KRATKA POVJESNICA SRBA OD POSTANjA SRPSTVA DO DANAS Pisac: Sima Lazić Lukin »Kratka povjesnica Srba od postanja Srpstva do danas« je kratak pregled srpske istorije popularnog karaktera. Isprva je objavljivana tokom 1894. kao serija članaka u zagrebačkom Srbobranu, a kao zasebna knjiga 1895. godine. ◙ • Riječ dvije • Doba predistorijsko • Doba odrođavanja • Doba županisko • Doba državnog sazrevanja • Zlatno doba srpsko • Doba rasula državnog • Doba stradanja i čeličenja • Doba svanuća i slobode Riječ dvije. Istorija je grčka riječ, a srpski se to kaže povjest ili povjesnica iliti pametarnica — sve je to jedno isto. Poslije čitanja, pisanja, računanja i očenaša, svakome čovjeku rodoljubu najpreče je znanje: povjesnica roda i naroda njegovog. Čovjek, koji ne zna, a neće da pozna povjesnicu svoga naroda, to je nesvjesno čeljade bez roda i imena, bez ljubavi i ponosa. Takvo čeljade liči na siroče nahodče sa ulice, koje ne zna: ni kako je ni otkuda je došlo na svijet, ni ko mu je bio otac, đed i prađed. Povjesnica narodna, dakle, uči se za to: da poznamo svoj rod i porjeklo svoje; da znamo, ko smo, čiji smo i otkale smo; da znamo, ko su i kakvi su nam bili naši preci, naši stari, pa ili da se ponosimo njima i da se ugledamo na njih, ili da se poučimo njihovom patnjom, pa da se čuvamo, pogrješaka njihovih. Prošlost je vodilja budućnosti svakome pametnom i razboritom čovjeku, Tako i narod, koji poznaje i ljubi svoju prošlost— svoju povjesnicu — pouzdano ide na susret budućnosti, jer će tako moći da izbjegne one pogrješke, sa kojih je patio u prošlosti. Kad znamo povjesnicu svoga naroda, i duhom smo jači, ne osjećamo se sirotni i samohrani, jer onda znamo, da imamo u svijetu još puno braće svoje, pa čisto osjećamo, kako nad nama vazda stražare veliki dusi slavnih nam predaka i čuvaju nas, da nam u srcu nikad ne ugasne sveti oganj rodoljublja, zajedničkog srodstva i ljubavi bratinjske. Tako se čeliči duh- naroda, te postaje silan i nesavladljiv, da mu ne može nauditi ni unutrašlji ni spoljni zlotvor. Rekao sam i kažem: narodi, makar kako bili silni i veliki, umiru i nestaju, čim izgube svoj ponos: čim zanemare i zaborave svoju prošlost, svoju — narodnu povjesnicu. I, zaista, mnogi silni i slavni narodi, kad zaboraviše na se i na svoju prošlost narodnu, — onda i nestadoše sa lica zemlje, te ih sad ljudi još samo po imenu kazuju. Pa hoćemo li i mi, Srbine i srpski sine, da prezremo svoj najviši ponos? Hoćemo li i mi nogama da pogazimo hiljadugodišnje muke i tekovine prađedova naših: hoćemo li da zaboravimo srbinjsku prošlost svoju, svoju povjesnicu narodnu, pa da se živi bacimo u nesitu čeljust tuđinštine? Smiju li to da učine potomci Miloša i Marka i svetoga Nemanjića Save? I po koju cijenu, za kakvu razmjenu bismo mi to mogli učiniti — bez goleme štete svoje? Ta na zemlji ovoj prljavoj nema tog dostojanja i nema te slave, koja bi mogla pretegnuti slavu Srbinovu, jer njoj nema ravne pod nebom ovim, pa stoga nam na njoj zavide i braća i nebraća naša. Ali: kako će Srbin sačuvati i njegovati svoj ponos, svoju povjesnicu narodnu? Sačuvaće je tako, ako je svesrdno prigrli, ako je ljubi svim srcem. A kako će je zavoljeti? 3avoljeće je, ako je upozna. A kako će je poznati, ako je ne proučava, ako je ne uči i ne pamti? I kako će drugi tuđ svijet znati za Srbina, ako Srbin sam za se no za i sam na se zaboravlja ? I po čemu će nas tuđin voljeti i poštovati, ako se mi sami ne volimo i ne poštujemo? Mudri su bili prađedovi tvoji, Srbine moj, a još mudrije oni rekoše: Nenano— nepitano; znano —voljeno". Zagreb, na dan svetog Stefana Milutina, kralja srpskog 1894. Pisac. Kratka napomena. U ovoj knjizi narodnoj odbačene su sve književničke zavrzlame i petljanije, a brojevi i godine navode se samo onđe, gđe je najpotrebnije. Gđe god piše tačkom skraćeno: god. ili samo g. — to znači godinu. Sve godine prosto naznačene računaju se od Hristova roždestva na ovamo. Ali kad pored broja godine stoje još i ovakve skraćenice:, pr. Hr, — onda to znači godinu prije Hrista. Rimski brojevi: I., II., III. i tako dalje uzeti su kao pridjevi: prvi, drugi, treći i t. d. Na primjer: kralj Uroš I. Nemanjić V. znači Uroša prvog, koji je po redu peti Nemanjić. Skraćenica: itd. znači: i tako dalje. Tuđe i nepoznatije riječi protumačene su uzgredice na istom mjestu pod ovakvom zagradom: ( ). DOBA PREDISTORISKO. Najstarije doba od postanja Srpstva do osvojenja današnjih domovina srpskih Sav rod ljudski dijeli se na pet raznih rasa ili pasmina iliti sojeva, od kojih je najvažniji i najprosvjećeniji bijeli soj ljudi: soj kavkaski. Kavkaski soj sačinjavaju tri ogromna plemena: arijsko, semitsko i turansko pleme. U arijsko pleme spadaju ova posebna plemenska stabla: Indijanci, Persijanci, Jelini (Grci), Rimljani ili Romani (Talijani, Španjolci, Francuzi i Rumuni), pa Đermani (Nijemci) i Sloveni. (Englezi, Švedi i njihovi srodnici postali su iz mješavine ovih stabala arijskih.) Semitsko pleme u glavnom sačinjavaju: Jevreji (Čivuti) i Arabljani (Arapi). U turanskom plemenu najvažniji su danas: Turci i Madžari. Jedni narodi arijskog porjekla zovu se još i po jeziku: indo-evropski narodi. To su oni narodi, koji su nekada govorili jednim zajedničkim jezikom, i kojima je danas Evropa stojbina i postojbina, a prakolijevka im je bila Indija, a to je velika zemlja na dalekom jugoistoku u Aziji. Srbi, kao i svi Sloveni, spadaju u veliki bijeli soj indo-evropskih naroda. — u narode najprosvjećenije. Ali, posebno, Srbi su grana slovenskoga stabla, a u to stablo spadaju ovi narodi: Rusi, Česi (s Moravcima), Poljaci, Slovaci, Slovenci, Blgari, Hrvati, Srbi i Lužički Srbi. Svi su ovi narodi bliski rod i govore srodnim jezikom, a svi se zovu općim imenom: Sloveni. Ali od svih Slovena najstariji su Srbi. Ime Srbin postalo je u nezapamćeno doba, na mnogo stoljeća prije Hrista. A ime Sloven, kao opće naše ime, usvojeno je tek u dvanaestom stoljeću po Hristu, a prvi put je ono poniklo istom u šestom stoljeću, kad se Srbi izbliže sukobiše sa Đermanima, a to su današnji Nijemci ili Švabe. To je bilo ovako: Sva ona srpska plemena, koja su mogla među sobom da slove (da govore) i da se sporazumjevaju, nazvaše se Sloveni, a sve one tuđince, koji nijesu slovili (govorili) srpski, nazvaše Nijemcima, jer oni za Srbe zbilja bijahu nijemi, jer govorahu nerazumljivim jezikom. Ali, sve dotle, svi današnji Sloveni zvahu se jednim općim rođačkim imenom: Srbi. To jest: kao što su Srbi danas samo jedna grana velikoga stabla slovenskog; tako su onda svi današnji slovenski narodi bili samo ogranci jednoga istog stabla — srpskog. Riječ Srbi postala je od stare srpske riječi Sorabi, a to će reći: rođaci ili svojaci. Dakle: sva ona plemena, koja među se bijahu rod i govorahu istim jezikom, zvala su se — Sorabi ili Srbi. A u starodavnom indijskom (sanskritskom) jeziku, iz kojega je postao i srpski jezik, i u drugim nekojim jezicima, riječ Srb znači čovjeka slobodna, plemenita, uzorita i junačna, koji se vječito bori. No, osim ovoga pravoga imena, tuđinci nazivlju Srbe još i Racima i Vlasima. Ime Rac, ili Ras, ili Rasijan, ili Raščanin —jedno je isto. To je ime vrlo staro i postalo je još u najdavnije doba, kad se Srpstvo raselilo iz svoje pradomovine Indije. Tada se naši praoci rasijaše po svijetu, te po tome jedne Srbe nazvaše Rasijani, a stari Grci ih zvahu Sporima, po grčkoj riječi sporadin, što će reći također: rasijani. Kasnije, osobito u doba Nemanjića, to je ime podmlađeno i obnovljeno, pa onda je riječ Ras ili Raščanin značila čovjeka iz Rase ili Raške, a Rasa iliti Raška bila je najglavnija srpska oblast u sred Prave Srbije, gde je danas Novi Pazar i Toplica. Ime Vlah nešto je mlađe i znači čovjeka tuđinca. To ime čuli su Srbi prvi put na 400 godina prije Hrista od tako zvanih Kelta iliti Vlaha, koji nama nijesu ni rod ni pomozi Bog i koji su davno izumrli. Kasnije Vlah se zvao svaki pastir, pa i težak. A kad su Turci osvojili srpsku državu, onda su se Srbi povukli iz gradova u gore i dubrave, i bavili se samo stočarstvom i zemljoradnjom, te tako se ime Vlah prenijelo na sav srpski narod pod Turcima. Dakle: Vlah znači samo zanimanje, a ne narodnost. Vlasima danas mi zovemo samo Rumune (Karavlahe) i njihove rođake Cincare. Ime Rac i Vlah nadjenuto je srpskom narodu u doba naše potištenosti i sužanjstva, a time su nas tuđinci htjeli označiti kao narod bespravan, koji je izgubio slobodu i državu svoju. A danas nam ta imena nadjevaju samo naši dušmani, kad hoće, da nas naruže. Ali nekoji Srbi i sada se nazivlju još: Crnogorci, Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Bokelji, Hrvaćani, Ličani, Banovci, Krajišnici, Slavonci, Srijemci, Bačvani, Banaćani, Srbijanci, Šumadinci, Starosrbijanci, Maćedonci itd. Sve su ovo samo pokrajinski nazivi i ne znače ništa drugo, nego samo zemlje i pokrajine one, gđe ti Srblji žive. Ali svaki Srbin, ma gđe se on rodio i ma gđe on živjeo, ostaje Srbin, te Srbin, dokle god govori srpskim jezikom i drži srpske običaje. Isto tako nekoji Srblji nazivlju se i po vjeri: Rišćani, Kršćani, Šokci, Latini, Turci itd. Ovo je zaostalo iz onoga sramnog i ropskog doba, kad su ljudi jedni druge gonili i ubijali zbog vjere i razlikovali se po vjeri. Ali danas bi to bila sramota, besmislica i nečovještvo. Jer danas Srbi ispovjedaju nekoliko raznih vjeroispovjesti, a — brat je mio koje vjere bio. Srba danas ima (bez razlike vjere) oko devet milijuna. Po tome Srblji su brojem veći od Madžara, Rumuna, Grka i svih slovenskih naroda, osim Rusa, a Poljaci su brojem ravni Srbima. Ali nekada Srbalja je bilo mnogo i mnogo više.