek uradio s akrilnim bojama, jer su mu tada vodene boje bile dojadile i trebao je promjenu. S vodenim bojama, kaže, nije se mogao u potpunosti izraziti kako je tada htio. Naime, s vodenim bojama nije mogao slikati preko nečeg već naslikanog, a to mu je smetalo. S akrilnim bojama uvijek je mogao naslikati nešto iznad, ako pogriješi. Prema navodima Dereka, ulje na platnu davalo je najbolje rezultate, no imalo je jednu užasnu manu. Jako se sporo sušilo, a u poslu u kojem on dobije deadline da nešto napravi, čekanje na sušenje ni u kojem slučaju nije bila opcija. Najveća mana koju su imale akrilne boje bila je ta da je airbrush bio jako teško izvodiv, tako da je dosta toga Derek morao slikati, no to mu nije predstavljalo problem.

'Blade Runner' screenshots with cinema in bacground. If you look at the 'Somewhere in Time' album cover (backside) you also can find a cinema and 'Blade Runner' film' on cinema program. See screenshot from 'Blade Runner' game on following page and you will recognize similar downtown street.

108 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Prvi inicijalni sastanak na kojem se raspravljalo o konceptu omota bio je u Amsterdamu, za vrijeme snimanja albuma 'Somewhere in Time', gdje je bio cijeli bend. Za brainstorming je predviđen cijeli tjedan i Derek je s Rodom, bendom i ostatkom tima proveo u hotelu nekoliko dana prije nego što su utanačili sve detalje, nakon čega je slikanje moglo početi. Inicijalna ideja bila je imati grad iz budućnosti, a ideja da grad izgleda više nalik onom iz Blade Runnera, nego iz Star Warsa svidjela se i Dereku i ostalima iz Maiden teama. Ideja je bila imati hladniji i mračniji SF city, pa se onaj iz Blade Runnera više uklapao. Derek je odmah takav grad zamislio s mnoštvom logotipa svjetlećih reklama, koji inače čine velike gradove prepoznatljivima noću. Na prvim Derekovim scatch-evma, dostupnima javnosti na internetu, vide se neke nasumice stavljene reklame poput ona za kompaniju 'Sony', koja je kasnije maknuta i zamijenjena nekom od posebno smišljenih fiktivnih reklama. Što Rod, što netko drugi iz management teama, što sam Derek izmislili su mnoštvo zanimljivih svjetlećih reklama koje su zapravo bile hintovi na neka prošla mjesta i događaje vezane uz Maidene, a također i neka trenutna i buduća mjesta i događaje, te znanstvenu fantastiku uopće. Derek se (nadovezujući se na priču o neonskim reklamama s omota albuma) prisjetio da je kineska slova na omotu kopirao iz magazina, a da je to zapravo bila reklama za cryo-zat kremu (sladoled). Njegov prijatelj Kinez, kad je vidio omot upitao ga je zbog čega je stavio taj natpis, na što mu je Derek odgovorio da ga je jednostavno iskopirao iz nekog magazina, a da nije ni

109 Stjepan Juras – Somewhere in Time znao značenje. Prijatelj Kinez mu je pojasnio da je dosta toga napisano tim pismom bazirano na kontekstu, a da u ovom slučaju na omotu Maidena piše 'Danger, yellow bikini.'

Derek je tada živio u Londonu, i na omotu je radio puna dva mjeseca, no, sveukupno s pripremama i pauzom začas su prošla tri mjeseca. U jednom trenutku je, kaže, morao prestati s radom na neko vrijeme i napraviti pauzu, jer je jednostavno došlo do zasićenja. Derek je pojasnio kako mu je omot ušao u glavu i u potpunosti zaokupirao misli. Od njega nije mogao vidjeti išta drugo, niti misliti o ičem drugom, a to se moglo loše odraziti na sami finiš omota, pa je radije pauzirao da malo dođe k'sebi, nego zabrlja na kraju. Ti sitni i mnnogobrojni detalji koje je morao smiještati na svaki kvadratni milimetar, doveli su ga do tog stadija da je počeo doslovno halucinirati i po danju, odnosno da su svi ti mali ljudi iz grada budućnosti na tom omotu u njegovoj glavi oživjeli. Derek je sam sebe počeo propitkivati gdje koji od njih ide, što koji od njih radi, kakvi su njihovi životi, snovi i onda je shvatio da se kompletna situacija oko omota omakla previše, te je morao uzeti dva tjedna odmora da rasičsti misli i dovrši ono što je započeo.

No, otkud krenuti s predstavljanjem ovog omota? Krenimo recimo od samog početka. U desnom kutu pri vrhu prednje stranice omota znak 'Acacia' nagovještava kako tamo tamo započinje čuvena 'Acacia Avenue' po nazivu pjesme s 'The Number of the Beast' albuma. S druge strane, prostitutka Charlotte, koja se osim u pjesmi 'Charlotte the Harlot' spominje imenom i u pjesmi '22 Acaica Avenue' i neizravno u pjesmama 'Hooks in You' i 'From Here to Eternity', nalazi se krajnje lijevo u donjem vešu na prozoru s crvenim svjetlima. Kako je već ranije napisano, preliminarni sastanak u svezi dizajna omota bio je u Amsterdamu, pošto je bend upravo tamo dovršavao snimanje albuma. U svojim intervjuima Derek Riggs navodi kako su o omotu u hotelu raspravljali barem tri cijela dana (a sve je trebalo biti dogovoreno za maksimum tjedan dana) i kako je nakon toga dobio potrebu da malo prošeta i razgleda grad. Kaže da je, dok je lutao, razgledavao kanale i sanjario, sasvim slučajno nabasao na tamnoputu i jako našminkanu prostitutku u donjem rublju, dok je iznad prozora pored kojeg je stajala, gorjelo crveno svjetlo. Shvatio je kako je u tzv. čuvenom 'Red light District' i taj trenutak ga je inspirirao za 'red light' scene na omotu albuma.

110 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Pored gore spomenute prostitutke otvoren je prozor sa zelenim svjetlima unutra i referira se na omot singla 'Twilight Zone. Na albumu 'Killers' također se može vidjeti prozor sa zelenim svjetlima do onog s crvenim, a i ponavljaju se prozori s plavim i narančastim svjetlima. Sam 'Somewhere in Time' album je svojevrsni konceptualni nastavak na omot albuma 'Killers' na kojem Eddie također ubija svoju žrtvu, tada sjekirom, sada futurističkim pištoljem', te pobjedonosno stoji ponad nje, dok se žrtvi vidi samo ruka. Mnogi se slažu da je ruka cyborga kojeg je Eddie ubio referenca na ruku mrtvog vojnika s omota 'The Trooper' singla, no Derek Riggs je u intervjuima pojasnio da je to neka vrsta parodije na film 'Creature From The Black Lagoon', iz 1954 i to na scenu kad čudovište izlazi iz lagune i ubije u šatoru dvoje ljudi iz znanstvene ekspedicije. Žrtva na toj snimci je prikazana s uzdignutom mrtvom rukom poput ove na omotu albuma, kako bi film uštedio na dodatnoj šminci. Ta scena se kasnije u raznim varijacijama ponavljala u mnogim horor filmovima, pa ju je Derek odlučio iskoristiti kao parodiju na sve te low budget scene.

'Creature from the Black Lagoon' screenshot and 'Somewhere in Time' hand.

Za čuvenu pozu Eddiea na omotu napomenuo je da ju je preuzeo s poze tadašnjih lutaka iliti akcijskih figura kauboja ili vojnika, iako se uvijek čudio zašto stoje baš u toj pozi, jer u njoj zapravo ne rade ništa. Da bih dočarao to o čemu Derek govori potražio sam jednu od figurica u sličnoj pozi i umetnuo je na prazan omot albuma.

111 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Inspiration for 'Somewhere in Time' cover from old toys of Cowboys'.

Prema Dereku, svemirski brod ili vremenski stroj s kojim je Eddie doletio u grad iz budućnosti trebao je biti osebujan (peculiar), pa zbog toga nema neki nabrijani oblik, nego je okruglast. Zbog udaljenosti na ilustraciji i nejasnih detalja, osim potpisa Dereka Riggsa na njemu, vremenski stroj možda i ne upada u oči, ali ako se potrudite i približite si omot ploče (jer na omotu CD-a se to ne vidi), uočiti ćete još jedan majušni natpis; serijski broj vremenskog stroja. Vratimo se nekoliko godina unazad; Album 'X Factor' osim oznake čuvenog x factora u sebi je nosio kodnu oznaku za deseti studijski album, jer X rimskim brojkama označava broj deset. Za 'Seventh Son' album sedmica se uočava direktno, dok 'Virtual XI' ima troznačni naslov, pa osim što ima veze s virtualnom stvarnošću i skorim ulaskom Maidena u novo tisućljeće, (što se uostalom vidi i na omotu albuma), ujedno označava i ime nogometne jedanaestorice, koji se na albumu nalaze kao pozadinska fotografija, ali i redni broj jedanaestog po redu studijskog albuma. Single 'Sattelite 15 - ' misteriozno je najavljivao tad novi, petnaesti po redu album i namjerno je promoviran na taj način da fanovi pomisle kako je to zadnji album Maidena, sukladno nazivu, a i Steve je 'namjerno' zagrijao situaciju izjavivši u intervjuu kako je planirao u životu snimiti 15 studijskih albuma. Maideni su tijekom karijere poznati po sličnim potezima koji su izazivali hype (pozivanje na koncertno snimanje i 'ilegalan' upload njihove još neobjavljene pjesme 'Wildest Dreams' u vrijeme spora Metallice s Napsterom, misterija oko identiteta 'Benjamina Breega', 'Ed Force One' plane spotting itd). No, vrijeme je pokazalo da se na 15-tam albumu nije stalo. U duhu ovih informacija, oznaka na svemirskom brodu može izgledati doista zanimljivo.

112 Stjepan Juras – Somewhere in Time

'AL-17'!!! Znači li to možda Album 17? Jesu li Maideni tada, 1986 trideset godina ranije bili doista kadra ići toliko daleko u budućnost i predvidjeti da će dogurati do 17 albuma? Sagledamo li situaciju s omota logičnim redoslijedom, vremenski stroj dolazi iz budućnosti i nosi sa sobom cyborg Eddiea', a na njemu je oznaka 'AL-17'. Znači li to da dolazi iz budućnosti u kojoj je to zadnji album ili je to tek budućnost u kojem je sedamnaesti album izdan, a Maideni su još aktivni? Znači li to možda da će idući album imati novu inkarnaciju cyborg Eddiea na omotu? Osim tog detalja na omotu, skrenite si pogled ulijevo i na zgradi pored izvanjskog lifta pronađite skriveni natpis, čija se slova vide tek djelimično. Studirajući slova ispada da piše 'On The', a ispod toga je nešto što liči na gramofonsku ploču, te ni više, ni manje nego 17 vertikalnih crtica. Špekuliramo do kraja, pa čak se malo i igramo 'teorije zavjere', ovo bi doista moglo značiti 'on the 17' iliti Maideni staju s albumskim aktivnostima 'on the 17'. S obirom na okolnosti oko benda ta teorija nije ni toliko nemoguća, a je li to doista tako, pokazat će vrijeme. Čudna podudarnost koja se na sve nadovezuje jeste ta da se radnja iz filma 'Blade Runner' odigrava točno 2019 (a dok ovo pišem je 2016), što bi značilo da bi sedamnaesti studijski album mogao doista izaći te godine, koja se zapravo prikazuje na omotu albuma 'Somewhere in Time'. Zvuči malo nestvarno, no kod Maidena ništa nije nemoguće, pa čak ni isprintati imena svih (na tisuće) članova službenog Fan Cluba na najnovijem Ed Force One avionu iz 2016. Maidene i njihovu imaginaciju nikad nemojte podcijeniti.

113 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Padajući anđeo sa zapaljenim krilima na stražnjem omotu odnosi se na hit s 'Piece of Mind' albuma 'Flight of Icarus'. Derek Riggs je već u više navrata rekao kako je taj Ikar trebao izgledati slično kao logo koji su koristili 'Swan Song Records', izdavačka kuća koju su osnovali Led Zeppelin. Tri asteroida na stražnjoj strani označuju tri prethodna hit albuma s Dickinsonom 'The Number of the Beast', 'Piece of Mind' i 'Powerslave'. Vjeruje se da to isto označuju i tri piramide, koje su i referenca na album 'Powerslave'.

Modificirana verzija planeta 'Saturn' referenca je na SF strip junaka Dan Darea i epizodu 'Operation Saturn'. To nije jedina referenca na Darea, no o tom kasnije. Na desnoj strani omota rupa u oblacima, koja pokazuje mjesec zapravo čini oblik očne duplje karakteristične za Eddiea u kojem mjesec predstavlja Eddievo oko. Na albumu 'Killers' se po prvi puta na krovu zgrade može vidjeti crna mačka, koja kasnije evoluira kroz nekoliko prikazivanja u crnu mačku s aurom. Vidljiva je na recimo na 'Live after Death' omotu i najzad na 'Somewhere in Time', na donjoj desnoj strani omota. U vanjskom liftu pored oznake 'Accacia' spušta se Robocop, a s desne strane na prolazu ponad ulice iznad sata koji se referira na pjesmu '2 Minutes To Midnight' možete vidjeti robote iz filma 'Star Wars' 3PO i R2D2.

Ako pogledamo reference na mjesta na kojima su Maideni svirali u 'early days' fazi, pa sve do izlaska albuma na omotu se jasno mogu pronaći klubovi kao čuveni Ruskin Arms u istočnom Londonu gdje su svirali rane nastupe i Rainbow klub, u kojem su snimili video iz 1980. Tu je legendarni londonski Marquee klub u kojem su svirali i Maideni i tek koji mjesec prije izrade omota Adrianov i Nickov projekt 'The Entire Population of Hackney'. Na lijevoj strani omota možete vidjeti i 'L'Amours' Beer Garden' znak, koji je referenca na 'L'Amours, u Brooklynu (New York) gdje su Maideni također svirali. Tu je i čuvena 'Long Beach Arena u kojoj su snimili većinu prvog live albuma 'Live After Death', te baltimorska koncertna dvorana Hammerjacks.

Od ostalih stvarnih barova, klubova i restorana na lijevoj strani omota možete naći znak 'Tehe's Bar', koji označuje ime bara u Nizozemskoj iz kojeg su Maideni doveli ljude u studio da otpjevaju navijački dio pjesme 'Heaven Can Wait', dok su snimali album. 'U raznim referencama na internetu nigdje nisam vidio da se spominju 'Soda Bar' i 'Waterloo Club', koji se također

114 Stjepan Juras – Somewhere in Time nalaze na omotu, a koji su zapravo bili barovi gdje su se Maideni provodili prilikom snimanja tri zadnja albuma na Bahamima. Od imaginarnih barova i restorana u gradu na omotu valja zapaziti 'Aces High bar' koji je referenca na istoimeni single, dok iznad bara leti čuveni 'Spitfire'avion. Nije teško pronaći ni 'Ancient Mariner Sea food 'Restoran' koji se referira na pjesmu 'Rime of the Ancient Mariner', Phantom Opera House, kao referenca na pjesmu 'Phantom of the Opera', 'Sand Dune' bar, koji označava knjigu Franka Herberta 'Dune', po kojoj je nastala pjesma 'To Tame a Land',

Od CD shopova i izdavačkih kuća vidljivi su 'HMV', koji su među prvima imali Maidene u svojoj ponudi i s kojima su Maideni potpisali ugovor, zatim 'EMI Rec' koji označuju njihovog dugogodišnjeg izdavača EMI records. Uz to moram dodati i 'Websters' znak, koji označava tadašnjeg art directora EMI Recordsa Charlie Webstera, na kojeg se spuštaju komandosi, što je referenca na '2 Minutes to Midnight' video spot. Na omotu se može pronaći i oznaka 'Sanctuary Music Shop'. Oznaka 'Texas Records and Tapes' referira se na video 'Ello Texas'. Od ranijih bendova koji su prethodili Maidenima, a u kojima je svirao Steve Harris spominju se 'Smiller' (znak Smiley-a na zgradi), te natpis 'Tonight Gipsy's Kiss', koji označava Steveov rani bend Gipsy's Kiss'.

Od raznoraznih zanimljivih imena poput spomenutog Charly Webstera, na omotu možete naći slijedeća imena. 'Asimov Foundation' znak je referenca na čuvenog pisca Isaca Asimova i njegovu triologiju 'Foundation'. Važno je pripomenuti da je upravo Isac Asimov napisao i danas relevantne zakone robotike. Kino u kojemu igraju 'Live After Death' (Maidenov live album i video), te Blade Runner, nosi ima 'The Philip K. Dick Cinema', a odnosi se na autora romana 'Do android dreams of Electirc Sheeps?', po kojemu je nastao film 'Blade Runner. Otprilike identično kino u sličnoj ulici može se vidjeti i na screenshotovima filma 'Blade Runner' na prethodnim stranicama knjige.

Čuveni SF pisac Ray Bradbury, na omotu ima svoj 'Bradbury Tower Hotels international'. Ray je poznat po svojim djelima kao 'Fahrenheit 451', 'The Martian Chronicles’, ‘Ice Nine’ itd. Također, ‘Bradbury Building’ je spomenuta i u samom ‘Blade Runner’ filmu (J.F. Sebastian je živio u njoj), no tu ne staju reference povezane s tim filmom. ‘Dekkers Department Stores’ znak se referira na Ricka Deckarda, glavnog lika u filmu kojeg glumi Harrison

115 Stjepan Juras – Somewhere in Time ford. Zanimljivo, Harrion je već na prethodnom studijskom albumu imao 'rolu' jer je na dnu piramide na 'Powerslave' albumu napisano 'Indiana Jones was here 1945'. Znak 'Tyrell Corp' označava tvornicu replikanata u Filmu Blade Runner, a natpis 'Nexus 6.o' također je referenca na isti film. 'Nexus 6.o' natpis u cijelost možete samo vidjeti na alternativnom omotu albuma na kojem nema Eddiea, već se vide samo zgrade. Natpis 'Herbert Ails' onačava pisca Franka Herberta koji je napisao djelo 'Dune' prema kojemu je nastala pjesma 'To Tame a Land', a čiji agent je Maidenima poručio kako pjesmu ne mogu nazvati 'Dune', jer Herbert ne voli ni metal glazbu, ni Maidene. Herbert je te godine umro što objašnjava riječ 'Ails'. I na kraju, ispod 'Bradbury towers' znaka stoji japanski natpis ‘浅田彰’, koji se referira na poznatog Japanskog filozofa, ekonomista i kritičara s imenom Akira Asada.

Znak 'Maggie's Revange' označuje dugu priču koja se proteže kroz singlove 'Santcuary' i ''. Na omotu 'Sanctuary' Eddie se nadvija nad svojom žirtvom, ovog puta ni sa sjekirom, ni s futurističkim pištoljem, nego s krvavim nožem, a ispod njega je mrtva Margaret Tatcher, tadašnja prime ministrica u UK. Vrlo brzo taj single je zabranjen, te je Derek Riggs naslikao omot na kojem Eddie ide ulicom, u zagrljaju dvije djevojke, dok Margaret čeka iza ugla sa strojnicom. Na omotu singla 'Sanctuary', Margaret para postere sa slikom prvog albuma Maidena sa zida, dok na 'Women in Uniform' singlu Margaret čeka sa strojnicom pored istog postera. Isti takav polurasparani poster nalazi se na krajnje desnoj strani omota 'Somewhere in Time', ispod znaka 'Accacia Avenue', preko kojeg je autolakom napisano 'Eddie Lives', što sugerira da je Eddie preživio napad Margaret Tatcher.

Na omotu se čak u tri navrata pokazuju dvije sedmice, što bi mogao biti nagovještaj slijedećeg albuma 'Seventh Son'. Prvi je natpis na hebrejskom pismu, lijevo od 'Aces High' bara. Zelenim (božja boja) i žutim slovima piše što označava ime Jehovah/Yahweh iliti ime Boga. Stilizirana slova ,יהוה podsijećaju na dva broja sedam, a i gledajući kontekst, sedam je božji broj.

Ispod 'Phantom Opera House' možete vidjeti natpis 'Bollocks again and again' što je zapravo referenca na skrivenu 'bollocks' poruku s albuma 'Powerslave', koja se nalazi u donjem desnom kutu omota. Poruka 'Iron What?' napisana na majici Nicka McBraina, prema izjavi Dereka Riggsa

116 Stjepan Juras – Somewhere in Time odnosi se na tadašnje prigovore članova benda kako nisu baš vijerno nacrtani na stražnjem omotu albuma. Njemu je to bilo jako smiješno, jer pošto je originalni crtež zapravo bio 15 inča visok, a 32 inča dug (38cm x 81cm) članovi benda su na njemu trebali biti veličine poštanske marke, a oni su mu se našli prigovarati. Inače, 'Iron What' majica kasnije je postala standardni dio Iron Maiden merchandisea. Nicko McBrain također na toj slici nosi pilotsku odjeću i naočale (goglesice), što skreće pažnju da je upravo tada (mnogo prije Bruce Dickinsona) dobio pilotsku licencu.

'Wasted Years'- famous TV 'lipsync' show. Screenshot.

Na omotu ćete često puta vidjeti i znak 'Syncon', za koji mnogi vjeruju da je referenca na NASA program iz 1961 pod nazivom 'Syncom', no druga špekulacija sugerira da se radi o pojmu 'Lip Sync on TV', pa da je skropan kako bi se ponavljao ko suptilna poruka. Tadašnje TV kuće često su tražile da Maideni nastupaju na playbak, a najčuveniji nastup takvog tipa dogodio se u Njemačkoj u kolovozu 1986, točno oko mjesec dana prije izlaska albuma 'Somewhere in Time', kada su izašli odsvirati pjesmu 'Wasted Years' (na playback), i nezadovoljni tom činjenicom počeli su se glupirati na pozornici i mijenjati svoje instrumente, što je šokiralo TV producente i fanove. Bila je to

117 Stjepan Juras – Somewhere in Time emisija 'P.I.T.' - Peter Illmanns Treff i na sreću dogodila se dovoljno prije izlaska albuma da su se na omot mogle unijeti promjene i oznaka 'Syncon'.

Niz referenci na omotu ovog albuma još nije završen. Derek je pripomenuo kako je za razliku od nekih referenci, šale na omotu smišljao sam, pa je tako u zrcalnom odrazu na natpisu u trgovini, na prednjem dijelu omota napisao 'This is a very boring painting', jer je bio uvjeren da će kasnije fanovi sve istraživati, ne bi li našli koji skriveni natpis. Na ovaj način išao se našaliti s njima ili kako se danas kaže, 'trollati ih'. T.A.R.D.I.S. s omota singla 'Wasted Years', orginalno iz serije 'Dr. Who' našao je svoje mjesto na krovu jedne od zgrada na stražnoj strani omota. U imaginarnoj budućnosti omiljeni nogometni klub Steve Harrisa West Ham pobjeđuje gradske rivale Arsenal s visokom razlikom, što, s obzirom na okolnosti iz 2016, više niti nije neki SF. Naravno, kao dio omota naveden je i putokaz za Upton Park, odnosno čuveni stadion West Hama, u kojem ove godine (2016), West Ham igraju zadnju sezonu. Horusovo oko, kao referenca na album 'Powerslave' vidi se na zgradi na prednjem dijelu omota, a neposredno bilizu Horusovog oka, u centru prednjeg omota iznad znaka 'Department' i iza žice Eddievog oružja, na crvenon neonskoj reklami vertikalno je napisano 'Меня Рвёт' [Menya Rvyot], što na ruskom jeziku znači 'povraća mi se' ('I'm vomiting') ili doslovnije rastrgan sam ('it's tearing me up'), što se vjerojatno odnosi na naporno detaljno slikanje omota. Netko taj neonski znak, koji nedovršeno nestaje za zgradom povezuje i s robnom kućom Mode & Mehr Prettin. Ako već spominjemo natpise na ćirilici tim je slovima na prednjem dijelu omota napisano Kefir (vrsta jorgurta), a mnogi fanovi to povezuju s Rusijom. S obzirom da Maideni do tad niti nisu svirali u Rusiji, ali već dva puta jesu u Beogradu, (gdje se isto služe ćirilicom), moguće je da je inspiracija za tako nešto došla s te strane.

Na mnogim, pa tako i na ovom omotu albuma na stražnjem dijelu možemo naći smrt iliti Gream Reapera, a jedna od konstanti je i ikonski potpis ilustratora Derek Riggsa, koji se ovog puta nalazi na dva mjesta; na prsima Eddiea i na njegovom vremenskom stroju u pozadini. Jedna od smijernica u kojem pravcu će se kretati omoti albuma Maidena je također i nastavljanje na motive s prethodnih albuma, tako da Eddie opet ima zakovice na glavi ('Piece of Mind'), a i zakovice su kao simbol postavljene na zgradu na

118 Stjepan Juras – Somewhere in Time stražnjoj strani omota, a Eddie ima kibernetičko umjetno snajpersko oko. Sjećate se, kao snajperist je izgubio oko na omotu singla '2 Minutes to Midnight'. Za osobu koja stoji pored 'Pizza Hut' natpisa na prednjoj strani omota mnogi kažu da je to zapravo bivši pjevač Paul Di'Anno. Na stražnoj strani omota Bruce Dickinson u rukama drži mozak, što je još jedna od referenci na 'Piece of Mind' album. Radioaktivni simbol na Eddievom kibernetičkom odijelu ('a nuclear-powered willie biohazard sign on Ed's crotch-plate', kako ga je Derek Nazvao) može se referirati na nuklearno jako napetu godinu 1986 u kojoj se dogodila i černobilska katastrofa, no omot sadrži i nekoliko ponavljajućih simbola poput spojenih slova TK, čije značenje je za sada nepoznato. Još nekoliko znakova u sličnom stilu može se pronaći na ovom čudesnom omotu. Maideni se nisu samo konkretno spominjali filma Blade Runner. Kako je ranije navedeno, imalo je tu i elemenata Star Warsa i Robocopa, no na omotu se sasvim jasno (iako podosta mali) može primjetiti i Batman, kojeg je Derek nekako stisnuo na omot da ne bi imao problema sa copyright stvarima. Inače Batman se našao na omotu tri godine prije nego je prvi film iz serije ugledao svjetlo dana. Iznad njega malo udesno što ne engleskom označava 'ג'ין' stoji još jedan natpis na hebrejskom alkoholno piće gin. (Derek je u svojim intervjuima izjavljivao da označava Whiskey in Yiddish)

'Fireball XL5'. Picture is taken from rocketryforum.com

119 Stjepan Juras – Somewhere in Time

U prvim verzijama omota Derek je, prema njegovim kazivanjima, nacrtao nekoliko veoma poznatih svemirskih brodova iz serije 'Star Trek' poput 'U.S.S. Enterprise', no rekao je kako Maiden management nije htio doći u situaciju da se provlače po sudovima, pa ih je bio prisiljen maknuti. No, je li to doista napravio? Ako pogledate malo bolje 'U.S.S. Enterprise' možete pronaći kao sjenu na stražnjem omotu albuma u pozadini. Također, na stražnjem omotu ponad visokih zgrada u ravnini s Ikarom možete vidjeti i čuveni rocket ship 'Fireball XL5', jedan od prvih popularnih svemirskih brodova iz čuvene, istoimene znanstveno fantastične dječje televizijske serije prikazivane 1962 i 1963, čiji su kreatori bračni par Sylvia i Gerry Anderson, zaslužni i za 'Stingray', 'Thunderbirds' i 'Captain Scarlet', čija vozila kao male sjene također možete vidjeti na stražnjem djelu omota ovog albuma. Čak je i čuveni 'Spectrum Patrol Car' iz Captaina Scarleta, u njegovoj verziji iz budućnosti pokazan u obliku crvenog, lebdećeg vozila na ulici ispred 'Ruskin Arms' bara. 'Supercar' se također nalazi u pozadini pored sitnog natpisa na jednoj od zgrada 'The Mekon lives in L.A.' No tko je Mekon? On je bio smrtni neprijatelj pilota Dan Darea u starim Eagle stripovima. Dan Dare, za one koji ne znaju, je stari znanstveno fantastični strip junak iz 1920-ih, koji je zapravo pilot iz budućnosti. Cijelim ovim nizom vozila iz budućnosti Derek je pokazao kako na omotu Maidena ništa, pa čak ni jedno vozilo budućnosti, ma koliko izgledalo malo i neupadljivo, nije naslikano bez veze i iz glave. Sva ona su svojevrsni tribute na popularnu kulturu i znanstvenu fantastiku, od dječjih emisija, pa sve do kultnih serija poput 'Star Trek'.

Red coloured 'Spectrum Patrol Car' from Captain Scarlet series in future world on Iron Maiden album cover.

120 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Sengai Gibon, The Circle, Triangle, and Square, Edo period, early 19th century, Ink on paper, 28.4 x 48.1 cm, Idemitsu Museum of Arts, Tokyo.

Naposlijetku, važno je i obratiti pažnju na naoko nevažan detalj naslikan jako sitno u pozadini. Na zgradi sa stražnjeg omota na kojemu je svjetleća reklama 'Asimov Foundation, možete vidjeti svjetleći znak koji prikazuje trokut, krug i kvadrat. Što li su time Maideni, ili što je time Derek Riggs htio reći? Naš unutarnji svijet, naš unutarnji svemir, podsjeća na dizajn našeg sunčevog sistema; kako na nebu, tako i na zemlji (as above so below). U Shinto cosmologiji, kvadrat označava boga sunca Amaterasu, krug označava boga mjeseca Tsukuyomi no Mikoto, i trokut boga zvijezda Susanoo-no- Mikoto. Često možete pronaći slike ili ilustracije piramide u Gizi (Egipat) napravljene od kvadrata, a ponad nje Sunce. Prema Zaratustri, čovjek je prikazan kroz tri elementa, jednog ispod drugog; trokut, kvadrat, krug. U hramu Kenninji u Kyotu postoji vrt nazvan 'The Circle, Triangle, Square Garden'. Kažu… ideja koja stoji iza kruga, trokuta i kvadrata je da su sve stvari u svemiru prezentirane u tri forme. Sunce simbolizira produljenu prisutnost (prolonged presence), kao kod egipatskog boga sunca Ra, Dainichi Nyorai (Mahavairocana - The Great Sun Buddha) i Shinto božice Amaterasu

121 Stjepan Juras – Somewhere in Time

(ona koja sja na nebu). Stoga, božanska prisutnost je suština svemira. Riječ 'svemir' tako ima dublje, unutarnje značenje.

Sunce (Amaterasu, kojeg predstavlja kocka), simbolizira unutarnje svjetlo i vlada nad danom, a to je stanje božanske prisutnosti. Kad božanska prisutnost izostaje, vlada noć, a to je stanje sna, u kojem čovjek provede najviše vremena. Mjesec (Tsukuyomi no Mikoto, predstavljen znakom kruga) simolizira sposobnost vladanja ili um Tao-a, koje je Gurdjieff, duhovni učitelj 'Četvrtog puta' iz dvadesetog stoljeća, nazvao upraviteljem (the steward). On nas pokušava odvesti natrag u stanje prisutnosti. Gurdjieff je govorio o stvaranju mjeseca u sebi, što znači stvaranje upravitelja ili i sposobnosti u sebi, koja vas nastavlja podsjećati da ne spavate, već da uvijek budete prisutni. Prvi korak k tome je kreirati stalno težište (a center of gravity).

Osnivač aikida, Morihei Ueshiba koristio je ova tri osnovna geometrjska oblika da pokaže integracju neba (krug), ljudske vrste (trokut) i zemlje (kvadrat). Ekstrapolirani u tri dimenzije ovi oblici postaju kugla, tetrahedron (piramida) i kocka. Iz kršćanske perspektive ovo se može gledati kao priikaz Oca, Sina i Duha Svetog. Slične analogije su viđene u alkemičara i tradicionalnom zapanjačkom misticističkom učenju, pa i u djelu Leonarda Da Vincia ‘Vitruvian Man’ gdje čovjek stoji unutar kvadrata i kruga.

122 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Je li ikad o i jednom omotu albuma napisano čak 20 punih stranica u knjizi? Nije! 'Somewhere in Time' je stoga, kako je već napisano na početku ovog poglavlja, fenomen - pravo remek djelo majstora ilustracije Dereka Riggsa. Trideset godina nakon objave još uvijek se nalazi na svim relevantnijim listama najboljih omota albuma svih vremena. Budućnost kakva je tada prognozirana za 2016, odnosno 2019 godinu ipak se nije ostvarila, no nije ni daleko od toga. Brojne inkarnacije upravo ovog Eddiea, u cyborg verziji pokazale su koliko su ovaj album i vizual zapravo važni za cjelokupnu karijeru Maidena. Čak i da se se to odnosi samo na tekuću 2016, Cyborg Eddiea se može naći na raznim mjestima; od 'Legacy of the Beast igre', preko Onkyo, EdPhones slušalica, do reklame za iste na najnovijem jumbo Ed Force One avionu. Omot 'Somewhere in Time' albuma apsolutno je zadnje djelo takve vrste velikog Dereka Riggsa, koji je i sam izjavio kako se vremenom kod njega počeo osjećati zamor i stagnacija. Zbog toga je idućeg Eddiea na 'Seventh Son of a Seventh Son' albumu polako lišio nogu, da bi se na singlovima s tog istog albuma fokusirao mahom samo na Eddievu glavu, što je na neki način Eddiea vratilo na početke s prvog albuma. Već na idućem albumu 'No Prayer for the Dying' Eddie je bio lišen sve 'ostavštine' koju je naslijedio od prethodnih albuma (spojnica na lubanji, umjetno oko, razni nastavni detaljni na omotu albuma itd.), te se Maiden priča konceptualno vratila na sâm početak. Niti stražnji omoti se više nisu oslikavali i kao na samom početku nudili su samo fotku benda. Upravo iz tog razloga 'Somewhere in Time' (omot albuma, singlovi i popratna vizualizacija), bilo je nešto najljepše što se bendu i fanovima moglo dogoditi. Iron Maiden u svojoj najvećoj grandioznosti. Trideset godina kasnije, u ovoj knjizi otkriveno je bar deset novih detalja na omotu, koji do tada nisu bili dostupni nigdje na internetu, niti je itko o njima igdje pričao. S obzirom na dosadašnji tijek otkrivanja, sasvim je vjerojatno da će se poneki detalj otkriti nekad i negdje (u vremenu). Bilo je sasvim vidjlivo da je 'Somewhere in Time' omot i koncept svoje mjesto u povijesti zauzeo već prvog dana kada se pojavio na tržištu.

Derek Riggs već dugo ne surađuje s Maidenima, konkretno od 1993, uz poneke epizode poput '' singla, dijela 'Brave New World' omota, 'Wickerman' singla, 'These colors don't Run' singla, a njegov najpamtljiviji rad novog doba upravo je bio reinkarnacija cyborg Eddia za potrebe reklamiranja turneje i kompilacijskog albuma 'Somewhere Back in Time'.

123 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Usudio bih se reći da je ta ilustracija bila Derekov 'labuđi pijev' i da je, crtajući cyborg Eddiea, koji puca zapravo i on ispucao sve svoje ilustratorske metke. Derek Riggs je vrhunski ilustrator, koji je radio za mnogo poznatih bendova i klijenata, no njegova trinaestgodišnja Maiden avantura trajno mu je obilježila karijeru, kao što je uloga mr. Spocka obilježila sav filmski opus pokojnog Leonarda Nimoya. Nekako, kao da u priči o 'Somewhere in Time' vidim priču iz novele Edgara Allana Poea 'Ovalni Portret', u kojoj je umjetnik, u zanosu slikajući prekrasnu ljepoticu, iz nje kistom na platno isisao cijeli njen život i napravio je živom na platnu, dok portretirana ljepotica zadnjim potezom kista i dovršetkom slike umire. 'Somewhere in Time' je postalo živo i neponovljivo djelo, a autor je iz sebe gotovo pa isisao sve.

Ono što najviše nedostaje Maiden omotima, osim njegovim spektaklarnih ilustracija je specijalni izravni ili prekriveni humor kojim su one odisale. Imao sam prilike vidjeti mnoge t-shirt i ostale ilustracije ovih godina, koje mogu biti i jako lijepe, no ni jedna nije, ne samo kod mene, nego kod većine fanova privukla onu pažnju koja ih kasnije učini besmrtnima. Želite li pročitati pravi dokument koji na najbolji način zaokružuje njegovu cjelokupnu karijeru, preporučujemo vam da na www.derekriggs.com naručite ovu knjigu:

124 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Somewhere on Tour 86/87 T-shirt backside (one of). Great Derek's scetch of space car from future.

125 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Pišući ovu knjigu naišao sam na zanimljive dvije ilustracije, koje prikazuju borbu Eddiea i Samuraja u Tokiju, pored Tokyo Towera, a zatim Eddie sjeda na svoj 'space bike' na kojem je i obezglavljeni samuraj. Potražio sam pomoć prijatelja i fanova putem interneta, koji su potvrdili da se obije ilustracije nalaze na službenom kalendaru iz 1991, iako su predviđene za 1987, odnosno za reklamiranje japanskog dijela turneje, te za nagradnu igru u službenom fan klubu u kojoj je trebala na praznom mjestu za glavu biti glava pobjednika u nagradnoj igri i nitko nije bio siguran je li se ta igra održala. Odlučio sam se informirati kod onog tko najbilje zna i upitao Dereka Riggsa da mi kaže ponešto o ovim zanimljivim ilustracijama, na što je rado pristao.

126 Stjepan Juras – Somewhere in Time

„Yes, it was my illustration for some promotional thing in Japan during the 'Somewhere on Tour'. it's supposed to be the Tokyo tower, but they wouldn't get me photos of it and it was done in a hurry as well. They ask me for a particular building, they won't give me any photos and they want it in a stupid rush. Great! Other picture with was done for a competition. I was supposed to paint a portrait of the winner onto the headless figure and then the painting was to be given to that person. but Maiden got cheap again and just gave him a photo of the painting with a photo of his head stuck on it. and they kept the original. I kind of feel that is really fucking cheap and petty.“

127 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Derek Riggs se također osvrnuo na mnoge druge moje upite vezane uz teze i teorije postavljene u ovoj knjizi, a vezane uz ilustracije iz ere 'Somewhere in Time albuma, nakon što su te teze bile već napisane i neki odgovori bili su jako zanimljivi. Za Eddiea, koji je nastao po čuvenom stavu starih lutki kauboja nadovezao se na ono već napisano i rekao: „Eddie is a toy cowboy. We used to get bags of little plastic cowboys back in the 1960's and there would always be one guy doing this. I was never sure why he was doing it. juggling I guess.“ Na moj osvrt na to da da su uvrštavanjem logotipa Rolanda na omot singla 'Phantom of the Opera' i 'Run to The Hills' live Maideni već unaprijed potajno najavili korištenje Rolandovih guitar synthova (jer, priznajmo, pomalo je neobično da se baš legitimni logotipi nekog svjetski poznatog brenda stavljaju na omote) Derek je rekao slijedeće: No, it is not an announcement. I play synth for fun. Back then I used Roland equipment. it's about me, nothing to do with Maiden. Although Maiden have used keyboards from about the fourth album, they just lied about it and denied it. Probably you know, the keyboard player for Maiden is Mike Kenny. He is better known as Steve Harris' roadie. When they play live he is backstage playing. But back then, they never acknowledged him in any way.

Kada sam Dereka upitao imaju li ikakva značenja neki ponavljajući znakovi koje na omotu vidimo mimo navedenih hintova (primjerice spojena slova TK i slično) rekao je slijedeće: „None of the letters and little signs actually mean anything. I was trying to paint a city. If you go into a city center and look around you, there are signs and logos everywhere. You see the Sony logo, McDonald's logo and hundreds of others. Some occur many, many times. I was trying to convey that sort of image. I couldn't use real company logos because of copyright, so I was forced to make them all up.“ Nastavno na to moram primjetiti da je čak i na gotovom omotu bilo intervencija. Naime, za sjevernoameričko tržište na Maideni su natpis poznatog brenda 'Pizza Hut' morali izmjeniti u 'Pizza Hot'. No zato, u dva navrata napisan, no jedva vidljiv logo Coca Cole 'Coke' do dan danas uspio je ostati 'prošvercan'. Derek je nastavio s opisom procesa nastajanja omota i dao neke dodatne naputke.

„In order to really understand a picture you maybe have to think in a different way. Right now you are looking at everything after the fact and asking "what does it mean?" What you should be doing is looking at the

128 Stjepan Juras – Somewhere in Time things and asking "what are they doing in the picture, what function do they perform" because it's not a book, it's a picture. All the elements in it are pictorial, except for a small number of text things. The element are all there to perform a VISUAL function first of all. You must remember that I was making all this up as I went along. It wasn't planned beforehand. A picture this complex is not planned in great detail. I make a decent drawing in pencil, then I begin to paint. If there were details in the sketch, most of them would have been forgotten under the paint. Every thing in a painting is a problem. I have to work each problem out separately as I go along. For example, I get to paint a lamppost. how do I paint the lamppost, what does it look like? what is the lighting like and where is the light coming from, where will the shadows fall? What shape will the shadows be? This is repeated for every single thing in the picture. everything in there is a problem to be solved. Most of the things in the picture I had never painted before. so I was learning it all from scratch. The strange thing is that by the time I have finished the painting I had learned enough about it to do a much better one. Paintings are not 'done' they are learned. this is why it took three and a half months to finish.“

Kada sam Dereka pitao da pokuša odgovoriti još nekoliko ranije spomenutih sitnica, primjerice sličnost crvenog auta sa čuvenim 'Spectrumom' odgovorio je: „The Captain Scarlet car… Not, that was an accident. Although I was very fond of that series, so maybe it's subconscious.“ Za mrtvu ruku je potvrdio da je napravljena po uzoru na spomenuti film i nastavio: „The claw hand is a joke. It started in the early horror movies, the victim would always be lying down with one hand up in the air like that, then it went into comics. I used to hang around in the sci-fi and horror fan crowds in the UK, in the 1970's. It became a bit of an "In-joke" for us back then. Za natpis 'AL 17' na Eddievom vozilu je rekao da svako vozilo mora imati neki natpis i da je to, koliko njega pamćenje služi, samo slučajnost, no da je jako zanimljiva, te mi je dao za pravo da se općenito PR službama velikh bendova ne treba previše vjerovati. „I will tell you the truth. You actually can't believe the PR people, mostly they don't actually know (they weren't there) or they just make something up. You would be shocked to know how many of the interviews were just made up by somebody. You want to make a few bucks? Make up an interview with Riggs about Maiden and sell it to a magazine.“

129 Stjepan Juras – Somewhere in Time

NO BRAVE NEW WORLD

Kada je 29.09. izašao album Iron Maidena, svijet metala u samo nekoliko dana razmaka bio je uvelike promijenjen. Metallica je ostala bez Cliff Burtona, a Maideni su izbacili album koji je trajno izmijenio percepciju metal glazbe i njenog daljnjeg ravoja. 'Somewhere in Time' tada je bio, može se reći, najisčekivaniji metal album godine, s naznakom kako je onda i metal i hard rock scena u svijetu doista bila značajan igrač u cjelokupnoj glazbenoj industriji. Bilo je sasvim izvjesno da će Maideni tada izbjeći čuveni 'Monsters of Rock' festival, jer su na onog iz 1986 zakasnili s datumom izdavanja albuma, a u 1987 taj show više i ne bi bio toliko ekskluzivan. Već tad se je moglo naslutiti da se Maideni štede za nešto veće u skoroj budućnosti, a da je 'Somewhere in Time' poput neke vrste opreznog eksperimenta kojim će se ustvrditi u kojem će se Maideni smijeru uputiti dalje.

Iron Maiden PR mašinerija ovaj album je odlično iskoristila, jer su na prethodnim albumima 'preboljeli' sve dječje bolesti i maskota Eddie je napokon postala 'real deal', te je u nekim segmentima čak bila podjednako zaslužna za uspjeh albuma uz, naravno, glazbu. Na službenom internetskom forumu Maidena početkom 2016 se razvila ozbiljna diskusija u kojoj fanovi pokušavaju proniknuti koliko je cjelokupna priča oko maskote benda utjecala na njihovu prodaju albuma i regrutaciju fanova. Eddie, ma u koliko god inkarnacija se materijalizirao, zapravo u mainstream svijetu i nije postigao neki značajniji uspjeh. Uvijek se uglavnom okretao oko metal glazbe i konzumenata iste. No, u 1986, složili se neki ili ne, pomogao je da se fokus nekih razočaranih fanova (kad su čuli prvi single), ne prebaci na nešto drugo. Pjesma 'Wasted Years' meni, kao piscu ove knjige, osobno je jedna od top 5 pjesama Maidena svih vremena, no kao izbor prvog singla zamalo je pa ozbiljno poljuljala temelje svega što su Maideni do tad gradili. U tom trenutku metal glazba nije billa još do kraja razrađena i istražena i pretjerano korištenje, pa čak i bilo kakvo korištenje synthova nekima je bilo ravno izdaji. S druge strane, tih su godina sa synthovima u svojim pjesmama izvođači kao Whitesnake i Bon Jovi uredno punili velike prostore i festivale kao Monsters of Rock u svojstvu Headlinera. To znači da su oni mnogo prije Maidena došli na poziciju na kojoj će oni trijumfirati 1988 i da korištenje klavijatura u

130 Stjepan Juras – Somewhere in Time njihovoj glazbi nije nimalo smetalo jedne te iste fanove. Bon Jovi i dan danas puni stadione, a i Whitesnake se, usprkos godinama Davida Coverdale-a i dalje odlično drže i još su uvijek dobar bzinis i bez Eddiea i bez silne marketinške kampanje kojom su Maideni od 1999 na ovamo podosta angažirani. Možda to daje odgovor na pitanje koliko je Eddie pomogao ili čak odmogao Maidenima da možda budu još veći nego su to danas.

'Monsters of Rock' 1983 and 1987 posters.

Prema mnogim potezima koji se u cijeloj njihovoj karijeri mogu jasno iščitati Iron Maiden zapravo nikad, pa čak ni danas nisu htjeli odstupiti od stajališta da su oni isključivo i jedino metal bend (ne hard rock, ne rock, ne nešto drugo), i upravo ta fanatičnost i upornost da ni jednim potezom ne iskoče iz tih okvira pozicionirala ih je na sam vrh metal scene i kao takvi će ostati zapamćeni dugo godina nakon što prestanu s aktivnostima. S druge strane

131 Stjepan Juras – Somewhere in Time taj stav ih je zaključao unutar metal žanra izvan kojega se za njih dovoljno zna no nikad neće imati medijsku pažnju poput nekih mainstream izvođača. No u vremenu kada na jedan Grammy afterparty security team osim Beyonce i sličnih pop izvođača odbije unutra pustiti sir. Paul McCartney-a, Becka i Dave Grohla (2016), onda nije ni čudno Maideni niti ne žele biti dio tog mainstreama. Upravo s tim stajalištem (i dakako glazbenom ostavštinom) zacementirali su tu poziciju, jer su u više navrata mogli pogaziti sve ono što su radili i govorili godinama, no, makar riskirajući da ne dostignu neke momente u karijeri s kojima se drugi bendovi itekako ponose i hvale Maideni su jasno govorili da su oni metal band i da žele svirati samo pred takvim fanovima. Evo jednog klasičnog primjera iz 2014, koji se razvio kao globalna polemika kada je grupa Metallica potvrđena kao headliner prestižng Glastonbury festivala, a kada su posjetitelji Glastonbury-a počeli pisati peticiju o zabrani nastupanja na istom. U intervju za Metro, osnivač benda i bubnjar Metallice Lars Ulrich nije se libio reći:

“People say it’s controversial because we’re the first metal band to headline Glastonbury, but I’m not even sure we’re ‘metal’. Glastonbury’s one of the biggest rock festivals in the world and we’re one of the biggest rock bands.”

S druge strane, Bruce Dickinson, koji je odmah nakon toga upitan sa strane Daily stara da prokomentira glasine o mogućem nastupu Maidena na istom festivalu u budućnosti, odlučno je zatvorio vrata svim špekulacijama:

“Personally I have no interest in going to Glastonbury. In the days when Glasto was an alternative festival it was quite interesting. Now it’s the most bourgeois thing on the planet. Anywhere Gwyneth Paltrow goes and you can live in an air-conditioned yurt is not for me. We’ll leave the middle classes to do Glastonbury and the rest of the great unwashed will decamp to Knebworth and drink lot of beer and have fun."

Mislim kako je ovo sasvim dovoljan uvod u ono što sam htio predočiti fanovima prije elaboracije 'Somewhere in Time' albuma nakon što je ugledao tržište. Maideni su sami od uvrštavanja klavijatura na album napravili 'big deal', iako to big deal nikad nije trebao ni biti. Imao je i klavijature 1986 godine, pa ga to nije radilo ništa manje 'metal'

132 Stjepan Juras – Somewhere in Time nego što Dio to jeste. Kako je u knjizi već detaljno objašnjen prvi single 'Wasted Years' , fanovi koji su po prvi puta stavili ploču ili kazetu, pa čak i CD (jer je postojalo i CD izdanje još tada) u odgovarajuću aparaturu, ostali su zatečeni onime što su u prvi mah čuli.

'Somewhere in Time' album, front cover.

Iako se početni rif pjesme 'Caught Somewhere in Time' pažljivim slušateljima i poznavateljima glazbe mogao činiti poznat otprije, prvenstveno iz pjesme 'Ebony and Ivory' iz 1982, u izvedbi Paul McCartneya i Stevie Wodera, taj riff je odmah pokazao u kakvoj meri i na kakav način će se na albumu koristiti

133 Stjepan Juras – Somewhere in Time synthovi i što se od albuma u tom smislu može očekivati. Zanimljivo, no u koncertnoj izvedbi te pjesme, taj riff i cijeli pasos pjesme do njenog ubitačnog galop dijela već viđenog u pjesmama kao što je 'Trooper', jedini je dio neke pjesme svih ranijih i kasnijih Maiden koncertnih openera, koji nije bio uživo odsviran, nego je reproduciran s albumske verzije.

Već u prvoj pjesmi neke ili gotovo sve bitne značajke ovog albuma su se pokazale u punom svjetlu. Prva i vodeća je produkcija. Martin Birch, radeći ovaj album i imajući na umu njegovu temu, nadmašio je sam sebe. Usprkos toliko spominjanom i na trenutke do bizarnosti dovedenom faktu da su Maideni koristili synthove, album je u cijelosti mnogo više metal, a mnogo manje pop friendly album, te je usto mnogo progresivniji i kompleksniji nego bilo koji prethodni ili naredni album Maidena. Mnogi raniji singlovi Maidena, povijest je pokazala, bili su prihvaćeniji za radio vrtnju od ovog albuma, kojeg su neki pokušali strpati pod pomodnu inačicu iliti kombinaciju metala i popa. Štoviše, 'Somewehere in Time' poslužio je kao svojevrsna definicija modernog power metala i može ga se slobodno nazvat proto-power metal albumom u svoj svojoj veličanstvenosti. Naslijednik 'Seventh Son of a Seventh Son', s druge strane, koji je delkariran kao konceptualni album i čiji su stihovi mnogo mističniji i neodređeniji, usprkos svemu imao je neku svjetlu notu koja je album vodila u sferu komercijalnosti. 'Somewhere in Time' je bio hladan i mračan, baš poput kišovitog grada iz 'Blade Runner' filma ili po atmosferi sličnog 'Gotham City'. Synthovi na albumu, iako su na neki način davali toplinu, odražavali su biomehatroničku hladnoću albuma, nasuprot kojoj su ostali instrumenti davali organsku inačicu zvuka, te se glazba na neki način personificirala u cyborgu s omota albuma. S obzirom da je produkcija na neponovljiv način spojila s jedne strane svemirsku hladnoću i kristalnu jasnoću svakog pojedinog tona, te s druge strane, kompleksnu slojevitost i pažljivu aranžersku izbalansiranost svake sekunde na albumu, synth background na kraju je ispao jedina stvar koja inače poprilično hladnom albumu daje strune topline, koje se njime vješto provlače od prve do zadnje sekunde albuma. No, cjelokupni protok pjesama na albumu, njihova furioznost, koja slušatelju ne da ni sekunde predaha od početka do kraja, stvorili su osjećaj kao da je album kratak, što su mu neki recezenti, ali i fanovi zamjerili. No, kako je ranije napisano, jako ironična stvar u svemu je ta da je 'Somewhere in Time' najdulji album Maidena do tad, no da je

134 Stjepan Juras – Somewhere in Time napravljen tako da se mora slušati u jednome dahu. Možda o tome niste nikad razmišljali, ali 'Seventh Son of a Seventh Son' album je toliko kraći (iako djeluje duži), da bi, kad bi izbacili pjesmu 'Caught Somewhere in Time' s albuma, tek onda bio bio jednako dug kao 'Somewhre in Time' album.

'Caught Somewhere in Time' je poprilično netipičan album opener za sve albume Maidena dotad izdane i svojom duljinom od oko sedam i pol minuta zadire u trademark duljinu klasičnih Maiden epova. No, kako i ne bi kad samo uvod u pjesmu doseže skoro minutu i pol, a slijedeća minuta i pol se odnosi na gitarske solo dionice. Upravo taj solo u pjesmi koji, ako se ne uzmu u obzir popratne melodijske dionice pjesme, već striktno solo dionice bio je do tad najdulji solo Maidena i vrlo brzo je postao klasik, često nazivan 'the best guitar battle ever'. Kako i ne bi kada je u tom jedno i pol minutnom klasičnom momentu Maidena prikazana sva esencija onog što u gitarističkom smislu Maideni jesu i kako Adrian Smith i Dave Murray, stilom potpuno različiti gitaristi, fukcioniraju kao jedno tijelo. Zaniljivo je primjetiti, no u izboru naj gitarista tih godina, ali i ranije i kasnije, oni nikada nisu bili u izboru kao pojedinci, već kao duo, a i u nekoliko tadašnjih rock charity projekata poput Diovog 'Stars', oni sudjeluju kao gitaristički par.

Nikad prije ni kasnije Maideni nisu zvučali tako moćno, brutalno heavy i progresivno s naznakom da su u sviračkom dijelu u tome trenutku dostigli svoj maksimum. Gitaristi su ovim albumom dotaknuli nove sfere melodičnosti, toliko da su u nekoliko momenata kao upravo na 'Caught Somewhere in Time' ili 'recimo 'The Loneliness of the Long Distance Runner' nasnimili i treću gitarsku melodijsku liniju i kao da su time predvidjeli da će se nešto takvo doista dogoditi u budućnosti, kada su krajem devedesetih postali šesteročlani bend. Jako dobro se sjećam tih godina kada sam u sebi slavodobitno pomislio kako je napokon došlo vrijeme da se Maideni oduže albumu 'Somewhere in Time' i da ga napokon odsviraju uživo kako spada, kad već imaju tri gitare, no to se već sedamnaest godina nakon toga na žalost nije dogodilo. Zadnju nadu nekako polažem u kraj 2016 i tridesetu obljetnicu ovog maestralnog albuma. Nikako se ne može reći da Maideni nisu bili ekstremno melodični na svakom svojem albumu, no ovom albumu melodičnost i prekrasne melodije bili su imperativ. Pored svih rifova, koji su sačinjavali tijelo pjesme, uvijek je fluidno proticala neka melodija, a većina

135 Stjepan Juras – Somewhere in Time pjesama je te melodijske djelove imala umjesto klasičnih riff djelova na mnogo mjesta na albumu. Najbolji primjer za može biti recimo 'The Loneliness of the Long Distance Runner'. Mnogi će se složiti da su osim najupečatljivijih melodijskih linja refrena, na ovom albumu odsvirana najbolja gitarska sola Maidena ikad, a u više navrata sam imao priliku pročitati izjave u stilu da bi se i Satriani i Vai mgoli skriti slušajući maestralnost odsviranih dionica pjesme 'Alexander The Great', koje u sebi imaju toliko duše i osjećaja da ih ni Clapton i Back ne bi skupa uspjeli nadomjestiti. Maiden fanovi često puta u svojim tumačenjima Maidena znaju pretjerati, no zapravo i nisu baš daleko od svojih tvrdnji.

Adrian Smith in Croatia, Split 2008. Coutesy of Irena Jurjević

Svaki put kad iznova preslušavam ovaj album uviđam kako je ovo možda jedini album Maidena na kojem mogu bez posebnih i skupih slušalica čak i preko najobičnijih laptop zvučnika čuti svaki pojedinačni instrument iliti svaki nasnimljeni kanal pojedinačno, usprkos složenosti snimke i mnogim 'multilayer' produkcijskim rješenjima. Upravo ta složenost, a istovremeno i ogoljenost zvuka omogućila nam je da sve pozadinske gitarske dionice

136 Stjepan Juras – Somewhere in Time

čujemo kao da se događaju ravno ispred nas, a jednako tako bas dionice su po prvi puta iskakale u svoj svojoj ljepoti, gotovo pa u svojstvu lead gitara. Pravi primjer suradnje bas gitare s gitarama je pjesma 'Stranger in a Strange Land', pogotovo dio koji započinje na 3.19. Usudio bih se reći da se nikad ranije i nikad kasnije Steve Harris nije na taj način poigravao s bas dionicama i svirao tako atipično za većinu basista, pogotovo u heavy metal glazbi. Steve se nije ni libio koristiti, jednako kao i Adrian Smith, Bas Synthove koji su pjesmama dali posebnu mekoću i fluidnost, no s druge strane, njegovo klasično sviranje prstima na ovom albumu je produkcijskim rješenjima svakom tonu davalo zvonkost i volumen. Poslušate li pjesmu 'Sea of Maness', posebno od 2.27, pa sve do 3.45 uvidjet ćete kako je sviranje bas gitare podignuto na razinu nadrealnosti, a najbolje ga opisuje jedan YouTube komentar: „I think those bass lines on chorus are gift of nature to human ears and emotions.“ Čak netipično za Steve Harrisa, ali u nekim momentima zvuk njegovog basa uklopio se u cjelinu pjesama i nije bio toliko dominantan.

U glazbenom smislu svi refreni na svim pjesmama s ovog albuma spadaju u najnezabravnije i najzahtjevnije. Bruce na ovim albumu sigurno nije dohvatio svoje navišlje note, no live izvedba istog pokazala je koliko su pjesme na albumu zahtjevne i teško izvodive. Naslovna pjesma, ujedno i albumski opener nekako se nametnula kao pjesma sa izrazito zaraznim refrenom, kojeg ćete pjevati bez prestanka, no za takvo pjevanje potrebna je velika količina zraka i gotovo da ne postoji bootleg snimka i jednog koncerta s turneje na kojem Bruce ovaj refren pjeva ispravno. Ako je u pre-Maiden eri Bruce tek brusio svoj vokal, na 'The Number of the Beast' albumu producent Martin Birch je htio prikazati njegovu tada još divlju i sirovu snagu. Već na 'Piece of Mind' Bruceova epska izražajnost počela se iskazivati u pjesmama kao 'Revelations' i 'Still Life', no imperativ je još uvijek bio na pokazivanju moći i superiornosti nad ostalima, pa je Bruce na pjesmi 'Flight of Icarus' dosegnuo svoju najvišlju otpjevanu notu u karijeri. Na albumu 'Powerslave' sve veća zrelost počela se očitavati, a s njom je dolazilo i nakupljeno iskustvo. Epska pjesma 'Rime of the Ancient Mariner' istaknula je njegovu 'storyteller' kvalitetu po kojoj je Bruce kasnije postao toliko poznat. Kako je album 'Somewhere in Tme' izdan dvije godine nakon zadnjeg albuma, to je prividno Bruceu dalo vremena da se odmori, no prije toga gotovo godinu dana davao je svoj maksimum u live izvedbama skoro pa svaki dan za redom.

137 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Uz izostanak velike samokontrole takav tempo bi vrlo lako mogao rezultirati trajnim gubitkom glasa, no Bruce očigledno na to nije ni pomišljao. Štoviše, cijeli 'Somewhere in Time' otpjevao je izrazito melodično i u više slučajeva iz dijafragme, počesto se opasno približavajući klasičnom opernom izričaju s mnogo vibrata pri dugim i ravnim vokalnim dionicama. Te izvedbe su, kako je kasnije izjavila čuvena operna dive Montserrat Caballe bile presudne da izabere Bruce Dickinsona za buduću glazbenu suradnju. Iako na albumu nije sudjelovao ni glazbom, ni tekstovima Bruce to nije pokazivao tihim bojkotom na niti jedan način; štoviše ispada da se u ovom slučaju posebno potrudio.

Nicko McBrain nije slučajno stavljen za kraj prikaza sviračkog vrhunca svih članova Maidena na ovom albumu. Nicko je na albumu ostavio bubnjarsku dušu. Njegove izvedbe su bile toliko nevjerojatne da se u to vrijeme vodila polemika može li jedan bubnjar doista sve to odsvirati bez dvostruke bas pedale. Pritom je ponajviše spominjana pjesma 'The Loneliness of the Long Distance Runner' u kojoj Nicko doslovno svojim bubnjanjem oponaša brze korake zahuktalog trkača. No, nisu samo brutalnost, točnost i brzina obilježile bubnjanje na 'Somewhere in Time'; aranžerske finese i odstupanja od klasičnog ritma album jasno odvajaju od sve druge diskografije Maidena.

Nicko McBrain with members of Croatian FC. London, Earls Court 2007.

138 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Ako se uzme u obzir autorski učinak, ovaj album se može slobodno podijeliti u dva tabora. Steve Harris (4 pjesme + jedna u suradnji sa Murrayem) i Adrian Smith (tri pjesme, od kojih su dva singla). Ono što se u njihovim pjesmama očituje je sasvim različit pogled na iste i sasvim drugačije težnje. Kod Harrisa se mogla primjetiti opterećenost uspjehom koji su Maideni požnjali i željom da u autorskom smislu nadiđe sam sebe. Mnogi njegovi autorski uratci na ovom albumu nisu više bili stvar momenta ili trenutne inspiracije, nego produkt uvježbavanja i sklapanja raznih dijelova kako bi se napravile tzv. 'Frankenstein' pjesme. Za 'Alexander The Great' naprimjer je izjavljivao kako ju je radio tjednima i kako je pažljivo sklapao detalje, te je čak pretenciozno najavljivao kako će to biti najkompletnija pjesma koju je ikad napravio, pritom imajući na umu 'Rime of the Ancient Mariner'. I doista, 'Alexander The Great' nije bio rađen po shemi 'To Tame / Rime', nego je donio nešto sasvim novo, iako je lagani uvod u pjesmu dodan tek naknadno. Opterećenost time hoće li nadmašiti prethodni album i hoće li uopće deset godina nakon osnutka Maideni i dalje biti relevantan bend omela mu je i na neki način blokirala nagon za pisanjem. Manjak inspiracije mogao se ogledati u dugim i repetativnim refrenima koji su uglavnom bili sastavljeni od imena pjesme i ponekog dodatka da se zaokruži cjelina. Evo primjera:

Cught somewhere in time Cught somewhere in time Cught somewhere in time Oh, oh, oh

ili

Heaven can wait Heaven can wait Heaven can wait Heaven can wait for another day

Ili Run on and on Run on and on The Loneliness of the long distance runner

139 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Ili

Feel like I've been here before Feel like I've been here before Feel like I've been here before Feel like I've been here before

Ni refren pjesme 'Alexander The Great' nije bio pretjerano inovativan, iako je bilo mačice kompleksniji, no više je ličio na quote iz enciklopedije, nego na neku liricističku bravurozu. Shodan sam vjerovati da je u tome trenutku Stevea možda mučila razorna dilema, je li s 'Powerslave' dosegao svoj stvaralački limit ili glazbenom svijetu ima još štošta dati.

S druge strane Adrian Smith je dostizao zlatne godine (sjećate se, pjesma 'Wasted Years' se prvotno zvala 'Golden Years'). Adrian je tijekom cijele karijere s Maidenima pokazivao neku vrstu anksioznosti i povučenosti, koja je kulminirala i to ekstremno tijekom 'Seventh Son' turneje, što je na kraju rezultiralo njegovim odlaskom iz benda. Možda je od samog početka Adrian sanjao i maštao nešto drugo, možda se vidio primarno kao pjevač, a ne gitarist, pa ga je zeznula vlastita gitaristička karizma koju je stekao i nakon koje više nije mogao natrag. Upravo mu je možda album 'Somewhere in Time' vratio tračak nade u to, a pjesma 'Reach Out' možda je ispunila neke njegove davnašne težnje. Jasno se vidjelo da je Adrian u ovom razdoblju bio jako sretan. Adrian je svakako autorski procvjetao na ovom albumu i sama činjenica da se na neki način distancirao od ranijeg suradnika na pjesmama Brucea i gotovo pa u tajnosti sam napisao nove pjesme, pokazivala je kolika je navala kreativnosti buknula u njemu kada se riješio nekih okova koji su ga stiskali i koji su ga radili zarobljenikom u bendu s kojim je upravo proživljavao najbolje dane. Tekstovi njegovih pjesama na albumu, u ovom slučaju refreni, drastično su se razlikovali od Harrisovih i samo su oni pokazivali da Adrian nema problema s inspiracijom, naprotiv, ona je bujala.

Stranger in a strange land Land of ice and snow Trapped inside this prison Lost and far from home

140 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Ili

Like the eagle and the dove Fly so high on wings above When all you see can only bring you sadness Like a river we will flow On towards the sea we go When all you do can only bring you sadness Out on the sea of madness

Ili

So understand Don't waste your time always searching for those wasted years, Face up, make your stand, And realize you're living in the golden years

Razlika u refrenima pjesama dvaju snogwriterskih tabora više je nego očita i, među ostalim, to je razlog zbog čega mnogi ovaj album zovu albumom Adriana Smitha, iako je Steve Harris na njemu sudjelovao s punih 30 minuta, plus 4.55. u suradnji s Murrayem, dok je Smith nadodao svojih 16 i pol minuta. O pjesmi 'Wasted Years' i o njenom značenju među Maiden fanovima, a i među kritičarima nikada nije bilo nekih bitnijih podjela. Svi su se složili kako (u kratkim crtama rečeno) ta pjesma opisuje život na turneji, nostalgiju za domom i put rock zvijezdi koji nije posut ružama, već naprotiv trnjem, no da na kraju ipak nosi pozitivnu pouku i poruku da se za prošlošću ne treba osvrtati, već napraviti sve da budućnost bude još svjetlija. Osim na Smithov život, te su se riječi itekako reflektirale i na sam bend. S druge strane mnoga koplja su se lomila oko drugog singla Maidena 'Stranger in a Strange Land' i poruke koju ona nosi. Već u početku svi su odbacili moguću poveznicu s čuvenom SF novelom Roberta A. Heinleina identičnog imena, radije ju povezavši s navodnim arktičkim istinitim događajima koji su navodno zaokupili pažnju Adriana Smitha, nakon što je u novinama pročitao da je jedna ekspedicija na sjeverni pol našla u ledu perfektno sačuvano tijelo mornara na kojeg se u ranijom ekspediciji urušila ledena santa. Priče među fanovima, koje su bile potkrijepljene izjavom Nicka McBraina u čuvenoj seriji

141 Stjepan Juras – Somewhere in Time priča 'Listen With Nicko' (u ovom slučaju br VIII), išle su toliko daleko da su govorile kako je član ekspedicije koja je pronašla tijelo postao najveći Maiden fan i kako je sve detalje ispričao Smithu, nakon čega je on napisao pjesmu. I sam Nicko je nakon te izjave rekao „dunno' nagovještavajući da se šalio. Sve te stvari koje većina, ako ne i skoro svi fanovi Maidena i dan danas drže zdravo za gotovo zapravo su jedna velika maštarija, da ne kažem laž.

'Stranger in a Strange land' – Popular Heinlein's novel.

142 Stjepan Juras – Somewhere in Time

A ako bi se ofrlje proučavali stihovi, onda bi priča donekle 'držala vodu', jer snijeg i led se doista u pjesmi spominju, kao i netaknuto tijelo sačuvano godinama (iako se nigdje ne spominje da je tijelo nađeno u ledu).

Stranger in a strange land Land of ice and snow Trapped inside this prison Lost and far from home

One hundred years have gone and men again they came that way To find the answer to the mystery They found his body lying where it fell all that day Preserved in time for all to see

Kad sam jedne noći intezivno razmišljao o ovoj pjesmi i uspoređivao je s radnjom filma 'Iceman' (vidi sliku omota dolje) cijelo vrijeme sam osijećao da nešto radim krivo, mada je sve upućivalo na to da sam na pravom tragu. Film je snimljen 1984 i radnja filma se poprilično podudarala sa radnjom pjesme.

143 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Međutim, meni je u glavi zvonilo zvono za uzbunu. Zbog čega Adrian Smith nije nikad decidirano rekao o čemu govori ova pjesma, iako je upita bilo? Zbog čega ju je nazvao po gore spomenutoj knjizi, kasnije i filmu? Zbog čega, ako već govori o arktičkoj izgubljenoj ekspediciji, pronađenoj okovanom u ledu, cover singla nije onakav kakav bi po svoj prilici trebao biti; prepun leda i snijega? Zbog čega nas je Adrian ostavio da budemo sve ove godine u drugačijem uvjerenju? Odjednom, niotkuda odgovor mi se stvorio pred očima kao da je tu oduvijek i bio.

'Stranger in a Strange Land' - single cover.

144 Stjepan Juras – Somewhere in Time

No vratimo se korak unatrag. ‘Stranger In a Strange Land’ je izabran za drugi single sa ‘Somewhere In Time’ albuma. Zanimljivo, no kada je single izašao, Maideni su već dobrano bili na turneji, a započeli su je čak nekoliko dana prije izlaska albuma, tako da zapravo (jer tada nije bilo Interneta) nisu ni mogli vidjeti pravo stanje stvari na terenu. Oni su svirali pjesme koje su ranije odabrali iz kojekakvih razloga, no nisu mogli znati koje su pjesme favorit publike nakon što su kupili album. Ista je stvar bila i sa drugim singlom. Izbačen je dok su bili na turneji i osim šturih izvještaja, pravu njegovu prođu nisu mogli osjetiti. Single je izašao oko mjesec i pol nakon izlaska albuma i izazvao popriličnu pažnju fanova, ponajviše radi jednog od najljepših omota svih dotadašnjih, ali i dosadašnjih Maiden singlova.

Derek Riggs se prisjetio kako su Maideni htjeli Eddiea u baru nalik na one iz Star Warsa, punom tzv. space scum-ova i villainy, no on je naslikao Eddiea kao Clint Eastwooda iz filma ‘Man With No Name’ pomalo nalik i Harrisonu Fordu iliti Deckardu iz 'Blade Runnera'. Eddie ulazi u bar, ljudi sa strane zure, Eddie ih ignorira, dok dvoje ljudi naoko mirno igraju karte. Jedan od igrača pravi se da želi uzeti kartu, no zapravo želi uzeti pištolj. Derek je to pojasnio ovim riječima: „This is the bit where Clint Eastwood shoots them all, and doesn't incur any bullet holes himself, somehow. You know, he's the stranger with no name, the stranger in a strange land. It's even got Clint Eastwood's physique, if you look at it, plus the little cigarette thing and everything. ‘Fist Full Of Dollars’ might be the actual movie, and I mixed the two up and made them work together." To je bila Derekova vizija imena pjesme, koja se donekle nadovezivala i na film s istim nazivom. Single je u tisku pred izlazak čak reklamiran s čuvenim filmskim citatom 'Make my Day'.

U knjizi i filmu 'Stranger In a Strange Land' glavni junak preziva se 'Smith' i iako ovaj kompleksni SF, za kojeg je autoru Robertu A. Heinleinu trebalo čak dvanaest godina da ga dovrši, govori o ljudskom biću odraslom među Marsovcima (moderna inkarnacija čovjeka kojeg su odgojili vukovi), zanimljiv je lightmotiv priče i svih tadašnjih pjesama napisanih s njegove strane, a odnosi se na otuđenost i neprilagođenost. Kada sam kontaktirao velikog Maiden fana i prijatelja iz Brazila (Ricardo Lira) i rekao mu kako sam na tragu da promijenim dosadašnju percepciju fanova o temi pjesme 'Stranger In a Strange Land', on mi je rekao da mu je pokušam objasniti u svega par riječi.

145 Stjepan Juras – Somewhere in Time

To je bilo vrlo jednostavno, jer sam mu odgovorio kako je ovdje riječ o nastavku ili drugačijoj interpretaciji svega već rečenog u 'Wasted Years'. Dok je u toj pjesmi Adrian muku mučio s duhovima prošlosti i preispitivao svoj život i životne odluke, dajući u refrenu sam sebi podstrjeh i hrabrost za neke nove korake, u ovoj pjesmi je pjevao o osjećaju kojeg mi je kasnije Ricardo Lira na najbolji mogući način objasnio ovim riječima: „Some reflection about Adrian's time in the band. Or, should it be titled: "What I'm doing here"?“

Usporedimo malo tekstove dva sningla Maidena, kako bismo pobliže mogli razlučiti koliko su zapravo različiti ili slični:

From the coast of gold, across the seven seas I'm travellin' on, far and wide *** Was many years ago that I left home and came this way I was a young man, full of hope and dreams

Ili

But now it seems, I'm just a stranger to myself And all the things I sometimes do, it isn't me but someone else *** But now it seems to me that all is lost and nothing gained Sometimes things ain't what they seem

Već na početku vidi se kako Smith priča u prvom licu jednine i kako opisuje odlazak od kuće iliti doma u ranim godinama, dok je još praktički bio dječak, što se točno tako i dogodilo s Maidenima. Tada je imao širom otvorene oči , velike snove i očekivanja. No, onda u obije pjesme od jednom ubacuje pojam 'but now it seems' i nastavlja u jednoj pjesmi govoriti da je poradi okolnosti koje nije očekivao sam sebi postao stranac i da u svojim potezima više ne vidi sebe, nego nekog drugog, dok u drugoj pjesmi to konkretizira riječima da je sve o čemu je maštao izgubljeno usput i da se nije ništa dogodilo. Pri kraju strofe prve pjesme kaže 'Things I sometimes do it isn't me', dok u

146 Stjepan Juras – Somewhere in Time drugoj pjesmi gotovo kaže 'Something things ain't what they seem'. Možete li previdjeti ove nevjerojatne sličnosti? Smith 'Strangera' nastavlja mračnijim viđenjem budućnosti nego na 'Wasted Years' i kaže 'No Brave New World', što je u njegovom slučaju ispalo ironično ako uzmemo u obzir da se iz umjetničkog ponora u Maidene vratio s Dickinsonom upravo kako bi snimili veliki povratnički album 'Brave New World'. U 'Wasted Years' on nastavlja:

I close my eyes, and think of home Another city goes by in the night *** Night and day I scan horizon, sea and sky My spirit wanders endlessly Until the day will dawn and friends from home discover why

Ili

Ain't it funny how it is, you never miss it 'til it's gone away And my heart is lying there and will be 'til my dying day *** Hear me calling, rescue me Set me free, set me free Lost in this place, and leave no trace

U prvim stihovima i jedne i druge se jasno očituje Smithovo putovanje, što fizičko, što duhovno, te se sve pretvara u refleksije na dom, prijatelje i na mjesta gdje njegovo srce leži. Adrian u pjesmi nijemo priziva prijatelje i ljude iz mladosti da ga čuju i izbave, te oslobode izgubljenog u vremenu i prostoru, ostavljenog bez traga na vjetrometini, a tako je on vidio tadašnji život u bendu. I dok u 'Wasted Years' u refrenu poručuje da nije pametno gubiti vrijeme osvrćući se na prošlost kakva god da bila, preispitujući kakva je mogla biti, već da se treba ustati i suočiti s budućnošću i napraviti je svojim novim zlatnim godinama, u 'Stranger In a Strange Land' poprilično je pesimističan i slikovito opisuje svoje viđenje trenutne pozicije u Maidenima:

147 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Stranger in a strange land Land of ice and snow Trapped inside this prison Lost and far from home

Vjerojatno sad postaje mnogo jasnije zbog čega Adrian nije nikad govorio u intervjuima o čemu pjesma govori. No to se pokazalo vrlo jasnim dvije godine kasnije kada je napustio Maidene, a moglo je biti već polako vidljivo na ranije spomenutom njemačkom lip-sinc showu, gdje su oko njegove pjesme 'Wasted Years' svi zbivali šale, dok ju je on do kraja odsvirao. Je li već tada bio 'stranger in a strange land'? Mislim svakako da je bio.

Too much time on my hands, I got you on my mind Can't ease this pain, so easily When you can't find the words to say It's hard to make it through another day And it makes me wanna cry And throw my hands up to the sky

U ovoj strofi Adrian već govori o određenom protoku vremena i sve većoj poteškoći da u takvom životu nađe i jedan način da si olakša patnje i bol, dok u 'Stranger In a Strange Land' na simbolički način priča o tijelu pronađenom stotinama godina kasnije sa strane ljudi koji su na isti način htjeli napraviti 'grešku iznova. Ovoga puta Adrian se prebacuje u treće lice jednine.

One hundred years have gone and men again they came that way To find the answer to the mystery They found his body lying where it fell all that day Preserved in time for all to see No brave new world, no brave new world Lost in this place, and leave no trace

Na kraju slijedi svojevrsni zaključak koji je zapravo 'bridge' u refrenu ove pjesme, a koji se samo nadovezuje na sve ranije napisano.

148 Stjepan Juras – Somewhere in Time

What became of the man that started All are gone and their souls departed Left me here in this place So all alone

Vješto i u tragovima korišteni motivi iz ranije spomenute knjige i filma 'Iceman', ubačeni u Adrianovu percepciju, te upareni s 'Wasted Years' sada daju potpuno novu sliku na ovaj jako specifičan single Maidena,koji se na neki način može usporediti s pjesmom 'I Want Out' grupe Helloween iz 1988.

Zanimljivo je pripomenuti da se na stražnjem omotu singla, kako bi se opisala radnja nalazi slijedeći natpis: The android with no name walked into the crowded spaceport bar. Eight-foot tall, with death in his cold android eyes, he strode across the room. Small green aliens scuttled out of his path. Fearsome Martian warriors would not meet his gaze and the air froze when he croaked in his dark gravelly voice, "A pint of bitter please, mate."

'Sea of Madness' treća Smithova pjesma je neka vrsta metaforičke pjesme pune pesimističnim tonom obojanih stihova koji se općenito osvrću na ljudsku vrstu, no vjerojatnije je da su precizirani na život u velikim gradovima. Na stranici Iron Maiden Commentary opis radnje ove pjesme ide u slijedećem smijeru: 'This song has always reminded me of Hieronymus Bosch's painting called The Ship Of Fools, which is also an allegory of Mankind's often appalling condition. This seems to indicate that, already in the late 15th Century, when the painting was made, artists were representing our civilisation as a ship with a crew of fools set adrift on a sea of madness.' Bruce Dickinson, kad je u jednom intervjuu prije izlaska albuma najavljivao pjesme rekao je slijedeće: „There's another one about violence in the large cities, and the fear it generates.“ U svim revjuima pjesme, bilo novinara ili fanova, svi se slažu da je da je ovo naj heavy pjesma na albumu s naj heavy opening riffom. Ovoj pjesmi su neki znali zamjerati na stihovima tvrdeći kako je rima 'Madness - Sadness' veoma cheesy, no kada se služiš riječju Madness za neko smislenije rimovanje i nemaš nekog izbora. Pravi primjer je istoimena pjesma skupine Crosby, Sills, Nash and Youg koji su na samom početku pjesme također koristili slične motive, a tko zna, možda su i poslužili kao inspiracija Adrianu Smithu.

149 Stjepan Juras – Somewhere in Time

How can I bring you to this sea of madness? I love you so much it's gonna bring me sadness

Zamijeranja ovoj pjesmi s liričke strane idu i na ponavljanje istih stihova nakon refrena, što su u svojoj karijeri Maideni radili doista rijetko, te nekih cheesy rješenja za rimovanja stihova poput:

Out in the street somebody's crying Maybe tonight somebody's crying

Međutim, usprkos svemu Adrian je isporučio zanimljive stihove koji tjeraju na razmišljanje, pune metafora. U pjesmi je jasno i pomalo brutalno opisana boljka modernog čovjeka gdje s jedne strane, uza sve blagodati tehnike i napretka još uvijek ima ljudi koji pate bilo da je to depresija, bilo da su beskućnici (the fires burn me podijeća ovdje na vatre za grijanje u željeznim bačvama) ili bilo koji drugi oblik ljudske patnje i otuđenosti, pogotovo u velikim i blještavim gradovima sa svjetlim prozorima koju kriju toplinu i sigurnost. To me pomalo posijeća na bajku djevojčice sa šibicama. U ovim stihovima je servirana i jako snažna moralna poruka ili dvojba nad kojom bi se svatko trebao dobrazno zapitati…. Stihovi:

Maybe tonight somebody's crying Reached the point of no return

Sugeriraju da u svakom trenutku na svijetu postoji netko tko više ovakav život ne može podnijeti i poseže za najdrastičnijim rješenjima. Na žalost (a o tome sam pisao u knjizi 'No Matter How Far'), imao sam priliku svjedočiti smrti mlade djevojke koja je skočila s nebodera i koja je upravo ove stihove ostavila kao oproštajnu poruku. Moramo biti svjesni da sve oko nas nije bajno i da se oko nas događa horor kojeg često ignoriramo. Koliko puta ste na ulici zatekli osobu na rubu egzistencije koja vas moli za koru kruha ili koja se usred zime smrzava sjedeći u kartonima pred toplom trgovinom, udišući mirise obližnjih, a toj osobi dalekih pekarnica ili trgovina s hranom? Što ste napravili iliti što smo napravili? U najboljem slučaju bi pomislili 'jadan čovjek' i okrenuli mu leđa. Ponekad ga nismo niti primjetili i prošli smo kraj njega/nje, kao da ne postoji. U rijetkim slučajevima smo ostavili koji novčić i

150 Stjepan Juras – Somewhere in Time upitali treba li mu/joj pomoć. Da… to smo svi mi, ne pokušavajmo uljepšati priče sami sebi u glavi, kakvo bi olakšali svoju savjest. To o čemu pričam na najljepši je način sažeto u slijedećim Adrianovim stihovima:

Oh - my eyes they see but I can't believe Oh - my heart is heavy as I turn my back and leave

U slijedećim stihovima Adrian se nadovezuje na sve netom napisano i sve to vizualizira s gledišta osobe koja je 'situirana' i koja lažno moralizira okrećući leđa tuđim problemima. Slikovito je opisano kako vani u tami s vatrom koja služi za grijanje izgaraju snovi o lijepom životu, no usprkos tome stihovi sugeriraju da i kad ti je nagore i kad padaš moraš vjerovati da ćeš jednom pronaći onakav svijet kakvog si nekoć vidio ili u kakvog si nekoć vjerovao.

Somewhere I hear a voice that's calling Out in the dark there burns a dream You got to hope when you are falling To find the world that you have seen

Snažan i dug refren u kojem Bruce briljira i koji se pamti po izuzetnim harmama donosi novu simboliku. Iako je riječ 'dove' mogla poslužiti kao rima da se stih završi s 'above', to se može sagledati i s drugog aspekta. Obije životinje lete, no orao simbolizira slobodu, neovisnost, snagu, odlučnost, no golub, iako bijeli golub simbolizira mir, te se čak Bog, prema Bibliji, ukazao u obličju boga, ovdje može simbolizirati samo nemoć, ovisnost pa čak i štetočinu. U svakom slučaju poruka u refrenu je direktna i poziva svakog da se beskrajni problemi i tuga koji te okružuju jednostavno moraju nadletjeti…

Like the eagle and the dove Fly so high on wings above When all you see can only bring you sadness

Like a river we will flow On towards the sea we go When all you do can only bring you sadness Out on the sea of madness

151 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Snažnim stihovima i slikovitim opisom rijeke koja nas nemilosrdno nosi ka 'moru ludila' također je opisana naša 'nemoć' da u ovom ludilu suvremenog života nešto konretno promijenimo kako bi poboljšali svijet i na neki način tu Adrian pokušava opravdavati ono ranije spomenuto okretanje leđa, sugerirajući kako je, ma što god radili tuga u životu zagarantirana, a ako ste mislili da je samo 'rijeka' koja vas nosi zamišljena granica ili stadij u kojem vam se u životu događaju loše stvari, konačni rezultat nije baš obećavajući, jer ćete doći do mora koje neće biti spas, već konačno more ludila. Smith to more dodatno opisije jako pesimistično riječima:

It's madness The sun don't shine On the sea of madness There ain't no wind to fill your sails Madness when all you see can only bring you sadness On towards the sea we go...

U ovom moru u kojeg konačno dođemo, prema Adrianovim riječima nema sunca da nas ugrije i nema vjetra da pokrene naša jedra i odvede nas negdje dalje na neka mjesta o kojima smo sanjali. Konačni kraj opisuje tim pesimističnim riječima i zadnjim stihom još dodatno naglašava, kako ne bismo zaboravili, da svi mi skupa upravo idemo prema tom moru. S obzirom da je zaključak takav, onda je jako zanimljivo uvidjeti da, iako Adrian prejudicira što će nam se dogoditi, svejedno ranije u pjesmi sugerira da moramo onda kad padamo imati nadu, jer nas jedina ona održava na životu. Je li na neki način tu pokušao simbolički govoriti o vjeri u Boga kao nečem što u konačnici nema rezultata, ali ljude koji vjeruju čini sretnijim, teško je reći i špekulirati, no dobro je pripomenuti?

Nije nimalo važno zapaziti da 'Sea of Madness' može itekako imati i poveznicu sa mnogim drugim stvarima koje fanovima i recezentima možda nisu padale na pamet. Sjećate se pjesme 'Sheriff of Huddersfield' kao B side prvog singla Maidena? Kako sam ranije napisao ta je pjesma prepijev Adrianovog ranijeg benda Urchin, odnosno njihove pjesme 'Life in the City' koja ima poprilično iliti zastrašujuće slične stihove. Ako se povežu sa 'Sea of Madness' lako se može uvidjeti da su slične kao što su, kada se tako

152 Stjepan Juras – Somewhere in Time usporede, slične i 'Wated Years' i 'stranger I a Strange Land'. No, to nije ni čudno, jer takva sičnost je neka vrsta autorskog pečata kod većine autora pjesama, neovisno o žanru i tematici. Jednostavno, svaki pojedini autor ima svoj specifičan stil. Već na samom početku ove pjesme vidi se negativan stav prema životu u velikim gradovima (u ovoj pjesmi konkretno Londonu).

Well, Life in the city aint very pretty It's driving me out of my mind People are rushing, pushing and shoving And no I aint one of their kind

U refrenu ove pjesme može se jako osjetiti povezanost sa ‘Sea of Madness’ u stihovima gdje govori kako autora život u gradu čini ludim i tužnim (mad- ness i sad-ness). Nije li vam ovo odnekud poznato? I na kraju izražava želju da pobjegne što dalje od svega toga ludila.

Life in the city is driving me mad Life in the city is making me sad Life in the city day after day Life in the city oh take me away

Adrian je, a to je već ranije u ovoj knjizi napisano oduvijek bio netipična i povučena rock zvijezda i uopće ne čudi da je pisao ovakve tekstove u kojima mu smeta i buka i droga i poročni noćni život. Kako je 'Sea of Madness' pjesma nastala gotovo desetak godina kasnije u njoj se osjeti songwriterska zrelost i Adrian ju je znalački odveo na novi level

Chock full of muggers, unscrupulous druggers Daren't walk the streets on your own Because they are flashy and everyone's joking Oh what a monster we have grown

Should take a holiday just for a week The Countries too quiet for me Something is wrong, but when all said and done This is no place that I wanna be

153 Stjepan Juras – Somewhere in Time

I na kraju, stihovi 'Life in the city without any view’ sasvim su jasna preteča onome što je slijedilo 1986 pod nazivom ‘Sea of Madness’.

'The Loneliness of the Long Distance Runner' – book cover. Published by Harper Perennial. Cortesy by Harper Perennial.

Što je sa Steveovom stranom albuma? Kako sam već napisao, Steve je bio pod velikim pritiskom gdje i kako dalje nakon svojih velikih uspješnica,

154 Stjepan Juras – Somewhere in Time pogotovo na albumu 'Powerslave' i muku je mučio kako se naknadno dokazati. Kada su ga prije izlaska albuma putali o napisanim pjesmama, odmah je spomenu kako radi na nečem posebnom, a to je pjesma 'Alexander The Great'. Nju je opisao točno ovim riječima. „My most ambitious composition is certainly 'Alexander The Great', a story based on true facts. When we started working on the LP, I was immersed in the story of Alexander The Great, a man who had a fantastic and incredible life. I fell in love with him and, quite naturally, I wrote the song and the lyrics, all this within two weeks. I must say that I'm very proud of this track.

No, cijela saga oko 'Alexandera', uključujući njegovo neuvrštavanje na set listu ijedne Maiden turneje, tobožnjeg Adrianovog zaboravljanja solo dionica (bojkot???) te mnoge ostale sitnice i detalji zaslužili su kompletno poglavlje, pa ću analizu pjesme u ovom poglavlju preskočiti i ostaviti je za stranicu 220

Još jedna jako zanimljiva pjesma, koja je čak i doživjela live izvedbu, ali samo na prvom koncertu turneje u beogradskoj hali Pionir je 'The Lonelines of the Long Distance Runner'. Birajući ime pjesme, vjerujem da su Maideni namjerno stavili originalni naziv i knjige Alana Sillitoea i naknadno snimljenog filma, koji je Harrisa inspirirao za ovu pjesmu, jer sam dugačak naslov na neki način stvara atmosferu oko pjesme i njenog dojma. Pjesma počinje jako mirno sa jednostavnom melodijom i klasičnim Harrisovim (dingi-lingi) prebiranjem po bas gitari. Čak bi se moglo reći da je ova pjesma kasnije poslužila kao blueprint za smnoge kasnije pjesme Maidena koje su na sličan način počinjale i koje su s kasnijim albumima postale sve nezaobilaznije. No taj lagani uvod bio je samo jednominutna varka, pošto se pjesma iznenada bez ikave glazbene najave obruši žestoko u mahnitom galopu, koji se kasnije pretvara u ritam vrlo brzog trčanja i tako još više naglašava temu o kojoj govori. Također i pjevanjem Bruce se pridružuje tome pa prije refrena jako brzo i jako kratko izgovara riječi i svakom novom sekundom pjesme pojačava dramatiku. Nicko McBrain, već sam ranije ustvrdio, na ovoj pjesmi je napravio čudo i stvorio privid sviranja dvostruke bas pedale i cijeli ritam pjesme, kojeg je Harris odlično začinio, dignuo je na nou razinu. Pred kraj pjesme, u gitarskoj harmoniji pojavljuje se i kvinta, odnosno i treća gitara i po tome je ova pjesma idealna za današnju postavu, međutim ona je odsvirana samo jednom i to u Beogradu, no na sreću,

155 Stjepan Juras – Somewhere in Time postoji sačuvana audio snimka. Kako su kasnije objašnjavali, pjesma je skinuta sa seta jer nije u sebi imala dovoljno energije da zadrži koncetraciju publike, što je po meni brzopleti zaključak, pa i sve da je bilo tako. Maideni su morali shvatiti da je turneja započela prije nego li je album izašao i da fanovi nisu imali priliku niti su ikako mogli poslušati i naučiti nove pjesme, osim prvog singla 'Wasted Years'. Bilo bi mi jasno da su pjesmu skinuli nakon desetak koncerata, ali nakon prvog (imajući u vidu njihovo objašnjenje zbog čega su je skinuli), to doista nema smisla. Vjerovali bi i cijenili bi zaključak da su rekli kako to Nicko možda uživo ne može baš sasvim najbolje pratiti, što i možda i jeste najočigledniji razlog, no vjerujem kako u tom trenutku takvo objašnjenje nije bilo u skladu s reputacijom koju je u tome trunutku imao.

Film 'The Loneliness of the Long Distance Runner' snimljen 1962 nastao je prema istoimenoj knjizi Alana Silltoea, koji je također napisao i scenarij za ovaj film u režiji Tonya Richardsona. Ova drama sa sportskim elementima prati život protagonista Colina Smitha (opet Smith, zanimljivo), adolescenta koji je zbog sitnog kriminala (praktički krađa hrane za preživjeti) završio u popravnom domu. Radnja filma kroz flashbackove pokazuje put mladog Smitha kojim je naveden na kriminal, te kako Smith počinje u borstalu (popravnom domu) stjecati povlašteni položaj kad se otkrije da ima izuzetan sportski potencijal trčanja na duge staze. Silltoe je engleski književnik iz Nottinghama koji je i sam ponikao iz radničke klase i radio u tvornicama. Dok je služio vojsku u Malaji obolio je od tuberkuloze i dok se liječio napisao je ovu priču o mladom Smithu i time je doprinjeo izgradnji lika 'gnjevnog mladog čovjeka' koji se buni protiv establishmenta i time prividno izlazi iz učmalosti jednoličnog radničkog života. Ovom pričom Silltoe je pokušao na što realističniji način opisati sumorni život radničke klase u tadašnjoj Engleskoj. Smithova pobuna protiv establishmenta ne prelazi granice slabog političkog izljeva ili seksualnog orgijanja, što ga i protiv njegove volje odvodi u smijeru socijalne i moralne anarhije. Na čitatelje i publiku filma najveći efekt imalo je finale gdje Smith prkosi predstavnicima autoriteta namjernim sabotiranjem utrke, a to je kasnije imalo utjecaja i dalo poticaja mnogim redateljima da u sadržaje filmova ubaciju antiestablishmentske sadržaje i motive. Tjekom svojih trkačkih treninga mladi Smith je imao dovoljno vremena za razmišljanje i svakim njegovim novim korakom bijes koji je rastao u njemu prema establishmentu i nepravdi koja ga okružuje bio je sve

156 Stjepan Juras – Somewhere in Time veći. Steve Harris, kada su ga upitali da komentira ovu pjesmu, još prije nego li je album izašao rekao je: „The theme is simple: in life, you have to run, move forward, even if it means that you have to run alone. Just move on without a care about what people might say about you.“

S obzirom na ovo njegovo tumačenje pjesme, moje dodatno tumačenje sasvim se poklapa i podudara. 'The Loneliness of the Long Distance Runner' ima trojako značenje. Osim filma, po kojem je nastala nosi još dvije jasne poruke Steve Harrisa za svakog tko ih zapravo želi vidjeti.

Iron Maiden je njegovo dijete, vizija, san i život. Glazbena industrija - onda, danas i sutra može biti kakva god, koncertna produkcija može se razviti do neslućenih razina i trendovi u životu, politici i bilo čemu mogu biti bilo kakvi, ali ako očekujete da će Iron Maiden 'igrati' po nametnutim pravilima ili biti ucijenjeni od trendova glazbenih kretanja i glazbene industrije na kompromise od ikog (kao i junak knjige/filma 'Lonelines of the Long Distance Runner) onda doista ne poznate samu srž i suštinu ovog benda. Iron Maiden je u potpunosti personifikacija mladog trkača iz filma; down to the earth dečki, koji su se za svaku koru kruha morali namučiti sami i zaraditi je vlastitim rukama i koji nikome ništa na duguju. Zbog toga s punim pravom mogu trčati sami, samo sebi znanom rutom, sve do nekog imaginarnog cilja rock zvijezda i pred samim ciljem 'pobjedu' prepustiti bilo kome, jer… Maideni će i dalje, bez obzira na to znati da su pobijedili u bilo čemu u čemu su se odlučili okušati s bilo kime, a onaj kojemu su velikodušno prepustili mjesto za 'šepirenje' znati će da je na tron došao gledajući njima u leđa. Odlazeći 2007 na turneju na kojoj sviraju u cijelosti novi album, nudeći 2009 kompilacijski album na besplatni download, izdavajući dvostruki album s pjesmama dugim gotovo dvadeset minuta u 2015 i mnogim drugim 'nepreporučljivim' potezima, pokazali su da mogu raditi što hoće i da se nemaju namjeru nikome opravdavati za svoje poteze.

Steve Haris je pišući ovu pjesmu napisao svoj testament i prijevremenu glazbenu oporuku koju je u tim godinama još bilo prerano uočiti. No, zastanite malo i pokušajte iz početka podrobnije proučiti stihove te izuzetne pjesme, koje su neki recezenti, misleći da se odnose samo na spomenuti fim opisali kao 'cheesy'.

157 Stjepan Juras – Somewhere in Time

You want the glory that goes You reach the final stretch Ideals are just a trace You feel like throwing the race It's all so futile

Kad znaš da si najbolji, natjecanje s ikim u ičem postaje potpuno beskorisno!

Također, ova se pjesma u potpunosti može odnositi i na album 'Somewhere in Time' i na smijer kojim su Maideni krenuli, a kojeg neki tada nisu htjeli prihvatiti. Upravo se na to nadovezuje izjava „In life, you have to run, move forward, even if it means that you have to run alone. Just move on without a care about what people might say about you.“ Iron Maiden se nikada na to nisu osvrtali i na ovaj način gledajući, pjesma dobiva sasvim novu dimenziju.

Steve Harris in Croatia, Split 2008. Courtesy of Irena Jurjević.

Kako Harrisova pjesma 'Heaven Can Wait' ima svoje zasebno poglavlje, koje počinje na stranici 210, preostalo nam je analizirati samo još dvije pjesme koje su našle mjesto na ovom albumu. Prva na redu je 'Déjà Vu'.

158 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Enciklopedijski gledano 'Déjà Vu' (franc. "već viđeno") označava psihološku pojavu koja se izražava u smislu da se nova situacija već dogodila, viđena ili u snu doživljena. Termin je stvorio francuski filozof, parapsiholog i promotor Esperanta, Emile Boirac. Déjà Vu se javlja kod zdravih ljudi, ponekad spontano ili u stanju iscrpljenosti. Posebice se javlja kod otrovanih ljudi (osobito neurotoksinima kao alkoholom ili halucinogenim drogama). Može biti posljedica neuroze, psihoze ili organskog poremećaja mozga, osobito temporalnog režnja. Doživljaj je teško provocirati, a samim time i istraživati u laboratorijskim uvjetima. Dugo vremena ovaj se jeziv osjet pripisivao svačemu, od paranormalnih smetnji do neuroloških poremećaja. Međutim, posljednjih godina, kako se sve više znanstvenika počelo baviti tim fenomenom, proširile su se brojne teorije o déjà vu-ju koje sugeriraju da se ne radi samo o zastoju u memorijskom sustavu našeg mozga.

Kako Dave Murray nije vičan čestom pisanju pjesama, ova pjesma je bila tek peta pjesma s kojom je sudjelovao na svim dotadašnjim albumima Maidena. Steve Harris ovako je objasnio nastanak pjesme: „In the band, we used to say that Dave was 'giving birth' to a song every three years. The last time he did was on the 'Piece Of Mind' album. Well, we can say that Dave has for excuse to be a newly-wed... What I'd like to say about Dave's song writing is that he always comes up with great riffs and very flashy solos. But he often has problems to write lyrics that match the melody. This is where I help him out.“ Međutim, u ovoj pjesmi su upravo stihovi bili problem, jer su izgledali kao da je netko otvorio enciklopediju i prepisao definiciju pojma 'Déjà Vu'. Iako su se u intervjuima svi šalili kako Dave piše pjesme 'every blue moon', glazbeni dio pjesme je odličan, brz i jako bi bio zanimljiv za live izvedbe poradi refrena na kojeg bi publika mogla odgovarati na prvo pjevanje. I ova pjesma sadrži harme za tri gitare, a fragmenti iste znali su se pojavljivati u kasnijim pjesmama Maidena, primjerice u solo dionici 'Run Silent, Run Deep. 'Déjà Vu' - rekao bi ja. Ironija ili ne, upravo ta pjesma trebala se naći na 'Somwehere In Time' albumu, prema tvrdnji Dickinsona, no tad je odbačena.

'Caught Somewhere In Time' pjesma je koju sam već u nekoliko navrata ranije spomenuo. I dan danas svi fanovi se uglavnom slažu da je to istant klasik, štoviše, mnogi od njih će reći da je pjesma najbolji koncertni opener u povijesti Maidena, skupa s introm, odnosno temom filma 'Blade Runner,

159 Stjepan Juras – Somewhere in Time koju je skladao čuveni Vangelis. S današnje perspektive ostati će upamćena po najdužim solo dionicama i po uvodu s naglašenim synthovima, koji na koncertu nije sviran, nego puštan kao matrica. 'Caught Somewhere in Time' je nažalost, imala koncertno trajanje samo na turneji s tekućeg albuma, a šansa joj više nikada nije dana, već je na dvije zadnje 'history' turneje pobjedu odnjela 'Moonchild'. Intro pjesme, koji zapravo prethodi refrenu s istom melodijom moguće je inspiriran jednim dijelom pjesme 'Ebony and Ivory' u izvedbi Paula McCartneya i Stevie Wondera.

Ako gledamo pjesmu s liricističke strane ovo je jedan od najmanje jasnih tekstova, ne samo na 'Somewhere In Time' albumu, nego i u cijeloj diskografiji Maidena. Čak kada su ih i sami članovi Maidena komentirali, nikad nisu dovoljno razjašnjeni. Steve Harris, autor pjesme stihove je definirao ovako: „Caught Somewhere In Time' relates a nightmare trip through time due to the misfunction – or misuse! – of a time machine“. S druge strane Steve je za francuski Hard Rock Magazine (br. 26, Listopad 1986) novinaru Nelly Saupiquet rekao: „Someone sits next to you, he tells you he's invented a time-machine, and he asks you to join him in his travels. Would you go? Would you have the guts to follow him just like that, without telling anyone and without any luggage? Would you really go?“ Ovo pokazuje da ni Steve nije točno znao ili nije htio objasniti stihove.

Maiden fanovi su i ovu pjesmu pokušali povezati s nekim knjigama i filmovima koji su mogli poslužiti kao inspiracija za pjesmu. Tako je u prvi plan iskočio film 'Time After Time' iz 1979 u kojem tad već pokojni H.G. Wells, čuveni SF autor (u ovom slučaju junak filma) izumljuje vremenski stroj.

Film se nadovezuje na originalnu priču 'The Time Machine' koju je 1985 napisao H.G. Wells, a kojemu se pripisuje izmišljanje pojma 'Time machine'. Wellsovim strojem stjecajem okolnosti u budućnost (1979) odlazi Jack The Ripper, njegov prijatelj, čiju mračnu prošlost Wells nije znao, a koji, vjerujući u utopistički svijet ide za njim kako bi ga spriječio u zločinima i vratio, te predao policiji. Jack The Ripper na kraju sabotiranim brodom bude poslan na putovanje kroz vrijeme s kojeg nema povratka i koje nema ni jednu stanicu, tako da biva osuđen na beskonačno putovanje kroz vječnost. Na neki način radnja može biti povezana s putovanjem iz noćne more s nefunkcionalnim

160 Stjepan Juras – Somewhere in Time strojem, koje je spomenuo Harris. Zanimljivo je i to da vremenski stroj s kojim je Eddie doletio na omot albuma 'Somewhere In Time' oblikom podsjeća na vremenski stroj iz filma, pa se i tu može tražiti poveznica, iako je Derek Riggs, govoreći o vremenskom stroju s omota albuma izjavio da ga je naslikao na svoju incijativu, htijući da bude neobičnog oblika.

'Time After Time' movie, a time machine - Screenshot.

Gledajući strogo sam tekst pjesme, ona govori o osobi koja biva konstantno nagovarana da proda svoju dušu, a što će zauzvrat dobiti na tom putovanju koje joj se zauzvrat nudi, prilično je nejasno, kao i tko tu ponudu daje toj osobi. Bruce Dickinson je, jednom, najavljujući pjesme na albumu rekao da naslovna pjesma govori o osobi koja je prodala dušu vragu i to je zapravo sve što je o ovoj pjesmi rekao. On tijekom pjevanja, a posebice bridgeova i refrena u svojoj interpretaciji toliko je to pjevanje približio glasnom vikanju da se stalno čini kao da je na granici ispadanja iz tonaliteta.

Maideni su često shvaćani kao bend čije se tekstove mora pručavati, ne bi li se pronašla tajna značenja i skrivene misli, što sam glede određenih pjesama i ja to napravio ovdje, no u mnogo slučajeva pjesme Maidena su bile jednostavan trenutak inspiracije i misli s doslovnim tumačenjem. Je li to slučaj i s ovom pjesmom nisam siguran, no siguran sam da i fanovi vole nedorečenosti, jer one otvaraju put špekulacijama i proizvoljnim tumačenjima, tako da mnogi fanovi imaju vlasitu verziju pjesme.

161 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Osoba ili stvor koji se obraća protagnistu pjesme, odnosno neodređenoj osobi to ne radi nasilno; štoviše pita ju da ako ima nešto vemena za izgubiti, ako je otvorenog uma i ima dovoljno vremena za razmisliti, hoće li probati razmotriti jednu ponudu, stalno naglašavajući kako je vrijeme na njegovoj strani (što može sugerirati da je osoba koja ponudu nudi uvjerena da je samo pitanje vremena kada će osoba kojoj se ponuda nudi istu prihvatiti). Kasnije se lijepi i fini upit polako mijenja u poziv na odbacivanje briga i prihvaćanje iskušenja, te poziv na ispunjavanje tajnih (vjerojatno zločestih) snova, a retorika se zaoštrava do te mjere da se iz nje iščitava neodlučnost i oklijevanje osobe kojoj je upućena ponuda. Osoba koja nudi tu nedefiniranu ponudu sad već postaje blago nametljiva, pa, kako bi razbila neodlučnost osobe kojoj nudi nedefiniranu posudu, samodopadno i sigurna u sebe kaže „ako sam ti rekla da ću te ovedsti tu, onda ću to i napraviti“, pritom dodatno izazivajući osobu kojoj to nudi klasičnom navlakušom „ideš li ili te je strah?“. Nastavno na to, kasnije smiruje tenzije i poručuje toj osobi da se ne boji i da je s njom sigurna, znakovito napominjući da je ta osoba sigurna onoliko koliko neka duša može biti sigurna, nakon čega se stječe dojam da je osoba koja je dobila još uvijek nedefiniranu ponudu popustila i odlučila ju prihvatiti, jer joj je poručeno „honestly… just let yourself go“.

Nakon što osoba prihvati ponudu, ona druga koja ju je nudila počinje pokazivati svoje pravo lice otkrivajući pravo lice osobe koja je ponudu prihvatila iliti koja se na početku činila finom i bezgrješnom, no prihvaćanjem ponude je počela otkrivati svoje najdublje i zatomljene grijehove, te ostale loše stvari koje je u životu napravila. Rečenicom „And I know where you belong' polako se može pretpostaviti da se ovdje može raditi samo o Bogu ili vragu, no već samim pristupom na početku pjesme, finom ponudom, zatim navlačenjem i iskušavanjem vidi se da se radi o taktici vraga. Ponuda koja se ne može odbiti, a u kojoj se može SAMO duša izgubiti možda i ne zvuči prestrašno, jer očigledno nitko u životu ni ne razmišlja što znači izgubiti dušu i to zauvijek. A već sad potpuno razotkriveni vrag još jednom ležerno naglašava „Just let yourself go…“ Na samom kraju pjesme, nakon ponavljanja jednoličnog refrena zadnji stih glasi 'caught now in two minds' što bi se moglo odnositi na to da se osoba koja je dobila ponudu našla zarobljena u dvoumljenju, a nakon kojeg sigurno gubi, pošto punudu ne može odbiti, a vrag je ustvrdio „time is always on my side“.

162 Stjepan Juras – Somewhere in Time

U reviziji pjesama s albuma i popratnih singlova svakako treba spomenuti pjesme 'That Girl' (FM)i 'Juanita', (Marshall Fury) koje kao i dva, ranije spomenuta B singla imaju povezinicu sa Smithom, odnosno projektom 'The Entire Population of Hackney. 'That Girl' je pjesma koja je fanovima pokazala kako bi zvučali Maideni da odu u AOR vode. Pjesma, čiji su autori Barnett, Goldsworth i Jupp je klasična AOR pjesma s ljubavnom tematikom. Andy Barnett, Smithov prijatelj još od Urchina, te kasnije član ASAP (Adrian Smith And Project), koautor ove pjesme još jednom je dobio mjesto na singlu, a pjesmu je opet snimila trojka Adrian, Nicko i Bruce, jer, prema izjavi Nickoa McBraina u čuvenoj audio single seriji 'Listen With Nicko' (part VIII) Steve i Dave nisu htjeli naučiti svirati pjesmu. S druge strane Rod Smallwood je izjavio kako su Nicko i Adrian snimili bubnjeve i gitare, a kako je ostatak benda ostatak nadosnimio kasnije. Iako neki prvu i originalnu izvedbu ove pjesme pripisuju AOR bendu FM, Rod je prokomentirao kako je koautor pjesme Andy Barnett istu i originalno izveo s grupom 'The Entire Population of Hackney'. Različitim izjavama tko je snimio, a tko nije pjesmu unutar samog tabora benda indirektno se pokazuju tenzije koje su u bendu tada vladale, ali su se na sreću uspjele nadići.

Drugu B pjesmu sa singla 'Stanger in a Strange Land' 'Juanita', koje su autori Steve Barnacle i Derek O'Neil, također su snimili samo Adrian, Nicko i Bruce, što indirektno možebino pokazuje kako Bruce nije imao problema s Adianom i Nickom prlikom odbijanja njegovih pjesama za 'Somewhere In Time' album i kako se tu uglavnom radilo o Steveu, kojemu je u svemu tome Dave Murray čuvao leđa. Pjesmu je originalno snimio britanski bend s početka osamdesetih Marshall Furry, no pjesma je još jednom zahvaljujući Andy Barnettu zaživjela kao dio 'The Entire Population Of Hackney' i kasnije kao B single Maidena. 'Juanita' je također ljubavna, no netipična pjesma u kojoj se Bruce čak išao malo našaliti pri kraju pjesme te je izmjenio tekst refrena i napravio ga pomalo seksualno eksplicitnim. 'Never goin' down on Juanita, Two fingers at all'. Zatvaranjem poglavlja o singlovima na ovom albumu zatvorilo se i poglavlje oslanjanja na glazbu projekta 'The Entire Population of Hackney', a jednako tako Adrian Smith otad više nikad nije bio samostalni autor ni jedne pjesme Maidena. Njegove 'zlatne godine' bile su upravo tada.

163 Stjepan Juras – Somewhere in Time

SOMEWHERE ON TOUR

Svjetska turneja, koja je krenula neposredno prije izlaska albuma, po mnogima je bila (a o tome je u ovoj knjizi već pisano) posljednja turneja Maidena u kojoj su oni fanovima ponudili nešto novo, neočekivano i koncepcijski potpuno drugačije od svega što su do tad radili. Nakon 'Somewhere on Tour' Maideni već trideset godina u koncertnom, produkcijskom smislu ne nude ništa novo. Daleko od toga da je to što nude nekvalitetno, štoviše njihovi shovovi uvijek su spektakl, no fanovi su se (barem prema priči na društvenim mrežama i forumima) pomalo umorili od istog ili jako sličnog koncepta i žele nešto novo, inovativno, drugačije. Koncertna produkcija od 1986, pa do danas jako je napredovala i ma koliko god cijenili old school pristup svemu, mnogi drže da nije to samo do težnje za old school pristupom, nego su se do 'Somewhere on Tour' Maideni penjali, a nakon toga, nošeni lovorikama, jednostavno su se prestali truditi.

Prije samog početka turneje Maideni su se povukli u Njemačku gdje su uvježbavali zadnje detalje za početak spektakularnog futurističkog 'cirkusa', a za to vrijeme u prostoriji za probe snimili su i live djelove za videospot 'Wasted Years'. Kada se turneja već dobrano zahuktala, čuvena metal novinarka iz tadašnje Jugoslavije, Jadranka Janković koja je u to vrijeme živjela u Londonu napravila je tijekom listopada retroaktivni intervju s bendom za Jugoslavenski magazin 'Rock' (prosinačko izdanje), a kao iskusna novinarka koja se doista nagledala najvećih koncertnih turneja i spektakala intervju je najavila ovim riječima:

Iron Maiden su momentalno na britanskoj turneji, najposjećenijoj i najkvalitetnijoj u povijesti ovog benda. Zasluge za uspjeh pripisuju novom albumu 'Somewhere In Time', ali i jugoslovenskoj publici koja im je, svojom podrškom, pomogla da se ponovo u punom sjaju vrate na veliku scenu.

Bruce je odmah počeo pričati o utiscima s koncerta u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani… „Koncert u Beogradu mi je bio jedan od najtežih i najljepših u životu. Mi smo imali skoro godinu dana pauze, pošto nije bila potrebna live promocija albuma 'Live After Death'. Maksimalno smo se odmarali i uživali, a

164 Stjepan Juras – Somewhere in Time onda puni energije uletjeli u studio i snimili 'Somewhere In Time'. I tada se pojavio problem: hoćemo li uopće biti u stanju zvučati dobro i skladno na sceni? Ranije smo imali turneju za turnejom i mada su svi ljudi mislili da nas mali vremenski razmak ubija, nama je to savršeno odgovaralo, jer smo ostajali u formi. Ovoga puta smo se malo opustili i ja sam bio iskreno zabrinut za 'Somewhere In Time' turneju - plašio sam se da ću izaći na scenu i zateći pred sobom mrka i nezainteresirana lica. Steve Harris, po prirodi živčan, bio je još gori od mene - stalno je ponavljao kako Iron Maiden postoje već deset godina i kako je velika vjerojatnost da se današnjim klincima neće svidjeti ono što se sviđalo prethodnim generacijama. Predviđao je krah albuma i propalu turneju i to nam na tako plastičan način objašnjavao, da smo svi na kraju dobili fobiju od bilo kakvog koncerta.“

'Rock' magazine gift cake and wish for sucessful tour in Belgrade. Made by bakery 'Ohridsko Jezero, presented by journalist Tanja Urošević.

„Da bi nas umirio Rod Smallwood nam je predložio da sami izaberemo gdje ćemo svirati prva tri koncerta i sjećam se da smo Steve, Adrian i ja uglas

165 Stjepan Juras – Somewhere in Time povikali: - 'U Jugoslaviji!' Iron Maiden je po prvi puta kod vas bio na Hipodromu 1981 i bend je tada jako loše zvučao. Kada ih tad publika nije izviždala, neće ih nikada izviždati! Osim toga, 1984. godine smo imali izuzetno uspješnu turneju po Jugoslaviji i jednostavno, željeli smo doći prvo kod vas, jer smo se tu osijećali najugodnije. Čim smo stigli u Beograd, odmah smo se raspitali o prodaji karata i bili vrlo zadovoljni odgovorom. Da bih otklonio tremu, noć pred koncert sam otišao u mačevalački klub 'Crvena zvezda' i malo se mačevao sa nekom vašom reprezentativkom. Da nisam imao štitnike, izbola bi me k'o švicarski sir! Očekivao sam da ću se skljokati u krevet od umora, a umjesto toga nisam oka sklopio sve do jutra!

Pet minuta prije izlaska na scenu u 'Pioniru', morao sam promijeniti majicu, jer mi je bila mokra od znoja! Otpjevao sam svih petnaest pesama kao u nekoj groznici isve čega se sećam bilo je da je u dvorani (a i van nje!) bilo 100 celzijusa, pa smo se svi kupali u znoju; da sam umalo pao kada sam se popeo na dlan ogromne Eddijeve ruke i da mi je srce luđački kucalo. Kada se prolomio velikii aplauz i uzvici odobraanja, pogledao sam prvo u Stevea koji se zadovoljno smiješio i znao da smo još jednom uspjeli, da smo ponovo spremni za sviranje i osvajanje novih teritorija. Znaš, svi smo mi pomalo praznovjerni i idemo po logici: po jutru se poznaje dan, što znači, ako nam prvi koncert dobro prođe, cijela će nam turneja ići k'o podmazana! Dokaz da smo bili u pravu je i činjenica da su nam svi naredni koncerti odlično prošli, a evo i britanska turneja je rasprodana još odavno i nikada bolje nismo zvučali!

U Zagrebu (Hrvatska), gdje smo tada došli po prvi puta su nas jako dobro primili, a čini mi se da je bilo oko 6.000 ljudi. U Ljubljani je bilo malo frke, jer, kad smo bili tu 1984. godine, oduševljena gomila fanova nas je okružila i flašama piva počela razbijati prozore. Valjda iz tih razloga, organizator je pojačao osiguranje, pa nam je pozornica bila okružena policajcima koji su držali njemačke ovčare na kaiševima. Što se mene tiče, mogli su tu da stave bilo što, ali Adrian se užasno plaši pasa, pa mu nije bilo baš ugodno izaći na pozornicu i to je bilo malo komično.

Nicko je u Ljubljani također dobio mali napad ludila, jer mu je netko, minut prije nego što će sjesti za bubnjeve, bacio petardu koja je eskplodirala tik uz bas bubanj. On, jadnik, nije shvatio da je to bila petarda - samo je vidio

166 Stjepan Juras – Somewhere in Time bljesak i čuo prasak. Zloban onoliko koliko mogu da budem, samo sam povikao: 'Ode ti bubanj, Nicko, jedno svjetlo je eksplodiralo i probušilo ti kožu! Šta ćemo sad?!' Budući da je Nicko bio sumnjičav prema tim posebnim svjetlima od prvog momenta kada je Rod predložio da se ugrade u binu, samo je očajnički zaurlao: 'Gadsy (drum tech - RIP), spašavaj me kako znaš i umiješ, ja moram započeti šou!!!' Poslije me je ganjao po svlačionici da mi polomi kosti, ha, ha. Sve u svemu, lijepo smo se proveli i želim se još jednom zahvaliti publici na onako toplom prijemu. Pamtim kako su znali sve riječi pjesama, što meni puno znači! Hvala redakciji Rock magazina na originalnoj i lijepoj torti. Zasladila nam je početak turneje.“

Iron Maiden charity show at Hammersmith Odeon, London, England for the prevention of cruelity to children + Paul Samson's Empire and Bad News. November 9th 1986. Courtesy of Mike Spug Redfern.

167 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Nakon uspješnog početka u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani Maideni su se osokolili podrškom i fanova i medija i užurbano su krenuli prema vrhuncu turneje, odnosno raspodanom UK dijelu turneje, čiji su mediji došli u tadašnju Jugoslaviju kako bi izvijestili jesu li Maideni uspjeli održati renome nakon čuvene 'World Slavery Tour'. Koncerti su se redali, uspjesi nizali, a support bendovi poput Killer Dwarfs, W.A.S.P., Yngwie Malmsteen, Vulcain, Y & T, Tesla, Bad News, Paul Samson's Empire, Waysted, Vinnie Vincent Invasion… mijenjali su se ovisno o teritorijima na kojima se sviralo.

Maideni na ovoj turneji bilježe i nekoliko neobičnih koncerata. Prvi je bio matineja i Maideni su nastupali u tri popodne s gostima Paul Samson's Empire i Bad News (vidi ulaznicu na stranici 167) u londonskom Hammersmith Odeonu, 09.11. 1986., a koncert je bio humanitarnog karaktera za borbu protiv okrutnosti nad djecom. Te godine Maideni su svirali šest uzastopnih koncerata u istoj dvorani (Hammersmith Odeon) u Londonu što je za UK apsolutni rekord svih njihovih turneja. Drugi poseban koncert dogodino se u Drammenu u Norveškoj, jer su norveške vlasti zabranile koncert predgrupi W.A.S.P. pošto su zaključili da njihova glazba loše utječe na mladež. S obzirom što je sve kasnije norveški metal priuštio, a iste vlasti se time hvalile i brendirale, ova odluka je doista čudna. Treći poseban koncert bio je 17.02. 1987 u Long Beach Areni u Los Angelesu, gdje su po prvi put i jedini put svom manageru Rod Smalwoodu kao iznenađenje za rođendan uživo izveli pjesmu 'Sheriff of Huddersfield'. Očito je taj moment zaboravljen, jer se nigdje po internetu to ne može pronaći. Jedini festivalski nastup bio je u kalifornijskom San Joseu na čuvenom 'Day of Green' festivalu, a na kraju turneje su odvirali čak sedam koncerata u Japanu. Bruce se u jednom TV intervju pohvalio kako će na toj turneji po prvi puta svirati s kompletnom produkcijom bez rentanja ičega u Japanu i da će time postati prvi veliki bend na svijetu koji je to napravio.

Set lista ove turneje je bila ubitačno dobra i prava je šteta što nikad nije objavljeno pravo live izdanje s iste. Čak 17 pjesama i čak 4 encore pjesme, plus odličan instrumental o kojemu u ovoj knjizi govorim opširnije. Mnogi izvođenje tog guitar solo dijela pod imenom 'Walking on Glass' smatraju vrhuncem svakog koncerta te turneje, a zanimljivo je da i ta pjesma vuče korjene iz 'Entire Population of Heckney' i da je bila izvođena bez dodatka

168 Stjepan Juras – Somewhere in Time teme '' prije pjesme 'Silver and Gold'. Zanimljivo, ali u intervujima 1986 i 1987, članovi Maidena su govorili kako su predložili Rodu da snime i izdaju live video s turneje, jer su bili fascinirani svime, no on je to odbio, jer je rekao kako je sasvim glupo i nepotrebno to raditi odmah nakon izlaska 'Live After Death', live albuma. Na koncertima su svirane ove pjesme:

Intro: Theme from Blade Runner, 'Caught Somewhere In Time', '2 Minutes To Midnight', 'Sea Of Madness', 'Children Of The Damned', 'Stranger In A Strange Land', 'Wasted Years', 'Rime Of The Ancient Mariner', Guitar solo - 'Walking on Glass', '', 'Heaven Can Wait', 'Phantom Of The Opera', 'Hallowed Be Thy Name', 'Iron Maiden' + encore; 'The Number Of The Beast', 'Run To The Hills', 'Running Free', 'Sanctuary'

Na tek nekoliko koncerata ili u slučaju 'Loneliness' tek jednom, izvodile su se i ove pjesme: 'The Loneliness Of The Long Distance Runner', 'Flight Of Icarus', 'Wrathchild' i 'Sheriff of Huddersfield'.

Na ovoj turneji koncerti su bili mahom rasprodani i sviralo se u velikim dvoranama. Tek nekoliko koncerata je otkazano i to Ipswich (UK), poradi Bruceove velike prehlade, zatim Rim, Bologna i Padova (zbog organizatorskih problema), a jedini koncert otkazan zbog slabe prodaje ulaznica je bio Beaumont u Texasu (USA). Prije koncerta u Ipswichu (UK), kojeg u Maideni otkazali zbog Bruceove bolesti, održan je koncert u Sheffildu (druga večer) na kojem je Bruce pjevao neprepoznatljivo i tražio podršku publike, koju je i dobio. Taj koncert je jedan od najčudnijih Maiden nastupa, još od najranijih dana kada je policija uhitila Paul DiAnna, pa je umjesto njega trebao pjevati Steve Harris. Taj nastup se može pogledati na YouTubeu, a ja vam prilažem link za 'Children of the Damned' na kojem Bruce objašnjava što mu se dogilo.

www.youtube.com/watch?v=3klLT4CBiII

'Somewhere on Tour, iako su odlučili da neće biti više onako duga kao prethodna turneja, samo po USA imala je 73 potvrđena koncerta. Usporedimo li to sa trenutnom 'The Book of Souls World Tour', samo sjevernoamerički dio (bez Kanade) 'Somewhere on Tour' je duži od cjelokupne, po riječima Maiden PR-a grandiozne svjetske turneje 2016.

169 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Eddie, koji na omotu tour programa sam korača po ostacima devastirane majušne planete mračnija je cyber verzija čuvenih ilustracija Malog Princa, koji kao da želi još jednom potvrditi poznati citat iz te knjige: 'Ako ide samo ravno, nitko ne može daleko stići'. 'Somewhere in Time' album i turneja i sav status i slava koju Maideni uživaju danas, više su nego očiti dokaz te tvrdnje.

Bootleg snimke s ove turneje su posebno brojne i ima ih preko stotinu, gotovo sa svakog koncerta. One posebno zalužuju knjigu i deteljne, podrobne opise, ocjene kvalitete, set liste itd. Zbog toga te podatke ostavljam za neku od mojih idućih knjiga. Na ovoj turneji, a također i uza sami album ponuda popratnog merchandisea i raznih stvari bila je ogromna. Tema albuma savršeno je pogođena za prodaju i to ne samo tada. Somewhere In Time' ikonografija se koristi i dan danas (pogledajte samo Edphones naprimjer). Da sam u knjizi samo tome posvetio pažnju, što zbog podataka, što zbog fotografija, knjiga bi morala bar za 50 stranica biti dulja. Zbog toga ću preskočiti taj dio i ostaviti ga za narednu knjigu posvećenu samo Maiden memorabiliama, ali ću se osvrnuti na još jednu u seriji majici 'No, we're not an English rock band…' Ovoga puta su bili 'Rocket scientists from '. Okej, poznato je da se Steve Harris rodio i odrastao u Leytonstoneu, a to se onda odnosi i na Maidene, no rijetko tko ili gotovo nitko nije povezao ovu šaljivu tour 'event' majicu sa starim filmom iz 1962 imena 'The Iron Maiden'. U toj šarmantnoj komediji dizajner supersoničnih aviona i raketa, a ujedno i traction engine entuzjast za potrebe relija izrađuje moćan parni stroj i daje mu ime Iron Maiden. Još čudnije, taj stroj nosi oznaku 'F 6661'. Ako se prisjetimo letećeg 'stroja' Maidena 'Ed Force One' i oznaku leta 'Flight 666' gotovo da smo sigurni da slučajnosti ne postoje.

170 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Eho prohujale turneje bar na tren uhvatila je grupa Marillion na koncertu u londonskoj Wembley Areni, 05. Studenog 1987 ( Tour), kad su kao goste pozvali brojne zvijezde, među kojima Bruce Dickinsona, Nicka McBraina, pa čak i Janick Gersa, koji tada nije ni sanjao da će jednog dana biti član Maidena. Ovaj humanitarni koncert prikupljao je pomoć za Muscular Dystrophyin the presence of H.R.H. Prince Edward. Nicko, Janick i Jimmy Bain (Dio) su izveli 'Incommunicado' i 'The Boys are Back in Town' grupe Thin Lizzy-a, Bruce, Nicko i Janick su izveli '' obradu Mott The Hoople, koju je Bruce kasnije s Janickom i snimio u svojoj solo karijeri, dok je Bruce na koncetu morao čitati tekst sa šalabahtera. Njih troje su s Marillionom izveli i 'Gimme Some Lovin' (The Spencer Davis Group). Veliki finale dogodio se nakon pjesmom 'Gimme Some Lovin' u kojem su Bruce i Fish u duetu izveli 'A Little Help From My Friends', a ta se pjesma može poslušati putem YouTubea.

Bruce and Janick on stage with Marillion and scan of concert ticket. Taken from www.geoffwebb.weebly.com website.

Već tada se moglo vidjeti kako su sasvim polako počeli puhati neki čudni vjetrovi promjena, stvarati se prijateljstva i pripremati pjesme koje će biti i snimljene u Bruceovoj solo karijeri. 'Somewhere on Tour' 86/87 uspjela je u namjeri. Ne samo da je Maidenima sačuvala obraz nakon enormnog uspjeha prethodne turneje, nego je čak i podigla standarde, te im je trasirala put za kulminaciju 1988. i dala im kredite za sve kasnije godine i turneje u kojima se produkcijski nikad više kao tada nisu potrudili. Maideni su doslovno pokorili svijet od Srbije to Tokia, kako kaže jedna stara srpska pošalica.

171 Stjepan Juras – Somewhere in Time

172 Stjepan Juras – Somewhere in Time

DAVE LIGHTS

U Kerrang Classics magazinu, Dave Beazely, znani kao Dave Lights ponosno čuva svoje mjesto među 100 rock ikona svih vremena. Ipak je prema njegovim crtama lica nastalo legendarno čudovište Eddie, koje je od kraja 70-tih, pa sve do danas jednakopravni član Iron Maidena. No Dave je mnogo više od toga, njegove kreacije rasvjete ostavljale su ljude širom svijeta bez daha. Još je uvijek u svjetskom vrhu, a s Maidenima je radio od osnutka do 1987 godine.

Neka bude svjetlo, rekao je Svevišnji i pritom pomislio na Davea, maga rasvjete. Rođen 1949, originalno Beazley, no ponajviše znan kao Dave Lights iz sasvim razumljivih razloga, Dave je svoju reputaciju vrhunskog inženjera scenske rasvjete stekao radeći sa vrhunskim glazbenim imenima. Možda je i to umjetničko ime bilo nužno da ga ne miješaju sa ilustratorom istog imena i prezimena. Dave Lights na internetu je prisutan s Facebbok stranicom (www.facebook.com/dave.lights.5), a među rock i metal fanovima toliko je popularan da ima i službeni fan club. Štoviše, posluživši kao model za lice Eddiea, maskotu grupe Iron Maiden i neprijekornu ikonu rock glazbe, Dave je nesvjesno postao kultna osoba. Od samih početaka do 1987 vezan je uz Iron Maiden, a u svojoj karijeri svjetlo je na turnejama dizajnirao za Princea, The Cult, UFO, Dio… Također, svjetlo je dizajnirao i za MTV Awards, Bolliwood Awards u Domeu, Brit Awards u Crystal Palaceu, TFI na Channel 4, Hit Studio International, Fuji TV, The Beat… Nezaboravne su i njegove kreacije svjetla za Hampton Court, Wembley Arenu - the Final Ball (zatvaranje Wembleya), doček 2000 Nove Godine na Greenwichu, memorijalni koncert za Princezu Dijanu, itd. Uz bogatu rock povijest, Dave je dizajnirao svjetla i za velike 'dance' projekte. Tako je često radio za čuveni klub Underworld u Camdenu, Rain Dance, Creamfields i još mnogo sličnih događaja. Četiri godine bio je dizajner svjetla u londonskoj Astoriji, gdje, sukladno poslu, surađuje sa brojnim svjetskim zvijezdama kao Kylie Minogue, Chaka Khan itd.

Uza moto "Light up life!" i dan danas pokazuje da je zaigran kao u ranim danima, te spreman za nove izazove. Uvijek je spreman za suradnju u

173 Stjepan Juras – Somewhere in Time humanitarnim projektima. Rado odaziva projektima Clive Aid fondacije, a i rado se odazvao za sudjelovanje u ovoj knjizi. Iako sam ga uhvatio pred sam polazak na "The Monkey Puzzle 2008" turneju grupe UFO po Sjedinjenim američkim državama, rado je pričao o životu sa Maidenima, posebice o odnosu sa Harrisom, te ponudio zanimljive fotografije. Ako ste ikad dizajnera svjetla zamišljali kao neku, dotjeranu i striktno poslovnu osobu, Dave Lights će vam raspršiti sve iluzije. Njegove legendarne fotografije sa razbarušenom kosom i razjapljenim čeljustima i dan danas su tražene na internetu, a za potpisanu fotografiju s kojom je pozirao za izradu Eddiea, fanovi preko interneta nude velike novčane svote. Razveden je i otac dvije prekrasne kćerke Elize i Alane.

Posao s Harrisom veže ga od samih početaka, jer je bio promotor njegovog prvog koncerta s grupom Gipsy's Kiss, kada su se 1974 natjecali na nadmetanju bendova u lokalnoj crkvenoj dvorani. Gypsy’s Kiss su dobili ime po tome, jer to cockney rimujući slang za riječ ‘piss’ (mokraća, mokrenje). Drugi puta Harrisa je sreo preko svoje bivše žene Kim. Naime, ona je bila prijateljica s Harrisovom tadašnjom djevojkom, sada već i bivšom ženom Lorraine. Kako je Dave napustio dom s petnaest godina i živio u župnoj kući, Lorraine je zamolila Kim da priupita Davea može li njen dečko 'Bomber' Harris u župnoj kući imati probe. Taj novi band zvao se Iron Maiden i tako je počela 11 godina duga priča o njihovoj suradnji. Kad su Maideni započeli s koncertima Dave se ponudio kao dizajner svjetla, jer je tad pohađao tečaj za dizajnera interijera, pa je mislio da bi se u tome mogao okušati. Već na početku shvatio je da je to idealan posao za njega. Kako ni on ni Maideni nisu bili zadovoljni iznajmljivanjem rasvjete, odlučili su dizajnirati i izgraditi svoj set, kako bi na duže staze uštedjeli mnogo novca, a fanovima priuštili jednaki Maiden show. Kako su turneje rasle Maideni su prešli preko bare, a američke dvorane u osamdesetima su nudile mnogo više opreme nego europske, stoga je posjedovanje vlastite opreme bilo više nego dobra stvar. Svi fanovi, od istočnog bloka iza željezne zavjese, do USA ili Japana mogli su vidjeti jednaki Maiden show. Dave je izradio poseban pomični set svjetala, koji je u to vrijeme bio poprilično inovativan i koji je Maidenima podigao i upečatljivost i cijenu. Ipak, kao najveće umjetnike u karijeri Dave će odabrati Princea i Ronniea Jamesa Dia, za koje će reći da su istinski umjetnici, koji u svakom trenutku znaju što žele. Možda je izostavljanju Maidena među

174 Stjepan Juras – Somewhere in Time omiljenim glazbenicima kumovao događaj iz sredine devedesetih, nakon čega je Dave zauvijek raskinuo sa prošlošću i na aukciji rasprodao Maiden memorabiliju. Sredinom devedesetih Dave je bio upitan želi li zajedno sa njima oživjeti spektakularne koncerte iz osamdesetih, pošto su oni već tad planirali napraviti ovo, što se danas događa s njihove dvije history turneje - 'Eddie Rips Up' iz 2005 i 'Somewhere Back In Time' iz 2008 godine, te je posao prihvatio s oduševljenjem. Na njemu je radio puna četiri mjeseca, pomno sve pripremajući, jer se od tada tehnologija mnogo promijenila, kao i dvorane, pa se nije mogao napraviti samo običan copy-paste, da bi mu tri tjedna prije turneje tadašnji Maiden production manager, 2008 umirovljeni Dickie Bell priopćio kako su promijenili planove i dao mu totalno drugačije upute, te listu opreme koju mora naručiti, od novog dobavljača kojeg su u produkciji promijenili bez njegova znanja. Tu je priča između Maidena i njega pukla, jer Dave nije htio pristati na nešto što se nije dogovorio, te im je poslao račun za četiri mjeseca gubljenja vremena. Kako se u tom trenutku njegova kćer Alana trebala upisati na fakultet, a on ostao bez novaca, jer je odbio druge poslove, morao je napraviti aukciju Maiden memorabilije, kako bi kćeri platio školovanje.

Još ga je najviše pogodilo što su njegovo ime koristili u javnosti prije početka turneje, a dizajn rasvjete koji se na turneji pojavio, nije bio njegov. Nakon toga odlučio je presjeći sve konce starih sjećanja i onoga što ga je za Maidene vezalo iz najranijih dana, te je okrenuo sasvim novu životnu stranicu. Poručio je u javnosti da zna kako su neki članovi Maidena bili uzrujani kada je prodao sve, uključujući i originalnu stage masku prvog Eddiea, no da su željeli saznati što se uistinu zbilo, mogli su ga nazvati i čuli bi cijelu priču, za koju tada možda nisu ni znali.

Kad je napustio Maidene okušao se u dizajniranju svjetala na rave partyima. To objašnjava time da je tad ilegalna rave scena počela jačati, a za njega nešto novo i alternativno jako je izazovno, kao što je to bio novi val britanskog heavy metala sredinom sedamdesetih. Ipak, osvjetljavanje Greenwicha za Novu Godinu 2000 navodi kao trenutak na koji je bio najponosniji u karijeri.

175 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Kao dizajner svjetla preferira zelenu boju, za koju kaže da je božja boja. Kako se nalazi u sredini spektra, može s kombinirati sa ostalima i uz nju se mogu raditi brojne optičke iluzije. Napominje kako s pravilnim ritmičkim izmjenjivanjem crvene i zelene može postići efekt kao da se objekti miču iako su zapravo statični.

U jednom od intervjua, na pitanje gdje sebe vidi za pet godina odgovorio je: „Možda ovo nije odgovor, koji biste očekivali, no biti ću sretan ako ostanem živ“. Na sreću Dave Lighta sreo sam ove godine, devet godina nakon što sam sa njim napravio ovaj intervju (odnosi se na 2019, jer u 2020 kratko sam adaptorao knjigu za područje Hrvatske i cijele regije) i Dave, ne samo da je živ i zdrav, nego smo se dogovorili kako ću upravo ja biti autor njegove biografske knjige koja će izači na tržište u 2021 ili 2022.

Dave Lights and 'Somewhere in Time'

Tekst o Dave Lightsu i intervju koji slijedi bili su sastavni dio knjige 'The Clairvoyant' o Steve Harrisu, koja je izašla u trećem mjesecu 2011 godine. Dave Light je nezaobilazno ime kada se spominje 'Somewhere in Time' album, jer je svojim svjetlosnim kreacijama pozornice napravio da light set izgleda futuristički i nenadmašivo svih ovih godina, usprkos napretku tehnike, naročito u svijetu scenske rasvjete. Trideset godina kasnije, u vrijeme uznapredovale LED tehnologije, tek jedan pogled na bilo koju fotografiju Ross Halfina otkriva nam kako je Dave dočarao budućnost mnogo bolje nego ju trideset godina kasnije ljudi mogu zamisliti. 'Somewhere on Tour' bila je zadnja njegova turneja s Maidenima i njegova svjetlosna avantura s njima tu je prestala. Dave je (vrijeme je pokazalo) bio mnogo puta kopiran, no (prema mišljenju fanova) nikad nadmašen, a ja sam odlučio ovaj intervju nadograditi s novim detaljima i objaviti ga i u ovoj knjizi. U njemu je sadržan cjelokupni presjek rada s Maidenima, s naglaskom na odnos sa Steve Harrisom, no posebno sam obratio pažnju sa razdoblje vezano uz 'Somewhere in Time' album i prateću turneju. Sve oni koji nisu čitali knjigu o Steve Harrisu neće biti zakinuti za ovaj intervju na kojeg sam jako ponosan.

176 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Somewhere On Tour 1986 light design was special

Jednog olujnog poslijepodneva, točno dan pred Uskrs, kako sam se i dogovorio s Daveovom agenticom Rinom, Dave mi se radosno javio na telefon nakon što sam ga bezuspješno pokušavao dobiti na nekoliko telefonskih brojeva. Naime, morao je propustiti Uskršnju zabavu na kojoj je trebao biti sa svojim prijateljima na jednom privatnom imanju u ruralnom dijelu Engleske. Kada sam napokon dobio njegov kućni broj opet se nije javljao. Gotovo da sam odustao, komentirajući kako se lakše dođe do predsjednika, no Dave se naposlijetku javio. Objašnjenje je bilo jednostavno. „Samo sam bio malo zadrijemao na kauču pred televizijom“. Kako je Dave bio prvi u nizu sugovornika, s kojim sam razgovarao prilikom rada na knjizi o Harrisu, odlučio sam da će i on otvoriti knjigu, jer, bez sumnje, ako bi nam itko, osim Stevea Harrisa znao reći najdetaljniju povjest grupe Iron Maiden od samog osnutka do 1987 godine, onda je to nesumnjivo baš on; čovjek prema čijem je obličju nastao najpoznatiji monstrum rocka 'Eddie'.

Uh, bilo je to davno, no još uvijek se sjećam tih najranijih dana Maidena, pa i onoga što je prethodilo. Kako sam još sa petnaest godina otišao od kuće i živio u nekoj vrsti squata u posjedu lokalne crkve, tako sam te 1975-te sudjelovao u organizaciji lokalnog natjecanja rock grupa, koje se održalo u crkvenoj dvorani. Sjećem se da je tada pobijedila grupa 'Flash', čija je glazba dosta ličila na glazbu grupe 'Paltridge Familly', dok je Steve sa grupom 'Gipsy's Kiss' bio drugi, što je već tada bio lijep uspjeh. Steve je već tada izgledao prilično samouvjeren i dojmio me se, no prije nastupa već sam ga toga dana video nekoliko puta okolo u okolnim barovima, odnosno u pubu 'Bridge House' u Canning Town-u, u kojega su u to vrijeme izlazili svi mladi našega glazbenog opredjeljenja. Tamo su mnoge grupe svirale, uključujući i Iron Maiden kasnije, a Steve je znao doći gledati kako ostale grupe sviraju i upijati što se sve novo događa u alternativnom svijetu. Pratio je tada primjerice Dennisa Stratona, koji je tada svirao u grupi 'RDB'. To su nekako moje prve inpresije o njemu, jer smo se znali iz viđenja, ništa više od toga.

No, naše poznansto je ipak počelo tako što sam znao njegovu, sada bivšu ženu, a tada djevojku Lorraine, koje je išla u školu sa mojom bivšom ženom

177 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Kim. Ustvari, ionako je živjela iza ugla moje ulice, pa sam je svakako morao znati. Ona mi je sama jednom došla, nakon što je to rekla i mojoj curi, da hoda sa jednim dečkom, koji se zove Steve i da je okupio bend, te da traži mjesto gdje bi sa njim mogao imati probe. Znala je da spavam u crkvenim prostorijama iliti prostorijama crkvenog vikara, koje su na neki način bile moj squat. Znaš, nije to bio mali prostor, bilo je na katu dvadeset spavaćih soba, dvije velike prostorije za primanja itd, tako da je bilo idealno za probe. I eto, taj njen dečko bio je Steve Harris, a grupa Iron Maiden, koja se u tim prostorijama zadržala dobrih godinu i pol i svirali su poprilično često. I znaš što ću ti reći... Wow, ta grupa me impresionirala odmah na prvoj probi.

Odmah čim sam ih čuo znao sam da će od njih biti nešto veliko. Bili su totalno drugačiji, totalno različiti od onoga što se tada sviralo. Tada je u Engleskoj punk bio doista velik, jednako tako i velike stadionske rock atrakcije. Glazba kakvu smo mi svirali bila je u malim i zadimljenim pubovima, no Iron Maiden su iz početka bili drugačiji. Mi nismo nudili samo koncert, mi smo nudili atrakciju, drugačiju rasvjetu, show i scenski nastup, kojeg tad nitko nije imao i to se brzo pročulo, ljudi su to dolazili vidjeti. Ja sam stalno dolazio sa nekim ludim idejama, koje je bend prihvaćao, napravio sam i svoju vlastitu pyro kutiju i to prema nekoj knjižici tipa 'uradi sam'. Mi smo toga naslagali u kutije i kutije, gotovo cijeli jedan kontejner toga, razne vrste iskri i vatre. Sve je to bila kućna izrada i sva sreća da nismo izginuli svi skupa. Opasnost nas je cijelim putem pratila. I da, čisto da napomenem, ja sam tada imao oko sedamnaest godina i Harris tu negdje, sedamnaest, osamnaest. Tek kad sad vidim, bili smo šokantno mladi.

No, glas se je brzo širio. Već od prvog nastupa Maidena točno na Božić u klubu Cart & Horses počelo se šuškati po cijelom East Endu o novoj mladoj atrakciji. Mi smo tamo nakon svirali često i vrlo brzo smo stekli svoje sljedbenike, koji su nas pratili od puba do puba, a kad stekneš sljedbenike, onda se glas širi sve brže i non stop se pojavljuju novi ljudi. Vrlo brzo smo došli do toga da nas ljudi žele imati na traci, pa smo snimili 'Soundhouse tape'. No, vratimo se na Cart & Horses, bio je to poprilično veliki pub. U njega je moglo stati oko 150 ljudi, no to je polako postalo pretijesno.

A onda se odjednom pojavio Rod Smallwood (trenutni manager Maidena), koji je bio dosta stariji od nas i to nas je na neki način uplašilo, ali smo počeli

178 Stjepan Juras – Somewhere in Time i polako razmišljati o slavi. 'Wow, on je profesionalac, postat ćemo popularni, da nešto ne vidi u nama, ne bi nas tražio'. Oči su nam se zasjalile i već smo mogli vidjeti krov svijeta. Znate, u tim godinama svi nešto sanjaju; netko želi biti poznati nogometaš, netko rock zvijezda itd. Sa Rodovim upitom želimo li da nam bude manager, mi gotovo da smo se odmah vidjeli na vrhu, mada nam je tek tada započinjao trnovit put. . Mene i Stevea je, kako su dani prolazili, sve više vezalo pravo prijateljstvo i više nisam bio samo onaj koji im posuđuje prostorije za probe. Znaš, ja sam išao na koledž i učio za dizajnera interijera, dok je na istom koledžu Steve učio za arhitekta, odnosno, preciznog crtača. Vjerojatno je zbog toga i imao mirnu ruku, dok je izrađivao logotip za Iron Maiden, koji je danas u svijetu jako poznat.

Steve Harris and Dave Lights. Courtesy of Steve Newhouse

179 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Zanimljivo, tijekom moga rada sa njima, moje su ideje uvijek nailazile na plodno tlo. Niti jedan moj inovativni prijedlog nije odbijen, no niti sam ja uvijek bio onaj koji je sve govorio. Mi smo doista radili kao tim i prilagođavali se svemu u hodu. Malo smo po malo radili svoje vlastito osvjetljenje, koje smo mogli nositi sa sobom i svima pružati jednaki show, bilo da je to Amerika ili mnogo manje dvorane u Europi.

Steve, za kojega vole kazati da želi imati kontrolu nada svime, nikad se nije konkretno miješao u moj posao, osim kada sam bio upao u velike probleme i psihičku krizu nakon razvoda. Znate, ovaj moj posao bio je jako stresan, jer nije sve to naizgled bajno kako se čini, pogotovo nakon Powerslave albuma, kada je sve to postalo masivno i ogromno. Znaš, moj posao nije kao primjerice Derekov (Derek Riggs, ilustrator singleova, omota albuma, ilustracija na majicama i sl.), koji donese svoju ilustraciju i gotovo. Ja sam prije turneje morao dizajnirati light, zatim na turneji svaki dan nadgledati sastavljanje i rastavljanje, paziti da se što ne pokvari, da uvijek sve izvrsno funkcionira i tako nastup za nastupom. Tu još ide planiranje budžeta, da se ne prekorače troškovi i sve ostalo. No, razvod me jako pogodio i polako sam se počeo odavati alkoholu i drogi, u kombinaciji s depresijom i psihičkimm krizama. Da, bio sam uistinu bolestan tad. Da sam s time nastavio uvjeren sam da bi se prije ili kasnije ubio. Steve je to, na sreću, previdio i jednog dana mi je rekao kako misli da je za moje dobro ipak bolje da odem iz ekipe Maidena i da se malo smirim i dođem sebi, jer vidi da me ovaj život ubija. Eto, jedino na taj način Steve se tijekom svih godina umiješao u moj posao, ako se to tako može gledati i s ove točke gledišta spasio mi je život. Mislim da je on ili netko drugi iz grupe došao do managementa i ispričao im što mi se događa, te su oni reagirali hitno. Pozvali su me u ured produkcije i Tony Wigins mi je rekao da misle da bi najpametnije bilo da odem kući. Po mene su poslali Jim Sulivana, koji je, ako se dobro sijećam bio u timu osiguranja Maidena, te me odveo na aerodrom i sjeo na avion za Englesku. Tako je nekako završila moja priča sa Maidenima, koja je krenula od najranijih dana.

Kroz sve ove godine što sam radio sa njima, teško mi je, ali doista teško odabrati najdraži dizajn svjetla, jer su svi bili na neki način posebni, ali koncerte nisam mogao gledati samo prema tom jednom čimbeniku. Treba se gledati svjetlosne efekte i na način na koji publika reagira na njih. Poljska je

180 Stjepan Juras – Somewhere in Time na primjer bila fantastična, također i koncerti u bivšoj Jugoslaviji (Zagreb, Beograd, Ljubljana). Publika je tamo nenormalno dobra. No, kada bi izdvajao nešto, rekao bi da mi je dizajn svjetala na 'Somewhere on tour 1986-1987' bio poseban po tome jer su svjetlosni efekti bili tako čisti i oštri, gotovo kirurški. No, u to vrijeme smo imali i nekoliko skrivenih malih koncerata, recimo onaj u Marquee klubu mi je ostao posebnom u sjećanju, gledano sa strane moga posla, no opet, s druge strane, koncert u Madison Square Gardenu s te strane je bio također jedan od posebnijih.

Danas, gledajući malo sa distance, primjećujem kako se mnogo moga ranijega rada sa Maidenima vidi u njihovim novim konstrukcijama rasvjete. Znate, sve što su pokušavali napraviti bilo je već viđeno na prethodnim turnejama. Sjećam se, prije par godina ranije, čini mi se da je to bilo na Download (Donnington) festivalu, pokušali su kopirati dobro znane trokute sa 'World Pieces tour', no mislim da im nije baš sasvim pošlo za rukom. Znate, ne bih se sada puno osvrćao na njihove dizajnere, koliko na tehnologiju koju koriste. Danas su se svi prebacili na kompjuterizirane light setove i danas kad gledam koncerte, ne samo Maidena, to više nema duše. Znate, kompjuter nema senzibiliteta da osjeti bend kako svira, nego je programiran do u svaku sekundu, a bend ne može uvijek svirati istim tempom, ovisno o raspoloženju, publici, te mnogo ostalih čimbenika, pa se dogodi da nekad neki efekt malčice urani ili zakasni. Mislim, sve je to lijepo, milijun svjetala, veliki monitori i sve to, no, ponavljam, nema tu više ljudske ruke, samo se stisne jedan gumb i kompjuter dere do kraja, što ne samo da zakida rasvjetu, nego stvara i presing grupi, te je teško raditi improvizacije, a ako ih i ima, onda su i one istempirane i predviđene. U tome leži moja najveća zamjerka prema današnjoj rasvjeti Maidena, ali i u globalu. Ja tako ni danas ne želim raditi. Štoviše, kada sam izmislio pomični lighting rig, koji je tada bio svjetska inovacija, to sam upravo napravio zbog prilagođavanja atmosferi pjesme prilikom spuštanja rasvjetnog svoda ka glazbenicima. Vidim da pomični rig Maideni i dan danas koriste na turnejama.

Sredinom devedesetih Maideni su izgleda već razmišljali o retrospektivnim turnejama (dovodi se u pitanje je li odlazak i dolazak Dickinsona i Smitha bila unaprijed isplanirana stvar, op.aut.), te su me pozvali bi li im se opet pridružio i oživio stare duhove nanovo. Nepotrebno je govoriti da sam s radošću pristao, iako sam u tome trenutku radio s grupom UFO, odnosno bio

181 Stjepan Juras – Somewhere in Time sam s njima na turneji. U ranijim sam intervjuima već objasnio da je sve na kraju neslavno propalo i čisto sumnjam da je itko od članova grupe, posebice Steve, bio tad upoznat što se tih dana dogodilo, jer da jeste, možda bi sve bilo drugačije. Naime, ja sam htio otići i popričati sa Steveom, jer, na kraju krajeva, on je moj prijatelj, ali se tu ispriječio Dickie Bell (tada production manager, koji je to radio od 1980, a otišao u Mirovinu, nakon punih 28 godina rada za Maidene, nakon što je odradio australski dio 'Somewhere back in time' turneje na početku 2008), koji se u tom trenutku prema meni ponio jako loše. Znate, ja sam s ovim bendom prošao brojne turneje od samih početaka i radio mnoge stvari skupa i ponosan sam na to. Kada sam bio pozvan u ured s njegove strane, prema meni su se ponašali kao prema nekome koga prvi put vide. Naime, prije svega nazvala me grupa, odnosno Steve i Rod, koji su mi saopćili da to neće biti samo jedan show ili turneja, već da će to biti cijeli jedan projekt (autor knjige se opet pita jesu li Eddie Rips Up turneja, te sve ostale, koje će slijediti bile planirane već sredinom devedesetih dok je Blaze bio još pjevač Maidena)? Kako znate, u to sam vrijeme bio na turneji sa UFO, te sam morao prekinuti radove i planove, kako bi se skoncetrirao na četiri mjeseca rada na ovom projektu. Negdje pred kraj svega nazvao me Steve i pitao jesam li gotov, na što sam mu odgovorio da jesam, a on me zamolio mogu li doći do njega i pokazati mu crteže, što sam i uradio. Dan kasnije nazvao me Dickie i ljutito rekao kako nisam smio to odnjeti Steveu, već sam sve morao prvo na pregled donjeti njemu, što me je jako začudilo. Hej, pa Steve me nazvao i zamolio da donesem projekte; što sam morao napraviti, odbiti? No, odlučio sam prijeći preko toga, smatrajući da nije vrijedno nerviranja, te sam odlučio da ću Steveu to prešutjeti, sve dok mi samo tri tjedna prije planirane turneje Dickie nije došao i rekao da su promijenili kompaniju za narudžbu rasvjete, te ponudio njihov spisak opreme i rekao da skrpam nešto od toga. Ja sam odgovorio nešto u stilu, hej, ovo nije projekt koji sam ja dogovarao s grupom, te sam odmah vidio da ovo neće ići. Znate, nije tu bio problem u novoj kompaniji, već u tome kako su se postavili prema meni. Promislio sam kako bi moglo biti i nisam se vidio više kao dio tima, pa sam odbio posao i poslao im račun za četiri mjeseca gubljenja vremena. Znate, moja je kćerka trebala ići na koledž i trebalo je sve to platiti. Od toga trenutka odlučio sam raskrstiti sa prošlošću i sjećanjima, a i kasnije, kako bi kćerci platio školovanje na aukciju sam dao sve stare Maiden memorabilije, ukljućujući originalnu masku Eddie-a.

182 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Lauren Harris, njegovu kćerku znam otkad se rodila, a sada je izrasla u lijepu mladu djevojku i ne sumnjam da bi mogla nešto napraviti u rock businessu. Nikad je nisam vidio uživo, iako sam htio otići vidjeti. Ona je, koliko znam, sad na turneji s Maidenima i ja joj želim sve najbolje u karijeri. Sjećam se da mi je Steve nešto pokazivao na kompjuteru prilikom jednog od sastanaka, čini mi se njen Myspace. Ako mogu biti baš jako iskren, čini mi se da je za moj ukus to premlako. Očekujem još energije i žestine od tako mlade cure s takvim pedigreom.

Dave Lights reincarnating as Eddie. Courtesy of Dave Lights

Spomenuo bih još i Eddiea, koji je neizbježan kada se priča, bilo o Maidenima, bilo o meni. Moja ideja za Eddiea, koja je temeljena na starom vicu o djetetu rođenom samo s glavom, bez tijela, kojemu su na osamnaesti rođendan roditelji odlučili prišiti tijelo, te mu došli priopćiti da imaju jedan specijalan dar za njega, a ovaj odgovorio: „Ne, samo ne opet prokleti šešir!“. Tu je potekla ideja o glavi, koja je trebala biti iza bubnjara i u trenutku kad u pjesmi 'Iron Maiden' krenu stihovi, 'See the blood begin to flow', kroz njena usta bi se trebala pumpati umjetna krv. Tu je Clive, odnosno, ne clive, nego Ron, prijašnji bubnjar, bio prva žrtva, jer bi se ta krv ili što već, uvjek slila po njemu i po njegovoj kosi. Jadničak, haha. Nije nepoznato javnosti da sam prijatelju s kiparske akademije dao da prema mom licu napravi model te glave, tako da sam na neki način ja onaj pravi Eddie, haha!. Da se razumijemo, to je onaj prvi Eddie, kojeg možete vidjeti na pozadinskoj slici

183 Stjepan Juras – Somewhere in Time

LP-a prvog albuma Maidena sa koncerta, Derek Riggs je tek kasnije došao sa idejom za njegovo lice, a na slikama koje ću vam poslati, možete vidjeti tko mu je za njega pozirao, haha.

Dave Lights and Eddie, newspaper article. Courtesy of Dave Lights

Zanimljiva je stvar, kako usprkos Maidenima, heavy metalu, Eddieu u dvorištu i svemu što je vezano uz to, Steve baš ne voli pričati o duhovima, jer ih se boji. Znate, tamo gdje sam ja živio, kako sam ranije govorio, bila je to velika crkvena zgrada i kada smo bili tamo noćima, običavali smo pričati o duhovima i takvim sličnim stvarima, jer, znate kako je to kad se živi u nekoj takvoj zgradi poput crkvene. Sve noću izgleda zastrašujuće, pa smo mi izmišljali svakojake izopačene priče. Jedne večeri smo tako Steve, Lorraine, Kim i ja sjedili u dnevnom boravku, zafrkavali se, pričali priče o duhovima, pili i tako to, a ja sam se ustao malo ranije i otišao vani, no nikomu nisam govorio gdje idem. Kada je došlo vrijeme njihovog odlaska, Steve me došao potražiti, da mi priopći da odlaze. Ja sam na lice stavio Eddievu masku i pritajio se iza velike zavjese, koja je bila ispred mojih ulaznih vrata. Steve je pokucao i rekao nešto u stilu da odlazi, ali ja sam i dalje mirno šutio. Kada je povukao zastor i ugledao mrtvog hladnog mene sa Eddijevom maskom na licu, odgurnuo je i Lorraine i Kim sa svojega puta i ne mareći za njih pobjegao vrišteći sve do dnevne sobe i onakon preznojen jako se poslije izvikao na mene. Znaš, on ne voli biti prestrašen, haha.

184 Stjepan Juras – Somewhere in Time

No, usprkos svim smicalicama i svemu što se sa mnom i grupom dogodilo nakon raskida poslovanja, ja mogu reći da sam sa Steveom danas u sasvim dobrim odnosima. Pričali smo 2007 preko mobitela i to je bio naš zadnji kontakt. Osobno sam se s njim htio još pokoji put čuti, no, znate, on je jako zauzet čovjek. Ima stvarno mnogo obaveza, a ja ga ne želim smetati u njima. Kada bude imao više slobodnoga vremena rado ću se naći s njime, popiti piće i sve što ide s time.

Upravo, par dana nakon ovog intervjua krećem u Ameriku, na američku turneju s grupo UFO. Znate, oni nisu najveća rock grupa na svijetu, ali su jebeno blizu i ako se mene pita, mislim osobno da su oni najpodcjenjenija grupa u rock svijetu uopće.

No, trebate i znati da sam ja uvijek spreman za nove izazove i da, ma s kojim god slavnim imenima radio, uvijek bi bio spreman raditi sa nekim novim uzbudljivim bendom. Doduše, jako sam izbirljiv što se glazbe tiče, pa mi se mnogo njih možda ne bi svidjelo. Kao zaposlenik Astorije vidio sam mnogo mladih nada i nikad ne znaš kada će ti se netko toliko svidjeti da poželiš raditi s njime. Trenutno radim sa curama iz grupe Girlaschool, koje su ustvari reformirana grupa iz osamdesetih. Nedavno im je umrla gitaristica, no sada su se oporavile i kreću ispočetka. Supportirati ćemo Dia na nekoliko koncerata, a i svirati ćemo na Wackenu, a tada ću vidjeti Maidene na ovoj epskoj turneji, čiji svjetlosni se efekti, prema najavama, baziraju na albumima 'Powerslave' i 'Somewhere In Time'. Trebam li napomenuti da sam ih u originalu ja dizajnirao, ha, ha. Maidene ću tada vidjeti prvi put na ovoj turneji, stoga namjerno nisam pratio novine. Volim se iznenaditi i baš me zanima kako su to napravili.

Iako sam Dave Beazily, svi me znaju pod imenom Dave Lights, a tako sam i potpisan na Maiden albumima. Ne sjećam se točno kako sam dobio taj nadimak i je li došao od Harrisa, no mislim da je to bilo u jednom baru na turneji. Naime, unutra su bila tri Davea, a kako je bila

185 Stjepan Juras – Somewhere in Time buka, nadvikivali smo se. Dave Murray je bio Dave ili Davey, a kako sam ja radio na rasvjeti, nekako je logično bilo da mene zovu Dave Lights, pa je tako i ostalo. Treći dave je bio vozač i garderobijer, no nisam siguran kakav smo njemu našli nadimak.

Nakon iscrpnog i zanimljivog razgovora pozdravili smo se i Dave mi je obećao poslati fotografije koje vidite u ovoj knjizi. Ponavljam, ovaj intervju rađen je originalno za knjigu o Steve Harrisu, no malo je dorađen kako bi bio zanimljiv i za ovu knjigu. Moram priznati, Dave je izvrsan i drago mi je da ga poznam.

Dave 'madman' Lights in his standard Eddie pose. Courtesy of Dave Lights Next page: DaveLights early Maiden lighting rig back in 1977 and his final Iron Maiden lighting rig (1886/87). Kith Wilfort and probably Ross Halfin pic.

186 Stjepan Juras – Somewhere in Time

187 Stjepan Juras – Somewhere in Time

WHAT IF…?

Sjećate li se možda ovih stihova?

We all came out to Montreux On the Lake Geneva shoreline To make records with a mobile We didn't have much time

Upravo taj 'mobile' koji se u čuvenoj pjesmi 'Somke on the Water' spominje jeste ' Mobile studio, čuveni mobilni studio na kamionu, kojeg je posjedovala grupa Rolling Stones. U tom mobilnom čudu tehnike svoje albume su snimali Rolling Stones, te bendovi i izvođači kao Bad Company, Bob Marley, Deep Purple, Dire Straits, , Horslips, Led Zeppelin, Lou Reed, Status Quo, Whishborne Ash, a 'No Prayer for the Dying' je bio zadnji legendarni album koji se tamo snimio. Ako samo kratko pogledate listu albuma biti će vam jasno kako se u toj maloj kućici stvarala povijest: 1970 tamo su Zeppelini snimili 'Led Zeppelin III', godinu kasnije 'Led Zeppelin IV', 1973 'Houses of Holy', te 1975 'Physical Graffiti', Rolling Stones su 1971 snimili 'Sticky Fingers' i 1972 'Exile on Main Street', a Deep Purple su 1972 snimili čuveni 'Machine Head', 1973 '', te 1974 'Burn'. Fleetwod Mac su tu 1973 snimili 'Penguin' i ', a Bad Company su 1975 snimili 'Rund With the Pac'. Sedamdesete su zatvorili Santana s 'Moonflower' iz 1977 i Simple Minds sa 'Life in a Day' iz 1979, dok su osamdesete otvorili Rocket 88 s istoimenim albumom iz 1981, te iz zatvoriliLevel 42 s 'A Physical Presence u 1985. Uz live albume iz sedamdesetih kao 'Uriah Heep Live' iz 1973, 'Live Dates' od Wishborne Ash, također iz 1973, 'Live' od Bob Marleya and the Wailers iz 1975, te 'Live' grupe Status Wuo iz 1977, Iron Maiden su bili zadnji veliki bend koji je koristio taj studio.

Dickinson je kasnije o snimanju albuma u tom studiju i na takav način kako se snimao izjavio da je sve to bila jedna velika greška. Pri odlasku iz benda nije se štedio na riječima: "It was shit! It was a shit-sounding record, and I

188 Stjepan Juras – Somewhere in Time wished we hadn't done it that way. At the time, I was as guilty as anyone else in going, 'Oh great! Look, we're all covered in straw! What a larf“. Taj album sniman na posjedu Steve Harrisa, te zvuk i proizvod kakav su Maideni isporučili prvo je rezultirao odlaskom nezadovoljnog Adriana Smitha, a nije se dugo ni čekalo na odlazak Bruce Dickinsona. Povijesne i leterarne teme više nisu bile u fokusu pisanja pjesama, a na albumu su počele prevladavati pjesme s političkim konotacijama, socijalnim temama, preispitivanjem religijskih malverzacija i sl. Nakon debut albuma, ovo je bio prvi album Maidena koji je sadžavao vulgarnosti, Bruce je pjevao mnogo prljavije, a i zvuk na albumu je bio mnogo prljaviji, te ni jedna pjesma nije bila dulja od pet i pol minuta. No, zbog čega sve ovo pišem?

Iron Maiden su na 'Somewhere in Time' imali priliku opasno razmisliti u kojem smijeru će ići njihova karijera. Čak ni Rod Smallwood nije bio imun ni na amerkanizaciju samog sebe, ali ni na amerikanizaciju Iron Maidena. Čvrsto držim mišljenje da bez njegovog blagoslova onoliko pjesama Smithovih prijatelja iz 'Hackney' projekta i Urchina ne bi nikako završilo na B stranama omota, a ne bi možda ni njegove pjesme završile kao singlovi. Kreativan ili manje kreativan, Steve Harris je uvijek mogao isporučiti dovoljno pjesma kad bi zatrebalo, a bar B singlovi nikad nisu bili problem. Maideni bi obradili neki legendarni band kao Thin Lizzy ili Jetchro Tull i eto dobrog B singla. To je bila izrazito jednostavna formula i s njom nikad nisu pogriješili, pa ne bi tako ni na 'Somewhere in Time'

Što li se onda dogodilo na 'Somewhere in Time i kako je Steve Harris prihvatio kompromis, to vjerojatno nećemo saznati nikad, no uvjeren sam da mu to baš nije bilo na volju, što je uostalom i pokazao ne sudjelovanjem u izvedbi pjesama sa B strane singlova. U razgovoru s velikim Maiden fanom i mojim prijateljem Bobanom Savovićem dotakli smo se priče vezane uz Maiden članove i njihovom odnosu prema fanovima. Maideni su inače prepoznati kao 'down to the earth' band, no mnogi fanovi nemaju uvijek baš pozitivno iskustvo s nekim članovima, pa čak i onda kad su bili ljubazni, nimalo dosadni i kada u trenutcima susreta s određenim Maiden članovima nije bilo nikog drugog fana u okolini. Nicko je često puta znao ignorirati fanove, pa čak i Dave. Adrian nije mnogo puta bio raspoložen za razgovor, a i Bruce se na tom polju nije baš uvijek proslavio iako se zadnjih godina u

189 Stjepan Juras – Somewhere in Time odnosu prema fanovima drastično promijenio na bolje. Janick je na su sreću prilično 'down to the earth', iako je i on znao imati svoje momente ignoriranja ili 'bježanja' od fanova, dok u slučaju Steve Harrisa ja barem nisam vidio, niti ikad čuo od i jednog fana kako je Steve Harris nekog ignorirao, zaobišao, pobjegao, odbio se fotografirati ili dati autogram. Iako su svi već dugo, pa i desetljećima godina članovi Iron Maidena, Iron Maiden je zapravo bend Steve Harrisa i to se u svemu i po svemu vidi. Zbog toga je Steve Harris, uvijek, ali baš uvijek imao strpljenja sa svakim fanom, nikad nije odbio ni fotografiranje, ni pričanje s njima. Steve = Iron Maiden 101% i tjekom cijele karijere ovoga benda to se može vidjeti!

Možda su nekad direkcije managementa mogle biti ovakve ili onakve, možda su želje članova mogle biti ovakve ili onakve, no Iron Maiden nikada nisu krenuli u nekom smijeru ako nisu dobili konačno odobrenje Steve Harrisa. Zbog toga, 'Somewhere In Time' bi zacjelo mogao biti neka vrst kompromisnog albuma u kojem je i Steve sam htio istraživati i vidjeti kuda će ih sve to odvesti. Kompromis mu nije bio baš po volji (vidi se i po daljnjem ignoriranju albuma kroz povijest), ali ipak ga je napravio. U tom trenutku Maideni su bili najveći i svaki njihov potez dobrano se pratio. Osamdesete su bile pri kraju, nazirale su se političke promjene s početka devedesetih i tehnologija se drastično mijenjala iz godine u godinu. Steve je imao veliki strah uoči izlaska albuma bojeći se da je njihovo vrijeme prošlo i da više nikada neće postići ono što su do tad postigli. On je osjećao da je s jedne strane došao sweet, glam i hair metal i da su bendovi poput Bon Jovi, Poison, Warrant, Guns 'N' Roses, Whitesnake, Cindarella, W.A.S.P. itd prodobivali sve veću pažnju i počeli puniti stadione, a da su s druge strane Metallica, Megadeth, Slayer i ostala žešća i brutalnija glazba naglo narasli. Na klasičnom bojnom polju heavy metala ostalo je premalo čistih metal bendova poput Saxon, Judas Priest i Maidena i Steve je u tome vidio veliku opasnost za svoj bend. Hoće li klasični heavy metal propasti, kao što se to svojevremeno dogodilo hard rocku? Hoće li Maideni izaći iz mode? Iron Maiden su mogli panično pribjeći rješenju odlazeći u AOR ili tome žanru bliske vode, no srećom album 'Turbo' grupe Judas Priest izašao je nešto ranije, kako bi im pokazao da pretjerano unošenje pop elemenata možda i nije najbolje rješenje za klasične metal bendove. Vrlo brzo Steve je shvatio ako Maideni odu na bilo koju drugu stranu, da bi to moglo biti privremeno

190 Stjepan Juras – Somewhere in Time rješenje, no uglavnom njihovo samoubojstvo. Madeni su definitivno imali štofa za napraviti savršeni AOR album. Imali su odlične autore, odlične vokale i back vokale, dovoljnu količinu melodioznosti, te izvrsne instrumentaliste. No, s druge strane imali su jednu veliku kočnicu, a to je bio njihov vizual i njihova povijest, odnosno katalog pjesama koji bi njihovim ulaskom u AOR vode bio koncertno neupotrebljiv. Da bi ušli u AOR vode Maideni bi morali napraviti veliki rizik i sve krenuti stvarati iz početka. S jedne strane, to im većina njihovih klasičnih fanova ne bi nikad oprostila i zasigurno bi izgubili veliki broj metal fanova, a bi li kad pridobili veliku AOR većinu, koja je dakako brojnija od metal fanova, to je bilo upitno. Eddie bi s omota morao nestati ili bi se drastično morao mijenjati, a teme pjesama morale bi se mijenjati. Jesu li to doista Maideni kakve bi voljeli vidjeti (usprkos uspješnim Adrianovim singlovima koje volimo)? Kladim se da ne!

Dickinson je tada želio u poluakustične vode, Adrian je smijerao ka AOR-u, a Nicko ga je u tome podržavao. Nicko i Dave uglavnom nisu bili autori Maiden pjesama, no svaki od njih je izabrao svoju stranu; jedan Smitha, a drugi Harrisa. 'Somewhere In Time', iako je album kompromisa, ostao je ipak mračan, hladan i punokrvni metal album zahvaljujući Steve Harrisu, iako je i on bio zagovornik korištenja synthova. Čak je u jednom intervjuu izjavio: „Nicko always moans about using keyboards because he wants to keep it rock 'n roll.“ 'Seventh Son of a Seventh Son' bio je vraćanje dugova Bruce Dickinsonu za ignoriranje na 'Somewhere In Time', te se tu po prvi put u povijesti benda vidjela zajednička suradnja gotovo svih članova benda na mnogim pjesmama. Ta praksa se i nastavila do velikog razlaza 1992, no znakovito, na 'Fear of the Dark' albumu Bruce je surađivao sa svim autorima, osim sa Harrisom.

No, zbog čega sam ovo poglavlje započeo s pričom o mobilnom studiju Rolling Stonesa? Raskidanje svih veza sa uspjehom i konceptualnom, postepenom građenjem vizuala Maidena od 'Piece of Mind' do 'Seventh Son of a Seventh Son' albuma naprasno je prekinuto i krenulo se sve iz početka. 'Maiden Japan' dobio je novog slijednika 'Maiden England' video, koji je bio 'točka na i' jednoj uspješnoj priči o bendu iz istočnog Londona, koji je postigao ama baš sve. „What if“… možda bi se ipak netko zapitao. Što da se Maideni (Harris, usprkos bendu i managementu) nisu odlučili zaustaviti i da

191 Stjepan Juras – Somewhere in Time su odlučili ići progresivnijim, AOR orjentiranijim smjerovima? Vrlo dobro se sjećam kako se govorilo (kada su se članovi Metallice ošišali), da je to zadnji čavao u ljesu benda i njihov kraj. Ne bih se baš okladio u to…. Štoviše…

Steve Harris je izjavom za Metal Hammer bio doista jasan. „I really liked 'Load' and the 'Black' album. In fact, I prefer them now than during their early days. I come from a traditional rock background and that's where my influences still lie. What they've actually been doing is a lot more traditional rock. I prefer the way that James sings now, and everything about them. I liked the arrangements of their earlier stuff but I couldn't get past some of the vocal melody lines, and I said that to Lars once and I believe that James probably quite rightly got the hump with me. But I was only being honest. It's strange that there's supposedly this divide between Metallica's 'old' and 'new' fans. I know it keeps magazines going, but it's still the same fucking band, for Christ's sake. They're just doing something different, whatever their reasoning. The thing is it's OK being different - as long as what you come up with is good! And that's what Metallica are doing. And I'm sure they don't give a shit what some journalist thinks.“

O slijeđenju 'modnih' i ostalih trendova u glazbi Steve je u istom magazinu jasno poručio: „I'll cut my hair when I'm fed up with it and not before, and I'm not even thinking about it at the moment. At this point, I wouldn't feel comfortable with it... it's too cold for one thing. There might come a time when I feel that way - and maybe there won't! - but I will not be part of some marketing ploy.“

Steve Harris je oduvijek bio hard rock fan i svoje korjene i stare ljubavi nikad nije krio. Najbolji primjer je amaterska snimka s tribina prvog koncerta 'Book of Souls' turneje u Fort Laurdeale (USA), koja je uhvatila zbivanja u stražnjem dijelu pozornice prije izlaska na pred tisuće ljudi, te prikazala Steve Harrisa kako headbanga na taktove pjesme 'Doctor, Doctor' grupe UFO, koja je obvezatna pjesma prije svakog koncerta Iron Maidena. S napunjenih šezdeset godina, nakon tisuća odsviranih koncerata i rasprodanih stadiona, ovaj čovjek, iako je legenda britanske glazbe još uvijek kao fanboy headbanga na taktove grupe koju obožava. To je za svaki respekt. Upravo je taj 'fanboy' poželio 'stati na loptu' i učiniti ono što su prije njega napravili

192 Stjepan Juras – Somewhere in Time njegovi idoli. Unajmio je mobilni studio u kojem su snimani neki od njegovih najomiljenijih albuma, dovezao ga na svoj velebni posjed i rekao. „Ja želim ovdje, u ovom studiju i na ovakav način snimati novi album. Kome se ne sviđa, može slobodno otići iz benda“ Tako je i bilo. Maideni su snimili album u legendarnom 'mobile' studiju, a Steve je vjerojatno ispunio još jednu 'fanboy' želju i stao i na taj način u korak sa svojim idolima. Njegove odluke preispitivali su mnogi, no vremenom su se uvijek pokazale ispravne.

Treba li svijet, trebaju li fanovi veće, bolje i snažnije Maidene? Brojčano gledano, Metallica, s kojom se Maideni jedino u pojmu 'metal music' trenutno mogu uspoređivati, prodali su više nosača zvuka, napunili su veće koncertne kapacitete, no Maideni su na kormilu sa Steve Harrisom čvrsto držali zadanu rutu svih ovih godina i u očima i fanova i medija i sveopće javnosti ostali su bend doslijedan svojim načelima, koji ni u četvrtom desetljeću svoga djelovanja nije postao 'nostalgia act'.

Još 1998 Steve je za isti magazin ustvrdio slijedeće: „I don't care what people call us. We've been a metal band for a few years now and we've never been uncomfortable with it. I know at the moment it's quite uncool to admit to being heavy metal, but I don't see it as a negative thing.“ U istom intervjuu isustio je jednu veoma znakovitu rečenicu o Bruceu i njegovom pogledu na metal glazbu, što uvelike podržava tezu o Steveu Harrisu kao jednom od rijetkih stupova koji su u najteže vrijeme bili 'lučonoše' tradicionalnog heavy metala. „He left us because he wanted to do something different, and then, because he thinks metal's coming back again, he starts doing 'Maiden' stuff again.“ (pritom misleći na 'Accident of Birth' i 'Chemical Wedding' albume).

O mogućem silasku s trona i sviranju u Maidenima dok ne umre (kao i Lemmy) bio je jasan, dajući do znanja da se jednog dana ne bi bojao ni vratiti u klubove (što uostalom i radi sa solo projektom): „You reach the peak of your career, where's the shame in dropping down a division if you still love the game? Musically, I'm sharper than I've ever been. I wouldn't really mind playing Guildford Civic Hall as long as there were people there watching me. If no one turned up, you'd have to start wondering - but at the end of the day I'm as happy playing at Guildford Civic Hall as I am at Madison Square Garden. If there's a hungry audience there, I'm hungry as well.“

193 Stjepan Juras – Somewhere in Time

A WOLF IN SHEEP'S CLOTHINGS

Iron Maiden su 1986 bili i stariji i mudriji i po prvi puta su mogli raditi ono što žele, bez da se trude zadovoljiti druge. Napokon su se mogli izboriti za riječ i napraviti ono što hoće na upravo onakav način kako su oni htjeli. 'Somewhere In Time' album bio je rezultat te slobode. Iako je bio najskuplji album do tada (Yersey, Nizozemska, Bahami, USA), to se nije desilo slučajno. Po prvi puta se nije brzalo i štedilo na vremenu, a ni budžet za snimanje nije bio problem. Sve se podredilo tome da se zadovolje sve želje, kako bi bend isporučio svoje remek djelo. Maideni tada još nisu bili svjesni je li 'Powerslave' bio njihov vrhunac ili mogu ići još dalje. Naravno, to je bio izazov i svi su ga objeručke prihvatili. Sloboda koju su dobili (zaslužili) rezultirala je možda najbezkompromisnijim albumom Maidena ikad.

Svi u bendu, u trenutku kada je snimanje krenulo, bili su potpuno posvećeni radu i svi su htjeli biti sigurni da će najmanji i najsitniji detalj biti snimljen onako kako su oni to htjeli čuti. Adrian je izjavio kako im nikada ranije nije bila dana takva prilika da potroše toliko mnogo vemena i da su je svi objeručke prihvatili. To je rezultiralo i nekim novim idejama koje su si, poradi viška vremena, mogli priuštiti. Kako su na tržište izbačene najnovije generacije guitar synthova, koje su napokon mogle biti poprilično konkurenta nadopuna gitarama, bez da previše minjenjaju zvuk benda, Adrian, Dave i Steve su počeli eksperimentirati sa svime dostupnim, s fokusom na najnovije modele koji tu tek izašli na tržište. Nicko, kako sam ranije naveo, bio je izričiti protivnik klavijatura, kao uostalom i bend u cijelosti, no tu situaciju je najbolje pojasnio Dave Murray koji je rekao kako su oni od početka biti anti klavijature nastrojeni band, no da nisu znali neki poseban razlog tome. Pripisivao je to nekoj vrsti bunta mladog benda koji je, u skladu s vremenom u kojem su djelovali, želio zvučati što je agresivnije moguće, te je početak eksperimentiranja s guitar synthovima objasnio ovako: „These new guitar-synths came along - Adrian was the one who turned us on to them – and suddenly you could make all these sounds that normally you would only have been able to get with a keyboard. Now we could do it all on guitars."

194 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Sve to donjelo je mnogo slojevitiji zvuk na novom albumu Maidena, koji se u svojoj bazi ostao tradicionalni Maiden zvuk kojega su uvijek i imali. Hladan i oštar gitarski zvuk, koji je tipičan za ovaj album savršeno se poigravao sa toplinom klavijatura i nikad im nije dao da se previše razviju, već ih je vukao u mračnije sfere, a kad bi klavijature isporučile hladan i kibernetički zvuk, klasični Maiden način sviranja gitara cjelokupnom dojmu vraćao bi toplinu ljudske ruke. Takva poigravanja nisu bila vidljiva na albumima ostalih bendova toga doba koji su koristili synthove. 'Somewhere in Time' barem u glazbenom smislu, blisku budućnost nije vidio optimističnom. Zanimljivo, bez obzira na konstrukciju pjesama i popu bliži zvuk, i album koji je prethodio i album koji je slijedio nakon bili su mnogo bliži radiofoničnosti i komercijalnoti. Ove pjesme su mogle ispasti drugačije bez mijenjanja u songwritingu; samo je producentski pristup istima trebao biti drugačiji i to je ključna stvar zbog koje je 'Somewhere In Time' album ovako poseban.

Ulaganja u ovaj album nisu bez razloga bila velika. Bez obzira na slavu i duljinu prethodne i medijsku razvikanost turneje idućeg albuma 'Somewhere In Time' je u tom trenutku bio najuspješniji album Maidena, kako i album, tako i turneja. Brojke nisu lagale. Prodaja u USA se udvostručila i prešla brojku od dva milijuna prodanih primjeraka i da su se na tom polju željeli razvijati, vjerujem kako su imali još postora za to u budućnosti. To je bio prvi album Maidena koji je tamo dobio nagradu za dvostuku platinastu tiražu i do dana današnjeg to je njihov najprodavaniji album u USA.

Eddie, kao vremenski policajac skoknuo je u budućnost i 'očistio' Maidenima put ka besmrtnosti, a činjenica da oni već trideset godina nakon toga još uvijek obaraju rekorde doista je fascinantna.

'Somewhere In Time' Music shop banner. Property of Anastasio Guerrero collection.

195 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Sada, kada je bilo jasno (barem po omotima albuma) da se Maideni podjednako dobro snalaze u tmurnoj londonskoj svakodnevici, da im je pakao poput kazališta lutaka, te da ih nikakvi lanci i tretiranje kao luđaka ne mogu zadržati, a da su slavna prošlost i kraljevsko prijestolje ono što ih odlikuje, trebalo je nadići najzahtjevnijeg protivnika - smrt. Eddie se, uz pomoć direktnog udara groma teleportirao u budućnost i donio nam glazbu kakvu smo mogli slušati prije trideset godina, kakvu možemo slušati danas i kakvu ćemo slušati i za tko zna koliko godina, a ona će produkcijski i songwriterski jednako pripadati i zvuku osamdesetih i zvuku s početka novog tisućljeća i zvuku koji nam tek teba doći.

Iako je koncept (zapravo nekonceptualnog albuma) bio izgrađen oko vemena i prostora s porukom između redaka koja bi glasila 'survive if you can' ovaj album, kako sam već ranije napisao, nije predstavljen kao konceptualni album, poput njegovog naslijednika. No, on je ipak u sebi nosio skrivenu težnju i poruku da su Maideni opasno naumili čak i podrediti vrijeme kako bi postali najveći u ovom što rade, odnosno biti predvodnici metal glazbe novog tisućljeća koje se opasno približavalo.

Like a wolf in sheep's clothing You try to hide your deepest sins Of all the things that you've done wrong And I know where you belong

Time is always on my side

Ako, nakon detaljne analize teksta pjesme koju smo u ovoj knjizi već prošli, opet iznova pročitate ove stihove, upitati ćete se je li doista moguće da su oni mogli biti dvoznačni? Je li 'Somewhere In Time' vuk u janjećem runu, opasna zvijer umotana u celofan synthova, koja je bila jedini i ispravni put s kojim su Maideni iz osamdesetih skočili prema devedesetima, a da su pritom zadržali stare, a pridobili nove fanove, te izbjegli zamku koja bi ih učinila istrošenima i pregaženima vremenom? Očigledno da, jer, kako su i sami rekli 'time is always on my side'. No, bez obzira na zanimljive teze i špekulacije, koje uvijek otvaraju vrata bezbrojnim raspravama i prepiranjima, 'Somewhere In Time' doista se može nazvati vukom u janjećem runu. To je

196 Stjepan Juras – Somewhere in Time album kojim su svjesno podmetnuli leđa svemu što su postigli eksplozivnim uspjehom idućeg albuma, no nikad mu se zapravo nisu odužili onoliko koliko je zaslužio, pa čak ni približno. Ako bi se čega u karijeri Maideni trebali doista sramiti, onda je to tretman ovog albuma nakon 1987.

'Wasted Years' single - 3D promotional banner. Property of Anastasio Guerrero collection.

197 Stjepan Juras – Somewhere in Time

FAREWELL SONG

Na upit Steveu Harrisu o tome kako on vidi Maidene u smislu trpanja u ladice glazbenih žanrova, pogotovo nakon promjene u zvuku 1986, on je odgovorio poprilično jednostavno, ali veoma jasno: “I saw us when we first started off as a ‘Heavy band’, a heavy rock band of sorts but it then became known as ‘Heavy Metal’, then it was just metal. Now you have all sorts; Death Metal, and such. I think as long as we don’t turn to rust they can call us whatever metal they like.”

Upravo ovakva konstatacija je ono što je Maidene održalo na tronu svih ovih godina i ono što je cijelo vrijeme u ovoj knjizi naglašavano. Bruce je nemalo puta tijekom 1986 spomenuo kako mu je na pamet padalo da se okrene folku, a Adrian i Nicko su bili jako sretni onime što su radili sa svojim projektom. Štoviše, čak su kontaktirali EMI, da ih drži na oko ako u njihovom radu vide nešto što bi moglo biti iskoristivo. Nicko je izjavio da je Rod Smallwood, Maiden manager bio prenaražen kad mu je neposredno nakon mamutske turneje izjavio kako on i Adrian žele i dalje svirati sa svojim prijateljima, umjesto odmaranja, što su drugi članovi objeručke prihvatili. Dave je odmah 'pobjegao' sa svojom novopečenom suprugom na Havaje, gdje su se skrasili, Bruce si je također uzeo odmora, a Steve Harris se odlučio posvetiti svojoj ženi i djeci i iskupiti im se za toliko dugo izbivanje.

Rod je mislio kako je zadnja stvar koju je mogao očekivati od ijednog člana Maidena, nakon rekordne i naporne turneje, da odmah nakon nje ide vani s dodatnim klupskim koncertima. Nicko je zamolio Harry Mohana u Sanctuary- u da mu renta prostoriju za vježbanje (a to je bio E-Zee-Hire Studios u Sjevernom Londonu), Smith mu se pridružio i na taj način je polako sve ono o čemu smo ranije pisali započelo.

Maideni su imali sreće da su 'Somewhere In Time' album' izdali pred kraj 1986 godine, jer su mogli vidjeti što se u toj godini sve spremalo i na koji način će se metal glazba razvijati. Zanimljiva koincidencija ili (ne baš koincidencija) dogodila se na legendarnom albumu Metallice 'Master of Puppets', gdje su se u pjesmi 'The Thing That Should Not Be' parafrazirali

198 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Lovecraftovi stihovi, koji su tek godinu kasnije krasili omot albuma 'Live After Death'. U pjesmi Metallice stajalo je ovako: 'Not dead which eternal lie, Stranger eons death may die'. Dakako, ta cijela pjesma je hommage Lovecraftu no u tome trenutku Metallica je stvarno nadirala u punom zaletu, a kad je početkom devedesetih već svima bilo jasno da će upravo oni preuzeti tron najvećeg metal benda, u B single pošalici 'Bayswater Ain't Bad Place to Be' iz 1992 Maideni su se na to osvrnuli riječima: Getting faster lads! Hurry up! Here comes Metallica in the rear-view mirror!'

Ovim ću na kratko skrenuti s teme albuma, no jako je zanimljivo primjetiti da su tih godina i Metallica (kolovoz 1991) i Maideni (svibanj 1992) izdali i plasirali kao single nešto što bi se moglo nazvat 'powerballad' ('Nothing Else Matters' i 'Unforgiven', a sa strane Maidena 'Wasting Love'), dok su i jednom i drugom bendu na tadašnjim albumima upravo pjesme koje se tekstualno vežu uz strahove iliti dječje strahove postale njihove svjetski najpoznatije pjesme. Slučajnost ili ne, no jako je zanimljivo primjetiti.

No, vatimo se na 'Somewhere In Time' album. Trideset godina kasnje, sve one sumnje i dvojbe koje su tada mučile Maidene ukljujući korištenje guitar synthova, promjene koncepcije i sadržaja pjesama., itd, sada izgledaju bezopasno i pomalo smiješno. Tony Moore je ionako bio klavijaturist Maidena u ranim danima i to nikog nije smetalo, a nakon njega prijatelj novog producenta Kevina Shirleya Geoff Bova u više naprata je radio orkestracije za pjesme Maidena, koje su odlično prihvaćene. Iza njih, nakon izdavanja 'Somewhere in Time' ostalo je nešto što više nije samo njihovo vlastito, već opće kulturno, glazbeno naslijeđe. Maideni su u više navrata pokazali da su u glazbenom smislu jako hrabri i onaj koji tvrdi da oni iz albuma i album zvuče isto pokazuje veliko neznanje u poimanju glazbe uopće. Osvrćući se još jednom na single 'Reach Out' bilo bi šteta ne spomenuti jednu zanimljivu izjavu Bruce Dickinsona:

„The producer points out the single B-side 'Reach Out', sung by guitarist Smith, as an example of where in the aesthetic landscape he had to put his very experienced producer’s foot down. “To have let the band put something like that on the album would have taken away from the whole point of Iron Maiden.“

199 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Čitajući brojne recenzije ovog albuma naišao sam na opis 'The Loneliness of the Long Distance Runner', koji možda na ponajljepši način opisuje spregu mekoće i čvrstoće na 'Somewhere in Time albumu. Review je napisao korisnik Gasmask_colostomy (Edmund M.) na Metal-archives.com stranici.

„The synths and keyboards may play a large part in this, because both instruments soften the sound a great deal when compared to the grittier guitar sound that was characteristic of metal in the early 80s. Listening to some of the melodies in 'The Loneliness of the Long Distance Runner', one can almost say that the guitars sound light and airy, which is the opposite effect to the rhythm section, who pummel and bounce so relentlessly that they may conjure the image of a majestic bird expending all its energy to stay airborne, though it crafts the most elegant flight. This gives the album a very melodic character, but without losing a great deal of heaviness, a good idea for Maiden, because their heaviness rarely came directly from the riffs, which more often gallop and rush and grapple with catchiness.“

Live in Bello Horizonte, Brazil, 2016. Wheelchair crowd surfing. Screenshot.

Jedan od najdojmljivijih momenata u povijesti Iron Maiden koncerata zbio se 19.03. na koncertu 'Book of Souls' 2016 turneje, kada su fanovi na ruke podigli emocijama ponešenog fana u invalidskim kolicima i to na zadnjoj pjesmi set liste, u ovoj knjizu mnogo puta spominjanoj 'Wasted Years'. Bruce

200 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Dickinson (kako vidite na slici) ponitirao je direktno prema fanu i na kraju pjesme ga pozdravio, izjavivši kako mu je ovaj događaj dan napravio posebno nezaboravnim, jer je ovako nešto po prvi puta doživio na koncertima. Taj emotivni moment pokazuje također koliko i kako pjesme Maidena utječu na ljude i koliko je pozitivna poruka koju ova pjesma nosi motivirajuća, pa čak i za one koje sreća u životu doista nije mazila.

Iron Maiden u 2016 godini izabrali su ovu pjesmu za onu koja će zatvoriti turneju. Pomalo hrabro, znajući kakav pjesma ima naziv, te o čemu govori. Teoretski (jer Maideni su već u tim godinama da je to moguće), ova bi pjesma mogla biti posljednja pjesma koju će Maideni na svojim koncertima ikad odsvirati (iskreno se nadam da ipak neće biti tako), pa je onda pomalo čudan njen izbor za zadnju pjesmu, koja zatvara koncerte.

Okej, jasno nam je da se ne trebamo okretati k' prošlosti i žaliti za propuštenim šansama, već se okretati budućnosti i gledati kako nadolazeće godine napraviti najboljima u životu, no svejedno nije baš lijepo čuti kako bend kojeg pratim već preko trideset godina kao možebitno zadnju pjesmu u live karijeri navodi onu u kojoj se govori da se ne treba osvrtati za propuštenim prilikama i uzalud izgubljenim godinama. Sve ove godine život i odrastanje uz ovaj bend bio je jedan od naljepših momenata života milijuna ljudi i nekako čisto sumnjam da će, barem u glazbenom smislu itko htjeti okrenuti novu stranicu, a Maidene klasificirati kao izgubljene godine.

Limited Puma 'SIT 86' red sneakers. Part of Anastasio Guerrero collection.

201 Stjepan Juras – Somewhere in Time

VISION FOR TOMORROW

Većina fanova, kad se spomenu Maideni i njihove službene fotografije, pomisli na fotografa Ross Halfina, koji je svevremenskim fotografijama obilježio cijelu epohu Maidena i čije su fotografije postale dio opće kulture. No manji broj njih (valjda ne obraćaju pažnju na creditse), znati će odgovoriti na pitanje tko je Aaron Rapoport? Aaron, čuveni fotograf iz Los Angelesa zatekao se u pravo vrijeme na pravom mjestu, dok je Rod Smalwood, Manager Maidena živio 'Američku avanturu', i u tom trenu svrgnuo čuvenog Rossa s trona. Dobio je posao fotografirati Maidene za booklet 'Somwehere In Time' albuma i napravio čuvene fotografije s futurističkim automobilima u divljini. Bruce Dickinson se prisjetio tog snimanja ovim riječima: „That's equipment that was actually used for the Blade Runner movie with Harrison Ford. These machines are in Hollywood. And these are no studio pictures. We had to endure a temperature of 50ºC for this photo session.“

S druge strane, upitao sam ilustratora omota Dereka Riggsa imaju li zodijački znakovi i zvjezdano nebo, koji krase booklet albuma 'Somewhere In Time' ikakvo posebno značenje, a on mi je odgovorio: „I don't think they had any meaning at all. The manager told me that they got the guy who puts the cover together to find some little symbols to put in there. See it's real easy to put stuff like that into pictures and look meaningful, but have no meaning at all. People always assume that everything means something, but it doesn't. I invented doing that. All over my pictures are nothing objects that people assume MUST mean something, but they don't. They are just little things I thought up and stuck in there. People are so consumed about finding meaning they just can't help themselves. The one and only single reason why I put them in there is to make people ask 'what does that mean?' That's the whole reason for the weird details in my pictures. Although, sometimes they do mean things, because it's kind of fun. It's a game I play… I put some things in there that you can decode and others that mean nothing. In the end Maiden got the idea and started doing it as well.“

Želeći saznati nešto više, odlučio sam kontaktirati Aarona na njegov email, imajući u vidu da se ne sjećam kako sam igdje i ikada pročitao njegov

202 Stjepan Juras – Somewhere in Time intervju vezan uz rad s Maidenima. Na moju sreću Aaron je upit za intervju s oduševljenjem prihvatio i otkrio mi neke jako zanimljive stvari.

“I am a native Californian. I grew up in Los Angeles. My father was a trumpet player so I grew up with a love of music. I always wanted to be a commercial photographer so I attended Art Center College, but left to apprentice with a busy photographer David Alexander, who was very active in the record album cover business. After two years learning this business, I started my own studio and quickly began shooting record company assignments. My first love in photography is music, but the industry has changed and a commercial artist has to be flexible. Though I still specialize in entertainment photography I shoot all types of people for other industries and the internet. For Maiden job I was contacted by an art director at the record company. I was very familiar with Iron Maiden, but it was a fun concept and they needed someone who could get the job done under ‘difficult circumstances’. I think I was chosen by them back then, instead Ross Halfin, because it was a big production which the record company was paying for. It was a big shoot with lots of equipment and they just felt confident in me.”

„Initial idea for shoting was to make a nice photos with futuristic cars. The car company was called ‘Jeffries Automotive Styling’; the idea came from the band (label). Some of the vehicles were used in ‘Blade Runner’ film. The photos were shot in a State Park about 2 hours outside of Los Angeles. Conditions there were brutal. The temperature soared passed 105 F. We were initially told the shoot was cancelled because the area contained a rare desert flower which was fragile and endangered. We finally got permission as the heat of the day became almost unbearable. The producers had promised my crew and I an air-conditioned shelter, but that never happened, so we spent as little time as possible in the sun. The band only appeared for brief periods to pose with the cars. The band was under stress from a hectic schedule. I don't think I even spoke to the band, aside from the actual shoot, as they quickly retreated to their trailers in between setups. It was a difficult shoot. Everyone was in a hurry to be out of the desert. But we did a good job and made a memorable image. I will look for any outtakes of the day. On the day of shooting I had to make a special shelter for my dog with shade and ice. It felt like we were on another planet.”

203 Stjepan Juras – Somewhere in Time

“My contact with the band was almost nonexistent in whole process of shooting for ‘Somewhere in Time’ promotional photos. My only contact was the art director and the record company who gave me the (basic) concept and said "do whatever you have to do to get this done." No Rod, no band, nor any other person from Maiden team. On the end, I am very satisfied with final product. I love all the images on ‘Somewhere in Time’ booklet and thought they did a great job. I really love whole concept. If you want to know which camera I used then, it was Haaselblad 500c.”

“LA based photographer Dean Karr also made a photo for them. I never met him, but Ilike his work. My present work is a combination of music and celebrity-based portraits and advertising for the entertainment industry and the internet. My current ambition is to stay busy in an environment which has changed greatly and is much more difficult to survive in. On the end of everything, I am not in contact with them anymore. I have never seen them perform, but I'm super glad they're still doing it. Long live Iron Maiden.”

204 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Kako je Aaron spomenuo da je session radio u State Parku 2 sata vožnje od Los Angelesa, 'zajašio' sam Google i potražio gdje je taj session mogao biti. U Kaliforniji ima preko 280 state parkova, pa sam ograničio potragu na krug od oko dvijesto kilometara unaokolo Los Angelesa. No, zašto bih uspio pogoditi upravu tu stijenu ispred koje su se fotografirali i zašto bi pogodio upravo taj kut kojim bi potvrdio da je upravo to mjesto ono gdje je set napravljen? Međutim, podcijenio sam sebe i svoju upornost. Nakon istraživanja došao sam do sličnih fotografija, no još uvijek nisam došao do one prave, koja će mi pokazati da je to upravo ono što tražim. Na sreću uspio sam i predamnom je izronila fotografija koju vidite na idućoj stranici i koja se jasno može usporediti s originalom iz bookleta. State Park se zove Red Rock Canyon i nalazi se u Kaliforniji, točnije u okrugu Kern. Točno mjesto nalazi se na koordinatama 35°22′22.75″N 117°59′26.47″W. Wikipedija o parku kaže: 'Red Rock Canyon State Park features scenic desert cliffs, buttes and spectacular rock formations. The park is located where the southernmost tip of the Sierra Nevada converges with the El Paso Mountains. Each tributary canyon is unique, with vivid colors. Wildlife includes roadrunners, hawks, lizards, mice and squirrels. Na Wikipediji se može naći i slijedeći info: 'Providing several unique, dramatic areas, and close to Los Angeles, since the 1930s Hollywood has frequently filmed at Red Rock Canyon, including motion pictures, television series, advertisements, and music videos. Among the many westerns filmed there were 'The Big Country and The Outlaw' and such diverse movies as 'Beneath the Planet of the Apes' (1970), 'Buck Rogers' (serial), 'Capricorn One', 'The Mummy', 'Zorro Rides Again', 'Jurassic Park', 'I'll Be Home for Christmas', 'Missile to the Moon', 'The Car', 'Westworld', Savages' and TV series 'Airwolf', 'Galactica 1980', 'Lost in Space' and The Twilight Zone. '40 Guns to Apache Pass', the last film of Audie Murphy, was shot there in 1966. The 2005 'Cater 2 U' by Destiny's Child was filmed at Red Rock Canyon. The 2006 video for British rock band Muse song 'Knights of Cydonia' was shot in the park as well.' Iron Maiden nigdje i nikako se ne spominju ni u kojem obliku. I na kraju mali info:

'Red Rock Canyon is one of the darkest skies within a two hour driving distance of Los Angeles. On a clear night with no moon, visitors with good eyesight and dark adapted vision may see both the Andromeda and Triangulum galaxies with the unaided eye, and the central Milky Way shows complex structure from this site.' Pa eto, ako ikad budete blizu posjetite.

205 Stjepan Juras – Somewhere in Time

206 Stjepan Juras – Somewhere in Time

HIDDEN CHAPTER

IT'S A SIN!

Povijest Maidena uvijek nosi razne špekulacije, intrige, tajne, zanimljivosti, te sve ono što nas fanove čini još radoznalijima i voljnima za beskonačna istraživanja. Ovaj chapter u knjizi nije predviđen i ova jedna stranica bila je predviđena za fotografije intervjuiranog fotografa Aarona Rapaporta, no međutim, čudnim stjecajem okolnosti jedne sam večeri, dok sam pisao knjigu, imao potrebu iz određenih razloga preslušati pjesmu grupe Pet Shop Boys 'It's a Sin'. Neki od vas, bez obzira volite li samo metal glazbu, sjetiti će se velikog hita, štoviše najprodavanijeg singla u Europi 1987. godine s kontroverznim tekstovima i još kontroverznijim videospotom na temu sedam smrtnih grijehova i inkvizicije, odnosno kažnjavanja. Poslušate li melodijsku liniju pjevanja u toj pjesmi, nećete trebati biti neki stručnjak da ustvrdite kako je melodija dijelom, ne slična, nego identična uvodu pjesme 'The Loneliness of the Long Distance Runner'. Ništa čudno, reći ćete, Pet Shop Boys su iskopirali Maidene i malo to sredili. Naime, petraživajući po interetu je li itko uvidio tu sličnost, našao sam na podosta već davno napisanih komentara, koji navode kako je pjesma snimljena 1987. i kako je netko iz Pet Shop Boysa malčice 'posudio od Maidena'. No međutim, nitko od njih nije ni u najluđim snovima mogao znati da je ista ta pjesma snimljena još davne 1984. kao demo sa sessiona kad je Neil Tennant sreo Bobby Orlanda, nakon intervjua u New Yorku. Pjesmu suu tad napisali Tennant i Lowe, a producirao ju je Bobby Orlando. Dakle, pjesma, je snimljena 1984. (demo se može poslušati i na YoutTubeu), a taj demo kružio je britanskim podzemljem, no još važnije, među agentima i labelima, kao novi 'hot' materijal još tad nepoznatih glazbenika. Porkušamo li se prisjetiti tko se oko tih godina 'motao' uz Pet Shop Boyse i tko su im osamdesetih bili agenti (Santcuary Group; da, isto oni koji su Maidenima bili i ostali manageri, iako sad pod drugim imenom), sasvim je lako zamisliti situaciju da im je taj demo po prirodi posla morao doći u ruke. No u tom svjetlu događaja, cijela se priiča o mogućem 'posuđivanju' obrće i povijest Maidena kakvu smo poznavali (bar što se te pjesme tiče), je potpuno drugačija. Ovo je sve špekulacija… da, samo s indicijama i bez ključnih dokaza (doduše, glazba je sasvim jasan dokaz)…. Ako se indicije pokažu točnima… Da, It's a Sin!!!

207 Stjepan Juras – Somewhere in Time

BORN UNDER THE BRIGHTEST STAR

'Somewhere In Time' album u očima kranjih korisnika produkt je članova grupe Iron Maiden, no to je djelo znanih i neznanih ljudi koji su žrtvovali i vrijeme i rad i financije i mnogoštošta, kako bi mi danas imali ono o čemu sam napisao čak cijelu knjigu. Upravo zbog toga red je da se spomenu neke osobe, pa barem one koje su navedene na bookletu albuma…

Produced, engineered and mixed by: Martin "Masa" Birch Bass, bass synth and drum tracks recorded at: Compass Point Studios, Nassau, Bahamas Assistant engineer: Sean Burrows Guitars, vocals and guitar synth recorded at: Wisseloord Studios, Hilversum, Holland Assistant engineers: Albert Boekholt, Ronald Prent Tape op and tea: Marvin Birch Mixed at: Electric Ladyland Studios, New York Second engineer: Bruce Buchhalter Mastered by: George Marino at Sterling Sound, New York Remastered by: Simon Hayworth at Chop 'Em Out (1998 re-release) All titles published by: Zomba Music Publishers Ltd Sleeve concept and design by: Derek Riggs and Rod Smallwood Sleeve illustrations by: Derek "Master Of The Universe" Riggs Photos by:

208 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Aaron Rapaport (original 1986 release) Aaron Rapaport, Ross Halfin (1998 re-release) Sleeve preparation: The Artful Dodgers

Iron Maiden Management i 'Killer Krew' su konstanta koja se u bazi ne mijenja i stalno se nadograđuje novim ljudima od povjerenja. Da bi ovaj album bio onakav kakvim ga znamo zaslužan je ovaj management team:

Iron Maiden is managed by: Rod 'Rufus the Red' Smallwood for Sanctuary Music (overseas) Ltd. Andy 'Razzle Dazzle' Taylor for Sanctuary Music Ltd.

Ako pažljvije pratite popis zahvala i sjetite se svih priča u knjizi koje su prethodile albumu, ovdje ćete naći jako zanimljiva imena poput The Tehe's Bar (Amsterdam); Mob for vocal support on 'Heaven Can Wait', Pat Cash and Ian Barclay, the travelling fans who are always with us (tada su im se još zahvaljivali), Joe Lado Guitars Toronto (koji s Maidenima ima posebnu priču), and last, but by no means least… The Entire Population Of Hackney. Također, među zahvalama se može uočiti i ime John Williams, no kao autoru knjige nije mi poznato radi li se tu o najčuvenijem filmskom skladatelju svih vremena (Star Wars, Superman, E.T., Jaws, Indiana Jones, Harry Potter, A.I., Jurassic Park, Saving Private Ryan, Catch Me If You Can, Seven Years In Tibet, Close Encounters of the Third Kind, Schindler's List itd).

Iron Maiden thank the following: Rod and Andy; Derek Riggs; Somewhere in the Killer Krew – Tony Wigens, Dicky Bell, Dave Lights, Doug Hall, Warren Poppe, Rangi, Bill Barclay, Michael Kenney, Steve Gadd, Rob Price; John Whitehead; Eva, Karen and Platinum Travel; Ronan, Roger, Derek, Dizzy and Meteorlites; Charlie Kail and his Brilliant Constructions; Sanctuary Staff – Terri, Val, Karen, Cathi, Tom, Bill; John Jackson for his Fair Warnings; Bill Elson and all at ICM; Keith Wilfort FC; Howard Jones; Bill Leibowitz; Pat McKenna; Masa and the Burrners; Kerrang!; Clive, Ralph, Jan and Rachelle at Zomba; Ira and Homeboy; Barry, Keith, Clutch and the Bravado Boys; The Tehe's Bar (Amsterdam); Mob for vocal support on 'Heaven Can Wait'; All the mums, dads, wifes, kids, girlfriends, and friends for putting up with us;

209 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Marvin; Pat Cash and Ian Barclay; Chris Ambler; the travelling fans who are always with us – Yeah! You!; Steve Lazarus; Melbourne F.C. – You'll Never Play Alone; Halfin and Bodnar; Andy Strange; Justin Pitman; Maitre Van Severen; London Thames Fencing Club; OFC Bonn; The Jersey bears; Tommy and Debbie Beal; Geoff Hammer; Leo Matta; Bruce and Terry; Rufus Lewis; Donny Robin and the Waterloo; Steve Kemp; Colin, Freddie and the Poop Deck, Nassau; Steve and Caroline Yorke; Chris Godfrey; Channel Islands Aero Club and all at Minstrel Bay; Vic Vella; Ian Branston, Bill Bright; John Williams; Audrey Mahoney, Andy Currant, Dave O'Brien, Mark Malevani; The lads from HMS Invincible; L'Amour (New York); Jimmy Shulman; Trevor Searle; Alex Alexandrou; C.C. Star; Cafe Toye; Safy, Jeff Rolat; Big Sal; Jim, Ken and Mike at Marshall; Peter Cornish; Pauline at Rotosound Strings; Dave Storey at Kahler Tremelo Systems; Chris at Dean Markley (USA); Larry and Steve at Di Marzio; Norms Music Brooklyn; Steve Angela; Guitars MD; Nady Wireless Systems; RSD Amplification; Dean Guitars, Chicago; Stuart and Billy H at Mannys New York; Roger and Melvin at Giffin Guitars London; Joe Lado Guitars Toronto; Gallien Krueger USA; Rick Gould; Jackson Charvel Guitars; Pawnshops of America; Seymour Duncan Pick-ups; Oliver, Horst, Elizabeth Link and all at Drums; Bobby Leiser, Mr. R. and all at Paiste Cymbals; Eddie at Footes and W. Shaw for me sticks; William Ludwig Jun. for the Skins; Studiomaster; Seat Belts; Alec at Alectron; Hotel L'Emeraude, Longuebille, Jersey; Wisseloord Studios, Hilversum, Holland; Sonesta Hotel, Amsterdam, Holland; Compass Point Studios, Nassau, Bahamas... and last, but by no means least... The Entire Population Of Hackney.

U to vrijeme Maideni su imali tri služena fan cluba. U USA, u Japanu, te onaj u UK, koji se brinuo o ostatku svijeta. Njihove tadašnje adrese bile su:

Iron Maiden F.C.: For North America: P.O. Box 5080, San Francisco, CA 94101

Iron Maiden F.C. For Japan: Shinjuku-ku, Shinjuku, Yubinyoku-Dome, Tokyo 160

For rest of World: P.O. Box IAP, London, W1A 1AP

210 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Neslužbeno, Maideni bi se trebali zahvaliti mnogo većem broju ljudi i umjetnika koji su na njih i na Dereka Riggsa utjecali, kako bi ovo remek djelo ugledalo svjetlo dana, bilo da su to ranije nabrojeni pisci, redatelji, Marvelovi ilustratori, producenti TV serija, bendovi poput Urchina i FM-a, artisti poput Paul McCartneya i Stevie Wondera, novinari poput Mick Walla i mnogi drugi. 'Somewhere In Time'je album koji je nastao ispod svjetlosti najsjajnije 'zvijezde'. Odnosno Hayley-evog kometa, a mnogi će se složiti da je upravo 1986 za metal glazbu bila i ostala najbolja godina povijesti.

Iron Maiden Radio Promo Sticker 1986.

211 Stjepan Juras – Somewhere in Time

TEHE'S LEGACY

Kada je pisao 'Heaven Can Wait' Steve Harris nije ni sanjao kolike živote će ona zauvijek promijeniti i koliko će ista pjesma zaživjeti među fanovima kao koncertni favorit. Svaki put iznova, kada se najavljuje nova turneja, ako je ova pjesma na set listi, nikome ne smeta, dapače. A od njenog originalnog live uprizorenja 1986 u Beogradu do trenutno privremenog (ili možda konačnog) umirovjenja u Moskvi 19.08. 2008. Pjesma je uživo odsvirana na 9 turneja, a pjevali su je i Bruce Dickinson i Blaze Bayley. Da, riječ je o pjesmi 'Heaven Can Wait', koja u Maiden koncertnoj povijesti ima posebno značenje, možda i mnogo veće nego samo umjetničko značenje. No krenimo redom, upoznajmo se s tom pjesmom kao i sa svima do sada…

O ovoj pjesmi je Steve Harris, njen autor, u medijima prije izlaska albuma govorio (vjerojatno u šali ) slijedeće: „Eddie himself dictated it to me one night during the last tour.“ Drugi članovi benda su o pjesmi u najavama prije albuma govorili ono što se i danas o njoj priča. To je pjesma o iskustvu kliničke smrti ili nečeg sličnog, odnosno pjesma o čovjeku koji umire i koji vidi kako mu duša napušta tijelo, no u tom trenutku još nije spreman i odbija umrijeti. Iako je pjesma brza i sa, začudo, optimističnim ugođajem, te, netipičnim punkoidnim ritnom, kakvog Maideni nisu isporučili još od prvog albuma, poprilično je duga i sa svojih više od sedam minuta staje uz bok epovima poput 'Hallowed Be Thy Name' ili 'To tame a Land'. Za ovu pjesmu se možda čak i može reći da je na neki način smišljeno pisana za koncetne izvedbe, jer je njen 'sing-along' dio, koji dolazi u sredini pjesme između solo dionica najvjerojatnije custom made osmišljen, napravljen i umetnut, kako bi pjesmu napravio koncertnim favoritom i kako bi Steve Harris po prvi puta predstavio danas toliko tipičan i Maidenima svojstven glazbeni izričaj nogometnog navijanja uparenog s metal glazbom. Kad tog dijela ne bi bilo i kada bi se spojila dva sola, pjesma bi bila sasvim kompaktna i minut i pol kraća, odnosno jedna od brzih Maiden pjesama standardne duljine. Na današnjim koncertima jednostavno se ne može zamisliti da barem u jednoj pjesmi sa set liste u publici nema tih čuvenih 'oooh, oooh' djelova, koji su popularizirani po prvi puta upravo na 'Heaven Can Wait', a ta se tradicija nastavila na pjesmama poput 'Fear of the Dark'. 'The Clansman',

212 Stjepan Juras – Somewhere in Time

'Journeyman' 'The Red and the Black' i sl. Možda su Maideni i imali koji takav melodijski dio u ranijim albumima, no pjesma 'Heaven Can Wait'po prvi puta je brendirala tzv. nogometne Maidene. Stihovi koji su prethodili tom navijačkom dijelu također su znakoviti i mnogi ih smatraju jednim od najljepših momenata u glazbi i songwriterstvu Iron Maidena.

Take my hand, I'll lead you to the promised land, Take my hand, I'll give you immortality, Eternal youth, I'll take you to the other side, To see the truth, the path for you is decided

Radni naziv ove pjesme bio je 'Everything White' i to čak još neposredno pred izavanje albuma, dok su Maideni u Njemačkoj pripremali turneju.

'Everything White', announcement of 'Heaven Can Wait' in German Press.

213 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Steve Harris je u novinama s prethodne strane pjesmu opisao otprilike ovim riječima: „This song has a special underlying theme. You surely have heard of people, who practically were dead, but came back into life. I have read stories of such people in magazines, where they have described what happened in those minutes when they were clinically dead and didn't give a sign of life. For example; that they have seen a long tunnel with light at the end. They have seen themselves laying in bed dead and heard voices which have called them. That's the background of 'Everything white'. One person is getting to this tunnel and hears a voice 'follow me, your time has come'... He answers: 'fuck it, I don't feel like it' and goes back. But he doesn't know what will expect him at the end of his return, if he will be alive or dead, or if all was just a nightmare.“

S druge strane u nekoliko drugih medija Steve Harris je izjavio kako je pjesmu dovršio u prvom tjednu boravka u Yerseyu, što je, prema njegovom kazivanju, čak i prebrzo za njegove standarde pisanja. Pjesmu je opisao ovim rječima: „It’s about someone in a deep sleep whose spirit rises and leaves the body and is looking down on it. They say that when an out of body experience happens there’s usually a strong light, which beckons the spirit to follow. But the person in the song looks into the light and says ‘no, I don’t wanna go yet... I’m not ready!’ Basically, it’s about the determination for life. You have to survive.”

Slučaja kliničkih smrti bilo je mnogo, kao i čudnih priča ljudi koji su prošli to iskustvo. Naravno, teško je dokazati jesu li njihovi doživljaji tek psihološke prirode, uzrokovani odumiranjem mozga ili neka vrsta obrambenog mehanizma, kojim se mozak brani od užasnog stresa do kojeg bi mogla dovesti takva situacija. Zagrobni život, usprkos napretku tehnologije, na niti jedan način još nije dokazan, a vjerojatno ni neće biti. Svako blisko iskustvo smrti je individualno i postoji mnogo razičitih priča; od potpunog ništavila, do blještave bjeline i čudnih glasova, no takozvana vizija tunela s blještavim svjetlom na kraju nekako je najuobičajeniji prizor, vjerojatno nastao kao podložak za filmove sličnih tematika. Neki od njih čak i nose ime 'Heaven Can Wait', kako je na kraju pjesma i nazvana. Istoimeni film iz 1978 govori o mladom igraču američkog nogometa koji se prerano susretne sa smrću, ali se poslije pronađe u reinkarnaciji milijunaša, te odluči kupiti klub Los

214 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Angeles Rams, ne bi li ih još jednom doveo do osvajanja Superbowla. Film je režirao Warren Beatty, koji i glumi glavnu ulogu. Moguće je da je ovaj film bio inicijalna inspiracija Steve Harrisu za pisanje ove pjesme, ako uzmemo u obzir čuveni navijački dio, umetnut u sredini ove pjesme

Bilo, kako bilo 'Everything White' je na kraju postala 'Heaven Can Wait' (nije poznato na čiju inicijativu), te si je na albumu našla mjesto kao zadnja pjesma na A strani. 'Heaven Can Wait' po svemu nije pjesma koja se trebala naći na ovom albumu. Njen pretjerano optimisičan prizvuk i pomalo šizoidni ritam uvelike odskaču od neke općenite kompaktnosti albuma i ako bih neku pjesmu mogao nazvati fillerom (iliti ne baš fillerom, nego pjesmom koju je Harris na album htio pošto poto staviti, jer bi uprotivnom to mogao napraviti netko drugi), onda je to ova pjesma. Da je umjesto nje Bruce Dickinson dodao jednu svoju ili recimo Adrian Smith, Steve Harris bi na albumima Maidena po prvi put izgubio autorsku dominaciju, a to mu u ni u kojem slučaju nije bilo prihvatljivo.

Belgrade 1986 - Ticket from the first Iron Maiden show on their tour.

215 Stjepan Juras – Somewhere in Time

A onda je došao taj dan kad je pjesma trebala biti po prvi put uživo izvedena na koncertu u Beogradu. Naravno, da bi pojasnio što se prilikom svake izvedbe te pjesme na pozornici događa, važno se vratiti nekoliko mjeseci unatrag. Službena PR priča glasi kako su Maideni prilikom snimanja albuma regrutirali prisutne posjetitelje u studiju obližnjem 'Tehe's' Baru, te ih odveli da snime onaj najvijački dio pjesme. Istim posjetiteljima bara su se i zahvalili u zahvalama na albumu, te je isti bar naveden i na stražnjem omotu albuma na jednoj od zgrada. Međutim, kao autor ove knjige pokušao sam doći do bar jednog posjetitelja koji je sudjelovao na snimanju 'Heaven Can Wait', te usprkos iscrpnom traženju to nisam uspio napraviti. Vjerujem kako snimanje vokalnih dionica za Maidene i nije baš mala stvar i kako bi se netko time prije ili kasnije pohvalio i kako bi u nekom bookletu ili FC magazinu izašla fotografija interijera ili eksterijera Tehe's bara, no do današnjeg dana to se nije dogodilo. Niti svemogući Google ne može naći ni jednu fotografiju postojećeg ili bivšeg Tehe's Bara (osim ako Tehe's ne znači da je to neki neimenovani bar od nekog vlasnika s imenom Tehe). Veliki Iron Maiden fan i dobar poznavatelj povijesti Maidena Ricardo Lira jednom me upitao znakovito pitanje: „Is that a real bar, or something that makes pun on Nicko's 'Teh heh...' laughing?“ Dugogodišnji predsjednik službenog Fan Cluba Iron Maidena, upitan da kaže par riječi o ovoj pjesmi, odnosno prvom uprizorenju njene izvedbe uz članove 'Killer Krew' na pozornici skupa s Maidenima ne dvoji slijedeće: „Think it would have been the first concert in Belgrade. I know the song was written with that in mind for the tour, so I would assume they started right away.“

Ovom izjavom Keith Wilforta dolazimo do potvrde da je ova pjesma ili barem njen dio koji izgleda kao naknadno umetnut ipak namjerno napisan kao dio koncertne scenografije i da izlazak crew-a, prijatelja, obitelji i ostalih Maidenima bliskih ljudi na pozornicu, kako bi s njima otpjevali navijački dio pjesme, nije slučajnost i trenutak spontanosti, koji se kasnije petvorio u tradiciju, nego je to bio pomno osmišljeni dio obogaćivanja koncertne ponude i atraktivnosti Maidena. Običaj, koji je, dakle, započeo u Beogradu, kasnije se prementuo u nadaleko poznati ritual u kojem dvadesetak najsretnijih fanova ima priliku izaći na pozornicu skupa s Maidenima ('HCW pass' se dobije nagradnim igrama ili slučajnim odabirom među članovima fan cluba), a moramo priznati kako je to produkcijski poprilično zahtjevan

216 Stjepan Juras – Somewhere in Time zadatak, jer se fanovi u gomili, nabijeni emocijama moraju držati pod kontrolom da ne bi nešto ispalo loše. Mnogo je grupa imalo priliku pozvati nekog fana na pozornicu, no u cijelokupnoj povijesti glazbene industrije ni jedan bend osim Iron Maidena nije pozvao toliki broj fanova i toliko puta uzastopno. S obzirom na broj fanova koji budu na pozornici i na broj izvedaba iste pjesme u zadnjih trideset godina, nevjerojatno ali istinito, na pozornici s Maidenima pjevalo je između 5 i 10 000 fanova, a ja osobno imao sam priliku to napraviti čak tri puta (1998 Trieste, 2003 Zagreb i 2008 Split). Na sreću, posjedujem i fotografije sa sva tri nezaboravna događaja.

'Heaven Can Wait', Croatia, Split 2008.

Prilikom izvođenja ove pjesme na pozornici događale su se svakojake stvari. Pojavili bi se ljudi u rznoraznima majicama, dresovima, sa raznoraznim zastavama, transparentima; mnogi ne bi znali gdje bi od od sreće, pa su ih security znali smirivati, a jedan globalno poznati fan iz USA znan pod nadimkom Homebucket uspio se čak dva puta s pozornice baciti u publiku,

217 Stjepan Juras – Somewhere in Time

što još nikom drugom za sad nije pošlo za rukom. No, nije tu kraj ludostima i domišljatostima. Za vrijeme izvođenja ove pjesme u Hrvatskoj doživjeli smo i zaruke, gdje je jedan fan zaprosio svoju djevojku i to na pozornici Maidena. Ima li boljeg načina za zaprositi djevojku, ako ste oboje Maiden fanovi?

Naslijedstvo Tehe's Bara tako je postalo među Maiden fanovima stvar najveće fanovske satisfakcije i časti koju jedan fan može doživjeti, a to je da skupa s Maidenima na pozornici pjeva pjesmu iz kultnog albuma. U nastavku pogledajte nekoliko zanimljivih 'HCW' live trenutaka i passica.

'Somewhere Back in Time' turneja bila je prava prilika za mnoge fanove da napkon dođu na red i zapjevaju skupa s Maidenima na pozornici. Ovu 'Heaven Can Wait' sliku poslao nam je fan Leigh Allen, (krajnje lijevo), koji je imao čast biti na pozornici 2008 godine na koncertu u Trondheimu (Norveška). Proces dobivanja 'Heaven Can Wait' passice tijekom 2008. godine je bio takav da su fanovi sudjelovali u izvlačenju putem web foruma službenog fan kluba za koncerte na koje bi se prijavili. Mnogi fanovi se nadaju da će Maideni ovu pjesmu svakako ubaciti kao dio set liste na njihovoj oproštajnoj turneji, kad god da se dogodi i da će se na taj način fanovi dostojno prostiti sa svojim idolima za sve ove godine vijernosti.

218 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Jedna od rijetkih fotografija snimljenih direktno s pozornice. Ovo sam uspio napraviti 2003. u Velikoj Gorici (Hrvatska), za vrijeme 'Give me Ed 'Till I'm Dead' turneje i dati uvid u to što Maideni vide pred sobom na koncertima.

The first (1986) and the last (2008) 'HCW' pass. 'HCW' passes are very popuar on Ebay amongst Maiden fans.

219 Stjepan Juras – Somewhere in Time

ALEXANDER THE GREAT

Neke pjesme dobiju pozornost kakvu zaslužuju tek nakon odmaka od mnogo godina, a upravo to dogodilo se klasičnom Maiden epu od preko osam minuta, jedinom takvim na albumu 'Somewhere in Time', iako se prema najavama Bruce Dickinsona u medijima na albumu nije trebala naći ni jedna pjesma duža od pet minuta. 'Alexander The Great' jedna je od zapravo rijetkih Maiden pjesama koja do tada nije uživo odsvirana. Mnoge pjesme su imale priliku bar jednom biti izvedene, kao primjerice 'Loneliness of the Long Distance Runner' u Beogradu, 1986, a 'Alexander' se pridružio popisu pjesama poput 'Deja Vu', 'Prodigal Son', 'Gangland', 'Quest for Fire', 'Sun and Steel', 'Flash of the Blade, 'The Duellists', i 'Back in the Willage'. Pogledamo li tu listu od tih devet pjesama uviđamo da je 'Alexander the Great' jedini ep, a također, za razliku od 'Alexandera' mnoge od ostalih nabrojenih pjesama fanovi su znali nazivati 'fillerima' iliti pjesmama kojima se popunjavao album.

Uzmemo li u obzir izjavu Steve Harrisa prije izlaska albuma da je ova pjesma nešto na što je jako ponosan čuđenje zbog nesviranja je tim više. Moguće i najverojatnije razloge njenoga nesviranja na 'Somwehere in Tour', te na daljnjim turnejama Maidena iznio sam, dakako, u ovoj knjizi, no u zadnjem poglavlju 'Untill the new Halley'. U ovom ću pokušati objasniti razvojni put nastanka ove pjesme, njen utjecaj na fanove i na same Maidene, te njen doprinos kompletnoj povjesti heavy metal i glazbene industrije uopće.

'Alexander the Great' nije prvi ep Iron Maidena, nije ni prva pjesma koja govori o povijesti i povjesnim osobama i vladarima. Također, nije ni prva pjesma nazvana po velikim vojskovođama ('Genkhis Khan'), niti je prva koja govori o velikim ratnicima (Vikinzi u 'Invaders') ili o ratniku / borcu pojedincu (Miyamoto Musashi u 'Sun and Steel'). Također pjesme kao 'Run To The Hills 'Where Eagles Dare', 'Trooper', 'Aces High' i sl, govorile su nam o veličanstvenim ratnim bitkama, te strahotama ratova i cijeli niz pjesama nakon 'Somewhere in Time' albuma čini značajan dio njihove naknadne diskografije vezane uz neke od navedeniih tema. 'Alexander' nije ni prva pjesma iznadprosječne duljine. Pjesme 'Phantom of the Opera', 'Hallowed Be Thy Name', 'To Tame a Land', 'Poweslave' i 'Rime of the Ancient Mariner'

220 Stjepan Juras – Somewhere in Time već su od takve forme glazbenog izražavanja unutar Maiden glazbe stvorili neku vrstu podbrenda. Što je onda novoga donjela ta pjesma? Narativni djelovi bazirani na citiranoj pisanoj riječi, bilo književnoj 'Rime of the Ancient Mariner', bilo izgovorenoj 'Churchill's Speech' također su bili već ranije iskorišteni, pa ni intro govor Filipa Makedonskoga nije bilo ništa što fanovi nisu već vidjeli. Makedonski melos u pjesmi također je radi dodanog ugođaja bio već viđena stvar u 'Powerslave' recimo, gdje se koristila melodijska linija koja nam je dočaravala Egipat i njihovu specifičnu skalu.

Steve Harris je neposredno prije izdavanja albuma za pjesmu rekao slijedeće: 'My most ambitious composition is certainly 'Alexander The Great', a story based on true facts. When we started working on the LP, I was immersed in the story of Alexander The Great, a man who had a fantastic and incredible life. I fell in love with him and, quite naturally, I wrote the song and the lyrics, all this within two weeks. I must say that I'm very proud of this track.'

S obzirom na Steveove kapacitete pisanja, dva tjedna je poprilično dugo razdoblje za pisanje pjesme. No, kako se stihovi 'Alexander the Great' za razliku od svih drugih do tad napisanih pjesama nisu se oslanjali na imaginaciju i vlastito prepričavanje viđenja nekog povijesnog fakta ('The Trooper', 'Powerslave' itd.) ili književne interpretacije ('Murders i the Rue Moegue', 'Rime of the Ancient Mariner' itd), zadatak je bio kudikamo teži. U 'Murders in the Rue Morgue' Steve je, recimo, koristio čuvenu priču Edgar Allan Poea samo kao template, no ustvari pjesmu je napisao iz točke gledišta nedužnog čovjeka koji se slučajno zatekao na mjestu zločina i koji je zbog toga lažno optužen i gonjen. 'Alexander the Great je pjesma koja je po prvi puta, kako je i sam rekao, bila napisana po istinitim faktovima (ovo istinitim uzimam sa zadrškom, jer je životopis ovog velikog ratnika pisan različito, ovisno tko ga je pisao i kakve je pri tome imao nakane, a samim time to vuče pitanje izvora iz kojeg je Steve Harris pisao tekst za tu pjesmu, jer za pretpostavljati je da on nije imao nikakve namjere pri pisanju izvrtati neke povijesne činjenice). Pjesma napisana samo iz povijesnih faktova, pa makar bila duga osam minuta (a Steve je to vrlo brzo nakon njenog izdavanja uvidio) u tih osam minuta ne može objediniti smisleni tekst koji opisuje cijeli život Aleksandra Magedonskog, nego može sadržavati tek natuknice koje povezuju život i smrt ovog velikog vojskovođe. Iz toga razloga, ova pjesma je

221 Stjepan Juras – Somewhere in Time pri izdradi možda započeta preambiciozno, no tek pri realizaciji i s malim odmakom lako je uočljivo da u tekstualnom smislu pjesma izgleda kao dječja ilustrirana povijesna enciklopedija. Vjerujem da je Steve Harris brzo postao svjesan te činjenice. Nakon 'Hallowed Be Thy Name', Steve Harris je želio progres u pisanju sličnih pjesama i 'To Tame a Land' je bio odgovor na to. No, iako je ta pjesma čak i izvođena uživo na nekoliko koncerata i iako ima dobar rejting među fanovima, ona nikada nije dobila pozornost koju je eventualno mogla imati. Na samom početku prva prepreka je bila 'odbijenica' koju im je poslao agent pisca Franka Herberta (po čijem je djelu pjesma napisana), koji im je na poprilično direktan način poručio da Frank Herbert ne voli metal glazbu, a posebno ne glazbu Maidena i da pjesmu ne smiju nazvati po njegovom djelu 'Dune', kako je bila prvotna nakana. Druga stvar bila je ona ista s kojom ima problem i 'Alexander The Great', a to su stihovi. Steve Harris pokušao je u jednu pjesmu, ma koliko duga bila utrpati radnju od pet debelih knjiga, što je u konačnici izgledalo kao loš liricistički pokušaj. Bilo kako god bilo, ova pjesma se razvila u 'Rime of the Ancient Mariner' i to je jako vidljivo po konstrukciji same pjesme, pogotovo središnjeg dijela u kojem dominira bas gitara. Mnogi fanovi složiti će se da je ova pjesma po melosu mnogo bliža albumu 'Powerslave' i da je morala biti dio tog albuma, no u tom slučaju bi se morala boriti za prevlast s 'Rime of the Ancient Mariner' i moglo bi se dogoditi da bi obije pjesme zbog toga patile. No, 'To Tame a Land' nije bila samo podloga za stvaranje 'Rime of the Ancient Mariner' i svojevrsni razvojni most od 'Hallowed Be Thy Name' do 'Marinera'. Ona je umnogome slična s 'Alexander The Great', a to ćete lako moći uvidjeli usporedite li lagani uvod u pjesmu koji čak ima i jako sličnu melodijsku liniju gitare. 'Alexander The Great' je pjesma kojom se Harris pokušao odmaknuti od uhodane sheme i svoje stvaralačko umijeće pri pisanju Maiden epova dignuti na veću razinu. Znao je da će 'Rime of the Ancient Mariner' biti teško nadići u svakom smislu, pogotovo u izvedbi uživo, te si je dao dva tjedna da napiše pjesmu koja bi morala preuzeti ulogu lidera, ali i donjeti nešto novo. Kako se (po staroj poslovici), konj koji dobija ne mijenja, Harris je u 'Alexandera' unio sve segmente uspješnih epova koje smo do sad nabrajali, pa je pjesma na kraju imala uvod i tekst u stilu 'To Tame a Land', narativni dio i centralni mid tempo Maiden ritam kao 'Rime of the Ancient Mariner', iznenađujuća mijenjanja tempa i po nekoliko puta kao 'Phantom of the Opera', gradaciju i razvijanje pjesme kao u 'Hallowed Be Thy

222 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Name' i na kraju sâmo ime i temu pjesme vezanu uz velikog ratnika koji nije izgubio ni jednu svoju bitku. Ako gledamo i ranije i kasnije radove Harrisa, njihove pjesme sličnog karaktera uvijek su se vezivale uz dominante osobe i pobjednike, a vjerujem da se Harris, barem u svojoj glazbenoj domeni tako cijelo vrijeme osjećao, ako ne i poistovjećivao s njima.

Genghis Khan, Winston Churchill, Alexande The Great and William Wallace inspired Steve Harris for unforgetable Maiden epic songs.

223 Stjepan Juras – Somewhere in Time

U izjavama za njemački tisak, neposredno prije odlaska na svjetsku turneju Steve Harris, upitan da opiše ovu pjesmu poprilično samouvjereno je ustvrdio slijedeće:

„Alexander the Great Posljednja je pjesma na ovom albumu i pjesma s povijesnom pozadinom. Moj je favorit što se tiče tekstualnog dijela. Naravno, radi se o Aleksandru Velikom, koji je u povijest ušao kao veliki osvajač. Njegov mu je otac jednom rekao da je kraljevstvo, koje mu ostavlja, premaleno za njega, pa je nakon toga on osvojio čitav svijet. No on nije bio grubi barbar, nego inteligentan i obrazovan čovjek i, po mom mišljenju, jedna od najzanimljivijih ličnosti cjelokupne svjetske povijesti. Uložio sam mnogo truda u tekst ove pjesme, koji smatram jednim od najboljih na novom albumu.“

Ako uzmemo u obzir da su u kasnijim revjuima albuma upravo ovoj pjesmi novinari, a kasnije i fanovi pripisivali manjak inspiracije, odnosno doslovno prepisivanje povijesnih činjenica, onda je možda sasvim moguće da su te stvari poprilično utjecale na emotivnog Harrisa, koji je i u intervjuima priznao da mu teško padaju loše kritike i da nastoji da se sve njegove pjesme sviđaju svima. Možda je s ovom pjesmom možebitno imao i velike live ambicije, ali su ga kasnije reakcije na istu odgovorile od toga, jer, kako i sam kaže, uložio je mnogo truda u pisanje teksta, a to mu se nije vratilo natrag, štoviše, odrazilo se negativno.

Također, glazbeni stakato dio, koji dočarava Alexanderove bitke neki su novinari počeli povezivati s pjesmom grupe Genesis (koje je Steve Harris uvijek navodio kao uzore) pod imenom 'Watcher Of The Skies', pa se u intervjuima Steve moramo čak i braniti (iako ta pjesma doista nema neke pretjerane copycat poveznice). Tom prilikom je izjavio:

“It is always a worry that you come up with something that sounds similar to something by someone else, but if someone goes ‘Oh that sound or song sounds like something else’ then as long as you did it unintentionally then it’s okay. If you did it intentionally then that’s not very good, but I suppose anything is possible when you are writing new stuff. Everybody is affected by what you hear and see, otherwise you’re dead!”

224 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Harris je u tadašnjim intervjuima otprilike o nastanku ove pjesme govorio identične činjenice i trivie.

„I suppose I must have taken about two or three weeks to write that one. I end up spending hours and hours on one part at a time, making sure they will work before going any further, very slow. And that come safter I’ve done all my reading up on Alexander’s story. I was reading itany way, and the more I got into it the more I knew I could make something of the story, because it’s a fabulous story, the whole thing.“

Steve je ovim izjavama pokazivao koliko mu je stalo da napravi pjesmu kojom će nadmašiti već učinjeno na 'Rime of the Ancient Mariner', te joj je, vjerujem, davao na važnosti prije izlaska albuma, kako bi se i novinari i fanovi 'nalijepili' na nju. Također, u novinskim reklamama koje smo već naveli, oa pjesma je bila najavjivana kao jedna od glavnijih pjesama s albuma i nigdje se nije dalo naslutiti da će ona odjednom isćeznuti iz svih kalkulacija za live izvođenje.

Kako su i Beograd i Ljubljana i Zagreb bili dio bivše Jugoslavije, a kako se jedna od njihovih republika zvala Makedonija, fanovi iz tih zemalja su se nadali da će upravo ondje, na početku turneje Maideni izvesti tu pjesmu, što se i njima s marktinške strane mogla učiniti savim zgodna ideja, pa makar pjesmu izvodili samo na ta tri koncerta. Međutim, 'Rime of the Ancient Mariner' ipak je zauzela mjesto centralnog dijela showa i nije ju se bilo baš tako lako odreći.

Na samom početku, neposredno nakon izlaska novog albuma pjesma 'Alexander The Great' nije ni postigla efekt klasike na prvo slušanje, tako da na tadašnjoj turneji ona zapravo nije ni previše nedostajala, no kako se vremenom pretvorila, ne samo u klasiku, nego i mit, stvari su se drastično promijenile i možda je jedina prilika da ova pjesma na setu bude odsvirana bilo glasovanje za set listu 1999, kada su se Adrian Smith i Bruce Dickinson vratili u bend. Tada se, na radost mnogih, izglasala pjesma 'Stranger in a Strange Land', no i nje su se jako brzo riješili. Kao da su jedva dočekali Adrianovo kratko odustvo s pozornice (zbog smrti u obitelji), da bi pjesmu bespovratno maknuli s liste.

225 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Zanimljivo je primjetiti kako su na prva dva albuma postojali pokušaji da se naprave pjesme koje bi govorile o Vladu Tepesu ('Transylvania') i Genghisu Khanu ('Genghis Khan'), ali i jedna i druga pjesma su na kraju na albumima izdane kao instrumentali. Steve je čak i izjavio da je za 'Transylvania' bio napisan tekst i da je zbog toga taj instrumental konstruiran kao standardna pjesma s vokalom, a ne instrumental, no ni 'Genhghis Khan' nije daleko od te definicije. Štoviše, kada je poslušate malo bolje uvidjeti ćete da je već tema na samom početku od 0.10 do oko 0.43 jako slična dijelu iz 'Alexander The Great' od 2.47 do 3.03 minute, što je tek jedan mali dio niza koincidencija ako povežete sve pjesme posvećene direktno velikim ratnicima (Genghis Khan, Alexander The Great, William Walace). Slobodno si poslušajte pjesmu 'The Clansman' i usporedite dio od 0.28 do 0.55. sa dijelom od 1.07 do 1.40. na pjesmi 'Alexander The Great'. Fascinantno, zar ne?

226 Stjepan Juras – Somewhere in Time

'Alexander The Great' trebala je biti pjesma koja će označiti autorski trijumf Steve Harrisa i pozicionirati Maidene na sam vrh. Što li je onda pošlo po krivu da ta pjesma nije doživjela istant uspjeh i koncertnu premijeru?

Skoknimo opet malo u budućnost. 'Phantom of the Opera' u kasnijem live single izdanju dobila je pažnju koja možda prilikom prvog albuma nije imala. Derek Riggs je napravio fantastičan omot i pjesma je doživjela novu mladost. Također, jedna od najvećih koncertnih uspješnica Maidena 'Hallowed Be Thy Name' isto je doživjela i single reizdanje, te vizualizaciju, što na posterima, što na majicama itd. Još jedan zaboravljen ep Maidena 'To Tame a Land' tek prije nekoliko mjeseci doživio je službenu vizualizaciju putem postera, a ne bi me ni čudilo da bude dio neke od budućih setlista ponovno. Jedino 'Alexander' nije nikada doživio nikakvo single ili barem merchandise izdanje, iako je tema više nego odlična za bilo kakav oblik merchandisinga. Doduše, na Maidenfans stranici jedan je fan (hvala na slici) objavio sliku majice proizvedene 1987, koja je objedinila pjesme 'Stranger in a Strange Land' i 'Alexander The Great', no sve je ostalo na tom neslužbenom pokušaju.

227 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Sama pjesma 'Alexander The Great' pozicionirana je kao posljednja pjesma na albumu i 'čast' da zatvori ovaj album bio je pravi pogodak. Ako ćemo se voditi informacijama Brucea koji je medijima rekao da na ovom albumu nema ni jednog epa i da ni jedna pjesma nije dulja od pet minuta, ova se pjesma sasvim lako može zamisliti kako počinje s mid tempom koji slijedi nakon laganog uvoda, koji zapravo može biti sugestija producenta Martina Bircha. Uvod uz efekte vjetra, dominantni uvodni govor i glazba uz ritam ratnih bubnjeva više podjeća na pasaž prvoklasne filmske glazbe, nego li na klasične Maidene. I sam Steve Harris (podsjećam), izjavio je kako je na kraju snimanja album ispao mnogo duži nego su ga zamišljali, a neke već gotove pjesme od kojih jedna Bruceova i jedan Harrisov instrumental (koje je Bruce spomenuo u intervjuu tek par mjeseci prije izdavanja albuma) bile su odbačene. Zanimljivo, one nisu našle ni mjesta kao B siglovi.

'Alexander The Great', koja se zapravo zove 'Alexander The Great (356-213 BC)' pjesma je o vojnom geniju Aleksandru Makedonskom koji je živio u razdoblju od (356-213 BC), i koji je poznat po osvajanju velikog perzijskog carstva sa svojim trupama. U povijesti će ostati zabilježen kao vjerojatno jedini od najvećih vojskovođa koji nije izgubio ni jednu bitku u svom relativno kratkom životu. Noseći se tim lightmotivom Steve Harris je pri komponiraju ove pjesme zacjelo htio postići neku vrstu šoka za sve fanove, jer u svim pjesmama do sada fanovi su gotovo sa sigunošću mogli predvidjeti tijek svake pjesme, odnosno gdje će biti pozicionirani refreni, kada će početi sola, pa čak kako će i melodijske linije otprilike zvučati. Veliki vojskovođe nisu predvidljivi. Njihova strategija nije uhodana, nego se svakoj bitci prilazi s drugačijim pristupom i idejom za pobjedu. Pri pisanju ove pjesme moguće je da su upravo te činjenice faktora iznenađenja bile vodilje kako će se pjesma do kraja razvijati. Steve Harris je u gotovo cijeloj pjesmi koristio isti ili sličan melodijski motiv, što je skladateljska tehnika koja pjesmi daje poseban pečat, no nakon uvoda koji je moguće naknadno ubačen i koji neodoljivo posjeća na filmsku glazbu, pjesma teče predvidljivo tek do kraja prvog refrena, kad zapravo i u tekstualnom dijelu započne vojni dio s pohdima…

Na stranici Ironmaidencommentary.com pjesma je tehnički vrlo lijepo razložena i preporučujem da pročitate cijeli, jako dugačak opis iste, a ja ću ovdje iznijeti tek par kratkih zapažanja sa spomenute stranice usera

228 Stjepan Juras – Somewhere in Time

SinisterMinisterX: 'The foreshadowing of the main guitar lick at the end of the intro is a nice touch. Using the same melodic motif in different parts of the song unifies the song; it's a technique composers have been using since at least the time of Bach (probably even longer than that). The verse riff ends on a V chord (B in the key of E minor) to allow a V-i cadence at the end of the riff; Bruce's vocal melody in the verse uses the same technique. This gives the song a bit of a classical feel, which strikes me as appropriate for the subject matter. (Classical music relies on V-I cadences to mark the separation of sections within a piece).’

Prvi solo dio koji slijedi nakon drugog refrena (neočekivano) nas uvodi u ritam 7/8. Neočekivano možda za fanove koji ne poznaju glazbenu kulturnu ostavštinu Makedonije (konkretno današnje Sjeverne Makedonije). Dakle, za sve one koji žive na Balkanu ili širem području oko balkanskog poluotoka znaju kako je sedmo osminska glazba tradicionalna makedonska glazbena ostavština, koju je u rock and roll svijetu popularizirao čuveni gitarist Vlatko Stefanovski, ali i pokojna pjevačka zvijezda Toše Proeski. Steve Harris je taj dio perfektno uklopio u pjesmu i dao joj jednu dodatnu 'nervoznu dozu' koja svakim novim taktom sve više podiže tenzije i pjesmi daje zalet za novi level epskih melodija. S druge strane, opravdano se upitati koliko glazbena ostavština današnje, slavenske Makedonije ima glazbenog doticaja s glazbom drevne Makedonije. Na stranici Ironmaidencommentary.com user SinisterMinisterX gradaciju te teme pojašnjava ovim riječima:

'Shortening the typical measure length by half a beat propels the section along; you hear the next measure begin before your subconscious mind expects it. The brief interlude after this section uses another classical composing technique, melodic augmentation. A melody is played three times, but becomes longer with every repetition. The shifting time signatures here confound all listener's expectations: by the end of this part, someone hearing this song for the first time should have no idea what to expect next. The 2-beat bass licks which pop up every now and then in the next solo section serve the same purpose: just when you think you've got this tune figured out, Maiden throws a monkey wrench in the works. I love how they intensify the 3rd verse by using more words and shorter vocal notes. Returning to the style of the 1st/2nd verses would have been the

229 Stjepan Juras – Somewhere in Time expected path. Instead, they don't give us anything 'old' until the final chorus. When that chorus comes around, the payoff of finally hearing a familiar melody is greater than if you'd known ahead of time to expect it there. The moral of the story: never take Maiden for granted, they will always surprise you with something new if you give them a chance.'

Makedonija se osnažila za vrijeme Filipa Makedonskog. Iako pod utjecajem drevne Grčke kojoj je kulturološki, politički, teritorijalno i svjetonazorno pripadala, Filipove trupe su postale snažne da su mogle pobijediti sve grčke gradove, izuzev Sparte. Osobine velikog vojskovođe mladi Alexander je naslijedio od oca koji je razvio inovativne tehnike ratovanja po linijama, kasnije kopirane i od Rimljana, pa čak i prenesene u srednji vijek moderno ratovanje. Aleksander, iako je odrastao u vojničkom okružju, nikad nije bio zanemaren sa strane svojega oca, koji je unajmio Aristotela (Platonovog učenika) da ga podučava. Njegov put i život u ovoj pjesmi nije opisan sa strane nekog imaginarnog ratnika koji je svjedočio tome (Kao u pjesmi 'Pachendale' naprimjer), već je Steve izabrao izvući najvažnije povijesne faktove pronađene u štivu koje je čitao, te to u formi edukativne pjesme staviti na papir. Bilo bi značajno kada bi Steve otkrio iz kojeg je izvora crpio saznanje, no s obzirom da je izjavio kako je pri početku snimanja naišao na životopis Aleksandra Velikog, sasvim je izvjesno da je to moglo biti na otoku 'Jersey' za vrijeme pisanja materijala za album. Iako je dobar dio pjesme napisan faktički točno ili barem onako kako povijest misli da je istinito, Harris je ipak slijepo slijedio samo taj jedan izvor, a tada nije bilo interneta da se iskopa prava istina. To je rezultiralo pjesmom koja je za svakog poznavatelja povijesti malo smiješna, pa je i sam Harris uvidio ili barem dobio sugestije nakon izlaska albuma, da je to tako. Jer…. Ako je igdje mogao isprobati kako te pjesma funkcionira uživo, onda je to moglo biti upravo na prva tri koncerta u tadašnjoj Jugoslaviji (Beograd, Zagreb i Ljubljana), jer Makedonija je tada bila sastavni dio te države i vjerujem da bi pjesma naišla na odličan odjek među tamošnjim fanovima.

Iako je više puta u raznim revjuima navedeno kako su stihovi 'Alexander The Great' možda i naslabija karika ove pjesme to nipošto ne znači da je Steve izgubio inspiraciju ili spisateljske spozobnosti, jer i prije i poslije te pjesme iz njegovog pera izašli su mnogi literalno veoma zanimljivi uratci. Za

230 Stjepan Juras – Somewhere in Time pretpostaviti je da je on možda baš na taj povjesno faktički način želio dočarati njegov život, kao što je bio sličan slučaj s prepričavanjem književnog dijela u 'To Tame a Land'. S druge strane 'The Clansman' je pisan totalno drugačijim stilom i da je nakana bila napraviti 'kratki životpis' Williama Wallacea, kako je to Steve napravio s Alexanderom Makedonskim, vjerujem kako bi pjesma zvučala znakovito drugačije.

Ako se već složim s činjenicom da je prilikom pisanja 'Alexander The Great', Steve izabrao stil o kojem sam govorio, onda bih ipak mogao ustvrditi dodatnu slabost u pjesmi, koja lirički sasvim nedorečeno i naprasno završava da je umro od groznice u Babilonu. Nekako preslabo i prenaprasno završeno za neku pjesmu koja je imala za cilj predstaviti velikog vojskovođu kojemu se Steve Harris prema njegovom kazivanju, divio.

Vjerujem da je nakana svakog autora pod takvim okolnostima na samom kraju svojega umjetničkog djela napisati nešto upečatljivo, što bi na pravi način zatvorilo pjesmu i ostavilo ton veličanstvenosti. Poznata je činjenica da je Aleksandar prije svoje smrti na samrtničkom krevetu bio okružen najbližim suradnicima koji su čekali da kaže svoju zadnju želju, kome ostavlja svoju krunu, a on je izgovorio čuvene riječi da sve ostavlja 'to the strongest one'. Vjerujem da je taj detalj itekako mogao biti spomenut na kraju pjesme i da bi to umnogome pomoglo da stihovi budu mnogo više rangirani kod recezenata, ali i kod fanova.

'Alexander the Great' i trideset godina nakon objave izaziva mnoga pitanja i oktiva nove intrige iznova. Hoćemo li možda dočekati da bude odsviran uživo, pa barem jednom, teško je predvidjeti, no s obzirom da kada nekog fana Maidena upitate koja mu je neostvarena želja glede Maidena, više od 90% njih odgovori 'Da Alexander bude odsviran uživo', vjerujem da takvu poruku fanova Maideni neće zanemariti, pa makar se to dogodilo na njihovom oproštajnom koncertu. Kada? 'Somewhere in Time'.

231 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Walking on Glass

Mnogi, koji 1986 i 1987 godine nisu bili dovoljno stari da mogu u to vrijeme posjetiti koncert Maidena danas samo sa sjetom mogu pregledavati bootleg snimke, uglavnom užasne kvalitete i slike i zvuka. Vjerujem da im je, ne jednom, kada su već otkrili da na snimkama redovito postoji jedan instrumentalni dio, koji izgleda kao duel dvaju gitara, proletjela misao glavom 'što je ovo, tko je to skladao, o čemu se tu radi, zbog čega to sviraju na turneji i je li to ikad igdje snimljeno sa strane Maidena?' Neki malo naslušaniji razne metal glazbe odmah će drugi dio pjesme povezati s pjesmom 'Walking in the Air', koju je 1998 snimila grupa 'Nightwish', a petnaest godina ranije 1983 grupa Rainbow, no pod imenom 'Snowman'.

Iron Maiden solo dionice članova na njhovim koncertima izuzetno su rijetke i osim u ranim danima, prakticirali su ih tu i tamo, tijekom četrdesetogodišnje karijere, ponajviše u prilikama kada bi se zbog određenog tehničkog problema morala napraviti stanka. Ova pjesma zadnji je izuzetak iti jedne planirane solo dionice odsvirane na Maiden koncertima u zadnjih trideset godina, a jednako tako i zadnja instrumentalna skladba koju su oni na svojim koncertima ikad svirali. Zbog čega je upravo ova pjesma ubačena na ovu turneju i koja je uopće uloga ove pjesme na turneji Maidena, kada već nije snimljena na 'Somewhere in Time' albumu, jer s duljinom trajanja od preko pet minuta itekako je mogla dati mjesta nekoj drugoj pjesmi s albuma?

Moramo uzeti u obzir da se u ono vrijeme po novinama i magazinima često povlačilo pitanje, koji gitarski duo u rock i metal glazbi je najbolji. Adrian Smith i Dave Murray tada su rijetko (a i sada je slično) bili poimani kao gitaristički individualci i kao takvi punili naslovnice. Nekako su uvijek bili poimani kao duo koji kad sviraju skupa jednostavno stvaraju čaroliju. Ako je ovaj koncertni intermezzo i bio neka vrsta pokazne vježbe za sve one koji su u to možda sumnjali, 'Walking on Glass' je na najbolji način pokazao svu njihovu veličinu. Emocije koje prilikom ove pjesme pljušte kao kolovoška kiša meteora pogađaju direktno u srce svakom odsviranom notom. U ovoj izvedbi ne treba apsolutno ništa više…. Nikakvi ekrani i vizualizacije, nikakvi svjetlosni efekti. Samo dva spotlight svjetla koja padaju na Dave Murraya i

232 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Adriana smitha i gitare koje se u njihovim rukama pretvaraju u neku nama nedokučivu formu života. No, Je li to baš sve što o ovom predivnom instrumentalu imam za reći?

Adrian Smith & Dave Murray, Split, Croatia 2008. Courtesy of Stjepan Juras.

'Walking on Glass' zapravo je pjesma koju je 1985 skladao Adrian Smith, te ju je u raw formi izvodio sa svojim projektom 'The Entire Population of Hackney', u kojem je također bio i bubnjar Maidena Nicko McBrain. Ako pažljivije poslušate izvedbu pjesme 'Silver and Gold' iz nastupa u klubu Marquee, možete uočiti da je kao svojevrsni uvod u pjesmu odsvirana upravo 'Walking on Glass' u nekoj svojoj raw formi, bez dodatnog čuvenog nastavka poznatijeg pod imenom 'Walking in the Air'. Što nam to govori?

Pjesma 'Walking in the Air' je nastala kao božićna accapela uspavanka za djecu, naručena sa strane skupine učenjaka koji su je i izveli premijerno 21. 12. 1975 na St John's Smith Square u Londonu. Pjesmu je kasnije njen autor Howard Blake prepravio za potrebe animiranog filma 'Snowman' iz 1982, koji je nastao prema istoimenoj knjizi Raymonda Briggsa iz 1978. Vrlo brzo pjesma je postala zaštitni dio filma, a sam film se godinama vrtio na

233 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Britanskoj i finskoj televiziji (vjerojatno je to razlog što je pjesma 'zapela za uho' i grupi Nightwish). Radnja filma prikazuje avanture jednog dječaka i snjegovića koji je postao živ i u centralnom dijelu filma poveo dječaka da skupa s njim odleti na Sjeverni Pol. Pjesma 'Walking in the Air' je nezaboravna glazbena tema za to fantastično putovanje, na kojem dječak kao jedino ljudsko biće biva pozvan na 'zabavu snjegovića'. Pjesmu u toj verziji izvodi St. Paul's Carhedral choirboy Peter Auty i tu verziju je 1982 CBS izdao kao single, a reizdao 1985 i 1987 godine. 1985 istu pjesmu je izdala i Elaine Paige, te velški zborski pjevač Aled Jones, čija je izvedba, snimljena za TV reklamu Toys 'R' dosegla boj 5 na britanskoj ljestvici i Jonesa napravila instant zvijezdom. Ovu pjesmu je u konačnici obradilo preko četrdeset izvođača i bendova raznih glazbenih stilova.

'Snowman' movie - Screenshot; Journey at North Pole.

Raw verzija 'Walking on Glass' na snimci iz Marquee-a, ne sadrži neke jako zanimljive djelove koje na 'Somewhere on Tour' svira Dave Murray, a koji su pjesmi dali novu dimenziju i to ne samo u glazbenom, nego i simboličkom smislu. Ako pažljivo poslušate pjesmu od 1.40, pa do 1.44, (može varirati u sekundama ovisno o početku YouTube snimke, jasno ćete raspoznati solo iz

234 Stjepan Juras – Somewhere in Time pjesme 'The Prophecy', koja se nalazi na albumu koji je slijedio; 'Seventh son of a Seventh Son'. Pokušajmo zbrojiti dva i dva. Kako je ova pjesma u 1985 bila jako popularna i pri vrhu top liste zacjelo je morala zapeti za oko Rodu Smallwoodu, koji se svih tiih godina potpisivao ili supotpisivao kao autor koncepta (sleeve idea, concept and design) najpoznatijih albuma Maidena. S obzirom da Maideni, za razliku od Roda, do ljeta 1986 nisu znali kakav će biti koncept i kako će izgledati omot 'Somewhere in Time', priča sa 'Seventh Son of a Seventh Son', iako je tek pretpostavka, može biti vrlo realstična.

Bruce Dickinson, Paul Stanley and Dee Snider on 'Monsters of Rock' 1987. Taken from ironmaiden666.com.br Author unknown: Possible George Chin.

'Somewhere on Tour' trajala je do kraja svibnja 1987, a točno tri mjeseca nakon toga održan je festival 'Monsters of Rock' na Doningtonu, na kojem je headliner nastupao Bon Jovi. Svi bolje upućeni fanovi Maidena znaju priču kako su na završnici koncerta na pozornicu pozvani gosti Dee Snider (Twisted

235 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Sister), Paul Stanley (KISS) i Bruce Dickinson (Iron Maiden) kako bi skupa otpjevali pjesmu 'Travelin' Band' Grupe Creedence Clearwater Revival. Čuveni se trenutak dogodio kada je Bruce izmjenio riječi pjesme na način da najavi headlinerski show Maidena na istom festivalu punu godinu kasnije (što tada posjetitelji koncerta većinom i nisu u žaru izvedbe primjetili).

Taj nastup možete pogledati na ovom linku: www.youtube.com/watch?v=WWoMLAcLM08

Kako su sa njim bili na pozornci pjevči grupa KISS i Twisted Sister, koji su činili lineup 1988, tek se sad s odmakom može vidjeti koliko je komplicirana i tajanstvena glazbena industrija i koliko stvari nikad nećemo ni znati, ni dokučiti. Ni Maideni, ni Kiss, ni Twisted Sister nisu potvrdili na neviđeno, jer bi bilo kontraproduktivno da su Maideni na 'Monsters of Rock 1988' ponovo izvukli 'Somewhere on Tour' produkciju. Ni promoterima (a 'Monsters of Rock' je tada bio vrh) ne bi nešto takvo bilo zanimljivo i oni su trebali nešto novo, veliko i ekskluzivno da ih potvrde. No, također, da bi takav veliki festival potvrdili (jer 22.08. 1987 ga je Bruce najavio s njihove pozornice), inicijalni i konkretni pregovori morali su se voditi barem nekoliko mjeseci, a Rod im je trebao predložiti barem plan iliti sketch produkcije i spektakla koji će im Maideni pružiti. Ti pregovori su zacjelo započeli još dok su Maideni bili na turneji, a kako je Rod uglavnom bio idejni vođa za vizualne i PR koncepte benda, 'Seventh Son of a Seventh Son' ideja u njegovoj glavi zacjelo je bila rođena jako rano. Najvjerojatnije nakon nastanka 'Somewhere in Time' albuma. Bruce je u jednom intervjuu pojasnio tijek događaja: „Last Castle Donington, when our manager came up to me, Rod, the infamous Rod Smallwood, and went, he said, err, he said, 'If you're going on stage with Jon Bon jovi, can you grab the microphone and tell everybody we're headlining here next year?' I said, 'I'll try and make it look spontaneous Rod.“

Pokušajmo biti malo kreativni i vratiti se na početak. Ako čuvena 'Walking in the Air' predstavlja najdojmljiviji dio filma 'Snowman' u kojem snjegović leti s dječakom, držeći ga za ruku i vodi ga na zabavu na Sjeverni Pol i ako se sve to pogleda s perspektive Iron Maidena, što li su nam zapravo oni htjeli reći? Je li moguće da je pukom špekulacijom tek sad u ovoj knjizi otkrivena još jedna od zagonetki, koju su Maideni lukavo servirali i fanovima i novinarima

236 Stjepan Juras – Somewhere in Time pred nos? 'Walking in the Air', kako sam ranije pojasnio, nije bila sastavni dio pjesme 'Walking on Glass', ona je dodana samo za 'Somewhere on Tour', a je li njeno dodavanje bila Daveova ideja (jer ju on svira) ili ideja Rod Smallwooda, jednom bi ih netko trebao upitati, iako se bojim da nećemo dobiti potpuno iskren odgovor. Još kad se sjetimo da je u dijelu Daveovog sola prepoznat dio iz pjesme 'The Prophecy' sa 'Seventh Son of a Seventh Son' albuma, na kojoj je Dave Murray doista i kreditiran, nije li izvedba ove pjesme bila specijalna pozivnica Maidena (u njihovom enigmatskom stilu) na veliki party na Sjevernom polu? (za one koji čitaju, a površni su poznavatelji Maidena, nek pogledaju omot albuma 'Seventh Son of a Seventh Son'.

'Seventh Son of a Seventh Son' album cover made by Derek Riggs.

Stihovi popularne pjesme 'Walking in the Air' znakovito su nagovijestili:

We're walking in the air We're floating in the midnight sky And everyone who sees us greets us as we fly

237 Stjepan Juras – Somewhere in Time

UNTILL THE NEW HALLEY

Trideset godina nakon izlaska ovog nevjerojatnog albuma... što se sve dogodilo u međuvremenu, kako je ovaj album utjecao na tadašnju i današnju metal i glazbenu scenu, jel li pokrenuo trendove ili je bio vuk samotnjak i napokon, što je taj album značio samom bendu i njegovim fanovima? Vjerojatno će svaki fan dati svoje različito mišljenje i zaključke, no neke stvari si nepobitne.

'Somewhere in Time' je zadnji album Maidena u kojem je stage produkcija doživjela inovacije i dostigla standarde koje taj bend koristi već trideset godina za redom, bez nekog prevelikog truda da se išta promijeni. Kao fanu, to mi je sasvim jasno i na kraju krajeva nebitno, jer kad dođem na koncert Maidena znam po što sam došao, a to je dobra porcija old school metal glazbe, visoka energija nastupa, naelektrizirana odličnim frontmenom i energičnim članovima koji uvijek isporučuju samo maksimum. Došao sam vidjeti standardnu, old school Maiden stage produkciju, fantastične backdrop-ove i naravno Eddiea u njegovoj najrecentnijoj inkarnaciji. No, prije svega, došao sam po onaj osjećaj da sam došao kući, na mjesto gdje na desetke tisuća ljudi razmišlja ko jedno, pjevajući najdraže pjesme u glas.

S tog gledišta, ja se nikad doista nisam zapitao zbog čega nema ovog, zbog čega nema onog, no ako se na to osvrnem ne samo kao fan, nego kao novinar i kroničar, onda se neke stvari moraju primjetiti. 'Somewhere in Time' po meni je bio kraj 'djetinjstva' Maidena, treutak kada su se trebali dokazati da su se spremni nositi sa izazovima. Maideni su već od samih početaka svakom godinom rapidno rasli, da bi se to odmah nakon izlaska prvog albuma moglo vrlo jasno uočiti. Sve te godine ranih osamdesetih, koje su turbulento promicale luđačkim tempom 'album, turneja, album, turneja' nosile su nešto novo i uzbuđujuće, kako za fanove, tako i za same članove, a management je tek počeo ostvarivati sve veće izazove, jer su uvidjeli da bi s Maidenima mogli dospjeti daleko i počeli su 'budni sanjati'. Prvi je album bio prvi, mnogoštošta je bilo novo; suradnja s izdavačem, veća medijska pažnja, veliki koncerti s grupama kao Judas Priest i KISS, te dokazivanje na nekim novim teritorijima za koje nisu ni sanjali da će tako brzo dostići. Amerika, san

238 Stjepan Juras – Somewhere in Time mnogih glazbenika ostvarila im se jako rano, a bendovi kojima su otvarali koncerte bili su u svojim naponima snage i svaki novi koncert bio je izazov i pitanje kako privući nove fanove, kako ostaviti utisak.

Drugi album donio je izazov novog producenta i prve dječje bolesti koje su morali preboljeti. Prebrodili su problem odlaska starog i dolaska novog gitarista i sve problematičnijeg pjevača, koji je naposlijetku i otišao iz grupe, posjetili su Japan i po prvi puta imali malo veće samostalne koncerte na kojima su mogli savim polako ali sigurno zapažati što bi sve u bliskoj budućnosti bilo cool napraviti kako bi se poboljšali nastupi. Čuveni 'Killer Crew' je oformljen, a Maideni su otkrili kako je Eddie i njihov merchandise nešto na čemu bi mogli zgrnuti pravo blago. Grupa Trust im je bila predgrupa i tada još nisu ni sanjali da će im Nicko iz Trusta postati bubnjar.

Iron Maiden and Trust 1981, Hammersmith, Odeon. Taken from maidenthebeast.com

Treći album je donio je revoluciju, kako s novim pjevačem, tako i sa nastupima. Bruce Dickinson je bio njihov pun pogodak. Danas to možda izgleda kao lak izbor, no stari Iron Maiden tada su imali mnogo fanova DiAnna i bilo je upitno kako će eksperiment s Bruceom završiti. No, kako se pokazalo, nije moglo biti bolje. Velika inovacija na nastupima bio je 'Walking Eddie', a Dave Lights je polako počeo pokazivati svoj nepresušni talent u

239 Stjepan Juras – Somewhere in Time dizajniranju stage rasvjete, što je kasnije postao jedan od dodatnih podbrendova Iron Maidena. Veliki pozadinski Eddie još uvijek je bio tek ilustracija, a ne lutka, a konstrukcja na pozornici se izmjenila, s dodatnim stepenicama i sl. Maideni su samostalno počeli svirati sve veće koncerte i sve veći broj koncerata i vidjelo se da se inovacije tek trebaju dogoditi.

Iron Maiden in San Sebastian, Spain, Velódromo de Anoeta during 'Beast on the Road' Tour, April 4th 1982. Courtesy of Fernando Catalina Landa.

'World Piece Tour', osim novog bubnjara donjela je inovacije u koncertnoj produkciji. Maideni su se dokazali s albumom 'Piece of Mind' i ispunili velika očekivanja koja su svi imali nakon kultnog 'The Number of The Beast'. To je bio njihov prvi veliki ispit jesu li dorasli biti svjetski metal lideri ili su zvijezda koja je sjala samo jedno ljeto. Nakon što su na 'The Number of the Beast' albumu unjeli novinu; oslikavanje stražnje strane ploče ilustracijom, te oslikavanje same ploče, na 'Piece of Mind' to je evoluiralo velikom slikom koja se protezala od prednjeg do stražnjeg omota. Maideni su po prvi puta počeli razmišljati o tematiziranoj podlozi pozornice, pa su izradili crno bijeli pod nalik ludnicama, po prvi puta je promoviran 'Big Eddie' na pozornici, a

240 Stjepan Juras – Somewhere in Time sam kraj turneje je gotovo pa izrežiran, kad su članovi grupe u Dortmundu, na zadnjem koncertu 'ublili' walking Eddiea, te mu isčupali mozak. Čini se da su nam u svom suptilnom stilu, o kojemu sam pisao u samom uvodu knjige, poručili što bi nas na slijedećem albumu moglo čekati. Svakako se radilo o Eddievom pogrebu, no da će to biti faraonski pogreb, malo je tko očekivao.

'World Piece Tour' 1983 and 'Big Eddie' for the first time on stage. Courtesy of Ross Halfin.

'Powerslave' je bio veliki iskorak naprijed. Sama tematika omota albuma bila je idealna da se bend koji već nekoliko godina uzastopce skokovima napreduje prema vrhu napokon zasjedne na tron. Stari Egipat, mumije, maske, hijeroglifi, Anubis, sarkofazi, izuzetne kulise i oslikani pod pozornice s mnogobrojnim detaljima, pa čak i internim šalama napisanim hijeroglifima. Po prvi puta se koristila kompletna pirotehnika, a 'Big Eddie', koji je do tad bio samo velika glava 'Edward The Head', u koncetno produkcijskom smislu na 'World Slavery' turneji je usavršen. Naime, iako su tada fanovi očekivali i

241 Stjepan Juras – Somewhere in Time dobili veliku faraonsku Eddievu glavu, nisu mogli ni sanjati da će se glava raspoloviti i otvoriti prostor iz kojega će izroniti ogroman mumificirani Eddie omeđen posebno rezanim i oslikanim platnom, koje je stvaralo nevjerojatno realističan prizor unutrašnjosti piramide. Backdrop platna počela su se koristiti, a Iron Maiden su po prvi put bili headlineri na cijeloj turneji i po prvi puta Maideni su zasjeli na vrh. Upravo tada došao je novi izazov, kojeg su imali i nakon 'The Number of the Beast' albuma, no ovaj je bio kudikamo teži. Kada je bend na usponu, uvijek je mnogo lakše, no, kada si na vrhu sasvim sâm i kada se jedino sâm sa sobom moraš boriti kako bi opstao na vrhu, stvari postaju jako komplicirane. O ovome svemu sam već pisao ranije, (najduža neprekidna turneja, zamor, dvostruki live album, dulje vrijeme rehabilitacije, promjena studija, svađa oko novog usmjeravanja Maidena, pritisak javnosti, velika očekivanja sviju), pa vam je, vjerujem, jasno da su Maideni nakon svega imali najveći izazov svoje karijere. Bilo im je jasno da se nekako moraju promijeniti, no tada još nisu znali kako. Promjena su se jako bojali, no one su bile neizježne, kako se ne bi dogodio zamor materijala i opadanje fanova. Prije prvog koncerta na turneji strah je bio toliko veliki da se mogao osjetiti u zraku. Novinarka Jadranka Janković je to jako lijepo uhvatila u intervjuu 1986, o kojem sam već pisao u ovoj knjizi, a koji se odnosi na osjećaje i praznovjerje benda uoči prvi noći u Beogradu. Steve je zapravo bio onaj koji se najviše bojao, misleći da su se generacije smijenile i da Maideni možda više nisu bend za novu eru metala koja je sve više bujala.

Zbog svih ovih razloga pripremiti su se morali svi. Omot albuma morao je biti bolji (ako je to moguće) od 'Powerslave' i 'Live After Death', produkcija albuma je morala biti 'naprednija', pjesme su morale biti najzrelije do sad, a koncertna produkcija morala je proći najteži izazov i nadmašiti egipatsku. Kako sam ranije naveo, konačan izgled pozornice i omota albuma čuvan je kao najstroža tajna. Ilustracije su se pojavljivale polako ('Wasted Years' - nedefinirana Eddieva glava, a zatim se tek tjedan dana prije izlaska albuma u trgovinama pojavio plakat 'Eddie is Coming', koji je polako razotkrio Eddiea, no ne konačni omot i šok koji je kod fanova polučio. Također, tour book je dijelio istu naslovnicu, a sama turneja je započela neposredno prije izlaska albuma. Svi, ama svi su se potrudili; management, bend, crew, Dave Lights, Martin Birch i Derek Riggs napravili su čaroliju već ranije i najskuplji eksperiment Maidena bio je spreman za pokus!

242 Stjepan Juras – Somewhere in Time

243 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Pogađate? Eksperiment je uspio, reakcija fanova je (slobodno se može reći) bila žustrija nego na prethodnoj turneji, dvorane su bile popunjenije, novinarske recenzije i albuma i koncerata bile su u rasponu od dobrih pa do odličnih. Prodaja albuma bila je odlična, štoviše neočekivano dobra u USA. Čak i sami članovi benda na kraju turneje su izjavili kako nisu očekivali da će tako dobro završiti. Slušajući brojne bootlege, vriska fanova nadmašuje sve na ranijim turnejama, a Maideni su imali toliko kredita da je čak koncert u Sheffildu, gdje je Brcue imao veliku upalu grla i gdje uopće nije mogao pjevati, prošao euforično. Pitanje koje se svima nameće je što se dovraga dogodilo s tim albumom? Polučio je uspjehe na svim frontama, donio dovoljno novaca, privukao nove, a zadržao stare fanove. Produkciju zvuka i live nastupa podignuo je na veću razinu, svirački Maideni nisu nikad izgledali zrelije, a inkas turneje i njen raspon bio je fantastičan.

Zbog čega je onda u narednim godinama gotovo pa izbrisan iz povijesti Maidena.? Nekako nisam sklon mišljenju da se radi samo o taštinama. Pa hej, prošlo je već trideset godina. Nemoguće je da se odrasli ljudi ponašaju kao mala djeca. Razlozi mogu biti sasvim druge prirode, a neki su ono što najmanje želite čuti i vjerojatno vam se neće sviđati. 'Alexander The Great', kako sam već spomenuo u poglavlju o njemu, pjesma je koja se, ako ćemo suditi po internetu' najviše traži da bude izvedena uživo, no osobno sam svjedočio koncertu iz Atene 2007, kada je u jednom trenu Bruce accapela zapjevao refren pjesme 'Alexander the Great'. U tom trenutku možda 30% dvorane je shvatilo kojoj se pjesmi radi, a od tih 30% desetak posto je pjevalo refren s njime. Nikakva pretjerana euforija zbog toga nije se osjetila, pa je čak i Brucea malo iznenadilo. Također, lirički gledano, tu se nalaze neki stihovi na kojima se i Bruce, pjevajući ih, muči lomeći jezik, pa vjerujem da bi izgovor istih bio poprilično zafrknut na izvedbama uživo. Pogledajte primjer:

A Phrygian king had bound a chariot yoke And Alexander cut the ‘Gordian Knot’ And the legend said that who untied the knot He would become the master of Asia

Morate uzeti i u obzir da je kostur pjesme takav da je prvih dvije minute instrumentalno, bez i jednog pojavljivanja Dickinsona, a nakon dvomnutnog

244 Stjepan Juras – Somewhere in Time dijela koji je popunjen vokalnim melodijama slijedi opet dugi instrumentalni dio od skoro tri i pol minute bez pojavljivanja pjevača, što je za jednu live pjesmu za profil benda poput Maidena malčice previše (preko 5 minuta bez vokala). S druge strane na 'Caught Somewhere in Time', pokazale su gotovo sve bootleg snimke, Bruce se konstantno muči otpjevati refren koji je repetativan i zahtjeva velike količine zraka, stoga je uvijek otpjevan na rubu izdržljivosti. Intro te pjesme je previše modificiran guitar synthom, da je i na originalnoj turneji korišten kao playback, jer bi uživo odsviran zvučao čudno. 'Stranger in a Strange Land' studijski je jako lijepa pjesma, no prema izjavama članova benda, ona uživo 'ne pije vodu' iliti nema neku virbaciju koja drži tenzije koncerta i cjelokupna atmosfera drastično opada njenom izvedbom, a to se pokazalo točnim, iako je na set listu 1999 ubačena isključivo zahvaljujući glasovima fanova. Jedna je od rijetkih pjesama Maidena koja završava sa tzv. 'fade out-om' i to joj je dodatna otegotna okolnost. Skoro istu stvar su kao obrazloženje Maideni su rekli za 'Lonelines of the Long Distance Runner', odmah nakon što su je izbacili s liste (refren je uživo jako zamorno pjevati i nema neku live attmosferu), a taj melankolični štih su predbacivali i pjesmi 'Sea of Madness'. Pridodajmo i to da bi Nickou u današnjim godinama 'Runnera' bilo mnogo teže ili nemoguće uživo odsvirati na zadovoljavajuć način. Ruku na srce, ako pogledam i razmislim bolje, to doista i može biti tako. 'Somewhere in time', mogao bih se donekle složiti, nije stvoren za pozornicu, no kao studio album je savršen i to mu s moje strane može biti jedina mana. Dvije pjesme koje se sviraju imaju taj 'live' vibe su upravo one koje i jesu 'live' opstale: 'Wasted Years' i 'Heaven Can Wait', zahvaljujući ponajviše mid tempo središnjem dijelu s navijačkim skandiranjem i izlaskom fanova na pozornicu. Izjave i PR priče kako je Adrian Smith zaboravio kako ide solo pjesme 'Alexander The Great' su priče za malu djecu, jer sudeći po YouTube snimkama i teenageri tu pjesmu znaju odsvirati u cijelosti, ako se malo potrude, a nama fanovima svaki ton toga sola je nezaboravan i znao bi ga u bilo koje doba dana / noći ustima odsvirati.

Kada je album izašao Harris je svima ponavljao da je na pjesmu 'Alexander The Great' jako ponosan i s obzirom na njegovu 'šefovsku' ulogu u bendu sumnjam da se pjesma ne bi odsvirala da on to nije htio, no opet, u to vrijeme mora se uzeti u obzir stvar da je album došao odmah nakon 'Powerslave' i megauspješne turneje kojoj je upravo 'Rime of the Ancient

245 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Mariner' bio highlight koncerta. U to vrijeme Maideni su imali mali broj backdrop platna i nije ih bilo lako ni jeftino ručno izraditi kao što se to štanca danas. Čak ni čuveni brend 'The Trooper nije imao svoje, a danas je bez njega koncert Maidena nezamisliv. 'Rime of the Ancient Mariner' platno bilo je jedno od rijetkih (sveukupno 3) s prethodne turneje (napravljeno i korišteno tek nakon snimanja 'Live After Death'), a show s pirotehnikom, suhim ledom i legendarnim središnjim dijelom kad se spušta kompletna konstrukcija rasvjete širio se i mitologizirao od usta do usta (da, nije bilo Interneta). Bilo bi pravo 'samoubojstvo' to ne ponoviti još jednom na novoj turneji i to nakon što je live video objavljen i nakon što su svi mogli vidjeti što su eventualno propustili. Da su u set ubacili 'Alexander The Great', samo s te dvije pjesme plus 'Phantom Of The Opera', 'Caught Somewhere In Time', 'Heaven Can Wait' i 'Hallowed be Thy Name' (dakle šest pjesama) činile bi gotovo sat vremena koncertnog seta… Već na slijedećoj turneji koncepcija je bila kompletno drugačija. Nitko nije ni mogao, (a niti smio), ugroziti središnji epski dio koncerta i svu teatralnost pjesme 'Seventh Son of a Seventh Son', koja je napravljena po blueprint shemi 'Rime of the Ancient Mariner' (žestoki i epski uvod, niz refrena, te središnji mirni dio, nakon kojeg slijedi epska naracija, a zatim nevjerojatna instrumentalna rapsodija i furiozni kraj. Na slijedeće dvije turneje, Maideni su se vratili na raw početke, reducirali koncertnu produkciju na minimum i 'Alexander' je tada imao još manje smisla, a onda je došao 'Blaze' i nakon toga pjesma je zaboravljena.

No, vraćam se na sam početak ovog poglavlja da još jednom ustvrdim kako je 'Somewhere in Time' bio zadnji album na kojem su Maideni imali žeđ za rastom i inovacijama. 'Seventh Son of a Seventh Son' je u koncertno produkcijskom smislu bio korak unatrag. Kada su napokon trebali eksplodirati s nečim bombastičnim, kakav je bio i taj album, oni su zaigrali na sigurnu kartu, a tu 'nesigurnost' možda možemo opravdati odlaskom dugogodišnjeg live tehničara Dave Lightsa. Ilustrator Derek Riggs je napravio izvrstan, odnosno jako neuobičajen i neočekivan omot, no bilo je jako vidljivo kako je i on 'povukao kočnicu. Osim omota albuma i booklet ilustracije tek nekoliko dodatnih jednostavnih ilustracija je dostupno (tour plakat, Eddie koji izlazi iz leda s bas gitarom, Eddie s djetetom pred engleskom zastavom i door poster s djetetom u naručju. Svi singlovi s albuma su pojednostavljeni i na ilustracijama je samo Eddieva glava.

246 Stjepan Juras – Somewhere in Time

'Seventh Son of a SeventhSon' singles.

Usporedimo li to s raskošnim ilustracijama singlova prethodna dva albuma, poput 'Two Minutes to Midnight' ili 'Stranger in a Strange Land' i svim ostalim popratnim ilustracijama, sasvim je jasno da su se na 'Somewhere in Time' zapravo svi malo 'pregrijali'. Produkcija slična 'Somewhere on Tour' viđena je 12 godina kasnije na 'Virtual XI Tour' 1998, kada su također sa lijeve i desne strane pozornice izlazile Eddieve ruke. 'Big Eddie' je također bio napuhana lutka, no ona je za razliku od 'Somwehere on Tour', kad je Nicko bio na platformi iznad Eddieve glave, ovoga puta Nicka 'progutala'.

'Virtual XI tour 1998. Very similar to 'Somewhere on Tour' concept.

'Somewhere in Time' Eddie u suvremenoj popularnoj kulturi postao je i ostao ikona po kojoj će Iron Maiden biti upamćeni i van metal, pa čak i rock glazbe. Bez obzira na sve prethodne ('Killers', 'The Number of the Beast', 'The Trooper'…), te naknadne ('Fear of the Dark', 'Smiley Eddee', 'Crossed

247 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Guns Eddie'…) inkarnacije, pa čak i pojačano brendiranje 'Trooper' pive, 'Somewhere in Time' Eddie dominira Internet tražilicama, te raznoraznih s metalom ne povezanih stranica koje u datom trenutku žele napisati nešto o Maidenima. Voljeli Maidene ili nikad čuli za njih, 'Somewhere in Time' inkarnacija jednako privlači i budi maštu, bilo da se radi o nekoj, prije nekoliko godina rođenoj djeci, SF fanovima ili Marwel geekovima. Idealan za kompjuterske igrice, dovoljno moderan, a dovoljno old school da može izgledati i smisleno, pa čak dok ruši piramide kao na 'Somewhere Back in Time' kompilacijskom albumu. Pitate se, zbog čega Iron Maiden, pored silnog izbora dizajnera i ilustratora nisu posegli za nekim novim i unikatnim riješenjem dizajna 'Edphones' slušalica, nego su se odlučili na recikliranje stare 'Somewhere in Time' inkarnacije?

'Edphones' advertsement 2016. Courtesy of Edphones.

Zbog čega pompozno najavljivana igrica 'Legacy of the Beast' na svim socijalnim mrežama uporno koristi 'Somewhere in Time' inkarnaciju kao slike profila? Od 1986 pa do danas prošlo je 30 godina i deset studio albuma. Snimljeni su albumi ('Virtual XI' i 'Final Frontier'), koji su imali priliku tematikom nadmašti 'Somewhere in Time' u ilustracijama i ikonografiji. Pojavila se igrica 'Ed Hunter' i pjesme poput 'Futureal', 'Out of the Silent Planet', 'Different' World', 'Sattelite 15, Final Frontier' ili 'Speed of Light', no svaka od inkarnacija Eddiea trajala je aktivno onoliko koliko je trajala PR kampanja za određeni album ili single. Derekova vizija Eddiea i dalje nadmašuje sve kasnije stvoreno. Previše je prošlo vremena i previše je toga napravljeno da bi se Maideni vraćali na staro, no oni to zapravo rade, pritom

248 Stjepan Juras – Somewhere in Time svejedno ignorirajući vizualno najeksplotiraniji album u onom, nama bitnijem, glazbenom smislu. 'Somewhere in Time će tako, nažalost, ostati upamćen više kao bezvremenska vizualna ostavština, nego vanserijsko glazbeno i produkcijsko dostignuće.

Koraknuvši korak unatrag u stage produkciji, kako sam naveo ranije, Maideni su odlučili određenom vrstom rutine u pristupu svemu, ne samo stage produkciji, kapitalizirati sve što su do tada radili i stjecali, što je njihovo potpuno pravo, bez obzira koliko se to nama sviđalo. Bilo kakav Eddie da se ilustrira (a album 'Final Frontier' to je dokazao), sve vrste Merchandisea će se svejedno kupovati, albumi, bilo bolji ili lošiji će ići. Jer, Maideni s sad legende i što god izdali ići će ili bolje ili loše, no ići će svakako, što im daje mogućnost da više ne angažiraju najbolje ljude, što su ranije znali. U koncertnoj produkciji, ako je 'Seventh Son' bio korak unazad, 'No Prayer' je bio tri koraka, a sve kasnije inkarnacije turneja bile su samo jedna te ista konstrukcija pozornice, nova platna i nacrtace kulise, te nanovo obojana pojačala i monitori u stilu vizuala albuma (da, jednom je moj bend svirao pred Maidenima, pa sam imao priliku detaljno promotriti pozornicu). Nakon svakog izdavanja albuma najavljivana su nikad viđeni produkcija i light, no uglavnom smo dobivali istu stvar. Tu i tamo dogodio se odmak, kao na 'Brave New World' popratnoj turneji, sa zanimljivim dizajnom skela i na 'A Matter of Tour, kada je na prvih nekoliko koncerata turneje pozornica bila okićena dodatnim vrećama s pijeskom, kao u ratnom rovu, a i tenk s Eddiem je izgledao za pohvalu. Zbog toga smatram 'Somewhere in Time' album prekretnicom u karijeri benda. Nakon toga albuma dokazali su se i drugima i sami sebi i mogli su raditi što god požele, a jedna od tih stvari bila je na žalost štednja. Već šesnaest godina, otkad je izdan 'Brave New World' slušamo jednu te istu mantru, kad je riječ o albumskoj produkciji. 'Željeli smo live vibraciju, željeli smo live feel, pa smo ga odsvirali maksimalno koliko smo mogli da zadržimo taj osjećaj'. Možda bi, s obzirom da se radi o knjizi, moje mišljenje moglo biti malo više objektivno, no ne mogu odoliti a da se ne zapitam: Hoćemo li ikad više imati priliku poslušati 'PRAVI' studio album Maidena? Svi mi idemo na koncerte i jedino tamo želimo osjetiti 'live feel' i to je jedino pravo mjesto na kome se to treba, može i mora osjetiti. Ne treba mi za to kućni stereo. Studio album se zove upravo tako, jer fanovi žele čuti sređenu studio snimku, koja je za njih brižno i pomno pripremana.

249 Stjepan Juras – Somewhere in Time

'Somewhere in Time' album po tim parametrima je kralj svih 'studio' albuma Maidena, a 'Seventh Son of a Seventh Son' samo je nastavak tog čudensog eksperimenta i dokaz potpunog trijumfa truda, zalaganja, želje za dokazivanjem. Zbog tog osjećaja mnogi fanovi pomalo nostalgično gledaju na ovu čudesnu ostavštinu Maidena, jer im ne fali ništa drugo do osjećaja da sve ovo danas nije jedna velika rutina. Iako sam u jednom od prethodnih poglavlja objasnio detaljno, na kraju ove knjige moram još jednom ponoviti. Po meni The 'Loneliness of the Long Distance Runner' nije tek obična pjesma. Ona ima trojako značenje. Osim knjige i filma, po kojem je nastala nosi dvije jasne poruke Steve Harrisa za svakog tko ih zapravo želi vidjeti.

1. Iron Maiden je njegovo dijete, vizija, san i život. Glazbena industrija - onda, danas i sutra može biti kakva god, koncertna produkcija može se razviti do neslućenih razina i trendovi u životu, politici i bilo čemu mogu biti bilo kakvi, ali ako očekujete da će Iron Maiden 'igrati' po nametnutim pravilima ili biti ucijenjeni od trendova glazbenih kretanja i glazbene industrije na kompromise od ikog (kao i junak knjige/filma 'Lonelines of the Long Distance Runner) onda doista ne poznate samu srž i suštinu ovog benda. Iron Maiden je u potpunosti personifikacija mladog trkača iz filma; down to the earth dečki, koji su se za svaku koru kruha morali namučiti sami i zaraditi je vlastitim rukama i koji nikome ništa na duguju. Zbog toga s punim pravom mogu trčati sami, samo sebi znanom rutom, sve do nekog imaginarnog cilja rock zvijezda i pred samim ciljem 'pobjedu' prepustiti bilo kome, jer… Maideni će i dalje, bez obzira na to znati da su pobijedili u bilo čemu u čemu su se odlučili okušati s bilo kime, a onaj kojemu su velikodušno prepustili mjesto za 'šepirenje' znati će da je na tron došao gledajući njima u leđa. Odlazeći 2007 na turneju na kojoj sviraju u cijelosti novi album, nudeći 2009 kompilacijski album na besplatni download, izdavajući dvostruki album s pjesama dugim gotovo dvadeset minuta u 2015 i mnogim drugim 'nepreporučljivim' potezima, pokazali su da mogu raditi što hoće i da se nemaju namjeru nikome opravdavati za svoje poteze.

2. Steve Haris je pišući ovu pjesmu napisao svoj testament i prijevremenu glazbenu oporuku koju je u tim godinama još bilo

250 Stjepan Juras – Somewhere in Time

prerano uočiti. No, zastanite malo i pokušajte iz početka podrobnije proučiti stihove te izuzetne pjesme, koje su neki recezenti, misleći da se odnose samo na spomenuti fim opisali kao 'cheesy'.

You want the glory that goes You reach the final stretch Ideals are just a trace You feel like throwing the race It's all so futile

Kad znaš da si najbolji, natjecanje s ikim u ičem postaje potpuno beskorisno!

***

Za točno 18 dana, od trena kad pišem ove riječi navršiti ću 40 godina, jednako onoliko koliko ih broje i Iron Maiden. Ne mogu, a da se ne sjetim, bližeći se kraju ove knjige, onoga dijela o prolaznosti vremena, kojeg sam napisao na samom početku iste. Budem li imao dovoljno sreće da poživim još narednih 46 godina, kada se Halley-ev komet ponovno vrati blizu naše planete, ja ću biti starac od (simboličnh) 86 godina. Već davno sam sam sebi obećao, ako se to dogodi, izaći ću te noći sam ispod zvijezda, gledajući to čudesno sjajno nebesko tijelo koje je i Steve Harris gledao već daleke 1986 dok je snimao 'Somewhere in Time'. Pošto te daleke godine već davno neće biti ni Maidena, pustiti ću taj album najjače i prisjetiti se tih neponovljivih ljudi čija mi je glazba u svakom smislu promijenila život. Neki novi klinci će reći 'gle, prolupali starac', a ja ću i tada, u tim godinama u sebi pomisliti:

Face up... make your stand And realise you're living in the golden years

251 Stjepan Juras – Somewhere in Time

STEVE HARRIS BOOK – THE CLAIRVOYANT

This is a warm and intriguing story about Steve Harris and speaks about one of the most important people in the history of metal, and of rock in general. It comes from the mouths of his friends, music and business associates, family members and faithful fans. All of them shared their tales, memories, feelings and anecdotes from their encounters with Steve Harris in order to make this book, and to give him recognition he truly deserves.

BUY STEVE HARRIS BOOK AT WWW.MAIDENCROATIA.COM

252 Stjepan Juras – Somewhere in Time

NO MATTER HOW FAR – IRON MAIDEN FANS WILL BE THERE

‘No matter how far - Iron Maiden fans will be there’ is the first book ever written exclusively about fans of a music band. More than 200 fans from more than 80 countries are included in this amazing book project. If anyone deserves to be the subject of this first book of its kind, it is the fans of IRON MAIDEN, without a doubt. They are a family above their own families, a religion above religions, a love above love, a nationality above nationalities. This is their story.

BUY BOOK ABOUT IRON MAIDEN FANS AT WWW.MAIDENCROATIA.COM

253 Stjepan Juras – Somewhere in Time

PHOTO AND LYRICS CREDITS

I have received some of the private photos (from shows, etc.) from the interviewees via e-mail, or have been given permission to download them from their Facebook pages and use them in this book. Although I have always insisted on getting the author's name, sometimes it was unclear who took the photo during a show or other occasion. In such cases, I have credited the owner of the photo in good faith, to the best extent of my knowledge. I always aimed in this book to respect the author's intellectual proprety and state a photo's true author.

Most of the images used in the book are from my private collection or courtesy of the people I’ve interviewed. All of them gave me permission to use some of the images originally posted on their personal Facebook or Twitter profiles or from their websites. I have asked for permission to use each of them and if the author should be mentioned. Also, most of the images are more of private than public character. Those which don’t have captions are explained in this list, sorted by page number:

Page 30 - Rick Allen car accident, press announcement. Page 38 - 'Powerslave' album cover. Llustration made by Derek Riggs. Page 48 - 'Running Free / Santuary' single press ad. Page 83 - Martin Birch's thank you message to Iron Maiden, press ad. Page 84 - 'Wasted Years' single press ad. Page 101 - Rod and Bruce wirh birthday cake. Courtesy of Stjepan Juras. Page 105 - 'Somewhere in Time' album press ad. Page 172 - 'Somewhere on Tour'- date list from Maiden tour progremme. Page 204 - Iron Maiden prom photo. Courtsey of Aaron Rapaport. Page 224/225 - Hallowed Be Thy Name artwork and Unoffcial T-shirt. Page 241 - 'Somewhere in Time' album press ad. Posters, illustrations and programmes courtesy of Iron Maiden Record covers courtesy of EMI, Albert - Atlantic, Factory Records, Rear cover page - Space car is new interpretation of Derek Riggs'artwork from 1986/87 tour shirt, made by Stjepan Juras Iron Maiden Lyrics in the book - courtesy of Zomba Music Publishig Ltd.

254 Stjepan Juras – Somewhere in Time

ACKNOWLEDGEMENTS

This book wouldn’t have seen the light of day, hadn’t it been for the immense and complete support from the members of both the Croatian Iron Maiden fan club and the Iron Maiden online club. I have created this book thanks in part to their advice, questions, suggestions and guidelines and I hope the final product will please them all.

I would like to thank every person whom I’ve interviewed, including those who decided not to extend me that courtesy. Thanks to my parents and my brother for their patience, Fani Plosnić Ranko Čop and Goran Paleka for translating this book into English. The term 'translate' actually doesn’t do them justice, because when you’re a Maiden fan you don’t just translate the words, you transfer your soul onto paper and give the text a special kind of warmth. Thanks to Ricardo Lira, Vlado Vulić, Vlaho Bogoje and Boban Savović for all thoughts and advices and also thanks to Anastasio Guerero and Heiko Rödl for for their contribution with Maiden memorabilia pictures. I also owe my gratitude to Violeta Šunić for her unbeliveable creative contribution in book design, layout job and packing. She is also my good spirit behind all orders and shipping activities.

Finally, a big thank you to every member of Iron Maiden, past and present, and every person who ever worked for the band. Keep doing the greatest job in the world. We, the fans, will always support you!

Iron Maiden Lyrics in the book - courtesy of Zomba Music Publishig Ltd.

255 Stjepan Juras – Somewhere in Time

Croatian Iron Maiden fan club; www.maidencroatia.com

256