NIKOLA ANIĆ

DUBROVNIK U DRUGOM SVJETSKOM RATU (1941. – 1945.) OD OKUPACIJE DO OSLOBOĐENJA

Knjiga I. Nakladnik Udruga antifašista Dubrovnik Biblioteka “Da se ne zaboravi”

Recenzenti prof. dr. sc. Mladenko Colić dr. sc. Petar Damjanović prof. dr. sc. Ivo Goldstein Ivica Kukoč, bivši general - pukovnik

Urednik, lektor i korektor dr. sc. Nikola Tolja

Prijevod Kate Bagoje, prof.

Naslovnica Frano Kršinić: “Borac na straži” Spomenik na Trgu oružja u Dubrovniku posvećen palim antifašističkim borcima. (Vandalski je srušen 1992.)

Kompjutorska obrada i tisak Tiskara “Alfa-2”, Dubrovnik

Naklada 300 primjeraka

ISBN 978-953-57640-1-4 NIKOLA ANIĆ

DUBROVNIK U DRUGOM SVJETSKOM RATU (1941. – 1945.) OD OKUPACIJE DO OSLOBOĐENJA

Knjiga I.

Dubrovnik, 2013. CIP – Katalogizacija u publikaciji Znanstvena knjižnica Dubrovnik

UDK 94(497.5 Dubrovnik)“1941/1945“

ANIĆ, Nikola Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu : (1941.-1945.) / Nikola Anić. – Dubrovnik : Udruga antifašista, 2013- . - sv. : ilustr. ; 30 cm. – (Biblioteka Da se ne zaboravi)

ISBN 978-953-57640-0-7 (cjelina)

Knj. 1 : Od okupacije do oslobođenja / Kate Bagoje>. – 2013. – 288 str.

Bibliogra� ja : str. 170-171 ; bibliografske bilješke uz tekst. – Summary. – Kazalo.

ISBN 978-953-57640-1-4

530514087 530514088 RIJEČ UREDNIKA

eško je i nezahvalno za tisak prirediti rukopis i biti urednikom knjige umrlog autora. Isklju- Tčivo radi toga jer urednički posao zahtijeva tijesnu suradnju s autorom. To, dakako, podra- zumijeva da autor prihvati (ili ne prihvati) urednikove sugestije pri oblikovanju knjige. U slu- čaju umrlog autora urednik osobno preuzima svu brigu i odgovornost za preoblikovanje rukopisa u buduću knjigu. Prihvaćajući se ovoga posla, od nakladnika sam preuzeo na CD-u snimljen rukopis i po- priličan svežanj preslikanih priloga i fotogra� ja. U odnosu na prateće sadržaje tekst je bio nekompletiran (nije bilo nikakvih dodataka, pa čak ni popisa izvora i literature). Tekst je bio tiskan pisaćim strojem, dakle bez mogućnosti uporabe različite vrste i kvalitete slova (kako to danas omogućava kompjutorska obrada teksta), osim što su neka osobna imena i pojedini kraći dijelovi teksta koje je autor želio naglasiti bili podcrtani. Sam po sebi tekst je bio na- bijen, vizualno jednobrazan, neprozračen, stilski nekorektan, nagomilan brojevima i osobnim imenima, neadekvatno označen kroz poglavlja i potpoglavlja itd. Da bi od takva rukopisa nastala kvalitetna knjiga, morao sam poduzeti sljedeće uredničke, lektorske i korektorske intervencije (budući da sam se prihvatio ne samo uredničkih, nego također lektorskih i ko- rektorslih poslova): 1. Budući da mi je to kompjutorska obrada teksta omogućavala, izvršio sam vizualizaciju i označavanje poglavlja i potpoglavlja onako kako to zahtijeva znanstveno štivo, što pred- stavljena građa i način njezine obrade po svojoj naravi i jest. Istovremeno sam vršio vizu- alno prozračivanje teksta koji je, kako rekoh, bio zbijen i nagomilan. Nazive četiriju glava knjige (kako ih je autor de� nirao) nisam mijenjao, ali sam bio primoran intervenirati u je- zičnu formulaciju nekih poglavlja i potpoglavlja (naslova i podnaslova) kako ih je autor bio označio. Negdje je bila potrebna samo jezična preinaka, dok je naslove manjeg broja po- glavlja i potpoglavlja trebalo preformulirati jer nisu korespondirali s tekstom koji je slijedio. (Naprimjer jedno poglavlje bilo je naslovljeno: Nešto o Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS), što je sasvim neodređeno i općenito, a u tekstu se konkretno govori o raskolu u dubrovač- kom HSS-u na kom okupacije Grada 1941, tj. o tomu kako se većina dubrovačkog rukovod- stva HSS-a sta vila u službu okupatora, dok je manjina (zajedno s većinom običnog članstva) pristupila NOP-u. Da bi naslov korespondirao s tekstom, preformulirao sam u: Odnos Hr- vatske seljačke stranke prema okupatorima i NOP-u. Iz istih razloga izmijenio sam naslov knjige. Autor ju je bio naslovio kao OKUPACIJA I RATNI ZLOČINI. Međutim od četiri glave rukopisa konkretno o okupaciji i ratnim zločinima govori se samo u dvije (u drugoj i trećoj), dok je četvrta glava naslovljena Oslobođenje Dubrovnika – 18. listopada 1944., što se ne spominje u ranije predočenu naslovu. Rukopis, doduše, pretežno govori o okupaciji i ratnim zločinima, ali i o oslobođenju Dubrovnika, pa sam zato naslov preimenovao u: OD OKUPACIJE DO OSLOBOĐENJA, s tim da su ratni zločini, dakako, podvedeni pod po- jam okupacije. Uvjeren sam, da je bio živ, da bi autor ove moje intervencije, bez zadrške, prihvatio.

5 2. Najviše intervencija morao sam izvršiti oko lekture teksta. Nije se to značajnije odnosilo na fo- netsku, morfološku i pravopisnu, nego na sintaktičku i stilsku korekciju autorova izričaja. U malo kojoj rečenici da nije trebalo izvršiti drugačiji razmještaj i poredak riječi, a trebalo je izbaciti na stotine suvišnih. One su opterećivale i razvodnjavale tekst, a bile su bespotrebne jer se i bez njih (iz konteksta) sve moglo dobro razumjeti. Moglo bi se, bez ikakve dvojbe, kazati da je autorov rukopis dokraja stilski i jezično preuređen u skladu s normama hrvatskoga standardnog jezika. Moram reći i naglasiti da tim postupkom, kao i svim ostalim intervencijama koje sam vršio ure- đujući ovu knjigu, nisam niti u najmanjoj pojedinosti mijenjao sadržaj nu osnovu teksta kako ga je autor u rukopisu razvijao. Da budem slikovit, nisam stajao iznad, nego iza teksta. U mislima sam posjeo uz mrtva autora. On je kazivao građu, a ja sam ju gramatički, pravopisno i stilski oblikovao u izričaj kakav je čitateljstvu ponuđen. Također sam uvjeren da bi i te moje interven- cije autor s odobravanjem prihvatio, da je bio u mogućnosti. Koliko sam poštivao autora, najbo- lje se vidi iz činjenice što se u pojedinim dijelovima teksta često ponavljao (što će čitatelji zapa- ziti), ali te dijelove nisam izbacivao. Da je autor živ, kao urednik od njega bih bio to zahtijevao. 3. Ranije sam napomenuo kako je tekst, zapravo, nepresušan konglomerat nazivlja, osobnih ime- na i statističkih podataka. To je ono što tekstu osigurava posebnost i snažna informacijska obi- lježja, u čemu je i sadržana njegova najveća vrijednost. Međutim su svi ti podaci, sva ta imena, svi ti brojevi bili utopljni u jednolično oblikovani tekst, pa nisu bili dovoljno uočljivi niti su na sebe upozoravali. Nisam želio da to tako ostane; nisam želio da se na istoj vizualnoj razini po- javljuju naprimjer imena okupatorâ i njihovih slugu s imenima onih koji su bili njihove žrtve. Zato sam imena svih onih koje je autor označio pripadnicima okupatorâ i njihovih pomagača, bez obzira jesu li vršili ratne zločine, tj. svih onih koji su se mišlju i djelom bili stavili na stranu neprijatelja otisnuo masnijim (bold) slovima, dok sam imena žrtava fašističkog terora tiskao kurzivom (italicom). Nisam ih dakle ni u formalnom (vizualnom) pogledu ostavio na istoj ra- zini jer ni u moralno-etičkom pogledu nisu bili na istoj razini niti je autor prema njima ispoljvao jednak emocionalni odnos. Tako će čitatelj, i bez čitanja, odmah vizualno razabrati tko su bili zlikovci i njihovi pomagači, a tko njihove žrtve. (Ne mijenja na stvari to što će neki protivnici antifašizma i rehabilitatori zločinaca i njihovih pomagača različito gledati na izbor vrste slova i što će ih, vjerojatno, obrnuti.) Ostalo je vrlo malo osobnih imena koja su otisnuta standardnim slovima kao i ostali tekst. To su oni pojedinci koji nisu bili ni zlikovci ni njihove žrtve, nego je riječ o svjedocima i sličnim pojedincima koji se u knjizi spominju, uz vrlo beznačajan broj onih za koje se iz teksta nije moglo razabrati kojoj strani su pripadali, zatim onih koji su bili domobra- ni pa su prebjegli partizanima ili onih koji su pripadali vojsci NDH, ali nisu bili umiješani u zlo- čine, pa se nisu osjetili ugroženim i nepoželjnim ostati u Gradu, nakon što je njihova vojska po- bjegla. (Masnijim slovima također su otisnuti neki brojčani podaci koje je potrebno brzo uočiti.) 4. Vjerojatno radi toga što je bio ograničavan tehničkim nemogućnostima, autor je dvjestoti- njak bilježaka koje su bile brojčano označene u tekstu stavljao na kraj svake pojedine glave, umjesto nadno stranice na kojoj se numeracija nalazi, uvijek počinjući prvim rednim brojem. To je neprikladno, nije uobičajeno i otežava praćenje teksta. Zato sam tekst svake bilješke vratio nadno stranice na kojoj se numeracija bilješke nalazi, dajući ih u kontinuitetu i ne odvajajući ih prema glavama rukopisa (sada knjige). 5. Kad je riječ o uz rukopis priloženim preslikama fotogra� ja i arhivskih priloga, autor je na jed- nomu mjestu predlagao da se preslike fotogra� ja ubace u pripadajući tekst (ali sam to nije oba- vio), dok je na drugomu mjestu ostavio mogućnost da se i fotogra� je i arhivski prilozi istaknu na kraju knjige. Kad se radilo o preslikama fotogra� ja, ova druga mogućnost učinila se nepri- kladnom, pa sam obavio još jedno čitanje kako bih razmjestio preslike fotogra� ja, onako kako tekst zahtijeva. Autor nije inzistirao baš na toliku broju preslika fotogra� ja i arhivskih

6 dokumenata, pa je u pismu nakladniku od 18. studenoga 2004. naglasio: Možda bi još trebao nekih dokumenata i slika, pogledajte i ako ih nađete, stavite gdje im je mjesto. Sukladno tomu povećao sam broj preslika fotogra� ja, najprije onih antifašista i boraca za slobodu koji su po- bijeni od strane okupatorâ, a čija se imena spominju u knjizi – onih čija su imena u nazivima ulica, ustanova i poduzeća ukinule (!) nove gradske vlasti nakon 1990. godine. Želio sam da ih se još jednom ugleda, da se ovjekovječe i na stranicama ove knjige. Nakladnik mi nije dostavio nikakve nove arhivske dokumente, pa sam uvrstio samo autorove. Kako će čitatelji zapaziti, s obzirom na svoje podrijetlo, jedan broj priloga napisan je srpskim jezikom; u dva se čak pojav- ljuje ćirilično pismo. Tu nisam radio nikakve intervencije niti sam za to bio pozvan – ostalo je sve onako kako je autor predvidio. Mislim da ta okolnost neće ometati razumijevanje onoga o čemu se u takvim prilozima govori. Treba isto tako napomenuti, što će čitatelji također uočiti, da su neke preslike nedovoljno čitljive, ali to nije moglo biti razlogom da ih ne uvrstim zajedno s ostalima jer je autor tako predvidio, i jer se u tekstu autor na njih poziva. 6. Uz rukopis nije bio sačinjen Sažetak teksta niti uobičajeni prilozi koji predstavljaju obavijesni dio koji mora sadržavati svaka knjiga. Radi toga sam trebao obaviti sljedeće: a) Sastaviti Sažetak teksta (koristeći isključivo autorove navode i ocjene) i dati ga prevesti; b) Uvrstiti mišljenja o rukopisu kako su ih iskazala četvorica recenzenata; c) Sastaviti popis izvora i literature, doduše samo onih koji su navedeni u bilješkama, a koje je autor koristio tijekom istraživanja i pisanja; d) Sastaviti popis kratica (kojih je u tekstu znatan broj); e) Sastaviti popis slika koje se nalaze u knjizi, uz obavijest na kojoj stranici se koja nalazi i otkud potječu; f) Pribaviti podatke i sastaviti kratki životopis autora; g) Sastaviti Kazalo osobnih imena (Index imena) za oko 940 osoba koje se susreću u knjizi, s naznakom stranicâ na kojima se spominju. 7. Moja zadaća također je bila nazočiti u tiskari, pratiti prijelom knjige, vršiti stanovite korek- cije; zajedno s nakladnikom odrediti format, naslovnicu i ostale tehničke pojedinosti veza- ne uz tiskanje knjige. * Moram na kraju upozoriti čitatelje da je tekst ove knjige završen prije desetak godina, u vrijeme kad je na vlasti u RH bila koalicija koju je predvodio SDP, a premijer je bio Ivica Račan. Autor pred tu vlast, kako ćete vidjeti, postavlja neke zahtjeve u odnosu na raščišćavanje nerazjašnjenih pojedi- nosti iz vremena Drugoga svjetskog rata (napr. pitanje Bleiburga). Također govori o težnjama i po- trebi uključivanja RH u euro-atlanske integracije. Kao što je poznato, otvoren je postupak utvrđivanja istine o Bleiburgu, križnom putu i mnogim drugim dotad neriješenim pitanjima iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i nakon njega. Zna se i to da je RH već nekoliko godina ravnopravna članica NATO-a i da će 1. srpnja 2013. postati ravnopravnom članicom EU. Zato će se na određenim mjestima u knji- zi uočiti zastarjelost teksta, na što čitateljima skrećem pozornost. Ali tako je moralo biti. Autor nije među nama već 8 godina, a nitko nije ovlašten prepravljati njegov tekst, pa ni urednik knjige. I sasvim na kraju još nešto. Mislim da se neću prikazati neskromnim ako zaključim kako sam, u želji da ova vrijedna knjiga ugleda svjetlo dana, u sve ovo uložio znatan trud i veliki dio svog, inače dragocjena, vremena. Nije mi to bilo teško. Sve sam to obavljao s velikom radošću, bez ikakve novčane naknade. Smatrao sam to svojom ljudskom obvezom i dugom prema onima čija su imena u knjizi otisnuta kurzivom. Dr. sc. Nikola Tolja

7 Spomenik narodnom heroju Ivu Mordžinu - Crnom u središtu Janjine (Srušen je nakon 1990.)

8 PREDGOVOR

njiga koja se nalazi pred vama, poštovani čitatelji, govori o Dubrovniku i njegovu područ- Kju: Konavlima, Dubrovačkom primorju, Pelješcu, Korčuli i Mljetu u Drugom svjetskom ratu od 1941. do 1945. godine. Pobliže kazuje o okupaciji i stradanju antifašista, o ratnim zlo- činima okupatorâ i njihovih pomagača i poginulim borcima NOR-a dubrovačkog okružja. To je bilo jedno od najtežih i najkrvavijih razdoblja u povijesti Dubrovnika i njegova kraja. Knjiga ima dva sveska. U prvom najprije donosimo osnovne natuknice o Drugom svjetskom ratu, potom o općim tijekovima ratnih događanja u Dubrovniku i njegovoj okolici, o okupaciji Dubrovni- ka i njegova područja, pa onda o velikim žrtvama i razaranjima, o stradanju antifašista i drugih od fašističkog okupatora i njegovih kvislinga i suradnika. Prikazujemo muke i patnje što su pretrpjeli stanovnici ovoga dijela južne Delmacije od strane okupatorske vojske Kraljevine Italije, njemačkog Trećeg Reicha, ustaša i vlasti NDH i četnika Draže Mihailovića. Riječ je o počinjenim nečuvenim zločinima nad narodom dubrovačkoga kraja, o zločinima bez presedana, o tipičnom genocidu nad nevinim civilima. Nešto slično nije se Dubrovniku dogodilo u njegovu višestoljetnom postojanju. Kad se govori o Drugom svjetskom ratu, u početku prvog sveska se utvrđuje kako to nije bio obični rat sukobljenih i zaraćenih strana, nego rat u kojemu je dominirao zločin nad civilima, bez obzira što su ih štitile ženevske i haaške konvencije. Za razliku od prethodnih ratova države sila Osovine – fašistička Italija, nacistička Njemačka i militaristički Japan – vodile su rat bez viteštva. Obrušivši se na civile, u smrt je poslano oko 30 milijuna ljudi. Bio je to surovi i krvavi rat. U ovom dijelu knjige daju se i osnovne povijesne naznake o odluci antifašističke koalicije – Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza, Kine, Francuske i drugih – da se još u tijeku rata pokrene i usvoji pravni mehanizam kako bi se predalo sudu pravde i primjere- no kaznilo krivce za stradanje antifašista i drugih žrtava, dakle za počinjene ratne zločine. Glavnu riječ u tomu vodio je britanski premijer Winston Churchill. Prema odlukama velike trojice – Fran- klina Roosvelta, W. Churchilla i J.V. Staljina – s Moskovske, Teheranske, Jaltske i Potsdamske konferencije usvojene su zakonske regulative o ratnom zločinu te o kažnjavanju zločinaca i njiho- vih pomagača. Savezničkom stajalištu velike trojice priključila se i nova Jugoslavija. Drugi odjeljak prvoga sveska donosi opće natuknice o okupaciji Dubrovnika i stanju u njemu tijekom Drugoga svjetskog rata. Utvrđuje se kako su Grad u travnju l94l. okupirale postrojbe vojske Kraljevine Italije i kako su, koristeći sporazum između Mussolinia i dr. Ante Pavelića, Talijani anektirali dio dubrovačkog teritorija – Korčulu, Mljet i istočni dio Konavala. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Dubrovnik su, uvodeći režim vladavine zločina, okupirale po- strojbe Wehrmachta, što je trajalo do 18. listopada 1944., kad su Grad oslobodile jedinice NOVJ. Za čitavo ratno vrijeme (od 10. travnja 1941. do l8. listopada l944.) u Dubrovniku je ispoljava- na vlast NDH. Za razliku od drugih hrvatskih gradova u Dubrovniku su se za čitavo vrijeme trajanja rata slobodno kretali i četnici Draže Mihailovića. U trećemu dijelu prvoga sveska iznose se glavni podaci koje je prikupila Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatorâ i njihovih pomagača, što su ih u Dubrovniku i na njegovu po- dručju počinile ustaše i vlast NDH, okupatori Talijani i Nijemci te četnici Draže Mihailovića. Iz

9 toga sadržaja može se zaključiti kako je Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu doživio najgora stra- danja i patnje u svojoj povijesti. Prema podacima Državne komisije za utvrđivanje zločina okupa- torâ i njihovih pomagača (ustaša i četnika) tijekom ratnih stradanja u Dubrovniku i na njegovu širem području ubijeno je 633, ranjeno 413, a uhićeno, zatvoreno, internirano i prognano 2 678 građana. Stvarno stanje daleko nadmašuje brojeve koje daje navedeni izvor i doseže do iznad 10 000 žrtava u Dubrovniku, Konavlima, Dubrovačkom primorju, Pelješcu, Korčuli i Mljetu. Materijalna šteta je ogromna i cijeni se na stotine milijuna američkih dolara (po sadašnjem tečaju). Zločine okupatorâ i njihovih pomagača, kao i materjalnu štetu, predstavili smo pri kraju IV. dijela – prema počiniteljima zlodjela, prema godinama i prema područjima, da bismo na kraju dali sumarne pokazatelje svih zločina, onako kao su legalni organi vlasti i Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača zapisali u tijeku i neposredno nakon Drugo- ga svjetskog rata, a na osnovi čega su slijedila uhićenja, zatvaranja i suđenja počiniteljima zlo- djela dotad nezabilježenih u dubrovačkoj povijesti. Četvrti dio govori o oslobođenju Dubrovnika 18. listopada 1944. godine. Tu su podaci o zbi- vanjima u Dubrovniku neposredno prije oslobođenja, obostrani planovi i grupiranje snaga; o na- mjerama četnika Draže Mihailovića i dinastije Karađorđevića u Londonu za pripajanje Dubrov- nika Velikoj Srbiji; o borbama s četnicima u dubrovačkom zaleđu i njihovu porazu u Popovu polju i oko Trebinja od strane Druge dalmatinske proleterske brigade, brigadâ 29. hercegovačke divizi- je te Dubrovačkog i Konavoskog partizanskog odreda; o dolasku u Dubrovnik britanskih postroj- bi, njihovu odnosu prema NOP-u, povezanosti s reakcionarnim snagama u Gradu i s četnicima u Hercegovini. Posebno se obrađuje borbena djelatnost dalmatinskih i hercegovačkih partizanskih jedinica u oslobađanju Dubrovnika, rasulo i bjekstvo iz Grada njemačke vojske i vojske NDH, o rušenju Grada, zločini počinjeni u Gradu i mjestima kuda su se okupatori povlačili na putu prema Metkoviću. Na kraju se prikazuje stanje u Dubrovniku u prvim danima nakon oslobođenja. Naposljetku se daje zaključni osvrt na represalije i silovanja kao vid ratnog zločina i o tome zašto su uslijedile kazne za počinjena zlodjela. Svakako da je u zaključku trebalo nešto kazati o istini u dubrovačkom slučaju1 kako bi se javnosti istinito prikazala dubrovačka stvarnost u Dru- gom svjetskom ratu. Posebnu pažnju privlači analiza svih onih pokušaja koji kroz dubrovački slučaj teže ka reha- bilitaciji zločina i zločinaca dajući im epitet nevinih i tome slično, a radi(lo) se o najgorim ratnim zločincima od kojih su samo neki kažnjeni radi počinjenih zlodjela. Na kraju prvoga sveska predstavljeni su podaci o poginulim borcima NOR-a s dubrovačkog područja. Za to smo koristili znanstveni rad Miša Đuraša objavljen u zborniku Dubrovnik u NOB-i 1941. – 1945. (str. 986 – 1015). Podaci o poginulim borcima NOR-a i drugim antifašistima pri- kazani su prema izvješću Saveza antifašističkih boraca NOP-a Korčule. Prema tim vrelima iz Dubrovnika i šireg dubrovačkog područja (ne računajući Korčulu) poginulo je 556 boraca. U prilogu prvoga sveska objavljuju se, pored raznih dokumenata i međunarodnih propisa o kvali� ciranju ratnog zločina i njegovu kažnjavanju, razne preslike svih najvažnijih povijesnih dokumenata koji se odnose na Dubrovnik i njegovo područje. Dokumenti su objavljeni bez ko- mentara ili bilo kakve preinake. Drugi svezak obuhvaća kažnjavanje ratnih zločinaca od strane vojnih i civilnih sudova za po- činjena zlodjela nad antifašistima, borcima NOR-a i ostalima koji su stradali u Drugom svjetskom ratu od fašističkih snaga, tj. od Talijana, Nijemaca, ustaša i četnika (o čemu se kasnije navodi više pojedinosti).

1 Napomena uredika: Govoreći o dubrovačkom slučaju, autor misli na žrtve s otoka Dakse, krajem listopada 1944.

10 U koncipiranju sadržaja pošao sam od uvjerenja da se ne može, u krajnjoj konsekvenci i ne smije, javnosti prikazati samo jednu stranu tzv. dubrovačkog slučaja. Nije prihvatljivo da neki pisci govore samo o jugokomunističkom kažnjavanju zločina. Slijedeći povijesnu istinu, obradio sam jednu povijesno-znanstvenu cjelinu kako bi se na istome mjestu našlo sve o zločinu i kazni. Tako sam postupio ponajviše radi toga što se ne bi mogao valjano sagledati i shvatiti čin kažnja- vanja ukoliko se prethodno ne prikažu podaci o obimu i brutalnosti zločina, o broju ubijenih i na druge načine stradalih nevinih civila Dubrovnika u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.), kao i o ukupnoj materjalnoj šteti koju su u Dubrovniku i na njegovu području počinili okupato- ri i njihovi pomagači. Suština ove problematike je u tome, a što proizlazi iz povijesne stvarnosti koja se u Drugom svjetskom ratu odvijala u Dubrovniku, i ne samo u njemu, da su doista počinjeni zločini nad stanovnicima Dubrovnika, i da je kasnije do suđenja i kažnjavanja počinitelja zločina moralo doći. Radi zločina došle su kazne, odnosno zločin je izazvao kazne. Generalno govoreći, u tomu i jest potpuna istina o dubrovačkom slučaju. Izuzeci su mogući, i njih treba uvažiti. (...) Kada se govori o nevinosti osuđenika za ratni zločin, nitko neće da govori i o svim civilima koji su pogubljeni. Za zločin se mora odgovarati – rekao je hrvatski predsjednik Stipe Mesić novinari- ma u Sarajevu 22. ožujka 2000. godine. U tome se nalazi stvarnost onih koji sada ističu parolu: Kazna bez zločina!, onih koji smatraju da nije bilo nikakvih zločina koji bi bili počinjeni u Du- brovniku i na njegovu području, tj. da su kažnjeni nevini jer da zlodjela od strane okupatorâ i njegovih pomagača nije bilo. Zato sam najprije prikazao stradavanje antifašista i drugih rodoljuba, kao i boraca NOR-a, od zločinaca – fašističkih okupatorâ i nihovih pomagača koje se dogodilo u Dubrovniku i na njegovu širem području. Iz toga će se svaki čitatelj, bar u osnovnim natuknicama, moći upozna- ti s razlozima zašto je najveći broj zlotvora uhićen, optužen, osuđen i kažnjen. Uvjeren sam da se čitateljstvu, i javnosti općenito, moraju ponuditi svi relevantni podaci o stradanju nevinih civila, najviše antifašista i rodoljuba, i zašto je toliko boraca NOR-a poginulo na frontu, po logorima, kazamatima, u progonstvu i izbjeglištvu, tako da svatko može obliko- vati vlastito stajalište o tim događajima, što je najvažnije, da se dobije što potpunija informaci- ja o tomu što se to događalo u Dubrovniku i njegovu okruženju u Drugom svjetskom ratu i ne- posredno nakon njega. Nažalost, takvo stajalište nisu izgradili neki suvremenici koji su pisali o dubrovačkom slučaju, pa prikazuju samo jednu stranu događanja – govore i pišu jedino o ka- žnjenicima, a niti jednom riječju ne kazuju zašto su kažnjeni, i što se to događalo u Dubrovniku tijekom Drugoga svjetskg rata. Najbolji primjer takva naopaka prikazivanja novije dubrovačke povijesti je knjiga autora Joška Radice Sve naše Dakse u kojoj nema nijednog slova o tisućama nevino ubijenih, ranjenih, prognanih, uhićenih i nestalih antifašista i drugih rodoljuba različite nacionalne pripadnsti, a najviše Hrvata. Za njega žrtve fašizna nisu dubrovačke žrtve, a nevini su mnogobrojni fašisti, zločinci, suradnici okupatora (vidi slučaj Lipanovića i od talijanskih fašista ubijenoga mladog kipara Iva Lozice.) Smatram da je u najmanju ruku nekorektno, pa čak i uvredljivo, pisati i govorit o Daksi, Bo- ninovu, Orsuli itd., a uopće niti jednom riječju ne spomenuti Lisačke rudine, gdje su ustaše samo u jednom danu početkom srpnja 1941. masakrirali 13 stanovnika dubrovačkog područja, najvi- še civila srpske narodnosti; ne spomenuti krvave kazamate na Lovrjencu, u Karmenu, u Kazbe- ku; na križ razapete Dubrovčane u dolini Lašve u Bosni; stradale u logorima u Janjini, na Pre- vlaci i Mamuli... Svatko kome je stalo do uvažavanja povijesne istine, i onodobne surove stvarnosti u kojoj se nalazio Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu, dužan je govoriti i pisati i o zločinu i o kazni za počinjena zlodjela, bez obzira kome se to dopadalo ili kome to nije prijatno.

11 Najveći je problem bio i ostao u tome što nisam uspio pronaći sve sudske i druge dokumen- te za sva stradanja i za tragediju naroda od fašističkih zločinaca, kao i dokumentaciju za optu- žene u dubrovačkom slučaju, o svima onima koji su radi zločina izvedeni pred sud. Naišao sam tijekom istraživanja na mnogobrojne teškoće i prepreke, tako da nisam mogao dobiti svu po- trebnu dokumentaciju. Zbog toga sam morao koristiti sva druga moguća vrela i pisanu riječ koja govori o dubrovačkom slučaju. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da kao povjesničar pružim javnosti one podatke do kojih sam došao u svom petnaestogodišnjem radu na dubrovačkom slučaju. Vodila me jedina želja da ovom knjigom, za sadašnjost i budućnost Dubrovčana, i uopće, ponudim bar mali prilog o povijesnoj stvarnosti u Dubrovniku i njegovu okruženju u Drugom svjetskom ratu. Sigurno da u mojim nastojanjima ima manjkavosti, da u knjizi ima nedorečenosti i mogućih grešaka. Neka mi se to ne zamjeri jer nije postojala nikakva zadnja namjera. Očekujem, pošto- vani čitatelji, vaša zapažanja, nove podatke i prijedloge. Na svemu ću vam biti zahvalan. Nadam se da mi povjesničari čijim sam se radovima koristio neće zamjeriti što sam se pozi- vao na njihove nalaze, ocjene i zaključke, te citirao neka mjesta iz njihovih znantsvenih radova. Ako pak ova knjiga potakne čitatelja da potraži i pročita druge knjige i ostale napise o du- brovačkom slučaju u Drugom svjetskom ratu, smatrat ću da je moj rad odgovorio svrsi. Predgovor završavam mišlju dubrovačkog novinara Suada Ahmetovića zapisanoj u dnevnoj novini Vjesnik od 16. prosinca 1990. godine: ( ) Što više bude zapisa, od svih u ratu sukoblje- nih ili opredijeljenih strana, jezičac na osjetljivoj vagi zvanoj povijest prije će se smiriti na sre- dini koja označava povijesnu istinu. I tada će povijest biti učiteljica života, pouka za sukladan suživot bez opterećenja prošlošću. Sućuraj na Hvaru, prosinac 2004. A u t o r

12 IZREKE PRIKLADNE ZA TEKST KOJI SLIJEDI - DODATAK PREDGOVORU

• NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO – Sloboda se ne prodaje ni za svo zlato svijeta – još iz doba Dubrovačke Repubike stoji napisano nad ulaznim vratima u tvrđavu Lovrjenac. • O LIJEPA, O DRAGA, O SLATKA SLOBODO ( ), Ivan Gundulić (1589 – 1638), početak pjesme iz pastirske igre Dubravka koju je uglazbio Jakov Gotovac kao himnu slobodi, kojom se prilikom podizanje barjaka s napisom Libertas na Orlandov stup simbolično otvaraju Du- brovačke ljetne igre. Moglo bi se reći da je to himna svakoga tko je ikad bio porobljen, sva- koga tko ljubi slobodu.

RIJEČI SUVREMENIKA • Kao predsjednik Republike Hrvatske izražavam duboko i iskreno žaljenje zbog zločina nad Židovima počinjenim u Drugom svjetskom ratu na području kvislinške tvorevine koja se zvala Nezavisna Država Hrvatska, a koja nije bila ni nezavisna, ni hrvatska. (Stjepan Me- sić, predsjednik RH, u Jeruzalemu 1. studenoga 2001. godine.) • Kada se govori o nevinosti osuđenika za ratni zločin, nitko neće da govori i o onim nevinim civilima koji su pogubljeni. (Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske.) • Nema tog cilja, političkog ili nekog drugog, koji može opravdati zločin. ( ) U Domovin- skom ratu nastala je moderna Hrvatska koja ne zaboravlja prošlost. I upravo pobjeda nad zločinom, pobjeda života nad tragedijom Jasenovca, pobjeda antifašizma nad nacizmom i fašizmom, pobjeda je vrijednosti utkane u modernu Europu i u modernu Hrvatsku. (Ivo Sa- nader, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, u Jasenovcu 16. ožujka 2004. godine.) • (...) Stoga ovaj zločin ostaje trajnim simbolom ljudske nesnošljivosti i mržnje te vječnim spomenikom tragičnih posljedica fašizma, nacizma i ustaškog režima. (...) (Vladimir Šeks, predsjednik Hrvatskoga sabora, u Jasenovcu 25. travnja 2004. godine.) On je tom prilikom naglasio da je antifašizam, koji se postavio kao brana tim ideologijama, danas univerzalno načelo suvremenog svijeta i neizostavan element svake demokracije. • Fašizam je sramno razdoblje povijesti, rekao je u Izraelu Gianfranco Fini, zamjenik talijanskog premijera u studenom 2003. i nastavio: Moramo osuditi sramna poglavlja u povijesti našega na- roda i pokušati dokučiti zašto Talijani 1938. godine nisu reagirali na fašističke rasne zakone. • (...) Ne prihvaćam da je ijedan zločin nad civilima, starcima, ženama i djecom učinjem uime hrvatskoga naroda i države . (Dr. Goran Granić, govoreći u Splitu10. siječnja 2000. godine, bivši potpredsjednik hrvatske Vlade.) • Kajemo se zbog šutnje. Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te braća i sestre pripadnici različitih franjevačkih obitelji na sastanku održanom u Makarskoj 18. svibnja 2000-te objavili su izjavu

13 MEA CULPA (MOJ GRIJEH)

otaknuti pozivom Svetog oca za čišćenje povijesnog pamćenja, obraćamo se svojoj braći i Psestrama da zajednički molimo oprost od Boga i od svih ljudi pogođenih zlodjelima razli- čitih osoba i struktura da nam oproste zbog nedostatka solidarnisti i zauzetosti u ublažavanju njihovih boli, zbog nedostatka djelotvorne sućuti i krivih postupaka, te zbog zatvaranja očiju pred istinom. Molimo za oproštenje sve koji su postali žrtvama lažnog kršćanstva, lažnog domoljublja i lažnog hrvatstva, kao i sve one koji su krivim svjedočenjima tih vrijednosti dovedeni u stram- puticu u čemu su sudjelovali i neki članovi naših zajednica. Opraštajući svima i ujedno moleći za oproštenje, kajemo se pred vama i pred Gospodinom jer nismo djelovali i govorili kad je trebalo, sputani različitim krivim obzirima i strahovima. (Slobodna Dalmacija, 19. svibnja 2000. godine.) Ja se ponosim ovim priopćenjem kojeg smo učinili prvi poslije Svetog Oca – kazao je fra Petar Anđelović, bivši provincijal Franjevačke provincije Bosne srebrene u izjavi za Radio Glas slo- bodne Europe, 30. prosinca 2000. godine.

Spomenik u središtu Orebića, posvećen palim borcima i žrtvama fašističkog terora.

14 GLAVA I. SUROVI I KRVAVI RAT 1. STRADAVANJE CIVILA U DRUGOM SVJETSKOM RATU - RAT BEZ VITEŠTVA

ovijest ne bilježi da je ikad u bilo kojemu ratu bilo više zločina i raznoraznih zlodjela, nego Pšto ih je bilo u Drugom svjetskom ratu od 1939. do 1945. i u onim ratovima koji su mu pret- hodili (napad Italije na Etiopiju, potom na Grčku, kao i rat na Dalekom istoku). Zločin je domi- nirao i nad civilima i nad ratnim razobljenicima. I materijalne štete počinjene u Drugom svjet- skom ratu tolike su da im nema premca u odnosu na ostale ratove. Glavni inspirator, organizator i nosilac zločina, svih vrsta zlodjela i teških razaranja u Dru- gom svjetskom ratu, bila je nacifašistička ideologija, a njezin tvorac i najortodoksniji izvršitelj bila je Nacionalsocijalistička partija Trećeg Reicha pod vodstvom zločinačke skupine koju je predvodio Adolf Hitler. Njoj uz bok stajala je Fašistička partija Italije pod vodstvom Benita Mussolinia i militaristički Japan. Te države bile su osnivači i glavna ratna sila, udružena u tzv. Osovinu Berlin – Rim – Tokio. Njih su dosljedno i vjerno slijedile ostale članice sila Osovine među kojima je bila i NDH. O tome govore sljedeći neupitni podaci: Drugi svjetski rat, koji je zvanično započeo napadom nacističke Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939., a završio 2. rujna 1945. kapitulacijom militarističkog Japana, bio je najsuroviji i najkrvaviji rat u povijesti čovječanstva. U tome ratu poginulo je oko 50 milijuna ljudi – pet puta više negoli u Pr- vom svjetskom ratu (1914. – 1918.). Gubici civilnog stanovništva bili su izrazito veliki (preko 30 milijuna, od kojih oko 28 milijuna u državama antifašističke koalicije, a kao posljedica surovosti i fašističkih zvjerstava, genocida uopće. Najviše njih smrt je zatekla u fašističkim koncentracijskim logorima i zatvorima. Samo je u nacističkoj Njemačkoj postojalo 25 glavnih i oko 500 pomoćnih koncentracijskih logora i gestapovskih zatvora, među kojima su se isticali: Auschwitz, Dachau, Matha- usen... Nije ništa bolja situacija bila ni u fašističkoj Italiji, Japanu i drugim državama sila Osovine, pa i u NDH. Samo na području Dubrovnika bila su tri logora – u Janjini, na Prevlaci i na Mamuli, kao i desetak krvavih fašističkih kazamata i zatvora po gradu Dubrovniku (Kazbek, Lapad, Lovrjenac ...). U tim logorima i zatvorima dominirao je zločin – na prvome mjestu smrt uhićenikâ, a onda zvjerski postupci prema logorašima i zatvorenicima, mučilišta, teška robija, teški radovi, iscr- pljivanje glađu, strijeljanje, vješanje, spaljivanje, ubijanje u plinskim komorama, bacanje u jame, rijeke, mora... I to skoro uvijek bez ikakva suda i pravde, bez poštivanja bilo kojih humanitarnih načela. Radi toga je, uz ostalo, britanski premijer Winston Churchill njemačku vojsku poistivje- ćivao s Hunima, kao i vojske njemačkih saveznika – država sila Osovine. Za vojnu strategiju Drugoga svjetskog rata prevladavalo je i postalo dominantno stajalište da je to bio rat bez viteštva. Nije to bio rat vojski, nego rat vojske protiv civila, dominirao je genocid i zločin. Ubijeno je čak 6 milijuna Židova. Više od milijun ljudi poginulo je u okupi- ranoj bivšoj Jugoslaviji. U Hrvatskoj je tijekom Drugoga svjetskog rata poginulo 204 655 sta- novnika, od čega 140 089 civila. 2 Prema podacima Saveza antifašističkih boraca u Hrvatskoj

2 Žerjavić..., str. 154

16 su bile 126 642 žrtve fašističkog terora. Akademik Dušan Bilandžić navodi da je u Drugom svjet- skom ratu u bivšoj Jugoslaviji poginuio 500 000 Srba, 192 000 Hrvata, 103 000 Muslimana itd. Može se dakle s pravom zaključiti kako je zločin bio glavno obilježje Drugoga svjetskog rata

1.1. ŽENEVSKE I HAAŠKE KONVENCIJE ledišta velike trojice, odnosno država antifašističke koalicije, zasnivala su se na postojećim Gmeđunarodnim konvencijama iz Ženeve i Haaga donijetim prije Drugoga svjetskog rata. Te konvencije nisu ni u kojem vidu poštivale države osovinskog nacifašističkog tabora. Za njih nisu vrijedile zabrane neljudskog odnosa prema ratnim zarobljenicima i civilima, pa su, uz osta- lo, bombardirali nebranjene gradove iz zraka i s mora itd. Otud toliko odlučnosti kod velike trojice da se fašisti (odmah i oštro) kazne za ratne zločine, da ih se tjera do nakraj svijeta i kazni za zločine. Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata, poznate kao Ženevske humanitarne konvencije, reguliraju međunarodno-pravnu poziciju i zaštitu ranjenika, bolesnika, brodolomnika, pripadni- ka oružanih snaga, ratnih zarobljenika i cvilnog stanovništva za vrijeme trajanja oružanog su- koba, prvenstveno onoga koji se nalazi u vlasti neprijatelja, tj. pod okupacijom. Na iskustvima bitke kod Solferina 1859. švicarska Vlada je 1864. sazvala diplomatsku konferenciju u Ženevi, gdje je usvojena Konvencija za poboljšanje sudbine vojnih ranjenika u vojskama u ratu. Progla- šena je neprikosnovenost ranjenika u oružanim snagama, bez obzira kojoj vojsci pripadali, uz obvezu da im se pruži liječnička pomoć. Nakon toga u Haagu su 1899. i 1907. održane dvije međunarodne konferencije o pravnim regulativama u kojima se traži da se mirno rješavaju me- đunarodni sporovi. Posebno je značajna druga haaška konferencija iz 1907. na kojoj je usvojeno niz akata koji predstavljaju prvu veću kodi� kaciju postojećih pravila međunarodnog običajnog prava. Usvo- jeno je više konvencija poznatih kao Haaške konvencije. Među značajnijima je ona o zakonima i običajima rata na kopnu. Zamijenila je sličnu iz 1899., a sadrži načela i propise ratnog prava. To su načela na kojima se izgradio sustav današnjeg međunarodnog prava. Uz ovu konvenciju usvojen je Pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu kao najznačajniji dokument Haaške konvencije. Pravilnik regulira svojstvo učesnika rata; zaštitu zarobljenika, bolesnika i ranjenika; zabranu upotrebe otrova i otrovnih oružja; zabranu ubijanja i ranjavanja zarobljenog neprijatelja (vojnika i civila); zabranu prisiljavanja neprijateljskog državljanina da sudjeluje u ratnim ope- racijamam protiv svoje zemlje; zabranu bombardiranja nebranjenih gradova i naseljenih mjesta; zabranu pljačke itd. U devetoj Konvenciji o bombardiranju s mora za vrijeme rata zabranjuje se bombardiranje nebranjenih mjesta s mora. Prilikom bombardiranja treba poštedjeti humanitarne ustanove i povijesne spomenike. Na osnovi događanjâ u prvom svjetskom ratu (1914. – 1918.) u kojima je bilo nepoštivanja ženevskih i haaških konvencija o ratu, 1929. u Ženevi su donijete dvije konvencije, jedna o rat- nim zarobljenicima, a druga o ranjenicima i bolesnicima u kopnenom ratu. Temeljem tih i rani- jih ženevskih i haaških konvencija prosuđivalo se pravo ratnih zarobljenika, ranjenika, bolesni- ka; odnos prema civilnom stanovništvu u ratu, o bombardiranju... u Drugom svjetskom ratu. I zapovijed J. B. Tita od 8. studenoga 1941. polazila je od haaških i ženevskih konvencija, kojom on pod prijetnjom smrtne kazne zabranjuje svaki nečovječni postupak prema ratnim zarobljeni- cima i regulira postupanje s njima. Niti jedna država nacifašističkih sila Osovine nije nikad voj- nim postrojbama ili civilnoj upravi izdala bilo koju zapovijed da se ponašaju sukladno odred- bama ženevskih i haaških konvencija, a razloga i povoda za takvu zapovijed od Vrhovne komande ili glavnog zapovjednika bilo je napretek.

17 Prvi put u povijesti rat je bio pravno zabranjen paktom sklopljenim između francuskog mi- nistra vanjskih poslova Brijana i američkog državnog tajnika Keleganova koji je bio sklopljen u Parizu 27. kolovoza 1928. godine. Prema tomu dogovoru države su obvezne u međusobnim odnosima ne pribjeći ratu i odreći se prava na rat. Taj su dokument potpisale 63 države među kojima Njemačka i Italija, ali se toga nisu pridržavale. Povelja OUN-a rat de� nira kao međuna- rodni zločin.3 Njemačka je 21. veljače 1934. rati� cirala Ženevsku konvenciju iz 1929., Italija 24. ožujka 1931, a Kraljevina Jugoslavija 20. svibnja 1931. godine.

1.2. STAJALIŠTA VELIKE TROJICE PREMA RATNOM ZLOČINU ako je ratni zločin, genocid i zvjerstva nad civilnim stanovništvom, postao dominantna praksa Kdržava sila Osovine u Drugom svjetskom ratu, veliki saveznici antifašističke koalicije pristu- pili su kontraakcijama protiv fašističkog zla i zločina. Glavni protagonist tih akcija bio je britanski premijer Winston Churchill, koji se još 1941. na tome neposredno angažirao. U dogovoru s američ- kim predsjednikom Franklinom Rooseveltom i ruskim vođom J. V. Staljinom pokrenut je zajednič- ki mehanizam pod lozinkom SVAKI ZLOČIN I ZLODJELO MORA BITI KAŽNJENO! W. Churchill je prilikom potpisivanja Atlanske povelje u kolovozu 1941. bio još precizniji: TKO JE S HITLEROM, NAŠ JE NEPRIJATELJ. Ova Churchillova maksima postala je temelj atifašističke koalicije, osnova suvremenog demokratskog svijeta. Još 7. listopada 1941. Churchill je rekao: (...) Ne smije nam se dogoditi ista greška iz Prvog svjetskog rata kada nije suđeno tvorcu toga rata njemačkom caru Wilhelmu II. Ratni zločinci fašističkih sila, svi oni moraju biti izvedeni pred sud i kažnjeni. ( ) Jedan od naših najvažnijih savezničkih ratnih ciljeva jest kažnjavanje ratnih zločinaca. (...)4

Velika trojica na Teheranskoj konferenciji krajem studenoga 1943. Slijeva nadesno: J. V. Staljin, Franklin Roosevelt, Winstom Churchill

3 Vojna enciklopedija, sv. VII, Beograd, 1974., str. 756 4 C. F. Riter, Suđenje u Nürnbergu, Drugi svjetski rat, sv. III, Mladost, Zagreb, 1981., str. 386

18 Na svim sastancima i konferencijama velike trojice bilo je govora i usvojene su pravne regu- lative za kažnjavanje zlodjela ratnih zločinaca i svih onih koji su u tome sudjelovali. U Moskvi je od 19. do 30. listopada 1943. održana konferencija ministara vanjskih poslova Velike Brita- nije, SAD-a i SSSR-a, koja je na osnovi Churchillovih uputa, i suglasnosti velike trojice, usvo- jila poznatu Moskovsku deklaraciju o ratnom zločinu i kažnjavanju zločinaca, u kojoj, uz osta- lo, stoji: (...) Kada dođe trenutak da se potpiše svejedno kakvo primirje oni, njemački časnici, civili i članovi Nacističke stranke koji su odgovorni ili su svojom suglasnošću učestvovali u navedenim svirepostima, pokoljima i izvršavanju smrtnih kazni, bit će vraćeni u zemlje u kojima su počinili svoja gnjusna nedjela da bi im se sudilo i da im se izrekne kazna prema zakonima odgovarajućih zemalja i nezavisnih vlada koje će se u njima obrazovati. Iz svih ovih zemalja prikupit će se lista sastavljena od najmanjih sitnica, a posebno će se obratiti pažnja na osvoje- ne dijelove Rusije, Poljske, Čehoslovačke, Jugoslavije itd. Tako će Nijemci koji uzimaju učešća u masovnom ubijanju, bez obzira na cijenu, biti vraćeni na mjesta svojih zločina i na licu mjesta sudit će im narod nad kojim su izvršili nasilje. (...)5 Dio Moskovske deklaracije, koji se stalno spominje u povijesnoj literaturi, o toj problemati- ci navodi: ( ) Sasvim je sigurno da će tri velike sile goniti ih do nakraj svijeta i predati ih u ruke njihovim tužiocima da bi se pravda mogla zadovoljiti. Ovom deklaracijom ne izuzimaju se oni veliki zločinci čija nedjela nemaju svoje geografsko mjesto. (...)6 Ministri vanjskih poslova velike trojice prihvatili su Moskovsku deklaraciju 30. listopada 1943. i ona je postala osnovom svemu što se odnosilo na uhićenja i suđenja ratnim zločincima iz Dru- goga svjetskog rata. To se odnosilo i na Jugoslaviju, na Hrvatsku i, u konkretnom slučaju, na Dubrovnik i šire dubrovačko područje. Tko to ne shvati ili ne može shvatiti, taj se nalazi na stra- ni fašističke ideologije koja pravda zločin i proglašava ratne zločince i njihove suradnike nevinima. Poslije mađarskih događaja u proljeće 1944., kad su nacistički vojnici masovno ubijali Židove, W. Churchill bio je još precizniji, pa je ministru vanjskih poslova Antony Edenu rekao: ( ) Treba javno objaviti da će svatko tko se uplete u zločin biti proganjan i osuđen na smrt.7 Mosklovska deklaracija naložila je svim državama antifašističke koalicije, pa i Jugoslaviji, da donesu posebne zakone i odluke o traganju, pronalaženju i kažnjavanju ratnih zločinaca. Iz te obveze proizlazile su odluke AVNOJ-a, ZAVNOH-a, Vrhovnog štaba NOVJ i Glavnog štaba Hrvatske o donošenju ratnih zakona za prikupljanje podataka o zločinima, te o vojnim i civilnim sudovima za kažnjavanje ratnih zločinaca. (Bilo je to djelo svih država koje su pripadale anti- fašističkoj koaliciji i tome se nema pravo nitko suprotstavljati.) Kao rezultat stajališta velike trojice iz antifašističke koalicije navodimo nekoliko dokume- nata kojima se pravno reguliraju stajališta o ratnom zločinu – o tomu što je ratni zločin, kao i drugim sadržajima o kvali� kaciji ratnog zločina i kažnjavanju počinitelja ratnih zlodjela u Dru- gom svjetskom ratu. Prvi je Statut međunarodnog vojnog suda prema kojemu se sudilo nacifašističkim zločincima u Drugom svjetskom ratu; drugi je Sporazum imeđu vlade Sjedinjenih Američkih Država, Pri- vremene Vlade Republike Francuske, Vlade Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjever- ne Irske, te Vlade Saveza Sovjetskih Socjalističkih Republika, a u cilju gonjenja i kažnjavanja glavnih ratnih zločinaca europskih sila Osovine; dok je treći Zakon Kontrolnog savjeta u Berli- nu od 20. prosinca 1945., a odnosio se na kažnjavanje osoba odgovornih za ratne zločine i zlo- čine protiv mira i čovječnosti.

5 Winston Churchill, The Second World War, sv. V, prijevod s engleskog, Beograd 1964., str. 282/283 6 Isto, sv. VI, str. 620 7 Isto, str. 651

19 Prema odredbama navedenih pravnih regulativa postupalo se u cijelom svijetu, u Europi, u Jugoslaviji, u Hrvatskoj i u Dubrovniku. Polazeći od klauzula tih međunarodnih pravnih norma, može se prosuđivati da li je netko bio nevin ili ratni zločinac. Sadržaj navedenih dokumenata velike trojice proizišao je iz stanja masovnih zlodjela što su ih počinile vojske sila Osovine na čitavomu području zahvaćenom Drugim svjetskim ratom, pa tako i na dubrovačkom. (Doku- menti su u prilogu prve knjige.)

1.3. OSNIVANJE I DJELOVANJE DRŽAVNE KOMISIJE ZA UTVRĐIVANJE ZLOČINA OKUPATORA I NJIHOVIH POMAGAČA a Moskovskoj konferenciji ministara vanjskih poslova Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a, Nodržanoj od 9. do 30. listopada 1943., usvojena je Moskovska deklaracija o kažnjavanju rat- nih zločinaca država sila Osovine, među njima i NDH. U njoj se nalaže svim državama, narodima i pokretima otpora antifašističke koalicije da je svaka zemlja dužna prikupljati podatke o ratnim fašističkim zlodjelima, a radi kažnjavanja počinitelja. Očito se to odnosilo na Jugoslaviju, pa i na Hrvatsku. Na osnovi toga na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 30. studenoga 1943. donijeta je odluka da se formira Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatorâ i njihovih pomagača, a pravilnik o njezinu radu donijet je 6. svibnja 1944. godine. Istovremeno je naloženo svim Ze- maljskim vijećima federalnih jedinica da osnuju takve komisije. Najprije je osnovana Zemaljska komisija u Sloveniji (19. veljače 1944.) zatim u Hrvatskoj (19. svibnja 1944.), a počela je s radom 1. kolovoza 1944. godine. Potom se osnivaju okružne državne komisije (jedna i na području Du- brovnika), pa kotarske i općinske komisije te njihovi povjerenici i sabirači dokumenata. Zemaljske komisije su djelovale sve dokraja 1947. godine. One su skupljale svu moguću dokumentaciju o ratnim zločinima i vršile saslušavanje svjedokâ za pojedina zlodjela. Poimenično su utvrđivale sve počinitelje zlodjelâ i donosile odluke o proglašenju zlotvora – ratnih zločinaca. Podaci su se pri- kupljali za svakoga koga je narod ili narodna vlast teretila za zlodjela, pa bili oni domaći ili stran- ci, državljani Hrvatske ili iz inozemstva. Uglavnom su to bili vojnici i časnici talijanskog i nje- mačkog okupatora, pripadnici vojske i vlasti NDH, četnici Draže Mihailovića i oni koji su se bavili špijunažom, diverzijama, atentatima, progonima, pljačkom i drugim zlodjelima. Bilo je to, kako smo naveli, u skladu s odlukama velike trojice iz antifašističke koalicije, sukladno s uredba- ma i drugim zakonskim aktima koje je donosila vojna i civilna vlast NOP-a u Jugoslaviji. Okružna komisija za utvrđivanje ratnih zločina za Okrug Dubrovnik počela je s radom sre- dinom 1944. pa sve do 30. prosinca 1946. godine. Cjelokupnu građu i dokumentaciju dostavila je u Zagreb, a nalazi se u Državnom arhivu Hrvatske. Jedan se primjerak iz Zagreba slao u Be- ograd, pa je sređen i pohranjem u Arhivu Jugoslavije i tako bio dostupan javnosti. Tko god se bavi poviješću Dubrovnika u Drugom sjetskom ratu, ne može to raditi ako nema u rukama svu ovu dokumentaciju. U njoj je sadržan glavni dio povijesti Dubrovnika i njegova područja u Dru- gom svjetskom ratu. Za informaciju navodim da je Zemaljska komisija za Hrvatsku utvrdila da je tijekom Drugo- ga svjetskog rata na teritoriju Hrvatske počinjeno ukupno 705 166 ratnih zločina, da je postoja- lo 13 koncentracijskih logora, za što su izrađeni posebni elaborati. Državna komisija za utvrđi- vanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila je 8 500 ratnih zločinaca, među kojima najviše Slovenaca (2 466), zatim Srba (2 247), pa Hrvata (2 011) i 39 Hrvata islamske vjerois- povijesti. Zatim dolaze ostali: Muslimani, Makedonci, Crnogorci itd, kao i strani državljani i pripadnici raznih nacionalnih manjina. Proglašavanje ratnim zločincem nije obvezivalo da je on prisutan na teritoriju Hrvatske; mo- gao je biti u bjekstvu, a takvih je bilo dosta. Bojeći se kazne radi zločina, pobjegli su iz Hrvatske

20 Spomen-reljef koji podsjeća na prkosno i junačko držanje Marije Radeljević prije strijeljanja. (Uklonjen je nakon 1990.) preko Bleiburga, Trsta i na druge načine. Brojni su iz okolice Dubrovnika brodovima pobjegli u Italiju, a neki prema Trstu i Bleiburgu. Neki su završili na križnom putu, nekima se sudilo ka- snije, kad su se ilegalno ubacivali u Hrvatsku da nastave borbe kao križari, u narodu poznati kao škripari. Toga je bilo najviše u brdima iznad Konavala. Dokumentacija za sve teške ratne zločince poslana je u Međunarodni sud za kažnjavanje rat- nih zločinaca u London i tamo su po drugi put proglašeni ratnim zločincima. Naprimjer dr. Vrančić, bivši Pavelićev ministar vanjskih poslova, glavni krivac za deportaciju 350 000 Slo- venaca po Srbiji i Hrvatskoj, bio je četiri puta proglašen ratnim zločincem: u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu i od OUN-a u Londonu, ali mu nigdje nije suđeno jer je pobjegao – kao što je to ura- dio i Ivo Rojnica i mnogi drugi – u Argentinu. Neki su se sklonili u Španjolsku, Njemačku, Italiju... Niti jedan talijanski vojnik i časnik koji je počinio zlodjela na području Dubrovnika nije vraćen u Hrvatsku da mu se sudi. Skoro svi glavni krivci koji su počinili ratni zločin u Dubrov- niku i na njegovu širem području pobjegli su i nije im suđeno. Na osnovi spomenutih stajališta velike trojice, i odredaba organa vlasti i vojske NOP-a u Ju- goslaviji, za zločine počinjene na području Dubrovnika i njegova okružja na smrt su osuđena samo tri visoka njemačka zapovjednika, a prema presudi Vojnog suda u Beogradu u veljači 1947. godine. Najpoznatiji je bio SS generalmajor August Schmidthuber, zapovjednik 14. SS puka, a zatim 7. SS Princ Eugen divizije. On je počinio ratni zločin ubivši u Dubrovniku više stotina talijanskih vojnika koji su pružali otpor njemačkoj okupaciji Grada. Zatim je 7. SS divizija po- činila ogromna zlodjela na Pelješcu, o čemu će kasnije biti govora. U veljači 1947. u Beogradu je radi ratnog zločina obješen njemački generalpotpukovnik Fritz Meidhold, zapovjednik 369. legionarske divizije koja je vršila zločine po Dubrovniku, u Dubrovačkom primorju i Konavli- ma, od kraja 1943. pa sve dok okupatori nisu istjerani iz Dubrovnika 18. listopada 1944. godine. Na smrt je tada osuđen i njemački pukovnik Gunter Tribukait, zapovjednik 750. puka 118. lovačke divizije. On je sa svojim postrojbama na Korčuli i Pelješcu dao pogubiti 150 civila i zapaliti 350 kuća – zločin kakav se u povijesti nije dogodio na tim prostorima. Prema propisima velike trojice iz antifašističke koalicije, kao i prema odlukama državnih vlasti i vojske Demokratske Federativne Jugoslavije, sudilo se ratnim zločincima po čitavoj Ju- goslaviji i Hrvatskoj (u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku...).

21 Spomenik na Taboru kod Pijavičina posvećen palim borcima, žrtvama fašističkog terora i umrlima u zbjegu s područja poluotoka Pelješca.

22 GLAVA II. OKUPACIJA DUBROVNIKA I ODNOS PREMA SLOBODI 2. OPĆA KRETANJA U DUBROVNIKU U DRUGOM SVJETSKOM RATU

NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR. (Sloboda se ne prodaje ni za svo zlato svijeta) Tekst iznad ulaznih vrata tvrđave Lovrjenac iz doba Dubrovačke Republike.

O lijepa, o draga, o slatka slobodo! (...) Ivan Gundulić (1589. – 1638.) – Himna slobodi, himna svakoga tko je ikad bio porobljen. ubrovnik je kao rijetko koji grad u Hrvatskoj, posebno na obali Jadrana, imao toliko tešku Dsituaciju tijekom Drugoga svjetskog rata. Njegova posebnost i takvo stanje bili su uvjeto- vani raznim povijesnim, vojno-strateškim, političkim, gospodarskim i drugim čimbenicima. U Gradu i njegovoj okolici nalazile su se vojske Kraljevine Italije, Trećeg Reicha, NDH, četnika, oslobodilačke vojske Hrvatske/Jugoslavije i pripadnika britanskih postrojbi. U Gradu se nisu vodile neke borbe, ali jesu u okolici. Grad je tučen iz zraka i s mora, bilo je atentata i sabotaža, diverzija i mnogočega drugog – iznad svega raznih zločina, mnogo hapšenja i zatvaranja, mu- čilišta i stratišta. Sve je to predugo trajalo, počevši od početka napada na Jugoslaviju 6. travnja 1941., kad su talijanski zrakoplovi bombardirali Dubrovnik, pa sve dokraja rata. U Dubrovniku su pred Drugi svjetski rat živjeli najviše Hrvati, zatim je bilo Srba, Židova i drugih narodnosti i konfesija; bilo je relativno mnogo visokoškolovanih intelektualaca. Dolazi- li su turisti i brodovi raznih zastava, bilo je razvijeno gospodarstvo, kulturni je život bio na vi- sokom nivou itd. Prema popisu stanovništva iz 1931. u kotaru Dubrovnik živio je 50 201 sta- novnik (23 190 muškaraca i 27 011 žena). Od ukupna broja stanovnika 26,50% bilo je nepismeno, poljoprivredom se bavilo 30 004, radnika je bilo 5 560. Prema vjeroispovijesti naj- više je bilo rimokatolika (47 132), zatim 2 342 pravoslavnih, 342 muslimana itd. U općini Du- brovnik živjelo je 41 523 stanovnika od toga 74,90% rimokatolika, 16,20% pravoslavnih, 1,20% muslimana, 0,80% evangelista, 0,50% starokatolika, 0,30% grkokatolika, 0,04% Židova. U gra- du Dubrovniku je 1931. živjelo 120, a u kotaru 679 Židova. Bilo je nešto Nijemaca, više Tali- jana, a jedan je broj njih pred sam rat pobjegao u Italiju i Njemačku, ali su se vratili čim je ka- pitulirala Kraljevina Jugoslavija.8 U Dubrovniku je bilo i Rusa, bjelogardejaca koji su pobjegli iz Rusije nakon Oktobarske revolucije 1917. godine. Ovaj je popis dubrovačkog stanovništva iz doba vojno-fašističke diktature dinastije Karađorđevića (1931.), kad je bilo zabranjeno na- cionalno izjašnjavanje. Drugoga popisa nije bilo. Židovska općina u Dubrovniku imala je do travnja 1941. oko 148 članova, od toga 87 u Gradu, poslije 1600 jer su ondje dovedeni progna- ni Židovi iz B i H i nekih krajeva Hrvatske.

8 Konačni rezulatati popisa stanovništva od 31. ožujka 1931., Beograd, 1932.; Bernard Stulli, Židovi u Dubrovniku, Zagreb, 1959., str. 79

24 U takvoj dubrovačkoj sredini prije Drugoga svjetskog rata i tijekom njega bile su razgranate raznorazne obavještajne službe. Pred rat je u Dubrovniku postojala talijanska obavještajna služ- ba, od koje su tokom rata radile Vojno-obavještajna služba (SIM) i Državna tajna policija (OVRA) s centrom, podcentrom i sekcijama. Tijekom rata djelovale su u sastavu XI. zone OVRA u Za- grebu. Nijemci su u obavještajnoj službi imali Lektorat akademije u Dubrovniku, zatim Nje- mački institut kao dio ABVER-a. Na obavještajnim poslovima radio je i Njemački konzulat u Dubrovniku. ABVER je u Dubrovniku imao deset obavještajnih centara. Istom se djelatnošću bavila i njemačka Djelatna komanda. Tijekom rata ABVER u Dubrovniku bio je podčinjen cen- trali u Sarajevu, o čemu više kasnije. Vlasti NDH imale su obavještajnu organizaciju UNS – Ustaška nadzorna služba – s djelaticima u svim institucijama i razgranatom mrežom špijuna. U Dubrovniku je za čitavo vrijeme rata radila četnička obavještajna služba koja je neko vrijeme imala centralu u Cavtatu. Postojala je i britanska tajna obavještajna služba. Prema nekim poda- cima u Dubrovniku je nekad bilo i do tisuću tajnih špijuna – agenata koji su radili za Talijane, Nijemce, vlast NDH i četnike. Svoju ilegalno ustrojenu obavještajnu službu imao je i Narodnooslobodilački pokret (NOP). U toku rata za južnodalmatinsko područje (dubrovačku regiju), djelovao je Rejonski obavještaj- ni centar (ROC), a kasnije OZN-a. Informativno-obavještajnom službom za potrebe NOB-e bavile su se političke partije, državne institucije, pripadnici raznih društvenih organizacija i kon- fesija. Rijetko je naći grad u Hrvatskoj koji je imao tako široko razgranatu i raznoliku informa- tivno-obavještajnu službu kao što je bio slučaj s Dubrovnikom, pa je i to jedan od razloga ona- kvog odvijanja događaja u Dubrovniku za čitavo vrijeme rata.9 Dubrovnik je prije rata (od 1939.) pripadao Banovini Hrvatskoj. Gradom je upravljao grado- načelnik. Postojali su kotarski (sreski) načelnici za kotar Dubrovnik, pa onda za Pelješac i Korču- lu. Po većim su mjestima postojale općine. Žandari (oružnici) su zajedno s policijom bili orga- ni javnog reda i mira. Najviše su progonili i hapsili komuniste. Financi (rizničari) su, ustvari, čuvali državni monopol, naprimjer proizvodnju i prodaju soli u Stonu. Hvatali su krijumčare s kavom, šećerom, papirićima (kartinama) i duhanom. Pošto je Lastovo bilo pod talijanskom upra- vom, bilo je jako razvijeno krijumčarenje s južnom Dalmacijom i Hercegovinom.

2. 1. OKUPACIJA DUBROVNIKA Dubrovniku je već od njena osnivanja 10. travnja 1941. vlast preuzela NDH, ali nakratko. U Naime ranija vlast Kraljevine Jugoslavije tad se samo promijenila u vlast NDH. U Grad su najprije 17. travnja 1941. ušle postrojbe Wehrmachta (dijelovi 14. oklopne divizije koja je doš- la iz Mađarske, pa preko Zagreba, Doboja, Sarajeva i Mostara ušla u nebranjeni Dubrovnik), gdje je već kraljevska vojska bila u potpunu rasulu i kapitulaciji koja je toga dana bila potpisa- na u Beogradu. Nakon Nijemaca u Grad su ušle trupe Kraljevine Italije. Nijemci ubrzo odlaze na Istočni front u borbe protiv Crvene armije, a Talijani ostaju do 13. rujna 1943., kad ponovno dolaze postrojbe Wermachta i ostaju do 18. listopada 1944., kad su ih (prema sjeveru) u neza- drživu nastupanju potisnule postrojbe NOVJ i POJ. Civilna vlast i neke vojne postrojbe NDH ostale su u Dubrovniku do 18. listopada 1944. godine. Opći trend kretanja dakle kazuje da je Dubrovnik sve do 18. listopada 1944. bio pod okupa- cijom talijanskih i njemačkih postrojbi. Vlast NDH odvijala se u uvjetima stalna prisustva oku- pacijskih trupa. Paralelno s okupacijskom vlašću i vlasti NDH u Dubrovniku su prebivali četnici

9 Dubrovnik u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941. – 1945., Split, 1985., str. 497. (Dalje: Dubrovnik u NOB-i...).

25 Draže Mihailovića i slobodno se kretali Gradom. Britanske postrojbe su došle poslije 18. listo- pada 1944., a uz odobrenje vrhovnoga komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita, ali su se krat- ko zadržale. Prema tomu opća kretanja prošla su kroz dva razdoblja: vrijeme talijanske i vrijeme njemačke okupacije.

2.1.1. Talijanska okupacija (od 17. travnja 1941. do 13. rujna 1943. godine) alijanska vlast u Dubrovniku i okolici uspostavljena je odmah nakon kapitulacije Kraljevine TJugoslavije 17. travnja 1941. godine. Nekoliko dana između 10. i 17. travnja, tj. od progla- šenja NDH do dolaska njemačkih i talijanskih postrojbi, u Gradu je postojao stari jugoslavenski sustav, raniji državni aparat koji se počeo preorijentirati i prilagođavati novom sustavu dolazećeg okupatora i novom sustavu NDH. U Dubrovniku je imenovan ustaški povjerenik dr. Stjepo Pe- rić, odvjetnik iz Stona, a na Korčuli bivši kraljevski senator Dinko Srnečić. Sjedište ustaškog povjerenika u Dubrovniku bilo je u Kneževu dvoru. Do dolaska Talijana i Nijemaca od vojnih postrojbi bila je jedino Mačekova zaštita koja je razoružavala vojnike Kraljevine Jugoslavije. Odlaskom trupa Wehrmachta iz Dubrovnika prema Istočnom frontu civilnu i vojnu vlast us- postavili su Talijani. Zagospodarili su Gradom i okolicom. Talijanske i njemačke časnike 17. travnja 1941. srdačno su u Kneževu dvoru dočekali i pozdravili ugledni Dubrovčani, te im iska- zali zahvalnost na izvojevanoj pobjedi. Na tome dočeku bili su dr. Stjepo Perić, dr. Ante Sugja, dr. Josip Baljkas, dr. Vicko Svilokos, dr. Ruđer Bracanović, dr. Miho Kisić, dr. Vlaho Buško, dr. Bogdan Pavlović, dr. Ante Buć i drugi.10

Ustaški stožernik Ivo Rojnica, dr. J. Bakljas, Tonći Jelich, dr. Ante Sugja, general Giuseppe Pafundi, J. Barbir i druge sluge okupatora, na praznome Stradunu - prilikom “primopredaje” općine u ustaške ruke, u svibnju 1941.

10 Isto, str. 1053

26 Odmah po formiranju svoje uprave u NDH Pavelić je pozvan u Rim, gdje je svečanim ugovorom ustupio Italiji Dalmaciju, kao protuuslugu što je doveden na vlast. Na fotogra� ji: Pavelić u Rimu u pratnji Mussolinia U početku nije bio formalno reguliran odnos između Italije i NDH. Rim je očekivao, tvrdi se, da će dobiti od Pavelića cijelu Dalmaciju, koju im je obećao dok se nalazio u egzilu pod za- štitom Mussolinia. Postojale su Mussolinieve težnje ka obnavljanju Rimskog Carstva na Bal- kanu. Najviše su nastojali da Dubrovnik s okolicom pripadne Italiji i da područje Dalmacije pripoje već osvojenom dijelu hrvatske Istre, Kvarnera, Zadra, Lastova i Palagruže, što su dobi- li od sila Antante poslije Prvoga svjetskog rata. Poznato je da su talijanske trupe od 1918. do1921. držale najveći dio Dalmacije, tj. do Rapallskog ugovora, a nakon njega zadržali su Zadar, La- stovo i Palagružu. Tako se dogodilo da su talijanski osvajači u XX. stoljeću dvaput držali pod okupacijom najveći dio Dalmacije, u kojoj su živjeli Hrvati i tek manji broj Talijana. U Dubrovnik su došli dijelovi talijanskih divizija Marche, Torino i Littorio, sve prema zapo- vijedi XVII. armijskog korpusa generala Giusseppe-a Pafundi-a koji je ušao u Dubrovnik 17. travnja. 1941. oko 13 sati. Početkom 1942. u Dubrovniku je bilo sjedište talijanskog VI. armij- skog korpusa koji je ostao sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine. Pitanje Dubrovnika pokrenuto je u Beču još 21. travnja 1941., a glavni su pregovori vođeni u Ljubljani 25. travnja 1941. i u Tržiću (Monfalcone) 7. svibnja 1941. godine. Poslije toga, 18. svibnja 1941., Mussolini i dr. Ante Pavelić potpisali su u Rimu Ugovor o određivanju granice između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije. Ovdje se prvi put spominje Kraljevina Hrvatska jer je Pavelić tražio i dobio od Rima vojvodu od Spoleta za kralja Hrvatske, s titulom kralj To- mislav II, ali nikada novi kralj nije došao u Hrvatsku niti je okrunjen. Prema odredbama Rimskog sporazuma najveći dio Dalmacije pripojen je Italiji, a NDH je dobila samo obalu južno od Splita do Grude s otocima Hvarom i Bračom. Područje Dubrovnika s otocima Jakljanom, Šipanom, Lopudom, Koločepom, Daksom i Lokrumom, kao i poluotok Pelješac, pripalo je NDH, ali pod upravom II. talijanske armije sa sjedištem u Rijeci. Talijani su

27 ZAPOVJEDNIŠTVO PJEŠAČKE DIVIZIJE “MARCHE”

Br.2826/a.g P.M.32-17 KOLOVOZA 1942/II

Predmet: preseljenje Židova iz Dalmacije

Predviđen je mogući dolazak u ovu zonu otprilike 300 Židova koji su nezakonito imigrirali iz Hrvatske u Dalmaciju, i po naredbi viših vojnih talija- nskih organa moraju biti prebačeni ponovno na hrvatski teritoriji. Od toga 150 će biti poslani na otok Lopud koji nudi dobre uvjete smještaja; ostalih 150 moraju biti smješteni u obalnoj zoni sjeverno od Du- brovnika, na otoku Koločepu i eventualno još na otoku Lopudu. Vas zadužujem za pripremu hitnosti smještaja i za njegovo osiguranje. Ostajem na čekanju da budem upoznat o najkraćem roku izvršenja, koji ćete nadopuniti s naznakom broja Židova na svakoj lokaciji. Primite moj fašistički pozdrav.

GENERALNI KOMANDANT (Giuseppe Amico)

Dopis o osnivanju talijanskih logora za Židove na dubrovačkome području

28 uzeli (anektirali) istočni dio Konavala. Granica je išla od Sutorine do obronaka Orjena. Anektira- ni dio Konavala pripojen je okupacijskoj zoni Kotor. (Ta činjenica je kao argument za svojatanje koristio Beograd u pokušaju ostvarivanja pretenzija na Prevlaku i pontu Oštro poslije napada i okupacije najjužnijih dijelova Hrvatske 1991. i u pregovorima do 2003.) Talijani su od Pavelića dobili otoke Korčulu i Mljet. Tako je dubrovačko područje bilo podijeljeno na dva dijela: na oku- pirano područje (Dubrovnik, Pelješac, Dubrovačko primorje, Ela� tski otoci i zapadni dio Kona- vala) i na oduzeto – anektirano područje (Korčula, Mljet i istočni dio Konavala). Osim ostalih ustupaka Pavelićeva NDH obvezala se uzdržavati talijansku vojsku na svome teritoriju. Do sredine 1942. troškovi uzdržavanja okupatorske talijanske vojske iznosili su 72 500 000 njemačkih mara- ka. Vlada NDH također je morala snositi troškove uzdržavanja njemačke vojske na svom teritori- ju. Za te potrebe dokraja 1942. isplaćeno je 215 750 000 njemačkih maraka.11 Ocjenu Rimskog sporazuma između Mussolinia i Pavelića dao je iz emigracije u Argentini dr. Stjepo Perić, prvi ustaški povjerenik u Dubrovniku, kasnije veleposlanik NDH u Rimu i ministar vanjskih poslova NDH. U tamošnjem tisku napisao je: (...)Ovakva nepovoljna podjela Dalmacije za NDH isključi- vo je rezultat Pavelićeva pokornog držanja prema Mussolinijevim zahtjevima.12 U Dubrovniku su bile uspostavljene sljedeće talijanske institucije: Agenzia Conzolare d’Italia, Komanda divizije Marche, Komanda mjesta Dubrovnik i Komanda 15. bataljona kraljevskih karabinjera, a u Cavtatu Komanda presidia. Po drugim mjestima dubrovačkog okružja (Primor- je, Pelješac, Konavle i otoci) bili su talijanski karabinjeri (oružnici) i � nanci (rizničari). Na či- tavom su području formirali fašističke organizacije, a imali su svoja društva, znanstvene usta- nove, medije itd. Ponašali su se kao stvarni gospodari – okupatori. Započeli su potpunu talijanizaciju – u početku su zabranili da se vije hrvatska zastava, upotreba hrvatskoga jezika bila je ograničena, mijenjali su se nazivi ulica i radnji, najviše se govorilo talijanskim jezikom. Bilo je mnogo gore negoli za vrijeme prve talijanske okupacije 1918. – 1921. godine. Mussolini je 19. svibnja 1941. izdao zapovijed o prestanku talijanske okupacijske zone na onome dijelu Dalmacije koji je pripao NDH, ali je to važilo tek do 7. rujna 1941., kad je došlo do reokupacije II. zone, u kojoj se nalazilo i dubrovačko područje koje je pripalo NDH. U Du- brovniku su Talijani predali vlast NDH 23. svibnja 1941. godine. Toga je dana u Dubrovnik pristigla prva vojna postrojba NDH, radi čega je iz Sarajeva došao Jure Francetić, a iz Zagre- ba Ivan Prpić.13 Na Pavelićevu zamolbu talijanske se postrojbe nisu povukle iz Dubrovnika i okolice, a trebale su prema dogovoru od 7. rujna. U Dubrovniku je ostala glavnina divizije Mar- che, karabinjeri, presidio, topništvo i druge vojne i civilne insititucije. Tijekom rata kroz Du- brovnik su prolazile brojne talijanske postrojbe, odredi crnih košulja i pomorske snage – najpri- je radi operacija u Hercegovini, na Neretvi i u Boki kotorskoj, kao i radi kaznenih ekspedicija protiv antifašističkog pokreta i partizanskih jedinica NOV u Konavlima, Dubrovačkom primor- ju, na Pelješcu i po otocima Korčuli i Mljetu. * Čim je ustaška NDH preuzela vlast u Dubrovniku, izgradila je vlastiti sustav koji se, kako je već rečeno, zasnivao na zasadama talijanskih fašista i njemačkih nacista. Nisu se poštivale ni- kakve međunarodne konvencije ili obveze. Osnova ustaškog sustava bio je teror protiv svih ne- istomišljenika, a pod rasističkom parolom o čuvanju čistoće hrvatske nacije i stvaranju hrvatskog

11 Zdravko Dizdar i Milivoj Kujundžić, Doprinos Hrvatske pobjedi antifašističke koalicije, Zagreb, 1995., str. 42 i 44 12 Arhiv Vojnoistirijskog instituta (dalje AVII) k. 221, reg. br. 2/5-4 13 Za njihov doček u Dubrovniku je osnovan Priređivački odbor u kojem su, uz ostale, bili Martin Bartolović i Martin Bašić. S generalom Prpićem došli su Ivan Francetić, te ustaški povjerenik u B i H i ravnatelj Oružništva iz Sarajeva Vidas. (Novi list, Zagreb, 25. svibnja 1941.).

29 životnog prostora. Osnova sustava gradila se na Pavelićevoj Zakonskoj odredbi za obranu na- roda i države, donijete 17. travnja 1941., u kojoj je, osim ostalog, stajalo: (...) Tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili na bilo koji način ugrozi opstanak NDH ili državne vlasti, pa makar i djelo ostalo samo u pokušaju, čini se kriv- cem zločinstva veleizdaje. (...)14 Za prekršaj je izricana jedino smrtna kazna. Bili su ustanvljeni i sljedeći akti: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda, Odredba o prijelazu s jedne vjere na drugu, Odredba o zabrani zapo- slenja ženskih osoba u nearijevskim kućanstvima, Odredba o promjeni židovskih prezimena i označavanju židova i židovskih tvrtki, Odredba o obveznoj prijavi imetka Židova i židovskih tvrtki, Odredba o sprječavanju prikrivanja židovskog imetka, Odredba o dužnosti prijave Srbi- janaca, Odredba o podržavljenju imetka Židova i židovskih tvrtki, Odredba o podržavljenju ži- dovske imovine, Odredba o raseljavanju Srba itd. U cilju primjene navedenih zakona i odredbi (kao i drugih koje su kasnije donijete) čitavo područje NDH bilo je prekriveno mrežom izvanrednih i prijekih sudova. Sudilo se, a krivica nije morala postojati. Bilo je dovoljno samo da je netko optužen, pa čak i anonimno. Sudilo se po kratkom postupku. Suci su bili ustaše ili njima povjerljive osobe. Protiv osude optuženom nije bio dopušten žalbeni postupak, a ni molba za pomilovanje, jer se kazna imala izvršit u roku od tri sata. Prema Pavelićevoj zapovjedi od 17. svibnja 1941. osnovano je Ravnateljstvo za javni red i sigurnost, kao posebni odjel Ministarstva unutarnjih poslova, a vršilo je vrhovni nadzor nad ra- dom i bilo je na čelu svih policijskih organa u NDH. U listopadu 1941. pri Velikoj župi Dubra- va, u Dubrovniku je obrazovana Župska redarstvena oblast, a njoj su bile podređene kotarske oblasti te gradska i općinska poglavarstva. Dana 16. kolovoza 1941. osnovana je Ustaška nadzorna služba (UNS-a) sa zadatkom da sprječava djelatnost koja bi ugrožavala slobodu i nezavisnost NDH-e mir, spokojstvo i sigurnost hrvatskog naroda. (...) Sve postrojbe i ustanove NDH bile su obvezne izvršavati naloge UNS-e. U sustavu UNS-e bili su pododsjeci: komunistički, židovski, srpski i drugi.Vođena je kartoteka nepoćudnih elemenata. UNS-a je u Dubrovniku imala nekoliko špijunskih grupa koje su pratile sva kretanja i događanja, pa čak i visoke državne djelatnike i druge građane, i o tome obavje- štavali centralu u Zagrebu. Održavani su politički zborovi na kojima se vodila bjesomučna kampanja i haranga protiv antifašista, Židova i Srba. Počeo je pogrom neviđenih razmjera kako u Dubrovniku tako i na okolnom području. Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača utvrdila je da je u travnju i svibnju 1941. u rijeku Neretvu bačeno preko 1 500 ubijenih osoba.15 Neke su morski valovi izbacili na obalu Pelješca, Hvara i Makarskog primorja. Kako rekosmo, u Dubrovniku je početkon lipnja 1941. osnovana Velika župa Dubrava koja je obuhvaćala područje Dubrovnika, dolinu Neretve i južni dio Hercegovine. Na čelu je bio ve- liki župan dr. Anton Buć, sudac iz Dubrovnika. U svibnju 1944. zamijenio ga je dr. Ivo Baljić, odvjetnik iz Tuzle. Osnovan je Ustaški stožer kojim je rukovodio Ivo Rojnica, a od rujna 1941. Vlado Herceg iz Travnika, zatim prof. Mladen Kaštelan i Petar Slovinić. Ustaški logor vodio je prof. Mladen Kaštelan. Osnovana je Ustaška muška mladež, Ženska ustaška mladež, Ženski logor i stožer. Do 28. 1istopada 1941. postavljeni su svi kadrovi Ustaške mladeži u Dubrovniku, a predvodio ih je prof. Ivan Oršanić iz Dubrovnika. Radilo se prema Pavelićevoj zapovijedi

14 Mladen Colić, Takozvana NDH 1941., Beograd, 1973., str. 343 15 Isto, str. 362

30 od 12. srpnja 1941., u kojoj je stajalo da sva hr- vatska mladež – muška i ženska – od 7 do 18 godina života mora se upisati u Hrvatsku ustaš- ku mladež kao sastavni dio ustaškog pokreta. (...)16 Stožernik ustaške mladeži u Dubrovniku bio je prof. Marinko Scattalini, a tabornik ca- rinski činovnik Vinko Sablić. Stožerni zapo- vjednik Ustaške uzdanice (djeca od 7 do 11 go- dina) bio je Josip Tuta, a zapovjednik Ustaških junaka (djeca od 11 do 15 godina) Ivo Miler, dok je stožerni zapovjednik Ustaške Starčevi- ćeve mladeži (15 do 18 godina) bio Ljudevit Švarc. Logornik ustaške mladeži bio je student prava Branko Orijental, a logornica ženske ustaške mladeži za grad Dubrovnik bila je Neda Kaštelan. Na području kotara Dubrovnik djelovali su ustaški tabori u Čilipima, Cavtatu, na Lopudu, u Stonu i Janjini. U drugim mjestima bili su samo ustaški povjerenici. U Dubrovniku je ra- dila i Kotarska oblast, zatim Predstojništvo gradskog redarstva (policija) na čelu s dr. Mi- lanom Bulićem, kojega su ustaše uhitile u lip- nju 1941. godine. Zamijenio ga je Ante Matić, sudac iz Dubrovnika, a njega Mirko Živković iz Zatona kod Šibenika. Sredinom 1942. poli- cija se reorganizirala u Župsko redarstvo Veli- ke župe Dubrava, a vodio ga je Mirko Živko- vić, zatim Dragutin Bratuša te ponovno Mirko Živković, pa Mato Roko iz Stona i Ante Jakaša iz Šibenika. Gradonačelnici su Ustaški stožernik Ivo Rajnica bili dr. Josip Baljkas, dr. Ivo Karlović i dr. Niko Koprivica. Prvi veći zločini vlasti NDH počeli su u Dubrovniku nakon 23. svibnja 1941., kad je preuze- ta vlast od Talijana. Uslijedio je masovni progon Srba, Židova, svih antifašista i rodoljuba. Ustaš- ki stožer na čelu s Rojnicom objavio je više rasističkih proglasa, slično onima koje su izdali Pevelić i Kvaternik u Zagrebu. Židovima i Srbima bilo je zabranjeno kretanje Gradom, nisu imali slobodu riječi; svi Židovi morali su oko ruke nositi žute trake s Davidovom zvijezdom, isti znak su morali držati na radnjama i kućama. Zatvori na Lovrjencu, u Kazbeku, u Karmenu i drugdje, punjeni su uhapšenicima. Na čitavome području Velike župe Dubrava počela su ma- sovna ubojstva, mučenja, deportacije u koncentracijske logore smrti (Jasenovac, Jadovno kod Gospića, Križevci, Sarajevo itd.) Ovo krvavo stanje trajalo je sve do početka rujna 1941., kad su Talijani od ustaša ponovno preuzeli skoro svu vlast. Rojnica je pobjegao u Zagreb. (O tome više kasnije.)

16 Dubrovnik u NOB-i..., str. 498

31 Protužidovska Naredba Ustaškog stožera u Dubrovniku

Protužidovska Naredba Gradskog redarstva u Dubrovniku

32 Od vojnih postrojbi NDH u Dubrovniku je najprije bila stacionirana četa domobrana, a ka- snije 9. posadni zdrug (brigada) Jadranske divizije iz Mostara. Godine 1944. osnovano je Mje- sno vojno zapovjedništvo. U Gružu je bilo Pomorsko i lučko zapovjedništvo. Njegov prvi za- povjednik od listopada 1943. bio je kapetan bojnog broda Nikola Krisomali, a nakon njega Matija Lenoh, kapetan korvete, časnik Kraljevske jugoslavenske mornarice. U početku, dok su Talijani bili u Dubrovniku, ondje nije smjelo biti niti jedne Ustaške vojnice. Tek je prva stigla u travnju 1944., a bila je smještena na Grudi i pokrivala je kotar Dubrovnik. Zapovjednik je bio ustaški zastavnik Nikola Dragičević, a pomoćnici su mu bili ustaški zastavnik Vladimir Mandić i ustaški dovodnik Vinko Zovko.

Tajna okružnica o zatvaranju židovskih, srpskih i ostalih komunista

33 * Velike promjene na dubrovačkom području nastupile su temeljem sporazuma dr. Ante Pave- lića i talijanskog generala Ambrosia koji je bio potpisam u Zagrebu 26. kolovoza 1941., a od- nosio se na reokupaciji II. zone. Ustaške su se jedinice iz te zone morale povući, dok je vojska NDH stavljena pod talijansko zapovjedništvo. Talijanska vojska vršila je i civilni nadzor. Ovim je, zapravo, nastupila nova etapa tipične okupacije Dubrovnika. Preuzimanje vojne i civilne vla- sti Talijani su izvršili 7. rujna 1941. godine. To je na cijeli sustav NDH djelovalo šokantno. Bilo je i otpora među ustašama, a neki su radi toga i pogubljeni. Glavni talijanski zapovjednik u Dubrovniku i okolici bio je general Gusieppe Amico, zapo- vjednik divizije Marche sa stožerom u Dubrovniku. Odmah 7. rujna 1941. izdao je zapovijed za grad Dubrovnik. Građanima je bilo zabranjeno kretanje u vremenu od 23 do 5 sati ujutro, zapo- vjeđeno je da se preda svo oružje i streljivo. Bio je to čisto okupacijski dekret jednog svemoć- nika – okupatora. Veliki župan dr. Ante Buć pozvao je Dubrovčane da se pokore zapovijedi generala Amica. Talijanski ratni sudovi su preuzeli suđenje uhapšenicima u Dubrovniku i oko- lici, gdje se nalazilo oko 3 000 talijanskih vojnika, a nekad ih je bilo i trostruko više. Svaki oglas Velike župe Dubrava prethodno su cenzurirale talijanske vlasti. Talijani su otvoreno govorili da je sada granica države NDH kod Konjica i da je Dubrovnik njihov. Kako je u Jugoslaviji počeo narodni ustanak protiv fašista, sve se više širio i oko Dubrovni- ka, pa je bilo mnogo uhapšenih antifašista. Radi potreba za njihovim smještajem Talijani su otvorili logor na Mamuli, otočiću na ulazu u Boku kotorsku, i na Prevlaci (o tome više poslije). Neki su slani na Specijalni talijanski fašistički sud u Šibenik, Zadar i Split. Kazne su bile rigo- rozne. Najviše ih je osuđeno na smrt, bez prava na obranu ili odgodu. Bilo je ubojstava bez ika- kva suđenja. U Opatiji i Rijeci krajem 1941. postignut je dogovor između talijanskih vlasi i vlasti NDH o ublažavanju stanja nastalog poslije reokupacije II. zone od 7. rujna 1941. godine. Međutim Ta- lijani su se i dalje ponašali kao apsolutni gospodari u Dubrovniku i okolici, pa i poslije Zagre- bačkog sporazuma od 19. lipnja 1942. godine. Vlast NDH radila je uz velika ograničenja, što je tipično za svaki okupirani teritorij. Ta vlast podržala je akciju Talijana pri osnivanju MAVC (Antikomunističke dragovoljne milicije). Bila je pod talijanskim zapovjedništvom, a činili su je uglavnom Srbi, ali je u njoj bilo i Hrvata. Osnovna joj je zadaća bila vođenje borbe protiv pri- padnikâ antifašističkog pokreta, a naročito je bila usmjerena protiv civila. (Takvih postrojbi je bilo i u sjevernoj Dalmaciji.) Talijani su u više navrata pokušali Dubrovniku promijeniti ime u Ragusu. Osnovali su Mor- naričko zapovjedništvo u Dubrovniku i doveli nove postrojbe. Sa svima je zapovijedao Stožer VI. armijskog korpusa kojega je do siječnja 1942. vodio general Ugo Santovita, potom general Aleksandro Piazzoni, poznat po zločinima na Hvaru, kad je dao zapaliti sela Dol i Vrbanj, te po zločinima u dolini Neretve, gdje je dao ubijajati ranjene partizane, kao i po Dubrovniku. Takvo je u osnovnim naznakama bilo stanje u Dubrovniku i na širem okupiranom području od strane Talijana, a trajalo je sve do kapitulacije Italije 8. rujna 1943., kad su Dubrovnikom zagospodarile njemačke nacističke postrojbe.17

17 Najbolji i najpotpuniji podaci o Dubrovniku u Drugom svjetskom ratu nalaze se u zborniku Dubrovnik u NOB-i...

34 2.1.2. Stanje na anektiranome području (od 18. svibnja 1941. do 13. rujna 1943. godine) ako ranije rekosmo, prema odredbama sporazuma između Mussolinia i dr. Ante Pavelića Kšto je potpisan u Rimu 18. svibnja 1941, Talijani su dobili i anektirali otoke Korčulu i Mljet i uvrstili ih u sastav provincije Dalmacija sa sjedište u Splitu. Anektirali su također istočni dio Konavala i stavili ga pod upravu Prefekture Kotor. Ovakvo je stanje potrajalo sve do kapitula- cije Italije 8. rujna 1943. godine. Na anektiranome području nije bilo ustaške vlasti, bilo je za- branjeno osnivanje bilo kakvih institucija, političkih i društvenih organizacija NDH. KORČULA. Na otoku je prema popisu stanovništva iz 1931. živjelo 23 500 osoba, među kojima 250 Talijana. Kasnije, kad su se vratili optanti i talijanaši koji su bili pobjegli s otoka, bilo ih je oko 800.18 Talijanska vojska na otok se iskrcala 24. travnja 1941. godine. Bile su to postrojbe divizije Pasubio i pukovnija San Marco. Zabranili su djelovanje ustaškog povjerenika za Korčulu i sve drugo što je od 10. travnja bila uvela vlast NDH, a prestala je djelovati i Ma- čekova zaštita. Uveden je talijanski fašistički sustav civilne i vojne vlasti, jednako kao i u Kra- ljevini Italiji. Ukazom je uvedena smrtna kazna za svaku sabotažu, diverziju ili bilo koji drugi akt usmjeren protiv Kraljevine Italije. Talijanizacija otoka počela je svom žestinom. Sve što je bilo hrvatsko, zabranjeno je pod prijetnjom kazne smrti. Zabranjena je hrvatska zastava i hrvat- ski jezik u školama i ustanovama, uništeni su svi hrvatski natpisi na trgovinama i ulicama. Sta- ri Korčulani se sjećaju da je ova talijanizacija bila drskija, sveobuhvatnija i oštrija negoli ona od 1918. do 1921., kad su u ovim krajevima također vladali Talijani. Nije više bilo slobode kre- tanja, ni ribolova, ni plovljenja; opljačkano je gospodarstvo; domaći poljoprivredni proizvodi morali su se davati Talijanima itd. Talijani su otok Korčulu podijelili na tri općine: Korčulu, Blato i Velu Luku. Na čelu je bio civilni komesar, a u selima glavar. Red su održavale vojne postrojbe, karabinjeri i � nanci. Iz uredâ su istjerani svi nepodobni. Raspuštena su sva hrvatska društva, a osnovana fašistička – za djecu, omladinu i radnike. Uvedeni su fašistički blagdani i pisanje iskrivljene povijesti Hrvata, posebno Dalmacije. Uvedeni su fašististički sudovi i najoštriji režim života. Radio je Specijalni sud u Šibeniku, ali su Talijani presude donosili na licu mjesta – ubojstvom. U Korčuli, Blatu i Veloj Luci zatvori su bili puni rodoljuba. Otpor talijanskoj okupaciji kojim su rukovodili komunisti počeo je odmah 1941., a 1942. osnovana je Korčulanska partizanska četa, potom istoimeni partizanski odred. Otporom je ru- kovodio Kotarski komitet KPH jer su se druge političke partije, primjerice HSS, povukle i sklo- nile, dok su neki njihovi članovi pobjegli s otoka. Oružanih akcija je bilo po cijeloj Korčuli, često i s velikim uspjehom. Likvidirano je nekoliko talijanskih špijuna i suradnika okupatora. Narod nije prihvatio postojeće okupacijsko stanje, pa se masovno odazvao otporu. Oslobađanje od tuđinca bilo je važno iznad svega. Jedan broj Korčulana otišao je u partizane, preko Hvara i Pelješca na Biokovo. Funkcionirala je nova narodna vlast i antifašističke organizacije, bez ob- zira na surove zločine talijanskih okupatora. Šokantno je djelovala vijest da su Talijani, uz po- moć domaćih špijuna, u Lumbardi uhapsili i ubili mladog akademskog kipara Ivana Lozicu. (O tome više kasnije.) Talijani su na Korčuli ubili 113 građana, a preko 400 poslali u logore po Ita- liji. Korčula je bila pod Kraljevinom Italijom do 12. rujna 1943. godine. Partizani su zarobljene talijanske vojnike prebacivali u Italiju.

18 Najviše podataka o Korčuli, Pelješcu i Mljetu u Drugom svjetskom ratu sadržano je u zborniku Korčula u revolucionarnom radničkom pokretu, narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1919. – 1945. (Dalje: Korčula u radničkom pokretu...), Korčula, 1989.

35 Po odluci ZAVNOH-a poništeni su Rimski ugovori iz 1941. i otok Korčula tako je, konačno, vraćen matici zemlji, kao i ostala anektirana i okupirana hrvatska područja.

Borci Korčulanskog partizanskog odreda 1943.

MLJET. Talijani su otok Mljet zaposjeli krajem travnja 1941. godine. Najprije je došla jed- na postrojba crnokošuljaša, potom ostala vojska. Isto kao i Korčulu, Pavelić je Mljet predao Italiji, pa je anektiran 18. svibnja 1941. godine. Uspostavljeno je isto stanje kao i na Korčuli. Talijani su poduzeli sve da se i ovaj hrvatski otok što prije talijanizira. No i to je bilo uzaludno jer su ubrzo i ondje komunisti organizirali otpor koji se, makar u teškim prilikama okupatorske strahovlade i terora, postepeno razvijao, sve dok Talijani nisu potjerani 12. rujna 1943. godine. Iza sebe su ostavili samo grozan zločin, o čemu će kasnije biti više riječi.19 PODRUČJE KONAVALA. Rimskim ugovorom između Mussolinia i Pavelića od 18. svib- nja 1941. područje Konavala podijeljeno je na dva dijela. Zapadni dio od crte Molunat – Orjen, sa sjedištem u Cavtatu, pripojen je NDH, a istočni dio s općinom Gruda predan je Italiji. To po- dručje, kao što smo ranije isticali, Talijani su anektirali i potčinili Prefekturi Kotor. Na čelu ta- lijanske vlasti na Grudi bio je policijiski komesar de Antonio Gengiani. U svim većim mjesti- ma bile su postavljene karabinjerske i � nancijske postaje. Zavedeno je jednako stanje kao na Korčuli i Mljetu. Sve što je bilo hrvatsko, došlo je pod udar talijanizacije. Uveden je policijski sat, zabranjeno kretanje, plovidba i ribolov. Na Prevlaci je osnovan zloglasni talijanski logor, kao i na obližnjem otočiću Mamuli. I u Konavlima su komunisti organizirali otpor, osnovane su partizanske postrojbe; bilo je oružanih aktivnosti, dosta žrtava i patnji. Talijani su otišli iz Ko- navala početkom rujna 1943. godine.20 *

19 Opsežniji materijali o Talijanima i Nijemcima na Mljetu sabrani su u Elaboratu Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača. Original je u Hrvatskom državnom arhivu. (Dalje: HDA) 20 Šire u Elaboratu Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača, str. 152 – 162

36 Na kraju dijela knjige u kojem je riječ o talijanskoj okupaciji Dubrovnika i aneksiji dijela njegova područja, a prije prikaza njemačke okupacije, predstavljamo nekoliko vrlo bitnih doku- menata koje smo dobili iz HDA u Zagrebu, a odnose se na talijansku okupaciju. Predstavljamo samo tri dokumenta, da bi se spoznala talijanska vladavina i svi napori Rima da talijanizira Du- brovnik. Tu je i prikaz nekih talijanskih zločina, a ponajviše raspored talijanske vojske u Du- brovniku i okolici.21 U izvještaju Područnog centra za južnu Dalmaciju broj 298/43. od 31. kolovoza 1943. izme- đu ostalog se navodi da je sastanak, kojega su organizirali Talijani u vili Banac, održan u Du- brovniku 4. VIII. t.g., na kojemu su bili predstavnici četnika, HSS-a i talijanski o� ciri. Kao pred- stavnik četnika bio je Jevđević, a od HSS-a Marko Suton iz Mostara, Petar Šale, pomoćnik Bjelovučića, i bivši tajnik Kotarske orgasnizacije HSS-a za Metković, neki Petar iz Brača i pred- stavnici HSS-a iz Dubrovnika, Mišetić i drugi. Poslije održanog sastanka Jevđević je naredio da se pohapse predstavnici HSS-a iz Dubrovnika (vjerojatno HSS-ovci – rodoljubi) među kojima se nalazi neki Đalović. Talijani su dozvolili slobodno kretanje četnicima po Dubrovniku i po- novno su ih naoružali. Tako je Dubrovnik pod kontrolom četnika. Ovih 300 četnika prebačenih u Ploče vjerojatno su organizirani od Jevđevića i prebačeni iz Dubrovnika. Dok su ustaše u za- dnje vrijeme u Dubrovniku i okolici vršile mobilizaciju katoličkog elementa, Talijani su vršili mobilizaciju pravoslavnog. (...) Pod točkom 19. istog izvještaja navodi se: U Dubrovniku se nalaze dvije divizije i to ‘Murge’ i ‘Marche’. Divizija ‘Murge’ je otputovala u nepoznatom pravcu, a divizija ‘Marche’ još se i dalje nalazi u Dubrovniku. Od ove divizije neki broj vojnika još se nalazi u Grčkoj, tako da se u Dubrovniku nalazilo oko 5000 vojnika. Talijani su postavili jednu protivavionsku bateriju u Gružu kod pučke škole. Na Konavoskom aerodromu Gruda nalazi se nekoliko aviona, navodno njemačkih, ali su vjerojatno talijanski. U Dubrovniku se nalazi izvjestan broj četnika, kao i na Humu i Uskoplju. Ove podatke je dao jedan član NOO – 68, 87, 7, 29 – koji često tamo putuje. (...) Pod točkom 27. istog izvora se navodi: Dana 30/8. t. g. otputovao je jedan ustaški o� cir u Mostar na poziv glavnog štaba. Ujedno su pozvani predstavnici komanda iz: Dubrovnika, Sinja, Trebinja, Livna, Hutova i 6. pješačke pukovnije iz Mostara u cilju da prime tajne upute. Ovi predstavnici moraju biti u Mostaru 31/8. t. g. (...) U izvještaju Područnog centra za južnu Dalmaciju broj 73/43. od 2. lipnja 1943. navodi se da u Dubrovniku, Lapadu, Lokrumu, Gružu i okolici nalazi se talijanska divizija ‘Murge’ s oko 12.000 vojnika i časnika. Od mornarice ima oko 300 vojnika i časnika s tri torpiljarke koje kr- stare od Kotora do Korčule, a zalaze i do Splita. Rod vojske je u Dubrovniku, pješadija i arti- ljerija. Ima oko 200 karabinjera oko 150 pripadnika fašističke milicije, 50 agenata koji su doš- li iz Italije i tridesetak domaćih agenata – talijanaša. Od domaćih špijuna najopasniji je Bepo Paride, koji je inače četnik, a služi Talijanima kao agent što je bio i u vrijeme Jugoslavije. Tu su potalijančeni Dubrovčani i četnici, čiji je odnos s okupatorima trpeljiv, makar u užim krugo- vima izražavaju mržnju prema Talijanima. U Dubrovniku i okolici ima pet tisuća talijanskih državljana koji javno govore da je Dubrovnik talijanski. U Dubrovniku je i šezdesetak aktivnih četnika, uglavnom onih koji su izbjegli pred razoružavanjem od Njemaca. (...) U izvještaju 284/43. od 6. kolovoza 1943. glavni povjerennik Područnog centra javlja da na Pelješcu ima ukupno oko 1620 talijanskih vojnika i časnika te 145 žandara i domobrana koji su odgovaraju- će naoružani osobnim i drugim oružjem... Od toga se u Stonu nalazi oko 400 talijanskih vojnika,

21 HDA, Zagreb, br. 62/ 43 -1

37 među kojima 80 � nanaca, i 15 žandara i domobrana, u Janjini je 800 do 1000 talijanskih voj- nika od kojih su 80 � nanci te 40 žandara i domobrana.., u Trpnju je 260 talijanskih vojnika i 8 časnika, među njima su 100 � nanci, 120 crnokošuljaši, tu je i 24 žandara i domobrana, u Vru- ćici je 155 talijanskih vojnika i časnika, a u Orebiću oko 125 talijanskih vojnika i časnika među kojima 20 � nanaca, a tu je i 21 žandar i domobran, na položaju Toreta u blizini Orebića je 50 talijanskih vojnika, u Lovištu 82 talijanska vojnika i časnika, svi su crnokošuljaši i prosječno u godinama između 20 i 30, u Kuni je 23 domobrana, na Mljetu je raspoređeno na raznim loka- cijama po cijelom otoku 420 talijanskih vojnika i časnika s odgovarajućim osobnim i drugim naoružanjem.

2.1.3. Njemačka okupacija (od 13. rujna 1943. do 18. listopada 1944. godine) ijemci su prema operativnom planu Achse još u kolovozu 1943. pokrenuli svoje postrojbe Niz središnjeg dijela Jugoslavije prema obali Jadranskog mora u talijansku okupacijsku zonu i anektirana područja. Namjera im je bila da prvi stignu i (svakako prije jedinica NOVJ) razo- ružaju talijansku vojsku koju je padom Mussolinia 25. srpnja 1943. bilo zahvatilo rasulo. Ta- kođer i da zaposjednu jadransku obalu i otoke i da ju organiziraju za obranu, bojeći se da će se saveznička vojska prebaciti iz Italije u Dalmaciju i Istru. Dubrovačko je područje, kako je već rečeno, držao talijanski VI. armijski korpus pod zapo- vjedništvom generala Alesandra Piazzonia, a oko Dubrovnika je bila talijanska divizija Mar- che kojom je zapovijedao Giuseppe Amico. Ukupno je u južnoj Dalmaciji bilo preko 16 000 vojnika, od kojih u Dubrovniku oko 6 000 i 200 vojnika NDH. Na Pelješcu je bilo 1 620 tali- janskih vojnika i 600 fašista te 140 oružnika i domobrana NDH. Na Korčuli je bilo 5 000 tali- janskih vojnika. Broj talijanskih vojnika svakim se danom mijenjao jer su se povlačili iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a u namjeri da se prebace u Italiju. Njemačke postrojbe su 3. rujna 1943. najprije upale u Konavle i zaposjele zračnu luku u Ko- navoskom polju blizu Čilipa. Potom se od Mostara kretao njemački 14. puk 7. SS Prinz Eugen divizije kojom je zapovijeao pukovnik August Schmidthuber. Njemačka 7. SS divizija osno- vana je 1942. od Volksdeutschera iz Vojvodine, a bilo je u njoj i Hrvata. Poznata je po masovnim zločinima nad hrvatskim pukom iza Mosora i po drugim krajevima Hrvatske i Bosne. Talijanski zapovjednik divizije Marche general Giuseppe Amico odlučio je s vojskom pru- žiti otpor Nijemcima, ali nije imao podršku zapovjednika VI. korpusa A. Piazzonia. Nijemci su stigli do Župe dubrovačke, nakon čega se povela borba s Talijanima koja je trajala od 9. do 12. rujna 1943. godine. Bilo je borbe i u Dubrovniku, s obostranim gubicima. Nadvladali su Nijem- ci i zarobljenoga generala Amica odveli iz Dubrovnika te ga ubili kod Orašca. Zarobljenoga generala Piazzonia odveli su u logor, kao i neke zarobljene talijanske vojnike, dok su ostali an- gažirani kao civilna radna snaga, pa su mnogi umrli ili ubijeni od Nijemaca. Tako je neslavno završila talijanska okupacija Dubrovnika i okolice. Odmah nakon pada talijanske vlasti Nijemci su osnovali Feldkomandaturu sa sjedištem u hotelu Imperial. Tadašnji gradonačelnik Dubrovnika dr. Ivo Karlović pošao je u susret njemač- kim SS postrojbama i izrazio dobrodošlicu pukovniku Augustu Schmidthuberu. Nakon toga proglasio ga je počasnim građaninom Dubrovnika. Nakon Feldkomandature osnovana je Platzko- mandatura koja je obavljala vojnu mjesnu vlast i s ustašama kontrolirala javni red. Pukovnika, kasnije generala, Schmidthubera saveznici su nakon rata predali Jugoslaviji, pa je odlukom Vojnog suda u Beogradu pogubljen.

38 U listopadu 1943. SS postrojbe krenule su iz Dubrovnika u osvajanje Pelješca, a na dubrovačko područje je došla 118. lovačka divizija koja se također ubrzo usmjerila na područje Pelješca, Korču- le i Hvara, da bi u Dubrovnik došli dijelovi njemačke 369. legionarske Vražje divizije. Jedna pukov- nija ove divizije došla je u Dubrovnik (sjedište joj je bilo u Trebinju), dok je Zapovjedništvo divizije bilo u Mostaru. Zapovjednik je bio general Fritz Neidhard, a osnovana je od hrvatskih državljana – legionara, dok je časnički kadar bio njemački i austrijski. Djelovala je u sastavu Werhmachta i s njom nije ništa imao Stožer vojske NDH u Zagrebu. Ostala je u Dubrovniku do 18. listopada 1944. godine. Tada je, poražena od jedinica NOVJ, morala bježati s dubrovačkog područja, da bi u borba- ma s borcima 26. dalmatinske divizije NOVJ kod Vukova klanca od 21. do 23. listopada 1944. bila potpuno potučena. Popunjena s nešto novih boraca, nastavila je povlačenje prema sjeveru. Nijemci su u Dubrovniku imali nešto per� dniji odnos prema institucijama vlasti i vojske NDH. Zajedno su radili na slamanju antifašističkog otpora, vršili hapšenja i ubojstva. Ravnatelj njemačke vojne propagande u Dubrovniku poručnik Viktor Peres davao je ratna izvješća na njemačkom i hrvatskom jeziku. Vršio je i cenzuru nad tiskom i emisijama lokalnog radija, cen- zurirao je i govore nekih političara NDH. Vlada NDH plaćala je izdržavanje njemačke vojske na svom teritoriju. Dokraja 1942. godine za to je isplatila 215 750 000 njemačkih maraka. Naročito je bila okrutna njemačka vojna policija GESTAPO sa sjedištem u hotelu Argentina. Po zlu je u Dubrovniku bila poznata njemačka Feldkomandatura, GESTRAPO i njezin šef August Ze- llner. Oni su imali uvid u sve vojne i civilne aktivnosti NDH, davali su upute za hapšenja i ubojstva. Svoj bijes Nijemci su naročito iskazivali protiv Židova i komunista. Četnike su preuzeli od Talijana, hranili ih, čuvali, naoružavali, vodili u zajedničke akcije s ustašama protiv partizana, antifašista uop- će. Imali su dosta špijuna u vlasti NDH, a bilo je i drugih špijuna raznih profesija i konfesija.22 Nijemci su tijekom 1944. u Dubrovniku i oko njega organizirali jaku vojnu obranu – dovezli su više desetaka teškog artiljerijskog oruđa, obalskih i protuzračnih topova, pomorsku pješadi- ju, torpedne čamce i druge sustave. Ukupno je bilo oko 4 000 njemačkih vojnika. Jake posade držane su na Grudi, u Čilipima, Cavtatu, Zatonu, Trstenomu i Slanomu, a bilo ih je i na otocima ispred Dubrovnika. Od vojske NDH nalazila se 9. posadna brigada pod zapovjedništvom pu- kovnika Stjepana Zuecha i 9. ustaška brigada – oružnici, mornari, policajci i druge postrojbe. Pred kraj svoje okupatorske vladavine Nijemci su četnike izvukli prema Hercegovini, ali su po- raženi od partizana u Popovu polju iTrebinju. * Dolazak i prisustvo jakih njemačkih postrojba i postrojba NDH nije zaustavio vrlo intenzivan rad i djelovanje ilegalnog NOP-a, pokrenuta već od početka talijanske okupacije 1941. godine. Brojne su bile oružane aktivnosti i drugi oblici suprotstavljanja, bez obzira na masovne repre- salije i zločine što su ih poduzimali njemački okupatori i njihovi domaći pomagači. U Dubrov- niku je cjelokupnom organizacijom antifašističkog otpora rukovodio Mjesni komitet KPH. Ak- cije su najčešće izvodili omladinci – antifašisti i članovi SKOJ-a, ali i mnogi drugi, većinom Dubrovčani, istaknute osobe, mladi i stari, žene i djeca. Dubrovnik nije potražio novu hrid da skrije svoju slobodu. Borba za slobodu protiv okupatorâ i njihovih domaćih sluga vodila se tu – u Dubrovniku i okolici. Funkcionirala je i ilegalna narodna vlast – Gradski NOO, kao i anti- fašistička ženska i pionirska organizacija. Od 1943. cjelokupnom aktivnošću otpora rukovodi Okružni komitet KPH za Okrug Dubrovnik i Okružni NOO. Dubrovnik se nije dao pokoriti, svijetle tradicije borbe za slobodu su nastavljene. Dubrovački su okrug činili grad Dubrovnik, Konavle, Dubrovačko primorje, Pelješac, Mljet, Korčula i Lastovo.

22 U Elaboratu Državne komisije za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača nalazi se popis njemačkih doušnika i špijuna u Dubrovniku i okolici.

39 Poslije kapitulacije Italije sve je više Dubrovčana odlazilo u partizane – na Biokovo, u Her- cegovinu i Crnu Goru. Samo iz grada Dubrovnika do 18. listopada 1944. bilo je 540 partizanskih boraca, a poslije oslobođenja u partizane je otišlo još 1 400 dubrovačkih dobrovoljaca. U rujnu 1943. osnovana je Dubrovačka partizanska četa, a u Konavlima Konavoska partizanska četa. Kasnije su prerasle u istoimene odrede.

Borci Prve dubrovačke partizanske čete na dan osnivanja, 20.IX.1943. u Rijeci dubrovačkoj

Na Korčuli i Lastovu osnovana je Komanda južnodalmatinskog vojnog područja, poslije prei- menovana u Dubrovačko vojno područje koje je djelovalo u sastavu VIII. dalmatinskog korpusa. Komande mjesta su osnovane u Dubrovačkom primorju, u Dubrovniku, Župi dubrovačkoj, Kona- vlima, na Mljetu, Pelješcu, Korčuli i Lastovu. Na obali i otocima osnovan je pomorski sustav –V. pomorsko-obalni sektor. Početkom listopada 1944. u dubrovačko zaleđe došla je Druga dalmatin- ska proleterska brigada. Kada su počele završne borbe za oslobođenje Dubrovnika i okolice, an- gažirane su i neke postrojbe 29. hercegovačke divizije NOVJ. Borbe oko Dubrovnika su završile 18. listopada 1944. godine. Nijemci, legionari s nekim postrojbama NDH, povukli su se prema Stonu i Metkoviću, a dio preko Popova polja prema Čapljini. Nemali broj domobrana, oružnika, � nanca, mornara i drugih iz postrojbi NDH u Dubrovniku pristupio je partizanima, na poziv mar- šala Tita u rujnu 1944. i sudjelovali su u borbama za oslobođenje, sve do Istre i Soče. I sam zapo- vjednik 9. posadnog domobranskog zdruga pukovnik Stjepan Zuech, nije se povukao, ostao je živjeti u Dubrovniku. O tom domobranskom pukovniku ima dosta različitih informacija. Ustaše su ga smatrale pristalicom NOP-a i tražili da ga se pogubi. Na tome je bio dosta angažiran ministar obrane NDH, ustaški general Ante Vokić, ratni zločinac koji je ubijao zarobljene partizane na Hvaru i Braču i civile po Bosni. Pavelić ga je u svibnju 1945. u Lepoglavi dao pogubiti jer je, pre- ma uputama britanske obavještajne službe, zajedno s Lorkovićem, pokušao izvršiti puč.23

23 O Vokiću i Lorkoviću dosta je pisao akademik Ljubo Boban. Osobno mi je o tome govorio u Zagrebu 1992.

40 Nakon odlaska Nijemaca, a prema odobrenju maršala Tita, u Dubrovnik je došao jedan to- pnički divizion i odred britanske vojske s ukupno oko 500 vojnika iz Floyd Force-a. Toptništvom su pomagali partizanima kod Bileće i u Crnoj Gori. Poslije su se povukli. Nakon 42 mjeseca pod talijanskom i njemačkom okupacijom Dubrovnik je ušao u sastav fe- deralne Hrvatske. Propale su razne špekulacije oko buduće sudbine Dubrovnika i hrvatskih gra- nica na Prevlaci i u ostalom dijelu Konavala. *

Slijede neke posebnosti za ostala dubrovačka područja u doba njemačke okupacije. KONAVLE. Nakon borbi s Talijanima do 15. rujna 1943. njemačke su postrojbe potpuno zauzele Konavle. Došli su dijelovi 7. SS Prinz Eugen divizije, a koncem 1943. dijelovi 3. bata- ljuna iz 369. legionarske divizije. Uspostavljeno je njemačko zapovjedništvo u Cavtatu i Grudi. Na od Talijana anektiranome području istočnih Konavala uspostavljena je vlast NDH koja se prostirala na Boku kotorsku i sve do Budve, ali su Nijemci svuda bili oni koji su o svemu odlu- čivali. Po čitavim Konavlima njemačke su postrojbe, zajedno s ustašama i legionarima, vršile neviđene zločine. No i pored toga oružani i drugi oblici antifašističkog otpora i borbe nastavlje- ni su dosta e� kasno, sve do 18. listopada 1944., kad su jedinice NOVJ i POJ oslobodile Konavle od okupatora i njihovih domaćih slugu. DUBROVAČKO PRIMORJE. Ovo je područje bilo stalno zaposjednuto njemačkom vojskom. Najveće su zločine počinili legionari u proljeće 1944., kad su hrvatsko stanovništvo deportirali po logorima u Bosni i Slavoniji. No i ovdje je bio dobro organiziran otpor okupatoru. Često su izvo- đene oružane akcije i presijecalo okupatorsko komuniciranje na cesti Ston – Dubrovnik. MLJET. Nakon kapitulacije Italije, na- kon nekoliko mjeseci života u slobodi, u studenome 1943. na otok su došle njemač- ke postrojbe iz 7. SS divizije. Nijemci su nastojali Mljet jako utvrditi, a deportirali su sve muškarce između 16 i 80 godina staro- sti. Ipak, u svibnju 1944. osnovan je Mljet- ski partizanski odred, a prije toga su s Visa došli partizani i ondje razbili njemački gar- nizon. Legionari 369. divizije (poraženi) povukli su se u rujnu 1944., čime je otok bio oslobođen. PELJEŠAC. I ovo područje koje su či- nile općine Ston, Janjina, Kuna, Trpanj i Orebić nakon kapitulacije Italije neko vri- jeme bilo je slobodno. Osnovana je 13. dal- matinska brigada NOVJ, u kojoj je bio i dio boraca s Pelješca. Međutim već u listopadu 1943. njemački okupatori iz 14. SS puka 7.

Petar Stijepić, prvoborac s otoka Mljeta, poginuo u veljači 1944. od njemačke zasjede. Bio je sekretar KK KPH Pelješac-Mljet.

41 Anto Poljanić-Tutić i Marko Luković, predsjednik i tajnik Katarskog NOO Pelješac-Mljet, na Korčuli 1943.

SS divizije krenuli su u osvajanje Pelješca. Borbe su trajale sve dokraja studenoga iste godine. Borcima 13. dalmatinske brigade došla je u pomoć 1. dalmatinska brigada, pa su se razvile že- stoke bitke, uz obostrane gubitke. Gdjegod su stigli, okupatorski su vojnici činili neviđena zvjer- stva nad onim dijelom stanovništva koje se s Pelješca nije povuklo preko Korčule na Vis i dalje u zbijeg u El Shatt na Sinaju. SS trupe zamijenile su 118. njemačku lovačku diviziju koja se krajem prosinca 1943. s dijelom snaga prebacila na Korčulu. Vlasti NDH nisu poduzele ništa da bi zaštitile hrvatski živalj, nego su podržavale Nijemce u njihovu zločinu deportacije preo- stalog naroda s Pelješca. Partizanske jedinice vodile su borbe protiv okupatora cijelo vrijeme okupacije, sve dokraja rujna 1944., kad su s Visa u pomoć iscrpljenim borcima pristigle jedini- ce 26. dalmatinske divizije, nakon čega je s Pelješca otjeran njemački okupator. KORČULA. Na ovome su otoku njemački okupatori bili najkraće; doživjeli su najveći poraz, ali su počinili i velike zločine nad civilima. Njemački okupatori na Korčulu su se iskrcali desantom 21/22. prosinca 1943. godine. U Blatu, Korčuli, Veloj Luci i na više drugih mjesta garnizone je uspostavila 750. pukovnija 118. lovačke divizije. GESTAPO je bio krajnje brutalan, masovno se hapsilo i ubijalo, bez ikakva suđenja. Vlast NDH nije funkcionirala. Nije za to imala ni priliku jer ju Nijemci nisu uvažavali, a partizani su ju napadali zbog savezništva s okupatorom. Tako je, za- pravo, uz njemačku okupatorsku vlast, ilegalno djelovala i vlast narodnooslobodilačkih odbora (NOO) koji su bili organizirani u svim mjestima na otoku. Stalno, dosta aktivno i uspješno, djelo- vao je Korčulanski partizanski odred. Nijemci su poraženi u Veloj Luci i Blatu u travnju 1944. u borbi s borcima 1. i 12. dalmatinske brigade koja je ondje došla s Visa. U tim je borbama

42 zarobljeno oko 500 okupatorskih vojnika. To je bio dotad najveći partizasnski uspjeh u borbama s okupatorom na srednjedalmatinskim otocima. Zbog teških borbi i brutalnosti okupatora jedan broj stanovnika Korčule otišao je u zbijeg u El Shatt, a veliki broj onih što su ostali okupatori su nasilno deportirali u logore u Bosni i Slavoniji. Njemački okupator je uspio još neko vrijeme za- držati pod kontrolom istočni dio otoka, ali samo do rujna 1944. godine. Tad su pred naletima je- dinica NOV i POJ okupatori otjerani, pa je i cijela Korčula bila oslobođena. LASTOVO. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Lastovo je postalo slobodno. Njemački okupatori nisu nikada došli na taj otok. Badogliova Vlada i dalje je smatrala da je Lastovo sastav- ni dio njihove države, a na isti način se ponašao Mussolini i njegova Socijalna Republika, ali uza- lud jer je od talijanskih fašista oslobođeno Lastovo bilo u rukama partizana i vlasti općinskih i mjesnih NOO-a. U funkciji su bile i druge antifašističke organizacije. Tako je Lastovo postalo velika partizanska i saveznička baza u koju su uplovljavali ratni i ostali brodovi na putu od Visa za Bari i natrag, kao i od Visa prema dubrovačkom području i Mljetu. Na Lastovu je bilo izbjeglog naroda s dubrovačkoga područja te ranjenih i bolesnih partizanskih boraca. Na Lastovu je djelovao Lastovski partizanski odred i neki sustavi partizanske mornarice. Narodna vlast i vojska odmah su nakon odlaska talijanskih okupatora krenuli po Lastovu uklanjati sva obilježja masovno provođe- ne talijanizacije otoka – umjesto talijanskih vraćena su narodna hrvatska imena i nazivi, kao što je bilo prije 1918, kad je Lastovo dobila Italija. Odlukama ZAVNOH-a Lastovo je pripojeno matici zemlji Hrvatskoj, pa je na taj način potpuno poražena talijanska iredenta i srušen talijanski sustav. Na tome otoku nikad nije bila uspostavljena vlast ustaške NDH. Zahvaljujući NOB i Titovim par- tizanima, Lastovo je ponovno postalo i ostalo hrvatsko. * S porazom i povlačenjem njemačkih okupatorskih postrojbi iz Dubrovnika i dubrovačkog okruž- ja u listopadu 1944. nestalo je i vlasti NDH, čiji su se predstavnici također dali u bijeg zajedno s okupatorima. Bjekstvo predstavnika vlasti NDH najbolje ocrtava stvarnu ulogu i karakter te vlasti, i zapravo je najbolja osobna karta njenih dužnosnika. U Dubrovniku i okolici ostao je jedan broj onih koji su surađivali s Talijanima, Nijemcima, ustašama i četnicima. Nekima je suđeno, ali ih najviše nije dirano. Bilo je i onih koji su u novim uvjetima nastavili protunarodnu rabotu, organi- zirali, podržavali i surađivali s tzv. kamišarima – škriparima i drugim protunarodnim snagama koje su djelovale dokraja Drugoga svjetskog rata, ali i nakon njega, poneki čak do 1946. i 1947. godine. U povijesti Dubrovnika 18. listopada 1944. označava početak novog razdoblja one lijepe po- vijesti Grada, njegov ponovni stvarni slobodni život. Zastava s natpisom Libertas, kao slobo- darski znamen ovoga drevnoga grada, uskoro će ponosno lepršati na uzvišenim mjestima, na gradskim trgovima i kulama. Dubrovnik je ostao i ponosno plovi na svojoj hridi. Slobodan.Ve- liki broj njemačkih dokumenata koji se odnose na Dubrovnik, nađen je u HDA u Zagrebu, a odnose se na zločine Nijemaca (posebno GESTAPO-a) na području Dubrovnika.

2.1.4. Njemačka obavještajna služba u Dubrovniku ad se govori o njemačkoj okupaciji Dubrovnika i dubrovačkog područja, a da bi se potpu- Knije sagledalo kakvu je ulogu imao Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu, potrebno je to promotriti kroz prisustvo vojne i civilne obavještajne službe Trećeg Reicha u Dubrovniku. Još prije Drugoga svjetskog rata, a osobito od 1939., u Dubrovniku se nalazio Glavni stožer njemačke obavještajne službe za južnu Dalmaciju, Boku kotorsku i širu okolicu preko kojeg su išle obavještajne linije prema Bosni, Crnoj Gori, Albaniji, Italiji i uopće prema Mediteranu. Nje- mačka akadenija u Dubrovniku – Lektorat bila je središnjica špijunske mreže. Godine 1940.

43 spominje se da ga vodi Richard Wolff, a potom iskusni obavještajci dr. Alfons Arnold i Peter Stadt – Ferdinand, za koga povjesna vrela kazuju da je radio u Abwehru i u vojnoj obavještaj- noj zajednici. Kada je 1941. uspostavljen njemački konzulat u Dubrovniku, obavještajnom se djelatnošću bavio jedan časnik Abwehra. On je ujedno bio i kontraobavještajac institucijâ koje su se bavile zaštitom postrojbi Wehrmachta i osiguravanjem osvojenog teritorija. Jedan od važ- nijih suradnika Abwehra u Dubrovniku bio je ustaški stožernik Ivo Rojnica.

ABWEHR-ovim NEST-om u Sarajevu, podređenim AST-u Zagreb, rukovodio je major Julius Vasary (desno). Njegova suradnica je bila Margita Lukičić (u sredini), koja je radila i u Vasaryjevom Stadtbuero-u u kome je održavana veza sa agentima sektora III F. U Dubrovniku je agent NEST-a bio ustaški funkcionar Ivo Rojnica (lijevo)

Špijunske je veze održavao i akademski slikar Johann Seitz. Još od kapitulacije Italije, sre- dinom rujna 1943, postojao je poseban odjeljak mornaričkog Abwehra poznat kao MEK-90, a suradnik im je bio domobranski časnik dr. Tomić. Upravitelj je bio lučki kapetan Wilke. Spo- minje se i neki Krsto Sandano koji se bio uvukao u organizaciju NOP-a. Kao obavještajci ra- dili su dr. Popov i trgovac Isajev. Nakon rasformiranja Abwehra u ljeto 1944. u Dubrovniku su djelovali trupni obavještajni organi poznati kao FAT. Tako se FAT 174 nalazio u Mostaru, ali je imao ispostavu u Dubrovniku, a vodio ga je grof Johan Eltz. U Dubrovniku je postojala nje- mačka tajna policija, kao i aparat SS i civilne policije poznata kao SIPO (sigurnosna policija) koja je obuhvaćala GESTAPO i KRIMO (kriminalistička policija). Dubrovački odjeli SIPO-a i SD-a bili su podređeni Einsatzkomandi Sarajevo. Vodili su ih trgovac Mustafa Hasanović, po- morski kapetan Frano Žiška, Wilma Ryssel i drugi. Obavještajna služba Trećeg Reicha (RSHA) imala je svoju agenturnu ispostavu u Dubrovniku. Kao i druge bila je povezana s obavještajnom službom NDH (UNS-a) i četničkom obavještajnom službom. Pouzdano se zna da se u Dubrov- niku nalazilo osam njemačkih – vojnih i civilnih – obavještajnih centara i ispostavâ, slično kako je bilo u Osijeku ili Rijeci. To svjedoči o značaju Dubrovnika u političkim i vojnim planovima Trećeg Reicha tijekom Drugoga svjetskog rata.24

24 Podaci iz knjige Nemačka obaveštajna služba, Beorgad, 1958., str. 175. i ostale

44 3. ODNOS HRVATSKE SELJAČKE STRANKE PREMA OKUPATORIMA I NOP-u

UBROVNIK. Tematika knjige zahtijeva da se s nekoliko natuknica kaže ponešto o postojanju Di djelovanju Hrvatske seljačke stranke (HSS-a) u Dubrovniku. Na ovo nas upućuje i povijesna obveza jer je u Dubrovniku i općinama na njegovu području pred Drugi svjetski rat HSS Vlatka Mačeka bio, brojčano i utjecajem, najjača politička stranka. Gradsko poglavarstvo Dubrovnika, kao i gotovo sve općine dubrovačkog područja, na izborima 1938. do 1940. došle su pod upravu HSS-a. Pozdravljen je sporazum između predsjednika jugoslavenske Vlade Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka o formiranju Banovine Hrvatske, a najviše se upravo HSS angažirao u razoruža- vanju vojnika Kraljevine Jugoslavije. Glavni dio naoružanja je predan ustašama. Dotadašnja grad- ska i općinske HSS-ove vlasti samo su promijenile ime i postale su vlasti NDH. Nešto je slično bilo i sa žandarima i � nancima Kraljevine Jugoslavije, jer je najveći broj njih postao oružnicima i rizni- čarima NDH. Dubrovačko je područje prije toga, diktatom kralja Aleksandra, bilo pripojeno Zetskoj (crnogorskoj) banovini. Istoga dana, 10. travnja 1941, kada je proglašena NDH, Maček ju je svojom izjavom podupro. Kompletna Mačekova zaštita postala je temelj vojske NDH. Kada su u Dalmaciju i na dubrovačko područje došle talijanske postrojbe i izvršile okupaci- ju, uspostavile svoj civilni i vojni sustav, a naročito kad je Pavelić 18. svibnja 1941. hrvatske teritorije u Dalmaciji prepustio Mussolniu, to je šokantno djelovalo i na pristalice HSS-a. Stanje se pogoršalo kad su Talijani onemogućili djelovanje političkih stranaka, pa tako i postojanje i djelovanje HSS-a. U tim trenucima nastupila je radikalna polarizacija u redovima HSS-a koja se u daljnjem toku rata sve više produbljivala. Na jednoj se strani našlo ekstremno krilo HSS-a koje se stavilo u službu vlasti NDH i okupatora, na drugoj oni koji su se tome protivili, a bilo je i onih koji su se pasivizirali. Osnovno je članstvo, ipak, ne prihvaćajući Mačekovu politiku, masovno napuštalo stranku i pristupalo otporu naroda protiv okupatora i njegovih pomagača. Mačekova politika prema vlasti NDH i pasivizacija prema otporu okupatoru, uz objašnjenje da se ne ide na oružano suprotstavljanje tuđincu, postepeno je razotkrivena u svoj svojoj suštini. Razbijeno je ranije demokratsko biće HSS-a, stranka je potisnuta na marginu i nije se više nikad uspjela temeljito obnoviti, a kamoli doći do razine političkog djelovanja iz doba braće Radića. Istodobno kad i Pavelić i Maček je pobjegao iz zemlje u inozemstvo i time nanio novi teški udarac svom ionako poljuljanu političkom ugledu, ali i najveći udarac HSS-u u cjelini. Mače- kova politika je u suštini srušila Radićeve ideje i temelje HSS-a. Ujedno je to bio i obračun s pozitivnim stremljenjima hrvatskoga naroda, posebno u Dalmaciji, pa se većina njezinih stanov- nika masovno priključila otporu okupatorima. Kako je već rečeno, HSS je u Dubrovniku i okolici bio brojčano najjača građanska politička stranka. Međutim u novonastaloj situaciji 1941. HSS-ov odnos (naročito njegovih najuvaženijih pojedinaca) prema okupatoru i vlasti NDH nije bio posvuda isti. Tako se stanje u Dubrovniku suštinski razlikovalo od onoga u Dubrovačkom primorju, u Konavlima ili na Pelješcu, a još više od stanja na Korčuli i Mljetu. Jedno je stanje bilo na području kojega su bili okupirali Talijani, a posve drugo na područjima koja su aneksijom pripala Italiji.

45 U Dubrovniku, a to je bilo fatalno, najveći broj rukovodstva HSS-a odmah je prišao na stra- nu ustaške vlasti, podržali su dolazak Talijana, priklonili im se i s njima otvoreno surađivali. Od 32 člana općinskog rukovodstva HSS-a u Dubrovniku, koji su izabrani na konferenciji održanoj u Sponzi 2. svibnja 1940., njih 23 stavilo se u službu vlasti NDH i talijanskog okupatora. Skoro svi raniji vodeći rukovodioci HSS-a u Dubrovniku su se 17. travnja 1941. okupili u Kneževu dvoru, da bi svečano dočekali i srdačno pozdravili njemačke i talijanske časnike i generale i če- stitali im na izvojevanoj pobjedi. Taj skup organizirao je i predvodio gradonačelnik dr. Josip Baljkas, biran s liste HSS-a u svibnju 1940. godine. Uz njega su ondje bili dr. Stjepo Perić, dr. Ante Buć i drugi vodeći rukovodioci dubrovačkog HSS-a. Talijane su doživjeli i prikazali sa- veznicima, slično kao i vlast NDH koju su sada i oni činili, samo s promijenjenim kokardama. Ranije su nosili kraljevske karađorđevićevske, a sada ustaške. Interesantno je da, osim kadrova HSS-a, nitko drugi nije sudjelovao u novoj vlasti NDH u Dubrovniku. Bio je tu samo jedan ustaški legionar s Lipara, Korčulanin Ante Dužević, ali je moguće da su bili došli još neki. Prvi ustaški povjerenik za grad i kotar Dubrovnik bio je odvjetnik dr. Stjepo Perić rodom iz Stona. Uredovao je u Kneževu dvoru, ali stvarnu vlast nije obavljao jer je ona bila u rukama Talijana. Zato je prebjegao u Zagreb, odakle je postavljen za veleposlanika NDH u Rimu i So- � ji, a potom i za ministra vanjskih poslova u Vladi NDH. Sudjelovao je u svim pregovorima između fašističke Italije i NDH oko predaje Dalmacije Talijanima. Zagrebački list Hrvatski na- rod 25. travnja 1941. pisao je da je ustaške ideje u dubrovačkom kraju širio Stijepo Perić. (...) Taj je igrao dvostruku ulogu – prikazivao se kao mačekovac, a bio je i ustaša. Državna komisi- ja za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila ga je ratnim zločincem. Emigrirao je u Argentinu, odakle je, nakon rata, oštro kritizirao Pavelića radi toga što je Dal- maciju predao Mussoliniju, a i sam je sudjelovao u pregovorima. Gradonačelnik Dubrovnika s liste HSS-a od svibnja 1940. do 1942. bio je odvjetnik i tajnik HSS-a dr. Josip Baljkas. Kako je rečeno, bio je među onima koji su 17. travnja 1941. oduševljeno dočeka- li okupatorske časnike i generale. Dočekao ih je pred općinskom zgradom. Sav razdragan rekao im je da je to najsvečaniji dan u njegovu životu. Potom je u Kneževu dvoru okupio dubrovačku politič- ku elitu kako bi čestitali okupatorima Grada na, kako je kazao, velikoj izvojevanoj pobjedi. Tom pri- godom jasno im je dao k znanju da im se iskreno stavlja na raspolaganje. Svečanost u Kneževu dvoru blagoslovio je lapadski župnik don Đuro Krečak. Kad je dr. Josip Baljkas 25. svibnja 1941. preuzimao vlast od Talijana, izdao je proglas, u kojemu je, kako je pisao zagrebački list Hrvatski na- rod (broj 107 od 30. svibnja 1941.), osim ostalog, stajalo: Dubrovčani! U ovaj značajan dan neka čvrsta vjera u ljepšu budućnost čitavog hrvatskog naroda ispuni vaša srca i vaše domove jer dolaze oni vjesnici novog doba koji su to postigli dugotrajnom borbom i nemalim žrtvama i koji su najsi- gurniji zalog da ćemo stečenu slobodu sačuvati za vječna vremena. Pohrlite im u susret, obasipajte ih cvijećem i suzama radosnicama. (...) Tad je u Dubrovnik ušla prva vojna postrojba domobrana NDH, dok Ustaška vojnica nije smjela ući u Dubrovnik jer su im Talijani to zabranili. Dokumenti za dr. Baljkasa također otkrivaju da je bio uvjereni ustaša i svrstava ga se među glavne sluge okupatorâ, zajedno s prof. Mladenom Kaštelanom, dr. Ivom Karlovićem, Ivom Rojnicom i drugim.25 Nije proglašen ratnim zločincem. Kao odani okupatoru mogu se navesti još i sljedeći članovi HSS-a: Prof. dr. Roko Mišetić bio je 1938. biran za narodnog zastupnika s liste HSS-a, a vodio je Ma- čekovu zaštitu, prvu vojnu postrojbu NDH u Dubrovniku. Često je odlazio u Zagreb po direktive, a u Dubrovniku se redovno sastajao s predsjednikom i potpredsjednikom četničke organizacije dr. Buconijem i dr. Bjankijem. Pavelić ga 1942. nije uvrstio u Hrvatski državni sabor iako mu je to mjesto pripadalo budući da su Sabor trebali činiti i zastupnici HSS-a iz 1938. godine. Tijekom rata

25 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1064/1065, 1079. i 1081

46 Mišetić je održavao žive veze s rukovodstvom HSS-a i Mačekom i odvraćao narod od pristupanja NOP-u. Bio je jedan od najistaknutijih organizatora Mačekova bijega iz zemlje, i pobjegao je za- jedno s njim. Dok je bio u Zagrebu, inicirao je da se na području Dubrovnika i Konavala formira ustaška milicija i škripari. Direktno je nato nagovarao Petra Bakića, funkcionara HSS-a u Kona- vlima. Uz njegovo ime često se spominje prof. Frano Kolumbić koji je kao Mačekov agent često dolazio iz Zagreba i sastančio s četničkim rukovodstvom u Dubrovniku.26 Dr. Baldo Poković, odvjetnik rođen 1897. u Dubrovniku bio je prije rata ugledni i umjereni član HSS-a, ali je u ljeto 1941. odigrao krvavu ulogu u likvidaciji Srpske banke u Dubrovniku. (...) Kada su vlasti NDH otuđile Srpsku banku i poubijale najveći broj njezina osoblja, za rav- natelja iste postavljen je dr. Baldo Poković. Prije toga djelovao je u Pavelićevoj Komisiji za razgraničenje između fašističke Italije i NDH u Konavlima. Osuđen je i kao ratni zločinac po- gubljen 26. listopada 1944. godine.27 Niko Buško bio je zamjenik narodnog zastupnika na listi HSS-a za kotar Dubrovnik, ali je 1942. postao zamjenikom ustaškog ministra unutarnjih poslova Vlade NDH. I dr. Vlaho Buško bio je pristaša HSS-a i jedan od sudionika u Kneževu dvoru 17. travnja 1941, kad se poklonio okupatrima i iskazao suradnju s njima. Kasnije napušta Dubrovnik i odlazi u diplomatsku služ- bu NDH.28 Tu je s njim i dr. Niko Kisić, kadar HSS-a koji je 1941. otišao u diplomatsku službu NDH. Nema podataka gdje su se skrasili i da li im je suđeno. Dr. Ante Kačić, ravnatelj bolnice, potpredsjednik Kotarske organizacije HSS-a u Dubrovni- ku i potpredsjednik Oblasne organizacije HSS-a u Dubrovniku, prišao je ustašama. Dokumen- tacija ga spominje kao pristašu HSS-a i uvjerenog ustašu. Za ratne zločine suđeno mu je 26. ožujka 1945. godine.29 Dr. Vicko Svilokos, odvjetnik i dr. Ante Sugja, također odvjetnik, bili su istaknuti prvaci HSS-a u Dubrovniku i sudionici prilikom čestitanja talijanskim i njemačkim okupatorima u Kneževu dvoru 17. travnja 1941. godine. Dokumenti ih spominju kao uvjerene ustaše koji su odigrali značajnu ulogu u ustaškoj Hrvatskoj. Napustili su Dubrovnik. Svilokos je pošao za konzula NDH u Milano, a Sugja za konzula NDH u Prag.30 Pero Bakić Đurin, rođen 1902. u Čilipima, bio je u rukovodstvu HSS-a i zapovjednik Mače- kove zaštite. Pristupio je okupatoru. Bio je glavni organizator ustaške milicije u Konavlima, a po- slije oslobođenja Dubrovnika glavni organizator škripara u Konavoskim brdima. U početku je mi- slio pristupiti narodnom otporu okupatoru, ali je po nagovoru drugih lidera HSS-a od toga odustao, da bi kasnije, kako rekosmo, vodio akcije konavoskih škripara. Suđeno mu je, ali je umro u Dubro- vačkoj bolnici 1945. godine. Nakon rata kon� scirana mu je imovina kao narodnom neprijatelju.31 Bilo je još pojedinaca koji su bili prvaci HSS-a, ali su pristupili ustaškom pokretu, naprimjer Baldo Crnjak, trgovac iz Trnove, najprije prvak HSS-a, a zatim uvjereni ustaša; Ivo Erceg, pristalica HSS-a, također je pristupio ustašama; Vicko Nadramija, pristaša HSS-a koji je isto tako pristupio ustašama; Ivo Peko pok. Luke iz Mrcina (današnja Dubravka), ravnatelj Krugo- valne postaje Dubrovnik, ranije mačekovac; trgovac Frano Vojvodić s Brgata, ranije pristaša HSS-a, također je pristupio ustašama, a bilo je i drugih.32

26 Mato Jakšić, Dubrovnik 1941., Beograd, 1966., str.19; Zbornik dokumenata NOP-a u Dalmaciji, knjiga 1, Split, 1981., str. 172. i knjiga 2, str. 58; Iskaz fra Berta Dragičevića, Arhiv Instituta za radnički pokret Hrvatske, � lm br. 45, snimka 85 – 87 27 Mato Jakšić. n. d., str. 44 i 125 28 Mato Jakšić, n. d., str. 4 i 40. Dubrovnik u NOB-i..., str. 1053, 1058, 1079 29 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1078 30 AVII, k. 225, reg. br. 3/12-1 31 AVII, k. 1891-4, reg. br. 61/7; HDA, Zagreb, � lm 45, snimka 687 32 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1058 i 1079

47 Bilo je nekoliko istaknutih mačekovaca koji se nisu priključili vlasti NDH niti NOP-u, nego su nastavili aktivnosti protiv nove narodne vlasti. Najistaknutiji među njima bio je dr. Tome Jančiković, prvak HSS-a koji je živio u Crikvenici, da bi 1942. došao u Dubrovnik povezati HSS. Po drugi put je došao iz Zagreba da ponovno pokuša organizirati HSS, ali i da odvraća narod od otpora okupatoru. Po istom zadatku išao je i na Korčulu. Talijani, zajedno s GESTA- PO-om, uhapsili su ga kao engleskog špijuna, da bi 28. listopada 1943., uz pomoć gestapovskog agenta Gvozdena33, bio prebačen u Bari, gdje je stupio u vezu s ministrima kraljevske Vlade koji su ranije pripadali HSS-u. Vratio se u Hrvatsku i u studenome 1945. prisustvovao u Zagre- bu sastanku prvaka HSS-a održanom u Svećeničkom domu, a protiv konsolidiranja Ustavotvor- ne skupštine. Suđeno mu je 1947. kao i ing. Nikoli Rastiću, istaknutom prvaku HSS-a koji je 1945. dolazio u Dubrovnik, okupljao bivše članove HSS-a i rukovodio njihovim djelatnostima usmjerenim protiv nove narodne vlasti. Dok je Jančiković dolazio u Dubrovnik, imao je dodira s dr. Mihom Škvrcom, prvakom HSS-a i predsjednikom Mjesnog odbora HSS-a u Dubrovniku, za kojega iz dokumentacije saznajemo da nije bio ustaša, ali je stalno surađivao s ustašama.34 Za liječnika Miha Katića jedan dokument iz 1942. navodi da je bio pristaša HSS-a, koji nije pristupio ustašama, dok mu je sin bio istaknuti ustaša.35 Postoje dva dokumenta iz 1944. koja poimenično spominju mačekovce u Dubrovniku. Prvi je iz travnja i svibnja 1944, u kojemu su navedene one pristaše HSS-a koji su bili ustaše ili ustaški duž- nosnici. O njima se ponovno kazuje u dokumentu od lipnja iste godine, pa se za grad Dubrovnik spominju ove osobe: prof Roko Mišetić koji se sada nalazi u Zagrebu i njegovi suradnici Miho Ko- privica, Miho Škvrce, dr. Josip Baljkas, Frano Dabrović, Frano Kolumbić, Baldo Crnjak, dr. Ante Kačić, Pero Budman, medicinar Šimunković i dr. Mladineo s Brača. U Konavlima tu su Pero Bakić, Jelka Ćurić i Niko Trojanović, a u Dubrovačkom primorju Roko Aguzinović, Niko Pušić i Niko Mustahinić. U istom dokumentu navedena su imena onih koji su bili ustaše pa se sada pre- tvaraju u mačekovce, koji se svi skupa hvale da su HSS-ovci (...), a to je bilo u vremenu kad se nazi- rao kraj Drugom svjetskom ratu i neizbježan poraz fašističkog bloka kojemu je pripadala i NDH.36 * Dubrovnik je, s druge strane, dao i nekoliko istaknutih osoba HSS-a koji su se bili opredijelili na stranu narodnog otpora okupatoru i njegovim pomagačima. Među prvima je svakako svećenik don Ante Salacan rodom iz Opuzena, prije rata pristaša HSS-a i dr. Mačeka. U rujnu 1943. bio je župnik u Smokovljanima, selu u zaleđu Stona, kad je pristupio NOP-u i kasnije bio predsjednik Narodnoo- slobodilačkog odbora općine Ston i član Okružnog odbora jedinstvenog Narodnooslobodilačkog fronta Dubrovnik. Na konferenciji 16. rujna 1944. govorio je o doprinosu svećenikâ NOP-u u Hrvat- skoj. Ustaški ga dokumenti terete da je bio nastran i nervno bolestan, kreće se samo u svećeničkoj halji, brzoglasom razgovara s Velikim županom i biskupom dubrovačkim, izražava se kao neprijatelj države, te je izjavio da će se svim silama oduprijeti svakome tko bi se usudio ući u Ston i na Pelješac. Tako piše u izvješću glavnog ravnatelja za javni red i sigurnost NDH u Zagrebu od 27. rujna 1944. godine.37 S druge pak strane Ante Jurjević – Baja na sastanku Oblasnog komiteta KPH za Dalmaci- ju, održanom u Splitu 12/13. studenoga 1944., nepotrebno ga tereti da u posljednje vrijeme otvoreno

33 Frane Barbieri, jedan od rukovodilaca NOP-a u Dubrovniku, u pismu autoru tvrdio je da Gvozden nije bio njemački špijun, da je kao mladić s njima surađivao, da je bio dosta obrazovan i aktivan te da nisu u pravu oni koji su ga okrivili za njemačku špijunažu i kasnije pogubili. Pismo kod autora. Zagreb – Opatija, 26. svibnja 2005. 34 Dubrovnik u NOB-i..., str. 844/845; AVII, k. 225, reg. br. 3/12-1 35 Dubrovnik u NOB-i, str. 1058, 1079; AVII, k. 225, reg. br. 3/12-1 36 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1060; AVII, � lm 45, snimka 591-602 37 Zbornik NOR-a u Dalmaciji, Split, 1985., knjiga 8, str. 1003, 1024 i 1028

48 brani pozicije crkve kao ustanove, intervenira za uhapšenike i prisustvuje sastancima nekih mače- kovaca.38 Međutim promatrajući ukupno djelo ovoga narodnog svećenika, don Ante Salacan ostaje upamćen kao veliki borac Drugoga svjetskog rata za obranu Hrvatske od tuđina. Istaknuto mjesto među pristašama HSS koji su pristupili narodnom otporu protiv okupatora pri- pada poljoprivredniku Marku Marojici iz Župe dubrovačke. Nakon Prvoga svjetskog rata bio je ko- munist, a zatim radićevac. Hapšen je od kraljevskog režima 1921. godine. Zbog svojih naprednih ideja, prije svega kao uzoran i plemenit čovjek i istaknuti poljoprivrednik, bio je poznat u cijelom dubrovačkom kraju i šire, ali i u susjednoj Hercegovini, kao istaknuti i neosporni autoritet uz svakoj domeni – pošten, staložen i razborit čovjek. Bio je član Okružnog odbora HSS-a Dubrovnik. Kad su ustaše došli na vlast 1941., pozvali su ga u Zagreb i nudili mu mjesto ustaškog po- vjerenika za dubrovačko područje. To je on međutim odlučno odbio, a prema nekim saznanjima

Marko Marojica, član KPJ, organizirao je prijenos sanitetskog, kancelarijskog i drugih materijala partizanima južne Hercegovine od 1941.-1942. Ubijen je 1944. u Župi dubrovačkoj. bio je užasnut izdajničkom politikom dr. Vlatka Mačeka, a gadila su mu se i stajališta nekih HSS-ovaca u Dubrovniku. Od prvih dana pristupio je narodnom otporu protiv okupatora. Nje- govo imanje na Vrelu bilo je prije rata sastajalište mačekovaca, a u ratu sklonište ilegalaca, pro- gnanika i drugih stradalnika. Jedan dokument kazuje da je sugerirao župniku u Mlinima don Peru Šantiću da propovjedaonicu ne koristi u političke svrhe, što je župnik i prihvatio. Mučki su ga ubili četnici u ožujku 1944. na Vrelu u Župi dubrovačkoj u blizini njegove kuće.39

38 Arhiv Instituta za radnički pokret Hrvatske, Zagreb, � lm 45, snimka 136-142 39 Dubrovnik u NOB-i..., str.71, 290, 843, 931 i 935; Mato Jakšić, n. d., str.114/115

49 Spomenik prvoborcu Marku Marojici na mjestu pogibje kod izvora Vrelo u Mlinima

Bilo je još prvaka HSS-a koji su u Dubrovniku, Konavlima, Dubrovačkom primorju i na Pe- lješcu pristupili NOP-u. Naročito su to masovno učinili obični članovi HSS-a. Ivica Kukoč je 25. veljače 2002. godine autoru rekao i ovo: Poznato je da su u Dubrovniku, gdje sam dolazio čim je Grad oslobođen 18. listopada 1944. godine, pristalice i rukovodstvo HSS- a masovno pristupili vlasti NDH. Ali kada smo grad oslobodili, mi smo pristalice, i to glavne pri- stalice HSS-a, birali u rukovodeće organe vlasti, nismo ih odbacili. Izuzetaka je bilo i to su bile samo one pristalice HSS-a koje su se okrvarile u zločinu. Oni su kažnjeni, ali većina pristalica HSS-a nije dirana. Nismo imali s njima problema, opet osim nekih izuzetaka. * KORČULA. Ondje je stanje bilo drugačije negoli u Dubrovniku jer su talijanski okupatori taj otok pripojili Italiji i potpuno zabranili rad svih političkih građanskih stranaka, pa tako i HSS-a. I ondje je prije rata HSS imao velika utjecaja i bio je dosta masovna stranka. Tako je na izborima 1927. od 4 320 glasača HSS dobio 1 326, a radikali 1 803 glasa – najviše u Blatu, 1 669 glaso- va.40 Među radićevcima se isticao pomorac Ivan Šeparović iz Vele Luke koji je često putovao u Split i Dubrovnik. Na izborima 1935. HSS je (daleko ispred JNZ) pobijedio u općinama Korču- la, Blato i Vela Luka. Kandidaturu je vodio Ivo Šeparović iz Blata, a zamjenik je bio Ante

40 Korčula u radničkom pokretu..., str. 59

50 Spomen-ploča koja je čuvala uspomenu na poginule igrače NK “Goška” tijekom NOR-a. (Razbijena je nakon 1990.)

Šeparović iz Vele Luke. Na općinskim izborima 1936. na Korčuli je pobijedila lista HSS-a koju je predvodio Dinko Sarnečić, u Blatu Ivo Šeparović a u Veloj Luci Kuzma Bačić. Nakon spora- zuma Cvetković – Maček 1939., a prema Mačekovu prijedlogu, za senatora je imenovan Dinko Sarnečić koji je na izborima 1940. dobio svih 30 glasova. Na Korčulu su prije rata navraćale brojne ličnosti, među njima i vođa JRZ Stojadinović, pa njemački nacistički rajhsmaršal Göring, a nazo- čila je i kraljeva udovica Marija Karađorđević. Prije rata osnovana je Mačekova Seljačka zaštita, a njezin zapovjednik bio je Frane Šale – Mrdilo nositelj kraljevskog odlikovanja.41 Aneksija Korčule i njeno pripojenje Italiji, za što je većina stanovništva krivca vidjela u Pa- veliću, šokantno je djelovala na korčulanske članove HSS-a. Time se stranka na tom otoku, za- pravo, raspala. Najveći broj članova HSS-a odmah se priključio NOP-u i u njemu aktivno sudje- lovao do potpuna oslobođenja. Neki su se, kao Petar Padovan – Kolega, bivši načelnik općine Vele Luke i pristalica HSS-a, od dolaska okupatora družili s talijanskim časnicima. Spomenuti se kasnije povukao i kao izbjeglica otišao u El Shatt, a odande dalje u inozemstvo. Neki su dužno- snici HSS-a otišli s Korčule, kao dr. Ivo Šeparović u Slavoniju, a senator Dinko Sarnečić proveo je rat u talijanskim zatvorima. Na Korčuli je živio (imao je kuću) podban Banovine Hrvatske dr. Svetozar Ivković. Nuđena mu je suradnja s NOP-om, ali ju je odbio. U Veloj Luci su se 25. li- stopada 1943. sastali istaknuti HSS-ovci s Korčule i rezolucijom se odrekli ranijih korčulanskih vođa HSS-a dr. Josipa Berkovića, narodnog zastupnika i dr. Iva Šeparovića, kao i vođe HSS-a dr. Vlatka Mačeka. Isto to su učinili i HSS-ovci na Pelješcu. Nakon dolaska ustaške vlasti na Korčulu početkom 1944., nitko od istaknutijih HSS-ovaca nije pristupio ustaškom pokretu.42 Tako je u ratnom vihoru na Korčuli nestalo HSS-a. Svi pokušaji obnove nisu uspjeli. Korču- la se plebiscitarno opredijelila protiv talijanskih i njemačkih okupatora i njihovih pomagača.

41 Isto, str. 206 i 208 42 Isto, str. 207 – 214 i 588

51 4. ČETNIŠTVO I ČETNICI DRAŽE MIHAILOVIĆA U DUBROANIKU

Dubrovniku se četništvo pojavilo dosta rano. Nositelji takve politike bili su jugonaciona- U listi i njihove političke stranke, najviše Stojadinovićeva JRZ. Naime pripadnici bivših ju- gonacionalističkih stranaka (JNS, JRZ, Liberalna stranka, Demokratska stranka i druge) sa stra- hom su dočekali proglašenje NDH i ustaški teror, pa su se priključili talijanskom okupatoru, koji se prihvatio uloge njihovih zaštitnika. Jugonacionalisti su prije rata bili druga po jačini građanska stranka, s najviše pristalica u Du- brovniku, dok je po selima taj broj bio beznačajan i zanemariv u odnosu na HSS. Veći broj jugo- nacionalistički usmjerenih seljaka krajem 1941. i tijekom 1942. prihvatio je platformu NOP-a. U samom Dubrovniku stanje je bilo drugačije. Ondje su četnički nastrojene osobe postale otvoreni protivnici NOP-a; isticali su privrženost kralju, izbjegličkoj Vladi i Draži Mihailoviću kao pred- stavniku kralja i Vlade u zemlji. Oni su se svrstali s Talijanima, Nijemcima i ustašama. U Dubrovniku je tijekom Drugoga svjetskog rata, paralelno s vlašću i vojskom NDH, uz tali- janske i njemačke okupatorske strukture, legalno postojalo i djelovalo četništvo i četnici Draže Mihailovića; od 1941. pa sve do oslobođenja Dubrovnika od okupatorâ i njihovih domaćih po- magača 18. listopada 1944. godine. Četnici su se (zajedno s ustašama, Talijanima i Nijemcima), intenzivno međusobno surađujući, borili protiv partizana i drugih pripadnika NOP-a. U Dubrovnik su dolazile, legalno živjele i djelovale istaknute osobe četničkog pokreta Draže Mihailovića, na- primjer vojvode Dobroslav Jevđević i Ilija Trifunović, a održavali su se četnički susreti s Talija- nima, Nijemcima i ustašama i kovali se zajednički planovi i aktivnosti protiv NOP-a.43 Na četničkoj strani našlo se nekoliko istaknutih Dubrovčana, o kojima će kasnije biti više riječi, a bilo je i došljaka koji su tokom rata stigli iz Srbije, Hercegovine i Crne Gore, kao i jedan broj pri- došlih koji su pobjegli pod zaštitu Talijana, kad su ustaše u proljeće i ljeto 1941. počeli nečuveni po- grom i masovno ubijanje Srba u Dubrovniku, njegovoj okolici i po Hercegovini. Baš ovaj pogrom Srba bio je veliki poticaj razvoju četništva u Dubrovniku. Krajnji cilj četničke politike bio je pripo- jenje Dubrovnika Velikoj Srbiji, na čemu su najviše radili, naročito se obradovavši kapitulaciji faši- stičke Italije u rujnu 1943., kad su se čak bili pripremili za preuzimanje vlasti u Dubrovniku. Nema podataka koliko je u Dubrovniku bilo četnika tokom 1941, ali za iduće ratne godine takvi podaci postoje. Interesantan je podatak da se 16. siječnja 1942. na Mljetu podmornicom iskrcao poručnik bivše jugoslavenske vojske Stanislav Rapotec, kojega je uputila britanska obavještajna služba (SOE) i stožer kraljevske vojske iz Kaira, a u funkciji britanske politike i četništva Draže Mihailovića. Nije bilo slučajno da je taj britanski agent poslan na područje Du- brovnika. Prebacio se na Korčulu i sastao s bivšim podbanom Banovine Hrvatske dr. Svetoza- rom Ivkovićem koji mu je osigurao prebacivanje u Split. U Splitu se Rapotec sastao s istaknu- tim jugonacionalistima – četničkim vojvodom Ilijom Trifunovićem – Birčaninom i nekim

43 Dubrovnik u NOB-i..., str. 71, 841 i 1052 – 1088

52 dužnosnicima HSS-a. U Splitu je imao više sastanaka s korčulanskim odvjetnikom dr. Juanom Arnerijem, a sastajali su se u stanu starog sokolaša Josipa Špana na Mejama. Arneri se vratio na Korčulu s radiostanicom koju je dobio od Rapoteca, a za rad s njom je angažirao nekoga pomorskog kapetana. Arnerija su Talijani otkrili kao britanskog agenta, pa je 13. prosinca 1942. interniran. Rapotec iz Splita putuje u Mostar i sastaje se s četničkim glavarima, s nekima iz HSS-a i drugim. Potom ide u Zagreb, vezom se sastaje sa Stepincem i jugonacionalistima, odr- žava vezu s četnicima u Ljubljani (s majorom Novakom) i pristalicama HSS-a. Iz Zagreba pre- ko Beograda, gdje je sudjelovao na sastancima s brojnim četničkim rukovodiocima bliskim Draži Mihailoviću, odlazi u Bugarsku i Tursku, a onda u Kairo. U povijesti je sve ovo poznato kao Mljetska afera.44 Krajem 1941. ili početkom 1942. u Dubrovnik je iz Splita, gdje je bio pod zaštitom Talijana (plaćali su mu i stanovanje u hotelu) došao i nastanio se, odsjevši u hotelu Lapad, četnički voj- voda Dobrosav Jevđević iz Praće. Mirno se šetao Gradom, a u stopu su ga pratili talijanski ka- rabinjeri i policija. Znalo se da je Jevđević u dosluhu s Dražom Mihailovićem. Održao je više sastanaka s talijanskom vlašću u Dubrovniku, kao i s vlastima NDH. Početkom ožujka 1942. održao je sastanak s četničkim rukovodstvom Dubrovnika, a početkom svibnja iste godine oti- šao je u Sarajevo i sastao se s vođom SS ureda Heinrichom, što su ustaše brzo saznali. Utvrđeno je da je 10. kolovoza 1942. u Dubrovnik došao četnički vojvoda Ilija Trifunović – Birčanin koji je prije toga u Gacku i Bileći izvršio smotru četničkih postrojbi. Talijani su ga smjestili u hotel Argentinu, gdje je sastančio s četničkim rukovodstvom i drugima. Na jedan sa- stanak iz Trebinja je došao četnički vođa Novica Kraljević, i još neki – sve to pod zaštitom Ta- lijana.45 U Dubrovniku je već tada bilo oko 500 naoružanih četnika, svi oboružani bombama, � šeklijama na prsima i s puškom u ruci, javilo je ustaško vrelo.46 Od početka 1943. u Dubrov- niku je sve više četnika koji u lokalima vade bodeže i prijete pučanstvu. Prije toga, 10. listopa- da 1942., Draža Mihailović postavio je odvjetnika Nikolu Rašetu za četničkog zapovjednika Dubrovnika.47 Dok je Jevđević stanovao na Boninovu u vili Čingrija, mladi antifašisti su na nj pripremali atentat, ali se od toga odustalo zbog prevelika rizika.48 Domobranski pukovnik Stje- pan Zuech iz Dubrovnika je javio pretpostavljenima u Zagreb da u Dubrovniku i okolici ima oko 1 500 četnika, sa i bez brade. Govorilo se da je u rejonu Slivnice 1944. bio osnovan Dubro- vački četnički korpus i u njemu Dubrovačka četnička brigada.49 Četnici su po Dubrovniku i njegovoj okolici, te u istočnoj Hercegovini, činili nečuvene zlo- čine nad hrvatskim stanovništvom, posebno nad partizanima. Oni su, uz druge zločine, 16. ruj- na 1943. zarobili šest mladih Dubrovčana – partizana i nakon mučenja u Slivnici zvjerski ih ubili i bacili u jamu kod Kamen Dola. Prije toga zbog zvjerstava četnika prosvjedovao je kod Sv. Oca i stožera VI. talijanskog korpusa i mostarski biskup dr. Petar Čule ustajući protiv ubi- janja katoličkog pučanstva, paleža i grabeži četnika pod zaštitom talijanske vojske u Hercego- vini (...), što je među Talijanima u Dubrovniku izazvalo nervozu.50 (Vidi prilog br. 11.)

44 O Mljetskoj aferi i radu Stanislava Rapoteca (s brojnim detaljima i imenima osoba s kojima je kontaktirao), šire u Elaboratu Uprave državne bezbjednosti, III. odjeljenje SUP-a NR Hrvatske od 30. kolovoza 1946. Filmovani dokument nalazio se u AVII, fond NDH, SUP Split, � lm br. 2, snimka 697 i 692-743. 45 Dubrovnik u NOB-i , str. 372, 460, 482; Mato Jakšić, n. d., str. 13 i 126 46 Bogdan Krizman, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb, 1980, str. 454 47 Dubrovnik u NOB-i , str. 372 48 Isto 49 Todor Radošević, Ofanziva za oslobođenje Dalmacije 1944., Beograd, 1954. str 122 50 AVII, k. 234, reg. br. 58/1-2

53 U srpnju 1943. iz Italije je u Dubrovnik došao istaknuti četnik dr. Tošo Perović koji je odr- žavao sastanke s četničkim rukovodstvom u kavani Dubravka i hotelu Pošta. Tad se vratio iz Rijeke i vojvoda Jevđević i odsjeo u hotelu Pošta, ali je nakon kapitulacije Italije pobjegao u Ljubljanu. Tošo Perović povezao se s Nijemcima koji su mu dopustili da u Dubrovniku i oko- lici može držati oko 1 500 četnika. Sa SS pukovnikom Schmidthubertom potpisao je 14. rujna 1943. sporazum o zajedničkoj borbi Nijemaca, Hrvata i četnika protiv partizana. 51 Četnici su izdavali list Ravnogorac, ali što se približavao kraj rata, sve su više napuštali Dubrovnik i nje- govu okolicu i premještali se u Trebinje i Bileću. U Cavtatu je četnički utjecaj bio velik. Naglašavalo se da je Cavtat od interesa velikosrpskoj politici, pa su tu postavili jako četničko uporište, a glavni su im pomagači bila braća Vragolov koji su imali radiostanicu za održavanje veze s Kairom i Barijem. * O četništvu i četnicima u Dubrovniku, njihovu djelovanju i suradnji s vlastima NDH, kao i s okupatorom, može se doznati iz izvještajâ ustaških špijuna – agenata koji su se nalazili u Du- brovniku i imali razgranatu mrežu suradnika. Oni su redovito iz Dubrovnika slali UNS-i u Za- greb sve važnije informacije. Ti su dokumenti sačuvani i pohranjeni u Arhivu UDB-e Hrvatske u Zagrebu, a � lmovana građa je bila dostavljena Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu. Evo o tome nekoliko karakterističnih informacija: Ustaški agent – špijun sa šifrom Bič 1101 javio je 31. prosinca 1942.: Četnici nesmetano šeću po Dubrovniku, naoružani su do zuba. Govore da će napasti Dubrovnik i ići na Knin. Isti ustaš- ki agent 6. travnja 1943. javio je Zagrebu: Četnici po Dubrovniku slobodno šeću, nalaze se u hotelu ‘Pošta’ gdje je i zapovjedništvo. Nalaze se i u Gružu kod Iličkovića. Na Srđu su postavi- li zastavu koju su Talijani skinuli, ali četnici pjevaju: Od Topole do jadranske plaže, sve su stra- že đenerala Draže. Drugi ustaški agent sa šifrom Bič – 1920 iz Dubrovnika je 27. listopada 1943. javio Zagrebu: Dne 19. listopada poginuo je u borbi s partizanima četnik Đorđe Milojević iz Dubrovnika. U sprovodu učestvovali sve Srbi iz Dubrovnika, a u ime četnika bio je jedan predstavnik u četnič- koj odori. Isti agent, također u listopadu 1943, dostavio je Zagrebu: spisak s imenima 29 četni- ka koji su zvanično prijavljeni ustaškom redarstvu u Dubrovniku. Od njih 29 bila su 3 Srbina i 26 Crnogoraca. Isti agent u siječnju 1944. javio je UNS-i u Zagreb: Sinoć, 8. siječnja 1944. godine, četnici su nastavili pjevanje izazovnih i pogrdnih pjesama po gradu. Tako su, među osta- lim, pjevali: ‘Zeleni se Trebević, po njemu pase Pavelić. Evo zore, evo dana, nema Jure ni Bo- bana. Jure iz jame viče, za dom spremni poglavniče. Nitko ovo nije sprečavao. Svakako da je to bila stvar Nijemaca, ali oni kao da nisu čuli. Ponovno je isti ustaški špijun 28. siječnja 1944. javio Zagrebu: Dubrovnik je prepušten na milost i nemilost četnika, koji uglavnom diktiraju Dubrovnikom. U tome prednjači kapetan Ni- kola Baule koji je veza između četnika i Nijemaca. Svakako na bilo koji način treba ukloniti Baula. ( ) Narod želi da dođe bilo koja vojska pa bilo to i partizanska samo da se oslobodi od četničkog terora u Dubrovniku. (istaknuo N. A.) Isti ustaški agent Bič-1920 9. ožujka 1944. javio je u Zagreb: U Dubrovnik često doputuje Ma- nojlo Milinović, bivši časnik jugoslavenske mornarice iz Boke kotorske, dolazi taksijem, sastaje se s četnicima u Dubrovniku. Nešto prije toga, 19. veljače 1944., isti ustaški agent javio je Zagrebu: U Dubrovniku se momentalno nalazi oko 600 do 800 četnika, što u vojničkim odorama, što u civilu.

51 Zbornik dokumenata NOR-a Jugoslavije, sv. IV/17, str. 197

54 U travnju 1944. ustaški agent Bič-1920 javio je Zagrebu: Dne 8. travnja 1944. godine nave- čer grupa od 15 do 20 četnika, mahom Dubrovčana, pjevali su po ulicama Dubrovnika pjesmu: Od Zagreba do Jadranske plaže, sve su čete Đenerala Draže, tko je protiv kralja Petra, ubit će ga naša četa. Običaj je bio kod savezničkih vojski da svi saveznici prisustvuju pogrebu kad pogine koji vojnik. Tako se dogodilo i u Trebinju. Ustaški špijun Bič-1920 iz Dubrovnika je 11. travnja 1944. poslao UNS-i u Zagreb ovu depešu: Koncem ožujka u Trebinju je obavljen sprovod jednog četnika koji je poginuo u borbi s partizanima. Mrtvački lies bio je pokriven srpskom zastavom, a počast mu je odao vod Vražje divizije (to je 369. legionarska hrvatska divizija – prim. N. A.). Eto, hrvatski vojnici u nje- mačkoj odori stupali su za srpskom zastavom i odali počast zakletom neprijatelju svakog Hrvata. Kad su četnici u siječnju 1944. u Dubrovniku pokušali atentat na domobranskog pukovnika Stjepana Zuecha, ustaški špijun Bič-1920 28. siječnja 1944. javio je UNS-i u Zagreb: (...) Žalo- sno ali istinito da nam četnici kroje sudbinu u NDH . Teška je optužba protiv dr. Iva Karlovića, gradonačelnika Dubrovnika od 1942. godine, kad je ustaški agent Bič-1101 15. srpnja 1943. javio UNS-i u Zagreb sljedeće: Dvije i pol godine gradonačelnik dr. Ivo Karlović vozi samovoz s oznakama Uprave grada Beograda (gdje je pri- je rata Karlović radio – prim. N. A.), slobodno odlazi u Hercegovinu zbog šverca (radi toga su ga uhapsili – prim. N. A.), a da mu nitko od četnika ništa ne smeta, dok svaki Hrvat strahuje. Isti špijun u siječnju 1944. javlja UNS-i u Zagreb: Narod se otvoreno buni protiv dosadašnjeg načelnika i velikog župana jer su Dubrovnik prepustili na milost i nemilost četnika. Traži se da ga brzo smijene jer će se proliti krv. Na ime dr. Iva Karlovića postoji od ustaškog špijuna Bič- 1920 još teža optužba, a koja se odnosi na oduzimanje novca iz gradske blagajne, pa je 11. pro- sinca 1943. javio UNS-i: ( ) Kratko vrijeme prije svoga odlaska u Zagreb, odakle se još nije vratio, načelniku je iz općinske blagajne isplaćeno 100.000 kuna na ime neke reprezentacije. Ne znam kakva je bila reprezentacija kada nitko nije dolazio u Dubrovnik. ( ) O zlodjelima načel- nika mogu se napisati cijele knjige te nije potrebno više ništa iznositi jer sve to znade i najmje- rodavnija vlast u Zagrebu. (O Karloviću više kasnije jer je poslije oslobođenja uhićen, suđen i kao ratni zločinac pogubljen na Daksi 26. listopada 1944. godine.) Ustaški špijun Bič-1101 teško optužuje i ravnatelja Krugovalne postaje Iva Peka pok. Luke javljajući UNS-i 5. srpnja 1943. sljedeće: ( ) Na Krugovalu u Dubrovniku zaposlio je Dušana Ristića, harmonikaša, koji je bio u četnicima, u siječnju 1943. godine vratio se u Dubrovnik, obrijao bradu i nastupa na državnom krugovalu. U drugoj radiodepeši ustaški špijun Bič-1290 javio je UNS-i 9. ožujka 1943. da Hrvati ne smiju govoriti na Krugovalu što ih je volja jer bi time vrijeđali interese četnika).52 * Brojni povijesni dokumenti pružaju dosta podataka o četnicima Draže Mihailovića koji su djelovali u Dubrovniku. Evo nekih: Milan Rašević, bivši ministar u Simovićevoj vladi, odvjetnik. Ustaški špijun Bič-1920 po- četkom siječnja 1944. o njemu je javio UNS-i: Milan Rašević, četnička ličnost kod Nijemaca, duže stanuje u Dubrovniku u hotelu ‘De la Ville’, a prije u privatnoj vili u Lapadu ( ) njih tro- jica (on, kapetan Nikola Baule i Krsto Sandanović) uglavnom organiziraju četničke akcije u Dubrovniku, šalju hranu ranjenim četnicima koji se nalaze u mjesnoj bolnici.53

52 Napomena urednika: Za označene bilješke u dijelu koji se odnosi na navode o dojavama špijuna – agenata nigdje nisu navedeni izvori koje je autor koristio. 53 Arhiv OZN-e Hrvatske, Zagreb, � lm 13, snimka 396; Dubrovnik u NOB-i , str. 37

55 Tošo Perović, duhovni vođa četnika u Dubrovniku, odsjedao je u hotelu Pošta, gdje je bio dubrovački četnički štab. O njemu je Oblasni komitet SKOJ-a za Dalmaciju javio Pokrajinskom komitetu SKOJ-a za Hrvatsku 24. prosinca 1943. godine: Prije kapitulacije Italije zadržao se u Dubrovniku četnički vojvoda Dobrosav Jevđević, koji je organizirao četnički bandu u tom kra- ju. Kapitulacijom Italije pošao je u Ljubljanu, na njegovom mjestu ostao je poznati četnik Tošo Perović koji se povezao s Nijemcima i sklopio sporazum o zajedničkoj borbi protiv partizana. Rezultat toga je dolazak oko Dubrovnika oko 1000 do 1 500 četnika.54 Pravoslavni pop Božidar Pindović pok. Petra, profesor, četnički ideolog, delegat na Sve- tosavskom kongeru kojega je organizirao Draža Mihailović. Za njega Oblasni komitet KPH za Dalmaciju 5. kolovoza 1944. piše: (...) Od četnika se kao organizator u Dubrovniku ističe pop Pindović sa svojom grupom. (...)55 Uhićen je nakon oslobođenja, osuđen kao ratni zločinac i po- gubljen 26. listopada 1944. godine. Pukovnik Svilokos, za koga Oblasni komitet KPH za Dalmaciju 5. kolovoza 1944. bilježi: (...) Četnici su tijesno povezani s ustašama i mačekovskim agentima. Imaju radio vezu s Kairom i morsku vezu s Barijem. Tim su putem prebacili pukovnika Svilokosa, četnika, za Kairo, a dr. Jančikovića (Mačekovog agenta) za Bari. Te im veze omogućuju Englezi.56 Svilokos se vratio, predvodeći s majorom Lukačevićem četnike, u rujnu 1944, kad su četnici krenuli u oslobađanje Dubrovnika. (O tome više u četvrtoj glavi.) Braća Vragolov – Niko, Đuro i Pero u Cavtatu su imali radiostanicu i održavali vezu s Kairom. Za njih se u izvješću OZN-e 8. korpusa od 24. rujna 1944. navodi da su organizatori i vođe četnika u Cavtatu, gdje im je centar u kojem ih ima oko 30, a izlaze u okolna sela gdje stvaraju manje gru- pice četnika. (...) 57Vojni sud 8. korpusa kon� scirao im je imovinu (radi zločinačkih djelatnosti). Koje Slavković, za koga je 13. siječnja 1944. ustaški špijun Bič-1920 naveo da je četnički ka- petan, poznati Srbin i hrvatožder još iz vremena bivše Jugoslavije, a koji je sada o� cir za vezu s njemačkim vlastima, sa suprugom je bio na svečanom ručku u njemačkom zapovjedništvu, (...) nje- mački časnici su ga sa samovozom odveli kući. Ostvaruje njemačke i četničke veze u Dubrovniku.58 Nikola Baule, pomorski kapetan za kojega je ustaški špijun Bič-1920 javio 23. siječnja 1944. godine (...) Dubrovnik je prepušten na milost i nemilost četnika koji uglavnom diktiraju, a u tome prednjači pomorski kapetan Nikola Baule, koji je veza između četnika i Nijemaca. Svakako na bilo koji način treba ukloniti Baulu iz Dubrovnika. Nešto malo ranije isti je ustaški špijun javio UNS-i: Njemačke vlasti pustile su na slobodu poznatog Srbina i četničkog agitatora pomorskog kapetana Nikolu Baulu pa on sada slobodno šeta po gradu i okuplja oko sebe četničku omladinu.59 Nikolu Ba- ulu uhitile su ustaše 12. travnja 1944., a pogubljen je 23. listopada 1944. u logoru Stara Gradiška. Pravoslavni pop Boško Mitrović, četnik za koga je ustaški špijun Bič-1920 javio UNS-i 11. prosinca 1944. i predložio da mu se oduzme crkvena pravoslavna općina, a uz sljedeće obrazlo- ženje: Pravoslavni pop Boško Mitrović je veliki Srbin i četnik, sinovi su mu za vrijeme Jugosla- vije bili četnici i neprijatelji Hrvata. Jedan je od njih pokušao u Sarajevu atentat na sarajevskog nadbiskupa Šarića kada je ovaj bio u svom dvoru u Dubrovniku, ali atentat nije uspio zahvalju- jući hrvatskim oružnicima. Toga bi Mitrovića trebalo maknuti iz Dubrovnika na svaki način.60

54 Dalmacija u NOR-u, zbornik dokumenata, sv. IX, Split, 1985, str. 485 55 Arhiv Instituta za radnički pokret Hrvatske, Zagreb, � lm br. 45, snimka 94 56 Isto, � lm br. 45, snimka 94-113 57 AVII, k. 1891/A, reg. br. 61/7 58 Arhiv OZN-e Hrvatske, Zagreb, � lm 13, snimka 595 59 Isto, � lm 13, snimke 599, 602, i 611 60 Isto, � lm 13, snimka 619

56 Dr. Niko Moretti, liječnik u Dubrovniku poznati veliki Srbin i četnik čiji se sin nalazi u četnici- ma, dok mu kćer šije rublje. Po Dubrovniku i okolici četnici šire letak tiskan u stanu liječnika Mo- rettija, javio je UNS-i 7 veljače 1944. ustaški špijun Bič-1920. Ustaše su 12. travnja 1944. uhapsi- li dr. Morettija, zajedno s kapetanom Baulom i dr. Kobleom, a u vezi s tim ustaški špijun Bič-1920 javio je UNS-i 18. travnja 1944. godine: Svi istaknuti prvaci četnika u Dubrovniku imali su 17. travnja 1944. godine sastanak u prostorijma Pravoslavne crkvene općine. Raspravljalo se o uhiće- nju četničkoga prvaka dr. Morettija. Četnici su priopćili Nijemcima da će se svi prebaciti u parti- zane ukoliko ne puste Morettija. U Dubrovniku je bilo osnovano ilegalno četničko društvo Ravno- gorska omladina, a vodio ga je Veljko Moretti, učenik VIII. razreda gimnazije, a bilo je učlanjeno 30 mladića.61 Dr. Niko Moretti uhićen je od ustaša 12. travnja 1944., a deset dana kasnije pogubljen je u logoru u Jasenovcu. Uhićenje je temeljeno i na spomenutom ustaškom izvještaju. Miloš Kapor, za koga ustaška dokumentacija tvrdi da je poznati četnik i glavna osoba čet- nika u Dubrovniku, putuje često u Sarajevo pa ga tamo treba uhititi i strpati u logor. To nije moguće u Dubrovniku gdje četnike štite njemačke vlasti. (...)62 Ante Lazibat, četnički razbojnik iz Rijeke dubrovačke koji je kupio brod od 500.000 kuna da pobjegne u Italiju. 63 i Luka Ciganović, četnička ličnost, poznati plivač, treba ga maknuti iz grada zajedno s kapetanom N. Baulom i ministrom Raševićem 64 – kako je 28. siječnja 1944. ustaški špijun Bič-1920 javio UNS-i u Zagreb. Ristić, pomorski kapetan, poznati Srbin katolik. Povezao se s četničkom 2. brigadom u Tre- binju. U jesen 1941. godine ubio je jednog njemačkog državljanina. Na sud se nije prijavio jer da je Talijan65, javio je UNS-i 31. prosinca 1942. Bič-1101. * Ustaška dokumentacija i dokumentacija NOP-a spominju još desetak osoba koje su bile čet- nički prvaci u Dubrovniku, Župi dubrovačkoj, Konavlima i Orašcu. Za Korčulu i Pelješac nema podataka jer su tamo skoro svi jugonacionalisti pristupili NOP-u. Bilo je pokušaja na Korčuli i Mljetu da se oformi četnički pokret. No to se nije dogodilo iako je vojvoda Jevđević dolazio na Korčulu s takvom nakanom. Posljednji obračun s četnicima oko Dubrovnika, jer su već svi bili pobjegli iz Grada u Hercegovinu, zbio se između Trebinja i Dubrovnika te u Popovu polju u rujnu 1944. godine. Tad se veća grupacija četnika iz Srbije, Crne Gore, istočne Bosne i Hercegovine, njih oko 4 500, pod zapovjedništvom majo- ra Vojislava Lukačevića, ađutanta kralja Petra II. Karađorđevića rodom iz Podgorice, te pukovnika Svilokosa i Bačevića, pokušala probiti u Dubrovnik, osloboditi ga od njemačkih okupatora i ondje se povezati sa savezničkim anglo-američkim vojnicima. Međutim ta namjera neslavno je završila teškim porazom, najprije na prilazima Dubrovniku od strane Nijemaca, zatim od boraca 2. dalmatinske brigade i Dubrovačkog partizanskog odreda u Popovu polju66, kao i od pripadnika 29. hercegovačke divizije. Posljednji četnik u Dubrovniku kojega su ubili partizani bio je neki Mitrašinović. On se na- kon oslobođenja Dubrovnika 18. listopada 1944. krio u potkrovlju Pravoslavne crkve u Dubrov- niku, gdje je umnožavao četničke letke i raspačavao ih po Gradu. Ubijen je na krovu crkve jer je pružao otpor prilikom uhićenja.67

61 Isto, � lm 15, snimke 604, 579-581 i 612 62 Isto, � lm 13, snimke 611 i 612 63 Isto, � lm 13, snimka 602 64 Isto 65 Isto, � lm 13, snimka 537 66 Dubrovnik u NOB-i..., str. 615 – 618 67 Isto, str. 487

57 Što se tiče četništva i četnika u Dubrovniku ne samo da je već dosta rečeno, nego smo sve to i dokumentirali. Međutim u HDA u Zagrebu postoji jedan dokument iz Bileće koji je nastao još 1942. godine. Pisan je rukom, ali pruža zoran primjer ponašanja četnika i četništva, ne samo u Hrvatskoj i na ostalom području bivše Jugoslavije, nego i u Dubrovniku, pa zato objavljujemo njegov clelovit prijepis.

Stolac VŽD 1942.g. Bileća br. 1720/42 T

Srpskim četnicima letci bacani iz aviona VŽD Dbk 16. V. upućuje letak

Na osnovu sporazuma koji smo sklopili sa armijom Kraljevine Italije u svrhu zajedničkog pobijanja komunističkih zlikovaca koji uništavaju živote i imanja srpskog naroda saopšta- vamo vam: 1. Odustanite od svakog sukoba sa talijanskim trupama koje operiraju u zoni Čajnića, Goražda, Kalinovika i Foče. Svi koji ste bili nasiljeni i terorom prisiljeni da se pridružite partizanskim zlikovcima, likvidirajte tuđine komesare i na čelu sa svojim domaćim prvacima, pod oružjem, prijavi- te se najbližoj talijanskoj komandi. Vaši životi i imanja su vam zagarantovani, a vi ćete zajedno sa oružjem biti uvršteni u Nevesinjsko-Gatačko-Stolački vojnički dobrovoljački četnički odred. Italijanska armija vam garantuje da nitko neće odgovarati za događaje iz doba ustan- ka, da vam ustaše ne mogu ništa učiniti. Vi ste dužni da sa svojim oružjem čuvate red, mir i poredak u svom kraju i uništavate partizanske zlikovce koji su pregli da unište srpski narod. Sa verom u Boga za čast i slobodu srpsku. Nacionalistički Štab vojnočetničkog odreda politički poverenik Nevesinje-Stolac-Gacko Dobroslav Jevđević Petar Samardžić kap. Radojica Perišić

Objavljujemo i sadržaj dokumenta Obavještajne službe za Dubrovnik broj Pov. 7/44, upućen iz Dubrovnika 18. kolovoza 1944. kao Izvještaj br. 3, pod oznakom Predmet: Major, potpisan sa /Kos/, a koji govori o četničkim jedinicama na dubrovačkom području. Pre kraćeg vremena osnovana je na Slivnici takozvana ‘Dubrovačka brigada’ koja po kazi- vanju samih četnika iz Dubrovnika broji oko 3 000 boraca većim dijelom iz hercegovačkih sela. Tom Dubrovačkom brigadom komanduje četnički major po prezimenu Bačović, rodom iz Crne Gore, koji je ovih dana boravio u samom Dubrovniku, gdje se zadržavao desetak dana. Nije mi još poznato da li je isti održavao sastanke sa četničkim prvacima u Dubrovniku i čim na tome, odnosno po tome šta doznam, odmah ćete biti obavješteni.

58 Spomen-ploča koja je čuvala uspomenu na bivše učenike Osnovne škole Marina Getaldića koji su poginuli tijekom NOR-a. (Ukolnjena je nakon 1990.)

Civilne poslove i administraciju t.z. Dubrovačke brigade vodi Svilokos Nino, četnik iz Du- brovnika, dok je dubrovačka četa, koja je sastavljena od Dubrovčana, štabna četa pri komandi. Sama komanda Dubrovačke brigade nalazi se na Slivnici. Po ovom zadatku ulažem sve da bi šta više mogao o istom saznati. Zašto ovo sve vama izgleda da polagano ide i da sam malo agi- lan javljam vam to spisom broj Pov. 8/44. Očekujte moje dalje izvještaje i molim vas da mi potvrdite prijem svakog izvještaja, odnosno spisa koji je zaveden pod brojem. Ostajte mi zdravo uz drugarski pozdrav SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

59 5. KRITERIJ I DRUŠTVENI ODNOS PREMA OKUPATORU

Dubrovniku su se, kao i na njegovu širem području, što se vidjelo iz prethodnog izlaganja, U najvećim dijelom Drugoga svjetskog rata nalazile strane trupe (od 17. travnja 1941. do 18. listopada 1944.). Prostor je bio okupiran. Na njemu je bio okupator, u suštini tuđinac, kako to najbolje opisuju naši ljudi. Prisustvo okupatora, njegove vojne i civilne vlasti određivalo je sta- tus područja i kriterij odnosa prema tuđincu. Stvarno stanje nije umanjeno time što se u Dubrov- niku i na dijelu njegove okolice nalazila i vlast NDH – saveznica fašističkih sila Osovine. Dru- gačija je, i daleko jasnija, bila situacija na Korčuli, Mljetu i istočnim dijelovima Konavala, na hrvatskom teritoriju koji je NDH predala talijanskom okupatoru. Jedan od glavnih rukovodilaca antifašističke borbe u Dubrovniku, tada učenik dubrovačke Gimnazije Veljko Barbijeri, u svojim memoarskim bilješkama o tim prvim i teškim danima u Dubrovniku, i uopće u Dalmaciji, kazao je: (...) Kad je počeo rat, za mene i brata (misli na Fra- nu Barbierija, istaknutog novinara – prim. N. A.) je bilo prirodno da se uključimo u borbu pro- tiv Nijemaca, Talijana, četnika i ustaša. Situacija je bila izuzetno teška, a danas se često povi- jesne činjenice izvrću onako kako pojedinoj vlasti odgovara. Ispada da svaka vlast iznova piše i kroji povijest. Međutim, osnovne činjenice su jednostavne i nepobitne. Nijemci i Talijani su bili okupatori, a ustaše njihove sluge koji su Talijanima poklonili najveći dio Dalmacije i ponudili krunu kralja Tomislava vojvodi od Spoleta, a uveli su i rasne zakone. (...)68 Prema tomu odnos prema tuđincu, okupatoru, bio je osnovni društveni odnos. Sve društvene skupine i pojedinci trebali su se odrediti prema okupatoru, odnosno prema nazočnosti tuđinca i njegovu ponašanju, ali i prema njegovu sustavu u cjelini. Na jednoj su se strani našli oni koji su pomagali okupato- ra i njegove saveznike, podržavali i prihvatili njegov društveni sustav, a na drugoj oni koji su bili voljni da mu se na razne načine suprotstave i pruže otpor. Jedan je broj građana pokušao stajati po strani. Društveni odnos prema tuđincu, na primjer u Dalmaciji prema stoljetnom osvajaču i politici Rima, imao je dugu i tešku povijest. Evidentan je bio otpor, žilav i dostojanstven. Dobro su ga zapamtili prekomorski susjedi. Istina taj je otpor najviše bio pasivan, ali je u povijesti Hrvatske i Dalmacije ostao zapisan zlatnim slovima. I u tomu je stoljećima prednjačio Dubrovnik, i do- kazao da stoji čvrsto kao kamen na morskoj hridi boreći se i braneći svoju slobodu. Dubrovač- ki je narod uvijek bio protiv tuđinca, od onoga francuskog 1806. pa dalje tijekom XIX. i XX. stoljeća. Kao credo svega stoji natpis iz doba Dubrovačke Republike iznad ulaznih vrata tvrđa- ve Lovrjenac: NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO. (Sloboda se ne prodaje ni za svo zlato svijeta.) O slobodi je pjevao i veliki dubrovački i hrvatski pjesnik Ivan Gundulić (1589. – 1638.), čiji su stihovi: O LIJEPA, O DRAGA, O SLATKA SLOBODO! (...) postali istin- skom himnom ne samo ponosnog Dubrovnika, nego i svih onih koji cijene slobodu, naročito oni koji su, makar i trenutak, bili bez nje.

68 Veljko Barbijeri, Protiv vjetra, Rijeka, 2003., str. 29

60 Postavlja se suštinsko pitanje – ima li slobode ako je tuđinac u dvorištu, bez obzira tko je on, koju i čiju zastavu vije? Još u kolijevci su nas roditelji učili: U tuđincu nema vire, kao ni u moru mire. Moramo ponoviti jednu notornu činjenicu da je u svijesti hrvatskoga čovjeka u Dalmaciji (druge ne razmatramo) ostao utisnut pečat prošlosti, iz vremena kad su nas Mlečani, Francuzi, Austrijanci i Ugari nastojali talijanizirati, germanizirati i mađarizirati. Nismo imali službenoga hrvatskog jezika; sve do skoro stoljeće unazad, knjige i skoro svi dnevni listovi (od pojave tiska na ovim prostorima) tiskani su na talijanskom jeziku; bogoslužja je bilo malo ili nimalo na hr- vatskom, nego se i to obavljalo na latinskom jeziku; sve općinske, crkvene i župne knjige i dru- gi dokumenti dugo nisu bili na hrvatskom, nego na talijanskom jeziku. Rijetki su epigra� na hrvatskom jeziku, a premnogo ih je na talijanskom i latinskom. Nastojali su talijanizirati imena i prezimena..., i tako unedogled. Još se i danas osjeća ponos dalmatinskoga čovjeka zbog sjajne pobjede naših mornara nad talijanskom � otom kod Visa 20. srpnja 1866. godine. Austrija je to, doduše, pripisala sebi, što se lijepo vidi u Ratnom muzeju u Beču, gdje nema spomena o hrabrim hrvatskim mornarima koji su tu bitku izvojevali. Zatim je tu i velika povijesna pobjeda narod- njaka nad autonomašima (naklonjeni Rimu) s kraja XIX. stoljeća. U Prvom svjetskom ratu du- brovački austro-ugarski korpus činili su uglavnom naši ljudi – Hrvati iz Dalmacije. Tukao se (za svaku pohvalu) protiv Talijana 1915. na Frontu na Soči, otjeravši ih skoro do Venecije. O tomu su nam pričali, na tomu su nas odgajali naši roditelji i djedovi. Uvijek su sa zadovoljstvom i ponosom o tomu kazivali iako nisu bili pristalice crno-žute Habzburške Monarhije – zapravo su željeli njezinu propast. Duboki ožiljak ostao je u duši hrvatskih ljudi iz napaćene Dalmacije, kad su ju Talijani 1918. okupirali i tuđinskim je okovima držali sve do Rapallskog ugovora 1920., odnosno do proljeća 1921. godine. Tada je sam narod odbacivao i mrzio svakoga tko bi kolabo- rirao s Talijanima. Išlo se tako daleko da se djevojke nisu smjele viđati s talijanskim časnicima ili vojnicima, a kamoli da s njima plešu. Odmah su bile ošišane i polivene crnom tintom. Kola- boracionistima je narod dao pogrdni naziv talijanaši/ce. Sjekli su im loze i drugo drveće, pje- vali pogrdne pjesme; život su im zagorčavali i nije im bilo mjesta među hrvatskim ljudima. Radi toga je nemali broj dalmatinskih talijanaša morao pred gnjevom naroda pobjeći u Italiju, kad se 1921. konačno povukla talijanska vojska iz okupiranih dijelova Dalmacije. U duši hrvatskoga naroda Dalmacije ništa se nije promijenilo ni u Drugom svjetskom ratu, kad su u travnju 1941., po drugi put u XX. stoljeću, Talijani okupirali Dalmaciju. Proglašenje NDH. 10. travnja 1941. ubrzo se iz zadovoljstva zbog osnivanja samostalne hrvatske države pretvorilo u razočaranje i nezadovoljstvo, već zbog prvih poteza marionetske vlade NDH, a po- sebno kada su već za nekoliko dana vidjeli i čuli koračanje talijanske okupatorske čizme svojim ulicama i gradovima i čvrstu riješenost okupatora da tu vječno ostane. Najveću nevjericu, pravi šok, kao grom iz vedra neba pogodila je dalmatinske ljude vijest da je poglavnik NDH Ante Pavelić 18. svibnja 1941. u Rimu predao Mussoliniu skoro cijelu Dalmaciju. Odluke tog sra- mnog Rimskog ugovora osiguravale su Talijanima trajno prisustvo na našim otocima i obali. Čim su došli, Talijani su zabranili sve što je hrvatsko: zastavu, jezik, kulturu, društva, političke partije. Htjeli su čitavu Dalmaciju potpuno talijanizirati, kao što su to već dijelom i postigli na Lastovu, u Istri, Zadru i na Kvarneru. U takvoj za hrvatski narod tmurnoj i besperspektivnoj situaciji prosto su se nametala presud- na pitanja: može li se na sve to gledati pasivno, pa i tako podržavati tuđince i okupatore, njihov sustav i ponašanje; može li se s tako zlim i surovim protivnikom uopće živjeti, a kamoli surađi- vati? Zapravo, temeljno pitanje je bilo: Što raditi? Odgovor se mogao birati između otpora ili potpune predaje i propasti. Treće mogućnosti nije bilo. Vrlo brzo postalo je jasno da za hrvatsku budućnost na istočnoj obali Jadrana (za goli opstanak) postoji samo jedan izlaz, samo jedna mo- gućnost – otpor okupatoru, pa makar koliko skupo to stajalo.

61 Na ovakvo opredjeljenje snažno je djelovala tadašnja opća situacija u svijetu, nastala u ljeto i jesen 1941., kad su SAD i SSSR ušle u rat protiv sila Osovine i tako se uspostavila velika an- tifašistička koalicija. Naši su ljudi tada mislili da čim je u rat protiv Njemačke, Italije i Japana ušla Amerika da je pobjeda sigurna – povijesna pobjeda demokratskih snaga svijeta nad najcr- njim i najreakcionarnijim sustavom kojega čovječanstvo poznaje, pobjeda nad nacifašizmom. Otad perspektiva za okupatore nije bila ružičasta; njihov sigurni poraz već se počeo nazirati. Znači da je suština odnosa u novonastaloj situaciji bila: ili pokornost okupatoru, gubljenje hrvatskog bića kroz kolaboriranje i savezništvo s tuđincem ili otpor, dvojak po sadržaju. Prvo, otpor vladavini tuđinaca, tj. otpor okupatoru; drugo, otpor fašizmu koji je uspostavljen kao su- stav na okupiranom prostoru. Kod većine građana Dalmacije dvojbe nije bilo. Jednako raspolo- ženje vladao je u Dubrovniku, Konavlima, Dubrovačkom primorju, na Pelješcu, Korčuli i Mlje- tu. Lastovo je blizu, takoreći pred očima, kao najbolji primjer i opomena gdje je već bila izvršena potpuna talijanizacija hrvatskoga naroda koji je stoljećima ondje živio. U razdoblju od 1918. do 1941. na Lastovu nije ostalo ništa od hrvatske riječi. Bez otpora istu bi subdinu bili doživjeli i Dubrovnik i njegovo okolno područje, ponajprije anektirani Korčula, Mljet i istočni dio Konavala. Međutim zahvaljujući komunistima i ostalim antifašistima koji su organizirali antifašistički otpor i borbu protiv tuđina, okupator je istjeran s dalmatinskog prostora, a Dalma- cija je oslobođena. To međutim nije bilo lako niti jednostavno – za velike ideale slobode pale su mnoge žrtve, otpor i borba trajali su dugo. Možda će ovdje netko prigovoriti da je u Dubrovniku i na dijelu njegova područja od 10. travnja 1941. bila uspostavljena vlast NDH, ona vlast koja je nastala na ruševinama Kraljevine Jugoslavije. Mora se utvrditi povijesna istina da je vlast NDH uspostavljena osloncem na vojnu silu Italije i Njemačke. Nju narod nije izabrao niti je ikakvih izbora bilo. Kakav je onda mogao biti odnos prema takvoj vlasti koju je uspostavio tuđinac? Već smo rekli, a to je credo svega, da vlast NDH u Dalmaciji, kao i drugdje, nije bila samostalna i slobodna, da je egzistirala uz zašti- tu i podršku tuđinca koji se ponašao kao svaki osvajač u povijesti. U najboljem slučaju ponegdje je vladalo dvovlašće, ali je dominantnu ulogu imala vojna i civilna vlast okupatora. Na Korčuli, Mljetu i u istočnom dijelu Konavala situacija je bila jasnija – ondje nije bilo ni začetka vlasti NDH. Talijani nisu dozvolili niti da se pojavi. Ništa na stvari nije mijenjala ni či- njenica što je NDH bila pridružena državama sila Osovine, pa se tobože ne bi moglo tvrditi da je saveznička vojska na tlu NDH okupatorska. Međutim suština nije u tome, nego u odnosima između saveznika, ponajprije u ponašanju tzv. saveznika prema narodu i njegovoj baštini, u po- našanju njegove vojne i civilne vlasti. Tako naprimjer ako su Talijani u Dubrovniku radi svojih interesa odmah zabranili slobodno kretanje naroda, onda je odgovor da je takav saveznik bio najmanje poželjan dubrovačkom puku. Ili ako Talijani nisu dopuštali da se vije hrvatska zastava, obilježje i ponos jednog naroda, onda Dubrovčanima ne treba takav saveznik sa NDH itd. A po- znato je da su Talijani u Dubrovniku vršili cenzuru nad informacijama, a bili su svemoćni u svemu. Nije se naprimjer moglo isploviti na more niti ribariti bez njihove dozvole i još mnogo toga što je narod teško podnosio. Očito je da Talijani nisu ničim poštivali dubrovački narod ni vlast NDH, bez obzira što su tobože bili saveznici, a u stvari su ondje bili okupatori. * Posebno treba sagledati i drugu povijesnu istinu, tj. naglasiti da društveni odnos u postojećoj situaciji nije bio uvjetovan samo činjenicom prisustva stranih okupatorskih trupa, nego i time što vlast NDH nije bila demokratska. Nova vlast se utemeljila na zasadama nacifašističke ideo- logije što su je ustaše preuzele iz Italije i Njemačke, a protiv koje su ideologije i sustava već ustale demokratske države svijeta na čelu sa SAD. Zato vlast NDH nije mogla biti ništa bolja

62 od one u Italiji ili u Trećen Reichu. Prvi zakonski regulativi koji su oblikovani u NDH gradili su se prema uzoru na fašističku Italiju i nacističku Njemačku, tj. na nacifašističkoj ideologiji, rasnoj netrpeljivosti i progonu svega što je demokratsko i antifašističko. Dubrovnik je samo je- dan segment takva nacifašističkog orgijanja. Čim su organi NDH nakon 18. svibnja 1941. u Dubrovniku preuzeli vlast od Talijana, ustaše su, Rojnica i drugi, proglasom navijestili krvavi obračun protiv Židova i Srba iako u Gradu još i nije bilo nekog organiziranog otpora tuđincu. Počela su nečuvena zvjerstva poput ubojstva 13 uhićenika, većinom Srba, na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona. Bili su to većinom građani srpske nacionalnosti iz Dubrovnika, a dogodilo se 1. srpnja 1941. godine. Nakon toga nastupila su nova hapšenja i deportacije u logore smrti u Saraje- vo, Jadovno kod Gospića i druge. U Dubrovniku i okolici nisu samo vršeni zločini nad Židovima i Srbima, nego sve češće i nad antifašistima. Najviše je Dubrovčana ubijeno od strane vlasti NDH za vrijeme njihove vladavine od 18. svibnja do 7. rujna 1941. godine. Nakon toga su im Talija- ni oduzeli vlast. Karakterističan je dubrovački paradoks da se donekle prema narodu bolje po- našao tuđinac negoli domaći, tj. ustaše. Taj se speci� kum zadržao sve dokraja rata. Dolaskom okupatorskih postrojbi njemačkog Wehrmachta 13. rujna 1943. u Dubrovnik i na okolna područja, kao i njihova vladavina do 18. listopada 1944., suštinski se nije ništa promije- nilo. I novi se – njemački okupator ponašao kao tuđinac, u mnogim segmentima prema narodu još brutalnije. Nastupilo je doba još goreg stradanja naroda, pogotovo antifašista. Od vlasti NDH formalno su dijelom priznavani, ali o svim važnim pitanjima uopće ih nisu ništa pitali. Karak- terističan je primjer iz proljeća 1944., kad je s dubrovačkoga područja njemačka vojska nasilno deportirala više tisuća Hrvata i prognala ih u Bosnu i Slavoniju, otkud se mnogi nikad nisu vra- tili. Vlast NDH nije štitila proganjane Hrvate. Bitno je dotaći još jednu povijesnu činjenicu, kad se govori o društvenom odnosu stanovniš- tva prema tuđincu i njegovim saveznicima. Tuđinac je u vlasti i vojsci NDH imao potpuna sa- veznika u borbi s onima koji su ustali protiv njega, koji su se borili za slobodu. Okupator i vlast NDH imali su isti strateški cilj i namjeru – vojnom silom i najsvirepijim zločinima obračunati sa svima koji su pružali otpor neprijatelju hrvatskoga naroda. U toj raboti našli su vjerna save- znika u četnicima Draže Mihailovića, neprijateljima hrvatskoga naroda koji su se slobodno kretali po Dubrovniku. Već od početka narodnog ustanka 1941. zajedno su se tukle talijanske, njemačke, ustaške i četničke postrojbe protiv partizana, zapravo protiv naroda koji se borio za slobodu. Vojska NDH nije u ničemu zaostajala za Talijanima i Nijemcima u neprijateljskoj ak- tivnosti protiv antifašista. Nijemci i Talijani su organizirali i obučavali vojne postrojbe NDH, snabdijevali ih oružjem i streljivom, hranom, sanitetskim materijalom, topništvom i zrakoplo- vima, a na moru ratnim brodovima, samo zato da zajedno tuku narod, antifašiste i narodnu voj- sku – partizane koji su se se borili za slobodu. Ratni su se planovi pravili u Rimu i Berlinu, a postrojbe NDH su ih izvršavale, što znači da ni u vojnoj domeni NDH nije bila samostalma, a kamoli slobodna, nego najobičnija sluga tuđincu. Otud je, uz ostalo, nastupilo masovno rasulo domobranstva i drugih struktura u NDH. Metastaza suradnje s tuđincem, fašistički sustav i na- cifašistička ideologija, razorili su biće NDH diskvali� cirajući ga i u zemlji i u inozemstvu. Radi toga je NDH izgubila političku bitku, a vrlo brzo i ugled u hrvatskom narodu. Predvođena po- litički i vojnički nedoraslim rukovodstvom, vladavina NDH je već na početku doživjela � jasko. Ako se cjelokupna djelatnost NDH promatra sa stajališta odnosa prema tuđincu i sa stajališta dugoročnih interesa hrvatskoga naroda, na osnovi obilja povijesnih čimbenika može se pouzda- no zaključiti da je kolaboracija i savezništvo vlasti NDH s okupatorom u svojoj suštini bila na- cionalna izdaja. Oni koji su pomagali tuđincu da ostvari svoje ciljeve, i koji su u stvarnosti ja- čali njegove pozicije, ne mogu se nego tako tretirati niti se drugačije tretiraju bilo gdje u svijetu, kod narodâ koji su bili okupirani i koji su na svojim leđima osjetili nacifašističku vladavinu.

63 Otud se smatra da je vlast NDH nanijela najveću štetu ugledu i dostojanstvu hrvatskoga naroda, a posljedice toga su i danas vidljive, i pored činjenice što se hrvatski narod većinom opredijelio za antifašističku borbu, i što su Titovi hrvatski partizani imali presudnu ulogu u oslobođenju svih hrvatskih krajeva – i onih prisvojenih i onih okupiranih – i tako dali veliki doprinos konač- noj pobjedi antifašističke koalicije nad nacifašizmom. Da bi se iznijelo još više podataka uz društveni odnos hrvatskoga naroda u Dalmaciji u Dru- gom svjetskom ratu prema okupatoru i njegovim suradnicima, treba pogledati i usporediti dosta sličnu situaciju u drugim europskim zemljama koje su bile okupirane. Naprimjer u Francuskoj su Nijemci doveli na vlast i uspostavili dosta samostalnu vladavinu maršala Petaina u Vichyu, na velikoj teritoriji južne Francuske. Međutim francuska Privremena Vlada, tj. general De Ga- ulle, nije priznavala tu vlast niti su dozvolili francuskom narodu da s njom surađuje. Osuđeno je bilo svako kolaboriranje i savezništvo s vladavinom maršala Petaina. Ne samo da je bilo osuđeno, nego je kolaboracija najoštrije kažnjavana. Slično je bilo i u Norverškoj, Holandiji, Belgiji, Poljskoj i drugim okupiranim zemljama Europe. Čehoslovačka Republika je diktatom Berlina kao država razbijena. Osnovana je kvislinška vlast u Slovačkoj pod Jozefom Tisom. Ali vladavina Tisoa je osuđena kao zločinački čin, pa su pripadnici Pokreta otpora likvidirali na stotine kvislinga. Vladavina Tisoa, kao i drugih kvislinga na teritoriju okupirane Europe, nije bila izraz težnji okupiranih naroda, pa su se svi ti narodi svestrano angažirali u borbi protiv tu- đinca, za slobodu i za svoju državu bez prisustva tuđinskih fašističkih postrojbi. Na kraju, kad se govori o društvenom odnosu jednog naroda prema tuđincu, što onda važi i za nas u Hrvatskoj, postavlja se pitanje kojeg se kriterija treba držati u odmjeravanju odnosa prema agresoru, okupatoru, tuđincu? Odnosno da li su ti kriteriji isti za sve situacije i za svako vrijeme ili nisu? Preciznije kazano, mogu li važiti isti kriteriji kada je u pitanju dalja ili bliža proš- lost? Ili važi li to samo za jedne, a drugi kriteriji za druge? Mislim da bi odgovor, u svakom slu- čaju, morao biti – isti kriterij za svakoga, za sve situacije i u svim vremenima. Ista mjerila, bez obzira tko je stajao ili stoji iza toga. Već smo kazali da je povijest hrvatskoga naroda u Dalmaciji, i općenito, po tome pitanju jasna. Nikad, baš nikad, hrvatski narod u svojoj povijesti nije odobra- vao, nego je osuđivao i kažnjavao, suradnju s tuđincem, a najoštrije se postavljao prema izdajni- cima. Ondje nikad nije bilo u pitanju tko je tuđinac, otkud je i zašto došao. Mislimo da taj povije- sni kriterij treba biti važeći i za stanje u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima, potpuno isto kao i za stanje u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine. Nikad se ne može odobravati kvi- slinštvo i suradnja s tuđom vojskom, s okupatorom, kao što je bilo u Dubrovniku od 1941. do 1945. godine. Takva se suradnja osuđuje i kažnjava, isto onako kako se osuđuje i kažnjava svaka surad- nja i savezništvo s agresorom i tuđinskom vojskom u Domovinskom ratu 1991. – 1995. godine. Mislimo da je to alfa i omega problematike koju razmatra ova knjiga. Zato je neprihvatljiv svaki pokušaj rehabilitiranja onoga sustava kojeg je na pušci donio tuđinac, kao i svaki pokušaj pravda- nja kolaboracije i savezništva s tuđincem. To mora biti i kod nas neprihvatljivo, isto kako je bilo i u Francuskoj, Norveškoj, Poljskoj i drugim okupiranim zemljama Europe u kojima nema pokuša- ja rehabilitacije poraženih snaga nacifašizma. Opće je poznato da je zadatak povijesne znanosti da ne dozvoli rehabilitaciju onih društvenih snaga koje je sama povijest porazila. To se, u konačnici, nikada i ne može ostvariti jer povijesna znanost počiva na sudu činjenica. Još nešto treba dodati. Je li bio moguć pozitivan odnos Dubrovčana prema vlasti NDH, ako je ta vlast tijesno surađivala s četnicima Draže Mihailovića, najljućim protivnicima hrvatskoga naroda? Poznato je da su četnici činili najgnusnije zločine nad Hrvatima, da su stalno isticali da je Dubrovnik srpski i da je dio Velike Srbije. Povijesna je istina da su u Dubrovniku, Cavtatu, po Konavlima i drugdje u okolici, četnici legalno boravili i djelovali. U Dubrovniku je ponekad znalo biti i nekoliko stotina naoružanih četnika; tu su dolazile četničke vojvode i drugi visoki

64 Kameno poprsje Dušana Todorovića u predvorju upravne zgrade DTS-a (Uklonjeno je nakon 1990.)

četnički časnici, o čemu smo ranije kazivali. Nisu oni bili samo pod zaštitom talijanskih okupa- tora, i kasnije njemačkih, nego podjednako i ustaša i vlasti NDH. To je jasno vidio svaki stanov- nik toga područja, pa se većina moralnih ljudi i odnosila odbojno prema vlasti NDH i okupato- ru. Još uvijek živi suvremenici tih događanja to znaju. Tko se onda toliko zdušno može na razne načine zalagati za dokazivanje nevinosti i za rehabilitaciju kvislinga, suradnika okupatora i ne- prijatelja hrvatskoga naroda u Drugom svjetskom ratu? To se čak pojačano radi poslije svega što je Dubrovnik i okolica doživio od 1991. naovamo od strane novovremenih četnika, nasljed- nika idejâ i djelâ onih iz Drugoga svjetskog rata, a koje zagovara srpstvo Dubrovnika; onih čet- nika s kojima je tako zdušno surađivala ustaška NDH. A tu vlast, njene izvršitelje i suradnike, današnji istomišljenici od izdajnika i zločinaca pokušavaju prometnuti u žrtve, dok istovremeno istinske žrtve toga vremena, poginule i preživjele narodnooslobodilačke borce, Titove partizane, doživljavaju i označavaju – zločincima.69

69 U novije vrijeme neki pojedinci proizvode razne negativne aluzije o Hrvatima s obalnog i otočnog dijela Dalmacije, tj. o dalmatinskim antifašistima koji da su ustali i borili se protiv hrvatske države (NDH). Takvi zaboravljaju povijesnu tradiciju hrvatskoga naroda koji se nikada nije svrstavao uz tuđinca – okupatora. To je općenito bilo uočljivo u Dalmaciji, naročito u obalnom dijelu i na otocima, pa u Istri, na Kvarneru i u Hrvatskome primorju. U tim su krajevima Hrvati uvijek listom ustajali protiv vjekovnog neprijatelja – talijanskog osvajača, uvijek s istim ciljem: da ga oružanom borbom zauvijek izbace sa svoje grude, sa svoga ognjišta. Štovateljima NDH, Pavelića i njegovih ustaša nitko nije kriv što su se u Drugom svjetskom ratu zajedno s talijanskim okupatorom – hrvatskim neprijateljem kroz stoljeća – našli na istoj crti sramotne borbe protiv stoljetnih stremljenja hrvatskoga naroda za slobodom.

65 Spomenik palim borcima NOR-a s područja Konavala. (Neznatno je oštećen nakon 1990.)

66 GLAVA III. FAŠISTIČKI ZLOČINI I STRADANJE ANTIFAŠISTA 6. OPĆI POGLED NA RATNE ZLOČINE NA DUBROVAČKOME PODRUČJU

eć smo u prethodnom dijelu nagovijestili da se u Dubrovniku i na njegovu području doga- Vđalo masovno stradanje naroda sklonog antifašizmu i da su počinjeni nečuveni ratni zloči- ni od strane okupatorâ (Talijana i Nijemaca) i njihovih pomagača (ustaša i četnika). Tako nešto nije se na tome području dogodilo nikad u povijesti. Državna komisija za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača koja je utvr- đivala ratne zločine okupatorâ i njihovih pomagača u dubrovačkom okružju, tj. na području gra- da i kotara Dubrovnik (Dubrovačko primorje, Konavle, Mljet i Pelješac) i kotara Korčula, rade- ći na tomu od 1944. do 1947., prikupila je, kako je već navedeno, ogromnu dokumentaciju, propisno vođenu preme uputama Međunarodne komisije OUN-a u Londonu. To su tisuće strani- ca dokumenata, a u njima se nalaze imena nekoliko stotina osoba koje su okrivljene za ratne zlo- čine. Najviše su ih prijavili obični građani raznih profesija i konfesija. Sva se ta dokumentacija, kao elaborat, nalazi u HDA u Zagrebu, a jedan primjerak i u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, koji je počeo objavljivati zbornike tih dokumenata. Posebna je dokumentacija za osobe koje su pro- glašene ratnim zločincima. Treća je grupa dokumenata za ratne zločince koji su pobjegli u ino- zemstvo i za kojima je raspisana tjeralica, bilo da se radi o državljanima Hrvatske ili o inozemnim državljanima. Četvrta grupa dokumenata nalazi se u raznim drugim arhivima. Kad bi se sve to sabralo, i uzelo samo ono što se odnosi na Dubrovnik i njegovo okružje, pa pripremilo za tisak, bilo bi tu desetak debelih knjiga. Greška znanstvenih povijesnih ustanova u bivšoj SRH bila je u tomu što se ova dokumentacija nije obradila i objavila. Tad bi javnost bila potpuno upoznata s počinjenim zločinima u Dubrovniku i njegovu okrugu, kao i s imenima više stotina osoba koje su te ratne zločine počinile. To se nije uradilo ponajviše radi toga da njihovi nasljednici ( koji nisu krivi za grijehe svoje braće, očeva ili djedova) ne budu čitav život osjećali, i na leđima nosili, neugodnu hipoteku prošlosti. To je, sigurno, bio human, razumljiv i donekle opravdan odnos. Međutim od uvođenja višestranačja 1990. pa do danas pojedinci i grupe iz novouspostavljenih vladajućih desnih struktura vrlo često, uz otvoren poticaj i podršku državnih i lokalnih vlasti i drugih struktura, zlonamjerno i s najprizemnijim političkim ciljevima, provodeći rehabilitaciju nacifašizma, ustaštva i NDH, koriste to što iz ranije navedenog razloga građani Dubrovnika i okolice, naročito oni mlađi, nisu detaljnije upoznati s ratnim zločinima koje su počinili okupato- ri i njihovi pomagači na njihovu području tijekom Drugoga svjetskog rata, pa putem škola i ve- like većine osvojenih medija sustavno obasipaju neistinama i lažima o NOB-i i Titovim partiza- nima. Sa žaljenjem se mora zaključiti kako se kod većine mladeži u tomu i uspjelo, pa već sada stasaju generacije s potpuno krivim saznanjima o nacionalnoj povijesti. Neki su pokušaji, naro- čito iz dugo vremena vladajuće HDZ, išli dotle da se pravdaju, pa čak i veličaju, ratni zločini i zločinci koje su takvima označila velika trojica iz Drugoga svjetskog rata, OUN i demokratska svjetska javnost. Još i danas traju pozivi na kažnjavenje onih koji su uhitili i kaznili ratne zločin- ce koji su prema odlukama vrha antifašističke koalicije i zahtjevima međunarodnih konvencija bili dužni kazniti izvršitelje ratnih zločina i njihove naredbodavce.

68 Polazeći od toga da je ovdje riječ o većem broju ratnih zločina u Dubrovniku i njegovoj oko- lici, u ovom dijelu zadržat ćemo se samo na najkarakterističnijim zločinima i nekim imenima počinitelja tih zločina. Naprosto je nemoguće pobrojiti sve ratne zločine i počinitelje zločina. Da bi preglednost bila bolja, zadržat ćemo se najprije na ratnim zločinima ustaša i vlasti NDH, jer su oni u Dubrovniku prvi i otpočeli, zatim će biti prikazani zločini talijanske i njemačke oku- patorske vojske i na kraju četnički zločini. Meni je kao autoru ovih redaka psihički preteško o tome pisati jer sam kao učesnik NOR-a, kao partizanski borac, osobno vidio mnoga teška zlodjela što su ih počinili fašisti; izgubio sam majku u ustaškom logoru, mnogu rodbinu i prijatelje. I sad mi je u duši duboko usječena muče- nička smrt mladog Dubrovčanina Marka Stjepovića Petrova sa Šipana kojega su kao ratnog za- robljenika zvjerski masakrirali njemački vojnici na koti iznad Ilirske Bistrice u Slovenskom primorju, i to posljednjeg dana rata na tom dijelu fronta, 6. svibnja 1945. godine. Bio je u ratu posljednji poginuli borac 12. dalmatinske (otočke) brigade u sastavu 26. dalmatinske divizije.70 Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača prikupila je (izgleda) samo podatke o jednom broju ubijenih, ranjenih, zatvorenih i interniranih Dubrovčana i stanovnika dubrovačkog područja. Najviše su zločina počinili njemački okupatorski vojnici – ubili su 299 osoba, ranili ili na druge načine tjelesno povrijedili 173 osobe, a internirali ili prognali 1 646 osoba. Talijanska okupatorska vojska ubila je 183 osobe, 180 ranila i 870 internirala. Ustaše su ubili njih 128, ranili ih 57 i 161 poslali u logore. Četnici su ubili 23 Dubrovčanina, 3 su ranili i jednog zatvorili. Ukupno su prema tomu tuđinci i domaći kvislinzi u gradu i kotaru Dubrovnik (Konavle, Du- brovačko primorje, Mljet i Pelješac) i kotaru Korčula ubili 633 osobe, ranile 413, a deportirali i u logore poslali 2 678 osoba. Ovime se Dubrovnik s okolicom svrstava među gradove i pod- ručja u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji s razmjerno najviše žrtava u borbi za oslobođenje od oku- patora. Sve su to bili civili, najviše starci, žene i djeca koji su u ratu inače zaštićeni haaškim i ženevskim konvencijama. Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina u dubrovačkom okrugu prikupila je i brojnu dokumentaciju o materijalnim štetama koje je počinio okupator, ustaše i četnici, i to: na stam- benim objektima, voćnjacima, usjevima, šumama, stoci, industrijskom bilju, poljoprivrednim alatima, motornim vozilima, pokućstvu i namještaju, štetama na robi, gotovu novcu, vrijedno- snim papirima, zlatnom i srebrenom nakitu, imovinskim pravima i ostaloj pokretnoj i nepokret- noj imovini. Dubrovačkom području pričinjene su matrijalne štete u iznosu od 309 187 333 američka dolara, prema stanju 1945 godine. (Više detalja o ukupnim ratnim žrtvama i materi- jalnim štetama na kraju ovoga dijela knjige.)

70 Nikola Anić, Dvanaesta dalmatinska (otočka) brigada, Supetar na Braču, 1983., str. 365

69 7. ZLOČINI USTAŠA I VLASTI NDH

ločini ustaša počeli su čim je u Dubrovniku 10. travnja 1941. uspostavljena vlast NDH. Najvi- Zše ih je počinjeno u lipnju, srpnju, kolovozu i do 7. rujna 1941., kad su Talijani preuzeli svu vojnu i civilnu vlast. Međutim i nakon toga, sve do oslobođenja Dubrovnika 18. listopada 1944., ustaški zulum nije jenjavao. Zločini su otpočeli nad Srbima i Židovima, zatim nad komunistima, Hrvatima antifašistima i rodoljubima, sve u skladu s rasnim i drugim nacifašističkim zakonima koje je obznanila vlast NDH čim je uspostavljena u Zagrebu. Tako nešto ne poznaje povijest Dubrovni- ka, makar je nečeg sličnog bilo u dubrovačkom zaleđu, ali dosta ranije, u doba Turskog Carstva. Radili su ustaše prema uzoru na fašiste u Italiji i naciste u Njemačkoj. Ubijalo se, masakriralo, ba- calo žive ljude u jame i ponore, rijeke i more, pojedinačno i u skupinama. Rijetko je kome za ta djela suđeno, a nije bilo ni govora o sudskoj tužbi, obrani, a još manje o žalbi ili prigovoru. Negdje su djelovali pokretni prijeki sudovi osnovani l7. travnja 1941. koji su odmah izricali smrtne kazne. Najviše se ubijalo na licu mjesta ili prema trenutačnom raspoloženju ubojice. Neke žrtve ubijane su nakon uhićenja i kraćeg zadržavanja u zatvoru, a neki uhićenici otpremani su u koncentracijske logore. Sve je to bilo regulirano zakonom od 25. studenoga 1941., a odnosilo se na sve nepoćudne osobe. Iz logora se rijetko tko vraćao. Počinitelji zločina nisu imali nimalo ljudskosti, ni trunka mo- rala. Da je to bilo upravo tako, vidjet ćemo na primjerima zločina koje su Počinile ustaše i vlast NDH u Dubrovniku i na dubrovačkome području, a to je samo mali odraz stanja u čitavoj tadašnjoj NDH. Čim su i formalno došli na vlast u travnju 1941., ustaše su odmah, uz blagoslov vlasti NDH, a po uputama ustaškog pukovnika Jure Francetića, koji je radi toga bio iz Zagreba došao u Dubrovnik u travnju 1941., počeli s pljačkom i otimačinom te s hapšenjima i ubijanjem Dubrovčana. Upadali su u srpske i židovske stanove, trgovinske radnje i druga dobra; na očigled vlasnika ili nakon njegova uhi- ćenja, odnosili sve vrijedno na što su nailazili. Najviše su otimali za sebe osobno, a govorili su da sve to rade za vlast NDH. Tako su naprimjer ustaše Stjepo Petričević i Niko Trojanović sredinom travnja 1941. u Trstenomu upali u kuću Vida Miljasa i opljačkali sve dragocjenosti. Ustaški stožernik Ivo Rojnica 7. svibnja iste godine uhitio je Manojla Vlatkovića, služitelja kotarskog suda u Dubrovniku, koji je poslije ubijen. Zatim slijede uhićenja u Orašcu, Trstenomu, Zatonu i po drugim mjestima. Tad je uhićeno osam građana uglavnom srpske, ali i drugih narodnosti, a rijetko koji je ostao na životu. Kad su 25. svibnja 1941. ustaše preuzeli vlast od Talijana, odmah su počeli krvavi pir kakav se u Dubrovniku ne pamti. Kolo su vodili ustaški stožernik Ivo Rojnica, logornik Mladen Ka- štelan, šef redarstva Ivković, a izvršitelji su bili Ante Matić, Mirko Živković, Dario Braca- nović, ustaški poručnik Ante Dužević i drugi. Zločin je legaliziran uredbom broj 7 od 3. lipnja 1941. koju je objelodanio Ivo Rojnica, ali i drugim aktima. Židovi nisu smjeli posjećivati javne lokale, kavane, kupališta, oduzete su im radnje, imovina, osobni automobili, radioaparati, čam- ci i sve ostalo vrijedno što su imali. Na vratima kavana je pisalo Židovina i psima ulaz zabra- njen!71 Isto se odnosilo i na Srbe. Ako bi naprimjer Židov ili Srbin ostao vani nakon 20 sati, mogli su biti odmah ubijeni. Dubrovački Krugoval, kao i mnogobrojni zvučnici postavljeni po ulicama, prenosili su antisemitske i antisrpske propagandne poruke.

71 Elaborat Državne komisije o ratnim zločinima za Okrug Dubrovnik (Dalje: DKZURZ). Jedan se primjerak nalazi u HDA, a drugi, kojeg sam koristio, u Arhivu Jugoslavije (Dalje: AJ), Beograd, fas. 29, A. jed 51, str. 29 – 116; AJ br. 454, 1110 i br. 29, 300 -320.

70 Početkom lipnja 1941. uhićena je prva grupa uglednih Dubrovčana: liječnik dr. Milivoj Venzilović, trgovac Miho Ercegović, odvjetnik i komunist Mato Jakšić, pomorski kapetan Ivo Hadžija, pravoslavni pop Boško Mitrović i pomorski kapetan Mirko Mandl. Poslije mučenja u Dubrovniku otjerani su u kazamate Sarajeva.

7.1. NA KRIŽ RAZAPETI staše su u Dubrovniku 4. i 5. lipnja 1941. uhitili bankarskog službenika Nikolu Mašanovića, Uopćinskog blagajnika Branka Hope-a, trgovca Branka Radonića i novinara Jašu Miloslavića. Odvedeni su u Sarajevo. Tu su izdvojili Nikolu Mašanovića, Branka Hope-a i Jašu Miloslavića, odveli ih prema rijeci Lašvi i razapeli na križ, masakrirali i bacili u rijeku. To tvrde talijanski časnici koji su zločin vidjeli, fotogra� rali ga i slike donijeli u Dubrovnik. Slike je u Dubrovniku vidio i apotekar Stijepo Barbijeri. Govorilo se da te slike ima i načelnik Dubrovnika dr. Josip Baljkas. Za ovaj zločin su okrivljeni Ivo Rojnica, Mladen Kaštelan, Ante Dužević, Mirko Živković, Špaleta, Podgorski, Herman Katić, Petar Stavinić i Ante Matić, redom glavni ustaški dužnosnici u Dubrovniku. Svim uhićenim oduzeta je imovina, a trgovcu Branku Radoniću ustaša Ante Kirchmayer oduzeo je radnju.72 (Vidi prilog br. 2.)

Nikola Mašanović, istaknuti partijski i sindikalni rukovodilac Dubrovnika. Ustaše su ga strijeljale na rijeci Lašvi 26.VI.1941.

Nastavljaju se novi zločini. Tako su 6. lipnja iste godine ustaše uhitile Petra Gluševca i uputili ga u ustaški logor Jadovno kod Gospića, gdje je ubijen. Nova je skupina Dubrovčana u kojoj su bili dr. Stjepo Knežević, dr Ivo Grcić, Josip Soldat i Pero Stijepić uhićena 12. lipnja 1941. godine. Soldat je bio ponovno uhićen 9. srpnja 1941. i 22. žujka 1944. godine. Njegova supruga Marija izjavila je: Za progone moga muža najviše je kriv Pero Stadt i njegova supruga, koji su bili naši osobni neprijatelji. Pero Stadt je bio šef njemačke manjine u Dubrovniku i mogao nam je napa- kostiti. Proglašen je za ratnog zločinca.73 Ustaše su 17. lipnja iste godine uhitile dubrovačkog

72 Isto, AJ DKZURZ br. 454-1118/1 119 73 Isto, AJ, dok. br. 454-1079 i 29-321

71 Ivo Bučić, napredni omladinac, rođen 1921. u Blatu na Korčuli, 24. lipnja 1941. je na Stradunu za vrijeme davanja radiovijesti i dizanja talijanske zastave uzviknuo: “Živjela Sovjetska Rusija!” Ustaški pokretni prijeki sud u Zagrebu osudio ga je na smrt 5. VII. 1941. Strijeljan je istog dana u 16,30 sati u Lapadu. odvjetnika dr. Antu Buconića, trgovca Jova Banđura, fotografa (Židova) Josipa Bernera, trgovca Josipa Fucha, domaćicu Fridu Mandel Albahari, trgovca Leona Kleina, ženu mu Adu i sina im Đura te ih odveli u logore. Za mnoge je to bio put bez povratka. Josip Berner je ubijen u logoru Jasenovac, Leo Klein je ubijen u logoru Stara Gradiška, Frida Albahari ubijena je u logoru Đako- vo, Ada Klein je umrla u logoru Đakovo, dok je njezin sin Đuro odveden u Osijek u koncentracij- ski logor za djecu, gdje mu se zameo svaki trag, kao i stotinama druge djece u tomu logoru.74 Uhićenja se nastavljaju 21. i 22. lipnja 1941, u prvom redu komunista, a povodom napada Nje- mačke na Sovjetski Savez, u čemu su kao legionari sudjelovale i neke postrojbe NDH, odakle su se rijetki vratili. Nova su uhićenja uslijedila nekoliko dana kasnije, 23. i 25. lipnja. U Gružu, kod remize uhićen je Venceslav Fišer kojega su ustaše odvele u zatvor Ispod Sv. Marije, gdje je zate- kao još devet uhićenika. Među njima je bio i Ante Anić, bivši katolički svećenik iz Blata na Korču- li, a i ostali su bili većinom Hrvati. Najviše ih je transportirano u zloglasni logor Jadovno kod Gospića, neki u Jasenovac, Staru Gradišku i Danicu kod Koprivnice. Tko je tamo dospio, u Du- brovnik se nikad nije vratio. Spominjem komunistu Josipa Miloslavića koji je nestao u logoru Stara Gradiška, dok su Đorđo i Niko Derikuško, Aleksa Kurtović, Đuro Ćorović i Kosta Stojanac ubijeni u logoru Jadovno. Tad su ustaše uhitili i trgovca Iva Agazzija, pomorskoga kapetana Dra- žu Bolića i još pet uglednih Dubrovčana. Pogubljeni su Špiro Kurbelašvili sa sinovima Nikolom i Vjekom te Đorđe Milišić. Uhićenja su nastavljena u Orašcu, Grbavcu, Makošima, Konavlima i Cavtatu. Nije moguće točno utrvrditi broj uhićenih, ali svakako prelazi stotinjak, najčešće uglednih Dubrovčana. Više od 70% ih je ubijeno. Uz to je uvijek slijedila pljačka imovine i otuđivanje sta- nova ubijenih – opći grabež u kojem su se nadmetali ustaški glavari i agenti. Kad su uhitili Blago- ja Čoroliju, gostioničara iz Dubrovnika, ustaše su mu opljačkali vino, rakiju, likere te u gostionici organizirali pijanku, a sve je predvodio ustaški stožernik Ivo Rojnica.75 (Vidi prilog br. 2.)

74 Vidi prijavu grupe Dubrovčana, AJ, dok. br. 454-1076 i 454-1091 75 Mato Jakšić, n. d., str. 71; Dubrovnik u NOB-i..., Split, 1985., str. 76/77 i 200

72 Kad su putem zvučnika objavljivane vijesti s fronta, poslijepodne 24. lipnja iste godine, na Luži, pored Orlandova stupa, dok se uz prisustvo vojnika i časnika pompozno spuštala talijanska fašistička zastava, radnik iz Blata na Korčuli, omladinac Ivo Bučić, je pred masom naroda po- vikao: Sve lažete! Dolje fašizam! Živjela sloboda! Živio Sovjetski Savez! Ustaše i Talijani odmah su ga uhitili. Ustaški prijeki sud u Zagrebu ga je 5. srpnja 1941. osudio na pogubljenje, što je izvršeno istog dana u 15:30 sati u Lapadu.76 Ovaj primjer najbolja je potvrda ustaškog sustava i bića NDH. U slučaju Iva Bučića bila je riječ o verbalnom deliktu, o javno izraženu mišljenju mlada čovjeka koji se nije slagao s vlada- jućim poretkom. Treba uočiti kako mu je suđeno u Zagrebu, a da se nalazio u Dubrovniku, i to bez tužbe, bez obrane, a kamoli prava na prigovor. Točno je da su bili ratni uvjeti, ali izgovore- ne parole nisu narušile stanje na frontu. Tako se ostvarivala narodna izreka: Kadija te tuži, ka- dija ti sudi! Obnovljeno je stanje koje su u zaleđu Dubrovnika prakticirali Turci u razdoblju od 15. do l7. stoljeća.

7.2. KRVNIŠTVO NA LISAČKIM RUDINAMA I OSTALI USTAŠKI ZLOČINI TIJEKOM 1941. GODINE ubrovačke ustaše su 1. srpnja 1941. godine na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona na užasan Dnačin izmasakrirali devet Dubrovčana (gostioničara Marka Iličkovića, vozača Milana Vučića, trgovačkog pomoćnika Jova Medana, gostioničara Murata Hajdarhodžića, pomoskoga kapetana Boža Batinića, vozača Rista Kosovića, strojovođu Jova Pravicu, mesara Ivana Lečića i postolara Joza Marića), dvojicu Metkovčama (pravoslavnog popa Vasilija Kovačinu i trgovca Boška Popovca, a učitelj Mirko Popovac pobjegao je dok su ih provodili u Ston, da bi 6. srpnja ponovno bio uhićen, izubijan i živ bačen u provaliju kod Brsečina) i jednog Trebinjca (žandarskog podnarednika Ranka Mladenovića), većinom pripadnike srpske narodnosti. Uhićeni su 22. lipnja i strpani u improvizirani zatvor u bivšem samostanu Sv. Marije. U Ston ih je provodio ustaški poručnik Ante Dužević. Potresno je bilo kazivanje Danice Jovanović, kćeri ubijenog Marka Iličkovića, što ga je 27. travnja 1945. predočila Gradskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina u Dubrovniku. (Vidi prilog br. 3.) Bila je učiteljica u Crnoj Gori, a kad se u srpnju 1941. vratila u Dubrovnik, nije

Ustaške žrtve na Lisačkim rudinama 1941. (Snimak nakon ekshumacije)

76 Isto

73 našla oca, ali je čula za njegovu užasnu smrt. Otišla je u Ston i od župnika don Marka Tomašića, rodom s Korčule, svećenika u Dolima, saznala što se dogodilo s njezinim ocem i grupom zatvo- renika. Župnik joj je priopćio kako su ih pijane ustaše proveli Stonom, zatim ih odveli i sve na najstrašniji način poubijali na Rudinama. Don Marko ju je zatim odveo do mjesta zločina, gdje su se oboje užasavali nad prizorima koje su vidjeli, kazuje Danica. Nakon toga se vratila u Du- brovnik i sve ispričala generalu Amicu, zapovjedniku divizije Marche. On joj je za zaštitu osi- gurao karabinjere; uzeli su mrtvačke lijesove i vozilom otišli na Rudine. Danica kazuje da je slika pobijenih bila stravična – svi su bili izmasakrirani, čavle su im zabijali u glavu, nije se moglo nikoga prepoznati niti izvršiti identi� kaciju ubijenih, što je pokušavala uraditi ekipa ta- lijanskih liječnika. Kad su žrtve htjeli dovesti u Dubrovnik i ondje ih sahraniti, to je, i pored intervencije spomenutoga talijanskoga generala, zabranio veliki župan dr. Ante Buć. Bojao se revolta naroda jer su mnogi ljudi u Gradu čuli o krvavom zločinu na Rudinama. Mrtvačke san- duke s leševima zatim su dovezli do Zavale i smjestili ih u jednu jamu na tamošnjem groblju. Danica Jovanović kazuje da su je kasnije ustaše progonile, majku su joj utamničili, a ona se skrivala u jednom grobu na katoličkom groblju u Dubrovniku. Državna je komisija utvrdila, uz ostalo, da je zločin počinjen po nalogu Velikog župana dr. Ante Buća (osuđen je 25. ožujka 1945. godine u Zagrebu i pogubljen), a neposredni izvršitelji bili su ustaški poručnik Ante Du- žević (pobjegao u inozemstvo, za njim je bila raspisana tjeralica) i njegov pomoćnik, ustaša Ante Glavan (osuđen je i pogubljen u Dubrovniku 1947. godine) s još 5 – 6 ustaša iz Dubrovnika.77 Ustaški zločin nad civilnim žrtvama na Lisačkim rudinama brzo se nadaleko pročuo. Narod je bio prestravljen, ali i ogorčeno je reagirao, s prezirom i protestom. O zločinu na Rudinama se i među talijanskim okupatorskim vojnicama govorilo s krajnje negativnom konotacijom. Ipak, bez obzira na proteste Dubrovčana, Pelješčana, Primoraca; bez obzira na prosvjede talijanskoga okupatorskog generala Amica, ustaški zločini ne jenjavaju. Već 7. srpnja 1941., po nalogu iz Zagreba, dubrovačke ustaše od vlasnika su otele � lijalu Srpske banke i uhitili sve namještenike, s upraviteljom na čelu. Neke su pustili, a nekoliko dana kasnije (4. kolovoza) odveli su i ubili Stjepana Murattija, dr. Nikolu Rašetu, Anku Njirić i Bosu Šteger. Za ovaj zločin bili su okriv- ljeni dr. Baldo Poković, koji je postao novi ravnatelj spomernute banke (suđeno mu je i pogu- bljen je u Dubrovniku 25. listopada 1944. godine.) i Karlo Stulli, kasnije također ravnatelj iste banke. (Dokumenti kazuju da na toj dužnosti nije bio loš, pa mu nije suđeno.78) Vrhunac ustaškog terora u Dubrovniku zabilježan je krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. godine. Ustaše su bili riješili odreda poklati sve Srbe, Židove i ostale koji su im bili nepoćudni (muško, žensko, staro, mlado, bez razlike). Hapsili su sve odreda.79 U Makošama su 27. srpnja uhitili Milku Miloslavić i transportirali ju u logore u Gospiću i Koprivnici; 28. srpnja u Prijevo- ru je uhićen Aleksandar Protić koji je ubijen u logoru u Jablanici; 31. srpnja u Dubrovniku su uhitili trgovca Jova Tasovića, ženu mu Milku i sinove Bogdana i Duška i odveli ih u logore u Jablanici i Gospiću (vratila se samo Milka, ostali su ubijeni); 31. srpnja u Dubrovniku je uhićen gradski blagajnik Ante Korčulanin, supruga mu Katica i kćer Ateja (odvedeni su u logor Stara Gradiška, gdje je Ante od batina i zlostavljanja umro 18. listopada 1943. godine); krajem srpnja na Jakljanu su opljačkali ing. agronomije Vasa Srdića i oduzeli mu isprave, a kad je 5. kolovoza došao u Grad po oduzete isprave, uhapsili su ga GESTAPO i ustaše i otjerali u logor Banjicu kod Beograda, gdje je ubijen; 4. kolovoza u Dubrovniku je uhićen Savo Ljubibratić i još 20 Hrvata i

77 Svjedočenje Danice Jovanović rođene Iličković. Nalazi se u Elaboratu DKZURZ, inv. br. 190 002, str. 156, 157 i 606, zatim isti izvor dok. br. 29-304, str. 325; Mato Jakšić, n. d. str. 72; Dubronik u NOB-i..., str. 1080 78 Dokumenti DKZURZ, sig. 110, dos. 3737, str. 828 – 832 79 Mato Jakšić, n. d., str.75

74 Srba, a istog dana hapšen je i trgovački pomoćnik Blagoja Vukičević, odveli su ga u Gospić gdje je ubijen; 5. kolovoza u Dubrovnku je uhićena obitelj Ivanković (otac Todor, žena mu Milka, sinovi Milan, Gojko i Petar i kći Bosiljka) i Zagorka Tošović (svi su idućih dana ubijeni u Gos- piću); 4. i 5. kolovoza uhićen je trgovac Todor Sparavalo, žena mu Milka i sin Milenko (vidi prilog br. 4.), zatim Mile Munislić, Blagoje Čorlija i sestra mu Obrenija (vidi prilog br. 2.), svi su odvedeni u Gospić i ondje pogubljeni; 8. kolovoza u Cavtatu su ustaše uhitili 13 osoba, za- tvorili ih u garažu Banac u Dubrovniku, potom ih otpremili u logor u Jablanici; 8. kolovoza uhićen je Jovo Arbutina, žena mu Darinka, sin Milorad i kći Milica (odvedeni su u logor u Gos- piću); 8. kolovoza uhićeni su zidar Martin Klarić, profesor Ante Dulčić, Vinko Hančević i Ni- kola Čokljat i deportirani u logor u Jablanici.80 I tako u nedogled, sve po istom receptu: špija, uhićenje, zatvor, deportacija u koncentracijski logor, sigurna smrt. Nije bilo ni suda ni pravde – potpuno jednako za Srbe, Židove, Hrvate, obič- ne građane, profesore, doktore, liječnike, odvjetnike, trgovce, mornare, pomorske kapetane Sve nepodobne, zbog rasne ili vjerske mržnje, loših susjedskih odnosa, pakosti, mržnje, sujete i tko zna kakvim su se sve tobožnjim kriterijima služili, i kojih su se načela pridržavali. Za sve su tobože imali zakonsko pokrića, zapovjedi i sugestije iz Zagreba, ali i iz Dubrovnika (od ve- likog župana, redarstvenika, raznih stožernika, logornika ili logornica i kojekakvih drugih). Imovina žrtava je pljačkana, obiteljske knjižnice paljene ili otimane, oduzimano zlato i ostali dragocjeni predmeti. Od toga su iza rata, uz ostalo, živjeli ustaški emigranti u Argentini, Špa- njolskoj, Kanadi, Australiji, dakle od na desetke kilograma opljačkana židovskog i srpskog (ali i hrvatskog) zlata. Stanovi i kuće ubijenih naseljavani su podobnim ustašama i dužnosnicima vlasti NDH. Čak je okupatoru (Talijanima) u Dubrovniku bilo teško sve to slušati i gledati, pa su neke žrtve uzeli u zaštitu, a od Rima su zahtijevali da se ustašama oduzme svaka vlast, vojna i civil- na. Talijani su se pravdali govoreći sve to čine vaši Hrvati, zaboravljajući da su ih upravo oni doveli, i da su ih školovali u svojim fašističkim kampovima. Tamo se nije moglo čuti ništa do- bra, ništa dobra vidjeti, samo masakr talijanske vojske u Etiopiji, neljudsku upotrebu bojnih otrova i masovno ubijanje Etiopljana, zatim zločine u Albaniji, Grčkoj... i svuda gdje je zagazi- la njihova fašistička čizma, kao i zločine nad dijelom vlastitog naroda, već od dolaska fašista na vlast 1922. godine. Ustašku strahovladu Talijani su prividno prekinuli 7. rujna 1941., kad je zapovjednik 2. tali- janske armije general Ambrosio Proglasom pučanstvu objelodanio da toga dana preuzima voj- ničke i civilne ovlasti u tzv. obalnim zonama, pa i na području ustaške Velike župe Dubrava. Ostao je samo ustaški povjerenik za vezu između Talijana i vlasti NDH. Vojska NDH tako je stavljena pod talijansko zapovjedništvo. Talijani su uveli coprifuoco (policijski sat) od 22 do 5 sati ujutro. Otad su ustaše uhićenike morali predavati Talijanima, a oni su ih slali na posebne fašističke sudove u Šibenik, Zadar i Split ili u logore na Mamuli i Prevlaci. Stanje se, na prvi pogled, kao malo smirilo. To je trajalo dokraja 1941. i početka 1942., ali ne zadugo. Iz Dubrovnika je u Zagreb otišao Ivo Rojnica i mnogi njegovi pomoćnici. Neki među njima bili su od vlasti NDH nagrađeni novim dužnostima, prvenstveno u diplomatskoj službi. U Dubrovniku su ostali neki od onih koji su od 25. svibnja do 7. rujna 1941. okrvavili zemlju dubrovačku, kao nitko dotad u povijesti Grada.

80 Elaborat DKZURZ, dok. br. 29-302, str. 325 – 329. Posebni dokumenti uz Elaborat (saslušanja i prijave), dok. br. 454, str. 1086 – 1110

75 7.3. USTAŠKI ZLOČINI TIJEKOM 1942., 1943. i 1944. GODINE ije moguće opisati sve ustaške zločine, pa ćemo za ratno razdoblje nakon 1941. prikazati Nsamo najkarakterističnija događanja vezana uz to. Krvavo orgijanje ponovno je počelo kra- jem ožujka 1942., nakon što su mladi dubrovački antifašisti po Gradu ispisali parole u povodu 27. ožujka 1941., kad je od naroda bilo osporeno pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom (fašističkom) paktu. Tad su ustaše kroz nekoliko dana uhitili 19 dubrovačkih mladića i strpali ih u policijski zatvor u današnjem Labirint-baru nasuprot crkve Sv. Dominika i Dominikanskog samostana. Postupanje ustaša nad zatvorenicima bilo je krajnje zločinačko. Agent Vid Redžo, kako opisuju uhićenici zatvorenike je držao za ruke i noge, začepio im nos i onda u usta ulijevao po dvije litre salamure. (Tijekom prvih uhićenja nakon oslobođenja Dubrovnika uhićen je i osu- đen na smrt i ubijen na Daksi 25. listopada 1944. godine.) Ustaše su među zatvorenike ubaci- vali špijune da slušaju i špijuniraju im. Takav je naprimjer bio neki Maksim Knežević, pokr- šteni Židov. Među uhićenicima bio je i Ivo Vukušić koji je u zatvoru prebijen, pa je dospio u bolnicu. Oko 3. svibnja 1942. ilegalci su ga oslobodili i otišao je u partizane, ali su ga kasnije zarobili četnici i vratili ga Talijanima u Dubrovnik. Zatvorili su ga u zloglasni Kazbek u Lapadu, potom u tvrđavu Lovrjenac i ondje ga ubili.

Ćelija u ustaškom zatvoru u Dubrovniku sa sredstvima kojima se policija služila u istrazi za iznuđivanje priznanja. Ostale uhićenike je Specijalni talijanski sud u Šibeniku osudio na vremenske kazne, pa su dospjeli u razne logore po Italiji (Parma, Pizza, Venecija). Za zločin nad ovim dubrovačkim uhi- ćenicima, po prijavi Gradskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina, okrivljeni su ustaše Ante Tasovac, Mirko Živković, Vid Redžo i Maksim Klapper, svi ogrezli u krvi već 1941. godine.81

81 Elaborat DKZURZ, dok. br.736-364-382, 736-273

76 Val uhićenja se nastavio 7. travnja l942., kad su ustaše u talijanski zatvor u tvrđavi Lovrjenac strpali 14 Dubrovčana. Uhićeni su da ne bi remetili proslavu godišnjice osnivanja NDH, 10. travnja. Nastupilo je vrijeme kad zajednički hapse Talijani i ustaše, naprimjer Iva Burića (29. svibnja 1942.) i Petra Grubišića (14. lipnja 1942.). Zatvorili su ih u Kazbek, u ćeliju gdje je već bilo 40 zatvorenika. Grubišića su zatim sprovodili u logor na Prevlaci, ali su ga na putu ubili.82 Veća grupa ustaša iz Ljubuškoga i Vrgorca prebačena je na Pelješac, gdje su zajedno s Talijani- ma i domaćim izdajnicima činili nečuvene zločine u Janjini, Kuni i drugim mjestima na Pelješ- cu (o tome više kasnije). Sredinom lipnja 1942., na osnovi tzv. Zagrebačkog sporazuma između vlasti NDH i Talijana, regulirano je da u akcijama mogu zajednički sudjelovati ustaše i četnici, pa su tako udruženi činili zločine i oko Dubrovnika.83 * Kad je 8. rujna 1943. godine kapitulirala Italija, na dubrovačko područje stigao je novi oku- pator – njemačka vojska koja je po Dubrovniku otpočela s pljačkom židovskih dućana (Lea Kleina, Emila Tolentina, Davida i Alberta Kabilja i drugih). Sve židovske nekretnine (zgrade, polja, livade... kao i zgrada Židovske općine s hramom) u zemljišnim knjigama upisane su na vlasti NDH. Ustaški povjerenik, neki Egremija, prisvojio je trgovinsku radnju Židovke Laure Landau. Flori ud. Tolentino ustaše su opljačkali stan sa dragocjenim namještajem. Ustaše na- stavljaju uhićenja, samostalno ili zajedno s GESTAPO-om. U prosincu 1943. Ustaška re- darstvena oblast u Dubrovniku uhitila je devet Dubrovčana, među kojima i glumca Đuraše- vića, i deportirali ih u koncentracijski logor Stara Gradiška, gdje je četvero njih ubijeno (Mojmir Mudrađa, Nikica Franić, Maks Golub i Risto Miročević), dok su ostali pobjegli pri- likom likvidacije logora. U logoru Stara Gra- diška ubijen je i Stjepan Kovačević, uhićen u Dubrovniku l4. prosinca 1943. godine. 84 Kad su se 21/22. prosinca 1943. njemačke postrojbe iz 118. lovačke divizije, podržane ustašama, iskrcale na Korčulu, u Račišću su upali u kuću pomorskoga kapetana Ivana Dre- ča Lelekovića. Prema izjavi njegove supruge Katice ubili su ga pred kućnim vratima i baci- li u more, gdje je ostao tri dana dok ga more nije odnijelo ne znam kuda85, jer Nijemci i usta- še nisu dozvolili da ga se izvadi iz mora i po- kopa prema katoličkom običaju. U veljači 1944. u Dubrovniku su uhićeni Ivo Šeparović i Dušan Todorovrić. Odvedeni su u logor Stara Gradiš- ka, gdje je Dušan ubijen, a Ivo deportiran na Dušan Todorović, sekretar Mjesnog komiteta KPH Dubrovnik, ubijen u ustaškom logoru prisilni rad u Njemačku. u Staroj Gradiški u kolovozu 1944.

82 Isto, dok. br. 736-277 83 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1040 84 Elaborat DKZURZ, dok. br. 29-307 85 Dokument, zapisnik br. 25/46. Općinske komisije Korčula. Nalazi se u Elaboratu DKZUZR dok. br. 463-995.

77 U Dubrovniku su 12. travnja 1944. uhićeni dr. Ivo Kolbe, pomorski kapetan Niko Baule i liječ- nik dr. Niko Moretti. Ustaški su ih špijuni iz Dubrovnika teretili da su četnici (o čemu je već bilo riječi). Supruga dr. Iva Kolbea u izjavi Gradskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina u Dubrov- niku 22. kolovoza 1945. navodi: Svakako da moj pokojni muž nije imao nikakve veze s četnicima. (...)86 Isto su tvrdila Kolbeova kći Mira i Ivanka Baule. Postoji jedan dokument Župske redarstvene oblasti Dubrovnika od 19. travnja 1944. u kojem ravnatelj ustaša Mato Roko javlja u Zagreb da su dr. Ivana Kolbea uhapsili i poslali k njima u Zagreb, što je u vezi sa depešama ustaških špijuna iz Dubrovnika koji su tražili od Zagreba da ih se tamo dovede i likvidira. (Vidi prilog br. 12.) Kako se počeo nazirati kraj Drugom svjetskom ratu i neizbježan poraz fašističkog bloka, a time i vladavine NDH, među njemačkim i ustaškim vlastima u Dubrovniku zapažena je nervo- za, poduzimane su još oštrije represivne mjere, povećavana ubojstva. Tako je svim institucijama civilne i vojne vlasti NDH 26. travnja 1944. iz Velike župe Dubrava župan dr. Ante Buć poslao uputstvo u kojem su zahtijevane još oštrije mjere odmazde protiv osoba koje se suprotstavljaju režimu. Uputstvo se oslanjalo na zapovijed glavnog njemačkog zapovjednika jugoistoka koji je to zahtijevao u svrhu suzbijanja komunističke opasnosti. Mjere odmazde bile su rigorozne. Za- htijevano je strijeljanje a njihove nastambe uništiti 87, pa tek onda oglasom javno objaviti nji- hovu krivnju. Druga je uputa izdana 4. kolovoza 1944. od Župne redarstvene oblasti Dubrovnik, a vezivala se uz zapovijed ustaškoga generala Vilka Begića od 22. lipnja 1944. kojom se regu- liraju obveze i pravo ustaša i drugih vlasti NDH da kao taoce mogu hapsiti bilo koga sve ih li- kvidirati ukoliko uslijedi koja partizanska aktivnost ili antidržavna djelatnost, bilo u mjestu do- gađaja, bilo u blizini mjesta otkuda su taoci. 88 Ove zapovijedi, uz one ranije, zapravo su značile još jedno pokriće za zločine koji su postali masovniji. To se vidjelo u slučaju Draga Botice, sedamnaestogodišnjeg mladića iz Račišća na Korčuli, učenika Trgovačke akademije u Dubrovniku kojega su ustaše uhitili 25. svibnja 1944., samo zato što je odbio upisati se u ustaš- ku mladež. (Vidi prilog br. 9.) Odveli su ga u Zagreb, pa u logor u Sisku, odakle je, ipak, uspio pobjeći i danas živi u Parizu. Uhićenje su obavili šef policije u Dubrovniku Mato Roko i Grgo Ilić, a sve po uputama ustaškog stožernika prof. Mladena Kaštelana. 89 S Boticom je u Zagreb sprovedeno još pet dubrovačkih antifašista, među kojima i Vinko Spaventi koji je zatvoren u lo- gor Stara Gradiška i ubijen u kolovozu 1944. godine. U izvršavanju zločina ustašama su se pridružili i neki domobrani iz 9. posadnog zdruga, zatim neki oružnici NDH i drugi. Uhićenja i ubijanja su uslijedila samo ako se u nekoga sumnjalo da surađuje s partizanima ili ako je netko od njegovih u redovima NOVJ. Tako je 13. lipnja 1944. u zatvor poslana poštanska službenica u Čilipima Jelka Rose. U Lovornu i Grudi uhićeno je 12. i 20. lipnja osam seljaka, a prema zapovijedi ustaškog zastavnika Nikole Dragičevića. U Rijeci dubro- vačkoj je 29. lipnja uhićeno sedmero osoba, a u Brašini Jure Svetin. U selo Trnovicu u stonskom zaleđu 23. srpnja 1943. upala je skupina ustaša iz Hercegovine, kojom prilikom su opljačkali i zapalili više seoskih kuća. U Dunavama je uhićeno 18 mještana i skoro svi su internirani u logor Stara Gradiška. U Vodovađi je ustaška patrola 8. kolovoza ubila Petra Lazarevića zato što mu je nećak bio u partizanima. Nakon toga 15. kolovoza ustaše su u Pridvorju ubili Mata Šukovića jer su posumnjali da je surađivao s partizanima. U selo Pločice je 22. kolovoza došlo13 ustaša i bez ikakva razloga i povoda ubili domobrana Petra Budmana.90 Sutradan su u selu Popovići ustaše

86 AVII, k. 301, reg. br. 5-14/1 87 Zapisnik, dok. br. 898/45 u Elaboratu DKZURZ br. 737-272 i AVII, k. 157, reg. br. 17/15-1 88 AVII, k.151a), reg. br. 31/14-1 89 Zapisnik sa saslušanja Ante i Marije Babić, Elaborat DKZURZA, sig. 110, dos. br. 2758, str. 828 – 832 90 Taj dokument objavila je domobranska provinijencija. (Vidi izvješće zapovjednika 9. posadnog zdruga pukovnika Stjepana Zuecha, odaslano u Zagreb 27. kolovoza 1944., AVII, k. 110, reg. br. 30/15-1.)

78 ubili seljaka Nika Petrova, a nedaleko Grude teško ranili Nika Monkovića koji je bio od ustaša po- bjegao partizanima – kako je javilo zapovjedništvo 9. posadnog zdruga, a obavijest je potpisao njegov zapovjednik pukovnik Stjepan Zuech 28. kolovoza 1944. godine.91 U rujnu 1944. povećan je broj zločina. Tako su 5. rujna ustaše na predjelu između Mrcina (današnje Dubravke) i Dunava ranili domobrana Gaja Primića iz Dunava zato što su mu sinovi u partizanima, a već su mu žena i kći bili zatočeni u logoru Stara Gradiška92, javio je novi zapovjednik 9. posadnog zdruga pukovnik Milan Čudina. Istoga dana grupa ustaša pod zapovjedništvom rojnika Vinka Zovka upala je u ko- navosko selo Gabrile i kod jame Velova napala četvoricu seljaka, od kojih je Andro Bokarica, iako ranjen, pobjegao. Stožer 9. domobranskog posadnog zdruga izvršio je očevid, a utvrđeno je da su 93 svi:ubijeni bili odjeveni u civilnu odjeću te da nisu bili naoružani. Do ovolikih zločina u Konavli- ma došlo je radi toga što je iz Dubrovnika ustaški stožernik prof. Mladen Kaštelan naredio domo- branima i ustašama da oštro nastupaju u Konavlima da ih se prisili da stupe u domobrane ili u ustašku miliciju.94 Težak se zločin dogodio 10. rujna 1944. u selu Dunavama, kad je pijani ustaški zastavnik Nikola Dragičević dao ubiti osam ljudi i zapaliti desetak kuća. O tome zločinu dosta ka- zuju očuvani dokumenti Stožera 9. domobranskog posadnog zdruga i oružništva NDH u Dubrov- niku. Prema domobranskim dokumentima ustaški zastavnik Dragičević ondje je pao s motocikla, ozlijedio se i potom uzbunio cijeli vod 13. ustaške satnije iz 9. ustaškog stajaćeg zdruga. Inscenira- jući da su ga ranili partizani, naredio je ustašama da napadnu i pobiju sve u tome selu. (Vidi priloge br. 13 i 14). Zapovjednik 9. domobranskog zdruga pukovnik Čudina opisuje cijeli slučaj i navodi da je ustaški zastavnik Nikola Dragićević bio pijan i da je zločin počinjen nad seljacima koji su se zatekli u selu Dunavama, dok su ostali pobjegli čim su primijetili ustaše kako idu prema selu. Ubi- jeni su starci i bolesne osobe koje nisu mogle pobjeći. U drugom izvješću 9. posadnog zdruga po- novno se tvrdi da su ustaše bile pri piću kao i sam zastavnik Dragičević, pa da je radi toga što je bio pijan pao sa motorkotača te da se domobranske posade nisu mogle suprotstaviti naoružanim i pijanim ustašam). Pukovnik Čudina također navodi da je radi učinjenog zla raspoloženje naroda prema ustašama vrlo slabo.(...) Njegov zamjenik dopukovnik Ciole javio je 20. rujna da ne samo što su ustaše u kući cestara Nika Obradovića ubili četiri člana obitelji, nego su još opljačkali: 11 zlatnih prstena, 1 zlatni sat s lancem, 1 zlatni sat bez lanca, 8 pari rećina, 2 para mindjuša, dvije zlatne kolajne i drugu robu.95 Međutim ovaj ustaški zločin je zataškan od strane vlasti NDH. Pijanim ustašama i njihovu zapovjedniku Dragičeviću nije se ništa dogodilo, dapače nisu pozvani niti na odgovornost. To je najbolja slika sustava NDH. Stoga nije čudno što je iz Konavala i drugih mjesta oko Dubrovnika te iz samoga Grada mnogo domobrana pobjeglo u partizane ili su se skrili u kuća- ma. Bježali su u partizane i domobranski časnici. Tako je 21/22. rujna 1944. iz Čilipa partizanima prebjegao natporučnik Frano Meštrović, zapovjednik 3. satnije 5. bojne iz 9-og posadnog zdruga, o čemu je izvijestilo Župno oružništvo u Dubrovniku s potpisom bojnika Zvonimira Sporčića.96 Ustaše i hrvatski legionari iz Vražje divizije su 20. rujna 1944. godine između Šumeta i Žar- kovice uhitili, ubili i potom kamenjem zatrpali Toma Kurilića te Nika i Mariju Kolendić iz Br- gata Donjeg, a 23. rujna ustaše iz Dubrovnika na Dupcu su ubili staricu (72) Anu Simatović iz Čibače koja je na magarcu gonila povrće na prodaju u Dubrovnik97, javio je 26. rujna već spo- minjani bojnik Zvonimir Sporčić.

91 AVII, k.110, reg. br. 43/16-1 92 AVII, k.110, reg. br. 30/3-1 93 AVII, k. 111, reg. br. 30/3-1 94 Elaborat DKZURZ 95 Izvorni dokumenti nalaze se u AVII, k.110, reg. br. 46/18-1-2; k.110 reg. br. 7/18-1; k. 110, reg. br. 8/18-1 i k. 110, reg. br. 9/19-3 96 AVII, k. 110, reg. br. 9/19-1 97 AVII, k.110, reg. br. 9719-2

79 Možda posljednji, ali svakako jedan od težih, zločina što su ga počinili ustaše, GESTAPO i hr- vatski legionari iz Vražje divizije u Dubrovniku, dogodio se dan prije negoli su ga partizani oslobo- dili l8. listopada 1944. godine. Zločinci su l6. listopada uhitili Josipa Spitzera (60), židovskog ho- telijera koji je imao lokal u Lapadu i koji je ranije bio prešao na katoličku vjeru. (Vidi prilog br. 15.) O tomu zločinu je 30. studenoga 1944. pokojnikova supruga Marica izjavila Gradskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina u Dubrovniku kako su ga ustaše uhitili i predali GESTAPO-u, a kad su se Nijemci i hrvatski legionari povlačili iz Dubrovnika ubili su ga na putu iz Komolca za Šumet. Bio je izmrcvaren, glava mu je bila odsječena, na leš je navaljeno kamenje.(...) Tvrdila je da se to dogo- dilo zato što smo ja, pokojni muž, brat mu i nevjesta, vraćajući se 10. listopada iz Pridvorja u Ko- navlima, iz zasjede dočekani od partizana i odmah pušteni. Na Zvekovici smo sreli fratre iz dubro- vačkog samostana Male braće, koji su nas pitali kako smo prošli, a moj im je muž kazao: ‘dobro ako nemate oružje, to su dobri ljudi’. Moj je muž još nekome to rekao pa je došlo do ušiju ustaša i Nije- maca i zato su ga uhitili 16. listopada po ustaškom agentu Tasovcu, Jakaši i drugima. (...) Isto je potvrdio i grobar Baldo Belanović iz Dubrovnika koji je pokopao Spitzera. On navodi da su mu dva seljaka u Rijeci dubrovačkoj rekli gdje se nalazi ubijeni, pa sam ga našao s južne strane ceste Ko- molac – Šumet, na kršu i na njega je bilo nabačeno oko 300 kg kamenja, bio je izmrcvaren.(...) To su potvrdili i ostali svjedoci.98 Sa Spitzerom je uhićen i akademski slikar Alois Kohout, Čeh iz Praga nastanjen u Dubrovniku. Međutim njega su inretvencijom spasili prijatelji.99 (Vidi prilog br. 15.) Kada se 17. i 18. listopada 1944. nakon borbenih uspjeha NOVJ njemačka vojska povlačila, legionari, ustaše i drugi, a prema izvješću 6. oružničke pukovnije u Mostaru od 30. listopada 1944. rušene su, po saveznicima (tj. Nijemcima i legionarima, prim. N. A.) ceste i mostovi, što je kod naroda uzrokovalo paniku i veliko nezadovoljstvo. (...) Dozapovjednik pukovnije dr. Ma- rijan Pušić još navodi da su na zaposjednutom području partizani uveli svoju vlast i organizira- li narodne sudove, koji su dobili iskaze osoba s kojima treba obračunavati. (...)100 Na kraju opisa ustaških zločina u gradu i kotaru Dubrovnik Okružna komisija za utvrđivanje ratnih zločina u Dubrovniku obznanila je imena 31 osobe koje su od strane ustaša bile interni- rane iz Grada i imena 14 osoba s područja kotara Dubrovnik. Najviše ih je bilo internirano u logore Jasenovac (12) i Staru Gradišku (5), zatim u Jadovno kod Gospića (10), dok su ostali otjerani u logore Danica kod Koprivnice, Kerestinec, Slavonski Brod, Đakovo, Sisak, Mostar, Jablanicu, Sarajevo, Zemun i Banjicu. Ustaše su ubili ukupno 87 Dubrovčana, ranili njih 22, dok su zatvorili i internirali 104. osobe. Osim njih na području kotara Dubrovnik ubili su još 32 osobe, ranili 34, a zatvorile i internira- li 56 osoba. Na Korčuli, gdje su boravili kratko vrijeme, ubili su 9 osoba, 1 ranili i 1 internirali. (Ovdje nisu uračunati oni koji su pogubljeni od hrvatskih legionara iz 369. Vražje divizije. Pre- ma podacima Okružne komisije za utvrđivanje ratnog zločina, ustaše i vlasti NDH na širem du- brovačkom području ubili su 128, ranili 57, a internirali 161 osobu.101 Za ove i druge zločine neki su poslije oslobođenja Dubrovnika uhićeni, neki pogubljeni, dok u većinu njih nije dirano. Osim toga Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina, a na osno- vi prikupljenih dokumenata s područja Dubrovnika, sudbenim je postupkom ratnim zločincima proglasila 15 osoba. Bilu su to:

98 Izvorni dokumenti nalaze se u AVII, k. 110, reg. br. 46/18-1-2; k.110 reg. br. 7/18-1; k.110, reg. br. 8/18-1 i k. 110, reg. br. 9/19-3 99 Isto, br. 736-321/322 100 AVII, k. l49, reg. br. 37/13-1. (Nijemci su se prilikom povlačenja bili pripremili za rušenje niza objekata u Dubrovniku koji su od velike kulturne vrijednosti, ali radi djelovanja ilegalnih organa NOP-a, u suradnji sa nekim njemačkim i domobranskim časnicima, u tome nisu uspjeli. Rušenja koja su obavile njemačke postrojbe na putu od Dubrovnika do Metkovića istovjetna su s onima u Sućurju na Hvaru, Makarskoj, Splitu, Šibeniku, a iznad svega u Rijeci, po Slavoniji i na ostalim područjima.) 101 Elaborat DKZURZ, br. 29-30-315, str. 346 – 348

80 Ivo Rojnica koji je prema tvrdnjama Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača bio najkrvaviji ustaški zločinac kojeg poznaje povijest Dubrovnika. Podrijetlom je iz Imotskog, inače prodavač u jednoj obućarskoj radnji u Dubrovniku, ustaški stožernik Velike župe Dubrava koji je rukovodio svim ustaškim organizacijama. Bio je glavni organizator i naredbo- davac masovnih zločina – hapšenja, ubojstava i odvođenja u logore smrti. (Na toj dužnosti bio je od uspostave NDH do rujna 1941, a zamijenio ga je Vlado Herceg.) Postao je poručnikom Ustaške vojnice. Pavelić ga je odlikovao Ordenom reda za zasluge II. stupnja. Državna komisija za utvrđi- vanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača nije mogla pouzdano utvrditi točan broj osoba koje je dao pogubiti, ali taj broj svakako je velik. Neke žrtve spomenuli smo u prethodnom dijelu teksta. U Arhivu Jugoslavije njegov dosje (F. br. 22 659) predebeo je od izjava svjedokâ, rodbine i prijatelja osoba koje je dao pobiti, i niza drugih dokumenata. Uz ostalo tu je i svjedočenje Dubrov- čanina prof. Milovana Posedela iz svibnja 1945. o ubojstvima Dubrovčana. Jele Šmok iz Mokošice dala je optužnu izjavu protiv Rojnice o ubojstvu Josipa Miloslavića s kojim je 20 godina vanbračno živjela. (Vidi prilog br. 2.) U dosjeu se nalazi i spisak 58 žrtava koje su prema nalogu Rojnice ubili ustaše. Proglašen je ratnim zločincem, živi u Argentini. 102 Dolazio je u Zagreb za vladavine Franja Tuđmana; nikada nije hapšen. Bio je čak imenovan za veleposlanika RH u Argentini(!). VIado Herceg, ustaški dopukovnik Pavelićeve vojnice, ustaški stožernik u Dubrovniku i povjerenik Glavnog ustaškog stana u Zagrebu, propali student veterine iz Travnika. Kako reko- smo, zamijenio je Iva Rojnicu u rujnu 1941. godine. Kad je iz Zagreba došao u Dubrovnik, ustaše su okitile grad zastavama i cvijećem a uvečer je organiziran prijem, pisano je listu Hr- vatski narod broj 301/191. Odmah nakon dolaska posjetio je velikog župana dr. Antu Buća i talijanskoga generala. Imenovao je pomorskoga kapetana Želimira Milića ustaškim pouzdani- kom za Pelješac i naložio mu da organizira ustaški pokret u općinama Janjina, Kuna i Orebić. Nastavio je sa zločinima u Dubrovniku. U suradnji s talijanskim generalom Amattiem, zapo- vjednikom divizije Messina, više mjeseci vršio je zločine po Pelješcu (paljenje sela, ubijanje nevinih ljudi, žena i djece, bombardiranje naselja itd). I njegov dosje je podebeo od mnogih izjava i drugih dokumenata na osnovi čega je i proglašen ratnim zločincem.103 Mladen Kaštelan, profesor dubrovačke Gimnazije, četrdesetogodišnjak. Bio je među glavnim krvnicima u Dubrovniku; ustaški logornik koji je zamijenio Hercega. U rujnu 1944. imenovan je ustaškim stožernikom. Odmah je pristupio ustaškom pokretu i bio je među onima koji su 17. trav- nja 1941. u Kneževu dvoru srdačno dočekali i pozdravili talijanske i njemačke okupatorske časni- ke i stavili im se na raspolaganje. Hapsio je brojne Dubrovčane, naprimjer Jašu Miloslavića, Bran- ka Hopea i Nikolu Mašanovića koji su razapeti na križu u dolini Lašve. Sudjelovao je u hapšenju Josipa Miloslavića koji je umro u logoru u Austriji, zatim učenika Nautike, dvadesetjednogodišnjeg mladića Bogdana Šarića, Hrvata iz Orebića, koji je umro u logoru u Norveškoj. Optužen je i za uhićenje i ubojstvo Aleksandra Kurtovića i žene mu Anke itd. Početkom 1944. omladinci Dubrov- nika (bacivši bombu) izvršili su na nj neuspio atentat. Proglašen je ratnim zločincem zbog sudje- lovanja u svirepim i krvavim zločinima nad Židovima, Srbima i Hrvatima.104 Ante Dužević pok. Ante, star 38 godina, rodom iz Korčule, slastičar, ustaški emigrant iz Paveli- ćeve grupe na Liparima u Italiji. U Zagrebu je bio razvodnik vojnice Ustaškog stožera. Bio je glavni egzekutor svirepa ubojstva nedužnih civila na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona 1. srpnja 1941.

102 Dubrovnik u NOB-i..., str. 241, 1029, 1030 i 1066. Elaborat DKZURZ u AJ, F. br. 22659, dos. br. 4405. Rojnica je u Argentini izjavio da je na toj dužnosti bio do rujna 1942. U rujnu 1941. pozvan je u Zagreb. Prešao je na novu ustašku dužnost – agent UNS-e, pa funkcionar u Ministarstvu vojske NDH (Više o Rojnici u knjizi dr. Bernarda Stullija Židovi u Dubrovniku. Sažetak je objavljen u Globusu, Zagreb, 26. ožujka 1999., str. 84 – 87; i Rojnica I., Susreti i doživljaji, Zagreb, 1995. str. 202.) 103 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1135 – 1137, 1064, 1070; Elaborat u AJ, F. 21855 104 AJ, dos. F. br. 8940; Dubrovnik u NOB-i..., str. 1053

81 (Vidi prilog br. 3.) Također je dao uhititi Mišu Galjufa pok. Vlaha iz Grbavca, Mata Kurajicu, Miha Miloslavića i više drugih iz Makoša. Spominje se i oko uhićenja i ubojstva Todora Spa- ravala, žene mu Milke i sina im Miljenka, zatim Blagoja Čorlije i žene mu Obrenije. Hapsio je i po Cavtatu i drugim mjestima. U Dubrovniku se isticao kao glavni koljač. Žena mu je bila Ta- lijanka, nastanili su se na Wilsonovu putu, a imali su dvoje djece. Pobjegao je u inozemstvo. Proglašen je ratnim zločincem. Zemaljska komisija Hrvatske je 12. travnja 1945. dostavila je Beogradu tjeralicu jer je bio u bijegu. 105 Dario Bracanović iz Dubrovnika bio je u Pavelićevoj tjelesnoj gardi, sin je dr. Ruđera Bra- canovića koji je kao ustaša bio na dočeku i pozdravio talijanske i njemačke okupatorske časni- ke u Dubrovniku 17. travnja 1941. i stavio im se na raspolaganje. Od ustanovljenja NDH do- kraja 1942. služio je u Gradskoj policiji u Dubrovniku u svojstvu zamjenika upravitelja Redarstva i političkog referenta. Uhitio je novinara Jašu Miloslavića i učinio brojne zločine. Bio je glavni vinovnik uhićenja i ubojstva Aleksandra Kurtovića i supruge mu Ane. Proglašen je ratnim zločincem.106 (Vidi prilog br. 28.) Dolores Bracanović, prof., kći i sestra već spomenutih Bracanovićâ, dr. Ruđera i Daria, ustašica, od 14. listopada 1941. postavljena na čelo Ženske ustaške mladeži u Dubrovniku kao stožerna upraviteljica. Krajem studenoga 1941. ona i prof. dr. Marko Scattalini objavljuju pro- glas prepun antisemitizma, antisrpstva i fašizma, s pozivanjem omladine Dubrovnika u ustaške redove. Sredinom svibnja 1942. pred dubrovačkom crkvom Sv. Vlaha, zajedno s ostalim ustaš- kim funkcionarima u Dubrovniku, organizirala je proslavu ustaške mladeži na kojoj se prikaza- la najljućim protivnikom svih Dubrovčana koji ne misle kao ona. Proglašena je ratnim zločin- cem.107 Ante Glavan, aktivni ustaša u Dubrovniku od 1941. godine. Bio je inkasant Osiguravajućeg društva. Mato Jakšić iz rukovodstva antifašističkog pokreta u Dubrovniku navodi da se u Du- brovniku ističu naročito zloglasne ustaše, koljači: Glavan, Matićević, Dužević. (...) Još 26. lip- nja 1941. sudjelovao je pri uhićenju devetero Dubrovčana. Uhitio je i šesnaestgodišnjeg mladi- ća Mila Munišnića, koji je kasnije ubijen u logoru u Gospiću, kao i Taborku Tošović, također kasnije ubijenu u logoru; uhitio je i čitavu obitelj Tošović koja je kasnije pobijena u logoru; uhitio je i Jakova Hančevića iz Brusja s otoka Hvara. Pored Duževića bio je glavni ubojica Du- brovčana na Lisačkim rudinana u zaleđu Stona 1. srpnja 194l. godine. Po dubrovačkim krčma- ma hvalio se i ponosio tim užasnim zločinom. Svjedok Jozo Vekić je Gradskoj komisiji za utvr- đivanje ratnih zločina izjavio da je u jednoj kavani slušao Matičevića i Glavana kako su se, pijani i posve poprskani krvlju, hvalili zločinom i pokazivali velike, još okrvavljene, noževe kojima su na Rudinama zaklali l3 osoba. Glavan nije uspio pobjeći iz Dubrovnika, pa je 1947. došao u ruke narodnog suda. Kada je na raspravi ugledao svjedoka Joza Vekića, dobacio mu je: Kad si ti došao, ja odavde nikada neću izići.108 Proglašen je ratnim zločincem i osuđen na smrt. Dr. Vlaho Buško bio je javni bilježnik u Stonu i odmah 1941. postao ustašom. Prisustvovao je 17. travnja 1941. dočeku u Kneževu dvoru, pozdravio talijanske i njemačke časnike, čestitao im na izvojevanoj pobjedi i stavio im se na raspolaganje. Ubrzo je napustio Dubrovnik. Otišao je u Zagreb i bio u diplomatskoj službi NDH kao savjetnik njezina Veleposlanstva u Rimu. Pro- glašen je ratnim zločincem.109 (Vidi prilog br. 29.)

105 Korčula u radnčkom pokretu..., str. 210; Mato Jakšić, n. d., str. 60; AJ, dos. F. br. 849 106 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1053 i 1076; AJ, dos. F. br. 3393; AVII, k. 225, reg. br. 3/12-1 107 AJ, dos. F., br. 166391; Dubrovnik u NOB-i..., str. 1072 – 1077 108 AJ, dos. F., br. 166 391; Mato Jakšić, n. d., str. 60 i 73 109 AJ, dos. F., br. 8885; Mato Jakšić, n. d., str. 60 i 73

82 Dr. Stijepo Perić, odvjetnik rođen u Stonu, bio je predani mačekovac i preko noći postao istaknuti ustaški funkcionar. Pavelić ga je početkom travnja 1941. postavio za ustaškog povje- renika u Dubrovniku. Ured mu se nalazio u Kneževu dvoru. I on je bio među onima koji su izra- zili dobrodošlicu talijanskim i njemačkim časnicima 17. travnja 1941. i stavio im se na raspo- laganje. Zagrebački list Hrvatski narod 25. travnja 1941. pisao je da je ustaške ideje u dubrovačkom kraju širio dr. Stjepo Perić, koji se, nakon povratka iz emigracije u zemlju, nala- zio uz bok Paveliću, neposredno ili preko Iva Rojnice i Luke Butigana stalno bio u vezi sa dr. Milom Budakom, dr. Milovanom Žanićem i Slavkom Kvaternikom. (...) Dolaskom Talijana napustio je Dubrovnik i preselio u Zagreb. Bio je imenovan za veleposlanika NDH u Rimu. Za- jedno s Pavelićem prisustvovao je svim razgovorima o predaji Dalmacije Italiji. Prije kapitula- cije Italije u rujnu 1943. sukobio se s talijanskim diplomatom Casertanom; bio je na strani Lorkovića. Kad se vratio u Zagreb, postao je ministrom vanjskih poslova NDH. Podaci kazuju i o njegovu sukobu s talijanskim ministrom Bastianijem koji mu je otvoreno rekao: Nećete do- biti Dalmaciju; prije će između Italije i Hrvatske gruvati topovi nego što će Split postati Hrvat- ski. Perić je razgovarao i s tzv. hrvatskim kraljem vojvodom od Spoleta. Vojvodu je zanimalo njegovo mišljenje o statusu hrvatske obale Jadrana, na što mu je ovaj odgovorio da poštuje Rim- ski ugovor od 18. svibnja 1941. godine. Vojvoda mu je tada priopćio: Kad jednom budem kralj Hrvatske, zatražit ću čitavu obalu. Emigrirao je u Argentinu, odakle je jednom napao Pavelića radi toga što je Dalmaciju predao Talijanima. Zbog njegove ukupne djelatnost proglašen je rat- nim zločincem iako za njim nije bila raspisana tjeralica.110 Državna komisija za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača proglasila je ratnim zločincima još neke osobe koje su bile vezane za Dubrovnik i okolno područje. To su: Vlaho Bogišić iz Mrcina (današnja Dubravka) u Konavlima, ustaša sa Lipara111, Franko Boglić, potalijančeni Hrvat, karabinjer u Blatu na Korčuli112, Jure Brodarica, Hrvat, ustaški policajac u sastavu talijanske divizije Perugia113, Ivo Bojanovski, profesor, Hrvat, logornik, komesar Srpske patrijaršije i tiskare u Sremskim Karlovcima.114 Temeljem sudske presude 1946. kon� s- cirana mu je imovina. (Vidi prilog br. 27.) Tu su također bili Drago Veramenta iz Dubrovnika i dr. Josip Berković, liječnik iz Splita koji se spominje na Korčuli kao narodni zastupnik s liste HSS-a. Pavelić ga je bio imenovao dopredsjednikom Hrvatskoga državnog sabora, a kasnije je bio veleposlanik NDH u Bratislavi.115 To, sigurno, nisu sve ustaše koje su pravile zločine u Dubrovniku i na njegovu okolnom po- dručju. Državna komisija za utvrđvanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača i sudski organi izdvojili su prije spomenutih 15 osoba i proglasili ih ratnim zločincima, sukladno Statutu OUN-a za kažnjavanje ratnih zločinaca iz Drugoga svjetskog rata. Obrađeni su izrazito teški ratni zločinci. O drugima koji su pravili zločine, a bilo ih je mnogo u Dubrovniku i na njegvu području, objelodanit ćemo sudske presude i na kraju spomenuti i one ustaške zločine koji nisu ni tuženi, pa nisu mogli biti ni kažnjeni. Uistinu je veliki broj onih koji su se bili svrstali na ustašku stranu, ali koji na duši nisu imali toliko grijeha da bi bili proglašeni ratnim zločincima. (Treba se na kraju podsjetiti da su ustaše u Dubrovniku i na njegovu području žarili i palili puna 42 mjeseca. Svakog su mjeseca prosječno ubijali 3 – 4 građanina; odnosno ubili, ranili, zatvorili ili poslali u logore smrti prosječno 12 – 15 građana. To je bio zločinački teror prepun krvi; teror za svaku osudu.)

110 AJ, dos. F., br. 8935; Dubrovnik u NOB-i..., str. 1027, 1043, 1053 i 1063 111 AJ, dos. F., br. 3148 112 AJ, dos. F., br. 3865 113 AJ, dos. F., br. 12563 114 AJ, dos. F., br. 25048 115 AJ, dos. F., br. 9139

83 8. RATNI ZLOČINI VOJSKE KRALJEVINE ITALIJE

ojska Mussolinijeve fašističke Italije, kako je prethodno navedeno, ušla je u Dubrovnik V17. travnja 1941. godine. Svečano ih je dočekao i pozdravio u Kneževu dvoru gradonačel- nik Dubrovnika dr. Josip Baljkas s grupom viđenijih Dubrovčana. Skoro svi su se odmah sta- vili u službu talijanskog okupatora i vjerno mu služili sve dok su držali Dubrovnik, tj. dok nisu kapitulirali 13. rujna 1943. i predali Grad novom okupatoru – nacističkoj vojsci Wehrmachta. Dio dubrovačkog okružja (istočni dio Konavala, otoke Korčulu i Mljet) Talijani su dobili na poklon od Pavelića 18. svibnja 1941. i pripojili ga Italiji, dok su grad Dubrovnik, zapadni dio Konava- la, Dubrovačko primorje i Peljašac okupirali i zaposjeli velikom vojskom, karabinjerima, crno- košuljašima koji su za vršenje zločina posebno dovedeni iz Italije. Bilo je tu topništva, ratnih brodova i svakojake opreme, a vojska je uzalud trošila dane, jer neke druge velike (neprijatelj- ske) vojske nije bilo ni nadaleko. Jeli su ribu, koju su ubijali bombama, krali su kokoši i mačke koje su im bile poslastica. Sjekli su šume, krali po kućama i ukradeno nosili u Italiju. Uz blago- slov domaćih izroda Talijani su 979 dana haračili po dubrovačkom području, iza sebe ostavivši jedino zločine, palež i prolivenu krv nedužnih Dubrovčana. Ista nedjela i zločine vršili su i drug- dje po Dalmaciji – svugdje gdje su stizali. Ništa dobroga u Dubrovniku i na njegovu širem po- dručju prekomorski susjedi nisu ostavili za tih okupatorskih 979 dana. Ostao je, kako rekosmo, samo zločin kao credo vladavine talijanskog fašističkog okupatora. Zločini svih vrsta, pa čak i gori od onih što su ih ranije vršili u Etiopiji, sjevernoj Africi, Albaniji i Grčkoj. Državna komisija za Okrug Dubrovnik istragom je od 1944. do 1947. utvrdila da su talijanske okupacijske trupe, crnokošuljaši, karabinjeri, rizničari, mornari i tajne obavještajne službe u Okru- gu Dubrovnik ubili 183 građanina, ranili njih 180, dok su uhitili, internirali i poslali u logore smr- ti 870 osoba. Za vrijeme boravka na dubrovačkome području Talijani su u prosjeku skoro svakog petog dana ubijali po jednog građanina, odnosno svakog su dana ubili, ranili ili internirali prosječ- no više od jednoga. Najviše civila ubili su na Korčuli (113), odnosno svakog osmog dana po jed- nog, a prosječno svakoga drugog dana ubili su, ranili ili internirali po jednog Korčulanina. Bio je to zločin, jedan gori od drugoga, i to samo nad Hrvatima. Rijetko su ubijali kojeg Srbina ili Žido- va, tj. među njima samo one koji su bili izraziti antifašisti, komunisti, rodoljubi. Takvu bilancu zločina ne pamti ni povijest Albanije i Grčke, gdje su talijanski fašisti također pravili zvjerstva. U svojoj povijesti Dubrovnik i okolno dubrovačko područje nikad nisu imali krvoločnijeg okupato- ra negoli su bili Talijani, a nakon njih i Nijemci, tijekom Drugoga svjetskog rata. Teško je, skoro i nemoguće, opisati sve zločine talijanskog okupatora nad civilima, a i mate- rijalne su štete bile goleme. Spalili su ili na druge načine porušili i oštetili preko 1 500 kuća. A gdje su još počinjene materijalne štete na vinogradima, maslinicima, voćnjacima, šumama, mo- tornim vozilima, brodovima itd. Državna komisija za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača procijenila je da su talijanski fašisti dubrovačkom području nanijeli štetu u vrijednosti od preko 180 milijuna dolara. Najveću su materijalnu štetu nanijeli Dubrovniku; mnogo veću negoli Nijemci i ustaše.

84 Talijanski zločini nad civilnim stanovništvom Dubrovnika i njegova područja izvan su sva- kog razuma. Nemoguće je pojmiti da nešto tako zločinačko može učiniti vojska susjedne drža- ve; vojska naroda koji je u svojoj povijesti odnjegovao jednog Dantea i druge velikane, huma- niste i znanstvenike svjetskoga glasa. Da je to, ipak, bilo moguće, obistinilo se i na primjeru Dubrovnika, cijele Dalmacije i Istre, zapravo svugdje kuda su dospjeli talijanski fašistički voj- nici. To je najbolji primjer što može od gotovo svakog vojnika i časnika napraviti jedan naopa- ki i zločinački sustav kakav je bio fašizam. Zapravo, kakav je društveni sustav države takva je i njezina vojska, njeno sveukupno ponašanje i djelovanje. Zločinački fašistički sustav morao je proizvesti zločine i zločince.Vojska fašističke Italije bila je klasičan primjer toga, bar u osnovnoj masi generala, časnika i običnih vojnika. To naprimjer najuvjerljivije ilustriraju dva zločina koje su talijanski okupatori počinili na Pelješcu i Korčuli. Na Pelješcu je krajem 1942. i početkom 1943. boravio talijanski 102. bataljun crnih košulja pod zapovjedništvom pukovnika Armada Rocchia. Oni su, zajedno s odredom ustaša iz Ljubuš- kog i Vrgorca, te oružnicima i domobranima, po Pelješcu vršili raciju. U Janjini, Kuni, Trpnju i Orebiću uhitili su 30 civila i pobili ih. Samo u Janjini, Pod šipkom, u studenomu i prosincu 1942. ubili su nekoliko osoba, i to: Iva Šimića Vlahova iz Tomislavca, Iva Jaspricu pok. Petra iz Ja- njine, Filu Katić ud. Ivana iz Stinive, Nika Buru Nikova iz Potomja, Nika Kalafatovića pok. Ante, sedamdesetjednogodišnjeg starca iz Janjine. Još gori bio je primjer pogubljenja 17-godiš- njeg učenika iz Sresera Miće Marinovića Antina i njegove majke. On je pred zločincima pobje- gao iz kuće Brajkovića u Pijavičinu, ali je uhićen i zvjerski ubijen. Mrtvoga su na mazgi dopre- mili u Janjinu, Pod šipak, i tu ostavili da ga narod gleda kao prijetnju i zoran primjer kako se obračunava s antifašistima. Kasnije su uhitili Mićinu majku Milu Marinović (37), domaćicu iz Sresera, doveli ju u Janjinu do mrtva sinova tijela. (Vidi prilog br. 5.) Ožalošćena majka stala je naricati i ljubiti mrtvo tijelo sina jedin- ca. Zlikovac Rocchi izvadio je pištolj i ustri- jelio ju nad mrtvim djetetom.116 Dogodilo se to 11. ožujka 1943. godine. Skoro u isto doba dogodio se još jedan zlo- čin kojega su počinili Talijani u Lumbardi na otoku Korčuli. Talijanski vojnici, prepuni mr- žnje prema Hrvatima u Dalmaciji, ondje su ubili velikoga hrvatskog kipara mlađe genera- cije, docenta Umjetničke akademije u Zagrebu, Iva Lozicu, rođena 1910. godine. Lozica je studirao u Zagrebu i Parizu, a najviše je slikao portrete i motive iz narodnog života, djela mu se odlikuju nježnošću i lirizmom (...), zabilježio je njegov biograf. Još tokom rata, u zbijegu u El Shattu, njegov otac Ante, zvani Čići, dao je 17. kolovoza 1944. izjavu o ubojstvu sina Iva. Istu potresnu priču potvrdila je i Ivova sestra Marija 19. lipnja 1946. dr. Krstu Grbinu, ru- Miće Marinović, prvi sekretar OK SKOJ-a kovoditelju Kotarske komisije za utvrđivanje za južnu Dalmaciju; ubijen 11. III. 1943. od strane talijanskih vojnika u Pijavičinu.

116 AJ, Elaborat o zločinima Talijana, sig. 110, dos. 14-19, str. 491 – 514

85 Akademski kipar Ivo Lozica u svom atelijeru za vrijeme rada ratnih zločina u Korčuli. Iz dostupnih dokumenata razvidno je da je kipar Ivo Lozica od strane talijanskih karabinjera uhićen u Lumbardi 9. ožujka 1943, zajedno s učiteljom Stipanom Šesta- novićem, Nikom Kršinićem i Antom Jurjevićem. Odvedeni su u zatvor u Korčulu, mučeni su, zatim ponovno dovedeni u Lumbardu, gdje su ih (pred roditeljima) strijeljali 27. ožujka 1943. go- dine. Ante Lozica tvrdio je da je za njegova sina Iva kod zapovjednika karabinjera u Korčuli in- tervenirao župnik don Pavo Poša tražeći da ne ubiju mladog kipara svjetskog glasa (...), ali da mu je zlikovac odgovorio: Beskorisno tražite i molite, hoću ih strijeljati za primjer ostalima i na mje- stu strijeljanja ću ih ostaviti četiri dana da ih svi gledaju. Anti Lozici je fra Vid Mihićić, fratar s Badije, kazao da su 26. ožujka fašistički prvaci iz Korčule na čelu s Lorenzom Stekom donijeli od- luku da Iva Lozicu treba ubiti te da je Steka tom prilikom izričito kazao: Treba svakako strijeljati svih, a osobito kipara Lozicu. Za ovaj zločin Državna komisija za uzvrđivanje ratnog zločina oku- patora i njihovih pomagača okrivila je naredbodavca, karabinjerskog kapetana Alfreda Roncoronia iz Ferrare i karabinjerskog brigadira Vincenza Puglia. Međutim Ante Lozica u svojoj izjavi iz El Shatta najviše optužuje profesora Vicka Lipanovića iz Lumbarde koji je Talijanima špijao kipara. To je potvrdio i Ivan Padovan izjavivši da je on ponio pismo talijanskoj komandi u Korčulu što su mu dali Vicko Lipanović i Frano Nobilo te da su u pismu bila naznačena imena Iva Lozice i dru- ge trojice koje su Talijani strijeljali. Lipanovića su nakon oslobođenja Dubrovnika uhitili parti- zani i, uz ostalo, optužili za špijunažu i smrt mladoga hrvatskog kipara Iva Lozice, pa je radi toga i radi još nekoliko drugih zločina osuđen na smrt. Bio je, među prvima pogubljen u Dubrovniku (na Daksi) 25.1istopada 1944. godine.117 (Vidi prilog br. 7.)

117 AJ, navedeni Elaborat, dok. br. 545-923; Korčula u radničkom poketu..., Korčula, 1989., str. 293, 588 i 794

86 Ovaj z1očin na Korčuli ubrzo se pročuo po srednjedalmatinskim otocima, Dubrovniku i po čitavoj Dalmaciji. Jedino ga nije registrirao ustaški tisak. Kad je šef Britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ general Fitzroy Maclean u studenomu 1943. došao na Korčulu, otišao je u Lumbardu i na grobu se poklonio zemnim ostacima ubijenoga mladog kipara. Ujedno je obećao da: će po Italiji tražiti ratnog zločinca kapetana Roncoronia. Tjeralica za njim izdana je u Zagrebu, odmah nakon rata. Cijeli je predmet poslan Međunarodnoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina pri OUN koja je djelovala u Londonu, ali sve je bilo uzalud – Italija ga nikad nije predala narodu Korčule da mu sudi. Opisano uboistvo bilo je sračunato kako bi Hrvati ostali bez jednog od svojih potencijalnih velikana, ali i još više od toga – htjeli su satrti i zatrti ne samo Korčulu, nego sve što je hrvatsko.

8.1. OSTALA ZLOČINAČKA DJELA VOJSKE KRALJEVINE ITALIJE eć je naglašeno kako ovdje uopće nije moguće opisati sva zločinačka djela koja je u Du- Vbrovniku i na okolnom području počinila talijanska fašistička vojska od 17. travnja 1941. do 13. rujna 1943. jer bi to bila građa barem za jednu, ako ne i dvije, pozamašne knjige. Doku- menata ima na stotine. Najvažnije dokumente je zaplijenila NOVJ, a dobilo ih se i na druge na- čine. Nemali broj dokumenata je dobiven iz ratnog arhiva u Rimu. Stoga ćemo se zadržati samo na karakterističnim slučajevima, da bi bar mlađe generacije koliko-toliko dobile sliku o zločin- stvu što su ga, uz svesrdu podršku i pomoć ustaša i četnika, počinili talijanski okupatori u Du- brovniku i na njegovu širem području za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Dubrovčani su među prvima čuli i vidjeli da je Italija napala Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine. Toga ranog nedjeljnog jutra probudile su ih talijanske avionske bombe. Nad Gra- dom su, kao rojevi, letjeli talijanski zrakoplovi i rušili grad pod Srđem iako nije bio nikakav vojni objekt. Tukli su po urbanim dijelovima, po civilima. I tako zaredom još nekoliko puta (10., 12. i 15. travnja). Tresli su se Gruž, Lapad, Pile, Ploče i drugi dijelovi Grada. Dubrovkinja Ton- ka Stjepović Dabrović, koja je s obitelji stanovala u ulici Petra Zrinskog broj 1, u izjavi Držav- noj komisiji za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača navodi da se samo pukim slučajem spasila, a da je sve u stanu stradalo118 od talijanskih bomba. U svome stanu su 12. travnja poginule Stefanija Nardelli i njena kći Vesna, sedamnaestogodišnja učenica, a u sta- nu je sve uništeno. Prije toga, 10. travnja 1941., talijanske su bombe pogodile kuću Nikole Ma- šića, kojom prilikom je poginula njegova supruga Anta (28). Na Pilama su talijanske bombe pogodile kuću Toma Glavinića, a stradale su Ida Kišvardy i sestra joj Malvina Wenzilović. Prva je odmah umrla, a druga teško ranjena umrla je u bolnici. Talijanske su bombe 15. travnja u Gružu pogodile kuću Marice Đivanović, kojom prilom su poginula četiri civila, među kojima i dvoje djece. Bili su to Pero Brunsko pok. Petra, Pero Brunsko pok. Iva, Ivo Škare pok. Mata (učenik od 14 godina) i njegov brat Mato (dijete od 9 godina). Talijanske su namjere bile jasne – bombama iz zraka srušiti kulturno blago drevnoga grada i ubiti što više civila. Zato su toliko puta i tako žestoko tukli Dubrovnik iako su putem svoje oba- vještajne službe dobro znali da ondje nema nekih značajnih vojnih objekata.119 Učinjena je ve- lika materijalna štetana kulturnoj baštini Dubrovnika. Teško su oštećene tvrđave Minčeta, Re- velin i Sv. Ivan.120

118 AJ, navedeni Elaborat, dok. br. 736-316 119 Isto, str. 17/18 120 Isto

87 Dva dana nakon ovih talijanskih zločina, 17. travnja 1941, neki ugledni Dubrovčani ustaške orijentacije, zajedno s talijanašima, imali su toliko podlosti da u Kneževu dvoru upriliče sveča- ni doček i da pozdrave vođe talijanskog okupatora i da im potom prirede pijanku. Bio je to kla- sičan primjer moralne bijede uglednika, bez presedana, koju je organizirao i predvodio grado- načelnik dr. Josip Baljkas, raniji zastupnik s Mačekove liste HSS-a. Uza nj su, samo da se podsjetimo, bili dr. Stijepo Perić, već imenovan za ustaškog povjerenika u Dubrovniku, dr. Ante Sugja, dr. Vicko Svilokos, dr. Ruđer Bracanović, dr. Anton Buć (ubrzo imenovan za velikog župana Velike župe Dubrava), dr. Miho Kisić, dr. Vlaho Buško, prof. Mladen Kaštelan i dru- gi. Oni su iskazali zahvalnost zločincima, ubojicama devetorice Dubrovčana i stavili im se na raspolaganje, uz čestitku na izvojevanoj pobjedi. Kojoj pobjedi? – zapitat će se svatko normalan. Kakva je to bila pobjeda za onodobne Dubrovčane? Zar zato što su bombama iz zraka ubili de- vetero njihovih sugrađana, što su porušili ili oštetili na desetke kuća i vrijednih spomenika kul- turne baštine? Tragedija događanja toga dana u Kneževu dvoru još je veća utoliko što su oku- patora srdačno dočekali redom najugledniji dubrovački Hrvati. 121 I ne samo to. Ubrzo nakon toga mnogi od njih, u svibnju 1941., predvođeni gradonačelnikom dr. Josipom Baljkasom, ustaškim stožernikom Ivom Rojnicom, dr. Antom Sugjom i drugima, šetali su Stradunom, ve- seli i razdragani, s glavnim ubojicom devetorice nevinih Dubrovčana, talijanskim generalom Giusseppeom Pafundijem, zapovjednikom XVII. armijskog korpusa. To je bio baš onaj tali- janski general iz užeg rukovodstva Vrhovne komande u Rimu koji je zagovarao bombardiranje Dubrovnika iako je dobro znao da u Gradu nema kraljevske jugoslavenske vojske, i da će jedi- no ubijati civile i rušiti kulturnu baštinu. To je bio isti onaj general koji je, čim se 17. travnja vratio iz Kneževa dvora, građanima Dubrovnika proglasom i plakatima prenio zapovijed Uga Cavallera, vrhovnog zapovjednika talijanskih oružanih snaga, da se uvodi ratno stanje, a u skla- du sa zakonom iz 1938., temeljem kojeg se ubijalo po Africi, Albaniji i Grčkoj. Time je u Du- brovniku uvedeno ratno stanje. Nakon toga su Talijani mogli slobodno hapsiti i ubijati, bez suda i pravde. Svakako je suvišno i otužno komentirati činjenicu da su ugledni Dubrovčani s ubojicom koji je u Grad uvodio ratne zakone šetali najljepšom gradskom ulicom u slobodarskom gradu pod Srđem. Tako su mogli postupati jedino oni koji su se poistovjećivali s talijanskim okupato- rima. Uto ćemo se vrlo brzo i uvjeriti. Postupajući prema ratnom zakonu neograničenih ovlasti, što ga je Dubrovniku darovao ge- neral Pafundi, a kojemu su se poklonili ugledni Dubrovčani, započeli su strašni zločini. Prema zapovijedi karabinjerâ prvo uhićenje izvršeno je 9. svibnja 1941., kad je zatvoreno 7 Dubrovčana, i to: odvjetnik dr. Matija Vidojević, bivši guverner Narodne banke dr. Melko Čingrija, sudac Nikola Vrečić, prof. Roko Mišetić, učitelj Ivo Kresić, pravoslavni svećenik Božo Pindović i tr- govac Vlaho Kolić. Talijanski esuli oblikovali su krilaticu kako se radilo tek o simboličnu priti- sku zbog upozorenja, a ustvari to je bilo uljuljkavanje oportunustičkih dubrovačkih gradskih krugova (...), onih istih koji su se nešto ranije u Kneževu dvoru poklonili tuđincu. 122 Naime u početku su se Talijani lukavo ponašali. Na jednoj su strani govorili da su oslobodioci i zaštitni- ci, naročito Srba, od ustaškog progona, da donose kulturu starog Rima, a s druge strane prika- zivali su se kao vukovi u ovčjoj koži – pripremali su se silom zločina talijanizirati hrvatski puk Dalmacije i trajno zadržati od Pavelića dobiveni dalmatinski prostor. Zajedno s GESTAPO-om i ustašama 2. lipnja 1941. uhapsili su 6 dubrovačkih domoljuba, od kojih se mnogi nikad nisu vratili. Tvrđavu Lovrjenac, bivšu gostionicu Kazbek u Lapadu i Karmen (raniji sudski zatvor), pretvorili su u najkrvavije kazamate, skoro uvijek pune uhićenih antifašista i drugih domoljuba iz Dubrovnika i okolnog područja. Među prvim žrtvama talijanskog

121 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1029, 1053 i 1099 122 Mato Jakšić, n. d., str. 38 i 48

88 Istaknuti dubrovački antifašisti u talijanskim zatvorima.

Miho Mrnarević Nikola Čelebić u talijanskom zatvoru u talijanskom zatvoru u travanju 1942. Borac NOV od 1942. Poginuo 1943.

Ivan Baleta Ivo Kresić u talijanskom zatvoru u travnju 1942. u talijanskom zatvoru u travnju 1942. okupatora bio je Pavao Đurić s Osojnika kojega su 25. studenoga 1941. uhitili karabinjeri, a koji je ubrzo umro u zatvoru. Bio je tèžāk, otac šestero djece.123 U ožujku l942. Talijani su osnovali koncentracijski logor u tvrđavi na otočiću Mamuli na ulazu u Boku kotorsku. Također su osno- vali logore na Prevlaci i u Janjini. Kroz njih je prošlo na stotine uhićenika iz Dubrovnika i osta- lih dijelova Dalmacije, Boke kotorske i Crne Gore. U Mokošici su 22. prosinca 1941. uhapsili 6 seljaka, zapalivši im i kuće, a isto su uradili i na Gornjem Brgatu 27. prosinca 1941, pa

123 AJ, navedeni Elaborat, br. 29-136-142, str. 30

89 ponovno u Mokošici 22. siječnja 1942, zatim u Grbavcu 3. veljače 1942, te u Martinovićima i Šumetu. U Dubrovniku 28. ožujka 1942. Talijani su, zajedno s ustašama, uhitili 18 omladinaca, među kojima i Iva Vukušića kojega su kasnije ubili, nakon što su im ga četnici izručili. Na ula- zu u Dubrovnik blizu sela Čibače 3. ožujka 1942.

Ivo Vukušić, član Partije i MK SKOJ-a. Ubijen je od talijanskih okupacijskih vojnika 1942.

Talijani su ubili gluhonijemu staricu Anu Vlašić Petak koja je nosila mlijeko na prodaju u Dubrovnik. U Cavtatu su krajem svibnja 1942. uhitili Dadu Novaković suprugu dr. Vlaha, od- veli ju u Kazbek i držali potpuno nagu pred drugim zatvorenicima i vojnicima. Na otoku Lopu- du, nakon što su 1. lipnja 1942. uhitili Katicu Gluhaić, djeci su nudili lire i bombone samo da kažu gdje im je otac. (Vidi prilog br. 25.) U kolovozu 1942. u Dubrovniku su uhitili dr. Ivana Sacha, liječnika kojega su kasnije otrovali u zatvoru. Za Židove, kojih je u Dubrovnik bilo do- vedeno oko 1 700, zajedno s dubrovačkim, u studenomu 1942. na Lopudu, u Gružu i u Kupari- ma osnovali su tzv. prolazne logore. Logori su raspušteni u lipnju 1943., a Židovi su internirani u logor na Rabu, otkud su mnogi nakon kapitulacije Italije otišli u partizane i osnovali svoj par- tizanski bataljon. U srpnju 1943. u Konavlima su uhitili svećenika don Marka Herendiju rodom iz Mrcina -- današnje Dubravke. (Vidi prilog br. 8.) Zatvorili su ga u Herceg Novom, a oslobođen je 15. rujna 1943., nakon kapitulacije Italije. Uz uhićenja Talijani su po Lapadu uništavali ma- slinike, voćnjake i sjekli borovu šumu. U lipnju 1942. zapalili su Veliku i Malu Petku, a za to su lažno optužili i uhitili Antuna Stankovića i Miha Matića te ih zatvorili u zloglastni Kazbek. Opljačkali su gorivo ranijeg jugoslavenskog Schella u Sustjepanu i štošta drugog.124

124 Isto, str. 31 – 45

90 U Konavlima, na okupiranom području (sjedište Općine bilo je u Cavtatu), Talijani su u po- četku dosta taktizirali, ali ne zadugo. U rujnu 1941. uhitili su Antu Vidaka i još 18 osoba i zatvo- rili ih u Kazbek. U Cavtatu su uhapsili studenta Mira Bratoša i otjerali ga na robijanje u logor u Parmi. U Čilipima su uhitili Vlaha Muhoberca i Petra Kocelja, a 23. kolovoza 1943. u Uskopolju Ivana Dundića, samo zato što se usprotivio talijanskim vojnicima koji su mu krali grožđe.125

Dada Novaković je sa svojim suprugom dr. Vlahom Novakovićem radila za NOP. Posebno je bila aktivna u sakupljanju i slanju sanitetskog materijala za NOP južne Hercegovine, a koji je stizao i do Vrhovnog štaba NOV i POJ.

U Orašacu su Talijani 7. rujna 1941. uhitili glavara sela Antu Bukvu i još dvojicu suseljana za koje su posumnjali da su uništili nalijepljene plakate. Kad su doznali da je to učinio mjesni župnik don Kruno Šilov, tad su njega uhitili. Hapsili su i ostale građane, a u susjednom Trsteno- mu zapalili su park Vita Gozzea. Nekoliko su ribarskih brodova potopili ili zapalili.126 U Slanomu su u prosincu 1941. uhitili 8 rodoljuba, potaknuti lažnom prijavom trojice Nije- maca koji su tada ondje boravili.127 Građani Slanoga nisu smjeli ploviti i ribariti bez talijanske dozvole iako je to bilo područje NDH. 128 Na Šipanu i Lopudu karabinjeri su zabranili ribolov i plovidbu. Pokradeno je više brodica, a 2l. lipnja 1943. uhitili su 4 osobe i otpremili ih u logor na Mamuli. U travnju 1942. Lopuđani, pomorski kapetani Petar i Ivan Uceelini i hotelijer Niko Krstelj, pred Talijanima su pobjegli na

125 Isto, str. 46 – 49 126 Isto, str. 50 – 52 127 Isto, str. 52/53 128 Isto, str. 53/54

91 Mljet, ali su tamo uhićeni i u Šibeniku osuđeni na robiju. Na sudu ih je teško optužio i teretio ve- leposjednik s Lopuda barun Felico Mayneri koji je na sudu tvrdio da su imenovani pobjegli kako bi ondje preuzeli zlato i neku drugu robu što su poslali Enlezi. Partizani su ga uhitili u listopadu ]943. i pogubili na Korčuli.129 O tomu zločinačkom barunu ima dosta dokumeneta koji ga terete da je policijski denuncijant, špijun i suradnik Talijana, Nijemaca i ustaša. Bio je rezervni časnik talijanske vojske, sin mletačkog plemića; oženio je Dubrovkinju iz roda Đurđević; špijunažu je smatrao svetom stvari talijanske iredente. Ivan Kreft kazuje da je spomenuti barun na Lopudu bio najveća opasnost za antifašiste. Upravo je on 10. rujna 1943. motornim čamcem na Lopud doveo karabinjere koji su tada uhitili Tonka Perčina i odveli ga u Kazbek i Lovrjenac. Vijeće Vojog suda u Dubrovniku izvršilo je kon� skaciju Maynerove imovine jer je pogubljen kao ratni zločinac.130

8.2. TALIJANSKI ZLOČINI NA PELJEŠCU nogobrojni su talijanski zločini na Pelješcu.Vršili su ih zajedno vojnici, crnokošuljaši, kara- Mbinjeri i ustaše iz Ljubuškog i Vrgorca, kao i oružnici i domobrani NDH. Zločini su vršeni u općinama Ston, Janjina, Kuna, Trpanj i Orebić. Talijani su Pelješac zavili u crno, sve od Stona do Lovišta. Na tomu se bila angažirala, i pomagala im, i cjelokupna vlast NDH. Povjesničari bi- lježe da su talijanski zločini na Pelješcu vršeni putem tzv. kaznenih ekspedicija, a one su radile prema načelu ubij i spali. Za to su bile angažirane postrojbe divizije Messina kojom je zapovijedao general Amatti. Najgore zločine su činili crnokošuljaši iz 102. bataljuna koji su za to bili dovede- ni iz Cavtata, s već spomenutim zapovjednikom pukovnikom Armandom Rocchiem, ratnim zlo- čincem koji je bez dvojbe najveći okupatorski krvnik koji je djelovao na području dubrovačkog okružja, kako je utvrdila Državna komisija za utvrdjivanje ratnih zločina. Talijani su na Pelješcu bili angažirali topništvo, zrakoplove i ratne brodove. Planove čišćenja Pelješca, tj. ubijanje civila i paljenje kuća, sačinili su župan dr. Ante Buć i general Amatti. Podrobno su ih razradili u Stonu l6. ožujka 1942, a pridružio im se i ustaški stožernik iz Dubrovnika Vlado Herceg koji je nešto ranije bio zamijenio Rojnicu. Župan dr. Buć tad je generalu Amattiu uručio spisak osoba s Pe- lješca na koje se mogu osloniti kao na suradnike, špijune i agente. Ustaše i pukovnik Rocchi an- gažirali su na tomu poslu i domobranskog poručnika Draga Veramentu, kojemu je radi počinje- nih zločina suđeno u Dubrovniku 27. lipnja 1945. godine.131 Talijanska kaznena ekspedicija (izmjenjivalo ih se šest) počela je djelovati krajem ožujka 1942. i trajala je skoro godinu i pol, sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine. Počelo je 31. ožujka 1942. kaznenim odredom talijanske vojske koji se iskrcao blizu Janjine. Uhićeno je mnogo osoba u Kuni, Potomju, Janjini i Pijavičinu. Uhićenici su odvedeni u zatvore u Dubrov- nik, na Prevlaku i Mamulu. Suđeni su na sudu u Šibeniku, a tko nije pogubljen prebačen je u logore po Italiji. Da bi pomogla u zločinu, ustaška vlast u Dubrovniku dala je suglasnost talijan- skim zapovjednicima da mogu rekvirirati sve brodove i staviti ih u ustaške garnizone. Zbog su- radnje s Talijanima partizani su 11. svibnja 1942. u Janjini uhitili ustaškog logornika, pomorsko- ga kapetana Željka Milića, dok je njegov brat, ustaški tabornik u Kuni, pobjegao. Ustaše su tada izdale nalog za uhićenje grupe omladinaca iz Janjine, ali su ovi bili obaviješteni od oružnika Đerasimovića i pobjegli su u šumu, a zatim je isti odveo talijansku vojsku u Janjinu, gdje su po- činjeni zločini. Iz 14. oružničke pukovnije NDH iz Dubrovnika stigao je na Pelješac odred oruž- nika pod zapovjedništvom domobranskog natporučnika Branka Markotića. Zajedno s Talijanima

129 Isto, str. 55 – 57 130 Isto, str. 56; Mato Jakšić, n. d., str. 16; Dubrovnik u NOB-i..., str. 950 i 970; Arhiv Vojnog suda Sarajevo (sada u Beogradu), Dokumenti o ratnim zločinima i suđenju ratnim zločincima u Dubrovniku 1944./1945. 131 Dubrovnik u NOB-i, str. 1131 – 1135

92 nastavili su zločine oko Janjine, Kune Trpnja i Žuljane. U Potomju su 20. srpnja 1942. ubili Nikolu Bojanovića – Niga sekretara KPH za kotar Pelješac. Potom su uhitili 7 građana i silom ih otjerali u domobrane, ali su svi pobjegli (što je bila opća praksa) i vratili se na Pelješac. U Županjem Selu domobran Vid Vuletić špijunirao je Iva Jurovića, kojega su potom uhitili i ot- premili u logor.132 Druga talijanska kaznena ekspedicija počela je u rujnu 1942., s oko 5 000 vojnika 93. i 94. regi- mente divizije Messina, a vodio ih je general Karlo Tucci. Tu su bili i karabinjeri pukovnika Vocea i fašistička milicija. Došli su iz Metkovića u selo Česvinicu blizu Stona, opljačkali i zapalili skoro sve kuće. Istu sudbinu doživjela su sela Ponikve, Zabrđe, Dubrava, Putnikovići i Žuljana, a zatim su stigli u Janjinu. General Amatti smjestio se kod liječnika dr. Fridriha Ziegerbauera koji im je špijunirao dosta Pelješčana. Njih su potom uhi- tili u Janjini, Popovoj Luci, Sreseru i Osobljavi, uz neopisivu pljačku i paljenje sela. Nijemac dr. Zie- gerbauer bio je općinski liječnik, ustaški i talijan- ski špijun i agitator nacističke ideologije. Špijuni- rao je 13. rujna 1942. Stjepa Šegovića i 20 drugih koji su uhićeni i deportirani u logore Prevlaka i Mamula. Odmah zatim, prilikom napada na Janji- Nikola Bojanović-Kadija, komandir 1. pelješke partizanske čete; poginuo na Pelješcu 1942. nu 4. listopada 1942., dr. Ziegerbauera ubili su partizani, zajedno s talijanskim špijunima Vickom Franićem i ustaškim logornikom Mihom Bje- lovučićem. I Ziegerbauerova supruga Ana bila je špijunka, navodi Državna komisija. Ona je polovicom 1942. u Janjini prokazala ustašama partizana Nikolu Bojanovića, poljoprivrednika iz Popove Luke kojega su u Potomju 20. srpnja 1942. uhitili i ubili oružnici NDH. Poslije rata Ana Ziegerbauer je uhićena i presudom Okružnog suda u Dubrovniku osuđena na smrt, dok je imo- vina Ziegerbauerovih kon� scirana133 , kao i imovina talijanskih špijuna Vicka Franića i Miha Bjelovučića.134 Nova talijanska ofenziva na Pelješcu, još krvavija od prethodnih, počela je 15. studenoga 1942. godine. Dobro je isplanirana u Dubrovniku u Velikoj župi Dubrava i Stožeru talijanskog VI. armijskog korpusa. Glavnu snagu je činio zloglasni 102. bataljon crnih košulja pukovnika Armanda Rocchia. On je na čelu crnokošuljaša stigao iz Cavtata i iskrcao se u uvali Blaževo kod Brijeste. Pridružili su im se pripadnici fašističke milicije, rizničari i domobrani NDH koje je vodio poručnik Drago Veramenta iz Dubrovnika. Crnokošuljašima se priključio i odred usta- ša iz Ljubuškog i Vrgorca. Kamogod je stigla, ova zločinačka družina za sobom je ostavljala krv i pepeo. U Putnikovićima su uhitili mladog Ivana Simina. Od zločinačkog prebijanja umro je Ivo Bačić iz Zaradeža. U Dančanjima su uhitili seoskog glavara Frana Bautovića. Oko 20 uhi- ćenika iz pelješke Crne Gore vezali su konopima i vodili po selima. U Trpanj su stigli vojnici divizije Messina, s ciljem da se pridruže već pristiglim crnokošuljašima i ustašama. Okupatorske vojnike te divizije napali su partizani na području između Oskorušna i Kune, ali im je u pomoć pristigao 102. bataljon crnih košulja i 120 fašističkih milicionara. Zločini su nastavljeni u

132 Isto, str. 1130 – 1133 133 AJ, Elaborat o talijanskim zločinima, str. 65/66 i 333; Dubrovnik u NOB-i..., str. 1136 134 Isto, str. 61 – 65

93 Potomju, gdje je pukovnik Rocchi bojom označavao svaku kuću slovom F, što je značilo – zapaliti. Deseci kuća bili su u plamenu, ubijen je Ivo Braenović, a od udaraca fašista, dobivši nervni slom, poludio je Ante Vuško iz Pijavičina, nakon čega je umro. Punih 15 dana trajalo je to talijansko-ustaško bezumlje. Od 11. prosinca počinje novi zločinački pohod crnokošuljaša. U Janjini, nasred sela, Pod šipkom, ubijani su nevini ljudi – Ivo Jasprica i drugi. U luci Drače ubijena je File Katić, majka četvero djece. U Janjinu je doveden i ubijen Niko Bura, zatim Niko Kalafatović – Matuško. (Vidi prilog br. 5.) Druga skupina talijanske vojske zapalila je selo Stankoviće, a na putu su ubili Jakova Kraljevića. (Vidi prilog br. 18.)

Spaljeno selo Stankovići u prosincu 1942.

U Orebiću, na obali kod pristaništa, između 15 uhićenika ubili su Jakova Depola i Živka Žderića. Na Badnji dan, 24. prosinca 1942, talijanski fašisti upali su u Lovište i ubili Jurja Srhoja, Stjepana i Berislava Bilčića, a selo zapalili (dim se vidio s Hvaru, Korčule i Biokova). Zatim su ubili Mandu Bilčić iako su znali da je duševni bolesnik. Pukovnik Rocchi izdao je zapovijed da se za jednoga ubijenog talijanskog vojnika strijeljaju 4 taoca, za jednoga ranjenog dvojica, a za prekinutu telefon- sku žicu da se ubije jednog taoca. Osnovan je i logor u Janjini koji je ubrzo bio prepun uhićenika. Kad su partizani u svibnju 1943. ubili učitelja u Potomju i talijanskog špijuna Grmeka, pukovnik Rocchi pogubio je 4 taoca iz logora u Janjini.135 Na Pelješcu je tada bilo 1 518 talijanskih vojnika i 92 oružnika i domobrana NDH. Zapalili su više od 100 kuća, od 120 uhićenih civila ubili su 20136.

135 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1133 – 1137. Spominje se i don Andrija Falator rođen 1916. u Prozoru. Prvu misu slavio je 1941., do 1942. župnik u Donjoj Vrućici na Pelješcu. Vojni dušobrižnik s činom ustaškog satnika u Sarajevu 1944./1945. Ubijen je na maršu smrti kod Bleiburga, kako piše fra Petar Bezina u knjizi Franjevci provincije Presvetog Otkupitelja – žrtve rata 1942. – 1948., Split, 1995., str. 354. 136 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1139 – 1146; AJ, Elaborat o talijanskim zločinima, dok. br. 29-155, str. 67

94 Odmah nakon Nove 1943. godine crnokošuljaši pukovnika Rocchia i domobrani poručnika Draga Veramente počeli su novi pelješki krvavi pohod.Veramenta je u Donjoj Vrućici uhapsio Antu Klarića i Miha Čuljka i predao ih Talijanima koji su prvog ubili, a drugi im je, iako ranjen, pobjegao sa stratišta. Iz logora u Janjini izveli su Milu Lazić iz Gornje Vrućice i ubili je u blizi- ni Trpnja jer su ondje partizani bili prekinuli telefonsku žicu. Iz logora u Janjini doveli su u Do- nju Vrućicu članicu Kotarskog komiteta KPH Pelješca Dubrovkinju Mariju Radeljević i pogu- bili ju 22. sječnja 1943. godine.

Marija Radeljević kao studentica u Beogradu 1940. Član privremenog OK KPH za južnu Dalmaciju. Ubijena je od Talijana 22. siječnja 1943.

U Kuni su uhapsili 12 mještana i kao taoce odveli u logor u Janjinu. U to vrijeme dogodio se i onaj strašni, već spomenuti, zločin u Janjini, kad su u ožujku 1943. ubijeni Miće Marinović, sekretar SKOJ-a dubrovačkog okružja i majka mu Mile. Nakon toga su crnokošuljaši ubili i Katu Radović iz Potomja, Boža Nožicu iz Sresera, Franu Paković iz Kune i druge. Težak se zločin dogodio u svibnju 1943., kada su Talijani svakog četvrtog dana ubijali po jednog taoca iz logora u Janjini. Prilikom strijeljanja 18. svibnja Marija Vitković u ruci je držala krunicu i molila se Bogu. Ipak, šest je talijanskih vojnika pucalo u nju, ali ju nisu pogodili; vjerojatno ih je zbunila pobožna starica. Ni njihov zapovjednik nije ju mogao ubiti; i on je bio zatečen slikom žene s krunicom na stratištu. No prišao je i ubio ju drugi fašistički zlikovac kojemu nije bilo stalo ni do žene s krunicom ni do Boga kojega je molila čekujući smrtni pucanj. Uzalud je župnik iz Trpnja don Spaso Korunić pokušavao intervenirati kod Talijana da ne ubijaju taoce.

95 Fašistički okupatori nastavili su svoju zločinačku rabotu. U Orebiću su 23. svibnja ubili Bal- da Krunajevića. Čak su bili iz logora doveli njegovu majku da gleda sinovo pogubljenje. Kod Kune su ubili Stjepana Šeparovića, a u Dingaču Stjepa Mašuna. Tada je s Pelješca otišao zlo- glasni pukovnik Rocchi, a zamijenio ga je pukovnik Francesco Ballino koji je nastavio zloči- načku rabotu. On je 31. srpnja 1943. iz logora Janjina izveo i ubio 5 talaca. Neke su doveli u Trpanj i pogubili ih na nogometnom igralištu. Došla je nova kaznena ekspedicija od 1 500 tali- janskih vojnika i ubijala svakoga na kog su nailazili. Neke su žive bacali u zapaljene kuće. Kod Županjeg Sela sreli su Mariju Krstičević koja je jahala na mazgi i odmah ju ubili. Na povratku s kupanja 10. kolovoza 1943. ubili su Mirka Bojanovića iz Popove Luke. Tad je Pelješcem pro- tutnjala posljednja – sedma kaznena ekspedicija s više od 5 000 vojnika. Posljednja žrtva tali- janskih fašista pala je 9. rujna 1943., dan nakon kapitulacije Italije. U Malom Stonu fašisti su tad smrtno ranili Antuna Kralja, a teško ranili Frana Glunčića.137 U prethodnom kazivanju navedena su samo neka imena Pelješčana koje su zvjerski ubili voj- nici fašističke Italije, ili sami ili zajedno s ustašama iz Ljubuškog i Vrgorca, domobranima, oruž- nicima i rizničarima NDH. Pomagali su im, kako je istaknuto, domaći špijuni i agenti. Nisu navedena imena onih Pelješčana koji su bili pogubljeni i ranjeni, uhićeni i deportirani u logore smrti, jer bi zahtijevalo znatno više prostora da se o svima nešto kaže ili da ih se barem spome- ne. Ne znamo točno koliko su Talijani počinili zločina na Pelješcu. Postoje podaci da su okupa- tori i kvislinzi strijeljali oko 200 osoba, spalili 516 stambenih zgrada i više stotina gospodarskih objekata. Opljačkano je više od 900 domaćinstava. U logore su Talijani deportirali 64 Pelješča- nina. Kroz zatvor i logor u Janjini prošlo je preko 1 500 stanovnika Pelješca. Pelješka povijest ne pamti gore zločince. No bez obzira na tolike žrtve i stradanja Pelješčani se nisu dopustili ta- lijanizirati niti fašizirati, nego su ostali vjerni svome podrijetlu, svojoj hrvatskoj zemlji i naciji.

8.3. TALIJANSKI ZLOČINI NA KORČULI I MLJETU eć je navedeno kako su fašisti Korčulu i Mljet bili pripojili Italiji. Ova dva otoka, zajedno Vs Hrvatima koji su ih isključivo naseljavali, kako je poznato, Ante Pavelić predao je Mu- ssoliniju. Bolje rečeno predao ih je na milost i nemilost stoljetnim neprijateljima hrvatske Dal- macije. Za tu darovštinu Mussolini je Pavelića držao, hranio i štitio, kad je poslije Drugoga svjetskog rata pobjegao iz zemlje u Italiju, otkud je s ustašama i došao u Hrvatsku prije travnja 1941. godine. Hrvati s Korčule i Mljeta nisu prihvatili Pavelićevu prodaju, nego su Talijanima pružili otpor, pasivni i oružani, sve dok ih nisu potpuno istjerali sa svoje povijesne grude. Zna- jući dobro tko su i kakvi su Hrvati na Korčuli i Mljetu, i da ih neće tako lako odnaroditi, talija- nizirati i fašizirati, tek što su koraknuli na korčulanski i mljetski prostor, puni mržnje prema svemu što je hrvatsko, Talijani su započeli sa zločinima. Cilj je bio nasilno talijanizirati hrvatski narod s ovih područja i na njima vječno ostati. Za zločinačko ostvarenje toga cilja doveli su naj- krvoločnije vojne sustave – crnokošuljaše, karabinjere i druge specijaliste zločina, a vodili su ih u zločinima provjereni časnici i generali s bogatim iskustvom stečenim u Albaniji i Grčkoj, a još ranije u Etiopiji i sjevernoj Africi. Sve se to zlo srušilo na potpuno nezaštićeni narod Korču- le i Mljeta, ostavljenim i izdanim od vlasti iz Zagreba. Nisam našao nijedan dokument iz ustaš- ke prijestolnice iz kojega bi se mogla vidjela neka zauzetost vlasti NDH na ublažavanju tegoba i ugroženosti hrvatskoga narod na Korčuli i Mljetu. Nitko im iz Zagreba (razni doglavnici, ta- bornici, logornici, stožernici, ministri, generali ili koji drugi visoki dužnosnici) nije tijekom rata ni prišao niti u bilo čemu pomogao. Ali su im zato dosta često dolazili talijanski visoki službe- nici iz Rima, Splita i Zadra (guverneri, prokuratori, generali, admirali i sva ostala moguća

137 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1145 – 1152; AJ, isti Elaborat, str. 20 – 150

96 bulumenta) da vide dokle su stigli Roncoroni i deseci njemu sličnih koji su silom i zločinom htjeli ugušiti hrvatsku dušu Korčulana i Mljećana, da ih ohrabre na još krvavije zločine kako bi u krvi i pepelu ugušili i � zički likvidirali sve što je na tim otocima hrvatsko. Uvijek su za to do- bivali blagoslov iz zagrebačke ustaške prijestolnice. A domaći veliki Hrvati su se razbježali po Zagrebu, Osijeku, Karlovcu, Varaždinu kako bi sačuvali vlastitu kožu, dok za ostavljeni hrvatski puk nisu marili. Međutim na Korčuli i Mljetu ostali su isti oni koji su branili sebe i svoj narod u razdoblju od 1918. do 1921., u doba Kraljevine Jugoslavije. Oni nisu ustuknuli pred tuđinskom čizmom i kamom i nisu se dali prestrašiti. Bili su to komunisti i antifašisti koji su u sudbonosnim trenucima svoje povijesti stali na čelo narodnog otpora protiv tuđina i talijanizacije, oni koji su u vrlo teškim uvjetima za oba otoka organizirali narod i poveli ga u sveopći otpor protiv okupa- tora – bez ičega, gladni i nenaoružani, jer su Mačekovi zaštitari već ranije pokupili i ono malo oružja što je ostalo od vojske Kraljevine Jugoslavije i odmah ga predali Talijanima. 138 * Na Korčuli je, prema nalazu Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih po- magača, bez dvojbe, najveći krvnik bio kapetan Alfredo Roncoroni, zapovjednik karabinjera na tom otoku. On je odmah dao sačiniti veliki zatvor u Korčuli, pa u Blatu i Veloj Luci. Već u prosincu 1941. uhitio je drvodjelca Pera Cvitkovića iz Korčule i otpočeo sa zločinima. U Račišću je dao uhi- titi Desu Ivančević, zajedno s djetetom od 4 mjeseca. U srpnju 1942. u Žrnovu je uhitio starca Antu Cebala (77) koji je od prevelika mučenja umro. Odmah nakon toga u Lumbardi su uhitili klesara Frana Mušića i vezanog ga razapeli oko jednog stola a u usta mu sipali gorku sol i ricinisovo ulje, dok su Andriju Curaća pekli užarenim gvoždjem, a Anu Unković iz Račišta ošišali do kože. (...) Isto su uradili i Mili Unković koju su zatim deportirali u Dubrovnik, u tvrđavu Lovrjenac, gdje su je svlačili golu i rugali joj se vojnici i karabinjeri. Pobješnjeli vicebrigadir Francesco Karus kroz prozor je pucao i usmrtio Mariju Šimunović. Troje nezbrinute djece ostalo je u kući Boška Gugića i žene mu Marije koje su uhitili u Račišću. Boško je umro u zatvoru u Šibeniku. Na brežuljku kod tvrđave Sv. Vlaha u Korčuli strijeljano je mnogo Korčulana, među kojima i Mato Dumović kojega su u zatvoru na velikoj hladnoći polijevali hladnom vodom, a Andriju Tvrdeića polili su benzinom po trbuhu i zapalili ga, a igle mu zabadali pod nokte. Kad su u veljači 1943. u Žrnovu uhitili uče- nika učiteljske škole Antuna Curaća i klesara Jakova Cebala, zločinac Roncoroni naredio je nji- hovo ubojstvo. Nakon toga su ih mrtve vukli po kamenju i zemlji, a zatim nad njihovim mrtvim tijelima upriličili gozbu. (Vidi prilog br. 10.) Uto su doba, kako je već spomenuto, u Lumbardi ubi- li i mladoga kipara Iva Lozicu. Kasnije su u Žrnovu uhitili bolesnog studenta Antona Tvrdeića. Na- kon što je ubio Tugomira Matića, mornara iz Račišća, krvnik Roncoroni mrtvome mu je iščupao brkove. On je bio među posljednjima žrtvama koje su Talijani ubili na području općine Korčula.139 U Blatu stanje nije bilo ništa bolje. Prva žrtva bio je student Franko Žuvela. Ubili su ga na uli- ci, iz zasjede, bez ikakva razloga. Maru Prizmić, domaćicu iz Blata, ubili su kroz prozor dok je radila u kuhinji. U Blatu su, uz ostale, uhitili pomorskoga kapetana Marina Petkovića i ubili ga blizu groblja. Polili su benzinom i zapalili postolara iz Blata Nikolu Stipanovića. Ručnom su bom- bom raznijeli oca četvero nejake djece Marina Žuvelu. Karabinjeri zločinca Roncoroni-a uhitili su Franka Bačića, mučili ga u zatvoru, izvadili su mu zube, razbili glavu, isjekli jezik i zatim ga u Prigradici zaklali. Franka Petkovića su poslije mučenja bacili živa kroz prozor na ulicu, umro je polomljenih ruku i nogu. Nešto kasnije ubili su duševnog bolesnika Ivana Bosnića koji je živio od milostinje dobrih ljudi. Početkom srpnja 1943. u Blatu su ubili 7 mirnih građana.140

138 Dubrovnik u NOB-i..., str. 1158 139 AJ, isti Elaborat, dos br. 29-172, str. 98 – 121 140 AJ, isti Elaborat, dos. br. 29-190, str. 131 – 137

97 U blizini luke Brna Talijani su prisilili Josipa Salečića da brodom vadi morske mine, a zatim je naišao talijanski ratni brod i ubio ga. U Smokvici su ubili Jerka Tomašića i nisu dozvolili da ga rodbina sahrani po katoličkom običaju, a zabranili su i pratnju iza lijesa. I to je bilo djelo kapetana Roncoronia. U selu Čara uhitili su 24. lipnja 1943. 8 civila i sve ih pogubili, a tek tre- ćega dana dopustili su njihov ukop. Ponovno su u Čari 5. srpnja 1943. ubili 6 građana, a zatim su ubijali rodbinu koja je dolazila da ih sahrani. Posljednjeg su ubili Nikolu Tomića koji je iz straha spavao u poljskoj kućici. Talijanima su u ovim zločinima pomagali neki talijanaši, špiju- ni i izrodi. Neki od njih kasnije su uhićeni i kažnjeni.141 Vela Luka je također bila na udaru talijanskog okupatora i zloglasnog Alfreda Roncoronia. Još u studenome 1941. uhitili su Jakova Dragojevića, odveli ga u vojarnu i batinama prisilili da fašističkim pozdravom pozdravlja slike kralja Emanuela i Mussolinia. Drugi put mu hapse oca i brata. Omladinci su u veljači 1942. odnijeli i pocijepali talijansku zastavu, pa su zato Talijani uhitili 10 mještana. U srpnju iste godine uhitili su 15 civila radi antitalijanske propagande. Ri- bara Nikolu Bačića u zatvoru u Korčuli svukli su dogola i po tijelu mu bacali zapaljene žigice, a zatim su mu na trbuhu palili stupu namočenu naftom. U rujnu 1942. uhitili su 16 civila, a po- tom su, u vinogradu, gdje je kopao, ubili Krista Marinovića. Od udaraca talijanskih fašista umr- la je sedmogodišnja Elza Oreb. Vješanjem su mučili Franka Miroševića koji je umro u logoru u Tarantu. Mirjana Curać, osamnaestogodišnja djevojka, mučena je paljenjem svih dijelova tijela, od čega je kasnije umrla. U lipnju 1943. u kući Ivana Udovičića pokušali su silovati nje- govu kćer Jakicu, djevojku od 23 godine, a zatim su je ubili. Ubili su pravnika Ivka Perišića i Ivana Prizmića, pa još 3 pomorca i težaka, potom 5 civila i 3 internirana Židova iz Sarajeva: Abrama Romana, trgovca Lea Romana i činovnika Isaka Kabilja. U srpnju 1943. uhitili su Ći- rila Dragojevića, oca četvero djece, a u kolovozu konobara Ivana Žuvelu i Nedjeljka Bačića. Na spavanju su zatekli Nikolu Dragojevića i njegovu ženu, vezali ih, pokrili platnom pa iz kuće pokrali sve dragocjenjenosti. Kao posljednje u Veloj Luci su uhitili Rosu Anić, Ivana Gugića i njegovu ženu Mariju, Katarinu Žuvelu i Antuna Andrića te ih zatvorili u zahod i tako mučili sedam dana, a pokušali su silovati Mariju Gugić i Katarinu Žuvelu davanjem konjaka. No usko- ro su kapitulirali. Partizani su ih otpremili za Italiju. Nije bilo osvete.142 Bilanca talijanskih zločina na Korčuli je strašna i optužujuća. (Vidi priloge dokumenata broj 7, 9, 19, 20, 21, 22, 23 i 24.) Po raznim mjestima na Korčuli strijeljali su ili na druge načine ubili 39 civila. Godine 1942. zatvorili su i internirali 337, a 1943. još 400 civila. Malo tko od tih interniraca se vratio. Toliki broj nevinih žrtava na Korčuli najbolji je dokaz odnosa talijan- skih okupatora prema Hrvatima na tome otoku. Talijani su imali i suradnike. U dokumentima se najviše spominje općinski redar u Korčuli Francesco Ivancevich, deklarirani talijanaš koji je fašiste vodio po kućama i tako izravno utjecao na njihove zločine. Uspio je pobjeći u Italiju, talijanske vlasti nisu ga predale Jugoslaviji iako je za njim bila raspisana tjeralica. Još je bilo nekoliko špijuna i talijanskih agenata.Već je spomenut prof. Lipanović iz Lumbarde koji je kriv za smrt kipara Iva Lozice.143 Na Mljetu, čisto hrvatskom otoku kojega je Pavelić darovao Mussoliniu, bila je slična situaci- ja kao i na Korčuli. Ondje je otpor tuđincu bio nešto teži nego na Korčuli. Relativno blizu je Du- brovnik, Ston i cesta Metković – Dubrovnik, pa su se talijanske postrojbe mogle brže i lakše poja- viti. Općinom Mljet je upravljao ratni zločinac komesar Guido Zamletti koji je pozivao građane u svoj ured, tukao ih, prebijao i ubijao. Tako je u prosincu 1941. nanio teške tjelesne ozljede trgovcu Nikoli Hajdiću. Drugi su ga put uhitili u rujnu 1942. i ponovno pretukli. U prosincu 1942. uhitili su

141 Isto 142 Isto, dos. br. 29-191, str. 138 – 146 143 Korčula u radničkom pokretu..., str. 509, 877. i 880

98 studenta Stanka Sršena koji je završio na robiji u Italiji. Petar Stijepić prilikom uhićenja u obrani je ubio jednog karabinjera i pobjegao u šumu. Pava Hajdića su uhitili, odveli u Šibenik i osudili na kaznu smrti koju su kasnije preinačili u 30 godina robije. Konopom su vezali i mučili starca Petra Nodila, a toljagama pretukli Petra Čumbelića i Petra Sršena jer nisu dozvolili da im fašisti kradu kokoši. Zapovjednik karabinjera u Babinu Polju Antonio Carta ubio je Ivana Radulja, oca troje djece, i to nakon kapitulacije Italije. Zločinca su uhitili partizani i ubili ga. Mljećani od davnina žive od mora i ribolova. Talijani su to bili ograničili i zabranili, brodice im plijenili, ribarski alat krali ili palili, a kako je Mljet bogat šumom nemilosrdo su ju sjekli i na tisuće tona poslali u Italiju.144

8.4. TALIJANSKI ZLOČINI U ISTOČNIM KONAVLIMA istočnom (anektiranom) dijelu Konavala talijanski su zločini počeli već u listopadu 1941., Ukad je u Ljutoj uhićeno 8 civila. U Sutorini su 10. listopada 1941. uhitili 5 građana jer nisu prijavili nađeno mrtvo tijelo talijanskog povjerenika. Drugu grupu civila uhapsili su na Grudi. Sve uhapšenike zatvarali su u Herceg Novom i u logore na Prevlaci i Mamuli. Na Grudi su 17. listo- pada 1941. uhitili i potom ubili trgovca Nikolu Kordu, oduzeli mu automobil i opljačkali svu robu iz trgovine. Kod Pločica su polili benzinom i zapalili kuću Iva Pećara. Od udaraca zadobivenih u zatvoru u Herceg Novom umro je Nikola Trojanović. U travnju 1942. u selu Popovićima radi mr- žnje prema Hrvatima i hrvatskom jeziku talijanska učiteljica Roza Indrizzi zapalila je školsku zgradu jer nitko nije želio govoriti talijanski, kako je to ona zapovjedila. (O hapšenju župnika don Marka Herendije u Mrcinama vidi prilog br. 8.) U Mrcinama (današnjoj Dubravci) uhitili su Maru Urlović, zatvorili ju, tukli pa pustili. Kako je nesretna žena u zatvoru zaboravila ključeve od kuće, vratila se da ih uzme, ali bijesni talijanski fašisti pucaju joj u glavu. Na Grudi su uhitili Marka Ču- pića, ženu mu Jelu, kćer Anu i sina Marka i držali ih na Mamuli kao taoce jer je drugi sin bio u partizanima. Od udaraca u logoru na Mamuli umro je Pero Mijović iz Molunta. U Lovornom su fašisti tukli djecu koja u školi nisu htjela govoriti talijanski. Stravičan je bio zločin karabinjera koji su u Vitaljini 10. lipnja 1943. uhitili Anu Peruško lažno ju optuživši za krađu. Kako je bila pred porođajem vezali su je između noga i kuka tako jako da je u utrobi dijele ugušeno. Na Grudi su ogradili logor oko groblja i crkve Sv. Ivana. Nitko nije mogao ući u crkvu, a u njoj su razbili olta- re i pretvorili ju u skladište streljiva. Otvarali su grobove i s mrtvaca dizali prstenje i zlatne zube, a lubanje koristili kao mete za vježbe gađanja. Od nadgrobnih spomenika pravili su bunkere. Slič- no se dogodilo i u crkvi Sv. Mihovila u Mrcinama i Sv. Ivana u Gunjini, odakle su ukrali i zvono. Topništvom su tukli po Grudi, a s mora mjesta oko Molunta. Od topovske granate na Grudi su ranjene Ana Milković i kći joj Pave. Ana je od teških rana umrla u dubrovačkoj bolnici. Kao po- sljednje na Grudi su zapalili kuću Andra Karača u kojoj je ranije bilo talijansko zapovjedništvo.145 ***** Talijanski je okupator masovno pljačkao kulturno blago u Dubrovniku i na njegovu širem područ- ju. U Lastovu su ukrali i odnijeli u Italiju sliku Gospe sa svecima mletačkog slikara Francisca Bisso- la iz XVI. stoljeća. Iz župne crkve u Lastovu ukrali su sliku Kristovo polaganje u grob. U Vrućici su zapalili župni arhiv i matice iz XVI. st. Iz Dubrovnika su 3. rujna 1943. ukrali 74 sanduka arhivske građe i poslali ih u Rim. Iz Korčule su odnijeli 21 svezak dokumenata iz XIV. st. itd. U Dubrovniku su skinuli i namjeravali odnijeti u Rim Meštrovićev reljef s vrata od Pila. U Trstenomu su devastira- li najljepši park – arboretum, a iz dvorca Gozze opljačkali više umjetnina i mnoge druge vrijednosti kulturne baštine. Dosta toga opljačkano je na Pelješcu i na ostalom dubrovačkom području.146

144 AJ, dos. br. 29-199, str. 147 – 151; Dubrovnik u NOB-i..., str. 942 – 948 145 AJ, dos. br. 29-202, str. 154 – 162 146 Dubrovnik u NOB-i..., str. 795/796; AJ, dos. br. 29-236, str. 210 i 212

99 8.5. SUĐENJE DUBROVČANIMA alijanski vojni sudovi u Šibeniku, Kotoru, Zadru i Splitu osudili su 262 osobe iz Dubrovni- Tka i njegova širega područja – objelodanila je Državna komisija za utvrđivanje zločina oku- patora i njihovih pomagača radeći na tome od 1944. do 1947. godine. Najviše ih je osudio Voj- ni sud u Šibeniku – 228 osoba. Počelo je 1. listopada 1942. suđenjem Nikoli Cebalu, zidaru iz Žrnova i trgovcu Ivanu Maglici iz Korčule. Sud je radio do 13. kolovoza 1943. godine. Posljed- nji osuđenici iz Dubrovnika bili su Vicko i Donat Kapurso. Izvanredni sud u Kotoru osudio je 3 Dubrovčanina, Specijalni sud u Šibeniku 10, Vojni sud u Zadru 13, a Vojni sud u Splitu 2 iz Račišća na Korčuli.

Bruno Radeljević, istaknuti partijski i sindikalni rukovodilac Dubrovnika; uhićen je i nakon mučenja ubijen u logoru Stara Gradiška početkom 1943.

Sudilo se svim profesijama i konfesijama, najviše Hrvatima, nekim Srbina i Židovima – – antifašistima. Brojni su ubijeni, rijetki su se branili sa slobode. Osim smrtne dominirala je ka- zna robije, globe i gubitka građanskih časti. Tu je bilo ne samo građana Dubrovnika, nego iz svih mjesta, a koji su na suđenje dovođeni iz zatvorâ u Dubrovniku i Korčuli te iz logorâ Pre- vlaka, Mamula i Janjina. Italija je, kako je već navedeno, bila prekrivena zatvorima, kazamatima i logorima. Sudovi su slali na robiju u zloglasni Kopar u Istri (poznat našim ljudima još iz doba Austro-Ugarske i prve talijanske okupacije Dalmacije od 1918. do 1921. godine). Dubrovčani su robijali i u gra- dovima San Sever, Foggia Fossamo, Venecija, Rovigo, Castelfranco Emilia, Parma, Trento, Pissa, Trst, Firenza, Visco kod Udina, Taranto itd. Jedan se broj robijaša spasio kapitulacijom Italije, rijetki su se vratili kućama, a veliki broj priključio se partizanima u Sloveniji, Istri i Italiji. Oni iz južne Italije pristupili su u prekomorske jedinice, došli na Vis i borili se na prostorima od Soče do Istre, sve dokraja rata 1945. godine.147

147 AJ, dos. br. 29-208, str. 163 – 188

100 Koncentracijski logori Prevlaka i Mamula osnovani su zapoviješću Stožera VI. armijskog korpusa u Dubrovniku broj 1297 od 30. ožujka 1942. godine. Logor Mamula osnovan je na isto- menom otočiću na ulazu u Boku kotorsku u staroj austrijskoj tvrđavi (forte Mamula). Onaj na Prevlaci (Campo Prevlaka) bio je izgrađen od drvenih baraka. Logoraše je odabirao Stožer ta- lijanske divizije Marche. Uvjeti su bili krajnje loši, teški, jezivi. Nije bilo hrane, zimi užasno hladno u ćelijama punim vode, bez higijene i liječnika. Često se ubijalo. Mnogi su umrli.

Skica talijanskog logora za taoce u Janjini

Najbolju ocjenu logorâ Prevlaka i Mamula dao je talijanski obavještajni časnik Valentin Ogrizen koji se osobno uto uvjerio. On je zapisao: (...) Logor Mamula je najjadniji i najnečo- vječniji što se može zamisliti. Djeca masovno umiru. To je grobnica živih ljudi.(...) Dr. Kristo Grbin iz Korčule, logoraš na Mamuli, zapisao je: (...) Zatekli smo stanje slično onom, kakvo je Dante opisao u Paklu. (...)148 Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u priopćenju br. 3 od 30. svibnja 1945. objavila je da je predsjednik Izvanrednog vojnog suda u Šibeniku bio ge- neral Magaldi Gherardo, dok je Specijalni vojni sud u Šibeniku vodio divizijski general Maggia- ro Vergamo. On je osudio više od 5 000 uhićenika, od kojih njih 400 na smrt. Ostali su osuđe- ni na zatvor ili internaciju, s ukupno 30 000 godina robije.149

148 AJ, dos. br. 29-24, str. 188 – 210 149 AJ, Dokumenti iz istorije Jugoslavije, sv. III, Beograd, 1999., str. 33

101 8.6. JOŠ PONEŠTO O TALIJANSKIM ZLOČINIMA, LOGORIMA I NAKANAMA RIMA PREMA HRVATIMA I DALMACIJI blasni NOO Dalmacije poslao je 20. rujna 1944. Državnoj komisiji za utvrđivanje zločina Ookupatora i njegovih pomagača izvješće o zločinima talijanskog okupatora na području Dalmacije. U njemu se, uz ostalo, daju podaci i za područja Okružnog NOO Dubrovnik i navodi da su u lipnju 1942. u Veloj Luci uhapsili i potom strijeljali 5 rodoljuba. Počinili su to karabinjeri Giusti, Mariga Angelo, Moriti Guido, Scudetti i Marganiti. U Žrnovu su 15. siječnja 1943. vojnici koje je su predvodili kapetan Alfredo Roncoroni, maersalo (zastavnik) Guiseppe Banini i karabinjer (oružnik) Bianchi upali i opljačkali kuće Kate Laus pok. Antuna i Jake Laus udove Marka. Kapetan Alfredo Roncoroni, maersalo Guiseppe Banini, brigadir Laborca i karabinjeri Carmello Vacaro i Giovanni Sulas 20. veljače 1943. mučili su rodoljuba Mirka Kraljevića – Sardelčića pok. Martina probušivši mu užarenim željezom desnu nogu, prelomivši mu desnu ruku, užarenim pečatima pekli su mu tijelo, užarene igle zabijali pod nokte itd. Kapetan Alfredo Roncoroni i brigadir Laborca 25. ožujka 1943. nasred Smokvice ustrije- ljili su rodoljuba Jerka Tomašića Nikolina. U Veloj Luci su 24. lipnja 1943. po naređenju komandira Giuseppea Giadanma strijeljani rodoljubi Franko Petković, Božo Berković i Ivan Tabain. Komandant Pelješca pukovnik Rocchi 31. srpnja 1943. sa svojom jedinicom zapalio je Žu- ljanu i nasred mjesta strijeljao 14 rodoljuba i zatim javno spalio njihova tijela. U izvješću Oblasnog NOO Dalmacije navode se podaci i o zločinima u pojedinim logorima, pa se tako navodi: (...) Mučenja u domovini nastavljaju se nad našim rodoljubima i u logorima u Italiji. Zlostav- ljanja, uvrede i poniženja bili su svakodnevna ‘hrana’ interniraca. Mržnja prema našim ljudima došla je do izražaja i u ženskom logoru u Pollenzu provincija Macerata, kada je 26. svibnja 1943. direktor logora Domenico Petricioni pored raznih narodnosti, našima bijesno rekao: ‘Vi ste jedna ciganska, ponižena rasa i uvijek ste u povijesti bili takvi. Ja bih se stidio da pripadam takvoj rasi.’ Kada su bolesne internirke tražile liječničku pomoć, njegova žena je uzviknula: Neka crkne ova praseća rasa, ne zaslužuje drugo. (...) Navedeni zločini talijanskog okupatora tek su dio tisuća drugih koje istražujemo, a koji nam najbolje pokazuju na koji je način talijanska vojska provodila okupaciju Dalmacije, i kako je narod na okupaciju odgovarao. Predsjednik Vice Buljan s.r.150 Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača još je 1946. utvrdi- la da su policijski zatvori, zloglasne kvesture vojske Kraljevine Italije (i ne samo njihove) bili prava srednjevjekovna mučilišta, gdje je pravo na život i smrt bilo prepušteno samovolji svako- ga kaplara. Na tisuće ljudi, koji nisu u mukama umrli, izašli su iz tih mračnih špilja osakaćeni. (...) Zatim se iznose sljedeći podaci: (...) Kroz razne talijanske zatvore prošlo je 101.504 ljudi iz Dalmacije i ostalih dijelova Hrvatske i među njima su najzastupljeniji Hrvati. Bilo je 5.929 žena, 1.295 staraca i 1.378 djece. Ustanovlje- no je 15.105 mučenja i zlostavljanja od kojih se čak 524 odnosi na djecu, a bilo je još 8.128 zlostav- ljanja koji su završili s lakšom tjelesnom povredom. ( ) Iz službenih talijanskih dokumenata vide se brojne pojave da su zatvorenici u strahu čak vršili samoubistva. Ljudi s dalmatinskog pa tako i du- brovačkog područja bili su internirani u više od 80 raznih logora širom Italije. Zapovjednik 2. tali- janske armije general Mario Roatta 5. ožujka 1942. zapovijeda i diviziji “Marche” u Dubrovniku

150 HDA, Zagreb – ZKRZ-GUZ 1945, kutija br. 6/306, spis 1651-1766. GUZ 1651 a/45

102 Tamo gdje nisu uspjeli pokušaji paci� kacije i (talijanizacije) treba udariti zlo u korijenu i po samoj sadnici Internirati u Italiju svih viđenijih osoba pa i onih iz skromnijih slojeva. ( ) Ostalim obi- teljima koje su u srodstvu s osobama odbjeglim u šumu treba reducirati izdavanje namirnica – po- staviti načelo da se takvima uopće ne mogu izdavati namirnice i drugu dokumentaciju.151 Zapovjednik spomenute Druge talijanske armije general Mario Roatta 1. ožujka 1942. re- gulirao je osnivanje i djelovanje logora na Prevlaci i otočiću Mamuli i stavio ih u nadležnost prefekta u Kotoru. Prema toj zapovijedi svaki komandant talijanske divizije imao je pravo in- ternirati svakog Hrvata i druge osobe, napuniti logor što je moguće više. (...) O životu logoraša u tim logorima već je bilo riječi. Takozvani dubrovački logori, o čemu je također već pisano, bili su u Kuparima, na Lokrumu i Lopudu, a internirci su bili Židovi. Talijanski logor na Lopudu osnovan je u prvoj polovici 1942. godine. Tu su dovedeni internirci iz Dubrovnika, Makarske i Herceg Novog, bez obzira na narod- nost. Bilo ih je 373, a prema nekim drugim podacima 600 do 700 Židova 1943. godine prebačeno je u logor Kampor na Rabu. U logoru u Gružu, koji je bio smješten u prostorijama hotela Wregg, bilo je 70 Židova iz Dubrovnika i 30 iz okolice. Potkraj svibnja 1943. prebačeni su na Rab. Logor u Kuparima bio je u istoimenom hotelu za izbjeglice iz Gacka (njih 117) i za još oko 800 izbjegli- ca iz Bosne. Potkraj svibnja i početkom lipnja 1943. i oni su prebačeni na Pag. Gore prikazani podaci, makar najmanji u ukupnom broju talijanskih zločina, dovoljno nam govore o politici Rima prema Hrvatima, odnosno ljudima iz Dalmacije, naravno i Dubrovnika. Dajemo samo neke natuknice takve osvajačke politike iz koje se rodio zločin. List Corriere della sera u broju od 20. svibnja 1941. objavio je sljedeće: Italija se vraća ne samo kao vladajuća na Jadran, nego ponovno u svoj državni sastav prima one dalmatinske ze- mlje i gradove koji su vjekovima sačinjavali baštinu Venecije... Tamo gdje je lav sv. Marka ra- skrilio svoja krila, Italija se vraća kao gospodar... Mussolini je još 1936. rekao: Ako je za dru- ge Mediteran prometni put, pa i Jadran, za nas Talijane on je život. U travnju 1941. grof Ciano o sudbini Dalmacije kazao je da Italija ne traži Dalmaciju iz etničkih razloga, nego na temelju načela životnog prostora. Guverner Dalmacije Guiseppe Bastianini u proglasu u lipnju 1941. navodi: Počinje novi vijek Vraća nas starodrevnoj majci gdje Imperij Savojske kuće obnav- lja slavna djela i obećanje neumrle povijesti... Drugom prilikom, 9. rujna 1941., isti je na smo- tri dalmatinskih fašista rekao: Sasvim sam siguran da će u dovoljno kratko vrijeme fašizam dati Dalmaciji novo lice i novu dušu. List La domenica del corriere 4. svibnja 1941. pisao je: Danas je čvor na Jadranu razriješen i Dalmacija se zauvijek vraća Italiji. Na sjednici Fašističke ko- more 1. lipnja 1941. Mussolini je istaknuo: Aneksijom gotovo svih otoka jadranskog arhipela- ga, stvaranjem dvaju pokrajina – Splita i Kotora te proširenjem najvjernije pokrajine – Zadra, može se smatrati da je riješen dalmatinski problem.152 Italo Sauro, prvak fašističkih redova u Rimu, pisao je Mussoliniu 6. travnja 1941. godine: (...) Povratak Dalmacije Italiji, zauvijek će istjerati strance iz jadranskih zemalja. (...)153 Mussoli ni je još 2. travnja 1939. sačinio plan od 16 točaka za potpunu talijanizaciju Dalmacije i šireg područja Hrvatske, pa je planirao onemogućiti Slavenima svako kupovanje ili preuzimanje zemljišta. Na sve moguće načine ukloniti Slavene s njihove zemlje Stvoriti brojne osnovne škole i vrtiće i držati djecu pod talijanskim utjecajem – cijeli dan U svim školama i vrtićima postaviti za učitelje ta- lijanske svećenike i časne sestre Kontrolirati rad svećenika Slavena 154

151 Saopštenja, Beograd, str. 551 – 563 152 Navodi iz: Josip Grbelja, Talijanski genocid u Dalmaciji, Zagreb, 2004., str. 33 – 40 153 Isto, str. 57 154 Isto, str. 59

103 Mussolini nije bio zadovoljan tempom krvavoga kola kojeg je provodio guverner Bastianini, pa je u veljači 1943. na njegovo mjesto postavio Francesca Giuntu, oprobana istrebljivača Hr- vata iz Dalmacije, pa i s dubrovačkog područja. On je u svibnju 1943. po Dalmaciji i po Du- brovniku organizirao bacanje letaka iz zrakoplova, u kojima je pisalo: Za svaki oboreni i odre- zani stup (telegrafski ili telefonski) bit će na mjestu strijeljan. Za svaki čin sabotaže povećat će se broj strijeljanih osoba. (...) Talijani su, kako smo spomenuli, Dalmaciji davali neotalijansko obilježje. Tražili su rimski pozdrav, zabranili hrvatska društva, otpuštali činovnike i učitelje dovodeći svoje, rušili spome- nike i svugdje isticali talijansku zastavu. Od dizanja i spuštanja zastave napravili su ceremoniju, ali su građani taj čin izbjegavali. Razlozi su jasni – talijanska zastava nije im trebala, posebno jer je ona simbolizirala zločin i teror kakav se rijetko bilježio u povijest Hrvata na obali Jadrana. * Na kraju nakon što je, barem u osnovnim natuknicama, prikazan teror i zločin talijanskog okupatora, postavljaju se dva sljedeća pitanja: Prvo, kako je bilo moguće da je jedan civilizirani narod u samom središtu svjetske kulture – veliki talijanski narod – u svojim njedrima odnjegovao suce, profesore, generale – upravljače i organizatore takvih i tolikih zločina – dakle obrazovane ljude, pa i na najvišoj znanstvenoj ra- zini, a da prihvate i organiziraju zločin i genocid, i da u tome sa zanosom i strašću sudjeluju? A upravo se to dogodilo. To dokazuju pohranjeni dokumenti o genocidu talijanskih fašista u Hr- vatskoj, posebno na tlu Dalmacije. Tu je svakako na prvome mjestu bila država, njezina uloga i odgovornost. Država je, istina, tvorevina, a u njezino ime to su radili ljudi. Talijanska država bila je izvor i organizator zločina. To se odnosilo i na Treći Reich, na NDH i druge zločinačke države. Ne može se govoriti o zločinu fašista i uopće o zločinačkom karakteru fašizma, a izo- staviti pitanje odgovornosti države i državnih tijela Kraljevine Italije i drugih sličnih društvenih sustava. U konkretnu slučaju genocid u Dalmaciji, pa tako i na dubrovačkome području, plani- rala je i provodila talijanska država. Ideja je bila – iz Dalmacije istrijebiti hrvatski puk i obno- viti Rimsko Carstvo. Talijani su prihvatili takvu ideju, a fašistički režim bio je sredstvo kojim je to trebalo realizirati. Italija je izvršila okupaciju hrvatskog teritorija. Taj je čin istinit i kao takav mora biti priznat i prihvaćen. Prikazani dokumenti to jasno pokazuju, potvrđuju i doka- zuju tu bitnu povijesnu istinu. Drugo, tko je takvim zločincima pomagao, bio njihov suradnik, klicao im i odobravao geno- cid nad hrvatskim narodom u Dalmaciji, Dubrovniku i na širem dubrovačkome području? Neka se to zapitaju prvenstveno oni koji takve zločince rehabilitiraju, one koji su bili saveznici i po- magači stoljetnog tuđina – talijanskog okupatora. S kim si, takav si! – stara je narodna izreka. Ti saveznici i suradnici s talijanskim okupatorom u Drugom svjetskom ratu na dubrovačkome području, u Dalmaciji i drugdje, poistovjetili su se dakle s talijanskim zločincima. Povijest ih neće i ne smije opravdavati, nikada i ničim. Dapače, završavajući obrazlaganje o talijanskim zločinima na području Dalmacije i šireg dubrovačkog područja, treba zaključiti da ti genocidni zločini nad Hrvatima i drugim stanovnicima istočne jadranske obale (osobito u razdoblju od 1918. do 1943.) nikad ne smiju biti prešućivani i zaboravljeni – ni pod kojim uvjetima. Hrvatski građani općenito, pa tako i Dubrovčani, imali su pravo braniti se i obraniti svoja ognjišta, a za njihova stradanja u toj obrani mora se tražiti odgovornost za ono jučer, danas i sutra.

104 9. RATNI ZLOČINI NJEMAČKE VOJSKE - WEHRMACHTA

jemačke su postrojbe, kako je ranije kazano, u Dubrovniku bile dvaput – prvi put nakratko Nu travnju 1941., a drugi put su došle 13. rujna 1943. razoružati Talijane nakon kapitulacije Italije i ostali su punih 400 dana, sve do oslobođenja 18. listopada 1944. godine. Tad su ih iz Grada i okolice istjerali borci NOVJ. Nakon kapitulacije Italije u Grad su došli dijelovi 14. puka 7. SS Prinz Eugen divizije kojom je zapovjedao SS pukovnik August Schmidthuber.

Pukovnik August Schmidthuber, zapovjednik 14. SS puka Prinz Eugen divizije, u kanjonu Sutjeske tijekom Pete neprijateljske ofenzive

Svečano ga je dočekao i proglasio počasnim građaninom Dubrovnika gradonačelnik dr. Ivo Karlović. Kad su esesovci otišli na Pelješac, u Dubrovnik su došli dijelovi 118. lovačke divizi- je, ali ne zadugo jer su ih zamijenili legionari 369. pukovnije 369. Vražje divizije u kojoj su ve- ćinu vojnika činili hrvatski legionari, dok su zapovjednici bili Nijemci i Austrijanci. (Ovdje se također Pavelić postavio tako da su njegovi vojnici činili slugansku ulogu u njemačkim divizi- jama.) I prije i poslije kapitulacije Italije u Dubrovniku je javno djelovala njemačka policija GESTAPO koji je, uz pomoć domaćih izdajica, odlučivao o tomu koga uhititi, koga ubiti, a koga poslati u zloglasne zatvore i logore. Osnovni im je oslonac dakle bila vlast NDH, ustaše i tajna ustaška služba UNS-a. Pomagali su im i četnici, a i neke druge konfesije – neki javno, a najviše

105 tajno. Cilj im je bio isti: silom zločina i na sve druge načine spriječiti antifašistički otpor i par- tizansku aktivnost u Dubrovniku i okolici, naročito pregaziti onaj teritorij koji su partizani oslo- bodili nakon kapitulacije Italije, tj. Pelješac, Mljet, Korčulu, dijelove Konavala i Dubrovačkog primorja. Zločini su započeli odmah nakon dolaska, bili su krajnje surovi, zvjerski, a trajali su neprekidno, punih 400 dana – do kraja listopada 1944., kad su jedinice NOVJ porazile i istjera- le njemačke okupatore sa širega dubrovačkog područja. * Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za dubrovački okrug (koja je djelovala od 1944. do 1947. godine) utvrdila je (koristim njene podatke) da su njemač- ke postrojbe i GESTAPO za vrijeme okupacije u Dubrovniku ubili 299, a ranili 173 civila. To znači da su prosječno svakog dana ubijali ili ranjavali po jednog Dubrovčanina. Uhitili su i u logore poslali 1 646 civila, dakle prosječno četiri osobe dnevno. Najviše ubijenih bilo je iz gra- da i kotara Dubrovnik (203) i s Korčule (96) civila. To je bio najveći zločin, veći od onog što su ga počinili Talijani, ustaše i četnici. Skoro sve pogubljene, uhićene i u logore deportirane žrtve bili su Hrvati – antifašisti i domoljubi, a bilo je među njima i Židova, Srba i ostalih. Materijalne štete koje su počinili bile su goleme. Pored ostale štete u dubrovačkom okrugu na- cisti su zapalili ili na druge načine porušili 3 164 gradske i seoske kuće. Svakako će se i na ovome mjestu čitalac zapitati zašto su Nijemci ubili toliko ljudi i počinili toliku materijalnu štetu? Odno- sno zapitat će se zašto su iz daleke Njemačke uopće došli u Dubrovnik i tako se zločinački pona- šali prema nevinim civilima, prema njihovim materijalnim dobrima i kulturnoj baštini? Svakako da suština odgovora leži u osvajačkoj politici Berlina, otkud je cijelo zlo i krenulo u osvajanje tu- đih teritorija, potaknuto nacističkom ideologijom Ubermenscha i neopisivom mržnjom prema Slavenima koji trebaju, isticali su nacisti, služiti kao robovi Velikoj Njemačkoj. Njihov dolazak i ponašanje u Dubrovniku nije za prave vojskovođe imalo nekog rezona, a za običnog njemačkog vojnika nije bilo logike da se vere po morskim grebenima Dubrovačkog primorja i otokâ. Iz svega toga nameće se zaključak o tome kako je i koliko Hitlerov nacistički sustav utuvio u glavu i dušu toga njemačkog vojnika potrebu za zločinom, radi čega su se onako okrutno i zvjerski odnosili prema nevinom stanovništvu. Zašto? Sve je bilo moguće, nacifašistički sustav proizveo je i odgo- jio cijelu plejadu najgorih zločinaca, pretvorio ih u najgore Hune, kako ih je nazvao Churchill. * U nastavku slijedi prikaz najkarakterističnijih zlodjela što su u Dubrovniku i na njegovu ši- rem području počinile njemačke postrojbe. Kao klasičan primjer zločinstva navest ćemo na po- četku samo jedan događaj. Već je kazano kako su Nijemci za 400 dana boravka na dubrovačko- me području uhitili i u razne logore smrti uputili 1 646 građana, od kojih oko 90% Hrvata. Zašto? Povijesna znanost suvremene Hrvatske još nije valjano odgovorila na to pitanje. Zna se samo površno radi toga što nekima ne odgovara da se dozna prava istina, jer nije malo 1 646 građana istjerati sa stoljetnih ognjišta. Dosta sam dugo za tim tragao i došao do nekih dokumenata koji ukazuju na sljedeće: U ve- ljači 1944. glavni zapovjednik njemačkih postrojba u Dalmaciji, pa i za područje Dubrovnika, general pukovnik Lothar Rendulic, zapovjednik 2. oklopne armije sa sjedištem u Vrnjačkoj Banji u Srbiji, izdao je zapovijed broj 0975/44., u kojoj zahtijeva da se izvrši evakuacija civilnog stanovništva iz oblasti koje se nalaze uz more, na obali. (...) To je objasnio obrambenim potre- bama, što nije točno. Istina, povod su bile obrambene mjere od eventualnog anglo-američkog pomorskog desanta u srednju i južnu Dalmaciju, ali to nije bio glavni razlog, jer bi u tom slučaj trebalo raseliti i druge Hrvate iz Hrvatskog primorju i Istre, a oni nisu dirani. To se razaznaje iz

106 pisma od 25. veljače 1944., što ga je njemački opunomoćeni general za Hrvatsku uputio ministru obrane Vlade NDH, zloglasnom ustaškom generalu Anti Vokiću (njega je dao ubiti Pavelić pri kraju rata u Lepoglavi jer je kao britanski špijun, zajedno s Lorkovićem, namjeravao izvršiti dr- žavni udar i oboriti Pavelićevu vladavinu). U tomu pismu govori se o Hrvatima na dalmatinskoj obali kao trajnoj opasnosti jer su masovno prišli antifašističkom pokretu, a nagovještava se i pro- mjena stanovništva. I drugi izvori upućuju nato da je, osloncem na fašiste, Pavelić namjeravao iseliti hrvatski puk sa obale srednje i južne Dalmacije i na to područje doseliti one iz Bosne, tj. iz unutrašnjosti NDH, a to su oni, koje je Pavelić smatrao sebi odanima. Ovo je bila trajna ustaška orijentacija. (...)155 koja je mogla imati nesagledive posljedice, da u Drugom svjetskom ratu nisu pobijedile antifašističke snage. Korijeni ovoga zločina ostali su dugo prisutni. Pod udar Renduliceve zapovijedi nisu došli samo Dubrovčani, nego i ostali hrvatski živalj u srednjoj Dalmaciji – potpuno iseljena Šolta, veliki dio Brača i Hvara, Makarskog primorja, dolina Netvetve, Korčula, Mljet, Pelješac, Dubrovačko primorje itd. Izvršena je nasilna deportacija, naj- prije svih muškaraca rođenih od l904. do 1927. godine, a zatim i drugih – starca, žena i djece, bez obzira na godine rođenja, zdrave i bolesne; ni mačka nije ostalo, u bukvalnom smislu riječi. Me- đutim Renduliceva zapovijed stigla je za Nijemce kasno i prekasno jer je najveći broj stanovnika muškog, dobrim dijelom i ženskog, spola otišao u partizane, a ostali, koji god su mogli, pobjegli su pred zločinačkim njemačkim postrojbama na slobodni Vis i Lastovo, pa u južnu Italiju i na Si- naj, u El Shatt, gdje se našlo oko 30 000 izbjeglica koje su 95% činili Hrvati.

Zbjeg s Pelješca u Blatu na Korčuli u studenom 1943. Pred njemačkim okupatorom veliki broj Pelješčana, naročito žena, djece i staraca, morao je napustiti poluotok.

Postupajući prema zapovijedi generala Rendulica, njemačke su postrojbe opkoljavale sela i gradove i nasilno hapsile svakoga na koga bi naišle, trpale ih u improvizirane logore i raznim prijevoznim sredstvima, uz pomoć ustaške vlasti NDH, transportirale prema Mostaru, Sarajevu, Slavonskom Brodu i drugim logorima po Slavoniji, Podravini, Posavini. Neki su uhićenici usput

155 AVII, Mikroteka, reg. br. München, N. 10718-720. NAV-T. 313, f. 199/7461084

107 bježali i ostajali kod rodbine ili prijatelja u Mostaru, Sarajevu, Zagrebu. Najgore su prolazili oni koji su ostali u logorima ili po slavonskim selima, gdje su kao robovska radna snaga radili na imanjima ustaških dužnosnika. Dosta ih je umrlo, neki su zatvarani i ubijeni. Starije su osobe teško podnosile to progonstvo. Tko je preživio tu golgotu, zahvaljujući NOVJ, u proljeće i ljeto 1945. vratio se kući. Bio je to težak egzodus hrvatskoga naroda iz Dalmacije. Nitko nikad u po- vijesti nije nanio toliko zla hrvatskom narodu Dalmacije, pa i dubrovačkog područja, kao što su to učinili Nijemci i, zajedno s njima, ustaška vlast NDH. Koliki su bili ti njemačko-ustaški zlo- čini, svjedoči činjenica da se o tomu govorilo na suđenju u Nüernbergu i na suđenju njemačkim generalima nakon rata u Beogradu, kao i na suđenju nekim ustaškim dužnosnicima u Zagrebu od 1946. do 1948. godine.

9.1. ZLOČINI NAD ZAROBLJENIM PARTIZANIMA ešto prije nego što su Nijemci napustili Korčulu, u rujnu 1944. na otočiću Vrniku blizu Ba- Ndije nalazila se skrivena grupa od oko 7 partizana. O njima su Nijemci dobili informaciju od fra Bernardina Sokola, pa su svi uhićeni i odmah pogubljeni iako su bili zaštićeni kao ratni zarobljenici. Rukovodilac OZN-e za Korčulu Ivan Jeričević – Čompo u svojoj izjavi navodi da je ta grupa partizana bila skrivena na Vrniku i nastavlja: (...) Na Vrnik je došao držati misu fra Bernardin Sokol i na neki način saznao da se tu na- laze skriveni partizani. Nije se, po običaju, poslije mise vratio na Badiju nego je otišao u Korču- lu u njemački komandu grada i o�cire Abvera obavijestio o boravku partizana na Vrniku. Tumač u tom razgovoru bio je Vilim, Nijemac, koji je kao brijač još od prije rata živio na Korčuli. On je bio naš suradnik na vezi sestre Manes Karninčić, predstojnice zavoda Anđela čuvara. Ona je preko časnih sestara slala obavijesti u svoju ispostavu u Žrnovo sestri Ani koja je to prenosila našem obavještajcu. Međutim, Nijemci su u ovom slučaju bili brži, prvi stigli na Vrnik i zarobi- li partizane te ih odveli izvan Korčule. Naši su onda pošli na Badiju uhapsiti špijuna fra Soko- la ali je on kroz prozor vidio dolazak partizana i kako je bila noć sakrio se u nekoj šupi u samo- stanaskoj ekonomiji. Ostali fratri su se rastrčali okolo tražeći ga i kada su ga našli odveli su ga partizanima i predali im ga riječima: ‘Evo vam ga, riješite nas ovoga zla!’ 156 Međutim autor knjige Sve naše Dakse Joško Radica, kada govori o fra Bernardinu Sokolu, sve ovo uopće ne spominje, a imao je dokument u rukama i, kako sam kaže, razgovarao je s Čompom, nego je napisao samo ovo: Došla je 28. rujna 1944. predvečer skupina partizana jed- nom barkom na otočić Badiju i iz samostana odvela fra Sokola. ( )157 Ovo je jedan od brojnih primjera gdje spomenuti autor obmanjuje javnost ne dajući joj sve dokumente kako bi saznala pravo stanje događaja. Naprotiv, čak na više mjesta navodi da je nevin pogubljen itd.

9.2. OSTALI ZLOČINI NJEMAČKOG OKUPATORA jemački zločini u Dubrovniku nisu počeli sa kapitulacijom Italije u rujnu 1943., kad su njemač- Nke postrojbe uzele vlast u Gradu, nego daleko ranije – organizirano još u svibnju 1941. godine. Prema pisanju Mata Jakšića seriju je otvorio GESTAPO uhićenjem šestorice rodoljuba. Ali uhićenja nije provodio Gestapo. U taj lov na ljude uputio je ‘izdresirane pse’ – domaće izrode.(...)158 Poslije toga ustaše i GESTAPO zajedno su hapsili i ubijali, o čemu je već pisano. I posljednja žrtva u

156 HDA, Zagreb, KP 42/2847 157 Joško Radica, Sve naše Dakse, Dubrovnik, 2003., str. 130. i 789 158 Mato Jakšić, n. d., str. 49

108 Dubrovniku, zvjersko ubojstvo Židova Spitzera 18. 1istopada 1944., obavljeno je u duetu – uhitile su ga ustaše, predali ga GESTAPO-u, a njemački časnici i hrvatski legionari iz 369. Vražje divizije su ga, prilikom povlačenja iz Dubrovnika, zvjerski ubili kod Komolca. Iz hotela Argentina, gdje je bilo sjedište dubrovačkog GESTAPO-a, poticao je najgori zločin, a legalno se djelovalo preko tzv. Teilkomande osnovane 13. rujna 1943., najviše pod ravnatelj- stvom Alberta Kynzlea iz Drezdena koji je ranije pripadao grupi za egzekucije u logoru Mautha- uzen. Tu je bio i August Zellner koji je došao iz logora u Katovicama. (Obojica su proglašena ratnim zločincima.) Teilkomando GESTAPO u Dubrovniku bio je podčinjen gestapovskoj cen- trali u Sarajevu, pa je dubrovačke žrtve tamo usmjeravao, kao što su ih Talijani usmjeravali pre- ma Specijalnom sudu u Šibeniku, Zadru i Splitu, a potom u logore po Italiji, dok su Prevlaka i Mamula bile etapno logorište. U Dubrovniku je GESTAPO imao 20 agenata. Glavni je bio Pero Stadt, Nijemac, hotelijer iz Dubrovnika, rodom iz Slavonije. On je bio na čelu njemačke ma- njine u Dubrovniku. Pobjegao je pred osloboditeljima Dubrovnika, a proglašen je ratnim zlo- čincem. Državna je komisija u istrazi utvrdila da je mnoge rodoljube prijavio Gestapu i ustaša- ma, a bio je odgovoran i za uhićenja dubrovačkog trgovca Josipa Soldata i za mnoge druge.159 Osim Pera Stadta dokumenti spominju, kao drugog glavnog gestapovskog špijuna, nekog Iva Duplicu koji je kasnije pobjegao u Italiju. Ustaše su uz GESTAPO imali svoje agente i špi- june, tzv. dupljake koji su radili za više obavještajnih službi. I četnici su pri dubrovačkom GE- STAPO-u držali dva agenta – Vanju Mašanovića i nekog Šilkuta iz Dubrovnika. Špijunažom za GESTAPO u Dubrovniku se bavio i četnički kapetan Kojo Slavković, raniji časnik kraljevske jugoslavenske vojske. Već 13. rujna 1943. GESTAPO je u Dubrovniku uhitio Mariju Špinčić i 12 drugih građana, zatvorio ih u tvrdjavu Lovrjenac i kasnije ih deportirano u Sarajevo. Na putu od Sarajeva do Slavonskog Broda ubijen je Židov Josip Mandl i žena mu Janka. U Zenici je ubijen Feok Sal- vadore, a u Sarajevu zubar Josip Neumann. Na Bosanci su hrvatski legionari iz Vražje divizije 2. travnja 1944. uhitili osamnaestogodišnjeg mladića Nedjeljka Matkovića, onda ga opili i tukli tražeći da uzvikuje Heil Hitler!, ali je on hrabro uzviknuo: Smrt fašizmu – Sloboda narodu!, na- kon čega su ga strijeljali i na poluživa nabacili kamenje. Potom je GESTAPO u Dubrovniku uhitio 5 građana koje su nakon mučenja predali ustašama. U Dubrovniku je 22. svibnja 1944. ubijen poljski liječnik iz Vilne dr. Waldemar Olstevsky, a zatim mu je iz stana i ordinacije sve opljačkano. Uhićenja su nastavljena u svibnju, lipnju i srpnju, kad su u Dubrovniku uhićeni i deportirani u Sarajevo prof. dr. Juraj Šlaus i 38 omladinaca. Nakon toga u Cavtatu su uhitili dr.Vlaha Novakovića i ženu mu Dadu i otjerali ih u logor u Sarajevo. U Mostaru, Sarajevu i Ze- nici bilo je zatvoreno mnogo građana iz Dubrovnika i širega dubrovačkog područja – seljakâ iz Čilipa, Brsečina, Trstenoga, Pločica, Orašca, Dunava, Grude, Šipanske Luke, Mrcina, Brgata, Šumeta, Čajkovića, Knežice i drugih mjesta. Na Jakljanu su početkom kolovoza u skloništu uhitili Melka Palunka sa Šipana. Pošto ništa nije priznao, strijeljali su ga. U Šipanskoj Luci 10. kolovoza 1944. uhapsili su Balda Glavicu i Nika Stjepovića, zatvorili ih u Dubrovniku, a potom 19. listopada 1944. pogubili kod Slanoga, prilikom povlačenja. U Orašcu su ubili učiteljicu Mariju Šutić i ranili Karmelu Lučić. Oružnički natporučnik Zvonimir Šporčić javio je 15. rujna 1944. Zagrebu da je odred njemačke vojske u Orašcu uhitio učiteljicu Mariju Šutić. Nju su odmah zaklali i ranili sestru Granicu i Karmelu Lučić i zapovjedili da pogrebu nitko ne prisustvuje osim svećenika, obćinskog načelnika i osoblja koje će je nositi. Preodjeveni u civilna odijela, i lažno se predstavljajući da su partizani, na Brgatu su Nijemci upali u kuću Frana Kolendića, ubili

159 AJ, dos br. 454-1118, str. 217. i 223/224

109 Mariju i Nika Kolendića, a zatim i Frana Kolendića. Kasnije su na Šumetu ubili Toma Kurilicu i Rada Sašila. U selu Čajkovici gestapovci su doveli nepoznata čovjeka, ubili ga i zatrpali kame- njem. Hrvatski legionari iz Vražje divizije 15. listopada 1944. topništvom su bombardirali selo Osojnik. Kako je 26. kolovoza 1944. izvještavao domobranski pukovnik Stjepan Zuech njemačke su postrojbe u Dubrovniku izvršile raciju po svim kupalištima i gradskim ulicama i uhitili dosta gradjana. Neki su pušteni, a 30 Dubrovčana je vlakom upućeno u Mostar. Ova je racija izvršena bez znanja naših vlasti,, napominje pukovnk Zuech.160 Potom su u selu Ošljemu polili benzinom i zapalili općinsku i školsku zgradu, što je zapovjedio Karlo Koenny iz Vražije divizije. Dan pri- je dolaska partizana u Dubrovnik gestapovci su u stonski zatvor prebacivali 10 zatvorenika, koje su na Kovačevu brijegu kod Slanoga pobili hrvatski legionari iz njemačke Vražje divizije. Tad su njemački ratni brodovi topovima tukli po selu Čajkovici u Rijeci dubrovačkoj. Zadnjeg dana bo- ravka u Dubrovniku, 18.listopada 1944., Nijemci su zapalili hotel Viktoriju, a u Rijeci dubrovačkoj dinamitom bacili u zrak sve motorne čamce i jedrenjake. Rušili su cestu Dubrovnik – Slano – Met- ković i porušili tunel i željezničku prugu kroz Rijeku dubrovačku. U Grudi su bacili u zrak elek- tranu i vodovod, skretnicu na željezničkoj pruzi i više kuća. Kad su se Nijemci i hrvatski legiona- ri iz Vražje divizije povlačili iz Cavtata, na obali su zapalili velebnu staru zgradu dr. Šte� ja Račića koja je izgorjela do temelja, a čiji su vlasnici (nasljednici) bili u inozemstvu. Još ranije, odmah nakon što su Talijani došli u Cavtat, poručnik njihove vojske Amades Viggilio ukrao je Račićev automobil marke Pakard. Sve je to Pave Račić ud. spomenutog doktora, putem svog odvjetnika dr. Zvonimira Stojkovića, 28. prosinca 1944. prijavila Općinskom NOO u Cavtatu.161 Dubrovnik bi bio još više stradao, i doživio bi mnogo veća materijalna razaranja, da nije nje- mački časnik Maier od uništenja spasio brojne objekte, riskirajući vlastiti život. Nije se povukao s ostalim Nijemcima; ostao je živjeti u Dubrovniku. Na Blagdan Sv. Vlaha 3. veljače 1944. župnik u selu Kliševu kod Orašca don Ivo Juričić uo- bičajeno je zazvonio prije sv. mise i uputio se prema stanu. Na putu su ga zaustavili njemački vojnici, a bilo je tu i bradatih četnika, pa su ga htjeli ubiti jer ga je zapovjednik optužio da je zvonjavom upućivao signale partizanima. Kad su ga stavili uza zid za strijeljanje, tuda je slu- čajno naišao ribar Ivo Kvesić i tražio da ga oslobode. Tad su htjeli i njega strijeljati. On je me- đutim intervenirao kod jednoga hrvatskog legionara iz Vražje divizije koji je poznavao i hrvatski i njemački jezik objasnivši mu da je župnik zvonjavom pozivao narod na sv. misu jer da je Blag- dan Sv. Vlaha. Tako su obojica spašeni.162 Točno kad se vratio iz talijanskog zatvora, 12. rujna 1943., SS trupe su kraj Smokovljana su- srele Josipa Gujenču, kamionom ga odveli do Slanoga i ondje ga pogubili. U obližnjoj šumi kod Slanoga uhitili su Nikolu Miloslavića. Mnogim ribarima opljačkali su alate i brodice, a interni- rali su 20 osoba – što su 15. kolovoza 1944. potvrdili i oružnici NDH iz Dubrovnika. Na Šipanu su opljačkali 50 obitelji, a 3. svibnja 1944. uhitili 6 civila i deportirali ih u Mostar i Beograd. Na putu je umrla Kate Vlašić.163 Na Mljetu, gdje je bio dosta aktivan partizanski odred, u svibnju 1944. njemački su vojnici posta- vili zasjedu i ubili 7 civila. Prije toga uhitili su Petra Čumbelića iz Babina Polja, zatim Mariju Sršen, Frana Dabelića i ostale. Za ove akcije Nijemci su koristili nekoliko domaćih špijuna koji su ih dovo- dili u zasjede. Njih su uhitili partizani i osuđeni su na smrt. Jedino je Pavao Market zvani Vlastelin,

160 AVII, k. 3, reg. br. 19/3-1 161 AJ, Elaborat o njemačkim zločinima, dos. br. 29-244, str. 224, 236/237 i 364 162 AJ, dos. br. 29-256, str. 244. (Don Iva Juričića ne spominje dr. fra P. Bezina, kao da i on nije bio žrtva rata.) 163 Isto, dos. br. 29-257, str. 246 – 252

110 bivši gostioničar u Dubrovniku i povjerenik GESTAPO-a za Mljetu, pobjegao u Zagreb pa u Italiju. Proglašen je rat- nim zločincem i za njim je raspisana tjeralica jer se znalo da živi u Milanu.164 Pelješac je bio natopljen krvlju nevinih civila koji su od Stona do Lovišta pobijeni od SS trupa, postrojbi 118. lovačke divizije i ustaša, od listopada 1943. do rujna 1944. godine. Pod zapovjedništvom zloglasnog SS pu- kovnika Augusta Schmidthubera (kojega je gladona- čelnik Dubrovnika bio proglasio počasnim građaninom) u listopadu 1943. njemački vojnici upali su u selo Kobaš i uhitili 6 pretežno starih osoba, zatvorili ih u dvorac obi- telji Milić i zapalili ga, nakon što su ga prethodno opljač- kali. (Vidi prilog br. 17.) Isti su esesesovci u zaseoku Pržine ubili 2 starca od preko 80 godina, a mlađe su de- portirali. Kod Solane u Stonu objesili su Vicka Bjelića, partizanskog ratnog zarobljenika. U selu Dančanje oteli Petar Čumbelić-Ilko, politički komesar su mazgu Đuru Prčeviću pa su ga, kada se protiv toga Mljetskog NOP odreda; strijeljan je od pobunio, ubili. U Osobljavi su uhitili 34 osobe, među Nijemaca početkom ožujka 1944. na putu kojima i dvoje djece od 3 godine, i zapalili selo. prema Sobri, kod Babina Polja

Spaljeno selo Osobljava, u listopadu 1943.

164 AJ, sig. 110, dos. 4385, str. 261 – 267. (U Arhivu Jugoslavije postoji pozamašna dokumentacija o zločinima toga gostioničara. Tereti ga se za ubojstva osoba iz Babina Polja, s popisom osmorice ubijenih Hrvata.)

111 U Gornjoj Pijavičini uhitili su 26 civila i selo također zapalili. Kod Kune su zaklali Katu To- melić, a Teru Medović živu spalili. U Kuni su spalili zgradu općine, školu, župni ured i omla- dinski dom. U selu Dubrava uhitili su 41 civila i doveli ih na stratište, ali na inzistiranje župni- ka iz Janjine don Koste Selaka odustali su od egzekucije. Isti je župnik od sigurne smrti spasio dr. Zvonimira Bjelovučića u Sutvidu, njegovu ženu i dvije pomoćnice, ali su iz njegova stana, uz ostalo, pokrali dva kilograma srebrenog novca.

Spaljeni zaselak Mirci-Lovište, u svibnju 1943.

U Dračama su uhitili 76-godišnju staricu Katu Ivušić, sina joj Antu i još nekoliko civila, ve- zali im kamenje oko vrata i bacili ih u more. More je izbacilo leš starice Kate, pa je pokopana, dok se ostale more nije izbacilo jer su bili vezani teškim kamenjem.

Spaljena Gornja Pijavičina, u listopadu 1943.

112 Stanovnici Janjine su svjedočili Državnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njiho- vih omagača o tome kako su Nijemci uhitili 17-godišnju djevojčicu Katu Parilo, na nju natje- rali velikog psa vučjaka koji ju je svu rastrgao, a zatim su je strijeljali. U Osobljavi su u crkvi Sv. Martina ubili Nikolu Grbina, zapalili 42 kuće i crkvu Sv. Ivana. U Kuni je spaljeno 70 kuća, u Oskorušnom 56, a zatim su u školsku zgradu zatvorili 16 osoba i u nju bacali ručne bombe. Tom prilikom ubili su 9 i ranili 7 civila. Kod sela Pijavičina uhitili su 19 civila, među kojima su bili i oni koji su na Pelješac došli kao sezonski radnici. U Pijavičinu su zapalili 80 kuća i ubili 6 civila. Na brežuljku blizu Kune ubili su 8 seljaka. Iz Trpnja su skoro svi pobjegli prema Visu i Africi, a ostalo je samo nekoliko starih osoba.

Spaljena Kuna - Pelješac, u listopadu 1943. Gornja i Donja Vrućica bile su također skoro prazne. Pa i ono što je ostalo, Nijemci su pohvatali i deportirali. Kod Gornje Vrućice ubili su duševnog bolesnika Barišu Talijančića. Kad su 31. kolo- voza 1944. kod toga sela pljačkali groždje, zaklali su Pava Jerkovića. Nitko se nije smio približiti obali od 300 metara do dva kilometra. Ako bi našli nekoga na moru ili u toj zoni, odmah su pucali.

Spaljeno selo Donja Vrućica, u rujnu 1942.

113 Nedaleko Nakovanja 24. kolovoza 1944. ubili su starca Juru Bilčića i Stjepana Srhoja iz Lo- višta, a selo su zapalili. Među ubijenima bili su Ante Poljanić, predsjednik Kotarskog NOO-a Pelješca i Ivo Mordžin – Crni, sekretar Okružnog komiteta KPH za Dubrovnik, koji je poginuo 18.veljače 1944. kod uvale Prapratno blizu Stona.165

Ivo Mordžin-Crni, sekretar OK KPH Dubrovnik i član Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju; poginuo je od njemačke zasjede, u Prapratnome kod Stona, u veljači 1944.

Otok Korčula je također osjetio masovne krvave zločine njemačkog okupatora kojemu su pomagale ustaše i vlast NDH, kad je krajem 1943. uspostavljena na tome otoku. Nakon kapitu- lacije Italije pa sve do njemačkog desanta 21./22. prosinca 1943. njemački su zrakoplovi izbacili tisuće bombi po gradu Korčuli i drugim mjestima na otoku.

Talijanski okupatori su htjeli Korčulu zauvijek odvojiti od matice Hrvatske.

165 Dubovnik u NOB-i..., str.1135 – 1157; AJ, dos. br. 29-262, str. 254 – 275

114 Odmah nakon prebacivanja s Pelješca na Korčulu njemačke su postrojbe počele sa zvjerstvi- ma. Nitko nije smio stajati u poljskim kućicama niti se približiti morskoj obali. Čim su 22. pro- sinca ušli u Račišće, njemački su vojnici upali u Župni ured, istjerali župnika i počeli silovati žene koje su se bile ondje sklonile. U Račišću su ubili i u more bacili 6 civila, odreda pomorske kapetane i mornare. U Pupnatu su u veljači 1944. uhitili 100 mještana i otjerali ih na prisilni rad i gradnju utvrda. Zatim su zapalili zaseok Brda kod Žrnova. U svibnju 1944. u Žrnovu su uhi- tili 5 žena, među kojima i Jaku Curać s djetetom od četiri godine i otjerali ih u logore.

Bombardirana Korčula od strane Nijemaca 1943.

Četiri se nisu nikada vratile. Izgubio se svaki trag i starom 84-godišnjem pomor- skom kapetanu Toniju Franiću iz Račišća kojega su uhitili l7. srpnja 1944. godine. Na intervenciju mjesnog župnika iz Račišća spašena je od sigurne smrti starica Ivka Fra- nić. Uhitili su veću grupu žitelja Žrnova i odveli ih u Trpanj. Zatim su ih tijekom plo- vidbe Neretvanskim kanalom od Trpnja prema Metkoviću u kolovozu 1944. bacili u more. U Blatu su ubili još jednoga dušev- nog bolesnika – Antu Gavranića. U Smo- kvici su zapalili župnikovu kuću, a u Veloj Luci su opljačkali 60 kuća. Na ulici u Veloj Luci, bez ikakva povoda, ubili su Mariju Padovan, staricu od 73 godine. U svemu im je pomagao ustaški poglavar za kotar Korčulu Ante Mihović iz Dubrovnika. Nje- ga su kasnije uhitili partizani i osudili ga 166 na smrt. Zgrada gradskog NOO-a u Korčuli bombardirana od njemačkih aviona 1943.

166 AJ, dos. br. 29-275, str. 279 – 293

115 * Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača prikupila je poi- menične podatke svih uhićenih od strane njemačke vojske koji su završili u Auschwitzu, Ber- ger-Bolzenu, Dachau i drugim njemačkih i ustaškim logorima; neki u njemačkom logoru Staro sajmište u Zemunu, zatim na Banjici u Beogradu itd. U te logore upućene su 293 osobe, i to: iz grada Dubrovnika 11, iz kotara Dubrovnik 91 i s Korčule 191 osoba. 167 Nijemci su, što je već spomenuto, također uhitili i deportirali više od 1 600 osoba po logorima u Bosni, Slavoniji, Po- dravini i drugdje. Samo s Mljeta deportirali su oko 600 civila.168 Njemačke su postrojbe pljačkale i rušile kulturna dobra u Dubrovniku i na njegovu području. I te je podatke prikupila Državna komisija. U selu Kobašu na Pelješcu zapalili su dvorac Betan- dić i u njemu slike Otona Postružnika. Zatim su zapalili zgradu u kojoj su se nalazila djela Mata Celestina Medovića. Oštetili su tvrđavu Sv. Ivana u Dubrovniku. Provalili su i u sinagogu, s namjerom da ukradu tore i druge dragocjenosti, ali ih nisu našli jer su na vrijeme sklonjene. Bombardiranjem Korčule oštetili su dvorac Bakarić i gradsku vijećnicu iz XVI. st. Na Lokrumu su oštetili Benediktanski samostan, na Boninovu dvorac Skočibuha, dok su u Gružu oštetili ljet- nikovac i kapelu Sorkočović. U Stonu su oštetili crkvu Sv. Mihajla iz XI. st., u Sustjepanu crkvu Sv. Stjepana, Franjevački samostan kod Stona. Opljačkali su ljetnikovac Gučetić u Trstenomu i mnogo čega drugoga. 169 Za počinjene ratne zločine njemačke vojske na području Dubrovnika vojno-sudski organi NOVJ proglasili su više njemačkih generala i drugih časnika ratnim zločincima. Među prvima je general major SS postrojbi August Schmidthuber, zapovjednik 7. SS divizije Prinz Eugen koja je počinila velike zločine oko Dubrovnika i na Pelješcu. Zatim su tu general major Fritz Neidhaldt, zapovjednik legionarske 369. Vražje divizije, okrivljen za zločine oko Dubrovnika, u Dubrovačkom primorju i na Pelješcu (predali su ga Amerikanci, suđeno mu je u Beogradu, gdje je 1947. i pogubljen); general major Joseph Kubler, zapovjednik 118. lovačke divizije, okrivljen za zvjerstva počinjena na Pelješcu, Korčuli i Hvaru (Amerikanci su ga predali Jugo- slaviji, suđen je i ubijen 1947.); pukovnik Guenther Tribukeit, zapovjednik 750. pukovnije 118. lovačke divizije, okrivljen za zločine počinjene na Pelješcu, Korčuli i Hvaru (uhićen je i 1946. pogubljen u Beogradu); pukovnik August Zollner, šef GESTAPO-a u Dubrovniku, okriv- ljen za uhićenja, progonstvo, slanje u logore smrti i ubojstva velikog broja Dubrovčana; potpu- kovnik Rabi, šef tajne policije u Dubrovniku, okrivljen za ubojstva velikog broja Dubrovčana (5. studenoga 1943. uhitio je i gradonačelnika dr. Iva Karlovića radi šverca šećerom, ali ga je iz zatvora izvukao ustaški veliki župan dr. Ante Buć.) Zbog tolikih zločina i drugoga zla što su počinili pripadnici Wehrmachta u Dubrovniku i na njegovu širem području, Nijemci su ostali u krajnje negativnu sjećanju Hrvatima, Židovima i Srbima. Zločine su (da sumiramo) pravili u Dubrovniku i na čitavom dubrovačkom području, u Dubrovačkom primorju, Korčuli, Pelješcu, Mljetu... Treba, tko zna po koji put, podsjetiti da njemački okupator takva i tolika zla nije radio sam, nego uz pomoć, potporu i suučešništvo usta- ša i vlasti NDH, od velikog župana dr. Ante Buća pa dalje. Postrojbe NDH i hrvatski legionari iz Vražje divizije pravili su zločine zajedno s Nijemcima. Sve su to znale vlasti u Zagrebu, re- dovito su informirane od oružnika, domobranstva i tajnih špijuna. Međutim nisam naišao na nijedan dokument iz kojeg bi se vidjelo da je u to vrijeme iz Zagreba itko intervenirao kod nje- mačkog Generaliteta da se ne prave takvi zločini nad Hrvatima i drugim građanima u NDH.

167 Isto 168 AJ, dos. br. 29-283, str. 293 – 308 169 AJ, dos. br. 29-288, str. 302 – 305; Dubrovnik u NOB-i..., str.795/796; Korčula u radničkom pokretu..., str. 873

116 Naprotiv, postoji velika dokumentacija iz koje se može pouzdano zaključiti da je ustaška vlast u Zagrebu sa svim tim bila suglasna, čak je i poticala njemačke časnike i generale da prave zlo- čine, potpuno jednako nad svima, bili oni Hrvati, Židovi ili Srbi. To je Dubrovnik, kolijevka hrvatske kulturne baštine, snažno osjetio. Baš su zato, uz ostalo, pripadnici Wehrmachta bili takvi i toliki zločinci, a da ih nitko od legalne vlasti NDH u tomu nije sprečavao.170 Nikad ranije u povijesti njemačka vojska nije bila u Dubrovniku (isključimoli razdolje Au- strije), a kad su kao okupatori došli u Drugom svjetskom ratu ostali su zapamćeni u najgorem svjetlu. To će se dugo pamtiti i spominjati, jer svaki se zločin dugo pamti, bez obzira na različi- te vjetrove koji pušu.

Poprsje Miće Marinovića u Sreseru

170 Iz Glavnog ustaškog stožera u Zagrebu upućena je zapovijed da se s njemačkim postrojbama angažira jedan odred Ustaške vojnice iz Ljubuškog i Vrgorca i uputi na Pelješac radi zajedničkog djelovanja protiv odmetnika, tj. Pelješkog partizanskog odreda. (AVII, k. 111, reg. br. 17/15-2)

117 10. ČETNIČKI ZLOČINI

etnici i njihove vojne postrojbe nisu često dolazili iz Hercegovine na dubrovačko područje. ČS talijanskom vojskom, nekad i sami, upadali su u Konavle, Orašac i Slano. Dosta su pljačkali i rušili imovinu Dubrovčana. Na brdu Slivnica kod Trebinja nalazio se četnički stožer. Postojao je tzv. Dubrovački četnički odred kojim je zapovijedao kapetan Tošo Perović, odvjetnik iz Trebinja. Često je dolazio u Dubrovnik kod Talijana i Nijemaca, a to su znale ustaše i vlasti NDH. Usporedno s njim tim je odredom zapovijedao i kapetan Ivo Svilokos, odvjetnik iz Dubrovnika. Kasnije su ustrojili Dubrovačku četničku brigadu pod zapovjedništvom Iva Svilokosa. S Talijanima su imali sporazum, kao i s ustašama, o zajedničkoj borbi protiv partizana i antifašističkog pokreta u Dubrovniku. Dosta su bili opasni oni četnici koji su stalno boravili u Gradu, koji su slobodno živjeli i djelovali pod zaštitom Talijana, kasnije Nijemaca i vlasti NDH. Oni su ugrožavali život Dubrovčana, progonili antifašiste i rodoljube, vršili atentate. Tako je u prosincu 1942. sin pravoslavnog popa i četnika Boška Mitrovića pokušao atentatom ubiti sarajevskog nadbiskupa dr. Ivana Šarića, kada je bio u svom dvoru u Dubrovniku – javio je iz Dubrovnika u Zagreb ustaški špijun.

Dušan Grakalić, učitelj u Pločicama, ubijen od četnika 1943.

118 Svetozar Demirdžić, član SKOJ-a od 1941. Ubijen je od četnika 16.IX.1943.

Prikazat ćemo neka karakteristična četnička zlodjela što ih je registrirala Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina. Grupa četnika je 24. studenoga 1941. opljačkala poštu u Malom Zatonu. U siječnju 1942. grupa hercegovačkih četnika u tri navrata je pljačkala seljake u Petro- vu Selu. Nakon toga četnici iz Poljica upali su u selo Gromaču kod Orašca, opet radi pljačke. U listopadu 1942. u selu Osojniku opljačkali su stoku 16 seljaka. Ponovno su 19. srpnja 1943. upali u Petrovo Selo, uhitili i namjeravali zaklati Katu Svičarević, ali su ih seljaci otjerali. U svibnju 1944. grupa od 10 četnika, zajedno s osam njemačkih vojnika i hrvatskih legionara, došlo je u selo Đurinići (Konavle) te iz 14 kuća opljačkali sve vrijednosti.171 Najveći zločin što su ga počinili četnici nad Dubrovčanima bio je onaj kada su od 16. do 18. rujna 1943. na putu u blizini sela Slivnice kod Trebinja uhitili 9 mladih Dubrovčana koji su bili krenuli u partizane. Nakon zvjerskog mučenja bacili su ih 19. rujna 1943. u jamu Kremen dol. Bili su to: Vojislav Bambašek, slastičar iz Dubrovnika; Svetozar Demirdžić, postolar iz Dubrov- nika; Vjekoslav Ivančić, radnik iz Splita koji je živio u Dubrovniku; Ivica Kresić, učitelj iz Cavta- ta; Nikola Napica, đak Pomorske akademije u Dubrovniku; Ivica Rupčić, tipograf iz Dubrovni- ka; Frano Tomić, brijač iz Dubrovnika; Pasko Vidak, radnik s Grude i Sveto Žaknić, soboslikar iz Dubrovnika.172

171 AJ, dos. o četničkim zlodjelima, br. 29-317, str. 349 – 352; AVII, k. 271, reg. br. 22/1-45 172 Dubrovnik u NOB-i..., str. 204, 987 – 993 i 1000 – 1002

119 U dokumentaciji se također spominje da su čet- nici ubili ili predali Talijanima i sljedeće Dubrovča- ne: Mišu Simonija, studenta iz Dubrovnika (ubijen od četnika na brdu Krvavice); Dušana Grakalića, učitelja iz Pule (ilegalno radio u Konavlima, zaklan od četnika na Zupcima u srpnju 1943); Iva Keleza iz Maranovića na Mljetu (uhićen od četnika i predan

Miše Simoni, član SKOJ-a i KPJ; ubijen je od četnika na brdu Krvavice 2.VII.1942.

Talijanima, logoraš u Italiji, drugi put uhićen od Nijemaca u Rijeci i strijeljan u Trstu) i Joza Pa- kovića, težaka iz Kune (zarobljen od četnika i nakon mučenja u Donjoj Vrbi kod Trebinja 18. lipnja 1942. bačen u jamu Golubnjak.173 U Elaboratu Državne komisije za utvrđivanje četničkih zločina navedeno je da su četnici ubili 18 i ranili 1 Dubrovčanina, a da su u kotaru Du- brovnik ubili 5 i ranili 2 civila. Međutim pronašao sam podatke za 13 od četnika ubijenih Dubrov- čana, pa su moguća nesuglasja. Četnika nije bilo niti su dolazili na Korčulu i Mljet, a nije ih bilo ni na Pelješcu. Jozo Paković partizansku zakletvu je položio 21. prosinca 1941. Koncem 1941. ustaše ga hapse i sprovode u Dubrovnik. Pomoću ilegalaca bježi iz za- tvora te s Baldom Mekišićem i Mišom Simonijem odlazi u hercegovačke partizane. U srpnju 1942. u Donjoj Vrbi kod Trebinja, nakon zvjerskog mučenja, četnici su ga s M. Simonijem i još jednim drugom bacili u jamu Golubnjak.

173 Isto, str. 993, 999, 1005 i 1012

120 11. ZBIRNI PODACI O RATNIM ZLOČINIMA TALIJANA, NIJEMACA, USTAŠA I ČETNIKA NA ŠIREM DUBROVAČKOME PODRUČJU U RAZDOBLJU 1941. – 1945.

11.1. RATNI ZLOČINI VOJSKE KRALJEVINE ITALIJE 11.1.1. Na području grada Dubrovnika a) Broj žrtava lišenih života ...... 13 b) Ranjeni ili povreda tijela ...... 39 c) Uhićeni, zatvarani, lišeni slobode ...... 117 Ukupno ...... 169

d) Materijalne štete u dinarima – zgrade: uništeno 1, oštećeno 212 gradskih i 18 seoskih kuća, štete ....13 827 410 dinara – štete na zemljištu – voćnjaci, i ostalo ...... 10 249 668 ” – štete na stoci: ...... 341 330 ” – štete na žitaricama i drugim kulturama ...... 159 550 ” – štete na poljoprivrednom alatu ...... 21 020 ” – štete na vozilima ...... 199 720 642 ” – štete na pokućstvu i namještaju ...... 10 320 130 ” – štete na raznoj robi ...... 16 313 051 ” – štete u gotovu novcu ...... 5 304 477 ” – štete u papirima od vrijednosti ...... 11 064 951 ” – štete u imovinskim pravima ...... 55 533 800 ” – štete na ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini ...... 11 926 700 ” Ukupno ...... 334 782 729 dinara

11.1.2. Na području kotara Dubrovnik (Konavle, Primorje, Mljet, Pelješac) a) Broj žrtava lišenih života ...... 57 b) Ranjenih ili povreda tijela ...... 109 c) Uhićeni, zatvarani, lišeni slobode ...... 349 Ukupno ...... 515

d) Materijalne štete u dinarima – zgrade: uništeno 252, oštećeno 610, štete ...... 37 642 155 dinara – štete na zemljištu – voćnjaci i ostalo ...... 8 500 000 ” – štete na šumama ...... 22 500 000 ”

121 – štete na stoci ...... 3 334 870 ” – štete na žitaricama i drugim kulturama ...... 1 500 000 ” – štete na poljoprivrednom alatu ...... 870 000 ” – štete na vozlima ...... 4 744 483 ” – štete na pokućstvu i namještaju ...... 11 136 000 ” – štete na raznoj robi ...... 13 169 000 ” – štete u gotovu novcu ...... 19 414 000 ” – štete u papirima od vrijednosti ...... 1 205 000 ” – štete u imovinskim pravima ...... 4 687 000 ” – štete na ostaloj pokretnog i nepokr. imovini ...... 31 908 978 ” Ukupno ...... 160 611 486 dinara

11.1.3. Na području kotara Korčula a) Broj žrtava lišenih života ...... 113 b) Ranjenih ili povreda tijela ...... 32 c) Uhićeni, zatvarani, lišeni slobode ...... 404 Ukupno ...... 549

d) Materijalne štete u dinarima – zgrade: 129 uništeno, a oštećenih 325, štete ...... 5 363 551 dinara – štete na zemljištu – voćnjaci i ostalo ...... 2 270 215 ” – štete na stoci ...... 505 369 ” – štete na žitaricama i drugim kulturama ...... 604 825 dinara – štete na poljoprivrednim alatima ...... 513 370 ” – štete na vozilima ...... 2 722 881 ” – štete na pokućstvu i namještaju ...... 2 510 299 ” – štete u raznoj robi ...... 3 375 265 ” – štete u gotovu novcu ...... 2 515 193 ” – štete u papirima od vrijednosti ...... 4 001 559 ” – štete u imovinskim pravima ...... 3 906 341 ” – štete na ostaloj pokretnoj i nepok. imovini ...... 6 034 481 ” Ukupno ...... 34 323 349 dinara

11.1.4. Ukupni ratni zločini Talijana u gradu i kotaru Dubrovnik i kotaru Korčula a) Broj žrtava lišenih života ...... 183 b) Broj ranjenih ili povrede tijela ...... 180 c) Uhićeni, zatvarani, lišeni slobde ...... 870 Ukupno ...... 1 233

d) Materijalne štete u dinarima – zgrade: uništene 382 kuće, oštećeno 1 165, štete ...... 56 833 116 dinara – štete na zemljištu – voćnjaci i ostalo ...... 21 019 883 ” – štete na šumama ...... 22 800 155 ‘’ – štete na stoci ...... 4 181 549 ” – štete na žitaricama i drugim kulturama ...... 2 264 375 ”

122 – štete na poljoprivrednim alatima ...... l 404 390 ” – štete na vozilima ...... 207 188 006 ” – štete na pokućstvu i namještaju ...... 23 966 429 ” – štete na raznoj robi ...... 32 857 316 ” – štete u gotovu novcu ...... 26 933 670 ” – štete u papirima od vrijednosti ...... 16 271 510 ” – štete na imovinskim pravima ...... 64 127 141 ” – štete na ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini ...... 49 870 027 ” Ukupno ...... 529 717 564 dinara

11.2. RATNI ZLOČINI NJEMAČKE VOJSKE – WEHRMACHTA 11.2.1. Na području grada Dubrovnika a) Broj žrtava lišenih života ...... 23 b) Ranjenih i povreda tijela ...... 37 c) Uhićeni, zatvarani lišeni slobode ...... 102 Ukupno ...... 162 d) Materijalne štete u dinarima – zgrade – oštećenih 548, štete ...... 54 761 685 dinara – štete na zemljištu – voćnjaci i ostalo ...... 2 470 700 ” – štete na žitaricama i drugim kulturama ...... 250 700 ” – štete na stoci ...... 227 300 ” – štete na poljoprivrednim alatima ...... 70 870 ” – štete na vozilima ...... 7l 077 280 ” – štete na pokućstvu i namještaju ...... 20 650 260 ” – štete na raznoj robi ...... 16 785 550 ” – štete u gotovu novcu ...... 20 623 500 ” – štete na papirima od vrijednosti ...... 7 177 180 ” – štete na imovinskim pravima ...... 48 982 425 ” – štete na pokretnoj i nepok. imovini ...... 23 905 150 ” Ukupno ...... 266 982 600 dinara

11.2.2. Na području kotara Dubrovnik a) Broj žrtava lišenih života ...... 180 b) Ranjenih ili povreda tijela ...... 102 c) Uhićeni, zatvoreni, lišeni slobode ...... 614 Ukupno ...... 896 d) Materijalna šteta u dinarima – zgrade – uništenih 219, oštećenih 894, štete ...... 58 510 000 dinara – štete na zemljištu – voćnjaci i ostalo ...... 31 500 000 ” – štete na žitaricama i drugim kulturama ...... 4 127 000 ” – štete na stoci ...... 5 755 000 ” – štete na poljoprivrednim alatima ...... 4 527 000 ” – štete na vozilima ...... 991 615 ”

123 – štete na pokućstvu i namještaju ...... 19 955 000 ” – štete na raznoj robi ...... 20 676 000 ” – štete u gotovu novcu ...... 6 860 000 ” – štete na papirima od vrijednosti ...... 3 096 000 ” – štete na imovinskim pravima ...... 7 234 900 ” – štete na ostaloj pokretnoj i nepok.imovini ...... 45 246 000 ” Ukupno ...... 208 478 515 dinara

11.2.3. Na području kotara Korčula a) Broj osoba lišenih života ...... 96 b) Ranjenih ili povreda tijela ...... 34 c) Uhićeni, zatvoreni, lišeni slobode ...... 930 Ukupno ...... 1 060

d) Materijalne štete u dinarima – zgrade – uništeno 917, oštećeno 1 722, štete ...... 25 880 551 dinara – štete na zemljištu – voćnjaci i ostalo ...... 16 937 346 ” – štete na žitaricama i drugim kulturama ...... 4 443 418 ” – štete na stoci ...... 1 920 112 ” – štete na poljoprivrednim alatima ...... 1 747 143 ” – štete na vozilima ...... 13 219 133 ” – štete na pokućstvu i namještaju ...... 12 351 085 ” – štete na raznoj robi ...... 13 014 705 ” – štete u gotovu novcu ...... 1 991 784 ” – štete na papirima od vrijednosti ...... 1 880 224 ” – štete na imovisnkim pravima ...... 8 352 037 ” – štete na ostaloj pokretnoj i nepokr. imovini ...... 17 907 542 ” Ukupno ...... 119 645 080 dinara

11.2.4. Ukupni ratni zločini Nijemaca u gradu i kotaru Dubrovnik i kotaru Korčula a) Broj žrtava lišenih života ...... 299 b) Ranjenih ili povreda tijela ...... 173 c) Uhićeni,zatvarani,lišeni slobode ...... 1 646 Ukupno ...... 2 118

d) Materijalne štete – zgrade – uništeno 1 136, oštećeno 3 164, štete ...... 139 152 236 dinara – štete na zemljištu – voćnjaci i ostaalo ...... 50 908 046 ” – štete na žitaricama i drugim kulturama ...... 8 821 118 ” – štete na stoci ...... 7 902 412 ” – štete na poljoprivrednim alatima ...... 6 345 013 ” – štete na vozilima ...... 85 288 028 ” – štete na pokućstvu i namještaju ...... 52 956 345 ” – štete na raznoj robi ...... 50 466 255 ” – štete u gotovu novcu ...... 29 475 284 ” – štete na papirima od vrijednosti ...... 12 163 404 ” – štete na imovinskim pravima ...... 64 569 362 ” – štete na ostaloj pokret. i nepokret. imovini ...... 87 058 692 ” Ukupno ...... 595 106 195 dinara

124 11.3. RATNI ZLOČINI USTAŠA I VLASTI NDH (BEZ MATERIJALNIH ŠTETA JER NISU UTVRĐIVANE) 11.3.1. Na području grada Dubrovnika a) Broj žrtava lišenih života ...... 87 b) Ranjeni ili povreda tijela ...... 22 c) Uhićeni, zatvarani, lišeni slobode ...... 104 Ukupno ...... 213

11.3.2. Na području kotara Dubrovnik a) Broj žrtava lišenih života ...... 32 b) Ranjeni ili povreda tijela ...... 34 c) Uhićeni, zatvarani, lišeni slobode ...... 56 Ukupno ...... 122

11.3.3. Na području kotara Korčula a) Broj žrtava lišenih života ...... 9 b) Ranjeni ili povreda tijela ...... l c) Uhićeni, zatvarani, lišeni slobode ...... l Ukupno ...... 11

11.3.4. Ukupni ratni zločini ustaša i vlasti NDH a) Broj žrtava lišenih života ...... 128 b) Ranjeni ili povreda tijela ...... 57 c) Uhićeni, zatvarani, lišeni slobode ...... 161 Ukupno ...... 346

11.4. RATNI ZLOČINI ČETNIKA (BEZ MATERIJALNIH ŠTETA JER NISU UTVRĐIVANE) 11.4.1. Na području grada Dubrovnika a) Broj žrtava lišenih života ...... 18 b) Ranjenih ili povreda tijela ...... l c) Uhićeni, zatvarani, lišeni slobode ...... 0 Ukupno ...... 19

11.4.2. Na području kotara Dubrovnik a) Broj žrtava lišenih života ...... 5 b) Ranjenih ili povreda tijela ...... 2 c) Uhićeni, zatvarani, lišeni slobode ...... l Ukupno ...... 8

125 11.4.3. Ukupni ratni zločini četnika a) Broj žrtava lišenih života ...... 23 b) Ranjeno ili povreda tijela ...... 3 c) Uhićeni, zatvarani, lišeni slobode ...... l Ukupno ...... 27

11.5. SUMARIJ174 Ukupan broj ratnih zločina koje su počinili okupatori i njihovi pomagači ustaše i četnici u gradu i kotaru Dubrovnik i kotaru Korčula iznosio je kako slijedi: 1. Talijanski okupator: ubijeno 183 ranjeno 180 zatvoreno 870 2. Njemački okupator: ’’ 299 ’’ 173 ’’ 1 646 3. Ustaše: ’’ 128 ’’ 57 ’’ 161 4. Četnici: ’’ 23 ’’ 3 ’’ l Ukupno ’’ 633 ’’ 413 ’’ 2 678

Promatrajući izdvojeno grad Dubrovnik, kotar Dubrovnik i kotar Korčula, stanje je sljedeće: 1. Grad Dubrovnik: ubijeno 141 ranjeno 99 zatvoreno 318 2. Kotar Dubrovnik: ’’ 274 ’’ 247 ’’ 1 025 3. Kotar Korčula: ’’ 218 ’’ 67 ’’ 1 335

Zaključak. Od Talijana, Nijemaca, ustaša i četnika u gradu i kotaru Dubrovniku i kotaru Korču- li ubijene su 633 civilne osobe, ranjeno ih je 413, a uhićeno, zatvoreno ili internirano 2 678. Zločin je dakle izvršen nad 3 714 osoba.To je bila bilanca vladavine NDH, talijanske i nje- mačke okupacije i prisustva četnika u ovom dijelu južne Dalmacije. * Kako bi se sagledali ukupni razmjeri zločina, potrebno je sumirati i materijalne štete na po- dručjima koje analiziramo. Prikazane štete bile su ogromne, a svakako su bile i znatno veće, ukoliko bi se pribrojile i one koje su počinili ustaše i četnici, a koje Državna komisija za utvr- djivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača nije utvrdila. Sumarij o materijalnim šte- tama sadrži sljedeće: 1. Materijalne štete počinjena na stambenim objektima a) Talijani su uništili 382 kuće, oštetili 1 165, ukupno 1 547 b) Nijemci su uništili 1 136 kuća oštetili 3 164, ukupno 4 300 c) Uništeno je 1 518, a oštećeno 4 329 kuća, ukupno 5 847 Od toga je u Dubrovniku uništeno i oštećeno 779 stambenih objekata, u kotaru Dubrovnik 1 975, a u kotaru Korčula 3 093 stambena objekta, što je ukupno 5 847 stambenih objekata. Kad se to preračuna u dinarsku vrijednost (prema stanju 1945.), tad proizlazi da su Talijani počinili štetu na stambenim objektima u vrijednosti od 56 833 116 dinara, a Nijemci u vrijednosti od 139 152 236 dinara, što iznosi ukupno 195 985 352 dinara.

174 Sumarij je sačinjen na osnovi podataka Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatorâ i njihovih pomagača za Okrug Dubrovnik, a nalaze se u AJ i HDA.

126 2. Ostale materijalne štete koje su počinili Talijani i Nijemci a) Talijani su počinili materijalne štete na voćnjacima, šumama, poljoprivrednim kulturama, stoci, poljoprivrednim alatima, motornim vozilima, pokućstvu i namještaju, na raznoj robi, u gotovu novcu, vrijednosnim papirima, imovinskim pravima i na ostaloj pokretnoj i nepokretnoj imovini u iznosu od 529 717 567 dinara. b) Nijemci su na istim materijalnim dobrima počinili štete u iznosu od 595 106 195 dinara. c) Ukupne materijalne štete počinjene u Dubrovniku i njegovu širem području, uklju- čujući i kotar Korčula, tijekom Drugoga svjetskog rata (ne računajući ustaške i četničke za koje nema podataka), iznosile su 1 124 823 762 dinara (prema stanju krajem 1945. godine.) Ako bi se to preračunalo u američke dolare (prema tečaju krajem 2004. godine kad je ovaj rukopis dovršen) iznosilo bi to $ 309 187 333 (Pismo s proračunom S. H. od 24. 12. 2004. u arhivi autora).175

Spomenik palim borcima NOR-a otoka Mljeta (Neznatno je oštećen nakon 1990.)

175 Napomena urednika: Autor je bio vrlo neprecizan i nedosljedan u prikazivanju sumarnih brojčanih podataka, što mi je znatno otežalo posao, odnosno morao sam ga sâm obaviti jer sam primijetio da prikazani sumarni podaci nisu točni. Autor je naprimjer naveo da su ukupne materijalne štete prouzrokovane talijanskim zločinima iznosile 700 202 808 dinara, a one počinjene od strane Nijemaca 648 879 943 dinara, što bi zbrojeno iznosilo ukupno 1 349 082 751 dinar. Na kraju u zbirnim podacima navodi da su ukupne materijalne štete od strane talijanskog okupatora iznosile 643 369 592, a one od strane njemačkog okupatora 509 927 734, pa to zbraja i navodi novi (opet krivi) podatak o ukupnim materijalnim štetama od 1 153 297 426 dinara. Odmah zatim vraća se na ranije utvrđeni podatak od 1 349 082 751 dinara i pretvara ga u dolarsku vrijednost prema tečaju dolara od 24. XII. 2004. i tako dolazi do podatka o ukupnim materijalnim štetama u iznosu od $ 370 728 215,00. Čitava jedna zavrzlama s kojom sam se dobrano namučio. Na temelju navedenih podataka o pojedinačnim štetama razvidno je da su ukupne materijalne štete počinjene od talijanskog okupatora iznosile 529 717 567 dinara, a one počinjene od strane njemačkog okupatora 595 106 195, ukupno dakle 1 124 823 762 dinara. Dakle stvarni podatak o visini ukupnih materijalnih šteta, izraženo u dinarima, greškom autora uvećan je za 16,6%. Prema tome trebalo je za isti postotak umanjiti i od strane autora navedenu dolarsku vrijednost počinjenih ukupnih materijalnih šteta (umjesto navedenih $ 370 728 215 prikazati stvarno stanje od $ 309 187 333).

127 12. OSTALE ŽRTVE I STRADAVANJA NARODA OD FAŠISTA

ako je već rečeno, u ovoj prvoj knjizi prikazani su samo podaci o fašističkim zločinima koje Kje prikupila i obradila Okružna državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača u Okrugu Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu. Ti podaci nisu potpuni, uz ostalo, zato što su nastali na kraju i neposredno poslije Drugoga svjetskog rata. Savez antifašističkih boraca NOR-a i druge udruge i institucije nastavile su istraživanje o još nepoznatim žrtvama. Najveći je pomak učinjen nakon 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je u Dubrovniku od 6. do 8. prosinca 1983. održan Znanstveni skup o Dubrovniku i njegovu okružju u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.). Građa pripremljena i predstavljena na tome skupu objavljena je u zborniku Dubrovnik u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revluciji 1941. – 1945. u izdanju In- stituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1985. Osim popisa žrtava fašizma, veli- ki je doprinos zbornika u tomu što se u njemu nalaze i poimenični podaci za 554 poginula bor- ca i rukovodioca NOV Hrvatske, odnosno NOVJ, a koje ponavljamo i na kraju ove prve knjige. Znanstvenu vrijednost iz povijesne domene predstavlja i knjiga Korčula u Narodnooslobo- dilačkom ratu 1941. – 1945. koja je nastala kao zbornik radova s istoimenog znanstvenog sku- pa održana u Korčuli od 14. do 15. travnja 1984. godine. U toj knjizi nalaze se zbirni podaci o učešću građana Korčule u NOR-u, popis poginulih boraca NOR-a i drugih građana otoka Korčule tijekom NOB-e 1941. – 1945. godine.176 U ovoj knjizi se ne govori o broju učesnika NOR-a, koji prema jednim podacima za Dubrovnik iznosi 5 851177, a za Korčulu 4 998178 ili ukupno 10 849 iz Dubrovnika i njegova šireg područja. Nije bilo moguće prikazati barem približne podatke o izbjeglicama s dubrovačkog područja, o onim nesretnim ljudima koji su morali bježati pred fašističkim zločinima. Njih je svakako bilo naj- više u vremenu nakon kapitulacije Italije krajem 1943. godine, kad je veliki broj građana, naročito staraca, žena i djece morao krenuti u izbjeglištvo, najčešće preko Visa i Lastova u južnu Italiju. Naj- više ih se našlo na Sinaju u izbjegličkom logoru u El Shattu. Tamo ih je jedan broj umro od raznih bolesti, a jedan broj pod raznim okolnostima poginuo u progonstvu. Među njima je bilo najviše Hr- vata, nešto Srba, Židova i drugih. Gledajući u cijelosti, svi su bili žrtve fašističkog terora; svi su bili stradalnici u fašističkm orgijanjima. Trebalo bi o svima njima ponešto kazati, ali zasad nema dostu- pnih podataka. Riječ je o desecima tisuća žrtava fašizma iz Dubrovnika i njegova šireg područja. * Prema navedenom Sumariju koji je sačinjen na temelju podataka Državne komisije za utvr- đivanje ratnih zločina u Okrugu Dubrovnik iz 1946. godine, a koji, kako rekosmo, sigurno nisu potpuni, Talijani, Nijemci, ustaše i četnici ubili su ukupno 633 civila, od toga u Dubrovniku 141,

176 Vidi str. 893 – 896 177 Dubrovnik u NOB-i..., str. 684 178 Korčula u radničkom pokretu..., str. 893

128 u kotaru Dubrovnik 274 i na Korčuli 218 osoba. Njima treba pribrojiti 413 ranjenih i 2 678 uhi- ćenih, zatvorenih, interniranih u koncetracjske logore. Zločin je dakle, da se prisjetimo, izvršen nad 3 714 civila iz grada i kotara Dubrovnik i kotara Korčula. Ogromne su to žrtve koje je pod- nio narod Dubrovnika i njegova šireg područja u Drugom svjetskom ratu. Među stradalima je bilo oko 85% Hrvata, a ostali su bili Srbi, pa Židovi i pripadnici ostalih narodnosti. Gledajući na vjeru, najviše je zločina izvršeno nad rimokatolicima, zatim nad pravoslavcima i Židovima. Žrtve su, kako rekosmo, bile isključivo civili, rijetko koji zarobljeni partizan, a prema dobnoj i spolnoj strukturi stradalo je najviše staraca, žena i djece – baš onih koje u ratu štite ženevske i haaške konvencije. I kraći pogled na prikazane nacifašističke zločine nad civilima duboko potresa, a posebno kad se izdvoji lepeza zločina na kojoj prevladavaju oni oblici koje nisu provodili ni Huni koje spominje Churchill, pa ni Turci u dubrovačkom zaleđu od 14. do 18. stoljeća. Tako nešto nije poznato u povijesti hrvatskoga naroda u Dalmaciji, a napose u povijesti Dubrovnika. Ustaški pokolj, nad 13 većinom Srba, na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona koji se dogodio 1. srpnja 1941. godine; razapinjanje na križ trojice Dubrovčana uz rijeku Lašvu u Bosni u srpnju 1941. godine; zločini Talijana i Nijemaca u Dubrovniku, Dubrovačkom primorju, Konavlima, Pelješcu, Mljetu i Korčuli; četnički pokolj nad devetoricom mladih Dubrovčana koji su 19. ruj- na 1943. godine bačeni u jamu blizu Slivnice, i mnogi ostali zločini o kojima smo ranije kazi- vali, nezamislivi su zdravu ljudskom razumu na polovici XX. stoljeća. Rasna mržnja prema Židovima (s onoliko zločinstva), kao i zločini prema Srbima, komunistima, antifašistima i ro- doljubima; njihovo masovno likvidiranje po ustaškim, talijanskim i njemačkim koncentracijskim logorima i drugim kazamatima; u tvrđavi Lovrjenac, Kazbeku, Karmenu, Labirint-baru i u dru- gim zatvorskim ćelijama u Dubrovniku; logori na Prevlaci, Mamuli i u Janjini... sve to nije za- bilježeno u povijesti Dubrovnika i Republike Hrvatske. Ustaše su masovno ubijali Srbe samo zato što su Srbi, a sa željom i namjerom da od njih tre- ba očistiti državu NDH, a mnoge Hrvate samo zato što su bili nepodobni, što su ustali protiv tuđinca koji je došao na njhova stoljetna ognjišta; samo zato što su antifašisti i što nisu pristali da budu ustaški zločinci, nego su ustali protiv zločina i zločinačkog sustava. Talijani su masov- no ubijali Hrvate u Dalmaciji zato što se nisu htjeli odreći svog hrvatskog bića i talijanizirati se, i što su ustali protiv politike Rima i njegova fašističkog sustava. Talijani su iz dna duše mrzili dalmatinske Hrvate koji su se odupirali pripojenju Dalmacije Kraljevini Italiji. Nijemci su ma- sovno ubijali Židove temeljem zastrašujuće rasne nacističke ideologije, što su radije odlazili u partizane negoli u ustaše i četnike. Četnici su, gdje god im se pružila prilika, ubijali Hrvate, Ži- dove, pa i svoje sunarodnjake, samo zato jer su bili antifašisti. I tako u nedogled. Svi su oni imali tobožnjeg razloga, a u suštini su se našli svi zajedno protiv svakoga tko je stajao na putu nacifašističkoj ideologiji i politici, a to su bili brojni domoljubi – antifašisti. Ne može se u prikazivanju ratnih strahota ne spomenuti gnusni zločin izvršen nad dubrovač- kim Židovima. Od njih 87 koji su do travnja 1941. živjeli u Dubrovniku, 4 su poginula kao par- tizani, dok ih je 27 proglašeno žrtvama fašizma, a to su: Salamon Baruh, Moša Tolentino, Rafael Tolentino, Josip (Josef) Berner, Alfred Mandolfo, Angelo Valezin, Ignac Horovic, Samuel Puretz, Boris Dubelier, Herman Laszlo, David Finci, Josef Mandl, Salamon Huertz, Isidor Wollach, Josef Spitzer, Herman Reiss, Josef Neumann, Jakov Klein, Šari Tolentino, Reni Tolentino, Simha Tolentino, Janka Mandl, Laura Steintz, Ada Klein, Lena Fuchs i So� a Suranyi.179

179 Bernard Stulli, Židovi u Dubrovniku, Zagreb, 1959., str. 90

129 Poprsje Nikole Bojanovića – Kadije sastavni je dio spomenika u gradskom parku u Jablanici.

I još nešto. Kad se dublje uđe u suštinu sadržaja fašističkih zločina, vidi se, uz ostalo, kako su nemilosrdno ubijani nedužni civili dubrovačkog područja. Mora se prihvatiti Churchillovo stajalište iznijeto u Londonu u srpnju 1944., kad je kazao: (...) Svi oni koji su umiješani u zločin, a mogu pasti u naše ruke, uključujući i ljude koji su samo slušali zapovijedi pri izvršenju zloči- na, treba da budu osuđeni na smrt. Treba javno objaviti da će svaki koji je upleten u zločin biti progonjen i osuđen na smrt.180 U vezi s kažnjavanjem suvremenih ratnih zločinaca početkom siječnja 2000. godine u Splitu je, kako je pisao Feral Tribune, jedan od uglednih hrvatskih političara iz HSLS-a Goran Granić, uz ostalo, rekao i ovo: (...) Svaki čin koji je po de� niciji ratni zločin mora biti osuđen, a da se ni u jednom trenutku ne uđe u raspravu u ime koje i kakve ideje, i u kojoj i kakvoj odori je zločin počinjen. Iako je ovo izrečeno pola stoljeća nakon završetka Drugoga svjetskog rata, to se pot- puno podudara s onim što su 1943. u Moskvi iskazala velika trojica, i o čemu je govorio Winston Churchill, jer drugačije se ne može ni zakjučivati, bez obzira kad se zločin dogodio. (O tomu, dakle o kažnjavanju ratnih zločinaca u Dubrovniku bit će uskoro govora u drugoj knjizi o Du- brovniku u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.).181

180 Vidi: Winston Churchill, The Second World War, London, 1964., Volume V (prijevod), str. 282/283 i Volume VI (prijevod), str. 620 181 Iz HDA u Zagrebu, susretljivošću gosp. Mata Rupića, dobio sam spisak ratnih zločinaca, koji je u Arhiv dostavljen od strane vojnih sudova, što je prikupila Okružna komisija za utvrđivanje ratnih zločina iz Dubrovnika (spis br. 227/46 od 18. lipnja 1945.), a koji je bio dostavljen Divizijskom sudu u Splitu. Taj spisak nije potpun, zato sam koristio širi spisak svih osuđenika, dakle i onih kojima je suđeno u Dubrovniku, od strane vojnih sudova. Pronašao sam ga u Vojnom arhivu Vrhovnog vojnog suda u Sarajevu 1989. godine u kasarni Viktor Bubanj, a sada se nalazi u Arhivu Vrhovnog vojnog suda Vojske Srbije i Crne Gore u Beogradu. Treba, kao i za ostalu sudsku dokumentaciju, specijalno odobrenje da bi ga se moglo koristiti.

130 GLAVA IV. OSLOBOĐENJE DUBROVNIKA 18. LISTOPADA 1944. 13. STANJE U DUBROVNIKU PRED OSLOBOĐENJE – OBOSTRANI PLANOVI I RASPORED VOJNIH SNAGA

red početak oslobođenja Dalmacije u rujna 1944. stanje u Dubrovniku i na njegovu području Pbilo je krajnje zamršeno. Nijemci su ga zajedno s vojskom NDH i četnicima Draže Mihailovića (jedinstven slučaj u čitavoj Hrvatskoj) bili jako utvrdili i za njegovu obranu koncentrirali veliku vojnu silu. Na drugoj pak strani Titova partizanska vojska nastojala ga je među prvima osloboditi. Problem Dubrovnika bio je tim složeniji jer su antihitlerovski saveznici svoje snage stacionirane u Italiji namjeravali iskrcati u rejonu Dubrovnika i tu se povezati s četnicima Draže Mihailovića. Vjerovali su da će tako zadati snažan udarac NOP-u u okupiranoj Jugoslaviji i stvoriti uvjete za povratak dinastije Karađorđevića u Beograd te, konačno, Dubrovnik otrgnuti od Hrvatske i uključiti ga u sastav Velike Srbije. Za te je paklene planove saznao maršal Josip Broz Tito dok se s Vrhovnim štabom i drugim rukovodećim organima nove Jugoslavije nalazio na Visu, s kojega je 18./19. rujna 1944. preko Rumunjske otišao u Moskvu. Tita je na Visu, a i kasnije, jako zaokupljao problem oslobođenja Dubrovnika i južne Dalmacije. Znao je da će se njemačka balkanska grupacija, s dijelom snaga iz Grčke i Albanije, povlačiti preko Boke kotorske i Dubrovnika prema sjeveru. U tome ih je nastojao spriječiti i prisiliti na povlačenje preko istočne Bosne, kroz njene planine i teške pro- metnice; tu ih tući i postepeno uništavati. Dubrovnik je Titu trebao i radi osiguranja morskih prometnica i kopnene suradnje sa snagama u Bosni i Srbiji jer su se primjerice upravo preko Dubrovnika NOVJ i POJ u Bosni, Crnoj Gori i Srbiji mogli najlakše snabdijevati. Zato se zala- gao da se glavna ofenziva grupacijâ Osmog dalmatinskog korpusa (26. divizija s 1., 11. i 12. dalmatinskom i 3. prekomorskom brigadom, 1. tenkovskom brigadom i Artiljerijskom grupom) s oko 10 000 boraca s Visa usmjeri na oslobađanje srednjedalmatinskih i južnodalmatinskih oto- ka, a zatim da krene prema Dubrovniku i oslobodi ga. S tim se međutim nije slagao Glavni štab NOV Hrvatske i Štab Osmoga korpusa. Oni su smatrali da se Viška operativna grupacija treba prebaciti u rejon Splita i Šibenika i krenuti preko Knina prema Zagrebu. Prije polaska za Mo- skvu Tito je na Visu upriličio povijesno značajan sastanak sa zapovjednicima i članovima Vr- hovnog štaba. Na dnevnom redu je bilo oslobađanje Dubrovnika. Tom prilikom izdao je zapo- vijed da se najprije razrade planovi za oslobođenje Dubrovnika i južne Dalmacije, izloživši pritom sve vojne i političke sastavnice takve orijentacije. Naređeno je da 26. dalmatinska divi- zija nakon oslobođenja srednjedalmatinskih i južnodalmatinskih otoka zajedno s 29. hercego- vačkom divizijom oslobodi Dubrovnik. To međutim nije išlo tako lako. Tito je, kako je već na- vedeno, otišao u Moskvu, odakle se vratio početkom listopada 1944. i saznao da Dubrovnik još nije oslobođen. Čuvši za to, 8. listopada 1944. poslao je Rankovića i Jovanovića na Vis i zapo- vjedio da se 26. dalmatinska divizija uputi prema Dubrovniku, da joj se pri operaciji oslobađa- nja pridruži 29. hercegovačka divizija, da se u istom cilju prema Dubrovniku uputi najmanje polovica 1. tenkovske brigade, jedan do dva topnička diviziona, te da se angažiraju zračne sna- ge 1. i 2. eskadrile s Visa i južne Italije.

132 Tijekom rujna 1944. godine 26. dalmatinska divizija je oslobodila Brač, Šoltu, Korčulu, Mljet i najveći dio Pelješca, a u borbama za Ston angažirana je samo 1. i 11. dalmatinska brigada, koje su se nešto kasnije, nakon oslobođenja Dubrovnika, obračunale s 369. legionarskom divizijom kod Vukova klanca. Štab 29. hercegovačke divizije je 15. listopada 1944. izdao zapovijed za oslobađanje Dubrovnika. Gledano s današnje povijesne distance, može se zaključiti da je vrhov- ni komandant Tito bio u pravu kad je tražio brže oslobađanje Dubrovnika. Prema Dubrovniku je iz pravca Konavala krenula 2. dalmatinska proleterska brigada sastava Primorske operativne grupe 2. crnogorskog korpusa, a na dubrovačkom području djelovali su Dubrovački patrizanski odred i Konavoski partizanski odred, zatim jedinice Zapovjedništva mjesta (Dubrovnika) i dru- gi manji borbeni sustavi. U rejonu Dubrovnika bilo je stacionirano oko 4 000 njemačkih vojnika i vojske NDH, i to: 369. puk 369. legionarske (hrvatske) divizije, 9. posadna brigada vojske NDH (zapovjednik pukovnik Stjepan Zuech), postrojbe 9. ustaške brigade, sustavi topništva, mornaričko pješaštvo, dijelovi 1. divizije torpednih čamaca itd. U Dubrovniku i oko njega nalazila su se dva topnička puka, uglav- nom dalekometne artiljerije postavljene od Molunta po Konavlima i oko Dubrovnika te na otoci- ma ispred Grada. Sa svim tim njemačkim i ustaško-domobranskim snagama zapovijedao je nje- mački pukovnik Krammer, a zapovjednik 369. njemačkog pješačkog legionarskog puka pukovnik Ficher nalazio se u Metkoviću uz zapovjednika 369. legionarske divizije. Nijemci su u Dubrov- niku i oko njega stacionirali toliko brojne snage jer su i oni imali informaciju da će u rejonu Du- brovnika doći do povezivanja četnika Draže Mihailovića s desantnim snagama anglo-američke vojske iz južne Italije. Zato borba za Dubrovnik nosi obilježje krupnih vojno-političkih sadržaja kao rijetko koja bitka vođena u NOR-u uopće. Krupnu povijesnu misiju odigrao je upravo maršal Tito svojom vojničkom i političkom lucidnošću i upornošću u ostvarivanju zamišljena plana oslobaađanja Dubrovnika.

13.1. NAMJERE ČETNIKA I IZBJEGLIČKE VLADE U LONDONU VEZANE UZ DUBROVNIK vrdnju prema kojoj bi Dubrovnik za Hrvatsku bio izgubljen da nije bilo Titovih partizana koji Tsu ga pravovremeno oslobodili, temeljimo i dokazujemo sljedećim tijekom povijesnih doga- đanja: Namjera četnika Draže Mihailovića da se na području Dubrovnika povežu s jedinicama zapadnih saveznika aktualizirana je u proljeće i ljeto 1944., kad je četnički major Vojislav Luka- čević kao izaslanik Draže Mihailovića 20. ožujka 1944. boravio u Londonu na vjenčanju kralja Petra II. Karađorđevića s princezom Aleksandrom, kćerkom grčkog kralja Aleksandra. Na svad- bi je bio odjenut u odoru kraljeva ađutanta, s činom majora, a doputovao je preko Kaira u pratnji britanskog pukovnika Bailey-a koji je bio u Štabu Draže Mihailovića. Lukačević je u Londonu dobio upute da se vrati u Hercegovinu i povede akciju za oslobađanje Dubrovnika. Kad se vratio u Štab Draže Mihailovića, počeo mu je okretati leđa i s potpukovnikom Bačevićem (sve ratni zločinci zbog krvavih zločina nad Hrvatima i antifašistima u Hercegovini) sačinio je plan za oslo- bađanje, zapravo osvajanje, Dubrovnika. Pridružio im se i major Ostojić, zapovjednik četničkog korpusa u Sandžaku. Prema uputama iz Londona pokrenuli su četnike iz Srbije, Sandžaka i Bosne i Hercego- vine prema Trebinju i Dubrovniku. Akcija je započela početkom rujna 1944. godine. Prema Dubrovniku je krenulo oko 4 500 četnika. Nakon sastanaka u Rudom i u Kalinoviku Luka- čević je s četnicima krenuo prema Nevesinjskom polju, Stocu i Ljubinju, a zatim prema Tre- binju i približio se Dubrovniku. Iz Londona je dobio informaciju o predstojećem iskrcavanju

133 britanskih i američkih trupa u rejonu Dubrovnika, a kružile su i informacije o iskrcavanju jugoslovenske vojske izvan otadžbine, pod zapovjedništvom generala Petra Živkovića, na području Boke kotorske. Lukačević je usmjeravao akciju prema južnoj Hercegovini i mor- skoj obali na sektor Trebinje – Cavtat – Dubrovnik. Sa svojim postrojbama 22. i 23. rujna 1944. napao je postrojbe 369. njemačke legionarske divizije na željezničkim stanicama Po- ljice, Diklići, Jasenica, Hum i Uskoplje. Tvrdio je kako je zarobio 350 Nijemaca, jedan tenk i jednu bateriju, dok je bojnik Zvonimir Šporčić, zapovjednik Župnog oružništva u Dubrov- niku, 27. rujna 1944. zapisao da su imali samo jednog mrtvog i tri ranjena. Ovo je bila jedi- na borba četničkih postrojba s Nijemaca u 1944. godini. Nijemci su ih odbacili prema Tre- binju, a poraženi Lukačević zatražio je pomoć od partizana. Tito je odbio taj zahtjev, a Štab 29. hercegovačke NOU divizije Lukačeviću je odgovorio: S izdajnicima nećemo pregova- rati. Nakon toga Lukačevićeve četničke postrojbe krenule su u bijeg preko Popova polja, gdje su najvećim dijelom poražene od 2. dalmatinske PNOU brigade i 29. hercegovačke di- vizije. Tek kada su NOVJ i POJ oslobodili Dubrovnik, Tito je odobrio iskrcavanje dijela britanskog 211. topničkog diviziona i komandosa iz Floyd force-a. Britanske su snage stigle do Bileće, gdje im se Lukačević predao, ali su ga morali predati partizanima. (Suđeno mu je za ratne zločine i pogubljen je u Beogradu u kolovozu 1945. godine.) Tako je završena kombinatorika četnika i britanskih snaga oko Dubrovnika. Težak udarac Lukačevićevim četnicima zadao je 2. i 5. ba- taljon 2. dalmatinske PNOU brigade pod zapovjedništvom načelnika Štaba brigade majora Bru- na Vuletića (rodom iz okolice Sinja) kod sela Poljica u Popovu polju. Borba se vodila 4. i 5. listopada 1944. godine. Četnici su bili brzo razbijeni, pa su, u panici i bijegu prema Ljubinju, jurnuli preko mosta na Trebišnjici. Kako je među njima bilo dosta civila – žena, staraca i djece – Vuletić je zapovjedio obustavu napada i propustio civile da krenu prema Ljubinju, ali se malo koja četnička postrojba izvukla preko rijeke Trebišnjice. Ovim su Lukačevićevi četnici doži- vjeli potpun poraz. Time su propale i njihove nakane da Dubrovnik priključe Velikoj Srbiji. Ostaci četnika su se razbježali – neki su krenuli prema Kalinoviku i istočnoj Bosni, ali su pri bijegu potpuno potučeni od postrojba 29. hercegovačke NOU divizije. Tako je, konačno, nestalo četnika s dubrovačkog područja. Kako je ranije kazivano, oni su ondje bili legalno prisutni od 1941, kad su ih, uz suglasnost vlasti NDH, bili doveli Talijani. Dubrovčani su odahnuli. Nestali su četnici s dubrovačkih ulica; nije više bilo njihova slavlja, orgijanja i krvoločnih pjesama po dubrovačkim hotelima i gostionicama. Nije više bilo ni Dubrovačke četničke čete ni Dubrovačkog četničkog korpusa – svih su ih natjerali u paničan bijeg i porazili dalmatinski i hercegovački partizani. Englezi su se također povukli iz Dubrovnika, pod svojim okriljem spašavajući neke četničke ratne zločince. (O tome će biti više riječi u drugoj knjizi.) Od strane Titovih partizana izveden potpuni poraz četnika, pa time i četništva u Dubrovniku, Cavtatu i okolici, imao je velike povijesne domete – presudne za noviju povijest Dubrovnika, njegova šireg područja i Hrvatske u cjelini. Pri tomu je naročito važno uočiti četiri sljedeće bit- ne činjenice: 1. Poraz četnika i četništva u Dubrovniku imao je značajna utjecaja na dalji tijek NOR-a. Bio je to presudan faktor za Titovu Jugoslaviju (naročto za Hrvatsku) jer su se baš tu, u Dubrov- niku, trebale spojiti najreakcionarnije snage Zapada s kolaboracionistima, s izdajnicima – s četnicima Draže Mihailovića predvođenih dinastijom Karađorđevića iz Londona. Oni su činili sve da osujete narodnooslobodilački pokret u Jugoslaviji i ostvarenje njegovih vojnih i političkih ciljeva. Tako se nije događalo na drugim područjima okupirane Dalmacije, Hrvatske i Jugoslavije.

134 2. Oslobađanjem Dubroivnika Titovi partizani su potpuno uništili ideju o Velikoj Srbiji. Za- sluga je Titovih partizana upravo u tome što su donijeli slobodu hrvatskom Dubrovniku i njegovoj okolici, najprije u sastavu Narodne Republike Hrvatske, a potom u sastavu Soci- jalističke Republike Hrvatske, a u okviru FNRJ, kasnije SFRJ, što je otvorilo put današnjoj neovisnoj i slobodnoj Republici Hrvatskoj, a što je zapisano i u Izvorišnim osnovama nje- zina Ustava. Kad su u nedavnoj prošlosti, na početku posljednjeg desetljeća prošlog stolje- ća i tisućljeća, ponovno oživjeli fašističko-četnički, miloševićevski, velikosrpski apetiti prema Dubrovniku i njegovoj okolici te ideje su obnovljene, ali su tijekom Domovinskog rata i stvaranja slobodne i suverene Republike Hrvatske poraženi, upravo na tradiciji odlu- čujućeg obračuna partizana s četnicima 1944. godine. Tako je antifašistički čin oslobođenja Dubrovnika 18. listopada 1944. poistovjećen i upotpunjen činom njegove obrane od srbo- četničkog agresora 1991. godine; dakle u vrijeme kad su neki novi četnici krenuli u ponov- ni osvajački pohod na Dubrovnik. Na djelu i s jednakim ciljem kao i četnici Draže Mihai- lovića tijekom Drugoga svjetskog rata. 3. Zdravu razumu nemoguće je spoznati da je Vlada NDH Ante Pavelića 1941. godine taj dio Lijepe naše predala fašističkoj Italiji. Taj zločinački čin protiv dubrovačkog (i ostalog dal- matinskog) naroda ne može se (o)pravdati izgovorom da ustaške vlasti nisu znale da će svo vrijeme okupacije Dubrovnik dobrim dijelom držati četnici Draže Mihailovića. Da su ustaš- ke vlasti sve to dobro znale, potvrđuju izvještaji dvojice ustaških špijuna koji su uto vrijeme ilegalno radili u Dubrovniku, i skoro svakog dana javljali UNS-i u Zagreb o neshvatljivom stanju u gradu, gdje harače četnički krvoloci, slobodno dolaze četnički vojvode Trifunović, Jevđević i drugi, tu sastanče i mjesecima borave u dubrovačkim hotelima. (...) Ustaški su špijuni javili UNS-i u Zagreb i to da se pročetnički orijentirani dubrovački gradonačelnik dr. Ivo Karlović, koji je prije Drugoga svjetskog rata radio u Ministarstvu unutarnjih dela Kraljevine Jugoslavije i nosio srpske i četničke oznake na svom automobilu, slobodno kre- tao po četničkoj teritoriji u Hercegovini i Crnoj Gori. (...) Sve su dakle ustaške vlasti u Za- grebu znale, ali nisu ništa poduzele da se iz Dubrovnika istjeraju krvnici hrvatskoga naroda – četnici Draže Mihailovića, te da se uhiti i kazni takav gradonačelnik. On je (o tome više u drugoj knjizi) uhićen tek od partizana i među prvima suđen te, kao dokazani ratni zloči- nac, pogubljen na Daksi u listopadu 1944. godine. Ni druge institucije niti osobe koje su bile na vlasti u Dubrovniku od 1941. do 18. listopada 1944. nisu na bilo koji način ustale protiv četnika u Dubrovniku. Naprotiv, neki su s njima surađivali, i pored toga što su dobro znali koliko je Dubrovčana i drugih Hrvata stradalo od četnika Draže Mihailovića. Na pi- tanje zašto je to tako bilo? – odgovor je jednostavan: prema izdaji svoga naroda, prema ci- ljevima, zvjerstvima i zločinima, ustaše i vlasti ustaške NDH mogle su, zapravo, dati ruku četnicima, i pored toga što su zbog međusobne etničke mržnje bili zakleti, smrtni neprija- telji. Tu su nepremostivu etničku mržnju (naizgled) bili prevladali u slučaju Dubrovnika. Prikazao se višim i značajnijim cilj izdajničkog služenja okupatoru i zajednička borba pro- tiv narodnooslobodilačke vojske – Titovih partizana. 4. Nije slučajno da se u doba Miloševićeve vladavine, ali i nakon nje, naročito putem sredstva javnog informiranja u Srbiji, na sav glas isticalo kako je Dubrovnik uvek bio srpski. Tako se 1991. godine pravdao pokrenuti ratni pohod na dubrovačko područje, jer da su u Drugom svjetskom ratu u Dubrovniku bili četnici i držali taj grad koji je pripadao Draži Mihailovi- ću, makar su s četnicima u gradu boravili i ustaše i domobrani, a s njima – četnicima – je surađivala i cjelokupna ustaška vlast Dubrovnika. *

135 Poznata je suradnja vojske i vlasti NDH s četnicima Draže Mihailovića. Bili su pod istim gospodarom – talijanskim i njemačkim okupatorima. Zna se da je Ante Pavelić na kraju rata odobrio srpskim, bosanskim, hercegovačkim i crnogorskim četnicima da mogu slobodno prolaziti preko teritorija NDH, kad su bježali prema Austriji i Italiji, kuda su odstupali i kninski četnici ratnog zločinca popa Momčila Đujića. Međutim pravi je izuzetak to što se događalo u Dubrovniku, tj. da vojska i vlast NDH zajedno s četnicima ondje godinama zajedno borave, surađuju, vesele se mukama i ubijanju antifašista u jednom hrvatskom gradu. Kako rekosmo, u pisanijama koje su se odnosile na srpsko svojatanje Dubrovnika, prednjačila su beogradska sredstva javnog informiranja, od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do današnjih dana. Uporište nalaze u suludoj tvrdnji: Dubrovnik je srpski, mi smo ga držali u Drugom svetskom ratu. Tako su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pisali i srpski povjesničari i akademici u publikaciji koju je godinama izdavala Srpska akademija nauka i umentosti (SANU). Ništa se bitnoga nije promijenilo ni nakon odlaska Slobodana Miloševića u Den Haag. Možda će se netko zapitati je li to moguće? Međutim povijesna je istina da su ustaše u vrijeme Drugoga svjetskog rata u Dubrovniku i okolici imale svoga najvećeg saveznika i suradnika upravo u četnicima Draže Mihailovića, i to u tolikom obimu kolaboracije kakva se ne može nigdje susresti. Za povijest Dubrovnika, i hrvatsku povijest općenito, te se činjenice ne mogu i ne smiju zaobići i zaboraviti. Kolikogod nekima te istine bile neugodne i bolne, narodu treba reći da su vlasti NDH, Pavelić i njegove ustaše, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, zapravo, predali Dubrovnik četnicima Draže Mihailovića, a da su ih i jedne i druge, i okupatore zajedno s njima, do nogu porazili Titovi partizani; da su ih otjerali i ostvarili slobodu u hrvatskom Dubrovniku.

13.2. OPERACIJE ZA OSLOBAĐANJE DUBROVNIKA – KRITIČKI OSVRT orbe za konačno oslobođenje Dubrovnika počele su na osnovi Titove zapovijedi od 8. Blistopada 1944. godine.182 Operacijom je zapovijedao Štab 29. hercegovačke divizije (10., 11., 12. i 13. brigada), a podčinjene su joj bile snage 2. dalmatinske proleterske brigade Primorske operativne grupe 2. crnogorskog korpusa te Dubrovački partizanski odred i Konavoski partizanski odred iz Grupe južnodalmatinskih otočnih odreda 8. dalmatinskog korpusa. Na Mljetu se nalazio V. pomorsko-obalni sektor, a zapadno od Osojnika jedinice Komande mjesta Dubrovnik i političko rukovodstvo Dubrovnika i dubrovačkog okružja. Ukupno su partizanske snage brojile oko 5 000 boraca i zapovjednog kadra. Štab 29. hercegovačke divizije sačinio je Operativni plan oslobođenja Dubrovnika u kojemu je bilo izraženo težište djelovanja od Trebinja preko Ivanice i Brgata, upravo na pravcu gdje su se nalazile glavne njemačke snage iz 369. puka 369. legionarske divizije. Na ovakav plan operacije oslobađanja Dubrovnika mogu se staviti dva prigovora. 1. Nije bilo operativnog opravdanja da se udarom od Trebinja napadnu glavne njemačke sna- ge, tj. svakako je trebalo izbjeći vrstu udara čelo na čelo, tim prije jer su bile mnogo izgled- nije mogućnosti udara na bokove njemačko-ustaške grupacije. Jedna jača grupacija trebala se koncentrirati zapadno od Dubrovnika prema Slanomu i Zatonu, a druga istočno od Du- brovnika (Konavle s Cavtatom), te izvan utvrđenih položaja odmah neprijateljske snage staviti u okruženje i uništenje. Da se tako postupilo, Nijemci i ustaše se ne bi imali kuda povući, a preko mora su im bili mali izgledi jer je na Mljetu bila � ota ratnih brodova V.

182 Širu elaboraciju borbi za oslobođenje Dubrovnika dao sam u knjizi Dubrovnik u NOB-i..., Split, 1985., str. 611 – 641.

136 POS-a, a u blizini su bili i saveznički ratni brodovi. Konačno, izvlačenje Nijemaca preko mora nije niti bilo ostvarivo jer su već bili slobodni Mljet, Lastovo i Pelješac, a prometnicu u smjeru Stona, Neuma i Vukova klanca kontrolirale su i držale 1. i 11. dalmatinska brigada 26. divizije. U toj varijanti Nijemce bi se tuklo u pokretu, na dosta dugačku putu od Du- brovnika prema Stonu. Izvlačenje na sjever nije dolazilo u obzir jer je oko Trebinja bio slo- bodni teritorij, a svako uvlačenje u planinske masive sjeverno od Dubrovnika također, iz istih razloga, za njemačko zapovjedništvo nije bilo prihvatljivo. No operacija oslobađanja Dubrovnika i okolice izvedena je kako je planirano, pa je tako prokockana jedna izrazito pogodna operativna šansa da se okupatorsko-izdajnička vojska u potpunosti dotuče. 2. Stiče se dojam da je Štab 29. hercegovačke divizije nepotrebno poslao svoje glavne snage od Trebinja prema Ivanici, Brgatu i Dubrovniku. Postoji podatak da Štab 29. hercegovačke divizije nije obavijestio dalmatinske postrojbe, koje su se po Titovoj zapovijedi imale uklju- čiti u borbu, o planu i namjerama za oslobađanje Dubrovnika.183 Operativni su uvjeti oba- vezno zahtijevali primjenu zajedničkog bočnog udara s glavninom snaga, a na čelu ostaviti samo manje snage za vezivanje protivničke grupacije utvrđene na Drijenu, Ivanici i Brgatu.

Jedinice 2. dalmatinske brigade u oslobođenom Dubrovniku.

Odnos snaga od 5 000 partizana naprama 4 500 njemačko-ustaških vojnika pružao je mogućnosti za bolji manevar i nanošenje odlučujućeg poraza njemačko-ustaškoj grupaciji. U svakom slučaju težište manevra snaga 29. divizije trebalo je biti zapadno od Dubrovnika na sektoru Slano – Zaton, gdje se nalazio 2. i 5. bataljon 2. dalmatinske brigade i Dubrovački partizanski odred jer se, realno promatrajući, baš tamo moralo očekivati izvlačenje njemačko-ustaških snaga iz Dubrovnika. U toj situaciji Nijemci i ustaše morali bi napustiti Ivanicu i Brgat i ranije krenuti prema Zatonu, Slanomu, Stonu i Metkoviću jer su, čim su partizani zauzeli Hvar, Brač, Šoltu, Korčulu i Pelješac, imali zapo- vijed da se ne brane krajnje uporno i da napuste jadransku obalu i otoke. Međutim zapadno od

183 AVII, k. 1134, reg. br. 23-9

137 Dubrovnika nalazila se manja grupacija 2. dalmatinske brigade i Dubrovački partizanski odred koji nisu mogli zaustaviti Nijemce u povlačenju iz Dubrovnika. Očekivalo se e� kasnije angažiranje 13. hercegovačke brigade, ojačane jednim bataljonom 12. hercegovačke brigade, duž Popova polja pre- ma Metkoviću i veće sadejstvo s 1. i 11. dalmatinskom brigadom 26. dalmatinske divizije prema Stonu, Oštrikovcu i Vukovu klancu. E� kasniji učinak bio bi se ostvario da su bile objedinjene snage 2. dalmatinske i 13. hercegovačke brigade, pa da su se svom silinom obrušile na prometnicu Dubrov- nik – Zaton – Slano. Tada bi se teško koja njemačko-ustaška postrojba uspjela probiti iz Dubrovnika. Istočno od Dubrovnika, u Konavlima, se našla glavnina 2. dalmatinske brigade (1., 3. i 4. bataljon) i Konavoski partizanski odred. Oni su također bili preslabi da brže oslobode Konavle, Cavtat i Župu dubrovačku, pa da preko Dupca s istočne strane uđu u Dubrovnik. Partizanske jedinice još nisu bile osposobljene za vođenje frontalne borbe koju su im Nijemci bili nametnuli, pa je dubrovačka operacija predugo trajala i nije ostvarila uništenje dubrovačke njemač- ko-ustaške grupacije. Oko Ivanice i Brgata vodila se borba od 16. do zaključno 18. listopada, a time se potrošilo dosta vremena i trpjelo borbene gubitke. Nijemci su znali da će 29. hercegovačka divi- zija s glavninom snaga krenuti od Trebinja preko Ivanice na Dubrovnik pa su položaje jako utvrdili i branili brojnim topništvom. Isto se dogodilo i glavnini 2. dalmatinske brigade koja je Konavle oslo- bodila 15. listopada, a Cavtat dva dana kasnije, 17. listopada, dok je Dubac zauzet tek 18. listopada. Istina, ova je dalmatinska grupacija prva ušla u Dubrovnik 18. listopada, ali se to realno moglo do- goditi znatno ranije da su bili bolje organizirani i taktički vođeni, pa samim tim i jači. Osvrt na djelovanje zapadne grupacije (2. i 5. bataljona 2. dalmatinkse brigade i Dubrovački partizanski odred) upućuje nato da je i ta grupacija bila preslaba da bi uspješno obavila zadatak koji joj je bio namijenjen. Utrošili su dosta vremena dok su oslobodili Orahov Do (tri su dana trajale borbe za ovo mjesto), a tek 17. listopada izbili su na cestu Dubrovnik – Zaton – Slano, kad se glavnina njemačko-ustaških snaga već izvlačila iz Dubrovnika. (Još nije razjašnjeno kako je Nijemcima uspjelo da iz Dubrovnika morem izvuku 1 300 vojnika u Slano.) Nakon oslobođenja Dubrovnika 18. listopada 1944. postrojbe 10. i 12. brigade 29. hercego- vačke divizije trebale su odmah krenuti u gonjenje odstupajuće njemačko-ustaške dubrovačke grupacije, ali je tek 20. listopada Štab 29. hercegovačke divizije zapovjedio 12. brigadi da kre- ne u potjeru za bježećim neprijateljem. Tek poslije bitke na Vukovu klancu 23. listopada 1944. u borbenu djelovanju spojile su se 12. hercegovačka brigada i 1. i 11. dalmatinska brigada 26. divizije. Bitka za Vukov klanac i poraz koji je tu doživjela njemačka 369. divizija, prema svim povijesnim dokumentima, isključivo je djelo 1. i 11. dalmatinske brigade. (Pojava 13. hercego- vačke brigade u Popovu polju imala je, istina, posredni odraz na ishod bitke na Vukovu klancu.) Zbog svega iznijetog, i pored povoljne operativne situacije i stanja na dubrovačkom frontu, njemačko-ustaška dubrovačka grupacija nije uništena. Glavnina se izvukla i kasnije pojavila kod Mostara i Širokog Brijega, gdje se početkom veljače 1945. sukobila s divizijama 8. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije. U borbama za Dubrovnik ubijeno je i zarobljeno 350 nepri- jateljskih vojnika, od čega je samo 2. dalmatinska brigada zarobila 280 domobrana. Nema poda- taka o gubicima 29. hercegovačke divizije, spominje se samo da su 10. i 12. hercegovačka briga- da imale u borbama za Drijem, Ivanicu i Brgat 66 poginulih i ranjenih. Taj se podatak mora uzeti s oprezom jer su, s obzirom na žestinu borbi koje je ta brigada vodila, gubici morali biti veći.184 Prema zapovijedi Vrhovnog štaba NOV i POJ Dubrovnik je nakon oslobođenja došao pod ope- rativnu nadležnost 8. dalmatinskog korpusa. Crnogorski 2. korpus upućen je prema Boki kotorskoj i Mostaru, ali istočno od rijeke Neretve. Promatrajući pripadnost dalmatinskih, hercegovačkih i

184 Nikola Anić, navedeni prilog iz zbornika Dubrovnik u NOB-i, str. 611 – 641

138 crnogorskih divizija ili korpusa NOVJ, zamjećuje se šarolikost jedinica koje su sudjelovale u ope- raciji oslobađanja Dubrovnika. Takvo stanje postepeno se smanjivalo jer je većina jedinica stala napuštati Grad. Dubrovnik je, kako rekosmo, u operativnom pogledu bio u nadležnosti 8. dalma- tinskog korpusa, ali je, kao i ranije, sa svojim područjem bio podređen rukovodstvu NOP-a Dal- macije, a u nj su pristigli Okružni NOO, Okružni komitet KPH i SKOJ-a i druge antifašističke organizacije. Štab 8 korpusa početkom prosinca 1944. za novog zapovjednika Grada imenovao je majora Bogdana Pecotića. U Dubrovniku je djelovao i Štab V. POS-a, kao i komanda Dubrovač- kog vojnog područja sa sudbenim organima koji su imali zadatak kažnjavati ratne zločince koji su bili zarobljeni ili su na druge načine uhićeni i suđeni. (O tome će biti više riječi u drugoj knjizi.)

13.3. POSLJEDNJI ZLOČINI WEHRMACHTA I VOJSKE NDH U DUBROVNIKU I OKOLICI z povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima dobro je poznato da sve dok i posljed- Inji njemački vojnik, hrvatski legionar, ustaša, četnik, GESTAPO itd. nije istjeran, nisu prestaja- li zločini nad antifašistima – uglavnom civilima – svugdje pa tako i u Dubrovniku. Zločini su pro- izlazili iz zapovijedi njemačke Vrhovne komande, a važile su za čitav Wehrmacht čiji dijelovi su se nalazili u okupiranim zemljama: Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu, Poljskoj, Francuskoj i drugdje, a te zapovijedi su tražile da se prilikom povlačenja ili napuštanja neke teritorije iza sebe ostavi pustoš, spaljena zemlja. Tako je moralo biti i u Dubrovniku, tako se dogodilo u Makarskoj, Splitu, Zadru, Rijeci i drugim dalmatinskim i hrvatskim gradovima. Poznato je rušenje Varšave i drugih gradova po okupiranim europskim zemljama. Učinci, opseg i dimenzije rušenja, zavisili su od stupnja sprečavanja tih paklenih nakana njemačke okupatorske vojske i drugih kvislinških postroj- ba. Taj završni zločin proizlazio je iz nacifašističke ideologije Njemačke i drugih fašističkih drža- va, pa su njime bili zatrovani pripadnici vojske Wehrmachta i izdajničkih vojski. Iza njih ostavljan je samo zločin, i ništa drugo. Jednom riječju ostavljana je pustoš. Tako nešto je bilo namijenjeno i Dubrovniku. Svi prilazi Gradu bili su minirani. Najznačajniji objekti u Gradu i u luci Gruž, kao i mnogi oko Grada, bili su pripremljeni za rušenje. Za to je posto- jao vrlo precizan plan kojega je sačinio Štab Grupe armija F i Štab 2. oklopne armije generala Lot- hara Rendulica. Inspekciju učinjenog je u svim dalmatinskim gradovima, pa i u Dubrovniku, izvr- šio njemački general Bancig, zapovjednik inžinjerije Grupe armija F, koji je baš za to bio odgovoran. U Dubrovniku, Splitu i drugim gradovima spomenuti general bio je u travnju 1944. godine. Paklena namjera okupatora da uništi sve što je vrijedno u starom Dubrovniku i u drugim hrvatskim jadran- skim gradovima bila je pripremljena do stupnja da rušenje može početi kadgod zatreba. Da se dakle i Dubrovnik pretvori u hrpu ruševina. U tome su njemačkom okupatoru pomagale, i s njim surađi- vale, ustaško-domobranske postrojbe. Dubrovnik su trebale zajednički srušiti okupatorska njemačka vojska te vojska i vlast NDH koja se nikad nije usprotivila njemačkim zločinačkim nakanama, kao ni oni koji su četiri godine bili na čelu raznih institucija, civilnih i drugih službi, koji su služili oku- patoru i njegovim pomagačima – kvislinzima ustašama i četnicima. Dok se vodila bitka za Ivanicu, švabe uništavaju tunele i željezničku prugu Ivanica – Dubrovnik, zapisano je u Ratnom dnevniku 12. hercegovačke brigade. Ipak, konkretno u Dubrovniku, zahvalju- jući djelovanju aktivista NOP-a, gradskog stanovništva i partizanskih boraca koji su se nezaustavlji- vo približavali, Nijemci i ustaše bili su onemogućeni u rušenju važnijih objekata, kao što su luka Gruž, električna centrala, glavna pošta i drugi. Prema kazivanju domobranskog pukovnika Stjepana Zuecha, bivšeg zapovjednika 9. posadne brigade NDH, masovnije rušenje objekata u gradu spriječio je u zadnjem trenutku njemački o� cir Majer koji je nakon oslobođenja ostao živjeti u Dubrovniku.185

185 Dubrovnik u NOB-i..., Split, 1985., str. 638

139 Tako su spriječene paklene namjere neprijatelja da poruši kulturnu baštinu Dubrovnika i druge zna- čajne objekte. Ovaj put su Titovi partizani sačuvali Dubrovnik da ne strada gore negoli u potresu 1667. godine. Zajedno s partizanima Grad su sačuvali i njegovi najvredniji žitelji – antifašisti. Podaci o zločinima nad Dubrovčanima koje su posljednjih dana okupacije u Dubrovniku i okolici učinili vojnici njemačke 369. (hrvatske) legionarske divizije i NDH, prikazani su u pret- hodnom poglavlju. Ovdje ističem da su nacifašisti – njemački okupatori, ustaše, hrvatski legio- nari i GESTAPO pri kraju svoga boravka u Dubrovniku i na dubrovačkome području bivali sve bjesniji, i da u zločinima nisu birali sredstva. Pokazujući tako svoje pravo lice, zločinci su, da se prisjetimo, u Ošljemu u Dubrovačkom primorju polili benzinom i zapalili zgradu osnovne škole; u Čajkovici su topništvom tukli po civilima; u Dubrovniku su zapalili hotel Viktoriju; na području Rijeke dubrovačke palili su i dinamitom uništavali brodove, srušili tunel, u zrak digli elektranu i vodovod; u Cavtatu su zapalili Račićev ljetnikovac Daleko bi nas odvelo nabraja- nje svih zlodjela i zločina njemačkih nacista i njihovih sljedbenika i suradnika. U svom izvješću Stožer 6. oružničke pukovnije NDH u Mostaru navodi da je takav postupak kod dubrovačkog puka izazvao paniku i veliko nezadovoljstvo. (...)186 Tko zna što bi se bilo još dogodilo da su na- cisti imali više vremena za rušilačko orgijanje, da Titovi partizani nisu, ipak, na vrijeme oslo- bodili dubrovačko područje i sam Grad i tako ga spasili od paklenih nakana zločinaca. Gdje su pak stradanja i žrtve nevinih civila u Dubrovniku, u kojemu nije bilo borbi, pa ni vojske, zločini što su ih počinili vojnici NDH, legionari, Nijemci i zločinački GESTAPO? Iz dubrovačkih zatvora izveli su deset Dubrovčana i zvjerski ih pobili na Kovačevu brijegu kod Slanoga; u Orašcu su ubili učiteljicu Mariju Šutić... Prema dostupnoj povijesnoj građi posljednji gnusni zločin počinili su ustaše, legionari i Nijemci, kada su bježeći iz Dubrovnika sobom od- veli poznatoga dubrovačkog ugostitelja Josipa Spitzera kojemu su na putu između Komolca i Šumeta odsjekli glavu i bacili ga u jarak pored ceste, a zatim ga zatrpali kamenjem. Svaki dalji komentar o spomenutim zločinima je suvišan i nepotreban. Zločini govore do- voljno sami za sebe, pa neka čitatelji zaključe tko su i kakvi su bili oni koji su Dubrovnikom i okolicom vladali do 18. listopada 1944. godine. Nažalost, u novije vrijeme se nevine žrtve zlo- čina, stradalnici zločinačkog terora okupatora i njihovih domaćih pomagača, zaboravljaju, zati- re im se trag. O njima se ne govori, a kao žrtve i stradalnici predstavljaju se njihovi ubice – zlo- činci. Eto, takva su bila stradanja mnogih Dubrovčana, a takav je i sadašnji odnos nekih pojedinaca i društvenih skupina prema tim stradanjima, nacifašističkim zločinima i zločincima. (O tome će, da podsjetim, uz više detalja biti riječi u drugoj knjizi.)

13.4. STANJE U DUBROVNIKU U DANIMA NAKON OSLOBOĐENJA tanje u Dubrovniku u danima nakon oslobođenja od nacifašističkog okupatora i njegovih Spomagača bilo je slično stanju u drugim okupiranim gradovima Dalmacije, Hrvatske kao i u drugim okupiranim europskim zemljama. Karakterizira ga slom i potpuni debakl nacifašizma, vojske okupatora i njihovih pomagača. Na oslobođenim područjima uspostavljana je antifaši- stička vlast, slavila se velika pobjeda i ponovno svanuće slobode koju su ostvarile članice i sna- ge antifašističke koalicije. Po nijansama različito, ali suštinski isto – slavi se pobjeda i sloboda, izlaz iz najmračnijeg doba koje poznaje čovječanstvo, iz doba nacifašističke vladavine. Jednako se događalo i u oslobođenom Parizu, i u Varšavi, i u Zagrebu, i u Splitu, i u ostalim od nacifa- šista okupiranim pa oslobođenim gradovima kao što se događalo i u Dubrovniku. Najprije se odvijao bijeg krvlju umrljanih zločinaca. Približavanjem osloboditelja iz svih gradova okupiranih od fašista okupatorska vojska i njen zločinački vladajući sustav bježali su

186 AVII, k. 149, reg. br. 37/13-1

140 Miting u oslobođenom Dubrovniku 1944. glavom bez obzira. Najteži ratni zločinci i njihovi pomagači, čija savjest je bila umrljana krvlju nevinih žrtava, nosili su sobom prokletstvo zločina. S njima, često i pod prisilom, bježali su oni koji su bili politički zavedeni. Dio nacifašističkih zločinaca, kao i onih njima sličnih, ali manje eksponiranih, jedno vrijeme ostaju i prikrivaju se, da bi postupno izlazili iz svojih rupa i nastav- ljali prljavu rabotu kakvu su, na razne načine i s različitim intenzitetom, provodili ili podržava- li i tijekom nacifašističke vladavine okupatora i njegovih kvislinga. Prema raspoloživoj dokumentaciji utvrdio sam da su i iz Dubrovnika, prije njegova oslobođenja, pobjegli najgori talijanski, njemački, ustaški i četnički ratni zločinci. Speci� čnost Dubrovnika bila je u tomu što su iz njega prije oslobođenja pobjegli i četnici, neki brodovima iz Cavtata u Italiju, a neki su se prikrili i kasnije stavili pod zaštitu pristigle britanske vojske. S namjerom zaštite četnika bilo se u Dubrovniku pojavilo nekoliko britanskih obavještajaca, članova SOE iz Kaira koji su stigli preko Visa. Oni su se krajnje negativno odnosili prema NOP-u i NOVJ, izvještavajući da partizani izgle- daju odvratno. Neki su stigli do Bileće kako bi spasili četničkog zapovjednika Lukačevića, svoga poznanika iz Kaira, prije negoli je otišao na vjenčanje kralja Petra u London. Međutim, kako je ranije isticano, Lukačevića su morali predati partizanima, pa je pogubljen u Beogradu.187 Karakteristično je za Dubrovnik da su ondje bile četiri vojske – talijanska, njemačka, ustaško- domobranska i četnici Draže Mihailovića, a prema tome i četiri fašističke vladavine: okupatorska – talijanska i njemačka te kvislinška – ustaško-domobranska i četnička. Uvijek su bili složni, pa i prilikom oslobađanja Dubrovnika. Ostali su složni i u bijegu, kad se na prilazima Dubrovniku, na vratima od Grada, pojavila narodnooslobodilačka Titova vojska, članica antifašističke koalicije. Podaci kazuju da je nastao pravi košmar među dojučerašnjim saveznicima u zločinu; svaki je tražio izlaz za sebe, u želji da se spasi od zaslužene kazne, da ga ne dohvati ruka pravde.

187 Hrvatsko slovo, Zagreb, 11. veljače 2005., repriziralo je ono što je zapisano u knjizi Crveni teror u Dubrovniku, listopad 1945., Dubrovnik, 1998.

141 Poseban je i dosta izražen bio dubrovački izuzetak koji se ogledao u tome da su najreakcionarni- je fašističke snage, po direktivama iz Zagreba i Londona, organizirale vojne sustave, u narodu po- znate kao škripari ili kamišari. Za to se pobrinula ustaška vlast i londonska dinastija Karađorđevića, a neposredno su sve pripremili fašisti u Dubrovniku i okolici, koji su radi toga nakon oslobođenja i ostali na dubrovačkome području. Bilo ih je iz svih profesija i konfesija. Odabrali su Konavoska brda i odmah započeli tobožnji partizanski rat protiv nove demokratske vlasti i antifašističkog bića u Du- brovniku i okolici. Počeli su s diverzijama, sabotažama i atentatima usmjerenim protiv konsolidiranja nove narodne vlasti, protiv časnika oslobodilačke armije i ostalih antifašista. Tako su u Konavoskim brdima dominirale ustaše, opet zajedno s dubrovačkim i hercegovačkim četnicima, slično kao u oko- lici Knina, na Papuku i Velebitu. To je međutim bilo kratka daha, tek neko vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata. Uzalud su dobivali pomoć, najviše morskim putem iz Italije, jer su ih do 1948. likvi- dirali pripadnici KNOJ-a i drugih postrojbi Titove vojske. Tek se tada situacija smirila, a narod je odahnuo bez njihova zuluma i potpuno se posvetio radu i djelovanju u slobodi. Posebno treba istaknuti veselje naroda zbog pobjede i ostvarene slobode, ali odmah potom i suočavanje s posljedicama rata.Velika većina Dubrovčana veselila se pobjedi i oslobođenju. Na mitingu slobode u Čilipima naprimjer bilo se okupilo više od 5 000 učesnika. Veliki broj građa- na pozdravio je ulazak u Grad dalmatinskih i hercegovačkih Titovih boraca – osloboditelja. Ve- selju nije bilo kraja jer na dubrovačkim se ulicama više nisu šepurili talijanski fašistički krvnici koji su činili sve da Dubrovnik postane Ragusa. Nije više bilo ni GESTAPO-a i bahatih Nije- maca, nije bilo krvavih crnokošuljaša, ustaša niti bradatih i neurednih četnika, čiji je opasač uvijek krasio krvavi bodež. Nije više bilo ni coprifuoga, ni policijskog sata, ni žutih Davidovih zvijezda koje su Židovi, kao ponižavajuću oznaku, morali nositi na grudima ili rukavu... Mla- dost Dubrovnika mogla se zabavljati i veseliti, bez bojazni da ih iza ugla vrebaju ustaše, kako bi ih uhiti i poslali na Istočni front kao roblje suludih osvajačkih ambicija velikog Trećeg Reicha. Oslobođeni Dubrovnik su, kao i ostale ranije okupirane gradove Europe, mučili brojni proble- mi. Grad je bio u poprilično ruševnom stanju. Odmah u travnju 1941. bombama iz zraka tukli su ga talijanski zrakoplovi, a glavnog vinovnika toga zračnog napada, generala Pafundia, u Kneževu dvoru dočekali su dubrovački uglednici i čestitali mu na pobjedi. Rušili su Dubrovnik i posljednji ostaci propale vojske Wehrmachta i vojske NDH, hrvatski legionari u Hitlerovoj službi i četnici, a bombama su ga častili i anglo-američki zrakoplovi. Najteže traume uslijedile su prvih dana na- kon oslobođenja, kad je utvrđeno da u Gradu nedostaje na stotine stanovnika, nevinih civila. Ne- stali su ponajviše zaslugom svojih bivših prijatelja i susjeda Hrvata i okupatorskog tuđinaca. Mno- gi se nisu nikad vratili iz koncentracijskih logora smrti s Prevlake, Mamule, iz Italije, Njemačke, Austrije, Bosne i Hrvatske... Ukupan broj nevinih žrtava bio je prevelik – na tisuće žitelja Dubrov- nika, Korčule, Pelješca, Mljeta, Dubrovačkog primorja, Župe dubrovačke i Konavala. Ta potresna slika ratne stvarnosti gušila je osjećaje, razum i samu bit života. Svakom onom tko se vratio u svoj Grad, a nije našao oca, majku, sestru, brata ili dragog prijatelja, preteško je bilo u srcu i duši. Taj teški teret mučio je mnoge koji su postali beskućnici, bez krova nad glavom, bez ičega, jer su sve opljačkali tuđinci ili pak susjedi – ustaše ili četnici. Takvo je stanje, izazvalo ma- sovni revolt. Tražena je kazna za počinitelje zločina, za sve zločince, manje ili veće, i za njihove suradnike. Bilo je i pojava osobne osvete, što i nije bilo iznenađujuće, makar neprihvatljivo. No povijesna saznanja kazuju da takvo stanje nije bila speci� čnost Dubrovnika. Jednako je bilo u Splitu, Zagrebu, Varšavi, Pragu ili Parizu. Iz takve revoltne postosloboditeljske situacije samo su u Francuskoj građani, bez suda i pravde, ubili oko 50 000 suradnika njemačkih nacista te članova i suradnika kvislinške tvorevine maršala Petaina. Toga je bilo i u Varšavi, Pragu, u Belgiji, Ho- landiji i na mnogim drugim mjestima na kojima se godinama bila obrušila surovost nacifašističkog zločina. Za počinjene zločine uslijedila je kazna. Zapravo, zločin je proizveo kaznu. U

142 Dubrovniku su odmah počeli djelovati sudski organi u Stožeru Južnodalmatinskog ili Dubrovač- kog područja i u Stožeru V. POS-a, tj. narodni sudovi u Gradu, kotaru i okrugu dubrovačkom. Najveći broj, i to najgorih, ratnih zločinaca, nažalost, nije dospio u ruke pravde. Zaštitu su im pružile čak i države koje su potpisale Moskovsku, Teheransku, Jaltsku i Postdamsku deklaraciju, prema kojima se svi počinitelji fašističkih zločina imaju vratiti tamo gdje su zlodjela počinili. Ubr- zo je došlo do raspada antifašističke koalicije i pojave blokova, a to je prouzrokovalo novu tužnu sliku, tj. da baš glavni sudionici antifašističke koalicije na Zapadu uzimaju u zaštitu počinitelje zločina, pa i one iz Dubrovnika. Smještaju ih na sigurna i udobna mjesta, daleko od mjesta gdje su zločine počinili (slučaj Rojnice jedan je od mnogih). Također niti jedan talijanski general ili viši časnik, čije su fašističke trupe u crno zavijale Lastovo, Korčulu, Mljet, Pelješac, Dubrovnik i mnoga druga mjesta, nije uhićen u Italiji i predan da mu sudi narod Dubrovnika i njegova okružja. Od antifašističkih saveznika dobivana su samo prazna obećanja. Tako, nažalost, u novije vrijeme Hrvatsku i Dubrovnik posjećuju neki živući ratni zločinci, slobodno se kreću i nitko im ne smeta. Međutim Dubrovnik ne može i neće zaboraviti golgotu koju je proživio u Drugom svjetskom ratu. Čim je oslobođen, u Dubrovnik su došli organi nove narodne vlasti i drugih antifašističkih organizacija. Nije im bilo lako, trebalo se organizirati, obnoviti porušeno, nahraniti izgladnjeli narod i zaštititi ga od škripara – kamišara. Bilo je i mnogo drugih svakodnevnih problema, a uz sve to kućama, sa ili bez svih ukućana, s krovom ili bez njega, opljačkanim ili sačuvanim, vra- ćale su se izbjeglice, prognanici i ratnici s fronta. Veselje i tuga svuda uokolo, ali život u slobo- di mora ići naprijed. Novi organi vlasti su sastavljani od istaknutih antifašista, starih boraca, komunista i ostalih (najviše iz redova HSS-a), javnih radnika..., svih onih koji su u Grad došli i ostali po zadatku ili je tako htio prst sudbine. Održavani su prvi izbori, birani su organi vlasti. Izbori koji tijekom rata, od 1941. do 18. listopada 1944., nikada nisu održavani, u vremenu kada narod nije birao niti ga je itko za išta pitao, nego su zakone nametali najgori izdajnici i ubojice. Počele su i vjerske svečanosti i obredi kako je bilo do okupacije Dubrovnika u travnju 1941. godi- ne. Posljednja svečanost Blagdana Sv.Vlaha bila je 3. veljače 1941., a svečanu je misu predvodio ta- dašnji nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. Poslije toga se taj Blagdan nije slavio jer su ga, kako neki izvori kazuju, zabranjivali okupatori, najprije Talijani, a potom Nijemci. Neki kao razlog navode ratne uvjete. Čim je Dubrovnik oslobođen u rukovodstvu NOP-a je odlučeno da se svečano proslavi Blagdan Sv. Vlaha 3. veljače 1945. godine. Prema kazivanjima Marina Cetinića i Bogdana Pecotića, oni su se o tome dogovorili s dubrovačkim biskupom Pavlom Butorcem. Tome je dao podršku i Vla- dimir Bakarić, a Tito je u povodu toga velikog dubrovačkog blagdana poslao čestitku Dubročanima i svećenstvu u Gradu. Partizani su također sudjelovali u procesiji ( zabilješka u arhivi autora). U Dubrovniku su nakon oslobođenja održani opći izbori koji su, kako se vidi iz dostupne dokumentacije, bili masovno posjećeni i protekli su u posebnu ozračju. Nato upućuje i izvješće OZN-e grada Dubrovnika od 26. travnja 1945., dakle još dok je rat trajao. (Dokument se nalazi u HDA u Zagrebu, br. 1213/1-45). Nova narodna vlast u Dubrovniku imala je problema s takozvanim kamišarima – škriparima, najviše u Konavoskim brodima, o čemu smo prethodno govorili. S njima su vođene borbe koje su trajale do jeseni 1945., kada su jedinice KNOJ-a i drugi vojni sustavi, policija i sam narod, s njima obračunali i učinili dubrovačko područje slobodnim za normalan život, gospodarstvo i prometo- vanje. Kamišari ili škripari su bili i ostali proizvod poražena nacifašističkog sustava i zato su tako brzo i nestali s dubrovačkog područja. Naprimjer na Korčuli, koja je bila masovno antifašistička i vrlo aktivna u NOP-u, nije bilo tih ostataka razbijenog fašizma. Novi narodnooslobodilački, anti- fašistički i demokratski sustav je pobijedio i ostvario uvjete koje uživamo i danas. (Izvještaj o škriparima, dokument organa OZN-e br. 2 908/6-44., nalazi se u HDA u Zagrebu.)

143 Novi organi vlasti i narod Dubrovnika imali su odmah nakon oslobođenja velikih problema s porušenim stambenim objektima, uništenim gospodarstvom i općenito životom s mnogo teškoća. Rat je poharao Dubrovnik kao rijetko koji grad u Hrvatskoj. Protivnici su ga tukli s kopna, mora, iz zraka. Dosta se u povijesnoj građi spominje kako su 14. kolovoza 1944. saveznički ratni zrako- plovi bombardirali njemački stožer u hotelu Excelsior, kad je poginulo oko 25 njemačkih časnika koji su ondje održavali vojno savjetovanje. Spominje se da su to bili istaknuti njemački časnici koji su izrađivali operativne planove za povlačenje njemačke grupacije iz Grčke i Albanije. Bio je plan da se preko Dubrovnika i duž hrvatskoga Jadrana povlače njemačke divizije iz Albanije. Nakon talijanskog bombardiranja Dubrovnika u travnju 1941. Grad su često bombardirali i saveznički zrakoplovi. Najteže je bilo u kolovozu 1944, u vrijeme kad su četnici vojvode Bače- vića vršili posljednje pripreme za osvajanje Dubrovnika, a prema uputama kralja Petra II. Ka- rađorđevića i izbjegličke Vlade u Londonu. Povijesno se povezuju ova dva događaja. Osim što su Dubrovnik tukli 14. kolovoza 1944, najgore je bilo desetak dana kasnije, 27. i 28. kolovoza. Iz postojeće dokumentacije vidi se da je središte Dubrovnika bilo strašno porušeno, da je bilo mrtvih i ranjenih civila, dosta porušenih zgrada i drugih šteta. Sve je to trebalo brzo obnoviti, trebalo je narod zaštititi i stvarati uvjete da oslobođeni Dubrovnik može živjeti kao slobodni grad, bez tuđinske okupatorske vojske i izdajničkih ustaških i četničkih vojnih formacija. U tom cilju, a prema povijesnim vrelima, dosta se bio angažirao narod Grada i okolice, te je uz pomoć i predvodništvo svoje istinske narodne vlasti obnovio porušeni Dubrovnik. * Na kraju je potrebno kazati i neku riječ o još jedenom nemilom događaju koji se dogodio u Dubrovniku u travnju 1945. godine. Naime na oslobođenom teritoriju istočnog dijela Jugosla- vije tada se vršila obvezna mobilizacija boraca, najviše u Makedoniji i Kosovu. Novomobilizi- rani slani su na Srijemski front, a neki preko Albanije i Crne Gore u Trogir, gdje je bila Dopun- ska brigada 4. armije. S tim ljudstvom popunjavane su dalmatinske brigade i divizije koje su vodile borbe u Hrvatskom primorju, Istri i Slovenskom primorju. Mobilizacija je bila obvezna. Međutim, nezadovoljni svojim položajem u sastavu Srbije i odnosom prema Albancima, bilo je otpora mobilizaciji. Čak je bilo i pobuna koje su na Kosovu duže trajale. Mobilizirani Albanci s Kosova su preko Crne Gore stizali na Jadran, u Skadar, Drač i Ulcinj, a onda su brodovima prevoženi dalje prema Dubrovniku, Trogiru i Bakru. Postoje podaci da se na tome putu prema mobiliziranim Albancima ponašalo dosta grubo, da je bilo čak i krvavih obračuna. Novomobilizirani su iz Bara i Tivta stigli u luku Gruž 17. travnja 1945. godine. Tu je bio predviđen predah i odmor te nastavak putovanja prema Trogiru, na obuku u Dopunsku bri- gadu, a zatim prema Rijeci, na front. Iz postojeća dva dokumenta opisuje se nesreća koja se do- godila u Dubrovniku, kad je u baraci gdje su odmarali tijekom noći netko pušio, pa je prouzro- čio požar. Podaci o poginulima su različiti. Prema postojećim dokumentima razvidno je da su u vatri i dimu stradala 82 novomobilizirana vojnika. (U HDA u Zagrebu je dosta dokumenata o tome slučaju, a među kojima su brojni izvještaji i izjave pojedinaca.) * I pored svih ratnih, vojnih i političkih makinacija Dubrovnik je u slobodi ostao hrvatski grad. Nije više bilo bojazni da će ga Tito ili netko drugi od osvjedočenih antifašista predati bilo kome, za bilo kakav interes kako je to učinio poglavnik NDH Ante Pavelić. U kamenom masivu Lovrjenca još u davna vremena je uklesano – NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO – SLOBODA SE NE PRODAJE NI ZA SVO ZLATO! Titovi su partizani 18. listopada 1944. godine Dubrovniku vratili slobodu i otvorili mu put istinskog procvata.

144 ZAKLJUČNI OSVRT 14. O SVOJSTVU REPRESALIJA

otrebno je u zaključnom dijelu dati osvrt na svojstvo represalija, odnosno odmazde i osvete P– a opet je riječ o zločinu – na prvome mjestu radi toga što se iz proučenih dokumenata i drugih činjenica stiče ubjedljiv dojam da na području Hrvatske, pa i bivše Jugoslavije, a prema odredbama međunarodnog prava, nisu postojali nikakvi razlozi da okupator i njegovi pomagači poduzimaju represalije nad civilnim stanovništvom. Poduzimanje represalija, odmazde i osvete okupatora nad civilima imalo je za osnovni cilj da se narod zastraši zločinom kako bi ga se moglo denacionalizirati i učiniti pokornim. Represalije su bile dijelom unaprijed izrađena plana denacionalizacije i djelomična uništenja naroda, a ne ratna potreba. Masovno su primjenjivane nad taocima, vršila su se grupna i pojedinačna ubojstva, uništavala imovina i kulturno blago itd. Suđenja okupatorskih i ustaških sudova, ukoliko ih je bilo , predstavljala su sudsku farsu i bila su sastavni dio zločina. Međunardno pravo je zabranilo represalije kao vid ratnog zločina, bez obzira na bilo kakav izgovor, protiv civilnog stanovništva, ranjenika, bolesnika ili uzimanje taoca i represalija nad njima (primjer logor u Janjini na Pelješcu). Talijanskih, njemačkih, ustaških, četničkih i ostalih represalija bilo je premnogo u svim krajevima Hrvatske i na drugim područjima. One su bile ne samo nezakonite, nego su stvarno predstavljale ratni zločin. Iz ranijeg obrazlaganja se vidjelo da je riječ o sistematskim i smišljenim mjerama uništenja, a ne o trenutnim ratnim potrebama. Represalije ustaša i vlasti NDH bile su pokrivene Pavelićevim zakonskim odredbama koje su ostavljale širom otvorena vrata za izvršavanje svih vrsta represivnih zločina. Mussolini je na sastanku u Gorici 21. srpnja 1942. rekao svojim generalima da imamo posla s neprijateljskim narodom. Na bilo kakav otpor treba odgovoriti gvožđem i vatrom. Ovo stanovništvo neće nas nikada voljeti. Na isti način treba tretirati Hrvate i Slovence. (...) General Roatta, zapovjednik talijanskih trupa u Sloveniji i Dalmaciji, 1. prosinca 1942. tražio je od časnika da odbace osobine dobrog Talijana i pokažu čvrstinu po načelu glava za zub. 188 Istih su se načela, još i gorih – rasističkih, držali Nijemci. U presudi Međunarodnog suda u Nürnbergu od 1. listopada 1946. navodi se da je na područjima koje je Njemačka okupirala upravljano protivno ratnim zakonima, da su vladali nasiljem, brutalnošću i terorom, da je civilno stanovništvo bilo zlostavljano i ubijano i da se s njim postupalo u potpunom preziranju osnovnih zahtjeva čovječnosti.189 Pravila međunarodnog ratnog prava što su bila na snazi u Drugom svjetskom ratu bila su jak razlog zašto fašistička Italija i nacistička Njemačka i njihovi pomagači nisu trebali primjenjiva- ti represalije protiv civilnih osoba na okupiranom području. Nije postojala nikakva pretpostav- ka da je to stanovništvo kršilo pravila međunarodnog ratnog prava, i da su na taj način izaziva- li neprijatelja. Okupatorski, ustaški i četnički djelatnici vršili su odmazde i represalije ističući da civilnom stanovništvu nije dozvoljeno učestvovati u otporu i drugim operacijama, da već samo taj čin predstavlja ratni zločin i da su protiv njega dopuštene represalije. Takve su tvrdnje

188 Zbornik dokumenata NOR-a XIII/2, str. 125 i 177 189 Nürnberška presuda, Beograd, 1948., str. 100

146 protupovijesne i protupravne. Njih su još prije Drugoga svjetskog rata odbacile haaške i ženev- ske konvencije i propisale pravo stanovnicima okupiranih područja da se suprotstavljaju oku- patoru i njegovim pomagačima. Takvim otporom nisu se kršila pravila međunarodnog ratnog prava niti se vršio ratni zločin, da bi se na taj način dalo povoda za represalije. Narod nije vršio nedozvoljena djela niti je njegovo učešće u otporu okupatoru predstavljalo ratni zločin. Prema međunarodnom ratnom pravu nisu zabranjene ni oružane akcije stanovništva protiv okupatora. (...) Učestvovanje građana u pojedinim akcijama protiv okupatora i njihovih pomagača, tvrdi istaknuti ekspert za međunarodno ratno pravo dr. Milivoj Despot, nije predstavljalo kršenje pra- vila ratnog prava, još manje ratni zločin, već je to bila pravno dozvoljena akcija koja nije da- vala za pravo neprijatelju na represalije. (...)190 Pokazalo se da narod zemlje čiju je vojsku razbila jača napadačka vojna sila ne mora biti po- koran toj sili. Međunarodno pravo ne obvezuje stanovništvo okupiranih područja na pokornost. Samo stanovništvo bira hoće li biti pokorno ili nepokorno. Platforma NOP-a, polazeći od naci- onalnih i drugih interesa ogromne većine naroda, zagovarala je nepokornost okupatoru i njego- vim kvislinzima, a to je narodu dalo političku i moralnu snagu za otpor. Oborile su se pretpo- stavke neprijatelja koji je računao da će zločinom natjerati stanovništvo okupiranih područja na pokornost. Svenarodni otpor postao je jedini način da se narod spasi od denacionalizacije i � - zičkog uništenja. Ni pravno ni faktički ne znači ništa to što je okupator proglasio da je usposta- vio ratnu okupaciju nad određenim područjem. Narod to ne obvezuje na pokornost. Međuna- rodno pravo podstiče narod na borbu protiv osvajača i priznaje mu jednak položaj i tretman koji pripada oružanim snagama. (...) Nepokorenost naroda okupatoru postao je ne samo politički nego i etnički postulat i povijesna činjenica s kojom mora računati svaki agresor i koji ima svo- je uporište u međunarodnom pravu, piše dr. Milivoj Despot i nastavlja: Suđenja ratnim zločin- cima Drugog svjetskog rata su upotpunila sustav pravnih normi kojima možemo ocjenjivati ponašanje agresora. Primjeri koji potvrđuju pravo naroda na otpor okupatoru povezuju se s osnovnim pravima i dužnostima čovjeka.191 Suđenja ratnim zločincima nakon Drugoga svjetskog rata potvrdila su da to nisu bile neza- konite radnje. Suđenja su bila odgovor na nezakonite represalije okupatora i njihovih pomagača. Na pitanje da li su to bile represalije nad nevinim osobama?, kako su neki tvrdili, spomenuti ekspert za međunarodno ratno pravo odgovario je: Ratno pravo dopušta represalije i to u skla- du s općim pravilima o represalijama kao sredstvom samopomoći. One se sastoje u tome da jedna strana na zlo (odnosno na protivpravni čin) što je učinila, druga strana uzvraća sličnim zlom. Sadržaj represalija čine djela koja sama po sebi predstavljaju kršenje međunarodnog pra- va koje je prethodno učinila druga strana. Represalije nisu protivpravne ako su one izazvane zločinom druge strane. Represalijama mora prethoditi nezakonita radnja one strane u sukobu protiv koje se one primjenjuju. Znači, represalije su odgovor na nezakonitu radnju neprijatelja. Represalije moraju biti razmjerne s povredom pravila ratnog prava koja su razlog pristupanju represalijama.192 To je pravno objašnjenje naše maksime Za zločin kazna! Da zaključimo: Da nije bilo onih masovnih zločina koji su počinjeni nad narodom Hrvatske i čitave okupirane bivše Jugoslavije od postrojbi okupatorâ i njihovih pomagača – ne bi bilo ni suđenjâ tijekom i poslje Drugoga svjetskog rata niti onakvih presuda; ne bi u povijesti uopće bili zabilježeni Bleiburg, Jazovka, Daksa ili bilo koji slično gubilište.

190 Milivoj Despot, Represalije talijanskih oružanih snaga i međunarodno pravo, VIG 1/1978., str. 104 191 Isto, str. 108 192 Isto, str. 110

147 15. SILOVANJE KAO RATNI ZLOČIN

ada se govorilo o zločinima i o pravnoj regulativi po kojoj se sudilo ratnim zločinima oku- Kpatorskih i kvislinških vojski, naveli smo neke slučajeve gdje su vojnici tih postrojbi silo- vali žene, pa čak i maloljetnice. Takvih slučajeva je bilo na Korčuli i Pelješcu, a još više u za- tvorima Kazbeku i Lovrjenacu i u logorima na Prevlaci, Mamuli Janjini, ali i na drugim mjestima širom Hrvatske. Bilo je nemalo primjera da su se žene – uhapšenice, logorašice i osta- le – prisiljavale na skidaje dogola kako bi ih dželati ismijavali, vrijeđali i na kraju silovali. Treba se prisjetiti kako je daleko više silovanja bilo tijekom Domovinskog rata 1991. – 1995., radi čega je Međunarodni tribunal u Den Haagu pojavu silovanja tijekom spomenutog rata svr- stao u kategoriju ratnog zločina i da se, uz ostale zločine, počiniteljima istih sudi. Kategorija silovanja žena nije implicite navedene kao vid ratnog zločina u Drugom svjetskom ratu. Međutim u Statutu Međunardnog suda OUN iz 1945., u članku 6. kad se govori o ratnom zločinu, spominje se da je ratni zločin zlostavljanje civilnog stanovništva okupiranih teritorija. (...) U kategoriju zločina protiv čovječnosti navode se u istom Statutu i nečovječna djela izvr- šena protiv bilo koga civilnog stanovništva. Slična odredba stoji i u Zakonu broj 10 savezničkog Kontrolnog savjeta za Njemačku iz 1945. godine (vidi presliku u prilogu). Ni u Uredbi o Vojnim sudovima u NOVJ od 24. svibnja 1944. izričito se ne govori o krivičnom djelu ratnog zločina za silovanje žena, ali i tu se u članku 13. navodi da je ratni zločin nečovječno postupanje protiv civilnog stanovništva. Prema članku 14. u kategoriju narodnih neprijatelja ubrajaju se i svi oni koji izvrše teške slučajeve ubistva, pljačke i slično. Pod krivičnu se odgovornost mogu podvesti i pojave silovanja žena ili bilo koji oblik skrvnavljenja lika i dostojanstva žene. Prema tome iako međunarodno ratno pravo, temeljem kojega se sudilo ratnim zločincima Drugoga svjetskog rata, izričito nije spomenulo da je i silovanje žena ratni zločin, sukladno gore navedenim propisima saveznika i NOVJ, moglo se suditi i počiniteljima takvih zlodjela, bilo kao zlostavljanje, bilo kao nečovječno djelo, bilo kao nečovječno postupanje. Ali takvih presu- da nisam našao u dosad mi dostupnoj sudskoj dokumentaciji optuženih za ratne zločine. Naime nigdje se ne spominje da je optuženi okrivljen i osuđen radi silovanja žena, dok postoji nekoli- ko optužnica i presuda gdje se okrivljenom kao zločin navodi nečovječno postupanje ili zlodje- la protiv civilnog stanovništva.(Iz opisa ratnih zločina okupatorâ i njegovih kvislinga konkretno se vide brojni primjeri silovanja žena, osobito na Korčuli, ali i na drugim mjestima.)

148 16. NEŠTO O NACIONALNOM I SOCIJALNOM ASPEKTU ZLOČINA NA DUBROVAČKOME PODRUČJU

ada se govori o dubrovačkim događajima u Drugom svjetskom ratu, od povijesne je važ- Knosti pružiti bar neke natuknice (onoliko koliko je to moguće) o nacionalnom i socijalnom aspektu tih događanja, naročito kad se to odnosi na ratni zločin koji je počinjen u Dubrovniku i na njegovu širem području od strane okupatora i njegovih pomagača. Iz ranije prikazanih tabelarnih pregleda o počinjenim ratnim zločinima razvidno je da su najviše zločina počinili pripadnici njemačke vojske – Wehrmachta. Oni su, da se podsjetimo, ubili 299 civila, ranili 173, a deportirali – prognali sa stoljetnih ognjišta i poslali u zatvore i logore smrti njih 1 646, tj. zločin su počinili nad ukupno 2 118 civila. Pripadnici talijanske vojske ubili su 183, ranili 180 te u zatvore i logore poslali 870 osoba, odnosno ratni su zločin počinili nad 1 233 civila. Ustaše i vlasti NDH ubili su 128, ranili 57, zatvorili i u logore poslali 161 osobu, odnosno ratni zločin počinili su nad 346 osoba. Četnici su ubili 23, ranili 13 i u zatvor poslali 1 civila, dakle ukupno 27 civila. Prema tomu Talijani Nijemci, ustaše i četnici, da se i toga prisjetimo, u smrt su poslali 633 civila, a u logore i progonstvo oko 4 000193 građana Dubrovnika i okolice. To su podaci koje je od 1944. do 1947. prikupila Okružna državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača. Svakako da je taj broj bio daleko veći i da dobrano prelazi brojku od 5 000 žrtava fašističkog terora koji je vladao od travnja 1941. do 18. listopada 1944. godine. Tko su bili oni nad kojima je počinjen tako težak zločin? Prema nacionalnoj strukturi to su bili uglavnom Hrvati te nešto Srba, Židova i ostalih. To traži povijesni odgovor – zašto? Zašto je toliko zločina počinjeno baš nad Hrvatima Dubrovnika, Korčule, Pelješca, Mljeta, Konavala i Dubrovačkog primorja, nad onima koji su ondje živjeli stoljećima? Zašto se to dogodilo na ovom hrvatskom prostoru koji je bio u sastavu NDH, tzv. države Hrvata? Zašto su zločin nad Hrvatima dobrim dijelom počinili pripadnici hrvatske države nad svojim sugrađanima? Koga okriviti za tolike zločine? Odgovor na postavljeno pitanje rasvjetljava naprimjer izjava dr. Strammera, visokog njemač- kog časnika, onodobnog zapovjednika Dubrovnika koju je dao u proljeće 1944. godine. Kad su ga zapitali zašto deportiraju toliko Hrvata s Korčule, Pelješca, Mljeta, Dubrovačkog primorja i

193 Napomena urednika: Ovaj podatak zbunjuje. Kad se zbroje uhićeni, zatvoreni i prognani u logore koje je autor upravo naveo pojedinačno za svakog okupatora i njegova pomagača (1 646 + 870 + 161 + 1) dolazi se do zbira od 2 678. Podatak sam, ipak, uz ovu napomenu, ostavio jer ne znam točno na koga je autor mislio kad je govorio o prognanima, možda i na one koji su sami izbjegli pred okupatorom, iako je njih moralo biti mnogo više od 1 322 kolika je razlika između navedena broja od 4 000 i broja stvarno zatvorenih i prognanih od 2 678. Ista primjedba odnosi se i na broj od 5 000 ukupnih žrtava fašističkog terora, koji je također zadržan, iako je stvarni zbir žrtava, kako ih je autor naveo, iznosio 3 724 (ubijenih, ranjenih i zatvorenih). Možda je, ipak, sve to bio rezultat autorove nepažnje i nepreciznosti jer je, primjerice, kod tek navedena ukupna broja ubijenih pogrešno naveo broj 700, umjesto stvarnog broja 633 kojega je u ranijem tabelarnom pregladu sam istaknuo. (O autorovoj nepreciznosti kazuje i ona urednikova ranija napomena koja se odnosila na ukupan iznos materijalnih šteta izraženih u dinarima i američkim dolarima. Dosta sam se oko toga trudio jer nisam želio da se predstave netočni podaci, koji će se, sigurno, ponekada koristiti, bez obzira s kojom svrhom.)

149 Konavala, jednostavno je odgovorio: Pitajte Zagreb! Njegova izjava posebo je važna i istinita jer na takav zaključak upućuju i mnoga povijesna vrela. Po dogovoru Zagreba i njemačkih za- povjednika masovno je sa svojih ognjišta i domova istjerano oko 3 500 Dubrovčana i stanovni- ka šireg dubrovačkog područja. Isto se to dogodilo i s ostalim hrvatskim življem srednje i južne Dalmacije – s obale i otoka u logore je prognano oko 30 000 Hrvata. Zašto?, ponovno se po- stavlja isto pitanje. Zar zato što su ustali protiv vjekovnog neprijatelja hrvatskoga naroda Dal- macije? Da li ih je zato trebalo kazniti totalnim uništenjem i istrebljenjem, pa da ih više ne bude na tom tisućljetnom hrvatskom teritoriju? Na ovo povijest mora dati odgovor jer ga dosad nigdje nisam mogao pronaći. Ubiti toliko naroda, svakako da otkriva povijesnu sliku i znakovlje onih koji su zločine po- činili, kao i sliku i znakovlje onih koji su naredili da se zločinci tako ponašaju. Proučavajući dosta dugo dubrovačke i slične događaje širom Dalmacije koji se odnose na Drugi svjetski rat, nisam uspio u niti jednom arhivu pronaći povijesni dokument koji bi bar malo ublažio proživ- ljenu traumu hrvatskoga naroda u Dubrovniku i okolici, odnosno po čitavoj Dalmaciji – doku- ment iz koga bi se prepoznalo kakvo-takvo zalaganje vlasti iz Zagreba da obrani hrvatski narod i da ga nedužna zaštiti od ubojstava i progona. O drugim državljanima Hrvatske da i ne govorim, ponajprije o Srbima i Židovima, ali i ostalima koji su doživjeli istu sudbinu, istu tragediju, rijet- ko poznatu u povijesti. Ne može se pronaći u povijesti Dubrovnika i njegova područja, i šire, da su toliko zločina nad Hrvatima počinili njihovi sunarodnjaci, rođeni Hrvati. Nema toga ni u sta- rijoj ni u novijoj povijesti, ni u ranijim ratovima, ni u Prvom svjetskom ratu od 1914. do 1918. godine. To se moglo dogoditi jedino u Drugom svjetskom ratu, u situaciji vladavine nacifašizma koji je izvršio zločin nad 5 000 Dubrovčana i stanovnika šireg dubrovačkog područja. (U Do- movinskom ratu od 1991. do 1995. srpsko-crnogorski agresor počinio je nečuvene zločine nad Dubrovnikom i njegovom okolicom. Ipak, te su zločine počinili Srbi i Crnogorci nad Hrvatima, a ne Hrvati nad Hrvatima kako je to bilo u Drugom svjetskom ratu.) Teško je predočiti socijalnu sliku onih koje su okupatori i njihovi pomagači ubili ili su nad njima počinili druge zločine. Svakako da je stradalo najviše, mornara, ribara i radnika. Najgore je stradao onaj sloj društvene strukture koji se, kao uvijek u povijesti, nije dao pokoriti tuđincu, koji se nije dao denacionalizirati (potalijančiti), koji se borio i krv prolijevao za očuvanje tisuć- ljetnih ognjišta, koji nije priznavao vlast tuđinca i njegovih pomagača. U tom društvenom sloju niknuo je embrio otpora, njegova čvrstoća, junaštvo, otpornost i po cijenu gola života. Njima treba dodati i dio dubrovačke inteligencije i drugih struktura stanovništva koji su se u pružanju masovna otpora okupatoru i njegovim pomagačima pridružili seljacima, mornarima, ribarima i radnicima te zajednički postali dosta jaki, i na kraju pobijedili tuđince i narodne izdajnike. U tomu se ogleda povijesna pobjeda slobodarskog Dubrovnika i njegova područja u Drugom svjet- skom ratu. Zar nije bila indikativna onoliko ispoljena mržnja protiv hrvatskoga stanovništva dubrovač- ke regije, da je naprimjer na relaciji od Vele Luke na zapadu do Grude i Prevlake na istoku od vlasti NDH i talijansko-njemačkog okupatora ustrojen onako veliki represivni sustav? Na rela- tivno malome prostoru bila su ustrojena tri logora smrti, nekoliko zločinačkih kazamata i dese- tine većih ili manjih zatvora i drugih mučilišta. Logor u Janjini na Pelješcu, u srcu hrvatskoga življa, ustrojili su zajedno vlast NDH i talijanski fašistički generali. Bio je isključivo namijenjen likvidaciji Hrvata, manje ostalih. Kroz druga dva zloglasna koncentracijska logora na Prevlaci i Mamuli prošlo je i pogubljeno također najviše Hrvata. Najzloglasniji zatvori i kazamati bili su u Veloj Luci, Blatu, Korčuli, Trpnju, Orebiću, Janjini, Stonu, Grudi..., gdje je mučen i živote izgubio veliki broj, opet hrvatskih, građana. Nadaleko su bili čuveni ustaško-talijansko-njemač- ki zatvori i mučilišta u samome gradu Dubrovniku – u Lovrjencu, u Karmenu i Kazbeku.

150 Kameno poprsje Nikole Mašanovića u predvorju Tvornice ugljenogra� tnih proizvoda (Uklonjeno je nakon 1990.)

Postavlja se pitanje – protiv koga sav taj represivni sustav? Odgovor je dala povijest – uglav- nom protiv Hrvata i drugog življa koji je živio na ovim prostorima. Od koga? Najviše od hrvat- ske vlasti NDH i njenih gospodara – talijanskih i njemačkih okupatora. Četnici su u Dubrovni- ku rijetko zatvarali Hrvate. Oni su klali i žrtve bacali u jame i ponore. Nitko im se međutim od strane vlasti NDH u Dubrovniku ni u tome nije usprotivio, nego su ih hrabrili, davali im podrš- ku, hranili ih, odijevali, štitili da se dubrovačkim ulicama slobodno šeću – okrvavljeni krvlju nevinih Dubrovčana i mještana šireg dubrovačkog područja. Naveli smo ranije kako je na tisu- će Hrvata, Srba, Židova i drugih nedužnih civila život skončalo i u drugim logorima u NDH, Italiji, Njemačkoj, Austriji i drugim mučilištima diljem Europe. Zašto je to tako bilo? Mislim da je odgovor već dan.

151 17. ZA ZLODJELA KAZNE

ijedan zločin nije učinjen u ime Republike Hrvatske niti u ime hrvatskog naroda, rekao je u Spli- Ntu 10. siječnja 2000. godine dr. Goran Granić, bivši potpredsjednik hrvatske Vlade. U čije su ime počinjeni toliki zločini od vlasti i vojske NDH tijekom Drugoga svjetskog rata? U čije su ime počinile tolike zločine postrojbe Kraljevine Italije, Trećeg Reicha i četnici? Potrebno je i za povijest, i za suvremeni društveni trenutak, i za sva vremena, dati barem kraći odgovor i na ta pitanja. Ustaše, vlast i vojska NDH, kazivali su da je to bilo u obrani NDH. Tvrdilo se da je ta i takva NDH bila izraz težnji hrvatskoga naroda. Međutim prava je istina da: (...) Država koju je 10. travnja 1941. godine, u ime ustaškog poglavnika A. Pavelića, proglasio S. Kvaternik pojavila se kao diskontinuitet u odnosu na dotadašnje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer je njen postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika. (...)194, kazao je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić prilikom posjeta Izraelu u studenome 2001. godine, kad je izrazio duboko i iskreno žaljenje zbog zločina nad Židovima počinjenim u Drugom svjetskom ratu. Za NDH tad je rekao: (...) To je bila kvislinška tvorevina koja se zvala Nezavisna Država Hrvatska, a koja nije bila ni nezavisna ni hrvatska.195 (Istaknuo N. A.) Da nije bilo NDH, ne bi, uz ostalo, bilo ni dubrovačkog slučaja, ni Bleiburga, ni križnog puta... Talijani i Nijemci pak masovne su zločine poduzimali svatko za svoje interese. Cilj rimske politike bio je ne samo osvojiti Dalmaciju, Hrvatsko primorje, a ranije su već bili prigrabili Istru, nego ostvariti ciljeve obnove Rimskog Carstva. Nijemci su željeli ostvariti granice crno-žute Habzburške Monarhije, Jadran, Balkan itd. Cilj četničkih zločina svakako je bio ostvarenje snova o Velikoj Srbiji. U suštini, uz već rečeno, zločini su nastali kao produkt nacifašističke ideologije, rasističke i antisemitske i osvajačke politike. To je bila ona motorna snaga koja je pokretala fašističke zločince na krvave zločine. (Istaknuo N. A.) Početkom prosinca 2000. godine u Berlinu je Bundestag usvojio deklaraciju kojom se u Saveznoj Republici Njemačkoj zabranjuju nacističke organizacije i nacistički simboli. U njoj, uz ostalo, piše: Fašizam nije stvar, nego zločin.196 ( Istaknuo N. A.) Ovdje se stavlja znak jednakosti između fašizma i zločina, odnosno izražava se tvrdnja da je fašizam = zločin, a zločin = fašizam. To je izražavanje stajališta iz Statuta Međunarodnog suda OUN iz 1945. i presudâ Nürnberškog procesa iz 1946., gdje su zločinci Drugoga svjetskog rata osuđeni temeljem uvjerenja da je fašizam proizveo zločin i da je poslao u smrt 30 000 000 civila. Kada je slušatelj Ridija Glas slobodne Europe 29. studenoga 2000. godine upitao bivšeg predsjednika Republike Slovenije Milana Kučana zbog čega je NATO intervenirao na Kosovu protiv SRJ?, odgovorio je : NATO je intervenirao zbog nasilja što ga čini miloševićevski režim nad Albancima i da bi se spriječio nastavak terora te države nad Albancima. Intervencija je dala rezultat – nekoliko stotina tisuća Albanaca koji su pobjegli u Makedoniju i Albaniju vratilo se svojim kućama. Tko je onda ovdje krivac – tko je ratni zločinac, a tko nevini i mirni građanin? Ne može se dakle zamijeniti teza, pa da se NATO proglasi krivcem zato što je intervenirao da

194 Hrvatska enciklopedija, sv. IV, Zagreb, 2002., str. 670 195 Slobodna Dalmacija, 3. studenoga 2001. 196 Radio Glas slobodne Europe, 9. prosinca 2000. u 18 sati

152 zaustavi nasilje i državni teror nad Albancima, a onaj tko je stvarno vršio zločin – Miloševićev režim – proglasi nevinim. A baš tako se dogodilo u Beogradu, takvo je bilo zvanično stajalište počinitelja zločina – Miloševićeva režima i mnogih oko njega, pa čak i nakon Miloševićeva pada. Za njih su oni koji su provodili nasilje i državni teror nad Albancima bili i ostali nevini i mirni građani, a NATO je počinio ničim izazvanu agresiju na SRJ. Bez obzira što su govorili i pisali režimlije Slobodana Miloševića, a i brojni drugi u doba Miloševića i nakon njega, ono što se dogodilo 1999., kad je NATO intervenirao da se zaustave i kazne zločinci, bila je potvrda već izrečena stajališta – da je kazna došla radi počinjena zlodje- la, radi zločina. Da nije bilo zločina nad Albancima, ne samo da ne bi intervenirao NATO, nego ne bi ni Međunarodni sud u Den Haagu tražio da se uhiti, da se optuži i da se za ratne zločine sudi skoro čitavoj garnituri srpskoga državnog vrha. Zasad Koštunica pruža otpor, uz podršku brojnih drugih političkih faktora, ali dokad? Kad-tad oni će biti izvedeni pred sud pravde i zbog Kosova, i zbog Vukovara, i zbog Dubrovnika, i zbog Sarajeva, i zbog Srebrenice... Ne može postojati demokratski sustav jedne države, a da se u toj sredini slobodno kreću ratni zločinci. Takvo je stanje bilo i u Hrvatskoj u odnosu na moguće počinitelje ratnih zločina, i ne samo u njoj. U krajnjoj konzekvenci moralo se suditi i kazniti počinitelje zlodjela iz fašističke nomen- klature Drugoga svjetskog rata. Ovo što se događa u ovo naše vrijeme, događalo se i u vremenu nakon Drugoga svjetskog rata, a ista će načela u odnosu prema zločinu važiti i ubuduće. Konačna istina nije ono što govore i što pišu štićenici počiniteljâ zločina na ovim prostorima, u ovo naše doba. Obruč se steže oko počinitelja zlodjela, sud pravde i istine pobjeđuje. Nitko zločine ne može amnestirati time što se govori i piše da su počinitelji bili nevini i mirni građani. Iza njihovih zlodjela stoje činjenice, stoje povijesni dokazi da su ih počinili i da moraju za njih snositi odgovornost. Javnost opravdano traži da se počinjeni zločini na sudu dokažu i njihovi počinitelji primjereno kazne. Postav- lja se dakle osnovno pitanje – da li se moglo i smjelo pred sudom povijesti, a zbog stradalog naroda, za sva zlodjela ostati pasivan i ne pozvati na odgovornost one koji su ih počinili, i sve ostale koji su na bilo koji način u njima sudjelovali? Mislim da će svatko objektivan dati isti odgovor – svima za činjena zlodjela, ili pomagačima u zlodjelu, neka se sudi i neka se primjereno kazne. A već sam kazao da je za takav postupak postojala i obveza prema velikoj trojici predvodnika antihitlerovske koalicije koji su još tijekom Drugoga svjetskog rata pozvali sve od fašista porobljene narode i njihove vlade, učinivši ih obveznim da poduzmu sve mjere kako bi se počinitelji zločina i njihovi pomagači izveli pred sud i kaznili. Churchill je išao čak toliko daleko da je zahtijevao da se svi takvi kazne smrću. Pre- ma tomu suđenje počiniteljima zlodjela i njihovim pomagačima bila je dužnost i obveza prema velikoj trojici, ali jednako tako i povijesna odgovornost prema vlastitom narodu. Optuženi za ratne zločine nisu mogli očekivati ništa drugo negoli da će za počinjena zlodjela kad-tad odgovarati. Poziv na ne- posrednu odgovornost uslijedio je čim su se za to stekli uvjeti, tj. nakon što su Dubrovnik i drugi gra- dovi bili oslobođeni. Tad su i počeli s radom narodni sudovi, izrečene su različite kazne, neki su osu- đenici pogubljeni, neki kažnjeni vremenskim kaznama, a neki su oslobođeni optužbe. Ne može se danas (kao što to neki rade) krivnja za neka pogubljenja i druge presude prebacivati na sudske i druge organe. Oni nisu krivi što su sudili optuženima za počinjena zlodjela i što su izrekli kazne. Pred sudom povijesti su krivi počinitelji zlodjela. Da ih nisu počinili, ili da nisu sudjelovali i pomagali u bilo kojem kaznenom djelu, ne bi bili ni optuženi, odnosno suđeni i kažnjeni. Za poči- njeni zločin ili suučesništvo u zločinu došla je kazna. Najkraće rečeno: Kazna za zločin! Generalno govoreći, kazna nije došla bez krivice (iako je bilo i nečasnih izuzetaka). Konkretnije, na Županijskom sudom u Rijeci vodio se postupak protiv osumnjičenih za ratni zločin počinjen u Gos- piću 1991. nad srpskim civilima. Tko može, i tko ima nato pravo, suce Županijskog suda u Rijeci koji su sudili u tom sudskom procesu, bez obzira na presudu, proglasiti zločincima? Toga suđenja u Rijeci ne bi ni bilo da nije bilo zločina u tzv. gospićkom slučaju. Zato se članovi Sudskog vijeća Županijskog suda u Rijeci ne mogu proglasiti zločincima i za njih tražiti kaznu, umjesto za počinitelje kaznenih

153 djela. Jednako se to odnosi i na ostale sudove u Republici Hrvatskoj, kao i na Međunarodni kazneni tribunal u Den Haagu, a prije toga i na mnoge druge, pa i na vojne sudove država antifašističke koa- licije u vremenu od 1944. do 1946. godine. Potpuno ista moraju biti mjerila za ranija i današnja suđe- nja optuženih za počinjene ratne zločine, za genocid, za kršenje međunarodnih ratnih normi, međuna- rodnog ratnog prava, običaja ratovanja i raznih konvencija o zaštiti civila u doba rata. U dubrovačkom slučaju (a isto se odnosi i na druge slične slučajeve), a u povodu 60. obljet- nice pogubljenja na Daksi, u Dubrovniku je Hrvatska stranka prava organizirala javnu tribinu i istakla tezu Kazna bez zločina, zločin bez kazne!, što je trebalo značiti da nije bilo krivaca za desetak tisuća pogubljenih, nestalih, deportiranih i prognanih antifašista i žitelja Dubrovnika i šireg dubrovačkog područja, o kojima smo govorili u ovoj knjizi, a još će više o tome biti riječi u drugoj koja će ju slijediti. Prema njihovu mišljenjnu bili su kažnjeni, a da nisu počinili nika- kav zločin, dakle da su bili nevini oni koji su počinili ranije opisana zlodjela nad antifašistima i drugima koji su bili krivi samo zbog toga što su u odnosu prema fašizmu, vjeri, naciji... bili dru- gačiji od zločinaca. A to su bila zlodjela kakva ne bilježi povijest Dubrovnika. Da ne ponavljamo zločine talijanskog i njemačkog okupatora, vlasti i vojske NDH i četnika Dra- že Mihailovića, na ovome mjestu podsjetit ćemo samo na neke slučajeve, a takvih i njima sličnih, nažalost, bilo je previše. Prema prosudbi dubrovačke HSP značilo bi da je naprimjer bio nevin, i da je kao takav osuđen na kaznu bez zločina, prof. Vicko Lipanović iz Lumbarde na Korčuli koji je kao talijanski špijun dao fašističkim okupatorima podatke o antifašističkim aktivnostima mladoga hrvat- skog kipara Ivana Lozice. Njega su, kako je ranije obrazloženo, na temelju Lipanovićeve špije tali- janski fašisti uhitili i u Lumbardi javno pogubili – samo zato što je djelovao protiv talijanizacije nje- gove hrvatske Korčule. Ili da li je kažnjen bez zločina domobranski poručnik Drago Veramenta, također talijanski špijun i neposredni učesnik u zločinima nad Hrvatima na Pelješcu, zejedno s tali- janskim crnokošuljašima? Ili što reći za dubrovačkog gradonačelnika dr. Iva Karlovića koji je (radi ovdje opisanih zločina) pogubljen na Daksi 25. listopada 1944. godine. Premda je puno ustaških dokumenata koji govore da je taj dubrovački gradonačelnik bio pročetnik, ogavni švercer i lopov kojega Dubrovčani nisu mogli niti smisliti, i koji su tražili da ga se zbog počinjenih zlodjela smijeni i kazni, danas ga neki stavljaju u zaštitu. I tako u nedogled – na tisuće je ratnih zločinaca koji su to- bože bez zločina kažnjeni, a da nisu kažnjeni oni koji su kaznili zločince i koji su, prema dubrovačkoj HSP, počinili zločin bez kazne. U odnosu na sve to treba postaviti dva pitanja: Gdje se danas nalazi- mo, i gdje smo to stigli? Što bi na sve to rekao francuski antifašist – pripadnik Pokreta otpora, kao i antifašisti i rodoljubi u Poljskoj, Norveškoj i drugim zemljama koje su osjetile i proživjele nacifaši- stičke zločine? Spomenutu parolu dubrovačke HSP (i onih koji ju podržavaju) ne samo da demanti- ra povijesna istina i dubrovačka stvarnost onih sumornih ratnih dana i godina, nego se odbacuje i sve ono što, na ovaj ili onaj način, tereti zločine od strane talijanskog i njemačkog okupatora i njihovih domaćih pomagača – ustaša, četnika i vlasti NDH koji su počinjeni nad nedužnim civilima, ponaj- više nad antifašistima Dubrovnika i njegova šireg područja, o čemu je ranije dosta kazivano. Tko je onda kriv za civilne žrtve fašizma čiji broj je ranije prikazan? Tko je kriv što je s dubro- vačkog područja poginulo 1 256 boraca NOR-a? Ili zar nije težak ratni zločin to što su okupatori i njihovi pomagači u smrt i na druga stradanja poslali 9 176 Dubrovčana i stanovnika njegova šireg područja – antifašista i drugih rodoljuba, među kojima je bilo 90 % Hrvata? Da stvari u tom pogledu, ipak, idu nabolje svjedoči jedan dosta svježi primjer. Naime u Berlinu je početkom prosinca 2000. održan okrugli stol intelektualaca Balkana, a organizirali su ga Akade- mija znanosti i Akademija umjetnosti SR Njemačke. Prisustvovali su i neki intelektualci iz Zagreba (Branko Despot i još neki). Na kraju je prikazan dokumentarni � lm o NATO-vom bombardiranju Beograda, s naslovom KAZNA, redatelja Gorana Rebića, a u austrijskoj produkciji. Beogradski me- diji (naprimjer list Politika 13. prosinca 2000.) prokomentirali su da je naslov originalan. Takav ko- mentar nije se mogao ni zamisliiti, a kamoli ga vidjeti napisana, u doba Miloševićeva režima.

154 18. ISTINOM PRED SUD JAVNOSTI

ovoj prvoj knjizi edicije Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.), a koja je naslov- Uljena Od okupacije do oslobođenja, najviše se govorilo o ratnom zločinu, uz izravno imeno- vanje osoba koje su u tom razdoblju počinile različita zlodjela. Nastojali smo dakle, na temelju dostupne izvorne dokumentacije, javnosti pružiti istinu o razini zločinâ počinjenih u Dubrovniku, na Korčuli, na Mljetu, u Dubrovačkom primorju, u Konavlima i u Župi dubrovačkoj te imenovati njihove kolektivne i individualne počinitelje. Vidljivo je da su to bili talijanski i njemački okupa- tori, vlasti i vojska NDH i četnici Draže Mihailovića. Prikazali smo čitavo razdoblje od travanj- skog rata 1941. dokraja listopada 1944., kad je oslobođen Dubrovnik i njegovo područje. Nije jasno zašto neki suvremeni tobožnji istraživači i pisci, i njima slični, prešućuju te zločine i štite zločince? O tome je od 1990. do danas napisano dosta članaka, publikacija i knjiga, ali se zaobilazi istina da je Dubrovnik i njegovo područje u Drugom svjetskom ratu imao oko 10 000 žrtava, stradalih od onih koji su ovo područje tada držali u svojim rukama. Zločini se prikrivaju, a fašistički ratni zločinci (što je jedinstven slučaj u suvremenoj demokratskoj Europi) proglaša- vaju nevinim; o njima se govori s puno hvale, dižu im se spomenici, a istovremeno se ruše an- tifašistički. Za takve pisce i oratore to su bili vitezovi, junaci, domovinski heroji, zato što su ubili na stotine i tisuće nevinih civila, a ne i neprijateljskih vojnika na bojnom polju. Svatko tko pročita ovaj libar zapitat će se – pa zar su bili vitezovi i heroji oni koji su naprimjer špijunirali i surađivali s Talijanima u Lumbardi na Korčuli, kad su ubili mladoga talentiranog kipara Iva Lozicu? Zar su vitezovi bili oni koji su na Lisačkim rudinama u zaleđu Stona masakrirali trinae- storicu nedužnih civila? Tko su i kakvi su bili ti junaci koji su u Lašvanskoj dolini u Bosni na križ razapeli grupu dubrovačkih civila, redom uglednih osoba? Tko može pisati da su pravi Hrvati bili oni koji su ubijali antifašiste po ulicama Dubrovnika, po Lapadu, na Lovrjencu, u logorima u Janjini, na Prevlaci, Mamuli? Koliko ima osjećaja odgovornosti pred ljudima i javnošću onaj koji se usudi pisati da su Rojnica, Mišetić, Veramenta i drugi kao nevini proglašeni ratnim zločincima? Postavlja se i pitanje zašto nije otvorena povijesna dokumentacija o ratnim zločinima i poči- niteljima ratnih zlodjela? U historiogra� ji NOR-a, i Drugoga svjetskog rata uopće, na području bivše SFRJ, pa tako i Republike Hrvatske, nigdje se za proteklih šezdeset i više godina nije mo- glo lako doći do takve povijesne dokumentacije. Najviše se radova predstavlja na osnovi me- moarske građe, u kojoj nerijetko dominira neobjektivnost i politikanstvo. Povijesnih dokume- nata ima na stotine tisuća u raznim arhivima, a isto tako i u tajnim arhivima do kojih se ne može doći niti tu dokumentaciju dobiti na uvid i korištenje. Čim je takvo stanje stvari, tad je normal- no da se povijesna istina i u dubrovačkom slučaju iskrivljuje, jer ona nije dostupna niti se objek- tivno predstavlja široj javnosti. Kroz posljednjih 10 – 15 godina objavljeno je podosta napisa o dubrovačkom slučaju kako u zemlji tako i u inozemstvu. Međutim najveći broj takvih radova ne zasniva se na povijesnim dokumentima, nego se prikazuje samo jedna strana događaja, dok se ona druga uopće i ne spominje. Obično se govori o onoj strani kojoj dotični autor ideološki pripada, a zastaje se pred povijesnom istinom, pred objektivnošću, pred dokumentacijom iz ra- znoraznih arhiva. Najčešće se teži pod svaku cijenu obraniti onoga tko je počinio zlodjelo ili je

155 Spomen-ploča koja je čuvala uspomenu na štrajk lučkih radniku u Gružu 1934. (Uklonjena je nakon 1990.) proglašen ratnim zločincem, a uopće se ne govori o zločinima, čak se i ne spominje stradanje antifašista i drugih civila – žrtava fašizma kojih je, kako rekosmo, na dubrovačkome području bilo oko deset tisuća. Pred sud javnosti treba iznijeti svu povijesnu dokumentaciju, sve staviti na uvid, pa neka nakon toga svatko svojom sviješću i savješću prosudi o počinjenim zločinima i njihovim počiniteljima. Odnosi se to ne samo na dubrovački slučaj, nego i na sve ostalo, za sve zaraćene strane, za svako- ga, bez obzira da li se to kome dopada ili ne dopada. Bez takva pristupa dubrovačkom slučaju ni- kad se neće doznati prava istina o Dubrovniku i njegovu području u Drugom svjetskom ratu.

156 19. OSVRT NA REHABILITACIJU RATNIH ZLOČINA

uvremeni trenutak traži da se osvrnemo na pojave rehabilitacije ratnih zločina i počinitelja zlo- Sdjela u Dubrovniku tijekom Drugoga svjetskog rata, odnosno kako dalje s ovom problematikom u novoj političkoj konstelaciji koja je u Republici Hrvatskoj nastupila nakon siječanjskih izbora 2000. godine pa prema našim danima. Kuda i kako dalje poslije svega što o tim pitanjima kazuje ova knjiga? Da li će se i kad u Republici Hrvatskoj završiti rehabilitacija fašističkog sustava i po- činitelja zločina na teritoriju Republike Hrvatske u Drugom svjetskom ratu? Kad će se taj nepri- hvatljivi trend zaustaviti, i kad će se prestati napadati i prozivati one koji su se borili protiv fašizma u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata? Kad ćemo krenuti brže onim stazama kojima je već odavno krenula demokratska Europa? A poznato je da je ona nastala i razvila se i na zasadama demokratskih procesa koji su nastali na antifašističkim tekovinama Drugoga svjetskog rata. Potrebno se nato osvrnuti jer se i poslije demokratskih promjena od siječnja 2000. godine pa prema našim danima postavlja pitanje odnosa prema žrtvama fašističkog terora i genocida poči- njena nad stanovnicima Dubrovnika i njegova područja, i ne samo njima, u Drugom svjetskom ratu, što su ga počinili talijanski, njemački i drugi okupatori, vlast i vojska NDH i četnici Draže Mihailovića. Neki je pomak, doduše, učinjen, ali ne ni približno na razini stanja u demokratskim sustavima u Europi, u onim državama koje su, kao i Hrvatska, mrcvarene fašističkim zločinima i s nemalim brojem od Međunarodne komisije OUN-a proglašenih ratnih zločinaca. Rješavanje ovih pitanja za suvremenu Republiku Hrvatsku nameće se tim prije jer težimo što prije ući u europske integracije, postati članicom NATO-a i EU, a tamo su ta pitanja odavno riješena. U suvremenoj i demokratskoj Europi, koja je dobro zapamtila Drugi svjetski rat, ne može se (i ne smije) ratne zlo- čince proglašavati nevinima, širiti fašističku ideologiju, rasnu mržnju, vjersku i svaku drugu neto- leranciju. Ne mogu se po uredima držati slike ratnih zločinaca i na javnim mjestima pjevati faši- stičke pjesme u kojima se veličaju počinitelji zlodjela (primjer pjesme o Juri i Bobanu). U europskim udžbenicima ne bilježi se anatema na antifašizam i antifašiste iz razdoblja Narodnoo- slobodilačke borbe naroda za slobodu. U Francuskoj se ne hvali ratnog zločinca maršala Petaina niti u Norveškoj Quislinga, u Rumunjskoj maršala Antoneskua... U Republici Sloveniji nisu se rušili spomenici antifašističkoj Narodnooslobodilačkoj borbi, a u Republici Hrvatskoj je stvoreno takvo ozračje da je od 1990. naovamo srušeno više od 3 500 vrijednih spomenika, od kojih je ve- ćina pripadala spomeničkoj kulturnoj baštini Republike Hrvatske. Očevici smo i slušatelji (i poslije demokratskih promjena) nerijetkih pojava da se veliča fa- šistički zločin, da se ratnim zločincima podižu spomenici (Francetiću naprimjer), a zbilja su rijekti (ako ih uopće ima) obnovljeni ranije porušeni antifašistički spomenci. Govorilo se o za- brani fašističkih simbola, ali još ništa od toga, pa se u nekim prilikama, i bez ikakva problema, predstavlja ustaška ikonogra� ja i tome slično, čega također nema u onoj Europi kojoj težimo. Dok tamo ne stignemo, moramo pročistiti domaći zrak kako bi nebo nad Hrvatskom bilo što vedrije, očišćeno od fašističkih oblaka. Opravdano se postavlja pitanje (i kao političko i kao znanstveno) zašto se dosad nije posve raščistilo s Bleiburgom, Jazovkom, Daksom?... Namjerno se to propuštalo jer bi se, čisteći ta pitanja, otkrilo svega i svačega. Pred nove vlasti postavlja se potreba odgovorna ponašanja i prema tim pitanjima – što prije, to bolje. Nove vlasti u Republici Hrvatskoj moraju biti spremne potpunije odgovoriti na još više dru- gih pitanja koja se nameću iz tog djelokruga, ako se hoće jasno de� nirati crtu između prvog desetljeća postojanja suverene Republike Hrvatske i demokratskog stanja u integriranoj Europi.

157 Još uvijek neki iz novih političkih struktura svojim govorima stvaraju konfuziju, ne praveći ra- zliku između odgovornosti za zločine počinjene od fašista, a protiv naroda i čovječnosti u Dru- gom svjetskom ratu i onih koji su se borili na strani hrvatskog i svjetskog antifašizma. Ako se aktualne vlasti moraju dokazati kao stvarno nove, i kao jasna alternativa režimu iz prvog deset- ljeća postojanja Rapublike Hrvatske, neophodno je napraviti i na tome području crtu razgrani- čenja. A to je moguće ako se, prije svega, postavi pitanje odgovornosti kako glavnih krivaca tako i njihovih suučesnika, o čemu se govori(lo) u ovoj knjizi. Drugo je pitanje – zašto se u javnim medijima još i danas izbjegava riječ i puna istina o po- činjenim fašističkim zločinima nad građanima Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, pa tako i u Dubrovniku? Razlozi su brojni, a izviru iz neistine o tomu da su partizani i komunisti počinite- lji zločina jer su ubijali nevine i mirne građane. A stvar stoji obrnuto. Povijesna je istina da su fašistički zločinci i njihovi pomagači samo na širem dubrovačkom području ubili 633 nedužna civila, među kojima znatan broj nejake djece, žena i starijih osoba. U tako notornoj stvarnosti prijeti opasnost za budućnost Republike Hrvatske, ukoliko se i dalje bude izbjegavala istina o fašističkim zločinima i zločincima kako domaćim tako i stranim. Iz svega slijedi jasan zaključak da je pravo rješenje jedino u tome da se individualizira odgo- vornost i da se osumnjičeni počinitelji zlodjelâ protiv čovječnosti (kako u Domovinskom ratu tako i u Drugom svjetskom ratu) privedu sudu pravde. Tek tada će hrvatski narod sa sebe sprati ljagu kolektivne krivnje koja mu se često nameće za sve ono što se događalo u prošlosti. U protivnom, što je vrlo opasno za povijest i budućnost, bit ćemo označavani kao suučesnici zločina, nećemo moći doživjeti moralno pročišćenje i ostvariti pravo da se ubuduće odupremo možebitnom neka- žnjenom vršenju svakog zla, pa i najgorih zločina. Mnogo se toga nataložilo. Dekadentne snage hrvatskoga društva nisu htjele ni spominjati žrtve fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu. Stvari su se, kako rekoh, a što je opasno, potpuno izokrenule na način da su počinitelji zločina proglašeni nevinim i mirnim građanima, a antifašisti su postali – zločinci. Tako je došlo do krajnjeg apsurda kakva nema u nijednoj državi demokratske Europe koja je sudjelovala u Drugom svjet- skom ratu na strani antihitlerovske koalicije, i sve to na početku 21. stoljeća. Zalažem se da treba jasno razlikovati osvetu od zaslužene kazne. A da bi se znalo što je osveta, a što je zaslužena kazna, mora se otvoreno i odlučno, povijesno-znanstveno utemeljeno, oslobođeno od ideološko-političkih natruha i utjecaja, javnosti kazati istinu o svemu bitnom što se događalo u Dubrovniku i na drugim područjima u Republici Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata. Tad će se moći oblikovati pouka i poruka da se više nikad ne dozvoli nekažnjeno vršenje zločina. U svako- me pogledu mora se osuditi sve ono što simbolizira zločin i one koji su ostavili u nasljeđe krv i ma- sovne zločine. Pošto je sve počelo od masovnih i beskrupuloznih fašističkih zločina na svim područ- jima hrvatske države, pa i u Dubrovniku i njegovu okruženju, a počinitelji su bili talijanski i njemački okupatori, vlast i vojska NDH i četnici Draže Mihailovića, treba isto tako (povijesno-znan- stveno) objasniti i staviti pred sud javnosti sve što se događalo nakon Drugoga svjetskog rata, i navesti prave razloge zašto se to dogodilo. Povijesne činjenice treba sučeliti i tek nakon toga doći do pune po- vijesne istine. Neosporno je da će se tek tada vidjeti da li je naprimjer u slučaju dubrovačke Dakse bilo osvete ili su dosuđene zaslužene kazne, odnosno da li je zaslužena kazna istodobno i osveta. Ako u ovoj novoj političkoj konstelaciji ne bude odlučnijeg stava o kažnjavanju krivaca za zlodjela uopće, ne mislim samo na Dubrovnik i Drugi svjetski rat, neće se moći osigurati potre- ba za primjenom načela odgovornosti. U prvom se redu moramo distancirati od fašističkih zlo- čina iz Drugoga svjetskog rata, pa zatim i od onih iz Domovinskog rata. Tek će se tad, jednom zauvijek, stati na put nekažnjivom činjenju zla. Budućnost traži da se jasno i odlučno raskrsti s takvom prošlošću. Nekažnjeni krivci za faši- stičke ratne zločine rovare i onemogućavaju svaki korak ka poboljšanju života i izlaska iz kojeka- kvih kriza. Zato se mora postaviti pitanje odgovornosti za zločine nad antifašistima, a ne da i dalje egzistira tvrdnja da su zločinci oni iz antifašističkog tabora, oni koji su kaznili fašističke zločince iz Drugoga svjetskog rata. Naš je put u Europu potpuno jednak onomu kojim su išli ostali Euro- pljani – put u demokratsko društvo oslobođeno od fašističkih natruha iz Drugoga svjetskog rata.

158 SAŽETAK (Sastavio urednik) stog dana kad je pred fašističkim silama kapitulirala Kraljevina Jugoslavija (17. travnja 1941.) Iu Dubrovnik su ušli dijelovi njemačke i talijanske okupatorske vojske. Dubrovnik i njegovo šire područje tad su bili u sastavu tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH), kvislinške, marionetske državne tvorevine koja je, pod Hitlerovim patronatom, bila proglašena 10. travnja 1941. godine. Temeljem sporazuma između Mussolinia i poglavnika NDH Ante Pavelića od 18. svibnja 1941. manji dio dubrovačkog područja (Mljet, Korčula i istočni dio Konavala) pripojeni su Kra- ljevini Italiji, dok je ostalo područje potpalo pod talijansku okupaciju. Nakon kapitulacije Itali- je u rujnu 1943. Dubrovnik sa svojim širim područjem potpao je pod njemačku okupaciju, što je trajalo sve do njegova oslobođenja 18. listopada 1944. godine. U sustavu marionetske vlasti NDH, za čitavo vrijeme okupacije, u gradu Dubrovniku, kao i skoro u svim općinama na dubrovačkome području, vlast su ponizno obnašali raniji prvaci Hr- vatske seljačke stranke (HSS-a), tzv. mačekovci koji su se bili stavili u službu okupatorâ. U sa- mom Dubrovniku najveći dio rukovodstva HSS-a stavio se u besprijekorno služenje talijanskom i njemačkom okupatoru, dok se manji dio rukovodstva i većina običnog članstva te nekad utje- cajne političke stranke priključio Narodnooslobodilačkom pokteru (NOP-u). S obzirom na svoje geostrateško i geopolitičko značenje (vrata prema istoku) Dubrovnik je za čitavo vrijeme Drugoga svjetskog rata bio od prvorazredne važnosti kako za zemlje antifaši- stičke koalicije tako i za zemlje sila Osovine, ali i za domaće sluge – ustaše i četnike. Rezulti- ralo je to time da je Grad stalno bio premrežen različitim obavještajnim službama (talijanskim, njemačkim, ustaškim, četničkim, savezničkim, partizanskim) kao rijetko koji grad na našim prostorima. Kao dubrovačku speci� čnost treba istaknuti i činjenicu da su se za čitavo vrijeme rata ondje zajedno nalazili i ustaše i četnici. Oni su, međusobno i u suradnji s talijanskim i nje- mačkim okupatorima, djelovali na zajedničkom planu – u borbi protiv dubrovačkih antifašista i njihovih simpatizera, a na liniji suzbijanja općenarodnog partizanskog ustanka. Takav suživot ustaša i četnika (pod zaštitom stranog okupatora) nije zabilježen u ostalim hrvatskim gradovima. Za čitavo vrijeme okupacije od 17. travnja 1941. do 18. listopada 1944. fašistički okupatori i njihove domaće sluge (ustaše i četnici) manje su ratovali s postrojbama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) negoli što su vršili zločine nad nedužnim civilima (hapšenja, mučenja, ubojstva, odvođenje u logore, interniranje, uništavanje materijalnih dobara itd). Talijani su to ra- dili do kapitulacije svoje zemlje, a Nijemci nastavili nakon njih (i jedni i drugi zajedno s domaćim izdajicama). Bila su otvorena tri logora za civile (u Janjini, na Prevlaci i na otočiću Mamuli). Krv- ništva su vršena kako u logorima tako i na čitavom dubrovačkome području, od Sutorine do Vele Luke. Ubijena su ukupno 633 stanovnika dubrovačkog područja, ranjeno ih je 413, a zatvoreno, prognano i u logore širom NDH, Italije i Njemačke deportirano 2 678. Ako bi se njima pribrojili oni koji su izbjegli pred fašističkom čizmom (najviše u logor El Shatt na Sinaju), tad je ukupan broj stradalnika u Dubrovniku i na njegovu širem području tijekom Drugoga svjetskog rata prela- zio 10 000. Strašne su bile i materijalne štete koje su na dubrovačkome području počinili

159 okupatori. Kako je utvrdila Državna komisija za procjenu materijalnih šteta, one su (bez onih koje su počinili ustaše i četnici jer one nisu utvrđivane) prema stanju iz 1945. godine iznosile 1 124 823 759 dinara, što je prema tečaju krajem 2004. godine iznosilo 309 187 333 američkih dolara. Oslobođenjem Dubrovnika 18. listopada 1944. prestale su četverogodišnje patnje stanovnika Dubrovnika i njegova širega područja. Okupator je (zajedno s domaćim izdajnicima) protjeran, a Dubrovnik i njegovo područje ponovno su postali slobodni, svoji na svome.

Dvije spomen-ploče koje su čuvale uspomenu na poginule dubrovačke srednjoškolce i njihove nastavnike tijekom NOR-a. (Uklonjene su nakon 1990.)

160 SUMMARY (Translated by Kate Bagoje) hen the Kingdom of Yugoslavia capitulated on April 17, 1941, the same day some parts Wof German and Italian occupying troops entered Dubrovnik. In that time Dubrovnik and its wider region were a part of the Independent State of Croatia (NDH), a quisling puppet entity declared under Hitler’s patronage on April 10, 1941. On the basis of the agreement of May 18, 1941 between Mussolini and Ante Pavelić, the President of the NDH, a smaller part of Dubrovnik area (Mljet, Korčula and the eastern part of Konavle) were annexed to the Kingdom of Italy. The rest of the region came under the Italian occupation. After the capitulation of Italy in September 1943 Dubrovnik and its wider region came under the German occupation which lasted till its liberation on October 18, 1944. In the NDH puppet government system during the entire period of occupation in the town of Dubrovnik as well as in almost all communes of the region, the power was humbly held by the previous leaders of the Croatian Peasant Party (HSS), so-called mačekovci who were put in the service of the occupants. In Dubrovnik itself three-fourths of its management put themselves in the irreproachable serving of Italian and German occupants while the one-fourth of its manage- ment and majority of its ordinary members joined the National Liberation Movement (NOP). In regard to its geostrategic and geopolitical importance (the gate to the east) during the whole period of the Second World War, Dubrovnik was of high value for the antifascist Coalition Coun- tries but also for the countries of Axes Forces as well as for domestic servitors – ustashe and chetniks. That’s why Dubrovnik was covered by different intelligence services (Italian, German, ustashe, chetniks, allied and partisan ones) more than any town in the wider region. As the spec- i� city of Dubrovnik one can point out the fact that during the entire wartime there were ustashe and chetniks in the town together. They mutually and in cooperation with Italian and German occupants acted on the same plan – � ghting against Dubrovnik antifascists and their sympathiz- ers with the aim to prevent national partisan uprising. Such coexistence of ustashe and chetniks (under the protection of foreign occupants) was not noted in the other Croatian towns. During the entire time of occupation from April 17, 1941 till October 18, 1944 the fascist oc- cupants and their domestic servitors (ustashe and chetniks) had less � ghting against formations of the National Liberation Army of Yugoslavia (NOVJ), but they executed crimes against inno- cent civilians (arrests, tortures, killings, taking to concentration camps, internments, destroying of material assets, etc). Italians behaved the same way until their country’s capitulation and the Germans continued after them (both together with domestic traitors). Three camps were opened for civilians (in Janjina, at Prevlaka and on the island Mamula). Executions were performed in the camps and on the whole territory of Dubrovnik from Sutorina to Vela Luka. On the territory of Dubrovnik 633 inhabitants were killed, 413 people were injured and 2678 people were ar- rested and deported in the camps around the Independent State of Croatia (NDH), Italy and Ger- many. If we add those who themselves escaped the fascist terror (mostly to the El Shatt camp on Sinai, Egypt), the total number of sufferers in Dubrovnik and its wider territory was over 10 000.

161 Spomenik na stonskom trgu posvećen prvoborcu Baldu Mekišiću. (Srušen je nakon 1990.)

Material damages done by the occupants at this territory were tremendous, too. The State Com- mission for material damages assessment established the damages (without those done by us- tache and chetnics as they were not estimated) of 1 124 823 759 dinars based on the state in 1945, i.e. 309 187 333 US $ according to the exchange rate of 2004. By liberation of Dubrovnik on October 18, 1944 the four-year sufferings of its inhabitants and its wider region stopped. The occupant (together with its local traitors) was banished and Dubrovnik with its territory was liberated again.

162 POGOVOR NAKLADNIKA

vojevremeno nas je dr. sc. Nikola Anić obavijestio da je kroz petnaestak godina (na izvornim Sarhivskim dokumentima i na drugim prikladnim izvorima i literaturi) istražio i zabilježio stanje i događanja u Dubrovniku i na njegovu širem području tijekom Drugoga svjetskog rata. Nakon višekratnih naših kontakata i dogovaranja krajem 2004. ustupio nam je rukopis s presli- kom potrebnih priloga i fotogra� ja, uz suglasnost da ga objavimo u obliku knjige, tj. da obavimo zadaću nakladnika. Nakon što smo se upoznali s dostavljenim materijalom, uključujući i 4 pri- ložene recenzije, ocijenili smo da se radi o iznimno vrijednu štivu, i da ćemo rado preuzeti ulo- gu nakladnika buduće knjige. No s obzirom na stanje i nekompletiranost rukopisa, a i radi nekih drugih objektivnih razloga, dugo nismo bili u mogućnosti knjigu objaviti. (Uvjereni smo da je ovakav rukopis uvijek aktualan, bez obzira kada se objavio, tj. da ne podliježe kašnjenju ili za- starijevanju.) Kako se moglo razabrati iz Predgovora, autor je zamislio napisati dva toma (sveska), kako on kaže, edicije Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.). Ovo je dakle prva knjiga iz te edicije, a koja je obuhvatila razdoblje od okupacije Dubrovnika i njegova područja u trav- nju 1941. do oslobođenja 18. listopada 1944. godine. Zato je i naslovljena Od okupacije do oslobođenja. Kao što je to također naveo u Predgovoru, i na nekoliko mjesta prilikom obrade građe, druga knjiga (također temeljena na izvornim arhivskim dokumentima) trebala je uvjer- ljivo i objektivno prikazati događanja u Dubrovniku nakon oslobođenja 18. listopada 1944. go- dine. Izrijekom, trebalo je biti riječi isključivo o suđenjima ratnim zločincima za zločine koje su počinili na dubrovačkome području; za zločince od kojih je jedan broj (i njihova zlodjela) naveden i u ovoj knjizi, a što je obavljano neposredno nakon 18. listopada 1944. i u godinama nakon završetka Drugoga svjetskog rata. * Kad se pažljivo pročita ova knjiga, i kad se prouče prilozi dvojice od četvorice recenzenata koji o tome govore (prof. dr. sc. Iva Goldsteina i general pukovnika Ivana Kukoča), razvidno je da se autor odlučio da dio teksta iz ranije zamišljene prve knjige prebaci u drugu. Taj tekst od- nosio se na suđenja koja su u Dubrovniku obavljali vojni sudovi, uključujući i ono koje se od- nosilo na dubrovački slučaj (kako je autor slikovito govorio o Daksi). To mu se svakako činilo prikladnijim jer je čitava druga knjiga trebala biti posvećena suđenju ratnim zločincima za zlo- čine koje su počinili u Dubrovaniku i na njegovu širem području. O tomu autor kaže: Iz HDA u Zagrebu, susretljivošću gospodina Mata Rupića, dobio sam spisak ratnih zločinaca, koji je u Arhiv dostavljen od strane vojnih sudova, što je prikupila Okružna komisija za utvrđivanje rat- nih zločina iz Dubrovnika (spis br. 227/46. od 18. lipnja 1945.), a koji je bio dostavljen Divizij- skom sudu u Splitu. Taj spisak nije potpun zato sam koristio širi spisak svih osuđenika, dakle i onih kojima je suđeno u Dubrovniku od strane vojnih sudova. Da je dio teksta iz prve doista prebačen u drugu(neobjavljenu) knjigu, također doznajemo iz recenzija dvojice spomenutih autora koji u svojim recenzijama govore i o tomu dijelu rukopisa,

163 a koji nije sastavni dio prve knjige niti je nakladnik s tim dijelom upoznat. Štoviše, Goldstein spominje posebno poglavlje recenziranog rukopisa koje je bilo naslovljeno Nije bilo sve u redu, što također nije do nas došlo. I recenzent Kukoč u svojoj recenziji također posvjedočuje o pre- bacivanju spomenutog dijela teksta iz prve u drugu knjigu. Vjerojatno se autor na takav korak odlučio nakon što je 2003. izišla knjiga Joška Radice Sve naše Dakse koju je, kao znanstvenik i povjesničar, Anić doživio i ocijenio jednostranom, neo- bjektivnom, preideologiziranom i znanstveno nedovoljno utemeljenom. Po svemu sudeći, vje- rojatno je baš time bio ponukan da se još jednom pozabavi dubrovačkim slučajem, da ga teme- ljitije istraži i da se argumentima suprotstavi Radičinim viđenjima. (Poznato nam je da je podatke tražio i u engleskim arhivima.) * Za razliku od Radičina pristupa u dijelu rukopisa koji je recenziran, a koji se odnosi na du- brovački slučaj, spomenuta dvojica recenzenata naglašavaju Anićevo objektivano, neispolitizi- rano i nesektaško stajalište u odnosu prema načinu suđenja, izricanju presude i ukupnome po- stupanju s onima koji su na Daksi pogubljeni, tj. ističu autorovo neodobravanje nekih postupaka vezanih uz to. Nije slučajno, kako ste vidjeli, autor onoliko pozornosti, i prostora u knjizi, posvetio haaškim i ženevskim konvencijama koje kazuju o ratnom pravu i običajima ra- tovanja, s posebnim osvrtom na prava civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika (čak je najvaž- nije dokumente priložio na kraju teksta). Uradio je tako zbog toga kako bi upozorio da je postu- panje prema civilnom stanovništvu i ratnim zarobljenicima na dubrovačkome području tijekom Drugoga svjetskog rata, bez obzira tko je i uime koga to provodio, bilo u suprotnosti sa spome- nutim konvencijama, pa tako i ono što je bilo povezano uz slučaj Daksa. O autorovu pristupu dubrovačkom slučaju recenzent Goldstein je zapisao: (...) Upravo zbog tih proturiječja, autor se posebno pozabavio događajima na Daksi ujesen 1944. godine, o čemu je posljednjih godina javnost često bila jednostrano informirana. Autor ne zapada u pogrešku onih koji događaje na Daksi ideologiziraju i politiziraju. U poglavlju Nije bilo sve u redu kritički preispituje tadašnje odluke novih komunističkih vlasti.(...) I recenzent Kukoč također potvrđuje da je u ranijem integralnom rukopisu bilo dosta govora o Daksi i da je autor izrazio neslaganje s okolnostima i načinom na koji se postupalo s onima koji su na Daksi pogubljeni. Odobravajući Anićeva (nama nepoznata) stajališta u odnosu na to, i poistovjećujući se s njim, Kukoč navodi: (...) I ja sam se našao na strani onih koji su osudili javno oglašavanje pogubljenih u Dubrovniku, umjesto da su se istražni organi više angažirali na prikupljanju svih dokaza za svakog osumnjičenog, uhićenog i optuženog. Dokazivao sam naše stajalište da se sudska kazna izvrši tek onda kada se ispitaju i provjere svi podaci i saslu- šaju svi svjedoci; kada se čuje riječ obrane, strogo se pridržavajući sudskih propisa koje je do- nio Vrhovni štab NOV i POJ u svibnju 1944. godine. * Iako je, kako smo obrazložili, dr. Anić glavninu teksta o dubrovačkom slučaju namjeravao obja- viti u drugoj knjizi, u sklopu suđenja ratnim zločincima, ni ova nije mogla a da se ozbiljno ne do- takne slučaja Daksa. Najprije radi toga kako bi prikazala izdajstvo (suradništvo s okupatorom) nekolicine najutjecajnijih pojedinaca onodobnog Dubrovnika koji su radi toga ondje pogubljeni; da bi se tako suprotstavio raširenome mišljenju i uvjerenju koje vlada među dijelom Dubrovčana, i šire, da su na Daksi stradali nevini ljudi, pa da se isključivo prema tome prosuđuje o veličini i značaju oslobođenja Dubrovnika od fašizma. Autor također uvjerljivo dokazuje da se u slučaju Daksa ne može prihvatiti krilatica Zločin bez kazne – kazna bez zločina!, kako ju rabe

164 dubrovački pravaši i štovatelji ustaša i NDH. Sve ostalo trebalo je dakle biti objelodanjeno u dru- goj knjizi. No već iz ove prve između redaka se osjeća kako autor razgraničava izdaju i zločinstvo od načina na koji se postupalo s onima koji su na Daksi pogubljeni. Zato je veliko poglavlje koje je o tome govorilo (a koje, nažalost, do nas nije doprlo) bilo naslovljeno Nije bilo sve u redu, kako nas upoznaje recenzent Goldstein. Autorove namjere i želje da priredi cjelovit rukopis za drugu knjigu, i da nam ga dostavi za objavljivanje, nažalost, prekinula je njegova smrt. S obzirom na ispoljenu ozbiljnost, istraživač- ki zanos i znanstveni pristup građi koju je obradio u ovoj knjizi, njegova smrt svakako je ogro- mna šteta za Dubrovnik i njegovo područje, kad se radi o istraživanju i publiciranju pune istine o Drugom svjetskom ratu i neposrednim poslijeratnim zbivanjima u Dubrovniku. (Posebno se to odnosi na slučaj Daksa.) Nažalost, nije doživio ni objavljivanje ove prve knjige. Zahvalni smo mu za sve što je učinio za nas, za Dubrovnik i šire dubrovačko područje. * Ne želimo niti namjeravamo govoriti o vrijednosti knjige čiji smo nakladnici. O tomu su svoj sud iznijela četverica uglednih recenzenata. Samo želimo naglasiti kako su (za razliku od nekih koji se bave ili su se bavili istom tematikom) argumentirana i dokumentirana građa ove knjige, i autorov znanstveni pristup građi, dobrodošli za spoznavanje pune istine o onome što se doga- đalo u Dubrovniku i na njegovu širem području u teškim danima Drugoga svjetskog rata. Su- kladno s tim ova knjiga je također dobrodošla da se razuvjere oni koji o tim dubrovačkim dani- ma gaje svoje (neznanstveno i neutemeljeno) mišljenje i na njemu u svim prilikama nastoje. Jedno od njih je naprimjer mišljenje i tvrdnja da su Dubrovnik 1944. oslobodili četnici, čiji su potomci razarali Grad i ubijali njegove stanovnike i 1991. godine. Ne znamo da li će se takvi moći razuvjeriti ukoliko pročitaju ovu knjigu, pa doznaju da su četnici, zapravo, zajedno s usta- šama, ugodno boravili u Gradu za čitavo vrijeme okupacije od 1941. do 1944.; da su zajedno s ustašama delali kao domaći izdajnici zajednički pomažući stranom okupatoru; da su pobjegli iz Grada pred naletom njegovih osloboditelja, a ne da su osloboditelji bili – četnici. Kao uvjereni i djelatni antifašisti (a ne samozvani kako nas neki etiketiraju) i njegovatelji antifašističkih tradicija i tekovina u našoj sredini, svjesni da se fašizam i dan-danas javlja u ra- zličitim oblicima i sredinama, a nakon što smo pažljivo proučili građu Anićeva rukopisa, mora- mo izraziti svoje čuđenje i negodovanje nad činjenicom što su nakon 1990. neke ulice u Gradu nazvane imenima onih koji su se iz bivših HSS-ovaca preobratili u okorjele ustaše, u izdajnike koji su ponizno služili talijanskom i njemačkom okupatoru. Spomenut ćemo samo dva primjera, iako nisu jedini. Ranija Ulica braće Radića u Gružu nakon 1990. preimenovana je u Ulicu dr. Ante Sugje. Anićeva knjiga nepobitno dokazuje da je Sugja bio među onom skupinom Dubrov- čana koji su 17. travnja 1941. u Kneževu dvoru oduševljeno dočekali vojnu vrhušku talijanskih i njemačkih okupatora, čestitala im na velikoj pobjedi i rado im se stavila na raspolaganje. Do- znajemo i to (i na slici vidimo) kako je, neposredno nakon okupacije Grada, s talijanskim faši- stima ponosno šetao Stradunom, da bi kasnije napustio Grad i stavio se u diplomatsku službu NDH (konzul u Pragu), a potom emigrirao u Argentinu. Drugi primjer je naziv značajne ulice koja spaja Jadransku turističku cestu s Ulicom Vladimira Nazora na Ilijinoj glavici, niz koju mora proći svaki onaj koji automobilom ulazi u Grad iz smjera istoka. Ona je nazvana Ulicom Petra Bakića. Iz Anićeve knjige doznajemo da je Bakić, također kao bivši HSS-ovac, za vrije- me okupacije i okupatorskih zlodjela u Dubrovniku i na širem dubrovačkome području po Ko- navlima ustrojavao ustašku policiju, a kasnije organizirao naoružane škripare po Konavoskim brdima, i stavio im se na čelo, kako bi se borili protiv novog društvenog poretka. *

165 Nakon upoznavanja sa svim strahotama i zločinima koji su prikazani u ovoj knjizi, nakon upoznavanja s brojem žrtava (i s najvećim brojem imena) fašističkog terora, i s materijalnim razaranjima koja su počinili fašistički okuptori, sve dobronamjerne čitatelje koji ona sumorna i teška vremena ne pamte pozivamo da se načas pokušaju staviti u poziciju onodobnih stanovni- ka Dubrovnika i dubrovačkoga područja koji su stenjali pod fašističkom čizmom dulje od 1 000 dana; da u misli prizovu i i shvate osjećaje onodobnih Dubrovčana što su ih doživjeli i proživje- li 18. listopada 1944, kad je njihov grad oslobođen od fašizma, pa neka prema vlastitoj savjesti prihvate jednu od dvije, posve suprotne, ocjene koje se odnose na taj datum. Prvu je u samoj knjizi izrekao autor, a ona glasi: (...) U povijesti Dubrovnika 18. listopada 1944. godine ozna- čava početak novog razdoblja one lijepe povijesti Grada, njegov ponovni stvarni slobodni ži- vot. Zastava s natpisom ‘Libertas’, kao slobodarski znamen ovoga drevnog grada, uskoro će ponosno lepršati na uzvišenim mjestima, na gradskim trgovima i kulama. Dubrovnik je ostao i ponosno plovi na svojoj hridi. Slobodan. Druga je ocjena koju je u Priopćenju za javnost 8. listopada 2011. obznanio predsjednik du- brovačke udruge Hrvatski domobran, a koja glasi: (...) Pred dvadeset godina prvi listopada 1991. g. započela je agresija na Dubrovnik i Hrvatsku od strane istih onih zločinaca, jugoko- munističkih partizana i susjednih četnika, koji su ostali nekažnjeni za nebrojena zlodjela po- činjena pred više od šest desetljeća. Stoga je neshvatljivo da i danas postoje ljudi koji obilježavaju tzv. ‘Dan oslobođenja Du- brovnika 18. oktobra’, jedan od najcrnjih dana iz svekolike dubrovačke povijesti.197

PA NEKA SVATKO UZME SVOJE!

Spomen-ploča u središtu Brgata koja izražava zahvalnost osloboditeljima dubrovačkog kraja od fašizma. (Uklonjena je nakon 1990.)

197 „Spomen-pohod na Mljet.“ – Dubrovački list, < http://www.dulist.hr/clanak.php?id=15412 >, 11. studenoga 2011, posjet 3. lipnja 2012.

166 OBAVIJESNI DIO MIŠLJENJA RECENZENATA

1. Prof. dr. sc. MLADENKO COLIĆ, umirovljeni nastavnik vojne povijesti na bivšoj Vi- šoj vojnoj akademiji: Opći zaključak za rukopis – originalan, veoma bogat potrebnim po- dacima i činjenicama, možda prvi ovakve vrste i sadržaja na teritoriju bivše SFRJ. Veoma je aktualan i koristan. Posebno ističem da je autor najsavjesnije pristupio i obradio problematiku o zločinima oku- patora i njihovih pomagača i kažnjavanje počinitelja zlodjela na području Dubrovnika i njegova okružja u Drugom svjetskom ratu. Kako bi meritorno govorio o kažnjavanju ratnih zločinaca, autor je najprije obradio sve važnije i veće zločine koje su počinili strani okupa- tori, ustaše i četnici, tj. oni kojima je suđeno i koji su kažnjeni. Takav povijesno-znanstveni pristup ovoj problematici još nitko nije učinio niti tako napisao, a svemu su podloga bili izvorni povijesni dokumenti. Slažem se s autorom da je zločin proizveo kaznu. Kao povjesničaru to mi je poznato. Tako je bilo i prije i poslije Dubrovnika, pa i sada nakon ovog rata u bivšoj SFRJ. Tek su poči- njeni zločini u Vukovaru, Dubrovniku, Srebrenici itd. doveli do osnivanja Međunarodnog suda u Den Haagu koji sudi počiniteljima zločina. Radi toga predlažem da se Anićev rukopis tiska, i to baš u Dubrovniku gdje su se opisana povijesna događanja i zbivala. 2. Dr. sc. PETAR DAMJANOVIĆ, raniji direktor Instituta za radnički pokret Jugoslavije: Pošto sam pročito Anićev rukopis, mogu iskreno iznijeti svoje mišljenje i utiske. Prije svega smatram da je ova tema već sama po sebi veoma aktualna u ovo naše nesretno vrijeme. Osobita vrijednost ovoga rukopisa proizlazi u prvom redu iz toga što je autor ovu proble- matiku dugo i sistematski istraživao – u prvom redu u arhivskim ustanovama, ali i na drugim potrebnim i dostupnim izvorima i literaturi. U tom pogledu ovaj rukopis ima obilježje iscr- pna istraživačkog historiografskog rada. Kamo sreće kad bi i za druga naša mjesta (a i za sve) bilo ovakvih istraživačkih poduhvata. Tad bi se jasno i veoma precizno mogle utvrditi sve žrtve – i to imenom i prezimenom – a i svi zločinci, počinitelji raznovrsnih ratnih zloči- na na prostorima bivše Jugoslavije u vrijeme ratnih pošasti – agresije, fašizma, nacifašizma i njihovih slugu i satelita. Zato predlažem da se ovaj Anićev rukopis tiska, da se javnosti kaže istina o dubrovačkim događa- njima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Pravu istinu šira javnost još ne zna. Obmanuta je pisa- njem onih naših suvremenika koji su stajali i stoje iza ustaša, četnika i drugih slugu okupatora. 3. Prof. dr. sc. IVO GOLDSTEIN, redovni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Rukopis dr. sc. Nikole Anića Dubrovnik u Drugom svjet- skom ratu (1941. – 1945.) cjelovito obrađuje temu o kojoj se dosad u historiogra� ji dosta pisalo, ali nikad na tako sveobuhvatan način. Radi se o tekstu u kojem se pregledno opisu- je dubrovačka stvarnost ratnoga razdoblja, s posebnim obzirom na zločine i suđenja. Naime autor govori o zločinima ustaša, talijanskih fašista, njemačkih nacista i četnika tijekom

168 njihova boravka na području grada Dubrovnika i okolice. Potom govori o kažnjavanju tih zločinaca, odnosno ‘obračunu s narodnim neprijateljima.’ U svojoj je analizi koristio sve dostupne izvore i potom ih kritički obradio. Nažalost, takav se pristup u historiogra� ji nije njegovao. U poslijeratnoj historiografskoj produkciji, iako je bilo i vrlo skrupuloznih istraživanja, bilo je jednostranosti i pristrasnosti, pa i prešućivanja određenih događaja. U posljednjih petnaestak godina jednostranosti, pri- strasnosti, pa i prešućivanja, i dalje su se događali, ali s drugim ideološkim predznakom. Upravo zbog tih protivuriječja autor se posebno pozabavio događajima na Daksi ujesen 1944. godine, o čemu je posljednjih godina javnost često bila jednostrano informirana. Au- tor ne zapada u pogrešku onih koji događaje na Daksi ideologiziraju i politiziraju. U po- glavlju Nije bilo sve u redu kritički preispituje tadašnje odluke novih komunističkih vlasti. Rukopis ima oko 300 stranica teksta, od čega je temeljni tekst na prvih 280, potom slijede prikazi: međunarodne odluke, propisi, zakoni o kažnjavanju ratnih zločinaca u Dubrovnku u Drugom svjetskom ratu. Radi se o temi o kojoj su dosad uglavnom bili cjelovito obrađeni samo pojedini elementi. Tekst dr. sc. Nikole Anića jedinstven je po svom pristupu, a osobita mu je vrijednost da su mu analize i zaključci zasnovani na bogatoj dokumentaciji, bez suvišnih teoretiziranja i ide- ologiziranja. Radi se o jednoj od bolnih tema novije hrvatske povijesti kojoj historiogra� ja mora kroz Anićev tekst dati meritoran sud, kako se njome više ne bi bavila politika. Stoga rukopis Nikole Anića Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) mogu preporučiti za objavljivanje, odnosno za dodjelu � nancijske pomoći u svrhu objavljivanja. 4. IVICA KUKOČ, bivši general-pukovnik u mirovini, ratni politički kome- sar IX. dalmatinske divizije IV. operativne zone i VIII. korpusa NOVJ, član Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju: S posebnim interesom pročitao sam Anićev rukopis o Dubrovniku u Drugom svjetskom ratu; uz ostalo i zbog toga što sam kao član Pokrajinskog komikteta KPH za Dalmaciju bio tijekom rata više puta na dubro- vačkome području, pa i poslije njegova oslobođenja u listopadu 1944. godine. Činjenice o kojima autor piše neposredno su mi poznate. I ja sam se našao na strani onih koji su osu- dili javno oglašavanje pogubljenih u Dubrovniku, umjesto da su se istražni organi više an- gažirali na prikupljanju svih dokaza za svakog osumnjičenog, uhićenog i optuženog. Doka- zivao sam naše stajalište da se sudska kazna izrekne tek nakon što se ispitaju i provjere svi podaci i saslušaju svi svjedoci, nakon što se čuje riječ obrane, strogo se pridržavajući sud- skih propisa koje je utvrdio Vrhovni štab NOV i POJ u svibnju 1944. godine. Utjecaji Hercegovaca i Crnogoraca bili su evidentni. Mi iz Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju intervenirali smo kod CK KPH i kod nekih članova Politbiroa CK KPJ u Beo- gradu. Stojim na stajalištu i predlažem da se Anićev rukopis svakako objavi, da se javnosti pred- stavi prava istina o ratnim zločinima i ratnim zločincima na dubrovačkome području. Isto tako da se prikažu baš navedeni podaci o suđenjima ratnim zločincima u Dubrovniku. Kad se objavi, ovaj rukopis imat će velika utjecaja i na druge sredine u bivšoj SFRJ, a ne da se glori� ciraju ratni zločinci i proglašavaju ‘nevinim’. O njima se sa simpatijama piše i dosta govori, podižu im se spomenici i njima u čast daju se imena ulicama, čega nema u nijednoj europskoj državi koja je bila okupirana od fašističkih sila.

169 IZVORI I LITERATURA (Popisao urednik)

A) IZVORI 1. Arhiv Jugoslavije (AJ) 1.1. Elaborat Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača (DKZURZ): Fas. 29, A, jed. 51, str. 29 – 116; br. 454; br. 1110; br. 29-300-320; br. 454- 1118/1119; br. 454-1079; br. 454-1076, br. 454-1091; br. 454, str. 736 – 764, 1086 – 1110; br. 29-321; br. 436-995; br. 190002, str. 156, 157 i 606; br. 29-304, str. 325; br. 29-302, str. 325 – 329; br. 382; br. 736-273; br. 736-277, str. 29 – 307; br. 373-272; br. 29-30 do 315, str. 346 – 348; dos. F., br. 22659; dos. F., br. 4405; dos. F. br. 8940; dos. F., br. 849; dos. F. br. 3393; dos. F. br.166391; dos. F. br. 9139; dos. F. br. 8885 ; dos. F. br. 8935; dos. F. br. 3148; dos. F. br. 3865; dos. F. br. 12563; dos. F. br. 22659; dos. F. br. 25048; sig. 110, dos. br. 2758, str. 828 – 832; dos. br. 29-199, str. 147 -151; dos. br. 29-202, str. 154 – 162; dos. br. 29-236, str. 210 i 212; dos. br. 29-208, str.163 – 188; dos. br. 29-24, str.188 – 210; dos. br. 29-256, str. 244; dos. br. 29-257, str. 246 – 252; sig. 110, dos. 4385, str. 261 – 267; sig. 110, dos. br. 3737, str. 828 – 832; dos. br. 29-275, str. 279 – 293; dos. br. 29-288, str. 302 – 305; Dokumenti iz istorije Jugoslavije, Beograd, 1999, sv. III, str. 33. 1.2.Elaborat o zločinima Talijana: sig. 110, dos. 14-19, str.491 – 514, 545 – 923; dos. br. 736-316, str.17/18; dos. br. 29-136-142, str. 30 – 57, 65/66 i 333; dos. br. 29-155, str. 67 – 150; dos. br. 29-172, str. 98 – 121; dos. 29-190, str. 131 – 137; dos. br. 29-191, str.138 – 146. 1.3. Elaborat o zločinima Nijemaca: dos. br 29-244, str. 224, 236/237 i 364. 1.4. Elborat o četničkim zločinima: dos. br.29-317, str. 349 – 352. 2. Arhiv Vojnohistorijskog instituta (AVII) K. 21, reg. br. 2/5-4; k. 225, reg. br. 3/12-1; k.1891, reg. br. 61/7; k. 234, reg. br. 58/1-2; k. 1891/A, reg. br. 61/7; k. 301, reg. br. 5-14/1; k. 151/A, reg. br. 31/14-1; k. 157, reg. br. 17/15- 1; k. 110, reg. br. 30/15-1; k. 110, reg. br. 43/16-1; k. 110, reg. br. 30/3-1; k. 110, reg. br. 46/18-1-2; k. 110, reg. br. 7/18-1; k. 110, reg. br. 8/18-1; k. 110, reg. br. 9/19-3; k. 110, reg. br. 9/19-1; k. 110, reg. br. 9719-2; k. 3, reg. br. 19/3-1; k. 271, reg. br.22/1-45; k. 1134, reg. br. 23-9; k. 149, reg. br. 37/13-1; � lm 45, snimka 591 – 602; mikroteka, reg. br. München, N. 10718-720. NAV-T 313, � lm 199/7461084. 3. Hrvatski državni arhiv (HDA): Elaborat Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina i njihovih pomagača; Elaborat Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina i njihovih po- magača za Okrug Dubrovnik; dokument br. 62/43-1; � lm 45, snimka 687; ZKRZ-GUZ 1945, k. 6/306, spis 1651-1766. GUZ 1651 A/45; dokument KP 42/2847. 4. Arhiv OZN-e Hrvatske: � lm 13, snimke 396, 537, 595, 599, 602, 611 i 619; � lm 15, snim- ke 597 – 581 i 612

170 5. Arhiv Instituta za radnički pokret Hrvatske: � lm br. 45, snimke 85 – 87, 94 – 113 i 136 – 142. 6. Arhiv Vojnog suda Sarajevo: Dokumenti o ratnim zločinima i suđenju ratnim zločincima u Dubrovniku 1944/1945 godine. 7. Konačni rezultati popisa stanovništva od 31. ožujka 1931., Beograd, 1932. 8. Elaborat Uprave državne bezbednosti, III, Odjeljenje SUP-a NR Hrvatske, � lm br. 2, snim- ke 697 i 697 – 743. 9. Izvješće zapovjednika 9. posadnog zdruga pukovnika Stjepana Zuecha odaslano u Zagreb 27. kolovoza 1944. 10. Saopštenja, Beograd, str. 551 – 563. 11. Vojna enciklopedija, sv. VII., Beograd, 1974. 12. Slobodna Dalmacija, 3. studenoga 2001. 13. Novi list, Zagreb, od 25. svibnja 1941. i 14. prosinca 1941. 14. Radio Glas slobodne Europe, 9. prosinca 2000., 18 sati.

B) LITERATURA 1. Anić, Nikola, Dvanaesta dalmatinska (otočka) brigada, Supetar na Braču, 1983. 2. Barbijeri, Veljko, Protiv vjetra, Rijeka, 2003. 3. Churchill, Winston, The Second World War, sv. V. i VI., prijevod s engleskog, Beograd 1964. 4. Colić, Mladen, Takozvana NDH, Beograd, 1973. 5. Dalmacija u NOR-u, zbornik dokumenata, sv. IX., Split, 1985. 6. Despot, Milivoj, Represalije talijanskih oružanih snaga i međunarodno pravo, VIG, 1/1978. 7. Dizdar, Zdravno i Kujundžić, Milivoj, Doprinos Hrvatske pobjedi antifašističke koalicije, Za- greb, 1955. 8. Dubrovnik u NOB-i i socijalistčkoj revoluciji 1941. – 1945., Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1985. 9. Grbelja, Josip, Talijanski genocid u Dalmaciji, Zagreb, 2004. 10. Hrvatska enciklopedija, sv. IV., Zagreb, 2002. 11. Jakšić, Mato, Dubrovnik 1941., Beograd, 1966. 12. Korčula u revolucionarnom radničkom pokretu 1919. – 1945., Korčula. 1989. 13. Krizman, Bogdan, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb, 1980. 14. Nemačka obaveštajna služba, Beograd, 1958. 15. Nurnberška presuda, Beograd, 1948. 16. Radica, Joško, Sve naše Dakse, Matica hrvatska, Dubrovnik, 2003. 17. Radošević, Todor, Ofenziva za oslobođenje Dalmacije 1944., Beograd, 1954. 18. Riter, C. F., Suđenje u Nurnbergu sv. III., Mladost, Zagreb, 1981. 19. Rojnica, Ivo, Susreti i doživljaji, Zagreb, 1995. 20. Stulli, Bernard, Židovi u Dubrovniku, Zagreb 1959. 21. Zbornik dokumenata NOP-a u Dalmaciji, knj. I., Split, 1981. 22. Zbornik dokumenata NOR-a XIII/2, 23. Žerjavić... (Autor nije navodio naslov.)

171 POPIS KRATICA (Popisao urednik)

AVII – Vojnoistorijski arhiv ABVER – Kratica za njemačku obajvještajnu službu AJ – Arhiv Jugoslavije AVNOJ – Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije BiH – Bosna i Hercegovina EU – Europska Unija FAT – Kraćenica za trupni njemački obavještajni organ GESTAPO – Kratica za zloglasnu njemačku policiju HDA – Hrvatski državni arhiv HDZ – Hrvatska demokratska zajednica HSLS – Hrvatska socijalno-liberalna stranka HSP – Hrvatska stranka prava HSS – Hrvatska seljačka stranka JNZ – Jugoslavenska nacionalistička zajednica JRZ – Jugoslavenska radikalna zajednica KK – Kotarski komitet KNOJ – Korpus narodnog oslobođenja Jugoslavije KP – Komunistička partija KPH – Komunistička partija Hrvatske KRIMPO – Kriminalistička policija MAVC – Kratica za antikomunističku dobrovoljnu miliciju MEK – Kratica za njemačku špijunsku organizaciju NATO – Kratica za Sjevernoatlantski vojni savez NEST – Kratica za njemačku obavještajnu organizaciju NDH – Nezavisna Država Hrvatska NOB – Narodnooslobodilačka borba NOO – Narodnooslobodilači odbor NOP – Narodnooslobodilački pokret

172 NOU – Narodnooslobodilačka udarna NOUB – Narodnooslobodilačka udarna brigada NOV – Narodnooslobodilačka vojska NOVJ – Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije NOR – Narodnooslobodilački rat OUN – Organizacija ujedinjenih naroda OVRA – Državna tajna policija Nezavisne Države Hrvatske OZNA – Odjeljenje za zaštitu naroda POJ – Partizanski odredi Jugoslavije POS – Pomorsko-obalni sektor PNOU – Proleterska narodnooslobodilačka udarna RH – Republika Hrvatska ROC – Rajonski obavještajni centar RSHA – Kratica za obavještajnu službu Trećeg Reicha SAD – Sjedinjene Ameruičke Države SANU – Srpska akademija nauka SD – Kratica za njemačke obavještajne organe SIM – Kratica za talijansku obavještajnu službu SIPO – Sigurnosna policija SKOJ – Savez komunističke omladine Jugoslavije SOE – Kratica za britansku obavještajnu službu SRJ – Savezna Republika Jugoslavija SS – Kratica za njemačke vojne jedinice namijenjene za izvršavanje spe ci jal nih zadataka, naprimjer istrebljenje stanovništva okupiranih područja SSSR – Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika UDB-a – Uprava državne bezbjednosti UNS-a – Ustaška nadzorna služba ZAVNOH – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske

173 POPIS SLIKA1 (Popisao urednik)

1. Velika trojica na Teheranskoj konferenciji krajem studenoga 1943...... str.18 2. Ustaški stožernik Ivo Rojnica sa suradnicima u šetnji s tralijanskim okupatorima ...... str. 26 3. Ante Pavelić s Mussoliniem u Rimu 1941...... str. 27 4. Preslika dopisa o osnivanjnu talijanskih logora za Židove na dubrovačkome području ...... str. 28 5. Ustaški stožernik Ivo Rojnica ...... str. 31 6. Preslika protužidovske Naredbe Gradskog redarstva u Dubrovniku ...... str. 32 7. Preslika tajne okružnice o zatvaranju komunista ...... str. 33 8. Borci Korčulanskog partitanskog odreda ...... str. 36 9. Borci prve dubrovačke partizanske čete ...... str. 40 10. Prvoborac Petar Stijepić ...... str. 41 11. Anto Poljanić i Marko Luković, predsjednik i tajnik Kotarskog NOO Pelješac – Mljet ....str. 42 12. Njemački obavještajni agenti ...... str. 44 13. Marko Marojica ...... str. 49 14. Nikola Mašanović ...... str. 71 15. Ivo Bučić ...... str. 72 16. Ustaške žrtve na Lisačkim rudinama ...... str. 73 17. Ćelija za mučenje u ustaškom zatvoru u Dubrovniku ...... str. 76 18. Dušan Todorović ...... str. 77 19. Miće Marinović ...... str. 85 20. Kipar Ivo Lozica ...... str. 86 21. Istaknuti dubrovački antifašisti u talijanskim zatvorima ...... str. 89 22. Ivo Vukušić ...... str. 90 23. Dada Novaković ...... str. 91 24. Nikola Bojanović – Kadija ...... str. 93 25. Spaljeno selo Stankovići ...... str. 94 26. Marija Radeljević ...... str. 95

1 Jedan broj slika dostavio je autor, dok je veći broj, prema izboru urednika, preslikan iz zbornika Dubrovnik u Narodno- oslobodilačkoj borbi i socijalističkoja revoluciji (1941. – 1945.), Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1985.

174 27. Bruno Radeljević ...... str. 100 28. Tlocrt talijanskog logora za taoce u Janjini ...... str. 101 29. Pukovnik August Schmidthuber u kanjonu Sutjeske tijekom V. neprij. ofenzive ...... str. 105 30. Zbjeg s Pelješca u Blatu na Korčuli ...... str. 107 31. Petar Čumbelić – Ilko ...... str. 111 32. Spaljeno selo Osobljava ...... str. 111 33. Spaljeni zaselak Mirci – Lovište ...... str. 112 34 Spaljeno selo Gornja Pijavičina ...... str. 112 35. Spaljeno selo Kuna na Pelješcu ...... str. 113 36. Spaljeno selo Donja Vrućica ...... str. 113 37. Narodni heroj Ivan Mordžin – Crni ...... str.114 38. Ploča koju su talijanski okupatori postavili nakon zauzeća Korčule ...... str. 114 39. Bombardirana Korčula od strane Nijemaca ...... str. 115 40. Zgrada NOO-a Korčula nakon njemačkog bombardiranja ...... str. 115 41. Dušan Grakalić ...... str. 118 42. Svetozar Demirdžić ...... str. 119 43. Miše Simoni ...... str. 120 44. Jozo Paković ...... str. 120 45. Jedinice Druge dalmatinske brigade u oslobođenom Dubrovniku ...... str. 137 46. Miting u oslobođenom Dubrovniku 1944. godine ...... str. 141

Napomena urednika Nakon prijeloma, radi tehničkih razloga, u knjizi su na dosta mjesta ostale bjeline. Njih sam popunio preslikama spomenika i spomen-obilježja iz monogra� je Dubrovnik – Spomenici revolucije, Dubrovački muzej – Odjel socijalističke revolucije, Dubrovnik, 1987. Na taj način u knjizi su sadržane ne samo slike dijela antifašističkih boraca s dubrovačkog područja, nego i određeni broj njima posvećenih spomen-obilježja. Razvidna je i žalosna sudbina većine tih spomen-obilježja koju su doživjeli nakon društvenih promjena početkom 90-ih godina 20-og stoljeća. To će i u budućnosti, nažalost, svjedočiti o nedopustivom obračunu s antifašizmom na dubrovačkome području. Preslike tih spomen-obilježja nalaze se na stranicama 8, 14, 21, 22, 50, 59, 65, 130, 151, 166, 282 i 286.

175 KAZALO OSOBNIH IMENA (Sastavio urednik)

A Bačević 57, 58, 130, 144 Agazzi, Ivo 72 Bačić, Antun 251 Aguzinović, Roko 48 Bačić, Franko 97 Ahmetović, Suad 12 Bačić, Ivo 93 Alaj, Ante 206 Bačić, Kuzma 51 Alborgeti, Marija 206 Bačić, Nedjeljko 98, 251, 252 Alesić, Dome 241 Bačić, Nikola 98, 248 Alsbert, Berta 202 Badoglio 43 Amatti 81, 92, 93 Bagoje, Ivo Ivov 228, 229 Ambrosio, 34, 75 Bagoje, Ivo Nikov 228, 229 Amico, Giuseppe 28, 34, 38, 74, 206, 207 Bagoje, Kate 161 Andrić, Antun 98 Bakarić, Marija 225 Angarola, Giuseppe 247 Bakarić, Petar Kuzmin 225 Anić, Ante 72 Bakarić, Petar Petrov 225 Anić, Nikola 69, 162, 163, 164, 168, 169, 171 Bakarić, Vladimir 143 Anić Rosa 98 Bakić, Petar 47, 48 Anđelović, Petar 14 Balać, M. 259 Antičević, Božo 209, 210 Baljić, Ivo 30 Antonesku 157 Baljkas, Josip 26, 31, 46, 48, 71, 84, 87 Arbutina, Darinka 75 Arbutina, Jovo 75 Ballino, Francesco 96 Arbutina, Milica 75 Bambašek, Vojislav 119 Arbutina, Milorad 75 Banđur, Jovo 72 Arneri, Juan 53 Bancig 139 Arnold, Alfons 44 Banini, Giuseppe 102 Barbieri, Frane 48, 60 B Barbieri, Stjepo 71 Babić, Ante 78 Barbieri, Veljko 60, 171 Babić, Marija 78 Barbir, J. 26 Bacelj, Vlaho 233 Barčot, Antun 246, 247, 248, 253

176 Barleković, Vjekoslav 259 Bjelančić, Antun 239 Bartolović, Martin 29 Bjelančić, Baldo 239 Baruh, Salamun 129 Bjelovučić 37 Basorović, Danica 211 Bjelovučić, Miho 93 Bastiani, Giuseppe 83, 103, 104 Bjelovučić, Zvonimir 112 Bašić, Martin 29 Boban 54, 157 Batinić, Božo 73 Boban, Ljubo 40 Baule, Ivanka 78 Bodlović, J. A. 201 Baule, Nikola 54, 55,56, 57,78 Bodlović, Mario 203 Bautović, Frano 94 Bogišić, Vlaho 83 Bečker, Špiro 244 Boglić, Franko 83 Begić, Vilko 78 Bojanović, Mirko 96 Begović, Hermina 241, 242 Bojanović, Nikola – Kadija 93, 174 Begović, Ivo 211 Bojanovski, Ivo 83, 258, 259 Belanović, Baldo 80, 232, 233 Bokarica, Andro 79 Bergamo 206, 207 Bolić, Draža 72 Berner, Josip 72, 129 Bon�ol, Anto 241 Berković, Božo 102, 246, 247, 248, 249, 250 Borković, Veronika 213, 215 Berković, Josip 51, 83 Bosnić, Ivan 97 Berković, Kate 249 Bosnić, Kristina 241 Berković, Spasoje 249, 250, 253 Botica, Ante 223, 224 Bertarioni, Alessandro 277 Botica, Drago 78, 222, 224 Bezina, Petar 94, 110 Botica, Marija 223 Betandić 116 Botica, Nikola 256, 277, 280 Bianchi, Alice 102, 217, 218, 225 Botta, Franjo 241 Bijelić, Vicko 111 Bracanović, Dario 70, 82, 260, 261, 263, Bilandžić, Dušan 17 264, 266, 267 Bilčić, Berislav 94 Bracanović, Dolores 82 Bilčić, Jure 114 Bracanović, Ruđer 26, 82, 88 Bilčić, Mande 94 Braenović, Ivo 94 Bilčić, Stjepan 94 Brajković 85 Bilić, Đuro 239 Brajnović 209 Bilić, Marko 239 Bratoš, Miro 91 Bilić, Nedjeljko 239 Bratuša, Dragutin 31, 226 Birgić, Ivan 262 Broz Josip – Tito 17, 132, 133, 134, 135, 136, Bissol, Francisco 99 137, 140, 141, 142, 143, 144 Bjanki 46 Brijan 18

177 Brodarica, Jure 83, 213 Ciole, 79 Brunsko, Pero 87 Cisar, Rade 256, 278, 280 Bubanj, Viktor 130 Colić, Mladen 30, 168, 171 Buconi 43 Cvetković, Dragiša 45, 51 Buconić, Ante 72 Crnjak, Baldo 47, 48 Bučić, Ivo 72, 73, 174 Curać, Andrija 97 Buć, Ante 26, 30, 33, 34, 46,74, 78, 81, 88, Curać, Antun 97, 225 92, 116 Curać, Frane 225 Budak, Mile 83 Curać, Jakov 115 Budman, Pero 48 Curać, Marica 241 Budman, Petar 78 Curać, Mirjana 98 Bukva, Ante 91 Cvitković, Pero 97 Bulić, Milan 31

Buljan, Vice 102 Č Bura, Niko 85, 94, 209 Čada, Karlo 262 Burić, Ivo 77 Čingrija, Melko 88 Buško, Niko 47 Čokljat, Nikola 75 Buško, Vlaho 26, 47, 82, 88, 269, 270, 272, Čorlija, Blagoje 72, 75, 82, 202 274, 275 Čorlija, Marko 203 Butigan, Luka 73 Čorlija, Milo 202 Butorac, Pavao 143 Čorlija, Obrenija 75, 82, 202 Čorlija, Radojka 202 C Čudina, Milan 79, 230 Cannizzaro, Dario 235, 236, 238 Čule, Petar 53, 226 Carta, Antonio 99 Čuljak, Miho 95 Casertano 83 Čumbelić, Petar – Ilko 99, 110, 174 Cavallere, Ugo 88 Čupić, Ane, 99 Cebalo, Ante 97 Čupić, Jele 99 Cebalo, Jakov 97 Čupić, Marko 99 Cebalo, Nikola 100 Cetinić, Marin 143 Ć Churchill, Winston 9, 16, 18, 19, 106, 129, Ćorović, Đuro 72 130, 123, 171 Ćurić, Jelka 48 Ciano 103 Ciganović, Luka 57 Cige, Božo 207

178 D Đ Dabelić, Frano 110 Đalović 37 Dabrović, Frano 48 Đivanović, Marica 87 Dadomo, Carlo 214 Đujić, Momčilo 136 Damjanović, Petar 168 Đuranović, Božo 203 Danez, Miho 241 Đurasimović 92 Đuraš, Mišo 10 Derikuško, Đorđe 72 Đurašević 77 Derikuško, Niko 72 Đurić, Pavo 239 Dante, Alighieri 101 Đurić, Pero 89 De Goulle 64 Dell Olio, Carlo 204 E Demirdžić, Svetozar 119, 174 Eden, Antony 19 Depolo, Jakov 94 Eltz, Johan 44 Despot, Branko 154 Emanuel 98 Despot, Milivoj 147, 171 Erceg, Ivo 47 Dežulović, Dušan 209, 210 Ercegović, Miho 71 Dinković, 234 Ergemija 77 Dizdar, Zdravko, 29, 171 Dragojević, Ćiril 98 F Dragojević, Jakov 98 Falator, Andrija 94 Dragojević, Marin 247, 248, 253 Feretić, Biserka 243, 247, 249, 251, 252, 253 Dragojević, Marko 246, 251 Ficher 133 Dragojević, Nikola 98, 245, 246 Finci, David 129 Dragojević, Slavo 251, 252 Fini, Gianfranco 13 Fišer Vjenceslav 72 Dreč Leleković, Ivan 77 Foretić, Mladen 247, 248 Dreč Leleković, Katica 77 Franasović, Milenko 235, 240 Dragičević, Nikola 33,78, 79, 228, 229 Francetić, Ivan 29 Dubelier, Boris 129 Francetić, Jure 29, 54, 70, 157 Dulčić, Ante 75 Franci, Paolo 220 Dumović, Mato 97 Franić, Ivka 115 Dundić, Ivan 91 Franić, Nikica 77 Duplica, Ivan 109 Franić, Toni 115 Dusti, Benito 245 Franić, Vicko 93 Dužević, Ante 46, 70, 71, 73, 74, 81, 82, 206, Franušić, Frano 239 267 Fuch, Josip 72 Fuch, Lena 129 Fucks, Oskar 256, 278, 280

179 G Gugić, Petar 243 Gaetano, Giuseppe 245, 246, 247, 248, 249, Gugić, Ivan 98, 248 251, 253, 254 Gugić, Marija 97, 98 Galzinski, Vitold 199, 200 Gujenč, Josip 110 Galjuf, Miše 82, 267 Guglielmi, Ante 240, 241 Gavranić, Ante 115 Gundulić, Ivan 13, 24 Gengiani, Antonio 36 Gvozden 48 Giadanmo, Giuseppe 102 Gionvanbavola, Tino 247 H Giunta, Francesco 104 Hadžija, Ivo 71 Giusti, Benedeto 102, 247, 248, 249 Hajdarhodžić, Murat 73 Glavan, Ante 74, 82 Hajdić, Nikola 98 Glavica, Baldo 109 Hajdić, Pavo 99 Glavinić, Tomo 87 Hančević, Jakov 82 Gluhaić, Katica 90, 255 Hančević, Vinko 75 Glunčić, Frano 96 Hasanović, Mustafa 44 Gluševac, Petar 71 Heinrich 53 Goldstein, Ivo 163, 164, 165, 168 Herendija, Marko 90, 99, 220 Golub, Maks 77 Hitler, Adolf 16, 53, 106, 109, 142, 159, 161 Göring 51 Heraković 261 Gotovac, Jakov 13 Herceg, Vlado 30, 81, 92 Gozze 99 Hope, Branko 71, 81 Gozze, Vito 91 Horovic, Ignac 129 Grakalić, Dušan 118, 120, 174 Hrabak, Ivan 256, 277, 280 Granić, Goran 13, 130, 152 Huertz, Salamon 129 Grbelja, Josip 103, 171 Huljić, Vjekoslav 241 Grbić, Vicko 211 Grbin Kristo 85, 101, 218 I Grbin, Nikola 113 Idrizzi, Roza 99 Grcić, Ivo 71 Iličković 54 Grgić, Ivan 271 Iličković, Marko 73, 206 Grmek 94 Ilić, Grgo 78, 223, 224 Grubišić, Petar 77 Isajev 44 Grzilo, Đuro 228, 229 Ivancevich, Francesco 98 Gučetić 116 Ivančević, Desa 97 Guido, Angelo 245, 251, 252 Ivančević, Marija 236, 237 Gugić, Boško 97 Ivančević, Stjepo 225

180 Ivančić, Vjekoskav 119 K Ivanković, Bosiljka 75 Kabiljo, Albert 77 Ivanković, Gojko 75 Kabiljo, David 77 Ivanković, Milan 75 Kabiljo, Isak 98, 247, 248, 253 Ivanković, Milka 75 Kačić, Ante 47, 48 Ivanković, Petar 75 Kalafatović, Niko 85, 94, 209 Ivković, Svetozar 51,52, 70 Kalčan, Aleksandar 260, 261 Ivušić, Ante 112 Kamler, Tomo 262 Ivušić, Kate 112 Kapor, Miloš 57 Kapurso, Donat 100 J Kapurso, Vicko 100 Jakaša, Ante 31, 80, 231, 232, 234 Karač, Andro 99 Jakšić, Mato 47, 49, 53, 71, 72, 74, 82, 88, 92, Katalinić, Lovro 241 108 Karađorđević, Aleksandar 45 Jakulić, Vicko 241 Karađorđević, Marija 51 Jančković, Tomo 48, 56 Karađorđević, Petar 55, 57, 141, 144 Jasprica, Frano 209, 213, 215 Karađorđevići 10, 24,132, 134, 142 Jasprica, Ivo 85, 94, 209 Karlović, Ivo 31, 46, 105,116, 135, 154 Jeglić, Oskar 256, 277, 280 Karninčić, Manes 108 Jelavić 213, 215 Karus, Francesco 97 Jelich, Tonći 26 Kaštelan, Mladen 30, 38, 46, 55, 70, 71, 78, Jeličić, Lovro 209, 213, 215 79, 81, 88, 201, 203, 223, 224 Jeričević, Ivan 108 Kaštelan, Neda 31 Jerković, Ivo 211, 212, 214 Katavić, Rözl 208 Jerković, Pavo 113 Katavić, Vladimir 208 Jevđević, Dobroslav 37, 52, 53, 54, 56, 57, Katić, File 85, 94, 209, 213, 215 58, 135 Katić, Herman 71 Jovanović 132 Katić, Miho 48 Jovanović, Danica 73, 74, 207 Keleganov 18 Jurjević Fabrić, Ante 86, 215, 217 Kelez, Ivo 120 Jurjević, Skorin, Antun 217, 218 Kirchmayer, Ante 71 Jurjević Ante – Baja 48 Kiridžija 208 Jurović, Ivo 92 Kisić, Ivo 88 Kisić, Miho 26, 88 Kisić, Niko 47 Kišvardy, Ida 87 Klapper, Maksim 76

181 Klarić, Ante 95 Kreft, Ivan 92, 256, 278, 280 Klarić, Martin 75 Krelić, Ante 241 Klein, Ada 72,129 Krelić, Draginja 241 Klein, Đuro 72 Krelić, Jakov 241 Klein, Jakov 129 Krelić, Tere 241, 242 Klein Leon 72,77 Kresić, Ivica 119 Knežević, Maksim 76 Kreso, Kadrija 296 Knežević, Stjepo 71 Krisomali, Nikola 33 Kocelj, Petar 91 Krizman, Bogdan 53, 171 Koenuy, Karlo 110 Krstelj, Niko 91 Kohourt, Alojz 80 Krstičević, Marija 96 Kola, Frane 241 Kršinić, Niko 86, 217, 218 Kolbe Ivo 57, 78, 277 Krunajević, Baldo 96 Kolbe, Mira 78 Kubler, Joseph 116 Kolendić, Frano 109, 110 Kučan, Milan 152 Kolendić, Marija 79,110 Kućer, Frano 213, 215, 216 Kolendić, Niko 79, 110 Kućer, Karmela 213, 215, 216 Kolić, Vlaho 88 Kujundžić, Milivoj 29 Koludrović, Petar 217 Kuljevan, Mario 256, 278, 280 Kolumbić, Frano 47, 48 Kukoč, Ivica 50, 163, 164, 169 Koprivica, Miho 48 Kuraica, Mato 82, 266, 267 Koprivica, Niko 31 Kurbelašvili, Nikola 72 Korčulanin, Ante 74 Kurbelašvili, Špiro 72 Korčulanin, Ateja 74 Kurbelašvili, Vjeko 72 Korčulanin, Katica 74 Kurilica, Tomo 110 Korda, Nikola 99 Kurilić, Tomo 79 Kosović, Risto 73 Kurtović, Aleksandar 72,81,82. Koštunica, Vojislav153 Kurtović, Anka 81,82 Kovačević 207 Kuzle, Albert 109 Kovačević, Milovan 260, 261 Kvaternik, Slavko 31, 83, 152 Kovačević, Stjepan 77 Kvesić, Ivo 110, Kovačina, Vasilije 73 Kralj, Antun 96 L Kraljević, Jakov 94 La Borca, Giuseppe 102, 217, 225, 245, 246 Kraljević, Mirko 102, 217 Landau, Laura 77 Kraljević, Novica 53 Laszlo, Herman 129 Krammer 133 Laus, Jake 102 Krečak, Đuro 46 Laus, Kate 102

182 Lazarević, Petar 78 Mandl, Josip 109, 129 Lazibat, Ante 57 Mandl, Marko 71 Lazibat, Duje 232, 234 Mandel Albahari, Frida 72 Lečić, Ivan 73 Mandolfo, Alfred 129 Lenoh, Matija 33 Maravić, Đuro 271 Lipanović, Vicko 11,86, 98, 154, 215, 217 Marganiti 102 Livak, Amalija 241 Marić, Jozo 73 Lorković, 40, 83, 107 Mariga, Angelo 102 Lozica, Ante - Čiči 85, 86, 215, 217 Marinović, Branko 248 Lozica, Ivo 208 Marinović, Filip 247, 248 Lozica, Ivo 11, 35, 85, 86, 97, 98, 154, 155, Marinović, Kristo 98 174, Marinović, Miće 85, 95, 174, 209 217, 218 Marinović, Mile 85, 95, 209 Lozica, Marija 85, 218, 219 Market Vlastelin, Pavao 110 Lozica, Tere 218, 219 Marković, Branko 92 Lozić, Mile 95 Marojica, Marko 49, 50, 174 Lučić, Karmela 109 Martelli, Umberto 247, 248, 249 Lučić, Milo 223 Mašanović, Nikola 71, 81, 174 Lukačević, Vojislav 56, 57, 133, 134, 141 Mašanović, Vanja 109 Lukčić, Margita 44 Mašić, Anta 87 Luković, Ante 211, 212 Mašić, Niko 87 Luković, Marko 174 Mašun, Stjepo 96 Mateljan, Ljubo 235, 240 LJ Matičević 82 Ljubibratić, Savo 74 Matić, Ante 31 Ljutić, Vlaho 230 Matić, Đuro 203 Matić, Ante 70, 71 M Matić, Miho 90 Maclean, Fidzrog 87 Matić, Tugomir 97 Maček, Vlatko 45, 46, 47, 48, 49, 51, 56, 88, Matković, Nedjeljko 109 97 Matulović, Marko 218, 225 Magaldi, Gherardo 101 Matulović, Nikola 241 Maglica, Ivan 100 Mayneri, Felico 92 Maier 110, 139 Medan, Jovo 73 Mandić, Vladimir 33 Medović, Mato Celestin 116 Mandarić, Anka 241 Medović, Tere 112 Mandl, Janka 109, 129 Meidhold, Fritz 21

183 Mekišić, Baldo 120 Mirošević, Petar 253, 254 Mesić,Stipe 11, 13, 152 Missoni, Antun 239 Meštrović, Frano 79 Mišetić, Roko 37, 46, 47, 48, 88, 155 Meštrović, Ivo 99 Mišković, Mirko 232 Mihailović, Draža 9, 10, 20, 26, 52, 53, 55, Mitrašinović 57 56, 63, 64, 132, 133, 134, 135, 136, 11, Mitrović, Boško 56, 71,118 154, 155, 157, 158 Mještanek, Tripo 203 Mihičić, Vido 86, 217 Mladenović, Ranko 73 Mihaljević, Petar 241 Mladineo 48 Mihović, Ante 115 Monković, Niko 79 Mijović, Pero 99 Moretti, Niko 57, 78 Miler, Ivo 31 Moretti, Veljko 57 Milić 111 Mordžin Ivo – Crni 114, 174 Milić, Željko 81, 92 Morgandi, Antonio 247, 248, 249, 251, 252, Milina, Ante Pršona 217 253 Milina, Frano 218, 219 Morigtti, Angelo 245, 247, 248, 249, 251, Milina, Marulo 218, 225 252, 253 Milina, Petar 217 Moriti, Guido 102 Milinović, Manojlo 54 Murganti 245 Milišić, Đorđe 72 Mrgudić,Tere 241 Milković, Ane 99 Mudrađa, Mojmir 77 Milković, Ivo 221 Muhoberac, Vlaho 91 Munislić, Mile 75 Milković, Pave 99 Munišić, Milo 82 Milojević, Đorđe 54 Muratti, Stjepan 74 Miloslavić, Jaša 71, 81, 82 Mussolini, Benedeto 9, 16, 27, 29, 35,36, 38, Miloslavić, Josip 72, 81,199, 200, 201 43, 45, 46, 53, 61, 84, 96, 98, 103, 104, Miloslavić, Miho 81 146, 160 Miloslavić, Milka 74 Mustahinić, Niko 48 Miloslavić, Milko 266 Mušić, Frano 97 Miloslavić Nikola 110 Milošević, Slobodan 135, 136, 153, 154 N Milovčić 239 Nadramija, Vicko 47 Miljas, Vido 70 Napica, Nikola 119 Miljković, Milan 259 Nascareli, Giovanni 247, 248, 249 Miročević, Risto 77 Nardelli, Stefanija 87 Mirošević, Franko 98 Nardelli, Vesna 87 Mirošević, Nikola 246, 247, 248, 253 Nazor, Vladimir 165

184 Neidhard, Fritz 39, 116 Pala, Giuseppe 217, 218 Nemec, Martin 262 Palambo, Giuseppe 247 Neumann, Josip 109, 129 Paliotti 213, 215 Nobilo, Frano 86, 215, 217 Palunko, Melko 109 Nodilo, Petar 99 Paride, Bepo 37 Novak 55 Parilo, Kate 113 Novaković, Dada 90, 109, 174 Passabanda, Marija 236, 237 Novaković, Vlaho 90, 91, 129 Pavelić, Ante 9, 21, 27, 28, 29, 30, 31, 34, 35, Nožica, Božo 95 36, 40, 45, 46, 47, 51, 53, 54, 61, 65, 81, 82, 83, 84, 88, 96, 105, 107, 135, 136, 144, 146, 152, 160, 270 NJ Pavlović, Bogdan 26 Njirić, Anka 74 Pavlović, Josip 234 Pecotić, Bogdan 139,143 O Pečar, Vicko 241 Obarda, Mareo 247 Pećar, Ivo 99 Obradović, Niko 79, 228, 229 Peko, Ivo 47, 55 Obradović, Vlaho 228, 229 Perak, Niko 221 Obradović, Vuko 228, 229 Perčin, Tonko 92 Ogrizen, Valentin 101 Peres, Viktor 39 Olstevsky, Waldemar 109 Perdijić, Ante 218, 225 Opačić, Dušan 274 Perić, Stjepo 26, 29, 46,83, 88 Oreb, Drago 254 Perišić, Ivko 98 Oreb, Elza 98 Perišić, Radojica 58 Oreb, Ivan 243, 244, 249, 251, 252, 253 Perović, Tošo 54, 56,118 Oreb, Silvestar 243, 248 Peruško, Ane, 99 Oreb, Svetomir, 243 Peso, Gjina 119, 200 Oršanić, Ivan 30 Petain 64,142, 157 Orijental, Branko 31 Petković, Franko 97, 102, 246, 249, 250 Ostojić 133 Petković, Ivan 248 Petković, Ivko 247 P Petković, Marin, 97 Padovan, Ivan 86 Petricioni Domenico 102 Padovan, Marija 115 Petričević, Stjepo 70 Padovan, Petar 51 Petrinelli 235,236, 237, 238 Pafundi, Giuseppe 26, 88, 142 Petrov, Niko 79 Paković, Frane 95 Petrović, Antun 209, 213, 214 Paković, Jozo 120 Petteruti, Mario 256, 276

185 Pezzardi, Giuseppe 247, 248, 249 Pušić, Baldo 228, 229 Piazzoni, Aleksandro 34, 38 Pušić, Marijan 80 Pindović, Božidar 56, 88 Pušić, Niko 48 Plančić, Stjepan 200, 201, 203, 205, 207, 208, Pušić, Vlaho 228, 229 224, 233, 234 Pleško, Josip 263, 264 Q Podešva, Gabrijel 263, 264, 265 Quisling 157 Podgorski 71 Poljanić Anto 42, 114 R Poković, Baldo 47, 74 Rabi 116 Popov 44 Račić, Pave 110 Popovac, Boško 73 Račić, Šte� 110 Popovac, Mirko 73 Radeljević, Marija 95 Posedel, Milovan 81, 208 Radica, Joško 11, 108 Postrožnik, Oton 116 Radičević, Vlaho 203 Poša, Pavo 86, 217 Radić, Stjepan 45 Pozzoli, Lorenzo 225, 235, 236, 237, 238, Radonić, Branko 71, 204 240, 241 Radonić, Marija 205 Pravica, Jovo 73 Radošević, Todor 53 Prčević, Đuro 111 Radovan, Antun 232 Prebeg, Milan 241 Radovan, Ivan 217 Primić, Gajo 79, 228, 229 Radović, Kate 95 Prizmić, Ante 243 Radulj, Ivan 99 Prizmić, Ćirko 247 Ranković, Aleksandar 132 Prizmić, Ivan 98, 246, 248 Rapotec, Stanislav 52, 53 Prizmić, Mare 97 Rastić, Niko 48 Prizmić, Pavao 243 Rašeta, Nikola 53, Prizmić, Vladimir 243 Rašeta, Nikola 74 Prkačin, Ane 239 Rašević, Milan 55, 57 Prkačin, Jozo 239 Rebić, Goran 154 Prkačin, Nikola 239 Redžo, Vid 76 Prkačin Stjepo 239 Reiss, Herman 129 Prkačin, Vido 239 Rendulic, Lothar 106, 107, 139 Protić, Aleksaandar 74 Ristić 57 Prpić, Ivan 29 Ristić, Dušan 55 Puglia, Vincenzo 86,215,217, 218 Riter, C. F. 18 Puretz, Samuel 129 Roatta, Mario 102, 103, 146

186 Rocchi, Armado 85, 92, 93, 94, 95, 96, 102, Scattalini, Marinko 31 209, Scattalini, Marko 82 211, 212, 213, 214 Schmidthuber 21, 38, 54, 111, 116 Rojnica, Ivo 21, 26, 31, 32, 44, 46, 63, 70, 71, Scoditti, Giovanni 247, 248, 249 72, 75, 81, 83, 88, 92, 143, 155, 199, 201, 202, 204 Scudetti 102 Roko, Blaženko 232, 234 Scuteli 245 Roko, Mato 31, 78, 222, 224, 227 Secchi, Giovanni 247 Romac, Darinka 236, 238 Segatin, Ivo 211, 2112, 214 Roman, Abram 98, 247, 248, 253 Seitz, Johann 44 Roman, Leo 98, 247, 248, 253 Selak, Kosta 112 Roncoroni, Alfredo 86, 87, 97, 98, 215, 217, Sesan, Antun 256, 276, 278, 280 218, 225 Simatović, Ane 79 Roosevelt, Franklin 9, 18 Simeonović, Stevan 258 Roso, Jelka 78 Simin, Ivan 93, 209 Rukavina, Jozo 261 Simoni, Miše 120 Rupčić, Ivica 119 Simović 55 Rupić, Mato 163 Skelin 261, 262 Russel, Vilma 44 Skočibuha 116 Sladović, Ivo 243, 244 S Slavković, Kojo 56, 57, 109 Sablić, Vinko 31 Slovinić, Petar 30 Sabljak 262 Smidt 224 Sach, Ivan 90 Sokol, Bernardin 108 Sah, Babo 207 Soldat, Josip 71, 109 Sah, Šerif 207 Soldat, Marija 71 Salacan, Ante 48, 49 Sorkočević 116 Salečić, Josip 98 Sparavalo, Milenko 75, 82, 208 Salvadore, Teok 109 Sparavalo, Milka 75, 82, 208 Salvatelli, Gino 243, 244, 247 Sparavalo, Todor 75, 82, 208 Samardžić, Jelena 204 Spaventi, Vinko 78 Samardžić, Petar 58 Spitzer, Josip 80, 109, 129, 140, 231, 233, 234 Sanader, Ivo 13 Spitzer, Marica 80, 233 Sandano, Krsto 44, 55 Srdić, Vaso 74 Santovita, Ugo 34 Srhoj, Juraj 94 Sarnečić, Dinko 51 Srhoj, Stjepan 113 Sašilo, Rade 110 Srnečić, Dinko 26 Sauro, Italo 103 Sršen, Marija 110

187 Sršen, Petar 99 Š Sršen, Stanko 99 Šabić, Luka 241, 242 Srzić, Cvijeto 241 Šalovac, Ivan 259 Stadt, Petar Ferdinand 44, 71, 109 Šandor, Žigmund 204 Stajić, Vaso 259 Šarić, 56 Staljin Visarionović, Josip 9, 18 Šarić, Bogdan 81 Stanković, Antun 90 Šarić, Ivan 118 Stavinić, Petar 71 Šarić, Ivo 119, 200, 201 Steinz, Laura 129 Šeks, Vladimir 13 Steka, Lorenzo 86, 215, 217 Šale, Frano 51 Stepinac Alojzije 53, 143 Šale, Petar 37 Stijepić, Petar 41, 71, 99 Šantić, Pero 49 Stipanović, Nikola 97 Šegović, Stjepo 93 Stjepović Dabrović, Tonka 87 Šeparović, Ante 50 Stjepović, Marko 69 Šeparović, Ivan 50 Stjepović, Niko 109 Šeparović, Ivo, 50, 51 Stojanac, Kosta 72 Šeparović, Ivo 77 Stojanović 51, 52 Šeparović, Stjepan 96 Stojanović, Ivo 239 Šestanović, Stipan 86, 217, 218 Stojković, Zvonimir 110 Šijaković, Boško 239 Strammer 149 Šilkut 109 Stulli, Bernard 24, 81, 129 Šilov, Kruno 91 Stulli, Karlo 74 Šimić, Ivan 85 Sugja, Ante 26, 47, 88 Šimunović 48 Sulas, Giovanni 102, 225 Šimunović, Marija 97 Suranyi, So�a 129 Škare, Ivo 87 Surjan, Božo 246, 247, 248, 253 Škare, Mato 87 Surjan, Franko 246, 247, 248, 253 Škvrce, Kate 232 Surjan, Ivan 249, 251, 252 Škvrce, Miho 48 Suton, Marko 37 Šlaus, Juraj 109 Svetin, Jure 78 Šmok, Jele 81, 201 Svičarević, Kate 119 Šorštain – Dimkoivć 232 Svilokos, Ivo 118 Špaleta 71 Svilokos, Nino 56, 59 Špaleta, Roza 213, 215 Svilokos, Vicko 47, 88 Špan, Josip 53 Špinčić, Marija 109 Šteger, Bosa 74

188 Štuk, Frane 235, 236 Tošović, Taborka 82 Šuković, Mato 78 Tošović, Zagorka 75 Šutić, Marija 109, 10 Tribukait, Guenther 21, 116 Švarc, Ljudevit 31 Trifunović, Ilija 52, 53, 135 Šporčić, Zvonimir 79, 109, 134 Trojanović, Niko 48, 70 Trojanović, Nikola 99 T Tucci, Karlo 93 Tabain, Ivan 102, 246, 248, 249, 250 Tudeško, Mato 239 Tabain, Santic 251 Tuđin, Husein 232 Talijančić, Bariša 113 Tunjica, Ivan 241 Tasovac, Ante 76, 80, 232 Turšin 263, 264, 265 Tasovac, Marko 247, 253 Tuta, Josip 31 Tasović, Bogdan 74 Tvrdeić, Andrija 97 Tasović, Duško 74 Tvrdeić, Anton 97 Tasović, Jovo 74 Tasović, Marko 74 U Tasović, Milka 74 Uccelini, Ivan 91 Tecilazić, Ljubo 211 Uccelini, Petar 91 Tisa, Josef 64 Unković, Ane 97 Todorović, Dušan 77 Unković, Mile 97 Tolentino, Emil 77 Udovičić, Ivan 98 Tolentino, Flora 77 Udovičić, Jakica 98 Tolentino, Moša 129 Urlović, Mare 99 Tolentino, Rafael 129 Tolentino, Reni,129 V Tolentino, Simha 129 Vacaro, Carmello 102 Tolentino, Šari 129 Valezin, Angelo 129 Tolj, Anto 241 Vanini, Giuseppe 217, 225 Tolj, Jure 241 Vasary, Julius 44 Tolja, Nikola 7 Vekić, Jozo 82 Tomašić, Jerko 98, 102 Venerardi, Luigi 247 Tomašić, Marko 74, 206 Venzilović, Milivoj 71 Tomelić, Kate 112 Veramenta, Drago 83, 92, 93, 95, 154, 155, Tomić 44 213, 214, 215 Tomić, Frano 119 Vergamo, Maggiaro 101 Tomić, Nikola 98 Veselinović, Milan 232, 234 Toscani, Alberto 240, 241 Vidak, Ante 91

189 Vidak, Pasko 119 Vuško, Ante 94 Vidaković, Stipe 261, 262 W Vidas 29 Wenzilović, Malvina 87 Vidojević, Marija 88 Wilhelm II. 18 Viggilio, Amades 110 Wilke 44 Vitković, Marija 95 Wolff, Richard 44 Vlašić, Antun 243 Wollach, Isidor 129 Vlašić, David 243 Vlašić, Ivo 239 Z Vlašić, Kate 110 Zamletti, Guido 98 Vlašić Petak, Ane 90 Zellner, August 39, 109, 116, 232 Vlatković, Manojlo 70 Ziegerbauer, Fridrih 93 Voce 93 Zovko, Vinko 33, 79 Vojvodić, Frano 47 Zuech, Stjepan 39, 53, 78, 79, 110, 132, 139 Vokić, Ante 40, 107 Vragolov, Đuro 54, 56 Ž Vragolov, Niko 54, 56 Žaknić, Sveto 119 Vragolov, Pero 54, 56 Žanić, Milovan 83 Vrančić 21 Žderić, Živko 94 Vrečić, Nikola 88 Žerjavić 16 Vučić, Anka 207 Žiška, Frano 44 , Vučić, Danilo 206 Živković, Mirko 31, 32, 70, 71, 76 Vučić, Jovo 200, 201, 203, 205, 207, 208, 234 Živković, Petar 134 Vučić, Milan 73, 206 Žuvela, Franko 97 Vukašinović, Blagoje 75 Žuvela, Ivan 98, 251, 252 Vukušić, Ivo 76, 90 Žuvela, Katarina 98 Vuletić, Bruno 134 Žuvela, Marin 97, 251, 252 Vuletić, Vid 92 Žuvela, Marko 245, 246

190