Uvod

O Turnju,njihovim mještanima i bližoj okolici-našoj obitelji-životinjama-kao i naši izleti, putovanje do i od Turnja (autom,vlakom,avionom,brodom,taxijem). Pošto onda (od 1967), nažalost nisam vodio dnevnik i nemam puno slika iz tog vremena, mogu svoje anegdote od prije prenijeti samo što ih imam u sje ćanju. Kao i za godine ne mogu garantirati sa sigurnoš ću. Tako su moja izvješ ća bez obzira na vremenski redoslijed objavljena. Zbog mog lošijeg znanja Hrvatskog jezika su sva izvješ ća napisana na Njema čkom. Slike od naše obitelji, Romano i Albina Vukašina iz Turnja možete na ći pod linkom: www.joerg-opel.berlin/romano_i_albina_vukaina_-_turanj_-/index.php

Turanj 1999 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

01.) Zašto baš Turanj-kako je došlo do toga

U ljeto 1966. su išli prijatelji od moje obitelji za Hrvatsku (nekadašnja Jugoslavija). Htjeli su za Split da provedu dva tjedna odmora. Ondašnja manje ili više naporna vožnja autom. Austrija je onda jedva imala povezani autoput sa Jugoslavijom koja je imala jedino prikladnu cestu uz obalu. Tako je došla obitelj mama tata i dijete u dalmatinsku regiju Zadar. Popodnevno sunce je bilo nepodnošljivo i dijete nije moglo više izdržati vru ćinu u autu. U to vrijeme na klimu u autu nije bilo ni za pomislit. Dijete je po čelo plakati i kako je prolazilo vrijeme tako je i dijete bilo sve glasnije, a Split je još kilometrima bio udaljen od Zadra. Malo su se prera čunali sa kilometrima, vremenom, stanjem loše obalne ceste i nepodnošljivim vru ćinama u ljetnim mjesecima. Ipak se vozilo od Rijeke do Zadarskog mjesta preko obalne ceste četiri sata. Tako da je obitelji ostala samo jedna mogu ćnost sa stresiranim djetetom do sljede ćeg mjesta na ći smještaj za jednu no ć. Samo što bi onda došli jedan dan

Stranica 1

kasnije u Split, pa je mama postala ljutita s obzirom na to da je tata bio strastveni voza č koji je samo stajao na pumpu. Re čeno mu je da stane u sljede ćem mjestu i prona đe smještaj. Kako je s desne strane ceste bilo more, skrenuli su za Turanj, odmah poslije autobusne stanice, desno u malu uli čicu da bi pronašli poznate male znakove "Zimmer frei" (na hrvatskom, engleskom ili na njema čkom). Prije su se znakovi izra đivali ru čno i farbali sa bojom. Poslije 50m i skretanjem u lijevo stajala je ku ća, takav znak i mali parking uz ku ću. Izašli su i otišli do dvorišta pitati dali bi mogli dobit sobu za jednu no ć. Tako su od ljubaznih doma ćina bili srda čno pozdravljeni i jedna soba, onda još u vrlo sku čenoj ku ći, bila je slobodna za jednu no ć. Doma ćini su znali hrvatski i nešto talijanski, nažalost na njema čkom ili engleskom nisu znali pri čati, pa im je to stvaralo malo problema, ali uz dobru ve čeru, doma će crno vino i rakiju se brzo zaboravila duga naporna vožnja. Sad još samo odspavati i ujutro odmah dalje prema jugu pomislili su, uz obalu dolje prema Splitu. Kad su se digli sjedili su zajedno u dvorištu za doru čak, sunce je sjajilo na plavom bistrom nebu, tako ih je pozdravio dan. Sad su se odmorili i htjeli su u miru provesti ostatak puta do Splita. Stajati u okolna mjesta i upoznati more. Raspitali su se kod obitelji dali i gdje u Turnju ima namirnica za kupiti. Tako su krenuli u mjesto, pa su odmah uo čili nakon par metara plavo more i jutarnje sunce kako obasjava more. Na takvo što nisu bili naviknuti u Njema čkoj. Šetnja kroz malo mjesto, prekrasno more, otoci, mala riva, od pustog uzbu đenja nisu ni stigli po namirnice. Pa možda još koji dan ostati u Turnju uz more, pa možemo sutra dalje nastaviti za Split. Ne znam koliko puta su to sebi govorili i tako nisu ni nastavili svoj put do Splita nego su ostali cijeli odmor u Turnju. Srda čna obitelj, malo mjesto uz more, sve to ih je osvojilo, bio je to nezaboravni i lijep odmor za njih. Po povratku u Njemačku sve su nam prepri čali i rekli sljede će godine idemo opet do đite i Vi sa nama.

Turanj 1978 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 2

02.) Ovako smo došli do Turnja - dojmovi sa puta

Ljeto 1967 je brzo došlo, a s time i naše prvo putovanje za Jugoslaviju i do Turnja. Jedino što smo znali je bilo ime mjesta, (negdje na moru prije Splita), da je ku ća odmah uz more, da su doma ćini jako ljubazni, ali da ne znaju Njema čki. Tako smo u Kolovozu s dva auta išli prema jugu s puno o čekivanja u prtljažniku. Za nas je to bio neuobi čajeni osje ćaj jer osim sjevernog i Balti čkog mora nismo znali za nikakvo drugo more, ali se to trebalo brzo promijeniti. Preno ćili smo negdje u Italiji za vrijeme puta u nekom relativno malom mjestu kod glavne ceste u nekom hotelu ili motelu. Sje ćam se samo sobe. Za nas troje je bio krevet na kat. Dobro sa 16 se još može sa roditeljima putovati i preno ćit u istoj sobi. Sljede ći dan, sunce je sjajilo i bilo je prelijepo vrijeme, sjedili smo vani ispred hotela, a pogled je bio na glavnu cestu. Kako će samo na moru izgledat, ali još nam je jedan dan vožnje preostao. Naši prijatelji koji su bili prošle godine u Jugoslaviji, su otišli prije nas sa autom. Kasno popodne smo stigli do granice Italija/Jugoslavija, a malo poslije, prvi veliki grad Rijeka. Toliko je bilo prometa da se nismo snašli. Bilo je puno semafora jer onda je cijeli promet išao prema jugu kroz centar Rijeke. Autocesta, koja vodi oko Rijeke, lijevo prije Rijeke, u to vrijeme nije postojala. Tata je morao biti oprezan da ne izgubi prijatelje zbog crvenog svjetla na semaforu. Nismo imali adresu, a i ime mjesta, Turanj, smo ve ć zaboravili, da i mobitela onda nije bilo, pa se moglo samo bljeskanjem svijetlima dogovarat. I onda se desilo što se desilo, nastala je gužva i izgubili smo prijatelje. I što sad u činiti, nismo ni znali kuda to čno trebamo vozit? Split bi možda i našli, a da smo stigli u Turanj ne bi ni znali, jer smo ime mjesta zaboravili,tako da smo u podnevnoj vru ćini i dalje putovali kroz Rijeku. Postalo nam je pomalo loše i jako vru će pa smo napokon vidjeli znak odmaralište. Sre ćom su naši prijatelji krenuli prema nama jer su i oni primijetili da su nas izgubili. Još četiri sata vožnje obalnom cestom, tu se ne bi trebali izgubit, i tako je sve išlo bez problem. Poslije dosta sati i jako zanimljive vožnje kroz čudnovato i kamenito mjesto stigli smo u Turanj. Velike dojmove ostavili su polja, planine, predivni pejzaži, prelijepo plavo more i mnogobrojni otoci. Tako nešto još nismo imali prilike vidjeti. Bilo je to nezaboravno putovanje.

Turanj 1978 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 3

03.) Dolazak u Turanj - prve dvije godine odmora… 1967-68 Stigli - napokon….

Izlazimo iz auta podijeliti darove i odabrati sobe za sljede ća dva tjedna, života. Izabrao sam sobu sa malim sinom, naših prijatelja. Ponio sam svoju muziku, tko zna što oni slušaju – što je sigurno je sigurno. Živim sa njime u sobi pokraj kuhinje. Roditelji i prijatelji su na prvom katu. Jako dragi doma ćini, sa jednim sinom i tri k ćeri. Djeca su moje godište ili nešto mla đa. Znali su nešto engleskog jezika, uz pomo ć ruku i nogu sporazum je postignut. Svaki dan sam upoznavao novu djecu, i to ne samo susjede, ali nitko nije pri čao Njema čki. Internacionalno je bio jedino sport. Nogomet, skakanje u vodu, ronjene, tenis, plivanje, odbojka ili jednostavno samo ležati na zidu kraj mora. Dnevni red je ovisio o trenutnim doga đajima: Ustajanje, doru čak u dvorištu. Šetnja uz more. Ručak. Kroz podne odmor. Kava – mocca. Kupanje, plivanje i skakanje sa parapeta (zid) u predivno čisto more. Ve čera. Šetnja do Sv. Filip-Jakov. Čakula i družba sa i bez doma ćina. Na prvom katu gdje su mi bili roditelji, dopirala je lagana dalmatinska glazba na koju su plesali. Televizije nije bilo u ku ći pa su djeca otišla do sestre od doma ćice gledati televiziju. Program je bio dosadan. Filmovi su bili strani sa titlovima. Ponekad bi išli na male izlete do Biograda na moru – moj otac je trebao svoje cigarete, ili do Zadra. Jednom smo bili do Šibenika – vidjeli smo slapove Krke i divili se. U Filip-Jakovu je svirao bend uz plažu, a muzika se čula sve do nas. Svaki dan je bila ista procedura, ali nikad nije bilo dosadno. Poslije prvog odmora u Turnju, bilo je jasno da ću se opet vratiti. Godinu poslije 1968. opet smo išli do Turnja, ali ovaj put bez prijatelja. Sve je bilo super i Otac i ja smo odlu čili da ćemo se vratiti. Ako i ne budu oni htjeli, sa 18 godina ću imati svoj auto, pa malo samostalnosti mi ne će škoditi.

Moj otac Herbert Opel na moru oko 1970 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 4

04.) Boravci u Turnju 1969-74

Svako ljeto sam provodio u Turnju, osim jedne godine radi vojnog roka. Velike vru ćine i nesnosni komarci, koji kradu san, nisu dali zaspati prije pono ći. Bilo ih je mnogo i teško smo ih se rješavali. Stalno su se javljali u sve ve ćem broju, a prozor nismo smjeli zatvoriti radi vru ćine. Jedne no ći mi je bilo ugodnije spavati u autu, a i jutro je bilo druga čije, jer sam gledao doma će kako idu na posao. Sa prijateljima sam bio na prvom katu, ne više u sobi kraj kuhinje. Doru čak, ru čak i ve čera su bili na balkonu koju su donosili na kat i onda vra čali nazad. Šefica je kuhala za sve, ne samo za obitelj od oca, majke i petero djece nego i za sve goste. Djeca su obavezno pomagala u kuhinji, ali osim toga morali su cijeli meni na nositi na kat i to obavezno juhu, razli čito glavno jelo i desert. Jedina razlika u ve čeri je što je izostajala juha. Bilo mi je žao djece što se stalno mu če radi nas, pa smo i mi znali pripomo ći, ali ne za vrijeme ru čka i ne baš tako često. Od 1969 imao sam svoj automobil. Moj otac i prijatelji bi dolazili u Turanj nekad s mojim, nekad sa svojim automobilom. Ljeti kad bi mi mladi došli, ku ća bi bila puna po dva tjedna. Sa sobom smo uvijek nosili poklone, a doma ćini bi nas prije polaska opskrbili sa doma ćom hranom i pi ćem. Crno doma će vino, rakija, krumpir, crveni luk, orasi, suhe smokve, kao da će put do ku će trajati tjedan dana. Osje ćao sam se sve više kao da sam njihov sin, koji dolazi ljeti u posjetu svojim roditeljima i kad odlazim napune mi puno auto. Na dan odlaska je uvijek bilo tužno, za sve, najviše za mene. Uvijek bi nas pitali ho ćemo li do ći sljede će godine. Naše doma ćine smo znali nekoliko godina i stvorilo se povjerenje. Sobe se nisu zatvarale, a i osje ćaj je bio kao da smo ku ći. Ku ća je sa vremenom rasla, pa su se napravile nove sobe, kuhinja i wc.

Turanj 1982

Krajem 60-ih je išao i naš susjed, prijatelj mog oca. Tamo smo proslavili njegov ro đendan. Na zabavu smo pozvali i doma ćine koji su u me đuvremenu dobili još jednu kćer. Zabava je bila vani za velikim stolom. Peklo se meso na roštilju, a naš susjed je

Stranica 5

radio salatu o krumpira. Nažalost nemam ni jednu sliku iz te godine, šteta. Poslije podne je slijedilo plivanje u moru, a nakon toga tuširanje pod vanjskim tušem, da nas morska sol ne bi smetala. Naš prijatelj bi se gol tuširao usred dvorišta. Ni no ćno kupanje radi vru ćina nam nije bilo strano. Na tuširanje na plaži nije se moglo ra čunati, jer je pritisak vode bio loš. Nasuprot ceste se nalazio bunar, ali nije bio od koristi jer je presušio. Po četkom 1970. brat od doma ćina je gradio temelje budu će vikendice u susjedstvu. Pekao se kukuruz, dok nam je brat sa oduševljenjem objašnjavao kako će budu ća vikendica izgledati. Preko tjedna je stanovao sa obitelji u stanu u Zadru. Ljeto 1974. se desilo nešto na što nikad ne bih ra čunao. Moji prijatelji i ja došli smo, ali je ku ća bila puna, pa smo morali preno ćiti kod brata od doma ćina. To mi je bilo čudno jer mi smo se uvijek prije najavili. Htio sam svoju sobu. Mi smo došli ujutro, a moj otac je taj dan dolazio avionom iz Frankfurta. Nismo se ni raspakirali kad smo krenuli prema Zadru i odlu čili se okupati u šumici prije Bibinja. Nadao sam se da će moj otac uspjeti riješiti problem sa sobom. Stigli smo na vrijeme. Bio je jako umoran od leta, pozdravio me sa; „Bog sine, što ti ovdje radiš?“. Nažalost ipak smo morali preno ćiti kod brata od doma ćina. Dobio sam kau č u kuhinji za spavanje, a moj mladi par sobu brata od doma ćina. Ipak smo svi bili mladi pa nam nije bio problem. Doru čak, ru čak i ve čera je ionako bila kod doma ćina-moje obitelji.

Ribu na roštilju

U mojim o čima nisu bili doma ćini nego moja obitelj, a i oni su se prema meni ponašali kao da sam njihov sin. Na upit koliko košta puni pansion oni su mi rukama predložili da ostavim na stolu onoliko novca koliko mislim da je dovoljno. Nakon toga više nismo nikad razgovarali o novcu, a osje ćaj da sam njihov „sin“ je bio sve ve ći. Moj otac koji je bio gospodin Herbert, zvali su ga Roberto jer Herbert nije bilo uobi čajeno ime, a tako đer su ga zvali i „šerif“, jer bi ujutro, popodne i nave čer obilazio mjesto. Poznavao je svaku cestu, put i svakog u Turnju. Kad bi ugledao nekoga tko radi u dvorištu, zastao bi i gledao što se radi. Brzo je sklapao prijateljstva, pa bi ga doma ći

Stranica 6

zvali na crveno doma će vino, kavu, bome i rakiju. Bio je omiljen u mjestu i sve je poznavao. U džepu su mu se obavezno nalazile cigarete i upalja č. Radi jakog sunca i manjka kose, za imidž je nosio kapu. U to vrijeme u Turnju je bila i jedna pekara i stara škola. Na rivi je bio brod našeg doma ćina, koji je bio mornar. Od morskih plodova se moglo i živjeti, ali sa vremenom su troškovi prerasli isplativost rada na moru. Relikt iz prošlosti je mesnica, na lijevoj strani na putu prema Filip-Jakovu. Ni onda se nije toliko koristila, a i dan danas stoji kao ruševina na granici Turnja i Filip- Jakova. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

05.) Kako se nastavilo…

Nešto poslije našeg vjen čanja 1975. nastavili smo put zajedno do Turnja, i to ne samo jednom u godini nego više puta. Ljeti, u jesen i jedno putovanje za Boži ć zimi. Molim za razumijevanje što putovanja do 2000 godine ne će bit kronološki ispri čano, jednostavno bilo ih je previše. Sva sje ćanja ću ispri čat onako kako se sjetim, jer se ne mogu svega sjetit kad i u kojoj godini se nešto to čno desilo. Dakle, po činjemo. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

06.) Zajedni čka putovanja

Po čeli smo naša putovanja sa prijateljicom od moje supruge. Preko Zagreba smo išli po vru ćini (nije bilo klime u autu) preko prelijepog krajolika, scenski vrlo razli čiti od puta uz obalu. Vožnja kao da nije imala kraja iako smo bili sada dva voza ča u autu. Put je bio dosta naporan. Kasno poslije podne stigli smo do Zadra još 30 km do Turnja. Bili smo preumorni pa smo otišli do grada na pi će. Kava i puno vode nas je spasilo, tako da smo stigli do Turnja malo veseliji.

Turanj u to vrijeme (Crni krug)

Stranica 7

Jednom smo išli sa poznatom starijom gospo đom koju smo upoznali na putovanju u Izrael. To putovanje je bilo kroz Jugoslaviju uz stajanje u razli čitim hotelima. Hotel koji smo izabrali u Crnoj gori u kojoj smo trebali stanovati tjedan dana, nije baš bio što smo o čekivali, tako da smo morali dva dana ranije oti ći nego što smo planirali. Krenuli smo rano, prije doru čka, uz jako nevrijeme na putu prema sjeveru. Grmljavina se polako kretala nad morem, a grmljavina i bljeskovi osvjetljavali su mokru cestu. U Makarskoj smo ve ć ogladnjeli i odlu čili doru čkovati u hotelu. Nakon doru čka, posluga je htjela broj naše sobe, jer su mislili da smo gosti iz hotela, bili smo iskreni i platili doru čak. U Trogiru smo u jednom ribljem restoranu ru čali i stigli kasno poslije podne do naše obitelji u Turnju, vidno iscrpljeni, ali sretni.

Turanj (Ivana Merza 7) ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

07.) Doga đaji na putovanju do Turnja - 1 dio

Jednom smo išli sa Jugoslavija expres- vlak od Frankfurta do Zagreba. Vlak je vozio oko tri sata poslije podne i ve ćina putnika su bili iz Jugoslavije. Malo prije polaska nestalo je vode u toaletima, jer su je zaboravili napuniti u Frankfurtu. U Münchenu, a posebno Austriji pokušali su ugurati još putnika u vlak, ali je bio popunjen pa čak i prolaz. U našem toaletu u vagonu se nalazio putnik koji si je napravio smještaj i raspalio glazbu. Brzo smo se sprijateljili sa putnicima u vagonu pa smo jeli i pili zajedno, jedino je toalet bio problem. No ćno – jutarnje pranje nije bilo mogu će, samo pranje zubi je bilo dostupno. U Zagreb smo stigli rano ujutro i čekali smo vlak za Knin. Kartu za prvi razred, koju smo rezervirali, nije je bilo, ali se bar kondukter ispri čao i objasnio nam da tako nešto nema u tom vlaku. Bio je 1 Maj i produženi vikend tako da je bilo puno putnika. Kondukter se pobrinuo da barem dobijemo

Stranica 8

sjede ća mjesta. Poslijepodne smo došli u Knin (Krajina), sad još autobusom do Biograda ili barem do Zadra, ali ništa od toga. Više nije bilo autobusa pa smo pokušavali saznati kad je sljede ći. Danas radi praznika autobusi više ne voze, ali to je čar putovanja, i na njima treba biti fleksibilan. Odlu čili smo do Turnja i ći taxijem. Bio je zadnji taxi na parkingu koji je bio stariji, a ni voza č nije bio ništa mla đi. Od jezika je samo znao Srpsko- Hrvatski, ni njema čki ni engleski. Za Turanj nije čuo, ali je znao gdje je Biograd na moru. Tako smo krenuli preko lokalnih cesta i sela. Nakon nekoliko kilometara samo se zaustavio bez rije či, a i što kad se nismo mogli sporazumjeti. Izašao je iz auta, izvadio nam stvari na cestu. Što se sad dešava? Pomislili smo. On je o čito vidio strah u našim o čima i objasnio nam da mu je pukla guma i da mu je u gepeku rezervna. Nažalost nije bilo rezervne gume, pa smo lagano nastavili prema sljede ćem mjestu gdje će zakrpati gumu. Nakon sat vremena, guma je bila zakrpana i opet smo krenuli. U Biogradu sam mu pokazao kako da nas doveze do Turnja. Ugledali smo doma ćina nekoliko metara prije naše ku će koji se pitao “Što će taxi ovdje, sigurno se izgubio“. Kad su nas vidjeli, mahali su nam i bili su iznena đeni, jer smo kasnili nekoliko sati. Taksist je htio svoj novac i po čeo se žaliti što je morao još i gumu popravljati. Složio sam se sa njime i dao mu 100 njema čkih maraka. Brzo su nervoza, dug put i probušena guma bili pla ćeni. Rukovali smo se, on je izvadio naše stvari i pozdravio se srda čno sa nama. Nakon 30 sati smo stigli, umorni, ali naša obitelj je ipak toga vrijedna.

Turanj u to vrijeme (Turanj > Sv. Filip i Jakov) ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

08.) Doga đaji na putovanju do Turnja - 2 dio

Htjeli smo Boži ć provesti kod naše obitelji u Dalmaciji. Radi zimskih uvjeta na cesti odlu čili smo se na put vlakom. Putovanje je krenulo iz Frankfurta do Zagreba. Ujutro smo stigli do Zagreba i htjeli smo do autobusnog kolodvora, koji nam radi čestih putovanja nije bio stran. Znali smo da tramvaj vozi do autobusnog kolodvora, ali

Stranica 9

nigdje nije bio znaka sa kojim tramvajem do autobusnog kolodvora. Kojom linijom lijevo ili desno? Ušli smo sa prtljagom u prvi tramvaj koji je naišao i nadali se prona ći konduktera da nam proda karte, ali karte je bilo nemogu će dobiti. Tramvaj je bio pun. Na stanici nije bilo automata za karte, ali i on nam ne bi puno pomogao jer smo imali samo papirnate nov čanice (dinare). Nakon dvije do tri stanice smo shvatili da idemo u krivom smjeru. Brzo smo izašli, ušli u sljede ći tramvaj u suprotnom smjeru I napokon došli na autobusni kolodvor. Tražili smo autobus koji vodi prema Dalmaciji u smjeru Splita ili Dubrovnika jer je Turanj južno od Zadra. Bio je autobus koji vozi do Dubrovnika, ali smo morali čekati još sat vremena. Napokon smo krenuli kroz unutrašnjost zemlje preko Plitvica, kroz Krajinu dolje do mora. Bilo je jako hladno u autobusu. Skinuo sam mantil i stavio ga preko nogu. Preko puta je sjedio sam gospodin i vidio sam da ima pištolj. Svakih sat dva je bila pauza za osvježenje. Poslije podne smo napokon stigli na autobusni kolodvor u Zadar. Rekao sam svojoj ženi, napokon smo uspjeli, ovdje sve poznajemo pa se ništa loše ne može desiti, skoro smo ku ći. Još samo 30 kilometara. Putnici su po čeli izlaziti iz autobusa pa smo odlu čili saznati razlog. Ispred autobusa je bila rasprava da je autobus pokvaren i da ne će nastaviti putovanje. Sre ćom u autobusu je bilo putnika koji su znali popraviti kvar, jer su diskusije postajale sve glasnije i oštrije. Nakon skoro jedan sat šofer je povikao: „Ajde, svi u autobus nastavljamo dalje!“ Kako autobus ne staje na svaku stanicu, mora se ili čekati ve ći grad pa se prebaciti u lokalni autobus ili biti doma ći pa oti ći do voza ča i zamoliti ga da stane na željenu stanicu. Kondukter nam je izvadio prtljagu iz autobusa, pozdravili smo se i prošetali se zadnjih 100 metara do naše obitelji, koja nas je sretno do čekala.

Magarac iz Turnja

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 10

09.) Ku ćni ljubimci naše obitelji

Od doma ćih životinja kao svinje, kokoši i ze čeva, naša obitelj imala je i ku ćne ljubimce, pa ih želim nabrojati onako kako ih se sje ćam bez obzira na godine u kojima su bili.

Bilo je više ma čaka na imanju, ali ne kao ku ćne ma čke koje su imale zdjelica sa hranom i svoja imena, nije se toliko brinulo o njima ali mali ma čići su svakodnevno dobivali svoje mlijeko i ostatke od ribe. Imena su im jednostavno bila Ma čke i na hranjenje ih se zvalo sa: “mujs mujs“. Ma čke su bile razli čitih boja ali svake godine kad bi došli prepoznali bi ih. Jedna posebna ma čka je baš bila ova na slici (slika dolje) posebna zato jer je dugo kod obitelji živjela. Imala je samo jedno oko koje je izgubila od strane nepoznatog lovca sa zra čnom puškom. Bila je naviknuta na ljude, a posebno na nas. Svaki put kad bi došli na odmor nakon godine ili prije, ne bi prošlo ni pola sata, a da ona ne bi došla pozdraviti nas i pokazati nam male ma čiće koje smo smjeli dirati. Ma čići su bili ispod stepenica, pa se nisu baš mogli vidjeti. U popodnevnoj vru ćini spavali smo često na balkonu pa bi nam se pridružila. Jedne jeseni, no ću je bilo posebno hladno, pa smo zatvorili vrata od sobe, a lijevo ispred vrata se nalazila sjedalica na kojoj je spavala ili čuvala stražu. Takvo nešto nisam doživio. No ću kad bih išao na toalet, pratila bi me kao čuvar. Za toliko vjernosti smo se zahvalili tako što bi je ujutro puštali da spava sa nama na krevetu. Imala je svoje mjesto i uživala. Ipak ona nije bila obi čna ku ćna ma čka pa bi brzo napustila svoje mjesto da ode u slobodu. Nažalost, više nije sa nama. Preminula je za vrijeme rata u Hrvatskoj. U sje ćanje na nju:

Posve druga čiji ma čji doga đaj doživjeli smo kod brata našeg doma ćina. Jedan naš prijatelj, je išao na kasno popodnevno pecanje i htio je donijeti ulov. Vidio je da smo krenuli prema bratu u posjet, pa je krenuo sa nama. Na ulazu od dvorišta objesio je kantu sa ribom, tako da nebi koja životinja ili pak ma čka do ribe došla. Nakon par čaša doma ćeg crnog vina i mnogo zabavnih pri ča, htjeli smo ve čerati ku ći. Kad je naš prijatelj uzeo kantu imao je što za vidjeti, kanta je bila prazna. Ma čka se vjerojatno prejela, možda je bio petak - riblji dan.

Stranica 11

Bilo je to u 70-tim. Moj otac se spakirao na kraju svojeg odmora u Turnju, i htio je ujutro autom natrag prema Njema čkoj. Nakon 30 ak kilometara primijetio je mijaukanje u svojem automobilu. Jedna ma čka je kriomice ušla u njegov automobil. Što je moj otac napravio? Vozio se natrag tih 30 tak km i vratio za čuđenoj obitelji njihovu ma čku. Hvala onda mojem ocu, koji danas nije sa nama.

I onda je bila još jedna u 2016 mala jako mlada ma čka sa imenom Miki, nažalost pogiba od strane automobila. U spomen na Miki:

Osim ma čaka bio je tu i jedan mali pas naše obitelji, ali njega smo vidjeli samo jednom jedne godine. Ne sje ćam se kako se zvao ni koja je vrsta bio. Nije znao njema čki, ali ni hrvatski. Bio je mali i hiperaktivan, nije bilo mira sa njime. Kad bi ga zavezali stalno bi lajao. Uvijek je bio zaigran. Po cijele dane bi se igrao pa bi to ponekad postalo i naporno. Često smo išli u šetnju, na plažu na kupanje, ali nije htio u more. Mi bi se kupali dok bi on cvilio na obali. Pošto mu je uzica bila prevelika, znalo bi mi se desiti da umjesto pasa vodim samo uzicu. To njemu nije smetalo jer bi on i dalje šetao iza mene, a moja žena bi na to komentirala: „ gospodin i pas“.

U našoj dnevnoj šetnji prema svetom Filip-Jakovu znalo nam se desiti da bi nas razli čiti psi pratili sve do dvorišta naše obitelji. Tek kad bi uvidjeli da nemaju gdje, vratili bi se nazad.

U 70-im u Turnju je živio jedan stariji gospodin iz Zagreba, u susjedstvu. Moj otac ga je poznavao i često su se družili. Tako velik i glomazan čovjek kakav je bio tako je njegov pas bio malen. Stalno se šetao sa malim psom po Turnju. Dugo godina smo ih vi đali po mjestu.

Kada smo 90-ih došli u kuhinju, vidjeli smo dvije zlatne ribice koje su bile u tegli od krastavaca odmah desno kraj televizije, saznali smo da su ih taj dan kupili na štandu u plasti čnoj vre ćici punoj vode, bile su najve će jer su ipak htjeli nešto i dobit za svoj novac. Nažalost nisu dugo živjele, nakon samo par dana je isplivala nave čer baš najve ća od njih, bilo nam je žao radi toga. Obitelj je zaklju čila da spava jer je bila ve čer, pa je moja žena izvadila ribu i tako završila u kanti za svinje. Mogu će da nije

Stranica 12

bila samo najve ća, ve ć možda i najstarija. Druga manja je sre ćom izdržala do našeg odlaska.

Poslije toga obitelj je u kuhinji imala jedno vrijeme goluba za ku ćnog ljubimca. Rekli su nam da je doletio i da je odlu čio ostati. Redovno smo ga hranili. Nakon par godina smo upitali gdje je golub i odgovor je bio da je pobjegao (a zar nije mogao poletjeti?).

Tragi čna pri ča sa pticama: Jedno vrijeme naša je obitelj imala dvije ptice u krletki, koje su po cijele dana cvrkutale. Nave čer bi krletku prekrili sa krpom da ptice ne cvrku ću. U ljetnim danima krletka sa pticama bi visjela vani u dvorištu. Kako je bilo puno komarica u kuhinji se često koristio sprej protiv komaraca, što se pticama nije svi đalo, jer su jednom prilikom ležale sa nogama prema gore.

Do jednodnevnog posjeta u dvorište su navratili kornja ča i jež. Unuci su bili sretni, ali su se igrali samo sa kornja čom? Sje ćam se da je moja obitelj imala i magarca, ali to je bilo negdje oko 1967 ili 1968, nisam siguran.

Sušenje pršuta od doma ćih svinja, svako godišnja delicija (Božić 1986) ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

10.) No ćno putovanje autobusom iz Dubrovnika do Biograda na moru

Ne poznajemo samo Turanj nego smo proputovali jedan veliki dio ondašnje Jugoslavije. Tako smo letjeli jedno ljeto iz Frankfurta za Dubrovnik. Bili smo smješteni u jednom lijepom hotelu na moru. Nakon obilaska starog grada u Dubrovniku, raspitali smo se kako i za koju cijenu bi se moglo do ći do Turnja na jednodnevni izlet. Bili smo ugodno iznena đeni jer se moglo sa autobusom dosta povoljno putovati, što smo i u činili. Kratki posjet našoj obitelji bez najave. Trebalo je to biti iznena đenje. U

Stranica 13

hotelu smo najavili da ćemo biti odsutni na jedan dan, uzeli ru čnu prtljagu i gradskim autobusom do kolodvora. Autobus je iz Crne gore trebao sti ći u 23:00 i nakon kra će stanke nastaviti putovanje. No hajde malo je kasnio. Svi putnici su ušli u autobus i čekali da se putovanje nastavi. Poneki su opet izašli van autobusa pa su i ostali slijedili njihov primjer i autobus je opet bio prazan. Vani se stvorila neka galama, i svi su me đusobno nešto pri čali. O čito su imali što za re ći o tome - Autobus ne može dalje voziti, pokvaren. Kako su svi pomogli u popravku nastavila se no ćna vožnja, ali tek nakon pono ći. Usput smo stajali kod ve ćih mjesta. Na svakoj stanci je bila policija. Negdje oko 6:00 ujutro smo stigli u Biograd na moru. Kako nismo znali da li će autobus sa tolikim zakašnjenjem stati u Turnju, jednostavno smo izašli u Biogradu na stanici. Pješke smo krenuli od autobusnog kolodvora prema marini i primorjem uz plažu prema Svetom Filip-Jakovu. Onda nije još bilo današnje ceste nego samo makadam (šljun čana cesta). Nismo mogli vjerovati našim o čima, u jutarnjim satima u susret nam je dolazio naš doma ćin na motoru, koji je onda radio u Biogradu. Mi smo ga oslovili sa njegovim imenom na što se on naglo zaustavio i bio jako iznena đen. Negdje oko 7 sati smo napokon bili kod naše obitelji. Nakon sata pješa čenja od izlaska sunca po lijepom vremenu. Prvo nas je pozdravila naša jednooka ma čka. Doma ćica je spavala, jer su vrata od spava će sobe bila zatvorena. Čekali smo sa strpljenjem u dvorištu. Negdje oko pola osam su se po čela otvarati vrata od spava će sobe i nakon par sekundi se opet zatvorile. O čito je Albina pomislila da sanja, kad nas je vidjela. Radost je bila velika, odmah nas je zagrlila. Poslije obilnog doru čka išli smo prošetati po lijepom suncu kroz Turanj, i poslije ru čka do Svetog Filip-Jakova. Nakon toga se obitelj informirala za polazak autobusa od Biograda do Dubrovnika. Zet nas je odvezao do kolodvora i posjet Turnju je tako i završio. Druga no ć je opet završila u autobusu. Po putu je autobus često morao sporije voziti i stajati jer su u blizini Splita bili požari, pa smo opet sa zakašnjenjem došli do Dubrovnika. Nakon toga sa gradskim autobusom do hotela i ravno u krevet. Na doru čak nismo ni išli jer nam je san bio važniji. Onda smo bili mladi. Da li bi danas podnijeli tu gnjavažu? Nije bitno, ta sje ćanja su ostala. Tako je završila vožnja od Dubrovnika do Biograda.

Turanj 1981 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 14

11.) Put sa brodom od Zadra do Ancone

Jedno ljeto smo htjeli naše putovanje od Turnja prema ku ći druga čije organizirati. Odvezli smo auto u Zadar pravac Ancona. Tamo kad smo stigli ostali smo još dva dana u Rimini i vozili se iz Italije prema ku ći. Rimini nam se nije svidio, previše turista. Voda je bila puna pijeska, ne kao u Dalmaciji čisto i bistro more. Tu opciju puta više nismo ponovili. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

12.) Let iz Zadra prema Beogradu i nazad

U jednom jesenskom odmoru proveli smo tri tjedna kod naše obitelji. Bili smo sa našim Ford Granada u Turnju. Bukirali smo let prema Beogradu i natrag do Zadra. Let iz Zadra trebao je biti zadnji u danu i išao je kasno na ve čer. Na žalost proveo sam cijelu no ć i dan u krevetu zbog crijevne viroze. Trebalo je biti veselo, autom do zra čne luke i onda još let avionom. Našu Granadu parkirali smo na parkiralištu zra čne luke i kada smo stigli u Beograd, išli smo s taxijem do hotela. Negdje oko pono ći stigli smo u hotelsku sobu, sre ćom pa su problemi sa probavom prestali. Nakon par lijepih dana u Beogradu, naru čili smo taxi do zra čne luke. Ne samo da je izgleda to jutro teško bilo do ći to taxija, ve ć je i naš taxi bio najstariji u Beogradu. Izdaleka smo vidjeli zra čnu luku, a taxi je postajao sve sporiji i sporiji, sre ćom uhvatili smo let na vrijeme. Kod slijetanja smo prepoznali primorje, otoke i Turanj. Padala je kiša i sve je bilo mokro, ali naša Granada je još uvijek stajala. Pravac našoj obitelji, bio je lijep izlet.

Turanj > Sveti Filip i Jakov 1981 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

13.) Letovi iz Frankfurta do Zadra i natrag

Više puta smo letjeli do Turnja jer tamo nismo koristili automobil, a izme đu ostalog moglo se u Zadru iznajmiti auto, pa smo imali i tu opciju. Letjeli smo sa JAT - Jugoslavenski aero transport. Za mali obrok u avionu bilo je crno ili bijelo vino u plasti čnim bocama- fino? Onda radije crno vino. Na pitanje da li možemo dobiti još,

Stranica 15

ostalo je samo bijelo vino. O čito je bilo samo boca po putniku. Presjedanje je bilo u Zagrebu. Naša obitelj je uvijek dolazila do zra čne luke po nas i vra ćala - super servis, ali nismo to uvijek koristili jer smo nekad išli sa autom, vlakom preko Münchena i Zagreba i onda dalje sa autobusom. Sa autobusom od Njema čke do Dalmacije, nismo nikada išli. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

14.) Puknuti cjevovod

U jednom odmoru u Turnju se desila jedna nezgoda puknutog cjevovoda. Radilo se o jednoj cijevi u starome dijelu Turnja, izme đu crkve i stare škole. Nastala je velika rupa sa puno vode. Trajalo je par dana do saniranja štete i uklju čenja vode. O čito popravak nije bio tako jednostavan. Dolazila je cisterna sa pitkom vodom svaki dan. Za druge stvari, tu je bilo more. Sreli smo se bili u to vrijeme sa prijateljem iz Benkovca, koji je živio u Njema čkoj, a poslovao je u Benkovcu. Kako nismo imali automobil, pa nismo mogli sti ći u dogovoreno vrijeme u Benkovac, krenuli smo iz Turnja prema Biogradu pješice i tamo uzeli taxi do Benkovca. Prijatelj nas je pokupio u Benkovcu i odvezli smo se do Kaštel Novog, pored Splita. Tamo je imao vikendicu koju smo onda iskoristili za tuširanje i pranje kose. Nave čer nas je vratio do naše obitelji, još smo se malo družili u kuhinji, uz razgovor - hvala ti Rudi.

Turanj 1982 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 16

15.) Redukcija struje - Turanj

Zbog državnih mjera štednje, sredinom 80-ih, moralo se ponekad struja reducirati. Tijekom više tjedana, preko dana satima ne bi bilo struje. Tek nave čer bi struja došla. Kako su kuhali na plin, nismo bili gladni. Kada bi bilo obla čnim danima u kuhinji tamno, na stolu bi gorila svije ća. Nudili su nam mnoštvo avantura. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

16.) Nema benzina

Te iste državne redukcije važile su i za gorivo. Razlog je o čito bila inflacija. Kad smo se vozili kroz Krajinu prema Zagrebu, stali smo na jednu benzinsku postaju. Na natpisu je stajalo „NEMA BENZINA“, ali i sve da je bilo benzina, preko dana nam je falila struja za benzinsku pumpu. Kod druge benzinske pumpe je stajao natpis „NE RADI“. Sre ćom pa smo uspjeli do Zagreba. Tamo su bili veliki redovi na benzinskim postajama pa smo se i mi priklju čili. Jedan ljubazan Zagrep čanin, izašao je iz automobila i krenuo prema nama. Znao je nešto njemačkoga pa nam je rekao da mi kao turisti, sa stranim tablicama, možemo odmah dobiti gorivo samo bi trebali do ći do pumpne stanice i stati pored postaje i odmah bi došao radnik i poslužio bi nas. Re čeno - učinjeno. Bilo nam je žao svih drugih koji su čekali, ina če nismo takvi. Zagreba čki nam je prijatelj rekao da dosta studenata izvana obilaze pumpe sa svojim stranim autima i onda gorivo prodaju doma ćima.

Turanj 1979 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 17

17.) Koza na ražnju iz Biograda

Trebala je biti koza na ražnju, što mi nismo znali, to je bilo iznena đenje. Sišli smo dolje na doru čak, kao ina če bez imalo sumnje. Albina nas je nestrpljivo iš čekivala i rekla nam je da Romano u Biogradu kod autobusnog kolodvora, kod malog parka, čeka kod mesara. Mi smo trebali ve ć zaklanu kozu od tamo pokupiti. Doru čak bi tek bio kasnije, tako da smo išli ravno do mesara, gdje nas je čekao Romano. Mesar nam je predao životinju, oderanu i o čiš ćenu (ali cijelu), omotanu sa malo papira. Stavili smo je u prtljažnik automobila i krenuli prema Turnju. Putem smo razmišljali, što bi da nismo imali automobil? Moja žena je na to rekla: „Onda bi sa životinjom išli sa autobusom“.

Turanj 1982 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

18.) Vježba civilne zaštite - Turanj

Išli smo do Filip-Jakova kao uvijek, jednom do dva puta dnevno. Kada smo se htjeli vratiti od tamo, čuli smo još u Filip-Jakovu da se iz pravca Turnja čuje sirena. Što je to bilo? Alarm, požar, hitan slu čaj? Nismo bili znatiželjni samo smo htjeli znati zašto i zbog čega tolika galama. Malo bržim korakom stigli smo u Turanj, nismo ništa vidjeli. Onda smo ugledali par mladih ljudi sa torbama na kojima je bio crveni križ kako tr če. U turist birou stajao je čovjek sa ru čnom sirenom i alarmirao je mještane. Kad smo stigli do obitelji bilo nam je lakše jer im se nije ništa desilo, ali što bi nam se trebalo desiti? Poslije smo saznali da je glasna sirena bila samo za vježbu. I tako su nam opet ponudili nešto nesvakodnevno. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 18

19.) Otvaranje turist biroa

U 70-im desno od župne ku će nastao je Turist biro koji i dan danas stoji. Svrha biroa bila je prijavljivanje turista. Zna či prijava dolaska i odlaska gostiju, uz pla ćanje pristojbe za iznajmljiva če. Uz svaku prijavu dobili bi potvrdu. Tu potvrdu su morali pokazati ljudima u odjelima koji su bili inspektori i obilazili bi mjesto radi provjere gostiju. Dovoljno je bilo da se automobil sa stranim tablicama nalazi parkiran blizu ku će, doma ćini i turisti bi bili ispitani, tj. provjera da li su turisti prijavljeni. Ve ćina turista su bili iz Njema čke i Austrije. Znali smo da ta gospoda znaju samo hrvatski i možda nešto engleskog jezika, ali ne i njema čki. Nakon 3-4 godine su opet uklju čili taj model. Pri jednoj prijavi od turist biro sam dobio odgovor da ja ne spadam pod turista jer sam dio obitelji. Gledali su na mene kao na doma ćina. Ovdje više nisam morao pla ćati pristojbu. Dan danas pamtim tko mi je to rekao. Nažalost ta osoba je prerano preminula. Posje ćujem i danas njegov grob. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

20.) Filatelija i telefonske kartice

Ve ć mnogo godina se bavim sa filatelijom, (Skupljanje poštanski maraka) ogotovo markama iz Hrvatske, a ujedno i potrošene telefonske kartice. Sve marke koje je moja obitelj dobila od svojih prijatelja, ro đaka ili poznanika bi skupili i poslali mi ih na pismu ili ako su bile otisnute onda u paketi ću. Tako je bilo i sa korištenim telefonskim karticama. Usput Albina bi znala, oti ći do govornice kod autobusne stanice za Biograd na moru i pokupiti koju odba čenu telefonsku karticu. U poštanskim uredima u Biogradu i Svetom Filip i Jakovu (imali su šalter za filateliste) sam bio poznat. Kupovao sam jako puno lijepih posebnih marki, blokova za pisanje i kuverti. Nosio sam marke na pe čatiranje. Sada imam mnogo lijepih maraka za sje ćanje, sa čitljivim pe čatom, ku ći u kolekciji. Ovu staru kuvertu sam dobio od Albine na poklon.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

21.) No ćne šetnje sa Albinom

U Turanj smo dolazili u razli čita godišnja doba, ali bi uvijek poslije ve čere otišli u šetnju zavisno od vremena, ponekad duže ponekad kraće. Kroz mjesto, više puta do

Stranica 19

Zadra, uz more pravac sveti Filip-Jakov. Ponekad samo nas dvoje, češ će sa Albinom. To je uvijek bili zabavno. Poznavala je svakog sumještanina i tako bi se razvile pri če po putu. Često smo išli prema kampu Bepo, a ponekad radi vremena samo do mula u mjestu. Iako smo loše znali hrvatski, a ona ništa njema čkog, jako dobro bi se sporazumjeli.

Uši i Albina (nave čer uz more, pogled na mali parapet) ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

22.) Dopisivanje sa Albinom

Davno, ali ne zaboravljeno, putem pisma na engleskom pitali bi za slobodnu sobu u odre đenom terminu za nas. Onda, to su bila vremena, nije bilo interneta, a naša obitelj nije imala ni telefon, tako da nam je ostala samo mogu ćnost preko pisama. Nakon par tjedan bi dobili odgovor putem pisma. U 80-im je naša obitelj dobila telefon, sje ćam se kao da je bilo danas, moj prvi telefonski razgovor sa Albinom. Nas dvoje smo bili jako uzbu đeni. Ona je mislila da pošto je Njema čka tako daleko da treba glasno pri čati da bi je mogao čuti, a ja sam bio toliko uzbu đen da skoro ništa nisam ni razumio. U toku godina smo uz razne razgovore sa obitelji, i nešto jezika nau čili. Kupio sam si rje čnik i tako su krenula naša pisma. Neka su pisma su se i zagubila tako da sam ih numerirao za kontrolu, jer su naša dopisivanja sve više rasla. Na kraju smo po čeli pisati tjedno, po mojim zapisima napisao sam skoro tisu ću pisama i čestitki za našu obitelj u Turnju, a dobio sam ih blizu šesto natrag od naše obitelji. Kao dobar skuplja č mraka sve sam marke na pisma od naše obitelji sam polijepio sa poštanskim markama (da budu štambiljane). Sva pisma od Albine i moje obitelji sam sa čuvao od Sije čnja 1999. godine. Zadnje od dragocjenih pisama dobi

Stranica 20

sam od Albine u ljeto 2004. Nažalost poslije toga jako se razboljela, završila u bolnici i preminula, prerano 1.10.2004. Nakon toga Neda, najstarija k ćer, preuzela je dopisivanja. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

23.) Radnik u trafici iz Turnja

U Turnju prije mnogo godina bio je jedan dragi čovjek koji je radio u trafici, izme đu sve ćenikove ku će i ondašnje samoposluge. Unutra je imao novine i čestitke. Bio je to stariji, niži, pogrbljeni dragi gospodin. Stajao bi prije podne i poslije podne u svojoj trafici, gledao prema van i zabavljao se sa mještanima. Po podnevnoj vru ćini, trafika bi bila zatvorena. Svaki put kad bi prošli pored njega, a prolazili smo često, četiri do pet puta dnevno, lijepo bi nas pozdravio i mahnuo. Tu i tamo ovisno o potrebi, kod njega bi navratili kupiti nešto i kad bi kupovali samo kod njega bi uzimali, čestitke, dnevne novine za našeg Romana, ako ih on sam ne bi donio iz Biograda. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

24.) Sre ćom pa je bio samo san

Negdje po četkom ljeta, u 70-im, moj otac je svake godine putovao do Turnja. Zbog vru ćine, nakon ru čka od nekoliko sljedova i par čaša doma ćeg crnog vina, slijedio je popodnevni odmor. Mi mladi bi se naspavali i prije plivanja bi dobili od Albine po keks (moka). Moj otac je spavao u sobi desno od kuhinje. Sjedili smo u dvorištu kad smo čuli vrisak i neko lupanje iz sobe mog oca. Nakon par sekundi je izašao moj otac iz sobe sa čvorugom na čelu i malo boje od zida spava će sobe. Brzo nam je prepri čao što se desilo. Sanjao je da šeta po tra čnicama, a u susret mu dolazi vlak. Da ga vlak ne bi pogazio sko čio je sa tra čnica, ali igrom slu čaja pošto je bio u krevetu blizu zida nije sko čio nego je udario glavom u zid. Nismo mogli, a da se ne na smijemo. Sre ćom ipak je to bio samo san.

Turanj 1986 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 21

25.) I za kraj je letjela kapa

Što su radili onda dva mladi ća u kuhinji? Nismo nikada pitali, ali situacija je bila napeta. Na po četku je bila samo vika, nakon toga je istr čao susjedov klinac prema ku ći, par sekundi poslije je poletjela zavjesa i unuk je izletio u dvorište - u istom mjesecu je letjela i Romanova kapa za njime i završila u dvorištu. Sve to smo promatrali iz dvorišta, ali smo promatrali sa strane i nismo ispitivali što se to desilo u kuhinji. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

26.) Poštanski u Turnju

Uz temu kapa još nešto smiješno: Išli smo do Filip-Jakova uz more i u susret nam je dolazio uvijek dragi poštar na motoru. Nosio je poštu. Kako je taj dan bio vjetrovit izgubio je svoju kapu. Sre ćom odletjela je samo na cestu, ne u more. Sišao je sa motora, protresao je par puta, stavio ju je ja če na glavu nastavio svojim putem. Kada smo došli u Turanj, saznali smo od Albine da su zločesta djeca, poštanski sandu čić, koji se nalazio na zidu samoposluge, otrgnuli i bacili u more. To stvarno nije bilo u redu.

Turanj 1986 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

27.) Uhva ćeni 1

Posljednjih godina me u Turnju, tri ili više puta uhvatila prehlada. Po čelo je 1968. kod našeg drugog posjeta Turnju, dobio sam temperaturu i fizi čki sam bio loše. Obitelj je zvala ondašnju sestru Mariju, odmah je došla, pregledala me i rekla da je to gripa jer je harala po mjestu. Dala mi je nešto protiv temperature, i sutra mi je odmah bilo bolje. Hvala Marija. Godine poslije išli smo sa Albinom i Romanom na izlet brodom, i

Stranica 22

razgledavali smo otoke sat dva. Naravno ja bez majice, puno sunca i more koje me prskalo. Le đa su me jako svrbjela koje sam morao često češati. Kad smo došli ku ći dala mi je Albina bocu doma će rakije i krpu pa me time mazala po le đima, i rekla da Romanova rakija nije samo za unutarnju nego i za vanjsku upotrebu. To sam si zapamtio, hvala Bina moja.

Uhva ćeni 2

Godinama poslije išli smo avionom do Turnja. Naravno desilo se da me jako zabolio zub, a mi smo bili bez automobila. Kako je dan odmicao tako mi je bilo sve gore. Naša obitelj mi je preporu čila zubara u domu zdravlja u Biogradu. Kako je sin od naše obitelji bio u vojsci, njegov automobil je bio kod rodbine u garaži. Da bi došli do garaže morali smo do ći do pola puta do Filip-Jakova, pa smo išli ja i dvije k ćeri od moje obitelji. Vozio sam do Doma zdravlja. Moje dame su riješile sve i za par minuta sam bio na redu. Slabo je znao njema čki, ali sam mu uspio pokazati koji zub me boli. Najbolje da ga odmah izvadimo, tako je mislio, nema zuba nema boli, ali tu se prevario. Dobio sam injekciju i vukao je zub, a ja sam se derao: „Ne ide, još anestezije!“. Ponovo je vukao i ja sam se opet derao. Tre ći put je pokušao, a ja sam se i dalje derao. Na kraju je morao izbušit zub. Super, odmah je djelovalo. A iz zuba se osjetio smrad. Zakrpao mi je zub i sve je bilo u redu. Bol se odmah smanjila, zahvalio sam mu, pružili smo si ruku za dobro obavljen posao. Išli smo natrag do Turnja, i sutra dan je sve bilo dobro, bol je nestala.

Turanj 1988 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

28.) Sa vlakom natrag

Od pedeset putovanja prema Turnju, barem dva puta smo išli vlakom natrag prema Frankfurtu. Sje ćam se da nas je naša obitelj uvijek vozila do kolodvora u Zadar. Od tamo se išlo sa vlakom preko Knina, Zagreb i München prema Frankfurtu. Jednom je bio moderan vlak (vjerojatno kupljen u inozemstvu), sa velikim sjedalima i televizijom u svakom separeu. Tu smo se osje ćali kao po časni gosti. Prije toga vlak do Knina bi imao samo drvene klupe za sjediti. Vlak je stajao na svaku stanicu, ve ćina stanica nije imala kolodvor, a i kad bi imala to bi bila samo mala ku čica, a u blizini se ne bi vidilo neko naseljeno mjesto. Nisam siguran koliko je puta stao vlak do Knina, nekih

Stranica 23

10-12 puta. Čudili bi smo se zašto neki ljudi izlazili i ponovo se vra ćali sjesti dok bi vlak bio na stanici. Kad smo došli napokon u Knin nakon duge vožnje, jer je vlak dosta sporo vozio shvatili smo da vlak nema WC i daj je peron mokar. U Kninu smo presjeli u drugi vlak koji je dolazio iz Splita. U ono vrijeme vlakovi su bili puni, ali bi isto bilo mjesta. U separeu su sjedili još četvorica sve Hrvati, koji su znali po nešto Njema čkog. Kako je vožnja dugo trajala pokušavali smo se sporazumjeti jer smo i mi onda znali nešto Hrvatskog. Preko puta nas je sjedio jedan stariji gospodin sa tradicionalnom kapom na glavi, ispred njega je bila mala pletena korpa, pretpostavljam sa hranom koja je bila prekrivena sa malom dekicom. Drugi ga je pitao gdje putuje, a on je ponosno odgovorio da ima dug put sve do Zagreba. Prezrivo je odgovorio: „aha sve do Zagreba?“. On je išao sve do Njema čke. Nakon nekog vremena gospodin sa kapicom je otvorio svoju korpu i što je bilo zamotano u salvetama i krpi? Kozja ili svinjska glava (ni danas ne znam). Još je bilo mesa na glavi i sa svojim malim noži ćem vrtao bi ga i jeo. Ostale su samo o či. Dobar tek! Negdje u nekoj drugoj godini smo opet išli sa vlakom iz Knina i rano stigli u Zagreb. Spavali smo u separeu sa njih pet. Četiri muškarca i jedna žena. Moja žena ni danas ne zna koji od četvorice je hrkao cijelu no ć. Kad smo stigli u Zagreb vlak je dosta stajao dok je krenuo dalje. Jedan dragi Hrvat, koji radi u ugostiteljstvu, da li želi malo rakije? Pranje zubi i ure đivanje je bilo jako teško u vlaku. Pružio joj je bocu i za doru čak je bila doma ća rakija. Kad smo stigli u Njema čku, pregledao nas je kontrolor i pošto imamo prvu klasu da moramo iza ći van na sljede ćoj stanici i presjesti u Inter City. Svi su bili dobro raspoloženi, pri čali smo Njema čki i Hrvatski. U Zagrebu su nam preporu čili suputnici da ne izlazimo sa teškim kov čezima pa su nam ih predali preko prozora, i mahali nam na odlasku.

Turanj 1988 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

29.) U Taverne u sv. Filip-Jakovu

Prošlo je dosta vremena. Pri ča se odvija u hladnom vremenskom razdoblju. Kod naših šetnji od Turnja do Filip-Jakova uvijek bi svratili do Taverne. Ljeti na hladno pivo ili zimi na crno vino. Kako je vani bilo hladno svi su bili unutra pa je i nas privuklo da odemo na crno vino. Svaki put kad bi otvorili vrata i provirili tko sjedi unutra, odmah bi se čulo: „Zatvaraj vrata!“. Svi su sjedili u jaknama ili kaputima za stolom ili

Stranica 24

stajali uz šank. Grijanja tada nije bilo pa je i unutra bilo hladno. Često bi došlo do sva đa, ponekad i do tu če. Moramo bih svoj stol čvrsto držati, a moja žena čaše. Znam da je jednom tiho rekla: „Ako se ovo nastavi da će zvati policiju“, i sve to bez telefona i mobitela. Nemam pojma kako ih je mislila zvati. Tu ča se brzo smirila pa smo nastavili piti vino sa Colom. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

30.) Boži ć u Turnju

Dva puta smo proveli Boži ć u Turnju, bili su to nezaboravni dani sa našom obitelji. Bilo je uvijek hladno u to vrijeme, a ja sam se opremio toplim čizmama i krznenom kapom. Kako naša soba i kupaonica nisu imale grijanje bilo je jako hladno po no ći. Uz pi đamu smo imali još i čarape na nogama. Ušuškali bi se nave čer ispod nekoliko deka, ali bi soba i dalje bila hladna. Na ogledalu bi se stvarala magla, a tako bi bilo i u kupaonici. Prali smo se jednom i to na brzinu, a kosu bi prali posebno i to sve bez grijanja. Veliki izazov je bio no ću oti ći na WC pri niskim temperaturama, pa bi ponekad čekali sve do jutra. Kod obla čenja sam ponekad imao problema jer bi mi prsti bili toliko zale đeni da ne bih mogao zavezati čizme, pa bi ih ponio u kuhinju gdje bi Albina ve ć dobro zagrijala prostoriju i pripremila doru čak. Po Albininoj preporuci poslije doru čka najbolje bi bilo jedna doma ća rakija i onda u šetnju. Vrijeme u to razdoblje bi bilo sun čano, ali dosta vjetrovito. Bilo je malo mogu ćnosti po putu nešto popiti (crveno vino), čisto da se malo ugrijemo. Skoro sve bi bilo zatvoreno, jedino je Taverna u Svetom Filip-Jakovu bila otvorena, a i crno vino je bilo dobro. Dva puta dnevno u tom pravcu je bilo u redu, ali bi se ve ć oko 4 sata pao mrak pa bi do tada bili ku ći, a u to vrijeme je bila i ve čera. Poslije ve čere bi radi hladno će odustali od daljnjih šetnji.

Turanj 1988 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

31.) Niko cjepa drva

Bila je zima, i trebalo je nacijepati drva za obitelj, jer u kuhinji se samo grijalo i moralo se cijeli dan ložiti. Kuhinja je bilo glavno mjesto okupljanja, druženja i spremanja hrane. Vidjeli smo taj dan da su drva pri kraju tako da smo išli nacijepati drva,

Stranica 25

naizmjence. U hladnom dvorištu nakon par minuta cijepanja nam je postalo toplo. Odjednom se pojavio naš susjed Niko. Vidio je da moja žena cijepa drva. Smatrao je da ona to ne radi ispravno. Došao je u dvorište, uzeo sjekiru i po čeo cijepati drva. Uz cijepanje nam je objašnjavao u tan čine kako bi to trebalo izgledati. Nažalost nismo puno toga razumjeli, a obitelj je sve to gledala iz kuhinje. Nakon nekog vremena je iscijepao dosta drva i zadovoljno se vratio svojoj ku ći dok se obitelj smijala i predložila da moja žena od sada svaki dan cijepa drva, možda bi Niko onda ponovio gradivo i još malo iscijepao drva. Nažalost naš prijatelj Niko nije više sa nama, ali bez obzira na to hvala ti Niko na edukaciji i drvima.

Turanj 1989 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

32.) Sve ćenik u kuhinji

Nešto prije Boži ća došao je sve ćenik u kuhinju. Kratko je sa nama popri čao i posvetio ku ću. Kako u Hrvatskoj nema crkvenog poreza on nije obavezan i ći od ku će do ku će, ali naravno da smo i mi sudjelovali u milodarima jer ipak smo mi dio obitelji. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

33.) Badnjak u Crkvi

Na Badnjak smo išli sa obitelji u našu malu Crkvu u Turanj. Sjedili smo svi skupa stisnuti izme đu obitelji i slušali kako se kod njih slavi Badnjak. Nismo puno razumjeli sve ćenikove rije či, ali smo pjevali Boži ćne pjesme sa la la la. Za kraj je kružio stari slamnati šešir kroz ljude i tu su se ubacivali milodari. Crkva je bila puna djece i žena, a muškarci su bili u manjini. Nakon milodara i krajem mise smo htjeli polako iza ći iz Crkve, a onda smo za čuli prve pucnjeve raketa i petardi. To je ovdje normalno da se puca poslije pono ći, rekli su nam. Albina se na po četku nije usudila iza ći iz Crkve, a moja se žena stisnula uz mene i brzo smo izašli van. Jedno nezaboravno sje ćanje za nas.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 26

34.) U gostima kod sve ćenika

Poslije polno ćke i pucanja htjeli smo lagano prema ku ći u topli, o Bože, ne u hladni krevet, ali krenulo je skroz druga čije. Dobili smo poziv, poslije mise, zajedno sa još nekim mladima iz Turnja na proslavu kod sve ćenika. Sa nama je išla najmla đa k ćer Sandra. Za stolom je bilo nekih 15-20 osoba, ve ćinom mladi iz mjesta i sve ćenik. Nažalost u cijeloj ku ći pa i u toj sobi bilo je jako hladno; i tu nije bilo onda grijanja. Prvo je podijelio tekstove za pjevanje, a onda su slijedile čaše i boce. Bilo je tu bijelo i crno vino te razne doma će rakije. Osim toga boce votke, konjak, likeri i još puno toga. Bilo je mnogo stranih pi ća. Bio sam jako za čuđen koli činom tih razli čitih pi ća. Sjedili smo izme đu drugih gostiju. Neke smo znali iz vi đenja, a neke nismo uop će poznavali. Nije nam se nitko obratio. Pili smo što smo htjeli i pjevali crkvene pjesme na hrvatskom. Od alkohola nam je postalo malo toplije što nam je dobro došlo, ali nitko nije skidao svoje kapute i debele jakne. Bilo je oko četiri ujutro kad smo se polako smo se razišli. Naš put do ku će je bio kratak negdje svega stotinjak metara. Nakon kratkog spavanja pozdravila nas je Albina, i odmah nam dala do znanja da je čula kad smo došli ku ći. Bila je to lijepa ve čer.

Turanj 1989 i 1990 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

35.) Puretina u karioli

Za Boži ć su obavezno bile delicije poput puretine, bakalara i fritula. Te godine Romano je kupio veliku puricu koja nije mogla stati u pe ćnicu, uz sav trud. Što sada? Kariolu (ta čke) su napunili sa drvima zapalili, stavili gradele i puricu na to. Cijelo dvorište je mirisalo, i nakon par sati smo svi dobili komad so čne puretine. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

36.) Mali Lošinj

Davno je to bilo još prije rata u Hrvatskoj. Albinin brat Ivo i njegova žena Anita su živjeli su u Malom Lošinju. Ponekad bi došli u posjet sa brodom iz Lošinja preko Zadra do Turnja. Ivo je bio kapetan na velikom putni čkom brodu, plovio je izme đu

Stranica 27

Dubrovnika i Splita prema Rijeci. Albina nam je ispri čala da svaki put kada bi prolazio kroz Turanj, Ivo bi joj se javio brodskom sirenom. Albina bi onda potr čala do mora i mahala svom bratu. Kada smo ga upoznali bio je u mirovini. Ivo i Anita su nas pozvali da do đemo do njih u Mali Lošinj. Rekli su nam da možemo ostati kod njih u stanu pa ne bi trebali u hotel. Tako je i bilo. Sljede će godine, naša obitelj je dogovorila termin i raspitivali se o vremenu odlaska i dolaska broda iz Zadra prema Lošinju i nazad. Za poklon nam je dala Albina smrznutu puretinu u vre ćici. Najstarija k ćer Neda je sa nama išla od Turnja do luke u Zadru. Brod je ve ć bio spreman otploviti. Prije polaska smo tražili mjesto za sjesti. Smrznutu puretinu je uzela moja žena i stavila je ispod stola i pridržavala nogama da ne bi pala. Pili smo vino, pojeli nešto i uživali u vožnji. Pogled je bio impresivan, toliko raznolikih otoka i more. Nekoliko putnika bi izašli i ušli bi novi. Onda je napokon došao Mali Lošinj i brod je pristao. Do sad smo ga znali samo preko slika. Stajali smo na palubi i odmah uo čili Iva i Anitu, naše doma ćine sljede ćih par dana kako nas nestrpljivo iš čekuju. Nažalost nijedno od njih nije pri čalo njema čki. On je znao samo nešto engleskog, bez obzira na to mogli smo se dobro sporazumjeti i nije nam bilo dosadno sa njima. Autom smo se od odvezli od luke prema ku ći možda nekih 15-ak minuta. Kada smo stigli pokazali su nam stan pa su nam dali kao po časni gosti njihovu spava ću sobu. Doma ćini su spavali tri no ći na kau ču. Bili smo protiv toga, ali bezuspješno. Zajedno smo proveli tri dana od jutra do mraka, doru čkovali, ru čali i ve čerali zajedno. Anita je bila jako dobra kuharica. Nije kuhala samo hrvatske specijalitete ve ć i talijanske. Riblja salata i juha su bili odli čni.

Biograd na moru (Božić 1986)

Pokazali su nam Mali Lošinj i uživali smo u okruženju. Brzo su prošli lijepi dani sa njima. Odvezli su nas sa autom do luke i čekali dok se nismo ukrcali. Za kraj su nam mahali. Povratak je bio nešto svježiji. Odmah smo otišli do salona i ostali do dolaska u Zadar. Ugrijali smo se juhom i drugim jelima. Prije smo mogli puno više pojesti nego danas. Kada smo pristali u Zadar sjeli smo u autobus i pravac Turanj. Te ve čeri je bilo dosta za ispri čati o našim doživljajima kod Anite i Iva. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 28

37.) Veli Lošinj

Za vrijeme rata u Hrvatskoj bukirali smo zajedno sa mojom punicom hotel u Velom Lošinju. Naša obitelj nas je savjetovala da ne idemo u Turanj tijekom ovih nesigurnih vremena za vrijeme odmora, pa smo stoga išli za Lošinj ili češ će do Rogaške slatine u Sloveniji. Tako smo barem malo bili bliže obitelji, a jednom smo se i sastali (vidi sljede ći odlomak). Vozili smo se nas troje do Velog Lošinja. Veliki hotel je bio nažalost osrednji. Velika nekretnina s nekoliko kuća i veliki vanjski bazen s pogledom na more. Soba je bila skromna, ali je imala veliki balkon. Restoran nije u biti bio restoran nego je više li čio na kantinu. Sre ćom hotel nije bio pun, ali bez obzira na to morali smo čekati na hranu. Koli čina je nadmašila kvalitetu. Tanjuri su bili nakrcani, velika sala i samo jedan konobar koji je na kolicima prodavao pi ća. Krenuo je sa pi ćima prošao bi sve stolove i kada bi došao do zadnjeg stola nije više ništa ostalo za piti. To smo gledali dva puta, pa smo odustali od polupansiona i ostale dane išli vani jesti. U jednom malom grill restoranu sjedila je jedna obitelj do našeg stola i jela ribu. Kada su završili podignuli su riblje kosti i slikali ih. Lijepa slika za obiteljski album. Veli Lošinj je stvarno lijepo malo mjesto koje treba vidjeti. Tamo smo se često šetali. Na dan našeg odlaska oba dizala su otkazala, a soba je bila na tre ćem ili četvrtom katu. Na recepciji su nam rekli da će se tijekom dana kvar popraviti. To nam nije baš pomoglo, htjeli smo poslije doru čka dalje, tako da smo morali prtljagu za tri osobe sami nositi stepenicama dolje. Preznojeni, daljnji pravac je sjever.

Turanj 1990 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

38.) Naš obiteljski sastanak u Malom Lošinju

Naš vrhunac je bio sastanak sa našom obitelji u Malom Lošinju kod Anite i Ive. Albina, Neda i Ivan su došli s brodom iz Turnja. Mi smo došli s autom iz Velog Lošinja. Od glavne ceste u Malom Lošinju lijevo smo skrenuli u malu sporednu ulicu i na vrhu malog brdašca nasred ceste stajala Albina. Bila je izmorena i preznojena, jer je bio sparan i vru ć dan. Mahala nam je sa kuhinjskom krpom kad nas je uo čila. Suze radosnice su bile vidljive na njezinom licu. Bila je odli čna ve čera sa mnogo pri ča; darovi su se razmjenjivali. Skoro kao Boži ć ljeti. To je bio prvi i jedini put da je moja

Stranica 29

svekrva vidjela našu obitelj. Kasno nave čer krenuli smo sa našim darovima (crno vino, rakija, grož đe) opet do hotela. Ostale dane smo morali svaki dan piti crveno vino i jesti grož đe, jer bi se na vru ćini brzo pokvarilo. Grož đe je bilo u jednoj plasti čnoj torbi koju smo ostavili u kupaonici. Sljede ći dan je kupaonica bila puna malih mušica. Naša obitelj je preno ćila kod Anite i Iva, tako da smo ih mogli vidjeti i sljede ći dan. Poslije ru čka smo ih odveli do broda s time da sam morao dva puta voziti jer nije bilo dovoljno mjesta. Neda je kupila karte za brod. Albina je ve ć krenula na brod, tj. bila je toliko umorna da ju je moja žena morala odvesti. Opet suze prije rastanka. Veliki rastanak, svi troje su bili na brodu i gledali su prema kopnu. Tako smo opet stajali sami. Prošlo je nekoliko godina do kada smo se opet vidjeli poslije rata.

Zadar 1998 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

39.) Ratno vrijeme

I za vrijeme rata u Hrvatskoj veze sa našom obitelj nisu prekinute-dapa če, održavali smo kontakt preko pisama i telefona. Jednom je jedan telefonski razgovor bio brzo prekinut sa porukom da je sirena za uzbunu i da se moraju sakriti u sklonište (podrum). Bilo je to dosta uznemiruju će za mene. Za vrijeme rata odmor bi provodili u Rogaškoj slatini - Slovenija. Kod ku će smo spremili paket pomo ći i ponijeli ga sa sobom. Putem smo razmišljali gdje bi mogli predati taj paket, u Hrvatskoj pošti ili u Crkvi pa da oni dalje predaju taj paket. Odlu čili smo se za poštu i vozili prema Krapini preko granice do Zagreba. Tamo smo znali gdje se nalazi poštanski ured, sporazumjeli se na engleskom i predali paket. Da ne bi bilo sumnjivo stavili smo pošiljatelja iz Hrvatske kojeg smo dobro znali. Naš paket je stigao do naše obitelji. Nešto prije rata sam dobio pismo od Albine, recept za hitan lijek, kojega se više nije moglo nabaviti. Zamolila me za pomo ć da kupimo u Njema čkoj. Otišao sam do ljekarne, objasnio situaciju i kupio lijek. Kako smo igrom slu čaja za par dana išli do Slovenije, ponijeli smo lijek sa sobom. U hotelu smo otkazali ru čak jedan dan jer smo morali do Hrvatske. Pošto su u hotelu u Rogaškoj slatini saznali našu namjeru, odlu čili su nam napraviti ru čak za van koji smo ponijeli sa sobom u Hrvatsku. Koli čina hrane bi nam bila dosta za tjedan dana. Ujutro smo krenuli na autoput kraj Krapine prema Zagrebu do Dalmacije. Bio je predivan dan, sunce i plavo nebo, ali sa strahom

Stranica 30

što nas može putem i kod naše obitelji do čekati. Iza Karlovca postoji Turanj, gdje smo vidjeli posljedice rata. Skoro svaka ku ća je bila ošte ćena, izgledalo je strašno. Putem smo vidjeli uništene ku će do temelja, a od drugih su ostali samo goli zidovi. Sa kratkim pauzama, negdje oko podne smo došli do naše obitelji. Tamo nije bilo puno uništenja, samo nekoliko ku ća. U bližoj okolici Zadra to je bilo druga čije. Predali smo obitelji lijekove, i druge darove i veliki paket iz hotela. Nakon zajedni čkog ru čka smo se prošetali do Filip-Jakova, sre ćom ni ovdje nije bilo puno uništenja. Nakon povratka smo ve čerali uz puno pri ča, preno ćili, doru čkovali i krenuli prema hotelu u Rogaškoj slatini. Humanitarni pothvat, za našu obitelj, brzo je završen.

Sveti Filip i Jakov > Turanj 1990 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

40.) Od Rijeke preko Zadra do Turnja

Ponovim osvajanjem Knina po čeo je kraj rata (akcija Oluja). Išli smo nešto prije toga opet do Turnja, Jadranskom magistralom i cijelo vrijeme su nas pratili konvoj vojnih kamiona. Osobnih vozila je bilo jako malo. Ve ćina automobila su bili policijska, oklopna i transportna vozila. Promet se odvijao sporo, a pretjecanje je trajalo dugo i kad bi i pretekli neki od kamiona drugi bi bio ispred nas. Poslije ve čere, često bi promatrali cestu na kojoj se stanje nije mijenjalo što se ti če prometa ni danju ni no ću. Toliko kamiona nikad nisam vidio.

Rijeka > Bakar 2014 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

41.) Izlet prema Zadru

Stranica 31

U 80 i 90-im godinama tijekom odmora išli bi i do Zadra. Ponekad i sa autobusom. Uvijek je bilo nešto za vidjeti i kupiti. Bile bi to poštanske markice, a ponekad i jeans hla če za mene. Otkrili smo u starom dijelu grada uli čnog crta ča koji je prodavao slike grada Zadra. Kod njega smo bili česti gosti jer je znao njema čki, a bio je i u čitelj. Kupovali bi ponekad kazete sa Hrvatskom glazbom, prije toga gramofonske plo če. Često smo posje ćivali robnu ku ću u gradu i druge prehrambene du ćane. Posjetili smo sve Crkve u gradu i muzej. Kupili smo i Rahatl za popodnevnu kavu. Našu malu kamera i rahtluk spremili smo u torbu i krenuli prema Turnju na ru čak. Kad smo vadili stvari, uvidjeli smo da nam se u torbi prolio sirup po rahatlu i kameri. Poslije ru čka smo morali o čistiti kameru i na sre ću nije bilo ve čeg ošte ćenja. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

42.) Vremenski fenomeni

Jaka grmljavina, kiše i ljetne vru ćine odlikuju klimu u Dalmaciji. Kad smo bili mla đi ve ćinom bi ljetovali u Turnju. Danas malo stariji preferiramo prolje će ili jesen. Temperature od 40 stupnjeva 2017 godine si ne želimo priuštiti. U Dalmaciji znaju biti ljetne nevere. To smo doživjeli u Turnju 2014, kada je kiša toliko padala da poslije toga nismo mogli sa normalnom obu ćom iza ći van pa nas je Ivan prebacio do Filip- Jakova. Od tada uvijek u automobilu nosimo gumene čizme. Jednom od Rijeke prema Turnju pratila nas je kiša koja je tamo i prestala. Zanimljive su i no ćne grmljavine koje zasvijetle kao da je dan, a uz to bi bile i glasne. Ponekad bi nam od siline i krevet zavibrirao. Osim njih tu su i crkvena zvona za vrijeme grmljavine. Djelovalo je pomalo zastrašuju će.

Turanj 1996 i 1999 i 1999 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

43.) Kupovina tepiha

Kod renoviranja sobe bio je potreban novi tepih. Kako Albina nije mogla sama nositi tepih, išli smo nas dvoje skupa sa njome. Danas toga du ćan više nema. Bio je smještenu u podrumu u samoposluzi, a poslužio nas je jedan ljubazni mladi gospodin kojeg smo znali iz vi đenja. Često je stajao ispred svojeg du ćana. Pogledali smo nekoliko tepiha i Albina se odlu čila za jedan. Prije nego smo platili, prodava č nam je pokušao prodati lufmadrac, ali nam nije bio potreban. Bio je pravi prodava č jer nam je stalno nešto pokušavao prodati, ali nam ništa nije trebalo. Ljudi su znatiželjno gledali

Stranica 32

što se to dešava. Nije popuštao, ali bezuspješno. Kupili smo tepih i napustili du ćan. Sve u svemu jako zanimljivo iskustvo. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

44.) Hrvatska glazba

Ve ć godinama sam obožavatelj Hrvatske glazbe. Po čelo je sa plo čama kasnije kazetama i poslije CD. Danas u vrijeme interneta svaki dan slušam Narodni radio ili Cro radio Sidney. Najviše slušam Danijelu Martinovi ć, Dražena Ze čića, Gorana Karana, Magazin, Milo Hrni ć, Mišo Kova č, Neda Ukraden, Olivera Dragojevi ća, Tereze Kesovije, Tomislava Brali ća i klape Intrade, Tonija Cetinskog, Vinko Coce, i još neke i to ne samo ku ći nego i u automobilu. Prije nego što stignem u Hrvatsku, pali se Narodni radio u automobilu i veselim se kad mogu u Berlinu jesti u Hrvatskom restoranu i naravno slušati doma ću glazbu. Hrana je odmah ukusnija. Malo Domovine kod ku će.

Turanj 2014 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

45.) Konoba u Biogradu

Naši izleti do Biograda su bili ve ćinom pješke od Turnja ili iz Filip-Jakova. To se ni danas nije promijenilo. Put nas uvijek vodi plažom kroz Filip-Jakov, do stepenica kojima se popenjemo gore i nastavimo bijelim putem, danas je to asfaltirana cesta, prema Biogradu. U Biogradu smo obavljali sitnice i onda bi se po častili pivom. Poslije toga bi išli natrag jer to čno u podne, kad se za čuju crkvena zvona, kod Albine bi bio ru čak. Bilo je to u 90-im. Posjetili smo opet konobu u Biogradu, blizu muzeja, koju smo godinama posje ćivali. Mislim da je još moj otac u 60-ima bio tamo, jer se vlasnik nikad nije mijenjao, pa smo ga tako dugo poznavali. Bila je to umjetni čka konoba sa puno slika na zidovima. Kako su godine išle tako je i on stario, pa nas on nije posluživao nego bi spavao na klupama, a kad bi se probudio zapo čeli bi razgovor na Hrvatskom, nije znao njema čki. Pri ča bi nas odvela do naše odanosti Turnju, tako nam je pokazao cijelu ku ću, uklju čuju ći i stan koji je bio iznad konobe. Proveo nas je kroz sve sobe i pokazao nam je sve slike na zidovima. Imali smo osje ćaj da je to obilazak muzeja. Sve to smo ispri čali Albini, a ona nas je ponosno slušala. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

46.) Nave čer u kuhinji

Stranica 33

Ako želiš pripadati obitelji, onda moraš i biti sa njome. Tako smo u našim 50 godina praznika i u činili, jako često smo zajedno. Preko dana smo išli u šetnje ili na neke izlete, ali nave čer bi uvijek bili sa našom obitelj. Budu ći da smo uglavnom išli tamo u prolje će ili jesen, ve ćinu ve čeri smo proveli u kuhinji zbog hladnih soba i nikad nam nije bilo dosadno. Kako sa djecom pa poslije unuci naše obitelji, koji su bili u stalnom porastu, kuhinja je uvijek bila puna i glasna. Televizija je uvijek bila upaljena, gledali bi krimi će, glazbene programe i nogomet, odbojku nekad i politiku. Tu i tamo bi pogledali video od „Mr. Bean “, ili bi igrali na karte - mlin. U me đuvremenu bi uvijek netko došao od rodbine ili susjeda. Sjeli bi na kratko ispri čali nešto i onda bi otišli. Vladalo je konstantan promet dolaska i odlaska. Albina bi gulila vo će ili smo tukli orahe. Nave čer pili ukusan mokka. Moja žena bi se zaposlila sa jedenjem vo ća, ispijanjem mokka i čitanjem knjige, a ja sam se zabavljao sa markama ili pisanjem čestitki. Izme đu ostalog bi svi zajedno gledali stare albume sa slikama i sje ćali se prošlih vremena. Negdje oko deset nave čer ili nešto kasnije bi bilo vrijeme za spavanje. Bilo je lijepo i jako nam nedostaje to vrijeme. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

47.) Na čelnik op ćine

Prije mnogo godina kada smo još živjeli u Schwalbach na Taunus kupio sam čestitku. Motiv na čestitki je bio ured od gradona čelnika. Kako je moje znanje hrvatskog jezika slabo, zamolio sam jednu hrvatsku obitelj da napišu na čestitki pozdrave mojoj obitelji i da pogledaju koja je slika na čestitki ured gradona čelnika. Re čeno u činjeno. Kod našeg sljede ćeg posjeta Turnju, pitala nas je naša obitelj, odakle poznajemo gradona čelnika, jer je pisalo na karti da pozdravljamo gradona čelnika? Objasnili smo sve i nasmijali tome. U narednim godinama u Turnju smo znali spomenut u šali pozdrave sa karte i svaki put bi se dobro zabavili na tu temu.

Turanj 2014 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

48.) Svjetski dan žena

Na 8.Mart 1986, svjetski dan žena, osnovna škola u Turnju je imala malu priredbu. Priredba se održavala u malenoj prostoriji iza bivše samoposluge. Naša obitelj nije imala vremena, pa su nas pitali da li mi možemo sudjelovati u priredbi. Naravno da

Stranica 34

smo to rado prihvatili. Pjevalo se i plesalo se. Najviše se radovala unuka što smo imali vremena do ći.

Turanj 2014 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

49.) Kokoš na štriku

Pomalo jezivo, a sad i smiješno jer je dugo od toga prošlo.Naša je obitelj osim svinja imala i kokoše, koje su obitavale u vrtu. Svaku jutro je za doru čak bilo svježe kuhano jaje. Znali smo koliko su imali koka. Za vrijeme naše fešte čuo sam glasno kokodakanje i onda odjednom muk. Gledao sam sa terase prema dvorištu i vidio jednu kokoš, o čerupanu bez perja, otkinute glave vezane za noge obješena naglava čke na štriku. Kada se moja žena poslije probudila pitao sam je da li zna koliko koka ima naša obitelj? Njen odgovor je bio: „naravno da znam“. Pitao sam je da ih prebroji. Jedna je nedostajala. Bez obzira na to bila je jako ukusna. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

50.) Miševi u potkrovlju

Kao u svim starijim ku ćama, pogotovo po selima, bude dosta miševa, tako i u ovoj maloj pri či koja je stara dosta godina. Kod naše obitelji tako đer je bilo miševa u potkrovlju koji bi no ću postali jako živahni. Čuli bi ih se ponaosob baš u vrijeme spavanja. Ponekad su se čuli i u kuhinji. Bili su toliko aktivni da su i kabel od antene mrdali. To su o čito bili miševi koji su ga koristili za penjanje. Pod isprikom sam otišao u našu sobu kroz koju je prolazio kabel od televizije i malo ga snažnije povukao, tako da se našalim na temu miševa još više.

Turanj 2016 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 35

51.) Tovar na otoku

Naša obitelj nam je pri čala kako je 90-ih netko odvezao starog istrošenog magarca (tovara) brodom na mali otok nasuprot našeg mjesta. Tamo je trebao do čekati svoju starost. Nekoliko tjedana poslije se desilo da je jedan stanovnik Turnja, koji to nije znao, vidio magarca i prepoznao ga i čudio se kako je magarac tamo dospio. Ukrcao je magarca u brod i vratio ga ku ći. Što se posije desilo ne znamo.

Magarac iz Turnja

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

52.) U spomen

U spomen na sve poznate i prijatelje, koje smo upoznali u našim godinama dolaska u Turanj. Mnogi su otišli od nas u posljednjih nekoliko godina, nažalost prerano. Sje ćamo se kao da je to ju čer bilo. Ostaju nam u sje ćanjima, ne ćemo ih zaboraviti. Predivno smo se proveli i zbog toga ih svake godine obilazimo na groblju u Turnju. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

53.) Praznici 2017

Godine 2017. naše praznike smo proveli u svetom Filip-Jakovu i Turnju. Ve ć smo bili u hotelu Donat. Hotel je jako lijep i rado bi ga preporu čio. Vrlo dobra hrana i ljubazno osoblje. Više o hotelu na ovom linku: www.ilirijabiograd.com/de/hotel-villa-donat/vd-

Stranica 36

ber-das-hotel. Sljede ću smo godinu ve ć rezervirali. Moje slike možete vidjeti na ovoj stranici: www.filip-jakov.info. Da je regija riva sveti Filip-Jakov, najbolje za opuštaju će praznike može se vidjeti po meni. Dolazim zadnjih 50 godina što ne može biti bolja preporuka. Sve zanimljive upute možete vidjeti na mojoj stranici: www.turanj.info. Te godine sam dobio i priznanje od na čelnika i turisti čke zajednice sveti Filip-Jakov, za vjernog posjetitelja: www.turanj.info/1967-2017/index.php. U zadnjih 50 godina (1967) sam mnogo doživio. Moje anegdote i pri če možete prona ći na ovoj stranici: www.turanj.info/anekdoten/index.php.

Hotel Vila Donat 2017 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

54.) 50 godina Turanj i sveti Filip-Jakov od 1967 - 2017

Napokon je došla i ta 2017 godina koja je obilježila 50 godina mojih dolazaka u Turanj. 20.09.2017 ja i moja žena smo dobili priznanje od na čelnika op ćine sveti Filip-Jakov. Više o tome možete pogledati na mojoj Internet stranici od Turanj info na Link: www.turanj.info/1967-2017/index.php. Kako je do toga došlo: U Rujnu 2016 smo bili za praznike u Turnju i sv.Filip-jakovu. U popodnevnim satima smo šetali prema Crnom krugu (brdo iznad Turnja). Tamo su nas vjerojatno vidjeli. Predve čer smo šetali prema Turnju do naše obitelji, a putem nas je zaustavio neki gospodin. Rekao je da nas je vidio kod Crnog kruga i pitao nas što tu radimo? Da li smo tu na praznicima? Odgovorio sam mu da ovdje ve ć dugo godina dolazimo i kod koje obitelji, a da sljede će godine slavim 50 godina dolaska. Kako sam mu to rekao na hrvatskom on je na to, a 15 godina pa dobro, ne, ne 50 godina. A to moram javiti svome sinu, on radi u Biogradu u op ćini. Moramo proslaviti sljede će godine, to je rijetkost da se netko vra ća toliko godina. On će se za sve pobrinuti. Kroz pri ču smo shvatili da se poznajemo samo se nismo odmah prepoznali jer se nismo vidjeli godinama. Bio je to Li ćo (Danilo Pedisi ć), školski prijatelj od naše Nede. I stvarno dan poslije smo dobili iz Turisti čke zajednice svetog Filip-Jakova, poklon paket sa raznim korisnim sitnicama. Još jednom hvala. Godina je brzo prošla i u rujnu 2017 smo opet bili tu. Kod naše obitelji su nas obavijestili da je dogovoren sastanak u 11 sati ujutro kod na čelnika op ćine Filip-Jakov. Kroz razgovor je bilo spomenuto da će biti i lokalna

Stranica 37

televizija. Što se ti če razgovora sa na čelnikom nismo se trebali brinuti jer će biti tuma č. Soba u kojoj smo se trebali na ći se nalazi na prvom katu iznad nove pošte. Rečeno u činjeno. Na sastanak smo došli pet minuta ranije, krenuli stepenicama prema gore, ali nismo uspjeli prona ći na čelnikov ured. Pokucao sam na prva vrata, ali su bila kriva. Tu se nalazio katastarski ured. Sljede ća vrata iza kojih su se nalazile dvije drage gospo đe, ali isto krivo. Ured na čelnika se nalazio na prvom katu iznad nove pošte, ne stare. Stali smo ispred nove pošte, ali nismo mogli prona ći ulaz. Primijetio sam stepenice pokraj ku će, brzo gore na prvi kat jer ve ć jako kasnimo. Nepoznati gospodin nam je rekao da moramo i ći na drugi kat lijevo pa desno. Napokon smo stigli. Pozdravila nas je gospo đa Ana Barbaroša, prevoditeljica gospodin Velimir Brki ć, novinar Zadarskog lista i gospodin na čelnik Zoran Pelicari ć – Peco, koji se malo kasnije pridružio. Krenuli su pri čati sa nama na hrvatskom, a ja sam im objasnio da ne razumijem tako dobro. Brzo smo se složili da se razgovor nastavi na engleskom jeziku. Gospodin Brki ć nam je postavio mnoga pitanja poput: Tko smo? Zašto se opet vra ćamo? Što nam se svi đa i što se sve promijenilo u tih 50 godina? Na sva pitanja smo odgovorili, pa je gospodin Brki ć napisao članak o nama koji je nakon dva dana izašao u Zadarskom listu. Primili smo poklone i slikali se. Druženje je završilo za nekih sat vremena, rukovali smo se, zahvalili za darove i uspješnoj sve čanosti.

Više o tome na mojoj stranici: www.turanj.info/1967-2017/index.php.

Sve čanost u čast Jörg i Uschi Opel za 50 godina godišnjeg odmora u Turanju ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 38

55.) Sveti Roko u Bibinjama

Bilo je to u 90-tim. Pozvala nas je Albinina k ćer i obitelj u Bibinje. Ovdje smo bili rado vi đeni gosti; za feštu sv. Roka u Kolovozu. Često bi sjedili na terasi družili se jeli peku i pili doma će vino. Uvijek je bilo jako lijepo tamo. Jednom smo išli sa Nedom sa autobusom. Kako nije bilo stanice dogovorila je da autobus stane blizu ku će. Izašli smo iz autobusa i za nekoliko metara smo bili kod ku će. Jednom drugom prilikom smo išli sa Albinom s našim autom. Sjedila je iza sa hranom i loncem, kako smo uvijek slušali hrvatsku glazbu Albina je po čela pjevati. Pjevala je pjesmu od Goran Karan „Splitski tango“. Bila je to zabavna i nezaboravna vožnja. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

56.) Grobnica sa pepeljarom

U Turnju na groblju postoje takozvane grobnice koji spre čavaju da zemlja potone. Grobnice se naj češ će oblažu mramorom. Ve ćina grobnica se radi za vrijeme života na vlastiti trošak. Tako je bilo i kod jednog susjede naše obitelji. Po čeo je sa gradnjom svoje grobnice za vrijeme odmora, mnogo godina prije svoje smrti. Pri jednom posjetu groblju vidjeli smo kako radi na svojoj grobnici. Pitali smo ga što tamo radi i za koga. Rekao nam je da je to njegova grobnica i pokazao nam sve pojedinosti. Izabrao je namjerno to mjesto tako da kasnije ima direktan pogled na more i opisao nam u kojem smjeru će jednog dana ležati. Kako je bio strastveni puša č ugradio si na grobnici pepeljaru. Tako je sjedio u svojim pauzama i uživao u pogledu na more. Ni smo mogli a da se ne nasmijemo na to. Nažalost je preminuo prije nekoliko godina. Posje ćujemo njegovu grobnicu svake godine i sjetimo se što nam je govorio kada je još radio na svojoj grobnici. Po čivao u miru!

Groblje 2017 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

57.) Bonaca u Turnju

Bonaca je kada je more potpuno mirno kada nema vjetra ni valova. Idealno za ribolov, a posebno za lov ostima. Jednom smo sa Romanovim brodom išli na ribe. Koliko smo ulovili za par sati, ne sje ćam se baš, ali je bilo lijepo i zanimljivo. Sudjelovali smo u pripremi lov po no ći za vrijeme bonace. Romano je u kariolu

Stranica 39

(ta čke) stavio pentu (vanbrodski motor), pi će i ostale potrepštine. Nas dvoje smo nosili 3 metra duge osti do broda. Osje ćali smo se kao „sedam Schwaben“. ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

58.) Izlet brodom sa obitelji

Bila je predivna nedjelja, a Romano i Albina su nas pozvali na izlet brodom. Brzo smo pojeli ru čak i odustali od popodnevnog spavanja. Krenuli smo sa rive u Romanovom brodu (guc) pravac prema otoku Babcu, okružili oko Komornika i krenuli prema Filip- Jakovu. Od tamo uz obalu natrag prema Turnju. Jedno predivno popodne koje smo proveli sa našom obitelji. Svima nam je bilo zabavno.

U luci Turanj ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

www.turanj.info ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 40

Turanj 2014 ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Rume i Bina u vrtu Slikala Monika Bausovi ć (Unuka) ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Stranica 41

Turanj 1999 - oslikana na modelu V. Vivilleya (2018) ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Turanj 2017

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

ISBN 978-3-00-060507-9

Stranica 42