LJETOPIS GRADA VELIKE GORICE / GODINA XI., BROJ 11 BIBLIOTEKA „ALBATROS“ Ljetopis Grada Velike Gorice

Urednik Miljenko Muršić

Autori tekstova Stipo Bilić, Aleksandar Božić, Antun Cerovečki, doc. dr. Damir Drvodelić, prof. dr. Branko Dubravica, Igor Đuran, Maja Gjerek, Renato Glogovčan, Gordan Hosni, mr. sc. Marija Ivanović, Mario Ivić, Ivanka Ivkanec, Branka Jagić, prof. dr. Alojz Jembrih, Da vid Jolić, Mirjana Marković, Katja Matković Mikulčić, Dragica Modrić, Juraj Odrčić, Božidar Pavišić, prof. dr. Ivo Pranjković, Božidar Prosenjak, Guido Quien, Ro man Repač, Hrvoje Ružić, Slavica Sarkotić, Zlatko Srbelj, Zlatko Šostar, Jasminka Tihi-Stepanić, Arijana Mataga-Tintor, Borut Vidošević, Memetali Zenuni, Darija Žilić, Vesna Župetić i Petra Žuvela

Fotografije Fototeke Pučkog otvorenog učilišta , Muzeja Turopolja Velika Gorica, Gradske knjižnice Velika Gorica i Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Velike Gorice, Foto Ljubek, Stipo Bilić, Barica Božić, Aleksandar Božić, Gordan Hosni, Ivica Buković, Da vid Jolić, Drago Kolarec, Renato Glogovčan, Roman Repač, Zlatko Šostar, Mario Žilec i drugi LJETOPIS GRADA VELIKE GORICE

Nakladnik PUČKO OTVORENO UČILIŠTE VELIKA GORICA, Odjel za kulturu Velika Gorica

veljača 2015.

UVODNA OPASKA UREDNIKOVA

Prosječno “Ljetopis Grada Velike Gorice” ima oko 250 stranica, tridesetak priloga, dvjesto-tristo fotografija. U deset dosadašnjih brojeva sakupilo se na 2500 stranica tristotinjak tekstova na turopoljske teme, brojnih autora i s dvije-tri tisuće fotografija. Kad se tako pogleda, to su velike brojke, prava mala enciklopedija našeg kraja. Optimist kaže da je boca do pola puna, pesimist da je napola prazna. Parafrazirajući ovu poznatu dosjetku možemo i rezultate Ljetopisa sagledati i s optimistične i s pesimistične strane. Optimist će zadivljeno i zadovoljno uskliknuti koliko je tu bogatstvo različitih stvari, misli, opisa, podataka, zapažanja, stilskih bravura. Velik je uspjeh da Ljetopis kontinuirano izlazi i da se kao velik projekt ustalio. Pesimist će kritički klimati glavom i primijetiti/zamjeriti: kako puno važnih stvari nije prisutno u Ljetopisu, zbog čega je slika stvarnosti bitno manjkava. Pesimist jako loše volje će oštar u sudu: mnogi prilozi su površni, ima dosta prigodničarenja i ponavljanja općih mjesta, da ne velimo fraza. I optimisti i pesimisti su dio života, i bez jednih i bez drugih bilo bi dostatno. Optimizam nam treba da nastavimo s Ljetopisom, da vjerujemo da je on vrijedan truda i potreban. Pesimizam je koristan jer nas upozorava da uložimo što više truda da Ljetopis bude kvalitetniji i raznovrsniji. A da bi nam Ljetopis bio bolji nema drugog puta nego – što više kvalitetnih suradnika. S izlaskom jedanaestog broja počinju pripreme za dvanaesti. Pozivamo sve, i optimiste i pesimiste, da svojim tekstovima učine da nam Ljetopis bude što bolji.

Fotografije Renata Glogovčana*

Ljetopis GVG '14. 7 Fotografija Renata Glogovčana

8 Ljetopis GVG '14. * Uz fotografije Renata Glogovčana:

U Ljetopisu je “porazbacano” desetak fotografija Renata Glogovčana, veliko- goričkog foto entuzijasta. Njegove fotografije snažno su vezane uz Veliku Goricu i prisutne u njoj, pa je i red da budu i u Ljetopisu. “Renato je Glogovčan svjestan da je najdublja narav fotografije čuđenje. On je inače strastan fotograf, blago ga zadirkujući mogli bismo reći opsjednut – stalno fotografira i ima na tisuće snimaka; mislim da i kad spava traži motive i vizure u kojima se stvarnost razotkriva začudnom. Svijet je banalan i dosadan, svjetska prozaičnost prijeti da će nas zgnječiti kao neka velika potplata stjenicu – fotografija je oruđe i oružje kojim se suprotstavlja sumornosti. Fotografija nije samo fiksiranje fragmenata stvarnosti, već odnos prema stvarnosti. Glogovčanov svjetlopisni svjetonazor optimističan je. Kad se pogleda nekoliko desetaka njegovih fotografija, što je samo kap u moru njegovih snimaka ali ipak dostatna hrpica za poruku, čovjek mora uskliknuti – ovaj je svijet lijep! Njegovi su fotosi duhovita opomena: Čovječe, nemoj biti namćor; gledaj kako je svijet zanimljiv! Ljepota svijeta nije daleko, nego je tu blizu, oko nas, u toplini svakodnevnih motiva.” (Iz predgovora njegovoj izložbi fotografija)

Ljetopis GVG '14. 9 Fotografija Renata Glogovčana Katja Matković Mikulčić

SVETA LUCIJA – NOSITELJICA SVJETLA

Malo je svetaca kojima puk, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, prinosi toliko zavjet - nih darova (ex voto) kao svetoj Luciji. Kult štovanja svete Lucije u našim je krajevim a raširen od ranog srednjeg vijeka, posebno u primorskim kraje - vima a nešto manje u kontinentalnim dijelo vima Hrvatske. Sveta Lucija bijaše ranokršćanska muče nica , žrtva Dioklecijanovih pro- gona kršćana, no o njoj je sačuvano malo pisanih tragova, kao i o drugim mučenicima iz tog razdoblja. Živjela je u gradu Siracusi, na Siciliji, na pri - jelazu iz 3. u 4. stoljeće. Lucija je izgubila oca još dok je bila dijete i živjela je sa svojom majkom kao pobožna mlada Sicilijanka. Krila je svoju kršćansku vjeru i svoj zavjet djevičanstva. Predaja govori da je saznavši za tešku bolest svoje majke Eutihije godine 304. hodočastila u udaljenu Cataniju, kako bi na grobu svete Agate izmolila ozdravljenje. Već ranije je u snu imala ukazanje kada joj je sveta Agata nagovijestila majčino ozdrav ljenje, ali i njezino mučeništvo. Lucija se svjesno predala u Božje ruke te odlučila razdijeliti siromasima svoja materijalna dobra, raskinuti zaruke s mladićem koji nije bio kršćanin i posvetiti se duhovnom životu. Njezin zaručnik to nije mogao prihvatiti, prokazao ju je kao kršćanku nakon čega je bila ponižavana i mučena sve dok joj jedan vojnik ubodom u vrat nije dovršio njezin ovozemaljski život. Prema drugoj predaji sama je sebi iskopala oči, ali ju je Majka Božja obdarila još ljepšim očima. I tako je sveta Lucija ušla u predaju i vjerovanje kao zaštitnica očiju, vida i očnih bolesti zahvaljujući svojem imenu. Naime, „lucia“ (lat. lux, lucis – svjetlo) je znak i obećanje svjetla koje omogućava očima vidjeti ljepotu stvorenoga, ali i svjetlo duha koje može vidjeti ljepotu i ljubav Stvoritelja. Kako se njezin spomendan obilježava 13. prosinca, vjeruje se da ona simbolizi ra svjetlo u zimskoj tami i navješćuje Božić, kao rođendan Svjetla.

Ljetopis GVG '14. 11 SVETA LUCIJA – NOSITELJICA SVJETLA

Pozadinu slavljenja njezina kulta valja tražiti u vremenu prije reforme grego - rijanskog kalendara (u listopadu 1582.) kada je spomendan padao u vrijeme zim - skog solsticija i imao mitsko značenje. Naime, svetkovanje svete Lucije pokla - palo se s kultom drevnog poganskog bo- žanstva Berte, Perchte ili Holde. Taj bo - žanski lik neki tumače kao božanstvo smrti. Stoga u Europi, a i kod nas postoji granica rasprostranjenosti među pretkrš - ćanskom Crnom Lucom koja obilazi kuće, plaši ljude, ali im i nosi darove, i kršćanskom Lucijom. Štovanje kulta svete Lucije jedan je od primjera susreta pretkršćanske i kršćanske tradicije. Crkva je rano kristijanizirala kult svete Lucije kao nositeljice svjetla. Svjetlo u kršćanskoj simbolici ima posebno značenj e, što proizlazi iz vjerovanja kako je Isus Krist novo svjetlo koje pobjeđuje tamu i svo zlo na ovome svijetu. Stoga slavljenje blagdana svete Lucije upravo u predbožićno vrijeme, u središtu Došašća, nije nimalo slučajno jer tada njezina simbolika darivateljice i nositeljice Svjetla (Krista) dobiva puninu krš- ćanskog smisla. Povijesni nam izvori govore da se u ranom srednjem vijeku štovanje svete Lucije najprije proširilo na Siciliji, a zatim po čitavoj Italiji i Sredozemlju. Ne treba nas čuditi što diljem mjesta Sjevernog Jadrana i Dalmacije postoje brojne kapele posvećene svetoj Luciji. U primorskim gradovima osobitosti štovanja vida u kultu svete Lucije mogla je prethoditi važnost svjetla prema okrutnosti tame, kakva je vladala na morskim pučinama. Stoga se tamo kult javlja kao simbolički „svjetionik“ koji omogućava siguran put i štiti od mračnih morskih sila i oluja. Posebno je raširen kod pomoraca, koji su se često zavjetovali u njezinim crkvama. Najstarija crkva njoj posvećena nalazi se u Rimu i datira iz vremena pape Onoria I., pa se može reći kako se kult širi u 5. i 6. stoljeću. Utjecajan je slučaj njezinog štovanja vezan uz mornarsko predgrađe grada Napulja, u staroj pomorskoj jezgri, odakle svake godine, u prvu subotu koja prethodi njezinu blagdanu (13. prosinca), do crkve svete Lucije kreće procesija u kojoj se nosi srebrna „busta“ (relikvija) mučenice, s mnogim votivnim prikazima. Ne treba posebno napominjati da je u ovoj sredini nastala i legendarna napolitanska pjesma Santa Lucia . Valja istaknuti štovanje svete Lucije u gradiću Mon- temitro, u pokrajini Molise, u Italiji, koju od 15. stoljeća naseljavaju Hrvati (Moliški Hrvati) izbjegli pred turskim osvajanjima. Predaja govori kako su upravo oni prenijeli njezin kult na zapadnu obalu Jadrana, što ukazuje na njezino duboko štovanje kod Hrvata. Valja naglasiti pojavu snažnijeg štovanja, s običajima koji ga prate, i u drugim hrvatskim etničkim grupama izbjeglim pred turskim osvajačkim pohodima tijekom četvrte dekade

12 Ljetopis GVG '14. SVETA LUCIJA – NOSITELJICA SVJETLA

16. stoljeća, posebno među Gradišćan- skim Hrvatima uz austrijsko-mađarsku gra nicu. Navest ću samo primjer sela Koljnof u Mađarskoj čiji su preci došli u taj kraj iz Turopolja. Naselje Buševec iz Turopolja i Koljnof održavaju i danas pri- jateljske odnose i suradnju na svim po - ljima. Vjerojatno je u svijesti tih neka- dašnjih doseljenika bila prisutna zaštitnica Turopolja sveta Lucija jer je u kapelici bratovštine sv. Marije naslikana loretska Djevica sa sinom, kapelicom i anđelima, kao i likovi sv. Nikole, s jedne, i sv. Lu- cije, s druge strane. Sveta Lucija se iznimno štuje u Portugalu i Brazilu te teritorijima koji su bili pod nji - hovim protektoratom. U Švedskoj se nje - zin blagdan povezuje sa svetkovinom svjetlosti kada mlade djevojke nose svi- jeće kako bi odagnale mrak najkraćeg dana u godini. Svetoj Luciji se utječu svi oni koji imaju problema s vidom, ali je štuju i staklari, krojači, kovači, tkalci, vratari i pisari no unatoč tome u našoj je zemlji malo crkava posvećenoj ovoj svetici. Valja navesti najstariji spomen crkve svete Lucije zabilježen na Bašćanskoj ploči u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku, a radi se o ranoromaničkoj crkvi uz koju je nekad postojao benediktinski samostan, no njihovo vrijeme izgradnje je nepoznato. Iz različitih okolnosti te iz samog teksta Bašćanske ploče smatra se da je postojala već u 11. stoljeću. Prema tekstu Bašćanske ploče može se zaključiti da je hrvatski kralj Dmitar Zvonimir (1076. – 1089.) darovao izvjesnom opatu Držihi „ledinu“ tj. zemljište, teren, na kojemu je opat Dobrovit sagradio crkvu svete Lucije i samostan. Smatra se da je crkva izgrađena na temeljima ranokršćanske bazilike. U Pučišćima na otoku Braču još 1563. godine podignuta je kamena crkva posvećena svetoj Luciji. Kako u Dalmaciji darove djeci nosi sveta Lucija, na Braču postoji običaj da se pred vratima kuća ostavi malo slame za magarca svete Lucije. Kako su Bračani štedljivi ljudi i kako bračka djeca ne bi gajila lažne nade, roditelji bi im govorili da je sveta Lucija siromašna i da ne može svakome donijeti darove, a i njezin magarac je star, pa ne može nositi težak teret. U Skitači, seocetu na jugu Labinskog poluotoka u Istri nalazi se župna crkva svete Lucije iz 1616., a uz nju protječe izvor vode uz koji je vezana stara legenda, zbog čega je Skitača omiljena među hodočasnicima s problemima vida. Naime, prema legendi, sveta Lucija je hodajući svijetom došla do stijene na rubu sela Skitače. Kako je bila umorna sjela je na stijenu i zaspala, a kada se iduće jutro probudila opazila je kraj sebe izvor te je čistom

Ljetopis GVG '14. 13 SVETA LUCIJA – NOSITELJICA SVJETLA izvorskom vodom umila svoje oči. Molila je mještane da se tu podigne crkva. Od tog događaja izvor neprestano teče, vjeruje se da je voda čudotvorna i da liječi bolesti vida i slabovidnosti. Kako je u današnje vrijeme slabovidnost proširena i dalje dolaze vjernici ispirati oči u tzv. suzama svete Lucije nadajući se izlječenju i oslobođenju od naočala i leća. Taj mali i jedini izvor vode u cijelom kraju oko Skitače izvire iz škrape desetak metara ispod vrha Brda udaljenog oko sto metara južno od crkve. Voda iz izvora se skuplja u malom udubljenju u stijeni koja se lokalno naziva „školnica“ svete Lucije. Izvor ne presušuje ni u najsušnijim ljetnim mjesecima kada se temperatura diže i do 40 stupnjeva. Najveći broj vjernika i hodočasnika dolazi na blagdan svete Lucije, 13. prosinca. Drugim danima put do Skitača je omiljena planinarska ruta kojom se dolazi pješačkom stazom svete Lucije. Brojni vjernici s otoka Hvara dostojno obilježavaju blagdan svete Lucije. U Starom Gradu svečanost počinje na „žežin“ (dan uoči blagdana), litanijama i molitvama te tradicio - nalnim paljenjem ognja ispred crkve podignute u čast svetice, ustvari ostataka neka- dašnjeg samostana redovnica trećoretkinja iz 15. stoljeća, kojeg su 1571. porušili Turci. Obilje blagoslova, svjetlosti i mudrosti vjernički puk i svećenik svake godine zazivaju u crkvi svete Lucije u Vrbanju na Hvaru, koja je sagrađena 1899. iznad predjela Vir, u predjelu Glavica, a u novije vrijeme temeljito obnovljena i uređena zaslugom mještana. Djeca se vesele sv. Luciji jer im čarapice napuni darovima, dok zločestima donosi palice (šibe) i kapulu (luk). Njihove mame i none (bake) uče ih kolendati poput one „I litoska i do lita ovde, na dobro van sveta Luce dojde“ ili im pripovijedaju različite „gončice“ (legende) poput one „Sveta Luce drvarica, od očiju likarica“. U Dalmaciji je darove djeci donosila sveta Lucija a ne sveti Nikola kao na kontinentu. Stoga je njezin blagdan bio obilježen iščekivanjima. Djeca su dugo znala bdjeti kako bi vidjela kada će kroz ključanicu sveta Lucija ući u kuću i ostaviti darove. Nakon nekog vremena, u neko doba noći, od pustog umora bi zaspala, a kad bi se ujutro s prvim zrakama svjetla probudila, trčala bi do obješenih čarapica vidjeti ima li nešto u njima. Njezino štovanje uglavnom ikonografski prate drvene skulpture ili slike istaknute u crkvama posvećenim drugim titularima. Čak ni u povijesnoj pokrajini Turopolju, koje je za svoju zaštitnicu uzelo svetu Luciju, nema niti jedne crkve podignute u njezinu čast. Slučaj je to i s velikogoričkom crkvom Navještenja Blažene Djevice Marije gdje se tek na pročelju građevine nalazi njezin kip. Zanimljivo je da se u sklopu grada Lukavca nalazi kapela posvećena svetoj Luciji čija godina gradnje nije poznata. O njezinom izvornom izgledu pisao je Emilij Laszowski u knjizi Povijest plemenite općine Turopolja (svezak II., Zagreb 1911.). On govori o oratoriju u gradu Lukavcu koji se nalazi na prvom katu. U vrijeme kada opisuje grad Lukavec više nije bilo oltara u kapelici, ali su na stijenama (zidovima) bile freske koje su odavale vještog majstora slikara. U sredini je u naslikanom okviru slika svete Lucije na oblacima, a ona drži na tanjuru oči. Ta zidna freska je služila umjesto oltarne slike jer se radilo o malom prostoru. Na desnoj strani od svetice slika je svete Barbare, a na lijevoj svete Katarine. Na pokrajnjim stijenama su slike svetog Stjepana i svetog Ladislava, kako sjede na prijestoljima. Na svodu je bilo sveto Trojstvo, kako kruni Blaženu Djevicu Mariju. Na četiri ugla su bila četiri medaljona, u kojima su bile naslikane četiri posljednje stvari – smrt s kosom uz koji je natpis „Statutum est homini

14 Ljetopis GVG '14. SVETA LUCIJA – NOSITELJICA SVJETLA semel mori“. Na drugom je prikazan pakao s natpisom „Ex inferno nulla redem ption“. Preostala dva medaljona su prikazivala sud i nebesko kraljevstvo, ali su bila poprilično oštećena. Jedino je bio vidljiv natpis „Nec ocu lus vidit, nec…(nije bilo čitljivo, o. a). Kako je oratorij bio otvoren prema dvorištu, nije ni čudo da su slikarije nastradale jer su bile izložene raznim vremenskim nepogodama. Poznato je da se u oratoriju služila misa na Lucijino, prigodom održavanja „spravišča“ i prigodom uskrsne ispovijedi kažnjenika, i tako sve do 1848. kada je u gradu Lukavcu održano zadnje spravišče. U tijeku je restauriranje prostora kapelice. U Turopolju su uz blagdan svete Lucije bili vezani brojni običaji koje narod i danas njeguje. Na dan svete Lucije sije se pšenica, simbol obnove života i plodnosti, kako bi za Božić ukrašavala božićni stol. Koliko je sveta Lucija omiljena svetica vidi se i po broju djevojčica koje po njoj dobivaju ime. Osobno se ime Lucija na hrvatskome povijesnom području spominje od 13. stoljeća, ponajprije u Dubrovniku i Zadru, a nešto češće se javlja od 16. stoljeća. No to nas ne treba čuditi, jer su se u srednjem vijeku ženska imena rijetko bilježila osim ako se nije radilo o imenima vladarica, robinja, udovica koje su ostavljale darove. Skraćena imena Luca (zabilježeno u Slavoniji), a kasnije i u drugim hrvatskim krajevima, i Luce (Dalmacija) zabilježena su u 18. stoljeću. Po popisu iz 2011. u Hrvatskoj živi 16 727 nositeljica osobnog imena Lucija. Osobno je ime Lucija najčešće ime novorođenčeta u Hrvatskoj od 2001. do 2011. Pravopisno neprilagođenog imena Lucia ima 900, 3627 nositeljica pokraćenog imena Luca, 771 nositeljica pokrajinskog imena Luce i 30 novijeg pokraćenog imena Lući. Sva navedena osobna imena dovode se u svezu s latinskom riječi lux „svjetlo“, a Rimljani su ih u početku davali djevojčicama rođenim u zoru. Hrvati su osobno ime Lucija u starijim vremenima prevodili u Jasna, a od konca 19. stoljeća u osobno ime Svjetlana preuzeto iz ruskog jezika jer se osobno ime Jasna često prevodilo u Klara. Toliko se toga još može iznaći vezano uz svetu Luciju. Možda od svega najbitnijeg što treba moliti u ovom trenutku je da nam ova svetica unese barem tračak svjetla u ovu danas neveselu svakodnevicu. Njoj se utječu svi oni koji imaju problema s vidom, ali je štuju i staklari, krojači, kovači, pisari, tkalci, vratari i ratari. Uz blagdan Sv. Lucije vezane su mnoge pobožnosti i brojni pučki običaji.

Ljetopis GVG '14. 15 Slavica Sarkotić MOJA KUĆA Od kiše i sunca, od magle i rose Od sanja i pjesme i vilinske kose Od ufanja, nade, od pregnuća Od žuljeva i znoja moja je kuća Plava nit šume, živice crta Ovratnik voćnjaka, živost vrta Miris oraha, javora krijesta Zaigran vjetar u krošnji brijesta Iz srca raste ta moja kuća Slavica Sarkotić Hranjena i pojena snagom ROSA CANINA nadahnuća Nad njom sklopljene ruke od pruća zavičaju Bez zidova je moja kuća Poznate staze, obrisi meki Posvuda opoj, melodiozna tišina 18. svibnja 2014. Zakutci poznati, plotovi starovjeki Iza kojih miriše Rosa canina Na raskrižju raspelo, smaragdni borovi Posvuda sladak i opor miris tanina Lastavičja gnijezda, cvrkutavi stvorovi Kraj stupa raste samonikla Rosa canina I tako se srcem razlije nježnost Kad nedostaje mi doma blizina Putovanja, odlasci i dolasci, neizbježnost U pamćenju vazda, skromna Rosa canina I kad sam daleko, a neboderi mi priječe Dodir sunca na ruci, pogled u visinu U sebi nosim sliku zavičajnu, komadić sreće U srce utisnutu divlju Rosu caninu

Rosa canina – pasja ruža, divlja ruža koja samonikla raste posvuda u našem kraju Božidar Pavišić

ZASTAVA (BANDER)

Zastava Turopoljskog banderija, povijesne postrojbe Hrvatske vojske

Zastava nije samo slika, zanimljivo obojani komad platna, već je ona i svjedok vremena i povijesnog trenutka u kojem je nastala. Ono što je posebno interesantno to je veza koja se može uspostaviti između društva koje je zastavu rabilo i same zastave. Istraživanje daje odgovore na pitanja zašto je odabrana neka određena boja ili simbol i kakve to ima veze s općim društvenim stanjem, s nekim drugim zastavama, grbovima ili znakovima. Zastava je u prvom redu simbol neovisnosti, odnosno njome se iskazuje pripadnost državi, vojsci, gradu, mjestu, udruzi, klubu i dr. Uz veliki broj zastava vezane su priče, legende i mitovi i to je ono što zastave čini posebno zanimljivim. Prve zastave (stjegovi, barjaci) počeli su se pojavljivati u starom vijeku i to služeći uglavnom u vojne svrhe. Vojnici tada nisu imali uniforme te je bilo teško u gužvi razlikovati protivnika. Vojske bi se okupljale oko zastave (barjaka). Nositelj zastave, zastavničar, bander (od tal. bandiera = zastava) predvodio bi vojsku i time pokazivao smjer kretanja. Iz obveze Plemenite opčine turopoljske da se odaziva kraljevom pozivu na vojnu rođen je Turopoljski banderij. Pod svojom zastavom, brojnošću od 120 do 400 konjanika i pješaka, vojuju unutar kraljevstva o svom trošku, a izvan granica na teret kralja. Manji se broj svrstavao pod velikašku (bansku) zastavu (bander). Suvremeni simbolički slijednici tih Turopoljskih banderijalaca što ih spominju dokumenti prošlosti (listine i povijesne knjige) sad vojuju za javno oživljavanje, čuvanje i njegovanje duhovnih značajki cjelo- vitog identiteta Plemenite opčine turopoljske, Turopolja, Grada Velike Gorice i Re - publike Hrvatske. Ratni vojni put Turopoljaca, odnosno Turopoljskog banderija započinje više stoljeća ranije od 1526. godine i bitke protiv Turaka na Mohačkom polju, a okončan je 1849. godine kad Banderij gasne kao samostalna jedinica banske vojske. Ostala su sjećanja i na Tridesetogodišnji rat tijekom kojega turopoljski plemenitaši stižu do francuskog dvora gdje mara ma oko vrata hrvatskih vojnika, podgutnica po turopoljski, postaje pramajka kasnije širom svijeta prihvaćene kravate. Danas Turopoljski banderij opet vojuje svojim osobnim doprinosom, o trošku veliko- goričkog i županijskog Poglavarstva te prijestolnice Grada Zagreba, odnosno državnih resornih ministarstava. Bori se za znanstveno i stalno oživljavanje duha i tradicije Plemenite opčine turopoljske, za povrat oduzete imovine i moderno gospodarenje njome.

Ljetopis GVG '14. 17 ZASTAVA (BANDER)

Turopoljski banderij postoji za opće dobro, čuvanje i korištenje turopoljskih grbova, zastava i drevnog starog kaštela Lukavca-grada. Kakva je bila u najstarije vrijeme zastava turopoljska, ne znamo. U knjizi Povijest plemenite općine Turopolja sv. II., Emilij Laszowski str. 54., spominje se godina 1681., kada su se Turopoljci imali kretati u tadašnju koprivničku Krajinu, i godina 1692., kada su došli do Križevaca. Sačuvale su nam se dvije turopoljske zastave, obje su od modre svile. Na jednoj je ušivena u sredini na platnu naslikana slika (veličina slike 1,30 x 0,95 m). Na jednoj strani prikazan je grb Plemenite općine turopoljske na grudima crnoga dvoglavog okrunjenog orla s upisanom godinom 1782. Na drugoj strani naslikana je Majka Božja s Isusom. Šiljak zastave manjka, samo je još tuljak, u koji bijaše taj zasađen držak. Veličina cijele zastave, koja je sprijeda nešto poderana, iznosi 2 x 1,90 m. Druga zastava, koja mjeri 1,28 x 1,96 m, nešto je svjetlije modre boje. Ova je veoma zanimljiva. Slika, naslikana na platnu i ušita u sredinu, mjeri 1,02 x 0,76 m, prikazuje grb Plemenite općine turopoljske, koji stoji na štitu, a nad njim ugarska kruna. Na drugoj strani je slika Majke Božje s Isusom. Ova slika je suvremena slici grba u ovalu prednje slike, dok je sve ono okolo ovala s krunom slikarija novija, kojom je prekrita starija slika dvoglavog orla i napis godine. Čini se, da je bila godina 1828. brojke 1 i 8 jasno se ispod boje vide. Brojke su bile, kao i kod prve zastave u uglovima slike. Ispod slikarija vide se još stare boje i konture orla i krune. Po svoj prilici je ova stara slika preslikana 1848. Šiljak zastave je pozlaćen, a donji obrub nosi ornamente ljiljana. Na tuljku šiljka je god. 1828. Prema tomu držimo, da je ista godina bila i na spomenutoj staroj prekrivenoj slici. Držak je oličen. K ovoj zastavi spada široka i lijepa ružičasta svilena vrpca, optočena zlatnim resama s lijepim zlatom vezenim napisom. Na jednom traku: ZA KRALJA Y DO - MOVINU, a na drugom: MAXIMILIJAN ZDENCSAY 1818. Značenje zastave istaknuto je također u knjizi Povijest plemenite općine Turopolja sv. II., Emilij Laszowski str. 265. i 266. kada se govori: U ratu protiv Turaka godine 1789. vojevali su i Turopoljci. Čini se, da je s njima vojevao i neki konjanik Kraličković, koji je 28. kolovoza u okršaju kod Mehadije oteo jednu tursku zastavu. Kad je zastavu predao svom zapovjedniku, izrazio je želju, da se ista preda Turopoljcima. Za cijelo su Turopoljci u tom okršaju zaslužili ovu zastavu. Ban Ivan Erdödy preda zastavu županu turopoljskom Gjuri Poglediću. Na spravišću turopoljskom 17. svibnja 1791. godine održanom u Velikoj Gorici, izvijestio je župan o toj zastavi, a Turopoljci izjaviše zahvalu banu, i zaključiše da se ta zastava pohrani u spomen na junaka Kraličkovića. Dne 10. lipnja, služila se misa zahvalnica u župnoj crkvi u Velikoj Gorici sa svečanim pjevanjem „Te deum laudamus“. Poslije mise nošena je ta zastava, praćena turopoljskom četom i mnoštvom turopoljskog plemstva i gospode u stari grad Lukavec. Povorku je pratila glazba, koju je viceasesor Petravić o svom trošku pribavio. Ovako dopremljena zastava pohranjena je u starom gradu Lukavcu odakle je kasnije s arhivom prenesena u Veliku Goricu, gdje se i danas čuva. Pojedine zastave stoljećima su stare, dok su druge nastale tek nedavno, no anegdote koje su za njih vezane vrijedi ispričati. Zastava povijesne postrojbe Turopoljskog banderija ima svoju povijest i priču i tu se krije posebna draž.

18 Ljetopis GVG '14. ZASTAVA (BANDER)

Slika sudionika teatarskog uprizorenja Velikog turopoljskog spravišča A.D. 1553., Josipa Kovačevića ispred Turopoljske vijećnice, danas Muzeja Turopolje u Velikoj Gorici, 15. prosinca 1989. godine. Vijori se zastava Plemenite općine Turopolja sačuvana u Muzeju Turopolja.

Nakon dugih priprema i rekonstrukcije ovlaštenika odnosno slijednika ovlaštenika Ple- menite opčine turopoljske (u nastavku POT), pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, 7. srpnja 1991. godine, održano je Obnoviteljsko spravišče Plemenite opčine turopoljske. Usporedno s obnovom POT-a vršene su pripreme na obnovi povijesne postrojbe „Turopoljski banderij“. Na tu obnovu čekalo se do Jurjeva 1993. godine kada je pod zapovjedništvom župana turopoljskog, Zdravka pl. Lučića i kapetana Siniše pl. Srbljića prohodao Turopoljski banderij Velikom Goricom, Lomnicom, Lukavcem i Hraš- ćem. Od dragosti i ponosa su i neplemenitašima zaiskrile suze u očima. Ispred kaštela Lukavca grada zavijorila se „povijesna, vojna“ zastava Turopoljskog banderija s likom svetog Jurja, a blagoslovio ju je pomoćni biskup zagrebački Marko Culej uz asistenciju mons. velečasnog Ladislava Lojne. No nije sve bilo tako jednostavno kako se čini. U samom početku bili su zastava, grb i himna – obilježja kako Plemenite opčine turopoljske tako i Turopoljskog banderija. Zastavu Plemenite opčine turopoljske s jedne strane krasi grb Plemenite opčine dok je s druge strane slika svete Lucije, zaštitnice Turopolja i POT-a. Nakon puno promišljanja tadašnji župan POT-a, g. Zdravko pl. Lučić, budući kapetan Banderija Siniša pl. Srbljić, kulturnik POT-a g. Miljenko Muršić i još nekolicina članova POT-a odlučili su da Turopoljski banderij mora imati svoju, nezavisnu od POT-a, zastavu.

Ljetopis GVG '14. 19 ZASTAVA (BANDER)

U središtu Turopolja, u mjestu Odra, na- lazi se crkva svetog Jurja. Sveti Juraj (lat. GEORGIUS, grč. GEORGIOS), je- dan je od najslavnijih kršćanskih mu - čenika Istočne i Zapadne crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Eu- rope, a neke ga države štuju kao svoga sveca zaštitnika. Sveti Juraj je, moglo bi se reći, univerzalni svetac. Štuju ga i katolici i pravoslavci, muslimani i Romi. Omiljen je u našim krajevima, njemu su posvećene crkve i mjesta, a zapravo malo tko od vjernika zna reći o svetom Jurju više od onoga da se liturgijski časti 23. travnja. O njemu ima vrlo malo pouz - danih podataka, tijekom stoljeća su na- stale mnoge legende, velikim dijelom u vrijeme viteštva, koje toga mučenika Blagoslov zastave povijesne postrojbe Turopoljskog (vjerojat no zato što je bio vojnik) naj- banderija 1993. godine ispred starog Lukavca grada. Na češće prikazuju kao viteza koji ubija slici mons. Marko Culej, mons. Ladislav Lojna i župan zmaja i spašava princezu. POT-a Zdravko pl. Lučić. Među gostima su bili gospoda Branko Mikša i Božo Biškupić, tadašnji gradonačelnik i Sveti Juraj, kao zaštitnik Turopoljskog zamjenik gradonačelnika Grada Zagreba. banderija, a crkva svetog Jurja u Odri u kojoj bi uvijek mogli naći utočište vizija je i misija koju su si zacrtali Turopoljci. Odvažila se delegacija POT-a na čelu sa županom turopoljskom te uputila u Odru župniku, mons. velečasnom Ladislavu Lojni jednom od velikana u očuvanju turopoljskih vrednota na konzultacije. Uz kupicu misnog vina POT-ova družba zamolila je mons. Lojnu da razmotri i u konačnici dade svoj sud u svezi ideje da sveti Juraj bude zaštitnik Turopoljskog banderija. Razgovor s velečasnim mons. Ladislavom Lojnom bio je više nego zanimljiv. Mons. Lojna posjedovao je dar govorništva. Ispričavši dio povijesti što u svezi sveca sv. Jurja, što odranske crkve kojoj je sv. Juraj zaštitnik, dalo se naslutiti i na koncu zaključiti da podržava našu zamisao da Turopoljski banderij svetog Jurja uzme za svog zaštitnika. Kad projekt „zastava“ bude realiziran obećao je, da će uz poziv, osobno biti prisutan kod njezinog blagoslivljanja (tako je na koncu i bilo; op.a.). Zaželio je Turopoljskom ban- deriju da uspravno i ponosno korača Turopoljem i domovinom Hrvatskom. Turopoljski banderij danas ima dvije identične zastave; jednu svečanu koja se koristi samo u najsvečanijim prilikama te drugu radnu koja gotovo uvijek ide s Banderijem. Radna zastava čuva se i transportira u kožnatoj futroli zajedno s nosačem zastave. Za izradu prve zastave zaslužan je gospodin Vinko Markulin iz Turopoljskog Hrašća. Zastava Turopoljskog banderija od bijelog je svilenog platna i pričvršćena mesinganim zakovicama oko drvenog koplja. S tri strane ima žute svilene rese.

20 Ljetopis GVG '14. ZASTAVA (BANDER)

Velečasni Ladislav Lojna je rođen 24. svibnja 1918. u Krapinskim Toplicama u obitelji Maksa i Drage r. Pav- liša. Nakon pučke škole u rodnom mjestu, školovanje je nastavio u Zagrebu, najprije u II. klasičnoj, a potom u sjemenišnoj klasičnoj gimnaziji. Nakon mature 1937. godine, upisao je i završio Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Šestoga lipnja 1943. bl. Alojzije Stepinac zaredio ga je za svećenika, a prvo radno mjesto bilo je kapelansko u Donjoj Zelini. Godine 1952. došao je za upravitelja župe Odra te je pri - vremeno upravljao župom Jakuševec. Na čelu odran - ske župe ostao je do 2001. kada je umirovljen. Ostao je živjeti u Odri s kojom se potpuno srodio te pomagao novom župniku gotovo do smrti. Tek ga je bolest odvojila nekoliko mjeseci od Odre kada je pošao u bolnicu, a potom u Svećenički dom na Kaptolu, gdje je i umro. Bio je turopoljski dekan u više mandata, bio je član sve ćeničkoga vijeća i nadbiskupijski ekonom kroz dulje vrijeme. Kako su, zbog blizine grada Zagreba, naselja župe Odra neprestano rasla, pobrinuo se da se od nje stvore nove samostalne župe. Najprije je osnovana župa sv. Barbare u Velikoj Mlaki, a potom i u Lukavcu. U Velikoj Mlaki obnovio je našu “turopoljsku ljepoticu”, te je spasio od zapuštenosti, uništavanja i otimačine te je prenio iz Mraclina drveni čardak koji danas služi kao župni ured. U Lukavcu je sagradio crkvu Gospe Fatimske, a u Buzinu crkvu sv. Josipa Radnika, koja mu je bila posebno draga. Obje je crkve gradio više puta, jer ih je “komunistička mržnja u više navrata rušila”. Temeljito je obnovio i župnu crkvu sv. Jurja u Odri. Velike su mu zasluge za dolazak franjevaca trećoredaca u Odru koji su 1968. otvorili samostan i sjemenište, a koji je danas preuređen i služi kao dom za starije i nemoćne. Pobrinuo se i za uređenje groblja u Odri, koje se danas svrstava u jedno od ljepših i organiziranijih groblja Grada Zagreb.

Nosač “radne” zastave je drveni. Sastoji se od dva dijela koji se ulažu jedan u drugi. Nastavci koji se ulažu na svojim krajevima imaju metalni nastavak. Vrh nosača zastave je tokaren te završava špicom (u špic). Nosač svečane zastave je metalan, galvaniziran. Vrh mu je kugla koja završava kao šiljato koplje. Tu priči o zastavi i zastavama nije kraj. Ne dugo zatim, nisu prošle ni tri (3) godine, pojavio se novi projekt, zamisao (1994./1995. god.); izgled novog grba i zastave Grada Velike Gorice. No tu će priču ispričati netko drugi; iako je većina učesnika ista.

Ljetopis GVG '14. 21 ZASTAVA (BANDER)

Naličje zastave: Svilenim koncem u boji izvezena je stilizirana slika svetog Juraja na propetom bijelom konju kako kopljem probada zmaja. Slika sv. Jurja Lice zastave: Svilenim koncem u boji našiven je našita je na platno. Iznad slike je natpis izvezeni veliki grb Plemenite opčine turopoljske. Iznad TUROPOLJSKI BANDERIJ, a ispod slike u dva reda njega je viteška kaciga s krunom na kojoj stoji orao i tekst “SVETI JURAJ BRANITELJ TUROPOLJA”. Velika dvije zastave – lijevo Hrvatske, desno Slavonije. Slika je slova izvezena su zlatnim svilenim koncem. s obje strane okružena vilicama stiliziranog hrastovog lišća. Oko donje polovice grba polukružni je natpis na latinskom: “SIGILLUM COMUNITATIS NOBILIUM TUROPOLYA 1737”. Iznad grba je tekst izvezen zlatnim koncem “PLEMENITA OPĆINA TUROPOLJSKA”.

22 Ljetopis GVG '14. Stipo Bilić

STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Ove godine navršilo se sto godina od početka Prvog svjetskog rata, kata strofe koja je odnijela mnogobrojne živote i donijela mnogobrojne nevolje mili- junima ljudi. I područje Turopolja nije ostalo pošteđeno sudioništva u tom ratu. Mno- gobrojni znani i neznani stanovnici Turopolja sudjelovali su u tom ratu na svim frontama, od Rusije, Srbije do zapadnog bojišta. Ovaj članak donosi samo jedan dio onih koji su sudjelovali u ratnim događanjima. Naime, austrougarska vojska je tijekom rata izdavala dvije publikacije koje su donosile vijesti o gubitcima u vojsci. Prva publikacija bila je Verlustliste – Popis gubitaka. Prvi broj je izašao 12. kolovoza 1914. a posljednji 29. siječnja 1919. Sveukupno je izašlo 708 brojeva. U ovoj publikaciji su navedeni vojnici koji su izbačeni iz stroja, govoreći vojničkim rječnikom. Kategorije po kojima su izbačeni iz stroja su bile sljedeće: ranjen, poginuo, zarobljen, umro i mrtav. Mnogi su željeli pobliže saznati o svojim najmilijima, pa je data i uputa na koji to način ostvariti. Uputa glasi:

Ljetopis GVG '14. 23 STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

„Uputa. 1. Upiti o boravištu i ranama ili bolesti ranjenikâ, dotično bolesnikâ, imaju se štampanom dopisnicom s odgovorom ili brzojavno (s plaćenim odgovorom) upraviti na obavijesni ured Austrijskog društva Crvenog križa u Beču ili na obavijesni ured Ugarskog društva Crvenog križa u Budimpešti. 2. Dan i mjesto pokopa preminulih obznanit će nadležni dušobrižnički ured (voditelj maticâ).“ Podaci koje je popis sadržavao su sljedeći: „Ime, šarža, vojno tijelo, pododio, zavičajna zemlja, kotar, mjesto, godina rođenja, vijest.“ U ovom popisu izostavljeni su neki podaci, kao: šarža – rod vojske, vojno tijelo – brigada, pododio – četa, zavičajna zemlja i kotar. Tu je još i vojni čin ako ga je netko imao ili posebno označena služba kao trubač, vozač topa i slično. Druga publikacije je Nachrichten über Verwundete und Verletzte – Vijesti o ranjenima i povrijeđenima, odnosno Nachrichten über Verwundete und Kranke – Vijesti o ranjenima i bolesnima. Prvi broj je izašao 24. kolovoza 1914., a posljednji 23. studenog 1917. Sveukupno je izašlo 546 brojeva. O kojim se bolestima radi govori uputa na drugoj stranici: „Uputa. Vrsti bolesti: kolera, tifus crijevâ, pjegavi tifus, hvatavica (nastupna groznica), upala plućâ i pleurita, zatim srdobolja i boginje navode se napose, a sve ostale bolesti označuju se samo riječju ’bolestan’.“ O kojim se vojnicima radi govori i napomena: „Sadržava samo imena onih ranjenika i bolesnika, kojih najbliži domašnji nijesu bili direktno obaviješteni. Za potpunost i ispravnost preštampavanja ovih vijesti ne preuzima zajednički centralni ured za iskazivanje nikakve odgovornosti.“ Iz napomene proizlazi da nisu navedena imena svih vojnika koji su bili bolesni ili ranjeni. Dakle, ovaj popis vojnika nije konačan broj ranjenih i poginulih, a pogotovo ne broj sudionika u austrougarskoj vojsci iz Turopolja. Popis je rađen prema ustrojstvu civilne vlasti iz 1910. godine. Kotar Velika Gorica u to vrijeme bio je podijeljen na sedam općina. Današnji ustroj Grada Velike Gorice ne poklapa se s ovim ustrojem tako da neka mjesta nisu obuhvaćena u ovom popisu. Općine velikogoričkog kotara i njima pripadajuća naselja su: Općina Velika Gorica Dolnja Lomnica, Donji Lukavec, Gornja Lomnica, Guci, Gornji Lukavec, Turopoljski Markuševec, Gradići, Turopoljska Petrovina, Kurilovec, Kušanec, Visoki Brijeg, Velika Gorica, Kobilić, Rakarje, Turopoljska Mala Gorica, , Pleso Općina Novo Čiče Čička Lazina, Čička Poljana, Črnkovec, Bapče, Ščitarjevska Selnica, Kosnica, Grdovčak, Petina, , Trnje, Novo Čiče, , Sasi, Ščitarjevski Novaki, Ribnica, Jagod- no, Ščitarjevo, Ščitarjevsko Drenje

24 Ljetopis GVG '14. STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Općina Buševec, Kuče, , Turopolje, , , Turopoljski Lazi, Donje Podotočje, Gornje Podotočje, Staro Čiče, Turopoljski Lug, , Vukovina Općina Kravarsko Gornji Hruševec, Opatija, Kozjača, Ključić Brdo, Kozjača, Kravarsko, Kravarski Gla - dovec, Novo Brdo, Čakanec, Žitkovčica, Podvornica, Kravarski Barbarići, Šiljakovina, Općina Odra Buzin, Jakuševec, Hrelić, Mičevec, Odra, Odranski Obrež, Odranski Strmec, Donji Trpuci, Gornji Trpuci, Turopoljsko Hrašće Općina Bukovčak, , Jerebić, Prvonožina, Cvetković Brdo, Dragonožec, Dubranec, , Petravec, Vukomerić. U popisu su istaknuti oni koji su poginuli i umrli, a na kraju popisa navedena su trojica kojima je općina Velika Gorica, ali mjesta koja se navode ne postoje. Općina Velika Gorica Antolek Josip, Velika Gorica, 1893., mrtav (15. 3. 1915) (Br. 315, 15. 11. 1915.) Arbanas Josip, Dolnja Lomnica, 1885., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici.) (VRP Br. 310.) Arbanas Josip, Lomnica, Velika Gorica, 1885., povreda (Rezervna bolnica u Brčkom.) (Br. 252, 29.1.1915.) B…. Ivan, Velika Gorica, 1897., poginuo (1. 7. – 15. 12. 1917.) (Br. 706, 24. 12. 1918.) Banfić Janko, Velika Gorica, 1889., ranjen, zarobljen (I. Rezervna vojna bolnica u Palanki, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Barišić Ivan, Velika Gorica, 1880., bolestan (Bolnica u Torzsau.) (VRP – Vijesti o ranjenima i povrijeđenima, Br. 75, 11. 11. 1914.) Barišić Jakob, Gradići, 1887., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 348, 20. 3. 1915.) Biškup Ivan, Gradići, 1897., poginuo (31. 7. 1917.) (Br. 693, 30. 8. 1918.) Borković Juraj, Velika Gorica, 1891., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Božurić Josip, Velika Gorica, 1883., bolestan (Pomoćna bolnica u Nagy-Väradu.) (VRP Br. 273, 8. 2. 1915.) Božurić Nikola, Velika Gorica, 1883., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Brigljević Mato, Velika Gorica, 1889., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 310) Brigljević Stjepan, Velika Gorica, 1882., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Busak Juraj, Velika Gorica, 1885., ranjen (Br. 124, 11. 2. 1915.)

Ljetopis GVG '14. 25 STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Cigetić Djuro, Velika Gorica, 1878., mrtav (4. 11. 1914) (Br 120, 4. 2. 1915.) Cigetić Djuro, Velika Gorica, 1878., mrtav (4. 11. 1914.) (Br. 101, 13. 1. 1915.) Cisce Karl, Velika Gorica, 1894., mrtav (7. 7. 1915.) (Br. 242, 19. 8. 1915.) Cvctnić Imbro, Velika Gorica, 1894., ranjen (Br. 196, 18. 6. 1915.) Cvetković Lacko, Lukavec, 1880., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.) Cvetković Miko, Velika Gorica, 1885., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Cvetković Toma, vodnik, Velika Gorica, 1892., bolestan (Rezervna bolnica Br. 2 u Budimpešti) (VRP, Br. 100, 25. 11. 1914.) Črnjak Imbro, Vel. Gorica, mrtav (21. 2. 1915.) (Br. 175, 10. 5. 1915.) Čužić Stjepan, Velika Gorica, 1892., zarobljen (Knjaževac, Srbija) (Br. 260, 7. 9. 1915.) Dananić Stjepan, Velika Gorica, 1882., pogodak u šaku (Rezervna bolnica u Brodu) (VRP Br. 245, 26. 1. 1915.) Dardar Stjepan, Velika Gorica, 1890., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.) Deverić Gjuro, Velika Gorica, 1894., mrtav (5.-7. 7. 1915.) (Br. 242, 19. 8. 1915.) Deverić Pavo, Dolnja Lomnica, 1879., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici.) (VRP Br. 310.) Dianić Blaž, Velika Gorica, 1892., bolestan (Pomoćna bolnica u Szegedu) (VRP Br. 225, 19. 1. 1915.) Dijaković Nikola, Velika Gorica, 1886., zarobljen (Insar, Guvernat Pensa, Rusija) (Br. 355, 12. 1. 1916.) (Br. 355, 12. 1. 1916.) Filipančić Vitus , Kurilovec, umro (8. 6. 1916. u bolnici Gisela u Cillii i pokopan na tamošnjem gradskom groblju, vojni dio.) (VRP Br. 506, 31. 6. 1916.) Fiolić Djuro, Velika Mlaka, 1890., ranjen (Br. 271, 22. 9. 1915.) Franjković Nikola, zastavnik, Velika Gorica, 1896., ranjen (Br. 129, 18. 2. 1915.) Galović Franjo, Velika Gorica, 1894., umro (19. 9. 1915. u Szaszsebesu i pokopan na tamošnjem katoličkom groblju. Grob br. 80.) (VRP Br. 510, 5. 9. 1916.) Gjumlija Vjekoslav, Petrovina, 1883., ranjen, zarobljen (Garnizonska bolnica u Skoplju, Srbija. Javljeno mrtav.) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Gjurašić Franjo, Velika Gorica, 1893., umro (9. 1. 1918.) (Br. 667, 15. 4. 1918.) Glagolić Imbro, Velika Gorica, 1874., zarobljen (Rezervna vojna bolnica Svilajnac, Srbija.) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Glagolić Imbro, Velika Gorica, 1874., zarobljen, Palanka, Srbija (Br. 234, 11. 8. 1915.) Glagolić Janko, Velika Gorica. 1873., tifus (Epidemijska bolnica u Vrdniku) (VRP Br. 340, 16. 3. 1915.) Gusić Ivan, Velika Gorica, 1891., tifus, Općinska bolnica u Brčkom, (VRP Br. 252, 29. 1. 1915. Gusić Nikola, narednik, Velika Gorica, 1872., zarobljen (Garnizonska bolnica u Kragujevcu, Srbija. Javljeno ranjen.) (Br. 163, 20. 4. 1915.) Gusić Nikola, Velika Gorica, 1833., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 215, 20. 6.1915.)

26 Ljetopis GVG '14. STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Gusić pl. Gjuro, narednik, Velika Gorica, 1890., mrtav (5. 12. 1914) (Br. 141, 13. 3. 1915.) Gusić Stjepan, pričuvni narednik, Velika Gorica, 1888., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Hačić Martin, vozač topa, Velika Gorica, zarobljen (Br. 136, 3. 3. 1915.) Haraminčić Nikola, Velika Gorica, 1887., zarobljen (Negotin, Srbija) (Br. 198, 22. 6. 1915.) Jančić Alojz, Velika Gorica, 1886., tifus, Epidemijska bolnica u Vrdniku (VRP Br. 340, 16. 3. 1915.) Jandriš Mijo, Velika Gorica, 1878., ranjen, zarobljen (1. Rezervna vojna bolnica u Zaječaru, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Jurman Mato, Kurilovec, 1882., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 286, 15. 2. 1915.) Jurman Stjepan, narednik, Velika Gorica 1878., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Karnas Stjepan, Lukavec, 1879., zarobljen (Kromy, Guvernat Orel, Rusija.) (Br. 671, 1. 5. 1918.) Kirinić pl. Jakob, Velika Gorica, 1888., mrtav (7.—12. 1. 1916.) (Br. 381, 25. 2. 1916.) Kiseljak Mirko, Vel. Gorica, 1893., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Klarić Josip, Velika Gorica, 1890., poginuo (5. 9. 1917.) (Br. 671, 1. 5. 1918.) Klarić Marko, Velika Gorica, 1894., ranjen (Br. 196, 18. 6. 1915.) Klarić Marko, Velika Gorica, 1894., ranjen (Br. 675, 27. 5. 1918.) Klarić Marko, Velika Gorica, ranjen (Br. 297, 21. 10. 1915.) Košković Mijo, Velika Gorica, 1880., bolestan (Bolnica u Torzsa-u) (VRP, Br. 75, 11. 11. 1914.) Koterman Blaž, Velika Gorica 1885., mrtav (Br. 14, 19. 9. 1914.) Kramarić Ivan, Velika Mlaka, 1883., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici.) (VRP Br. 142, 10. 4. 1915.) Krznarić Janko, Velika Gorica, 1881., mrtav (28. 11. 1914.) (Br. 141, 13. 3. 1915.) Krznarić Stjepan, Velika Gorica, 1891., ranjen (Br. 57, 14. 11. 1914.) Kubek Wenzel, Velika Gorica, Kobilić, 1878., mrtav (3. 9. 1915) (Br. 331, 8. 12. 1915.) Kučiš Stjepan, Velika Gorica, 1881., pogodak u desno koljeno, Opća bolnica Br. 10 u Zagrebu. (VRP Br. 198, 9. 1. 1915.) Kučiš Stjepan, Velika Gorica, 1881., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Kučiš Stjepan, Velika Gorica, 1883., pogodak u d. stopalo, Opća bolnica u Velikoj Gorici (VRP 23. 1. 1915.) Kunić Stjepan, Velika Gorica, 1893., mrtav (27./1.1915) (Br. 136, 3. 3. 1915.) Kurelja ???, Velika Gorica, ranjen (Br. 46, 5. 11. 1914.) Lacković Janko, Velika Mlaka, 1893., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Ljetopis GVG '14. 27 STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Lacković Julio, Vel. Gorica, 1887., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Lacković Luka, topnik Velika Mlaka, 1890., ranjen (Br. 328, 3. 12. 1915.) Lacković Marko, Velika Gorica, 1889., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Ladišić Mato, Lukavec, 1882., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Lakatoš Stjepan, Velika Gorica, 1896., umro (24. 1. 1917.) (Br. 696. 2. 10. 1918.) Lektoric Lovro, Velika Gorica. 1888., ranjen (Br. 53, 11. 11. 1914.) Lektorić Josip, Velika Gorica, 1873., umro (6.8.1917.) (Br. 675, 27.5.1918.) Lepušić Franjo, Velika Gorica, 1894., ranjen (Br. 196, 18.6. 1915.) Lesar Nikola, Vel. Gorica, 18S7., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Lesar Nikola, Velika Gorica, 1887., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Maković Juraj, Velika Gorica, 1898., poginuo (17.7.1917.) (Br. 693, 30. 8. 1918.) Maković Juro, Mlaka, 1898., poginuo (17. 7. 11917.) (Br. 693, 30.8.1918.) Mihajlović Gjuro, Velika Gorica, 1874., zarobljen (Umro 8. 4. 1915. u Paraćinu, Srbija.) (Br. 672, 11. 5. 1918.) Mihalinčić Andro, Velika Gorica, 1885., pogodak u trbuh, umro (20. 3. 1916. u bolnici u Maramarosszigetu i pokopan na tamošnjem grkokatoličkom groblju.) (VRP Br. 513, 5. 10. 1916.) Mihanović Gjuro, Vel. Gorica, 1874., zarobljen (Niš) (Br 120, 4. 2. 1915.) Mihanović Ivan, Velika Gorica, 1877., zarobljen (Preminuo 29. 3. 1915. u Rezervnoj vojnoj bolnici Br. 1 u Čačku, Srbija. Pokopan na tamošnjem groblju.) (Br. 353, 10. 1. 1916.) Mihanović Josip, Velika Gorica, 1892., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Mihanović Josip, Velika Gorica, 1892., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Mikulčić Pavao, Velika Gorica, 1885., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Miloš Djuro, Velika Gorica, 1880., mrtav (1.-31. 8. 1915) (Br. 310, 9. 11. 1915.) Mirenić Lovro, Velika Gorica, 1891., ranjen (Br. 57, 14. 11. 1914.) Mišević Josip, Velika Gorica, 1893., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Modić Mijo, Velika Mlaka, l889., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici.) (VRP BR. 391, 29. 4. 1915.) Nikolić Nikola, Velika, Gorica, 1892., ranjen (Br. 376, 15. 2. 1916.) Nikolić Nikola, Velika, Gorica, 1892., ranjen (Br. 376, 15. 2. 1916.) Noršić Julian, Velika Gorica, 1892., zarobljen (Skoplje, Srbija) (Br. 175, 10. 5. 1915.) Noršić Mijo, Velika Gorica, 1894., zarobljen, Zajednička evakuacijska bolnica br. 77 Kursk, Rusija (Br. 355, 12. 1. 1916.) Noršić Tomo, Velika Gorica, 1894., pogodak u trbuh, umro (27. 6. 1915.) (VRP Br. 510, 5. 9. 1916.) Novosel Ivan, Velika Gorica, 1883., zarobljen, Rusija (Br. 355, 12. 1. 1916.) Novosel Vid, Velika Mlaka, 1882., pogodak u glavu (Ratna bolnica u Budimpešti, Märvanyutea.) (VRP Br. 199)

28 Ljetopis GVG '14. STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Orsag Tomo, desetnik, Velika Gorica, 1891., ranjen (Br. 57, 14. 11. 1914.) Pavišić Nikola, Velika Gorica, 1884., bolestan, Opća bolnica u Dalju (VRP Br. 285, 12. 2. 1915.) Pavišić Stjepan, Lukavec, 1879., zarobljen (Rusija) (Br. 671, 1.5.1918.) Pavše Mihalj, Velika Gorica, 1888., pogodak u desnu ruku, Pomoćna bolnica u Rusztu (VRP Br. 273, 8. 2. 1915.) Pendelin Ivan, narednik, Velika Gorica, 1881., bolestan, Opća bolnica u Velikoj Gorici (VRP Br. 286, 15. 2. 1915.) Petrac Gjuro, narednik, Velika Gorica 1874., pogodak u lijevu ruku, Opća bolnica u Velikoj Gorici (VRP Br. 310) Pintarić Mirko, Velika Gorica, 1886., ranjen (Br. 53, 11. 11. 1914.) Plepelić Mijo, Velika Gorica, 1894., zarobljen, Rusija (Br. 353, 10. 1. 1916.) Plepelić Nikola, Velika Gorica, 1884., poginuo (16. 7. 1917.) (Br. 683, 28. 6. 1918.) Plepelić Nikola, Velika Gorica, 1884., poginuo (16. 7. 1917.) (Br. 693, 30. 8. 1918.) Plepelić Petar, narednik, Velika Gorica, 1889., pogodak u l. nadlakticu (Opća bolnica u Lajosmizseu) (VRP Br. 212, 14. 1. 1915.) Pogledić Ivan, Velika Gorica, 1893., mrtav (19. 3. 1915.) (Br. 315, 15. 11. 1915.) Poturić Ferdinand, narednik, Velika Gorica, 1875., zarobljen (U srpskom zarobljeništvu.) (Br. 385, 2. 3. 1916.) Poturić Ivan. narednik, Velika Gorica, 1890., bolestan (Garnizonska bolnica Br. 26 u Mostaru (VRP, Br. 61, 4. 11. 1914.) Povše-Zore Josip, Velika Gorica, 1878., zdrobljen srednji prst lijeve ruke (Rezervna bolnica Br. 2 u Zagrebu) (VRP Br. 107, 28. 11. 1914.) Rus Nikola, narednik, Velika Gorica, 1880., mrtav (Br. 98, 10. 1. 1915.) Sedmak Gjuro, Gornji Lukavce, 1882., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici.) (VRP Br. 310.) Sedmak Rok, Vel. Gorica, 1880., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Seitz Vinzenz, zastavnik u pričuvi, Velika Gorica, 1896., pogodak u lijevu nogu (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 311, 23. 2. 1915.) Skala Rudolf, Vel. Gorica, 1882., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Skala Rudolf, Velika Gorica, 1882., pogodak u l. ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 234, 22. 1. 1915.) Smolković Mijo, Velika Gorica, 1890., ranjen (Br. 57, 14. 11. 1914.) Šafran Lacko, Velika Gorica, 1886., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Šajnović Nikola, vozač topa, Velika Gorica, zarobljen (Br. 136, 3. 3. 1915.) Trupčević Mato, Vel. Gorica, 1875., ranjen (Br. 101, 13. 1. 1915.) Trupčević Petar, Velika Gorica, 1892., zarobljen (Br. 337, 18. 12. 1915.) Trupčević Stjepan, Velika Gorica, Kobilić, 1882., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Trupković Emerih, poručnik, Velika Gorica, 1884., tuberkuloza, umro 16. 1. 1915. (VRP Br. 308, 22. 2. 1915.)

Ljetopis GVG '14. 29 STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Trupković Ljudevit, desetnik, Vel. Gorica, 1893., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Trupković Ljudevit, narednik, Velika Gorica, 1893., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Tumpa Antal, Velika Gorica, 1891., pogodak u lijevu natkoljenicu (Ratna bolnica u Budimpešti, Maria Terezija) (VRP Br. 94, 22. 11. 1914.) Ugarković Stjepan, Lomnica, 1878., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici.) (VRP Br. 310.) Vadjić Martin, Velika Gorica, 1890., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Vadjić. Martin, Velika Gorica, 1890., ranjen (Br. 175, 10.5.1915.) Veselić Franjo, Velika Gorica, 1885., zarobljen (Kolašin, Crna Gora) (Br. 175, 10. 5. 1915.) Vitez Ivan, Vel. Gorica, 1892., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Vitez Ivan, Velika Gorica, 1892., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Vlaho Miko, Velika Gorica, Kobilić, 1886., zarobljen, Asinara, Italija (U srpskom zarobljeništvu.) (Br. 693, 30. 8. 1918.) Vlahović Anton, Velika Gorica, 1893., ranjen (Br. 297, 21. 10. 1915.) Vojković Josip, Velika Gorica, 1880., umro (6. 5. 1915. bolnici u Ćupriji, Srbija.) (Br. 672, 11. 5. 1918.) Vojković Josip, Velika Gorica, 1880., umro (6. 5. 1915.) (Br. 683, 28. 6. 1918.) Vranić Gjuro, Velika Gorica, 1892., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Vugrinović Mijo, Velika Gorica, 1898., umro (2. 10. 1917.) (Br. 696. 2.10.1918.) Weingärtner od Velike-Mlake Julius, natporučnik., Velika Mlaka, 1889., ranjen, zarobljen (Br. 57, 14. 11. 1914.) Zidanić Ivan, Velika Gorica, ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Ztatarić Kazimir, Velika Gorica, 1885., pogodak u d. ruku (Sveučilišna klinika u Budimpešti) (VRP Br. 379, 19. 4. 1915.) Žilec Karlo, Velika Gorica, 1893., ranjen (Br. 297, 21. 10. 1915.) Žilec Karlo, Velika Gorica, 1894., ranjen (Br. 196, 18. 6. 1915.) Žordić Mijo, Velika Gorica, 1880., ranjen (bolnica u Osijeku) (VRP, Br. 31, 18. 10. 1914.) Žordić Mijo, Velika Gorica, 1886., poginuo (26.7.1017.) (Br. 693, 30.8.1918.) Župetić Ladislav, Velika Gorica, 1886., zarobljen, Rusija (Br. 355, 12. 1. 1916.) Općina Novo Čiče Bogdan Stjepan, Jagodno, 1885., umro (27. 11. 1916. u bolnici Sestara Milosrdnica u Zagrebu. Pokopan u Novom Čiču.) (VRP Br. 525, 20. 1. 1917.) Antolović Luka, Novo Čiče, 1883., zarobljen (Sam ara, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.) Božić Franjo, Novo Čiče, 1874., umro (3.2.1915. u srpskom zarobljeništvu u 5. rezervnoj vojnoj bolnici u Valjevu) (Br. 662, 23.3.1918.) Božić Franjo, Novo Čiče, 1874., zarobljen (Vojna bolnica Svilajnac u Palanki, Srbija.) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

30 Ljetopis GVG '14. STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Čampek Mato, Novo Čiče, 1892., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Galjuf pl. Mato, topnik, Ribnica, mrtav (27. 8. 1915) (Br. 286, 7. 10. 1915.) Gjavor Ivan, Novo Čiče, 1889., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Gjurašić Franjo, Novo Čiče, Dolnje Lazine, 1893., ranjen (Br. 671, 1. 5. 1918.) Gjurašić Nikola, Novo Čiče, 1892., mrtav (8./3. 1915.) (Br. 315, 15. 11. 1915.) Golub Ivan, Ščitarjevo, 1887., umro (30. 10. 1917.) (Br. 645, 24. 1. 1918.) Grkšin Gjuro, Novo Čiče, 1877., zarobljen (Palanka, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Gunjačec Franjo, Novo Čiče, 1877., ranjen (Br. 215, 20. 6. 1915.) Gunjak Mato, Novo Čiče, 1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Horvat Lovro, Novo Čiče, 1893., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 193, 14. 6. 1915.) Hudjber-Zinić Ivan, Novo Čiče., 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Hulec Martin, Novo Čiče, 1886., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Ivkovčić Josip, Novo Čiče, 1884., ranjen (Br. 124, 11. 2. 1915.) Jagatić Nikola, Novo Čiče, 1884., zarobljen (Skoplje, Srbija) (Br. 260, 7. 9. 1915.) Jambrek Gjuro, Sasi, 1881., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Janković Franjo, Novo Čiče, 1894., zarobljen (Sam ara, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.) Janković Nikola, Novo Čiče, 1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Katarinčić Stjepan, Novo Čiče, 1892., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Kirinić Stjepan, Novo.Čiče, 18S8., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Klip Ratko, Novo Čiče, 1887., zarobljen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Kos Imre, Jagodno, 1875., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici.) (VRP Br.286.) Kozar Ivan, Dolnje Lazine, 1879., bolestan, Opća bolnica u Velikoj Gorici (VRP Br. 310, Kozar Ladislav, Novo Čiče, 1882., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Kozarinec Ivan, Novo Čiče, 1888., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Kralj Stjepan, Novo Čiče, 1879., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Krvarić Gjuro, Novo Čiče, 1894., zarobljen (Rusija) (Br. 355, 12. 1. 1916.) Kučišec Mijo, Novo Čiče, 1883., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Lončar Franjo, Novo Čiče, 1895., umro (8.6.1917.) (Br. 671, 1. 5. 1918.) Lončar Mar tin, Novo Čiče, 1886., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Lucin Mato, Novo Čiče, 1880., pogodak u lijevu nogu, Opća bolnica u Velikoj Gorici (VRP Br. 348, 20. 3. 1915.) Maceković Josip, Novo Čiče, 1882., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.) Malec Josip, desetnik, Lazina, 1870., umro (26. 7. 1918.) (Br. 708, 29. 1. 1919.) Marković Sim on, Novo Čiče, 1888., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Matić Aleksa, Novo Čiče, 1882., ranjen, zarobljen (Niš, Srbija. Javljeno ranjen.) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Matić Aleksa, Novo Čiče, 1882., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.)

Ljetopis GVG '14. 31 STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Mihinica Ivan, Ščitarjevski Novaki, 1878., mrtav (1.—31. 8, 1315.) (Br. 310, 9. 11. 1915.) Miljanščak Mijo, Novo Čiče, 1889, ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Mišerić Josip, Novo Čiče, 1881., zarobljen (Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.) Opetuk Ivan, Novo Čiče, 1881., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Opetuk Ivan, Ščitarjevo, 1881., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Palorec Mato, narednik, Novo Čiče, 1878., ranjen (Br. 101, 13. 1. 1915.) Pavleković Pavao, Novo Čiče, 1894., zarobljen (Opća evakuacijska bolnica Br. 77 u Kursku, Rusija) (Br. 355, 12. 1. 1916.) Pokupčić Vinko, narednik, Novo Čiče, 1889., pogodak u desnu nogu, Opća bolnica u Velikoj Gorici (VRP Br. 310, Pokupec Josip, Trnje, 1888., mrtav (21. 8. 1915.) (Br. 315, 15. 11. 1915.) Radičević Mato, Novo Čiče, 1880., mrtav (28. 10. 1914) (Br. 165, 22. 4. 1915.) Rakarec Imbro, Novo Čiče, 1886., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 198, 22.6.1915.) Ridjanec Ivan, Novo Čiče, 1892., zarobljen (Sam ara, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.) Rupić Gjuro, Novo Čiče, 1878., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19.3.1915.) Soličić Andro, Novo Čiče. 1888., bolestan, Opća bolnica u Velikoj Gorici (VRP Br. 286, Stančić Jakob, Novo Čiče, 1889., mrtav (Br. 53, 11. 11. 1914.) Svržnjak Franjo, Nove Čiče, 1884., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.) Šestok Franjo, Novo Čiče, 1891., zarobljen (Knjaževac, Srbija) (Br 120, 4. 2. 1915.) Šestok Petar, Novo Čiče, 1885., poginuo (1/7. – 31./12. 1917.) (Br. 706. 24. 12. 1918.) Tekerin Andro, Novo Čiče, 1884., ranjen, zarobljen (II. Rezervna bolnica u Nišu, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Tekerin Pavao, Novo Čiče, 1897., poginuo (1./7. – 31./12. 1917.) (Br. 706. 24.12. 1918.) Tekerin Stefan, Ščitarjevo, 1881., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Toth Anton, Novo Čiče, 1876., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Turković Ivan, Lekneno, 1882., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici.) (VRP Br. 206, 12. 1. 1915.) Turković Mato, Novo Čiče, 1878., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Veljavec Mato, Novo Čiče, 1894., ranjen (Br. 355, 12. 1. 1916.) Vidošek Franjo, Novo Čiče, 1894., mrtav (25. 2. 1915) (Br. 315, 15. 11. 1915.) Vučković Josip, Novo Čiče, Lazina, 1881., zarobljen (St. Quen, Francuska) (Br. 693, 30. 8. 1918.) Općina Vukovina Augustić Josip, Vukovina, 1878., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Bartolić Stjepan, Vukovina, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

32 Ljetopis GVG '14. STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Benčak Vladimir , Mraclin, 1879., mrtav (Pokopan na groblju u Mitrovici.) (Br. 76, 9. 12. 1914.) Berković Imbro, Vukovina, 1887., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Berković Stjepan, Vukovina, 1882., poginuo (1. 7. – 15. 12. 1917.) (BR. 706. 24. 12. 1918.) Boltorić Pavo, Vukovina, ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Brozović Stjepan, Vukovina, 1888., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Cvetnić Imbro, Mraclin, zarobljen (Br. 227, 3. 8. 1915.) Čunčić Matija, Vukovina,1883., zarobljen (Knjaževac, Srbija) (Br. 260, 7. 9. 1915.) Detelić Jakob, Vukovina, 1884., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Dvorneković Janko, Okuje., 1889., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. , 23. 1. 1915.) Dvorneković Stjepan, Okuje, ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Galeković Imbro, Vukovina, 1894., ranjen (Br. 196, 18. 6. 1915.) Galeković Mikša, Vukovina, 1893., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Hrvačić Mijo, Vukovina, 1878., zarobljen. (Palanka, Srbija) (Br. 260, 7. 9. 1915.) Katulić Antun, Vukovina, 1887., ranjen (Br. 120, 4. 2.1915.) Katulić Ivan, Vukovina, 1876, pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 311, 23. 2. 1915.) Katulić Stjepan. Buševec. 1880., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Kolarić Anton, Vukovina, 1882., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 193, 14. 6. 1915.) Kos Franjo, Mraclin, 1886., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br.286.) Kos Nikola, Vukovina, Mraclin, 1873, bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 459, 25. 9. 1915.) Kos pl. Ivan, Buševec, 1892., ranjen, zarobljen. (Javljeno ranjen. I. Rezervna vojna bolnica u Skoplju, Srbija.) Nr. 38, 28. 10. 1914.) Kovačić Stjepan, Vukovina, 1874., zarobljen Palanka, Srbija) (Br. 260, 7. 9. 1915.) Krumpak Pavao, Vukovina, 1890., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Lučić Imbro, Vukovina, 1877., ranjen, zarobljen (I. rezervna vojna bolnica u Zaječaru, Srbija.) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Lučić Ivan, Vukovina; 1872., zarobljen (II. Rezervna bolnica u Nišu, Srbija.) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Lučić Juraj, Vukovina, 1897., poginuo (1./7. – 15./12. 1917.) (Br. 706. 24.12.1918.) Lučić pl. Ivan, Vukovina, 1880., ranjen, zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Lučić Stjepan, Vukovina, 1893., ranjen (Br. 196, 18. 6. 1915.) Lučići Imbro, Vukovina, 1872., ranjen, zarobljen (I. rezervna vojna bolnica u Zaječaru, Srbija.) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Marelj Emil, Mraclin, ranjen (Br. 165, 22. 4. 1915.)

Ljetopis GVG '14. 33 STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Martinčić Stjepan, Staro Čiče, 1892., ranjen Mikulin Ivan, Vukovina, 1890., ranjen (Br. 57, 14. 11. 1914.) Mikulin Pavel, Vukovina, 1892., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 198, 22. 6. 1915.) Muzić Valent, Vukovina, 1873., zarobljen., Palanka, Srbija) (Br. 260, 7. 9. 1915.) Mužić Mato, Vukovina, 1888., ranjen (Br. 120, 4. 2.1915.) Perečinec Stjepan, Vukovina, 1876., zarobljen (U srpskom zarobljeništvu.) (Br. 385, 2. 3. 1916.) Robić Blaž, Vukovina, 1881. (Javljeno zarobljen. Razmjenom vraćen.) (Br. 709, 14.1.1919.) Rožić Stjean, Buševec, 1892., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Sever Gjuro, Vukovina, 1875., zarobljen (U srpskom zarobljeništvu.) (Br. 385, 2. 3. 1916.) Sever Gjuro, Vukovina, 1875., zarobljen (Umro 1. 2. 1915. u Rezervnoj bolnici u Valjevu, Srbija.) (Br. 672, 11. 5. 1918.) Sever Imbro, Vukovina, 1891., ranjen (Br. 120, 4. 2.1915.) Sever Josip, Vukovina, 1877., zarobljen (U srpskom zarobljeništvu.) (Br. 385, 2. 3. 1916.) Sever Stjepan, Vukovina, 1882., ranjen (Br. 120, 4. 2.1915.) Sobotski Andrija, Vukovina, 1893., ranjen (Br. 175, 10.5.1915.) Šestak Franjo, Vukovina, 1892., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Tačković Mijo, Vukovina, 1882, zarobljen (Cetinje, Crna Gora) (Br. 124, 11. 2. 1915.) Vranić Ivan, Vukovina, 1872., ranjen (Br. 101, 13. 1. 1915.) Općina Kravarsko Belačić Stjepan, Kravarsko, 1894., ranjen (Br. 689, 5. 8. 1918.) Benović Franjo, Kravarsko, 1873., umro (21. 2. 1015.) (Br. 672, 11. 5. 1918.) Brkić Franjo. Kravarsko, 1880., zarobljen (U srpskom zarobljeništvu.) (Br. 385, 2. 3. 1916.) Brkić Juro, Kravarsko, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Bujić Josip, narednik, Kravarsko, 1885., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Ceković Jakob, Kravarsko, 1880., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Filipavić Ivan, Velika Buna, 1878., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.) Gjurašin Ivan, Kravarsko, 1879., zarobljen (U srpskom zarobljeništvu.) (Br. 385, 2. 3. 1916.) Godinić Imro, Kravarsko, 1892., zarobljen (Katta Kurgan, Guvernat Samarkand, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.) Grdjan Ivan, Velika Buna, 1879., zarobljen (Br. 352, 8. 1. 1916.) Grdjan Mato, Kravarsko, 1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Grdjan Stjepan, Ključić brdo, 1880., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.) Guzanić Mirko, Kravarsko, 1883., mrtav (23./11.1914.) (Br. 141, 13. 3. 1915.)

34 Ljetopis GVG '14. STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Horvat Josip, Kravarsko, 1878., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VPR Br. 348, 20. 3. 1915.) Hrkovec Ivan, Kravarsko, 1884., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Hudjber Janko, Kravarsko, 1894., mrtav (21. 2. 1915.) (Br. 315, 15. 11. 1915.) Jerleković Imbro, Kozjača, 1882., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.) Jerleković Ivan, Kravarsko, 1876., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VPR Br. 310, ) Jerleković Stjepan, Kravarsko, 1877., zarobljen (Niš, Srbija) (Br 120, 4. 2. 1915.) Kelšin Tomo, Kravarsko, ranjen (Br. 355, 12. 1. 1916.) Klasnić Mirko, Kravarsko, 1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Klasnić Pavao, Opatija, 1885., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 346, 19. 3. 1915.) Kolman Ivan, narednik, Kravarsko, 1888., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Kordić Imbro, Kravarsko, 1887., mrtav (12./6. 1915). (Br. 315, 15. 11. 1915.) Kovačić Paul, Kravarsko, 1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Lučan Tomo, desetnik, Velika Buna, 1879., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 310.) Matković Josip, Kravarsko, 1887., zarobljen (Sam ara, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.) Matković Josip, Pustike, 1895., ranjen (Br. 689, 5. 8. 1918.) Menjak Franjo, Novo Brdo, 1880., mrtav (1.-31./8. 1915.) (Br. 310, 9. 11. 1915.) Miković Mijo, Kravarsko, 1887., zarobljen (Sam ara, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.) Miković Tomo, Kravarsko, 1888., ranjen. (Br. 315, 15. 11. 1915.) Milatović Nikola, Kravarsko, 1886., ranjen (Br. 150, 27. 3. 1915.) Pavunčec Gjuro, Kravarsko, 1878., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 193, 14. 6. 1915.) Pejak Ivan, Kravarsko, 188?., ranjen (Br. 667, 26. 1. 1918.) Pejak Nikola, Kravarsko, 1881., mrtav (6.—9. 9. 1915.) (Br. 297, 21. 10. 1915.) Petković Franjo, Kravarsko, 1894., mrtav (14./3. 1915). (Br. 315, 15. 11. 1915.) Petković Ivan, Kravarsko, 1885., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Petrač Tomo, Kravarsko, 1883., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.) Pukšić Ivan, Kravarsko, 1884., zarobljen (Rusija) (Br. 355, 12. 1. 1916.) Radač Ivan, Kravarsko, 1893., mrtav (1. 8. 1915) (Br. 271, 22. 9. 1915.) Rak Franjo, Kravarsko, 1893., poginuo (15.7.1917.) (Br. 693, 30. 8. 1918.) Schwabenitz Albert, Kravarsko 1879., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VPR Br. 310,) Šaban Jozo, Šiljakovina, 1880., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Šebek Tomo, Kravarsko, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Šešerin Andro, Kravarsko, 188.1, ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Šešerin Gjuro, Kravarsko, mrtav (2.- 4. 8. 1915.) (Br. 297, 21. 10. 1915.) Zagorec Imbro, Kravarsko, 1888., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Ljetopis GVG '14. 35 STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Općina Odra Bedeković Marko, Mičevec, 1868., umro (18. 2. 1917. u Općoj bolnici Velika Gorica.) (VRP Br. 532, 12. 4. 1917.) Arbanas Janko, Odra, 1876., zarobljen (Palanka, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Ban Ivan, Buzin, 1882., pogodak u desnu nogu (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br.286.) Ban Juraj, pričuvni vodnik, Odra, 1889., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Bedeković mali Tomo, Odra, 1874., zarobljen (Prokuplje, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Biškupić Marko, Odra, 1890., mrtav (21. 2. 1915). (Br. 315, 15. 11. 1915.) Brdek Lacko, Odra, 1892., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Brodarec Josip, Odra, 1898., umro (21. 1. 1918.) (Br. 672, 11. 5. 1918.) Bučarić Juraj, Odra, 1880., poginuo (19. 2. 1916.) (Br. 664, 30.3. 1918.) Bunjevac Gjuro, pričuvni vodnik, Obrež, 1889., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.) Car Stjepan, Odra, 1880., zarobljen (Niš.) (Br 120, 4. 2. 1915.) Carek Tomo, Odra. 1892., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Cerlan Paul, Odra, 1891., ranjen (Br. 679, 10. 6. 1918.) Ciganović Mihajlo, desetnik, Odra, 1886., zarobljen (Sam ara, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.) Cikulin Lovro, pričuvni desetnik, Odra, 1889., ranjen, zarobljen (3. rezervna bolnica u Kragujevcu, Srbija.) (Br. 175, 10. 5. 1915.) Cvetković Vjekoslav, Odra, 1890., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 193, 14. 6. 1915.) Čeliček. Stjepan, Odranski Strmec, 1878., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.) Čikulin Lovro, Odra, 1889., ranjen, zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Draganić Mirko, Odra, 1872., umro (9.10.1917.) (Br. 693, 30.8.1918.) Fiolić Alojz, Mala Mlaka, 1877., zarobljen (Asinara, Italija) (U srpskom zarobljeništvu.) (VRP Br. 701, 11. 11. 1918.) Fiolić Vinko, Odra, 1898., ranjen (Br. 689, 5. 8. 1918.) Fučkala Nikola, Odra. 1874., povrede na obje ruke (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 347, 19. 3. 1915.) Furić Jozo, Jakuševec, 1882., mrtav (1.-30. 8. 1915.) (Br. 310, 9. 11. 1915.) Galović Ivan Matin, Hrelić, l873., pogodak u glavu, (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 348, 20. 3. 1915.) Gradiček Juro, Odra, 1893., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Grgac Stjepan, Hrelić, 1881., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.) Grgurić Mato,.Jakuševac, 1880., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br.286.) Hačič Lacko, Odra, 1889., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Hačić Janko, Odra, 1885., mrtav (28. 11. 1914.) (Br. 175, 10. 5. 1915.)

36 Ljetopis GVG '14. STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Hačić Janko, Odra, 1885., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Havidić Ivan, Odra, 1876., zarobljen (Palanka, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Havidić Janko, pričuvni desetnik, Odra, 1884., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Havidić Marko, Odra, 1891., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Horvat Mirko, Odra, 1895., zarobljen (Opća evakuacijska bolnica u Kasanu, Rusija.) (Br. 671, 1. 5. 1918.) Horvat Paul, Odra, 1884., zarobljen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Horvat Stjepan, Odra, 1892., ranjen (Br. 196, 18. 6. 1915.) Hudorovic Stjepan, Odra, 1893., zarobljen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Ivičar Imbro, Odra, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Jagnjić Vjekoslav, Odra, 1888., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Joki Krsta, Mičevec, 1893., poginuo (1. 7. – 15. 12. 1917.) (Br. 706, 24. 12. 1918.) Kačić Miko, Odra, 1876., zarobljen (Niš) (Br. 175, 10. 5. 1915.) Klenović Antun, Odra, 1886., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Kolarić Stjepan, Odra, 1891., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Korabek Blaž, Mala Mlaka, 1896., ranjen (Br. 691, 14. 8. 1918.) Kostenjak Stjepan, Odra, 1874., mrtav (6. 11. 1914.) (Br. 175, 10. 5. 1915.) Kralj Mirko, desetnik. Odra, 1872., upala moždane ovojnice (Umro 19. 2. 1915. u Općoj bolnici u Velikoj Gorici. Pokopan u Odri.) (VRP Br. 373, 14. 4. 1915.) Krančina Gjuro, Buzin, 1873., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 348, 20. 3. 1915.) Krpičak Mijo, Odra, 1879., zarobljen (Palanka ili Rezervna vojna bolnica u Svilajncu, Srbija.) (Br. 260, 7.9.1915.) Mačeković Ignac, Odra, 1893., ranjen br. 196, 18. 6. 1915. Malovec Franjo, Odra, 1884., mrtav (6. 7. 1915.) (Br. 336, 15. 12. 1915.) Malovec Vid, topnik, Buzin 1891., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 311, 23. 2. 1915.) Markulin Alojz, pričuvni vodnik, Odra, 1881., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Markulin Mijo, desetnik, Odra, 1878., zarobljen (Palanka, Srbija) (Br. 260, 7. 9. 1915.) Matak Matija, pričuvni vodnik, Odra, 1881., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Matak Pavao, Odra, 1888., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Matejko Vilim, Odra, 1880., mrtav (Br. 98, 10. 1. 1915.) Matun Stjepan, Odra, 1887., ranjen, zarobljen (I. rezervna vojna bolnica u Valjevu, Srbija.) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Mavrović Juraj, Odra, 1886., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Mlinarić Miko, desetnik, Buzin, 1876., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 311, 23. 2. 1915.) Murat Mijo, Odra, 1885., ranjen (Br. 385, 2. 3. 1916.) Murat Mijo, Odra, 1886., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.)

Ljetopis GVG '14. 37 STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Novak Pavao, Odra, 1885., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Pavša Ivan, Odra, 1893., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Peček Mijo, Odra, 1881., ranjen (Br. 69, 27. 11. 1914.) Peček-Lukina Mijo, Odra, 1881., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.) Pintarić Ivan, Odra, 1892., ranjen (Br. 337, 18. 12. 1915.) Pinturić Rok, Odra, 1881., zarobljen (Bilać, Srbija) (Br. 215, 20. 6. 1915.) Pinturić Rok, pričuvni trubač, Odra, 1881., zarobljen (Biljac, Srbija) (Br. 193, 14. 6. 1915.) Pisačić Stjepan, Odra, 1875., poginuo (20. 1. 1918.) (Br. 672, 11. 5. 1918.) Pisačić Stjepan, Odra, 1891., ranjen (Br. 297, 21. 10. 1915.) Pokopčić Gjuro, Odra, 1886., zarobljen (Rusija) (Br. 355, 12. 1. 1916.) Pokupčić Vinzenz, pričuvni desetnik. Odra, 1886., ranjen (Br. 151, 29. 3. 1915.) Radenić Josip, Odra, 1890., mrtav (4./12.1914). (Br. 141, 13. 3. 1915.) Ranečki Josip, Odra, 1886., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Remenar Juraj, Odra, 1895., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Strk Stjepan, Odra, 1888., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Stuch Pavao, Odra, 1876., ranjen (Br. 101, 13. 1. 1915.) Šemuga Nikola, Odra, 1887., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.) Šencaj Stjepan, Odra, 1875., ranjen (Br. 215, 20. 6. 1915.) Šipičić Mijo, Mičevec, 1887., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Šostar Josip, Odra, 1894., (Zarobljen. Razmijenjen kao ratni vojni invalid. ) (Br. 668, 19. 4. 1918.) Špičić Janko, Mičevac, 1880., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 311, 23. 2. 1915.) Špišić Mato, Odra, 1835., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Trputec Franjo, Odra, 1886., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Trputec Ivan, Odra, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Trputec Ivo, Odra. 1893., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Turković Mišo, Jakuševec, 1884., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Tuškan Stjepan, Jakuševec, 1884., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Vranić Juraj, Odra, 1877., poginuo (1./7. – 31./12. 1917.) (Br. 706. 24. 12. 1918.) Vrban Ivan, Odra, 1887., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Vučiloveš Mato, Odra, 1889., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915.) Zaić Josip, Odra, 1886., ranjen (Br. 124, 11. 2. 1915.) Živković Pavao, Odra, 1886., mrtav (14. 9.1914.) (Br. 97, 9. 1. 1915.) Općina Dubranec Busak Juraj, Dubranec, 1885., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Busak Juro, Dubranec, 1887., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 144, 19. 3. 1915.)

38 Ljetopis GVG '14. STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Busak Mato, Dubranec, 1893., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Ceković Andro, Dubranec, 1882., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Cerovski Mato, Dragonožec, 1S81., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Cvetković Nikola, Dubranec, 1893., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 193, 14. 6. 1915.) Cvetković Toma, Cvetković Brdo, 1880., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.) Dorotić Joso, Dubrance, 1877., zarobljen (Niš) (Br 120, 4. 2. 1915.) Feljan Gjuro, Dubranec, 1887., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Feljan Juro, Gustelnica, 1887., pogodak u desnu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 142, 10. 4. 1915.) Feljan Tomo, Gustelnica, 1879., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Feljan. Gjuro, Gustelnica, 1878., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Grdenić Nikola, Jerebić, 1885., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Gršetić Tomo, desetnik, Dubranec, 1883., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Huzjak Josip, Dubranec, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Kos Mato, Dubranec, 1883., zarobljen (Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.) Kovačić Juraj, Dubranec, 1884., mrtav (21. 10. 1914.) (Br. 124, 11.2.1915.) Lendarić Andrija, Dubranec, 1886., mrtav (16. 8. 1914.) (Br. 150, 27. 3. 1915.) Lendarić Marko. Dubrance, 1883., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Lukinić Nikola, Lukinić-Brdo, 1891., ranjen, zarobljen (Asinara, Italija) (U srpskom zarobljeništvu.) (Br. 698. 11. 10. 1918.) Magerčić Nikola, Dubranec, 1897., umro (9. 2. 1918.) (Br. 681, 20.6.1918.) Munjić Nikola, Dubranec, 1887., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Oblić Gjuro, Dubranec, 1887., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Petravić Juraj, Dubranec, 1879., (Javljeno zarobljen. Razmijenjen.) ( Br. 708, 29. 1. 1919.) Prvonožić Ivan, Prvonožina, 1880., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.) Smolković Lacko, Bukovčak, 1880., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Vugrinović Tomo, Dubranec, 1887., ranjen (Br. 141, 13.3.1915.) Općina Orle Antolek Josip, Orle, 1893., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Benkovčić Gjuro, Orle, 1892., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Benović Marko, Orle, 1888., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Bešan Josip, Orle, 1885., ranjen (Br. 150, 27. 3. 1915.) Bogdan Ivan, Orle, 1881., ranjen (Br. 175, 10 .5. 1915.) Brnstovec Stjepan, Orle, 1893., zarobljen (Insar, Guvernat Pensa, Rusija) (Br. 355, 12. 1. 1916.) Bučina Mato, Orle, l886., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Buić Gjuro, Orle, 1888., ranjen (Br. 175, 10 .5. 1915.)

Ljetopis GVG '14. 39 STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Burdelić Mato, Orle, 1880., zarobljen (Niš, Srbija) Dimina Stjepan, Orle, 1887., ranjen (Br. 97, 9. 1. 1915. Domitrović Stjepan, Orle, 1875., ranjen (Br. 101, 13. 1. 1915.) Drenčević Marko, vodnik, Orle, 1887., zarobljen (Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.) Drenčević Stjepan, Orle, 1882, ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Fabijanković Mato, Orle, 1S85., zarobljen (III. rezervna vojna bolnica u Skoplju, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Falković Franjo, Orle, 1884., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Gjuran Franjo, vodnik, Orle, 1882., pogodak u lijevu nogu, Opća bolnica u Velikoj Gorici.) (VRP Br. 348, 20. 3. 1915.) Gjuran Imbro, Orle, .1882., mrtav (Br. 98, 10. 1. 1915.) Gjuran Ivan, Orle, 1889., zarobljen (Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.) Gjuričić Nikola, Orle, 1881., zarobljen (Lebedjan, Guvernat Tambow, Rusija) (Br. 353, 10. 1. 1916.). Horvat Petar, Vrbovo, 1889., pogodak u lijevu nogu (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 286.) Hrenčević Mirko, Orle, 1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Hrović Mato, Suša, 1890., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 311, 23. 2. 1915.) Hrvoić Benko, Orle, 1889., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Hrvoić Ivan, Orle 1889., bolestan (Rezervna bolnica u Nagykikinda.) VRP 23. 1. 1915.) Hrvojić Stojan, Suša, 1887., ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Juha Stjepan, Orle, 1885., zarobljen (Rusija) (Br. 355, 12. 1. 1916.) Kadalec Josip, Orle, 1886., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Kavur Gjuro, vodnik, Orle, 1880., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Kelin Mato, Orle, 1881, ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Koletić Sim on, Orle, 1887., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Koletić Simon , Orle, 1889., mrtav (5. 12. 1914.) (Br. 141, 13. 3. 1915.) Kramar Jakob, Orle, 1876., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Kramarić Josip, Orle, 1871, ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Kramarić Stjepan, Orle, 1885., zarobljen (Cette, Francuska) (Br. 694, 10.9.1918.) Kranjčević Franjo, Bukevje, 1892., ranjen (Br. 252, 30. 8. 1915.) Kruhan Dragutin, Orle, 1882., mrtav (Br. 98, 10. 1. 1915.) Kruhan Franjo, Orle, 1884., zarobljen (Knjaževac, Srbija) (Br. 260, 7. 9.1 915.) Kumić Gjuro, Orle, 1880., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Kundrač Ivan, Orle, 1877., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Latin Gjuro, pričuvni vodnik, Orle, 1883, ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Latin Marko, Orle, 1886., ranjen (Br. 175, 10 .5. 1915.) Latin Marko, Orle,1886., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.)

40 Ljetopis GVG '14. STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Latin Marko, Veleševec, 1886., mrtav (24./8. 1915.) (Br. 315, 15. 11. 1915.) Latin-Tomša Gjuro, vodnik, Veleševec, 1883., pogodak u lijevu ruku, (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 286.) Lenardić Stjepan, Orle, 1889, ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Ličko Stjepan, Sop 1881, pogodak u desnu ruku, (Opća rezervna bolnica Br. 10 u Zagrebu.) (VRP Br. 83, 19. 12. 1914.) Lukec Andro, Orle, 1874., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Lukec Josip, Orle, 1894., ranjen (Br. 175, 10 .5. 1915.) Lukec Josip, Orle, 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Madjerić Stjepan, Orle, 1877., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Malec Ivan, Orle, 1877., zarobljen (Palanka, Srbija ili Rezervna vojna bolnica u Svilajncu.) (Br. 260, 7. 9.1 915.) Masnec Mato, Orle, 1874., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Matian Ivan, Orle, 1889., zarobljen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Mazgar Ivan, vodnik, Orle, 1880., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Medenec Imbro, Veleševec, 1879., pogodak u lijevu ruku (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 310.) Mlinarić Stjepan, Orle, 1895., zarobljen (Br. 184, 28. 5. 1915.) Nortić Ivan, Orle, 1888., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Novosel Josip, Bukevje, 1882., zarobljen (Br. 352, 8. 1. 1916.) Pendelin Dragutin, Orle, 1890., ranjen (Br. 175, 10 .5. 1915.) Pendelin Imbro, Drnek, 1879., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 286.) Pendelin Ivan, Orle, 1884, zarobljen (Cetinje, Crna Gora.) (Br. 124, 11. 2. 1915.) Petriček Imbro, Orle, 1884., ranjen (Br. 175, 10 .5. 1915.) Pršak Franjo, Veleševec, 1880., mrtav (14. 9. 1915.) (Br. 352, 8. 1. 1916.) Schneller (Šneler) Josip, Orle, 1887., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Slivak Ivan, pričuvni desetnik Orle, 1880., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Stefanović Stjepan, Orle, 1890., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Svilić Luka, 1872., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Svilković Branko, Suša, 1882., ranjen (Br. 352, 8. 1. 1916.) Šalata Ivan, vodnik, Orle, 1890., ranjen (Br. 124, 11. 2. 1915.) Šćetko Stjepan, Veleševec, 1888., pogodak u desnu ruku, (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 286.) Šinjor Nikola, vodnik, Orle, 1888., ranjen Škulec Josip, desetnik, Drnek, 1888., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VBRP Br. 348, 20.3. 1915.) Tečec Josip, Orle, 1893., mrtav (21. 2. 1915.) (Br. 175, 10 .5. 1915.) Tečec Josip, Orle, 1893., mrtav (21. 2. 1915.) (Br. 315, 15. 11. 1915.) Tortić Nikola, Orle, 1372., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.)

Ljetopis GVG '14. 41 STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU

Tortić Stjepan, Orle., 1894., ranjen (Br. 315, 15. 11. 1915.) Trgovec Stjepan, Orle, 1884., ranjen (Br. 141, 13. 3. 1915.) Turčić Franjo, Bukevje, 1875., pogodak u lijevu nogu (Opća bolnica u Velikoj Gorici) (VRP Br. 206, 12. 1. 1915.) Vranić Stjepan, Bukevje, 1888., mrtav (Br. 98, 10. 1. 1915.) Vrban Bolto, Orle, 1878., zarobljen (Niš, Srbija) (Br. 234, 11. 8. 1915.) Vukas Ludvig, Orle, 1885., ranjen (Br 120, 4. 2. 1915.) Zlodi Franjo, desetnik, Strmec, 1877., bolestan (Opća bolnica u Velikoj Gorici) )VRP Br. 346, 19. 3. 1915.)

Petras Mijo, Velika Gorica, Palvinec, 1884., ranjen (Br. 175, 10. 5. 1915.) Deverić Mato, Velika Gorica, Samica, 1878, ranjen (Br. 310, 9. 11. 1915.) Smedrović Bolto, Velika Gorica, Vrbovac, 1872. mrtav (7. 2. 1914). (Br. 101, 13. 1. 1915.)

42 Ljetopis GVG '14. Prof. dr. sc. Branko Dubravica

HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938.

Uvod U hrvatskoj historiografiji ne postoji konsenzus oko pitanja kada je nastala i što je to zapravo bila Hrvatska seljačka zaštita (dalje HSZ)? Za jedne je to poluvoj na/pa ravojna organizacija, za druge pomoćna policija zaštitarskog tipa, orga- nizirana na vojničkim načelima ili stranačka sila (HSS-a) namijenjena za zaštitu stranačkih skupova. Isto tako, postoje različita objašnjenja o njenoj brojčanoj veličini, naoružanju i namjeni u različitim povijesnim okolnostima, ilegalnom ustrojavanju na području Savske i Prim orske banovine 1936. – 1939. godine, legalnom djelovanju u Banovini Hrvatskoj 1939. – 1941., te razne kontraverze o ulozi HSZ-a u travanjskom ratu 1941. i uspostavi NDH. Pored toga postoje prijepori oko pitanja koliko je HSZ bio proustaški, a koliko anti- komunistički orijentiran, koliko je bio u funkciji otpora velikosrpskoj hegemoniji, a koliko u službi istoj politici za vrijeme Banovine Hrvatske. Uglavnom postoji suglasje da je dr. Vladko Maček kao vođa zabranjenenog HSS-a, svojom Okružnicom od travnja 1936. godine dao inicijativu za ilegalno osnivanje seljačke i građanske zaštite, da je prešutnu suglasnost dobio od bana Savske banovine Marka Kostrenčića pod izgovorom da se očekuju masovne prvomajske radničko-komunističke demonstracije. Istovremeno, kao neposredan povod organiziranja seljačke zaštite uzimaju se dva zločina u travnju 1936., četničko ubojstvo narodnog zastupnika HSS-a za kotar Gospić Karla Brkljačića, kao i ubojstvo šest četnika u Kerestincu od strane lokalnog seoskog stanovništva za koje se smatra da su bili pristaše HSS-a. Na poziv „vođe hrvatskog naroda“ dr. Mačeka krajem travnja i početkom svibnja 1936. otpočelo je ilegalno organiziranje HSZ-a na području velikogoričkog kotara o čemu svjedoče povjerljiva izvješća sreskog (kotarskog) načelstva sakupljenih preko svojih doušnika po naseljima i općinama. Na žalost, arhiva HSS-a je uništena, pa se podaci o HSZ-u ustrojenom na mjesnoj, općinskoj, kotarskoj i državnoj razini moraju uzimati s rezervom. Režim je u svojim ocjenama i procjenama preuveličavao brojčanu snagu HSZ-a, tako se za kotar velikogorički pretpostavlja da je imao 5.000 zaštitara, a Banovina Hrvatska oko 200.000 ljudi. Podaci o brojčanoj snazi seljačke zaštite u velikogoričkom kotaru u prve dvije godine postojanja uvelike to demantiraju, kao i odnosa vlasti prema toj

Ljetopis GVG '14. 43 HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938. ilegalnoj organizaciji, za koju neki autori smatraju da su je „tolerirale i nisu ništa poduzimale za njeno raspuštanje“,1 što nije bilo točno. Kotar Velika Gorica u Zagrebačkoj županiji i Savskoj banovini od 1886. do 1939. godine U administrativnoj podjeli Hrvatske kotar je postojao oko 100 godina, kao jedinica lokalne uprave sastavljen od nekoliko seoskih općina, dok je nekoliko kotareva činilo županiju. Stabilan administrativni ustroj iz 1886. na općine, kotareve i gradove potrajao je sve do 1945. godine. Kotarevi u socijalističkom razdoblju su često mijenjali opseg i sadržaj, pa su se konačno ugasili 1967. godine. Županije su postojale u austro- ugarskom razdoblju, te su se ugasile u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Podjela velikogoričkog kotara na sedam seoskih (upravnih) općina stabilizirala se u zadnjem desetljeću 19. stoljeća. Banska Hrvatska 1910. se dijelila na 8 županija i 4 velika grada u rangu županije (Zagreb, Varaždin, Osijek i Zemun).2 Županije su bile podijeljene na 70 upravnih kotara i 13 gradova (gradskih općina) u rangu kotara (Senj, Bakar, Karlovac, Sisak, Petrinja, Bjelovar, Križevci, Koprivnica, Požega, S. Brod, S. Mitrovica, Petrovaradin i S. Kar - lovci). Kotarevi su se dijelili na upravne (seoske) općine kojih je bilo 561, a među koje su spadale i 3 manje gradske općine: Karlobag, Ivanić-Grad i Hrvatska Kostajnica.3 U Zagrebačkoj županiji bilo je 15 upravnih kotareva i tri grada: Karlovac, Sisak i Petrinja. Upravni kotarevi su bili podijeljeni na 98 upravnih općina među koje je spadala i gradska općina Hrvatska Kostajnica u kotaru kostajničkom. Velikogorički kotar bio je jedan od petnaest upravnih kotareva Zagrebačke županije sastavljen od sedam općina. U ovom radu bit će prikazana nekadašnja općina Odra koja je pripadala velikogoričkom kotaru, a koja je nakon Drugog svjetskog rata postepeno ušla u Zagreb. Isto tako dat ćemo podatke o općini Pokupsko koja je pripadala kotaru Pisarovina, a koja je od 60-ih godina 20. stoljeća povezana s općinom i gradom V. Gorica. U razdoblju Kraljevine Jugoslavije prostor bivše Banske Hrvatske iz austrougarskog razdoblja pretočen je najvećim dijelom u Savsku Banovinu 1929. do 1939. godine. Prema upravnoj podjeli Savska banovina 1931. bila je podijeljena na 69 kotara, 19 gradova i 518 općina. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine kotar Velika Gorica zauzimao je površinu 511,26 km2 u kojem je živjelo 35.799 stanovnika, podijeljen u 7 upravnih općina, 52 katastarske općine i 99 naselja. Prema vjeroispovijesti bilo je rimokatolika 35.634, pravoslavnih 75, židova 37, evangelista 21, ostalih 12.

1 Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb, 1999., str. 348. 2 Banska Hrvatska je bila bez današnje Dalmacije, Istre, Međimurja i Baranje, ali joj je pripadao čitav Srijem. Rasprostirala se na 42.532 km2 i brojila je 2,621.954 stanovnika 3 Političko i sudbeno razdjeljenje i repertorij prebivališta kraljevina Hrvatske i Slavonije 1913., Zagreb 1913.

44 Ljetopis GVG '14. HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938.

Kotar Velika Gorica s općinama 1931.4

Površina Katastarska Naziv općine Stanovnika u km2 općina 1. Dubranec 50,14 2.923 7 2. Kravarsko 83,94 4.078 7 3. N. Čiče 63,63 4.551 9 4. Odra 71,86 6.742 8 5. Orle 75,06 5.005 6 6. V. Gorica 76,35 7.287 8 7. Vukovina 90,29 5.193 7 Ukupno 511,27 35.779 52

Obnova HSS-a i ustrojavanje HSZ-a nakon šestosiječanjske diktature Šestog siječnja 1929. kralj Aleksandar zaveo je monarhofašističku diktaturu, raspustio skupštinu, ukinuo ustav, zabranio političke stranke među kojima i HSS. Dikta- tura se krvavo obračunavala sa svim svojim neistomišljenicima i protivnicima, poglavito iz redova hrvatskoga naroda. Već na početku, otpor diktaturi pružili su pojedinci i skupine budućeg ustaškog pokreta iz velikogoričkog kotara, predvođeni Zvonimirom Pospišilom i Antunom Vezmarovićem, prvi se istakao kao atentator i em igrant, a drugi kao diverzant na pruzi i robijaš. Nakon što su pripadnici ustaškog pokreta podigli tzv. lički ustanak 1932., represija se još više pojačala, a na terenu pojedini članovi zabranjenog HSS-a počeli su okupljati samo - obrambene stranačke grupe, u cilju zaštite ljudi i imovine, o čemu svjedoče brojna žandarmerijska izvješća o otkrivanju i razbijanju brojnih borbenih organizacija bivšeg HSS-a. Smrću kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. otpočeo je proces ukidanja diktature i obnove ustavnog i parlamentarnog poretka. Maček je prijevremeno pušten s trogodišnje robije, najavljeni su i provedeni petosvibanjski izbori 1935. na kojima je vođa bivšeg HSS-a postao nositelj oporbene liste na razini čitave zemlje, protiv vladine liste premijera Bogoljuba Jevtića, osvojivši nešto više od jedne trećine glasova. Kako bi odgovorilo na policijsko-žandarmerijska i četnička nasilja, vodstvo HSS-a je osnovalo ilegalne samoobrambene grupe, koje su mnogi nazivali «izborni odredi», koji su pred biralištima štitili svoje pristaše, a provocirali ili napadali prorežimske glasače. Mačekov i HSS-ov izborni uspjeh 1935. ojačao je stranačku poziciju, stvoreni su temelji

4 Upravno, sudsko i crkveno razdjeljenje i imenik prebivališta Savske banovine, Zagreb 1937., str. 124.-125.

Ljetopis GVG '14. 45 HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938.

za obnovu stranačke organizacije, ho- mogenog seljačkog pokreta nakon čega se moglo pristupiti organiziranju stranačke Seljačke zaštite. Premda je pala diktatura, nasilje nad Hrvatima poslije parlamentarnih iz- bora u svibnju i proslave Mačekova rođendana u srpnju 1935. kulminiralo je brojnim ubojstvima koja su svoj vrhunac dosegla četničkim ubojstvom HSS-ovog zastupnika Brkljačića 9. travnja i ubojstvo šest četnika (tada nazivana omladina vladine JRZ – ju - gosla venske radikalne zajednice) u dvorcu Kerestinec 16. travnja 1936. od strane seljaka iz susjednog Rakitja. Stav bana Savske banovine Marka Kostrenčića o nemilim doga- đajima nije bio u skladu s vladinim stavom. Ban je sredinom travnja 1936. preko posrednika dr. Branka Pešelja poručio dr. Mačeku da i HSS treba poduzeti određene mjere protiv komunista prigodom najavljene prvomajske proslave. Par dana kasnije, Maček je 22. travnja sastavio i potajno razaslao „Okružnicu“5 svim uglednim prvacima bivšeg HSS-a u kojoj traži hitno osnivanje HSZ-a. Prema uputama iz Okružnice, kotar je postao okvir za osnivanje postrojbi HSZ-a. U tadašnjoj upravnoj podjeli kotar velikogorički bio je sastavljen od 7 upravnih općina, a općine su se dijelile na mjesta, odnosno na porezne i katastarske općine. Stranačke organizacije bivšeg HSS-a obnavljale su se na razini mjesta, općine i kotara. Mjesne ili seoske organizacije HSS-a na prostoru pojedinih općina, odnosno kotara, bile su zadu - žene za osnivanje temeljnih postrojbi HSZ-a, a to su bili rojevi i vodovi. Roj je bio postrojba od 5 – 10 ljudi na čelu sa zapovjednikom-rojnikom, vod je združena postrojba koju čini 3 – 5 rojeva, najčešće njih 4, na čelu sa zapovjednikom-vodnikom i satnija je združena postrojba sastavljena od 2 – 4 voda na čelu sa zapovjednikom-satnikom. Konačno kotarska četa u kojoj su združene sve satnije jednog kotara na čelu sa zapo- vjednikom četovođom. Zapovjednici u svom djelovanju moraju izvršavati naloge pred- sjednika mjesnih, općinskih i kotarskih organizacija HSS-a. Zapovjedne funkcije bile su strogo odvojene od političkih, tako je ovom Okružnicom Maček zabranio političkim organima, odnosno predsjednicima lokalnih organizacija da istovremeno obnašaju politi- čku i zapovjednu funkciju. Uvjeti za ulazak u HSZ: mlađi, ozbiljni, disciplinirani i odvažni ljudi između 25 i 40 godina koji su odslužili vojsku. Na sto izbornika (birača) moglo se u zaštitu uključiti oko 20% ljudstva.6 Dužnost je Zaštitnika da vrše po zapovijedi pretpostavljenih zapovjednika patrole, poglavito noću, kako bi se priječilo podmetanje paleža, oštećivanje seljačke imovine ili osobne napade na pojedine ljude.

5 HDA, fond 145., Savska banovina – ODZ, kut. 21., Str. pov. br. 94/1936. 6 Izborno pravo imali su samo punoljetni muškarci.

46 Ljetopis GVG '14. HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938.

Postupak zaštitara – svakog sumnjivog stranca koji dolazi u selo treba imati na oku, pa prema potrebi i uhapsiti i predati najbližoj općini ili sudu. U slučaju napadaja bilo kakove protuzakonite organizacije, ima „Zaštita“ takav napadaj suzbiti. Stvaranjem HSZ-a u svim kotarima, općinama i selima, HSS je nastupio s programom pružanja otpora vlada- jućem režimu, ali i pomaganju seljaka u njihovu radu, uključujući i zaštitu od elemen- tarnih nepogoda. Odluka vodstva HSS-a da početkom svibnja 1936. godine probno aktivira noćne straže, a potom krene u organizaciju svojih poluvojnih odreda HSZ-a da bi bila u mogućnosti štititi hrvatsko selo od četnika i sličnih režimskih organizacija, ali ga i kontrolirati zbog sprečavanja širenja komunističke i ustaške propagande i njihovih agitatora. Pola godine poslije Okružnice sredinom listopada 1936. pojavljuje se Mačekov „Vjež bovnik“ za HSZ upućen na teren, a dobivali su ga niži i viši zapovjednici HSZ-a, on obuhvaća upute za izobrazbu formacija od roja do čete, a odnosi se samo na vježbanje bez oružja. U Vježbovniku nedostaje poduka o bojnoj izobrazbi, što upućuje na zaključak da iste nisu pripremane za bojne okršaje. Samom činjenicom da su zaštitari prošli vojnu obuku u Jugoslavenskoj vojsci, oni su bili osposobljeni za rukovanje oružjem i njegovom primjenom u okršajima. Stav vladajućeg režima prema pojavi stranačkih zaštitara (HSZ) kretao se od neodlučnog pokušaja njihove zabrane i likvidacije do prešutnog toleriranja i na kraju ozakonjenja. Prvo su banske vlasti Savske banovine naredbom od 12. studenog 1936. odredile svim kotarskim načelnicima da izvrše likvidaciju zaštite na svom području. U listopadu 1936. MUP je procjenjivao da je u redovima zaštite na području cijele Savske banovine bilo oko 9.000 članova HSZ-a, a krajem 1937. govore o oko 50.000 ljudi uglavnom u dobi od 20 – 25 godina. Drugo, legalizacija HSZ-a uslijedila je početkom 1940. u Banovini Hrvatskoj prihvaćanjem Pravilnik o legalizaciji HSZ-a kojeg je 12. siječnja 1940. napisalo vodstvo HSS-a na čelu s dr. Mačekom. Počeci organiziranja Hrvatske seljačke zaštite na području velikogoričkog kotara 1936./1937. po općinama

O preuveličanom broju Ma čeko vih za šti- tara na području velikogoričkog kotara govori iz - vješće kotarskog predstoj nika od 1. lipnja 1941. Minista rstvu za javni red i sigurnost NDH. U ovom kotaru bio je vrlo jak HSS, a HSZ je brojio oko 5.000 organizir anih članova, dok je na prijaš njim smotrama bilo najviše prisutno 2.500 zaštitara. Uspostavom Banovine Hr vatske i nerazumnom politikom vodstva HSS-a članovi i pri staše su se sve više udaljavali te su se ne zadovoljnici jasno deklarirali apstinencijom od sastanaka i smotri, što je pokazala i smotra posvete barjaka HSS-a u Velikoj Gorici 1940. kojoj je na- zočio potpred sje dnik stranke ing. August Košutić, na

Ljetopis GVG '14. 47 HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938.

Hrvatska seljačka zaštita u Mraclinu, pred 2. svjetski rat smotru je trebalo prema promidžbi doći 5.000, a odazvalo se 300 seljaka.7 Za prosudbu stanja početne organizacije HSZ-a po općinama velikogoričkog kotara mogu poslužiti tri izvješća kotarskog načelstva gdje se daju prva zapažanja, opis stanja u Mraclinu i konačni ustroj.8 Iz navedenih izvješća može se uočiti ne ujednačenost u prikupljanju i prezentaciji prikupljenih podata ka po pojedinim mjestim a. Posebno odu- daraju oskudni podaci o općini Novo Čiče, odnosno podaci o HSZ-u po pojedinim selima, iz čega se može za ključiti da su zaštitari snage jednog voda nadzirali prostor svih sela, ili da obavje šta jci na terenu nisu uspjeli razotkriti podatke o ilegalnim organizacijama HSZ-a. Općina Dubranec Prva zapažanja – govore da na području općine Dubranec, predstavnici političke organizacije bivšeg HSS-a su poduzeli tajne mjere popisivanja sposobnih muškara ca, odsluženih vojnika i podoficira, s namjerom da ih se uključi u „zaštitu“ radi čuvanja sela,

7 Kos Mijo, Velika Gorica u NOB, knj. II, str. 78. NG (Neprijateljska građa), kutija 247-1942. 8 Izvješće kotarskog načelstva od 17. lipnja 1936. KBU SB – ODZ, str. pov. br. 2/36; Izvješće kotarskog načelstva od 11. srpnja 1936. KBU SB – ODZ, Pov.br. 817-1936.; Izvješće kotarskog načelstva od 9. lipnja 1937. KBU SB – ODZ, str. pov. br. 10/1937.

48 Ljetopis GVG '14. HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938. odnosno ljudi i imovine od mogućih napada. Pokretač akcije oko osnutka zaštite bio je Josip Cerovski iz Cerovskog Vrha br. 6., koji je bio općinski vijećnik i potpredsjednik općine. Za njega vlast kaže da je do tada imao pozitivno držanje, da je održao sastanak s predstavnicima mjesnih organizacija udružene opozicije, no više od toga nisu uspjeli doznati. Konačni ustroj – u općini Dubranec grupacije Havidić Selo s Bukovčakom i Lipnicom, Vukomerić s Petravcem, Dubranec s Gustelnicom, Cerovski Vrh s Jerebićem i Cvetković Brdom, te Dragonožec Donji i Gornji, svaka sa 15 do 20 članova, a kojima stoje na čelu seljaci Havidić Antun, Kos Andro, Galeković Ignac, Cvetković Mijo i Cerovski Jakob, koji su svi pripadnici bivšeg HSS-a. Iz sumarnog iskaza da se zaključiti da je na području općine Dubranec bilo 75 do 100 zaštitara grupiranih u pet skupina (rojeva) jačine 15 do 20 zaštitara, odnosno snage dva do tri voda, koji su mogli činiti općinsku satniju. Općina Kravarsko

Prva zapažanja – u općini Kravarsko po svim selima osnovane su organizacije Hrvatske seljačke zaštite prema uputama vodstva bivšeg HSS-a, a osnivanje provode vođe organizacija udružene opozicije po selima. Kao pokretač akcije navodi se satnik Miković Ivan iz Žitkovice k.br.11., koji je u zaštitu uključio islužene vojnike, pripadnike bivšeg HSS-a, a koji u vrijeme monarhofašističke diktature nisu obnašali javnu službu. Cilj postojanja HSZ-a bio je sprečavanje djelovanja ekstremnih elemenata i komunista na taj način da se prati pojava nepoznatih licu u selu koja bi se mogla lažno predstavljati kao propagatori bivšeg HSS-a. Nepoznata osoba morala bi imati tri dokumenta od mjesne i kotarske organizacije, ali i vodstva bivšeg HSS-a. Ukoliko nepoznati emisari ne posjeduju valjanu dokumentaciju, straža ih treba uhititi i provesti do općinske i policijske uprave, nakon čega treba očekivati progon nepoćudne osobe s dotičnog terena. Konačni ustroj – u općini Kravarsko, grupacije po selima Žitkovčica sa 17, Kravarsko sa 30, Barbarići sa 20, Ključić Brdo sa 15, Čakanec sa 20, Podvornica sa 20, Gladovec sa 20, Gornji Hruševac sa 38, Opatija sa 38, Novo Brdo sa 26, Kozjača sa 36, Vel. Buna sa 30 i Šiljakovina sa 40, kojima stoje na čelu seljaci Miković Ivan, Kolarec Josip, Sovina Imbro, Matković Josip, Pejak Mijo, Gjuretić Imbro, Kostadin Alojz, Mlinarić Josip, Sokol Mijo, Lukenić Josip, Zagorac Ivan, Pejak Nikola, Gredelj Slavko, a koji su svi pripadnici bivšeg HSS-a. Iz sumarnog iskaza da se zaključiti kako su režimski doušnici na terenu prikupili precizne podatke o broju zaštitara, te da je u konačnici snaga HSZ-a bila najmanje dvije satnije ukupno 350 zaštitara. Općina Novo Čiče

Prva zapažanja – U samom mjestu Novo Čiče 1. i 5. svibnja 1936. organizirana je dobrovoljna straža od 32 ljudi koji su imali zadaću patroliranja po selima, da paze na sva nepoznata i sumnjiva lica, iste zaustavljaju i predaju vlastima radi izgona. U organizaciju HSZ-a birani su odsluženi vojnici koji su organizirali „Roj“ sa zapovjednikom Čačić Franjom. Organiziranje HSZ-a izvršeno je u vatrogasnom spremištu i tom prigodom govorio je Ljudevit Djuksi, čitao je neki materijal u formi plakata na kojemu je pisalo kako se osnivaju rojevi, vodovi, satnije i čete, a koje je primio od vodstva bivšeg HSS-a. Nakon

Ljetopis GVG '14. 49 HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938.

što je straža dežurala dvije noći navedenih datuma, kada su se očekivali nemiri i neredi, više se ne primjećuje aktivnost zaštitara. Konačni ustroj – u općini Novo Čiče grupacija sela Novo Čiče s oko 30 članova, pod vodstvom Čačić Franje koji je pripadnik bivšeg HSS-a. Općina Odra Prva zapažanja – u općini Odra nije primijećeno organiziranje HSZ-a. Konačni ustroj – u općini Odra grupacije po selima Mičevec, Jakuševac, Hrelić, Buzin, Hrašće i Obrež, svaka s oko 30 članova, kojima stoje na čelu Klenović Antun, Furić Ivan, Cikulin Josip, Bakran Josip, Fiolić Petar, koji su pripadnici bivšeg HSS-a. Iz konačnog ustroja može se zaključiti da su zaštitari grupirani u šest sela među kojima se ne spominje Odra kao sjedište općine, ukupne snage 180 ljudi, veličine jedne satnije. Općina Orle Prva zapažanja – u općini Orle aktivnosti oko organiziranja zaštite primijećena su u tri sela. Tako je u Veleševcu vođa organizacije bivšeg HSS-a Milek Ivan vršio popis sposobnih muškaraca do 50 godina starosti, što je isto primijećeno i u selu Drnek. U selu primijećeno je da se po noći drže straže od 6 ljudi sa zadaćom da paze na strance i neke četnike, te sumnjiva lica kako se narodu ne bi učinila šteta. Konačni ustroj – u općini Orle grupacije po selima Strmec sa 25, Bukevje sa 30, Drnek sa 20, Orle-Vrbovo sa 20, Veleševec sa 40, Ruča sa 40 i Jezero sa 40 članova, kojima su na čelu seljaci Vuhan Josip, Bogdan Ivan, Juha Stjepan, Latin Šimun i Kumic Mate koji su svi pripadnici bivšeg HSS-a. Iz navedenih podataka vidljivo je da su zaštitari grupirani u sedam sela ukupne snage 215 ljudi ili jedne ojačane satnije. Općina Velika Gorica Prva zapažanja – u općini Velika Gorica nije primijećeno organiziranje HSZ-a. Konačni ustroj – u općini Velika Gorica grupacije po selima Velika Gorica/građanska sa 15/ i seljačka sa 14, Pleso sa 30, Kobilić sa 12, Lomnica Donja sa 30, Lukavec Donji sa 10, Lukavec Gornji sa 30, Kurilovec sa 30, kojima stoje na čelu Cundeković Juraj, Medarić Juraj, Plepelić Ivan, Trupčević Ivan, Mihanović Nikola, Deverić Josip, Stanilović Antun, Cvetković Bartol i Pavišić Imbro, a koji su svi pripadnici bivšeg HSS-a. Iz navedenih podataka vidljivo je da su zaštitari grupirani u sedam sela ukupne snage 171, ili jedne ojačane satnije. Za samo mjesto V. Goricu kaže se da u njoj postoje paralelno dvije zaštite: seoska i građanska gotovo iste snage po oko 15 zaštitara. Općina Vukovina Prva zapažanja – za područje općine Vukovina rečeno je da su osnovane dvije mjesne organizacije HSZ-a i to prvo u Mraclinu pod vodstvom vodnika Antuna Vez- marovića, te da je u svojim redovima imala oko 60 članova. Zatim je u Starom Čiču osnovana organizacija HSZ-a pod vodstvom Mate Tavureca. Pretpostavljalo se da je organizacija HSZ-a organizirana i po drugim selima ove općine. Upute za osnivanje organizacija HSZ-a daju organizacije „Gospodarske sloge“. Većina podataka o zaštiti i

50 Ljetopis GVG '14. HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938. zaštitarima bila je nepoznata, osim organizacije u Mraclinu, koja se javno manifestirala kroz održavanje straža. Konačni ustroj – u općini Vukovina grupacije po selima Mraclin sa 65, Staro Čiče sa 26, Kuče sa 60, Buševec sa 36, Mala Buna sa 10 i Okuje sa 7 članova, kojima stoje na čelu seljaci Kovače vić Pavao, Vezmarović Antun, Štuban Franjo, Cvetnić Josip, Rogina Stjepan, Tavurec Mate, Čunčić Stjepan, Puceković Imbro, Fabijančić Imbro, Kos Josip i Bačurin Tomo, a koji su svi pripadnici bivšeg HSS-a. Iz navedenih podataka može se zaključiti da je vukovinska općina brojila 204 zaštitara grupiranih u 6 sela, odnosno 6 vodova jedne ojačane satnije. Prema gore iskazanim podacima vidljivo je da u prve dvije godine postojanja HSZ je ustrojio ukupno 1.250 zaštitara što predstavlja jednu četvrtinu od maksimalnog broja kojega su iznijeli dužnosnici NDH 1941. godine. Kaznene mjere protiv zaštitara iz Mraclina i Plesa Neposredno nakon prvih okupljanja zaštitara u srpnju 1936. na udaru su se našli kolovođe HSZ-a iz Mraclina. Uhićeni su i saslušani Antun Vezmarović k.br. 128. i Josip Cvetnić k. br. 48. koji su priznali da su osnovali HSZ u Mraclinu koji broji 90 članova. Saslušani su konstatirali da su sami iz vlastitih pobuda organizirali zaštitu zbog pojave učestalih krađa organizirali noćne straže kako bi onemogućili krađe. Oni su dalje priznali da su s okupljenim zaštitarima u predjelu šume „Dubrava“ održali vježbu na kojoj su upućivali ljude kako se služiti lozinkom i odzivom, kako se straža prima i predaje, kako se zaustavlja i sl. Za „vodnika“ iza bran je Vezmarović Antun, a za „rojnike“ Cvetnić Josip, Gale ković Lacko, Rogina Stjepan, kolar, Kovačić Josip, mesar, Kovači ć Nikola, kovač i Cvetnić Nikola k. br. 127. svi iz Mraclina. Saslušanjem dvojice vodećih zaštit ara utvrđeno je da su isti potajno i bez dozvole vlasti osnovali HSZ, koji je pod vodstvom vodnika i rojnika javno održali vježbu služeći se pritom vojničkim metodama i egzer cirnom terminologijom, temeljem čega je kotarsko načelstvo pokrenulo kazneni postupak protiv istih. Utvrđeno je da se organiza cija na nezakonit način os novala, te se ne može dokazati da se njeni ciljevi kreću u granicama postojećih zakonskih propisa. Stoga je velikogoričko kotarsko načel stvo temeljem čl. 36. Zakona o udruženj ima, zborovima i dogovorima kaznilo Vezm arović Antuna i Cvetnić Josipa sa 30 dana zatvora, pošto su dotični kao inicijatori i vođe ove organizacije, koji su javnim nastupom i zajedničkim vježbanjem vojnog značaja pre - šli granice zakona i dopušte- nosti. Na kraju dopisa načelnik na po- minje kako se na čelu ove orga - nizacije nalazi Vezmarović An - tun koji je izdržao 5 godina ro- bije radi svojevrsnog učešća u atentatu na željezničke objekte, što daje ovoj organizaciji

Ljetopis GVG '14. 51 HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938. posebno obilježje, odnosno ne pruža garanciju da će ista djelovati u skladu sa zakonima i propisima. Upravo stoga će načelstvo vršiti nadzor nad aktivnostima ovih organizacija i o svemu izvještavati banske vlasti. Godinu dana kasnije u lipnju 1937. kotarsko načelstvo otkrilo je pojačanu aktivnost kod organizacije HSZ-a u selu Plesu općine velikogoričke gdje je od strane Plepelić Stjepana, Klarić Alojza, Noršić Franje, Klarić Pavla, Jandriš Vinka, Klarić Franje, Klarić Vinka i Plepelić Ivana pokrenuta akcija da bi članovi HSZ-a nabavili opremu: hlače i košulje od bijelog domaćeg platna na koje će se našiti razna obojena veziva, preko košulje pojas, a na glavi crna šubara, dok konjanici imali bi povrh toga drvena koplja sa šiljkom. Svaki član nabavlja hlače i košulju, a veziva za odijelo, pojas i šubaru, te koplja za konjanike namjerava nabaviti sama organizacija HSZ-a iz priloga koje je zatražila od tamošnje Zemljišne zajednice. Za te potrebe odobreno je 2.500 dinara koje su dali: z.z. plemenite sučije Pleso 500 din.; urbarska z.z. Pleso-Rakarje 1.000 din i z.z. POT 1.000 din. Protiv odgovornih poduzimaju se policijski postupci koji su u tijeku.9 Zbor HSS-a u V. Gorici 6. lipnja 1938. i uloga HSZ-a Prva najava zbora kotarske or ga nizacije HSS-a iz V. Gorice bila je za 18. travnja, no zbog brojnih obveza stra načkog vodstva iz Zagreba, isti je odgođen za 6. lipnja 1938. godine. Nekoliko dana prije kotarske vlasti i policija počeli su prikupljati podatke o najav - ljenom skupu i obavještavati više banske vlasti Savske banovine u Zagrebu. Procje ne su govorile da će na skupu sudjelovati oko 50.000 ljudi, da je nenajavljen i da ga stoga treba onemogućiti. No, ipak u zadnji trenutak, skup je uredno prijavio velikogorički narodni zastupnik Ivan Robić. Sudionici skupa: organizacije HSS-a iz pet kotareva, postrojbe Hrvatske se ljač ke zaštite, udruge Katoličke akcije, nastup kulturno-umjetničkih društava i tisuće seljaka i ponešto građanstva. Cilj skupa: - držanje mise ili službe Božje na otvorenom - posvećenje društvenih barjaka postrojbi Hrvatske seljačke zaštite i organizacije Katoličke akcije - politički nastup prvaka HSS-a: narodnih zastupnika i senatora, te vođe stranke i većine hrvatskog naroda dr. Mačeka - mimohod „zaštitara“ i pozdrav vrhovnom zapovjedniku Protokol skupa: početak skupa najavljen je za 10 sati, no počeo je sa zakašnjenjem od jednog sata. Skup je održan na općinskom sajmištu, prostoru na kojem se danas nalaze dvije OŠ E. Kvaternika i J. Habdelića. Prema službenim izvješćima „na skupu se okupilo oko 15.000 ljudi, uz napadno veliki broj ženskog svijeta i preko 70 plemenskih (hrvat- skih) barjaka.“ Na skupu je postrojeno u četverored 2.500 Mačekovih „zaštitara“, od- nosno postrojbi Hrvatske seljačke zaštite koje čine uglavnom pješaci i oko 200 konjanika s drvenim kopljem, na vrhu kojeg je oštri šiljak i mala hrvatska zastavica. Posebna pozornost posvećena je protokolu dočeka i nastupa dr. Mačeka. On se auto- mobilom iz Zagreba dovezao do ulaza u V. Goricu gdje ga je dočekalo 30 konjanika

9 Kotarski načelnik u V. Gorici, 9.06.1937. dopis KBU SB – ODZ Zagreb, str. pov 10/1937.

52 Ljetopis GVG '14. HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938.

Zaštitari pozdravljaju Vladka Mačeka u Velikoj Gorici Hrvatske seljačke zaštite. Nakon izlaska iz automobila dr. Maček je stavio šešir HSZ-a, zajahao bijelog konja i laganim kasom praćen „zaštitarskom“ konjicom prošao je kroz V. Goricu u kojoj su na privatnim kućama istaknuti hrvatski barjaci. Dolaskom do tribine dr. Maček je primio raporte funkcionara zaštite i kratke pozdrave sazivača zbora i funkcionara HSZ-a. Na kraju ga je pozdravila djevojčica Nada Lučić obrativši mu se riječima „Hrvatski narod i ako je malen može biti ponosan jer samo iz tog naroda niču ljudi koji za pravicu i slobodu zbog naroda položiše i život. Prvi mučenik bio je Matija Gubec, drugi blagopokojni Ante Radić, treći organizator, učitelj i mučenik Stjepan Radić, a četvrti si Ti vođo, koji vodiš hrvatski narod putovima koje su ti pokazali viši učitelji i mučenici. Zato molim dobrog Boga da te poživi svojem narodu i slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj domovini“. Po službenoj dužnosti kao izaslanik vlasti skupštini je nazočio sreski (kotarski) načelnik Božidar Jambrišak i kotarski pristav Šišić, kao i banski policijski inspektor iz Zagreba dr. Josip Tučan. Skup je osiguravalo 42 žandara petrinjske čete Zagrebačkog žandarm e- rijskog puka, kojoj je pri padalo i 11 žandara policijske sta nice u V. Gorici. Poslije toga otpočela je sv. misa na otvorenom koju je predvodio mjesni župnik Mijo Stepanić. Po završetku mise, riječ je dobio župnik Stjepan Irgolć iz Farkašića kod Petrinje, koji je blagoslovio barjake i obrazložio smisao posvete društvenih barjaka. Otvaranje skupa pripalo je domaćinu narodnom zastupniku Ivanu Robiću koji je pozdra - vio nazočne i vođenje skupa prepustio predsjedniku kotar ske organizacije HSS-a u V. Gorici Petru Fioliću koji je održao uvodni govor. Redoslijed izlagača:

Ljetopis GVG '14. 53 HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938.

Više tisuća ljudi na skupu HSS-a, 6. lipnja 1938. u Velikoj Gorici

1. ing. August Košutić, sena tor 2. Ivan Martinčić, narodni zastupnik kotara Sisak 3. Josip Torbar, narodni zastupnik kotara Zlatar 4. Karlo Mrak, narodni zastupnik kotara Pisarovina 5. dr. Vladko Maček, predsjednik HSS-a Ivan Robić u svom obraćanju poziva sakupljeni narod da nikome ne viče „Dole! jer ono što je gnjilo, da će ono samo skoro na đubrište“. Ing. August Košutić je poručio: „hrvatski narod će upotrijebiti i ona sredstva za obranu svoje budućnosti, koja do sada još nije upotrijebio.“ Karlo Mrak, narodni zastupnik kotara Pisarovina je rekao: hrvatski narod se uspješno obranio od Turaka, pa će tako, ako bude složan, uspješno se obraniti i od današnjih neprijatelja. Na kraju dr. Maček je rekao: „Godine 1918. našla se jedna skupina ljudi – Narodno vijeće, koje je na tanjuru odnijelo slobodu hrvatskog naroda beogradskoj tiraniji…. Zgra- da sazidana na laži polako se ruši, te će se konačno i srušiti…. Danas ide stvar nabolje jer je počeo progle da vati i srpski seljak. Međutim, ako Srbi ne budu htjeli surađivati s hrvatskim seljakom, mi smo danas tako jaki da ćemo i sami bez Srba izvojštiti slobodu. Najbolje jamstvo tomu su političke, gospodarske i prosvjetne organizacije hrvatskog naroda, a naročito Hrvatska seljačka zaštita.“ … Drago mi je što vidim narod kotara velikogoričkog spremnim i ja ga opominjem da pobjedu treba izvojšiti do kraja.10

10 HDA, Grupa XVI, Teror vladajućeg režima, Inv. Br. 5306., Mjesečno izvješće o političkim prilikama Savskog žandarmerijskog puka za mjesec lipanj, 26.VI 1938.

54 Ljetopis GVG '14. HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938.

Za vrijeme skupštine i poslije nje padali su poklici živjela slobodna Hrvatska, živio dr. Maček. Poklik „dole“ nije se čuo niti jedanput. Skup je zatvorio Petar Fiolić, zahvalio se svim sudionicima skupa, potom je odsvirana hrvatska himna. Nakon skupštine izvršen je de file Hrvatske seljačke zaštite, najprije pješaštvo, a potom konjica. Za vrijeme defilea Maček je stajao na tribini. Potom se zaštita razilazila u vojničkom redu 4 po 4 uz svirku vojničke trube, a jedna veća strojna jedinica stupala je pod glazbom. Većina naroda razišla se do 18 sati, a samo pojedinci ostali su pijući po raznim gosti- onama, žandarmerijsko pojačanje izvana napustilo je V. Goricu do 19 sati, a dalju brigu o javnom redu preuzela je mjesna žandarmerijska postaja. Opis odjeće „zaštitara“ iz pera banskog policijskog inspektora dr. Tučana: „Pješaci su bili odjeveni ovako: Uska kratka bijela košulja i kratke gaće. Na gaćama sa strane dva prsta široki lampas od crvenog narodnog veza: na ovratniku košulje nalaze se 2 cm široke pa- role od crvenog narodnog veza; preko ramena desnog bijela platnena torba; oko pasa kožni pojas širok oko 4 do 5 cm; na glavi posebni smeđi šešir sa naprijed spuštenim obodom, oko šešira dvije žnore spojene na lijevoj strani, a na tom mjestu pričvršćena oko 3 cm dugačka i 2 cm široka metalna tamna ploha koja prikazuje u reljefu srp i na srpu slova H.S.Z., unutar zavoja srpa nalazi se Hrvatski grb, a preko njega nekoliko klasova pšenice.“

Uhićenje članova HSZ-a nakon održanog Zbora11 Dva dana nakon zbora, 8. lipnja ujutro, vlasti su reagirale tako da su uhitile 7 lokalnih vođa HSZ-a, dok su dvojica bila u bijegu. Uhićeni su 1. Josip Rojc, pekarski obrtnik, r. 1904. u Chicagu, nastanjen u V. Gorici k.br. 143. 2. Josip Leder, kovački obrtnik, rođen 1907., nastanjen u Kurilovcu, k.br. 58. 3. Kazimir Plepelić, pisar, rođen 1921., nastanjen u Plesu k.br. 102. 4. Vjekoslav Klarić, poljoprivrednik, rođen 1897., nastanjen u Plesu, k.br. 54. 5. Mijo Brigljević, poljoprivrednik, rođen 1901., nastanjen u Kobiliću, k. br. 36. 6. Filip Katulić, poljoprivrednik, rođen 1913., nastanjen u Buševcu, k. br. 74. 7. Mijo Rožić, poljoprivrednik, rođen 1904., nastanjen u Buševcu, k. br. 34. Na popisu za uhićenje bila su još dva člana, za koje je rečeno da nisu pronađeni kod kuće, ali su i oni dan kasnije 9. lipnja privedeni i saslušani od policije. Bili su to: 8. Cundeković Juraj, predsjednik općine, rođen 1896. u Velikoj Mlaki, nastanjen u V. Gorici k. br. 52. 9. Plepelić Stjepan, poljoprivrednik, rođen 1898., nastanjen u Plesu k. br.102. Svi gore navedeni privedeni su i kažnjeni pod obrazloženjem da su kao članovi ilegalne Hrvatske seljačke zaštite sudjelovali u nastupu iste na zboru bivšeg HSS-a od 6. lipnja u

11 Fond 1353. Grupa VI, Građanske stranke i društva 1919. – 1941.; Inv. br. 2012.; Pov. br. 16.139/1938. od 11.VI 1938.; Uprava policije u Zagrebu Kr. banskoj upravi Savske banovine – odjelu za državnu zaštitu, predmet: «Seljačka zaštita» – učestvovanje na zboru bivšeg HSS-a u V. Gorici.

Ljetopis GVG '14. 55 HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938.

V. Gorici. Kažnjeni su sa 15 dana zatvora i 500 dinara.12 Na ta uhićenja vodstvo HSS-a uložilo je žestok protes t kod nadležnih vlasti, ali i sami uhićeni su se žalili nakon čega su pušteni iz pritvora. Za Kazimira Plepelića naknadno je utvrđeno da nije bio član Hrvatske seljačke zaštite. Zaključak Velikogorički kotar je među prvim reagirao na Mačekovu Okružnicu kojom se uključio u organiziranje Hrvatske seljačke zaštite na prostoru svih sedam općina. Državne vlasti, odnosno kotarsko načelstvo detaljno je pratilo ilegalno osnivanje stranačke zaštite i o tome je redovito izvještavalo više organe banske vlasti. Prikupljeni podaci o postojanju oko 1.250 zaštitara mogu se smatrati približno točnim, iako se ne mogu prihvatiti kao konačni za cjelokupno razdoblje njezina postojanja. Kotarsko načelstvo bilo je u pravu kada je konstatiralo da naloge i upute za organiziranje sposobnih muškaraca u organizacije HSZ-a primaju iz Zagreba od vodstva bivšeg HSS-a preko svojih predstavnika na terenu, poglavito preko narodnog zastupnika Ivana Robića iz Buševca, za kojeg se pretpostavljalo da je četovođa za kotar velikogorički. Osobe koje su navedene kao organizatori HSZ-a došle su pod policijski nadzor i privođenje radi saslušanja. Kotarsko načelstvo konstatira kako osnivanje HSZ-a provode istaknuti predstavnici opozicije dr. Mačeka u vidu osi- guranja sela od nepoćudnih elemenata i eventualnog oštećenja imovine njegovih pristaša. Nasuprot tome, kotarsko načelstvo smatra da je smisao osnutka HSZ-a, stvaranje neke nove organizirane snage koja bi imala u budućem političkom radu osigurati trajni uspjeh ovoj političkoj grupi (HSS) i spriječiti svako drugo političko djelovanje. Stoga načelstvo pretpostavlja da će ove organizacije HSZ-a početi ilegalno djelovati, pa ih kao protu- zakonite valja energično suzbijati, odnosno postupati u skladu s važećim propisima. Članstvo i vodstvo HSZ-a u tijeku Drugog svjetskog rata, dijelilo je sudbinu raz - jedinjenog HSS-a, jedan dio priklonio se ustaškom pokretu, drugi dio se priklonio Mačekovoj politici čekanja i treći dio partizanskom pokretu. To je vidljivo na primjeru sudbina vodećih zaštitara u kotaru velikogoričkom: Antun Vezmarović (vodnik HSZ-a) iz Mraclina, poginuo je kao pripadnik ustaškog pokreta, Stjepan Kovačević iz Buševca, nadzornik HSZ-a za kotareve V. Gorica, Sisak i Dugo Selo, slijedio je Mačekovu liniju čekanja, ubijen od komunista na kraju Svjetskog rata i na kraju najveći broj vodećih zaštitara koji se priklonio partizanskom pokretu Juraj Medarić, kotarski zapovjednik HSZ-a, satnici i vodnici Stjepan Plepelić, Josip Deverić, Antun Stanilović i drugi, preživjeli su rat i nakon njega aktivno sudjelovali u političkom životu.

Općina Mjesto Broj zapovjednik zaštitara V. Gorica 171 V. Gorica 29 Cundeković Juraj Medarić Juraj ml. Pleso 30 Plepelić Ivan Kobilić 12 Trupčević Ivan Lomnica Donja 30 Deverić Josip

12 HDA, Grupa VI, Građanske stranke i društva, inv. broj 944 i inv. broj 2012.

56 Ljetopis GVG '14. HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938.

Janječić Gjuro Lukavec Donji 10 Stanilović Antun Lukavec Gornji 30 Cvetković Bartol Pavišić Imbro Kurilovec 30 Mihanović Nikola

Vukovina 204 Mraclin 65 Vezmarović Antun Kovačić Pavao Cvetnić Josip Rogina Stjepan Štuban Franjo Kuče 60 Čunčić Stjepan Puceković Imbro Fabijančić Imbro Buševec 36 Kos Josip Staro Čiče 26 Taurec Mato Okuje 7 nepoznat Mala Buna 10 Bačurin Tomo

Dubranec 75 Dubranec 15 Galeković Ignac Havidić Selo 15 Havidić Antun Vukomerić 15 Kos Andro Cerovski Vrh 15 Cvetković Mijo Dragonožec 15 Cerovski Jakob

N. Čiče 30 Novo Čiče 30 Čačić Franjo

Prilog 2. Pregled zaštitara po seoskim općinama u prstenu oko današnjeg Grada Velika Gorica13 Općina Mjesto Broj zapovjednik zaštitara

Orle 215 Orle-Vrbovo 20 Juha Stjepan Veleševec 40 Latin Šimun Ruča 40 Latin Šimun Jezero 40 Kumic Mato Strmec 25 Vuhan Josip Bukevje 30 Bogdan Ivan Drnek 20 Juha Stjepan

Kravarsko 342 Kravarsko 30 Kolarec Josip

13 HDA, Fond 145. KBUSB-ODZ, kut. 22. Sresko načelstvo u Vel. Gorici, dopis Kr. banskoj upravi Savske banovine, odjel za državnu zaštitu u Zagrebu. Str. pov. br.:21-1937.; Predmet: Hrvatska seljačka zaštita – predloženje spiska od 23. listopada 1937.

Ljetopis GVG '14. 57 Žitkovčica 17 Miković Ivan Barbarići 20 Sovina Imbro Ključić Brdo 15 Matković Josip Čakanec 20 Pejak Mijo Podvoroca 20 Djuretić Imbro Gladovec 12 Kostadin Alojz Hruševac Gornji 38 Mlinarić Josip Opatija 38 Sokol Mijo Novo Brdo 26 Lukinić Josip Kozjača 36 Zagorac Ivan Vel. Buna 30 Pejak Nikola Šiljakovina 40 Gredelj Stjepan

Pokupsko14 317 Šišinec 30 Dejanović Matija Brkiševina 40 Piškor Mijo Hotnja 20 Kos Imbro Hruševec Donji 25 nepoznat Pokupsko Cerje 35 Kraljević Mijo Štefanki Lijevi 32 Stanešić Janko Šestak Brdo 20 nepoznat Zgurić Brdo 20 Zgurić Stevo Auguštanovec 45 Crnolatec Janko Pokupsko 50 Kaurić Stjepan Odra 180 Mičevac 30 Klenović Antun Jakuševac 30 Furić Ivan Hrelić 30 nepoznat Buzin 30 Čikulin Josip Hrašće 30 Bakran Josip Obrež 30 nepoznat

14 HDA, fond 145, KBUSB-ODZ, kut. 22; Sresko načelstvo Pisarovina Kr.banskoj upravi Savske banovine, odjel za državnu zaštitu u Zagrebu., Str. pov. br. 19/1937. od 22.X 1937.

58 Ljetopis GVG '14. Roman Repač

ODRŽIVI RAZVOJ GRADA

Krajem rujna 2014. objavljen je „Izvještaj o stanju planeta“. WWF (World Wide Fund for Nature) u svom izvještaju na- vodi da naš ekološki otisak, kojim mje- rimo potrošnju prirodnih resursa čov - ječanstva, nastavlja rasti i da bi nam bio potreban jedan i pol planet kako bi se obnovili svi neophodni resursi. Eko- loški otisak je indikator kojim mjerimo ljudsku potrošnju i utjecaj ljudi na pla - net. Iskazuje se u globalnim hektarima, a izračunom tragamo za odgovorom koliko je potrebno površine da zado - voljimo sve ljudske potrebe za energijom, hranom, vodom, infrastrukturom, transportom, apsorpcijom otpada i drugim potrebama. Zahtjevi čovječanstva premašuju sposobnost održivog razvoja na planetu. Potražnja čovječanstva je više od 50% veća od onoga što priroda može obnoviti. Ugljični dioksid ispuštamo brže od prirodnih procesa njegova uskladištavanja u biomasu ili more, crpimo izvore vode brže nego što se obnavljaju zalihe podzemne vode, a sječa šuma je veća od mogućnosti ponovnog rasta stabala i obnove šumske mase. Izvještaj pokazuje da je svjetska biološka raznolikost u velikom padu. Populacije divljih životinja u samo 40 godina smanjile su se za više od polovice. Latinska Amerika doživjela je najveći gubitak, a većina nestalih vrsta dolazi iz tropskih područja. Uz lov i ribolov značajne prijetnje biološkoj raznolikosti su klimatske promjene koje uz kombinirani učinak uništavanja i gubitka staništa postaju sve više odgovorne za moguće izumiranje vrsta. Razvijenije zemlje svijeta imaju veći ekološki otisak od siromašnijih zemalja. Ekološki otisak pokazuje da sve države članice Europske unije žive iznad mogućnosti jednog planeta. Kada bi svatko na Zemlji živio život prosječnog stanovnika Europske unije, čovječanstvo bi trebalo 2,6 planeta kako bi zadovoljilo svoje potrebe za prirodnim resursima. Hrvatska je isto tako među zemljama koje pretjerano iscrpljuju Zemljine resurse i njezin ekološki otisak iznosi 1,86 planeta. Gradovi su ključni čimbenici u smanjenju emisije ugljičnog dioksida i borbi protiv klimatskih promjena. Potrošnja u urbanim područjima odgovorna je za velik udio emisija ugljičnog dioksida. Prema procjenama diljem svijeta, oko dvije trećine neposredne

Ljetopis GVG '14. 59 ODRŽIVI RAZVOJ GRADA

potrošnje energije je povezano s urbanom potrošnjom i do 70% emisija ugljičnog dioksida nastaju u gradovima. Urbani na - čin života je dio problema, ali i dio rje- šenja. U Europi, emisija ugljičnog diok- sida po osobi je znatno niža u urbanim područjima u odnosu na neurbana pod- ručja. Gusto naseljena urbana područja omogućuju energetski učinkovite oblike stanovanja, prijevoza i pružanja usluga. Prema tome, mjere za rješavanje kli mat- skih promjena mogu biti učinkovitije i tro - škovno efektivnije u velikim i kom pak- tnim gradovima nego u manje izgrađenim područjima. Jasno je da gradovi zaslužuju poseban interes i da će budućnost naših gradova oblikovati i našu budućnost. Gradovi su centri znanja i izvora rasta i inovacija. Oni posjeduju jedinstvene mogućnosti za gospodarski razvoj i snage socijalnog uključivanja. U isto vrijeme gradovi pate od demografskih problema, socijalne nejednakosti, socijalne isklju - čenosti specifične skupine stanovništva, te nedostatka pristupačnog i prikladnog sta - novanja. U Europi gradovi imaju ključnu ulogu u životima većine stanovnika. Ne samo da većina stanovništva živi u gradovima, već gradovi također igraju ključnu ulogu u društvenom i ekonomskom razvoju svih europskih teritorija. Iako su gradovi generatori rasta, gradovi su i mjesta visoke koncentracije problema, te se najviše stope nezaposlenosti nalaze u gradovima. Globalizacija je dovela do gubitka poslova, posebno u proizvodnom sektoru, što je još pojačano trenutnom ekonomskom krizom. Zajednička vizija grada sutrašnjice je ona u kojem su sve dimenzije održivog urbanog razvoja uzete u obzir na integrirani način. Gradovi sutrašnjice trebaju postati mjesta društvenog napretka s visokom kvalitetom života i blagostanja u svim zajednicama, s visokim stupnjem socijalne kohezije, ravnoteže i integracije, sigurnosti i stabilnosti u gradu i njegovom susjedstvu, s malim razlikama među četvrtima, s jakom socijalnom pravdom, zaštitom, skrbi i socijalnim uslugama, bez siromaštva, socijalne isključenosti ili diskriminacije i dostojanstvenog života za sve. Razvoj gradova sutrašnjice treba težiti za društveno uravnoteženim stanovanjem s viso - kom arhitektonskom kvalitetom i identitetom, gdje su gradske četvrti atraktivne i za mlade i za stare ljude, s pristupačnim socijalnim stanovanjem prilagođenim mladim obiteljima. Socijalna komponenta gradova sutrašnjice odlikuje se dobrim pristupom općim po - slovima, preventivnom zdravstvenom zaštitom i liječenjem, uvažavanjem ravnopravnosti muškaraca i žena, zaštitom prava djeteta, te mogućnostima kvalitetnog obrazovanja i profesionalnog usavršavanja. Gradovi trebaju osigurati da i starije osobe mogu voditi dostojanstven život i neovisno sudjelovati u društvenom i kulturnom životu. Osobama s invaliditetom treba osigurati nezavisnost i socijalnu i profesionalnu integraciju, te aktivno sudjelovanje u životu zajednice.

60 Ljetopis GVG '14. ODRŽIVI RAZVOJ GRADA

Ekološka komponenta gradova sutraš - njice postaje sve značajnija i gradovi postaju mjesta ekološke regeneracije okoliša u kojima je kvaliteta okoliša zaštićena, ekološka učinkovitost je vi- soka i ekološki otisak mali. Materijal- nim resursima i tokovima potrebno je upravljati na održiv način uz visoku energetsku učinkovitost i korištenje obnovljivih izvora energije, stvarajući veću otpornost na učinke klimatskih promjena. Odgovarajućom gradnjom i urbanističkim planiranjem potrebno je minimalizirati urbanu raštrkanost i ra- cionalno koristiti zemljište. Javni prijevoz, kako gradski, tako i međugradski potrebno je organizirati na održiv, učinkovit i pristupačan način, dostupan za sve građane. Dobrim planiranjem mješovitih namjena prostora s integriranim stanovanjem, poslovnim i radnim prostorima, povr- šinama i prostorima javne namjene uz promicanje njihove blizine smanjit će se trans - portne potrebe, a uz integralno planiranje prijevoza potrebno je poticati i nemotoriziranu mobilnost s dobrom biciklističkom i pješačkom infrastrukturom. Gradovi sutrašnjice teže da postanu mjesta s visokom kvalitetom života, kvalitetnom arhitekturom i funkcionalno korisnički orijentiranim urbanim prostorima, gdje su kul- turni, ekonomski, tehnološki, socijalni i ekološki pristupi integrirani u planiranju i izgradnji. Stanovanje, zapošljavanje, obrazovanje, usluge i rekreacija miješaju se i ispre - pliću. Baština i arhitektonska vrijednost povijesnih zgrada i javnih prostora stavlja se u funkciju razvoja i unapređenja urbanog izgleda grada, gdje se lokalni stanovnici mogu identificirati s urbanim okruženjem. Položaj Velike Gorice izrazito je povoljan gledano sa stanovišta prostornih odlika okoliša u kojem je grad nastao i u kojem se razvija, podneblja umjerene kontinentalne klime rubnog prostora Turopoljske ravni, te prometne povezanosti i dostupnosti. U osnovi uzimajući u obzir značajno povećanje broja stanovnika Velike Gorice unazad 50 godina, kao i površina izgrađenih prostora, potrebno je planirati razvoj kroz poboljšanje kvalitete života, a ne samo traženje slobodnih prostora za novu izgradnju. U tom cilju polazi se od sljedećih osnovnih načela: stambenu izgradnju zasnovati na pravu na osobnost doma, te zdravom, sigurnom i energetski učinkovitom stanovanju, osigurati raznolikost i do- stupnost sadržaja i usluga, sport, rekreacija i odmor trebaju biti omogućeni svim stanov - nicima, osigurati prostore za primjeren gospodarski razvoj, javni prijevoz i pokretljivost, treba omogućiti različite oblike putovanja i pritom smanjiti putovanja osobnim auto- mobilima, omogućiti očuvanje središta grada kao simbola povijesnog nasljeđa, afirmirati arhitektonsko stvaralaštvo, te uključiti urbanističku baštinu u suvremeni život tako da se potiče gospodarski razvoj koji će istu obnoviti.

Ljetopis GVG '14. 61 ODRŽIVI RAZVOJ GRADA

Nastavno na spomenuto, promijenjene društvene, ekonomske i socijalne okol- nosti nameću potrebu planiranja mor- fološke transformacije grada iz tipo- logije jednoobiteljskih u tipologiju vi- šeobitel jskih i višestambenih zgrada, te složenih urbanih formi mješovite stam - beno-poslovne namjene, koja je no- silac urbanog doživljaja prostora uz mogućnost ponude većeg broja sadr - žaja i usluga. Priroda i grad se među- sobno ne isključuju, već nadopunjuju. Izgradnja zgrada različite namjene i iz - među njih formiranje značajnih, među- sobno povezanih prostora javnog zelenila i trgova, kojima dominiraju pješački tokovi, osnovni je motiv izgradnje Velike Gorice koji bi trebalo zadržati i razvijati. Strategije za urbanu regeneraciju i prenamjenu neiskorištenih područja grada u buduć- nosti će igrati ključnu ulogu. Uređenje grada kroz razvoj parkova i zelenih koridora, te promicanje zelenih, kompaktnih i energetski učinkovitih gradova je okosnica zelenog rasta. Izgradnja “zelenih i zdravih” gradova nadilazi jednostavno smanjenje emisije ugljičnog dioksida. Dolazimo do cjelovitog pristupa u zaštiti okoliša i energetici u kojem se mnoge komponente prirodnog ekosustava isprepliću s onima iz društvenog, eko- nomskog, kulturnog i političkog urbanog sustava u jedan jedinstveni sustav. Uspješan i dinamičan grad može igrati važnu ulogu u dobrobiti ne samo svojih stanovnika, nego i okolnih naselja. Njegov utjecaj je neophodan za izbjegavanje ruralne depopulacije i za promicanje uravnoteženog teritorijalnog razvoja. Gradovi se više ne mogu definirati isključivo njihovim upravnim granicama, niti urbana politika voditi ciljano samo na razini grada kao administrativne jedinice. Potencijal ekonomskih, socijalnih, kulturnih i generacijskih raznolikosti treba u potpunosti isko - ristiti kao izvor inovacija. Inovacijske strategije moraju biti raznolike i primjenjive u područjima usluga i tehnologija. Obrazovanje i osposobljavanje igraju ključnu ulogu u socijalnoj i prostornoj mobilnost, te poticanju zapošljavanja i razvoju poduzetništva. Rješavanje problema klimatskih promjena, demografske promjene i pokretljivost su glavni urbani izazovi. Rješavanje problema zahtijeva promicanje uravnoteženog policen- tričnog teritorijalnog razvoja i promicanje razumijevanja integriranog pristupa razvoju gradova. Literatura i internetske poveznice: - Prostorno planska dokumentacija Grada Velike Gorice - http://croatia.panda.org/wwf/izvjetaj_o_stanju_planeta/ - http://www.sustainablecities.eu/ -http://ec.europa.eu/regional_policy/sources/docgener/studies/pdf/citiesoftomorrow/citiesoftomorrow_final. pdf

62 Ljetopis GVG '14. Vesna Župetić

DANI EUROPSKE BAŠTINE U VELIKOJ GORICI

„Povijest umjetničkog stvaralaštva podsjeća na polifonu kompoziciju u kojoj se neki glasovi ističu jače a drugi slabije, neki zamiru a drugi se bude, neke su dionice dulje a druge kraće. Povijest umjetnosti osluškuje te glasove i nastoji im dati odgovarajuće mjesto u svojim analizama i sintezama. Naravno da je hrvatska kompozicija drugačija od onih koje su ‘skladane’ u susjednim zem - ljama, jer, premda su sve sastavljene od istih ili sličnih glasova, njihov je raspored različit. Zato se specifičnost hrvatske kulture, odnosno kulture na hrvatskom prostoru u odnosu prema drugima, može doživjeti samo nakon temeljitog upoznavanja njezine složenosti…“ (Vijenac 495, 2013) U tekstu Čitava baština iz istog očišta Tonka Maroevića, u kojem autor daje pri kaz knjige Povijest umjetnosti u Hrvatskoj Milana Pelca, pronašla sam citat koji je Tonko Maroević preuzeo od autora knjige, a koji me se dojmio jer na slikovit način opisuje složenost umjetničkog stvarala štva, a s njime i složenost svakog pokušaj a da se prikaže i promovira umjetničko stvaralaštvo na određenom prostoru. Dilema u izboru najreprezenta tiv nijih i najatraktivnijih umjetničkih djela uvijek je prisutna jer prema riječima autora teksta izbor postaje kulturna legitimacija zajednice, naroda. I kao što postoji potreba da se doživi, upozna i promovira cjelokupna hrvatska kultura, svaki oblik promocije jednog njezinog dijela prilog je njezinoj cjelokupnoj afirmaciji. Kulturna baština Turopolja u svim svojim pojavnostima i posebnostim a sastavni je dio sveukupne hrvatske i europske kulture te zaslužuje promociju kojom će postati vidljivija i prepo- znatljiva. Međunarodna manifestacija Dani europske baštine upravo je takva manifestacija koja daje priliku prostorima s kulturnim specifičnostima poput Turopolja da se promoviraju u nacionalnom i europskom kontekstu. Manifestacija je započela u Francuskoj 1984. godine projektom ˝Otvoreni dani kulturnih spomenika˝. Ideju je preuzelo Vijeće Europe prepoznavši u njoj poten - cijal za međusobno zbližavanje sta - novnika Europe putem boljeg razum ije - vanja vlastitog kulturnog nasljeđa. Re- publika Hrvatska obilježava Dane

Ljetopis GVG '14. 63 DANI EUROPSKE BAŠTINE U VELIKOJ GORICI

europske baštine od 1995. godine, a Grad Velika Gorica od 2013. godine. Grad Ve- lika Go rica pridružio se ovoj manifestaciji s ci ljem očuvanja i promocije svoje kul- turne baštine, oblikovanja kulturnog iden- titeta koji će joj osigurati vidljivost u kul - turnom i gospodarskom okruženju. Dani europske baštine u Velikoj Gorici je višednevna manifestacija na određenu te - mu kojom se promovira i/ili problema tizira stanje, uloga i zaštita materijalne i nemate- rijalne kulturne baštine. Program se dijelom oslanja na stručnu obradu i prezentaciju kulturne baštine, a dijelom je kulturno-z abavnog karaktera. Tema manifestacije u 2014. godini bila je Likovna baština u turopoljskim crkvama i kapelama. Kapele i crkve turopoljskog kraja stoljetna su skrovišta likovne baštine. U polutami crkvenih lađa i svetišta ravnopravno stoje umjetnički dosezi anonimnih pučkih graditelja i djela vrsnih majstora. Oslikani zidovi, stropovi, oltari, skulpture svetaca s jedne strane su zabilježena etnografija žive vjere žitelja turopoljskog kraja, a s druge strane artefakti za procjenu kulturno-umjetničkog postignuća zajednice i njezine uključenosti u širi dru- štveni i kulturni kontekst vremena u kojem su nastajali. Čovjekova potreba da svako - dnevnicu oplemeni lijepim, da životne nedaće ublaži a sreću slavi umjetničkim izričajima, iskonska je potreba od samog postanka čovječanstva. Crkve i kapele prostori su koje su male zajednice turopoljskih seljaka oblikovale u skladu sa svojim potrebama, mogućnostima i prema duhovnim težnjama, koristeći dostupne materijale i umjetnike. Uspoređujući baštinsku ostavštinu Turopolja s baštinom kulturnog okruženja iščitava se pripadnost kulturnom kontekstu europskih susjeda. Ona je uklop- ljena a opet svoja i drugačija. Dugotrajnost turopoljskog hrasta osigurala je današnjim naraštajima vrijednu graditeljsku baštinu. Male drvene kapele građene su prema narodnom umijeću (kapela u Buševcu, kapela u Velikoj Mlaki) ili umijeću poznatih graditelja (kapela u Gustelnici), a svojim oblicima uklopljene su u onodobne graditeljske stilove šireg kulturnog kruga – tada prevladavajućeg baroka. Zidane kapele i crkve djela su profesionalaca, arhitekata, koji su svoja znanja i umijeća donijeli iz europskog okruženja. Građene nekoliko godina kasnije unijele su novinu ne samo u vrsti ma- terijala već i stilu gradnje. Pročelja ovih zdanja sada krase obilježja novog, histo- ricističkog stila (kapela u Kučama i No - vom Čiču). Unutrašnjost kapela ukrašavali su domaći autori (kapela u Buševcu) i umjetnici – majstori prenoseći i unoseći u turopoljske krajeve nova kulturna stremljenja, mije-

64 Ljetopis GVG '14. DANI EUROPSKE BAŠTINE U VELIKOJ GORICI njajući njihovu predodžbu lijepog, pove - zujući ovu malu zajednicu s kulturama i običajima drugih europskih naroda. U uvodnom tekstu kataloga Likovna ba- ština u turopoljskim crkvama i kapelama, izdanog uz istoimenu izložbu koja je po- stavljena u Parku Franje Lučića, dano je obrazloženje za odabir teme i prezentirane baštine Turopolja. „Kapele, crkve, kurije, čardaci vidljivi su u prostoru, ali ovi prostori čuvaju kulturna dobra koja nisu jasno vidljiva i lako dostupna svima građanima. Cilj ovogodišnjih Dana europske baštine u Velikoj Gorici upravo je predstaviti i promovirati ovo pritajeno bogatstvo“. U okviru manifestacije Dani europske baštine u Velikoj Gorici 2014. organizirana su četiri programa/događanja. U Parku Franje Lučića postavljena je izložba koja je još uvijek dostupna građanima. Izložbom Likovna baština u turopoljskim crkvama i kapelama prezentirana je vrijednost umjetničke sakralne baštine Turopolja. S obzirom na to da jednom izložbom nije bilo moguće obuhvatiti i obraditi cjelokupnu baštinu, napravljen je izbor kojim je obuhvaćen najvredniji i najzanimljiviji dio kulturne baštine u segmentu likovnog umjetničkog stvaranja u Turopolju. Predstavljeni su oslikani tabulati u kapeli sv. Ivana Krstitelja u Buševcu, oltar kapele sv. Fabijana i sv. Sebastijana u Kučama, kameni pil Trpećeg Isusa i oltar s istim motivom u kapeli Ranjenog Isusa u Novom Čiču, poklonac Tužnog Krista na ulazu u naselje Šćitarjevo, oslik crkve Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici, te oltar s motivom svetice Barbare i tabulat s motivom svetice Kummernise u župnoj crkvi sv. Barbare u Velikoj Mlaki. Tekstove za katalog izložbe pripremio je Konzervatorski odjel u Zagrebu, a izložbu u Parku Franje Lučića osmislili su i postavili djelatnici Muzeja Turopolja. U Muzeju Turopolja održano je predavanje i projekcije o načinu i tehnikama izrade, zaštite i obnove zidnog oslika u oratoriju sv. Lucije u Starom gradu Lukavcu. Predavanje je održala Suzana Damiani, profesorica na Odsjeku za restauriranje umjetnina na Aka - demiji likovnih umjetnosti u Zagrebu koja je zajedno sa studentima Odsjeka restaurirala oslik. U ambijentu s historicističkim stilskim obilježjima župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije održan je koncert Grad - skog mješovitog zbora Franjo pl. Lučić na kojem je izveden dio glazbene ostavštine Turopolja, Hrvatske i Europe. Župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije izvorno je barokna građevina koja je pre- ma nacrtima Koste Tomca preuređena krajem 19. stoljeća. U istom razdoblju je opremljena crkvenim inventarom i osli - kana prema zamisli Marka Antoninia

Ljetopis GVG '14. 65 DANI EUROPSKE BAŠTINE U VELIKOJ GORICI

vegetabilnim i geometrijskim motivima te figu- ralnim prizorima poput „Posljednje večere“ ili „Uskrsnuća“ (Katalog, 2014). U edukativno-rekreativnom programu Hodajte s nama, u organizaciji Izviđačkog odreda „Tur“ i Alena Konjevića, sudionici programa prošetali su u doslovnom i prenesenom smislu gradi telj - skom i umjetničkom baštinom Turopolja. Ho- dalo se od vodeće gradske baštinske ustanove Muzeja Turopolja, crkve Navještenja Blažene Djevice Marije, kapele Ranjenog Isusa u Plesu do kapele sv. Barbare u Velikoj Mlaki. Manifestacija Dani europske baštine u Velikoj Gorici održana je u vremenu od 25. rujna do 28. rujna 2014., u organizaciji Grada Velike Gorice, Muzeja Turopolja i Ministarstva kulture, Kon - zervatorskog odjela u Zagrebu, a pod pokro- viteljstvom Zagrebačke županije i Turističke za - jednice Zagrebačke županije. Organizacijom manifestacije učinjen je još jedan mali korak prema afirmaciji turopoljske stoljetne tradicije. Zainteresirani ljubitelji zavičajne baštine mogli su vidjeti, čuti i pro - čitati o arhitekturi i likovnoj umjetnosti turopoljskog kraja, o kreativnosti i umijeću umjetničkog oblikovanja domaćih autora kao i o participaciji pripadnika drugih naroda u stvaralačkom fondu turopoljske baštine. Poznavanje, prihvaćanje i razumijevanje vlastite kulture preduvjet je za razumijevanje i prihvaćanje drugih kultura što je jedan od temeljnih postulata Europske unije koji smo i mi preuzeli u svojstvu ravnopravnih članova ove velike zajednice različitih kultura i naroda. O bogatstvu kulturne baštine turopoljskog kraja ne dvojimo, ali dubinsko i istinsko poznavanje njezine sveobuhvatnosti još uvijek je nedorečeno. Upoznavanje i briga o kulturnoj materijalnoj i nematerijalnoj baštini je izazov i zadaća za sve nas (Katalog, 2014).

66 Ljetopis GVG '14. Dragica Dada Modrić

LEGENDFEST – LUKAVEC, 2014.

O ljudima i mogutima Zadatak je jasan i prekrasan. Treba napisati nešto o LegendFestu. Razmišljala sam kako i što napisati. Preplavila su me divna sjećanja... svaki trenutak, od pokretanja projekta, divnih ljudi koje sam upoznala, zajedništva našeg malog muzejskoga tima, do dva nezaboravna dana Festivala. Radiš i zabavljaš se. Idealno. Malo sam pročešljala literaturu koja obrađuje područje mitova i legendi, kako bih imala neki suvisli uvod, jer se cijeli Festival bavi tom temom. Krenula sam pisati, vaditi zanimljive citate kako bih što bolje prenijela saznanja struke. Nisam etnolog pa sam imala osjećaj ogromne odgovornosti, trebao mi je taj dobar uvod. Pronašla sam zapise istraživača kojima su ljudi kazivali, iz različitih krajeva naše zemlje, svoje susrete s nadnaravnim bićima; vilama, štrigama, mogutima, taltošima.. To nije posebnost samo naših krajeva i ljudi, takva su se svjedočanstva događala i danas se događaju, ali u manjoj mjeri, po cijelom svijetu.

Ljetopis GVG '14. 67 LEGENDFEST – LUKAVEC, 2014.

Danas su, zbog naše napredne civilizacije, zagađenosti u svakom smislu, protjerani daleko od ljudi, u osamu, u duboke šume, na pustopoljine, u divlje vrleti. Sjetila sam se priča iz djetinjstva o Babi Jagi koja krade djecu, vješticama, konjima kojima vile opliću grivu i priča nas djece koja smo u mraku imala velike oči. Dok su nas djecu odrasli plašili tim bi- ćima, nitko od nas nije se pitao postoje li ona stvarno ili ne. Odrasli se još i danas pitaju. U procesu odrastanja, odrasli nam prenose svoja saznanja, uče nas da crtamo čiča Glišu, jer se tako crta čovjek. Oblak u njihovom svijetu ne može biti ljubičast, sunce je žuto, ne crveno. Često na radionicama slušam takve opaske roditelja ponekad i njihovih učitelja, koji naravno žele najbolje svoj djeci. Odrasli sve znaju. Oni su u sve upućeni i djeca im vjeruju. Nisu svi takvi, ali velika većina je. Zbog svih tih opaski, kojim su hranili naše strahove i ubijali samopouzdanje, kad odrastemo, zaboravimo se smijati, zaboravimo se igrati, maštati, više ne znamo crtati jer nas je netko pohvalio i rekao da za to nemamo talenta. Ne pjevamo, ne plešemo, u pravilu ne živimo. Naravno, za sve ima lijeka. Na kraju tunela uvijek dolazi svjetlo. Svjetlo spoznaje. Kao iz neke knjige o samopomoći... (sve naj, naj o tim knjigama... vidi se da ih čitam.) Naša preporuka, moja preporuka je LegendFest. Namijenjen svima, djeci, cijeloj obitelji, vašim prijateljima, znancima i neznancima, koje čarobnim štapićem pretvaramo u vaše i naše prijatelje, nama koji smo još uvijek djeca, posebno onima koji sumnjaju u postojanje vila i vilenjaka, letećih metli, šumskih ljudi, čarobnjaka, vještica, moguta i još mnogih zanimljivih bića. Vjerujte nam imamo i dokaze... Na ovom festivalu nema zapreka vašoj mašti i kreativnosti. Tu možete plesati, pjevati, crtati i slikati do mile volje. Parkirati svoju metlu ako doletite na njoj, naravno, na parkiralištu za metle. Gledati predstave, slušati priče vila i vilenjaka, pogledati izložbe, družiti se s umjetnicima, čarobnjacima i vješticama. Zaviriti u različite svjetove, možete posjetiti Vilinsku Šumu, Konjski Otok, Mogutsku Šumu i naravno prekra - san začarani dvor Lukavec. U veliko zda - nje ulazite na vlastitu odgovornost. Što vas tamo čeka, morate otkriti sami.. Svake godine planiramo na Festival po- zvati jedno mistično biće kao glavnog go- sta. Prošle godine 2014. zvijezda Le- gendFesta bio je to MOGUT.

68 Ljetopis GVG '14. LEGENDFEST – LUKAVEC, 2014.

Mogut je šumski čovjek. Obitava u hra- stovim šumama. Najviše je vezan za Turo - polje i okolicu. Tu je od davnina. Dobro poznaje ljudski rod. Štiti ljude, ako su dobri, kažnjava ako čine zlo. Prikazuje se ljudima kao čovjek, visok, suhonjav. Pre- ma potrebi može mijenjati oblik. Može preuzeti oblik crnog psa, nemani, u gluho doba noći naći se na putu. Nazivaju ga čuvarom sela, štiti selo od tuče i vre men- skih nepogoda. Poznato je da se moguti i međusobno bore, svaki za svoje selo. O tome možete svjedočiti svaki put kad vidite kako sijevaju munje i tutnji nebo. To se moguti bore! Mogut je na LegendFestu u Lukavcu nekoliko puta pokazao svoju moć i dokazao prisutnost. Kad pomislite da ga nema, on preuzme neki oblik i pojavi se pred vama, ako ga zamolite za pomoć, pomoć stiže u pravi čas. Najveći neprijatelj svih događanja na otvorenom je kiša. Bojali smo se da ne padne, jer pola dogovorenoga programa doslovno pada u vodu. Tu i tamo malo je sipila, tek toliko da nam stvara nemir, ali kad je Festival počeo, kiše u dva dana programa nije bilo. Hvala, MOGUTE! Pojavio se i na jednom predavanju. Naziv predavanja bio je “Bilogorski muguti-šamani, divovi ili mitski borci za plodnost?”. Na početku predavač se malo ispričavao što u

Ljetopis GVG '14. 69 LEGENDFEST – LUKAVEC, 2014.

Turopolju govori o bilogorskim mogutima, ali brzo je zaključio da je sve to slično. U jednom trenutku za vrijeme predavanja u prostoriju je ušao crni kuštravi pas. Svi smo ustuknuli. Mogut! Mogut se ukazao i u jednoj od predstava. Stajao je na prozoru lukavečkog zvonika pred gomilom ljudi koji su ga kanili uloviti, ali je straža zatvorila ulazna vrata. Bio to jedinstven trenutak da se mogut obrati svim prisutnima. Kroz predstavu u kojoj nije trebao glumiti sebe već samo biti, progovorio je o svemu što ga smeta kod ljudi, a smeta ga sve što smeta nas kod ljudi. Mogla bih tako o pričama s LegendFesta u nedogled. Nadam se da ćete, ako niste, ove godine doći na Festival. Dopustite sebi da otkrijete nove svjetove i upoznate sva ta prekrasna bića. ...No nije dovoljno otvoriti samo oči. Treba otvoriti i srce. Njih se, naime, prije vidi srcem nego očima. Kad im jednom priđete otvorena srca, otvoriti će vam se i oči pa ćete ugledati izgubljeni svijet bajki. Ali morate biti jako oprezni. Ne, ne mora vas biti strah – oni vam neće nauditi (nauditi si možete sami) – oni su svi jako, jako uplašeni i lako bi mogli pobjeći još dublje u divljinu... (Vitomir, Belaj; Druge zbilje, 2005.) Vidimo se na LegendFestu!

70 Ljetopis GVG '14. dr. sc. Arijana Mataga Tintor

DJEČJI TJEDAN U VELIKOJ GORICI

Značaj kulture u odgoju i razvoju djece Sudjelovanje u kulturnom životu zajednice važan je ele m ent dječjeg osjećaja pripadnosti. Djeca nasljeđuju i doživljavaju kulturni i umjetnički život svoje obitelji, zajednice i društva, otkrivaju i oblikuju vlastiti osjećaj identiteta kroz taj proces i, zauzvrat, doprinose poticanju i održivosti kulturnog života i umjetnosti. Upravo zbog važnosti kulture u odrastanju djece, Dječji tjedan u Velikoj Gorici je bio posvećen toj temi. Misao J. Fizpatricka Kultura je poput atmosfere, jer živimo kompletno uronjeni u nju, slikovito podsjeća da živeći u društvu i ne primjećujemo da usvajamo kulturu toga društva, to radimo gotovo nesvjesno i to učenje smatramo prirodnim. S idejom i željom da se u Dječjem tjednu obuhvati što širi spektar područja kulture, osmišljene su brojne aktivnosti za djecu i s djecom. Zbog teme kojom se bavi, Dječji tjedan je održan u vrijeme održavanja Dana europske kulturne baštine u Velikoj Gorici te su se dječja kultura i europska kulturna baš- tina Turopolja nekoliko dana ispreplitale i nadopunjavale. Dječji tjedan otvoren je izložbom radova dje- ce nastalih prema Javnom pozivu za izradu Dječjeg kulturopoljskog vodiča. Djeci je ostavljena potpuna sloboda u osmišljavanju vodiča koji prezentira kulturu kraja u kojem žive i odrastaju. Kulturu svoga kraja djeca su predstavila na različite načine – putem ma- kete, igre, filma ili slike. Time su djeca po- kazala raskošnu paletu kreativnosti i inicija - tive čime se dokazuje da uključivanje djece u umjetničke procese razvija smisao za stva - ralaštvo, imaginaciju, samostalnost i slobodu mišljenja i djelovanja. Uloga i odgovornost odraslih jest u poticanju i vođenju djece kroz Igra Turopoli – Dječji kulturopoljski vodič – prva nagrada Centru za djecu, mlade i obitelj Velika procese razmišljanja i stvaranja. Najbolji Gorica

Ljetopis GVG '14. 71 DJEČJI TJEDAN U VELIKOJ GORICI

radovi su nagrađeni odlaskom u Zoološki vrt, kino i kazalište. Prvu nagradu podi- jelili su Centar za djecu, mlade i obitelj za igru Turopoli i skupina učenika iz OŠ Ni - kole Hribara za film o Kuriji Josipović. Drugu i treću nagradu dobili su učenici OŠ Šćitarjevo koji su osmislili igru za djecu i odrasle te djeca iz Dječjeg vrtića Žirek za Turopoljsku škrinjicu. Tribina o kulturi tolerancije u Muzeju Turopolja Izraz kulture kao i način prenošenja kul- turnog znanja nazivamo umjetnošću. Svaka kultura odlikuje se jedinstvenošću umjet- ničkog izraza i kulturnih praksi. Zato je ovaj Dječji tjedan bio ispunjen i umjetničkim izričajem, a glavni sudionici su bila djeca. Na tribini o važnosti kulture u odgoju djece ravnateljice Muzeja Turopolja i Gradske knjižnice istaknule su rad s djecom kao neizostavnu djelatnost ovih važnih gradskih ustanova kulture. Katja Matković Mikulčić naglasila je ulogu Dječjeg odjela Gradske knjižnice u odgoju djece, ne samo u razvijanju ljubavi prema čitanju i književnosti, već i prema kulturi i umjetnosti općenito. Margareta Biškupić Čurla podsjetila je na važnost odgoja i obrazovanja o kulturnoj baštini i tradicijskoj kulturi. Izgradnja samopouzdanja ukorijenjenog u dubokom poštivanju vlastite kulture najbolje je moguće polazište za istraživanje i kasnije uvažavanje i poštivanje kulture drugih. Središnju važnost pritom dobiva priznavanje neprekidnog razvoja kulture i njezine vrijednosti u povijesnim i suvremenim kontekstima. Ravnateljica Centra za djecu, mlade i obitelj, Sanda Puljiz Vidović istaknula je potrebu obogaćivanja obrazovnog sustava umjetničkim sadržajima i poticanjem kreativnosti. Nužna je veća pažnja u stvaranju uvjeta koji stimuliraju dječju kreativnost. Sudjelovanje djece u umjetnosti zahtjeva od odraslih pristup usmjeren na dijete, koji osnažuje njihovo povjerenje u odrasle i spremnost da pokažu svoja djela. Uključivanje u kulturne i umjetničke aktivnosti u vrijeme djetinjstva može potaknuti kulturne interese za cijeli život. Psihijatar Hrvoje Handl, koji uz liječničku diplomu posjeduje i onu akademskog glumca, povezao je kreativnost i umjetnički dar s razvojem inteligencije i kritičkog razmišljanja te upozorio na potrebu djeteta i mlade osobe za obrazovanjem koje se prilagođava društvenim promjenama, objedinjuje tjelesne, intelek- tualne i stvaralačke sposobnosti i omogućuje dinamičnije i djelotvornije odnose između obrazovanja, kulture i umjetnosti. Uspješno organiziran Legendfe st u lipnju, ostavio je svoje tragove u Starom gradu Lukavcu do listopada te je ozračje imaginarnih svjetova bajki vladalo dvorcem tijekom Dječjeg tjedna, a knjižničarke iz Dječjeg odjela Gradske knjižnice su, prerušene u vile i vještice, tijekom bajkovitih prijepodneva djeci čitale i pričale priče. Dječji tjedan posvećen kulturi nije moguće zamisliti niti provesti bez aktivnog sudje- lovanja Umjetničke škole Franje Lučića. Učenici i profesori Umjetničke škole obišli su odgojno-obrazovne ustanove u Velikoj Gorici, pokazujući svoje glazbeno umijeće i promovirajući glazbu koja pruža nepregledne mogućnosti umjetničkog izražavanja. Aktivni su bili i dječji gradski vijećnici koji su na tradicionalnoj godišnjoj sjednici s predstavnicima gradske vlasti otvoreno postavljali pitanja i tražili odgovore. Sudje lovanje

72 Ljetopis GVG '14. DJEČJI TJEDAN U VELIKOJ GORICI djece u životu zajednice ostva rivanjem njihova prava na javno iznošenje mišlje - nja također je dio kulture življenja koje odrasli trebaju njegovati i razvijati. Za mališane iz dječjih vrtića, Kazalište Srećica odigralo je predstave pod nazivom „Sve srećice, neznanka, raščupanka“. Ka - zališna umjetnost treba biti sastavni dio umjetničkog odgoja te ju treba približiti djeci od njihove najranije dobi. Vrtići o tome brinu kontinuirano te kazalište po - Sjednica Dječjeg gradskog vijeća s predstavnicima staje djeci dostupno putem gostujućih vlasti pred stava ili zajedničkim odlascima u kazalište. Na taj način djeca se odgajaju umjet- nošću, oblikuju svoj estetski svijet, a kroz likove i komunikaciju na sceni približava im se stvarni svijet potičući njihovu zaigranost i znatiželju. Veliku ulogu u odrastanju djece u suvremenom umjetničkom svijetu ima filmska umjetnost. Zato je u Dječjem tjednu dio vremena bio posvećen filmu za djecu i mlade kroz filmski pro- gram „Sedmi kontinent“ Udruge Djeca susreću umjetnost. Ovaj program predstavlja odgojiteljima, učiteljima i djeci naslove aktualne filmske umjetnosti pri čemu se vodi računa o kvaliteti izabranih djela, sadržajnoj, autorskoj i žanrovskoj raznolikosti. Program je u proljeće predstavljen učiteljima i učenicima osnovnih škola sa ciljem približavanja filmske umjetnosti djeci, progovaranja o djeci važnim i bliskim pitanjima, razvijanja filmske pismenosti koja podrazumijeva razumijevanje filma, osvještavanje i radoznalost u odabiru filma, kompetenciju u kritičkom gledanju filma i sposobnost analize njegovog sadržaja, filmskih izražajnih sredstava i tehničkog aspekta filma. Svaku projekciju prati gostovanje filmaša i razgovor s djecom. U Dječjem tjednu program „Sedmi kontinent“ predstavljen je odgojiteljima i stručnim suradnicima iz dječjih vrtića, a predškolci su imali priliku pogledati igrani film „Crveni balon“ redatelja Al berta Lamourissea. Da je film djeci blizak način progovaranja o temama iz njihova života pokazuje i „Krug (ne)tolerancije“, film koji je snimljen sa ciljem progovaranja o toleranciji među mladima i prihvaćanju različitosti. Film je rezultat suradnje Dječjeg gradskog vijeća i učenika Gimnazije Velika Gorica, a Dječji tjedan je bio prilika za njegovu promociju. Film je bio uvod u tribinu o kulturi tolerancije i razumijevanja među mladima. Jedna od autorica filma, mlada Velikogoričanka Tina Ozmec-Ban govorila je o svom iskustvu odrastanja te je naglasila koliko joj je umjetničko obrazovanje pomoglo izgraditi svoj vlastiti put i identitet. Uz nju su na tribini govorili Marijana Filipović iz Udruge Ambidekster i Matea Maković, psihologinja u OŠ Eugena Kvaternika. Tribinu je moderirala Sanda Puljiz Vidović, a u prepunoj dvorani Muzeja Turopolja gošće i učenici pokušali su odgovoriti na pitanja o tome koliko smo (ne)tolerantni, kako možemo povećati vlastitu toleranciju i zašto, što učiniti ako su drugi netolerantni prema nama, prema čemu smo najviše neto - lerantni te koja je razlika između to lerancije i strpljivosti. Tolerancija i razumijevanje prepoznaju se u Centru za odgoj i obrazovanje u kojem je organizirano druženje djece uz projekt Uči mo istražujući. S vršnjacima iz OŠ Eu gena

Ljetopis GVG '14. 73 DJEČJI TJEDAN U VELIKOJ GORICI

Kumičića i Dječjeg vrtića Žirek djeca su istraživala kulturu i tradiciju svoga kraja uz mnogo smijeha i veselja u zajedničkim radionicama. Djeca iz Centra za odgoj i obrazovanje aktivno su sudjelovala u svim aktivno- stima Dječjeg tjedna pa tako i na sve - čanom otvorenju prve male kućice za knji- ge u Velikoj Gorici na dječjem igralištu u Parku dr. Franje Tuđmana koja je ujedno i prva takva kućica u Hrvatskoj. Riječ je o Završetak Dječjeg tjedna – Flash mob u suradnji s mini knjižnici na otvorenom koja djeci Umjetničkom školom Franje Lučića omogućuje besplatnu posudbu i međusob - nu razmjenu knjiga. Velikogorička kućica za knjige postavljena je na inicijativu Dječjeg odjela Knjižnice Velika Gorica, a potaknuta je međunarodnim projektom Little Free Library koji je danas proširen na preko 70 država svijeta i broji više od 15000 kućica za knjige po cijelom svijetu. Ovakve male knjižnice na otvorenom nastale su sa željom poticanja čitanja, ali i povećanja komunikacije i solidarnosti između pojedinaca u lokalnoj zajednici. Ova prva kućica za knjige namijenjena je djeci svih uzrasta, od onih najmanjih koji se tek upoznaju sa slikovnicama do onih starijih, koji će do kućice doći potaknuti znatiželjom, ali će u njoj naći zanimljivo štivo namijenjeno svom uzrastu. U kućici za knjige moguće je posuditi knjigu, pročitanu knjigu vratiti u kućicu ili ju posuditi prijatelju i donijeti knjigu kako bi ju netko drugi mogao posuditi i pročitati. Ako ova mala knjižnica na otvorenom pobudi dječju znatiželju i potakne djecu na čitanje i razmjenu knjiga, neće ostati jedina u Velikoj Gorici već će se i u drugim parkovima otvoriti nove kućice kako bi slikovnice i knjige postale dostupne što većem broju mališana, jer je prisutnost knjige u dječjim životima i stvaranje interesa prema čitanju od najranije dobi temelj oblikovanja književnog ukusa i najbolja podloga pismenosti i obrazovanja. U današnjem suvremenom društvu, u kojem se knjiga mora prilagoditi snazi i ulozi novih medija, na odgoj i odrastanje djece snažno utječe medijska kultura. Zato se u Dječjem tjednu progovorilo i o toj važnoj temi s posebnim osvrtom na moguće opasnosti koje proizlaze iz nepoznavanja pravila i neznanja u odnosu na medijski odgoj i medijsku pismenost. Djeca prednjače u korištenju digitalnih platformi i virtualnih svjetova, u uspostavljanju novih načina komunikacije i društvenih mreža, putem kojih različiti umjetnički svjetovi krče sebi put. Zato odrasli moraju pratiti što se u tim svjetovima događa zbog sve složenijih problema koji su povezani sa zlouporabama medija među djecom, posebno društvenih mreža. U suradnji Grada Velike Gorice, Društva za komu - nikacijsku i medijsku kulturu i Centra za djecu, mlade i obitelj, a na inicijativu stručnih suradnika iz velikogoričkih škola, nastao je i predstavljen projekt Medijskom kul turom do nenasilja kojeg su predstavile Lana Ciboci i Leali Osmančević, aktivne članice Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu i koordinatorice projekta. Cilj projekta je medijsko

74 Ljetopis GVG '14. DJEČJI TJEDAN U VELIKOJ GORICI opismenjavanje djece, roditelja i nastav - nika, a pred stavljeni su i rezultati istra - živanja o nasilju putem novih medija koje je Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu provelo u Velikoj Gorici tijekom 2014. godine, a u kojem je sudjelovalo 1111 učenika četvrtih i sedmih razreda osnovne škole. Rezultati istraživanja po- tvrdili su za brinutost i potrebu stručnih suradnika za dodatnim znanjima iz pod- ručja medijske kulture koja će ih uputiti u načine prevencije i kritičkoga sagleda va - nja medijskoga nasilja među učenicima. Bajkovito prijepodne u Starom gradu Lukavcu Najavljeni projekt bavi se elektroničkim nasiljem, ovisnostima o Internetu i društvenim mrežama te videoigrama. Koliko je važno utjecati na sprječavanje mogućih problema povezanih s novim medijima, toliko je važno koristiti sve prednosti koje oni pružaju. Jedna od prednosti svakako je dostupnost informacija i otkrivanje različitih zemalja, kultura i društava koja nam, zahvaljujući suvremenim tehnologijama, postaju bliska i poznata. Teme multikulturalnosti i interkulturalnosti neizostavna su područja kulture i života svakog modernog društva što je razlog održavanja tribine pod nazivom „Različite kulture – bogatstvo svake zajednice”. Tribina se bavila aspektom kulture koji podrazumijeva način življenja s drugima koji su drugačiji i različiti jer pripadaju drugim kulturama. Govorilo se o multikulturalnosti i interkulturalnosti te o potrebi da, svjesni svoga kul- turnog nasljeđa i identiteta, poštujemo i prihvaćamo različite kulture kao bogatstvo svakoga društva. Gosti tribine bili su Morana Peranić iz Dječjeg odjela Gradske knjižnice Velika Gorica, Zamira Djuma shalieva, Velikogoričanka iz Kirgistana, profesorica kirgis - kog jezika i književ no sti, Noe Francois, student socijalne pedagogije iz Francuske s adresom u Šilja kovini i Mayya Preobra - zhen skaya, stu den tica ekonomije na za- grebačkom Ekonom skom fakultetu koja je u Hrvatsku stigla iz Rusije. Morana Peranić prezen tirala je način rada Dječjeg odjela Gradske knjižnice u povezivanju različitih kultura te je prikazala kako Knjiž nica ispunjava svoju važnu zadaću u radu s djecom i mladima u području raz - vijanja i nje govanja interkulturnog od- goja. Zamira, Noe i Mayya ispričali su svoje osobne priče koje je publika s ve- likom pažnjom slušala. Moglo se čuti S tribine „Različite kulture – bogatstvo svake kako je neobično susresti se s drugom kul- zajednice“ – Velikogoričanka Zamira Djumashalieva turom, kako se svladavaju jezične pre- donijela je tradicionalnu hranu i druge simbole preke, kako se brzo usvajaju neke navike Kirgistana

Ljetopis GVG '14. 75 DJEČJI TJEDAN U VELIKOJ GORICI

(poput pijenja kave i dugih razgo vora), kako hrana najbolje povezuje ljude i kako je najčešći motiv odlazaka i do lazaka – ljubav i zasnivanje obitelji. Gosti su po - slali jasnu poruku o tome da različite kul- ture obogaćuju zajednicu, da ona posta je dinamičnija i raznolikija i da djecu treba pripremati od najranijeg djetinjstva na ži - vot u multikulturnim zajednicama. Za - mira, Mayya i Noe na najbolji su način pokazali kako se živi interkulturalnost, a Otvorenje prve kućice za knjige u Velikoj Gorici mladi su imali priliku susresti se sa za - nimljivim ljudima koji žive u njihovoj neposrednoj okolini, koji su prihvatili kulturu u koju su došli živjeti i donijeli svoju posebnost i autentičnost kao novu društvenu vrijed - nost. Dječji tjedan završio je velikim okupljanjem djece iz vrtića i škola koja su oslikavajući pješačke staze oko Pučkog otvorenog učilišta, doživjela veliko iznenađenje. Dok su zadubljeni u svijet boja i oblika uljepšavali staze, sa svih strana su ih okružili glazbenici i plesači iz Umjetničke škole koji su izveli Flash mob. Dok su se uz glazbu trubača izmiješali oni koji oslikavaju i oni koji plešu, na trenutak se moglo vidjeti i osjetiti bogatstvo kreativnosti, maštovitosti, veselja u kojem su podjednako uživala djeca, mladi i odrasli. Posebno maštovit i sadržajan Dječji tjedan potvrdio je da je dječja kultura djeci važna i potrebna, da umjetnički odgoj potiče istraživanje, stvaralaštvo i inovativnost. Osim toga, djeca reproduciraju, mijenjaju, stvaraju i prenose kulturu kroz svoje maštovite igre, pjesme, ples, priče, slikanje, kazalište, film i druge umjetnosti. Stječući razumijevanje kulturnog i umjetničkog života oko sebe preko odnosa s odraslima i vršnjacima, djeca prevode i prilagođavaju to značenje kroz svoje vlastito generacijsko iskustvo, stvaraju i prenose svoj vlastiti jezik, igre, tajne svjetove, fantazije i ostalo kulturno zna nje. Sudje- lovanje u kulturnim i umjetnič kim aktivnostima potrebno je za izgradnju dječjeg razu- mijevanja ne samo vlastite kul ture, već i drugih kultura, jer pruža mogućnost ši- renja vidika i učenja od drugih kulturnih i umjetničkih tradicija, dopri noseć i među- sobnom razumijevanju i pošto vanju. Važnost kulture za razvoj djece potvrđena je i Konvencijom UN-a o pravima djeteta koja ističe da djeca imaju pravo na život i razvoj u svim vidovima života, uključu - jući tjelesni, emotivni, psihosocijalni, ko - gni tivni, društveni i kulturni. Dijete ima Film „Krug (ne)tolerancije“ snimili su učenici pravo na slobodno sudjelovanje u kultur - Gimnazije Velika Gorica i vijećnici Dječjeg gradskog vijeća nom životu i umjetnostima, a odrasli to pravo trebaju poštivati i ostvarivati.

76 Ljetopis GVG '14. Petra Žuvela

VOLIM ŽIVOT

Dani osoba s invaliditetom (od 2. do 6. prosinca 2014.)

3. prosinca, Međunarodni dan osoba s inva - liditetom obilježava se od 1998. godine, a pro- moviran je od strane UN-a. U prvom tjednu adventa Velikogoričani su imali priliku upo- znati kako žive osobe s invaliditetom našega grada – i oni veliki i oni mali. Događanja su bila raznolika; od predstave, dokumentarnog filma, izložbe, predavanja do sporta, ali i du- hovnosti. Velikogoričani s invaliditetom svo- jim životima posebno su vezani za Centar za odgoj i obrazovanje, Udrugu Suncokret i Sportski savez osoba s invaliditetom Velike Gorice. Oni su ujedno bili i nositelji programa, uz podršku Povjerenstva osoba s invaliditetom Grada Velike Gorice. Cilj projekta bio je doprijeti do Velikogoričana bez invaliditeta i iznenaditi ih koliko je život osoba s invaliditetom bogat. Naši su sugrađani s invaliditetom tih dana izašli iz svojih in sti- tucija i pokazali nam na koje sve načine ople- Plakat projekta „Volim život“ menjuju našu lokalnu zajednicu. Veoma je snažno kada osobe koje imaju određene teš- koće pokažu kako su bez obzira ili baš zahvaljujući njima zavoljele svoj život. Zato je svrha ovih dana, osim rušenja predrasuda, bila i općenito podizanje optimizma u našoj zajednici – hrabrenje i poticaj svim ljudima da se lakše nose s teškoćama u svojem životu. Projekt „Volim život“ svojevrstan je nastavak prošlogodišnjeg projekta „Most“ koji je bio pokretač višednevnog obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom. Po- krovitelj Projekta je Povjerenstvo za osobe s invaliditetom Grada Velike Gorice. Program događanja ispunili su sadržaji u kojima se mogla vidjeti raznolikost talenata osoba s invaliditetom. Ovogodišnji projekt „Volim život“ počeo je 2. prosinca susretom gradonačelnika i građana Velike Gorice – osoba s invaliditetom na kojem su se aktualizirali problemi i

Ljetopis GVG '14. 77 VOLIM ŽIVOT provedene mjere iz Strategije za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom Grada Velike Gorice. Prvu strategiju za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom Velike Gorice za razdoblje 2009. do 2013. Gradsko vijeće usvojilo je na sjednici održanoj 04. prosinca 2008. Na sjednici Gradskog vijeća održanoj 23. prosinca 2013. donijeli su Strategiju izjed- načavanja mogućnosti i prava za osobe s invaliditetom Grada Velike Gorice u razdoblju od 2014. do 2018. godine koja u cijelosti odgovara ciljevima i načelima djelovanja Nacionalne strategije. Druga velikogorička strategija nastavlja prihvaćanje svrhe, ciljeva, definicije, temeljnih načela i smjernica djelovanja Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invali- ditetom. Svrha II. velikogoričke strategije je unapređivanje, zaštita i osiguravanje punog i ravno- pravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba s invaliditetom i una- pređivanje i poštivanje njihova urođenog dostojanstva. Temeljna načela su poštivanje urođenog dostojanstva, osobne autonomije uključujući slobodu izbora i neovisnost osoba; nediskriminaciju; puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo; poštivanje različitosti i prihvaćanje invaliditeta kao dijela ljudske različitosti i čovječnosti; jednakost mogućnosti; pristupačnost; jednakost muškaraca i žena; poštivanje sposobnosti razvoja djece s teškoćama u razvoju i poštivanje prava djece s teškoćama u razvoju na očuvanje vlastitog identiteta. Ciljevi su osiguranje potpune integracije osoba s invaliditetom ostvarivanjem integracije u važnim životnim područjima ravnopravnim sudjelovanjem u političkom, javnom i kulturnom životu; u procesu odgoja i obrazovanja; u zapošljavanju, zdravstvu i reha- bilitaciji; u socijalnoj zaštiti; u pravnoj zaštiti i zaštiti od nasilja; u istraživanju i razvoju. II. velikogorička strategija u cijelosti promovira građansku perspektivu i socijalni model djelovanja prema osobama s invaliditetom, utemeljen na sustavu primjene ljudskih prava. U potpunosti odbacuje poistovjeći va nje osobe s invaliditetom s ulogom pacijenta kojemu je potrebna zdravstve na ili neka druga skrb. Naglasak je na sposobnostima osobe koja će, nakon što društvo ukloni postojeće pre preke, ostvariti svoj potpuni razvoj. Program se nastavio projekcijom doku - mentarnog filma „VOLIM ŽIVOT“ au - tora Gorana Kovačića, Ivne Ivanković i Petre Žuvele koji prikazuje isječke iz ži - vota naših sugrađana s invaliditetom. U filmu sudjeluju: Ivana Mihelić, Gordana Čunčić, Ines Bičanić, Laura Bičanić i Pe - tar Brcković. Svatko je od njih ispričao djelić svoje životne priče, koju su svojom podrškom upotpunili njihovi prijatelji, profes ori, kolege, obitelj, govoreći o Slika 2. Susret s gradonačelnikom svojem iskustvu suživota s njima.

78 Ljetopis GVG '14. VOLIM ŽIVOT

Svrha ovoga filma je uz senzibilizaciju javnosti za osobe s invaliditetom, i po- dizanje razine životnog optimizma kojeg svima u današnje vrijeme nedostaje. Film prikazuje kako se, unatoč teškoćama i ograničenjima koje invaliditet sa sobom nosi, može voljeti život. Otvorenjem izložbe fotografija povo - dom pet godina organiziranog bav lje - nja sportom za osobe s invaliditetom nastavio se program prvog dana ovih do- Projekcija filma „Volim život“ gađanja. Sport i fizička aktivnost pred- stavljaju čimbenike koji pozitivno utječu na kvalitetu života, zdravlje, samopouzdanje i motivaciju kako kod osoba bez invaliditeta tako i za osobe s različitim vrstama i stup- njevima invaliditeta. Uključivanje u sportske i rekreativne aktivnosti doprinosi razvoju ne samo tjelesnih sposobnosti već i boljem socijalnom uključivanju i razvoju socijalnih vještina. Ciljevi organiziranog bavljenja sportom u našem gradu su sljedeći: • uključiti što veći broj mladih u organizirane oblike sporta u Velikoj Gorici • stvaranje uvjeta za postizanje vrhunskih športskih rezultata • zaštita i promocije interesa sporta i sportaša, odnosno sportskih klubova • promocija Velike Gorice kroz organizaciju značajnih natjecanja i manifestacija • osigurati kvalitetnu poziciju i percepciju javnosti prema sportašima i sportu općenito. Sportsku priču osoba s invaliditetom ispričalo je 45 fotografija u patafix tehnici veličine 50 x 70 cm. U Velikoj Gorici od 2009. godine kada je gospodin Darko Matić osnovao sportsko društvo osoba s tjelesnim invaliditetom „Uspon“ do danas kada u Sportskom savezu osoba s invaliditetom Grada Ve like Gorice djeluje šest klubova (stolni tenis, atletika, boćanje, judo, rekreacija) može se sa sigurnošću i ponosom reći da su ciljevi organiziranog bavljenja sportom za osobe s invaliditetom ostvareni što poka - zuju i dosad postignuti rezultati: stolno- tenisačica Mirjana Lučić zauzela je 3. mjesto na svjetskoj rang listi, boćar Marko Turković osvojio je 3. mjesto na pojedi - načnom prvenstvu Hrvatske ove godine, a boćarski klub „Marijan Dobrinčić“ osvo - jio je kup Hrvatske u ekipnoj konkurenc iji što je vrlo veliki uspjeh s obzirom da je Izložba fotografija povodom pet godina organiziranog klub tek nedavno osnovan. bavljenja sportom osoba s invaliditetom u Velikoj Gorici

Ljetopis GVG '14. 79 VOLIM ŽIVOT

Svečanost predstavljanja projekta svojom pjesmom uveličao je zbor mladih „Navje- štenje“. Drugi dan ovog projekta (3. prosinca), obilježen je predstavom „Gradu s ljubavlju“. Predstava je održana u dvorani Gorica u Pučkom otvorenom učilištu. U predstavi su sudjelovali: djeca Centra za odgoj i obrazovanje Velika Gorica, plesna skupina „Niko- line“ iz Centra za odgoj i obrazovanje Dubrava, korisnici Centra za odgoj i obrazovanje Lug te učenici 3.b razreda OŠ E. Kumičića, Velika Gorica. Predstava je bila otvorena za sve građane Velike Gorice. Svi sudionici pokazali su brojne talente kroz glumu, pjesmu i ples i oduševili mnogobrojnu publiku. Gosti, Plesna skupina „Nikoline“ iz Centra za odgoj i obrazovanje Dubrava, pokazali su kako upornost i ljubav prema plesu može nadići invalidska kolica. Korisnici Centra iz samoborskog Luga zabavili su publiku izvrsnom izvedbom predstave „Tko pjeva zlo ne misli“, a djeca iz OŠ Eugena Kumičića predstavila su životinjsku farmu kroz pjesmicu. Centar za odgoj i obrazovanje Velika Gorica, pripremio je nekoliko različitih točaka, od glume do pjesme. Nasmijanih lica pokazali su koliko su sretni što posjetitelje na takav način mogu uvesti u adventsko raspoloženje i svojim su izvedbama osvojili srca publike. Smijeh mnogih, ali i veliki pljesak, izmamio je pas pomagač Kota koja je s mališanima iz velikogoričkog Centra pokazala što sve zna. Kota je masirala, zaobilazila prepreke, sramila se i na kraju se naklonila publici. Centri za odgoj i obrazovanje ustanove su za djecu, mlade i odrasle s intelektualnim teškoćama i tjelesnim invaliditetom. Njihov cilj je osposobljavanje korisnika za što samostalniji život i rad uz uvažavanje specifičnih teškoća u funkcioniranju. Kada je moguće djeca s teškoćama uključena su u redovni oblik odgoja i obrazovanja. Na taj način im se omogućuje ravnopravnije sudjelovanje u društvenoj zajednici. Druženje uz TS Harmoniju organizirano je u Clubu 100 u večernjim satima sljedećeg dana projekta (4. prosinca). Uz popularnu glazbu i hitove pjevalo se i plesalo, pričalo, smijalo i zabavljalo. Ovaj dio programa pokazao je i ukazao na važnost i potrebu „neobaveznog“ druženja posebno za osobe s invaliditetom koje zbog različitih barijera, bilo tehničkih, bilo onih u glavama ljudi, rijetko ili nikada nemaju priliku za zabavu i ovakvu vrstu društvenog života. Aktivan društveni život, potreba za identifikacijom s vršnjacima, za „di jelje - njem“ života s drugima javlja se od rane dječje dobi i ostaje prisutna do kraja života svakog čovjeka. Djeca s teškoćama u raz- voju i osobe s invaliditetom zbog ogra - ničenja uzrokovanih teškoćama i inva li- ditetom nerijetko imaju problema u stva- ranju odnosa s drugima. Mogući razlozi tih problema su: loša slika o sebi, osjećaj manje vrijednosti, strah od odbijanja, Predstava „Gradu s ljubavlju“

80 Ljetopis GVG '14. VOLIM ŽIVOT osjećaj nemoći i tereta za druge, sram i neugoda te još mnogi drugi čimbenici koji pogoduju društvenoj izolaciji. Stoga su ovakva druženja uz podršku lo- kalne zajednice i ljudi koji nas okružuju važna za stvaranje društva jednakih mo - gućnosti. Petak (5. prosinca) obilježila su dva do- gađaja. U jutarnjim satima u velikogo rič - koj Strukovnoj školi predstavljeno je vo- zilo Tur Solar 4 za osobe s teškoćama u Druženje u Clubu 100 kretanju koje su konstruirali učenici če- tvrtog razreda sa svojim profesorom Igorom Vujičićem. Posjetitelji prezentacije imali su priliku isprobati vozilo i provozati se u predvorju škole. Svi koji su isprobali vozilo reagirali su izrazito pozitivno uz komentare potrebnih korekcija i prilagodbi vozila prema individualnim potrebama korisnika. Ovakav projekt hvale je vrijedan iz više razloga: zbog velikog angažmana učenika srednje škole koji uz svoj stručan rad imaju priliku promišljati i o potrebama osoba s invaliditetom. U popodnevnim satima istog dana orga- nizirana je tribina „Moždani udar kao najčešći uzrok invaliditeta i što poslije njega“. Gosti tribine bili su mr. sc. Maja Kovačićek, dr. med., specijalist neuro lo - gije, Višnja Majsec Sobota, prof. psiho- logije i mr. sc. Ilija Gajski. Na tribini se Predstavljanje vozila Tur solar 4 govorilo o uzrocima i simptomima mo - ždanog udara, važnosti rane reha bili tac ije te o psihološkim aspektima života bolesnika i obitelji nakon moždanog udara. Uz posljedice koje trpi oboljeli, drastično se mijenja i cjelokupna obiteljska dinamika koja članovima obitelji oboljelog donosi velike promjene te su mnogi prisiljeni promijeniti dosadašnji način života, a mnogi i ostaviti posao kako bi se u potpunosti posvetili oboljelom članu obitelji i pružili im potrebnu njegu i neophodnu rehabilitaciju. O tome je govorio gospodin Ilija Gajski čija je supruga Majda doživjela teški moždani udar. Nakon otpusta Majde iz bolnice, gospodin Ilija ubrzo je shvatio da će bez osobnog angažmana u potrazi za neophodnom rehabilitacijom u ranoj fazi, njegova supruga izgubiti dragocjeno vrijeme potrebno za što bolji oporavak. Svoja iskustva prenio je u knjigu „Što? Kako? Gdje? Kada? Nakon moždanog udara“ koju je predstavio na tribini. U knjizi se mogu naći brojni odgovori na pitanja s kojima se susreću oboljeli i članovi obitelji tj. skrbnici.

Ljetopis GVG '14. 81 VOLIM ŽIVOT

Zadnji dan projekta (6. prosinca) bio je rezerviran za sport. U novoj velikogo rič - koj trenažnoj dvorani održan je prvi Me- morijalni turnir u boćanju osoba s in- validitetom „Marijan Dobrinčić“. Marijan je bio naš sugrađanin koji je bo- lovao od vrlo teškog oblika mišićne di- strofije . Svi koji su ga poznavali svjedoče o njegovom vedrom duhu i gotovo uvijek nasmijanom licu. Volio je druženje i sport. Tribina „Moždani udar – što poslije“ Bio je prvi boćar s invaliditetom u Velikoj Gorici. Napustio nas je prije nekoliko go- dina. U znak sjećanja, prvi boćarski klub za osobe s invaliditetom u našem gradu nosi njegovo ime. Prvi velikogorički turnir ovog paraolimpijskog sporta također je posvećen njemu. Boćanje je uz šah jedini sport u kojem se mogu natjecati osobe s lokomotornim oštećenjima. Među paraolimpijske sportove uvršteno je 1984. godine. Za razliku od ostalih paraolimpijskih sportova boćanje je predviđeno isključivo za osobe s težim tjelesnim invaliditetom. Na turniru su sudjelovali: BKOSI (boćarski klub osoba s invaliditetom) „Željko Klepać – URIHO“ iz Zagreba, BKOSI „CeDePe Zagreb“, BKOSI „Pulac“ iz Rijeke, BKOSI „Samobor“ iz Samobora i BKOSI „Marijan Dobrinčić“ iz Velike Gorice. Natjecalo se više od dvadeset boćara u četiri kategorije. Ovaj turnir bio je i svojevrsna priprema za organizaciju domaćinstva prvog kola Hr- vatske boćarske lige za osobe s inva li- ditetom koje će se održati krajem ožujka 2015. godine. Na kraju svih događanja organizirana je sveta misa pod geslom „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11, 28) kao zahvala za cijeli projekt. Nakon mise organizirano je i dru- ženje s mladima iz župe Navještenja bl - Memorijalni turnir u boćanju „Marijan Dobrinčić“ ažene djevice Marije u pastoralnom Cen- tru „Nazaret“. I za kraj, da bi čovjek uistinu mogao za voljeti svoj život mora shvatiti barem dvije stvari. Jedna je da je život dar kojeg otvaramo svaki dan pomalo, a druga, da ne živimo ovdje samo zbog sebe već da smo tu jedni zbog drugih i svoj život darujemo drugima.

82 Ljetopis GVG '14. Pripremio: Gordan Hosni – Ogi

JUNACI BABAJINE KUĆICE

Jučer, danas, su tra…

Povodom 75 godina Centra za odgoj i obrazovanje – Velika Gorica

„Živjela Vam, djeco, u ovoj kućici jed - nom davno gospođa Babaja…“ Izm i- šljam i pričam dečkima priče o ovoj tajnovitoj trošnoj kućici dok oko nje u malom eko vrtu sadimo luk, mrkvu, krumpir… Nazdravljamo sokom koji smo sami napravili od bazge iz našeg dvorišta, pečemo i slasno jedemo ko- basice iz naše poljske kuhinje, smi- šljamo i planiramo buduće akcije. Na ovoj trošnoj, bajkovitoj i pomalo mi- stičnoj kućici isprepliću se prošlost i sadašnjost, nazire budućnost najstarije ustanove socijalne skrbi u Republici Jure i Dorijan „Srcu reci, pomozi djeci“ – Humanitarni Hrvatskoj. „…Osnovana je 1939. go- koncert 11. 06. 2014. dine kao Zavod sa pomoćnom školom za mušku i žensku mentalno retardi ranu omladinu u dobi od 6 do 20...“ već 75 godina nastoji: „ …povjerenoj im djeci pružiti, zdravim ljudskim odnosom, razumijevanjem njihovih teškoća, visokostručnim radom, dom i obitelj, ljubav i prijateljstvo, odgoj i obrazovanje i rehabilitaciju“. Sve ono što je djetinjstvu potrebno da bi djeca svoj život živjela dostojnije i samostalnije.“ Za mene je Centar poznati hit „Haustora“ „.. to je, to je moja, to je moja, to je moja..:“ Moja prva ljubav! Svi se sjećamo svoje prve ljubavi, ali rijetki imaju sreću, vratiti se i ponovo zavoljeti svoju prvu ljubav. Prije 30 godina, kao student Fakulteta za defektologiju, imao sam priliku dobiti prvi pravi posao u struci – odgajatelja nedjeljom. Ravnatelj Repač, po kojem i danas neki nazivaju Centar, spajao je mladosti i iskustvo i bili smo sjajan tim. Uživao sam u svakoj minuti rada s kolegama i igranja s djecom. Upijao iskustva starijih, učio pokušajima i pogreškama. Suze i smijeh bili su sastavni dio, kako dječjeg tako i našeg, odrastanja. Iako tek nešto starija, pravi uzor i podrška bila mi je, sada već doajen

Ljetopis GVG '14. 83 JUNACI BABAJINE KUĆICE

kuće i pedagoginja, Ivanka. Suzana, rav - nateljica gradske organizacije Crvenog kri ža, s curama je trenirala nogomet. Sve nas je učila, pratila i bodrila umirovljena teta Milica s dugačkom „šibom izraslom iz raja“, koja se pretvarale u najljepšu šibu sv. Nikole. S djecom smo stalno bili vani. Na našem igralištu ili u gradu. Utakmice nedjeljom, bučno navijanje na gradskom stadionu Radnik, odlazak u kino. Dobre filmove Svakodnevne i vesele dječje igre na igralištu išli bi i popodne ponovno gledati. Na na- šem velikom igralištu, vrtuljci, ljuljačke, klackalice. Ja s onim većima i starijima uživam u nogometu, graničarima, pikulanju. Zajedno s nama nogomet su igrali hakleri iz susjedstva. Pred Valentinovo 2012. vraćam se svojoj prvoj ljubavi i počinjem raditi u Centru posao koji najviše volim – odgajatelj „velikih dečkiju“. Povijest Centra U vremenima heroja šokira me podatak koji nalazim u monografiji: „1941. djeca su prisilno iseljena iz zgrade… a oko desetero djece s učiteljicom Štefanijom Vice preživjelo je rat u selu Kurilovac“. Junakinja je ova učiteljica svjetskih razmjera. Možda i ozbiljna kandidatkinja za Nobelovu nagradu za mir! Nevjerojatno je kako se mi povijesno odričemo naših dragocjenih iskustava i humanista, a olako uvodimo strane modele! Živimo u vrijeme deinstitucionalizacije i inkluzije, „Outsourcinga“, „In housinga“ i sve nerazumljivije stručne terminologije. Sada sam „full in“, a već sutra nas puno može biti „out“. Kada me neki od edukacijsko-rehabilitacijskih izraza zbuni, sjetim se preporuka naše višegodišnje ravnateljice Jadranke: „...pišite dokumentaciju tako da i djeca mogu razumjeti...“ ili „...naši korisnici veliki su i neiskorišteni resurs...“. Kako se u kući živjelo i radilo, govori nam Višnja (staro-krojač garderobijer): „ U ovoj kućici živjela je sa svoje dvoje djece kuharica Babaja sa životnim partnerom, profesorom matematike Ražićem... Bračni par Kosović dugo godina vodili su Centar… Darijo gdje su ti čarape?... Moja samohrana mama radila je u vešeraju i često me dovodila na posao… Fićo, sve bum te rekla Bibi! Opet nisi gaće presvukao!... Bilo je to tada normalno, a puno je djelatnika samaca ili obitelji i živjelo u Centru. Dvorište je bilo puno prijatelja: korisnika, djece i unučadi djelatnika, susjeda… Jedva sam čekala da napišem zadaću i istrčim van: brati zumbule, kupati se u famoznom bazenu, uživati pod palmama… Jurek, pa gdje ti je ona majica?... Voljela sam i raditi, možda sam zato i naslijedila radno mjesto od gospođe Gine, voditeljice garde robe. Iako im svaki dan brišem noseve i guze, mi- jenjam gaće… ljute me i „zločesti“ su… niš vas mame koje su bile ovdje nisu naučile… Fuj vas bilo!… ovaj posao je meni više od toga… to je 50 godina moga života… Ogi, jesi ti pogledal kak ti Jožekov ormar izgleda?... I svi smo tada nešto radili i uživali u tome. Nosili smo i cijepali drva, čistili lišće, sadili vrt, hranili svinje, imali kolinje. Gospon Đuro s djecom je pleo košare, ra dio ramove za ogledala i učio svoj orkestar: Cis – Ge, cis – ge,

84 Ljetopis GVG '14. JUNACI BABAJINE KUĆICE meni je najteže padalo kada sam zbog svog neposluha morala peglati, a oni su tak lijepo svirali u srce me sa svojim tamburicama dirali… Gospon Mijo imao je šustersku radio- nicu, radile su se papuče i remenje… a Joža bi svaki tjedan druge papuče, danas sve im je na gotovo i još nas… Pa ne buš valjda takva u šetnju išla?! Odmah da si se presvukla!... Viš ti to je to, kaj ti pričam… Kao djetetu u najboljem sjećanju ostao mi je i nekadašnji domar gospodin Stjepan Mirenić, omalen rastom, ali silne snage, radeći od željeza što mu oči vide i što je poželio…“. Njegov 13-ogodišnji imenjak, 2013. osvaja: Olimpijsko zlato! Stjepan Mirenić postao je tro - struki olimpijski pobjednik (sla lom, ve- leslalom , spust) na Specijalnoj olimpi - jadi u Južnoj Koreji. Povijesni je to i ne samo sportski rezultat. Najdraža rav na - teljica Ksenija S. inicirala je spek taku - larni doček u Zračnoj luci svim čla no - vima Hrvatske specijalne olimpijske re- prezentacije, na kojem bi pozavidjeli i neki daleko bogatiji sportaši. „Naš Pepi još se i ne brije, ali za zlato vozi skije“, jedan je od transparenata. Idući cilj, kaže „Doček olimpijaca“ Doček Hrvatske specijalne olimpijske voditelj Željko L., su sve popularnije Pa - reprezentacije 07. veljače 2012. raolimpijske igre i tamo vidimo našu Zračna luka Pleso djecu. „Nije važno biti bolji od nekoga koliko je važno biti danas bolji nego jučer“, jedan je od osnovnih principa Juda. Ivanka uključuje djecu u Judo klub Pinky. Lijepo je vidjeti u kimonima naše mlade judoke kako se vesele svakom treningu. S druge strane učitelj Tjelesne i zdravstvene kulture, Željko V. opravdano je ljut: „Ta se djeca ne znaju igrati loptom! Nekada su me u redu čekali da im dam loptu i satima su se igrali.“ Sada nijedna lopta ne izdrži duže od 3 dana da se ne probuši, završi na krovu, drvetu, kod susjeda, razbije prozor na ambulanti… Uz dužno poštovanje prema specijalnim olimpijadama, prilagođenim sportskim pro- gramima, uvijek nam je izazov vidjeti koje su zaista sportske mogućnosti naše djece u odnosu na svoje vršnjake. Prije 30 godina igrali smo često nogomet s dečkima iz susjedstva. Uočio sam da dečko kada udari loptu ona uvijek, pod istim kutom, pada na isto mjesto. Na to mjesto postavio sam brzonogog malca koji bi odmah zapucao prema golu. Izazvali smo lokalne dečke na službenu utakmicu. Znao sam da će nas podcijeniti i već nakon prvih minuta poveli smo 3 – 0. Kod 6 – 2, „škvadra“ se potpuno raspala. Međusobno su se optuživali i posvađali uz nevjericu: „kaj bumo zgubili od ovih debila?“, „Ti si veći debil od njih!“... Zamislite da su tek od cura izgubili? Drugu nedjelju su se ispričali, mobilizirali i zatražili revanš. Ozbiljno su krenuli, brzo poveli, sustizali smo i borili se na kraju izjednačili na 9 – 9! O pobjedniku su odlučivali

Ljetopis GVG '14. 85 JUNACI BABAJINE KUĆICE

kazneni udarci. Izgubili smo, ali srdačni i prijateljski pozdrav i zagrljaj značio nam je više od pobjede! Dečkima iz susjedstva bila je ovo velika športska i životna škola. Danas neki od njih sa svojom djecom dolaze na naše igralište i rado u svoju igru uključuju našu djecu. 21. Turopoljska trka 2013. Na startu se okupljaju stotine atletičara i rekrea ti - vaca svih dobnih skupina. Među njima i naša ekipa trči u nepoznato. Možete li vi približno procijeniti i istrčati 1000 ili Turopoljska trka 5000 metara? (Odgovorite si odmah is - kreno). Svi smo vrlo uzbuđeni, posebno naš dobri duh, sestra Blaženka. Dižu se startni brojevi, cedulje. Svi bi odmah potrčali. Starta se po kategorijama, a Blaža i ja iščekujemo na cilju. I evo Martine, 38. Bravo, odlično! Ilija 42. Super! Marko 56.! Katarina je nešto sporija oko 90. ali i ona je pobjednik nismo vjerovali da će uspjeti! I onda vidimo Brankića! U vodećoj je grupi! Bučno navijamo, a on staje i cedulju predaje meni… „Ne meni, tamo na cilju..!“ Pretiče ga skupina, ulazi 19. Bio bi 13., a da trenira atletiku bio bi na postolju! Nikolina je bila odlična, istrčala je 5000 m, došla oko 30. mjesta, ali Branislav nam je povećao broj sijedih! Uredno je startao, gotovo svi su već ušli u cilj, a njega ni na vidiku. Panika nas pomalo hvata, možda je zalutao, izgubio se? Prometnici pomalo puštaju promet, miču se oznake… Krećemo u potragu po Gorici. Ozbiljno razmišljam obavijestiti policiju… Kada ga ugledam kako fućka i lagano šeće. Čim me vidio počeo je sprintati i rekordno dojurio do cilja! Kada smo ga špotali zašto se nije više potrudio, rekao je: „Volim hodanje“ S idejnom začetnicom projekta Jasnom prohodao sam od prvog dana. Hodanje, osim što pozitivno utječe na zdravlje, znanstveno dokazano potiče izlučivanje hormona sreće (endorfina i serotinina) i iskustveno provjereno eliminira hemeroidalne tegobe. Prohodali smo kroz prozor Babajine kućice. Radili smo vježbu evakuacije i najbrže smo, zajedničkim snagama, izvukli našu djecu na sigurno. Istina, njihova „landranja“ ponekad sliče na višekilometarske forsirane marševe dok sam ja ipak skloniji češćim pauzama, posjetama ugostiteljskim objektima, organizaciji ručkova i sl., ali ipak sa sve više djece hodamo i svaka nam akcija završava smijehom i pjesmom. S učiteljicom Mirjanom P. koja dječje, ali i naše stresove smiruje sa: „Udahni – izdahni!“, postavila si je jasne ciljeve. Neprocjenjiva su iskustva i spoznaje koje djeca upijaju i stiču diljem Lijepe Naše. Da toliko ne hodamo, nikada ne bismo saznali da komarci ne grizu nego komarice, da čaplja Danguba nije lijena nego lukava ptica koja stoji na jednoj nozi i čeka da joj riba sama dođe, ne bismo iskusili terapeutsku snagu vode u Kopačkom Ritu, na obali Dunava u Aljmašu i Vukovaru, i još puno, puno toga vidjeli, doživjeli i naučili.

86 Ljetopis GVG '14. JUNACI BABAJINE KUĆICE

Logoped Mirjana D. odlazi u zasluženu mirovinu. Uvijek je to dirljiv trenutak. Od nje sam puno naučio, a djeca su je obo- žavala. Prije oproštaja, njezina najbliža suradnica Verica zamolila me da je pre - više ne rastužim. Pripremali smo priredbu za Sv. Nikolu i svi moji krampusi trebali su odgovoriti: „Da Vas čujem djeco gdje ste sve bili sa „Volim hodanje“? Ivan: „Krapina, Plitvička jezera, Krk, Vukovar, Osijek i…“ Josip: „Trsat, Varaždin, Šlji - va…“ Kristina: „Nije Šljiva nego Kaza- lište „Trešnja“ i „Vidra“. Martina „Trako - „Kreativa fest“ 03. 12. 2012. - Mala Scena - nastup s šćan, Sisak, Šibenik…“ ori se dvoranom i predstavom Sv. Nikola i Krampusi svi jasno i glasno govore! Nije to baš jezično lako! Ponosan sam na sve svoje krampuse! Tada izlazi Gogo predaje Mirjani poklon i kaže „Hvala ti Mirjana što si me naučila reći R! Rrrrrrrrrrrrrrrrr!“ Naša čarolija Glazbeno-scenski programi Centra zasigurno su jedna od najsvjetlijih točaka u postojanju našeg Centra. Puna pozornica pršti u prekrasnim kostimima rasplesane djece, redaju koreografije voditeljica Melite i Ines I., raspjevane djece kao i njihove voditeljice Sana i Anja, komorni zbor pod ravnanjem maestra Vlade, virtuozni violinisti našeg prijatelja Hrvoja, salve smijeha u satiričnim igrokazima Dubravke N. i Ines P., fantastičan etno ambijent i folklorni ansambl Kristine. Što će sa svojom dječicom spremiti Iva? Uvijek je novo i spektakularno, od ove godine na pozornici pleše i pas! Projekt „Moj novi prijatelj“, koji podrazumijeva uključivanje čovjekovog najboljeg prijatelja u proces odras - tanja, prerasta u jedinstvenu uslugu koju Centar nudi svoj djeci grada. Nema ništa ljepše nego kada se malo dijete zabuni na sceni, onako plahi i nježni kao i njihova Anči! Lutkarstvo! Prekrasne lutke i najefi kas - nije logopedsko sredstvo Dubravke H. Rasplesane „Kaubojke“ Vesne T. tradi - cionalno svojom energijom dižu na noge cijelu dvoranu u Pučkom otvorenom uči- lištu. „Vaše priredbe puno su bolje od naših i većine drugih škola. Drugi put ću do- vesti cijelu školu“ govori mi Davor, rav - natelj susjedne osnovne škole. Mislim da bi ova vrlo vrijedna dostignuća trebali češće izvoditi kao što bi trebali biti pri- sutniji u Gradu i šire. Projekti grupe velikogoričkih djevojaka „Naša čarolija predstave na Trgu F. „Mladi Budite Anđeli Svijeta“ u suradnji Tuđmana srpanj 2012.“

Ljetopis GVG '14. 87 JUNACI BABAJINE KUĆICE s prijateljicama iz Španjolske nešto je najljepše što se našem Centru i Velikoj Gorici dogodilo posljednjih godina. Iskustvo sa Španjolkama, Martina nam je opisala kao „čarobno“! Priredbe smo pripremali zajedničkim snagama na otvorenom uz znatiželjne poglede prolaznika, razigranu i rasplesanu djecu. Čaroban je bio i premijerni solo nastup – ples naše Lucije, koja je sama osmislila koreografiju. Napravili smo priredbe na Trgu F. Tuđmana koje su ganule, nasmijale i raspjevale na stotine Velikogoričana. Ili kao što je to rekla naša dobra (vjero)učiteljica Marija zbog koje i sam vjerujem u anđele „Od danas je Velika Gorica barem malo humaniji grad, a mi svi bolji ljudi“. Izbori se Velika Gorica podupire i otvorena je za nove i kreativne modele rada s djecom i mladima, posebno onima s invaliditetom. Zahvaljujem Arijani i Nevenu što sam bio dio stvaranja dječje demokracije na ovim prostorima. Među prvima osnovali su Dječje gradsko vijeće. Tadašnjeg gradonačelnika Šukera i ministra Primorca rešetali su mladi političari: „Kada ćete nam napraviti bazen?“, „Kada ćete urediti igrališta…?“, „Kako se sigurno voziti biciklom?“, „Probajte Vi nositi ovu torbu iz prvog razreda!“… Preznojavali su se, na rijetko kvalitetnom, političkom skupu. Ulazak djece iz Centra u Dječje gradsko vijeće bio je logičan slijed poštivanja njihova prava na sudjelovanje. Martin je bio jedan od najaktivnijih dječjih vijećnika u povijesti, među vršnjake unosi nove poglede na djecu s invaliditetom te kasnije postaje počasni savjetnik. U rad Vijeća uključila se Mirna pa je podrška dječjim vijećnicima postala veća i brojnija. Naše političarke Kristinu i Marinu priprema prva dama grada, Nikolina. Kako je tek sada, inače velikom prijatelju kuće, gradonačelniku Barišiću? Od nedavno sve punoljetne osobe, bez obzira na poslovnu sposobnost, imaju pravo glasa u Republici Hrvatskoj. Velika je to prilika za našu odraslu djecu koja žive i rade u Kolodvorskoj. Izazovi Imao sam izuzetno zadovoljstvo raditi i u Kolodvorskoj, dijelu Centra radno proizvodnim aktivnostima pokrenutim 2000. u suradnji s gradskim poglavarstvom. Sre - ćem tu dragu kolegicu sa faksa, Ivanu. Ovdje su svi nekako umjereni! I za njih je nakon 8. razreda, osmišljen odgojno obrazovni proces. Ovdje je sve puno mirnije i tiše. Osjeća se velika prisnost. I u ovoj dugo pripremanoj oazi mira, jedne tihe zimske večeri, „lom“ i „urnebes“! Potrčim s noćnom odgajateljicom Irenom vidjeti što je kad ono: „Zorica!“ Svi „poludjeli“ „A u zoru, Gorica me ljubi…“ Jedan od glavnih ciljeva je obavljanjem svakodnevnih kućanskih poslova i kreativnim aktivnostima pokrenuti proces osamostaljivanja korisnika. I krenem ja nadobudno u kuhanje. Veseli djecu iako plaču Martin, Matija, Tomo.. dok režu luk, ali ne daju se, miješamo ga u sir, dodajemo senf, ajvar, kečap…, pravi master šefovi… dok nam nisu izgorjeli sendviči! U zemlju propast... i tada nas u život, tortama vraćaju medicinske sestre Maja i Milka. „Katica za sve“ savjetuje mi: „Bolje ti je, a i njima, idite se vani šetati, idite kam hoćete… na kraj svijeta kako veli Miško, a ako hoćeš naučiti kuhati prvo se javi Marijani S.“ Na međunarodnoj razini, svojim ljekovitim eko-etno proizvodima spašava nas Vesna D. Počastivši, po dobrim starim hrvatskim običajima, kolegice iz Španjolske.

88 Ljetopis GVG '14. JUNACI BABAJINE KUĆICE

U drugoj zgradi prava mala tvornica. Pre kaljeni Grubi me mami na nestašluke, ali nemaju oni vremena. Pod vodstvom Ane R. svi nešto rade! Čestitke, origi - nalne pisanice, privjesci za ključeve… Šire se mirisi lavande. Ponekada su u situaciji da ne stignu ispeći lavandinih kolačića koliko su traženi na tržištu! Pek- mez od jagoda, Melanijino ljekovito bilje. Mlada inženjerka agronomije, Kse - nija H. potiče uzgoj jagoda, matovilca, luka, špinata…, a za naše prilike rijedak prizor i socijalna radnica Nikolina je vani u plasteniku! Sa Štefom, osim što odr- Novi ravnatelj Zvonko Katalinić sa suradnicama vuče snažno naprijed žavaju voćnjak, rade i predstave, a Da - vorka okuplja band! 2004. kreće i učenička zadruga „Izazov“ i djeluje na obje lokacije. Naši zadrugari, zajedno i ravnopravno s drugim zadrugarima, sudjeluju na županijskim i državnim natjecanjima i smotrama. Osvajaju nagrade, priznanja. Na gradskim doga- đanjima su među najatraktivnijim i najposjećenijim štandovima, pomalo prelaze granice Hrvatske te ostvaruju i značajne prihode! Budućnost? Nova era Centra, zasigurno počinje s ravnateljem Zvonkom. Odmah je „udario“ gdje smo bili „najslabiji“. Potaknuo je obnovu derutnog dječjeg igrališta i postavio suvremeno i prilagođeno. Asfaltirao je i ogradio sportsko igralište, lopte se više ne buše na staroj žici i ne lete kod susjeda. Uskoro se nogomet na velika vrata vraća u naš Centar, bit će tu i košarke, rukometa, tenisa, badmintona… Bit će tu turnira, zabava, druženja… izviđačkih logorovanja s vjeroučiteljicom Anom. Već prvi tjedan svoga mandata Zvonko nam je uveo internet! Ne samo da nam je time vratio ljudski i profesionalni integritet i dignitet već nam dao u ruke snažno odgojno sredstvo. Naša školska knjižnica učiteljice Mirjane Č. s više od 1.300 naslova pomalo se pretvara i u informatički kabinet. Moji dečki gotovo svi su informatički pismeni. Pišemo obavijesti i marketinške plakate VELIKIM SLOVIMA tako da ih svi mogu pročitati. Šaljemo mailove voditeljicama i ravnatelju. Putem društvenih mreža obavještavamo svekoliku javnost o našim eko akcijama, piknicima, partyima… Pismo jednog našeg dječaka sv. Nikoli dobilo je 7.949 „likova“ na Facebooku. Osim građevinskih i tehnoloških, u vrijeme krize, istinskih poduhvata, Zvonko unosi i novi duh: „Živimo u jednom od najljepših cvjetnih perivoja s ljetnom pozornicom pored spomenika I. B. Mažuranić, a mi kao da se skrivamo daleko od prolaznika! Treba to odmah iskoristiti i osmisliti: koncerti, piknici, poezija, romantični susreti… neka svi dolaze k nama. Obrnuta inkluzija!... I kada ste i jeste li uopće bili u obiteljima naše djece?“… zvoni dvoranom dok nam izlaže svoje vizije.

Ljetopis GVG '14. 89 JUNACI BABAJINE KUĆICE

Susreti prijateljstva i stvaralaštva u perivoju Ivane Brlić Mažuranić I zaista kao da prvi put vidimo maćuhice, lavandu, ružu, egzotično i sezonsko bilje, orah, bazgu i ostale dijelove malog botanič kog vrta koji je takav ponajprije zahva ljujuć i Ivici i malim rukama budućih cvjećara. Zabrinuti se moramo i zbog činjenice da su dobar dio naših korisnika, posebno oni socijalno najugroženiji, djeca i unuci na ših ranijih korisnika. Tko je tu zakazao? Savjetovalište za djecu s teškoćama i osobe s invaliditetom Velike Gorice otvoreno je upravo kod nas 2010.g., u suradnji s gradskim poglavarstvom. Pokreće nove projekte, stručno je ekipirano različitim profilima, educira roditelje i studente, pruža raznovrsne usluge koje su dostupne svim žiteljima Turopolja i šire. Mobilni stručni timovi su u područnim osnovnim školama, uskoro ćemo, nadamo se, i u obitelji korisnika, priprema se nova ambulanta… Zahvaljujući socijalnim radnicama Ireni i Dariji udomili smo i bolje uvjete osigurali brojnoj djeci, ali uvijek nam ostaje i uvijek će biti djece koja će biti samo naša. Zato naša dobra mama Ma rina, žena čije su vizije ponekad ispred vremena, Babajinu ili neku drugu kućicu vidi kao: „vlastiti topli Dom za djecu koja su na stalnom smještaju i imaju samo nas“.

90 Ljetopis GVG '14. JUNACI BABAJINE KUĆICE

Da sam ja učiteljica? Sva su djeca i lijepa, i slatka, i pametna i dobra, ali ovi naši su nada - hnuće! Dok se druga djeca ljuljaju, igraju lop- tom, lovice, „vise“ na kompu… na ob- ližnjem brežuljku naša Lucija u svom taj- nom svijetu, sa svojom lutkicom, lagano pjevuši i pleše. Puno neispisane poezije je u njenim skladnim pokretima. Neko - liko sati kasnije Sana nas ozareno okuplja oko klavira: „Lucija nam ima apsolutni sluh! Gledajte i slušajte! S mobitela pušta pjesmu Beyonce „Halo“, Lucija na kla - Učiteljica Mirjana Pedišić s učenicima VI. razreda slavi vijaturama hvata sve akorde iako prvi put sportske uspjehe čuje pjesmu!“ Kako tek devetogodišnji Kubi znanstve nofantastično crta! Kad me učiteljica Likov ne kulture, Suzana pozvala da vidim kako je nacrtao mjesec očekivao sam klasični dječji zlatni polumjesec, a ono vidim mjesec u svemiru sa svim svojim kraterima i satelitima! Martin je politički aktivan i društveno angažiran u unapređenju kvalitete života osoba s invaliditetom. Stjepan nam je trostruki olimpijski pobjednik. Hajrudin, gdje se pojavi – medalja! Nije on baš anđeo, ali za ovo mu svaka čast: preko vikenda nekako se ubacio na natjecanje u Break-danceu i osvojio odmah 2. mjesto! Kada imam problema s mobitelom, TV-prijemnikom, računalom… sve mi to Danijel popravlja. Evo sada mi ga je i Zvonko nekud odveo… Dominik i Pepi otišli s domarom Darkom „nešto šarafit“, Fićo je najbolji higijeničar na ovim prostorima… tko će mi sada pomoći. „Mogu ja, mogu ja, mogu ja…“ Kada prođe strka odnekud se stvori mala Megi: „Hoci, mogu pomoci“ „Super, Megi, možeš mi molim te… „Neću!!!“ Pomažeš ti. Megi, pomažeš i hvala ti! Kada mi ponestane ideja i ne znam što bih radio – pitam njih. Nedavno ih pitam: „Da sam ja učiteljica?“ Malo me zbu njeno gledaju, baš im nije jasno pa ja krenem: „Ja bi bio Biserka! „Zašto?“… „Tako mi Biba znaj, izgledaš ti dok sa smiješkom promatraš svi - jet…“ otpjevam im Mlinarčeve stihove, smiju mi se, ali vidim da im tek sad ništa nije jasno… „Ili bih bio Maja! Kada vidim vas vidim i Maju s vama ovako veselim, lijepim, pametnim…! Da čujem sada vas?“, „Bolje ti je Lidija! Imali bi veći i bolji vrt!“, „Budi Zdenka „Srcu reci, pomozi djeci!“ Imali bi stalno koncerte, „Zoricu“ i slike po cijelom gradu…“, „Draginja? Vozio bi kom bi, živjeli bi na Ključić Brdu i svi bi bolje pričali“. „Dobro, djeco, hvala na korisnim savjetima, ali sada ja vas pitam što biste vi da ste vi učiteljica?“, „A, ha sad smo skužili!“, „Ja bi lijepo išla kao Ines i Tamara na porodiljski!“ „Ja bi radije bila medicinska sestra! I to Marinela!“, „Ja, Kristina. Ona nas je na more vodila“, „Sa Josipom bi stalno plesali!“, „Meni će baš Snježana frizuru napraviti“, „Kod Marijane ima puno krumpira i možemo pomfrit peći!“, „Zato ću ja, kada završim školu, tu

Ljetopis GVG '14. 91 JUNACI BABAJINE KUĆICE se zaposliti, sa kuharicama Macom, Marijom, Jadrankom i Katicom! Stalno ću vam kolače peći“, „Ja ću Vam sa Višnjom, Zrinkom i Vlatkom bombone i parfeme davati i svima ću Vam povećati plaće!“, „Viš kak sam ja lijepo obučena i ispeglana! Misliš da nema Ljubice i Jelene da bi se Goricom tak šetala?“, „Bolje meni usisavati sa Janjom, mesti sa Slavicom i Verom puno ću više boca sakupiti.“, „I svaka čast Tajani, ali ja to baš i ne bi“, „E ja ću bit noćni, cijelu noć ću s Tomicom ribice hraniti“, „Ja Zagorac, on je pravedan“. Sestra Blaža: „Nećete vi ništa postati kad ste tako razmaženi… ma joj bolje da ne pričam, sve vam je servirano, a vi tako!“, Julija: „Ti si nas razmazila! Antu najviše, kao da ti je unuk. Kako ćemo mi s njim kad ti odeš u mirovinu?“ „I dosadni ste već sa tim vašim sastancima! Zašto mi ne možemo biti s vama?“, „Previše vas je!“, „Onda ćemo si mi sami izabrati predsjednika! I mi ćemo imati sjednice! I to stručne!“, zaključuje priču Blažin desetogodišnji Ante. Ako mi je teško, a nema psihologice Jelene ili fizio-psihoterapeutkinje Slavice, tužan sam ili me netko naljuti opet su mi oni najbolji terapeuti. Znaju mi reći: „Gospon, Vi to sve malo preveć ozbiljno shvaćate“. Individualni plan i program , stručno vrlo zahtjevan dokument, za školsku godinu 2014/15. Danijel je, gotovo potpuno, sam za sebe napisao. Između ostalog o očekivanjima: „Želio bih da Josipu bude bolje, a da Dubravko ozdravi.“ Počeli smo pomalo i zarađivati sa sekundarnim sirovinama ili trampiti vrijednije stvari. Pepi predlaže: „Ne moramo uvijek ići na sladoled, ke bab, McDonalds… mogli bi štedjeti i otići na izlet!“, „Na ljetovanje!“ kaže Fićo. „Djeco, za to nam treba puno novaca.“, „Nema veze prodavati ćemo krumpir!“, „Bolje kukuruz i kobasice. Jel’ tak gospon?“, „Obe- ćajemo, nećemo se više gađati kestenima, bolje da napravimo ono za vene i protiv komaraca! I prodajemo!“, „Nije protiv komaraca nego moljaca! Jel’ tak gospon?“, „I mogli bi onaj parfem što je moja mama vidjela na internetu od orahovog lista da nam ne smrde noge?“, „Mogli bi i susjedima pomagati snijeg čistiti!?“… „Mogli bi aute ljudima prati, a mogli bi i repati: nije samo mašta, možemo mi svašta, raska nam sve prašta, ako nije tašta, na kraju uvijek ravnatelj ispašta!“ Fotografije: Marija Kirinić Bibliografija: 1. „I moje djetinjstvo je sretno“, 1989. monografija povodom 50 godina Centra za odgoj i obrazovanje djece i omladine Velika Gorica. 2. Ma rino Derossi – Monografija povodom 50 godina Judo kluba Istarski Borac Pula) 3. Divlji kesten – prema internetskim portalima – Melita Lukež 4. Orahov list – prema internetskim portalima – Ivančica Preradović

92 Ljetopis GVG '14. Borut Vidošević

CRTICE IZ UMJETNIČKE ŠKOLE FRANJE LUČIĆA

Sjećate li se, štovani čitatelju, svojih školskih dana, još više, baš onoga vremena koje provađaste u školi, naročito – atmosfere školskih hodnika za odmora? Ili, ako Vam je to, kako polako meni biva, pomalo daleko, pa se toga doba prisjećate kroz sve kraći niz zanijemjelih slika iz kojih, osim zvuka, polako čili i boja kao iz starih fotografija, možda imate prilike ponekad zaći u koju od osnovnih škola u vrijeme odmora, uroniti odjednom u onu ciku i vrisku koja vas iznebuha sa svih strana zapljusne poput slapa i svega okupa, od glave do pete, ispuni vam uši i zaguši sva čula? Ako ste roditelj školarke ili školarca u, još uvijek, osmoljetki, i ako, kako se nadam i kako zakon nalaže, redovito pratite njihova postignuća i nestašluke, tada točno znate o čemu to pišem. Tek to iskustvo predočava, meni barem, pravo značenje one često rabljene fraze: “cika djece odzvanja školskim hodnicima”! A, sjetite se onda kako ti isti hodnici izgledaju za trajanja školskog sata – prazni dugi prostori bez ikoga živoga jednom kada ste prošli školsku portu, utihli, zamrznuti u vremenu, nalik scenografiji kakva nadrealnoga svijeta; a iza zidova tek se jedva čujna naslućuje nazočnost duhova onih koji su ga još pred koji tren ispunjavali. Ta dvojnost postojanja, opreka između jedva pojmljivog kaosa kretanja, kakofonije zvukova i kaleidoskopa boja u jednome i, nakon što posljednji zakašnjeli učenici nestanu iza užurbano zatvarajućih vrata, nestvarne praznine i mrtvila u drugom trenutku, zajed- nička je svim školama, osnovnima i srednjima, manjima i većima, kod nas ili u većini zemalja svijeta. Svima. Osim nekima. Vidite, štovani čitatelju, škola je mjesto mog svakodnevnog boravka – čitav svoj radni vijek proveo sam u jednoj – pa opet, stran mi je taj doživljaj dvojnosti, te potpune opreke između vreve i mira, buke i tišine, koliko i većini vas. Dobrome dijelu mojih kolega taj je dihotomni svijet drugi dom, oni kroz buku i gužvu školskih hodnika za odmora suvereno plove poput krstarica oko kojih se bezopasno lome valovi dječjeg smijeha, vriske i cike i tek ponekad zaustave pokojeg odviše pustolovnog mališana da ne počini kakvu veću štetu – ili je to barem tako kada se radi o školarcima mlađega uzrasta, onima iz “nižih” razreda. Ali, ne i meni, a kako ne meni, tako ni mojim kolegama u školi u kojoj sam, velim, proveo radni vijek.

Ljetopis GVG '14. 93 CRTICE IZ UMJETNIČKE ŠKOLE FRANJE LUČIĆA

Ta je škola, vidite, ponešto drugačija. U njoj ne postoji školsko zvono, nema ni malog ni velikog odmora. Nema ni nevjerojatnog kaotičnog kovitlaca dječjih glava koje žure uz i niz hodnike ili ka izlazu iz škole na kraju nastave. Ovdje vladaju drugačije prilike. U našim hodnicima (i ne samo našima, podosta je takvih škola diljem zemlje) vreva i buka su iznimka, čak i krajem nastave. U njima, međutim, rijetko kada baš nikoga nema. Prošećete li kroz njih, vjerojatno ćete tu i tamo vidjeti pokojeg učenika koji naizgled besposlen sjedi, možda dvoje ili troje koji potiho(!) razgovaraju. Tek tu i tamo, grupa njih. A onda se otvore poneka vrata, jedno dijete izađe, drugo uđe, dvije grupice se zamijene, vrata se zatvore i... Djeca koja sjede u našim hodnicima isti su oni mališani (ili djevojke i momci) koji su, možda tek prije kojeg sata, veselo jurili niz hodnike svoje škole ili pak, u grupi prijatelja, nehajno izlazili kroz vrata gimnazije, naizgled beskrajno nadmoćni svemu što ih okružuje. Ovdje, pak, malne svatko od njih obazrivo je i pristojno stvorenje, spremno i voljno pozdraviti svakog nastavnika u prolazu. Ako tko i nije, većinom s vremenom to postane. Bez prisile. Tajna? Razmotrite sami: U ovim se prostorima odvija drugačija vrsta nastave. Ovdje učenike po ulazu u učionicu dočekuju učitelji i nastavnici koji će, samo njima ili njima i nekolicini drugih, posvetiti predstojeći sat. A ono čemu ih podučavaju takve je prirode da, čak i oni nevoljki, moraju barem donekle sudjelovati. Ovdje se, naime, podučavaju dvije grane umjetnosti: glazba i ples. I jedno i drugo kompleksne su djelatnosti. Poput svih grana umjetnosti, poput riječi “umjetnost” same, one sadrže povelik udio umijeća, uz nemali udio znanja. A umijeće se najbolje stječe pod budnom paskom onoga koji o njemu već podosta, ako ne i sve, zna. I, što je budnija paska, to je sadržajnija, jasnija i primjerenija i poduka, a što je potpunije sudjelovanje, to je bolji, izražajniji i brži rezultat. Uz to, obje ove djelatnosti svoj temeljni materijal crpe iz nutrine onih koji se njima bave i u tome, s vremenom, leži tajna preo - brazbe onih nestašnih i onih oholih. Sudjelovanje mislima, djelima i osjećajima, dis - ciplina pred nastavnikom, kao i samostalna, svi ti zahtjevi, ako ih i ne ispune do kraja, stavljaju one koji nam dolaze na poduku pred sliku onoga što bi moglo biti, ako već i nije; svakoga se dana ta djeca, te djevojke i mladići, susreću sa svojim granicama: granicama svoje vještine, svoje ustrajnosti, svoje marljivosti i, konačno, svojih sposobnosti. Malo tko od onih koji tu sliku jednom ugledaju ostaje nepromijenjen. Tko, pak, stvarno ustraje, malo pomalo ulazi u svijet u kojem su susreti s nekim od najviših ljudskih dostignuća svakodnevni. I, ako stjecanje umijeća koje malo njih posje - duje i godi taštini, ovaj susret vlastitih s dostignućima najvećih, uči nas skromnosti bolje od bilo kakve pokude. I stoga, ta djeca koja sjede na našim hodnicima sjede tiho; znaju da je ono što slijedi, ono što ih čeka iza vrata učionice, pa ako to i ne znaju opisati, susret s vlastitim horizontom i da, svakoga sata, moraju preko toga obzora zirnuti, baciti pogled u neizvjesnu daljinu, ka kraju duge. Jer, tamo ih možda čeka ćup zlata. I stoga, dođite k nama. Dovedite svoje školarce. Njihovi obzori čekaju.

94 Ljetopis GVG '14. Ivanka Ivkanec

GODIŠNJI KONCERT FOLKLORNOG ANSAMBLA „TUROPOLJE“, VELIKA GORICA

Razdoblje došašća, obilježeno svjetlom nebrojenih dekorativnih žaruljica i radosnim treperenjem plamena svijeća, svake godine ponovo budi posebnu radost iščekivanja dolazećeg Mladog ljeta, nove godine u kojoj će se živjeti bolje, lagodnije, s više međusobnog razumijevanja, tolerancije i pomaganja. Najveseliji godišnji blagdani puni su darova za dušu pojedinca i društvenu zajednicu što se najčešće očituje prikladnim uzdarjem. U tom i takvom ozračju Folklorni ansambl „Turopolje“ je priredio svoj godišnji cjelo- večernji koncert „Pjesme i plesovi Hrvata“ kao poseban dar građanstvu Velike Gorice i Zagrebačke županije. Koncert je održan u velikogoričkom Pučkom otvorenom učilištu 7. prosinca 2014. – nakon blagdana Sv. Barbare i Sv. Nikole kao prvih u nizu darodavaca kojima se posebice raduju djeca. Doživljaj publike prisutne izvedbi scenskog programa u dvorani „Gorica“ očitovao se u nepatvorenom „dječjem“ uživanju i svojevrsnom spon- tanom sudjelovanju u glazbeno-pijevnom segmentu pojedinih programskih točaka; da- kako razdragani pljesak bio je i snažna podrška i iskonski znak zahvalnosti mladim članovima/izvođačima FA „Turopolje“. Kada se, nakon potrebnog i kratkog vremenskog odmaka, stiša uzbuđenje i veselje što ga je prizvao cjelovečernji folklorni koncert Ansambla, valja zapisati barem nekoliko kru - cijalnih kulturno-umjetničkih značajki u radnom poslanju i sadašnjim rezultatima sve -

Ljetopis GVG '14. 95 GODIŠNJI KONCERT FOLKLORNOG ANSAMBLA „TUROPOLJE“, VELIKA GORICA ukupnog djelovanja ovog izuzetnog društva. Nesporna je činjenica da FA „Turopolje“ na najbolji način i s velikim stručnim sposobnostima njeguje, čuva i promiče zavičajnu i nacionalnu folklornu baštinu Hrvata na različitim područjima/regijama domovine i izvan njezinih granica. To folklorno i kulturno nasljeđe su znalački predstavljale dosadašnje generacije izvođača posredstvom održavanja raznorodnih javnih nastupa (više od 3.500!), a svoje znanje i umijeće brižno prenose vlastitoj djeci i njihovim vršnjacima. Stoga je sasvim razumljiv tako dobar i „prirodan start“ mladog naraštaja koji se odgaja i u krilu ovog Društva; „smjena generacije“ uzorno nastavlja slijed u prepoznatljivom iden- titetu, dostojanstvu i kontinuitetu djelovanja bivših „starih“ i sadašnjih „mladih“ članova (u svjetlu obiteljskog reda: bake i djedovi – roditelji – djeca). Ovog adventa su idejno koncipiran „ozbiljni“ koncert izvela uglavnom djeca završnih razreda osnovnoškolskog ili početnog srednje-obrazovnog uzrasta, dakle oni što stoje na pragu puberteta; njihovo scensko izvođenje programa ukazivalo je na potpunu predanost i ozbiljnost, primjerenu odgovornosti odraslih ljudi, predstavljanju, vrednovanju i usvajanju kulturnih i folklornih dobara. Samo su ozarena dječja/mladenačka lica jasno pokazala da mladi plesači/pjevači mogu i znaju na svojim nejakim plećima nositi (i drugima darovati!) koncertni program u odlično (u)plesanom koraku i držanju tijela, zvonkim i sigurno otpjevanim pjesmama, odjenuti (i presvući se!) nošnju... Scenski nastup mladog naraštaja je bio zaista impre- sivan, unatoč po kojoj uzgrednoj i spontanoj nespretnosti ili nezgodi. Poneka manja individualna omaška u odjevnoj slici plesača kao i „ozbiljnost“ tamburaša i/ili izostanak njihove komunikacije s ostalim izvođačima, bit će uklonjena u budućim javnim izved - bama i tjelesnoj snazi odrastanja djece do pune zrele dobi. FA „Turopolje“ u svojem dosadašnjem djelovanju predstavlja se bogatim vlastitim fun- dusom tradicijskih narodnih nošnji iz različitih područja Hrvatske, vlastitom radionicom izrade replika i novih nošnji, radom u po dvije plesne i tamburaške sekcije i scen- skim/javnim programom od četrdesetak koreografskih cjelina. Dakako, težište rada polo- ženo je u domenu zavičajnog folklornog nasljeđa i kulturnog stvaralaštva, ali s jednakim marom se veže i za druga različita hrvatska područja. Ovaj godišnji koncert osmišljen je kroz 12 scenskih programskih slika: Bunjevački plesovi, pjesme i plesovi Posavine, pjesme i plesovi liburnijskog krasa (Liburnija – Ćićarija), šokačke pjesme i plesovi Bačkog Brega, pjesme i plesovi Podravine, pjesme i plesovi Ravnih kotara, plesovi iz Konavala, muzički inter m ezzo, pjesme i plesovi Korduna, pjesme i plesovi Pokuplja, muzički inter m ezzo, pjesme i plesovi Prigorja. Uz najavu svake pojedine točke programa šarmantna voditeljica je publici prezentirala i određene spoznaje o kulturnoj i folklornoj slici određenog područja; ta su objašnjenja još jedan dar publici i stalnoj potrebi za podučavanjem. Svojim sveukupnim idejnim koncepcijama i radno profilira nom praksom, unatoč velikim teškoćama financijske, administrativne i komunika cijs ke prirode, usprkos vremenima nesklonim folklornoj tradiciji (ili baš zbog svega toga zajedno!) vodstvo Društva (od predsjednice do stručnih i umjetničkog voditelja) se zaista ima čime dičiti, a posebice onim krajnjim rezultatima svoga rada – javnim izvedbama folklornog programa posredstvom tamburaša, plesača i pjevača!

U Zagrebu, o adventu 2014.

96 Ljetopis GVG '14. mr. sc. Marija Ivanović, viša knjižničarka

TRI DESETLJEĆA LIKOVNOG NATJEČAJA

Uvodni dio U Knjižnici „Galženica“ Gradske knjižnice Velika Gorica organiziran je 2014. godine 30. likovni natječaj za učenike osnovnih škola velikogoričkoga područja. Završni program jubilarnog Natječaja održan je 15. svibnja na Međunarodni dan obitelji i rođendan likovnog umjetnika Ivice Antolčića. O prijašnjim natječajima i o ovogodišnjim rezultatima govorila je mr. sc. Marija Ivanović. Nazočni su bili predstavnici gradske uprave, predstavnici Večernjeg lista odnosno lista „Radost“, članovi prosudbenog povje- renstva, roditelji te učitelji i učenici kojima su dodijeljena priznanja i nagrade. Izložbu odabranih radova otvorio je gradonačelnik Dražen Barišić.

Najuspješniji sudionici 30. likovnog natječaja Početci ili zašto likovni natječaj u knjižnici? U naselju Galženica otvoren je 26. studenoga 1980. godine Dom kulture s Knjižnicom u njegovom prizemlju i Galerijom Galženica na drugom katu. Knjižnica je imala najveći izlog na Trgu. Nova kulturna ponuda i potreba širenja kruga korisnika Knjižnici je nametnula nužnost snažne komunikacije sa sugrađanima, potencijalnim

Ljetopis GVG '14. 97 TRI DESETLJEĆA LIKOVNOG NATJEČAJA

korisnicima. A to se moglo postići samo dobro osmišljenim programima među ko- jima su bile različite izložbe u knjižničnom izlogu. U živopisnom kutiću slikovnica u dijelu Knjižnice Galženica okupljala su se djeca od 4 do 6 godina koja nisu pohađala vrtić. U lipnja 1981. održana je prva izložba nji- hovih likovnih uradaka nastalih u Igraonici poslije pročitane ili ispričane priče. O crte- žima 24 mala autora u popratnom letku iz- ložbe pisala je Jadranka Luketa, likovna Luka Riđički, OŠ Vukovina, ‘95. urednica u Školskoj knjizi. Ova će izložba Bajka o ribaru i ribici / Hemen postati zametkom velikog i dugotrajnog pro jekta. Uslijedila je suradnja s izdavačem slikov - nica, knjiga za djecu i lista „Radost“, Izda - vačkim poduzećem Naša djeca. Nakon ne - koliko izložbi originalnih ilustracija tek- stova u „Radosti“ i ilustracija više slikov - nica, pojavila se ideja da Knjižnica Na rod - nog sveučili šta organizira likovni natječaj za učenike osnovnih škola cijeloga pod- ručja tadašnje Općine Velika Gorica. Pot - poru inicijativi Marije Ivanović dala je re- dakcija lista „Radost“: glavni urednik Joža Skok te urednici Drago Kozina i Srećko Planinić. Sarah Bećirović, PŠ Veleševec, 2000. Konobar Žućo… / Kumic U travnju 1985. tražena je podrška druš - tvenopolitičke zajednice. Istaknuti su ci - ljevi Natječaja: poticanje, vrednovanje i iz - laganje dječjih likovnih uradaka nastalih u školi, njegovanje likovne kulture učenika te približavanje knjige i knjižnice što širem krugu mogućih korisnika. Književni tekst odabran je za tematsko polazište likovne obrade. Ideju su podržali tadašnji direktor NS Ivan Matanović, voditelj Knjižnice Zvon ko Marenić te voditelj Galerije Gal - ženica, Radovan Vuković. Pozivi s propozicijama poslani su matičnim Bruno Bijelić, OŠ E. Kumičića, ‘01. osnovnim školama na području Općine. Pčelica Maja / Skelin Bile su zadane dvije teme: Knji žev no-

98 Ljetopis GVG '14. TRI DESETLJEĆA LIKOVNOG NATJEČAJA

-umjetnički tekst kao poticaj likov nome izražavanju i Život u slobodi. Prva je ostala stalnom temom Natječaja, a druga je ovisila o posebnim prigodama. Stvarali su učenici likovne radove raznim slikarskim i crtačkim tehnikama na papiru na temu mira, života mladih, sporta (Univerzijada), rata u Hrvatskoj, obitelji (godina obitelji), eko- logije…, a najviše godina na temu Saču- vajmo zavičajnu baštinu te je i ona, u oz - račju europskog zajedništva, postala stal- nom temom natječaja. Promjene tijekom godina Puno se promjena zbilo od te 1985. godine. Društvenih, političkih, tehno- loških, svjetonazorskih… Natječaj je živio, Ana Kočiš, OŠ E. Kvaternika, ‘01. propozicije su se mijenjale. Praćenje i raš - Što sve ima šuma / Medved člamba rezultata također. Težilo se što ob - jektivnije m vrednovanju likovnih uradaka, otkrivanju darovitih učenika i isticanju za- sluga njihovih učitelja. Do 6. natječaja učitelji su odabirali i do - stavljali određeni broj radova, ovisno o ve- ličini škole. Od 7. natječaja mogli su ih slati koliko su htjeli pa je često pristizalo tisuću i više, a zadnjih godina i po dvije tisuće ura- daka. Neposredno obraćanje područnim školam a pokazalo se vrlo korisnim. U 7. natječaju (1991.) povjerenstvo je iz - dvojilo posebnu skupinu radova ističući nji- Domagoj Stepanić, PŠ D. Lomnica, ‘03. hovu vrijednost i umnožen je prvi trajni Jutro na seoskom dvorištu / Matejčić zapis o Natječaju, svojevrsni „katalog“ iz - ložbe. Od 10. natječaja (1994.) povjerenstvo često spominje nagrade ili pohvale najus pješ ni- jim učiteljicama/učiteljima. A 1996. na gra- đuje čak i škole slikovnicama i knjigama što je zabilježeno u prvom tiskanom katalogu Izložbe najboljih radova. Do 15. natječaja bile su dvije natjecateljske skupine: prvi-četvrti, peti-osmi razredi, na- grade: prva, druga i treća te priznanja. Od 16. (2000. godine) osam je skupina, prema Klara Janečić, OŠ E. Kvaternika, ‘05. Cvijet sa suhe grane / Mužek

Ljetopis GVG '14. 99 TRI DESETLJEĆA LIKOVNOG NATJEČAJA

razredima i iz svake se izdvaja 10 najboljih uradaka od kojih dva (uglavnom) dobiju Nagradu, a ostali Priznanje. Od 17. natječaja (2001.) organizator prati uspjeh učenika koji imaju više odabranih radova na jednom natječaju ili su među naj - boljima iz godine u godinu i te činjenice navodi u katalogu Izložbe. Na najboljim radovima ostaju potpisi članova prosudbe - nog povjerens tva. Od 2002. redovito se spo- minje nagrada učitelju. Valentina Huzjak, PŠ Dubranec, ‘06. Od 2007. učenici koji su postigli najveći Čudnovate zgode šegrta… / Lektorić uspjeh (imali najviše odabranih radova) do- bi vaju naziv „zvjezdica“ Natječaja. Prosudbeno povjerenstvo U prosudbenim povjerenstvima tije kom ova tri desetljeća bilo je puno osoba poznatih i značajnih na području likovne umjetnosti: uvijek netko iz lista „Radost“ (likovni urednik ili suradnik ilustrator), ne - koliko godina članovi lokalne likovne sku- pine te poznati likovni stručnjaci – povje- sničari umjetnosti, likovni kritičari, likovni pedagozi, teoretičari, profesori na fakultetu, prosvjetni savjetnici. Učeničke uratke procjenjivali su akademski umjetnici Srećko Planinić, Vjera Lalin, Ju- rica Puhalović, Ivica Antolčić, Pika Von- Dominik Bradić, OŠ E. Kvaternika, ‘07. čina, Maja Nejašmić, Ivona Biočić, Ivana Plesna haljina…/ Horvačić Guljašević, sveučilišni profesori Marijan Ja ku bin, Danijel Žabčić, Marcela Munger, Stjepko Rupčić, Luka Petrač, Velikogo ri - čanke Elen Zubek, Zdenka Svetličić, Maja Balenović zatim slikar i ilustrator Mate Lovrić, povjesničari umjetnosti Vesna Ku - sin i Radovan Vuković, prosvje tne savjet - nice iz Agencije za odgoj i obrazovanje Da - vorka Brešan i Mirjana Tomašević Dan če - vić. Voditelj Galerije Galženica, Radovan Vu- ković, prvih je deset godina bio članom po - vje renstva. Na razne načine (uz ostalo i Dorian Brozović, OŠ N. Hribara, ‘08. Fašnička povorka / Boban ovim natječajem) nastojalo se i u Galeriji i u

100 Ljetopis GVG '14. TRI DESETLJEĆA LIKOVNOG NATJEČAJA

Knjižnici gravitirajućem stanovništvu svih dobnih skupina približiti novu kulturnu po- nudu Doma kulture udovoljavanjem ili stva ranjem kulturnih navika. Organizirajući izložbe značajnih suvremenih likovnih um - jetnika, Vuković je stvorio relevantno mje- sto recepcije provjerenih vrijednosti. A u izlogu Knjižnice mogli su se, kompetent - nom prosudbom i selekcijom , formirati i afirmirati neki budući naraštaji umjetnika. Slikar, ilustrator, suradnik lista „Radost“ potom i njegov višegodišnji likovni ured - Tea Ovničević, OŠ N. Hribara, ‘08. nik, Mate Lovrić, devedesetih se godina na - Glagoljica / Tomašić stanio u Velikoj Gorici. Čestim sudje lo va- njem u radu povjerenstva natječaja postao je njegovim najdugovječnijim članom. Do- prinos mu je značajan: radovima je pristu - pao neopterećen edukatorskim iskustvom i nakanama podu čavanja. Njegova recepcija (pa i percepcija) učeničkih uradaka te me- ljila se na prvom dojmu koji se gotovo uvi- jek pokazao prosudbeno relevantnim. Po- vremeno je likovno-ured ničkim savjetima pomagao pri izradi popratnih tiskovina. Profesor na Učiteljskom fakultetu u Za - grebu, Marijan Jakubin, pozvan je na prvo sudjelovanje u prosudbenom povjerenstvu Magdalena Blažeković, OŠ Pokupsko, ‘10. 2000. godine. Više je godina potom uzimao Narodni vez / Crnolatec u ruke gomile radova i pomno ih probirao uočavajući početničke pogreške ili pak iz- vrsna likovna rješenja. Okom iskusna teo - retičara procjenjivao je i rad učenika i rad učitelja. Viša savjetnica iz Agencije za odgoj i obra - zovanje Mirjana Tomašević Dančević, prof. i povjesničarka umjetnosti, devet je godina zaredom procjenjivala učeničke ra- dove. Zna jući koje su mogućnosti učenika i kompetencije učitelja, zalagala se za orga - niziraniji rad u školi prateći posebno sku- pine radova na pojedine teme. O ovom Natječaju afirmativno je pisala u stručnim Adam Brnad, OŠ V. Mlaka, ‘11. publikacijama i govorila na raznim skupo - Torba / Gudelj

Ljetopis GVG '14. 101 TRI DESETLJEĆA LIKOVNOG NATJEČAJA

vima. Iako nije više na savjetničkoj funkciji u Agenciji, njen rad u prosudbenom po - vjerenstvu i dalje je iznimno vrijedan.. Posebno dragocjen doprinos natječaju dao je Ivica Antolčić (rođen 15. svibnja 1928.), poznati likovni umjetnik i ilustrator tek- stova u različitim publikacijama. Više od deset puta bio je u prosudbenom povje ren - stvu i uvijek je u njegov rad unosio vedrinu, ushit, radost. S puno topline, ljubavi i razu - mijevanja pristupao je svakom pojedinom Laura Pukanić, OŠ E. Kvaternika, ‘11. dječjem ostvaraju i onda kada ih je bilo Sačuvajmo… / Detelić preko dvije tisuće. S puno žara, unatoč go- dinama, iznosio je svoja zapažanja i ocjene. Likovnim rješenjem za obrasce Priznanje i Nagrada uključen je i u 30. natječaj. Učenici, njihovi radovi i rezultati Tijekom svih godina ukupno je na ove natječaje pristiglo više od 29 000 likov- nih uradaka. Iz razredne nastave pristizalo je znatno više radova. Izbjegnuta je veća prethodna selekcija u kojoj bi se možda iz- gubili mnogi ostvaraji, posebice do tada „neot kriveni h“ darovitih učenika. Iz pred- metne nastave stizalo je razmjerno malo, Maja Medanović, OŠ E. Kvaternika, ‘12. Istarski gradić / Gabela prosje čno oko 20 posto ukupnog broja ra- dova, no oni su već bili probrani stručnim i strogim vrednovanjem. „Na odabranim radovima nižu se pjes- ničke slike oživotvorene slobodnim, ne- Povjerenstvo je svake godine izdvajalo od- sputanim, prirođenim, spontanim likov - ređenu količinu najboljih uradaka. Moglo nim izričajem nabijenim dječjom eks pre- je to biti 5-10 posto ukupno prispjelih ra- sivnošću, koja je učinila vidljivim tolike „…Problem s kojim smo se suočili nisu likove, doživljaje i ambijente razasute stotine dječjih likovnih iskaza koje smo kroz književne tekstove: snove koje sniva morali pozorno „pročitati“, nego ne do- cvijeće, zaustavljene ptice u letu, paunove statak nagrada i priznanja kojima bismo i ribe u veličanju života, rascvjetale kroš- željeli javno vrednovati igru i istraži - nje nebeskih krajolika, sli karske igre du- vanje, ozbiljnost i vedrinu, maštu i ana- ginim bojama, kontrastnim odnosim a, di- litičnost s kojom su najmlađi i oni nešto namičnim kompozicijskim slijedom, rit- stariji učenici proma trali zavičajno i mič kom izmjenom boja, poteza, crta i ob- književ no okruženje i rje šavali ponu đene lika.“ Marijan Jakubin, katalog Izložbe likovne probleme.“ Mir jana To ma šević 2000. Dančević, katalog Izložbe 2009.

102 Ljetopis GVG '14. TRI DESETLJEĆA LIKOVNOG NATJEČAJA dova. Autori najboljih od tih 80-ak (nekad i više) odabranih uradaka dobivali bi na - grade, a ostali priznanja. Ista učenička ime- na često su se mogla naći i u skupinama radova za koje su učiteljice zavrijedile po - hvale povjerenstva zbog „posebno us pješne likovne obrade pojedine teme“. Pojavljivanje istih imena na izabranim ra- dovima u vrlo velikoj konkurenciji i po iz- boru različitih osoba govori o neospornoj darovitosti pojedinih učenika. Sačuvani za- pisi o većini natječaja podsjećaju na autore Ema Jančetić, OŠ E. Kvaternika,’13. (više) izvrsnih likovnih uradaka. To su: Vid Košulja …/ Horvačić Vučak, Luka Riđički, Enver Orlić, Marko Popovčić, Anto nio Jurković, Ana Kočiš, Stje pan Druzović, Klara Janečić, Domagoj Stepanić, Veronika Bagarić, Marta Krilčić, Mia Kos, Valentina Huzjak, Dominik Bra- dić, Ivor Beus Richembergh, Robert Ruš- kovački, Dorian Brozović, Aldo Grabić, Ana Zrno, Matea Stojčevski, Matea Horvat, Magdalena Blažekov ić, Adam Brnad, Tea Nevistić, Laura Pukanić, Korina Pavačić, Niko Grospić, Julija Dundović, Dorotea Brdek, Josip Tadić, Ema Jančetić i Lucija Fruk. Neki od ovih učenika imenovani su Ante Zovko, PŠ Lukavec, ‘13. „zvjezdicom“ natječaja! Govedo tur / Tonković Nastavnici / profesori / učitelji Od početka je ovaj natječaj ovisio o nastavnicima osnovnih škola. Oni su učenike učili ovladavanju likovnim tehnikama, poticali na stvaranje, pratili nastajanje uradaka, odabirali što će poslati na natječaj. Bez njihovog samoprijegornog i stručnog rada natječaja ne bi bilo. U kriznim vremenima njihova je podrška organizatoru bila ključna: željeli su da se, usprkos brojnim natječajima na koje su bili pozivani, ovaj (lokalni) održi. „Mnogim su učenicima uspjesi na na tje- Najznačajniji zagovornik Na tječaja bio je čaju dali snažne poticaje za bolji odnos Ivan Mikšić. prema školskim obvezama, učiteljima, pri ja teljima, obitelji, prirodi, tradiciji. Nastavnici nagrađenih učenika na 1. na tje- Mnoge je uveo u svijet umjetnosti – li- čaju bili su: Barica Ceronja, Pavica Ve selić, kovne, glazbene, scenske te, naravno, Marija Pejak, Ljubica Ančić Jelinić, Ivan književ nosti. I trajno ih obogatio. Ne- Mikšić, Mira Vilus, Bernarda Gabela i kima je pomogao da lakše nađu svoj put Zdenka Zubčić. Neka od ovih imena po- u život. Mnogima je donio RADOST!“ navljat će se poslije godinama, a neka i de - Marija Ivanović, katalog Izložbe 2014. set ljećima!

Ljetopis GVG '14. 103 TRI DESETLJEĆA LIKOVNOG NATJEČAJA

Lucija Fruk, PŠ Dubranec, ‘14. Kapela sv. Roka / Lektorić Svi nastavnici/učitelji čiji su učenici tijekom ovih trideset godina dobivali nagrade, priznanja, pohvale zavrijedili su da budu navedeni u ovom tekstu. Svojim su radom gradili i održavali Natječaj. Prema sačuvanoj dokum entaciji bilo ih je 130. To su: Milka Babić, Martina Baković, Vlatka Ban, Anica Beloša Fijan, Višnja Bevanda, Ivana Bo ban, A.

104 Ljetopis GVG '14. TRI DESETLJEĆA LIKOVNOG NATJEČAJA

Bojinović, Ivica Bolanča, Dijana Boršić, Ne venka Boršić, Tajana Brnić, M. Bruić, Jasna Bujić, Marica Bužan, Nevenka Crno - latec, Anđa Čeić, Maja Čunčić, Natalija Čun čić, Anka Ćurić, Melita Delić, Lidija Detelić, Jelena Dijanežević, Jelena Dob rić, Jelena Erent, Vera Fabečić, Srećko Fadiga, Gordana Ferenčina Kovačević, Mar tina Fi - li pović, Branka Garašić, Danica Gazić, Ma - rina Golemac, Jasminka Grabant, Miroslav Grahovac, Ivan Gudelj, Nediljka Gudelj, Viktorija Gudelj, Sanja Gusić, Maša Gu- teša, Đurđa Harasti, Branka Hemen Hinić, Smiljan Holly, Božica Horvačić, Martina Hurčak Babić, Marijana Husić, Da nica Išek, Bernarda Jandriš, Marija Jelinić, Va - lerija Jelinić, Jadranka Jelisavac, Tina Kar - lović, Vesna Kerner, Mirjana Kireta, Kla - rić, Tamara Kordić Mišković, Ljerka Ko - vačević, Snježana Kovčalija, Melita Kr ka - nić, Ksenija Kukić, Nevenka Kumic, Re - Dorotea Brdek, OŠ E. Kumičića, ‘14. nata Kunić, Marica Kupina, Ivan Lasić, Drvena kuća / Babić Gor dana Lektorić, Renata Lončar, Mi roslava Lon čarević, Jelena Lovrić, Jasminka Lukac, Vesna Lukinić, Milena Lulić, Vesna Lužnik, Zora Majsec, Martina Mamić, Mirjana Marinčević, Danijela Mar janović, Bara Marović, Ved rana Matejčić, Jasenka Medved, Ljerka Mesec, Irena Meštro vić, Andreja Mišić, Dragica Musić, Ma rina Mužek, Antonija Novaković, Ma rina Novosel , Zoran Pavelić, Š. Pavušek, Željka Petković, Martina Petrina, Nina Petrinjak, R. Pilčik, Sandrica Pišković Gojak, Jasna Pletikapa, Jasminka Podlejan, Mir jana Popovčić Smolčić, Danijela Puškar, Đurđica Rabljenović, Stevo Rabljenović, Božica Rebić, Ružica Salaj, Nadica Sedmak Vel kovski, Ljubica Skelin, S. Smolković, Danijel a Srbić, Marijana Stanić, Jasenka Starčević, Vesna Stipić, Ivica Šipušić, Karm en Šipušić, Danijel Šokec, Božica Štefulić, Vlasta Šunko, Nediljko Šuvar, Elena Tiči nović, Nada Tomašić, Nevenka Tom ec, Lidija Tomić, Sofija Tonković, „Vjerujemo da će današnjim i donedav - Zdenko Tonković, Divna Topolnjak, Andrea nim učenicima koje se poticalo na neo- Uzun, Rosana Vađon, Vid Vučak, Branka metano i individualno likovno is traži - Vujnović, Petar Zadro, Melita Za gorec, vanje tradicijske arhitekture i uporab - Ivana Zec, Jo vanka Žilić, Olivera Žor dić, nih predmeta svoga zavičaja, a zatim i Goranka (Per šić) Župetić. sadržaja nacionalne baštine, upravo Samo je nekoliko ovih učitelja bilo među ovakva iskustva moći pomoći da u pro- najboljima (samo) jedanput, dvaput. cesu opće globalizacije uspiju zadržati Tridesetak njih uspješno sudjeluje (ili je su- svoj individualni, lokalni i nacionalni djelovalo!) na Natječaju više od 20 godina. iden titet.“ Mirjana Tomašević Dančević, Najviše pohvala za rad s učenicima dobila je katalog Izložbe 2008. Nediljka Gudelj iz Velike Mlake.

Ljetopis GVG '14. 105 TRI DESETLJEĆA LIKOVNOG NATJEČAJA

Završni programi likovnog natječaja Završni program natječaja, uz dodjelu Priznanja i Nagrada i otvorenje izložbe najboljih radova obogaćen je unatrag dvadeset godina umjetničkim sadržajima koji se većinom oslanjaju na literarno stvarala štvo za djecu i na učenike kao izvođače raznolikih umjetničkih djela. Pred pozvanim učenicima, njihovim rodi telj ima i učiteljima te članovima prosud benog povjerenstva, predstavnicima pokrovitel ja i organizatora nastupili su brojni učenici koji se uspješno bave drugim granam a umjetnosti. Glazbeni prilozi stizali su iz Umjetničke škole Franje Lučića. Scenskim govorenjem poezije ili najavljivanjem programa pred - stavilo se nekoliko velikogorički h gimnazijalaca. Preradbama književ nih tekstova za scensko izvođenje u program su bili uključeni učenici iz OŠ J. Habdelić a, OŠ E. Kumičića i OŠ E. Kvaternika, zatim iz Kravarskog, Pokupskog i Buševca. Kao najavljivači pred- stavili su se i članovi FA Turopolja. U programu su nekih godina sudjelovali i odrasli umjetnici pa su najbolji likovnjaci slušali Tina Ujevića u Črnkovoj interpretaciji, upoznali književnicu i lutkaricu Jadranku Čunčić Bandov, gledali predstavu „Mišobox“ Scene Gorica… Unazad 6 godina održavanje završnog programa vezuje se uz Međunarodni dan obitelji i rođendan Ivice Antolčića, 15. svibnja. Umjesto zaključka Natječaj je organiziran tako da po tiče razvijanje učeničke recepcije umjet ničkih djela (poglavito literarnih te likovnih, glazbenih i scenskih), da potiče razvijanje njihovih stvaralačkih mogućnosti, da afirm ira kreativne i reproduktivne sposobnosti osnažuj ući njihove postignute kompetencije, da potiče otkrivanje i usmjeravanje darovitih pojedinaca (budućih um jetnika!). Trebao bi imati i neposredni opći odgojni utjecaj kroz obradu raznih prigodnih tema (odnos prema obitelji, baštini, prirodi…). Kao najvažnija godišnja likovna svečanost na Trgu, Natječaj izlaganjem uzornih uradaka, dakle posrednom likovnom edukacijom učitelja, roditelja, sugrađana i ostalog graviti - rajućeg stanovništva podiže opću razinu kulture šire zajednice. Lijepo je mišljenje o natječajima akad. slikara i profesora na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, Stjepka Rupčića: „Svaki novi saziv je svoju motivaciju za događanje imao u uspjehu prethodnog/prethodnih, i tako trideset puta…natječaj traje i zadivljuje pro - sudbene komisije i javnost vrijednošću i radova i učiteljskog rada.“

106 Ljetopis GVG '14. Mario Ivić

GALERIJA 12

Galerija 12 u Osnovnoj školi Šćitarjevo počela je s radom 8. prosinca 1998. godine kao produkt nastojanja da primarno učenicima, a jednako tako i njihovim roditeljima i ostalom stanovništvu na upisnom području OŠ Šćitarjevo omogući doticaj s događanjima u likov- nosti. Galerija 12 svojevrsni je nastavak galerije „m“ koja je osnovana u OŠ Velika Mlaka 1992. godine. Sam naziv galerije potječe od riječi most, a simbolično je sadržan u slovu m. Time je uspostavljen most između likovnih autora i školskih učenica i učenika, budući da je u tim razdobljima bilo vrlo teško organizirati posjete učenica i učenika galerijama u Velikoj Gorici i Zagrebu. Slična je situacija bila i u OŠ Šćitarjevo. Ponovnim osamostaljenjem osmišljen je i galerijski prostor sa željom da slikari i kipari dođu u školu i uspostave izravnu likovnu komunikaciju. Galerija 12 organizirana je u učionici likovne i glazbene kulture (po redoslijedu broja

Ljetopis GVG '14. 107 GALERIJA 12

učionica to je učionica broj 12), ali sudeći prema izja- vama učenika, mnogi drugi nastavni predmeti postali su zanimljiviji i interesantniji od kada zidove učionice krase djela likovnih umjetnika ili učenika. U traženju identiteta galerije, početne zamolbe bile su upućene učiteljima likovne kulture s područja Velike Gorice, ali se krug brzo proširio na mnoga recentna imena hrvatske likovnosti. Upravo zato s ponosom ističemo i našu malu školsku galeriju i kratak presjek autora koji su imali volje darivati djeci i stanovništvu ovog kraja ono najljepše što nose duboko u sebi, vječnu želju da zaustavljeni trenutak bude dio sjećanja na školske dane provedene u učionici koja je galerija i galeriji koja je učionica. Prvi koji se odazvao zamolbi i prepoznao djelovanje „Galerije 12“ bio je velikogorički slikar i učitelj likov - ne kulture u OŠ Velika Mlaka Danijel Šokec. Autor je to koji kao da se odavno povukao u vlastiti, izdvojeni svijet umjetnosti i u njemu uspostavio specifična pra- vila, pravila kojima oživljava, osmišljava i izgrađuje vlastiti svijet imaginacije. Prihvatio je izazov što mu ga je nametnula vlastita priroda i sudbina umjetnika, te dosegnuo osobni cilj propulzivnosti. Osvojio je prostor u kojem misli slo- bodno putuju, oči radoznalo upijaju i transponiraju, a ruka spontano oslikava znamenja nataloženih sjećanja. Neprestana introspekcija djelovala je na preoblikovanje ideje i odlučno označila umjetničku viziju i rukopis slikara. U nestvarnoj tišini odmaklog vremena rastvaraju se prizori poput stranica starinskog albuma. Zaustavljeni brodovi, gotovo u nepokretu, kao da i sami razmišljaju o prohujalom . Niska tihih prizora koji, čini se, postoje sami za sebe, traju izdvojeni kao zapreteni u pretincima sjećanja. Vrijeme je stalo. Memorija i krik prošlog postalo je neiscrpno izvorište za autora, nova dimenzija njegova kretanja. Na putu do osobnog, na putu do prikladnog izraza, od radova kojima se javno predstavio, Šokec je uspio realizirati autohton, koherentan i jasno izrečen likovni opus, koji na žalost, još do danas nije doživio onu kritičku potvrdu koju nesumnjivo zavređuje. I to ne samo po vlastitim stilskim kvalifikativima i dosezima, nego prije svega po mjestu koje mu pripada u kontekstu pojavnosti u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Sa gle-

108 Ljetopis GVG '14. GALERIJA 12 davanje njegovog likovnog stvarala štva upozorava da je riječ o svojevrsnom li- kovnom fenomenu koji nije osam ljen, već rječito korespondira s istodob nim srod- nim nastojanjima i sudjeluje u novoj rea- firma ciji i povratku klasicima, ali bez konkreti zirane verifikacije unutar suvre - menosti. Na njegovim crtežima prevladava za - sićeni ton, primjeren cjelini zamišljenog sklopa. Taj ton sjedinjuje doživljaj, čini ga jedinstvenim. Autorova površina je tanko ćutna osjetilnost. Koliko mu je cjelina čvrsto sazdana, toliko je izraziti smisao za pojedinosti uputan savršenstvu izvedbe. Time se postiže sugestivnost prizora iskrslog iz mraka na pozornicu nostalgije. Intimističnom svijetu imaginacije ponaj - bolje pristaje isto takva imaginativna alu - zija na granici stvarnog i nadrealnog, sna i jave. Kao u izlomljenom ogledalu crteži Danijela Šokeca odražavaju prizore i predm ete svakodnevnog okružja, ne samo u realnosti, nego utisnute i taložene u osobnosti, pa istina umjetničke doživ ljaj - nosti u slijedu unutarnje motivacije oči- tuje punu slobodu stvaralačkog čina. Nakon Danijela Šokeca izložbeni niz na - stavila je Nina Petrinjak, prerano umrla učiteljica likovne kulture u OŠ Jurja Hab- delića. Izuzetno kooperativna, autorica je na zamolbu male galerije koja se nalazi u sklopu upravo učionice likovne i glazbene kulture, reinterpretirala vlastite radove iz 1995. i tijekom 1999. od ishodišta složila kvartete slika, a istovremeno svih pet kvarteta povezala u zajedničku cjelinu. Nadograđujući vlastiti ishodišni put u smjeru općih problema ekologije i eko- logijskog djelovanja i istovremeno ga is- preplićući s vlastitim pedagoškim radom , ovom izložbom vratila nas je razmišljanju o elementarnim postavkama razumije va - nja očima osobe kojoj je stalo do boljitka generacija budućnosti, gene racija koje će hvatati i razumijevati ljepote trenutaka.

Ljetopis GVG '14. 109 GALERIJA 12

Izgrađujući sveukupnu slikarsku priču, Nina Petrinjak izrazila je vlastitu ekološku bo - jazan i istovremeno nadu da će svijet postati bolji i barem malo tolerantniji, te da ćemo moći još dugo biti dionici svakodnevnog postojanja i izražavati misli vlastita uma. Sljedeći u nizu velikogoričkih likovnih umjetnika i pedagoga bila je Gordana Plepelić Šokec, učiteljica likovne kulture u OŠ Eugena Kumičića. Ona je izložila radove zajed - ničkog nazivnika „Boja šume“. Upravo činjenica da vrijednosti ne ovise o korisnosti, već su vanvremenski postulat, uvela nas je u prirodu kolorističkog, jedinstvo prizora i arhitektonsku cjelinu prostora. Boje šume ujedno su i boje okružja. U svakodnevnoj komunikaciji osjećati boje koje nas okružuju darivaju naš svijet igrom koja oduzima dah; igra je to u kojoj svaki trenutak dobiva vlastitu paletu, paletu prepunu izmiješanih osjećaja i nastojanja, nadanja i ljepote. U tu komunikaciju uvesti toplinu nijansiranu bojama moć je identiteta vlastitosti, os- mišljene tjelesnosti, uobličene misli. I kao što su slikari spremni mijenjati identitet postojećeg, nuditi imaginaciju opredmećenu u uhvaćenosti trenutka, stvarati nove doga- đaje, tako smo i mi, usmjereni ka kulturi stvarne virtualnosti, dionici prostora i tokova. Stoga je izloženi ciklus doživljen kao palim pses t, kao codex terscriptus, otvorenost ka vječnom iščitavanju i pronalaženju lijepog u svakom trenutku. Galerija 12 nakratko je prestala djelovati 2004. godine, budući da je, zbog velikog broja učenika organiziranih u tri nastavna turnusa, bila nastavno reorganizirana i postala učionica povijesti, geografije, informatike i razredne nastave. Uvođenjem produženog boravka 2008. godine, ta je učionica bila primarno podređena pružanju smišljenog prostora za cjelodnevni boravak učenica i učenika. Dogradnjom škole 2011. godine Galerija 12 seli iz bivšeg prostora u prostor na prvom katu tzv. „stare škole“. Taj prostor omogućuje da se u njemu, osim izložaba, organiziraju i manji koncerti i manji skupovi, budući da kao multifunkcionalni prostor ne ovisi o direktnom spoju sa ostatkom školske zgrade. Zamisao koja se sada počinje provoditi u suradnji s Umjetničkom školom Franje Lučića iz Velike Gorice je da se jednom mjesečno održava koncert učenika umjetničke škole, a dvomjesečno izložba likovnih autora, pri- marno s područja Velike Gorice, ali i iz Zagreba i Zagrebačke županije. Prvi koncert održali su Borut Vidošević, klavir i Igor Paro, romantična gitara 27. siječnja 2012. godine. Istovremeno Galerija 12 počinje djelovati na način da prezentira sva moguća djelovanja unutar Šćitarjeva i okolica, te se organiziraju i različita predavanja i ostvaruje suradnja s Klubom umirovljenih školnika iz Velike Gorice, Odjelom za kulturu Pučkog otvorenog učilišta, „Družbom braće Hrvatskoga zmaja“ i kulturnim centrom Sveti Martin. Posebice ističemo suradnju s bivšim i sadašnjim župnikom RKT župe svetog Martina biskupa iz Šćitarjevo (vlč. g. Eugen Kropek i vlč. g. Stjepan Tenšek), koji su prihvatili novu dimenziju djelovanja škole i njene Galerije 12 kao kulturološko djelovanje među samim župljanima. Kronologija djelovanja Galerije 12 Tijekom prvog razdoblja djelovanja Galerije 12 u njoj su održane sljedeće izložbe:

110 Ljetopis GVG '14. GALERIJA 12

1998. - 8. prosinca održana je izložba akademskog slikara iz Velike Gorice Danijela Šokeca pod nazivom „Nebo nad Šćitarjevom“. Bila je to prva izložba u novoosnovanoj galeriji, koja je simbolično naznačivala povezanost zračnog koridora iznad same škole i slobodne forme letača u prostoru i vremenu. 1999. - 16. veljače profesorica likovne kulture iz Velike Gorice Nina Petrinjak izlagala je ciklus „Kvarteti“. Za potrebe te izložbe nabavljena je i izložbena likovna oprema, budući da mnogi autori nisu mogli izlagati jer su im radovi neopremljeni. Time je omogućeno proširivanje kruga ljudi koji mogu izlagati u galeriji. - 16. ožujka u galeriji je održana promocija plakata 7. turopoljske trke. U tom vremenu podloga za plakat bila je uvijek slika s određenim turopoljskim motivom koje je slikala akademska slikarica iz Zagreba Ariela Skazlić. Upravo te godine motiv slike za plakat bila je Andautonija, te se promocija i održala u Šćitarjevu. Uz sliku za 7. turopoljsku trku, autorica je izložila i ostale slike koje su bile podloga za ranije plakate. Do 2004. godine slike su bile svojevrsni međupostav, odnosno stalni galerijski postav između dviju izložaba. - 30. studenog 1999. izlagala je slike velikogorička slikarica Ljiljana Mihaljević. Bila je to njena prva izložba, na kojoj je i prvi put izveden glasovirski kulturno-umjetnički program , što je kasnije postala tradicija. 2000. - 19. travnja u prostorijama Galerije izlagala je glasovita kiparica Katarina Parađ-Vojković, koja je istovremeno školi trajno darovala skulpturu „Fortuna“ koja je bila izložena u školskom parku. Tijekom dogradnje škole skulptura je bila sklonjena, a ponovno je postavljena u svibnju 2011. na prostor budućeg školskog parka. - 14. studenog organizirana je izložba fotografija arhitekta iz Zagreba Atija Salvara. Salvaro je izložio fotografije sa svojih brojnih putovanja Hrvatskom i svijetom. - 12. prosinca akademski slikar Danijel Šokec izložio je novi ciklus crteža „Prsti kao niti tkanine“. Šokec je darovao školi, kao svojevrsni suvenir, otiske grafike koji su dugo vremena bili prepoznatljiv prigodan dar. 2001. - 15. veljače izlagao je poznati slikar i grafičar Dragutin Trumbetaš iz Velike Mlake. Trumbetaš se, između svojih brojnih ciklusa, odučio za ciklus „Ex li- bris“, u želji simboličnog poticaja učenica i učenika na vrijednost knjige i razvoj vlastite likovnosti. - 16. ožujka održana je smotra likovnog stvaralaštva učenica i učenika Zagrebačke županije. Tom prigodom prvi put je za smotru izrađen katalog i plakat smotre. - 24. travnja fotografije je izlagao fotograf Stjepan Špičko, bivši učenik škole. Svojim fotografijama dočarao je specifično viđenje posavskih motiva. - 17. svibnja karlovački slikar Ivan Puškar izložio je ciklus „Vode“. Prozračnost njegovih akvarela privukla je puno publike od kojih su mnogi prvi put bili u Šćitarjevu.

Ljetopis GVG '14. 111 GALERIJA 12

- 13. studenog Dragutin Dubravčić, kipar i grafičar iz Sasi, izlagao je segmente iz svojih grafičkih mapa „Turopolje I“, „Turopolje II“, „Velika Gorica“ i „Andautonija“. - 11. prosinca izlagala je bivša učenica, samouka kiparica Gordana Vojković. Tom prigodom ukrasila je i školski prostor svojim jaslicama. Godinu dana kasnije darovala je školi skulpturu „Mali Marko“, koja je godinama krasila prostor ispred privremenog prostora škole u Obrezini, a danas stoji na samom ulazu u školsko dvorište i prvi pozdravlja sve posjetitelje. 2002. - 20. ožujka Sanja Fabijančić iz Velike Gorice izlagala je minuciozni ciklus „Uskršnja jaja“. Za likovni postav te izložbe trajno su nabavljene staklene vitrine, koje se i danas koriste. - 17. travnja izlagao je samouki kipar iz Sasi Stjepan Božić. Bila je to njegova prva samostalna izložba kojom je prezentirao dugo vremena stvaran iskonski izričaj u drvu. Stjepan Božić tom je prigodom darovao školi skulpturu „Ples oko srca“, koja je danas izložena ispred škole. - 21. svibnja kiparica iz Zagreba Ma rina Blažek izložila je interesantni ciklus „Kopiranje“. Autorica je zanimljivo spojila obrađeno drvo i keramičke oblike i dobila novu, životnu, svevremensku formu. - 16. listopada velikogorička autorica Gordana Vučilovski izložila je ciklus „Ilustracije“. Obzirom na tadašnji posao ilustratorice za nakladničko poduzeće „Profil“ iz Zagreba, upravo u dječjem tjednu prezentirane su djeci poznate i neke nove ilustracije. 2003. - 3. ožujka akademski kipar i slikar Vinko Bagarić izložio je križni put naziva „Tajna križa“, upravo u vrijeme korizme. Tom prigodom Bagarić je školi darovao kip blaženog Alojzija Stepinca. - 8. travnja profesor likovne kulture Ivica Šipušić iz Velike Gorice izložio je najnoviji ciklus ulja na platnu. - 7. svibnja izlagala je akvarele slikarica Ma rina Lučić iz Velike Gorice. - 10. lipnja održana je izložba plakata učenica i učenika Škole primijenjene umjetnosti i dizajna iz Zagreba, zbirnog naziva „Milijun sadnica za Lijepu našu“. Pod vodstvom profesorice Zlatice Kovačićek-Poljan i profesora Ninoslava Poljana učenice i učenici su podržali zamisao „Hrvatskih šuma“ za izradom novog vizualnog identiteta akcije. - 18. studenog vukovarska slikarica Nada Paradovski izložila je ciklus „Unatoč svemu – ruža“. Otvorenje je održano upravo na dan pada Vukovara 1991. godine, te je dodatno podcrtala obilježavanje sjećanja na tužni događaj nedavne hrvatske povijesti. - 9. prosinca akademska slikarica Gordana Plepelić-Šokec izlagala je ciklus „Pejzaži“. Tom prigodom izrađena je i mapa koja je doprinijela novom vizualnom identitetu škole.

112 Ljetopis GVG '14. GALERIJA 12

2004. - 2. ožujka članovi Udruge umjetnika „Spark“ iz Velike Gorice izlagali su svoje radove u Galeriji 12. Izložba je bila svojevrsni presjek radova udruge, kako u likovnom, tako i u literarnom djelovanju. - 20. travnja velikogorička slikarica Monika Bagarić izlagala je radove iz najnovijeg ciklusa „Ritam boja i oblika“. - 17. svibnja izlagala je maturantica Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn Katarina Vojković, bivša učenica škole. - 12. listopada slikarica Andreja Antunović iz Zagreba izlagala je ciklus „Čarolija“. Galerija je privremeno prestala djelovati 2005. godine zbog adaptacije i do- gradnje školske zgrade. 2012. - 27. siječnja koncert Boruta Vidoševića, klavir i Igora Para, romantična gitara. - 26. veljače koncert je održao gudački kvartet Sebastian (Anđelko Krpan, violina; Korana Rucner, violina; Nebojša Floreani, viola i Zlatko Rucner, violončelo). Gost na koncertu bio je Dario Golčić, oboa. Izvedena su dva antologijska gudačka kvarteta Josepha Haydna i Petra Iliča Čajkovskog, praizvedba hrvatskog skladatelja Anđelka Igreca i nepoznat valcer Blagoja Berse. - 8. ožujka nastupio je duet Blank kojeg čine Adriana Božić i Alen Bigač. - 30. ožujka održana je likovna izložba velikogoričkog slikara Mate Lovrića. - 24. travnja održan je koncert „Ususret Brass festivalu“ Hrvatskog društva kornista - 27. travnja velikogorički umjetnik Stjepan Božić izložio je skulpture pod nazivom „Šumski hodočasnici“. - 11. svibnja održana je večer glazbe i poezije Kluba umirovljenih školnika iz Velike Gorice - 4. studenog koncert je održao gudački kvartet Sebastian (Anđelko Krpan, violina; Korana Rucner, violina; Nebojša Floreani, viola i Zlatko Rucner, violončelo). Gost na koncertu bio je Marko Genero, viola. Uz rijetko izvođeni Drugi gudački kvartet Brune Bjelinskog, čija se 20. obljetnica smrti navršavala 2012. godine, izveden je i antologijski Gudački kvintet u F-duru Antona Brucknera. Razigrana i vedra glazba Brune Bjelinskog sučelila se gustom komornom slogu Antona Brucknera koji poprima simfonijske razmjere. Na početku koncerta u ovogodišnjem mini ciklusu Pet minuta renesanse izvedena su i dva madrigala talijanskog renesansnog skladatelja Gesualda da Venose. - 11. prosinca nastupili su Goran Končar, violina i Ljerka Končar-Gamulin, violončelo. Izveli su sljedeći program : Carlo Anto nio Campioni, Johan Sebastian Bach, Zoltan Kodaly, Vjekoslav Nježić, Georg Fridric Handel/J ohn Haluorsen. - 23. prosinca Kulturno-umjetničko društvo Šćitarjevo održalo je cjelovečernji koncert „Ususret Božiću“.

Ljetopis GVG '14. 113 GALERIJA 12

2013. - 24. siječnja nastupio je Bruno Crnečki Trio (Bruno Crnečki, solo gitara, Igor Horvat, ritam gitara i Hrvoje Kosovec, bas gitara). - 8. ožujka koncert su održali Vedrana Zrnić, sopran, Bojan Pogrmilović, bariton i Lana Bradić, klavir. Pro gram je sadržavao niz poznatih tema iz klasične i nešto suvremenije glazbene lit er ature (od Mozarta do Gershwina). - 26. travnja održana je izložba slikara Zlatka Šostara „Moj kraj“. - 10. svibnja održana je večer glazbe i poezije Kluba umirovljenih školnika iz Velike Gorice. Istovremeno je otvorena i spomen-ploča Pavlu Ritteru Vitezoviću u predvorju škole. - 24. listopada 2013. održan je koncert za glas i gitaru Katje Markotić, mezzosopran i Krešimira Bedeka, gitara. Na programu su bila djela N. Gulianija, N. Costea, F. Sora, J. Rodriga i E. Granadosa, te djela hrvatskih skladatelja S. Fumića, I. Padovca i J. K. Merza. - 26. studenog održan je koncert Zagrebačkog kvarteta (Sergej Evseev, violina, Davor Philips, violina, Hrvoje Philips, vi ola, Martin Jor dan, violončelo). Nakon velike ruske turneje na kojoj je Zagrebački kvartet posjetio gradove Yakutsk, Novosibirsk, Tomsk, Kur gan, Moskvu i Jaroslav, tradicionalno, kao i svake godine, održao se koncert u Velikoj Gorici, ovaj put u Galeriji 12 Osnovne škole Šćitarjevo. Na programu su bila djela Seletkovića, Beethovena i Šostakovića. - 17. prosinca Velikogoričanin Jacques Houdek održao je prigodan predbožićni blagdanski koncert. - 23. prosinca Kulturno-umjetničko društvo Šćitarjevo održalo je cjelovečernji koncert „Ususret Božiću“. 2014. - 13. veljače održano je predavanje Zorana Ladića i Gordana Budeča „Prilog proučavanju crkvenog i seoskog života u zagrebačkoj okolici u ranom novom vijeku Glagoljska bilježnica šćitarjevačkog župnika od 1524. do 1526. godine“. - 18. veljače nastupio je duet Anderleto Carmen Stepić i pijanist Željko Vlahović. Na sasvim svoj i poseban način to dvoje iznimno maštovitih i kreativnih glazbenika interpretira chansonu i sefardske tradicionalne pjesme (Sefardi su podgrupa Židova koji potječu s Pirinejskog poluotoka, koji doseljavanjem u 16. stoljeću započinju svoju kulturnu djelatnost i na hrvatskim prostorima). - 7. ožujka održan je koncert Vokalno-instrumentalnog sastava „Danice“ čiji je umjetnički voditelj Sandra Kulier, simboličnog naziva „Ususret Danu žena“. - 16. svibnja održana je večer glazbe i poezije Kluba umirovljenih školnika iz Velike Gorice - 17. lipnja Ines Sabotič, Antonija Zaradija Kiš, Ivan Nađ i Stjepan Tenšek održali su predavanje za građanstvo „Sveti Martin u 21. stoljeću“: Europski kulturni itinerer. - 2. listopada održan je koncert Petre Gimling, klavir i Tomislava Ištoka, violina.

114 Ljetopis GVG '14. Antun Cerovečki

NOVI NAČIN GLEDANJA NA PEJZAŽE

Većina nas ima određenu dnevnu rutinu. Ustajemo u ranu zoru, izlazimo sa ili (češće) bez po - jedenog doručka iz kuće/stana i krećemo prema svom radnom mjestu, gužvajući se polako u automobilima i autobusima zajedno sa stotinama drugih ljudi. Izbje- gavam o direktan pogled drugih vozača ili putnika pored nas. Čekamo ispijanje prve (druge ili treće) jutarnje kave uz razgovor s kolegama koji dijele slične probleme s na ma. Možda pritom zapalite jutarnju ciga retu. Možda i ne. Možda opet niste mogli pronaći parking. Možda ste opterećeni poslom i prije nego ste došli. Kakav god bio slučaj, teško da ovaj dio dana nekome predsta vlja vrhunac. Prije početak stresa. Pa ipak, ima onih kojima najbolji dio dana za vrši negdje oko vremena kad vi stižete na posao. Ja sam jedan od njih. Ali moj dan često započinje onda kada ste vi još daleko u zemlji snova. Ne, ne radim u noćnoj smjeni niti imam fiksno radno vrijeme kad smo već kod toga. Ova priča uopće nije o meni. Ona govori o životu krajolika koji nas okružuje i našoj povezanos ti s njim. Puno prije nego naša matična zvijezda baci svoje zrake na ovaj dio Zemlje, vozim prema jednoj od svojih novih omiljenih lokacija. Vijugajući kroz zavoje, usamljena svjetla probijaju noć i maglu koja mjestimično prelazi cestu i smješta se u nizinama Vuko- meričkih gorica. Ovdje sam da dočekam predstavu koju priroda jutros radi samo za mene. U mojem poslu, pejzažnoj fotografiji, predstava je izlazak sunca, eksplozija boja nad krajolikom, miris rose na livadi i prva toplina dana na promrzlim obrazima. Dinamična promjena kroz koju krajobraz prolazi u kratkom trenutku izmjene noći i dana. Vi možda i ne obraćate pažnju na ovu transformaciju dok vadite sunčane naočale iz suvozačkog pretinca da bolje vidite semafor. Ruku na srce, nisam ni sam obraćao pažnju na pejzaže Turopolja sve do početka ove godine. Moj pogled je bio uprt prema nekim drugim, više eksponiranim loka cija ma uz obalu mora, otoke, unutrašnjost Istre i nacionalne parkove. Stjecajem okolnosti, to se promijenilo, a ja sam pronašao ljepotu tamo gdje sam se najmanje nadao. U vlastitom dvorištu.

Ljetopis GVG '14. 115 NOVI NAČIN GLEDANJA NA PEJZAŽE

Uvijek kada dođem na novu lokaciju, za- pitam se što ju čini jedinstvenom? Možda zvuči neobično, ali ovo pitanje može nekad donijeti i neočekivani odgovor. Jedna od posebnosti velikogoričkog područja sva- kako su brojne šume, pogotovo šume hrasta koji je oduvijek imao veliki značaj za razvoj industrije i graditeljstva. Tragove tog doba danas možemo naći razasute Tu- ropoljem u vidu drvenih kapelica te ne - koliko plemićkih “kurija” koje su poznate i izvan granica Ve like Gorice. Odlučite li slijediti cestu dalje od centra grada, prema brojnim selima i malim mjestima u okolici, pronaći ćete još mnogo ovakvih usamljenih građevina kako stoje uz cestu, čuvajući duh vremena u kojem su nastale. Upijajući krajolik oko sebe, na svakom novom brežuljku, vinogradu ili voćnjaku možemo osjetiti kako se svakodnevni stres polako topi i nestaje. Ovdje nema kolona automobila, tek ponegdje ćete naići na bicikliste u vječnoj potrazi za atraktivnim rutama. Oni su često pioniri u populariziranju pojedinih lokacija, a potpuno ih razumijem zašto su izabrali baš ovu rutu. Na istočnu stranu od ceste prema Sisku, otkriva se sasvim suprotan krajobraz. Cesta dotiče rubove Turopoljskog luga, gotovo nepregledne hrastove šume s poznatim “Vratima od krča”. Jedinstveni je osjećaj naći se u zoru u ovoj šumi. Prve zrake sunca podižu vlagu iz šumskog tla i omotavaju cijelu šumu u žutonarančasti svilenkasti veo dok brojne ptice i kukci priređuju poznatu “šumsku” zvučnu kulisu. Gotovo možete osjetiti kako se stabla bude sa svakom novom sunčevom zrakom. Uz drugi kraj Turopoljskog luga stisnula se rijeka Odra vijugajući neodlučno između ruba šume i odteretnog kanala. Obale Odre su uglavnom sakrivene od pogleda gustim šumskim omotačem što je čini vrlo nepri stu- pačnom. Ali upravo ta nepristupačnost omogućava stvaranje visoke razine bioraz no - likosti biljnih i životinjskih vrsta. Najbolji način za istraživanje Odre je čamac. Ovdje nije neuobičajeno da u rano jutro uz rub šume krajičkom oka ugledate srnu kako pretrčava livadu ili polje. Čitav jedan ekosustav krije se zaogrnut u stabla Turopoljskog luga i obale Odre. Ovo nisu grandiozni krajolici poput impresivnih vrhova Alpa ili pak planeta rno poznatih slapova Plitvičkih jezera. To su mali i intimni pejzaži u kojima se nećete gurati s tisućama turista, ali ćete jed nako uživati u prirodi sjedeći uz miran tok rijeke, u šetnji šumom ili na nekom od brežulja ka. Mjesto gdje možete imati trenutak samo za sebe, u miru i tišini. Meni je najdraži aspekt ovog krajolika činjenica da do njega ne trebate putovati nekoliko sati. On se nalazi ovdje i treba ga posjetiti upravo sada. Istražujući povijest Turopolja, nedavno sam imao priliku pročitati (ili bar pre-

116 Ljetopis GVG '14. NOVI NAČIN GLEDANJA NA PEJZAŽE

listati) velik broj knjiga napisanih o kulturnoj, prirodnoj ili povijesnoj baštini ovog kraja. Priznajem, iznenadio me broj i opseg izdanja kao i raznovrsnost tem atike, od arhitekture, povijesti pa sve do zbirki pjesama. Zanimljivo je kako sva ova izdanja dijele jednu poveznicu, poštovanje i zahvalnost prema ovom kraju i njegovoj povijesti. Odakle dolazi ta potreba za tako detaljnim dokumentiranjem života Turopolja? Je li iz boravka na ovom području ili je to jednostavno usađeno u ljudsku prirodu? Na to pitanje ne mogu dati odgovor, ali nakon mnogo dočekanih izlazaka sunca na brežuljcima poput onog s početka priče, jedna misao sve više počinje uzimati oblik u mojem umu, a to je želja da i sam dam svoj doprinos ovom kraju, na najbolji način koji mogu, fotografski. Stoga ću svoj doživljaj krajolika oko Velike Gorice, objediniti u jednu cjelinu, u ovom slučaju u vidu fotomonografije. Zašto ljudi uopće uživaju u slikama i fotografijama pejzaža? Koliko puta ste vidjeli kod kolega u uredu da se ispod gomile ikona na monitoru probijaju neke egzotične lokacije pospremljene za “jednog dana…”? Ledenjaci Islanda, tirkizne obale Sejšela, Lauternbrunnen dolina? Ili možda pokretne stepenice trgovačkog centra? Osim ako zaista prodajete pokretne stepenic e, vjerojatno ćete naginjati ovom prvom. Razlog je vrlo jednostavan. Ljudi oduvijek žive u prirodi. Naša osjetila i fizionomija prilagođeni su njoj. Nisu prilagođeni treperavim neonskim svjetlima i dugotrajnom sjedenju. Pojavom potrošačkog društva, veza između nas i krajolika sve više slabi. Vikende u prirodi često mijenjamo vikendima u trgovačkim centrima i dodatno povećavamo količinu stresa kojoj smo izloženi. Uložimo li pak veći napor (barem u početku će to predstavljati napor) da više vremena provodimo u prirodi, više ćemo uviđati koliko nam je to zaista potrebno. Svaki dan. Bit ćemo svjesniji poten cijala krajolika, drugima jedva zamjetnih detalja u njemu te načina na koji ga možemo iskoristiti poštujući prirodnu ravnotežu. Najvažnije od svega, osjećat ćemo se bolje. A to nije mala stvar.

Ljetopis GVG '14. 117 Slavica Sarkotić DOK ODLAZI JOŠ JEDNO LJETO Ponekad se čini Da sve odlazi Boje sa stoljnjaka Srebro s Božićnih kuglica Odlaze ptice Vijesti od jučer I ljetni gosti Odlaze mirisi Iz praznih bočica Darovanih s ljubavlju Latice s ruža odlaze Vjetar nekamo odlazi Odlaze godišnja doba Nevinost i naivnost mladosti Odlazi Odlaze riječi niz vjetar Bačene Ponekad se srca zagube putem Oblaci također odlaze I duge i sunce s njima Manje više sve odlazi I prolazi Samo vrijeme, vrijeme I sjeta ostaju

30. kolovoza 2014. subota 10,55 ILUSTRACIJE HRVOJA RUŽIĆA

Likovni radovi Hrvoja Ružića raznovrsni su i neobični – kao što je neobična i njegova biografija. Rođen je 1971. godine u Zagrebu. Nakon klasične gim - nazije upisao je Likovnu akademiju, grafički smjer, no napušta je nakon 2. godine tjeran mladalačkim nemirima. Odlazi u Nizozemsku, gdje tri godine studira slikarstvo u gradu Enschede na AKI akademie voor beeldende kunst. I tu opet bude nezadovoljan, te napušta studij. Bavio se različitim oblicima likovnog izražavanja – od slikarstva, grafike, ilu- stracija, ilustracija knjiga – do stripa i story boarda. (Da ne spominjemo jedno bizarno područje, no koje je na neki način također likovnost: profesionalno se bavio tatoo-om.) Život umjetnika nije samo estetsko uživanje i stvaralaštvo; život umjetnika, kao i svaki život, jest borba za osiguranje sredstava za život. Slikao je i povremeno izrađivao kipove, no morao se boriti na tržištu onim što tržište traži. Jedno vrijeme to je bilo crtanje stripova. Za razne naručitelje, uglavnom njemačke, radio je na zadane scenarije stripove. Njemačko je tržište veliko i traži puno stripova. To je anoniman, gotovo industrijski rad, kao na tekućoj vrpci. Ni sam ne zna koliko je takvih stripova napravio. Srećom, ovakvi stripovi

Park prirode Papuk

Ljetopis GVG '14. 119 ILUSTRACIJE HRVOJA RUŽIĆA

su se jedno vrijeme dosta dobro plaćali, jednako kao ilustracije u domaćim novi - nama. Isto tako je sreća da su stripovi Hrvojeva strast, pa je on napravio niz vlas - titih ambicioznih stripova, od kojih je dva i objavio kao posebne knjige. Prva nje- gova objavljena knjiga stripa jest “Kra- ljevstvo”, strip-album koji je napravio u suradnji s velikim hrvatskim strip autorom i svojim uzorom Radovanom Domagojem Devlićem. (Matica hrvatska – Ogranak Bizovac , 2011.) Drugi strip-al bum obja - vila mu je naša ugledna izdavačka kuća specijalizirana za strip Bookglobe, 2012. godine. Radi se o strip albumu “Miljo- kazi”; sce narist Miljenko Horvatić. S ova dva ukoričena strip-albuma Ružić je ste - kao svoje mjesto u vrlo živom suvre me- nom hrvatskom strip stvaralaštvu. Sve ove godine slobodni umjetnik Hrvoje Ružić svoju egzistenciju i egzistenciju mnogobrojne obitelji (ima četvero djece) osigurava kao story board. (Za potrebe reklama i reklamnih kampanji crta od re - đene situacije, koje se pre zen tiraju naru - čitelju, a kasnije u suradnji svih koji su- djeluju u kreiranju reklame vizua lizi ra raz ličite prijedloge, a kasnije crta do go - vorene situacije u samom postupku na - stanka reklamnog filma.) I na ovom pod - ručju kriza je velika. Cijene padaju, pa treba sve više raditi, no sreća je da posla ima. Žali se da se zbog zauzetosti prak - tičnim obavezama ne stigne više baviti slikarstvom, skulpturom, pa i stripom, no nada se da će i za to naći snage i vremena. Ružić živi u Gradu Velikoj Gorici, točnije u Gudcima. Svojim stvaralaštvom nije se uključivao u velikogorička kulturna zbi - vanja, no nadamo se da će se to uskoro promijeniti. U planu je objavljivanje sli- kovnice “Kako je Dorica spasila vodu”, koju je on ilustrirao. A ne bi bilo loše da

120 Ljetopis GVG '14. ILUSTRACIJE HRVOJA RUŽIĆA

domaćoj publici predstavi i ostala područja svog likovnog stvaralaštva (slike, grafike, ilustracije, pa i stripove ili elemente story boarda, zašto da ne?). Ovdje dajemo mali, sasvim mali, isječak iz njegovih radova. . o . o . d t e n P I V a v a ž r d i r p a v a r p a v S

Storyboard je faza u nastanku promidžene poruke

Ljetopis GVG '14. 121 ILUSTRACIJE HRVOJA RUŽIĆA

Iz stripa Miljokaz; crtež: Hrvoje Ružić, tekst: Miljenko Horvatić

122 Ljetopis GVG '14. ILUSTRACIJE HRVOJA RUŽIĆA

Ljetopis GVG '14. 123 Slavica Sarkotić KAJ TI JE ČLOVEK Kaj ti je človek I onaj teri se Brod od papera Z lepotum Kaj samo tak Z mladošču Ode po vode Z bogatstvom špinči Čefulica drobna Jemput bu vmrl Kaj se omekne Jer, kaj ti je človek Kak gda se Duva z dvorišča Maček Koren vu zemle Z dreva osmekne Švic i strn Kaj ti je človek Strela kaj blesne Kob teru kune Kak zlatna kača Pavula vate Čez oblak črn Bleda nit vune I za časek več ne je Droptina teru Ništa ne človek Tič z grane plune Neg samo ono To ti je človek Kaj na ve zemle Starati naj se Zdigne i posadi Tak se bu prešlo Da za njim raste Cvetje povelo Da ga spomina Sadje ocvelo I da ga pameti I se bu vmrlo I unda gda otidu laste Kaj denes se I unda gda človeka Šepuri i kinči Zdamlek več ni Se bu se strlo Zlatko Srbelj

NOVI ŽIVOT CLUBA 100

U kolovozu 2014. godine nekadašnje kultno okupljalište mladih Veliko- goričana, popularna ‘’Stotka’’, ponovo je otvorila svoja vrata. Možemo li očekivati sadržaje, popularnost i posjećenost kao u dobra stara vremena? Klub 100 Početkom 80-ih godina u Velikoj Gorici postoji samo jedno mjesto u kojem se okuplja tadašnja mladež – Klub Mladih, smješten u podrumskim prostorijama Narodnog sveučili šta Juraj Kokot. Preko tjedna dostupni su im razni sadržaji (radionice, čitaonice, kulturne priredbe), a vikendom Klub se pretvara u disco. Vode ga i u njemu rade kao DJ-i: Borivoj Zimonja, Vjekoslav Bakov i Vlado Pukanić, trio koji kasnije uzdiže tada popu- larni RVG među najslušanije radio stanice u Jugoslaviji.

Međutim zbog povećane stanogradnje populacija našega grada se vrlo brzo povećava, a time i broj mladih koji traže mjesto za zabavu. Velikoj Gorici potreban je veći prostor od površinom malog Kluba Mladih.

Ljetopis GVG '14. 125 NOVI ŽIVOT CLUBA 100

U to vrijeme i Borivoj Zimonja uviđa potrebu za jednim klubom namijenjenim mladima iznad 18 godina. Zamisao je Klub Samoupravljača (Plavi Salon), koji je samo zidom odijeljen od Kluba Mladih, preurediti u novi klub. Preostaje samo u to uvjeriti i direktora sveučilišta Ivana Matanovića, što svojom upornošću napokon i uspijeva. Prostor je odobren, međutim ne i ulaganje u odgovarajuću opremu. U klub pun plavih fotelja, donose dva stara gramofona, posuđen razglas i još nekoliko stolica iz susjednog Kluba Mladih i sve je spremno za početak jedne priče. Ostaje još samo ime. Kako nazvati klub? I to je ubrzo odlučeno i Velikogoričani dobivaju Klub 100. Malo ljudi je upoznato sa značenjem tog imena. S obzirom na veličinu, došlo se do zaključka da najviše 100 osoba može ući u Klub koji po tome i dobija ime. I tako u svojoj povijesnoj postavi DJ-i: Baki, Zima i Puki, Ivo za šankom i na ulazu Vuki, Stotka kreće u budućnost kakvu je malo tko imao hrabrosti predvidjeti. Prvu sezonu Klub je svakog vikenda pun, dobro se poslovalo i uprava Sveučilišta daje zeleno svijetlo za uređenje kako bi se sve podiglo na višu razinu. Napokon stiže i oprema, novi razglas, profesionalni gramofoni i light show. Ujesen u novouređenom Klubu, puna entuzijazma, ista postava kreće još kvalitetnije. Usporedno sa Stotkom podiže se popu- larnost i slušanost RVG-a. Često su poznati gosti koji su bili dio radio programa po završetku emisije svraćali u Klub, tako da ste tamo mogli sresti popularne pjevače, nogometaše Dinama, košarkaše Cibone i razne javne ličnosti toga vremena. Uz to glazba koju ste mogli čuti u Stotki pratila je svjetske trendove. Tih godina kad informacije nisu bile dostupne kao danas, glazbene novitete mogli ste čuti na radiju (iz tog razloga je RVG bio u vrhu po slušanosti u tadašnjoj državi) ili u disco clubu. Zahvaljujući našim DJ-ima koji su ‘’plejke’’ naručivali poštom iz Londona (znalo je potrajati i do 3 mjeseca dok stignu) ili su po iste skoknuli do Trsta, bili smo uvijek ukorak sa svjetskom glazbenom scenom. Sve to nije ostalo neprimjećeno. Mladi ljudi, u to doba željni saznanja o načinu života i trendovima na zapadu, masovno dolaze u Klub. Nerijetko ih možete vidjeti kako čekaju ispred prepunog Kluba da netko izađe kako bi oni mogli ući. Uslijed velikog zanimanja za Klub 100, a manje posjećenosti Kluba Mladih pada odluka da se ta dva kluba spoje u jedan. Nakon toga Stotka je još ljepša i u proširenom izdanju nastavlja u istom stilu. Priča se pročula i mladi iz Zagreba i okolice dolaze vikendom u Veliku Goricu da se zabave, vide i čuju što je novo u glazbi kod nas i u svijetu. Klub 100 postaje ‘’In’’ mjesto za izlazak. Uz priču o Klubu vezane su i mnoge ži - votne priče. Slavili su se rođendani, tugo- valo se kad se odlazilo u vojsku, dešavale se prve ljubavi, ženilo se i udavalo. Zbog toga se svi mi koji smo imali sreću pro- vesti mladost u duhu Kluba 100 uvijek s osmijehom prisjećamo tog vremena. Tijekom 80-ih godina Klub odlično radi sve dok postava koja je započela priču nije

126 Ljetopis GVG '14. NOVI ŽIVOT CLUBA 100 krenula svojim životnim putevima. Promjenom DJ-eva mijenja se i program . Klub i dalje radi ali ne tim intenzitetom. Dolaze ratne godine i nakon njih Klub radi s manjim prekidima sve do 2011. godine kad zbog financijskih teškoća zatvara vrata i postaje skladište. Ali nada ne umire nikada i Velikogoričani očekuju da nekad kultno okupljalište mladih jednog dana ponovo otvori svoja vrata. Club 100 Kao sastavni dio Pučkog otvorenog učilišta Klub 100 zamišljen je kao multi- medijalni prostor u kojem će se ispunjavati društvene, kulturološke, edukativne te javne potrebe za klupskim aktivnostima (koncertima, predavanjima, performansima, obitelj- skim aktivnostima, izložbama, itd.) Hoće li biti moguće sve to uskladiti s današnjim životnim ritmom kada su mladi okrenuti internetu i brzom protoku informacija? Postoji li dovoljno zanimanja za kulturna doga - đanja, umjetnost i razne performanse ili bi Klub trebao bazirati rad isključivo na tržišnoj ekonomiji. Vodstvo Kluba najavljuje da će svatko moći pronaći ponešto za sebe i po svom ukusu jer bit će tu poznatih izvođača, klapa, tamburaša, bendova u usponu i različitih tematskih večeri i partyja. I napokon 20. kolovoza 2014. ‘’Stotka’’ iznova otvara svoja vrata. Sada je to potpuno obnovljen i ekskluzivno uređen Club 100. Sve je novo osim lokacije. Primjetno je da se prilikom uređenja nije štedjelo te su praćeni svjetski trendovi. Prostran klub uz dvadesetak stolova, nekoliko separea, dva šanka, VIP lounge i vanjsku terasu, prilagođen je različitim zahtjevima posjetitelja. Na partyju otvorenja uz lijepu voditeljicu Tinu Katanić Klub je svojim hitovima, uz pratnju Tamburaškog sastava Barabe, dobrano zagrijao pjevač Ivan Zak. U toku večeri Klub je službeno otvorio gradonačelnik Velike Gorice Dražen Barišić.

Ljetopis GVG '14. 127 NOVI ŽIVOT CLUBA 100

U prvim mjesecima rada vodstvo Kluba pokazalo je namjeru da program prilagodi različitim zahtjevima svojih posjetitelja. Tako u Clubu 100 nastupaju Colonia, Antonija Šola koja zajedno s tamburaškim sastavom Barabe u Klubu ima i promociju video spota, zatim glazbeni bendovi popularni u našem kraju (Pirati, TS Alibi, Harmonija, Barabe, Maredo itd.), mladim glazbenicima omogućava se snimanje video spota a razne udruge (udruga invalida, Savjet mladih VG) i sportska društva (HNK Gorica) organiziraju druženja i svoje evente. U rujnu Klub u suradnji s Turističkom zajednicom sudjeluje u organizaciji Noći borilačkih sportova, a u zimskim mjesecima sponzorirano je i klizalište u kojem Velikogoričani mogu svakodnevno uživati. U samom Klubu organizirana je i Brucošijada VG veleučilišta, Noć mladih VG, a iz vikenda u vikend tu su proslave rođendana, obilježavanja raznih godišnjica za koje gosti mogu rezervirati VIP sa lon, separe ili stol po želji. Započelo se i s tematskim večerima ostalim danima u tjednu (Rock, Rock’n’ Roll, House, oldies , itd.). Radnim danom Klub radi kao kafić a tu je i terasa na kojoj za lijepog vremena uz kavu možete uživati u pogledu na Park dr. Franje Tuđmana. Za ovo kratko vrijeme od otvorenja može se primijetiti da je Klub dobro prihvaćen od strane mladih koji ga posjećuju u velikom broju i odlično se u njemu zabavljaju.

I na kraju da pokušamo odgovoriti na pitanje koje smo postavili na početku teksta. Ukoliko Club 100 ponudi mladima sadržaje u duhu sadašnjeg vremena, može očekivati dobru posjećenost i vjerovati da će za dva desetljeća oni pričati o svom klubu kao što danas naša generacija u superlativima priča o legendarnoj Stotki iz 80-ih godina, što mu svi od srca i želimo.

128 Ljetopis GVG '14. Igor Đuran

NOĆ BORILAČKIH SPORTOVA

Demonstracije borilačkih vještina u režiji velikogoričkih klubova mogle su se krajem rujna vidjeti u Parku dr. Franje Tuđmana na drugoj Noći borilačkih sportova koja je okupila gotovo tisuću posjetitelja. Uz prezentacije su po prvi put održani i atraktivni ul- ti mate fight mečevi kao i oni boksački jer se ova manifestacija i razvila upravo iz boksa 2010. godine Noć borilačkih sportova koja je krajem rujna po prvi put održana na otvorenom opravdala je sva očekivanja. Sportska manifestacija koja je održana u Parku dr. Franje Tuđmana privukla je gotovo tisuću posjetitelja, koji su došli podržati demonstracije najmlađih članova borilačih klubova, ali i pogledati mečeve starijih ultimate fight boraca i boksača koje je predvodio Ivica Bačurin. Upravo iz boksa razvila se ova danas etablirana mani- festacija koja je na nedavnom proglašenju najboljih u velikogoričkom sportu primila nagradu za promidžbu VG sporta. U pet godina napravljen je veliki zaokret; početak je bio u znaku boksa, da bi s godinama manifestacija bila obogaćena, tako da danas okuplja sve velikogoričke sportske kolektive koji njeguju jednu od drevnih borilačkih vještina.

Prezentacija borilačkih vještina u Parku dr. Franje Tuđmana

Ljetopis GVG '14. 129 NOĆ BORILAČKIH SPORTOVA

- Drago mi je što naši sugrađani ovu manifestaciju posjećuju u ovako velikom broju, ali i naši klubovi na ovaj način mogu prezentirati ono čime se bave. Kao zamjenik grado- načelnika i bivši sportaš obećavam da ćemo i narednih godina imati ovakav događaj jer naši građani, kao i sportaši koji naš grad, županiju i domovinu predstavljaju u najboljem svjetlu zaslužuju da imaju ovakvu manifestaciju - rekao je zamjenik gradonačelnika i predsjednik organizacijskog odbora, Ervin Kolarec, koji je i najzaslužniji što je ova manifestacija uzdignuta na ovako visoku razinu. Novitet ovogodišnje Noći borilačkih sportova bila su dva borilišta, tatam i za demon - stracije, te boksački ring. Na tatamiju su se u prikazu vještina izmjenjivali članovi Taekwondo kluba Velika Gorica, Karate kluba Velika Gorica i Centar, te Judo kluba Pinky. Okupljeni gledatelji mogli su među mnoštvom mladih sportaša vidjeti i osvajačice medalja s najvećih međunarodnih smotri, Nataliju Lovrić i Ines Grdenić. Tko zna, možda se među onima koji su se predstavili krije i neki novi osvajač medalja sa svjetske ili europske smotre. Prvu priliku za to velikogorički karatisti, Ines Grdenić i Ivan Vrban imaju već u veljači u Zurichu, na Europskom karate prvenstvu. Smotru najboljih europ- skih karatista članovi Ka rate kluba Velika Gorica izborili su na prvenstvu Hrvatske u Splitu gdje su bili najbolji u svojim kategorijama. Ines je nakon kadetskog uzrasta s dominacijom nastavila i kod juniorki gdje je bila najbolja u kategoriji do 48 kilograma, dok je Ivan pak najbolji bio kod kadeta do 70 kilograma. Ul ti mate fight u režiji Gorana Babića-Hambya Nakon demonstracija borilačkih vještina na ta - tam iju, mjesto radnje je postao ring u kojem su svoje mjesto zauzeli boksači Velike Gorice, te ul ti mate fight borci koje trenira velikogorički trener Goran Babić - -Ham by. 34-godišnji Babić dobro je znano ime u svi jetu MMA-a i UFC-a u kojem je tijekom dosadašnje tre- nerske karijere trenirao mnoge poznate borce s kojim a je postizao sjajne rezultate. Najveće trenersko postignuće veže ga uz Igora Pokrajca s kojim je odradio sedam mečeva, a između ostalog trenirao je i Ricka Rodrigueza, te Velikogoričanina Damira Mire nića. Međutim, rad s Pokrajcem mu je usmjerio treners ku karijeru, te na to razdoblje gleda s ponosom, jer osim što se i sam usa- vršio, digao se i njegov pulen koji je ušao u pozitivnu seriju. Ne čude stoga niti natpisi iz tog vremena kako je Pokrajac trenirajući s Babićem doživio pravu renesansu. Velikogoričanima se Babić predstavio s dva relativno mlada borca, koja su brže od očekivanog riješila svoje mečeve. Tadija Majić je po bijedio Luku Severa, dok je Aleksanda r Rakas bio bolji od Saše Terzića. Ivica Bačurin rado viđen gost A da pred svojim gledateljima voli nastupati, još jednom je pokazao Ivica Bačurin. Pobjedničku seriju u Velikoj Gorici Bačurin je nastavio i u meču protiv Vanje

130 Ljetopis GVG '14. NOĆ BORILAČKIH SPORTOVA

Kostela, kojeg je nokautirao u trećoj rundi. No, 2014. godina za Bačurina je bila itekako izazovna, jer iza njega je bilo nekoliko atraktivnih mečeva u kojima se suprotstavio bivšem svjetskom prvaku Juan Carlosu Gomezu, Dmitriju Kudrašovu i Francescu Pianeti. Uz Bačurina u ringu su još bili Josip Krsnik i Ivan Njegač koji su u svojim mečevima pobijedili boksače iz Boksačkog kluba Le onardo, dok je meč Daria Gvoz- danovića prekinut prije kraja zbog uganuća gležnja njegova protivnika. Ivan Njegač nova boksačka zvijezda Stopama Ivice Bačurina i Vedrana Perekovića koji su bili višestruki prvaci Hrvatske, danas korača mladi Ivan Njegač koji je kao petnaestogodišnjak 2007. godine na memorijalnim turnirima u čast Tomislava Krvarića i Da- ni jela Kalanja odradio prve mečeve. Već tada je Stjepan Bačurin u Njegaču vidio potencijal za velike stvari. Od tada do danas Njegač je osvojio četiri državne titule, brojne turnirske naslove i postao reprezentativcem Hr- vatske. Posljednju titulu prvaka osvojio je u svibnju u Splitu, gdje je bio najbolji u kategoriji do 64 kilograma. - Na prvom kadetskom prvenstvu na kojem sam nastupio osvojio sam treće mjesto, slijedilo je uspješno juniorsko razdoblje da bi sada među seniorima samo potvrdio sve to od ranije - kaže dvadesettrogodišnji Ivan Njegač, koji je u sportskim krugovima poznatiji pod nadimkom Ku- mić. Sportski put Ivan je započeo trenirajući judo, no ljubav prema boksu ipak je prevladala, a jedan od „krivaca“ za to je i njegov kum, te trener Vedran Pereković. Nakon osam godina u judu u kojem je također imao odlične rezultate, 2007. godine po prvi je put ušao u ring iz kojeg nije izašao. - Nisam požalio što sam se odlučio na boks, jer je to sport koji volim. Boks sam volio kao mali, no u Zagrebu ga nisam imao priliku trenirati, jer blizu mene nije bilo kluba. Preko Vekyja (Vedran Pereković, op. a) sam došao u Veliku Goricu, te sam tu i ostao - o svom putu će Njegač, koji je do sada odradio preko 120 mečeva. Ranku Živkoviću nagrada za životno djelo Godina na izmaku osim brojnih rezultatskih postignuća, kada su u pitanju borilački klubovi, ostat će upamćena i po činjenici kako je po prvi put u povijesti Zajednice športskih udruga nagrada za životno djelo otišla u ruke jednom djelatniku iz borilačkih klubova. Tu čast dobio je osnivač Karate kluba Velika Gorica, Ranko Živković koji je svoj ka rate put započeo 1971. godine u Karate klubu Tempo. Iza njega je danas više od četiri desetljeća rada u karate sportu, a tijekom tih godina obnašao je vrlo važne

Ljetopis GVG '14. 131 NOĆ BORILAČKIH SPORTOVA

funkcije u Hrvatskom ka rate savezu, te Ka rate savezu Zagrebačke županije gdje je čak deset godina obnašao dužnost predsjednika. Iz Zagreba u Veliku Goricu Živ - ković je došao 1984., a dvije godine kasnije osnovao je Karate klub Velika Gorica, koji je tijekom svih ovih go- dina izbacio brojne prvake. Kroz njegove ruke prošli su tako Dvina Meler, braća Mate i Danijel Sivrić, Denis Mikulan, Franjo Gršetić, sin Goran, koji mu danas pomaže u odgajanju nove generacije ka- ratista koju predvode Ines i Alen Grdenić, Ivan i Igor Vrban, Kristijan Obrazović i mnogi drugi. - U životu treba puno raditi, učiti i trenirati, a rezultati će doći sami po sebi - poručio je mladima, laureat Ranko Živković.

Ekipni uspjesi Judo kluba Pinky

Brojnim pojedinačnim uspjesima judaši Pinkyja prošle su godine pridodali i dva značajna ekipna rezultata, državni mlađe seniorski naslov, te drugo mjesto na Kupu Hrvatske. Državni naslov mlađih seniora najveći je klupski uspjeh u dvadesetogo - dišnjoj povijesti kluba. - To je povijesni uspjeh, jer smo po prvi put u ovoj konkurenciji osvojili državni naslov. Ova generacija samo potvrđuje kvalite tu, a ovaj rezultat je potvrda našeg dvadesetogodišnje g rada - o uspjehu će je pripalo Pinkyjevcima koji su jedini mi- trener, Ibrica Mušinović. nim alni poraz doživjeli od kasnijih po- bjednika, Judo kluba Lika, dok su u me- A da ovaj rezultat nije bio slučajan po- čevima protiv Studenta, Solina i Dalm a- kazao je Kup Hrvatske na kojem su veliko- cijacementa ostvarili pobjede. gorički judaši osvojili drugo mjesto. Uz domaćina natjecanja JK Pinky na po sljed - - To je još jedna potvrda da ova ekipa stasa njem ekipnom natjecanju 2014. godini su - iz godine u godinu i postaje sve bolja što je djelovale su još ekipe Like, Studenta, So- nama na ponos. Nadam se da ćemo uspjeti lina i Dalmacija cem enta. Poslije pet kola u održati ovaj nivo i izgraditi još koju ge- kojima su klubovi odradili međusobne neraciju koja će ravnopravno nastupati na me čeve najuspješniji su bili judaši Like ovom natjecanju - ispričao je o uspjehu koji su natjecanje završili s maksimalnim trener ekipe, Ibrica Mušinović učinkom od četiri pobjede. Drugo mjesto

132 Ljetopis GVG '14. NOĆ BORILAČKIH SPORTOVA

Manifestacija "Noć borilačkih sportova" prošle je godine dobila nagradu za promidžbu VG sporta

Komentari trenera na ovogodišnju Noć borilačkih sportova

GORAN ŽIVKOVIĆ (KK VELIKA GORICA): „Mislim da je bilo odlično zbog čega bi sličnih manifestacija trebalo biti puno više. Sportaši su se pokazali u jako dobrom svjetlu, što je bilo i za očekivati, jer su oni i nositelji ponajboljih rezultata. Drago mi je što se okupio i veliki broj gledatelja, te se nadam da će ova manifestacija zaživjeti još bolje.“ DAVOR MRZAK (KK CENTAR): „Meni koji sam po prvi put bio na ovoj mani- festaciji bilo je odlično, te sam iznenađen svime.“ IGOR MATIĆ (TKD VELIKA GORICA): „Jednom riječju, odlična manifestacija. Zahvala Gradu koji je sve ovo organizirao i omogućio nam da se na ovaj način marketinški isprezentiramo. Po reakcijama gledatelja, vidim da su oni bili zadovoljni viđenim, tako da je manifestacija bila uspješna.“ VEDRAN PEREKOVIĆ (BK VELIKA GORICA): „Sve je prošlo u najboljem redu, a ja se nadam kako će se ova manifestacija održavati i u narednim godinama. Meni je posebno drago što imamo toliko klubova i djece koji njeguju jednu od borilačkih vještina.“ IBRICA MUŠINOVIĆ (JK PINKY): „Bilo je super. Hvale vrijedna priredba koja je prikazala i demonstrirala kvalitetu rada u borilačkim klubovima. Svima nama ovo je poslužilo kao dobra reklama.

Ljetopis GVG '14. 133 Fotografije Renata Glogovčana Aleksandar Božić

POVIJEST ŠAHOVSKIH KLUBOVA U TUROPOLJU od Drugog svjetskog rata do samostalne Hrvatske Uskoro iz tiska izlazi monografija o pola stoljeća djelovanja šahovskog kluba Polet iz Buševca. Autor monografije je Drago Katulić, a najveći dio tekstova nastao je na osnovu zapisa i dokumentacije koju su sačuvala braća Marijan i Zlatko Rožić. U bogato ilustriranoj monografiji, s više od 500 fotografija, dokumenata i autentičnih šahovskih partija, je i poglavlje o povijesti šahovske igre i klubova s velikogoričkog područja. Poglavlje je napisao Aleksandar Božić na osnovu vlastitog istraživanja i dokumentacije koju je sačuvao Ivan Janković – Fred, pokojni velikogorički sportski djelatnik, društveni aktivist, kroničar i dugogodišnji tajnik velikogoričkog šahovskog kluba. Zahvaljujući Jankovićevoj dokumentaciji rasvijetljen je poslijeratni početak stvaranja šahovskog kluba u Velikoj Gorici i rana povijest velikogoričkog šahovskog kluba o kojem se u javnosti vrlo malo zna. S obzirom da je u monografiji detaljno opisan nastanak i razvoj Poleta i nekih drugih veliko- goričkih šahovskih klubova te uvažavajući raspoloživi prostor, u ovom tekstu ćemo ukratko govoriti samo o šahovskim klubovima Velike Gorice i Mraclina. Prije Drugog svjetskog rata u Gorici je djelovao kuglački klub Radnik, pa je već u ljeto i jesen 1945. godine pokrenuta inicijativa obnavljanja kuglačkog kluba i osnivanja nogom etnog društva koje je baštinilo tradiciju dvadesetak nogometnih klubova koji su djelovali u Turo - polju između dva svjetska rata. Na temeljima HAŠK Građanskog, nastao je novi nogometni klub i sportsko društvo. Osnivačka skupština Fiskulturnog društva „Radnik Velika Gorica“ održana je 21. studenoga 1945. godine u prostoru „stare pošte“, na katu i danas postojeće zgrade na Trgu Kralja Tomislava broj 41. U prizemlju zgrade danas je Ljekarna Kenfelj. Na skupštini su usvojena Društvena pravila (statut Fiskulturnog društva op. a.) koja su odobrena 14. svibnja 1946. godine. Fiskulturno društvo Radnik je pored sekcije za osnovni tjelesni odgoj, još sadržavalo kuglačku, nogometnu, ping – pong (stolni tenis op. a.) i šahovsku sekciju. Šahovska sekcija Fiskulturnog društva Radnik time je postala prvi poslije- ratni šahovski klub na području Velike Gorice. Godine 1949. rasformira se Fiskulturno društvo Radnik i osniva Sportsko društvo Radnik u koje ulaze novoosnovani nogometni klub i Kuglački klub Radnik, a šahovska i stolnoteniska sekcija Fiskulturnog društva se ne spominju. Po svemu sudeći, šahovska sekcija Fiskulturnog društva Radnik prestala je djelo vati pretvor - bom Fiskulturnog društva u Sportskog društvo Radnik, ali je iste 1949. godine u Velikoj Gorici osnovan samostalni šahovski klub Čigorin. Klub je dobio ime po Mihailu Ivanoviču Čigorinu, krajem 19. stoljeća vrlo popularnom ruskom i svjetskom šahistu, teoretičaru šaha i osnivaču ruske šahovske škole. Nemamo zapisnik s osnivačke skupštine, statut ili regi-

Ljetopis GVG '14. 135 POVIJEST ŠAHOVSKIH KLUBOVA U TUROPOLJU

stracijski dokument ŠK Čigorina, ali Ivan Janković – Fred sačuvao je „člansku kartu“ Mirka Katulića iz 1949. godine, koji je bio registriran pri tadašnjem Šahovskom savezu Jugoslavije i „Šahovskom savezu Narodne Republike Hrvatske“. Katulić je upisan u registar šahista Čigorina 25. veljače 1949. godine i od toga datuma imao je pravo na - stupanja na prijateljskim i prvenstvenim mečevim a. Pretpostavljamo da je Šahovsko društvo Čigorin osnovano u to vrijeme, dakle, na početku 1949. godine. Predsjednik Kluba bio je Franjo Posilović. U dokumentima sljednika Čigorina, Šahovskog kluba Vegeška iz pedesetih godina, izrijekom se navodi da je Čigorin osnovan 1949. godine. Sljedeći podatak o ŠD Čigorin nalazimo u Hrvatskom šahovskom savezu koji je od 1951. godine počeo izdavati Bilten Šahovskog saveza Hrvatske, odnosno današnjeg Hrvatskog šahovskog saveza. U Biltenu broj 4, od 15. travnja 1951. godine, ŠSH objavljuje nazive šahovskih klubova i društava koja još nisu produžila godišnju registraciju. Među ostalim dužnicima je i Šahovsko društvo Čigorin iz Velike Gorice. Opomena zbog neplaćanja registracijskih nak- nada i članarina Čigorinu je izrečena i 1952. godine. PRVA PROMJENA IMENA Šahovsko društvo Čigorin djelovalo je do 1954. godine kada je promijenilo ime u Šahovski klub V.G.Š.K. ili „Vegeška“ (velikogorički šahovski klub op. a.). U Zapisniku s izvanredne skupštine Društva navodi se da je Čigorin promijenio ime u V.G.Š.K., ali u dopisu Šahovskom savezu Hrvatske tajnik Ivan Janković navodi da se Klub sada naziva „Vegeška“. Za predsjednika Kluba izabran je Juraj Križanić, za potpredsjednika Zvonko Šafar, a za tajnika Ivan Janković. Novi blagajnik Kluba postao je Mi lan Puhalo, a za članove Upravnog odbora izabrani su Franjo Posilović, Ivan Mikulčić i Juraj Šaban. U dopisu Šahovskom savezu Hrvatske navodi se da je „iza navedene skupštine šahovski život u Vel. Gorici ponovo organizirano oživio, te se često priređuju simultanke, brzo- potezni turniri, šahovski mečevi sa drugim društvima itd. Osim toga, društvo upriličuje susrete između pojedinih sindikalnih organizacija u Vel. Gorici. Društvo imade prikladne prostorije u kojima će se 24. I. 1955. godine započeti turniri za IV. kategoriju i to dva turnira, a u svakom će biti 12 igrača“. Uoči osnivačke skupštine Vegeške održana je simultanka s poznatim hrvatskim šahistom Braslavom Rabarom. Janković u ime Inicijativnog odbora piše velikogoričkim insti - tucijama, poduzećima i društvima: „Ujedno se obavještavate da će se uoči skupštine tj. 2. X. 1954. u 4 sata poslije podne u istim prostorijama održati šahovska simultanka na 35 ploča uz sudjelovanje internacionalnoga majstora i prvaka Hrvatske Braslava Ra- bara...“. Simultanka s Rabarom bila je značajan događaj za Veliku Goricu. Bio je to prvi dolazak Braslava Rabara u Veliku Goricu i prva simultanka u Turopolju za koju je sačuvana dokumentacija. Okružnica o simultanki ujedno je dobar uvid gdje se šah sve igrao. Osim iz Velike Gorice prijavljeni šahisti bili su iz Lukavca, Odre, Male Mlake, Turopolja, Buševca i Mraclina. Ivan Janković je sačuvao i obrazac propozicija simul-

136 Ljetopis GVG '14. POVIJEST ŠAHOVSKIH KLUBOVA U TUROPOLJU tanke, a rukom je dopisao i rezultat. Igralo se na 35 ploča, a Braslav Rabar je osvojio 32,5 bodova, a njegovi protivnici 2,5 boda. Tijekom 1955. godine Vegeška se natjecala u „zonskom prvenstvu Hrvatske i to u grupi Sisak, sa društvima Sisak, Petrinja i Glina“. U „Izvještaju o radu Vegeške kroz 1955. god.“, tajnik Ivan Janković opravdava posljednje mjesto u grupi. „I pored činjenice da smo osvojili posljednje 4 mjesto, ne može se reći da je to neki neuspjeh kluba, jer to su starija društva, sa dobrom organizacijom i sa prostorijama gdje mogu nesmetano odi- gravati turnire, proučavati razne partije i teoriju i sl. Osim toga momčad je dala dobar otpor Sisku i Petrinji, a podbacila je u susretu sa Glinom.“ Osim što se članstvo ponekad nemarno odnosilo prema obvezama i natjecanjima Kluba, Vegešku je sredinom pedesetih mučio nedostatak klupskih prostorija za druženje, tre- niranje šaha i odigravanja natjecanja, jer su izbačeni iz „sobice“ na katu današnjeg Muzeja Turopolja, jer je jednoj od tuberkuloze bolesnoj „drugarici“ trebao suhi stan s grijanjem. Klub je imao sobicu u tadašnjem Domu kulture (danas Muzej Turopolja op. a.). Janković piše: „Radi pomanjkanja prostorija, oni koji najviše vole šah, snalazili su se kojekako, te su igrali šah po brijačnicama, privatnim kućama i u menzi (nekadašnji restoran društvene prehrane. Danas je u „Menzi“ Pivnica Turopolje op. a.), a oko njih okupljao se velik broj promatrača. Interes postoji, samo treba malo pomoći i imat ćemo ugodan zabavan kutić u Vel. Gorici“. Problem nedostatka klupskih prostorija riješen je tek krajem 1956. ili na početku 1957. godine. Iz Izvještaja o radu Društva u 1955. godini, može se razabrati da je Vegeška te godine organizirala čak četiri simultanke, od kojih je jedna bila prvi poslijeratni međunarodni sportski susret u Velikoj Gorici. „Drugi važan događaj bio je simultanka int. majstora Bisgauera, prvaka SAD, koja je i pored teškog našeg poraza lijepo uspjela i bila posjećena od građanstva u lijepom broju. To je ujedno i prvi internacionalni sportski susret na teritoriju naše općine do sada“. (Riječ je o jednom od najvećih američkih igrača i teoretičaru šaha Arthuru B. Bisguieru koji je bio pobjednik Otvorenog prvenstva SAD-a u šahu 1950., 1956., 1959., a 1969. godine je podijelio titulu prvaka SAD-a s Pal Benkom i Milanom Vukcevichem. op. a.) Janković, nadalje, piše: „Osim int. Majstora Bisgauera, dva puta je odigravao simultanku majstor Udovčić i jedanput Rabar, no u susretu sa njima društvo je postiglo nešto povoljniji uspjeh. Simultanka sa int. majstorom Fudererom odkazana je radi financijskih poteškoća“. Vegeška je, inače, prvog hrvatskog velemajstora Miju Udovčića smatrala velikim prijateljem velikogoričkog šahovskog kluba. Šahovsko društvo Vegeška početkom 1956. godine opet je djelomično promijenilo rukovodstvo. Kako doznajemo iz Zapisnika s godišnje skupštine Društva, održane 4. ožujka 1956. godine, novi predsjednik Kluba je Zvonko Šafar, Ivan Janković je i dalje tajnik, Milan Puhalo blagajnik, a članovi Upravnog odbora su Marijan Rakulić, Ivan Orlić i Drago Gušić (Piki). U nadzorni odbor izabrani su Mika Gusić i Marko Haluga. USPJEH U PORTOROŽU Vegeška je 1956. godine ostvarila veliki uspjeh. Velikogorički šahisti su na turniru u Portorožu osvojili 3. mjesto. U Portorožu se od 24. do 28. rujna 1956. godine održavao „Šahovski fes ti val“ u okviru kojeg je organiziran Treći međunarodni mom čadski šahovski

Ljetopis GVG '14. 137 POVIJEST ŠAHOVSKIH KLUBOVA U TUROPOLJU turnir, zatim Turnir majstora i majstorskih kandidata te Turnir šahistkinja. O nastupu na Šahovskom festivalu Janković kaže: „Najveći uspjeh postiglo je društvo ipak u ovoj prilično mršavoj godini, i to na turniru u Portorožu... U polufinalu ekipa je zauzela I. mjesto, a u finalu 3. od ukupno 16 momčadi i time je društvo dobilo diplomu i novčanu nagradu od din. 11.000. Uspjeh je tim veći što nije nastupila najjača momčad, jer neki drugovi nisu mogli dobiti dopusta“. Društvo je osim plakete dobilo i pehar za osvojeno treće mjesto. Priznanja su godinama poslije bila izložena u urarskoj radnji predsjednika Zvonka Šafara, ali kako kaže njegov sin Damir, danas su plaketa i pehar zagubljeni. Ipak, za uspomenu su ostale fotografije iz Portoroža koje je sačuvao Ivan Janković. Osokoljena uspjehom u Sloveniji, Vegeška je i 1957. godine nastupila u Portorožu, ali bez većeg uspjeha. ZVONKO ŠAFAR OSTAJE PREDSJEDNIK Na već spomenutoj godišnjoj skupštini od 22. veljače 1957. godine, Vegeška opet mijenja sastav uprave. Predsjednik Kluba ostaje Zvonko Šafar, potpredsjednik je Ivan Orlić, tajnik Ivan Janković, a blagajnik Milan Puhalo. Za tehničkog referenta izabran je Marijan Rakulić, a za članove Upravnog odbora Antun Mrlak i Miroslav Miškov koji je bio zadužen za rad s pionirima i omladincima. ŠAHOVSKI KLUB MRACLIN Na godišnjoj skupštini Vegeške 1957. godine u Izvještaju o radu za 1956. godinu, otvoreno se i ne bez divljenja, pisalo o šahovskoj konkurenciji koja se pojavila u Općini Velika Gorica. Izvjestitelj Janković ističe: „U neposrednoj blizini Gorice u Mraclinu osnovano je također društvo, koje baš sada završava dva kategorijska turnira. Nevjerojatno je ali istinito, da to društvo imade 70 registriranih članova kod Saveza i prije nekoliko dana čuo sam vrlo pohvalne stvari o njima u Savezu“. Šahovski klub Mraclin je, prema pisanju tajnika Albina Jurdane, (u „Velikogoričkim novinama“, broj 3 iz travnja 1957. godine, na 7. stranici u tekstu „Mali sportski pregled, prvenstvo seoskih aktiva“) nastao na inicijativu grupe intelektualaca, studenata i srednjoškolaca. Grupa šahista je još 1955. godine počela organizirano djelovati u okviru Kulturno prosvjetnog društva Ivan Goran Kovačić, a najvjerojatnije je 1956. godine održana i osnivačka skupština Kluba. Inicijator osnivanja i spir itus movens Šahovskog kluba Mraclin bio je student prava Vladim ir Galeković – Gajo. On je izabran za predsjednika Kluba, za tajnika Albin Jurdana i Anđela Lovreković za blagajnicu Kluba. Ostali članovi Upravnog odbora bili su Luka Naglić i Drago Galeković – Striko. Šahovski klub Mraclin registriran je pri tadašnjem Šahovskom savezu Hrvatske (danas Hrvatski šahovski savez op. a.) početkom 1957. godine. U Biltenu ŠSH-a, broj 3 – 4, iz travnja 1957. godine, u rubrici „Novi klubovi i sekcije u 1957. godini“, spominje se Mraclin: „U prvom kvartalu ove godine osnovano je i registrirano kod šahovskog saveza Hrvatske 11 novih klubova i sekcija: ... „Mraclin – U malom selu kraj Zagreba osnovan je Šahovski klub „Mraclin“ sa 51. reg. članom. Klub je vlastitim sredstvima uredio lijepe šahovske prostorije, nabavio šahovske stolove, garni ture i stolice i organizirao nekoliko turnira“. U Velikogoričkim novinama Jurdana pojašnjava kako je došlo do osnivanja samostalnog šahovskog kluba i kako trenutačno djeluje: „Kako je broj članstva sve više rastao, a i iz drugih razloga, pristupilo se formiranju samostalnog kluba. Danas klub okuplja velik broj seoske omladine, koja svoje slobodno vrijeme provodi u društvenim prostorijama (to su pro- storije bivše gostione), koju je klub dobio na raspolaganje od mjesne OPZ (Opće poljo- privredne zadruge Mraclin op. a.).... Klub je prijavljen i registriran kod Šahovskog saveza Hrvatske, što je omogućilo održavanje kvalifikacionog turnira za postizanje četvrte kate-

138 Ljetopis GVG '14. POVIJEST ŠAHOVSKIH KLUBOVA U TUROPOLJU gorije. Radi velikog broja prijavljenih igrača, kvali - fikacioni turnir je odigran u dvije grupe po 14 igrača.... Usporedo s kvalifikacionim turnirom odigrano je i ju- niorsko klupsko prvenstvo, na kojem je nastupilo 13 igrača. Prvo mjesto je osvojio Galeković Vlado, a slijede ga Križanić Zvonko, Galeković Josip i ostali“. Vladim ir Galeković – Gajo, danas 85-godišnjak, sjeća se da se šah svakodnevno igrao u „Općinskoj hiži“ (danas zapušten prostor nekadašnje gostionice Turopoljska zvona op. a.). Temeljnu grupu činilo je 30 mladića, a članstvo je svake godine variralo. Galeković ističe da se Šahovski klub skoro u cijelosti samostalno financirao. „Velike zasluge ima Josip Kos – Čikov, koji je tada radio u vojsci u Zagrebu. Kod njega je otipkan Statut Kluba koji je, zajedno s osnivačkim aktima, predan na ovjeru u tadašnji SUP (Sekretarijat unutrašnjih poslova – policija Vladi mir Galeković – Gajo op. a.) u Petrinjskoj ulici broj 30. Kos je skoro svakog vikenda iz vojske donosio filmove i američki prenosivi kino projektor za 16 milimetarske filmove. Od naplaćenih ulaznica za kino projekcije, financiralo se djelovanje Šahovskog kluba. Klub se financirao i organiziranjem plesnih priredbi domaćeg jazz sastava u kojem su svirali Nikola Smiljanić, Stjepan Galeković – Brko, Stjepan Kovačić – Ribić i Vladimir Galeković – Gajo. Povremeno smo dobivali jako male donacije od OPZ-a Mraclin (Opća poljoprivredna zadruga op. a.) i od Kotara Velika Gorica“, kaže Galeković. NAPREDAK MRACLINA

I u 1957. godini nastavlja se prosperitet ŠK Mraclin, a Vegeška i dalje stagnira. Mraclinci su 30. rujna 1957. godine imali 51. registriranog igrača, a Vegeška samo 9 članova. Bio je to ogroman uspjeh za maleni Mraclin, jer, primjerice, tada su u Hrvatskoj imali najviše registriranih igrača ŠK Kalnik iz Križevaca (179 članova) i ŠK Varaždin (174), a Mraclin je po broju registriranih igrača bio u gornjoj trećini. Krajem iste godine Mraclin je povećao članstvo na 53 registrirana igrača, a Vegeška je s 9 članova bila posljednja na popisu Šahovskog saveza Hrvatske. U kolovozu 1958. godine pri ŠSH-u je registrirano 99 klubova s 4.600 članova, čak dvije tisuće manje nego krajem 1957. godine. Mraclin je 31. kolovoza 1958. godine imao 33 člana, a Vegeške uopće nema u popisu registriranih „osnovnih šahovskih organizacija“. To nije značilo da Klub nije djelovao, nego da Klub i članstvo nisu platili članarinu koja je 1958. godine udvostručena u odnosu na ranije godine. Dobar rad ŠK Mraclin nije ostao nezapažen. Šahovski savez Hrvatske je u Biltenu broj 5 – 6, za svibanj – srpanj 1959. godine objavio popis „Pohvaljene organizacije i pojedinci za uspješan rad u 1958.“. Među pojedincima koji su dobili priznanje ŠSH je i Vladi mir Galeković – Gajo, predsjednik ŠK Mraclin, pokretač i organizator rada mraclinskog kluba. Nažalost, Vladi mir Galeković, po završetku studija, 1961. godine, seli u Zagreb gdje su on i supruga dobili posao. Njegovim odlaskom Šahovski klub Mraclin stagnira i na kraju prestaje s radom.

Ljetopis GVG '14. 139 POVIJEST ŠAHOVSKIH KLUBOVA U TUROPOLJU

VEGEŠKA DJELUJE IZVAN ŠSH-a U registrima Šahovskog saveza Hrvatske, krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, više nema Vegeške, ali ona i dalje djeluje, iako ne sudjeluje u službenim natjecanjima ŠSH-a. Vegeška organizira simultanke, međuklupske susrete i lokalna natje canja za tadašnji Kup mladosti (natjecanja u brojnim sportovima u povodu rođendana predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita op. a.), ali sudjeluje i na šahovskim festivalima i turnirima na kojima se igralo i za (novčanu) nagradu ili su održavani u atraktivnim primorskim gradovima. SIMULTANKA SA SVETOZAROM GLIGORIĆEM Najveći šahovski događaj 1958. godine u Velikoj Gorici bila je simultanka s proslavljenim jugoslavenskim velemajstorom Svetozarom Gligorićem – Gligom. U pedesetim godinama Gligorić je smatran jednim od pet – šest najboljih šahista svijeta. U proljeće 1958. godine Gligorić je imao organiziran veći broj simultanki po Hrvatskoj. Od 2. do 14. svibnja igrao je 13 simultanki, među ostalima u Županji, Osijeku, Slavonskom Brodu, Daruvaru, Varaždinu, Karlovcu, Zagrebu i Velikoj Gorici. Simultanka u Velikoj Gorici igrana je 12. svibnja 1958. godine. U dokumentaciji Vegeške o tome nema pisanih podataka, ali su Ivan Janković i Vladim ir Galeković sačuvali fotografiju s tog događaja. Fotografija je nastala na terasi Sportskog doma Nogometnog kluba Radnik, „na Kuglani“ u Kolarevoj ulici. Simul - tanka se vjerojatno igrala na tridesetak ploča. Ne znamo rezultat, ali prema usmenoj predaji samo su Ivan Janković i Vladim ir Galeković – Gajo izvukli remi protiv Gligorića, svi ostali su poraženi. Nažalost, u 1958. godini Vegeška se s malo čim mogla pohvaliti. Klub je još 1957. godine bio registriran, ali godinu kasnije, zapao je u ozbiljnu krizu. Primijetio je to i Šahovski savez Hrvatske koji 10. studenoga 1958. godine tajniku Vegeške Ivanu Jankoviću šalje dopis kojim pokušava otkriti razloge neaktivnosti velikogoričkih šahista. Tajnik ŠSH Josip Prokop tako piše: Prošle godine bio je Vaš šah. klub još aktivan i registrirao je u našem savezu 9 članova. Ove godine nažalost niti je obnovio svoju registraciju niti registraciju svojih članova“. ŠAHOVSKI KLUB RADNIK Vegeška je, u međuvremenu, početkom 1959. godine, ponovo promijenila ime. Ovoga puta u Šahovski klub Radnik i postala dio Sportskog društva Radnik. Nemamo sačuvan zapisnik ili drugi dokument koji bi potvrdio kada se to dogodilo, ali Upravni odbor novog Šahovskog kluba Radnik zasjedao je 6. ožujka 1959. godine u prostorijama Kluba, najvje- rojatnije u Sportskom domu nogometnog kluba i Sportskog društva Radnik. Upravni odbor je za predsjednika Šahovskog kluba ponovo izabrao Zvonka Šafara, potpredsjednik i tehnički ref erent postao je Rakulić, tajnik Ivan Janković, blagajnik je bio Vujnović, a Orlić odbornik. Šahovski klub se ponovo sastao već 13. ožujka 1959. godine. Umjesto Orlića u Upravni odbor je kooptiran Juraj Šaban. Na kraju je Upravni odbor odlučio da se proslava desete obljetnice Kluba održi 5. travnja 1959. godine: „Pošto se uskoro navršava desetgodišnjica postojanja i aktivnog djelovanja kluba, riješeno je da se 5. IV. 1959. godine, održi u društvenim prostorijama svečanost s zabavom“. U 1959. godini u ŠSH učlanjeno je 119 osnovnih šahovskih organizacija s 6.689 članova. Među registriranim klubovima više nisu bili Mraclin i Radnik, ali Turopolje ipak nije ostalo bez predstavnika u Šahovskom savezu Hrvatske. Naime, 1959. godine osnovane su i regi- strirane šahovske sekcije u Lukavcu Gornjem (28 članova) i u Maloj Mlaki (25 članova).

140 Ljetopis GVG '14. POVIJEST ŠAHOVSKIH KLUBOVA U TUROPOLJU

Simultanka s proslavljenim jugoslavenskim velemajstorom Svetozarom Gligorićem – Gligom

Godinu dana kasnije, 1960., s 31. srpnja, među registriranim klubovima Hrvatske je iz Turopolja samo Šahovska sekcija Mala Mlaka s 26 članova. Godine 1963. registriran je i šahovski klub u Donjoj Lomnici, a godinu ranije pojavljuje se Šahovski klub Polet. Naj- značajnija osoba za održanje i razvoj šahovskog kluba Polet je dugogodišnji predsjednik Zlatko Rožić, pod čijim vodstvom je Klub ostvario značajne domaće, ali i inozemne rezultate. Od navedenih klubova, duže vrijeme održao se ŠK Mala Mlaka, a Polet Buševec je jedini turopoljski šahovski klub koji od osnivanja kontinuirano djeluje, već duže od pola stoljeća. VEGEŠKA OPET AKTIVNA

Velikogorički šahovski klub je početkom šezdesetih godina slabo radio. Ipak je 1966. godine naveden kao registrirani klub pri Šahovskom savezu Hrvatske. U dokum entima Saveza navodi se da je kontakt osoba za Vegešku pokojni Branko Čunčić, tada poznati velikogorički ljekarnik. Godine 1966. SOFK-a Velike Gorice (Savez organizacija za fizičku kulturu op. a.) pokušava organizirati ponovnu obnovu šahovskog kluba. U tu svrhu osnovan je inicijativni odbor koji su činili Branko Čunčić, Marijan Rakuljić, Josip Kovačić, Nikola Ratko, Drago Vujnović, Ivan Kujundžić i Željko Cirković. Inicijativni odbor je 28. siječnja 1966. godine za predsjednika izabrao Marijana Rakuljića. Izvanredna godišnja skupština „Velikogoričkog šahovskog kluba (V.G.Š.K.)“ održana je 25. veljače 1966. godine. Obno- viteljskoj skupštini prisustvovalo je 24 ljubitelja šaha u Velikoj Gorici. Za predsjednika Upravnog odbora izabran je Ivan Orlić, za potpredsjednika Josip Tušla, a za tajnika Branko Čunčić. Marijan Rakuljić je postao tehnički refer ent, a Stjepan Matić blagajnik. U devetero - člani Upravni odbor još su izabrani Ivan Vidović, Josip Gmižić, Josip Kovačić i Željko Cirković, a u Nadzorni odbor Ivan Janković, Milan Puhalo i Vaso Kutić. Upravni odbor je kao prioritete rada zacrtao organizacijsko učvršćenje Kluba i rad s mlađim dobnim kategorijama, kao temeljem dugoročnog održanja Kluba. Nova Vegeška je ambiciozno krenula. Sredila je prostorije koje je dijelila sa Zračnom streljanom, a održano je i nekoliko turnira za stjecanje šahovskih kategorija. Usprkos očitoj inicijativi društvene zajednice i podrške SOFK-e, nova Vegeška je opet djelovala dvije – tri godine i ponovo zamrla.

Ljetopis GVG '14. 141 POVIJEST ŠAHOVSKIH KLUBOVA U TUROPOLJU

OBNOVA VEGEŠKE 1975. GODINE Posljednju obnovu Vegeške pokrenuo je 1975. godine neumorni Ivan Janković. Opet je osnovan inicijativni odbor. Prva sjednica održana je 9. rujna 1975. godine, a u inicijativni odbor izabrani su: Ivan Buzov, Josip Kosić, Stanko Krivokapić, Đorđe Živković, Željko Cupek, Željko Stepanić, Juraj Fabečić i Ivan Janković koji je izabran za predsjednika Odbora. Inicijativni odbor imao je još tri sjednice do izvanredne skupštine Kluba koja je održana 1. listopada 1975. godine. Nismo pronašli zapisnik s obnoviteljske skupštine, ali su sačuvani marketinški dopisi velikogoričkim radnim i društveno – političkim organizacijama za financijskom i drugom pomoći Šahovskom klubu. Dopise je potpisao predsjednik Vegeške Nikola Gusić. Iz dopisa se doznaje da je Klub započeo s radom 15. listopada u prostorijama u Zagrebačkoj ulici, nekadašnjem „krojačkom lokalu Božić“, koji se nalazio tik do „Rojca“. Niska i dugačka zgrada je srušena prije petnaestak godina. Na njenom mjestu danas je stambeno poslovna zgrada. Klub se 1975. godine natjecao u Drugoj ligi, što je vidljivo iz sačuvanih zapisnika mečeva. Iz popisa uplatitelja članarine za 1975. godinu, vidljivo je da je Vegeška brojala 22 seniorska igrača i 15 omladinaca. Ne znamo kakve je rezultate Vegeška postizala i do kada je bila aktivna, ali najvjerojatnije je do kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća Klub opet prestao s radom. Od tada, pa do stvaranja samostalne Hrvatske jedino je kontinuirano i uspješno djelovao Šahovski klub Polet iz Buševca. U samostalnoj Hrvatskoj ŠK Polet postiže najveće klupske i međunarodne rezultate. Bušev- čanima se, sredinom devedesetih, pridružuje Šahovski klub Turopolec kojeg su inicirali i osnovali mr. Zdravko Lučić (predsjednik), IM Stanko Košanski (tajnik) i dr. Ivo Pranjković. Klub 2002. godine mijenja ime u ŠK Turopoljac. Predsjednik postaje Zlatko Grabar, Stanko Košanski tajnik, Ivan Bulimbašić blagajnik, a predsjednik Upravnog odbora bio je Rozvelto Sršen. Iste godine Zlatko Grabar pokreće značajan projekt Šah u škole, za učenike nižih razreda osnovnih škola. U svega nekoliko godina, Grabar je šahovski opismenio na stotine dječaka i djevojčica Velike Gorice i okolice. Projektu se zdušno pridružio i dao orga nizacijsku pomoć ŠK Polet iz Buševca. Iz projekta je u listopadu 2003. godine nastao Šahovski klub Osnovno- školac kojeg je vodio Zlatko Grabar. Veliku logističku podršku projektu Šah u škole i ŠK Osnovnoškolcu dao je prof. Stjepan Kos, ravnatelj velikogoričke srednje Obrtničke škole, koji je za potrebe šahista ustupio predvorje Sportske dvorane srednjoškolskog centra za svakodnevno igranje šaha. Odlaskom Zlatka Grabara u Zagreb, stagnira projekt Šah u škole i ŠK Osnovnoškolac. Na kraju se ŠK Turopoljac i ŠK Osnovnoškolac udružuju u jedinstveni Šahovski klub Velika Gorica koji djeluje i danas, a od 2012. godine ga vodi Luka Lasić, nekadašnji šahist ŠK Polet iz Buševca.

142 Ljetopis GVG '14. Da vid Jolić

PORTRET MLADE SPORTAŠICE

Dora Stepušin – čarolija plesa

Zlatna medalja na Europskom prvenstvu u modernom plesu u Italiji 2013. i srebrna medalja na Europskom prvenstvu u show danceu u Njemačkoj 2014. godine su najveći Dorini uspjesi dosad. Veliki broj titula na domaćoj plesnoj sceni osvajani su u neprekinutom nizu. Nagrade je dobivala na izborima najboljih sportaša Grada Velike Gorice kao sportska nada godine i za sportsku promidžbu. Show dance zvijezda Dora Stepušin članica Plesnog kluba Megablast osvojila je srebrnu meda - lju na Europskom prvenstvu u show danceu odr- žanom u njemačkom gradu Riesa od 24. do 29. studenog 2014. godine. Bila je to sjajna vijest za njen klub, roditelje i sve poklonike tog atraktivnog sporta, jer taj njemački grad je već godinama mjesto gdje odličja u show danceu osvajaju samo vrhunski plesači. Ovu tvrdnju o vrhunskom dostignuću ve- likogoričke sportašice najbolje potvrđuje činjenica o brojnosti konkurencije u toj seniorskoj kategoriji, jer se show dance natjecanja odvijaju po eli mi- nacijskim krugovima. Dora se iz četvrtfinala (24 plesačice) superiorno plasirala u polufinale (12 na- tjecateljica ) i finale (6 najboljih). U završnici su joj konkurentice za medalju bile dvije predstavnice iz Norveške, dvije plesačice iz Rusije i jedna iz Ma - đarske. Sjajno finalno nadmetanje oduzimalo je dah ispunjenog gledališta dok su članovi ocjenjivačkog suda pažljivo ispunjavali sudačke liste. Sudačkim odlukama zlato je otišlo u Norvešku, Dora je osvojila srebrnu medalju, brončano odličje je uručeno predstavnici Mađarske, a bez medalja su ostale ruske plesačice. Perfektnom izvedbom na podiju kultnog mjesta show dancea na njemačkom tlu Dora je ponovo dokazala svoju plesnu svestranost i virtuoznost, jer ona je još uvijek aktualna europska prvakinja u modernom plesu.

Ljetopis GVG '14. 143 PORTRET MLADE SPORTAŠICE

Europska kruna za princezu Doru Dora je europsku titulu u modernom plesu osvojila na Europskom prvenstvu u Italiji (Biella, 24. do 26. svib- nja 2013. godine) u modernim i sportskim plesovima u organizaciji Fe de razione Ita - liana Danza Sportiva. Ona je u konku - renciji od 52(!) plesačice prošla četiri kva - lifikacijska kruga da bi u finalnom dijelu (7 natjecateljica) otišla do kraja i osvojila krunu najbolje seniorke u kategoriji solo modern. Tada je na pitanje, je li bila posve zadovoljna finalnom izvedbom i je li se nadala europskom zlatu, odgovorila: – Da, bila sam vrlo zadovoljna ne samo izvedbom u završnici, nego i sa svim nastupim a do finala. Medalju nisam očekivala, iako sam se i 2012. godine na Europskom prvenstvu u Mađarskoj plasirala u finale i osvojila 5. mjesto. Odgovor europske prvakinje, tada učenice drugog razreda velikogoričke Gimnazije, zorno pokazuje koliko samopouzdanja ima ta mlada djevojka i s koliko sigurnosti kroči u najviše plesne vrhove. Potpisnik ovih redova je već nekoliko puta pisao na stranicama velikogoričkih tiskovina o tome kako je Dora bila već u kadetskom razdoblju (u domaćoj konkurenciji je bila nenadmašna) plesni tal ent ekstra klase i da će brzo stići u seniorski vrh. Na radost mnogih, to predviđanje je tijekom proteklog desetljeća toliko puta po - tvrđeno odličnim rezultatima na nacionalnoj i internacionalnoj razini. Nakon Dorine europske titule u svibnju 2013. voditeljica i trenerica Plesnog kluba Megablast Ana Vesel Križaj, nije krila zadovoljstvo postignutim rezultatom: – Kon- kurencija je bila ogromna, zbog toga je naše zadovoljstvo osvajanjem zlatne medalje još veće. Iskreno, prije puta u Italiju očekivala sam visoki plasman Dore, ipak moja nadanja su nadmašena, a osvojena europska kruna je samo potvrda ispravne orijentacije i dobrog rada u klubu. Međutim, nemamo vremena uživati na zasluženim lovorikama, treninzi će se održavati po ustaljenom redu, popusta nema ni za koga, čak ni za europsku prvakinju(!) – bila je poruka trenerice. Tako to rade u Megablastu i zbog toga su njegovi predstavnici u ženskoj i muškoj konkurenciji bili i jesu godinama u europskom i svjetskom plesnom vrhu. Ples kao način življenja Dora je plesnu karijeru započela dolaskom u Megablast kao devetogodišnja djevojčica u trećem razredu osnovne škole, u školskoj 2006./2007. godini. Njen prvi plesni izbor bio je hip-hop i trener Gordan Križaj. Kada je krenula u peti razred onda je upisala i prvi razred na Umjetničkoj školi Franje Lučića gdje je nastavnica bila Ana Vesel, trenerica show dancerica. Ta činjenica dovela je do logične promjene plesnog izbora i mlada plesačica se posvetila kreativnijoj plesnoj kategoriji. Kako je odrastala, tako se

144 Ljetopis GVG '14. PORTRET MLADE SPORTAŠICE

Dora sve više primicala tronu najistaknutije klupske predstavnice, a njeni rezultati na državnim natjecanjima (prvenstva, kupovi) su najavljivali meteorski uspon nove zvi - jezde. Karijera Dore Stepušin stalno je po - ka zivala uzlazni trend, bez stagnacije i bez bilo kakvog povremenog osobnog zasi - ćenja. Ples i posvećenost tom umjetničkom izrazu postao je njen modus vivendi, koji joj je pomogao da sve izazove djetinjstva i tinej- džerskog doba izbalansira bez suvišnih stre sova. Dora je u međuvremenu, u škol- skoj 2013./2014. godini, maturirala na Um - jetničkoj školi Franje Lučića. U osam go - dina (4 osnovne i 4 srednje) apsolvirala je veliku količinu nastavnih predmeta um jet- ničke građe (ples, ritmika, balet, anato mija, glazba...) i puno toga inplementirala u svoj plesni izričaj. U školskoj 2014./2015. godini Dora je postala maturantica u velikogoričkoj Gimnaziji, a u veljači 2015. postat će punoljetna. Mlada sportašica (rođena u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici) ne zaboravlja spomenuti da za njen uspjeh velike zasluge ima njena trenerica Ana Vesel Križaj, a da bez potpore njene obitelji, majke Renate, oca Damira i sestre Klare, njen uspješan sportski put ne bi bio moguć. Za školu kaže da je OK, jednako tako dobro komunicira s frendicama iz kluba, odnosno škole. Nagrade i najveći uspjesi Dore Stepušin ­ 1. nagrada, 1.mjesto na državnom natjecanju plesnih škola, HDGPP, 2008. ­ Nada godine Grada Velike Gorice, 2009. ­ Najperspektivniji mladi plesač, nagrada Mia Čorak Slavenska, 2009. ­ 1. nagrada, 1.mjesto na državnom natjecanju plesnih škola, HDGPP, 2009. ­ 7. mjesto na Svjetskom prvenstvu, kategorija show dance – junior, Njemačka, 2009. ­ 5. mjesto na Svjetskom prvenstvu, kategorija modern – junior, Frankfurt 2012. ­ Nada godine Grada Velike Gorice, 2012. ­ 1. nagrada, 1.mjesto na državnom natjecanju plesnih škola, HDGPP, 2013. ­ Nagrada za promidžbu velikogoričkog sporta, 2013. ­ Opera Slavuj, uloga mehaničkog slavuja, 2013. ­ 1. mjesto na Europskom prvenstvu, kategorija modern – senior, Italija, 2013.

Ljetopis GVG '14. 145 PORTRET MLADE SPORTAŠICE

­ 2. mjesto na Europskom prvenstvu, kategorija show dance – senior, Njemačka, 2014. Plesni klub Megablast Godina 2006. je za Dorin početak u Plesnom klubu Megablast bila perfektna, jer se tu godinu može ocijeniti ‘’zlatnom godinom’’ Megablasta zbog izuzetno uspješne natjecateljske sezone. Članovi Megablasta su na svim velikim državnim natjecanjima (prvenstva, kupovi) diljem Republike Hrvatske (Zagreb, Split, Sisak, Velika Gorica) osvajali prva mjesta odnosno ostvarivali visoke plasmane u svim kategorijama: solo, parovi i formacije, kao i u svim disciplinama u kojima su nastupali: break danceu, hip-hopu, elec tric boogieu i show danceu. Prva mjesta na Kupu Hrvatske i Državnom prvenstvu osvajali su: Luka Anaković (break dance), Agim Krasniqi (hip-hop), Davor Raić (elec tric boo gie), Darja Dujmović (show dance), par Krasniqi - Raić (break dance), par Ela Vrdoljak – Lana Šprajcer (show dance), juniorski tim (break dance), seniorski tim (break dance), seniorska formacija: Darja Dujmović, Matea Mrmić, Ela Vrdoljak i Kata - rina Relić (show dance). Kruna na blistavu 2006. godinu stavljena je na Svjetskom prvenstvu u break dan- ceu, hip-hopu i elec tric boogieu krajem rujna te godine u Nje mačkoj (Bre men), kada je juni orska formacija: Luka Ana - ković, Dino Perenski, Agim Krasniqi i Davor Raić, postala svjetskim prvakom u disciplini break danceu. Vrijednost svjet- ske titule može se sagledati u činjenici da je pod pokroviteljstvom svjetske plesne organizacije IDO (In ter na tional Dance Or ga ni za tion) na prvenstvu su djelovalo 3500 natjecatelja iz 34 zemlje svijeta. Plesni klub Megablast utemeljen je u si - Ane Vesel Križaj i Dora Stepušin ječ nju 1993. godine s ciljem promicanja i razvoja plesne kulture i sporta. Pro kla mirani cilj ostvaruje se putem radionica za različite plesne tehnike (suvremeni ples, show dance, disco dance, break dance, hip-hop, elec tric boogie), programima i projektima, kroz plesna natjecanja i različite sportsko-kulturne manifes tacije. Za uspješno vođenje i funkci oniranj e kluba zasluge pripadaju klupskom osnivaču i predsjedniku Gordanu Križaju, a umjetnička prezentacija je u rukama Ane Vesel Križaj, školovane plesačice i pedagoga. Ana je profesorica suvremenog plesa i pročelnica plesnog odjela Umjetničke škole Franje Lučića. Megablast je dosad na držav - nim natje canjima osvojio ogroman broj medalja i pehara, te spada u najtrofejnije plesne klubove u Republici Hrvatskoj.

146 Ljetopis GVG '14. Da vid Jolić

VELIKOGORIČKE MAŽORETKINJE SVJETSKE PRVAKINJE

Dvije zlatne i brončana medalja u svjetskoj konkurenciji, te jednako toliko odličja u europskoj konkurenciji, tri plasmana na peto mjesto – to je bio sjajan učinak seniorskog tima Velikogoričkih mažoretkinja na 1. svjetskom prvenstvu i 11. europskom prvenstvu mažoretkinja u Poreču. Vrhunski rezultati su bili nastavak zlatnog niza započetog godinu dana ranije na 10. europskom prvenstvu u Mađarskoj. Koreografije sa zastavama su u samo dvije godine postale prepo - znatljivi znak zlatnih djevojaka. Udruga Velikogoričkih mažoretkinja dugo će pamtiti i spominjati 2014. godinu te 1. svjetsko prvenstvo i 11. europsko prvenstvo mažoretkinja koja su održana istovremeno u organizaciji MWF-a (Ma - jor ette-Sport World Fed er a tion), IMA-e (In ter na tional Ma jor ette-Sport As so ci a- tion) i SMPTH-a (Savez mažoretkinja i pom-pon timova Hrvatske). Spekta ku- larna manifestacija mažoret sporta u Po - reču, u velebnoj dvorani Žatika (od 28. do 31. kolovoza 2014. godine), kao magne - tom je privukla 94 mažoret kluba s preko 3.000 mažoretkinja iz 13 zemalja: Bosna i Hercegovina, Bugarska, Češka, Hrvatska, Italija, Južnoafrička Republika, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Srbija i Ukrajina . Svjetsku odnosno interkonti - nentalnu dimenziju manifestaciji osigurao je svojom nazočnošću nacionalni tim Južno- afričke Republike, dok je izostao najavljeni dolazak mažoretkinja iz Azije, iz Astane, glavnog grada Kazahstana (bile su gošće Velikogoričkih mažoretkinja u prosincu 2013.). Reprezentativna dvorana Žatika bila je svjedokom spektakularnog otvorenja četvero- dnevnih događanja i kada su tisuće mažoretkinja ispunile dvoranu od ‘poda do krova‘, bilo je jasno da će do medalja doći samo najspremnije natjecateljice, slučajnost je bila isključena. Dvije trećine timova dolazile su iz tri vodeće mažoret nacije Češke (28), Slovačke (20) i Mađarske (16) u gore spomenutoj svjetskoj odnosno europskoj asocijaciji, tako da je preostala trećina timova mogla medalje samo sanjati (takva su bila pred - viđanja).

Ljetopis GVG '14. 147 VELIKOGORIČKE MAŽORETKINJE SVJETSKE PRVAKINJE

Svjetske i europske medalje Kada je prvog natjecateljskog dana frontmenica Velikogoričkih mažo- ret kinja Andrea Kočić u solo nastupu u vježbi sa štapom u konkurenciji 30 na - tjecateljica zauzela 5. mjesto u europskoj i 6. mjesto u svjetskoj konkurenciji bio je to vrlo obećavajući znak pred nastup mini sastava, odnosno velike formacije u plesu sa zastavama. Mini formacija u sastavu: Andrea Kočić, Štefica Antolić, Sara Cvet - ković, Stella Cvetković, Jelena Dražetić, Ana Lea Odak i Milana Davidović, bes prije - korno je prezentirala flag dance i za služeno osvojila zlatnu medalju (!), svjet sku i europsku, ispred srebrnih Mađarica i brončanih Slovakinja. U natjecanju velikih formacija u plesu sa zastavama sastavu zlatne mini formacije pridodane su Sanja Lazova, Josipa Pavlović, Petra Pavek i Lucija Bešlić. Ovako sastavljena formacija bila je na stageu uvjerljivo najbolja i superiorna ostatku konkurencije, ali je ostala bez najsjajnijeg odličja zbog sportskog peha u najnezgodnijem trenutku. Naime, jedna od jedanaest zastava je pukla na hvatištu štapa, pala na pod, tako da je jedna mažoretkinja okončala koreografiju ‘praznih ruku’. Bizarnost te tehničke pogreške sudački žiri je sankcionirao opravdanom penalizacijom i velika formacija je u konačnom poretku zauzela treće mjesto. Razočarenje zbog gubitka ‘’planirane i sigurne’’ zlatne medalje djevojke su ‘’izliječile’’ dan kasnije osvojivši zlatnu medalju u kategoriji klasičnih mažoretkinja, u koreografiji sa štapom. Za taj nastup seniorska formacija se brojčano pojačala s juniorkama odnosno ulaznim senior- kama i veliku formaciju ‘’klasičarki’’ činile su: Andrea Kočić, Štefica Antolić, Sara Cvetković, Stella Cvetković, Jelena Dražetić, Ana Lea Odak, Milana Davidović, Sanja Lazova, Josipa Pavlović, Petra Pavek, Lucija Bešlić, Do ro tea Orišković, Valentina Lon - čar, Mia Marić, Ivana Ro dić, Izabela Zmesnik, Julija Sliško i Katarina Kovačević. Ispisivanje povijesti Natjecanje mažoretkinja u Poreču ostat će za - bilježeno kao raritet i iz razloga što su Svjetsko i Europsko prvenstvo jednostavno ‘’spojeni’’, bili su ‘’dva u jed- nom’’, za istu koreografiju dodijeljivane su dvije medalje, dosta slične, ali različito dizajnirane. Međutim, to više vjerojatno neće biti slučaj, jer će svjetske smotre mažo- retkinja biti održavane svake dvije godine, a europske svake godine, kao i dosad. Kada u istoj godini budu održavana oba prvenstva, to će biti u različitim terminima i ne na istoj lokaciji. Sportski grad Poreč ugostio je 2014. sjajno priprem ljene timove, prije svih, iz Slovačke (Diana, Flowers, Nelly,...), Andrea Kočić Češke (Tanečni studio Lenky Bachove, Kalimero,

148 Ljetopis GVG '14. VELIKOGORIČKE MAŽORETKINJE SVJETSKE PRVAKINJE

A-Team,...), Mađarske (De brecen, Oroszlany, Szeged,...), Poljske (Seniorita,...), Ukrajine (Alfa) i Hrvatske (Velikogo ričke mažoretkinje, Martinčice Martinska Ves,...). Mažoretkinje su briljantnim koreograf skim izvedbama, šarenilom prekrasnih odora, ele gancijom, izborom glazbe i sjajnim sportskim pristupom učinile prvenstvo spektakularnim i glam uroznim, tako da će biti zlatnim slovima upisano u povijest suvremenog mažoret sporta. Seniorski tim Velikogoričkih mažoretkinja je su- verenim nastupom, vrijednim rezultatima i osvo- jenim medaljama ponovo dokazao da pripada elit nom razredu mažoret sporta. Osvajanjem me- dalja u Poreču u plesu sa zastavama su na naj - ljepši način obranile europske naslove osvojene godinu dana ranije u Mađarskoj (10. europsko prvenstvo u Tatabanyi, 22. do 25. kolovoza 2013.). Visoki dometi i niz medalja Velikogo - ričkih mažoretkinja u posljednje dvije godine na Predsjednica MWF-a Željka Banović elitnim natjecanjima zaslužuju istinsko uvaža - vanje. Raskošni okvir Sveukupno je u četiri dana prezentirano 708 koreografija (svaki dan u prosjeku 10 sati programa) u tri dobna uzrasta (kadetkinje 8 – 11 godina, juniorke 12 – 14 godina, seniorke iznad 15 godina) i 11 natjecateljskih disciplina, sa štapom (baton), pom-ponom i zastavom (flag), kao i prigodnim rekvizitima u show disciplinama. Koreografije i scenski nastup ocjenjivao je i o plasmanu odlučivao ocjenjivački sud od 16 licenciranih inter- nacionalnih sutkinja i sudaca (Hrvatsku su predstavljale Željka Banović i Ana Petek, predsjednica, odnosno prva trenerica Velikogoričkih mažoretkinja). Na prvenstvu se natjecalo 13 timova iz Saveza mažoretkinja i pom-pon timova Hrvatske: Alina (Mače), Bedekovčanske mažoretkinje (Bedekovčina), Kloštranske mažoretkinje (Kloštar Ivanić), Križevačke mažoretkinje (Križevci), Martinčice (Martinska Ves), Nov - ljanske mažoretkinje (Novska), Plesni klub ‘’A’’ (Zagreb), Plesna udruga Bollywood (Vodice), Popovačke mažoretkinje (Popovača), Porečke mažoretkinje (Poreč), Sisačke mažoretkinje (Sisak), Velikogoričke mažoretkinje (Velika Gorica) i Virovitičke ma- žoretkinje (Virovitica). Sve sudionike i gledatelje su prigodom otvaranja četverodnevnog natjecanja pozdravili kratkim govorima predsjednica MWF-a Željka Banović, predsjednica IMA-e Eva Gogo- lak Geisztne i gradonačelnik Grada Poreča Edi Štifanić. Nakon otvorenja prvenstva u show programu briljirao je fantastičnom prezentacijom jedinstvenih obilježja svoje zem- lje nacionalni tim Južnoafričke Republike (National Ma jor ette Team South Af rica).

Ljetopis GVG '14. 149 VELIKOGORIČKE MAŽORETKINJE SVJETSKE PRVAKINJE

Rezultati

• FLAG SENIORS mini (12 formacija): 1. Velikogoričke mažoretkinje (CRO, Velika Gorica) 83.70, 2. Oroszlany (HUN) 83.45, 3. Turzovka (SVK) 83.05, ... • FLAG SENIORS (6): 1. Alfa (UKR) 83.55, 2. Hajduszoboszlo (HUN) 83.50, 3. Velikogoričke Mažoretkinje (CRO, Velika Gorica) 83.45, ... • CLASSIC SENIORS (7): 1. Velikogoričke mažoretkinje (CRO, Velika Gorica) 83.10, 2. Dueville-Vicenz (ITA) 81.15, 3. Vertesszolos (HUN) 81.05, ... • BATON TEAM SENIORS (20): 1. Flowers (Prešov-SVK) 172.05, 2. Diana (Žilina-SVK) 171.65, 3. DM Studio (Dačice-CZE) 166.85, 4. Szendro (HUN) 166.55, 5. Velikogoričke mažoretkinje (CRO, Velika Gorica) 165.95, ... • BATON SENIORS solo (30): 1. Nagy Vivien (HUN, Debrecen) 84.95, 2. Barbora Migašova (SVK, Prešov) 84.50, 3. Zsofia Pap (HUN, Oroszlany) 84.40, 4. Hajnalka Bartalos (HUN, Dunafoldvar) 84.30, 5. Csilla Toth (HUN, Szeged) 83.85, 6. Andrea Kočić (Velikogoričke mažoretkinje) 83.75, ... • MIX SENIORS mini (11): 1. Turzovka (SVK) 85.05, 2. Oroszlany (HUN) 84.55, 3. Šumperk (CZE) 84.00, 4. Prešov 2 (SVK) 83.80, 5. Velikogoričke mažoretkinje (CRO, Velika Gorica) 83.05, ...

150 Ljetopis GVG '14. Mirjana Marković

SCENA GORICA – TVORNICA NAGRADA

Osam nagrada u dvije godine – uspjeh je s kojim se mogu pohvaliti rijetke kazališne kuće. 110 izvedbi predstava vlastite produkcije u 2014. Scenu Gorica stavlja uz bok eminentnih zagrebačkih kazališta poput Male Scene i Teatra EXIT, a godinu su obilježile i četiri premijere. Kazalište je važna karika u kulturnom životu svakog grada. Iako im blizina metropole omogućuje posjet brojnim kazalištima s bogatim, raznovrsnim repertoarom, Veliko- goričani su željni dobrih predstava i u svom gradu. One proizvedene u vlastitoj produkciji Scene Gorica posebno su rado gledane, a takvih je, na radost publike, posljednjih godina bilo u velikom broju. Vlastita produkcija „procvjetala“ je pod vodstvom Ines Bojanić, glumice koja je već dvije godine umjetnička voditeljica Scene Gorica. „Valja istaknuti da vlastita produkcija djeluje u novim uvjetima i traži nova rješenja, primjerena mogućnostima. Budući da nemamo stalno zaposlenih glumaca i drugih scenskih stva ralaca, angažiramo poznata hr vat ska ka za - lišna imena, uz otvorenost prema mlađim stva - raocima. Unatoč mnogim ograniče njim a održa - vamo visok teatarski nivo o čemu svjedoče broj- ne domaće i inozemne nagrade – ističe Ines Bo - janić. Najviše nagrada dobio je „Kreket“ autora Da - vida Mameta. Ova je predstava u Virovitici, na festivalu Virkas 2014. osvojila drugo mjesto prem a glasovima publike, dok ju je godinu ranije u Sisku, na Festivalu regionalnih kazališta „Pro- log“, publika ocijenila najboljom predstavom. Ujedno je tom prilikom Rene Medvešek nagra- đen kao najbolji režiser. Na Međunarodnom dječ jem festivalu „Naj, naj, naj“ 2014. godine u Žar ptici „Kreket“ je proglašen najboljom pred- stavom po ocjeni stručnog žirija, a Luka Dragić dobio je nagradu za najboljeg glumca. Luka je „Kreket“

Ljetopis GVG '14. 151 SCENA GORICA – TVORNICA NAGRADA

najboljim glumcem u predsta vama za djecu i mlade nagrađen i na Fes tivalu glu- mca koji je lani održan u Vinkovcim a. Još jedna uspješnica Scene Go rica je pred - stava „I živjeli su sretno…?“ Tekst Nine Horvat za ovu priču o četiri princa iz bajke u današnjem vrem enu je 2013. osvojio nagradu Teatra.hr i progla šen je najboljim novim dramskim tekstom . Na Međuna - rodnom festivalu mladog glumca 2014. godine u Banjoj Luci je Adrian Pezdirc, „I živjeli su sretno…?“ koji glumi jednog od prinčeva, proglašen najboljim glumcem večeri. „Ukupno osam nagrada u protekle dvije godine. Smatramo bitnim ove nagrade jer su one priznanje našem radu i velikom trudu te podrška razvoju kvalitete – postizanju i odr žavanju izvrsnosti programa i organizacijskog modela u zemlji i inozemstvu, te prepoznat ljivost Scene Gorica kao nositelja izvrsnosti. Sam nastup na festivalima veoma je važan i u interesu je kazališne djelatnosti, dug prema uloženom umjetničkom trudu i postignuću, ali ujedno i promocija Velike Gorice i uopće nacionalne kulture – ističe Bojanić. Scena Gorica bila je tijekom 2014. godine prisutna i na Vuko - varskom lutkars kom proljeću, Smotri Assiteja u Čakovcu, Malom BOK-u, Pučkom festivalu Omišal j/Čavli, na Festivalu bajki u Ogulinu, Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku… Iz prethodnog razdoblja treba svakako izdvojiti atraktivno međunarodno gostovanje u Rusiji na „Međunarodnom lutkarskom festivalu Ulan Ude” s dvadesetak izvedbi „Profesora Bal thazara“, nastupe na Među - narodnom festivalu malih scena u Rijeci, na Pro - ljetnom festivalu u Ljub ljani, Festivalu dječjih po - zorišta u Banjoj Luci, Festivalu Zlatni lav u Umagu, Špancirfestu u Varaždinu, Na Danima satire u Zagrebu, BOK festival u Bjelovaru… Predsta vu „I živjeli su sretno…?“ vi djeli su i brojni turisti jer je u ljeto 2013. godine Scena Gorica krstarila Jadranom s Brodom knjižar om – Brodom kulture, jednim od naj atraktiv nijih ljetnih kultur - no-turističkih projekata. Unatoč brojnim ograničenjima, od tehničkih do materijalnih, u prošloj godini predstave Scene Go- rica odigrane su 110 puta, što je u rangu s izuzetno jakim zagrebačkim kaza lištima poput Male Scene i Teatra EXIT. Rezultat je to mudre kazališne po - litike te pomnog biranja umjetnika i tekstova koji zadovoljavaju ukuse šire publike. Od svog osnutka Scena Gorica je ostvarila velik broj premijernih „Dječak koji je tražio zmaja“ naslova, a u 2014. postavili su čak četiri nove predstave, od čega tri za djecu. „Dječak koji je

152 Ljetopis GVG '14. SCENA GORICA – TVORNICA NAGRADA tražio zmaja“ predstava je za djecu kroz koju spoznajemo svu težinu usam ljenost te potrebu za prijateljstvom. Dječak Do- minik nakon smrti roditelja odusta je od ljubavi i prijatelja te se povjerava zma- jevima od papira. Kada mu ih odnese vje - tar, kreće u potragu i putem susreće za - nimljive likove, a na kraju upoznaj e i dje - vojčicu Mariju. „Rok Mee Wau“ priča je o tri životinjska prijatelja koji manama i vrlinama uvelike „Rok Mee Wau“ nalikuju na ljude (Pas, Ovca i Prase) u potrazi su za Mjesecom. Predstava se bavi posvećenosti čovjeku, prirodi i težnji za unutarnjim propitkivanjem bitka, s jednostavnom i dubokom porukom: bez obzira tko si, od kuda dolaziš i kakvo nasljeđe imaš, ako si otvorena srca, onda su ti svi putevi otvoreni. „Božićna priča“ nježna je i topla predstava koja ističe vrijednost zajedništva u obitelji i jedinstva među prijateljima u blagdansko vrijeme. Cilj junaka ove neobične priče je omogućiti dolazak Zimi koja je zapela negdje na putu, kako bi ukrasila snijegom grad i tako sudjelovala u radosti dolaska Božića i Djeda Božićnjaka s vrećom darova. „Sve u 3...“ je crna komedija o suvre - menim djevojkama i njihovom (ne)mo - ralu. Dvije djevojke unose u svoj stan tije - lo susjeda koji je počinio samoubojstvo, a do dolaska policije gledateljima je otvo - rena mogućnost da zavire u njihov intimni svijet. One predstavljaju dva pola, između kojih prostor za identifikaciju može naći svaka žena, a teme predstave univerzalne su i bliske svima – prijateljstvo, samopo - uzdanje , seks, ljubav, identitet, postavlja - nje granica. „Sve u 3...“ I za 2015. godinu Scena Gorica pripremila je bogat, zanimljiv i raznovrstan repertoar. Velikogorička publika, ali i ljubitelji kazališne umjetnosti u drugim gradovima, imat će priliku pogledati ukupno deset na slova, a posebno raduje da nas čekaju tri premijere vlastite produkcije: „Davež“, „Kako živi Antuntun“ te „Imaš fejs?“. Sce na Gorica prijavit će se na gotovo sve festivale s kojima ima dugogodišnju kvalite tnu suradnju, kao i na još nekoliko koje želi posjetiti. S obzirom na dosadašnje uspjehe i brojne nagrade, za očekivati je da priznanja i struke i publike u narednom razdoblju neće izostati.

Ljetopis GVG '14. 153 Fotografija Renata Glogovčana ANA I BORIS /in memoriam/

Jedno za drugim napustilo nas je dvoje glumačkih velikana Ana Karić i Boris Buzančić. U njihovim brojnim i velikim glumačkim ostvarenjima nama su posebno zanimljive predstave koje su odigrali na Sceni Gorica. Ana Karić igrala je u prvoj predstavi Scene Gorica – u “Šumi Striborovoj”, čija je premijera bila 28. lipnja 2007. godine. Redatelj Robert Waltl, maher za dječje predstave, napravio je u svom stilu vizualno bogatu i dinamičnu predstavu koja je plijenila pažnju i djece i odraslih. U predstavi su bile tri generacije izvođača: starija (Ana Karić i Enes Kišević), mlada (Filip Juričić, Ivana Roščić i Sven Jakir), te desetak djece – plesača Megablasta. Na sceni je sve prštalo od svjetlosnih i glazbenih efekata, a posebnu živost donosili su klinci – Tintilinić i njegovi Domaći – sa svojim plesno-akrobatskim točkama. Svoj ton predstavi je davala i Ana Karić, koja je imala jednu od najljepših glumačkih uloga – Majke koja se zbog beskrajne majčinske ljubavi prema sinu odrekla povratka u mladost. Predstava je odigrana velik broj puta, i u Velikoj Gorici i na mnogim gosto- vanjima. Izvođači su se prije predsta ve i posebno na gostovanjima družili. Iako je Ani ponekad bilo naporno, dobro se nosila s mlađarijom. Mislim da joj je bilo drago igrati u ovakvoj predstavi.

Ljetopis GVG '14. 155 ANA I BORIS /in memoriam/

Sljedeća predstava u kojoj je igrala Ana Karić je “Pijani proces” Bernarda-Ma rie Kol tes` a. Redatelj Ivica Buljan okupio je izvrsnu glumačku ekipu (Ivica Vidović, Ana Karić, Enes Kišević, Gordana Gad - žić, Ana Vilenica, Lucija Šerbedžija, Stipe Kosta nić, Goran Bogdan, Zoran Proda no - vić Prlja/Mladen Badovinac). I ovdje se Ana Karić istaknula svojim rolama – ostat će u sjećanju sjajna minijatura s Ivicom Vidovićem, još jednim velikanom kojega nema među nama, a glumio je na Sceni Gorica. Glumu Ane Karić na Sceni Gorici ipak je najviše obilježila jedinstvena predstava “Lju - bavna pisma”, koju je odigrala sa svojim glumačkim kolegom Borisom Buzan čić em. Ova je predstava izazvala velik in teres i zbog toga što se nakon duljeg vrem ena na sceni pojavio Boris Buzančić, glum ac u vrlo vi- sokim godinama. Dobro se snašao na po- zornici i bio je uvjerljiv, no velika zasluga pripada Ani koja je nosila predstavu i po- ticala svog partnera na igru. Vidjelo se da je igru duboko osjećala, što je prenosila i na publiku. Ana Karić i Boris Buzančić prvi put su zajedno igrali 1961. godine, a od tada su zajedno odigrali u više od 500 predstava i nastupili u brojnim filmovima i televizijskim dramama. Bili su bliski prijatelji i na sceni i u životu, ali slobodno možemo reći da su “Ljubavna pisma” predstava u kojoj je njihova bliskost najviše došla do izražaja: njih dvoje sami na sceni. Ana se pojavila još u dvije predstave Sce - ne Gorica. Prva je od njih “Aladin”, mju- zikl koji se isticao vizualnim bo gatstvom scene i kostima. A naročit je do jam, prem da za mnoge možda moder ni stič ki kontrover zni, ostavio komad “Simphaty for the Devil” u kojem je Anino glum ačko tijelo bilo opterećeno do samih granica i gdje je pokazala zadivljujući dijapazon svog glum ačkog izraza. Ana Karić i Boris Buzančić umrli su istog dana: 9. listopada 2014. Godine. Hvala im na svemu što su nam svojom glumom pružili. (ur.)

156 Ljetopis GVG '14. NAGRADA ALBATROS 2014.

Tradicionalna velikogorička književna nagrada “Albatros” za 2014. godinu do dijeljena je Željku Cvrtili, autoru iz Zagreba, za roman “Zašto bi bilo jednostavno” na prigodnoj promociji koja je održana 10. prosinca 2014. go- dine u vijećnici Pučkog otvoren og uči- lišta Velika Gorica, u sklopu obi lježa - vanja Dana Grada Velike Gorice. Na- grada se sastoji od plakete – koju je u odsutnosti gradonačelnika uručio do- gradonačelnik Ervin Kolarec, novča - nog iznosa – koji je uredno uplaćen na autorov žiro-račun i 25 primjeraka knjige, što je autoru svečano predala ravnateljica POUVG Barbara Grđan Odrčić. (Urednik biblioteke autoru je pride uručio ono što je svakom Zagorcu – a Cvrtila je rođen u Krapini – najvažnije kao prva pomoć: bocu vina.) U prigodnom programu sudjelovali su autor, članovi prosudbe nog povje ren stva, glumac Adam Končić te tamburaški sastav FA Turopolje. Promocija je izazvala lijep interes i bila je književni i kulturni, ali i društveni događaj. Roman ima 150 stranica, s kvalitetnim tiskom i uvezom, s tvrdim koricama u koloru te podacima o autoru i njegovom fotografijom na zadnjoj stranici knjige. Likovno rješenje naslovnice i plakete potpisuje Mato Lovrić, velikogorički umjetnik. Na natječaj objavljen u travnju pristiglo je 13 ostvarenja autora iz cijele Hrvatske. Pristigli radovi bili su zanimljivi i različitog žanra. Članovi prosudbenog povjerenstva su istaknuti hrvatski književnici – Božidar Prosenjak, Maja Gjerek i Darija Žilić – koji svojim potvr- đenim književnim znanjem garanti raju kvalitetan oda- bir. Odabrani rad članovi povjer enstva ocijenili su kao vrlo zanimljiv i stilski dina- mičan. Cilj književnog natječaja za nagradu “Albatros” jest dati priliku novim nea fir mi ra- nim autorima. Nagrada se

Ljetopis GVG '14. 157 NAGRADA ALBATROS 2014.

dodjeljuje kontinuirano od 1995. godine i jedna je od rijetkih takvih nagrada na državnoj razini. Dvadesetak do sada objavljenih autora, od kojih su se neki kasnije javili s novim knjigama i doživjeli književnu afirmaciju, potvrđu ju vrijednost nagrade “Albatros”. (Prvotno je predviđeno da se nagrada Albatros dodjeljuje svake druge godine, pa je jedna godina preskočena, a jedne godine objavljene su u tri knjige u sklopu Nagrade Albatros. Zbog te male “strke” teško je odrediti kad je jubilej naše književne nagrade. Odlučili smo da to bude 2015. godine – 20. obljetnica.) Riječ članova prosudbenog odbora za dodjelu književnog natječaja “Albatros” Rom an Željka Cvrtile „Zašto bi bilo jednostavno?“, vješto je napisana moderna proza, s dovoljno tradicionalnih vrijednosti dobrog, umjetnički napisanog teksta, koji se čita s lakoćom, ali i zanimanjem od početka do kraja. Ova, na prvi pogled tipično autobiografska knjiga, upravo zbog autorovog sugestivnog načina pripovijedanja, od- ličnih, brzih izmjena atmosfera, majstorski iako lapidarno oslikanih, različitih životno uvjerljivih i bliskih nam karaktera, od ljubavi, preko roditelja, ratnih odbljesaka te tako uvjerljive i uporne strasti glavnoga lika prema pisanju-uspjelo je književno djelo, iskreno i dojmljivo. Zato će malo tko pomisliti - evo još jednog autora koji gnjavi sa svojim djetinjstvom, mladošću , ljubavima, misleći kako je baš njegova životna priča dostojna ukoričenja - jer ovog puta ne radi se samo o sadržaju, već i o formi. O ljepoti i vrijednosti ispričanog, ali i sjajnoj izvedbi, blistanju samoga teksta i skladu jednog i drugog, kao što vrijedna literatura i zahtjeva. Stoga ne preostaje ništa drugo no čestitati autoru, s čvrstim uvjerenjem kako će ovaj rom an naći put do već načitanih čitatelja, ali i onih koji tek traže svoje užitke u književnosti. I usprkos gorkastom pitanju samoga autora, postavljenom u naslovu, ubrzo pronaći i sretan odgovor, u obliku ukoričenja ove odlične, nove knjige. Maja Gjerek *** U romanu „Zašto bi bilo jednostavno“ Cvrtila govori o vlastitom odrastanju u Hrvatskom zagorju. Govori o siromaštvu u kojem je živjela njegova obitelj, a sve to opisuje vrlo toplo, brižljivo bilježeći detalje vezane uz roditelje, školovanje u osnovnoj školi, život u Krapini, u gradu sa svega jednom ulicom, zatim odlazak u vojsku, studiranje u Zagrebu, prve ljubavi, zaposlenje, odlazak u Domovinski rat.... Kroz osobnu priču, Cvrtila dojmljivo opisuje i prijelaz iz socijalizma u kapitalizam, govori o duhu vremena na nepretenciozan i živopisan način. Priča završava i svojevrsnom posvetom - rom an je posvećen ženi koja ga je čekala do demobilizacije i sa kojom je ostvario obitelj. Ovaj jednostavan rom an pripovijeda o tome kako je i naizgled običan život dostojan pripo- vijedanja, ali i da je obitelj najvažnija, jer jedino ona pruža utočište u ovom bez-vremenu. Darija Žilić

158 Ljetopis GVG '14. NAGRADA ALBATROS 2014.

*** Željko Cvrtila napisao je svoj rom an Zašto bi bilo jednostavno?, u primarno realističkoj maniri, koja i jest primjerena autobiografskoj prozi, ali njegovo štivo nosi i druga obilježja, koja čitatelja ponešto oslobađaju teške, a ponekad i surove životne zbilje u koju su uronjeni likovi. Ponajprije ispovjedni je ton autor vješto iskoristio da pojedine događaje gleda s odmakom, tako da se pred čitateljem prostiru dva paralelna zbivanja, ono koje je na redu u kronologiji pripovijedanja, npr. iz djetinje, školske i mladenačke dobi, ali i svojevrsni komentari kojima autor daje vlastito viđenje tih istih događaja iz perspektive odrasloga, odnosno iz vremena kad rom an nastaje. Tako osim kronologije ostvaruje i hijerarhiju. Osim što time iznosi socijalno-političku paletu društvenoga sustava, to mu također dopušta zanimljive obrate u tijeku radnje, osobito zato jer pisac pri tome rabi dosjetku, šalu, ironiju, pa i autoironiju. Tekst teče bez zapinjanja. Cvrtila je očigledno dovoljno svladao ustaljeni književni postupak u dodiru s literaturom u nastavi kao srednjoškolski profesor, ali još više kao pisac koji se i autorski s uspjehom okušao u renomiranim književnim natječajima poput onoga u „Večernjem listu“, a prema živo - topisnim podacima i za humorističnu priču. Stoga mu hum or nije stran. Nema naprezanja da bi se dopao čitatelju i humoristični ele m ent nigdje ne djeluje kao strano tijelo. Naprotiv, književni način koji je izabrao, Cvrtili ide od ruke. Svakako, simpatično djeluje i njegova nepretencioznost, jednostavnost i iskrenost koju nije baš uvijek lako izreći, te sposobnost da oslika likove tako da oni izlaze iz konteksta kao prave, žive osobe, koje bi mogle bez problema funkcionirati i u nekoj sasvim drugoj priči. Pisac ih slika tako da izabire za njih vrlo karakteristične crte, gotovo kao u karikaturi, koje im daju osobni pečat i čine ih pamtljivima. Čak i ako znamo da su mu kao predložak poslužili živi modeli, trebalo je stvaralačke vještine da ih se tako plastično modelira. A sličan postupak pisac primjenjuje i u kompoziciji radnje, u izboru samih likova, te njihovih zgoda i nezgoda, spretno izbjegavši zamku pukoga nizanja, u koje upadaju manje iskusni autori. Cvrtila se ne usteže niti pred neugodnim temama, pa i kod toga ostaje vjerodostojan, iznoseći ih iznutra, iz osoba koje su psihološki i na druge načine motivirane za svoje postupke. Drugim riječima, ono što želi izreći, dolazi iz samoga djela, iz romana, čime je spretno izbjegao „mudro - vanje na temu“ iz pozicije sveznajućega. Naprotiv, u romanu se stalno osjeća onaj ljudski štih koji pokazuje slabosti i mane maloga čovjeka, iznesene ponekad i bez milosti, ali uvijek zadržava i ispoljava ljubav prema tom istom čovjeku. Napokon, ne leži li sav svijet upravo na tom malom čovjeku? Vidljivo je to osobito po bezbrojnim žrtvama koje upravo taj svijet malih ljudi bez prestanka poduzima da bi obranio i osnažio svoju golu egzis- tenciju, pa i onda kad uzima predah i prepušta se svojim sitnim zadovoljstvima i više ili manje nedužnim strastima, često djeluje zbunjeno, naivno, pomalo čak i uplašeno, kao da krade od nekoga tamo na vrhu, a ne kao da uživa ono što je zaslužio u žilavoj životnoj borbu, u teškoj svakodnevici i što mu s pravom pripada. Gotovo bi se moglo reći da se pomalo osjeća nešto slično i u pisanju ove knjige. Kao da je Cvrtila u unutrašnjem grču napisao svoj autobiografski rom an. Kao da je stilsko obilježje ležernosti neka vrsta obrane od valova ozbiljnosti koji zapljuskuju život jednoga profesora u Hrvatskoj današnjega vremena, koji uz to nosi u sebi žar pisanja i duboku želju da zasnuje i očuva obitelj, odnosno sam život u toj obitelji. Upravo ta lakoća pristupa štivu doima se kao neka vrsta oprezne ograde od duboke filozofske i osobito mudroslovne poruke koju nosi naslov

Ljetopis GVG '14. 159 NAGRADA ALBATROS 2014. njegove knjige. Možda to i nije loše, jer nas je tako uvjerio u nešto mnogo vrednije i veće od toga. Da u svom pisanju, a i kroz pisanje zna voljeti, i da to što osjeća može i hoće sijati dalje, svojoj vlastitoj djeci, svojim učenicima, svojim čitateljima i onda kad nema baš čvrste i izgledne sigurnosti da će to sjeme donijeti ploda, i uostalom kakvoga!? A to je trebalo nagraditi! Božidar Prosenjak Uz sudove prosudbenog povjerenstva:

Prosuđivanje književnih ostvarenja delikatna je stvar. Ne kaže se slučajno De gusti bus non dispu tan dum. Članovi prosudbenog povjerenstva za nagradu “Albatros” ugledni su književni znalci, koji svojim iskustvom i ukusom ga- rantiraju da će odabir biti kvalitetan. O svakom djelu napišu kratak osvrt u kojem nastoje sažeti ocjenu pristiglih radova, na jedan prikladan način ista k- nuti vrline, ali upozoriti i na nedostatke. Formulacije članova povjerenstva su prije svega stručna prosudba, no imaju i jednu dodatnu dimenziju: i sami su literarno šarmantni – uspijevaju majstorski u nekoliko rečenica izreći puno toga. Kroz njihove formulacije može se steći i jedan plastičan, živi dojam o samoj nagradi. Preporučamo čitateljima da pročitaju ove prosudbe, i kao stručni sud i kao svojevrsno literarno ostvarenje. BOŽIDAR PROSENJAK

• Miro Matijaš, pjesma i priča Rukopis zagrebačkoga autora Mire Matijaša ne zadovoljava uvjete natječaja jer se sastoji samo od jedne pjesme i jedne kratke proze. U oba priloga pisac je dojmljivo iskazao poštovanje svome prvome učitelju, kojega dobro pamti od malih nogu. Živim je slikama probudio sjećanja iz najranijih školskih dana, uzbuđenja, tuge i radosti u kojima čitatelj može pronaći i zrnca vlastitih doživljaja. • Neva Kanižaj: BORBA ZA ŽIVOT, kratke priče Osječanka Neva Kanižaj javila se na natječaj kratkim prozama pod naslovom Borba za život. Struktura podsjeća na neku fantastičnu kompjutorsku igricu, tijekom koje glavna ju- nakinja napreduje iz jedne razine igre u drugu, rješavajući pritom zagonetke ili manje ili više slučajnim izborom ponuđene opcije mogućih rješenja. Čitatelju međutim ostaje skriven smisao toga napredovanja, koje očigledno ima u sebi i trenscedentni karakter. Radnja kao da se nadahnjuje svemirskim putovanjima iz naučnofantastične lit era ture i filmova koje nastoje stopiti u jedno stvarni i nestvarni svijet. • Iva Dužić: BODLJIKAVA KNJIGA, roman (1980. Sisak) Iva Dužić iz Siska napisala je rom an za djecu pod naslovom Bodljikava knjiga. Ova autorica iznenadila je nevjerojatnom maštovitošću svoje priče, a još više njezinom gotovo maestralnom literarnom partiturom. Kad kažem maestralnom, onda posebno mislim na vrlo vješto izbjegnute zamke koje pred pisca postavlja postupak koji je izabrala. Radnja priče teče neočekivano lako, a čitatelja, malog ili velikog, uranja u vlastiti svijet, koji nije bez konotacija sa stvarnim svijetom, a to se odmah uočava i osjeća, ma kako se

160 Ljetopis GVG '14. NAGRADA ALBATROS 2014. fantastičnim elementima autorica služila. I tu leži njezina privlačnost, koja nas podsjeća da je učenje kroz umjetnički čin ono pravo, sukreativno, živo, interaktivno i jednostavno najbolje. Bilo na planu jezika, izraza, maštovitih scena, suodnosa likova koje prepoznajemo iz vlastite zbilje, u romanu je gotovo nemoguće naći slabih mjesta. Autorica bajke je propjevala, a čitatelj s njom. Slični romani s mnoštvom antropomorfnih, netipičnih likova za usporedbu s ljudima, i fantastičnih epizoda, najčešće su teško prohodni i djeluju na čitatelja kao uteg, no ovdje to nije slučaj. Sam postupak očovječenja životinjskoga i biljnoga svijeta, dodatno je zakompliciran pojavom čovjeka, koji postaje dijelom toga fantastičnoga svijeta. Ali, ni to nije autorici prob lem. Nevjerojatnom elegancijom mašto- vitoga uranjanja u svoju priču, ona čak daje pouku tome stranome tijelu, krakatome ljudskome biću,o tome kako njega i njegove postupke vide likovi ovog romana u naizgled fantastičnome, a zapravo u našem, jedinome svijetu koji imamo. Tako se dva naizgled nespojiva svijeta, biljo-životinjski i humani, spajaju u jedan koji može egzistirati samo ako njegovi akteri djeluju komplementarno. I dodamo li tome plemenite osobine duše i duha, kao elementarnoga (izvornoga) svojstva pokretača svih stvorenih bića, dva se svijeta stapaju u jedan jedini, hum an i dragocjen po cilju zbog kojega je stvoren i po smislu prema kojemu je usmjeren, a raskošan i bogat po svojoj sadržajnosti. Autorica je ostvarila slojevit roma n nevjerojatno jednostavnim jezikom i literarnim postupkom, a da je ipak dosegnula i ljepotu i bogatstvo doživljaja. U svakom slučaju, ugodno iznenađenje za čitatelja. • Goran Gatalica: PROSTORJE – VRIEME, zbirka kajkavskih pjesama Goran Gatalica iz Zagreba napisao je zbirku kajkavskih pjesama pod naslovom Prostorje – Vrieme. Kao što je vidljivo iz životopisa autor je za svoje stihove višekratno nagrađivan na raznim književnim natječajima. Svoju je zbirku podijelio u tri ciklusa: Zakrabulenetajanstve, Daleki zviezdani parseki i Tajne cuoprastega svietla. Rukopis je opremljen i opsežnim kajkavskim rječnikom u kojemu nažalost riječi nisu poredane abecednim redom, nego redoslijedom pojavljivanja u pjesmama, pa bi čitatelju bilo praktičnije da ih je autor tumačio u fus notama. Osobito su korisna objašnjenja svemirskih tijela i pojava. U svojim stihovima Goran Gatalica rado spaja zbivanja u velikom svemiru s mikro-svijetom u svom okruženju, dajući tako značenjima opće i univerzalno poimanje. I obrnuto, u spoznaji istine, autor donosi slike neizmjerne svemirske veličine kako bi istaknuo sitne ljudske moći (npr. ne vidimo dale od detinjega spanja, same zrnce maka – u pjesmi Vandrokaši iz crvotočina). Dojmljivi su stihovi koji oslikavaju pejzaže i ambijente u već spomenutoj konverzaciji sa svemirskim prostranstvom, ali i sa prostranstvima duše. Pjesme su i stanovita kritika čovjekova gruboga i bezobzirnoga ponašanja prema prirodi zbog čega prijeti sumrak cijeloj Zemlji kao planeti. Za autora je karakterističan upravo taj pogled na Zemlju iz svemirske vizure u kojem se svemirska tijela doimaju kao pikule za igru u dječjim rukama. Tim svođenjem velikih dimenzija na male autor kao da želi odgonetnuti i one tajne koje su ljudskom pogledu još uvijek daleke i skrivene. Stih je bogat slikama i isijava izražajnu raskoš kojom pisac demonstrira zamah i impresivne dosege svoje mašte, čime otvara osebujan pogled na život i životne pojave. U svakom slučaju riječ

Ljetopis GVG '14. 161 NAGRADA ALBATROS 2014. je o pjesniku s vlastitim poetskim stilom i prepoznatljivim pečatom koji djeluje svježe i novo između drugih pjesnika kajkavskoga pisma i govora. MAJA GJEREK:

• Hel ena Vlahović „Kuća bajke etc.“ Kraći dramski tekst Helene Vlahović „Kuća bajke etc.“, po riječima same autorice „napisan je po uzoru na Krležine drame Kraljevo, Michel angelo Bounaroti i Adam i Eva“ te dodaje da „likovi iz bajke traže vječnu ljubav, ono što su Adam i Eva izgubili“ i da je zanimaju masovne scene i karakteristike „koje povezuju bajku i religiju.“ Usprkos ovom poprilično dramatičnom uvodu samome tekstu, riječ je o zanimljivom, ali nedorađenom uratku, s dosta naoko samo nabacanih ideja, od kojih su neke svježe i literarno poticajne no druge ishitrene. U ovom scenskom djelu pojavljuju se likovi poput Zeusa, Atene, vile Ivane Brlić Mažuranić, Pometa, Snjeguljice, itd., koji u pomalo nespretnoj komunikaciji načinju takozvane vječne teme o smislu postojanja, značenju ljubavi, o istini, vjeri i tajnama. Čak ako i krenemo od činjenice da je ovo djelo u nastajanju, svakako je potrebno u literarnom smislu pročistiti tekst, učiniti radnju razumljivijom i zanimljivijom mogućem čitatelju ili gledatelju te poraditi na spomenutim, za sada samo naznačenim idejama, koje upravo vape za potrebnom ozbiljnošću pristupa, ali i novom, slojevitijom realizacijom teksta. Osobito ako je riječ o nečem tako ozbiljnom, poput davno otkrivene veze religije i bajke, posebno u vjeri u vlastite ciljeve, moralnom putu k tom cilju i katarzičnom, sretnom završetku. Kojeg, dakako, od srca želimo i ovom entuzijastičnom rukopisu, koji mora rasti još, u uzvišenoj duhovnosti i ljepoti Riječi. • Josip Čekolj „Priče iz slavenskih ruševina“ Josip Čekolj napisao je zbirku od devet priča „Priče iz slavenskih ruševina“, kao zanimljiv pokušaj ponovnog buđenja interesa čitatelja za staroslavensku mitologiju, tako maestralno oživljenu u bajkama Ivane Brlić Mažuranić. Možda je upravo djelo naše spomenute velike književnice, razlog što je relativno malo autora posegnulo za istim nadahnućem, bojeći se moguće komparacije, a koja je zapravo neminovna. Stoga, iako ova hvale vrijedna ideja svakako zaslužuje našu pozornost, same pripovijetke trebalo bi svakako čvršće uobličiti i doraditi u literarnom smislu, osobito u dubljoj karakterizaciji likova te poraditi na lapidarnosti stila, što može doprinijeti većoj izra- žajnosti i snazi priča, koje, sada, ponekad djeluju previše razvodnjeno i preopširno. Radi se o zanimljivom tekstu, svakako vrijednom spomenutog truda, čiji bi konačan rezultat mogao biti ljupka knjiga slavenskih, ali i bezvremenih priča, iz dobro posloženih „ruše - vina“ tradicije, ali i autorovog izvornog nadahnuća. • Zdenka Matijaš “Pjesme, priče i jedna pjesmopriča“ Rukopis Zdenke Matijaš „Pjesme, priče i jedna pjesmopriča“ zanimljiva je zbirka pjesama i kratkih proza, crtica, za djecu, plus u naslovu spomenute pjesmopriče ili nove priče ispričane u pjesmama, o ježu prognanom s gradske livade, od strane ljudi, i neophodnoj mu kućici te dirljivoj potrazi za domom ovog novog Ježića u dječjoj literaturi.

162 Ljetopis GVG '14. NAGRADA ALBATROS 2014.

U ostalim pjesmama ovog rukopisa, autorica iskazuje svoj duboki doživljaj prirode, njene neprolazne ljepote i svetokruga godišnjih doba, kao u uspjelim pjesmama „Moć proljeća“, u kojoj nižući gotovo opća mjesta opisa najopjevanijeg godišnjeg doba, dolazi do ljupke poante, ili, lirskoj, „Ptičica i ja“ koja na šarmantan način iskazuje zadivljenost djeteta na satu krilatim bićem. Podjednako je uspjela duhovita pjesma “Kakvu lektiru želimo“, kao i antologijski prozni uradak, gotovo pjesma u prozi, „Matija“, o dječaku s posebnim potrebama, u razredu, koji jedini u oblacima vidi pticu, psa, slona ili lava. Ali to se ne bilježi u imenik“, dirljiva i stvarna i prepuna neke čudesne poezije života. Riječ je, zaključimo, o vrijednom rukopisu, koji će sigurno moći naći zahvalne čitatelje i ne samo među djecom. • Jadranka Galiot „Putovanja su stvarno čarobna“ „Putovanja su stvarno čarobna“ Jadranke Galiot, sretno je naslovljena zbirka od dvadeset i četiri priče, u kojima autorica govori o putovanju kao čežnji za promjenom i otkrivanjem novog, ali i toplom druženju na tom putu s bližnjima ili zagrljaju s morem i jezerom, o svetom hodočašću, ali i s njim povezanoj prilici za samospoznajom, doticanjem vlastite duše. I mira u neprestanom kretanju životom. Pripovijetke su to o šansi da uz one koje volimo i one nove, koje na tom putu susrećemo i upoznajemo, upoznamo i vlastiti unutarnji, intimni svijet, sebe samog, velikog putnika u djetetu. Riječ je o šarmantno napisanim pričama koje čitamo s lakoćom ali i radoznalošću, što je svakako preporuka za buduće tiskanje ovog rukopisa za djecu. Raznovrsne zgode iz svakodnevnog života djece, dovode do nenametljivih, bliskih nam pouka i poruka, o zajedničkom nam, najčudesnijem životnom putovanju, koje već samom neprestanom Zemljinom vrtnjom, i kad stojimo na mjestu, ne možemo izbjeći i da želimo, jednako kao i protokom vremena, kroz neumitno odrastanje i zrelost te nove duhovne uzlete i konačne visine vjere. Iako sve djeluje tako obično i svakodnevno i neopte- rećujuće, riječ je o pametnom i vrijednom tekstu. DARIJA ŽILIĆ

• Alojz Pavlović - „Vječna prijateljstva“ (priče za djecu) Alojz Pavlović je dosad objavio nekoliko knjiga: romane, zbirke priča i tri drame. U knjizi priča za djecu „Vječna prijateljstva“, u prvoj cjelini, glavni je lik mali miš Noah i njegove avanture. Noah živi život dječaka, koji nije mogao ići na ljetovanje, pa dane provodi u šumi, igrajući se s biljkama i životinjama. Likovi u pričama su antro- pomorfizirani - oni zapravo žive kao ljudi. Pritom je autorova imaginacija bujna, pa on povezuje i biofilni svijet i tehnologiju, stvarajući začudne odnose i kauzalitete. Noah je predstavljen i kao socijalno osviješten, pomaže slabijima. Toponimi koji se spominju u pričama su kao iz bajki - npr. Moregrad, Mišigrad. Većina priča i jest vezana uz druženja i vragolije malog Noaha. Priča „Ljetovanje miša Noaha“ je napisana i kao dio drame - u obliku dramskog dijaloga koji se kasnije razvija u priču. U drugom dijelu koji ima naziv „Dobrota“ priče su vezane uz realni društveni kontekst. U priči „Popravni dom“ govori se

Ljetopis GVG '14. 163 NAGRADA ALBATROS 2014. o dječaku Pašku, a radnja je vezana i uz Drugi svjetski rat, a „Vječni prijatelji“ govore o životu oficirske djece u vrijeme Jugoslavije. Posljednja priča u zbirci je „Park prirode“ i događa se u kibernetičkom vremenu. Likovi su Li i Tara koji su živjeli u parku prirode, kojega su njihovi pokojni roditelji ustrojili prije nego što su ih ubili pobunjeni roboti. Ono što povezuje priče iz drugog ciklusa je afirmiranje pozitivnih ljudskih odnosa. Zbirka „Vječna prijateljstva“ je knjiga u kojoj se afirmativno govori o životu ljudi, biljaka i životinja. Drugi ciklus čini se snažnijim dijelom zbirke, pa se autoru može preporučiti da još poradi na pričama, da možda izbjegava opća mjesta, a i antropomorfiziranje je možda bilo i suvišno... • Olga Ruklić - „Tok svijesti“ (kratke priče) U kratkim pričama koje su objavljene pod znakovitim naslovom „Tok svijesti“ autorica se bavi vlastitim odrastanjem, tinejdžerskim danima, početkom studiranja. Tada se pojavljuju i znakovi bolesti, o kojoj Ruklić govori beskompromisno i otvoreno. Govori se i o komunikacijskim šumovima, nesporazumima. Pritom treba napomenuti kako je autorica vrlo vješta u dijalozima, koji su dinamični i puni duhovitih opaski. Priča „Stršljen u Konzumu“ zanimljiva je jer se oko malog događaja u jednom gradiću isprepliće vrckava priča s dramatskim nabojem, ali i s duhovitom kritikom konzumerizma. Priča „Bolest“ je pažljivo bilježenje nastanka psihičkog oboljenja koje se manifestira kroz nesanicu i nekontrolirano prisjećanje prošlosti. Riječ je o psihoneurozi, a ta tema pojavljuje se i u nekim drugim pričama Olge Ruklić. Autorica prati tok svijesti bolesne junakinje, pa se radnja i ne odvija toliko na vanjskom planu, nego u unutrašnjem biću. Možemo izdvojiti rečenice iz priče “Bolest“: „Natezanje živaca. Ničega do ravne plohe zida i sjene svjetla na sredini plafona. Kad ugasim svjetlo, tama igra igru života i smrti.“ Ruklić u pričama progovara o hospitalizaciji, o bolesničkim razgovorima, o naglim navalama nezgodnih misli i bolnih uspomena. Ponekad se čini kao da su priče nastale u dahu. To pridonosi njihovoj autentičnosti, ali i ukazuje na potrebu da priče budu dorađenije, osmišljenije, jer nekad se čine samo kao zaustavljene bujice. Riječ je o zanimljivom rukopisu, koji bi, uz pomnu uredničku ruku, bio itekako zanimljiv za objavljivanje, jer progovara o tabu temama, nepretenciozno i bez mistifikacije. • Tea Lukačević – „Carstvo snova“ (priče) Mlada Tea Lukačević je već osvajala nagrade za priče kriminalističkog žanra i sf priče. Riječ je o vrlo mladoj autorici - rođena je 1997. godine. I u pričama iz ove zbirke ona se bavi temama vezanim uz krimi fabulu, razvija suspense , pažljivo gradu potragu za ubojicom. Pritom su opisi zločina dati vrlo naturalistički. Neke priče su i poetski vrlo snažne kao npr. „Polje lotosa“. Ponekad se čini kao da je riječ o ispisivanju mitskih priča, zatim nalazimo priče s elementima horora. Autorica reispisuje snove, košmare u kojima se reaktivira zaboravljeno sjećanje („Krvave suze“). Priče Tee Lukačević pomalo su preten - ciozne, autorica se oslanja na već poznate motive, a nedostaje živopisnosti i autentičnosti. No autorica je vrlo pismena i treba poraditi na oslobađanju svoje imaginativnosti. • Barbara Lukačević – „O tempora, o mo res!“ (kratke priče) Barbara Lukačević predstavlja se rukopisom „O tempora, o mo res“, a riječ je o nizu priča u kojima se prisjeća početka rada u osnovnoj školi. Učiteljica hrvatskog jezika

164 Ljetopis GVG '14. NAGRADA ALBATROS 2014. govori o svojim ranim počecima, ali i o svojoj sanjarskoj prirodi. Govori o svim teškoćama profesionalnog početka, ali i o stjecanju iskustva, užitku rada s djecom. No to evociranje uspomena ujedno je i izražavanje žala za vremenom koje je nepovratno nestalo - danas se prestiž postiže držanjem, odjećom... No istovremeno, prisutan je i ponos što generacije ne zaboravljaju da su jednom pohađale školu i razred u kojem je ona predavala. Kao da u tim pričama Barbara Lukačević želi poetski rekapitulirati svojih četrdeset i pet godina rada u školi, a pritom progovara i o razlikama u statusu učitelja nekad i danas, o promjenama u načinu života, opisuje slavljenje blagdana, a nalazimo i ljubavnu tematiku. U dijalozima spominje se kajkavski govor, što još više pridonosi autentičnosti. Riječ je ujednačenoj zbirci priča, koja bi mogla biti objavljena kao rukopis koji nepretenciozno govori o radnom vijeku i životu jedne smjerne učiteljice. Već samim time zaslužuje podršku u vremenu u kojem dominira bahatost i izvitoperenost i u književnom životu.

***

Fotografija Renata Glogovčana

Ljetopis GVG '14. 165

Ivo Pranjković

UZ DRUGO IZDANJE TUROPOLJSKE ČITANKE

Ove godine navršava se 20 godina otkako je objavljena Turopoljska čitanka u izdanju Ogranka Matice hrvatske iz Velike Gorice, koji je tih ratnih deve - desetih godina svakako bio najagilnija udruga na kulturnom i popularnoznanstvenom području između Zagreba i Siska. Začetnik ideje da se objavi jedna takva knjiga bio je tadašnji potpredsjednik Ogranka profesor Ivan Rožić iz Buševca. Ideju su objeručke prihvatili tadašnji vrlo agilni predsjednik Ogranka prof. dr. Petar Kraljević i još agilniji tadašnji gospodarski tajnik g. Željko Stepanić, a za priređivača knjige izabran sam ja. Prihvatio sam se toga zadatka iako priređivanje takvih knjiga nije moj primarni posao, pogotovo priređivanje knjiga koje se odnose na jedno eminentno kajkavsko područje (ja sam prije svega jezikoslovac koji se primarno bavi gramatikom hrvatskoga standardnog jezika). Već u drugoj polovici 1993. godine skupio sam materijal i prihvatio se posla koji je bio vrlo zahtjevan, ali i više nego zanimljiv. Bio sam impresioniran time koliko se značajnih književnika i drugih ljudi od pera moglo priključiti onome što se može nazvati turopoljskom književnošću, od onih koji su u Turopolju rođeni, onih koji su u Turopolju djelovali do onih koji su pisali o Turopolju i Turopoljcima. Među njima su i tako važna imena hrvatske književnosti kao što su npr. Bartol Đurđević, Juraj Habdelić, Juraj Mulih, ban Josip Jelačić, Pavao Štoos, August Šenoa, Josip Eugen Tomić, Antun Gustav Matoš, Slavko Kolar, Miroslav Krleža, Matko Peić itd. Osim toga u knjigu su uvršteni i pisci koji su u to vrijeme djelovali i/ili živjeli u Velikoj Gorici ili na širem području Turopolja, npr. Josip Kovačević, Božidar Prosenjak, Zlata Cundeković, Željko Brihta itd. Tijekom rada na knjizi bio sam također impresioniran izvanrednom trosveščenom Poviješću plemenite općine Turopolja što ju je između 1910. i 1924. objavio Emilij Laszowski u suradnji s Jankom Barleom` , Velimirom Deželićem i Milanom Šeonoom, koju sam u to vrijeme prvi put pomnije iščitavao. Posebno sam naravno bio impresioniran trećim dijelom Povijesti iz 1924. godine (s podnaslovom Prosvjetni rad) u kojem sam našao puno ideja i konkretnih podataka vezanih za stariju književnost što se odnosila na Turopolje. Nedavno se javila ideja da se povodom dvadesete obljetnice objavljivanja prvoga izdanja objavi drugo izdanje Turopoljske čitanke, a njezine operacionalizacije prihvatili su se urednik u Pučkom otvorenom učilištu iz Velike Gorice g. Miljenko Muršić i sadašnji predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Velikoj Gorici g. Stjepan Rendulić. Na taj bi način drugo izdanje Turopoljske čitanke imalo izravni kontinuitet s prvim i zbog toga što će mu suizdavač biti Ogranak Matice hrvatske (koji je bio izdavač prvoga izdanja) i zbog

Ljetopis GVG '14. 167 UZ DRUGO IZDANJE TUROPOLJSKE ČITANKE toga što drugog suizdavača zastupa urednik Miljenko Muršić, koji je (uz Ivana Rožića, Petra Kraljevića, Božidara Prosenjaka i Željka Stepanića) i aktivno sudjelovao u nastanku prvoga izdanja (informacijama, sugestijama, savjetima, ohrabrenjima i sl.). Gospoda Rendulić i Muršić sugerirali su meni da se prihvatim priređivanja i tog drugog izdanja, što sam i prihvatio te počeo raditi na prikupljanju nove građe i na oblikovanju koncepcije. To drugo izdanje bit će, naravno, u odnosu na prvo znatno prošireno. To se posebno odnosi na onaj dio knjige u kojem će biti zastupljeni suvremenici. Naime od 1994. godine do danas objavljeno je dosta raznovrsnih knjiga i pjesničkih, i proznih, i publicističkih u širem smislu, koje izvan svake sumnje zaslužuju da nađu mjesta u drugom izdanju. Podsjetit ću npr. samo na to da je 2010. objavljena Antologija suvremenog velikogoričkog pjesništva što ju je lijepo priredila kolegica Anastazija Komljenović. U njoj je našlo mjesta desetak autora koji su prethodno bili uvršteni i u Čitanku (to su Zlata Cundeković, Božidar Prosenjak, Rene` Matoušek, Mirjana Cupek, Zorica Krznar-Blagec, Katica Arbanas, Nela Majcen-Pračinec, Jasna Vuga i Ilija Šimić), ali i četrnaest autora koji tamo nisu zastupljeni (to su Željka Cvetković, Ana Fustač-Krilčić, Petar Goršeta, Branka Jagić, Đurđa Jan - driš-Parač, Slavica Sarkotić, Ivica Smolec, Zdenka Svetličić, Mirko Škrinjarić, Drago Trumbetaš, Milko Valent, Ljerka Varga, Stjepan Vitez i Darija Žilić). Kako svi oni zaslužuju da nađu mjesta i u drugom izdanju Čitanke, naravno da će ona već samim time biti znatno proširena. Osim toga i uvršteni autori objavili su u međuvremenu dosta novih knjiga koje također zaslužuju pozornost, posebno npr. Božidar Prosenjak, Zlata Cunde- ković i drugi. Treba također imati u vidu da su u međuvremenu neki autori objavili i poveći broj proznih djela. Da spomenem ovom prilikom npr. samo romane za mladež kolegice Jasminke Tihi. Tomu treba dodati da će i neka poglavlja koja se ne odnose na suvremenike biti također manje ili više proširena. Tako će npr. u drugo izdanje biti uvršteni i neki tekstovi Matka Peića koji su objavljeni izvan njegove briljantne putopisne knjige pod naslovom Skitnje. Naravno, u drugom izdanju bit će uzeta u obzir i recentna literatura koja se odnosi na „turopoljsku književnost“, kao što je npr. zbornik sa znan- stvenoga skupa posvećenog 400. obljetnici rođenja najvećeg turopoljskog pisca Jurja Habdelića, što ga je 2009. godine uredila Katja Matković Mikulčić, a u kojem su zastupljeni prilozi Josipa Bratulića, Agneze Szabo, Zrinke Nikolić Jukas, Mije Korade, Franje Pajura, Hrvojke Mihanović-Salopek, Ivice Martinovića, Vladimira Dugačkoga, Joze Marevića, Marice Čunčić, Mije Lončarića, Ive Pranjkovića i Marijana Steinera. I napokon, u drugom će izdanju biti ispravljene eventualne pogreške, i tehničke i stvarne (npr. pogreške koje se odnose na podatke o djelima i/ili autorima), a neka će poglavlja biti ponešto i skraćena. Planiramo i vjerujemo da će se drugo izdanje Turopoljske čitanke pojaviti tijekom iduće godine, a suizdavači će biti, kao što je rečeno, Ogranak Matice hrvatske i Pučko otvoreno učilište iz Velike Gorice. Uvjeren sam da će i to drugo izdanje naići na dobar prijem među Velikogoričanima i uopće među Turopoljcima, kao što je na više nego dobar prijem naišlo prvo izdanje.

168 Ljetopis GVG '14. Alojz Jembrih

PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

U povijesti hrvatske književnosti ilirskoga razdoblja (ilirizma) (1830 - 1849.) značajno mjesto pripada i Pavlu Štoosu, prije svega, kao pjesniku. Zasluge u tome razdoblju pripadaju i svećeničkome staležu koji je itekako pridonio onome što je Ljudevit Gaj (1808. - 1872.) priželjkivao. Drugim riječima, velik dio svećenstva tadašnje Zagrebačke biskupije, a posebno duhovna mladež (spremajući se za buduće svećenike) na Kaptolu, među kojom je boravio i mladi Štoos, bili su gorljivi nositelji ilirskih ideja Gajeve provenijencije.1 Pavao Štoos je rođen u Dubravici, župa Rozga (neki navode „kod Klanjca“, misli se vjerojatno na tadašnji kotar Klanjec).2 Ukratko bi se o njemu, u ovoj prigodi, moglo reći. Potječe dakle iz Hrvatskoga zagorja gdje su mu roditelji bili cesar - gradski slobodnjaci. Priča se (i piše) da je od kuće pobjegao te je 1821. primljen u zagrebački orfanotrofij3 [dom koji je za siromašne mladiće 1827. osnovao biskup Maksi- milijan Vrhovac4 (1752. - 1827.), danas zgrada u Vlaškoj 38 u kojoj je smješten Katolički bogoslovni fakultet]. Godine 1828. ušao je u sjemenište s namjerom da se posveti svećeničkome zvanju. Nakon svršenoga teološkoga studija u Zagrebu, za svećenika je zaređen 1833. 18. kolovoza s 27 godina. Najprije je bio kapelan u biskupskom dvoru, „gdje su ga vrlo voljeli, jer je bio jedan od najsposobnijih mladih svećenika.“ Antun Barac ga je okva- lificirao „kao najinteligentnijega od mladih svećenika u zagrebačkoj biskupiji“5 koji je obavljao različite poslove. Bio je kapelan i vjeroučitelj u kaptolskoj pučkoj školi, zatim upravitelj župne crkve sv. Marije, zaprisegnuti podbilježnik i bilježnik duhovnoga stola te

1 Vidi: Josip Buturac, Povijest zbora duhovne mladeži zagrebačke 1836 - 1936, Zagreb 1937. 2 O životu i radu njegovom pisali su, u nastavcima: Ivo Horvat, Pavao Stoos - Život i djelo, Nastavni vjesnik, XLIV. (1935./36.), str. 1-2, 81-98, 153-185; Stjepan Ortner, Život i rad Pavla Stoosa, Zagreb 1907.; Franjo Fancev, U spomen Pavla Stoosa, Hrvatska revija, IX., br. 6, Zagreb 1936., 281-288. 3 O njemu vidi: Zagrebački leksikon, Zagreb 2006., 149-150. 4 O njemu vidi: Zbornik: Maksimilijan Vrhovac (1752. - 1827.) i njegovo djelo, ur. Alojz Jembrih, izd. Kajkavian, Donja Stubica 2006. 5 Antun Barac, Hrvatska književnost, knj. I., Književnost ilirizma, Zagreb 1964., 192.

Ljetopis GVG '14. 169 PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.) napokon od 1838. tajnik6 u kancelariji biskupa Jurja Haulika7 (1788. - 1869.). Barac je zaključio na temelju tih poslova da su ga „vjerojatno čekale velike časti i ugled u crkvenoj hijerarhiji.“ Osim toga, bio je pet godina propovjednik na Kraljevskoj akademiji znanosti od 1838. do 1842. Biskupi Aleksandar Alagović i Juraj Haulik bili su mu vrlo skloni, pa ga je potonji uzeo i u obranu, kad su mu najprije iz Ugarske, a kasnije iz Austrije stali spočitavati, da je Štoos zanešenjak i ag i ta tor.8 Ali je onda g. 1842. najednom premješten za župnika u zabitno Pokupsko, gdje je ostao punih dvadeset godina, razvijajući i tamo veliku djelatnost.“9 Kod Plevnjaka čitamo da je tek u Pokupskom za Štoosa započela teška borba. „U nastajućem sve većem komešanju i trvenju između političkih stranaka u zemlji Štos je, može se reći od god. 1842. do 1848. nosio upravo glavu u torbi, jer su mu ne samo Turopoljci, nego i mnogi protivnici iz njegova kraja prijetili tobože kao ilirskom agi- tatoru. On je ipak hrabro ustrajao kao vjeran pastir stada svoga, te se upravo njegovom

6 Zanimljivo je da je Štoos imao već iste godine jednu dužnost koje je spomenuta i u Ilirskim narodnim novinama IV., br. 32 (utorak, 24. travnja, 1838., 125), Naime u rubrici Horvatska i Slavonia, kao vijest iz Zagreba, piše: „Dana 22. travnja, iliti na bělu nedělju běše posvetjen po nj. exc. gospodinu biskupu zagrebskomu Jurju Hauliku za Běogradskoga i Smederevskoga biskupa presvětli gospodin Josip Schrott, prepušt sv. Martina od Choda, kustos i kanonik stolne cerkve zagrebske, doktor slobodnih umětnosti i mudroljublja (…). Isti pako čin posvetjenja bi započet čitanjem papine bule po mnogočastnomu g. Pavlu Stoósu, nj. exc. biskupa zagrebskoga tajniku; pri kojoj rědkoh svetčanosti biaše veliko množtvo svakoga reda i stališa.“ Što se je još te godine dogodilo u Zagrebu, a i Pavao Štoos je o tome čitao vijest koju su donijele Ilirske narodne novine, br. 50. (utorak 26. lipnja 1838., 197); mi bismo danas rekli da je riječ o neobičnom događaju kakvih ima i danas diljem Europe i kod nas. No više je zanmiljiva sankcija koja je bila provedena nad akterima. Dakle, vijest toga dana je glasila: „U noći medju d.[ana] 22. i 23. t.[oga] m.[jeseca] porobiše tri tata jednu gospoju u Tuškancu kod Zagreba. Umah ujutro biše dva od ovih zločinacah hvale vrědnom pomnjom ovdešnjih poglavarstvah uhvatjena i sl.[avnoj] varmedji predana, ter nje polag prava kratkoga suda (jus statarium), koje za sada imade, na smert osudjena. Taj sud bi juče dan 25. izveršen.“ Doista drakonska kazna za krađu! Je li prošlost učiteljica današnjici? 7 O njemu vidi: Velimir Deželić, st., Kardinal Haulik nadbiskup zagrebački 1788 - 1869, Zagreb 1929., pretisak Glas Koncila Zagreb 2009.; Hrvatski biografski leksikon, 5, Zagreb 2002., 454-456.Vrlo je dvojbena rečenica: „Za narodne potrebe, međutim, Haulik nije nimalo mario, a još je manje priželjkivao nekadašnji ustav i slobodu.“ Napisao je Janez Trdina, Bachovi husari i Ilirci. Sjećanja iz mojih profesorskih godina u Hrvatskoj (1853 - 1867), iz slovenskoga preveo Tone Potokar, Zagreb 1980., 85. Koristim priliku, napominjući, da je ime biskupa Hulika Juraj, a ne Josip, kako je to napisano u članku: Marijan Kadi, 200 godina Maksimira …, Iz Starog i novog Zagreba, VII., Zagreb 1996., 141. 8 Vidi: Fran Plevnjak, Prilozi za kulturnu povijest hrvatskog svećenstva, Zagreb 1910., 224-229. 9 Isto, 192. U Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu nalazi se rukopisna knjiga Professiones fidei et iuramenta parochoeum ecclesiae Zagrabiensis 1648. - 1997., koju je objavio Stjepan Razum, Vjeroispovijedi i župničke prisege Zagrebačke biskupije, izd. „Tkalčić“, Zagreb 2010. i na str. 302 čitamo: „1842., 27. VI., Paulus Stoos, pro parochia S. Ladislai in Pokupsko, per promotionem Ioannis Draganec ad realem cathedralis ecclesiae Zagrabiensis canonocatum vacante, professionem fidei et iuramentum deposuit.“ Stjepan Širola je 1907. o Stoosu zapisao: „Godine 1842. postao je župnikom u Pokupskom osamljenom mjestu kraj obale Kupe, među velikim šumama u banovini. Tu je iz temelja sve ganuo: preporodio narod, obnovio stare, posagradio nove crkvice, pjevao crkvene pjesme, koje je sam i uglazbio, pa naučio pjevati djecu i narod ovoga kraja. Ma da je veći dio vremena posvećivao duhovnoj pastvi, on je ipak ostao u svezi s prvacima ilirskim: Gajem, Demetrom, Mažuranićem i Vrazom, koji ga i posjećuju (…). Pohađa se i s banom Jelačićem, dok je ovaj bio pukovnikom u Glini.“ I kao pukovniku Štoos mu je posvetio 1847. pjesmu. Vidi: Jembrih, nav. dj., 52. Vidi također o banu Jelačiću, Anđelko Mijatović, Ban Jelačić, Zagreb 1990.

170 Ljetopis GVG '14. PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.) miroljubivom nastojanju i posredovanju imade pripisati, da se je narod u Pokuplju, Turopolju i Banovini pri- mirio.“10 Valja još spomenuti kad je Štoos 1842. odlazio u Po- kupsko na župu Zbor duhovne mladeži zagrebačke na Kaptolu u sjemeništu, kao svome zaštitniku Pavlu Štoosu darovali su mu rodoljubi klerici lijepu štampanu spom e- nicu.11 I danas, kad listamo Gajevu Danicu ilirsku, uočit ćemo da je u niz brojeva prisutan svojim pjesmama i Pavao Štoos sve do 1849. Uz to što je on ipak bio zauzet svećenik i župnik svoje župe, opterećen i pastoralnim radom, nalazio je i vremena za onaj drugi dio svoje slobodne djelatnosti u kojoj je dao oduška svojoj duši uz pomoć svoje pjesničke Sl. 1, Pavao Štoos muze. Spomenuti Barac je pokušao Stoosov spisateljski opus nekako kronološki prikazati, pa navodi da je on ispočetka objavljivao u Danici pjesme i članke na kajkavskome, dakle materinskome jeziku, potom je prihvatio štokavski izraz i na njemu dalje pisao i objavljivao. Godina 1848., koja je, u Hrvatskoj i Habsburškoj Monarhiji, poznata po ožujskoj revoluciji, a prije nje u Milanu, potom 23. veljače i u Parizu,12 potresla cijelu Europu, a u Hrvatskoj se pretvorila „u uzbunu i u krik cijeloga naroda za svojim političkim i socijalnim oslobođenjem“.13 Josip Jelačić (1801. - 1859.), bivši krajiški pukovnik u Glini postaje hrvatskim banom i 18. travnja 1848. sjajno je dočekan od naroda.14 Bila je to godina u kojoj je Štoosov prijedlog došao do izražaja (oživotvorenja), a taj se prijedlog razabire iz rečenica: „Milan Grlović, dobar poznavalac ilirskoga doba, pripovijeda u izdanju ‘Glasoviti Hrvati XIX. stoljeća (Zagreb 1897 - 1900), da je bana na Markovdanski oglas (25. travnja) potaknuo veliki ilirski buditelj Pavao Štoos. Pokupski župnik i glinski pukovnik bili su dobri susjedi i prijatelji. Narod se sveđe bunio u Pokuplju i Turopolju. Štoos pohiti u Zagreb i svjetova banu, da bi bilo najbolje za umirenje naroda, kada bi izdao bansku diplomu, o ukinuću kmetstva. Crno slovo na bijelom papiru najbolje umiruje narod. Ban uputi prijatelja Dru Gaju i vijeće domorodaca Kukuljevića, Rubida, Seljana, Vukotinovića i drugih primi Štoosov savjet i prijedlog i već na Markov dan 1848. osvanu glasoviti Mani fes t Jelačićev o oslobađanju seljačkoga svijeta od tlake i kmetstva. Oglas je upravljen bivšim gospoštijskim poda- nicima i glasi u izvatku:

10 Plevnjak, nav. dj., 227. 11 Vidi: Josip Buturac, Povijest zbora duhovne mladeži zagrebačke 1836 - 1936, Zagreb 1937., 28-29. 12 Vidi: Helmut Andics, Das österreichische Jahrhundert. Die Donaumonarchie 1804 – 1900, Wien-München Zürich 1974., 67-69. O toj pariškoj revoluciji pisale su novine Agramer Zeitung, XXIII., Nr. 22, Dienstag den 7. März 1847., 111-114. 13 Svetozar Ritig, Restauracija katolicizma u vrijeme narodnoga preporoda, Bogoslovska smotra, XXI., br. 2, Zagreb 1933., 105-123. 14 Pavao Štoos mu je posvetio pjesmu: Vila iz kupske stiene (…), Karlovac 1848. Vidi: Alojz Jembrih, Štoosove pjesme prigodnice Josipu Jelačiću, Zaprešićki godišnjak ‘98, ur. Stjepan Laljak, Zaprešić, 1999., 51-60.

Ljetopis GVG '14. 171 PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

Kako unatoč izdanom oglasu da su urbarijalna podavanja, robota i crkvena desetina u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji dokinuti, uvvijek još smutnje o tim stečenim svojim pravicama i to s razloga, što nemate o tom nikakova pisma u rukama, to ja kao ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i od Kralja imenovani vrhovni glavar i zatočnik vaših pravica, za vaše umirenje izdajem ovo bansko pismo, po kojem ste vi i svi vaši potomci za vječna vremena oslobođeni od gospoštijske robote, od svakoga urbarijalnoga podavanja i od crkvene desetine te vam svojom banskom čašću i vlašću jamčimo, da vam ove vaše pravice i povlastice zakonito stečene i od kralja potvrđene nitko za sva vremena ne može oduzeti. U svrhu stoga izdajem ovo javno pismo vama i vašim potomcima obojega spola i utvrđujemo ga svojim velikim banskim pečatom na dan sv. Marka 25. travnja 1848.15 Dakle, to je vrlo važna zauzetost Pavla Štoosa koja pokazuje koliko mu je bilo stalo do naroda s kojim je dijelio dobro i zlo. Unatoč turobnim prilikama i osjećajima u narodu, Štoos je i dalje pjesnički stvarao, pišući lirske pa i epske pjesme16 te prigodnice na latinskome jeziku.17 Bavio se slikarstvom i glazbom pa je tiskom objavio: Kitice cerkvenih pěsamah s napěvi za razne prigode sastavio (…) i knjigoteržtvu uzručio Pavao Stoos, podjašprišt i župnik Pokupski, slavnih županijah Zagrebačke i Varaždinske sudbenoga stola prisědnik, Zagreb 1858.18 Iz na - slova te crkvene pjesmarice razabiru se još neke njegove funkcije, a to su: da je, uz župničku funkciju, bio podarhiđakon pokupski i prisjednik Banskoga stola u Zagrebu. Kada je pak riječ o Štoosu kao zauzetom pjesniku ilirizma, Đuro Šurmin je za nj napisao: „Pavao Stoos bijaše jedan među izrazitijim predstavnicima političke savremene poezije u ovo doba. Uzrujanost poradi politike njega iznosi kao pjesnika; on u stihovima hoće da predoči ono, što je Zagreb sa svojim Ilircima držao, da će se moći provesti.“19 No, treba reći da je on i prije Danice ilirske još 1831. kao mladi bogoslov, tiskom objavio elegiju

15 Cit. kod: Ritig, nav. dj., 120-121. 16 Vidi: Soko horvatski i Slavska mati, u dvanaest pievanjah od Pavla Stoosa, župnika Pokupskoga (…), U Zagrebu, Narodna Tiskarnica dra. Ljudevita Gaja, 1849. 17 Prvi put se je javnosti predstavio kao student latinskom odom povodom smrti biskupa Maksimilijan Vrhovca 1827. Isto je za dan posvećenja Jurja Haulika za biskupa Zagrebačke biskupije (1837.) napisao latinsku pjesmu: Carmen honoribus excellentissimi, illustrissimi, ac reverendissimi Do mini, Do mini Georgii Halik, praeexistentis ecl. Episcopi Pristinensis, cathedr. Ecclesiae Zagrabiensis canonici, (…). Vidi: Deželić, nav. dj., 20-21. U dodatku iste pjesme Štoos gavori o četiri sunca što sjaju na književnom nebu Slavije: ruskom, poljsko, češkom i ilirskom narječju (jeziku). O tom posljednjem suncu govori kao najsjajnijem, te spominje imena satrih hrvatskih pisaca: Hanibala Lucića, Mavra Vetranovića, Šiška Menčetića, Petra Hektorovića, Nikolu Nalješkovića, Čubranovića, Bunića, Zlatarića, Lukarevića, Ranjinu, Mažibradića, Palmotića, Gundulića, Gjorgjića, Boškovića, Viterzovića, Petra Zrinskoga i dr. Od Slavonskih pisaca spominje i Antuna Kanižlića itd. 18 Vidi: Hrvojka Mihanović-Salopek, Hrvatska crkvena himnodija 19. stoljeća, Zagreb 2000., 113-115. Kod Plevnjaka čitamo o Štoosu: „On se je u ostalom u isto vrijeme isticao ne samo kao pjesnik i rodoljub, već i kao izvrstan kitaraš, koji je krasno pjevao narodne popijevke, te sam pratio, a ujedno je i sam više pjesama uglasbio, prem se od toga nije ništa sačuvalo, osim 13 crkvenih kompozicija. Uza to bio je Štos i izvrstan risar, te je umio i bojama slikati portrete. Još kao klerik naslikao je vrlo vješto jednog dječarca.“, Plevnjak, nav. dj., 225. 19 Đuro Šurmin, Hrvatski preporod 1836 - 1843, II., Zagreb 1904., 263.

172 Ljetopis GVG '14. PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

Sl. 2, Naslovnica Štoosova djela O poboljšanju... kajkavskim jezikom Nut Novo - leto! Mat - i Sin - Zorja! koja je poznatija po naslovu Kip domovine vu početku leta 1831., tiskana je i u br. 1835. Danice Horvatzke, Slavonzke y Dalmatinzke (str. 9-11) u kojoj se žali na nebrigu Hrvata prema svome jeziku.20 Urednik Danice, Ljudevit Gaj, kao svoju napomenu uz pjesmu, zapisuje: „Ova iz glubline ple - menitoga serdca zvirajuča vitia [carmen], koju naš gorepodpisani domorodni vitnik nekuliko na dalja speljanu Gospodinu Jožefu Kuševiću ondašnjemu trojjednoga Kra- ljestva meštru pervobiležniku, kakti velikomu domorodcu i početniku knjige: De muni- cibalibus juribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavinae, dostojnim načinom alduval je, očituje milo skupa i zresno čutenja pravično rastuženoga Horvatskoga do- morodca zverhu žalostnoga stališa predrage otčevine, vu onoj za naš naravski jezik i našu narodnost kruto pogibeljnoj i dvojbenoj dobi. Na kuliko pako kip ov po živi istini zrisan je, to i vsu njegvu nuternju vrednost najbolje spoznati priliku imal sem, kada bi ga bil jednoč isto leto 1831 vu Peštu nekojem vrednem Bulgarom na glas čital, koje premdar od naše Domovine u vsakom pogledu daleko oddružene slavesnke brate stara Horvatska kraljica tak jako genuše, da se mednjimi dva navlasstito poštuvani starci od suz, kojeh

20 Pjesmu je posvetio Josipu Kuševiću, autoru latinskoga djela: De municipalibus juribus et statutis Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae (1830.) u kojemu brani državnost Hrvatske. Na hrvatski je to djelo preveo Franjo Žigrović Pretočki i tiskom objavio 1883. pod naslovom: O samosvojnih pravih i pravilih kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonive. Pretisak istog izdanja vidi u: Franjo Žigrović Pretočki, zbornik radova sa znanstvenoga kolokvija posvećenog Franji Žigroviću Pretočkom u Svetom Ivanu Zelini 4. travnja 2008., ur. Alojz Jembrih, Muzej Sveti Ivan Zelina 2010., 150-189. Žigrović je spomenuto djelo pripisao Matiji Kiriniću, no autor je doista Josip Kušević, jer je to znao i Pavo Štoos koji mu je posvetio svoju pjesmu Kip domovine…

Ljetopis GVG '14. 173 PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

zabil nebudem, zderžati nisu mogli; ter ja sem im na njihovu opet ponovljenu prošnju istu pre kra- snu vitiu trikrat zapored čitati moral. Čutenja koja onda moje serdce zavjimala su , vsigdar mi se povračaju, kada ov kip pogledam, i zato kaj berže paščim se, da ga vu ovu našemu milomu rodu posvečenu knjigu spravim.“ (str. 11) Iz predočena teksta se vidi da je Ljudevit Gaj itekako dobro pisao kajkavskim jezikom na ko- jemu je pisao i svoje pjesme. No, svakako, Što- osova je pjesma doista i danas mem ento svima koji su istinski rodoljubi svoje domovine. Dok je Pavao Štoos u Pokupskom brinuo o svojoj župi, u Zagrebu se 21. ožujka 1848. sastala velika skupština na kojoj je nazočilo „dvie stotine viših i nižih svećenika“21 možda je među njima bio i Pavao Štoos. Trebalo je javno izraziti svoje želje koje će se prenijeti u Beč carskome dvoru - caru. „Narodni vođe Gaj, Vranicani i Kukuljević iz- Sl. 3, Naslovnica Štoosove pjesmarice nesoše narodne zahtjeve i predlo žiš e ih velikoj narodnoj skupštini u trideset točaka . Ti su za- htjevi bili magna charta libertatum našega naroda.“22 Zbog zanimljivosti sadržaja i prisjećanja na naše hrabre ilirske pregaoce koji su se borili za narodnu stvar - nacionalni interes tadašnje Hrvatske Trojednice, mislim da je i danas zanimljivo iznova pročitati: Zahtijevanja naroda, tekst glasi: Zatěvanja naroda u narodnoj po upravljajućem odboru sazvanoj skupštini trojedne kra- ljevine Dalmacie, Hervatske i Slavonie u glavnom gradu Zagrebu u narodnom domu dana 25./13.23 ožujka god. 1848 donešenoj, jednodušno zaključena, i po jednom izaslatom veličanstvenom odboru ovih kraljevinah kraljevskom prěstolu za potverdjenje podne- šena. Mi slavjanski narod trojedne kraljevine (…) zahtijevamo od pravednosti našega kralja slědeća: 1. Buduć da se u izvanrednom položaju nalazimo, i za povratjenje zakonitog stanja potrěbito je, da imademo zakonitu verhovnu glavu: zato izabrasmo jednodušno za bana trojedne kraljevine Barona Josipa Jelačića Bužimskoga, muža svega naroda pověrenje imajućega, kojemu banu ima se predati i zapověd nad vojskom granice i pravo raspisivanja sabora. 2. Da se naš deržavni sabor sazove najkasnije do 1. svibnja ove godine u glavni grad Zagreb.

21 Ritig, nav. dj., 110. 22 Isto, 111. 23 Nije mi jasno zašto je na drugom mjestu broj 13?

174 Ljetopis GVG '14. PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

3. Krepko i novo sjedinjenje u svakom smislu naše po zakonu i dogodovštini k nama pripadajuće kraljevine Dalmacije s kraljevinom hervatskom i slavonskom, kao takodjer cěle naše vojničke granice glede političkog upravljanja, kao i sviuh ostalih tečajem vrěmena izgubljenih s ugarskimi varmedjami i s austrianskimi deržavami sjedinjenih stranah domovine naše. 4. Našu narodnu nezavisnost. 5. Vlastiti nezavisni našemu saboru odgovorni ministerium, kojega članovi imadu biti ljudi narodu povoljni i od noviega duha naprědka i slobode. 6. Uvedenje narodnoga jezika u unutarnje i izvanjsko upravljanje kraljevinah naših i zajedno sve višje i manje učionice. 7. Utemeljenje sveučilišta u Zagrebu. 8. Političko i duševno razvijanje na slobodnom narodnom duhu osnovano. 10. Svaklětni deržavni sabor na izměnu u Zagrebu, Osieku, Zadru ili Rieci. 11. Tako na pervom dojdućem kako i na svih budućih deržavnih saborih naših zastupanje (reprezentaciu) naroda na temelju jednakosti bez razlike stališa. 12. Jednakost sviuh bez razlike stališa i věre pred sudom, zajedno javnost, ustmenost, porotu (Jury) i odgovornost sudacah. 13. Jednakost nošenja teretah ili platjanje štibre i daće sviuh bez razlike stališah, koja štibra opreděliti se ima na našem saboru. 14. Odrěšenje podanikah (kmetovah) od robote ili tlake i zatim od podaničtva. 15. Podignutje narodne banke. 16. Povratjenje naših narodnih kasah i glavnicah, koje su se dosada upravljale u Ugarskoj, i povratak imanjah i kasah fiškalskih. Ove kase i glavnice će upravljati naš odgovorni ministerium finaciah. 17. Narodnu stražu (gardu), a deržavnih vojvoda ili kapetan izabran na našem saboru po staroj navadi, bit će njezin verhovni zapovědnik. 18. Svake versti narodna vojska, kad neima izvanjskoga rata, neka ostane kod kuće, neka dobiva poglavare domaće, i neka joj se narodnim jezikom zapověda; u vrěme pako straženja i to osobito na Kordunu kao što i vojevanje proti izvanjskom neprijatelju ima dobivati hranu, plaću i oděću. Stranjska vojska iz zemlje da izadje, a narodni graničari, koji se nalaze u Italiji, da se odmah kući povrate. 19. Ista vojska narodna, kakove god ona versti bila, ima priseći věrnost obćinskomu ustavu, svomu kralju i slobodi naroda svoga i sviuh ostalih slobodnih narodah cesarstva austrianskoga, po načelu čověčnosti. 20. Svi politički prěstupnici tako trojedne kraljevine naše kao i sviuh slobodnih narodah austrianskih neka se iz tamnice puste, imenito pako slavni naš spisatelj i domovine vrědni sin Nikola Tommaseo. 21. Pravo sdruživanja (associacie) sastanakah i molbah (peticie).

Ljetopis GVG '14. 175 PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

22. Neka se sve mitnice (malte) na medji naše zemlje i deržavah slavensko- i talijansko-austrianskih ukinu i slobodno obćenje izmedju rečenih deržavah i nas neka se proglasi. Svekolike pako pošte u trojednoj kraljevini neka se u svemu podlože našemu domaćemu ministeriu. 23. Slobodno uvadjanje morske soli u smislu starinskih pravah naših. 24. Kao u provincialu gospodske isto tako neka se dokinu i u granici vojničkoj sve cesarske i obćinske robote; a obćinam krajišničkim neka se povrate njihove šume i paše. 25. Glavnicu krajišničkih dohodakah (Gränz-Proventnfond) kojom upravlja dvorsko bojno věće, neka od sada rukovodi naš ministerium. 26. Svaki krajišnik neka uživa kao slobodan čověk jednaka prava i slobodu s ostalimi stanovnici trojedne kraljevine. 27. Neka se u granici obćine varoške i seoske urede na slobodnom temelju, s tim pravom, da mogu samo sebe upravljati i sebi sud krojiti. 28. Da se staro ime županiah povrati i da se urede po starinskom načinu, a na novom temelju sadašnje slobode. 29. Odmah od sada sve domaće časti od najveće počemši, tako duhovničke kao i světske, nesmě drugi imeti i obnašati nego samo sinovi trojedne kraljevine. 30. Ukinutje celibata, i uvedenje narodnoga jezika u cerkvu polag starinskoga hervatskoga prava i običaja.24 Vrlo je indikativno da na spomenutoj skupštini nije nazočio zagrebački tadašnji biskup Juraj Haulik. O toj su skupštini donijele vijest Gajeve Novine dalmatinsko, hervat- sko-dalmatinske, čitatelji i narod su osjetili da bi to moglo donijeti izlazak iz nesnosnih prilika. „Velika narodna skupština je zaključila, da pođe u Beč narodno izaslanstvo, koje će pod vodstvom Gajevim podnesti Kralju svoje zahtjeve. Pošli su u Beč bez novoga bana, da uzmognu biti odlučniji i radikalniji u svojim zahtjevima.“25 Od spomenutih Zahtije - vanja u Hrvatskoj su mnogi imali velike nade o preustroju Monarhije. No, kao što će se vidjeti, stvari su ipak postale drukčije mimo svih očekivanja. Sigurno da su dvije točke 29. i 30. u Zahtijevanjima plijenile pozornost crkvene hijerarhije na Kaptolu. Ritig navodi da „Katolička crkva od vremena reformacije u 16. stoljeću nije u našem narodu proživljavala težih vremena. Istina narodni zahtjev u 30. točci nije zadirao u bistvo kršćanskoga evanđelja, ali je ustajao protiv opće uvriježene dis cipline katoličke Crkve i bio je ozbiljan me mento čuvarima na Sionu, koji su dobro znali, kako u ovakim prilikama revolucionarni zahtjevi počinju malim, a završavaju velikim stvarima. Biskup Haulik ostavio je Zagreb, a čini se da članovi Kaptola nisu bili saobrazni [jedinstveni] u svojim pogledima, što treba da se učini. Bilo je svećenstva, koje je bilo nezadovoljno crkvenim zahtijevanjima. (…) Razumljivo je, da je zagrebački Kaptol odlučno odbio učestvovanje u izaslanstvu, ne

24 Predočene točke je u svome članku objavio Ritig, nav. dj., 111-113, a spomenute Novine, također u br. 25, tečaj XIV., od 25. ožujka 1848., 103-104. također su ih objavile novine Agramer Zeitung od 27. ožujka 1848. Isto tako, u br. 44, istih Novina, predočene su točke zahtjeva Grada Senja 5.-15. gdje točka 15. glasi: Der Cölibat der Geistlichkeit aufgehoben werde. (Da se ukine kod svećenstva celibat). 25 Ritig, isto, 113.

176 Ljetopis GVG '14. PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.) bude li 30. točka o svećeničkom celibatu u memorandumu na Kralja ispuštena, 29. točka pojmovno nije ga smetala.“26 Kao što se razabire, buru je digla točka 30. i Kaptol je uporno inzistirao da se ona izostavi, što se i dogodilo, i kaptolsko izaslanstvo se uključi u deputaciju za Beč. No, lukav Ljudevit Gaj učinio je nešto po svome „bez znanja kap- tolskih izaslanika, priklopio je novo redigiranoj promemoriji jedan istisak sa svih 30 točaka.“27 dakle, Zahtijevanja su u Beč otišla u svojoj prvoj redakciji. „Čitav taj prijepor nije onaj čas imao većega značenja, jer car Ferdinand V., kada je 31. ožujka (1848.) primio Dra Gaja i četrnaest zagrebačkih izaslanika, milostivo je Hrvatima ‘obećao svoju zaštitu’, ali ništa meritornoga nije odgovorio ni na narodna ni na crkvena zahtijevanja.“28 Hrvatsko je izaslanstvo u Beču ostalo još nekoliko dana; sastalo se s drugima Sla venima: Česima, Poljacima i drugima, a 2. travnja se skupilo 2000 Slavena na zboru u jednoj bečkoj dvorani (Sperlovoj), vijećajuć o međusobnoj slozi, slobodi, uzajamnosti. „Tako je put u Beč bio našim ljudima velika nauka za njihovo daljnje političko držanje. U Beču su čuli novih ideja, našli novih učitelja i saveznika. U svojem političkom socijalnom i vjersko-kulturnom gledanju postali su radikalniji. Slušali glase o raspadanju monarkije, o pokretima raznih naroda za republikanizmom. Na 5. travnja bili su očevidci, kako je raspojasana bečka rulja noću udarila na palaču bečkoga nadbiskupa Mildea a austrijsko ministarstvo raspustilo i zabranilo djelovanje nekih crkvenih redova. Odmah nakon povratka hrvatske delegacije iz Beča primjećuje se u javnosti i u zagrebačkom novinstvu radikalniji ton protiv hijerarhije i Crkve.“29 Točka 29. u Zahtijevanju naroda odnosila se, prije svega, na Haulikov postupak kojim je iz Tirola pozvao svećenike u Zagreb „da preuzmu zadaće odgojitelja u sjemeništu i profesora u bogoslovskoj školi te da u tom duhu odgajaju nova svećenička pokolenja.“30 U kontekstu spomenutih narodnih zahtijevanja, nameće mi se još jedan događaj, vezan uz glasovitu Mariju Bistricu i tamošnjega dugogodišnjega župnika Ivana Krizmanića (1766. - 1852.), koji je svoj župni dom otvorio zagrebačkim Ilircima. „Župnik Krizmanić bio je mnogo naklonjen Ilirizmu i narodnomu duhu. Stoji, da je u njegovom dvoru zvijezda Danica najprije zasjala i najdalje širila svoje svjetlo. Zna se, da je Danica Ilirska rođena i krštena u Bistrici.“31 Krizmanića su u Bistrici posjećivali Ljudevit Gaj koji je bio oženjen njegovom nećakinjom Paulinom, Dragutin Rakovec (1813. - 1854.), Stanko Vraz (1810. - 1851.), Pavao Štoos, Mirko Bogović (1816. - 1893.), Vatroslav Lisinski (1819. - 1854.), Vjekoslav Babukić (1812. - 1875.), Janko Drašković (1770. - 1856.), Jurica Oršić (1780. - 1847.) pa i Rus Izmail Ivanović Sreznjevski (1812. - 1880.) i mnogi drugi.

26 Isto, 114. 27 Isto, 115. Zanimljivo je banu Jelačiću iz Beča 30. ožujka 1848. pisao barum Kulmer u vezi sa Zahtjevima naroda, te se osvrnuo i na njih: „(…) Onih trideset članaka je pretjerano. Vidjet ćemo. Kao demonstracija protiv Ugra, stvar je dobra.“ Vidi pismo u: Igor Gostl, prir., Josip Neustädter, Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od 1848., Zagreb 1994., 318-319. 28 Ritig, isto, 115. 29 Ritig, isto, 116. Novine horvatsko-dalmatinsko-slavonske, XIV., br, 35 (subota 15. tranja), 1848. donijele su tekst pod naslovom: O bečkom slavenskom sasatnku 5. IV. 1848. 30 Hrvatski biografski leksikon, 5, 2002., 454. 31 Vidi Pogovor uz izdanje Krizmanićeva djela Raj zgubljeni (1827.), u suvremenu latiničku grafiju prepisao, za tisak priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih, Disput, Zagreb 2005., 453-454.

Ljetopis GVG '14. 177 PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

Izgleda da zahtijevanja naroda od ožujka 1848. u Beču nisu ništa polučila, pak su točku 29. i 30. u svoje ruke uzeli neki svećenici koji su nazočili velikoj narodnoj skupštini u Zagrebu, a sastali su se kod Krizmanića u Mariji Bistrici te održali 25. svibnja 1848. sjednicu i svoje zahtjeve tiskom objavili te ih razaslali svećenstvu. Zapisnik je gla- sio: Zapisnik skupštine, koju je odrćalo svećenstvo okružja u poslu vremena shodnih proměna cer - kvene dis ci pline i priměrnoga sadašnjem věku ure djenja duhovničkoga stališa, pod predsě d nič- tvom prečasnoga gospodina Ivana Kriz manića, opata, podjašprišta i župnika u Bistrici na dan B. Grgura VII. Pape 25. svibnja 1848.32 Jasno da je Krizmanić od tada pao u nemilost na Kaptolu. Od crkvene vlasti zamjeralo se je Kriz - maniću, „da je kao starac od 82 godine dozvolio, Sl. 4, Ivan Krizmanić, bistrički župnik da se taj sastanak održao baš u Mariji Bistrici, do 1849. mjestu kamo dolazi godišnje hiljade hodočasnika štovati Majku Božju, i što je potpisao njegove zaključke on, ‘koji je već jednom nogom u grobu i koji bi morao više misliti na smrt, nego na ženitbu’. radi toga pao je u nemilost kardinala Haulika, koji, da mu napravi nepriliku, pošalje u Bistricu kanonika Ledinskoga, da pregleda račune bistričke župe, što već više godina nijesu bili podneseni. Ledinski se prema Krizmaniću fino ponio i nije mu nanešeno nikakvo poniženje. Kratko vrijeme iza toga dobio je od kardinala mig, da se zahvali na župi. On je to razumio pak je već slijedeće godine dao ostavku na župi. Dne 13. lipnja 1849. oprosti se Krizmanić za uvijek sa svojom župom u kojoj je proveo 31 godinu svoga života.“33 Ili kako to opisuje u monografiji o Vatroslavu Lisinskom Antonija Kassowitz Cvijić. „Krizmanić je bio kneževska pojava mirnih harmoničnih crta (…). Reverendu bi obukao samo od potrebe (…). Jednom je dapače prilikom, dok je predsjedao koroni stubičkoj [stubičkoga deka - nata, A. J.], predložio rezoluciju, neka se ukine nošenje reverende i celibat. Kad ga htjedoše imenovati biskupom zagrebačkim (…) odbio je poziv veleći: ‘Ja, koji stojim jednom nogom već u grobu, ne poznam slavohljeplja’. Na ‘višem mjestu‘ ubilježilo mu se više toga u zlo, jer su se njegove odveć tolerantne ideje kosile s tadanjim mišljenjem crkvenih dostojanstvenika. On nije ni pred kim drhtao. Za starijih njegovih dana osjetljivo su ga ponizili. Poslije nebrojenih godina došli su iznenada, da mu pregledaju župnu blagajnu. Premda su ju našli u potpunom redu, nije ponosni starac toga pregorio, oprostio se od ljubljenog svog kraja, tiho se zavukao u Omilje kraj Moravča, gdje ga je njegovala vjerna sinovica Stauduarka, dok se nije gotovo neopaženo preselio u vječnost, a da se jedva tko sjetio velikih njegovih zasluga.“34

32 Isto, 454. 33 Isto, 454. 34 Antonija Kassowitz Cvijić, Vatroslav Lisinski u kolu Ilira, MH, Zagreb 1919., 132.

178 Ljetopis GVG '14. PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

Štoosov zadnji vapaj i odvažnost Izgleda da je, nakon neo stva re - nih Zahtijevanja noroda (s ožujske na- rodne skupštine u Zagrebu 1848., na kojoj je bilo nazočno 200 svećenika, a među njima, vjerujem i Štoos) i bistričke korone u Krizmanićevu domu, Pavao Štoos od- lučio je, iznova, sam progovoriti punim registrom orgulja svoje duše i objaviti djelo, koje će mnogi, i današnji čitatelj, pozdra viti, jer se u katoličkoj Crkvi i danas javljaju isti glasovi, ali ti glasovi nisu, vje - rujem, čuli Štoosov glas koji zvoni u nje- Sl. 5, Svetište Majke Božje Bistričke u Krizmanićevo govoj knjižici pod naslovom: O pobolj - doba šanju ćudorednosti svetjenstva od Pavla Stoósa, podjašprišta i župnika Pokupskoga. U Zagrebu. Tiskom Narodne Tiskarnice Dra. Ljudevita Gaja. 1848. Rekli bismo knjiga o poboljšanju morala kod svećenstva. Tu su knjigu, kroz reklamu, nudile čitateljima i Novine dalm. herv.-slavonske, XIV., br 7. (četvertak, 6. serpnja, 1848., str. 284). Pri dnu stranice čitamo: „ U knjigarnicah zagre- bačkih, karlovačkoj itd. prodaje se važno dělo O poboljšanju ćudorednosti svetjenstva. Od Pavla Štoosa, podjašprišta i župnika pokupskoga. Dělo ovo je veliku pozornost posvuda probudilo, jer pretresa najvažnija pitanja našega věka. Zato nam se suvišno čini trošiti još više rěčih na njegovu preporuku. Cěna mu je 20 kr. u srebru.“ Upravo toj se knjižici, od šezdeset stranica, ovdje želim iznova vratiti. Čitajući ju, prisjetio sam se rečenica, koje je o njoj, napisao u svojim memoarima dugogodišnji profesor u Varaždinu i Rijeci, Slovenac Janez Trdina (1830 - 1905.). Govoreći o zagre - bačkome biskupu Jurju Hauliku, jasno iz svoga kuta gledanja, Trdina piše: „Podanici su zagrebačkom biskupu godine 1848. činili još mnogo više neprilika i briga. Celibat među hrvatskim svećenstvom u cijelosti nikad nije bio omiljen. Kad ga potvrdi crkveni sabor u Tridentu,35 poviče biskup Drašković,36 Hrvat: ‘Unam ademistis, mile dedistis!’ - tj. jednu ženu oduzeste svećenicima, a dadoste im njih tisuću! Toj mržnji prema beženstvu ne može se čuditi nitko tko poznaje prilike u trojednoj kraljevini (Hrvatske). Tamo borave uz neoženjene katoličke svećenike ne samo oženjeni pravoslavni popovi, već i oženjeni katolički svećenici unijatske crkve. Pitanje se nameće samo od sebe: ako smiju ti ljudi biti oženjeni, zašto zabranjivati to njihovim drugovima. Brojni hrvatski svećenici sastaviše godine 1848. molbu i pošalju je u Rim papi, da im dopusti ženidbu i upotrebu slavenskog jezika u crkvi. O toj molbi pričala su tako brojna moja braća svećeničkog staleža da u to ne mogu sumnjati. O njoj su izvještavale i novine, mada ne sve jednako. Čini mi se da je iste godine (1848.) jedan svećenik zagrebačke

35 Bio je to Tridentski koncil (1545. - 1563.) na kojemu se raspravljalo o sveobuhvatnoj teološkoj i institucionalnoj reformi Katoličke crkve; plod je bila katolička obnova. 36 Juraj Drašković (1525. - 1587.) nekadašnji zagrebački biskup; na Koncilu je bio kao izaslanik habsburškoga kralja Ferdinanda I. Vidi: Hrvatski biografski leksikon, 3, Zagreb 1993., 591-594.

Ljetopis GVG '14. 179 PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.) biskupije napisao znamenitu knjigu, upe- renu protiv celibata. Čitao sam je u dva navrata vrlo pažljivo. Moram priznati da mi se rijetko koja knjiga tako sviđala kao ova, i to zbog biranog jezika i stila kao i zbog izuzetno razumnog i uvjerljivog do- ka zivanja. Ime mi je pisca poznato, ali ga ne saopćavam jer neću da bi naši slovenski prijetvorni pobožnici bacali na vrlog čov- jeka svoje bezbožničke anateme. Da ovak - vu knjigu napiše neki od kranjskih ka - pelana ili župnika, drugovi bi mu se skla- njali s puta na pola sata daleko i nijedan od Gajeve novine... (1848.) njih ne bi htio s njim općiti, a kamoli

Sl. 6, Oglas za Štoosovu knjigu u Gajevim novinama (1848., str. 284) dolaziti prijateljski s njime u društvo. Silnici bi ga, međutim, progonili i gnjavili barem koliko su u nas Gregorčiča,37 a najvjerojatnije i mnogo više. U Hrvatskoj, naprotiv, pisac spomenute knjige, koliko je meni poznato, živio je posve mirno, kao da je bio napisao nekakav molitvenik. Ni jedan od prijatelja nije mu se iznevjerio. Svećenici su se šalili: ‘Ipak se našao jedan koji je rekao svijetu jasno i glasno što misli i što žele toliki njegovi drugovi.’ Biskupu Hauliku se ta knjiga, razumljivo, nije sviđala, ali ga nije progonio zbog nje, najviše ako ga je ukorio, a naposljetku mu je sasvim oprostio i ponovno ga udostojio svojom milošću.“38 Tako je o Štoosovoj knjizi razmišljao i pisao Janez Trdina.

37 Simon Gregorčič (1844. - 1906.), slovenski svećenik i pjesnik. 38 Trdina, nav. dj., 85-86. Izgleda da je Pavao Štoos ipak morao javno (zbog pritiska Haulikova, koji je „tražio od P. Štoosa da opozove tiskani spis u kojemu je opravdavao napuštanje celibata.“, HBL, 5, 2002., 454) napisati svoje očitovanje koje je objavljeno u Katoličkom listu 22. V. 1851., br. 21, gdje reče da je bio ponesen, pišući knjigu, „zamahajen vatrenog pera u raspaljujućimi hipi burnog po Europi vremena.“ Dakle, bio je potaknut revolucionarnim događajima koji su se događali u Europi 1848. Drugim riječima, 30. točka u Zahtijavnju naroda zagrebačke ožujske narodne skupštine, nije se ostvarila i on je, uz podršku svoje subraće svećenika, napisao knjigu, za koju kažem, da ima razloga iznova je u pretisku objaviti, jer progovara autentičnom snagom autora kojega su riječi i danas aktualne i potiču na djelovanje!

180 Ljetopis GVG '14. PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

No, kod Plevnjaka čitamo: „Još je god. 1848. izdao (Štoos) u Zagrebu knjižicu ‘O poboljšanju ćudorednosti svećenstva’ koja mu je pribavila mnogo neprilika i protivština, dapače i nemilost biskupa Haulika, koji ga je svrgao s podjašprištie (s položaja vicearhiđakona). No Štos se je 1852. posve izmirio s biskupom, što je ovaj svojim poslanicama od 3. i 18. trav- nja 1852. i potpun potvrdio.“39 Da ne bismo mislili da je Pavao Štoos, u tadašnjoj Europi, bio osamljeni u svojim prijedlozima oko celibata. U Austriji je također bilo glasne artikulacije u istome smjeru. U Novinama dalm. herv. slavon - skim, XIV., br. 48 (utorak 16. svibnja, Sl. 7, Tridentinski sabor (Izvori ilustracija, vidi broj 6, 1848., 195-196), uz ostalo čitamo, kako je str. 186 ovdje) nepotpisani autor članka, rezolutno istak- nuo:“Austrijski biskupi neka sazovu synodu, te neka prie svega ukinu celibat duhovnikah, za da izčezne concubinat, koi ih u očih puka na toliko sramoti. Ugarski sabor dobio je već iz mnogih županijah prošnje duhovnikah u kojih mole, da se bezženstvo ukine.“ Kalikstus papa Rimlanin posta, ov zače i zapoveda da nijeden biškup i pop nema imeti svoje žene (Antun Vramec, Kronika vezda znovič spravljena …, 1578., 20b, godina 221. po. Kr.) Ako se polazi od papine odredbe (zabrane) Kalixst I. (papa 217.-222.)40 da biskup i svećenik ne smije imati ženu, (mora biti neoženjen), onda je posve jasno da je to samo još jedna u nizu papinskih inovacija kroz stoljeća kojima su obogaćivali trajanje svojih pontifikata u svrhu ceremonijalno-liturgijskih i disciplinarno-crkvenih odredaba koje nemaju uporište u Evanđelju.41 Upravo, poučen tom činjenicom, Pavao Štoos, temeljem Evanđelja, prije svega, piše spomenuto svoje djelo s potpunim opravdanjem da se celibat u Katoličkoj crkvi napusti, jer je ta papinska odredba za katoličko svećenstvo veliki teret, kao što to objašnjava Pavao Štoos u knjižici: O poboljšanju ćudorednosti svećenstva čiji je sa dr žaj sljedeći:

39 Plevnjak, nav. dj., 228. U Rimu je tada bio papa Pio IX. (papa od 1846. do 1878.) O njemu vidi: Papstgeschichte von den Anfängen bis zur Gegenwart von Franz Xaver Seppelt und Klemens Löffler, München 1933., 406-417, 435-448. 40 Kalixstus (Calixtus) papa naslijedio je papu Zefirina (Zephyrin (198.-217.). Za njegova pontifikata u Rimu su izgrađene katakombe, nazvane Kalistove katakombe. O tom papi vidi: Bruno Steiner, ur., Lexikon der Päpste und des Papstums, Herder, Freiburg - Basel - Wien 2001., 43. 41 Vidi: Alojz Jembrih, O Vramčevoj Kronici, Zagreb-Varaždin 1992. Pogovor uz pretisak iste Kronike, izd. HAZU i KS, posebno poglavlje: Slika papinstva u Vramčevoj Kronici, 26-33.

Ljetopis GVG '14. 181 PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

Spomenuta knjižica sadrži Uvod (str. I. - VI.) i sedam dijelova (I. – VII.) razlaganja (str. 7-60), a kao dodatak prilaže iznova pjesmu: Kip Domovine u početku lieta 1831. (u hervatskom provincialnom nariečju, 61-66). Na kraju je još dodao i pjesmu (11 kitica) njemu ispjevanu za njegov imendan od ne- potpisana prijatelja. Naslov glasi: Slavi/ bla go rod- noga i visokočastnoga/ gosopodina gospodina/ Pa - v la Stoósa/ njih preuzvišenosti gospodina biskupa zagrebskoga/ tajnika, sl. varmedjah zagrebske i va - rašdinske stola/ sudbenoga prisědnika, uvěk va - trenoga domorodca/ na godovni dan/ 29. lipnja 1839./ u/ znak ljubavi/ spěva/ prijatelj domo rod - stva./ U Zagrebu./ Tiskom k. p. ilir. nar. tiskarne Dra. Ljudevita Gaja./ 1839. Tekst O poboljšanju … počinje s Uvodom koji je Sl. 8, Kaliksta I. (papa 217.-222.) zapravo jedna opširna autorova molitva, a počinje: Saberi se, dušo moja! i sjedini u jedinom Bogu sile svoje, da u razvijanju načelah, vodećih k popravljanju ćudorednosti oniuh, koji su medju Bogom i čoviekom posriedovatelji, i koji imaju biti ogledalo svieta, nečinim krivice ni nebu ni zemlji, - već da što reknem, služi na umnoženje slave božje i spasenje svietovno i viečito čoviečanstva a osobito milog roda moga, kroz tolike viekove jadno zapuštenog. Navest ću samo dio toga Uvoda (str. IV.-VI.): Ti, ti Bože znadeš, da u tome pisanju moga predmeta neimam nikakve nečiste svarhe. Ta za koga bi i imao? da li za tielo moje? „O Bože, tko neznade, da sam ja tužni u domovini mojoj carvić, da, - odkada sam u nesrietnome gnjezdu medju otrovanom Kupom i Goricom zelenom - božje stado paseći, sveudilj jad jadujem, tugu tugujem, i odtuda lieta i lieta bol bolujem, toliko puta skoro već nošen na viečito snivanje u krevetu hladna groba, te i sad izvan kučice moje, sluteći zlokobna kovarstva [zavjere, urote] naprama ljubećim svoj narod nanišana, boraviti moram, sav žalostan i sardcem kloneći! Nedaj, Bože, nedaj, da me radi privarženosti k svetom viečne istine vrielu pogazi oholost i boljarskog vieka, jošte stražnjom silom od munje i gromovah prieteća, koja smarti založaj, staroj majci naroda moga, omraznom sriednjeg vieka kašikom u slobodne usti siluje! A ti majko moja sladka, otačbino draga, ljubavju od niedarca tvoga učini poslušnu diečicu tvoju na rieči jednog svetjenika, koi, mnogim izkustvom kod visokih dvorovah, i nizkih ladanjskih kolibicah pomnjo carpljenim, providjen, poznade rane čoviečanstva, a najbolje naroda svoga, - i možebiti za očistiti je i za izliečiti, predstavit će dobar liek, samo ako ga kakvim načinom nezabaci boljarska oholost, što neimade diplom liečnički i svitu42 odlikovanja u svietu velikih duhovah, to jest, što neizlaze misli njegove iz uzvišenih na najveća dostojanstva glavah, već iz neznatne duše, koju nosi jedna šaka jošte poniešto

42 Odjeću.

182 Ljetopis GVG '14. PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

živoga praška po zemljici carnoj; koja je ipak pod tvojim, visoki Bože! nebom i kroz tvoju milost jednakim pravom, kako i najveći vladari zemlje, dužna rodu svom služiti. O dopusti Bože, da jur kroz bistri pogled u hram viečne istine dobijem mogućnost po gdiekoju sjajnu zraku iz sunašca tvoga pred narod moj na vidilo iznesti! Pripoznajem, da sam ubog i neznatan, da sam slabo diete za toliko poduzetje; ali Sl. 9, Naslovnica novina: Agramer Zeitunga ufam se pomoćju tvojom stupiti u broj one diečice, koja su niegda ‘Slava sinu Da vidovom’ vikala u jerosolimskoj carkvi, - koju si ti, Isuse mili! uzeo pod obranu naproti principom svetjenstva i pisaocem govoreći: ‘da kako nikadar nijeste čitali: jer iz ustiuh diečice i sisajućih učinio si hvalu’ Mat. d. XXI. r. 16.“43 U prvome dijelu svoje knjižice, Pavao Štoos, kao svećenik, obraća se svećenicima, bistreći pojam rijeći svećenik. „Polag ovoga naslova svetjenici imaju biti posvetjeni viečne istine čuvari i razprostiratelji na obrazovanje duhovah stanujućih u ljudskih tielesih, da Bogu sveudilj spodobniji bivaju, na umnožavanje slave božje, svoju pako srieću, i sveudiljno-viečno spasenje. Ovomu dakle najsvetijemu zvanju posvetjeni ime- nuju se svetjenici od svetosti zvanja i svoga k tom zvanju posvetjenja.“ (str. 7) Nadalje govori o onome što je mili Isus na posvećenost (sacra m ent) uzvisio što u tome svijetu pomlađuje, od koljena do koljena se predaje44 „ne kroz umjetnost već kroz čistu prirodu ljubavi i nježnosti čoviečanske, i što je jedino kadro nagnutja čoviečanska u posvetjenoj ljubavi unutar granicah čednosti pridaržati, - a pomanjkanje toga izvargava svetjenstvo očitoj pogibeli neslobodne ljubavi, koju je riedko koja svetjenička duša nadvladala.“ Time je sve rekao, rekao je da tko ne može iskazati svoje ljudske nježnosti u okviru prirodne ljubavi, upada u zamku neslobodne ljubavi. Razlaže potom u kakvoj je on situaciji u svome svećeničkome zvanju, a kakvih ima koji su bogati, imućniji također u svećeničkom zvanju. Kritizira slavohlepnost u hijerarhiji Crkve, velikaški, bogataški sloj u zemlji kriv je za mnogo zla.45 No, Štoos će biti otvoren i reći dalje. „Pa to je uzrok, gospodo moja, zašto sada tako zlo stoje i najpravednije stvari. - Vaša je oholost tomu kriva, vaše monopoliziranje sa umom i prosvietom. Jer vi ste svako ino umstvovanje na vagu interesah vaših postavili, pa ako je bilo bolje, pravednije, pretežnije, nego li slasti samožitja vašeg, onda ste osudili najčistija mnienja i podmetali im griehe svakojake. Ja vam još i sada kažem, da što se tog dielca moga tiče, u njem me neveseli ništa drugo nego

43 Kod prijepisa teksta, nije se diralo u pravopis i jezik izvornika. Posebno ističem da je Štoos tzv. jat (e)ˇ pisao kao ie, a ne kao ije. Mislim da bi se i danas od toga njegova načina pisanja moglo štogod naučiti i uvrstiti u hrvatski suvremeni pravopis! 44 Pod time misli na sakrament ženidbe. 45 „Svećenstvo je palo u zemski i svjetovni duh i u pohlepu za imetkom i većim dohotkom i za odlučnim častima i užitcima.“, Deželić, nav. dj., 1929., 125.

Ljetopis GVG '14. 183 PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.) gola istina i njezino kod ljudih izobraženijih priznanje, da ju tim laglje postavim u niedarce narodu mome. Vierovao tko nevierovao, ja neimam slavohlepnosti nikakve, već sva ćutjenja moja stopljena su u ljubav - za koju Bogu hvalim - i ljubav onu, koju je mili Isukarst nas učio. Sviet neće biti srietan - to duboko osijetjam u duši mojoj - dok god nepoprime onaj izraz Isusov: ‘koi je veći medju vami, neka bude kano manji.’ Ništa nego slavohlepnost utamnjuje i skonča sviet ovaj. I danas je jošte medju mnozimi od naših boljarska46 slavohlepnost, koja čezne i gine za izvanjskim odlikovanjem.47 Dobro, ah blaženo ti sardce ono, koje se zadovoljuje samo time, što se priznaju i uvažavaju zasluge, izviruće iz dobrih dielah, kao iz dobra vrutka hladna vodica.“ (13) U slijedu iskaza Štoos se osvrće na nešto što mu je tijekom rada zadavalo nezadovljstva, prije nego je stigao u župu Pokupsko. Govori na indirektan način. „Ali sardce koje ima za svarhu, da steće robsko obožavanje od sliepih privarženikah svojih, ili, da time utemelji blagostanje svoje na način boljarski, da zadobije vlast, kojom bude moglo gospodovati s drugimi, s bratjom svojom, i udieliti laskavcem svojim milostinje kakve, takovo je, velim vam bratjo, teženje prokleto i uvuče u grob i vas i slobodan zavičaj vaš. U istinu velim vam, tko želi znati, da li se čini moji s ovim naukom slažu, neka prelieti umom svu prošastnost48 moju, te još i kod stada moga neka se upita i uputi, da li [je] istina što velim. Ali da tko nemisli, da se samo time hvalim i zato ponosim, očitujem, da se na čine moje samo iz toga jedinoga uzroka pozivljem, da vieruje sviet ovim riečim, koje želim da rodom urode za poboljšanje srieće čoviečanske. Jer što sam ja do sad kod stada moga učino, - kakove misli goje o meni ovce moje, - kakvog sam se u svakoj prilici prama onim, koje meni povieri milost božja, - koliko suzah prolio: to još nisam ni priateljem mojim, a kamo li ostalomu svietu priobćio; prmda mi je to dosta putah umnožavalo gorkosti duše moje; premda me je to, što sam tolike jade na sardcu pregorieti morao, sam samcat, bez svakoga sviedoka, obvilo carnom49 tugom. Dok sam ja podnosio ovako mukom mučeć jade svoje, raztrubili su ti drugi i putem istih novinah kojekakve malenkosti na dokaz svojih stečenih zaslugah. A kakovo je glede ćudorednosti stanje naroda i iste domorodne bratje, vidi se otale, što je malo koju dušu zaboliela glava, kako da ja živim medju najgorjimi o cieloj biskupii okolnostimi, gdie za duhovni život sardca dobivam za hranu sam otrov otrovan. Ja ipak nikoga netužim, proti nikomu niti jedne zle rieči neizustih nikada, još biežim, gdie bi se sumnjičenje kakovo poroditi moglo kao da sam se radi jadah mojih potužio, i to da ukinem uzroka još većim suzam života moga. Što sam sad izriekao, to je sve moje izriečje, niti toga ne bi bio kazivao, da mi ne bi sardce od tuge pucalo, kojoj već nisam kadar odolieti.

46 Velikaška, bogataška. 47 Vidi bilješku 45 ovdje. 48 Prošlost. 49 Crnom.

184 Ljetopis GVG '14. PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

Jer bi mi i sad povoljnije bilo odmah poginuti, no poćutiti, kako mi po koi protivnik istine paklenom lažju ubojiti mač u sardce zabada. Niti pregolemo kamenje na parsiuh nebi mi tako ugnjetavalo dušu, kako nemili unutarnji jadi život moj gorko razjedaju. Pa ipak izvan andjela dobre sviesti nije mi utiehe u bratji mojoj. Ta nikomu nije ni na um palo potražiti način, premda sam mnoge visoke osobe molio, da me izvedu iz nesrietne zemlje, gdie me je tuga već svega proždarla, i prebacivala me iz jedne bolesti kroz lieta i lieta u drugu, dok me je eto sad tamo dovela, da sam morao preko praga svojega na tudji doći, samo da se uklonim nakazam, u sardcu niekojih prostakah gnjezdo imajućim, koje dokazi ljubavi i poštenja moga nemogu dovesti k tomu, da ono, što jesam iz ciele duše moje, u meni bi vidieli.“ (14-15) Štoos se osvrće i na razdoblje u kojemu je bio u Zagrebu kao tajnik biskupa Jurja Haulika. „To sam čekao i dočekao, tužan, za vieru i ljubav moju, radi koje sam već i niekoč u Zagrebu gradu, zato što sam pomagao i nastojao svom snagom sardca i duše oko parvoga utemeljenja svete narodnosti naše, boravio gorke dane. Zato bih u visokom dvoru najvećega pastira toliko putah razcviljen i obasut gorućim ugljevjem, koje me još danas peče u nježnom čuvstvu duše, pa bez svakog priznanja, bez iskarnog, bratskog po - milovanja! Malo je bratjo, u domovini, što se višjih osobah tiče, čiste krieposti, malo pravog domoljubja, a sa svime malo pravog bratinskog čuvstva! Medjutim kao što sam k ljubavi naroda moga, gdie su grobovi otacah i pradiedovah naših kroz viekove u svetoj uspomeni, već od početka došao ničijem drugim nego vlastitim, nutarnjim nagonom: tako i sad ostajem na osamnaestgodišnjoj50 stazi mog u domorodnom duhu odpartog poslo- vanja, težeći polag mogućnosti što više doprinieti k razvitku prave čoviečnosti shodnim narodnim putem, i to polag osnove kroz svete stope Isukarstove pred nami naznačene. Ne tražim zato ni nagrade, ni odlikovanje, ni slave; jedino bi me kriepilo istinsko priznanje od bratje moje. (…).“ (16-17). Na kraju prvoga poglavlja ispričava se autor: „Ali oprosti, mili čitatelju, što sam izvan obruba (okvira) predmeta moga posarnuo! Ta nisam kadar u takovih vriemenah i takovih okolnostih mojih nastrojenom stazom ići, da neodlivam tugu i suze moje iz prenapu - njenog sardca moga. To mi jedino još podiže kloneće grudi, kad dielim žalosti moje s takovimi po dalekoj zemlji čitatelji, koji u plemenitom ćutjenstvu svojem osietjaju pretežke jade sardca moga, te iz dalekih svieta krajevah raztužene svoje duše svrate milo oko na mene.

50 Kod te riječi Štoos stavlja zvjezdicu * a ispod kao bilješku koja glasi: "Da nebi tko dvojio o istini riečih mojih, - kao da bi ja godine mog nastojanja na domorodnoj stazi, na koju po vlastitom nagonu sardca moga godine 1831 stupih, pretierano izrekao, - za dokaz dodajem na svarhi (na kraju knjige ove) stihove u harvatskom nariečju, kako sam je za onda (najmre god. 1831) tiskane, Kuševiću, u ono doba prabilježniku trojjedne kraljevine, poklonio, a kasnije, naime god. 1835, primljene su u Danicu pod brojem 3. dana 24. prosinca. Sada je, kao sliku domovine, tim radje dajem na svietlo, buduć su se u njoj mnoga za čudit se, poročanstva izpunila, kakono je ono: ‘Mesec potemne, svetlost (zviezde) nestane; onda od lietenje majčine siene k savskoj vodici, valjda s one strane, i kakova znamenja ondie nadje; pa onda, kako se je opet ukazao miesec (u danici): Zatog pak oblak v zraku razpukne -/ I mesec beli van se nalukne - nadalje od kraljičinog sina, izlazećega iz jedne pećine, kakti groba: Tamo, gde negda horvatski kralji/ Svoje palače jesu imali. - itd. Bože daj, da bi slika ove kraljice na novo milozvučno probudila sve Harvate za braniti starinsko svoje poštenje!"

Ljetopis GVG '14. 185 PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

Prelazim opet bliže k predmetu, i jur navadjam dokaze iz svetoga pisma.“ (17-18) Prvo je poglavlje, kao što se razabire, Pavao Štoos posvetio, nekoj vrsti, svoje ispovijesti iz koje smo saznali ono što drugdje dosad nije o njemu napisano, iako i to, što je izgovorio, nije direktno rečeno. U drugome dijelu autor prelazi na samu bit stvari, na bezženstvo u svećenstva, opravdava ženidbu svećenika potkrjepljujući to citatom iz Poslanica sv. Pavla, i Isusovim riječima iz Evanđelja. Na dokazljiv način pokazuje kako je svećenički celibat nenaravni način života, želi da se i svećenicima dozovoli sakramenat ženitbe. Bezženstvo svećenika je protu - naravno i loš primjer neslobodne ljubavi, „koja se bez ukinuća celibata nikakvimi ma najstrožimi uredjenji, dokle narav ostane narav, izkorieniti neda.“ Pavao Štoos je svoju knjižicu O poboljšanju … pisao u Samoboru, to pokazuju riječi: „Dok ovo s gorkostju sarca pišem, ov čas, čak ovdie u Samoboru pod težkim i razvaljenog grada i sarca moga kamenjem raztužen, začuh, da je onaj sastavak u niemačkih novinah51 na osramotjenje mladjemu duhovničtvu namienjen, jeda od starijih duhovnikah novinaru za tiskanje priobćio.“ (52)52 Budući da je taj tekst, na koji aludira Štoos, doista objavljen, doduše u njemačkoj gotici, evo dijela prijepisa toga teksta u kojemu se nepotpisani tekstopisac obara na svećenstvo, prije svega, na njegove zahtjeve, kakve su artikulirali neki svećenici zagrebačke bisku- pije. Spomenute njemačke novine, izlazeće u Zagrebu, donosile su vijesti iz Monarhije i drugih zemalja diljem svijeta. Tako je ovaj napis smješten pod vijest iz Agrama; tekst počinje: „Agram. In den ‘Novine h. sl. d.’ ist unterm 25. April in Folge einer Versamlung, welche die junge Geistlichkeit in der Charwoche in Agram gehalten hat, um zu berathen, wie der Geistliche in den gegenwärtigen politischen Wirren sich zu benehmen hätte, eine Erklär - ung veröffntlicht worden.53 Nach dem Grundzuge derselben soll jeder Priester durch pünktliche Erfüllung siner Pflichten sich Popularität verschaffen, damit er im Stande sei, dem Vaterlande zu nützen, - zegleich sol er aber kräftig das wort Gottes predigen, weil ohne Glauben es keine Vaterlandisliebe, keine moralische Kraft geben kann.

51 Riječ je novinama Agramer Zeitung, br. 49, 1848. (9. svibnja). O novinama Agramer Zeitung vidi: Josip Horvat, nav. dj., 60-63. 52 Novine dalm. herv. slavonske, XIV., br. 64 (22. lipnja) 1848., 257-258 objavile su članak bez potpisa autora, pod naslovom Robstvo duhovnikah u kojemu se, uz ostalo, protivi ušutkavanju svećenika i slijepoj poslušnosti crkvenoj hijerarhiji. Na kraju teksta je urednik Novina Bogoslav Šulek dodao svoju bilješku: „Kao što svatko iz contexta vidi, članak ovaj pisao je něki duhovnik biskupie zagrebačke; nu pred terrorizmom hierarhičkog, koi je ovdě zavladao, odkad se je biskup Haulik povratio, neusudi se ime svoje potpisati, buduć da se sada svakom duhovniku prěti tamnicom, koi slobodnu rečenicu progovori. Nu o tom na skorom." I doista, Šulek je o tome pisao u spomenutim Novinama, br. 88, 1848., 353. 53 O tome je pisao u Novinama, XIV., br. 39, (utorak, 25. travnja) 1848., 153 „Jedan iz kola mladih svetjenikah“ tako se je potpisao, dakle bez imena i prezimena, zbog straha da ne bi bio progonjen. Tekst je započeo:“Uslěd ovog obćega kolebanja nadati se je bilo, da se ni duhovnički stališ, kojega je osobita dužnost idee gojiti i razvijati i zastupnikom biti inteligencije, da se ni on neće izključiti iz ovog obćeg gibanja. (…) Nada nas ova prevarila nije. Velikog tjedna gdě se navodno iz cěle biskupie množina duhovničtva u Zagrebu sakuplja, imali su mladi duhovnici za tu sverhu sastanak. (…)“

186 Ljetopis GVG '14. PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

Weil aber gewisse Formalitäten, die von der Re ligion ganz unterschieden sind, dem geistlichen Stande ankleben, die ihn von allen übrigen Ständen abgewendet haben, und was seinem Berufe hinderlich ist, so wären diese zu entdecken und zu beseitigen, um so mehr, damit dieser Stand mit dem Zeit geist fortschreiten könne und um nicht von diesem überwältigt, ja begraben zu werden. Hierüber erlaube ich mir einige wohlgemeinte Bemerkungen zu machen. (…) Ihr wollet, um gewisse Formalitäten in der katholischen Kirche abzuschaffen, und dadurch uch mehr der Welt anzubequemen, Reformvorschläge machen; es ist recht: - reformirt euere Gesinnungen, euere Handlungen, damit sie geistlich werden. Wolt Ihr etwa die Kirchen - gesetze reformiren, so maßt Ihr Euch das an, wozu Ihr kein Recht habt, ja Ihr würdet sogar Euch von der katholischen Kirche trennen, denn die Bischöfe sind von dem h. Geist eingesetzt, die Kirche zu regiren, Gesetze zu machen, sie zu ändern; - Ihr werdet etwa, um ja nicht von der Welt untercheiden zu werden, die Ablegung ges geistlichen Kleides vorschlagen; - recht und billig, denn Euer Gewissen würde Euch dan sagen, dass Ihr nicht würdig seid, dises erwürdige Kleid zu tragen; Ihr werdet, um Euch ganz mit der Welt zu verschmelzen, die Aufhebung des Cölibats vorschlagen, - beurkunden – nebst eueren fleischlichen Gesinnungen zugleich euere Unwwissenheit in der Kirchengeschichte, und in dem Kirchenrechte; es müssen ja auch Irrlehren sein, damit die Bewährten offenbar werden; - es gibt nach euere Menung in unserem Vaterlande wenig Proletarier, dem abzuhelfen, wollet Ihr Fabriken davon anlegen. (…)“54 Tako je nepotpisani strogi duhovnik, iz konzervativnoga tabora očitao bukvicu svim mladim svećenicima reformistima, koji su prihvatili točku 29. i 30. u Zahtijevanjima naroda. Eto, Štoos, usprkos negativnim glasovima iz hijerarhije Zagrebačke biskupije, nije se ustručavao objaviti djelo koje je imalo najbolje namjere za nove ideje koje bi, u konačnici realizacije, donijele olakšanje i zadovoljstvo svemu svećenstvu u Zagrebačkoj biskupiji pa i šire. Štoos je na mjestima, u knjizi, progovorio vrlo kritički, pa i prema biskupu Hauliku, kojega zove starče (52-53), zna i to da će ga neki zbog „ovih riečih osuditi“. Navodi primjer: „Mnogi su moje domorodne trudove jur iz početka god, 1831 odsudjivali, koje su ipak danas isti oni stari moji protivnici tielom i dušom prigarlili - - Valjda će se to i sa mojim sadašnjim priedlogom smierajućim na ukinutje bezženstva, tako dogoditi.“ (56- -57) No, autor knjižice toga nije doživio!? Knjižica O poboljšanju ćudorednosti svećenstva Pavla Štoosa (1848.) ima i danas svoju aktualnost. Trebalo bi ju iznova čitati i vidjeti u kojoj je mjeri, ono što je napisao, primjenjivo i danas. Kao laik, mislim da Pavao Štoos ima što i danas mnogima reći, no hoće li ga čitati? Mislim da hoće, ako knjižicu iznova objavimo.

54 Agramer Zeitung, XXIII. Jahrgang, Nr. 49, Dienstag, 9. Mai 1848., 237-238.

Ljetopis GVG '14. 187 PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.)

Sl. 10. Pogled na biskupski dvor i zagrebačku prvostolnicu u doba Pavla Štoosa

Izvori ilustracija u ovome radu: 1. Lik Pavla Štoosa, iz: Đuro Šurmin, Hrvatski preporod 1836 – 1843, Zagreb 1904., 176a. 2. Naslovnica Štoosova djela, iz: O poboljšanju … (1848.). 3. Naslovnica Štoosove pjesmarice, iz: Hrvojka Mihanović-Salopek, Hrvatska crkvena himnodija 19. stoljeća, Zagreb 2000., 113. 4. Lik Ivana Krizmanića, bistričkoga župnika, iz: Antonija Kassowitz Cvijić, Vatroslav Lisinski u kolu Ilira, Zagreb 1919., 130a. 5. Slika prošteništa M.B. Bistričke, Marija Bistrica, iz: Kassowitz Cvijić, nav., dj., 136a. 6. Reklama Štoosova djela O poboljšanju… iz, Novine dalm. herv.- slavonske, XIV., br. 7, Zagreb 1848., 284. 7. Slika: Tridentski sabor, iz: Naslovnica knjižice sažetaka znanstvenoga skupa: Tridentska baština, Zagreb 6. i 7. prosinca 2013. Organizatori: Filozofski fakultet D. I. u Zagrebu; Hrvatski institut za povijest, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Svečilišta u Zagrebu. 8. Lik pape Kaliksta I., iz: Papstgeschichte von den Anfängen bis zur Gegenwart, München 1933., 11. 9. Naslovnica novina: Agramer Zeitung, u: Knjižnica grada Zagreba – Gradska knjižnica. 10. Pogled na biskupski dvor i zagrebačku prvostolnicu u doba Pavla Štoosa, iz časopisa Vienac, XIII., Zagreb 1881.

188 Ljetopis GVG '14. Jasminka Tihi-Stepanić

ŽIR – PRIČA DUGA ŠEZDESET BROJEVA

Šezdeseti broj lista Žir svečano je obilježen promocijom u slastičarnici Memy i izložbom naslovnica svih brojeva u izložbenom prostoru Područne knjižnice Galženica u Velikoj Gorici Dvadeset tri godine Žira

Prve ratne godine uoči Božića dogodilo se u Velikoj Gorici nešto značajno – začela se jedna novinarska, literarna i likovna priča velikogoričkih osnovaca koja traje do danas, priča koja se mijenjala, proširivala i dobivala novo ruho u skladu s tehničkim dostignućima i financijskim mogućnostima, no koja je kroz protekle dvadeset tri godine zadržala namjeru naznačenu već u prvom broju – da se izdaje list u kojem će se objavljivati najuspješniji literarni, novinarski i likovni radovi mladih Velikogoričana, koji će poticati stvaralaštvo mladih i razvijati njihovu kreativnost, njegovati zavičajnost u svim njenim aspektima i naglašavati vrijednosti vezane uz odgojno-obrazovni rad. Na žućkastom tankom papiru, s naslovnicom u blijedim smećkastim tonovima kojima su nacrtani sveti Nikola i turopoljski čardaci, obrubljenoj motivima žira i njegova lista, tiskan je 20. prosinca 1991. prvi broj Žira s podnaslovom List za mladež po cijeni od 30 dinara. U impresumu čitamo da je osnivač i izdavač lista Žir NS Velika Gorica te da su prvi urednici bili Marija Ivanović i Drago Bukovec. Redakciju tog prvog broja činili su Vesna Brk ljačić-Vnučec, Dubravka Cundeković, Štefica Facko-Vrban, Jasna Gazdić, Božica Mi helčić, Mario Ivić, Silvija Juraga, Ani Lučić, Barica Marović, Nina Petrinjak, Biserka Šavora, Mira Tomčić i Marica Vasiljević. Likovni urednik bio je Mate Lovrić, a grafički urednik Željko Vučak koji taj posao obavlja i danas. Iako je u početku bilo pokušaja da se u list uključe i srednjoškolci, ideja nije saživjela pa je Žir ostao list namijenjen osnovnoškolc ima. O tome kako je Žir nastao Drago Bukovec, voditelj Centra za kulturu Narodnog sve - učilišta Velika Gorica od 1976. do umirovljenja 2013. i urednik lista od prvog do 58. broja kaže: „U to je doba na čelo Narodnog sveučilišta Velika Gorica došao mlad i ambiciozan direktor Cvitko Teskera. On je, između ostalog, inicirao obnovu Velikogoričkog lista. Predložio sam mu da za potrebe lista uređujem podlistak koji bi donosio vijesti i učeničke radove iz velikogoričkih škola te vijesti iz velikogoričkih župa. On je ideju prihvatio. Vrlo sam brzo uspostavio dobre kontakte sa svim školama i osigurao izvanrednu mrežu kvalitetnih suradnika. U međuvremenu se s Velikogoričkim listom nešto zakompliciralo,

Ljetopis GVG '14. 189 ŽIR – PRIČA DUGA ŠEZDESET BROJEVA

190 Ljetopis GVG '14. ŽIR – PRIČA DUGA ŠEZDESET BROJEVA a ja nisam htio iznevjeriti škole i suradnike pa sam predložio da škol ski list izlazi samo - stalno. Tako je i bilo. List je dobio zeleno svjetlo i trebalo ga je krstiti. U to je doba vladalo silno oduševljenje zbog obnove Plemenite općine turopoljs ke. Obnavljala su se turopoljska spravišča, Turopoljsko Jurjevo, pripremala se obnova Turopoljs ke svadbe, očekivao se po vrat imovine turopoljskih zemljišnih zajednica... U tim okol no stima i ime lista trebalo je imati turopoljski predznak. Poznato je da su tri tradicionalna simbola Turopolja luk, pajcek i žir koji su i danas maskote Turopoljskog fašniku. Po mojem mišljenju luk i pajcek nisu bili podobni za naziv lista za djecu, tako da mi je preosta o žir.“ Da nisu baš svi bili najza dovoljn iji imenom lista koji im je namijenjen, saznajemo čitajući rub riku Žirova pošta u kojoj Vlatka Turković, učenica 8.c razreda tadašnje OŠ Antuna Cvetkovića (danas OŠ Eugena Kvaternika) piše: „List je prilično dobar, samo mi se naziv ne sviđa. Ja nemam neki prijedlog, ali mislim da bi naziv morao biti moderniji.“ Rubrike – ogledalo društvene stvarnosti i učeničkih interesa Prateći rubrike i učeničke radove u Žiru, pratimo stvarnost u kojoj su nastali i o kojoj govore. U tom je pogledu znakovita rubrika Rat i mir, nastala iz potrebe koju je nametala ratna svakidašnjica. U njoj su objavljivani učenički radovi vezani za Domovinski rat, ali i vrlo korisni članci o eksplozivnim napravama i mogućim posljedicama rukavanja njima. Župnik Josip Frkin u istoj je rubrici davao duhovnu potporu stradalnicima i govorio o etičkim aspektima rata. U drugom broju (veljača 1992.) tri su stranice posvećene među- narodnom priznanju Republike Hrvatske. U prvom broju Žira čitamo vijesti iz tadašnje OŠ „Stjepan Fabijančić Japa“, današnje OŠ Nikole Hribara, da je u školi provedena akcija sakupljanja sredstava za osobnu higijenu, tople odjeće i hrane namijenjene gardistima te da su u školi prikupljene knjige za lektiru kao pomoć hrvatskim učenicima prognanicima u Mađarskoj, a iz OŠ Kravarsko javljaju da su, unatoč otežanim uvjetima, ostvarili 46% nastavnog plana i programa. Na top-listama najslušanijih pjesama u prvim brojevima Žira su Thompsonova pjesma Čavoglave, Stublićev E, moj druže beogradski, Hrvatska mora pobijediti Psihomodo Popa, Molitva za mir E.T.-a, Magazinov Mir, mir do neba i Hrvatine Đuke Čaića. U devetnaestom broju (studeni 1995.) slavi se oslobođenje Pokupskog i time se zatvara ratno poglavlje Žira dugo četiri godine i rubrika Rat i mir, pokrenuta u prvom broju, ugasila se nakon dvadesetog broja. Ti brojevi nose pečat stvaranja Republike Hrvatske i u tom smislu su nam danas jako zanimljivi. Ratne teme su, nasreću, iščezle i ustupile mjesto novoj stvarnosti koja je okupirala stranice Žira novim interesima. Odjednom se odnekud pojavio umjetni ljubimac Tamagochi, must have 1997., sudeći po brojnim tekstovima i likovnim radovima koje su mu učenici posvetili. On je uskoro prepustio mjesto najobožavanijem ljubimcu današnje djece i mladih, sveprisutnom i nezaobilaznom kompjutoru koji dobiva svoju rubriku Moj kom- pjutor i ja u dvadeset sedmom broju (svibanj 1998. godine) i postaje nezaobilazno mjesto za sve privržene igricama, suvremenim načinima komunikacije, blogovima i ostalim čudesima virtualnoga svijeta.

Ljetopis GVG '14. 191 ŽIR – PRIČA DUGA ŠEZDESET BROJEVA

Ipak, od prvoga broja do šezdesetoga, neke teme nikada nisu prestale biti važne, a to su one koje se odnose na ljubav, prijateljstvo, obitelj, kućne ljubimce, školu, prirodu, ljubav prema domaćoj riječi, enigmatiku i hum or. Od prvih brojeva te su teme zastupljene u rubrikama Ritam mladih, Lepi i dragi naš kaj, Pa to je da pošiziš, Napiši jednu ljubavnu, Moja obitelj i ja, Moji ljubimci te Enigmatika i hu mor. S vremenom se ustalila rubrika Moda i Ekologija te horoskop koji mijenja ime prigodno, ovisno o tome kako su predstavljeni horoskopski znakovi – Školoskop, Moto- skop, Glazboskop... Novinarski radovi, okupljeni u rubrici Mladi novinari javljaju, od prvog broja izvje - štavaju o novostima iz svoje škole, ističu sudjelovanja i uspjehe na natjecanjima u znanju, diče se sportskim uspjesima, govore o odlascima u kino i kazalište, susretima s piscima, uređenju školskih vrtova, sudjelovanju u fašničkoj povorci i biranju najljepše maske, čitateljstvo se upoznaje s uspjesima na LiDraNu, prati se škola u prirodi... Žir je mjesto na kojem se brine o razvijanju čitalačke kulture najmlađih Velikogoričana tako da je rubrika u kojoj se preporučuju dobre knjige konstantna u ponudi vrijednih književnih djela visokih estetskih i odgojnih sadržaja. Dodatnu draž Žiru dalo je pojavljivanje postera u trideset drugom broju i demokratičnost u izboru njegove teme – učenici su sami mogli birati koji svoj uzor i miljenika žele vidjeti. Na prvom posteru izašao je lik Velikogoričanke Barbare Jelić, tada vrlo popularne odboj- kašice. Pojavljivanje postera inicirao je Vinko Markulin, jedan od tiskara Žira. Uz aktivnosti vezane uz život velikogoričkih škola, na stranicama Žira možemo pratiti programe Pučkog otvorenog učilišta, izdavačku djelatnost, programe Goričkih večeri i sličnih manifestacija. Iščezle rubrike Neke su rubrike, vrlo korisne i uspješne, s vremenom iščezle iz Žira. Ističem rubriku Znameniti Turopoljci koju je vodio Ivan Janković. U njoj su predstavljeni veliki ljudi koji su ostavili trag u povijesnoj, kulturnoj i političkoj slici našega kraja. Od prvog do devetnaestog broja u studenom 1995. prikazani su portreti Josipa Pucekovića, Nikole Hribara, Augusta Šenoe, Gašpara Alapića, Josipa Brigljevića, Jurja Habdelića, Franje Lučića i mnogih drugih. Neko je vrijeme postojala rubrika Servus dragi Zagreb moj koja je donosila crtice iz života starih Zagrepčana te rubrika Zagrebulje, u kojoj su objavljivani učenički radovi posvećeni Zagrebu. Iščezla je i rubrika Lijepo ime, posvećena narodnim imenima i pojedinim svecim a. U prvom broju, što je znakovito, predstavljena su imena Adama i Eve. S vremenom je nestala i vrlo korisna i rado čitana rubrika Pedagoške crtice u kojoj su velikogoričke pedagoginje Biserka Šavora, Ajša Peuc i Ružica Cigetić, da spomenem samo one najaktivnije, objavljivale radove vezane uz pedagošku praksu i pomoć uče - nicima u uspješnijem svladavanju gradiva. Treba istaknuti da je dugi niz godina župnik Josip Frkin uređivao rubriku posvećenu vjerskim blagdanima, svecima, duhovnim pitanjima, tumačio poglavlja svetog Evanđelja i pratio život župnih zajednica na području Velike Gorice.

192 Ljetopis GVG '14. Žir u brojkama List Žir nikada nije bio besplatan. U prvo vrijeme, kad je bilo najteže, financirao se sredstvima od prodaje i sredstvima Narodnog sveučilišta Velika Gorica. Kasnije su došli i sponzori koji su tu našli svoje mjesto oglašavanja. Tako je Trgovačko poduzeće Sloboda (kasnije Merkator) dugi niz godina za oglas na drugoj stranici Žira plaćalo 1 800 kuna, a PPS – Galeković za oglas na posljednjoj stranici 2 400 kuna. Uskoro su im se pridružili i drugi sponzori, među kojima ističemo Izletište Ključić brdo, Auto Arbanas, Intersport i Autokuću Štarkelj. Od 1997. godine jedan od važnijih sponzora postaje slastičarnica Memy u čijim se prostorima odvijaju promocije Žira, a vlasnik časti sve okupljene na domjenku koji slijedi. Žir se danas financira sredstvima Grada Velike Gorice, Zagrebačke županije i vlastitim sredstvima od prodaje. Zanimljivo je praćenje cijene lista Žir. U prvim listovima gotovo se iz broja u broj mijenjala cijena i novčana jedinica. Prvi broj Žira stajao je 30 dinara, drugi broj 30 CRD-a, treći i četvrti 40 HRD-a, a peti i šesti 60 HRD-a. Sedmom i osmom broju cijena je skočio na 200 HRD-a, a za deveti broj trebalo je izdvojiti dvostruko više – 400 HRD-a. Broj deset stajao je 600 HRD-a, jedanaesti 3 000 HRD-a, dvanaesti 3.500 HRD-a, trinaesti i četrnaesti 5 000 HRD-a. Petnaesti broj, tiskan u studenome 1994. godine, prvi je list čija je cijena istaknuta u kunama. Stajao je pet kuna. Neko vrijeme Žir je stajao deset kuna, no od pedeset šestoga broja ustabilila se na šest kuna s obaveznim kuponom slastičarnice Memy koji učenicima nudi kremšnitu ili kuglicu sladoleda, tako da Žir, praktički, za kupca ispadne besplatan. Objavljivanje rada u Žiru veliko je priznanje List Žir za velikogoričke je osnovce, njihove učitelje, roditelje, ali i za cijelu lokalnu zajednicu vrlo važan. Nemjerljiv je njegov doprinos poticanju učeničkog stva - ralaštva i kreativnosti te afirmaciji pozitivnih vrijednosti koje sa sobom nosi odgoj- no-obrazovni rad u školama. Njegova obrazovna, odgojna i zabavna uloga nikada nije došla u pitanje, učenici shvaćaju vrijednost Žira pa je objavljivanje radova na njegovim stranicama pitanje časti i prestiža, a poziv na čitanje rada na promociji veliko priznanje. Žir je jedinstvena pojava u hrvatskom izdavaštvu jer niti jedan grad u Hrvatskoj ne može se podičiti listom koji objedinjuje stvaralaštvo najmlađih na jednom mjestu, a predanost učitelja, koji potiču svijet učenike na stvaranje, i glavnog uredniku Miljenka Muršića dobar je zalog za njegovu budućnost.

Ljetopis GVG '14. 193 Fotografije Renata Glogovčana Zenuni Memetali

MOJI SUSRETI S VELIKOM GORICOM

Ja sam se tri puta susreo s Velikom Goricom, gradom kojega volim i u kojem živim. Prvi put sam sreo Veliku Goricu u pričama i mašti, drugi put kad sam je prvi put fizički vidio i nakon nekog vremena počeo kao mlad živjeti u njoj, te treći put u svoje zrelo doba, kada sam postao dio Velike Gorice i na svoj način doprinosim njenu prosperitetu. Htio bih s vama podijeliti neke svoje misli o sebi, Velikoj Gorici, životu... Velika Gorica u pričama i mašti Moj susret s Velikom Goricom datira i prije nego što sam ja fizički opipao odnosno u stvarnosti vidio. Moj otac Asslan Zenuni otišao je raditi u Veliku Goricu još davne 1946. godine sa svojim bratom Ramanom. Tu su uskoro napravili svoje prve sladolede, kave, crnu alvu, šarene šećerne štapiće i čarobne šećerne zečeve, patke, pijetle i razne razne druge slatke figure. Kad je došao doma pričao nam je oduševljeno o svom radu, ali i o gradu, krajoliku i ljudima, o proščenju i običajima. Tatine priče meni, malom djetetu, izgledale su kao bajke kakve samo roditelji i bake i djedovi mogu pričati djeci prije spavanja, a onda djeca sanjaju u svojim snovima svijet pun zvijezda i dobrih anđela. I Velika Gorica meni je bila grad iz bajki. Velika Gorica u dječjim očima Kad sam imao 8 godina (bilo je to 1963. godine) došao sam u posjet ocu i prvi put sam u stvarnosti vidio Veliku Goricu. Izgledala mi je čarobno: velik park, kao iz snova, na kraju parka sa stablima divljeg kestena prelijepa crkva, na uglu parka mali novinski kiosk za prodaju novina u kojem su imali i igračke i mnoge druge sitnice. Tu sam prvu novinu pročitao, prvu vijest sam osluhnuo. Bila je to godina velikog skopskog zemljotresa. Vidio sam naslovnicu - ubijen John Kennedy, predsjednik Sjedinjenih Američki Država. Preko puta parka bila je slastičarna sa slatkim delicijama i čarobnim sladoledom, posebnog okusa i mirisa. Ceste kroz grad bile su popločane malenim kamenim kockama. Kotači zaprežnih kola vučenih konjima, kakvih je u to vrijeme puno, stvarali su jedan specifičan zvuk koji je parao uši. Prvi putnički automobili, kamioni, autobusi – svi su oni proizvodili svoj zvuk. Po zvuku se moglo pogoditi o kakvom se vozilu radi, pa i brzina kojom se kreće. Uz park bila je autobusna stanica za odlazak u Zagreb. Autobusne veze sa selima bile su rijetke. Tamo se odlazilo ili biciklima ili zaprežnim konjskim kolima. Autobus za Zagreb bio je malen, s daščanim sjedalima, meni kao dječaku čaroban. U Zagrebu se silazilo pored hotela Esplanade, tik uz Glavni kolodvor.

Ljetopis GVG '14. 195 MOJI SUSRETI S VELIKOM GORICOM

Godine 1963. moj tata se privremeno preselio u Odru. Danas je to urbano naselje, a u ono je vrijeme bilo malo selo. Tu sam vozio po makadamskim čarobnim vijugavim cestama svoj prvi bicikl, udisao miris koji se širio od žitnih pšenični vršalica. Uz vršalicu je bio mlin. Seljaci su velikim vozovima (velika kola s konjskim vučom) s njiva dovozili pšenične snopove pokošene ručnim kosama. Uz mlin je u Odri bila i slastičarnica moga tate. Preko puta slastičarnice je velika crkva, oko nje veliki park. Isto kao i danas, jedino što je toranj crkve preuređen. Stekao sam puno prijatelja među svojim vršnjacima iz Odre, Hrašća, Male Mlake, Buzina, Lukavca i ostalih mjesta oko Odre i Velike Gorice. Bili su to Pepo, Anjo, Miro, Tomo i mnogi drugi. Moje djetinjstvo i dječaštvo

Rođen sam u selu Gornje Sedlarce, Tetovo, 23.10.1955. godine, kao šesto dijete oca Asllana Zenuni i majke Alije. Tri sestre su preminule još kao bebe – tada je, nažalost, mortalitet novorođenčadi bio vrlo visok. Odrastao sam pored svoje voljene i dobre majke, koje se svaki dan sjetim s ljubavlju, i oca, koji je doma dolazio zimi, od Svih svetih do ožujka mjeseca. Dok je bio kod kuće otac se nije odvajao od mene i držao me maloga u naručju. Otpjevao mi je sve pjesme, pričao priče, a pričao mi je puno o mjestu mog budućeg života – o Hrvatskoj i Velikoj Gorici. Osnovnu školu do četvrtog razreda pohađao sam u svom rodnom selu, a od petog razreda do osmog sam išao u susjedno selo Žerovjane. Do škole smo pješačili 6 kilometara. Iako su zime bila vrlo hladne i s puno snijega, nikada mi nije bilo teško ići u školu. Želja za

196 Ljetopis GVG '14. MOJI SUSRETI S VELIKOM GORICOM

školovanjem bila je jača od svega. Učitelji su bili vrlo dragi i dobri, tako da i danas sve učitelje i profesore tako doživljavam. Đačko doba ostalo mi je u najljepšem sjećanju. No, u tom razdoblju bilo je i tužnih događaja: jedan nam je prijatelj preminuo od bolesti, jedan je stradao od automobila vraćajući se iz škole. Ovog svog prijatelja uvijek se sjetim s mislima da za djecu u prometu, i školsku i onu malu predškolsku, svi vozači moraju najviše brinuti. Pored majke i oca, odrastao sam uz 7 godina starijeg brata Saita, koji se mnogo brinuo o meni. Neizmjerno sam zahvalan i svojoj brižnoj sestri Kadiri, udanoj Abdij, koja mi je bila i sestra i učiteljica, ponekad i kao druga majka. Mislim da sam imao sreće u mjestima koja mi je život dodijelio: odrastao sam u veoma toplom ambijentu, u svom prvom zavičaju, rodnom mjestu. U Turopolju, svom drugom zavičaju, proživio sam još veći dio života i ovdje sam također našao topli ambijent. Nakon osnovne škole upisao sam gimnaziju u Tetovu. Odatle nosim najveće ožiljke iz svog školskog života. Uvjeti školovanja bili su vrlo teški. Te 1970. godine zbog vrlo strogih upisnih kriterija, u gimnaziju u Tetovu iz mog sela osim mene nije se upisao niti jedan moj školski prijatelj, tako da sam bio usamljen. Put od sela do grada moralo se ići autobusom. U popodnevnom turnusu na povratku iz škole autobus se nije zaustavljao u mom selu, iako je prolazio pored njega, nego je stajao 3 km dalje u susjednom selu – pod izgovorom da je stanica zaustavljanja te linije tamo!?! Takvi problemi primorali su me da krajem iste godine prekinem školovanje. Da sam nastavio, sigurno bih krenuo u zdrav- stvene vode – želja mi je bila jednoga dana studirati medicinu. Srednja škola Godina 1971. velika je prekretnica u mom životu. Te godine, drugi dan nakon napuštanja gimnazije, a uz dogovor i dopuštenje mog voljenog oca, dolazim u Zagreb, u Novi Botinec, gdje se otac preselio. Želja za školom je bila jača od svega. Tugovao sam za školom koju sam bio primoran napustiti. U toj tuzi, nekoliko dana nakon što sam došao, tata me zatekne kako plačem. Pitao me, što mi je. Ispričao sam mu razlog svoje tuge. Njegov je odgovor bio da se odmah vraćam u školu i nastavljam školovanje. Nakon kratkog razmišljanja upitao sam tatu mogu li nastaviti školovanje ovdje u Zagrebu. Na moju veliku radost odgovorio je potvrdno. I tako da sam nastavio redovito školovanje u Ugostiteljskom školskom centru, u Frankopanskoj 8. Nakon toga upisao sam ekonomski, pa pravni fakultet, ali nažalost nisam diplomirao. Glavni razlog je neprestani rad. Brak i zrelo doba Oženio sam se 1975. godine sa svojom dragom Sanijom, rođ. Izairi. Ona mi je i desna i lijeva ruka. Bez nje ne bih bio ovo što jesam. Ovo mi je prilika da joj se zahvalim, za svu pažnju koju mi je pružila. I da je zamolim da mi oprosti sve moje hirove i odsutnosti zbog posla. Otac sam četvero djece: Hatixhe, Irfana, Florime i Asllana, djed četri unuka i dvije unučice (Ardit, Era, Art, Erdi, Endrit, Lina). Nova velika prekretnica bila je 1977. godina kada smo otac i ja odlučili nastaviti život i rad u Velikoj Gorici, na adresi Zagrebačka 22. Tu će se nadalje odvijati cijeli moj život i život moje obitelji. Uz pomoć oca, brata i ostalih članova obitelji 1. svibnja 1980. otvorio sam lokal koji smo nazvali MEMY. Możda sam ja, možda moja obitelj, možda moji

Ljetopis GVG '14. 197 MOJI SUSRETI S VELIKOM GORICOM

Velikogoričani (bez kojih ne bih bilo ni mene ni “Memyja”), zapravo, svi zajedno – “krivici” što smo tu gdje jesmo. NEIZMJERNO SAM ZAHVALAN DRAGOM BOGU što smo tu gdje jesmo, okruženi toplinom i dobrim ljudima. Oko Memyja i u Memyju bilo je mnogo događanja: ispečena je prva pizza u Velikoj Gorici, tu su se dogodila mnoga upoznavanja i započele su ljubavi koje su završile brakovima, iz tih brakova rođena su djeca kojima njihovi roditelji mogu ispričati priče o tome kako su dolazili u Memy, a i njihova djeca dolaze ovamo. U Memyju je stvorena prva baklava koja se ispočetka zvala “Velikogorička baklava”, a kasnije je preimenovana u “Prvu hrvatsku baklavu”. Tu je nastala ideja da se vrhunski roman Božidara Prosenjaka “Divlji konj” prevede na albanski jezik. Već niz godina u Memyju se dva puta godišnje održava promocija ŽIRA, lista za školsku djecu, čime se veoma ponosim je naš ŽIR izvrstan. Memy su posjetili mnogi državnici, kulturnjaci, estradni umjetnici, glumci, baletani i ostali stvaraoci s mnogih područja. Godine 2014. Ogranak Matice Hrvatske u svom redovitom Matičinu četvrtku posvetio je jednu večer Memyju kao instituciji i simbolu Velike Gorice. Kao osoba koja živi i radi u Velikoj Gorici društveno sam se angažirao i pokušao pomoći na raznim područjima. Četiri godine, do 2013. godine, bio sam član vijeća Turističke zajednice Grada Velike Gorice. U svom mandatu stekao sam korisna iskustva i nosim lijepe uspomene na to razdoblje. Hvala svima s kojima sam surađivao i s kojima sam donosio odluke za dobrobit i unapređenje turističkog života našega grada. Prije sedam godina sam izabran za predsjednika Vijeća albanske nacionalne manjine Zagrebačke županije i bio sam predstavnik Albanske nacionalne manjine Grada Velike Gorice na izborima koje organizira Republika Hrvatska za sve nacionalne manjine. Ostvareni su mnogi projekti, uz pomoć Zagrebačke županije – župana Stjepana Kožića, dožupana Rudolfa Vujevića, bivšeg predsjednika Skupštine Zagrebačke županije i počasnog gra- đanina Okruga Tirane Damira Mikuljana te sadašnjeg predsjednika Zagrebačke županije Dražena Bošnjakovića. U suradnji sa Županijom i Gradom Velikom Goricom održane su priredbe i koncerti, izdano više knjiga. U Velikoj Gorici djeluje škola za dopunsku nastavu na albanskom jeziku, u čemu je veliku podršku dao Grad Velika Gorica i gradonačelnik Dražen Barišić. Svima se najljepše zahvaljujem na potpori i suradnji. Nosilac sam visokog priznanja TUROPOLJSKA PODGUTNICA koje mi je dodijeljene kao javna nagrada Grada Velike Gorice Dodijeljeno mi je i visoko priznanje Zagrebačke Županije. Trenutno sam član Koordinacije za ljudska prava Zagrebačke županije. Moja Gorica danas

Danas je Velika Gorica uređeno urbano središte vrlo ugodno za život, u blizini Grada Zagreba i Zračne luke. Gorica je glad za mlade – sve više mladih majki i očeva budi nadu u sretno i veselo sutra. Briga za okoliš je na zavidnoj razini – kako od strane žitelja, tako i od lokalnih vlasti. Ona je danas povezana s puno novih suvremenih prometnica, što je osnovica za ukupni razvoj. Velika Gorica ima dobre uvjete za sretan i bogat život njenih stanovnika, sadašnjih i budućih. Više pažnje, po mom sudu, treba posvetiti umirov- ljenicima, kako bi im se pomoglo da dostojno žive. Kao čovjek i građanin Velike Gorice

198 Ljetopis GVG '14. MOJI SUSRETI S VELIKOM GORICOM htio bih da se najveća pažnja posveti mamama, koje odgajaju djecu koja su budućnost našeg grada. Pjesma majkama Za moju mamu i za sva mame na svijetu napisao sam pjesmu koju po prvi put objavljujem. Ona je nastala prije skoro dvije godine prilikom posjete majke jednog mog velikog prijatelja, kada sam se vratio doma u tri ujutro.

KAD SI BILA, BILA SI!

Mekana, Ali kad smo Vas imali Slatka, Da li smo Vas vidjeli? Ona koja si znala maziti, Da, da Neispavana, Al’ nedovoljno. avjetodavna, Mi vas tražimo Stresna, Kad Vas nema! Sa strahom! Al nismo Vas vidjeli S bolom, Kad ste nam bili! Ali ipak mnogo-mnogo jaka! Mi ćemo Vas Ali kad si bila, Vidjeti! Bila si, Kad će nas vidjeti. I kad nisi bila Ali smo uvidjeli! Bila si! Da nismo Vas Gdje si? Vidjeli. U nama i s nama. Kad smo Vas imali (Napisano 14. travnja 2013. godine na Nismo Vas priznavali albanskom; dana 8. studenog 2014. Nit’ smo vas gledali! prevedena na hrvatski od samog autora.) Kad Vas nemamo Opet Vas imamo U nama, i s nama.

Ljetopis GVG '14. 199 Slavica Sarkotić NAŠI VIŠNJICI (zavičaju) Obrisi nježni, u kutevima sjećanja Listovi krhki iz starog herbarija Odmor od beskrajnih lutanja Oslobođene ribe pobjegle iz akvarija To su višnjici naši Višnjici naši,ta vječna utočišta Oči koje još samo na slikama žive Ambrozija mliječna, naša pribježišta Rumena i čedna, bez boje sive To naši su višnjici Višnjici naši svaki osmijeh pamte I suzu slanu zamrzlu na licu Domaćinske vatre koje vazda plamte I pod strehom ustreptalu pticu Sve pamte višnjici naši Izgubljene rijeke vraćaju se kući Plove k izvoru umjesto k ušću Mislili ste ljudi s Prirodom se tući? Odhodite u maglu, sve gušću i gušću O Bože, gdje su višnjici naši? Odhode i dani i sati, i život odhodi U srcima našim prhnu maslačka lampaši Mnogo je već toga otišlo po vodi Otrći se od nas ne mogu višnjici naši Višnjici naši kojih više nema

21. veljače 2014. Zlatko Šostar

NEKOLIKO MALIH PRIČA IZ KUČA

U studenom 2013. godine, dosta nezapaženo, održana je u Kučama prigodna svečanost u povodu 755 godina postojanja sela, jednog od najvećih u Turopolju. Uvučeno od glavne prometnice Zagreb – Sisak selo je stoljećima živjelo na zemlji i od zemlje, koju su postepeno proširivali krčeći guste turopoljske šume. Uz poljoprivredu seljani su izučavali i druge zanate i vještine, koje su im trebale za preživljavanje, tako da kroz višestoljetno postojanje gotovo nije bilo zanata, kojim se netko u selu ne bi bavio. Uz svakodnevno težak rad ljudima je trebao i povremeni predah, pa se tako stvarao i svojevrsni društveni život sela; znalo se zapjevati, zasvirati, usmenom predajom prenositi tekstove pjesmica i sličnih narodnih umotvorina, ali poneki znalci izrađivali su i ruko- tvorine kao na primjer tamburice, igračke i slično.

Selo Kuče danas – spoj zidanica i pokoje preostale drvene kuće

Ljetopis GVG '14. 201 NEKOLIKO MALIH PRIČA IZ KUČA

U raznovrsnosti života bilo je pojedinaca koji su odskakali iznad prosjeka i davali pečat svestranosti i autentičnosti sela. O nekima od njih pišem u ovom članku. Prva priča Između dva svjetska rata jedno vrijeme bio je Janko Hrvačić voditelj Detroit Tamburica Simfonije, koji se otisnuo u bijeli svijet u potrazi za boljim životom. Detroit Tamburica Simfonija putovala je s pripremljenim i uvježbanim programom diljem Amerike, a jedan od takvih bio je i program s kojim su prvi put dolazili u neka mjesta o čemu govori prigodni letak i štampani program . – Detroit Tamburica Simfonija dolazi po prvi put u vašu sredinu da vam prikaže jedan lijepi koncerat, koji se sastoji od svirke i pjesme od naših najboljih skladatelja muzike, isti koncerat će se sastojati kako vidite iz Klasični komada ili Kompozicija. Detroit Tamburica Simfonija je prva na svijetu (slijedi jedna nečitka riječ) ovakvoj formi i u napred vam garantiramo daćete biti zadovoljni i daćete čuti što niste imali dosada prilike da čujete, zato se mi trudimo jer zato smo se i organizovali da pokažemo našem narodu i drugim narodima da i mi Hrvati, Srbi i Slovenci imamo našu lijepu Klasiku kako u Muziki tako i u Pjesmi, Dabi to nogli pokazati to je naša dužnost A OD VAS SE SAMO IZČEKIVA DANAS POSJETITE i danas pomognete Moralno i Materialno. Čist Prihod ide u Korist za unapredovanje našeg Muzikalnog kulturnog rada – Ovako glasi originalni tekst letka, kojim Detroit Tamburitza Sym phony najavljuje svoj nastup. U

Sastav Detroi t tamburitza Symphony s voditeljem Jankom Hrvačićem

202 Ljetopis GVG '14. NEKOLIKO MALIH PRIČA IZ KUČA

Faksimil originalnog teksta letka prijepisu su poštovana nelogična upotreba velikih i malih slova, spajanje riječi, kao i interpunkcija. Nastup orkestra sastojao se od: PROGRAM 1. DIO Faksimil originalnog teksta programa 1. De troit Tamburica March (zadnja kompozicija), By J. Hrvačić 2. Ljubav i Zloba (romanca iz Ljubav i zloba opere), By V. Lisinski 3. Vijenac slovenski Pjesama (Slovenian Songs), By Roko Šimunaci 4. Prvo Cvijeće (Romanca) First Flower, By Razkajski 5. Lovački Zbor (Hunter’s Chorus) izvadja uz pr. Sim. Zbor, By Vil. Novok b) Večernja Pjesma (Eve ning Song) uz pr. Simf. Pjev. Zbor, By Is. Bajić c) Dalmatinski šajkaš (Dalm atian Gondo lier ) vokalni duet, By Kallender izvodi uz pratnju Simf. L. Golich i P. Perez d) Balada. Sunce Jarko izv. uz pratnju Simf. P. Perez DRUGI DIO 6. Na Obali Save (koncertni Vacik), By Roko Šimunaci 7. Momci na Brodu Overtura Men Aboard Ship, By Ivan pl. Zajc 8. March Slavena (March Slav), By P. Tschaikowsky 9. U Pećini (Over ture) In the Cave, By Zehetner Iz teksta programa ne možemo utvrditi točan datum održavanja koncerta, već možemo utvrditi samo šire vremensko razdoblje, a to je najvjerojatnije vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno tzv. prve Jugoslavije. Na letku je naznačeno da će se koncert održati u SLOVENSKOM DOMU NA ST. CLAIR AVE, a početak Koncerta je u 3 sata po podne. Ulaznice su stajale u pretprodaji 50 c, na kasi 60 c, a za ples 25 c. Svirače za ples dobar Zbor od 12 Ljudi od Simfonije. Za dobru zabavu i jelo i piće se brine Odbor.

Ljetopis GVG '14. 203 NEKOLIKO MALIH PRIČA IZ KUČA

Sastav mladog tamburaškog društva u Kučama poslije II. svjetskog rata s voditeljem Mijom Fabijančićem, povratnikom iz Amerike Janko Hrvačić, spomenut u početku teksta o nastupu orkestra Detroit Tamburica Sim - fonija, bio je jedan od Kučana, koji su u prvom kvartalu prošlog stoljeća napustili Turopolje u potrazi za boljim životom. Očito je bio dobro muzički obrazovan kada je dospio na mjesto voditelja Orkestra. S njim je djelovao i Mijo Fabijančić-Miško, koji je bio učenik Janka. Kod njega je učio svirati na note. Učitelj Janko trajno je ostao u Americi, dok se učenik Mijo vratio u rodno selo Kuče i vodio je tamburaški zbor, koji je na prelazu četrdesetih i početkom pedesetih godina 20. stoljeća postigao svoj vrhunac. Druga priča Uz Imbru Lučića, gotovo nepismenog, ali vrlo pronicljivog i snalažljivog čov - jeka sa širokim krugom poznanstava, jer je vrlo lako uspostavljavao kontakte, vezane su neke šaljive priče od kojih su neke za rubriku – Vjerovali ili ne. U ovom članku pišem o dva takva događaja. Njegov zanat, izrada štilova za razne vrste alatki od svibovine vrlo čvrstog i kvalitetnog drva za tu vrstu proizvoda također mu je pomogao da je stvorio širok krug poznanika među trgovcima, nakupcima, prekupcima, izrađivačima alatki kao i među mnogim dru- gim zanimanjima. Polovicom prošlog stoljeća razne trgovačke i poljoprivredne asocijacije otkupljivale su najrazličitije vrste poljoprivrednih i ostalih vrsta proizvoda kao npr. suhe smokve, puževe, plodove divljeg kestena, očišćene vrbove šibe, suhe šljive i slično.

204 Ljetopis GVG '14. NEKOLIKO MALIH PRIČA IZ KUČA

Gardisti Franjo Lučić (lijevo) i Zdravko Čunčić (desno) u društvu s Imbrom Lučićem prilikom ponovnog posjeta kasarni u Zemunu 1960. g. (Zdravko Čunčić danas je uspješni poduzetnik – bavi se građevinskom limarijom i često pomaže razne akcije u selu. Osigurao najviše materijala i podataka za prve dvije priče.)

Upravo su suhe šljive bile predmet trgovine između Imbre Lučića (kojeg su neki krstili i nadimkom Biba, koji se ustvari odnosio na njegovog brata) i nepoznatog kupca. O detaljima se malo zna, ali neki detalji su poznati i točni. Na pitanje kupca koliko ima suhih šljiva za prodaju, Imbra je odgovorio da ne zna točno, ali da ih ima sigurno za dobar kamion. Nakon uspješ nog pregovaranja, ugovor je potpisan; Im bra je čak uspio dobiti i akontaciju od jednog dijela ugovorene svote, kupcu je dao svoju adresu u Kučama i ugovorili su datum isporuke šljiva. Na dogovoreni termin dolazi kamion u Imbrino dvorište po suhe šljive. Kupcu je bilo čudno gdje se nalaze tolike suhe šlji ve, gledajući pred sobom manju kućicu u kojoj je živio Imbro. – Dobar dan, gospon Imbro, mi smo došli po suhe šljive. – Dobar dan, dečki - uzvrati Imbra – odite za menom tu iza kuće da vam pokažem gdje su. Došavši iza kuće Imbra nastavi: – Evo tu su vam suhe šljive, sve se posušilo, samo režite sve je to vaše - pokazujući na osušena stabla šljiva u voćnjaku, koji je stradao vjerojatno uslijed neke bolesti. Kako je točno završio ovaj događaj nisam uspio saznati. Po nekima Imbra je bio kažnjen na sudu i vratio je akontaciju, po nekima je kraće vrijeme bio u zatvoru, a po nekima se izvukao bez ikakvih kazni. Odredite sami kraj priče. Svjedoka više nema među živima.

Ljetopis GVG '14. 205 NEKOLIKO MALIH PRIČA IZ KUČA

Lacko Berković u svom carstvu drva; izgradnja makete drvene turopoljske kuće

Prodajući svibove štile našao se i u Beogradu i Imbra Lučić je u zemunskoj kasarni usput posjetio dvojicu Kučana Zdravka Lučiča i Franju Čunčića koji su služili vojni rok kao gardisti. Bila je to 1960. godina. Unutar kasarne djelovala je i konjska četa, pa je u skladu s tim gostionica preko puta kasarne nosila naziv „Konjanik“ u koju je Imbra svakodnevno, tjedan dana, vodio spomenutu dvojicu vojnika na ćevapčiće. Došlo je skoro i do problema zbog čestog izlaska vojnika, ali je Imbra za svaki slučaj izvadio štil i zaprijetio, ali se sve ipak mirno završilo. Vrativši se u Kuče, Imbra Lučić pričao je nekim svojim suseljanima kako je u Beogradu posjetio Franju Lučića i Zdravka Čunčića. Ljudi kakvi već jesu, neki su mu povjerovali, a neki nisu pa su ga počeli zadirkivati i ogovarati, kako izmišlja da bi se pravio važan. Imbra to nije mogao trpjeti, pa je sjeo na vlak i odvezao se opet u Beograd, pa u Zemun do kasarne izveo opet svoja dva Kučana na ćevape u „Konjanik“, a potom do najbliže fotografske radnje gdje su se zajednički snimili. Fotografiju je sačuvao Zdravko Čunčić, a s tim dokazom je Imbra svim sumnjičavcima i tračerima zaprl… Treća priča Ladislav Berković, popularni brico Lacko, danas u mirovini, rodom iz Kuča, još se danas sjeća jedne pjesmice koju je naučio u osnovnoj školi, ali isto tako zna napamet gotovo cijelu brojalicu, a u to me uvjerio kada mi je recitirao šest „strofa“ od ukupno 14 brojalice KO KOTEC SE ZAGUTIL DVE JABUKE GRI ZUĆ, a teče ovako: Kokoši su skočile na jabuku pak je i kokotec skočil za njimi.

206 Ljetopis GVG '14. NEKOLIKO MALIH PRIČA IZ KUČA

Saka kokoš zgrabila jednu jabuku, a kokotec dve! I kokotec se zagutil dve jabuke grizuć! Ja k bednu: Beden, daj vode, kokocu vode, kokotec se zagutil dve jabuke grizuć! Ne da beden vode dok na od lipe lista! Nekoliko škrinja iz niza različitih predmeta koji Ja k lipe: izlaze iz radionice Lacka brice Lipa, daj list, bednu list beden vode, kokocu vode, kokotec se zagutil dve jabuke grizuć! Ne da lipa lista dok na od remenara remena! Ja k remenaru: Remenar, daj remen, lipe remen, lipa list, bednu list, beden vode, kokocu vode, kokotec se zagutil dve jabuke grizuć! Ne da remenar remena dok na od prasca sala! Ja k prascu: Prasec, daj sala, remenaru sala, remenar remen, lipe remen, lipa list, bednu list, beden vode, kokocu vode, kokotec se zagutil dve jabuke grizuć! Ne da prasec sala dok na od mlaca rži!

Niz se tako nastavlja k mlacu, pa k mački, kravi, koscu, gazdarici, drvaru, kovaču i oceleru i ovaj ispuni želju i niz se počne vraćati do kokoca, pa završni dio brojalice glasi: Ocelar mene da oceli! kovaču oceli, kovač sekiru, drvaru sekiru, drvar drvi, gazdarica drvi, gazdarica gibanice, koscu gibanice, kosec sena, krave sena, krava mleka, mačke mleka, mačke mace, mlacu mace, mlatec rži, prascu rži, prasec sala, remenaru sala, remenar remen, lipe remen, lipa list, bednu list, beden vode,

Ljetopis GVG '14. 207 NEKOLIKO MALIH PRIČA IZ KUČA

kokocu vode i kokotec se spasil!

O brojalici našao sam kratak zapis u časopisu KAJ iz 1978. godine: – Brojalica je takva retorička forma narodnog stvaralaštva u koju mogu doći naj- raznovrsniji sadržaji. Ova je s područja Turopolja iz sela Kuče. Brojalice su se prenosile usmenom predajom s koljena na koljeno čuvajući jezik i razvijajući narodnu mudrost.* Osim dobrog pamćenja Lacko ima i jedan hobi, potpuno suprotan njegovom životnom zanimanju. Riječ je o ljubavi prema drvetu od kojeg izrađuje najrazličitije predmete praktične upotrebe, ali i replike i makete raznih starinskih predmeta i drvenih turopoljskih kuća, škrinja i slično. Niz predmeta, koje je do sada izradio uglavnom je podijelio ili poklonio članovima obitelji, prijateljima i poznanicima.

* Manje poznate riječi (iz brojalice): Zagutiti – zadaviti; beden – kaca; na, nade – ne bude; mlatec – vršilac žita; rž – raž; ocel – čelik; ocelar – čelikorezac (ocel češki)

208 Ljetopis GVG '14. Doc. dr. sc. Damir Drvodelić

ZANIMLJIVOSTI IZ ŽABLJEG SVIJETA TUROPOLJA

Turopolje, a na poseban način njegov najveći kompleks šuma Turopoljski lug (4377 ha) obiluje pravim bogatstvom herpetofaune (vodozemci i gmazovi) koje se rijetko gdje nalaze u takvom broju. Za samu šumu Turopoljski lug za bilježeno je 13 vrsta vodozemaca i 6 vrsta gmazova. Vodozemci (Amphibia) važni za šumu Turopoljski lug su: 1. Salamandra salamandra – pjegavi daždevnjak (repaši) 2. Triturus alpestris – planinski vodenjak 3. Triturus vulgaris – mali vodenjak 4. Triturus carnifex – veliki vodenjak 5. Bombina bombina – crveni mukač (bezrepci) 6. Bombina variegata – žuti mukač 7. Bufo bufo – smeđa krastača 8. Hyla arborea – gatalinka 9. Rana arvalis – močvarna smeđa žaba 10. Rana dalmatina – šumska smeđa žaba 11. Rana temporaria – livadna smeđa žaba 12. Rana ridibunda – velika zelena žaba 13. Rana esculenta – zelena žaba Među nabrojenim vodozemcima poseb - nu vrijednost i značaj ima vrsta Rana arvalis ili močvarna smeđa žaba kod koje mužjaci za vrijeme parenja poprime pla - vu boju pa ovu vrstu kolokvija lno na- zivamo i „plava žaba“. Postoje brojne priče i literalni izričaji o plavoj žabi, a na poseban način istaknuo bi „Priču o pla- vom žapcu“ Jasminke Tihi-Stepanić. Vrsta Rana arvalis prema sistematici pri- pada u kraljevstvo Animalia, koljeno Chor data, razred Amphibia, red Anura, porodicu Ranidae i rod Rana. U Porodicu Slika 1. Plava boja mužjaka močvarne smeđe žabe u Ranidae pripada čak 605 vrsta. Vrsta vrijeme parenja (foto: Damir Drvodelić)

Ljetopis GVG '14. 209 ZANIMLJIVOSTI IZ ŽABLJEG SVIJETA TUROPOLJA

Rana arvalis je srednje velika bez repa ži - votinja čvrste građe, duljine do 8 cm. Stražnje noge su joj snažne i znatno duže od prednjih. Oči imaju vodoravnu zjenicu. Koža joj je glatka siv kasta, žućkasta ili smeđa s tamnim uzorkom koji uključuje tamnosmeđu masku preko sva kog oka. Trbuh je najčešće svijetli i bez mrlja. Muž jaci močvarne smeđe žabe imaju parne vokalne vrećice ispod grla i za vrijeme pa - renja kao što je već rečeno poprime plavu boju. Mužjaci zovu iz vode, u zborovima, Slika 2. Krupne kuglaste želatinozne nakupine jaja močvarne smeđe žabe na površini vode zvukovima koji podsjećaju na ispuštanje (foto: Damir Drvodelić) zra ka iz potopljene boce: „voup, voup, vo- up“. Ličinke su mali punoglavci, tamni s leđa i svijetli odozdo. Peraja započinje na sredini tijela. Jaja su siva do crnkasta jaja, u krupnim kuglastim želatinoznim nakupi na m a, položena na dno, a kasnije isplutaju na površinu. Područje prirodne rasprostranjenosti moč- varne smeđe žabe u svijetu je Norveška, Švedska, Finska, Danska, Francuska, Bel - gija, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Lit - va, Latvija, Estonija, Bjelorusija, Rusija, Ukrajina, Moldavija, Austrija, Republika Češ ka, Slovačka, Slovenija , Hrvatska (rub JZ areala), Srbija, Mađarska, Rumunjska, Kazahstan i Kina. Slika 3. Područje prirodne rasprostranjenosti močvarne smeđe žabe u Svijetu U Republici Hrvatskoj je prvi put zabi lje- žena u Karlovcu davne 1891. godine. Danas postoje tri izolirane populacije u aluvijalnom nizinskom području (93 – 160 m n. n.) 1. Pokuplje (Panonski dio doline rijeke Kupe) 2. Srednja Posavina (središnje nizinsko područje rijeke Save) 3. Podravina (nizinska područja uz rijeku Dravu) Turopolje i Turopoljski lug među najbogatijim su nalazištima ove vrste. Šuma Turo- poljski lug spominje se već 1249. i 1255. godine pod nazivom Velika šuma (povelja bana Stjepana). Turopoljci 1779. godine u velikom Turopoljskom lugu iskrčiše šikaru i tlo pretvoriše u plodnu oranicu. U slavu pobjede čovjeka nad divljom prirodom podigoše „Vrata od Krča”, drveni turopoljski slavoluk civilizaciji na čijoj gredi piše: „Ovdje su rascvjetane livade plemenitih Turopoljaca koje su, tijekom 5 godina udruženim radom i zalaganjem, iskrčile marljive ruke. 1774. godine započele su krčiti, napokon 1779. godine razdijeljene su na svu braću, koja ovdje zadobiše jednake dijelove“. Danas na ovom području razlikujemo tri cjeline: 1. očuvani kompleks poplavnih šuma hrasta lužnjaka –

210 Ljetopis GVG '14. ZANIMLJIVOSTI IZ ŽABLJEG SVIJETA TUROPOLJA

Turopoljski lug, 2. vlažne livade uz rijeku Odru, te 3. prirodni tok rijeke Odre. Nadmorska visina šume iznosi od 97 – 109 m (razlika 12 m). Riječ je o nizinskom području rijeke Save i Odre. Gledano makroreljefski, teren je dosta jedno - ličan, dok se mikroreljef sastoji od niza (naj- češće) i greda s nešto depresija i đolova. Pro - sječna visina poplava iznosi od 0,5 – 1,0 m. Zna- čajna je uloga podzemne vode. Njena je stalnost u posljednje vrijeme značajno opala (promjena klim atskih prilika, iskop oteretnog kanala Odra – Sava, izgradnja šumskih cesta i dr.). Svi potoci (Koranec, Buna (kanal), Vranić, Pešćenjak, Le - kenički potok i Lomnica (kanal)) koji protječu kroz Turopoljski lug teku u smjeru zapad – istok, odnosno u smjeru nagiba terena i utječu u rijeku Odru. Prema Köppenu područje pripada u toplo umje- renu kišnu klimu. Srednja godišnja temperatura Slika 4. Jedan od potoka u Turopoljskom lugu zraka iznosi 10,2°C, godišnje padne 893 mm kao idealno stanište za močvarnu smeđu žabu obo rina, a prosječna relativna vlaga zraka iznosi (foto: Damir Drvodelić) 78,6%. Na cijelom arealu u Republici Hrvatskoj mo čvarna smeđa žaba pronađena je na 48 nalazišta. Novija otkrića ukazuju na razdvojenost Sloven skih populacija uz rijeku Savu i Krku s populacija ma južno od Zagreba. Glavna ljetna obitavališta su nizinske šume hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom i ras - tavljenim šašem (Subas. Genisto elatae-Que r- cetum roboris caricetosum remotae Ht. 1938.) i šuma hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom i drhtavim šašem (Subas. Genisto elatae- -Quercetum roboris caricetosum brizoides Ht. 1938). Šuma hrasta lužnjaka s ve likom žuti - lovkom i rastavljenim šašem razvija u nizinama s relativno visokom podzemnom vodom, a mo - že biti periodično poplavljena uglavnom prito- kama obližnjih rijeka ili stagnirajućom povr- šinskom vodom. Prosječna razina u vegeta cij - skom razdoblju je na oko 150 cm dubine. U visinskoj raščlanjenosti nalazi se niže od šume Slika 5. Izolirane populacije močvarne smeđe hrasta lužnjaka i običnoga graba, ali se na nju žabe u aluvijalnom nizinskom području nadovezuje izravno ili preko ostalih subaso - Republike Hrvatske (93 – 160 m n.n.) cijacija. Općenito, ovo stanište je mnogo manje (Ilustracija: Tvrtković i Kletečki)

Ljetopis GVG '14. 211 ZANIMLJIVOSTI IZ ŽABLJEG SVIJETA TUROPOLJA

zasićeno vodom nego šumska staništa s poljskim jasenom ili crnom johom. Makro- klima je identična kao i kod lužnjaka i graba na gredi. Zauzima gotovo polovicu povr- šine Turopolj skog luga. Međutim, njeno sta nje, sastav, struktura daleko su od tipski razvijenih sastojina Posavi ne, pa je morala biti raščlanjena na više varijanti (s ku pi - nom, glogom i ritskim šašem). Šum a hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom i drhtavim šašem razvija se na nizama na gredi, Slika 6. Šuma poljskog jasena s kasnim drijemovcem vlaž nim gredama te na prijelazima gre- kao jedno od glavnih mrjestilišta močvarne smeđe da-niza. Razina je vode temeljnice u pro - žabe u Turopoljskom lugu (foto: Damir Drvodelić) ljeće i kasno u jesen visoka. Ta se šuma u visinskoj raščlanjenosti rasprostire ispod šum e hrasta lužnjaka i običnoga graba. Tla su nešto kiselija i zbijenija nego u ostalim subasocijacijama hrasta lužnjaka i velike žutilovke. Zbog prijelaznog karaktera, velikoga utjecaja paše i žirenja u prošlosti, na tom staništu su poremećeni prirodni odnosi što je rezultiralo sušenjem šuma na većem broju lokaliteta. Ova subasocijacija pokriva velike površine u središnjem dijelu Turopoljskog luga, te u desetak odjela predjela Hrastine. Zbog sušenja hrasta lužnjaka u središnjem dijelu Turopoljskog luga, dolazi do postupne promjene flornog sastava i cijelog staništa (Juncus effusus, Cirsium palustre, Peu- cedanum palustre,...). Glavno mrjestilište močvarne smeđe žabe su johovo-jasenove šume sa stagnirajućom vo - dom poput šume poljskog jasena s kasnim drijemovcem (Leucoio-Fraxinetum angus tifo- liae) kao i druge asocijacije johovih šuma (Carici elongatae-Alnetum glutinosae, Pru - no-Fraxinetum angustifoliae i Fran gu lo -Al netum glutinosae). Presudan ekološki čim - benik za uspijevanje zajednice poljskog jasena s kasnim drijemovcem je mikroreljef i u svezi s njim površinska voda i voda te meljnica . Mikroreljefno zajednica zauzima pliće depresije (bare i tanjure) koje mogu biti površine i do nekoliko stotina ha. Tu jasen tvori granicu šume prema barama koje u svojim najnižim dijelovima nisu obrasle šumskim drvećem. Voda se u pravilu iz viših de - presija slijeva u niže (otvorene) ili se iz njih uopće ne može iscijediti (zatvorene), pa odatle nesta je tek isparavanjem. Površinska voda tijekom zime smrzava, a led uzrokuje oštećenje kore i iskrivljenje mlađih stabala. Tlo na ko jemu se zajednica razvija je euglej amfig lejni, često vertični, bazične do kisele reak cije i džombastoga izgleda. Dolazi na jugoistoč nom dijelu Turopoljskog luga. To su mlađe sastojine podignute u predjelu Slika 7. Tipovi šuma u Turopoljskom lugu

212 Ljetopis GVG '14. ZANIMLJIVOSTI IZ ŽABLJEG SVIJETA TUROPOLJA

Turopoljske krči gdje su iskrčeni stari livadni hrastovi. Šuma crne johe s trušljikom dolazi na odgovara jućim staništima u mozaičnom ras poredu, na manjim površinama. To su najčešće stara korita vodotoka i rjeđe močvare. U njima je došla do izražaja pionirska uloga crne johe koja, u trenutku kad se za to stvore povoljni uvjeti, obrašćuje te stare tokove i kroz više generacija akumulirajući poplavni nanos, te organsku tvar stvara suše uvjete povoljne za rast drugih vrsta drveća. Stabla crne johe u barskom staništu formiraju čunjasti pridanak, nastao nakupljanjem mulja i drugih mate - rijala oko stabalca. Ova se zajednica razvija na humusno glejnim i tresetno glejnim tlima, uglavnom slabo kiselim do neutralnim, bogatim organskim ugljikom i dušikom, teške glinovite teksture. Klimatski uvjeti nisu presudni, za njih važe prosječne vrijednosti nizinske Hrvatske. Zauzimaju svega nekoliko hektara. Do danas je u Republici Hrvatskoj močvarna smeđa žaba zabilježena na sljedećim lokalitetima: 1. Karlovac, 113 m n. v. 2. Blatnica,110 m n. v. 3. Drežnik kraj Karlovca,115 m n. v. 4. Galdovo kraj rijeke Save, 99 m n. v. 5. Lonjsko polje (bez preciznih podataka), 93 – 97 m n. v. 6. Oborovo kraj rijeke Save, 100 m n. v. 7. Mahovo kraj rijeke Save, 99 m n. v. 8. Martijanec kraj Varaždina,160 m n. v. 9. Koprivnica, blizu grada,130 m n. v. 10. Kapelački lug, kraj Donjeg Miholjca 11. Crna Mlaka,108 m n. v. 12. Okički lug kraj Pisarovine, 107 m n. v. 13. Orlovac kraj Karlovca, 111 m n. v. 14. Šišljavić – Pisarovina 15. Mahično 16. Novaki, 115 m n. v. 17. Draganić – uz autocestu,109 m n. v. 18. Čabdin – u šumi blizu izlaza s autoceste za Jastrebarsko,108 m n. v. 19. Jastrebarsko,108 m n. v. 20. Donja Kupčina, 6 km sjeveroistočno od mjesta 21. Savski most, Zagreb, 114 m n. v. 22. Veliki Potočec blizu Križevaca, 140 m n. v. 23. Ravne šume (Ravneš), 3 km zapadno od Sv. Križ, 99 m n. v. 24. Bolč, Dubrava: šuma Česma, istočno od Vrbovca, 118 m n. v. 25. Žutica u blizini Ivanićgrada, 99 m n. v. 26. Donja Jelenska u blizini Popovače, 99 m n. v.

Ljetopis GVG '14. 213 ZANIMLJIVOSTI IZ ŽABLJEG SVIJETA TUROPOLJA

27. Kutina 28. Krapje Đol u blizini Jasenovca, 94 m n. v. 29. Ribnjački lug, Međurić – Jamarice, 115 m n. v. 30. Goričan u blizini Kotoribe, 143 m n. v. 31. Đelekovec u blizini Legrada,129 m n. v. proljeće 1981 32. Između Đurđevca i Ferdinandovca, 113 m n. v. 33. Đurđevački peski, prirodni rezervat, 126 m n. v. 34. Pjeskara Draganci, Kloštar Podravski, 120 m n. v. 35. Jasenovača u blizini Podravske Slatine, 110 m n. v. 36. Čađavički lug, Čađavica u blizini Zvonimirovca, 96 – 101 m n. v. 37. Jasenici u blizini Donjeg Miholjca, 92 m n. v. 38. Podpanj (Ornitološki rezervat), Donji Miholjac, 94 m n. v. 39. Suhopolje u blizini Donjeg Miholjca Turopoljski lug, u širem smislu, smješten je u nizini zapadne Posavine, 30-tak km jugo- istočno od Zagreba odnosno 5 km od Velike Gorice, proteže se prosječno oko 4 km jugozapadno od rijeke Save na prostoru romboidnog oblika dimenzija 22x8 km s dužom stranicom smjera sjeverozapad – jugoistok. Na području Turopoljskog luga, močvarna smeđa žaba pronađena je na sljedećih 9. lokaliteta: 40. Peščenka potok, Turopoljski lug, 98 m n. v. 41. Stanci, Peščenica – Vratovo, Turopoljski lug, 101 m n. v. 42. Rastine, Turopoljski lug, 99 m n. v. 43. Črevača, Turopoljski lug, mala lokva na otvorenom, 102 m n. v. 44. Odra – Vratovo, Turopoljski lug, šumsko stanište za parenje, 98 m n. v. 45. Turopolje – Vratovo, blizu glavne šumske ceste, Turopoljski lug 46. Vratovo, Turopoljski lug, 98 m n. v. 47. Prekobunje, Turopoljski lug 48. Modruše, Lekenik, Turopoljski lug, lokva u blizini ceste, 102 m n. v. Močvarna smeđa žaba pripada u kopnene vrste koje nastanjuju otvorene šume, stepe, trav - njake, močvare i polja nižih područja. Na južnom rubu areala živi blizu vodenih tijela. Razmnožava se u vodama stajaćicama različite veličine, do 2 m dubine. Aktivna je noću, ali može biti aktivna i danju, posebno u vrijeme razmnožavanja. Kreće se skakanjem. Raz- doblje parenja je u rano proljeće i traje kratko (uglavnom između 03. – 20. 03), nakon parenja šumske smeđe žabe (Rana dalmatina), a često se poklapa s parenjem smeđe krastače (Bufo bufo) i livadne smeđe žabe (Rana temporaria). U početku parenja razlikuju se naše populacije u odnosu na one iz Austrije gdje parenja počinje zadnjih 10-ak dana u ožujku. Zadnje parenje zabilježeno je 28. ožujka dok zadnje jedinke ostaju na mrjestilištu sve do 10. 04. Mužjaci ženke privlače glasanjem, te ih hvataju oko prsa prednjim nogama. Ženka polaže jaja, a mužjak ih pritom oplođuje. Sveukupno ona položi od 500 – 3000 jaja, u jednoj ili rjeđe dvije nakupine. Iz jaja izlaze punoglavci koji narastu do 4,5 cm dužine s

214 Ljetopis GVG '14. ZANIMLJIVOSTI IZ ŽABLJEG SVIJETA TUROPOLJA repom. Spolnu zrelost močvarna smeđa žaba dostiže za oko 3 – 5 godina. U prirodi može doživjeti i do 11 godina. Ženke postaju spol- no zrele kasnije i žive duže od mužjaka. Li - činke su biljojedne, i hrane se algama i vo- denim biljem, ali uzimaju i mikroskopske ži - votinje . Mladi i odrasli hrane se na tlu, pri čemu jedu puževe, mrave, kornjaše, gujavice stonoge, gusjenice, ličinke muha i druge bes- kralješnjake koji se kreću tlom. Ličinke su hrana ličinkama vodenih kukaca, vodenim kukcim a, vodenjacima, gmazovima, pticama i malim sisavcima. Odrasli su dio prehrane Slika 8. Geografski položaji u šumi Turopoljski lug mnogih vrsta gmazova, ptica i sisavaca. Plava obojenost je sasvim normalna pojava u životu jednog mladog mužjaka močvarne smeđe žabe, koji svojom bojom želi svim prisutnim ženkama jasno i glasno reći da je spreman za parenje. Cijela priča ustvari započinje krajem zime (ožujak, travanj), kada dnevne tem pera ture dosegnu 15 – 17°C te se mužjaci i ženke žaba počinju okupljati zbog parenja. Radi privlačenja ženki mužjaci postupno mijenjaju boju, iz normalne smeđe - -crvenkaste s tamnim pjegama, u tamnoljubičastu, a konačno i u nebesko plavu. Što je savršenija plava boja mužjaka to će više ženki privući i time si osigurati više potomstva. Mužjaci se ujedno služe i glasanjem karakterističnim samo za ovu vrstu, čime se partneri prepoznaju. U Republici Hrvatskoj močvarna smeđa žaba pripada u kategoriju ugro - ženosti: Najmanje zabrinjavajuća LC, a prema Hrvatskim propisima zaštite vrste i Pra - vilnika o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (NN 07/06), pripada u skupinu strogo zaštićenih svojti. Važno je prepoznati vrijednosti ove prirodne osobitosti i zanimljivosti Turopolja s ciljem valorizacije i popularizacije plave žabe na svim razinama. Iako je riječ o vrsti koja nije specifična samo za naše krajeve nitko nam nema pravo spriječiti aktivnosti usmjerene prema zaštiti staništa, edukaciji, likovnom i kiparskom izražavanju na temu plave žabe. Prirodna mrjestilišta trebalo bi obilježiti na terenu s edukativnim panoima s prikazom biologije i ekologije ove vrste. U vrijeme parenja žaba, zbog blizine Turopoljskog luga, valjalo bi organizirati poludnevne izlete djece iz vrtića, predškolske i osnovnoškolske dobi. Na razini Grada Velike Gorice primjerena aktivnost bila bi u proglašenju i obilje- žavanju dana plave žabe s pripadajućim znanstvenim izlaganjima, likovnom i kiparskom kolonijom i dr. Mudro bi bilo donijeti odluku o postavljanju primjerene velike skulpture plave žabe na za to posebno odabranoj lokaciji na području Grada Velike Gorice. Na taj način osvijestili bi ovu vrstu lokalnom stanovništvu, ali i pokazali strancima ono što imamo i čime se ponosimo. Ukratko, trebalo bi pod hitno poduzeti niz smislenih mjera usmjerenih prema što većoj valorizaciji plave žabe u Turopolju kako bi se ponosili onime što mnogi gradovi u Europskoj Uniji nemaju. Na kraju, ispravno postavljene aktivnosti mogu donijeti osim općih koristi i one materijalne za turističku zajednicu Grada Velike Gorice. Plava žaba ipak je najplavija u Turopolju!

Ljetopis GVG '14. 215 ZANIMLJIVOSTI IZ ŽABLJEG SVIJETA TUROPOLJA

Literatura AmphibiaWeb: In for ma tion on am phib ian bi ol ogy and con ser va tion, [web ap pli ca tion], (2007) Berke ley, Cal i for nia: AmphibiaWeb. Avail able: http://amphibiaweb.org/, Učitano: 28. siječnja 2008. Arnold EN (2002) A field guide to Rep tiles and Am phib i ans of Brit ain and Eu rope, HarperCollinsPublishers. Drvodelić, D. (1999) Ekološki i prostorni značaj Turopoljskog luga, Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet, 93 str. Gasc, J., Cabela, A., Crnobrnja-Isailović, J., Dolmen , D., Grossenbacher, K., Haffner, P., Lescure, J., Mar- tens, H., Marti nez Rica, J. P., Maurin, H., Oliveira, M.E., Sofianidou, T.S., Veith, M., Zuiderwijk, A. (2004) At las of rep tiles and amphib i ans in Eu rope, reedition, Paris: Museum national d’historie neturelle. HerpNet (nemys.ugent.be/start.asp?group=16), Učitano 28. siječnja 2008. Kuzmin, S., Tarkhnishvili, D., Ishchenko, V., Tuniyev, B., Beebee, T., Anthony , B., Schmidt, B., Ogrodowczyk, A., Ogielska, M., Babik, W., Vogrin, M., Loman, J., Cogalniceanu, D., Kovács, T., Kiss, I., Puky, M. & Vörös, J. (2004) Rana arvalis. U: IUCN 2007. 2007 IUCN Red List of Threat ened Spe - cies. Učitano 31. siječnja 2008. Mikuška, J., Mikuška, T., Mikuška, A., Romulić, M. (2004) VODOZEMCI – Vodič kroz biološku raznolikost Kopačkog Rita, Filozofski fakultet Osijek. Sas, I., et al (2003) Data about the trophic scpectrum of Rana arvalis (Amphibia) pop u la tion in the Resighea re gion (County of Satu - Mare), Analele Univ. Oradea, Fasc. Biologie, Tom. X., pp. 49 – 63. Tihi-Stepanić, J. (2011) Priča o plavom žapcu, Ljetopis GVG, broj 8, godina VIII. str. 245-247. Tvrtković, N., Kletečki, E. (2008) Distri bu tion of Rana arvalis in with re marks on habi tats and phenology. Zeitschrift für Feldherpetologie, Supple ment 13, 329 – 336. Whose tad pole is it? The wa ter proof field guide to Cen tral Eu ro pean Amphib i ans by Otto and Friedo Berninghausen, (c) 2000-2008 Berninghausen, NABU Hannover, Weck-Heimann. www.whose-tad - pole.net. Učitano 28. siječnja 2008.

216 Ljetopis GVG '14. PRIČE O STVARIMA

Nakon objavljivanje knjige Razgo- vori o scenografiji, u izdanju Bib- lioteke Albatros POU Velika Gorica, 2013., Gui- do Quien objavio je knjigu PRIČE O STVARIMA, u izdanju ULUPUH-a, promoviranu 11. ožujka 2014. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Knjiga Priče o stvarima ima dva poglavlja: Priče o stvarima i Stvari pričaju. Prvo poglavlje zbirka je tekstova o predmetima svakodnevne ili po- sebne upotrebe, njihova sažeta povijest, uz mjestimič ne komentare. Čitkim načinom autor aktualizirana raz na područja primijenjenih um - jetnosti i pobu đuje interes za predmetnu baštinu. Drugo poglavlje knjige, naslovljeno Stvari pri- čaju, izbor je Quienovih tekstova o umjetnicima u čijim poetikama predmetni svijet ima svojstvenu ulogu. Pisao ih je kao kritike ili kao predgovore izložbi. U ovoj knjizi, kao što to često radi, Quien evocira i neka događanja u Velikoj Gorici, pri- mjerice izložbe u Galeriji Galženica (Ratko Pe - trić, Robert Šimrak) ili pak donosi svoj tekst o Guido Quien na promociji svoje knjige Priče o Dragutinu Trumbetašu, poznatom umjetniku iz stvarima u MUO priča kako nastaju priče Velike Mlake. No mi ćemo ovom prilikom iz knjige izdvojiti jedan recentan, pomalo različit tekst, kojim Quien zaključuje knjigu. Kao da ga je na kraju zapisao tek za odušak, a ustvari primjerena je “točka na i” u ovoj zbirci priča o stvarima koje nas okružuju te s njima povezanim sjećanjima. Riječ je o autobiografskoj bilješci, zapravo o slojevitoj premda vrlo kratkoj priči, u kojoj autor kolokvijalno, ali literarno funkcionalno spaja djetinjstvo u Splitu i ulomak iz kasnijeg života u Velikoj Gorici. Glinena ptica Danas sam sjedio na uobičajenom mjestu prekoputa Name i listao Večernji list. Više zbog novina uz kavu, negoli zbog bilo kakvih novosti. U sadržajnom siromaštvu tih novina privukle su me slike u boji, pa i tekst o izložbi igračaka u Etnografskom muzeju. To su igračke došle sa sela u grad, s karakterističnim šarenilom, s onim živopisnim rukopisom bojene dekoracije. To me, nakon toliko vremena, vratilo u najranije djetinjstvo, na splitski pazar za fjeru svetog Duje. Od bogate ponude pristigle iz Zagore uvijek su me najviše privlačile dvije igračke, koje i danas pamtim, kada mi nešto potakne sjećanje. Ponajprije, tu je klepetuša, drvena i lijepo oslikana ptica s kolima i štapom-držačem. Gurao bih

Ljetopis GVG '14. 217 PRIČE O STVARIMA

hodajući tu privlačnu pticu pred so- bom, a ptica bi od zadovoljstva kle- petala svojim lijepo oslikanim drve- nim krilima. Drugi predmet s pazara je keramički („od gline“ kako smo onda govorili), manji i tankoćutniji. Moglo bi ga se čuti kada bi se ulilo gorivo, naime kada bi se kroz rupu na leđima u tu pticu ulila voda. Tada, puhanjem u taj svirak, mala glinena ptica bi uistinu zapjevala. Živa ča - Promocija knjige Guida Quiena Priče o stvarima, u MUO, rolija! I danas se ponekad zaželim Zagreb 11. 03. 2014. takva oduška. Primjećujem, obje izabrane igračke su ptice. Možda nije slučajno. Kasnije sam postao uzgajivač ptica, pa ornitološki sudac, što sam do danas. To s igračkama s pazara možda je tek najava, no zapravo je sve počelo, rekli bismo, slučajno. Naime, živio sam u Splitu kod djeda i bake, a majka bi mi povremeno dolazila iz Zagreba. I tako jednom, kada je mama došla, htio sam, dakako, iskoristiti emotivni trenutak, te sam molio mamu da idemo na Pazar i da mi kupi glinenu pticu. Mama je rekla da ne možemo sada na Pazar, ali i da možemo, za to treba čekati Svetoga Duju. Vodila me za ruku, išli smo Bihaćkom uzbrdo, kad li odjednom žamor, nešto poput umnoženog i ubrzanog cvrkuta. I tada jato vrabaca sleti neposredno pred nas, na pločnik uz onu zgradu Socijalnog osiguranja. Ja sam zanijemio i pomislio sam: koji je vrag tim galamdžijama vrapcima? Pustio sam maminu ruku i potrčao prema njima. No oni su odmah pobjegli. Svi osim jednoga. To nije bio vrabac, bio je šareni kanarinac. Sagnuo sam se, nije pobjegao, čekao me. Shvatio sam, a i danas sam još više uvjeren u to, da su ga vrapci proganjali jer je bio drugačiji. To je bila moja prva živa ptica, moj prvi kanarinac. Živio je četrnaest godina i teško sam mogao shvatiti kada se ugasio. Kasnije sam imao i uzgojio na stotine kanarinaca, a preko mog sudačkog stola prodefiliralo je također nebrojeno različitih ptica. Promatrao sam ih na natjecanjima po Hrvatskoj kao i po Europi. No najbliskiji i u pamćenju najjasniji ostao je moj prvi kanarinac Čičo. Godine 1976. naselio sam se u Ve- liku Goricu, daleko od Zagreba, ali, na moje veselje, blizu prirodi. Ne- djeljom sam znao često šetati uz ona mala jezera tik do aerodromske ograde. Tu bi ptice dolazile piti. Svake bi me godine, u određeno vri- jeme, iz šipražja uz jezero iznenadio, najprije kroz prozor spavaće sobe U Muzeju za umjetnost i obrt nakon promocije Quienove noću, a onda i za šetnje danju, pjev knjige Priče o stvarima

218 Ljetopis GVG '14. PRIČE O STVARIMA slavuja. Bila je to najava proljeća. I vratila bi mi se u polusnu ona glinena ptičica sa splitskog pazara. Osvi jestio sam njen pjev: bio je to pjev predpro - ljetnog slavuja. I danas na klimavoj polici čuvam jednu malu glinenu pticu s rupom na leđima. Toliko je srasla s mojim prostorom da je rijetko zamjećujem. Zapravo, taj predmet me ne veže izravno s pticama, nego po - najprije s majkom. Ona je čuvala, ne znam zašto, tu ptičicu i evo je sada uz moje uzglavlje, na istom mjestu. Živi daleko više od četrnaest godina, dapače sve je življa.

Naslovnica knjige: Guido Quien – Priče o stvarima

Listajući knjigu Priče o stvarima

Ljetopis GVG '14. 219

Darija Žilić

SLAVICA SARKOTIĆ – TUROPOLSKA RAPSODIJA

Slavica Sarkotić godinama surađuje u velikom broju časopisa i nastupa na recitalima i književnim susretima, na kojima je dobila niz nagrada, pohvala i priznanja. S pričama i poezijom zastupljena je u više od četrnaest zbornika, a uvrštena je i u Antologiju velikogoričkog pjesništva koju je uredila Anastazija Komljenović. Objavila je više knjiga: Prsten s plavim kamenom, kratke priče (2003.), Krošnja srebrne lipe, poezija (2004.), Srce na carini, poezija (2006.), Iza paravana, kratke priče (2007.), Spomenik Turopolja, poezija, PUOVG, Velika Gorica (2008.), a u njenoj bibliografiji nalazimo i biografsku prozu, pjesme za djecu, haiku stihove. Knjiga „Turopolska rapsodija“ knjiga je poezije pisane na kajkavskom narječju. U zbirci prevladava nostalgičan ton, sjećanje na djetinjstvo, odrastanje i na obiteljsko okruženje. Već u prvoj pjesmi „Bistrički drevni tiček“ riječ je o suprotstavljanju negdašnjeg i današnjeg vremena: „Dojdu mi negda želje i misli deteče/I dalko dalko senje letiju/V detinjstvo same bežiju/Gda bilo je toplo i ljubavi puno/I drugač neg denes/Gda sega ima a časa nema/Nigdo več za nikoga“... U nastavku pjesme autorica niže živopisne slike iz bukoličkog ambijenta prošlog vremena, u kojem se život prikazuje kao istinski, jer su ljudi imali vremena jedni za druge. Danas su prevladale neke druge vrijednosti, prije svega materijalističke, a upravo takav potrošački kon- zumerizam je ono što Sarkotić kritički propituje i u svojoj prozi i u poeziji. Autorica odaje počast i ženama koje su vrlo teško živjele, radeći težačke poslove. Te žene, o kojima piše, Janica, Roža, nigdje neće biti spomenute, niti u jednim novinama, a niti ljudi ih se, s gorčinom piše Sarkotić, neće sjećati, pa im stoga i posvećuje pjesme, kao spomenik. Spomenik vrijednim i nepoznatim ženama, onima koje su podnosile sve terete svagdana, društvenog nevremena. Premda takve žene nisu nekad niti čitati znale, one su ipak imale sposobnost da „čitaju duše“. A upravo ono što je duhovno, ono što je vezano uz emocije i duhovnost ima najveću vrijednost za pjesnikinju. Jedna od ponajboljih pjesama u knjizi „Bogečki nokturno“ posvećena je životu skromnih ljudi. U većini pjesama u zbirci, autorica se prisjeća običaja iz mladosti, i sa sjetom ističe žal za vremenom kad su djeca bila mala i suprotstavlja to vrijeme, vremenu sadašnjem kad „Po lasima našim opal je sneg“... Potresna je i pjesma „Čizme od umetne kože“ u kojoj su čizme metonimija za siromaški život mučenice Janice koja odlazi redovito na groblje i brine o umrlima. U toj pjesmi se spominju i žrtve rata, pa je na implicitan način prikazan utjecaj Velike povijesti na život tzv. malih ljudi. I čini se da je nekad poezija Slavice Sarkotić svojevrsni nagovor na druženje, da se uhvati trenutak, da se posvetimo bližnjima, da se dajemo jedni drugima. Začas može „biti kesno“, jer „Život ide kak rigišpil“... U središtu poetike je dom,

Ljetopis GVG '14. 221 SLAVICA SARKOTIĆ – TUROPOLSKA RAPSODIJA roditeljski dom na kojeg podsjećaju predmeti (ormari, firunge, očev dnevnik), ali i vlastiti dom, koji smo stvorili/e sami/e. Nije stoga slučajno da je naslov jedne pjesme „Dom moj vekovečni“. Pjesnikinja zagovara romantičarsko vraćanje prirodi i jednostavnosti. Nije stoga slučajno jedna pjesma vrlo ironično okrenuta prema piscima koji puno filozofiraju i jamraju, a pritom im personificirani hrast lužnjak (turopoljski) poručuje kako je „filozofija sveta vu mojemu žiru“. Davanje glasa turopoljskom lužnjaku jest i kritičko propitivanje čovjeka danas, čovjeka koji se posve izgubio u lamentaciji i u tekstualnom autizmu, intelektualcu koji se odvojio od zajednice i posve otuđio od jednostavnog života. Pjes- nikinja tematizira i približavanje smrti, ali kod njene lirske junakinje ne postoji strah od smrti, već upravo smrt je povezivanje s onima koji su umrli prije nas, s roditeljima, dragim ljudima. Bog u pjesmama Slavice Sarkotić nije udaljeni metafizički konstrukt, već je riječ o Bogu koji je često označen umanjenicom jer ga se doživljava kao bliskim svakom domu, čovjeku. Pisanje poezije je zapravo kao „razgrtanje mrejne“, kao suočavanje s vlastitim mislima, fantazijama, strahovima i tajnama...Na kraju ostaje tek osjećaj o prolaznosti: „se bu prešlo, prešlo bu se“ (pjesma „Zimska“). Poezija je zapisivanje trenutaka koji lete, zadržavanje prolaznog u riječima. Posljednja pjesma u knjizi posvećena je upravo žalu što lirska junakinja zbog mnoštva obaveza nije stigla pred smrt oprostiti se s ocem. Ta sjajna pjesma „Žal mi je kaj sem zakesnila“ koja se nalazi na samom kraju knjige, kao da nam i otkriva da je upravo to kašnjenje možda bio poticaj za ispisivanje poezije u kojoj je temeljna misao kako nitko na svijetu nije važniji od naše obitelji, od onih koji nam puno znače. Možda je na neki način i taj žal bio inspiracija za čitav niz nostalgičnih pjesama u kojima se pogled prebacuje unatrag, u kojima se sabiru životna iskustva, i ističe smisao života. Kajkavsko narječje kojim piše Slavica Sarkotić vrlo je živopisno i melodiozno, pa su pjesme eufonične. Nalazimo i narativne pjesme, ali isto tako i one koje su vrlo vrlo pažljivo strukturirane (pravilne strofe i rime). Upravo su i takve pjesme najuspješnije, one kratke odsječne, pročišćene, kao npr. Vrčak, Za firungom, V reč me pretoči. Premda je većina pjesama vezana uz intimističko iskustvo, pjesma po kojoj nosi naslov ova knjiga „Turopolska rapsodija“, govori o etnografskom blagu turopoljskog kraja, i to kroz nabra - janje predmeta i mjesta koja su posebnost tog kraja. Riječ je o baštini koja nikad ne smije biti zaboravljena: „Špaleri živic, venci od rož/Kruna jablana oštra kak nož/Bobice v grmiju i nijova žufklina/Stare kištre f teremi spi rubeninu/Veter ki dojde podvečer, stija/To je naša domača rapsodija“... Na kraju teksta treba pohvaliti i likovno rješenje knjige – pretisak slike „Turopolje“ (ulje na platnu) autora Zlatka Odrčića.

222 Ljetopis GVG '14. Branka Jagić LIST

Vjetar je na svojim krilima odnio noć, dozvao danju svjetlost… jutro! Moja japanska vrba tankih, „nakovrčanih“ grančica, još lagano zadrhti… Kao da joj se vratio obnovljen strah od vjetra. Strah je kao progon koji, kao žeravica u pepelu, „tinja“ skriven u sjeni, u nekom kutku i samo vreba svoj trenutak da se oglasi na neki od svojih bezbroj načina. Strah kao da nikad ne spava. Vjetar ne poznaje strah… Vjetar voli igru s „kosom“ japanske vrbe… kao da se njome kiti, odijeva tim obješenim kovrčastim grančicama. Nekad snažno doleti, kao da će jednim dahom iščupati joj sve „kovrče“, oskvrnuti joj ljepotu. Vrba zadrhti i trnci straha potiho razmile se granjem, kao krvožiljem; cijela krošnja prigušeno treperi u sebi. Ne pokazuje ni blagi drhtaj. Ali, vrbina prva susjeda, jabuka čvrstih podebljih grana, ima snage održati svoj mir; ne zadrhti ni na svaki vjetar… Snažna krošnja jabuke odupire se, ne želi popustiti vjetru, zašumori hukom, kao da želi prestrašiti vjetar i otjerati ga. Cijele godine ratuju krošnje i vjetrovi… Kiše i sunce naizmjence dolaze u pohode… Danima, danima u punokrvno zelenilo krošnje… Lišće bi prkosom i ponosom pokazivalo svoju bujnost, puninu jedrine… kao da viče: „Pogledajte moje zdravlje, moju ljepotu, kako sjajim na suncu poslije kiše umiveno, oprano od prašine i sitne paučine marljivih pauka…“ Možda se i sunce divi sjaju ljepote lišća… Ali zna sunce da je upravo njegova svjetlost darovala sjaj lišću. Poslije sunca kiše, kiše… Jesen se svojim prohladnim, i maglovito vlažnim prstima grubo uhvatila za krošnju jabuke. Kao glad, jesen se pripila na svaki list, ispijala je njegovu zelen, ostavljala je, kao utjehu, ljepotu žute zlatosti… Jabuka se još nije predavala tuzi…. Prihvatila je svoju novu ljepotu krošnje, kao… novu posebno svečanu haljinu… Osobita radost bila bi kad bi sunce svrnulo svoj pogled na krošnju…. kao umirujuća blagost suprotstavljena težini vlažnih pomalo smrdljivih mag- lenih dronjaka. Magle su maglile iz dana u dan sve češće, sve duže i duže… Žuto-zlatno lišće jabuke postajalo je svjetlo smeđe, dan za danom venulo i postajalo „ozbiljno“, kao bolest, smeđe, primicalo se svojem -kraju-, -odlasku-, nestanku… Kiše, prvo sramežljivo, pa se udomaćile…, iz dana u dan, dan za danom obilato… Već tamnosmeđi listovi više nisu mogli upiti svu kišu. Niz listove klizile su i visjele kapi kiše kao jesenje suze… A onda je vjetar otkidao listove, neke je odbacivao odmah, neke je ponio sa sobom… ali kao razmažen i već nedaleko jabuke odbacivao, ispuštao bi ih… kao nepotrebne mu, suvišnost…. Ali nakon kiše ipak… sunce… Zagledalo se u golu krošnju jabuke i ugledalo jedan neotpali list.

Ljetopis GVG '14. 223 KNJIŽEVNA PROIZVODNJA

U trenu doleti povjetarac… Listak, peteljka mu ruka još čvrsta, zatitra, zatreperi, kao da pleše svoj ples, domahuje svima i svemu oko sebe, pozdravlja… Sunce se osmjehnulo listku… i on je trenom postao svjestan da je poštovan, on još uvijek postoji, u svojoj starosti odolijeva i prkosi svim nedaćama… osobito onom vjetru -sjever- njaku-… Taj ima posebno nezgrapne, krute i ledene prste… Koliko je puta hvatao listak… kao posljednjeg Mohikanca… Nemilost na pomolu… Nije se moglo izbjeći… Snježna vijavica, težak i vlažan snijeg presudili su i zadnjem jabukinom listu… Goropadnik vjetar… Jurišnim hukom sletio je na list, otkinuo ga i odnio sa sobom… Ne daleko… Oholi razmaženac ispustio je list na obližnjoj oranici… DAN IN CONTINUO Tamo će, prepušten vlazi i truljenju, zauvijek ostati, zaspati zauvijek. ovaj je dan pobijedio kukuriku iz duše dana viče šareni pijevac klaun / luda / filister! viče disbalans ja sam problijedjela TAMNO / PORUKA ne mogu proniknuti tama se kao zavjese objesila o prozore u zločestu „trorogost“ čovjeka / dana gleda me bodljikavost / brit-kost / trp-kost ja gledam – tamno „kost mu u grlu“ kroz – tamno – tražim zvijezde jutra podneva večeri mislim da su visoko kao nabujala naplavina smeća u duboko tamno skrivene ukupnost neraspoloženja taloži se kako ih dohvatiti opasuje sažima umrtvljuje volju iz tamnog izljuštiti malenkost sjaja podaruje bezvolju / „ne-volju“ vidim tamne oblake sve odjene kišno slano-suzno ulaze mi u oči tužno – sužno licem mi već kiši gdje je srce / spava? / kako? nemir bubnja u glavi na što položiti dnevni kamen temeljac grmljavina i gdje kroz koju pukotinu svjetla / svijeta strah zvoni iskri dnevna -nada- sve odzvanja kao u prazne zidove ili je i ona dnevna „vrtirepka“ koje / kakovo – sutra – trebam (do)čekati uštirkana umišljena kao lažna otmjenost kao neizvjesnu vijest lepršava blijeda / „tankousna“ / zla! ili pismo koje i neće nešto obećati dan je bio običan jednostavan prost opet -hvala! - iz pristojnosti tamne zavjese padaju na prozore od sivila a mislio je da ću mu himan pjevati poruka / oporuka mogu samo o njegovoj hirovitosti in continuo Branka Jagić

224 Ljetopis GVG '14. Juraj Odrčić

KRONOLOGIJA 2014.

SIJEČANJ 1. siječnja ­ Topla novogodišnja noć privukla je nekoliko tisuća Velikogoričana na gradski doček Nove godine u Park dr. Franje Tuđmana. 3. siječnja ­ Otvorena je osma po redu Županijska izložba malih životinja, golubova, peradi, kunića i ptica u organizaciji Društva za uzgoj i zaštitu malih životinja Velika Gorica 2005., a tjedan dana kasnije svoje životinje predstavila je i Udruga uzgajatelja malih životinja Turopolje. 4. siječnja ­ Započelo je 22. izdanje HVIDRA-inog malonogometnog turnira koje je okupilo 63 momčadi. Nakon deset dana turnira u konkurenciji seniora najbolja momčad je bila CB Baltazar, a veterana Intersport. ­ Badm inton klub Velika Gorica održao je svoj tradicionalni novogodišnji turnir „Badm inton u kravati“ poseban po tome što natjecatelji u igri nose kravate. 16. siječnja ­ Odbor vjerovnika tvrtke Komunalne infrastrukture d.o.o. u stečaju, nekadašnjeg Velkoma, utvrdio je kako na računu stoji 89 milijuna kuna te je donesena odluka da je nakon 14 godina agonije vjerovnicima, a među njima i gotovo 500 radnika, isplate potraživanja. 18. siječnja ­ Nacionalni dan borbe protiv raka vrata maternice, Dan mimoza, obilježili su i Velikogoričani prodajom mimoza u humanitarne svrhe. 20. siječnja ­ Ines Grdenić, brončana karatistica sa Svjetskog kadetskog prvenstva te neprikosnoveni strijelac Giovanni Cernogoraz najbolji su sportaši Velike Gorice za 2013. godinu po izboru Zajednice športskih udruga Grada Velike Gorice. Nagrada za životno djelo otišla je u ruke košarkaškog djelatnika Jadranka Perlića, najbolja momčad je Streljačko društvo Gord, a ekipa Ženski odbojkaški klub Azena. 22. siječnja ­ Održano je gradsko natjecanje za učenike osnovnih škola „Lidrano“ – smotra literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva. 23. siječnja ­ Dašak Dalmacije u srce Turopolja donijelo je predstavljanje knjige Katje Matković Mikulčić „Prozori duše“ koja je obogaćena umjetničkim fotografijama Miroslava Drljače. 31. siječnja ­ Muzej Turopolja još jednom se pridružio akciji Noći muzeja te otvorio svoja vrata kroz koja su u noćnim satima prošle stotine Velikogoričana. 31. siječnja ­ Predstavljen jubilarni deseti broj Ljetopisa Grada Velike Gorice na 312 stranica s 32 priloga znanstvenika, stručnjaka i novinara koji su pratili zbivanja u Gradu Velikoj Gorici tijekom 2013. godine.

Ljetopis GVG '14. 225 KRONOLOGIJA 2014.

VELJAČA 1. veljače ­ U organizaciji Badm inton kluba Velika Gorica u Gradskoj sportskoj dvorani održano je seniorsko i veteransko Prvenstvo Hrvatske. ­ Lovačko društvo „Srna“ organiziralo je 12. put zaredom Velikogorički lovački bal, jedan od najvećih lovačkih balova u Hrvatskoj. 4. veljače ­ Ministarstvo pravosuđa najavilo je ukidanje Općinskog suda u Velikoj Gorici, a Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje odbio dati ugovorni status Poliklinici za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Velikoj Gorici te kasnije i ortodonciji. Objavljen je i nacrt Uredbe o uslužnim područjima vodoopskrbnog sustava Republike Hrvatske kojim bi se gorički vodoopskrbni sustav pripojio zagrebačkom. Borba za ostanak suda, ortodoncije i fizikalne medicine kasnije su završile uspješno po Goričane, a ona za goričku vodu se nastavlja. 6. veljače ­ Manifestacija „Četiri dana Irana“ izložbom fotografija, originalnih perzijskih tepiha, porculanskih i keramičkih proizvoda te predavanjem predstavila je ovu zemlju. 7. veljače ­ Princ Fašnik i njegovi meštri Vid i Darko, u pratnji ministara Pajceka, Žira i Luka preuzeli su ključeve Grada te proglasili Fašničku republiku. ­ Ines Grdenić, članica Ka rate kluba Velika Gorica, osvojila je srebrnu medalju na Europskom karat e prvenstvu za kadete i kadetkinje koje se održalo u Lisabonu. 10. veljače ­ U Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica održan je koncert Tereze Kesovije, jedne od naših najpoznatijih glazbenih umjetnica koja je svoje brojne pjesme osim na hrvatskom, otpjevala i na brojnim drugim svjetskim jezicima. 11. veljače ­ Na Turopolje je u jednom danu palo 91 litra kiše po četvornom metru čime je srušen 25 godina star rekord po količini oborina. 14. veljače ­ Na inicijativu Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ u suradnji s Društvom prijatelja glagoljice iz Zagreba i osnovnom školom Šćitarjevo započeli su „Dani glagoljice u Ščitarjevu“. 16. veljače ­ Započelo je Mininogometno prvenstvo Velike Gorice u organizaciji MG Gorica. Momčadi VG Sport caffe, VGdanas i Barcode izborile su sudjelovanje na državnom prvenstvu. U jesenskom dijelu s 12 momčadi je održan i Mininogometni kup Velike Gorice kojemu je pobjednik bila momčad VGdanas. 17. veljače ­ U novoj trećoj sezoni tribina „S knjigom na ti!“ u Gradskoj knjižnici započela je književnim susretom s književnikom Borisom Perićem. 28. veljače ­ Gradsko vijeće Grada Velike Gorice na tematskoj sjednici o vodoopskrbnom sustavu donijelo je jednoglasnu odluku da Velika Gorica postane samostalno uslužno područje, odnosno odbilo je mogućnost pripajanja VGvodoopskrbe d.o.o. zagrebačkom vodovodnom sustavu. OŽUJAK 1. ožujka ­ Velika povorka 105. Turopoljskog fašnika s 27 grupa prošla je Velikom Goricom, a među zamaskiranim licima posebno se istaknula Fašnička udruga Žir s prikazom „Doba Erdodya“.

226 Ljetopis GVG '14. KRONOLOGIJA 2014.

5. ožujka ­ Na samu Pepelnicu počelo je 14. petodnevno Biblijsko bdijenje u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije na kojem se danonoćno čitalo Sveto pismo. 9. ožujka ­ Košarkaši Gorice osigurali su naslov prvaka A-2 lige te kvalifikacije za ulaz u prvoligaško društvo u kojem ih gledamo u sezoni 2014/2015. 11. ožujka ­ U gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica održano je putopisno predavanje uz multimedijsku prezentaciju „Biciklom preko Alpa do Nordkappa“ hrvatskog putopisca Hrvoja Jurića koji je osvojio Nordkapp nakon 76 dana bicikliranja. 16. ožujka ­ Judo klub Pinky održao je još jedno izdanje svog tradicionalnog turnira Turopoljska frka koje je u svom devetnaestom izdanju okupilo 32 kluba i 400-tinjak judaša. 22. ožujka ­ Na području cijele Hrvatske, pa tako i Velike Gorice, održana je humanitarna akcija „Dan narcisa“ posvećena borbi protiv raka dojke. 23. ožujka ­ „Turopoljska trka“ dobila je novog rekordera – Kenijac Joel Maina Mwangi je polumaratonsku dionicu otrčao u vremenu od 1:04:37 te tako postao pobjednikom 22. izdanja najpoznatije goričke utrke. ­ Zajednica kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice pripremila je Smotru dječjeg folklora, veseli fes tival folklora u kojem glavnu ulogu imaju najmlađi turopoljski folkloraši. 26. ožujka ­ Na petom književnom natječaju „Turopoljska poculica“ velikogoričkog ogranka Matice hrvatske najboljim radom na kajkavskom jeziku proglašena je priča „Zadrgnjeni bokci vu vesmiru, takaj iščeju zvezde bleščeče“ Sanje Damjan iz Koprivnica, a na standardnom jeziku priča naše sugrađanke Jelke Pavišić „Prva i posljednja riječ“. 29. ožujka ­ Ispred Milenijskog križa okupili su se mladi velikogoričkih župa te zajedno sa svećenicima krenuli na Križni put mladih kroz Veliku Goricu. ­ Odbojkaši OK Gorice postali su prvaci 2A lige te su novu sezonu zaigrali u prvoligaškom društvu. 31. ožujka ­ Grad Velika Gorica je otvorio Centar za legalizaciju kako bi do kraja 2016. godine riješio preko 12 tisuća pristiglih zahtjeva za legalizaciju bespravno sagrađenih objekata. ­ Na Smotri folklora 2014., večeri koreografiranog i izvornog folklora, među 15 goričkih društava najbolji su bili folkloraši iz Buševca i Lukavca. TRAVANJ 3. travnja ­ Počevši od 2010. godine, Kino Gorica svake godine ljubiteljima dokumentarnih filmova na Tjednu dokumentarnog filma ponudi sedam najboljih i najnagrađivanijih naslova u proteklom razdoblju. 5. travnja ­ U sklopu Dana dječjih vrtića Velike Gorice održane su Sportske igre dječjih vrtića. 6. travnja ­ „Aktivni u proljeće“ naziv je manifestacije kojom su Turistička zajednice Velike Gorice i Zajednica športskih udruga Grada Velike Gorice pokazali sugrađanima mogućnost bavljenja sportom i rekreacijom u našem gradu. 10. travnja ­ Hum ane zvijezde Hrvatske i Velike Gorice odigrale su na Gradskom stadionu humanitarnu utakmicu za Centar za odgoj i obrazovanje te Odgojni zavod

Ljetopis GVG '14. 227 KRONOLOGIJA 2014.

Turopolje. Početni udarac izveo je predsjednik Ivo Josipović, a na terenu su zaigrali Goran Vlaović, Igor Bišćan, Tomo Šokota i drugi. 10. travnja ­ U Crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije održan je koncert Ansambla „Lado“ s poznatim hrvatskim korizmenim napjevima. 11. travnja ­ Niz Kolodvorsku ulicu posađen je drvored japanskih trešanja u čast dobrovoljnih darivatelja krvi Velike Gorice. 18. travnja ­ Tradicionalni Križni put kroz turopoljska sela vukovinske župe krenuo je iz Vukovine kroz Gornje Podotočje, Kuče, Rakitovec, Turopolje, Buševec, Mraclin i Okuje. 20. travnja ­ Na Uskrs goričke Crkve su ispunili vjernici. 21. travnja ­ Otvorena je gradska zelena tržnica na koju su preselili prodavači koji su dvije godine imali prigodnu prodaju pod šatorom na platou ispred Tržnog centra. 23. travnja ­ „Knjigom do glazbe“ bila je tema nacionalne manifestacije Noći knjige kojoj se pridružila i Gradska knjižnica Velika Gorica. 26. travnja ­ Akrobatski rock’n’ roll klub „Gorica“ u suradnji s Hrvatskim rock‘n’roll savezom organizirao je 23. Državno prvenstvo u akrobatskom rock’n’ roll -u koje je okupilo 650 natjecatelja. 27. travnja ­ Treća velikogorička biciklističko-turistička manifestacija „Tour de tur“ u organizaciji Društva za sportsku rekreaciju „Zdrav duh“ okupila je tisuću biciklista koji su sudjelovali u defileu gradskim ulicama te natjecanju kroz tri biciklističke utrke. ­ Turopoljsko Jurjevo u organizaciji Plemenite opčine turopoljske održano je kod Starog grada Lukavca uz nekoliko tisuća posjetitelja za koje je pripremljen bogat program . U Lukavec su stigle i brojne povijesne vojne postrojbe. SVIBANJ 4. svibnja ­ Dan svetog Florijana, zaštitnika vatrogasaca, i Međunarodni dan vatrogasaca obilježili su pripadnici dobrovoljnih vatrogasnih društava velikogoričkoga kraja. 5. svibnja ­ Veleučilište Velika Gorica svojih 10 godina postojanja proslavilo je svečanim otvaranjem nove zgrade uz predsjednika Ivu Josipovića koji je održao prvo predavanje u novim prostorima. 10. svibnja ­ Velikogorički vatrogasci pokazali su svoju snagu, ljudstvo i vozila, na Smotri vatrogastva. ­ Scena Gorica je održala premijeru vlastite predstave „Dječak koji je tražio zmaja“. 11. svibnja ­ U Mičevcu je održan Croatian drift Challenge, natjecanje koje okuplja najbolje vozače iz regije u ovoj automobilističkoj disciplini. 16. svibnja ­ Velikogorički maturanti „Norijadom“ su proslavili kraj srednjoškolskog obrazovanja. ­ Centar za odgoj i obrazovanje Velika Gorica proslavio je 75. rođendan. 19. svibnja ­ Prizori katastrofalnih poplava u Slavoniji nagnali su Velikogoričane da pokrenu niz humanitarnih akcija, a zbog velikog odaziva Gradska

228 Ljetopis GVG '14. KRONOLOGIJA 2014.

organizacija Crvenog križa centar za donacije je organizirala u skladištu Goričanke. 20. svibnja ­ Nogometaši Udarnika pobjednici su Kupa nogometnog središta Velika Gorica. 21. svibnja ­ „Koncert za Pavla“ okupio je u parku dr. Franje Tuđmana brojne goričke glazbenike i sugrađane koji su svojim donacijima osigurali liječenje za dvogodišnjaka koji boluje od artrogripoze. ­ Svečano su otvoreni radovi na gradnji novoga putničkoga terminala Međunarodne zračne luke Zagreb. 22. svibnja ­ Veleučilište Velika Gorica održalo je međunarodnu konferenciju Dani kriznog upravljanja. 23. svibnja ­ Otvoren je sajam Protecta 2014., prvi sajam kriznog upravljanja. 24. svibnja ­ Otvoren je 8. velikogorički brass festival koji je i ove godine okupio brojne umjetnike iz Hrvatske i inozemstva. ­ Započeo je 12. po redu Proljetni sajam u organizaciji Udruženja obrtnika V. Gorice i Turističke zajednice V. Gorice. ­ Započeo je oktanski vikend „Brzi i žestoki“ koji je na pisti ZTC-a privukao tisuće zaljubljenika u brze automobile. 25. svibnja ­ U Velikoj Gorici izborima za Europski parlament odazvalo se 25,21% birača koji su u najvećem dijelu podržali koaliciju stranaka desnice. 28. svibnja ­ Zatvaranjem Brass festivala uz koncert Les Trompettes de Lyon ujedno su otvorene i „Goričke večeri 2014.“ koje su i ove godine građanima Grada Velike Gorice ponudile brojne kazališne predstave, koncerte, izložbe, promocije i druge programe. 31. svibnja ­ Legendfest u Lukavec-gradu oživio je vještice, vilenjake i mogute koji su na dva dana zavladali starim kaštelom i pritom privukli velik broj posjetitelja. 31. svibnja ­ Kako izgleda evakuacijsko naselje u slučaju katastrofa i kako pomoći unesrećenima u takvim događajima pokazalo je Gradsko društvo Crvenoga križa vježbom pod motom “Prva pomoć spašava život”. LIPANJ 1. lipnja ­ U Arheološkom parku u Ščitarjevu otvorena je manifestaciju „Proljeće u Andautoniji“. 2. lipnja ­ Započeo je Velikogorički tjedan zdravlja na kojemu su djelatnici medicinske struke kroz razne programe i aktivnosti poticali građane da što više brinu o svome zdravlju. 5. lipnja ­ U Kinu Gorica, po prvi put, posjetitelji su mogli pogledati izbor iz filmskog festivalskog programa ANIMAFEST. Prikazana su četiri programa: Program za mlade, Lutka film, Cartoon D’or i Usvajanje odobreno. 7. lipnja ­ Povodom proslave 35 godina rada, Javna vatrogasna postrojba održala je Dane otvorenih vrata. ­ Park dr. Franje Tuđmana okupirali su kreativci i svi zaljubljenici u kreativni nered koji su uživali u urbanom Festivalu suvremene kulture – VG FEST-u. 9. lipnja ­ U Mraclinu započeli Dani svetog Vida koji kroz cijeli tjedan donose razna kulturna, sportska i zabavna događanja.

Ljetopis GVG '14. 229 KRONOLOGIJA 2014.

11. lipnja ­ Crvena jabuka, Mejaši, Gazde, Ivan Zak i drugi izvođači nastupili su na humanitarnom koncertu na gradskom stadionu za pomoć velikogoričkom Centru za odgoj i obrazovanje. ­ Novu pjesničku zbirku pod naslovom „Turopoljska rapsodija“ predstavila je Slavica Sarkotić. 12. lipnja ­ Otvaranje Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu donijelo je utakmicu reprezentacija Hrvatske i Brazila, a zaigrao je i Velikogoričanin Marcelo Brozović. 14. lipnja ­ Osmero kantautora sudjelovalo je na drugom interaktivnom međunarodnom kantautorskom festivalu „Izložba kantautora“ u Parku dr. Franje Tuđmana. 15. lipnja ­ Odigrano je prvo kolo „Breške lige“ – 11. po redu Malonogometne lige Vukomeričkih gorica koja je vikendima tijekom ljeta glavni događaj u ovome kraju. Pobijedila je momčad Novog Brda. 21. lipnja ­ Alpas Cup Udarnik 2014, međunarodni nogometni turnir uzrasta limači, okupio je 900-tinjak nogometaša iz 40 momčadi poput Juventusa, Crvene zvezde, Sturma, Sparte Prag, Austrije Beč i hrvatskih prvoligaša od kojih je GNK Dinamo osvojio naslov 5. izdanja turnira. ­ Mimohod folkloraša popraćen pjesmom, tamburicom i kočijama prošao je kroz Novo Čiče u sklopu manifestacije „Ivanje u Novom Čiču“, a za koje je otvorena i etno kuća u ovome naselju. 22. lipnja ­ Gradsko vatrogasno natjecanje VZ GVG-a održano je u Ščitarjevu, a pobjednički pehari završili su u rukama Ribnice, Novog Čiča i Velike Bune. 23. lipnja ­ U Velikoj Mlaki svečano su otvoreni radovi na gradnji novoga gradskoga dječjeg vrtića. Svoje želje su zapisali i pohranili u vremensku škrinjicu mališani, a škrinjica će se otvoriti za 30 godina. 24. lipnja ­ Velikim koncertom gorička grupa Sjaj na SRC Kurilovec proslavila je 30 godina postojanja. 25. lipnja ­ Na Dan državnosti izaslanstva su položila vijence u Spomen parku kod gradskog groblja. 27. lipnja ­ Galerija Galženica bila je domaćin izložbe finalista Nagrade „Radoslav Putar“ za 2014. godinu. SRPANJ 5. srpnja ­ Folklornim pjesmama i plesovima u Ščitarjevu su održani već tradicionalni Srpanjski susreti. ­ Nastupom sedam folklornih skupina uspješno je završen 14. Međunarodni festival folklora u Velikoj Gorici na kojem su raznolikost folklora pokazali sudionici iz sedam europskih zemalja. 6. srpnja ­ Velečasni Ivan Vučak služio je mladu misu u svojoj rodnoj župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini u prisutnost obitelji i brojnih vjernika. 7. srpnja ­ Veliko nevrijeme praćeno snažnim udarima vjetra pogodilo je samo središte Velike Gorice. Snažan vjetar odnio je krovove sa zgrada u Zagrebačkoj ulici kao i na Srednjoškolskom centru, isčupana su brojna stabla, no srećom nitko nije stradao. 19. srpnja ­ Jedan od prepoznatljivih simbola Velike Gorice „stari radar u kurilovečkom polju“ uklonjen je sa svoje dugogodišnje lokacije.

230 Ljetopis GVG '14. KRONOLOGIJA 2014.

21. srpnja ­ VIS Jane na Svjetskoj olimpijadi zborova u Latviji osvajaju zlatnu medalju. KOLOVOZ 5. kolovoza ­ Obilježen je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, dan kada su hrvatske oružane snage u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja oslobodile Knin. ­ U Donjoj Lomnici, nedaleko od obiteljskih kuća, srušio se vojni zrakoplov MORH-a, MIG-21. Pilot se katapultirao i srećom nije bilo ozlijeđenih na tlu. 15. kolovoza ­ Uz mnoštvo vjernika u Vukovini je obilježen blagdan Uznesenja Djevice Marije na nebo, blagdan Velike Gospe. 20. kolovoza ­ Novo uređen klub u zgradi Pučkog otvorenog učilišta, Club 100, ponovno je otvorio svoja vrata. 26. kolovoza ­ Nakon petodnevnog radosnog i prijateljskog druženja, djeca i majke iz Gunje i Rajeva Sela, sela stradalih u velikim poplavama, te Velikogoričani koji su ih udomili kroz smijeh i suze su se oprostili. 28. kolovoza ­ Kineska delegacija iz Pekinga posjetila je Veliku Goricu, a uslijedili su i drugi posjeti kineskih predstavnika našemu gradu čime su produbljene prijateljske i poslovne veze s ovom državom. U rujnu je gorička delegacija posjetila Peking. RUJAN 4. rujna ­ Pjesme i plesovi Turopolja donijeli su zlatnu medalju Kulturno-umjetničkom društvu Čiče iz Starog Čiča na festivalu folklora u Bugarskoj. 6. rujna ­ Na 23. zavjetnom pješačkom hodočašću do Marije Bistrice pješačilo je 2200 Velikogoričana, a još više okupilo ih se na misnom slavlju koje je u svetištu predvodio monsinjor Valentin Pozaić. 10. rujna ­ Hrvatski olimpijski dan obilježava se na dan kada je ustanovljen Hrvatski olimpijski odbor, a prigodnim sportskim programom obilježila ga je i Zajednica športskih udruga Grada Velike Gorice. 12. rujna ­ Vatrogasci DVD-a Turopolje i DVD-a Rakitovec branili su obiteljske kuće od plavljenja nabujalog potoka Vranić zbog obilnih padalina. 13. rujna ­ Uprava, djelatnici i košarkaši KK Gorice proslavili su 45. rođendan kluba, a kako drugačije, nego košarkaškim turnirom „Gorica 45“. Da rođendan bude još veseliji pobjedu su odnijeli upravo domaćini. 14. rujna ­ Velikogorički atletičari još jednom su potvrdili kvalitetu na Otvorenom prvenstvu Hrvatske gdje je Dino Bošnjak dotrčao do naslova prvaka na 3 000 i 5 000 metara, dok je Ivan Malić najbolji bio u utrci na 1 500 metara. 16. rujna ­ Velikogoričke novine VGdanas doživjele su svoje jubilarno 50. izdanje. 18. rujna ­ Čak 10 klizišta na području Kravarskog aktiviralo se zbog obilnih padalina, oštećen je velik broj grobova na mjesnom groblju, a petero obitelji evakuirano je iz svojih domova. 19. rujna ­ Tisuću posjetitelja okupilo se u Parku dr.Franje Tuđmana gdje je postavljena prava mala „arena“ povodom „Noći borilačkih sportova“ gdje su se sugrađanima spektakularno predstavili borilački klubovi u gradu. 19. rujna ­ Koliko znaju o filmu i što su sve sami snimili pokazali su učenici škola iz svih krajeva Lijepe naše na Smotri hrvatskog školskog filma kojoj je domaćin bila OŠ Eugena Kumičića.

Ljetopis GVG '14. 231 KRONOLOGIJA 2014.

21. rujna ­ Mali i veliki Velikogoričani okupili su se ispred POUVG-a gdje se održala manifestacija „Živimo zdravo i aktivno“, a nakon jutarnje vježbe nekolicina entuzijasta odvažila se i na planinarski izlet u Vukomeričkim goricama. 21. rujna ­ Bogatstvo narodnih nošnja, pjesama i plesova još jednom je izašlo „na vidjelo“ tijekom Županijske smotre koreografiranog folklora u organizaciji Zajednice Kulturno umjetničkih udruga Zagrebačke županije i Zajednica Kulturno umjetničkih udruga Grada Velike Gorice. 22. rujna ­ Pisca trećeg najdužeg romana u Hrvatskoj, Milka Valenta, Velikogoričani su pobliže upoznali u Gradskoj knjižnici na prvom jesenskom susretu „S knjigom na ti!“. 25. rujna ­ Otvorena je međunarodna manifestacija „Dani kulturne baštine“ koja se u Velikoj Gorici održala po drugi put, a tema je bila „Likovna baština u turopoljskim crkvama i kapelama“. 27. rujna ­ Opstanak turopoljske svinje bila je glavna tema okruglog stola Plemenite opčine turopljske na Žirovinskom spravišću u Turopoljskom lugu. 29. rujna ­ „Dječji tjedan“ u Velikoj Gorici svečano je otvoren u Muzeju Turopolja, a tema raznolikog programa posvećenog najmlađim sugrađanima bila je kultura. LISTOPAD 1. listopada ­ Na Svjetski dan starijih osoba udruga VG Dijabetičari provela je akciju besplatne kontrole šećera, tlaka i vitamina. ­ Na dječjem igralištu u Parku dr. Franje Tuđmana, otvorena je mini knjižnica koja će djeci omogućiti besplatnu posudbu i međusobnu razmjenu knjiga. To je prva „kućica za knjige“ u Hrvatskoj. 2. listopada ­ Grad izdao Strategiju razvoja – središnji planski dokument koji određuje ključne razvojne ciljeve i prioritete u razvoju grada do 2020. godine. 3. listopada ­ Počeli su Dani mladih u Velikoj Gorici. U organizaciji Savjeta mladih te pod pokroviteljstvom Grada Velike Gorice održane su besplatne radionice te niz zabavnih sadržaja za mlade. 3. listopada ­ Održana akcija „Dani oka i srca“. Velikogoričani su mogli besplatno provjeriti očni tlak i dioptriju, te izmjeriti krvni tlak, kolesterol, trigliceride, indeks tjelesne mase, EKG te usput obaviti konzultacije s kardiologom. 4. listopada ­ Održan „Dan ružičaste vrpce“. Građani su šetnjom kroz Veliku Goricu upozoravali javnost, prvenstveno građanke, na sve veći broj obolijevanja od raka dojke. ­ Održan Međunarodni festival tradicijskih glazbala u Buševcu. Nastupilo je 9 glazbenih sekcija različitih folklornih ansambla i KUD-ova iz pet zemalja: Slovenije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Azerbejdžana i Hrvatske. 6. listopada ­ Na prvenstvu Hrvatske za mlađe judaši kluba Pinky osvojili su prvo mjesto u ekipnom poretku klubova okitivši se s čak pet medalja. 7. listopada ­ 1. Tamburijada u Velikoj Mlaki koju je organizirao DVD Velika Mlaka kako bi prikupio sredstva za nabavku vatrogasnog vozila za svoje društvo. 8. listopada ­ Dan neovisnosti obilježen je polaganjem vijenaca kod Spomenika palim hrvatskim braniteljima Domovinskog rata.

232 Ljetopis GVG '14. KRONOLOGIJA 2014.

­ Održan Jesenski kros u organizaciji Maraton kluba V. Gorica. Livadom iza Srednjoškolskog centra protrčalo je ukupno 352 trkača u sedam kategorija koji su sudjelovali u jednoj od četrnaest utrka. 11. listopada ­ Vatrogasna zajednica Grada Velike Gorice organizirala je Gradsko vatrogasno natjecanje za muške i ženske A i B ekipe. Nastupilo je ukupno 28 ekipa, a najuspješniji su bili članovi DVD-a Staro Čiče, Strmec Bukevski i Ribnica. 12. listopada ­ Ogranak „Seljačke sloge“ iz Buševca osvojili su nagradu za najbolju koreografiranu izvedbu na 21. susretu hrvatskih folklornih ansambala održanom u Čakovcu. ­ Osnovan Boćarski klub Velika Mlaka. 13. listopada ­ počeo trinaesti po redu Gastro Turopolja u organizaciji Turističke zajednice i Udruženja obrtnika Velike Gorice. Odaziv građana nadmašio je prošlogodišnju manifestaciju, a osim tradicionalnih turopoljskih delicija u ponudi se našla i kineska kuhinja koju je pripremala veleposlanica NR Kine. Bogatoj ponudi pridružili su se gradski restorani, slastičarnice te vatrogasna društva koja su spremala kotlovinu. 15. listopada ­ Počeo Mjesec hrvatske knjige čiji je moto bila ljubav. Gradska knjižnica Velika Gorica donijela je niz događanja koja afirmiraju ljubav prije svega prema čitanju. 16. listopada ­ Predstavljen projekt „Mladi u fokusu“ vrijednom 138.579,31 kuna koji bi trebao pridonijeti donošenju razvoja novog lokalnog programa za djelovanja mladih Velike Gorice. 18. listopada ­ U dvorani Galženica Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica održana je premijera predstave „Rokmeewau“ vlastite produkcije Scene Gorica. ­ U dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica održan je koncert Dječjeg zbora „Klinci s Ribnjaka“, najpoznatijeg i najnagrađivanijeg dječjeg zbora u Hrvatskoj koji okuplja djevojčice i dječake u dobi od 4 do 15 godina. ­ Održana kestenijada u Buševcu. ­ Osmero maratonaca otrčalo 35 km dugu dionicu od Velike Gorice do Pokupskoga u spomen na hrvatske branitelje. Ruta simbolizira put branitelja iz grada na prvu crtu bojišnice 1991.godine. 20. listopada ­ Osnovan prvi čitateljski klub Gradske knjižnice za sve književne sladokusce. 23. listopada ­ Poslovna zona Meridijan 16 u Vukovinskom polju otvorila vrata za buduće investitore. Radi se o jednoj od najvećih poslovnih zona u Hrvatskoj. 25. listopada ­ Izviđači TUR-a organizirali treći memorijal „Nitko da ne dođe do prijatelj drag“ u spomen na Tihomira Tomašića Tihicu. ­ održana Jesen u Kurilovcu u organizaciji Etno udruge Kurilovec s ciljem očuvanja starih običaja, a donijela je izložbu drvnog graditeljstva Turopolja. ­ Marko Turković osvojio prvu državnu boćarsku medalju za Veliku Goricu. 30. listopada ­ U Lukavcu otvorena najveća europska tvornica baklava. STUDENI 1. studenog ­ Molitva i svijeće Velikogoričana za Sve svete i Dušni dan.

Ljetopis GVG '14. 233 KRONOLOGIJA 2014.

6. studenog ­ Istaknuti proučavatelj hrvatske književne povijesti dr. Alojz Jembrih predstavio je knjigu „Tragom turopoljske povijesti“ na temu starije hrvatske književnosti 17. i 18. stoljeća. 10. studenog ­ U Vukovini je počinjeno ubojstvo vatrenim oružjem, prvo na velikogoričkom području u posljednjih deset godina. 15. studenog ­ Scena Gorica se priključila manifestaciji Noć kazališta s dječjom predstavom, a Buševec 11. izdanjem susreta pučkih kazališta kajkavskog govornog područja „KAJ BUŠ“. 16. studenog ­ U organizaciji Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorica održan je prvi Festival tamburaških orkestara i sastava „Turopolje 2014.“ koji je okupio 10 tamburaških sekcija turopoljskog kraja. 17. studenog ­ Povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, koji se obilježava 18. studenog, dan ranije mještani u brojnim velikogoričkim naseljima zapalili su svijeće u znak sjećanja. 20. studenog ­ Gradsko društvo Crvenog križa podijelilo je više od 250 priznanja nesebičnim darivateljima krvi s područja Velike Gorice. 27. studenog ­ Veliki i mali „Žiroljupci“ okupili su se kako bi predstavili jubilarni 60. broj dječjeg lista Žir. 30. studenog ­ U Velikoj Gorici je zatvorena zadnja videoteka čime je posuđivanje filmova u našem gradu otišlo u povijest. PROSINAC 3. prosinca ­ Nizom događanja u Velikoj Gorici obilježen je Međunarodni dan osoba s invaliditetom, te predstavljen projekt „Volim život“ u sklopu kojeg se nastoji upoznati javnost sa svakodnevnim problemima s kojima se naši sugrađani s invaliditetom susreću. 4. prosinca ­ U dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica održan je koncert Harija Rončevića, jedne od najvećih hrvatskih kantautorskih zvijezda. 5. prosinca ­ Muzej Turopolja proširio je svoj izložbeni prostor uz novi Zavičajni muzej Vukomeričkih gorica otvoren u Ključić Brdu. 6. prosinca ­ U sklopu 15. izdanja Humphrey BogART festivala, a u organizaciji Goričke Alternativne Scene (G.A.S.), u predvorju zgrade srednjih škola održan je Krameraj – prvi velikogorički sajam razmjene i Plac – mali sajam lokalne hrane. ­ Otvorena su dva gorička klizališta, jedno u centru grada u sklopu Ledene bajke, te drugo u Ključić Brdu kao dio programa Božićne bajke. 9. prosinca ­ U Dvorani Gorica premijerno predstavljena nova predstava Scene Gorica „Sve u 3“. 10. prosinca ­ U prostoriji Gradske vijećnice javnosti je predstavljen Željko Cvrtila, ovogodišnji dobitnik književne nagrade Albatros koji je ujedno predstavio svoj književni prvijenac „Zašto bi bilo jednostavno“. ­ U Pučkom otvorenom učilištu održan drugi po redu Filmski festival smijeha poznatiji pod imenom FIFES. 13. prosinca ­ Grad Velika Gorica, na dan zaštitnice Turopolja svete Lucije, obilježio je Dan Grada. Tim povodom održana je svečana akademija u dvorani Gorica kada su

234 Ljetopis GVG '14. KRONOLOGIJA 2014.

dodijeljene i Nagrade Grada Velike Gorice zasluženim i istaknutim pojedincima, među kojima su nagrade za životno djelo dobili dr. sc. Jozo Marević i umjetnički voditelj VGF-a, Ivica Potočnik. ­ u Starom gradu Lukavcu održano je Lucijsko spravišće Plemenite opčine turopoljske kada je izabran novi župan Mihael pl. Pavišić te četiri nova podžupana. ­ Vatrogasna zajednica Velike Gorice organizirala je drugi po redu Kup „Sveta Lucija“, natjecanje za vatrogasce u brzom spajanju usisnog voda, a koji je održan u dvorani Srednjih škola.

14. prosinca ­ U dvorani Srednjih strukovnih škola održano je sedmo izdanje Velikogorič- kog glazbenog festivala na kojem je nastupilo 20 izvođača, nagradu publike osvojili su tamburaši Alibija s pjesmom „Cigan Janko“ dok je žiri prvu nagradu dodijelio skladbi „Mesec“ vokalno-instrumentalnog sastava „Jane“. 16. prosinca ­ Otvorena tradicionalna izložba Udruge likovnih umjetnika Velike Gorice u izložbenom prostoru Pučkog otvorenog učilišta čiji su članovi kroz godinu imali niz skupnih izložbi. 20. prosinca ­ Prepuna Sportska dvorana srednjih škola, puno plesa i odlične glazbe obilje- žili su Božićnu produkciju plesnog kluba Megablast pod nazivom „Novogo- dišnji vlak“, koja je ujedno bila vrhunac vrlo uspješne godine ovog kluba. 21. prosinca ­ U Kinu Gorica započeo je drugi po redu Maraton kratkometražnih filmova na kojem je prikazan niz recentnih i nagrađivanih hrvatskih, ali i stranih, kratkometražnih naslova. ­ Pedesetak članova Kulturno-umjetničkog društva Čiče publici je prikazalo „Božićnu priču“ – kostimirani prikaz betlehemskog sela i živih jaslica.

22. prosinca ­ U dvorani Pučkog otvorenog učilišta proglašeni su najbolji sportaši i sportski kolektivi Velike Gorice za 2014. godinu, a karatistica Ines Grdenić i atletičar Dino Bošnjak okitili su se naslovima najboljih u velikogoričkom sportu. Nagradu za životno djelo dobio je Ranko Živković, najbolja momčad je Košarkaški klub Gorica, a ekipa ŽOK Azena. 28. prosinca ­ U Sportskoj dvorani srednjih škola, u organizaciji Grada Velike Gorice, Turističke zajednice i Velikogoričko-odranskog dekanata održan je tradicionalni Božićni koncert uz žive jaslice, brojne zborove, folklorna društva, tamburaške orkestre i soliste. ­ U prvom krugu predsjedničkih izbora, u Velikoj Gorici Kolinda Grabar Kitarović zauzela je prvo mjesto s 10.528 glasova, šesto više od Ive Josipovića. Glasovanju je pristupila polovica od 55 tisuća Velikogoričana s pravom glasa.

30. prosinca ­ Gradsko vijeće Grada Velike Gorice izglasalo je proračun za 2015. godinu u visini od 338 milijuna kuna. 31. prosinca ­ Iznimno hladna noć s temperaturom od oko –15 celzijusa nije spriječila Velikogoričane da u veseloj atmosferi isprate 2014. godinu na gradskom dočeku u Parku dr. Franje Tuđmana.

Ljetopis GVG '14. 235 Fotografija: Renato Glogovčan ŽIVOTOPISI AUTORA

Stipo Bilić Rođen je u Banja Luci, gdje završava osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju pohađa u Zadru. U Zagrebu studira i diplomira filozofiju i teologiju na Filo- zofsko-teološkom institutu Družbe Isusove. U Osnovnoj školi Eugena Kva- ternika bio je zaposlen kao profesor, a danas je zaposlenik Gradske knjižnice Velika Gorica. Do sada je objavio dvije samostalne knjige, Župa Navještenja Blažene Djevice Marije Velika Gorica i Zapevala tičica pisana , a sudjelovao je i u projektima vezanim uz djelatnost Gradske knjižnice Velika Gorica. Hobi mu je fotografija. Aleksandar Božić Aleksandar Božić, novinar i publi cist, rođen je u Sisku 1956. godine. Od srednje škole bavi se novinarstvom. Piše za studentski tisak, a od 1979. do 1983. godine uređuje velikogorički omladinski list Ključ. Od kraja sedam - desetih je suradnik Radija Velike Gorice, a od 1984. i zaposlenik Radija na kojemu je novinar i urednik sve do demokratskih promjena. Od 1978. do 1990. godine dopisnik je Večernjeg lista iz Velike Gorice, a piše i za Vjesnik. Godine 2005. i 2006. surađuje i s Radiom 101. Godine 1990. zapošljava se u Republičkom centru za obavješćivanje pri Mini - starstvu obrane Republike Hrvatske. Dragovoljac je od 22. listopada 1990. godine i sudionik Domovinskog rata do srpnja 1994. godine. Odlikovan je spomenicom Domovinskog rata 1990. - 1992. S nekolicinom prijatelja 1991. godine osniva prve velikogoričke privatne i nezavisne novine Glasnik Turopolja (Pokuplja, Posavine i Vukomeričkih go- rica) koje uređuje od prvoga broja pa sve do danas. Nagrađen je pri znanjem Zagrebačke županije kao urednik Glasnika Turopolja za prom icanje slobode govora, višestranačja i demokracije (1999.). U ranoj mladosti bavio se sportom, kulturnim i društvenim radom. Od 1975. godine član je Dramske grupe KUD-a Ivan Mladen iz Velike Gorice, a od 1977. je voditelj i redatelj Grupe idućih 12 godina. S Josipom Vuksanom i Željkom Stepanićem 1977. godine osniva rukometni klub Radnik (danas HRK Gorica) kojem je bio predsjednik sve do 1981. godine. Od 2006. godine predsjednik je ženskog odbojkaškog kluba Azena OŠ E. Kumičić. Jedan je od obnovitelja Ogranka Matice hrvatske Velika Gorica 1990. godine i prvi urednik matičinog kulturnog časopisa Luč. Sudjeluje u pri premi, orga - nizaciji i tiskanju više značajnih velikogoričkih kulturnih i književnih pro- jekata kao autor, urednik ili nakladnik. Organizator je spašava nja vrijednih umjetnina iz ratom razrušene crkve u Pokupskom.

Ljetopis GVG '14. 237 ŽIVOTOPISI AUTORA

Antun Cerovečki Pejzažni fotograf rodom iz Zagreba. Fotografijom se bavi od 2001. g., 2007. g. počinje odrađivati prve poslove dok 2010. preuzima ulogu urednika na hrvat - skoj verziji slovenskog portala e-fotografija. 2012. g. pokreće Lum en magazin, prvi onli ne časopis u regiji posvećen pejzažnoj fotografiji. Uz navedeno, piše članke i objavljuje fotografije u nekoliko časopisa, održava radionice i foto ture. Ljubitelj je domaćih ciabbata i maslinova ulja. Doc. dr. sc. Damir Drvodelić Rođen je u Zagrebu 08. 06. 1974. godine. Osnovnu i srednju elektrotehni čku školu, smjer elektroenergetika, završio je u Velikoj Gorici. Nakon mature 1993. godine upisuje studij šumarstva na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je u prosincu 1999. godine na kolegiju Zaštita prirode s temom „Ekološki i prostorni značaj Turopoljskog luga“. Nakon završetka studija odslužuje vojni rok. Od 15. ožujka 2002. godine zaposlen je na Šumar- skom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u Zavodu za ekologiju i uzgajanje šuma kao znanstveni novak. Disertaciju pod nazivom „Značajke sjemena i rasad - nička proizvodnja nekih vrsta roda Sorbus L.“ uspješno je obranio 2010. godine. Od 2012. godine zaposlen je na radnom mjestu docenta na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nastavnik na pet kolegija na pred- diplomskim i diplomskom studiju. Objavio je samostalno ili kao suautor tridesetak znanstvenih i stručnih radova, te sudjelovao na brojnim znanstve - no-stručnim skupovima i radionicama u zemlji i inozemstvu. Član je Hrvatskog šumarskog društva, ogranka Zagreb, Međunarodne organizacije za ispitivanje sjemena (ISTA) i Hrvatske udruge za arborikulturu (HUA). Govori engleski jezik. Nije oženjen, živi u Velikoj Gorici. Prof. dr. sc. Branko Dubravica Rođen je 1950. u Stankovcima, Zadarska županija. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Osijeku, a studij povijesti i pedagogije na Filo- zofskom fakultetu u Zadru. Magistrirao (1981.) i doktorirao (1988.) na Fakul - tetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 1973. – 1976. radio je kao srednjoškolski profesor u Sisku, a od 1977. radi na Fakultetu političkih znanosti, predaje kolegije Suvremenu hrvatsku političku povijest i Hrvat sku vojnu i ratnu po- vijest. Na vojnom učilištu „Petar Zrinski“ predaje kolegije iz Hrvatske poli- tičke i vojne povijesti. Napisao je 12 knjiga i veliki broj znanstvenih i stručnih članaka. Od knjiga navest ćemo: Političko-teritorijalne promjene u Europi 1908. – 1945.; Vojska antifašističke Hrvatske 1941. – 1945. (nagrada HAZU 1997.); Parlamentarni izbori u Hrvatskoj i Velikoj Gorici (1848. – 1938.); Polit ičko-teritorijalni ustroj Hrvatske do 1918., Prilozi za povijest Plemenite općine Turopolje (1918. – 1945.); Turopoljsko plemstvo poslije ukidanja kmetstva; Velikogorički leksi- kon; Turopoljski vjekopisi (urednik); Lepoglava, prilozi za povijest kaznionice i logora 1921. – 1945.; Kratak pregled vojnih djelovanja u Domovinskom ratu (priručnik na Vojnom učilištu); Odlikovan je nagradom HAZU za najbolju knjigu, nositelj je spomenice Domovinskog rata i Nagrade za aktivan rad u Sindikatu znanosti i visokog obrazovanja.

238 Ljetopis GVG '14. ŽIVOTOPISI AUTORA

Igor Đuran Rođen je 9. ožujka 1986. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Velikoj Gorici, nakon čega je upisao Studij novinarstva u Zagrebu, gdje je stekao i titulu sveučilišnog prvostupnika novinarstva (baccalaureus) 2009. godine da bi tri godine kasnije stekao i titulu magistra novinarstva diplom iravši na Fakultetu političkih znanosti s temom „Razlike u političkoj komunikaciji između žena i muškaraca na primjeru Dnevnika HRT-a i Dnevnika Nove TV“. Od 2006. godine pa sve do 2013. stalni je suradnik na Radiju Velikoj Gorici, gdje je kao novinar tijekom svih tih godina radio i u Reporteru prateći uglav- nom sportska i društvena zbivanja u našoj okolici, a tijekom 2013. bio je i njegov urednik. 1. rujna 2013. godine mijenja redakciju, te se pridružuje mladoj ekipi VG danas, gdje preuzima sportsku rubriku. Maja Gjerek Rođena je 1961. godine u Koprivnici. Diplomirala je komparativnu knji - ževnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je DHK od 1985. godine, a HSZU od 1990. godine. Autorica je dvadeset knjiga, devet zbirki pjesama, sedam romana i četiri knjige priča. Od toga je s majkom Anicom Gjerek objavila šest knjiga, pet za djecu, a ro man „Bijeli dimnjačar “ nagrađen je 1999. godine u Italiji Zlatnom medaljom za knji ževnost, među- narodnom nagradom zemalja Alpe-Jadran. Piše scenarije, eseje, scenska djela i književne prikaze. Objavljuje u književnim časopisi ma, na radiju i televiziji, a brojni su joj tekstovi uglazbljeni. Odlikovana je za književni rad odličjem Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a 2005. izabrana je za dopred - sjednicu Društva hrvatskih književnika. Djela su joj prevedena na više jezika i uvrštena u domaće i strane antologije poezije i proze. Zastupljena je u čitankama i lektirnim izborima za osnovne i srednje škole. Rom an „Agora“ dramatiziran je i izveden u sklopu Dram skog programa Hrvatskog radija uz više repriza, te je u ljeto 2002. godine objavljeno drugo izdanje. Jedna je od urednica „Male knjižnice DHK“ i kao profesionalna književnica, samostalna umjetnica živi i stvara u Koprivnici. Renato Glogovčan Rođen je 1970. godine u Koprivnici. Doselio je u Veliku Goricu 1980. godine. Fotografijom se bavi zadnjih 20 godina, a reporterska fotografija mu je opsesija. Školu digitalne i modne fotografije završio je u Foto klubu Zagreb. Sudjelovao je na više skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Gordan Hosni Gordan Hosni rođen je 30. 08. 1962. u Zagrebu. Diplomirao je 1987. na Fakultetu za defektologiju, smjer socijalna pedagogija. Tijekom studija radio je u Centru za odgoj i obrazovanje Velika Gorica u kojem od 2012. ponovno radi kao odgajatelj. Osim u Centru u Velikoj Gorici aktivno je provodio različite programe prevencije i tretmana društveno neprihvatljivih ponašanja djece i mladeži popularniji kao „Sineki“.

Ljetopis GVG '14. 239 ŽIVOTOPISI AUTORA

Mr. sc. Marija Ivanović r. Abramović Rođena je 1951. u Strizivojni. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Vin - kovcima. Diplomirala je Jugoslavenske jezike i književnosti i Kom parativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1974. godine. U Gradskoj knjižnici u Velikoj Gorici radi od 1980. Na poslijediplomskom znanstvenom studiju Informacijskih znanosti (smjer knjižničarstvo) Sveuči - lišta u Zagrebu magistrirala je 1994. godine. Voditeljica je Knjižnice Galže - nica. Različitim prilozima promicala je knjižničnu djelatnost u lokalnim glasilima, lektorirala je tekstove za raznovrsne publikacije, pisala je predgovore za knjige, prikaze knjiga, napisala je puno tekstova o izložbama slika i autorima. Potiče promoviranje kvalitetnog rada u dječjim vrtićima i školama organi - ziranjem brojnih izložbi. Objavljuje tekstove u stručnim glasilima (najzna - čajniji su oni u Vjesniku bibliotekara Hrvatske), izlagala je na stručnim skupo- vima. Bila je mentor za izradu stručnih radova na državnom ispitu iz knjižniča rstva. Dodijeljeno joj je zvanje višeg knjižniča ra. Surađivala je na nekoliko znanstvenih projekata u knjižničarstvu. Posjetila je četrdesetak knjižnica izvan Hrvatske. Nekoliko je mandata bila u upravnom odboru Zagrebačkog knjižničarskog društva i Hrvatskog čitatel j - skog društva, a preko 10 godina član IRA-e (Međunarodne čitateljske udruge). Organizirala je različite programe s ciljem promicanja knjige i čitanja i za sve njih pisala, uređivala i izrađivala prateći tisak. Od 1981. izradila je preko 60 biltena prinovljenih knjiga. Autorica je desetak većih projekata poticanja na čitanje i obrazovanje zasnovanih na tematskim izložbama s nagradnim igrama. Pridonijela je pokretanju časopisa za učenike ŽIR. Projekt Prognaničke novine (s izložbom) provela je u travnju 1995. Ciklus susreta Upoznajte velikogoričke pisce organizirala je 1996. godine, a 2001. Prve dane veliko goričke knjige i predstavila prikupljenu građu za bibliografiju literarnog stvaralaštva Veli - kogoričana od 1980. do 2000. godine. Od 2012. organizira Susrete „S poštovanjem“ s više ciljeva među kojima je redovito glasno čitanje kraćih književnih tekstova. Sudjeluje u radu Ogranka Matice hrvatske Velika Gorica. 1985. godine inicirala je Likovni natječaj za učenike osnovnih škola veliko- goričkog područja koji se održao 30 godina. Mario Ivić Rođen je 1962. godine. Od 2001. živi u Velikoj Gorici. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu. Diplomirao je na Odsjeku za jugoslavenske jezike i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1987. godine. Poslije- diplomant je Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sve - učilišta u Zagrebu, smjer Društveno-humanistička inform ati ka. U slobodno vrijeme istražuje etnografsku, povijesnu i arhivsku građu šćitar- jevačke Posavine. Nakon diplomiranja zaposlio se u OŠ „10. lipanj” (danas OŠ Jurja Habdeli ća) u Velikoj Gorici 1987. godine na poslovima učitelja hrvatskog jezika. Godine 1991. prelazi na rad u novootvorenu OŠ Velika Mlaka na poslove voditelja

240 Ljetopis GVG '14. ŽIVOTOPISI AUTORA

bibliotečno-informacijskog centra, a 1996. imenovan je privremenim rav- nateljem OŠ Šćitarjevo. Za ravnatelja OŠ Šćitarjevo prvi put imenovan je 1997. godine. U sklopu njegovog kulturološkog i obrazovnog djelovanja dovoljno je spo - menuti pokretanje eksperimentalnog načina obrazovanja naziva „Škola bez zvona”, galeriju „m” pri OŠ Velika Mlaka i galeriju „12” u OŠ Šćitarjevo, pokretanje školskih listova „Osmijeh” i „Fibula” , te angažman oko osnivanja i suradnju s KUD-om Šćitarjevo iz Šćitarjeva. Važno je napomenuti uređenje školskog muzejskog prostora u suradnji s Ministarstvom kulture RH i Arheološkim muzejom u Zagrebu, te Muzejom Turopolja iz Velike Gorice. Sudionik je Domovinskog rata i odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata 1990. – 1992. i medaljom „Oluja”. Dobitnik je priznanja MO Šćitarjevo za sveukupni doprinos na unapređenju materijalnih i socijalnih vrijednosti za 2010. godinu i nagrade Grada Velike Gorice 2011. godine. Ivanka Ivkanec Rođena je u Zagrebu 1948. godine. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 1973. godine etnologiju kao prvi (a) i sociologiju kao drugi (b) predmet. Tijekom 1972. i 1973. godine volontirala je u Etnografskom muzeju u Zagrebu u kojem je i neprekidno zaposlena od 1. lipnja 1973. godine. Prošla je sve stupnjeve stručnog muzejskog zvanja (kustos pripravnik, kustos, viši kustos). U proljeće 1991. godine stekla je zvanje muzejske savjetnice. Voditeljica je Zbirke narodnog nakita (tra dicijskog i recentnog), i Zbirke narodnih nošnji dinarskog prostora Hrvat ske i Zbirke Perinić (donacija). Bavila se istraživanjima pučke spolnosti, narodnog umjetničkog stvaralaš tva, suvenirima i tradicijskim društvenim ustrojem („institucije“, običaji/o bredi). Tijekom toga razdoblja bila je autorica samostalnih tematskih i monografski h izložbi kao što su: Narodni nakit Hrvatske, Mitja Koman – folklor, boja, pokret, Narodna inti ma, Homo et Tera, Vrijeme prošiveno žudnjom, Nakit – tra- dicijsko u suvremenom itd. Autorica je televizijskog serijala od 6 emisija Narodna inti ma, koautorica i suradnica muzejskih i izložbi izvan prostora i programa Muzeja. Obavljala je i etnografska terenska istraživanja u Slovačkoj, Istri, Dalmatinskoj zagori, Dalmaciji, u okolnim selima Zagreba i/ili Zagrebačke župa nije, na području Gorskog kotara, u selima crkvene župe/dekanata mjesta Cirkvena pokraj Bjelovara. Bila je autorica i organizatorica etnograf sko -društve nog programa „Ivanje“ u Zagrebu (1993.). Održala je više od 60 javnih predavanja za građanstvo (đaci i nastavnici srednjih škola, studenti i polaznici tečajeva za „treću životnu dob“); raz ličite tematske jedinice vežu se za etnologiju/etnografiju, muzejsku djelat nost, zla- tarstvo, folkloristiku i sociologiju. Povremeno ili kontinuirano stručno surađuje s Uredima različitih Mini starstava (prosvjete i športa, kulture, turizma, mora), Komorama (gospodarska , obrt- nička), fakultetima zagrebačkog Sveučilišta (Filozofski fakultet , Tekstilno - -tehnološki), srednjim strukovnim školama, Maticom iseljenika Hrvatske,

Ljetopis GVG '14. 241 ŽIVOTOPISI AUTORA

Hrvatskim leksikografskim zavodom, muzejima i galerijam a u Zagrebu, Osi - jeku, Šibeniku, Varaždinu te s tiskanim i elektronični m medijima (brojni različiti prilozi i nastupi u radijskim i televizijskim emisijama različitih centara HTV-a. Članica je Muzejskog društva Hrvatske, Hrvatskog društva folklorista i ULU- PUH-a (Studijska sekcija)). Branka Jagić Rođena je 15. prosinca 1945. godine. Nakon završene srednje ekonomske škole, neželjene, nastavlja uz rad studij na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i, po svojoj volji, ostaje doživotno apsolvent. Slijedi obrazovanje u likovnom centru (emajl, keramika, tapiserija) kod ak. slikarica Vere Deiht Kralj, Višnje Markovinović i Višnje Jelačić. Sudjeluje na samostalnim i zajedničkim izložbama i likovnom opremanju vlastitih zbirki. Konačno, odlučuje se za školu kreativnog pisanja rezultat čega su i zbirke pjesama „Napušteni dvorac“, „Pijesek cajtof“, „Ravnica u srcu“, „Ubijaju mi Hrvatsku“, „Traganja oko šutnje“, „Stijen naravnosti“. Sudje luje na brojnim recitalima poezije, surađuje u časopisima i zbornicima. Prof. dr. sc. Alojz Jembrih Redoviti je sveučilišni profesor u trajnom zvanju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, Odjel kroatologije. Rođen je 11. lipnja 1947. u Vara- ždinu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču, na Insitutu za slavistiku doktorirao je 1976. o hrvatskom piscu Antunu Vramcu (1538. – 1588.): Antun Vramec in seiner Zeit. Znanstvenoistraživačkim radom Alojz Jembrih prisutan je na kroatološkim područjima: Povijest hrvatske književnosti i jezika, leksikografije, dijalekt o - logije, hrvatske kulture, školstva povijest slavistike i hrvatske kaj kavske knji- ževnojezične baštine. Objavljene su mu knjige: Život i djelo Antuna Vramca (1981.), Hrvatski filološki aspekti (1990.), Grgur Pythiraeus Mekinić i njegove pjesmarice (1990.), Hrvatsko-slovenske književno-jezične veze (1991.), O Vramčevoj Kro - nici (1992.), Juraj Damšić i njegov „Nauk kršćanski“, 1744. (1994.); Kaj - kaviana croatica, prir. (1996.), Na izvori gradišćanskohrvatskoga jezik a i književnosti (dvojezično: hrv. i njem.), Hrvatski filološki zapisi (1997.), Grof Sermage u zrcalu svojih pisama 1758. (2000.), Kazimir Bedeković (1727. – 1782.), Teološki, filozofski i dramski pisac (2001.), Stipan Konzul i „Biblijski zavod“ u Urachu (2007.), Gregur Kapucin: Epska trilogija (2010.), Tragom turopoljske povijesti (2014.) Da vid Jolić Rođen je 1948. godine u Sanskom Mostu (Bosna i Hercegovina), gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Elektrotehniku je studirao u Banja Luci, a pravne znanosti u Zagrebu i Münchenu. Bio je aktivni sportaš, a nogom etna karijera trajala mu je dvanaest godina u dresu četiri kluba. Karijeru je prekinuo odlaskom u München, gdje je u razdoblju od 1976. do 1998. godine proveo, s kraćim prekidima, punih osamnaest godina. Kao vanjski suradnik surađivao je više godina u dnevnim novinama glavnog grada Bavarske, kada se počinje

242 Ljetopis GVG '14. ŽIVOTOPISI AUTORA

ozbiljnije baviti fotografijom. Kao modni fotograf sredinom devedesetih go- dina u Münchenu je 2,5 godine djelovao kao vanjski suradnik modne kuće Escada. U velikogoričkim medijima javlja se poslije 2000. godine i, iako je njegovo glavno područje djelovanja sportsko novinarstvo, fotoaparatom bilježi doga - đanja u svim segmentima društva, politici, kulturi i sportu, u gradu Velikoj Gorici i susjednim općinama. Stvorio je bogati fond fotografija snimljenih u posljednjem desetljeću ne samo širom Republike Hrvatske, nego i u ino- zemstvu (Albanija, Austrija, Češka, Mađarska, Njemačka, Poljska, Slovačka, Slovenija i Srbija). Osim u velikogoričkom Reporteru, gdje djeluje posljednjih pet godina, fotografije su mu objavljivane u Glasniku Turopolja, Sportskim novostima, Vjesniku, Večernjem listu, Jutar njem listu i 24 sata, a snima, piše i uređuje polugodišnji časopis Glasnik Andautonije. Stalni je dopisnik Sportskih novosti. Godine 2008. osvojio je „Zlatni objektiv“, nagradu za pobjedu na natjecanju za najbolje fotografije u organizaciji Hrvatske udruge radija i novina (HURIN). Mirjana Marković Rođena je 1964. godine u Imotskom. Od 1972. živi u Velikoj Gorici gdje pohađa osnovnu školu, dok u Zagrebu stječe srednjoškolsko obrazovanje i studira šumarstvo. Još u djetinjstvu počinje pisati poeziju i prozu te su njeni radovi objavljeni u mnogim časopisima i zajedničkim zbirkama. Aktivno sudjeluje u kulturnom životu grada kao dugogodišnja članica velikogoričke Udruge umjetnika Spark. Posljednjih deset godina radila je kao novinar na RVG-u, City radiju te Gorica Produkciji, uređivala je i vodila televizijske emisije te informativni program na radiju, bila urednica Reportera, kao su- radnik pisala za mjesečnike Gorica.hr i Kronika Zagrebačke županije. Katja Matković Mikulčić Rođena je u Vrbanju na Hvaru. Školovala se u Vrbanju, Jelsi i Zagrebu. Dugi niz godina radila je u Centru za kulturu Radničkog sveučilišta „Moša Pijade“ na poslovima stručnog suradnika za kulturu. Od 1993. radi u Gradskoj knjižnici Velika Gorica, prvo na poslovima bibliotekara – inform atora, a danas je ravnateljica ustanove. Uz redoviti posao kontinuirano se bavi spisateljskim radom, autorica je brojnih priloga u novinama, časopisi ma i na radiju te predgovora za knjige i izložbe. Autorica je tzv. mediteranske trilogije koju sačinjavaju tri knjige za djecu: Priče o maslini (1995.), Priče o vinovoj lozi (1999.) i Priče o smokvi (2001.), iz kojih su neke priče uvrštene i u školske udžbenike. U Gradskoj knjižnici Velika Gorica prikuplja građu za Zavičajnu zbirku pa se dosta bavi istraživanjem turopoljske baštine. Recenzirala je brojna izda nja iz tog područja. Autorica je monografije Crkve i kapele Odranskog i Pokupskog dekanata (1998.), knjige Svetom Jurju u pohode (2003.), jedna od urednica prve velikogoričke monografije koja je dobila i županijsku nagradu (2000.), monografije Turopoljski kipci Mate Mihinice (2005.), Obitelj Šenoa i Turo- polje (2006.), fotomonografije Hrast – drvo Turopolja (2010.), scenaristica dokumentarnog filma Od kurije do Akademije – 120 godina Prve čitaonice u Velikoj Gorici, urednica Leksikona suvremenih velikogoričkih pisaca (2007.) i

Ljetopis GVG '14. 243 ŽIVOTOPISI AUTORA

autorica knjige Otočni kalendar (2008.). Vodila je projekt obilježavanja 400. obljetnice rođenja Jurja Habdelića te uredila Zbornik radova sa znanstvenog skupa (2009.). Njezin veliki doprinos je u približavanju hrvatske i albanske kulture na književnom planu. Knjige joj se nalaze u knjižnicama u zemlji i inozemstvu. Za svoj rad je dobila brojna priznanja institucija, udruga i poje- dinaca. Predsjednica je Zagrebačkog knjižničarskog društva i dopredsjednica Hrvat - skog knjižničarskog društva. Dragica Modrić Rođena je 1967. godine u Gračacu. Srednjoškolsko obrazovanje završila je u Centru za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, odsjek za grafičke tehnike i dizajn. Bavila se glumom, lutkarstvom i bila članica kazališta „Sjena“ u Velikoj Gorici. Tokom srednjoškolskog obrazovanja, radila je kao restaurator na obnovi barokne crkve sv. Katarine u Zagrebu. Nakon srednje škole radila je u Zagreb filmu na projektima stranih koprodukcija, izradi reklama, restauraciji filmova iz fundusa, na poslovima animatora, fazera i dekera. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti slikarstvo u klasi prof. Eu - gena Kokota i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za- vršila je i dodiplomski studiji likovne pedagogije. Pod mentorstvom prof. Emila Roberta Tanaya diplomirala je na temu Narativnost i likovni izraz likovno nadarene djece s autizmom. Kao apsolvent predavala je likovnu umjetnost u Općoj i Matematičkoj gim - naziji u Velikoj Gorici. Od 1996. do 1999. godine radila je za američku vojsku AAFES ( Army and Air Force Exchange Service ), kao jedini VM (visual -merchan dise r) za područje Balkana. Nakon prestanka misije u Hrvatskoj, zaposlila se u dizajnerskom studiju M-Grafik u Zagrebu, kao dizajner i ilustrator. Radila na kampanjama za Coca-Colu, Nes tle, Dukat, Kraš... Surađivala je s Croatia filmom na izradi crtanog serijala Šegrt Hlapić. Za HMZG, hrvatsku mrežu zdravih gradova, dizajnirala zaštitni znak i promo materijal, a za Hrvatski zavod za javno zdravstvo ilustrirala knjižicu Pre- hrambene smjernice za djecu. Od 2004. zaposlena je kao kustosica – voditeljica likovne zbirke i muzejska pedagoginja u Muzeju Turopolja u Velikoj Gorici. Autorica je niza izložbi i likovnih postava u Muzeju i izvan njega. Dizajnirala je vizual za radionice Muzeja – Muzej Turopolja prijatelj djece i mladih. Jedna je od autorica projekta FUK-a (Festivala Urbane Kulture) u Velikoj Gorici. Od 2004. članica je HMD-a i sudjeluje u radu Sekcije za muzejsku pedagogiju i kulturnu akciju. Juraj Odrčić, dipl. ing. Rođen je 1985. g., odrastao u Velikoj Gorici. Srednju Zrakoplovnu tehničku školu R. Perešina završava 2004. godine te upisuje studij Aeroprom eta pri Fakultetu prometnih znanosti te stječe zvanje diplomiranog inženjera aero- prometa. Sredinom 2009. godine suosnivač je velikogorič kog novinarskog portala vgdanas.hr što mu određuje daljnji radni put kao novinara i urednika. U

244 Ljetopis GVG '14. ŽIVOTOPISI AUTORA

2012. godini tvrtka Studio Eunoia d.o.o., čiji je suvlasnik, pokreće i tiskano izdanje novina VGdanas, a 2013. godine proširuju se i na grad Jastrebarsko s novinama JASKAdanas. Uz novi narstvo, bavi se i grafičkom pripremom i dizajnom, organizacijom doga đaja, a pokretač je i projekta „Velika Gorica – grad zrakoplovstva“. Od rane mladosti društveno je angažiran, prvenstveno kroz rad u Plemenitoj opčini turopoljskoj kao dugogodišnji sudac sučije Kuri- lovec, promidžbenik, a krajem 2014. godine izabran je za podžupana za Veliku Goricu. Božidar Pavišić Rođen je 25. prosinca 1957. godine u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici. Zaposlen je u projektantskoj tvrtci u Zagrebu, na mjestu samostalnog projekta nta. Na- pisao je više desetaka članaka vezanih uz posao, te za potrebe raznih stručnih časopisa i tjednika. Realizirao je, što samostalno, što kao dio tima, niz pro- jekata, odnosno knjiga. U rad i djelovanje povijesne udruge Plemenite opčine turopoljske (u nastavku POT-a) uključen je od 1995. godine kao jedan od članova Turopoljskog banderija, a 1998. godine izabran je za tajnika (fiškuša) Plemenite opčine. To mu je omogućilo da duboko zagrebe u bezvremensko tkivo Turopolja koje u svojim porama čuva neiscrpno kulturno blago. U POT ulaže svoj rad, talent, znanje i iskustvo bez ikakve naknade. Veliki je poticatelj i zagovornik očuvanja kulturne baštine turopoljskog kraja. Inicijator je izda- vanja knjige, monografi je o Turopoljskom banderiju, povijesnoj postrojbi hrvatske vojske, koja ima povijesno značenje, a danas promiče kulturno i društveno dobro širom naše domovine Hrvatske. Prof. dr. sc. Ivo Pranjković Rođen je 1947. godine u Kotor Varošu. Franjevačku klasičnu gimnaziju po hađao je u Visokom. Studij kroatistike (tada jugoslavenskih jezika i knji ževnosti) i komparativne književnosti završio je 1973. godine. Od jeseni 1974. zaposlen je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta, gdje je najprije bio lektor, zatim asistent, docent , izvanredni profesor, a od 1996. redoviti je profesor na Katedri za hrvatski standardni jezik. Izvodi predavanja i seminare iz kolegija Sintaksa hrvatskoga standardnog jezika i Sintaksa složenih struktura . Trenutno obnaša i dužnost predstojnika Katedre. Predaje i na poslijedipl om - skim studijima kroatistike u Zagrebu, Rijeci i Osijeku te na poslijedipl omskim studijima lingvistike u Zagrebu i Sarajevu. Od 1984. do 1986. bio je lektor na Sveučilištu u Bochumu (Njemačka) te držao raznovrsna predavanja na sveu- čilištima u Oslu, Aarhusu (Danska), Leipzigu, Berlinu, Parizu, Beču, Grazu, Klagenfurtu, Trstu, Budimpešti, Szombathelyu, Pečuhu, Ljubljani, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Beogradu, Novom Sadu, Cetinju i drugdje. Sudjelovao je na velikom broju znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Bio je prvi predsjednik obnovljenog Ogranka Matice hrvatske Velika Gorica. Božidar Prosenjak Rođen je 19. kolovoza 1948. u Koprivnici. Djetinjstvo je proveo u malom podravskom selu Kuzmincu gdje je započeo svoje školovanje, a nastavio ga u Koprivnici, Parizu i Zagrebu gdje je diplomirao romanistiku na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici gdje je započeo svoj radni vijek u Narodnom sveučilištu. Profesionalni je književnik. Član je Društva hrvatskih književnika

Ljetopis GVG '14. 245 ŽIVOTOPISI AUTORA

te RZSU-a Hrvatske, gdje je niz godina bio i član upravnih tijela. Stalni je ili povremeni suradnik u listovima i časopisima za djecu i odrasle, na radiju i televiziji. Uvršten je u školsku lektiru i školske udžbenike u zemlji i inozemstvu. Utemeljitelj je i prvi urednik Biblioteke „Albatros“ i jedan od suosnivača Academie Cravatice. Autor je više od trideset knjiga za djecu i odrasle. Njegov rom an „Divlji konj“ doživio je od 1989. do 2005. dvanaest izdanja u Hrvatskoj i prijevode na strane jezike, a knjiga „Sijač sreće“ tiskana je do 2005. u sedam izdanja. Oba su naslova dramatizirana i doživjela više stotina izvedbi. Za svoj književni rad primio je prestižne nagrade: „Ivana Brlić Mažuranić“ i „Grigor Vitez“ 1989. godine, treću nagradu na Međunarodnom natječaju za najbolju „Serra“ priču za 2005., te nagradu dječjeg žirija za najbolju dječju slikovnicu 2004. – 2005. na sajmu knjiga „Interliber 2005.“ Pojedina djela prevedena su mu na više od dvadeset svjetskih jezika. 2011. godine dobio je nagradu za životno djelo Grada Velike Gorice. Guido Quien Rođen je 1943. godine u Zagrebu. Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu, a Filozofski fakultet (povijest umjetnosti i komparativnu književnost) u Za grebu. Od 1973. do 1994. radio je kao kustos Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Bio je voditelj zbirke slikarstva, grafike i minijature. Osim redovit og stručnog rada na zbirci, sudjelovao je u mnogim kulturološkim projek ti ma – izložbama, u koncipiranju novog stalnog postava, te je i autor više samostalnih izložbi. Od 1994. do 2003. bio je direktor Fundacije Ivana Meštrovića. Pokrenuo je, uz ostalo, revitalizaciju i otvaranje za javnost objekata Fundacije (Galerija Ivana Meštrovića i Kaštelet u Splitu, Crkva Presvetog Otkupitelja u Otavicama i Atelijer Meštrović u Zagrebu). Uz radove obnove, vodio je program novog stalnog postava Galerije Meštrović u Splitu, te ga predao javnosti 1998. godine. Autor je koncepcije stalnog postava (2010./11.) Galerije umjetnina „Branislav Dešković“ u Bolu, na otoku Braču. Kao povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Guido Quien ostvario je mnoge retrospektivne, monografske, problemske i autorske izložbe. Osam desetih go - dina bio je voditelj „Galerije Zagreb“ u Zagrebu, gdje je također postavio niz samostalnih i skupnih izložbi. Tekstove o likovnim umjetnosti ma objavljuje u časopisima, novinama, na radiju i HRT-u. Bio je stalni suradnik – kritičar na Prvom programu Radio Zagreba/Hrvatskog radija. Od 1975. na Prvom pro- gramu Radio Zagreba/Hrvatskog radija objavljuje niz općih tekstova s pod- ručja povijesti umjetnosti, naime za emisiju DNDD pisao je o domaćim i stranim umjetnicima različitih epoha. Surađivao je (od 1993. do 1995.) pri- lozima likovne tematike u emisiji TV kalendar, a za HRT je napisao i scenarij za film Zavičaj Ivana Meštrovića, 2003. Priredio je i objavio knjigu Likovni dnevnik Eve Postružnik, Brački zbornik, Supetar, 1994. Glavni je konzultant i pisac više tekstova u monografiji Otok Brač, Fabra, Zagreb, 2005. Autor je knjiga: Susreti – likovne kritike 1972. – 1994., izbor, Matica hrvatska, Split, 1995.; Slavko Peršić, monografija, POU Velika Gorica, 2004.; Mladen Bašić Bibi, monografija, POU Velika Gorica, 2006.; Branko Vlahović (s D. Schneiderom), monografija, Art Studio Obzori, Zagreb, 2012.; Približen pogled, ULUPUH, Zagreb, 2012.; Razgovori o

246 Ljetopis GVG '14. ŽIVOTOPISI AUTORA

scenografiji, POU Velika Gorica, 2013.; Galerija na otoku (Monografija Galerije umjetnina „Branislav Dešković“ u Bolu), Centar za kulturu Brač, 2013.; Priče o stvarima, ULUPUH, Zagreb, 2013. Ro man Repač Rođen je 1962. godine u Zagrebu. Osnovnu školu polazio je u Velikoj Gorici, a srednju građevinsku školu u Zagrebu. Diplomirao je studij arhi tekture 1987. godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Od 1987. godine radio je na raznim poslovima projektiranja i građenja građevina, te poslovima prostornog planiranja. Od 2009. godine radi u gradskoj upravi Grada Velike Gorice u Upravnom odjelu za urbanizam i zaštitu okoliša. Hrvoje Ružić Hrvoje Ružić rođen je 1971. godine u Zagrebu. Završio je školu za izradu i restauraciju žičanih glazbala, ali nije nastavio s tim zanimanjem. Studirao je na likovnim akademijama u Zagrebu i Nizozemskoj, koje nije završio. Radi od 1989. godine kao profesionalni strip umjetnik, ilustrator, slikar, grafički diz- ajner, kipar, tattoo artist , storiborder. Svoj interes za strip razvijao je pod utjecajem svog mentora i uzora, poznatog strip autora Radovana Domagoja Devlića. Ružić je 2011. objavio strip album „Kraljevstvo“ (tekst: Radovan Devlić) i 2012. „Miljokazi“ (tekst: Miljenko Horvatić). Izlagao je na više izložbi u zemlji i inozemstvu. Živi u Gudcima sa suprugom i četvero djece. Slavica Sarkotić Rođena je u Vukojevcu Donjem 1951. godine. Školovala se u Lekeniku i Zagrebu, godinama živjela s obitelji u Sisku gdje je i radila do mirovine. Piše i objavljuje pedesetak godina, još od osnovne škole. Po zanimanju je inženjerka medicinske citologije, odnedavno u mirovini. Objavila je devet knjiga, zastupljena u pedesetak zbornika s raznih recitala, uvrštena u nekoliko antologija, pjesme su joj prevođene na slovenski. Dobitnica je više književnih nagrada (od novijih izdvaja Nagrada Mihovil Pavlek Miškina za 2013., nagrada Grada Siska za doprinos književnosti 2010., nagrade na recitalima u Zelini, Krapini, Mariji Bistrici, Varaždinu i Bede - kovčini). Više pjesama joj je uglazbljeno. Piše i za djecu i objavljuje u “Radosti” i “Smibu”. Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih haiku pjesnika, Književnog društva sv. Jeronim i Hrvatskog društva zavičajnih književnika Zlatko Srbelj Rođen je 30. siječnja 1963. g. u Zagrebu. Pohađa OŠ „Ivan Meštrović“ na Trešnjevci gdje živi sve do 1976. g. kada seli u Veliku Goricu te završava osmi razred u tadašnjoj OŠ „Veljko Vlahović“. Srednju školu pohađa u OC „Nikola Tesla“ u Zagrebu. Još u osnovnoj školi postaje član rukometnog kluba „Radnik“ u kojem igra sve do 1983. g. kad se vraća iz JNA, zapošlja va u DIOKI dd i kao kapetan momčadi prestaje s aktivnim igranjem. U jesen 1991. g. kao dragovoljac u 2. gardijskoj brigadi sudionik je Domovinskog rata.

Ljetopis GVG '14. 247 ŽIVOTOPISI AUTORA

Od srednjoškolskih dana amaterski se bavi fotografijom. Danas je aktivni član novoosnovanog velikogoričkog foto kluba. Surađuje sa Kronikama Velike Gorice, Pixellom, fotografira velikogorički „Night life“, kulturne manifestacije i razne znamenitosti Turopolja. Sve to sa željom da se ljudima približe ljepote i običaji ovog kraja. Zlatko Šostar Rođen je 1941. u Velikoj Gorici gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju i Ekonomski fakultet u Zagrebu. Bio je omladinski rukovodilac u nekadašnjoj općini Velika Gorica, urednik Velikogoričkog lista i Radija Velike Gorice, tajnik Turističkog saveza općine Velika Gorica i direktor Grafičkog poduzeća Velika Gorica. Utemeljio je Likovnu grupu 10. lipanj, a i dan-danas se samostalno bavi slikarstvom, fotografiranjem i video-snimanjem. Sudjelovao je u nizu skupnih izložbi, te priredio 4 samostalne slikarske izložbe, 3 izložbe fotografija i 3 izložbe karikatura. Posjeduje bogat fond dokumentarnih i umjetničkih fotografija Velike Goric e iz druge polovice 20. stoljeća. 2008. godine objavio je reprezentativnu fotomonografiju Male priče iz Velike Gorice u kojoj slikom i riječju predstavlja svoj kraj i svoje suvre menike. Jasminka Tihi-Stepanić Rođena je i živi u Velikoj Gorici. Profesorica je hrvatskog jezika u OŠ Eugena Kvaternika i književnica za djecu i mlade. Objavila je romane Imaš fejs? i Bacit ću ti kompjutor kroz prozor te zbirku priča Baš kao Harry Pot ter čija se radnja najvećim dijelom odvija u Velikoj Gorici. Ro man Imaš fejs? dobio je Nagradu „Mato Lovrak“ za najbolji rom an za djecu i mlade objavljen u 2011. godini. Na 9. međunarodnom festivalu radiodrame za djecu i mlade Prix Ex Aequo 2012. u Bratislavi, posebnom nagradom, koju dodjeljuje Međunarodna unija za dječju knjigu (IBBY), nagrađena je radioigra Imaš fejs? Hrvatskog radija, nastala prema romanu. Priče za djecu i mlade objavljuje u časopisima Modra lasta, Smib, Radost, Književnost i dijete, na portalima Školske knjige i Profila, na Prvom programu Hrvatskoga radija u emisiji Priče za velike i male te na Drugom programu HTV-a u emisiji Pssst... priča! Arijana Mataga Tintor Rođena je 22. kolovoza 1966. u Zagrebu gdje je završila osnovnu školu i V. Gimnaziju. Diplomirala je socijalnu pedagogiju na Edukaci j sko-reha bil ita - cijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Stručno se usavršavala iz područja psihoterapijskog savjetovanja te je završila edukacije iz transakcije analize i realitetne terapije. Magistrirala je na Edukacij sko -reha bili ta cij skom fakultetu 2004. godine na temu Ključni ljudi u lokalnoj zajednici u prevenciji po - remećaja u ponašanju djece i mladih. Na istom fakultetu doktorirala je 2011. godine na temu Ostvarivanje prava djeteta u funkciji izgradnje otporne lokalne zajednice. Članica je Upravnog odbora Hrvatske udruge socijalnih pedagoga. Na matičnom fakultetu gostujući je predavač na Odsjeku za poremećaje u ponašanju. Objavila je petnaest radova u stručnim i znanstvenim časopisima,

248 Ljetopis GVG '14. ŽIVOTOPISI AUTORA

zbornicima i knjigama te aktivno sudjeloval a na dvadesetak konferencija i simpozija u zemlji i inozemstvu. Čla nica je Radne skupine koja je izradila Nacionalnu strategiju za prava djece od 2014. do 2020. g. Od 1996. godine zaposlena je u gradskoj upravi Grada Velike Gorice u Upravnom odjelu za društvene djelatnosti, školstvo i predškolski odgoj na radnom mjestu savjetnice za predškolski odgoj, djecu i mlade. Borut Vidošević Rođen je 1963. godine u Zagrebu. Prve prstokroke na klavijaturi obi teljskog pijanina pokušao je sam, kao predškolac. Od drugog pak razreda osmoljetke školovao se i, konačno, odškolovao za pijanista, završivši Muzič ku akademiju u Zagrebu, uz kraću epizodu u Sjedinjenim Američkim Državama. Cijeli je radni vijek proveo u današnjoj Umjetničkoj školi Franje Lučića, ranije kao nastavnik klavira, danas kao ravnatelj. Oženjen je glazbenicom, također pija- nisticom, otac dvojice malodobnih sinova. Memetali Zenuni Rođen je 23.10.1955. u mjestu Gornje Sedlarce kraj Tetova, Makedonija. U rodnom mjestu proveo je djetinjstvo i završio osnovnu školu, a potom je 1970. godine doselio u Veliku Goricu. U Zagrebu je završio srednju školu za ugo- stiteljstvo. Godine 1980. zajedno s ocem otvorio je slastičarnicu i pizzeriju „Memy“, koja je kultno okupljalište mnogih generacija Velikogorič ana. Ože- njen je i ima četvero djece. Društveno je aktivan u Velikoj Gorici, posebno u aktivnostima albanske nacionalne manjine u Gradu Velikoj Gorici i Zagre - bačkoj županiji. Darija Žilić Spisateljica i književna kritičarka iz Velike Gorice dobitnica je dviju značajnih književnih nagrada – Nagrade Julije Benešić za najbolju knjigu književne kritike i Nagrade „Kiklop“ za najbolju pjesničku zbirku godine. Dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu. Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue. Stalna je suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, surađivala je na projektu Školske knjige Leksikon hrvatske književnosti. Urednica je u časopisu Tema. Voditeljica je tribine Dekon- strukcije u Hrvatskom društvu pisaca, te književne tribine u Klubu umjetnika na Sušaku u Rijeci. Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski i engleski jezik. Vesna Župetić Rođena je 11. listopada 1962. u Velikoj Gorici. 1981. godine upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu, Odjel za pedagogiju, na kojem je diplomirala 1986. i stječe titulu diplomiranog pedagoga. 1987. počinje svoj radni vijek u osnovnoj školi u Pokupskom, a nakon položenog ispita za programera nastavlja ga od 1989. do 1996. u Elektronskom računarskom centru „Sljem e“. Od 1996. radi kao sav - jetnica za kulturu u Upravnom odjelu za društvene djelatnosti, školstvo i predškolski odgoj Grada Velike Gorice. Članica je predsjedništva Ogranka Matice hrvatske Velika Gorica i tajnica Folklornog ansambla Turopolje.

Ljetopis GVG '14. 249 ŽIVOTOPISI AUTORA

Petra Žuvela Rođena je 21. srpnja 1969. godine u Zagrebu gdje je završila osnovnu i srednju školu za upravu i pravosuđe. Diplomirala je na Fakultetu za defektol ogiju, smjer logopedija 1994. godine u Zagrebu. U razdoblju od 1995. do 2002. radila je u Caritasovom Domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi kao logoped i pomoćnik u učenju djeci s različitim vrstama i stupnjevim a teškoća u razvoju i invaliditetom. Od 2002. godine do danas radi kao stručni suradnik logoped u dječjem vrtiću Ciciban/Žirek u Velikoj Gorici. Redovito se stručno usavršava iz područja logopedije i ranog dječjeg razvoja te je 2013. obranila specijalistički rad na Poslije dip lomsko m specijalističkom studiju „Rana inter - vencija u djetinjstvu“ na temu „Najčešća pitanja odgojitelja logopedu u dječ- jem vrtiću“. Od 2000. godine aktivno surađuje s Veleposlanstvom Suverenog Malteškog reda predvodeći grupu osoba s invaliditetom i njihovih asistenata na međunarodne ljetne kampove diljem Europe s ciljem promoviranja Hrvatske u području poboljšanja kvalitete života osoba s invaliditetom. Od 2013. članica je projektnog tima u ulozi training coordinatora u sklopu projekta Integracija predškolske djece s teškoćama u razvoju u redovni predškolski sustav u Gradu Velika Gorica koji se provodi u DV Žirek. Članica je povjerenstva za osobe s invaliditetom grada Velike Gorice. Drugu godinu za redom inicirala je i sudjelovala u kreiranju projekata povodom Međunarodnog dana osoba s inva- liditetom „Most“ i „Volim život“.

250 Ljetopis GVG '14. Sadržaj

UVODNA OPASKA UREDNIKOVA ...... 5 * Uz fotografije Renata Glogovčana: ...... 7 Katja Matković Mikulčić SVETA LUCIJA – NOSITELJICA SVJETLA ...... 9 Božidar Pavišić ZASTAVA (BANDER)...... 15 Stipo Bilić STRADALI TUROPOLJCI U PRVOM SVJETSKOM RATU...... 21 Prof. dr. sc. Branko Dubravica HRVATSKA SELJAČKA ZAŠTITA U VELIKOGORIČKOM KOTARU 1936. – 1938...... 41 Roman Repač ODRŽIVI RAZVOJ GRADA ...... 57 Vesna Župetić DANI EUROPSKE BAŠTINE U VELIKOJ GORICI ...... 61 Dragica Dada Modrić LEGENDFEST – LUKAVEC, 2014...... 65 dr. sc. Arijana Mataga Tintor DJEČJI TJEDAN U VELIKOJ GORICI ...... 69 Petra Žuvela VOLIM ŽIVOT...... 75 Pripremio: Gordan Hosni – Ogi JUNACI BABAJINE KUĆICE ...... 81 Borut Vidošević CRTICE IZ UMJETNIČKE ŠKOLE FRANJE LUČIĆA ...... 91 Ivanka Ivkanec GODIŠNJI KONCERT FOLKLORNOG ANSAMBLA „TUROPOLJE“, VELIKA GORICA...... 93 mr. sc. Marija Ivanović, viša knjižničarka TRI DESETLJEĆA LIKOVNOG NATJEČAJA ...... 95 Mario Ivić GALERIJA 12...... 105 Antun Cerovečki NOVI NAČIN GLEDANJA NA PEJZAŽE ...... 113 *** ILUSTRACIJE HRVOJA RUŽIĆA ...... 117

Ljetopis GVG '14. 251 Zlatko Srbelj NOVI ŽIVOT CLUBA 100 ...... 123 Igor Đuran NOĆ BORILAČKIH SPORTOVA ...... 127 Aleksandar Božić POVIJEST ŠAHOVSKIH KLUBOVA U TUROPOLJU ...... 133 Da vid Jolić PORTRET MLADE SPORTAŠICE ...... 141 Da vid Jolić VELIKOGORIČKE MAŽORETKINJE SVJETSKE PRVAKINJE ...... 145 Mirjana Marković SCENA GORICA – TVORNICA NAGRADA...... 149 *** ANA I BORIS /in memoriam/ ...... 153 NAGRADA ALBATROS 2014...... 155 Ivo Pranjković UZ DRUGO IZDANJE TUROPOLJSKE ČITANKE ...... 165 Alojz Jembrih PAVAO ŠTOOS: O POBOLJŠANJU ĆUDOREDNOSTI SVEĆENSTVA (1848.) ...... 167 Jasminka Tihi-Stepanić ŽIR – PRIČA DUGA ŠEZDESET BROJEVA ...... 187 Zenuni Memetali MOJI SUSRETI S VELIKOM GORICOM...... 193 Zlatko Šostar NEKOLIKO MALIH PRIČA IZ KUČA...... 199 Doc. dr. sc. Damir Drvodelić ZANIMLJIVOSTI IZ ŽABLJEG SVIJETA TUROPOLJA...... 207 PRIČE O STVARIMA ...... 215 Darija Žilić SLAVICA SARKOTIĆ – TUROPOLSKA RAPSODIJA ...... 219 Branka Jagić LIST ...... 221 Juraj Odrčić KRONOLOGIJA 2014...... 223

ŽIVOTOPISI AUTORA ...... 235

252 Ljetopis GVG '14. LJETOPIS GRADA VELIKE GORICE 2014.

Za nakladnika Barbara Grđan Odrčić

Grafički urednik Željko Vučak

Unos teksta Sanja Borković

Naklada 300 primjeraka

Tisak Grafika Markulin Lukavec