Drevne seobe I. Putokaz kroz antropološke teme Emil Heršak [email protected] / [email protected] mobitel: 098 1777-880

Antropogeneza Određivanje protagonista • Rod pojavljuje se u prepoznatljivom obliku na prijelazu u pleistocensku epohu, koja je počela prije 2.500.000 godina. • Pleistocen bijaše vrijeme velikih klimatskih mijena – ledenih i međuledenih doba, koja su poticala evolucijski hod. • Međutim, prvi preci hominida vjerojatno su se odvojili od stabla njima najsrodnijih primata još prije 7.000.000–6.000.000 godina, možda potkraj srednjega miocena, ili na početku pliocena. • Tijekom srednjega miocena (otprilike 16.000.000–12.000.000 PD) različite vrste čovjekolikih majmuna (primjerice iz roda Dryopithecinae) nastanili su golem prostor od Afrike i Europe do Indije i Kine; na tu ekspanziju djelovala je nova konfiguracija kopna, točnije nastanak kopnene veze između Afrike i Euroazije, preko Arabijske ploče, prije 17 milijuna godina.

Rasprostranjenost čovjekolikih majmuna u miocenu i pleistocenu • U srednjem miocenu pojavio se i Ramapitek, koji je jedno vrijeme izgledao kao dobar kandidat za prvog pretka hominida - i tada se pojavio i Gigantopitek, najveći majmun koji je ikada živio. • Gigantopitek je preživio do pleistocena, pa je moguće da su ga susreli (i lovili) rani hominidi (na području kriptozoologije, gigantopitek se često smatra pretkom bića poput jetija u Tibetu, alme u srednjoj Aziji, saskvača ili "bigfoota" u Sjevernoj Americi, itd.). Problem Ramapiteka Vrsta Ramapithecus pronađena je 1930-ih godina u Indiji, i nazvana prema Rami, jednog od avatara boga Višnua; srodna ili istovjetna vrsta Sivapithecus nazvana je po indijskom božanstvu Śivi; razlike između Ramapitheka i Šivapiteka vjerojatno odražavaju seksualni dimorfizam u istoj vrsti; Ramapitek je živio prije 14.000.000 do 8-7.000.000 godina u sjevernoj Indiji i Istočnoj Aziji. Antropolozi Elwyn LaVerne Simons (1930 – 2016) i David R. Pilbeam (1940–) smatrali su Ramapiteka prvim pretkom hominida. Ipak genetska istraživanja uklonili su mogućnost da se Ramapitek nalazio na ishodištu hominida: tj. potkraj 1960-ih Allan Wilson (1934–1991) i Vincent Sarich (1934–2012) s Kalifornijskoga sveučilišta u Berkeleyju ispitali su krvnu bjelančevinu majmuna i ljudi i utvrdili da se čovjek i njemu najsrodniji majmun, čimpanza, razlikuju samo u 2% krvne genetike; ta se podjela zbila tek prije 5 milijuna godina, a Ramapitek je, dakle, živio prerano da bi ga se moglo smatrati hominidom; godine 1977. nova je rekonstrukcija čeljusti Ramapiteka također opovrgla tezu o njegovoj hominidnosti. Ramapitek se danas obično smatra pretkom azijskih čovjekolikih majmuna, osobito orangutana.

Azija ili Afrika • Danas u Africi žive većina čovjekolikih majmuna: gorila, čimpanza i bonobo (jedino su orangutan i gibon u Aziji); zato je Charles Darwin (1809–1883) zaključio da je nešto vjerojatnije da su i ljudi potekli iz Afrike; ipak smatrao je to "beskorisnom" spekulacijom. • Potkraj 19. i na početku 20. st. među europskim znanstvenicima prevladavalo je mišljenje da je Azija ishodište povijesti, i to sukladno filozofiji ex Oriente lux. • Premda su fosili pračovjeka bili otkriveni još 1854. u dolini Neander kod Düsseldorfa, smatralo se da je ljudska vrsta potekla iz Azije, ili iz "Lemurije".

Hrvatski prijevod kartografskog prikaza Ernsta Haekela o raseljavanju ljudi iz "Lemurije" (1887).

2

• Pod tim utjecajima Eugène Dubois (1858–1940) pošao je na otočje Nizozemske Istočne Indije, između Azije i "ostataka Lemurije", gdje je 1891–1892. kod Trinila uz rijeku Solo na otoku Javi otkrio dio lubanje, zubi i kosti vrste čovjeka s vrlo arhaičnim crtama • Godine 1927. Davidson Black (1884–1934), na osnovi proučavanja gornjega kutnjaka nađenog još 1921., predstavio je svijetu pračovjeka iz spilje kod Beijinga – Sinanthropus pekiniensis; potkraj 1929. kineski arheolog Pei Wenzhong (1904–1982) iskopao je ključni dokaz – gotovo potpuni gornji dio lubanje. Hipoteza o Lemuriji Godine 1864. engleski orintolog Philip Lutley Sclater (1829–1913) tvrdio je da na Madagaskaru i na Maskarenskim otocima (Réunion, Mauricijus) postoje ostaci velikog kontinenta koji je nekada bio središtem roda lemura (stirps lemurum), pa je i predložio naziv "Lemurija" . Alfred Russel Wallace (1823–1913), smatrao je da je "Lemurija… nedvojbeno legitimna i vrlo vjerojatna pretpostavka, te primjer načina kako proučavanje zemljopisnoga rasporeda životinja može nam omogućiti rekonstruiranje zemljopisa minuloga vijeka" (1876). Ernst Haeckel (1834–1919) smjestio je na Lemuriji prastanište vrste koju je prozvao Pithecanthropus.

Afričko podrijetlo Otkriće Australopiteka • Godine 1921. u mjestu Kabwe (nekada Broken Hill) bila je pronađena lubanja tzv. rodezijskog čovjeka; no bio je to napredniji tip hominida (danas se smatra da je riječ o H. erectus-u ili o arhaičnom H. sapiens-u. • No ključni je nalaz uslijedio 1924. kada je Raymond Dart (1893–1988) nabavio lubanju iz Taunga, na osnovi koje je predložio uvođenje novog taksonomskog roda majmuna-ljudi – africanus ("južni majmun afrički"). Dječak iz Taunga Raymond Arthur Dart, bio je australski anatom koji je preuzeo profesuru u Witwatersrandu u Južnoj Africi 1922. godine. Dvije godine poslije (1924) u posjed mu je dospijela lubanja "dječaka iz Taunga", koju je geolog Robert Burns Young (1874–1949) pronašao u uredu rudarske tvrtke "Northern Lime" u mjestu Taung na sjeveru Južne Afrike (činovnicima tvrtke dotad je služila kao uteg za papir). Prema tom primjerku Dart je iznio tezu o novom taksonomskom rodu majmuna-ljudi (Homo-simiadae), a za pronađeni primjer, ponudio je naziv Australopithecus africanus. "Dječak iz Taunga" živio je prije 2,3 milijuna godina i imao je oko tri godine kada je umro. Na osnovi ožiljaka na lubanji, moguće je da ga je u smrt odnijela neka velika ptica grabilica.

• Robert Broom (1866–1951) u desetak godina rada po transvaalskim spiljama (, , Kromdraai) iskopao i lubanje odraslih australopiteka, i dijelove zdjelice i kralježnice, koji su potvrđivali da je "južni majmun" hodao uspravno; utvrdio je da su postojale barem dvije vrste: jedna manja i gracilnija, druga upadljivo jača. Prva je odgovarala Dartovu tipu africanus. Drugu je Broom nazvao robustus. • Dodatne potvrde afričkoga podrijetla rezultirale su iz rada kenijsko-britanskog paleontologa Louisa Leakeya (1903–1972) i članova njegove obitelji. • Mary Leakey (1913–1996), druga i profesionalno ključna supruga Louisa, otkrila je u guduri Olduvai lubanju nalik na snažnije primjerke s juga Afrike, ali još robusniju: Zinjanthropus boisei.

Homo habilis • 1960. Leakeyev prvi sin Jonathan sa suprugom Mary pronašao je u Olduvaiu donju čeljust i dva komada lubanje drukčijeg hominida (mladunca ili djeteta); do 1963. Leakeyjevi su iskopali dva slična primjerka po kojima se moglo zaključiti da je riječ o vrsti s nešto većim mozgom, manjim zubima i manje

3

isturenom čeljusti; u opisu fosila surađivali su Dartov asistent Phillip Vallentine Tobias (1925–2012) i primatolog John Russell Napier (1917–1987); nađeno je i grubo kameno oruđe. • Louis Leakey se uvjerio da je riječ o najstarijem predstavniku roda Homo, a ne o australopiteku; obavijestio je Darta, koji je na Leakeyjevu molbu za novu vrstu predložio ime . • U travnju 1964, u časopisu Nature, Leakey, Tobias i Napier predstavili su H. habilis-a znanstvenoj javnosti. • Međutim, sve do danas, prema Richardu Leakeyu (1944–) H. habilis ostaje problematična vrsta i vrlo "varijabilna".

Pojednostavljenje taksonomije • Njemačko-američki evolucijski biolog Ernst Mayr (1904–2005) spojio je javanskog pitekantropa, pekinškog sinantropa i slične taxa fosilis u kategoriju ; poslije je Francis Clark Howell (1925–2007) uveo opću shemu po kojoj se svi hominidi trebaju razvrstati ili u Australopithecinae ili u rod Homo. Tako su Broomov i Leakeyjev Zinjanthropus boisei postali Australopithecus robustus i Australopithecus boisei • F. Clark Howell objavio je 1965. i knjigu Early Man (= Rani čovjek), u popularnoj znanstvenoj biblioteci Time-Life, koja je uvelike utjecala na shvaćanja o ljudskoj evoluciji; u knjizi se nalazila i glasovita ilustracija "Hod napretka" (engl. March of progess), koju je izradio slikar Rudolph Franz Zallinger (1919–1995).

Lucy (Australopithecus afarensis) • U studenom 1974. kod Hadara u Etiopiji, francusko-američka "afarska ekspedicija", koju su predvodili Yves Coppens (1934–), Maurice Taieb (1935–) i Donald Johanson (1943–), pronašla je ostatke kostura malene "Lucy", nazvane Australopithecus afarensis; "Lucy" je živjela prije 3,2 milijuna godina, no njezini su srodnici nastanjivali istok Afrike već prije 3,8 milijuna godina • Potvrda uspravnog hoda (Laetoli): 1976. u mjestu Laetoli (Olduvai) Mary Leakey otkrila je trag stopala dvonožnog hominida (zacijelo australopiteka) u sloju vulkanskog pepela istaloženog prije 3,6-3,75 milijuna godina.

Ardipitek i stariji primjerci australopiteka • U prosincu 1992. Gen Suwa (1954–), član ekipe Tima Whitea, pronašao je u etiopijskoj pustinji Aramis, u Afarskoj regiji (70–80 km od Hadara), ostatke hominida, datiranog 4,4 milijuna godina u prošlost. U izvješću iz 1994. koristila se oznaka Australopithecus ramidus, prema riječi "korijen" iz afarskoga jezika, što je trebalo podsjećati na "korijen hominidnog stabla"; poslije se uvela nova rodovska odrednica , tj. "zemni majmun". • 1995. Meave Leakey (1942–) i Alan Walker (1938–2017) objavili su otkriće australopiteka starog 4,2– 3,9 milijuna godina. Prozvali su ga Australopithecus anamensis ("jezerski australopitek"). • 1997. Whiteov je student Yohannes Haile-Selassie (1961–), kod Alayle blizu prijašnjeg etiopskog nalazišta u Aramisu, našao ostatke ardipiteka starog 5,8 milijuna godina. Dao mu je ime Ardipithecus ramidus kadabba (afarski kadabba znači "praotac" ili "rodonačelnik"). • U prosincu 2000. ekipa iz Instituta Max Plancka pod vodstvom Zeresenaya Alemsegeda (1969 –) otkrila je kod Dikike u sjeveroistočnoj Etiopiji kosti djeteta australopiteka, vjerojatno ženskoga roda, stare 3,3 milijuna godina. Taj se primjerak ubrzo prozvao "Lucyjeva kći", no budući da je malo stariji od Lucy dobio je i nadimak "Selam". Časopis Nature objavio je opis nalaza u rujnu 2006.

Najstariji afrički hominidi ( i Toumaï) • 2000. (kraj godine) kenijsko-francuska ekipa pronašla je kod Kapsomina u Tugenskom gorju središnje Kenije, hominida starog čak 6,2–5,6 milijuna godina. Martin Pickford (1943–) i Brigitte Senut (1954–)

4

dali su mu ime Orrorin tugenensis (dok orrorin na jeziku naroda Tugen znači "izvorni čovjek", a podsjeća na francuski aurore "zora"); popularni tisak, prozvao ga je "milenijski čovjek". • U srpnju 2001. u fosilnom ležištu Toros-Menella na zapadu pustinje Djurab u Čadu, Ahounta Djimdoumalbaye (1970–), član ekipe Michela Bruneta (1940–), pronašao je ostatke mogućeg hominida, staroga 7,0–6,0 milijuna godina. Nazvan je tchadensis ("sahelski čovjek – čadski"), odnosno Toumaï (na jeziku čadskog naroda Gorane "životna nada"). • Najstariji fosili izazivaju dvojbe. Naime, iako postoje naznake da je možda Orrorin hodao uspravno, dio znanstvenika smatra da je u bližem srodstvu s precima čimpanze, ili možda s općim precima i čimpanza i ljudi. Isto tako, jedan dio znanstvenika smatra da je Toumaï vjerojatnije u bližem prasrodstvu s velikim čovjekolikim majmunima, nego s precima ljudi

"Priča s istočne strane" • Tu je teoriju formulirao Yves Coppens, a razradio ju je poslije Richard Leakey; njezin scenarij se temelji na razvitku krajolika u Istočnoj Africi. • Razvitak koji se nastavljao u Zapadnoj Africi – gdje su se razvili afrički čovjekoliki majmuni, Coppens je nazvao – "Priču sa zapadne strane". Leakeyjeva razrada 1. Prije 20 milijuna godina pojačava se tektonika; Afričko-arabijska ploča počela se razdvajati od ostale Afrike. No sve do prije 15 milijuna godina po sredini Afrike protezao se gust sag tropskih šuma. 2. Daljnji tektonski pokreti stvorili su dug rasjed od današnjeg Mrtvog mora preko Crvenoga do Mozambika. Zbog jake vulkanske akcije i gomilanja lave, u Etiopiji i Keniji narasla su visočja viša od 3000 metara. To je spriječilo prodor toplih i vlažnih vjetrova s Atlantika. Uz zapadne obronke, vlažan se zrak dizao i hladio, pa su se kiše tu izlijevale, dok je na istoku postalo sušno. Na istoku se šumski pokrov prorijedio i nastao je mozaičan krajolik šumaraka, makije i travnjaka 3. Prije 12 milijuna godina tlo je uz istočnoafrički rasjed popustilo. Ostala je golema usjeklina nekoliko tisuća metara duboka. Tako se konačno stvorila Rovovska dolina.* 4. Promjene su zahvatile životinjski svijet. Do prije 10 milijuna godina, dok se novi krajolik još gradio, u Africi je živjelo mnogo više vrsta čovjekolikih majmuna nego običnih majmuna. Poslije se raznolikost i brojnost prvih svela na šačicu, i zbog porasta konkurencije drugih majmuna i zbog sužavanja prirodnih staništa. 5. Preteče današnjih gorila i čimpanza zadržali su se u šumama zapadno od Rovovske doline. Jedan drugi ogranak čovjekolikih majmuna pošao je na istok (ili je tamo bio zatečen). Na istoku je upravo mozaičnost staništa postala snažnim evolucijskim motorom, potičući mnoštvo adaptacijskih pokušaja. 6. Dva su takva pokušaja bila uspješna za istočne majmune: uspravan hod u krajoliku rijetkih šuma, te razvitak zubi prikladnih za tvrđu (biljnu) hranu iz sušnijih podneblja. Tako je nastao prvi hominid, rani australopitek ili njegov predak. 7. Budući da se evolucijski pokus pokazao sretnim, slijedila je "adaptivna radijacija", tj. višestrano umnožavanje vrsta i podvrsta prema mogućnostima staništa. Zato se rod hominida razvio kao gust "grm" (s možda šest do 16 vrsta). Taj je "grm" uhvatio korijena negdje prije 7,5–7,0 milijuna godina, kada je na ekološke prilike počeo utjecati val zahladnjenja. 8. Hladnoća je naglo porasla prije 2,6 milijuna godina (na početku pleistocena), što je u životinjskom svijetu izazvalo ili izumiranja ili nove prilagodbe. Tada se razrijedio i hominidni "grm". 9. Prevagnula su dva krajnja rješenja. Jedna je grana australopiteka nastavila stari obrazac, ali je razvila goleme čeljusti za žvakanje sve tvrđe biljne hrane (A. robustus i A. boisei). Druga je grana prebacila naglasak na porast mozga. Uvela je meso u svoju prehranu i razvila složenije oblike suradnje unutar čopora. Tako je nastao rod Homo.

* Rovovska dolina (eng. Rift Valley) također se naziva na hrvatskom "Velika rasjedna dolina".

5

10. Rani Homo, možda Homo habilis, bio je još vrlo raznolik, jer je i u vrijeme sužavanja "grma" bilo više evolucijskih pokusa. 11. Vremensku granicu od 2 milijuna godina u prošlosti preživio je samo robustni australopitek i daljnji mu srodnik Homo erectus. 12. Prije milijun godina nestat će i posljednji veliki australopitek, a ostat će jedino Homo erectus – koji će, napokon, prodrijeti iz Afrike u druge dijelove svijeta.

Mesna prehrana i suradnja Za Leakeyja je glavna adaptacija roda Homo bio prijelaz na mesnu prehranu. Mesožderstvo – ili kao lov ili kao strvinarstvo – u povratnoj je vezi s porastom mozga. Što se tiče suradnje u čoporu, ključan je pokazatelj – dimorfizam spolova. Mužjaci australopiteka bili su dvostruko veći od ženki, pa se može zaključiti da su njihovi čopori bili uređeni tako da je jedan mužjak vladao nad haremom ženki, tjerajući druge mužjake iz čopora. U rodu Homo razlika u tjelesnoj veličini između mužjaka i ženki znatno je manja, što bi značilo da je porasla suradnja u čoporu, i to među mužjacima i ženkama i među samim mužjacima.

Migracija australopiteka? • Homo erectus vrlo će se daleko proširiti – no je li se australopitek selio iz Afrike? • Australopitek je ostao, po svemu sudeći, isključivo afričkom životinjom (kao i Homo habilis). Ipak, tvrdilo se da su usporedive vrste mogle postojati i u Euraziji • Elwyn L. Simons iznio je ideju o vrlo široku arealu australopiteka, odbacivši tzv. "iluziju o Rajskom vrtu". Poslije je Sherwood L. Washburn (1911–2000) tvrdio da ako danas nema čovjekolikih majmuna (recimo) u Indiji, to se moglo dogoditi jer su se upravo indijski majmuni razvili u ljude. Arealna fluidnost • Areal (od lat. area, "ravnina") je prirodno područje raširenosti biološke vrste • I u odnosu na Afriku može se primijeniti zamisao o širokom arealu; "migracija" bi se mogla utvrditi u odnosu na biološki prijenos gena iz jedne populacije u drugu, obično susjednu, zbog tipičnih ili pak slučajnih pomake pojedinih čopora kao posljedice, prije svega, ekoloških uvjeta. • Vrsta bi se "razlila" po svemu arealu u skladu s njezinim reproduktivnim sposobnostima i "migracija" bi tako značila sporo ekološko oblikovanje samog areala. • Sav taj proces trajao bi vrlo dugo. Ne možemo ni procijeniti koliko je naraštaja dvo-nožnih majmuna za to vrijeme potrošilo svoje zacijelo kratke životne vjekove. Svaka bi daljnja klimatsko-ekološka mijena uvjetovala nove pritiske – nove seobe ili izumiranja, nove prilagodbe i seobe. Homo erectus Početak kamenoga doba (donji paleolitik) • Homo erectus stoji na razmeđu! • Sve su prijašnje vrste "majmunaste", sve su vrste nakon erectus-a "...očito ljudske u izgledu i ponašanju". • Weidenreich je ovog hominida označio kao tipskog predstavnika skupine "pradrevnih (iskonskih) ljudi", za koju je uveo opći naziv Archanthropinae. • Izgled. Obujam mozga Homo erectus-a bio je veći nego u njegovih preteča, kosti su bile deblje i imao je pravi nos – ne majmunsku gubicu. Tijelo mu bijaše snažno i premda se utvrdio da je hodao uspravno, prvo se smatralo da nije hodao tako uspravno kao današnji ljudi. Ta se slika temeljila na

6

prijašnje nalaze iz Azije (Java, Beijing). Međutim, otkriće "dječaka s Turkane" godine 1984. bitno je promijenilo naše spoznaje o izgledu ovih praljudi. • Nazivlje nije ujednačeno. Ranog Homo erectus-a, ponajprije primjere iz Afrike, mnogi danas uvrštavaju u osobitu kategoriju pod imenom , tj. "čovjek radnik" ili bolje "čovjek rukotvorac". Homo erectus ili Homo ergaster 1975. uvedeno je ime Homo ergaster za afričke praljude, dok bi oznaka erectus ostala samo za hominide izvan Afrike (primjere iz Jave, Kine i Europe). No ta razlika ostaje upitna. Veće su dvojbe nastale oko kasnijih, tjelesno zbijenijih i glavatijih fosila, većinom iz Europe. Neki su ih uvrštali u skupinu "arhaičnih" Homo sapiens-a. U novije vrijeme se za potonje opet uvodi ime , kojim je Otto Schoetensack (1850–1912), 1908., označio veliku fosilnu čeljust, nađenu 1907. kod mjesta Mauer blizu Heidelberga. Za praljude iz brdu Atapuerca, nađene 1990-ih predloženo je ime ("čovjek prethodnik"), jer su navodno pripadali evolucijskom tipu između Homo ergaster-a i "hajdelberškog pračovjeka".

Dječak s Turkane • 1984. Kamoya Kimeu (1940–), član ekipe Richarda Leakeya i Alana Walkera, otkrio je uz potok Nariokotome na zapadnoj obali Turkane gotovo potpun kostur Homo erectus-a (KNM-WT 15000), star 1,8–1,5 mil. godina. • Riječ je o kosturu dječaka u dobi od 9–11 godina; bio je visok 160 cm, a smatralo se da bi do odraslosti narastao na 2 metra. • Zdjelica i kukovi potvrđuje ne samo da je hodao sasvim uspravno, nego i da je mogao hodati i trčati bolje od današnjih ljudi. • Otvor u kralježnici za hrptenu moždinu bio je uzak, možda zato što je mozak bio manji, no bio je uzak baš u području prsnog koša. Prema Walkeru, to ukazuje na slabiju kontrolu disanja prilikom govorenja.

• Zdjelica "dječaka iz Turkane" bila je uža u odnosu na njegovo Jedan od prikaza dječaka nađenog uz obalu tijelo nego u modernih ljudi, pa se pretpostavljalo da je zato Turkane, označen i kao Homo erhaster (izrada: mogao hodati spretnije od ljudi naše vrste (uvjetno, manje je Nikolas Zalotockyj, 2009). "gegao", tj. manje je hodao nezgrapno).

Gona • Međutim, poslije je otkriće vjerojatno odrasle ženske zdjelice H. erectus-a uz rijeku Busidima u formaciji Gona u Etiopija, datirane na starost od 1,8–1,2 milijuna godina, pokazalo da je vrlo nalik na naše vrste (ostaci zdjelice bile su otkrivena 2001. i Scott W. Simpson objavio je 2008. rezultate rekonstrukcije). • Žena ili djevojka iz Gone bila je mala, visine između 119,4 i 144,8 cm, što bi zajedno s oblikom zdjelice ukazivalo na visok stupanj spolnog dimorfizma u H. erectus-u. Dmanisi • U selu Dmanisi u južnoj Gruzije, nakon otkrića donjopaleolitskog oruđe sredinom 1980-ih, između 1995. i 2005. pod vodstvom arheologa Davida Lordkipandidze (1964–), bili su pronađeni ostaci lubanja i čeljusti rane vrste Homo erectus-a ili Homo ergaster-a, starog između 1,85 ili 1,8 i 1,6 milijuna godina. Arheolozi su otkrili i druge dijelove kostura, ukupno od pet pojedinaca. • Zbog arhaičnosti izgleda, neki znanstvenici povezali su gruzijskog pračovjeka čak s Homo habilis-om, no postojale su morfološke sličnosti s "Dječakom s Turkane". Praljudi iz Dmanisija po svoj prilici odražavaju rane prodore iz Afrike u Euroaziju.

7

• Praljudi iz Dmanisija po svoj prilici odražavaju rane prodore iz Afrike u Euraziju. • Moglo bi biti znakovito da je otvor u kralježnici za hrptenu moždinu nešto širi u primjercima iz Dmanisija nego u "Dječaka iz Turkane"

Lijevo: jedna od pet pronađenih lubanja u Dmanisiju. Ovo je prikaz mlade ženske lubanje D-2282 pronađene 1995. godine (crtež: José-Manuel Benito, 2006).

Homo naledi • Speleolozi Rick Hunter i Steven Tucker otkrili su 2013. u južnoafričkoj spilji "Rising Star ", u već spomenutom području "Kolijevke čovječanstva" blizu Johannesburga, prve kosti iz vrste koja će 2015. dobiti naziv (= "zvjezdani" čovjek, prema izrazu iz sot[h]onskoga jezika). • U nastanku je bilo nađeno vrlo mnogo kosti ove vrste… čak 1.550 komada. • Skupinu znanstvenika koji su najprije obradili ovaj primjer vodio je Lee Berger, koji je prije analizirao razne kosti iz vrste australopiteka sedibe, i poput sedibe, • Prvi pokušaji datiranja H. naledi-a smjestili su ga u prošlost oko 2,0 ± 0,5 milijuna godina PD, ili između 2,0 milijuna i 912.000 PD, i bilo je zanimljivo da mu je lubanja, iako je bila donekle slična primjerima australopiteka, ipak je imala veći prostor za mozak od te vrste. • Zato je nastala hipoteza da je H. naledi možda imao temeljnu ulogu u evolucijskom pomaku od australopiteka prema našem rodu. • No novi podatci iz istraživanja tijekom 2016. – koje su bile objavljene 2017. – bitno su promijenili tu tezu: naime, prema rezultatima pokazalo se da je H. naledi živio tek između 335.000 i 236.000 PD, dakle u vremenu kada su zacijelo već od H. erectus-a nastali napredniji praljudi, tj. neandertalci i drugi srodnici, pa i naši pretci. • Zbog te promjene u evolucijskom vremenovanju, nastala je zamisao da je H. naledi bio ili arhaični pračovjek ili čak kasni australopitek, koji je dugo živio prije nestanka. Pojam paleolitika • Homo erectus, po svemu, označuje pravi početak paleolitika. • Temeljni pojam paleolitika, "kamenog doba", u znanost je uveo danski arheolog Christian Jurgensen Thomsen (1788–1865), i to prema ideji koju je izrazio rimski pjesnik Lukrecije (96–55. pr. Kr.). • John Lubbock (1834–1913), u utjecajnoj knjizi Prehistoric Times (London: 1865), podijelio je kameno doba na staro i novo razdoblje, tj. na "paleolitik" i "neolitik" (inače, ubrzo poslije irski arheolog Hodder Michael Westropp /1820–1885/ uveo je i srednje kameno doba, tj. pojam "mezolitik"). • Slijedila je razdioba paleolitika na stariji ili "donji" i mlađi ili "gornji", između kojih je početkom 1950‑ih francuski geolog i arheolog François Bordes (1919–1981) umetnuo još i "srednji" paleolitik. • Kulturne važnosti ranog paleolitika: 1) olduvajska i ašelska industrija (druga nazvana prema francuskoj lokaciji Saint-Acheul u dolini rijeke Somme); 2) korištenje vatre (Zhoukoudian, te Swartkrans prije 1,5- 1,0 milijuna godina).

Lov • Način života donjopaleolitskih praljudi postupno se usredotočio na lov. Razumije se, jeli su i biljnu hranu (jer ljudi imaju tipično zubalo sveždera). U početku je mesna prehrana vjerojatno ovisila i o

8

oportunizmu, i zato treba s oprezom govoriti o "lovcima" ili "lovu" kad je riječ o najranijima hominidima. Strvinarstvo je moglo igrati važnu ulogu u toj razvojnoj fazi. • Prijelaz na pravi lov zatim je pojačao potrebe da se lovac sve više kulturno usavrši, pa je pračovjek, za razliku od inih grabežljivaca, nastupio kao kulturno osposobljen lovac. • Lov je djelatan proces koji unosi pokret i usmjerenost u dijagramu čovjekove morfologije, tehnologije, društvene organizacije i ekoloških odnosa. I nije riječ samo o tome da je izrađivao bolja sječiva, koplja i drugu ubojitu opremu. Zhoukoudian potvrđuje da su praljudi lovili goleme i vrlo opasne životinje, što bi bilo nemoguće sa svom opremom koju su imali, da se nisu ujedno razvili oblici međusobne suradnje koji su pretvorili početni primatski čopor u učinkovitu lovačku družinu. • Čovjek je kao mesožder neprestano istraživao svoju okolinu u potrazi za plijenom; a plijen ili lovina, pogotovo krda velikih kopitara, može biti vrlo pokretljiva. Već je to moralo poticati svestraniju ekspanziju. Štoviše, ta je ekspanzija u skladu s modelom Alana Walkera o povezanosti bioloških, kulturnih, društvenih i ekoloških čimbenika.

Kanibalizam • Praljudski Ostaci iz Zhoukoudiana upućuju također na kanibalizam. Ljudske kosti lomljene su na isti način kao i životinjske, a baze pronađenih lubanja proširene su, po mogućnosti radi vađenja mozga. Pretpostavku o kanibalizmu u donjem paleolitiku potkrijepilo je i važno otkriće praljudskih kosti na brdu Atapuerca u spilji Gran Dolina, blizu Burgosa u Španjolskoj.

Walkerov model Da bi se hominid preinačio za ulogu mesoždera-grabežljivca ili lovca, prema Alanu Walkeru potrebne su sljedeće prilagodbe: 1. Vrsta se mora prilagoditi za veću brzinu kretanja i/ili za veći stupanj društvenosti (međusobne suradnje). 2. Mora pronaći način za rezanje mesne hrane, i to ili razvitkom prikladnih zubi ili izvanjskom tehnologijom (oruđem). 3. Mora preustrojiti fizionomiju svojih crijeva za novi tip hrane. 4. Nakon prelaska na energetski izdašniju mesnu prehranu, slobodno vrijeme naglo raste, što omogućuje vrsti predah za razvitak tehnoloških novina i komunikacijskih sposobnosti. 5. Vrsta mora sniziti svoju populacijsku gustoću, ili smanjenjem tjelesne veličine pojedinaca u populaciji ili proširenjem staništa. Ekspanzija praljudi po svijetu • Prema Walkerovom modelu, budući da postoje tek rubni primjeri smanjenja veličine pojedinaca u populaciji, prostorna ekspanzija Homo erectus-a bila bi nužna posljedica njegovog pretvaranja u lovca. • Područje naseljenosti može se utvrditi na temelju otkrivenih fosila i oruđa. Međutim, osim većih nalaza kod Zhoukoudiana i kod brda Atapuerca, fosilni ostaci Homo erectus-a mnogo su rjeđi od posrednih naznaka njegove prisutnosti. Osim ostataka logora i mjesta s kostima ubijenih životinja, tipično donjopaleolitsko oruđe nađeno je od Mauretanije na zapadu do Dalekoga istoka, od Mongolije i Engleske na sjeveru do Indokine i krajnjega juga Afrike. • Je li Homo erectus bio rijetka životinja. Vjerojatno da. Naime, iako je za rijetkost fosila odgovorna i prirodna netrajnost koštane materije, održavanja niske populacijske gustoće u skladu je s Walkerovim modelom. • Niska populacijska gustoća, odnosno razdvojenost malih skupina u golemom arealu, zacijelo je potaknula razvitak razlika i lokalnih osobitosti, i bioloških i kulturnih, koje su (možda) ostale u korijenu kasnije ljudske raznolikosti.

9

Kronologija i tijek ekspanzija • Prodor iz Afrike počeo je vrlo rano, odmah nakon pojave Homo erectus-a. Neki su afrički fosili datirani na starost od 1,95 milijuna godina, dok su najraniji javanski nalazi iz vremena između 1,8 i 1,6 milijuna godina PD. Sličnu dob možda imaju dva sjekutića iz južne Kine, i lubanje/čeljusti iz Dmanisija u Gruziji. "Dječak iz Turkane" živio je prije 1,6 milijuna godina. Tragovi logora u 'Ubeidiji u Palestini nastali su prije 1,4 milijuna godina. Po kronologiji slijede ostali dalekoistočni i svi sigurni europski tragovi ili fosilni nalazi. Iako postoje naznake o vrlo ranom prodoru praljudi u Europu, zasad na europskom tlu nisu nađeni fosili stariji od 900.000 ili možda 1,2–1,1 do milijuna godina (prema novim nalazima iz Atapuerce). • Shema raseljavanja može se uopćiti i povezati s globalnim ekološkim mijenama, s tijekom ledenih doba i promjenama u razini mora. Radi jednostavnosti, može se rabiti shema glacijacija u alpskom području: Dunavska glacijacija ili Donau, međuleđe Donau-Günz, ledeno doba Günz, međuleđe Günz-Riss, ledeno doba Riss, međuleđe Riss-Mindel, ledeno doba Mindel, međuleđe Mindel-Würm i ledeno doba Würm. Smjerovi kretanja: 1. Južni potez. Pokret iz Afrike krenuo je u hladnom razdoblju ranoga pleistocena, koje odgovara glacijaciji Donau; ta faza traje do prije 1,8 milijuna godina; dotad je klima u istočnoj Africi postala sušnijom. Ljudi su stigli sve do Jave već u toj prvoj epohi; put iz Afrike morao je voditi preko Bliskoga istoka i Indije, zatim između Bengalskog zaljeva i proširenih himalajskih ledenjaka i preko nekadašnjeg kopnenog mosta do Jave i ostalih Sundskih otoka. Seobe na zapad i prema Europi bile su još neznatne. 2. Srednji potez. Iako je Bliski istok vjerojatno već bio naseljen, skupine praljudi nedvojbeno su ga naselili, kao i predgorje Kavkaza, u toplom razdoblju međuleđa Donau-Günz (prije 1,800.000–1.200.000 godina). S Bliskoga istoka (teže preko Kavkaza), ili iz sjeverne Afrike, trajnije migracije zahvatile su sredozemnu Europu u to isto vrijeme, ili barem do kraja ledenog doba Günz (prije 1.200.000–700.000 godina). 3. Sjeverni potez. Ne može se reći jesu li sjevernija i kontinentalna područja Europe bila naseljena već tada, ili u međuleđu Günz-Mindel (prije 700.000–650.000 godina); prema fosilnim i arheološkim ostacima, to se zbilo nešto poslije, u ledenom dobu Mindel (prije 650.000–350.000 godina), ili najkasnije u međuleđu Mindel-Riss (prije 300.000–250.000 godina). U istom razdoblju kada su praljudi stigli u Europi, ili ranije, naseljenosti na Dalekom istoku protegnuo se prema sjevernoj Kini. Led i more • Pretpostavka da se pomak na sjever odvijao u toplijim razdobljima bila bi razumna, no iako je moguće da je takav ritam postojao u najranijem dobu, zanimljivo je da najstariji pouzdano datirani tragovi pračovjeka u sjevernijim područjima Europe ne potječu iz toplijih vremena, nego upravo iz doba mindelske glacijacije. • Granica ledenjaka za vrijeme Mindela spustila se do crte od Temze do ušća Rajne, od Rajne do gornje Saale, gornje Labe i do zavoja Dnjepra, a od Dnjepra, osim uz srednji Don, povlačila se sve dalje na sjever. Znatan dio Sibira bio je slobodan od ledenoga pokrova, ali s vrlo hladnom i suhom klimom. U

10

srednjoj Europi ostalo je malo slobodnog prostora između proširenih ledenjaka. Ipak, ljudi su živjeli u južnoj Engleskoj i u srednjoj Njemačkoj, uz sam rub leda. To potvrđuje da su već razvili tehnološke (i kulturne) sposobnosti za opstanak u negostoljubivim prilikama. I biološka prilagodba možda im je pomogla, jer ostaci kostura pokazuju da je Homo erectus u Europi razvio krupniju glavu, i vjerojatno zbijeniju građu tijela. • Osim ledenjaka, na ekspanziju praljudi po svijetu utjecao je raspored visokih planina, pustinja i morskih površina. Nekad se vjerovalo da su praljudske skupine naselile sav Stari svijet do ruba takvih prirodnih prepreka. Stoga se zaključilo da je otok Java morao biti naseljen za vrijeme jake glacijacije, kad su Sundski otoci bili spojeni s Jugoistočne Azije. Naime istočno od Jave, točnije istočno od Balija i Bornea, nalaze se dvije važne biološke međe – poznate kao Wallaceova i kao Weberova crta.

Wallaceova i Weberova crta • Wallaceova crta proteže se istočno od Bornea i Balija (između Bornea i Sulawesija, odnosno između Balija i Lomboka), dok Weberova crta razdvaja Molučke otoke i Istočni Timor od Sahulskoga praga, tj. od Nove Gvineje i Australije. • U pravilu nijedna životinjska vrsta nije mogla prodrijeti preko tih razmeđa ukoliko nije mogla letjeti ili preplivati veće udaljenosti (poput nekih surlaša). Moreplovstvo i "hobiti" • Iako su Wallaceova i Weberova crta sprječavale prodore većine životinjskih vrsta tijekom pleistocena, kod mjesta Mata Menge na otoku Flores, istočno od Wallaceove crte, istraživači su sredinom 1990-ih pronašli kameno oruđe u slojevima starim 900.000–800.000 godina. Jedino je objašnjenje da je Homo erectus uspio prijeći morske prolaze u kakvom (primitivnom) plovilu. • Idućih godina s Floresa stigli su i vrlo zanimljivi fosilni dokazi, koji potvrđuju da je jedna osobita vrsta malih ljudi tu preživjela sve do prije 20.000–18.000 godina – znanstvenici su im dali nadimak "hobiti" (prema malim ljudima iz romana J.R.R. Tolkiena) i za njih uveli taksonomsku kategoriju . • "Hobiti" možda potvrđuju tezu iz Walkerovog modela, tj. da mesožderi koji žive od lova moraju ili proširiti svoj areal ili smanjiti svoju tjelesnu veličinu. • Ipak, postavljalo se pitanje jesu li "hobiti" potekli od neke skupine Homo Žene iz roda H. floresiensis, erectus-a, koja se u izoliranim uvjetima Floresa preinačila prema koju je 2007. izradila Élisabeth Daynès (1960–) (izvor: Euno- patuljastom rastu, ili od ljudi današnje vrste, koje su stigli poslije i također stos/ Wikipedia, 2019), i to na se razvili prema patuljstvu. osnovi dotične lubanje (dolje • Dok neće biti moguće usporediti DNK H. erectus-a i floresiensis-a, taj desno, slika:). problem bit će otvoren. • Ali neki fizički indikatori idu u prilogu zaključku da je riječ o ogranku iz stabla Homo erectus-a, koji je preživio na Floresu.

11

• Nedostak brade na pronađenoj lubanji, i opći oblik lubanje sugerira srodstvo s erectus-om. • Dodatni je indikator oblik ručnog zgloba: analiza tri pronađenih kosti iz ručnog zgloba H. floresiensis-a ukazala je na srodstvo sa starijim afričkim čovjekolikim majmunima i ranim hominidima, tj. na morfološku razliku u odnosu na ručne zglobove u modernih ljudi i također u neandertalaca. • Inače, treba reći da su 10. travnja 2019. bili otkriveni mali zubi i maleni kostur u spilji Callao na otoku Luzon u sjevernom kraju filipinskih područja. • Datum je bio između 67.000 (pogotovo za kostur) i 50.000 PD, i ti su nalazi inače bili (prema prvim zaključcima) vrlo slični malim primjerima vrsti iz Floresa.

• Međutim, dotični filipinski hominidni tip dobio je naslov Homo Usporedba visine moderne žene luzonensis (prema dotičnom otoku) iz gornjega paleolitika (1,7 m) s

Lijevo, na ovoj jednostavnoj karti, možemo vidjeti udaljenost između područja gdje su nastali tzv. "hobiti" na otoku Flores, i na sjeveru Filipini su bili pronađeni primjer iz vrste .

Sierra de Atapuerca • Nalazište je otkriveno 1964. u spiljskom kompleksu u krševitom području na sjeveru Španjolske. • Između 1978. i 1990. bila su poduzeta najopsežna istraživanja; predvodili su ih Eudald Carbonell (1953–), José María Bermúdez de Castro (1952–) i Juan Luis Arsuaga (1954–). • Od 2000. "Arheološka lokacija Atapuerca" nalazi se na popisu Svjetske baštine UNESCO-a. • U Atapuerci je već bilo pronađeno oko 5.500 praljudskih kosti, starih od 1,2 milijuna godina (možda) do najmanje 350.000; riječ je o ostacima kostura 28 pojedinaca. • Fosilni inventar uključuje i gotovo čitavu lubanju (prozvana "Miguelón") te potpunu mušku zdjelicu, bitno užu od prosječnih zdjelica današnjih muškaraca. • "Jama kostiju" iz Atapuerce (Sima de los Huesos), duboka 13 m, možda je služila kao grobište; kosti iz te jame čine 85% svih dosad pronađenih postkranijalnih kosti iz srednjega pleistocena na svijetu.

12

• Postoje indikacije o kanibalizmu. • Praljudi iz Atapuerca ulaze u razvijenu (kasnu) skupinu Homo erectus-a, tj. u skupinu Homo heidelbergensis, no istraživači nalazišta uveli su za ovu populaciju osobitu naznaku Homo antecessor ("čovjek prethodnik").

Migracija ili arealna fluidnost Homo erectus-a? • Mogu li se daleka preseljenja Homo erectus-a smatrati migracijom? Ili su to bila tek odraz arealne fluidnosti kakva je jamačno postojala u vremenu australopiteka. • Prema Alanu Walkeru: "Bilo bi krivo to opisati kao svjesnu migraciju; vanjsko širenje erectus-a zbilo se kao odgovor na populacijske pritiske i potrebe da se gustoća održi na niskoj razini, a ne kao svjesna odluka da se krene na sjever ili istok". • Ipak, svojom se kulturom rani čovjek sve više osamostaljivao od ekoloških odrednica, ili točnije sve se lakše prilagođivao raznim ekosustavima. Znao je ložiti vatru i ploviti morem – mogao se ugrijati uz rub sjevernih ledenjaka ili preći na nepoznate obale u potrazi za lovinom, ili iz drugih životnih razloga. A pošto je to traganje bilo modificirano također "drugom prirodom" i stanovitim znanjem i iskustvom, nije isključeno da su pojedine praljudske skupine ili družine stvarale više-manje svjesne odluke o preseljenju na područja bogatijih lovišta, ne čekajući da im ekološke promjene to nametnu kao krajnju nužnost. Neandertalci

Srednji paleolitik • Razvitak praljudi, uvjetovan rasutošću i prilagodbama raznim okolišima, odrazila se u većoj genetskoj raznolikosti, koja je postupno dovela do nastanka novih ljudskih vrsta, više nalik na suvremeni tip. Jedna takva vrsta najpoznatija je po svom europskom predstavniku – neandertalcu! • Iako su ostaci ove vrste bile otkrivene i prije, tipski primjeri dijela lubanje, femura i drugih kosti pronađeni su 1856. 12 km istočno od Düsseldorfa, u spilji Feldhofer u "Neanderovoj dolini", njem. . • Fosile su opisali lokalni prirodoslovac Johnann Carl Fuhlrott (1803−1877) i bonski profesor anatomije Hermann Schaaffhausen (1816−1893), koji su ih odredili kao drevnu vrstu ljudi. • Ime Homo neanderthalensis uveo je 1864. irski anatom i geolog William King (1809–1886), no dugo je vremena ostao problem kako odrediti ukupnu skupinu tih drevnih ljudi, i njihov odnos prema današnjim ljudima. U tom smislu, Haeckel je neandertalca smatrao podvrstom suvremenih ljudi, Homo sapiens, i stoga je predložio naziv Homo sapiens stupidus! • Grafton Elliot Smith (1871–1937) predložio je 1916. ime paleoantrop, koje je Weidenreich usvojio u obliku Paleoanthropinae za svu skupinu na srednjem stupnju razvitka između arhantropa i današnjih "novih ljudi", odnosno Neanthropinae, prema nazivu Arthura Keitha (1866–1955).

Paradoks u imenu • Samo ime "" nastalo je u sjećanje na kalvinističkog pastora i skadatelja iz 17. st., Joachima Neumanna, koji je svoje njemačko prezime Neumann preveo na grčki kao Neander, "Novi čovjek". • Po "Neanderu" poslije je prozvana dolina uz rijeku Düssel u kojoj je on djelovao i u kojoj su 1856. pronađeni ostaci "neandertalskoga čovjeka".

Tko su bili neandertalci? • Neandertalac je po izgledu i djelomično po kulturi bio blizak današnjem ljudskom tipu. Već se u prvoj polovini 20. st. znalo da mu je obujam lubanje bio katkad čak veći od današnjih mjera. Također se znalo da je sahranjivao svoje mrtve, čak s obrednom uporabom okera i drugih predmeta, što je upućivalo na razvitak idejnih dimenzija.

13

• Međutim, unatoč nekim ranim prikazima koji su ga predstavljali tek kao "pećinskog čovjeka" (današnjeg izgleda) ubrzo je prevagnulo mišljenje da nije hodao posve uspravno i da je zadržavao polumajmunski izgled i divlju praljudsku ćud. Takva je zamisao već pristupna u Schaaffhausenovom prvom crtežu neandertalca iz 1888. • Navodnom divljaštvu govorile su i naznake o kanibalizmu, znakovi rezanja na ljudskim kostima, koje je Dragutin Gorjanović-Kramberger (1856–1936) uočio na primjeru krapinskih neandertalaca • Nova analiza otklonila je zamisao o poluzgrbljenom hodu. Naime, pokazalo se da je kostur iz La Chapelle-aux-Saints, prema kojem je Marcelline Boule (1861–1942) prije Prvoga svjetskog rata izradio dotad prihvaćenu rekonstrukciju, pripadao osobi koja je patila od artritisa. • S druge strane, ipak se otišlo predaleko u kritici Bouleova rada. Bouleova greška nastala je zbog nedovoljnog znanja o prijašnjem tijeku ljudske evolucije, pa je njegova rekonstrukcija pokušavala popuniti prevelik evolucijski raspon između majmuna i modernoga čovjeka. • Drugim riječima, u prvoj polovini 20. st. neandertalac je morao odražavati sav evolucijski hod od "majmuna-čovjeka", tj. od pitekantropa do suvremenog čovjeka. • Nakon otkrića australopiteka i prebacivanja erectus‑a iz pitekantropa u ljudski rod (dakle u rod Homo), evolucijski položaj neandertalca logično se unaprijedio. • Dakle, neandertalac je bio "rehabilitiran", "humaniziran", možda čak i "dekoloniziran", jer – kako je jedan autor primijetio – u liberalnom duhu 1960‑ih i 1970‑ih na neandertalce se nerijetko gledalo kao na manjinsku skupinu prema kojoj se prije loše postupalo. Mnogi su znanstvenici tada usvojili tezu da je neandertalac samo podvrsta Homo sapiens‑a.

Što znamo o životu neandertalaca? Lovački život • Neandertalci su bili lovci, poput svojih prethodnika, i to vrlo hrabri i dobri lovci, ako je suditi prema megafauni koji su lovili. Prema analizi njihove lovine u jednom nalazištu u Njemačkoj, najčešće su lovili goleme jelene. No znakovit je poprilično velik udio i tako krupnih životinja kao što su mamuti. • Dakako, lovački život bio je i krajnje opasan, pa stoga na neandertalskim kosturima mogu se prepoznati tragovi vrlo čestih ozljeda (30% pokazuje znakove povreda glave, oko 25% ima tragove povreda ruku, 15% povreda trupa i preko 10% povreda noge i stopala.

Tehnologija • Tehnički pribor neandertalaca ostao je skroman, iako je industrija koju su razvili prije 100.000 godina, a koja je dobila ime po francuskoj spilji , uvelike je zadužila buduća pokoljenja ljudi. Kako je istaknuo André Leroi-Gourhan (1911–1986), trebalo je doći do prvog niza udaraca, zatim je sve ostalo bilo stvar dorade, manje ovisne o urođenoj inteligenciji ili veličini mozga.

Problem jezika • Jesu li neandertalci imali moć govora, odnosno kakav razvijeni jezik? Znanstvenici su do danas u dvojbi. • Prije više od dva desetljeća američki antropolog Jerry Laitman pokušavao je utvrditi položaj larinksa (grla) u praljudi, u odnosu na današnje ljudi, na temelju zakrivljenosti baze lubanje. Veća zakrivljenost u današnjih ljudi povezao je s nižim položajem larinksom, što je povećalo farinks i tako dovelo do sposobnosti produciranja dovoljno glasova za razgovijetni jezik. Naprotiv, u majmuna i male djece baza lubanje je ravna, larinks je visoko postavljen i mogućnost produciranja glasova ili krikova je ograničena. • Laitman je na osnovi pregleda fosila utvrdio da je u Homo erectus-a baza lubanje već bila donekle nakrivljena, što bi značilo da je možda mogao stvarati više glasova, i to barem samoglasnike /u/, /a/, /i/. Ali začudo, zakrivljenost neandertalske baze lubanje bila je gotovo kao i u djeteta.

14

• Laitmanove teze imale su velik odjek i mnogi su znanstvenici prihvatili pretpostavku da neandertalac nije mogao govoriti poput današnjeg čovjeka. • Međutim, 1983. francuski i izraelski istraživači pronašli su neandertalski ukop u Kebari, i premda je kosturu nedostajala lubanja, pod ostacima čeljusti pronašli su podjezičnu kost. • Podjezična kost iz Kebare bila je gotovo ista kao u ljudi današnje vrste, što je dovelo do zaključka da je neandertalski govorni aparat također morao biti vrlo sličan našemu. • Priča se opet počela mijenjati prije nekoliko godina, nakon što su njemački znanstvenici uspjeli izvući i dešifrirati DNK iz neandertalskih kosti. • Analize DNK (o čemu poslije) zasad sugeriraju da gen FOXP2, koji je u ljudi mutirao negdje prije 200.000−100.000 godina, i možda poslije toga utjecaona razvitak sposobnosti govora, nije mutirao jednako u neandertalaca. • Godine 2007. profesor antropologije na Floridskom Atlantskom sveučilištu, Robert C. McCarthy (1973–), rekonstruirao je anatomiju neandertalskog govornog aparata te utvrdio da neandertalci nisu mogli izgovarati tzv. "kvantalne samoglasnike" (ili razlikovati zvukove /e/ i /i/). • Ipak, zbog činjenice da su neandertalci očito imali potrebe koordiniranja nekih složenijih akcija svojih zajedničkih, logično je pomisliti da su imali neki sustavan oblik komunikacije, ali zasad je i dalje nemoguće utvrditi jesu li imali jezične oblike komunikacije slične našima. Naznake o kultovima • Najčešće se govorilo o kultu spiljskog medvjeda (Ursus spelaeus), prapovijesnog srodnika europskog smeđeg medvjeda, ali gotovo za trećinu veći. Mužjaci su težili preko 400 kg, neki možda i do 1000 kg. • Naznake o tom kultu, točnije o svjesnom postupanju s medvjeđim lubanjama i kostima, postojale su navodno u Švicarskoj (Drachenlock), južnoj Francuskoj (Regourdou), sjevernoj Italiji (spilja Basua) i u Hrvatskoj (spilja Veternica na jugozapadnoj strani Medvednice). • Međutim, danas mnogi znanstvenici sumnjaju u to da su neandertalci razvili takav kult. Sahranjivanje mrtvih • Nakon otkrića kostura u Chapelle-aux-Saints-u (1908), zamisao o neandertalskim pogrebima ušla je u znanost. • Takvo je razmišljenje potaknulo i otkriće dječaka iz Tešik Taša (1938), koji je bio navodno sahranjen na obredni način, s popudbinom (dijelovi lovnih životinja i srnom ili kozlićem) i uz uporabu okera. Znakovito je da je glava dječaka bila skinuta s tijela (što je dovelo danas do nekih teza o kanibalizmu). otkrio kostura koji je ,(ﺷﺎﻧِ َدر) Zatim je 1950-ih godina Ralph Solecki (1917–2019), u iračkoj spilji Šānidār • bio sahranjen možda sa cvijećem (Šanidar IV.), a pogrebi iz drugih mjesta i gomilice ukrasnih predmeta ukazivali su na "ideološke" naznake, pa i na kulturne raznolikosti. • Važan je i neandertalski pogreb iz Kebare, po tomu što je i u ovom primjeru glava pokojnika, osim čeljusti, bila sasvim odstranjena. Pogrebi, povezanosti i emocije • Nije lako nešto konkretno "ideološki" ili slično zaključiti iz neandertalskih pogreba – no po svoj prilici oni govore o nekoj solidarnosti i emotivnosti koja je povezivala društvo živih i mrtvih. • S tim u vezi Solecki je u Šanidaru otkrio i ostatke neandertalca koji je bio bogalj od rođenja, a izdržao uz nečiju pomoć do tada duboke starosti od 40−50 godina. Govorilo je to o brizi za fizički slabije pripadnike zajednice. Poslije je u svom romanu Pleme spiljskog medvjeda, Jean Auel (1936–) koristila primjer bogalja iz Šanidara (Šanidar I.) kao model za svoj lik Kreba, plemenskog šamana. Roc-de-Marsal, Lagar ,(اﻟﺑﺎﺳوطﺔ) Nadalje, u nekoliko mjesta: Tešik Taš, Mezmajska spilja, Dedriyeh • Velho), sahranjena su djeca, čak i vrlo mala, što pak govori o osobitom emotivnom odnosu prema najmlađim pripadnicima obitelji ili zajednice.

15

Neandertalski kanibalizam • Dok kanibalizam u Homo erectus-a nije izazivala veće dvojbe, u slučaju neandertalca nastao je stanovit zazor. Neki su stručnjaci smatrali da su dokazi koje je Gorjanović-Kramberger uočio na krapinskim kostima mogli biti odraz prirodnih procesa u tijeku fosilizacije. Ali pokazatelji iz Krapine i drugih mjesta (Monte Circeo, Moula-Guercy, itd.) i dalje možda govore o kanibalizmu. Postoje indikacije da je neandertalski kanibalizam bio uzrokovan i potrebom (gladovanjem), ako ne i obrednim razlozima. • Vrijedi navesti i jednu zgodnu opasku Leroi-Gourhana – prema njemu, kanibalizam je ni manje ni više nego jedno od osobitih ljudskih obilježja, jer su upravo ljudi "... jedini primati koji se vrlo olako između sebe proždiru".

Odjeća i nakit • Brojni strugači u mustjerskoj opremi govore o vjerojatnosti pripremanja životinjskih koža i krzna. • Kože su mogle služiti i za gradnju nastambi i za odjeću, a sudeći prema područjima u kojima su neandertalci živjeli može se pretpostaviti da su katkad morali štititi svoja tijela od hladnoće nekom vrstom odjeće. • Ipak, nema indikacije da su neandertalci šivali odjeću – tako da zasad moramo zaključiti da su eventualno nosili tek priproste ogrtače. • Osim toga, neandertalska tijela bila su građena za hladnoću, što bi značilo da u toplijim sezonama i u zaštićenim nastambama, uz ognjišta, vjerojatno nisu imali potreba za odjećom. • Štoviše, čini se da odjeća nije ni imala ulogu skrivanja tijela, odnosno skrivanja spolnih obilježja tijela, jer zasad nema ni najmanje naznake o nekoj osobitoj zaokupljenosti neandertalaca generičkim izgledom primarnih ili sekundarnih spolnih obilježja. Naprotiv, usmjerenost na izgled spolnih obilježja bit će vrlo tipično već za prve paleolitske ljude moderne vrste. • Međutim, neandertalci su ipak pokazali stanovito zanimanje za svoj vanjski izgled. Ukoliko se to nije odnosilo i na odjeću, barem u kasnom razdoblju nosili su nakit i postoje indikacije da su možda bojali svoju kožu okerom i različitim drugim prirodnim pigmentima. S druge strane, moguće je da su te inovacije nastale u dodiru s prvim ljudima današnje vrste, koje su u to vrijeme već živjeli u Europi.

Nastambe • Iako su neandertalski fosilni ostaci najčešće nađeni u spiljama, ili poluspiljama, vjerojatno su živjeli i u drugim zaklonima • Sudeći prema nalazima iz Molodove u Ukrajini, čini se da su naučili tehniku gradnje nastambi na otvorenom prostoru, koristeći za to drvo i mamutove kosti, što će poslije činiti i ljudi moderne vrste.

Neandertalski areal • Neandertalac označuje epohu srednjeg paleolitika, koja se u srednjoeuropskom pleistocenskom slijedu podudara s međuleđem Mindel-Riss (300.000 – 250.000 PD, barem s kasnom fazom), ledenim dobom Riss (250.000−120.000 PD), međuleđem Riss-Würm (120.000−80.000 PD) i fazama I i II glacijacije Würm (približno od 35.000 PD). • U različitim razdobljima te ukupne prošlosti ledenjaci i golema ledenjačka jezera otežavali su kretanja. Ipak, neandertalci su uspjeli naseliti dio europske Rusije, južni Sibir i . Dječak iz spilje Tešik Taš u Ferganskom kraju južno od Samarkanda živio je prije nekih 70.000 godina; prije 50.000−30.000 godina (u dugom prijelazu iz Würma I. u Würm II.) neandertalci su prodrli istočno do Altajskoga gorja, o čemu svjedoči nalazi iz Čagirske, Denisove i Okladinikove spilje. Moguće je da su ili oni ili njima srodne skupine stigle i sve do Mongolije i Kine. Klimatske prilike u srednjoeuroazijskim krajevima potkrepljuju pretpostavku da su se morali štititi od hladnoće nekom vrstom odjeće, ili krznenim ogrtačima. • S druge strane, po svoj prilici prodor na sjever odvijao se u razmjerno toplim intervalima. Nalazište Salzgitter-Lebenstedt sugerira da su ti ljudi zalazili do ruba nekadašnje tundre tek u ljetnoj sezoni, da

16

bi se zatim vraćali na jug. Slično tome, srednjopaleolitski tragovi boravka u Vučjoj spilji (Susiluola) u Finskoj potječu s kraja međuleđa, tj. iz vremena prije 100.000 godina.

"Klasični" i "atipični" neandertalci • Ipak, čini se da su tisućljeća života u osebujnim klimatsko-ekološkim uvjetima doista poticala fizičke promjene barem u nekim neandertalskim skupinama, do posljedica Wrightova efekta, odnosno genetskog drift-a. Nakon seobe u udaljena područja u toplijim epohama, u idućim hladnim vremenima neandertalske skupine ostale bi odsječene jedna od druge zbog proširenja ledenjaka. Topljenje ledenjaka i prodori mora na kopno (morska transgresija) imali bi istovjetni izolacijski učinak u toplim razdobljima. • Taj se problem nadovezuje i na raspravu o odnosima u okviru europskih neandertalaca između "klasičnog" zapadnog tipa, kako ga je prvi nazvao američki antropolog Ernest Hooton (1887–1954), a koji se razvio do prije nekih 70.000−65.000 godina, dakle u prvom dijelu würmske glacijacije, i tzv. "atipičnog" tipa, uglavnom iz starijeg razdoblja. U novije vrijeme za potonji tip koriste i oznake "protoneandertalci" i "tranzicijski neandertalci". • Većina je znanstvenika bila sklona tezi da su "klasični" zapadnoeuropski neandertalci nastali u izolaciji za vrijeme proširenih ledenjaka, kao vrsta specijalizirana za život u subarktičkim uvjetima, koju zacijelo treba isključiti iz izravne filogenijske linije što vodi do suvremenog čovjeka. Slijedi da je suvremeni tip čovjeka mogao evoluirati iz kakve druge (bočne) grane zajedničkog stabla, ili možda iz skupine "atipičnih" ranih neandertalaca kakvih je bilo u Europi prije nastanka "klasičnog" tipa, a koji su možda opstali na rubu areala i poslije. • Obično su se u skupinu "atipičnih" neandertalaca uvrštavali kronološki stari nalazi iz Ehringsdorfa ("protoneandertalci") i Krapine ("tranzicijski neandertalci"), kao i neki mlađi istočni primjeri (Tešik Taš, Amud, Šanidar), dok su "klasični" neandertalci u pravilu iz zapadne Europe (/Forbes, Regourdou, le Moustier, Chapelle-aux-Saints, la , , Feldhofer/Neanderska dolina, Saint Césaire, Spy, Zafarraya). Katkad se i kostur iz Kebare povezuje s "klasičnom" grupom, iako treba ponoviti da tom primjeru nedostaje lubanja.

Pojam neandertalizacije • Ključan utjecaj na daljnji tijek rasprave imala je teza koju iznio F. Clark Howell 1950-ih godina, a po kojoj je "neandertalizacija" označavala proces koji se potpuno ostvario samo u populaciji tzv. "klasičnih" zapadnoeuropskih neandertalaca (taj je naziv uveo Ernest Hooton /1887−1954). • Howellova postavka o "neandertalizaciji" izričito je tvrdila da su ledenjaci odsjekli zapadnu skupinu od populacija na istoku, tako da je "neandertalizacija" napredovala u Europi, dok je na Bliskom istoku došlo do "sapijentizacije". Modernije neandertalce Howell je uočio u nalazu iz Tešik Taša i u palestinskim primjerima iz Tabūna, Shūla (također na Karmelu) i Qafze. U skupini Shūl-Qafza vidio je prijelaznu kariku prema "protokromanjoncima". U svakom slučaju, suvremeni tip čovjeka bio bi ishod stanovitih genetskih pomaka u populacijama izvan Europe, pogotovu izvan zapadne Europe. • Iz nešto širih polazišta, autori jedne studije o neandertalcima utvrdili su da "...pojavu neandertalizacije ne treba razmotriti kao događaj, nego kao proces koji se odvijao prije 400.000 do 100.000 godina; proces 'neandertalizacije' najvidljiviji je u zapadnoj Europi, ali ima naznaka da se odvijao i u istočnoj Europi i na Bliskom istoku…" • Nije se zaboravila ni Weidenreichova teorija o usporednoj i međusobno povezanoj evoluciji iz više regionalnih središta, mada je sam Weidenreich ostao nedorečen o sudbini zapadnoeuropskih neandertalaca. • U osnovi polazeći od Weindenreichovih gledišta, 1964. godine američki antropolog C[harles]. Loring Brace (1930–) napisao je dugozapamćen članak (1964), u kojem je pokušao vratiti u maticu evolucije i zapadnoeuropske neandertalce.

17

• Zaključivši da je glavna razlika između "klasičnog" neandertalca i "naprednijih" vrsta bila u veličini lica, Brace je tvrdio da je kulturni razvitak smanjio potrebu za velikim zubalom, što je omogućilo slobodnu genetsku varijaciju koja je dovela do manje čeljusti i suvremena lica. • Prema tome, i "klasičnog" neandertalca trebalo je uvrstiti u galeriju predaka današnjih Europljana. A da bi potkrijepio svoju postavku, Brace je postavio retoričko pitanje – ako su suvremeni ljudi zamijenili würmske neandertalce, to bi podrazumijevalo dugu paralelnu evoluciju. Uvjerljivih fosilnih dokaza za tako što, navodno, nije bilo!

Kronologija neandertalaca

300–250.000 PD Međuleđe Mindel-Riss Zuttiye (nije sigurno koje ljudske vrste), Ehringsdorf 250–200.000 PD Ledeno doba Riss Bontnewydd, Biache-Saint-Vaast

200–150.000 PD Montmaurin, Lazaret, Karain 150–120.000 PD La Chaise, , Malarnaud, Casal de’ Pazzi, Grotte du Prince, Tabun, Denisova spilja (oruđe), Pech de l’Aze, Forbes Quarry 120–80.00 PD Međuleđe Riss-Würm Saccopastore, , Gánovce, 80–70.000 PD Ledeno doba Würm I Regourdou, Roc-de-Marsal, Obirahmat, 70–65.000 PD Tešik Taš 65–60.000 PD Kiik Koba 60–55.000 PD Amud, Altamura, Érd, 55–50.000 PD Šipka, Mezmajska spilja, Monte Circeo, Čagirska spilja, Denisova spilja (neandertalska kost), Dederiyeh, Le Moustier, La Chapelle-aux-Saints, Naulette, , Hortus, Kůlna 50–45.000 PD Šanidar, Bačo Kiro, Bañólas, Kebara 45–40.000 PD El Sidrón, Anghilak, Okladnikova spilja, Feldhofer (dolina Neandera) 40–35.000 PD Peştera cu Oase, Devil's Tower, El Castillo, Gorhamsova spilja, Arcy-Sur-Cure, Saint Césaire, Spy, Engis, Peştera Muierii 35–30.000 PD Ledeno doba Würm II Châtelperron, Fontéchevade, La Ferrasie, Vogelherd, Zafarraya 30.000 PD > Vindija, Lagar Velho (vjerotno nije iz neandertalske vrste, 24,500 PD)

Promjene u datiranju • U posljednje vrijeme, s napretkom tehnike datiranja ostataka kosti, došlo je do velikih promjena u ocjenjivanju starosti nekih neandertalskih primjera. • "Čovjek iz Altamure" (= uomo di Altamura), otkriven u rujnu 1993. u spilji Lamalunga (blizu grada Altamura u Apuliji), u krškoj udobini i pokriven kalcitima, zbog nekih crta njegove lubanje bio je najprije povezan s prijelazim vrstama od Homo erectus-a (ili heidelbergensis-a) do prvih preteča neandertalaca, i datiran na starost od možda čak 400.000, ili "vjerojatnije" 250.000–150.000 godina. • No jedno nedavno istraživanje između 2009. i 2011. uspjelo je izdvojiti DNK iz djelića plećne kosti kostura – i pokazalo se da taj DNK po svojoj tipologiji odgovara kasnijim neandertalcima. • Zato se danas "čovjek iz Altamure" datira između 65.000 i 50.000 PD (iako neki nalazi iz taloga spilje upućuje na mogućnost znatno mlađega vremenovanja). • Sličan veliki pomak dogodio nedavno u datiranju neandertalskih ostataka iz spilje Fontéchevade u francuskoj okrugu Charente, nađenih 1947. – i tada uvrstenih u razdoblje od 200.000–120.000 PD. • Danas se ti primjeri datiraju oko 33.500 PD (ali oruđe nađeno u Fontéchevadeu može biti starije). • Neandertalci iz doronjskog nalazišta La Ferassie također se, prema novim podacima, uvrštavaju u mlađe razdoblje, nego što se prije smatralo. • Neandertalska sudbina i nastup današnje ljudske vrste

18

Znakovitost palestinskih fosila • Poticaj za rješenje glavne zagonetke dale su analize palestinskih fosila, koje su Howell i drugi stručnjaci vidjeli kao dokaze o prisutnost preteča modernog ljudskog tipa. • Riječ je o lubanjama iz spilje Shūl (Muġarat al-Shūl, engl. Skhul) na Karmelu – koje je 1932. otkrila Dorothy Garrod (1892–1968), i s brda Qafza (Ğabal Qafza, engl. Qafzeh) 2,5 km južno od Nazareta (pronađene 1933 godine). • Već se u početku uočilo da su ljudi iz Shūla i Qafze izgledali drukčije i od europskih neandertalaca, i od neandertalskih predstavnika iz drugih karmelskih spilja, Tabūna i Kebare. Dodatnu građu dale su spilje Zuttiye i Amud, uz suhopotočinu Amud sjeveroistočno od Galilejskog jezera. Zuttiye se razlikovao od neandertalaca (premda je imao arhaične crte), dok je Amud ulazio u neandertalsku skupinu. • No bez obzira na morfološke razlike među palestinskim fosilima, osim primjerka iz Zuttiye, svi su nađeni zajedno s mustjerskim kulturnim inventarom, tipičnim za srednji paleolitik i za neandertalce. • Dio palestinskih fosila koji je imao neandertalske crte bio je "manje specijaliziran" i od europskih neandertalaca (pogotovo od "klasičnih") i od primjera s istoka (Šanidar, Tešik Taš). Stoga, sve dok nisu postojali točni načini datiranja tih fosila, logično je bilo zaključiti da su lokalni neandertalci (Tabun, Amud) bili stariji od tipova s modernijim izgledom (iz Shula i Qafze). • Nadalje, budući da je neandertalski izgled, u mjeri u kojoj se pojavljivao na palestinskim fosilima, bio manje izražen nego u mlađih europskih primjera, moglo se povjerovati da su "istočni neandertalci" ostatak nekada širega populacijskog kontinuuma, koji je svojedobno uključivao i starije europske populacije (Ehringsdorf, Krapina).

Teorija V.P. Aleksejeva i "multiregionalna teorija" • Ruski antropolog Valerij Pavlovič Aleksejev (1929−1991) smatrao je da je istočno Sredozemlje bilo dodirno područje između europskih i afričkih populacija, a Prednja Azija (odnosno Palestina) i Kavkaz služili su kao koridori za kretanja; uloga Palestine kao koridora između triju kontinenata smatrala se bitnom jer bi sustjecanje prostora stvorilo povoljne uvjete za miješanje populacija i usredotočenje evolucijskih pomaka iz čitave vrste, uz istodobno izbjegavanje krajnjih "specijalizacija", tipičnih za izolirana rubna područja. • Aleksejev je smatrao da su i rasne razlike u današnjih ljudi nastale davno.* • Prema Aleksejevu: još su u fazi rane paleolitske ekspanzije iz Afrike, dakle u donjem paleolitiku, "grandiozne gorske uzvisine Centralne Azije" razdvojile su dva najstarija žarišta oblikovanja rasa (rus. очаги расообразования): 1. prednjoazijsko, s kojeg su potekli zajednički preci europoida i negroida, i 2. dalekoistočno, izvorište predaka mongoloida. Već je pračovjek iz Zhoukoudiana imao tipično mongoloidne lopataste sjekutiće, kakve su naslijedili i kasniji "neandertaloid" (sic) iz Dīngcūna i kineski kosturi suvremenog tipa s kraja paleolitika. • Poslije je Sredozemno more razdijelilo zapadne populacije. • Aleksejev je smatrao da su osobite veze – ali ne isključive – postojale između afričkih negroida (ponajprije "Bušmana" / Sana), tipa iz Kanjere i afričkoga neandertaloida (mislio je na Kabwe / Broken Hill), kao što su takve veze postojale između palestinsko-prednjoazijske skupine i europoida. • U stanovitom smislu, žarišta nastanka rasa bila bi u oprečju prema kontaktnim zonama i koridorima, kao što je rub nekog areala u oprečju prema njegovom središtu. Zato je Aleksejev bio na tragu multiregionalizma, iako se vodeći pobornici te teorije poslije nisu mnogo oslanjali na njegove radove.

* Treba reći da se pojam "rasa" u bivšoj sovjetskoj fizičkoj antropologiji odnosio na fizičke tendencije koje imaju neka veća ili manja središta, ali ne predstavljaju jedinstvene skupine. Dakle, rase samo odražavaju tendencije u izgledu. Danas se u ruskoj antropologiji koristi izraz "adaptivni tipovi".

19

Multiregionalna teorija • Glavni pobornici novije multiregionalne teorije, iznesene 1984. godine, bili su američki antropolog Milford H. Wolpoff (1942–), te njegov australski odnosno kineski kolega, Alan Thorne i Wu Xinzhi. Wolpoff je korijene te teorije zapravo izvodio iz Weidenreichovih shema. • Prema Walpoffu: teorija multiregionalizma znači da je: "… na nedavni obrazac ljudske evolucije snažno utjecala unutarnja dinamika jedne jedine široko rasute ljudske vrste, podijeljene iznutra na rase. Ljudske su populacije razvile mreže međuveza, pa se bihevioralna i genetska informacija razmjenjivala preko razmjene [spolnih] drugova i kretanjâ stanovništva… Neke su se evolucijske promjene dogodile svuda, zbog tih procesa i zbog općih vidika selekcije… Zbog toga su tijekom posljednjih dvaju milijuna godina ljudi ostali jedinstvenom, raširenom, politipnom vrstom… Taj je obrazac nastao jednom kad je Stari svijet bio naseljen i od tada nema naznaka o specijaciji u ljudskome rodu koje bi sugerirale da su na djelu bili različiti evolucijski procesi, pa tako ni potpuna zamjena". • Ukratko, Wolpoff i njegovi suradnici tvrdili su da neandertalac nije izumro (čak ni "klasični" izdanak) – da ga nisu zamijenili ljudi modernog tipa, nego da je riječ samo o jednoj od više rubnih populacija u sklopu opće ljudske različitosti koja je dala i svoj doprinos suvremenim ljudima. • Da bi to gledište potkrijepilo, Wolpoff je više puta ukazivao na anatomske sličnosti i kontinuitet između starijih i novijih fosila, i to kako na zapadnom (tipično "neandertalskom") rubu ekumena, tako i u jugoistočnoj Aziji (u području razvitka nasljednika javanskog Homo erectus-a). • Inače multiregionalisti nisu podcijenili vidne razlike između pojedinih fosila (recimo između lubanje "arhantropa" i suvremene ljudske glave), nego su precijenili do koje se granice varijabilnost može razviti unutar jedne te iste vrste. Postoji problem vremena potrebna da bi se temeljne genetske novine raširile kroz čitavu vrstu, osiguravajući njezino jedinstvo, i problem veličine ukupne populacije. Naime, prema jednom komentaru, bilo bi nemoguće zadržati jedinstvo vrste u uvjetima kad je na prostoru od Beijinga do Južne Afrike živjelo svega 10,000 odraslih pojedinaca. • No u ocjeni nekadašnje multiregionalne teorije evolucije treba uzeti u obzir dvije "olakotne okolnosti". Prvo, u vrijeme kad je nastala nije bilo moguće izravno odrediti kronologiju najindikativnijih fosila, konkretno palestinskih. Drugo, o fosilima se moglo suditi samo na osnovi njihove anatomije, iako – bez dodatnih podataka – anatomski izgled kosti može zavarati (primjerice, teško je razlikovati kosti zebre od kosti manjeg konja, a ipak je genetska razlika između zebre i konja veća nego između čovjeka i čimpanze).

Multiregionalna shema 1. Populacija A ima središnji položaj i izravno dijeli genetski materijal sa šest drugih populacija. 2. Populacija B dijeli genetski materijal s četiri populacije. 3. Populacije E i G dijele materijal s tri populacije. 4. Populacije H i D dijele materijal s dvije populacije 5. Populacije F i I su rubne i izravno dijele genetske informacije samo s jednom drugom populacijom. No F je na rubu središnje populacije A, dok je I na vanjskom rubu ekumena, te razmjenjuje genetske informacije samo preko populacije E.

20

Datiranje palestinskih fosila • Na naše spoznaje o prapovijesti golem je utjecaj imala metoda određivanja starosti predmeta s pomoću radioaktivnog ugljika 14C, koju je Willard Libby (1908–1980) razvio poslije drugoga svjetskog rata. No iako se ta metoda mogla rabiti za predmete stare do 70.000 godina, njezina pouzdanost nije bila velika za starosti veće od 40.000 godina. Za davnija razdoblja, znanstvenici su razvili druge tehnike datiranja – prema serijama urana, obično 230Th/234U (mjerenje omjera torija 230 i urana 234 u uzorku), i metodu 40K/40Ar (na osnovi raspada radioaktivnog kalija u argon), prikladnu za kamene mase (i fosile) stare između 100.000 i tridesetak milijuna godina. • Zatim su od početka 1980-ih znanstvenici uspjeli usavršiti metode s pomoću termoluminiscencije (TL) i paramagnetske rezonance elektrona (engl. ESR, electron spin resonance; fran. RPE, résonance paramagnétique électronique) koje su omogućile datiranje nalaza starih između 300.000 i 10.000 godina. I upravo je taj interval bitan za palestinske fosile. • Rezultati termoluminiscenije i paramagnetske rezonance elektrona pokazale su, protiv očekivanja, da su neandertalci iz Amuda i Kebare bili mlađi od skupine ljudi modernijeg izgleda iz Qafze i Shula. • Qafza dalo je vrijednosti TL od 100.000 do 90.000 godina, dok se Shul, prema jednoj i drugoj metodi napokon odredio na starost između 101.000 i 81.000 godina, tj. u prosjeku oko 90.000. • Dakle i Qafza i Shul potječu iz toplijeg vremena međuleđu Riss-Würm. S druge strane, prema datiranju TL neandertalci iz Kebare i Amuda živjeli su tek prije 70.000–60.000 do 48.000 godina, tj. za vrijeme ledenog doba Würm I. • Međutim, neandertalac iz karmelske spilje Tabun i arhaični fosil iz spilje Zuttiye dali su drukčije rezultate: Tabun 120.000 godina (granica između međuleđa glacijacije Riss i međuleđa Riss-Würm), Zuttiye 148.000 godina (ledeno doba Riss). • Prema drugim datiranjima Zuttiye je star maksimalno 453.000, ali najvjerojatnije 350.000−250.000 godina (iz ledenoga doba Mindel ili međuleđa Mindel-Riss), što bi bilo u skladu s arheološkim inventarom iz te spilje (lokalnom inačicom ašelske kulture). • Nakon tih otkrića nije se više moglo tvrditi da su ljudi modernijeg tipa iz Qafze, Shula (ili eventualno Zuttiye) evoluirali od neandertalskih predstavnika poput onih iz Amuda i Kebare. • Amudski i kebarski primjeri mogli su se grupirati sa šanidarskim neandertalcima, za koje se utvrdila približno ista starosti (60.000 do 44.000 godina), ali ljudi današnje vrste gotovo su sigurno imali drukčije podrijetlo. Jedino su stariji neandertalci poput Tabuna, ili poput Ehringsdorfa i krapinske skupine u Europi, barem kronološki mogli ulaziti u širi sklop vezan za nastanak novih ljudi. • Sve u svemu, bilo je očito da se moderni ljudski tip već pojavio na Bliskom istoku – iako u arhaičnom vidu – dok se neandertalska evolucija još nije završila. • Međutim, važno je spomenuti i jedan najnoviji nalaz iz južne Europe, o pojavi koja je čak i donekle slična događajima u Palestine. • Naime, u jednom ključnom časopisu objavljenom 2019. godine bili su iznijeti detalji o strukturi dviju lubanja iz spilje Apidima na jugu grčkoga poluotoka Peloponeze • Te lubanje: "Apidima 1" i "Apidima 2" su različiti… druga je po izgledu neandertalska, i prva (starija) je navodno iz roda H. sapiens prije 200.000 godina (v. Harvati et al. 2019). • Drugi osvrti datiraju taj stariji primjer oko 150.000 godina, i osim toga, valjda se može povezati s datumima spomenutih vrsta H. sapiens-a iz Palestina. • I kao i u Palestini, očito je došlo do promjena i gubitke te prve ekspanzije modernih ljudi (kojih su tada zamijenili neandertalci).*

* Za ovaj primjer u spilji Apidima, v. i hrvatkom opisu u Večernjem listu: (Lechpammer, 2019).

21

Afrički korijeni ponovno • Gdje su nastali prvi ljudi moderne vrste? Po svoj prilici, Homo sapiens, kao i Homo erectus, potekao je iz Afrike. • Christopher Stringer (1947–) iz Prirodoslovnog muzeja u Londonu izdvojio je kao primjer starine suvremene ljudske vrste jednu arhaičnu lubanju koju je ekipa Richarda Leakeya pronašla 1967. kod Kibiša u dolini rijeke Omo u Etiopiji. Stringer i njegov kolega Michael Herbert Day (1927–2018) objavili su 1982. procjenu da je čovjek iz Kibiša živio 130.000-100.000 PD. • Osim Kibiša, istraživači su u Africi našli i druge fosile koje su ocijenili kao najstarije dokaze suvremene vrste ljudi: nalazi iz na svazijskoj granici i iz nekoliko spilja na ušću rijeke Klasies približno su odgovarali Stringerovoj i Dayovoj procjeni starosti Kibiša, dok su analize "gotovo modernih" lubanja iz Ngalobe u Tanzaniji i Singe u Sudanu dale Kruralni indeks (od lat. crūrālis datume između 130.000–150.000 godina PD. "nožni" < crūs "noga"), je omjer • cjevanice (tibije) prema bedrenoj Svi ti afrički fosili činili su se starijima od palestinske skupine, no budući kosti (femura). Zbog potrebe da su se rasponi u datiranju i palestinskih i afričkih fosila djelomično termoregulacije, u hladnijim poklapali, nije se moglo utvrditi koja je skupina prijašnja. Dakle, ostalo je krajevima ljudi su razvili manji pitanje – jesu li suvremeni ljudi potekli iz dubine Afrike, ili iz nekoga kruralni indeks nego u toplijim područja oko Bliskoga istoka? područjima, odnosno obratno. • Stringer se uvjerio u točnost zamisli o afričkom podrijetlu suvremenih ljudi, također zbog sheme koju je razradio Erik Trinkaus. Naime, Trinkaus je proučavao kruralni indeks, tj. omjer cjevanice (tibije) prema bedrenoj kosti (femuru). U narodima poput Saama ili Eskima, cjevanica je kratka, dok je u populacijama iz toplih krajeva duža. • U kostura europskih "kromanjonaca" i u ljudi iz Shula i Qafze – dužina cjevanica iznosila je oko 85% dužine bedrenjače, što bi odgovaralo tipu prilagođenom životu u suptropskim ili tropskim uvjetima. • Budući da su multiregionalisti tvrdili da su moderni Europljani naslijedili i neke neandertalske osobine – pogotovo snažnije istaknute nosove, Stringer je proučio razmjere lica u ranih fosila suvremenoga tipa u Europi. I Europljani su doista imali nosove donekle nalik na neandertalske. Ali najstariji europski "kroma- njonci" imali su ipak razmjerno manje istaknute i plosnatije nosove. Sve se činilo da su prvi ljudi suvreme- nog tipa i u Palestini i u Europi stigli kao doseljenici iz toplijih krajeva na jugu, najvjerojatnije iz Afrike. • Afrička je opcija već gotovo prevagnula, osobito nakon otkrića dviju odraslih i jedne dječje lubanje arhaičnih moderne vrste kod lokacije Herto u afarskom području Etiopije. Pronašla ih je 1997. ekipa Tima Whitea (i rezultati su bili objavljeni 2002. godine). Čovjek iz Herta, prozvan Homo sapiens idaltu ("stariji, prvorođeni" na afarskom jeziku), živio je prije 160.000 godina. • I napokon je najnovije datiranje lubanja iz Kibiša (Omo I i Omo II) pokazalo da su preteče ljudi modernog tipa živjeli u Africi prije gotovo 200.000 godina.

Genetička istraživanja Eva • "Eva" je izišla iz genetske radionice Allana Wilsona na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju. • Podsjetimo se – na temelju analize DNK Wilson i njegov suradnik Sarich utvrdili su potkraj 1960-ih da se čovjekova evolucijska grana razdvojila od evolucijske linije čimpanze prije nekih 5 milijuna godina (što se poslije, uzevši u obzir i druge podatke, korigiralo na oko 7-8 milijuna godina). • Istraživanje DNK (deoksiribonukleinske kiseline) odnosno genetskih struktura i njihovih mutacija dalo je nove i potencijalno vrlo važne informacije o podrijetlu, povezanosti i preseljenju pojedinih

22

populacija. Po svojoj objektivnosti te informacije često ulaze u sferu "tvrde znanosti", i nedvojbeno su riješile barem neka temeljna pitanja o prošlosti čovjeka. • Wilson i Sarich rabili su pokazatelje u odnosu na DNK iz stanične jezgre. No riječ je o vrlo složenoj građi. Stoga su idućih godina američki znanstvenici usmjerili pozornost na DNK iz citoplazme, točnije na DNK iz mitohondrija, mtDNK, koja je naslijeđena samo od majke. • Godine 1982. Wilsonova studentica Rebecca Cann iznijela je u svojoj doktorskoj disertaciji rezultate istraživanja mtDNK kao pokazatelja ljudske evolucije. • Pet godina poslije Cannova, njezin kolega Mark Stoneking i Wilson objavili su ključan članak "Mitochondrial DNA and Evolution," u britanskom časopisu Nature (325 /1987, 31–35). • Ukratko, uspoređujući mtDNK od 147 žena iz različitih narodnosnih skupina, ekipa je pronašla 133.134 varijacije koje su se mogle izvesti od jedne žene ili ženske instance koja je živjela, prema "molekularnom satu", prije 142.500–285.000 godina, tj. u prosjeku prije 200.000 godina (u procjeni te vremenske distance vodilo se računa o prijašnjem radu Wilsona i Saricha). • Važno je da su se varijacije mogle grupirati u stablo na kojem je temeljno razgraničenje dijelilo afričke primjere, u kojih je bilo najviše unutarnjih razlika, od svih ostalih. • To bi značilo da se korijen stabla razvio u Africi, i to razmjeno nedavno u tijeku ljudske evolucije, dok bi, s druge strane, povezanost i manji omjeri različitosti između svih neafričkih primjera impliciralo da je ostatak svijeta bio naseljen jednom više-manje jedinstvenom skupinom afričkih emigranata. • Popularni znanstveni tisak brzo je raširio tu vijesti o otkriću "afričke Eve"! Znanstvenici su, međutim, preferirali naziv "mitohondrijska Eva". • Međutim, kritičari teze o "afričkoj" ili "mitohondrijskoj Evi" tvrdili su da kontinuitet mtDNK nije siguran dokaz o afričkom podrijetlu, jer su se tragovi neafričke mtDNK mogli izgubiti tijekom vremena, i najvažnije – posumnjali su u brzinu otkucavanja "molekularnog sata". • Umjesto prosječnih 200.000 godina od "Eve" do današnjice, Wolpoff je tvrdio da se Evina mtDNK mogla raširiti kroz svijet bilo kada, i da veći broj mutacija u afričkim populacijama u usporedbi s ostatkom svijeta samo potvrđuje da je Afrika bila središte svijeta u sklopu modela o odnosima između središta i rubova ekumena. • Slično tome, Alan Templeton, smatrao je da veća genetska različitost u današnjih Afrikanaca ne mora značiti da su ljudi nastali u Africi, jer je to mogla biti i posljedica većih prapopulacija u Africi. • Godine 1994. Cavalli-Sforza i njegovi suradnici Paolo Menozzi (1946–) i Alberto Piazza (1941–) objavili su golemo djelo o genetskim odnosima u svijetu, koje je sažimalo višedesetljetno istraživanje glavnog autora i koje se u osnovi podudaralo sa zaključcima u vezi s "mitohondrijskom Evom". • Ne ulazeći u detalje, talijanski su istraživači uspoređivali 110 genetskih pokazatelja vezanih za DNK iz stanične jezgre prema kojima su izračunali prosječne genetske distance i zatim stabla srodnosti između različitih populacija svijeta. Otkrili su gotovo isto što su već uočili Wilsonovi suradnici – da je prva podjela u stablu razlučivala afričke populacije od svih ostalih. • Također je važno što je Cavalli-Sforza usmjerio pozornost na genetske pokazatelje koji su manje ovisni o utjecaju adaptacijskih čimbenika i zato vjerodostojniji kao tragovi podrijetla. • Prema procjeni, podjela između afričkih i izvanafričkih populacija zbila se u njegovoj shemi prije 100.000 godina • U međuvremenu genetičari Kenneth Kidd, Sarah Tishkoff i drugi analizirali su strukturu kromosoma. • Najprije su istražili kombinacije baznih parova u DNK iz kromosoma 12, na uzorku od 1600 pojedinaca iz 43 široko rasutih populacija. I opet se pokazala jasna razlika između Afrikanaca i svih drugih. • Kidd je poslije tvrdio da se čak u jednoj jedinoj afričkoj populaciji ili plemenu danas nalazi više genetske raznolikosti nego u svemu ostalom svijetu.

23

• Što se tiče vremena emigracije iz Afrike, Kidd i Tishkoff označili su razdoblje od prije 140.000–90.000 ili zaokruženo prije 150.000–100.000 godina (najviše prije 200.000 godina). No uglavnom su govorili o 100.000 godina prije današnjice, što odgovara datumu Cavalli-Sforze. • Početna emigracijska skupina koja je napustila Afriku i naselila sve druge kontinente navodno je obuhvaćala samo 10.000 pojedinaca.

Adam • Poslije "Eve" na red je stigao i "Adam". • No dok se "Eva" nalazila na ishodištu mtDNK, koju je prenijela na svu svoju djecu, "Adam" je bio izvor kromosoma Y, koji određuje muški spol, i stoga samo praotac svih sinova. • Od početka 1990-ih broj istraživanja muških genetskih loza naglo je porastao, iako prvi radovi – pa i studija koju je vodio Robert Dorit sa Yalea – baš nisu ohrabrivali. • Dorit i njegovi suradnici obradili su uzorak od 38 muškaraca iz različitih zemalja i gotovo nisu pronašli varijacije u dijelu kromosoma Y izabranom za usporedbu. • Zaključili su da manjak razlika vjerojatno ukazuje na kakvo "usko grlo" i nedavni nastanak suvremenih ljudi, prema njihovoj pretpostavci prije 270.000 godina – no tvrdili su da statistička vjerojatnost od 95% zapravo obuhvaća ukupni raspon od 0 do čak 800.000 godina prije današnjice. • Drukčije rezultate dobili su britanski istraživači i genetičar Michael Hammer, sa Sveučilišta Arizone. Usporedivši inačice u 100 kilobaza kromosoma Y, iako na malom uzorku pojedinaca, ekipa je tvrdila da su promjene nastale vrlo nedavno, prije 40.000 godina, možda zbog kakve selektivne prednosti ili opsežne migracije. • Hammer je u ranijem radu primijetio da najveća razlika dijeli afričke od izvanafričkih populacija. Poslije je u drugom istraživanju zaključio da je opći predak ljudskog kromosoma Y nastao prije 188.000 godina, odnosno s 95% vjerojatnosti prije 51.000–411.000 godina, što bi bilo u skladu s datiranjem podrijetla mtDNK i s pretpostavkom da je izvorna populacija obuhvaćala 10.000 pojedinaca. • Prema tome, ispalo bi da su "Adam" i "Eva" mogli živjeti više-manje istodobno prije nekih 200.000 godina, i to u Africi. • Navodno se u afričkih Kojsana ("Hotentota" i "Bušmana") mogu naći primjeri sastava kromosoma Y koji su najbliži praobliku za sve suvremene ljude. • I ne samo to – nakon što se tehnika rada znatno usavršila, istraživanja diljem svijeta (na velikim uzorcima pojedinaca) pokazala su da je muško genetsko rodoslovlje u znakovitoj podudarnosti s razgraničenjima između jezičnih porodica i da, slično tome, odražava stare migracijske tokove.*

Haplotipi i haplogrupe • Haplotipi (skraćeno od izraza "haploidni genotipi", od grč. ἁπλοῦς, "jednostavan, jednostruk") su segmenti DNK koji sadrže odgovarajuće gene, ali koji su naslijeđeni u cijelosti od jednoga roditelja, tj. koji se ne rekombiniraju. • Skupine sličnih haplotipa, naslijeđeni jamačno od zajedničkih predaka, grupiraju se u haplogrupe. • Znanstvenici su utvrdili više haplogrupa na temelju mtDNK (za rodoslovlja po ženskoj liniji) i Y- kromosoma (za rodoslovlja po muškoj liniji nasljedstva). • Analizom prostorne distribucije tih haplogrupa u svijetu, kao i pretpostavljenog vremena mutiranja jedne grupe u drugu, bilo je moguće označiti opće obrise praseoba. • No uvijek treba uzeti u obzir da je jedan dio genetskog materijala naslijeđen bez rekombinacije, pa tako služi kao izravni pokazatelj podrijetla.

* Drugim riječima, izgleda da se jezici češće naslijeđuju od očeva, nego od majki.

24

• Primjerice, u tri naraštaja muška osoba nasljeđuje nerekombinirani genetski materijal (haplotipe) samo od jedne četvrtine svojih praroditelja, a ženska osoba samo od jedne osmine. Štoviše, kćeri uopće ne nasljeđuju nerekombinirane gene od svojih očeva, iako ipak od njih nasljeđuju 50% svoje ukupne genetike. Stringerov zaključak • Kad je napisao svoju knjigu o "afričkom izlasku" (= Christopher Stringer i Robin McKie. African Exodus. The Origins of Modern Humanity. London, 1997), Stringer još nije mogao znati što će daljnja genetska istraživanja napokon utvrditi. • Naime, iako je tada prošlo deset godina od otkrića "Eve" i već se počelo tragati za "Adamom", ostale su nejasnoće u pogledu odnosa suvremene vrste ljudi prema neandertalcima i drugim arhaičnim ljudskim tipovima. Međutim, shema o zamjeni vrsta koju je Stringer iznio u toj knjizi pokazat će se više-manje točnom. U sažetku, prema Stringeru razvitak je napredovao ovako: 01. U početku Homo erectus živi u Africi. 02. Zbog prodora praljudi u razne dijelove svijeta vrsta se postupno razdijelila. 03. Fizičke promjene su prije 300.000 godina dovele do pojave "primitivnih neandertalaca" u Europi. 04. Isto tako kasne populacije tipa erectus u Istočnoj Aziji težit će prema ljudskom tipu s većim mozgom što, navodno, potvrđuju lubanje iz Dàlìja u Kini, i Ngandonga na Javi. 05. Evolucija se u međuvremenu nastavila u Africi. Bitni pomaci u Africi vodili su prema ranom (arhaičnom) tipu sapiens-a: starom 200.000 godina, poput Džebel Irhūda u Maroku i Florisbada u Južnoj Africi, Border Cave-a u Svaziju i Kibiša (Omo)u Etiopiji. Prijelazna je evolucija do suvremene ljudske vrste trajala do prije 100.000 godina. 06. Negdje prije 150.000 godina, svjetska je klima znatno zahladnjela. Dok su ledenjaci zahvatili sjeverna područja, u Africi je nestašica vlage proširila pustinje Sahare i Kalahari i razrijedila gustu srednjoafričku prašumu. Nastala su manja šumska utočišta, okružena travnjacima. Taj je krajolik bio pogodan za ljude – stanovništvo je raslo. 07. No prije 130.000 godina nakratko je zatoplilo. S povratkom tople i vlažne klime suzile su se pustinje na jugu i sjeveru, a u središnjim područjima opet se proširila prašuma. Ljudi su tada učinili prve korake na putu izlaska iz Afrike, naseljavajući susjedna područja. O tome bi svjedočili palestinski fosili. 08. Općenito, prije 100.000 godina, suvremena se ljudska vrsta raširila do Palestine i možda do drugih azijskih područja na sjeveru, i sve do obale Kaapske pokrajine na jugu 09. Onda se nešto dogodilo... Ukupna populacija naglo se smanjila, na 10.000 odraslih pojedinaca, što je u skladu s genetskim pokazateljima. 10. Ljudi su napustili rubna područja poput Palestine i vjerojatno se povukli natrag u unutrašnjost Afrike. Kao razlog, Stringer spominje novo zahlađenje i jednu prirodnu katastrofu. Prije 74.000 godina [73.000 ± 2.000 PD, recimo, prema nekim drugim opisima] eruptirao je vulkan Toba na Sumatri, najveća erupcija u posljednjih 450 milijuna godina [točnije 250 milijuna godina, EH], i pepeo i prah izbačen u Zemljinu atmosferu uzrokovao bi više godina vrlo hladnih vulkanskih zima. 11. Trebalo je vremena da se naša vrsta oporavi od krize, ali je zatim – prije 60.000–50.000 godina, krenula uspješna ekspanzija u svijet. Sada su i posljedice glacijacije (niže razine mora i kopneni mostovi) ubrzavale širenje. 12. Konačno, prije 35.000–30.000 godina suvremena je vrsta ljudi zamijenila posljednje neandertalce u Europi, kao što je vjerojatno zamijenila i sve slične arhaične ljudske populacije u drugim dijelovima svijeta.

25

Konačne potvrde • Godine 1997. jedna skupina američkih i njemačkih biokemičara objavila je vijest da je uspjela dobiti uzorak neandertalske mtDNK, i to od istoga fosila iz Neanderske doline po kojem je taj tip čovjeka i prozvan. • Ključna je bila i nova tehnika, poznata pod inicijalima PCR (engl. Polymerase chain reaction, "lančana reakcija polimeraze"), koju je 1984. razvio američki biokemičar i nobelovac Kary Mullis (1944–), a koja omogućuje da se mali tragovi DNK eksponencijalno umnože. • Nakon analize 360 baza neandertalske mtDNK, istraživači su utvrdili da između neandertalaca i ljudi našega tipa postoji 28 različitosti. A kada se to usporedi s 55 različitih baza mtDNK između današnjih ljudi i čimpanza, izgleda očito da su neandertalci i naši preci predstavljali dvije različite vrste. I to bi značilo da su naši preci zamijenili neandertalce. • Ipak, gotovo do danas zadržao se otpor prema pomisli da je jedna ljudska vrsta zamijenila drugu. • Danas najpoznatiji istraživač neandertalskog DNK je švedski biolog Svante Pääbo (1955–), ravnatelj odjela za genetiku u Institutu Max Planck za evolucijsku antropologiju u Leipzigu. • U veljači 2009. Pääbo je objavio da je Institut Max Planck već dešifrirao tri milijarde baznih parova iz neandertalske genome (zanimljivo je da je jedan od najbogatijih izvorišta neandertalske DNK bila Vindija u Hrvatskom zagorju). • Dakako, prema dosadašnjim analizama DNK, neandertalci i današnjih ljudi imali su zajedničkog pretka – ali prije 500.000 do 700.000 godina. Takva distanca dovoljno je duga za nastanak dvije zasebne vrste. • Sve u svemu duga i često žestoka rasprava o tome jesu li i neandertalci naši preci konačno se završila. Odgovor je bio uglavnom negativan – genetske su razlike svakako znatne, premda su idući rezultati u stanovitoj mjeri usložnili sliku. Novije vijesti • Osim iz Vindije (gdje je DNK bila dobivena iz femura ženke koja je živjela oko 30.000 PD), Pääbova ekipa analizirala je i uzorke neandertalske DNK iz Španjolske (El Sidón, oko 44.000 PD), južne Rusije (Mezmajska spilja na Kavkazu, 70.000-40.000 PD), i iz Njemačke (eponimni primjer iz Neanderske doline, oko 40.000 PD). • Napokon u svibnju 2010. godine, nakon dešifriranja četiri milijardi baznih parova DNK iz tih uzoraka, Pääbo je objavio da su ljudi naše vrste ipak naslijedili i trag neandertalske DNK (oko 4%). • Takav mali udio ne mijenja u osnovi zaključak o zamjeni dviju ljudskih vrsta (osim toga, neki su kritičari ukazali i na mogućnost da su analizirani uzorci bili jednim dijelom kontaminirali tragovima moderne DNK); u svakom slučaju, iako taj rezultat sugerira da je došlo katkad do nekih primjera parenja između pripadnika naše vrste ljudi i neandertalaca, opća slika govori o različitosti. • No malo prije objavljivanja podatka o udjelu neandertalskih gena u modernim populacijama, jedna druga važna vijest bitno je promijenila slika koja je postojala o ljudskim vrstama koje su postojale u vremenu kada su naši preci naseljavali svijet. • Ruski su znanstvenici iz Novosibirska 2008. otkrili u Denisovoj spilji na Altaju koštane ostatke maloga prsta mladoga hominida, datiranog na vremensko razdoblje od prije 40.000 godina. • Kako se uspostavilo, taj djelić prsta pripadao je ženskoj osobi, i zanimljiva je da ja bio nađen zajedno s rukotvorinama, pa čak i prvom narukvicom. • Pääbova ekipa uspjela je ekstrahirati mtDNK iz nalaza, i u ožujku 2010. objavili su da se razlikuje i od neandertalaca i od suvremenih ljudi: 202 baznih parova različitih od neandertalskih i 385 različitih od modernih ljudskih. • U istoj spilji bio je nađen još godine 2000. jedan zub/kutnjak, čiji je DNK bio analiziran u Institutu Max Planck 2010., poslije otkrića spomenutog djelića prsta. • I pokazalo se da je taj kutnjak pripadao istoj novootkrivenoj vrsti, koja je prema spilji u kojoj je bila nađena dobila naziv "denisovci" (rus. денисовцы – hrv. je ime gotovo istovjetno, za razliku od engl. inačica , ili Denisovians).

26

• Inače, u Denisovoj spilji istraživači su pronašli oruđe (staro čak oko 125.000 godina), koje je ulazilo u "neandertalski" levaloaški i mustjerski sklop. • Zatim je u tom nalazištu bio otkriven članak nožnoga palca neandertalske ženke (datiran više-manje iz vremena oko 50.000 PD). • Taj fosilni trag neandertalke, premda je imao temeljitu DNK-ovsku vezu s drugim neandertalcima (iz Mezmajske spilje u sjeverozapadnom podgorju Kavkaza i iz Vindije), pokazao je također stanovitu vezu s denisovcima (> 0,5%). • Jasno, dotična neandertalka i dalje je bila genetski to što je bila, dakle neandertalka, bez obzira na tu marginalnu povezanost s denisovcima. • Pa ipak, njezin primjer značio je da bi negdje između 50.000 i 40.000 PD na području oko Altaja došlo do stanovitog miješanja između neandertalaca koji su prodrli na istok i denisovaca na koje su tamo našli, ili koji su tamo stigli s istoka. • Zanimljivo je da su DNK rezultati neandertalskih zubi i kosti iz susjedne Okladnikove spilje, datirani iz nešto kasnije faze (37.000–30.000 PD), genetski znatno bliže povezane s većinom primjera "zapadnih" neandertalaca. • Potonje bi značilo (eventualno) da su denisovci s vremenom bili potisnuti (ili su se povukli) iz altajskih prostora, ili je možda njihova prisutnost u srednjoj Aziji bila neka vrsta slučajnog prodora, "drifta" koji nije imao daljnje posljedice, barem na altajsko-južnosibirskom području. • Poslije će DNK analize pokazati da su svojedobno bili nekada poprilično rašireni. • Naime trebalo se zapitati, polazeći od istraživačkih nalaza o miješanju neandertalaca s modernim ljudima, jesu li moderni ljudi na sličan način naslijedili dio denisovskih gena. • Međutim, znakovito je da je veličina pronađenog denisovskog kutnjaka prelazila sve poznate današnje ljudske razmjere. • Daljnja su istraživanja pokazala da se tragovi 3–6% denisovske DNK nalaze u populacijama istočno od crte od južnih Filipina preko Bornea do ruba Sumatre, pogotovo u melanezijskim skupinama na Papui- Novoj Gvineji i među australskim urođenima. • Takva distribucija izazvala je čuđenje među znanstvenima, jer se nije moglo utvrditi kako je došlo do širenja denisovskih gena od Altaja sve do Melanezije i Australije. • Napokon, prema vijestima s početkom prosinca 2013., Svante Pääbo i njegovi suradnici uspjeli su izlučiti mtDNK iz bedrene kosti, nađene u 'Jami kostiju' u Atapuerci – i stare čak 400.000! • I ne samo da je taj rezultat općenito izazvao čuđenje i oduševljenje (jer se dugo smatralo nemogućim utvrditi tako stari DNK), nego je pokazao da su ljudi iz Atapuerce – koji su prema nalazima kostiju bili povezani s "heidelburškim pračovjekom", ili lokalnom vrstom Homo antecessor, ili općenito s Homo erectus-om – imali genetsku vezu ne samo s neandertalcima (što se već pretpostavljalo u europskom kontekstu), nego također s denisovcima. • U dokumentarnom filmu National Geographic-a u režiji Adriana Finighana, "Seks u kamenom dobu" (= "Seks in the Stone Age", 2012), u kojem Pääbo, među inim, iznosi svoja gledišta, bile su naznačene dvije hipoteze u vezi s denisovcima: 1) da su se denisovci prvo razdvojila iz stabla podrijetla od zajedničkog pretka, i da su neandertalci i moderni ljudi nastali iz druge grane, koja se tek poslije razdvojila na neandertalce i moderne ljude, i 2) da su se moderni ljudi prvo razdvojili iz tog stabla, dok su preci neandertalaca i denisovaca ostali zajedno jedno vrijeme, i zatim se razdvojili. • Novi nalazi iz Atapuerce potvrdili su drugu hipotezu. • Istaknuli smo da je Homo erectus bio taj koji je naselio veliko područje svijeta izvan Afrike, s početkom ekspanzije gotovo odmah nakon što se razvio – i iz jedne podvrste nastat će neandertalci i denisovci,

27

dok će se preci naše vrste i dalje razvijati u Africi, i kada će napokon, poslije Tobe, krenuti u osvajanje čitavoga svijeta, naići će i na svoje prarođake, što nas dovodi do tematike "prasusreta". • No genetski podaci potvrđuju da je između neandertalaca i modernih ljudi, isto došlo do stanovitog miješanja između denisovaca i naše vrste. • U Australiji-Oceaniji, najviše na Papui-Novoj Gvineji i u australskih urođenika, tragovi denisovske DNK, kako je bilo naznačeno, imaju danas najveće postotke (do 6%), i također se pokazalo se da je širenje tog nasljeđa povezano s genetskim vezama s Papuom, pa bi, dakle, Papuanci često bili moderni prenosnici denisovske genetike. • Ali paralelne papuanske (doseljeničke) veze nisu postojale na Filipinima, gdje su se isto našli tragovi denisovske genetike, u pripadnika naroda Mamanva i Monobo. • Štoviše trebalo je objasniti vrlo veliku udaljenost između Denisovske spilje na Altaju i Jugoistočne Azije! • Napokon se uspjelo utvrditi da tragovi denisovske genetike ipak postoje na golemom međuprostoru od Srednje Azije i Južne Indije, preko kineskih pokrajina sve do Tunguzije i Japana na sjeveroistoku i Bornea i Sumatre na jugoistoku, što bi popunilo udaljenost od Altaja, iako je udio tih tragova svakako vrlo nizak, ispod 0,2%. • Dakle, nasljedstvo je postojalo ali vrlo slabo, jer su možda postojali problemi u prijenosu gena, ili pak u mogućnosti reprodukcije. • S tim u vezi, na 40. biološkoj školi "Dr. Hubert Maver" (2. 6. 2014. u Zagrebu) Svante Pääbo iznio je neke podatke o neandertalskom DNK, koje bismo mogli prenijeti i na denisovski primjer. • Prema Pääbou, neandertalska DNK koju su moderni ljudi naslijedili možda je utjecala na pigment kose i kože i neke druge pojave (u što ne moramo ulaziti), ali parenje (povezivanje) između neandertalaca i modernih ljudi nije zahvatilo mušku rasplodnost, pa bi genetski prijenos išao samo preko ženske linije, i vjerojatno čak u takvim primjerima ne najuspješnije (Pääbo se osvrnuo na primjer mule, jer u mula i mazgi, ženke katkad mogu imati potomke, dok mužjaci ne mogu). • Treba još dodati da je jedna druga nova analize o tragovima neandertalske DNK u genetici modernih ljudi poprilično promijenilo prijašnje mišljenja. • Bilo je logično pretpostaviti da takvi tragovi nisu prisutni danas u afričkim populacijama, jer nisu bile nađene indikcije o prisutnosti neandertalaca u Africi, premda ih je ipak bilo blizu sjeverne granice tog kontinenta (u Palestini i južnoj Iberiji). • Uzevši u obzir koncentracije neandertalskih nalazišta u Europe, na Bliskom istoku i u sjevernom dijelu Srednje Azije (u Uzbekistanu i oko Altaja), moglo se pretpostaviti da su današnji Europljani i (recimo) Sibirci, naslijedili najveći udio marginalne neandertalske DNK. • Međutim, pokazalo se da je taj udio u modernih ljudi nešto veći u istočnoj Aziji, gdje nisu dosada bili pronađeni koštani ostaci neandertalaca! • Moguće je pomisliti da se neka osobita populacija, koja je bila u dodiru s neandertalcima (i možda isto s denisovcima, proširila sa zapada na istok, kroz kakvo "usko grlo" (poput Altaja), i poslije utjecala na genetiku istočnih Azijaca.* Prasusret • Ljudi suvremene vrste, podrijetlom iz toplih podneblja, prodrli su u Europu u doba prijelaza prema najhladnijem dijelu würmske glacijacije.

* Kod mjesta Salhit u sjeveroistočnoj Mongoliji bila je pronađena 2006. kalota lubanje, datirane oko 20.000 PD, koja je slična neandertalskoj, iako je znanstvenici uvrštavaju u skupinu arhaičnih Homo sapiens-a (v. Yves Coppens, Damdinsuren Tseveendorj, Fabrice Demeter, Tsagaan Turbat i Pierre-Henri Giscard, "Découverte d’une calotte crânienne d’un Homo sapiens archaïque dans le Nord-Est de la Mongolie", C.R. Palevol. 7 (2008), str. 51–60).

28

• Reklo bi se da ih je prvi neuspjeh (prema Stringerovom scenariju) i populacijski slom, možda, slikovito rečeno "opametio". • Kako je tvrdio Cavalli-Sforza: mozak je dosegnuo više-manje današnje razmjere još prije 300.000 godina (ili između 300.000 i 200.000 PD, EH) – ali iako je postojao hardware, trebalo je razviti i software. Riječ je o kulturnoj opremi i društvenom sustavu. • Sve do prije 100.000 godina i do demografskog sloma, nije bilo razlike u kulturnoj opremi između modernih ljudi i neandertalaca. Vjerojatno nisu postojale ni razlike u društvenim odnosima, u tom prvom dobu. • Ali kad se uzme u obzir razmjerna brzina kasnijeg poleta, čini se da su nakon krize ljudi sve više usavršavali kulturne i društvene tekovine koje su im povećale izglede za opstanak u stranim i za njih surovijim predjelima. • U svojim putovanjima suvremeni tip čovjeka nailazio bi na pripadnike drugih ljudskih vrsta: daleke rođake i sada suparnike, što bi sve snažno utjecalo na njegovo opće poimanje "drugoga". • I upravo je problem poimanje drugoga jedno od bitnih pitanja u mnogim antropološkim istraživanjima. • Na europskom području, ili blizu Europe, kritično razdoblje za susret dviju ljudskih vrsta počelo je, čini se, negdje oko 45.000 PD, i završilo prije nekih 30.000 ili možda 25.000 godina. • Prve kosti ljudi moderne vrste najdalje na sjeveru, blizu Europe u zapadnom Sibiru, bile su pronađene prije nekoliko godina kod Ust-Išima i sela Bajgara; datiranje je oko 45.000 PD za nalaz iz Ust-Išima i 43.000 za bajgarski. • Lubanje 2 i 3. iz Peştere cu Oase u Rumunjskoj, datirane između 40.000 ili 37.8000 PD, već izrazito označuju prisutnost modernih ljudi u Europi, no zubi iz "Spilje konja" () na jugu Apulije, iz vremena između 45.000 i 43.000 PD, danas su najstariji tragovi Homo sapiens-a na europskom području. • S druge strane, zasad jedan od najmlađih neandertalskih nalaza u Europi, Zaffarraya kod Malage u Andaluziji, govori o tome da su posljednji neandertalci izdržali na jugozapadnom rubu kontinenta do prije 30.000–27.000 godina. • Vindija, koja se isto tako kasno datira, potvrđuje da su izolirane neandertalske populacije mogle opstati i u Srednjoj Europi. Australsko područje i čovjek iz Munga • Sudeći prema australskim pokazateljima, izvan Europe ili uopće u rubnim područjima svijeta, moglo je doći do sličnih susreta i znatno poslije – o čemu svjedoče razlike između dviju skupina ljudskih fosila. • Prva skupina, tipizirana prema primjerima iz Keilora i Munga, po izgledu lubanjâ odgovara današnjem tipu čovjeku, dok se lubanje iz nalazišta Talgai, Kow Swamp i Mossgiel bitno razlikuju – i po jakom nagibu čela i debljini kostiju podsjećaju čak na praljude tipa Homo erectus iz doline rijeke Solo na Javi. • Iako je WLH 50 (= Willandra Lakes Hominid 50) stariji nalaz (datiran nal 29,000 ± 5000 PD), i ulazi u (arhaičnu) talgajsku skupinu, vrlo je znakovito da su ljudski ostaci iz kejlorske (suvremenije) skupine često stariji od onih iz talgajske. • Sam Keilor datiran je na starost od 12.000 –11.000 godina, no slični "moderni" fosili s obale bivšeg jezera Mungo datirani su na starost od 31.000–25.000 godina do 40.000 godina (i katkad se spominje čak i 60.000 ili 68.000 godina). • Naprotiv, Talgai, iz arhaične grupe, datira se samo na 8.900 godina, Kow Swamp na 13.000-10.000 i Mossgiel na najmanje 2.850 godina. • To bi moglo značiti da su dva nesrodna ljudska tipa živjela usporedo u Australiji, i to dugo. • Jasne razlike između kejlorske i talgajske skupine upućuju na zasebne seobe i na složenu međuigru, na prodor i potiskivanja stanovništva još na otočju jugoistočne Azije, što bi predstavljalo analogiju s prasusretom novih ljudi i neandertalaca u Europi. • Međutim, Stringer je odbacio zamisao o različitim ljudima. Umjesto toga, prihvatio je tumačenje koje

29

je dao paleontolog Peter Brown (i prije njega Don Brothwell) o utjecajima spolnog dimorfizma na debljinu kosti, i prakse umjetne deformacije lubanja na nagib čela. • Ipak, upadljiva razlika u robustnosti između kejlorske i talgajske skupine, kao i stvarna sličnost potonje sa starim javanskim fosilima, znači da se ne može isključiti (barem zasad) ni pretpostavka o zasebnim migracijama i o australskom prasusretu dviju različitih ljudskih vrsta. • Analiza drevne DNK unijela je i drugu dimenziju u problem. Pokazalo se da čovjek iz Munga (engl. Mungo man), iz vremena oko 40.000 PD, koji po svom fizičkom izgledu pripada današnjem ljudskom tipu, ne odgovara nijednoj danas živućoj populaciji prema sastavu svoje mtDNK. • Kritičari pretpostavke o razmjerno kasnom širenju današnje vrste ljudi iz Afrike (tj. pobornici "multiregionalizma") pozdravili su taj rezultat, jer je mogao implicirati da je čovjek iz Munga potekao iz neke lokalne ili azijske populacije Homo erectus-a, a ne od "afričke Eve". Ipak, različita mtDNK čovjeka iz Munga sama po sebi nije sigurna potvrda o njegovom lokalnom razvitku u Australiji ili Aziji. • Naime, još se nije uspjelo izdvojiti mtDNK iz mlađih azijskih fosila Homo erectus-a i usporediti tu građu s primjerom iz Munga, što bi eventualno moglo potvrditi zaključak o lokalnom razvitku. • Štoviše, analiza mtDNK današnjih australskih urođenika ukazala je na vezu s tzv. "reliktnim" narodima u Indiji, nastalu prije 50.000 godina, što bi bilo u skladu s pretpostavkom o praseobi iz Afrike preko Indije. • Ukoliko čovjek iz Munga doista ima različitu mtDNK (tj. ukoliko nije riječ o kontaminaciji ili o sličnoj grješci), onda je moguće da ju je naslijedio od neke druge žene koja je napustila Afriku možda zajedno s "Evom", ali čija se mtDNK nije očuvala u današnjim populacijama svijeta. • Uostalom, sasvim je logično da "Eva" nije bila jedina majka svih kasnijih ljudi. Mnoge rane filogenetske linije mtDNK vjerojatno su nestale zbog niske populacijske gustoće i rađanja muškog potomstva.

Kulturne indikacije o prasusretu u Europi • Odavno je bilo je i govora o "miješanju" crta gornjopaleolitskih kultura, koje se pripisuju našoj vrsti ljudi, sa srednjopaleolitskim (mustjerskim) crtama, koje se obično povezuju s neandertalcima. • Takvi su primjeri u srednjoj Europi seletska kultura (42.000–38.000 PD, nazvana po spilji Szeleta u mađarskom gorju Bükk), i bohunička (od 40.0000 PD, po imenu nalazišta u Brnu), koje svakako vremenski odgovaraju razdoblju mogućih dodira između novih ljudi i neandertalaca. • Spominju se slična "miješanja" u južnoj Rusiji, Italiji i u zapadnoj Europi, najkasnije prije 35.000 do 31.000 godina, na kraju kritičnog razdoblja za prasusret. • S jedne strane, dječji pogreb iz Staroselja na Krimu jamačno se odnosi na moderni ljudski tip, ali je kulturni inventar pretežito mustjerski. • S druge strane, neandertalski nalaz, otkriven 1979. kod Saint-Césairea u zapadnoj Francuskoj, bio je neprijeporno povezan s gornjopaleolitskim materijalom iz iste lokacije (šatelperonska kultura). • Sve se čini da na početku ključnog razdoblja "novi ljudi" na istoku još nisu imali gornjopaleolitsku opremu, a na kraju, na zapadu, imali su je čak i neandertalci. Novosti su se širile s istoka na zapad, što je vjerojatno bio i smjer prodora novih ljudi u Europu. • Ipak, posljednji europski neandertalci u Andaluziji ostali su na razini mustjerske kulture do kraja.

Posredni dokazi o prasusretu na europskom tlu A. Umjetnost • Na jednoj kamenoj ploči iz spilje La Manche (Vienne) u Francuskoj urezan je bradat muški profil s niskim čelom i širokim nosom, koji bi mogao predstavljati neandertalca. Michael Bujatti-Narbeshuber i Georg Ernst Franzke iz Prirodnoslovnog muzeja u Beču iskoristili su taj crtež da bi izradili novu rekonstrukciju neandertalske glave. • Na komadiću životinjske kosti iz spilje Isturitz s francuske strane Pireneja nacrtane su dvije zdepaste i

30

nosate ženske osobe u položaju kao da leže na tlu vezanih ruku i nogu. Jedna ima i znak bodljike (vrh koplja) na bedru, kakav se inače stavljao na bizone i druge lovne životinje. • Postoji mogućnost da je umjetnik htio prikazati ulovljene neandertalce, ili točnije neandertalke. Istraživači, inače, i nisu otkrili mnogo naznaka o nasilju protiv ljudi u europskom gornjem paleolitiku. B. Hibridizacija • Godine 1998. u mjestu Abrido do Lagar Velho u središnjem Portugalu (Leiria) arheolozi su otkrili gornjopaleolitski dječji pogreb koji je govorio o mogućoj hibridizaciji između neandertalaca i modernih ljudi. Riječ je o vrlo kasnom nalazu iz razdoblja prije 25.000–24.500 godina, što bi čak izlazilo iz okvira prasusreta, no na kosturu se vidio zanimljiv spoj tipičnih neandertalskih i modernih fizičkih crta. • Međutim, iako se to dijete moglo roditi kao mješanac dvaju ljudskih tipova, nije moguće utvrditi jesu li li neandertalci izumrli baš zbog takvih miješanja. Crni tigar (Den svarta tigern) U romanu Crni tigar Björn Kurtén (1924–1988) razvio je tezu o tome da je ljubav ubila neandertalce. Zanimljivo je da je označio neandertalce kao "Bijele", tj. plavokose i svjetlopute, a moderne ljude kao "Crne", dakle tamnopute. "Bijeli" i osobito njihove žene podlegli su čarima "Crnih". Zadivila ih je tehnologija "Crnih", i njihov prividno mladenački izgled (oble djetinje glave i slabašna građa tijela) koji je toliko privlačio neandertalke da su radije općile s njima nego s vlastitim muškarcima. Djeca iz tih veza ostala su neplodna, pa je vrsta na kraju izumrla.

Predodžba o kromanjoncu

Nasljednici (The Inheritors) Britanski pisac William Golding (1911 – 1993), koji se često bavio temeljnim antropološkim pitanjima (primjerice u svom najpoznatijem romanu Gospodar muha), također je ispitivao problem prasusreta između novih ljudi i neandertalaca. U romanu Nasljednici (1955), neandertalci su prikazani u gotovo poluljudskom obliku. Novi ljudi doživljavaju ih kao šumske "zloduhe", dok sa svoje strane, u očima neandertalaca, novi su tanka i krhka stvorenja "s gipkošću mlade grane". • U svom opisu Golding je prihvatio stereotip koji je prevladavao u vremenu kad je pisao svoju knjigu (sredinom 1950-ih). • U idealiziranoj slici, "kromanjonci" imaju gotovo današnji europski izgled, i "slabašni" su u odnosu na robusne neandertalce. • Ipak, imali su krupniju građu od današnjih ljudi, izraženije obrve i vrlo jake šake. • Iznenađuje i visina kostura: 1,79–1,94 cm, a poznato je da visina tijela ima stanovitu vezu s ratničkim životom. • To ne mora značiti da je "kromanjonac" bio prirodni ratnik, koji je istrijebio neandertalce (Wolpoff je karikirao tu sliku o "Rambo-ubojicama iz Afrike"). • Ali bitno je imati na umu da je riječ o snažnom čovjeku, koji bi se zacijelo snašao ako bi došlo do fizičkih obračuna s mogućim protivnicima. • Kromanjonac (u užem smislu riječi) nije više najstariji predstavnik naše vrste dosad pronađen u Europi (spomenuli smo primjere iz Rumunjske i Italije). Danas je datiran na starost od oko 30.000 godina (27.680 ± 270 PD). • No riječ je o prvom pronađenom predstavniku suvremene ljudske vrste u Europi. • Ime se odnosi na poluspilju Crô-Magnon ("Magnonovu rupu") u pokrajini Dorogne, gdje je 1868. François Berthoumeyrou otkrio ljudske ostatke prilikom gradnje ceste prema gradiću Les Eyzies de Tayac. • Nalaze je obradio geolog i paleontolog Louis Lartet (1840–1899), koji je utvrdio da je riječ o ostacima petero ljudi (tri muškarca, jedne žene i jednog djeteta). Lartet je nazvao te ljude Homo sapiens fossilis.

Nasilje • Osim naznake iz Isturitza, zanimljivo je da je nasilje gotovo odsutno u gornjopaleolitskoj umjetnosti i u fosilnim tragovima u Europi.

31

• Ipak, jedan ženski kostur iz spilje San Teodoro na Siciliji nađen je s komadićem kremena (vjerojatno vrhom strelice) u zdjelici (što podsjeća na "bodljiku" na bedru pretpostavljene neandertalke), a jedan dječji kostur iz Dječje spilje kod mjesta u Italiji imao je vrh strelice u kralježnici. • Na drugom kraju Eurazije, sedam lubanja iz gornje spilje u Zhoukoudianu pokazuju zagonetne znakove, koje bi mogle upućivati na nasilje. • Isto tako, novije analize rane na neandertalskom kosturu Šanidar III. pokazuje da je možda umro od projektila izbačenog iz atlatla. U Europi ljudi naše vrste počeli su koristiti atlatle negdje prije 30.000 godina, ali je moguće da su na Bliskom istoku poznavali to oružje već u doba kada je Šanidar III. bio ubijen (prije 50.000 godina). • Napokon, nedavno otkriće čeljusti neandertalskog djeteta u nalazištu Les Rois na jugu Francuske, koje se povezuje s modernom vrste ljudi, ukazuje na vjerojatnost da su ljudi naše vrste, prije 30.000– 28.000 godina, pojeli mladoga neandertalca. Na čeljusti postoje tragovi rezanja, jednaki onima na kostima jelena iz iste lokacije. Štoviše, zubi djeteta bili su izvađeni i probušeni, možda da bi se iz njih napravila ogrlica. Ipak, kako je kazao vođa istraživanja Fernando Rozzi, ne može se utvrditi je li žrtva bila ubijena, ili već mrtva, prije nego što je bila pojedena (2009).

Poimanje drugoga • Po svemu sudeći, između neandertalaca i ljudi današnje vrste bilo je dodira, koji su vjerojatno utjecali na to da su neandertalci, na samom kraju svoga postojanja, usvojili neke od gornjopaleolitskih tehnika. • No za novu vrstu ljudi ti su dodiri možda imali drukčije značenje. • Susreti sa sličnim ali ipak vrlo različitim ljudima kakvi su bili neandertalci mogli su djelovati na iskonsko poimanje drugoga, tj. na razvitak ideja o drugotnosti. • Mitovi iz Europe, gdje su neandertalci najdulje živjeli, često spominju poluljude ili bića nalik na ljude. Najzorniji su primjeri trolovi iz germanske predaje, također Grendel iz anglosaskog epa o Beowulfu, zatim gnomi, orke i ina čudovišta – i sva su ta bića u pravilu opasna. • Je li to odraz kakva prasukoba dviju vrsta ljudi koji se arhetipski upisao u našu podsvijesti? • To je barem teorijski moguće, iako u arheološkoj građi zasad nema sigurnih naznaka za takav sukob (uostalom ni "ulovljene neandertalke" na crtežu iz Isturitza, ni slučajevi iz Les Roisa i Šanidara, nisu sigurni, iako su znakoviti).

Razlozi za izumiranja neandertalaca • Jesu li moderni ljudi "nadmudrili" neandertalce i u nadmetanju za prevlast nad prirodnim resursima? Znamo da su i potonji razvili goleme mozgove, pa je teško vrlo povjerovati da su propali zbog urođene "gluposti". • Međutim, kada se sve što su neandertalci postigli u svojoj kulturi usporedi s izražajnim dometima gornjopaleolitske umjetnosti, razlika je tako velika da moramo pomisliti na nešto drugo: na prototip svih simbolskih sustava, tj. na ljudski jezik! • Kao u slučaju Homo erectus bilo je upitno jesu li neandertalci uopće mogli govoriti. Danas se misli da jesu. No mnogi su istraživači i dalje uvjereni da je prednost suvremenih ljudi bila jezična, tj. da su jedino ljudi moderne vrste razvili potpuno artikuliran jezični sustav, sa složenom sintaksom koja nam omogućuje da točnije shvatimo i prenosimo različite odnose u vremenu i prostoru. • I jezik, razumije se, povratno utječe na čovjeka. • Solecki je povezao jezik i računanje vremena, i još je 1960-ih Alexander Marshack (1918–2004) uočio da stanovite rupe i grebotine na kamenim pločama iz nekih ranogornjopaleolitskih lokacija mogu biti bilješke i računice o tijeku vremena, odnosno prvi "kalendari". • Isto tako, jezik omogućuje brži razvitak društvenih odnosa, pa je zato Olga Soffer (1944–) smatrala da su prvi moderni ljudi vjerojatno imali složeniju podjelu rada nego neandertalci (1988).

32

• Osim toga, jezik djeluje i na povezivanje ljudskih skupina i na njihova razlikovanja, tj. na stvaranje, uvjetno rečeno, etničkih razlika. Pritom se etničnost ne mora nužno shvatiti kao izvor sukoba, tim više jer se u biti postiže veći stupanj ukupne integracije, ili "integracije u različitosti". • Prema Stringeru, neandertalci su vjerojatno izumrli jer su im društvene skupine bile premale i preslabe da bi izdržale teže ekološke krize, dok su pripadnici suvremene ljudske vrste preživjeli u sličnim uvjetima, jer su se mogli osloniti na bolju organizacijsku potporu. • Ali zašto bi izumrli u krizi, kad su već preživjeli stotine tisućljeća u vrlo teškim uvjetima. Možda je dolazak novih ljudi s razmjerno većim demografskim i društvenim potencijalom trajno promijenio ukupnu ravnotežu u ekosustavu.

Gornjopaleolitske ekspanzije Gornji paleolitik • Kulturni stupanj gornjega paleolitika obilježen je sve većom raznolikošću u obradi kamenih ulomaka, razvitkom tehnike obrade kosti, bjelokosti i roga, te početkom umjetničkih (ili magijsko-estetskih) tendencija. • U Europi, tipologizacija građe omogućila je identifikaciju četiri glavna arheološka kompleksa: Aurignac od 36.000 PD (alt. od 40.000 PD), La Gravette od 28.000 do 22.000 PD, Solutré od 22.000 do 17.000 i La Madeleine 19.000 do 12.000 PD. • Stručnjaci su katkad tumačili pojavljivanje tih kultura kao posljedicu doseljavanja novih populacija, čak etničkih skupina, uglavnom s istoka prema zapadu. Vrlo je teško povezivati velike gornjopaleolitske kulturne komplekse s populacijskim, migracijskim ili etničkim kategorijama, jer treba voditi računa i o lokalnom razvitku kultura, kao i o kulturnoj difuziji. • Ipak, utjecajni australsko-britanski arheolog V. Gordon Childe (1892–1957) istaknuo je da je i kulturna difuzija obično povezana barem s nekom seobom ljudi. • Gornji paleolitik bilo je vrijeme vrlo dalekosežnih migracija, s prodorom čovjeka u dotad nenaseljena prostranstva, pa tako i u dvije Amerike.

Ova sažeta karta je polazila od jedne prijašnje verzije (v. Heršak, Drevne seobe, Zagreb, Školska knjiga: 2005), ali zbog novih nalaza karta je malo promijenjena. Datumi su sada drukčiji, i isto su uvedene promjene na naseljavanje u razdoblju između 50.000 i 40.000 PD i također u odnosu na jugozapadne Sjeverne Amerike.

Klima i izgled svijeta Na znatnom dijelu sjeverne polutke bilo je vrlo hladno: 1. Ledene ploče pokrivale su Skandinaviju, Karsko i Čukotsko more i Britansko otočje, Pribaltik i svu sjevernoeuropsku nizinu, Rusiju do gornjeg Povolžja i sjeverne dijelove Sibira. Prošireni ledenjaci nalazili su se oko Alpa, Pireneja, u predjelima od istočnoga Sibira do srednjoazijskih gorja i Himalaja. Polovina Sjeverne Amerike bila je pod ledom.

33

2. Zemne spone postojale su između Sibira i Aljaske, između Azije i japansko-sahalinskog područja, uz istočnokinesku obalu, između jugoistočne Azije i Sundskih otoka. Australija je bila spojena s Novom Gvinejom i Tasmanijom ("Australazija"), ali je zbog Walaceove i Weberove crte bila odvojena od Sunda. 3. Prekidi zbog jezera postojali su u središnjoj Euraziji. Mansijsko paleojezero, nastalo je istočno od Urala u zapadnosibirskoj nizini oko današnjih središnjih tokova Oba, Irtiša i Jeniseja. Kaspija se proširila i svezala s Aralskim jezerom, oko kojega su se razvile prostrane močvare. Prema geološkim naznakama, razgranati jezerski ili močvarni sustavi postojali i u Mongoliji i oko srednjoazijskih gorskih masiva.

Svijet na vrhuncu posljednje glacijacije

Rekonstrukcija vodenih jezera i vodenih tokova u srednjoj Euroaziji

34

Raspored raslinja i životinja • Od Francuske do Sibira i Japana širi se tundra s lišajevima, hladna stepa ili močvarna tajga s nešto borova i breza. • Šume su rasle samo u riječnim dolinama, zaklonjene od jakog vjetra, ili na jugu, u Iberiji, na Balkanu, u Anatoliji i drugdje gdje su se miješale sa stepskim raslinjem i još južnije sa suhom makijom. • Arktički tip krajolika postojao je u srednjoj i istočnoj Europi, ali klimatski uvjeti ipak nisu dostigli krajnje domete današnjeg Arktika. I nije ni bilo dugih arktičkih noći. • Tundra je privukla mnoštvo krupne i male divljači – za paleolitskog lovca najvažniji bili su sob i mamut, a ledenjačke rijeke bile su prepune lososa i pastrva. • Ritam života paleolitskih lovaca i skupljača bilja, određivao je svojstven odnos prema okolini. • U ruskoj etnologiji taj se odnos naziva"prisvajajućim", a u angloameričkom "parazitskim" ili "grabežljivim" (predatory) načinom života, koji je bio tipičan za sav paleolitik, a u kojemu je čovjek morao imati vrlo veliko područje da bi se uzdržavao. • Bit će da ga je upravo bogata biomasa privukla na eurazijsku tundru; a to je bio i razlog za prodor novih ljudi u Europu u najhladnijem dijelu würmske glacijacije.

Prikaz klimatsko-vegetacijskih područja u Europi na vrhuncu posljednje glacijacije

Naseljavanje Jugoistočne Azije i Australije • Dok je led prekrivao sjeverna područja zemlje, čovjek je rano nastanio i sasvim različit okoliš – tropski dio jugoistočne Azije. • U mjestu Kota Tampan na Malezijskom poluotoku pronađeno je paleolitsko oruđe u slojevima pepela iz vremena erupcije vulkana Toba, prije 74.000 godina. Ukoliko bi se moglo potvrditi da su je izradili ljudi današnje vrste, onda bi to bio najstariji datum za naseljavanje ovog područja.

35

• Drugi nalazi jasnije govore o prodoru naše vrste u jugoistočnu Aziju. • Ključna je moderna lubanja iz Liǔjiánga na jugu Kine (pokrajina Guangxi), koja je datirana na starost od 67.000 godina, zatim dječja lubanja iz spilje Niah na sjeveru Bornea, stara 42.000–40.000 godina, koja možda svjedoči da je tip čovjeka, nalik na izumrle urođenike Tasmanije. • Nedavno je i otisak jedne ruke iz spilje na otoku Sulawesiju bio datiran oko 40.000 PD. • Isto tako se na starost od nekih 40.000 godina datiraju ostaci kostura u Australiji, WLH 50 (Willandra Lakes Hominid 50) i već spomenuti čovjek iz Munga, stari oko 40.000–30.000 godina. • Nekada su se oruđa i pogotovo petroglifi iz spilje Jinmium na sjeverozapadu Australije smatrali najstarijom potvrdom o prodoru u Australiju, no poslije se pokazalo da su mnogo mlađi, pa se danas tragovi ljudskog boravka iz spiljskog zaklona Malakunanja II. u Arnhemovoj zemlji u Sjevernoj teritoriju, datirani između 61.000 i 52.000 PD, prihvaćaju kao prvi dokaz o prisutnosti ljudi u australskom području. • Vremenski raskorak između nalaza iz Malakunanje i primjera WLH 50 ili Munga možda govori o dugom i teškom proboju na jugoistok, preko sušne australske unutrašnjosti ili oko nje, do Tasmanije – koja je vjerojatno bila naseljena prije 37.000–29.000 godina, još dok je bila spojena s australskim kopnom. • I već smo spomenuli da su različiti izgledi lubanja prvih ljudi u Australiji, prema tipskim primjercima iz Keilora i Talgaia, potaknuli dvojbe među znanstvenicima. • Cavalli-Sforza je odredio genetsko razdvajanje Australaca i Novogvinejaca od ostatka svijeta kao drugu najstariju podjelu nakon podjele između Afrikanaca i svih drugih populacija. • Ali dok je Afrika do danas genetski vrlo bogata, preci australskih urođenika prošli su kroz barem dva genetska "uska grla" – prvo na početku "izlaska" iz Afrike (zajedno sa svim neafričkim skupinama), a potom kad su napustili jugoistočnu Aziju. • Vjerojatno je riječ o kakvoj selektiranoj podskupini, koja je mogla biti i vrlo mala. • Na osnovi kasnije demografije australskih urođenika Joseph Benjamin Birdsell (1908–1994) izračunao je da bi jedna skupina od samo 25 ljudi narasla na 300.000, tj. do veličine indigenog žiteljstva Australije na početku novovjekovne europske kolonizacije, u nešto više od 2.000 godina. Naseljavanje najsjevernije Eurazije • Čovjek je u gornjem paleolitiku naselio i najsjeverniju Euraziju, i to čak za vrijeme najjače glacijacije, kao i poslije, kada su se ledenjaci povlačili. • Rusija: do 36.000 PD ljudi (neizvjesne vrste) prodrli su do Mamontove kurje i 29.000 PD do Bizovaje, oba mjesta u artiku, i oko 20.000 PD naselili su Sungir, 210 km sjev.-ist. od Moskve. • Srednja Azija: nalazišta na gornjem Altaju, na području oko Bajkala, u amurskoj dolini i u istočnom Sibiru datiraju s početka gornjeg paleolitika (i kost H. sapiens-a u zapadnom Sibiru oko 45.000 PD). • : istodobno (ili malo poslije) preko tada suhozemne istočnokineske i žutomorske nizine naseljen je Japan. Najstariji sigurni tragovi čovjeka na Japanu stari su 30.000 do 18.000 godina. I to je isti paleolitski sklop kao na Tajvanu i diljem Istočne Azije. • Prije 25.000 godina (uz rijeku Aldan i gornju Lenu) razvila se djuktajska kultura, koja će imati važan utjecaj na daljnji razvitak. • Iz sibirskih i amurskih krajeva, prije 15.000–12.000 godina, migracije su (opet) potekle prema Japanu, što se povezuje s nastankom važne džōmonske kulture (s primjerima kermanike iz paleolitika), kao i prema Kamčatki. • Između 11.500 i 8500 pr. Kr. ljudi su stigli do Bereljoha u primorju Jakutije, na krajnjem sjeveru Sibira. • I neke migrantske skupine nastavile su put do Beringije, tada kopnene nizine između Sibira i Aljaske. Amerika • Zbog slabijih oborina Beringija je bila slobodna od ledenog pokrova još dok je najveći dio Sjeverne Amerike bio neprohodan. • I onda od 17.000 do 12.500 PD, otvorio se prolaz između goleme kordiljerske i laurentidske ledene ploče.

36

• U tek pet stotina do nekoliko tisuća godina, ljudi iz Azije naselili su svu Ameriku do Ognjene zemlje. • Obično se smatra da su pošli iz Azije u slijedu za velikim biljožderima, a među kostima ubijenih mamuta i bizona u Americi nađeni su kameni projektili stari 12.000–10.000 godina prema 14C. • To su dugo vremena bili i najstariji pouzdani tragovi čovjeka u tzv. Novom svijetu. • Danas ima sve više indikacija o ranijem naseljavanju Amerike: neke radiougljične analize iz Amerike pokazale su datume od 30.000–25.000, pa čak i 40.000 PD, ali ključno je ipak nalazište Monte Verde na jugu Čilea, s novim obračunom starosti od 18.500–14.500 PD (v. Dillehay et al. 2015). • Monte Verde bilo je datirano na osnovi 12 nastambi, izrađenih predmeta (takvih nedavno primjera) i tragova životinjske i biljne hrane i pronađenih ljudskih koprolita. Osim toga, jedan drugi nalaz ljudskog koprolita, i to iz spiljskog kompleksa Paisley u državi Oregon, bio je datiran oko 14.300 PD.

Zašto su pošli na taj put? • Teza o praćenju krda, bila je relativizirana, jer lovački narodi ne slijede nego presreću kretanje krda. • Druga se teza odnosi na demografsku prenaseljenost: kako je tvrdio Stuart Fiedel, čak i u razmjerno bogatom pleistocenskom svijetu, ako populacijska gustoća nadmaši 0,4 po km2, migracija postaje jedno od najčešćih rješenja. • Pojedine skupine odvojile bi se od matičnih zajednica i postupno ušle na nov teritorij. Zastali bi na rubu ekoloških zona – katkad nekoliko stoljeća – a zatim, nakon kulturne adaptacije, slijedio bi "eksplozivni nalet" u nova područja. • Prema Fiedelu, upravo je izum krojene odjeće (slične eskimskoj parki) omogućio gornjopaleolitskom čovjeku da nastani najhladnije krajeve Eurazije. No nije jasno jesu li se preci Paleoindijanaca, prije odlasku u Ameriku, kulturno prilagodili sjevernim uvjetima. Primjer barem prividne zaostalosti Jagana (Yagán), gotovo izumrlog naroda Ognjene zemlje, ne upućuje na takav razvitak. • Možda ih je neka ekološka fluktuacija prisilila da se naglo otisnu preko surove i puste zemlje da bi napokon stigli u Ameriku. • Sama Beringija, premda je katkad oslikana kao bogata "mamutsko-stepska bioma", po svoj prilici nije pružala lovcima velike izglede, osim za lov na morske životinje uz njezinu južnu obalu. Američki Arktik Posljednji došljaci, preci Eskima i Aleuta, dugo su ostali živjeti na rubu s obje strane potopljene Beringije, a zatim su slijedile velike seobe: 1. Arktička kultura malih oruđa. U kratkom razdoblju od 2200. do 2000. pr. Kr. "Narodi arktičke kulture malih oruđa" (Arctic Small Tools peoples) stigli su od Aljaske do Grenlanda, a poslije, od 1700. i osobito od 1500. pr. Kr. uspostavili su naselja u istočnom dijelu arktičke Kanade. 2. Kultura Dorset. U idućoj fazi (do 1. tis. n.e.) ljudi iz kulture Dorset (ili već Paleoeskimi ili potomci istočnih skupina iz prijašnje kulture malih oruđa) naselili su Grenland i susjedna kanadska područja. Kasnije eskimske predaje nazivaju te ljude Tuniit ili Tunirjuat. 3. Kultura Thule. Prvobitna eskimska (eskimoaleutska) zajednica formirala se do 2000. pr. Kr. na berinškom području Aljaske i Sibira. Najizravniji preci Eskima (nositelji kulture Thule) vjerojatno su stigli kasno iz Azije. Formalno, tulski Eskimi nisu više pripadali kamenom dobu. Još u Aziji, u sklopu kulture "Starog Beringovog mora" (prvo tis. pr. Kr.), upoznali su željezo. Njihov izum, saonice sa psećom zapregom (qamutiit), omogućio im je brzo širenje po golemim prostranstvima. Pošli su iz Aljaske oko 900. n.e. i stigli do sjeverozapada Grenlanda do 1100. Tu su zatekli posljednje dorsetske zajednice, i potomke vikinških doseljenika iz Europe. 4. Vikinzi. Vikinški pokret na zapad (do Islanda na prijelazu u 10. st. i do Grenlanda oko 1000 n.e.) zbivao se istodobno s ekspanzijom tulskih Eskima na istok, iako postoje i naznake da su Vikinzi zatekli i ostatke populacija dorsetske kulture.

37

Naseljavanje američkog arktika: A) arktička kultura malih oruđa; B) dorsetska kultura; C) kultura Staroga Beringova mora D) tulska kultura ; E) Vikinzi. • Klimatsko zatopljenje omogućilo je Vikinzima da se bave stočarstvom u predjelima iznad arktičke polarnice, dok je smanjenje priobalnog i površinskog leda u Sjevernom ledenom moru dopustilo eskimskim primorskim lovcima da se otisnu na otvorenu pučinu. • No Eskimi i njihovi preci već su toliko dugo obitavali u arktičkom ekosustavu da su se uspjeli prilagoditi ne samo svojom kulturom i načinom života – nego i tjelesno. • Primjerice, brzina krvotoka u ruci Eskima manja je osjetljiva na zimi, tj. usporava se polaganije pod utjecajem hladnoće nego u Europljana. • Dakako, postoji i mišljenje da su Nordijci na kraju propali na Grenlandu jer se nisu mogli kulturno prilagoditi novim ekološkim uvjetima nakon nastupa stoljećima "maloga ledenog doba" (u 14. st.). • Za razliku od njih, Eskimi su znali kako se snalaziti, i razvili su tehnološku opremu za najsurovije klimatske prilike. • Ali umjesto da prihvate eskimske inovacije, potomci Vikinga su se uporno držali svojih starih običaja, gledajući na Eskime s prezirom. • Eskime su nazivali skrælingar, "ljudi u kožama" (jedn. skrælingar), jer su se odijevali u životinjske kože/krzna, a ne u vunenu odjeću, koju su Nordijci, među inim, smatrali znakom više kulture. • I umjesto da se prilagode novoj klimi, i da prihvate, primjerice, morsku prehranu koja je osiguravala opstanak Eskimima, potomci Vikinga i dalje su pokušavali držati stoku (ovce i goveda) na Grenlandu, pa i saditi žitarice, iako je to bilo sve manje moguće. • Prema jednoj eskimskoj predaji – koju arheologija nije potvrdila – na kraju je izbio rat između nordijskog vođe Ungortoqa (= Ingvara) i eskimskoga prvaka K'aissapea. Eskimi su zapalili naselje Hvalsey, i Nordijci su umrli sažgani u svojim domovima.

Fizički tipovi američkih naroda • Eskimi i sjeverni Indijanci imaju najveću sličnost s mongoloidima Sibira, a ta se veza postupno gubi u prostornom kontinuumu prema jugu i u vremenskom pomaku prema prošlosti.

38

• Jedna znatna razlike između azijskih i američkih populacija vidi se i u rasporedu krvnih skupina: iako Azija ima najveći udio krvne skupine B, u Americi prevladava skupina O. To je gotovo jedini tip među Amerindima Srednje i Južne Amerike, dok su Eskimi i u tom pogledu sličniji sibirskim populacijama. • I druge fizičke crte – izraženiji profil lica, rijetkost mongolskog nabora na očima, katkad i veća dlakavost tijela – udaljavaju starije amerindske populacije od azijskih mongoloida i približavaju ih europoidnim, ili australoidnim populacijama. Objašnjenja: • Postoje teze da su prvotni doseljenici stigli u Ameriku još u doba dok se mongoloidi nisu proširili do Sibira i Beringije, ili da su Ameriku najprije naselile "predmongoloidne", ili možda "australoidno- kavkazoidne" skupine, a tek poslije njih mongoloidi. • No ostaci navodne mongoloidne lubanje nađene na Afontovoj gori kod Krasnojarska svjedoče o tome da su i tipični mongoloidi živjeli u to vrijeme u Sibiru i sjevernoj Aziji. • Druga su tumačenja da fizička obilježja američkog stanovništva ponajprije odražavaju širinu varijacija u sjevernoazijskih populacija iz razdoblja kada mongoloidne crte još nisu prevagnule. • Takva je raznolikost odavno primijećena na gornjopaleolitskim lubanjama iz nalazišta Shāndĭngdòng (山顶洞), gornje spilje Zhoukoudiana (Weidenreich je tu vidio muškarca s europoidnim crtama – s mongoloidnim lopatastim sjekutićima, koji je živio s dvjema ženama – jedna s melanezijskim i druga s eskimoidnim crtama). • Danas se često smatra da su ljudi iz Shandingdonga pripadali jednoj te istoj populaciji, koja je vjerojatno bila u međupoložaju ili u ishodišnom odnosu prema mongoloidima i amerikanoidima. • Za takve je skupine antropolog William W[hite] Howells (1908–2005) predložio znakovit naziv "neodseljeni američki Indijanci". • Primjer dominantnosti krvne skupine O smatralo se poslijedicom prodora malih skupina, od kojih su neke, kakvom igrom slučaja, bile sastavljene isključivo od pojedinaca s krvnom skupinom O (no postoji problem u odnosu na peruanske mumije, čini se s krvnim grupama A, B i AB, i prema nekim analizama čak i najstarije mumije iz Amerike i iz svijeta, čileanske iz kulture Chinchorro, imaju navodno "europske" DNK sadržaje). • U tom smislu, Stuart Fiedel je spekulirao da bi tek jedna lovačka družina od 25 ljudi mogla naseliti svu Ameriku do maksimalne populacijske gustoće (tj. 0,4 na km2) u samo 500 godina. • Brzina širenja iznosila bi oko 26 km godišnje ili 780 km u jednom naraštaju. Na kraju, maksimalno lovačko stanovništvo Amerike doseglo bi oko 10 milijuna.

Važna kultura Chinchorro • Malo prije bile su spomenute mumije iz Perua, ali najstarije u Južnoj Americi su bile iz Čile, iz kulture Chinchorro nazvane po plaži uz sjeverni čileanski grad Arica, gdje je 1914. njemački istraživač Max Uhle (1856–1944) otkrio prve dotične munije. • Međutim, iduća su istraživanja potvrdila da je ta kultura obuhvaćala sjevernočileansku visinsku pustinju Atacama (španj. Desierto de Atacama) i obalni pojas od grada Ilo na jugu Perua do Antofagaste na sjeveru Čileu (900–1000 km između tih lokacija). • Starost tih mumija bila je vrlo važna: prvo datiranje zaključilo je da su potjecali iz razdoblju od 7000. do 1500. pr. Kr., premda su tzv. "crvene" mumije bile iz faze nakon 6000. pr. Kr. – i najvažnije "crne " iz razdoblja između 5000. i 3000. pr. Kr. • Jasno je da ti tjelesni ostaci nisu bili već iz paleolitiku, ali ipak se pokazalo da se radi o najstarijim očuvanim mumijama, par tisućljeća prije prije prvih poznatih primjera iz drevnoga Egipta. • I štoviše, nedavno su znanstvenici uspjeli analizirati DNK iz tih čileanskih tijela, iako ti nalazi nisu bili iz paleolitika, nego tek iz "arhaične faze" u Americi, ali vidjet ćemo jedan drugi mogući rani faktor.

39

• Naime pokazalo se da su ti DNK haplotipi upućivali na jednu drevnu migraciju ne samo iz Azije, jer 30–40% tih haplotipa upućivali su na europske izvore.

• I uskoro ćemo Gore: Prikaz jedne ženske mumije iz dotične vidjeti i jednu drugu kulture (izvor: Daderot, 2013, slika iz San analizu, na osnovi Diego muzeja čovjeka, San Diego, primjera čak iz Kaliformija). paleolitika, što nas Desno: Kratki prikaz područja kulture dovodi do teze o Chinchorro, središte je grad Arica, i na tablici naseljavanju se vidi raspon od mjesta Ilo na sjeveru i Amerike iz Europe. Antofagasta na jugu.

Aleksejeve zamisli o naseljavanju Amerike • Aleksejev je pokušao objasniti problem naseljavanja Amerike na drukčiji način. • Najprije je predložio hipotezu o protomorfnosti amerikanoida za mongoloidni ili istočni tip općenito, kao što bi australoidi navodno bili protomorfni oblik za narode iz zapadnog žarišta oblikovanja rasa • I to bi značilo da su skupine na samom kraju gornjopaleolitskih migracijskih putova, Jagani i Tasmanci, zadržavali istočni odnosno zapadni prvotni fizički tip. • Međutim, Aleksejev je ubrzo odbacio tezu o protomorfnosti amerikanoida, zaključivši da je njihov razvitak protekao prvo u uvjetima "širokog i dugotrajnog" miješanja azijskih i europoidnih tipova, a poslije toga (nakon odlaska u Ameriku) u tisućljetnoj izolaciji od ostaloga svijeta. Prema Aleksejevu: 1. Prve skupine, s jakom europoidnom primjesom, počele su prodirati u Ameriku već prije 20.000 godina, i to u nekoliko valova do prije 12.000–10.000 godina. 2. Mnogo poslije, između 4000 i 2000 pr. Kr., u Ameriku su stigli preci Indijanaca Na-Dene (Athapaske, Crnonoge i drugi). Već su nalikovali na sibirske mongoloide, a Aleksejev se pozvao također na teoriju o davnom srodstvu između nadenskih i zapadnosibirskih jezika preko hipotetske "prajenisejske" makroporodice. 3. Napokon su u Ameriku stigli preci Eskima (i Aleuta). Zbog izraženih mongoloidnih crta i tamnije puti u Eskima, Aleksejev je mislio da im je pradomovina bila u južnijim krajevima azijskog primorja, te da su pošli u Ameriku razmjerno kasno, tek oko 1000 godina pr. Kr. • Iako je Aleksejev možda prerano datirao dolazak prvih ljudi u Ameriku (barem prema arheološkim dokazima poput nalazišta Monte Verde), neka nova genetska otkrića (o vezama s europoidima, uvjetno rečeno) donekle idu u prilog njegovim tezama.

40

• Konkretno, iako je većina haplotipova u Amerinda znatno rasprostanjena i u istočnoj Aziji, zanimljiva je razmjerno jaka prisutnost haplotipa R1 (Y-DNK) i X (mtDNK) koji nisu tipični za istočnu Aziju, nego za zapadne europoidne krajeve, južni Sibir i Indiju. • Zbog tih genetskih pokazatelja, koji bi (možda) ukazivali na kakvo zapadno podrijetlo Amerinda, zanimljivo je spomenuti tzv. "solitrejsku hipotezu" koja je sugerirala da su Ameriku prvo naselili upravo ljudi iz zapadne Europe.

Solitrejska hipoteza i srodna pitanja • "Solitrejsku hipotezu" razradili su 1998. Bruce Bradley (1948–) sa Sveučilišta u Exeteru i Dennis Stanford (1943–) iz Smithsonijskog instituta. • U osnovi, njihovi argumenti temeljili su se na velikoj sličnosti između solitrejskih šiljaka i oruđa i izrađevina kloviske kulture u Americi, i na pretpostavci da je u doba glacijalnog maksimuma postojao ledeni most između Europe i Sjeverne Amerike. • Bradley i Stanford nisu u početku fokusirali na genetiku, ali jesu poslije u njihovoj knjizi iz 2012. kada su se osvrnuli na prisutnost mtDNK haplotipa X (X2) u Sjevernoj Americi, kao u Europi i zapadnoj Euroaziji (tj. na Bliskom istok i u srednjoj Aziji) (2012: 146–147). • S druge strane, jedna je skupina brazilskih znanstvenika (Nelson J.R. Fagundes et al., 2008) pokušala opovrgnuti takve veze, tvrdeći da je (barem) haplotip X bio općenito rijedak u svijetu, te da se proširio po Americi jer je neka njezina nositeljica bila dio male skupine koja je naselila Ameriku preko "uskoga grla" Beringije (poslije se, navodno, haplotip X mogao slučajno izgubiti u istočnoj Aziji). • Inače upravo je u Brazilu, u arheološkom nalazištu Lapa Vermelha (u državi Minas Gerais) francuska arheologinja Annette Laming-Emperaire (1917–1977) otkrila još 1975. zasad najstariji kostur u Americi, i to ženski, koji je dobio nadimak "Luzia" (u spomenu na afričku "Lucy", pronađenu prethodne godine). • Kostur je pripadao ženi u dobi između 20 i 25 godina, visine od oko 152 cm, koja je umrla u osami ili nesretnim slučajem, ili možda od napada kakve velike životinje. • Poslije je datiranje 14C dala starost od 11.400 –16.400 godina, a nedavno je optički simulirana luminescencija (OSL) potvrdila tu starost (12.700 –16.000 godina). • Međutim, vrlo zanimljive bile su analize obilježja lubanje, koje je od sredine 1990-ih proveo Walter Neves (1957–) sa sveučilišta u São Paulu. Prema Nevesu, "Luzia" je imala crte lica koje su bile vrlo slične australskim urođenicima. • I nakon što je zatim britanski forenzički kipar Richard Neave rekonstruirao njezino lice, "Luzia" je bila povezana ne samo s australskim urođenicima, nego i s narodima Melanezije, azijskim "Negritima", Afrikancima, a također s (Paleo)sibircima. • Pobija li ta rekonstrukcija lica Paleoindijanke sve pomisli o nekoj europoidnoj vezi u doba naseljavanja Amerike? • Ne baš sasvim! • Naime, treba pogledati i lice koje je Neave rekonstruirao na temelju lubanje 2. iz rumunjske spilje Peştera cu Oase za BBC-ovu seriju "Nevjerojatni ljudski put" (The Incredible Human Voyage, 2009). • Kako je bilo prije rečeno, ta je lubanja bila najstarija velika potvrda o prisutnosti ljudi naše vrste u Europi, i bila je datirana starost od oko 40.000 godina (ili par tisućljeća manje). • Neaveova rekonstrukcija je izazvala polemike – i premda možda ide u prilog tezi o afričkom podrijetlu Europljana, i ujedno pokazuje upadljivu sličnost s "Luzijom" – što bi podržavalo i mogućnost europskih praseoba u Ameriku, ipak se stječe dojam o stanovitoj "idejno-umjetničkoj" interpretaciji kipara forenzičara. • U ovim primjerima nije bilo moguće učiniti usporedbe drevne DNK (iako je bilo pokušaja).

41

• Dakako, treba reći da je pretpostavka o mogućem europskom sudjelovanju u prvom naseljavanju Amerike poprilično stara u antropologiji, i još je svojevremeno Franz Boaz (1858 –1942) dopuštao mogućnost da su i Europljani nekako prodrli u Ameriku još u kamenom dobu. • I što se tiče fizičkih ostataka, tijekom posljednjih desetljeća možda je najveći interes posljednjih godina privukao kostur čovjeka tobože "kavkaske", tj. europoidne vrste, nađen 1996. blizu grada Kennewicka u državi Washington – i datiran na starost od 8.410 ± 60 PD. • Forenzičar James C. Chatters (1949–) prvi je rekonstruirao njegovo lice tako da je bilo vrlo slično izgledu poznatnoga glumca iz serije "Zvjezdane staze: Nova generacija". • Međutim C. Loring Brace navodno je lubanju čovjeka iz Kennewicka povezao s tipom iz naroda Ainu na Japanu, i zatim su antropolog Joseph Powell sa Sveučilišta u Novom Meksiku i forenzičar Douglas Owsley, prema njihovim istraživanjima kraniofacijalnih razmjera zaključili da je ova osoba vjerojatno potekla od predaka Ainua, odnosno iz populacije rane džōmonske kulture. • Nažalost, prvi pokušaji istraživanja DNK čovjeka iz Kennewicka nisu odmah uspjeli srediti problem, iako se katkad tvrdilo da je i DNK ukazivao na vezu s narodom Ainu. • Međutim, nova analiza u lipnju 2015. dala je drukčiji rezultat. • Čovjek iz Kennewicka imao je Y-DNK haplotip Q-M3, koji je najviše zastupljen upravo diljem Amerike (i u Južnoj Americi, u Amazoniji), ali je ipak (u manjem omjeru) prisutan u Sibiru i na ruskom Dalekom istoku, primjerice u tunguškom narodu, Eveni. • Tunguški Eveni su po izgledu danas poprilično drukčiji od Ainua, ali ne možemo neku pravezu isključiti, neovisno o rezultatu analize Y-DNK. • S druge strane, mtDNK čovjeka iz Kennewicka bila je X2a, dakle različita od izvornog haplotipa X s druge strane Atlantika, ali ta promjena vjerojatno je nastala prije 15.000–12.000 godina, pa bi zato haplotip X2 (ili X2a) mogao potvrđivati "solitrejsku" hipotezu o europskom podrijetlu nekih Amerinda. • Međutim, jedan drugi nalaz vratio je shemu opet prema Ainuima; riječ je o lubanji i ostacima kostura djevojke, koje je meksička ekipa pod vodstvom Alberta Nave pronašla 2007. u podvodnoj spilji Hoyo Negro (dosl. "Rupi crnoj") uz sjevernoistočnu obalu Yucatána. • Ta je djevojka dobila ime "Naia"; umrlo je oko 13.000–12.000 PD u dobi od 15–16. godina – i bila je mala (visoka oko 147 cm); znanstveni su nedavno uspjeli utvrditi njezin mtDNK – taj je njezin haplotip bio D1, koji je danas najčešće na sjeveru Japana, na otoku Hokkaido, i zato se može povezati s Ainuima. Nešto o paleosibirskim narodima i jezicima • Keti, koji žive danas uz donji tok Jeniseja, jedini su ostatak nekada rasprostranjene jenisejske jezične porodice (posljednji ruski popis stanovništva iz 2002. zabilježio je svega 1.495 Keta, od kojih 1189 žive u Krasnodarskom kraju, i samo jedna trećina još govori ketski jezik). • Inače postoji poprilično jaka koncentracija starih ketskih toponima na području oko Bajkalskoga jezera, što bi moglo upućivati na smjer raseljavanja. • Osim toga, Andrej Petrovič Duljzon (1900–1973) i drugi primijetili su da ketski dijeli i oko 300 izoglosa s jezicima iz sinotibetanske porodice, pa su ga neki stoga uključili u tu skupinu, što je naišlo na kritike. • Međutim, upravo na temelju istraživanja ketskoga jezika nastala je prajenisejska ili (u poslije dorađenom obliku) "denekavkaska" jezična hipoteza. • U paleoazijski ili katkad u paleosibirski okvir uvršteni su svakako japanski Ainu, a od drugih paleosibirskih naroda treba spomenuti Jukagire, u arktičkom primorju Sibira (između rijeke Indigirke i Kolime), Nivhe na otoku Sahalinu i oko ušća Amura, i narode iz čukotskokamčatske skupine: tj. Čukče i Korjake na Čukotskom i Kamčatskom poluotoku, i Iteljmene na Kamčatki. • Osebujna antropologija Ainua pokretala je oprečne rasprave: neki su izvodili njihovo podrijetlo s juga Azije, ukazujući na austronezijske sadržaje u ainskom jeziku. Više je osnove u pretpostavci o seobi

42

protoainskih plemena iz Sibira preko Amurske doline i nekadašnje kopnene spone s Japanom. • Spominju se i rani dodiri s pretečama čukotskokamčatskih, pa i eskimskoaleutskih populacija. • Sa svoje strane, čukotskokamčatski jezici imaju tzv. polisintetsku (ili inkorporativnu) strukturu (jedna riječ izražava rečenicu), koja je tipična za eskimskoaleutske i druge američkoindijanske jezike. Međutim, "genetsko"-lingvističko srodstvo je upitno u ovom slučaju. Može se pomisliti (možda) na stari "savez jezikâ". • Uostalom, "genetsko" srodstvo je upitno i unutar same čukotskokamčatske porodice, bez obzira na mnoge čukotske i korjačke sadržaje, primjerice, u iteljmenskom jeziku. • Inače upravo bi iteljmenski mogao imati "neslučajne" veze i s amerindskim jezicima. • Iznijeta je i teza o prasrodstvu paleosibirskog jezika Nivhâ s jezicima iz algonkinsko-ritvanske porodice u Americi. Također postoje naznake o prapovijesnim nivško-ainsko-japanskim dodirima, a nivški, i prema nekima i ainski, pokazuje stanovite podudarnosti s jezicima iz velike altajske grupacije • I jezik Jukagira najvjerojatnije je bio u kakvom međuodnosu s jezicima zapadne Eurazije – radi se o mogućem prasrodstvu s jezicima iz uralske (odnosno ugrofinske i samodijske) porodice.

Prijašnja i današnja rasprostranjenost paleosibirskih naroda

Teorije o prajezičnim vezama Nostratički jezici • Godine 1903. Holger Pedersen (1867–1953) ukazao je na mogućnost dubljih veza srodstva između nekoliko tada već utvrđenih jezičnih porodica: indoeuropske, "hamitskosemitske" (= afroazijske) i "uraloaltajske". Zamišljenu prapovijesnu jezičnu zajednicu prozvao je "nostratičkom". • Ideju o velikoj nostratičkoj (ili "borealnoj") prajezičnoj zajednici poslije su razradili i usavršili drugi autori, osobito Vladislav Markovič Illič-Svitič (1934–1966) i Aharon Dolgopolsky (1930–2012) i Vasilij Ševoroškin (1932–). • U shemu Illič-Svitiča i Dolgopolskoga ušli su afroazijski, kartvelski, indoeuropski, uralski, dravidski i altajski jezici, no doskoro se razmišljalo i o širenju tog kruga na eskimskoaleutske i penutske jezike iz Amerike (među koje spada i jezik Maja).

43

• Takav golem kontinuum raspao bi se između 15. i 11. tis. pr. Kr., što odgovara vremenu kasnogornjopaleolitskih prodora iz Sibira u Ameriku. • Iz nostratičkog prarječnika stječe se dojam o paleolitskom lovačko-sakupljačkom društvu, koje poznaje neku vrstu glavnog tabora ("naselja"), obavlja domaće poslove (u taboru i oko ognjišta), ima neku svijest o nadnaravnom (korijen pojma "moliti se", izrazi za čaranje i sl.), osjeća strah i kreće se u kraju gdje je barem povremeno hladno (riječ za pojam "snijeg").

Nostratički rječnik Dosad je rekonstruirano oko tisuću nostratičkih pojmova. Taj popis sadrži riječi za 1) dijelove ljudskog tijela (glava, oko, usta, grudi, srce, utroba, noga, kost, testis, kosa, meso), 2) za temeljne društvene ili biološko-društvene odrednice (muškarac, žena, dijete, rođakinja, rod, naselje), 3) za neke životinje (vuk/pas, jelen, tele, mladunče kopitara, divlja zvijer, riba, crv, zmija), 4) za bilje (list, oštra grana/trn, kora, jagoda/ bobica), 5) za neživu prirodu i okoliš (voda, vlaga, zemlja, nizina, gora, snijeg, kraj, prednja strana, zadnja strana, šiljak/vrh, otvor, rupa). Naznačeni su i neki glagolski korijeni: "biti na mjestu", "ići/doći", "gibati se", "roditi", "hvatati", "davati", "misliti", "govoriti", "moliti se", "paziti", "raditi", "pokrivati", "kopati", "rezati", "drobiti" i "mrviti/lomiti", "plesti", "gorjeti", "vreti", "bojati se", "bolovati/ umrijeti". Pridjevski korijeni nisu razvijeni i uglavnom su tipa "velik"/"malen", "jak"/"slab", "jak, krupan"/"slab, mekan", "star"/"mlad", "visok"/"širok", uz pojam "vruć" i oznaku za crnu boju. Jedino blagi naglasak na žensku stranu srodstva ("rođakinja", ne i "rođak"), kao i oznake za mlade životinje (tipičnije za društva koja su već pripitomila životinje), donekle odudaraju od uobičajene etnološke slike lovačko-sakupljačkih zajednica. Dolgopolsky je ipak rekonstruirao i riječi za pojmove "otac" i "pater familias", ali ni isticanje ženske strane srodnosti ne mora značiti ujedno i veću društvenu ulogu žena (kakva će biti tipičnija tek u ranim zemljoradničkim društvima). Isto tako, i izrazi za mlade životinje prikladne su za lovačke sredine, jer i lovci dobro znaju razlikovati mladu od starije lovine. Budući da je rekonstruirao također riječi za "luk", "strijelu" i "mrežu (ribarsku)", Dolgopolsky je mislio da bi se nostratički rječnik mogao odnositi na mezolitski kulturni sklop. No većina rekonstruiranih riječi podjednako se dobro uklapa i u gornjopaleolitski okvir.

• Većina pobornika nostratike vjeruje da se matična jezična zajednica formirala – i počela raspadati – negdje na području Bliskog istoka, iz čega neki zaključuju da su prvi govornici nostratičkog jezika u fizičkoantropološkom smislu pripadali europoidnoj grupi. Paralele na Istoku: • Tihoocensko stablo: Za uvjetno rečeno mongoloidno područje dalekoistočne i južne Azije, predložena je slična teza o "tihooceanskom" prajezičnom stablu, iz kojeg su se tobože razvili sinotibetanski jezici, uključivši tajsko-burmansku skupinu, i austrički, tj. austroazijski (mundski, mon-khmerski) i austronezijski (odnosno malajopolinezijski) jezici. • Nije se znalo kamo treba uvrstiti australske i papuanske govore, a za većinu američkih jezika pokušalo se dokazati zaseban razvitak u samoj Americi. • Iako su se veze između tajske, austroazijske i austronezijske skupine činile poprilično sigurnima, tihooceansku shemu otežavali su tragovi o prasrodstvu između sinotibetskih i sjevernokavkaskih jezika, odnosno hipoteza o davnom sinokavkaskom jezičnom jedinstvu. • Upravo je potonje dovelo do sugestije o prajenisejskoj makroporodici jezika, a poslije, kad je veza s američkim jezicima na-dene postala jasnija, razvila se teorija o denekavkaskim jezicima.

Denekavskaski jezici • Prve korake u formuliranju teze o denekavkaskim jezicima učinio je Edward Sapir (1884–1939), primijetivši podudarnosti između sinotibetanskih jezika i jezika iz skupine na-dene; no naišao je na oštru kritiku i nije ništa o tome konkretno objavio. • Sapirov student Morris Swadesh (1909–1967) pokušao je nastaviti rad, ali je i on doživio neuspjeh u američkoj znanosti, pa kad se to spojilo i s optužbom o političkoj subverzivnosti, morao je emigrirati u Meksiko

44

• Mnogo poslije rad su obnovili Sergej Antolevič Starostin (1953–2005) i Sergej L'vovič Nikolajev (1954–). • Starostin je utvrdio moguću vezu – preko jenisejskih jezika – između sinotibetanske i sjevernokavkaske porodice, dok je Nikolajev na tu "sinokavkasku" sponu nadogradio i vezu između jezikâ na-dene i sinotibetanske porodice • Tako je nastala teza o drevnoj denekavkaskoj makroporodici. • Tijekom 1980-ih drugi su istraživači u taj sklop uvrstili neke jezične izolate poput baskijskog u Europi i burušaskog (ili buriškoga) u podnožju Pamira.

Starostinova shema nostratičkih jezika uključila je i denekavkaske jezike

Alternativa – prvobitna jezična neprekidnost • Istraživači koji nisu prihvaćali takve široke teorije pokušavali su naći alternativna objašnjenja • U tom je smislu vjerojatno najlogičnije polazište imala postavka koju je 1950. iznio Sergej Pavlovič Tolstov (1907–1976) o "prvobitnoj jezičnoj neprekidnosti" (rus. первобытная лингвистическая непрерывность), koja je tobože bila opća u paleolitiku. • Prema toj zamisli, najbliži susjedni narodi ili plemena, tijesno povezani bračnim i inim odnosima, govorili su uzajamno razumljive jezike, ali razumijevanje jezika udaljenijih susjeda bilo bi sve manje, sve dok se ne bi dovela do potpune nerazumljivosti, premda bi učestalo kretanje lovaca po ustaljenim smjerovima ipak djelovalo na širi prijenos nekih temeljnih izraza, pa i gramatičkih oblika, koje bi razne skupine živeći duž tih putova prilagodile svojim glasovnim sustavima. • I takav model doista može pomoći u tumačenju nekih zagonetnih jezičnih razmjera naslijeđenih iz daleke prošlosti, ali u apstrakciji! • Međutim, u zbilji sav ekumen nije bio dovoljno ravnomjerno naseljen, a zbog prirodnih prepreka i preseljenja populacija zacijelo je bilo vrlo mnogo isprekidanih sustava • "Prvobitna neprekidnost" (ako je ikada postojala) morala se već vrlo rano rastočiti na različite genetski povezane jezične grupacije.

45

Greenbergova shema • Američki znanstvenici koji su pokušali razraditi široke sheme nailazili su na jak otpor. • To je doživio i Joseph Greenberg (1915–2001), ali Greenberg je imao sreću što je njegova podjela i povijest afričkih jezika, napokon stekla blagoslov većine lingvista: on je tada podijelio sve afričke jezike u četiri velike natporodice: afroazijsku, nigerokordofansku, nilosaharsku i kojsansku (1963). • Ipak, kritika je bila žestoka kad je Greenberg poslije klasificirao i američke jezike, podijelivši ih u samo tri porodice. • Osim eskimskoaleutske i nadenske skupine, oko kojih više nije bilo veće dvojbe, sve je ostale američke jezike uvrstio u samo jednu golemu "amerindsku" ili "protoamerindsku" porodicu. • Greenberg je predložio i globalnu shemu praveza između svjetskih jezika, koja počinje tamo gdje su i "nostratičari" započeli – ali završava znatno dublje.

Greenbergova klasifikacija jezika svijeta i shema razdvajanja jezika (prema Ruhlena). Shema je nastala poslije i nije sasvim u skladu s prijašnjom klasifikacijom (pogotovo u "eurazijatskoj skupini").

46

Sažetak Merritta Ruhlena: 1. Greenberg je indoeuropske, uralske i altajske jezike (dakle "nostratičke"), ali i japansko-korejske jezike, eskimskoaleutske, čukotskokamčatske, pa i ainski i nivški uvrstio u skupinu koju je nazvao "eurazijatskom" (engl. Eurasiatic). 2. Sva "eurazijatska" porodica, kao cjelina, bila bi u srodstvu s afroazijskom, kartvelskom i dravidskom porodicom; osobito je zanimljivo da je Greenberg u tu širu vezu srodstava dodao i amerindsku porodicu. Korak dublje, sve spomenute skupine zajedno bile bi u srodstvu s denekavkaskom natporodicom. Taj je daleko povezan sklop Greenberg nazvao "eurazijskim" (Eurasian). 3. Sav "eurazijski" sklop bio bi u još daljem srodstvu s "jugoistočnoazijskim jezicima", podijeljenih sa svoje strane na austričku i na "tihooceansku" granu. (Greenberga je u austričku granu uvrstio austroazijatske jezike, što nije upitno, kao i austrotajsku skupinu, koja bi uključivala "daičke", šire tajske, i austronezijske jezike, dok "tihooceanska" grana u njegovoj shemi obuhvaća australske jezike i "indotihooceansku" porodicu, uglavnom papuansko-novogvinejske jezike). 4. Napokon, svi izvanafrički jezici zajedno bili bi u srodstvu i sa svim afričkim jezicima, s time da bi najstarija podjela unutar afričke skupine dijelila kojsansku porodicu na jednoj strani od svih ostalih afričkih jezika na drugoj. • Dakle, na kraju se stiglo do prasrodstva svih jezika svijeta. A pročitana natraške, ta se shema uvelike slaže s predodžbom o "afričkom izlasku" i sa slikom idućih gornjopaleolitskih ekspanzija. • Genetičar Cavalli-Sforza se također pozivao na Greenberga i Ruhlena, no pojam "izomorfnosti" između populacijskih i jezičnih obilježja u radu Cavalli-Sforze mora se shvatiti kao tendencijski odnos. • U tom smislu mora se naglasiti da su biološke populacije, jezici i kulture, i svakako materijalne (arheološke) kulture, uvijek u osnovi zasebne pojave, iako između njih postoje veze i utjecaji. • Recimo, u krajnjoj liniji, nije moguće misliti o jeziku a da se ne pomisli i na biološku populaciju koja se njime služi, a sam jezik zatim služi kao širi informacijski okvir u kojem se razvijaju i prenose drugi oblici kulture. • Ruhlen je ipak dopustio mogućnost da su nekada možda postojali drugi jezici, možda i ostaci govora prijašnjih ljudskih vrsta, no naglasio je da samo svi danas postojeći jezici potječu od jednog izvora.

Raspored raseljavanja 1. Opći se jezik raspada 100.000–50.000 godina, nakon prijelaza dijela čovječanstva u Aziju. 2. Prodor prema jugoistočnoj Aziji i Australiji odvaja "jugoistočnoazijsku" cjelinu od jezgre "eurazijskih" jezika. Nije isključen da se"eurazijska" jezgra nalazila tada između Afrike i Azije, s jednom nogom i dalje na (sjeverno)afričkom prostoru. 3. Zatim je širenje Sahare u doba würmske glacijacije odvojilo "eurazijske" jezike od afričkih jezičnih skupina dalje na jugu (u supsaharskom području). 4. Izdvajanje denekavkaske grupacije iz "eurazijske" cjeline mora se datirati u vrijeme pojave prvih ljudi moderne vrste u Europi (jer bi inače bilo teško povezati baskijski izolat s denekavkaskim jezicima). 5. Prostorna distribucija denekavkaske porodice upućuje na dva opća zaključka: a) prvo su slijedili daleki denekavkaski prodori prema sjeveru-sjeverozapadu, kao i prema istoku-sjeveroistoku, b) poslije je gotovo sav denekavkaski prostor bio preplavljen i marginaliziran tijekom idućih seoba i raspada iz "eurazijske" jezgre, i to vjerojatno u redoslijedu širenja i izdvajanja počevši od podjele ameridske skupine iz "eurazijske", zatim kartvelske i dravidske, te napokon zajedničkog sklopa "eurazijatskih" jezika. 6. Ta "euroazijska" disperzija dostigla bi goleme razmjere barem do završnice gornjega paleolitika, tj. do vremena prijelaza Amerinda u Ameriku (najkasnije prije 15.000 godina, ako ne i prije).

47

7. Što se tiče velike afroazijske zajednice (iz šire "eurazijske" skupine), nije nužno zaključiti, da se ona tada "vratila" u Afriku. Mogla je ostati uz rubove sjeverne Afrike sve do prijelaza u mezolitik i rani neolitik (o tome će biti više govora). 8. Napokon raspad "eurazijatske" zajednice na indoeuropski, uralski, altajski i druge ogranke možda se ostvario tek u mezolitiku, neolitiku ili u mlađem kulturnom razdoblju. 9. Treba još spomenuti novo jačanje dviju denekavkaskih grana: govornici nadenskih jezika, možda pred pritiskom"eurazijatskih" naroda, prešli su Beringov prolaz i zauzeli velik dio Sjeverne Amerike, a sinotibetanska skupina doživjela je osobit i velik uspon u okviru kineske kulture i civilizacije. • Dakako, razumije se, sve hipoteze o najdaljoj prošlosti jezičnih skupina ili zajednica (makroporodica ili praporodica) ostaju i dalje otvorene za razne dorade i preinake, pa i kritiku. Čovjek i prostor – poticaji u gornjem paleolitiku Migracijski nagon • Paleolitske (pleistocenske) migracije bile su povezane s promjenama u prirodi i novìnama u kulturi: izmijenjene seobe lovine, klimatska kolebanja, novi rasporedi mora, kopna i zaleđenih površina, postupni razvitak kulture. • No spekulirala se o još jednom čimbeniku – djelovanju neke duboke biološke težnje k upoznavanju okoline, slične nagonima za hranom i produljenjem vrste. To podsjeća na tezu Carla Gustava Junga (1875–1961) o istraživačkom, ili točnije transcendentalnom arhetipu u ljudskoj podsvijesti, koji je i u donedavnoj prošlosti motivirao sudionike ekspedicija u Antarktiku i u druge puste predjele. • Zamisao o migracijskom nagonu mogla bi imati veliku antropološku važnost, pod uvjetom da se ne shvati kao stihijski poriv (barem u pravilu). • Primjeri iz etnologije Eskima, patagonijskih Indijanaca i australskih urođenika, govore o velikoj sezonskoj mobilnosti lovačkih odnosno lovačko-sakupljačkih naroda, ali u svim takvim poznatim slučajevima to se zbiva u vrlo dobro poznatim zemljopisnim razmjerima. • Paul Bahn (1953–) i Derek Sturdy, u analizi pokazatelja iz jugozapadne Francuske i južne Njemačke, zaključili su da su gornjopaleolitski lovci prohodali 300–600 km godišnje , prateći kretanje sobova. • Iako ostaci njihovih privremenih logora doista sugeriraju da su pratili svoju lovinu, prema drugim tumačenjima dalekosežni oblik nomadstva tipičan je za grupe koje su već pripitomile životinje, a ne za lovce-sakupljače. • Paleolitski ljudi navodno su bili vezani za uži teritorij, ubijajući životinje strategijom presretanja za vrijeme seoba između ljetnih i zimskih pašnjaka. • Tako bi nekoliko zajednica koristilo put kretanja krda s različitih geografskih točaka i u različito vrijeme godišnjeg ciklusa. • U međuvremenu živjeli bi od svojih zaliha i od drugih izvora hrane. • Kao "parazit" u prirodi, paleolitski čovjek trebao je velik prostor da se održi, ali odnos prema tom prostoru odrazio bi se prije u kruženju oko nekoliko ključnih baza (logora ili "naselja"), nego u acentričnom krstarenju lovačkih družina. • Poluzemunice koje su ljudi gravetjenske kulture gradili u južnoj Rusiji, Ukrajini i u srednjoj Europi, na otvorenom pojasu između stepe i tundre gdje su se kretala krda mamuta i velikih kopitara, možda su bile upravo takve strateški postavljene baze. Teško je odrediti koliko su bile trajne, ali činjenica da su za gradnju najvećih korišteni dijelovi stotinjak, pa i do stopedesetak mamutskih kostura govori o objektima za dulji ili (barem) sezonski boravak. • Ipak, lovac ne treba cjelogodišnje naselje, kao što ga treba zemljoradnik. Osim toga, u razmjerno bogatoj pleistocenskoj Euraziji bilo je dovoljno uvjeta za gradnju novih (sezonskih) baza, tako da se

48

ljudi nisu morali vraćati u ranija logorišta, kao što se Eskimi skupljaju uvijek u ista zimska naselja nakon sezone ljetnih putovanja.

Integralna migracija • Bilo je, dakle, mnogo "mjesta" za ostvarivanje migracijskog nagona. • A u nizu premještanja, čovjek je naseljavao nove krajeve, Euroaziju, Australiju, Sjevernu i Južnu Ameriku. • Proces se može opisati kao integralna migracija, što bi značilo cjelovito odnosno zajedničko preseljenje društva (ili društvenih dijelova). • U konkretnom paleolitskom kontekstu osnovni subjekt migracije bile su družine, manje rodovske skupine lovaca-sakupljača. • Više je takvih družina tvorilo pleme, koje je moglo imati od 500 do 2.000 pripadnika.

Nadubijanje • Male skupine ljudi ipak su uspjele tijekom svojih migracija nanijeti znatnu štetu biosferi. • Kosti mamuta iz gornjopaleolitskih nastambi u Ukrajini mogu poslužiti kao podsjetnik da mamuta više nema (posljednji su izumrli prije 4.500 godina, u osami Vrangelova otoka, i to kao patuljci svoje vrste). • U međuvremenu, diljem svijeta izumrli su drugi veliki sisavci. • U Europi i Aziji nema više ni dlakavih nosoroga (Coelodonta), ni spiljskih medvjeda (Ursus spelaeus), ni divovskih jelena (Megaceros). • Klimatske promjene mogle su utjecati na nestanak tih i drugih vrsta. Međutim barem u nekim dijelovima svijeta, taj je gubitak zacijelo povezan s dolaskom ljudi. • U Africi od kasnoga pleistocena (tj. tijekom posljednjih 100.000 godina) izumrlo je 14% megafaune, u Europi 39%, u Australiji 81–86%, u Sjevernoj Americi 73%, u Južnoj Americi 79–80%. • Razlika je očita između "pradomovine" (Afrike) i kontinenata naseljenih poslije. • U Australiji, sudeći prema fosilnom tragu, veće su životinje počele sve brže nestajati prije 60.000 godina, po svoj prilici u vremenu dolaska ljudi. • Slično tome, većina velikih sisavaca u Americi nije preživjela vrijeme dolaska ljudi (prije 16.000–11.500 godina u Sjevernoj Americi i prije 15.000–9.000 godina u Južnoj Americi). • Paleontolog Paul S[chultz] Martin (1928–2010) predložio je godine 1967. tezu o "pleistocenskom nadubijanju" (Pleistocene overkill). Prvi doseljenici, pogotovu u Americi, redovito bi poubijali svu krupnu lovinu u mjestima gdje bi se utaborili, pa bi se razmjerno brzo morali preseliti dalje (poslije je Martin to nazvao Blitzkrieg). Ali takav nesputan odnos prema lovini nije tipičan za lovačke zajednice. Stoga je Martin ponudio moguće objašnjenje: lovci-doseljenici možda nisu primijenili stare (kulturne) zabrane protiv prekomjernog ubijanja (sustav tabua i sl.) na nepoznate životinje koje su zatekli na novom području, a same životinje vjerojatno nisu još razvile prirodni strah pred ljudima. • Kurtén je primijetio da su od velikih sisavaca u Americi preživjele jedino vrste koje su stigle razmjerno kasno iz Azije (los, karibu, mošusno govedo i druge) i koje je čovjek otprije lovio. Sve u svemu, postoje jake indikacije da je čovjek od vremena gornjopaleolitskih seoba počeo djelovati i kao razoran uljez, tj. u biološkom smislu predstavljao je opasnu "invazivnu vrstu".

Novi ekološki uvjeti (mezolitik) Holocen • Na kraju posljednje ledenoga doba nastala su kolebanja između toplijih i hladnih vremena. Toplije epohe označeno su kao oscilacije Bølling i Allerød, a prije, između i poslije njih nastupila su opet

49

hladnija "tundratska" razdoblja najstarijeg, starijeg i mlađeg drijasa (nazvana prema biljci Dryas octopetala). • Najstariji drijas bio je tek postupni nastavak nakon glacijalnoga maksimuma; stariji drijas razdijelio je bøllingovsko i allerødovsko zatopljenje, no mlađi drijas nastupio je vjerojatno kao reakcija na klimatske promjene i u nekim je područjima potaknuo ponovno širenja ledenjaka i/ili tundre.

Kretanje temperature od posljednjega glacijalnog maksimuma do danas

• Postoje različite teorije o razlogu za naglu promjenu u doba mlađega drijasa, pa tako neki predlažu i da je došlo do velike eksplozije slične događaju u Tunguski 1908. godine, ili da je Zemlju udario kakav svemirski objekt. • No najprihvatljivija (zasad) je teza o utjecaju otapanja ledenog pokrova nad Sjevernom Amerikom. • Povećana otopinska voda iz laurentidskog pokrova promijenila bi salinitet u Atlantiku i tako okrenula smjer golfske struje, što bi objasnilo zašto je mlađi drijas imao najjači utjecaj upravo u Europi.

Europa u vremenu odmah prije mlađega drijasa (lijevo), i u doba mlađega drijasa (desno).

• Međutim poslije mlađega drijasa, otprilike prije nekih 11.500 godina, ili između 10.000 i 8000 pr. Kr., završilo razdoblje pleistocena, ustupajući mjesto holocenu, vremenu u kojem još živimo (iako je vrlo moguće da je riječ tek o novom međuleđu). • Sve u svemu zemlja se zagrijavala, veliki ledeni pokrovi sve su brže nestajali i more je potapalo kopnene nizine. • S druge strane, rasterećeno od leda, tlo se mjestimice podiglo (izostatski povrat), prije uspostave nove ravnoteže.

50

• Uzdignuti tereni mijenjali su prirodne vodene tokove, pa se tako u sjevernoj Europi voda skupljala u "šancima" uz rub sve manjih ledenjaka. • Baltik je tvorio jezero prije 10.600–8.400 godina (prema drugim autorima od 7500 do 5000 pr. Kr.), a u sjeverozapadnoj Rusiji nastao je sustav glacijalnih jezera, s odvodom u Baltik, jer su nabori tla sprečavali odljev na jug. • Prostor današnjeg Sjevernog mora postao je nakon povlačenja ledenjaka prostrana nizina, poznata kao "Doggerova zemlja" (Doggerland). • Crno more, koje se na početku odledbe napunilo slatkom/otopinskom vodom, počelo se pak sužavati i smanjivati, sve dok se nije spustilo ispod razine Sredozemlja. Nije lako odrediti kako se istodobno kretala krivulja zatopljenja. • No općenito temperatura je rasla sve do postglacijalnog vrhunca, "altitermala", i bilo je najtoplije oko 6.000 PD, kad je iznosila 1,5–2,5ºC više nego danas i kad je razina oceana bila oko tri metra niža. Ali je teže utvrditi detalje o pojedinim fazama u tom razvitku.

Blytt-Sernanderova shema • U određivanju tih faza, mnogi se istraživači pozivaju na shemu koju su razradili Axel Gudbrand Blytt (1843–1898) i Johan Rutger Sernander (1866–1944) prema analizi prapeludi u sjevernoj Europi. Riječ je o zgodnoj konstrukciji, iako je neki znanstvenici danas smatraju zastarjelom. Blytt i Sernander razlikovali su četiri holocenska klimatska razdoblja: 1. Predboreal (do 11.500-11.000 PD). Zatopljenje. Šumski pokrov prekrio je tundre i hladne stepe. Prvo se pojavilo raslinje otporno na studen (borovi, breze, vrbe), a poslije i osjetljivije bjelogorice (lijeska, hrast, brijest, lipa, joha). Mnogi su krupni sisavci izumrli, ili su, poput soba, krenuli dalje na sjever. Visoku biomasu, zamijenila je raznolika ali manja biomasa kontinentalnih šuma. 2. Boreal (11.500– 8900 PD). Sastav šuma (donekle i raspored životinja) nešto se izmijenio. Suhe kontinentalne i tople altitermalne prilike pogodovale su rastu borova i lijeske. 3. Atlantik (8900–5700 PD). Bilo je to vlažno i toplo razdoblje. Prevladavale su mješovite hrastove šume (hrast, brijest, lipa), a poslije toga današnji klimatski uvjeti. 4. Subboreal (5700–2600 PD). Suho i toplo razdoblje (ali hladnije od atlantika). Smanjenje brijesta i lipe i povećanje lijeske. Razvitak zemljoradnje (na osnovi žitarica) i stočarstva. 5. Subatlantik (od 2600 PD do danas). To je klimatsko razdoblje u kojoj živimo.

Europa u vremenu odmah prije mlađega drijasa (lijevo), i u doba mlađega drijasa (desno).

51

Svjetski plan • Moramo se zapitati koliko je taj sjevernoeuropski klimatsko-ekološki razvitak odražavao promjene u čitavom svijetu? • Na svjetskom planu jedna je pojava utvrđena: od početka holocena više-manje do 5000. pr. Kr. položaj ekvatorskog kišnog pojasa (točnije, "intertropske konvergencijske zone") nalazio se sjevernije nego danas, tako da se velik dio Sahare pretvorio u područje s obiljem jezera i rijeka, a znatno se smanjilo i područje pustinjâ u Arabiji i istočnoj Indiji. • Ipak, uz rubove tih prostora, u dijelovima Bliskog istoka, oko Crnog mora, u istočnoj Europi i možda drugdje, bilo je sušnije nego danas, što je možda povezano sa spomenutim razdobljem zahladnjenja. • Sva klimatsko-ekološka gibanja u posljednjih desetak tisuća godina čine se gotovo beznačajnima u usporedbi s dramatičnim promjenama u pleistocenu. Ali ta je dramatičnost prividna, jer je pleistocen trajao vrlo dugo i u njemu je bilo i intervala stabilnosti. • S druge strane, za razvitak ljudske kulture, čak i geološki neznatne mijene mogu biti vrlo važne, ako ne i presudne. K tome, od kraja kamenoga doba čovjek je sve više djelovao na oblikovanje prirodnog okoliša, tako da mu je sve više prijetila opasnosti da ga priroda neugodno iznenadi. Mezolitik • Velika dostignuća kasnoga paleolitika, pogotovu spiljski crteži magdalenaca, toliko su zadivila prapovjesničare da su u narednim mezolitskim zajednicama, stisnutim u dubini novonastalih šuma ili na rubu baruština, vidjeli tek krajnju bijedu. • Izolacija ljudi u novom krajoliku zacijelo je usporila prijenos kulturnih novìna. • Ali ekološki stres i ta ista odvojenost prisilili su čovjeka da usavrši mnogolike načine života, o kojima govori istančano kremeno oruđe (mikroliti) i nov pribor za lov, ribolov, skupljanje plodina i drvodjelstvo. • U Europi, napredak je vidljiv ponajprije u mezolitskim zajednicama koje su se oblikovale na sjeveru usporedo s povlačenjem leda, dok se u kontinentalnima (azilijska oko 9500 pr. Kr.; sovterska i tardenuaska, od 9. odnosno ranoga 6. tis. pr. Kr.)*, ipak primjećuju stanovite kulturne tromosti. • Sjevernoeuropske kulture u ranom holocenu imaju veći kontinuitet s poletnim gornjopaleolitskim svijetom, osobito s magdalenskim skupinama, do te mjere da su neki pretpostavljali izravnu sponu. • Poslije su istraživanja populacijskih pokazatelja (mtDNK i kromosoma Y) potkrijepila pretpostavku da je na kraju paleolitika došlo do važnih migracija stanovništva iz jugozapadne prema sjeveroistočnoj Europi, dakle doista iz nekadašnjih magdalenskih područja prema Skandinaviji i Pribaltiku. • Najstariji (mezolitski) kompleks u europskom Arktiku nazvan je po nalazištu Komsa u norveškom Finnmarku (oko 9500. pr. Kr.). Neki povezuju tu kulturu i s kulturnom skupinom Fosna (8000–7000. pr. Kr.), koja se razvila iznad Trondheimskog fjorda. • Najnapredniji i čak najčešće spomenut mezolitski primjer iz sjeverne Europe bila je kultura Maglemose, koja je od 8000. do 6000. (5600) pr. Kr. obilježavala područje oko zapadnog Baltika i Oresunda. Njezin istočni ogranak, označuje se kao zasebna (iako srodna) kultura Kunda (prema tipskom nalazišta u Estoniji). • Osobito u kundskom sklopu, sve se veća važnost pridavala ribarenju i primorskom lovu na tuljane. Takav je oblik života bio tipičan također za suomusjärvijsku kulturu (6500–4200. pr. Kr.), prvu važnu arheokulturu u Finskoj, koja je možda vodila svoje podrijetlo iz sjevernih tradicija Komse i Fosne. • Među naprednijim mezolitskim kompleksima ističe se i iznimna pojava Lepenskog vira na Đerdapu, s protofazom do 6. tis. pr. Kr. • Izvan Europe, tipični mezolitski kompleksi su kapsijska kultura u Tunisu i u drugim zemljama Magreba (od osmog do petog tis. pr. Kr.) i natufijska kultura, nazvana po nalazištu Wādi al-Naṭūf u Palestini.

* Fr. nazivi za te kulture: Azilien, Sauvetterrien i Tardenois.

52

• Natufijska kultura nastala je već u 10. ili 11. tis. pr. Kr. i trajala je do druge polovine 9. tisućljeća. • U drugim dijelovima svijeta obično se ne govori o mezolitiku, mada u Americi, primjerice, neka vrsta mezolitske adaptacije označuju fazu tzv. "arhaičnih" američkih kultura (primjerice u Britanskoj Kolumbiji).

Migracijske perspektive mezolitika • Iako je povlačenje ledenjaka otvorilo nove krajeve, moglo bi se reći da je migracijska perspektiva mezolitika bila uvjetovana sužavanjem "otvorenih horizonata" i neravnomjernijom raspodjelom resursa između pojedinih regija. • Prvi je čimbenik usporio ritam preseljenja, no drugi bi ga potaknuo, ali i zaoštrio moguće sukobe. • Stanovite promjene u prostornom rasporedu fizičkoantropoloških tipova ukazuju i na daljnju populacijsku razmjenu između Europe, Azije i Afrike. • Maglemosijska vesla jasan su dokaz o čamcima. U to su vrijeme mezolitski ljudi naselili nova područja (zapadnofrancuske i škotske otoke, sjever Irske i zapadnu obalu Norveške). • Općenito, more je dalo nov poticaj za migraciju naroda s njegovih obala. • U inventaru natufijske kulture pronađeni su srpovi s kremenim sječivom te kamene stupe i tučci, za pripremu žitarica, što su neki smatrali korakom prema zemljoradnji. Ipak, sezonske seobe i dalje su bile pravilo, premda natufijski logori, često smješteni na ulazima u spilje, imaju izgled kao da su služili za trajniju uporabu. • Natufijska kultura otvara i jedno važno pitanje o širenju jezika, konkretno širenja jezika iz afroazijske skupine.

Afroazijske i druge mezolitske zajednice • Neki su istraživači pokušali povezati natufijski kontekst sa žarištem afroazijskih ("hamitskosemitskih") jezika. • Pretpostavka o afroazijskoj jezičnoj skupina manje je upitna od nostratičke teorije ili Greenbergove sheme, iako je i ta konstrukcija imala kritičare. • Afroazijski jezici podijeljeni su u pet-šest grana: semitsku, kušitsku, omotsku (katkad), libijsko-guančijsku (ili berbersku), egipatsku i čadsku.

Afroazijski jezici danas. Prostor egipatskoga jezika sužen je na koptski jezik, i semitski jezici uvelike su se proširili u sjevernoj Africi zbog ekspanzije arapskoga u doba uspona islama.

• Ti su ogranci već gotovo samostalne porodice unutar natporodice, što je posljedica ranoga raspada izvorne jezične zajednice, još u 10 tis. pr. Kr. prema pokazateljima glotokronologije.

53

• To se kronološki slaže s natufijskom tezom – ali ne sasvim, jer je natufijska kultura ipak trajala duže, pa ju je lakše zamisliti kao jednu od posljedica širenja afroazijskih zajednica, nego kao izvor tih kretanja. • Jednu moguću skicu o afroazijskoj prošlosti predložio je još prije tridesetak godina Igor Mihailovič Djakonov (1915–1999). Prema Djakonovu: 1. Afroazijska pradomovina je u jugoistoku Sahare, između gorja Tibesti na granici Libije i Čada i područja Darfūra u zapadnom Sudanu. Taj je prostor do prije 5.000 godina bio bogat vodom, raslinjem, divljači i ribom. 2. Do 8 tis. pr. Kr. jezični preci Egipćana krenuli su iz te pradomovine prema dolini Nila, dok su protočadske skupine, istodobno, pošle na jug, gdje su se zatim pomiješale i stopile s indigenim crnačkim plemenima. Slijedila je seoba govornika protoomotskih narječja na jugoistoku (u Etiopiju). 3. "Na granici između mezolitika i neolitika", najkasnije do 7 tis., protokušitsko ljudstvo također se preselilo na istok; 4. "Negdje u neolitiku", ili u 6-5 tis. pr. Kr. govornici protolibijsko-guančijskih narječja su se odvojili od protosemitske skupine. Prvi su migrirali na sjeverozapad i do Atlantika, sve do Kanarskog otočja (o čemu svjedoči guančijski, tj. izumrli jezik kanarskih starosjedilaca), a nije isključeno ni da su prodrli u Iberiju. Preci Semita pošli su u suprotnom smjeru, stigavši napokon na azijski Bliski istok. 5. Nije upitno da je do podjele protosemitskih narječja došlo tek u Aziji, najkasnije od kraja 5. do sredine 4. tis. pr. Kr., i dakle, želimo li povezati koju od afroazijskih skupina s natufijskom kulturom, moguće je (možda) na kraju togas proširenja povezati Protosemite s natufljanima, ali vjerojatno ne i ostale afroazijske skupine. • Znatne "rasne" razlike između govornika pojedinih afroazijskih jezika upućuju na pomisao da je osim izravne migracije bilo mnogo slučajeva jezične asimilacije. I razvitak saharske ekologije vjerojatno je utjecao na procese. • Prema Greenbergu, najstarija podjela razdvojila je sve "izvanafričke" jezike (i buduće afroazijske) od afričkih jezika, kojim su govorili crnci. Ali nije nužno povezati taj prekid s odlaskom prvih iz Afrike. • Tijekom posljednje glacijacije, Sahara je tvorila prepreku, koja je razdvajala sredozemni pojas na sjeveru od savana i prašuma na jugu. Ali ipak, na sjeveru od toga pojasa mogle su se zadržati neke "izvanafričke" skupine. • Od početka holocena, s nestankom pustinje, sjeverne i južne populacije, govoreći različite jezike, prodirale bi iz suprotnih smjerova prema unutrašnjosti Sahare, do područja koje je Djakonov smatrao pradomovinom afroazijske porodice. • Petroglifi iz saharskog akvalitika, iako iz kasnijih razdoblja (nerijetko iz razdoblja od 3500. pr. Kr.), ukazuju na prisutnost i europoidnih (sredozemnih) i isto negroidnih (podsaharskih) tipova. Saharski akvalitik • Današnje Čadsko jezero tvorilo je veliko unutrašnje more (Mega Čad), okruženo mrežom rijeka. • Ljudi koji su se okupljali na obalama jezera i rijeka počeli su živjeti "gotovo sjedilačkim načinom života" na osnovi ribolova "... u kojem su lov i sabiranje plodina postali samo sporedne djelatnosti". To je tipična mezolitska ekološka niša. • Pojavit će se i petroglifska umjetnost, koja pruža stanovit uvid u dinamičnost nekadašnjih saharskih zajednica. • To nam ne može kazati kakvim su jezikom ili jezicima govorili tadašnji Saharci, ali zamisao Djakonova o jezgri afroazijskih govora prihvatili su, kao najlogičniji zaključak, i drugi istraživači Kasnije ekološko osiromašenje okoliša, prije svega zbog globalnih klimatskih promjena, a možda već mjestimice zbog djelovanja samih ljudi, poticalo bi kasnije migracije iz te jezgre.

54

Nilosaharski i nigerokongoanski (nigerokordofanski) jezici • Crnce koji su stizali iz podsaharskih područja treba povezati s precima govornika nilosaharskih i/ili nigerokongoanskih jezika. Možda su u ranom holocenu, uz južni rub Sahare, postojale i druge jezične konfiguracije, koje su poslije izumrle, no jezične rekonstrukcije pripisuju veliku drevnost i nilosaharskoj i nigerokongoanskoj natporodici. • Prajezgra jezika iz nilosaharske natporodice vjerojatno se razvila oko srednjeg Nila, od srednjeg do sjevernog Sudana. U posljednjih 12.000–10.000 godina ti su jezici proživjeli mnoga složena račvanja, no važno je da se već poslije 9000–8000. pr. Kr. u njihovom leksiku stvaraju riječi vezane za stočarstvo, te zatim i prvi ratarski nazivi. • Protonigerokongoanski nastao prije 15.000 (ili više) godina oko gorja Nuba u središnjem Sudanu, gdje se govore kordofanski jezici. Rano je došlo do proširenja na zapad.

• Postoji i teza da se nigerokonganski izdvojio iz Karta nilosaharskih i nigerokongoanskih jezika nilosaharskih jezika • Jezične skupine iz ove natporodice rano su stigle na zapad sve do Malija. Oko 8000–6000. pr. Kr. slijedili su daljnji prodori u pošumljene savane Zapadne Afrike. Kad je oko 5000–4000. pr. Kr. nastupilo razdoblje sušnije klime, jedan se dio govornika nigerokongoanskih jezika spustio na jug do pojasa zapadnoafričkih prašuma. • To se povezuje s nastankom protojezične zajednice benue-kwa, čije se istočno krilo poslije 4000. pr. Kr. protegnulo do današnje granice Nigerije i Kameruna, gdje će se razviti prajezgra goleme skupine bantuskih jezika.

Neolitik Promjena u proizvodnji hrane • Mezolitik, kao prijelazna etapa, bijaše "vrijeme inkubacije" za procese koji su doveli do one tendencijske prekretnice u životu prapovijesnih ljudi koju je Gordon Childe svojedobno prozvao "neolitskom revolucijom". • Unatoč svom imenu, međutim, neolitik – dosl. novo kameno doba – ne označuje nov stadij u tehničkom priboru ili u obradi kamena, nego novu primjenu starog oruđa, iskustva i znanja koja je omogućila čovjeku da postane proizvođač hrane, zemljoradnik i stočar. • Migracijski obrazac neolitika, koji je često učinak zemljodjelskog gospodarstva, može se opisati kao težnja prema sjedilaštvu. Ali to je često i neka vrsta "negacije" migracije. Osim za sloj "trgovaca" i skupine nekonformista: pustolova s razvijenim migracijskim nagonom i prijestupnika u kojima vidimo iznimke koje potvrđuju pravilo – migracija je postala odraz prirodnih ili društvenogospodarskih poremećaja koji su ugrožavali život seljaka. U svakom slučaju poprimila je aspekt promjene ili prekida koji je postao njezinom najvažnijom odrednicom sve do danas. • No unatoč osnovnoj sedentarnoj tendenciji, čovjek je nastavio istraživati svoju okolinu. Otkrivao je nove prirodne uvjete. Zapravo proces širenja zemljoradnje mnogo duguje kolonizaciji, što jet oblik integralne migracije koji podrazumijeva preseljenje inače sjedilačkih populacija. • Jedno nalazište, Göbekli Tepe (datirano oko 10.000. pr. Kr.) možda potvrđuje da su prirodne promene u genetici lokalne pšenice utjecale na početak zemljoradnje.

55

• No Džarmo u sjevernom Iraku, zatim Çatalhöyük, Hacılar i Çayönü Tepesi u Anatoliji, te Ali Koš i Tepe Guran u zapadnom Iranu – potvrđuju već tradicionalno gledište da je sedentarna zemljoradnja najprije počela u Prednjoj Aziji (= Bliskom istoku) negdje do 7000. pr. Kr.

Područje "plodnog polumjeseca" i susjedne Anatolije, na kojemu su nastale najstarije zemljodjelske zajednice.

• Čini se da je upravo na visoravnima Prednje Azije, u predjelima umjerenih oborina, pronađen način da se održi rodnost tla, što je omogućilo kontinuiran uzgoj bilja na jednome mjestu. • Prethodno razdoblje pronalaženja novih strategija korištenja resursa trajalo je prema jednoj verziji od 9000. do 7000. pr. Kr., a prema drugoj počelo je između 12.000. i 9000. pr. Kr. • Najstariji kanali za navodnjavanje nastali su u 7. ili na početku 6. tis. pr. Kr. u srednjem Iraku (Čoga Mami, Tell es-Sawwan), južnom Iranu (Tepe Sabz) i u drugim dijelovima Prednje Azije (Hacılar). • U 7. i početkom 6. tis. pr. Kr. bilo je vrlo hladno i sušno u dijelovima tog područja. Početak gradnje kanala odražava tu promjenu i dobro se uklapa u očekivani ekološki scenarij. No tada su mnoga naselja na Bliskom istoku i u Anatoliji, pa tako i Jerihon, Çatalhöyük i Hacılar, duže vrijeme ostala napuštena. Oazna teorija, organizirana društva i etnije • S tim u vezi, prije dvadesetak godina, američki oceanografi William Ryan (1939–) i Walter Clarkson Pitman III. (1931–2019) predložili su zanimljivu hipotezu. • Ta dvojica znanstvenika istraživala su dno i sedimentaciju Crnoga mora, i pokazalo se da je Crno more do početka 6. tis. pr. Kr. palo već stotinjak metara ispod razine Sredozemlja, ali da je i dalje, kao u prvom postglacijalnom razdoblju, tvorilo slatkovodnu masu. Radilo se, dakle, o vrlo velikom jezeru, iako po veličini manjem od današnjeg Crnog mora. • Prihvativši zatim "oaznu teoriju", koju je u prvim godinama 20. st. iznio američki geolog i arheolog Raphael Pumpelly (1837–1923), Ryan i Pitman stigli su do zaključka da je u uvjetima sve veće suše takav obilan izvor korisne vode morao djelovati kao magnet na ljude u širem okružju. • Pumpelly je inače razradio svoju oaznu teoriju na osnovi spoznaja do kojih je došao tijekom ekspedicije po Srednjoj Aziji 1903–1904. godine. • Taj jednostavan model poslije su preuzeli drugi istraživači, pa i Childe, koji je istaknuo koncentraciju ne samo ljudi, nego i životinja i bilja u oaznim područjima. I premda smo rekli da se najstariji primjeri zemljoradnje u Prednjoj Aziji pojavljuju u visinskim predjelima u kojima se održala stanovita oborinska vlažnost, prema novijim ekološkim istraživanjima na Bliskom istoku i u drugim dijelovima svijeta čini se da postoje djelomične potvrde i za Childeovu inačicu oazne teorije.

56

• Na društvene implikacije oazne teorije ukazao je Rushton Coulborn (1901–1968), u radu o podrijetlu organiziranih društava (1959). • Coulbornove teze usvojio je i doradio historijski sociolog Anthony Smith (1939–2016). Dakle, prema Coulbornu, odnosno Smithu: A. Suša u Srednjoj Aziji i u južnoj Rusiji pokrenula je seobe prema dolini Nila, Mezopotamiji i na Dalekom istoku do Žute rijeke. U oaznim područjima ljudi su se prilagodili novim načinama života. B. U toj migraciji i poslije u prilagodbi trajnoj zemljoradnji bilo je mnogo napetosti i psihičkih stresova. Zato su nastali novi oblici organizacije, nova vjerovanja i nov sloj svećenika zadužen za uspjeh usjeva i kontrolu nad poplavama. Nastao je i hram kao osobit locus u prostoru, a novi doseljenici očuvali su se od društvene dezintegracije uz pomoć simbolske i organizirane religije, s prikladnim obredima i panteonom. C. Daljnji tijek, prema Smithu, imao je tri posljedice: 1. Razvitak novoga lokalizma, tj. lokalnih oblika rada i lojalnosti iz kojih su nastali: 2. Narodni ritmovi, odnosno "male tradicije" (prema nazivu Roberta Redfielda), i zatim: 3. Nostalgija sada već bivših nomada za prijašnjim načinom života, za stepom ili visoravni, za šumama ili planinama, koje su bile sjedišta zajednice jednom u prošlosti. • I ta se nostalgija prelamala u dva smjera – kao želja za povratkom u prijašnje stanje, ili kao "strastvena privrženost" novoosvojenoj postojbini. Negdje je posezala za slikom o izgubljenom rodovsko- klanovskom poretku, a drugdje je prevladavalo teritorijalno viđenje. • Pozivajući se na (mlađe) iranske, židovske i arapske primjere, Smith je smatrao da se u oporbi između sjedilačkog i nomadskog načina života, te u samome prijelazu s jednog životnog stila na drugi, stvorio osjećaj povijesnog razvitka i drame, koji je pomogao u oblikovanju karaktera zasebnih etnija. • Može se reći da je ova Coulbornova i/ili Smithova shema općenito zgodna, međutim polazna teza o oštrom prekidu i suprotnosti između sjedilaštva i nomadstva ipak je prenaglašena za rani neolitik. • S tim u vezi, Michael Mann (1942–) govorio je o svojevrsnom ulasku u "kavez" koji je poticao razvitak društvene moći (engl. je pojam caged). • I taj "kavez" vezivao je za početak riječnih civilizacija, što je u biti inačica oazne teorije o neolitizaciji i "nastanku civilizacije". • Mann je tvrdio da 99% ljudske prošlosti nema povijesti, jer nema koncentracije moći, sve dok se "kavez" nije pojavio iznimno u Sumeru i drugdje; no nastanjena ekumena razbila se na omeđene ekološke zone ("kaveze") već na početku holocena, pa zato ni evolucijski model prema složenijim društvima nije mogao ni biti tako izniman. Život u ranim neolitskim zajednicama • Blagostanje je poraslo. Stanovništvo se povećalo. • Povremeni višak žitarica mogao se uskladištiti za "gladne godine", i višak je omogućio imovinsko raslojavanje • U trajnim naseljima broj predmeta vlasništva mogao je biti inače znatno veći nego u pokretnim zajednicama. Možda se već pojavio i sam pojam vlasništva (taj je problem povezan s pojavom i namjenom najstarijih "pečata"). • Ne zna se koliko se društvo tada raslojilo i funkcionalno. Premda se tek naziru počeci obrtničke specijalizacije, neki tvrde da je intenzivna zemljoradnja omogućila da se osim glavnih vođa stvori i plemstvo. • Smatra se da su patrijarhalni odnosi ojačali (pribor položen u ženskim grobovima je siromašniji). Međutim, žene su često uživale viši status u zemljoradničkim nego u lovačkim društvima.

57

• Na tamnoj strani, sve složeniji život i sve veće stanovništvo u neolitiku dugo je ostalo preovisno o osjetljivim usjevima koji su mogli varirati ili čak propasti uslijed zaraza i drugih nepogoda. Çatalhöyük Postojala su dva naselja na toj lokaciji. Starije istočno naselje nastalo je prije 9000 i trajao do prije 6200 godina – mlađe zapadno naselje potječe s kraja neolitika. U doba procvata, u mjestu je moglo živjeti do 5000 ljudi, u aglomeriranim kućama od po 25 m2, bez vrata i s ulazima na krovovima. Vanjske zidine tvorile su učinkovit obrambeni pojas. Ljudi su živjeli prosječno do 35 godina, patili su od anemije i možda od malarije. Mrtve su sahranjivali u kućama, u klupama. Bilo je više ženskih i dječjih kostura nego muških, pa se misli da su muškarci često stradali izvan mjesta, ili u lovu ili u borbama. Budući da u kućama nema otpadnog materijala od izrade oruđa, pretpostavlja se da su zasebne radionice postojale u nekom drugom dijelu grada. Keramika je najstarija na Bliskom istoku. Možda se "grad" razvio zahvaljujući trgovini opsidijanom. Neki, pak, smatraju da Çatalhöyük, unatoč stanovitom pomaku u tom smjeru, nije dostignuo razinu trgovinskog ili obrtničkog središta. Polazeći od likovnih izražaja, čini se da su vjerovanja bila usredotočena na prirodne sile. Spolnost nije bila prenaglašena, iako su žene imale vidnu ulogu u društvu. Postojao je kult boginje majke, kult bika, a prikazi leoparda možda su simbolizirali smrt.

Procjene o veličini stanovništva • Edward Smith Deevey (1914–1988) procijenio je ukupno svjetsko stanovništvo u mezolitiku na 5,32 milijuna, a za 5–4. tisućljeća na broj od 86,5 milijuna. • Viktor Ivanovič Kozlov (1924–2012) izrazio je gledište da je u 5 tis. pr. Kr. na Zemlji živjelo oko 25–30 milijuna ljudi, te da se taj broj povećao na 230 milijuna do početka naše ere. • Aleksejev je smatrao da su u gornjem paleolitiku i u mezolitiku na svijetu je živjelo samo 2,5 milijuna ljudi i do 5 tis. pr. Kr. ukupno stanovništvo svijeta naraslo je vjerojatno tek na 4,0 milijuna, a od tog broja 1,5 milijuna izvornih zemljoradnika moglo je doseći 40 milijuna do 2 tis. pr. Kr.

Širenje zemljoradnje po Europi

58

Širenje neolitske zemljoradnje po svijetu • Do 6 tis. pr. Kr. neolitska zemljoradnja proširila se na jugoistok Europe, a u 5. tis. u zapadno Sredozemlje i Podunavlje. • U isto vrijeme počeo je egipatski i saharski neolitik, tj. u drugom dijelu vlažne faze Sjeverne Afrike, 5500–2500. pr. Kr. • U 6-5. tis., ili prije, zemljoradničke zajednice nastale su u Turkestanu (Džeitun, Anau, Namazga) i na sjeveru Irana (Hissar, Siak). Iz Irana nove su tehnike stigle do nizine Inda i pokrajine Sind. • Noviji podaci za Kinu govore o počecima zemljoradnje u 7-6 tis. pr. Kr., u barem tri seoske tradicije: dvije na prapornom tlu uz Žutu Rijeku – Yăngsháo na zapadu (4800–2000 pr. Kr.) i Dàwènkŏu na istoku (4100–2600 pr. Kr.), a na jugu Kine, do 5000. pr. Kr., oblikovalo se zasebno neolitsko žarište na bazi riže. Poslije, u završnici neolitika će se uz Žutu Rijeku razviti i važna kultura Lóngshān (3000–2000 pr. Kr.). • Neolitski razvitak u Novom svijetu također je slijedio vlastiti put od 7. tis. pr. Kr. U Americi je prevladavalo rana hortikultura umjesta agrikulture. Tek je uzgoj kukuruza od 5. (do 3.) tis. omogućio sjedilački život – prvo u Meksiku, Srednjoj Americi i u planinama Perua (gdje se već otprije uzgajao krumpir). • Kao i u Americi, vrtlarstvo je bila osnova neolitizacije u tropskim i suptropskim dijelovima Afrike, Melanezije i na polinezijskim otocima.

Migracija i širenje neolitika • Nije lako odrediti koliko je sporadična migracija ili integralna kolonizacija povezana sa širenjem neolitske zemljoradnje. • Zbivanja u Starome i Novom svijetu zacijelo su tekla odvojeno, i ljudi u podsaharskoj Africi počeli su uzgajati bilje bez pomoći izvana. • Samostalni razvitak također je vjerojatan u Kini (iako postoje naznake da su s početka 5. tis. pr. Kr. dolinu Žute rijeke naselili i ljudi s juga). Polinezijski neolitik, najmlađi primjer, očito je povezan s kolonizacijom: 1. Proces je počeo u sklopu kulture Lapita, koja se između 2000. i 1300. pr. Kr. širila iz jugoistočne Azije preko Melanezije do zapadne Polinezije – usredotočene oko Tonge i Samoe. I tu se pokret dugo vremena zaustavio. 2. Tek u prvim stoljećima n.e., jedna je manja skupina s otočja Samoe stigla na Markiski arhipelag (300. n.e.), i smatra se da su Markizi bili prva točka, ili "usko grlo" za prodor u istočnu Polineziju. 3. Migranti su zatim morali prevaliti goleme oceanske udaljenosti da bi naselili Rapa Nui (do 500 n.e.), Havaje (do 600, n.e.), Tahitsko otočje (700 n.e.) i Novi Zeland (oko 1000. n.e.).

Naseljavanje Polinezije

59

Novozelandski Maori Čini se da su prvi kolonisti na Novom Zelandu ovisili poglavito o lovu na veliku pticu mou (Euryapterix). Po obrascu nadubijanja ubrzo su istrijebili sve te krupne ptice, s time da su tome možda pomogli štakori, koji su stigli s kolonistima na otok i koji su jeli moina jaja. A kad je lovine nestalo, Maori su prešli na uzgoj batate (kūmara), biljke koja se može uskladištiti i gomilati kao oblik bogatstva. To je pak potaklo ne samo rudimentarno društveno raslojavanje, nego i učestale pljačkaške pohode i međusobno porobljavanje. Maori su počeli graditi obrambene utvrde (pā) i trošiti višak proizvodnje na ratovanje koje im je postalo središnjim dijelom života. U tom sklopu razvio se osobit oblik ljudožderstva. Za razliku od mnogih poznatih primjera iz etnografije, smatra se da maorsko ljudožderstvo nije imao neke osobite obredne važnosti, nego da je meso neprijatelja (a katkad i robova) bilo jedno od glavnih izvora bjelančevina nakon nestanka moe. Prostor novozelandskih otoka bio je toliko skučen da se takva konfliktnost razvila do krajnosti, ali ujedno dovoljno velik da se ratnički stil života održao kao stabilan i bogat kulturni sustav sve dok dolazak Europljana nije poremetio ravnotežu. Na manjim polinezijskim otocima emigracija bi (zacijelo) mnogo prije poslužila kao ventil za napetosti nastale u uvjetima ograničene neolitske proizvodnje.

• Iznimni primjer Polinezije jasno pokazuje da su neolitske zajednice imale potrebu za stalnim širenjem. • I takvo širenje, uz stanovitu veću ili manju akulturaciju starosjedilaca, ili difuziju kulturnih utjecaja, zacijelo je dovelo do ranog prodora zemljoradnje po "zapadnom", sredozemno-prednjoazijskom području. • Tamo gdje je bilo povoljnih uvjeta, nova naselja niknula su na ruševinama prijašnjih. U prolazu mnogih pokoljenja to je stvorilo karakteristične topografske formacije, humke arheološke građe koji se na arapskome nazivaju tell i na turskom hüyük (ili höyük). Telovi mogu biti i metafore za etnogenezu. • Moramo uzeti u obzir i mogućnost naglih lomova – i katastrofa. • Inače u neolitiku je osjetljivost na nagle prirodne promjene bila znatno veća nego danas.

Crnomorska poplava Prema Ryanu i Pitmanu: 1. Do početka 6. tis. razina Crnomorskog "jezera" nalazi se stotinjak metara ispod razine Sredozemlja već je ukazivala na katastrofu u nastanku; neolitske zajednice skupile oko crnomorskog "jezera" u hladnom i sušnom razdoblju. 2. Oko 5800. pr. Kr. klima se okrenula; vratila se toplina i ojačale su oborine. Sredozemlje je postojano raslo i kopkalo put preko Bospora, sve dok nije stiglo do ruba crnomorskog bazena. 3. Napokon je probilo vrh stijena u golemom slapu, stotine puta veći i snažniji od najjačih vodopada koje danas poznajemo (školjke na dubini od 68-123 metara naglo su umrle oko 5600-5500 pr. Kr.); priljev sredozemne vode dizao je razinu Crnog mora po 15 centimetara na dan, potapajući kilometre i kilometre zemlje na tjedan. 4. Ljudi su morali brzo skupiti najvažniju imovinu, sjemenje i stoku te poći u sigurnija područja. Ryan i Pitman izričito su zaključili da je preplavljanje crnomorskog bazena pokrenulo seobe nekoliko važnih neolitskih kompleksa, poput halafske kulture na Bliskom istoku (čiji su ljudi, navodno, utekli prije događaja), zatim kulture Vinče na Balkanu, danilske kulture u Hrvatskoj i Bosni, skupine LBK (njem. Linearbandkeramik kultur) u istočnoj i srednjoj Europi. • Nažalost, Ryan i Pitman povezali su potapanje pricrnomorskih područja s Noinim potopom iz Biblije, što nije baš najsretnije rješenje.

Nekoliko struja europskoga neolitika Primjeri iz europskog neolitika, pružaju višestranu shemu neolitskih migracija: 1. Početni neolitik. Već odavno postoji teza da su azijski kolonisti, s Bliskoga istoka odnosno iz Anatolije, stigli u Europu, potisnuli malobrojne starosjedioce, te uveli zemljoradnju i novu materijalnu kulturu. Telovi na Balkanu i u jugoistočnoj Europi, nalik na bliskoistočne primjere, govore o jedinstvenoj kulturnoj provinciji. Prve neolitske zajednice u Europi nastale su u Tesaliji i južnoj Makedoniji, a prvo naselje kod Knosa na Kreti datira od 6000. pr. Kr. Poslije – kolonisti s

60

egejskih obala pošli bi na sjever uz Vardar i Moravu do Dunava i Panonske nizine. U 6. tis. slične zajednice nastale su na sjeveru: kultura Starčevo-Kőrös-Criş na širokom području Jugoistočne Europe, zatim Vinča (Srbija), Karanovo (Bugarska) i Danilo (Hrvatska). Ako se to može povezati s crnomorskom katastrofom, scenarij preseljenja morao bi biti mnogo brži nego u prijašnjim migracijskim teorijama. U 5. tis. pr. Kr. počelo je širenje novih kompleksa s granica "izvornog" neolitskog područja u jugoistočnoj Europi: 2. Sredozemni neolitik. Jedan od njih razvio se na potezu od Krfa i jadranskih obala do otoka zapadnog Sredozemlja, i po čitavoj obali od Ligurije do južne Iberije (vjerojatno je migracijski učinak tu bio slabiji od akulturacije lokalnog mezolitskog stanovništva). Ova se kulturna konfiguracija tradicionalno povezuje s tzv. kardijalnom ili impresso keramikom. 3. Podunavljani. Akulturacija i prilagodba novim uvjetima bila je važna i u jedinstvenoj "podunavskoj" kulturi, koja se do kraja 6. tis. pr. Kr. proširila po Srednjoj Europi, od Beograda do Poljske, do Rajne, istočne Francuske i Nizozemske (riječ je o kulturi LBK = njem. Linearbandkeramische Kultur, hrv. kultura linearnotrakaste keramike, no koristimo stari Childeov naziv). 4. Zapadnoeuropski neolitik. Na Rajni je došlo do susreta između Podunavljana i ljudi iz zapadnoeuropske neolitske grupe; oni su imali razmjerno homogenu kulturu, od Iberije do Irske i škotskih Hebrida, odnosno od Gibraltara do Ligurije i Rajne; dublji korijeni te zapadnoeuropske neolitske kulture možda sežu do prve ekspanzije zemljoradnje do obala zapadnog Sredozemlja. Uz zapadnoeuropski neolitik vežu se "jezerska naselja" u Švicarskoj, te kolektivne kamene grobnice i megalitske konstrukcije. 5. Tripolje (= Cucuteni-Tripolje). Potkraj europskoga neolitika, u 4-3. tis. pr. Kr., zajednice tripoljske kulture (nazvane po selu blizu Kijeva), nastaju u istočnoj Europi. 6. Bojne sjekire. Zatim na području od Dnjepra i Visle do Skandinavije i Rajne pojavljuje se jedna nova ali neujednačena konfiguracija arheoloških predmeta i grobova pod humcima koja je dobila ime kultura "bojnih sjekira" ili "prugaste keramike". Obilježava je, među inim, konjanička oprema; tripoljska kultura pokazuje utjecaj Podunavlja i sjevernog Balkana, a kultura bojnih sjekira / prugaste keramike (već prijelazna u rano metalno doba), ima sličnosti s jamnokurganskom kulturom s Kavkaza i iz pricrnomorskih stepa, što se najčešće tumačilo kao znak doseljavanja s istoka. • Dakle, vidimo širenje šest velikih arheoloških konfiguracija u razdoblju od triju tisućljeća (i više); u cjelini uzevši takvo dugo vrijeme otvara pitanje o mogućnosti prerastanja (akulturacije) jedne skupine u drugu, no može se govoriti i o migraciji također kad je riječ o dugoročnom procesu. • Trajno naseljavanje bilo je najtipičnije za jugoistočnu Europu (područje telova) i za dio zapadnosredozemnog primorja. • U podunavskom kontekstu prevladavala je ciklična pokretljivost. Navodno u početku Podunavljani nisu znali kako održati rodnost tla; pa bi svake godine "otvorili" po jedno novo zemljište, seleći se kad bi iscrpili svu obradivu zemlju na racionalnoj udaljenosti od svojih naselja. poslije su otkrili metodu sječe i paljevine (koju će također koristiti i Tripoljani). • Karakteristično je da su se podunavske zajednice širile po područjima aluvijalnog i prapornoga tla. • Zapadnoeuropsku neolitsku grupaciju obilježavao je visok stupanj pokretljivosti; zapadne zajednice bile su manje od podunavskih i možda su zadržali naslijeđa iz mezolitske tradicije malih (i pokretnih) lovačkih družina. • Stočarski motiv ističe se također u kulturnom kompleksu bojnih sjekira / prugaste keramike. Etničke i populacijske osnove europskoga neolitika • Koliko su neolitske seobe u Europi imale i etničku osnovu?

61

• Uvijek je neizvjesno povezivati arheološku građu s etničkim ili populacijsko-biološkim kategorijama • Međutim, građa iz neolitika mnogo je obilnija i raznovrsnija od one iz ranijih kulturnih doba, a raznolikost se javlja i u stilistici i u ukusu, recimo u "narodnom običaju" (ne samo u praktičnoj sferi). • Zbog sličnosti u tipu naselja, velike ujednačenosti oruđa i materijalne kulture, i rasprostranjenosti karakterističnih ukrasa od školjke morskog mekušca Spondylus gaederopus ("morskog kopita, kopitnjaka"), arheolozi su često vidjeli Podunavljane kao jedinstven "narod" koji se širio iz područja južno od Panonske nizine. • I fizički izgled možda ukazuje na neku međusobnu srodnost unutar kultura: • Podunavljani su bili sitne građe, nalik današnjim mediterancima. • U kulturi bojnih sjekira javlja se visok tip s dugom glavom i dugim licem, sličan "nordijcima". Neka tobožnja dolihocefalna inačica "kromanjonskog tipa", koja je možda pridonijela razvitku kasnijih "nordijaca" javlja se u maglemosijskim ljudima. • U srednjoeuropskim krajevima, od mezolitika nadalje, pojavljuju se razne brahicefalne, "alpidne" i čak "lapidne" skupine. Primjerice, jedna lubanja iz mezolitskoga nalazišta Janisławice u Poljskoj bila je opisana kao "potpuno laponska". • Indikacije na temelju istraživanja genetike suvremenih Europljana također nude stanovite opće indikacije o prapovijesnim populacijskim razlikama u Europi: 1. Visok udio krvne skupine O u današnjem stanovništvu zapadne Britanije, Pireneja, u dijelovima europskoga Sredozemlja i u susjednoj Sjevernoj Africi i na Kavkazu, zanimljiv je biološki pokazatelj; pitanje je kada je nastao taj kontinuitet – u doba širenja zapadnoeuropske neolitske skupine, ili još u gornjeg paleolitika (što se sve više tvrdi). 2. Cavalli-Sforza istaknuo je vrlo visok udio Rh- krvi u pirenejskih Baska i opadanje toga udjela u drugih Europljana u smjeru prema jugoistoku, što mu je govorilo da se neka populacija s visokim udjelom Rh+ raširila s te strane kontinenta; unatoč prijašnjih dvojbi i opreza, danas se čini gotovo sigurnim da su Baski ostaci prastanovnika Europe, iz doba davno prije početaka neolitika. 3. Genetski pokazatelji u današnjih europskih populacija potkrijepili su zamisao ne samo o migracijama s jugoistoka u doba neolitika, nego također o prodoru s istoka na zapad iz područja kulture bojnih sjekira, odnosno jamnokurganskog kompleksa.

Teorijske implikacije neolitika • Europski neolitik govori nam ponajprije koliko je put do sjedilaštva bio dug, neujednačen, i ovisan o raznom djelovanju kulturnih i prirodnih supstrata. • Pokretna zemljoradnja Podunavljana i Tripoljana može se shvatiti kao međustupanj u tom razvoju – i/ili kao prilagodba neolitskog gospodarstva određenim prirodno-prostornim uvjetima. Do paralelne adaptacije došlo je tada i u Kini, gdje su seljaci kulture Yangshao koristili istu metodu na dubokom praporu u dolini Žute rijeke. • Zamisao o zavičaju je postala važnija kada je dobre zemlje napokon ponestalo. Postoje pokazatelji o takvu razvitku u Europi. Zemljoradnici su sve više prelazili u dalje krajeve, gdje su morali obrađivati sve teža tla. O tome govore tragovi oranica u srednjoj i sjevernoj Europi, datirani s kraja 4. tis. pr. Kr. ("brazdovna oruđa" ili ručna rala). • Dodiri među raznim kulturnim skupinama postali su učestaliji i napetiji. Na području Belgije, Danske i južne Švedske zemljoradnici su naišli na lovce, ribare i sakupljače plodova. Kosti pripitomljenih životinja u kulturnom otpadu tih lovaca svjedoče ili o razmjeni ili o otmicama stadâ. Ali najvažnija je izravna konkurencija između samih zemljoradnika. Mlađe podunavljansko selo Köln-Lindenthal, za razliku od prijašnjih naselja te kulture, imalo je jake utvrde, što je Childe protumačio kao pokazatelj rata "svih protiv sviju" kad je lako obradiva zemlja postala rijetka.

62

• Dok je borba za zemlju ograničila migratornost na Zapadu, zbivanja na istoku Europe krenula su u drugi, ali također konfliktni smjer. Konjaništvo, koje je došlo do izražaja na istoku u kulturi bojnih sjekira, predstavlja novu pojavu. • Konj je bio pripitomljen u južnoj Rusiji, Ukrajini i najranije u sjevernom Kazahstanu do 4000. pr. Kr., a od tada pa sve donedavno ta kulturna tekovina imala je golemo značenje za razvitak migracijskih perspektiva. • Konjaničko stočarstvo, primjerice, osobit je oblik dalekosežnog nomadstva s jakim ratničkim etosom koji se počeo postupno oblikovati na zapadu Eurazije potkraj neolitika, ili na prijelazu u rano metalno doba. Voćarstvo • Vinogradarstvo. Uzgoj vinove loze počeo je u Zakavkazju u drugom dijelu 6. tis. pr. Kr. (ili alternativno na Kavkazu i na sjeveru Iranu još oko 6000 pr. Kr.). U 4. tis. rani uzgoj vinove loze počeo je u Moldavskoj i u Bugarskoj, u 3. i 2. tis. vinogradarstvo je zahvatilo istočno Sredozemlje, zatim Italiju, dio Iberije i južni . • Maslinarstvo. Uzgoj maslina i drugih kulturno važnih voćki proširio se od ist. i sjev. Sredozemlja do pricrnomorskih i kavkaskih područja, od 5. do 3. tis. pr. Kr. • Voćarstvo je omogućilo naseljavanje brdskih predjela sa škrtim kamenim tlima. Mogućnost ubiranja plodova tijekom mnogo godina (ili pokoljenja) bio je jedan od čimbenika u razvitku sjedilaštva, pa i "privatnog" vlasništva nad zemljom. • Voćarstvo je poticalo i diobu rada i pojačalo ulogu razmjene i preraspodjelu proizvoda. Stoga su neki autori vidjeli uzgoj masline i vinove loze kao osnovicu za uspješne neolitske zajednice u južnoj Grčkoj, na Kreti, Kikladskim otocima i na jugu Iberije. Stočari i nomadi Opće značajke • Neolitik je općenito obilježen sjedilačkom tendencijom u prvih zemljoradnika, ali valja ukazati na alternativni put nomadstva kojim su krenuli rani stočari, ili pastiri. • Premda su u 19. st. Engels i drugi smatrali da je izdvajanje pastirskih plemena "od ostale mase barbara" bila "prva velika podjela rada", nomadstvo je uglavnom nastalo poslije razvitka rudimentarne zemljoradnje. • Zapravo je suodnos između zemljoradničkoga i stočarskog življa odredio evoluciju nomadstva. Bitnu ulogu pritom imala je razmjena osobitih proizvoda jednih i drugih. • Vrsta osnovne stoke, i prostor i vrijeme njezina pripitomljenja, uvjetovala je mogućnosti nomadstva. • Krupna (tj. velika) rogata stoka bila je prikladnija za polusjedilačke uvjete nego za duge seobe. Kao i deve, ta stoka se zimi ne može hraniti bez ljudske pomoći, što je ograničilo areal kretanja. • Mala rogata stoka bolja se snalazi u samostalnoj ispaši, tj. ukoliko snježni pokrivač ne prelazi 10–12 cm, dok konji mogu naći hranu i kada zapadne 25 ili čak 50–60 cm snijega. Međutim, konj je bio pripitomljen razmjerno kasno. • Za faze i načine razvitka ranog stočarskog nomadizma, korisno je slijediti sheme koje je predložio ruski povjesničar i antropolog Viktor A. Šnireljman (1949–). Šnireljman je raščlanio razvitak stočarstva u četiri faze: 1. U mnogim krajevima Staroga svijeta i u Južnoj Americi neolitski su seljaci držali stoku od samoga početka, i to najprije uglavnom za prestižne svrhe, a poslije i za poljske radove (razbijanja tla, utiskivanje sjemena u zemlju, zaprežno oranje), za obradu plodova (vršidbu) i za prijevoz tereta. Osim toga, i dotični životinjski izmet se koristio za gnojivo.

63

2. U idućoj fazi, razvitak stočarstva ovisio je o potražnji za mliječnim proizvodima i vunom – mlijeko je u početku moglo imati kakvo obredno značenje. Jasne indikacije o mužnji stoke u Prednjoj Aziji, Africi i Europi potječu iz druge polovine 5. (4-3.) tis. pr. Kr. Međutim, neke posude iz razdoblja hasunske kulture iz sjeverne Mezopotamije (druga polovina 7. i 6. tis. pr. Kr.) sugeriraju da je mljekarstvo bilo poznato tamo od ranije. Vuna se koristila u Prednjoj Aziji od 5. tis. pr. Kr. U 4. tis. uzgoj azijskih ovaca počeo je i u Grčkoj, a u 3. tis. obrada vune širila se po srednjoj i istočnoj Europi i po južnom Turkmenistanu. Malo poslije, vuna se počela rabiti i na jugu Sibira. 3. Tijekom tih procesa sazrijevali su uvjeti za početak nomadskog stočarstva. To se dogodilo između 6. i 4. tis. pr. Kr., ili poslije, ali najvjerojatnije ne ranije. 4. Na početku tog razdoblja (polu)nomadstvo kozara i ovčara razvilo se u brdskim predjelima Prednje Azije. Prvo se ustalio obrazac vertikalnog kretanja između brdskih i nizinskih pašnjaka. Horizontalni oblici nastali su poslije, a tada je najčešće dolazilo do "meridijonalnog" tjeranja stada preko nekoliko stotina kilometara. Mnogo se rjeđe pojavljivalo "radijalno" kretanje, i to uglavnom samo u krajnje oskudnim pustinjskim uvjetima gdje su stočari kružili oko sigurnih izvora vode, ili pak (sasvim suprotno) u predjelima s vrlo bogatim pašnjacima. Šnireljman je zatim predložio četiri modela nastanka nomadskog stočarstva: prva dva je smatrao osnovnima, druga dva su sekundarna: 1. Porast stanovništva, nestašica slobodne zemlje i specijalizacija rada u neolitskim zajednicama motivirala je neke skupine ljudi da se presele do granica plodnih područja i da se sve više posvete stočarstvu (takav je razvitak bio tipičan za Bliski istok, , Baktriju i sjevernu Kinu). 2. Jačanje zemljoradnje i veća potreba za stokom (i za poljske radove i za iskazivanje prestiža) potaknula je same zemljoradnike da dadu svoja stada na ispašu zaostalim susjedima, ili da im aktivno unajmljuju stoku (tako je bilo u Apatana u sjeveroistočnoj Indiji i u mnogih afričkih naroda). 3. Već formirane stočarske skupine migriraju na prostor drugih zajednica gdje zbog većeg bogatstva i/ili vojne premoći postanu referentne grupe potonjih. Prestiž doseljenika zatim usmjerava mjesno stanovništva prema njihovom načinu života (to se dogodilo među Nilotima, Bantuima i drugim narodima istočne Afrike, kao i na eurazijskoj stepi). 4. Napokon, dopušta se mogućnost da su i neke lovačke skupine imale stanovitu, ali vjerojatno neveliku ulogu u (sekundarnom) razvoju nomadstva.

Društveni model (prema primjeru Bliskog istoka) • Ukratko, može se reći da se nomadstvo uglavnom razvilo u tijeku raščlanjivanja neolitskog gospodarstva, no u stanovitom smislu stočari su vratili, ili usavršili najstarije običaje integralne migracije. • Odnos prema prostoru (pašnjaku) postao je izbirljiviji. Obrana vlastitih i zauzimanje tuđih pašnjaka bila je vjerojatno osnova za mušku prevlast u stočarskom društvu. • S druge strane, pokretni život imao je i nekoliko vrlo jasnih ograničenja – prije svega, materijalni pribor ostao je minimalan, a česte seobe kočile su demografski rast. • Zato su veća stočarska plemena u pravilu mogla opstati samo kao savezi razmjerno malih rodovskih skupina, što je umnožilo vladajući sloj "patrijarha". • Integracija se mogla postići na vjerskoj razini, ali treba pretpostaviti da je često bilo raznih unutarnjih sukoba i vanjskih pritisaka. Autoritet vođe ovisio bi ponajprije o njegovoj borbenosti, časti ili rodoslovlju, i ne tek o imovinskom stanju, i u tome su ležale i klice daljnjih sukoba. • Slijedi da su stočarska plemena bila u neprestanom previranju, te da su povremene tenzije uzrokovale nagle, katkad dalekosežne migracije izvan uobičajenih pastirskih staza. • Bitni su i konfliktni razmjeri u okviru suodnosa između nomada i zemljoradnika. Materijalni razvitak bio je povoljniji u drugih, pa su zato sela i gradovi postali čestim metama nomadskih napada. Ali

64

stočari su gradovima također "prodavali" svoje proizvode. Prisvajanje gradskog bogatstva, pljačkom ili trgovinom, poticalo je imovinsko raslojavanje u nomada, što je dovelo do kriza u organizacijskim (i vjerskim) sustavima nomada, i u krajnjoj liniji povećao se pritisak na gradove. • Proces je postao akutan s prijelazom iz neolitika u rano metalno doba, kad je i širenje pustinja zaoštrilo napetosti, između dva "globalna društva" (društva zemljoradnika i društva nomadskih stočara). • Ta shema uvelike odgovara stanju na Bliskom istoku do pojave prvih civilizacija, pa i poslije.

Kronologija razvitka na kaspijsko-crnomorskoj stepi 1. U drugoj polovini 5. i na početku 4. tis. pr. Kr., u kasnom neolitiku, na šumovitoj stepi od dnjeprovsko-doneckoga međuriječja do južnog Urala razvila se "jamna kultura". Riječ je o širokom sklopu tipološki srodnih stočarsko-ratarskih kultura, koje su držale krupnu i malu rogatu stoku, svinje, možda i konje, a također su obrađivali zemlju. 2. Na zapadnom dijelu jamne oblasti izdvojit će se kultura Srednjeg Stoga II, te uz srednju Volgu kultura koja je dobila naziv po nalazištu Hvalinsk. Stočarski motiv nastavlja se u tim grupacijama, konjarstvo je već prisutno, no osnovnom djelatnošću postaje zemljoradnja. Bogate grobnice hvalinske kulture, sa simbolima vlasti (kamena žezla, pribadače, bojne sjekire), sugeriraju da je već tada došlo do ujedinjenja plemena pod moćnim vođama. 3. Od sredine 4. ili na granici 4–3 tis. pr. Kr. povlačenje Kaspijskog jezera uzrokovalo je sušu u okolnim oblastima (to je kraj vlažnog atlantskog radoblja i početak subboreala). Usporedo s nestašicom vlage, počeo je jačati stočarski naglasak – žive veze i razmjena sa "razvijenim društvima" u jugoistočnoj Europi i na sjeveru Kavkaza omogućile su prijelaz na nomadsku privredu. 4. Napokon se iz prikavkaskih područja proširio kompleks jamnokurganskih grobova, u kojem je važnost nomadstva očita. Pogrebni inventar uključuje ovčje i konjske lubanje. Kult konja općenito je sve prisutniji: do sredine 2. tis. pr. Kr. pojavljuju se i prvi ukopi ratnika zajedno s bojnim kolima, prvo u sintaštinskom kulturnom sklopu iz Zauralja i zatim u Povolžju i na Donu (2000-1600 pr. Kr.). No prvi klasični "skitski" pogrebi ratnika s konjem nastaju tek tisuću godina poslije (na majemirskoj stepi uz gornji Altaj, u 8–7. st. pr. Kr.). • Konj je postao fokusom stepskih kultura. S tim u vezi, motivi društvenog raslojavanja, konjaništva i ratništva isprepleću se u okviru jamnokurganske kulture. U cijelosti, rasla je moć plemenskih glavara. • Slijedile su složene "etnokulturne" promjene, povezane s pokretima stepnjaka prema zapadu: europski kompleks bojnih sjekira tumačio se u tom sklopu, no kurganski narodi (ili u širem smislu jamnokurganski) prodrli su i na Bliski istok, te duboku u Aziju, do Altaja i Mongolije. • U širenju stepskih naroda ključno je mjesto imala i jedna nova tekovina koju su preuzeli od kavkaskog stanovništva – uporaba metala i metalnog oružja.

Metalno doba Opće pretpostavke • Trodijelna podjela kasne prapovijesti na tzv. bakreno, brončano i željezno doba, sve se više pokazuje nespretnom. Osnovna sekvencija nije jedinstvena, ni potpuna u svim dijelovima svijeta. • Veći dio Afrike, primjerice, prešao je izravno iz kamenoga u željezno doba. S druge strane, osim nekih eskimskih plemena na sjevernoj periferiji, prapovijesna društva Amerike nikada nisu upoznala metalurgiju željeza. • Ipak, treba ukratko nešto označiti i o općem okviru metalnoga doba.

65

Bakar • Samorodni bakar bio je naširoko poznat u neolitskom svijetu, s primjenom u pravilu ograničenom na nakit, igle i druge male predmete. Oblikovao se udaranjem kao vrsta kamena. • Anatolija i Balkan. Prvi pokusi s toplinskom obradom bakra počeli su u Anatoliji (Çatalhöyük) negdje potkraj 8. i tijekom 7. tis. pr. Kr., i brzo se proširili i na balkanski i karpatski prostor (gdje se razvila neobično jaka proizvodnja, s pomoću tehnike lijevanja, a oruđe i oružje činilo je čak 95% svih metalnih izrađevina). • Bakreni predmeti s Balkana stigli su među seljake tripoljske kulture, i u kulturne oblasti Srednji Stog – Hvalinsk. No tu je ukupni kontekst ostao zapravo (e)neolitski. • Srednja Azija i Indija. U drugoj polovini 6. i tijekom 5. tis. pr. Kr. metalurgija bakra ustalila se na području Bliskog istoka i Irana (Sialk, Tepe Zage). Iz Irana se proširila u južni Turkmenistan, Afganistan i Beludžistan, gdje je proizvodnja počela u 4. tis. pr. Kr. Slijedio je prodor tehnika u dolinu Inda i u Radžastan. U drugoj polovini 4. i tijekom 3. tis. pr. Kr., počeo je razvitak metalurgije i na Kavkazu (majkopska kultura). • Iberija. Možda su neki vanjski impulsi djelovali i na nastanak iberijskog metalurškog žarišta u 4. tis. pr. Kr. iberijski centri zatim su uspostavili veze s Marokom. • Egipat i Afrika. U 4. tis. nove tehnike bakra pojavile su se u Egiptu, ali je razvitak metalurgije u ostaloj Africi znatno kasnio (do uvođenja željeza). Međutim, od početka 1. tisućljeća pr. Kr. samorodni bakar obrađivao se u dijelovima Mauretanije i Nigera. • Amerika. Na prijelazu između 4. i 3. tis. pr. Kr. tzv. starobakrena kultura razvila se na sjevernoj strani Velikih jezera gdje je čistog bakra bilo u izobilju (bakar se rabio za izradbu kopljenih glava, noževa, osti, dlijeta i šila). Može se govoriti o nekoj vrsti "neolitske" obrade. Metalurgija u pravom smislu nastala je na kraju 2. tis. pr. Kr., i to u Andama, gdje je zlato bilo osnovni metal, a u Meksiku se pojavljuje tek oko 900. n.e. • Američki narodi rabili su metal gotovo isključivo za prestižne ili obredne predmete, pa je zato Stuart Piggott (1910–1996) zaključio da su i najrazvijenije (mezo)američke kulture formalno ostale neolitske.

Bronca • Bakar je mekan metal, lak za obrađivanje, ali ipak ima slabiju primjenu u zemljoradnji ili ratovanju. Za učinkovitiju primjenu treba sliti bakar s drugim metalima, da bi se dobila bronca • Prve brončane legure, od bakra s dodatkom arsena ili nikla (u Kilikiji), datiraju iz druge polovine 5. i s početka 4. tis. pr. Kr. Poslije se proširila "pravilna", tj. kositrena bronca, koja je zauzela ključno mjesto u ranim civilizacijama Prednje Azije i istočnog Sredozemlja. • Taj se materijal prvo pojavio u područjima gdje je bilo i bakra i kositra (u Armeniji i jugoist. Arabiji). Drugdje je trebalo uvoziti ili prvu ili drugu sirovinu, pa je bronca u pravilu bila skupa. Mogla su je praviti samo društva koja su mogla razmjenjivati višak za uvoz nužnih sastojaka, pa su stoga uspješne zemljoradničke zajednice, čak rudom siromašne, preuzele vodstvo u brončano doba. To ilustriraju primjeri iz Mezopotamije, Egipta, Krete, južne Grčke i Kine iz doba Shanga. Međutim, u južnoj Kini i u dijelovima jugoistočne Azije gdje je obrada i bakra i bronce počela još oko 3000. pr. Kr., značenje tih novìna bilo je razmjerno slabo (zbog otežanih prirodnih uvjeta u vlažnim tropskim sredinama).

Željezo • Prvi željezni predmeti potječu iz Irana iz druge polovine 6. i iz 5. tis. pr. Kr. Na kraju 4. tis. taj je metal bio poznat i u Egiptu. • U većini ranih slučajeva radilo se o meteoritskom željezu, ali negdje na kraju 4. ili u 3. trećem tis. pr. Kr., prava crna metalurgija počela je u sjevernim planinama Anatolije. • Cijena željeza u početku je bila 40 puta viša od srebra. Lokalni vladari u Anatoliji pokušavali su zabraniti izvoz, a Hetiti su od 15. st. pr. Kr. nastojali ograničili proizvodnju "crnog metala".

66

• Šira primjena počela je tek nakon 12. st. pr. Kr., po svoj prilici zahvaljujući migracijama sa sjevera koje su zahvatile čitavo istočno Sredozemlje i dokončale hetitsku vlast. • Otad je željezo, jedan od najčešćih metala na Zemlji, umnogome "demokratiziralo" metalurgiju u zapadnoj Euroaziji. • U Africi i Kini široka proizvodnja datira iz druge polovine 1 tis. pr. Kr., a u 1. tis. n.e. željezo su upoznali i Eskimi. Childeova interpretacija važnosti metala u društvenom razvitku • Childe je isticao epohalno značenje metalurgije, ne samo za izradu ubojitog oružja: metal je omogućio također pile za pravljenje drvenih kotača (temelj sve moderne tehnologije), potaknuo je razvitak teorijskih znanosti (kemije), zatim organiziranu međunarodnu trgovinu (bakrom i kositrom), i izdvajanja specijaliziranih obrtnika, kovača. • Nadalje, Childe je smatrao da su u Egiptu i Mezopotamiji bogate središnje vlasti mogle trajno uzdržavati kovače, dok su se u siromašnoj Europi kovači morali seliti od dvora do dvora, što ih je učinilo i inovativnijima. Na kraju, kad se razvila i tehnologija željeza: siromašni, zaostali "barbari" mogli su izazvati vojske "civiliziranih država". • Ipak, čini se da je Childe prenaglasio praktičnu stranu prvotne metalurgije. Proizvodnja je dugo ostala minimalna i ograničena na potrebe elite. • Što se tiče teze o ranoj specijalizaciji metalurga i o migrantskom statusu europskih kovača, navodno je pretjerivao prema jednom primjeru iz Homera (Odiseja 17: 382–386; "... pozivaju ljudi po zemlji beskrajnoj svuda"). • Ipak, prema etnografskoj građi iz raznih dijelova svijeta čini se da je kovački posao zaista bio prvi, u pravom smislu specijaliziran rad, i da su se neki kovači selili ili privremeno ili trajno. Princip asimetričnosti • Metal je djelovao na kasnoprapovijesne migracije mnogo šire: ojačao je princip asimetričnosti u društvu (proces unutardruštvenog raslojavanja i međudruštvenog diferenciranja): 1. Kao simboli statusa, metalni predmeti pomogli su još i neolitskim vođama da učvrste svoju moć. Poslije je tu dimenziju potkrijepila "sila [metalnog] oružja", dok su zlato i srebro postupno potisnula druge kovine u (užoj) prestižnoj sferi. 2. Metal je prikladniji od žita ili stoke kao izraz vrijednosti. Lakše ga je prenijeti, gomilati, poklanjati u znak vjernosti ili savezništva, nasljeđivati iz jednog pokoljenja u drugo. 3. Tako se konsolidirao položaj najutjecajnijih rodova i dinastija, što je djelovalo na daljnju socijalnu stratifikaciju i na nastanak poglavištva. Arheološki nalazi od Iberije do Turkestana, bogate riznice Troje II, prve kretske "palače" i slična središta u kopnenoj Grčkoj svjedoče o razvitku takvih uređenja. • Slijedili su sukobi između novih vladara i stare plemenske elite, nejednakost i suparništvo unutar i između pojedinih poglavištava, porast ratničkog etosa (ne samo u konjaničkih nomada), stvorivši dinamičan sklop koji je uz demografske pritiske i ekološke mijene utjecao na tadašnje migracije. • Osobito u kriznim razdobljima (primjerice u ranom željeznom dobu), došlo bi do velikih preseljenja integralnih rodovskih i plemenskih skupina. Herojsko doba • Heziod (oko 700. pr. Kr.): Nakon dvije besmrtne rase zlatnih i srebrenih ljudi Zeus je stvorio "užasnu i nasilnu" rasu brončanih ili mjedenih ljudi (ἀνθρώπων χάλκειον). Jedino im je rat bio u srcu. • Kovali su broncu, živjeli u brončanim domovima, nosili brončano oružje. No svladani vlastitim oružjem, nestali su u ledenim dubinama Hada. Naslijedio ih je pravedniji rod heroja, a zatim (sadašnji)

67

rod željeznih ljudi – sklon razdoru i silničkoj vlasti. Moralne su vrijednosti propale, i jedni su drugima rušili gradove (Djela i dani, 143–201). • U Heziodovu opisu novost je umetak herojâ između vremena brončanih i vremena željeznih ljudi. • Kasniji grčki pisci i poslije njih i rimski nisu uvijek slijedili takav raspored. Vergilije je povezao heroje s vremenom zlata, no u redu vjekova istaknuo je samo prvo, zlatno, i posljednje – željezno (Ekloge, IV: 4–17). Ovidije se vratio četveročlanoj podjeli, ali su heroji ispali iz Ovidijeve sheme. Ipak, i Grci i Rimljani uglavnom su prihvaćali herojsko doba kao (pra)povijesnu zbilju. • Prvu modernu reinterpretaciju herojskog doba dao je Giambattista Vico (1668–1744); u 19 pa i u 20. st. znanstvenici su taj sklop obično izjednačavali sa stupnjem "višeg barbarstva" (prema Lewisu H. Morganu, 1818–1881). U međuvremenu H. Munro Chadwick (1870–1947) razradio je sustavnu shemu, na koju su se pozivali mnogi autori, među njima i Arnold Toynbee (1889–1975). • Prema Chadwicku i Toynbeeju, herojsko doba razdoblje je rastućeg pritiska uz vanjske granice "civilizacije", kada mali vladari i kraljevi, potisnuvši prijašnju vlast rodovskih skupina, okupljaju oko sebe svite ratnika iz raznih sredina, i vode ih u proboju preko granica okolnih civilizacija. • To je izrazito migracijsko razdoblje, koje u sociohistorijskom smislu zapravo odgovora pojavi i razvitku poglavištava u brončanom i željeznom dobu. Kultura zvonasti vrčevi • Negdje na početku 3. tis. pr. Kr., polunomadi iz unutrašnjih krajeva razorili su utvrđena naselja ("gradove") južne Iberije: Los Millares i Vilu Novu de São Pedro. Možda je bujanje iberijskih središta poremetilo ravnotežu u zaleđu. • Iz te propasti niknula je nova kultura, koja je preuzela tehniku metalurgije, a koju poznajemo po karakterističnim "zvonastim vrčevima". • Ljudi iz kulture zvonastih vrčeva uskoro su krenuli na velika putovanja: prema Visli, Panonskoj nizini, Britaniji, Skandinaviji i sjevernoj Africi.

Ekspanzije nositelja kulture zvonastih vrčeva po Europi.

• Migracijski obrazac bio je složen. Smatra se da je prvo došlo do niza kretanja s obala Iberije prema srednjoj Europi, zatim do sekundarnih tokova prema Britaniji, južnoj Francuskoj i istočnoj Iberiji.

68

• Ti su migranti svuda činili manjine, dobro prihvaćene od starosjedilaca, što začuđuje s obzirom na žestok "duh vremena". Neki su ih zamislili kao trgovce, kovače ili sloj ratnika-plaćenika. Prema jednoj zamisli, njihovi vrčevi služili su za alkoholno piće. • U srednjoj Europi ljudi kulture zvonastih vrčeva došli su u dodir s ostacima Podunavljana i narodom bojnih sjekira i nastale su hibridne kulture, i možda je neki "nekeltski" ranoindoeuropski jezik, čiji se tragovi čuvaju u imenima rijeka, stigao iz srednje Europe u Britaniju zajedno s prvim vrčevima. • Slijedio je već spomenut asimetrični razvitak društvenih sustava, te sve veća međuregionalna raznolikost. • U isto vrijeme neka je migrantska skupina proširila metal i po Italiji: došlo je do porasta kulturnih inovacija, jačih vanjskih utjecaja putem trgovine, do općeg napretka, ali i do mnogo ratovanja. • Pa ipak, promjene u Italiji tekle su sporije nego, primjerice, u egejskim oblastima. U (srednjoj) Italiji bilo je više plodne zemlje i pašnjaka, pa bi mogući društveni pritisci rezultirali prije prostornom ekspanzijom nego temeljnom sociokulturnom transformacijom • Iz tih ili inih razloga, društva u Italiji kao i u kontinentalnoj Europi nisu prerasla razinu poglavištava sve do željeznog doba, dok je egejsko područje vidjelo procvat bogate minojske civilizacije i "polubarbarske" mikenske kulture, a u Egiptu i Prednjoj Aziji već se izmijenilo nekoliko brončanodobnih carstava. Cirumpontijska provincija • Jevgenij Nikolajevič Černih (1935–) predložio je model "cirkumpontske metalurške provincije". Ta formacija prolazila je kroz nekoliko faza stabilizacije, između kojih bi dolazilo do brzih kulturnih transformacija, slomova i katastrofa – i živahnih migracija: 1. U najranijoj fazi (pretfazi), od druge polovine 5. do sredine 4. tis. pr. Kr., još su prevladavali odvojeni kulturni kompleksi: a) balkansko-karpatska grupacija, b) u Zakavkazju šulaveri-šomutepinska kultura, c) između njih, ratarsko-stočarske kulture Srednji Stog – Hvalinsk. 2. Na kraju 4. tis., s prijelazom na ranu metalurgiju bronce, zapravo se stvorila cirkumpontska provincija: južni blok obuhvatio je srodne kulturne konfiguracije od Zakavkazja preko Anatolije do balkansko-karpatskog područja, a sjeverni blok uključivao je kurganske kulture od sjevernog Kavkaza do Dobrudže i Panonije. Uz sjeverni blok veže se i kompleks bojnih sjekira, dok je južni bio u bliskom dodiru s ranim civilizacijama Prednje Azije i istočnog Sredozemlja. 3. Migracije su ojačale najprije u 4. tis. pr. Kr. (rastakanja balkansko-karpatskih kultura), u 3. tis. (na granici između ranoga i srednjobrončanog doba), te u prvim stoljećima 2. tis., kad se cirkumpontska regija počela rastvarati i kao metalurška, i kao "kulturnohistorijska" provincija. To je vrijeme nastanka hetitske države u Anatoliji i provale Hiksa u Egipat. 4. Od 13. st. pr. Kr., tenzije su opet narasle, što je uskoro dovelo do novih seoba naroda, nakon kojih slijedi prijelaz u željezno doba. Nove klimatske promjene • Tijekom 4. tis. pr. Kr. započela je nova opća mijena klime u svijetu, u doba jačanja ranobrončanodobnih kultura u Prednjoj Aziji, Egiptu i dijelu Europe. • U sjev. Europi, oko 3000–2500. pr. Kr. vlažno i toplo atlantsko klimatsko razdoblje ustupilo je mjesto sušnijoj i hladnijoj fazi subboreala. Najvjerojatnije je bilo sušnije u južnijim krajevima. • To je vrijeme aridizacije u sjevernoj Africi i Egiptu, u područjima južno od Perzijskog zaljeva i u središnjoj Euroaziji, gdje se smanjila razina Kaspije. I velika je afrička Sahara nastala do 2000. pr. Kr. • Tada je suša postigla vrhunac u svjetskim razmjerima. Zbog nastavka suhe klime do kraja 2. tis. pr. Kr. dobar dio Mongolije pretvorio se u hladnu pustinju. • S druge strane, u sjevernoj Europi, prijelaz iz subboreala u iduće razdoblje, subatlantsko, datira se već od 1500. ili 1200. pr. Kr. – ili (kako smo naznačili) od 2600. PD.

69

• Subatlantska klima bila je vlažnija od subborealne, ali se i nastavila prijašnja tendencija zahladnjenja. Uz povremena kolebanja prosječnih godišnjih temperatura i oborina (topla i/ili sušna stoljeća), subatlantsko razdoblje traje do naših dana. Indoeuropske migracije • Otkriće srodnosti indoeuropskih jezika veliko je dostignuće znanosti 19. stoljeća. • Dakako, još od 16. st. europski kršćanski vjerovjesnici i trgovci koji su boravili u Indiji primijetili su sličnosti između indijskih i europskih jezika, a poslije su učenjaci počeli i razrađivati te srodnosti. • U tom smislu, obično se ističu jezične usporedbe koje su zabilježili nizozemski filolog Marcus Zuerius van Boxhorn (1612–1653), te zatim isusovac Gaston Coeurdoux (1711–1799) i svestrani ruski znanstvenik Mihail Lomonosov (1711–1765). • Ipak, kao prekretnica u razvitku indoeuropskih studija najčešće se navodi predavanje koje je britanski (anglovelški) filolog William Jones (1746–1794) održao u Kalkuti 1786. godine i u kojem je istaknuo zajedničko podrijetlo latinskog, grčkog i sanskrtskoga, i (možda) keltskog, gotskog i staroperzijskog. • Zacijelo za daljnji rad bila je važna i prva tiskana sanskrtska gramatika, koju je 1790. u Rimu objavio gradišćanski Hrvat, Filip Vezdin (1748–1806). • U svakom slučaju prva sustavna tumačenja veza srodstva u toj jezičnoj porodici počela su na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. • I za tu jezičnu porodicu već su nastala razna imena: van Boxhorn je u 17. st. predložio ime "skitski jezici", no ipak je prevagnula biblijska predodžba o "jafetskim" jezicima ("ostacima Jafeta"), sve dok francusko- danski geograf Conrad Malte-Brun (1775–1826) nije predložio znanstveni naziv "indogermanski". • Malte-Brun polazio je od razmještaja indijskih i germanskih jezika na krajnjim točkama zemljopisne distribucije tih jezika. • Ipak, 1813. godine engleski učenjak Thomas Young (1773–1829) uveo je alternativnu oznaku "indoeuropski", koja je danas uobičajena (svuda izvan Njemačke). • Indoeuropska problematika ubrzo je prerasla uži jezikoslovni, pa i znanstveni okvir, jer je Europljane fascinirala njihova vlastita, davna prošlost. • Međutim, u ozračju romantizma i nabujalog europskog kolonijalizma, to opravdano zanimanje za vlastitu prapovijest moralo je uroditi i mnoštvom zabluda. • Motivi iz staroindijskih Veda, Homerove i grčko-rimske ostavštine bili su često brzopleto spojeni s odlomcima iz keltskih, germanskih i (katkad) slavenskih predaja kako bi se stvorila slika o snažnom sjevernom narodu s kulturnopovijesnom ulogom. • A taj narod trebao je i pravo ime – ne samo iskovanu znanstvenu oznaku. • Uskoro je drevni indoiranski etnonim "Arijci" (od pridjeva ārya ili airya- sa značenjem "plemenit, častan"), bio je preuzet kao ime za sav taj "narod". • To laskavo određenje odgovaralo je ideji o osobitoj misiji Indoeuropljana u ljudskoj povijesti – i nije dugo trebalo a da se stigne do znanstvenog sloma u obliku teorije o nadmoći arijske "rase". • Unatoč prijašnjim zabludama, preko indikacija o jezičnoj difuziji moguće je odgonetnuti obrise niza vrlo impresivnih migracijskih tokova do kojih se ne bi moglo doći samo na osnovi arheološke građe. • Dakako, teško je govoriti o širenju jednog jedinstvenog naroda ili točnije etnije, ali indoeuropski prajezik bio je nekad ograničen na uži prostor, a ljudi što su ga govorili morali su dijeliti barem neke etničke i/ili kulturne odrednice zajedništva.

Teorije o pradomovini • U prošlosti se svuda tragalo za indoeuropskom pradomovinom: u srednjoj Europi, na Kavkazu, u sjevernoj Mezopotamiji, u Iranu ili srednjoj Aziji, na Balkanu, u Podunavlju, na Pribaltiku, i na jugu Skandinavije

70

• Zbog velike važnosti koje su europski znanstvenici još od kraja 18. st. pripisivala sanskrtskom jeziku, jedno je vrijeme postojala sklonost prema srednjoazijskom smještaju. • I tu je lokaciju svojedobno zagovarao njemački filolog i jedan od utemeljitelja zapadne indologije, Max Müller (1823–1900). • Inače, zanimljivo je da je indijski borac za samostalnost Bal Gangadhar Tilak (ili Lokmanya Tilak,1856– 1920) smjestio "pradomovinu veda" na dalekom sjeveru, i to doslovce na Sjevernom Polu. • Slično tome, engleski svećenik i filolog Isaac Taylor (1829–1901) zaključio je da su Indoeuropljani zapravo ništa drugo nego "poboljšana rasa Finaca". • Neki su znanstvenici vidjeli veze s maglemosijskom kulturom - primjerice, Gustaf Kossinna (1858– 1931), drugi s raznim prednjoazijskim i kavkaskim skupinama, a mnogi s jamnim kompleksom i kulturom bojnih sjekira. • U jednom svom starijem djelu Piggott je prenio mišljenje da je indoeuropski prajezik u biti nastao iz mješavine dvaju glavnih elemenata, od kojih je jedan bio "uralski", a drugi "vjerojatno u srodstvu" s kavkaskim [= kartvelskim] jezicima.

Protoindoeuropski rječnik Drevni Indoeuropljani imali su riječi za vrste drveća (brezu, brijest i bukvu, bor/jelu, glog, javor i johu, tisu, vrbu i hrast), za velike i male sisavce (medvjeda, jelena i tura, vepra, lisicu i vuka, dabra i vidru, zeca, vjevericu i miša), za ptice (drozda, gusku i patku, orla i ždrala), ribe (pastrvu i lososa) i kukce (osu), koje sve žive na prostoru od Baltika do Kavkaza (a neki samo na tom području). Poznavali su konja i kola, neki metal (bakar ili broncu), bavili su se zemljoradnjom i stočarstvom (riječi za goveda, ovcu, kozu, domaću svinju ili prase), i razvili su, čini se, patrijarhalno društvo. Postojale su naznake o ratničkom životu i o razvijenoj hijerarhiji u rodu ili plemenu, sve do razine "kralja" (poglavarske vlasti). Osim toga, jezik im je bio u dodiru s ugrofinskim, odnosno uralskim, i kartvelskim jezicima.

Brojevi u nekim indoeuropskim jezicima

71

Kurgansko područje • Čini se da su svi glavni pokazatelji iz protoindoeuropskog rječnika evocirali sliku o jamnom, odnosno jamnokurganskom sklopu i bliskim kulturama sjeverno od Crnog mora i Kaspije u razdoblju do trećeg tis. pr. Kr. • I u tom smislu još je sredinom 20. st. znameniti francuski indoeuropeist Émile Benveniste (1902–1976) zaključio da je južna Rusija morala biti "... ako ne kolijevka, barem središte disperzije indoeuropskih naroda". • Poslije je američko-litavska arheologinja Marija Alseikaitė Gimbutas (1921–1994) osobito razradila kurgansku teoriju o podrijetlu Indoeuropljana. Prednja Azija i Kavkaz • Indoeuropljane se pokušavalo povezati također s ljudima halafske, šulaveri-tepinske, kuroarakske i srodnih kultura. • Halafska se kultura raširila nakon 5300. pr. Kr. od južne Anatolije do zapadnog Irana, i od ist. obale Sredozemlja do Zakavkazja; šulaveri-šomutepinska kultura iz 5-4. tis. ulazi u ranobakreno doba Zakavkazja, a kuroarakska nastala je u 3. tis. pr. Kr. između južnog Kavkaza, ist. Anatolije i sjevernoiranske visoravni. • Tamaz [Valerijanovič] Gamkrelidze (1929–) i Vjačeslav Vsevolodič Ivanov (1929–2017), nakon analize jezične građe, smjestili su pretke Indoeuropljana poglavito u kuroarakski sklop, i to zbog leksičkih veza s drevnoistočnim civilizacijama, naziva za gorje, pa navodno i riječi za panteru, lava, slona i majmuna. Renfrewova teorija • Iako nije bio prvi koji je to tvrdio, britanski arheolog Colin Renfrew (1937–) zaključio je da su se preci Indoeuropljana proširili u više valova iz Anatolije, iz područja negdje između Çatalhöyüka i nalazišta Çayönü, što je povezao s prodorom prvih zemljoradničkih zajednica iz Male Azije u Europu. • Renfrew je u biti izjednačio neolitski prodor zemljoradnika iz Anatolije u Europu s prvim Indoeuropljanima. Zemljoradnici imaju viši natalitet od lovačkih naroda, pa su potomci došljaka iz Anatolije tobože zamijenili prijašnje mezolitske lovce u Europi, jer su bili demografski jači. • Problem širenja indoeuropskih skupina Renfrew je objasnio s pomoću modela "nastupajućih valova" (engl. waves of advance), kao što se naselio američki Zapad, ali to – prema njemu - nije bila migracija. • Renfrew je sasvim odbacio migracijski ili etnički pristup problemu. • Tako je zamijenio kompromitiranu i zacijelo netočnu sliku o Indoeuropljanima kao o ratničkom "narodu gospodara" (Herrenvolk), suprotnom "politički korektnom" slikom o miroljubivim seljacima. • No temeljni razlozi zašto Renfrewova shema nije prihvatljiva odnose se na jezičnu analizu. • Renfrew je datirao početaka Indoeuropljana u neolitik, što je prerano prema glotokronologiji, ali to nije tako problematično. • Mnogo je ozbiljnije što on nije dao gotovo ni jedan primjer iz semantičke sfere indoeuropskih rekonstrukcija koji bi potkrijepio njegovo gledište. Kada u rekonstrukciji nije našao potvrde, tvrdio je da su ključni izrazi možda izgubljeni. • Francisco Villar (1942–) iznio je dvije bitne kritike: 1. Renfrew je okrenuo naglavce sve iz jezičnih rekonstrukcija o obilježjima najstarijih (neolitskih) kultura u Europi i protoindoeuropske kulture 2. Teza o postupnom i sporom širenju trebala bi se odraziti u (isto tako) postupnim prijelazima između kasnijih (povijesnih) skupina indoeuropskih jezika (sve do Atlantika i Skandinavije), što ne odgovara utvrđenoj zbilji. • Renfrew je zapravo postavio naglavce prijašnju shemu koju su naznačili Benveniste (i drugi), i koju je u arheologiji (kao što je bilo rečeno) poslije najviše razradila Marija Gimbutas.

72

Indoeuropljani i "Stara Europa" • Inače važno je da Gimbutasova nije označila samo to što (prema jezičnim rekonstrukcijama) odgovara predodžbi o protoindoeuropskom društvu, nego i to što ne odgovara. • I nisu odgovarale različite matrijarhalno obojene kulture na jugoistoku Europe i u Prednjoj Aziji, kojima je dala skupno ime "Stara Europa" i koje je oštro suprotstavila jezično rekonstruiranim pokazateljima o protoindoeuropskom društvu. • Doduše, o jezičnom ili etnojezičnom identitetu "Stare Europe" još nema mnogo izravnih podataka, pa je zato Renfrew mogao ex silentio preokrenuti shemu • Ipak, Gimbutasova je u bogatoj ikonografiji arheoloških predmeta iz jugoistočne Europe, Anatolije i inih područja "Stare Europe" otkrila neku vrstu "jezika Boginje", kako ga je nazvala, koji je govorio o bitno drukčijem obliku društva. Mitološke razlike između Staroeuropljana i Indoeuropljana (prema Mariji Gimbutas)

Staroeuropska mitologija Indoeuropska mitologija Crna boja Boja plodnosti, zemlje-majke Boja smrti, a također Boga smrti i zagrobnog svijeta, koji se zove "Crnibog" (u baltoslavenskoj mitologiji) Bijela boja Boja kosti, i stoga – simbol smrti, koja je povezana i Boja Boga sjajnog neba, koji je također povezan sa žutom sa žutom bojom, zlatom, jantarom, mramorom i bojom, zlatom, i jantarom alabastrom Zmija, zmaj Neotrovna zmija je simbol ljudske, životinjske i biljne Simbol zla, koji ima osobitu vezu s vihorima; utjelovljenje Bog energije; potiče i čuva život obitelji i domaćih smrti i zagrobnoga svijeta; protivnica Boga gromovnika. životinja; otrovnica je utjelovljenje Boginje smrti Bik, bukranija Izvor života, simbol rođenja, svojim oblikom nalik na Utjelovljenje Boga gromovnika, simbol muškosti i sile žensku maternicu Sunce Simbol regeneracije, jedno od oličenja Boginje Središnji element indoeuropske simbolike; životni simbol rađanja (u keltskih, germanskih, baltskih i slavenskih povezan sa sjajnim nebom, koji se pojavljuje kao bog godine jezika sunce je ženskog roda, što je pojavljuje kao koji predstavlja rađanje sunce. mlado sunce (proljeće), djelatno nasljeđe Stare Europe sunce (ljeto) i staro sunce (jesen) Konj Nije bio poznat prije dolaska Indoeuropljana Sveta životinja, utjelovljenje nekoliko glavnih bogova: bijeli ili sivi konj: Boga sjajnog neba, Blizanaca i Boga mjeseca; crni: Boga smrti i zagrobnog života; kobila je simbol zore; bogovi su prikazani kao jahači ili u bojnim kolima.

Kompromis Cavalli-Sforze • Cavalli-Sforza pokušao je pomiriti teorije Gimbutasove i Renfrewa • U svom je istraživanju gena pronašao potvrde i za neolitsku disperziju u Europi iz smjera jugoistoka, Balkana i Anatolije, i za širenje drevnih populacija iz kurganske oblasti (jamnokurganske kulture). • Kompromis Cavalli-Sforze u biti ne daje jaku podršku Renfrewovoj teoriji. • Njegovi podaci sugeriraju samo da su Europljani naslijedili dobar dio svoje genetike od neolitskih doseljenika s Bliskoga istoka, ali nedostaju dodatne informacije po kojima bi se to nasljedstvo moglo identificirati kao protoindoeuropsko, dok podatak o ekspanziji gena iz kurganske oblasti slaže se s lingvističkom i kulturnom slikom, i u tom slučaju genetika služi kao treća (dopunska) potvrda. • I jasno, u toj shemi ne postoji nikakvo proturječje, ako su u "populacijsko-genetskom" razvitku kasnijih europskih naroda indoeuropske jezične pripadnosti sudjelovali i veliki dijelovi starosjedilačkih (predindoeuropskih) populacija.

Jezik je glavni putokaz • Bez suradnje jezikoslovlja, arheologije i na koncu možda genetičke biologije, uopće se ne može govoriti o drevnim Indoeuropljanima. • Ali jezik ipak ostaje glavni putokaz.

73

• Doduše najstariji oblik (proto)indoeuropskog jezika, kako ga je uspjela rekonstruirati komparativna lingvistika, bio je – ako ne "pomiješan od početka"– svakako već duboko načet unutrašnjim različitostima. • U cjelini prajezik se pokazao više kao skup srodnih govora (njem. Sprachbund), nego kao jedinstven jezični sustav. • Međutim, zajednički korijeni tih narječja (ako ih je bilo) morali su ležati dublje u prošlosti. • Polazeći od arheološkog kontinuiteta na kurganskom području, Černih je predložio da se "Protoindoeuropljani" povežu s bakrenodobnim kulturama "dokurganskog" razdoblja tipa Srednji Stog–Hvalinsk, koje je datirao na prijelazu između petoga i četvrtog tis. pr. Kr. • Vidjeli smo da se u tim kulturama javljaju zemljodjelsko-stočarski naglasci, konjarstvo, bojne sjekire i plemenske hijerarhije, što se često (u temama) povezuje s predodžbom o (Proto)Indoeuropljanima.

Malloryeva sinteza • U novije vrijeme veliku je popularnost stekla rekonstrukcija koju je ponudio irsko-američki arheolog i indoeuropeist James Patrick Mallory (1945–). • Prema Malloryju, preci Protoindoeuropljana bili su lovci-ribari naseljeni duž velikih rijeka europske Rusije (između Dnjepra i Volge). Takav razvučen raspored mogao je utjecati na razgraničenje narječja. • Postupno su usvojili neolitsko gospodarstvo, a zatim je razvitak stočarstva i konjaništva, zajedno s kolnim prijevozom, stvorio vrlo pokretne zajednice, koje su u "protoindoeuropskom razdoblju", u čestom dodiru s ostatkom sjedilačkih društava uz rijeke i u šumi, pretvorile veći dio pricrnomorsko(- kaspijskog) prostora u "široku interakcijsku sferu". • Mallory misli da se počeci te sfere mogu povezati s dnjeprovsko-donečkom kulturom iz ranog 5. tis. pr. Kr., koja je pridonijela nastanku kulture Srednjega Stoga, a možda i prijašnjem oblikovanju kompleksa Samare na Volgi (iz koje će nastati hvalinska kultura). • Više je problema, prema Malloryu, u određivanju odnosa svih tih pricrnomorskih skupina sa srednjo- i sjevernoeuropskom kulturom prugaste keramike ili bojnih sjekira, ili njezinim pretečama na zapadu i sjeveru (primjerice s kulturom globularnih amfora). • Zato je pretpostavio da su još u protoindoeuropskom vremenu nastala dva lanca, ili pojasa narječjâ: a) Južniji između Balkana i istočne Kaspije, vezan za spomenute pricrnomorske stepske kulture, i b) Sjeverniji, vezan za kompleks prugaste keramike / bojnih sjekira, koji će postati "vektorom" za širenje na zapad "sve do Nizozemske", a na istok do Baltika i gornje Volge. • U južni pojas Mallory je smjestio grčku, armensku, (možda) tračku, i iransku zajedno s indoarijskom protojezgrom, a u sjeverni slavenski-baltski-germanski sklop, uz možda protojezgru keltskih i italskih jezika. • Keltski i italski jezici dijele stanovite osobitosti s germanskima, a na svom budućem protoslavenskom kraju sjeverniji pojas bio je u dodiru s iranskim krugom u južnom (pricrnomorskom) pojasu. • Dakako, teza o općem ishodištu podrazumijeva da su nekada sve spomenute jezgre bile u dodiru. • Ali za Malloryja to je preširoko i vremenski preduboko traganje, koje zalazi već u predprotoindoeuropsku tematiku.

Vremenski isječak i vrijeme prije Indoeuropljana Mallory je zgodno postavio okvir: Shvatimo li protoindoeuropski jezik kao "isječak sveopćeg kontinuiteta ljudskog govora u Euroaziji", onda je protoindoeuropska domovina "...zapravo prostorni izraz jedne vremenski grubo određene podjele u tom kontinuitetu". Ključne naznake iz indoeuropskog rječnika ukazuju na to da su "Protoindoeuropljani" postojali u širem rasponu od 4500. do 2500. pr. Kr. Ali, "gotovo se ne može

74

poreći" da su gornjopaleolitski i mezolitski "preci Protoindoeuropljana" morali imati barem neke riječi od kojih su se poslije razvili protoindoeuropski oblici, no to zacijelo nisu bile iste riječi, s istim glasovnim sustavom i istim gramatičkim dočecima (v. Mallory, 2006: 204). • U krajnjoj analizi, (Proto)indoeuropljani i njihov jezik nastali su u dugoj etnogenezi od kraja kamenoga doba, koja je zahvatila razne skupine iz zapadne Euroazije. • I zato neke gotovo definicijske oznake indoeuropske kulture, nadasve ratnički etos i patrijarhalni poredak, zasigurno su nastale razmjerno kasno, te se nisu ni morale pojaviti u svim plemenskim skupinama istodobno, ili s istim naglaskom. • Ni porast ratništva nije u nužnom spoju s nadvlašću muškaraca, nego je ponajprije odraz ekoloških, društvenogospodarskih i inih napetosti. • Ne može se bezuvjetno pretpostaviti da društva u kojima žene uživaju razmjerno veći utjecaj ujedno imaju i niži stupanj ratobornosti. • Prema tome, i neke matrijarhalno obojene kulture (pogotovu podunavska ili jedan njezin dio) mogle su činiti daljnju periferiju protoindoeuropskog areala. • To ne znači da treba odbaciti zaključke Gimbutasove, u smislu razlikovanja temeljnih naglasaka ili razvojnih smjerova između kulture "Stare Europe" i protoindoeuropske zajednice, ali treba relativizirati crno-bijelu sliku o muško-ženskoj, ratničko-miroljubivoj i sličnim suprotnostima. • Sve u svemu, jamnokurganska oblast i dalje ostaje najvjerojatnije područje "konačne indoeuropeizacije". Možemo, dakle, vidjeti razvitak Protoindoeuropljana kao dugotrajan i donekle neujednačen proces koji je naposljetku uspostavio visok stupanj etnokulturne i jezične bliskosti između nekih uglavnom istočnoeuropskih populacija. Isti čimbenici koji su morali utjecati na konsolidaciju tih populacija (neolitska borba za zemlju i porast ratništva, difuzija metalurgije, širenje stepe i razvitak stočarstva i konjaništva) stvorili su vrlo poletno društvo, pa su seobe prema novim područjima tekle (možda) usporedo sa samim procesom indoeuropske geneze.

Seobe kurganskih naroda Gimbutasova je razlučila tri glavna naleta kurganskih naroda u razdoblju od 4500. do 2500. pr. Kr.: 1. U prvom valu (4400–4200. pr. Kr.) manje čete konjanika iz zapadnih područja jamne (jamno- kurganske) oblasti prodrle su do donjeg Dunava, Panonije i Makedonije. 2. Mnogo jači drugi val (3400–3200. pr. Kr.), podrijetlom iz stepe sjeverno od Kavkaza, zahvatio je veliki dio središnje Europe (do Labe i središnje Italije), a također Anatoliju. Tim je valom Gimbutasova razriješila pitanje oko veza između pricrnomorskih i srednjoeuropskih krajeva; kulturnom asimilacijom starosjedilaca nastale su mješovite konfiguracije poput globularnih amfora u sjeverno-središnjoj Europi i badenske i vučedolske skupine u Podunavlju. 3. Treći kurganski val (3000–2800. pr. Kr.) s dnjeprovsko-povolške stepe trajao je više stoljeća; započeo je s prijelazom u sušno subborealno klimatsko razdoblje; tadašnja nestabilnost, prema Černihu, prethodila je stvaranju cirkumpontske metalurške provincije; Gimbutasova je smatrala da je između 3000. i 2500. pr. Kr. kasna kultura globularnih amfora, poprimivši obilježja indoeuropeiziranog sklopa prugaste keramike, stigla do Nizozemske, južne Skandinavije i istočne Irske, dok je na sjeveroistoku zahvatila Baltik, Bjelorusiju i središnju Rusiju: tako se u sjevernoistočnoj Europi iskristalizirala (mlađa) kultura bojnih sjekira (sjeverni blok cirkumpontske provincije); dotad su se badensko-vučedolski ljudi širili iz Podunavlja na zapad, na jug i na jugoistok.

75

Arheološki tragovi o prodoru i karnum Kaneš • Između 2400. i 2100. pr. Kr. prekida se kulturni slijed u kopnenoj Grčkoj. Javlja se keramika nalik na maloazijske uzore. "Kuća pločica" u Lerni na Peloponezu strada i bogata Troja II. nestaje u požaru do 2300. pr. Kr. • Propada i Beyçesultan u zapadnoj Anatoliji i opustošena je ravnica Konya. Poremećaji se pojavljuju u srednjoj Aziji i Iranu. Migracije su zahvatile i Egipat, Palestinu i Mezopotamiju, a vjerojatno je bilo pokreta sve do prilazâ u Kinu. • Nestabilnost u Grčkoj i Anatoliji tumači se kao znak dolaska Indoeuropljana. • Povijesni dokazi stižu nam iz drevnog Kaneša (Kültepe u Kapadokiji). Naime, između 3. i 2. tis. pr. Kr., u prepisci asirskih trgovaca u Kanešu (vođenoj na akadskom jeziku) neka su imena lokalnog, anatolskog (hatskog) ili hurijskog podrijetla, druga su indoeuropska. • A tko su bili ti Indoeuropljani koji su stigli do egejsko-anatolskog područja nakon treće kurganske migracije, pa zatim ušli i u pisane izvore? • Postoje teorije da je riječ o Hetitima ili Luvijcima u Anatoliji, i o prvim Grcima, Protogrcima, Mikencima ili Ahejcima u Heladi. • Po tradiciji Hetiti su osnovali svoju državu u Anatoliji u 19. st. pr. Kr., dok prvi dokazi o Grcima u Heladi – tekstovi na pismu "linearnom B" s Krete i Peloponeza, pojavljuju se tek u 14–13. st.. • Postoje i teza o Pelazgima. Naime, prema ruskim balkanistima jezik Pelazga bio je blizak i luvijskom i tračkom, a bilo je predloženo da su toponimi s dočecima -assos i -nthos na Kreti i u kopnenoj Grčkoj upravo luvijskoga podrijetla. • Napokon, ostaje i zagonetka "linearnog A" pisma s Krete, koje se također katkad povezuje s luvijskim. Međutim, to je pismo slogovno i vjerojatno nije bilo izumljeno za neki indoeuropski jezik (uostalom, Gimbutasova i drugi istraživači isticali su sličnost nekih znakova u tom pismu sa znakovima iz vinčanske kulture, što bi ga moglo dovesti u vezi s predindoeuropskim življem jugoistočne Europe).

Podjele indoeuropskih ogranaka • Nekada je bilo uobičajeno dijeliti indoeuropske jezike na zapadne (ili kentumske) i jezike, i na istočne (ili satemske) jezike (prema riječima za "sto" u latinskom i sanskrtskom). • No danas se najčešće govori o jednoj središnjoj skupini, koja bi obuhvaćala satemske jezike (barem indoiranske i baltoslavenske), i o više periferijskih skupina. • Periferijski jezici bili bi: 1. zapadnoeuropski (italski, keltski, germanski), 2. hetitski i njemu srodni jezici Anatolije (luvijski i palajski), 3. toharski, i 4. grčka skupina narječja • Moglo bi se govoriti i o poluperiferijskoj skupini, u koju možemo uvrstiti uglavnom izumrle paleobalkanske jezike (eventualno "pelazgijski", trakofrigijski, ilirski, itd.), zatim dva živa jezika (albanski i armenski), i donekle grčki (koji ima također neke zajedničke točke s indoiranskim jezicima). • Zatim, što se tiče nodalnih podskupina unutar indoeuropskoga, postoje sljedeće više-manje prihvatljive sugestije: a) anatolski jezici (hetitski, luvijski, palajski te likijski, lidijski i karski, pizidijski), b) indoiranski, i c) baltoslavenski, uz danas već poprilično upitan nodalitet d) italsko-keltski ili italsko- keltski-germanski (katkad s ilirskim). • Kraheov "staroeuropski". Svojedobno je njemački filolog, Hans Krahe (1898–1965) predložio opći "staroeuropski" (alteuropäisch) nodalitet, u koji je uvrstio sve zapadnoeuropske jezične porodice, uz jezgru ilirskoga i drugih (rekli bismo) poluperiferijskih skupina, kao i preteče baltskih i slavenskih jezika. • Predloženi naziv "staroeuropski" očito je nezgrapan, jer je upravo tim imenom Gimbutasova označila neindoeuropsku Europu, i ta njezina definicija danas se češće prihvaća. No zanimljivo je nešto drugo. Prema Villaru, Krahe nije otkrio tragove neke opće razine zajedništva zapadnoeuropskih jezičnih porodica, nego ostatak "izgubljene" faze (ili pretfaze) u indoeuropizaciji Europe.

76

• Baltoslavenski. U vezi s ovim nodalitetom, prvo treba reći da se poprilično izražena konzervativnost današnjeg litavskoga ne odnosi na iskonsko praindoeuropsko stanje, nego na posljednje stanje do raspada ostataka prajezgre, koje su preci Protobalta, preselivši se u razmjerno izolirane krajeve, najdulje zadržali. Zatim, postoji poprilično uvjerljiva teza da su se Praslaveni (govornici praslav. jezika) oblikovali iz periferijalnih Protobalta. Baltoslavenski imao je dodire i s protogermanskim i s iranskim jezicima. • Sudeći prema stupnjevima arhaičnosti pojedinih skupina, mogla bi se pretpostaviti sljedeća shema izdvajanja iz protoindoeuropskog jezgre: 1) jezični preci Hetita, Luvijaca i Pelazga (ako potonje razlučimo od Luvijaca), 2) zapadni Indoeuropljani (uvjetno, Kraheova "staroeuropska" skupina), 3) "Toharci" (premda toharski dijeli neke izoglose čak s hetitskim), te preci Grka i Indoiranci; 4) iz ostataka prajezgre razvila se baltoslavenska nodalna skupina.

Nodalne podskupine i kurganske seobe • Sve u svemu, čini se da se arheološko-historijska građa uglavnom slaže s takvom slikom nodalnog razdvajanja prema stupnjevima arhaičnosti. • Doduše, krajnja arhaičnost hetitskoga upućuje na vrlo ranu seobu, možda i prije konačnog oblikovanja indoeuropske zajednice – iako se dolazak Hetita u Anatoliju može uvjerljivo datirati tek nakon trećeg naleta kurganskih naroda. 1. Prva kurganska seoba (sredina 5. tis. pr. Kr.) − Rješenje bi se moglo naći u zamisli da su preci Hetita (Luvijaca i Pelazga) stigli na Balkan još u prvom jamnokurganskom valu, te da ih je drugi, a osobito treći val potisnuo u Anatoliju. Teže je prihvatiti alternativno gledište da su preci Hetita (i drugih) stigli izravno u Anatoliju. − Villar je prodore u 5. tis. pr. Kr. (prvi kruganski val) povezao s "izgubljenim" slojem najranije indoeuropeizacije Europe, ali je dopustio i neki odnos s hetitskim i drugim anatolskim jezicima. 2. Druga seoba iz jamnokurganske oblasti (drugi dio 4. tis. pr. Kr.) − Ta seoba mogla bi se povezati sa širenjem zapadnih Indoeuropljana i s počecima "staroeuropskog" sustava (u Kraheovom smislu) u srednjoj (srednjozapadnoj) Europi. Starosjedioci na tom području bili su potomci Podunavljana, tj. nasljednici nositelja LBK kulture, i drugih prijašnjih shema. − Na jugoistoku Europe, osobito u balkanskim dolinama, stapanje raznih segmenata iz uzastopnih migracijskih valova možda se odrazilo u oblikovanju poluperiferijskih paleobalkanskih grupacija − Postupno razlučivanje "Toharaca", Protogrka i satemskih Indoeuropljana (ponajprije indoiranskih) moglo je početi još potkraj 5., a svakako do kraja 4. tis. pr. Kr. (drugim riječima na kraju prve kurganske seobe i tijekom druge seobe). 3. Treća kurganska seoba označuje opći rasplet (prvi dio 3. tis. pr. Kr.) Prema Gimbutasovoj: − U prvoj polovini 3. tis. ljudi iz krajeva srednjeg Podunavlja i sjevernog Balkana – točnije nasljednici badenskih i vučedolskih kompleksa – krenuli su na zapad, jug i jugoistok (što se može povezati s prekidima u egejsko-anatolskom prostoru); − Na sjeveru kontinenta nositelji kulture prugaste keramike šire se preko Sjevernog mora i Baltika, stvarajući temelje za veliki kompleks bojnih sjekira – to su Germani i Balti, s time da su na prve mogli utjecati, iz temelja, daljnji nasljednici maglemosijskih ljudi. • Potkraj 3. tis. pr. Kr., u srednjem području kontinentalne Europe (gdje ima i tragova o dolasku naroda zvonastih vrčeva) razvila se ujednačena brončanodobna unjetička kultura (Únětice blizu Praga). • Unjetička kultura mogla bi odgovarati "staroeuropskoj" zajednici (ako prihvatimo takvu nodalnu pretpostavku), ali tek posljednjem (suženom) stadiju te zajednice, prije njezine razdiobe na posebna jezična ili etnojezična žarišta budućih Itala, Kelta, Ilira i drugih.

77

Mogući korijeni Indoeuropljana 1) 6. do 5. tis. pr. Kr. Crnomorska poplava 2) 5. do 4. tis. pr. Kr. A. Kavkaske kulture B. Podunavsko-balkanske kulture C. Srednjostoška kultura 3) 4. do 3. tis. pr. Kr. D. Jamnokurganski kompleks E. Kultura globularnih amfora 4) 3. do 2. tis. pr. Kr. F. Kultura bojnih sjekira G. Unjetička kultura

Pohodi na istok Toharci • Pohod Indoeuropljana na istok započeli su zacijelo preci "Toharaca", nazvanih prema imenu ljudi (grč. Τόχαροι) koji su u 2. st. pr. Kr., prema Strabonu (63/64 pr. Kr.- 24 n.e.), prešli Jaksart (Sirdarju) i skupa s drugim nomadima, Asima, Pasijanima i Sakaraulima "oteli Baktriju od Grka" (Geografija, XI 8.2). • Upitno je toharsko ime. Mallory smatra da nema nikakvih potvrda o vezi između Strabonovih Toharaca i srednjoazijskim jezičnim "Toharcima", dok je kanadski sinolog Edwin Pulleyblank (1922–2013) mislio da ima osnove za tu identifikaciju. • Prema jednom gledištu, jezični "Toharci" sami su sebe zvali ārśi, jer u rukopisima svoj jezik nazivaju ārśikäntu i zemlju ārśiype (iako ta oznaka zacijelo potječe od sanskrt. arya, možda preko iranskih jezika). Prema drugom gledištu, zvali su se agni (usp. toponim Agnideśa), ili *ākñe, od *āke "kraj, granica", dakle "graničari". • Toharski uključuje dva zasebna jezika: toharski A ("turpanski" ili "agnijski") i toharski B ("kučanski"). Ti su se jezici razvijali odvojeno već 500–1000 godina prije nego što bili zapisani u prvim rukopisima (riječ o budističkim spisima). dok je toharski ,(ﻛﯘﭼﺎر ,Toharski B govorio se svuda u Tarimskoj kotlini (ne samo u Kuči / ujgurski Kuçar • A vjerojatno već bio mrtav u vremenu nastanka prvih rukopisa. No zanimljivo je da je toharski A bio manje konzervativan, tako da postoji mogućnost da su ga budistički vjerovjesnici donijeli u Tarimsku kotlinu možda iz drugoga dijela Srednje Azije • Treba dodati da tekstovi nađeni uz Lopnur, oko drevnoga Kroraina (kin. 樓蘭, Lóulán), sadrže tragove i trećega toharskoga jezika, koji je zasad označen kao "krorainski" ili toharski C. • Toharski jezik sadrži indikacije o dodirima s uralskim (ugrofinskim) jezicima, kao i s baltoslavenskim područjem (općenito sa sjevernoistočnim indoeuropskim skupinama). Zbog tih dodira postoji mogućnost da je potekao s područja između rijeke Volge i Oke, dakle iz krajeva u koje su pošli ušli Ugrofinci. • Seoba na istok može se najbolje povezati s nastankom eneolitske ili ranobrončane afanasjevske kulture u minusinskoj kotline u Sibiru, koja ima stanovite arheološke veze s područjem Volge i Oke, kao i s Tarimskom kotlinom (gdje je toharski jezik bio zabilježen). • U pojavi toharskog jezika na rubu Kine pokušalo se naći argument za moguć prodor zapadnih utjecaja u dolinu Žute rijeke (konji i bojna kola, uzgoj goveda i ovaca, jezični utjecaji). I druge promjene u

78

odnosu na prijašnji kineski sklop također su upućivali na možebitno "indoeuropsko" upletanje. Zemljopisni položaj toharskog jezika bio je stoga u najmanju ruku zanimljiv. Indoeuropske pozajmice u starokineskom jeziku Riječ za bojna kola, chē (車), koja se u šangovsko doba izgovarala *klyag, odgovara indoeuropskom *kwékwlo "kolo, kotač" (usp. toh. A kukäl i toh. B kokale). Štoviše, tvrdi se da je i šangovski ideogram za označavanja bojnih kola po stilistici blizak petroglifskim prikazima iz iranskih (indoiranskih) prostora eurazijske stepe. Postoji i teza da je kineska riječ za konja, mă (馬), stkin. *mrā:ʔ – zajedno sa srodnim oblicima u altajskim jezicima (protomong. *mori, prototung. morin, korej. *mằr, itsl.) – povezana s indoeuropskim *marko- "konj". No problem je što je taj korijen ograničen na najzapadnije indoeuropske jezike (kelt./stir. marc i germ. *marχjōn "konj" > engl. mare, "kobila"). Indoeuropsko podrijetlo vjerojatnije je za oblike gǔ (牯), stkin. *k’uo "bik", i niú (牛) < stkin. *ngieu "krava, vol" (usp. mandž. geo i stmong. gegün "kobila"), bez obzira na to je li indoeuropski predložak, *gwou-, izvoran ili preuzet iz bliskoistočnih jezika (kako neki misle). Zatim, riječ za ovcu/ovna, yáng (羊) stkin. *(γ)riang, dovodi se u vezu sa sogdačkim wr'n "janje" (< stiran.*varāna) i toh. yrīye (< *w'är'än). Na razvitak ovčarske tradicije, kako ćemo vidjeti u nastavku, mogli su djelovati narodi posrednici na rubu drevne Kine. Također se smatra da kineski rǔ 乳 "prsa, mlijeko" (danas češće rŭzhì 乳汁, "mlijeko", dosl. "sok od prsa"), stkin. lak – ima toharsko ili iransko podrijetlo.

Indoiranci • Ekspanzivni društveni sklop, tek naznačen u drugih Indoeuropljana, najviše se razvio baš u predaka Indoiranaca • Kod njih je nomadsko-stočarski obrazac uvelike potisnuo zemljoradnju. Zemljodjelski rječnik bio im je skroman u odnosu na druge indoeuropske jezike, a i uzgoj svinja bio je, čini se, manje važan. • S druge strane, Indoiranci su posvetili golemu važnost konju i konjaništvu. U Ṛgvedi, uz stalne motive konjanika i bojnih kola, spjevali su posebne himne o konju, o žrtvovanju i sahrani te ključne životinje. • Iz drugih odlomaka Ṛgvede vidi se da su Protoindijci, ili Arijci kako su se sami zvali, držali i stada goveda. Kasnija sanskrtska riječ za rat ili borbu (gavišti, गिवि�) znači doslovce "boj/borba za otimanje krava". • Takve pojave obilježavale su prošlost i indijske i iranske skupine Arijaca. • Pradomovina protoindoiranskih zajednica nalazila se najvjerojatnije na istočnom, ili jugoistočnom dijelu indoeuropske pradomovine, o čemu svjedoče rane i dugotrajne kulturno-jezične veze s kavkaskim i ugrofinskim sredinama, iz vremena prije podjele Indoiranaca na indoarijski i iranski ogranak. • Na početku 2. tis. pr. Kr. na ovom širem prostoru nastala su dva ključna kulturna kompleksa: u Povolžju "brvanska" kultura (rus. срубная, engl. Timber Graves), istočno od Urala i Kaspije andronovska kultura. • Njihova geneza viđena je u širenju eneolitskih skupina iz jamnokurganskih oblasti prema Volgi i Uralu, a zatim u raznovrsnom djelovanju supstratnih i susjednih kultura na doseljeničku. • Sintaštinska kultura iz južnog Zauralja (2300. ili 2200. do 1600. pr. Kr), koju neki istraživači smatraju pretečom Andronova, a drugi već dijelom andronovske cjeline, uvelike se podudara s pretpostavkama o najranijem indoiranskom društvu. • Ali ni svo brvansko ni andronovsko (arheološko) područje nije moralo biti isključivo indoiransko. Osim dodira i miješanje s Ugrofincima i vjerojatno Samodijcima, bilo je, čini se, i veza s pretečama ranih Turaka. • Vrlo je znakovito da su ugrofinski, samodijski, a možda i rani turski jezici, osim općih "kulturnih riječi", preuzeli od iranskih ili još od indoiranskih plemena također neke temeljne društvene nazive, pa čak i etnonime. • Osim toga, na andronovske i brvanske skupine utjecala su i plemena keljteminarske kulture (6–3. tis. pr. Kr.), nekadašnji lovci-ribari oko Arala i Amudarje, koji su imali bliske veze s južnim Uralom i

79

Sibirom, kao i s drevnim zemljodjelskim središtima na jugozapadu Turkestana (iz baktrijsko-margijanskog arheološkog kompleksa). • Višestruki odnosi vjerojatno su djelovali ne samo na etnogenezu Indoiranaca, nego i na podjelu stare jezgre na indoarijski i iranski ogranak. • Nakon te podjele, stanovit međupoložaj između Indoarijaca i Iranaca zadržali su preci dardskih i nuristanskih naroda (od kojih su danas najbrojniji Kašmirci).

"Gradovi" na Uralu (Sintašta, Arkaim) • Dosad se ovaj kulturni sklop obično nazivao sintaštinskim, ali nakon otkrića Arkaima 1987. godine, nedvojbeno najznamenitijeg nalazišta, sve se češće govori o arkaimskoj kulturi. Pa ipak, nalazište Sintašta je nešto starije (oko 1800 pr. Kr.) od Arkaima (oko 1700. pr. Kr.). • Arkaim je u novije vrijeme stekao osobitu popularnost, i to prema Viktoru Šnireljmanu također zbog djelovanja arheologa, koji su svjesno poticali razvitak kultnog značenja da bi osigurali daljnja istraživanja. • Međutim, Arkaim je u daljnjem tumačenju bio prikazan ne samo kao naselje stepskih Indoiranaca ili Iranaca, što je doista vjerojatno, nego upravo kao nekadašnje svjetsko središte Arijaca, kao grad mitskoga kralja Jime iz Aveste, i katkad se čak tvrdilo da se prorok Zaratuštra rodio u Arkaimu (bez obzira na kronološku problematičnost takve zamisli). • Nema dvojbe da se arijsko ime odnosilo na Indoirance i Irance, i u tom smislu, ukoliko je točno da su u Arkaimu živjeli preci tih naroda, moglo se reći i da su u Arkaimu živjeli drevni Arijci. • Pa ipak, to nije bilo značenje koje se podrazumijevalo. Zapravo se arijski etnonim opet počeo koristiti za Indoeuropljane općenito, pa tako i za pretke Slavena, što bi značilo i pretke Rusa. • I štoviše, bilo je pokušaja da se Arkaim identificira s Asgardom, gradom podrijetla Odina u nordijskim sagama – s time da se i taj kontekst povezao sa slavenskim korijenima (tj. Odinova družina tobože bi izišla iz neke slavenske sredine). • Sve u svemu, prema Šnireljmanu, Arkaim se između ostaloga pretvorio u simbol za "rusko arijanstvo", koje se razvilo u doba ideološke dezorijentiranosti nakon propasti Sovjetskog Saveza. • Pa ipak, Šnireljman je naznačio da je to arheološko nalazište – koje ostaje objektivno vrlo važno – poprimilo i šire ezoterično značenje.

Arijsko prostranstvo • Indoiranska ili točnije staroiranska predaja iz Aveste, zbirke svetih spisa mazdaizma zapisanih u 3. stoljeću n.e., ali na vrlo arhaičkom (tj. avestičkom) jeziku (što potvrđuje da je riječ o usmenom prijenosu preko mnogo stoljeća), sačuvala je uspomenu na zemlju "Āiryanəm vaēdža", dosl. "arijsku širinu (= prostranstvo)" (i od tog oblika nastat će poslije današnje perzijsko ime "Iran"). • Prema Avesti, Āiryanəm vaēdža bila je prva dobra zemlja koju je Ahura Mazda stvorio i to uz rijeku "Vanguhi Daitya", ali je zatim Angra Mainyu (= Ahriman u kasnijim tekstovima) stavio zmiju u vodu i donio zimu, koja je trajala deset mjeseci, i postalo je toliko hladno da su se vode, zemlja i biljke smrzavale i u dva ljetna mjeseca (Avesta, Vendidat, farg. 1, 1–3). • Taj opis upućivao je na neku sjevernu pradomovinu – i mogao se povezati s dijelom sjeverne eurazijske stepe, tj. s brvansko-andronovskim sklopom, i njihovim pretečama poput sintaštinsko- arkaimske kulture. • Ali bilo je problema zbog spomena rijeke Vanguhi Daitya. Prema nekim autorima, to je rijeka Araks, koja je u grčkoj shemi dijelila Aziju od Europe, no u drugom tumačenju riječ je o Amudarji, glavnoj rijeci Turanske nizine. • U nastavku opisa nabrajaju se druge zemlje, koje je Ahura Mazda stvorio, i većina je na iranskoj visoravni ili oko nje – primjerice: Gava (Sogdijana), Mōuru (Margijana), Bāxδī (Baktrija), Harōiva

80

(Arija)… Haraxᵛaitī (Arahozija), Haētumant (Helmand), Ragha (Ragai, Raj)… Haptuhandu (dosl. "Sedmorječje", iznad Pandžaba). • No jedan od spomenutih zemalja privukla je osobitu pozornost, kao mogući pokazatelj o prvoj postojbini Indoiranaca, premda je navedena zadnja u popisu. • Šesnaesta zemlja koju je Ahura Mazda stvorio, prema Avesti, nalazila se uz pritoke velike rijeke nazvane Raŋhā (avest.), ili na vedskom Rasā. • Bilo je više teorija o identitetu te rijeke. Neki su analitičari mislili da se to ime odnosilo na Tigris, tim više jer je zemlja oko rijeke Raŋhā navedena posljednje u popisu zemalja koje je Ahura Mazda stvorio, kada su Iranci možda već stigli do ruba Mezopotamije. • Isto tako, zbog redoslijeda spomenutih zemalja, u novije vrijeme tvrdilo se da je Raŋhā najvjerojatnije rijeka Ind, što bi objašnjavalo i jezičnu podudarnost s rijekom Rasā u vedskim/indoarijskim spisima i isto tako redoslijed spominjanja nakon Haptuhandu, ili vedski Saptasindhavah, "Sedmorječje", što je označavalo područje na sjevernu ili sjeverozapadu od današnjeg Pandžaba. • Međutim i dalje nije isključeno – kako se i tvrdilo – da se tu radi o uspomeni na rijeku Volgu, što bi vraćalo shemu na ostale zaključke o indoiranskoj pradomovini negdje na sjeveru eurazijske stepe. • Uostalom, i Klaudije Ptolomej (87–165 n.e.) nazvao je Volgu Ra u svojoj Geografiji, možda od skitskoga imena *Rhā, i danas se ta rijeka u mordvinskim narječjima i dalje zove Rav.

Podjela Indoiranaca • Mađarski orijentalist János Harmatta (1917–2004) mislio je da su indijski Arijci krenuli na jug iz indoiranske pradomovine u 4. ili do kraja 3. tis. pr. Kr., odnosno barem prije nastanka brvanskog i andronovskog sklopa. Slijedi da se te kulture mogu pripisati Irancima, ali ne i već odseljenim Indoarijcima • Ipak rane seobe dijela "protoindijskih" Arijaca na jug, ne mora značiti potpun raspad izvorne indoiranske cjeline u zaleđu. • Moguće je da se podjela na dvije grane zbila u brvanskom i/ili andronovskom sklopu: u prvoj fazi tih kultura vjerojatno je došlo do širenja arijizacije, a u drugoj do iranizacije preostalih skupina, dok bi protoiransko razdoblje počelo (tek) u drugoj polovini 2. tis. pr. Kr. • Nadalje, kulturne razlike između andronovskih sredina na sjeveru i zajednica prvih Arijaca (i također nekih Protoiranaca) na jugu, rješavale bi se pretpostavkom da su andronovska plemena, krećući na jug, prešle kroz filtar baktrijsko-margijanskog arheološkog kompleksa.

Kronologija • Suša u svjetskim razmjerima opet je na prijelazu iz 3. u 2. tis. nagnala eurazijske stočare na seobe; tada je velik dio južnih Arijaca krenuo valjda uz prikaspijske stepe do doline Amudarje i Pamirskog gorja. • Manje (južno)arijske skupine, putujući možda preko Kavkaza, stigle su u Prednju Aziju • Jedan je kontingent, u 18. st. pr. Kr., zavladao nad Kasitima u planinama Zagros (a Kasiti će dva stoljeća poslije zavladati i nad Starobabilonskim carstvom). • Druga je skupina do kraja 16. st. ujedinila Hurijce i druge narode u zemlji Hanigalbat (na gornjem Eufratu), te stvorila moćnu starovjekovnu državu Mitani.

Kentauri. • Znakovito je da se u 14-13. st. pr. Kr. u Babiloniji, za vrijeme kasitske vladavine, pojavljuju prvi prikazi kentaurâ, kao znak sve jačih dodira sa stepskim/konjaničkim narodima.

81

Indoarijski među Kasitima i u Mitani Kasiti ili Kosejci (akadski kaššu) govorili su jezikom možda srodnom elamskom, ali jedan njihov kralj (Abbirrataš) i dva njihova boga – Šuriaš "bog Sunca" i Maruttaš "bog rata" – nosili su arijska imena. K tome, čini se da su ih Arijci naučili konjaništvu, što je pomoglo u kasnijim napadima na Mezopotamiju. Tragovi arijske nazočnosti mnogo su očitiji u Mitaniju. Ne računajući plemiće, čak sedam mitanskih vladara nose arijska imena – Sutarna, Paršastar, Sauššatar, Artadama, Artašumara, Tušratha i Matiwaza. Zatim, u "ugovoru o vazalstvu" što ga je posljednji iz tog niza sklopio 1350. pr. Kr. s hetitskim kraljem Šuppiluliumom, nalaze se nazivi (ili kategorije): Dingir(meš), Indar(a), Mitrašil, Uruwanašiel i Našat(i)yanna. Dočeci su tu hurijski, no korijeni jasno podsjećaju na bogove Indru, Mitru (iran. Miθra), Varunu i Nāsatye iz indijske (i iranske) tradicije. U spisu o uzgoju i vježbanju konja što ga je Mitanac Kikkuli napisao oko 1345. pr. Kr. na hetitskom jeziku također nailazimo na mnoge arijske izraze.

Osvajanje Indije • Negdje u doba uspona mitanske države (ili prije), Arijci su zauzeli i arijizirali sjeveroistočnu iransku visoravan, a zatim se probili preko planine Hindukuš u sjevernu Indiju (odnosno ). • Najteže pitanje u vezi s time odnosi se na moguću ulogu arijskih doseljenika u propasti civilizacije doline Inda, nazvane po gradu/nalazištu Harappi (koja se razvila sredinom 3. tis. pr. Kr.). • U Ṛgvedi se govori o Indri, razbijaču gradova, bedema i nasipa. Zorno je opjevana i borba između Arijaca i tamnoputih Dasa i Dasyua, pretpostavljenih starosjedilaca Indije. Osim toga i arheološki nalazi iz gornjeg sloja harapskog nalazišta Mohendžo Daro govorili su o naglom i nasilnom kraju. • Ali postojao je problem kronologije. Glavna indska naselja propala su oko 2000. pr. Kr., a sekundarna do 1750 pr. Kr., a smatralo se da je Ṛgveda nastala između 1200. i 1000. pr. Kr. (Ako bi se arijska prisutnost u Kasita i u Mitaniju koristilo za datiranje prodora na jug, onda bi se Arijci mogli susresti samo sa sekundarnim naseljima.) • Nadalje, topografija nije odgovarala. Opisi visokih, snijegom pokrivenih planina u Ṛgvedi zapravo isključuju indsku dolinu kao područje prvog arijskog prodora. • Ipak, neki dodir između Arijaca i kasne harapske kulture (u rubnim krajevima) čini se mogućim, mada nije vjerojatno da su došljaci, u snažnom naletu, razorili indske gradove i dokrajčili njihovu civilizaciju. • Mnogi autori lociraju prve indijske Arijce u gandharsku grobnu kulturu iz sjevernog Pakistana, čiji nalazi govore o dolasku novih ljudi sredinom 2 tis. pr. Kr. • Prihvativši takvo polazište, arheolog Bradž Basi Lal (hind. �ज बासी लाल, engl. Braj Brasi ili B.B. Lal, 1921–) podijelio je osvajanje Indije u tri etape: 1. Prvo razdoblje, između 1500. i 1200. pr. Kr., odgovara rgvedskom dobu. Tada su Arijci zaposjeli "zemlju sedam rijeka" (Sāptasindhavah), tj. današnje područje Pandžaba, Harjane i sjevernog Radžastana. 2. U kasnovedskom ili brahmanskom razdoblju (1200–800. pr. Kr.) slijedio je prodor u međuriječje Džamune i Gange, prema zapadnim i nekim istočnim dijelovima indijske države Uttar Pradeš. U toj etapi željezo je ušlo u igru – najvjerojatnije zbog novih seoba preko Gandhare, a željezo je utjecalo ne samo na ratovanje, nego je omogućilo i krčenje gustih šuma u međuriječju Džamune i Gange 3. Napokon u kasnobrahminsko vrijeme (doba upanišada) između 800–500. pr. Kr. Arijci su zauzeli preostale krajeve Uttar Pradeša, Bihar i neke dijelove Madhja Pradeša. • Čitav je proces, dakle, trajao tisuću godina, a iz literature – prije svega iz Ṛgvede i Mahābhārate – može se zaključiti da su osvajači ratovali ne samo protiv starosjedilaca, nego i međusobno. • Ulazeći u strane krajeve, Arijci su se sve više "indizirali", dok se zatečeno stanovništvo u stanovitoj mjeri arijiziralo (osobito u kulturi i religiji). Iranske seobe • U drugoj polovini 2. tis. pr. Kr., dok su arijska plemena još ulazila u Indiju, andronovci su stigli do južnog Sibira i Mongolije, gdje su djelomično asimilirali afanasjevce (Toharce), a ima naznaka da su prodrli i u Tarimsku kotlinu.

82

• Ljudi brvanske kulture istodobno su pošli po riječnim dolinama duboko u šumske krajeve: u Ukrajini i Krimu na zapadu, i u manjem broju do Turkmenije i Uzbekistana na jugoistoku – najistočnije do Taškentske oaze. • Tijekom tih pokreta napredovao je proces iranizacije. Arhaične iranske riječi ušle su u sibirske jezike (ketski, samodijski i druge), i možda u kineski i korejski. Na zapadu, Dunav, južnoruske rijeke i Crno more dobili su iranska imena. • Jezična građa ukazuje također na vjerojatne veze s ugrofinskim življem, kao i na nove ili obnovljene dodire s precima Praslavena. • Zatim na prijelazu iz 2. u 1. tis. pr. Kr. – u uvjetima novoga naleta jake suše na stepi – velik dio ranoiranskih plemena, krenuo je na jug: 1. Na istoku iranske visoravni asimilirali su već prije arijizirano stanovništvo, i možda su potaknuli nove seobe u Indiju i utjecali na difuziju željeza. Možda su sudjelovale i u osvajanju Indije. 2. Drugi su Iranci prodrli preko Kavkaza, ili oko južne obale Kaspije u zapadni dio današnjeg Irana, gdje su naišli na druge zajednice, Kutijaca, Hurijaca i inih lokalnih naroda, toliko razjedinjeni u jezičnom pogledu da su kao uvjet za daljnji razvitak nužno prihvatili jezik iranskih stočara. Procesi etničke konsolidacije na zapadu mogli su trajati oko 5 stoljeća. • Višestrani utjecaji i etničko preslojavanje poticali su razvitak složenih društava, pa su napokon baš u zapadnim krajevima niknule prve "prave" države među Irancima – Medija i ahemenidska Perzija (iako će kasniji izvori izvoditi podrijetlo Ahemenida s istoka).

Iranski areal Dasyu i Dase • Između indoarijskog i iranskoga postoji jedna zanimljiva inverzija u odnosu na semantiku riječi dasa ili dasyu u Indoarijaca, odnosno dahyu ili dah u Iranaca • U Indoarijaca te riječi znače "tuđinac, neprijatelj" ili "neprijatelj, rob", a u Iranaca "osvojenu zemlju"/ "pleme" ili "čovjek". Zbog tog oprečja postavlja se pitanje koje je značenje izvorno. • Benveniste je smatrao da je iransko značenje "pleme" najizvornije, i da se smisao preokrenuo u Indoarijaca, jer su im iranska plemena bili prototip neprijatelja.

83

• Međutim, mansijska/obskougarska riječ tas, posuđena još u indoiranskom dobu, znači "tuđinac", a postoji i veza s mikenskogrčkom do-e-ro (< *dowela ili *dosela i grčkom δοῦλος, "rob, poraženi neprijatelj"). • Dakle, čini se da su Iranci preokrenuli smisao, a ne Indoarijci. • Ali kako se moglo dogoditi da je pojam za neprijatelja postao naziv za vlastita plemena ili pokrajine u Iranaca? • Rano stapanje s indigenim življem moglo je ubrzati takav pomak u Iranaca, mada je presudni učinak vjerojatno imala kasnija uspostava kraljevske nadvlasti, pod kojom su se "osvojena (pokorena)" i "vlastita" plemena postupno izjednačila u općem okviru podaništva. • Osim toga, istočno od "Hirkanijskog mora", postojalo je i jedno iransko pleme koje se baš zvalo Dahi (Δάαι). • Sama Hirkanija, postojbina Dahâ, bila je inače "vučja zemlja" (u Avesti, Vəhrkāna < vəhrka‑ "vuk"). U tom se primjeru možda radi o endoetnonimu koji su Perzijci dali Dahima, i koji je zadržao arhaično značenje "neprijatelj". • Naime, Dahi su živjeli izvan "Irana" u užem smislu, u zemlji koju je staroiranska predaja zvala "Turān".

Iran i Turan • Već se u Avesti govori o suparništvu između "Irana" i turanske zemlje, po kojoj su tumarali "Turi i Noatari na brzim konjima" (Jašt. XVII 56–57). • Danas ime "Turanska nizina" označuje širi prostor stepa, (polu)pustinja i oaza oko Aralskog jezera i međurječja Amudarje i Sirdarje, sav kraj između Kaspije, stepe Kirgizije i srednjoazijskih gorja (Köpetdağ, Pamir i zapadni Altaj). • Tu su nekad živjeli ljudi keljteminarske kulture, a na jugozapadnom rubu Turanije nastale su drevne zemljodjelske zajednice. • Turanski prostor rano se našao na putu indoiranskih i zatim iranskih osvajača. • U Avesti prve tri "dobre zemlje" koje je bog Ahura Mazda stvorio, poslije Āiryanəm vaēdža, bile su Suγadha (Sogdijana) uz srednji tok Amudarje, Mōuru (Margijana) između Murgaba i Amudarje, i Bāhδī (Baktrija) uz gornju Amudarju do predgorja Pamira. • Stepe oko tih zemalja nastanjivali su, osim Daha, razni stočarski narodi iz skupina Saka i Sauromata, Horazemaca i inih. • Herodot (oko 484–424. pr. Kr.) spominje i Masagećane (Μασσᾰγέται), i to kao žitelje ravnice "nedogledne veličine" istočno od Kaspije. U 6. st. pr. Kr. u boju s njihovom kraljicom Tomirom poginuo je car Kir Veliki. No etnonim Masagećana možda označuje tek "veliku" (avest. maha) "hordu Sakâ". • Sam etnonim Saka najčešće se izvodi od riječi "jelen", što bi upućivala na neko totemsko značenje, još iz vremena dok su ta plemena živjela u šumskom krajoliku. Prema alternativnom tumačenju, korijen je *sak (= stperz. θakatā, sogd. sġtyʾ) "teći, trčati", pa bi to, dakle, prenosilo semantiku "brzi, lutalice, nomadi". • U svakom slučaju, suparništvo između "Iranaca" i "Turanaca" gotovo je podjednako važno u iranskom sklopu kao i sukob između Arijaca i Dasa u Indiji, s tom razlikom da u iransko-turanskom oprečju nema etnojezičnih ili rasnih sadržaja. • Riječ je zapravo o suparništvu između bliskih srodnika koji su prihvatili različite identitete i načine života u tijeku svojih seoba na jug. • Avestičke i perzijske predaje priznavale su prvotno srodstvo Iranaca i Turanaca. Borba je navodno izbila kad su dva starija brata Sairima i Tūra, rodonačelnici "turanskih" Sauromata i Saka, ubili trećega i najmlađeg brata Arju, rodonačelnika "Irana", jer je njihov zajednički otac udijelio Arji najbolju zemlju i nadvlast nad starijom braćom, što Sairima i Tūra nisu mogli trpjet.

84

Tri brata U Avesti, Tūra, Sairima i Arja (Eradž, Iradž) sinovi su Jime, koji je vladao u Āiryanəm vaēdži. U mlađim spisima otac im je θraētona (> Faridūn, Feridūn), osloboditelj Perzije od tuđinske vlasti cara-zmaja Aži Dahaka, ili Zahhāka – sina babilonskog ili arapskog cara. Potonji detalj nedvojbeno odražava kasnija povijesna zbivanja. Isto tako, Perzijci će poslije povezati prvoga brata pobunjenika, sada pod imenom Salm, s Rimom i Zapadom, dok će Turance poistovjetiti s novim narodima koji će se pojaviti u zemljama između "Irana" i "Čina" (Kine), pa tako napokon i s turskim narodima. Sin "Iradža" (kasnije ime ubijenog trećeg brata), osvetit će oca i ubiti stričeve u boju, a njegov će unuk biti slavan perzijski junak Rustam, koji će se, između ostaloga, boriti protiv Turanaca.

• Granica između "Turana" ili nomadske stepe i "Irana" iskristalizirala se u ratu. Prema predaji odredio ju je strijelac Araš. Nakon jedne drevne bitke, Iranci i Turanci su se dogovorili da će sjeverna granica "Irana" biti tamo gdje padne Arašina strelica. Araš je svom silom ispalio strelicu, i poslije umro od iscrpljenosti – ali je njegova strelica letjela sav dan i konačno pala (prema jednoj verziji) u Amudarju. • Još na početku 11. st. pr. Kr. jedan je ranoiranski poglavar, možda kavi (dosl. "pjevač/vrač") Kāvata o kome govori predaja, svladao svoje protivnike i povezao Irance i starosjedioce na području između srednje Amudarje, Murgaba i Tedžen-Harīrūda u svojevrsnu državu ili vojnoplemenski savez, poznat u Avesti kao Airyōšayana. • Na istočnoiranskoj visoravni zadržao se vrlo pokretni nomadski život do vremena Zaratuštre (Zaraθuštre), koji je živio možda već oko 1500. pr. Kr. (prema nekim tezama) ili najkasnije u 7-6. st. pr. Kr. (prema tradicionalnom datiranju). Štoviše, prema jednoj zamisli, Zaratuštra je došao među istočne Irance ne samo da im promijeni vjerovanja, nego i da ih pridobije za sjedilačku zemljoradnju. • Primio ga je baktrijski vladar Vīštāspa, daleki potomak Kāvate (tj. prema mlađoj kronologiji). I također će mnogo mlađa perzijska predaja izjednačiti tog Vīštāspu s Hištaspom iz roda Ahemenida, čiji je unuk, Kir Veliki, proširio perzijsku državu od Sogdijane i Pamira do obala Sredozemnog mora.

Daljnja zbivanja na stepi (skitskosibirski svijet) • Na euroazijskoj stepi, negdje do početka 1. tis. pr. Kr., počeo se razvijati tzv. "skitskosibirski svijet" (скифо-сибирский мир), i to u dva kruga: skitskotagarskom na zapadu i sjeveru, i sakosarmatskom u nešto južnijim krajevima od Urala na sjeverozapadu do Altaja na jugoistoku, dakle u Turanskoj nizini. • Ruski su autori opisali skitskosibirski svijet kao "polietnički konglomerat" nomadskih i polunomadskih naroda, osobit po vrsti naoružanja, konjaničke opreme, i po općem "životinjskom stilu" u umjetnosti.

• Oko minusinske kotline u južnosibirskom dijelu skitskosibirskog svijeta, nastavila se smjena kultura, Minusinskakoja je počela kotlina još (karasučkau doba afanasjevske i tagarska i rane kultura) andronovske kulture. • I tako je na prijelazu u 1. tis. pr. Kr. kasnu andronovsku kulturu zamijenila kultura Karasuka (1200– 700. pr. Kr.), u kojoj je nomadski obrazac bio još izraženiji, s novim naglaskom na ovčarstvo. • Fizički su karasučke populacije – kao i njihovi prethodnici – bile pretežito europoidne, ali s porastom mongoloidnih primjesa. • I ljudi iduće tagarske kulture (700–300. pr. Kr.) bili su europoidi, bliži čak starom afanasjevskom i andronovskom življu – ali opet s mongoloidnim primjesama, možda drukčijeg podrijetla od tih u karasučkih populacija. • Tagarci su bili ratari i stočari. "Skitski" obrazac već se jače formirao. • U jednom petroglifskom prikazu s gornjeg Jeniseja oslikano je jedno tagarsko selo, s drvenim izbama, "skitskim kotlovima", i s prvim poznatim prikazom jurte. • Tagarski kompleks bio je u srodstvu s majemirskom skupinom s gornjeg Altaja, u kojoj se pojavljuju najstariji zasad poznati konjanički grobovi, tj. "izravni" ukopi ratnika zajedno s njihovim konjima.

85

Istočni prodori Indoeuropljana 1) 4. do 3. tis. pr. Kr. Indska civilizacija A. Afanasjevska kultura 2) 3. do 2. tis. pr. Kr. B. Andronovske kulture C. Baktrijsko-margijanska kultura D. Brvanska kultura E. Gandharska grobna kultura F. Država Mitani 3) 2. do 1. tis. pr. Kr. G. Kultura sive keramike H. Skiti

Indoeuropski ver sacrum, "tri funkcije" i "ratovi utemeljenja" Ver sacrum • Indoeuropljani, i osobito njihov stepski dio, razvili su vrlo ekspanzivni društveni sklop. Neki su autori išli i dalje, pretpostavivši da su se indoeuropske seobe odvijale po logici italskolatinskog ver sacrum. • Riječ je o "svetom proljeću", kad bi tek sazreli mladići odlazili iz naroda, i u nasilnom naletu – "pod zaštitom" Marsa (kojemu je obred bio posvećen) – krenuli u tuđinu u potragu za srećom. Poklali bi sve tuđince na koje bi naišli, osim žena, koje bi uzeli za sebe i tako stvorili temelje za nove zajednice • Postoji usporedba s indijskim Marutima, mladim suborcima Indre poistovjećenima sa silom vihora, čije se ime izvodi od iste indoeuropske osnove kao i Marsovo. I isto tako, takvi nasilni naleti podsjećivali su na napade nordijskih berserkir (množ.), mahnitalih ratnika boga Odina. • Vučja simbolika. Čovjek-vuk odražava društvenu dvoznačnost. "Postati vukom" znači postati odmetnikom od društva, a u nekim indoeuropskim predajama vuk ili vučica izričito pomaže prognane ili odbačene junake, primjerice u rimskoj priči o Romulu i Remu. Vučja simbolika, dakako, nije ograničena samo na indoeuropski svijet – iako je u Indoeuropljana zacijelo bila snažna, o čemu također svjedoči korištenje imena "vuk" u antroponimiji i etnonimji. • Bilo je pokušaja da se nasilne pohode ratničkih čopora, ili točnije ver sacrum, uzmu kao temeljni motor svih indoeuropskih migracija (Jean Haudry). Međutim, drugi su istraživači relativizirali postavku o ratnoj mahnitalost i "volji za gospodarenjem", tvrdeći da su ratne družine i ratnički etos "... proizvod okolišnih, gospodarstvenih i društvenih okolnosti, koje se mogu pojaviti bilo gdje" (Mallory). Tri funkcije • Prema francuskom filologu Georgesu Dumézilu (1898–1986), osobit indoeuropski pogled na svijet izgradio se na predodžbi o tri temeljne društvene i "kozmičke" funkcije: 1. funkcija svetosti i odnosa ljudi prema svetomu (kult, magija), uključujući sferu suverene vlasti; 2. funkcija fizičke moći i uporabe te moći, i 3. načelo rodnosti u ljudi, životinja i bilja, i pojam "velikog broja", "obilja" i društva kao "mnoštva". • I polazeći od te predodžbe (ili ideologije), indoeuropski društveni poredak raščlanjivao se na tri sloja: 1) svećenstvo, 2) ratnike i 3) ostatak stanovništva udružen u seoske zajednice (sans. viś, lat. vīcus i grč. Ϝοῖκος), čija je zadaća bila proizvodnja i održavanje stoke i polja. • To tročlano poimanje svijeta tobože je služilo i kao "sredstvo" za shvaćanje raznovrsnih "materijalnih i moralnih djelatnosti", i zato se ponavljalo kako na razini kulta i magije (tri vrste božanstava, tri vrste žrtava), tako i u svakodnevnim djelima ljudi (tri vrste zločina i kazni, tri vrste lijeka, i sl.).

86

• Dumézil je bio uvjeren da se takav "misaoni kalup" oblikovao isključivo među Indoeuropljanima. • No uvidio je da se unutar indoeuropske tročlane matrice nalaze i dvočlana oprečja (parovi). Takvi su parovi u indijskom panteonu svemirski bogovi Mitra i Varuna, bogovi-ratnici Indra i Vāyu (potonjeg ponekad zamjenjuje Agni, Sūrya ili Višṇu), i blizanci Nāsatya (dva Aśvina), koji liječe, daju potomstvo i opće obilje.

Ratovi utemeljenja • Prve su dvije "funkcije" međusobno združene u paru, nasuprot trećoj, koja je, prema Dumézilu, odvojena od njih "početnim rezom". • Dumézil je u mitsko-legendarnom naslijeđu Rimljana, Germana i drugih indoeuropskih naroda pronašao teme iz kojih je ispleo model o prvonačelnim "ratovima funkcija", ili "ratovima utemeljenja" (guerres de fondation). • Ti su ratovi u pravilu suprotstavljali dvije strane, od kojih bi jedna imala magijsko-religijsku i vojnu premoć, a druga raspolagala "mnoštvom": u rimskom primjeru riječ je o sabinskom ratu, u nordijskoj mitologiji, o ratu između bogova Asâ (Æsir), tj. družine Odina i Tora (Óðinn-a i Þórr-a) i Vanâ (= Vanir), pod vodstvom Freyra ili Njǫrðra. • Kraj sukoba zamišljen je kao neka vrsta sporazuma, tj. spajanje "treće funkcije" s prvom i drugom, te zatim oblikovanje tročlanog poretka. • Ali budući da će "mnoštvo" dobiti mnogo skromniji položaj u tom poretku, stječe se dojam da je idealni predložak ipak podrazumijevao poraz "treće funkcije". • Ni Dumézil ni većina istraživača koji su usvojili njegove teze nisu nikada tvrdili da su se "ratovi utemeljenja" stvarno dogodili. Imali su poslužiti samo kao podsjetnik proizvodnim članovima društva da moraju ostati uslužni svećenstvu i ratnicima. • Međutim, mitovi nisu psihološki djelatni ako nisu barem djelomično zasnovani na iskustvu i na mogućoj zbilji. • I doista, preci indoeuropskih naroda morali su imati bogato iskustvo u ratovima, pobjedama i porazima, pa i u podređenju poraženih ljudstava u niže društvene slojeve. • Štoviše, sabinski rat u rimskom primjeru također se može tumačiti iz perspektive modela ver sacrum. • Dumézil je tu dodao i element etničke stratifikacije. Naime, tri plemena (lat. tribus, tj. isti brojčani korijen kao u hrvatskom) spomenuta u rimskim povijestima o nastanku Grada pod etruščanskim imenima Ramnes, Luceres i Tatienses, potjecala su, navodno, od Romula i njegovih Latina (Romul je bio rex augur, "kralj svećenik"), od Lukumona i njegovih etruščanskih ratnika-saveznika, i od Tita Tacija, kralja Sabinjanâ, bogatih stočara od kojih su Rimljani, prema predaji, uzeli svoje žene. • Dumézil je etničku stratifikaciju pronašao i u Indiji, gdje su tri gornje "klase" – brāhmani, kšatriye (ili rādžanye) i vaiśye smatrane "čistima" i "sasvim arya", dok je četvrta: "... nedvojbeno sastavljena od poraženih iz arijskog osvajanja". • Međutim, on se nije htio pozabaviti četvrtom indijskom "klasom" – kastom śūdra, iako bi se baš njezin dodatak u indijskom slučaju mogao objasniti, eventualno, u svjetlu konstrukcije o "ratovima utemeljenja". • Sve u svemu, možda ima neke osnove u zaključku o postojanju triju temeljnih društvenih i kozmičkih "funkcija". • Pa ipak, ta shema, čini se, nije mogla biti sustavna ili uvijek prisutna kod svih Indoeuropljana. • Problematično je i to što su Dumézil i njegovi nastavljači većinu svojih primjera pronalazili u rubnim područjima indoeuropskog svijeta – u krajevima u kojima su do dolaska Indoeuropljana po svemu sudeći postojale drukčije kulturne i etnojezične tradicije. • To vrijedi za Indiju, Grčku, Italiju, za keltsko i za sjeverno germansko područje.

87

• Prema tome, moglo bi se reći da je indoeuropska tročlanost, ukoliko prihvatimo tu tezu, niknula uglavnom u migracijskom kontekstu, u dodiru između raznih indoeuropskih ali i neindoeuropskih naroda, što je nekako pomiješalo i na nov način presložilo mnogo stariju shemu dvočlanih oprečja, za koju se nipošto ne može reći da je bila osobita samo za Indoeuropljane. • Uostalom, zamisliti bitak (tj. u biti život) kao gibanje između svjetovnih i sakralnih parnjaka, između pripadnosti zajednici i tuđinstva, između "nas" i "njih", pa zatim u tome prepoznati i suprotnosti između dobra i zla, moći i nemoći, slobode i ropstva, počiva na činjenici da sama priroda nudi simetriju između dvaju spolova, između lijeve i desne ruke, između noći i dana, i naravno između života i smrti, što su uočili, zacijelo, već i naši najdavniji prethodnici.

Sjeverna Euroazija Podrijetla i raseljavanje uralskih naroda

Današnji prostorni raspored uralskih naroda

• Uralska jezična porodica ima dva temeljna ogranka: 1. Samodijski – u koji ulaze jezici Neneca (jed. ненёця), Eneca, Seljkupa, Nganasana, kao i jezik izumrlog naroda Kamas iz sajansko-altajskog gorja. 2. Ugrofinski, koji se dalje dijeli na: a) Ugarsku skupinu: mađarski, obskougarski (mansijski i hantijski ili hantski), i na b) Finsku skupinu – baltičkofinski (finsk u užem smislu, karelijski, estonski i mali jezici Liva, Ižora, Vepsa i Voda), povolškofinski (mordvinski, marijski i izumrli jezici Muroma i Meščera), permjački (udmurtski, komski i komi-permjački) i saamski. • No postoje i problemi unutar te opće klasifikacije, pa kao alternativu neki, primjerice, dijele ugrofinske jezike u četiri skupine: a) ugarski, b) finski (tj. baltički i povolški finski), c) permjački, i d) saamski.

88

• Štoviše, čini se da saamski jezik (ili skupina jezika) dijeli neke nefinske crte s ugarskim i samodijskim jezicima. • Saami su inače prvi ugrofinski ili uralski narod koji je ušao u povijesne izvore pod germanskim etnonimom (egzoetnonimom) "Finci", odnosno Fenni u zapisu rimskog povjesničara Tacita (56–117 n.e.). • Izvorni sjevernogermanski oblik *finnar značio bi ili "lovci" ili "lutalice" (= "nomadi"). • Europski učeni krugovi postali su svjesni veza između nekih uralskih idioma još i prije nego što su otkrili zajedničko podrijetlo indoeuropskih jezika.

Problemi u polazištu • Velik je problem što najstariji uralski jezični zapisi nisu ni izdaleka tako stari kao u indoeuropskom primjeru (prvi su tekstovi na nekom uralskom jeziku, mađarskom, potječu tek iz 12. st. n.e., uz nekoliko mađarskih glosa u grčkim i latinskim izvorima iz 11. st.). • Drugo, opće crte u strukturi (aglutinacija, odsutnost roda i sinharmonija) nisu osobite samo za uralske jezike, i zajednički leksički fond (470 općeuralskih i 1200-1300 ugrofinskih jedinica), može se tumačiti kao posljedica međuposuđivanja (a mnoge su temeljne riječi očito iz drugih jezičnih obitelji). • Nedostaju sadržaji zajedničke gramatičko-morfološke tvorbe ("padeži" i slično). • Ima ih na razini finskih skupina, ali je teško pronaći opću gramatičku morfologiju na razini finskih i ugarskih jezika, ili između samih ugarskih jezika (a kamoli između ugrofinskih i samodijskih jezika). • S obzirom na te probleme, dva su pristupa moguća: 1. Zamislivo je da se općeuralska cjelina raspala vrlo davno u prošlosti, da se jedan ključni dio jezične građe već sasvim izgubio. 2. Može se iznijeti ideja o više različitih skupina, koje su u nekom vremenskom odjeljku uspostavile jake međuveze. Radilo bi se, dakle, o nekoj vrsti spajanja jezika i "kreolizacije", uz pojave veće ili manje jezične asimilacije susjednih skupina; i to gledište zastupaju Kalevi Wiik (1932 – 2015), János Pusztay (1948– ) i Paolo Agostini (1946–). • Ipak, bez obzira na pristup – jednorodno ili složeno podrijetlo, pretpostavka o velikoj starini uglavnom prevladava među znanstvenicima.

Periglacijalna provincija • Pavel Markovič Doluhanov (1939–2009) tvrdio je da da su uralski jezici vrlo stari, i mnogo stariji, primjerice, od indoeuropskih. • Prema rekonstrukciji općeuralskog leksika koju je razradio Péter Hajdú (1923–2002), Doluhanov je zaključio da "kao cjelina" upućuje na "pretežito periglacijalni okoliš", na hladnu klimu i lovačko- sakupljačko gospodarstvo, tipično za gornji paleolitik. • Predložio je da se pradomovina protouralskih jezika poveže s "periglacijalnom provincijom" srednje i istočne Europe (između gornjeg Dunava, Visle i Dnjepra, s postupnim širenjem prema sjeveru u doba povlačenja ledenjaka). • Doluhanov je ponudio dva datiranja za razdoblje protouralske zajednice: Hajdúovo od 10.000 do 7000 PD, i još starije rješenje koje je zagovarao Gyula László (1910–1998), a koje protouralsku zajednicu datira između 12.000 do 10.000 PD. • Potonje bi se moglo vezivati za vrijeme i prostor kasnoglacijalne šviderske kulture, međutim Doluhanov je smatrao da su se protouralski jezici govorili diljem "čitave periglacijalne provincije", a ne samo na užem šviderskom području. • Iako takva mogućnost ima osnove, treba reći da vrlo daleka vremenovanja jezičnih ili etnojezičnih zajednica tradicionalno izazivaju nelagodu ili barem skeptičnost među znanstvenicima.

89

• Zato za razliku od Doluhanova ili Lászla, većina pobornika starine uralskih jezika nije se usudila ići dalje od mezolitika (i to kasnoga, ili neolitika).

Europa na kraju posljednjega glacijalnoga maksimuma (20.000-18.000 PD), prema Doluhanovu

Starosjedilački pristup podrijetlu uralskih naroda • Pa ipak, prema starosjedilačkom pristupu, prapodrijetlo Finaca, Saama i njihovih najbližih srodnika izvodilo se izravno od mezolitskih naroda sjeverne Europe, od ljudi iz kulture Komse, suomusjärvijske kulture, ili najčešće od naroda iz pribaltičkog maglemosijskog kruga i kompleksa Kunda u istočnom Baltiku i sjeverozapadnoj Rusiji. • Naglasak na "prisvajački" život uz obale sjevernih mora, tipičan za kundsku kulturu, odgovara najstarijem leksičkom sloju u saamskom jeziku, koji razlikuje mnoge vrste tuljana, morževa i riba. • Iako i starosjedilački pristup očito podrazumijeva seobe usporedo s povlačenjem ledenjaka, smisao je da se od naseljavanja Pribaltika i okolnih krajeva razvitak finskih populacija nastavio u istom prostornom okviru, i to bez veće migracije s istoka, kakve bismo očekivali na osnovi širih ugrofinskih veza. • Paleoantropološka građa, iako daje neke naznake o neisprekidanom razvitku, također otežava takav izvod, jer se visoki i dolihocefalni "kromanjonoidi" iz maglemosijskih i sličnih sredina uglavnom razlikuju od većine kasnijih finskih i ugrofinskih tipova, a pogotovu od osebujnog saamskog tipa.

Saamski tip i mongoloidi na sjeveru Europe • Prvi mogući trag saamskoga tipa vodi na jug, prema granici srednje i istočne Europe, kamo je i Doluhanov smjestio protouralsku zajednicu. • Riječ je o tzv.j "potpuno laponskoj" lubanji iz sela Janisławice na Visli, datiranoj oko 6000–4000. pr. Kr. • Jedna jedina lubanja (i to djelomična) ne može biti dokaz, ali ipak najnovija DNK analiza tog primerka otvara mogućnost veze predaka Saama sa srednjom Europom, jer preliminarni podaci ukazali na to da je mtDNK Janisłavca bio haplotip U5b1b, koji je najprisutniji u saamskim populacijama (čak oko 48%). • Zamislivo je da su u razvitku budućih Saama ili Protofinaca sudjelovale mezolitske populacije iz srednje Europe, potisnute na istok i na sjever, možda prvo pred pritiskom Podunavljana i inih neolitskih zajednica s juga, a zatim pred prodorom Indoeuropljana. • Ima naznaka iz ženske linije (mtDNK) da je stariji sloj prvih postglacijalnih naseljenika sjeverne Europe također doprinio genezi kasnijih Saama i Finaca.

90

• No tipičan saamski fizički izgled (uvjetno rečeno) gotovo nije prisutan u drugih uralskojezičnih naroda. • U većini Finaca i u starih mađarskih plemena (kao i u dijelu susjednih Indoeuropljana, poglavito Balta i Slavena) prevagnut će tzv. "baltidni tip", kojemu se pripisivalo čak srednjoazijsko podrijetlo, iako je taj tip odavno postojao u srednjoj i u istočnoj Europi. • Na važno je spomenuti da se u Pribaltiku i istočnoj/sjeveroistočnoj Europi, od 4. ili 3. tis. pr. Kr., pojavljuju ljudi sa stanovitim mongoloidnim primjesama. • Štoviše, novija istraživanja živućih populacija potvrđuju da i Saami i baltički Finci, iako su pretežito europoidi, doista imaju genetske veze s nekim mongoloidnim skupinama • Možda je riječ o utjecaju prodora sibirskih mongoloida, ili o dolasku srednjoazijskih europoida koji su negdje "na putu" pokupili mongoloidne primjese. • Zaključak bi bio isti u jednom i u drugom slučaju – između Azije i sjeverne Europe od davnine su postojale migracijske veze, i to najvjerojatnije preko Uralskoga gorja.

Brojevi • Jedan od najtipičnijih pokazatelja jezične srodnosti je sustav temeljnih brojeva. • No dok su sličnosti unutar pojedinih uralskih podskupina poprilično jasne, konkretno unutar šire skupine finskih jezika (baltičkofinski, povolškofinski i permjački), kao i u skupini ugarskih jezika i u samodijskoj skupini, ipak se među finskim i ugarskim jezicima primjećuje udaljenost, dok je pak odnos ugrofinskih jezika prema samodijskim, u ovom pogledu već poprilično daleko. • Inače riječ za "sto" je u ugrofinskoj grani najvjerojatnije ušla kao indoeuropska pozajmica.

Brojevi u nekim uralskim jezicima

Rekonstruirani općeuralski rječnik Općenito • U tom se rječniku nalaze korijeni vezani za: 1) ribarenje (riba, mreža, vrša, rijeka, bara, jezero), 2) lov i lovinu (luk, strijela, struna, sob, kuna, vjeverica), 3) šumsko raslinje (šuma, cedar, bor, brijest, breza, jela, tisa), 4) pripremu hrane i dom (vatra, ugljen, salo, sol, bobica, proso, koliba, kolac), 5) za neke predmete rada (kremen, sjekira, dlijeto, željezo, kositar, srebro, zlato), a postoje i 6) naznake o hladnijoj klimi (led, mraz, magla, skija, taliti). Od domaćih životinja postoji samo riječ za psa (*empɜ). • Mlađi stočarski i ratarski rječnik u pravilu je preuzet od drugih naroda.

Klima • Većina pokazatelja govori o plemenima u hladnom šumskom krajoliku, ali ipak ne u pravom arktičkom ili subarktičkom kraju, nego u južnijem pojasu, s mnogo rijeka i jezera i mješovitih šuma. U toplim

91

epohama taj bi se pojas pomicao prema sjeveru, ali ne mnogo dalje od crte između Bjelomorskoga zaljeva i gornjeg toka Pečore u Europi, ili do donjeg Oba u Sibiru. • Značajno je da od naziva za ribe, osim za ribe iz sjevernih ili gorskih voda (losos, pastrva), postoje riječi za vrste iz crnomorskog i kaspijskog sliva (jesetra i kečiga, som, grgeč).

Ekonomija • Prarječnik može svjedočiti o društvu lovaca, ribara i sakupljača na mezolitskom, ili u najboljem slučaju na "subneolitskom" stupnju razvitka. • Poznavanje riječi za željezo, i za proso, može se odnositi na smeđi nanos željezne rudače oko jezera i močvara, i na kakvu vrstu divlje jestive biljke. • Za lovački kontekst također je važna upravo dosljedna odsutnost imena za simbolički ključne životinje: za soba ili jelena, vepra i vuka (te su riječi, najčešće preuzete iz indoeuropskih jezika). • To upućuje i na totemska i tzv. animistička vjerovanja, s nekim sadržajima iz šamanske prakse.

Religija • Riječ "duša/duh" (mađ. lélek) potječe iz prajezika; mogao je postojati i kult neba (ugarski i samodijski *num-, "nebo") i običaj štovanja predaka (usp. mađ. ük "stari, predak", fin. ika "predak", ukku "nebeski bog"). • Uralci su zacijelo očito obavljali obrede u svetim lugovima i štovali druga sakralna mjesta u prirodi (planine, vodene izvore i sl.). • Saamska riječ sii’dâ (ili sit u istočnim idiomima), koja u Saama označuje temeljnu društvenu zajednicu ("općinu"), u vezi je sa samodijskim tid i finskim hiisi, što izvorno značilo "sveto šumsko lovište". Poslije kristijanizacije, finski oblik poprimio je smisao "zloduh, Đavao", no srodna estonska riječ hiis zadržala je prvobitno značenje "lisnat gaj, guštara/grmlje". • Izgleda da su ptice, osobito vodene, imale kultnu važnost među precima Uralaca, a guske, labudovi i ždralovi i danas su glavni plemenski i rodovski totemi u Samodijaca. • Međutim, obrazac ptičjih totema nije samo prastar, nego i tipičan za sav Sibir, i također za indijanska plemena sjeverozapadne obale Amerike.

Društvena organizacija • Uralci su poznavali bilateralno srodstvo i rodovske loze, ali je naglasak ostao na užu obitelj, u vezi s drugim užim obiteljima, što je tipično za pokretne lovačke družine. • Primjeri rodbinskih naziva, kako se čini, malo više ističu žensku nego mušku stranu srodstva. • Nazivlje za složenije oblike društvenog života, za vlast poglavara i za ratovanje, uglavnom je tuđeg, indoeuropskog ili altajskog podrijetla.

Kultura "češljane keramike" • Bez obzira je li ikada postojala neka jedinstvena prauralska zajednica, jedna velika arheološka konfiguracija iz sjeveroistočne Europe i zapadnog Sibira ukazuje barem na neku arealnu povezanost. • Riječ je o skupini srodnih kultura, poznatih po keramici s "češljanim" ukrasima (rus. гребенчатая керамика, njem. Kammkeramik, engl. comb ware). • Taj je sklop bio vrlo raširen na odgovarajućem prostoru u 4. i 3. tis. pr. Kr., odnosno od kraja 5. do početka 2. tis. pr. Kr. Postojala je i jedna osobita podskupina iz sjeveroistočne Europe s "jamičasto- češljanom" vrstom keramike. • Većina europskih lokacija nalazi se u velikom trokutu između Povolžja, Karelije i Pribaltika, do zavoja Visle na jugu. Zahvaćen je i jug Finske i primorje europskog Arktika, gdje je jedno važno nalazište smješteno na Velikom jelenskom otoku (saamski пуадзсуел) u Barentsovom moru, uz poluotok Kole.

92

• Istočno od Uralskoga gorja, različite kulture iz općeg sklopa zahvatile su sav prostor od donjeg toka rijeke Ob do sjevernih i srednjoistočnih prostora Kazahstana, s time da su kazahstanska nalazišta najvjerojatnije nastala zbog kasnijih ekspanzija iz Zauralja (područja istočno od Urala). • Pobornici "starosjedilačkog pristupa" zamislili su nastanak poglavito ugrofinskih grupa Uralaca kao ishod jezične, kulturne i genetske razmjene u velikom konglomeratu plemena između Baltika i Urala, koji je navodno do sredine 3. tis. pr. Kr. imao relativno slabe dodire s preostalom Europom. • I to odgovara predodžbi o kompleksu češljane keramike.

Slika svijeta Ljudi koji su pravili češljanu keramiku bili su pokretni lovci i ribari, iako su već usvojili neolitsko umijeće lončarstva. Tipični predmeti, osim posuđa, jesu svakodnevni pribor od kremena, drva i kosti, oprema za putovanje po snijegu (skije, saonice), sjekire ili buzdovani u obliku medvjeđih, jelenjih ili losovskih glava i male figure u životinjskom stilu. Likovi vodenih ptica često se pojavljuju u predmetnoj umjetnosti i/ili kao ukrasi na keramici. Petroglifi iz srednjeg Urala i nálazi iz zauralskih tresetišta – Šigir, Gorbunovo i Razbojnički otok – svjedoče o ribarskim vršama, veslima i čamcima, dakle o životu uz vodene tokove. Poznati su i crteži na stijenama u Kareliji, od kojih jedna skupina iz Zalavruge na Bijelom moru prikazuje ljude na skijama kako s lukom i strelicama ubijaju losove, a druga, s obale Onješkog jezera – uz mnoge prikaze pataka i labudova – oslikava, vjerojatno, neke šamanske obrede. Osobitu pozornost zaslužuje i prikaz žene Petroglifski prikaz lovkinje lovkinje u sastavu petroglifâ iz Astuvansalmija u jugoistočnoj Finskoj. iz Astuvansalmija u Finskoj

Mogućnosti seoba • Postoje indikacije o sibirskim pa i srednjoazijskim doticajima, što je bitno za tumačenje spoja Ugrofinaca s precima samodijskih naroda. • Više je istraživača naglasilo sličnosti keramike i oruđa/ oružja (vršaka strelica) s uzorima iz keljteminarske kulture iz srednjoazijske Turanske nizine. • Kemijska analiza potvrdila je da su mnoge rezbarije, kao i klizaljke saonica nađene u Finskoj, izrađene od sibirske cedrovine. I pošto je prosječni vijek trajanja saoničnih klizaljki dvadesetak godina, mađarski je znanstvenik István Fodor (1943–) zaključio da sibirsko drvo u finskom nalazu svjedoči o razmjerno brzim seobama. • Veze (sličnosti) postoje između karelijskih petroglifa i stilski usporedivih, više-manje istodobnih crteža ne samo na stijenama srednjeg Urala, nego također uz obale rijeke Jeniseja i Angare, daleko u Sibiru. • Lubanje s vjerojatnim mongoloidnim primjesama često se susreću u nalazištima češljane keramike, čak na obali jezera Onjega (Južni jelenski otok) — ali najjača mongoloidnost susreće se na Velikom jelenskom otoku daleko na sjeveru.

Klimatsko-demografski razvitak • Do 3. tis. pr. Kr. dolina rijeke Kame, koja tvori prirodni prolaz između Povolžja i Urala, bila je slabo naseljena, dok je zauralsko-zapadnosibirsko područje bilo gusto naseljeno. • Uralsko gorje je zaustavljalo prodor vlažnog zraka sa zapada, pa je gust snijeg padao na zapadu, dok je sibirska strana bila prohodna. Tu su lovci mogli presretati velika krda kopitara koja su pristizala svake zime. • Takvo se stanje zadržalo valjda do kraja atlantske klimatske epohe, ili možda tek malo duže. • Neke sibirske skupine, nakon promjene klimatskih prilika, prešle su preko Urala u dolinu Kame, u Povolžje i dalje u krajeve gdje se više-manje u to doba raširio kompleks češljane keramike. • Ako ostajemo na starosjedilačkom pristupu, teško je naći bolji prapovijesni kontekst za povezivanje protofinskih krugova s precima ugrojezičnih naroda (oko Urala i u Sibiru), i jednih i drugih u širi sklop sa samodijskom jezgrom (u Sibiru, ili možda u kakvom zemljopisnom međupoložaju na sjeveru Eurazije).

93

Migracijski pristup • Među mađarskim znanstvenicima prevagnula je zamisao o migraciji. • Za Mađare, uzevši u obzir specifičnost njihova jezika u Srednjoj Europi, nije ni moglo biti dvojbe da su im ugarski preci stigli u Panoniju u migracijskom valu s istoka. U mađarskoj tradiciji ta se seoba naziva "osvajanje domovine", odnosno "pronalaženje domovine", mađ. honfoglalás. • Implikacije su jasne: integralna migracija prvih Mađara, gotovo kao oblikovanoga naroda, premda je konačno oblikovanje mađarskog naroda zacijelo bilo složeniji i uključivalo veliku komponentu, među inim, slavenskih plemena. • Naime, danas znamo da se Mađari, po DNK analizama, tek malo razlikuju od okolnih slavenskih naroda (Slovaka, Poljaka, Ukrajinaca i Hrvata). • Ali po jeziku oni doista jesu Ugrofinci i Uralci, tako da možemo pretpostaviti da su utemeljitelji mađarskog narod uživali jak prestiž u odnosu na glavno stanovništvo Panonske kotline, kojemu su uspjeli nametnuti svoj jezik. • I napokon, premda danas znamo da je situacija bila složenija, ne začuđuje što su mnogi mađarski istraživači vidjeli prve Uralce kao jedinstveno ljudstvo od početka, ili – drugim riječima – umjesto naglaska na heterogene korijene, podržavali su shvaćanje o zajedničkom podrijetlu Uralaca (ili u najmanju ruku Ugrofinaca) i raseljavanju njihovih ogranaka iz opće pradomovine. • Takvo su viđenje podržavali i neki finski istraživači (Castrén je tako pradomovinu Ugrofinaca i Uralaca smjestio na Sajan), kao i njemački, ruski i drugi autori.

Pradomovina: od Kaspije (i Keljteminara) do Zauralja • U migracijskom pristupu, pradomovina Uralaca se uglavnom smještala u zapadnom Sibiru, i po svemu sudeći neke seobe preko Urala moraju se podrazumijeti, kao što smo vidjeli, čak i u starosjedilačkom pristupu. • Valerij Nikolajević Černjecov (1905–1970) smatrao je da su u 6./5. tis. pr. Kr. preteče Uralaca stigli u zapadni Sibir s juga, iz područja keljteminarske kulture oko Aralskog jezera, i/ili općento iz prikaspijskih krajeva. • Černjecov je mislio da su odnosi između keljteminaraca i pražitelja zauralsko-sibirskih krajeva mogli biti dvosmjerni, iako se čini da su bitni impulsi stigli s juga, iz Prikaspije. • Sve se to može povezati također s dugoročnim ekološkim razvitkom, jer znamo da su u zadnjem ledenom dobu zapadnosibirsku nizinu pokrivala golema jezera, povezana s Aralom i zatim s Kaspijom, pa bi po svoj prilici postupno sužavanje i preoblikovanje tih jezera u razgranutu mrežu rijeka tijekom holocena poticalo različita preseljenja na sjever.

Fodorov sažetak Kao dobar primjer pretežito migracijske interpretacije, poslužit će nam prikaz Istvána Fodora: 1. Fodor je tvrdio da su uralski narodi, do raspada općeuralske zajednice, živjeli blizu "… stare granice između europoidnih i mongoloidnih rasa", točnije, smjestio ih je uglavnom između Urala, Oba i rijeke Irtiš, oko današnjih gradova Tjumen i Jekaterinburg. Osim toga, prihvatio je i vjerojatnost Černjecovljeve hipoteze o doseljenju prethodnika uralskih naroda iz područja oko Aralskog jezera 2. Zbog važnosti ribarenja, naselja ranih Uralaca nastala su "isključivo na obalama rijeka i jezera". Građa iz Šigira i Gorbunova — iako je razmjerno mlada — odnosila bi se na njih. 3. Uralska zajednica raspala se najkasnije u 4. tis. pr. Kr., kada je samodijska jezgra krenula na istok. 4. Preostala ugrofinska grupacija raspasti će se tijekom 3. i 2. tis. pr. Kr. 5. Od početka 3. tis. pr. Kr. — s približavanjem vremena klimatskih promjena, jedan je ogranak prešao Ural u dolinu Kame i do sredine 3. tis. stigao do ušća Kame u Volgu. Jezično jedinstvo Ugrofinaca zadržalo se do 2000. pr. Kr., a tada će dio "kamskopovolških" plemena nastaviti put na zapad, te za

94

nekoliko stoljeća stići do izvora Volge i odatle na Baltik i Bijelo more. 6. To je kretanje trajalo do 1500. pr. Kr., u sklopu "volosovske" kulture. Ti su ljudi preci, povolških i baltičkih Finaca, već razdvojeni od Permjaka. 7. Ugri su nastali od ostataka bivše zajednice u Zauralju. 8. I dok su volosovska plemena odlazila na zapad, Ugri su naseljavali područja istočno od Urala, uz Tobol, Išim i Irtiš, do nizine u međurječja Irtiša i Oba. 9. Motiv za te seobe, i finske i ugarske, bio je gospodarski polet. Ugrofinci, su prelazili na proizvodne oblike gospodarstva, pod utjecajem susjednih naroda. Ljudi istočnoeuropske fatjanovske kulture (tobože Iranci) potisnuli su volosovce, ali su i pomogli u razvitku potonjih. Ugri i neki samodijski narodi sudjelovali su u velikoj andronovskoj grupaciji (zajedno s protoiranskim skupinama). 10. U toplom i sušnom razdoblju do kraja 2. tis., pojas stepe i šume se proširio 200-300 km više na sjever. Tad su neki Ugri pošli po Irtišu do donjeg Oba, dok su južnije skupine prihvatili opći stepski model nomadskog stočarstva. 11. Oko 800–700. pr. Kr., opet je započelo hladno i vlažno razdoblje. Krajolik sjeverno oko donjeg Oba pretvorio se u tajgu i tu su se Ugri vratili lovačkom životu, i pomiješali se s "reliktima starih Uralaca" odavno potisnutih na sjever, ili s paleosibirskim narodima. Njihovi potomci postat će jezgrom budućih obskih Ugara (u sklopu ust-polujske kulture uz donji Ob, između 5. i 3. st. pr. Kr.). 12. Južnim Ugrima promjena klimatsko-ekoloških uvjeta olakšala je stočarstvo, jer su tada obilnije kiše preobrazile rub stepe u još bogatije pašnjake. I tako je do 1. tis. pr. Kr., od Urala prema jugoistoku, u dijelu današnje Čeljabinske oblasti, nastala protomađarska jezgra.

Indoeuropski i drugi susjedi • Mnogi su istraživači istaknuli veze Uralaca s protoiranskim i indoiranskim skupinama (andronovskom i brvnarskom grupom), dok mala "glačalca" (утюжки) u nalazištima češljane keramike možda govore također o starijim indoeuropskim utjecajima. • Ako su Toharci potekli iz srednjeg Povolžja, kako se misli, njihov odlazak na istok u 3. tis. pr. Kr., mogao je otvoriti put za ugrofinsku (točnije finskopermjačku) ekspanziju. • Međutim već u 3. tis. pr. Kr., sa zapada se raširilo istočno krilo kulture bojnih sjekira (uvjetno rečeno), čiju jezgru treba pripisati Protobaltima ili Baltoslavenima, i vjerojatno ne (kako je Fodor pretpostavio) Irancima. • Tu će biti riječ i o važnoj fatjanovskoj kulturi (3–2. tisućljeće pr. Kr.), koja je također bila zajednička (sudeći prema kontinuitetu) Protobaltima ili čini se, točnije Baltoslavenima. • Ali od početka drugoga tis. pr. Kr., Povolžje, Priuralje, južni Sibir i stepa Kazahstana doista su pod utjecajem iranski obojenih kultura. • Dio povolškofinskih, ugarskih pa i samodijskih plemena mogao je ući tada u lokalne brvanske i andronovske zajednice, kao što su Ugri su zacijelo sudjelovali u sjevernom, fedorovskom smjeru andronova, povezan s "andronoidnim" kulturama češljane keramike, poput čerkaskulske kulture u Zauralju. • I dok su Iranci djelovali valjda najviše na širenje stočarstva i trampu metalnih predmeta, narodi bojnih sjekira odnosno fatjanovske kulture izravno su uveli zemljoradnju i rano kovaštvo u šumski kraj, te potisnuli i, čini se, asimilirali dio lovaca-ribara iz volosovske i srodnih grupacija. • U međuvremenu se razvila i sejmo-turbinska pojava, koja je možda uključila Ugre, ali je to ipak bio opsežan "transkulturni fenomen", povezan s pokretima malih skupina podrijetlom s Altajskoga gorja, i koji ukazuje na moguće sukobe s androvnovcima. • Napokon, od sredine posljednjeg tis. pr. Kr., između Kame i pritoka Irtiša/Tobola u Sibiru protegnuo se ranoželjeznodobni kompleks Ananjino. Upravo je ta pojava potaknula daljnje prožimanje istočnih Ugrofinaca sa skitskosibirskim svijetom.

95

• Umjetnički i drugi utjecaji ananjinske kulture ukazuju na vezu s tagarskim sklopom oko Minusinska i javljaju se novi ratnički odjeci s Altaja. • Od završnice ananjinske kulture, ako ne i prije, na istočnije ugrofinske ili uralske sredine počele su utjecati neke ranoturske ili altajskojezične skupine. • Blagi porast mongoloidnosti zapravo već u sklopu ranoananjinske kulture, treba se usporediti s porastom mongoloidnih primjesa u pretežito europoidnim serijama iz Minusinske kotline u doba Karasuka i Tagara. • Prema Aleksejevu, ljudi odgovorni za te promjene nisu još "srednjoazijski mongoloidi", kakvi će prevagnuti u mnogim altajskojezičnim sredinama. Utjecaj u Karasuku Aleksejev je povezao s južnijem dijelom srednje Azije i s ketskim ili tibetsko-burmanskim narodima, dok je utjecaj u Tagaru povezao s taježnim (tj. tajgovskim) mongoloidima — u nekom samodijskom jezičnom kontekstu!

Kulture češljane keramike i susjedne kulture

Samodijci. Europsko podrijetlo Samodijaca (samodijsko-saamskih plemena) Mihail Fedorovič Kosarev (1931–2017) iznio je tezu o nekoj vrsti migracijske rošade oko Uralskog gorja: 1. Prvo postoji "neolitski" kontinuitet od zapadnog Sibira do Kame-Volge, s dubljim podrijetlom u području Srednje Azije (Černjecova teza). 2. Taj se kontinuitet raščlanio na kulturno inovativniji ogranak na istoku i na konzervativniji sklop na zapadu, što odgovara podjeli između ugarskih i finskih ("finskopermskih") jezika. 3. Jaki "andronoidni" utjecaji na istočni sklop udaljuju ga od zapadnog i raspada se ugrofinska cjelina.

96

4. Do kraja 2. tis. pr. Kr., skupine s Urala nadiru dalje u europsku Rusiju i prema Pribaltiku, dok nositelji starijih jamičasto-češljanih tradicija iz Pribaltika i sjeveroistočne Europe stižu sa zapada i prodiru preko Urala u Sibir. 5. Prvi su Finci, što zvuči logično, no nositelji starijih tradicija jamičasto-česljane keramike, koji kreću iz Europe prema Uralu, su Samodijci! Točnije, sa zapada se kreće samodijsko-saamski živalj, jer bi preci Saama bili ostatak ljudstva koji je govorio jezikom srodnim samodijskom prije nego što ga je finski migracijski val zapljusnuo i jezično asimilirao; a to znači da su i (jezični) preci Samodijaca nekad živjeli u Europi. • Da bi to potkrijepio, Kosarev se pozvao na Duljzonovu tezu o drevnom samodijskom sloju u toponimiji istočne Europe i na lingvističke zaključke po kojima su saamski i općenito finski jezici bliži samodijskima nego što su to ugarski jezici. • Kosarev je logično razradio arheološke naznake. • Primjeri bliski sjevernoeuropskim "jamičasto-češljanim" uzorima pojavljuju se u zapadnom Sibiru, u porječju Tobola (oko Tjumena), u doba kada ista kulturna tradicija već nestaje u Europi. • A pošto je "jamičasto-češljana" keramika imala dugu prošlost u Europi, Kosarev je zaključio da su je u Sibir prenijeli preseljenici iz Europe. • Drugi su istraživači ukazali na sličnosti arheoloških kultura s obje strane sjevernog (arktičkog) Urala, u kojima također nalazimo "jamičasto-češljane" motive, što možda svjedoči o kakvom "sjevernom koridoru" uz arktičko primorje od Bijeloga mora do donjeg Oba, a do porječja Tobola. • No ako jedni idu na zapad, dok drugi idu na istok, imaju li uopće isto zajedničko podrijetlo? • Ispada da su uralske jezične veze izraz naknadnih dodira, u doba migracijskih prožimanja i rošada preko Uralskoga gorja (ili oko Urala), ili je zajedničko podrijetlo vrlo davno, i Samodijci se vraćaju natrag, ostavljajući za sobom pretke Saama. • I Aleksejev je bio sklon ideji o drevnom samodijsko-saamskom sloju u sjevernoj Europi, iako je poput većine autora smatrao da se samodijska pradomovina ipak nalazila na istoku, tj. u Sibiru.

Daljnja kretanja Samodijaca • Boris Osipovič Dolgih (1904–1971) smatrao je da se samodijska zajednica oblikovala na šumskostepskom pojasu zapadnoga Sibira. Između tajge i močvara na sjeveru, planina na jugu, vododjelnice Oba i Irtiša na zapadu i Minusinske kotline na istoku. • Upravo ih je andronovski pokret na istok mogao gurnuti ili povući prema Altaj-Sajanu, gdje će se održati do nedavne prošlosti narod Kamas i drugi • Na seobu ranosamodijskih plemena na tajgu, utjecali su pritisci u doba Karasuka. Naime, samodijske skupine napredovale su istočno preko Jeniseja do Sajana i ruba Mongolije, prije nego što su ih ketski (karasučki) pokreti dobrim dijelom vratili na zapad i gurnuli na tajgu. • I uzevši u obzir da ketski toponimi postupno zamjenjuju, prevode, stare samodijske hidronime za pritoke u srednjem međurječju Oba i Jeniseja, baš bi se tim putem kretao ketski prodor i potiskivanje Samodijaca na sjever. • No poslije nekoliko stoljeća došlo je do novih seoba samodijskih skupina, iz žarišta kulajske arheološke kulture, na područje srednjeg Oba od 5. st. pr. Kr. do 5. st. n.e. U 3–2. st. pr. Kr. migracije iz kulajskoga prostora krenule su na sjever do donjeg Oba, na zapad do Irtiša, i na jug – uz Ob do Sajanskog lanca. • Dakle, možda su "sajanskih Samodijaca" stigli na Sajansko gorje kasno, a zatim su ih na početku n.e. najezda Huna s istoka potisnula u sjeveroistočnu Europu; no "ketski prijevodi" hidronima dobivaju smisao i zbog moguće povezanosti azijskih preteča Huna s ketskim jezikom.

97

Sjihirtja i Morrede • Na krajnjem sjeveru Eurazije nekad su morale živjeti druge populacije. Samodijske predaje govorile su o prastanovnicima sjevernih zemalja. • Zapadni Neneci nazivali su te ljude "Sjiirtja" (ili Sjihirtja), a Nganasani i Eneci "Morrede". • Prema predajama, i jedni i drugi obitavali su u "jamama". Živjeli su od ribolova i lova na sobove i morske sisavce; Neneci su pripisivali Sjiirtjima ostatke kamenodobnih zemunica u primorju Arhangelske oblasti – uz rijeke Ižas i Indigu, oko ušća Pečore i uz Karu, koja ovdje tvori zemljopisnu granicu između Europe i Sibira. • Dolgih je ostao oprezan, no smatrao je da bi Sjiirtja, ili Morrede mogli biti "zapadni Jukagiri", od kojih bi Samodijci naslijedili svoju razmjerno jaku mongoloidnost. Tu je zamisao iznio i na osnovi pokazatelja o jezičnim vezama između jukagirskih govora i uralske skupine. • Jukagira su dobri kandidati i za Aleksejeve "taježne mongoloide"; no upitno je možemo li pretke Jukagira, ili kakav jukagirski supstrat, smjestiti zapadnije od Tajmirskoga poluotoka ili od donjeg toka Jeniseja. • Jukagirski korijeni sežu do starijih kultura na prostoru od Tajmira na zapadu do Anadira na istoku; a vjerojatno su povezani s ust-bjelajskom kulturom (1. tisusćljeće pr. Kr.), na području oko utoka rijeke Bjelaje u Anadir, što je vrlo istočno. • Nenečke predaje o Sjiirtjima – ako sadrže zrno istine – možda se odnose na populacije starijih Uralaca ili, prihvatimo li implikacije Kosarevljeva opisa, na pretka Saama ili na ostatke drevnoga samodijsko- saamskoga življa, od kojih su se Samodijci već odavno odvojili (etnonim "Samojed" bio je prvi put zapisan kad su Neneci već živjeli na krajnjem sjeveroistoku Europe, a prema jednoj etimološkoj tezi to je ime poteklo od izraza "zemlja Saama" (< sāme gen. etnonima + ædna, "zemlja")

Uralskoaltajske teze • Čini se da ipak ima nešto vrlo drevno u slici koju dobivamo iz dosadašnjih istraživanja, iako nije lako slijediti, primjerice Doluhanova, i pratiti trag natrag do paleolitika; prema današnjem stanju znanja, ne treba ići dalje od mezolitika ili subneolitika. • Prapovijesni okvir "uralizacije" nije morao biti jednoličan; u najmanju ruku ne bismo pretpostavljali veći stupanj jedinstva među Uralcima, nego što bismo uzeli za protoindoeuropsku zajednicu. • Što se tiče uraloaltajskih veza, unatoč sličnostima – aglutinacija, sinharmonije i devedesetak zajedničkih korijena u leksiku – posebni odnosi između uralskih i altajskih govora ne mogu se utvrditi, barem prema klasičnim pravilima jezične rekonstrukcije; to bi značilo da je srodstvo ili vrlo daleko, ili da su leksičke i druge podudarnosti posljedica kasnijih posuđivanja. • No čak da je riječ o posuđenicama, trebalo bi naći kakav prostorno-kulturni okvir koji bi stavio uralsku i altajsku skupinu u bliži dodir. • Prihvatim li Černjecovljevu postavku o arheovezama između uralskih područja (i ljudi) i srednjoazijskih keljteminarskih življa stoji, upravo bi keljteminarski sklop pružao najstarije moguće rješenje problema – pogotovo jer keljteminarska građa ima sličnosti ne samo s kulturama češljane keramike na zapadu, nego također s "gobijskom kulturom" u Mongoliji. • Eurazijska prožimanja u željeznom dobu, mnogo su sigurnije poprište za razvitak uralsko-altajskih odnosa – barem od ananjinske kulture, no nema nikakve dvojbe da su najkasnije od hunskih najezdi, lančane seobe altajskih skupina imale golem učinak na jezik, etnogenezu i prostorni raspored Uralaca. Mađari će na kraju stići u Panoniju kao vrlo raznolik narod – s ugarskom jezgrom, ali toliko pomiješani s turskim odnosno turkobugarskim skupinama, s ostacima stepskih Iranaca i s drugim manje poznatim etnijama da će ih srednjovjekovni bizantski pisci izričito prozvati "Turcima" ili "Hunima".

98

Narodi iz altajske jezične porodice • Altajska jezična porodica, ili skupina jezičnih porodica, ima u novije vrijeme dvije sheme podjele: 1) mikroaltajsku shemu, koja obuhvaća tri cjeline: tursku (ili alt. turkijsku, rus. тюрксая, engl. Turkic), mongolsku i tungusku (tunguskomandžursku), i 2) makroaltajsku, koja uključuje i korejski i japanski. Mikroaltajska teorija (desno) i makroaltajska teorija (lijevo):

• Ime "altajski" vjerojatno je prvi uveo Castrén, ali u smislu "uraloaltajske" zajednice. Današnju uporabu odredio je jedan drugi važan istraživač iz Finske: Gustaf John Ramstedt (1875–1950). • Altaj, "Zlatna planina", spominje se u turskim mitovima o postanku, i u (anatolsko-) turskoj pjesmi o Bozkurtu. Međutim, svaki je turski rod navodno imao svoj Altaj. • Između raznih altajskih grana postoje mnoge sličnosti u leksiku, općoj tvorbi, čak u gramatičkom sustavu, no činilo se da ima previše raskoraka u temeljnom rječniku.

Brojevi u nekim altajskim jezicima

• Zato je dio istraživača, slično kao i u slučaju uralskih jezika, zaključio da altajske jezične veze nisu "genetske", nego da su tek odraz dugotrajnih posuđivanja. • U tom smislu, tvrdilo se da je riječ o ostatku "prvobitne lingvističke neprekidnosti" iz paleolitika (Viktorova). • Međutim, ako se polazište premjesti sve dalje u prošlost – onda je i lakše objasniti nastale razlike u općealtajskom leksiku, i znatno teže odbaciti postavku o genetskom srodstvu. • Problem je što najstariji jezični spomenici, osim nekoliko glosa u drevnokineskim spisima, potječu tek od druge polovine prvog tis. n.e., što je bolje nego u primjeru uralskih jezika, ali i dalje teška okolnost.

99

• Ukoliko polazimo od makroaltrajske sheme: 1) najstariji tekst na korejskom jeziku je zbornik stihova Silla hyangga (= "Pjesme o domovini"), datiran između 579. i 632. n.e. • Japanska pismenost počinje poslije, oko tradicionalne godine 712. s pojavom djela Kodžiki (古事記, "Zapisi o drevnim stvarima"). • U "užoj" altajskoj shemi najstariji su orhonsko-jenisejski natpisi na staroturskom jeziku, koji također datiraju iz 8. st., iako možda odražavaju stanje u turskim jezicima između 6. i 8. st. n.e. • Teže je utvrditi prve mongolske i tunguske jezične tragove, jer se dio moguće građe još ne može pročitati (primjerice, tekstovi na kidanskom pismu). • Stoga se prvim sigurnim mongolskim tekstom može smatrati jedino Tajna povijest Mongola (= Mongol-un niyuca tobčiyan) zapisana oko 1240. u kineskoj grafiji (kin. Yuán cháo bì shĭ, 蒙古秘史). • Slično tome, za tunguski (mandžurski) jezik najstarije su čitljive potvrde džurčenski zapisi iz 14. st., s time da za sibirske tunguske jezike nema podataka sve do 19. stoljeća. • Ukupan zbroj općealtajskih rekonstrukcija dosegnuo je nedavno 570–600 leksičkih jedinica, stotinjak više nego u najvišim općeuralskim rekonstrukcijama (radi usporede za indoeuropski prajezik rekonstruirano je 2000 korijena). • Utvrđene su i mnoge djelomične podudarnosti na razini dviju-triju altajskih grana (uključujući korejski i japanski), možda zato što je dio povezne prajezične građe u prošlosti izgubljen. • Pa ipak, u najstrožem izboru od 160 "nepobitnih altajskih jedinica" koje je autorica Anna Dibo (1957–) izdvojila, neke izgledaju kao posuđenice, ili možda zajedničke s drugim jezičnim porodicama.

Altajski prajezik Prema izboru Dibove, može se zaključiti sljedeće: 1. Postojao je razmjerno arhaični društveni sklop, s naglaskom na lov i ribolov, ali nije bilo ni opće riječi za luk i strijelu (samo za ribarsku udicu). 2. Velik je broj naziva označavao ptice i šumske životinje (pogotovo jelene/sobove i male životinje važne zbog krzna). I kukci su dobro zastupljeni – muhe i obadi, ose, gnjide i drugo. Za domaće životinje, postoji riječ za psa. 3. Stočarski rječnik potencijalno je naznačen tek u ovčarstvu (*nuŋa, "vuna"), nikako ne u govedarstvu ili konjarstvu. Riječ za svinju mogla bi se odnositi i na divlje vrste. Što se tiče dvije-tri oznake za mlade životinje, teško je reći ulaze li u stočarsko, ili u lovačko nazivlje. 4. Unatoč mnogim nazivima za trave, bobice, luk i voće, malo bi što potvrdilo prijelaz sa sakupljanja biljne hrane na sadnju i zemljoradnju. Postoji samo jedan altajski korijen za "travu/žitaricu", koji je dao tursku riječ za proso, ali taj bi se naziv mogao objasniti kao i u analognom uralskom slučaju. 5. Naznačena je priprema kože (ili krzna), pletenje granja ili pruća (za ribarske vrše?), gradnja nastambi pa i ograđenih naselja. Riječi za glačanje i bušenje mogu se odnositi na industriju obrade kamena. Nema riječi za kovine. 6. Prevladavalo je rodovsko načelo, više rodbinsko ili obiteljsko nego baš rodovsko. 7. Postoje pokazatelji o patrijarhalnom poretku (*edin, "domaćin, muž"), u kojem je, osim spola, životna dob bila ključna. 8. Oznaka za stranca ili tuđinca zacijelo ulazi u ratnički leksik (usp. *dagu "stranac, tuđinac" i *dagi- "zavađati" > mong. *dajin "rat", tur. jagï‑ "rat, neprijatelj"), iako bi to mogla biti iranska posuđenica. No postoje izrazi za borbu i napad, ali nema izraza za oružje. 9. Postoji i opći altajski korijen za "proročanski san / snoviđenje" (*t'ölki) i glagolski korijen za obredne (kultne) radnje (*t'ap'ḱi), po svoj prilici u nekom šamanskom sklopu. Nadalje, za lociranje mjesta nastanka, prvobitne altajske zajednice, važni su mogući "ekološki pokazatelji"

100 iz prajezika: 1. Na temelju bogatstva naziva za floru i faunu, jasno je jedino da su preci Altajaca živjeli u razmjerno šumovitom krajoliku, gdje je bilo i vodenih tokova ili jezera, a vjerojatno i većih livada ili travnjaka. 2. Međutim, sve naznačene životinjske vrste, ptice i nazivlje bilja, mogu se odnositi na golemo područje sjeverne Eurazije. Dakle, nije označena neka "dijagnostička vrsta" s ograničenim staništem, koja bi mogla pomoći u lociranju pradomovine. 3. Vrlo je malo leksema za neživu prirodu. Jedan korijen mogao bi označavati "lošu zemlju" – pješčaru, slanjaču ili močvaru, a postoje nazivi za sol, kamen i otok. 4. Opće klimatske prilike najslabije su označene: postoje samo riječi za svjetlost i toplinu. 5. Moglo bi se zaključiti i da preci altajskih naroda nisu živjeli u krajevima s mnogo snijega i leda. Tek se u turskom i tunguskom protorječniku nalaze naznake o zamrznutom kraju s povremenim burama ili mećavama. 6. Također je znakovito, unatoč turskom mitu o podrijetlu na planini, da u užem popisu protoaltajskih leksema nema riječi za visoke gore. Zaključci iz jezične građe • Uzevši u obzir leksičke naznake, protoaltajska zajednica može se zamisliti kao lovačko-ribarsko i sakupljačko društvo, koje je možda (u najboljem slučaju) držalo malu rogatu stoku i poznavalo vrlo rudimentarnu vrstu zemljoradnje (engl. scratch farming). • Prve altajske zajednice bile su vjerojatno na razvojnom stupnju prijelaza iz mezolitika u neolitik ili subneolitik. • Altajska pradomovinu, sudeći prema ekološkim naznakama, nalazila se u klimatski blažem i sunčanom kraju, možda omeđenom pustinjom i "lošom zemljom" (kamenjarima ili slanim jezerima), ali općenito sa šumama, livadama i vodenim tokovima, i vjerojatno se nalazila u kakvom nizinskom predjelu, a ne u brdsko-planinskom području. • Prostori koji bi u općem području Euroazije odgovarale takvoj vrsti pradomovine, nalaze se u dva područja: 1. na zapadu — u Turanskoj nizini, odnosno oko Aralskog jezera (u vlažnijoj fazi), 2. na istoku — u stepskom ili nekadašnjem šumskostepskom potezu od Žute Rijeke do južne Mandžurije, preko Ordosa i Gobija (koji su nekada također bili znatno vlažniji nego danas). Turanijska pradomovina • Njemački znanstvenik Karl Heinrich Menges (1908–1999) polazio je prvo od teze da su barem preci Turaka nastali na sjeveru Mongolije. I zatim je pretpostavio da sve do seobe Turaka i Huna, preci altajskojezičnih naroda nisu živjeli zapadnije od crte između predgorja Altaja, Lopskog jezera i Kūnlúna. • Naime, smatrao je da su zapadno od te crte živjeli Iranci, što je u ranom metalnom dobu bilo i točno. • No zbog jezičnih veza (ili dodira, ne nužno lingvističko-genetskih) između altajskih naroda i Uralaca, Indoeuropljana, pa i Dravida, Menges je napokon ipak smijestio altajsku pradomovinu u Turaniji. • Prema njegovom zaključku, u 2. tis. pr. Kr. protoindoeuropske i protoindoiranske seobe potisnuli su Altajce s pontsko-kaspijskih i turanijskih stepa na visoravni Srednje Azije (kao što su možda potisnuli i Protodravide u Indiju). Kretanja prema Japanu • Zanimljivo je da su slične zapadne koncepcije prihvatila i dvojica znanstvenika, koji su se osobito zanimala za podrijetlo japanskoga jezika: Roy Andrew Miller (1924–2014), stručnjak za japanski jezik i jedan od glavnih pobornika makroaltajske teze, te antropolog Benjamin Irving Rouse (1913–2006), autor jedne od rijetkih (prvih) knjiga posvećenih konkretno prapovijesnim migracijama (Migrations in Prehistory: Inferring Population Movement from Cultural Remains, Barnes & Noble, 1986).

101

• Miller je polazio od opće glotokronološke sheme, koja se može sažeti ovako: 1. Prije mnogo tisućljeća Altajci nastaju na stepama zapadnog Sibira (sic), između Kaspije i Altajskoga gorja (tj. u Turaniji). 2. Protoistočnoaltajski krug odvojio se od protozapadnoaltajskog. U potonjem su nastali turski i drugi zapadnoaltajski jezici. 3. Govornici istočnih protoaltajskih narječja dalje su se dijelili. Jedni su pošli na jugoistok, do mongolske stepe, gdje će se razviti protomongolski govori, a drugi na sjeveroistok, u istočnosibirske šume, gdje će se stvoriti prototunguska jezgra. Prototunguzi naselili su Mandžuriju, domovinu mandžurskih jezika. 4. Oko 4000. pr. Kr. jedna je srodna skupina stigla na Korejski poluotok. 5. U Koreji, oko 2600. pr. Kr., "protopoluotočni" jezici razdijelili su se od "protoprimorskih " jezika (Proto-Peninsular i Proto-Pelagic). Od prvih je nastao korejski, a drugi su postali osnovom za japanska i rjukjuanska narječja 6. Prijelaz na Japan možda se dogodio još dok je u Japanu trajala džōmonska kultura, ali jezični preci Japanaca ostali su ograničeni na otoku Kjūšū do početka naše ere. 7. Rjukjuanski se razdvojio od japanskoga sredinom naše ere. • Rouse je nastavio i nadopunio Millerovu razradu: 1. Prijelaz ljudi japansko-rjukjuanskog jezika iz Koreje na Japan mogao se zbiti već oko 2500. pr. Kr., ali su naselili samo sjeveroistočni dio otoka Kjūšū, gdje su stvorili jednu osobitu inačicu džōmona. 2. Ekspanzija je uslijedila tek od 300. pr. Kr., kad je ta lokalna džōmonska skupina prerasla u ranu kulturu Jajoi (弥生, ulazak u japansko brončano doba). Širenje je zahvatilo tada otoke Honšū i Šikoku. 3. Austronezijci su možda živjeli na Rjūkjūanskim otocima (jap. Rjūkjūa-šoto, 琉球諸島), dok pretke Ainua treba tražiti u džōmonidnim skupinama potisnutim na sjever iz središnjih planina Honšua, nakon prodora jajojske kulture. 4. Što se tiče tih indigenih naroda: povjesničari poistovjećuju ljetopisno ime Emisi ili Ebisū s precima Ainua; ljudi Kumaso – poslije nazvani Hajato (阜人), možda su Austronezijci, dok se etnonimi Udzumo i Tenson možda odnose na neke tunguske skupine, ili na dio izvornih Protojapanaca. 5. Otvoreni slogovi u japanskom jeziku, mogli bi biti znak miješanja jezika i naroda. Naime, prema teoriji koju je prvi iznio Vjačeslav Ivanov (na temelju praslavenskog jezika), jezici u kontaktu tipično razvijaju otvorene slogove). • Treba ipak reći da altajsku teoriju o podrijetlu japanskoga (i korejskog) jezika ne prihvaćaju svi povjesničari jezika. • Primjerice, Aleksandar Vovin (1961–), američki lingvist ruskoga podrijetla, koji je donedavno snažno zagovarao makroaltajsku tezu, o čemu je napisao i jedan članak u Hrvatskoj ("Altaic so far", Migracijske teme 15, 1-2 1999), danas misli da su veze između japanskoga i altajske jezične porodice tek posljedice ranih pozajmljivanja. • To je moguće, ali u odnosu na tematiku drevnih seoba čak i pozajmljivanje mnogo govori. • Japanske seobe ili jezični dodiri, bilo kako bilo, nalaze se na repu zbivanja u altajskom sklopu. Eventualni prijelaz Protojapanaca u svoju domovinu oko 2500. pr. Kr. uklapa se u razdoblje jakih pokreta u Euraziji ("toharskih" pohoda, uralskih/ugrofinskih seoba, pojave iranskih riječi u kineskom). Neki lančani prijenos pritisaka ili poticaja u smjeru zapad-istok izgleda očit. • Vidjeli smo da je suša u 3. tis. pr. Kr. zahvatila euroazijske stepe, što je dovelo i do pojave prvih konjaničkih nomada. Tada su i kovači bronce i potom željeza počeli djelovati među narodima središnje Eurazije. • U Kini, uvjeti za iskorak iz neolitika u šangovsko brončano doba sazreli su na prijelazu iz 3. u 2. tis. pr. Kr.

102

Kineska pradomovina Altajaca – Gobijska mikrolitska kultura • Postoji i teza da se altajska kolijevka nalazila na području današnje Kine. • Prema informacijama Vovina, tu je pretpostaku prije desetak godina prvi predložio Sergej Starostin. Osim toga, i Cavalli-Sforza je ustvrdio da se sjeverni Kinezi razlikuju od južnih Kineza i da su, zajedno s Tibetancima, genetski najbliži današnjim govornicima altajskih jezika. • Znači li to da su sj. Kinezi zapravo jezično asimilirani srodnici protoaltajskih populacija? • Glavni je problem što to narušava vrlo uvjerljivu pretpostavku o indigenom podrijetlu neolitskih Kineza. • Spomenute naznake iz rekonstrukcije altajskog prajezika mogu se eventualno povezati s mikrolitskim (subneolitskim) kompleksima tzv. gobijske kulture iz sjeverne Kine, ali ne s pravom zemljoradničkom kulturom kakva će se razviti na prapornom tlu uz Žutu rijeku, na matičnom prostoru buduće kineske civilizacije. • Prostor te gobijske kulture obuhvaćao je golem pojas od Xinjianga do Mandžurije, pa i područje Ordosa. I štoviše, upadljive su i arheološke podudarnosti s keljteminarskim sklopom na zapadu – dakle, dalje prema zapadu, sve do Turana. • Neka plemena protiv kojih će se Kinezi boriti u povijesnom razdoblju zacijelo su potekla iz sredina povezanih s tom mikrolitskim kulturom. • Među njima je moglo biti i altajskih skupina, ali i "starijih" plemena, ili bliskih srodnika neolitskih Kineza, ili predaka nekih naroda iz paleoazijske/paleosibirske skupine. • Sve u svemu, u davnini su možda nekineski starosjedioci obitavali sav areal Žute rijeke i srednje ravnice. • Sinotibetanski preci Kineza, stigavši s juga, mogli su jezično asimilirati i/ili djelomično potisnuti te ljude, usporedo s razvitkom neolitika. • Ostaci tog prijašnjeg slijeda zadržali bi se u sjevernijim krajevima, od Mongolije do Mandžurije, i vjerojatno do Koreje.

Etape raspada altajske jezične prazajednice • Raspad altajske prazajednice već je daleko napredovao do sredine 3. tis. pr. Kr. • Korejsko-japanski sklop odavno se odvojio od tunguske, mongolske i turske skupine. • Od potonjih triju altajskih grana, Menges je smatrao da su tunguski jezici arhaičniji od mongolskih, a mongolski arhaičniji od turskih, što bi značilo da je turska grana najmlađa u porodici, ili točnije u njoj ima najviše inovacija. • No prema ruskom turkologu Nikolaju Baskakovu (1905–1996), prototurski se neko vrijeme razvijao zajedno s mongolskom jezgrom, nakon podjele od tunguske skupine – iako i mongolski i turski dijele neke leksičke crte s tunguskim jezicima, koje ne dijelo zajedno (ukoliko nije riječ o utjecaju paleosibirskih supstrata). • Po svoj prilici, turska se grana oblikovala oko 2000. pr. Kr., a to bi, dakle, bilo i vrijeme konačnog raspada altajske prazajednice. • Što se tiče mjesta oblikovanja triju glavnih altajskih grana (iz mikroaltajske sheme), nešto se može zaključiti na temelju raspostranjenosti toponima: 1. Turski toponimi nalaze se doista blizu Altaja (u zapadnoj Mongoliji i Džungariji), premda ih ima i istočnije, sve do Hinggana. 2. Mongolski su rasprostranjeni južno od turskih, i to daleko prema jugu – do gornjeg toka Žute rijeke, Jangceja i do Plavog jezera (Koko Nur, kin. Qīnghăi) u Tibetu.

103

3. Tunguski toponimi nalaze se sjeverno od crte između rijeke Selenge u Mongoliji (oko Bajkala) i povijesne Mandžurije.

Kineski izvori o susjednim narodima Kronologija kineskih izvora • Najstariji izvori, gatateljski natpisi na kornjačinim oklopima i plećkama životinja (kin. jiăgŭwén, 甲骨文), potječu s konca razdoblja Shang (13–12. st. pr. Kr.). • Stariji dijelovi "Knjige zapisa" – Shūjīng nastali su u vremenu zapadnoga Zhoua, između 11. i 7. st. pr. Kr. • Negdje u to doba nastala je i "Pjesmarica" – Shījīng, dok se "Knjiga promjena" – Yìjīng, datira između 10. i 8. st. pr. Kr. Redakcija tih djela pripisuje se Konfuciju. • Riječ je o skupini temeljnih konfucijskih klasika, u koju ulazi i ljetopis "Proljeća i jeseni" – Chūnqiū, koji pokriva godine od 722. do 481. pr. Kr., kao i mlađi "Kanon o obredima" – Lǐjì , iz 4. do 1. st. pr. Kr. • Iako je spomenuti ljetopis "Proljeća i jeseni" najstarija očuvana kineska kronika, sudeći prema podacima iz mlađih izvora, čini se da je ljetopisna tradicija započela stotinjak godina prije njegova nastanka, negdje u 9. st. pr. Kr. • U svim ranim kineskim radovima mogu se naći barem usputni osvrti na razne strane narode. • Međutim, strane narode i svijetove osobito obrađuje, iako najčešće u mitskom okviru, znamenita "Knjiga planina i mora" – Shānhăijīng. Njezin najstariji i središnji dio datira iz 8–7. st. pr. Kr., a najmlađi dijelovi od početka vladavine Hana (3–2. st. pr. Kr.). • Tematika "Knjige planina i mora" odnosi se i na zgode iz doba Shennonga (Yandija), Žutoga Cara i drugih mitskih likova, i pogotovo na daleka putovanja među narodima svijeta na koja je pošao car Yu, ukrotitelj "velike poplave" i utemeljitelj legendarne dinastije Xia. • Nažalost, znatan dio starokineske knjižne građe doživio je ne samo razne prerade prilikom prijepisa, nego i opću pomutnju zbog epizode "spaljivanja knjiga" u 3. st. pr. Kr.

Razdoblje Shang

• Budući da je jedno od glavnih tema u šangovskim tekstovima bilo Značenje stranih etnonima žrtvovanje ratnih zarobljenika, ukupno se u gatateljskim natpisima našlo preko predestak imena naroda protiv kojih su Šangovci ratovali. • Kineski svjetonazor i viđenje stranih naroda dobivao je još od tada, čini se, etno-, socio- i politikocentrističke naglaske. • Naime, kako je ilustrirao Mihail Vasiljevič Krjukov (1932–), u doba gatateljskih natpisa nastala je zamisao o središnjem prostoru, "velikom gradu Shang" (dà yì shāng), u sredini četiriju skupina podložnih "zemalja" (tŭ), određenih prema glavnim pravcima svijeta, oko kojih se nalazio vanjski prsten tuđinskih i nepokorenih naroda, označenih riječju "pleme", fāng. • Pojedini etnonimi, koji se mogu razgonetnuti, prenosili su nazivlje iz

biljnoga ili životinjskog svijeta: Múfāng "pleme drveta", Hŭfāng Etnonim Xīfāng (奚) u gatateljskim "pleme tigra", Lóngfāng "pleme zmaja", Cháifāng "pleme čagalja", natpisima (1, 2), i poslije na brončanim Măfāng "konjsko pleme"; ili katkad se piktogram odnosi na izgled posudama dinastije Zhou (3). Jedan od oblika etnonima Méifāng (眉方) na 奚 stranaca: Xīfāng prikazivao je osobu s pletenicama (danas ), gatateljskim natpisima (4). Méifāng (眉方) glavu čovjeka s kapom i raspuštenom kosom.

104

• Opisni piktogrami odražavaju starokineska viđenja stranih naroda, a etnonimi prve vrste (biljke, životinje) možda su totemske predodžbe koje potječu od samonaziva tih naroda. • Međutim, oblici poput Mufang mogu označavati i "narod u šumi", a u kineskom modelu – neke su životinje povezane s pravcima svijeta: bijeli tigar (báihŭ) bio je "duh čuvar" zapada, modrozeleni zmaj (cānglóng) zaštitnik istoka, tamnocrvena ptica (zĭniăo), čuvar juga i crna kornjača obavijena crnom zmijom, sa zagonetnim nazivom "tamni ratnik" (xuánwŭ) odnosila se na sjever. • Zatim, ima naznaka da su imena poput "plemena čaglja" imali prezrivo značenje, a moguće je da je oblik Mafang, označavao narod konjanika. • Zanimljiv je primjer etnonima Qiāng (羌), koji se pisao znakom ovna (羊) sa znakom čovjeka (儿). Neki su autori iz toga zaključili da su se Qiāng bavili ovčarstvom, ali u gatateljskim natpisima nalaze se također izrazi mă qiāng "konjski Qiang" ili "Qiang s konjima", i duō mă qiāng "Qiang s mnogim konjima", ili "mnogobrojni Qiang s konjima". Znači li to da se "narod ovčara" počeo baviti konjarstvom? U nomadskom euroazijskom sklopu to je moguće.

• Ime Qiang se javlja katkad i bez dodatka fang, što bi govorilo da su neki od njih potpali u krug Qiāng,pokorenih Guĭfāng, naroda. Quăn, No Zhōu, Šangovci Yífāng su najviše i najžešće ratovali upravo protiv Qianga, pa je njihovo ime prvo poprimilo opće značenje "barbar", ili za podređene, smisao "rob" ili "kmet". • U natpisima se mnogo govori o lovu na odbjegle Qiang. Izgleda da su Šangovci neko vrijeme rabili etnonim Qiang i kao opći naziv za sve ljudske žrtve! • Ratovi Šangovaca s vanjskim narodima bili su vrlo učestali za vladavine Wŭdīnga (1200–1181. pr. Kr.). Vojsku je vodila i njegova žena Fù Hǎo, možda stepska Iranka. • U jednom tadašnjem natpisu, gatatelj kaže: "Tŭfāng napadaju naše istočne zemlje, uništavaju dva grada; Gōngfāng upadaju u polja naših zapadnih zemalja", ali za same Kineze, odlučna bila je pobjeda nad drugim sjevernim narodom: Guĭfāng, koji je možda živio u Ordosu ili u sjevernom Shaanxiu. • Sjećanje na tu zgodu sačuvano je u heksagramima glasovite Knjige promjena. • Od Wudingova vremena vrlo se često u natpisima spominju ratovi s Qiangima, kao i pokoravanju nekih njihovih skupina. • S druge strane, smatra se da su Qiang imali i bliske veze ili zajedničko podrijetlo s ljudima Zhōu (周, hrv. izgov. "džu"), idućim vladarima drevne Kine, čija se zemlja nalazila uzvodno na rijeci Wei, u jugozapadnom Shaanxiu. • Kad se prvi put spominju u izvorima, Zhou su ratovali s "Psima", s etnijom Quăn, koja je živjela njima u susjedstvu. • Moguće je da su na razvitak odnosa između Zhoua i Shanga utjecala suprotstavljena savezništva: 1) Zhou s Qiangima, na jednoj strani – i na drugoj: 2) Shang s Qianima. • Za narod/narode na istoku ili jugoistoku, između donjeg toka Žute rijeke i doline rijeke Huai (na prostoru današnjih pokrajina Shandong, Anhui, Jiangsu i možda Zhejiang), Šangovci, a poslije njih i Džuovci, rabili su opći etnonim Yífāng.

Zapadni Zhou • I dok se posljednji šangovski vođa Zhòu Wáng (posmrtno ime Dìxīn) nalazio na pohodu protiv Yifanga, na zapadu je džuovski knez Jī Fà skupio vojsku Zhoua, Qianga i drugih i napao grad Shang. Ji Fa, poznatiji kao "kralj Wŭ" (1046–1043 pr. Kr.), postao je prvi "sin neba" (tiān zĭ, 天子), dinastije Zhou. • Prema predaji, dio poraženih Šangovaca napustio je zemlju i našao je utočište među sjevernim narodima. • Wu je morao nastaviti ratove s Yifangima i nekim drugim "plemenima" čija su imena poznata iz šangovskih natpisa. No stara šangovska oznaka fāng postupno je nestala.

105

• Za narod Yi (nekada pod nazivom Yifang), kasniji džuovski epigrafi rabe samo oblik Yi, dok se za južne Yí, Mán,narode Róng, pojavljuje Dí novo ime Mán "nerazuman, divlji". • Slično će značenje poprimiti spomenuti etnonim Yi, kao i etnonim Róng (u današnjem izgovoru žoŋ, "ratnički"). U razdoblju Zhou róng označuje etnije i na sjeveru i istoku, iako je glavno područje Ronga u pokrajinama Shaanxi i Gansu. • U Ordosu i u susjednim krajevima, živjela su plemena Dí, koja su tvorila zasebnu skupinu (možda nastalu od Guifanga). • U tom sklopu "Bijeli Di" (Báidí), na prostoru između Ordosa i rijeke Fĕn, razlikovali su se od "crvenih Dí" (Chìdí), koji su od 7. st. pr. Kr. prodrli dalje na jugoistok, sve do kineske Središnje ravnice. Drevna kina u doba Zhoua i Qina

Ekspanzija i napadi. • Agresivniju politiku pokrenuo je peti car po redu, Mù (947–928. pr. Kr.). • Protiv upozorenja savjetnika, Mu je napao Quanrong i njegovi suvremenici ratovali su protiv naroda Rong i Di. • Ti džuovski napadi dugoročno su poremetili odnose u sjevernom zaleđu. • Stotinjak godina poslije, džuovski vladar Xuān (827–782) naći će se pred silnom najezdom dotad nepoznatog naroda Xiănyŭn, koji je napao prijestolnicu iz pravca između rijeka Jing i Luo, iz prostora kamo je Mu možda deportirao Quanrong. • O boju s Xianyunima govore tri epigrafa u bronci; nijedan događaj, osim pobjede Zhoua nad Shangom, nije ostavio takav trag u starim izvorima. • I kad su Džuovci napokon odbili te neprijatelje (koji ubrzo nestaju s vidika), odmah su slijedili drugi naleti, počevši 794. pr. Kr. • U daljnjem tijeku zbivanja ponovno su se pokrenuli Quanrong: 771. pr. Kr. "Pseći ratnici" i "zapadni Rong" (ili "zapadni Yi") osvojili su i opljačkali glavni grad Hao. • Tadašnji kralj Yōu (781–771) izgubio je život i poslije je njegov sin Píng preselio prijestolnicu na istok, u Luòyì, kod današnjeg Luòyānga u Henanu.

106

Istočni Zhou — vrijeme hegemona • Novonastala država "istočnih Zhou" uspjela je zadržati vrhovni "mandat neba" (tiān mìng), ali je već u 7. st. pr. Kr., stvarna vlast prešla u ruke vođa inih kineskih država. • "Pseći Rong", Quanrong, se zadnji put pojavljuju kao napadači 660. ili 658. pr. Kr., ali prema jednom mišljenju, iz njihovih redova potekli su vladari države Qín (秦, "ćin"). • Plemena Di, nakon prvih spomena na kraju 8. st., mirovali su do 662. pr. Kr., a zatim su slijedili svakogodišnji napadi. • I u takvim je okolnostima knez Huán (682–643 pr. Kr.), vladar istočne države Qí, uz priznanje džuovskog "sina neba", postao prvim "predvodnikom" (kin. bà), odnosno hegemonom svekineskog saveza. • Huan i treći predvodnik, knez Wén od Jina (636–628), usvojili su parolu "otpor barbarima". • Kneževi Jina tek su na početku 6. st. uspjeli slomiti Crvene Di, ali pokoravanje Bijelih Di išlo je teže. Sjevernozapadno od Hebeia oni su stvorili državicu Xiānyú ili Zhōngshān ( "Srednja Gora"), koja je zadržala velik stupanj samostalnosti do 296. pr. Kr., kad je postala žrtvom ekspanzije države Zhào. • Zhao je u 4–3. st. pr. Kr. prodirao s istoka na sjeverozapad, do današnje Unutarnje Mongolije, dok se istovremeno na zapadu uzdizala država Qin. • Unatoč svom možebitnom podrijetlu od "psećih Ronga", Qin će odigrati ključnu (iako kratkotrajnu ulogu) u kineskoj povijesti, i od njegovog imena nastat će i naš današnji naziv za Kinu u većini jezika svijeta. • Oko gornjeg toka rijeka Jing, vladari Qina će se sukobiti s tamošnjim Rongima iz zemlje Yìqú. • U daljnjem raspletu kineska će povijest upoznati nove narode i etničke zajednice: Hú, Xiōngnú i Yuèzhī.

Središnje carstvo • Do ovoga vremena Kinezi su izgradili sliku o razlici između sebe i okolnih barbara. • Naime već u završnici razdoblja istočnih Zhou, Kinezi su počeli sebe nazivati Xia ili Huáxià, prema imenu prve dinastije, u oprečju prema svim tuđim narodima. • I kao što su nekada Šangovci zamislili Veliki grad Shang u središtu svih podložničkih zemalja, oko kojih su živjela preostala nepokorena "plemena", postupno je nastala nova predodžba o Zhōngguó (中国), dosl. Središnjoj državi (zemlji) ili Središnjem carstvu, okruženom barbarima Yi na istoku, Man na jugu, Rong na zapadu i Di na sjeveru. • I današnja Kina i dalje se naziva imenom Zhongguo. • Ta razlika između Kineza i okolnih barbara uopćena je već u "Kanonu o obredima" (Liji), koji je nastao u drugoj polovini 1. tis. pr. Kr. U tom djelu osobitosti među narodima ovako su skicirane: Oni koji žive na istoku zovu se Yi; ne češljaju kosu i oslikavaju svoja tijela. Neki od njih ne rabe vatru u pripremi jela. Oni koji žive na jugu zovu se Man; prave razreze na čelu i sjede prekriženih nogu. Neki od njih ne rabe vatru u pripremi jela; oni koji žive na zapadu zovu se Rong; hodaju s raspuštenom kosom i odijevaju se u krzna. Neki od njih ne koriste žitarice u prehrani. Oni koji žive na sjeveru zovu se Di. Odijevaju se u krzna i perje, žive u zemunicama. Neki od njih ne koriste žitarice u prehrani… Narodi pet zemalja (tj. barbari + Kinezi) govore različite jezike i imaju različite sklonosti. • Pa ipak, klasična shema o četiri barbarska naroda oko Kine odražava samo odnos prema najbližim stranim narodima. Na temelju širih informacija iz kineskih izvora, mogli bismo zapravo razlikovati tri obruča ili kruga izvanjskih naroda:

107

1. Yi, Man, Rong i Di tvorili su prvi krug naroda oko drevne Kine, koji su zacijelo preuzeli i mnogo od ranokineske kulture. Primjerice, državica Bijelih Di, Zhongshan, već se gotovo pretvorila u dio kineske konfederacije do početka 3. st. pr. Kr., kada ju je porazila i slomila država Zhao. 2. Dotad su Kinezi probili taj prvi obruč okolnih naroda i upoznali narode iz drugoga kruga: Hu, Xiongnu i Yuezhi itd. Budući da su prvo upoznali narod Hu, prenijeli su taj etnonim na sve uglavnom stepsko- konjaničke narode iz tog kruga. Poslije, da bi izvorne Hu razlikovali od drugih skupina, prve su označili novim oblikom Dōnghú, "istočni Hu".

3. No dalje i od tih naroda, u trećem izvanjskom krugu, živjeli su ljudi o kojima drevnokineski izvori daju Tri etnička obruča / kruga oko drevne Kine fantastične opise. Najvažnije djelo posvećeno tom dalekom svijetu je "Knjiga planina i mora", sastavljena negdje između 8-7. i 3-2. st. pr. Kr.

Knjiga planina i mora (Shanhaijing) • U citiranom primjeru, predodžba o hitrim kentaurima (konjanicima) sasvim je jasna. I smatra se da je za Kineze riječ Dingling (丁零) označavala područja i narode uz Sajansko, ili Sajansko-altajsko gorje. • I danas na Altaju postoji manje mjesto Zmejnogorsk (rus. Змейногорск), osnovana u 18. st. n.e., ali u čijem imenu se vjerojatno skrivaju stare predaje o "Zmijskoj gori". • Općenito u "Knjizi planina i mora" nalazimo na bogatu zbirku divova i patuljaka, divljaka-ljudoždera, mudrih i blagih besmrtnika, naroda s neobičnim brojem udova ili glava, jednookih i mnogookih ljudi, katkad s krilima, često s poluživotinjskim tijelima (osim kentaura, tu su i psoglavi i svinjoliki ljudi, ljudi ptice, itd.). • Spomenuti su i narodi u kojih žive samo muškarci, ili samo žene, i – dakako – narodi različite kosmatosti tijela, različite boje kože ili kose. • Čak su i bliski stranci iz skupine Rong zamišljeni kao ljudi-čudovišta s tri roga na glavi (iako tu postoje etnološki primjeri o trorogim kapama u podnožju Himalaja, a također postoje arheološke potvrde iz Tarimske kotline). • Međutim, tek će neki od daljih naroda napokon dobiti i povijesnu obradu. • Sima Qian (oko 145–86 pr. Kr.), poznat kao "otac kineske historiografije", spomenut će, primjerice, Dingling. • Nakon što je opisao uspon Xiongnua pod vodstvom Moduna (=*Baġatur, 209–174 pr. Kr.), zapisao je da je taj poletni stepski vođa porazio istočne Hu i Yuezhi, a zatim narode (ili "zemlje") Xūnyù, Dingling, Qūshè, Gékūn, Xīnlí. • To se dogodilo godine 206. pr. Kr. Utvrđivanje povijesnih i etnolingvističkih pripadnosti • Je li moguće točnije odrediti etnolingvističke razmjere naroda oko drevne Kine i, doznati nešto o širim migracijskim procesima u tom dijelu Azije? • Drugim riječima, možemo li iz naznake iz kineskih izvora zaključiti "tko je bio tko" oko drevne Kine.

108

Qiang • Narod Qiang obično se povezuje s tibetsko-burmanskim skupinama koje su nekada naseljavale gornje tokove Žute rijeke. • Sugestija o ovčarstvu, koja proizlazi iz starokineskog načina pisanja imena Qianga, može se dovesti u vezu s prijenosom ovčarskih naglasaka i s prodorom mongoloida u južnosibirsku kulturu Karasuka, koja je postupno zamijenjivala andronovsku kulturu više-manje u doba uspona Shanga. • U arheologiji Karasuka postoje također šangovskih utjecaja, kao i sve jači konjarski naglasak, što bi se moglo dovesti u vezi s osvrtima na "konjske Qiang" (ma qiang), "Qiang s konjima", itsl. • U 5. st. pr. Kr. dio Qianga pošao je na jugoistok, u smjeru Tibeta. Od tih kasnih Qianga, osim jezgre samih Tibetanaca, potekli bi Tanguti i narod Ngoloko koji danas čergari po gorju Ambo i Boti. • Qiang su bili ili daljnji srodnici samih Kineza, i/ili starosjedioci gornjeg toka Žute rijeke i Srednje Azije iz jenisejske jezične skupine (usp. Kete), ili možda ranoaltajske. • Dakako, i danas na sjeveru kineske pokrajine Sichuan (u Aba-tibetansko-qiangovskoj autonomnoj oblasti), oko 200.000 do 300.000 ljudi deklariraju se kao pripadnici naroda Qiang, i njihov jezik ulazi u tibetsko-burmansku granu sinotibetanske jezične porodice. • Današnji Qiangi, razumljivo, pozivaju se na drevno podrijetlo, i na vezu s Qiangima iz šangovskih vremena. • Pa ipak, osim nedvojbenog kontinuiteta etnonima, veza između današnjih Qianga i onih iz šangovskih vremena zacijelo je vrlo složena.

• Etnonim Yi se vjerojatno prvo odnosio na narode austroazijskoga ili austronezijskog jezika na širem Četiriprimorskom barbara (Yi, području Man, Rong,oko ušća Di). Žute rijeke. • Na austroazijsko podrijetlo i na daljnje srodstvo s jezicima sličnim vijetnamskom upućuju topononimi u današnjim kineskim pokrajinama Shandong i Zhejiang, koji ne slijede slogovna pravila kineskoga jezika, i u kojima se pojavljuje ime Yuè (usp. kin. oblik Nán Yuè, "Južni Yue", za Vijetnam). • Međutim, u mlađim tekstovima Yi ima drukčije značenje. • Kada su Kinezi, šireći se na istok, stigli do mora i asimilirali starosjedioce, da bi održali cjelovitost svoje četveročlane podjele izvanjskih naroda (barbara četiriju strana) okrenuli su istočnu stranu na sjeveroistok, u Mandžuriju i prenijeli etnonim Yi na tamošnje narode. Tako je nastao dopunski oblik Dōngyí, "istočni Yi". • Zbog toga se u mlađim izvorima Yi ne odnosi na Austroazijce, nego na prethodnike Džurčena- Mandžuraca i drugih Tunguza, kao i na pretke Korejaca. • Upravo zbog "savijanja" etničke karte svijeta u smjeru sjeveroistoka, Japanci su poslije preuzeli znak 夷 za vlastite pojmove "divljak, barbarin, tuđinac". • Arheološki, prvi Yi bili su najvjerojatnije nositelji raznih neolitskih i kasnoneolitskih kultura uz kinesku obalu, dok bi kasniji Yi bili preci tunguskih (i po mogućnosti dijela protomongolskih) naroda, u sklopu glaskovske kulture u širem području oko Bajkala i uz doline Amura u 2. tis. pr. Kr. (nazvane prema nalazištu Glazkovo). • Ime Man iz kineskih izvora također je općenito, sa značenjem "barbari Juga" u starokineskom svjetonazoru. • I ta se oznaka možda odnosila na razne austroazijske (ili austronezijske) populacije, a moguće je pomisliti i na pretke Taja (naime, poznato je da su Taji sve do 12. st. n.e. nastanjivali južnokinesku pokrajinu Yunnan. • Zatim, pod etnonimom Rong, zacijelo treba prepoznati tibetsko-burmanske, ili uopće sinotibetanske narode uz gornji tok Žute rijeke, tj. skupine slične Qiangima.

109

• No utjecajni ruski povjesničar Ljev Gumiljov (1914–1992) svojedobno je tvrdio da su Rong, kao i Di, imali europoidni izgled, pa ih je poistovjetio s "riđokosim đavolima", protiv kojih je oko 2600. pr.Kr. (prema predaji) ratovao glasoviti Žuti Car. • Nažalost, za takvu tvrdnju nema dovoljne osnove, iako se u mlađe vrijeme oznaka Rong doista mogla odnositi i na neke europoide, ali tek kad je poprimila široko značenje "zapadni barbari". • Češki sinolog Jaroslav Průšek (1908–1980) osobito se zanimao za podrijetlo naroda Di, odnosno "sjevernih barbara" u klasičnoj kineskoj shemi. Prema njemu, za razliku od Ronga, Di su tvorili jasnu etničku i/ili političku skupinu. • Drugi znanstvenici često su pokušavali povezati Di s altajskim i to osobito s turskim življem, a prema jednom tumačenju, potekli su iz općeg sklopa "skitskoga svijeta". • Průšek je preuzeo tezu koju je prvi iznio Henri Maspéro (1883–1945), a to je da su Di govorili jezikom koji je bio u daljnjem srodstvu s kineskim, što bi napokon značilo da su sve tri skupine – Kinezi, Di i Rong – imali zajedničko (daleko) podrijetlo. • Kanadski učenjak Edwin Pulleyblank (1922–2013) također je odbacio ideju o altajskom, turskom ili sličnom ishodištu ljudstava Rong i Di, ali nije ni prihvatio Průšekovu tezu o srodstvu s drevnim Kinezima. • Umjesto toga tvrdio je da su Rong bili preci kasnijih Xiongnua. Prema njemu, korijeni Xiongnua sezali su do plemena Rong iz Ordosa, točnije do njihove skupine Yiqu, koju je potkraj 3. st. pr. Kr. pokorila država Qin.

Xiongnu • Poznatija povijest Xiongnua počet će 215. pr. Kr. nakon što ih je vojskovođa Qina, Méng Tían (u. 210. pr. Kr.), protjerao iz Ordosa. • Prvi slog u etnonimu Xiongnua izgovarao se tada kao *hoŋ ili slično, ali treba reći da su pogotovo na njih Kinezi prenijeli već uopćeno ime Hu za sjeverne stepnjake. • Dakle, oblici *hoŋ i hu su se stopili – i napokon, zbog sličnosti sa zapadnim imenima tipa lat. Hunni i grč. Ούννοι, još je u 18. st. francuski sinolog Joseph de Guignes (1721–1800) predložio da su Xiongnu bili preteče kasnijih europskih Huna. • I Pulleyblank je prihvatio tezu da su Xiongnu bili azijski prethodnici kasnijih Huna, koji su poslije stigli ne samo do Europe, nego kao "Hioniti" i do Irana i Indije. • Inače, prema Pulleyblanku jezik Xiongnua nije bio altajski nego "možda jenisejski", a smatrao je mogućim da su jenisejski Keti i njihovi (nekadašnji) južnosibirski srodnici potekli od ostataka toga naroda iz vremena širenja Huna na zapad. • Dakako, postoje različite teorije o etnojezičnoj pripadnosti Xiongnua, i mnogi učenjaci ostaju pri stajalištu da je riječ ipak o narodu altajskoga jezika. • Spominjala se i mongolska jezična pripadnost – ali najčešće se govorilo o praturskom jezičnom kontekstu. • Međutim "poturčenje" moglo je biti i naknadna pojava, uvjetovana tijesnim vezama s južnosibirskim narodima, nakon što su Xiongnu proširili svoju vlast do Sibira. • Svjetovi su se povezivali i u tome su Xiongnu odigrali veliku ulogu. • Po svoj prilici, poslije 215. pr. n.e. Xiongnu su prodrli u zemlje istočnih Hu, i jedno su vrijeme najvjerojatnije bili i podanici Yuezhija. • Ali kako je bilo naznačeno, 206. pr. Kr. xiongnuski vođa Modun porazio je i istočne Hu i Yuezhije i uspostavio carstvo od granice Ordosa do Altaj-Sajana na sjeveru, i od Velikog Hinggana na istoku sve do Tianshana i Pamira na zapadu. • Carstvo koje je stvorio Modun ostalo je moćno – i Xiongnu su redovito vodile pohode protiv Kine, sve dok car Wǔdì (156–87. pr. Kr.) iz dinastije starijih Hàn nije pokrenuo novu kinesku ekspanziju.

110

• Njegov vojskovođa Huò Qùbìng (140–117. pr. Kr.) nanio je 119. pr. Kr. težak poraz Xiongnuima, nakon čega su slijedile pobune pokorenih naroda (Dinglinga i drugih) i podjele xiongnuske zajednice. • Sredinom 1. st. pr. Kr. Xiongnu su se prvo razdijelili na istočni i zapadni ogranak. • Zapadni je ogranak krenuo u Sogdijanu, gdje je bio poražen od Hana 36. pr. Kr. , dok se istočni povukao prema Ordosu. • U drugom dijelu 1. st. n.e. (katkad se spominje godina 48. n.e.) istočni se ogranak razdijelio na sjevernu i južnu podskupinu. • Sjevernu podskupinu porazili su 156. n.e. Xianbei (tj. potomci istočnih Hu), i tada je navodno oko 100.000 xiongnuskih obitelji ušlo u redove Xianbeia, dok je ostatak naroda krenuo na zapad u Aralsko područje. • Južni Xiongnu pali su 216. n.e. pod vlast mlađe dinastije Han i u idućim stoljećima, na prostoru Ordosa, imat će ulogu kineskih graničara. • Znanstvenici koji prihvaćaju vezu Xiongua s kasnijim povijesnim Hunima (i Hionitima) smatraju da je od xiongnuskih skupina potisnutih prema zapadu nastala jezgra Huna, koji su prešli preko Volge negdje do 370. n.e.

Altajci • Pulleyblank je zaključio da je ime Hu – prije nego što se uopćilo i prenijelo (također) na Xiongnu – označavalo Protomongole, za koje se poslije uveo opći naziv "istočni Hu" (Donghu). • U narodima Dingling, Gekun i Xinli, koje je xiongnuski vođa Modun pokorio u južnom Sibiru (oko Sajana), prepoznao je Prototurke: 1. Dingling bili bi preteče kasnijih Tiělè (tur. Tölös), od kojih će u 5–6. st. n.e. nastati povijesni Ujguri. 2. Gekun ili Jiānkūn odgovarali bi drevnim Kirgizima. 3. Xinli bio bi rani oblik za kin. Xuē, odnosno za tursku plemensku skupinu Sir iz orhonskih natpisa. • Dakako, u popisu naroda koje je Modun pokorio nalaze se, između ostaloga, i imena Xunyu, Qushe i Hujie (ili Wujie), koje bi se evenutalno mogla povezati s ranim turskim narodima. • Identitet Xunyu je najproblematičiji – međutim, Gumiljov je smatra da je riječ o vrlo starom turskom narodu, koji je čergario u porječju Selenge. • Što se tiče Qushe, koji su također živjeli oko Sajana, većina ruskih znanstvenika sklona je povezati tu skupinu s povijesnim Kipčacima. • Za Hujie, koji su naseljavali područje oko gornjeg toka Jeniseja, predlaže se veza s kasnijim Oguzima. • Utjecaj Xiongnua na povezivanje tih ranih turskojezičnih skupina zacijelo je bio znatan, iako treba naglasiti da se neka opća (uvjetno rečeno) "turska svijest" nije pojavila sve do 6. st. n.e. • Tada je Bumin Han (u. 552.) iz roda Ašina ujedinio razne turske skupine u veliku državu "Nebeskih Turaka" (Göktürk), koja se proširila od Mandžurije na istoku do Kaspijskog jezera na zapadu. • Samo ime Turak zabilježeno je prvi put u kineskom obliku Tūjué (突厥) godine 542. u povijesti dinastije Zapadnih Wei, a u izvornom turskom obliku (Türk) u orhonskim natpisima iz 8. st. n.e. • Spomenuli smo da je Pulleyblank među Altajce uvrstio i istočne Hu, tj. Donghu, koje je smatrao Protomongolima. • Poslije su Kinezi razlikovali dvije grupe istočnih Hu: 1) narod Wūhuán (烏桓) ili Wūwán (烏丸) na jugu i 2) Xiānbēi (鮮卑) na sjeveru. Pulleyblank je rekonstruirao ime sjeverne skupine kao *Awar (što je prema njemu bilo isto kao i ime kasnijih europskih Avara), i južne skupine kao *Särbi. • Do 6. st. n.e. potonji etnonim se pretvorio u Šivej (kin. Shìwéi (室韋), a u sklopu Šiveja razvit će se i pleme Méngwù (蒙兀), tj. Mongoli u užem smislu.

111

• Dakako, kao i u slučaju Turaka, širenje mongolskog etnonima dogodilo se tek u sklopu velikog carstva – države Džingiskana, formalno osnovane 1206. godine, kada je mongolski sabor (kurultai) udijelio vođi Temudžinu (dosl. "kovaču") naslov "Velikog kana" (mong. Činggis qaɣan). • Napokon za Tunguze, ne možemo, nažalost, naći jasne tragove u izvorima iz starijih vremena. Bit će da su se krili pod imenom Donyi, nakon što se taj naziv pomaknuo u kineskoj slici svijeta prema sjeveroistoku. • Tek će u srednjem vijeku jugozapadne tunguske skupine, pod utjecajem kineske kulture, osnovati moćne države Kidana i Džurčena (potonji će se u 15. st. n.e. preimenovati u Mandžure), dok će ostali Tunguzi nastaviti drevne obrasce života u tajgama Sibira, koji su njihovi potomci (Evenki, Eveni, Nanaji, Oroki, Ulči, Oroči, Udegi i dr.) nastavili sve do nedavne prošlosti. • Čini se da je na Tunguze najmanje utjecao poletni konjaničko-stočarski obrazac, koji je stigao sa zapadu možda u vremenu napada Xianyuna na Kinu u 9. st. pr. Kr. Xianyun • Gumiljov je smatrao da su Xianyuni bili starosjedioci sjeverne Kine koje su Kinezi potisnuli na stepe južne Mongolije još u 3. tis. pr. Kr. • Prema alternativnom tumačenju, stigli su sa zapada. • U tom smislu Gustav Haloun (1898–1951) pokušao ih je preko starokineskog izgovora njihova imena poistovjetiti s Kimercima (tj. rekonstruirao je prvi slog etnonima kao *xiam, i pretpostavio da se mogao izgovarati više-manje kao *kam). • Osim toga, tvrdio je da su Xianyun bili i prvi stepski ratnici koji su udarili na Kinu. • Průšek nije prihvatio Halounovu tezu o Kimercima, ali je dobro uočio da se žarište procesa koji je doveo i do napada Xianyuna na Kinu nalazilo u stepskom pojasu Eurazije, i da je ključan čimbenik bio nov razvitak konjaničkog stočarstva. • Smjestio je središte zbivanja oko Altaja i Tiānshāna, u područje gdje će se pojaviti majemirska kultura. • U novije vrijeme i Průšekov zaključak doživio je stanovitu kritiku. • Međutim, upravo u vrijeme napada Xianyuna na Kinu, u južnom Sibiru prijašnju karasučku kulturu počela je zamjenivati "konjanička" tagarska kultura, a fizičke promjene u stanovništvu – ponovno jačanje europoidnih crta u tagarskom življu – upućuju na dodire sa zapadom. • Dakle, Xianyun su možda "iskočili" iz okvira tek nastajućeg skitskosibirskog svijeta, ili je na njih barem utjecao porast pritiska iz te sredine. • I narod Di se dovodio u vezu s tim "skitskim" krugom, premda bi ta spona mogla biti i odraz prijenosa kulturnih sadržaja iz opće stepske kulture, koji su (nakon upada Xianyuna) prodrli do raznih "sjevernih barbara" na rubu Kine. • Dakako, prema Průšeku, s početkom razvitka konjaničkog stočarstva na stepama Euroazije, opća slika sukoba i pokreta stepnjaka počela je nalikovati na dinamiku "biljarskih kuglica". • I s obzirom na takav razvitak, ne može se točno reći odakle su stigli Xianyun, i jesu li doista nastali iz kakve skupine stepskih Iranaca, srodnih kasnijim Skitima. Zapadno podrijetlo (daleko ili bliže) ne može se sasvim isključiti, ali Xianyun su možda živjeli razmjerno blizu Kine, prije nego što ih je tijek zbivanja potaknuo na pokret.

• Nakon promjena na stepi u kineskim izvorima se pojavljuju Yuezhi. Yuezhi (Indoeuropljani) • Gotovo svi komentatori slažu se da je riječ o nekom indoeuropskom narodu, i nude se dvije-tri mogućnosti: toharsku, iransku (sakoskitska) i mješovitu toharsko-iransku.

112

• Toharska teza djelomično je polazila od etimoloških pokušaja: Pulleyblank, primjerice, povezao je neke indikacije o jeziku Yuezhija očuvane u kineskim izvorima (riječ "kank" za kamen, naslov vođe, itd.) s predlošcima u toharskom jeziku. • Harold Walter Bailey (1899–1996) rekonstruirao je starokineski izgovor etnonima Dà Yuèzhī (大月支), "Veliki Yuezhi", koji se također javlja u izvorima, kao *to γar + ṭṣï , što očito podsjeća na ime Toharaca. • Ali prema Baileyju, podrijetlo tog imena bio je iranski tau- ili tu- "veliki" s korijenom imena etnije gar- i nastavkom -čik ili -džik. Ime Dà Yuèzhī , dakle, bio bi kineski izgovor imena naroda "Velikih Garaca (ili Gardžika)", i odgovaralo bi također grčkom Τόχαροι, budističko- i kučanskosanskrtskom Tukhara- i Tokharika, i drugim bliskim nazivima. • U ovom slučaju ispada da bi se (povijesni) toharski etnonim odnosio na neki iranski ili sakoskitski narod, i ne na govornike osobitog indoeuropskoga jezika koji se u znanosti već dugo vremena naziva "toharskim". • Uostalom, kineski izvori opisuju Yuezhije kao izričite nomade, što ne odgovara slici o zemljoradničkom društvu u oazama istočnoga Turkestana (Tarima), gdje se "toharska" jezična skupina najdulje zadržala. • Pa ipak, iransko-"toharska" prožimanja zacijelo su se događala oko Tarimske kotline. • Sakskohotanski jezik iz iranske porodice vjerojatno se već proširio oko Tarima u doba Yuezhija, ili nekoliko stoljeća prije toga, što bi moglo biti znakovito. • Inače pretpostavka je da su Yuezhi živjeli na stepi u istočnom dijelu Tarimske kotline u vremenu kada su Kinezi za njih doznali. • U 2. st. pr. Kr. xiongnuski vođa Modun ih je tu porazio, i poslije je njegov sin Jizhu dao izraditi čašu iz lubanje ubijenog vođe Yuezhija, što je prvi izričit povijesni primjer takve ratničke prakse eurazijskih stepnjaka, koja će je proširiti iz stepe u druge krajeve (i bit će dobro poznata i u europskom ranom srednovjekovlju). • Doduše, već u 4. st. pr. Kr. Herodot je opisao sličan običaj u Skita: "… sa samim glavama, i to ne svima nego samo s onima koje su pripadale njihovim najžešćim neprijateljima, postupaju ovako: naprije otpile glavi sve ispod obrva i zatim je dobro očiste; onaj tko je siromašan samo je izvana presvuče neuštavljenom goveđom kožom i tako je upotrebljava, a onaj tko je bogat, presvuče je goveđom kožom, ali je iznutra pozlati i upotrebljava je kao vrč…" (Herodot IV. 65). • Ovaj usputni osvrt, bit će znakovit u nastavku. • Nakon što su pretrpjeli poraz, Yuezhi su napali svoje zapadne susjede, narod Wūsūn (u starokineskom izgovoru *o-sən/*uo-sen, ili *asman), koji su tada živjeli u području oko rijeke Ili, na granici između današnjeg Kazahstana i Xinjianga. • Poslije su se Wusuni, u kojima mnogi znanstvenici vide pretke iranskih (= sarmatskih) Alana, preselili na stepu oko slanoga jezera Barkol, na sjeverozapadu Xinjianga. • Yuezhi su krenuli dalje u većinom iranskojezična područja Srednje Azije – i upravo će se na njih odnositi Strabonov povijesni komentar o "Toharcima" koji su do kraja 2. st. pr. Kr. osvojili Baktriju. • Pod imenom Kušana, njihovi potomci napokon će proširiti svoju vlast i na dio Indije.

Yuezhi i Pazirik • Već duže vrijeme postoji prijedlog da su Yuezhi potekli od skitskosibirskih plemena (u širem smislu), koji su ostavili bogat trag u kurganskim nalazištima iz 5-4 st. pr. Kr. u dolini Pazirik (rus. Пазырык) na sjevernom Altaju. • Istraživanje paziričkih kurgana pokrenuo je još 1929. ruski arheolog Sergej Ivanovič Rudenko (1885– 1969), iako je do najvažnijih otkrića došao tek za vrijeme ekspedicije na Altaju 1947–1950. Tada je otkrio smrznute grobnice i "ledene mumije" paziričkih ljudi, uz mnoštvo odlično očuvanih predmeta.

113

• Po svemu sudeći, pazirički ljudi bili pretežno – iako ne isključivo – europoidi, i sam je Rudenko bio uvjeren da su prema jeziku pripadali iranskoj, tj. sakoskitskoj jezičnoj porodici. • Ruski, odnosno tadašnji sovjetski znanstvenici povezali su konce i poistovjetili ljude Pazirika s Yuezhima iz kineskih izvora. • Dakako, u jednoj grobnici (kurgan br. 2) Rudenko je našao mumiju očito moćnog pojedinca, vjerojatno plemenskog vođe, koji je umro u dobi između 60 i 70 godina, i koji je imao poprilično jasne mongoloidne crte lica. • Ipak, u ljudima iz paziričkih kurgana europoidni izgled naizgled je prevladavao, što se podudaralo s drugim naznakama da su europoidi živjeli tada (i prije) u istočnom Kazahstanu, u Tuvi, oko Altaja i u zapadnoj Mongoliji, dok se na području istočno od Bajkala i u središnjoj Mongoliji širila kultura "pločastih grobova", koja je u gotovo 90% slučajeva bila povezana s vrlo jasnim istočnoazijskim mongolidnim tipom. • I postojala je i jedna indikacija o sukobu između tih zapadnih i istočnih populacija. • Naime, u prvom iskopanom kurganu u Paziriku Rudenko je pronašao drvenu konjsku uzdu s rezbarijama "odsječenih" glava, koji su imali, čini se, mongolidni izgled, i po svoj prilici podsjećali na ratni običaj lova na "trofejne glave", koji je bio dio stepske ili skitske tradicije (kako ju je opisao Herodot). • Sergej Grigorjevič Kljaštornyj (1928–2014) bio je izričit u tom pogledu. • Pozivajući se također na rad mađarskoga antropologa Zoltána Takácsa, Kljaštornyj je zaključio da glave na paziričkoj uzdi odgovaraju ikonografski prikazima Xiongnua iz grobnice Huo Qubinga u Yupingu, i da stoga govore o "pretpovijesti" sukoba između Xiongnua i Yuezhija (kad su i Yuezhi skupljali xiongnuske glave, prije nego što ih je Modun porazio i njegov sin poslije izradio čašu iz lubanje njihovog vođe). • Yuezhi i ljudi paziričke kulture bili bi, dakle, isti narod, u biti stepski Iranci u krajnjoj liniji podrijetlom iz andronovske kulturne oblasti, koji su se sukobljavali s Xiongnuima u vremenu uspona potonjih. • Njihove umjetnine, i osobito kult jelena, također su ih čvrsto vezivali za iranskojezične stepnjake – istočne srodnike Skita.

Drevna Kina i stepske kulture

114

Povezanosti • Od prodora Xianyuna u Kinu do preseljenja Yuezhija primjećuje se niz povezanosti. • Jedna se razina povezanosti može uočiti u gotovo "štafetnom" prijenosu konjaničko-stočarskih obrazaca iz jedne povijesno-etničke sredine u drugu. • Taj bi se ravitak mogao ovako sažeti: 1. Konjaničko stočarstvo najprije se oblikovao u iranskih naroda, nakon dugog uvodnog procesa, koji je započeo vjerojatno još u indoiranskom razdoblju (sjetimo se da je konj bio pripitomljen na sjeveru Kazahstana još oko oko 4000 pr. Kr.). 2. Iranci su u sklopu "skitskosibirskog svijeta" predali "štafetu" turskim narodima. 3. Preci Turaka, koji su dotada živjeli kao šumski lovci, prešli su na stočarstvo razmjerno brzo, vjerojatno i pod utjecajem populacija podrijetlom sa zapada (o kojima svjedoče fizičko-antropološki pokazatelji iz tagarske kulture, Pazirika, itd.). 4. Poslije su Turci prenijeli taj način života na svoje istočne susjede, Mongole, a potonji na Tunguze i Mandžurce. 5. Kad se napokon sav istočni dio eurazijske stepe konsolidirao od 3-2. st. pr.Kr. pod vlašću xiongnuskih vođa, prijenos novina preusmjerio se s istoka na zapad. • Druga se razina povezanosti vidi u više puta naznačenoj ulozi Turanske nizine kao "kontakne zone" i kao žarišta migracija. • Preko Turanske nizine išlo se na istok, jug i zapad. Danas se oko Turanije susreću iransko- i turkojezični narodi, što je dalo nov etnički sadržaj staroj ranoiranskoj dvojnosti između "Irana" i "Turana". • Nekada su u Turaniji živjeli i drugi ljudi: preci Indoiranaca, i vjerojatno skupine koje su doprinjele etnolingvističkoj genezi Altajaca i Uralaca. • Pođemo li dalje u prošlost, pojavljuju se šire sheme. • Primjerice, postoji teza o prajezičnim vezama (ili čak prasrodstvu) između uralskih naroda i predaka Dravida, tako da bi se i dio Protodravida mogao smjestiti u turansko područje, oko Arala. • Ako ta teza ima osnove, protodravidske skupine morale su napustiti aralsko područje barem prije početka 4. tis. pr. Kr., tj. do nastanka indske civilizacije, koja se obično pripisuje Dravidima. Ili vjerojatnije, uzevši u obzir jezične veze između Dravida i Elamljana, još do 7000. pr. Kr., kada se prve naznake o prisutnosti Elamljana u njihovoj zemlji Haltamti na jugozapadu Irana pojavljuju u arheološkom slijedu. • Elamljani su bili bliski susjedi Sumerana, tvoraca prve civilizacije u povijesti. I vrlo je zanimljivo da je i u sumerskom epu zabilježena uspomena na "zlatnu zemlju Harali" (= Aral). Čini se da su Sumerani za tu zemlju doznali od trgovaca iz doline Inda (zemlje Meluhhe u sumerskim tekstovima), za koje je povijesno utvrđeno da su boravili u sumerskim gradovima. No postoje i druga tumačenja. • Naime, pođemo li u daleku jezičnu praprošlost, postoje tragovi i o davnoj prisutnost jenisejskih ili denekavkaskih naroda u Turaniji. Takav bi položaj odgovarao mjestu Jenisejaca u karici reliktnih denekavkaskih jezika, između Kine i Kavkaza. • S kavkaske strane, narod Hurijaca pošao je na jug, u više valova, od kojih je prvi, sred. 3. tis. pr. Kr. zahvatio sjever Palestine i Mezopotamije, i možda drevni Sumer. • Te su seobe potisnule mjesne jezike, o kojima znamo vrlo malo, iako neki autori spominju tzv. "prototigridski" ili "bananski" jezik kao stariji lingvistički sloj u dijelu Mezopotamije (ime "bananski" predloženo je na temelju redoslijeda suglasnika i vokala C1V1C2V2C2V2 u nekim leksimskim reliktima, a koji inače nije uobičajen za sumerski jezik). • Sve u svemu, ako postoji barem kakva metaforijska osnova u starozavjetnoj priči o babilonskom tornju, vjerojatno bi je trebalo tražiti negdje u arealu između Turana i Sumera.

115

Kontrola i konflikt Između Egipta i Mezopotamije • Talijanski arheolog Sabatino Moscati (1922–1997), koji je bio poznat po svojim odličnim sintezama feničke i bliskoistočne prošlosti, zaključio je da je Bliski istok općenito funkcionirao kao "kemijski kompost" u kojemu su civilizacije rječnih dolina, Egipat i Mezopotamija, djelovale kao reaktanti, dok su narodi pustinja i gorja služili kao katalizatori. • Moscati je potonje podijelio u dvije temeljne skupine: semitske nomade u središtu i brdske narode na sjeveroistočnoj granici.

Semiti • Na semitskim narječjima govorio je velik broj nomadskih naroda kao i dio sjedilačkih populacija Bliskog istoka. Jedna moguća podjela živih i izumrlih semitskih jezika

• Podrijetlo tih zajednica veže se uz širenje afroazijskih jezičnih skupina, a zatim uz natufijsku kulturu mezolitske Palestine. • I s obzirom na te afroazijske veze ili korijene, dugo se vremena postavljalo pitanje jesu li preci Semita stigli na Bliski Istok preko Bāb al-Mandaba, ili preko Sueza. • No bez obzira na tokove prijašnjih afroazijskih migracija, Semiti su po svoj prilici nastali prvo na Bliskom istoku, vjerojatno u sklopu natufijske kulture na sirijsko-palestinskom području, gdje u toponimiji i drugim jezičnim indikatorima zasad nisu nađeni tragovi o nekom predsemitskom sloju. rano je privukla velike populacije i ( ضﺣ�ﻣﻮت) i Hadramauta ( َاﻟ� َﻤﻦ) Pa ipak, plodna zemlja Jemena • mogla je biti čak i područje "konačne" semitizacije. • Prijelazne mezolitsko-neolitske zajednice u Arabiji vjerojatno su bile u dodiru također s natufijskom kulturom. • U 7-6 tis. pr. Kr., kad su se ekološki uvjeti pogoršali na sjeveru, Arabija je možda djelovala kao utočište barem za dio predaka Semita. • Promjena prirodnih uvjeti u Arabiji (pretvaranje savane u pustinju) utjecala je na buduće Semite na način koji podsjeća na kasnija zbivanja u središnjoj Euroaziji.

116

• Neke skupine pronašao su izlaz u nomadskom stočarenju. Razmjena bi se uspostavila s preostalim zemljodjelskim oazama, i s područjem tzv. Plodnog polumjeseca na sjeveru. • Tijekom 5–4. tis. pr. Kr. neke rane semitske skupine (ili protosemitske) možda su se "vratile" na sjever iz Arabije. • I mnogo poslije, u ranobrončanom dobu, na područje Plodnog polumjeseca pristizale su nove plemenske skupine, sa sve jačom nomadsko-stočarskom i patrijarhalnom komponentom. • Prvi poznati Semiti koji su živjeli u Mezopotamiji, Siriji i Palestini — preci Akađana i Kanaanaca, nisu bili nomadi, nego pretežno zemljoradnici: 1. Akađani su u simbiozi sa Sumercima u južnoj Mezopotamije stvorili prvu "semitsku" civilizaciju, koja je našla svog pobornika u osobi Sargona Akadskoga (Šarru-kinu, dosl. "zakoniti kralj", 2334–2279. pr. Kr.). 2. Kanaanski "etnički amalgan" (3. tis. pr. Kr.) bio je spoj ranosemitskih migranata i vjerojatno doseljenika iz Anatolije. • Zemljoradnja, a potom trgovina, bila je osnova za velik broj ranih seosko-gradskih središta. U kanaanski kompleks poslije su ušle i skupine nomadskih Semita.

Amorejci ili "Abrahamovo vrijeme" • Potkraj 3. tis. pr. Kr., na prijelazu iz ranog u srednje brončano doba seobe i neredi iz cirkumpontskog područja proširili su se također na Bliski istok.

Zemljovid Bliskoga istoka u 3-2. tis. pr. Kr. (i poslije) • Rušilački udari zahvatili su najprije Palestinu i Siriju, zatim Mezopotamiju i Egipat. • Nestabilnost bila je osobito izražena u Palestini. Manji klanovi kao i veća plemena, krstarili su po tom području, gonjeni glađu i siromaštvom.

117

• Arheologija govori o razaranju protourbanih naselja između 2200. i 2000. pr. Kr., o raspadu gradskoga života i o šarenilu kasnijih pogrebnih obreda, što upućuje na doseljavanje nomada, vjerojatno Amorejaca. • Mezopotamija je dugo poznavala te nomade. Zemlja zapadno od Eufrata zvala se immar.tu ("zapad") ili Tidnum (ti.id.nu.um) na sumerskom, Amurrum na akadskom, a semitska plemena iz te strane označena su također kao mar.tu ili Amurru, dakle kao Amorejci. Sami su sebe nazivali i Sutejcima (akadski Sutu). • Sumerani i Akađani, a vjerojatno i Kanaanci, s prezirom su govorili o divljacima bez doma, o "glupanima s brda" ili o "... narodu koji nikada nije poznavao grad". No mezopotamski izvori isto tako kažu da kada su ti ljudi krenuli u napad, "[njihova] vojska je udarila kao oluja...". • Starozavjetne predaje o patrijarsima, o putovanju Abrama (poslije Abrahama) iz Ura haldejskoga, preko Harana u gornjoj Mezopotamiji, u kanaansku zemlju, i epizoda o prokletstvu i uništenju Sodome i Gomore, u osnovi se uklapa u taj povijesni okvir.

Babilon i Ašur • Zapravo su unutarnje krize u Mezopotamiji i Egiptu i popuštanje (političke) kontrole nad graničnim područjima oslobodili vanjsku stihiju. • Gradovi Mezopotamije ušli su u krizu u posljednjim stoljećima 3. tis. pr. Kr. • Oko 2200. pr. Kr., Kutijci — "planinski zmajevi" sa Zagrosa, razbili su Akadsko carstvo. • Stotinjak godina poslije, vladari Treće dinastije Ura uspjet će ponovno ujediniti Akad i Sumer, ali na samom kraju 3. tis. pr. Kr., njihovi neprijatelji, Elamljani, razorili su grad Ur. • Djelomičnu stabilnost uspostavili su nasljednici Ura, vladari države Larsa i Isin, ali su zatim uslijedili još jači napadi zapadnih Semita, Amorejaca, sve do egipatskih granica. • U tom tijeku događaja jedan je amorejski šeik smjestio svoju prijestolnicu u mjestu nazvanom KA.DINGIR.RA na sumerskom, ili Bāb-ilāni ("vrata bogova") na akadskom. Nešto poslije, jedan je drugi vođa ujedinio prostor oko grada Ašura. • Ti Amorejci ubrzo su usvojili mezopotamsku civilizaciju, sumersko klinasto pismo i istočnosemitski (akadski, odnosno asirobabilonski) jezik. • Babilonija je tri stoljeća (1892–1595. pr.n.e.) osigurala stabilnost u Mezopotamiji, a zatim, kad su Kasiti zaposjeli Babilon i druga središta na jugu, prevlast je postupno uspostavila Asirija.

Egipat i Hiksi • Raspad središnje vlasti u Egiptu u intervalu između Staroga i Srednjeg kraljevstva (2180–2080. pr. Kr) omogućio je azijskim (uglavnom semitskim) pastirima da se infiltriraju u Donji Egipat. • Tekstovi s početka Srednjega kraljevstva govore o nevoljama koje su pogodile Egipat u vrijeme njihova dolaska. • Sredinom 17. st. pr. Kr., ljudi pod imenom Hiksi (usp. grč. jedn. Ὑκσώς, Ὑξώς), "pastirski kraljevi" kako je tvrdio egipatski povjesničar Maneton (3. st. pr. Kr.), ali točnije "vladari stranih zemalja" (hqa hswt > hyku šose), pojavili su se u Egiptu • Maneton ih je opisao kao narod nejasna podrijetla koji je rušio gradove i hramove, ali suvremena historiografija više je sklona vidjeti prodor Hiksa samo kao vrhunac stoljetne semitske infiltracije.

Brdski narodi • Preteče "brdskih naroda" treba tražiti u narodu Lullubi iz Zagrosa, koji je još u 3. tis. pr. Kr. vršio napade na donju Mezopotamiju, sve dok ih nije porazio Sargonov unuk Narām-Sîn (2190–2154. pr. Kr.). • Moguće je da je i ime kojim se taj narod označavao zapravo izvedeno od sumerske riječi "glupan", koji je se koristio i za amorejske "glupane s brda" (sum. LÚ.LÍL.LÁ HUR.SAG�.GÁ).

118

• No do sredine 2. tis. pr. Kr. pojavili su se novi brdskih naroda, Kasiti, Hurijci i Hetiti, koji su svi – kako je naglasio Moscati – bili "više ili manje" pod vodstvom indoeuropskih migranata. • Ukratko, manje vladajuće klase stranoga podrijetla, podijelile su zaposjednutu zemlju svojim vazalima i stvorile svojevrsne "feudalne" poretke. • U tom je smislu Oliver Robert Gurney (1911–2001) zaključio da je "... hetitska država [...] bila tvorevina jedne isključive kaste superponirane na indigeno stanovništvo zemlje, koje je dotada bilo organizirano u nizu samostalnih gradskih zajednica". • Babilonci, Hetiti i "brdski narodi", pa i Mikenci na sjeveru Egeje, unatoč međusobnim sukobima, uspjeli su izgraditi čvrst obruč država, koji je još za oko 500 godina štitio istočno Sredozemlje od vanjskih upada. • Prijašnji obrazac neprestane, stihijske i nasilne migracije postupno je jenjavao i u tom svjetskom poretku za gotovo tri stoljeća Egipat će zadržati položaj najmoćnije države na istočnom Sredozemlju. Hapiri (Habiru) • Ali bilo je ipak povremenih relapsa. • Za vladavine faraona Ehnatona (1364–1347. pr. Kr.) izvori često spominju hapire, egipt. ʿpr.w, akad. ḫabiru, sum. SA.GAZ, "razbojnici, nasilnici" – koji su kružili po Palestini, i napali, među inim, Jeruzalem. • Neki su znanstvenici poistovjetili te ljude s Hebrejima, drugi su odbacili tu mogućnost. • Među razlozima za porast broja Hapira, spominju se sve veće imovinsko raslojavanje i otuđenje zemljišta. • Hapirske družine proširile su se po svemu Bliskom istoku. • Za vladavine Ehnatonova oca Amenhotepa III. (1402–1364) hapiri su u zaleđu Sirije osnovali državicu Amurru. • Ta država i hapirski pokret općenito, oslabit će od sredine 14. st. pr. Kr. u doba širenja hetitske vlasti, iako će ipak opstati do kraja 13. st. pr. Kr.

Narodi mora Rastajući pritisci u Europi • Dok se Bliski istok stabilizirao, u Europi i u Pricrnomorju nastala su nova žarišta ekspanzije, u kojima je metal zaoštrio razmjere napetosti. • U Europi, to je vidljivo već u kulturi tumula (nasljednice unjetičke kulture), koja se raširila između 1800 i 1500. pr. Kr. (ili između 1600 i 1200. pr. Kr.), na području Njemačke, Češke, istočne Francuske, i od Slovačke i sjeveroistočne Hrvatske do Transilvanije. • Pojačavao se princip asimetričnosti, i razvijala su se poglavištva. • Zemljoradnja se širila do rubnih područja koja nisu mogla izdržati stalnu obradu, što je dovelo do nastanka sve više kiselih pustopoljina i tresetišta od Češke i Slovačke do Danske i Britanije. • Zatim između 1500–1200 pr. Kr. stanovništvo se počelo koncentrirati na preostala plodna zemljišta, što je poticalo rastuće društvene napetosti. • Taj se razvitak približavao raspletu kad je obruč na istočnom Sredozemlju počeo slabiti. • Glavno središte pritiska nalazilo se na Apeninskom i na Balkanskom poluotoku. Oko 1450. pr. Kr. nove su indoeuropske migracije, čini se, zahvatile Padsku nizinu. • Slijedili su žestoki naleti iz raznih smjerova. Sve se čini kao da su rasuta plemena s gornje periferije razvijenoga svijeta širila destrukciju prema njegovom centru.

Napadi s mora • Na početku 14. st. pr. Kr., prvo je Knos na Kreti doživio nasilan svršetak. Procvat graditeljske djelatnosti na mikenskom kopnu tek će biti "labuđi pjev".

119

• Nekoliko desetljeća nakon pada Knosa, vladar Alašije (Cipra) požalio se Ehnatonu da ga sve češće napadaju Likijci (akad. Lukka) iz Male Azije. • Slične nevolje zahvatile su i Egipat nakon 1300. pr. Kr., kad su Libijci i ratnici sjevernoga podrijetla pokušali zaposjesti zapadnu Deltu. Tada ih je faraon Seti I. (1304–1290 pr. Kr.) lako odbio. • Setijev sin Ramzes II. (1290–1224. pr. Kr.), na samom početku svoje vladavine, također je obranio zemlju od Likijaca i od novih napadača, Šardana. • Uključio je Šardane u vlastitu vojsku u glasovitom boju protiv Hetita kod Kadeša (Tel Nebi Mend) u Siriji (1288. pr. Kr.). • Nakon Kadeša mir se vratio: Egipćani i Hetiti skopili su ugovor o prijateljstvu i uzajmnoj pomoći. Idućih 50–60 godina nije bilo većih sukoba na Bliskom istoku. • Zatim u petoj godini vladavine Ramzesova nasljednika i 14. po redu sina Merenptaha (1224–1214 pr. Kr.), Libijci, Likijci, Šardana i drugi – Mešweš, Šekeleš, Akawaša i Turša (Tereš) – opet su napali Deltu. I obrana je ponovno uspjela. • Četrdesetak godina poslije, za Ramzesa III. (1198–1167 pr. Kr.), slijedila su dva jača i opet neuspješna naleta, iz Libije i sa sjeveroistoka. • Nakon prvih poraza, Libijci i Šardana prešli su na stranu Egipćana, ali su Šekeleš i Turša ostali na popisu napadača, na kojem su se pojavila i nova imena: Peleset, Tjeker, Wešeš i Denji, odnosno Danuna.

Identifikacija Naroda mora • Egipćane su duboko potresli ti napadi na njihovu zemlju. Pisalo se o uznemirenim otocima koji su "izlili svoje stanovništvo" u velikom pohodu protiv čitava svijeta. Ali tko su zapravo bili ti napadači? • Egipćani su dio njih označili kao "ljude s otoka usred mora". Moderna je historiografija sve prozvala "Narodima s mora", ili jednostavnije "Narodima mora". 1. Moguće je da se pod nazivom Mešweš kriju Maksijci (grč. Μάξυες), koje je Herodot smjestio među Libijce. 2. Egiptolozi su 1850‑ih godina više-manje prihvatili vezu između Peleseta i Filistejaca, po kojima je nazvana Palestina. 3. Prije toga Emmanuel de Rougé (1811–1872) izjednačio je Šekeleš, Šardana i Turša sa Sikelima, Sardima i Etruščanima; prepoznao je Likijce, a pod imenom Akawaš i poslije Danuna vidio je Homerove Ahejce (’Αχαιοί) i Danajce (Δαναοί). • Trojanske veze: Turša iz Merenptahova vremena i Wešeš iz doba Ramzesa III. odgovarala bi hetitskim toponimima Tar(u)wiša (alt. Truiša/Troiša < Ta-ru-/u-/i-ša) i Wiluša (U-i-lu-ši-ia) za dvije susjedne zemlje na sjeverozapadu hetitske države, koje je grčka predaja stopila u istoznačnice Troja i Ilij. • Veza Peleset sa starim Pelazgima (tj. "Pelasti") značilo bi da su i Filistejci potekli iz egejske sredine. Uostalom, i u Knjizi postanka (10: 13) Filistejci su označeni kao potomci Krećana, "Kaftoraca", iako se to rodoslovlje izvodi preko Hamova sina Misrajima (Egipta). • Najezda Naroda mora zacijelo je bila mnogo manje "složna" nego što su to Egipćani zamislili. Stihijski pokreti bili su usmjereni prema Egiptu, ali i rastočeni u više pravaca. • Gaston Maspéro (1846–1916), jedan od utemeljitelja moderne egiptologije, odredio je tu najezdu kao seobe naroda. • Međutim, 1990-ih godina američki klasičar Robert Drews (1936–) pokušao je pobiti takvo migracijsko viđenje, tvrdeći da su pokreti nastali zbog bitnih promjena u tehnici i u načinu ratovanja. • Drews je tijek događaja opisivao i kao najgoru katastrofu u povijesti. U četrdesetak-pedestak godina na prijelazu iz 13. u 12. st. pr. Kr., navodno je "… gotovo svaki važan grad ili dvor u istočnom Sredozemlju bio razoren".

120

• Nancy Katharine Sandars (1914–2015), u svojoj monografiji o Narodima mora (The Sea Peoples: Warriors of the ancient Mediterranean, London 1987), krenula je pak od teze da se tradicionalna sredozemna privreda uvijek nalazila "na rubu gladi". • I u tim okolnosti nastala su dugoročno nepovoljna kretanja: sužavanje komunikacija i trgovine, mjestimična prenapučenost, napade pograničnih plemena, pritisak sa sjevera, i to uz sve veću iscrpljenost tadašnjih velikih sila, osobito Hetita. Konačan slom hetitske države, prema Sandarsovoj, bio je jedan od glavnih razloga za mračno razdoblje poslije. • U skladu s Masperovom pretpostavkom, Sandarsova je istaknula da su Narodi mora sasvim sigurno bili "ljudi u potrazi za novom domovinom". Egipatski reljefi iz doba Ramzesa III. prikazuju ih kako stižu zajedno sa ženama i djecom u volovskim kolima. • Osim toga, izgled upregnutih volova na egipatskim prikazima dolaska Naroda mora navodno odgovara anatolsko-mezopotamskoj vrsti goveda, što bi moglo značiti da se kriza razlomila upravo preko Anatolije, iako se sigurno razvila na širem prostoru. • U tom smislu, čini se da etnonimi iz egipatskih izvora označuju tek "vrhunac plime", odnosno "najdalji val" tih pokreta. Sicilija, Sardinija i Italija • Odavno postoji mišljenje da se Šekeleš, Šardana i Turša iz egipatskih izvora trebaju identificirati sa Sikelima, Sardima i Etruščanima. • Maspéro je smatrao da egipatski izvori svjedoče o preseljenju tih ljudi na Siciliju, Sardiniju i u Etruriju, i da bi se njihovo podrijetlo trebalo tražiti na Istoku. Stoga je predložu vezu između Šekeleša i grada Sagalasa (grč. Σαγαλαςσός) na Meandru, te između Šardane i grada Sarda (Σάρδεις). • Inače za Šardana doista i postoje neke naznake o istočnom podrijetlu. Tipične rogate kacige šardanskih ratnika imaju preteče samo u Anatoliji, Mezopotamiji i susjednim područjima Bliskog istoka. • Znakovit je jedan brončani kip ratnika iz 12. st. pr. Kr., kod sela Enkomi na Cipru. Četiri stoljeća poslije, slični kipovi pojavit će se u većem broju baš na Sardiniji, mada je teško objasniti četiri stoljeća raskoraka. • No ako se imena Šekeleš i Šardana doista odnose na veze sa Sicilijom i Sardinijom, postoji i mogućnost da je riječ o vojnim družinama izvorno sa Sicilije i Sardinije. • Etnonim Turša, barem u teorijskom smislu, mogao bi povezivati i propast Troje i "zagonetno" podrijetlo Etruščana. • Naime prema Herodotu, Etruščani su isprva živjeli u Anatoliji. Kada je velika glad zahvatila "Lidijsku zemlju", pošli su u Italiju pod vodstvom kraljeva sina Tirsena, po kome su dobili ime • Ipak, teško je reći jesu li Herodotovi Tirseni/Tireni doista bili preci Etruščana, ili neki nama nepoznat narod čiji su ime Grci prenijeli na Etruščane (iako nove DNK analize idu u taj smjer). Kako znamo iz pisanja Dionizija iz Halikarnasa (60–8 pr. Kr.) i iz epigrafike, Etruščani su sami sebe na vlastitom jeziku nazivali Rasna ili Raśna. • Nadalje, starogrčki autori često su prenosili aluzije na pelazgijsko podrijetlo raznih italskih skupina: s Pelazgima su povezivali, primjerice, iskonski narod iz srednje Italije (poslije lat. Aborigines), sabelijske narode, Sikele, a katkad i Etruščane. • Grci su u Pelazgima vidjeli vječite lutalice, koje su izgubile svoju drevnu postojbinu u peloponeskoj Arkadiji. • Možda su pelazgijske seobe povele Šekeleš, Šardana i Turša iz istočnog Sredozemlja na zapad, ili — ako su potonji narodi otprije živjeli na Siciliji, Sardiniji i u Etruriji, možda ih je dolazak Pelazga potaknuo da se iz tih zapadnih zemalja priključe pokretu. • Vrtlog bi se širio, jedna bi skupina potiskivala drugu ili joj poslužila kao primjer: novi bi doseljenici prenosili starosjediocima vijesti o migracijskim mogućnostima, i sve u svemu povećavale bi se društvene napetosti.

121

• Dakako, u starogrčkim izvorima ima mnogo mitskih uopćavanja, tako da ne možemo znati jesu li Pelazgi uopće tvorili neku stvarnu etniju ili skupinu etnojezično srodnih naroda. • Pa ipak, glasovna bliskost s etnonimom Peleset i Filistejaca prevelika je da bismo je mogli smatrati slučajnom. I uostalom nije ni tako bitno jesi li Pelazgi izvorno bili jedan narod ili mnoštvo međusobno nesrodnih naroda. Bitno je da se zadržala uspomena o njima, koja po svoj prilici seže do vremena Naroda mora.

Mikenski svijet • Eventualna prisutnost također i Mikenaca među Narodima mora, odnosno Ahejaca i Danajaca (u egipatskim izvorima: Akawaša, Danuna), nadopunjuje taj okvir. • Stanje "trajne naoružane pripravnosti", kako je američki klasičar Moses Isaac Finley (1912–1986) opisao situaciju u egejsko-mikenskom svijetu, poremetilo se potkraj 13. st. pr. Kr. • Vladari mikenskih država tada su sve češće iščekivali vanjske napade. • U gradu Pilu, primjerice, organizirali su dojavničku službu, sa stražarskim četama koje su vršile ophodnje uz jugozapadnu obalu Peloponeza. A dvije scena na freskama iz Pila zacijelo pokazuje mikenske ratnike kako se bore protiv nekih "barbarskih" napadača s raspuštenom kosom. • Na kraju, oko 1200. pr. Kr. Pil i Gla bili su razoreni. Pedesetak godina poslije, ista je sudbina zgodila Mikenu, Jolk i Tirint. Atena i Teba. • Atena i Teba tada su bile djelomično napuštene, ali su kao i Arg i druga manja središta uspjele preživjeti. • Dio žiteljstva povukao se u rubne oblasti, no zemlja je općenito ostala rijetko naseljena do kraja stoljeća. • Neke rasute skupine krenule su u strane krajeve, o čemu svjedoče tragovi prodora mikenskih napadača, ili izbjeglica, u to vrijeme na Cipru i na obali Male Azije, što sve ulazi u migracijskom okviru Naroda mora.

Dorani • Rušenje mikenskih gradova dugo se pripisivalo Doranima, s kojima su počela tri i pol stoljeća grčkog "mračnog doba". • U tom razdoblju seoski je život potisnuo gradski, prijašnje se pismo (linearno B) zaboravilo, a trgovina, graditeljstvo i obrti su zakržljali. • Uzdignuli su se mjesni "kraljevi", sitni moćnici koji su uspjeli prigrabiti najbolju zemlju i stada. Vlast je ovisila o bogatstvu (plijenu), osobnim vrlinama i sviti. • Mikenski sustav centralnih i bogatih dvorova posve je nestao, ostavivši fantomski odsjaj tek u mitologiji i u panteonu na Olimpu • Međutim, raspad mikenske kulture ne može se objasniti tek kao posljedica dorske invazije. • Unutarnje kontradikcije u mikenskom svijetu bile su presudne: uspješna trgovina stvorila je krutu birokraciju i učvrstila položaj parazitskog kneževskog sloja. • Bogatstvo, raskoš i ratnička oprema mikenskih vladara vrlo je poznato, a to je u kriznim trenucima opterećivalo seljaštvo, koje je možda i po etničkom podrijetlu bilo neprijateljski raspoloženo prema kneževima. • Sposobnost prilagodbe izgubila se baš kad je politička labilnost obilježavala istočno Sredozemlje. • U takvim uvjetima jedna loša ljetina i glad mogli su izazvati slom. Preživjeli seljaci širili bi nered i prijetili gradovima. • Dorani, koji možda ni nisu bili došljaci nego najniži sloj mikenskog društva, popunili bi nastalu prazninu. I Sandarsova je smatrala da su mogli biti lokalni ljudi, koji su u mikenskom dobu govorili nekim podstandardnim oblikom grčkoga jezika.

122

• No ne treba odbaciti pretpostavku o seobi Dorana, koja se inače dobro uklapa u opći sklop, premda su Dorani zacijelo zadali tek posljednji udar mikenskim gradovima.

Raspad Hetitskog carstva • Slično je bilo u Anatoliji. • Poremećaji su produbili nevolje u Hetitskom carstvu, u kojem su razmirice već izbile unutar vladajuće dinastije. • Negdje u to vrijeme neprijatelji Hetita (Gašge ili Narodi mora) spalili su hetitsku prijestolnicu Hattušu, a zadnji je udarac slijedio oko 1200. pr. Kr., kad su Frigijci provalili u Anatoliju. • Znakovito je također da je u isto vrijeme (ako ne i prije) propala glasovita Troja. • Dakako, nakon toga u sjevernoj Siriji nastala je mreža tzv. "neohetitskih", ili točnije luvijskih državica.

Palestina • Egipatski izvori kažu da su Narodi mora uspostavili tabor u Amurru. • To se zacijelo odnosi na filistejsko naseljavanje tog područja, koje i danas nosi njihovo ime. • Naime, Filistejci (ili Peleset) probili su obruč drevnih država i zauzelo dio "amorejske zemlje", odnosno Kanaana. • Tu su osnovali savez pet glavnih gradova (Gaza, Aškelon, Ašdod, Ekron i Gat), dok su njihovi saveznici, Tjekeri, zavladali oko Dora ispod Karmela. • Invazija Filistejaca i drugih Naroda rastvorila je jednu "povijesnu prazninu" u koju su nahrupila nova semitska plemena. • Zapravo, prodor novoga semitskog življa u Kanaan počeo je već potkraj 13. st. pr. Kr., nakon što su kasitski vladari Babilonije protjerali dio gornjomezopotamskih Amorejaca (Sutu) preko Eufrata. • Potonji su se pridružili novom savezu aramejskih naroda (a’lamu), i isto tako nekim arapskim skupinama. • Prema starozavjetnom nazivlju, riječ ăramī općenito je označavala nomade ili lutalice, pa zatim Aramejce, dok se korijen ʿărabh- (ili ʿereb-) odnosio na pustinju i na ljude koji u njoj žive (dakle, Arape). • Osim toga, za označavanje izbjeglica iz Mezopotamije možda se baš u ovo vrijeme pojavio i praoblik hebrejskog etnonima. • Naime, umjesto hapirske teze o podrijetlu hebrejskog etnonima, većina stručnjaka radije prihvaća etimologiju od izraza ʿēbher, koji je mogao značiti "preko", "riječni prijelaz", "s one strane (rijeke)" i slično, recimo u tom smislu "prečani". • Dakle,ʿibhrî (= Hebreji) bilo bi skupno ime za "prijelaznike rijeke" (Eufrata). • Neke takve skupine (Moapci i Amonci) nastanile su Transjordaniju, druge (Edomci ili Idomejci) zauzele su područje južno od Mrtvog mora. • Poslije se nekadašnja šira migracijska odrednica suzila samo na biblijske Hebreje, tj. na "djecu Izraela". • Broj izraelskih klanova je varirao, iako Stari zavjet najčešće govori o dvanaest. Može se zaključiti da se njihova prethodna konsolidacija zbila negdje na sinajskom poluotoku, možda oko stočarske oaze Kadeš Barnea na sjeveru Sinaja. • I baš su Izraelci postali glavni suparnici Filistejaca. Riječ je o žestokim sukobima između etnički (i vjerski) vrlo određenih Izraelaca i kulturno razvijenijih Filistejaca. Izraelci su do kraja 2. tis. pr. Kr. izborili pobjedu, stvorivši kraljevstvo Davida i Salomona, koje se uskoro prepolovilo i nestalo za vrijeme širenja Asirskoga i Novobabilonskog Carstva. • Drukčiju sudbinu imali su Aramejci. Manje isključivi, preuzeli su tradicije iz raznih sredina, prihvatili velik broj različitih poslova, a u krajnjoj liniji, spajajući svijet koji je bio uzdrman seobama Naroda mora, Aramejci su uspjeli proširiti svoj jezik i pismo svuda po Bliskom istoku.

123

Trojanski rat • Troja VIIa. nestala je u požaru oko 1200. pr. Kr. (smatralo se da šesti sloj Troje najviše odgovara predodžbi o Prijamovom gradu iz Homerove Ilijade). • Homerov prikaz o sučeljavanju mnogobrojnih naroda i plemena bio je u skladu s arheološkim zaključcima o kasnobrončanom dobu u istočnom Sredozemlju. • Međutim, Finley je smjestio kontekst Ilijade u 10. ili 9. st. pr. Kr., a pritom je izrazio sumnju i u povijesnu istinitost trojanskoga rata. • Drugi su istraživači bili skloni prihvatiti mikensku verziju. Prema Grahamu Clarku, primjerice, Homer se oslanjao na izvore narodne predaje u kojima se sačuvalo sjećanje o žestokom sukobu na maloazijskom kopnu. • Ali podrobnosti tog konflikta ne mogu se jasno odrediti, pa zato postoje i različite, više ili manje uvjerljive rekonstrukcije tijeka događaja. • Zbog epske slike turskih ratova, srpski arheolog Branko Gavela (1914–1994) tumačio je trojanski rat kao "… karakteristični primjer borbe europskih naroda protiv Azije i njezinih težnji za prodiranje u Europu". • Jean Bérard (1908–1957) dao je obratnu shemu: "Ilijada opisuje pohod Ahejaca protiv predgrčkog stanovništva koje se povuklo i utaborilo u Troji, glavnom uporištu njihova otpora". • Prema trećem viđenju, Ahejci, predvođeni Agamemnonom, htjeli su oteti Helespont od Frigijaca, koji su se učvrstili u Troadi nakon što su potisnuli starosjedioce na jug. • Glavni motivi sukoba bili su, možda, trgovinski interesi, ali vjerojatno i pljačka – pogotovu ako je točno, da se Troja obogatila naplaćujući carinu za prolaz robe iz egejskog u crnomorski prostor. • Uvjerljivije su i hetitske teze, jer doista ima osnove pomisliti da je Troja bila u nekom podaničkom odnosu prema Hetitskom carstvu. • Mikenci su možda napali Troju, da bi oslabili Hetite. • Naposljetku, također je moguće da je narodna predaja pobrkala nove i stare sadržaje, te da su Trojanci zapravo bili posljednji Mikenci, a napadači Dorani. • Razne narodne predaje zacijelo su se spajale i pretakale jedna u drugu, poprimivši konačni oblik tek u mračnom dobu helenske prošlosti. • U tom smislu, na već vrlo mutne uspomene ili predaje o bogatoj Troji II, razrušenoj u vrijeme dolaska prvih Indoeuropljana, i na jasnija sjećanja o Troji VI vjerojatno su se nadovezale priče o razaranju ne toliko impresivne Troje VIIa., kao i predaje o događajima iz još mlađih vremena. • I narodi koje je Homer povezao i suprotstavio pod zidinama Troje pripadali su različitim slojevima sjećanja. Među njima susrećemo stare mikenske skupine, Pelazge i druge "starosjedioce", zatim Frigijce i Tačane koji su stigli na Balkan oko 1200. pr. Kr. • Novi sadržaji nastali bi zbog najezde Dorana (ako se tako nešto dogodilo), no zacijelo i zbog kolonizacije maloazijske obale u mračnom dobu grčke prošlosti.

Troja i Hetiti Spomenuli smo podudarnost između grčkih istoznačnica Troja i Ilij i toponima Ta-ru-(u-)i-ša/Taruwiša i U-i-lu-ši-ia/ Wiluša iz hetitskih izvora. U doba hetitskoga kralja Muwatallija (mNIR.GÁL 1295–1272. pr. Kr.), vladar Wiluše zvao se Alakšandu, što odgovara imenu Aleksandra/Parisa iz Ilijade. Alakšandu je tada prihvatio vazalski položaju prema Hetitskom carstvu, o čemu svjedoči tzv. Ugovor iz Tawaglawe. Osim toga, prema jednoj predaji o trojanskom ratu, Aleksandra/Parisa i Helenu ugostio je stanoviti maloazijski kralj Motil (grč. Μοτυλος), što je zacijelo grčki prihvat Muwatallijeva imena. Vrijeme o kojem je ovdje riječ još je rano u odnosu na propast Hetita – ali, u krajnoj liniji, Troja je mogla pasti i znatno prije potpunoga sloma u Maloj Aziji.

124

• Ipak, u općim crtama, opis trojanskog rata ponajprije svjedoči o vrtlogu zbivanja između 13. i 12. st. pr. Kr., o borbi za prevlast i opstanak, o migraciji i nadiranju na tuđe tlo u sklopu slojevite etnogeneze Grka. • U daljnjem smislu, Homerov spjev o trojanskom ratu nije samo pjesnička sinteza stvarnih činjenica na jednom dijelu Egeje, nego i simbol čitava razdoblja kasne prapovijesti. U njemu su prikazani sukobi i borba za kontrolom — nad zemljom, metalom, trgovinom i, dakako, društvenim statusom.

Seobe naroda mora i kultura polja sa žarama

Vrijeme žarnih polja • I dok je Grčka ulazila u mračno doba, a Filistejci i Izraelci prodirali u Palestinu, na prostoru srednje Europe promijenio se pogrebni obred. • Na mjestu prijašnje kulture tumula pojavio se nov arheološki kompleks, poznat pod imenom "kultura polja sa žarama" (njem. Urnenfelderkultur). • Arheološki nalazi ukazuju na organizirane i mnogoljudne zajednice s razvijenom metalurgijom i stratificiranom strukturom društva. • Bolja izradba mačeva, koplja i oklopa, kao i gradnja utvrda (osobito na području lužičkog kruga žarnih polja), govori o rastućoj potrebi za obranom, ili o grabežu zemljišta i tuđih proizvoda. • Istodobno je razvitak zemljodjelskih tehnika imao dugoročan utjecaj na rast i na gustoću stanovništva. • Postupna ekspanzija ljudi iz kulture žarnih polja potiskivala je druge populacije, potaknuvši kretanja mnogo šira od migracija samih "urnenfeldera". • Prva žarnopoljna groblja pojavljuju se u Europi negdje prije 1200. pr. Kr., i to u Panonskoj nizini. • U iduća dva stoljeća utjecaji kulture žarnih polja zahvatit će Italiju i Grčku: oko 1000. pr. Kr. pojavit će se na području između Pada i Tibera, a tijekom 9. i 8. st. pr. Kr. proširit će se do Languedoca u južnoj Francuskoj, i dalje, kroz Pireneje, u Kataloniju. • U Bosni oko 1000. pr. Kr., u sklopu glasinačke (IIIb) kulture, pojavljuju se mješoviti pogrebni običaji (s paljevinom ili izravnom inhumacijom umrlih). I slično je bilo u srednjoj Italiji, u kulturi koja se obično pripisuje precima Latina. • Paljevinski grobovi i polja sa žarama potvrđeni su i u kasnobrončanodobnoj Britaniji, ali ne u velikom broju.

125

Etnička osnova • Pitanje etničke osnove žarnopoljne kulture ostaje neriješeno. Znanstvenici su je pripisivali i prvim Keltima, i Ilirima, Panonima ili Venetima. • Primjerice, tvrdilo se da su upravo Kelti donijeli žarnopoljnu kulturu u Francusku, no tragovi jednog nekeltskog i zacijelo indoeuropskog jezika u zapadnoj i središnjoj Iberiji također bi se mogli povezati s prodorom prvih žarnopoljnih populacija u te krajeve • Za taj nepoznati jezik Antonio Tovar Llorente (1911–1985) uveo je naziv "luzitanski". • Stare "panilirske" teorije zamišljale su sva žarnopoljna područja kao ilirska, a u tom duhu tragalo se za "ilirskim" toponimima diljem Europe, od Dardanela do Iberije i Pariza. • Napokon, teže se možemo složiti s tvrdnjama nekih poljskih arheologa da su lužičku (žarnopoljnu) skupinu razvili preci (zapadnih) Slavena, iako je moguće da su neke praslavenske, ili točnije preslavenske populacije živjele na dijelu lužičkog prostora, i to barem u kasnijoj, željeznodobnoj fazi, kad se pojavljaju i iransko-skitski utjecaji. • Čini se najbolje zaključiti da je žarnopoljna kulturna provincija ujedinjavala različite ali srodne, u prvom redu zapadnoindoeuropske populacije.

Vilanovska kultura i "etruščanski problem" • Žarnopoljna ekspanzija imala je vrlo važne posljedice na Apeninskom poluotoku. • Tu su živjeli potomci indoeuropskih migranata, uz razne autohtone i doseljene sredozemne populacije. I u tom sklopu, u srednjim i južnim Apeninima, živjeli su italski narodi. • Oko 1000. pr. Kr. iz fuzije i sukoba različitih nasljeđa na dijelu današnje srednje Italije izrasla je iznimno bogata lokalna inačica žarnopoljnog kulturnoga sklopa, koja je zasjenila sve ostale skupine na tom području: ime je dobila po selu (danas predgrađu) Villanova blizu Bologne. Riječ je o kulturi na razmeđu između brončanog i željeznog doba. • Odnos između vilanovske kulture i Etruščana bio je povod mnogim raspravama, pa stoga neće biti suvišno ponovno razmotriti "etruščanski problem". • Iako je Herodot zapisao da su Etruščani stigli u Italiju iz "Lidijske zemlje", dakle iz Anatolije, već od antike postojala su i tumačenja da su stigli sa sjevera, ili da su bili starosjedioci Italije. • Što se tiče sjeverne teze, samonaziv Etruščana, Rasenna (poslije Rasna ili Raśna) podsjeća na ime Retâ, od kojih će biti nazvana rimska pokrajina Recija (lat. Rhaetia). I doista, retski jezik bio je pisan varijantom etruščanskog pisma, iako sama jezična građa (iz uglavnom kratkih votivnih natpisa) upućuje na nekakvu mješavinu etruščanskih i indoeuropskih sadržaja. • Dionizije iz Halikarnasa (60–7. pr. Kr.) tvrdio je pak da su Etruščani bili starosjedioci u srednjoj Italiji. • Međutim, nagao skok materijalne i duhovne kulture Etruščana u odnosu na stupanj razvitka prijašnjeg stanovništva u srednjoj Italiji, dugo se smatrao sigurnim znakom migracije. • Ali ako se ta seoba zbila još u doba Naroda mora, kako je bilo sugerirano, ostaje problem zašto se kultura Etruščana javlja tek oko 750–700. pr. Kr. i zašto su njihovi gradovi izrasli baš na mjestu starijih vilanovskih sela. • Neki su istraživači protumačili te kulturne promjene koje su dovele do prve pojave Etrušana kao posljedice ekonomskog rasta i vanjske trgovine u kasnom vilanovskom razdoblju. • U svakom slučaju ostaje problem jezika. • Naime etruščanski jezik nije indoeuropski, i premda je možda bio u kakvom davnom srodstvu ili vezi s indoeuropskom porodicom, različitost u odnosu na okolne italske jezike je očita. Spomenuti retski primjer govori možda tek o prodoru Etruščana u neko indoeuropsko području oko Alpa.

126

• Jedna važnija lingvistička veza vodi na Istok, do egejskog otoka Lemna, gdje je u 8–7. st. pr. Kr. na tzv. lemanskoj steli bio zapisan tekst na jeziku sličnom etruščanskom. Dakako, lemanski jezik ipak nije etruščanski, iako mu je sličan, što potvrđuje da je nekada postojala šira jezična skupina, za koju su znanstvenici uveli naziv "tirenska". • No je li lemanska stela potvrda da su "tirenski narodi" stigli sa Istoka, kako proizlazi iz Herodotova opisa? • Tu je najveći problem to što je natpis na Lemnu pisan zapadnogrčkim pismom, od kojeg je nastalo i samo etruščansko pismo, tako da je moguće da su natpis ostavili pustolovi ili gusari sa Zapada, a ne istočni migranti na putu prema Etruriji. • Treba dodati da postoji i kombinirani prijedlog o nastanku Etruščana. Napušta se ideja o masovnoj migraciji u vilanovskom dobu, ali se smatra mogućim da je jedna manja, ali važna skupina istočnoga podrijetla stigla u južnu Etruriju oko 750. pr. Kr. te pokrenula i tzv. "orijentalizirajuću" fazu (tal. orientalizzante) u kasnoj vilanovskoj odnosno ranoj etruščanskoj kulturi.

Europsko željezno doba • Starije željezno doba u kontinentalnoj ili "barbarskoj" Europi veže se za kulturu, prozvanu po nalazištu Hallstattu. Neki autori za ovu kulturu pretpostavljaju veće razdoblje poklapanja s kulturom žarnih polja, dok drugi označuju sredinu 8. ili rano 7. st. pr. Kr. kao njezinu donju granicu. • Bitno je ukazati na ponovnu promjenu pogrebnog obreda (pokapanje umrlih zamijenilo je spaljivanje), na porast zanimanja za konjaništvo, i na pojavu "kneževskih" grobova kao očit znak napredovanja društvene stratifikacije. • Također treba istaknuti snažan razvitak trgovine, rudarstva i obrtničkih djelatnosti (obrade željeza i drugih metala, staklarstvo, lončarstvo). Etničke osnove halštatske kulture • Čini se da je u vremenu o kojem govorimo barem zapadni halštatski krug već poprimio (proto)keltsko obilježje. • Teže je odrediti situaciju na istoku, iako se nekada tvrdilo da su na istoku i kod nalazišta Hallstatta prevladavali Iliri. • U istočnim Alpama i u susjednim krajevima postojalo je mnoštvo malih zajednica, plemena i rodova, skupljenih oko lokalnih izvora ruda. • Grobni inventar na istočnoalpskom, panonsko-podunavskom i lužičkom području sugerira da su stepnjaci prodrli u srednju Europu i zavladali nad starosjediocima ili snažno utjecali na njih (kao i na dio zapadnog halštatskog područja). • To se u klasičnoj shemi nazivalo trakokimerskim fenomenom. • Dakako, veze između Tračana i Kimeraca su upitne, i isto tako ni identitet samih Kimeraca nije posve siguran. • Prvi spomen potonjih nalazi se u pismu upućenom 714. pr. Kr. asirskom kralju Sargona II., u kojem se kaže da je urarutski kralj Rusa pretrpio poraz u "zemlji Gamira" (KURGA.MIR.RA). U asirskim izvorima Kimerci su poznati i kao Gimirru. • No D'jakonov je ponudio drukčije tumačenje koje ujedno mijenja kimersku odnosno "trakokimersku" tezu u europskom ranoželjeznodobnom kontekstu. • Ime "Kimerci", prema njemu, označuje općenito "pokretne konjaničke odrede" iranojezičnih nomada eurazijskih stepa, čiji se arheološki tragovi ne mogu razlučiti iz sveopće "skitskosakijske" mase. • Dakle, prema toj tezi, Kimerci ne bi bili neki poseban narod, nego bilo koji "leteći odred" iz skitske stepe koji je mogao prodrijeti i na halštatsko područje.

127

Skitski prostor • Pojava Skita sjeverno od Crnog mora označuje jednu od posljednjih etapa općeiranske etnogeneze. • Još u drugoj polovini 2. tis. pr. Kr. ljudi brvanske i andronovske kulture nastanili su sav prostor od Ukrajine do Sibira i Srednje Azije. Razni predmeti nađeni u skitskim grobnicama upućuje na bliske veze Skita sa stanovništvom crnomorske stepe u brončanom dobu, tj. s nosiocima brvanske kulture.

Herodotov opis • Podroban prikaz Skita i njihove zemlje dao je Herodot, i to u četvrtoj knjizi svojih Povijesti. • Prikupio je tu građu za vrijeme jedne svoje posjete grčkim kolonijama na sjevernoj obali Crnog mora, kada je, prema vlastitom iskazu, sam ušao u skitsku zemlju do srednjega Dnjepra. • Prema Herodotu, Skiti su živjeli u kolima i bez utvrđenih gradova, što ih je učinilo vrlo otpornima na vanjske napade. Naglašena je bila ratnička crta njihova društva (skalpiranje, skupljanje lubanja i pijenje krvi ubijenih neprijatelja), kao i krajnja sumnjičavost prema tuđim (grčkim) običajima. • Postojao je također primjer "dvospolnih" proroka-gatara (ἐνάρεες), što se zacijelo odnosi na ustanovu seksualno ili točnije spolno ambivalentnih šamana ("mekih muškaraca"), koja je poznata u sibirskih naroda, ali rijetko u Indoeuropljana. • Ipak, u skladu s većinskom indoeuropskom shemom, skitsko društvo bilo je izrazito patrijarhalno, te ustrojeno prema rodovima u hijerarhijski plemenski savez koji je kontrolirao prostor između Dnjestra (Boristena) i Dona (Tanaisa). • Prostor od Dnjestra do Dona bio je za Herodota područje Skitije u pravom smislu, na kojemu su živjeli, s istoka na zapad , "kraljevski" Skiti (jezgra saveza), zatim (stočarski ili nomadski) Skiti, a na Dnjestru treća skitska skupina koju su Grci nazivali Boristencima (tj. "Podnjestrani").

Skitija prema Herodotu

Arijantin kotao • Herodot nije mogao dati točan podatak o ukupnom broju Skita, ali prema predaji, skitski kralj Arijanta, željeći doznati koliko ima Skita, naredio je svakomu da donese po jedan šiljak strelice, a zatim je sve te vrške dao stopiti i iz njih izraditi "mjedeni sud". • Kotao je bio važan simbol, sve do vremena Huna bio je znak zajedništva, a što je bio veći, to je bila veća i skupina koja se oko njega hranila. • Arheološka građa i mitsko-legendarne predaje ukazuju na paralele i u Kini i u srednjoeuropskoj, poglavito keltskoj sredini.

128

• U kasnijem tursko-eurazijskom svijetu, obredni značaj velike posude pojavit će se u Jakuta na sjeveru Sibira, kao i u osmanskih Turaka, u kojih će upravo "kotao s mesom", kao "svetište puka", postati središnjim simbolom janičarske vojske.

Podrijetlo Skita • Herodot je zabilježio dvije predaje o autohtonosti Skita na crnomorskoj stepi, vlastitu skitsku i lokalnu grčku: 1. Prema grčkoj predaji, Skiti su prešli rijeku Araks iz Irana, u bijegu pred Masagetima, iranskim narodom iz sakijske skupine, ili, prema Aristeji iz Prokoneza, arimaspijski narod potisnuo je Isedonce, ovi Skite, a Skiti Kimerce. 2. Prema vlastitoj predaji Skita, njihov praotac Targitaj, sin "Zeusa" i kćeri rijeke Boristena, rodio se u dotle pustoj zemlji tisuću godina prije pohoda perzijskog cara Darija protiv njih. • Herodot se čudio tako dubokom vremenovanju skitske predaje, ali ona se podudara s vremenom kad se u dijelu Pricrnomorja pojavljuju ljudi iz brvanske kulture, kao i s nalazima fizičke antropologije o populacijskom kontinuitetu na skitskom području od brončanog doba. • Razne predaje i teorije o nastanku Skita po svemu sudeći govore o višeslojnoj etnogenezi, u kojoj su novi migracijski kontingenti naknadno utjecali na indigeno stanovništvo. • Procesi koji su se zbivali čak tako daleko kao u Minusinskoj kotlini, utjecali su na zbivanja i u Pricrnomorju. • U skitskom vremenu, eurazijska stepa, kao golem nomadski pojas, već je odavno poprimila osobitu sociohistorijsku ulogu koju će zadržati i sve do srednjeg vijeka naše ere. • Dovoljno je bilo da napetost izbije u bilo kojoj točki, da bi narušila međuprostorne odnose stepskog stanovništva i pokrenula dalekosežne "seobe naroda". • Herodot je iznio neke pojedinosti o narodima i plemenima u šumi, na šumskoj stepi i u drugim predjelima u susjedstvu Skita. • Osvrnuo se na Agatirse (s tračkim običajima), na (plavooke i riđokose) Budine, na Neure, Androfage ("ljudoždere"), Melanhlene (koji nose crne kabanice), Sauromate i na druge narode indoeuropskog, a zacijelo i ugrofinskog jezika. • Neka plemenska imena sugeriraju da su nove iranske skupine, srodne Skitima, pristizale s juga i istoka. • Sauromate, zacijelo, treba poistovjetiti s povijesnim Sarmatima (Herodot je aludirao na njihovo iransko podrijetlo, tvrdeći da govore skitski, i povezao ih je s legendom o Amazonkama). • Druge populacije živjele su od lova i stočarstva u dubokoj osami sjevernih šuma. • Prema opisu, močvare i nenaseljene pustoši dijelile su ih međusobno, a vrlo oštra zima — led i snijeg ("perje" što pada s neba) — otežavala je kretanje. • Skitski kulturni utjecaj dijelom je zahvatio i tu divljinu, pa tako se u "neskitskim" Androfagima i Melanhlenima možda kriju preci Mordvina ili nekih drugih ugrofinskih skupina. • Marija Gimbutas i drugi autori identificirali su "Skite orače" (Σκύθαι ἀροτῆεϛ) zapadno od Dnjepra kao Praslavene. Neki su vidjeli Praslavene također u Neurima, Budinima, čak u Melanhlenima. • Teorijski možda najzanimljiviju tezu dao je Oleg Nikolajevič Trubačov (1930–2002), predloživši da su Neuri bili keltski narod koji je prodirao sa zapada u slavensko područje. • Iz Herodotovih komentara proizlazi da su Neuri vjerovali u vukodlake, ili imali vuka kao totem, što je navelo Trubačova da ih po etimologijskoj liniji poveže s keltskim plemenskim savezom Volčana (grč. Οὐόλκαι, lat. Volcae), ukazujući pri tome na prisutnost imena Nervii u Galiji • Međutim, iako ne možemo isključiti mogućnost prodora manjih keltskih prethodnica daleko na istok, Kelti su vjerojatno stigli do ruba Skitije tek u stoljećima poslije Herodotova vremena.

129

Keltske migracije • Između 500. i 400. pr. Kr. velik dio kontinentalne Europe ušao je u završnicu svoje prapovijesti koje je dobilo ime po arheološkom nalazištu La Tène, na obali Neuchâtelskog jezera. • Kelti, čija se nazočnost naslućuje i u prijašnjim vremenima, postali su tada dominantno ljudstvo u kontinentalnoj Europi. • Zbog višeg stupnja razvitka materijalne i duhovne kulture, ali najviše zbog jasnijeg uvida u zbivanja toga vremena, latensko razdoblje smatra se "protohistorijskim", jer se prošlost rekonstruira sve više uz pomoć pisanih izvora, a ne samo s pomoću arheoloških pokazatelja. • To je važno za migracijsku tematiku, jer bi se iz opće difuzije latenskih predmeta teško mogao utvrditi tok keltskih seoba, da o tome nisu pisali antički autori, koje je zaprepastila ratnička žestina Kelta (Celticus furor). • I Kelti su se prvi put pojavili u pisanim izvorima kao izrazito migracijsko ljudstvo. Kada su nastali Kelti? • U sažetku českog arheologa Jana Filipa (1900–1981), protokeltski živalj oblikovao se nakon što su žarnopoljne populacije prevladale nad narodima tumula i stopile razne predkeltske skupine u širi okvir. • Iz toga slijedi da bi rani Kelti već morali biti prisutni u etničkom krajoliku Europe do početka razdoblja halštatske kulture. • Štoviše, Thomas George Eyre Powell (1916–1975) zaključio je da se keltsko ime izvorno odnosilo na "kraljev- sko pleme" u halštatskom okviru (koje nije ni moralo biti keltsko po jeziku, EH), i da se poslije, u doba uspo- na halštatske kulture postupno proširilo na narode u "kulturnoj i lingvističkoj provinciji" sjeverno od Alpa. • Što se tiče dvojnosti u antičkom nazivlju – tj. grč. Κελτοί i Γαλάται, te lat. Galli i Celti (rjeđe), francuski arheolog i sociolog Henri Hubert (1872–1927) tvrdio je da su to odrazi jedno te isto izvornog imena, koje su čuli i zapisali različiti ljudi, u raznim vremenima i različitim sredinama (no postojat će i područja nazivlja: Galija, Galicija, itd.). • Etimologija tog imena pokušala se izvesti iz istog korijena koji se nalazi, primjerice, u staronordijskom hildr, "rat, boj". Prema tome, ime "kelt" izvorno bi označavalo "ratnika", ili pripadnika kakve ratničke družine ili sloja, što bi se moglo dovesti u vezi s Powellovim tumačenjem. • Međutim, prvi izričit (pisani) spomen Kelta (Κελτοί), datiran oko 517. pr. Kr., nalazi se u "Vodiču po svijetu" (Περίοδοσ Γῆσ) Hekateja iz Mileta (540–475 pr. Kr.), iako je taj opis poznat samo iz osvrta koji su mnogo kasniji izradili drugi autori. Daleko na Zapadu — Iberija • Iduću vijest o Keltima dao je Herodot, koji je u svojoj Povijesti zapisao da rijeka Istar (= Dunav) "ima izvor u zemlji Kelta i kod grada Pirene", i da "Kelti žive s one strane Heraklovih stupova" (II., 33). • U grčkom mitu Pirena (grč. Πυρήνη) je bila nimfa, čije je ime vezano za Pirenejsko gore. Zbog te veze s Pirenejima, kao i zbog Herodotove opaske da Kelti žive izvan Heraklovih stupova, neki su komentatori predložili da je grad o kojem je riječ bilo neko trgovište na sjeverozapadnoj obali Iberije. • No Herodotova tvrdnja da Dunav izvira u zemlji Kelta dovela je i do teze da bi grad Pirena mogao biti zapravo halštatska utvrda Heuneburg na gornjem Dunavu. • Ipak, većina znanstvenika shvaća Herodotove podatke kao dokaz nazočnosti Kelta na krajnjem zapadu Europe negdje do sredine 5. st. pr. Kr. • Vrijeme kad su Kelti prvo stigli u daleke krajeve Iberije teško je odrediti. • Najčešće se navodi vrijeme od 900. do 600. pr. Kr., ili 8. ili 7. st. pr. Kr., kada se vjerojatno dovršilo i keltsko naseljavanje najvećeg dijela povijesne Galije. • Zatim u 3. ili u 2. st. pr. Kr., u doba jakih latenskih seoba, slijedila je još jedan keltski prodor u Iberiju. • No došljaci iz tog novog vala govorili su galskim jezikom, što znači jezikom Kelta iz Galije, koji se u međuvremenu već znatno razdvojio od tzv. "keltiberskog" jezika, tj. jezika prvih Kelta u Iberiji.

130

• Treba naglasiti da antički izraz "keltiberski" ne znači neki stopljeni keltski i iberski jezik, nego samo jezik (prvih) Kelta u Iberiji. • Taj je jezik zadržao arhaične crte: recimo, zadržao je indoeuropski /*p/ barem u nekim na mjestima gdje su ga drugi keltski jezici izgubili, i zadržo je indoeuropski velar /*kw/. Ta druga osobitost inače obilježava isto i "gojdelske jezike" na sjevernozapadnom rubu nekadašnjeg keltskog areala, što je zajedno s mitskom predajom o naseljavanju Irske iz Iberije potaknulo razna razmišljanja o vezi između Irske i Keltibera. • U samoj Iberiji prostor keltiberske naseljenosti može se utvrditi prema prisutnosti toponima s komponentama sego- "pobjeda" i -briga "brdska utvrda". Toponime s dodatkom -dunum (s istim značenjem kao -briga) treba pripisati mlađoj galskoj imigraciji u Kataloniji.

Britanija i Irska • Kao i u slučaju Iberije, teško je odrediti vrijeme dolaska prvih Kelta ili Protokelta na Britansko otočje, no vrlo je vjerojatno da su barem do 8. st. pr. Kr. masovnije seobe proširile gojdelski oblik keltskog jezika po Britaniji i Irskoj.

Halštatske seobe • Od sredine 6. st. pr. Kr. i tijekim iduća dva stoljeća, druge skupine, među kojima je moglo biti i prvih Brita (ljudi britske ili "britonske" inačice keltskog jezika) uvele su halštatsku kulturu u te zemlje. • Može se pretpostaviti da su ti doseljenici učvrstili prijašnji keltski sloj i djelovali na konačnu keltizaciju starosjedilaca Britanije i Irske. • Ne zna se točno kakva je bila etnička ili jezična pripadnost predkeltskih stanovnika Britanije, iako postoje stanovite indikacije o iberskom kontinuitet uz svu atlantsku obalu Europe, već od neolitika i za vrijeme ranometalnodobne "megalitske kulture". • Smatra se da su ljudi zvonastih vrčeva (beaker folk) koji su stigli u Britaniju u prvom dijelu 3. tis. pr. Kr. bili izvorno podrijetlom iz Iberije, iako su nositelje te kulture stigle tamo također iz srednje Europe. • I ti su ljudi pokrenuli, među inim, posljednju fazu izgradnje jednog od najpoznijih spomenika kasnoprapovijesne kulture u južnoj Englesko, tj. Stonehengea. • Bilo je teza da su Pikti (odnosno Kaledonci) koji su naseljavali sjeverna područja Britanije u povijesno doba bili potomci tih predkeltskih stanovnika. • I nema dvojbe da su gojdelski Kelti razlikovali sebe od Pikta. Međutim, iako su tragovi o piktskom jeziku rijetki i upitni, ipak je moguće tvrditi i da je riječ o ranom britskom obliku keltskoga jezika. • I katkad se tvrdi i da su gojdelski Kelti stigli u Britaniju i Irsku upravo iz Iberije. • Osim sličnosti između gojdelskog i keltiberskog jezika, tomu u prilog ide mitsko-legendarna predaja iz irske Knjige o najezdama (Lebor Gabála), koja je nastala u ranokršćanskoj Irskoj, s kršćanskim motivima, ali na temelju starije građe iz željeznoga doba.

Irska Knjiga o najezdama • Irska tradicija zabilježila je pet-šest vala naseljavanja otoka. Prve dvije seobe stigle su u pradavna vremena, u trećoj je stigao Nemed mac Agnomain , četvrtu su zajedno izveli narodi Fir Bolga, Fir Gálioin i Fir Domnann. U petoj su došla Plemena božice Danú – na irskom Túatha Dé Danann, a u šestoj sinovi Míla Espanea. • Prvu seobu predvodila je Cessair, koja je prema predaji bila unuka biblijskog Noe. No svi su ti prvi naseljenici pomrli u Velikom potopu. Tri stoljeća poslije Partholón (koji je također opisan kao potomak Noe) doveo je druge ljude u Irsku, ali su na kraju i oni pomrli, ovaj put od kuge. • Nemed mac Agnomain (sin Agnomaina iz Skitije) poveo je iduću skupinu naseljenika, međutim zbog najezde divovskih Fomora Nemedovi ljudi morali su uskoro napustiti Irsku, i tek će njihovi daljnji potomci uspjeti naseliti otok.

131

• Imena triju naroda koja su zatim prodrla u Irsku: Fir Bolga, Fir Gálioin i Fir Domnann, često se dovode u vezu s Belgima, Galima i Damnonima (ili Dumnonima). • Peti doseljenici, Túatha Dé Danann, Nemedovi potomci, porazili su najprije Fir Bolge, a poslije, uz pomoć boga Luga koji je doputovao iz prekomorja da ih vodi, svladali su i protjerali Fomore. • No na kraju je i Danunin narod morao ustupiti mjesto pred naletom Míl Espaneovih sinova, koji su, prema predaji, krenuli iz Iberije nakon što su s vrha "Breogánova tornja" ugledali Irsku. (Sam Míl Espáne umro je prije toga u boju u Iberiji. Njegovo pravo ime bilo je navodno Golam ili Galamh, a u latinskim tekstovima označen je jednostavno kao Miles Hispaniae, dosl. "vojnik Hispanije"). • Nakon dolaska u Irsku, Mílovim sinovima pristupile su tri eponimne božice otoka: Banba, Fódla i Ériu. • Amhairgin, vrač ili pjesnik doseljenika, uvjerio je Ériu da će Irska zauvijek nositi njezino ime, a ona je zauzvrat obećala da će zemlja zauvijek pripadati Gaelima (potomcima Mílovih sinova). • Povijesna jezgra u irskoj predaji pretrpjela je razne preinake do konačne redakcije Knjige o najezdama, i štoviše i dalje postoje vrlo različita tumačenja pojedinih seoba i njihove ishode. • Ali ipak, bit priče govori o nizu uzastopnih migracija, što odgovara i arheologiji. • Najvažnije je mitsko tumačenje sudbine Plemena božice Danú. • Prema Knjizi o najezdama i ona su bila prognana iz Irske, ali jedna alternativna i starija narodna predaja premjestila ih je u čaroban svijet prapovijesnih grobnih humaka, na irskom sídh. • Tu su se preobrazili u vilenski narod aes sídhe (novoirski aos sí), koji je katkad štitio i pomagao glavne junake staroirskih epova. • Riječ je o vrlo jasnom primjeru psihičke i ideološke adaptacije. • Da bi se lagodno osjećali u zemlji koju su osvojili, Kelti su nekako morali "prisvojiti" i magično ozračje, koje su nad tom zemljom ostavili njezini prijašnji žitelji. Dolazak Brita • U 3. st. pr. Kr. Britaniju je zahvatio još jedan seobeni val, s područja rijeke Marne. Novi došljaci, ovaj put zacijelo Briti, dali su drevnomu Albionu njegovo ime, i s njima je stigla i latenska kultura. • Potomci prijašnjih gojdelskih doseljenika uspjeli su se održati u rubnim krajevima Britanije i kao glavno stanovništvo Irske. • No ako je suditi po velškom nazivu za Irce – gwyddele, "divljaci" (odatle izraz goídil, "Gojdeli"), neki je antagonizam postojao između novih i starijih keltskih skupina. Naime, iako je velška riječ zabilježena tek u 7. st. n.e., još je Strabon zapisao da su Irci "divljiji od Brita". • Na kraju je stigla i posljednja keltska imigracija. Početkom 2. (i tijekom 1.) st. pr. Kr. dio Belga iz Galije prešao je u Britaniju i naselio pokrajine Kent, Essex i donje porječje Temze.

Povezana kretanja i napad na Rim • Kolonizacijski tokovi u Irsku i Britaniju u općim crtama odgovaraju pojedinim fazama keltske pokretljivosti u kontinentaloj Europi: 1. Prve seobe, sve do dolaska halštatskih migranata sredinom 6. st. pr. Kr., odražavaju kretanja iz završne etape oblikovanja keltske etničnosti, kad su veće skupine Kelta migrirale do područja gornje Rajne, Mosela, a zatim u Champagne i u ostale dijelove Galije, dok su druge otišle na istok, te preko Bavarske u Češku. 2. Dolazak Brita vremenski se podudara s početkom latenskih seoba poglavito iz Galije. Briti su tada otišli u stranu, ali druge keltske skupine nastavile su proces, pokrenuvši nekoliko masovnih, vrlo važnih migracijskih pohoda prema istoku i jugoistoku. 3. Treću, kasnolatensku fazu keltskih seoba tipizira prijelaz Belga u Britaniju. Žitelji Galije počeli su se povlačiti u keltsko zaleđe pred ekspanzijom Germana s istoka i Rimljana s juga.

132

• Prema Juliju Cezaru (100–44. pr. Kr.), prelazak 263.000 keltskih Helvećana i 105.000 drugih Kelta u južnu Galiju, pred pritiskom "Germana", izazvao je lokalne nemire, koje je on dakako iskoristio 58. pr. Kr. kao povod da povede rimske legije u Galiju. • Tri godine poslije, pomoć što su je britanski Belgi pružili svojim sunarodnjacima u Galiji dala je Cezaru izgovor za upad u Britaniju. • Općenito seobe Kelta južno od Alpa i Dunava bile su udarni dio širih gibanja u Galiji i srednjoj Europi u dinamičnom latenskom razdoblju. • Vrlo je moguće da su neke keltske (galske) grupe ušle u sjevernu Italiju još potkraj 6. st. pr. Kr. • Ranokeltske populacije živjele su na sjeveru Italije još otprije (u okviru kulture Golasecca), ali povijesni podaci govore o Keltima i u srednjoj Italiji malo poslije 400. pr. Kr., i to u takvom broju da je razumno pretpostaviti više desetljeća kolonizacije ili prodiranja iz podalpskih krajeva na sjeveru i sjeverozapadu. • U Italiji, Kelti su se najprije sukobili s Etruščanima. • Pet keltskih plemena ili naroda poslije je naselilo sav prostor od Alpa do današnjih Marka. Najdalje je u tom pohodu stiglo pleme Senona. • Senoni su se spustili do Clusija (= Chiusi), zatim dalje na jug i napokon opustošili Rim. Taj se događaj datira između 390. i 386. pr. Kr. i poznat je po priči o Junoninim guskama koje su upozorile stražu i pomogle Rimljanima da spase barem Kapitolij. • Rim se oporavio, ali godine 349. Kelti su opet pokušali osvojiti grad, bez uspjeha. • Početkom 3. st. pr. Kr. Kelti su se pridružili savezu Samnita, Etruščana i apeninskih naroda srodnih Samnitima u velikom proturimskom ratu (treći samnitski rat). • Rimljani su se tada silno osvetili Keltima, izvršivši 285. pr. Kr. opći pokolj u selima Senona uz obalu današnjih Marka. • Godine 225. pr. Kr. keltske čete ponovno su izvele neuspješan pohod na Rim, nakon kojeg je uslijedio trogodišnji "galski rat", u kojemu su Rimljani podredili veći dio gornje Italije. • Ipak, otpor je trajao, pa su se Kelti pridružili kartaškom vojskovođi Hanibalu kad je on ušao u Italiju 218. pr. Kr.

Pohod na Istok • U 4–3. st. pr. Kr. Kelti su naselili jugoistočne Alpe, dio srednjeg Podunavlja, Potisja i sjev. Balkana. • Istočno podunavsko područje postat će granično u podjeli istočnih i zapadnih Kelta. Miješanje struja moglo je biti u savezu Tauriska (u Sloveniji i sjeverozap. Hrvatskoj), iako su sami Tauriski vjerojatno stigli s istoka • Također u tom kontekstu, nastat će važna keltska utvrda Segestika (Sisak). • Godine 335. pr. Kr. Aleksandar Makedonski (vl. 336–323 pr. Kr.), negdje na donjem Dunavu, primio je skupinu keltskih izaslanika. Bili su to Kelti s jadranskog područja. • Nakon Aleksandrove smrti, Kelti su nastavili pohod na jug. • Iz antičkih izvora možemo doznati, prvo, o keltskim borbama s ilirskim Autarijatima i (tračkoilirskim) Tribalima, koje su dovele do pomicanja tih balkanskih plemena. • Kelti su se zatim spustili u srednju Grčku, gdje su 279. pr. Kr. izveli neuspješan, ali za Grke zastrašujući napad na svetište u Delfima. • Keltski Skordiski organizirali su indigene narode na području od jugoistočne Panonije do Pomoravlja u neku vrstu "vojne krajine" između grčkomakedonske i rimske interesne sfere – i također 279. pr. Kr. (dakle, u godini napada na Delfe) prvi se put spominje utvrda Singidūn (grč. Σιγγιδών, lat. Singidunum), na području Beograda. • Drugi Kelti osnovali su kraljevstvo Til / Tilis (Τύλις) u istočnoj Trakiji.

133

• Treća skupina (Tektosazi, Trokmi i Tolistobogi) uplela se u političke borbe u Maloj Aziji, kao plaćenička vojska bitinijskog vladara Nikomeda, koji ih je oko 275. pr. Kr. nagovorio da stvore za njega tamponsku državu oko rijeke Halije (Kızıl-Irmak) u srcu Anatolije. • Tako je nastala anatolijska "Galacija" (Γαλατία), koju je Branko Gavelo ocjenio kao prvu pravu keltsku državu u povijesti. • I ako ne prije toga, u posljednjim stoljećima pr. Kr. Kelti su proširili svoj prostor do Zakarpatja. Tu je prema ruskom arheologu i slavistu Valentinu Vasiljeviču Sjedovu (1924–2004) došlo do kulturnih dodira i spoja između Kelta i dijela (pra)slavenskih plemena. • Kao pojedinci ili u manjim skupinama Kelti su još 368. pr. Kr. služili u Sirakuzi. Isto tako Kartaga je angažirala keltske plaćenike, a 274. pr. Kr. bilo ih je i u Egiptu.

Razvitak i seobe Kelta

Cezarovo osvajanje Galije • Kako je bilo rečeno, Julije Cezar je 58. pr. Kr. iskoristio lokalne nemire u Galiji, nastale nakon velike seobe Helvećana i drugih Kelta u Galiju, da pokrene osvajanje Galije. • Cezarovi galski ratovi trajali su sve do 51. pr. Kr. (i uključit će 52. pr. Kr.) i napad na Britaniju. Cesar je podrobno opisao svoje akcije, i ujedno zapisao mnoge važne informacije o društvu Kelta, odnosno Gala u svom važnom djelu Commentarii de Bello Gallico.

Keltsko društvo • Keltsko društvo inače je imalo vrlo jasnu ratničku kompenentu, nasljeđenu iz baštine halštatskih vojnih aristokracija. • U utvrđenim središtima, poput Heuneburga, keltsko plemstvo kasne halštatske epohe slavilo je svoje borbeno junaštvo, priređujući bogate gozbe uz vino i predmete raskoši dopremljene s juga preko Masalije. • Bogata grobnica "Gospodarice iz Vixa" (ili djevojke iz Vojkovica) dokazuje da su i žene mogle dostići visok položaj u kasnohalštatskom plemstvu. • Ali u to je vrijeme agrarna gustoća stanovništva dosegnula kritičnu točku, unatoč krčenja novih zemljišta i uspješne primjene željeznog pluga. Privremeni izlaz našao se i u obradi visinskih livada.

134

• Ipak povećali su se sukobi između plemenskih zajednica i unutar njih. Na kraju su keltski kneževi naoružali muški puk i poslali ga diljem Europe. U tom smislu vojni napadi i pljačke činili su okosnicu keltskih seoba u latentskom razdoblju. • Prema Strabonu, nemiri su izbili oko 280. pr. Kr. među Volčanima (Tektosagima) u jugozapadnoj Galiji. Razdor (grč. στάσις) zahvatio je tu mnogoljudnu zajednicu, i Volčani su protjerali velik dio stanovništva, koji je zajedno s ljudima iz drugih plemena naposljetku naselio Galaciju ("Frigiju"). • Krizu u Galiji pogoršali su poduzetni kneževi koji su kapitalizirali plemenski "višak" (poljoprivredne proizvode, rude, ratni plijen) na "međunarodnom tržištu". Diodor Sicilski (1. st. pr. Kr.) kaže da bi za čak gutljaj (grčkog) vina Kelt prodao roba. • Ali ukupni učinak omogućio nekim keltskim prvacima da učvrste svoju moć. • Kad je Cezar u 1. st.pr. Kr. ušao u Galiju, opisao je veće jedinice kao civitates, vidjevši u njima neku vrstu državnopolitičkog ustrojstva. Unutarnje podjele (klanske ili rodovske) nazvao je pagi. • Starije stanje zadržalo se u Irskoj, gdje je temeljna društvena zajednica (túath) pod vlašću "kralja" (rí na irskom) ostala na razini pagus-a u Galiji. No najmoćniji vladari uspjeli su povezati plemena u saveze, tzv. "petine" (množ. coiceda), koje su poslije prerasle u povijesne pokrajine Irske (Ulaid, Connachta, Munhaim, Laigin i Mide).

Čimbenici keltske migracije • Te čimbenike možemo opisati više-manje ovako: društveno raslojavanje i postupni rast stanovništva (djelomično zbog željeznodobnih novìna), zatim učinak neke vrste monopoliziranja zemljišta i/ili prisvajanja "viška" proizvodnje i, s tim u vezi, borba za prevlast u plemstvu, koja je vodila prema stvaranju većih i složenijih "političkih" tvorevina. • Ukratko, s vremenom je keltski svijet postao pretijesan za svoje ljude, i to ne samo prostorno. • Kasniji Irci sjetno će pričati o vremenu kada su ptice slobodno letjele nad otvorenom ravnicom, kad u Irskoj još nije bilo ni brana, ni ograda, ni kamenih zidova. Ali već su i tada "visoki kraljevi" petina izgrađivali svoju vlast, proganjajući u tuđinu rodovske zajednice. • Negdje na prijelazu u našu eru, geograf Strabon pokušao je opisati karakter Kelta, da bi objasnio zašto se tako lako sele. I prema njemu: Kelti su općenito "ratom ludi" (ἀρειμάβιόν), strastveni i orni za borbu, ali inače priprosti i ne zlomisleni (ἄλλως δέ ἄπλοῦν καί oὐ κακόθες), pa zato se lako sele (μεταναστάσεις αὐτῶβ ῤαδίως ὑπάρχειν), i to "u rulji" (ἁγεληδόν). • Ali osim kretanja čitavih plemensko-rodovskih zajednica, često se događalo da su zavičaj napuštale podskupine, koje su možda naknadno djelovale kao prethodnice, prema primjeru ver sacrum. • Lutajuće družine mladih plemića, koje su poput irskih fianna provodili dio vremena loveći i ratujući u tuđini, dio su te slike. • Tome treba dodati i utjecaj osobnih "klijentskih odnosa". Naime, moglo bi se reći da je klijentski obrazac nastao kao osobito određenje plemenskih načela kad se opća lojalnost prema plemenu i rodu preusredotočila na pripadnike zajednice koji su se istaknuli po društveno priznatim odlikama (hrabrošću, imetkom, darivanjem, gostoprimstvom i slično). Ti su ljudi preuzeli moralnu obvezu da se u "mršavim godinama" brinu o svojim štićenicima, a zauzvrat su uživali njihovo poštovanje, dobivši od njih i vojnu i političku potporu • Postoje i naznake o individualnoj migraciji u keltskom društvu: aes dána, "ljudi umijeća" mogli su imati sličan međuplemenski status kakav je Childe zamislio za kovače u ranobrončanodobnoj Europi. Među pojedinačne migrante mogli bismo uvrstiti i manji broj stranih, uglavnom ženskih robova (cumal). • Integralna migracija, seobe više-manje samostojećih segmenata keltskog društva, morale su dovesti do etničke postojanosti u novoosvojenim krajevima. No navodno (prema Gaveli) svuda izvan Galije keltske skupine podlegnule su snazi etničke asimilacije autohtonih stanovnika.

135

• To je ipak pretjeran zaključak. U biti, Kelti su uspjeli sintetizirati "barbarsku" ili kasnoprapovijesnu Europu, dovodeći ju u izravan i frontalni dodir sa sredozemnim društvima. • No kako je tvrdio Arnold Toynbee, furor Celticus pokrenuo je razvitak rimskoga imperijalizma, a sa širenjem granica rimske države napredovala je i kulturna romanizacija, koja je kao treći čimbenik, ušla u keltsko-indigene odnose, te na kraju dovela do gotovo potpune asimilacije Kelta. • Posljedice se vide sve do naših dana, jer danas u Europi imamo tek nekoliko stotina tisuća, ili u najboljem slučaju oko milijun izvornih govornika keltskih jezika, što je u vrlo velikom raskoraku u odnosu na ulogu Kelta u europskoj prošlosti.

Kronologija razvitka keltskih jezika

Istočni susjedi Kelta • Arnold Toynbee je tvrdio da je raspad "keltskoga sloja" europskog "barbarstva" izložio pozadinski "teutonski sloj" izazovu rimskog ("helenskog") društva. • Childe je smatrao da su Germani naučili metalurgiju željeza upravo od Kelta, te su zatim izumili način obrade glinenih tala sjeverne Europe (oranje s pomoću teškog pluga i osam volova), a to je povećalo izvore hrane, pa tako i veličinu stanovništva. • Slijedila je prostorna ekspanzija, čiju su prethodnicu činili Cimbri i Teutoni, koji su već na kraju 2. st. pr. Kr. krenuli prema Galiji i sjevernoj Italiji. • Iako ih je u borbama 102. i 101. pr. Kr. porazio i zaustavio rimski vojskovođa i konzul Gaj Marije (157–86 pr. Kr.), nadiranje germanskih skupina sa sjevera, obilježavalo je čitavo razdoblje otada pa do propasti rimske vlasti. • Ime "German", najvjerojatnije od keltskoga gair, "susjed", u Cezarovo je vrijeme označavalo, općenito, došljake u Galiju iz zemalja istočno od Rajne. • Doduše, etnolingvističko "germanstvo" Cimbra i Teutona donekle je upitno. • Cimbri su imali vođe s keltskim osobnim imenima, a etnonim "Teuton", iako očito u vezi s pragermanskim *þeudō- "narod" (> stvnjem. diutisc, njem. Deutsch), ujedno je i dio šire europske semantike (usp. ir. túath, "pleme, narod", itd.). • Već u 3–2. st. pr. Kr. u Germana se pojavio novi naziv za tuđinca: *walχaz (> gotski *walhs, stvnjem. *wal(a)ah). Većina stručnjaka izvodi ga od etnonima keltskih Volčana – i poslije je od tog imena nastao i pojam "Vlah". • Druga narodnosna skupina koja će u to vrijeme istupati na pozornicu bili su Sarmati, nasljednici Skita. Oni su, po svemu sudeći, prešli preko Dona u "Skitiju" na prijelazu iz 4. u 3. st. pr. Kr.

136

• Jedno njihovo pleme, Siraki, nastanilo se uz Kuban. Sarmatski Jazigi i Roksolani – a prema Strabonu i "Urgi" – zaposjeli su pricrnomorsku stepu između 300. i 100. pr. Kr. Potom su krenuli na Dunav, gdje će imati razne odnose s Rimom i Germanima. • Na kraju drugoga i početkom 1. st. pr. Kr., "Kraljevci" prema Strabonu (VII. 3.17), ili "Kraljevski Sarmati" prema Ptolemeju (V. 8), vladali su stepom zapadno od Dnjepra. Nazivlje je analogno Herodotovom starijem primjeru "kraljevskih" Skita. • Poslije su Aorsi, i zatim Alani, krenuli na zapad te dokončali vlast "Kraljevaca".

Afričko željezno doba • "Crna Afrika" ostala je gotovo potpuno u kamenom dobu do sredine 1. tis. pr. Kr. • Na sjeveru afričkoga kontinenta, neke su se promjene osjetile potkraj 2. i na početku 1. tis. pr. Kr., zbog utjecaja Naroda mora i drugih sredozemnih skupina na berbersko stanovništvo, koje je imalo posredničku ulogu u prijenosu vanjskih poticaja. Isto tako, neke utjecaje imala je i egipatska, kušitka i možda jemenska trgovina. • Ali metal dugo nije imao bitan učinak na tehnološke ili društvene procese južno od Sahare i Nila. • Klimatske prilike dovele su do presušivanja Sahare oko 2000. pr. Kr., ili prije, i prema Greenbergovoj shemi, četiri matične jezične skupine s početka gornjega paleolitika razbile su se na 37 glavnih afričkih jezika do 2000. pr. Kr., dok je stanovništvo u međuvremenu naraslo s oko 125.000 na tri do četiri milijuna. • Tempo diversifikacije i demografskog rasta ubrzao se prema kraju kamenoga doba, a osobito s prijelazom u željezno doba. • Afrika je razmjerno kasno ušla u željezno doba, i to vjerojatno zbog konzervativnosti Egipta, što će reći zbog nevoljkosti Egipćana da utječu na razvitak svojih susjeda, tj. da im prenose novine. • Pravi pomak uslijedio je tek kad je Kartaga raširila svoju trgovinu. • Moguće je isto tako da su ključnu ulogu u prijenosu inovacija imali trgovci kovina iz nubijsko-kušitkoga središta Meroe, ili iz berberskih država na sjeveru Afrike. • Bilo kako bilo, oko 500. pr. Kr. u Nigeriji se razvila željeznodobna kultura Nok (1000. pr. Kr. do 200. n.e.), čiji su korijeni možda bili lokalni. • Zatim se oko Viktorijinog jezera, u srcu Afrike, oblikovala kultura Urewe (9. i 5. st. pr. Kr.). • Moguće je da su utjecaji iz Noka ili Kuša utjecati na nastanak urevejske kulture, ali nema dvojbe da je sama urevejska kultura povezana s idućim željeznodobnim kulturama srednjoistočne i jugoistočne Afrike, poglavito s kompleksom Kwalu (150–450 n.e.). • Željezo je omogućilo afričkim narodima da bolje ovladaju svojom okolinom, a to je i ubrzalo rast stanovništva.

Seobe bantuskih naroda • Ime "Bantu" potječe od ngunske riječi abantu "ljudi" (množ. dočetak aba + korijen ntu "čovjek"), ali srodni oblici postoje i u inim granama bantuskih jezika. • Njemački je jezikoslovac i etnolog Wilhelm Bleek (1827–1875) predložio 1862. da se bantusko ime uvede kao oznaka za svu dotičnu jezičnu skupinu. • Protobantuski ili prabantuski jezik razvio se već poslije 4000. pr. Kr. kao istočno krilo skupine jezika benue-kwa unutar velike nigerokongoanske jezične porodice. • Pradomovina bantuskih jezika, dakle, može se smjestiti oko današnje granice između Nigerije i Kameruna, istočno od rijeka Niger, Benue i Oyono (= engl. Cross), gdje se i danas govore jezici najsrodniji bantuskima.

137

• Prema rekonstukciji prarječnika, može se zaključiti da su preci Bantua živjeli od ribolova i sakupljanja ili uzgoja tropskih korijena.

Rasprostranjenost bantuskih jezika u odnosu na ostale Sažet prikaz raseljavanja govornika bantuskih jezika nigerokongoanske jezike

• U bantuskom prajeziku postoje nazivi za ribarsku opremu (udice, vrše i sl.), čamce (čunove), za jam i uljnu palmu, i čak za kozu. • Međutim, nema riječi za žitarice, banane, goveda, lončarstvo i željezo. • Što se tiče željeza, u današnjim bantuskim jezicima za željezo postoji pedesetak različitih naziva za tu kovinu. Katkad su to posuđenica iz drugih jezika, a katkad je riječ o izvedenicama iz korijena sa značenjem "bijelo" ili "kamen". • Bantuski prodor dublje u prašume Kameruna zbio se vjerojatno između 3500. i 2500. pr. Kr. • Taj je pokret postupno stigao uz atlantski obalu do ušća rijeke Konga, pa zatim dalje do Gabona, Angole i Namibije. • U međuvremenu su krenule i seobe na istok (oko 1000. pr. Kr.). • Postupno, i u manjim skupinama, istočni Bantu migrirali su do Viktorijinog jezera i zatim do savane na južnoj zavali rijeke Kongo (u pokrajini Šaba). • Sva je prilika da su se na istoku umnožili i ubrzo proširili na jug. • U drugoj polovini 1. tis. pr. Kr. i željezo je ušlo u igru (možda je jezična bliskost pomogla u prijenosu te kulturne tekovine iz Noka u Urewe). • U svakom slučaju, stjecanje vještina u kovaštvu željeza omogućilo je bantuskim migrantima da učvrste svoj položaj u središnjim i južnim krajevima Afrike, možda i u nizu ponovnih kolonizacija. • Na daljnje širenje vjerojatno je utjecao razvitak zemljoradnje, vrtlarstva i stočarstva. • Na istoku su bantuski migranti preuzeli govedarstvo od Nilota, koji su već odavno vodili stada goveda. • Napokon, kad su u drugom st. n.e. istočnobantuske skupine izbile na Indijski ocean, počele su uzgajati banane, koje su brzo zauzele ključno mjesto u njihovoj prehrani.

138

• Banane su donijeli malajopolinezijski doseljenici, najvjerojatnje s juga Bornea, koji su u prvom tisuću n.e. preplovili više tisuća km i naselili Madagaskar (podrijetlo tih ljudi može se utvrditi na temelju malagaškog jezika, koji ima najbliže podudarnosti s jezicima na jugu Bornea, kao i prema analizama DNK). • No izravni susreti Bantua s nasljenicima Madagaskara bili su razmjerno marginalni, dok su naprotiv dodiri s nilosaharskim narodima bili jaki i predstavljali nastavak tisućljetnih prožimanja između nigerokongoanskih i nilosaharskih skupina. • Dalje na sjeveru, najezdi Bantua dugo su se opirale razne afroazijske ("hamitske") skupine. • Tu treba dodati da jedan grčki tekst iz prvoga st. n.e. (Plovidba po Eritrejskom moru) ne zna za crnce na istočnoafričkoj obali. • Ptolemejeva Geografija iz 2. st. n.e. spomenut će crnce, ali tek na krajnjem jugu, na području današnjeg Mozambika. • Prvo naseljavanje bantuskih plemena oko (budućega) Velikog Zimbabvea započelo je oko 400. n.e., dok se širenje govornika sotskih i zuluskih (ngunskih) jezika južno od rijeke Limpopo datira tek oko 800. n.e. • No vrijeme uspona Velikoga Zimbabvea datira se u 13. stoljeće n.e., s time da je njezina preteča bila Kraljevina Mapungubwe (obično datirana između 1075. i 1220. n.e.). • Napokon, postoje razne teze o vremenu dolaska bantuskih skupina u najjužnji dio Afrike. • Prvi tragovi željeznodobnih (bantuskih) populacija u južnoafričkoj pokrajini KwaZulu-Natal datiraju iz sredine 11. st. n.e., a daljnje širenje na jugu odvijalo se u stoljećima prije dolaska prvih europskih kolonista u 15-16. st. n.e.

Starosjedilačke populacije Pigmejci • U prvoj etapi svoje ekspanzija, rane bantuske skupine su u savanama i prašumama srednje Afrike (od Kameruna i ušća Konga sve pod područja Velikih jezera) naišli na jedno vrlo specifično ljudstvo — Pigmejce. • Riječ "pigmejac" potječe iz grčke mitologije (od πυγμαῖος, "dužina lakta"), i odnosi se na male ljudi, koji su vječito ratovali sa ždralovima (i katkad su bili prikazani također s velikim falusima). • Još je Homer, primjerice, u Ilijadi (3: 1–8) usporedio trojanski nalet na Ahejce s letećim napadom ždralova na pigmejce, a poslije su drugi autori od antike i srednjovjekovlja sve do 19. stoljeća u raznim dijelovima svijeta locirali pigmejske narode. Pigmejac se bori protiv ždrala, posuda iz Atike, oko 430 – 420. pr. Kr. (foto: Maire-Lan Nguyen, 2008; • Napokon je u srpnju 1863. francusko-američki istraživač i Španjolski nacionalni arheološki muzej, Madrid). antropolog Paul du Chaillu (1835–1903) otkrio "pigmejce" u dolini rijeke Ogowe, u srednjozapadnoj Africi, i od tada za takve skupine u znanosti rabi grčki naziv (inače, Chaillu je utvrdio i postojanje gorila, čije ime također potječe iz grčkih izvora). • Danas pigmejci žive u nekoliko izoliranih područja središnje Afrike, i dijele se na više etnija: Mbenga (Aka, Baka i Gyele), Bongo, Mbuti (Efé, Asoa, Kando) i Twa i Cwa. • No prije 5000. godina prostor na kojem su Pigmeji živjeli i lovili bio je zacijelo mnogo širi nego danas. • Mali ljudi poput pigmejaca spominju se u egipatskim izvorima već u 3. tisućljeću pr. Kr. (pod imenom dng), ali nije moguće utvrditi kojim su jezikom govorili.

139

• Afrički pigmejci danas govore na jezicima svojih susjeda, ili na narječjima tih jezika: skupina Mbenga uglavnom govori na bantuskom, Mbuti na nilosaharskom, Two i Cwa na bantuskom. • Ipak, približno stotinjak riječi kojima jedino Pigmejci označavaju neke vrste šumskog bilja i životinja, predstavljaju, po mogućnosti, ostatak njihovog izvornog jezika.

Raspored afričkih pigmejskih naroda, koji govore bantuske (Mbenga) i nilosaharske jezike (Mbuti).

Kojsani • Zatim u južnom dijelu Afrike bantuski migranti potisnuli su narode iz kojsanske ("hotentotsko- bušmanske") jezične skupine. • Tragovi kojsanskih glasovnih crta u fonetici jugoistočnih bantuskih jezika, pogotovo korištenje tzv. "klikova" u sustavu suglasnika (primjerice u jeziku južnoafričkog naroda Xhosa), svjedoče o utjecaju kojsanskog supstrata. • Na osnovi arheoloških nalaza, koje su potkrepila i novija genetska istraživanja, može se zaključiti da su preci Bušmana ili Sana nekada živjeli također i vrlo daleko na sjeveru, čak u Egiptu i uz Crveno more.

Opći obrazac bantuskih migracija • Bantuske migracije slijedile su tipičan obrazac: razmjerno slaba plodnost lateritskih (tj. tropskih i supstropskih) tala na većem dijelu kontinenta prisiljavala je rodovske segmente, koji su se koristili metodom sječe i paljevine, da se neprestano sele po području koje bi proglasili svojim. • Obično su to bile male družine, koje bi kružile u granicama od nekoliko kilometara. • U doba još rijetke naseljenosti ratari su koegzistirali s preostalim lovcima, s kojima su sklapali bračne veze i održavali razmjenu. • Poslije (tijekom željeznog doba) porasli su sukobi. I tada bi se skupine od pedeset do stotinjak ljudi, uglavnom muškaraca, često odvajale od matične zajednice, te pošle u potragu za novom zemljom. • Muškarci su se obično nadali da će pronaći žene u područjima koja će osvojiti. • Ponegdje, primjerice u području Velikih jezera, učvrstila se jaka društvena/etnička stratifikacija, što je bitno usporilo taj proces, jer je nastalo pravo da su pripadnici višega sloja (doseljenika) mogli iz nižega sloja (starosjedilačkih naroda) uzimati samo priležnice, ali ih nisu smjeli oženiti (Basil Davidson).

140

Dopunska literatura Agostini, Paolo. "Kratki uvod u semitske studije", Migracijske teme, sv. 14, 2001, br. 1-2, str. 7–86. Benveniste, Émile. Riječi indoeuropskih institucija. Zagreb: Disput, 2005. Bradley, Bruce i Dennis Stanford (2004). "The North Atlantic ice-edge corridor: a possible Palaeolithic route to the New World", World Archaeology, sv. 36, br. 4, str. 459–478. Cavalli-Sforza, Luigi Luca (1996). Geni, popoli e lingue. Milano: Adelphi. Cavalli-Sforza, Luigi Luca, Paolo Menozzi i Alberto Piazza, (1996). The History and Geography of Human Genes. Princeton, NJ: Princeton University Press, 1996. Clark, Grahame i Stuart Piggott (1985). Prehistoric Societies. Harmonsworth: Penguin. Dillehay, Tom D. et al. (2015). "New Archaeological Evidence for an Early Human Presence at Monte Verde, ", PLoS ONE, 10 (11): e0141923. doi:10.1371/journal.pone.0141923 Гамкрелидзе, Т[амаз] В[алерианович] i Вяч[еслав] Все[володович] Иванов. Индоевропейский язык и индоеуропейцы. Реконструкция и историко-типологический анализ праязыка и протокультуры, I-II. Тбилиси: Издательство Тбилисского университета, 1984. Черных, Евгений Николаевич (1987). "Протоиндоевропейцы в системе цирцумпонтийской провинции", u: Леонид Александрович Гиндин (od. ur.). Античная балканистика. Москва: Наука, str. 136– 147. Fodor, István. In search of a new homeland: The prehistory of the Hungarian people and the conquest. Budapest: Corvina, 1982. Gimbutas, Marija Alseikaitė (1986). "Remarks on the Ethnogenesis of the Indo-Europeans in Europe", u: Wolfram Bernhard i Anneliese Kandler-Pálsson (ur.). Ethnogenese europäischer Völker Aus der Sicht der Anthropologie und Vor- und Frühegeschichte. Stuttgart: Gustav Fischer Verlag, str. 5–20. Golden, Peter Benjamin (2002). An Introduction to the History of the Turkic peoples: Ethnogenesis and State-formation in Medieval and Early Modern Eurasia and the Middle East. Wiesbaden: Harrassowitz. Harvati, Katerina; Carolin Röding, Abel M. Bosman, Fotios A. Karakostis, Rainer Grün, Chris Stringer, Panagiotis Karkanas, Nicolas C. Thompson, Vassilis Koutoulidis, Lia A. Moulopoulos, Vassilis G. Gorgoulis, Mirsini Kouloukoussa. (2019). " provide earliest evidence of Homo sapiens in Eurasia", Nature, 571: 500-504. Heršak, Emil (2000). "Iz etničke prapovijesti Evrazije – Altajci, kineski izvori i Turanija", Migracijske teme, sv. 16, br. 4, str. 359–392. Heršak, Emil (2001). "Podrijetlo i raseljavanje uralskih naroda", Migracijske teme, sv. 17, br. 4, str. 377– 404. Heršak, Emil (2004). Drevne seobe. Zagreb: Školske knjiga, 2005. (biografski podaci za označene citate u ovoj skripti mogu se naći u ovom radu). Heršak, Emil (ur.) (1998). Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti – Školska knjiga. Karavanić, Ivor. Život neandertalaca. Zagreb: Školska knjiga, 2004. Keyser, Christine et. al. (2009). "Ancient DNA provides new insights into the history of south Siberian Kurgan people", Human Genetics, sv. 126, str. 395 – 410. Kúrten, Björn [Olof Lennartson] (1995). . A Novel of the Ice Age. Berkeley – Los Angeles: University of California Press. [izv. Den Svarta Tigern, Stockholm, 1978] Kumar, Satish; Rajasekhara Reddy Ravuri, Padmaja Koneru, BP Urade, BN Sarkar, A Chandrasekar i VR Rao (2009). "Reconstructing Indian-Australian phylogenetic link", BMC Evol Biol, 9, str. 173.

141

Lechpammer, Stela (2019). "Homo sapiensi su u Europi 150 tisuća godina dulje nego što smo znali", Večenji list (13. 7. 2019) [https://www.vecernji.hr/techsci/homo-sapiensi-su-u-europi-150-tisuca- godina-dulje-nego-sto-smo-znali-1331822]. Li, Chunxiang et al. (2010). "Evidence that a West-East admixed population lived in the Tarim Basin as early as the early ", BMC biology, 8: 15. Mallory, James P. (2006) Indoeuropljani: Zagonetka njihova podrijetla – jezik, arheologija, mit. Zagreb: Školska knjiga. Martin, Paul S. (1973). "The discovery of America", Science, sv. 179, br. 4077, str. 969–974. Renault-Miskovsky, Josette. L’environnement au temps de la préhistoire. Paris, 1986 Roberts, Neil (1998). The Holocene. An Environmental History. Oxford: Blackwell. Rouse, Irving Benjamin (1986). Migrations in Prehistory. New Haven: Yale University Press. Ruhlen, Merritt (1994). The . Tracing the Evolution of the Mother Tongue. New York: John Wiley. Sarich, Vincent M. (1998). "Rasa i jezik u prethistoriji", Migracijske teme, Zagreb, sv. 14, br. 3, str. 209– 231. Smith, Anthony David (1988). The Ethnic Origins of Nations. Oxford: Basil Blackwell. Spear, Thomas (1993). "Bantu migrations", u: Robert O. Collins, James McDonald Burns i Erik Kristofer Ching (ur.) Problems in African History. The Precolonial Centuries. New York: Markus Wiener, str. 95–98. Standford, Dennis J. i Bruce A. Bradley. Across Atlantic Ice. The Origins of America's Clovis Culture. Berkeley: University of California Press, 2012. [Шнирельман, Виктор Александрович] Shnirelman, V.A. (1998) "Archaeology and ethnic politics: the discovery of Arkaim", Museum International (UNESCO, Paris), No. 198, str. 33 – 39. Шнирельман, Виктор Александрович (1988). „Производственные предпосылки разложения первобытного общества", u: Юлиан Владимирович Бромлей (ur.). История первобытного общества – эпоха классообразования. Москва: Наука, str. 5–139. Walker, Alan. The Wisdom of Bones. London: Weidenfeld & Nicholson, 1996.

Priprema ove skripte objavljena je i u sklopu istraživanjima za projekt, pod vodstvom autora " Istraživanje migracijskih i etničkih pojava i sistematizacija pojmova (130-0762385-2472)", koji financira MZOŠ RH. Dio kartografskog materijala priređen je prema zemljopisnom predloška tvrtke "Euratlas – Nüssli" (rue du Milieu 30, Yverdon- les-Bains, Švicarska).

Emil Heršak, 25. veljače 2012.

Zadnji ispravak: 2. svibnja 2020.

142