časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja • ožujak - lipanj 2012. • issn 1512-5475 Časopis Motrišta referiran je u Central and Eastern European Online Library /Frankfurt am Main/ - http://www.ceeol.com

Baković, Berbić, Drmač, Guidacci, Glibo, Grahovac, Gräf, Hanjalić, Ivić, Jukić, Kljajo Radić, Kujundžić, Lovrenović, Lovrić, Lučić, Mikić, Milišić, Mojžita, Musagić, Muselimović, Nedić, Nezić, Nosić, Omerbegović, Palameta, Pavlović, Pehar, Radovančević, Romac, Šetka, Šubašić, Talić, 64-65 Topić, Vego, Vladić, Vukoja br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Za utemeljitelja i nakladnika: Josip MUSELIMOVIĆ Glavni i odgovorni urednik: Miro PETROVIĆ Tajnica: Vanja PRUSINA Uredništvo: fra Ante MARIĆ, Dragan MARIJANOVIĆ (zamjenik glavnog i odgovornog urednika), Mira PEHAR, Misijana BRKIĆ MILINKOVIĆ Lektor i korektor: Jago MUSA

Grafičko oblikovanje: Shift kreativna agencija, Mostar

Telefon/faks: +387 36 323 501 E-mail: [email protected] Adresa: Ulica kralja Zvonimira b.b., 88000 Mostar Žiroračuni: 30 60 21 00000 38 226 kod HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Mostar, 161 02 000 115 000 30 kod RAIFFEISEN BANK BiH

Cijena: BiH 10 KM, Republika Hrvatska 50 kn, Europa 7,5 €

Mišljenjem Federalnog ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa br. 08-91-4/97. od 3. 3. 1997. glasilo Motrišta upisano je u evidenciju javnih glasila pod br. 661 i oslobođeno plaćanja poreza na promet proizvoda.

Ovaj broj je tiskan uz potporu Fondacije za nakladništvo, Sarajevo i Federalnog ministarstva prosvjete i znanosti, Mostar. br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja rukopis Berka NEZIĆ: Crni šal ...... 7 književna radionica Berka NEZIĆ: Pjesme ...... 9 Mato NEDIĆ: Posrnula ptica ...... 12 Nermina OMERBEGOVIĆ: Pjesme ...... 16 Krunoslav ŠETKA: Auslaender ...... 20 Ljerka MIKIĆ: Pjesme ...... 26 Rajko GLIBO: Tu sam ...... 30 Amir TALIĆ: Pjesme ...... 32 Frano VUKOJA: Jesenje lišće ...... 36 prijevodi Dieter M. GRÄF: Tri pjesme ...... 49 Margherita Guidacci: Spjev o četiri počela ...... 53 učilište Miroslav PALAMETA i Branimir ROMAC: Nemčićev Kvas bez bez kruha i govorna karakterizacija likova . . . . .57 Fabijan LOVRIĆ: Ante Stamać – Paradigma rasutosti u jedinstvu tijela pjesme . . 63 Miroslav PALAMETA i Zdravko MILIŠIĆ: Nova interpretacija Vidrićeve pjesme „Mrtvac“ . 76 Atif KUJUNDŽIĆ: Pripovijedna žanrovska odrednica ljetopise približava povijesnoj istini ...... 81 Milan VEGO: Nezadovoljni Hrvati ...... 91 mozaik Ivan LOVRENOVIĆ: Verković ...... 107 Ljubomir Radovančević, Eduard Pavlović, Pero Topić: Klimt u Rijeci: Stropna dekoracija u riječkom Kazalištu ...... 110 Marjan DRMAČ: Legenda o Zvonimirovoj smrti ...... 124 čitaonica Miroslav Mojžita: Priče iz života jednog odvjetnika s velikim ljudskim srcem . .139 Antun LUČIĆ: Suncokretica na krilu života ...... 142 Marina Kljajo Radić: Duga plovidba riječi ...... 146 Milo Jukić: Pjevati o stvarima koje se ne spominju ...... 149 Atif Kujundžić: Krik knjige iz sjene tiranije ...... 151 Mato NEDIĆ: Poetski herbarij ...... 155 Jasmina Hanjalić: Dvanaest dobrih misli ...... 157 Mujo Musagić: Pjesmice i pričice na „mici jeziku“ ...... 159 Fabijan Lovrić: Pjesmovita proza života ili Dobro je biti čovjek ...... 162 Željko Grahovac: Prozor širom otvoren ka čudesnom ...... 167 Jasna IVIĆ: Emotivne stijene ...... 171 Safet Berbić: Poezija bez šminke ...... 174 Mira ŠUBAŠIĆ: Odškrinuta vrata prohujaloga vremena ...... 177 Vesna Nosić: Promatranje stvarnosti ...... 179 Ivan Baković: Sloboda je smjeti kašljati ...... 183 ljetopis Josip Muselimović: Bosanskohercegovački nobelovci ...... 187 Vlado VLADIĆ: Prosvjetni djelatnici kao žrtve prosvjetnih struktura ...... 193 Mira PEHAR: Kronika kulturnih događanja u Mostaru ožujak travanj 2012. . . . 213

književna radionica

Berka NEZIĆ

KAO LIST JESENJI

Srce mi lebdi kao list jesenji; Sanja jedan predio proljetni, Da se u stablo ukorijeni Pod kojim smo bili sami i sretni.

ŽUTE SVIJEĆE

Kratke noći, dane cijele, Mračno nebo: grom i strijele. Gdje je svila, bijelo cvijeće? Zapalimo žute svijeće.

Svjetla nekog drugog grada: Slatka ljubav iznenada. Rasti nam je tu i sada! Vitak javor, breza mlada.

Kaplja meda riječ je svaka. Blistav osmijeh, koža glatka. Zagrli me cijelim sobom: BREZINA BJELINA Ljubiti se hoću s tobom.

Kad sunce sja i krošnja treperi, S obiljem listova breza radost mjeri. Vrijeme leti, breza ruho mijenja, Ali nikad ne kaže doviđenja. Sama ne može dok kiše padaju, Svi njeni listovi plaču, tebi se nadaju.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 9 DLAN KRUHOKRUG

Daj mi svoj desni dlan, Protrčasmo zeleni okrug, Da vidim je li kod tebe Tad zamirisa iz pećnice kruh. Skriven svaki moj dan. Skrivalica stade i do druga drug; Obgrli nas mamin topli duh. Pratim mrežu linija Tvojega života, Na stolu se puši i picok. Ali gdje sam tu ja? Mir djeco, ne pravite propuh! Ostavite na tren igru i skok. Tek na kraju puta, Ah, ne vičite, nitko nije gluh. Pronađe se crta Rubom utisnuta. Molitvu zahvalnosti začuh, Ruka u ruci, sjeli smo u krug. Nije duga, al’ treperi živa: Nestrpljivo zavapi gladni trbuh; Duboka i ravna, vječno Raduju se i tijelo i duh. neizbrisiva.

POEZIJA I PROZA JUTARNJA MIRISNA

Ljudi se uz bujajuće glukoze, Kava, crno zlato našega jutrenja. Iz perspektive ograničenosti, Svi mirisi noćni vrte se u krugu. Trijumfu ljubavi uz mržnju groze. U prozorskom oknu jutro ruho mijenja. Vedra duša pjeva, k’o ptica u lugu. Dajte im snage i otvorenosti. Nema trenutačnog zadovoljenja; Jutro kao svako, ali svježe. Ne pomažu ni metode hipnoze. Dočekana sreća: jedan cvijet u vazi. Za ljubav treba imati strpljenja; Poput krda konja naši snovi bježe. I romantične poezije i proze. Iskra sja u oku, ruka ruku mazi.

Tihi obred kave, riječi povjerenja. Negdje je u nama sat na tornju stao. Željeli smo da se baš ništa ne mijenja. Maslačak kraj puta kao zlatnik sjao.

Prođe naše ljeto, bez kajanja posve. Trajala je ljubav, sreća i milina. Sad kad jesenji se list pjegama ospe, Cvijet maslačka već je kao paučina...

10 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja TAKVI SATI MENI VRIJEDE TVOJA RUKA

Dobra je večer kad knjigu otvori, Dotakne me tiho, skoro bez pokreta; Dok moji snovi tvoje tiho slijede. Znajuć za čim žudi duša ženska. Kad grozd u stihu do slada dozori, Piše na koži najljepše bajke svijeta. Jedino takvi sati meni vrijede. Da, to je ona; vječna, bezvremenska.

Mudra, malaksala, malo povijena; U privide se sva plavet uvuče, Odlučna, čvrsta, istodobno meka. I nema više zebnji ni dilema. Na nestašnog dječaka podsjeća snena, U plašt od magle sav se grad obuče; Poetično bliska, a tako daleka. Blažena večer, što nam ležaj sprema!

POLJUPCE SAČUVAJ

Poljupce ne šalji svakamo i svagda, oni su valuta za tvoj život cijeli. To što dan odnese, ponekad mrak da, al’ šakom i kapom to blago ne dijeli.

Poljupce sačuvaj ko dukate tvrde; za one što tebe sve do zvijezda kuju. Ne daj svima, što te žaloste i srde, i svakom se tvome jadu obraduju

Poljupci su kao ruže rascvjetane, a ne riječi, koje vjetar nosi...1 To su tuđe riječi, za nas zapisane; Ti poljupce čuvaj na usni, u kosi.

1 Sergej Jesenjin

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 11 Mato NEDIĆ Posrnula ptica

«Nada mnom se već odavno nadvila sjena smrti», mislio je starac Sebastijan sjedeći u mrtvačnici pored lijesa svojega preminulog prijatelja. Lijes je bio okružen hrpama svježega cvijeća od kojega se po prohladnoj prostoriji širio opojan zadah. Pokojnik je do vrata bio pokriven svilenim pokrovom i Sebastijan je s mjesta na kojemu je sjedio mogao vidjeti samo vrh pokojnikova nosa, malo otvorena usta i poneki pramičak sijede kose koja se pokojniku prilijepila za čelo. Promatrajući ovaj prizor okružen ljudima u crnom, Sebastijan je sve više zaranjao u sebe, trgao je komadiće svojih osjećaja koji su ležali na dnu njegove duše i pokušavao se ohrabriti. «Ovo je već četrnaesti sprovod ove godine. Četrnaesti. Bar sam preturio i tu nesretnu brojku trinaest! I uvijek se pitam čiji je sljedeći. Tko je na redu, možda ja?! Možda mi je ovo posljednji sprovod na kojemu sam gost; možda ću na sljedećem biti domaćin.» Pokojnikova se udovica nadvila nad lijes i gorko plakala. Crni joj veo (koji se spuštao sa šešira) smetao pri brisanju suza pa su joj suze vrlo često padale po prsima. Bila je puno mlađa od pokojnika, udovica ministra vanjskih poslova koju je pokojnik upoznao na plaži u Makarskoj. Već je imala dijete, kćer, koju je dovela sa sobom u brak. Sada je po drugi put udovica. Ali, i bogata nasljednica. Pokojnik je zaista bio imućan. Udovica se zagrcnula plačući, a Sebastijan se, sjedeći podalje od nje i promatrajući je polusanjivim pogledom, prisjetio svoje mladosti kada je zajedno s pokojnikom išao na planinarenje. Uključili su se u taj planinarski krug ne iz ljubavi prema prirodi – koje im, uzgred budi rečeno, nije nedostajalo – ne ni zbog želje za usponima na planinu, ni zbog lutanja po nedođijama, već zbog djevojaka koje su bile članice kluba. Jednu od njih zvali su Medena i za nju se zanimao pokojnik, a druga se zvala Vera – oko nje je oblijetao on, Sebastijan. Medena je bila stasita, crvenokosa, a Vera je bila pomalo sramežljiva plavuša. Uspinjući se po planinskim stazama, njih su dvojica skoro lipsali, a djevojke su dobro napredovale pred njima. Planinskom domu ni traga ni glasa, odmorišta već dugo nig- dje, djevojke uspaljeno napreduju kao da ih na kraju očekuje posebna nagrada, a njih dvojica samo što ne izdahnu. - Zastanimo malo, djevojke! Odahnimo! – usudio se izreći pokojnik. One su se pretva- rale da ga ne čuju, smijale su se, pjevale i nastavljale dalje. Napokon, nakon dugog hodanja, stigli su pred planinarski dom, gdje su se mogli malo odmoriti i okrijepiti. Djevojke su im se smijale što su umorni; počele su ih zadirki- vati. Tu su vrknule prve iskre, tu je planula vatra.

12 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Poslije su se djevojke raspomamile. Medena je sjela pokojniku na ramena i zahtije- vala da je nosi uzbrdo, prema obližnjoj šumici. Kada ju je pokojnik upitao što će tamo, kroz smijeh mu je odgovorila da želi brati jagode. Noseći Medenu na ramenima, pokoj- nik je teško uzdisao i stenjao, a stenjanje se moglo čuti i kasnije. Sebastijan je izazovno gledao Veru. Kao da je i on htio poći pokojnikovim stopama – u berbu jagoda. No, Vera je bila umjerenija u svojim zahtjevima. Uzela ga je za ruku i odvela u pozadinu planinarskoga doma. Tamo mu je pojasnila koje sve draži ima plani- narenje i kakve ono koristi čovjeku donosi. Prisjećajući se ovoga događaja, Sebastijan je opet svratio pozornost udovici koja se, zbog plača, nije više mogla držati na nogama pored pokojnikova lijesa pa ju je njezina kći vodila sjesti. Bilo mu je nekako drago što je pokojnika poznavao prije nego što se on upoznao s udovicom. Rado ga se sjeća onakvog kakav je bio u tom vremenu, u vremenu mladosti. Otkada je upoznao udovicu, pokojnik se jako promijenio, prestao se družiti sa starim prijateljima, nije se volio prisjećati događaja iz mladosti; ženidbom kao da je zatvorio jedna vrata za sobom. Postao je povučen, tih; u društvu su govorili: postao je šmokljan. Sebastijan nije sa sigurnošću znao koliko je pokojnikov brak s udovicom bio sretan. Pred svijetom su oboje izgledali sretni, zadovoljni. Ponekad je ispod toga zadovoljstva izvirivala poneka zlobna priča o nesreći jadnoga pokojnika koji je upao u ruke pohlepne i nezasitne žene koja ga je okovala u odvojenost, samoću i poslušnost, koja da je tražila avanture i izvan braka, ali nitko nije mogao biti siguran jesu li takvi glasi točni, istiniti, ili su možda puka naklapanja zlih jezika. Već na idućoj kazališnoj predstavi, na idućem koncertu, izložbi ili književnoj promociji udovica je uzdignute glave stajala uz pokojnika držeći ga ispod ruke, osmjehivala se srdačno, a u očima joj je bljeskao nekakav stišani prezir koji joj se, poput paučine, vukao iz dubine duše. Pokojnik je, koliko je svijet znao, bio potpuno vjeran udovici; on nije ni pomišljao da je prevari i da tako svoj brak dovede u pitanje. Ipak, više od ostaloga svijeta o pokojnikovom je unutarnjem životu znala jedna, od svih zaboravljena žena čija je pojava u mrtvačnici zaprepastila i samoga Sebastijana. Bila je to žena njegovih godina. Već sijeda, lica napudrana, usana diskretno narume- njenih, u šeširiću s tamnim obodom i crnoj, naglašeno dekoltiranoj haljini laganim je, ali nekako otmjenim i ponositim korakom lijesu pristupila ona, Emica. U ruci je nosila propupalu crvenu ružu koju je položila na pokojnikova prsa. Crvenilo ruže razlilo se po pokrovu u magli suznih očiju. Niz Emičin je obraz kapnula suza. Prisjetila se pokojnika koji je jedne kišne noći zalutao u njezinu sobu tražeći razonodu kakvu muškarci traže u bordelima. Ležala je u ružičastim plahtama pušeći ne zna ni sama koju cigaretu u ovoj dosadnoj kišovitoj noći. Vrijeme joj je sporo prolazilo u iščekivanju mušterija, u iščekivanju na- stavka njezine svakodnevice. Znala je da će i ova noć biti još samo jedna epizoda u nje- zinom životu prostitutke. Još je bila mlada i svježa, poželjna i u duši pomalo lomna. Još je žalila sebe što je upala u ovu bordelsku rupu, ali, kada je već tu, željela je od života kakvim živi izvući što god je više moguće. Ponekad se znala radovati noći jer se nadala da će upoznati čovjeka koji će je izvući iz ovakvoga života i uvesti u visoko društvo. Ako ništa bolje, nadala se da će postati otmjena kurtizana. No, taj izbavitelj nije dolazio, a ona je bila prinuđena utapati se u dosadi i duhanskom dimu.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 13 I dok su joj misli lutale u nikotinskoj magli, na vratima se pojavio on, pokojnik. Njego- va ju je pojava trgnula iz pospanosti. Pogledala ga je i oči su im se susrele. Prepoznali su se. On se kao malo zastidio. Napola se okrenuo i već je u desnici držao bravu hoteći izaći, kad mu je ona priskočila i pozvala ga da ostane. Trenutak se dvoumio, a onda je koraknuo naprijed. Ostao je. Ta se noć za Emicu pre- tvorila u neradnu. Pokojnik je ostavio hrpu novaca na blagajni bordela kako bi izmirio dug što je cijelu noć proveo u sobi tražene prostitutke Emice, a nitko nije znao da mu Emica te noći nije iznajmila svoje tijelo već svoj duh; ona je bila osoba kojoj se nakon dugo vremena prvi put izjadao, onako iskreno, ljudski. Istina, bio se iznenadio što ju je zatekao u bordelu jer ju je poznavao još iz školskih dana i nije znao da je tako «nisko» pala. Emica se nije zasramila zbog svojega položaja. Odavno se na njega bila priviknula, iako joj nije bio drag. Te joj je noći pokojnik otvorio dušu; ona je postala njegovim intimnim prijateljem, nje- govom savjesti i ispovjednikom – u onoj mjeri u kojoj žena njezinoga položaja to može biti. Poslije te noći dugo joj nije dolazio, a onda joj je počeo dolaziti redovito, kad god bi ga zapekla tuga i zagušila nevolja vlastitog života. Emica je još jednom pogledala stisnute pokojnikove oči, u duši se oprostila s njim, a onda se povukla prema klupama i sjela je do Sebastijana. Sebastijan je nakon puno godina ponovno osjetio njezino ustreptalo tijelo uz sebe. Osluhnuo je drhtaj njezinoga daha i uhvatio je sebe u vrućici koja mu je u duši uzdizala plimu osjećaja. Emica je bila njegova nepreboljena ljubav iz mladih dana. Bilo je ljeto. Sparina se dizala nebu, a sunce je neumoljivo sjalo izvlačeći iz zemlje njezine sokove. Emica je još napola bila djevojčica i tek su se prvi znaci djevojaštva javljali na njoj, a ni on nije bio puno stariji, zreliji pogotovu ne. Volio ju je gotovo dječački, stidljivo i iz prikrajka; pomno je pazio da za njegovu ljubav nitko ne dozna, a nije ni slutio kako se čudno ponaša i kako mu se ljubav zrcali u očima, nije znao kakvim ognjenim pogledom promatra Emicu i kako mu se obrazi žare dok ona graciozno korača ispred njega, dok mu golica maštu i raspaljuje osjećaje, raspiruje strasti. Emica je tih godina bila djevojka koja se od drugih izdvajala ne samo ljepotom, već i neobičnošću svojega ponašanja. Naime, bila je spremna učiniti sve da nađe svoje zadovoljstvo, da ostvari sreću. I izgledalo je da je bila sretna. Ponekad je znala biti previše izazovna za sredinu u kojoj je živjela pa su ju ljudi već uzimali na loš glas; u drugim je, međutim, prigodama znala izgledati kao anđeo prepun blaženstva – pogotovo kada je pjevala u crkvenom zboru. (Zli su jezici kasnije, kada se čulo o Emičinom «nemoralu», često govorili kako su najgore lažne svetice, misleći pri- tom na njezinu angažiranost u crkvi, a iza tih se kritika najčešće krila greda u očima kri- tičara jer su joj, dok je još pjevala u zboru, zavidjeli zbog njezinoga prekrasnog glasa.) Emica je, izgleda, osjetila žarke Sebastijanove poglede na sebi te mu je dala povoda da se izjasni. Kada je on to učinio, upustila se s njim u kratkotrajnu vezu čiji je vrhunac, ali i kraj bila livada na kojoj mu je uzela nevinost. Poslije je u njegovom životu bilo puno veza, ali ta prva ostala je nezaboravljena i nepreboljena. Emica je, sjedeći u mrtvačnici pored Sebastijana, osjećala njegovo tiho disanje. «Bože,» mislila je, «poslije toliko godina, na ovom turobnom mjestu susrećem muškar- ca kojega sam valjda jedinoga u životu stvarno voljela.»

14 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja U jednom joj je trenutku pred očima prohujao cijeli njezin život, mnoštvo poznatih i nepoznatih muškaraca koje je pokušavala usrećiti, ne iz samilosti prema njima, već iz želje da sama bude sretna; prisjetila se svih svojih traženja smisla, lutanja i spotaknuća, neuspjeha, padova, suza; prisjetila se gorčine, muka, mržnje, ljudske prljavštine i bijede s kojom je često bila u doticaju i čijim je dijelom nerijetko bila; pogledala se sada i za- pitala se gdje je – pred vratima smrti, kao pokojnik, ili pred vratima života, kao udovica, jer udovica nastavlja živjeti usprkos smrti koja je pohodila njezinu kuću, nastavlja živjeti možda bolje, veselije, punije pa i raskalašenije nego što je živjela dok je pokojnik bio živ, a ona, Emica, gdje je ona i je li našla sreću ili će i dalje lutati prkoseći svijetu, hoće li više, u godinama koje donose starost, bolest i samoću moći pronaći radost, moći pronaći snagu za novi korak, novi prkos, novo traganje i novo razočaranje? Gdje bi bila ona da je u mladosti živjela drugačije, da je ostala sa Sebastijanom koji ju je, znala je to, iskreno volio i kojega je i ona voljela više nego što je voljela druge? Je li ju njezina pustopašna narav natjerala na život kakvim je živjela? Bi li Sebastijan mogao gasiti plamen njezinih nemira ili bi i on izgorio u tom plamenu, ili bi se unesre- ćio voleći nju? Pitanja su mnoga, a odgovora nema jer život je odredio da sve bude onako kako je bilo, a sada ih je iz nekoga razloga doveo u mrtvačnicu pred lijes pokojnika kojega su oboje voljeli i sada u tišini slušaju uzdahe jedno drugoga. Tišinu prekinuše zvuci limene glazbe i pokojnik bijaše iznesen iz mrtvačnice. Otpoče obred. Emica i Sebastijan stajahu jedno do drugoga. U trenutku spuštanja lijesa u grob Emica prihvati Sebastijana za ruku i nasloni glavu na njegovo rame. On je blago poljubi u čelo.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 15 Nermina OMERBEGOVIĆ

JEDNOM OD SEVDAHA

Jednom ću i ja Srebren ibrik nemam izvaditi rodni list Ni bunar da mi se nađe Ni šadrvan srediti papire Rumen-ružu sadila od stana Nisam naći Nije mi momče udaralo električara, molera U tamburu i ostale majstore Ni vješalo se o mom vratu otići Ni za oku zlata bilo gdje Prodali me nisu... daleko od radova.

Jednom ću obaviti sve one preglede za koje uputnice držim u ladicama. Završiti knjigu. PROBA Otići u Amsterdam i tamo se smijati Nasloni se s dragim ljudima na mene. u Limburgu. Poigraj mi se prstima. Pređi mi Jednom uz nogu ću i ja lagano. biti s nekim Dotakni mi onako vrat. a ne da se zaljubim ko I onda ću tuka. znati Jednom ću želim li te. i ja Samo budi odrasti. uporan...

16 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja SKORO PA SAVRŠENA...

Ljubavnica... Ne tražim skupe poklone. Slušam kad se govori. Nemam problema s orgazmima (Da. Množina.) Sa mnom se SVI PUTEVI VODE DO…. može čak i razgovarati!! Grudi mi nisu kao rahatlokumi Nije mi ni trideseta Nećeš biti moj muž ni otac mog djeteta A ni ja nisam Severina. Ipak REPRIZA kao u pjesmi Vođenje ljubavi je... idemo jedini film do kreveta… u kojem su I znaš dopušteni gdje si bezbrojni došao. nastavci. (više i od Ramba i Umri muški) Sapunica bez patetike Komedija kojoj se smijemo i iz srca i iz grla. Tragedija zbog koje pišemo pjesme. Drama s ponovljenim čitanjem. Kroki za život.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 17 ONAKO

Ti šutiš a ja te ćutim. NISAM LORKA

I odvedoh ga na rijeku misleći da je slobodan, a imao je ženu. Na uglu Mi dodirnu ne baš zaspale Više Polubudne dojke i otvoriše se kao grane zumbula. Ne osjetih Ni kad je uspio Da skine Svu onu silnu Odjeću. A grudnjak Nekako Se tu spetljao. Pa Jedva. Bježao Mu je iz ruku Više nego bedra Ona su se fino HTJELA BIH Ponašala. Dio o Uzeti te Kobili za ruku. Od sedefa Odvesti kući. Preskačem. Da me zagriješ I još u zimsku noć Ne znam da mi proradi cirkulacija. Zaljubih li se Da me ne bole zidovi Ili kao u pjesmi od samoće... Eto baš neću.

18 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja ŽENSKA PJESMA

Treba mi krema crveni grudnjak za dekolte deterdžent za veš nove cipele mlijeko za tijelo zavjese čipkane gaćice crna sredstvo posteljina protiv moljaca svijeće Crveni ruž šampon, regenerator za usne krpa za prašinu. novi usisivač Jagode lubrikant za ten i zube. kava, ulje, brašno Majoneza i maslinovo krema protiv bora ulje za kosu nova tava a može se vibrator i ručak napraviti.. bijeli wanish Ananas može i rozi za vitkost. i onaj za zavjese Gemišt pa i za tepihe za samopouzdanje. Krema Treba za područje oko očiju mi deterdžent za suđe nova ja. pakovanje zategnuta prezervativa bez bora Domestos ili bez možda Cilit bivših Bodi i to crni. ljubavnika. A može i crveni.. Da mogu Sredstvo mirno ponoviti za skidanje masnoće stare greške....

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 19 Krunoslav ŠETKA Auslaender1

Majdu je Alen upoznao u rujnu ‘93 u podzemnoj Konstablerwache2, u Frankfurtu, dok je sjedila na klupi čitajući neku knjigu i čekajući U – bahn3 za Roemer platz4. Bila je obu- čena kao neka četrnaestogodišnja djevojčica. Jedino se po njezinim mladim borama na licu i blagim podočnjacima dalo primijetiti da je ova lijepa djevojka ipak nešto starija i da vjerojatno vodi neuredni mladenački život. Ili je u životu već toliko propatila da su joj se zarana počele stvarati bore i podočnjaci. Simpatično joj je stajala rokerska teksas jakna na baroknoj roza košuljici s volanima na kragnama. Imala je uglađeno i otmjeno držanje s elegantnim pokretima ruku, koje je Alen upijao svakog pojedinačno, kao i nje- zine odsutne poglede prema tolikim prolaznicima u podzemnoj, ili prema U-bahn-ima i S-bahn-ima5, koji su se smjenjivali tako često da su više podsjećali na neku dječju igru, dječje vlakiće, nego na stvarni život, koji se odvijao i ovdje i negdje tamo u nekom selu u Bosni, naziva Grabovčevo selo, na čijoj su postaji, u to vrijeme, mogli pristajati jedino teški čelični tenkovi. Upijao je Alen listanje svake naredne stranice njezine knjige dže- pnog izdanja, zabacivanje duge kose unatrag, obuhvaćanje i podizanje kose otpozadi, s obje ruke, dok u usnama drži šnalu i onda ju desnom rukom otraga ubada u punđu, koju je u međuvremenu pridržala lijevom rukom, i Alen primijeti njezin lijepi, savršeno oblikovani tanani vrat, koji je u njemu probudio nagomilanu čežnju za dodirom i nostal- giju za bliskim, za srodnim, dok je knjiga, cijelo to vrijeme rituala vezanja kose, stajala odložena na koljenima koja su bila poprimila X formu, ali samo nakratko, dok knjigu opet nije uzela u ruke i počela čitati u prijašnjem zanosu. Alen se tad vraćao s posla iz Mc’Donaldsa s Konstablerwache, čekajući U-bahn za Willy Brandt Platz6, jednu postaju prije Roemer Platza-a. Iskolačenih očiju na potamnje- lom licu, prekrivenim tankim slojem biljnog ulja koje je isparavalo iz friteza za prženje pomfrita i peći za prženje mesa za hamburgere, cheesburgere, big’mc-e i druge sendvi- če, glavom pognutom prema naprijed, uspio je pročitati naslov knjige koju je čitala i koji

1 (Njem.) Das Auslaender – stranac; die Auslaender – stranci; (staronjem.): Auslaender, (novonjem.) Ausländer 2 (Njem.) Konsti – sastavni, Wache – straža; 3 (Njem.) Vlakovi/tramvaji koji prometuju kroz podzemne željeznice na kratkim gradskim rutama 4 (Njem.) Rimski trg 5 (Njem.) Vlakovi/tramvaji koji prometuju kroz podzemne željeznice na duljim prigradskim i područ- nim rutama 6 (Njem.) Trg Willy Brandt, nazvan po njemačkom političaru i državniku (1913.-1992.), dobitniku No- belove nagrade za mir 1971.

20 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja je bio na njemačkom jeziku, ali nije uspio ostati neprimijećen. U prvi mah je pomislio da je to Njemica, ali Njemice obično imaju kristalno jasne i kristalno hladne, kristalne oči, bez topline i sjaja, dok je iz očiju ove djevojke prštalo blještavilo na sve strane, u pod- zemnoj Konstablerwache, pa vozačima vlakova/tramvaja ne bi trebalo nikakvo drugo svjetlo u tamnim tunelima, osim njezinog pogleda, ako bi se Alena pitalo. Kad mu se pogled susreo s njezinim, morao je nešto progovoriti, a da ne ispadne previše napadan i nepristojan. Ustao je i prišao joj, otirući znojne dlanove o farmerke, kao da pristupa koloni za odstrel u Grabovčevu selu kojoj su pristupili gotovo svi članovi njegove uže i šire rodbine, njih jedanaest. Jedino je preživio njegov mlađi brat Stjepan, koji je u tom trenutku bio nosio pod jaknom skrivenu šteku cigareta tatinom prijatelju Ibrici u susjedno selo da nitko ne vidi, i koga je nakon masakra u Grabovčevu selu, po- sredstvom UNPROFOR-a, udomila neka njemačka Zaklada za ratnu siročad iz Berlina. Majda je sad prestala s čitanjem knjige jer joj se Alen i previše približio da bi ostao neo- pažen i samo je stajao i zurio u nju boreći se sa svojim slabim njemačkim. Vidno zbunjen, ipak je nešto progovorio, ali tonom kojim kondukter od putnika traži da mu pokaže kartu: Entschuldigen Sie, was lesen Sie?7 Ona je na dosta boljem njemačkom odgovorila da čita roman „Die Wand hinter der Wand“8 mlade njemačke autorice, koja je u posljednje vrijeme jako hvaljena, a njoj čitanje pomaže da poboljša svoj njemački jezik. Da je tim tonom i bez onog obveznog „Bitte“9 uz „Entschuldigen Sie“10 Alen upitao neku Njemicu, ova ne samo da ne bi odgovorila nego bi to još smatrala i jednim pro- stačkim, seljačkim ponašanjem, ili bi joj bilo dosta tih Auslaendera. To vjerojatno ne bi rekla, ali bi pomislila, čisteći pritom svoje misli i krv, nadojenu mnogim masnoćama, podrijetla Mc’Donaldsa, Pizzae Hut, Buerger Kinga, Kentucky Fried Chickena, što su im Amerikanci nametnuli kako bi im malo onečistili krv i učinili ih tromijima i nesposob- nijima za brza djelovanja i kretanja po bojišnici košnica podzemnih i nadzemnih želje- znica, a njihov im Bratwurst11 ili Rindwurst12, u tonskim količinama i na svakom božjem uglu, pruža dodatno gastronomsko zadovoljstvo, skupa s Pommes Fritesom i rijekama Bitburgera, Warsteinera, Weizena13, te bezbrojnim kaloričnim umacima, od kojih svaka kuća u Njemačkoj proizvodi svoju vlastitu vrstu, i vlastitu vrstu peciva, i vlastitu vrstu piva, i vlastitu vrstu sira, i vlastitu vrstu kruha, i vlastitu vrstu piva, i vlastitu vrstu. No, Majda nije bila Njemica i nije se Alen trebao plašiti njemačke kompliciranosti u mnogostrukostima njihove uštogljenosti i čvrsto određenih pravila obraćanja i življe- nja. Majda je jednostavno i ponizno odgovorila, ne imajući u svome biću programirane obrasce ponašanja, od kojih, ako se slijepo ne slijede, može otići glava u nekim bur- nijim vremenima, a u mirnijim vremenima, isticat će se jedna riječ do opasne izbru- šenosti, Auslaender, od koje se čovjeku diže kosa na glavi i spopada ga jeza, kao od nekog konc logora, kao od nekog sela u Bosni - otvorenog open air konc logora – pilot projekta velikih sila, a takve riječi u normalnom jezičnom rječniku uopće nemaju takvu

7 (Njem.) Oprostite, što čitate? 8 (Njem.) Zid iza zida. 9 (Njem.) Molim! 10 (Njem.) Oprostite! 11 (Njem.) Svinjska kobasica 12 (Njem.) Goveđa kobasica 13 Neke od najpoznatijih vrsta piva u Njemačkoj

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 21 oštrinu bodljikave žice ni miris zlokobne rđe, koja ubija više nego fermentirani urin koji isparava, manta i opija oko klupa za sjedenje i uz zidove podzemne željeznice Konsta- blerwache, središta grada Frankfurta. Majdi je bilo drago što je u tim burnim vremenima u nepoznatom svijetu srela nekoga „svoga“, nekoga iz njezinog kraja. Ona je u Njemačku izbjegla iz sela Carevići i njezina je obitelj doživjela sličnu sudbinu kao Alenova. S njom je, koja je bila jedinica, uspjela izbjeći još samo njezina majka, dok su otac i drugi članovi rodbine bili ubijeni. Poslije će sve više naših prognanika i izbjeglica, sličnih sudbina, izbjeći u Njemačku, a Nijem- cima će oni biti svi isti, Auslaenderi, i Nijemci će se pitati: ZAŠTO? kao i mnogi Bosanci i Hercegovci koji će prihvatiti Njemačku kao svoju novu domovinu, iako će tu uvijek biti samo Auslaenderi koji će govoriti kako im je dobro jer nisu u ratu, bijedi i neimaštini, a pritom će uvijek misliti jesu li dobro izgovorili, to što su mislili, na njemačkom jeziku. Kad mu je Majda odgovorila na postavljeno pitanje, Alen se borio sa smišljanjem na- rednog pitanja na njemačkom, stojeći iznad nje u nekom neprirodnom položaju, tako da su se ljudi u prolazu osvrtali na njega, jer se primijetilo da ima neke namjere i da se očigledno muči s tim namjerama, ali nisu znali da to nisu nikakve nečasne namjere ka- kve su uobičajene u podzemnim željeznicama, po kojima se krade, dila, drogira, siluje, ali i svira vjerojatno jedina iskrena i od srca nastala glazba uličnih, odnosno podzemnih svirača koji od milostinje slučajnih prolaznika slučajno preživljavaju, a većina je nekad imala blistave glazbene karijere, pa vjerojatno tako i stari i sijedi pogureni saksofonist koji je, vidno umoran od života, naslonjen na zid sa strane, svirao predivne evergreene. I Majda je primijetila Alenovu smušenost, pa mu je pomogla, upitavši ga: Wo kommen Sie her?14, a on odgovorio od prve, jer je to bilo prvo što su ga učili kad je došao u Nje- mačku: Aus Bosnien!15 - Pa onda možemo pričati našim jezikom – progovorila je Majda radosno. - Da, naravno, super, ja sam Alen, baš mi je drago – sjeo je odmah do nje i pružio joj ruku, koja je mirisala po luku i češnjaku, kiselim krastavcima, grilanom mesu i drugim sastojcima koji su proslavili Mc’Donalds i čiji bi mirisi ostajali pod kožom još dugo vre- mena nakon pranja ruku. Ona se blago nasmiješila i rekla da se zove Majda. Tad je i jedno i drugo pomislilo: ovaj/ova mora da je naš/naša. Uskoro su zajedno otišli čim je stigao U-bahn. Uskočili su tako, puni neke zajedničke mladalačke čežnje i nade, u U – bahn, što ih je vozio u smjeru Roemer Platza i Willy Brandt Platza, i komentirali zlokobnu šutnju ljudi po njemačkim U – bahnima, koji su sjedili jedni pored drugih kao beskrvne lutke, bez glasa, mirisa i pokreta, i svi su nešto čitali: knjige, novine, poslovne biltene, svakojake tekstove, samo kako bi ostalim putnicima dali do znanja da ih ostave na miru, da ih ni- šta ne pitaju, i da po mogućnosti ne budu napadnuti od nekih huligana, jer oni to neće primijetiti i neće imati obvezu reagirati, jer će biti zaokupljeni svojim čitanjem, zapravo svojim vlastitim problemima, koji su negdje drugdje: na poslu, kod kuće, jer njihovi pro- blemi nisu u U – bahnima, jer su U-bahni tu samo za brzu tranziciju problema od kuće do posla i od posla do kuće, pa sve probleme koji se eventualno dogode tijekom te tranzicije, treba maksimalno ignorirati, pa tako i kad je mladi Marokanac pred samo za-

14 (Njem.) Odakle ste? 15 (Njem.) Iz Bosne.

22 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja ustavljanje U-bahna na sljedećoj postaji istrgao torbicu iz krila nemoćnoj starici i nestao u nepreglednoj gužvi koja se odjednom stvorila na postaji uslijed izlazaka stotina ljudi iz raznih U-bahna i S-bahna, tih njemačkih košnica podzemnih željeznica, s pčelama radi- licama koje zuje na sve strane nerazumljivim ljudskim jezicima, čiji će med naposljetku uvijek pobrati netko drugi. Za tih nekoliko minuta zajedničke vožnje Alen i Majda se nisu imali vremena pobliže upoznati, ali mu je prije samog izlaska na Romer Platzu rekla da je može doći nekad posjetiti u restoranu Keiser Hof16 gdje radi, na što je Alen dodao da i ona može nekad navratiti kod njega u Mc’Donalds na Konstalberwache: da će on častiti. - Vidi se da se još nisi navikao na njemačku kulturu – oni nikog ne časte – rekla je Majda, sa smiješkom, izlazeći iz U-bahna i mahnuvši Alenu napola okrenuta košnici podzemne željeznice u kojoj je odjednom nestala. Alen nije stigao odgovoriti. Ostao je stajati u U-bahnu još jednu postaju i izašao na Willy Brandt Platzu, gdje je stanovao. Narednih je dana puno mislio na Majdu. Nadao se da će je možda opet sresti na istom mjestu, ali se to nije dogodilo jer su oboje radili u smjenama. Nikad u životu nije na prvi pogled, i prvi razgovor, uspio toliko zavoljeti neku osobu kao što je bio slučaj s Majdom. Možda i zbog toga što je Alen bio usamljen u tuđem svijetu pa je onda čežnja za nekim bliskim bila puno intenzivnija i dublja. Odlučio ju je posjetiti čim se vrati iz Berlina, gdje je otišao posjetiti svoga mlađeg brata Stjepana, koji još nije bio punoljetan i koji je u Prihvatilištu za ratnu siročad, potpomognutim zakla- dom „Heinrich Boell17“, pohađao Deutsche Untericht fuer Fluechtlinge aus Ehemaligen Yugoslawien.18 Bratu mu je bilo dobro u Berlinu i od svoje je socijalne pomoći mogao živjeti bolje od njega, kome smještaj i hrana nisu bili plaćeni kao njemu, a pričao je njemački već s njemačkim akcentom. Prošla su dva tjedna otkad je Alen upoznao Majdu i želja da je ponovno vidi se sve više rasplamsavala. Iz Berlina se vlakom vratio kasno u subotu na večer, a već u ne- djelju ujutro se tuširao, brijao i spremao otići do nje u restoran Keiser Hof na Roemer Platzu, iako nije znao radi li uopće taj dan. No već će mu to netko u restoranu reći kad stigne, pa ako bude trebao doći drugi put, neće mu biti teško. Prethodno će otići na misu i pomoliti se Bogu za njega i Majdu. Na Roemer Platzu se nalazila hrvatska kato- lička crkva i odmah je nakon mise svećenika upitao zna li za restoran Keiser Hof, na što mu je ovaj odgovorio da ne može promašiti ako samo od crkve krene ravno prema rijeci Maini i prvi restoran s desne strane, na koji naiđe, je Keiser Hof. Nedugo zatim se Alen našao pred tim restoranom i sjeo za jedan stol vani. Nosio je ta- mne naočale od deset maraka koje je kupio na uličnom štandu, na putu za ovamo, a na jednom od stakala se još nazirao blijedi oblačić od ljepila tek skinute cijene od 9,99 DM. Nije htio odmah banuti unutra i ružnim njemačkim pitati za lijepu Majdu, nego je sjeo i čekao da se pojavi konobar iz restorana, kod kojeg će naručiti piće i koga će, diskretno, uz naručivanje pića, pitati za nju. Pola stolova je bilo prazno, a ostali su bili popunjeni njemačkim obiteljima s razmaženom dječurlijom koja su vrištala oko stolova, dok su se njemački umirovljenici, kojima je bilo dosadno za stolovima, smješkali toj dječici,

16 (Njem.) Carev dvor 17 Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1972. 18 (Njem.) Predavanja na njemačkom jeziku za izbjeglice iz bivše Jugoslavije.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 23 pretežito zbog izučene generacijske učtivosti. S ulice su dopirali slatkasti mirisi slatkiša spravljenih na licu mjestu, od nekog lokalnog domaćeg proizvođača. Djeca su nahrlila na drugo mjesto gdje se prodavala šećerna vuna, a iz restorana se širio vonj pečenog mesa, dok su zvuci raznih uličnih svirača podjednako oduševljavali koliko i smetali, kao i teška alkalna zračna masa nošena s površine Maine, težine tankera koji su njome plovili, a koja je sasvim ispunila Alenove nosnice i on je kihnuo punim plućima, tako da je taj zvuk u trenutku nadjačao i buku s ulice i buku dječje graje oko stolova pred restoranom. Odnekud je došlo neočekivano “Gesundheit“19 i Alen je to spremno dočekao na “Danke“20 jer su ga to odmah učili kad je došao u Njemačku – da se temelj njemačkog jezika i njemačke kulture zasniva na relaciji “Danke – Bitte“21. Bila je to Majda, obučena u neku njemačku tradicionalnu nošnju kakvu su nosile sve konobarice i konobari tog restorana, koju je sada Alen jedva prepoznao. Toliko se prethodno bio zanio u svojim mislima da nije ni primijetio kad je Majda bila izašla iz restorana. Alen je uzbuđeno skinuo naočale da je sad može promatrati u punom sjaju sunčevih zraka koje su bljeskale po njezinoj plavoj kosi kao po morskoj površini. - Došao si – prozborila je sada na našem jeziku, nakon što je opet zatekla Alena zbu- njenog kao prije dva tjedna u podzemnoj. U ruci je držala tacnu punu pokupljenih praznih čaša i pepeljara sa stolova i čekala da Alen naruči, jer je morala brzo natrag zbog drugih narudžbi. Glumila je ravnodušnost kako mu ne bi odmah stavila do znanja da je i ona mislila na njega sve ovo vrijeme. Pomislila je kako bi se rado poslije posla negdje s njim našla, ali sad mora raditi i nema vremena za razgovor. - Evo, upravo sam bio na misi, pa sam svratio da te vidim… Majda ga je zaprepašteno pogledala, stojeći iznad njega kao prije dva tjedna kad je on zbunjen stajao iznad nje u podzemnoj Konstalberwache, samo sada je povod bio drukčiji, samo sada je Majda smišljala koje riječi reći na njegovom hrvatskom jeziku, a da on to razumije. - …E, i ja bih klanjala, samo nisam još našla džamiju, ali mora biti neko sveto mjesto ovdje i za nas…- rekla je i zaputila se brzim koracima natrag u restoran. Alen je instinktivno napola već bio ustao za stolom da pođe za njom i kaže joj…nije znao što…pa se onda zavalio opet natrag u pletenu stolicu od pruća i zapao u mučne misli. Mislio joj je predložiti nekog zajedničkog Boga, Budu, ali to ne bi bilo u duhu njihove, ni jedne ni druge tradicije, a ime Majda je zvučalo tako hrvatski, a ime Alen je zvučalo tako bošnjački, pomislila je Majda dok je ulazila u restoran Keiser Hof, na čijem je trijemu glupo prema vani zurio veliki preparirani orao, kao da se baš taj nalazi na svakom njemačkom grbu i kao da se boji da ga neki Auslaender Srbin ne ukrade jer i oni imaju orla na svome grbu, ali taj je neki „niže – rasni“ slavenski, koji nema disciplinu leta, pa ga svatko može ustrijeliti i zbog toga je bolje ukrasti njemačkog, jer on već i živ izgleda kao prepariran i budi strahopoštovanje i uvijek je čvrst i postojan u nadziranju Deutsches Vater Land.22

19 (Njem.) Nazdravlje! 20 (Njem.) Hvala! 21 (Njem.) Hvala – molim! 22 (Njem.) Njemačke domovine

24 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Pa nije valjda da će nas razdvojiti ono što je najbolje u našim životima – Bog, a da nas je spojilo ono što je najgore u našim životima - rat, razmišljao je Alen. Kavu je naručio po drugoj konobarici. Po stolu je nervozno pomicao veliku pepeljaru od punog stakla, koja ga je podsjetila na snježnu kuglu koju je prije nekih dvadesetak minuta zavrtio kod onog uličnog prodavača koji mu je prodao naočale, a u njoj su se nazirali romantični špicevi gotičke gradnje zgrada Roemer Platza, sa šarenim bordo fasadama, i na trgu usamljeni par kako pleše, koje je Alen zaprašio umjetnim snijegom snježne kugle. Dobio je kavu koju je naručio od automatizirane konobarice Njemice koja niti jednom svojom gestom nije odavala da ima imalo ljudske spontanost u sebi, nego samo programirane aktivnosti, poput točno sročenog Microsoftovog software koji obavlja samo strogo programirane radnje. Posegao je sad za nejakom, prozirnom i be- zukusnom Deutschen Filter Kaffee23 koju je ispio na eks kao domaću šljivu koja se točila nakon mise pred crkvom, no ova kava nije pobudila reakciju kao šljiva - kad grlo i želu- dac peku i cijeli organizam se odjednom osjeti dezinficiranim, jakim i zdravim, gotovo kao kod kuće, a Alen nakon te ispijene kave nije osjetio ništa osim čemer i jad, potpuno auslenderski. Nakon toga se zagledao prema prethodno sunčanom nebu iznad glave, na kome su se sada počeli navlačiti bijeli i nešto tamniji gusti oblaci, slični pjeni šlaga u Majdinom kapučinu kojeg je ona sada, sa suzama, pila u restoranu za šankom, i rekao „Bože, ti pomozi, bez obzira zvučalo ti ime malo više bošnjački ili malo više hrvatski, ili možda najviše njemački“. Uskoro su Alen i Majda postali kao pravi Nijemci: čitali su u U-bahnu i nisu nikoga častili: ni svojom prisutnosti ni riječima, a posebice ne pićem jer se novci u njemačkim košnicama mukotrpno zarađuju i ne poklanjaju se nikome, kao jeftini ljudski životi u Bo- sni i Hercegovini, koje su bosanskohercegovačke majke mukotrpno rađale, ne znajući da na svijet donose sve Auslaender do Auslaendera.

23 (Njem.) Njemačkom filter kavom

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 25 Ljerka MIKIĆ

Pokliznuća zacrtanog puta

Presijecam radost sijekući tugu. Možda se nađe otvor za nadu. Gavrani slijeću na suhe grane. U hrastovoj kori gube se imena. Svježi okus uvelih sokova.

Kidam veselje kidajući bol. Dobro zdravlje otvorenih rana. Neimaština plave krvi. Darovani smisao ukradenih sati. Pokliznuća zacrtanog puta. Biram Slobodu

Jednom će biti Brišem presudu, svjetlom odjevena uzimam križ tuga koja dušu i idem dalje… ubija i hrani. Još mogu odlučivati o svojoj sreći. Ne skupljam mrvice sa stola. Blagujem spremljeni objed.

Dan za danom pratim smjerokaz do cilja. Ne zbunjuje me kružni tok. Uvijek tražim pravi izlaz.

Spotaknem se, padnem. Ništa strašno i nemoguće. Važno je ustati… Ići dalje…

Brišem presudu. Biram Slobodu.

26 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Neprekidno trajanje života

Moja djeca. Moje kćeri i sinovi imaju svoju djecu. Proces se ponavlja i nastavlja.

Obnavljanje loze. Svježi korijeni u mladoj krošnji. Stabla rastu. Novo pošumljavanje. Bremenit put Nježni pupoljci u cvatu. Najgora je praznina, Moja djeca. ravnodušnost. Djeca moje djeca. Ništa iz ničega. Moje gore listovi. Ništa zbog svega i svih. Ptice u letu. Sloboda u krilima. Ništa se ne dotiče, Neprekidno trajanje života. a svaki dodir oganj koji sagorijeva kamen. Ni pepela, niti dima, a dimna zavjesa pokriva zemlju.

Najteže je mrtvilo. Mrtav, a živ. Spore misli, utrnuli osjećaji, tromi koraci.

Od nikuda nikamo. Od nikoga nikome. Bremenit put prazne nade.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 27 Slijepe oči ljubavi

Biti slijep kraj zdravih očiju. Bližnji treba pomoć. Srce bešćutno, kameno. Tvrda zemlja. Nebo bez milosti.

Čovjek trpi. Čovjek gleda, a ne vidi. Ima izoštren vid, samo, nema dušu. Slijepe oči ljubavi.

Bistar pogled gleda patnju i ne primjećuje zaslijepljen vlastitim likom. Nitko drugi u oko ne stane. Samo umišljena veličina malenosti. Ptice slomljenih krila Pored nje jednostavnost poniznosti. Što tražim od tebe??? Nesebičnost žrtve, Budućnost?! darivanja. Mi smo bez budućnosti. Bez cilja. Biti slijep. Ne vidjeti brata. Imamo danas i jučer. Ne osjećati blagoslov križa. Sutra, ako se desi!? Svako jutro neizvjesnost. Svaki dan nepoznanica. Mi, putnici vlaka bez voznog reda.

Što tražim od sebe??? Darovane sate ukradenog vremena. Put koji vodi nikuda i svuda. Slobodu u zarobljenosti. Dragocjenost skrivenih škrinja.

Živim danas pišući sjećanja. Sutra možda svanuti neće za ptice slomljenih krila.

28 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Ljepota jednostavnosti

Neke osobe osvajaju jednostavnošću i toplinom. Postanu bolji dio nas.

Otkrivaju nove svjetove, upoznaju druge načine, darivaju iz srca i duše; prihvaćaju srcem i dušom.

U njihovoj si blizini ispunjen, bez straha, napetosti, žurbe,… Sve vrijeme ovoga svijeta Imaju za tebe i ti za njih. Ljepota jednostavnosti…

Rađanje pjesme

Rađanje pjesme u mukama smrti. Čupa riječi iz korijena. Praznim mislima traži smisao. Slova kao mrtvi spomenici. Urlik boli.

Klijanje sasušenog sjemena. Ekstremni uvjeti za rast i razvoj. Svijet okrenut naglavačke. Zemlja se vrti oko svoje osi. Patnja razmnožava.

Na kraju tunela svjetlost. Atomi u cjelini. Rođena pjesma.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 29 Rajko GLIBO Tu sam1

Moja starost zaboravila mu je prezime. Nije on kriv što sam ja senilan. Fino je odgojen čovjek jer u mom slučaju svaki put ono senilan zamijeni eufemizmom dekoncentriran i malo dekoncentriran. Tu smo. Slabo gađam slova. Na tipkovnici izbjegavam SMS. Opaža on to i – šuti. Majstorija je loviti trenutke šutnje i biti uspješan u lovu. Tu se moj prijatelj Fabos očituje kao uspješnik. Uletio je on u moju duhovnu kuću kao drag Božji dar. Uletio je u pravom trenutku jer su mi se prijatelji pogubili, a još ne izgubljenima sam sve teže podnošljiv teret pa me zaobilaze. Pročitali te i sada te zaobilaze. Znači zaobi- laze te i oni koji još jedva mogu kako tako da hodaju? Sažaljivo mi reče pokretima lica i usana. Pogledom me šutke pita što činim da smanjim tu svoju i njihovu sramotu i bruku. Ne baš puno, prika moj. Teško podnosim poniženja ma otkuda ona dolazila. Zvoni, jarane! Zvoni nam stalno i na sve strane. Samo jedno zvono telepatski svaki put pogodim. Ponosim se što dobro pogađam čim iz slušalice začujem “tu sam”. Reko- še mi nakon prvog dodira kako sam tim dodirom u dotu dobio jednog brdskog svata. Šuška se okolo da je psihopat. Kako god se uzme, njega sunce grije. Mafijaški zakon još ga dodirnuo nije. Oholost se njegova ohladila, a oni joj još u vis dižu krila. Kako god da se uzme, čim sam u polju njegovoga glasa, sretnijeg čovjeka na svijetu nema. Jesi li me ti tolič zvao? Što ti znači to tvoje tolič? To ti kod narodnih naratora znači ono što nama propisuju kao književno malo prije. Ono tolič je praktičnije, traži manje izgovorne energije. Ma, nelogičnosti vriju na sve strane. Našim jezikoslovnim sveznalicama ono što je praktičnije i logičnije ne paše pa ga nogirali iz rječnika. Reci mi što sad mudrijaš? Kako to misliš? Sve mi se čini kako mudrijaš nešto tamo- amo pa nikamo; gore – dolje, a jadaš mi se kako te ćela boli. Riječi su, čovječe, kao ljudi. Dotakneš ih. Sklope se u pet-šest sintagmi koje te novinom iznenade….? I što? Pobjegoše u narod s novim imidžom. Ne hvale se kako su novokovanice. Zapravo, mnoge kovanice meni ne pašu jer ih kuju dunđeri. Slabi su to kovači. Prokletstvo je što svaki od njih umišlja sebi kako je baš on amaha kovač. Glazbom me nepozvan časti. Tu sam. Mene nema tko da žali/ što mi tuga sruši dom/ Gore-dolje, tamo-amo da se vratim nemam kom. Tu sam, imitiram ga. Nije to ništa, upada, samo mali kvar u karakteru. Kako si? Jedan gladan osmijeh svoj alpari traži. Zar u meni? Gdje stigne!

1 Prva nagrada na konkursu elektronskog časopisa Afirmator, Beograd izabrana između 200 prispjelih kratkih priča od isto toliko autora. Afirmator za travanj-svibanj 2012. godine.

30 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Svako vrijeme imalo je svoje škrabatore, narod kaže “dunđere”. Pojam talent u pisa- nju sve rjeđe se čuje kao da ga nema I kao da nikome ne treba. Netalentirano pisanje zamara i navlači na sebe auru odbojnosti prije nego što smo ga i zagrizli.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 31 Amir TALIĆ

Prazne kućice

Već dugo skupljam prazne kućice Pa ni kućice prazne nikad to blago arheološko nisu bile iz prahistorije iluzija je u viziji

Stanari su prisilno dom napustili Gdje su stanari zalutali i nestali u pamćenju unesrećeni Samo se mirisna Tajna Vratiti se neće moći iznutra sluti u jer nikada nisu ni tragovima otišli

Ako se ikad iz nigdine vrate Taj osjećaj me danas prati kućice kao proročanstvo dok između praznih kućica čekaju prolazim kao da se u njima život probudi utvara a vremena ima na pretek prebiram uspomene na ovom i na onom u kojima sve više svijetu obitavam

Život vječito traje u putovanju na koje smo se Božijom voljom zaputili po stazi davno zacrtanoj

32 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Đavo u kostimu anđela Na hiruškom stolu

Namirisano je i okićeno stanište Kad amputiraju teritoriju skalpelom đavolje utvrđuju se granice gdje djeca zanesena igrom besmisla u horu vriskaju Rijeke se kao potrgane arterije Iz njegove ruke slatkiše organizmom razliju će pozobati dok im se od zanosa U glavnom gradu gdje srce obraščići siti ne pulsira zarumene krvavim tamponom od vreća pijeska A kad sunce na počinak utvrđuju operativnu krene liniju kostim anđela na čiviluk će skinuti A hirurg je mesar iz metropole Iz škrinje zaključane nož svjetske i koža vukodlačka što vješto nožem na karti će sinuti granice operira Ušuljaće se vrag u snove dječije Pacijent već dugo infuziju da ih po buđenju majke prima ne prepoznaju Vizitu predvodi poznata obezglavljene Nakaza što vrhovnog Boga Vrijeme inkvizicije oponaša

Inkvizicija je kasno stigla u Da li se narod pita naše krajeve pitajte pokojnika đavolje sjeme rasulo se Tita i klija

Kad Trube jerihonske oglase se inkvizitorova glava na panj ide iako je teško dokučiti ko đavo ustvari jeste

Jer ko zna kakav Sporazum je na snazi dok vrijeme neupitno prolazi Samo se mi na žrtvu i klanje navikavamo kao da je i to normalno

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 33 Himna na neuropsihijatriji Autopsija

U amfiteatru državne psihijatrije Prvo treba umiriti savjest nekim dirigent s moćnim horom tupim predmetom izvodi himnu Isčupati srce i na dlanu štopericom Svaki pjevač u ruci drži provjeriti ritam dijagnozu bolesti svoje Ako srce ne pulsira pred vama što himna njegova je svježi leš je Potom skalpelom iz pluća ispustiti zrak Publika u transu ustaje s rukom Zavjesa tad pred noge pade na srcu mrkli je mrak melodija miris apaurina širi Sad testerom studenti nastavljaju nacija u erotskom zanosu manuelni rad onaniše zaboravljeni Titini Lobanju naizmjenično pile pioniri iz mozga pamet srču Dok mrtve oči u ogledalu U koga li se zaklinje ta svita ispredaju o životu sada priču jer zavjera je uvezena sa sa Istoka i Zapada Odsječene noge odložene ispod stola I zastava što im iznad glava a crijeva se odmotavaju ko vihori za vatrogasce oprema bila je zavjesa da se zamrače prozori Sažvakana hrana iz utrobe se prosu U budućnosti nas čekaju još Baš to je poguziji došlo crnji dani glave u halapljivom ako i dalje budemo zanosu uspavani. Za nauku ovaj gospodin tijelo svoje dade a što se ne iskoristi baciće se psima preko ograde

34 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Kućni odgoj Dozvola za nošenje oružja

Garanciju da si normalan mogu Dozvolu za nošenje oružja dati može ti samo otac i mati samo otac i mati dati a oni se više ne jer odlično znaju kakvu pitaju nakazu ili anđela među ljude šalju Prvo se genetska garancija gleda Kad sa takvom preporukom šizofrenija, epilepsija ili ta osoba krene slična bolest se pitanje je da li je pištolj pika u ruci anđela Bez garancije i bez povika ili nije za takve rezervirana da li se luđak iza diplome politika profesora krije

Za nauku i diplomu naučnika To će se utvrditi jednoga zadužena posebna je dana klinika možda i prije što potvrde daje da školovanje kad nam se u crnoj hronici može kratko da traje neko od ovih kandidata ako te neko lovaran nasmije podržava

Tvoja je jer si moćan i ova usrana država

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 35 Frano VUKOJA Jesenje lišće

MONOPOLAC S posljednjim danima kolovoza pala je konačno dugo očekivana kiša i umila Veliki Do- lac. Natopila je žednu i ispucalu zemlju, donijela osvježenje. Nakon kiše sunce ponovno obasja selo. Seljani iziđoše iz svojih kuća, pustiše stoku iz štala. Grgo, djelatnik Duhan- ske stanice, koji procjenjuje koliko će koja njiva dati duhana, ide kroz selo i pjevuši: - Peci pile, smanjit ću ti kile; peci vola, smanjit ću ti pola! Sve slušaju mještani i smijuckaju se. Ljudi izlaze iz kuća, ostavljaju dnevne poslove, svi žele popričati s monopolcem. Grgo je bio blage naravi, razgovorljiv, dobrohotan. - Grgo, što si ti meni mirijo prizidu kad si mi prija misec dana određiva kile za vagu. Oklen meni na osam iljada struka osam kvintala lista. Pantiš li ti veće suše za živa sebe, da ne pade ova kiša prija dva dni, sve bi izgorilo. Daj, Bože, da osušin i pet kvintala lista, A moran i sebi ostavit pedeset kila pušarine, neman ja para za cigare ko ti – javi se Mirko. Grgo mu uzvrati: - Imat ćeš ti, Mirko, ove godine lipi kila, ostavijo sam ti i pušarine, ne moreš je popušit da ti je cigar ko solunar. Mene niko ne razumi, moram i ja čuvat svoje radno misto. Nami monopolcin su dobro pripelili doli u Duvanjskoj stanici da svaki dram procinimo jerbo bi nas mogli posminjivat i zatrat kući. Moram i ja onin svojin tićin donit koji dinar. Duvan je državni monopol, a s državom nema šale, moj Mirko. Ovo je Bože pomozi kako je bilo za vrime stare Jugoslavije. Pitaj ćaće je li smijo od žendara i vilanaca zapalit cigar du- vana sa svoje njive. Odma bi u pržun. Ako ti je ujtilo praznu duvanjsku kutiju, otiša si tri miseca u Ćelovinu, brajko moj. Moj je ćaća proždra zapaljen cigar kad je naiša vilanac da ga ne bi ujtijodi puši svoj duvan, jerbo bi nagrajisa. A i ti pantiš kad je onog Grgano- vića ujtilo s cigaron u ustin te ga lipo otralo u Ćelovinu i šest godina mu zabranilo sadit duvan pa jadan oda od kuće do kuće po dnevnican ne bi li drčini donijo koru kruva. A ja sam tebi ko čoviku i prijatelju ostavio, brat bratu, pušarinu i dva-tri rusaka za odnit u Bosnu. Više nisam moga, stra me, ne smin, Mirko. Nisam više ostavijo ni rođenom bratu Jerki ako ćeš virovat – pravda se Grgo. - Ljudi moji, ako neće svašta. Moja njiva, didovina, a nisam njome vlastan. Šta ćeš kad je tako. Nego, ajmo po jednu rakiju, pa nek se sve jarca. Ja ti pile peka nisam, a naće se neko u selu. Nikad nisi vodan proša da te neko nije počastijo ko čovika – reče Mirko i krenuše u kuću. - Đava ti odnijo pile. Ne znam kad sam ga pojijo. Ja to pivan još od dičinji dana, čin san zinijo na svit. Za vrime stare Jugoslavije jedan je ondašnji monopolac, vilanac, šta li bi, ne

36 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja znan, procinjiva kilažu duvana po parceli i piva bi: Peci pile, smanjit ću ti kile, peci vola, smanjit ću ti pola! Meni se to svidilo i ja sam ko dite od pet godina mašta oću li ja kad naresten moć procinjivat kile i jist piletinu. Gladno se bilo, moj Mirko. Ja se nako špocam, di li pile, di ban, di vojska. Ritko mi ga ko ispeče, godišnje, u vr glave, dvaput. Veća mi je čast puru lučenicu pokusat. Unda me potljin jami drim pa bi najrađe zaspa. Šta ima lipše, nakusat se pure lučenice pa zaspat ispod murve – veli Grgo i ispi čašicu rakije. - Još ćemo po jednu, Grgo? – nalije Mirko čaše. - Da šta ćemo, na dvi smo noge, a puru sam naručijo kod prijatelja Joze – složi se Grgo. Potom se pozdravi s Mirkom, krenu prema Jozinoj kući, gdje ga je čekala pura luče- nica. No, ipak je zapjevušio svoju omiljenu: - Peci pile, smanjit ću ti kile, peci vola, smanjit ću ti pola!

PARTIJA Iko prošetao do krčme Kod Mate. - Iko, čujen kako odaš po selu i skupljaš partiju – reče gazda Mate. - Skupljam partiju, skupljan, gazda Mate, ali jok onu koja je tebi na srcu, nego partiju za branje kukuruza u Slavoniji. Ima do partije i kukuruza vrimena, ali triba bi već sad znat na čemu sam, ko bi iša, ko ne bi. Da je dotrat tonu, tonu i po kukuruza, triba izać iz zime. Znam je da tebi nije po volji, otra ti glavne goste iz birtije – uzvrati Iko i naruči lozovaču. - Šteta takvog momka da po Slavoniji bere kukuruz, da sadiš duvan, triba bi se ti trcit kakvog državnog posla. Pametan si, jak ko mazgov, ima za te posla, ako nema ovde u našoj žlibini, ima u drugin, većin mistin. Ljudi iđu i do Njemačke. Moja Vesna završila ekonomsku školu i čeka državni posa. Otišla je doli u općinu, nešto su joj ko biva obe- ćali, šta ti ja znan. A dok ne nađe posa, pomaže meni u gostioni, šta će cura – govori Mate nalivajući rakiju. Iko poteže iz čaše i reče: - Iša bi ja i do Amerike, ali mi u Unutrašnjem ne daju pasoš. Ali macaknut ću ja njima. Nisan prvi iz našeg sela koji je uteka priko granice, eno naši i u Americi, Kanadi, Austra- liji. Šalju ćaći i materi dolare. - Ko je toji u Unutrašnjem da ti ne da pasoš, dušu mu zadajen? – upita Mate. - Znaš ti koji, Mate, šta se praviš manit. Žarko, Žarko, sunce li mu žarko. Čovik iz našega sela, živi u državnon stanu, a svaki drugi dan na prdavcu motoru dođe tu obać ćaću i mater. Pitan ga ja šta sam to ja kriv pa ne mogu dobit pasoš, a on će ti meni kako on čuva svoje radno misto u Unutrašnjem i da ja ne mogu dobit pašoš jerbo sam osuđivan za šverc duvanon i da sam lani za Božić piva zabranjene pisme. Neću ga ja više molit, ako neću moć s pasošom, more i na drugi način, bižat priko granice, pa komu opanci, komu obojci. Ako me ujte na granici, mogu me ošišat na ajnc i strpat dva-tri miseca u Ćelovinu, ko Markana dva puta, ali im je treći put ute- ka. Eno ga sad u Sydnyju, ima čovik svoju firmu, radi ko država – odgovara mu Iko.

UČITELJICA Na prašnjavoj cesti, improviziranoj autobusnoj postaji, stade autobus, a onda se iz pra- šine pojavi lijepa, graciozna djevojka i krenu put seoske škole. Filip, zagrebački student filozofije koji u svom rodnom selu sprema ispite za jesenji ispitni rok, nije mogao odoljeti izazovu da joj se javi.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 37 - Dobar dan, djevojko, neznanko! Od kud tako lijepa djevojka u ovoj zabiti? – odvaži se Filip. - Dobar dan, nije ovo nikakva zabit, selo vam je jako lijepo, nadam se da su takvi i ljudi. Vjerujem da mi se obraćate s dobrim namjerama pa ću odgovoriti na vaše pitanje. Ja sam nova učiteljica u vašoj školi. Učitelj Nikola vodit će drugi i četvrti razred, a ja prvi i treći – odgovori pridošlica. - E, baš sam loše sreće. Umjesto da idem u treći osnovne, ja na trećoj godinu filozo- fije – našali se Filip. - Oh, vidi, vidi, je li? – pomalo stidljivo primijeti učiteljica. - Joj, omaklo mi se, ispast će da se hvalim time što sam obični student, rekoh to ona- ko da znate da ne razgovarate s kakvim seoskim spadalom. Ovih dana spreman dva uvjeta za četvrtu godinu filozofije i književnosti u Zagrebu, bubam danima i noćima te nisam baš pri svojoj, pa vas molim da mi oprostite što ovako iznebuha vršim verbalno nasilje prema putnicima namjernicima i lijepim, mladim damama – ispričava se Filip. - Ma, ništa, ništa, vidjela sam ja onako od prve da ste u svakom smislu riječi dobar momak, inače vam se ne bi ni javila. I ja bih voljela studirati, ali mi roditelji nisu mogli osigurati pare za studij. Ipak sam imala sreće dobiti posao učiteljice u vašoj školi. Nije ni to loše – reče učiteljica. - Kakvi loše, odlično. Baš se napričasmo, a nismo se ni upoznali. Ja sam Filip – pred- stavi se Filip i pruži ruku. - Marina, moje ime je Marina – pruži ruku i učiteljica. - Lijepo ime Marina, Bog ga živio – veselo uzviknu Filip, sretan što je upoznao lijepu i ljupku djevojku. - I vaše je ime lijepo i dobro vam pristaje – uzvrati Marina. - A kad smo kod imovnog stanja roditelja, ni moji nemaju para za moj studij, a stipen- diju nisam mogao dobiti – reče Filip. - Pa kako onda studirate? – znatiželjna je Marina. - Imam ludu sreću da svakog ljeta mogu radit kao konobar u restoranu ćaćina prijate- lja u Njemačkoj, a koji dinar zaradim i preko Studentskog servisa - reče Filip. Marina ga je pomno gledala i reče: - Krasno, sretan ste čovjek. Rođeni ste pod sretnom zvijezdom. Rijetki su danas u našem mjestu kojima se tako posreći. - U pravu ste, nadam se da ću imati sreće što prije postati profesorom, a onda dobiti posao i među đake. Mora se reći da i vi također imate sreće. Dobili ste posao koji volite, makar ga obavljali u našem selu. Predlažem da pređemo na ti, iako smo se tek upozna- li. Mladi smo, naši smo – predloži Filip. - Može, može, nemam ništa protiv. Profesore sam uvijek persirala, a budućeg mogu i na per tu! – našali se ljupka učiteljica. - Za tri dana odlazim u Zagreb, imam jedan ispit za pet dana, a drugi za dva tjedna. Nadam se da ćemo se još vidjeti ova dva-tri dana, a nakon ispita opet se vraćam doma, dok oko 20. listopada opet ne počnu predavanja. Sad te pozdravljam, vjerojatno žuriš da se predstaviš đacima godine školske 1963/64 – reče Filip i ode u krčmu popiti piće u čast novog poznanstva.

38 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja MOTORDŽIJA Sutradan je Filip prošetao selom, a ispred škole vidi mladića na motociklu. Tko je ovaj, upita se, Marinin momak, netko od prosvjetnih djelatnika… Mladić upali motor i ode prašnjavom cestom u smjeru grada. Filip je trebao u gradu kupiti neke potrepštine za put i stane na autobusnu postaju pričekati autobus. Poveseli se što će ponovo sresti Marinu. Ugodna i zgodna djevojka, pomisli, a njezina graciozna figura pojavi se iz škole uz veseli žamor učenika. - Dobar dan, i ja moram do grada. Vidi kako promet povezuje ljude – reče Filip. - Dobar dan, što se mora, nije teško. I vožnja autobusom može biti zanimljiva – uzvrati Marina - Kako idu tvoji prvi dani u našoj školi? – znatiželjan je Filip. - Ovo su inače moji prvi dani u školi u svojstvu učiteljice, a djeca ko djeca. Ovi iz prvog razreda pravi su anđeli, a u trećem imaš svakakvih. U svakom slučaju, ipak zanimljivo. Nikola radi u popodnevnoj smjeni s drugim i četvrtim razredom – objašnjava Marina. Naiđe i autobus, Filip i Marina sjedoše skupa i nastaviše čavrljanje. - Ja i ti se vozimo autobusom, a tko se odvezao na motoru, ako smijem pitati? – zna- tiželjan je Filip. - A, na motoru? Prijatelj, Omladinac. Pa znaš valjda Petra, svi ga zovu Omladinac, radi u Općini. Bio je u prolazu i svratio, zna da sam počela raditi u vašoj školi – odgovori Marina. - Znam o kome se radi, ali osobno ga ne poznajem. Ma, pustimo prijatelja i motor, kako živiš, što radiš kad ne radiš i tako? Oprosti što sam ovako previše znatiželjan – počne se ispričavati Filip. - Ništa osobito, malo čitam, malo s prijateljicama na piće i tako – ljupko odgovori Marina. - A što je s brojnim udvaračima? - Udvarači, udvarači. Naš grad je mali, svak svakoga zna, a što se udvarača tiče, puno zvanih, malo odabranih. Zapravo, više nego malo. A kako je kod tebe, kako uspijevaš ili ne uspijevaš odoljeti curama na fakultetu – sa smiješkom reče Marina. - Što je veća ponuda, to je teže naći srodnu dušu. A s djevojkama ti je, kako netko reče – jedna previše, a stotina premalo! One rijetke koje se meni sviđaju ne pokazuju zanimanje za me, i obratno – požali se Filip. - Ne mogu vjerovati, iako se mnogi žale da je i kod njih tako – veselo primijeti Marina. Autobus stiže u grad, a Filip se odvaži pozvati lijepu učiteljicu na piće u obližnju gosti- onicu. Nastavili su još dugo čavrljati, a onda je došli vrijeme da se pozdrave i rastanu. - Sutra idem u Zagreb, a za dva-tri tjedna ponovno stižem doma pa ćemo se vjerojat- no ponovo sresti. Baš mi je drago što sam upoznao tako dragu djevojku. - I meni je milo što smo se upoznali, bit će mi drago ponovno te sresti i sretan put – uzvrati ljepojka. Pozdraviše se, a Filip pomisli: Krasna cura, baš po mome ukusu. Samo da se ne za- ljubim jer što lijepo započne, zna i ružno završiti. Kao sa Sonjom na prvoj godini studija. Bio sam se baš zatelebao. Dok nisam saznao za tog Nikšu iz Rijeke. A onda sam polu- dio, sjeti se Filip. Ni od čega neću polovine, citirao bih pjesnika, pomisli, a misli mu se ponovno vratiše na Marinu. Ako se i s njom dogodi ljubav, što se može. Protiv ljepote se ne može, rekao bi Tin. A protiv unutarnje ljepote još i manje. Netko je rekao de je ljepota

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 39 dubina površine, a sve mi nekako govori da ova djevojka ima i onu iskonsku dubinu. Prvi dojam zna i prevariti, ali čini mi se da bi kod ove cure i završni dojam mogao biti fantastičan, nastavi razmišljati o novoj, lijepoj i ljupkoj poznanici. U isto vrijeme Marina je na putu do kuće razmišljala o mladiću kojeg je upoznala. Učinio joj se drukčijim od svih koje je do sada srela. Naočit je, pametan, šarmantan, du- hovit, nadaren, uporan. Nadam se da je i moralan. Momci kao Filip su rijetki, to je dečko kojeg rado možeš pokazati materi, pomisli Marina. Joj, samo se ne bi smjela zatelebati, nastavi razmišljati lijepa djevojka. Filip studira u Zagrebu prepunom djevojaka kojima se ovakav momak mora svidjeti, pomisli. Ma, nije vrag da se ja to zaljubljujem, upita se Marina. Slovim kao djevojka koja nije zaljubljive naravi, ali poznanstvo s Filipom prilično me potreslo. Nije valjda ljubav na prvi, a posebno na drugi pogled, upita se lijepa učite- ljica. Ma, bit će što će biti, pomisli Marina.

GAZDINA KĆERKA Filip i njegov rođak Berislav svratiše u birtiju Kod Mate. Goste dvori Vesna, gazdina kćerka, stasita, ljupka i samosvjesna djevojka. Završila je srednju ekonomsku školu i čeka posao u gradu. - Izvolte, gospodo – odvrati se Filipu i Berislavu. - Mislili smo popiti po rakiju, ali ako smo gospoda, onda može nešto drugo. Živimo u zemlji drugova i drugarica, ali vjerujem da će ipak jednog dana ovdje živjeti gospoda – uzvrati Filip. - Načekat ćemo se mi toga o čemu ti, Filipe, misliš, ali bit gospodin ili ne, ne zavisi od toga u kojoj državi tko živi ili i kakvom društvenom uređenju – ne da se Vesna. - Dobro vladaš tom problematikom, iznenađuješ me – reče Filip. - Nauči se nešto i u ekonomskoj školi, nije baš koliko na Filozofskom fakultetu, a ni učiteljice nisu za bacit – ironično parira Vesna. - Kakve veze ima ova priča s učiteljicom? – upita Filip. - Čitavo selo zna kako si bacio oko na našu novu učiteljicu, a ona na tebe udicu – na- stavlja Vesna u istom stilu. - Ja sam našu učiteljicu vidio dva puta u životu i ne mogu zamisliti da netko može doći do takvih zaključaka. Po logici, svaki zaključak treba imati dvije premise, dvi pret- postavke – čudi se Filip. - Za ljubav na prvi pogled dovoljan je i jedan susret, ne tribaju tu nikakve toje tvoje filozofske premise - nastavlja stasita djevojka. - Ja sam više za onu našu: Beri zelje oko sebe – uzvraća Filip. - Koliko ja znam, u našem selu ima zelja na izbor, ali se za tebe, Filipe, ne može reći da si neki berač – Vesna postaje sve ironičnija. - Postoje i tajna branja – uzvraća Filip. - Koja li je to bila sretnica, da mi je znati? – upita se Vesna. - Nisam puno siguran da ni u tvom vrtu nema tajnih branja. Iako izgledaš tako žesto- ko, ima nježnosti u tebe koliko oćeš. - More bit da i ima, a more bit i grubosti i kod oni koje su, kobajagi, nježne. I najnjež- nije učiteljice znaju biti stroge – dočeka ga Vesna. - Opasna si, mala. Velik si vrag i ne samo vrag, nego i posebna biljka, da ne kažem zelje – uzvraća Filip.

40 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja - Ako sam zelje, ne znači i da sam zelena. A oni koji beru zelje moraju znat da među zeljem ima i pokoja kupina, drača, gladišika, sikavica – nastavlja Vesna na svoj način. - Potpisujem kapitulaciju, nadgovorila si me. Čestitam i evo ruka. A u to ime, donesi ti nama po jednu rakiju lozu, bili gospoda ili obične seljačine. Uzmi piće i za sebe, narav- no – pruži Filip ruka, Vesna je rado prihvati uz obostran smijeh, a ubrzo stigoše i rakije. Dođoše novi gosti, Vesna ih pođe podvoriti, a Berislav reče: - Rodijače Filipe, ova mala je ko zvrk. Trzla je na te ko luda, ne bi joj ja oprostijo. Svi momci u selu luduju za njom, a ti bi joj moga dat lacu. A je ljubomorna na učiteljicu, živa ti klaka, živa vatra iz nje siva. Je ti učiteljica natrala pazar, nema šta. Baci se ti na nju, a s učiteljicom ako što bude, bude. Beri zelje oko sebe, rodijače! - Ma pusti ženskadiju, rodijače, nego kako je na poslu u Duvanjskoj stanici, tamo si neki šefić? – upita Filip. - Pa iša sam u tu poljoprivrednu školu da bi bijo neki šefić. Neka ćaće i njegove po- štarske plaće pa me moga slat u školu u Mostar. I neka ćaćina kuma koji me je utrpa u Duvanjsku. Da nije tako, bilo bi zlo i naopako, mora bi i ja rusak na ramena i u Bosnu, ili priko bila svita za koricon kruva – objasni mu Berislav. - A tko te utrpa kod predsjednikove ćerke Danice? – sa smiješkom upita Filip. - Ti, rodijače, voliš zajedravat poštenu čeljad. Ako je kćer predsjednika općine, i ona je od krvi i mesa. Cura se naozbilj zaljubila, moglo bi bit i pivanje. Ona navalila da se uda ove zime, ormaj se ti, rodijače, za svatove – veselo reče Berislav. - Ma, nemoj, Bero, ma nije moguće. Kako tako na brzu ruku? Kad si poša s njom, nema ni tri miseca – čudi se Filip. - Ona ti je ukastu božićat ko mlada, a šta ću, isti vrag ove godine ili dogodine, pa se ti, rodijače, ormaj za svatove – odrješit je Berislav. - A šta kaže punac? - Šta će punac, taman se on u kući vele pita. On se pita u ciloj općini, a u njega u kući drmaju žene i ćer. One su njemu zakon. Punac bi bijo sritniji da mu ćer iđe za sina kakva guzonje, ali sam ja njima dvima kupijio šejtana i to ti je gotova stvar – obrazloži Berislav. - A di ćeš živit s njom, nećeš valjda gradsku curu dovodit na selo? – znatiželjan je Filip. - Ma, jok, nać ćemo stan u gradu, a s pomoću Boga triba bi za dvi-tri godine dobit dr- žavni stan. Kadar sam u Duvanjskoj, a i punac će malo pogurat – nasmiješi se Berislav. U birtiju stiže i Iko. - Lako mi je za vas dvojicu, jedan kraju s fakultetom, drugi se dočepa rađe u Duvan- skoj stanici i predsjednikove ćeri – reče Iko i sjede za njihov stol. - Vesna, daj i Iki piće. Častim jerbo ti se ženim, prijatelju Iko – viknu Berislav. - Oho, je li onu predsjednikovu? – upita Iko. - Je, je, baš nju – umjesto Berislava odgovori Filip. Stiže i Vesna: - Izvolte! - Daj Iki šta pije, a i nas dvojica mogli bi sad po pivu – naruči Berislav. - Meni lozu u ime Berine mlade – reče Iko. - Kakve mlade? – upita Vesna. - Ženi onu predsjednikovu – odgovori Iko. - Onda mogu čestitat – iznenađeno reče Vesna i pruži ruku. - Hvala, hvala, mlada damo – prihvati čestitku mladoženja.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 41 - Oće li ijedan naš momak oženit curu iz našeg sela – zajedljivo primijeti Vesna do- noseći piće. - Kako će kad se cure iz našeg sela okriću za momcin sa strane –pokuša joj objasniti Iko. - Ne pribacuj ti na cure, muški predlažu, a ženske biraju. Ja ne vidim neki veliki pred- lagača u našem selu – uzvrati Vesna i nestade u kuhinji. - Ovo ga Vesna tebi svrdluče, rodijače – primijeti Berislav. - Je, je, oće ga cure iz našeg sela, ali i on bi grackog mesa. Lipa je ova naša nova učiteljica, i ti si, Filipe, bacijo oko na nju, ali i ova je ko metak, ne bi ja biža od nje – do- dade Iko. - Pusti ženskadiju, nego kako napreduje tvoja partija? – obrati se Filip Iki. - Jedrala te partija. Nadam se da me nitko nije čujo, oklen ko zna na koju partiju ja mislim. Ne znam, rodijače, šta bi ti reka. Svi se nešto nećkaju. Muški više vole odnit koji rusak u Bosnu nego u slavonskom glibu trgat kukuruz. Ima cura koje bi rado išle u ku- kuruz, ali ćaće i matere ji šale ne puštaju. Stra ji da ji ne bi ko beterisa i bila skuplja pita nego tepsija. A da se jopet skupit lipa partija, duvan nije dobro rodijo, neme dobre ćere, šta će ljudi, triba izić iz zime. Kad ti dotraš tonu kukuruza, imaš pure, imaš kukuruze, imaš šta krmku samlit. A i ja bi ko grupovođa moga dobro proć. Ja se malo ogrebem o partiju, ali nisam ko oni doli u Komitetu. Ali nema tu kruva, moj rodijače, ovde za me nema lipa poslića, ja se ormam priko bila svita. Ako Bog dadne i tamo uspijem zaradit lipi para, evo mene natrag ko gospodin čovik. Nema raja do rodnoga kraja, nit miline bez Ercegovine! Meni se nešto u glavu mota da bi za dvajestak godina moga i vamo tr- gnut Zapad. Ne more ni Tito orlova vika. Moj rodijače, ja nisam školovan ko ti, ali nisam ni budala. Sve babe u selu govore da ova Juga more koliko i Tito. A što babe smitre, to ti je tako. One nisu veleznale, ali što one naslute, moj brajko, to ti je ko prston u nečist. Pasoša dobit ne mogu pa ću morat bižat priko granice. Ritko je ko pribiga od prve, svakoga su barem jednom ošišali i strapali u pržun, ali ko je skastijo uteć, uteka im je. I ja sam ti ukastu – raspričao se Iko.

ZAGREB Filip se pozdravi s ocem Zvonom, majkom Jurkom, sestrom Marijom, maturanticom koja je upravo stigla iz škole, te djedom Ilom i bakom Androm i pođe na autobusnu stanicu sačekati popodnevnu autobusnu liniju do Mostara, kako bi stigao na večernji vlak za Zagreb. - Piši, sine – viknu Jurka. - Da je meni dat ova dva ispita, eto mene za petnaestak dana – uzvrati Filip u pruži korak. U vlaku je Filip razmišljao o srpnju i kolovozu provedenom u Njemačkoj, lijepom po- četku rujna u selu i susretu s prekrasnom učiteljicom. Uvjeren je da je spremio oba ispita i da će uskoro opet doma. Veselio se novom susretu s Marinom. Nevjerojatna djevojka, pomisli. Stigao je u svoju sobu u studentskom domu, a već sutra pojavio se i cimer Niko iz Makarske. S njim je i djevojka Sanja, Splićanka, kćerka partizanskog prvoborca. Kratko su popričali, a onda se Filip dao na obnavljanje gradiva za ispit. Ušao je u uobičajenu studentsku kolotečinu, dao prvi od dva uvjeta i počeo pripremati novi. Na fakultetu

42 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja sretne Ivonu koja je još od prve godine pokazivala simpatije prema njemu. Ivona je bila kćerka vrlo utjecajnog pripadnika zagrebačkog političkog establišmenta. - Gdje si, ljepotane? – upita Ivona. - Mi smo tu navek, ljepojko. Bio sam dva mjeseca i Njemačkoj, dva tjedna u mojoj Hercegovini, imam još jedan uvjet za četvrtu i tako to, a što je s tobom? – uzvrati Filip. - Ljeto sam provela na moru, uglavnom s mojim starcima, malo u Dubrovniku, malo na Braču i evo me u mom rodnom Zagrebu. Kud god pođi, uvijek doma dođi, kaj ćeš – vragolasto priča Ivona. - Ma, lako je vama iz Zagreba, studij vam je pred nosom, možete što hoćete, a mi iz provincije kako se snađemo – nastavi Filip. - No, dobro ti ide, lijepo izgledaš, skockal si lijep ancug, ženskice trzaju ko lude, kaj bi štel. Idemo u to ime tu prek puta u birc na cugu – uzvraća Ivona. Popili su po piće, još malo pročavrljali i oboje na svoju stranu. Filip se vratio u dom i zateče cimera Niku kako se sprema na večernji izlazak sa Sanjom. Uze knjigu i počne obnavljati gradivo za novi ispit. Ponovo se prisjeti Marine. Kod toliko djevojaka u Zagre- bu meni pada na pamet cura koju sam dva puta sreo u Hercegovini, pomisli.

RAKIJA Grožđe se obralo, vino odlilo, a onda je na red došlo i pečenje rakije lozovače. Mirko i njegov sin Veselko već u rano jutro postavili su rakijske kotle, naložili vatru i pripremili kominu. Nisu procurili ni prvi kapi rakije, a oko kotla skupiše se Mirkovi susjedi. Mirko- va supruga Ilka napravi kavu, donese na tanjuru sira i pršuta, a s rakijom poče teći i razgovor. - Ne moreš joj ti ništa znat dok se ona malo ne ladne. Triba rakiju znat umirit, niti valja kad je meka, a ni kad je vrlo žestoka – kaže did Drago. - Nikakva se tebi, kume Drago, nije otela. Najgora je nikakva – javi se Kažimir. - Ma, piće je lipo cviće ko mu zna nać miru. Valja ono proždrit kap rakije u društvu, ali ako se popije više nego čovik more podnit, unda ne valja. Triba znat ostat pri pameti. Rakija je razgovoruša onin koji joj znaju miru, ali nije za žegarne ljude, pobisne od rakije pa unda ne znaju šta rade. Pametnije je ono popit čašu vina – uzvrati Drago. Ikul trznu čašicu, pa će: - Ta nije ni vino puno pametnije. Da je pametno, ta ne bi željezne obručove mećeli oko bačava. Čovik mora malo popit da tugu sa srca baci. Ako se nećeš malo proveselit, bacit šegu, šta imaš od života. Dobra ova mučenica, sve uši od nje žare! - Tako je, dušnje mi. Da šta se reče: Zasviraj i zadij za pojas – složi se Bariša, a odne- kud se pojavi i poštar Antara. - Valjen Isus, uranili ste ili sustali. A, lipi ljudi! Vidiš ti kako rakija okupi ljude. E, ne bi se vako okupili oko motike – pozdravi poštar Antara društvo oko kotla. - Šta ima u toj torbi, pišu li momci curam, šalje li iko para iz Njemačke? – upita Juras. - Ima svašta, nije za priče. Imam i za te, Jurase, lip muštuluk, zovnit ćeš mi u nedilju poslen mise u gostijoni bocun vina – reče poštar. - Mora da je Markanu stiglo garantno pismo iz Njemačke – viknu Veselko. - Pogodijo si,momče, iđi, Jurase, zovi Markana, mora on ovo potpisat jerbo je pre- poručeno. E, u to ime red je popit i rakuju – reče poštar vadeći pismo iz torbe, a Juras žurnim korakom ode kući po sina.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 43 - Neka, neka, nek mu je sa srićom. Neka momak sebi traži ćaru. Najgore mom Iki, skastijo ić u svit, a ne daju mu pasoš – reče Ikul i poteže iz čaše. Poštar iskapi čašicu pa se obrati Antiši: - Antiša, di ti je žena Luca? - Šta tebe briga di je moja žena? – upita Antiša. - Ta neću ti je ja, ne znan šta ću ni od svoje, nego joj stiga ček od sestre Pave iz Nje- mačke. Zovi je odma i ponesi sinu Vali razglednicu od cure - obradova poštar i Antišu. - Moraš unda u to ime popit još jednu rakiju i zamezi malo, nakrižat će žena još meze – obrati se Mirko poštaru. - Ne smim više đava jedne, dalek je put prid menon. A moga bi malo zamezit, oduvik je ova kuća bila bogate ruke, nije nikad niko iz nje gladan i žedan otiša – uze poštar komad kruha i pršuta. - A šta ima po svitu i ovoj našoj žlibini, ti vele odaš i čitaš novine. Šta će bit od ovog svita? Tebe je zapa lip državni posa, a šta će bit od ove mlađarije? Nema ovde kruva za nje, prošlo je vrime motike i ajvana. Ko se dočepa Njemačke, njemu je upala sikira u med, ko ima nekoga bližnjeg pri vlasti, ubacijo ga negdi na državne jasle, njima je lipo, a ostali žrnjaju. Vele ji nije prispilo nigdi. Već je nji desetak iz našeg sela pribiglo priko granice i stiglo do Australije – javi se i Matan. - A, šta ti ja znam, moj Matane. Kako je koga zapalo, ali bit će bolje. Sida san ja s nekin političarin, oni kažu da će država pravit tvornice u kojima će ljudi radit i zarađivat. Kažu da će do pasoša moć svak ako nema koga bližnjega u emigraciji i koga nije va- ćalo s duvanon. Ima posla u većin gradovin, ko oće bolje, široko mu polje. Ko zna di je čija srića. Meni je ža momaka ko što je Iko, momak bi iša tražit posla po svitu, a država mu ne da pasoš sebet rusaka duvana i dvi pisme. A šta će bit od ovi naši cura ako svi momci odu priko bila svita. I šta će bit od našeg sela ako svi odu? Voden bi tribalo što- god stvarat. Oće li doć vrime da će ovi naši što su otišli priko bila svita za koricon kruva tamo zaradit lajstru i vamo otvorit virme? Nami ovden socijalizam i industrijalizacija nisu donili ništa, srušili ono staro što je valjalo, a od novoga što su obećavali ni abera nema. Oće li se prominit politika, oće li vamo trgnit Zapad, samo dragi Bog zna. Ja o tojin stvarin ne bi smijo ni govorit jerbo nije moje koji na državnoj službi kruv zarađujen da solin pamet onizin koji me rane. More me ko izdat od ovizi što rade za Udbu pa naudit i sebi i sinu Beri kojega sam lipo namistijo doli u Duvanjskoj stanici. Nešto govori ko da bi se ženijo – upita se poštar Antara. - Ma, neko mi reče da je toja s kojon tvoj Bero sili ćer presjednika općine. Je li mogu- će, Antiša, virnje ti? – upita Matan. - Eto, ko biva je. Na dugu je to još štapu, ne virujem ti ja to ništa dok je ne utra u kuću – odgovori poštar. - Ona je ćer presjednika općine, oće li se tit crkveno vinčat? – znatiželjan je Matan. - Oklen ja znan, eto ji tamo. Je nezgodno, more presjednik imat problema ako bi se crkveno vinčali. Ta i ćaća joj se vinča u crkvi i ćer krstrijo pa ga jopet metnilo za pred- sjednika – kazuje Antara. - Je, ali kad je to bilo, kad niko nije sanja da bi moga bit presjednik općine. Potljin se on averti, baci se u politiku i toje kurseve i šta ti ja znam, lipo si moje, i dogura, dušnje mi, do presjednika – umiješa se u razgovor i Mirko.

44 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja - Ima on jaka leđa u Sarajevu, ne more mu niko pera odbit. Bero će se š njom crkveno vinčat negdi u drugoj republiki i u stotoj župi, neće u Komitetu niko nikoga o tomu ni pitat. Lako je meni za nje, znaju oni svom petku post, a šta će bit s jadnin svitom kojemu u našoj žlibini nema mista – dometnu Veselko. Stigoše Antišina supruga Luca i Markan po ček i jamstveno pismo, a onda se poštar pozdravi i ode. Pojavi se i Grgas i na vas glas reče: - Ko pobaci puru u zoru, sriću mu poljubim?! - E, jesi prožlobast, samo na prkno misliš. Kolikin je ljudin pura dodijala i zatralaji od kuće, a ti žališ za njom – uzvrati mu Mirko. - Ma, čuješ, sve je nas pura odranila. Uvik je u nas običaj bijo puru pokusat čim čeljad ustanu, a unda kud koji, mili moji. Kad ti ucvrljaš masla, uspeš lučenicu, a more i sa sa- mim maslon, pa je se nabubaj, držala bi čovika po cili dan. Sad trgle ove nove neviste i uvele modernizan po našin kućan. Ujitra ti dadnu malo kruva i mlika, ako te zapane koja žmara, budi sritan, pa unda skomlicaj do ručka. Prija je se pivalo: Bog pomoga mladu stopanjicu koja ručku kuva maslenicu, za užini sira i kumpira, za večeru kupusa i mesa. Ručak ti je bijo u vrime kad je sad doručak, užina kad je sad ručak, večera i je večera. Ako bi se kopalo ili štogod drugo teže radilo, popodne bi bijo i ćindijaš, nako malo šta bilo. Što je staro valjalo, pobacuje se, a sve novo što ne valja kopiti se ko da ga neko zaliva. Šta ćeš, sve u svoje vrime, Bog zauvike. Svit i na svitu svašta – objašnjava Grgas. Stiže i Jurko, seoski lakrdijaš, pjevušeći: - Od rakije nema bolje žene, po tri dana ona ljulja mene! Oj, rakijo, rako, ja te volim jako… - Ne more se ispeć kota rakije, a da ga ti, Jurko, ne omirišeš? – reče Drago. - A ni ti nisi ništa bolji, samo što je na meni zvono pa kud god ja, ono cendrkne. Obiša san jutros po sela, niko da me počasti, niko ne upita jesam li za kave ili rakije, a kad naiđe poštar, učitelj, pratar, šumar, škopiguda, niko mu ne da proć. Nema pravde na ovom svitu. A svi se kunu kako su lipi ljudi, poštene žene – ljutito će Jurko. - Nemoj tako, Jurko, kad si u mene naiša a da te nisam počastijo ko čovika. Ajde, sidi ovde na trupinu, popit ćeš rakiju i zamezit kočovik – uzvrati Mirko. - Nisam za te, Mirko, ništa reka. Ti si naoposum čovik, i ćaća ti je lip čovik bijo. E, da je takvi ljudi na zemaljskoj kugli, ne bi se svakakva čudila događala. I da nije takvi, moj Mirko, ko što si ti, ko zna na šta bi sve ovo izišlo – reče Jurko. - Šta ima po selu, Jurko, ti najbolje znaš? – upita Juras. - Šta ću znat, moj Jurase, kad svak od mene krije. Ali ne da se sve sakrit. Ona Blaga- sova počela se udavat za nakva iz trećeg sela, kad od toga neće bit ništa. Privari je na pravdi Boga. S tojizin njezinin momkom zazbabnila neka curetina iz njegova komšiluka, a ćaća joj bojdžija velik, uvik nož zukinovac drži u guznom džepu pa mora nju ženit. Nablidova kod toje Blagasove oni Ivišin, sad je neće. Ima još razni slučajeva. Oni Stan- kanov zatra ženu pa ga šure ujtile i dobro izmlatile. Pričaju da u Mare češto navrće neki iz Općine, a i ona je svaki dan u gradu, ko kad ima para ko šilja. Čovik joj Jago iz Nje- mačke šalje maraka i kapom i šakom – poče Jurko prepričavati seoske dogodovštine. - Okani se, Jurko, Mare, u red je to žena. Toji općinar navrće sebet papira za Jagano- vu penziju. Ima toji općinar jakog doktura koji te mlada i zdrava more poslat u penziju, samo triba dobro podmazat – usprotivi se Mate.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 45 Jurko iskapi rakiju, pojede malo sira i pršuta i ode kroz selo. Bilo je vrijeme za ručak, susjedi pomogoše Mirku i Veselku pripremiti novi kotao, po- piše još po jednu i odoše doma.

AVAN Seoska djeca igrala se na velikoj tratini i spaziše kako prašnjavom cestom ide milicionar Milan. Sva djeca odmah prekinuše igru i potrčaše u selo vičući: - Iđe milicioner, iđe milicioner! Mirko viknu sinu Veselku: - Ajde odma avan za križanje duvana iz izbe skloni na tavan u ambar. Dobro ga zapr- paj u dno ambara u žito! Veselko odmah skloni avan i iziđe pred kuća, a pojavi se milicionar Milan. - Dobar dan, ljudi, šta ima u vas u selu? Ima li švercera, križa li iko duvan. Čujen na derneku pjevaju: Milicijo, oćeš li duvana, u regruta ko dukata žuta! I ja bi rado zapalijo malo toje kokije, a još bi radije otkrijo koji avan. Mora bi i ja ubit dnevnicu, ne može mene država plaćat ako ja za nju ništa ne uradin. Ja san danas skastijo nać jedan avan, pa kud puklo da puklo. A što me ti, Veselko, popriko gledaš. Ja tebi ništa na ža učinijo nisan, a čini mi se da ti državi jesi. Da se mi ne bi svađali, lijepo predaj avan, niko te sudski neće gonit. Mi u stanici znamo sve one koji imaju avan za križanje duvana i ko- mandir naredijo da ih sve moramo otkrit i naredit vlasnicima da ji predaju u stanicu. Ko se bude oglušijo i ne preda avan, sudski će ga goniti – govori milicionar Milan - Oklen meni avan, druže milicioneru! Nemam ti ja para, nigdi ne radim, oklen meni pare za avan – pravda se Veselko. - Ajde, bolan, Veselko, i kusa vrana zna da imaš avan i da nosiš duvan u Bosnu. I nisam ti ja ništa kriv. Neko te je od vaši u selu prijavijo. Traži ti onoga ko te je izda, a ja moram radit svoj posa. Ako dragovoljno ne predaš avan, ode ti na sud, a unda u zatvor. Bolje ti ga je odma predat i doviđenja – uvjerava Veselka milicionar. Pojavi se i Mirko. - Oklen tebe, milicioneru, dušnje ti? Dobar dan, šta to je moj mali učinijo?- upita Mirko. - Dobar dan, gazda Mirko! Ma, evo doša sam po avan iz vaše kuće. Imamo u stanici popis svi u čitavoj opštini, koji imaju avan za križanje duvana, a mene zapalo da obra- dim vaše selo. Ja ko ja nemam ništa s tim, moje je da svima s popisa lijepo kažem da svoje avane predaju u stanicu. Ko ga odma dragovoljno preda, neće mu niko ništa, a ko se ogluši, sleduje ga sud – odgovara milicionar Milan. - Kako će ga predat ako čovik nema avana? – upita Mirko. - E, to će morat dokazat na sudu – pojašnjava milicionar. - Ja sam mislijo da prvo sud triba dokazat da neko ima avan, a ne obrnuto – reče Mirko. - Mirko, država je država, nisam ja država, niti sam je ja pravijo. Ako tvoj sin ne preda avan, ja odo, a onda nek se krčuma sa sudom. Ja nemam više vremena čekat vaš avan, ima ji još u vašem selu, moram ji sve obać pa bi vas ja lijepo pozdravijo. Mi bili ko i bili i ajd doviđenja – nastavi milicionar i krenu. - Sramota, ništa nisi popijo, a ode – viknu Mirko. - Ne pijem kad sam na rađi, popit ćemo ko ljudi kad se sretnemo u birtiji van radnog vremena. Ponovo doviđenja – reče milicionar i ode. Kad je odmaknuo, dotrča susjed Vinko s kojim Veselko skupa reže duhan i nosi u Bosnu.

46 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja - Šta ćeš sad, Veselko? - Ne znam, dušnje mi – odgovori. - Ja bi ga na tvom mistu prida, pa da nemaš posla sa sudom, jerbo ćeš ga morat najposle pridat i zaradit i zatvor. Iskrižat ćemo na mom avanu dva rusaka duvana, odnit u Bosnu i od tizi para kupit tebi novi avan i gotovo, nema druge - predloži Vinko. - Pametno govoriš, Vinko, svaka ti čast ko kolegi i čoviku. Odo potrčat za milicionerom da mu rečen da sam se pridomislijo i da ću lipo pridat avan u stanicu – složi se Veselko. Veselko potrča kroz selo i stiže milicionara Milana. - Milicioneru, milicioneru, ja sam ukastu predat avan ako mi daš rič ko čoviku da me niko neće sucki progonit – predloži Veselko. - Pametno si se pridomislijo, momče. Naš je komandir dobar ko kruv, ali on mora provodit zakon, stigla takva depeša, ćaća je zakarta. Šta će čovjek, čuva svoj kruv. Ne moram se ja vraćat tvojoj kući, pozdravi ćaću, lijepo odnesi avan u stanicu i doviđenja – reče milicionar. Veselko se vrati kući, uze avan iz ambara, strpa ga u vreću i s njim preko ramena u pravcu milicionarske stanice. Kad se vratio kući, on i Vinko započeše križati duhan na Vinkovu avanu i pripremati se za put u Bosnu. Jer valja nabaviti novi avan.

U BOSNU Veselko i Vinko narežu dva ruksaka duhana, a s njima u Bosnu krene i Šime. Svratiše na Blidinje kod prijatelja Ambrozija čiji članovi obitelji od travnja do listopada kao nomadi provedu na obroncima jezera, čuvajući stado ovaca, koseći travu, uzgajajući krumpir, žito. U Ambrozijinoj staji ručaše i odmoriše te krenu u smjeru Rame. Sunce je već poče- lo zalaziti kad su došli do jedne guste šume, a onda su čuli: - Stoj! Stoj! No, trojka se dade u bijeg, a dva milicionara potrčaše za njima. - Bacaj! Bacaj – viču čuvari reda, a bjegunci su sve brži i brži. - Da se pridamo, ili da bacamo? – zadihano u trku upita Šime. - Kakvo pridavanje, kakvo bacanje, dobro smo im odmakli, više nas ne mogu nać u ovoj šumi – odvrati mu Veselko. Stadoše sva trojica, spuste ruksake na zemlju da malo predahnu. - Ne mogu nas ovden nać – reče Vinko. - A šta ako odu po ćukenja? – upita Šime. - Kakva ćukenja, već pada mrak, oni će lipo kući ženan u logu – dometnu Veselko. - A šta misliš jesu li nas pripoznali koji smo? –plašljiv je Šime. - Mučno, oni su vidili ljude s rusacin i mislili da ćemo se pridat ili bacit duvan – objasni Vinko. - Čudi me da nisu pripucali iz mašinke – čudi se Šime. - Ne smiju ni oni šale pucat – javi se Veselko. - More bit da su potrevili lipi ljudi, i u miliciji ima dobri ljudi, nisu svi naopaki – dobaci Vinko. - Jašta, moreš ji na ranu privit. Vodi ji kući, daleko jin od moje bila – gorko se nasmija Šime. Poče padati mrak, a Veselko reče:

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 47 - Ti, Šime, znaš stari konjski put pa ćemo polako. - Neka malo, Veselko, da se nisu ukurvili i postavili klopku – primijeti Šime. - Ma, kakvi, plašljivu su oni, znan ji ja, od koje mu je vratat po ovin betinan, oni su ti stabilo odavno na putu kući – reče Vinko. - Ajmo mi polako do Rame, pa unda u smjeru Bugojna, rešit ovo duvana i nazad kući – predloži Veselko. Po mrkloj noći nastaviše već poznatom stazom put Rame. U Varvari uspiju prodati po tri-četiri kilograma duhana svojim starim kupcima. Kod prijatelja Marka nešto pojedu i nastaviše preko brda u smjeru Bugojna. Od umora i pospanosti počeše im se sklapati oči te odluče prenoćiti u jednoj staroj napuštenoj štali. Iz ruksaka izvadiše kruha i sla- nine, pojedoše i utonuše u san. Ujutro se rasporediše po bugojanskim selima kako bi prodali duhan. Dogovore se da će se ponovno naći u istoj staroj štali. (Iz romana Jesenje lišće, koji uskoro izlazi iz tiska)

48 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja prijevodi

Dieter M. GRÄF Tri pjesme

GRUPNA SLIKA S NEPOZNATIMA

Vuk koji tamni polu sunce proguta; krug oko onog sto postavljen koji na glavi sjedi: za muškarce. ovčarski pas, njegova

Bjelina dopire svezacrnjujuća još do pjega na licu. Njemu psa & potom se pokoravat, dok dalje: teško na pokoravanje ne prestane. vučena zavjesa, bockava bjelina kragne, vodo ravna bjelina cigar eta. Crna boca na sredini stola;

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 49 -MUČKE svjetlosno kube. Stubovi dima, pod jednim velikim drvetom breskve skrivena voćnjaci pokretna borna kola, na periferiji grada; mitraljeska gnijezda. oko jednog blagog uzdignuća vodi se ogorčena borba. Može se napraviti jež i onda sebe u glavu. Zastave od prašine; od Violetna stopala. Ishlapjeli miris mrkožute stepske trave ispleteni adventski vijenci: drugarâ, crne usne, bjelina oka koja plavi Hristos, Spas se preboji ljubičasto; itelj, povremeno umanjivanje krvareći kalež, srca, mokraćno unutrakapljúći izabrani narod, onda izbirajúći. žuti led, polizana kondenzacijska voda. Ratten Korbač za pse, vučji grb. huber, Todt, (v)ujko Wolf, Konji što skapavaju od gladi, njino žvakanje drveta; ovdje su vaši Fricovi, u tisućljećima: ulje.

50 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja R.H.: MORAO SAM (NISAM SMIO) dok se jedan mladić moje unutrašnje sumnje u kabini, čija prednja strana i potištenosti. nedostaje, svlači, kupaće Hladan i bezdušan gaćice navlači, pritom djeluje m o r a o s a m da izgledam kao da se radi o životu i smrti, kod postupaka iznova se uvjerava koji su svakom još ljudski osjetljivom da su vrata i stvarno kidali srce. zatvorena (strana što nedostaje Nisam s m i o ne ukazuje mu se), čak n i da se rukuje uzrujano peškirom okrenem, za kupanje, toliko zabrinut kad su se suviše ljudska osjećanja da ne može da ga drži, etc., uzdizala u meni. jedan muškarac ide u oštećenom M o r a o s a m hladno da gledam uličnom odijelu, u prostoriji kako su majke s bijelim kaljevim pločicama, s djecom koja se smiju ili plaču prema umivaoniku, pere pred išle u gasne komore. – mete, vrlo savjesno, Jedanput igračke (gumene patkice, šarene se dvoje male djece kofice), između toga bilo toliko udubilo u igru iznova svoje ruke. da se od svojih majki apsolutno nisu m o r a o s a m se, dala otrgnuti (...). da bih učesnike Preklinjući pogled majke prisilio za samilost, da psihički izdrže, koja je izvjesno znala pokazati nepokolebljivo uvjerenim šta se događa, u nužnost sprovođenja neću nikad zaboraviti. ove jezivo-okrutne naredbe. Oni u komori Svi su gledali u me. bili su već uznemireni – Kakav su utisak m o r a o s a m djelovati. činile takve scene Sve je gledalo u me – dao sam (...) na mene, znak kako sam reagovao na njih. dežurnom podstarješini Potom sam bio i on je uzeo tačno posmatran, djecu koja su se oštro opirala svaka izjava s moje strane na ruke pretresana. i smjestio ih M o r a o s a m s majkom, rasplakanom da srce pukne, se veoma pribrati u komoru. da se čak Najradije bih ni u uzrujanosti od sažaljenja upravo preživljenim bio nestao sa vidika, ne prepoznaju ali n i s a m s m i o

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 51 pokazati ni najmanje ganuće. M o r a o s a m isto tako sve postupke gledati. M o r a o s a m bio dan ili noć, gledati dobavljanje, spaljivanje leševa, m o r a o s a m takođe satima gledati čupanje zuba, šišanje, svu tu grozotu. M o r a o s a m, čak uz grozan, strašan smrad što se širio pri iskopavanju masovnih grobnica i spaljivanju satima tu stajati. M o r a o s a m takođe kroz prozorčić gasne prostorije lično smrt gledati, jer su me ljekari upozoravali na to. M o r a o s a m sve to da činim – jer sam bio onaj na kog su svi gledali, jer sam m o r a o svima da pokažem da sam ne samo izdavao naredbe preduzimao mjere, već bio i spreman da svuda budem lično prisutan, kao što sam to ja m o r a o da zahtijevam od onih kojima sam komandovao.

S njemačkog preveo Stevan Tontić

O PJESNIKU: Dieter M. Gräf je rođen 1960. u Ludwigshafenu na Rajni. Živio je u tom gradu i Kölnu, 2004/05. u Rimu, Njujorku i Vézelayu, potom se nastanio u Berlinu. Tokom oktobra 2011. boravio je kao stipendista u Sarajevu kojom prilikom je posjetio i Mostar. Autor je više pjesničkih zbirki od kojih je Knjiga četiri / Buch Vier objavljena na hrvatskom jeziku u prijevodu Borisa Perića (Durieux i Hrvatski P.E.N. centar, Zagreb 2008).

52 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Margherita Guidacci Spjev o četiri počela (Canto dei quattro elementi)

Nikoli Šopu

Zemaljska proturječja

(Antinomie della Terra)

Zemlja nas podupire i zemlja nas rastače.

Zemlja je živima pod a strop mrtvima.

Sadrži ljuvene vizije: bijele volove na pašnjacima, stabla, navjestitelje, sela.

Ali klizne li iznenada, uzapti nas u uzak i mračan četverokut. Tako je tada teška, a u njoj i mi tako teški!

Mnogo je načina da se izgubimo u zemlji, a s a m o j e d a n , v j e r u j e m , d a s e n a đ e m o :

onaj kojemu nas ti poučavaš (blagoslovljen budi, Nikola): kada svome uzništvu daješ značenje i prostranstvo zvijezde.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 53 Pjesma o vodi u Jajcu Ljubav dolazi zrakom

(Canzone dell’ acqua a Jajce) (Amore viene attraverso l’aria)

Voda je otjecala i skakutala Je li to neka druga ljubav? ulicama Jajca, spuštala se nasmijana Da, čak i ista – ona drevna, ona vječna. poput djeteta, grleno – šalila se Jer kad se razdvoje tjelesa protječući svijetla basamcima; ljubavnika, ostaje nestvarna nit skrivala se, poskakivala u vrutcima kao spona: pogled, uzdah, plesala slapićima u podnožju kućâ. a onda sjećanje. Stoje tada jedno naspram drugoga i svjetlost su Poznavala su je sva djeca kao jedno drugome i vjetar koji je Duh druga: najveselijega, najslobodnijega. pa živi onkraj rastočene putenine. Kako ga zaboraviti, štogod da su godine donijele, premda nikakva voda više nije postojala u njihovoj debeloj prašini osim gorkoga traga suza?

Voda je gonila svoje stado ulicama Jajca: Bila je pastir s tisuću sretnih janjčića, lelujanje hrptenicâ s uvojcima mekane pjene, izmjenjivanje odražaja na tekućim runima u nedužnu hodu.

Pređa od vode i vune svijala se u srcima jajačke dječice u potki šutljivih pastorala: koja u jednom, napokon, nađoše glas, jer tom su pređom Parke prele usud pjesnikov.

54 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Bezbroj vatrenih točaka

(Miriadi di punti di fuoco)

Pale li se na velikim razmacima ili svjetlucaju iznenadne pod našim nabranim vjeđama, crveno zrnje pritješnjeno u mogranju krvi?

Kako odgovoriti tim znakovima, uobličiti ih u nove abecede? I jesmo li i sami vatra ili njezina mračna pozadina – meteori bačeni u noć ili crni let između osvijetljenih pristajanja? Stalan je tek plam, kao što stalan mu je rub vječno gibljiv – više ništa o tome ne razumijem. Ali netko mu temeljitije poznaje bit i istraživao je vlasito gorljivo srce i rojeve zvijezda. Stoga njegove riječi, i one same profinjena vatra, izazivaju čuđenje kod slušača, pa u kratku razmaku prizivaju cijeli svemir: kao sada u sobi gdje slušamo te, razmišljajući o tvojoj pobjedi, Nikola, i o počinku putnika među zvijezdama.

S talijanskog preveo Tvrtko Klarić

Napomena prevoditelja: Potaknut prelakom nam zaboravljivosti kada je riječ o okruglim obljetnicma (smrti) naših velikana pisane riječi, sjetio sam se Montaleove, Krležine, pa evo i Šopove. Margherita Guidacci (Firenca, 25. 4. 1921. – Rim, 19. 6. 1992.), profesori- ca engleske i američke književnosti, a usput i prevoditeljica dviju boginja (E. Dickinson i E. Bishop) anglofonske poezije, nikada nije bila u Jajcu, ali je prodornošću svoje poet- ske intuicije, uz Šopov bolesnički krevet u zagrebačkoj Voćarskoj, dokučila sve ono što nama nepjesnicima nije dato da dokučimo.

Trudio sam se da to osjete i svi koji rado šalabajzaju Ajfelovim mostom! (tk)

Tvrtko Klarić 15. 10. 2011.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 55 učilište

Miroslav Palameta i Branimir Romac Nemčićev Kvas bez bez kruha i govorna karakterizacija likova

Podrazumijevajući kvalitetni doprinos stvaralaštva Antuna Nemčića romantičarskim proplasajima hrvatske književnosti tijekom narodnog preporoda, članak „Nemčićev Kvas bez bez kruha i govorna karakterizacija likova“ zanima se ponajprije komedijom Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac?. Uzimajući kritičku recepciju djela kao svoje polazište, to se zanimanje usredotočuje na piščev stilski postupak karakterizacije likova njihovim diskursom koji za svoju osnovu uzima štokavski standard i kajkavsko narječje.

Tematske riječi: komedija, karakterizacija likova, diskurs, štokavski, kajkavski.

Cijela književna zaostavština Antuna Nemčića Gotovinskog, sačuvana i prikuplje- na nakon njegove prerane smrti 1849., nije opsežna. Ona bi se mogla promatrati u nekom drugom kontekstu i okolnostima samo kao naznaka koja upućuje kako bi se pisac bio razvijao. Ipak, u kontekstu novije hrvatske književnosti, koja se upravo u to vrijeme nacionalnog buđenja započela razvijati, prinos Nemčićeva stvaralaštva ocjenjuje se vrlo važnim. Jedina knjiga koju je za života objavio njegove su Putosit- nice, nedvojbeno najkvalitetnija proza iz vremena hrvatskog narodnog preporoda. Njezina sintetička rečenica, intonirana nadmoćnom intelektualnom perspektivom nad svojim predmetom, jamči da joj ishodište nije u usmenoj tradiciji, kao kod većine suvremenika, i na stanovit način već tada anticipira bujnu i snažnu Krležinu rečenicu. Napisane u žanrovskoj maniri onodobnih poznatih putopisa, pokazuju se Putositnice i danas zanimljivom i receptivnom lektirom. Premda slijede poznati itinerarij od Križe- vaca preko Zagreba i Rijeke do Venecije, Padove i Verone pa preko Ljubljane i Graca nazad u zavičaj kao jasnu kompozicijsku nit, Putositnice su istodobno i virtualno pu- tovanje tragovima hrvatske književnosti i umjetnosti od samog svog početka. Iako je lirska pjesma oblik u kojem se najprije ogledao, kao i svi njegovi suvremenici, opće je mišljenje da nije u tom području ostavio većih ostvarenja. „Gore nebo visoko“,

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 57 jedna od zapaženijih cjelina objavljena je u Putositnicama kao njihov integralni dio. Nekoliko još članaka i feljtona, jedan vrlo kvalitetan esej o pjesniku Blažeku (Život Tome Blažeka), nedovršen roman Udes ljudski i komedija Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac? bilo bi sve što je za Nemčićem ostalo i zahvaljujući njegovu prija- telju književniku Mirku Bogoviću na vrijeme sačuvano. Dva posljednja naslova, bez obzira na nedovršenost odnosno piščevu samokritičnost i odluku da ih ne objavljuje, predstavljaju važne naslove u povijesti hrvatske književnosti: - Udes ljudski smatra se prvim pokušajem romana u novijoj hrvatskoj književnosti (Nemec, 1999, 62), a Kvas bez kruha, kojom se zanima ovaj članak, prvom izvornom komedijom na hrvatskom štokavske osnove i najkvalitetnijim ostvarenjem u tom žanru tijekom XIX st. do Šeno- ine Ljubice.(Batušić, 1976. 263) Komedija Kvas bez kruha nadahnuta je županijskim izborima za velikog suca, kakvi su se četrdesetih godina XIX st. odvijali u Hrvatskoj, odnosno predizbornim aktivno- stima i neizostavnim spletkarenjima oko te dužnosti, uobičajenim u sličnim prilikama. U povijesnoj zbilji provincije na rubu carstva, kakva je onda bila Hrvatska, to su bili važni društveni događaji koji su podrazumijevali uz izbor glavnog suca i moguću izmjenu još tridesetak administrativnih mjesta u pojedinoj županiji, pa su se i nazivali restauracijom ili, prema kroatiziranom latinizmu, „reštauracijom“, kako ga sami likovi komedije izgovaraju. U tu glavnu tematsku okosnicu pisac je utkao i dvije ljubavne priče koje će se razriješiti zarukama u isto vrijeme kad i sami izbori. Pisac je istaknuo kako se radnja odigrava „u varmeđinskom jednom gradu Hrvatske“sugerirajući tom neodređenošću da su obrađeni sadržaji tipični ne samo za jedno mjesto već za najširi naznačeni prostor, premda Nemčićev „Dopis iz križevačke varmeđe“, objavljen 1846. u Novinama hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim, posve razvidno sugerira i mjesto i vri- jeme kao i druge strukturalne elemente. Kako taj novinski tekst spominje i sam naslov izvornog komada- „ Kvas bez kruha ili Tko će biti veliki sudac? – vesela igra u četiri čina od Gotovinskoga“, nije bilo teško zaključiti da je otprilike u to vrijeme komedija i bila napisana. Usprkos toj osobitoj najavi, komad je ipak ostao neobjavljen za pišče- va života, a u povodu petogodišnjice njegove smrti tiskao ga je časopis „Neven“ u nekoliko svojih brojeva 1854. Na dužnost velikog suca, koju obnaša stari domoljub Đuro Starotinović i želi ponovo osvojiti, pretendira umišljeni i priglupi Ferdo Bezobrazić, konformista i osoba bez po- litičkih uvjerenja. Njemu pomažu spletkaroš Slatković, također plemić, i advokat Živko Vrtoglav, rođak vođe prostih plemića ili korteša, koji su u komediji predstavljeni likovima Poderanića, Nenasitića, Gladnića, Turice i Brglesa. Za uzvrat traži on od Bezobrazića da oženi njegovu sestru Hildegardu, inače usidjelicu. S druge strane, mladi Franjo Do- brovoljić, udvara sučevoj jedinici Željki, bistroj i moralnoj djevojci. Njega je već glavnom sucu predstavio spletkar Slatković kao glavnog i potajnog protivnika na izborima, ali vlastelin Srdenić, sučev prijatelj, s grupom nižih plemića dolazi u grad i upropasti naka- ne protivnika. Stoga oni prihvate Hildegardinu zamisao da u vino koje će ponuditi Sta- rotinovićevim pristašama pomiješaju prašak za spavanje. Međutim, na tu bačvicu vina navale upravo njihovi korteši, opiju se, pozaspu u kritičnom trenutku i cijeli poduhvat upropaste. Stoga su Slatkovića korteši izbatinali, Vrtoglav nije dobio suca kojim može manipulirati, Bezobrazić, koji se zaboravio kandidirati, mora se zadovoljiti kvasom bez kruha, jer je i bez sudačke stolice oženio usidjelicu Hildegardu. Sretan svršetak već je iz

58 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja tog vidljiv. Stari sudac je postao župan, a Franjo Dobrovoljić, koji se nije ni kandidirao, aklamacijom je postao veliki sudac i Željkin zaručnik. Čak su i bijedni komeši dobili zadovoljštinu – obilno piće s pobjednicima. Taj jednostavni scenarij s dvostrukim naslovom komada i likovima čija su imena u funkciji njihove društvene ili psihološke karakterizacije prepoznao je Antun Barac u onodobnoj njemačkoj komediji (Barac,1964, 258). Slijedeći njegovu misao i tvrdeći da je Kvas bez kruha Nemčić pisao u svjetski poznatoj maniri kakvu njeguje komedija zablude, neki su analitičari tu komediju dovodili u vezi s bečkim krugom, poglavito s Kotzbueom, poznatim i prerađivanim piscem u sjevernoj Hrvatskoj, gdje upravo intriga zamjenjuje istančaniju i dublju psihološku analizu likova (Donat, 1965, 22). U tom prav- cu Šicel ide dalje i naglašava bliskost Nemčićeva teksta s najpoznatijim predstavnikom bečkog teatra Johannom Nestroyem, tvrdeći da je Nemčićeva »vesela igra« upravo naj- bliža tipu nestrojevske političke komedije (Šicel, 1994. 159). Međutim, za razliku od te tradicije, Nemčić se usredotočio na suvremene, njemu poznate i autentične događaje zahvaćajući ih iz humorne i ironijske perspektive. Njegovi likovi svi su odreda pripadnici onodobnog sitnog hrvatskog plemstva, osiromašena do krajnje bijede. Njihov raspon od neobrazovanih pojedinaca, podložnih najjadnijoj korupciji, do školovanih siromaha, naivnih poštenjačina i moralnih vertikala, groteskna je panorama onog dijela hrvatskog društva koji je do tada bio obraz njegova nacionalnog bića. Komedija je prvi put izvedena u Zagrebu 27. veljače 1855. s izmijenjenim naslovom koji je glasio Tko će biti veliki sudac? Ili Varmeđijska restauracija. Izgleda da je tekst za tu prigodu i “prekrajan”. Kritika je bila suzdržana, a publika je kod svakog mjesta na kojem je naglašeno domoljublje s oduševljenjem reagirala (Narodne Novine 2. ožujka 1855.). Povodom stote godišnjice Nemčićeva rođenja 1913. godine upriličene su tri izvedbe tijekom siječnja. Milan Ogrizović je djelo nazvao “izvrsnom satiričkom slikom”, a Branimir Livadić autora naziva “izvrsnim komediografom” dok za djelo kaže kako je: “oštra i krepka satira i umilna, čisto lirska patriotska nota naći će sebi vazda zahvalnu publiku”(Savremenik, br.127). Komad je i kasnije s uspjehom izvođen kao “pučka pred- stava” u kazalištu u Tuškancu (10. listopada 1927.), potom u Malom kazalištu (1939.) s pozitivnim kritičkim osvrtima. Ipak, još u tom vremenu postojale su i drugačije ocjene iz perspektive kritičkih stajališta s naglašenijim estetskim mjerilima. (Krešimir Georgijević, 1934, 13). Šicel ističe kako je životnosti te društvene komedije pridonio, pored aktualne i suvre- mene društvene problematike, posebice jezik, s čime će se složiti svaki čitalac ili slu- šalac. Međutim, njegova eksplikacija kako „Nemčić u »direktivni« štokavski književno jezični standard ubacuje kajkavizme“ donekle zbunjujuće djeluje jer u takvom obliku sugerira neki makaronski kajkavsko-štokavski iskaz, a zapravo pojedini likovi, predstav- nici nižeg plemstva, govore samo kajkavskim, koji jedino i poznaju (Šicel, 1994.159). Da je to bio izazov u onom vremenu, neizravno upućuje i komentar uredništva Nevena uz prvo objavljivanje komedije koje ima potrebu obrazložiti zašto su „u dijalogu prostih plemića u ovom igrokazu hrvatsko-provincijalno narječje zadržali“. Međutim, Nemčićev postupak predstavljanja treba likove kao osoba „koje se služe urbanim, svakodnevnim, prirodno uvjerljivim govorom malograđanske hrvatske sredine“ ostvaruje istodobno nji- hov identitet i ugodno humorističko ozračje (Šicel,1994. 159).

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 59 PRIZOR DEVETI

Vrt kod „Zelenog bora“. NENASITIĆ, PODERANIĆ, GLADNlĆ, TURICA dolaze s jedne - DOBROVOLJIĆ i SRDENlĆ s druge strane, u sredini pozornice se sastanu. PODERANIĆ (približavajuć se i glavom kimajuć): A deber dan im bog daj, gespen su- dec. (Otkriju se svikoliki korteši.) SRDENIC (potiho Dobrovoljiću): To su plemići od protivne stranke. NENASITIC: Mi sme tak kričali za njih, gespen sudec, da nam je malone v grlu zaselo. SRDEN.(za sebe): Ej lažljivi vi gladuši! DOBROVOLJIC: Kažite mi dakle: na kojoj štaciji sam ja sudac? NENAS. (tiho Poderaniću): Morti, pak to nije varmeđijski gespen? PODER. (tiho): A kaj ne bi bil - kaj ne vidiš da ima sablju i kalpak? NENAS. (tiho): Ali morti nije sudec? PODER.: A bes ga jaši - nek kaj bi pak bil - vem je sucev najviše. DOBROV.: A moji ljudi, znate li kako se zovem? NENAS.: O kaj to ne bi znali! PODER.: Te ja jih debre poznam. DOBROV.: Nu - kad me tako poznate - kažite kako se zovem. KORTEŠI (gledaju jedan drugoga u smetnji, te se laktom trkaju.) DOBROV.: Nu ja već vidim koliko je ovdje udarilo. Ja sam, da znate, veliki sudac Dobrovoljić. PODER.: PODER.: NENAS.: Je begme je, gespedin mali sudec Dobrovoljić. TURICA (trkne ih laktom, potiho): Ne mali sudec - veliki sudec, a kaj ste tak bedasti! PODER. (kao da se je sjetio): Da rečem: veliki sudec. DOBROV.: Dobro, dobro; pa da me budete u buduće bolje poznali, ajte amo na čašu vina. DOBROV.: Hej krčmaru, četiri oke starog vina dajte ovamo! TURICA: PODER.: NENAS.: Al lepi naš gospen veliki sudec, ala ti su debri! GLAD.: Dečaki, begme ne bi bili nigdar boljega zebrali. To je drugi čovjek, moj Podera- nić, nek vaš skupis vujček Bezobrazić. PODER.: Ej moj Jendrek, vem znaš da se čovek vu rodu najteže” fkani”. (Krćmar done- se četiri čaše i vino.) DOBROV. (toči vino): Nuder, plemenita braćo! Bog poživi našu narodnost! Živila! NENAS.: živio! PODER.: Livat!” TURICA: Bog živi, moja gespeda! GLAD.: A daj bog i njim, gespedin veliki sudec, sreću i zdravlje! (Korteši trknu čašami i piju.)

Sudar službene štokavštine, kojom se služe pravnici i državni službenici ili oni koji su obrazovani (Zorica) ili žele ostaviti dojam obrazovanosti (Hildegarda) i tradicionalne zavičajne kajkavštine kojom govore prosti plemići odnosno korteši, svakako je markiran obrazovnim razlikama. Kad oni izgovaraju uobičajene latinizme pravne provenijenci- je, onda je njihov izgovor humorno preobličen (reštauracija (restauratio) - reštalacija ili supremuškomeš (supremus comes) – premuškomeš. Hildegardu, koja se trudi ostaviti dojam obrazovane dame iz visokog društva, odat će njezina “triketa” umjesto “etiketa”. Jandrek Poderanić, koji se jedino služi kajkavskim, kao i ostali korteši, sestrić je Bezo- brazićev, a on isključivo rabi štokavicu u svojim replikama, u koju kao i drugi pravnici

60 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja unosi latinske fraze ili kroatizirane latinizme. To je diskurs koji ćemo kasnije prepoznati i u govoru Šenoinih ili, još izrazitije, u izričaju Đalskijevih likova. Međutim, kad tkogod od njih izgovori krivo neki latinizam, onda je to u funkciji drugačije karakterizacije i u svakom slučaju stvar razrješenja komičnih situacija. Kad Poderanić u prilikama zdravice izgovora „livat“ umjesto uobičajenog „vivat“, dok drugi korteši, njegove kolege, govore „živio“, kao u 9. prizoru posljednjeg čina, onda to nije ismijavanje njegove nakane da rabi nerazumljivi diskurs obrazovanih. To je, prije svega, duhovito karikiranje koje se temelji na govornikovom etimološkom povezivanju usklika s hrvatskim glagolom livati- lijevati. Svakako, pritom se misli na ponovno nalijevanje čaša nakon zdravice, pa će s njegovim poklikom „Livat, dečki, livat! Lepi naš hrvatski livat! završiti komedija, kao blaga ironija nazdravičarskog hrvatstva, kome Nemčić ne oduzima u konačnici blagu simpatiju. Pojedini su se pisci i interpretatori komedije uzalud trudili uspostaviti vezu između Nemčića i prijašnjih kajkavskih pisaca komedija, tražeći valjda neke tragove utjecaja ili nadahnuća, ne primjećujući da ja kajkavski diskurs siromašnih plemića najčvršća i naj- kvalitetnija veza s tom tradicijom. Taj njegov postupak posve je logičan. U krajnjem slu- čaju, njegova je komedija ponajprije adresirana javnosti koja razumije i novi standard i stari zavičajni govor. Nema dvojbe da su se likovi korteša toj publici posebno dopadali, ne samo zbog tog idioma već i zato što su izvan osnovne polarizacije na dobre i loše likove, one moralne i nemoralne, stoga što se tijekom teksta njihove pikarske fizionomi- je s početka mijenjaju u likove s moralnim opredjeljenjem i u osobe koje imaju životnu praktičnu mudrost. Prisutnost kajkavskog govornog idioma i književnog štokavskog standarda u replika- ma likova jednog te istog komada posve je motivirana i nesumnjivo pridonosi konkreti- zaciji same problematike. To je posve vjerodostojan umjetnički postupak koji će u hrvat- skoj književnosti biti stidljivo prihvaćen tek u razdoblju realizma i to kod onih pisaca koji prikazuju likove iz istih sredina kao i Nemčić u svojoj komediji. Kako se pisci vrednuju i po njihovoj ulozi anticipiranja, onda Nemčićev postupak karakterizacije likova govorom kojim se služe, bilo intelektualnim štokavskim ili ruralnim kajkavskim, anticipiranje je jednog važnog segmenta realističke poetike. Da se ta uloga ne iscrpljuje samo na toj ravni i primjeru, bilo bi zanimljivo usporediti kreaciju njegove Željke, idealne građanske djevojke, i usporediti je s Šenoinom Brankom.

LITERATURA: Barac, Antun. Antun Nemčić. U: Hrvatska književnost, knj. I. Književnost ilirizma. Zagreb, 1954, Batišić, Slavko. Kako je putovao Antun Nemčić, Zabavna biblioteka, Zabreb, 1932. Batušić, Nikola. Antun Nemčić, u knjizi Hrvatska drama od Demetra do Šenoe. Zagreb: Nakladni zavod MH. 1976. Bobinac, Marijan. Puk na sceni : studije o hrvatskom pučkom komadu. Zagreb : Zavod za znanost o knjiž. Filoz. fak. Sveuč. u Zagrebu, 2001. Donat, Branimir, „Antun Nemčić“ (predgovor), Antun Nemčić, Pet stoljeća hrvatske knji- ževnosti, Zora, Zagreb, 1965. Dukat, Vladoje. Nemčićev Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac?, Rad 269, Zagreb, 1940.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 61 Frangeš, Ivo - Živančević, Milorad. Povijest hrvatske književnosti: Ilirizam i realizam, Li- ber, Zagreb, 1975. Georgijević, Krešimir. Novija hrvatska komedija, Beograd, 1934. Jelčić, Dubravko. Antun Nemčić, u knjizi Hrvatski književni romantizam. Zagreb: Škol- ska knjiga. 2002. Nemčić, Antun. Djela (Predgovor - Slavko Ježić), Zora, Zagreb, 1957. Nemčić, Antun. Izabrana djela (Uvod: O životu i radu Antuna Nemčića - Milivoj Šrepel), Matica Hrvatska, Zagreb, 1983. Novak, Slobodan. Povijest hrvatske književnosti (svezak III), Marjan tisak, Split, 2004. Šicel, Miroslav. Povijest hrvatske književnosti XIX. stoljeća : knjiga I. : od Andrije Kačića Miošića do Augusta Šenoe : (1750-1881). Naklada Ljevak, Zagreb, 2004. Šrepel, Milivoj. Iz ostavine Antuna Nemčića, Građa za povijest književnosti hrvatske, 1899. Šrepel, Milivoj. Sitnice iz ilirskog doba, Građa za povijest književnosti hrvatske, 1901. str. 244-310.

62 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Fabijan LOVRIĆ Ante Stamać – Paradigma rasutosti u jedinstvu tijela pjesme Stamać, Ante: Sabrane pjesme: gl. ur. Božidar Petrač: 135 mm x 212 mm, tvrdi uvez, 530 str. : ALFA d.d. Zagreb; Zagreb, 2010.

Sažetak Cilj mi je ukazati na neke osobne stavove kroz pjesničko tkanje Ante Stamaća, na- vodeći pri tome što više očitih primjera iz njegovoga pjesništva kao potkrjepu svoje opravdanosti pri prosudbi, možebitnih, pjesničkih preokupacija autora. Pri tome sam se nastojao služiti relevantnom literaturom dostupnom u Gradskoj knjižnici Knin, ali i osob- nim književnim iskustvom, koje mi je, ponekad, dopuštalo slobodu, imajući predložak, Sabrane pjesme, Ante Stamaća. Ključne riječi: Ante Stamać, rasap, jedinstvo, pjesništvo, intelektualnost…

1. Stamać, akademik Ante Stamać1, nezaobilazno je ime hrvatske i europske književnosti, kao teoretičar književnosti, pjesnik, sveučilišni profesor, čiji rad je vrednovan brojnim nagradama i priznanjima. Kao otočanin, bodul, poletio je u svijet kao i njegova lastavica:

1 Ante Stamać (otok Molat, 9. listopada 1939.) je hrvatski pjesnik i akademik HAZU, teoretičar književnosti, bio je redovitim profesorom na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; esejist i prevoditelj. Bio je predsjednikom Društva hrvatskih književnika u dva mandata od 1995. do 1999. Glavnim je urednikom časopisa Republika od 2002. Devedesetih je bio politički angažiran kao član Središnjega odbora HDZ-a. Rodio se je u obitelji gimnazijskih profesora. Djetinjstvo je proveo u Dubrovniku, Križevcima, Daruvaru, Molatu i Zadru. Gimnaziju i srednju glazbenu školu polazio je u Zadru i Zagrebu (s violinom kao glavnim predmetom). U gimnaziji je za školskoga kolegu imao kasnijega akademika, dirigenta i skladatelja Igora Kuljerića. Studirao je komparativnu književnost i engleski jezik, diplomiravši 1963. godine. Muzikologiju je studirao u Ljubljani. U Beču je studirao filozofiju i germanistiku. U Zagrebu je magistrirao 1970., a 1978. stekao doktorat. Bio je stipendistom dviju zaklada: Herderove u Beču i Humboldtove u Berlinu. Pisao je pjesme, eseje, sastavljao je zbirke i prevodio njemačke klasike (Goethea, Nietzschea, Rilkea, Hoffmanstahla), Joycea i ine. Napisao je i djela književnoznanstvene misli koja su znatno pridonijela oblikovanju hrvatske znanosti o književnosti (Hocke, friedrich, Jakobson, Huizinga, Halle, Nietzsche, Noth, Hjelmslev, Steiger i dr.).U jednom svom govoru je istaknuo da su na njegov književni rad utjecali Šime Dunatov, Marijan Matković i Jure Kaštelan. Na hrvatski jezik prevodi i pjesme s makedonskog jezika. Tako je preveo i neke pjesme makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 63 … „napustila je otoke i uvale / puna smrti plovi plavom kobi / tom neslobodom slije- pih i snenih / tim paklom vidovitih koji sve mogu izreći“2 … Žal za ostavljenim zavičajem je vječna, samo, ponekad energičnije izražena, pone- kad trajno nostalgična, ponekad trezveno razumna, ali uvijek sa željom za drukčijom mogućnošću viđenja učinjenoga i mogućnostima da se to moglo drukčije učiniti, da se moglo zavičaju biti bliže. Sada, s odmakom od 50 i više godina, jasno je kako odlazak nije bio definitivan, baš kao što i lastavice uporno dolaze na mjesta sjevera i juga, imaju- ći sposobnost spavati u letu preko morskih širina i pustinjskih prostranstava. Stamać ne spava. Uronjen duboko u prostranstva književnosti, on razotkriva, stvara svijet prijemčiv čovjeku i njegovoj normi, svijet općeg dobra istrgnutog iz krila književnosti, vraćajući ga u obličju stihova, metafora, pjesničkih slika ponajbolje lirike u Hrvata: „Opet smo lovci biserja uronjeni u plavilo / alge i meduze dodiruju naš san“.3 Slučajnost je odavno izuzeta od nemogućeg, nego joj se podastiru razorne spojivosti uma u kojima posjeduju trajno dokazive vrijednosti i trajno spojive odnose kojih se ne mogu odreći zbog ponovljenih postupaka koji daju isto, baš kao u reakcijama kemijskih procesa u kojima unaprijed znamo što slijedi, a kod Stamaćeve pjesničke opsjednutosti slijedi propovijed iskustva kroz filozofiju života i nagomilavanja poučka kroz esenciju pjesama: „U takvom poetičkom i filozofskom obzoru postaje jasno da dekodiranje naslovne sintagme, a potom i cijele stihozbirke, zahtijeva mnogo veći interpretativni angažman od običnog prepuštanja čitateljskom doživljaju. Riječ je, dakle, o složenom semiotič- kom sustavu, prepoznatljivoj poetskoj kreaciji učena pisca, akademika, teoretičara knji- ževnosti, prevoditelja i esejista.“4 Kako se radi o književniku (i svemu rečenom iz biografije), možemo se složiti kako je Stamać postao određeni, jasan sinonim teorije metafore kod nas, što u pjesničkome, uporabnom, čini sklad forme i slika, sklad praktičnosti: „Ipak najvažnijim se čini mehanizam funkcioniranja metafore na diskurzivnoj razini. Taj mehanizam, čini se, posve je suglasan Stamaćevoj općoj težnji za formalnim sa- vršenstvom pjesme, te njezinoj mnogoslojevitosti. Tako bi se moglo reći da je svaka Stamaćeva pjesma metafora u čijoj se temeljnoj jezgri prepoznaje neka tema-znak. Ključna riječ umrežava se u značenjska polja s drugim riječima bilo kroz oksimoronske, sinestezijske, fonološke ili koje druge metafore. Značenjska se polja međusobno na- dograđuju i šire.“5 Ovog, ovakvog autora ne možemo promatrati izvan okvira intelektualca, uronjenoga ne samo u književni život nego u sveukupnost organizacijskih, političkih, društveno aktivnih tema koje intelektualac ne može i ne smije zanemariti, pustiti da pored njega prođu neprimijećene i bez reakcije na njihovu gibljivost. Osjetilnost, osjetljivost intelek- tualca mora biti senzibilizirana i kreativna u domeni humanosti. Ovo mora, nije toliko

2 A.S. – Sabrane pjesme, str. 9. (U daljem tekstu A.S. …). 3 A.S. – Isto, str. 11. 4 Meić, Perina: Znamen (o književnom i znanstvenom djelu Ante Stamaća). Synopsis d.o.o. Zagreb – Sarajevo, 2011. str. 16. (U daljnjem tekstu M.P. …). 5 M.P. - str. 27.

64 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja bitno biti intelektualac, biti genije u usko svjetlosnom snopu uzlaza, ali osjećati duboko sve gibljivosti organizacije čovjekovog života, trebalo bi biti polje djelovanja intelektu- alca, radi općega dobra, kao ono što iz njega izvlači najhumanije reakcije i praktična djelovanja. Upravo tu možemo - i pronalazimo Stamaća. Zato njegove tekstove može- mo pronaći u listovima i časopisima s jasno određenom društveno-političkom temom u kojoj je etika nužna, u kojoj je zanemarena i na čiju vrijednost treba upozoriti (Čast je služiti velikanima duha).6 U ovakvim tekstovima autor propituje, vrednuje samoga sebe u odnosima koji ga nisu ostavili ravnodušnim i na koja je djelovao kreativnim odgovorima, upozoravajući na općeljudske vrijednosti u skladu etičkih i estetskih ko- deksa. Ako uzmemo u obzir dugogodišnji sveučilišni, profesorski rad, onda je jasno da takav odnos iziskuje određeni obzir i određenu uljuđenost u svim životnim domenama. Vremena za maksimalno opuštanje nema. Stvarati i djelovati na promjene prihvatljivih odnosa iziskuju osobu u cijelosti i bez rezerve. Tako je stvoren prepoznatljiv psihološki profil onoga koji čini kako bi promjene činile umjesto njega. Isto to možemo ustvrditi i u pjesničkom opusu. Njegov lirski opus ima snagu intelekta i praktičnosti, pa s pravom ustvrđujem kako se radi o pjevanju koje je izraslo iz psihološko-filozofskih znanja spram tematskih izazova koji se pojavljuju kao plod intelektualnog djelovanja na odnose u komunikaciji metafizičkoga lika koji, vizionarski dosanjan, sučelice stoji autoru tražeći odgovor. Taj odgovor je stvaralački čin, pjesma kao najiscrpniji i najsažetiji idiom me- tajezika, a tu je Stamać na svom terenu, na poziciji na kojoj stoje pobjednici duboko cijeneći pobijeđene, upozoravaju na drugo i drukčije djelovanje: „U gorućem raskolu / nestalo je strujanje / Mi i vi kao dva oblaka / nošena svjetlom i pomrčinom“.7 Igra svjetla i sjena vječito je trajanje, i u prirodnom i u umjetničkom senzibilitetu. Na- ravno da je Stamaću, kao vrhunskom intelektualcu, sve to blisko, poznato i uporabljivo u pravom trenutku i pravoj umjetničkoj kreativnosti, u službi u kojoj se ostvaruje po- najbolja sinkronost funkcije riječi, metajezik koji donosi novo, drukčije, oplemenjeno slikama koje razbuktavaju doživljajni svijet čitatelja. U tom svijetu već odavno je usvo- jena terminologija „rasapa“, što je u neku ruku i odredilo Stamaćevu liriku, pjesništvo u cijelosti: „Jedan od onih na koje upozorava većina kritičara i povjesničara književnosti jest motiv rasapa. Tumačeći ga na različite načine, uzimajući u obzir učestalost pojavljivanja inačica motiva rasapa, kritičari i povjesničari književnosti rado su ga isticali kao svojevr- sni „zaštitni znak“ Stamaćeva pjesničkog rukopisa.“8 Evo primjera i iz Stamaćeve pjesme: „U mijeni ti uzgon / i rasap. Tamnog vina tok / skriva klicu pada / u punini.“9 Kao i u pjesmi, rasap kod Stamaća čini puninu misli i izraza, jezičnih osvježenja za koje je nadogradnja, usvojenost suvremenih, uporabnih riječi vidljiva i što se nikako ne smije uzeti kao višak, a i zašto bi neke ekološke teme, zašto bi neke riječi, kao freon,

6 Stamać, Ante: Čast je služiti velikanima duha, Vijenac, br. 415, 28. siječnja 2010. 7 A.S. – Isto, str. 13. 8 M.P. – Isto, str. 39. 9 A.S. – Isto, str. 30.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 65 bile tuđe pjesništvu, ako su stilski zaokružile misao i stvarnošću pripadaju tematskoj odrednici? I ovdje se može govoriti o „rasapu“ što je metafora neskrivene želje ljubo- pitljivosti, interesa da se sve vidi, sve zabilježi, sve dovede do najsitnijih detalja kako bi se simbioza učinila realnom. Upravo naslućena realnost daje život, daje dugovječnost ovakvom pjesništvu: „Dugo vam se nisam predavao / neprimjetno se širio rasap / tako je ugašena ta žeđ.“10 Žeđ za metajezikom nije ugašena, pjesnički izraz i jezična svježina ostali su na vidi- cima znatiželje, sveobuhvatnosti egzistencijalnih; životnih i književnih izazova, gradeći osobnu fenomenologiju životnih poučaka iz tematskih uznemirenosti. Takva tematska uznemirenost i emocionalni slijed oplemenjenosti uma rastresli su svijet pjesničkog viđenja umrežujući ga u zbilju stihova prepoznatljivoga intelektualnog tkanja, za što ustvrđujem kako je Stamać, pjesnik intelektualnog tkanja pjesničkih ostvaraja. Tako „ra- sapnost“ i „rahlost“ postaju samo razdiobe, elementi odakle se slaže određeni pjesnički lik, određena pjesma: „Da tema rahlosti implicira rasapnost, gotovo je samorazumljivo, ali ne i obrnuto. Sve je to značajno za prvu fazu Stamaćeva stvaranja, dok je druga u znaku znatnijega zao- kreta povijesnim, društveno-političkim, konkretnim, ali i intertekstualnim i metapoetskim temama. Kronotop je sasvim prepoznatljiv i imenovan, ali je dubinska tema rahlosti semantički obogaćena novijim povijesnim hrvatskim iskustvima. Zato onaj dio struč- ne kritike koji inzistira na nikakvoj, ili neznatnoj, poetičkoj mijeni Stamaćeva pjesništva nema poetičke argumentacije, osim klišeja „općih mjesta“.11 I nakon temeljitog pojašnjenja, zaključka, vrsnog teoretičara književnosti Cvjetka Mi- lanje ostajem pri tvrdnji (i ako to jest) kako je Stamać, u prvom redu, pjesnik intelektu- alnog tkanja pjesničkih ostvaraja, imajući u optjecaju i koristeći se već rečenim, i kod Meić i kod Milanje. U takvom kontekstu sažimanja iz rasapa i rahlosti, što se može uzeti kao raščlamba tvari, slike, doživljaja, kako bi se što vjernije pronašao način da se na željeno ukaže novim načinom, metajezikom, koristeći se emocionalnom inteligencijom preslagivanja poznatog, otkrivenog, u novi izraz: „Ne u rasulu, u prvoj okrutnosti / započe danak u zlatu i krvi / zače se kletva“.12 Dakle, i Stamać pjesnik piše „Ne u rasulu“, te tako potvrđuje razmišljanja o moguć- nostima kako se kroz rečeno sažima misao u oštricu smisla. Tek tu je on pjesnik, tek tu je pronađeno rješenje za jezik, temu i ideju kojima se služi, koji su sredstvo kako bi se ostvario umjetnički čin, pjesma.

2. U ovom podužem uvodniku utkao sam svoje opsjednutosti, raspoložive smislenosti koje su se nametale kako bih došao do početka. U lakšem prohodu ostaje traženje ljepote u uspješnicama, a one se nameću iz intelektualnog i stručnog prepoznavanja napisanoga koje pobuđuje interes da se o njemu nešto kaže, da se zabilježi, da potraje,

10 A.S. – Isto, str. 36. 11 Milanja, Cvjetko: Hrvatsko pjesništvo 1950. – 2000., II. dio (str. 96.), Altagama, Zagreb, 2001. (U daljnjem tekstu, M.C. …). 12 A.S. – Isto, str. 45.

66 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja a traje od 1962. Od te godine djelom je obilježio svoje vrijednosti: kao čovjek, kao sveu- čilišni profesor, kao književnik, teoretičar književnosti, organizator, intelektualac koji ima svoj put i koji dostojanstveno slijedi: „S obzirom na prijašnje Stamaćeve zbirke, valja naglasiti da je stručna kritika uočila kako je njegova npr. prva zbirka (Rasap) vrijedan prinos nastojanju generacijske po- etike. Premda nije na razini „spoznajnih dosega Zidića i Dragojevića“ (Kuzmić, 1962: 810.), ona ipak daje naslutiti specifične poetike vrijednosti. Također, prepoznavši Hor- vatićev trag, može se reći da je ta kritika intuirala dvoje, iako to nije znala elaborirati: naklonost da se o pojavama progovori s „ruba“ njihove fenomenalnosti, te element emotivnosti koji bi isključivao meditativno-kontemplativne značajke. Obje karakteristike zapravo odmiču Stamaćevu poetiku od Horvatićeve gole supstantivizacije na njenu pre- dikativnost – a da o arhe/mitološkim toposima i ne govorim – zbog čega će u Stamaća biti sve naglašenija etička komponenta, sve do veridiktičkih legitimacijskih iskaza, koji – ustvrditi je – ne spadaju u inače visoko estetizantski pjesnikov jezik. S druge pak strane, emotivnost, koja je s tim u uskoj vezi, osigurava senzitivni habitus lirskomu subjektu, što opet dovodi nerijetko do patosa, pa i „crnoga“ te – psihološki – do potrebe da se „rje- šavaju“ problemi „spora Zemlje i svijeta“. Otud nužno pojmovnost i gnoseologizacija.“13 Potvrdu osobnog stava pronalazim i kod Vjerana Zuppe (1970: 39.), što citira i Mila- nja14 na 99. stranici. Uspostavljeni odnos dopušta krenuti dalje u gonetanju Stamaćevog pjesništva koje privlači erudicijskim odmacima od prosječnosti. Visoka domena kulture, znanosti, dopušta i omogućava drukčiji pristup i drukčiji jezik u izrazu, a upravo jeziku Stamać poklanja veliku pozornost, i zbog sebe i zbog nacionalnog bitka u cijelosti. Za njega je stvaralaštvo, pjesništvo, opravdanost postojanosti naroda kroz intervencije i djelovanje pojedinca umreženog u taj isti narod. Zato upozorava na stanje duha, jer upravo je stanje duha, njegova bjelina, čistoća, jasnost i mogućnost opstanka čovjeka, njegove vrijednosti izvan općenitosti:

Prosinac

Sve jače blijedi patnja sve se više rastvara bića sad napuštaju oblik što im stravi srca kao na izletu mirišu im duše dok ih pune tihi zvuci orgulja

Predaleko su pošli i već nemaju što skrhati Sve je tu čisto i ravnomjerno vidi se tek bjelina, njoj su težili ne da slave i pate, ni da se smiju i zabrinjuju nego da otvore svoja izmučena srca toliko pijana od nježnosti i nijedna kušnja koja bi ih nagnala

13 C.M. : Hrvatsko pjesništvo 1950. – 2000., II. dio (str. 98.). Altagama, Zagreb, 2001. 14 C. M. : Isto, str. 99.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 67 3. Stamaću nije bilo važno biti negdje da bi se bilo nešto, nego biti negdje kako bi se svjedočilo nešto, jer je on sam imao svoj zacrtani put kroz svjetove koji su ga opsjedali, od materijalističkih do metafizičkih preplitanja iz kojih se pojavljivala struktura onoga koji stvara, pojavljivalo se djelo, kao spoj rasutih komada koji su dobro došli za moza- ik. Za razliku od mnogih, znao je prepoznati komade (rasap), znao se služiti njihovim vrijednostima kako bi stvorio riječ, stih, pjesmu. Tako je bio u prednosti nad mnogima. Emocionalna inteligencija potiče, daje potrebu aktivnosti iz kojih se rađaju slike, onda potreba za bilježenjem, onda usustavljanje u oblik materijalne prepoznatljivosti određe- noga. Određeno traži mjeru, smisao, stvarnost poruke zbog koje i nastaje umjetnički predložak kao znak pokazivosti. Strpljivim djelovanjem dolazi se do cilja. Taj put izabrao je i Stamać, iako je prepoznatljivost njegovog intelekta bila vidljiva u samim početcima. Pri tome ne želi biti izvan izabranog mu puta, nego svoju misao usustavljuje između filozofskih stihova, recimo, Antuna Branka Šimića i bogatog intelektualnog iskustva. Takav stil pisanja, realizacije ideje do jasnosti poruke, najbolje uspijeva ako se breme- nite misli filozofije pojednostave, učine protočnima za ljubitelja pjesništva istovremeno čineći odmak od patosa i površnosti. Rješenje je negdje u sredini: „Ali, dok je u filozofiji još moguće i potrebno tražiti protustavove, u pjesništvu je to ilu- zoran trud. Prirodom nejasnosti današnjeg pjesničkog jezika, svaki pjesnik gradi pose- ban nazor na svijet, ali se čini da bismo malo dobili kad bismo svakoga uzimali pod go- tov groš. Stamać, dakako, nije naivan: on je načitan i darovit, zaista ozbiljno obrazovan i upućen u kritiku i filozofiju, ali cjelina njegovih misaonih napora ipak ne izlazi iz jedne, već skicirane popularne manire. Trud posebnog ispitivanja možda bi izbacio na vidjelo bitnu osobenost Stamaćeva pjeva, ali je pitanje što bi njegovo pjesništvo time dobilo.“15 Upravo osobnost (osobenost – I. Mandić) daje Stamaću smisao i opravdanost puta kojim ostvaruje svoj pjesnički svijet. Kako sam već rekao, negdje između, ali i ondje gdje je rasterećen tih oprečnosti, ondje gdje opušteno i s radošću ispisuje stihove u dahu idejnih pregnuća do realizacije, slažem se s Mandićem kako je tek tu, izvorno pjesnik: Nekoliko pustih besmislenih noći crno vino i vrli prijatelji stihovi starih pjesnika

To je, živote, tvoja svečanost.16

4. Bliskost filozofije, samim tim i metafizike iz čijega okrilja se razvila najsvjetlija misao an- tike, svojstveno je i Stamaću, posebice kao teoretičaru književnih spoznaja kojima želi dati novo, pa tako i u pjesništvu, pa tako, uopće, jer su bit razmišljanja i bit postanka i opstanka u razmišljanjima o životu, potrebama i onome čega se ne možemo odreći, a osjećamo ga kao višak, kao nešto što nam oduzima vrijeme koje bismo racionalnije

15 Mandić, Igor: Uho duha i duh uha. O knjizi: Ante Stamać: Doba prisjećanja. Naprijed, Zagreb. 1968. U knjizi: Igor Mandić: Uz dlaku, str. 53. Izdavačko knjižničarsko poduzeće Mladost. Zagreb, 1970. 16 Mandić, Igor: Uz dlaku, str. 54.

68 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja utrošili baveći se stvaralačkim radom. Paradigma egzistencijalnosti je potreba spram drugog i drukčijeg, kao i revitalizacijom i kreativnošću osobnih potreba i djelovanja. Promijeniti sebe, učiniti da te drugi prihvate, ulazak je u njihovu svijest, u prostor koji je rezerviran za voljno prihvaćanje informacija i njihovo bilježenje u sustav: „Pjesnikovo postavljanje subjekta u taj kontekst bit će i jedna od temeljnih oslika nje- gova pjeva u to –oskudno doba-, u kojemu je i metafizički prostor ispunjen samoćom. Nemogućnost da ostvari puninu svoga bića u vremenu i prostoru, činjenica je koja ga pritišće, zbija i, nadasve, sužava njegovu prirodu u stiješnjenost, zgužvanost egzisten- cije i tek u stihovima ostavlja tragove prolaznosti kao jedino svjedočanstvo o nepovrat- nom gubitku vlastitoga identiteta.“17 Kod mnogih autora se „rasap“ vidi na sličan način; ipak, ovdje ću pokušati dati krajnje ishodište tomu, prije svega što mislim kako Stamać iz molekularnih čestica stvara jedin- stvenu pjesničku jezgru, a ne obrnuto. Dakle, rasap je metafizički pristup poznatome od čega on stvara novo, drugo i drukčije. To je jedina „tajna“ ovoga pjesništva i puta kojim realizira ideju u smisleni tematsko-stilski okvir, različitih pjesničkih formi, ostajući izvan grupe generacijske bliskosti. Ovdje ću se poslužiti ulomkom iz teksta „Obrana poezije“18 Zvonimira Mrkonjića: „Problem naraštaja kao oblikotvorne sredine pojedinca ili skupine samo je jedan od problema koji bi se mogli izvesti na ovom mjestu. Dok su „krugovaši“ nastupili kom- paktno, privukavši u svoj diskurs i one nešto starije, drugačije nastrojene pjesnike, „ra- zlogovci“ su već unijeli u hrvatsko pjesništvo svoju svjetonazornu i poetičku pukotinu između pojma i pojave, prijepisa misli i pisma koje misli, između pojma i tvorbenog koncepta itd. Time su samo dali do znanja kako više nije moguće naraštajno okupljanje kao oblik antiideološkog garda. Nakon razlogovaškog naraštaja pjesnici se okupljaju još samo oko poetičkog naputka (koncepta). Takav naputak bio je semantički konkreti- zam koji je okupio labavim vezama skupinu od desetak pjesnika i bio je posljednji poku- šaj poezije kao skupnog projekta. Što ostaje nakon toga? Bez sumnje individualci koji se drže jedino svog pjesničkog nagona te odbacujući posljednje primisli modernizma oprezno recikliraju poticaje nekih svojih bližih i daljih prethodnika.“ Stamać iz reciklaže izvlači, prepoznaje potrebno kako bi ugradio u jedinstvo pjesme, u forme koje mu se nameću kroz glazbene datosti. Upravo glazbene datosti, pobuđe- nosti i njihovo osluškivanje, prepoznavanje, oblikuju formu pjesme.

5. Tematski okvir je teško pronaći kao jedinstven, u ovim pjesmama, jer su mnogobroj- na pitanja koja su interes ovog pjesništva: egzistencija, život u stvarnom i osjetljivom filozofskom bitku ili metafizičkim preokupacijama, ali bi se moglo reći kako programski pjesme imaju cilj upozoriti na složenosti svijeta koji jest i u kojem život mora imati svoj jasan cilj, imati put optimizma na kojem pobjeđuje nedaće zbilje:

17 Bešlić, Milan: Molat ili pronađeno sidrište, str. 43. U knjizi: Molat (Ante Stamać i Tomislav Marijan Bilosnić). 3 000 godina ZA DAR. Zadar, 2006. 18 Mrkonjić, Zvonimir: Obrana poezije, str. 8. U: Hrvoje Pejaković: Antologija suvremene hrvatske poezije. Most/The Bridge. Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 69 „I samo toj zbilji ja sam sebe dao / uskrativši se stvarima gdje me je najviše / kruhu i ljubavi, igri i djelu“.19 Sigurno je kako nas život, pa tako i ovoga autora, odvlači od onoga što želimo, jer on sam, život, ima svoje tokove i svoje potrebe. Sve je cjelina i sve je rasap. Taj problem najsnažnije je izražen u minijaturama, gnomama s jednim stihom koji je akcent na ono o čemu želi reći, što ističe i što je zaključak misli. Evo primjera jednoga takvog uratka:

Znaci raskida jesu ta naša srca Ona se slasno otimlju o svoju propast i praznini ostavljaju svoje prazne riječi

Oborena, više se ne vraćaju20

U fizičkom gubitku jedino djela ostaju produžetak našega postojanja, nas samih kao dokaz materijalnog postojanja, života, stremljenja koja smo imali i željeli dokučiti, u čemu je bio smisao i ideja smisla da se dokuči i ostvari etički i estetski smisao u kojemu dominira ljepota. Upravo ona, ljepota, svojom snagom otvara i zatvara vrata uspješnosti kojima umjetnik mora biti sklon, inače se nikada ne će otvoriti, a čekamo mogućnost prolaska kako bismo se osvrnuli na ostavljenu ljepotu koja odlazi u svijet vječnosti: „Što odnijela si sobom moje biće / tek u daljini ono može biti stvarno / tek očišćeno od vidljive težine.“21 Osjećaj stvaralačke dovršenosti određenoga određuje i samoga autora i njegovoga djela kroz dovršenost, što je vidljivo u određenom. Tako određeno određuje urađeno, daje mu vrijednost i pokazivost koju treba opravdati kroz ljepotu umjetničkoga čina. Za takav čin potrebna je riječ:

Jaka u životu, neznatna u kobi što te nosi ti u vrludanju, ti zvijezda bez cilja ne poreci nadu na pjeskovitu žalu gdje ćeš, naplavljena, pjena pjene s taštim svojim bogom gnjiti.22

Za mnoge poslove imamo rješenja, možemo ih planirati, u dano vrijeme privesti kraju, samo svoj početak i svoj kraj nikako ne uspijevamo označiti niti početkom niti krajem. Taj posao za nas čine drugi, baš kao da: „Boraveći kao vijest bez oslonca / nad svetom pučinom.“23 Ipak, kraj se naslućuje. U svojoj sveprisutnosti strah od neminovnog je pokretač svih aktivnosti, pa tako i kreativnog, umjetničkog rada, djelovanja kako bi se čovjek što ple- menitije izrazio, a samim tim pronašao odgovor prolaznosti:

19 A.S.- Isto, str. 147. 20 A.S.- Isto, str. 151. /Njezini darovi. 10. 21 A.S.-Isto, str. 160. 22 A.S.-Isto, str. 165. / A ti, riječi, koja tražiš pravu zemlju. 23 A.S.-Isto, str. 178. / Auf der adriatischen Insel geboren.

70 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja „Ali i u putu i u ranijoj predanosti / ista je naša žalost / isti izvor misli, molitve, odustajanja“.24 Kao što od života, tako niti od smrti ne možemo odustati, iako nas opominje glas slabosti, glas klonuća, neposlušnost tijela: „Glas koji hodi samo je sjećanje / na izvrnutu vječnost“.25 Jasno je kako vječnost treba zavrijediti, osigurati radom i znojem, a onda biti miran u čekanju kraja koji će doći. Zato treba vjerovati, boriti se, nastojati pokazati vrijednost i ljepotu koja je dostupna svima i na svakom mjestu, samo, treba je znati prepoznati, tre- ba u njoj vidjeti ljubav oblika, boja, riječi, glazbe, pokreta, i biti sretan zbog toga svakim danom i svakim trenutkom koji spoznajno utkamo u život: „Dušo, ne izreci. Muklo se sjećaj / davnih pahulja, rasipnog svjetla / kojemu domahu- je odron / tvoja nostalgija“.26 Počesto, u nostalgiji je i zadnja slika svih čovjekovih vizija kao da: „U njemu nijedna / nada nije boravila“.27 Osjećaj za domovinu je stalan: „Ni Odisej ni Eneja nisu žudjeli / za toliko izmaknutim kopnom“.28 Taj zanos odlazi u djetinjstvo, pronalazi davne igre uz more: „a po njem bijela lađa / koju pjevahu djeca, i dični / Petar Lukoranski“.29 U sklopu osjećaja i ljubavi za domovinu neizostavan je i jezik: „Grad kojim se gazi ja nazivam / zgarištem jezika“.30 O čemu sve pisati? Koje su teme zahvalne, a koje ne? Što pobuđuje interes i nagoni na stvaralački čin? Može li se i treba li se sve zapisati: „Kako se troši posno življenje / i kako se zvijezde mrve u brašno / i kako se živa vre- mena penje // Okrenuh leđa, prošaptah: strašno“.31 Kao da se osjetio potrošenim, pjesnik svoju nijemost isijava kroz molitvu: „O sretni Bože, ti nad muljavim vodama / otpočini: mi smo potrošeni.“32 Sigurno je kako čovjek u sebi nosi energiju sve do trenutka kada više ne može prizna- ti, izgovoriti, kako je potrošen. Naravno, metafora može biti slikovna u tolikoj mjeri da se počesto previdi istina, ali, gonetajući tematske i idejno-estetske protoke, treba do- segnuti, nastojati biti što bliže praktičnosti istine. Tek tada se može govoriti o valjanosti posla kojim se čovjek bavi. Istinu prvo treba priznati sebi i potražiti je u sebi. Ako je pro- nađemo u sebi, već smo na putu kako je možemo prepoznati i u drugome i drukčijem:

24 A.S.- Isto, str. 195. / XV. 25 A.S.- Isto, str. 205. / Fama vana est – Dodi H. 26 A.S.- Isto, str. 221. / Snijeg. 27 A.S.- Isto, str. 224. / Exitus letalis. 28 A.S.- Isto, str. 233. / Domovina. 29 A.S.- Isto, str. 247. / Duh Molata. 30 A.S.- Isto, str. 255. / Zgarište jezika. 31 A.S.- Isto, str. 284. / Zapisao sam. 32 A.S.- Isto, str. 306. / Duhu ponad voda.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 71 „Putniče, ne bijah nikad kao ti / i ti nikad ne ćeš biti kao ja“.33 Vidljive su natruhe drevnih civilizacija u navedenim stihovima, kao što je svoje filozof- ske misli uobličavao Omer bin Ibrahim Hajjam34 u slavnim Rubajijama.35 Naravno da je samo misaona sličnost, dok je forma različita. Kod Hajjama je to četverostih (katren), kod Stamaća je slobodna forma i duža, neobvezna cjelina, oslobođena rime. Nemoguće je ne zamijetiti pjesme u prozi, pjesme o ružama.36 Različite boje, meta- forično progovaraju o bitku, o smislu života, potrebama, vječitim pitanjima: nije li sve ništavilo, nije li ništavilo sve? Tako i pjesničke opservacije o ružama završava: „Amalgamirana u sipkoj supstanciji, sva od bivših elemenata, od akcidentalne svoje prolaznosti; sada trajno zibanje svijeta u širokom zamahu evolucije, i prozračni nepo- kret, elejski se prostirući u svom smeđem bitku.“37

6. I kod sonetne forme Stamać ostaje vjeran svom intelektualnom iskustvu, književnom obrascu matematičkih točnosti dajući posljednjim stihom idejni poučak: „Povrh grada koji je dočekao Sina / Tiho šumeć lebde pahuljice drage / Sve dok i njih, nujne, ne uzme tišina.“38 Svaki povratak, u svom bitku predodređen je sjeti početka. Tako i čovjek koji se vraća mjestima djetinjstva i mladosti, nosi u sebi slike vremena koje je prošlo. Svjetlost očiju ga izda i u njemu se zrcali vječita opomena: „I tako, budna, žestoko te ljubi / Crna praznina; svakom biću kuća. / Tek stalnoj zvi- jezdi svjetlucaju zubi.“39 Prolaznost bez cilja je neka vrsta utopije, jer cilj mora postojati, samo njegova namje- na nije uvijek određena općem, nego osobnom, a ako je tako, onda je vrijednost manja, počesto zanemariva. čovjek, umjetnik, kreativac svoje sudbine k višem, humanijem cilju, kreativac je i za sveukupnost ljudskoga roda, jer u svojoj neobičnosti on nudi, pro- nalazi novi put do ljepote. Upravo je ovdje riječ (kod ovog autora), kako je na samome početku, iz ideje „rasapa“ imao viziju kako svojim zamišljenim putom treba ići do kraja, osamostaliti se, ne podleći utjecajima lijevo ili desno, ispred ili iza, nego na svom putu pronalaziti tragove koji mu govore o putu koji je ispred njega. Duljinu puta nikada neće- mo izmjeriti. Veličina broja bi unijela pomutnju u naš izračun, pa stoga umjetnici znaju, osjećaju kako se putuje između dvije paralelne dužine, između života i smrti, a da se ne povrijedi granični prostor niti jedne. On vidi svoj cilj:

33 A.S.- Isto, str. 320. / Kenotaf, budućnosniku. / Kenotaf – prazan, prazan grob… 34 Omer bin Ibrahim Hajjam: Gijasuddin Ebulfettah Omer bin Ibrahim, a nadimak Hajjam označava ”čovjeka koji tka i gradi čadore”, što je bio zanat pjesnikove porodice. Hajjam je rođen 1040. godine u gradu Nišaburu, jednom od ondašnjih kulturnih centara Istoka (Perzija - Iran), gdje je i umro u 83-oj godini života. 35 Bajić, Ranko: Hajjamove Rubajije (ožujak 2005.). Časopis, Most, br. 184. / Most br. 111 (200), jula- avgusta 2006. 36 A.S.- Isto, str. 340.-342. / Petoružičnjak. 37 A.S.- Isto, str. 342. / Petoružičnjak. 38 A.S.- Isto, str. 347. / Matošev povratak. 39 A.S.- Isto, str. 366. / Smrt i svemir.

72 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja „I tako se skamenio moj zapis: / Potrošen život, unižen na entu, / Tragičan, crn, na bijelu transparentu.“40 Dakle, opet smo na početku, u vječitom krugu koji nas oblikuje, rasipa i zgušnjava, odbacuje i priziva (skuplja) pod svoje okrilje kako bi nas ponovno oblikovao u nera- skidivom protoku materije iz stanja u stanje, iz oblika u oblik, iz psihološkog pojma u psihologiju otkrivanja, smisao i besmisao. Trajemo, a nismo sigurni: trajemo li, ili smo već trajali pa se obnavljamo: „Sve ono kasnije bilo je zaludu. // U beskraju se more s nebom slilo / Dok sam dječa- kom snatrio na prudu. / Molat. Šum borja. Galebovo krilo.“41 U krugu koji jest prirodni slijed protoka bitka, tako i stvaralaštva sa svim njegovim umnim i promatračkim izoštrenostima, mogućnostima emocionalne inteligencije čije prosudbe donose rezultate bitne za odluke, spoznajemo i priklanjamo se pojedinim zaključcima čija suvislost djeluje na naše iskustvo. U takvom odnosu opravdavamo ili negiramo postojeće dajući svoj doprinos novim zaključcima ili potvrđujući ono što nam se čini valjanim. To valjano samo je dopuštena mogućnost našoj svijesti da razumije i donese određeni zaključak iz predloženoga. Tako činimo i sa samima sobom, tako činimo i s drugima i drukčijima, tako i s tekstom koji nam podastire određeni tematski okvir pomoću kojega, semiotičkim slijedom, tragom riječi, pronalazimo ideju. Tu nas opsjeda, razgaljuje i začuđuje lakoća estetskog pristupa određenome: „Očito pjesma nije biće, nju je / Stvorila praznina. / Praznina srca, ako nije prazan um. / Praznina povijesti. / Ili jednostavno: isprazna bjelina. // A Jezik joj je kolijevka.“42 Kako bi se razumjelo određeno, napisano, potreban je jezik, znanje o određenome jeziku koji nam pomaže doživljavati određeno. U takvim nastojanjima jezik je sredstvo, alat kojim pomažemo svjesnoj radnji utvrđivanja svojih stavova. Za jezik u svrsi pjesme, Stamać piše kako je „Jezik“, „kolijevka“ iz koje se rađa pjesma, odnosno, s pomoću koje se rađa pjesma, uobličuje u prepoznatljivu formu izraza. Smisao izraza su stilska i metanimička obilježja koja slikama i umjetničkim obratima riječi prenose poruku. U tom smislu Stamaćevom pjesništvu treba strpljiv, lagan čitač. Raznolikost ideja, tema, formi, bogatstvo intelektualnoga iskustva i emocionalne inteligencije daje ovom autoru raznoliko kreativno djelovanje u domeni pjesničkoga svijeta:

„Pred tvojom veličinom, a ne znam ti imena, stojim nepokretan, staklen, prozračan i nijem. Zrak si, ili užgan stup, i plam, a neizgoriv, ili voda u kojoj čeznutljivo šumori modro more što se kao vlaga ili sama prozirnost rasprostire diljem tvoje neprostornosti.“43

40 A.S.- Isto, str. 424. / Maniristička preoblika. 41 A.S.- Isto, str. 427. / Početak. 42 A.S.- Isto, str. 445. / Ars poetica. 43 A.S.- Isto, str. 463. / Zaziv.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 73 Kroz neprostornosti pjesničkih prostora, svekolike impresije pjesničkih ostvaraja, pre- ko ranih pjesma i onih kasnijih, prikupljeno je nešto pabiraka koji upozoravaju na pje- snički senzibilitet, na umjetnički doživljaj određenih tema: „Koliko snova u očima navlaženim / na tvojoj drhtavoj glavi / i u tvom drhtavom tijelu!“44 Snovi vječito traju u svojoj svježini, tijelo proživljava preobrazbe, udaljuje se, poprima nove oblike do neprepoznatljivosti, ali ga osjećamo kao naše, kao neizbrisivi dio sebe: „Ali dok s rodnog otoka, u blizini grobišta / mutno motrim ponoćnu jasnoću / a tamna mi modrina veli: Bluno, / pa zar zbilja ne vjeruješ u me?- / u obzoru mi znamen, Siriusov Križ.“45 Bilo čiji križ je znamen njega samoga. Stamać dostojno nosi svoj pjesnički križ, obli- kuje svoj rasap skupljajući pastirski ovčice riječi u pjesničke ostvaraje.

Zaključak: Iako se pojavio u skupini razlogovaca, ranih šezdesetih godina (Mrkonjić, Horvatić, Pe- trak, Ganza, Zidić, Sabol, Maroević, Vučićević), Stamać je ipak bio samosvojna pojav- nost, što se može pronaći i u tekstovima Cvjetka Milanje o ovom autoru. Paradigmatske odmake potkrjepljivao sam stihovima autora, čiji je tematski i idejni raspon sveobuhva- tan, višeslojan, životan, od djetinjstva, preko egzistencijalnih, filozofskih i metafizičkih predodžbi o smislu i besmislu čovjekovih odnosa spram čovjeka ili društvenih gibljivo- sti. Pri svemu, najdominantnija je njegova intelektualna prepoznatljivost, što počesto ide nauštrb pjesničke lucidnosti, dajući racionalan pristup temi, ideji i estetsko-umjet- ničkom dojmu. Nadam se kako sam pobudio interes za daljnje istraživanje, podrobnije, iscrpnije o ovom autoru.

Conclusion Although he showed up in the group of writers that wrote in the Journal named “Ra- zlog” (Reason) (Mrkonjić, Horvatić, Petrak, Ganza, Zidić, Sabol, Maroević, Vučićević), Stamać was still an autonomous appearance, what can be seen in the texts of Cv- jetko Milanja about this author. I fortified the paradigmatic detachments by author’s verse’s, whose thematic and conceptual range is comprehensive, multifaceted, lively, from childhood, through existential, philosophical and metaphysical notions about the meaning and meaninglessness of man’s relationship to human or social mobility. In all, the most dominant is his intellectual identity, which often goes at the expense of poetic lucidity, giving a rationalistic approach to the topic, the idea and the aesthetic and ar- tistic impression. I hope I have sparked interest for further research, more narrow and more detail about this author.

44 A.S.- Isto, str. 479. / Kad k meni zaluta košuta. 45 A.S.- Isto, str. 501. / Ne vidim jasno, spazih zvjezdan sjaj.

74 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Korištena literatura: 1. Antologija hrvatskoga pjesništva od davnina pa do naših dana. Školska knjiga, Za- greb, 2007. Sastavio Ante Stamać. 2. Bošnjak, Branimir: Mediteranizam kristalnog soneta; Zadarski list, 9. 11. 2011. 3. Flaker, Aleksandar: Stilske formacije, SNL. Zagreb, 1986. 4. Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavličić. Zagreb, 2004. 5. Jelčić, Dubravko: Periodizacija i naraštaji poslijeratnog hrvatskog pjesništva (tri- deset i pet godina: 1945. – 1979.) u: Suvremeno hrvatsko pjesništvo, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1988. Ur. Ante Stamać. 6. Jurica, Neven: O pjesnicima, Rijeka, Izdavački centar, 1989. 7. Kohn, Thomas Samuel: Struktura naučnih revolucija, Nolit, Beograd, 1974. Preveo: Staniša Novaković. 8. Mandić, Igor: Uho duha i duh uha. Izdavačko knjižničarsko poduzeće Mladost. Za- greb, 1970. 9. Meić, Perina: Znamen (o književnom i znanstvenom djelu Ante Stamaća). Synopsis d.o.o. Zagreb – Sarajevo, 2011. 10. Milanja, Cvjetko: Hrvatsko pjesništvo 1950. – 2000., II. dio, Altagama, Zagreb, 2001. 11. Mirić, Milan: Rasapno sabiranje, u A. Stamać, Izabrane pjesme, Naprijed, Zagreb, 1997. 12. Nemec, Krešimir: Postmodernizam i hrvatski sonet, u: Mogućnosti tumačenja, HNS, Zagreb, 2000. 13. Novak, Slobodan Prosperov: Povijest hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003. 14. Pejaković, Hrvoje: Prostor pisanja: bilješke o suvremenom hrvatskom pjesništvu, RZ RK SSOH Zagreb, 1988. 15. Pejaković, Hrvoje: Antologija suvremene hrvatske poezije. Most/The Bridge. Druš- tvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997. 16. Petré, Fran/Škreb, Zdenko: Uvod u književnost, Znanje, Zagreb, 1969. 17. Solar, Milivoj: Predavanja o lošem ukusu, Politička kultura, Zagreb, 2004. 18. Stamać, Ante: Čast je služiti velikanima duha, Vijenac, br. 415, 28. siječnja 2010. 19. Stamać, Ante: Teorija metafore. Impresum, Zagreb. Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1983. 20. Stamać, Ante/Bilosnić, Tomislav Marijan: Molat. 3 000 godina ZA DAR. Zadar, 2006. 21. Šicel, Miroslav: Hrvatska književnost: XIX. i XX. stoljeće. Školska knjiga, Zagreb, 1997. 22. Škreb, Zdenko/Stamać, Ante: Uvod u književnost: teorija, metodologija. Globus, Zagreb, 1986.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 75 Miroslav Palameta i Zdravko Milišić Nova interpretacija Vidrićeve pjesme „Mrtvac“

Među nekoliko Vidrićevih pjesmama koje su interpretirali najcjenjeniji interpretatori hrvatske tradicije može se ubrojiti i „Mrtvac“, pjesma koja je, prema Barčevim mjerilima, savršena. Iako zasebna umjetnička cjelovitost, ona se ne da danas izdvojiti od tih pojedinačnih i vri- jednih recepcija, pa je svako novo interpretiranje razgovor i s Vidrićevom pjesmom i nazna- čenim kritičkim tekstovima o njoj. Uvažavajući upravo to stajalište, ovaj rad pokušava istražiti nude li se sadržaji i struktura pjesme drugačijim i dosad neuočenim vrednotama. Tematske riječi: interpretacija, diskurs, arhetipsko, oniričko

Vladimir Vidrić: MRTVAC

Crnom zemljom preoranom Razlile se vode sjajne, A oblaci nebom plove U tišine veličajne.

Mirno lebde, tiho plove K svijetloj pruzi nebosklona; Tako lebde ponad zemlje Od početka, od iskona.

S kamena po crnoj zemlji Val se dima povijava. Ukraj žrtve utrnute Oboreni starac spava.

Ubila ga ruka silna, Vječno jaka, vječno živa, Što živote rasipava I živote utrnjiva.

Ubila ga i sad leži, U nebo mu gleda glava -Mirno trune, a nad njim se Dim na zemlju povijava.

76 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Među Vidrićevim umjetničkim ostvarenjima koja su posebno bila izazovna kritičkoj recep- ciji visoko mjesto zauzima njegova lirska pjesma Mrtvac. Premda je od prvog objavljivanja (Pjesme, 1907.) ubrajana u najuži izbor njegovih najboljih ostvarenja, prvi se od kritičara Antun Barac „tom pjesmom pozabavio potanje“, kako napominje Ivo Frangeš, tvrdeći da je Barca od svih Vidrićevih uradaka „ najviše impresionirala upravo ta neobično sugestiv- na slika ljudske sudbine“(Frangeš,1992.161). Obično suzdržan i strog estetičar, na čije se procjene mnogi oslanjaju i danas, Barac je u svoj studiji Vidrić tri puta naveo cjelinu Mrtvac i svaki put ponešto o njoj govorio. Pritom zapravo nije skrivao opčinjenost pjesmom navo- deći kako mu se ona nakon skoro svakog ponovnog čitanja nudila redovito s novim smi- slovima (Barac, 1985.125-126). Dvije takve impresije, posve oprečne, on je i istaknuo. Prva, utemeljena u pjesnikovom osjećanju povezanosti čovjeka s cijelom prirodom oko njega panteističke je naravi i prema njoj je smrt samo povratak u životno izvorište. Druga, izrazito pesimistična i kako se dade razumjeti u nastavku teksta za Barca dominantnija, podrazu- mijeva kako je Mrtvac umjetnički izričaj krajnje ljudske nemoći u odnosu prema vječnim i beskonačnom ritmovima prirode (Barac,1968.243). Njemu su ti dojmovi snažnih duševnih stanja, koje može osjetiti svaki čitalac, zajedno s njihovom različitosti, jamstvo velike umjet- nine, tipično vidrićevske: „Izvor je pjesmi u Vidrićevu ličnom osjećanju svijeta koje može biti osjećanje svakoga od nas: bolno-radosno čuvstvo na pogledu zemaljskih krasota, kad bi čovjek kliknuo od zanosa, i kad u isto doba znade kako je on u svemu tome neznatan i krat- ka vijeka.“ (Barac, 1985.122) Zanesen pjesnikovim doživljajem svijeta i kakvoćom pjesnič- kog oblikovnog postupka, pri čemu „nije ništa rečeno ni previše ni premalo“, on je pjesmu ocijenio savršenom (Barac,1940.53). Barčevi komentari, naznake i nedvosmisleno izrečena ocjena ostali su tako nezaobilazni u kasnijim čitanjima Mrtvaca, moglo bi se reći, svojevrsni izazov i otvoren diskurs. Dvade- setak godina kasnije jedan od najvažnijih predstavnika zagrebačke stilističke škole prof. Ivo Frangeš u svojoj interpretaciji iste Vidrićeve pjesme koju je naslovio „Ljepota tuge“ snažno se referirao na Barčev tekst, ponajprije na njegov završetak, u kome je pisac samo po in- tenzitetu ostvarenih čuvstava doveo u vezu s Mrtvacem Kranjčevićeva Posljednjeg Adama. Premda je to sve razvidno i u citiranom odlomku, koji je Frangeš naveo zajedno sa završet- kom Kranjčevićeve pjesme, on se ipak kritički začudio zašto je Barac doveo u vezu ta dva teksta. Nedvojbeno, radilo se prije o retoričkoj poziciji koja je osiguravala prividno autorsko distanciranje od Barca čija je interpretacija upravo Posljednjeg Adama kao čovjekove spo- znaje i pobune protiv nepravednosti svemirskog poretka prerasla u Frangešov ključni motiv u njegovom eseju o pjesniku Posljednjeg Adama. Međutim, nudilo se to prizivanje u ovom slučaju zgodnim i iskoristivim kontrapunktom za početak interpretacije Mrtvaca, pa ga je Frangeš u tom smislu i upotrijebio: „Koreografski, pjesme nemaju nikakve sličnosti. Ponajprije, Kranjčević pjeva zamišljeni kraj čovječanstva koje se svelo na svega jednu jedinicu, - zadnjeg Adama, nasuprot onom prvom, početnom. S tim Adamom umire i njegova pozornica, Zemlja, na kojoj je stvoren i za koju je stvoren; kao i ona za njega. U Vidrićevoj pjesmi, naprotiv, starac (koji ni po čemu nije „reprezentativan uzorak“ ukupnoga čovječanstva) leži mrtav; zemlja (ili, ako ćemo kranjče- vićevski, Zemlja) ostaje i netaknuta i na svoj način samosvjesno, nehajno vedra nasuprot smrti koja se upravo dogodila. Starac je - čini se - umro mirno: u Vidrićevoj pjesmi uopće prevladava dubok, suveren osjećaj mira, spokoja, distance; samostalnih zakona koji djeluju nepogrešivo »pravedno«, jednako nezainteresirano, automatski „od početka, od iskona“, pa sve do ovdje prikazana slučaja. Tako bi se Kranjčevićeva buntovnost, odupiranje nesklo- noj sudbini, samo per negationem dala uzeti kao kontekst za doživljavanje Vidrićeve pje-

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 77 sme: jer Mrtvac izražava vrhovnu rezigniranu melankoliju, toliko tipičnu za Vidrića; i nema ništa od one spektakularne dramatičnosti Kranjčevića, u Zadnjem Adamu posebno. po- zornica smrti ostala kakva je bila: neizmijenjena, »živa« u svome stravičnom nehaju prema sudbini čovjeka.“ (Frangeš, 1992.164-165) To sjenčenje Vidrićeve s Kranjčevićevom pjesmom na kraju završava Frangeš njezinim ubiciranjem u hrvatskoj tradiciji pjevanja na dijakronijskoj okomici koju markiraju Haramba- šić, a prije njega Preradović. Ipak, njegovi dokazi nisu utemeljeni na očekivanim dodirnica- ma ostvarenog smisla, već na izrazito formalno-stilskim podudarnostima rimarija. Pjesma je sročena u tradicionalnom osmeračkom stihu čiju narav određuju dosljedno provedena cezura poslije četvrtog sloga i tonska tendencija s pretežno po tri akcenatske cjeline u stihovima. Odstupanje nekoliko puta na četiri odnosno na dva akcenta osigurava ritmičku nepredvidivost kao u pjesmama Scherzo ili Dva pejzaža, u kojima su također stihovi takve zasnovanosti raspoređeni u katrenske strofe. Rimovanje završetka drugog i četvrtog osmerca u Mrtvacu, kao i u spomenutim cjelinama, naglašava najmanje dvije stvari stilski važne za najveći broj Vidrićevih pjesama, bez obzira jesu li one ispjevane u strofama od če- tiri ili više stihova. Ponajprije, zaokruženu sintaktičku i misaonu cjelinu uvijek zaokružuju dva stiha i, drugo, ti se stihovi, poglavito osmerački, slute u svakom slučaju kao prelomljeni dugi stih najčešće šesnaesterac s manje-više šest akcenatskih mjesta. Takvu pseudoheksame- tarsku podlogu ne sugeriraju samo spomenute stilske odlike, već isto tako česti raspored priloških sintagmi u jedan i glavnog rečeničnog dijela u drugi osmerac, upravo kao u prvoj strofi Mrtvaca. Takvom strukturom stiha Vidrić je izražavao najrazličitija osjećanja: sjaj erotske punine u Pompejanskoj sličici, snovitu nostalgiju za nestalom mladošću u Dva levita, duhovitu i blagu ironiju u Scherzu, očaranost metafizičkim sjajem prirodnog okružja u Dva pejzaža, ljudsku bol i suosjećanje u Ex Pannonia, zaljubljenost u sekstinama Bosketa i neuzvraćenu ljubav u Kipovima, sarkazam u Gonzagi…Ipak ni u jednoj od njih spomenuta ambivalentna kondicija stiha nije sukladna svijetu pjesme kao u Mrtvacu. Lepršavost i lakoća Vidrićevog osmerca s tonskom troakcenatskom pretežnošću sugerirao bi onaj dio predmetnog svijeta kojim se oblikuje vrh prostora pjesme s lakim gibljivim oblacima, nebosklonom i svakako moćnom rukom koja stvara i oduzima život, dok bi njegova pseudoheksametarska podloga svojom klasičnom težinom odgovarala dnu izgrađene okomice: „crnoj zemlji“ i tužnoj, dramatičnoj sudbini ubijenog starca pored njegove neprihvaćene i utrnute žrtve. Iz druge perspektive spomenuta dvojnost markira osobit sudar glagolskih vremena i nji- hovih značenja, s jedne strane prezenta, kojim se oblikuje glavna perspektiva na beskrajni pejzaž s mrtvim starcem u središtu, a s druge, glagolski pridjevi i perfektni oblici s naslućiva- njem obrisa baladne priče, koja je upravo prethodila i koja čitaoca mami da je rekonstruira. Frangeš, koji je smisao prisutnosti perfektnih oblika shvatio posve drugačije ili nije prepo- znao tu ulogu, ipak u tom smislu upozorava kako pjesma govori o nečem što je već gotovo i što se zbilo (Frangeš, 1992.173), ne propuštajući upustiti se u rekonstrukciju upravo tih završenih događanja odnosno zbivanja. Slično je i kod Barca na toj ravni. Zapravo, ni jedan čitalac neće se oduprijeti takvom iskušenju, koje ga može odvesti u različitim smjerovima, posebice što se zatečena situacija predstavlja jasno posljedicom nečeg tek završenog, a odupire se istodobno bilo kojem jasnijem odgovoru koji bi osvijetlio spomenuta zamaglje- nja. Možda se upravo tu zameću ona podrhtavanja smisla, onaj ritam koja je osjetio Barac kao dramatičnu tektoniku svijeta pjesme. I u naslovu samom prepoznaje se ta dvojnost jer mrtvac je nedavno, ili samo malo prije, bio živ čovjek i različita pitanja pojavljuju se u isto vrijeme, a stihovi započinju kao da će

78 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja odgovoriti na njih, ali se prva strofa konstituira kao podloga te očekivane priče u neočekiva- nim razmjerima – između zemlje i neba, omeđenim vodama i oblacima. Tako se očekivani odgovori gube u spomenutim razmjerima kao u snu. U pjesmi ipak ne treba tražiti smislove izvan riječi, pa tako ni odgovore izvan njih. Prva strofa u tom smislu podrazumijeva dva vremenska trenutka, naznačena glagolskim pridjevom preorane i perfektom razlile se, što sugerira sukcesivnost događanja u odnosu na prezent plove. Glagolski pridjev (Crnom zemljom) preoranom uključuje radnju oranja koja se izvršila prije razlijevanja voda, ali njezin subjekt nije naznačen, premda narav rad- nje podrazumijeva nekog poljodjelca. Nije preciziran ni trenutak njezina okončanja prije nego su se razlile vode, čija je pojava u drugom stihu također posve nejasna i neodređena kao i njihov metafizički sjaj. Barac spominje odnekud rijeke u svojoj rekonstrukciji priče, što bi trebalo valjda podrazumijevati njihovo izlijevanje i poplave, premda oblaci u trećem stihu svojom asocijativnošću na kišu nude mogućnost njihova rasterećenja u dramatič- nom pljusku. Završni stih, zapravo kadenca kojom se ritmički zaokružuje strofa, preoblikuje onu uspostavljenu vertikalu između neba i zemlje u protežnost beskrajna snovita prostora i ushićenja. Iz njegove priloške konstrukcije teško je izdvojiti neka druga značenja osim tog osjećaja zadivljenosti i uzvišenosti koje se punom i jedinom rimom povezuju preko zvukovne podudarnosti s onom semantičkom, pa se upravo te „tišine veličajne“ zaodije- vaju sjajem „razlivenih voda“ a one pak zadivljenošću i božanskom tišinom. Te smislove samo će učvrstiti drugi stih druge strofe koji sada one „tišine veličajne“ imenuje svijetlom „prugom nebosklona“. K njoj se vraćaju oblaci kao svom ishodištu. Njihova trenutna lakoća i plov „u tišine veličajne“ neotklonjivo zazivaju oprečne i neizrečene smislove i tek okonča- na zbivanja, premda je druga strofa u čistoj prezentskoj formi. Drugom strofom zasvođuje pjesnik protegu prostornog beskraja, kako to ističe Užarević, a da njezin posljednji stih („Od početka, od iskona“) „aktivira vremenski beskraj“. Kitica pjeva ponajprije o oblacima i oni se u pjesmi doživljavaju kao impresija beskrajnim pejzažom, međutim u dva posljednja stiha („Tako lebde ponad zemlje/ Od početka, od iskona“) cijeli se taj dojam trenutka pre- kodira u svevremenost, u arhetipsku sliku stvaranja, u kojoj su oblaci djelatna snaga „tišina veličajnih“koje se njima nadnose nad zemlju i njezine vode, kao božanski duh u Genezi odnosno u drugim kozmogonijama. Treća strofa mijenja temeljito rakurs, spušta se na samo dno naznačene vertikale i sužava beskraj samo na uski zemaljski detalj: na kamen (žrtvenik) s ugašenom žrtvom s koje se povija oblak dima „po crnoj zemlji“i na oborenog starca kraj žrtvenika. Tih ne- koliko elemenata predmetne stvarnosti oblikuje od svojih ulomaka makabrični pejzaž nasuprot vedrini i ljupkosti nebeskog beskraja u prethodnim strofama. Svojevrsni locus horidus (zastrašujuće mjesto) zapravo je posljedica tek okončanog preobličenja koje se samo nudi rekonstrukciji. Oboreni starac bio je malo prije uspravan, pokretan i živ, posve izvjesno onaj koji je u prvom stihu preorao crnu zemlju. Dosadašnje se interpretacije uglavnom zanimaju njegovom smrću, ali ne dotiču detalje žrtve, koju je on nedvojbeno zapalio u čast neizrečenom božanstvu kao molbu ili zahvalu, niti govore o dimu koji se povija sve do kraja pjesme, kao najjasnije svjedočanstvo neposrednih zbivanja. Nema dvojbe da je u istom trenutku utrnut starčev život i već planula žrtva, njegova komunikaci- ja s uzvišenom nebeskom moći. Da je to bio nasilan čin, potvrđuju glagolski pridjevi „utr- nuta (žrtva)“ i „oboreni (starac)“. Za pjesmu i njezin svijet nije uopće važno je li spomenuti pljusak ugasio žrtvu i kakva je strijela nebeska pritom oborila starca ili se sve to svršilo na neki drugi način. Čak nije važno je li on umro spokojno, kako govori Frangeš, ili je oboren neočekivano i iznenada, što bi bilo vjerodostojnije.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 79 Četvrta strofa opis je svemoćne ruke koja je ubila nemoćnog starca upravo dok je žrtvom paljenicom pokušavao stupiti u vezu možda upravo s tom rukom. Uz njezinu jakost i život- nost pjesma povezuje atribute vječnosti, moć davanja i oduzimanja života. „Ovdje bi se, po svemu sudeći, prije moglo govoriti o svojevrsnom panteizmu (usklađenju s načelom Deus sive natura) nego o kakvoj teističkoj (personalističkoj) interpretaciji te vječne i beskrajno velike snage“ - piše Užarević, slijedeći i održavajući Barčeva i Frangeševa razmišljanja. Da- kako, našlo bi se u tekstu dovoljno poticaja i za posve oprečna razmišljanja. Ako bi se pak pristupilo Mrtvacu iz perspektive pjesme Plakat odnosno iz pozicije one metafore „cimbal snova“ koji ukleti vrač-pjesnik stišće na svoje srce, što se nedvojbeno referira na Vidrićevu ukupnu poeziju, onda bi se cijela priča o moćnoj ruci dala iščitavati kao onirička projekcija općeljudske pa i starčeve žudnje za neostvarivim i nemogućim. Kao da ignorira sva ta pitanja i odgovore, peta i posljednja strofa ponavlja optužbu o ubojstvu naglašavajući apsurdnost i bijedu smrti u kontekstu beskrajnih i vječnih prostora, a mrtvi starac mrtvim pogledom gleda u nebo, određujući sebe kao biće nade i mašte do za- dnjeg daha, čak i dok trune na crnoj zemlji pod valom dima umjesto pod laganim nebeskim oblacima. Pjesma završava upravo s tom biblijskom slikom dima s utrnute i neprihvaćene Kainove žrtve. Ako je time sugerirana odbačenost i prokletost kao pečat njegova postoja- nja, onda je svakako uzrok tomu u njegovoj žudnji da prevlada svoje zadane mogućnosti. Sigurnije je svakako u svemu tome da je Vidrićev postupak u izgradnji pjesme od najširih i najviših horizonata do sužavanja tog prostornog lijevka na njegov najuži donji dio jedna od najizvornijih i umjetnički posve relevantnih prikaza individualne smrti, kao sužavanja i nestajanja prostora.

Literatura: Barac, Antun, Vidrić, Matica hrvatska, Zagreb 1940. (Pretiskano u: Vladimir Vidrić, Poezija, Mladost, Zagreb 1985, str 59-234. Čolak, Tode, Vladimir Vidrić, Beograd, 1964. Frangeš, Ivo. Ljepota tuge (Uz Vidrićevu pjesmu Mrtvac), “Umjetnost riječi’: Zagreb, br. I, str. 39-47. Zagreb 1990. Frangeš, Ivo, Matoš, Vidrić, Krleža, Zagreb, 1974. Frangeš, Ivo, Suvremenost baštine, Zagreb, 1992. Marjanović, Milan „Vladimir Vidrić“, Hrvatska književna kritika, III. Milan Marjanović, Matica hrvatska, Zagreb 1950. 82-84. Matoš, A. G.“ Pjesme V. Vidrića“, Hrvatska književna kritika, IV Kritike A. G. Matoša, Zagreb: Matica hrvatska, 1952. str. 229-236. Milanja, Cvjetko. 1998. Vidrićevo pjesništvo između impresionizma i secesionizma, “Umjet- nost riječi”, br. 3-4, Zagreb 1998, str. 185-216. Pavličić, Pavao, Moderna hrvatska lirika: interpretacije, Zagreb, 1999. Pavletić, Vlatko, Vladimir Vidrić, Dragutin Domjanić, Mihovil Nikolić. Zagreb, 1970. Spalatin, Nada, Ugađanje lutnje: [izbor iz književnokritičih eseja], Zagreb, 2007. Solar, Milivoj, Vježbe tumačenja: interpretacije lirskih pjesama, Zagreb, 2005. Šimić, Branko, Antun, Sabrana djela I., Zagreb, 1998. Škreb, Zdenko, Književne interpretacije, Zagreb, 1998. Ujević, Tin, Eseji I, Zagreb 1979. Užarević Josip, Vladimir Vidrić i njegove pjesme, Disput, Zagreb 2009. Vladimir Vidrić, Sabrane pjesme, Zagreb, JAZU, 1969.

80 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Atif KUJUNDŽIĆ Pripovijedna žanrovska odrednica ljetopise približava povijesnoj istini Iva Beljan: Pripovijedanje povijesti. Ljetopisi bosanskih franje- vaca XVIII. stoljeća, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2011.

Ovaj život i svijet, uostalom kao i druge živote i svjetove, čini puno drugih svjetova koji žive i funkcioniraju paralelno bez međusobnog prožimanja i doticaja. To ne znači da ne emitiraju energije kojih smo često nesvjesni, a koje su, nerijetko, na nama neshvatiljv način povodom naših brojnih postupaka. Jedan od tih svjetova, nadomak, gust i nepro- hodan u svome djelatnom biću, jest svijet bosanskih franjevaca. Tek znamo za taj svijet, tek vidimo uvijek skromne ujake u prolazu, tek ih pozdravimo u mimohodu i čujemo im riječ kao i svaku drugu, ne videći razloga i nemajući potrebu da je/ih izdvojimo iz svega. A, to sve zapravo je njihov dobri i samozatajni svijet ljudi trajno odanih Bogu i Bosni i Hercegovini, koju su svojom poviješću bitno odredili. Stvarna matrica postojanja djelatnog franjevačkog svijeta i prisutnosti u prostoru Bo- sne i Hercegovine, povijesno, jest Provincija Bosna Srebrena i jesu franjevački ljetopisi koji o tome svjedoče. U ovom povodu i tekstu o tome i jest riječ.

* * * Ljetopis kao historiografski žanr uvjetovan je iskustvom antičkog doba, odakle je dospio u našu srednjovjekovnu historiografiju. Zadržao je, uglavnom, iste intencije i različit je tek od autora do autora i njihovih inventivno kreativnih moći. Ljetopis u katoličkim crkvenim redovima uobičajen jest, a kod franjevaca provincije Bosne Sre- brene naročita sklonost ovoj formi dolazi do izražaja u XVII. i XVIII. stoljeću. Čuveni su fra Nikola Lašvanin /Fojnica/, fra Bono Benić /Sutjeska/, fra Marijan Bogdanović /Kreševo/. Njihov rad dobija nastavljače u XIX. i XX. stoljeću zahvaćajući ponekad i širi prostor od matičnog samostana, kao u primjeru ljetopisa koji je pisao fra Jako Baltić. Upravo ljetopisi i jesu tekstovi kojima se u ovoj knjizi sustavno i pedantno bavi Iva Beljan inzistirajući na njihovom historiografskom aspektu.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 81 Pišući doktorsku disertaciju o ljetopisima bosanskih franjevaca XVIII. stoljeća, sa sta- novišta instrumenata za specifičnosti ljetopisnog žanra, Iva Beljan se susrela s puno pitanja na koja do sada nije odgovoreno jer, iako ljetopisi idu u red franjevačke knji- ževnosti, nije riječ o književnom žanru. Iz svega je izašla s izvanrednim postignućem, osnažena i žanrovskim određenjem i povijesnom funkcijom ljetopisa, što izbija u naslov teksta/rada, tj. da je ljetopis, zapravo Pripovijedanje povijesti! Zapravo, autorica se okrenula činjenici da tekst ljetopisa, iako naglašeno pripovije- dan, ima dominantno historiografski karakter i stvaran povijesni kontekst, zadatak da bilježi život ljudi i rad institucija, a time osigurava praćenje povijesnog toka događaja i tako istinu o životu i zbivanjima. Dakle, čitajući ljetopis, moramo imati u vidu različite vrijednosne aspekte ljetopisnog teksta: povijesno-historiografski, književni – ljepota pripovijedanja, lingvistički – karakte- rističan jezik, bliža književnost u kojoj nastaju i opstaju međusobo se prožimajući /npr. bosanska, hrvatska/ i, konačno, ono što ih iz književnosti izrazito izdvaja, jest činjenica što je riječ o nefikcionalnom žanru. Književnopovijesni radovi ljetopise ne zaobilaze, u tome su dobar primjer Herta Kuna i Muhsin Rizvić. Vrijednost ljetopisa je prvenstveno povijesna. Tako ljetopisi postaju pouzdanom osnovom brojnih književnih tekstova u suvremenosti kojoj daju prikladno značenje. Posebno sustavno i prilježno ljetopisima se bavio fra Ignacije Gavran koji je podrob- no, uz transliteraciju i prijevode dijelova teksta s latinskog i italijanskog jezika, brižljivo čuvajući izvornike, početkom osamdesetih XX. stoljeća izvršio usporedbe s Jelenićevim izdanjem, tekstove propratio mnoštvom bilježaka i komentara, te rječnikom. Bio je to iznimno sustavan i opsežan rad vezan za ljetopise. Iva Beljan vidi trostruku usmjerenost bavljena ljetopisima: kao historiografijom i izvori- ma za povijest 18. stoljeća – kako opću, tako i crkvenu, a u užem smislu povijest bosan- skih franjevaca; kao jezičnim dokumentima važnima za proučavanje povijesti hrvatskoga jezika i njegovu standardizaciju, i, naposljetku, što proizlazi iz tvrdnje o književnoj vrijed- nosti, trebalo bi se ljetopisima baviti i kao književnim spomenicima, premda nije uvijek jasno u čemu se njihova književna vrijednost sastoji.

* * * Ljetopisi otvaraju brojne žanrovska pitanja u književnosti kao rubni i nefikcionalni žanr između anala i kronike koji tendiraju memoarima i historiografije koja je žanrovski na granici s književnošću, etc. Tako ljetopisi uporno izmiču recepciji i opservaciji, ali, istovremeno, autentičnošću privlače pozornost. Zato se i izvrsno uklapaju u odrednicu franjevačka književnost, jer su franjevci na tlu Bosne i Hercegovine najduže kulturni djelatnici među katolicima, evo i u prvom desetljeću XXI. stoljeća. /Osim svega, unutar takvoga shvaćanja svega što pišu franjevački redovnici, nalazi se i djelo fra Matije Divkovića koji je prije više od četiri stoljeća imao vrlo jasne i zahtjevne stavove i poglede na jezik kao narodni govor, kao i prema pismu – ćiriličnom pismu bo- sančici, prema pravopisu u razini narodnog govora, čak i u svojim tekstovima nabožno- didaktičke naravi. Matija Divković je, općenito uzevši, bio vrhunaravnim uzorom stvaranja i razvoja franjevačke književnosti u Bosni i Hercegovini, a njegove ideje o jeziku i pravo- pisu /pa i književnoj formi!/ živjele su u njegovoj i franjevačkoj praksi dva stoljeća prije nego su ih prihvatili, protežirali i prakticirali Ljudevit Gaj /Ilirski pokret/ ili Vuk Stefanović

82 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Karadžić. Djela – besjede – Matije Divkovića su duže od dva stoljeća pretiskavana i čitana u Bosni i Dalmaciji kao najomiljenija literatura. Golem broj ljudi znao je Divkovićeve besje- de napamet. Evidentno, Matija Divković izvršio je najsnažniji utjecaj na razvoj franjevačke književnosti u Bosni i Hercegovini, a tako i na bh književnost općenito./

* * * Upravo zbog naprijed rečenoga, poslije uvodnog raspravljanja o književnosti i ljetopisu kao žanrovima, Iva Beljan svoju vrijednu i lijepu knjigu počinje tekstom: Vrijeme, mjesto i svrha – ljetopisi u povijesnom kontekstu. Bosanski franjevci se krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća intenzivnije počinju interesirati za povijest, a tada se uz praksu tiskanja hi- storiografskih djela javlja i veći broj samostanskih ljetopisa. Fra Julijan Jelenić /franjevački povjesničar: Kultura i bosanski franjevci, I i II/ tome nalazi razlog u postojanju pokreta na polju franjevačke historiografije koji se snažno razvija upravo tokom XVI. i XVII. stoljeća. Naime, bilo je od izuzetnog značenja što je u XVI. stoljeću nastala Chronica Fratrum minorum fra Marka Lisabonskog i De Origine Seraphicae religionis fra Franje Gonzage, djela koja su donijela biografije svetih, popise i opise pokrajina Reda, samostana i oso- ba. Posebno je bilo utjecajno djelo fra Luce Waddinga Annales Minorum. Fra Julijan Je- lenić iz tog aspekta vidi i tumači pojavu niza historiografskih djela u XVII. i XVIII. stoljeću i donosi popis od trinaest ljetopisa nastalih na području Bosne Srebrene, ali i brojnih drugih iz dalmatinskog i ugarskog dijela Provincije, franjevačkih samostana u Somboru, Osijeku, Gradišci, Beogradu... Opći interes za povijest franjevačkog reda jedan je od ra- zloga interesa za povijest i u Bosni Srebrenoj, ali ključni se razlog ipak nalazi u tadašnjim prilikama u Bosni i Hercegovini... reći će Iva Beljan.

* * * Značajno je spomenuti da franjevci kao misionari u Bosni počinju djelovati već krajem XIII. stoljeća, a polovinom XIV. stoljeća, kada je osnovana Bosanska vikarija Bosna Sre- brena, prostire se od Jadranskoga do Crnoga mora. U razdoblju otomanske prisutnosti Bosna Srebrena će se prilagođavati uvjetima i mogućnostima svoga djelovanja, ali će se 1757. godine podijeliti na provincije: Bosna Hrvatska i Bosna Srebrena, kada će i de facto biti svedena na svega tri samostana: Fojnica, Kreševo i Kraljeva Sutjeska, od deset koliko je imala u XVI. stoljeću, pa je degradirana od statusa provincije, na položaj kustodije. Bosanski franjevci su to doživjeli kao osobni poraz i nijekali su pravo slavensko – sri- jemskim – ugarskim franjevcima na matične provincije, držeći kako bosanski franjevci imaju povijesno prvenstvo nad odcijepljenim dijelovima. Taj odnos iznjedrio je široku polemiku iz koje se i uzdiže prvo bosanskohercegovačko historiografsko djelo: Pregled starina Bosanske provincije, čiji je autor vrlo obrazovani provincijal fra Filip Lastrić, koji će u jednom trenutku s tradicionalnom franjevačkom skromnosti i izrijekom kazati: Svjestan sam i ne stidim se iskreno priznati da nisam struč- njak, niti da imam sposobnosti nastupati kao povjesničar (...) Prisilila me, dakle, jedino potreba, spomenuta već prije u predgovoru, da objavim posve sažeti Pregled starina Bosanske provincije. Lastrićevo inzistiranje dalo je rezultate. Godine 1758. Bosna Srebrena ponovo je uzdi- gnuta na položaj provincije s čašću matice i vraćena su joj stara prava. Već naredne 1759.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 83 godine započinje Bonaventura Benić voditi Ljetopis sutješkoga samostana. Inače, Lastri- ćev rad potaknuo je interes za povijest i u provincijama koje su se odijelile. A povratak statusa matične provincije nikako nije bilo samo pitanje povratka naslovne časti, već niza prava koja taj status podrazumijeva: predstavljanje u Redu, školovanje novaka i sl. U dijelu Otomanskoga Carstava Bosna Srebrena je imala posebne poteškoće jer je Otomanski imperij bio tradicionalno u neprijateljstvu s Vatikanom kao središtem kato- ličanstva koje je izvan Otomanskog carstva. Što je, kao u pravilu, podrazumijevalo da Osmanlije imaju negativan odnos spram franjevaca i katoličanstva. Redovnici su imali poteškoća kod ulaska iz prekosavskog dijela, kao i prilikom prelaska drugih granica na golemom prostoru provincije Bosne Srebrene. Ali su bosanski franjevci uvijek imali visoku svijest o svome stvarnom položaju i dovoljno mudrosti da u odnosima s Osman- lijama prevladaju sve poteškoće i prepreke do postignuća svojih ciljeva. Na drugoj stra- ni, upravo kao takvi, nailaze na uvažavanje, razumijevanje, pa i podršku Osmanlija.

* * * Iva Beljan s visokim rafinmanom i krajnje sistematično koristi historiografski aspekt ljetopisne građe kao dokaz o genezi tipično bosanskog franjevačkog identiteta i nje- govom prisutnosti ozračenog/određenog kulturalnog prostora općenito. Dakako, fra- njevačka prisutnost ima neusporedivo širi i primarno kulturalni sadržaj i smisao. Iz nu- kleusa katoličanstva i oporuke sv. Franje Asiškog zrakasto se širi sustavna djelatnost franjevaca kao svaka vrsta pomoći čovjeku, širenju vjere i pismenosti, brige o nasljeđu i budućnosti, borbe protiv siromaštva, karakterističnog odnosa prema umjetnosti, sa- kralnoj arhitekturi, etc. Ljetopisi su naslonjeni na neporecive i autentične izvore i donijeti kronološkim redom događanja i bilježenja. Upravo zato bivaju intrigantni kao prvorazredni povijesni, ali i svakovrsni drugi iskustveni i inspirativni izvori u suvremenom životu. Naprimjer, u dje- lima našeg književnog nobelovca Ive Andrića, ali i u svakom pokušaju rekonstruiranja povijesnih zbivanja i povijesti bosanskohercegovačkog prostora. Za Otomanski imperij XVIII. stoljeće vrijeme je decadence, zaustavljanja u pohodu na Zapad i općenito: propadanja. Zbog toga Bosna i Hercegovina će se naći umjesto na prvoj crti osmanlijskog napredovanja, na prvoj crti njegove obrane. Zaostala i pod- vojena /pov. Srećko Džaja/ dolazi u posebno težak položaj u Crstvu koje u odsutnosti ratnog plijena i ratom stjecanih bogatstava povećava namete na vilajet i poreze tonući u vlastitim slabostima. Dakako, to je povijesni trenutak u kojem eskaliraju i pritisci na pro- vinciju Bosna Srebrena i tri preostala franjevačka samostana, koji su usprkos Fatihovoj ahdnami, bili opterećeni obvezama i davanjima do apsurda. Naime, ljetopisi su se dominantno i bavili funkcioniranjem vlasti i njezinim odnosom prema franjevcima. Samovolja otomanskih velikaša i posrednika nije imala kraja i često je funkcionirala suprotno sultanovoj volji i odredbama. Svaka sloboda je skupo plaća- na. Porezi, ranije ubirani jedanput godišnje, sada su ubirani 3-4 puta na godinu. Tako su, de facto, franjevačka posebna prava prestala postojati! Požari, bolesti, parnice, ra- tovi – uništavali su živi kontekst. S prolaskom vremena, opstanak katoličanstva i franje- vaca bio je sve kompliciraniji i teži, jer su se javljala i unutarnja trvenja: biskup fra Rafo Barišić, fra Grgo Ilijić Varešanin, nasuprot vladajućem krugu Lastrić i Benić... Ljetopisi su kronike tih događaja čijim svjedocima i oblikotvornim činiteljima bivaju.

84 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja * * * Ljetopisi su nastali kao institucije koje će očuvati vjeru i ljude, njihov rad, prostor, izgrađene ustanove i njihov status. U složenim uvjetima ljetopis je institucija koja čuva i pomaže održavanje reda, najozbiljnije pridonosi mogućnostima da se ovlada sebi pripadajućom prošlosti kao uistinu minulim vremenom i događajima. Ljetopisi se poka- zuju pogodnima za razinu svekolikoga kolektivnog pamćenja i educiranja. Čuvaju do- kumente i upućuju na njihov sadržaj. Ljetopis može spočitavati minulima i usmjeravati buduće aktere vjere i života. Dakako, prošlost je iznimno značajna za stvaranje željene slike o sebi. Ljetopis omogućuje da se ovlada događajima i ulogom aktera i djelatnika. U žanrovskom određenju potrebno je imati u vidu da su ljetopisi zbornici različitog materijala dominantno historiografskog karaktera. Složenost i međusobna uvjetovanost ljetopisne građe dijelom se očituje kao njihova književna dimenzija. Kronike su vrlo ra- širena opcija historiografskog bilježenja koja je uvjetovana analima koji samo sustavno bilježe događaje, dok ih kronike sažeto pripovijedaju. Od Tome Akvinskoga kronike se bilježe u dva opsega/epohe: epohu Starog i epohu Novog zavjeta. /Ranije su bile oblikovane u šest razina primjereno za čovjekovih šest životnih doba/. Iva Beljan vrlo brižljivo prati razvoj i oblikovanje žanrovskih odrednica ljetopisa od antičkih vremena do XVIII. stoljeća.

* * * Nikola Lašvanin /Marčinkušić/ piše ljetopis fojničkog samostana. Prema fra Ignaciju Gavranu, Lašvaninov ljetopis uključuje starije kroničarske samostanske bilješke s kraja XVII. stoljeća. Nema podataka o početku zapisivanja, a posljednji podatak je zapisan 1750. godine, u kojoj je Lašvanin i umro. Ljetopis ima osam cjelina: Opći ljetopis od stvaranja svijeta do 1690. godine. Fra Ignacije Gavran je utvrdio da mu je izvor Kronika aliti szpomenvszega szvieta vikkov Pavla Rittera Vitezovića i drugi izvori, koje na taj način čuva Lašvaninov ljetopis. Tu je Bosanski ljetopis u kojem se Lašvanin vraća na 1682. godinu, pa zapisi za osam /8/ godina teku usporedno s Općim ljetopisom. Lašvanin navodi da se koristi kroničar- skim bilješkama fra Stjepana Margitića Markovca, pisca propovijedi i djela za puk... ali, za svoje doba Lašvanin zapise sastavlja samostalno prepoznatljivim osobnim stilom. Ljetopis sadržava i raspravu na latinskom jeziku Kako je Bosna pala u ropstvo, uz dva mala priloga pisana bosanicom. Lašvanin raspravu pripisuje Ivanu Henriku Geiću, a zapravo se radi o Vitezovićevu djelu Bosna captiva koje objašnjava uzroke pada bo- sanskog kraljevstva. Ljetopis sadržava građu za povijest franjevačke provincije u vidu popisa provincijala i drugih dužnosnika Provincije od 1523. do 1771. godine. Za kasnija razdoblja donosi samo popis imena i dogodovštine vezane za upravu pojedinih provincijala, što je pro- našao u djelu fra Andrije Šipračića – provincijala Bosne Srebrene: Tabula od ministara i kapitula. Posebni ljetopis u kojem se Lašvanin vraća na 1300. godinu i nastavlja do 1697. go- dine kada događaje donosi paralelno s Općim i Bosanskim ljetopisom. Kao izvor koristi fojničku kroniku i stariji samostanski codex iz 60ih godina XVII. stoljeća. Fra Ignacije Gavran zapaža kako je riječ o slobodnoj preradi postojećeg teksta... te da autor sebi dopušta mnogo slobode.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 85 Ljetopis sadržava dva dekreta: Dekret kralja Stjepana Tome i Sazivno pismo Stjepana Tome, zadnjeg bosanskog kralja, uz opasku autorice kako je riječ o krivotvorinama fra Luke Vladimirovića, koje se pojavljuju u više rukopisa tog vremena. Tu je građa za ljetopis bosanskoh biskupa /Uspomena od nekoliko biskupa bosan- skih/ - popis biskupa, podaci i zgode vezane za svakoga od njih. I u ovom primjeru fra Ignacije Gavran kao izvor navodi Fojničku kroniku i druge izvore koje nije moguće utvr- diti. Ovdje je Lašvanin zapise o svojim suvremenicima pisao sam. Fra Ignacije Gavran ovaj dio i drži autentično Lašvaninovim i najljepšim dijelom ljetopisa. Ljetopis čuva i jedan broj manjih priloga: turske poslovice i izreke, narodnu pjesmu o budimskoj kraljici prevedenu na latinski jezik, bilježene postaje putovanja po Italiji, tečaj novca u Ugarskoj, upute o pravljenju crnila i kalemljenju voća.

* * * Ljetopis sutješkoga samostana započeo je pisati Bonifacije Benić 1759. i vodio ga do svoje smrti 1785. godine. Ljetopis se sastoji od nekolikih većih cjelina i mnoštva manjih priloga. Prvenstveno, tu je Opći ljetopis od 730. do 1697. godine, naslonjen na Lašvaninov ljetopis. Druga veća cjelina je Letimičan pogled nastanka Bosanske provincije i njezinih podje- la. Riječ je o povijesti provincije u nekoliko manjih odjeljaka, o odvajanju dalmatinskog dijela, prekosavske, hrvatske provincije. Često se oslanja na povjesnicu fra Filipa Lastri- ća. U ovom dijelu kao i u Posebnom ljetopisu donosi mnoštvo prijepisa raznih dokume- nata, pisama, dekreta Svete Stolice, Kongregacije za širenje vjere i uprave franjevačkog reda, sultanovih ukaza, predstavki paši, sudskih rješenja i sl. Treća cjelina je O podrijetlu, stradanju i nekim drugim stvarima samostana. Ovaj dio se bavi poviješću samostana u Bosni Srebrenoj i razlozima njihovoga nestanka: O poruše- nim samostanima, O samostanima koji su ostali na životu. Najopsežniji dio ljetopisa je Posebni ljetopis koji se odnosi na sutješki samostan, a piše o događajima koje prati sam ljetopisac i koji se tiču Provincije i zemlje u cijelosti u razdoblju od 1524. do 1785. godine. Događaji prije Benićeva vremena predstavljeni su ukratko, ali podrobno oni u kojima je ljetopisac sudjelovao ili im nazočio. Tu je popis sutjeških gvardijana, bavi se događajima unutar samostana, upravom i odnosima s vlastima, općim stanjem u zemlji. To je i središnji, najznačajniji dio Ljetopisa u kojem dolazi do izražaja raspon Benićevih interesa, njegova sposobnost zapažanja i znatno pripovjedačko umijeće. I u Benićevu se ljetopisu nalazi rasprava Kako je Bosna pala u ropstvo. /Inače, izo- stavljena u novijim izdanjima ljetopisa, jer se nalazi i u izdanju Lašvaninova ljetopisa, a izostavljeno je i više sitnijih priloga koji se tiču prava i obveza redovničke zajednice, bilo uže samostanske ili cijele Provincije. Fra Ignacije Gavran napravio je detaljan popis izostavljenih tekstova/.

* * * Ljetopis kreševskoga samostana koji je vodio fra Marijan Bogdanović obuhvaća kratko razdoblje od svega šest godina, od 1765. do1771. godine, i čine ga poglavi- to kronološki ispričani događaji. Jedini i dosta opsežan dodatak je Izvještaj o pohodu Bosanskog vikarijata za 61. trogodište – godine Gospodnje 1768. s dvama propratnim

86 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja pismima. Riječ je o izvješću s Bogdanovićeve službene biskupske vizitacije župama bosanskog vikarijata. Pohod je započet u župi Posušje a završen u župi Sarajevo, a izviješće donosi sistematizirane podatke o župama, svećenicima, broju vjernika, dijelje- nju sakramenata, općem stanju s obzirom na specifičnu situaciju u Bosni, te dva pisma namijenjena Kongregaciji.

* * * Iščitavajući i proučavajući ljetopise i njihove sastavne dijelove, Iva Beljan se u po- lazištu i uvjetno opredjeljuje da to učini izdvajajući cjeline prema njihovoj žanrovskoj pripadnosti. Na prvo mjesto stavlja historiografiju, na drugo književnost – shvaćenu u širem, upravo franjevačkom, smislu i na treće: dokumente. Ljetopisi jesu prvenstveno historiografska građa, ali se prepliću s književnošću i do- kumentima, ponekad do teško razlučivih formi/oblika. Književni rad srednjovjekovnih franjevaca u formalnom i sadržajnom smislu jesu molitvenici, katekizmi, zbirke propovi- jedi, životi svetaca – tako ljetopisi i nastaju na tragu upravo srednjovjekovnoga shvaća- nja vjere, povijesti i historiografije. Unutar ljetopisnih korpusa treba uočiti tri žanrovske razlike: anali /annales/ - najjednostavnije bilježeni – registrirani događaji s isticanjem godine kao kronološki popisi poredanih događaja. Potom, tu su kronike koje također raspoređuju građu po godinama i imaju misao vodilju koja nije do kraja zabilježena i ne izvode zaključke kao historia /historiae/ koje se smatraju savršenijima i posve uobliče- nim spisima. Tu je i običaj uključivanja različitih dokumenata, povelja, papinskih bula u ljetopise. Ljetopisi uključuju i manje historije, kakva je, na primjer, Vitezovićeva Bosane captiva uključena i u Lašvaninov i u Benićev ljetopis. Žanr anala sačuvan je u općim ljetopisima, i to kao manji broj zapisa, jer najčešće in- zistiraju na događajima koje žele ispripovijedati, pa su događaji pripovjedno uobličeni. Što se zapisi više približavaju ljetopiščevom vremenu, to su složeniji i težnja ka pripovi- jedanju sve je naglašenija. Za svaku odrednicu Iva Beljan navodi vrlo ilustrativne primjere i kroz cijelu knjigu se kreće stilski odmjereno i ujednačeno, krajnje brižljivo i odgovorno spram vremena, žanra, činjenica i autora, jer je ljetopis otvorena forma zaustavljena u vremenu i na mjestu prestanka bilježenja – baš kao kronika. Utoliko prije što ljetopisi sadrže i žanr gestae – izvještaje o djelima osoba koje su vremenski slijedile jedna drugu na nekom položaju. Svrha im je, dakle, da slijedom nositelja određene časti legitimiziraju trajnost i važnost njihovih ustanova – reći će autorica. Kao obrazac služi Liber pontificalis – knjiga papa, koja primjereno papinskoj ulozi – mosti vrijeme i zbivanja. Zbog toga je papa = pontifax. Etc.

* * * Ljetopisi čine specifičnu i prijelaznu formu – vezu između književnosti i historiografije, bez stvarne mogućnosti da se izvrši precizno i strogo razgraničenje. Autorica ovom pitanju poklanja posebnu pažnju, jer spomenuta nemogućnost preciznog razgraniče- nja povodom je, pa se i više put vode iste rasprave o istoj temi. Osim toga, ljetopisci su skloni pripovijedanju događaja na njima blizak i uvjerljiv način, uključivanju stihova i cijelih pjesama, narodnih predanja – što podriva historiografski karakter ljetopisa, a

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 87 naglašava književni aspekt teksta. Književni aspekt i karakter ljetopisa autorica nastoji identificirati prateći ga i komparirajući s onovremenom književnosti, što čini vrlo uspješ- no i razgovijetno. Radi sigurnijeg prohoda autorica se vraća i na djela pobožnog pje- sništva, stihovana prikazanja, pobožno-moralistička i druga djela iz XIII., XIV. i XV. sto- ljeća, pri čemu se poziva i na djela Posilovića, Bandulavića, Stjepana Matijevića, Matije Divkovića, Stjepana Margitića, Tome Babića, djela Filipa Lastrića Oćevca i dr. Kao književne žanrove u ljetopisima Iva Beljan izdvaja propovijedi, hagiografije, pje- sme, usmena predanja, putopis, poslovice i izreke, epigrafiku – natpise u kamenu, prak- tične upute za vjeru, život i rad, i pritom navodi brojne primjere, čime književni žanr u ljetopisu definitivno fiksira kao odrednicu. Ljetopis kao zbornik za internu samostansku /i provincijsku/ uporabu sadržava i brojne dokumente koji se odnose na samostansku zajednicu, franjevačku provinciju, a tako i na katoličku zajednicu u Bosni i Hercegovini. Trojica ljetopisaca, Lašvanin, Bogdanović i Benić, različito se odnose prema dokumentima i njihovom uključivanju u ljetopise. Lašvanin unosi čak i krivotvorene dekrete kralja Stjepana Tomaševića. Bogdanović do- nosi samo prijepis Izvještaja o pohodu Bosanskog vikarijata iz 1768. godine, ali i popis samostanskih troškova te račune za gradnju crkve i samostana nakon uništenja u po- žaru. Benić donosi i podatke o plaćenim globama, porezima, sudskim troškovima, na ime ucjena i mita... I, inače, Benić uključuje najviše dokumenata koji su važni za funkci- oniranje redovničke zajednice, dekrete Kongregacije, imenovanje na dužnosti, davanje ovlasti, papinske dozvole, popise duša... Ljetopisi okupljaju i odražavaju različite stilove i njihove podtipove. U znanstvenom smislu, na prvom mjestu je historiografski. U administrativnom stilu – odražava se utje- caj različitih kancelarija i pisarnica u Provinciji, Rimu, Carigradu, kao stil onovremenih dekreta i ukaza. Književni stil se odražava u različitim vidovima: liturgijski, biblijski, ho- miletički, pjesnički, stil usmene književnosti. Ljetopis, dakle, kao kompozitna forma – odražava svekoliki stilski pluralizam jednog vremena, odnosno – mnoštvo stilova koji su funkcionirali u tom vremenu. Ljetopis je skup zapisa – anala, kronika, povijesti, gestae, sudskih spisa, računa, izvještaja, narod- nih predanja, svetačkih legendi, propovijedi, pjesama, putopisa, poslovica, ljekaruša, praktičnih uputa, dekreta, pisama, popisa župa, redovničkih propisa...

* * * Definitivno, u ljetopisu se sureću povijest i pripovijest. Pripovijedanje se javlja kao vrijednost po sebi koja emanira iz složene cjeline koju ljetopisi čine. Pripovijedanje je orijentirano srednjovjekovnom historiografijom koju kao odliku čuva i cjelokupna franje- vačka književnost. Historiografski karakter ljetopisa ogleda se u činjenici da ljetopisna građa omogućava konstruiranje prošle zbilje. Autorica do u pojedinosti i teorijski razlaže potenciju historiografskog aspekta ljetopisa, pri čemu pokazuje zavidnu obaviještenost i načitanost, znanja i stvarnu pronicljivost za usporedbu i izvođenje zaključaka. Sve vrijeme autorica se oslanja na vrlo ugledne i neupitne autoritete teoretske misli postmo- dernizma. U krajnjoj instanci, svojom izvanrednom i brižljivo ispisanom knjigom Iva Beljan ljetopisima pribavlja stvaran pripovjedno povijesni dignitet. Tako ljetopisi bivaju u zna- čajnijoj mjeri ono što jesu: franjevačka književnost – pripovjedni tekst koji podržava

88 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja cjelovit teoretski aparat za pripovijedanje povijesti. Takav odnos prema ljetopisnom tekstu podržava prvenstveno jezik kojim je pisan, kojim je ostvaren dominantan izra- žajni postupak ljetopisa. Ljetopis oblikuje povijesno vrijeme kao niz događaja i po- sreduje ga onima koji nisu u njima sudjelovali – prije svega budućim naraštajima fra- njevačke zajednice. Naratološka analiza pojedinih dijelova ljetopisa sugerira njihovu upadljivu sličnost s fikcionalnim pripovijedanjem – zapisat će autorica. Osim svega, ljetopis kao cjelina registrira zaplet koji nije ostvaren kao u fikcionalnom pripovjednom tekstu, ali jest kao odnos različitih cjelina koje ljetopis povijesno uvjetuju i čine – pri čemu kao primjer navodi Bogdanovićev Ljetopis kreševskoga samostana, te složeniji primjer Benićevog Ljetopisa sutješkog samostana. Dakako, zaplet itekako ima veze s poimanjem povijesti.

* * * Autorica se posebno bavi dokumentima, pjesmama i popisima, pri čemu brižljivo pro- cjenjuje njihovu prirodu nasuprot pripovjednom izražajnom postupku. Uočava kako stih jest medij, ali u ljetopisu mu je narativnost osnovna značajka, jer pridonosi nastavljanju tijeka globalne priče. Dokumenti uključeni u ljetopis participiraju u istom poslu i imaju dominantno narativni karakter. Dakle, ako ljetopis promatramo kao pripovjednu cjelinu, svaki segment lakše sagle- davamo u uspostavi kontinuiteta velike priče o prošlosti, čak od stvaranja svijeta do sadašnjosti, a čuvanju posebnog znanja o Provinciji i pojedinim samostanima, o franje- vaštvu i katoličkoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Kad je riječ o pripovjedaču, vidimo kako je ljetopisac usmjeren na povijesnu stvarnost, iako je njegova pozicija upućena na pripovjedni žanr. Međutim, iako nije riječ o fikcionalnom tekstu, ljetopisac događaje i pripovjedno posreduje oblikujući ih pogledom na postojeću stvarnost koju gleda svojim očima, tj. očima franjevačke zajednice koja ga imenuje, u čije ime istupa i koju zastupa. To je vrlo složena pozicija pripovjednog diskursa. autor je pripovjedač, a njegova je pozicija dvostruka. Ljetopisac je subjekt, iako piše ljetopis čiji je subjekt samostan. Jezično-stilske osobine ljetopisa određuju ljetopisac i njegov odnos spram jezika i ljetopisa. Lašvaninov stil pripovijedanja je dosta suzdržan u odnosu na Benićv, čiji je stil primjetno razbarušen. Jezik im je sličan, ali su stilski različiti i skoro pa suprotstavljeni. Benić pokazuje maštovitost, a Lašvanin se drži kao objektivni izvjestitelj o događajima, pri čemu uspijeva stvoriti blistava jezično-stilska rješenja.

* * * Lašvanin je ljetopisac koji poštuje i čuva konvenciju i pripadajući joj način pripovijeda- nja, a tako čuva i nešto od simboličkog poretka anala i kronika, opći ljetopis, nesudjelo- vanje pripovjedača u ispripovijedanom svijetu, zapisivanje legendi i predaja, a položaj autora je glas stopljen s tradicijom. U Bogdanovićevu ljetopisu se krug interesa sužava na ono što se može neposredno iskusiti i provjeriti. Samostanski ljetopisi bosanskih franjevaca u XVIII. stoljeću nastaju kao rezultat po- trebe franjevačke zajednice za razumijevanjem sebe i svoga mjesta u svijetu na temelju iskustava iz prošlosti, odnosno kao rezultat potrebe da uređivanjem, pripovijedanjem i shvaćanjem prošlosti zajednica prepozna sebe kao subjekt sa specifičnom povijesnom ulogom – zapisat će Iva Beljan. Dakle, riječ je o fiksiranju franjevačkog identiteta.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 89 * * * Poseban dodatak ovoj knjizi naslovljen je: FRA IGNACIJU GAVRANU U SPOMEN. POZITIVIZAM U NAJBOLJEM ZNAČENJU RIJEČI. Riječ je o tome da se autorica Iva Beljan najiskrenije i najintimnije osjeća istinskim dužnikom fra Ignaciju Gavranu, koji je dugo, ustrajno i samozatajno radio na priređivanju tri samostanska ljetopisa za tisak, a koje iščitava Iva Beljan, kako bi ispisala svoju knjigu Pripovijedanje povijesti. Fra Ignacije Gavran je svojim predanim radom njezin rad učinio i stvarnijim i zna- čajnijim nego što bi po njezinom osjećanju, inače, bilo moguće. Iva Beljan pokazuje duboko i istinsko razumijevanje za pregnuće fra Ignacija Gavrana, koje je objektivno postalo uvjetom njezinoga plodnoga iščitavanja. Fra Ignacije Gavran se upustio u svoj dio posla nadahnut pozitivističkim nazorima, koji su i inače, širom Europe prije svega, tokom XVIII. i XIX. stoljeća unijeli najveći mogući red i uspostavili poredak u književnoj povijesti, etc.

* * * Knjiga /doktorska disertacija/ opremljena je IZVORIMA I LITERATUROM, pa vidimo kako je Iva Beljan koristila više od devedeset bibliografskih jedinica da bi što kvalitetnije iščitala spomenuta tri franjevačka ljetopisa iz XVIII. stoljeća. Knjiga donosi i Imensko kazalo, te Izvode iz recenzija koje su pisali prof. dr. sc. Ivo Pranjković i prof. dr. sc. Dean Duda. Knjiga završava napomenom kako je riječ o tekstu doktorske disertacije naslov- ljene kao Uloga pripovijedanja u ljetopisima bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća. /Disertacija je obranjena na filozofskom fakultetu u Zagrebu pred povjerenstvom prof. emeritus Krunoslav Pranjić, prof. dr. Ivo Pranjković /mentor/ i prof. dr. Dean Duda /komentor/.

90 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Milan VEGO1 Nezadovoljni Hrvati

Kao najmalobrojniji narod u Bosni i Hercegovini Hrvati se nalaze u neprestanom stra- hu od majorizacije, posebno u Federaciji Bosne i Hercegovine. U Republici Srpskoj od prijeratnih 220 tisuća Hrvata danas ih ima samo oko 11,5 tisuća2. Inače, broj Hrvata u Bosni i Hercegovini, prepolovljen je u odnosu na posljednji popis od 1991. g. Problem je toliko aktualiziran da se u posljednje vrijeme i od predstavnika druga dva konstitu- tivna naroda sve više čuje da se treba ispraviti ova nepravda. Stanje je dovedeno do usijanja nakon posljednjih izbora kada su SDP i SDA uz pomoć Visokog predstavnika izbornim inženjeringom formirali vlast u Federaciji uz pomoć minornih hrvatskih strana- ka. Hrvatski narod je svoje povjerenje na izborima dao HDZ BiH i HDZ 1990. g., ali jednostavno nije poštovana volja hrvatskog naroda iskazana na izborima. Slično je stanje u medijskom sustavu ove zemlje, gdje su Hrvati jednostavno pregla- sani u svim institucijama prilikom transformacije RTV Bosne i Hercegovine. Autor istražuje i analizira medije na kojima se govori hrvatskim jezikom, ukazuje i na pitan- je opstanka mnogih medija zbog nebrige političkih i drugih predstavnika hrvatskog naroda. Istraživanje je obavljeno u oblasti RTV sustava. U epistemološkom pogledu autor je postavio tri teze: U Bosni i Hercegovini je najmanje medija na kojima se govori hrvatskim jezikom, Hrvati kao konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini, po svim europ- skim konvencijama, Univerzalnoj deklaraciji UN i drugim dokumentima, imaju pravo na svoj materinski jezik u medijima, te nije opravdano to ne dopustiti s obrazloženjem za pretenzijama za trećim entitetom, konačno, nebriga pojedinih političkih predstavnika hrvatskog naroda dovela je dobrim dijelom do ovakvog stanja.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, elektronički mediji, financijska situacija, odgovor- nost, teška situacija.

UVOD Od 1990. g. i demokratskih izbora, mediji u Bosni i Hercegovini su doživjeli pravu ek- spanziju pa je 1998. g. ukupno bilo 4313 medij, od čega 206 radija, 76 televizija, 138

1 Vego, M. radi na odjelu Novinarstva, a pročelnik je na odjelu Politologije filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Dugogodišnji je radijski novinar koji je radio na Radio Čapljini (1976. - 1988.), RTV Sarajevo (1988. - 1993.) te od samom osnivanja na radiju Herceg-Bosna (1993. - 2008.), gdje je od 1995. - 2005. g. bio glavni i odgovorni urednik. 2 Podatci banjalučke Biskupske konferencije 3 Podatci IMC

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 91 raznih tiskovina, 11 novinskih agencija. Kada je u pitanju zakonska regulativa, ona, jednostavno rečeno, nije uopće postojala. Prvi pokušaji regulativnog djelovanja bili su od OESS-a, od 1996. do 1998. g. formiranjem Povjerenstva eksperata za medije (PEM), čiji je zadatak bio eliminiranje huškačkog jezika u medijima. Uz pomoć sankcija Povje- renstvu je to uspjelo gotovo sto posto. Od 1998. do 2000. g. Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), raniji IMC, kontroliraju elektroničke medije, dok su tiskani prepu- šteni Vijeću za tisak. Prva je na raspolaganju imala sankcije, a Vijeće ne, već samokon- trolu novinara. To je kod novinara dovelo do samocenzure, što je bilo vrlo negativno. Nakon snimanja stanja u elektroničkim medijima, prva faza, te dobivanja dugoročnih dozvola za rad u drugoj fazi, uvjete nije ispunilo oko 100-ak RTV kuća. Današnja situ- acija u Bosni i Hercegovini: 144 radija, 55 televizija, 5 novinskih agencija, a smanjio se i značajno broj tiskovina. Najmanje je medija na kojima se govori hrvatskim jezikom. Dakle, možemo zaključiti da duboke tragove društvenog vlasništva u medijima nećemo lako prevladati. Aktualna vlast, uz pomoć predstavnika međunarodne zajednice, mora stvoriti normativne akte o radu medija i novinara te druge zakone, čime bi se konačno riješilo statusno pitanje medijskog sustava u Bosni i Hercegovini.

Radio u Bosni i Hercegovini Današnja slika elektroničkih medija u Bosni i Hercegovini je sljedeća: 144 javnih i pri- vatnih radijskih postaja, od čega je 79 privatnih. Bosanski jezik govori se na 64 radija, srpski na 50, a hrvatski na 30 radijskih postaja.4 Što se tiče javnih radijskih postaja, na 18 je zastupljen hrvatski, na 30 bosanski, a na 17 srpski jezik.

Javne radijske postaje u Bosni i Hercegovini 1. Radio Herceg Bosna Mostar 2. Radio Jajce Jajce 3. Radiopostaja Vitez Vitez 4. Radiopostaja Mostar Mostar 5. Radiopostaja Novi Travnik Novi Travnik - ugašen zbog financija 6. Radiopostaja Busovača Busovača 7. Radio Ljubuški Ljubuški 8. Radiopostaja Orašje Orašje 9. Nezavisni radio Travnik Travnik 10. Omladinski radio X Mostar 11. Radio Bosanska Krupa Bosanska Krupa 12. Radio Gračanica Gračanica 13. Radio Gradačac Gradačac 14. Radio Ilijaš Ilijaš 15. Radio Ključ Ključ

4 RAK-www.rak.ba podatci od listopada 2009. g.

92 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 16. Radio Kupres Kupres 17. Radio Livno Livno 18. Radio Olovo Olovo 19. Radiopostaja Čapljina Čapljina 20. Radio Drvar Drvar 21. Radio Rama Rama 22. Radio Posušje Posušje 23. Radio Prača Prača 24. Radio Preporod Odžak 25. Radio Sana Tuzla 26. Radio Srebrenik Srebrenik 27. Radiopostaja Široki Široki Brijeg 28. Radio Usora Usora 29. Radiopostaja Odžak Odžak 30. Radio Soli Tuzla 31. Radio Tuzla Tuzla 32. Radio Bihać Bihać 33. Radio Bugojno Bugojno 34. Radio Cazin Cazin 35. Radio Donji Vakuf Donji Vakuf 36. Radio Goražde Goražde 37. Radio Kladanj Kladanj 38. Radio Konjic Konjic 39. Radio Lukavac Lukavac 40. Radio Tuzlanskog kantona Tuzla 41. Radio Tomislavgrad Tomislavgrad 42. Radio Unsko-sanskog kantona Bihać 43. Radio Visoko Visoko 44. Radio Vogošća Vogošća 45. Radio Zenica Zenica 46. Radio Bileća Bileća 47. Radio Gacko Gacko 48. Radio Prijedor Prijedor 49. Radio Nevesinje Nevesinje 50. Radio Novi Grad Novi Grad 51. Radio Prnjavor Prnjavor

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 93 52. Radio Srbac Srbac 53. Radio Istočno Sarajevo Istočno Sarajevo 54. Radio Trebinje Trebinje 55. Radio Kozarska Dubica Kozarska Dubica 56. Radio Doboj Doboj 57. Radio Gradiška Gradiška 58. Radio Brod Bosanski Brod 59. Radio Velika Kladuša Velika Kladuša 60. Radio Brčko Brčko 61. Radio Višegrad Višegrad 62. Radio Kostajnica Kostajnica 63. Radio Žepče Žepče 64. Radio Jablanica Jablanica 65. Radio Foča Foča

Privatne radijske postaje u BiH 1. Radiopostaja Kiseljak Kiseljak 2. Hrvatski radio Bobovac Vareš 3. Radio Oskar C Mostar 4. Neovisni Radio Feral Kalesija 5. Neovisni radio TNT Travnik 6. Nezavisni radio Studio 99 Sarajevo 7. Obiteljski radio Valentino Bijela 8. Radio ASK Ilidža 9. Radio Avaz Čelić 10. Radio Bet Fratello Brčko distrikt 11. Radio BM Zenica 12. Radio Stari Most Mostar 13. Studentski EFM radio Sarajevo 14. Radio Breza Breza 15. Radio Dobre vibracije Mostar 16. Radio Glas Drine Sapna 17. Radio Grude Grude 18. Radio Hayat- Studio Slobodni Igman Pazarić 19. Radio Kakanj Kakanj 20. Radio Kameleon Tuzla

94 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 21. Radio M Sarajevo 22. Radio Naba Visoko 23. Radiopostaja Mir Međugorje Međugorje 24. Radiopostaja VrhBosna Sarajevo 25. Radio Slon Tuzla 26. Radio Stari Grad Sarajevo 27. Radio Studio D Srebrenik 28. Radio Studio N Livno 29. Radio Studio 88 Mostar 30. Radio Sarajevo Sarajevo 31. Radio Zos Doboj 32. Radio B Sarajevo 33. Radio Maglaj Maglaj 34. Radio Mostar Mostar 35. Radio Tešanj Tešanj 36. Free radio Prijedor 37. Nes radio Banja Luka 38. Radio Birač Milići 39. Radio Balkan Banja Luka 40. Radio Best Šipovo 41. Radio Bobar Bijeljina 42. Radio Džungla Doboj 43. Radio Daš Bijeljina 44. Radio Esprite Prijedor 45. Radio Feniks Kozarska Dubica 46. Radio Hit Brčko 47. Radio Kontakt Banja Luka 48. Radio Magic Milići 49. Radio OSM Pale 50. Radio Osvit Zvornik 51. Radio Pan Bijeljina 52. Radio Skala Ugljevik 53. Radio Studio o78 Laktaši 54. Radio Studio M Teslić Teslić 55. Šik radio Mrkonjić Grad 56. Radio Uno Banja Luka

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 95 57. Radio Big Banja Luka 58. Radio BN Bijeljina 59. Radio Vikom Banja Luka 60. SRŠ radio Šipovo 61. Radio Igokea Aleksandrovac 62. Radio Zenit Zenica 63. Antena radio Jelah 64. Radio Q Visoko 65. Radio Kalman Sarajevo 66. Radio Slobomir Slobomir, Bijeljina 67. Korona radio Trebinje 68. Radio Ljubić Prnjavor 69. Radio Vesta Tuzla 70. Radio 303 Rogatica 71. Hard rock radio Banja Luka 72. Radio BA Sarajevo 73. Radio Pink Banja Luka 74. Običan radio Stolac 75. Novi radio Bihać 76. Radio Plus Posušje 77. Radiopostaja Žepče Žepče 78. Radio Velkaton Velika Kladuša 79. Radio BIR Sarajevo

Analizirajući dalje stanje, vidimo da je srpski jezik zastupljen na 36 privatnih postaja, hrvatski na 9, te bosanski na 34 radijske postaje. U epistemološkom pogledu polazna teza ovog istraživanja je: najmanji je broj medija na kojima se govori hrvatskim jezikom, te se oni nalaze u vrlo teškoj situaciji, pa mno- gima prijeti gašenje. Financijska situacija u elektroničkim medijima može se uglavnom svesti pod jedan nazivnik - katastrofalno stanje. Ako se zna da je Regulatorna agencija pri davanju du- goročnih dozvola imala četiri kriterija: kvaliteta programa, financijska situacija, tehnička opremljenost i eventualne ranije kazne zbog kršenja Kodeksa IMC-a, onda današnjih 200-ak elektroničkih medija teško da bi dobilo dugoročnu dozvolu, naravno ukoliko stanje ostane isto. U radijskom sustavu Hrvati najbolje stoje. Hrvatski jezik je zastupljen u 30 radija. Me- đutim, istraživanje koje sam proveo pokazuje izrazito teško stanje. Sve radijske kuće odgovarale su na pitanja o broju sati programa, financijskoj situaciji, broju uposlenih

96 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja žena i muškaraca novinara, razvojnim planovima i eventualnom pritisku na novinare. 5 Broj sati Financijska Broj uposlenih Razvojni Pritisak na Programa situacija dipl. nov. planovi novinare (vlastitog) (žena) Radio HB 24 sata, Teška 22 stalna, Digitalizacija, Nije Reemitira 4,30 5 hon., 5 dipl., poboljšanje % programa 4 žene čujnosti Radio 24 sata Solidna 5, 4- od toga 2 Nema Bilo pokušaja Čapljina ukupno, 22 (plaće žene vlastitog redovne) Radio 24, 13 Stabilna, 9, 7 dipl. 3 Nema Samo u Ljubuški vlastitog općina djelom žene početku Radio 24 vlastitog Jako loša 6, 3 dip. 2 Postoje neki Nema Posušje žene Radiopostaja 24 vl. Očajna 2 nov. 2 ž. 1 Ima Nije bilo Mostar dip. Radio Mir 23,30 vlastitog Nije dobra, ali 15 uposlenih, Ima Nije bilo Međugorje 30 min. Reem. se snalaze 9 nov., 8 žena Radio 9 sati vl. Loša 7 uposlenih, Nema Bilo pokušaja Orašje programa nijedan dipl. 0 žene Radio 24 uk. 12 vl. Očajna 2 dip. n.. 4 ž. Imaju nešto U manjoj mjeri Tomislavgrad Radio Dobre 24 sata Dobra 11 uposlenih, Pokrivanje Nije vibracije 2 dipl., žene 1 signalom nov. Srednja. Bosna, Internet Radio 24 s, 23,30 vl, Nekomercijalni 8, 2 dipl. 1 ž. Čujnost Nesporazumi Vrhbosna 30 min. Rad. (HNK kvaliteta Vatikan Napredak) nema Radio Odžak 14 sati u., 14 Katastrofalna 5 up., 0 dipl. Nema Stranke ih vl. 1ž. tužile Radio Jajce 10 vl. Ne baš dobra 4 up., 1 dip., Nemaj Nije bilo 3 ž. Hrvatski radio 24, 8 vl. Loša 2, dipl. 0, 1ž Nema Nije bilo Bobovac

5 Podatci o prvih deset radija objavljeni su u časopisu Fakulteta a u povodu Dana slobode medija.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 97 Radiopostaja 24,21,30 vl. Katastrofalna 3, dip. 1, 1ž Nema Bilo pokušaja Busovača Radiopostaja 24 vl. Stabilna 8, dipl. 1, 1 ž Nema Bilo pokušaja Široki Brijeg Radio Usora 10 vl. Katastrofalna 5, dipl. 0, 2 ž Proširiti Bilo pokušaja program Radio Grude 24 vl. Redovite plaće 5, dipl. 2, 2 ž Ima Nije bilo Radio Kupres 24, 23,40 vl. Relativno 6, dipl. 0, 2 ž Ima najava Nije bilo povoljna Radio Livno 24,40 vl. Dobra 8, dipl. 4, 2ž Otvoriti TV Bilo pokušaja Radio Žepče 24 vl. Stabilna 7, dipl. 3, 3 ž Ima Nije bilo Radio Rama 10 vl. Loša 9, dipl. 1, 6 ž Nema Bilo pokušaja Radio Soli 24 vl. Relativna 7, dipl. 4, 4 ž Poboljšanje Nije bilo čujnosti Radio 24 vl. Dobra 5, dipl. 3, 2 ž Nema Nije bilo „Studio N“ Običan radio 24 vl. Katastrofalno 4, 1 ž Čujnost, Nije bilo uposlenost Radiopostaja 18 vl. Teška 3, dipl. 1, 1 ž Proširenje Nije bilo Žepče programa Radio Plus 24 vl. Dosta dobra 3, 2 dipl., 2 ž Čujnost Bilo pokušaja Radio Kiseljak 24, 23,30 vl. Loša 5, dip.0, 4 ž Nema Nije bilo Radiopostaja Ugašen signal Ugašen signal Ugašen signal Ugašen signal Ugašen signal N. Travnik Radio Kontakt 24, 14,30 Pozitivna 0 7, dip. 2, 5 ž Nema Bilo ranije (jezik)

Broj sati programa Većina radijskih postaja ima 24 sata programa, ipak to nije vlastiti program već kom- pjutorski programiran u kojem veliki postotak pripada glazbi.

Financijska situacija Sa sigurnošću možemo konstatirati da je financijska situacija najveći problem, ne samo medija na hrvatskom jeziku već i na srpskom i bosanskom. Istraživanje pokazuje da su najčešći odgovor na pitanje kakva je financijska situacija: teška, očajna, kata- strofalna, jako loša. Samo nekoliko medija, uglavnom privatnih, ima solidnu financijsku situaciju. Od javnih postaja samo Radio Livno ima dobru financijsku situaciju, Žepče stabilnu, Radiopostaja Mir-Međugorje solidnu. U pojedinim radijima (Radio HB) novinari nisu dobili plaću skoro dvije godine.

98 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Broj uposlenih, dipl. novinara, žena Posljednjih godina u većini radija broj uposlenih je prepolovljen zbog teške financij- ske situacije. Ukupan broj diplomiranih novinara je 47, od čega žena 30.

Razvojni planovi Uglavnom nemaju razvojnih planova upravo zbog nedostatka sredstava. Jedan manji broj (9) razmišlja o digitalizaciji, proširenju programa i čujnosti, naravno, ukoliko budu imali sredstava.

Pritisci na novinare Većina medijskih kuća krije stvarnu sliku, a oni koji su hrabriji (11) kažu da je bilo pokušaja. Njih (15) kažu da nije nikada bilo pritisaka. Međutim, iz drugih informacija možemo doznati da je situacija daleko gora. U vrijeme istraživanja Radio Novi Travnik je ugašen.

Popis TV kuća6 TV KISS Jezik hrvatski Hercegovačka TV Ugašena Oskar C Jezik hrvatski MTV Igman Jezik bosanski Nezavisna TV Travnik Jezik bosanski Nezavisna TV IC Kakanj Jezik bosanski Al Jazeera Zastupljeni svi Nezavisna TV NINA Jezik bosanski Hayat Jezik bosanski Nezavisna TV Jasmin Jezik bosanski OBN Zastupljeni svi TV Živinice Jezik bosanski TV Bugojno Jezik bosanski TV Cazin Jezik bosanski TV BPK Goražde Jezik bosanski TV Maglaj Jezik bosanski RTV Mostar Jezik bosanski TV Tuzlanskog kantona Jezik bosanski TV USK Jezik bosanski TV Visoko Jezik bosanski TV Vogošća Jezik bosanski TV Zenica Jezik bosanski Nezavisna TV 101 Jezik bosanski

6 Podatci web stranica RAK

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 99 TV kantona Sarajevo Jezik bosanski TV tuzlanska Jezik bosanski Behar TV INT. Jezik bosanski Alternativna Jezik srpski TV BN Jezik srpski TV Rudo Jezik srpski TV Vikom Jezik srpski Bel Kanal Jezik srpski TV Kanal 3 Jezik srpski TV Simić Jezik srpski Nezavisna TV studio „Arena“ Jezik srpski TV Slon extra Jezik bosanski TV Džungla Jezik srpski TV HIT Jezik srpski TV Prijedor Jezik srpski TV OSM Jezik srpski Obiteljska TV Valentino Jezik srpski TV Slobomir Jezik srpski TV Alfa Jezik bosanski PINK BiH Jezik srpski TV Herceg Jezik srpski

Analiza pokazuje da se samo na 3 TV (od čega je jedna javna ugašena) govori hrvat- skim jezikom, na 16 srpskim, na 24 bosanskim, na Al Jazeeri i OBN zastupljena su sva tri jezika.

Stanje u tisku7 Dnevne novine AVAZ Oslobođenje Dnevni list Glas Srpske Večernji list Fokus PRESS

U Bosni i Hercegovini ima 52 časopisa. Ono što je interesantno - nema ni jedan na hrvatskom jeziku koji se bavi društveno-političkim pitanjima.

7 Podatci Vijeća za tisak

100 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Novinske agencije FENA ONASA SRNA KTA BK BiH NINA

Vjerski časopisi Svjetlo riječi Preporod NOVI MUALLIM Bilten jevrejske zajednice GLASNIK KRŠNI ZAVIČAJ Katolički tjednik Bosna FRANCISKANA

Imaju li Hrvati pravo na medije na hrvatskom jeziku? Druga teza polazi od činjenice da konstitutivan narod, prema svim europskim konven- cijama, konvencijama o ljudskim pravima, Univerzalnoj deklaraciji UN ima pravo na materinski jezik u medijima. U Zakonu8 o javnom RTV sustavu Federacije, u članku 14. stoji : „U programu RTV FBiH koristit će se ravnopravno jezici i pismo koji su u službenoj uporabi u Federa- ciji“. U praksi, nažalost, taj članak nema svoju potvrdu….ili… članak 16: „U programskoj shemi RTV Federacije BiH mora biti osigurana ravnopravnost jezika konstitutivnih naroda Federacije a posebice u informativnim programima i programima iz kulture. Jedan od kanala će, u pravilu, koristiti hrvatski jezik a drugi bosanski jezik“. Zašto se odustalo od toga, ostaje otvoreno pitanje. U međuvremenu Vlada FBiH 14. studenog 2007. utvrđuje Zakon o pravima nacionalnih manjina, u kojem stoji: „Pripad- nici nacionalnih manjina imaju pravo isticanja i nošenja znakova i simbola svoje nacionalne pripadnosti, pravo na uporabu svog jezika, obrazovanje i informiranje, te osnivanje kulturnih centara i udruga“…ili… članak 15: „Pripadnici nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini imaju pravo na osnivanje RTV stanica, izdavanje novina i drugih tiskanih informatora na jezicima nacije kojoj pripadaju.“ U članku19. Univerzalne deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima stoji: “Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvaća pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obavje- štenje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice.“

8 Dio članka dostavljen je 2008.g. Sudu u Sarajevu kada je bila aktualizirana priča o kanalu na kojem će se govoriti hrvatskim jezikom. Činjenica je i da veliki broj hrvatskih političara nije razlikovao kanal na hrvatskom jeziku od Hrvatskog kanala, što nije prolazilo kod međunarodne zajednice.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 101 Kakva su iskustva Belgije i Švicarske, zemalja koje čine različiti pripadnici naroda, a koje su daleko demokratičnije od Bosne i Hercegovine? U Belgiji Valonci, Flamanci i Nijemci imaju vlastite RTV. U Švicarskoj postoji pravni subjekt SRG SSR id SUISSE koji obuhvaća 2 kanala na francuskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Financiranje javnih servisa ostvaruje se na sljedeći način: 6 K M mjesečno od takse i od reklama. To bi u praksi izgledalo 85% prihoda od takse i 15% od reklama. Inte- resantno je da RTV Federacije ima dva puta više prihoda od reklama u usporedbi s ostala dva emitera. Zakon predviđa da BHRT, kao državni emiter, dobije 50%, a RTV RS i RTV Federacije po 25 %. Danas od ukupno 145 radijske i 43 TV postaje 3 TV emi- tiraju program na hrvatskom jeziku, od čega je samo jedna (Hercegovačka TV) javna (u međuvremenu ugašena). Od ukupno 145 radijskih postaja 30 ih emitira program na hrvatskom jeziku. Od tog broja 18 je javnih, a 12 komercijalnih. Niti jedan medij koji emitira program na hrvatskom jeziku ne financira se od takse. Kako je stav OESS-a da „Europa traži ujedinjeni sustav javnog emitiranja“, a u tom kontekstu je predloženo da preostale državne i općinske RTV postaje moraju biti privatizirane, više je nego jasno da će to najviše pogoditi hrvatski narod u Bosni i Hercegovini jer neće imati niti jednog javnog medija na hrvatskom jeziku. Privatizacija neminovno donosi manje informiranosti, obrazovanja i edukacije. Cilj komercijalnih medija je biznis. Kako se prije rata financirala RTV Sarajevo? Dakle, RTV Sarajevo se financirala 80% od pretplate, 20% od reklama, sponzor- skih ugovora i drugih usluga. Zaključno s 30 lipnjem 1991.g. ukupna knjigovodstvena vrijednost kapitala, kojima je raspolagala ova kuća, je bila 32,5 milijuna njemačkih maraka9. Međutim, stvarna vrijednost je mnogo veća. Svega 13,3% moglo se sma- trati izravnim državnim ulogom u ovu kuću. Ostala vrijednost kapitala imala je ka- rakter društvene vrijednosti. Tvrdnja da je državna RTV vlasništvo države ne može biti eksplicitan stav. RTV BiH je koristila besplatno frekvencije kao dio javnog dobra. Značajan dio odašiljača izgrađen je samodoprinosima građana, a u nekim su sluča- jevima sami građani nabavljali odašiljače. Također je godinama RTV bila oslobođena plaćanja poreza na promet. Dakle, možemo zaključiti da vlasnik tadašnje RTV BiH nije samo država. Prema mišljenju prof. Stjepe Andrejića „U Federaciji, čija su politička, društvena i državna nutrina i ustrojstvo najmanje dvodimenzionalno federalni, federalne je- dinice i suvereni jednakopravni narodi, iskazuje se sva složenost u procesu do- nošenja odluka i njihova ostvarenja. Zajednička „država“-entitet dva naroda i sve osobnosti ta dva naroda, kao i zatečene razlike, potražuju njihovo ispravno uklju- čivanje u proces vlasničkog utemeljenja društvene imovine i svekolikog regulira- nja vlasništva, pri čemu je važno osigurati punu zaštitu vlasničkog prava pojedin- ca, građanina, što je važno za stabilnost zajednice i naroda“. Slična je situacija i u RS. Dakle, aktualna vlast će morati stvoriti slična rješenja kao i u Federaciji odnosno uz pomoć međunarodne zajednice stvoriti jedinstvene normativne akte o radu medija i novinara i zakonske legislative koja će regulirati sva ova pitanja.

9 Dokumenti RTV Sarajevo

102 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Po mišljenju domaćih i stranih stručnjaka, u domeni medija najkrupnije je pitanje kako urediti područje RTV sustava koji će odgovarati ustavnom ustroju BiH, kao slo- ženoj državnoj zajednici.??? Višegodišnje lutanje i traženje rješenja preustroja javnog RTV sustava u ovoj zemlji nije dalo značajnije rezultate. Danas je ono postalo pre- preka putu BiH ka euroatlantskim integracijama, a svako nadglasavanje i nametanje rješenja samo privremeno prevladava postojeće nezadovoljstvo. Poštujući Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, članak 19., Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Europsku konvenciju o ljudskim pravima, doku- mente OESS-a, međunarodnu Rimsku deklaraciju, Meksičku deklaraciju, Povelju o slobodi medija Pakta o stabilnosti - koju je usvojilo Vijeće ministara Bosne i Hercego- vine, Europsku povelju te sve druge konvencije i deklaracije utemeljene na demokrat- skim standardima - rješenje ovog pitanja u Bosni i Hercegovini moglo bi biti: Problem BiH, njen unutarnji nacionalni sastav i sve multikulturne različitosti, kada su u pitanju mediji, mogu se riješiti na sljedeći način: po ugledu na slične europske drža- ve na razini države BiH mora postojati središnja agencija-servis, koja će predstavljati zemlju u međunarodnoj organizaciji (EBU). U BiH to je javni servis PBS (makro stu- panj), koji ima ulogu primanja informacija s mezo i mikrorazine, njihovu preradu i sla- nje u međunarodnu razmjenu. Protok informacija trebao bi ići i u suprotnom smjeru. U jednom zaokruženom komunikacijskom sustavu, koji ne zanimaju samo zbivanja i plasman informacija u svijetu, zemlji, regiji, općini - ne može funkciju informatora pre- uzeti samo jedna RTV postaja iz objektivnih, ali i drugih razloga. Zbog toga se nužno orijentirati na nacionalne, regionalne i lokalne programe, koji bi nadopunjavali jedni druge i stvarali cjelovit sustav i zaokružen sustav komuniciranja. U svim razvijenijim zemljama program se emitira na nekoliko nacionalnih kanala, koji su različitog sadr- žaja. Budući da u BiH postoje tri konstitutivna naroda, po ugledu na ove zemlje (Bel- gija, Španjolska, Norveška, Švedska) mogao bi se razvijati regionalni (mezo) stupanj RTV programa (Bošnjaka, Srba, Hrvata), koji bi bio tako organiziran da zadovoljava sve potrebe naroda i građana koji žive na tom području, ali bi imao i obvezu prikuplja- nja, selekcioniranja i slanja informacija prema Javnom servisu. Međunarodna zajedni- ca je u BiH prilikom ustroja elektroničkih medija, a kada je u pitanju regionalni - mezo stupanj - krenula drugim putem. Naime, vodeći se unutarnjim političkim ustrojem BiH, ona je odlučila stvoriti dva entitetska RTV sustava. I dok, na jednoj strani, imamo zao- kružen sustav RTV RS, na drugoj strani, u Federaciji Bošnjaci i Hrvati grade zajednički RTV sustav - a kako danas stvari stoje, većina Hrvata Federalnu RTV ne doživljava kao svoj medij. I na kraju, lokalni (mikro) stupanj činile bi sve općinske RTV kuće, koje bi imale obvezu prikupljati informacije i slati ih prema nacionalnoj mreži, a ove prema Javnom servisu i obratno. Temeljno ljudsko pravo je pravo na materinski jezik. Ne postoje argumenti koji bi osporili to pravo. Pogotovo se ne može to pravo povezivati s nekim teritorijalnim pre- tenzijama (u slučaju hrvatskog naroda u BiH trećim entitetom).

Odgovornost i nestručnost pojedinih hrvatskih političkih predstavnika O medijima u Bosni i Hercegovini pretežno su razgovarali političari, bez riječi struke. Zbog svega toga oni i snose dio krivice za ovakvo stanje. Za ilustraciju Radio Herceg-

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 103 Bosne kod suda je registriran kao radiotelevizija. I pored brojnih upozorenja od strane vodećih ljudi ove kuće da ovaj medij ima pravo, pored proizvodnje radijskog programa, proizvoditi i televizijski program te da može poslovati u još 20-tak stavki vezanih za pro- izvodnju televizijskog i video materijala, jednostavno se preko toga prelazilo. Uspostav- ljane su i registrirane druge TV kuće koje su ubrzo propale. Ovdje ne treba zaboraviti činjenicu da je Radio HB imao 15 odašiljača i da je signalom pokrivao preko 90 posto teritorija Bosne i Hercegovine, da je imao značajan novinarski kadar i 50-tak dopisnika iz svih područja Bosne i Hercegovine. Druga činjenica jest propast Hercegovačke TV, koja se, da je bilo malo volje, mogla sačuvati. Financiranje je danas veliki problem ali i nebriga kada su u pitanju mediji. Slična sudbina je zadesila Radio u N. Travniku, a i mnogi drugi su na granici opstanka. Novinari rade punom parom, a nemaju plaću skoro 20 mjeseci. Treća činjenica jest profesionalna nestručnost u traženju svojih prava. U svim prego- vorima potencirano je, i pored upozorenja od medijskih stručnjaka, pitanje hrvatskog kanala. Da se nastupalo s tezom da hrvatski narod ima pravo tražiti kanal na hrvatskom jeziku, daleko lakše bi se dolazilo do rješenja. Kao da nije dobra opomena iz prošlosti rekonstrukcija Srpske RTV u RTV Republike Srpske.

Zaključak Bosna i Hercegovina je multietnička i multikulturna zemlja u kojoj žive tri konstitutivna naroda i veliki broj nacionalnih manjina. Hrvatski narod, čiji je jezik ugrađen u Ustav - Aneks 4 Daytonskog mirovnog sporazuma, kao ravnopravan i na temelju svih europ- skih i drugih konvencija o ljudskim pravima, Univerzalnoj deklaraciji Ujedinjenih naroda, ima pravo na svoj materinski jezik zastupljen ravnopravno u medijima. U ovoj zemlji postoji zakon koji omogućuje nacionalnim manjinama da imaju pravo na pokretanje medija na kojima će se govoriti njihovim jezikom i promovirati njihov identitet i kultura. Velika je odgovornost na političkim predstavnicima hrvatskog naroda da se pobrinu da obrazovanje, kultura i informiranje ne budu na posljednjem mjestu, da slušaju riječ stručnjaka, te da osiguraju financiranje medija. Traženje TV kanala na hrvatskom jeziku je opravdano i ne može se dovoditi u vezu s traženjem trećeg entiteta.

Literatura : • Aspekti radija, Svjetlost, Sarajevo, 1978. • Biškup, J., Osnove javnog komuniciranja, Školsk knjiga, Zagreb, 1981. g. • Brecht, B., Radio kao sredstvo komunikacije, RTV teorija i praksa, br. 8., Beograd, 1977. g. • Galić, R., Tehnički razvoj RTV, Školska knjiga, Zagreb, 1986. g. • Gocini, Đ., Historija novinarstva, CLIO, Beograd, 2001. g. • Godišnjak JRT, Izdanje Beograd • Fletcher, J. E., Handbook of radio and TV broadcasting: Research procedures in au- dience, program and revenues, Van Nostrand, Reinhold, New York, 1981. g. • Krsmanović, V., Novi žurnalizam i elektronički mediji, zbornik Poslovno komuniciranje i masovni mediji, Alineja, Zagreb, 1992. g. • Kujundžić N. / Vego M., Kompendij radijskog novinarstva, Pedagoški fakultet Mostar,

104 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Hrvatski forum Zagreb, MH ogranak Čapljina, Mostar, 2003. g. • Laznibat, V., Retorika, Mostar, 2000. g. • Malović, S., Etika novinarstva, Izvori, Zagreb, 1998.g. • Sapunar, M., Radijsko novinarstvo, u: Osnove znanosti o novinarstvu, Epoha, Zagreb, 2002.g. • Vego, M., Razvoj radija u BiH, Radio HB, Mostar, 1999.g. • IMC dokumenti • RAK dokumenti • Media plan doklumenti

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 105 mozaik

Ivan LOVRENOVIĆ Verković

Bosansko siroče, franjevački đak, zagrebački student, agent srbijanske vlade i utemelji- telj bugarske i makedonske etnografije Stjepan Ilija Verković1 (Ugljari, Bosanska Posa- vina, 1821 – Sofija, 1894) zvjezdani trenutak vlastite sudbine imao je 1874. godine, kada se u Beogradu pojavljuje prvi svezak Veda Slovena2 i kada se, u kratkotrajnom zanosu, sva slavenska filologija od Moskve i Petrograda do Berlina i Pariza klanja tim „rodop- skim pjesmama“ kao epohalnome otkriću prethistorijske slavenske mitologije i poezije.

Ostale su do danas nerazjašnjene sve okolnosti te grandiozne književne mistifikacije, kojom je iz sjene ingeniozno i beskrupulozno upravljao bugarski učitelj Ivan (Jovan) pop Ilijev Ekonomov, pod Verkovićevim utjecajem nazvan Gologanov. U Verkovićev život Gologanov ulazi 1865. godine na preporuku svoga mlađeg brata, monaha Te- odosija (kasnijega skopskog episkopa) i od tada započinje stalna suradnja, koja se uglavnom obavljala pismenim putom. Gologanov Verkovića zasipa sve novim i novim pjesmama, za koje tvrdi da ih dobiva od anonimnih i tajnovitih narodnih pjevača među Marvacima iz planinskih sela istočne Makedonija i islamiziranim Pomacima zapadne Trakije. Ni jedno od Verkovićevih mnogobrojnih navaljivanja da ga Gologanov povede, da upozna neke od tih mističnih pjevača i kazivača, nikada nije urodilo plodom. Izgovori su bili razni, uvijek efikasni.

1 Iscrpnu i akribičnu monografiju o Verkovićevu životu i radu napisao je, u naše vrijeme, Ljubiša Doklestić (Skopje, 1929 – Zagreb, 2005), profesor zagrebačkoga Filozofskog fakulteta; objavljena je posthumno, 2007. godine. Poslala mi ju je u Sarajevo ljubazna gospođa Olga Doklestić, profesorova udovica, uz napomenu da bi njezin pokojni muž volio da imam tu knjigu. 2 Puni naslov, u ćirilici: Veda Slovena. Blgarski narodni pesni ot predistorično i predhristijansko doba Otkril v Trakija i Makedonija i izdal Stefan I. Verkovič, kniga I. Beograd, državna štamparija 1874.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 107 Po duljini i versifikaciji, i po ličnostima i motivima, pjesme koje je Gologanov ustrajno isporučivao uvjerile su Verkovića a potom, isprva, i mnoge slavističke krugove u Europi, da je riječ o izvornim umotvorinama, koje dokazuju prastaro porijeklo balkanskih Slave- na, a u pjesničko-mitološkom smislu da su pandan indijskim Vedama. Taj trenutak, međutim, nije potrajao, znanstvenici su se ubrzo ohladili, i samo je još nesretni Verković nepokolebljivo vjerovao u autentičnost tih pjesama urušavajući vlasti- tu egzistenciju do crte iza koje je još samo – propast.

*** Stjepan (Stefan, Stevan) Ilija Verković bio je sirotinjsko dijete iz sela Ugljara kod Oraš- ja u Bosanskoj posavini. Kad mu je bilo osam godina, bez oca koji je otišao „u njeko mjesto daleko“, vjerojatno u kakvu pečalbu, subaša kapetana Huseina Gradaščevića, čiji su Verkovići kmeti bili, izbacio je majku, sestre i Stjepana „s kandžijom u ruci sa se- lišta i doma“. Nekoliko su dana, neimajući kamo, svi živjeli pod nekakvim „dobrostivim drvetom“. Ubrzo je majka oboljela i umrla, za njom i otac. Stjepana je uzeo znameniti fra Ilija Starčević, župnik u Tolisi, osnivač prve osnovne škole civilnoga tipa u Bosni i Hercegovini. Tako je počeo školovanje, koje je nastavio u franjevačkom samostanu u Sutjesci, pa u Zagrebu na filozofiji i teologiji. Tu se, kao i mnogi bosanski mladići nje- gove generacije, potpuno zanio Gajem, Babukićem, grofom Nugentom3, ilirstvom, sla- vjanstvom. Ni zaljubljenost ga nije mimoišla: iz ćelije franjevačkoga samostana gledao je na prozor kuće zagrebačkoga pekara Fuksa (jesu li to današnji samostan na Kaptolu i Tkalčićeva ulica?), s kojega ga je gledala pekarova kći, „vilenica podbočivši se na lakat, s takim ljubkim čeznućem, kao lisica u basni na grozgje“. Zaljubio se prijesno, naprečac, te se i poslije pedeset godina sjećao: „neodolima ubijstvena napast proizvela je u meni tako preku odvratnu metamorfozu...“ Rez: napustivši ideju da se zaredi i postane svećenik-redovnik zbog odluke da se sav posveti radu „ad maiorem utilitatem et gloriam carae slavicae gentis“4, Verković se kao dvadesettrogodišnji mladić po domoljubno-obavještajnim poslovima koje mu daju Gaj i Nugent otiskuje na balkanska putešestvija, koja će ga voditi najprije u Dubrovnik, Crnu Goru, Albaniju, Kosovo, potom u Srbiju, gdje ga vrbuju Garašanin, Zach i Šafarik, po- slije čega će mnogo puta prokrstariti sve božje i vražje putove po evropskoj Turskoj, da bi svoj životni poziv i svoj fatum našao u bugarskoj Makedoniji. Nastanio se u Serezu, bogatom trgovačkom gradu, oženio se, stekao obitelj. Ogromnu energiju, znanje i trud uložio je u prikupljanje i objavljivanje bugarsko-ma- kedonskih pjesama i priča, starih rukopisa, a u numizmatici postao solidan stručnjak i od toga povremeno zarađivao za život. Kao malo tko upoznao je putove, ljude, jezike,

3 Koja vojna imperijalna biografija! Albert Nugent – Wetmeath potječe iz škotske grofovske obitelji s posjedima u Irskoj i Hrvatskoj. Rođen je 1816. u Napulju. Njegov otac, general Laval Nugent (1777 –1862), rodom Irac, za vrijeme napoleonskih ratova stupio je u habsburšku službu. Ratovao je u Hrvat- skoj, kasnije je kupio posjede Trsat i Bosiljevo. Bio je član Hrvatsko–slavonskog gospodarskog društva, sa simpatijama je pratio ilirizam. I sinovi grofa Lavala bili su pristaše ilirskog pokreta. Grof Albert Nugent bio je u habsburškoj vojnoj službi. Odan Ljudevitu Gaju, u Hrvatsku je krijumčario povremeni časopis “Branislav”, koji je u Beogradu počeo izlaziti 1844, a kojeg je financirala karlovačka grupa narodnjaka. Nakon 1850. postao je pukovnik u austrijskoj vojsci. Šezdesetih godina 19. stoljeća napustio je Hrvatsku i Austriju i nastanio se u Engleskoj. Umro je u Londonu 1896. 4 Na veću korist i slavu dragoga slavenskog naroda.

108 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja gradove, običaje toga evropskog dijela Otomanskoga Carstva. Uspostavio je veze s mnogim uglednim ljudima i ustanovama diljem Evrope, i stekao priličan ugled u filološ- kim krugovima, a neko vrijeme, s prvom pojavom Vede Slovena, uživao je glas nalazača i promotora najsenzacionalnijega mitološkoga i književno-etnografskog otkrića evrop- ske historije i civilizacije.

*** Ljuta je petrogradska zima, a Verković nema ni čestita kaputa na sebi. Umjesto mje- sec-dva, kako je mislio kad je stigao u Petrograd 1879, u Rusiji će ostati svih dvanaest godina. Davno je bilo kada je napustio srbijansku službu, a bugarska vlada je i dalje gluha na molbe da pomogne njegovu obitelj u Serezu. Smrzava se od studeni, ludi od očaja dok obija pragove i kabinete državnih i akademskih palača, ne bi li unovčio što od svojih slavjanskih rukopisa iz Bugarske i Makedonije, od svojih numizmatičkih na- laza. Slava Veda Slovena, od kojih je objavio i drugi svezak a priprema i treći, i u koje i dalje fanatično vjeruje, poljuljana je na mnogim učenim slavističkim adresama u Europi. Urednik New York Heralda James Gordon Benett, kojega je molio da nađe mecenu za to veledjelo, vratio mu je molbu s „ćuranskom naduvenostju“. Žena mu je u Serezu prodala kuću i preselila s kćerkom u Plovdiv, sin mu se razbolio i umro, a njih dvije ga optužuju da je za sve kriv. Ne vjerujući mu, i one su napokon stigle u Petrograd, a sada se zlopate zajedno. Uz to, „sve što je meni dragoceno i sveto, ona smatra glupim i prokletim, a isto tako i kćerka (...) natječu se s mojim čudovišnim nenavistnicima i kle- vetnicima rusko-bugarsko-srpsko-češkima tko izmegju njih da me predstavi i nacerta crnjim i poganijim“, piše prijatelju 1887. Napokon, 1890. bugarska vlada mu udjeljuje mirovinu, 300 leva mjesečno, ni da se živi ni da se umre, on za 3.000 rubalja rasprodaje u Rusiji sve svoje starine, među njima osobito vrijedan Slepčanski apostol i Orbelski triod, tri rukopisa šalje Franji Račkome u Zagreb u JAZU, te se 1891. s obitelji vraća u Plovdiv. Neće, potom, poživjeti ni tri godine.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 109 Dr. sc. Ljubomir Radovančević, Neuropsihijatrijska poliklinika A.B.R., Zagreb Prof. dr. sc. Eduard Pavlović, Medicinski fakultet Rijeka, Rijeka Pero Topić, slobodni umjetnik, Rijeka Klimt u Rijeci: Stropna dekoracija u riječkom Kazalištu

Sažetak Druga polovica 19. stoljeća je doba najblistavijeg uspona Rijeke, kako gospodarski tako i kulturno. Secesionistički duh u Europi i nama obližnjim zemljama Austro-Ugarske Monarhije javlja se krajem osmog desetljeća 19. st., u Rijeku stiže s malim zakašnje- njem. Osamdesetih godina XIX. st. riječka Kazališna komisija je odlučila da se sagradi potpuno nov, moderan i suvremen teatar, koji će odgovarati srednjoeuropskim standar- dima. U travnju 1884. već su se razabirale konture impozantne zgrade. Veliki posao oko ukrašavanja stropa je bio povjeren slikaru Franzu Matschu, koji je u suradnji s braćom Gustavom i Ernestom Klimtom izveo alegorijske kompozicije operete, plesa, ljubavi, koncerta, religiozne i ratne/vojne muzike. Cilj ovoga rada je pokušati ustvrditi u kojoj mjeri danas i Gustavu Klimtu (1862 - 1918; austrijski slikar i istaknuti predstavnik europske i svjetske secesije pak i likovne um- jetnosti uopće) možemo zahvaliti na oživotvorenju proročanskih riječi arhitekta Ferdi- nanda Fellnera, izgovorenih na konačnom završetku radova na riječkom Kazalištu (03. listopada 1885.): «Bilo bi neotklonjivo uništenje kada se za sav narod ne bi trasirali putovi za duhovnu intuiciju i stvaralaštvo na intelektualnom planu». Stoga se pristupilo analizirati kompoziciju, sadržaj i simboliku stropne dekoracije ri- ječkog Kazališta na temelju izravnog promatranja i kvalitetnih fotografija. Stropnu dekoraciju riječkog Kazališta čini šest zasebnih slika (ulja na platnu) u oval- nim pozlaćenim okvirima iste dimenzije koje okružuju poveći stožasti kristalni luster. S obzirom na svoju dovršenost i uobličenost te vizualnu i likovnu cjelovitost (pače i kada se uključi i nešto veća zasebna slika /ulje na platnu, isto u ovalnom pozlaćenom okviru, koja se nalazi iznad same pozornice), ova stropna dekoracija se može nazvati i kom- pozicijom. Sve slike su većinom obojene u svim nijansama smeđe boje uz mjestimičnu prožetost tamnozelene boje potpomognute bijelom i crnom. Ritam uglavnom počiva na

110 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja usklađenosti prikaza radnji veće ili visoke dramske napetosti i prikazu radnji smirenosti ili iskaza nježnosti. Svaka slika ima svoj stanoviti etički i spoznajni karakter /ilustrira određeni aspekt ljudskog bića: iskazivanje majčinstva, potrebu za ugodom, potrebu za utjehom i nježnosti, iskazivanje strepnje, održavanje prijateljstva, potrebu za uslugama javne kuće, potrebu za religioznošću i traženje savjeta. Izgleda da još uvijek nismo dovoljno svjesni trajne prisutnosti djela jednog velikana europskog slikarstva poput Gustava Klimta u našoj sredini i to u središtu njezinog / na- šeg «hrama» kulture - Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Ključne riječi: stropna dekoracija, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, Klimt

Summary Klimt in Rjeka: ceiling decoration in Theatre of Rijeka The second half of XIX century was one of the most important period of the economy and culture of Rijeka.The spirit of secession appeared in the middle of Europe at the end of that century but in Rijeka some after that. In the 80’ years of XIX century the Rijeka theatre com- mission decided to build new theatre according to the modern middle European criteria. On April 1884 was noticed the contour of one impressive building. The big work on ceiling decoration was accredited to Franz Matsch who with brothers Gustav and Ernst Klimt re- alized allegorical composition of operetta, dans, love, concert, religious and army music. The aim od this paper is to say has Gustav Klimt ( 1862-1918: the Austrian secession/ art-deco painter with one big the European and world reputation) been partipation in the vision and duty of Rijeka Theater by its architect Ferdinand Fellner who said at its opening (03 October 1885): It shell be non declined destruction if for all people we couldn’t trace ways to the spiritual intuition and intelectual creation. Therefore we come up to analyse the composition, issues and simbols of the Rijeka Theatre ceiling decoration by directly observation and due very quality photographs. The ceiling decoration is consisted by six separate pictures (oil on canvas) in the gol- den oval frames same dimensions which surround one cone crystal lustre. Although one of the parts is also situated uper than stage it is one completed and figured compositi- on. All pictures are made in brown tones with less dark green, black and white colours. Rhytm makes harmony beetween high potention and pacific situations. Evry picture also presents one of explicitly moral and ethic components of human being: maternality, plea- sure, confort, gentleness, anxiety, friendship, concupiscence, religiosity and consultation. Conclusion is that we don’t conscious the permanent presence work of one big the European and world painter as Gustav Klimt in our environment and in its centre such as the theatre/our temple of culture- The Croation national theatre Ivan noble Zajc. Key words: ceiling decoration, CNT Ivan noble Zajc

Uvod

1. Što je umjetnost / što je umjetničko djelo Naziv umjetnost potječe od latinske riječi ARS, što je imalo značiti posebnu vještinu proizvođenja, majstorstvo, spretnost. To se značenje nastavlja na antikno tretiranje um-

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 111 jetnosti kao praktičnog umijeća «zgotovljavanja» bilo umjetnički dopadljivih, bilo za ži- vot potrebnih predmeta (TEHNE). Taj je pojam, dakle, obuhvaćao i obrt i umjetnost jer su se te djelatnosti međusobno dopunjavale i bile nerazlučive. Razdvajalo ih je to što se jedno dalo naučiti, a drugo nije, bivajući od početka intuitivnim i emotivnim načinom gradnje. Tako umjetnost i umjetničko u značenju same riječi krije dvije istine, ne nala- zeći se u pasivnom, podložnom odnosu prema prirodi, već kao ne-prirodno, umjetno ljudsko nastojanje izdiže se u ravnopravno egzistiranje s prirodom suprotstavljajući joj svoj humanizirani i logički svijet. Umjetnost zbunjuje. Djeluje kao izazov. Ne rješava probleme, nego ih nameće. Nikad nije prost opis stvarnosti kao što nikad nije ni posve otuđena od nje. Na zadivljujući način uvodi i odvodi od realnog, da nikad, ako je samo dobra umjetnost, ne pređe rub kojim se ograđuje od realnog i od irealnog, odnosno biva oboje odjednom. Umjetnička slika svijeta je utopijska, korigirana. Iz najmračnije fabule nekog romana proviruje mitsko, pokušaj da se zaobilaznim putem utješi i usmjeri čitatelja na želju za građenjem smislenijeg života nego što je ovaj, pristupačnijeg i poetičnijeg [1]. Umjetničko djelo kao rezultat i posljedica čovjekove stvaralačke aktivnosti javlja se u (umjetničkoj) formi i ona (forma) proizvodi sve «planove i načine egzistencije», od- nosno «vanjske i unutarnje slojeve» umjetničkog djela. Cjelokupan život umjetničkog djela ovisi od forme, sve dimenzije djela, obuhvaćajući i njegovo poetsko podneblje, kao i metafizičko zračenje, potječu od forme. Ako se to shvati, naravno ne formalistički, značenje forme ima za umjetničko djelo konstitutivnu važnost kao što ga uistinu i formi- ra; čulna egzistencija umjetničkog djela iskazuje se kroz formu, djelo živi u formi i kao forma. Živi kao plod i otjelotvorenje ljudskog duha, ali istovremeno i kao oduhovljena materija. I zbog takvih njegovih kvaliteta mi, promatrači, ne ostajemo pred djelom samo u perceptivnim granicama, u granicama osjetilnog, već ih prekoračujemo doživljavajući i transcedentne prostore djela. Jasno da je pritom bitan sadržaj forme, formalni sadržaj koji nadilazi formalizam jer forma nije ruho sadržaja, već ona obrazuje integralni život umjetničkog djela, odnosno forma i sadržaj nerazlučivo sačinjavaju djelo. Stoga se može reći i sljedeće: forma je sadr- žaj a sadržaj je forma. Naravno, ovo ne treba shvatiti kao golu igru riječi već kao jedinstvo forme i sadržaja; zapravo, svaka nova forma znači istovremeno i stvaranje novog sadrža- ja. Inače, i forma i sadržaj se neizbježno podaju istovremenom totalitetu izraz - sferi koja označava promjenjivo područje umjetnosti. Međutim, nezavisno od promjene forme, sva umjetnička djela (ako su zaista umjetnička) spaja jedna zajednička nit - nit koju iskazuje- mo pojmom umjetničkog. Umjetničko je svojstvo na osnovi kojeg prepoznajemo pojavu umjetnosti uopće, a prepoznajemo je po prisutnosti posebno stvaralačkog (kao duhov- ne igre), po izvornosti koja predstavlja najšire ostvarenu cjelinu tj. najpotpunije zahvaća ljudski odnos prema životu i svijetu i istovremeno označava najsubjektivniji izraz takvog odnosa - u tome je njena izvanredna humana i univerzalna vrijednost. Upravo poradi svega gore navedenog svi pristupi umjetnosti su, manje-više, parcijal- ni (bilo da su to logički, gnoseološki, aksiološki, etički, estetički, psihološki itd.) i u biti su uži od fenomena umjetnosti, fenomena koji predstavlja jedan izuzetno složen i slo- jevit način i izraz egzistencije; zbog toga uvijek kad se pokušava definirati umjetničko odnosno umjetnost izostane «prava» riječ ili «ono glavno», odnosno zbog toga susret s umjetničkim djelom (iako postoji kao materijalno biće) izaziva nemoć da ga se «do kra-

112 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja ja» obrazloži jer uvijek ostanu neke neobuhvaćene ili možda neizrecive vrijednosti, pa i pored sve svoje izvjesnosti ono, u neku ruku, ostaje i neizvjesno - možda mu se zbog toga ponovno i vraćamo, valjda i zato ono živo traje kroz stoljeća i civilizacije. U svakom slučaju, na pitanje što je umjetnost, može se odgovoriti da su svi odgovori samo približni jer je umjetnost alergična na sve ono što je prejudicira a što je uvjetovano i samim bićem umjetnosti – bićem koje se rađa, nastaje i oblikuje uzrokovano vlastitim poticajima, razlozima i zahtjevima koji nose mogućnosti nepredvidljivih ostvarenja tj. umjetnost ima svoju autonomiju.

2. Tko je umjetnik/ što je umjetničko stvaranje Umjetnik - što ujedno znači i ljudsko biće podložno raznim raspoloženjima, emocijama - promatra i doživljava svijet na vlastiti način. Za razliku od drugih, on je sposoban svoja osjećanja, spoznaje, poglede na svijet, doživljaje prenijeti/priopćiti umjetnički; on je spo- soban ostvariti umjetničko djelo. I baš zato što je ljudsko biće, misleće i emocionalno, a zato što nije stroj, on ne proizvodi uniformno-serijski i svako njegovo djelo iziskuje ponovno angažiranje čitave njegove ljudsko-kreativne aparature. I upravo zato svakom djelu pret- hode ponovni napori, uzbuđenja; otuda je svako buduće djelo nepoznanica - ono je i za umjetnika i za ostale neizvjesnost. U stvaralačkom činu su uzbibani osjećaji i strasti, u nutrini duše se međusobno bore - djelo se nalazi u stanju prije rođenja a stvaratelj osjeća raspo- loženje u svojoj svijesti slično onom koje osjeća čovjek pred jednom moralnom odlukom; to neodređeno kolebanje (sad na jednu sad na drugu stranu) može postati toliko jako da dovede do fizičke boli. U ovom raspoloženju mučenje se pojačava strahovanjem hoće li išta upotrebljivo moći iskrsnuti iz ovog komešanja. Čak i umjetnik koga su već često potresala slična uzbuđenja sumnja uvijek iznova hoće li se iz kaosa nešto oblikovati [2].

3. Alegorijske slike Alegorijske slike (grč. Allegorein - reći drukčije) spadaju u ilustracije - ilustracije su slike čije se značenje ostvaruje tek u misaonom odnosu i za čije je primjereno razumijeva- nje zbog toga osim promatranja potrebno odgovarajuće znanje promatrača; u tom su smislu nesamostalne. U većini slučajeva one se odnose na neki događaj, bilo mitski, biblijski, povijesni ili literarni; i zbog toga su one ilustracije i zbog toga nesamostalne. Za alegorijsku sliku je određujuće da se ona odnosi na ono što je jezično već dano kao na svoje značenje. Alegorije su već prenošenje nezornog slikovito u jezičnom izrazu. U alegorijskoj slici u likovnoj umjetnosti to se prenošenje manifestira slikovno, pa je tako ovdje odnos slike prema njezinu vlastitom značenju - u usporedbi s ilustracijom neke priče-dan, doduše, preko jezičnog uzorka - ali je zato kao posredovan još neposredniji nego ondje. I tek je ovdje gledanju zaista potrebna pomoć pojma jer se tu radi u prvom redu o apstraktnim pojmovima koji se u alegorijskoj slici ponajviše prikazuju pomoću personifikacije. Na primjer, treba već poznavati alegoriju da bi se slika žene vezanih očiju shvatila kao slika Iustitiae ili Synagoge, a mora se još znati da je slika vage simbol Iustitiae da se ne bi zamijenila sa Synagogom. Alegorijske slike odnose se kadšto, osim na apstraktne pojmove i na čitave skupine pojmova kao, na primjer, sedam krijeposti ili sedam smrtnih grijeha - i na mudre izreke. Izvrstan je primjer Breugelova slika « slika poslovica», čije mnogobrojne prizore - kao u nekoj vrsti kviza - posjetitelji Dahlemer muzeja u Berlinu bar djelomično prevode u

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 113 njihova značenja, što bi isto tako kao i priložene legende bilo besmisleno kad bi se značenja na samoj slici mogla neposredno očitati [3].

4. Strop Strop je ravna ili lagano zakrivljena površina koja natkriva prostor. Razlikuje se od svo- da i kupole oblikom i konstruktivnim svojstvima. Kroz povijesna razdoblja strop je bio različito konstruiran. Tako su grčki hramovi imali ravne kasetirane stropove od drva ili kamenih greda i ploča, ukrašenih živim bojama i pozlatom, a Rimljani upotrebljavaju slobodnije oblike kasetiranog stropa s pozlatom, ukrasom u štuku i slikama u dnu ka- seta (nebo, zvijezde, ptice, maske i sl.). Renesansa obnavlja kasetirani strop (op. aut.: strop podijeljen u zasebna polja-kasete u koje se umeću slike kao zasebna umjetnička djela/samostalne cjeline), ali se javlja i ravni strop od gipsa koji pruža mogućnost razvi- tku iluzionističkog stropnog slikarstva [4].

5. Stropno slikarstvo Stropno slikarstvo je poseban vid zidnog slikarstva, izvedenog na ravnim stropovima, svodovima ili kupolama. Strop može biti oblikovan kao granica prostora ili optički ra- stvoren slikama. Stropno slikarstvo doživljava svoj vrhunac u crkvama i dvorcima ba- roknog razdoblja. U južnonjemačkom rokokou dijelom slika postaje i štuko-dekoracija koja ih je prvotno omeđivala, tako da te dvije umjetničke vrste nije više bilo moguće precizno razgraničiti; za iluzionističko stropno slikarstvo (op. aut: jedinstvena slikovna površina koja, zahvaljujući poznavanju perspektive, omogućava postizanje iluzionistič- kog pogleda u arhitekturu, krajolik ili nebo) austrijskog i južnonjemačkog prostora od značenja su prije svega barokna ostvarenja [5].

6. Iluzionističko slikarstvo Iluzionističko slikarstvo je prikazivanje dubine prostora ili volumena na dvodimenzional- noj podlozi korištenjem perspektive, kolorističke perspektive te modeliranjem svjetlom i sjenom. Taj način slikanja bio je poznat već u antičkoj umjetnosti a vrhunac je doživio u stropnom slikarstvu baroka i rokokoa [6].

7. Okvir Okvir je obrub umjetničkog djela (slike, grafike, reljefa, napete tapiserije, mozaika) ili ogledala, vrata, prozora i sl., načinjen od drva, metala, mramora ili drugog materijala. Okvir štiti i izolira djelo, ističe ga ili usklađuje s prostorom a ujedno mu omogućuje da se ono pričvrsti na određeno mjesto. Svaka stilska epoha obilježuje i okvire svojim karakterističnim dekorativnim elemen- tima. Barokne okvire karakterizira pokretnost oblika, težnja za efektima i raskoš koja katkada prelazi u prenatrpanost. Okviri su bogato profilirani, ukrašeni bujnim akantovim lišćem i drugim vegetabilnim motivima, zatim tordiranim stupićima, puttima, vazama, volutama i kartušama; u većini slučajeva su pozlaćeni, a rjeđe polikromirani. Rafinirani ukus rokokoa modificira monumentalnost i pompoznost baroknog okvira, različiti orna- menti (poput vijuga, kovrčica, bizarnih spletova cvijeća i lišća) postaju nježniji, prozrač- niji i vedriji. Motivi okvira apliciraju se na stjenkama i stropovima prostorija, bilo da se izvode u reljefu i štuku ili se oslikavaju i pozlaćuju [7].

114 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Secesija Secesija (njem. Sezession, od lat. Secessio - odvajanje, odcjepljenje) je pokret u umjetničkom životu srednje Europe potkraj XIX. st. nastao kao opozicija protiv posto- jećih oficijalno priznatih staleških organizacija; grupe umjetnika «secesionirale» su se i obrazovale posebna udruženja. U znaku opozicije prema akademizmu priređivali su samostalne izložbe, u kojima su dolazile do izražaja tadašnje naprednije i slobodnije tendencije. Secesija se nastojala nametnuti i kao prvi sveobuhvatni «stil» u srednjoj Europi. Jedno od njenih gesla (simbol, ukras, izražajna snaga) djelomice anticipira ka- snija nastojanja ekspresionizma u slikarstvu i kiparstvu, funkcionalizam u arhitekturi i industrijski dizajn u primijenjenoj umjetnosti. Osnovne su značajke secesije kao stila plošnost, izrazita asimetričnost, uzgibana valovita linija i stilizirana biljna ornamentika u specifičnom ritmu. Glavne teme preuzimane su najčešće iz književnih i filozofskih djela. Kao svoje prethodnike, secesija je priznavala A. Boecklina, V. van Gogha, G. Seurata, P. Gaugena, E. Muncha i A. Beardsleya; u vrijeme njena odumiranja sudjeluju na njenim izložbama V. Kandinski, F. Hodler i O. Kokoscha. Secesija nije, međutim, imala čvršćih i određenijih idejnih podloga te je ostala u gra- nicama dekorativnosti. Minhenska secesija je osnovana 1892. god., bečka 1897. god. a berlinska 1899. go- dine. Jugendstil (njem. - mladenački stil) srodan je secesiji s analognim pojavama u drugim europskim zemljama, a koje su obuhvaćene zajedničkim nazivom stil 1900. [8].

1. Secesija u Hrvatskoj U Hrvatskoj se osobito javlja u arhitekturi. God. 1897. u Hrvatskoj dolazi do istupa sku- pine umjetnika iz Društva umjetnosti. Oni pod vodstvom V. Bukovca, R. Frangeša i R. Valdeca osnivaju stalešku organizaciju Društvo hrvatskih umjetnika. Borba likovnih umjetnika za afirmaciju je dio općeg pokreta hrvatske Moderne čiji nalet traje od 1897. do 1903. Za ovu likovnu skupinu karakteristično je djelomično preuzimanje estetskih norma iz srednjoeuropske, u stvari bečke i minhenske, secesije za uklapanje u nove tokove likovnog stvaranja. Članovi DHU priredili su nekoliko izložbi, najpoznatija je ona iz 1898. godine znana kao Hrvatski salon, koji je kasnije kao putujuća izložba nazočio i Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine [8].

2. Secesija u Rijeci Duh secesije u Europi i nama obližnjim zemljama Austro-Ugarske Monarhije javlja se krajem osmog desetljeća 19. st., u Rijeku stiže s malim zakašnjenjem. Ima slučajeva na- dogradnji, dekoracija fasada ili manjih secesijskih intervencija već na samom početku stoljeća ali prvu značajnu pojavu sveobuhvatnih secesijskih stilova nalazimo u djelima tadašnjeg vodećeg riječkog arhitekta Emilija Ambrosinija od 1902. nadalje. Ono se naj- više očituje u stambenoj arhitekturi čiji su naručitelji uglavnom bili bogati veleposjednici (Minach, Dubravcich, Jugo, Fabich i Ploch) te bogati trgovci, poduzetnici i industrijalci, pak i sami arhitekti. Ali naručitelji su bila i poduzeća i novoosnovana anonimna druš- tva ili zadruge za izgradnju kuća- neke od njih su izgrađivale i tzv. radničke kuće koje su uglavnom iznajmljivane boljestojećem ili srednjem građanskom sloju. Specifikum riječke stambene kuće građene u secesijskom razdoblju početka 20. stoljeća je mostni prilaz kući koji je izgrađen nad procjepom između kuće i ulice; širenjem gradskog tkiva

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 115 izvan uzobalnog centra na strme padine okolnih gradskih brežuljka probijane su ser- pentinske ulice a kuće su temeljene ili usijecanjem u padine s jedne strane ulice ili na strmini s druge strane ispod uličnog podzida - pa im se moglo prilaziti samo preko tih mostića, pojasa. Najintenzivnija stambena gradnja u Rijeci odvija se krajem prvog de- setljeća 20. st. Poslije I. svjetskog rata se predlažu gradnje pojednostavljenih i retardira- nih secesijskih karakteristika. Tada se uočava pojava nekog monumentaliziranog histo- ričkog revivala-ono je negiranje internacionalizirane secesije i oživljavanje klasicističkih elemenata. Istovremeno, poslije I. svjetskog rata primjetno je i uvođenje elemenata Art Decoa, pravocrtne i racionalizirane inačice geometrijske varijante secesije, ali paralelno već s nastankom pročišćene nove arhitekture moderne [9].

3. Gustav Klimt Klimt se rodio 14. srpnja 1862. godine u bečkom predgrađu Baumgartenu. Otac, češki emigrant, nije uspio kao zlatar te su djeca Klimtovih rasla u neimaštini. Gustav je na- pustio školu kada mu je bilo 14 godina, ali se uspio upisati na Visoku školu za umjet- nost i obrt. Bio je tako darovit da je dobivao narudžbe i prije nego je završio školu te je sklopio poslovno partnerstvo s bratom Ernstom i još jednim umjetnikom, Franzom Matchom. Tako je poduzeće Klimt-Match počelo dobivati sve važnije poslove - dekori- ranja velikih javnih zgrada. U 35. godini života Klimt je postao veoma poznat kao slikar dekorater sjajnog ortodoksnog stila toga vremena; pred njim je bila karijera unosnih službenih narudžbi. Međutim, 1897. godine Klimt sudjeluje u pobuni protiv umjetnič- kog establišmenta koja je rezultirala osnivanjem Secesije. Skupina umjetnika koja je pripadala Secesiji željela je na moderniji i pustolovniji način stvarati i izlagati svoja djela. Klimt je postao prvim predsjednikom Secesije, ali su ga još uvijek smatrali za pouzdana dekorativna umjetnika, sve do 1900. kada je izložio prvu (Filozofija) od slika (kasnije nastaju Medicina i Pravo) koje je naslikao po narudžbi za strop velike dvorane bečkog Sveučilišta; slike su izazvale oštre kritike (jer je Klimt u njima dao razornu viziju ljudskog roda prepunu boli, seksa i smrti) te je naposljetku (1905.godine) Klimt posudio novac da vrati predujam i otkupi vlastite slike. Na sreću, posvuda je bio tražen kao portretist, tako da je od tih zarada mogao ugodno živjeti i oslobođen tereta narudžbi mogao je nastaviti svojim putem, zrcaleći jedan unutarnji svijet živih boja i senzualnosti buntovni- ka koji to nije bio, sve prije nego svojim izborom. Klimt je 11. siječnja doživio moždani udar, desna mu je strana ostala paralizirana. Nade u njegov oporavak su nestale kada je dobio upalu pluća. Umro je u Beču 6. veljače, nekoliko mjeseci prije potpunog sloma Austo-Ugarske i svijeta kakvog je poznavao. Život se Gustava Klimta podudara sa zlatnim dobom Beča s kraja XIX. st. koji je još uvijek bio metropola velikog carstva. Uz Klimta i Sigmund Freud, Gustav Mahler i Arno- ld Schoenberg bili su Bečani. Iako je Klimt vladao umjetničkom scenom bilo je tu još njegovih uglednih kolega poput Kolomana Mosera, arhitekta Josefa Hoffmanna i Josefa Marie Olbricha; od mlađe generacije tu su bili Egon Schiele i Oskar Kokoschka. Gustav Klimt je poznat kao kroničar dekadencije i erotizma Beča s kraja XIX. st. Pamte se njegove veličanstvene dekorativne ekstravagancije koje ispunjavaju platna blistavim i zapletenim ukrasnim elementima. Mnoge su Klimtove slike za javne zgrade izazvale prave bure negodovanja a među njima i Medicina –narudžba bečkog Sveučilišta koja daje poražavajuću viziju ljudskog roda, prepunu boli, patnje, seksa i smrti. Na drugoj je

116 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja strani njegov Poljubac, gdje su osjećaji i dekorativna prekomjernost sjedinjeni na jedan nenadmašan način. Ni jedan drugi umjetnik njegova značenja nije se tako otvoreno posvetio slavljenju Erosa, a iznad svega žene kao muze, vampa, seksualnog objekta i konačnog ispunjenja svrhe života. Istodobno, Klimtovo je slikarstvo bilo obogaćeno sukobom suprotnih poriva -seksualnosti, u osnovi naturalističkog prikaza erotskog, nasuprot jednom skoro opsesivnom porivu da platna ispuni sjajnim zamršenim de- koracijama. Ta se napetost ogleda čak i u Klimtovim veličanstvenim portretima žena iz otmjenog društva i u njegovim prekrasnim ali podcjenjivanim slikama krajolika [10].

4. Franz Matsch Franz Matsch se rodio u Beču 1861. godine gdje je 1942. godine u umro. Od 1875. do 1883. pohađao je bečku Školu za umjetnost i obrt; učitelji su mu bili Michael Rieser, Karl Hrachowina i Ludwig Minnigerode. S njim je studirao i Gustav Klimt. S Gustavom Klimtom i njegovim mlađim bratom Ernstom kasnije osniva poduzeće za slikarske i dekoraterske radove te potom i atelje. Poznat je njegov obol u unutarnjem uređenju bečkog Burgtheatera, Kunsthistorisches Museuma i Sveučilišta u Beču te kazališnih kuća u Reichenbergu i u Rijeci kao i Achilleiona kraljice Elizabete na Krfu. Prekinuo je s Klimtom zbog slika na bečkom Sveučilištu. Od 1893. do 1902. godine radi kao pro- fesor na bečkoj Školi za umjetnost i obrt. Ostao je upamćen po izradi gradske ure u obliku sidra na bečkom Hoher Marktu kao i frizer, modni kreator i kostimograf glumice Charlotte Woler. Inače je po narudžbi izrađivao i pejsaže i portrete. God. 1912. je dobio titulu plemića [11].

5. Ernst Klimt Ernst Klimt se rodio u Beču 1864. godine, gdje je i umro 1892. godine. Rođen je kao treće od sedmoro djece u obitelji oca zlatara Ernsta Klimta (1834-1892) i majke Anna Rosalia Finster (1836-1915). Godine 1877. upisuje bečku Školu za umjetnost i obrt gdje je njemu i njegovom starijem bratu Gustavu jedan od učitelja bio Ferdinand Julius La- ufberger (1829-1881) koji ih je upoznao s Hansom Makartom. Hans Makart ih je poučio kako koristiti zlato i srebro napose kod izvedbi svečanijih dekoracija. Osim što je poznat njegov obol pri izvedbi radova u sklopu zajedničkog poduzeća, a kasnije i ateljea (s Franzom Matschom i starijim bratom Gustavom), pamti ga se i po uređenju rumunjskog dvorca Peles u Sinaiai kao i po osmišljavanju grobljanskih okoliša. Oženio se 1891. godine sestrom dugogodišnje bratovljeve prijateljice Emilie floege Helene (op.aut.: Gustav Klimt je učinio nekoliko Emilijinih izuzetnih portreta koje plijene elegancijom čitave statue). Inače, tih godina u Beču društvo oko Helene je bilo poznato kao Helenin krug [11].

Rijeka u drugoj polovici XIX. stoljeća Druga polovica 19. stoljeća je doba najblistavijeg uspona grada, kako gospodarskog tako i kulturnog. Zbog iznimnoga geostrateškog položaja Rijeka je posebno važna Habsburškom carstvu. To je prirodan izlaz kontinentalne Hrvatske i Mađarske na more, ništa manje nije zanimljiva Sloveniji i Austriji. Dok je okolno stanovništvo i dalje čisto hrvatsko, autohtoni Riječani u 19. stoljeću čine podrijetlom zanimljivu, u biti dvonacionalnu i dvojezičnu hrvatsko-talijansku zajednicu u

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 117 koju se uspješno inkorporiraju došljaci s kontinenta donoseći sa sobom novac i ideje koje tu nalaze plodno tlo. Spletom određenih okolnosti grad je od 1870. corpus separa- tum pod mađarskom upravom. Opći gospodarski napredak se odražava u svim vidovi- ma života. Rijeka je pozornica vrhunskih kulturnih događanja ali i kolijevka mnogobroj- nih umjetnika i stvaralaca. Na pozornici monumentalnog Teatre comunale, sagrađenog 1885., nastupaju vrhunska imena svjetskog glumišta: E. Zacconi, E. Rossi, M. Borelli, Enrico Caruso, Sarah Bernard… Tu je i svjetska primadona Riječanka Irma Gramatica. Od glazbenih događaja valja spomenuti nastupe velikih europskih filharmonijskih orkestara, pijanista i gudača kao što su B. Huberman, A. Grunfeld i J. Kocijan. U Rijeci je 1832. rođen najplodniji hrvatski skladatelj Ivan Zajc, koji će, nakon studija u Milanu, 1855. započeti blistavu karijeru kao voditelj gradskog orkestra u rodnom gradu. Likovni identitet grada definira nekoliko vrsnih domaćih i pridošlih slikara, kipara i arhitekata. Istodobno cvate i znanstveni život. Iz temelja (na žalost, ukinutog isusovačkog kolegija) razvijaju se, najprije hrvatska gimnazija, potom i druge škole na talijanskom, a uskoro i na mađarskom jeziku. Među njima veoma je važna Državna mađarska kraljevska pomorska akademija. Vrsni nastavnici na tim školama nositelji su i znanstvenog rada i propagatori intelektualnih stre- mljenja. Riječka medicina 19. stoljeća nastavlja tradiciju što su je započeli vrsni praktičari i znanstvenici: Saverio Graziano i Gian Battista Cambieri. Od god. 1835. u novootvorenoj bolnici «Sveti Duh» djeluju prvi pravi specijalisti pretežno domaći sinovi školovani i struč- no obrazovani na najboljim talijanskim i austrijskim fakultetima i klinikama poput Fabrisa, Gelicha, Giacicha - kojeg je s punim pravom smatrati i jednim od protagonista europske medicine. Burno je i na političkoj sceni. Sukobljavaju se interesi iredente, hrvatskog naci- onalnog pokreta, «mađarona» i riječkih autonomaša [12].

1. Izgradnja i uređenje riječkog kazališta Osamdesetih godina XIX. st. - prema mišljenju Kazališne komisije - Općinsko kazalište u Rijeci tzv. Teatar Adamić nije zadovoljalo potrebne uvjete za normalan rad a sanacija tog objekta je bila preskupa. Stoga je riječko Municipalno zastupstvo odlučilo da se postojeće kazalište sruši i da se sagradi potpuno nov, moderan i suvremen teatar koji će odgovarati srednjoeuropskim standardima. Konačna odluka o tome je donesena je god. 1882. U osvit 1883. godine, nakon žučnih rasprava o lokaciji, odlučeno je da se kazališna kuća treba graditi na prostranom trgu, odnosno na sadašnjem mjestu. Poradi toga je zastupstvo već u ožujku 1883. odlučilo naručiti projekt u Beču, u specijalizi- ranom ateljeu za kazališta, kod arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i ferdinanda Fellnera. Već u kolovozu se počelo s iskapanjem temelja što je išlo s određenim poteš- koćama zbog nasutosti terena i blizine delte Rječine ali upornošću i tadašnjeg gradona- čelinika Ciotte krajem godine se uz stanovite tehničke zahvate i jači građevinski nadzor nastavilo sa gradnjom. U travnju 1884. već su se razabirale konture impozantne zgrade. Dana 28. rujna 1884. godine svečano je objavljen završetak prve faze; ona je uključivala i vanjsku i unutarnju dekoraciju: štukature, skulpture, ličilačke radove s pozlatom kao i uređenje scene - za ovo je bio pozvan i glasoviti scenograf milanske Scale Giacomo Zuccarelli. U drugoj fazi se prišlo uređenju auditorija i ukrasa na pročelju zgrade. Po- lovicom siječnja 1885. godine donesena je odluka o uvođenju električne rasvjete u kazališnu zgradu, s čime se je i započelo već u ožujku iste godine [13].

118 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 2. Izrada stropne dekoracije riječkog Kazališta Istovremeno s radom na nacrtu za namještaj, s radom na željeznoj zavjesi i platnenom zastoru dovršene su i slike za strop auditorija. Taj veliki posao je bio povjeren slikaru Franzu Matschu, koji je u suradnji s braćom Gustavom i Ernestom Klimtom izveo ale- gorijske kompozicije operete, plesa, ljubavi, koncerta, religiozne i ratne muzike. Ove su slike izrađene na platnu i bile su izložene u Austrijskom muzeju u Beču. Ti su se slikari već proslavili izvedbom stropnih dekoracija i zastora u kazalištu u Reichenbergu, a u Neue freie Presse povodom ove izložbe pisalo je: «Nove su slike pune mašte, umjet- nički su komponirane, a obojene su s tolikom bravurom pa je za poželjeti da ovoj trojici umjetnika brzo bude ponuđena prilika da izvedu slično djelo u Beču». Čim su u travnju stigle slike u Rijeku, odlučeno ja da ih se odmah stavi na strop i proscenij, iako je i u Rijeci bila predviđena njihova izložba za javnost. Od zahtjevnijih radova valjalo je još bilo postaviti pet skupina kipova na krovištu glav- nog pročelja – radovi venecijanskog kipara Augusta Benvenutija / koji su kasnije nakon njegove smrti ocijenjeni kao njegova najbolja ostvarenja, premda su ovim radovima prethodili i spomenici Giorgionu u Castelfrancou, V. Emannuelu u Veneciji i Garibaldiju u Veneciji. Na dne. 18. kolovoza 1885. godine izvršena je primopredaja kazališne zgrade i iz- među Kranjskog građevinskog društva i riječke Općine, a 3. listopada 1885. je položen posljednji kamen u zgradi Općinskog kazališta / u malu šupljinu ispod ulaznih vrata iz vestibila postavljena je olovna tuba s dokumentacijom o izgradnji kazališta s plakatom prve predstave i novcima koji su bili u optjecaju. Inače, još u lipnju 1885. godine Kazališna kuća i Municipalna delegacija su bile dogo- vorile da će se za otvaranje kazališne kuće dati opera Aida i Gioconda [13].

Cilj Pokušati ustvrditi u kojoj mjeri danas i Klimtu možemo zahvaliti na oživotvorenju proro- čanskih riječi arhitekta Ferdinanda Fellnera izgovorenih na konačnom završetku radova na riječkom Kazalištu: Bilo bi neotklonjivo uništenje kada se za sav narod ne bi trasirali putovi za duhovnu intuiciju i stvaralaštvo na intelektualnom planu»

Metode Analizirati kompoziciju, sadržaj i simboliku stropne dekoracije riječkog Kazališta na te- melju izravnog promatranja i kvalitetnih fotografija.

Rezultati

1. Kompozicija stropne dekoracije Stropnu dekoraciju riječkog Kazališta čini šest zasebnih slika (ulja na platnu) u oval- nim pozlaćenim okvirima iste dimenzije koje okružuju poveći stožasti kristalni luster. S obzirom na svoju dovršenost i uobličenost te vizualnu i likovnu cjelovitost (pače i kada se uključi i nešto veća zasebna slika /ulje na platnu, isto u ovalnom pozlaćenom okviru, koja se nalazi iznad same pozornice) ova stropna dekoracija se može nazvati i kompozicijom.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 119 2. Unutarnji elementi izraza

Linija Glavnine linija su jasne.

Svijetlo-tamno Glavnina figura iz prvog plana su u bijelom, većinom prozračnom ruhu.

Ton Svim slikama dominira nešto zagasiti ton.

Kolorizam Sve slike su većinom obojene u svim nijansama smeđe boje uz mjestimičnu prože- tost tamnozelene boje potpomognute bijelom i crnom.

Simetrija Većina slikovnih površina su asimetrične uglavnom zbog dvojnih sadržaja svake za- sebne slike.

Proporcija Zamjetna je izrazita proporcionalnost napose pri prikazu mnoštva figura ili pri prikazu različitih motiva/ radnji/događaja na istoj slici

Ritam Ritam uglavnom počiva na usklađenosti prikaza radnji veće ili visoke dramske nape- tosti i prikazu radnji smirenosti ili iskaza nježnosti

3. Simbolika stropne dekoracije

Etički i spoznajni karakter/pesimizam-optimizam/ humani karakter Svaka slika ima svoj stanoviti etički i spoznajni karakter/ilustrira određeni aspekt ljud- skog bića (otvoriti Kompozicija u PRIVITKU): iskazivanje majčinstva/biće brige (pogledati sliku dolje desno), potrebu za glazbom i plesom/biće igre (pogledati sliku dolje lijevo), potrebu za utjehom i nježnosti (ne zanemariti ih i u ekstremnim životnim situacijama po- put npr. rata) /biće strepnje (pogledati sliku lijevo sredina), održavanje prijateljstva (i u uvjetima razvidne pohote) /društveno biće (pogledati sliku gore lijevo), potreba za uslu- gama javne kuće (ne zanemariti njihov opuštajući i rasterećujući učinak) /biće nagona (pogledati sliku gore desno), potreba za imati svog nebeskog zaštitnika (anđela čuvara nevinošću ovjenčanog)/religiozno biće (pogledati sliku desno sredina) i traženje savjeta ili potreba za razglabanjem situacija /formiranje stavova i vlastitog mišljenja/biće koje stvara norme (pogledati /otvoriti Ad Kompozicija u PRIVITKU); op.aut.: korištena niza pitanja Što je čovjek [14].

120 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Istinitost /dio cjelokupne ljudske istine Majčinstvo, prijateljstvo, potreba za nježnosti i ugodom, potreba za «nebeskom» za- štitom ili potreba za traženjem savjeta / razglabanjem situacija su dijelovi cjelokupne ljudske istine, kao i, nažalost, sam rat.

Estetski karakter - umjetnički lijepo / disharmoničnost ili sklad - izmirenost Sve slike uglavnom djeluju lijepo i skladno.

Funkcija / rješenje i zadatak, reagiranje na svijet i reagiranje sredine i vremena Svaka slika ima bar jednu svoju posebnu poruku, a sve ukazuju da nitko nije sam.

Umjetnička prevrtljivost/ konzervatizam-progresivnost, «anti-sudbinsko» Sve slike su prožete iskazima nade, pak, i stanovitom dozom progresivnosti.

Igra ili rad Većina slika ukazuje da nam se valja igrati, pak, i zbilju rata pokušati shvatiti kao jedan vid igre.

Angažiranost S obzirom da svaka slika odašilje bar jednu poruku, cjelovitu kompoziciju je držati iskazom angažiranosti.

Dekadentnost / larpurlartizam Cjelokupna kompozicija zbog svog zagasitog tonaliteta ili nedostatne lepeze boja bi se mogla doimati dekadentno.

Šabloniziran sistem znakova / konvencionalnost Zbog tretiranja tzv. «vječitih» tema i uglavnom pritom korištenja odgovarajućih (od ranije poznatih znakova/simbola) cijela kompozicija bi mogla biti opterećena stanovitim šablonom [1].

Rasprava Raspraviti je koliko nam o ispravnoj prosudbi gore prikazane stropne dekoracije valja imati na umu i zahtjevnost svoda kao konstruktivnog elementa u arhitekturi kojim se zatvaraju gornje granice unutrašnjeg prostora [15]. Glede toga vrijedilo bi pomisliti i na nešto možebitnu drukčiju percepciju omjera i na nešto možebitno drukčije spoznavanje značenje znakova /simbola kada su slike iznad nas-gore visoko na stropu [16,17]. Isto tako raspraviti je da li je, i inače, uvijek lako naći pravu boju koja bi mogla pomiriti ono što nam treba i ono što nam znači, a da pritom boja ne bude razapeta između fizisa i simbola [18]. I konačno raspraviti je nije li i danas (na početku XXI. st.) transmedijal- nost secesijske simbolike način dočaravanja čovjeka i kao transmedijalnog bića [19]. Bilo bi interesantno još pomnijom analizom fresaka na stropu kazališta u Rijeci nasto- jati otkriti gdje i u čemu je zamijetiti tragove utjecaja Hansa Makarta (1840. - 1884., au- strijski slikar, poznat po golemim «neobaroknim» kompozicijama/Makart stil) s obzirom da se drži da je Gustav Klimt isprva bio pod njegovim utjecajem [20]. Isto tako, na ovom

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 121 riječkom primjeru valjalo bio u raspravi bar malo dotaći i značenje/vrijednost florealne umjetnosti (jasno kao graditeljske sastavnice). I konačno, bilo bi za raspraviti da upravo Gustav Klimt zbog svoje zanosne simbo- ličke idealizacije, svoje slikarske elegancije tumačenja neke zakučaste ženstvenosti i preciozne čulnosti nije mogao (među inim) utjecati i na jednu znamenitu ekspresioni- stičku grafičarku poput Kaethe Kollwitz (1867-1945) (poznata po litografiji Nikad više rata,1924.) [21].

Zaključak Izgleda da još uvijek nismo dovoljno svjesni trajne prisutnosti djela jednog velikana europskog slikarstva poput Gustava Klimta (umjetnika koji je unutar Secesije stvorio svoj osobni i samostalni slikarski opus) u našoj sredini i to u središtu njezinog / našeg «hrama» kulture - Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca.

Literatura 1. Bačić, Nikola. Opća kultura, I. knjiga, četvrto prošireno izdanje. Rijeka: Visoka indu- strijsko-pedagoška škola u Rijeci, 1968: 9. 2. Rozić, Vladimir. Umetnost na putevima iskušenja: ogledi o likovnoj umetnosti. Beo- grad: NIP «Mladost», 1976. 3. Asemissen, Ulrich Herman. Filozofija slike. U: Miščević, Nenad i Zinaić, Milan, pri- redili. Plastični znak: zbornik tekstova iz teorije vizualnih umjetnosti, drugo izdanje. Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1982: 83-98./preveo Tomislav Kurpis 4. Ž. D./Žarko Domljan. Strop. U: Enciklopedija likovnih umjetnosti, 4 /Potr-Ž, Doda- tak/. JLZ: Zagreb, 1966:336-337.) 5. Altmann, Lothar, ur. Leksikon slikarstva i grafike. Begen: zagreb, 2006: 575-576.) 6. Kappelmayr, D. Leksikon umjetnosti, 2000: 209. 7. Lj. Ga/ Ljerka Gašparović. Okvir. U: Enciklopedija likovnih umjetnosti, 3 /Inj-Portl. JLZ: Zagreb, 1964:591. 8. O. My./Olga Maruševsky. Secesija u Jugoslaviji. U: Enciklopedija likovnih umjetno- sti, 4/Potitr-Ž/Dodatak. Zagreb: JLZ, 1966:188-189. 9. Glavočić, Daina. Višestambena najamna arhitektura secesije u Rijeci /1900.-1925. U: Martinčić, Julijo; Hackenberger, Dubravka, urednici. Secesija u Hrvatskoj, Zbor- nik rada sa Znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem Secesija u Hrvat- skoj, Osijek, 22.-24. listopada, 1997.: 163-180. 10. Nathaniel Harris. Gustav Klimt/Klimt: život i djelo. Mozaik knjiga: Zagreb, 1995. 11. www.google.com[10.08.2009] 12. Škrobonja, Ante. Medicina zavičaja. Rijeka: EDT, 2000.) 13. Matejčić, Radmila; Stefanović, Ljubomir, urednici. Narodno kazalište Ivan Zajc Rije- ka. Rijeka: Narodno kazalište «Ivan Zajc»-Izdavački centar Rijeka, 1981: 13-23. 14. Radovanović, Miroslav. Sociologija bede i pauperizacije. Gornji Milanovac: Dečje novine, 1983: 338-339. 15. Damjanov, Jadranka. Likovna umjetnost.,I.dio/uvod. Zagreb: Školska knjiga, 1979.: 74-114.) 16. Pejaković, Mladen. Omjeri i znakovi. Dubrovnik: Matica hrvatska, 2006. 17. Pederin, Ivan. Grčki putopis. Dubrovnik 2005;16(1): 90-104.)

122 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 18. Pavlović, Zoran. Svet boje. Beograd: Turistička štampa, 1977: 24-34.) 19. Mesinger, Bogdan. Transmedijalnost secesijske simbolike. U: Martinčić Julijo. i Hackenberger Dubravka., urednici. Secesija u Hrvatskoj. Zbornik radova sa znan- stvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem (Osijek, 22.-25. listopada 1997.). HAZU-Zavod za znanost i umjetnički rad u Osijeku, 1999: 245-259. 20. Hrvatska enciklopedija, 5/Hu-Km,gl.ur. August Kovačec/Ksenija Matanić-Živković, ur. opć. pov. umj. Zagreb: LZ Miroslav Krleža, 2003:709.) 21. Horst Woldemar Janson., Anthony f. Janson. Povijest umjetnosti. Varaždin: Sta- nek,1997:811.)

Privitak: Fotografije stropne dekoracije riječkog Kazališta:

Kompozicija (slike oko lustera)

Ad kompozicija (slika iznad pozornice)

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 123 Marjan DRMAČ Legenda o Zvonimirovoj smrti

Sažetak: Neosporno je da je upravo Zvonimir jedna od najznačajnijih ličnosti kada je riječ o povijesti Hrvata u ranom srednjem vijeku. Živio je u drugoj polovici XI. st, na prijelazu iz ranog u razvijeni srednji vijek. To je vrijeme kada se u Europi kršćanske zemlje spremaju za prvi križarski rat i traje borba za investituru. U jednom takvom društveno-političkom kontekstu autor prati stanje u Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji. Tema o kojoj govori je Legenda o Zvonimirovoj smrti. Dosta primamljiva tema u hrvatskoj historiografiji, a i historiografiji susjednih zemalja, ostala je i do danas. Kada se govori o načinu Zvonimirove smrti, mišljenja među povjesničarima uvijek su bila podijeljena. Prva teorija je da je kralj ubijen, a druga da je umro prirodnom smrti. Up- ravo je ovo razlog zbog čega je ova tema ostala prilično aktualna i do danas. Usprkos brojnim naporima povjesničara kroz XIX. i XX. st. i brojnim znanstvenim zasjedanjima. do potpunog rješenja se nije došlo. U pismenom izlaganju nastojat će se objektivno prezentirati i tumačiti faktualnost izvorne građe na osnovi koje će se pisati rad. Na osnovi raspoložive izvorne građe i literature u skladu s temom, iznijet će se i razmotriti kontroverznosti u izvorima i literaturi i na osnovi toga donijeti zaključak. Naime, autor će se prikloniti jednoj od verzija Zvonimirove smrti. Osim pregleda izvorne građe, govorit će se o historiografiji, pratiti njen razvoj u skladu s vremenom nastanka i, na koncu, bit će obrazložen nastanak legende o smrti kralja Zvonimira. Ključne riječi: Zvonimir, Suinimir, Zolomer, kralj, legenda, smrt.

***

Izvori o smrti kralja Zvonimira Nedostatak i kontraverznosti izvora gotovo uvijek otvaraju probleme kada je riječ o suglasnosti zvanične povijesti u prezentiranju određenih tema. Upravo i u ovom slučaju imamo taj isti problem. Budući da u povijesnoj scijenciji nema „što bi bilo, kad bi bilo“, možemo se osvrnuti na raspoložive izvore i na osnovi njih iznijeti određen broj egzak- tnih činjenica. One će biti osnova na kojoj ćemo razvijati teorije uz pomoć kojih ćemo pokušati zaokružiti zadanu formu koju smo definirali u Sažetku. U kontekstu Zvonimirove smrti izvore ćemo sistematizirati na dvanaest dijelova. Izvori imaju različite verzije Zvonimirove smrti, tako da ni historiografija nikad nije bila usuglaše- na. Pisane su brojne sinteze, vršene znanstvene rasprave, međutim, problem Zvonimiro- ve smrti je ostao još uvijek otvoren. Kako smo rekli, radi se o tome da imamo dvije verzije

124 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Zvonimirove smrti. Jedna da je kralj umro prirodnom smrću,1 a druga da ga je ubio njegov narod.2 Shodno ovim činjenicama, otvara se pitanje zašto imamo dvije verzije njegove smrti i koja je istinita? U izlaganju izvore ćemo postaviti u dva dijela koji ne spominju nasil- nu smrt i ove koji daju, pak, suprotne vijesti. Sagledat ćemo koji su uvjerljiviji i eventualno koristiti reduciran broj hipoteza, koje će biti smislene pri donošenju zaključaka.

Izvori za prirodnu smrt kralja Zvonimira

Povelja kralja Stjepana II. Osim problematike vezane za Zvonimirovu smrt, susrećemo se i s problematikom veza- nom za dataciju njegove smrti. Sa sigurnošću možemo reći da je umro između 1087. i 1089. g. Povelja koja posljednji put za života spominje Zvonimira je iz 8. listopada 1087. g., u kojoj piše3 kako kralj Zvonimir potvrđuje povlastice Samostanu sv. Marije i, što je najbitniji faktor u ovom izvoru, da je on još živ. Povelja koja nam daje vijesti kako Zvo- nimir više nije živ je povelja Stjepana II. iz 1088/89. g., u kojoj piše4 da je sada na vlasti novi kralj Stjepan II. Ova povelja u transkripciji Franje Račkog datirana je na 1088/89. g.5 Tadija Smičiklas je u svojoj transkripciji povelje naveo njenu užu dataciju na 8. rujna 1089. g.6 Vjekoslav Klaić smatra kako Zvonimir umire negdje 1088. g.,7 s čim se slaže i Lujo Margetić i piše kako Zvonimir umire negdje u proljeće 1088. g.8 Značajno je na- glasiti da ovakve podatke možemo iznijeti ukoliko promatramo ovaj izvor, međutim, u izlaganju ćemo govoriti i o ostalim izvorima i sagledati što nam i oni govore. U samom tekstu povelje Stjepana II. ipak imamo jako značajne vijesti govorimo li isključivo o Zvonimirovoj smrti, koje kažu9 kako je kralj Zvonimir nedavno preminuo. U ovom podatku nigdje se ne spominje nasilna smrt; ako je i bila nasilna, sastavljač povelje je ili nije spomenuo, ili za nju nije znao. U historiografiji je bilo dvojba oko vje- rodostojnosti ove povelje, je li krivotvorina ili ne.10 Međutim, bilo kako bilo, ipak je preo- vladalo mišljenje da je sadržaj ovog izvora značajan i govorimo li o Zvonimirovoj smrti, ne trebamo ga odbacivati. Ovo vrelo će nam biti od velikog značenja kada ga budemo

1 Prema prijevodu Olge Perić, u: Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, Književni krug, Split, 2003., 85. 2 Vladimir Mošin, Ljetopis popa Dukljanina, Matica hrvatska, Zagreb, 1950., 66-68. 3 „Et ego Suinimir, rex Chroacie Dalmacieque, tibi abbatisse Ciche, regali jure, tuoque monasterio sancte Marie eandem, quam precessor meus, Cresimir rex, subscribo libertatem, firma perpetuitate, Laurenci archiepiscopi laudacione. Petrus chroatensis episcopus laudo. Johanes abbas sancti Bartholomei laudo. Firminus nonensis episcopus laudo. Et alii episcopi et comites laudantes comfirmauerunt. Confirmacio ista data abbatisse Ciche in Tenono in festiuitate sancti Dimitrii anno domini millesimo octogesimo“, Franjo Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiqam illustrantia, Zagreb, 1877., 145. 4 „In Christi nomine. Stephanus ego, nutu dei Chroat(orum et Dalmatinorum rex)“, Isto, 148. 5 Isto. 6 Tadija Smičiklas, Codex diplomaticus Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. I, Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti (dalje: JAZU), Zagreb, 1967., 188. 7 Vjekoslav Klaić, Pripoviesti iz hrvatske poviesti (prvi dio), Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1886., 132. 8 Vidi detaljnije, u: Lujo Margetić, Hrvatska i Crkva u srednjem vijeku (Pravnopovijesne i povijesne studije), Grafika/Graftrade Žagar, Rijeka, 2000., 364. 9 „a nuper rege defuncto Suinimiro“, F. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiqam illustrantia, 148. 10 Dražen Nemet, „Smrt hrvatskog kralja Zvonimira-problem, izvori i tumačenja“, u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest (dalje: RZHP), vol. 38, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 75.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 125 poredili s ostalim vrelima u kontekstu Zvonimirove smrti. Razlog tomu su ostala vrela iz ove kategorije (da je kralj umro prirodnom smrću), koja, kada se objedine, ipak ima- ju argumentiranu formu da budu kontroverzna ovim suprotnim (koji govore o nasilnoj Zvonimirovoj smrti) i da s pravom imamo dvojbu na koju stranu prevagnuti u mišljenju, odnosno sagledati koja nam je kategorija izvora uvjerljivija.

Bašćanska ploča Bašćanska ploča je hrvatski kulturni spomenik pisan glagoljicom, a potječe iz Crkve sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku.11 U kamenu je isklesan tekst koji spominje kralja Zvonimira kao donatora zemljišnog posjeda Samostanu sv. Lucije. Sam tekst Bašćanske ploče uistinu ne govori ništa o smrti kralja Zvonimira, izuzev da je on za života darovao zemlju Crkvi. Isto tako ne spominje ni nasilnu smrt kralja, koja vjerojatno nije bila tako davno nakon što je načinjena ploča i uklesan tekst.12 U samom tekstu na Bašćanskoj ploči se samo spominje da je Zvonimir crkvi darovao zemlju u dane svoje. Slova Bašćanske ploče13 su oštećena i teško čitljiva, ali se iz konteksta može razumjeti tekst s ploče. Dakle, na osnovu teksta Bašćanske ploče uočavamo da je Zvonimir u vrijeme sačinjavanja ploče bio mrtav. Da je Zvonimir nasilno umro, velika je mogućnost da bi to opat Držiha (koji je dao isklesati ploču) spomenuo. Datacija ploče je, također, bitna u kontekstu Zvonimira jer, ukoliko su ploča i tekst nastali dosta kasnije, veća je mogućnost da se ne spomene nasilna smrt.

11 Josip Horvat, Kultura Hrvata (kroz 1000 godina), Naklada Fran, Zagreb, 2006., 210. 12 O dataciji Bašćanske ploče je također bilo kontraverznih teorija, jer je dio ploče gdje je pisala godina oštećen (gornji lijevi ugao, nakon invokacije), Lujo Margetić smatra da je ploča nastala 1105. g. gdje napominje kako opat Držiha (koji je dao načiniti ploču) sastavlja predložak za ploču navedene godine. L. Margetić, Hrvatska i Crkva u srednjem vijeku (Pravnopovijesne i povijesne studije), 351-386. Vrlo je vjerovatno da je 1100. g., uzeta simbolično (iako preovladava u historiografiji mišljenje da je vrijeme nastanka ploče baš ta godina). 13 „ + 1100 v’ime otca i s(i)na i s(ve)toga duha. Az’ opat’ Dr’žiha pisah’ se o ledine juže da Z’v’nimir kral’ hr’vat’sk(i v’) dni svoje v’ svetuju Luciju; i sve(dok’) mu župan’ Desi(?) ra Kr’bave.....v’ Luce Prb’nebga; s’ posla Vi....le...va v otoce, da iže to poreče kl’ni i bo(g) i b(la)žena r(odite)l(nic)a i 4 eva(n) gelisti i s(ve)taja Lucija, am(e)n’; da iže sde živet’ moli za nje boga.-Az’ opat’ D(o)brovit’ z’dah’ crek’v’ siju(i) svoeju bratiju s’devetiju v’ dni k’neza Kos’m’ta obladajućago v’su k’rainu; i beše v’ t’dni Mikula v’ Otoč’ci s’ svetuju Luciju v’ edino“, Prema čitanju Vjekoslava Štefanića, u: Jaroslav Šidak, Historijska čitanka za hrvatsku povijest I. (do ukidanja feudalnih odnosa u hrvatskoj g. 1848), Školska knjiga, Za- greb, 1952., 33.

126 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Bašćanska ploča

Povelje iz XII. stoljeća Godine 1102. Ugri zauzimaju Hrvatsku. Upravo iz tog razloga sagledat ćemo koliko i u kojem kontekstu je sačuvano živo sjećanje na kralja Zvonimira i kakve nam vijesti daju povelje iz XII. st. Imamo sačuvano šest povelja iz XII. st. u kojima se spominje kralj Zvonimir. U svim poveljama ugarsko-hrvatski kraljevi potvrđuju imanja Crkvi i hrvatskim velikašima kao što je to za života činio Zvonimir. Prva povelja je iz 1168. g.,14 a druga iz 1188. g. i izdaje ju Bela III.15 Treća je, pak, iz 1198. g.,16 a četvrta povelja je kralja Eme- rika iz 1200. g.,17 u kojoj se u tekstu ponovno spominje Zvonimirovo darovanje.18 Peta povelja je iz 1187. g.19 i posljednja od povelja XII. st. u kojoj se spominje kralj Zvonimir u sličnom kontekstu je i povelja iz 1188. g.20 Iz navedenog, kao i do sada, nemamo podataka o okolnostima Zvonimirove smrti, ali očito je da ugarski kraljevi potvrđuju određene privilegije Crkvi i hrvatskim velikašima, koje im je svojevremeno davao kralj

14 „Stjepan, sin kralja Gejze, kralj hrvatski i ugarski potvrdjuje samostanu sv. Ivana kod Belgrada darovanje Rogova, Vrbice i Kamenjana sa svima pripacima, kako mu ih darovaše kraljevi hrvatski Krešimir i Zvonimir“, T. Smičiklas, Codex diplomaticus Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol II, JAZU, Zagreb, 1904., 106. 15 „Bela III. kralj hrvatski i ugarski potvrdjuje Samostanu sv. Ivana kod Belgrada darovanje Rogova, Vrbice i Kamenjana sa svima pripacima, kako mu ih darovaše kraljevi hrvatski Krešimir i Zvonimir“, Isto, 225. 16 „Andrija erceg iliti veliki ban hrvatski potvrdjuje samostanu sv. Kuzme i Damjana sav onaj posjed, što su mu ga darovali hrvatski kraljevi Krešimir i Zvonimir“, Isto, 293. 17 „Mirko (Emerik) kralj hrvatski i ugarski potvrdjuje Samostanu sv. Ivana kod Belgrada posjed zemalja: Rogove, Vrbice i Kamenjana“, Isto, 358. 18 „donacione Cresimir et Suemir (!)“, Isto. 19 „Petrača Njegomir samostanac zadarski svjedoči, da je Zvonimir kralj hrvatski neko svoje zemljište darovao nekomu svomu „magistru“ pradjedu Šestaka““, Isto, 211. 20 „Grubeša knez Spljetski čini nagodbu medju Vučinom Vitovim i Samostanom sv. Benedikta za neke zemlje i vinograde što su bili pod parbom“, Isto, 221.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 127 Zvonimir. Također, ni u jednoj od ovih povelja nema spomena kako je zemlju i posjede davao kralj koji je nesretno skončao.21

Historia Salonitana Tome Arhiđakona Teško je govoriti o Hrvatima u ranom srednjem vijeku, a ne uzeti u obzir djelo Historia Salonitana, Tome Arhiđakona.22 Djelo posjeduje širok spektar informacija, međutim, nas zanima kakve nam vijesti daje Toma u kontekstu Zvonimirove smrti. Toma spominje Zvo- nimira u XVI. poglavlju Historia Salonitana, kao posljednjeg hrvatskog kralja.23 Na osnovi drugih izvora znamo da to nije točno, jer je poslije Zvonimira vladao Stjepan II. Potom je na vlasti bio Petar Svačić (kao predstavnik hrvatskog plemstva) i, na koncu, kraljevi iz dinastije Arpadovića, Anžuvinaca itd., koji su pored ugarske imali primat i na hrvatsku krunu. Na osnovi toga možemo sa sigurnošću reći da Zvonimir nije bio posljednji hrvatski kralj. Ovo spominjemo jer ponovno imamo tezu posljednji, a ne i ubijeni kralj. U XVII. poglav- lju ovog djela iz prvih rečenica24 vidimo da je Toma bio upoznat isključivo s prirodnom smrću kralja, što iz izvora koji su bili pred njim, što iz još uvijek žive uspomene na kralja. Iako je Historia Salonitana pisana 177 godina poslije smrti kralja Zvonimira, teško da bi se bilo kakav čin ubojstva kralja mogao tako lako zaboraviti, posebno nakon dolaska Ugara u Hrvatsku. Očito je da Toma nije ništa znao o nasilnoj smrti kralja, jer, da jest, takvo što bi vjerojatno spomenuo. Vrlo je moguće da on simbolično govori posljednji, jer je Zvonimir ostao i u sjećanju i u izvorima velika ličnost. On je u narodu ostao zapamćen kao po- sljednji veliki hrvatski kralj. Ubrzo nakon njegove smrti u Hrvatskoj na vlast dolaze ugarski vladari koji su za narod bili tuđini. U tom smislu je Zvonimir bio posljednji hrvatski kralj.

Chronicon pictum Vindobonense Ugarska ili Bečka kronika iz 1358. g., također spada u kategoriju izvora o prirodnoj smrti kralja Zvonimira. Sastavljač kronike u kontekstu u kojem spominje Zvonimira ne govori ni o kakvoj nasilnoj smrti.25 Poznato je da nakon Zvonimirove smrti na hrvatsko prijestolje dolazi Stjepan II. koji nije bio Zvonimirov sin. Zvonimirova žena Jelena je bila ugarska princeza i hrvatski velikaši su smatrali da ona ne može štititi hrvatske interese kao netko

21 Napominjemo da smo za povelje iz XII. st. citirali samo regeste. To smo učinili jer je na ovom mjestu to sasvim dovoljno za kontekst tumačenja. 22 Toma Arhiđakon je splitski teolog, pravnik i povijesničar iz XIII. st. napisao je djelo Historia Salonitana koje opisuje prošlost salonitanske crkve. Ovo djelo je nezaobilazan narativni izvor za povijesničare, koji se bave ranim srednjim vijekom u Hrvatskoj. 23 T. Arhiđekon, Historija Salonitana, 81. 24 „U to doba je preminuo hrvatski kralj Zvonimir ne ostavivši svoga potomka kao nasljednika. Budući da se ugasio sav rod kraljevske krvi, u hrvatskom kraljevstvu nije bilo više nikoga tko bi po nasljednom pravu trebao preuzeti prijestolje“, Isto, 85. 25 „On je (Ladislav) prvi Dalmaciju i Hrvatsku svojoj državi vječnim pravom podložio. Kad je naime umro kralj Zolomer (Zvonimir) ne ostavivši djece, žena njegova, sestra kralja Ladislava, gonjena mnogim nepravdama od dušmana svoga muža, zamoli u ime Isusa Hrista pomoći od svoga brata kralja Ladislava. Njezine je nepravde kralj ljuto odmazdio i povratio joj čitavu Hrvatsku i Dalmaciju, koju je kasnije kroz spomenutu kraljicu svojoj državi podložio. To pak kralj nije učinio od pohlepe, nego što je sebi baštinu prisvajao po kraljevskom pravu. Kralj Zvonimir naime bijaše njemu u prvom stepenu rođak, a baštinika nije imao“, D. Nemet, „Smrt hrvatskog kralja Zvonimira-problem, izvori i tumačenja“, u: RZHP, 77.

128 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja od domaćih ljudi. Zbog toga se vlastela počinje otvoreno buniti protiv njenog, eventual- nog, uzimanja muževe krune. Zbog toga je ona pozvala svoga brata Ladislava koji je bez oklijevanja sakupio veliku vojsku, te došao i bez ikakva otpora zauzeo čitavu zemlju od rijeke Drave do planina, koje su tada nazivane Željezne.26 On je zapravo i bio osoba koja je 1091. g. slomila hrvatsku vojsku, nakon čega njegovi sinovi Almoš i Koloman nisu imali većih problema pri učvršćenju ugarske vlasti u Hrvatskoj. Ovo govorimo iz prostog razlo- ga, jer da je Jelenin muž kojim slučajem bio ubijen, ona bi to vjerojatno bratu spomenula i to bi bio vjerojatno dodatni razlog da Ladislav još brže reagira upomoć sestri.

Parnica za Karin Parnica za Karin je povelja koju je 28. studenog 1360. g. izdao kralj Ludovik plemićima Lapčanima.27 Naime, plemići Lapčani su svjedočili da je Vniha Lapčanin (njihov predak) oženivši se Klaudom, kćeri kralja Zvonimira, od tasta u posjed dobio Karin. Kako je Vni- ha umro bez nasljednika, Karin je prešao na njegove rođake, čiji su ga potomci 1360. g. još uvijek držali.28 U povelji je jasno da Lapčani žele vratiti posjede koje je kralj Zvonimir svojevremeno dodijelio (svom zetu, a njihovom pretku) Vnihi. Ni u ovoj povelji nema po- dataka koji bi na bilo kakav način aludirali na nasilnu smrt kralja Zvonimira. Ova povelja se zapravo može tretirati kao prethodno već obrađene povelje iz XII. st.

Izvori za nasilnu smrt kralja Zvonimira

Dodatak „hrvatskoj redakciji“ Ljetopisa popa Dukljanina Ljetopis popa Dukljanina je jedan od najznačajnijih vrela za povijest jugoistočne Europe u ranom srednjem vijeku, a samim tim i Hrvatske. Prema Vladimiru Mošinu, Ljetopis je iz 1149. g. Međutim, hrvatska redakcija Ljetopisa popa Dukljanina je prijevod s latinskog na hrvatski jezik i naknadno umetnuti dodatak s legendom o Zvonimirovoj smrti.29 Oko datacije teksta hrvatske redakcije također je bilo više mišljenja.30 Povijest ovog teksta nam je važna da bismo sagledali kakvu je sudbinu imao. Imamo činjenice za brojne prijepise i potencijalne izmjene u samom tekstu. Hrvatsku redakciju, koju je Dominik Papalić prona- šao na početku XVI., datirat ćemo u XV. st. a, po nekima, nastala je i ranije. Vrijeme kad je prevođena s latinskog važno nam je da bismo eventualno mogli razmotriti zašto i kako je prevođena te iz kojeg razloga je dodana legenda o Zvonimirovoj smrti.

26 T. Arhiđakon, Historia Salonitana, 85. 27 „Ljudevit (Ludovik) kralj ugarski i hrvatski potvrđuje po želj’i svoje majke kraljice Elizabete plemićima de Lapuch zemlju Karin, osim posjeda Kocligiane (Kokićani), kao plemenitašu; ovaj’ je posj’ed dobio na dar nj’ihov predak Vnycha od hrvatskog kralja Zvonimira“, T. Smičiklas, Codex diplomaticus Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. XIII, JAZU, Zagreb, 1915., 69. 28 Ivan Majnarić, „Rod Karinjana krajem XIV. i tijekom prve polovice XV. stoljeća“, u: Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 25, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (dalje: HAZU), Zagreb, 2007., 29. 29 D. Nemet, „Smrt hrvatskog kralja Zvonimira-problem, izvori i tumačenja“, u: RZHP, 78. 30 Hrvatska redakcija prvi put je pronađena početkom XVI. st. u kući kneza Jurja Markovića iz plemena Kačića u Makarskom primorju, a pronašao ju je Dmine (Dominik) Papalić koji napravi prijepis (na osnovu nađenog teksta) 1509. ili 1510. g., od Papalićeva prijepisa Jerolim Kaletić načini još jedan prijepis 1546. g., koji je došao do Ivana Lucića, a on ga dade Vatikanskoj knjižnici. Taj prijepis iz Vatikana je 1874. g. izdao je Ivan Črnčić kao hrvatsku redakciju, V. Mošin, Ljetopis popa Dukljanina, 14.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 129 Legenda počinje pričom kako su lijepa vremena bila za vrijeme kralja Zvonimira.31 Dalje se govori kako Zvonimir dobiva pismo od pape i kako treba skupiti narod i pročitati pismo pred njima. Radilo se o tome da je Zvonimir bio pozvan od pape Urbana II. na pohod u Prvi križarski rat.32 Zvonimir je potom sazvao skupštinu kod pet crkava na Kosovu.33 Godine 1939. je uspjelo arheologu Stjepanu Gunjači u području zvanom „Biskupije“ kod Knina, na potezu od jednog kilometra, pronaći uz dosada poznate ostatke četiri crkve i temelj, do sada neznane, pete crkve.34 Ove crkve se dovode u kontekst s pet crikvah u Kosovi. Ferdo Šišić također smatra da se tih pet crkava nalazilo na Kninskom polju.35 S tog mjesta Zvonimir je čitao papino pismo, nakon čega ga je narod ubio.36 Dok je umirao, Zvonimir je prokleo hrvatski narod i tako je nastala poznata kletva kralja Zvonimira. Ovaj izvor o Zvonimirovoj smrti je bio vjerojatno ključan u stvaranju kontroverznosti u su- vremenoj historiografiji. Prepoznata je činjenica da je papa Urban II. održao čuveni govor u Klermonu 1095. g. i pozvao narod u križarski pohod37s ciljem oslobađanja Kristova groba u Jeruzalemu. Međutim, Zvonimir je umro 6-7 godina ranije. Hipotetička konstatacija Josipa Horvata govori kako je diplomatsko-političko pripremanje za prvi križarski rat moralo početi ranije, te da je poziv Zvonimira u križarski rat ipak ispravan podatak.38 U svakom slučaju, razmotrili smo prvi od izvora koji govori o nasilnoj smrti kralja Zvonimira i shvatili smo od- mah na početku zašto imamo kontroverznosti u historiografiji u vezi s kraljevom smrti.

Ugarsko-poljska kronika Zanimljivo je da se u tekstu Ugarsko-poljske kronike (koja je za povjesničare izvor za Zvonimirovu smrt) spominje ime Kazimir, a ne Zvonimir. U trećem poglavlju, nepoznati autor Ugarsko-poljske kronike nam spominje kraljeva smrt.39 Navodno se Krist obratio

31 „I za dobroga kralja Zvonimira biše vesela sva zemlja, jere biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata“, Isto, 66-67. 32 J. Horvat, Kultura Hrvata (kroz 1000 godina), 213. 33 „u petih crikvah u Kosovi“, V. Mošin, Ljetopis popa Dukljanina, 67. 34 J. Horvat, Kultura Hrvata (kroz 1000 godina), 214. 35 Ferdo Šišić, Povijest hrvata u vrijeme narodnih vladara, Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Zagreb, 1990, 586. 36 „kako psi na vuke lajući kada idu, tako oni na dobroga kralja Zvonimira, komu ne daše ni progovoriti, nere z bukom i oružjem počeše sići njega i tilo njegovo raniti i krv prolivati svoga dobroga kralja i gospodina, koji ležući u krvi izranjen velicim bolizni prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatak njih bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili. I tako izranjen ležeće a Hrvate proklinjuće izdahnu“, V. Mošin, Ljetopis popa Dukljanina, 67-68. 37 Henri Pirenne, Povijest Evrope (Od seobe naroda do XVI-og stoljeća), Kultura-Zagreb, Zagreb, 1956., 135. 38 J. Horvat, Kultura Hrvata (kroz 1000 godina), 215. 39 Ryszard Grzesik smatra da je ova kronika nastala između XI. i XIV. st, i on kroniku dijeli na tri dijela. Smatra da je kronika pisana na osnovu izgubljenog djela Gesta Ungarorum i usmene predaje. Prvi dio govori o Ugrima u pretkršćanskom periodu, drugi dio govori o Legendi Sv. Stjepana, a treći dio o historiji Ugara nakon smrti Sv. Stjepana (prvi kršteni Ugarski kralj), Ryszard Grzesik, „Sources of a Story About the Murdered Croatian King in the Hungarian-Polish Chronicle“, u: Povijesni prilozi (vol. 24 No. 24), Hrvatski institut za povijest, 2003., 97.

130 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Akvili (Atili),40 koji dođe na područje između Save i Drave.41 Upadljivo je da se spo- minje Akvila (Atila) kao vojskovođa koji porazi Hrvate. To govori da je hunski vladar kroz cijeli srednji vijek ostao kod Ugara zapamćen kroz usmenu predaju i njegovo se ime koristilo pri opisu ugarskih pobjeda. Ernest Swieżawski, poljski povjesničar iz druge polovine 19. st., smatra da osoba Kazimir simbolizira osobu Petra Svačića, dok Ferdo Šišić i Stjepan Gunjača smatraju da se radi upravo o Zvonimiru.42 Nada Klaić je mišljenja Ernesta Swieżawskog, gdje kaže kako je vjerojatno Zvonimir zamijenjen s Petrom (jer je Petar Svačić bio taj vladar koji je poginuo).43 U svakom slučaju, sam izvor je dosta kompleksan, jer ima mnogo elemenata usmene predaje i legendi, tako da ga je teško tumačiti. Istina, kronika spominje ubojstvo hrvatskog kralja od strane naroda, ali ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je to bio baš Zvonimir, ili, s druge stra- ne, da je Akvila eventualno bio ugarski kralj Ladislav ili Koloman s kojima su se borili Hrvati potkraj XI. st.

Historia Salonitana maior Historia Salonitana maior je dopuna, odnosno dorada Historie Salonitane (Tome Ar- hiđakona) nepoznatog autora vjerojatno iz XVI. st. u koju je, između ostalog, dodao i legendu o Zvonimirovoj smrti. I u Historia Salonitana maior kao i u HR44 Ljetopisa popa Dukljanina spominje se pismo koje je Suenomir dobio od pape za poziv na vojnu nakon čega Hrvati ubiše kralja.45 U tekstu Historia Salonitana maior također piše da je Zvonimir bio posljednji kralj,46 o čemu je već bilo govora u suprotnom kontekstu,47 i da je nakon Ladislavova zauzeća Slavonije 1091. g. vlast dodijeljena Jeleni (njegovoj sestri),48 što također nije točno. Ladislav jest razbio hrvatsku vojsku i uradio značajan korak za us- postavu ugarske vlasti u Hrvatskoj, no to se ipak zbilo nešto kasnije. Odnosno, ako je Ladislav i dao vlast Jeleni, ona nije imala stvarni učinak. Ladislav se morao vratiti u Ugarsku iste godine jer tamo provaljuje pleme Kumani.49 Uskoro u Hrvatskoj interese plemstva preuzima Petar Svačić, a ne Jelena, kako piše u Historia Salonitana maior.

40 „osveti mog izabranog kralja Kazimira, koji je kraljevima Slavonije i Hrvatske za života vijerno služio svim žarom srca i duše, (osveti se) onima koji su ga izdajom sramotno ubili. Oni su naime rekli: nikada neće biti kralj nad nama, nego ćemo mi sami vladati“, D. Nemet, „Smrt hrvatskog kralja Zvonimira- problem, izvori i tumačenja“, u: RZHP, 79. 41 „Dođoše mu ondje u susret prvaci Hrvatske i Slavonije, urediše bojne redove, a odsijevalo je sunce na zlatnim štitovima i sjala su brda, i vodili su veliku bitku osam dana, ali ih je Bog poredao u ruke kralja Akvile zbog njihova kralja Kazimira, kojega su izdali i sramotno ubili: poubijani su Slaveni i Hrvati, neki pobjegoše, a drugi su odvedeni u zarobljeništvo“, Isto. 42 R. Grzesik, „Sources of a Story About the Murdered Croatian King in the Hungarian-Polish Chronicle“, u: Povijesni prilozi (vol. 24 No. 24), 99-100. 43 Nada Klaić, Povijest hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb, 1975., 394. 44 Kratica HR će se u nastavku rada koristi umjesto sintagme hrvatska redakcija. 45 „navališe na samog kralja i ubiše (ga)“, D. Nemet, „Smrt hrvatskog kralja Zvonimira-problem, izvori i tumačenja“, u: RZHP, 80-81. Nemet dalje u tekstu daje opširniji pregled dijela teksta iz djela Historia Salonitana maior koji je priredila: N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. g., Školska knjiga, Zagreb, 1972. 46 „i taj je Suonemir bio zadnji u kraljevstvu Hrvatske. I tako poslije njega Hrvati nikada nisu imali kralja“, D. Nemet, „Smrt hrvatskog kralja Zvonimira-problem, izvori i tumačenja“, u: RZHP, 80. 47 Strana br. 8. 48 „I tako zadobivši kraljevstvo Hrvata (Ladislav), predade ga svojoj sestri, ženi pokojnog Suonemirija“, D. Nemet, „Smrt hrvatskog kralja Zvonimira-problem, izvori i tumačenja“, u: RZHP, 80. 49 Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber, Zagreb, 1995., 438.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 131 U kontekstu legende o Zvonimirovoj smrti zanimljivi su podatci iz Historia Salonitana maior koji govore o epitafu (tobožnjim stihovima na Zvonimirovu grobu). Stihovi kažu: „Tko će moći suzdržati narod, da ne uzdiše kada bude gledao ovaj grob, doista vrije- dan oplakivanja? Jer u ovoj tami počiva svijetla zvijezda uzvišena podrijetla. Kako li se čudno trne! Jer njezina se divljačka smrt može s proklinjanjem tumačiti crnim zločinima pokvarenog naroda. Bijesni popustiše do krajnosti srcu i najtežim umorstvom pogubiše kralja krepke snage, rukom moćnoga pobožnoga Zvonimira, beskrajno poštenoga koji je bio njihov štit protiv dušmanina, navikao da satire neprijateljska vrata. Oplakujte, prvaci, već jednom glavara časti, starci i mladići hrvatske zemlje, jer što bijaše prva svečanost kraljevstva i ujedno čast i slava, sad je propalo“50 Sâm sadržaj legende o Zvonimirovoj smrti iz Historije Salonitane maior dosta podsje- ća na sadržaj iz HR Ljetopisa popa Dukljanina, s određenim varijacijama u tekstu. Po- stavlja se pitanje je li uz Tominu povijest autor Historia Salonitana maior pri doradi kori- stio i HR Ljetopisa popa Dukljanina i, eventualno, druge slične izvore. Zašto ne?! Velika je mogućnost za to, s tim da opet imamo dvojbu oko motiva autorovog djela. Vjerojatno je postojala određena potreba da se Hrvatima na neki način opravda ugarska vlast na hrvatskom tlu i da se kroz legendu sačuva slika tobožnjih svijetlih dana hrvatskog srednjovjekovlja. Što se tiče epitafa, o njemu se mnogo i ne govori u historiografiji, jer je čak diskutabilno gdje je sahranjen Zvonimir. Po Josipu Horvatu, to je vjerojatno knin- ska stolna crkva.51 U svakom slučaju, promatramo li stil pisanja stihova epitafa, uvidjet ćemo da ima renesansnih elemenata u pisanju iz vremena Marka Marulića, što dodatno govori o okvirnoj dataciji Historie Salonitane maior. Dakle, uz spomentuti epitaf, ovo je još jedan u nizu izvora koji nam daje vijesti o nasilnoj smrti kralja Zvonimira.

Anonimna splitska kronika Očito je, kao što i sam naslov navodi, da ne znamo ime autora ovog djela. Kao i do sada, javljaju se problemi oko datacije i ove kronike. Hrvoje Morović, koji ju je prvi obja- vio, datira je u XIV. st. Morović je prepričao sadržaj kronike jer u tekstu nedostaju odre- đene riječi.52 Promatramo li ovaj izvor, jedina stvar koja ga daje u kontekst s izvorima o nasilnoj Zvonimirovoj smrti je taj što se spominje kako su ga ubili neki rasrđeni Slaveni. Ostale činjenice je teško pratiti. Za početak znamo da Zvonimir nije bio živ 1092. g., kako to piše u kronici. U Prvi križarski rat nije išao francuski kralj Filip I. nego njegov brat Hugo od Vermandoisa,53 a ni Andrija I. Ugarski u ovo doba nije bio živ. Na kraju krajeva,

50 D. Nemet, „Smrt hrvatskog kralja Zvonimira-problem, izvori i tumačenja“, u: RZHP, 80-81. 51 J. Horvat, Kultura Hrvata (kroz 1000 godina), 215. 52 „U doba kralja Zvonimira bila je godine 1092. g. na 1. mart vojna na Saracene, u kojoj su sudjelovali francuski kralj i Andrija ugarski koji je poslao poslanike Zvonimiru, pozivajući ga da sudjeluje u toj vojni. On je to obećao, sazvao veliki skup na polje zvano Petrovo Polje i obznanio Hrvate da se spreme za tri mjeseca na vojnu. Međutim, oni se stanu izgovarati pomanjkanjem novca i ne vještinom putovanja morem. Kralj ih zatim pozove da pođu kopnom zajedno s ugarskim kraljem. Tada neki Slaveni rasrđeni napadnu na svoga kralja Zvonimira i pobjegnu ostavivši ga polumrtva. Zvonimir pozove notara Simona i dade pred kninskim biskupom i drugima napisati oporuku. Između ostalog povjeri svoje dvije kćeri (plemiću) Snazach, a hrvatsko kraljevstvo podvrgne pod Ugarsku, prihvativši ugarskog kralja kao sina da bi se osvetio Hrvatima. Pokopan je u manastiru sv. Marije u gradu Bribiru koji pripada episkopatu sv. Marije“, D. Nemet, „Smrt hrvatskog kralja Zvonimira-problem, izvori i tumačenja“, u: RZHP, 81. 53 H. Pirenne, Povijest Evrope (Od seobe naroda do XVI-og stoljeća), 137.

132 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja zvaničan poziv za Prvi križarski rat bio je tek 1095. g. Spominje se Petrovo polje, koje se eventualno može dovesti u kontekst s Petrom Svačićem. U svakom slučaju, u kontekstu Zvonimirove smrti ovo je dosta sumnjiv izvor za obradu, komplicirana je kronologija i nepovezane su ličnosti, ali budući da se spominje ubojstvo kralja Zvonimira, stavljamo i ovaj izvor u kategoriju izvora o nasilnoj smrti kralja.

Chronicon breve Regni Croatiae Ovu kroniku napisao je franjevac Ivan Tomašić u XVI. st. služeći se izvorima koji opisuju nasilnu kraljevu smrt. Kronika je slična prethodnim izvorima (ove kategorije) s tim da Tomašić spominje i ime čovjeka koji je ubio kralja. Tomašić nam piše kako je Zorobel (posljednji kralj Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) ubijen 1057. g.54 U kronici je zanimljiv jedan detalj, spomenuto je ime kraljeva ubojice. To je Tadija Slavinac i to je ličnost koja se spominje samo u Tomašićevoj kronici.55 Izvor kojim se je Tomašić koristio nama je nepoznat, međutim, ponovno je upadljivo ime kralja u ovoj kronici, a ono je Zorobel. Ferdo Šišić za ovu kroniku tvrdi kako je ona kompilirana od mnoštva starijih podataka, među kojima ima veoma dobrih i pouzda- nih.56 Koliko su pouzdani, teško je govoriti, međutim, doista je upadljivo da je kronika sastavljana od više izvora. U Ugarskoj (Bečkoj) kronici on se spominje kao Zolomer, a u Ugarsko-poljskoj kao Kazimir. Dakle, ime Zorobel aludira na neku od ugarskih kronika kojom se Tomašić eventualno služio pri sastavljanju svoje kronike. Kako mo- žemo uočiti, ponovno imamo problema s datacijom. Zvonimir nije umro 1057. g., kako piše Tomašić, a i Ladislav dolazi na ugarsko prijestolje tek 20 godina poslije. Zanimljivo je, također, kako Tomašić za kraljeve ubojice koristi termin Slovinci, a ne Hrvati. Tomašiću je u vrijeme sastavljanja kronike očito bila uvjerljiva priča o nasilnoj kraljevoj smrti, a s obzirom da su u Hrvatskoj bile prisutne Osmanlije u XVI. st., to je bio dodatan razlog da se u narodnu svijest unosi priča o ubijenom hrvatskom kralju i to od strane Slovinaca kako bi se narodu jačao moral u tim teškim vremenima. Ova kronika uistinu je (kako Ferdo Šišić kaže) puna mnoštva zanimljivih podataka i govori o nasilnoj kraljevoj smrti.

Catalogus ducem et regum Dalmatie et Croatie Ovaj izvor je pronađen u trogirskom arhivu i nudi nam određene podatke u kontekstu Zvonimirove smrti.57 Izvor je jako zanimljiv jer je, za razliku od prethodnih (iz ove kate-

54 „1057. Godine gospodnje tisuću pedeset sedme. Za vrijeme svetog kralja Ladislava, sina Bele Prvog, taj se uz pristanak svih podanika uz naklonost božanske blagosti okruni. Iste je godine umro kralj Zorobel, posljednji (kralj) Hrvatske, Dalmacije i Slavo­nije“, D. Nemet, „Smrt hrvatskog kralja Zvonimira- problem, izvori i tumačenja“, u: RZHP, 82. 55 „Kad su se Slovinci, zbog žena i djece, suprotsta¬vili zapovijedima i naredbama kralja, govorili su: 'Sto radi taj kralj: nikad više nećemo vidjeti djecu, žene i svoju domovinu; zašto nas nagovara da prijeđemo preko mora'. Tada oni prevrtljivi Slovinci nagovore kraljevog tajnika, da ga ubi¬je, i drugog, peharnika, koji se zvao Tadija Slovinac; i ova su dvojica ušla noću, dana 20. travnja, pod kraljev šator, ubili ga na gore rečenom polju, kod crkve sv. Cecilije, a (kralj), prije nego je umro, sazvavši sve podani- ke, pred svima je progovorio ove riječi: O vjerni i braćo, moji Hrvati i Dalmatinci, iz dubine srca žalim što ste mi bili braća i veoma vjerne sluge, bit ću vaš posljednji kralj jer ćete odsad uvijek biti podložni tuđim kraljevima i vladarima'. Govoreći to, izdahne“, Isto. 56 F. Šišić, Povijest hrvata u vrijeme narodnih vladara, 588. 57 „XXVII. Zvonimir Prvi, koji (se zvaše) i Dmitar, od karinskog župana učinjen kraljem (i.) uz dopuštenje

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 133 gorije), realniji u dataciji. Izvor govori kako je Zvonimir okrunjen 1076. g. Ovaj podatak u historiografiji nikad nije preciziran. Neven Budak smatra da je papin legat, opat Gebizon 1075. g. u Crkvi sv. Petra i Mojsija okrunio Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije.58 Godina Zvonimirove smrti (1087. g.) nije isključena, no prije da je to bilo ipak nešto kasnije. Pohod u Prvi križarski rat je 1096. g. bio zaista počeo, jer je križarska vojska u skupinama već bila stigla u Carigrad.59 Ove podatke iznosimo jer spomenute ličnosti pristaju uz dataciju, izuzev da je Zvonimir 1096. g. ubijen od Hrvata.

Historiografija o smrti kralja Zvonimira Nećemo se mnogo osvrtati na historiografiju XVII. i XVIII. st., izuzev što ćemo spome- nuti da se ovim problemom bavio i Ivan Lučić Trogiranin. Kroz XIX. st. kada se odvijao proces stvaranja modernih država u svijetu, bukti i potreba za pisanjem i dokazivanjem nacionalnog identiteta. Iz takvog razloga u hrvatskoj historiografiji (ali i šire) tema o Zvo- nimirovoj smrti nije bila zaobiđena. Pratimo li stanje u Hrvatskoj tog doba, uvidjet ćemo da od Ilirskog narodnog preporoda 1830. g. dolazi do potrebe hrvatskog intelektualnog društva za pisanjem ali i za čitanjem o kvazislavnoj hrvatskoj prošlosti. Hrvatska je kroz XIX. st. političkom borbom skidala dugotrajnu ugarsku vlast u Hrvatskoj, u čemu je uspjela tek nakon Prvog svjetskog rata. Shodno ovim činjenicama, treba pratiti i histori- ografiju, gdje se stvarala osebujna težnja za dokazivanjem ugarskim intelektualnim kru- govima kako je Hrvatska oduvijek bila svoja. Iako je još Tacit govorio sine ira et studio60 (bez srdžbe i pristranosti), ne treba zanemariti da je upravo toga uvijek (pa i danas) bilo zbog određenih ideoloških težnji (kod pojedinaca). Kroz historiografiju XIX. st. bila je zastupljena teza da je kralj Zvonimir umro prirodnom smrti. Franjo Rački, Tadija Smičiklas i Vjekoslav Klaić (kao jedni od istraživača ovog pro- blema u tom razdoblju) su ipak vjerovali više srednjovjekovnim poveljama nego ugar- skim kronikama, što smo mogli vidjeti kroz rad. Godine 1905. nastaju kontroverznosti oko ove teme kada Ferdo Šišić objavljuje raspravu „O smrti kralja Zvonimira“,61 gdje on iznosi suprotne stavove, a jedan od njegovih istomišljenika bio je arheolog Stjepan Gunjača koji je tu tezu potkrjepljivao arheološkim iskopavanjima na Kosovu polju kod Knina, o čemu je i pisao.62 U XX. st. je također više preovladavalo mišljenje o prirodnoj smrti kralja Zvonimira, tako da su Nada Klaić (Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb, 1975. g.), Ivo Goldstein (Hrvatski rani srednji vijek, Novi liber, Zagreb, 1995. g.) i Neven Budak (Prva stoljeća Hrvatske, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994. g.), između ostalih, u svojim sintezama zastupali tezu da je kralj Zvonimir

Grgura VII. u Saloni okrunjen vrlo svečanim obredom 1076. i učinio je svoje kraljevstvo vazalom Svetog Petra. Supruga Lepa ili Jele­na, sestra Svetog Ladislava, kći po imenu, ili mani, Klauda (šepava - op. prev.), supruga Vinihe iz plemenite obitelji Lapčana. Preminuo 1087. XXVIII. Zvonimir II., drugačije Stjepan također II., sin Trebelijev, uz pristanak najplemenitijih držao je vlast. Godine 1096. poslao je iz župe krbavske čete u sveti rat, sam (ih) je namjeravao slijediti, da nije poginuo ubijen od Hrvata varkom kod Knina, ovjenčan mučeništvom“, D. Nemet, „Smrt hrvatskog kralja Zvonimira-problem, izvori i tumačenja“, u: RZHP, 83. 58 Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., 112. 59 H. Pirenne, Povijest Evrope (Od seobe naroda do XVI-og stoljeća), 137. 60 Mirjana Gross, Historijska znanost (razvoj, oblik, smjerovi), Izdavački servis Liber, Zagreb, 1976., 41. 61 D. Nemet, „Smrt hrvatskog kralja Zvonimira-problem, izvori i tumačenja“, u: RZHP, 84. 62 Vidi detaljnije u: Stjepan Gunjača, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, knjiga I, Školska knjiga, Zagreb, 1973., 3-6.

134 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja ipak umro prirodnom smrti. Jedan od zanimljivih prikaza je rad Jelke Ređep (Legenda o kralju Zvonimiru, Matica Srpska, Novi Sad, 1987. g.), gdje autorica nastoji legendu o kralju Zvonimiru povezati s propašću srednjovjekovne srpske države.63 Nije teško uvidjeti da su povjesničari ipak, u načelu, bili naklonjeniji uvjerenju da je kralj Zvonimir umro prirodnom smrti. Postavlja se pitanje zašto su se javile kontrover- znosti?! Jesu li zaista Ferdi Šišiću (i njegovim istomišljenicima) bili uvjerljiviji izvori o na- silnoj smrti kralja, ili se nešto drugo krije iza toga?! Teško je reći. Mi smo sačinili osnovni pregled hrvatske historiografije u vezi s ovom problematikom, iako treba naglasiti da se o problemu smrti hrvatskog kralja Zvonimira pisalo širom svijeta, a nadamo se da će se pisati i ubuduće. Istina je da danas preovladava mišljenje o prirodnoj smrti kralja Zvo- nimira, što ne isključuje suprotna mišljenja i danas, a to automatski ostavlja ovo pitanje otvorenim. U tom smislu smatramo da o ovoj temi još uvijek treba pisati.

Nastanak legende o Zvonimirovoj smrti Već je očito da smo se u našem izlaganju priklonili mišljenju da je kralj Zvonimir umro prirodnom smrti. S obzirom na to, pokušat ćemo objasniti nastanak legende o nasilnoj smrti kralja. Kroz srednji vijek nerijetko su vršena ubojstva kralja, cara, sultana itd. U srednjovjekovnoj Hrvatskoj su prije vremena kralja Zvonimira ubijeni knez Ljudevit Po- savski, kojega je mučki dao ubiti Ljudemisl (Bornin ujak) vjerojatno po nalogu Franaka 823. g.,64 Zdeslav koji je ubijen 879. g.65 i kralj Miroslav koji je poginuo od strane bana Pribine 949. g.66 Ove podatke iznosimo kao objašnjenje eventualnog motiva za stvara- nje legende o smrti kralja Zvonimira, no prije da je autor HR Ljetopisa popa Dukljanina na osnovi nekog kasnijeg događaja (smrti određenog vladara) priču stavio u kontekst smrti kralja Zvonimira. Petar Svačić, kojemu je prijestolnica bila Knin, a poginuo je od Ugara na planini Gvozd 1097. g.67 je predstavljao hrvatske plemiće do svoje smrti. Kao što smo govorili kroz tekst i Nada Klaić je mišljenja kako je moguće da je Zvonimir zami- jenjen Petrom.68 Imamo teze gdje su obojica ostala zapamćena kao posljednji hrvatski kraljevi, ali Petar Svačić je taj koji je ubijen, a ne Zvonimir. S druge strane, znamo da je Petar stolovao u Kninu, a legenda se veže upravo za to mjesto. Ukoliko su ovi stavovi ispravni (govorimo li u kontekstu nastanka legende o smrti kralja Zvonimira), pokušat ćemo smjestiti i okvirnu dataciju nastanka te priče u druš- tveno-povijesni kontekst. Bilo je problema oko datacije Ugarsko-poljske kronike (gdje je Ryszard Grzesik smješta u jedan veoma širok vremenski okvir, a to je od XI. do XIV. st.), no mi ćemo sustavom uspoređivanja izvora ipak sačiniti jedan uži vremenski okvir. Historija Salonitana, Tome Arhiđakona je pisana u drugoj polovici XIII. st. i ne spominje nikakvu nasilnu smrt kralja. Onda je vrlo vjerojatno da je legenda (kao i Ugarsko-poljska kronika) nastala nekad u XIV. st. HR Ljetopisa popa Dukljanina je, kao što smo govorili, čak i mlađi izvor od Ugarsko-poljske kronike, ali je dosta opširniji i zato jako značajan

63 Jelka Ređep, Legenda o kralju Zvonimiru, Matica Srpska, Novi Sad, 1987., 77. 64 F. Šišić, Povijest Hrvata (Pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1526. prvi dio), Marjan tisak, Split, 2004., 98. 65 Isto, 115. 66 Isto, 132. 67 Isto, 153. 68 Strana br. 13.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 135 u kontekstu nasilne kraljeve smrti. Čitamo li pažljivo Ugarsko-poljsku kroniku, gdje se govori o kraljevoj smrti, ipak možemo uvidjeti da je opisano osvajanje Hrvatske od stra- ne Ugara (možda sukob Kolomana i Petra Svačića, gdje su Ugri pobijedili ili neka bitka koja se odvila tih godina u kojoj je ishod bio isti). Kralj Kazimir, kojega spominje Ugar- sko-poljska kronika, mogao je eventualno biti neki ugarski velikaš koji je imao određene povlastice na području Slavonije, kojega su Hrvati ubili i na osnovi čega autor u kronici govori o „osveti mog izabranog kralja Kazimira“. Ukoliko prihvaćamo ove stavove koji imaju smisla, imamo i korijen na osnovi kojeg su pisane naredne priče o nasilnoj smrti posljednjeg hrvatskog kralja. Nakon Ugarsko-poljske kronike u vrijeme kada je pisana HR Ljetopisa popa Dukljanina u Hrvatskoj su bili pismeni uglavnom svećenici, tako da je taj tekst s umetnutom legen- dom o smrti posljednjeg hrvatskog kralja izašao vjerojatno iz pera nekog fratra. U to, vrijeme kada Osmanlije rapidno napreduju prema srcu Europe, čak je i odgovarao jedan takav tekst. On bi dodatno budio nacionalnu svijest, na dane u kojima je vladao kralj koji je bio tobože pravi katolik i dobročinitelj. Imamo dva elementa preko kojih je mogla na- stati legenda, a to su pogrešno baratanje ugarskim izvorima ili eventualno okretanje priče u kontekst koji je bio potreban u danom društveno-političkom momentu. U HR Ljetopisa popa Dukljanina je kralj Zvonimir prokleo Hrvate.69 Hrvati su doista ubrzo nakon smrti kra- lja Zvonimira postali podložni stranim vladarima. Taj kontinuitet se nastavio kroz vrijeme nastanka legende i nadalje, da bi prestao tek 15. siječnja 1992. g. kada je Hrvatska nakon brojnih stoljeća dobila međunarodno priznanje i samostalnost.70 Legenda o smrti kralja Zvonimira je nastala u XIV. st., ali živjela je stoljećima i živi i dan-danas (što potvrđuje i sama činjenica da o njoj ovdje govorimo). Kletva, bila izmišljena ili ne, ukoliko je stavljamo u povijesni kontekst, dugo je potrajala, skoro tisućljeće.

Umjesto zaključka Kao što smo mogli vidjeti, o ovoj temi je kroz povijest bilo dosta govora i pisanja, me- đutim, sagledamo li društveno-politički razvoj srednjovjekovne Hrvatske, shvatit ćemo kako zapravo nije važno je li kralj Zvonimir umro prirodno ili je, pak, ubijen. Hrvatska je nastavila svoj proces društvenog sazrijevanja i nakon 1102. g., tako da nema razlike u sudbini Hrvatske kada govorimo o smrti kralja Zvonimira u bilo kojem kontekstu. Ugri bi (kao što i jesu) uzeli Hrvatsku u jedan vid koalicije, bez obzira na način Zvonimirove smrti, jer su imali kraljevsko pravo na to zbog Zvonimirove žene Jelene. Kako smo mogli uvidjeti, i mi smo se priklonili mišljenju da je legenda o smrti kralja Zvonimira priča koja je nastala u XIV. st. i da je kralj ipak umro prirodnom smrti. Ova legenda nije ništa neobično što je nastalo u Hrvatskoj u XIV. st. Legende su nastajale i prije i poslije ove koja u našem slučaju govori o smrti posljednjeg hrvatskog kralja. S obzirom da smo pratili izvore koji su nam govorili o nasilnoj Zvonimirovoj smrti, mogli smo uvidjeti da je legenda imala svoj razvoj u pisanim izvorima. Ugarsko-poljska kronika, HR Ljetopisa popa Dukljanina i Tomašićeva kronika su izvori koji su mlađi od onih iz kategorije o prirodnoj smrti kralja, što je, također, impliciralo da budemo oprezni prema njima te da im potencijalno manje vjerujemo. Među njima su se

69 „Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili“, V. Mošin, Ljetopis popa Dukljanina, 68. 70 I. Goldstein, Povijest 21 (Hrvatska povijest), Europapress holding, Zagreb, 2008., 551.

136 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja vršili brojni prijepisi, priče su se nadopunjavale, što maštom, što sporednim izvorima. Zbog toga je teško povjerovati toj strani izvora. Nama su ipak povelje iz Zvonimirova ži- vota, Bašćanska ploča i Toma Arhiđakon, bili uvjerljiviji u kontekstu priče o Zvonimirovoj smrti. Stoga ćemo zaključiti naše izlaganje konstatacijom da se ovdje zapravo i ne radi ni o čemu dugom već o legendi koja, kako rekosmo, živi i danas.

Sažetak U radu autor pismeno iznosi izvornu građu i historiografiju vezanu za smrt kralja Zvonimi- ra. Jedna verzija govori da je kralj umro prirodnom smrti, a druga da ga je ubio njegov narod. I danas u znanstvenim krugovima postoje dva gledišta o tome kako je kralj Zvoni- mir skončao. Izvorna građa i historiografija su poslužili kao podloga na osnovi koje autor razvija vjerodostojniju teoriju o načinu Zvonimirove smrti. Upravo je zbog nasilne vari- jante kraljeve smrti u XIV. st. nastala Legenda o Zvonimirovoj smrti. Legenda kaže kako je kralj prokleo Hrvate, da nikad ne imali svog gospodara i da im uvijek tuđin vladao. Ta kletva je potrajala skoro tisuću godina, a izgleda da je prestala vrijediti stvaranjem neovi- sne države Hrvatske 1992. godine.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 137

čitaonica

Miroslav Mojžita Priče iz života jednog odvjetnika s velikim ljudskim srcem Slovo Miroslava Mojžite, veleposlanika Republike Slovačke u BiH, na predstavljanju knjiga “Probuđena sjećanja”, “Moje odvjetničke godine” i “35 godina u službi pravde i humanizma” autora Josipa Muselimovića, 1. ožujka 2012. u hotelu “Bosnia” u Sarajevu

Poštovani sudionici ovoga izuzetnog skupa, Čast mi je što sam pozvan biti aktivnim sudionikom sarajevske promocije knjiga gos- podina Josipa Muselimovića zajedno s ostalima promotorima uključujući i moga kolegu Tončija Staničića. Otvoreno odmah kažem - visoko sam cijenio autora ove tri knjige i prije toga sam ih pročitao. Za svakoga diplomata je velika sreća ako u državi gdje službuje, pogotovo na početku, sretne jedan ograničeni krug ljudi koji mu nadoknade puno toga što ne zna i znati ne može, ma koliko se on trudio da se pripremi za diplomatsku misiju u zemlji. Imao sam sreću da je gospodin Muselimović, kao predsjednik Matice hrvatske Mostar, poželio da Slovačka, svojim skromnim dijelom, pridonese prelijepoj svečanosti - Mo- starskom proljeću. Tu su počeli naši susreti preko kojih sam, kao pred otvorenu kapiju, dolazio do spoznavanja Mostara, zapadne Hercegovine, hrvatskog intelektualnog svi- jeta, ali i Bosne i Hercegovine u cjelini. Gospodin Muselimović, što sam se naknadno uvjerio čitajući njegove knjige, upravo govori tako kako i piše – vrlo sažeto, sadržajno, pristojno, čak nekako tiho, pri tome s utemeljenjem u historijskim okolnostima, s dubokim znanjem o psihologiji čovjeka uopće i o lokalnom mentalitetu pogotovo. Ništa mi nije pružilo ovakvu vedru sliku o tome - što je to, zapravo, fenomen Mostara i zapadne Hercegovine u ovoj maloj, ali i šarolikoj državi, kao njegove priče iz života jed- nog odvjetnika s velikim ljudskim srcem – pravnog stručnjaka, za kojega je odvjetništvo, kako sam piše, trajna i neprolazna ljubav.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 139 Malo nedostaje da zavolite te prijestupnike ili navodne prijestupnike s kojima se on sretao i radio tijekom svoje odvjetničke karijere. Koliko ljudske tragedije je u nekima od ovih priča, koliko vam oni daju razloga za razmišljanje, gdje je granica između normal- nog čovjeka i prijestupnika, kako je čovjek bespomoćan u nekim društvenim okolno- stima…. Za mene su njegove kriminalističko - ljudske priče vrlo dobrim putokazom o stanju ovoga društva u raznim razdobljima zadnjih tridesetak godina. Čitanje ovih - mogu, val- jda, kazati - kriminalističkih reportaža, za mene, daje više nego što se znanstveno pred- stavlja u sociološkoj i politološkoj literaturi. Za mene, kao stranca, tu je još jedna do- datna vrlina u ovim reportažama. Za razliku od nekih čisto novinarskih, pri tome vedrih reportaža, koje sam ovdje sa zanimanjem pročitao, kod autora Josipa Muselimovića je za mene prisutna važna pojedinost - uvijek se navodi kada se točno taj događaj zbio. To mi dopušta vidjeti ga u povezanosti i uspoređivati s drugim važnim događajima ši- reg značenja, što bi bio, ako ove vremenske točnosti nema, sigurno shvaćate, za stran- ca mali problem. Nije ni čudo da je autor precizan; on je pripadnik pravne znanosti, koja je sigurno najegzaktnija od svih društvenih znanosti. Tako je i sam autor egzaktan čovjek, pri tome osjetljiv, emocionalan, što je vrlo vrijedna kombinacija. Tijekom čitanja odvjetnikovih pripovijedaka ali i crtica o zavičaju, području kome pri- pada, čitatelj se mora zapitati odakle čovjek, koji živi ovako dinamičan i profesionalan i društven život, uzima, s jedne strane, još snagu pisati, ali i strpljenje – sjesti i uroniti u sebe i kreirati ove sadržajne i dirljive priče. Autor mi je više nego simpatičan i zbog njegova poštovanja i intimnog znanja Andri- ćeva opusa. To je i moj omiljeni autor, koji me stalno vodi u poznavanje dubine ovog dijela svijeta. Mislim da dosta o njemu i njegovom djelu znam, ali sam, čitajući bilješke Josipa Mu- selimovića, saznao da u Travniku, njegovom gradu, nema Andrićeve ulice. Čudno, a u svijetu se zna za Travnik, prije svega, zahvaljujući Travničkoj kronici. Imam lošu naviku. Podcrtavam tekstove koji mi se sviđaju u knjigama koje čitam. Želim se njima kasnije vratiti, a ne trebam čitati cijelu knjigu ponovno, samo listati i nailazim na lijepe opise, ideje, karakteristike, formulacije. Premda mi netko reče da to nije pravi razlog. Da sam čovjek koji nerado posuđuje knjige drugima i tako si stvaram alibi da to ne činim. Moguće je i to. I knjige gospodina Muselimovića su na takav način lišene daljnje „cirkulacije“. U pripovijetci „Tek u zatvoru sam počela slobodno živje- ti“, autor opisuje atmosferu pomalo usnulog života na hercegovačkom selu polovicom osamdesetih godina. Formulacija koju nisam odolio ne podcrtati. - Najrjeđe se dogodi tragedija, ali se ipak dogodi, utoliko upečatljivija jer je neočeki- vana, uvijek nova i iznenađujuća. Nosi pečat ljudske kobi u svojoj čistoj eksperimental- nosti jer je prosta i stvarna kao smrt. Ima puno drugih lijepih sadržajnih dijelova, koje imam podcrtane, pamtim mnogo što je mi gospodin Muselimović govorio uključujući njegove analize političkih društve- nih prilika u Bosni i Hercegovini. Vraćam se našim razgovorima godinu, dvije, tri i više unatrag, a moram konstatirati da su njegove sažete ocjene i pretkazanja potvrđeni. Ja samo želim ohrabriti našeg autora da piše i dalje, a siguran sam da sve što pažljivo položi na papir, bude podjednako vrijedno, kao to što je dosad napisao. Diplomati, koji

140 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja nakon nekoliko godina odlaze iz Bosne i Hercegovine, iskreno zavole ovu zemlju, po- gotovo zbog prirodnih ljepota i šarolikosti prirodnih pojava, koje su ovdje nevjerojatno koncentrirane. Ako budem odlazio iz ove zemlje, najviše ću cijeniti i pamtiti ljude koje sam imao čast sresti. Među njima se visoko izdvaja gospodin Josip Muselimović - jedna ljudska, profesionalna, kulturna gromada od čovjeka intelektualca i darovitog kroničara svoga vremena; jednoga velikog hrvatskog patriota, a isto tako velikog patriota vaše lijepe Bosne i Hercegovine. Hvala na pozornosti.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 141 Antun LUČIĆ Suncokretica na krilu života Vježba bliskosti u slikovnici Sonje Jurić Suncokret pognute glave, iskonski zov za uzajamnost

U sonorno malim stvorenjima popjevkuje nadahnuti slavuj, philomena, ptičica kojoj se iz davnoga 13. stoljeća obraća engleski pjesnik John Peckham na latinskome Ergo, pia suppleas meum imperfectum, ili u prepjevu Vinka Grubišića Nemoć, ptico pobožna, nadoknadi moju. Ono što je slavuj u životinjskome okrilju, prema ozemnoj simbolici je suncokret; svojom arhitektonikom, kretom, poluzaokretom iskazuje istine o čovjeku iz baštine što ga bilježi izabranik bilja. Još se starozavjetnom Kainu obilo od glavu kad ga Tvorac pita zašto je loše učinio bratu Abelu, a on se s jednom od ponajvećih dvomisli i kompromisa na ušću propusta učas pravda: Nisam ja čuvar svoga brata! I uzeti čovjek, kako ga podastiru novozavjetni redci, ne bi ozdravio kad ga Nazarećanin dodirnu da ga ne donesoše iza svjetine i spu- stiše s krova četvorica, ona koja su imala pouzdanja da je upravo milosnim doticajem ozdravljenje moguće. S jednom tankom a ozbiljnom slikovničicom upravo se traži potpora, drukčiji brat i pridruženi pojedinac uz četvoricu, očekuje se čuvarenje, čuvanje i vježbanje u radu sa suncokretnim stvorenjima u odrastanju. Pjesnikinja i spisateljica razvedenih i vazda pomlađenih vokacija Sonja Jurić (1973.) redovita je suradnica Cvitka za predškolce i učenike osnovne škole, a ta suradnja ukazuje i na njezine sklonosti prema mladima i senzibilitetu odrastanja. Odranije biva prepoznata kao suautorica zbirke Let u TROstihu, s proljeća 2008., i sljedećega ljeta samostalnom i poetički već dozrelom stihozbirkom Nevidljivi prsten. U spomenutome listu za sretno djetinjstvo, u kojemu i sam objavih podosta pričica i stihova, navela je na začudnost mnoga mlada lica i njihove roditelje, ne manje i učitelje i nastavnike, ponajprije svojim umiljatim slikovnicama Usamljeni lav (Naklada M design Međugorje) i Prodo, razigrani bumbar (Gral Široki Brijeg – Gral Široki Zagreb), ali i novim oslikanim naslovom većega formata Suncokret pognute glave (Matica hrvatska Čitluk, 2011.). Sve da i nije u zagrade stavila podnaslov (povodom Svjetskog dana autizma, 2. travnja), pa onda i skromno upozorenje „djeci s posebnim potrebama posvećeno“, otprve bi nam bila razborita spisateljičina nakana, a zajamčila je to i vjenčićima svojih tekstića među koricama, da piše o jedinstvenim bićima u ljudskoj vrsti. Pritom usporedni redci teksta, uz hrvatski izvornik je i njegov engleski prijevod, pod pisaljkom Dragane Rajković, go-

142 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja vore o svjetskosti, izričitom skretanju problema na općezbiljsku situaciju nesnalaženja s autizmom. Spisateljica je po ovomu htijenju skretničarka, kao na polaznim i dolaznim željezničarskim kolosijecima. Obično ljudi i prođu u kupeima ne stižući dati trenutke za slabe i nemoćne, ovako ili onako prepuštene sebi, gdje duša ni u snu ne može opčarati javu da se popravi. Da bi slikovnica ipak ostala što jest, vratila se djeci kojoj je prven- stveno namijenjena, pobrinula se o tomu ilustratorica, Anja Bartulović. Tako se dobilo i među nas nastanilo skupno djelce – polazne spisateljice čiji je „mali scenarij“ uveo u posao i prevoditeljski mar i slikarske invencije u razgranatim poljima boja od zemljina pigmenta i raskoši kakva se oprimjeruje živahnome izgledu suncokreta. Otuda plošna knjižica ovako lagane i gravitacijske naravi istodobno je, za domaće čitatelje Suncokret pognute glave, ali je i za prekogranične ljude Sunflower with bowed head, one koji se poslom ili kakvom drugom nakanom ovdje zadržavaju. Iz ovodobne civilizacijske (ne) spremnosti tema koja je autoricu povukla i odvukla je poput mirakula, čudesa koja više govore svojom neshvatljivošću u krugu privrženosti nego proračunatom izjavnošću kojoj ni dosada nije strana. U tom duhu će Majina prijateljica i kazati: “Ne znam to obja- sniti, ali najljepše sam se osjećala u njezinoj blizini” (I don’t know to explait it but I felt the best in her company). Nama trebaju u vremenu dodijeljenome ovdašnjemu disanju, da imamo sluha za blizinu, za company prema čovjeku a ne prisvajajuća gospodarenja svakakve vrste s kojima se zasićuje mnoštvo. O suncokretu nikada dosta pohvale, kao i o riječi sunce koja se pojavljuje usred pjesme Jur nijedna na svit vila Hanibala Lucića, gospara od vrta renesansne svagdanjice. Slikovnica će biti jednim od sto i jednoga načina, krila pristupa potrebitoj djeci. Slučaj ili skovanost svijesti u kojoj se nalazi Maja samo je sinegdoha razrješenja mogućnosti da se onemoćali isprave i budu spremni nositi se kroz život. Njihova lica i uši pribavljaju slušnost kao pjesma Vampir Antuna Branka Šimića sa sonornom funkcijom glas “o”, promišljeno iskustvo “on grli moje tijelo”. Polazni slikovnički tekst zapravo je njegova zamjenska inačica, alternativa, podnožna napomena nosivoga, jedrog teksta. A to i jest tretiranje podsvijesti, njoj se usmjerava vrh Sonjina pera i natapa se nebeskim nektarima, kao suncokret, da bi ušao, ustanio se u tučak sjemenke, na izgled žutoga sunca u malome. Ništa to ne bi postigla da se zadržala u ravnodušnosti, kao i njezina junakinja, metaforički Prometejica koja odoli- jeva poteškoćama. Sve što je “suprotiva” suncokretu čija je glava pognuta ostaje na nazivniku ravnodušnosti. Prema krilatici Elie Wiesel suprotnost životu nije stoga smrt nego ravnodušnost. S druge strane, na onoj “tamo obali” spram suncokreta, vidno namještenoj i prisvajajućoj sebičnosti, samo je pustinja ravnodušja, nespremnost da se maknemo iz samodostatne vlastitosti. Zato ova knjižica, premda pisana u trećemu licu i bez dijaloga, što je autorska ali ne mora biti i čitateljska sklonost, budi socijalni i komunikološki pristup prema četverogodišnjoj djevojčici u vrtiću (uostalom, sindrom autizma i nastupi nakon nekoliko godina života). No ona dnevno boravi u ustanovi pa se napredna interakcija može postignuti tek kad je izvan njezinih kvadrata punopravna, izjednačena sa svojim vršnjacima; i kad usto nije izložena poruzi ili kosim pogledima prolaznika. U njezino poboljšanje statusa se ulaže, i roditelji i odgajatelji to čine, uz potporu socijalne lokalne skrbi, ali je treba izlagati u društvo kako bi u odrasloj dobi bila biće sposobno samozastupanju svojih potreba. Povučena u obruč svoga svijeta Maja je po izvanjskome opisu osobita, ne zamjećuje se toliko fizička razlika u odnosu na zdravu

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 143 djecu, ona ima “plavu pletenu kapicu na glavi i kaput iste, nježne plave boje” dok je njezina kosa bila “duga, svijetlo smeđa, spletena u dvije čvrste pletenice”. Razlistavanje stranica Suncokreta ili pak Kretosunca u sličicama, od prvih uspome- narskih riječi “još uvijek se sjećam vremena provedenog” pa do priznanja “crtež sa suncokretima čuvam na posebnom mjestu, na krilu svoga ormara” pomoći će i ma- lišanima i roditeljima, studentima predškolskoga odgoja i brižnu radu odgojiteljica u vrtićima i drugim radionicama, seminarima ili srodnim strukovnim poslovima. Ondje gdje bude roditeljsko krilo, ljudska ruka koju Miroslav Krleža u drami Aretej, prema rimskome liječniku, drži najpozvanijom u medicini, nalazit će se rješenja da se pridigne glava. Uostalom, i slikovnica je produžena ruka, pomoć i skela da se ispravljaju ili lakše podnose autistične nelagode i tegobe, a prihodom će od prodaje slikovnica, autorica je kroz javno predstavljanje naslova, osobito središnje na Medicinskom fakultetu Sveu- čilišta u Mostaru, biti pomognute akcije za djecu i ustanove, primjerice kupnja kombija za prijevoz djece u školu. Predstavljena curica je Job(ica), skrivena paćenica na svojski način – sve joj je na- izgled uzeto da bi ostala u parcijalnome, s funkcijama koje može imati i posjedovati te se s njima nositi u životu, uza sve općenitosti koje vrebaju čovjekovim okružjem. Ona je šutljivca a ipak o sebi i tebi nešto izrekne, zapravo šutnjom kazuje i otkazuje vezu s odbjeglim, nehumaniziranim svijetom; kao da je pod bečkim pozitivističkom stavkom Ludwiga Wittgensteina – ono što se ne može reći jasno o tomu treba šutjeti. Djevojčica otprve i jest u jasnosti svojih mogućnosti, produhovljena je nošenom svrhom krz svag- danjicu. Prema slikovnici, zaslužuje da je nazovemo Suncokretica; nije sa sunčanog otoka Krete, ali je otok za sebe kojemu možemo doviknuti, puno poslije neznanoga mornara: Eco la costa! (Evo obale!), kao da je pojedinac morem oplakano, zaokruženo Lastovo, koje i ponese naziv usred pučine. Između dobrodušne Maje i materijalističko- ga puka nepregledno je valovlje neznanja. Samo ako se zalažemo igrom kušnje činiti zbilju jednakim za sve, a po kojoj se sjedinjujemo s takvim bićem, možemo se nadati onome posljednjemu što čovječanstvo stavlja ukraj svoje opstojnosti – uzajamnost. Ovakva djeca nisu posebna, ona su naša, svenaša, moja-i-tvoja u prisutnosti, kroz sociološko određenje; u dječjemu svijetu su toliko naša koliko ih prihvat srca koje nas drži može ujediniti u općemu dobru. Ona je osobita ne po vanjskim obilježjima, uočava mala pripovjedačica uz slike, nego po tomu što je čuva “na posebnom mjestu u svome srcu”. Roditeljima, obiteljima kojima je darovana takva djevojčica nešto je više “pripu- šteno” za brigu i patnju, u svjedočenju pred drugima i svakodnevnome podnošenju nepredvidljivih situacija. ne misli se samo na oholost da se ljudi njome ne kite nego i da izbjegavaju propuste. Svijet je pun druge braće koja su egoistična, neslavujska, zbog i radi nebrojeno stvari su presvoja. Kroz slikovnički se sadržaj, tekstni i obojeni, iznutra očituje dvostrukost pripomoći: pričom koja se događa kao aktivnost u pojašnjenju i usto malim kazivanjima Majine pri- jateljice kojoj su sve manje strane njezine slaboće, makar i otputovala iz zajedničkog im grada. Nikako ovo nisu obične istine o djevojčici nego punoća, otkrivanje obola ljubavi za, po starinski rečeno, “prignjato”, ponizno i potišteno biće. Stvorenja od prvoga reda, gotovo “čovječje ribice” naše prisutnosti na ozemlju, uvje- ravaju nas da ne živimo sebi već osjetno drugome i drukčijemu, onostranomu podno- simo račun jer sva zbrajanja u poznatim aritmetikama i pregradcima i sandučićima su

144 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja prolazna i propadljiva. Da bi izmamila osmijeh i uhvatila Majin pogled, Sonja se Jurić pozabavila (malo je kazati samo da je zabava) – ona se kroz junakinju rastvorila, otvorila je čudesnu školjku koja se milenijski rastvara od mitskih rađanja preko gundulićevskih spoznanja do nazovi napredaka. Kazuje nešto više o nama kakvi jesmo ljudi i sve što možemo postati, u što čak i bestragom nestati, a manje podnošljivo u svemu je koga sve zanemarujemo. Zato ovo i nije tek slikovnica za “kišnu djecu”, ona je i lutkarska kriti- ka, satirična slikopričaonica sustava, zov za metafizičkom sponom i uzletom za odrasle koji se uvježbavaju u brižnosti; kao što, uostalom, kroz naše dne vidimo prisutnost malo drukčijega Maloga princa kako stiže odonud preko mora i pustinja, gdje se ne sluti glas roga, između načinjenih krovova i smjenjive plaveti.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 145 Marina Kljajo Radić Duga plovidba riječi Pred otvorenom knjigom Igora Zidića Kost i gozba vidim pjesnika ogoljelog do kosti koji je pripremio obilnu gozbu Riječi od svog duha, tijela i intelekta.

Otrgnuti se iz krute svakodnevice i zakoračiti u neizvjesnost duhovnog misterija Ri- ječi paradigmatska je slika hrabrog odlaska mornara na dugu plovidbu, neizvjesnu i iscrpljujuću, ali jedino moguću – izlaz koji jamči opstanak. Jer, novi su vidici i nove spoznaje, novi pramci i pravci, ali i strast putovanja koja u svom ekstatičkom blještavilu duha krijepi ovozemno propadanje – svaki novi dan je kraći put do smrti i svaka nova Riječ je produžetak trajanja. Cjeloživotno pjesničko djelo književnika Igora Zidića otvara golemo morsko prostran- stvo sa svojom kristalnoplavom površinom poškropljenom sitnim, kamenitim otočićima. Potrebno je hrabrosti za isploviti, izaći iz labirinta svijeta i događanja i složiti spoznajno- iskustvene slike u mozaičku igru riječi. Naslovna tematika knjige Kost i gozba sugerira nastanak pjesme, u oksimoronskoj svezi predstavlja ogoljeli bljesak života uhvaćen u nutrini bića, konzerviran riječima od propadanja i kao takav ponuđen je u gozbi riječi. Ova knjiga obuhvaća vremenski inter- val stvaranja od pet i pol desetljeća i anticipirala je u sebe jedan život koji se razdao u mnoštvo sadržaja, u mnoštvo života, kulturnog i društvenog miljea. Kao ljubitelj i poštovatelj likovne umjetnosti, Zidić je nerijetko slikar i kipar riječima. U njegovom stvaralačkom zanosu pjesme postaju često slike, a slike pjesme. Ciklus pjesama nadahnut slikama i likovnim stvarateljima pjesnički je raritet u hrvatskoj knji- ževnosti. Jedna od pjesama Slika u ruci živo je implicirala pobješnjeli eros zaustavljen u požudnom pogledu strasti stvaranja, ali i eksplicirala kako likovna umjetnost isijava snagu svoga tvorca:

Dok u ruci držiš gipkost njena tijela, na papiru trud, ti uz bedro rajsko privijaš se smjerno posve kao lud.

146 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Cjeloživotno stvarajući, Zidić je tematski i motivski obuhvatio čovjeka u svim njegovim dvojbama, slabostima i strastima, prirodu i nadasve Mediteran, Boga koji ravna nad na- šim blatom i sjajem, a napose svoju Hrvatsku. Duboko, bolno proživljava komunističku agoniju Hrvatske i kao svjedok događanja vidi brisanje svega što je hrvatsko. Nastaje pjesma u prozi Sirena koja govori hrvatski (1977./1985.) gdje se očituje pjesnikova za- brinutost i samosvijest o zatiranju svega što je njegovo i naše – jezika, kulture i naroda koji je progonjen – kako svoje postaje tuđe, i kako to tuđe često prihvaćamo kao svoje. Sirena opominje pjesnika: Nema tvog svijeta… osim, ako svojim ne zoveš onaj u kojemu se briše sve što napišeš. Domovinski rat za pjesnika nada je u uskrsnuće i spoznaja da se prije uskrsnuća mora umrijeti, ali da se može i mrtav živjeti.

I mrtva živiš (Domovina na snimku ratnog reportera, 1992.)

Smrt i zgarišta iz kojih se poput feniksa rađa prastara Hrvatska /mati /mrtvih pomiruje u pjesniku njegov odnos prema Bogu. Kontemplativno-kritički doživljaj Boga preobra- žava se u vapaj, poziv i potpuno prihvaćanje. Pomiren s Božjim zapovijedima, ne traži ništa za sebe, velikodušan je i svjestan grijeha:

Nema točke u meni koju ne će doseći strijela tvoga prijekora (***)

Milost traži samo za svoje bližnje, one koje ljubi dobrotom Božjom jer On ih je poslao k njemu. Za sebe je osigurao vječnost u Riječi poslanjem stvaratelja koje mu je Bog namijenio. Igor Zidić u modernosti svoga izraza koji je od njegovih početaka određen oblik na- drealističkog izražajnog projekta, njeguje reduciran stih često alogičnih i neočekivanih slika ali vješto izbjegnutog diktata automatskog pisanja, tako svodeći pjesnički izraz na čist, kristalno jasan i bitan sadržaj. Nasljedovatelj tradicije europskog i hrvatskog nadrealizma u granicama razlogaškog poetološkog koncepta Zidić je uspio ostvariti konzistentan i originalan pjesnički projekt. Njegove pjesme u svim mogućim oblicima od epigrama do pjesama u prozi upućuju na pjesnički subjekt koji sublimira svoje emocije i misli u kalupe riječi odlijevajući trajne poetske eksponate. Koristi se bojom i višestruko kodira riječ koja u epifanijskom zano- su postaje ikon:

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 147 Vijenac crnih dimova Hrvatsku diže u nebo (Dimovi, 1991.)

Odnos pjesnika i njegovih pjesama očituje se kroz nekoliko objavljenih inačica. Pje- snik, intelektualac glača svoje stihovlje i teško prihvaća nova, “bolja rješenja” (Tvoj svi- jet, San) pa ih ostavlja čitatelju na odabir istovremeno dokumentirajući muke stvaranja. Velik dio pjesama Igora Zidića pripada kratkim, sažetim, minijaturnim pjesmama koje svojom aforističnošću i lirskom eksplozijom dugo u čitatelju odjekuju i u svojoj simbolici kriju bljesak kratkoće svega što je lijepo. Ove pjesme nose u sebi i epigramski satirični ton. Igor Zidić nudi nam otajstven i mističan, koloritno obojen mediteranski krajobraz (Jugo, Otok, Plavet), svoj duhovni sažetak i civilizacijski produžetak djelovanja, misli i osjećaja. Otvoren je, neposredan i često nedorečen, ali uvijek tradicijski i čovjekoljubivo određen. Po uzoru na Zidićevog prijatelja, jednog od najznačajnijih predstavnika her- metizma G. Ungaretija, koji je o opstanku poezije rekao: Bude li u čovjeku živio čovjek – i poezija će živjeti, i za Zidićevu poeziju možemo kazati da će trajno živjeti jer u njoj živi čovjek. Ovim svojim životnim, pjesničkim djelom Igor Zidić pokazuje se vještim kapetanom duge plovidbe Riječi, što manevrima istih prebrođuje životne bure i poziva na plovidbu u hrvatske riječi i hrvatsko more, poput ovih:

More je tvoja Riječ I Riječ je tvoja mreža.

148 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Milo Jukić Pjevati o stvarima koje se ne spominju (O zbirci Lutke Aide Šečić, Književna zaklada „Fra Grgo Martić“, Kreševo, 2011.)

U središtu poetskog prvijenca mlade poetese Aide Šečić je žena. Ne bilo kakva žena, nego obespravljena i ponižena žena. Iz toga bi se moglo zaključiti kako je u pitanju programirana i programska knjiga, angažirana i usmjerena na rješavanje nekih pitanja koja i nisu previše kompatibilna s poezijom i poetskim izričajem. Knjiga to doista jeste, ali samo u osnovi, kao podloga, poligon koji pjesnikinja koristi za estetske akrobacije. Odmah na početku treba reći da je koncept zbirke gotovo savršen: autorica kroz 60 pjesama portretira psihološke likove isto toliko žena, a sve je upakirano u devet nejed- nakih ciklusa koji nisu formirani tek zbog toga da sve pjesme ne budu „na gomili“, nego su precizno smještene svaka na mjesto koje joj pripada, i to kroz sudbinsku povezanost glavnih junakinja smještenih u pojedine cikluse. Autorica je kroz knjigu obuhvatila liko- ve iz raznih oblasti života, kako stvarne, tako i fiktivne, od Eve, prve žene, preko mito- loških, pa do filmskih, sportskih i biblijskih ličnosti, pa čak i jedne partizanke, no najviše je onih iz „ozbiljnih“ književnih djela i svima poznatih bajki. Nisu, naravno, sve žene u zbirci oslikane pozitivno; naprotiv, u slikama nekih od njih vidljivo je upravo ono što žene ne bi trebale biti, čemu umnogome doprinose i same, ne koristeći pokatkad ni snagu, koje su nedovoljno svjesne, ni želju da promijene bilo što u vlastitom životu. Svaka od pjesama funkcionira sama za sebe i može biti prezentirana samostalno, no sve pjesme su ujedno i kockice poetskog mozaika, toliko međusobno kompatibilnog da se može kazati kako je čitava knjiga, od početka do kraja, ustvari jedna jedina pjesma. Čitavu zbirku odlikuju inovativnost pjesničkog izričaja, kako kad je u pitanju riječ kao građevno sredstvo, tako, i još više, kad je u pitanju sintaksa, a najviše u segmentu ritma, kojem je sve podređeno bez spremnosti na kompromis. Tako pjesme, kako one u kojim je korištena rima, tako i one pisane slobodnim stihom, zvuče melodično, pa njihov pokatkad prilično gorak sadržaj u tom „omotu“ djeluje primamljivo, kao da se plaši da će čitatelja od- biti bez te melodične ambalaže koja nije samo vanjska, nego je isprepletena kroz svaki stih. U dobrom dijelu pjesama autorica pjeva, makar to paradoksalno zvučalo, o stvarima koje uopće ne spominje, i to tako što, izbjegavajući opisni segment, ostavlja prostor za

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 149 radnje, zbivanja i stanja koji, ugravirani u formu prvog lica, odlično grade sliku svake od junakinja. Gdjegdje u toj gradnji ima i autoironije, no ne one klasične pjesničke, koju odlikuje bespomoćnost i nespremnost na hvatanje u koštac s onim što je sporno, nego autoironije koja predstavlja poticaj, inicijalnu kapislu i koja nagovještava konačni obra- čun s vjekovnom, i dandanas prisutnom poniznošću i lojalnošću žene. Iz svega rečenog mogao bi se steći dojam da je autorica preko mjere ozbiljna i an- gažirana te da je sve podredila dokazivanju potrebe promjene statusa žene, no sama zbirka odaje sasvim drugi dojam: autorica se igra riječima i rečeničnim sklopovima, pjevajući „napreskok“, odnosno izbjegavajući konkretizaciju i ostavljajući prostor čita- telju kako bi sam naslutio i domislio pa njena poezija, ako se čita površno, izgleda kao da je nabacana na gomilu bez ikakvog reda. No, ako se, dok se knjiga čita, zaboravi „ostatak svijeta“ i knjiga postane jedinim svijetom, čitatelj neće, čak i ako to želi, uspjeti izbjeći potpuno utapanje u poetsku plimu koja prekriva ne samo dio obale nego i čitav već spomenuti „ostatak svijeta“. Slično je i s formom: neke su pisane rimom, neke slobodnim stilom, a posebno uspjelim mogu se smatrati brojne minijature (Aska, Magdalena, Orleanka, Laura, Ame- lija Erhart, Lolita, Doli Bel i druge). Različitost forme ne kvari melodičnost knjige nego je upotpunjuje kao, uostalom, i formalna raznolikost likova kojima je u osnovi jedino zajedničko to što su žene. U pjesme je savršeno uklopljena tradicija tradicionalnog razgovornog jezika i narod- ne pjesme, a to je, dakako, posebno izraženo u pjesmama vezanim za bh povijest i mit (Hasanaginica, Umihana Ćuvidina, Avdagina Fata).

150 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Atif Kujundžić Krik knjige iz sjene tiranije Ivan Sivrić: Vjerujem u Hercegovinu, Matica Hrvatska, Mostar, 2009.

Ivan Sivrić je svestrano obrazovana i akribična osoba uistinu značajnih ljudskih, spi- sateljskih, uređivačkih i priređivačkih potencijala i iskustava. Za Sivrića tekst je aspekt ispoljavanja u kojem se djelatno susreću njegova brojne sposobnosti, znanja i iskustva. Ne možemo pomisliti da se Sivriću otela ijedna riječ protiv njegove volje. Sivrićeva sinta- gma, sintaksa i stil – razvijeni su kao savršena mjera njegove djelatne misli i iskaza koji odbacuje svaku izlišnost. Zato mislimo kako u naslovu knjige Vjerujem u Hercegovinu, uz obvezatan pozitivan rodoljubni naboj, Ivan Sivrić iznosi i nešto stvarne i duboke osobne zebnje. Tako i pomišljamo kako Ivan Sivrić kao i drugi misleći ljudi u bh. kulturalnom prostoru i tako označeni prostor u cijelosti, žive galimatijas svekolike pometnje i smutnje koja dugo traje, a truje i hara ljudsku svijest i, s vremenom, sve više postaje živo blato u koje kao u bezizgled, svi zajedno tonemo.

* * * Filozofska uspravnost Sivrićevog intelekta zapravo je vrlo osjetljiv receptor društvene stvarnosti, njezinih strujanja i turbulencija, a filozofiji je primjereno njegovo stručno ne- ustručavanje. Sivrićev senzibilitet prepoznaje i identificira nesuvislost koja narasta kao pritisak na ljudsku svijest, jednako kao i podmuklost namjera onih – koji nesuvislost potiču iz dubine i pozadine društvenih prilika. Filozof u Sivriću detektira i uočava tiranski karakter i stvarnu prijetnju koja se širi i nadvija, koja tendira oktroiranju mišljenja i petljanja u najintimniji odnos pojedinca čak i prema rodnoj grudi, u koju vjeruje bez ostataka. U čovjekov odnos prema materinskom jeziku koji ga sadržava u većoj mjeri negoli njegova svijest. U njegovu budućnost. Prijetnja ulazi u čovjekovo životno svakodnevlje, pa i obiteljski život. S prolaskom vre- mena pretvara se u zebnju i strah. Svaka komunikacija uključuje nasilje jer je zasnovana na bizarnim oblicima kontrakulture. Poigravanje znanosti s genetskim modifikacijama hrane i života promijenilo je čovjeka. Ljudi se više uopće ne snalaze. Društvo je totalita- rizirano kao nikad ranije. Ljudi ni o čemu nemaju suglasnost. Kome u nazivu Bosne i Hercegovine može smetati riječ Hercegovina? Doista, kome?! I zašto? Kad se Hercegovina ni u primisli ne odriče Bosne, kako bi Bosna mogla bez

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 151 Hercegovine? Britko to načinje i prof. dr. sci. Mladen Bevanda u Predgovoru Sivrićevoj knjizi.

* * * Prema personaliziranom tiraninu usmjerene su energije, prijezir, mržnja, otpor, povici, pogledi, riječi, ma gdje bio: na Bosforu i Porti, u Beču ili Beogradu. Tiraninova Persona i njegovo Sjedište – rasterećuju druge osobe i druga mjesta makar su i eksponenti tira- ninove moći i utjecaja. No, vremena se mijenjaju pa tako i tirani i tiranija. Država državi postaje tiranin. Narod narodu. Vlast vlasti. Stranka stranci. Čovjek čovjeku. Vrhovni tiranin nasilan i samovoljan je daleko i, premda sklon padu – svemoćan i ne- dostižan jest. Vremena su totalitarna kakva ne pamti svijet. Kako sačuvati svoju ljubav i svoju vjeru, sebe i bližnje izdijeljene, čak i u virtualnom prostoru? Kako one stišane u znanju i osviještenosti? Kako poduprte u neznanju? Lacanovski, nedvosmisleno, Ivan Sivrić se okrenuo tekstu i knjizi. Jer, ne postoji ništa osim teksta, postoji samo tekst. Zatim, to što postoji može se i naći samo u knjizi i dru- gom tekstu. Inteligentan čovjek i u svijetu poluinteligenata samo će se na knjigu i tekst nasloniti. Da se osnaži u sebi. Da se stvarno jak odupre tiraniji svake vrste. Naime, promijenilo se puno toga i više ne znamo čak ni do čega sve ljudi drže u osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Što misle o postulatima na kojima su odra- stali i odgajani? Na kojima su opstajale znanost i umjetnost? Što je s humanizmom i dobrotom? Ljudskom pameti? Etc.

* * * Pod moćnu lupu svoje percepcije i recepcije Ivan Sivrić stavlja književnost prije sve- ga. O onome o čemu dvoji, ali i onome u što je, nedvojbeno, uvjeren. Postavlja pitanja vrlo uglednim spisateljima, književnim kritičarima, teoretičarima, javnim osobama. Tako, u najprirodnijem procesu i postupku prosljeđuje i osobnu procjenu o stanju kulturi i umjetnosti. Svojim tekstom Sivrić interpolira i prenosi do čitatelja i na širi kulturni plan – osobno viđenje. U svome tekstu Ivan Sivrić pronicljivo poseže za spoznajama do kojih drže čovjek i društvo, ljudsko dostojanstvo, a tako i reminiscentno /esejistički ili esejizi- rajući/ za sve čini jasnima i stvaran problem i osobni položaj. Postajemo svjesni Sivrićeve visoke ljudske, intelektualne, humanističke i etičke odgo- vornosti prema životu u konkretnom kulturalnom miljeu, ali i općenito, radi čega i vrši kulturnu inventuru i procjenu stanja. Ivan Sivrić raspravlja o brojnim pitanjima u neposrednom komuniciranju s akterima umjetničkog i kulturnog života, s njihovim pojavama i djelom. Jasno vidi kako se ishod raspravljanja i komuniciranja opredmećuje kao krik, u formi pjesme ili nekom drugom žanru koji će ipak – stvari pokrenuti iz središta. Pri tome, kao što bi znali samo rijetki i malobrojni, Sivrić razaznaje sve elemente koji pjesmu i književnost, umjetnost i kritiku čine. Gradi zanimljivu i održivu klasifikaciju pisaca u tri vrijednosne razine. Itd.

* * * Sivrićeva knjiga Vjerujem u Hercegovinu, nakon Predgovora: Prilog čovjekoljublju i do- moljublju – prof. dr. sci. Mladena Bevande, zapravo, niz je tekstova, studija/zapisa/prikaza

152 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja o knjigama Zdravka Kordića Ogledi i prosudbe, Miljenka Stojića Ne dirajte bijelog labuda, Joze Jakiše Tko porta, Ines Kudić Lux i Veritas, Srećka i Bernarda Marijanovića Dvije treći- ne, Vlade Smoljana O nekim uzrocima siromaštva Hercegovine u prošlosti, Franje Borasa Bosanskohercegovački kaos 1990. – 1996., Pere Marijanovića Kaos i determinizam u BiH 2, Zdenka Ćosića i Milana Ivkošića Opet ti Hercegovci, Josipa Jovića Lijepa naša kolonijo, vlastiti integralni tekst Pitanje tzv. trećega entiteta – koji je pisan povodom znanstvenog skupa Ustavno pravni položaj Hrvata u BiH; Lidija Pehar Psihološke posljedice reforme osnovne škole, Stipan Janković i suradnici Seminari iz kliničke radiologije, vlastiti tekst Jedna obljetnica hrvatskog stradanja; vlastiti tekst: Obrana i posljednji dani hrvatskoga je- zika u Mostaru, vlastiti tekst: Stanje kulturnih institucija Hrvata u BiH; vlastita studija: Kultur- ni identitet u raljama demokratskoga sažaljenja /cjelovito razvijen aspekt akutni problema identiteta u novonastalim društvenim uvjetima/; vlastiti tekst Potreba obrazovne reforme i obrazovanje reforme potreba, vlastiti tekst Blaga uspomena na Jakova Jurišića; vlastiti tekst Godine od znanstvenoga skupa Hrvati u BiH – ciljevi i mogućnosti; vlastita studija Fra Vendelin Vasilj /Neki pogledi na filozofiju komunizma i odnose prema vjeri/; te recenzije rukopisa knjige Vjerujem u Hercegovinu: Stručno neustručavanje – dr. sci. Ivica Musić i Vjerovati, voljeti i nadati se – pa što bude – mr. sci. Miljenko Stojić. Zapravo, Ivan Sivrić svoju knjigu Vjerujem u Hercegovinu organizira u šest cjelina: Kulturna inventura, Vjerujem u Hercegovinu, Struka i ustručavanje, Akutno, Sjećanje na Hercegovinu u tri slike, Recenzije. Lijepo vidimo kako Sivrić na najbolji način svoju vjeru u Hercegovinu naslanja na hercegovačke ljude/autore i njihovo djelo. Stara je i puno puta provjerena maksima: U čemu nam slabost, u tome i snaga. Ivan Sivrić je toga svje- stan. Njegov odnos spram čovjeka i djela u ovoj knjizi i Hercegovini, konstruktivan je i stvaran, spram ljudi izvan ove knjige, uistinu – djelatno poticajan.

* * * Knjiga Ivana Sivrića Vjerujem u Hercegovinu napisana je mudro i znalački i zavrje- đuje puno veću pažnju, prostor, dobru studiju ili razvijen ogled, ali svakako i puno više znanja i poznavanja pojava o kojima piše nego što joj moja malenkost može darovati. To nikako nije knjiga za skromna znanja i površne čitatelje. Ova knjiga otvara ozbiljna i duboka pitanja koja i kompetentni već puno godina zaobilaze. Krupno je pitanje: u kojoj mjeri i sami u svome djelu prakticiraju vrednote o kojima piše Sivrić. Ako smo već u očiglednoj situaciji pa možemo reći kako nema književne, likovne, muzičke i druge kritike koja bi trebala uvesti red – Ivan Sivrić postavlja kardinalno pitanje društvenom, kulturnom i umjetničkom životu. Naime, o tome i jest riječ u ovoj izuzetnoj knjizi. Valja i vrijedno je uočiti, riječ o knjizi koja usprkos složenosti uočenih problema i njiho- ve zahtjevne elaboracije – svojim sadržajem pogađa život u sridu – postajući tako bitnim činiteljem kulturne suvremenosti i otpora nasrnuloj tiraniji s početka ovoga teksta.

* * *

NAPOMENA Vrlo ugledni intelektualac, gradonačelnik Mostara 1934. – 1939., a potom i poslanik u prvoj Skupštini FNRJ, omiljena javna osoba – Husein Husaga Čišić – napisa knjigu koju objavi Kulturno društvo muslimana Preporod 1990. godine pod naslovom: Mostar

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 153 u Herceg-Bosni ! Zar se to moglo bolje i ljepše skrojiti?! Hercegovina, dakle, s Bosnom čini isto ime i jednu zemlju, kojoj bezuvjetno daruje svoj najveći i najljepši grad – Mostar! A nekome, eto, smeta naziv Hercegovina! Pa, to je smutnja! Ne treba joj dopustiti da nam zaposjedne svijest!

* * * Rujna, 2011.

154 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Mato NEDIĆ Poetski herbarij Pero Pavlović, vrutak. stručak. sinje blago, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2009.

Kod rijetko kojega suvremenog pjesnika čitatelj može naići na takvo obilje pjesničkih darova kakvo se krije u poeziji Pere Pavlovića (rođenoga u Gracu kod Neuma 1952. godine). To se obilje ponajprije očituje u jeziku kojim Pavlović tka tanane niti svojega pjesničkoga tkanja. Njegov je jezik višeslojan, to znači, višeznačan; on je ponekad na granici razumljivoga, sadrži i arhaizme i novotvorenice, ali je Pavloviću svojstven, izrazi- to je njegov i po tome jeziku Pavlovićeva poezija može biti prepoznatljiva. Druga bitna sastavnica Pavlovićeve poezije jest pjesnička forma. Zbirka vrutak. stru- čak. sinje blago podijeljena je u tri poetska ciklusa: vrutak. stručak. sinje blago, svib i zlaćen zir, a svaki od spomenutih ciklusa uobličen je posebnostima pjesničke forme. Tako se prvi ciklus sastoji od niza pjesama spjevanih u dva katrena koji su načinjeni od osmeraca; drugi je ciklus napunjen pjesmama različite dužine i stihovnoga ustrojstva, a treći je svojevrsnim zaključkom te su u njemu pomiješane pjesme koje se sastoje od po dviju osmeračkih sestina s onima koje imaju drugačiji formalni ustroj. Stvarajući poeziju u kojoj se zrcali i utjecaj prošlih poetika, od romantičarske nadalje, ali i sigurnoga vlastitoga pjeva nastaloga na tradiciji usmenoga, odnosno, narodnoga stvaralaštva, Pero Pavlović stvara umjetničke minijature koje odišu ljepotom i mirisom nekih minulih vremena; on kao da svoje pjesme dugo gaji u sebi, one u njemu dozrije- vaju, a onda ih pjesnik iznjedruje, izlijeva u svoj pjesnički svijet, sadi ih u svoj pjesnički vrt, tu one pupaju, cvjetaju i kada dozre, on ih ubire i reda u poetski herbarij koji je jedinstven po svojoj ljepoti, ali i po neponovljivosti takvih poetskih cvjetova kakvi su Pavlovićevi. Kada bi trebalo progovoriti i o tematskim preokupacijama pjesnikovim, moglo bi se reći da su to san, java, stvarnost života, sve što nas čini sretnima ili zabrinutima; ljubav, bol, razočaranje i ono što pjesnike inače zanima: smrt i prelazak u zvijezde. Ipak, govor o ovim tematskim krugovima nije izravan, često je uvijen u zvukovne slike riječi, u ono- matopejske sklopove koji milozvučnošću na jedan način odvlače pozornost čitatelja od onoga što je u pjesmi glavno, od njezinoga misaonoga sloja. Mnoštvo je takvih primjera u Pavlovićevoj poeziji, ali kao uzorak neka posluže stihovi pjesme šum: šumnim šaptom zašumori / slapom bistrim zaromori / blagoglasjem zaromoni / i draganjem zabokori // zaromoni zašumori / zaromori zabokori / neka zvijezda sreće gori / ljubav neka progovori.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 155 Naizgled jednostavna pjesnička struktura ponuđena u ovoj, kao i drugim Pavlovićevim pjesmama, neobično je bogata značenjima i mogućnostima tumačenja, a završno po- entiranje često podsjeća na razvezivanje uzla, na jasnoću poruke koja i opet, u dubljem promislu pjesme, ma kako izgledala jasna i jednostavna, može kriti zagonetku. U drugome ciklusu zbirke naslovljenome svib poetski izričaj Pere Pavlovića oslobodio se strogosti katrenačke forme, razlio se i, reklo bi se, pojednostavio se do kratkoće tro- stiha te je tek u nekoliko snažnih, pomno odabranih riječi prenesena pjesnička poruka čitatelju koji može nastaviti snivati započeti pjesnički san, mirisati cvijeće iz pjesnikova vrta, diviti se svijetu na koji ga pjesnik pjesmom upozorava. Završni ciklus naslovljen zlaćen zir donosi pjesme u kojima se svode računi ne samo ove stihozbirke, nego i prijeđenoga životnoga i pjesničkoga puta. Ciklus tako otvara pjesma prenja, a zatvara ga pjesma provir. U zlaćenome ziru pjesnik donosi pogled na samoga sebe i na svijet koji ga je uobličio kao čovjeka i kao poetu, on zuri i nazire dubine onih promjena koje čovjeka stvaraju umjetnikom. Ključni su stihovi u početnoj pjesmi prenja upravo oni u kojima pjesnik nazire stvaralačko raspoloženje u sebi: dvoj- be, tvorbe, snena prenja / romon mira, bokor htijenja / žalac, tajac, potom bdijenja / sve do žara uznesenja. Put do pjesme je pun tjeskobe i nemira i, što je taj nemir veći, iz njega lakše izranja umjetnina riječi, izranja pjesma koja donosi osjećaj zbijen u stih koji se tek u mislima čitatelja širi zato što se čitatelj u tome pjesnikovom osjećaju pokušava prepoznati i što se više prepozna, to je više i dublje razumio i doživio svaku pojedinu pjesmu. Druga kitica završne pjesme provir otvara put želji, a dok je u čovjeku želja, dotle postoje i nade koje ga održavaju na životu. Pavlović uznosito pjeva: tinja želja preobilje, a to tinjajuće preobilje koje u njemu rasplamsava plamen poezije jamcem je novih pje- sničkih iznenađenja koja čitatelji mogu očekivati od vrsnoga pjesnika Pere Pavlovića.

156 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Jasmina Hanjalić Dvanaest dobrih misli Lidija Pavlović Grgić, Kišne kapi u piščevoj luli, Zaklada Fra Grgo Martić, Kreševo, 2011.

„Svijet me davno počeo inspirirati, a ni mom životu nije bilo mane“ (Kišne kapi u piščevoj luli), zapravo je, u najkraćem, inspiracija i preokupacija mlade mostarske au- torice, Lidije Pavlović Grgić, koja nas kroz svojih dvanaest kratkih priča skupljenih u zbirku „Kišne kapi u piščevoj luli“, zbirke koja je odnijela nagradu za prozni prvijenac Zaklade „Fra Grgo Martić“ iz Kreševa za 2011. godinu, dobrano upoznaje sa svojim ali i našim svijetom, oslikava njegove razne boje, nijanse, ali i sjene, mirise, zadahe i udahe njegovih sudionika; ona ocrtava one oštre bodlje koje paraju njenu dušu, daje nedvo- smislen stav i buni se snagom neopterećene svijesti o pravednosti, dobroti i ljudskosti. Autorica, povremeno pišući u muškom rodu, zapravo muški pečata snobizam, malo- građanštinu, površnost, ponosito braneći svoju pripadnost, kako ženskom rodu, tako i korijenima. Kroz izbjegličko iskustvo buni se protiv stereotipa i predrasuda, ili i jasno odmiče od destrukcije koju, makar još dijete, osjeća u prijelomnim tragičnim vremeni- ma ovdašnje nedavne historije. Ona se, poput Maksa iz „Pisma iz 1920.“, odmiče i ne želi involvirati u kola mržnje i zla, „dva puta okreće kazetu buljeći u zid“ (Buljeći u zid), gledajući u bijelo, ne sudjelujući, iako uz muziku “Pištolja i ruža“: pištolja kojima će uskoro biti ubijeno mnogo ljudi i ruža kojima će previše grobova u narednom razdoblju biti prekriveno: „..tu se krilo mnogo onih koji se nisu htjeli boriti ni na jednoj strani“ (Paklina), rečenica je kojom ustrajava u biranju vlastitog kursa, svoje vertikalne sredine nepripadanja zlu, očuvanju ljudskosti, jer „Htio sam doznati njihova imena i ratne puto- ve te vidjeti kakav su obraz donijeli u mir.“ Lidija Pavlović Grgić nadalje kaže u priči „Pod velikim zubom“: „Možda bih bio sretniji da sam bez očiju, da ne vidim sav ovaj jad“, čime zapravo nedvosmisleno zauzima stav protivljenja svekolikom ljudskome poganluku, a koji je tako čest oko ratnih vremena, i onda, i sada, i zauvijek. U tu svrhu postavlja i mladog njemačkog vojnika, momčića Vilma, (Vilm) „koji je izrešetan ostao pod hrastom gdje je sad otpad“, koji nju, nevinu od svega, pohodi u snu, kao da se bremenito nasljeđe valja po svima nama. On je je- dan mladi čovjek koji je želio živjeti normalnim životom, proživjeti mirno svoju mladost, ostvariti se, a ne negdje u nepoznatoj zemlji biti mrski okupator koji sije teror i smrt. Dvoje mladih ljudi, ni krivi ni dužni, postaju jedno drugom noćna mora, a Lidija u fanta- stičarskom maniru opisuje to stanje: “Vilmov se pogled zaledio, stiješnjen između dvije

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 157 oštre mreže pune žirova, a ispod nogu mu je izbila lava, gutajući Mirine noge, iz kojih je, iz bezbroj uboda, liptala krv”. Kroz nekoliko priča Lidija Pavlović Grgić se obračunava i s dvoličnim, licemjernim lju- dima suvremenog trenutka: „Kod nas se ljudi bezobrazno okreću za sličnim pojavama i glasno komentiraju različitosti koje strše mimo uniforme skrojene po mjeri malograđan- ske sredine“ (Apartman za slavne). Također, autorica podcrtava klišeizirano ponašanje sarkastično spominjući sapunice i njihov trivijalni sadržaj, zapravo naglašavajući kako je stvarni život daleko od serija i obmana koje se serviraju suvremenom čovjeku i trga na komadiće malograđanštinu: „Sigurno bi bili sretni i da sustavno i stručno njegujem pivski trbuh i, možda, priležnicu, da je do mile volje mogu ogovarati i, tobože, žaliti moju jadnu ženu paćenicu koja će sve, i to od nekog potpunog stranca, posljednja saznati.“ Zapravo, po Lidiji, pravi život je ona trnovita staza kojom nadareni stvaratelji prolaze, izlažući se provlačenju kroz iglene uši da bi ostvarili svoje snove, objavili svoje djelo (Kišne kapi u piščevoj luli). Stvarni život je „...duž ulice koja je spajala njihova dvorišta do neba je šiknuo višegodišnji zid tišine“ i u kojoj su „izgubljeni brojevi i adrese“ (Ami- ći), onaj u kome nema naših prijeratnih prijatelja, komšija, onih zbog kojih smo i sami osakaćeni zauvijek. Lidija vrlo emotivno iskazuje žal za onim što je nenadoknadivo izgu- bljeno, za sretnim danima koji su nestali dolaskom rata i zla iskazujući i vlastitu nemoć. Čitanjem ove zbirke dvanaest kratkih priča, povremeno se urezuju riječi gotovo ep- skog sadržaja, iskustvene mudrosti i urođene pravednosti, koje podsjećaju na biblijske zapovijedi: „Malo govorite, mnogo radite, ne hvalite se, trošite koliko treba i sirotinju pomozite“ ; „Svi mogu nositi odijelo i šešir“ ; „Ko se svilom uvija, a ko gladan zavija“, a sve kroz gorostasni lik djeda Pere (U Perinoj svili), no zapravo autorica jasno otkriva vlastita načela i životne vodilje. Ova nepretenciozno pitka, bistra, isklesana zbirka kratkih priča predstavlja svježe, mirisno, ljudsko, ponekad epsko obraćanje čitatelju, poput apela za dobrim djelima, izabiranjem pravednosti, poštenja, rada, iskrenosti, tolerancije, u miru i u ratu, u odno- su sa svojima i tuđima, s prijateljima i neprijateljima, sa susjedima, s vršnjacima. Ona apelira da ne podcijenimo druge, da ne mrzimo i da je uvažavanje, odgovornost i jasan stav prema ljudskom, ali i neljudskom, jedino ispravan. „Svaka misao je nova, jer je nešto novo okružuje i formira!“ (A. Blok), a Lidija sa svojim mislima ne kalkulira, nego hrabro i izravno, kristalnim izrazom i nedvosmislenim jezikom, jarko poput hercegovačkog sunca i oštro poput humskog kamena, gazi priča- ma o svakodnevnom čovjeku i njegovom okruženju, (kao što i sama na početku ovog teksta reče), krčeći pri tome put književnog stvaraoca bez podilaženja bilo kome. Ovo je zbirka priča koja slavi Čovjeka u njegovom iskonskom smislu i koja nas nakon čitanja sigurno čini boljim... za dvanaest dobrih misli!

158 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Mujo Musagić Pjesmice i pričice na „mici jeziku“ Ljubica Ostojić: Čitančica za djevojčice i ptice, Međunarodni centar za mir i Planjax, Sarajevo, 2008.

U našoj domaćoj recentnoj književno-kritičarskoj praksi suviše je mnogo primjera iz kojih se dâ zaključiti kako se književnosti za djecu (i mlade, kako to mnogi, i s pravom, vole reći) ne posvećuje adekvatna pažnja. Čak bi i ovakva tvrdnja mogla biti tek puka, blaga, gotovo kurtoazna opaska, ako joj ne bismo dodali vrlo oštro intoniranu misao da se ovakvom praksom čini ozbiljna greška i prema autorima koji stvaraju za djecu, ali i prema ovoj vrsti literarture, jer mimo dužne kritičarske valorizacije ostaju i knjige koje nas svojim estetskim dometima obavezuju na potrebnu pažnju. Upravo to i jest bio povod da, s izvjesnim zakašnjenjem, progovorim riječ-dvije o knji- zi „Čitančica za djevojčice i ptice“ Ljubica Ostojić, bez obzira što je od njenog izlaska prošlo već više od tri godine. Prilika je ovo, zapravo, da domaćoj književnoj i književno- kritičarskoj javnosti još jednom skrenemo pažnju da se radi o još jednoj dobroj knjizi autorice koja, bez ikakve sumnje, spada u red najplodnijih i najraznovrsnijih bosan- skoherecegovačkih spisateljica, i da njeno stvaralaštvo za djecu pripada samom vrhu bosanskohercegovačke dječje književnosti. Ostojićeva je do sada objavila dvadeset i šest knjige, od kojih je desetak namijenjenih djeci. Nasreću, njene knjige (pa i ova o kojoj govorimo) nisu samo namijenjene djeci, podrazumijevaću, pritom, tek dobru volju, htijenje ili iskrenu autorsku želju, nego su to pjesme i pjesmice, priče i pričice, drame i dramice koje, snagom svoje istinske književne vrijednosti, u potpunosti opravdavaju autorsku namjeru i književnu ideju i koje, stoga, s lahkoćom komuniciraju s najmlađim čitaocima. Ostojićevo stvralaštvo za djecu, to zaista treba posebno naglasiti, ima još jednu pre- poznatljivu i bitnu karakteristiku. Ona, zapravo, sve svoje knjige za djecu, pa bile to priče, bajke, pjesme, drame, uvijek izvodi iz svoje obiteljske pozicije, rekli bismo mikro- plana, ali ne na način sladunjave, obiteljske, spomenarske i dokumentarne deskripcije, nego tako što se iz tog prijatnog i dragog mikro-svijeta autorica vrlo uspješno, s lah- koćom kako to rade pravi pisci, diže do univerzalnih vrijednosti i s literarnim porukama koje mogu komunicariti sa širokim okruženjem. Vratimo se, konačno, i samoj knjizi – Čitančici. Čitančica za djevojčice i ptice počinje ciklusom pjesama Rodilište u kojem djecu na svijet donose:

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 159 - ptice selice („Mene je izlegla/ Ptica selica/ Iz modrog jajeta/ Pred sam put...“, - šumska vila (mene je „U jedan sumrak/ Iznenada rodila/ Šumska Vila...“), - ptica roda („Neki opet vele/ Kako me donijela/ Ptica Roda/ Direkt iz lokve/ Ispod granja/ Pune lokvanja...“), - glavica kupusa („Pričaju Zečevi svukud i često/ Kako je mog rođenja mjesto/ U njihovu kupusištu...“), - ružin žbun („...jedan ružin žbun/ Časnu riječ je dao/ Da me u svom lišću/ Jednom pronašao...“), pa čak i - morski vali („...kako su mene/ Jedne noći/ Donijeli lagahno/ Morski vali...“).

A o rađanju djevojčice kruže i druge priče: te da ju je rodila baka, da su je oplele svilene bube, pa čak i da je izvanzemljakinja (u pjesmi I druge priče) ili da je, preko Mli- ječne staze, kroz zvjezdani prah, sišla do oblaka. U istoj intonaciji Ostojićeva završava ovaj ciklus pjesmom Ženski i muški spolovi, uspješno se poigravajući muško-ženskim spolovima, naglašavajući sudbinsku težnju o konačnom spajanju „muških“ i „ženskih“ polovica u sretnu cjelinu, koja, kao što je to davno rečeno, čini sâm život. U ciklusu pjesmica Uspavanke za Ivonu – za dragu malenu Ivonu Vanu, Ljubica Ostojić pokazuje pravo malo majstorstvo u spajanju zapamćenih majčinskih emocija i empa- tičnog razumijevanja novih mladih majki s pjesničkim zanatom, u kojem skladan ritam i prava blaga riječ proizvode pomalo zaboravljene a za san dječji uvijek poželjne rime: nina-nana, nina-nana. Bijeg u virtualnu stvarnost, potrošački, brzi život, reduciran na da- nonoćnu trku za materijalnim vrijednostima gotovo da je iz porodičnog života isključio onu iskonsku potrebu za majčinskom blizinom svom djetetu, koje, veoma često, umje- sto s najljepšom muzikom majčinog glasa, u san odlazi s viškom „grmljevine“ s elektro- ničkih medija. Zato bi, po tihoj i nepretencioznoj pjesnikinjoj sugestiji, uspavanke trebali pjevati i mama i tata i mlijeko, kako bi sve djevojčice ovoga svijeta bile sretne i vedre: „...Svake noći/ Svakog dana/ Nina-nana/ Nina-nana...“ U Pričicama za djevojčice i za ptice, trećem ciklusu u ovoj Ostojićevoj knjizi, autori- ca se još jednom vraća svojoj dragoj unučici Ariel, onoj istoj djevojčici kojoj je nekad posvetila cijelu knjigu (Knjiga o Ariel) i koja govori jednim neobičnim „mici -jezikom“. E taj „mici - jezik“ razumiju najbolje njena mama i tata ali, sve su prilike, i njena baka, knji- ževnica Ljubica Ostojić, koja joj je, uostalom, i poklonila „šajanu“ papigu, „olokvicu“, kanticu „Kantju“ i cijeli niz lijepih i čudesnih priča. Tu su još i jedna zločesta i jedna stara priča ali i, možda najljepša među njima, Priča o spavanju. U ovoj, malo iskošenoj, priči potpuno je promijenjen uhodani redoslijed odvijanja života u jednoj sretnoj porodici. Djevojčica Ariel uzela je od Mame, Tate, Djeda i Bake „komandu“ u svoje ruke. I što se onda događa u tom izokrenutom poretku stvari? Ništa posebno, reklo bi se, samo što se djevojčica Ariel ljuti na svoju Baku jer neće nikako da zaspi. „Čuj, Bako, baš si me danas umorila! Što opet hoćeš?!“, ljuti se, u ovoj priči, djevojčica na svoju „nestašnu“ Baku. A Baka je cmizdrila i tražila da joj Ariel priča priče. Ali, nije samo Baka nestašna. Ne ponaša se kako treba ni Djed: kasno je, a on još uvijek gleda neki televizijski film, s pucnjavom i zlim čikama i nikako neće da ide na spa- vanje. I kada je djevojčica konačno „otpremila“ Djeda i Baku na spavanje, kazavši im fino „pa-pa“, pred nju odnekud izletješe Mama i Tata. Ariel je i njih uspješno poslala na spavanje, a zatim je i sama, zagrlivši svog Medvjedića, slatko zaspala. I baš u ovoj priči

160 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja književnica Ljubica Ostojić pokazuje svoj raskošni, bajkoviti pripovjedni nerv, spojivši u njoj veoma uspješno realne biografske elemente (kao da je njena vlastita obitelj na oku- pu) i (ne)očekivane bajkovite zaplete (kao da na papir prenosi neku potpuno izmaštanu situaciju, u kojoj se našla neka, također, izmaštana, fiktivna obitelj. Na kraju ove zanimljive Čitančice za djevojčice i ptice Ljubica Ostojić je smjestila Čud- nu vješticu, dramicu u četiri scene, a u kojoj Gavran, Vještica, Šefica Vila, Vila Bi i Kralj pletu priču o slastičarnici i kolačima, kojima teško odolijevaju i vilina djeca, i gavran, pa i sam kralj, koji se, bez pratnje, krišom ušunjao u slastičarnicu da pojede komadić havana torte, malo kesten pirea i duplu voćnu salatu. Dok čitate ovu Ljubičinu dramicu, i sami biste se rado preselili u bajčicu i pojeli kakvu vještičinu slasticu, kao što biste rado, još jednom, pred spavanje, čuli neku uspavanku, poput ovih iz Ljubičine Čitančice, razumijevajući, pritom, i, do sada nepoznati, umiljati „mici jezik“. Tako nas svojom Čitančicom autorica Ljubica Ostojić naprosto mami u svoj bajkoviti književni svijet, u kojem se ona (to još jednom potvrđuje i ova knjiga) već dugo osjeća kao u svojoj vlastitoj, rodnoj kući. Ovih nekoliko kratkih natuknica o Čitančici Ljubice Ostojić, naravno, i nisu bile u funk- cije cjelovitijeg sagledavanja literarnih vrijednosti ove knjige. Prije bismo ih mogli pri- hvatiti kao iskren poziv da se mnogo pažljivije iščitavaju i ovakve knjige Ljubice Ostojić, kojima oznake „dječje“ nikako ne smiju značiti manje važne, kao što se, nažalost, u našoj praksi to često događa. Naravno, ovakav poziv vrijedi i za knjige drugih stvaralaca za djecu, pri čemu, svakako, treba imati u vidu činjenicu da se i u književnosti za djecu književno-estetska valorizacija olahko utapa u vode sveopće komercijalizacije i uskih interesa nekih nakladničkih kuća.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 161 Fabijan Lovrić Pjesmovita proza života ili Dobro je biti čovjek Orman, Rapko: Pjesmovita proza života. Ur. Ahmet Burek; 120mm x 199 mm, 120 stranica, meki uvez. Naklada, autor; Livno, 2011.

Autor ulogu pjesme podređuje upozorenjima na uljudbu, na smisao i toleranciju u od- nosima ljudi, koristeći se metodom krugova od bližega i poznatog (kao što su fenomeni prirode, što je samo kulisa), a onda gradi kroz temu ideju kojom želi pokazati odnose ispraznosti koje bi čovjek trebao znati prevladati kako bi izbjegao stresne i mučne si- tuacije u koje ga odvodi rješavanje novonastalih problema: „i / tako / teku rijeke (tvoje i moje rijeke) / teku i pritoke / (moje i tvoje pritoke) / donose i pronose svoje vode“… (Vodeni krugovi pjesme, str.7.). Ova prolaznost prolaznost je svega oko nas, ali to nije razlogom ostati izvan gibljivosti, nego pronaći smisao kako bi se oplemenilo sve ono što utječe na bolju protočnost, baš kao rijeka koja protječe. Vrijeme nema granicu. U vremenu čovjek ograničava sebe, priznaje poraz prije kraja, dok je tajna života u vječitoj borbi. Ta borba treba biti snošljiva sebi i svom subratu, čovjeku, živim bićima koja zaslu- žuju živjeti, ali i neživim elementima koji nas okružuju i čine ugodu svojom postojanosti, i ne samo ugodu, nego su skupnost nas samih. Tajna ljudskog i božanskog sporazuma izvan i u volji bitka čine sam život: „sve se to u vodama prožima“ (Vodeni krugovi pje- sme, str. 8.). Iz svake pjesme izbija poruka humanosti, briga za psihičko stanje i snagu u čovjeku, a evo naglašenosti u pjesmi Oglas: „ljupke nježne stabljike riječi / uzgajam u svom vrtu / blagorodno sjeme / blagorodan plod // (čist humus čist zrak / čist izvor čist plam) // ne prodajem – cijene nema / za malo srca i malo duše / mijenjam“ (Oglas, str. 9.). Važnost i vrijednost komunikacije je odavno shvaćena, ali koliko koristimo taj učinak u odno- sima među nama? Oblikujući idejnu vodilju riječi kao pticu, u različitim varijacijama, onda njezinu preobrazbu (sintaksičnu sposobnost riječi) pronalazimo u cilju poznatog literarnog predloška: „galeb Jonathan stremi u visine“. (Krila riječi, str. 11.) Stremi riječ novim uspostavama odnosa jer je njezina energetska moć živa, sposobna putovati i prenositi poruke i bez naše volje. Taj energetski učinak emocionalne inteligencije usud je neskrivenosti poruka koje želimo čuvati kao tajnu, našu vječnu vrijednost, ali misao je odaslana ne samo našem sustavu umnih sposobnosti, bilježe je i drugi, tako da i

162 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja najveće tajne budu prepoznate i prenijete na velike udaljenosti, a da sami nismo niti svjesni činjenice kako smo upravo mi bili oni koji smo prokazali tajnu: „uostalom zar sve pjesme ne pjevaju / o svom tvorcu“. (Rađanje pjesme, str. 12.). Rađa ih ovaj pjesnik kao dar od sebe k nama, oslobađa svoj komunikacijsko-energetski sustav koji je osnova njegove komunikacije, dodirna točka s izvanjskim. Pisati, izgrađivati pjesnički jezik, ostvariti pjesničku komunikaciju putem senzibilizira- jućeg učinka pjesme, na obostranu radost onoga koji piše i onoga koji čita, sposobnost je darovitih, onih koji imaju urođeni način prijenosa energije misli kroz prostore. Tako ih razumijemo na marginama, razumijemo ih između redova, čitamo njihove misli, uspo- stavljamo novi, svoj jezik, tepamo svoje riječi neposrednim razgovorima iz napisanoga: „u doba mog cvjetanja / draga Wislawa Szymborska / nisam zapazio tvoju poeziju / da jesam imao bih uzor / bila bi mi učiteljica“…(Radost pisanja, str. 14.). Ta radost drži sve silnice u magnetnom okupu riječi koje se nemaju mogućnost izgovoriti, nego se moraju bilježiti, a onda potreba za komunikacijom ostvaruje mogućnost dijaloga, jer se uobličuje u vidu knjige i kao takva teži svoj jezik pokazati, pokazati svu njegovu zrelost, raskoš, preobrazbu i korjenitost, napose, pripadnost određenom idiomu u kojemu se osjeća u krilu majke: „iznesi pjesme iz sebe / prenesi ih u drugo u treće lice / kaže glas u meni“. (Dobaci Meša, str.16.). Riječi traže uporište, opravdanje za svoje značenje, pa i ono preneseno značenje, jednostavno, riječ mora biti čvrsta u svojoj opravdanosti, ali i podatna oblicima preo- brazbe: „kao niz bedra Ramajane / u stihovima Enesa Kiševića“. (Svila, str. 20.). Razgo- lićuje pjesnik teme u nadi višeg smisla, što mu i uspijeva. Iskustvo je na njegovoj strani, čitanje samoće odlika, zapamćenost genetska predispozicija, samo da se sve to poklo- pi kroz ideju i temi nema spasa, ona se dovodi do cilja kako bi iskrila ljepotom. Ljepota traje, teško je reći koliko, ali traje, a želja svakog pjesnika je da traje u vječnosti, da se oplođuje i nadrasta vrijeme: „rijekom su od tada prohujale / vode i godine / ljepota se ne da / hoće da živi / da traje“. (Pjesnici u modnoj konfekciji, str. 30.). Navika da pjesnici budu nekonvencionalni u svim segmentima, osim u ljepoti pisanja, odvukla je pjesnike izvan domašaja shvatljivih normi, te im počesto pripisuju samo bohemiju kao usud i način, ali muku i ljepotu pisanja razmatraju samo nakon smrti, zavlače prste u pjesnič- ke rane uvjeravajući i druge i sebe kako su bili preteča društva i vremena u kojemu su živjeli. Na tom tragu je i Rapko Orman, pjesnik koji upozorava na stanje počinjući od bližega k daljem. Kod njega je to očito, jer su sve pjesme počele od onoga danas i sad, a onda razvija temu u širinu kako bi ideju otrježnjenja ili humanih gesta doveo do čina uzvišenoga, plemenitoga, onoga što uljudba mora imati u svom umnom i djelotvornom obliku. Tako on pretvara računanje vremena u smislenu metaforu borbe čovjeka sa samim sobom, sa svojom savješću od koje nitko nije pobjegao: „u ovoj zemlji / poput njenih vozova i vlakova / sudovi usporeno vozaju razvlače / ruka pravde neće ni stići ni dotaknuti / zločince mnoge / oni će i dalje mirno živjeti sve / dok im sjene mrtvih ne pro- bude savjest / i voda zločina ne probije branu / vlastite duše // tek tada će za njih početi rat / onaj iznutra sa sobom // (i novo računanje vremena). (Novo računanje vremena, str. 34.). A kako počinje pjesma, svojim prvim krugom: „pokraj tvornica bivše države / kao pokraj groblja / prolazim tiho skrušeno / s blagom dozom sjete / promatram kosture giganata“… (Zajednički nekrolog, str. 35.); a završava zadnjim krugom koji se gubi u tragu naše znatiželje, ukapa se u nju, oplemenjuje spoznajom i novim iskustvom koje

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 163 dolazi čitanjem, htjeli mi to ili ne: „s njima je u pamćenje pokopana jedna epoha / s njom i dio tebe/mene/nas. (Zajednički nekrolog, str. 36.). Iskoristivši temu kako bi realizirao ideju, pjesnik se koristi nekonvencionalnim nači- nom pisanja, suvremenom u onoj mjeri u kojoj se suvremenost trenutka prihvati kao takva, jer i u preobrazbi pjesničkih formi ovdje ne nalazimo novokovanice (recimo, pje- sništvo Pere Pavlovića), ali nalazimo jednostavan način protoka misli od rađanja, po- ticaja da se kroz temu ostvari ideja novog i drukčijeg iskustva, a to je osnovna odlika ovog pjesništva. Tu pjesnik pokazuje svu svoju snagu intelektualne oštrice, pjesničkoga nadahnuća i umijeća da obično oplemeni do uzdignuća iznad prosječnosti, da mu da snagu i smisao na čijem primjeru možemo upoznati i steći novo korisno iskustvo. Zbog toga pjesništvo i postoji. To je njegova sveta zadaća, njegova moć djelovanja na svijest čitatelja kojom priznaje otkriće novog i usvaja ga kao takvog. U takvu metamorfozu ula- zi i pjesnički ostvaraj istoga naslova (Metamorfoza svijesti, str. 37.): „graktanje zloguko iz epike / još dolijeće do mene / iz lirike Edgara Allana Poea / Gavran grakće – nikad više / nikad više // u mojoj glavi te riječi zveče / lažno i oprezno // kao nikad“. Ponekada, nikad ima svoju udaljenu nedokučivost koju uporno želimo podastrijeti kao dokaz istine do koje nam je stalo. To uvijek nije moguće i sva naša upornost ne nalazi valjano uporište. Ostajemo dosljedni i tvrdimo činjenicom u svim mogućim tre- nutcima i načinima priopćavanja, pisano ili usmeno, ali ne vrijedi. Promijeniti jednom zabilježenu netočnu činjenicu mnogo je teže nego je prihvatiti kao takvu. Povijest to naj- bolje poznaje. Bjesomučno umnožavanje neistine postaje istina, činjenica neoborivoga postojanja: „no sva moja pisanja / nije daleko dobacila / ni po čemu sturbu / svijetom nije pronijela /…./ mrak je dobacio dalje od svjetlosti“. (Sturba, str. 41. - 42.). Socijalnu i demografsku sliku pjesnik osjeća s lirskom tugom krajobraza (Strašila za ptice, str. 47.). Opisom strašila u poljima žita, počinje svoje opetovanje o nečem što je sadašnjost prihvatila kao urbani način življenja, a onaj iskonski, prirodno ljudski i blizak odnosima biljaka i čovjeka, blizak suživotu i poštivanju svih elemenata prostora oko sebe, ostavlja na milost i nemilost divljem i otpornijem, ostavlja bez usjeva koji su neka- da krasili prostrana livanjska polja: „na poljima tadašnjim / klasali su domaći usjevi - / ječam raž pšenica zob kukuruz / obitavale ptice domaće - / vrane švrake vrapci ševe / (siromaštvo izbija / i s njihova perja) / strašila takvih danas / u polju nema / sve manje je usjeva / sve manje ptica / čavrljanja i pjeva // kao da su cijela polja / postala strašila // ne samo za ptice“. (Strašila za ptice, str. 47. - 48.). Nije potrebno, ali je istinito kako postoje kritičari svih odnosa i svega što se kreće, svake promjene i postupka ljudskog, ili neljudskoga, ali postoje u svakom mjestu neo- visno od veličine. Oni sve znaju, oni o svemu imaju vrijednosne norme u koje nitko ne vjeruje, ali ih sasluša, jer i oni nekada pogode cilj. Nema one teme koju ne poznaju, koju ne obrazlože na sebi svojstven način: „kritičari su tu oko nas / (zamjerala zakerala) / susrećemo ih svakodnevno / mač isuču u svakom trenu / oštricu okrenu prema svemu / (kritičari opće prakse) / i čovjeku i bogu i đavlu“. (Kritičari opće prakse, str. 55.). Stvarima i životinjama pjesnici su oduvijek znali dati univerzalan smisao kroz poruku. Tako je pjesništvo oduvijek proročansko, nedokučivo i predmetom čuđenja. U takvom tematskom suportu su: Mušica, Tele, Igla, Stolica, Vrata, u kojima se opredmećuje du- boki smisao poruke: „i moje srce ima vrata / uvijek su ti širom otvorena // i tvoje srce ima vrata / kucam i čekam da se otvore“. (Vrata, str. 68.). Jednostavnost je najveće bo-

164 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja gatstvo ovog pjevanja, gdje iz motivskih, tematskih i idejnih vodilja oplemenjuje smisao kako bi ideja zablistala estetsko-idejnim i stilskim obilježjima. Takva protočnost ostavlja vidljiv trag na čitateljevom zadovoljstvu, on vjeruje pjesniku, prepoznaje svoje iskustvo i stječe novo: „kad bi samo zavirili / u mravinjake naše administracije / mravi bi prestali mrmljati / o tjeskobi svoje nastambe / pčele bi zaledile zujanje / o strašnoj stisci košni- ce“. (Tjeskoba stiska, str. 71.). Duboko osviješten, socijaliziran i analitički neprikosnoven, autor progovara o vladavi- ni onih koji jesu, koji bi trebali i koji jesu upravo zato kako bi narodu bilo bolje. To su pje- sme: Tjeskoba stiska, Đački dom, I tako nešto mislim, Doček visokog gosta, Predizbor- na. A narod u svojim željama sputan i ostavljen na milost i nemilost njihovim osobnim preokupacijama, samo nemoćno gleda u svjetlost njihovih prozora: „dragi moj narode / pozivam te još jednom i molim / izađi na izbore / u značajnom broju u velikom / puši (u) vuvuzele / kad su one cijeli svijet / pobijedile u Africi / mogu i naše rivale // evo uveliko ja pušem i zujim / puši i zuji i ti“. (Predizborna, str. 80.). Na odnose u obitelji svoj pečat utisnuo je i Domovinski rat, ali dobri i uljudno poslože- ni odnosi u hijerarhiji obitelji rješavaju problem uljuđenom odlukom, kako tuđu nevolju treba gledati kao svoju, kako treba biti popustljiv, kako se treba ponašati kao da ti je sve to radost zbog žalosti onoga drugog, koji nema gdje, zbog djece koja su budućnost nas samih: „treba znam izbaciti porodicu / koja tebi najviše smeta / to je bez sumnje ona s troje djece // i to ratnika dirnu u srce / razoruža pokoleba // tek tada shvati da bi se tako djeca / našla na ulici / pod vedrim nebom // oca zamoli da izbjeglice ne dira / i da ih još bolje pazi // od tada u stanu / nikome nije bilo tijesno“. (Bajka, str. 84.). Jedan, gotovo bizaran događaj može prouzročiti nesvakidašnje odnose, odnose koji dobiju sasvim drugu konotaciju od one koja u stvarnosti jest. Posuditi auto nije problem niti neki viteški čin, ali mnogi usputni promatrači, akteri, mogu zaključiti sasvim drukčije odnose ili da se desilo ono što uokvire u svoju uobrazilju. Vidjevši njih dvoje na ben- zinskoj postaji kako se natežu oko plaćanja goriva, službenik na benzinskoj crpki, u predvečerje, zaključuje kako se desilo nešto sasvim drugo (Priča s benzinske, str. 85. - 86.): „sasvim diskretno uz smiješak / podsjeti me kako smo se / prošli put / gospođica i ja otimali i utrkivali / ko će platiti gorivo“. Vječna tema je i nanos odnosa koje naši ljudi ponesu sobom u inozemstvo kao slijed antropoloških sloboda, ali tamo negdje, u Njemačkoj ili na Zapadu, takva ponašanja su sasvim drukčije prihvaćena, sasvim drukčije vrednovana, stavljena pod lupu kulturalnih odnosa jednog naroda koji ne vodi brigu o okolišu, nego se ponaša s nagonima koji ga potiču na aktivnosti: „na obali planinskog potoka / stanovao naš zemljak / potok pun riba / zemljak jedanput ne odoli – ulovi / dvije potočarke / (susjedi Nijemci nisu mu ništa rekli) / no ubrzo je stigla policija“. (Priča i pritoke, str. 93.). Epilog je poznat, ali tko bi to učinio u našoj zemlji. Neko bi ga upozorio, ali u Njemačkoj ne. Prolaze šuteći, kao tajno, ali djeluju ubrzano i javno. Tko je prijavio, nije bitno. Ovdje se mi zgražamo na činu uljudbe, jer, trebalo bi upozoriti kako se djelo ne bi desilo. U Njemačkoj dopuste djelo, a onda slijede kazne. Dva naroda, dva odnosa uljudbe! Upravo cijela ova zbirka, većinom lijepe naracije običnosti pretvara u suvisli pjesnički uradak vrijedan pozornosti, vrijedan da se zamislimo nad sobom i promijenimo ili uspostavimo nove, uljudbene granice i njihove plemenite mogućnosti. Zato pjesnik putuje pod svjetlom Diogenove svijeće tražeći smisao, tražeći gdje je tu čovjek? Zašto čovjek čovjeku nije čovjek, nego

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 165 vuk, kako bi rekao filozof Thomas Hobbes ili, „Čovjek nije tvorevina okolnosti; okolnosti su tvorevina čovjeka.“ .... (Herman Hesse: Stepski vuk). Ovaj drugi, Hesseov zaključak je primjereniji odnosima koje nam postavi ova zbirka pjesama, veoma zrelija i odmaklija od one koju imam u svojoj privatnoj knjižnici (Jadi NE Vujadine, 1982.), a koju mi sam autor darova u Livnu te godine (čini mi se), a što je razumljivo, što je prirodno s pro- cesom pjesnikovog životnog, intelektualnog, emocionalnog, iskustvenoga zrenja: „u ovom toku plovidbe / normalno bi bilo i prirodno / da preda te prostrem sunce i ravnicu / rijeku i lađu smiraj vjetrova // ali neću // znam da su vode te metafore / nosile mnoge duše pjesnika“. (Tok tihe plovidbe, str. 106.). Zaključimo, kod Ormana život je pjesma, pjesma je život; u pjesničkom preobraženju, sam život; odvojiv od pjesništva je proza koju treba opjesmiti i on to čini, postavlja gra- nice i pronalazi najjednostavnija rješenja. Obična i ljudska, a to je oduvijek bilo najteže: biti poetičan i jednostavan. Ovom zbirkom pjesama Orman je potvrdio svoju dugogo- dišnju opravdanost pjesničkih kreacija, a njegova emocionalna inteligencija poprima obrise najuljudbenijih odnosa, humanih gesta u službi čovjeka.

Knin, 12. kolovoza 2011.

166 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Željko Grahovac Prozor širom otvoren ka čudesnom Nova knjiga fantastične proze Kemala Mahmutefendića

Zbirka fantastične proze za djecu i mlade „Najnježnije čudovište na svijetu“ sastavlje- na je od dvije veće prozne cjeline (dvije duže pripovijetke s novelistički strukturiranim fragmentima) i od devet kratkih proza koje je sam pisac nazvao bajkama – a zapravo je riječ o fantastičnim proznim minijaturama koje se nadovezuju na duh i atmosferu dviju nosećih proznih cjelina. U motivsko-sadržinskom smislu, Kemal Mahmutefendić se ovom knjigom nadovezuje na ozračje i doživljenost svojih ranije objavljenih proza za djecu – prije svega romana „Djetinjstvo pod Vrtaljicom“, „Pogled sa Pećine“, „Ro- man o novčiću“ i „Pali iz oblaka“; riječ je o vizuri i o senzibilitetu dječaka koji sazrijeva u dubokom i prisnom odnosu s raskošnom prirodom oko gornjeg toka rijeke Neretve (piščevog užeg zavičaja) i koji u prvotnom, izvornom doživljaju svijeta i osjećanju ži- vota nužno teži nadrastanju svih ograničenja i izobličenja čovječnosti koja proizlaze iz neodgovorne, neutemeljene i u osnovi destruktivne homocentrične dominacije nad božanskim datostima (ili darovima) Prirode. Riječ je o temeljnoj polarnoj konstelaciji između svijeta prirode, na jednoj, i ljudske zajednice, na drugoj strani – koja predstavlja pozadinu na kojoj se odvija drama svih proza za djecu i mladež što ih je ispisao ovaj autor; u ovoj pripovjedačkoj zbirci ta se polarizacija još oštrije i drastičnije postavlja – kao suprotstavljenost u sebe zatvorenog homocentrizma (čovjek u središtu svijeta, a sve oko njega mu je podređeno), na jednoj, i čudesno oduhovljenog svijeta prirode (sa svim živim bićima, ali i s prirodnim pojavama, energijama, elementima, pa čak i stvari- ma, koji svi također imaju dušu, a nemušti jezik kojih u svojoj mašti nastoji razumjeti i dešifrirati glavni lik ovih proza, imenovan kao Dječak). Ova je knjiga u svom duhovnom postavu zapravo svojevrsni prozor širom otvoren ka čudesnom (ali tako i toliko otvoren da ono vani i ono unutra mijenjaju mjesta!) – na onu drugu stranu, gdje sve što postoji zadobija posve nove, svakodnevnom čulnom iskustvu i razumu nepoznate i nedostupne boje, oblike i osobine. Međutim, nije ovdje riječ o fantastičnom u onom smislu kako se ono literarno evocira i sublimira u klasičnim djelima proze za djecu i mladež: fantastično ovdje nije nikakav otklon niti eksces, nije priređeno ni ponuđeno čitateljima kao bilo kakav izuzetak ili nagoviješteni kontrapol spram nepobitne, prisutne, zadane, nesumnjive stvarnosti – fantastičko je ovdje sama

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 167 stvarnost i doživljajnost Dječakova, spram koje se realni svijet i život ljudske zajednice potpuno potiskuju u drugi plan, bivaju ontički oslabljeni i kompromitirani. Dok u klasič- noj literaturi za djecu i mlade realni svijet zadržava primat u ontičkom smislu, bez obzira koliko se začudnog i fantastičnog u sadržaju tih proza ponudilo čitateljstvu (kao što je slučaj, na primjer, s prozama Marka Tvena) – u ovoj knjizi Mahmutefendić pokušava (i uspijeva!) obrnuti, izokrenuti tu temeljnu relaciju: primarni, prvi, najživlji i jedini svijet jest svijet neobuzdane mašte Dječakove – a ono što bi trebalo predstavljati realnost svakodnevice jedva se pomalja i samo fragmentarno se očituje, baš kao neka stvarnost drugog reda, baš kao neka proizvoljnost koja nema nikakvih atributa punine, izvornosti i bogomdanosti pravog, nepatvorenog, uzbudljivog Života-i-Svijeta... Pritom, nije riječ o neobuzdanosti mašte u onom smislu kako je ona prisutna, recimo, u Kerolovoj Alisi u zemlji čuda, u kojoj se sadržajima „s druge strane ogledala“ ne može ni prići bez inter- pretativnog ključa psihoanalize u rukama: situacija, pozicija, stanje Mahmutefendićeva Dječaka imaju karakter arhetipskog, pra-izvornog doživljaja punine i nedjeljivosti svijeta prirode, on se nikamo ne udaljava od tog živog prirodnog ozračja – on samo zaranja duboko iza i duboko ispod onog što se ljudskim čulima nadaje kao površina, kao „gornji sloj“ realnosti zadatog nam svijeta... U prvoj, nosećoj pripovijesti Najnježnije čudovište na svijetu se pojavljuje kao sim- bol sveobuhvatnosti i božanske snage svijeta prirode – pred kojima čovjek osjeća nelagodu i strah; u ovom tekstu je tematiziran i predstavljen restriktivni i destruktivni čovjekov odnos prema izvornoj i univerzalnoj sili života – odnos koji je definiran upra- vo ljudskim strahom, nemoći i nespremnosti da se sagleda, da se razumije i prihvati ta životvorna sila kao izvorišna i rodna svemu što postoji, pa i čovjeku. Strah od drukčijeg i od nepoznatog čini da se u ljudima formiraju predstave, osjećenja i svijest o rugobnosti i o čudovišnosti svega onog što se ne uklapa u vizuru uobičajenog čul- nog i zdravorazumskog iskustva; zato će samo Dječak biti u stanju proniknuti u tajnu tog „čudovišta“, jer on, za razliku od svih ostalih običnih ljudi, nema u sebi taj strah od nepoznatog i nespoznatljivog – naprotiv, njegov je najdublji poriv dokučiti i otkriti tajnu i otvoriti se prema njoj (a ne zatvoriti se u nepovjerljivost i u skučenost bića koje je ugroženo svim onim što je drugo i drukčije). Ova je pripovijest efektno literarno uo- bličenje tematike i problematike ideološke uvjetovanosti i okovanosti ljudske svijesti: upravo je bezglavi strah od nepoznatog to plodno tlo svake ideološke manipulacije ljudima – u toj mjeri da se čak i samo Zlo (dakle, općenito) može promatrati, tumačiti i definirati kao energija straha koju ljudi ne mogu više (iz)držati u sebi, pa je onda kao destruktivnost i kao rušilačku stihiju izbacuju napolje, nanoseći jedni drugima bol i patnju. U pripovjedačkom fragmentu pod naslovom Obračun autor je precizno i potresno opisao tu destruktivnu silu – taj bezglavi strah koji je sam po sebi gori i straš- niji od svega onog „strašnog“ i „čudovišnog“ što može biti proglašeno uzrokom tog straha. Na samom kraju Mahmutefendić je u formi poetsko-filozofskog zapisa sažeo ideju teksta, njegov sukus: „Kad sretnete čudovište/ nemojte pomisliti:/ To nije ljubav!/ Čak i ako ga se, užasnuti,/ prepadnete./ Ne dajte da taj strah/ postane čudovište u vama./ Jer, nema čudovišta,/ ima čudovišnosti...“ Dakle, riječ je o nekoj vrsti filozofske ili metafizičke bajke, u kojoj autor uspijeva na pristupačan način literarno uobličiti, postaviti, formulirati i razriješiti vrlo složena temelj-

168 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja na pitanja o dobru i o zlu, o prirodnom ili o božanskom ustrojstvu svijeta, te o slabosti i o snazi čovjeka suočenog s nedokučivim životvornim silama prirodnim ili božanskim. Druga pripovijest pod naslovom Djetinjstvo u Vrtaljici svojevrsni je autorefleksivni i au- toreferencijalni otklon Mahmutefendićev spram već ispisanog romana Djetinjstvo pod Vrtaljicom; kao što je i sam objasnio u kratkom uvodnom zapisu, ovdje se prijedlog u pojavljuje kao razlikovni kod fantastičnog spram realističnom duhovnopoetičkom po- stavu – jer u ovoj pripovijesti doslovno je riječ o Dječakovom ulasku u nutrinu zemlje (što zapravo simbolizira zaranjanje u mračnu dubinu vlastitog bića, u smislu gonetanja porijekla, uvjetovanosti i utemeljenosti ljudskog postojanja u dimenziji izvanvremen- skog, transhistorijskog i onostranog). Metafizičko iskustvo silaska u svijet mrtvih, u me- đuprostore koji ne pripadaju zadanom nam četverodimenzionalnom svijetu, nimalo nije jednostavno literarno predstaviti i uobličiti – tako da bude pristupačno, blisko i jasno čitateljskoj ciljnoj skupini; Mahmutefendiću to polazi za rukom zahvaljujući efektnom korištenju sirovih i nepristupačnih ljepota prirode (ozračja čudesnih pećina, podzemnih voda i sedimenata), kojima inače obiluje krševiti kraj gornjeg toka Neretve – a koje su idealne upravo za ovakvu namjenu, za dočaravanje onostranog nadčulnog iskustva. I u tim „silascima“ Dječak pokazuje primjernu otvorenost i hrabrost, zahvaljujući čemu uspijeva proniknuti u tajne drugima nedostupne: uspijeva vidjeti i čuti mrtve, doživjeti energiju onostranog i razumjeti povezanost i međuuvjetovanost „ovog“ i „onog“ svijeta – i to tako duboko i potpuno, kako je i malo kom zrelijem čovjeku dato da vidi, da osjeti i razumije. Vrhunac tih iskustava je Dječakov razgovor s umrlim ocem, koji je pod nera- svijetljenim okolnostima nastradao u ratu i o kom on, sve do ovog suočenja, nikad ništa nije ni mogao saznati; na ovaj način autor u tekst uvodi i motiv tragičnog povijesnog usuda ljudi ovoga podneblja – gdje je svaka druga generacija stradavala u besmislenim ratovima što su odvajkada pustošili balkanskim prostorima. Ovdje, također, možemo podvući kao osnovnu ideju teksta duboku filozofsku spoznaju o tome da čovjek prven- stveno mora upoznati samog sebe, štoviše – da je svako znanje utemeljeno na samos- poznaji: najveća je tajna ona koja je u vlastitom srcu skrivena! Socijalni kontekst, to jest sama sredina u kojoj živi Dječak, traži da joj se položi račun o tim neobičnim i tajanstvenim zbivanjima i doživljajima: kako neko može usred igre na livadi ili usred školske učionice jednostavno nestati, ispariti se ko zna gdje – i onda se opet vratiti!? Čudo nema i ne može imati legitimitet ni u jednoj sredini – osim ako se kanonski, ideološki ne proglasi nespornim predmetom vjerovanja (kao u crkvenoj dogmi, na primjer); tu se otvara pitanje socijalnog statusa, prihvaćanja ili neprihvaćanja pojedinaca koji su svojim senzibilitetom, dušom i umom otvoreni prema onostranom i čudesnom – prvenstveno pitanje statusa umjetnika u zajednici koja uvijek već odbija tu i takvu i toliku slobodu u propitivanju, u doživljaju i u shvaćanju svijeta i života. Zato ova proza na pravi način postavlja i taj problem – zašto su duhovni i kreativni ljudi osuđeni na samoću, zašto običan svijet od njih zazire čak i onda kad u sebi i u svojim djelima nose poruke ljubavi, mira i bratstva među svim ljudima... Naravno da je u svemu ovome ipak najvažnija stvar – vještina i moć jezičnog izraza: Mahmutefendić je ispisao knjigu s kojom može izaći nakraj samo majstor jezika, onaj kome polazi za rukom imenovati, opisati, oduhoviti i izraziti i one najtananije, neuhvat- ljive i neizrazive treptaje duše, vizije, pojave i stanja koji su apsolutno neobični i fanta- stični – ali na taj način da mi kao čitatelji povjerujemo u njihovu mogućnost i u njihovu

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 169 istinitost. Stare zahrđale alatke u šupi zbilja mogu progovoriti i posvađati se, gospođica ruka se može izražavati i djelovati kao zasebno biće, kao takav može lutati kroz prostor i vrijeme i jedan napušteni (odljubljeni, završeni) poljubac, jedna domaća bosanska muha može ispričati povijest svog putovanja autobusom do Beča i natrag – ali samo ako nađemo prave riječi kojima ćemo ih oživjeti i oduhoviti, ako dio svog izvornog do- življaja svijeta i osjećanja života ugradimo u priču o njima... Upravo zato su ove proze idealne kao predložak u metodičkom smislu za književnojezičnu analizu na satima lek- tire: široki dijapazon tema, zadataka i vježbi iz domena interpretacije književnog djela, iz poznavanja leksika i sintakse, iz analize kompozicije i stila nudi se nastavnicima i djeci u obradi ovog djela – za koje s razlogom pretpostavljamo da će naći svoje mjesto u obveznoj školskoj lektiri.

170 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Jasna IVIĆ Emotivne stijene Snježana Baotić: Stijena uspjeha, pjesme, HKC Domaljevac, 2011.

Zasigurno ne možemo u svom životnom hodu navesti nijedan uspjeh koji je došao sam od sebe, a da se nismo namučili za njega. Nije nikakva novost činjenica da se trebamo truditi, da je život zahtjevan, ponekad bezobrazan i težak, ali priznajmo da je upravo taj slatki izazov ona motivacija koja nas tjera da kročimo dalje bez obzira na pre- preke. Stijena uspjeha- tako glasi naslov zbirke pjesama, prve zbirke autorice Snježane Baotić, autorice koja nam kroz svoje stihove želi prikazati stijenu života iz perspektive ženskog oka, a istovremeno nesuspregnuto priznati kako žena osjeća previranja, sum- nje i dvojbe na putu do osobnog ostvarenja. Zbirka je strukturalno raspoređena u šest ciklusa koji nemaju svoje naslove, nego su motivirani izrekama poznatih svjetskih književnika i mislilaca. Uvodna pjesma, Boginja ljubavi, svojim simboličkim naslovom i kontrastima dobra i zla, nevinosti i grijeha, navi- ješta najznačajnija dva motiva u zbirci, a to su žena i ljubav. Subjekt je svojom intimnom pojavom doživio svijet izvorno i posreduje ga nama čita- teljima. Sadržaji bliskih nam situacija nisu vremenski ograničeni. Pjesme su nastajale u različitih životnim razdobljima, od mladalačkih uzdaha, odrastanja, pa sve do zrelih spoznajnih iskustava. Tako mi pratimo sazrijevaje žene i njezinih osjećaja. U prvom ciklusu, koji je nastao u ranijoj mladosti, prevladavaju slike želje, čežnje i us- pomena umotane u poredbe i elipse koje nam predstavljaju lirski subjekt s određenim bliskim senzibilitetom. Već na prijelazu iz prvog u drugi ciklus javlja se motiv prirode koji će pjesnikinji i u kasnijim stihovima poslužiti kao utočište i bogatstvo koje pomaže ne samo pri izražavanju nego će svojom ljepotom ukrasiti noći i priznati da postoji velika bliskost i povezanost između prirode i čovjeka. Već u drugom ciklusu upoznat ćemo ženu koja je osjećala iskrenu ljubav i čistu nadu, ali je ostala neshvaćena: Voljela sam ga. Ali ga više ne volim. Od njegovih pogleda ledim se sva Od dodira njegovih ruku bježim. I znam da bez njega mogu Uspjeti u životu Sama. (Sama do uspjeha)

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 171 Progovara hrabra žena koja želi postati neovisna, žena čija je bezbrižna mladost i slijepo povjerenje rezultirao gorkom spoznajom da ljudi oko nje nisu takvi kakvima ih je zamišljala: Moju si ljubav pretvorio u prijevaru I dopustio da me osuđuju Jer je tebi tako bilo lakše Odglumiti žrtvu ljubavi Neuzvraćene. Dopustio si da me kamenuju riječima oni Koji imaju veće grijehe od mene I koji tada svu sreću u meni ubiše. (Nad ruševinama)

Autorica progovara iskreno, njene pjesme su djelo kojemu ne osporavamo elemen- tarnost osjećaja. Snažan je to pečat osobnosti, njome je natopljen svaki stih koji prika- zuje težinu, napor, ali i lakoću i stanje duše. Pjesnikinja nije nimalo škrta na riječima. Neposredna je i iskrena sa značajnom dozom svježine doživljaja. Isti taj lirski junak s vremenom postaje snažan, progovara iskreno i odlučno: S očiju ću isprati tugu sa srećom I vratiti im životni izgled. Zaboravljeni osmijeh našminkati i vratiti na lice, Kosu odmrsiti od njegovih prstiju i ispeglati Ignorirati njegove riječi kakve god one bile. I tako sređena krenuti u novi život. Bez njega. (Pospremanje)

Kao što sam napomenula na početku, priroda je jedan od motiva koji je Snježana jako spretno splela u osjećaje i događaje kojim je obogatila ovu knjigu. Česte su ale- gorijske slike kao što je slučaj u pjesmi Ples vjetra i zvijezde s uspjelim motivima plesa vjetra, igre prirode i smjene u prirodi koja metaforički preslikava raspoloženje pjesniki- nje, dok u pjesmi Ljepota je... slavi život sa svim njegovim ljepotama kao u ditirambu. Dvije su pjesme, posvećene sinovima, također blage, nježne i uvijene u zaštitu motiva iz prirode kao što su golub i zvijezde. Mjesta utočišta su jasno prikazana kao što iščita- vamo: uspomena, obitelj i priroda. Sintagmama kao što su kuća od pijeska, lanci tuge, provalija života, brod bez ka- petana pjesnikinja u svojoj žudnji za bliskošću pokušava odgovoriti na pitanja gdje je smisao, gdje argument, a gdje pravda u odnosu muškaraca i žena. Odgovore pronalazi u osmijehu, lijepim riječima i zagrljaju, dok tajna žene ostaje u spremnosti i snazi nje same: Te grešne misteriozne misli Te strasne radosti što tijelom ti pruža U zanosu ljubavnih požuda Kad istovremeno mrzi i voli, mrvi i stvara Može samo ona. (Tajna žene)

Oblik pjesama, stofe i dužine stihova neujednačeni su. No to se opravada različi-

172 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja tim pristupima, temama te životnom razdoblju u kojem su nastajale ove pjesme kroz godine. Neće to čitatelja omesti u putovanju kroz vrtlog emotivnih uspona i padova. Jezik je lepršav i prenosi traganje za smislom ljubavi u kojoj sve živi, u kojoj se sve rađa i umire. Stihovi su tečni i čisti od nepotrebne kićenosti, oprani iskustvom proživljenoga. Primjećuje se kako je pjesnikinju vodila isključivo unutrašnjost i iskrenost. Pjesma kojom završava zbirka zaslužna je i za sam naslov Stijena uspjeha i tematski zaokružuje putovanje do uspjeha i prenosi nama čitateljima poruku da ne odustajemo od ljubavi, od borbe i od svojih načela i da uživamo u sretnim trenutcima: Danas sam pobjednica. Ljepota života u meni danas gostuje Volim i cijenim ljude oko sebe Ljubim neprijatelje. Misli su mi nadom prožete I danas ti, ljubavi, opraštam sve.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 173 Safet Berbić Poezija bez šminke Ćamil Softić: Zaljubljeni jarac, pjesme za djecu. Ilustracije: Ivica Ćavar. Naklada: „Dobra knjiga“, Sarajevo, 2012.

Jednostavna složenost umjetničkog izraza savršenstvo je kome teži svaki esteta. No, kako doći do tog apsurda i primjereno odgovoriti tom paradoksu? Stilske epohe i žan- rovi različitim su sredstvima krčili put prema tom neobičnom savršenstvu. I malo ih je koji su se popeli na vrh. Umjetnost radi umjetnosti same (“l’art pour l’art”) kidala je veze s poezijom upravo uslijed neskrivene tendencije da se bude posebnim. Nisu to postigli ni parnasovci, ni dadaisti svojim „smislom besmisla“, niti mnogi drugi. Složit ćemo se uglavnom kako bit ovog paradoksa leži, zapravo, pohranjena još u legendama, bajkama i basnama, kako je svako drugo traganje uzaludno, te kako su sve sentencije i pjesničke vratolomije zapravo čisti plagijati pradavnih mudrosti. U svojoj trećoj zbirci poezije znakovita i živa naslova Zaljubljeni jarac Ćamil Softić ne haje za literarna očekivanja, čak se stječe dojam kako ih svjesno ignorira. Jezikom djeteta, Softić se obraća djetetu, djetetu u sebi, vječno živom djetetu, najboljem i naji- skrenijem prijatelju, toj nepatvorenoj čistoti. Čitao sam stihove Softićeve stihozbirke jednoj ženi i jednom djetetu i pratio njihovu pažnju i reakcije. Žena se najprije čudila personifikaciji kamile koja se baš raspisala, a djetetu je sve to, otpočetka, bilo sasvim normalno. Već u trećoj pjesmi, u kojoj je kamila pisala o satu geografije, vidio sam da su se ženine zjenice raširile od uzbuđenja i njež- nosti, skoro kao u djeteta. Dobro je, živo je dijete u odrasloj ženi, a dječakova pažnja je zakovana za stihove od samog početka bila neupitna. Iskali su još, a ja sam živio sti- hove pretvarajući se u sve afričke životinje, artikulirajući, onomatopejski, njihove urlike, personificirajući njihove osjećaje i karaktere, sinestezirajući dojmove, zapravo uživajući u svoj raskoši stilskih figura, koje pred kraj zbirke, nekako kulminiraju asonancama i aliteracijama u pjesmi Kokodakanja i kukurijekanja. Usput, pažljivija književnoteorijska i stilska opservacija bacila bi na Softićevu poeziju vjerojatno drukčiji snop svjetla, no ostavimo to za neku drugu zgodu. Ne mora pjesnik poznavati teoriju književnosti kako bi vodio računa o stilskoj izražaj- nosti, o metrici, rimi i sazvučjima... Zna to oskrnaviti ljepotu izraza; pjesme jednostavno izviru iz Softića, lahko, neusiljeno: kamila piše, pisala kamila, kamila prije tri dana javila... hoda kamila kroz sve glagolske oblike neusiljeno, počinje pjesmu pripovjedački, poput Šeherzade, tako jednostavno, tako blizu toj savršenoj jednostavnosti. Softićeve pjesme

174 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja nemaju kompleks stvaranja poetskih neologizama koji bi da, pod svaku cijenu, stvaraju nove, aktivne leksike, one su zapravo skup općih pjesničkih mjesta koja jednostavno žele vani, samo u nekom novom, drukčijem redu. U romanu Derviš i smrt Meše Selimovića na jednom se mjestu kaže: “Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju.” Ova rečenica prva mi je pala na pamet kad sam čitao pjesmu Komšinica, u kojoj mlado djevojče hoće naprečac odrasti, a pjesnik joj ne dâ: „Kupiću joj jednu lutku / i ona će skinut šminku“. Tu dramu poetskog oneobičavanja na način žive recepcije mladog recipijenta najbolje ćemo vi- djeti u pjesmi „Protest kosa“:

Protestiram prepun gnjeva Razgovaram s prijateljem o prehrani gladnih ptića, Ljudi kažu: – To kos pjeva –

Sa susjedom razgovaram O pojenja ptića žednih Dok napolju sunce sijeva Opet kažu: – To kos pjeva –

Razgovaram sa suprugom, Mojom dragom crnorepkom, Milom mojom žutokljunkom, Kako ptiće odgojiti, Da se lijepo ponašaju, Al’ da mačku ne vjeruju, Kobajagi kad zijeva Kažu opet: – To kos pjeva –

Zato glasno protestiram: Kada imam nekih briga, Niti pjevam niti sviram, Već ozbiljno razgovaram I ozbiljno meditiram.

Čovjek je čovjek dok je živo dijete u njemu, i ma kako to potrošeno zvučalo, to je tako, čovjek je zaista čovjek ako mu se rašire zjenice dok čita Softićeve pjesme, a niz obraz se nekontrolirano skotrlja suza jer se mrav čudi glisti kako, zaboga miloga, hoda bez nogu, žaba se čudi kako i sama leti bez krila, a leptir im poručuje da se ne trebaju ništa čuditi, nego da jednostavno zovnu djecu, jer djeca sve znaju. Softić je u pjesmama i učitelj, on nas obavještava i odgaja, a da toga često nismo ni svjesni, naučimo bez po muke zakonitosti kruženja vode u prirodi, crnomorski sliv, pa i dalje do Sredozemlja, onako kroz stih (Kruženje, Put), mogle bi ove pjesme poslužiti tvorcima novog koncepta obrazovanja kao sjajna matrica i kao odlična zamjena za dosadno gradivo dato u zamarajućim definicijama/, Softić je i filantrop (Mnogo volim,

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 175 Mostovi), apologet suživota (Kad bi lipa mogla da hoda), borac za red, sklad i mir (Da- mirove igračke), parodist (Na granici) i ekolog (Trovači prašume), sportist (Utrka), filozof koji otkriva kako je lijepo tamo gdje nisi (Razgovor na obali), mistik što jednostavnom opservacijom mora uranja duboko u skrivene zakutke mašte (Plima)... Softićeva treća stihozbirka Zaljubljeni jarac čita se u jednom dahu. Moramo biti sretni što se pojavila još jedna knjiga pjesama za mlade i za sve druge čitatelje u, inače, sve oskudnijem književnom stvaralaštvu za djecu. A doda li se tome da su knjigu majstorski ilustrirali i likovno-grafički uredili Ivica Ćavar i Branka Ćavar, onda pjesme za djecu u Za- ljubljenom jarcu dodatno dobivaju na svojoj literarnoj i nakladničkoj važnosti i kvaliteti.

176 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Mira ŠUBAŠIĆ Odškrinuta vrata prohujaloga vremena fra Bono Nedić, Razni doživljaji prošlosti, Zaklada „Terra Tolis“, Tolisa, 2011.

Autobiografija fra Bone Nedića (Tolisa, 1841. – 1903.), zagubljena i otkrivena slučajno nakon stotinjak godina, pojavljuje se pred čitateljima s naslovom Razni doživljaji proš- losti prateći odrastanje i školovanje budućega svećenika, koji poslije osnovne škole u rodnome mjestu odlazi u Kraljevu Sutjesku da bi stupio u franjevački red, a zatim u Đakovo na studij teologije. Autor povijesne pripovijesti Dva zarobljenika, najljepšega književnog ostvaraja bosan- sko-posavske baštine XIX. stoljeća, ne će nas razočarati ni u zapisima o svojemu životu. U kompozicijskoj strukturi djela otkrivamo sedam dijelova: 1. Tolisa – moje rodno mjesto 2. Moj odlazak u Samostan 3. Život u Samostanu 4. Kao Novica 1857./8. 5. Odlazak u Djakovo 1859. 6. Narodnost i književnost 7. Kao svećenik g. 1864.

Prateći svoj život od dana rođenja do slavljenja mlade mise i prve svećeničke zadaće, autor nas uvodi odabranim potankostima u polovicu XIX. stoljeća bosansko-posavske i bosanske stvarnosti. Elementi književnoumjetničkoga i znanstvenoga stila smjenjuju se u djelu; objektivni prikazi života u obitelji, samostanu, studija u Đakovu stapaju se s dušom umjetnika koji osjeća ljepotu rodne ravnice, ali i gorja, Borovičke planine, na- bujale Spreče koja mu gotovo oduzima život, studen i maglu, sjeverne vjetrove zimske i neprohodnost bosanskih putova na kojima prijete vuci i hajduci, medvjedi i Turci. Od Tolise do Kraljeve Sutjeske na konjima i s vodičima nekoliko je noćenja vodilo k cilju, ali i gostoljublje ili mrzovolja župnika domaćina. Emotivan, topao iskaz pisca i kada izriče kritiku, samo je blag ukor onima koji bi njegovu voljenu zemlju mogli učiniti ljepšom. Već u školi u rodnoj mu Tolisi, u prvoj bosanskohercegovačkoj pučkoj školi (koju je fra Ilija Starčević osnovao u Tolisi 1823. godine), primjećuje dva učitelja i dva pristupa

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 177 – autoritativna šiba prvoga učitelja i dobrota i pjesma drugoga pristupa koji ga odvodi u samostan. Dar za uočavanje pojedinosti i prirođena naracija u izričaju koja od svake sitnice izvlači sažetost i dramatičnost, bitno i zanimljivo, čine knjigu privlačnom od prve do po- sljednje stranice. Deskripcija, opis samostana i krajolika prirodnim ljepotama obdarene Bosne, karakterizacija likova u minimalističkom okviru, nepodilaženje nadređenima, te- žnja k istinskom prikazu temeljne su vrijednosti knjige. Fra Bono Nedić ne libi se izreći kako su nečistoća, bolesti i glad nedaće redovničkoga života, kako učenje naizust, bez razumijevanja, ne daje nikakve rezultate, kako ni studij u Đakovu nije lišen gladnih dana i bespredmetnoga učenja, ne plaši se u odlascima iz Tolise i povratcima izreći nesusret- ljivost pojedinih svećenika. Gubitak obitelji, prerani odlazak roditelja, kao i braće, sazrijevanje i oslonac na strica fra Martina Nedića (Tolisa, 1810. – 1895.) koji ga upućuje u sve svećeničke zadaće i stoji kao stup na dan mlade mise i prvoga svećeničkog iskoraka, kada se mora probiti kroz neprozirnu planinsku noć da bi održao prvo božićno misno slavlje, završnim su dijelom knjige i najavom rada u vinogradu Gospodnjem. U vremenu u kojemu se, kako kaže autor, moglo biti težak, seljak, turski kmet i rob ili svećenik, odabrao je sveto poslanje, na korist svojega zavičaja i zemlje. Dodir s idejama ilirskoga preporoda učinio ga je, uz unutarnju vatru i književni dar, piscem koji nam svima u baštinu ostavlja svoja djela kao smjerokaz za djelovanje i življenje. Nije ih pregazilo vrijeme, naprosto, dodalo im je boju drage starine koja se u svakome iščitavanju razotkriva i blista u sjaju nekadašnjega života i običaja, iz kojih su proistekli i naši sadašnji trenutci. Služeći se idejama ilirskoga preporoda, ali i prvih hrvatskih vukovaca, Nedićev se izraz kreće između ovih dviju jezičnih koncepcija, ali je vjerniji ilirskoj. Primjena korijenskoga pravopisa s neizvršenim jednačenjima suglasnika po zvučnosti i mjestu tvorbe, refleks staroslavenskoga glasa jat koji je ikavsko-jekavski, sastavljeno pisanje niječnice uz glagole, obilje arhaizama, turcizama, germanizama i latinizama (koje je priređivač knjige, profesor Mato Nedić, vrijedno objasnio u bilješka- ma), osnovna su jezična obilježja ovoga djela, koja mu ne oduzimaju lakoću razumije- vanja, ustrojstvo rečenice i ozračje prohujaloga vremena, koje nas od prve stranice po- vlači u svoj svijet i ne ispušta do posljednje rečenice s pitanjem krije li se negdje drugi dio autobiografije o zrelome životnom razdoblju fra Bone Nedića. I taj bi nas drugi dio sigurno poučio o mudrosti življenja i snazi pouzdanja u Božje planove. Ova prva knjiga o djetinjstvu i mladosti odškrinula je vrata čovjekove sreće koja se krije u ustrajnome radu i spoznaji svojega poslanja i svojega mjesta pod suncem.

178 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Mr. sc. Vesna Nosić Promatranje stvarnosti Čitajući stihove Zorana Hrkaća

Na početku 21. stoljeća u mapu slavonskobrodskog pjesništva ušlo je novo, dosad nepoznatno ime. Zoran Hrkać stihove je počeo pisati tek u zreloj životnoj dobi. Istodob- no je ispisivao stihove namijenjene odraslim čitateljima i djeci, pa je u 2006. godini autor objelodanio dvije zbirke pjesama - “Kamen u zemlji” i “Zbirku mojih pjesmica”. Obje knjige objavila je Posavska Hrvatska 2006. godine. “Kamen u zemlji”, prvijenac namijenjen odraslima, komponiran je u pet ciklusa. Zavi- čajno – domoljubna tematika zastupljena je u prvom ciklusu koji je dobio ime “Zemlja”. Ishodište autorovog svijeta je “Zemlja u kamenu”. U toj zemlji kamen se nalazi svugdje: “i u duši i u tijelu/ i u gradu i na selu”. “Goli kamen” autorov je znamen, ali i znamen nje- govih predaka. No, autorov životni vijek nije vezan samo uz tu zemlju u kojoj je “kamen svugdje”, nego uz drugo podneblje, uz grad “čaplje, korza i kavanâ”. Kamen “u Brodu u (pjesnikovom, dodala V. N.) stanu” predstavlja kamen poveznicu s korijenom preda- ka. Kamen u sebi sadrži sve odrednice zavičajno-domoljubne baštine hercegovačke prošlosti; on za autora jest izvorište njegovoga bića. “Duša” je ime drugoga ciklusa pjesama u kojemu autor promišlja o duhovno-religi- oznoj tematici: Bogu i čovjeku, darovanim pjesničkim riječima koje “Od Boga dolaze/ Kroz moju glavu prolaze/ Ja ih zapisujem samo/ One nastaju gore, tamo”. U egzistenci- jalnim nemirima, samoći i praznini Bog postaje njegova “jedina utjeha i nada”. Treći ciklus pjesama posvećen je ženi i nosi naslov “Srce”. Oslikana je žena u luku njezinoga cjelokupnoga životnoga vijeka, a zatim se autor okreće svojoj “dami” koja je postala njegovo uporište u kojemu on i njegovo srce zauvijek žele biti (“Od tebe nika- mo/ srce i ja/ sebe ne damo”). Nasljedujući motive i izričaje trubadurske lirike, autor u pjesmi STANJA donosi tugu i suze jer ga je napustila “ruža s rajskoga imanja“. Ciklus pjesama “Glava” sadrži izrazito refleksivne pjesme. Ironično-satirična oštrina is- pisana je u većini stihova. Pjesma NE SMIJEŠ progovara o zabrani mišljenja i govorenja: Ne smiješ misliti Ne smiješ kazati Ne smiješ misliti što kažeš Ne smiješ kazati što misliš Ne smiješ misliti što misliš Ne smiješ kazati što kažeš Doći će vrijeme kada ćeš slobodno misliti, a govoriti neće biti potrebno.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 179 Zbirka se zatvara ciklusom “Ruka” u kojemu autor razrađuje temu života kao životnog kruga koji je istovremeno i zatvoren krug. Glavnu tematiku i pjesnička nadahnuća autor je tražio u zavičajno-domoljubnim i reli- giozno-duhovnim motivima, zatim motivima žene i ljubavi, te (ratne i poratne) prošlosti i sadašnjosti. Cijeli svoj pjesnički svijet utemeljio je na duboko etičkoj sastavnici u koju je utkao kršćansku koncepciju svijeta. Pjesnički izraz autorov je jednostavan i jasan, tonalitet smiren, ritam različit, a stih slobodan ili vezan rimom. Neke pjesme u izrazu i ritmu korespondiraju s usmenom narodnom pjesmom – posebno one koje govore o Hercegovini. Bljesne u njima vedro nadahnuće i poticajna poruka, duboka i topla, sućutna riječ. U prvoj pjesničkoj zbirci autor još uvijek traga za svojim izrazom. No, misaonost i spontana jednostavnost ostaju temeljne oznake pjesničkog iskaza zbirke pjesama “Ka- men u zemlji” Zorana Hrkaća. Trajno se znaju čuditi jedino djeca i pjesnici. U svom pjesničkom prvijencu namijenje- nom djeci, naslovljenom “Zbirka mojih pjesmica”, Zoran Hrkać donio je neposrednu dječju začuđenost, pred svakodnevnim sadržajima iz dječjeg svijeta. Autorov poetski svijet pun je topline, dobrote i bezazlenosti, znatiželje kakvu imaju djeca u dobi predš- kolskog i ranoškolskog djetinjstva. Ova dob pretežno je vezana uz tradicionalne ambi- jente, situacije i doživljaje dječjeg svijeta kojeg uokviruje obiteljski, vrtićki i školski krug te dječje igre i prve ljubavi. Gradeći svijet predškolskog djetinjstva, autor donosi motive širokog raspona – od bajkovite situacije kada “bi samo djeca bila na planetu”, preko slika iz obiteljskog života u kojima djevojčice uče pisati i crtati dok se dječaci voze u “makinama”, zabunom rone u akvariju ili odlaze u lunapark i cirkus, do igara – pitalica. I svijet ranoškolskog djetinjstva autor gradi na motivima široke lepeze – od prvih dana u školi kada se uči abeceda i stječu različita znanja, preko dječakove igre s Mjesecom šetačem, zapažanja zime i proljeća te sudjelovanja u gradskim maškarama, do prve ljubavi i prave dječje “prosidbe”. Između ovih dviju motivskih cjelina nalaze se pjesme o životinjama. Tematski i motivski izbor zbirke je djetinjstvo. Autor se prepustio izvornim dječjim emocijama, logici i psihologiji djetinjstva. Prihvatio je dječji način poimanja svijeta i dječ- ji način izražavanja. U ovim stihovima ne zbiva se ništa značajno ni veliko. U dječjem i životinjskom svijetu nižu se obične, svakodnevne situacije; autor samo niže dražesne sličice iz ovoga svijeta. Zoran Hrkać prihvatio je konvencionalni krug tema i motiva iz suvremenog dječjeg pjesništva, ali im je dao osobni ton i boju – šarm poetskog pričanja i opisivanja, spon- tanu duhovitost i vedrinu, radoznalost i čuđenje pred ljepotom života. Dovoljno odlika za jedan pjesnički prvijenac. “U sjeni misli”, treća knjiga Zorana Hrkaća, donosi rukovet aforizama. Knjigu je obja- vila Posavska Hrvatska 2008. godine. “Kada nešto imaš reći svijetu, onda to napiši!” savjetovao je L. N. Tolstoj. Zoran Hrkać ima što “reći svijetu” pa je zato napisao zbirku misli. U njoj se otkriva kao nepristran pro- matrač životne stvarnosti. Ovaj sveprisutni i sveznajući promatrač život vidi u njegovim dvojbama, zrcalima i odrazima. Autorove misli odraz su razmišljanja u jednom vremenu i o jednom vremenu: Kakvo vrijeme, takvi ljudi.; Na Balkanu ljudi u jednoj ruci drže nož,

180 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja a u drugoj križ. Nikada ne znate hoće li vas blagosloviti ili ubosti.; Trčanje nije više hobi nego svakodnevica.; Danas ljudi najviše vole čitati novčanice.; Sve više ljudi žive kao psi, a sve više pasa kao ljudi. Većina misli izriče neku spoznaju ili pouku o nama samima: Roditelji sve više izgle- daju kao bankomati, a djeca kao kartice bez pokrića.; Čovjek čovjeku sve više postaje broj.; Brak je politika: opstaje kao umijeće nemogućeg, a umire kao nemogućnost pre- govaranja.; Bog ne može bez čovjeka. Samo čovjek može bez čovjeka. Dok ovim aforizmima zbog njihove aktualnosti možemo nadjenuti naziv “aktualizmi”, oni koji slijede imaju svevremensko značenje pa im pridjevamo naziv “univerzalizmi”: Bolje je imati zaleđe nego leđa.; Tko se stalno klanja, u prašini mu glava završi.; Stid se od srama povukao u sebe. Iščitavajući ove kratke refleksije, zastajemo pred njihovom britkom izričajnošću. Izne- nadi nas autorova duhovitost i oštroumnost. Zabljesne ponekad pučka mudrost her- cegovačkih predaka, zaiskri lakonski sažeta moralna pouka. Knjigom “U sjeni misli” suvremena aforistička panorama u Hrvatskoj dobila je novo autorsko ime. Promatrati svijet očima djeteta znači radoznalo ga otkrivati naivno se čudeći svemu oko sebe. Radoznalost i stalna dječja začuđenost, spontanost i razigranost, vedrina i bezazlenost otkrivaju se i na stranicama druge zbirke dječjih pjesama Zorana Hrkaća “Kada travke ožive”. Zbirku je objavila Posavska Hrvatska 2010. godine. Biti odrastao čovjek, a psihološki se poistovjećivati s djetetom u sebi (i čitatelju) može samo pjesnik. Pjesnik-dječak uhvatio je trenutke iz dječjeg života, zabilježio je ponovo svakodnevne doživljaje iz predškolskog i ranoškolskog dječjeg svijeta. Izvorna autorova nadahnuća unutarnjom jednostavnošću predočavaju situacije iz dječjeg života. Iz pjesme u pjesmu redaju se cjeloviti doživljaji, ljupke sličice u stihu u kojima lirski subjekt mijenja svoje lice od malenog dječaka preko školarca do odraslog pjesnika, roditelja i zubara. Bezgranični prostor dječjeg svijeta upotpunjen je i nonsensnim situacijama. U nekim pjesmama isprepliću se stvarnost i san, istina i laž stvarajući iznenađenje, začuđenost i smijeh. Razigrana pjesnikova mašta i čitatelja postupno pretvara u sudionika ovog veselog svijeta. Pjesme su napisane u formi minijaturnih slika, priča u stihu, nonsensnih pjesama i humorističkih anegdota. Dominiraju idilični ugođaji uobičajeni za idealizirani svijet tradi- cionalnog, ali i suvremenog, djetinjstva. Vedro obrađene teme donijele su tople, humane ugođaje. Pjesnički izraz je sugesti- van, spontan i jednostavan, obogaćen funkcionalnom rimom. Inspiriran promatranjem stvarnosti očima djeteta, Zoran Hrkać u zbirci “Kada travke ožive” podario je čitateljima rukovet novih pjesama. Ovom zbirkom čitatelji su dobili vedru i razigra- nu, idiličnu i nježnu sliku dječjeg svijeta, a hrvatsko dječje pjesništvo novo pjesničko ime. “Zagledan u nebo” druga je zbirka pjesama Zorana Hrkaća namijenjena odraslim čitateljima. I posljednju knjigu objavila je Posavska Hrvatska 2010. godine. Početna pjesma nosi znakovit naslov SAM u kojoj lirski subjekt razmišlja o pitanju osobnog identiteta i životnim izborima uokvirenima granicama tame (“Mrak sam”) i svjetla (“Raj sam”). Svaki čovjekov izbor nosi određene posljedice. Lirskom subjektu teško je neprestano šutjeti i “nepravde ćutjeti”, skrivati se ispod maski i glumiti, živjeti isprazan život. Stoga

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 181 je odlučio “Poštenim životom koračati / I nebeske zakone shvaćati”. U unutarnjim pre- viranjima ispunjenima samotničkom tugom i strahom “čovjek u tami”, “duše potonule u dubinu” obraća se rijeci pitajući je “Ima li smisla / Ići kamo”. Tegobne životne situacije ponekad uzrokuju egzistencijalne krize, stvore “provaliju u čovjeku” koja ga primorava da prijeđe crtu, rub života i tim korakom ode u vječnu propast. Njegovo postojanje čini mu se bespredmetnim. No, glas prijatelja zaustavlja ga ispred “Litice / Ruba / Ivice / Crte” tješeći ga. Glas prijatelja poziva da se od noći okrene k jutru. Izlaz je uvijek naprijed, u Svjetlu. Treba okrenuti leđa tami i zagledati se u Svjetlo. Ono rastapa okove patnje. “Probuđena duša”, pronašla je izgubljenu sebe u Bogu. U svijetu, a izdvojena iz svijeta svojom povezanošću s Bogom, čovjekova duša obdarena je srećom. Ona želi samo jedno: živjeti “vrijeme svoje” na “raspelu ukrštenog života” između “Zemlje i Neba”. U drugoj zbirci pjesama namijenjenoj odraslim čitateljima Zoran Hrkać tematizirao je postajanje lirskog protagonista razapetog između Neba i Zemlje, duhovne i svjetov- ne ljubavi, individualne osame i društvene sredine koja gubi tradicionalni oslonac u kršćanskom svjetonazoru. Donio je zamršenost postojanja i analizu unutarnjeg života modernog čovjeka. Ocrtao je senzibilitet ponajprije duhovnog čovjeka: osamljenika, ro- mantičnog zaljubljenika, skeptika, sudionika i refleksivnog promatrača životnih pojava. Izgrađujući svoju poetiku, Zoran Hrkać se izdigao do autentičnog, osobnog pjesnič- kog izričaja. Izvorno nadahnuće, bogat sadržaj pjesama, razgovijetna sintaksa, re- fleksivnost, funkcionalno upotrijebljena stilska izražajna sredstva, impresivne vizualne pjesničke slike, slobodni i vezani stih – značajke su autorove poetike primjetne u po- sljednjoj zbirci pjesama.

182 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Ivan Baković Sloboda je smjeti kašljati Fra Jerko Karačić, Uspomene iz doba mučeništva, Vicepostula- tura postupka mučeništva fra Leo Petrović i 65 subraće ­–­ Široki Brijeg i Nova stvarnost – Zagreb, urednik fra Vendelin Karačić

Uspomene iz doba mučeništva fra Jerko Karačić je pisao od listopada 1972. do srpnja 1973. u austrijskom gradiću Frohnleitenu, gdje je službovao kao svećenik, na poticaj fra Lucijana Kordića, kako to svjedoči fra Bazilije Pandžić. U knjizi su svjedočanstva o vreme- nu i prilikama od travnja 1945. do listopada 1952. g. i razumljivo je da do današnjih dana nisu mogla niti smjela biti objavljena. U Jugoslaviji se i za manje stvari išlo na tešku robiju. Vrijeme tegobno i nesklono bilo kakvoj slobodi i ljudskom dostojanstvu, poglavito her- cegovačkim franjevcima, kojih je u to doba šezdeset i šest već bilo ubijeno, trideset četvo- rica su, kako svjedoči i fra Jerko u knjizi, utamničena, na slobodi je samo dvadeset sedam subraće među kojima i fra Jerko Karačić. A i tih dvadeset sedam je svaki dan čekalo svoj red za tamnicu ne znajući hoće li jutro dočekati u župnom stanu, u tamnici, ili u lokvi krvi. Iz mrtvog vremena niču žive slike pričane fra Jerkinim riječima. Stil jednostavan i pitak, priča faktografski ispričana, bez nepotrebnih uvijanja, ali isto toliko, s ovim otklonom, i literarna. Fra Jerko ne uljepšava, priča ono što je vidio i doživio, na taji ni loše ni dobro, i da nije bolnih rana, bilo bi zanimljivo analizirati ovo štivo i s književnog stajališta. Naža- lost, krvava zbilja toga vremena ima prednost nad prenjima o literarnosti priče. Svakako treba zahvaliti priređivaču na tomu što nije uradio puno lektorskih zahvata u tekstu pa nam je ostao živi fra Jerkin govor čiji izbor riječi bolje od kakva znalačkog književnog postupka ocrtava ljude i situacije u kojima su se našli nemilom mijenom vremena i rata. Tako su svoje mjesto našle riječi kao: odletim (u značenju otrčim), vrzala, odalilo (pre- krasna riječ: „Malo je odalilo.“, dakle, prošlo je malo vremena), zjala (zjapila), belaj, itd. Priča fra Jerko po sjećanjima, koja su iznenađujuće svježa s puno pojedinosti, sjetimo se da su pisana dvadeset pet godina poslije, ponegdje se izgubi i vremenski niz, ali svaka priča je priča za sebe u istom okviru muke koju su narod i franjevci u Hercegovini prolazili. Nižu se tako slike nepovjerenja puka prema novom župniku jer nisu sigurni da on nije preobučeni partizan, noći provedene u zatvoru ležeći „na postelji žive ljubavi“, tj. na tjelesima dvojice mladića iz Drinovaca koji su se podmetnuli tako da fra Jerko leži na njima a ne na golom betonu, narodnog prkosa, zatvaranja fratara i biskupa, pogibije „škripara“, odvraćanja naroda od Crkve, svakojakih nosanja s UDB-om, partizanima i njihovim odbornicima.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 183 U galeriji „velikih“ slika i događaja zavitlanih procesima većim i od Hercegovine i od čitavog naroda hrvatskog, pojavi se slika malog seoskog župnika, straha, muke, patnje i potrebe za kašljanjem, ali i šale na svoj račun. Nakon ubojstva dvojice fratara na Ko- čerinu (fra Valentina Zovke i sestrića mu fra Andrije Topića, 20. svibnja 1945.) zabrinut za svoju sigurnost, jedne noći se fra Jerko krio u krošnji brijesta ispred župnog stana. „Sasvim sam se tiho uspeo i uvukao se među šiblje, i odahnuo: Smrt fašizmu, sloboda narodu. (...) Sve tiho i mrtvo kao i ova sloboda među granjem (naglašavanje I. B.). Mjesec se pojavio iznad sela Mamića. Klepnu letva na kapiji. Ugledam desetak vojnika kako idu prema župskoj kući. Sad će biti belaj. Vojnici se svrate na čatrnju i polako, bez šuma, vade kantom vodu i piju. Posjedoše po čatrnji i puše. Moj stomak gladan pa u njemu klokoće. Šuti, stomače, mogla bi te vojska („narodna odbrana“) rasporiti. Nadražilo me da se zakašljem. Prigušivao sam taj nadražaj i iskusio kolika je sloboda smjeti zakašljati!! (naglašavanje I.B.) Pijevci pjevaju po selu. Lako vam je pjevati kad niste ljudi pa ne možete postati partizani...“ (str. 14.). U svezi s ubojstvom ove dvojice franjevaca na Kočerinu treba pripomenuti, kao obi- lježje vladavine komunista, i to da je Šima Topić, sestra fra Valentinova i mati fra Andriji- na, bila svjedokom njihovog ubojstva, svojim je tijelom pokušala zaštititi sina od pogibli i prepoznala ubojicu, ali je tajila njegovo ime, tek je pred samu smrt jednom svećeniku rekla ubojičino ime. Zanimljivo je i to da se ubojica pred smrt pokajao, zatražio i primio sakramente umirućih. Potresno je svjedočenje o ispovijedi od smrti bježećega u Ljutom Docu. Krijući se od partizana, fra Jerko je za vrijeme ispovijedi sjekao granu graba dok je grješnik potrbuš- ke ležao u šiblju i skrušeno ispovijedao svoje grijehe, a fra Jerko jednako sijekući grab dao odrješenje od grijeha. Ili krštenje djeteta kriomice na ledini iza zida kod vrela Blaž u Jarama. Polijevajući krštenika krsnom vodom zagrabljenom u ovnujski rog, koji se tu slučajno našao. S kojim opasnostima se susretao svećenik tog vremena, svjedoči slučaj gostioničara iz Pologa kojemu su sve oduzeli, zatvorili ga, mučili i život mu uvjetovali tim da nagovori fra Jerku da iziđe iz franjevačkog reda. Kad nije uspio, sam je sebi uzeo život. Doduše, ni u vremenima prije ovih nije bilo lako biti svećenik u Hercegovini. Svje- doči o tomu presuda mostarskog suda fra Leu Petroviću (kasnijem provincijalu HFP) i drugima, koja je „izrečena dne 30. decembra 1929. god. Ante Soldo, Dr. fra Mladen Barbarić i Dr. fra Leo Petrović krivi su [zbog] prekršaja ugrožavanja javne bezbednosti što je prvi na zabavi pitomaca „Napretka“ dne 21. ov. mj. održao govor separatističkog karaktera, koji je prožet i antagonizmom prema današnjem poretku, drugi i treći pak radi toga, što su dozvolili održavanje takvog govora kao i programa zabave, u kojem se nalazi deklamovanje pesme „Na ozlju (sic!) gradu“ i što se može dvojako tumačiti, te se radi toga u smislu zakona o unutrašnjoj upravi čl. 74. i 78. te § 28. naredbe bivše zemaljske vlade broj 3304 prez. kazne: 1. Ante Soldo s 20 dana zatvora, ne pretvorivo u globu; 2. Dr. Mladen Barbarić s 500 din.; 3. Dr. Leo Petrović s 250 din. novčano globe u korist državne kase, odnosno u slučaju neutjerivosti zatvorom 2./10 dana, 3./5 dana...“ (Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2008.) Čini se poznato? Ajde, što je dopao robije onaj što je govorio suprotiva „današnjem poretku“. Na to smo navikli za sedamdeset jugoslavenskih godina (članak 133., verbal-

184 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja ni delikt), ali robija u slučaju neutjerivosti „što su dozvolili održavanje takvog govora kao i programa zabave“ nije, dakle, ovovremeni izum. To bi se danas nazvalo zapo- vjednom odgovornosti. I, naravno, robija. Kao i onda. Za bolje razumijevanje vremena o kojem govori ova zanimljiva knjiga evo još jedan podatak: Josip Grbelja u svojoj knjizi „Uništeni naraštaj“ navodi sljedeće podatke – Hrvatska je 1940. g. imala 330 novinara, a 1945. situacija je ovakva: 131 novinar je emigrirao u strahu od likvidacije i progona, 100 novinara dobilo je doživotnu zabranu pisanja, 45 ih je promijenilo profesiju, 27 je dobilo pravo pisanja, a točno 38 novinara u Hrvatskoj je ubijeno dolaskom komunista. Toliko novinara, navodi Grbelja, sve zajedno nije ubijeno u svim zemljama koje su imale profašistički režim. Posebno zanimljivo je svjedočanstvo o odnosu naroda prema novoj vlasti, iskazivano na razne načine. Pjesmom „Druže Tito, ne može se više, pero kopa a motika piše.“, „Druže Tito, što ti na blok nije osim ovo sunce što nas grije?“. Otporom sadnji pamuka, sezama i kikirikija u Hercegovini tako što bi pola sjemena prije sadnje prokuhali, a ono što bi niklo su „potezali“ i tako trgali korijenje. Jezikom, čak ­– kako se nigdje nije mogao naći cigaret-papir, popularni „ćati“, duhan se zamotavao u obične ubruse, a te ubruse narod je zvao „kliza“ jer nije se smjelo reći kriza. I tako reda fra Jerko zanimljive, nekad šaljive a najčešće gorke zgode i nezgode, čitatelj se iznenadi koliko ih je uspio ispričati na samo 62 stranice teksta (knjiga inače s dodatcima broji 96 stranica). Uglavnom, knjiga koja se čita u jednom dahu kao najzanimljiviji triler. Kad je u pitanju ovakva vrsta literature (memoarska), ovo vrijeme i ovi krajevi, zanimlji- vo je uz ovu pročitati još dvije knjige. Knjigu fra Janka Bubala Apokaliptični dani i parti- zana i SUBNOR-ovca Jure Galića Vrijeme i ljudi. Obje knjige govore o uglavnom istom vremenu i istom prostoru. Osim razlike u položajima na kojima su se našla ova dva autora, razlikuju se u vremenu završetka sjećanja. Galićeva knjiga završava 7. veljače 1945. u podne „slavodobitnim“ ulaskom u Široki Brijeg, a fra Jankova još jedno vrijeme prati tijek zbivanja. Partizanskim ulaskom u Široki Brijeg patnje franjevaca i ovdašnjeg hrvatskog puka tek su počinjale. Jedni u gradove i krvave pirove, drugi u tamnice i (ne- obilježene) grobnice. Rekao bi narod: čega se pametan stidi, tim se budala diči. Nakon čitanja ovih triju knjiga čitatelju se sama otvara istina o zlu sjemenu posijanu tih dana i njegovim plodovima. Kamo sreće da je sijač toga zla, ugledajući se na narod, pola sjemena prije sijanja prokuhao, a drugu polu „ispotezao“. Manje bi patnje bilo pod kapom nebeskom i u narodu hrvatskom. I ne bi plodovi toga sjemena onako krvavo sazreli devedesetih godina. Ironija je sudbine i slaba utjeha da je „veliki Vođa i Sijač zla sjemena“ vrlo brzo dobio zasluženu počast. „U strašnoj hladnoći siječnja godine 1924. radnici su lopata­ma i pijucima kopali jamu za privremeni Lenjinov mauzolej. Jedan je radnik pijukom probio kanalizacijsku cijev. Ali rupa zbog smrzavice nije odmah opaže- na. S prvim zatopljenjem cijev je puknula i svojim sadržajem zalila mauzolej. Saznavši za to, patrijarh Tihon, koji se nalazio u kućnom zatvoru, tužno je primijetio: ‘Kakve reli- kvije, takva i posljednja pomast.’“ (iz knjige Partijsko zlato Igora Buniča).

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 185 ljetopis

Josip Muselimović Bosanskohercegovački nobelovci

Slava ti Bože za kratak život i veliku zagonetnu smrt, i neka su blagoslovljene odluke tvoje po kojima dolazimo na ovaj svijet i s njega nestajemo…

Ivo Andrić, nobelovac

- Ja nisam trgovac smrću niti sam genij zla. Radio sam za dobrobit čovječanstva i jedini cilj moga života bio je širenje nauke, a time i blagostanja. Patentirao sam 365 izuma, koliko je u godini dana - jadao se slavni Alfred Nobel svojim prijateljima kada je shvatio u kakve su se razorne svrhe počeli upotrebljavati njegovi izumi i patenti. Prije svega - barut i dinamit. - Sustigle su me šezdesete godine, nemam obitelj i potomstvo, zdravlje mi je naruše- no, teške su zime ruske, švedske i nordijske, Berta je u susjednoj Austriji, preselit ću se u središte Mediterana - tako je razmišljao i odlučio slavni kemičar i pronalazač.

Nadao se! Blaga mediteranska klima nije mu nešto posebno pomogla.

Ujutro rano, 10. prosinca 1896. godine, dok je San Remo spavao dubokim snom, od posljedica iznenadnog krvarenja u mozgu, u 63. godini života, preminuo je Alfred Nobel sin Immanuela i majke Andriette, glasoviti filantrop, mirotvorac i industrijalac. Njegova smrt uzbudila je znanstvenu Europu, a prije svega njegove najbliže srodnike. Znali su

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 187 da je Alfred s ocem izrađivao morske mine za potrebe Carske Rusije i Krimskih ratova, da je vlasnik željezare i tvornice oružja u Boforsu. Znali su da u Karlskom gradi velebni dvorac, očekivali su bogato naslijeđe. Nedugo zatim uslijedilo je razočaranje i prokletstvo. Svjestan životne neizvjesnosti, godinu dana prije smrti, na listu običnog papira Alfred Nobel napisao je oporuku i svo- je golemo bogatstvo ostavio čovječanstvu. Od toga bogatstva, od tridesetak milijuna švedskih kruna ili stotinjak milijuna dolara, nitko od bliskih srodnika nije dobio ništa. Bili su isključeni od naslijeđa i, naravno, razočarani odlukom bliskog srodnika. Priča se da takve kletve nisu stigle ni živoga ni mrtvog čovjeka. - Zaprepašten sam i šokiran načinom na koji svijet upotrebljava moje izume, cijelo čovječanstvo može se naći u ponoru. Zato molim i predlažem da se od moje imovine svake godine dodjeljuje nagrada onima koji svojim sposobnostima najviše doprinose razvitku čovječanstva - govorio je slavni izumitelj. Ovo njegovo traženje zabilježeno je u Švedsko-norveškom klubu, u Parizu, pa se 27. studenog 1895. godine, može nazvati i danom idejnog utemeljenja Nobelove nagrade. Četiri godine kasnije, nakon što su raspravljeni svi ostavinski prijepori, 29. lipnja 1900. godine utemeljena je Nobelova nagrada, koja se, svake godine, dodjeljuje osobama koje su postigle izvrsne i najizvrsnije rezultate na području fizike, kemije, medicine i književnosti. Na cijelom svijetu, onom na istoku i zapadu, jednako tako i onom na jugu i sjeveru. Dok je uprava Nobelove fondacije raspravljala o tome za koja će se područja dodje- ljivati nagrade, iz „prikrajka“susjedne Austrije javila se barunica Berta Kinsky, životna Alfredova ljubav, govoreći da se njegovim izumima svijet „uzburkao“i da nagradu treba dodijeliti i onoj osobi koja se svojim zalaganjem, na poseban način, kao što to i sama radi, zauzima za mir u svijetu. Na taj način vješta barunica prikladnom je pričom osigu- rala svoju nominaciju i dodjelu Nobelove nagrade za mir. Na dan smrti Alfreda Nobela u Stockholmu se, od 1901. godine do danas, dodje- ljuje nagrada osobama koje su u svom radnom i životnom vijeku postigle posebne rezultate. Prve nagrade dodijeljene su za književnost, kemiju, fiziku i medicinu u Kraljevskoj glazbenoj Akademiji u Stockholmu, a od iduće -1902. godine - ovu na- gradu, u pravilu, dodjeljuje kralj Švedske. Kraljevska nagrada uz kraljevski protokol i milijunski ček. Nobelova nagrada predstavlja najveće i najprestižnije svjetsko priznanje. Ima u svi- jetu i drugih nagrada i drugih priznanja, ali ova je ostala nedosegnuta i nenadiđena. Njeno dostojanstvo ničim nije ugroženo iako je teško biti sudac i pravično odlučiti kome - od svih koji se na cijelom svijetu nadaju - pripada slava, to svevremeno priznanje i veliki kraljevski ček. - Ne može se reći da povijest Nobelove nagrade za književnost nije i povijest neopro- stivih grijehova - svojevremeno je govorio predsjednik Fondacije. Jer, od 1901. godine do danas, u proteklih stotinu i deset godina, jedanaestorica Francuza, devetorica Nijemaca, sedam Amerikanaca, šestorica Britanaca, četiri Špa- njolca i tri Talijana postali su slavni nobelovci. Iako je ruska književnost minulog stoljeća zauzimala vodeće mjesto u Europi, ova nagrada mimoišla je velike pisce: Gorkog, Tolstoja, Solženjicina, Pasternaka. Samo dvojica Rusa postali su nositelji Nobelove nagrade za književnost.

188 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Malo je poznato da se Nobelovim lovorovim vijencem za književnost 1953. godine okitio i britanski premijer Winston Churchill. Iz ovih činjenica nije teško zaključiti da veliko i najprestižnije priznanje, ipak, lakše dolazi do književnika koji pripadaju grupaciji velikih naroda ili nekom političkom velikanu i njegovom političkom bloku. Kada ovakvo svjetsko priznanje dođe u ruke književnika iz maloga naroda koji u svi- jesti sudaca Fondacije živi iza „željezne zavjese, u neprihvatljivom političkom okruže- nju, onda je to poseban događaj. Na cijelom Balkanskom poluotoku, od 1901. godine do dana današnjega, ni jedan književnik (osim jednog) nije postao laureat Nobelove nagrade. Makedonija, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Crna Gora, Srbija, Hrvatska i Slovenija, nisu porodile viteza pera takvog formata. Eto, taj jedan iznjedren je usredištu naše zemlje. U Travniku, u ulici Zenjak br. 13 od majke Kate rođene Pejić, radnice u sarajevskoj Tvornici ćilima i oca Antuna, školskog podvornika - na dan 10. listopada 1892. godine, rođen je nobelovac Ivo Andrić. Rođen je istinski genije. Prije nekoliko godina, u vrijeme predaha i odmora, put me je doveo do Trsta. Nakon dva desetljeća poželio sam prošetati dobro znanim ulicama, počastiti se izvrsnom ka- vom i sjećanjima na vremena kada se odlazilo i kupovalo sve i svašta. U jednom času nebo se spustilo i otvorilo, kiša je pljuštala, ulice su začas poplivale. Utrčao sam u jednu zgradu i ostao iznenađen onim što sam vidio. S desne strane ula- znih vrata jedne višekatnice, u visini gornjeg štoka, od bijelog karera kamena, postav- ljena je ploča s natpisom: - U ovoj zgradi, od 1923. -1925. godine, boravio je i radio nobelovac Ivo Andrić. Znao sam da je takva ploča postavljena u Krakowu, gdje je slavni nobelovac studirao, znao sam da u Grazu postoji spomenik kao svjedočanstvo da je na njihovom sveučilištu obranio doktorsku tezu o temi „Razvitak duhovnog života u Bosni i Hercegovini u vrije- me turske okupacije“, znao sam da su bijele mramorne ploče postavljene u Madridu i Berlinu, znam da se u Beogradu, na platou ispred zgrade Vlade, nalazi monumentalni spomenik i da je taj nekako i najljepši dio grada nazvan „Andrićev vijenac“. Poljska, Austrija, Italija, Španjolska, Njemačka i Srbija ponosno svijetu pokazuju da je slavni nobelovac studirao, doktorirao, radio i život okončao u njihovim zemljama. Svaka čast! Jer, u vrlo teškoj konkurenciji, ispred Amerikanca Johna Steinbecka, Talijana Al- berta Moravije, Engleza Grahama Greena i Lawrence Durrella, jednoglasnom odlukom sudaca, 1961. godine Ivi Andriću dodijeljeno je najveće planetarno priznanje-Nobelova nagrada za književnost. S vremena na vrijeme ukaže mi se prilika poslom poći do suda u Travniku. Bez obzira na to u koje je vrijeme zakazan sudski proces, kao na neko zavjetno odredište, u rodnu kuću Ive Andrića dolazio bih sat ranije. Kada se s magistralnog puta Sarajevo - Travnik izdvojite u desnu prometnu traku, a potom skrenete u prvu sporednu ulicu, dočekat će vas teško uočljiv znak Rodna kuća Ive Andrića. U prizemlju male bosanske kućice nalazi se prava krčma u kojoj se može popiti kava, pojesti dobri ćevapi, paprena pljeskavica i popiti rakija, žestoka šljivovica koja nikom ne oprašta. Problem će nastati u času ako putnik namjernik iskaže zanimanje za posjet katu kuće - katu na kojem se nalazi soba sa sačuvanim slikama, rukopisima i nekim knjigama slavnog nobelovca. Tada treba zvati ključara kata, imati sreću dobiti ga i dozvati da vam otvori sobu i pokaže što sve u njoj ima. Inače, prometni znak Rodna kuća Ive Andrića,

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 189 ni po čemu se ne razlikuje od prometnih znakova koji će vas uputiti u vulkanizersku radnju, u neku malu diskont prodavaonicu ili prema nekom uličnom kiosku u kojemu možete kupiti novine, kutiju cigareta, šibice. A u bijelom svijetu, u Trstu, Madridu, Grazu, Krakowu, Berlinu i Beogradu zalegle bijele mramorne ploče i spomenici koji svijetu kazuju da je tu bio i boravio slavni nobe- lovac - Bosanac s dna kace, kako je za sebe govorio sam Ivo Andrić. Sramotno, da ne može biti sramotnije! Njegov rodni grad, baš kao i hercegovačka metropola, ni jednoj školi, ni jednoj ulici nisu dali ime slavnoga nobelovca. A na bezbroj mjesta ostali su zabilježeni tragovi An- drićeve ljubavi prema Bosni i njegovog odnosa prema Mostaru i Hercegovini. Tako, na jednom mjestu, piše: - Avionom ja mogu putovati u strani svijet, ali po Bosni nikako. Bio bih najsretniji kada bih mogao putovati pješice jer ja u Bosni uvijek nešto naučim, čujem i vidim. Ja u Bo- snu moram doći dva puta godišnje, to je moja duhovna gimnastika bez koje ne mogu živjeti… Slavni nobelovac sanjao je prosvijećenu rodnu domovinu. Tako je cjelokupan iznos Nobelove nagrade, cjelokupne iznose dviju državnih nagrada - one značajne Av- nojevske i one Dvadesetsedmojulske, darovao Fondu za bibliotekarstvo Bosne i Herce- govine. Nisam naišao na ovakav, pa ni približno sličan, odnos nekog umjetnika prema Bosni i Hercegovini. I nema ga! Andrić se radovao dolascima u Hercegovinu. Kao nitko opisivao je Neretvu, Počitelj, Mogorjelo, Stolac, a za hercegovačku metropolu kaže: - Mostar je od prirode povlašten grad, on u malom sliči na Firenzu. To je grad umjetnika, trgovaca i zanatlija. Poezija u Mostaru popularna je kao u Goetheovom Weimaru. Ivo Andrić svojoj domovini donio je slavu i Nobelovu nagradu. Njoj i nikom drugom darovao je milijunske iznose, a ona mu uzvratila neviđenom nezahvalnošću i zabora- vom. Zato se radujemo što se u središtu Mostara obnavlja jedan zapušteni park i što je Matica hrvatska potakla ideju o postavljanju spomenika. Od toga svečanog trenutka dijeli nas samo jedan tjedan, a možda i samo nekoliko mjeseci do trenutka kada će jedna mostarska škola ponijeti ime slavnog nobelovca. Još jedan znanstvenik globalnih razmjera pao je u zaborav. U Sarajevu je 23. srpnja 1906. godine rođen Vladimir Prelog, autor 400 znanstvenih radova, član Kraljevske aka- demije u Londonu, Američke akademije znanosti i umjetnosti, Američkog filozofskog društva, Irske Kraljevske akademije, Sovjetske akademije znanosti i umjetnosti, Tali- janske akademije znanosti i umjetnosti, počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu, Parizu, Liverpoolu, Bruxellesu, Cambridgeu, Manchesteru i Rimu. Godine 1965. Vladimiru Pre- logu dodijeljena je medalja Marcel Benoist, najviše švicarsko znanstveno priznanje, a deset godina kasnije dodijeljena mu je i Nobelova nagrada za kemiju. Godina 1975. ostat će zabilježena kao godina u kojoj je umro nobelovac Ivo An- drić i u kojoj je Vladimir Prelog ovjenčan slavom lovorovog vijenca Nobelove nagra- de. Početkom 1991. godine, zajedno sa 109 nobelovaca, potpisao je apel za mir u Hrvatskoj. Slavni nobelovac umro je 7. siječnja 1998. godine u Zurichu, u 91. godini života, a njegovi posmrtni ostaci preneseni su i pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoj. U Švicarskoj i Češkoj, u zemljama u kojima je ostavio golemi znanstveni opus, Vladi- miru Prelogu podignuti su veliki, ponosni spomenici. Sretna je okolnost što su Matica

190 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja hrvatska i Hrvatsko kulturno društvo Napredak odlučili prigodnim spomenicima obilježi- ti rođenje slavnih nobelovaca. I jedan i drugi bili su djeca i stipendisti Napretka, a svojim rođenjem i životom vezani za našu zemlju. Jer, nije normalno, zapravo sramotno je i civilizacijski primitivno, da znanstvenik glo- balnih razmjera, akademik američke, britanske, talijanske, irske i sovjetske akademije znanosti i umjetnosti, počasni doktor rimskog, pariškog i pet drugih najprestižnijih sve- učilišta u svijetu, a k tome, poslije Lavoslava Ružičke, s Balkanskog poluotoka, u stotinu i deset godina, jedini dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, nema spomenik ili makar malu spomen ploču u zemlji u kojoj je rođen. Put do obnove parka i postavljanja spomenika bosanskohercegovačkim nobelovci- ma bio je zanimljiv, a u nekim etapama i pun apsurda. I unatoč složenim društvenim okolnostima i vremenu grube recesije, poglavarstvo Grada i gradonačelnik osobno, učinili su sve i gradu početkom proljeća darovali oazu mira u koju će se rado navraćati. Na koji način su Matica i Napredak osigurali sredstva za provedbu međunarodnog natječaja, izradu, dopremu i postavljanje spomenika, upitat ćete se. Odgovor je onakav kakav ste i očekivali - donacijama dobrih ljudi i društveno odgovornih osoba koje su željele trajno obilježiti rođenje dvojice nobelovaca u našoj zemlji. Međutim, zanimljivo je reći da se nitko od inozemnih pravnih subjekata, financijskih, trgovačkih i proizvodnih, nije odazvao ovom pozivu, iako im je Bosna i Hercegovina glavno tržište na kojem ostvaruju znatne, zapravo najveće profite. Na sreću, ima i drugačijih primjera, ima i takvih o kojima i ovom prilikom želim pro- govoriti. Prije pedesetak godina jednu mostarsku srednju školu napustila je pametna, odluč- na i osoba nemirna duha. Napustio ju je Ciril Zovko, koji će u dalekom svijetu postati doktor znanosti, a potom i jedan od najvećih i najpoznatijih kanadsko-hrvatskih gospo- darstvenika. U vremenu koje je navješćivala korjenite društvene promjene dr. Ciril Zovko vratio se u domovinu i u Zagrebu i Dubrovniku podigao nekoliko kapitalnih objekata: Importanne centar na glavnom zagrebačkom kolodvoru, Galeriju na Iblerovom trgu, a na dubrovač- kom Lapadu - kako kaže - najljepšem dijelu svijeta - nekoliko najkomfornijih hotela i vilu „Elita“. Svoje bogato iskustvo, u jednom času, želio je prenijeti na prostore svoje rodne domovine, u grad Mostar gdje je stekao srednjoškolsko obrazovanje, u grad za koga ga vežu brojna prijateljstva i nezaboravne uspomene. Nažalost, nije uspio u natječaju za kupnju mostarskog hotela Neretva. Tko zna po kojim je kriterijima hotel prodan „boljem ponuđaču“i, na žalost, on i da- nas, deset godina od prodaje, stoji u derutnom stanju i plaši sugrađane, prolaznike i turiste. Hotel Neretva, kao ukleto zdanje, stoji i nitko ne zna što čeka, i hoće li ikada otvoriti svoja vrata i dočekati svoje goste. Kada već nije mogao u Mostaru, dr. Ciril Zovko u ponedjeljak, 19. ožujka 2012. go- dine, na blagdan sv. Josipa, uz najveće gradske i županijske svečanosti, počeo je u Bihaću gradnju velebnog hotela s pet zvjezdica, tržnog centra, poslovnih i stambenih prostorija od, zamislite, 100.000 četvornih metra, otvorio je investicijske poslove koji se procjenjuju na stotinu milijuna eura. Hoće li se itko upitati zbog čega su mostarske kapije zatvorene i „zamandaljene“ovakvim investitorima i njihovim zdravim i potpuno solventnim projektima?

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 191 Za razliku od onih prvih, od onih koji na prostorima Bosne i Hercegovine ostvaruje svoje najznačajnije profite, dr. Ciril Zovko, i unatoč tome što su mu ljudske tjeskobe i predrasude zatvorile i „zamandalile“mostarske kapije, prvi je i najznačajnije pomogao podizanje spomenika bosanskohercegovačkim nobelovcima. I, unatoč svemu! Zato, hvala Vam, plemeniti gospodine i doktore.

192 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Vlado VLADIĆ Prosvjetni djelatnici kao žrtve prosvjetnih struktura1 …u zemlji u kojoj se talent nekomu oprašta samo onda ako je koliko treba nekarakteran i u kojoj se genij ne može ni zamisliti. Antun Branko ŠIMIĆ Da nije bio Gospod uz nas, kada ljudi ustadoše protiv nas, žive bi nas progutali, kad se njihov bijes raspalio protiv nas. PS 124, 2-3 ...ako to i jest doista djelo Božje, ni Sotona neće spavati. Sv. FAUSTYNA Nije dovoljno znati samo kako početi, nego je potrebno znati i kako izdržati. Vjekoslav vitez LUBURIĆ

Ključne riječi: abnormalnost, bahatost, bešćutnost, boljševizam, bolest, cinizam, im- becilnost, maloumnost, nepravda, patnja, umreženost, umobolnost, zlo, žrtva.

Na početku… Ono što sam proživio tijekom petnaestogodišnjega rada u Obrtničkoj školi za osobne usluge u Zagrebu, kao profesor etike i vjeronauka, za mene je sve do jučer bilo samo iskustvo. Pozitivno i negativno. Onaj pozitivni dio iskustva vezan je za sam rad u nasta- vi, dakle, s učenicima. To se iskustvo u meni gomilalo, vršilo pritisak da ga izrazim u raznim oblicima. No, kako je prosvjetni sustav kod nas postavljen tako da prosvjetnoga djelatnika ni najmanje ne motivira da dadne sve, dakle, najbolje od sebe, ja sam tu potrebu da svoja pozitivna nastavna iskustva izrazim kroz eseje, metodičko-didaktičke priloge, priručnike, čak i udžbenike (pričuvano za predodređene!) – stalno odgađao za ne zna se kada. Onaj negativni dio iskustva vezan je za prosvjetne strukture, počevši

1 Ovaj je rad počeo kao kratko izlaganje na Petom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu, 18. – 20. lipnja 2010., Zagreb – Voćin; a nadam se da će završiti kao filozofska, književna i dokumentarna knjiga.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 193 od ravnatelja Stanka Berečkoga pa sve do gotovo svih institucija vezanih za prosvjetu – zavodi, agencije, uredi, sindikati, inspekcije, ministarstva. Namjerno govorim u mno- žini, jer trenutno ne želim referirati ni na što konkretno. No, nije tako da u svemu tome samo ravnatelj ima ime. Iza svega toga stoje konkretni ljudi s imenom i prezimenom koji od prosvjete, ali ne i za prosvjetu, žive. Za oslikavanje toga negativnoga dijela moga (ali ne samo moga, nego većinskoga) prosvjetnoga iskustva ili iskustva s prosvjetnim strukturama/vlastima ključne su, abecedno poredane, riječi: abnormalnost, bahatost, bešćutnost, boljševizam, bolest, cinizam, imbecilnost, maloumnost, nepravda, patnja, umreženost, umobolnost, zlo, žrtva. Ako je govor o pozitivnim prosvjetnim iskustvima bio potisnut odsutnošću svake motivacije (kome to treba?!), onda je govor o negativ- nim iskustvima nešto što sam iz razboritosti morao izbjegavati. Primijetio sam, naime, komu god bih pokušao nešto o tome natuknuti, nitko nije imao volje ni koncentracije uživjeti se toliko da shvati što mu govorim, a kamoli da shvati mene koji mu govorim, nego je po skraćenom postupku počeo mene čudno gledati kao onoga s kojim nešto nije u redu. Kasnije sam shvatio da sam ja ispadao čudan ne zato što bi moje iskustvo bilo jedinstveno, nego zato što sam pokušavao o njemu govoriti. Kao: pa to je svima samorazumljivo, a ti o tome govoriš! Osim toga, govoriti o onome što se događa u prosvjeti znači govoriti o tako prizemnim, abnormalnim stvarima, da je taj govor veoma zahtjevan ako želi biti razgovijetan, smislen, normalan. Onaj tko pokuša o tome govoriti, vrlo se lako može spetljati i tako sumnju na abnormalnost privući na sebe. Na snagu te abnormalnosti koja ne dopušta da se o njoj normalno govori prosvjetni sustav prešu- tno i računa. Posezanje za beskrajno prizemnim, nehumanim metodama obračuna s ‘nepoćudnim’ prosvjetnim djelatnicima za cilj ima ne samo da prosvjetni djelatnici trpe odmah nego i da se ubije svaka volja da o toj patnji ikada itko uzvišeno progovori. Tek nakon što mi je prosvjetni sustav dao otkaz ugovora o radu, u odnosu na nj sam dospio u distancu koja mi omogućuje da o njemu progovorim. Otkaz je ugovora o radu bila ona kap koja je prelila čašu i koja je u me ulila volju da se saberem i suvislo progovorim o prosvjetnim djelatnicima kao žrtvama prosvjetnih struktura. Godinama, desetljećima se to k’o ništa kotrlja školskim hodnicima, zbornicama, prosvjetnim usta- novama…, a sada je došao trenutak da sve to izađe van: u objektivnost, u javnost, u povijest. Sada trebamo razviti kulturu govora o tome fenomenu2. Da o negativnome dijelu svoga prosvjetnoga iskustva trebam razmišljati u kontekstu žrtvoslovlja (viktimologije), postao sam svjestan tek u postupku uključivanja u rad Peto- ga hrvatskoga žrtvoslovnoga kongresa (18. – 20. lipnja 2010., Zagreb – Voćin), na ko- jem sam izložio samo manji dio od misli koje slijede. Prepoznao sam tu razrađen kon- tekst u kojem ima smisla iznijeti svoja negativna prosvjetna iskustva kao iskustva žrtve. Razmišljanje je trodijelno. Najprije razmišljam o mogućnosti žrtve naprosto. Potom bacam svjetlo na ono što nazivam redefinicijom (žrtvovanjem) nastavničkoga poziva.

2 Jedina i stoga jedinstvena i beskonačno dragocjena knjiga o toj temi, za koju znam i koja, valjda, kod nas uopće postoji, je knjiga profesora Tjelesne i zdravstvene kulture Mladena Sabljaka, Sumrak hrvatskoga školstva. Kronologija jednog mobinga, Zagreb: Biakova, 2009. Sabljak je 2008. dobio otkaz ugovora o radu u Prvoj ekonomskoj školi u Medulićevoj ulici u Zagrebu (ravnatelj mr. sc. Slavko Trupeljak, prof. savjetnik). Mehanizmi otkazivanja njegova ugovora o radu istovjetni su svemu onome što sam i sam proživio kao profesor etike i vjeronauka u Obrtničkoj školi za osobne usluge u Zagrebu, Savska 23.

194 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Na koncu osvjetljavam i mehanizme kojima se prosvjetni sustav služi kada odluči riješiti se ‘nepoćudnoga’ prosvjetnog djelatnika. Tu je još i Post scriptum, refleksije o onome što je uslijedilo nakon otkazivanja moga ugovora o radu.

Mogućnost žrtve Mogućnost žrtve povezana je s njezinim uzrokom u zlu. Potrebno je razlikovati povije- sne oblike zla, koji mogu biti različiti, od zla kao takvoga koje se kroz te oblike pojav- ljuje i uvijek je jedno te isto. U javnosti, u društveno-političkom životu, o zlu i žrtvi se često govori samo u terminima povijesnih oblika i stvara se dojam da se svladavanjem određenih oblika zla svladava i samo zlo. Stvara se dojam da je zlo stvar prošlosti, da je zaostalo u svojim povijesnim oblicima kao što su fašizam, komunizam…, kao da ne dopire do trenutka u kojem živimo. To je, dakako, naivno gledanje na stvari. Zlo ne pre- staje pronalaziti stalno nove načine da bude prisutno i da djeluje kroz čovjeka i društvo. Voditi polemiku oko povijesnih oblika zla, a propustiti da se samo zlo raskrinka, to je način kako čovjek u odnosu na zlo opet biva izigran. Kaže se ovako: fašizam je zlo; bit komunizma je antifašizam; dakle, komunizam je u biti dobro, a zla koja su se u okviru njega događala za nj su sporedna. A kako bi bilo da netko fašizam definira kao antikomunizam i zastupa ga kao, u biti, dobar povijesni oblik koji je uslijed povijesne nužnosti omogućio i neka zla kao svoj nusproizvod?! Tu se vidi kako se ljudi iscrpljuju oko nebitnoga, a ono bitno propuštaju, a to je raskrinkati zlo, bez obzira na njegove povijesne oblike, odnosno raskrinkati ga u svim povijesnim oblicima, a prije svega u onim oblicima iza kojih se skriva sada i ovdje. Žrtva je, zapravo, način kako se zlo čini vidljivim. U tome i jest smisao žrtve. Jer zlo bi htjelo biti prisutno, djelatno, ali u isto vrijeme i skriveno. Kada se zlo otkrije u liku žrtve, onda imamo temelj za borbu protiv njega. Onda možemo kazati: evo, ovako ne smije biti! Žrtva relativizira povijesne oblike u okviru kojih se dogodila, jer žrtva je uvijek ista, kao što je isto zlo koje ju uzrokuje. O žrtvi se često govori ne razlikujući, je li žrtva u svojoj žrtvi aktivna ili pasivna. Razlika između ta dva slučaja je toliko bitna, da bi bilo opravdano ustvrditi da je o žrtvi riječ jedino tamo gdje je žrtva u odnosu na samu sebe kao žrtvu aktivna. Tamo gdje se žrtva žrtvi samo događa, bez ikakva udjela žrtve u žrtvi, o žrtvi se govoriti i ne može. Tamo gdje čovjek biva žrtvovan prije nego što stigne izabrati sebe kao žrtvu, prije nego što se uopće stigne žrtvovati za nešto, u ime nečega – tamo se može govoriti o nesreći koja čovjeka snalazi, ali ne i o žrtvi. To je razlika između stanja u kojem netko čovjeka žrtvuje i stanja u kojem čovjek hoće sebe kao žrtvu, jer kao čovjek neće ono što mu se nameće kao jedini način da izbjegne sebe kao žrtvu. Čovjek zna da će biti žrtvovan ako sebe ne podčini zloj volji, ali ustrajava na volji za dobro, što je istodobno istovjetno samožrtvovanju. Kada požar, poplava, potres na strani čovjeka i njegovih dobara izazovu žrtvu, onda možemo govoriti o najnižoj razini čovjekova udjela u vlastitoj žrtvi. To je ona razina koja se sastoji naprosto u tome da čovjek jest takav kakav jest. A to znači podložan propada- nju, nesreći, negativnosti. Na strani prirodnih pojava nije prisutna nikakva interpretacija čovjeka kojega njihova ‘djelovanja’ pretvaraju u žrtvu. Na strani čovjeka je htijenje da izbjegne sebe kao žrtvu elementarnih pojava, ali ne bilo kakvo načelo. Čovjek se, na primjer, negdje nađe i onda ga tamo nešto snađe i on pogine. Svakod- nevna pojava. Ali kada bi se samo to uzelo kao temelj da se nečija pogibao uzdiže na

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 195 razinu žrtve, mučeništva i da se svemu tome počne nadavati smisao herojstva – onda bi to bilo karikiranje nečije smrti. Zašto onda tako ne učiniti sa svačijim životom, jer svi su životi jednako smrtni?! Ispalo bi da je čovjek žrtva samo zato što je smrtan, odnosno zato što je čovjek i time bi svaki govor o žrtvi postao bezrazložan. Kada, međutim, čovjek čovjeka žrtvuje, onda je to uvijek po nekome ključu. Sukob interesa ili sukob ideologija. Ako, na primjer, bijelci ubijaju crnce samo zato što su crnci, onda je to samo zato što su oni takvi kakvi jesu (crni), što znači da crnci djelatno ne sudjeluju u razlogu vlastite žrtvovanosti. Crnci ne mogu svojim htijenjem nadvladati razlog vlastitoga žrtvovanja, jer je na strani bijelaca skrojen takav interpretacijski ključ žrtvovanja koji crncima ne ostavlja nikakvu mogućnost da izbjegnu sebe kao žrtvu. Crnci mogu žaliti nad tim što su crnci ili zbog toga biti ponosni – i tako dati svojoj žrtvi različit smisao. Vidimo da je u ljudskom svijetu uvijek prisutan određeni interpretacijski ključ i na strani onoga tko žrtvu izaziva i na strani onoga tko žrtvu podnosi. Tu se otvara prostor djelatnoga sudjelovanja, a onda i prostor zasluge i krivnje, a sve to je preduvjet smislenoga govora o žrtvi, mučeništvu, herojstvu. Taj interpretacijski ključ: biti crnac znači ne imati pravo na život i biti crnac znači imati jednako pravo na život – problem smješta na razinu na kojoj se ljudi ne dijele s obzirom na boju kože, nego s obzirom na to kako odgovaraju na pitanje: je li boja kože presud- na za pravo na život i na kakvoću života? Jedno je biti žrtvom zato što si crn, a drugo je biti žrtvom zato što misliš da boja kože ne presuđuje o pravu čovjeka na život. Neovisno o tome jesi li crn ili bijel. U prvome je slučaju žrtva u znaku pasivnosti, jer čovjek ne su- djeluje u samoodređenju, nego se ljudi rađaju u takvoj podijeljenosti na žrtve (crnce) i one koji to nisu (bijelci). U drugome slučaju žrtva je ona koja svojim mišljenjem, stavom, zauzimanjem izaziva sebe kao žrtvu, neovisno o vlastitoj pripadnosti rođenjem. Jer ne može živjeti u svijetu u kojem o pravu na život presuđuje boja kože. Sada vidimo da je žrtva u pravom smislu vezana za pravo čovjeka na raspolaganje sobom. «Ja se opredjeljujem za pravo na život, neovisno o boji kože» ovdje znači isto što i «Ja se opredjeljujem za sebe kao čovjeka». Tako je sa svakim odgovorom i stavom. Svako je životno opredjeljenje povezano s opredjeljivanjem za sebe kao čovjeka. A sva- ko opredjeljivanje za čovjeka vodi u žrtvu. Ne htjeti žrtvovati sebe kao čovjeka, isto je što i htjeti žrtvovati sebe u svim ostalim dimenzijama. Ne htjeti žrtvovati sebe, znači biti spreman žrtvovati sve svoje. Onaj tko hoće sebe, taj je spreman ne htjeti ništa drugo. Živjeti ovaj život u znaku htijenja sebe kao čovjeka isto je što i živjeti život prema žrtvi. Provocirati žrtvovanost. Samožrtvovanost. Samim time što mogućnost žrtve vežemo isključivo za čovjeka, ujedno kažemo i da je mogućnost žrtve vezana isključivo za njegovu čovječnost. Za ono što se događa s čo- vječnošću čovjeka. Kada čovjek ne želi žrtvovati vlastitu čovječnost, onda postaje žrtvom. Čovjeku se onda oduzima ono na što kao čovjek ima pravo (posao, imovinu, život...), da ga se kazni za to što nije htio pristati na žrtvu vlastite čovječnosti. A, s druge strane, čo- vjek je žrtvovan onda kada je pristao žrtvovati vlastitu čovječnost da ne bi postao žrtvom (odnosno, da ne bi izgubio posao, imovinu, život...). Život čovjeka se odvija u znaku sa- mosvrstavanja s jedne ili druge strane – i to se ne može izbjeći. Trenutci u kojima moramo birati ono što je važnije trenutci su u kojima nam se razotkriva ono najvažnije kao postoje- će, koliko god nas kao osjetilna bića zbunjivala njegova neopipljivost, idealnost. I zato su to trenutci koji nas obvezuju i u kojima sami sudimo vlastitomu životu.

196 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Kada je, dakle, riječ o žrtvi, onda je riječ ne samo o onome što čovjeku pripada nego o onome što čovjek jest i što će čovjek biti. Skloni smo žrtvu povezivati samo s onim osjetnim: patnja, bol, posao, život, zdravlje, strah, ugroženost… Ali nije stvar u tome. To su samo posljedice. Sve bi bilo lakše kada bi bilo moguće navesti razloge. Zašto? I prostor za žrtvu bi nestao. Ali razlozi ne postoje. Oni su besmisleni. To je povrjeda čo- vjeka kao umnoga bića – i odatle i u tome je žrtva. Nije problem u tome što se vrijeđa naše zdravlje, naša imovina, naš posao, naša obitelj, naš narod… nego je problem u tome što nam se uskraćuju razlozi. Zašto? Kada pokušate na vidjelo istjerati razloge za žrtvu koju podnosite i kao odgovor vam se ponudi nesuvislost, onda je sigurno da je na- suprot vas Zlo. Jer zlo nema razloge. I zato se zlo skriva bilo kroz uskratu razloga, bilo kroz njihovu prividnu smislenost. Onaj koji uskraćuje razloge ili kao razlog nudi besmi- slicu svrstava sebe na stranu zla, a drugoga ne prihvaća kao umno biće koje ima pravo na razloge. Povrjeđuje dostojanstvo čovjeka kao umnoga bića. Umobolnost označava stanje bolesnoga uma, uma koji počiva na bezrazložnosti, besmislenosti, a koji, unatoč tomu, potražuje da bude uvažen u svijetu umnosti, kao da je s njime sve uredu. Ako to prešutimo, ako se na to oglušimo, ako prihvatimo tu igru «kao da je sve uredu», ako se ne usudimo inzistirati do kraja u raskrinkavanju umobolnosti – onda u svemu tome sudjelujemo. Sudjelujemo u rastakanju umnosti. Zloduh bezrazložnosti je ušao u nas i kroz nas traži put dalje. Ne pomiriti se s takvom umobolnošću znači napraviti od sebe žrtvu kroz koju zlo biva raskrinkano. «Praviti od sebe žrtvu» – to ima smisla reći, jer upu- ćuje na naš udjel u vlastitoj žrtvi. Svaki čovjek može nepogrješivo raspoznati prisutnost ili odsutnost vlastita udjela u sebi kao žrtvi. I kada u žrtvi koja ga sustigne raspozna svoj udio u njoj, onda se žrtva preobraća u njegovu radost, jer u njemu je ujedno i izvjesnost da je ono što žrtvuje ništa, a ono što mu ostaje, što spašava – sve. Jer «što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a pritom izgubi svoj život» (Mt 16, 26). «Praviti od sebe žrtvu» – to znači biti otvoren prozor kroz koji svatko tko to želi može gledati zlo na djelu. Žrtve nema bez svijesti o mehanizmima koji je izazivaju i žrtve nema bez otpora tim mehanizmima. Otpora koji nije ništa drugo do li ustrajavanje na razboritosti, što u konačnici nužno završava kao raskrinkavanje nerazboritosti.

Žrtvovanje nastavničkoga poziva Kada dođeš u školu, onda je potrebno izvjesno vrijeme da shvatiš o čemu je tu riječ kako bi uopće mogao odrediti sebe u odnosu na to. Izvanjska, neiskustvena percepcija nastavničkoga poziva je nešto posve drugo, od same njegove stvarnosti. Nastavnički poziv, odnosno posao, općenito se percipira kroz sintagmu: odgoj i ob- razovanje, a vezano za određeni nastavni predmet. Na taj osnovni posao vezani su još poslovi koji se nazivaju: stručno-metodička priprema i stručno usavršavanje (individu- alno i službeno-obvezatno-organizirano), a sve u službi izvrsnosti izvornoga posla, koji su odgoj i obrazovanje. Dotle bi stvar, recimo, mogla biti u redu – ali samo kada bi se tu stalo ili kada bi u odnosu na sve ostalo što se veže za rad u školi, odgoj i obrazovanje bili ono prvotno. Kada bi sve ostalo bilo u službi odgoja i obrazovanja. No tu je još nešto što se zove razredništvo iz kojeg proizlaze razredničko-administra- tivni poslovi – i još nešto, a to su famozni ostali poslovi nastavnika (koje ravnatelji poput Stanka Berečkoga vole definirati kao ‘ostali poslovi po nalogu ravnatelja’ – dakako, izvan svih zakonskih okvira).

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 197 I tako ispadne da nastavnici (osim nastave i pripreme za nastavu i usavršavanja u struci) trebaju ispunjati matičnu knjigu, pisati i izdavati svjedodžbe, ispunjati hrpu tabli- ca koje ne prestaju stizati iz Ministarstva i Gradskoga ureda, potpisivati uvjerenja o upi- su, izdavati izvješća o uspjehu, voditi razrednu knjigu i dnevnik rada i imenik, pripremati kvartalnu, polugodišnju i godišnju statistiku za razredna i nastavnička vijeća, pisati za- pisnike sa sjednica Razrednoga i Nastavničkoga vijeća, s roditeljskih sastanaka. Zatim, tu su i zapisnici s popravnih, razlikovnih, kontrolnih i završnih ispita, pisati obrazloženja i ispunjati obrasce vezane za pedagoške mjere poticanja i sprječavanja. Nastavnik mora dežurati na hodnicima, maturama, upisnim povjerenstvima… Nastavnik mora učenike voditi na jednodnevne izlete, maturalna putovanja, maturalne večere… Nastavnik mora održavati roditeljske sastanke, satove razrednoga odjela, komunicirati s centrima za so- cijalnu skrb, policijom, odgajateljima učeničkih domova, pravobraniteljicom za djecu… Eto, to je ono što ja zovem rastakanjem ili redefinicijom nastavničkoga poziva. Na- stavnički se poziv više ne definira iz njegova smisla i njegovih ciljeva, nego iz trenutnih potreba da se ispune zahtjevi nadležnoga ministarstva, odnosno nalozi koji su uvijek is- hod usmjerenosti istoga ministarstva na opravdanje vlastita postojanja, a ne na dobro- bit i smisao nastavničkoga poziva. Nastavnik više nije nastavnik, niti je učitelj više učitelj – oni su samo najamna radna snaga u službi nadležnoga ministarstva čija je prvotna briga ono samo, a ne služba općemu dobru. Budući da se nadležno ministarstvo mora bez prestanka održavati u samoopravdanome postojanju, ono bez prestanka proizvodi reforme, pravilnike, kurikulume, hnosove i sve to na izvršenje prevaljuje na nastavnička leđa, ne vodeći računa o tome jesu li novoproizvedeni poslovi u i najmanjem skladu s nastavničkom stručnom spremom i sa smislom nastavničkoga poziva. A u ovom kontekstu možemo govoriti i o njegovu žrtvovanju. Nastavnički je poziv, dakle, rastočen, redefiniran, žrtvovan kroz hrpu-masu-gomilu poslova koji nemaju nikakve veze s njegovim izvornim smislom. Svaki posao je, dakako, jednako dostojan, ali ne može jedan čovjek kvalitetno raditi sve poslove. Koji bi, inače, bio smisao stručne spreme?! Nastavnik se kroz svoje obrazovanje priprema za jedan poziv, a onda se na licu mjesta to redefinira u nešto sasvim drugo. Uvjet da bi netko radio u školi jest imati visoku stručnu spremu vezanu za određeni nastavni predmet i pedagoško psihološko obrazovanje – ali da bi netko ostao raditi u školi, najveći dio svoga radnoga vremena prisiljen je raditi stvari koje nemaju nikakve veze s uvjetom njegova zapošljavanja u školi. I tako se nastavnički poziv redefinira u nešto nemoguće! Jer nemoguće je da jedan te isti čovjek kvalitetno radi toliku količinu tako oprečnih poslova. Jasno nam je da se nekomu sa srednjom stručnom spremom neće povjeriti obavljanje poslova za koje je potrebna visoka stručna sprema. Ali kada su nastavnici s visokom stručnom spremom kroz razredničko-administrativne i ostale poslove prisiljeni obavljati poslove za koje je dovoljna srednja ili nikakva stručna sprema, onda to odjednom prosvjetnim vlastima, a zahvaljujući propagandi i široj javnosti, postaje jako moguće i normalno. Kažu da razredničko - administrativni i ostali poslovi neposredno proizlaze iz nastav- ničkoga posla i zato ih nastavnik treba obavljati. Po takvoj logici, sve ostale službe (ra- čunovodstvo, tajništvo, pedagog, psiholog... pa i samo Ministarstvo) trebalo bi ugasiti, svrstati pod ostale poslove nastavnika. Jer sve te službe proizlaze iz nastavničkoga posla. Škole se, na koncu, definiraju kao odgojno - obrazovne ustanove. Stoga bi sve ostale službe trebale biti u službi nastavnika kao onoga koji je po svom pozivu za odgoj

198 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja i obrazovanje zadužen. A ovdje se nakaradno stvar izokreće i nastavnik se izrabljuje za poslove koji nemaju nikakve veze s njegovim izvornim pozivom. Ako nastavnik ispuni matičnu knjigu ili svjedodžbu, je li time odgojno-obrazovno djelovao. Ako nije, a nije, onda to ne može biti njegov posao. A najnoviji planirani potez (biser) Ministarstva zna- nosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske jest: u školama smanjiti broj nenastav- noga osoblja, dok se u isto vrijeme obim nenastavnoga posla povećava. Štednja kao produkcija nemogućeg! Radi jasnoće, samo jedna kratka usporedba, koja zaslužuje da se puno više o njoj razmišlja i da se puno više uvaži. Sveučilišni i školski profesori rade po naravi jedan te isti posao. Na koncu, spadaju u isto Ministarstvo. No! Zašto satnica u nastavi za sveu- čilišnoga profesora iznosi 6, a za profesora u školi 22 sata tjedno? Zašto se znanstve- no-stručni rad sveučilišnom profesoru računa u radnu normu, a školskom profesoru to može biti najviše hobi? Zašto je sveučilišni profesor pošteđen administrativnih poslova, a školski se profesor istim poslovima guši? Zašto je status (plaća, radni uvjeti…) sve- učilišnih profesora po definiciji iznad statusa školskih profesora? Riječ je o bjelodanoj klasnoj podijeljenosti, a koja je općenito postala samorazumljiva kao nešto najnormal- nije! A kako bi bilo da se liječnici podijele u klase na osnovi toga u kojoj mjeri je životno važan organ kojeg liječe – neovisno o samoj stručnosti i usavršenosti! Ako je nekome u današnje vrijeme klasna podijeljenost ljudi nešto normalno, u više smislova treba staviti u pitanje njegovu normalnost. Koliko je danas, uopće, normalnih ljudi u svijetu, u Hrvat- skoj, u hrvatskoj znanosti, prosvjeti…?! A to onda zvuči ovako: normalno da je ono što je u mom interesu normalno i da svaka osuda i borba protiv abnormalnosti mora voditi o mojoj tako postavljenoj definiciji normalnosti inače nije normalna! Kada je Amos Oz u kibucu izrazio svoju želju za pisanjem, onda su se nadležni od- mah prepali: što ako se svi pretvore u pisce, tko će onda kopati u polju?! Što ako se svi pretvore u matodičare-pedagoge-nastavnike-znanstvenike, tko će onda ispunjati tablice?! A riječ je samo o izostanku fleksibilnosti. Mnogi se samo radi statusa uvale u sveučilišni svijet, bez ikakvoga izvornoga smisla za taj posao, a sustav onda po definiciji od takvih očekuje da nas zaduže svojim stvaralačkim znanstvenim postignućima. Dok, s druge strane, dospjeti u prosvjetu znači biti zacementiran, zakopan sa svim svojim ta- lentima, bez ikakve mogućnosti da se ostvaruješ kao stvaralačko biće koje bi kao takvo za taj sustav bilo uopće poželjno. No, zar nije moguć tako fleksibilan sustav u kojem bi bilo svejedno jesi li na sveučilištu ili u školstvu, jer bi se i tamo i ovamo mogao ostvariti sukladno svojim nadarenostima, dakle, sukladno onome što možeš dati, a ne sukladno nečijim, rigidno definiranim, očekivanjima bez pokrića. Nastavnik je, dakle, doveden u nemoguću situaciju. On ne može tako veliku količinu tako oprečnih poslova u tako nemogućim uvjetima – bez radnoga mjesta i osnovnih sredstava za rad – izvršavati kako spada. Bez radnoga mjesta. Nastavnika se tereti, osim nastave koja se odvija u učionici, i poslovima za koje u školi nema radno mjesto, nego ih mora obavljati usput, bilo gdje (u zbornici, kod kuće, na kolodvoru, u tramvaju – sve je to jednakovrijedno kao radno mjesto nastavnika!). Bez sredstava za rad. Dok je na pitanje o nastavničkom poslu odgovor kaotičan, dotle je pitanje o sredstvima rada posve zaobiđeno. Treba pisati pripreme, a na čijem papiru? Treba se računalno opismeniti, ali gdje je nastavniku računalna oprema? Treba pratiti stručnu literaturu – a hoće li je nastavnik kupovati od svoje plaće? I što je s pravom nastavnika na besplatno

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 199 članstvo u gradskim i nacionalnim knjižnicama i, općenito, u svim kulturnim ustano- vama? Na koliko čega, od materijalnih sredstava, svaki nastavnik godišnje uopće ima pravo? Prosvjetni sustav takva pitanja svrstava u običnu provokaciju, a nastavnici, koji uistinu to žele biti, na njih odgovaraju žrtvovanjem dijela svojih, ionako ubogih, mjeseč- nih primanja. Nastavnicima se u isto vrijeme uskraćuju elementarni uvjeti za rad i optužuje ih se da rade premalo. Rješenje bi bilo u osmišljenom, ciljanom poboljšavanju uvjeta za rad, kako bi zahtjev za izvrsnošću uopće imao smisla i kako bi se mogla razlučivati krivnja od zasluge. Ali ne! Stvar se nastoji riješiti tako da se nastavnike prisili da rade bilo što, bilo kako, bilo gdje, samo da ispune svoju, ni po opsegu ni po naravi, nikada jasno definiranu radnu normu – dakle, bilo koliko. Uslijed tih nemogućnosti, nešto mora biti žrtvovano. Žrtvovana je, općenito, sama kvaliteta sveukupnoga rada. Ali, u konačnici, žrtvovana neće biti administracija (pa to se mora!), nego se žrtvuje ono bitno – odgoj i obrazovanje. Žrtvuje se sam smisao škol- stva. Stručno usavršavanje, koje bi, uz nastavu, trebalo biti u središtu nastavničkoga posla, potisnuto je u proizvoljnost. Osim toga, ako se stručno usavršavaš, na dnevni bi red moglo doći i tvoje stručno napredovanje. A to prosvjetni sustav pod svaku cijenu nastoji izbjeći ili, što je isto, beskonačno odlagati. I zato: koliko se i kako stručno usa- vršavaš; pratiš li stručnu literaturu; sudjeluješ li u stručnim skupovima; pišeš li i objelo- danjuješ li, eventualno, stručne radove; te, napokon, kakva je uopće tvoj nastava – to je ono što se gleda kroz prste. Ali kako komu i kako kada! Uslijed sveukupnoga toga kaosa nastavnik je u odnosu na moguće-očekivano-propisano uvijek u prijestupu. I uvijek može biti kriv. Svi mogu zatajiti – i društvo i obitelj i prosvjetna vlast i socijalna i pedagoška služba i uprava škole – ali ako nastane problem u učionici, onda nema tko biti kriv, do li učitelj/nastavnik. I zato, budi sretan što ti se krivica, koju kao dežurni krivac ne možeš izbjeći, gleda kroz prste! Nastavnici rade u uvjetima u kojima su ucijenjeni s onim na što imaju pravo i u kojima se pozivaju na odgovornost zbog onoga što nisu skrivili. Razapet između administracije i nastave, nastavnik se odjednom nađe u situa- ciji u kojoj iz istoga onoga potencijala iz kojega ispunja nekakvu tablicu, izvodi i samu nastavu. A taj potencijal nisu trud i nadahnuće – nego tek rutina. Uslijed svega toga mi ne znamo kakva bi nastava bila i kakvi bi bili plodovi nastave kada bi se nastavniku dopustilo da bude doista nastavnik. Onaj koji odgaja i obrazuje. Kada nastavnik uslijed redefinicije njegova posla ne bi bio pretvoren u nemoguću pro- fesiju – bućkuriš od kojega ti se može samo smučiti. A onda kažu ovako: u takav si prosvjetni sustav došao, ako ti se ne sviđa, traži posao negdje drugdje. Nije da nema logike (iako, zacijelo, nema ni truna dobrohotnosti!). Kada sam 1995. godine došao u prosvjetu, sve je već bilo, iako ne oduvijek, tako kako je bilo. U određenom trenutku, međutim, pred tobom se počne odvijati nešto novo, a to je proces uvođenja e-matice i ti odjednom vidiš kako je došlo do toga da je u prosvjeti tako kako jest! Bez ikakvoga kolegijalnoga dogovora, bez ikakvoga pozitivnoga propi- sa (dakle, uz kršenje postojećih!), bez ikakve izobrazbe, bez ikakve informacije i upute – odjednom imperativ: to se treba i mora raditi! Da, ali što je to - to? Toga nije bilo, a sada jest! Otkuda to, zašto to, pod kojim uvjetima to? Tvoja su pitanja na mjestu, ali prosvjetni sustav kaže da je jedini razlog za njih – tvoj inat! Uvođenje e-matice, po naravi

200 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja i opsegu novoga posla, prosvjetni je sustav popratio sa sljedećim obrazloženjima: da nastavnici ionako rade premalo (znači li to da trebaju raditi bilo što?); da su nastavnici to ionako već radili u papirnatom obliku a sada se tome ‘samo’ dodaje i elektronički oblik (znači li to da trebaju raditi bilo koliko?); da nastavnici to ionako već rade (znači li to da to i trebaju raditi?)! Postoji Kolektivni ugovor, postoji zakon, postoje pravilnici – ali čemu sve to, kada prosvjetni sustav to može riješiti po skraćenom postupku: tek malo zastrašivanja, splet- karenja... i to je to – nastavnici to već rade! Donese se Pravilnik o evidencijama, po kojem pristupati e-matici smiju samo ovlašte- ne osobe, administratori aplikacije, koje škole (ravnatelji) trebaju imenovati, što škole (ravnatelji) propuštaju učiniti i cijelo vrijeme vrše pritisak da e-maticu rade neovlašteni razrednici (nastavnici). Prosvjetne vlasti, potom, vrlo jednostavno, u Pravilnik o normi poslove e-matice ubace u famozne ostale poslove nastavnika. I tako sada imamo dva međusobno isključujuća propisa koji uređuju jedno te isto pitanje o onima koji bi trebali raditi poslove e-matice. I tako ispada da to trebaju raditi nastavnici, iako niti su ovlašteni niti su osposobljeni za to, niti ih ijedan propis obvezuje na osposobljavanje za e-maticu, koje ne postoji ni kao osmišljeno, ni kao propisano, ni kao provedeno. Ponudi se nekakva računalna izobrazba, ali se ne kaže čemu (e-matice još nema) i nitko je ne iskoristi – a kada na vidjelo izađe čemu (e-maticu su prosvjetne vlasti istre- sle iz rukava), kažu: izobrazbe više nema, jer ste imali priliku za izobrazbu koju niste iskoristili i time ste pokazali da vam nije ni potrebna. Dakle, trebaš sada raditi ono što ne znaš, jer si ono što bi ti trebalo da znaš imao priliku naučiti još u vrijeme kada nisi ni slutio da će ti to ikada trebati da znaš! Dakle, ti to znaš i tebi izobrazba ni ne treba. Snađi se, druže! Kroz načelo ‘pokušaj-pogrješka’, kroz uzajamno natezanje za rukav i razmjenjivanje usluga, kroz samoukost, kroz svojevrsnu telefonsko-dopisnu školu s Ministarstvom i Gradskim uredom. A postoji i Pravilnik o pedagoškoj dokumentaciji koji nalaže da se svi dokumenti (svje- dodžbe, zapisnici...) pišu u standardiziranim obrascima koji se dostavljaju nastavnicima na ručno ispunjanje – a onda se, bez ažuriranja Pravilnika o pedagoškoj dokumentaciji, donese Pravilnik o normi s nakanom da se prosvjetni djelatnici prisile pedagošku do- kumentaciju ispisivati iz e-matice, kako ona ne bi bila nesvrhovita. I tako su nastavnici dovedeni u stanje u kojem su prisiljeni kršiti jedan Pravilnik: bilo da pedagošku doku- mentaciju ispisuju iz e-matice i tako krše Pravilnik o pedagoškoj dokumentaciji, bilo da pedagošku dokumentaciju rade ručno i tako krše Pravilnik o normi. Vidimo, gdje god zagrebemo po površini prosvjetnoga sustava, nailazimo na apsurd, maloumnost, umobolnost, nakaradnost. Nailazimo na povrjedu profesionalnoga i ljud- skog dostojanstva. Nailazimo na nepravdu i klasnu podijeljenost. Nailazimo na nemo- gućnost. I sad se upitajmo kako je moguće da ima ljudi koji čine takav prosvjetni sustav: kako onih koji su dio prosvjetnih struktura i zlo izazivaju, tako i onih koji kao prosvjetni dje- latnici isto zlo trpe? Prvo bi se moglo pomisliti da su dionici prosvjetnih struktura i sami onakvi kakav prosvjetni sustav kreiraju. No, mislim da poremećaj nastaje i prije no što netko postane dio prosvjetnih struktura, odnosno u prilici da kreira prosvjetu. Problem nastaje već u trenutku selekcije. O selekciji ne odlučuje struka nego politika. Jednom tamo netko

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 201 dobije glasove, a onda se to u tren prelije i proširi na sva područja društvenoga života, pa i na prosvjetu. Dionici prosvjetnih struktura svoj položaj doživljavaju kao mandat u politici, a ne u struci. I kada im neki zanesenjak sa stajališta struke želi reći da su u krivu, onda to dožive kao napad na svoj mukotrpno stečen politički položaj. Oni su – uz tolika poniženja, u svom uspinjanju u političkoj hijerarhiji, napokon, dobili glasove, odnosno participaciju u njima – a ti da im popuješ! I tako, da bi ti sa stajališta struke imao pravo na riječ, moraš se kandidirati, otići na izbore, dobiti glasove – i na tom putu, naravno, postati imun na pitanja struke i posve se predati samoj politici. Put u ostvarenje prava na glas u struci je put politike, na kojem postaješ posve bešćutan za struku. Je li ravnatelj škole uvijek u pravu? Može li ministar prosvjete ikada pogriješiti? Jesu li nastavnici uvijek za sve krivi? Odgovorili na ta pitanja ovako ili onako, ona uvijek ispada- ju retorička. No njima se smjera na odgovor koji bi trebao ovisiti o odnosu prema samim stvarima u svakom pojedinačnom, konkretnom slučaju. Ali ne! Stvari su jednostavno posve zaobiđene. Gleda se i presuđuje hijerarhija položaja. Zar će ravnatelj odgovarati nastavnicima, ma kakav propust u odnosu na stvari napravio?! I zato je ravnatelj u odnosu na nastavnika uvijek u pravu. On može biti kriv, ne u odnosu na stvari, nego u odnosu na one iznad njega, u odnosu na Ministarstvo. Pojedine službe ministarstva od- govaraju ministru, ministar vladi, vlada svom predsjedniku. Bitno je paziti u odnosu na koga možeš i u odnosu na koga ne možeš biti u pravu. Bez obzira na same činjenice. Ako je odnos snaga takav da su oni iznad tebe protiv tebe, onda je posve nebitno što su činjenice na tvojoj strani. A što je s onima koji šute i trpe? Što je s hrvatskim prosvjetnim djelatnicima? Što je s tisućama visokoobrazovanih ljudi? Nastavnici nimalo ne sudjeluju u definiciji vlastitoga posla, nego izvršavaju naloge onih koji su temeljem političkih izbora prosvjetu preuzeli kao područje svoje vladavine, a doticaj su s prosvjetom davno izgubili ili u njemu nikada nisu ni bili. Na seminarima za nastavnike, u određivanju nastavnih programa i metoda, u pisanju udžbenika glavnu riječ vode interesne i ideološke skupine koje prosvjetu doživljavaju kao teren vlastitoga iživljavanja. Tako su nastavnici posve otuđeni od svoga rada. Ono njihovo jedinstveno i jedino mjerodavno iskustvo, do kojega kroz nastavni proces dolaze, prosvjetni je sustav pro- glasio nepotrebnim i kao takvo u cijelosti propada. Veliki je nerazmjer između količine patnje koju u našim školama prosvjetni djelatnici, posve bespotrebno, trpe i količine govora o toj patnji. To je hrvatska prosvjetna šutnja! Nastavnici su tako prisiljeni svoj posao ne imati pred sobom kao izazov prema kojem sa- zrijevaju i dorastaju, nego kao nešto, odradivši se u isto vrijeme stihijski i rutinski, što se čim prije ostavlja za sobom, a zadovoljština se traži kroz privatni život i druge životne ambicije. Tako se formira profil nastavnika koji ne reflektira o svom pozivu, ni u stručnom ni u statusnom smislu, i koji sve više tone u ravnodušnost prema onome što kao nastavnik jest, sve dok jest onaj koji dobiva kakvu-takvu mjesečnu plaću kao jedinu zadovoljštinu vezanu za svoj rad. Ako je prosvjetna plaća ona koja je, zbog njezine neprimjerenosti visokoj stručnoj spremi, i u široj društvenoj javnosti percipirana kao povrjeda nastavničkoga poziva i ako je ista plaća u sveukupnom kontekstu nastavničkoga poziva jedina zadovoljština nastavniku – onda se uočava na što se to sve svelo.

202 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Nakaradna je, dakle, ona argumentacija koja iz činjenice što ima ljudi koji vole nastav- ni posao izvode zaključak da je s hrvatskom prosvjetom, manje-više, sve u redu. To se «razmišljanje» vodi pukom trenutnom ekonomijom a ne budućnošću. Kada ovdje govorim o prosvjetnim djelatnicima kao žrtvama prosvjetnih struktura, onda ne želim reći da ne postoji i dobar broj nastavnika koji takav poredak skrivljuju. Dakako da se u hijerarhiji u kojoj se unaprijed zna tko u odnosu na koga može biti uvijek u pravu ili krivu nalazi mjesta i za nastavnike koji u tome žele sudjelovati – jer nijedan se poredak ne može održati bez petokolonaša. Postoje nastavnici koji su u odnosu na učenike, u odnosu na roditelje, u odnosu na svoje radne obveze, u odnosu na svoje kolege uvijek u pravu, bez obzira na činjenice – i to samo zato što javno ispovijedaju da su oni koji se u toj hijerarhiji nalaze iznad njih uvijek u pravu i da nitko drugi tko je ispod njih ne može nikada biti u pravu. No mogućnost da uopće postoje takvi nastavnici opet valja sagledati u svjetlu sveukupne žrtvovanosti nastavničkoga poziva.

Žrtvovanje prosvjetnoga djelatnika Svima nam je jasno kako bi trebalo biti. Odgoj i obrazovanje mladih, dakle, sama naša budućnost – to je cilj kojem bi trebala služiti prosvjeta u cjelini. Prosvjeta je ona koja sada čini budućnost. Gledati u taj cilj i iz njega iščitavati ono što svi svaki dan trebamo činiti, to je poredak koji bi mogao zajamčiti uspjeh. Iz toga se cilja može iščitati i kakvi bi odnosi trebali vladati među onima koji su za taj cilj zaduženi. No u tom poretku prisutan je jedan veliki lom. Provalija. S jedne strane provalije su oni koji neposredno u odgoju i obrazovanju sudjeluju – s druge strane iste provalije su oni čiji je posao stvarati pret- postavke i uvjete odgojno-obrazovanoga čina. S jedne su strane prosvjetni djelatnici, s druge su strane prosvjetne vlasti. Odmah bode u oči činjenica da je prosvjetna vlast nešto drugo od prosvjetnih dje- latnika – štoviše, od samoga prosvjetnoga čina. Prosvjetnu vlast imaju oni koji nemaju veze s prosvjetnom djelatnosti. A prosvjetni su djelatnici podložni prosvjetnoj vlasti u kojoj ni na koji način ne participiraju. Prosvjetni djelatnici nemaju nad sobom vlast. No tko može bolje znati kako neku stvar činiti, kamo je usmjeravati, do li oni koji istu stvar čine ili, barem, pokušavaju činiti?! A u prosvjeti ispada ovako: oni koji su izgubili svaki doticaj s prosvjetnom djelatnosti ili u tom doticaju nikada nisu ni bili, u prilici su krojiti sudbinu hrvatske prosvjete, a onda i hrvatske budućnosti. Prosvjetni je čin ograničen zadatostima koje dolaze od prosvjetnih vlasti, koje su izgu- bile doticaj s prosvjetnim činom – i svojim djelovanjem, umjesto da potiču, taj čin spu- tavaju i ometaju. Prosvjetne vlasti postaju sve udaljenije od smisla vlastita postojanja, a u odnosu na prosvjetne djelatnike zapadaju u bešćutnost. To ne znači da u prosvjetnim strukturama ne postoje dobri ljudi – nego samo to da u datom trenutku ta dobrota biva potisnuta, prebrisana neupitnom potrebom da prosvjetne strukture dođu na svoje, pa bilo to i pod cijenu žrtve prosvjetnoga djelatnika. Neki su ljudi dobri, neki su ljudi zli – a neki su dobri samo u onoj mjeri i samo onda kada od zla dobiju zeleno svjetlo za dobro.

Kako se možeš zamjeriti prosvjetnim strukturama? Onaj tko prosvjetne vlasti zastupa u školi zove se ravnatelj škole. Ravnatelj je onaj pre- ko kojega prosvjetni djelatnik dolazi u neposredni, svakodnevni doticaj s prosvjetnim vlastima. Ravnatelju se prosvjetni djelatnik može zamjeriti jednostavno tako da dođe u

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 203 koliziju s nekim njegovim interesom. To može biti materijalni interes. Ali to može biti i interes u čijem je ishodištu neki kompleks, nešto iracionalno. Na primjer: Ne želiš voditi učenike na ekskurziju s agencijom koju preferira ravnatelj. Ne! Samo želiš dopustiti da o tome odluče učenici i njihovi roditelji, koji to i plaćaju. Pa to je u skladu s naputkom Ministarstva. Nije važno. Djeluješ suprotno ravnateljevu interesu. Pokrenut će se mehanizmi protiv tebe. Ne želiš priznati ravnatelja kao svoga šefa. Ne! Samo predano radiš sukladno svojoj savjesti i načelima struke. Nije važno. Svojom predanošću poslu, svojom izvrsnošću, suzio si potrebu za ravnateljem kao šefom, suzio si prostor za njegovo šefovanje, učinio si ga suvišnim i djeluješ suprotno njegovu interesu. Jer ravnatelj je takav da ne može otrpjeti autonomiju čovjeka i autonomiju struke i koji od djelatnika svakodnevno mora dobivati potvrdu vlastite važnosti, neophodnosti, nezaobilaznosti. Pokrenuti će se me- hanizmi protiv tebe. Ne želiš bespogovorno izvršiti sve što ti se naloži, u duhu glasovitoga načela: izvrši pa se žali. Ne! Samo postavljaš pitanje, odakle je nalog došao i procjenjuješ njegovu vrijednost i smislenost, u duhu načela: objasni mi, pa ću izvršiti. Nije važno. Doveo si u pitanje autoritet prosvjetnih struktura, oduzeo si im pravo na nepogrješivost ili pravo na godine, pa čak i desetljeća kako bi sami uvidjeli vlastitu pogrješku i ispravili je drugom, po mogućnosti još većom, besmislicom. Pokrenuti će se mehanizmi protiv tebe.

Koji su to mehanizmi? U prosvjetnom sustavu postoje mehanizmi kojima se prosvjetni djelatnik može izgurati na ulicu na pravdi Boga, a da za to nitko od onih koji su u tome djelatno sudjelovali nikada ne odgovara. Biti svjestan takvih mehanizama i mogućnosti da se okrenu protiv tebe, to se uzima kao stvar socijalne inteligencije. Imati takvu socijalnu inteligenciju, to znači znati do koje razine kao prosvjetni djelatnik možeš funkcionirati, a da te mehaniz- me ne izazoveš protiv sebe. Da to ujedno znači i funkcionirati ispod razine vlastitoga profesionalnoga i ljudskoga dostojanstva, oko toga se malo tko uznemiruje, jer da je takvo što ionako neminovnost protiv koje se ništa ne može. Ne čujemo li upravo danas na svakome uglu da je važnije sačuvati posao negoli vlastito dostojanstvo?! Koji su to mehanizmi? Prvo, to su mehanizmi kojima se sveukupno učiteljsko i nastavničko osoblje nastoji držati u pokornosti, a to znači ispod razine svijesti i hrabrosti, odnosno u nesvijesti i kukavičluku. Kroz medije se pusti vijest: za učitelje i nastavnike se pripremaju inspek- cije. Nema tu obrazloženja ni plana, nego samo tako: pripremaju se inspekcije. Nema ništa učinkovitije od bezrazložne, dakle, uvijek i svugdje vrebajuće, neizvjesnosti koju, za svaki slučaj, većina uzima kao stvarnu prijetnju. No, usudimo se, ipak, postaviti ne- koliko pitanja. Što je to prosvjetna inspekcija? I odgovorimo: to je nekoliko nekakvih ljudi. A tko su učitelji i nastavnici? To su desetine tisuća visokoobrazovanih ljudi! I na koncu: kako nekoliko nekakvih ljudi može inspicirati desetine tisuća visokoobrazovanih ljudi?! Zahvaljujući medijima, blefu, bahatosti, s jedne strane, i liniji manjega otpora, s druge strane – pokaže se kao vrlo moguće, ali ne samo inspiciranje njih desetine tisuća visokoobrazovanih od strane njih nekoliko nekakvih nego se kao moguće pokaže od- sutnost svake potrebe za inspiciranjem, jer su ove desetine tisuća visokoobrazovanih stigli prije inspekcije provesti samoinspiciranje i tako onih nekoliko nekakvih ostaviti

204 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja bez ikakva posla. I zato se onih nekoliko nekakvih slobodno može smjestiti u raspon od svakakvih do nikakvih – i eto ti savršenoga mjesta za uhljebljivanje onih koji su zasluge stekli na putu podobnosti. Drugo su mehanizmi kojima se drskost onih koji se, ipak, uspiju probiti kroz mrežu bezrazložne neizvjesnosti kažnjava, da ne bi cjelokupni prethodni mehanizam bio ra- skrinkan kao blef i srušio se kao kula od karata. Ako nisi spreman priznati da nekoliko nekakvih ljudi može inspicirati desetine tisuća visokoobrazovanih ljudi, onda se spremi ne samo za inspekciju nego za puno gore stvari. Sva je tada tvoja krivnja u tome što ne želiš igrati dodijeljenu ti ulogu idiota koja se sastoji u tome da se moraš praviti da je mo- guće ono što je nemoguće i da ne smiješ glasno reći nemogućnosti da je nemoguća. Anonimna pisma; huškanje učenika, ‘kolega’ i roditelja; pojačan stručno-pedagoški nadzor; nezasnovana upozorenja o obvezama iz radnoga odnosa; pozivanje na boljše- vičke razgovore čiji je jedini cilj ispiranje mozga; usmene i pismene prijetnje otkazom… Sadržajno, logički, realno, istinosno – sve to može biti hrpa bjelodanih besmislica i konstrukcija. Nije važno. To će na koncu biti sadržaj obrazloženja tvoga otkaza ugovora o radu. Na primjer: Usred sata «kolegica» ti otvori vrata učionice i histerično upita: «Kakva je to buka, od koje se ne može raditi?» Ti joj odgovoriš da je sve uredu, da normalno radiš, da nema nikakve buke. Ništa je više nije zanimalo, nego kako je došla, tako je i otišla – posve bezrazložno. Nakon nekoliko dana načuješ da se školom širi fama o tome kako tvoji učenici usred sata prave buku od koje nitko u školi ne može pošteno raditi. Napokon budeš pozvan na obavijesni razgovor koji otpočinje istražnim pitanjem: «Zašto se tvoji učenici usred sata šetkaju školskim hodnicima i dižu buku, remeteći tako kućni red i sve ostalo?» Kakva buka? I kroz taj «razgovor» shvatiš da posljednja referentna točka u stvarnosti više i nije nikakva buka, nego to da je ta i ta, tad i tad došla k tebi u učionicu i upitala: «Kakva je to buka?» Je li tako bilo ili nije? Ne možeš reći da nije, dakle, jest! E pa onda, ergo, zašto tvoji učenici usred nastave cijelom školom dižu buku od koje se ne može raditi? Sve će se uredno registrirati i pohraniti u tvoj dosje. Zlu ne trebalo. Ili ovo: Na satu si, za potrebe nastavnoga procesa, naveo stih 13. iz Psalma 49: «Čovjek koji nerazumno živi, sličan je stoci koja ugiba». A onda uprava škole (ravnatelj, pedagog, tajnik, «kolege»…) povedu istragu, potaknutu nekakvim anonimnim pismom, zašto ti učenicima na satu govoriš da su stoka. Pojave se povrijeđeni roditelji. Povedu se bolj- ševički razgovori. E onda ti pukne film i kažeš ovako! Gospodine ravnatelju, kako bi bilo da netko krene školom u prikupljanje izjava o vama te da se potom povede istraga o tome, jeste li vi ono, što bi neki učenik o vama, posve bezrazložno, mogao izjaviti da jeste – recimo, peder?! Stvar se sve više komplicira. A kad se uključi prosvjetna inspekcija, nemoguće je a da se ne nađe ono čega nema; jer onda ti se i ne traži ono što imaš, koliko god to bilo veliko i značajno – nego ti se traži ono što ti nedostaje, koliko god to bilo sitno i beznačajno, štoviše, nepostojeće. To da bi nadzor mogao izvršiti i Zapisnik o nadzoru sastaviti bolje pijan čovjek negoli viši prosvjetni nadzornik, to je posve nebitno3. Bitno je da ti budeš označen za otkaz ili

3 Pazite sada ovo! Nadzor kojim se Otkaz ugovora o radu proglašava zakonitim je vršen 30. ožujka i 07. travnja 2010., a sam Zapisnik o nadzoru je sastavljen, ravnatelju pročitan i s njim supotpisan 30. ožujka 2010.! Zapisnik o nadzoru je, dakle, napisan prije no što je nadzor izvršen!!!

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 205 da ti se otkaz što prije proglasi zakonitim, neovisno o tome što druga strana otvoreno izražava nesigurnost u opravdanost otkaza. To ti idi pitati na sud, a u međuvremenu se prijavi na burzu rada. Uočimo ovo! Na početku to može biti zanemariv privatni, karakterološki nesporazum između ravnatelja i prosvjetnoga djelatnika – na koncu, tijekom vremena, stvar razraste toliko da čitav prosvjetni sustav biva rob takve ishodišne beznačajnosti, nečijega kapri- ca ili kompleksa. Riječ je o tome da ti mehanizmi u odnosu na prosvjetnoga djelatnika stignu uznapre- dovati do te mjere da bi njihovo obustavljanje u tom trenutku značilo samodovođenje u pitanje prosvjetnih struktura – i tada se to uzima kao presudni razlog da se u odnosu na prosvjetnoga djelatnika ide do kraja, a to znači do diskvalifikacije njegova rada i njego- va prava na rad. Do njegova izguravanja na ulicu, na burzu, u sudnicu.

Na koncu... Prosvjetni je sustav dao otkaz ugovora o radu čovjeku (posve je sporedno što sam to ja4) koji je: doktor znanosti, diplomirao tri fakulteta, pet studija; autor, prevoditelj sa šest stranih jezika i urednik na desetke stručnih knjiga i na stotinjak članaka; u kontinuitetu radi petnaest godina u prosvjeti koju je zavolio i posve joj predao svaki trenutak svoga slobodnoga i radnoga vremena; o čijemu radu, napokon, ovisi život peteročlane obi- telji – a samo zato što nije obradio (ali ne i odbio obraditi!5) statistiku u elektroničkom obliku, posao koji najprije nije bio propisan nikako, pa kaotično, posao koji je nastav- nicima nametnut ne putem izobrazbe ili kolegijalnoga dogovora, nego putem pritisaka i zastrašivanja, te posao kojeg je u papirnatom obliku, kao i ostali nastavnici, obradio već pet puta (dnevnik i imenik rada; razredna i nastavnička vijeća; obavijesti o uspjehu i roditeljski sastanci; papirnata matična knjiga; svjedodžbe). Tako je cijeli prosvjetni su- stav upao u stupicu vlastite bešćutnosti za sam smisao vlastita postojanja. Nije, dakle, problem u tome što tamo neki nastavnik nije izvršio apsurdan nalog, nego u tome što je postao otvor kroz koji je na vidjelo izašla apsurdnost cijelog prosvjetnoga sustava. Otkaz, zapravo, doživljavam kao čin osvete nastavniku koji je petnaest godina bi svje- dokom apsurda, a nije htio na nj djelatno pristati, nego je uz veliku patnju u svakom trenutku tražio izlaz u vlastito profesionalno i ljudsko dostojanstvo. Kažu da se u prosvjeti rijetko dobiva otkaz. Ako to i jest tako, onda je to samo zato što su razvijeni mehanizmi koji prosvjetnoga djelatnika obeshrabruju da uopće misli o onom što radi ili o onom što mu se radi. A kamoli da nešto učini. To je osnovni razlog zašto su u prosvjeti stvari takve kakve jesu – nikakve. Onaj ključni potencijal – nastavnik – odakle bi moglo doći dobro za našu prosvjetu, za našu budućnost, posve je obe- spravljen, zastrašen, sputan, osakaćen, ugušen. Kao da ga nema. U tome se sastoji žrtvovanost prosvjetnoga djelatnika. On je žrtvovan na način kojim se priječi da uopće postane vidljivom žrtvom. To je ona žrtva koja se skriva. Koja se boji pokazati. Koja

4 Iz jednako apsurdnih razloga otkaz je dobio i kolega, profesor engleskoga jezika, Domagoj Orlić. No ja sam se ovdje držao svojih iskustava. 5 Cijelo vrijeme i na svim razinama protura se da smo kolega Orlić i ja odbili radnu obvezu (pa makar i nezakonitu), što je potpuni promašaj istine. Mi smo na zahtjev da radnu obvezu izvršimo odgovorili zahtjevom da nam se obrazloži njezina zakonitost i zahtjevom da nam se omogući stručna izobrazba. Na te zahtjeve nama nije odgovoreno nikako, nego otkazivanjem ugovora o radu.

206 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja samu sebe negira. Zamislimo sada: tisuće visokoobrazovanih ljudi koje sustav po de- finiciji sputava da kroz svoj rad razvijaju sebe kao stvaralačka bića. Koja je to bahatost i koja je to rasipnost! Kada je žrtva tema, onda u govoru nemamo pravo na distancu. Pa ni onu akademsku, znanstvenu, povijesnu. Žrtva nije ona koja je bila. Žrtva je uvijek ona koja jest. Pitati se, što učiniti u odnosu na onu žrtvu koja jest, to je nešto posve drugo, negoli pitati se za nešto što je ‘samo’ bilo. Žrtva nije ona u odnosu na koju možemo biti pravedni tako da je osvijetlimo akademskom raspravom. Žrtva, kad god i gdje god se zbila, uvijek k nama dolazi u liku imperativa kojim se od nas sada i ovdje traži konkretna, djelatna zauzetost. Raspoznatljivost. Žrtva među nama izaziva podjelu. Na one koji žrtvu skrivljujemo i one koji se za žrtvu žrtvujemo. Treća mogućnost ne postoji. Ako budemo govorili u trenutku kada trebamo djelovati, bit će isto kao da smo šutjeli u trenutku kada smo trebali govoriti ili kao da smo lagali u trenutku kada se od nas tražila istina. U svakom od tih slučajeva na djelu je zaostajanje za samim sobom. A ne- kada se stvari razviju dotle da u odnosu na žrtvu čiji smo svjedoci više nema smisla ni govoriti, ni činiti, nego u odnosu na koju ima smisla jedino i sam trpjeti, odnosno pristati biti žrtvom. To je onda sudioništvo u žrtvi. Tako na kraju dolazimo do onoga uvjeta koji treba biti ispunjen na samom početku našega govora o žrtvi. Kada je u ishodištu našega govora o žrtvi sudioništvo u žrtvi, zau- zetost za žrtvu, spremnost na žrtvu – onda je naš govor spašen od distance (povijesne, akademske...) i tako dolazi do vlastitoga opravdanja i smisla.

POST SCRIPTUM Sve ono što se dogodilo nakon moga otkaza ugovora o radu poznato je, da tako ka- žem, od biblijskih vremena: od prijetvorne prisnosti do ničim zaslužene dobrohotnosti. Ne mogu se načuditi tomu da su mnogi, bez ikakve potrebe, svojim otvorenim svrsta- vanjem riskirali da padne ljaga na čitav njihov život, dakle, na njihovu povijesnost (u pi- tanja vječne sudbine ne bih ulazio). I ljaga je pala. I ona ostaje u društveno-povijesnom smislu neizbrisivom. Mogli su iz prikrajka jednostavno promatrati ono što se događa i čekati rasplet moga šesnaestodnevnoga štrajka glađu, medijskih rasprava i rasprava vođenih putem elektroničke pošte. Doista su iracionalni razlozi presudili da su se neki svrstali protiv mojega prava na rad, a onda valjda i na život, a da u isto vrijeme ništa nisu ni htjeli ni mogli znati o mračnoj pozadini moga (ali ne samo moga!) iskustva s prosvjetnim strukturama. I oni ništa od toga nisu mogli imati, osim ako nisu svoj životni probitak bolesno vezali za moje poniženje i uništenje. I tako su posve ludo sebe, svoje biće, svoj moral, svoja uvjerenja, svoje dostojanstvo vezali za nešto što je raskrinkano kao laž i zlo. Oni su do toga trenutka kroz svoj život svojim talentima izgradili određenu sliku o sebi kao društveno-povijesno-kulturnim bićima, a onda su tu sliku samo tako uprljali, zgužvali i odbacili kao nuzgredan proizvod vlastitoga života i zamijenili je njezi- nom negacijom. Kao da ih u odnosu na mene općeljudska načela više nisu obvezivala ili kao da se u odnosu na mene ista načela isplatilo kršiti! Drugi su pak iz prikrajka promatrali ravnodušno, zlurado, farizejski, pilatovski – ili čak sretni što je se napokon netko počeo rješavati mene, dakle, nešto su i sami odavno pri- željkivali riješiti, ali nisu znali kako. Dok su prvi moj pad nastojali ubrzati, što prije privesti

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 207 njegovu kraju (ma što to značilo!), ovi su se drugi zadovoljili činjenicom da sam uopće napokon počeo padati, pa makar to i potrajalo. U zraku je visjela ovakva logika. Budući da nema savršena čovjeka, to što sam ja tvrdio da nisam skrivio svoj otkaz ugovora o radu pouzdan je znak moje najveće krivice koja se zove neposlušnost/oholost a onda i toga da sam otkaz mogao samo ja skriviti i zaslužiti. Tako se iz metafizičke nesavršeno- sti čovjeka kao čovjeka htjela izvesti moja krivnja u konkretnom slučaju, koji se ne vrjed- nuje metafizičkim, nego tek formalno-pravnim mjerilima. Polazi se od činjenice da ja ni- sam, za razliku od tolikih mnogih, pokazao dovoljno umijeće da ne dođe do nezakonita/ nehumana/samoživa otkazivanja moga ugovora o radu – i onda se ta činjenica uzima kao dokaz da sam se ja preračunao postupajući kao da nasuprot sebe imam savršen prosvjetni sustav – koji je na tako bačenu rukavicu u lice bio primoran dokazati svoju nesavršenost – ispostavivši mi nezakonit/nehuman/samoživ otkaz ugovora o radu. U zraku je se gotovo mogao opipati argument da je pitanje općega interesa da ja ispadnem u svemu kriv, bez obzira na same činjenice. Dok sam mnogima govorio o činjenicama, na licima sam im iščitavao zgražanje nad bešćutnošću, nepravdom, sa- moživošću prosvjetnih struktura. Ali kada su domalo ti isti saznali za odnos snaga, za mene dakako nepovoljan, ista su njihova lica govorila nešto posve drugo: Pa kada je takav odnos snaga, tko te više pita za činjenice! Nije li, ipak, bolje da ispadnem kriv samo ja negoli da trulost cijeloga odgojno-obrazovnoga sustava izađe na vidjelo, a kroz to i političkih elita koje su ga ustrojile!? Ne samo ustrojile nego i godinama, deset- ljećima podržavale kao da je sve u najboljem redu. I ne samo sustava, struktura, elita – nego i konkretnih pojedinaca koji su vodili dvostruk život: jedan prema van, prema javnosti, služben i površinski; a drugi koji se može iščitati jedino pomnim praćenjem i analizom onoga što su zapravo činili – a sve je nimalo slučajno posloženo tako da se nikada ne pojavi volja koja bi na vidjelo iznijela nesuvislost, nakaznost i dalekosežnu društvenu štetnost njihova rada koji se sav iscrpljuje u tome da se pronađu načini da se «opravda» njegovo izdašno honoriranje. Zamislimo sada čovjeka koji se na svim razinama (među prijateljima, u obitelji, u javnosti...) afirmirao kao normalan, ugledan, imućan, promućuran, zabavan... čovjek – a onda se u određenom trenutku pokaže da su plodovi njegove uključenosti u društveni (prosvjetni) život razarajući za društveni, pravni, moralni, umski... poredak. Granice za obranu lažne slike o sebi za takva čovjeka ne postoje, iako njemu konačni cilj i ne može biti dobra slika o sebi, nego status quo u po mjeri skrojenom življenju i djelovanju. Eto, takvi se pojedinci skrivaju iz prosvjetnih, ali ne samo prosvjetnih struktura i usta- nova. Pogriješi konkretan pojedinac, a onda se odgovornost prevaljuje na ustanovu. Stoga ustanove u biti nisu ništa drugo do li način usisavanja osobne odgovornosti, a onda i svakoga potencijala nužnoga za zdrav društveni život. Ustanove će radije počiniti deset novih deset puta većih propusta negoli priznati svoj samo jedan propust. Takva tvrdokornost se hrani upravo odsutnošću osobne odgovornosti unutar njih. Ustanova pojedincu s kojim dođe u prijepor kao razlog može slobodno ponuditi bilo kakvu be- smislicu, čime je i svaka komunikacija pojedinca s ustanovom unaprijed otvorena za besmisao. Koliko god na tvojoj strani bilo pravo i zakon i smisao i moral – ti si u odnosu na ustanovu posve bespomoćan, ako je ona instrumentalizirana od strane njezinih po- jedinaca koji iza nje skrivaju svoju samovolju ili svoj interes. Ako pojedinac u odnosu na ustanovu i dođe do zadovoljštine kroz pravosudni sustav, onda teret neće pasti na

208 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja pojedince koji su kao članovi ustanove istu instrumentalizirali za svoju samovolju, nego na ustanovu kao ispostavu države, dakle svih njezinih građana. U najboljem slučaju, svi plaćamo neodgovornost pojedinaca kao fizičkih osoba koji se skrivaju iz ustanova kao pravnih osoba. Pravosudna pobjeda pravde se opet gleda s motrišta širega sustava kao cjeline kao pobjeda sustava, čime je rehabilitirana i ustanova kao podsustav toga sustava koja se pokazala faličnom; ali čime je rehabilitirana i neodgovornost pojedinaca koja je u korijenu cijele problematike – dakle, sve je u redu, u sustavu ne treba ništa mijenjati, idemo dalje. U ishodu, pred sobom imamo mehanizam koji se samoopravda- va u njegovoj zloporabi u odnosu na pojedince koji su počeli odveć uspravno hodati i čije je kontrastno odudaranje postalo odveć iritantno za one koji bi da njihovo prizemno svođenje općega interesa na vlastiti interes ostane dovoljno neuočljivo. Jedino to može biti razlog zašto sustav tako mali broj pojedinaca – koji, uza sve svoje ljudske slabosti, nastoje u određenom trenutku u određenoj stvari biti posve principijelni – ne može za sebe proglasiti zanemarivim, nego se s njima obračunava kao da o njihovoj zgaženosti ovisi opstojnost cijeloga sustava. Mogućnost da pojedinci skrivaju vlastitu neodgovornost i vlastite propuste iza usta- nove razlog je zašto su ustanove odveć tijesne za istinu, za dobro i zašto se o svetosti govori samo u granicama pojedinca, a ne i u granicama ustanova. A to je i razlog zašto se crkvene ustanove po kakvoći nimalo ne razlikuju od svjetovnih. Otvoren je put da pojedinac slabost svoje laži, kompleksa, zlobe... zaodjene u snagu ustanove radi obra- čuna s drugim. Tamo gdje je na taj način unaprijed izigrana istina i dobro, što još može značiti Evanđelje?! Odjednom sam, dakle, postao nepoželjan na mnogim mjestima, u mnogim državno- crkvenim krugovima, unutar kojih sam sve do jučer tijesno surađivao. Ali ne zato što bi bila identificirana bilo kakva moja krivnja, nego zato što sam se previše približio istini – toliko da je to za većinu ljudi, i za ovaj svijet općenito, neukusno. Jer da je određena dis- tanciranost od istine i dobra uvjet da bi se život na zemlji u svojim pojavnim društvenim oblicima uopće mogao odvijati. Jer kako hrvatsko društvo može živjeti bez Ministarstva obrazovanja, bez Katehetskoga ureda, bez prosvjetne vertikale? Ako sam ja u pravu, onda ništa ne valja – a ako ništa ne valja, onda ničega nema, sve treba dovesti u pitanje, korjenito mijenjati – a to može samo beskrajno zamršen i nadasve virtualan svijet poli- tike. Žrtva se događa upravo u točkama korjenitoga opredjeljenja za istinu – kao znaka nezrelosti ovoga svijeta da se s istinom suoči, da istinu podnese, otrpi; kao znaka koliko su svi ovosvjetski životni oblici tijesni za istinu. Mogao sam ja davno osnovati svoje udruge i nazvati ih «Ured...», «Društvo...», «In- stitut...» – i tako unaprijed pripremiti ravnotežu u odnosu snaga. Ali tko stoji iza «Mini- starstva...», «Ureda...», «Agencije...» – ako ne nekoliko nekakvih ljudi koji nastupajući u ime njih zapravo brane ono što kroz njih čine, s prvotnim ciljem da se ništa od toga ne raskrinka kao besmisao, ludost... A da to nikada nisam bio sklon učiniti jedini svoj razlog ima u tome, što bi to opet bio način da kroz ovosvjetske igre istina bude zaobi- đena i izigrana. Bolja je jedna točka u kojoj se dotiče istina nego široko polje njezine razvodnjenosti. Jer što će nam ministarstva, uredi, škole... ako su to načini kako čovje- ka razdvojiti od istine i dobra. Ne računajući one koji niti su mogli niti htjeli, ljudi su se najednom podijelili na one koji su mi htjeli pomoći, ali nisu mogli, i one koji su mogli, ali nisu htjeli. Stvar, međutim,

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 209 treba točnije izraziti. Ovdje «moći» i «ne-moći» treba razumjeti u odnosu na rješavanje nezaposlenosti mene kao hrvatskoga intelektualca i oca u peteročlanoj obitelji. Oni nemoćni su se ipak pokazali moćnijim od moćnih, jer su učinivši što su mogli učinili sve – koliko god njihova moć bila fragmentarna, ipak je za mene značila oslonac. Oni moćni su se ipak pokazali toliko nemoćnim da nisu mogli ni ono elementarno ljudsko (kao gesta, kao riječ), tako da se problem iskristalizirao kroz pitanje: Kako dolazi do toga da čovjek porastom društvene moći kao čovjek postaje sve nemoćniji? I kao odgo- vor: Napredovanje u društvenoj moći događa se na putu rasprodaje vlastite moći kao čovjeka, vlastite čovječnosti. To što su se jedan čovjek (ravnatelj Stanko Berečki), jedna škola (Obrtnička škola za osobne usluge) i jedan sustav (obrazovni sustav Republike Hrvatske) pokazali nespo- sobnim progutati/otrpjeti čovjeka kao što sam ja – to je jedna stvar. A druga je stvar da se kroz ovih dvije godine dana od otkaza ugovora o radu isti duh mogao osjetiti i na svim drugim mjestima, ustanovama, koje bi, da su stvari normalne, trebale po svojoj de- finiciji biti sretne da uposle čovjeka s mojim kvalifikacijama. Onaj zlo-duh u kojem sam dobio otkaz očito je raširen posvuda i remeti spontano odvijanje stvari, namjesto čega postavlja sebe kao uvjet. No na zatvorenost ustanova Božja je providnost odgovorila rastvaranjem preda mnom svijeta pojedinačne ljudske dobrote. I to je za mene bilo po- put otkrića, koje se ne prestaje otkrivati iz dana u dan. Koliko god je zastrašujuća sama činjenica da su toliki nadležni u državno-crkvenim strukturama s tolikom ravnodušno- šću ili čak zluradošću dvije godine (i dokle još!) mogli promatrati jednoga hrvatskoga filozofa i pjesnika, jednu peteročlanu kršćansku obitelj, kako živi bez egzistencijalne stabilnosti – još više je zadivljujuća činjenica da je svaki dan sa sobom nosio izlaz iz tako skrojene bezizlaznosti, tako da se kod mnogih njih već zamjećuje nestrpljivost gledajući me kroz sve ove dane uspravnoga. Ako bih trebao istaknuti što doživljavam kao najveću patnju izazvanu otkazom ugo- vora u radu, onda ne bih na prvo mjesto stavio lišenost posla i mjesečnih primanja (egzistencijalnu nestabilnost), pa čak ni ugroženost vlastite obitelji – nego lišenost mo- gućnosti da budem u učionici zajedno s učenicima. Kroz petnaest godina rada u na- stavi ja sam se u učionici susreo s oko 10 000 učenika i sa svakim od njih sam, tijekom trogodišnjega njihova obrazovanja, bio u prilici provesti 102 sata. To što sam toliko vre- mena bio spreman provesti s toliko njih, uza svu patnju koju su mi izazivale prosvjetne vlasti, svjedoči da za to vrijeme nisam naišao na tako veliko dobro ni na tako veliko zlo koji bi me bilo motivirali bilo prisilili da se sam dadnem u potragu za izlazom iz učionice. Doista, dok sam sve vrijeme podnosio nahuškanost učenika, roditelja, «kolega» i pro- svjetnih vlasti protiv mene i moga rada, to sam u punoj svijesti prihvaćao u zamjenu za mogućnost da svaki dan ulazim u učionicu. I zato mogu slobodno reći da mi u određe- nom smislu nedostaje i ta patnja, jer ona se pokazala mojom propusnicom do učenika i do nastavničkoga poziva, kao prilike da učenicima kažem, ali i posvjedočim nekoliko ključnih istina o životu. I ništa više. Bez djela kulture koja će biti plod prosvjetnih iskustava neće biti dobrobiti za hrvatsku prosvjetu. Prvo uočimo da tih djela nema. Kao da se u našim školama ne događa ništa životno bitno, što bi moglo biti izazovno za stvaralački izraz pjesnika, redatelja, drama- turga... Gdje je hrvatska prosvjeta na hrvatskom filmu, kazalištu, knjizi? To može značiti dvoje. Da je prosvjeta prostor životne razvodnjenosti, bljedila. Ali i da su oni koji u pro-

210 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja svjeti sudjeluju u stvaralačkom smislu isprazni. Da prosvjeta regrutira ljude bez talenata, bez stvaralačkoga poriva koji se, kada ga ima, unatoč, ali i zahvaljujući, svim nedaćama ne može suspregnuti. I još, to znači da su svijet kulture i svijet prosvjete zapali u us- porednost, nedoticajnost kao normalno stanje stvari. Da ljudi s talentima za stvaranje kulturnih djela prosvjetu uopće ne percipiraju kao referentnu točku vlastitih stvaralačkih unutarnjih previranja. I budući da ono što se u prosvjeti događa ni na koji vidljiv, osjetan način ne ulazi vidno polje kulturne-društvene javnosti, stanje ostaje beznadno nepromi- jenjeno kroz desetljeća. Jer zašto bi se išta mijenjalo tamo gdje su stvari, manje-više, uredu, a da su uredu kao dokaz se u javnosti uzima odsutnost svakoga glasa koji bi svjedočio o nezadovoljstvu i neredu. Sam naslov «Prosvjetni djelatnici kao žrtve prosvjetnih struktura» zavodi svojom jed- nostranosti. Tko i što je tu žrtvovano? Prosvjeta, nastavnički poziv, pojedini ljudi, ljud- skost... sve to zajedno! Stvari u prosvjeti su jadne upravo zato što je među prosvjetnim djelatnicima spremnost na žrtvu odveć niska. Prosvjetni djelatnici najvećim dijelom sve gore naznačene probleme rješavaju izmicanjem, odnosno tako što plešu na već za- danu glazbu i pritom za sebe trenutno nastoje izbjeći zlo, a ishoditi dobro. Za sebe trenutno – dakle, bez obzira na ono univerzalno i ono objektivno i ono vječno. Oni na to pristaju zbog osjećaja bespomoćnosti, jer sve što nisu oni – okrenuto je protiv njih. Sve ustanove, agencije, zavodi, uredi nadležni za prosvjetu postoje samo zato da uzur- piraju pravo prosvjetnih djelatnika da imadnu presudnu riječ u samodefiniciji, odnosno u definiciji prosvjetnoga poziva. Problem se ne može riješiti kroz samoorganiziranje, koje se uvijek izrodi u jalovo samoiscrpljivanje, nego isključivo kroz spremnost na žrtvu. Dovoljno je ne pristati da kroz tebe u ovaj svijet provuku iskrivljene, lažne definicije – u ovom slučaju definicije prosvjetnoga poziva – definicije koje ujedno ne mogu a da ne budu i nezakonite i apsurdne i bezumne i nemoralne. Prosvjetni djelatnici koji prihvaća- ju nalog ravnatelja kao zakon i ne usude se postaviti pitanje o zakonskoj utemeljenosti onoga što se od njih traži sudjeluju ne samo u rastakanju nastavničkoga poziva nego i zakonskoga poretka, a onda je to i rastakanje uma i morala. Toliko je stvari koje su se kroz povijest nametnule kao nastavnikova radna obveza, iako su posve protivne naravi nastavničkoga poziva i nisu ni na koji način izražene kroz zakonske i podzakonske akte. Prosvjetni je sustav stoga bio naprosto zatečen otporom dvaju nastavnika samo- razumljivoj nakani da se i ispunjanje elektroničke matice samo tako prevali na nastav- nička leđa. Jer je već bilo uvriježeno da se definicija nastavničkoga poziva zasnovana na praksi i definicija nastavničkoga poziva koja proizlazi iz pozitivnih propisa uopće ne podudaraju. Slijedeći pozitivne propise, nastavnici ne ispunjaju papirnatu matičnu knjigu, ne izdaju svjedodžbe, ne izdaju obavijesti o uspjehu – ali u praksi sve to i još mnogo drugoga rade samo zato što se to od njih traži. To pokazuje kolika je otuđenost nastavnika od svoga posla, kojega odrađuje samo zato da ga se riješi, makar to bilo i bilo što, a ne zato što je osviješteno usmjeren prema određenim ciljevima, odakle bi došla i osjetljivost kada se od njega zatraži izvršavanje s tim ciljevima nevezanih (be- zveznih) radnih obveza. U kojoj mjeri je nepodudaranje praktične i zakonske definicije nastavničkoga posla uvjetovano bahatošću prosvjetnih struktura, a u kojoj mjeri je to eventualno svjesna težnja da se uza sav nered u praksi nominalna definicija očuva po mogućnosti besprijekornom – to nikada nećemo saznati. No znamo da se veleumovi koji dolaze docirati prosvjetne djelatnike na stručnim skupovima rastapaju od govora

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 211 o odgoju i obrazovanju kao onom prvom u prosvjetnom pozivu, kao da se ono drugo, administracija, nije već odavno nametnulo kao prvo i tako ono pravo prvo (odgoj i ob- razovanje) potisnulo u sporedno. Točno se može pratiti koncentrično širenje, da ne kažem koncentrična zaraza, pro- blema koji je do dan danas službeno, dokumentirano, zasnovano ostao neidentificiran. Bio je to najprije «problem» odnosa ravnatelj–ja. Odatle se problem prelio unutar škole, a ja sam ga doživio kao problem u radu s učenicima, u komunikaciji s «kolegama» i nadasve s onima koji su slovili kao upravljačka struktura škole. Tu se već problem želio prikazati kao problem koji dolazi iz mojih propusta u radu, koji nikada nisu ni od koga identificirani, nego se očekivalo da ja problem identificiram u sebi i da ga priznam, što bi valjda, uz obvezu da to bude trajno stanje samokajanja i samopopravljanja, dostajalo za izlječenja onoga ishodišnoga problema u odnosu ravnatelj–ja. Kako taktika dugo- trajnoga, dugogodišnjeg iscrpljivanja nije donijela plod, problem se širio dalje. Prema prosvjetnim strukturama, koje ovdje, budući da sam predavao i etiku i vjeronauk, uvijek treba shvatiti u državno-crkvenoj, a u oba slučaja administrativnoj, podvojenosti. Kako se propusti u mom radu nisu mogli, a u ravnateljevu nisu htjeli pronaći – s vremenom je ipak prevladala logika slabije karike: ocijenjen sam kao slabija karika, a to je značilo da se sveukupnost problema može riješiti redukcijom problema na mene i rješavanjem mene kao problema. I zato se jedva dočekalo trenutak da se sve ono što se odvijalo tijekom nezakonitoga uvođenja e-matice u škole iskoristi kao povod za moju elimina- ciju iz prosvjete. Stvar se izručila sudu. Kakvo je opće povjerenje hrvatskoga čovjeka u hrvatski pravosudni sustav, na to nije potrebno trošiti riječi. No potrebno je istaknuti jednu ishodišnu naivnost. Iz činjenice da su sudovi zaduženi za izricanje pravorijeka u stvarima međuljudskoga sporenja naivno je izvoditi zaključak da su sudovi u većoj mjeri otporni na ono odveć ljudsko, jer na sudovima ljudima sude opet samo ljudi. Od te se naivnosti trebamo odmah ograditi. Ali u tom slučaju potraga za pravorijekom postaje stvar statistike. Dok se putuje sudom s niže, preko više do najviše instance, želi se dati, statistički gledano, veća šansa istini, a nipošto to putovanje ne mora značiti putovanje prema razmjerno većoj izvjesnosti same istine. Kako god se stvar završila, na djelu je nešto što nije povezano samo s jednim kon- kretnim sporom nego sa samim postojanjem. Stvar se neće završiti jednim porazom ili jednom pobjedom – jer život se nastavlja dalje. Stvar je povezana sa samim čovjekovim postojanjem i ne rješava se prije njegova okončanja. Riječ je o metafizičkom problemu. Shvatiti to, znači doći do čvrstoga tla, dna, odakle je tek moguće otisnuti se prema površini, do svjetlosti i zraka, tako da je moguće ljudski disati i u trenutcima kada nas pritisne neljudskost.

212 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja Mira PEHAR Kronika kulturnih događanja u Mostaru ožujak travanj 2012.

01. 03. Premijeru predstave «Buđenje kamenog spavača» upriličio ansambl Narod- nog pozorišta u Mostaru. Scenografiju i kostimografiju je radio dr. Salko Pezo, dok je glazbu izabrala Alma Fazil Obad.

02. 03. Održan jedanaesti put Večernjakov pečat 2012. i jedna je od najglamuroznijih manifestacija na prostoru BiH. Za osobu godine proglašena je misionarka časna se- stra Lukrecija Mamić, podrijetlom iz Tomislavgrada, koja je živjela za druge i na kraju je dala život u dalekoj Africi. Spektakl je održan u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

03. 03. HPD Prenj 1933. priredilo izložbu planinarskih fotografija svojih članova u holu Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače.

03. 03. Promovirana nova izdanja knjiga «Laku noć grade» i «Puno pozdrava s Mjese- ca» autorice Marsele Šunjić, hommage autorici. O autoričinom književnom radu govorili su književnik Hadžem Hajdarević, pjesnik Mile Stojić i novinar Goran Karanović u hotelu «Ero».

04. 03. Izvedena predstava «Oda radosti» (Deveta nedovršena) u izvedbi Mostar- skog teatra mladih u Galeriji kraljice Katarine.

04. 03. Otvorena izložba dokumenata autora Zlatka Serdarevića, koja sadrži petna- estak panoa na kojima su predstavljeni odjeci o filmu «U zemlji krvi i meda» redateljice Angeline Jolie, u galeriji udruge «Boemi».

05. 03. Premijerno prikazan film «U zemlji krvi i meda» redateljice Angeline Jolie u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

07. 03. Održan prvi «Stand- up comedy show» poznatog hrvatskog komičara Peđe Bajovića u Narodnom pozorištu u Mostaru.

07. 03. U sklopu projekta Vijeća mladih Grada Mostara «Izdaj i ti svoju pjesničku knjižicu» predstavljene su pjesničke knjižice četvoro odabranih mladih mostarskih pje- snika u OKC- u Abrašević.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 213 09. 03. Ugledni fizičar i izumitelj prof. dr. sc. Davor Pavuna posjetio je Sveučilište u Mostaru i održao predavanje o temi «Put istina i život- očima znanstvenika».

09. 03. Otvorena prva samostalna izložba mladog mostarskog autora Tonina Tarču- kija pod nazivom «Psihička improvizacija» u Centru za kulturu.

12. 03. Izvedena plesna revija «Snjeguljica i sedam patuljaka» u izvedbi športskog plesnog kluba Erigo u povodu proslave 10 godina postojanja i rada u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

13. 03. Predavanje o temi «Ideologija Orjune i njezina književnost» održao pof. dr. sc. Ivan Bošković s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Uvodničar je bio Dragan Marjanović, a predavanje je održano u Maloj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepa- na Kosače.

13. 03. Održan koncert solista klasične glazbe u organizaciji Simfonijskog orkestra Mostar i Fakulteta prirodoslovno - matematičkih i odgojnih znanosti- Studija glaz- bene umjetnosti Sveučilišta u Mostaru. U programu su, pored Simfonijskog orkestra, sudjelovali: Maja Ćorić (flauta), Ivana Zrimšek Šaravanja (flauta), Tina Korać (flauta), prof. Vasilij Buzmakov (violina) i Damir Bunoza kao dirigent u Galeriji kraljice Katarine.

14. 03. Premijerno izvedena predstava «Životinjska farma», koja je nastala kao svo- jevrstan vid suradnje između dramske sekcije Gimnazije Mostar i Mostarskog teatra mladih. Predstava je izvedena na Gradskoj sceni Toni Pehar u MTM-u.

15. 03. Predstavljen zbornik radova s Međunarodnog skupa «Hum i Hercegovina kroz povijest» koji je tiskan u nakladi Hrvatskog instituta za jezik iz Zagreba. Zbornik su predstavili dr. sc. Jasna Turkalj, dr. sc. Robert Skenderović, dr. sc. Ivo Lučić i dr. sc. Miroslav Palameta u Maloj galeriji kraljice Katarine.

15. 03. Odigrana predstava «Profesionalac» u režiji Bogdana Diklića. Predstavu su izveli kazališna družina «Glumci iz Zagvozda» uz pomoć Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba u Hrvatskom domu hercega Satjepana Kosače, u organizaciji HNK Mostar.

16. 03. Premijerno izvedena lutkarska predstava «Snjeguljica» u Pozirištu lutaka Mo- star u povodu 60. obljetnice postojanja. Redatelj je Aleksej Ljeljavski, gost iz Bjelorusije, jedan od najznačajnijih suvremenih europskih lutkarskih stvaratelja.

16. 03. – 18. 03. Održane projekcije filma «Parada» Srđana Dragojevića u Hrvat- skom domu hercega Stjepana Kosače.

21. 03. Predstavljena knjiga «IN HONOREM, Alessandro D’Errico, apostolski nuncij u BiH», izašla u nakladi Večernjeg lista i Styrije. Sunakladnici su Matica hrvat- ska Mostar i HKD Napredak. U programu su sudjelovali: prof. dr. Miroslav Palameta, bivši veleposlanik BiH pri Svetoj Stolici, prof. dr. Marijan Šunjić- profesor emeritus, recenzent, bivši veleposlanik RH pri Svetoj Stolici, provincijal Hercegovačke franje- vačke provincije dr. fra Ivan Sesar, recenzent, dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki,

214 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja te nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

21. 03. Održana književna večer u povodu 60 godina časopisa za književnost «Ži- vot». Uvodničar je bio glavni urednik časopisa «Život» Ibrahim Kajan, a sudjelovali su književnici Vesna Hlavaček, Elvedin Nezirović, Nusret Omerika, Lidija Pavlović Grgić, Adnan Repeša i Adnan Žalica u Centru za kulturu.

22. 03. Mostarskoj publici se predstavila turska flautistica Šefika Kutluer uz prat- nju Milana Lucića na klaviru u Muzičkom centru «Pavarotti» pod pokroviteljstvom Kon- zulata Republike Turske. Na repertoaru bila su djela Mozarta, Morlacchia, Dopplera i dr.

22. 03. Promovirana knjiga Fazlura Rahmana «Glavne teme Kur’ana» u prijevodu dr. Enesa Karića. Knjigu su predstavili prof. dr. Hilmo Neimarlija i prof. dr. Enes Karić u Centru za kulturu.

23. 03. Odigrana predstava «Audicija 4» Željka Ninčića s legendarnim likovima Ma- rinkom Ćutukom, Veselim, Džemsudinom Šimširpašićem i ostalima u Narodnom pozo- rištu Mostar.

24. 03. Promovirana knjiga «Svjedok vremena» autorice Amele Rebac. Knjigu su predstavili prof. dr. Zdravko Grebo, tv novinarka i urednica Duška Jurišić i prof. Drago Ma- rić u hotelu «Ero». Sav prihod od prodaje knjiga darovan je Egipatskom selu u Mostaru.

24. 03. Održana promocija knjige «U bionjači jednoroga» autorice Samire Begman Karabeg. Osim autorice o knjizi su govorili Alma Fazil Obad, Elvedin Nezirović i Sabahu- din Hadžialić u Narodnij biblioteci na Luci. Predstavljen je i novi broj magazina Diogen.

26. 03. Odigrana predstava «Eto ih ‘vamo» u sklopu 2. Festivala dramskog stvara- laštva «Jao scene». Predstavu su odigrali učenici Gimnazije fra Grge Martića na Maloj sceni Hrvatskog narodnog kazališta Mostar.

27. 03. U povodu obilježavanja Svjetskog dana teatra upriličena svečanost BH glumišta u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. Odigrana je predstava «Oda radosti» u izvedbi Centra za dramsku umjetnost Mostar, te dodijeljene nagrade za naj- bolje predstave nastale u produkciji BH teatra u 2011., te nagrade za najbolja glumačka ostvarenja u predstavama BH teatra u 2011. godini.

27. 03. - 30. 03. Održan Tjedan višegradskog filma, kojeg su u Bosni i Hercegovini organizirala veleposlanstva Češke Republike, Mađarske, Poljske i Slovačke. Projekcije su održane u OKC Abrašević.

29. 03. Održao koncert španjolski flamenco pijanist David Peru Dorantes. Inače, Dorantes spaja tradicionalnu glazbu Španjolske s elementima jazza, brazilske i keltske glazbe, a svakim svojim nastupom publiku vodi na jedinstveno putovanje Andaluzijom. Koncert je održan u Mostaru u povodu otvaranja Španjolskog trga i posjeta kralja Špa- njolske u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 215 29. 03. Održana promocija zbirke priča «Zlatni metak» srbijanske književnice Dra- goslave Barzul, u organizaciji Književnog kluba Mostar i MC Pavarotti. Promotorica je bila pjesnikinja Jelica Kiso iz Beograda, a promocija je održana u MC Pavarotti.

30. 03. Održan veličanstveni koncert, po prvi put izvedeno čudesno djelo «Requi- em» čarobnjaka Verdija u Mostaru u sklopu Dana kršćanske kulture u katedrali Ma- rije Majke Crkve. Ovo grandiozno djelo izveli su Rena Karimov (sopran) iz Njemačke, Jelena Bodražič (mezzosopran) iz Njemačke, Kim Jeong- Kyn (tenor) iz Južne Koreje, Berislav Puškarić (bas) iz Hrvatske, Katedralni oratorijski zbor iz Mostara, Akademski pjevački zbor Sveučilišta u Mostaru, uz Dubrovački simfonijski orkestar, uz korepetito- ricu Marijanu Pavlović, te zborovođe Dragana Filipovića i Katju Krolo - Šarac. Čitavim djelom dirigirao je jedan od najpoznatijih dirigenata današnjice Noorman Widjaja iz Indonezije.

31. 03. U sklopu glazbene inicijative «Sat za planet Zemlju» ambasadori projekta – grupa Zoster nastupila je u OKC- u Abrašević. Članovi Zostera predstavili su pjesme s novog albuma i podsjetili na stare hitove.

01. 04. Upriličen koncert korizmenih liturgijskih i pučkih napjeva u organizaciji HKUD Rodoč u kapelici Crkve sv. Petra i Pavla.

01. 04. Održao koncert Massimo Savić s bendom, briljirao je u prepunoj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače.

07. 04. Izvedena hit predstava «Ja, mahaluša». To je glazbeno - scensko prikazivanje muško - ženskih odnosa u BiH. Predstavu je izvela glumica Nela Đenisijević u Hrvat- skom domu hercega Stjepana Kosače.

10. 04. Otvorena humanitarna prodajna izložba pod nazivom «Čudnovati svijet», izloženi su radovi učenika mostarske Osnovne škole za djecu s posebnim potrebama u Galeriji «Aluminij».

10. 04. Održana književna večer studenata Sveučilišta u Mostaru u MC Pavarotti. Moderatori večeri bili su Lidija Pavlović Grgić i Elvedin Nezirović.

11. 04. Promovirana zbirka poezije «Vrijeme za pamćenje», prvijenac autorice Zija- de Zekić. Zbirku su uz autoricu predstavile Nada Dalipagić, Misijana Brkić Milinković i Alma Fazil Obad u Centru za kulturu.

15. 04. Svečano otvoreno Mostarsko proljeće 2012. - XIV. dani Matice hrvatske u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače. Predsjedatelj Vijeća ministara BiH Vjeko- slav Bevanda otvorio je ovu kulturnu manifestaciju. Prije svečanog otvaranja manife- stacije otvoren je Park nobelovaca i otkriveni spomenici bh nobelovcima Ivi Andriću i Vladimiru Prelogu, a poslije je uslijedio gala koncert dalmatinskih klapa sa Festivala klapa Omiš u sjećanje na Ljubu Stipišića Delmatu. Kao gost večeri nastupio je Tedi Spalato.

216 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 15. 04. U povodu pravoslavnog Uskrsa SPD Prosvjeta upriličilo Vaskrsni prijam i izložbu slika slikara Vase Rupara u Galeriji Svetozara Ćorovića. Prigodan govor održao je Ratko Pejanović, a o izložbi i autoru govorio je akademski slikar Salko Pezo.

16. 04. Održan koncert mladog pijanista iz Solina Marina Limića, u sklopu XIV. dana Matice hrvatske - Mostarskog proljeća 2012. u Galeriji kraljice Katarine.

17. 04. Održan koncert Bossa Nova Story by Catia Werneck (vokal),Vincent Bidal (klavir), Loic Pontieux (bubnjevi), Augusto Mendes (bas gitara), u sklopu Mostar- skog proljeća 2012. - XIV. dana Matice hrvatske, u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

18. 04. Promovirane knjige o general pukovnicima Mladenu Markaču i Anti Goto- vini autora Mladena Pavkovića, novinara i publicista, u organizaciji Udruge specijalne policije Domovinskog rata HR HB. Knjigu su uz autora promovirali mr. Vladimir Šoljić, ratni ministar obrane HVO, Marko Tokić, predsjednik Instituta društvenih djelatnosti i Zdenko Jurić, predsjednik Udruge specijalne policije Domovinskog rata HR HB u Hr- vatskom domu hercega Stjepana Kosače.

20. 04. Otvorena izložba «Restart» Arhitektura u BiH 1995.- 2010. u organizaciji Udruge za afirmiranje arhitekture, kulture prostora i vizualnih umjetnosti FORA u Galeriji Aluminij.

20. 04. - 24. 04. Održan Tjedan talijanskog filma, pod pokroviteljstvom Veleposlan- stva Republike Italije u BiH u Muzičkom centru Pavarotti.

20. 04. Upriličena Večer klapske glazbe na kojoj su nastupile poznate klape iz Her- cegovine, kao i klapa Intrade iz Zadra u dvorani na Bijelom brijegu.

20. 04. Otvoren Jubilarni X. Međunarodni festival komedija «Mostarska liska » u Narodnom pozorištu Mostar. Prije otvaranja festivala u foajeu Narodnog pozorišta otvo- rena je izložba pod nazivom «Stađuni» akademskog kipara Vladimira Mićkovića. Fe- stival je otvoren predstavom «Ljepotica Lenejna» Knjaževsko - srpskog teatra «Joakim Vujić» iz Kragujevca. Malu lisku za najbolju glumačku izvedbu večeri dobila je Marina Perić Stojanović 21. 04. Premijerno izvedena lutkarska predstava «Tobija» autora Zdenjeka Flori- jana u režiji ansambla Lutkarskog kazališta Mostar kojom ovo kazalište obilježava 60 godina postojanja i rada, u Lutkarskom kazalištu Mostar.

21. 04. Odigrana predstava «Đetići u parlamentu» Nikšićkog pozorišta iz Crne Gore u režiji Slobodana Mijatovića, kao druga od ukupno sedam predstava na Međunarod- nom festivalu komedije «Mostarska liska». Za odličnu i ujednačenu igru žiri je Malu lisku dodijelio cijelom ansamblu.

21. 04. Izvedena monodrama «Zoran Radmilović» u izvedbi Ivana Tomaševića, u produkciji Teatra Scena Maska, Šabac- Beograd, izvan konkurencije Međunarodnog festivala «Mostarska liska » u Narodnom pozorištu u Mostaru.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 217 21. 04. Promovirano bosanskohercegovačko izdanje hit romana «Var» srbijanskog književnika i pustolova Saše Stojanovića u MC Pavarotti.

21. 04. Održao fenomenalni trosatni koncert Darko Rundek i njegov Cargo trio. Publika je uživala u nezaboravnom performansu u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

22. 04. Odigrana predstava «Kajališni sat» s podnaslovom «Biti ili ne biti» HNK Mo- star, po tekstu Jasena Boke, u sklopu Međunarodnog festivala «Mostarska liska». Malu lisku za najbolju glumačku kreaciju dobila je Sandra Krgo Soldo.

22. 04. Održan turnir u modernim plesovima «ProDance Challenge 2012. na kojem je nastupilo 600 plesača iz cijele BiH, koji su fenomenalnim plesom oduševili publiku u prepunoj gradskoj športskoj dvorani Bijeli brijeg.

22. 04. Plesnu predstavu izveo plesni ansambl iz Washingtona STEP AFRIKA! u sklopu Mostarskog proljeća 2012.- XIV.dana Matice hrvatske u Hrvatskom domu herce- ga Stjepana Kosače. Step Afrika! je prvo profesionalno društvo u svijetu koje je posve- ćeno tradiciji stepovanja, formi modernog plesa koji su izvorno stvorili studenti afroa- meričkih koledža.

23. 04. Odigrana predstava «Lijepi, veliki, jaki « Narodnog pozorišta Republike Srpske u sklopu Međunarodnog festivala «Mostarska liska». Malu lisku za najbolju glu- mačku kreaciju dobio je Branko Janković.

24. 04. Odigrana predstava «Radnička kronika» Petra Mihajlovića u izvedbi Na- rodnog pozorišta Republike Srpske iz Banja Luke u režiji i adaptaciji Ane Đorđević. Predstava je odigrana u sklopu Mostarskog proljeća 2012.- XIV. dana Matice hrvatske u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

24. 04. Izvedena predstava «Ožalošćena porodica» Narodnog pozorišta Sarajevo u režiji Ahmeda Imamovića u sklopu Međunarodnog festivala komedije «Mostarska li- ska». Malu lisku za najbolju glumačku izvedbu večeri dobio je Aleksandar Saksan. 25. 04. Izvedena predstava «Terapija» Teatra Rugantino iz Zagreba u režiji Maje Šimić. Predstava je izvedena u sklopu Međunarodnog festivala komedije «Mostarska liska». Malu lisku za najbolju glumačku kreaciju dobila je Gordana Gadžić.

26. 04. Održao predavanje akademik Josip Bratulić o temi Hrvatski jezik i hrvatska pisma- svjedoci identiteta Hrvata, te održana radionica Spomenici hrvatske pisane kulture latinicom, glagoljicom i ćirilicom, koju je održao prof. Anto Bičanić. Ovo pre- davanje i radionica održani su u sklopu programa Hrvatska pisana kultura u Mostaru u organizaciji HKD Napredak i Društva za promicanje hrvatske kulture i znanosti «Croati- ca» iz Zagreba u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače.

26. 04. Odigrana predstava «Radnja na uglu» Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, u sklopu Međunarodnog festivala komedije «Mostarska liska». Malu lisku za najbolju glu- mačku izvedbu dobio je Muhamed Hadžović.

218 | Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja 26. 04. Promovirana knjiga «IN FACTO» autora prof. dr. sc. Safeta Sarića u hotelu «Bristol». O knjizi su govorili Viktor Ivančić, književnik i publicist, prof. dr. sc. Dževad Jahić, književnik, Gojko Berić, publicist, te autor.

27. 04. Odigrana lutkarska predstava «Šuma na kraju svijeta» u izvedbi Pozorišta lutaka Mostar. Predstava je odigrana u sklopu Mostarskog proljeća 2012.- XIV. dana Matice hrvatske na Maloj sceni HNK Mostar.

27. 04. Dodjelom nagrada najboljima i koncertom tradicionalne bh pjesme u izved- bi Amire Medunjanin svečano je zatvoren 10. jubilarni Međunarodni festival ko- medije «Mostarska liska». Veliku lisku za najbolju predstavu u cjelini prema ocjeni stručnog žirija dobila je predstava «Radnja na uglu» Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, Veliku lisku za najbolju produkciju osvojilo je Narodno pozorište Sarajevo za predstavu «Ožalošćena porodica», Veliku lisku za najbolju mušku ulogu dobio je Muhamed Had- žović za ulogu u predstavi « Radnja na uglu» Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, Veliku lisku za najbolju žensku ulogu dobila je Gordana Gadžić za ulogu u predstavi «Terapija» Teatra Rugantino iz Zagreba, predstava «Terapija» osvojila je Veliku lisku stručnog žirija za najbolji dramski tekst, koja je pripala Jordanu Cvetanoviću. Plakatu «Ahmet Obrado- vić» za najboljeg redatelja dobio je Goran Damjanac za režiju predstave «Lijepi, veliki, jaki» Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banja Luke. Žiri publike najboljom je proglasio predstavu «Radnja na uglu», dok je po glasovima publike najbolja predstava «Ožalošćena porodica». Nagradu Studija 88 osvojila je predstava «Radnja na uglu».

28. 04. Održana promocija romana «Knjiga o Uni» autora Faruka Šehića. Knjigu su predstavili Damir Uzinović (izdavač, Buybook), autor Faruk Šehić i kao moderator Marko Tomaš u Clubu Aleksa.

28. 04. Održan humanitarni koncert pod nazivom «I sitno je bitno» na kojem su nastupili bend «BERETTE» iz Širokog Brijega i bend «Brkovi» iz Zagreba. Koncert je odr- žan u dvorištu nekadašnje Sveučilišne knjižnice a sav prihod namijenjen je za pomoć Osnovnoj školi za djecu s posebnim potrebama u Mostaru.

28. 04. Tridesetak međunarodnih umjetnika i predavača iz Hrvatske, Slovenije, Sr- bije, Poljske, Bugarske, Irske, Švedske, Velike Britanije i Ukrajine u sklopu pro- jekta Corners, boravilo je u Mostaru razmjenjujući iskustva s lokalnim umjetnicima te izvodeći intervencije u javnom prostoru. Cilj projekta je da se nečuveno čuje, da nevidlji- vo postane vidljivo i da se osvrnemo na naš kontinent iz njegovih najudaljenijih kutova.

Motrišta br. 64-65, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja | 219

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović i odvjetnik Josip Muselimović, predsjednik Matice hrvatske Mostar, u Parku nobelovaca u Mostaru, 15. travnja 2012.

Otkrivanjem spomenika bh. nobelovcima Ivi Andriću i Vladimiru Prelogu u Mostaru svečano otvoren Park nobelovaca U nedjelju, 15. travnja 2012., uz nazočnost predsjednika Republike Hrvatske dr. Ive Josipovića, predstav- nika političkog i kulturnog života BiH, FBiH, Hercegovačko-neretvanske županije i Grada Mostara spo- menik Ivi Andriću otkrili su gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić i predsjednik Matice hrvatske Mostar Josip Muselimović, dok su spomenik Vladimiru Prelogu otkrili veleposlanik RH u BiH Tonči Staničić i predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak dr. Franjo Topić. O bh. nobelovcima govorila je profesorica Mira Pehar koja je prigodnim govorom sve nazočne upoznala sa životima i djelima Andrića i Preloga.